Arhitektura nakon 1918. godine

Darja Radović Mahečić

Između dva svjetska rata – nastup moderne arhitekture

Od početka 20. stoljeća Osijek je, uz Zagreb, najrazvijeniji

industrijski grad Hrvatske i sa svojih tada 27.000 stanovnika najveći

grad Slavonije. Nakon što je željeznička pruga presjekla zaštitnu zonu

topometne linije Tvrđe, a 1923. obavljen i prijenos kojim je to zemljište

vojnog erara postalo gradsko, otvorile su se mogućnosti za

povezivanjem odvojenih gradskih dijelova i stvaranjem novih javnih

prostora u Osijeku. Željeznička pruga odsjekla je i zapadne dijelove

glasija utvrde u Slavonskome Brodu, ali su se upravne, društvene i

kulturne funkcije do tada smjestile oko glavnoga trga i središnje ulice.

No i s razvijenom industrijom Brod do 1914. ne prelazi 9.000

stanovnika, kao uostalom niti Vinkovci, naselje koje se iako u sastavu

Vojne krajine, razvijalo pretežito kao agrarna aglomeracija. Tek nešto

veći broj stanovnika imao je Vukovar, koji će do 1929. biti sjedište

Srijemske županije, a radi plovnih linija na Dunavu bio je najveća

riječna luka u Hrvatskoj. Dvostruko je manja početkom razdoblja bila

Požega, staro županijsko središte, koje se širilo posvajajući svoja

podgrađa sa zapadne i sjeverne strane, a pravocrtnim potezima novih

ulica nastojalo je sada spojiti staru eliptičnu jezgru s novim

željezničkim kolodvorom. Usporedno s gospodarskim prosperitetom i

rastom broja stanovnika do 1914. gradovi Slavonije se komunaliziraju

te se s odgovarajućom pravnom, graditeljskom i sanitarnom

regulativom penju na viši stupanj urbaniteta.

Osijek je prvu regulatornu osnovu dobio pred Prvi svjetski rat,

kad je bio sastavljen i Statut o regulaciji i izvedbi građevina koji će

1

usmjeravati građenje u međuratnom razdoblju. Na prijelazu stoljeća pa

sve do Drugog svjetskog rata, u doba gospodarskog i kulturnog

napretka, u Osijeku je niz poznatih arhitekata ostavilo svoj trag, poput

Hermanna Bolléa, Josipa Vancaša, Dionisa Sunka ili domaćih Viktora

Axmanna i Ante Slavičeka. Ne samo da je znameniti Otto Wagner

izradio natječajno rješenje Župne crkve za Gornji grad 1890., već su za

Osijek projektirali kasnije i njegovi učenici: Viktor Kovačić 1905. novo

Hrvatsko kazalište, a Jože Plečnik 1937. Svetište Srca isusova. Stoga

treba naglasiti da institucija javnog arhitektonskog natječaja u Osijeku

ima tradiciju dulju od stoljeća, koja gradu, ako ne već realizacije,

ostavlja kvalitetan fond koncepcija ponašanja u urbanom kontekstu.

Osijek je grad u kojem je bio sagrađen izuzetan broj originalnih

secesijskih zgrada, a čiji su autori pretežito bili domaći graditelji koji u

dvadesetim godinama nastavljaju raditi na način kao i prije rata. Jaka

graditeljska tradicija označit će razdoblje između dva svjetska rata,

tijekom kojeg lokalne graditeljske tvrtke i ovlašteni inženjeri

kontinuirano projektima odgovaraju na gotovo sve gradske potrebe.

Unatoč ekonomskim krizama Osijek u međuratnom razdoblju

dobiva desetak zgrada javne namjene, koje uglavnom podižu

zagrebački arhitekti. Među prvima je Banka Sorger i Weissmayer

preoblikovana u Jugoslavensku banku, koju je na svoj solidni način,

naglašavajući izražajnost arhitektonskog volumena i slobodno

aplicirajući dekoraciju na pročelja, izveo zagrebački arhitekt Hugo

Ehrlich (1921.), čiji je atelier tada bio jedno od najjačih žarišta

arhitektonske produkcije u Hrvatskoj. Istu arhitektonsku temu, ali

novim oblikovnim govorom, projektirat će Ehrlichov mladi suradnik

Alfred Albini, u početku samostalnog djelovanja. Nakon provedenog

arhitektonskog natječaja, na kojem je dobio prvu nagradu i izvedbu,

Albini je u Kapucinskoj ulici realizirao interpoliranu zgradu Gradske

štedionice, stambeno-poslovnu zgradu pročišćenog glatkog pročelja,

jedno od najznačajnijih djela moderne arhitekture u Osijeku.

2

Nakon Prvog svjetskog rata učestali su arhitektonski natječaji za

gradnju hrvatskih domova kao središta hrvatske svijesti. Budući da je

njihovo podizanje imalo za cilj njegovanje narodne kulture, jezika,

pismenosti i običaja, riječ je o višenamjenskim građevinama s

neizostavnom dvoranom za priredbe i čitaonicom. Po građevnom

programu srodni su im sokolski i drugi nacionalni, kulturni i sportski

domovi. Prvi je bio sagrađen u oblicima art décoa Hrvatski dom u

Vukovaru Aleksandra Freudenreicha (1921.), simbolički i arhitektonski

najvažnija spomenička građevina podignuta između dva rata u tom

gradu i autorova prva realizacija. Kao jedan od najproduktivnijih

hrvatskih arhitekata međuratnog razdoblja Freudenreich je u Slavoniji

hrvatske domove projektirao još za Daruvar (1929.) i za Novu Gradišku

(1936. i 1940.), a u suradnji s Pavlom Deutschem izveo je Hrvatski dom

u Đakovu (1927.). I u Osijeku je bio organiziran arhitektonski natječaj

za Hrvatski dom (1927.), s kojeg su poznati, tada koncepcijski novi,

radovi mladih zagrebačkih arhitekata Josipa Pičmana, Mije Hećimovića i

ponovno prvonagrađenog Alfreda Albinija, no dom nije bio realiziran.

Od osječkog Sokolskog doma realiziran je tek elegantan vestibul s

jonskim stupovima, dok je glavni dio s dvoranom ostao nedovršen.

Projektirali su ga Vlado Malin i Viktor Axmann (1927.), združeni u tvrtki

„Aksmanović, Malin i Rožić“ koja dvadesetih mnogo gradi u Osijeku, ali

i drugdje u Slavoniji, u prilog čemu govori ambiciozni Vatrogasni dom u

Požegi (1924.).

U razdoblju između dva svjetska rata postavljeni su temelji

moderne arhitekture u Hrvatskoj. Raspad Austro-Ugarskoga Carstva

regiju je otvorio novim modelima izgradnje gradova, ali i proizvodnji,

radu i stanovanju. Stupanjem na snagu Građevinskog zakona iz 1931.

gradovima je bila zadana izrada regulatorne osnove koja bi zacrtala

smjerove razvoja. Pod vodstvom inženjera Ivana Faya Osijek je 1934.

izradio osnovu kojom se novim javnim sadržajima nastojalo osmisliti

zemljište između Gornjega i Donjega grada na kojemu je, uz modernu

3

aveniju, predviđeno podizanje sedam velikih samostojećih zgrada,

poput kazališta, gradske vijećnice, Okružnog ureda za osiguranje

radnika (OUZOR), knjižnice i srednje škole. Nakon provedenog

natječaja za projekt administrativno-bolničke zgrade OUZOR 1934.

(najznačajnijeg arhitektonskog natječaja koji se tijekom razdoblja

dogodio u Osijeku), ta je građevina podignuta prema

drugonagrađenom projektu Bele Auera i Zvonimira Vrkljana.

Zdravstvene ustanove bile su idealan zadatak za demonstraciju novih

socijalnih i humanih načela moderne arhitekture, a određeni arhitekti

se za njih i specijaliziraju. U Požegi je, na funkcionalan, ali ponešto

konzervativan način, Stanko Kliska podigao Banovinsku bolnicu

(1936.), nakon što je već izveo Banovinsku bolnicu na Sušaku. Pri

agilnoj Školi narodnog zdravlja (koja je osim liječenja propagirala

edukaciju najširih slojeva stanovništva i prevenciju), radila je

arhitektica Zoja Dumengjić, koja projektira prvu realiziranu dječju TBC

bolnicu paviljonskog tipa podno Psunja u Šumetlici (1936.-1938.).

U Osijeku se samo za veće javne i sakralne građevine traže

rješenja afirmiranih arhitekata iz većih središta, kao i u ranijem

razdoblju, o čemu govori i podatak da je Burzu rada podignuo Jovan

Korka (1940.), nakon što je u suradnji s arhitektima Vladimirom

Šterkom, Đorđe Krekićem i Đorđe Kiverovim, Javnu burzu rada

realizirao u Zagrebu. Ipak, atribut razdoblja - crveno obojano Kino

Korzo, podiže Ljudevit Pelzer (1940.), prvi osječki arhitekt koji je

diplomu stekao na zagrebačkom Arhitektonskom fakultetu, otvorenom

1919. godine. Pelzer se opusom ostvarenim u par godina prije Drugog

svjetskog rata dokazuje kao najvažniji projektant priklonjen

funkcionalnoj modernoj arhitekturi u Slavoniji. Među ostvarenim

stambenim kućama ističe se voluminozno oblikovana Kuća Helfrich u

Osijeku, koja kao uglovnica završava niz kuća u Vukovarskoj ulici s

jedne strane, a s druge započinje ritam slobodnostojećih vila u

Keršovanijevoj ulici.

4

U početku je utemeljenje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca

povoljno djelovao na gospodarstvo Slavonije, pa tako i Vukovara, koji

zahvaljujući prometu riječne luke i još nesređenim administrativnim

prilikama u dvadesetim godinama izuzetno napreduje kao trgovačko

središte. Očekivanja su bila velika te su inicirani razvojni planovi poput

podizanja gradske vijećnice (natječaj 1919.) te uvođenje tramvaja, koji

se, međutim, nisu ostvarili. Središte grada je postupno mijenjalo svoj

izgled, ali su rubovi i dalje nalikovali ostalim slavonskim selima, s

ušorenim kućama s dvorištima i ganjskom. Jedna od najvećih

investicija 1930-ih godina u Hrvatskoj je podizanje Bataville-a ,

novoplaniranog industrijskog grada namijenjena proizvodnji gume i

obuće češkog koncerna “Bata”, nedaleko Vukovara. Srodni Batini

„sateliti“ s proizvodnim pogonima i administracijom te stambenim

naseljem projektirani su na više srednjoeuropskih lokacija, a ovaj je

podignut prema projektu čeških arhitekata Gahure, Karfika i Viteka.

Iako se u razdoblju između dva rata u Slavoniji, Baranji i

zapadnom Srijemu i dalje gradi na tradicionalan način i s reduciranim

repertoarom historijskih stilova na pročeljima (Zavod sv. Vinka

inženjera Ivana Senka u Novoj Gradiški, škola u Daruvaru, itd.), u

tridesetim godinama domaći graditelji polako pročišćuju svoj oblikovni

jezik (i radi veće ekonomičnosti), a neke secesijske građevine skidaju

ukrase s pročelja prilagođujući se novim trendovima moderne

arhitekture. Prozori prevučeni preko uglova, glatka pročelja, pa i ravni

krovovi ugrađuju se putem manjim realizacija u tkiva gradova i naselja,

bilo kroz projekte zagrebačkih arhitekata (vile Vladimira Potočnjaka u

Osijeku, Vladimira Šterka u Vinkovcima), bilo domaćih graditelja (kuća

Holub Bogumila Fleissiga u Požegi).

Poslijeratno razdoblje – obnova, industrijalizacija i prostorno

planiranje

5

Nakon Drugog svjetskog rata sve je u znaku obnove zemlje i

svladavanja stambene krize u gradovima. Mnogi arhitekti kroje

minimalne stanove kolektivnog stanovanja u novoprojektiranim

stambenim naseljima. Arhitekt Kazimir Ostrogović (Sv. Vid na Krku,

1907. - Zagreb, 1965.) od 1946. do 1951. bio je šef odjela tzv. opće

arhitekture u Arhitektonskom projektnom zavodu Hrvatske. Značajan

dio društvene i stručne pozornosti u prvom razdoblju obnove i

izgradnje iza rata posvećen je bio tipskoj izgradnji, jer se u tipskom

projektiranju vidjelo najprikladnije, najekonomičnije, najbrže i

najefikasnije rješenje za zadovoljenje širokih potreba izgradnje.

U poslijeratnoj akciji brze izrade tzv. direktivnih regulacijskih

osnova Osijek dobiva Regulacijski plan koji je 1947.-1948. izradio Josip

Seissel (Krapina, 1904. – Zagreb, 1987.) uz suradnju Aptula

Halilibrahimova iz Turske. U tom su planu prisutni svi elementi načina

planiranja i promišljanja prostora karakteristični za tridesete i

četrdesete godine 20. stoljeća, kao odraz promjena u pristupu

planiranju gradova i stambenih područja nakon Atenske povelje. Ovim

više konceptualnim no pravim regulatornim planom osmišljena je bila

koncepcija budućeg razvoja grada Osijeka. Kao dio osnove izrađen je

bio i projekt radničkog naselja sa soliternim građevinama u zelenilu

(današnji Vijenac Ivana Meštrovića), koji kao takav nije izveden.

= NOVO

Poslijeratne su godine bile u znaku obnove, deagrarizacije i

industrijalizacije te naglašavanja urbanističkog karaktera buduće

hrvatske arhitekture. Od 1947. zadana je bila izrada urbanističkih

planova, koji su pokrenuli novu urbanu energiju i planski usmjerili

razvoj gradova i naselja, ne bi li se spriječilo stihijsko građenje.

Direktivna regulatorna osnova Osijeka, izrađena iste godine pod

vodstvom Josipa Seissela na načelima CIAM-ova funkcionalnog grada,

predlagala je oblikovanje sjedinjenoga grada pomoću sustava zelenih

6

parkova i uključivanja dijela lijeve obale Drave. U novim uvjetima

djelovanja, od društvenog vlasništva do ustroja struke, u kojima su se

tražili brzi rezultati, ključnu su ulogu odigrali diplomirani, u

međuratnom razdoblju već dokazani arhitekti, od 1946. okupljeni u

Zemaljsko-građevnom projektantskom zavodu Hrvatske. Oni

oživljavaju građevinsku djelatnost i sudjeluju u procesu obnove: u

podizanju industrijskih pogona (Stjepšan Gomboš, Tvornica vagona i

lokomotiva Đuro Đaković u Slavonskom Brodu 1955.), poboljšanju

kvalitete stambenog fonda (Kazimir Ostrogović, Stambena četvrt u

Osijeku 1948.), projektiranju obrazovnih institucija (Antun Ulrich i

Dragica Perak, Osnovna škola u Slavonskom Brodu 1950), pa i

poslovnih zgrada (Hinko Bauer, Filijala Narodne banke izvedena u

Slavonskom Brodu 1948.). Godine 1946. počela je realizacija

nogometnog igrališta u Osijeku arhitekta Slavka Delfina, koji projektira

niz sportsko-rekreacijskih građevina, uklapajući ih u krajolik: otvoreni

plivački bazen u Đakovu (1952.), stadion u Požegi (1951.), Osijeku i

Slavonskom Brodu (oba 1955.). Tih godina javljaju se oštriji zahtjevi za

unifikacijom oblika i detalja, pa iako su europski kontakti bili

ograničeni, prate se suvremeni trendovi i konzultiraju uzori iz

međuratnog razdoblja.

Nastaju brojne projektne vizije. Tako je Vukovar 1955. dobio

idejni projekt Novog gradskog centra, koji je bio zamišljen kao park-

centar, široko otvoren na Dunav, a prirodno komponiran prema rijeci i

novoreguliranom ušću Vuke, koja dobiva značaj glavne kompozicione

osovine (Mirko Maretić i Radovan Miščević). U Osijeku je za prostor

uokolo crkve na onodobnom Trgu Vladimira Nazora (nakon što su bile

uklonjene ruševine, posljedica bombardiranja), iste godine raspisan

natječaj za rješenje stambenih zgrada itd. Ipak, arhitektonski se

natječaji uglavnom raspisuju za monumentalna javna državna zdanja,

od kojih je malo njih planirano za Slavoniju. Od početka pedesetih

godina ranije udruženi arhitekti osnivaju male ateliere pod vlastitim

7

imenom, najčešće se usmjeravajući na određeni tip projektnih

zadataka. Tražili su se tipski projekti za zadružne domove, gradske

općine, domove kulture, medicinske centre - koje je specijalizirala Zoja

Dumengjić, a doskora s podjednako uspješnim rezultatima i arhitekt

Ivo Geršić. On će do kraja šezdesetih godina izvesti domove zdravlja,

bolnice i zahvate unutar postojećih medicinskih centara u Vinkovcima,

Slavonskom Brodu, Vukovaru, Našicama, Osijeku, Šumetlici, kao i

interpolaciju pošte u Osijeku (1964.). Radi rijetkosti sličnih realizacija

treba istaći polifunkcionalnu zgradu kulturno-obrazovnoga spomen-

doma koji se u Slavonskom Brodu, prema prvonagrađenom projektu

Marijana Haberlea i Minke Jurković, počeo graditi 1961. godine. O

važnosti graditeljskog pothvata govorila je za tu svrhu odabrana

lokacija uz savsko šetalište i uz postojeći stari gradski park, u

produžetku poznate brodske glasije. Sklop je nastajao do 1972.,

istodobno s Radničkim sveučilištem Moša Pijade i koncertnom

dvoranom Vatroslav Lisinski u Zagrebu (a mnogo prije programski

bliskog Spomen-doma u Kumrovcu).

U zbrajanju dometa poslijeratnog razdoblja krajem šezdesetih

godina, činilo se da je Osijek (s industrijom koja potječe iz doba Austro-

Ugarske i odavna je već amortizirana), ostao izvan većih investicijskih

ulaganja. Iz korpusa specifične industrijske arhitekture kao originalno

ostvarenje izdvajao se Novi automatizirani pogon za proizvodnju,

svojedobno popularnog deterđenta Plavi radion, tvornice „Saponija“,

koji je, kao transparentni toranj vidljive armiranobetonske konstrukcije,

realizirao Vjenceslav Richter s Josipom Tešijom (1960.). Arhitekti su

aktivni u mnogim granama stvaralaštva, jer pedesete su godine bile

doba dizajna i umjetničke sinteze. To se posebno odnosi na Richtera,

koji preko svojih izložbenih paviljona prodire u svijet, stječe priznanja i

prati svjetske trendove. On je još u svibnju 1954. za svega 40 dana

realizirao Vrtnu restauraciju u Slavonskom Brodu, pokazavši slobodu i

invenciju u kompoziciji ove paviljonske gradnje privremenog karaktera,

8

odabirući vijugave linije i vitke crne stupove (poput slične onodobne

restauracije Baile u Pampulhi Oscara Niemeyera).

Godinama u Osijeku radi Radovan Miščević. Snažniji razvoj grad

doživljava poslije donošenja Urbanističkog plana 1965. koji je izradio

autorski tim kojemu je bio na čelu, a koji grad organizira u mikrorajone.

Na ideji Interbau-a održanog u Berlinu 1957., Miščević radi urbanistički

projekt naselja Sjenjak za čak 8.000 stanovnika, što svjedoči o

optimističnim prognozama dinamičnog gospodarskog i društvenog

razvoja. Prema jugu grade se stambena naselja Jug I-IV, a u središtu

blok Centar i pojedine zgrade naselje Sjenjak (Andrija Mutnjaković,

Miščević i drugi). Neboderi i robne kuće traže sada svoje mjesto unutar

povijesnih gradskih cjelina i smještaju se u unutrašnjosti gradskih

blokova. Stvaranjem snažnih pješačkih zona i trgova, zadan je bio nov

obrazac promišljanja centra grada „na tragu svjetskih trendova“. Za

robnu kuću u Osijeku ubačenu u tkivo starijeg dijela grada, slovenski

će arhitekt Milan Mihelič 1968. dobiti tada prestižnu godišnju nagradu

„Borbe“ za arhitektonsko ostvarenje. Robna kuća postaje nov

arhitektonski zadatak, koji s uspjehom specijalizira Aleksandar

Dragomanović (iz tzv. druge poslijeratne generacije arhitekata), i

podiže robne kuće lakih konstrukcija i pažljivo razrađenih detalja u

Vukovaru (1966) i Vinkovcima (1972).

Snažni pokreti u svjetskoj arhitekturi šezdesetih godina i kritika

modernizma poklopili su se s otvaranjem zemlje i nastupom nove

generacije arhitekata, koja velikim brojem radi u građevnim

poduzećima kojih snaga i utjecaj sedamdesetih godina doseže

vrhunac. Arhitektura postupno pruža sve raznovrsniju sliku i snažnije

su izraženi pojedini autorski rukopisi. Treba spomenuti arhitekturu

Borisa Krstulovića, koja je obilježila karakterističnu etapu hrvatske

arhitekture u kontekstu širih zbivanja, s kraja šezdesetih i tijekom

sedamdesetih godina. Pretežno u betonu, njegove se građevine

odlikuju jasno čitljivom konstrukcijom, snažno oblikovanim volumenima

9

i naglašenom plastičnom obradom površina. Više realizacija u Slavoniji

donijelo mu je najviše strukovne nagrade, poput industrijsko-poslovnog

kompleksa “Elektroslavonije” (1970.) i Računsko-dispečerskog centra

Zeleno polje u Osijeku (1977) te poslovne zgrade u Slavonskom Brodu

(1972.).

Intenzivna građevna djelatnost - nakon modernizma

U sedamdesetim je godinama uniformnost arhitektonske

produkcije zamijenio plurizam oblikovnog idioma. Intenzivnije praćenje

svjetskih tokova, smjena generacija i nove društvene okolnosti dovode

do raskida s krutom geometrijom građevnog bloka poslijeratnog

institucionalnog modernizma. Pomaci prema slobodno interpretiranim

topografskim i pejzažnim karakteristikama oživljavaju u doba velikog

turističkog poleta. Ne samo uz Jadransku obalu već i u kontinentalnom

dijelu Hrvatske, hotelska arhitektura postaje poligon za traženje novih

oblikovnih rješenja. U Slavoniji se hotelskom arhitekturom uspješno

bavio Matija Salaj. On i Zvonimir Krznarić autori su složenog programa

izgradnje mreže hotela osmišljenog 1975. i poznatog kao Hotelski

sistem Slavonija, koji je bio rezultat višegodišnje prisutnosti

Urbanističkog instituta Hrvatske na prostoru Slavonije i Baranje. U to

doba turizam je bio temeljen na hotelijerstvu, jer su hoteli kao jedina

smještajna ponuda bili osnovni receptivni čimbenik turističkih područja.

Za projektiranje su prvi na red došli jaki gospodarski i industrijski centri

u Slavoniji. Odabirane su redom atraktivne lokacije, po mogućnosti u

blizini vode. Obzirom na visinski gabarit, uvjete uklapanja volumena u

postojeće urbano tkivo i prirodnu okolinu, hoteli su rješavani u

arhitektonskom oblikovnom izrazu kao posebna rješenja, unatoč

zadanoj standardizaciji pojedinih elemenata. Krov kao tipičan element

regionalne arhitekture Slavonije i Baranje, dominantna je arhitektonska

karakteristika svih građevina sustava. Tamni pokrov eternitom odabran

10

je jer se koloristički uklapao u strukture naselja i pejzaž, a pročelja su u

pravilu izvedena od fasadne opeke, kao tipičnog materijala panonske

regije. U sklopu projekta realizirani su hoteli u Daruvaru, Vukovaru,

Vinkovcima, Donjem Miholjcu i Lipiku. Dio je realiziran u drugoj formi

od zamišljene, poput Motela u Jasenovcu (Ivan Piteša i Mahmud

Kapetanović 1978.), te hotela u Našicama i Slavonskom Brodu. Bio je

to prvi zamišljeni i dijelom realizirani hotelski lanac u Hrvatskoj i

onodobnoj Jugoslaviji.

Nakon što je sredinom sedamdesetih godina započeo trend

iseljavanja stanovništva iz povijesne jezgre Požege, tog nositelja

povijesnog i oblikovnog identiteta grada, 1978. je izrađen urbanistički

projekt rekonstrukcije jezgre i provedbeni plan na kojem je radio

Urbanistički institut Hrvatske s Marijanom Hržićem, Davorom Manceom

i Ivanom Čižmekom kao autorima. U staroj gradskoj jezgri nastojale su

se povećati znanstvene i kulturne funkcije te zadržati trgovina i obrt, a

ukloniti ili smanjiti servisi i komunalne usluge. Slijedio je niz smišljenih

interpolacija, koje svojim rješenjem nisu narušavale mjerilo i sliku

grada. Takvi se postupci, s više ili manje uspjeha, javljaju i u drugim

gradovima. Donošenjem plana obnove i revitalizacije osječke Tvrđe

1976. započeo je proces obnove barokne gradske jezgre, u kojoj su

mnoge stare zgrade našle nove namjene: Državni arhiv, Zavod za

znanstveni i umjetnički rad HAZU, Muzej Slavonije, Zavod za zaštitu

spomenika kulture, Galerija Waldinger, glazbena škola, itd.

Sedamdesetih se godina izrađuju urbanistički planovi s

vremenskim predviđanjem do 2000. godine. Za Osijek 2000. planirano

je bilo 200.000 stanovnika u užem, i još 50.000 u širem gravitacijskom

prostoru. Ne bi li se preusmjerio izrazito longitudinalni razvoj grada

širenje se (kao i u dvije prethodne generacije planova) usmjeravalo na

prekodravski prostor. Kako bi se ostvario kvalitetniji odnos grada s

Dravom na prostoru gornjogradske obale, u najužem središtu grada,

provodila se urbana rekonstrukcija, a novost je bila orijentacija

11

sadržaja prema rijeci, prema lijevoj obali, na koju se grad u budućnosti

spremao prijeći. Bio je to važan koncepcijski element razrješenja

dilema grada i njegove rijeke. Prema istoku se sada gradila

Donjogradska obala (M. Musović), a prema zapadu Gornjogradska

obala (R. Miščević), povezane Šetalištem kardinala Franje Šepera.

Urbanistički projekt dijela stambene zone uz budući most (koji će biti

izveden na drugom mjestu) izradio je Zavod za urbanizam i izgradnju u

Osijeku (Bogoslav Čobanov). Kao dio ovih inicijativa, realizirani su bili,

među ostalim, Hotel „Osijek“ i RTV centar, a pivovara je u početku

osamdesetih godina bila preseljena.

U početku osamdesetih godina u Slavoniji nalazimo velik broj

kvalitetnih ostvarenja, koja se unatoč raznovrsnosti kreativnih

prosedea, najčešće stavljaju pod zajednički nazivnik postmoderne.

Ističe se osječki arhitekt Milan Mitevski, čiji je prvonagrađeni projekt za

Centar mladih u svoje doba postigao inicijalnu poziciju (1980.). Iz

opusa profesora zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta Mladena

Vodičke u pravilu se apostrofira upravo impozantna Opća bolnica

Maternite (1980.), koja je Osijeku dala nove gradske dimenzije.

Specijaliziran za hotele na obali, Julije De Luca reinterpretirajući

historijsko nasljeđe (ali ne nužno ove regije) oblikuje Poslovni centar u

Vinkovcima (1980.). Osječanin Miroslav Pavlinić gradi Dječji vrtić Sara

Bertić i poslovni objekt Birostroj u Osijeku, te stambenu zgradu u

Valpovu (1984.). Sjenjak se dograđuje i stambene zgrade ondje podiže

Dražen Juračić (1984.). Pri projektiranju stambenih zgrada i stambenih

naselja pozornost se vraća urbanom situiranju, oblikovanju i obradi

pročelja, koja nerijetko aludiraju na kulturološki kontekst. U takve se

ubrajaju: projekt za stambeni niz u Novskoj Dražena Juračića (1981.,

neizvedeno); i natječajni projekti za stambeno naselje „Franjo Sertić“ u

Slavonskom Brodu: dvojca Tomislav Odak i Branko Silađin te grupe:

Teufik Galijašević, Mladen Jošić, Željko Guzmić, Zlatko Hanžek (1980.).

Osijek istodobno raspisuje anketni natječaj za tzv. Novi Osijek na lijevoj

12

obali Drave, koji iako je bio ocijenjen kao uspješan po broju arhitekata

koji su se na njega odazvali (među inima: Odak – Silađin, E. Šmit – Đ.

Dražić, Gamulin – Doklestić – Obsiger), u ponuđenim je rješenjima

odlutao od primjene „upotrebljivih modela“.

U aktualnom trendu regionalnog povezivanja u okviru Zavoda za

prostorno planiranje i urbanizam Zajednice općina Osijeka izrađen je

1985. prostorni plan 14 slavonsko-baranjskih općina, koji sagledava

težište razvoja u prostoru između gradova Osijek – Vukovar - Slavonski

Brod – Đakovo, koji traži daljnji proces deagrarizacije i industrijalizacije.

Po gradovima i mjestima Slavonije rade domaći arhitekti, najčešće u

spomenutim građevinskim poduzećima i tehničkim odjelima tvornica,

koji projektima namiruju lokalne potrebe. Tako je npr. do 1989. Đakovo

dobilo Dom kulture s kinom, gradskom knjižnicom i čitaonicom,

poslovnu zgradu s brojnim korisnicima i „ljepoticu grada“ –

agroinženjerski centar PIK-a Đakovo, koji je projektirao Milan Grozdanić

iz Đakovo-projekta (1988.).

Ratna razaranja i tranzicijsko restrukturiranje

Dok su se zemlje istočne Europe devedesetih godina nastojale

prilagoditi novim društveno-političkim uvjetima nastalim padom

Željezne zavjese, u Hrvatskoj je 1991. počeo rat. Ratna razaranja

posebno su bila usmjerena na gradove i naselja Slavonije, Baranje i

Srijema. Rat je trajao do 1995. godine, a okončan je mirnom

reintegracijom istočnih dijelova zemlje 1998. godine. Na ratne

aktivnosti, u devedestima su se nastavile opasnosti za naslijeđeni

urbani prostor, kakve se uvijek pojave kada različiti motivi isplivaju na

površinu. Ako je tehnička izvedba realiziranih građevina kvalitetom i

porasla, negirani su bili mnogo važniji kriteriji: urbanizam (radi

nepostojanja prostornog plana) i arhitektonska kreacija (zbog

agresivnog upliva ukusa novog kapitala i rasta bespravne gradnje).

13

Navodno se ono što je proces ne može historizirati, ali se može

dokumentirati, pa stoga spomenimo da je samo između 1994. i 1996. u

Osijeku bilo organizirano čak deset urbanističkih i arhitektonskih

natječaja: 1994: za središte grada kao osnova za regulacijski plan,

1995: za središte naselja Višnjevac, za Župnu crkvu sv. Ćirila i Metoda,

za stanove u sustavu „Europan 4 Croatia“ za lokaciju Tranzit, za

kompleks tržnice Gajev trg, za opskrbni centar u naselju Jug II, 1996: za

podvožnjak ispod željezničke pruge u Ulici sv. Leopolda Mandića, za

crkvu i dječji vrtić u Župi XI, za idejno rješenje središta Donjeg grada

(prvonagrađeni rad Ivana Mucka i Antuna Diklića nudio je projekt

arheološkog parka koji bi uravnotežio pojedinačne vrijednosti

trodijelnoga grada i afirmirao antički povijesni sloj) te za športsko-

rekreacijski kompleks Gradski vrt (prvu su nagradu dobili osječani

Denis Ambruš i Bruno Andrašić te Damir Vrban, tada još studenti

zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta), te se nije skrivao optimizam

prema budućoj obnovi, koja je svakako trebala korigirati način na koji

se počela provoditi.

Tek na prijelazu u 21. stoljeće nastaju kvalitativni pomaci. Sve se

više gradi, a projektiraju sve generacije aktivnih arhitekata. Grozdan

Knežević je realizirao Područnu školu u Đeletovcima, Branko Kincl

Komercijalno-distributivni centar „Tvornice duhana Rovinj“ u Osijeku,

upotrebljavajući novosti koje su u arhitekturu unijele informatičke

tehnologije (Nagrada grada Zagreba 2002.), a Željko Kovačić radi

postav jedinstvene arheološke izložbe Aleksandra Durmana Vučedolski

Orion. Uz trgovačke centre, najviše se grade stambene zgrade: u

Našicama, Slavonskom Brodu, Novoj Gradiški, Nuštru, Belom

Manastiru, Daruvaru, Đakovu, Vukovaru. Stanogradnju je potaknuo

vladin Program za zbrinjavanje stradalnika Domovinskog rata koji je

financirala država (pr. Vinko Penezić i Krešimir Rogina, Blok 21,

Vukovar, 1998.-2002.), a koji je preoblikovan u subvencijski Program

društveno poticane stanogradnje tzv. POS, za stanovnike skomnije

14

platežne moći. Ovako strukturirana socijalna stanogradnja ukazala se

kao prilika za prvu realizaciju kod mladih arhitekata, jer su kuće POS-a

rezultati javnih arhitektonskih natječaja. S većom društvenom i

ekonomskom stabilnosti u Slavoniji se realiziraju suvremene i humane

javne zgrade i sadržaji, što je godinama bila rijetkost. Među

posljednjima, ekspresivno Groblje Krista Kralja u Požegi, smanjenog

vokabulara, arhitektice Snježane Jakopčić i Andrije Rusana (2006.) te

originalna Srednja veterinarska i poljoprivredna škola u Osijeku,

transparentni laboratorij, Mladena Jošića (Nagrada „Viktor Kovačić“

2006.)

Dinamika razvoja gradova i naselja Slavonije u 20. stoljeću bila je

zadana čestim smjenama društveno-političkih i ekonomskih okolnosti.

Izmjenjivale su se administracije, legislative, uzori, inicijative, uz koje

su se formulirali programski prioriteti, razgrađivali tradicionalni i

stvarali novi urbani prostori, realizirale etape cjelovitijih zamisli i

nastojali se uspostaviti sustavi koji bi trajali. Ovakva „tranzicijska

stanja“ danas iščitavamo kao ključnu karakteristiku hrvatske

arhitekture 20. stoljeća u cjelini.

15

Arhitektura nakon 1918. godine

Darja Radović Mahečić

LITERATURA:

Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985 (1986.), Arhitektura, br. 196-199,

Zagreb.

ČERTI, NATALIJA (ur.), (2005.), Kulturna baština Požege i Požeštine,

Spin valis, Požega.

DAMJANOVIĆ, DRAGAN (2005.), Osnovna obilježja urbanog razvitka

grada Vukovara između dva svjetska rata, Scrinia Slavonica, br. 5,

Slavonski Brod, str. 174-198.

DOMLJAN, ŽARKO (1986.), Arhitektura 20. stoljeća u Hrvatskoj, u:

Arhitektura 20. vijeka, Prosveta-Spektar-Prva književna komuna,

Beograd-Zagreb-Mostar, str. 32-46.

DRAŽIĆ, DŽIVO (1984.-1985.), Po-etika ponašanja u urbanom

kontekstu, Arhitektura, br. 189-195, Zagreb, str. 114-119.

FREUDENREICH, ALEKSANDAR (1943.), Prosvjetna ognjišta,

Ministarstvo narodne prosvjete, Zagreb.

GAĆINA, SONJA i IVANKOVIĆ, GRGUR MARKO (1996.), Planovi i vedute

Osijeka, Muzej Slavonije Osijek, Osijek.

GERŠIĆ, IVO i ŽLOF, ŽELJKO (ur.), (1969.), AB-54. Rad u razdoblju od

1954.-1969. godine, Arhitektonski biro-54, Zagreb.

16

JUKIĆ, TIHOMIR (1996.), Osijek još jednom, Čovjek i prostor, br. 11-12,

Zagreb, str. 32-35.

JUKIĆ, TIHOMIR i PEGAN, SREČKO (2005.), Prostorni i urbanistički razvoj

Osijeka. Kritika i prijedlozi, Sveučilište u Zagrebu – Arhitektonski

fakultet, Zagreb.

KARAČ, ZLATKO i ŠIMIČIĆ, ĐURO (2007), Hrvatski dom u Vukovaru

arhitekta Aleksandra Freudenreicha, Prostor, br. 34, Zagreb, str. 204-

223.

KAVURIĆ, LADA (ur.), (1982.), 17. zagrebački salon – arhitektura i

urbanizam, Društvo arhitekata Zagreba, Zagreb.

MAROEVIĆ, IVO (1976.), Staro u novom. Nova arhitektura u starim

ambijentima na tlu Hrvatske, 11. zagrebački salon – kritička

retrospektiva, Zagreb.

MARTINČIĆ, JULIJE i HACKENBERGER, DUBRAVKA (ur.), (2006.), Osječka

arhitektura 1918.-1945., HAZU Zavod za znanstveni i umjetnički rad u

Osijeku, Osijek.

MIŠČEVIĆ, RADOVAN (1984.-1985.), Traganje za boljim gradom,

Arhitektura, br. 189-195, Zagreb, str. 108-109.

MRDULJAŠ, MAROJE (2007.), Suvremena hrvatska arhitektura –

testiranje stvarnosti, Arhitekst, Zagreb.

OBAD-ŠĆITAROCI, MLADEN (ur.), (2000.), Sveučilište u Zagrebu -

Arhitektonski fakultet, 1919/1920-1999/2000. Osamdeset godina

17

izobrazbe arhitekata u Hrvatskoj, Sveučilište u Zagrebu - Arhitektonski

fakultet, Zagreb.

ODAK, TOMISLAV (1989-1991.), Pregled stambene arhitekture u

Hrvatskoj 1945-1991, Arhitektura, br. 208-210, Zagreb, str. 37-72.

Osijek, Čovjek i prostor & Arhitektura, br. 3 (pos. izd.), Zagreb.

PAVLINIĆ, MIROSLAV (1999.), Osječka moderna arhitektura, Anali

Zavoda za znanstveni i umjetnički rad HAZU, br. 15, Osijek, str. 25-53.

PREMERL, TOMISLAV (1989.), Hrvatska moderna arhitektura između

dva rata – nova tradicija, Matica hrvatska, Zagreb.

RADOVIĆ MAHEČIĆ, DARJA (2007.), Moderna arhitektura u Hrvatskoj

1930-ih godina, Školska knjiga, Zagreb.

SALAJ, MATIJA (1982.), Hotelski sistem Slavonije, Čovjek i prostor, br. 7-

8, Zagreb, str. 21-24.

VENTURINI, DARKO (1982.), APZ - Arhitektonski projektni zavod – prilog

poslijeratnoj hrvatskoj arhitekturi, Arhitektonski projektni zavod,

Zagreb.

Vukovar (1992.), Čovjek i prostor & Arhitektura, br. 1 (pos. izd.),

Zagreb.

ŽIVKOVIĆ, ZDRAVKO (1992.), Aleksandar Freudenreich, Društvo

konzervatora Hrvatske, Zagreb.

Arhiva Aleksandra Freudenreicha, Ministartstvo kulture RH

18

Arhiva Marijana Haberlea, Hrvatski muzej arhitekture HAZUPrivatna arhiva Borisa Krstulovića

Kratica:ČIP – Čovjek i prostorArhitektura nakon 1918. godine

Darja Radović Mahečić

KATALOŠKE JEDINICE (16)

19

1. Hrvatski dom, Vukovar, Aleksandar Freudenreich (1919-

1922)

Aleksandar Freudenreich (Zagreb, 1892.- 1974.) iz poznate

zagrebačke kazališne obitelji, jedan je od najproduktivnijih hrvatskih

arhitekata međuratnog razdoblja. Graditeljski odjel Građevne stručne

škole u Zagrebu završio je 1911. godine, a 1930. Arhitektonski odjel

Državne umjetničke akademije u Zagrebu. Kao graditelj brzo se

afirmirao kao stručnjak za gradnju “kulturnih ognjišta”, tj. kulturnih

domova s dvoranom i pozornicom “jednako prikladnom za predavanja,

te glazbene i glumišne priredbe” i obveznom čitaonicom. Prvi takav

dom projektirao je i izgradio u Vukovaru, koji je bio simbolički i

arhitektonski najvažnija arhitektonska realizacija između dva svjetska

rata u tom gradu, a tada mladom zagrebačkom arhitektu prva

izvedena gradnja.

Freudenreich je vjerojatno od Hrvatskog pjevačkog društva

“Dunav”, kao inicijatora projekta, dobio zadatak izraditi idejno rješenje

1919., dok je arhitektonski natječaj na kojem je dobio prvu nagradu

proveden 1921. i tada započinje gradnja doma. Dom je bio izveden u

oblicima kasne secesije, ranog art décoa, kakvi su se tada njegovali na

Graditeljskoj školi u Zagrebu. Izvedbu doma vodio je vukovarski

inženjer Fran Funtak, a svečano je bio otvoren za javnost u srpnju

1922. godine.

Od cjelovite Freudenreichove zamisli realizirana je bila prva faza

tj. velika središnja dvorana izdužena tlocrta s reprezentativnim ulazom

na začelnom dijelu i snažnim scenskim portalom. Dvoranu su u

interijeru krasile profilacije u žbuci i ornamentalni ukrasi od terakotnih

pločica slaganih u bordure. Simetrično postavljenim simetričnim

stubištima komuniciralo se s ložama na galeriji.

20

U kasnijim godinama dom je pretrpio brojne izmjene i dogradnje, a

teško je stradao u Domovinskom ratu. U tijeku je zahtjevna obnova

kojom se dom nastoji vratiti u izvorno stanje.

Izvori:

Arhiv Aleksandra Freudenreicha, Ministarstvo kulture RH.

FREUDENREICH, ALEKSANDAR, Prosvjetna ognjišta, Zagreb, 1943, 310.

ŽIVKOVIĆ, ZDRAVKO, Aleksandar Freudenreich, Zagreb, 1992.

LASLO, ALEKSANDER, Hrvatski dom, ČIP & Arhitektura, 1 (pos. izd.),

Zagreb, 1992, 13.

KARAČ, ZLATKO – ŠIMIČIĆ, ĐURO, Hrvatski dom u Vukovaru arhitekta

Aleksandra Freudenreicha, Prostor, 34, Zagreb, 2007, 204-223.

2. Natječajni rad za Hrvatski dom, Osijek, Alfred Albini, 1927.-

1928.

Nakon Prvog svjetskog rata razgranalo se podizanje domova

društvene namjene, među kojima prevladavaju tzv. Hrvatski domovi.

Oni su bili organizirani s ciljem njegovanja nacionalne kulture, a

arhitektonski ih je determinirala velika dvorana za priredbe. Po

građevnom programu srodni su im sokolski i drugi domovi, čija se

izgradnja osobito intenzivno u međuratnom razdoblju organizira u

Osijeku.

Alfred Albini (Zagreb, 1896.-1978.), prvi diplomant

Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu 1923. i kasnije suradnik u atelieru

Huge Ehrlicha, započinje svoje samostalno profesionalno djelovanje

osvajanjem prvih nagrada na dva osječka arhitektonska natječaja, za

Hrvatski dom 1927. i za Gradsku štedionicu 1930. Na natječaju za

Hrvatski dom Albinijev je projekt, od ocjenjivačkog suda kojim je

predsjedao profesor zagrebačkog Arhitektonskog fakulteta Edo Šen, u

konkurenciji 17 radova proglašen najboljim. Na sačuvanoj perspektivi

21

izvedbenog projekta dominantni su glavni ulaz i prostrani vestibul.

Albini je odabrao tlocrtnu dispoziciju latinskog križa, a prostorije

rasporedio u tri etaže. Svečana dvorana smještena je bila na katu, a

sokolske prostorije u suterenu. Iako su pročelja ocijenjena skladnima,

pojavnosti zgrade predbacivao se preozbiljan karakter.

Strogo simetričnu soliternu građevinu doma Albini komponira

adiranjem volumena, a vertikalnu klasičnu tročlanu podjelu na podest,

tijelo i atiku oblikuje pod utjecajem Viktora Kovačića, na dovršenju čije

Burze je, po njegovoj smrti, radio u Ehrlichovu atelieru tik prije

projektiranja osječkoga doma. Albiniju je bila povjerena izrada

izvedbenog projekta osječkoga Hrvatskog doma , no on ipak nije bio

realiziran.

Izvori:

Arhiv Alfreda Albinija, Muzej grada Zagreba.

UCHYTIL, ANDREJ, Osječki radovi arhitekta Alfreda Albinija, u: Osječka

arhitektura 1918.-1945., Osijek, 2006, 187-200.

3. Gradska štedionica, Osijek, Alfred Albini, 1930.-1931.

Unatoč jakoj lokalnoj tradiciji i brojnosti domaćih graditelja,

manifestnu ulogu prve građevine moderne arhitekture u Osijeku u kojoj

su prisutna potpuno nova funkcionalna i oblikovna načela odigrala je

interpolirana zgrada Gradske štedionice zagrebačkog arhitekta Alfreda

Albinija. Gradska štedionica u Kapucinskoj ulici u Osijeku ujedno je prva

Albinijeva izvedena zgrada javne namjene. Izvedbu je izborio prvom

nagradom na arhitektonskom natječaju 1930. godine. Programom se

tražila stambeno-poslovna zgrada s dvorišnim krilom na dubokoj

parceli. Gradskim statutom zadano je bilo da to bude ugrađena

dvokatnica. Naglašeno je bilo da pročelje mora odgovarati karakteru

štedioničke kuće i da treba djelovati mirno, dostojanstveno i

22

reprezentativno. Iako se naročiti građevni stil izrijekom nije propisivao,

te se u tom pogledu natjecateljima prepuštao slobodan izbor, rečeno je

ipak da “hipermoderni stil ne bi bio poželjan”. Predsjednik

ocjenjivačkog suda bio je zagrebački arhitekt Janko Holjac. Izvedbeni

nacrti nastali su u samo mjesec dana i potpisali su ih Alfred Albini i

osječki graditelj Ivan Domes. Gradnju je izvodila osječka graditeljska

tvrtka “Dlouchy i Fulla”.

Osnovna značajka Albinijeve arhitekture je znalački komponirana

prostorna dispozicija. Osim glavnog ulaza u štedionicu po sredini

pročelja, uz zapadnu je granicu parcele smješten kolni ulaz za pristup

stanara stubištu na strani dvorišta. U krilu zgrade nalazile su se

prostorije štedionice i zalagaonice. Razradi pročelja Albini je pristupio

krajnje studiozno, pročišćujući postepeno oblikovne elemente:

kompozicija je simetrična, smirena, naglašeno horizontalna. Baza

uličnog pročelja, tj. njezino prizemlje, pokriveno je glatkim kamenim

pločama, a ostali je dio žbukan. Budući da su izbačene dekorativne

niše iz natječajnog rada, završni je kat bez prozora, tek puna zidna

ploha, što je karakteristično za Albinijev arhitektonski rukopis.

Izvori:

Arhiv Alfreda Albinija, Muzej grada Zagreba.

IVANKOVIĆ, GRGUR MARKO, Javna arhitektura grada Osijeka, u:

Osječka arhitektura 1918.-1945., Osijek, 2006, 53-74.

UCHYTIL, ANDREJ, Osječki radovi arhitekta Alfreda Albinija, u: Osječka

arhitektura 1918.-1945., Osijek, 2006, 187-200.

RADOVIĆ MAHEČIĆ, DARJA, Moderna arhitektura u Hrvatskoj, Zagreb,

2007, 133-136.

4. Zgrada Okružnog ureda za osiguranje radnika, Osijek,

Zvonimir Vrkljan – Bela Auer, 1934.- 1938.

23

Natječajni projekt je trebao artikulirati urbani akcent u sklopu

novog gradskog središta, u perivoju organiziranom na mjestu

nekadašnjih grabišta i glasija Tvrđe, uz trasiranu Europsku aveniju, uz

niz drugih zgrada javne namjene čije je podizanje bilo u planu. S druge

strane postojala je već praksa podizanja zdravstveno-uredskih zgrada

tzv. OUZOR-a, državnih ustanova u sklopu tada dobro organizirane i

raširene zdravstvene skrbi. Natječaj je bio raspisan 1934. a članovi

ocjenjivačkog suda bili su među ostalima osječki arhitekt Viktor

Axmann, zagrebački Pavao Deutsch i voditelj Tehničkog odjela OUZOR-

a arhitekt Branimir Iveković. Reprezentativna zgrada programski je

trebala objedinjavati urede socijalnog osiguranja i zdravstvene

sadržaje, koji prevladavaju. Na natječaj je pristiglo čak 56 radova. Prva

nagrada dodijeljena je radu Drage Iblera, druga radu Bele Auera i

Zvonimira Vrkljana, a treća radu Mladena Kauzlarića i Stjepana

Gomboša. Sve radove odlikuje simetrična tlocrtna kompozicija, koja je

bila uvjetovana programom arhitektonskog natječaja. Iako se Ibler već

dokazao u projektiranju administrativnih i zdravstvenih ustanova

projektirajući zgrade OUZOR-a u Mostaru i Skopju te unatoč osvojenoj

prvoj nagradi, nije mu bila dodijeljena izvedba.

Bela Auer (Zagreb, 1899. – 1975.) i Zvonimir Vrkljan (Vukovar,

1902. – Zagreb, 1999.) u svom su radu ponudili Ibleru srodno H-

tlocrtno rješenje. Izradili su kasnije čak tri varijante projekta, od kojih je

za izvedbu odabrana bila posljednja. Izrada izvedbene dokumentacije i

samo građenje povjereni su bili djelatniku OUZOR-a, spomenutom

Branimiru Ivekoviću.

Zgrada H-tlocrta ostvarena je superponiranjem središnjeg

dvokatnog tijela i lateralnih katnih krila. Determinirana širom

urbanističkom situacijom zgrada djeluje reprezentativno, uravnoteženo

i funkcionalno. Nekadašnji OUZOR je današnji osječki Dom zdravlja, čije

autorstvo neupitno pripada tandemu Auer-Vrkljan. Po dobivenoj

nagradi Bela Auer se i zaposlio u Središnjem uredu OUZOR-a u

24

Zagrebu, u sklopu kojeg je realizirao niz zdravstvenih ustanova, a

Zvonimir Vrkljan je bio nastavnik na Arhitektonskom fakultetu i poznat

kao projektant obrazovnih institucija.

Izvori:

IVEKOVIĆ, BRANIMIR, Socijalno osiguranje kod nas, Građevinski vjesnik,

3, Zagreb, 1940, 30-32.

ČORAK, ŽELJKA, U funkciji znaka, Zagreb, 1981, 155 i 245.

BARIŠIĆ MARENIĆ, ZRINKA, Okružni ured za osiguranje radnika u

Osijeku, u: Osječka arhitektura 1918.-1945., Osijek, 2006, 201-212.

5. Kino Korzo, Osijek, Ljudevit Pelzer,1939.-1940.

Najznačajniji osječki arhitekt međuratnog razdoblja je Ljudevit

Pelzer (Zagreb, 1912. – Osijek, 1984.). Potječe iz graditeljske obitelji,

školovao se u Osijeku, a studirao u Zagrebu, gdje je 1936. diplomirao

na Arhitektonskom fakultetu. Građevine koje je podigao u nekoliko

godina prije Drugog svjetskog rata, a osobito Kuća Helfrich i kino Korzo

u Osijeku, svrstavaju ga među značajne aktere hrvatske moderne

arhitekture. Od 1937. do 1941. nominalno je radio u Birou za

projektiranje i gradnju graditelja Josifa Piryja iz Apatina, nakon čega seli

u Zagreb, no 1947. se vraća u Osijek.

Većinu Pelzerova međuratnog opusa čine stambene kuće koje je

projektirao 1939. i 1940. godine. Od građevina javne namjene ističu se

dva kina: Korzo u Osijeku i Central u Požegi, investitori kojih su bila

braća Slavko i Bogumil Fleissig iz Požege, koji su na projektu navedeni

kao projektanti i izvođači radova. Bogumil Fleissig je bio građevinski

inženjer i imao je građevinsku tvrtku. Pelzer često nije bio upisan kao

projektant na nacrtima koje je izradio, jer je tek 1940. postao član

Komore, odnosno ovlašteni inženjer, stoga mu se kino u Požegi još

uvijek tek pripisuje.

25

Kino Korzo na Preradovićevom šetalištu u Osijeku je njegovo

najznačajnije ostvarenje. Projektirano je 1939., a u kolovozu 1940. u

njemu se odigrala prva kino-predstava. U više navrata Pelzer je

rješavao ugaone pozicije, što mu je očito bio omiljeni zadatak (i kino u

Požegi na Trgu sv. Terezije i kuća Helfrich u Keršovanijevoj ulici u

Osijeku također su uglovnice). Ispred kina formiran je mali trg. Velike

pune plohe pročelja u dinamičnoj su ravnoteži, a fini raster ostakljenog

ugla naglašava njihov spoj. Zato jer se radi o domaćem arhitektu,

Pelzerova kina u Osijeku i Požegi javno su potvrdila definitivnu

promjenu ukusa investitora u Slavoniji u korist moderne funkcionalne

arhitekture.

Izvori:

Arhiv Ljudevita Pelzera, Zavod za urbanizam i izgradnju Osijek.

ŠMIT, EDVIN, Grad od pijeska, ČIP & Arhitektura, 3 (pos. izd.), Zagreb,

1992, 16-19.

RADOVIĆ MAHEČIĆ, DARJA, Prostorni razvoj Požege tijekom 19. i 20.

stoljeća, u: Kulturna baština Požege i Požeštine, Požega, 2004, 159.

PAVLINIĆ, MIROSLAV, Osječki arhitekt Ljudevit Pelzer, u: Osječka

arhitektura 1918.-1945., Osijek, 2006, 173-185.

PAVLINIĆ, MIROSLAV, Kino Korzo u Osijeku, u: Moderna arhitektura u

Hrvatskoj 1930-ih, Zagreb, 2007, 437-440.

6. Dječja TBC bolnica, Šumetlica kod Nove Gradiške, Zoja

Dumengjić; Ivo Geršić, 1936.-1938.; 1955.-1960.

Problem tuberkuloze postao je akutan u razdoblju između dva

svjetska rata te su prevencija i liječenje, osobito najmlađih bolesnika,

bili primarni ciljevi djelovanja agilne zagrebačke Škole narodnog

zdravlja pod vodstvom dr. Andrije Štampara, koja je diljem zemlje

poticala gradnju socijalnih i zdravstvenih instiutucija. Liječenje se

26

provodilo prvenstveno helioterapijom te je zbog povoljnih klimatskih

karakteristika za gradnju Državnog dječjeg lječilišta u Slavoniji

odabrana lokacija podno Psunja u Šumetlici nadomak Nove Gradiške.

Uz lječilišta u Kraljevici i Lipiku, ovdje je od 1928. djelovalo jedno od

prvih takvih lječilišta u Jugoslaviji, no tada još s kapacitetom od samo

70 ležajeva smještenih u drvenom paviljonu doniranom iz Njemačke, i

pod skrbi Sestara milosrdnica iz Đakova.

Zaposlenica Škole narodnog zdravlja arhitektica Zoja Dumengjić

(Odesa, 1904. – Zagreb, 2000.) od 1931. radi idejne projekte ovog

dječjeg lječilišta. Između 1936. i 1938. realiziran je prvi paviljon

zamišljenog trodijelnog sklopa prema njezinu projektu, ujedno jedini

novoizgrađeni paviljon za liječenje dječje tuberkuloze u međuratnom

razdoblju u Hrvatskoj. Budući da su liječnici preporučivali jugoistočnu

orijentaciju soba i terase sunčališta, arhitektica je postav paviljona

nastojala prilagoditi konfiguraciji terena, a lomom gabarita (računajući

na još dva identična paviljona koja su se u fazama trebala graditi)

nastojala je ostvariti izlomljenu kompoziciju paviljonskog niza,

vezanima aneksima. Podignuti peteroetažni paviljon stereometrijske

forme funkcionalna je građevina modularno perforirana volumena, na

koji je smještena natkrivena terasa ležaonice, s koje se pruža

dalekometan vidik.

Iako se nakon Drugog svjetskog rata Zoja Dumengjić, sada već

autoritet za arhitekturu bolnica i zdravstvenih ustanova, vratila

projektiranju Šumetlice, novi je paviljon, na mjestu srušenog drvenog

paviljona, kao i gospodarsku zgradu, podigao arhitekt Ivo Geršić.

Izvori:

Arhiv Zoje Dumengjić, Muzej grada Zagreba.

DUMENGJIĆ, ZOJA, Novi paviljon u oporavilištu Strmac, Tehnički list, 11-

12, Zagreb, 1939, 146-147.

AB-54 (Arhitektonski biro 54 1954-1969), Zagreb, 1969.

27

Sestre Milosrdnice, (ur.) Berislava Vračić i Alfonza Kovačić, Zagreb,

1998.

BARIŠIĆ MARENIĆ, ZRINKA, Državno dječje lječilište za tuberkulozu

Strmac, u: Moderna arhitektura u Hrvatskoj 1930-ih godina, Zagreb,

2007, 391-394.

7. Stambene zgrade, Osijek, Kazimir Ostrogović, 1948.

Nakon Drugog svjetskog rata sve je u znaku obnove zemlje i

svladavanja stambene krize u gradovima. Mnogi arhitekti kroje

minimalne stanove kolektivnog stanovanja u novoprojektiranim

stambenim naseljima. U poslijeratnoj akciji brze izrade tzv. direktivnih

regulacijskih osnova Osijek dobiva Regulacijski plan koji je 1947.-1948.

izradio Josip Seissel (Krapina, 1904. – Zagreb, 1987.) uz suradnju

Aptula Halilibrahimova iz Turske. U tom su planu prisutni svi elementi

načina planiranja i promišljanja prostora karakteristični za tridesete i

četrdesete godine 20. stoljeća, kao odraz promjena u pristupu

planiranju gradova i stambenih područja nakon Atenske povelje. Ovim

više konceptualnim no pravim regulatornim planom osmišljena je bila

koncepcija budućeg razvoja grada Osijeka. Kao dio osnove izrađen je

bio i projekt radničkog naselja sa soliternim građevinama u zelenilu

(današnji Vijenac Ivana Meštrovića), koji kao takav nije izveden.

Arhitekt Kazimir Ostrogović (Sv. Vid na Krku, 1907. - Zagreb,

1965.) od 1946. do 1951. bio je šef odjela tzv. opće arhitekture u

Arhitektonskom projektnom zavodu Hrvatske. Značajan dio društvene i

stručne pozornosti u prvom razdoblju obnove i izgradnje iza rata

posvećen je bio tipskoj izgradnji, jer se u tipskom projektiranju vidjelo

najprikladnije, najekonomičnije, najbrže i najefikasnije rješenje za

zadovoljenje širokih potreba izgradnje. Na državnom natječaju za

izradu idejnih skica tipskih stambenih jedinica kojima bi trebalo

unaprijediti i ubrzati obnovu, izgradnju i kvalitetu “stambenog fonda”

28

Kazimir i Božica Ostrogović postigli su zapažene uspjehe svojim

trosobnim stanovima.

U to vrijeme nastaju i stambene zgrade u današnjoj Ulici kneza

Trpimira, odnosno Vijencu Ivana Meštrovića u Osijeku. Ovaj skroman

projekt stambenih zgrada nije značajan kao postojeća arhitektura in

situ, već kao karika u lancu razvoja stambene arhitekture u Slavoniji.

Na spoju novog urbanističkog promišljanja i kolektivne stambene

nužnosti Ostrogović projektira “stambenu četvrt” (kakvom je

predstavljena na studentskoj izložbi poslijeratnih ostvarenja u Zagrebu

1953.) - troetažne kutijaste zgrade, perforirane jednom vrstom prozora

i uvučenim lođama na duljim pročeljima, a dopunjene prigrađenim

balkona na užima. Konstrukcija balkona je u nedostatku drugih

materijala bila izvedena od drva, a na njih su orijentirani dnevni

boravak i veća spavaća soba. Stanovi su trosobni i vrlo vješto

komponirani: po dva na etaži, s kružnom komunikacijom, ugrađenim

ormarima i mnogim drugim promišljenim detaljima, kakve kasnije

hvalimo u Vitićevim rješenjima.

Izvori:

SEISSEL, JOSIP, Osijek - regulaciona osnova novog centralnog dijela

grada, Arhitektura, 18-22, Zagreb, 1949, 60-61.

15 dana arhitekture, Savez studenata Jugoslavije – Udruženje

arhitekata, Zagreb, 4-18. travnja 1953.

Pregled osnova stanova, Beograd, 1948.

ODAK, TOMISLAV, Pregled stambene arhitekture u Hrvatskoj 1945-

1991, Arhitektura, 208-210, 1989-1991, 38.

8. Medicinski centar Vinkovci, Ivo Geršić i Željko Žlof, 1954.-

1970.

29

U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata dolazi do velikih

promjena u zdravstvu, glede njegove organizacije i provedbe zaštite u

većim i manjim mjestima. Znanstveni razvoj medicine tražio je nov

profil ustanove u kojima bi se povezali preventivni, ambulantno-

tehnički i bolnički sadržaji, za koju je pronađena formula u konstrukciji

– medicinskih centara. Godine 1953. organiziran je pozivni

arhitektonski natječaj za tipski program bolnica od 300 kreveta. Od ove

inicijalne akcije do sumiranih rezultata 1970. godine, iskristaliziralo se

da medicinske centre treba podizati u centrima kojima gravitira barem

100 do 250 tisuća stanovnika. Od početka je kao jedina moguća

planirana - etapna izgradnja, dakle, beskonačna, jer su se neki rano

sagrađeni centri tijekom godina povećavali. Svaki od njih ima svojih

specifičnih karakteristika u odnosu na područje kojemu pripada i

njegovu razvojnu dinamiku. Prvi medicinski centar podignut je bio u

Slavonskom Brodu početkom 1957., a kasnije je povećan čak 22 puta.

Ivo Geršić (Slavonski Brod, 1915. – Zagreb, 2002.) se osobito

istaknuo projektiranjem zdravstvenih ustanova. Njegov APB Geršić,

kasnije AB-54 (a novom se APZ-u priključio 1977.) bavio se poglavito

arhitekturom zdravstvenih ustanova. Od 1954. do 1970. uz mnoge

druge u Hrvatskoj podigao je i prepoznatljive stereometrijske bolnice i

zdravstvene stanice u Slavoniji: u Vinkovcima glavnu bolničku zgradu,

Zarazni i TBC odjel i gospodarsku zgradu; u Vukovaru glavnu bolničku

zgradu; u Osijeku je napravio generalni plan razvoja za Opću bolnicu,

Ginekološko-porođajni odjel te adaptaciju Urološkog odjela, u Bolnici u

Našicama ambulante i dispanzere, sobe sa stotinjak kreveta, u

Sikirevcima zdravstvenu stanicu, itd.

Medicinski centar u Vinkovcima je nakon korektura tipskoga

programa za bolnicu iz 1954. realiziran u par faza. Tijekom prve, koja

je završena 1958., podignuta je poliklinika s dispanzerima i

specijalističkim ambulantama te središnji laboratorij. Podizanje glavne

bolničke zgrade kapaciteta 244 kreveta s dječjim, internim,

30

ginekološko-porođajnim, kirurškim, očnim i odjelom za uho, grlo i nos

nastavljena je u drugoj fazi, koja je trajala do 1970. Kao kod svake

naše bolnice predviđene su bile i slijedeće faze, no do tada je

medicinski centar, već navelike u funkciji, zadobio i svoje osnovne

arhitektonske značajke. Tijekom gradnje nastajale su programske

izmjene i prilagođavanja suvremenim potrebama i u pogledu saadržaja

i u pogledu pojedinih grupa prostorija i njihove namjene. Stoga

osnovne karakteristike centra proizlaze iz odabranog sistema

konstrukcije, koji omogućuje fleksibilnost i prilagodljivost.

Izvori:

AB-54 (Arhitektonski biro 54 1954-1969), (ur.) Ivo Geršić i Željko Žlof,

Zagreb, 1969.

Medicinski centar Vinkovci, Arhitektura, 152-153, Zagreb, 1974, 57-58.

GERŠIĆ, IVO – PLEŠE, BRANKO, Medicinski centri, Arhitektura, 152-153,

Zagreb, 1975, 54.

9. Spomen-dom “Đuro Salaj”, Slavonski Brod, Marijan Haberle i

Minka Jurković, 1959.-1972.

Na inicijativu Općinskog sindikalnog vijeća Slavonskog Broda

1959. je bio raspisan uži natječaj idejnih arhitektonskih rješenja

spomen-doma između sedmorice odabranih poznatih arhitekata. Dom

je trebao biti posvećen netom preminulom “borcu za radnička prava”

Đuri Salaju, koji je dio života proveo upravo u Brodu. U svibnju iste

godine ocjenjivački je sud prvu nagradu dodijelio projektu Marijana

Haberlea (Zagreb, 1908.- Rijeka, 1979.) i Minke Jurković (Vela Luka,

1914. – Zagreb, 2003.), Haberleove žene i česte suradnice. Prema

propozicijama natječaja izrada projektne dokumentacije povjerena je

bila istim autorima, tada zaposlenicima arhitektonskog biroa Forum. O

važnosti graditeljskog pothvata govorila je za ovu svrhu odabrana

31

lokacija uz savsko šetalište i uz postojeći stari gradski park u

produžetku poznate brodske glasije. Gradnja je započela 1961. i glatko

tekla do 1963., kada je zbog potresa koji je zadesio Slavonski Brod i

regiju – prekinuta. Dio doma dovršen je uz poteškoće 1967., a pomoću

samodoprinosa gradnja se nastavila 1969. pa je i drugi dio dovršen u

siječnju 1972. kada je dom svečano bio i otvoren. Predviđena je bila

etapna gradnja, što je pomoglo konačnoj realizaciji.

Dom je trebao biti kulturni, ali i edukativni centar, no njegov se

složeni program iskristalizirao tek nakon natječaja. Ocjenjivački sud je

zaključio da koncepcija raščlanjene građevine s prozračnim unutarnjim

atrijem daje urbanistički i arhitektonski najpogodnije rješenje, koje se

uklapa u ambijent i pridonosi memorijalnom, ali i atraktivnom i

funkcionalnom njegovu karakteru. Cjelina se sastoji iz dva tijela

međusobno povezana manjim ligamentom u prvoj etaži. Ovakva

osnovna zamisao omogućila je smještaj pojedinih namjena u odvojene

gabaritne cjeline, ali i protočnost prostora. U većem pravokutnom

dijelu smještena je dvorana rešetkaste armiranobetonske konstrukcije

sa suvremeno opremljenom pozornicom za kazališne, koncertne, kino i

druge priredbe, kapaciteta 590 posjetilaca. Izlomljeni oblik dvorane i

izbor različitih materijala uvjetovani su bili akustikom prostora, kao i

stropni viseći difuzori. U L-traktu, koji je sagrađen prvi, smješteni su

obrazovni i društveni sadržaji, kao npr. radničko sveučilište i gradska

knjižnica, studij Strojarskog i Ekonomskog fakulteta, Škola stranih

jezika, i slično. Gradska knjižnica je izdvojena, no ipak neposredno

vezana na školske i uredske prostore.

Brodski dom zaslužuje pozornost radi svoje funkcije u

konkretnom gradskom centru i radi rijetkosti realizacija tako

ambicioznih kulturnih ustanova u Slavoniji u poslijeratnom razdoblju.

Osnovne građevinske radove izvelo je domaće građevinsko poduzeće,

osim kojeg je na dovršenju građevine sudjelovalo oko pedesetak raznih

poduzeća iz cijele Jugoslavije.

32

Izvori:

Arhiv Marijana Haberle u Hrvatskom muzeju arhitekture.

Natječaj za Dom Đure Salaja u Slavonskom Brodu, ČIP, 87, Zagreb,

1959, 6.

HABERLE, MARIJAN, Spomen-dom “Đuro Salaj” u Slavonskom Brodu,

Arhitektura, 158-159, Zagreb, 1976, 78-82.

MARETIĆ, MIRKO, Domovi kulture kao dio funkcije gradskih centara,

Arhitektura, 158-159, Zagreb, 1976, 28-30.

MUTNJAKOVIĆ, ANDRIJA, Moguća polivalentnost funkcija prostora

edukacije i društvenog života, Arhitektura, 158-159, Zagreb, 1976, 43-

45.

10. Robna kuća “Prehrana”, Osijek, Milan Mihelič, 1967.

Osijek je 1965. godine dobio generalni urbanistički plan koji je

izrađen u Urbanističkom institutu Hrvatske, a glavni mu je kreator bio

Radovan Miščević. Taj je plan ponudio, premna onodobnom mišljenju

struke, harmoničnije razvojne tokove grada. Osijek je tako postao

uzornim prototipom, a neorganiziranom i stihijskom razvoju grada s

ekstremno longitudinalnim tendencijama napokon je bila

suprotstavljena promišljenija prostorna koncepcija. U navedenom se

planu javila ideja izravnog pješačkog povezivanja kolodvora i Drave.

Prednosti koncepcije ovakve pješačke magistrale bile su organiziranje

poslovnog i stambenog prostora u najstrožem središtu grada, a da se

nije dirnulo u njegovo povijesno tkivo. Na magistrali su bili predviđeni

atraktivni sadržaji. Realizirana robna kuća slovenskih investitora

(“Modna hiša” i “Prehrana” iz Ljubljane) trebala je biti tek jedan od

prvih elemenata ove prostorno-sadržajne kompozicije.

Autor projekta bio je slovenski arhitekt Milan Mihelič, a robnu je

kuću izvodilo domaće građevinsko poduzeće “Gradnja” iz Osijeka.

33

Smještena obazrivo nadomak graditeljskih spomenika poput

kapucinske crkve, robna kuća je odmah osvojila stručnjake svojom

funkcionalnošću, čistoćom izraza i obtničkim detaljima. U formatu je

bila horizontalna, ali su obrada pročelja i konstruktivni elementi

naglašavali i njezin vertikalni smjer. Proporcije zdanja ocijenjene su kao

uspjele u cjelini i u raščlanjivanju detalja. Vertikalni nosači držali su

stropove preuzimajući zglobnim ležajima samo vertikalna opterećenja.

Nošeno se jasno razlikovalo od nosivog, sve je matematički bilo

proračunato, racionalno i solidno. Stupovi u prizemlju bili su od

armiranog betona, a na katovima od čelika i zato je raster stupova

prizemlja bio različit od onoga na katovima. Fasada prizemlja je bila u

staklu, a na katovima obložena « luxaflexom ». Stropovi su nosili

spletove instalacija, a ne podovi, što je tada bila novost. Magnetska

snaga sadržaja odmah je privukla i velik broj posjetilaca u taj gradski

prostor. Realizacija je dobila uglednu godišnju nagradu “Borbe” za

arhitektonsko ostvarenje u 1967. godini. Ubačena u tkivo starijeg dijela

grada robna kuća ornamentalnim je ritmom strukture svoje opne

istodobno naglašavala i ublažavala taj spoj. Zdanje je gorilo za požara

1969. i po tome nije bila jedina u Hrvatskoj, no obnovljena je bila

ponovno 1982. godine.

Izvori:

VENTURINI, DARKO, Robna kuća « Prehrana » u Osijeku, Arhitektura,

97-98, Zagreb, 1968, 27-33.

MAROEVIĆ, IVO, Novo u starom, 11. zagrebački salon, 1976.

BERNIK, STANE, Arhitekt Milan Mihelič, Ljubljana, 1980, 88-93.

11. Pogon pomoćnih djelatnosti Elektroslavonije, Osijek, Boris

Krstulović, 1967-1972.

34

U povijesti hrvatske arhitektonske periodike novogradnje iz

Slavonije mali su broj puta izborile mjesta na naslovnicama stručnih

časopisa, no „Pogon pomoćnih djelatnosti Elektroslavonije“ arhitekta

Borisa Krstulovića sagrađen u Osijeku (projektna dokumentacija -

„TEB“ Zagreb) doživio je brzu i raširenu afirmaciju te se istodobno

našao na naslovnicama i ČIP-a i Arhitekture. Riječ je o građevini

smještenoj uz istočni prilaz Osijeku, na potpuno ravničarskom terenu

bez većih arhitektonskih autoriteta. Cijeli je kompleks podijeljen po

dubini u tri zone. Ulaz i društveni dio s terenima za rekreaciju

predviđen je bio za cjelokupno zaposleno osoblje. Izdvojene su bile

pogonske dvorane i uprava, te pomoćni i energetski dio. Pješački je

promet bio izdignut iznad kolnog prometa. Obodni zidovi hala bili su od

cigle, ostalo iz betona u tzv. blanjanoj oplati. Stropovi hala bile su

kazete iz prenapregnutog betona, sve ostalo u običnom armiranom

betonu. Hale su osvjetljene uz pomoć kupola na svakoj kazeti 2x2 m s

dijagonalnim osvjetljenjem prema sjeveru i one su bile osnovni motiv

snimki kojima je fotograf Ante Roca afirmirao ovu građevinu.

Arhitektura Borisa Krstulovića (Split, 1932.) obilježuje

karakterističnu etapu hrvatske arhitekture u kontekstu svjetskih

arhitektonskih zbivanja sedamdesetih godina 20. stoljeća. Pretežno u

betonu, njegove se građevine odlikuju snažnim i inventivnih

oblikovanjem volumena, naglašenom plastičnom obradom površina te

jasno čitljivom konstrukcijom. Za industrijsko-poslovni kompleks

“Elektroslavonije” u Divaltovoj ulici u Osijeku primio je 1971. godišnju

nagradu “Vladimir Nazor”, a 1972. i republičku nagradu “Borbe”.

Borbinu nagradu ponovno je primio za Računsko-dispečerski centar u

Osijeku 1979.

Izvori:

Pogon pomoćnih djelatnosti Elektroslavonija Osijek, ČIP, 8, Zagreb,

1972, 8-9.

35

MAROEVIĆ, IVO, Arhitektura sedamdesetih godina u Hrvatskoj, 17.

zagrebački salon, 1982.

ŠEGVIĆ, NEVEN, Stanje stvari, jedno viđenje 1945.-1985., Arhitektura,

196-199, Zagreb, 1986., 118-127.

Nagrada UHA-e “Viktor Kovačić” za životno djelo u 1999. godini, ČIP, 7-

8, Zagreb, 2000, 6-7.

12. Gradski hotel “Dunav”, Vukovar, Matija Salaj i Zvonimir

Krznarić, 1980.

Matija Salaj (Vukovar, 1932.) i Zvonimir Krznarić ( Borovo, 1938.)

autori su složenog programa izgradnje mreže hotela u Slavoniji

osmišljenog 1975. i poznatog kao “Hotelski sistem Slavonija”. U to

doba turizam je bio temeljen na hotelijerstvu, jer su hoteli bili jedina

smještajna ponuda, a heterogena potražnja formirala je nekoliko vrsta

građevina. Predložene su bile tri osnovne grupe hotela: gradski,

lječilišni i moteli, a Vukovar je potpao pod kategoriju gradskih. Pri

gradnji ovih hotela pazilo se na lokaciju, arhitekturu, unutarnji dizajn i

opremu soba i javnih proistora, standardizaciju opreme i usluga,

oblikovanje vizualne komunikacije. Obzirom na visinski gabarit, uvjete

uklapanja volumena u postojeće urbano tkivo i prirodnu okolinu, hoteli

su rješavani u arhitektonskom oblikovnom izrazu kao posebna rješenja

prilagođena uvjetima određene lokacije, nerijetko u blizini vode poput

vukovarskog, što je trebalo obogaćivati ansambl. Krov kao tipičan

element regionalne arhitekture Slavonije i Baranje, koji proizlazi iz

funkcionalnih potreba zbog specifičnih klimatskih uvjeta područja,

dominantna je arhitektonska karakteristika svih građevina sustava.

Tamni pokrov eternitom odabran je jer se koloristički uklapao u

strukture naselja i pejzaž, a navodno je « stvarao ugođaj nižih

gabarita ».

36

Riječ je o tlocrtno razvedenim gabaritima, čija je opna nerijetko

izvedena od fasadne opeke, kao tipičnog materijala panonske regije.

Radi racionalizacije dio sa sobama izdvojen je od ostalih javnih dijelova

hotela, a osnovni model smještajne jedinice zadan je bio širinom od

2,90 m. Zajednički standardi zamjetni su u primjeni istih arhitektonskih

elemenata i materijala te u opremanju prostora, što ih čini

prepoznatljivima u poglavlju hrvatske arhitekture kasnih sedamdesetih

godina.

Arhitektonski se objekt lomi po visini i rastvara u više smjeroba

kao da je sastavljen iz više samostalni hdijelova. Krov i igra krovova

različitih visina postaju značajan element arh. kompozicije.

Izvori:

SALAJ, MATIJA, Hotelski sistem Slavonije, ČIP, 7-8, Zagreb, 1982, 21-24.

ŠEGVIĆ, NEVEN, Stanje stvari, jedno viđenje 1945.-1985., Arhitektura,

196-199, Zagreb, 1986., 118-127.

13. Centar mladih, Osijek, Milan Mitevski, 1978.-1980.

Urbanističko-arhitektonski natječaj za Radnički spomen-dom

“Božidar Maslarić” (u sklopu kojega je zdanje “Studentskog standarda”

ili Centra mladih, trebao biti tek prva etapa zamišljenog mega-

projekta), odredio je osnovne programatsko-arhitektonske elemente za

realizaciju sklopa. Pozivni natječaj raspisan je bio 1977. Investitor je bio

“SIZ za standard učenika i studenata općine Osijek”. Projektna

dokumentacija u osječkom birou “Arhitekt” izrađena je tijekom 1978.,

a izgradnja, koju je vodila “Tehnika-Beton”, također iz Osijeka, trajala

je do studenog 1980. godine.

Zdanje je programski epski koncipirano da zadovolji sve potrebe

učenika i studenata u gradu. Tu je smješteno nekoliko dvorana

(najveća od njih sa 500 sjedala), učionica i prostorija za slobodne

37

aktivnosti, galerija Studentskog centra i administracija,

samoposluživanje, kantina, kafić, stan domara i sklonište za 200 ljudi.

Potkraj sedamdesetih godina javljaju se i u Slavoniji odjeci onih

arhitektonskih strujanja koja se najopćenitije nazivaju

postmodernizmom, a koji su zarana zamjetni u djelima Milana

Mitevskog (Vukovar, 1952.). Prepoznajemo ih u daljnjem raščlanjivanju

i usitnjavanju arhitektonske strukture i u slobodnijem uvođenju na

pročelja različitih asocijativnih i metaforičkih elemenata. Evidentan je

pomak u shvaćanju arhitektonskog djela, ne više u njegovoj

cjelovitosti, nego u isticanju procesualnosti zamisli i nastanka. Centar

mladih je 1980. dobio republičku nagradu “Vladimir Nazor”, a za

projekt kongresne, koncertne i kazališne dvorane u sklopu spomen-

doma Srećko Lovrinčević i Milan Mitevski primili su iste godine i

nagradu Osmog bijenala Slavonaca u Sekciji arhitekture.

Izvori:

Objekt “Studentski standard” Osijek, Arhitektura, 182-183, Zagreb,

1982, 56-59.

MAROEVIĆ, IVO, Arhitektura 70-ih godina u Hrvatskoj, 17. zagrebački

salon, 1982.

Arhitektura u Hrvatskoj 1945-1985, Arhitektura, 196-199, Zagreb,

1986, 115 i 251-252.

14. Stambeno naselje “Franjo Sertić”, Slavonski brod, Teufik

Galijašević, Zlatko Hanžek, Mladen Jošić, 1981.-1990.

Godine 1979. raspisan je bio natječaj za stambeno naselje

“Franjo Setrić” (danas “Andrija Hebrang”) u Slavonskom Brodu na koji

su se javila mnoga poznata arhitektonska imena. Teufik Galijašević

(Tuzla, 1951.), Zlatko Hanžek (Zagreb, 1953.) i Mladen Jošić (Slavonski

Brod, 1953.) realizirali su tzv. blok 6 (1981-1986) i blok 7 (1988-1990)

38

na originalan način. Iako je riječ bila o neizgrađenom zemljištu na

istočnom rubu grada, autori su stambeno naselje definirali blokovskom

strukturom, dajući mu izrazito urbani oblik, istovremeno inaugurirajući

postpovijest u stambenu arhitekturu u Slavoniji. Cjelovita zamisao

ocijenjena je kao kolektivno stanovanje visoke kvalitete, obzirom na

urbanističko rješenje. Odabrani tip stambenih zgrada zatvorenih u blok,

interpretira gradski blok kao stalnu urbanu mogućnost, a ne kao

devetnaestostoljetnu urbanu povijest. Iako novo, radi jasnih vizualnih

obilježja, naselje je odmah funkcioniralo kao organizirana urbana

jedinica, distancirana od neposrednog neuređenog okoliša. Prostor

naselja definiran je bio blokovima i njihovim unutarnjim dvorištima,

diferenciranjem pješačkih ulica, trijemova, prolaza i dućanskih

prizemlja od vanjskih prometnih ulica. Evidentno je nastojanje

arhitekata da osmisle velik broj detalja, gotovo potpuno uklonjenih iz

arhitekture nakon Drugog svjetskog rata. Takva će se arhitektura

realizirati u drugim gradovima Hrvatske nešto poslije. Za naselje su

nažalost u početku bili propisani relativno mali dvosobni i trosobni

stanovi te garsonjere. Zbog toga se kasnije građeni blokovi, u kojima je

to izmijenjeno, iskazuju kao kvalitetniji.

Izvori:

MIMICA, VEDRAN, Povratak stvarima, Arhitektura, 208-210, Zagreb,

1989-1991, 82-85.

ODAK, TOMISLAV, Pregled stambene arhitekture u Hrvatskoj 1945.-

1991., Arhitektura, 208-210, Zagreb, 1989-1991, 37-72.

15. Stambeno-poslovna zgrada za stradalnike Domovinskog

rata, Vukovar, Vinko Penezić i Krešimir Rogina, 1998.-2002.

Iz zamršenog konteksta rekonstrukcije i obnove graditeljskog

fonda razorenog povijesnog grada Vukovara, odmah po izgradnji

39

istaknula se interpolirana, nova stambena zgrada Blok 21 -

promišljena, autorska, suvremena arhitektura, prva nova gradnja u

Vukovaru nakon rata. Bila je to ujedno jedna od prvih realizacija u

državnom programu za zbrinjavanje stradalnika Domovinskog rata

započetog 1997. godine, kojim će se pokrenuti ubrzo prepoznatljiv

sustav kolektivnog stanovanja namijenjen ciljanim socijalnim

skupinama.

Vinko Penezić (Zagreb, 1959.) i Krešimir Rogina (Rijeka, 1959.)

zagrebački su arhitekti koji od 1979. djeluju u tandemu. Do ove su

realizacije došli javivši se na jedan od prvih natječaja Ministarstva

obnove i razvitka kojim su se tražili tipski prijedlozi socijalnog

stanovanja bez definirane lokacije. Na osnovu podastrijetih, istraživački

inventivnih prijedloga, koji su njegovali suptilan kontekstualni pristup,

ocjenjivački ih je sud pozvao na daljnju razradu predloženih ideja.

Konkretna stambena zgrada zatvara sjeverno pročelje obnovljenoga

gradskog bloka dvokatnim volumenom dimanične kompozicije. Ističu

se nepretencioznost, jednostavnost i disciplina tlocrta, motiv južno

orijentirane galerije i simetrično postavljena stubišta te jarki kromatski

akcenti na pročeljima. Koncepcija stanovanja bazirana je na dilatiranoj

pristupnoj galeriji koja omogućuje izravno svjetlo i zračenje svih

prostorija. Varijantu fleksibilnog stanovanja u “dvostrukoj ovojnici”

arhitekti su već ponudili 1994. na natječajima Europan - fokusiranima

na stambenu arhitekturu i namijenjenima mlađim europskim

arhitektima. Među deset racionalno skrojenih stanova na svakom katu,

kao varijante su zamišljeni oni na ugaonim pozicijama. Pročelja su

likovno čista. Zgrada je dobila godišnju nagradu “Vladimir Nazor” za

2001. godinu.

Izvori:

Godišnja nagrada “Vladimir Nazor” za arhitekturu, ČIP, 3-4, Zagreb,

2002, 38-39.

40

Suvremena hrvatska arhitektura – testiranje stvarnosti, (ur.) Maroje

Mrduljaš, Zagreb, 2007, 200-201.

16. Srednja veterinarska i poljoprivredna škola, Osijek, Mladen

Jošić, 2001.-2005.

Mladen Jošić i Zavod za arhitekturu Arhitektonskog fakulteta u

Zagrebu izradili su projektnu dokumentaciju. Projekt škole nastao je

2000., a ona je realizirana do 2005. godine. Škola se nalazi na rubu

grada, na lokaciji u još neurbaniziranom dijelu u neposrednom

kontaktu s prirodom (ne isključivo njezinom ljepšom stranom), kako

već dolikuje poljoprivrednim školama. Stoga arhitekt projektirajući

školu, disciplinirani funkcionalni tlocrt nadgrađuje cjelovito zamišljenim

mikrosvijetom, koristeći suvremeni arhitektonski izraz i materijale.

Pročelja su transparentna, kako se to radi u velikoj većini

novosagrađenih eurospkih škola. U tradiciji i nekih hrvatskih škola

autor kreira javni prostor atrija ili trga, ovoga puta skošenoga a ne

ravna. Riječ je o vanjskoj terasi – tribini, koja pridonosi specifičnosti

škole. Arhitekt u školu ugrađuje urbanu topografiju i grupiranjem,

izdvajanjem ili preklapanjem namjena. Tijelo knjižnice je izdvojeno i

ona funkcionira samostalno. Nema više specijaliziranih kabineta već se

pojedini prostorni sklopovi lako pregrupiraju i upotrebljavaju na

različite načine. Škola je osuvremenila tipologiju obrazovne ustanove u

nas. Godine 2005. arhitektu Jošiću je za ovu školu dodijeljena nagrada

“Viktor Kovačić” za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u toj godini.

Izvori:

RAKO, GORAN, Osvrt na najbolje realizacije, ČIP, 7-8, Zagreb, 2006, 11-

13.

Suvremena hrvatska arhitektura – testiranje stvarnosti, (ur.) Maroje

Mrduljaš, Zagreb, 2007, 142 i 338-339.

41

42