Arhitektura nakon 1918. godine
Darja Radović Mahečić
Između dva svjetska rata – nastup moderne arhitekture
Od početka 20. stoljeća Osijek je, uz Zagreb, najrazvijeniji
industrijski grad Hrvatske i sa svojih tada 27.000 stanovnika najveći
grad Slavonije. Nakon što je željeznička pruga presjekla zaštitnu zonu
topometne linije Tvrđe, a 1923. obavljen i prijenos kojim je to zemljište
vojnog erara postalo gradsko, otvorile su se mogućnosti za
povezivanjem odvojenih gradskih dijelova i stvaranjem novih javnih
prostora u Osijeku. Željeznička pruga odsjekla je i zapadne dijelove
glasija utvrde u Slavonskome Brodu, ali su se upravne, društvene i
kulturne funkcije do tada smjestile oko glavnoga trga i središnje ulice.
No i s razvijenom industrijom Brod do 1914. ne prelazi 9.000
stanovnika, kao uostalom niti Vinkovci, naselje koje se iako u sastavu
Vojne krajine, razvijalo pretežito kao agrarna aglomeracija. Tek nešto
veći broj stanovnika imao je Vukovar, koji će do 1929. biti sjedište
Srijemske županije, a radi plovnih linija na Dunavu bio je najveća
riječna luka u Hrvatskoj. Dvostruko je manja početkom razdoblja bila
Požega, staro županijsko središte, koje se širilo posvajajući svoja
podgrađa sa zapadne i sjeverne strane, a pravocrtnim potezima novih
ulica nastojalo je sada spojiti staru eliptičnu jezgru s novim
željezničkim kolodvorom. Usporedno s gospodarskim prosperitetom i
rastom broja stanovnika do 1914. gradovi Slavonije se komunaliziraju
te se s odgovarajućom pravnom, graditeljskom i sanitarnom
regulativom penju na viši stupanj urbaniteta.
Osijek je prvu regulatornu osnovu dobio pred Prvi svjetski rat,
kad je bio sastavljen i Statut o regulaciji i izvedbi građevina koji će
1
usmjeravati građenje u međuratnom razdoblju. Na prijelazu stoljeća pa
sve do Drugog svjetskog rata, u doba gospodarskog i kulturnog
napretka, u Osijeku je niz poznatih arhitekata ostavilo svoj trag, poput
Hermanna Bolléa, Josipa Vancaša, Dionisa Sunka ili domaćih Viktora
Axmanna i Ante Slavičeka. Ne samo da je znameniti Otto Wagner
izradio natječajno rješenje Župne crkve za Gornji grad 1890., već su za
Osijek projektirali kasnije i njegovi učenici: Viktor Kovačić 1905. novo
Hrvatsko kazalište, a Jože Plečnik 1937. Svetište Srca isusova. Stoga
treba naglasiti da institucija javnog arhitektonskog natječaja u Osijeku
ima tradiciju dulju od stoljeća, koja gradu, ako ne već realizacije,
ostavlja kvalitetan fond koncepcija ponašanja u urbanom kontekstu.
Osijek je grad u kojem je bio sagrađen izuzetan broj originalnih
secesijskih zgrada, a čiji su autori pretežito bili domaći graditelji koji u
dvadesetim godinama nastavljaju raditi na način kao i prije rata. Jaka
graditeljska tradicija označit će razdoblje između dva svjetska rata,
tijekom kojeg lokalne graditeljske tvrtke i ovlašteni inženjeri
kontinuirano projektima odgovaraju na gotovo sve gradske potrebe.
Unatoč ekonomskim krizama Osijek u međuratnom razdoblju
dobiva desetak zgrada javne namjene, koje uglavnom podižu
zagrebački arhitekti. Među prvima je Banka Sorger i Weissmayer
preoblikovana u Jugoslavensku banku, koju je na svoj solidni način,
naglašavajući izražajnost arhitektonskog volumena i slobodno
aplicirajući dekoraciju na pročelja, izveo zagrebački arhitekt Hugo
Ehrlich (1921.), čiji je atelier tada bio jedno od najjačih žarišta
arhitektonske produkcije u Hrvatskoj. Istu arhitektonsku temu, ali
novim oblikovnim govorom, projektirat će Ehrlichov mladi suradnik
Alfred Albini, u početku samostalnog djelovanja. Nakon provedenog
arhitektonskog natječaja, na kojem je dobio prvu nagradu i izvedbu,
Albini je u Kapucinskoj ulici realizirao interpoliranu zgradu Gradske
štedionice, stambeno-poslovnu zgradu pročišćenog glatkog pročelja,
jedno od najznačajnijih djela moderne arhitekture u Osijeku.
2
Nakon Prvog svjetskog rata učestali su arhitektonski natječaji za
gradnju hrvatskih domova kao središta hrvatske svijesti. Budući da je
njihovo podizanje imalo za cilj njegovanje narodne kulture, jezika,
pismenosti i običaja, riječ je o višenamjenskim građevinama s
neizostavnom dvoranom za priredbe i čitaonicom. Po građevnom
programu srodni su im sokolski i drugi nacionalni, kulturni i sportski
domovi. Prvi je bio sagrađen u oblicima art décoa Hrvatski dom u
Vukovaru Aleksandra Freudenreicha (1921.), simbolički i arhitektonski
najvažnija spomenička građevina podignuta između dva rata u tom
gradu i autorova prva realizacija. Kao jedan od najproduktivnijih
hrvatskih arhitekata međuratnog razdoblja Freudenreich je u Slavoniji
hrvatske domove projektirao još za Daruvar (1929.) i za Novu Gradišku
(1936. i 1940.), a u suradnji s Pavlom Deutschem izveo je Hrvatski dom
u Đakovu (1927.). I u Osijeku je bio organiziran arhitektonski natječaj
za Hrvatski dom (1927.), s kojeg su poznati, tada koncepcijski novi,
radovi mladih zagrebačkih arhitekata Josipa Pičmana, Mije Hećimovića i
ponovno prvonagrađenog Alfreda Albinija, no dom nije bio realiziran.
Od osječkog Sokolskog doma realiziran je tek elegantan vestibul s
jonskim stupovima, dok je glavni dio s dvoranom ostao nedovršen.
Projektirali su ga Vlado Malin i Viktor Axmann (1927.), združeni u tvrtki
„Aksmanović, Malin i Rožić“ koja dvadesetih mnogo gradi u Osijeku, ali
i drugdje u Slavoniji, u prilog čemu govori ambiciozni Vatrogasni dom u
Požegi (1924.).
U razdoblju između dva svjetska rata postavljeni su temelji
moderne arhitekture u Hrvatskoj. Raspad Austro-Ugarskoga Carstva
regiju je otvorio novim modelima izgradnje gradova, ali i proizvodnji,
radu i stanovanju. Stupanjem na snagu Građevinskog zakona iz 1931.
gradovima je bila zadana izrada regulatorne osnove koja bi zacrtala
smjerove razvoja. Pod vodstvom inženjera Ivana Faya Osijek je 1934.
izradio osnovu kojom se novim javnim sadržajima nastojalo osmisliti
zemljište između Gornjega i Donjega grada na kojemu je, uz modernu
3
aveniju, predviđeno podizanje sedam velikih samostojećih zgrada,
poput kazališta, gradske vijećnice, Okružnog ureda za osiguranje
radnika (OUZOR), knjižnice i srednje škole. Nakon provedenog
natječaja za projekt administrativno-bolničke zgrade OUZOR 1934.
(najznačajnijeg arhitektonskog natječaja koji se tijekom razdoblja
dogodio u Osijeku), ta je građevina podignuta prema
drugonagrađenom projektu Bele Auera i Zvonimira Vrkljana.
Zdravstvene ustanove bile su idealan zadatak za demonstraciju novih
socijalnih i humanih načela moderne arhitekture, a određeni arhitekti
se za njih i specijaliziraju. U Požegi je, na funkcionalan, ali ponešto
konzervativan način, Stanko Kliska podigao Banovinsku bolnicu
(1936.), nakon što je već izveo Banovinsku bolnicu na Sušaku. Pri
agilnoj Školi narodnog zdravlja (koja je osim liječenja propagirala
edukaciju najširih slojeva stanovništva i prevenciju), radila je
arhitektica Zoja Dumengjić, koja projektira prvu realiziranu dječju TBC
bolnicu paviljonskog tipa podno Psunja u Šumetlici (1936.-1938.).
U Osijeku se samo za veće javne i sakralne građevine traže
rješenja afirmiranih arhitekata iz većih središta, kao i u ranijem
razdoblju, o čemu govori i podatak da je Burzu rada podignuo Jovan
Korka (1940.), nakon što je u suradnji s arhitektima Vladimirom
Šterkom, Đorđe Krekićem i Đorđe Kiverovim, Javnu burzu rada
realizirao u Zagrebu. Ipak, atribut razdoblja - crveno obojano Kino
Korzo, podiže Ljudevit Pelzer (1940.), prvi osječki arhitekt koji je
diplomu stekao na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, otvorenom
1919. godine. Pelzer se opusom ostvarenim u par godina prije Drugog
svjetskog rata dokazuje kao najvažniji projektant priklonjen
funkcionalnoj modernoj arhitekturi u Slavoniji. Među ostvarenim
stambenim kućama ističe se voluminozno oblikovana Kuća Helfrich u
Osijeku, koja kao uglovnica završava niz kuća u Vukovarskoj ulici s
jedne strane, a s druge započinje ritam slobodnostojećih vila u
Keršovanijevoj ulici.
4
U početku je utemeljenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca
povoljno djelovao na gospodarstvo Slavonije, pa tako i Vukovara, koji
zahvaljujući prometu riječne luke i još nesređenim administrativnim
prilikama u dvadesetim godinama izuzetno napreduje kao trgovačko
središte. Očekivanja su bila velika te su inicirani razvojni planovi poput
podizanja gradske vijećnice (natječaj 1919.) te uvođenje tramvaja, koji
se, međutim, nisu ostvarili. Središte grada je postupno mijenjalo svoj
izgled, ali su rubovi i dalje nalikovali ostalim slavonskim selima, s
ušorenim kućama s dvorištima i ganjskom. Jedna od najvećih
investicija 1930-ih godina u Hrvatskoj je podizanje Bataville-a ,
novoplaniranog industrijskog grada namijenjena proizvodnji gume i
obuće češkog koncerna “Bata”, nedaleko Vukovara. Srodni Batini
„sateliti“ s proizvodnim pogonima i administracijom te stambenim
naseljem projektirani su na više srednjoeuropskih lokacija, a ovaj je
podignut prema projektu čeških arhitekata Gahure, Karfika i Viteka.
Iako se u razdoblju između dva rata u Slavoniji, Baranji i
zapadnom Srijemu i dalje gradi na tradicionalan način i s reduciranim
repertoarom historijskih stilova na pročeljima (Zavod sv. Vinka
inženjera Ivana Senka u Novoj Gradiški, škola u Daruvaru, itd.), u
tridesetim godinama domaći graditelji polako pročišćuju svoj oblikovni
jezik (i radi veće ekonomičnosti), a neke secesijske građevine skidaju
ukrase s pročelja prilagođujući se novim trendovima moderne
arhitekture. Prozori prevučeni preko uglova, glatka pročelja, pa i ravni
krovovi ugrađuju se putem manjim realizacija u tkiva gradova i naselja,
bilo kroz projekte zagrebačkih arhitekata (vile Vladimira Potočnjaka u
Osijeku, Vladimira Šterka u Vinkovcima), bilo domaćih graditelja (kuća
Holub Bogumila Fleissiga u Požegi).
Poslijeratno razdoblje – obnova, industrijalizacija i prostorno
planiranje
5
Nakon Drugog svjetskog rata sve je u znaku obnove zemlje i
svladavanja stambene krize u gradovima. Mnogi arhitekti kroje
minimalne stanove kolektivnog stanovanja u novoprojektiranim
stambenim naseljima. Arhitekt Kazimir Ostrogović (Sv. Vid na Krku,
1907. - Zagreb, 1965.) od 1946. do 1951. bio je šef odjela tzv. opće
arhitekture u Arhitektonskom projektnom zavodu Hrvatske. Značajan
dio društvene i stručne pozornosti u prvom razdoblju obnove i
izgradnje iza rata posvećen je bio tipskoj izgradnji, jer se u tipskom
projektiranju vidjelo najprikladnije, najekonomičnije, najbrže i
najefikasnije rješenje za zadovoljenje širokih potreba izgradnje.
U poslijeratnoj akciji brze izrade tzv. direktivnih regulacijskih
osnova Osijek dobiva Regulacijski plan koji je 1947.-1948. izradio Josip
Seissel (Krapina, 1904. – Zagreb, 1987.) uz suradnju Aptula
Halilibrahimova iz Turske. U tom su planu prisutni svi elementi načina
planiranja i promišljanja prostora karakteristični za tridesete i
četrdesete godine 20. stoljeća, kao odraz promjena u pristupu
planiranju gradova i stambenih područja nakon Atenske povelje. Ovim
više konceptualnim no pravim regulatornim planom osmišljena je bila
koncepcija budućeg razvoja grada Osijeka. Kao dio osnove izrađen je
bio i projekt radničkog naselja sa soliternim građevinama u zelenilu
(današnji Vijenac Ivana Meštrovića), koji kao takav nije izveden.
= NOVO
Poslijeratne su godine bile u znaku obnove, deagrarizacije i
industrijalizacije te naglašavanja urbanističkog karaktera buduće
hrvatske arhitekture. Od 1947. zadana je bila izrada urbanističkih
planova, koji su pokrenuli novu urbanu energiju i planski usmjerili
razvoj gradova i naselja, ne bi li se spriječilo stihijsko građenje.
Direktivna regulatorna osnova Osijeka, izrađena iste godine pod
vodstvom Josipa Seissela na načelima CIAM-ova funkcionalnog grada,
predlagala je oblikovanje sjedinjenoga grada pomoću sustava zelenih
6
parkova i uključivanja dijela lijeve obale Drave. U novim uvjetima
djelovanja, od društvenog vlasništva do ustroja struke, u kojima su se
tražili brzi rezultati, ključnu su ulogu odigrali diplomirani, u
međuratnom razdoblju već dokazani arhitekti, od 1946. okupljeni u
Zemaljsko-građevnom projektantskom zavodu Hrvatske. Oni
oživljavaju građevinsku djelatnost i sudjeluju u procesu obnove: u
podizanju industrijskih pogona (Stjepšan Gomboš, Tvornica vagona i
lokomotiva Đuro Đaković u Slavonskom Brodu 1955.), poboljšanju
kvalitete stambenog fonda (Kazimir Ostrogović, Stambena četvrt u
Osijeku 1948.), projektiranju obrazovnih institucija (Antun Ulrich i
Dragica Perak, Osnovna škola u Slavonskom Brodu 1950), pa i
poslovnih zgrada (Hinko Bauer, Filijala Narodne banke izvedena u
Slavonskom Brodu 1948.). Godine 1946. počela je realizacija
nogometnog igrališta u Osijeku arhitekta Slavka Delfina, koji projektira
niz sportsko-rekreacijskih građevina, uklapajući ih u krajolik: otvoreni
plivački bazen u Đakovu (1952.), stadion u Požegi (1951.), Osijeku i
Slavonskom Brodu (oba 1955.). Tih godina javljaju se oštriji zahtjevi za
unifikacijom oblika i detalja, pa iako su europski kontakti bili
ograničeni, prate se suvremeni trendovi i konzultiraju uzori iz
međuratnog razdoblja.
Nastaju brojne projektne vizije. Tako je Vukovar 1955. dobio
idejni projekt Novog gradskog centra, koji je bio zamišljen kao park-
centar, široko otvoren na Dunav, a prirodno komponiran prema rijeci i
novoreguliranom ušću Vuke, koja dobiva značaj glavne kompozicione
osovine (Mirko Maretić i Radovan Miščević). U Osijeku je za prostor
uokolo crkve na onodobnom Trgu Vladimira Nazora (nakon što su bile
uklonjene ruševine, posljedica bombardiranja), iste godine raspisan
natječaj za rješenje stambenih zgrada itd. Ipak, arhitektonski se
natječaji uglavnom raspisuju za monumentalna javna državna zdanja,
od kojih je malo njih planirano za Slavoniju. Od početka pedesetih
godina ranije udruženi arhitekti osnivaju male ateliere pod vlastitim
7
imenom, najčešće se usmjeravajući na određeni tip projektnih
zadataka. Tražili su se tipski projekti za zadružne domove, gradske
općine, domove kulture, medicinske centre - koje je specijalizirala Zoja
Dumengjić, a doskora s podjednako uspješnim rezultatima i arhitekt
Ivo Geršić. On će do kraja šezdesetih godina izvesti domove zdravlja,
bolnice i zahvate unutar postojećih medicinskih centara u Vinkovcima,
Slavonskom Brodu, Vukovaru, Našicama, Osijeku, Šumetlici, kao i
interpolaciju pošte u Osijeku (1964.). Radi rijetkosti sličnih realizacija
treba istaći polifunkcionalnu zgradu kulturno-obrazovnoga spomen-
doma koji se u Slavonskom Brodu, prema prvonagrađenom projektu
Marijana Haberlea i Minke Jurković, počeo graditi 1961. godine. O
važnosti graditeljskog pothvata govorila je za tu svrhu odabrana
lokacija uz savsko šetalište i uz postojeći stari gradski park, u
produžetku poznate brodske glasije. Sklop je nastajao do 1972.,
istodobno s Radničkim sveučilištem Moša Pijade i koncertnom
dvoranom Vatroslav Lisinski u Zagrebu (a mnogo prije programski
bliskog Spomen-doma u Kumrovcu).
U zbrajanju dometa poslijeratnog razdoblja krajem šezdesetih
godina, činilo se da je Osijek (s industrijom koja potječe iz doba Austro-
Ugarske i odavna je već amortizirana), ostao izvan većih investicijskih
ulaganja. Iz korpusa specifične industrijske arhitekture kao originalno
ostvarenje izdvajao se Novi automatizirani pogon za proizvodnju,
svojedobno popularnog deterđenta Plavi radion, tvornice „Saponija“,
koji je, kao transparentni toranj vidljive armiranobetonske konstrukcije,
realizirao Vjenceslav Richter s Josipom Tešijom (1960.). Arhitekti su
aktivni u mnogim granama stvaralaštva, jer pedesete su godine bile
doba dizajna i umjetničke sinteze. To se posebno odnosi na Richtera,
koji preko svojih izložbenih paviljona prodire u svijet, stječe priznanja i
prati svjetske trendove. On je još u svibnju 1954. za svega 40 dana
realizirao Vrtnu restauraciju u Slavonskom Brodu, pokazavši slobodu i
invenciju u kompoziciji ove paviljonske gradnje privremenog karaktera,
8
odabirući vijugave linije i vitke crne stupove (poput slične onodobne
restauracije Baile u Pampulhi Oscara Niemeyera).
Godinama u Osijeku radi Radovan Miščević. Snažniji razvoj grad
doživljava poslije donošenja Urbanističkog plana 1965. koji je izradio
autorski tim kojemu je bio na čelu, a koji grad organizira u mikrorajone.
Na ideji Interbau-a održanog u Berlinu 1957., Miščević radi urbanistički
projekt naselja Sjenjak za čak 8.000 stanovnika, što svjedoči o
optimističnim prognozama dinamičnog gospodarskog i društvenog
razvoja. Prema jugu grade se stambena naselja Jug I-IV, a u središtu
blok Centar i pojedine zgrade naselje Sjenjak (Andrija Mutnjaković,
Miščević i drugi). Neboderi i robne kuće traže sada svoje mjesto unutar
povijesnih gradskih cjelina i smještaju se u unutrašnjosti gradskih
blokova. Stvaranjem snažnih pješačkih zona i trgova, zadan je bio nov
obrazac promišljanja centra grada „na tragu svjetskih trendova“. Za
robnu kuću u Osijeku ubačenu u tkivo starijeg dijela grada, slovenski
će arhitekt Milan Mihelič 1968. dobiti tada prestižnu godišnju nagradu
„Borbe“ za arhitektonsko ostvarenje. Robna kuća postaje nov
arhitektonski zadatak, koji s uspjehom specijalizira Aleksandar
Dragomanović (iz tzv. druge poslijeratne generacije arhitekata), i
podiže robne kuće lakih konstrukcija i pažljivo razrađenih detalja u
Vukovaru (1966) i Vinkovcima (1972).
Snažni pokreti u svjetskoj arhitekturi šezdesetih godina i kritika
modernizma poklopili su se s otvaranjem zemlje i nastupom nove
generacije arhitekata, koja velikim brojem radi u građevnim
poduzećima kojih snaga i utjecaj sedamdesetih godina doseže
vrhunac. Arhitektura postupno pruža sve raznovrsniju sliku i snažnije
su izraženi pojedini autorski rukopisi. Treba spomenuti arhitekturu
Borisa Krstulovića, koja je obilježila karakterističnu etapu hrvatske
arhitekture u kontekstu širih zbivanja, s kraja šezdesetih i tijekom
sedamdesetih godina. Pretežno u betonu, njegove se građevine
odlikuju jasno čitljivom konstrukcijom, snažno oblikovanim volumenima
9
i naglašenom plastičnom obradom površina. Više realizacija u Slavoniji
donijelo mu je najviše strukovne nagrade, poput industrijsko-poslovnog
kompleksa “Elektroslavonije” (1970.) i Računsko-dispečerskog centra
Zeleno polje u Osijeku (1977) te poslovne zgrade u Slavonskom Brodu
(1972.).
Intenzivna građevna djelatnost - nakon modernizma
U sedamdesetim je godinama uniformnost arhitektonske
produkcije zamijenio plurizam oblikovnog idioma. Intenzivnije praćenje
svjetskih tokova, smjena generacija i nove društvene okolnosti dovode
do raskida s krutom geometrijom građevnog bloka poslijeratnog
institucionalnog modernizma. Pomaci prema slobodno interpretiranim
topografskim i pejzažnim karakteristikama oživljavaju u doba velikog
turističkog poleta. Ne samo uz Jadransku obalu već i u kontinentalnom
dijelu Hrvatske, hotelska arhitektura postaje poligon za traženje novih
oblikovnih rješenja. U Slavoniji se hotelskom arhitekturom uspješno
bavio Matija Salaj. On i Zvonimir Krznarić autori su složenog programa
izgradnje mreže hotela osmišljenog 1975. i poznatog kao Hotelski
sistem Slavonija, koji je bio rezultat višegodišnje prisutnosti
Urbanističkog instituta Hrvatske na prostoru Slavonije i Baranje. U to
doba turizam je bio temeljen na hotelijerstvu, jer su hoteli kao jedina
smještajna ponuda bili osnovni receptivni čimbenik turističkih područja.
Za projektiranje su prvi na red došli jaki gospodarski i industrijski centri
u Slavoniji. Odabirane su redom atraktivne lokacije, po mogućnosti u
blizini vode. Obzirom na visinski gabarit, uvjete uklapanja volumena u
postojeće urbano tkivo i prirodnu okolinu, hoteli su rješavani u
arhitektonskom oblikovnom izrazu kao posebna rješenja, unatoč
zadanoj standardizaciji pojedinih elemenata. Krov kao tipičan element
regionalne arhitekture Slavonije i Baranje, dominantna je arhitektonska
karakteristika svih građevina sustava. Tamni pokrov eternitom odabran
10
je jer se koloristički uklapao u strukture naselja i pejzaž, a pročelja su u
pravilu izvedena od fasadne opeke, kao tipičnog materijala panonske
regije. U sklopu projekta realizirani su hoteli u Daruvaru, Vukovaru,
Vinkovcima, Donjem Miholjcu i Lipiku. Dio je realiziran u drugoj formi
od zamišljene, poput Motela u Jasenovcu (Ivan Piteša i Mahmud
Kapetanović 1978.), te hotela u Našicama i Slavonskom Brodu. Bio je
to prvi zamišljeni i dijelom realizirani hotelski lanac u Hrvatskoj i
onodobnoj Jugoslaviji.
Nakon što je sredinom sedamdesetih godina započeo trend
iseljavanja stanovništva iz povijesne jezgre Požege, tog nositelja
povijesnog i oblikovnog identiteta grada, 1978. je izrađen urbanistički
projekt rekonstrukcije jezgre i provedbeni plan na kojem je radio
Urbanistički institut Hrvatske s Marijanom Hržićem, Davorom Manceom
i Ivanom Čižmekom kao autorima. U staroj gradskoj jezgri nastojale su
se povećati znanstvene i kulturne funkcije te zadržati trgovina i obrt, a
ukloniti ili smanjiti servisi i komunalne usluge. Slijedio je niz smišljenih
interpolacija, koje svojim rješenjem nisu narušavale mjerilo i sliku
grada. Takvi se postupci, s više ili manje uspjeha, javljaju i u drugim
gradovima. Donošenjem plana obnove i revitalizacije osječke Tvrđe
1976. započeo je proces obnove barokne gradske jezgre, u kojoj su
mnoge stare zgrade našle nove namjene: Državni arhiv, Zavod za
znanstveni i umjetnički rad HAZU, Muzej Slavonije, Zavod za zaštitu
spomenika kulture, Galerija Waldinger, glazbena škola, itd.
Sedamdesetih se godina izrađuju urbanistički planovi s
vremenskim predviđanjem do 2000. godine. Za Osijek 2000. planirano
je bilo 200.000 stanovnika u užem, i još 50.000 u širem gravitacijskom
prostoru. Ne bi li se preusmjerio izrazito longitudinalni razvoj grada
širenje se (kao i u dvije prethodne generacije planova) usmjeravalo na
prekodravski prostor. Kako bi se ostvario kvalitetniji odnos grada s
Dravom na prostoru gornjogradske obale, u najužem središtu grada,
provodila se urbana rekonstrukcija, a novost je bila orijentacija
11
sadržaja prema rijeci, prema lijevoj obali, na koju se grad u budućnosti
spremao prijeći. Bio je to važan koncepcijski element razrješenja
dilema grada i njegove rijeke. Prema istoku se sada gradila
Donjogradska obala (M. Musović), a prema zapadu Gornjogradska
obala (R. Miščević), povezane Šetalištem kardinala Franje Šepera.
Urbanistički projekt dijela stambene zone uz budući most (koji će biti
izveden na drugom mjestu) izradio je Zavod za urbanizam i izgradnju u
Osijeku (Bogoslav Čobanov). Kao dio ovih inicijativa, realizirani su bili,
među ostalim, Hotel „Osijek“ i RTV centar, a pivovara je u početku
osamdesetih godina bila preseljena.
U početku osamdesetih godina u Slavoniji nalazimo velik broj
kvalitetnih ostvarenja, koja se unatoč raznovrsnosti kreativnih
prosedea, najčešće stavljaju pod zajednički nazivnik postmoderne.
Ističe se osječki arhitekt Milan Mitevski, čiji je prvonagrađeni projekt za
Centar mladih u svoje doba postigao inicijalnu poziciju (1980.). Iz
opusa profesora zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta Mladena
Vodičke u pravilu se apostrofira upravo impozantna Opća bolnica
Maternite (1980.), koja je Osijeku dala nove gradske dimenzije.
Specijaliziran za hotele na obali, Julije De Luca reinterpretirajući
historijsko nasljeđe (ali ne nužno ove regije) oblikuje Poslovni centar u
Vinkovcima (1980.). Osječanin Miroslav Pavlinić gradi Dječji vrtić Sara
Bertić i poslovni objekt Birostroj u Osijeku, te stambenu zgradu u
Valpovu (1984.). Sjenjak se dograđuje i stambene zgrade ondje podiže
Dražen Juračić (1984.). Pri projektiranju stambenih zgrada i stambenih
naselja pozornost se vraća urbanom situiranju, oblikovanju i obradi
pročelja, koja nerijetko aludiraju na kulturološki kontekst. U takve se
ubrajaju: projekt za stambeni niz u Novskoj Dražena Juračića (1981.,
neizvedeno); i natječajni projekti za stambeno naselje „Franjo Sertić“ u
Slavonskom Brodu: dvojca Tomislav Odak i Branko Silađin te grupe:
Teufik Galijašević, Mladen Jošić, Željko Guzmić, Zlatko Hanžek (1980.).
Osijek istodobno raspisuje anketni natječaj za tzv. Novi Osijek na lijevoj
12
obali Drave, koji iako je bio ocijenjen kao uspješan po broju arhitekata
koji su se na njega odazvali (među inima: Odak – Silađin, E. Šmit – Đ.
Dražić, Gamulin – Doklestić – Obsiger), u ponuđenim je rješenjima
odlutao od primjene „upotrebljivih modela“.
U aktualnom trendu regionalnog povezivanja u okviru Zavoda za
prostorno planiranje i urbanizam Zajednice općina Osijeka izrađen je
1985. prostorni plan 14 slavonsko-baranjskih općina, koji sagledava
težište razvoja u prostoru između gradova Osijek – Vukovar - Slavonski
Brod – Đakovo, koji traži daljnji proces deagrarizacije i industrijalizacije.
Po gradovima i mjestima Slavonije rade domaći arhitekti, najčešće u
spomenutim građevinskim poduzećima i tehničkim odjelima tvornica,
koji projektima namiruju lokalne potrebe. Tako je npr. do 1989. Đakovo
dobilo Dom kulture s kinom, gradskom knjižnicom i čitaonicom,
poslovnu zgradu s brojnim korisnicima i „ljepoticu grada“ –
agroinženjerski centar PIK-a Đakovo, koji je projektirao Milan Grozdanić
iz Đakovo-projekta (1988.).
Ratna razaranja i tranzicijsko restrukturiranje
Dok su se zemlje istočne Europe devedesetih godina nastojale
prilagoditi novim društveno-političkim uvjetima nastalim padom
Željezne zavjese, u Hrvatskoj je 1991. počeo rat. Ratna razaranja
posebno su bila usmjerena na gradove i naselja Slavonije, Baranje i
Srijema. Rat je trajao do 1995. godine, a okončan je mirnom
reintegracijom istočnih dijelova zemlje 1998. godine. Na ratne
aktivnosti, u devedestima su se nastavile opasnosti za naslijeđeni
urbani prostor, kakve se uvijek pojave kada različiti motivi isplivaju na
površinu. Ako je tehnička izvedba realiziranih građevina kvalitetom i
porasla, negirani su bili mnogo važniji kriteriji: urbanizam (radi
nepostojanja prostornog plana) i arhitektonska kreacija (zbog
agresivnog upliva ukusa novog kapitala i rasta bespravne gradnje).
13
Navodno se ono što je proces ne može historizirati, ali se može
dokumentirati, pa stoga spomenimo da je samo između 1994. i 1996. u
Osijeku bilo organizirano čak deset urbanističkih i arhitektonskih
natječaja: 1994: za središte grada kao osnova za regulacijski plan,
1995: za središte naselja Višnjevac, za Župnu crkvu sv. Ćirila i Metoda,
za stanove u sustavu „Europan 4 Croatia“ za lokaciju Tranzit, za
kompleks tržnice Gajev trg, za opskrbni centar u naselju Jug II, 1996: za
podvožnjak ispod željezničke pruge u Ulici sv. Leopolda Mandića, za
crkvu i dječji vrtić u Župi XI, za idejno rješenje središta Donjeg grada
(prvonagrađeni rad Ivana Mucka i Antuna Diklića nudio je projekt
arheološkog parka koji bi uravnotežio pojedinačne vrijednosti
trodijelnoga grada i afirmirao antički povijesni sloj) te za športsko-
rekreacijski kompleks Gradski vrt (prvu su nagradu dobili osječani
Denis Ambruš i Bruno Andrašić te Damir Vrban, tada još studenti
zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta), te se nije skrivao optimizam
prema budućoj obnovi, koja je svakako trebala korigirati način na koji
se počela provoditi.
Tek na prijelazu u 21. stoljeće nastaju kvalitativni pomaci. Sve se
više gradi, a projektiraju sve generacije aktivnih arhitekata. Grozdan
Knežević je realizirao Područnu školu u Đeletovcima, Branko Kincl
Komercijalno-distributivni centar „Tvornice duhana Rovinj“ u Osijeku,
upotrebljavajući novosti koje su u arhitekturu unijele informatičke
tehnologije (Nagrada grada Zagreba 2002.), a Željko Kovačić radi
postav jedinstvene arheološke izložbe Aleksandra Durmana Vučedolski
Orion. Uz trgovačke centre, najviše se grade stambene zgrade: u
Našicama, Slavonskom Brodu, Novoj Gradiški, Nuštru, Belom
Manastiru, Daruvaru, Đakovu, Vukovaru. Stanogradnju je potaknuo
vladin Program za zbrinjavanje stradalnika Domovinskog rata koji je
financirala država (pr. Vinko Penezić i Krešimir Rogina, Blok 21,
Vukovar, 1998.-2002.), a koji je preoblikovan u subvencijski Program
društveno poticane stanogradnje tzv. POS, za stanovnike skomnije
14
platežne moći. Ovako strukturirana socijalna stanogradnja ukazala se
kao prilika za prvu realizaciju kod mladih arhitekata, jer su kuće POS-a
rezultati javnih arhitektonskih natječaja. S većom društvenom i
ekonomskom stabilnosti u Slavoniji se realiziraju suvremene i humane
javne zgrade i sadržaji, što je godinama bila rijetkost. Među
posljednjima, ekspresivno Groblje Krista Kralja u Požegi, smanjenog
vokabulara, arhitektice Snježane Jakopčić i Andrije Rusana (2006.) te
originalna Srednja veterinarska i poljoprivredna škola u Osijeku,
transparentni laboratorij, Mladena Jošića (Nagrada „Viktor Kovačić“
2006.)
Dinamika razvoja gradova i naselja Slavonije u 20. stoljeću bila je
zadana čestim smjenama društveno-političkih i ekonomskih okolnosti.
Izmjenjivale su se administracije, legislative, uzori, inicijative, uz koje
su se formulirali programski prioriteti, razgrađivali tradicionalni i
stvarali novi urbani prostori, realizirale etape cjelovitijih zamisli i
nastojali se uspostaviti sustavi koji bi trajali. Ovakva „tranzicijska
stanja“ danas iščitavamo kao ključnu karakteristiku hrvatske
arhitekture 20. stoljeća u cjelini.
15
Arhitektura nakon 1918. godine
Darja Radović Mahečić
LITERATURA:
Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985 (1986.), Arhitektura, br. 196-199,
Zagreb.
ČERTI, NATALIJA (ur.), (2005.), Kulturna baština Požege i Požeštine,
Spin valis, Požega.
DAMJANOVIĆ, DRAGAN (2005.), Osnovna obilježja urbanog razvitka
grada Vukovara između dva svjetska rata, Scrinia Slavonica, br. 5,
Slavonski Brod, str. 174-198.
DOMLJAN, ŽARKO (1986.), Arhitektura 20. stoljeća u Hrvatskoj, u:
Arhitektura 20. vijeka, Prosveta-Spektar-Prva književna komuna,
Beograd-Zagreb-Mostar, str. 32-46.
DRAŽIĆ, DŽIVO (1984.-1985.), Po-etika ponašanja u urbanom
kontekstu, Arhitektura, br. 189-195, Zagreb, str. 114-119.
FREUDENREICH, ALEKSANDAR (1943.), Prosvjetna ognjišta,
Ministarstvo narodne prosvjete, Zagreb.
GAĆINA, SONJA i IVANKOVIĆ, GRGUR MARKO (1996.), Planovi i vedute
Osijeka, Muzej Slavonije Osijek, Osijek.
GERŠIĆ, IVO i ŽLOF, ŽELJKO (ur.), (1969.), AB-54. Rad u razdoblju od
1954.-1969. godine, Arhitektonski biro-54, Zagreb.
16
JUKIĆ, TIHOMIR (1996.), Osijek još jednom, Čovjek i prostor, br. 11-12,
Zagreb, str. 32-35.
JUKIĆ, TIHOMIR i PEGAN, SREČKO (2005.), Prostorni i urbanistički razvoj
Osijeka. Kritika i prijedlozi, Sveučilište u Zagrebu – Arhitektonski
fakultet, Zagreb.
KARAČ, ZLATKO i ŠIMIČIĆ, ĐURO (2007), Hrvatski dom u Vukovaru
arhitekta Aleksandra Freudenreicha, Prostor, br. 34, Zagreb, str. 204-
223.
KAVURIĆ, LADA (ur.), (1982.), 17. zagrebački salon – arhitektura i
urbanizam, Društvo arhitekata Zagreba, Zagreb.
MAROEVIĆ, IVO (1976.), Staro u novom. Nova arhitektura u starim
ambijentima na tlu Hrvatske, 11. zagrebački salon – kritička
retrospektiva, Zagreb.
MARTINČIĆ, JULIJE i HACKENBERGER, DUBRAVKA (ur.), (2006.), Osječka
arhitektura 1918.-1945., HAZU Zavod za znanstveni i umjetnički rad u
Osijeku, Osijek.
MIŠČEVIĆ, RADOVAN (1984.-1985.), Traganje za boljim gradom,
Arhitektura, br. 189-195, Zagreb, str. 108-109.
MRDULJAŠ, MAROJE (2007.), Suvremena hrvatska arhitektura –
testiranje stvarnosti, Arhitekst, Zagreb.
OBAD-ŠĆITAROCI, MLADEN (ur.), (2000.), Sveučilište u Zagrebu -
Arhitektonski fakultet, 1919/1920-1999/2000. Osamdeset godina
17
izobrazbe arhitekata u Hrvatskoj, Sveučilište u Zagrebu - Arhitektonski
fakultet, Zagreb.
ODAK, TOMISLAV (1989-1991.), Pregled stambene arhitekture u
Hrvatskoj 1945-1991, Arhitektura, br. 208-210, Zagreb, str. 37-72.
Osijek, Čovjek i prostor & Arhitektura, br. 3 (pos. izd.), Zagreb.
PAVLINIĆ, MIROSLAV (1999.), Osječka moderna arhitektura, Anali
Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU, br. 15, Osijek, str. 25-53.
PREMERL, TOMISLAV (1989.), Hrvatska moderna arhitektura između
dva rata – nova tradicija, Matica hrvatska, Zagreb.
RADOVIĆ MAHEČIĆ, DARJA (2007.), Moderna arhitektura u Hrvatskoj
1930-ih godina, Školska knjiga, Zagreb.
SALAJ, MATIJA (1982.), Hotelski sistem Slavonije, Čovjek i prostor, br. 7-
8, Zagreb, str. 21-24.
VENTURINI, DARKO (1982.), APZ - Arhitektonski projektni zavod – prilog
poslijeratnoj hrvatskoj arhitekturi, Arhitektonski projektni zavod,
Zagreb.
Vukovar (1992.), Čovjek i prostor & Arhitektura, br. 1 (pos. izd.),
Zagreb.
ŽIVKOVIĆ, ZDRAVKO (1992.), Aleksandar Freudenreich, Društvo
konzervatora Hrvatske, Zagreb.
Arhiva Aleksandra Freudenreicha, Ministartstvo kulture RH
18
Arhiva Marijana Haberlea, Hrvatski muzej arhitekture HAZUPrivatna arhiva Borisa Krstulovića
Kratica:ČIP – Čovjek i prostorArhitektura nakon 1918. godine
Darja Radović Mahečić
KATALOŠKE JEDINICE (16)
19
1. Hrvatski dom, Vukovar, Aleksandar Freudenreich (1919-
1922)
Aleksandar Freudenreich (Zagreb, 1892.- 1974.) iz poznate
zagrebačke kazališne obitelji, jedan je od najproduktivnijih hrvatskih
arhitekata međuratnog razdoblja. Graditeljski odjel Građevne stručne
škole u Zagrebu završio je 1911. godine, a 1930. Arhitektonski odjel
Državne umjetničke akademije u Zagrebu. Kao graditelj brzo se
afirmirao kao stručnjak za gradnju “kulturnih ognjišta”, tj. kulturnih
domova s dvoranom i pozornicom “jednako prikladnom za predavanja,
te glazbene i glumišne priredbe” i obveznom čitaonicom. Prvi takav
dom projektirao je i izgradio u Vukovaru, koji je bio simbolički i
arhitektonski najvažnija arhitektonska realizacija između dva svjetska
rata u tom gradu, a tada mladom zagrebačkom arhitektu prva
izvedena gradnja.
Freudenreich je vjerojatno od Hrvatskog pjevačkog društva
“Dunav”, kao inicijatora projekta, dobio zadatak izraditi idejno rješenje
1919., dok je arhitektonski natječaj na kojem je dobio prvu nagradu
proveden 1921. i tada započinje gradnja doma. Dom je bio izveden u
oblicima kasne secesije, ranog art décoa, kakvi su se tada njegovali na
Graditeljskoj školi u Zagrebu. Izvedbu doma vodio je vukovarski
inženjer Fran Funtak, a svečano je bio otvoren za javnost u srpnju
1922. godine.
Od cjelovite Freudenreichove zamisli realizirana je bila prva faza
tj. velika središnja dvorana izdužena tlocrta s reprezentativnim ulazom
na začelnom dijelu i snažnim scenskim portalom. Dvoranu su u
interijeru krasile profilacije u žbuci i ornamentalni ukrasi od terakotnih
pločica slaganih u bordure. Simetrično postavljenim simetričnim
stubištima komuniciralo se s ložama na galeriji.
20
U kasnijim godinama dom je pretrpio brojne izmjene i dogradnje, a
teško je stradao u Domovinskom ratu. U tijeku je zahtjevna obnova
kojom se dom nastoji vratiti u izvorno stanje.
Izvori:
Arhiv Aleksandra Freudenreicha, Ministarstvo kulture RH.
FREUDENREICH, ALEKSANDAR, Prosvjetna ognjišta, Zagreb, 1943, 310.
ŽIVKOVIĆ, ZDRAVKO, Aleksandar Freudenreich, Zagreb, 1992.
LASLO, ALEKSANDER, Hrvatski dom, ČIP & Arhitektura, 1 (pos. izd.),
Zagreb, 1992, 13.
KARAČ, ZLATKO – ŠIMIČIĆ, ĐURO, Hrvatski dom u Vukovaru arhitekta
Aleksandra Freudenreicha, Prostor, 34, Zagreb, 2007, 204-223.
2. Natječajni rad za Hrvatski dom, Osijek, Alfred Albini, 1927.-
1928.
Nakon Prvog svjetskog rata razgranalo se podizanje domova
društvene namjene, među kojima prevladavaju tzv. Hrvatski domovi.
Oni su bili organizirani s ciljem njegovanja nacionalne kulture, a
arhitektonski ih je determinirala velika dvorana za priredbe. Po
građevnom programu srodni su im sokolski i drugi domovi, čija se
izgradnja osobito intenzivno u međuratnom razdoblju organizira u
Osijeku.
Alfred Albini (Zagreb, 1896.-1978.), prvi diplomant
Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu 1923. i kasnije suradnik u atelieru
Huge Ehrlicha, započinje svoje samostalno profesionalno djelovanje
osvajanjem prvih nagrada na dva osječka arhitektonska natječaja, za
Hrvatski dom 1927. i za Gradsku štedionicu 1930. Na natječaju za
Hrvatski dom Albinijev je projekt, od ocjenjivačkog suda kojim je
predsjedao profesor zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta Edo Šen, u
konkurenciji 17 radova proglašen najboljim. Na sačuvanoj perspektivi
21
izvedbenog projekta dominantni su glavni ulaz i prostrani vestibul.
Albini je odabrao tlocrtnu dispoziciju latinskog križa, a prostorije
rasporedio u tri etaže. Svečana dvorana smještena je bila na katu, a
sokolske prostorije u suterenu. Iako su pročelja ocijenjena skladnima,
pojavnosti zgrade predbacivao se preozbiljan karakter.
Strogo simetričnu soliternu građevinu doma Albini komponira
adiranjem volumena, a vertikalnu klasičnu tročlanu podjelu na podest,
tijelo i atiku oblikuje pod utjecajem Viktora Kovačića, na dovršenju čije
Burze je, po njegovoj smrti, radio u Ehrlichovu atelieru tik prije
projektiranja osječkoga doma. Albiniju je bila povjerena izrada
izvedbenog projekta osječkoga Hrvatskog doma , no on ipak nije bio
realiziran.
Izvori:
Arhiv Alfreda Albinija, Muzej grada Zagreba.
UCHYTIL, ANDREJ, Osječki radovi arhitekta Alfreda Albinija, u: Osječka
arhitektura 1918.-1945., Osijek, 2006, 187-200.
3. Gradska štedionica, Osijek, Alfred Albini, 1930.-1931.
Unatoč jakoj lokalnoj tradiciji i brojnosti domaćih graditelja,
manifestnu ulogu prve građevine moderne arhitekture u Osijeku u kojoj
su prisutna potpuno nova funkcionalna i oblikovna načela odigrala je
interpolirana zgrada Gradske štedionice zagrebačkog arhitekta Alfreda
Albinija. Gradska štedionica u Kapucinskoj ulici u Osijeku ujedno je prva
Albinijeva izvedena zgrada javne namjene. Izvedbu je izborio prvom
nagradom na arhitektonskom natječaju 1930. godine. Programom se
tražila stambeno-poslovna zgrada s dvorišnim krilom na dubokoj
parceli. Gradskim statutom zadano je bilo da to bude ugrađena
dvokatnica. Naglašeno je bilo da pročelje mora odgovarati karakteru
štedioničke kuće i da treba djelovati mirno, dostojanstveno i
22
reprezentativno. Iako se naročiti građevni stil izrijekom nije propisivao,
te se u tom pogledu natjecateljima prepuštao slobodan izbor, rečeno je
ipak da “hipermoderni stil ne bi bio poželjan”. Predsjednik
ocjenjivačkog suda bio je zagrebački arhitekt Janko Holjac. Izvedbeni
nacrti nastali su u samo mjesec dana i potpisali su ih Alfred Albini i
osječki graditelj Ivan Domes. Gradnju je izvodila osječka graditeljska
tvrtka “Dlouchy i Fulla”.
Osnovna značajka Albinijeve arhitekture je znalački komponirana
prostorna dispozicija. Osim glavnog ulaza u štedionicu po sredini
pročelja, uz zapadnu je granicu parcele smješten kolni ulaz za pristup
stanara stubištu na strani dvorišta. U krilu zgrade nalazile su se
prostorije štedionice i zalagaonice. Razradi pročelja Albini je pristupio
krajnje studiozno, pročišćujući postepeno oblikovne elemente:
kompozicija je simetrična, smirena, naglašeno horizontalna. Baza
uličnog pročelja, tj. njezino prizemlje, pokriveno je glatkim kamenim
pločama, a ostali je dio žbukan. Budući da su izbačene dekorativne
niše iz natječajnog rada, završni je kat bez prozora, tek puna zidna
ploha, što je karakteristično za Albinijev arhitektonski rukopis.
Izvori:
Arhiv Alfreda Albinija, Muzej grada Zagreba.
IVANKOVIĆ, GRGUR MARKO, Javna arhitektura grada Osijeka, u:
Osječka arhitektura 1918.-1945., Osijek, 2006, 53-74.
UCHYTIL, ANDREJ, Osječki radovi arhitekta Alfreda Albinija, u: Osječka
arhitektura 1918.-1945., Osijek, 2006, 187-200.
RADOVIĆ MAHEČIĆ, DARJA, Moderna arhitektura u Hrvatskoj, Zagreb,
2007, 133-136.
4. Zgrada Okružnog ureda za osiguranje radnika, Osijek,
Zvonimir Vrkljan – Bela Auer, 1934.- 1938.
23
Natječajni projekt je trebao artikulirati urbani akcent u sklopu
novog gradskog središta, u perivoju organiziranom na mjestu
nekadašnjih grabišta i glasija Tvrđe, uz trasiranu Europsku aveniju, uz
niz drugih zgrada javne namjene čije je podizanje bilo u planu. S druge
strane postojala je već praksa podizanja zdravstveno-uredskih zgrada
tzv. OUZOR-a, državnih ustanova u sklopu tada dobro organizirane i
raširene zdravstvene skrbi. Natječaj je bio raspisan 1934. a članovi
ocjenjivačkog suda bili su među ostalima osječki arhitekt Viktor
Axmann, zagrebački Pavao Deutsch i voditelj Tehničkog odjela OUZOR-
a arhitekt Branimir Iveković. Reprezentativna zgrada programski je
trebala objedinjavati urede socijalnog osiguranja i zdravstvene
sadržaje, koji prevladavaju. Na natječaj je pristiglo čak 56 radova. Prva
nagrada dodijeljena je radu Drage Iblera, druga radu Bele Auera i
Zvonimira Vrkljana, a treća radu Mladena Kauzlarića i Stjepana
Gomboša. Sve radove odlikuje simetrična tlocrtna kompozicija, koja je
bila uvjetovana programom arhitektonskog natječaja. Iako se Ibler već
dokazao u projektiranju administrativnih i zdravstvenih ustanova
projektirajući zgrade OUZOR-a u Mostaru i Skopju te unatoč osvojenoj
prvoj nagradi, nije mu bila dodijeljena izvedba.
Bela Auer (Zagreb, 1899. – 1975.) i Zvonimir Vrkljan (Vukovar,
1902. – Zagreb, 1999.) u svom su radu ponudili Ibleru srodno H-
tlocrtno rješenje. Izradili su kasnije čak tri varijante projekta, od kojih je
za izvedbu odabrana bila posljednja. Izrada izvedbene dokumentacije i
samo građenje povjereni su bili djelatniku OUZOR-a, spomenutom
Branimiru Ivekoviću.
Zgrada H-tlocrta ostvarena je superponiranjem središnjeg
dvokatnog tijela i lateralnih katnih krila. Determinirana širom
urbanističkom situacijom zgrada djeluje reprezentativno, uravnoteženo
i funkcionalno. Nekadašnji OUZOR je današnji osječki Dom zdravlja, čije
autorstvo neupitno pripada tandemu Auer-Vrkljan. Po dobivenoj
nagradi Bela Auer se i zaposlio u Središnjem uredu OUZOR-a u
24
Zagrebu, u sklopu kojeg je realizirao niz zdravstvenih ustanova, a
Zvonimir Vrkljan je bio nastavnik na Arhitektonskom fakultetu i poznat
kao projektant obrazovnih institucija.
Izvori:
IVEKOVIĆ, BRANIMIR, Socijalno osiguranje kod nas, Građevinski vjesnik,
3, Zagreb, 1940, 30-32.
ČORAK, ŽELJKA, U funkciji znaka, Zagreb, 1981, 155 i 245.
BARIŠIĆ MARENIĆ, ZRINKA, Okružni ured za osiguranje radnika u
Osijeku, u: Osječka arhitektura 1918.-1945., Osijek, 2006, 201-212.
5. Kino Korzo, Osijek, Ljudevit Pelzer,1939.-1940.
Najznačajniji osječki arhitekt međuratnog razdoblja je Ljudevit
Pelzer (Zagreb, 1912. – Osijek, 1984.). Potječe iz graditeljske obitelji,
školovao se u Osijeku, a studirao u Zagrebu, gdje je 1936. diplomirao
na Arhitektonskom fakultetu. Građevine koje je podigao u nekoliko
godina prije Drugog svjetskog rata, a osobito Kuća Helfrich i kino Korzo
u Osijeku, svrstavaju ga među značajne aktere hrvatske moderne
arhitekture. Od 1937. do 1941. nominalno je radio u Birou za
projektiranje i gradnju graditelja Josifa Piryja iz Apatina, nakon čega seli
u Zagreb, no 1947. se vraća u Osijek.
Većinu Pelzerova međuratnog opusa čine stambene kuće koje je
projektirao 1939. i 1940. godine. Od građevina javne namjene ističu se
dva kina: Korzo u Osijeku i Central u Požegi, investitori kojih su bila
braća Slavko i Bogumil Fleissig iz Požege, koji su na projektu navedeni
kao projektanti i izvođači radova. Bogumil Fleissig je bio građevinski
inženjer i imao je građevinsku tvrtku. Pelzer često nije bio upisan kao
projektant na nacrtima koje je izradio, jer je tek 1940. postao član
Komore, odnosno ovlašteni inženjer, stoga mu se kino u Požegi još
uvijek tek pripisuje.
25
Kino Korzo na Preradovićevom šetalištu u Osijeku je njegovo
najznačajnije ostvarenje. Projektirano je 1939., a u kolovozu 1940. u
njemu se odigrala prva kino-predstava. U više navrata Pelzer je
rješavao ugaone pozicije, što mu je očito bio omiljeni zadatak (i kino u
Požegi na Trgu sv. Terezije i kuća Helfrich u Keršovanijevoj ulici u
Osijeku također su uglovnice). Ispred kina formiran je mali trg. Velike
pune plohe pročelja u dinamičnoj su ravnoteži, a fini raster ostakljenog
ugla naglašava njihov spoj. Zato jer se radi o domaćem arhitektu,
Pelzerova kina u Osijeku i Požegi javno su potvrdila definitivnu
promjenu ukusa investitora u Slavoniji u korist moderne funkcionalne
arhitekture.
Izvori:
Arhiv Ljudevita Pelzera, Zavod za urbanizam i izgradnju Osijek.
ŠMIT, EDVIN, Grad od pijeska, ČIP & Arhitektura, 3 (pos. izd.), Zagreb,
1992, 16-19.
RADOVIĆ MAHEČIĆ, DARJA, Prostorni razvoj Požege tijekom 19. i 20.
stoljeća, u: Kulturna baština Požege i Požeštine, Požega, 2004, 159.
PAVLINIĆ, MIROSLAV, Osječki arhitekt Ljudevit Pelzer, u: Osječka
arhitektura 1918.-1945., Osijek, 2006, 173-185.
PAVLINIĆ, MIROSLAV, Kino Korzo u Osijeku, u: Moderna arhitektura u
Hrvatskoj 1930-ih, Zagreb, 2007, 437-440.
6. Dječja TBC bolnica, Šumetlica kod Nove Gradiške, Zoja
Dumengjić; Ivo Geršić, 1936.-1938.; 1955.-1960.
Problem tuberkuloze postao je akutan u razdoblju između dva
svjetska rata te su prevencija i liječenje, osobito najmlađih bolesnika,
bili primarni ciljevi djelovanja agilne zagrebačke Škole narodnog
zdravlja pod vodstvom dr. Andrije Štampara, koja je diljem zemlje
poticala gradnju socijalnih i zdravstvenih instiutucija. Liječenje se
26
provodilo prvenstveno helioterapijom te je zbog povoljnih klimatskih
karakteristika za gradnju Državnog dječjeg lječilišta u Slavoniji
odabrana lokacija podno Psunja u Šumetlici nadomak Nove Gradiške.
Uz lječilišta u Kraljevici i Lipiku, ovdje je od 1928. djelovalo jedno od
prvih takvih lječilišta u Jugoslaviji, no tada još s kapacitetom od samo
70 ležajeva smještenih u drvenom paviljonu doniranom iz Njemačke, i
pod skrbi Sestara milosrdnica iz Đakova.
Zaposlenica Škole narodnog zdravlja arhitektica Zoja Dumengjić
(Odesa, 1904. – Zagreb, 2000.) od 1931. radi idejne projekte ovog
dječjeg lječilišta. Između 1936. i 1938. realiziran je prvi paviljon
zamišljenog trodijelnog sklopa prema njezinu projektu, ujedno jedini
novoizgrađeni paviljon za liječenje dječje tuberkuloze u međuratnom
razdoblju u Hrvatskoj. Budući da su liječnici preporučivali jugoistočnu
orijentaciju soba i terase sunčališta, arhitektica je postav paviljona
nastojala prilagoditi konfiguraciji terena, a lomom gabarita (računajući
na još dva identična paviljona koja su se u fazama trebala graditi)
nastojala je ostvariti izlomljenu kompoziciju paviljonskog niza,
vezanima aneksima. Podignuti peteroetažni paviljon stereometrijske
forme funkcionalna je građevina modularno perforirana volumena, na
koji je smještena natkrivena terasa ležaonice, s koje se pruža
dalekometan vidik.
Iako se nakon Drugog svjetskog rata Zoja Dumengjić, sada već
autoritet za arhitekturu bolnica i zdravstvenih ustanova, vratila
projektiranju Šumetlice, novi je paviljon, na mjestu srušenog drvenog
paviljona, kao i gospodarsku zgradu, podigao arhitekt Ivo Geršić.
Izvori:
Arhiv Zoje Dumengjić, Muzej grada Zagreba.
DUMENGJIĆ, ZOJA, Novi paviljon u oporavilištu Strmac, Tehnički list, 11-
12, Zagreb, 1939, 146-147.
AB-54 (Arhitektonski biro 54 1954-1969), Zagreb, 1969.
27
Sestre Milosrdnice, (ur.) Berislava Vračić i Alfonza Kovačić, Zagreb,
1998.
BARIŠIĆ MARENIĆ, ZRINKA, Državno dječje lječilište za tuberkulozu
Strmac, u: Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih godina, Zagreb,
2007, 391-394.
7. Stambene zgrade, Osijek, Kazimir Ostrogović, 1948.
Nakon Drugog svjetskog rata sve je u znaku obnove zemlje i
svladavanja stambene krize u gradovima. Mnogi arhitekti kroje
minimalne stanove kolektivnog stanovanja u novoprojektiranim
stambenim naseljima. U poslijeratnoj akciji brze izrade tzv. direktivnih
regulacijskih osnova Osijek dobiva Regulacijski plan koji je 1947.-1948.
izradio Josip Seissel (Krapina, 1904. – Zagreb, 1987.) uz suradnju
Aptula Halilibrahimova iz Turske. U tom su planu prisutni svi elementi
načina planiranja i promišljanja prostora karakteristični za tridesete i
četrdesete godine 20. stoljeća, kao odraz promjena u pristupu
planiranju gradova i stambenih područja nakon Atenske povelje. Ovim
više konceptualnim no pravim regulatornim planom osmišljena je bila
koncepcija budućeg razvoja grada Osijeka. Kao dio osnove izrađen je
bio i projekt radničkog naselja sa soliternim građevinama u zelenilu
(današnji Vijenac Ivana Meštrovića), koji kao takav nije izveden.
Arhitekt Kazimir Ostrogović (Sv. Vid na Krku, 1907. - Zagreb,
1965.) od 1946. do 1951. bio je šef odjela tzv. opće arhitekture u
Arhitektonskom projektnom zavodu Hrvatske. Značajan dio društvene i
stručne pozornosti u prvom razdoblju obnove i izgradnje iza rata
posvećen je bio tipskoj izgradnji, jer se u tipskom projektiranju vidjelo
najprikladnije, najekonomičnije, najbrže i najefikasnije rješenje za
zadovoljenje širokih potreba izgradnje. Na državnom natječaju za
izradu idejnih skica tipskih stambenih jedinica kojima bi trebalo
unaprijediti i ubrzati obnovu, izgradnju i kvalitetu “stambenog fonda”
28
Kazimir i Božica Ostrogović postigli su zapažene uspjehe svojim
trosobnim stanovima.
U to vrijeme nastaju i stambene zgrade u današnjoj Ulici kneza
Trpimira, odnosno Vijencu Ivana Meštrovića u Osijeku. Ovaj skroman
projekt stambenih zgrada nije značajan kao postojeća arhitektura in
situ, već kao karika u lancu razvoja stambene arhitekture u Slavoniji.
Na spoju novog urbanističkog promišljanja i kolektivne stambene
nužnosti Ostrogović projektira “stambenu četvrt” (kakvom je
predstavljena na studentskoj izložbi poslijeratnih ostvarenja u Zagrebu
1953.) - troetažne kutijaste zgrade, perforirane jednom vrstom prozora
i uvučenim lođama na duljim pročeljima, a dopunjene prigrađenim
balkona na užima. Konstrukcija balkona je u nedostatku drugih
materijala bila izvedena od drva, a na njih su orijentirani dnevni
boravak i veća spavaća soba. Stanovi su trosobni i vrlo vješto
komponirani: po dva na etaži, s kružnom komunikacijom, ugrađenim
ormarima i mnogim drugim promišljenim detaljima, kakve kasnije
hvalimo u Vitićevim rješenjima.
Izvori:
SEISSEL, JOSIP, Osijek - regulaciona osnova novog centralnog dijela
grada, Arhitektura, 18-22, Zagreb, 1949, 60-61.
15 dana arhitekture, Savez studenata Jugoslavije – Udruženje
arhitekata, Zagreb, 4-18. travnja 1953.
Pregled osnova stanova, Beograd, 1948.
ODAK, TOMISLAV, Pregled stambene arhitekture u Hrvatskoj 1945-
1991, Arhitektura, 208-210, 1989-1991, 38.
8. Medicinski centar Vinkovci, Ivo Geršić i Željko Žlof, 1954.-
1970.
29
U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata dolazi do velikih
promjena u zdravstvu, glede njegove organizacije i provedbe zaštite u
većim i manjim mjestima. Znanstveni razvoj medicine tražio je nov
profil ustanove u kojima bi se povezali preventivni, ambulantno-
tehnički i bolnički sadržaji, za koju je pronađena formula u konstrukciji
– medicinskih centara. Godine 1953. organiziran je pozivni
arhitektonski natječaj za tipski program bolnica od 300 kreveta. Od ove
inicijalne akcije do sumiranih rezultata 1970. godine, iskristaliziralo se
da medicinske centre treba podizati u centrima kojima gravitira barem
100 do 250 tisuća stanovnika. Od početka je kao jedina moguća
planirana - etapna izgradnja, dakle, beskonačna, jer su se neki rano
sagrađeni centri tijekom godina povećavali. Svaki od njih ima svojih
specifičnih karakteristika u odnosu na područje kojemu pripada i
njegovu razvojnu dinamiku. Prvi medicinski centar podignut je bio u
Slavonskom Brodu početkom 1957., a kasnije je povećan čak 22 puta.
Ivo Geršić (Slavonski Brod, 1915. – Zagreb, 2002.) se osobito
istaknuo projektiranjem zdravstvenih ustanova. Njegov APB Geršić,
kasnije AB-54 (a novom se APZ-u priključio 1977.) bavio se poglavito
arhitekturom zdravstvenih ustanova. Od 1954. do 1970. uz mnoge
druge u Hrvatskoj podigao je i prepoznatljive stereometrijske bolnice i
zdravstvene stanice u Slavoniji: u Vinkovcima glavnu bolničku zgradu,
Zarazni i TBC odjel i gospodarsku zgradu; u Vukovaru glavnu bolničku
zgradu; u Osijeku je napravio generalni plan razvoja za Opću bolnicu,
Ginekološko-porođajni odjel te adaptaciju Urološkog odjela, u Bolnici u
Našicama ambulante i dispanzere, sobe sa stotinjak kreveta, u
Sikirevcima zdravstvenu stanicu, itd.
Medicinski centar u Vinkovcima je nakon korektura tipskoga
programa za bolnicu iz 1954. realiziran u par faza. Tijekom prve, koja
je završena 1958., podignuta je poliklinika s dispanzerima i
specijalističkim ambulantama te središnji laboratorij. Podizanje glavne
bolničke zgrade kapaciteta 244 kreveta s dječjim, internim,
30
ginekološko-porođajnim, kirurškim, očnim i odjelom za uho, grlo i nos
nastavljena je u drugoj fazi, koja je trajala do 1970. Kao kod svake
naše bolnice predviđene su bile i slijedeće faze, no do tada je
medicinski centar, već navelike u funkciji, zadobio i svoje osnovne
arhitektonske značajke. Tijekom gradnje nastajale su programske
izmjene i prilagođavanja suvremenim potrebama i u pogledu saadržaja
i u pogledu pojedinih grupa prostorija i njihove namjene. Stoga
osnovne karakteristike centra proizlaze iz odabranog sistema
konstrukcije, koji omogućuje fleksibilnost i prilagodljivost.
Izvori:
AB-54 (Arhitektonski biro 54 1954-1969), (ur.) Ivo Geršić i Željko Žlof,
Zagreb, 1969.
Medicinski centar Vinkovci, Arhitektura, 152-153, Zagreb, 1974, 57-58.
GERŠIĆ, IVO – PLEŠE, BRANKO, Medicinski centri, Arhitektura, 152-153,
Zagreb, 1975, 54.
9. Spomen-dom “Đuro Salaj”, Slavonski Brod, Marijan Haberle i
Minka Jurković, 1959.-1972.
Na inicijativu Općinskog sindikalnog vijeća Slavonskog Broda
1959. je bio raspisan uži natječaj idejnih arhitektonskih rješenja
spomen-doma između sedmorice odabranih poznatih arhitekata. Dom
je trebao biti posvećen netom preminulom “borcu za radnička prava”
Đuri Salaju, koji je dio života proveo upravo u Brodu. U svibnju iste
godine ocjenjivački je sud prvu nagradu dodijelio projektu Marijana
Haberlea (Zagreb, 1908.- Rijeka, 1979.) i Minke Jurković (Vela Luka,
1914. – Zagreb, 2003.), Haberleove žene i česte suradnice. Prema
propozicijama natječaja izrada projektne dokumentacije povjerena je
bila istim autorima, tada zaposlenicima arhitektonskog biroa Forum. O
važnosti graditeljskog pothvata govorila je za ovu svrhu odabrana
31
lokacija uz savsko šetalište i uz postojeći stari gradski park u
produžetku poznate brodske glasije. Gradnja je započela 1961. i glatko
tekla do 1963., kada je zbog potresa koji je zadesio Slavonski Brod i
regiju – prekinuta. Dio doma dovršen je uz poteškoće 1967., a pomoću
samodoprinosa gradnja se nastavila 1969. pa je i drugi dio dovršen u
siječnju 1972. kada je dom svečano bio i otvoren. Predviđena je bila
etapna gradnja, što je pomoglo konačnoj realizaciji.
Dom je trebao biti kulturni, ali i edukativni centar, no njegov se
složeni program iskristalizirao tek nakon natječaja. Ocjenjivački sud je
zaključio da koncepcija raščlanjene građevine s prozračnim unutarnjim
atrijem daje urbanistički i arhitektonski najpogodnije rješenje, koje se
uklapa u ambijent i pridonosi memorijalnom, ali i atraktivnom i
funkcionalnom njegovu karakteru. Cjelina se sastoji iz dva tijela
međusobno povezana manjim ligamentom u prvoj etaži. Ovakva
osnovna zamisao omogućila je smještaj pojedinih namjena u odvojene
gabaritne cjeline, ali i protočnost prostora. U većem pravokutnom
dijelu smještena je dvorana rešetkaste armiranobetonske konstrukcije
sa suvremeno opremljenom pozornicom za kazališne, koncertne, kino i
druge priredbe, kapaciteta 590 posjetilaca. Izlomljeni oblik dvorane i
izbor različitih materijala uvjetovani su bili akustikom prostora, kao i
stropni viseći difuzori. U L-traktu, koji je sagrađen prvi, smješteni su
obrazovni i društveni sadržaji, kao npr. radničko sveučilište i gradska
knjižnica, studij Strojarskog i Ekonomskog fakulteta, Škola stranih
jezika, i slično. Gradska knjižnica je izdvojena, no ipak neposredno
vezana na školske i uredske prostore.
Brodski dom zaslužuje pozornost radi svoje funkcije u
konkretnom gradskom centru i radi rijetkosti realizacija tako
ambicioznih kulturnih ustanova u Slavoniji u poslijeratnom razdoblju.
Osnovne građevinske radove izvelo je domaće građevinsko poduzeće,
osim kojeg je na dovršenju građevine sudjelovalo oko pedesetak raznih
poduzeća iz cijele Jugoslavije.
32
Izvori:
Arhiv Marijana Haberle u Hrvatskom muzeju arhitekture.
Natječaj za Dom Đure Salaja u Slavonskom Brodu, ČIP, 87, Zagreb,
1959, 6.
HABERLE, MARIJAN, Spomen-dom “Đuro Salaj” u Slavonskom Brodu,
Arhitektura, 158-159, Zagreb, 1976, 78-82.
MARETIĆ, MIRKO, Domovi kulture kao dio funkcije gradskih centara,
Arhitektura, 158-159, Zagreb, 1976, 28-30.
MUTNJAKOVIĆ, ANDRIJA, Moguća polivalentnost funkcija prostora
edukacije i društvenog života, Arhitektura, 158-159, Zagreb, 1976, 43-
45.
10. Robna kuća “Prehrana”, Osijek, Milan Mihelič, 1967.
Osijek je 1965. godine dobio generalni urbanistički plan koji je
izrađen u Urbanističkom institutu Hrvatske, a glavni mu je kreator bio
Radovan Miščević. Taj je plan ponudio, premna onodobnom mišljenju
struke, harmoničnije razvojne tokove grada. Osijek je tako postao
uzornim prototipom, a neorganiziranom i stihijskom razvoju grada s
ekstremno longitudinalnim tendencijama napokon je bila
suprotstavljena promišljenija prostorna koncepcija. U navedenom se
planu javila ideja izravnog pješačkog povezivanja kolodvora i Drave.
Prednosti koncepcije ovakve pješačke magistrale bile su organiziranje
poslovnog i stambenog prostora u najstrožem središtu grada, a da se
nije dirnulo u njegovo povijesno tkivo. Na magistrali su bili predviđeni
atraktivni sadržaji. Realizirana robna kuća slovenskih investitora
(“Modna hiša” i “Prehrana” iz Ljubljane) trebala je biti tek jedan od
prvih elemenata ove prostorno-sadržajne kompozicije.
Autor projekta bio je slovenski arhitekt Milan Mihelič, a robnu je
kuću izvodilo domaće građevinsko poduzeće “Gradnja” iz Osijeka.
33
Smještena obazrivo nadomak graditeljskih spomenika poput
kapucinske crkve, robna kuća je odmah osvojila stručnjake svojom
funkcionalnošću, čistoćom izraza i obtničkim detaljima. U formatu je
bila horizontalna, ali su obrada pročelja i konstruktivni elementi
naglašavali i njezin vertikalni smjer. Proporcije zdanja ocijenjene su kao
uspjele u cjelini i u raščlanjivanju detalja. Vertikalni nosači držali su
stropove preuzimajući zglobnim ležajima samo vertikalna opterećenja.
Nošeno se jasno razlikovalo od nosivog, sve je matematički bilo
proračunato, racionalno i solidno. Stupovi u prizemlju bili su od
armiranog betona, a na katovima od čelika i zato je raster stupova
prizemlja bio različit od onoga na katovima. Fasada prizemlja je bila u
staklu, a na katovima obložena « luxaflexom ». Stropovi su nosili
spletove instalacija, a ne podovi, što je tada bila novost. Magnetska
snaga sadržaja odmah je privukla i velik broj posjetilaca u taj gradski
prostor. Realizacija je dobila uglednu godišnju nagradu “Borbe” za
arhitektonsko ostvarenje u 1967. godini. Ubačena u tkivo starijeg dijela
grada robna kuća ornamentalnim je ritmom strukture svoje opne
istodobno naglašavala i ublažavala taj spoj. Zdanje je gorilo za požara
1969. i po tome nije bila jedina u Hrvatskoj, no obnovljena je bila
ponovno 1982. godine.
Izvori:
VENTURINI, DARKO, Robna kuća « Prehrana » u Osijeku, Arhitektura,
97-98, Zagreb, 1968, 27-33.
MAROEVIĆ, IVO, Novo u starom, 11. zagrebački salon, 1976.
BERNIK, STANE, Arhitekt Milan Mihelič, Ljubljana, 1980, 88-93.
11. Pogon pomoćnih djelatnosti Elektroslavonije, Osijek, Boris
Krstulović, 1967-1972.
34
U povijesti hrvatske arhitektonske periodike novogradnje iz
Slavonije mali su broj puta izborile mjesta na naslovnicama stručnih
časopisa, no „Pogon pomoćnih djelatnosti Elektroslavonije“ arhitekta
Borisa Krstulovića sagrađen u Osijeku (projektna dokumentacija -
„TEB“ Zagreb) doživio je brzu i raširenu afirmaciju te se istodobno
našao na naslovnicama i ČIP-a i Arhitekture. Riječ je o građevini
smještenoj uz istočni prilaz Osijeku, na potpuno ravničarskom terenu
bez većih arhitektonskih autoriteta. Cijeli je kompleks podijeljen po
dubini u tri zone. Ulaz i društveni dio s terenima za rekreaciju
predviđen je bio za cjelokupno zaposleno osoblje. Izdvojene su bile
pogonske dvorane i uprava, te pomoćni i energetski dio. Pješački je
promet bio izdignut iznad kolnog prometa. Obodni zidovi hala bili su od
cigle, ostalo iz betona u tzv. blanjanoj oplati. Stropovi hala bile su
kazete iz prenapregnutog betona, sve ostalo u običnom armiranom
betonu. Hale su osvjetljene uz pomoć kupola na svakoj kazeti 2x2 m s
dijagonalnim osvjetljenjem prema sjeveru i one su bile osnovni motiv
snimki kojima je fotograf Ante Roca afirmirao ovu građevinu.
Arhitektura Borisa Krstulovića (Split, 1932.) obilježuje
karakterističnu etapu hrvatske arhitekture u kontekstu svjetskih
arhitektonskih zbivanja sedamdesetih godina 20. stoljeća. Pretežno u
betonu, njegove se građevine odlikuju snažnim i inventivnih
oblikovanjem volumena, naglašenom plastičnom obradom površina te
jasno čitljivom konstrukcijom. Za industrijsko-poslovni kompleks
“Elektroslavonije” u Divaltovoj ulici u Osijeku primio je 1971. godišnju
nagradu “Vladimir Nazor”, a 1972. i republičku nagradu “Borbe”.
Borbinu nagradu ponovno je primio za Računsko-dispečerski centar u
Osijeku 1979.
Izvori:
Pogon pomoćnih djelatnosti Elektroslavonija Osijek, ČIP, 8, Zagreb,
1972, 8-9.
35
MAROEVIĆ, IVO, Arhitektura sedamdesetih godina u Hrvatskoj, 17.
zagrebački salon, 1982.
ŠEGVIĆ, NEVEN, Stanje stvari, jedno viđenje 1945.-1985., Arhitektura,
196-199, Zagreb, 1986., 118-127.
Nagrada UHA-e “Viktor Kovačić” za životno djelo u 1999. godini, ČIP, 7-
8, Zagreb, 2000, 6-7.
12. Gradski hotel “Dunav”, Vukovar, Matija Salaj i Zvonimir
Krznarić, 1980.
Matija Salaj (Vukovar, 1932.) i Zvonimir Krznarić ( Borovo, 1938.)
autori su složenog programa izgradnje mreže hotela u Slavoniji
osmišljenog 1975. i poznatog kao “Hotelski sistem Slavonija”. U to
doba turizam je bio temeljen na hotelijerstvu, jer su hoteli bili jedina
smještajna ponuda, a heterogena potražnja formirala je nekoliko vrsta
građevina. Predložene su bile tri osnovne grupe hotela: gradski,
lječilišni i moteli, a Vukovar je potpao pod kategoriju gradskih. Pri
gradnji ovih hotela pazilo se na lokaciju, arhitekturu, unutarnji dizajn i
opremu soba i javnih proistora, standardizaciju opreme i usluga,
oblikovanje vizualne komunikacije. Obzirom na visinski gabarit, uvjete
uklapanja volumena u postojeće urbano tkivo i prirodnu okolinu, hoteli
su rješavani u arhitektonskom oblikovnom izrazu kao posebna rješenja
prilagođena uvjetima određene lokacije, nerijetko u blizini vode poput
vukovarskog, što je trebalo obogaćivati ansambl. Krov kao tipičan
element regionalne arhitekture Slavonije i Baranje, koji proizlazi iz
funkcionalnih potreba zbog specifičnih klimatskih uvjeta područja,
dominantna je arhitektonska karakteristika svih građevina sustava.
Tamni pokrov eternitom odabran je jer se koloristički uklapao u
strukture naselja i pejzaž, a navodno je « stvarao ugođaj nižih
gabarita ».
36
Riječ je o tlocrtno razvedenim gabaritima, čija je opna nerijetko
izvedena od fasadne opeke, kao tipičnog materijala panonske regije.
Radi racionalizacije dio sa sobama izdvojen je od ostalih javnih dijelova
hotela, a osnovni model smještajne jedinice zadan je bio širinom od
2,90 m. Zajednički standardi zamjetni su u primjeni istih arhitektonskih
elemenata i materijala te u opremanju prostora, što ih čini
prepoznatljivima u poglavlju hrvatske arhitekture kasnih sedamdesetih
godina.
Arhitektonski se objekt lomi po visini i rastvara u više smjeroba
kao da je sastavljen iz više samostalni hdijelova. Krov i igra krovova
različitih visina postaju značajan element arh. kompozicije.
Izvori:
SALAJ, MATIJA, Hotelski sistem Slavonije, ČIP, 7-8, Zagreb, 1982, 21-24.
ŠEGVIĆ, NEVEN, Stanje stvari, jedno viđenje 1945.-1985., Arhitektura,
196-199, Zagreb, 1986., 118-127.
13. Centar mladih, Osijek, Milan Mitevski, 1978.-1980.
Urbanističko-arhitektonski natječaj za Radnički spomen-dom
“Božidar Maslarić” (u sklopu kojega je zdanje “Studentskog standarda”
ili Centra mladih, trebao biti tek prva etapa zamišljenog mega-
projekta), odredio je osnovne programatsko-arhitektonske elemente za
realizaciju sklopa. Pozivni natječaj raspisan je bio 1977. Investitor je bio
“SIZ za standard učenika i studenata općine Osijek”. Projektna
dokumentacija u osječkom birou “Arhitekt” izrađena je tijekom 1978.,
a izgradnja, koju je vodila “Tehnika-Beton”, također iz Osijeka, trajala
je do studenog 1980. godine.
Zdanje je programski epski koncipirano da zadovolji sve potrebe
učenika i studenata u gradu. Tu je smješteno nekoliko dvorana
(najveća od njih sa 500 sjedala), učionica i prostorija za slobodne
37
aktivnosti, galerija Studentskog centra i administracija,
samoposluživanje, kantina, kafić, stan domara i sklonište za 200 ljudi.
Potkraj sedamdesetih godina javljaju se i u Slavoniji odjeci onih
arhitektonskih strujanja koja se najopćenitije nazivaju
postmodernizmom, a koji su zarana zamjetni u djelima Milana
Mitevskog (Vukovar, 1952.). Prepoznajemo ih u daljnjem raščlanjivanju
i usitnjavanju arhitektonske strukture i u slobodnijem uvođenju na
pročelja različitih asocijativnih i metaforičkih elemenata. Evidentan je
pomak u shvaćanju arhitektonskog djela, ne više u njegovoj
cjelovitosti, nego u isticanju procesualnosti zamisli i nastanka. Centar
mladih je 1980. dobio republičku nagradu “Vladimir Nazor”, a za
projekt kongresne, koncertne i kazališne dvorane u sklopu spomen-
doma Srećko Lovrinčević i Milan Mitevski primili su iste godine i
nagradu Osmog bijenala Slavonaca u Sekciji arhitekture.
Izvori:
Objekt “Studentski standard” Osijek, Arhitektura, 182-183, Zagreb,
1982, 56-59.
MAROEVIĆ, IVO, Arhitektura 70-ih godina u Hrvatskoj, 17. zagrebački
salon, 1982.
Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, Arhitektura, 196-199, Zagreb,
1986, 115 i 251-252.
14. Stambeno naselje “Franjo Sertić”, Slavonski brod, Teufik
Galijašević, Zlatko Hanžek, Mladen Jošić, 1981.-1990.
Godine 1979. raspisan je bio natječaj za stambeno naselje
“Franjo Setrić” (danas “Andrija Hebrang”) u Slavonskom Brodu na koji
su se javila mnoga poznata arhitektonska imena. Teufik Galijašević
(Tuzla, 1951.), Zlatko Hanžek (Zagreb, 1953.) i Mladen Jošić (Slavonski
Brod, 1953.) realizirali su tzv. blok 6 (1981-1986) i blok 7 (1988-1990)
38
na originalan način. Iako je riječ bila o neizgrađenom zemljištu na
istočnom rubu grada, autori su stambeno naselje definirali blokovskom
strukturom, dajući mu izrazito urbani oblik, istovremeno inaugurirajući
postpovijest u stambenu arhitekturu u Slavoniji. Cjelovita zamisao
ocijenjena je kao kolektivno stanovanje visoke kvalitete, obzirom na
urbanističko rješenje. Odabrani tip stambenih zgrada zatvorenih u blok,
interpretira gradski blok kao stalnu urbanu mogućnost, a ne kao
devetnaestostoljetnu urbanu povijest. Iako novo, radi jasnih vizualnih
obilježja, naselje je odmah funkcioniralo kao organizirana urbana
jedinica, distancirana od neposrednog neuređenog okoliša. Prostor
naselja definiran je bio blokovima i njihovim unutarnjim dvorištima,
diferenciranjem pješačkih ulica, trijemova, prolaza i dućanskih
prizemlja od vanjskih prometnih ulica. Evidentno je nastojanje
arhitekata da osmisle velik broj detalja, gotovo potpuno uklonjenih iz
arhitekture nakon Drugog svjetskog rata. Takva će se arhitektura
realizirati u drugim gradovima Hrvatske nešto poslije. Za naselje su
nažalost u početku bili propisani relativno mali dvosobni i trosobni
stanovi te garsonjere. Zbog toga se kasnije građeni blokovi, u kojima je
to izmijenjeno, iskazuju kao kvalitetniji.
Izvori:
MIMICA, VEDRAN, Povratak stvarima, Arhitektura, 208-210, Zagreb,
1989-1991, 82-85.
ODAK, TOMISLAV, Pregled stambene arhitekture u Hrvatskoj 1945.-
1991., Arhitektura, 208-210, Zagreb, 1989-1991, 37-72.
15. Stambeno-poslovna zgrada za stradalnike Domovinskog
rata, Vukovar, Vinko Penezić i Krešimir Rogina, 1998.-2002.
Iz zamršenog konteksta rekonstrukcije i obnove graditeljskog
fonda razorenog povijesnog grada Vukovara, odmah po izgradnji
39
istaknula se interpolirana, nova stambena zgrada Blok 21 -
promišljena, autorska, suvremena arhitektura, prva nova gradnja u
Vukovaru nakon rata. Bila je to ujedno jedna od prvih realizacija u
državnom programu za zbrinjavanje stradalnika Domovinskog rata
započetog 1997. godine, kojim će se pokrenuti ubrzo prepoznatljiv
sustav kolektivnog stanovanja namijenjen ciljanim socijalnim
skupinama.
Vinko Penezić (Zagreb, 1959.) i Krešimir Rogina (Rijeka, 1959.)
zagrebački su arhitekti koji od 1979. djeluju u tandemu. Do ove su
realizacije došli javivši se na jedan od prvih natječaja Ministarstva
obnove i razvitka kojim su se tražili tipski prijedlozi socijalnog
stanovanja bez definirane lokacije. Na osnovu podastrijetih, istraživački
inventivnih prijedloga, koji su njegovali suptilan kontekstualni pristup,
ocjenjivački ih je sud pozvao na daljnju razradu predloženih ideja.
Konkretna stambena zgrada zatvara sjeverno pročelje obnovljenoga
gradskog bloka dvokatnim volumenom dimanične kompozicije. Ističu
se nepretencioznost, jednostavnost i disciplina tlocrta, motiv južno
orijentirane galerije i simetrično postavljena stubišta te jarki kromatski
akcenti na pročeljima. Koncepcija stanovanja bazirana je na dilatiranoj
pristupnoj galeriji koja omogućuje izravno svjetlo i zračenje svih
prostorija. Varijantu fleksibilnog stanovanja u “dvostrukoj ovojnici”
arhitekti su već ponudili 1994. na natječajima Europan - fokusiranima
na stambenu arhitekturu i namijenjenima mlađim europskim
arhitektima. Među deset racionalno skrojenih stanova na svakom katu,
kao varijante su zamišljeni oni na ugaonim pozicijama. Pročelja su
likovno čista. Zgrada je dobila godišnju nagradu “Vladimir Nazor” za
2001. godinu.
Izvori:
Godišnja nagrada “Vladimir Nazor” za arhitekturu, ČIP, 3-4, Zagreb,
2002, 38-39.
40
Suvremena hrvatska arhitektura – testiranje stvarnosti, (ur.) Maroje
Mrduljaš, Zagreb, 2007, 200-201.
16. Srednja veterinarska i poljoprivredna škola, Osijek, Mladen
Jošić, 2001.-2005.
Mladen Jošić i Zavod za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u
Zagrebu izradili su projektnu dokumentaciju. Projekt škole nastao je
2000., a ona je realizirana do 2005. godine. Škola se nalazi na rubu
grada, na lokaciji u još neurbaniziranom dijelu u neposrednom
kontaktu s prirodom (ne isključivo njezinom ljepšom stranom), kako
već dolikuje poljoprivrednim školama. Stoga arhitekt projektirajući
školu, disciplinirani funkcionalni tlocrt nadgrađuje cjelovito zamišljenim
mikrosvijetom, koristeći suvremeni arhitektonski izraz i materijale.
Pročelja su transparentna, kako se to radi u velikoj većini
novosagrađenih eurospkih škola. U tradiciji i nekih hrvatskih škola
autor kreira javni prostor atrija ili trga, ovoga puta skošenoga a ne
ravna. Riječ je o vanjskoj terasi – tribini, koja pridonosi specifičnosti
škole. Arhitekt u školu ugrađuje urbanu topografiju i grupiranjem,
izdvajanjem ili preklapanjem namjena. Tijelo knjižnice je izdvojeno i
ona funkcionira samostalno. Nema više specijaliziranih kabineta već se
pojedini prostorni sklopovi lako pregrupiraju i upotrebljavaju na
različite načine. Škola je osuvremenila tipologiju obrazovne ustanove u
nas. Godine 2005. arhitektu Jošiću je za ovu školu dodijeljena nagrada
“Viktor Kovačić” za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u toj godini.
Izvori:
RAKO, GORAN, Osvrt na najbolje realizacije, ČIP, 7-8, Zagreb, 2006, 11-
13.
Suvremena hrvatska arhitektura – testiranje stvarnosti, (ur.) Maroje
Mrduljaš, Zagreb, 2007, 142 i 338-339.
41
42
Recommended