BITKA KOD GETTYSBURGA
1.-3.VII.1863.
Dinko Odak, 2009.
PROLOG
Bitka kod Gettysburga bila je, uz pad Vicksburga, prekretnica Američkog građanskog rata
(1861.-1865.). Bio je to prvenstveno sukob između industrijskog Sjevera i zemljoradničkog
Juga, sukob industrijalaca i plantažera oko pitanja „besplatne“, robovske radne snage.
Trzavice između Sjevera i Juga trajale su čitavo desetljeće prije izbijanja oružanog sukoba, a
uzrok im je bio uvođenje, odnosno sprečavanje uvođenja ropstva na novim teritorijima. Obje
su strane ispravno zaključile da će ropstvo, bez mogućnosti širenja, ubrzo oslabiti i nestati. To
je bila jedna od glavnih točaka predsjedničke kampanje republikanskog kandidata Abrahama
Lincolna 1860. godine. Njegova je izborna pobjeda bila povod za odluku o otcjepljenju u
sedam južnih država čak i prije nego što mu je započeo mandat, a naknadno su im se
pridružile još četiri robovlasničke države, dok se pet pograničnih robovlasničkih država
odlučilo protiv secesije.
Federalna administracija na odlasku, kao i nova administracija, odbijale su priznati secesiju
nazivajući je pobunom. Južnjaci se s takvom ocjenom nisu slagali izrazivši svoje mišljenje
formiranjem Konfederalnih Američkih Država, 4. veljače 1861. godine. Budući da je Unija
odbila povući svoje trupe iz baza na tlu Konfederacije, bilo je bjelodano kako je izbijanje
neprijateljstava samo pitanje vremena. Rat je započeo 12. travnja 1861. godine napadom
konfederalnih snaga na unionističku vojnu instalaciju Fort Sumter u Južnoj Karolini, po
pokušaju Unije da je ojača morskim putem.
Karta CSA i USA
Politički najvažnije ratište bilo je istočno, na kojem su se nalazila oba glavna grada
sukobljenih strana, sjevernjački Washington i južnjački Richmond. Relativna blizina
Richmonda i ogromna ljudska i materijalna nadmoć zavarali su unionističke zapovjednike
koji su očekivali laku pobjedu i marš na glavni grad Konfederacije. Prva sjevernjačka invazija
započela je potkraj srpnja 1861., a okončana je južnjačkom pobjedom kod Bull Runa, no
krvave su se bitke nastavile kroz 1862. tijekom koje su napadačke unionističke vojske
doživjele niz poraza koji su doveli do konfederalne invazije Marylanda, zaustavljene u rujnu
skupo plaćenom sjevernjačkom pobjedom kod Antietama. Ta je pobjeda ubrzo bila zasjenjena
teškim porazom Unionista kod Fredericksburga u prosincu iste godine. Proljeća 1863.
unionistička je vojska nastavila s ofenzivom, ali doživjela je još jedan poraz kod
Chancellorsvillea koji je doveo do druge južnjačke invazije Sjevera i odlučujućeg okršaja kod
gradića Gettysburg u državi Pennsylvania.
KLJUČ GETTYSBURGA: GENERAL ROBERT E. LEE
Dominantna ličnost razmatranog razdoblja bio je zapovjednik Vojske Sjeverne Virginije,
general Robert Edward Lee. Rođen je 1807. godine u Virginiji, gdje je stekao klasičnu
naobrazbu (Academy of Alexandria). Između 1825. i 1829. pohađao je vojnu akademiju West
Point koju je završio kao 2. u svojoj klasi, odnosno kao 1. u razredu taktike i topništva.
Tijekom Američko-meksičkog rata (1846.-1848.) istaknuo se u izviđačko-obavještajnim
operacijama koje su doprinijele nekim važnim pobjedama američke vojske.
Između 1852. i 1855. služio je kao načelnik West Pointa da bi potom bio unaprijeđen u
potpukovnika u 2. konjičkoj pukovniji. Predznak Leejeve važnosti u nadolazećim godinama
bila je njegova uloga u slamanju John Brownovih „revolucionara“ u Harpers Ferry, Virginia,
listopada 1859. godine. Potom je bio premješten u Texas gdje se i nalazio u trenutku njegove
secesije, te se zajedno s preostalih 4.000 federalnih vojnika predao Teksašanima. Iako je imao
priliku već tada pristupiti Konfederaciji Lee se ipak odlučio vratiti u Washington, čekajući
odluku Virginie. Predsjednik Lincoln dodjeljuje mu čin pukovnika u ožujku 1861. godine, a
tri tjedna kasnije nudi mu i čin general-bojnika, ostane li vjeran Uniji. Na sastanku s
generalom Scottom 18. travnja – dan nakon što je Virginia proglasila secesiju - Lee odbija
ponudu, a 20. travnja daje ostavku na svoj položaj u Vojsci Sjedinjenih Država.
Pošto se njegova matična država otcijepila od Unije, Lee je smatrao kako mu je prvenstvena
obaveza prema Vriginiji, a tek potom prema Uniji, te se 23. travnja 1861. stavio u službu
virginijske vlade prihvativši imenovanje glavnim zapovjednikom svih njenih postrojba.
Njegova prva dva pothvata, u kojima je zapovijedao manjim snagama, završila su relativno
neuspješno. Iduća prilika ukazala se rujna 1862. kad su Unionisti pod generalom
McClellanom prodrli do predgrađa Richmonda. Lee je preuzeo operativno zapovjedništvo nad
vojskom po ranjavanju generala Johnstona i agresivnim nastupom odbacio Unioniste u
Sedmodnevnoj bitki (Seven Days Battle). Uslijedili su druga bitka kod Bull Runa, koja je
završila Leejevom pobjedom; južnjačka invazija Marylanda i bitka kod Antietama u kojoj su
Južnjaci zaustavljeni, ali ne i poraženi; a naposljetku i velika „božićna“ pobjeda nad
Unionistima kod Fredericksburga.
general Robert E.Lee
Idući veliki sudar odigrao se početkom svibnja 1863. godine blizu gradića Chancellorsville u
Virginiji. Lee je riskantnim manevrom izvojevao svoju najblistaviju pobjedu, no taj je
južnjački Austerlitz u sebi nosio i korijen poraza. Vjerojatno najbolji korpusni zapovjednik,
general Peter „Stonewall“ Jackson, je u toj operaciji bio teško ranjen, naknadno obolio od
upale pluća i umro. Bio je to ogroman gubitak za južnjačku vojsku koja je ostala bez
briljantnog taktičara, agresivnog i neustrašivog motora pobjede. Unatoč gubitku Lee, pod
političkim i ekonomskim pritiskom, prikuplja snagu za ljetnu ofenzivu 1863. godine. Bila je
to Konfederaciji posljednja prilika za odlučujući sudar, jer su vrijeme, sjevernjačka ljudska i
materijalna nadmoć i uspješna pomorska blokada doveli Jug do točke nakon koje će njegove
snage kontinuirano opadati, a neprijateljeve rasti. Koliko god da je situacija na istoku bila pod
nadzorom, na zapadu su događaji bili nepovoljni po Konfederaciju. Postojala je velika
mogućnost (koja se naposljetku i ostvarila) da garnizon u Vicksburgu (Mississippi) kapitulira
pod pritiskom neprijateljskih snaga, što bi značilo gubitak kontrole nad rijekom Mississippi -
važnom gospodarskom arterijom i presijecanje Konfederacije na istočni i zapadni dio.
Vlada je tražila od Leeja da pruži direktnu pomoć Vicksburgu, što je ovaj odbio istovremeno
predloživši svoju koncepciju invazije Sjevera. Uspio ih je uvjeriti [vladu] da će njegova
kampanja na sjeveroistoku polučiti puno veće koristi nego direktni angažman u Vicksburgu
koji je, u biti, defenzivnog karaktera tako da ni taktička pobjeda ne bi dugoročno ništa značila,
jer Unija bi se, kad-tad, opet bacila na taj važni garnizon. Zatim, pohod velikog dijela njegove
vojske na zapad otvorio bi neprijatelju mogućnost za ljetnu kampanju na rijeci Rappahannock,
u visini Fredericksburga, pod drastično izmijenjenim okolnostima u njegovu korist. Važna je i
činjenica da je Virginia bila iscrpljena dugotrajnim ratom na njezinom tlu tako da bi pohod na
sjever značio i olakšanje domaćim farmerima. Nije bilo za zanemariti niti činjenicu da se
uslijed niza poraza u Uniji pojavila i antiratna struja koja bi, pod teretom novog teškog poraza
duboko na vlastitom tlu, možda čak mogla dosegnuti kritičnu masu i prisiliti Lincolna na
sklapanje mira. Naposljetku, postoji li uopće vojska koja bi u takvom zadatku mogla
nadmašiti veterane Vojske Sjeverne Virginie koji su već bezbroj puta pobijedili znatno
nadmoćnijeg neprijatelja? Plan generala Leeja bio je cijelosti usvojen i odobren.
Njegovo obrazovanje, iskustvo i narav uvjetovali su stratešku koncepciju ofenzivno-
defenzivnog karaktera. Taj je majstor pokreta povlačenje i napredovanje, u operativnom
smislu, smatrao relativnim kategorijama, jer je sa svojom vojskom redovito uspijevao zauzeti
položaj koji je neprijatelj morao napasti, ili se izložiti pogibeljima koje iz takve situacije
proizlaze. General Lee je rado vodio defenzivne bitke, iskorištavajući sve prednosti takvog
položaja, no ne isključujući navalne operacije kad i gdje se ukaže za njih povoljna prilika.
Bitno je to što - i u ofenzivi, i u defenzivi - Lee redovito uspijeva [za]držati inicijativu,
tjerajući Unioniste da zaplešu na njegovu melodiju.
Bila je to i osnovna premisa novog pohoda na sjever: brzo i tajno nastupanje zapadno od
planinskog lanca Blue Ridge koji će služiti kao bočni štit; prelazak rijeke Potomac u visini
Boonesboroa i; brza koncentracija snaga [negdje] u Pennsylvaniji. Neprijatelj neće imati
izbora nego parirati tom manevru, no kako će za južnjačke pokrete doznati sa znatnim
zakašnjenjem Konfederati će imati vremena odabrati bojište, koncentrirati snage i utvrditi
položaje.
SITUACIJA POČETKOM LIPNJA 1863.
Odmah po završetku bitke kod Chancellorsvillea počela je velika reorganizacija Vojske
Sjeverne Virginie: krajem svibnja stiglo je sa obuke masu regruta, tri su se divizije vratile sa
zadatka opsade Suffolka, nekoliko je pukovnija povučeno s manje važnih obrambenih
položaja, a te su efektive, uz već postojeće, sačinjavale vojsku od oko 80.000 ljudi, od čega
68.352 u pješaštvu podijeljenom u devet divizija, odnosno tri korpusa umjesto dotadašnja dva.
Osnovni je razlog te strukturalne promjene bio pogibija generala Jacksona, zapovjednika II.
korpusa. Prvim je korpusom zapovijedao general Longstreet. Gubitak generala Jacksona
natjerao je Leeja da se više osobno uključi u dirigiranje bitkama, te je iz razloga lakšeg
rukovođenja smanjio veličinu, a povećao broj armijskih korpusa. Longstreet je ostao
zapovjednikom I. korpusa dok su generali Ewell i A.P. Hill dobili zapovjedništvo nad II.,
odnosno III. korpusom. Iako su obojica novih korpusnih zapovjednika bili kvalitetni
profesionalni vojnici, nisu se mogli usporediti s pokojnim Jacksonom i Longstreetom.
Jacksonov nasljednik Ewell nedavno se vratio sa devetomjesečnog oporavka nakon ranjavanja
i amputacije noge. Hrabrost i promišljenost su mu bile ravne Jacksonovoj, ali nije imao
njegovu brzinu i sposobnost intuitivnog pronalaženja neprijateljeve slabe točke usred meteža
borbe. Hill je bio sasvim druga priča. Sposoban divizijski zapovjednik, ali nemoguć
podređeni. Nakon svađe s Longstreetom prebačen je u Jacksonov korpus, no i s njime je ubrzo
započeo sukob, koji se „gasio“ za vrijeme borbe. Unatoč zapovjedničkoj naravi, vještina mu
nije bila dostatna za rukovođenje korpusom, no to se pokazalo tek nakon razmatranog
razdoblja.
Reorganizacija je zahvatila i južnjačko topništvo koje je do tada bilo raspršeno dodjeljivanjem
pojedinim brigadama. Zapovjednik topništva, general Pendleton, prekinuo je s takvom
praksom i ujedinio sve efektive kako bi osigurao elastičnost potrebnu za taj rod oružja.
Topništvo je brojalo 15 bojna, od kojih je svaka imala po 4 bitnice od po 4 topa, ili 16 topova
po bojni. Devet je bojna privremeno dodijeljeno korpusima, po tri svakom od njih. Jedna
ojačana bojna lakog topništca (5 bitnica) dodijeljena je reformiranoj konjičkoj diviziji, a
ostatak je bio neovisna pričuva.
Južnjačka je konjica bila snage jedne divizije od oko 10.000 ljudi, raspoređenih u 4 brigade
pod zapovjedništvom iskusnog i energičnog generala J.E.B. Stuarta. Što se upotrebe konjice
u Američkom građanskom ratu tiče, bitno je naglasiti razliku u taktici američkih i europskih
konjica. Obje su dijelile iste zadaće poput izviđanja, prikrivanja pokreta vlastite vojske,
zalaznice i brzih upada u neprijateljsku pozadinu. Ono što ih je značajno razlikovalo jest
shvaćanje uloge konjanika: kod Europljana konjanik i konj bili su jedinstveni ratni stroj koji
je često jurišao na centar neprijateljske linije i samo iznimno su se konjanici borili pješice;
kod Amerikanaca se konjanik uglavnom borio kao (laki) pješak - čarkaš što ga je
ograničavalo na zadaće usporavanja i uznemiravanja neprijateljskog pješaštva, uglavnom
udarima na bokove u rasutom stroju (eng. skirmishers), a konj je bio sredstvo za brzo
prebacivanje na idući položaj (eng. mounted infantry) gdje bi se igra ponovila. Odlučujući
udari su prema američkoj doktrini bili rezervirani za pješaštvo.
General J.E.B. Stuart
Južnjacima nasuprot, bila je postrojena unionistička Vojska (rijeke, op.a.) Potomac od oko
90.000 ljudi raspoređenih u 20 divizija, odnosno 7 korpusa pješaštva; 7 topničkih brigada prve
linije i 5 pričuvnih; te tri divizije Konjičkog korpusa. Pri usporedbi veličine suprotstavljenih
sustava treba voditi računa o tome da je većina sjevernjačkih pješačkih divizija bila brojčano
slabija od južnjačkih, tako da je čak 11 divizija pješaštva više u Vojsci Potomac značilo
nerazmjerno malenu razliku u ljudstvu. Razlog tome nisu bili samo gubici iz prosinca 1862. i
svibnja 1863. već i istek ugovora mnogim dobrovoljcima s početka rata. Sjevernjaci su mogli,
kao i njihovi protivnici, dovući pojačanja s manje bitnih položaja, no to nisu napravili što
pokazuje iznenađujuću tromost duha i nedostatak mašte stratega Unije.
Nakon unionističke svibanjske kampanje obje su se armije smirile na svojim starim
položajima na rijeci Rappahannock kod Fredericksburga. Kako bi prekinuo kontakt s
neprijateljem, Lee je morao prvo krenuti na zapad-sjeverozapad u smjeru mjesta Brandy
Station gdje bi uslijedio zaokret na sjever-sjeverozapad, prema planinama Blue Ridge i rijeci
Shenandoah tj. njezinoj dolini.
Stuartova konjica je na odsječku puta do Brandy Stationa morala prethoditi pješačkim
korpusima i stvoriti zavjesu između njih i neprijatelja, da bi po zaokretu na sjever nastavila
kretanje istočnom stranom planinskog lanca Blue Ridge, istovremeno zaposjedajući gorske
prijevoje, izviđajući, skrivajući pokrete Leejeve vojske i štiteći konvoje komore.
Zona okupljanja južnjačke vojske bila je jugozapadno od Brandy Stationa u Culpeper Court
House. Longstreetov i Ewellov korpus su iz Culpeper Court Housea trebali nastaviti zajedno,
dok je Hillov korups držao zalaznicu kod Fredericksburga gdje je trebao ostati sve dok
Unionisti ne napuste svoje položaje kako bi progonili Leeja. Stuartove, Ewellove i
Longstreetove postrojbe koncentrirale su se kod Culpeper C.H. 7.-8. lipnja 1863. Ljetna
kampanja Vojske Sjeverne Virginije je započela!
POHOD NA SJEVER
Nedugo po početku južnjačkog pothvata, zapovjednik Vojske Potomac, general Joseph
„Fighting Joe“ Hooker, zaključio je kako Lee sprema neko iznenađenje i da su Konfederalisti
u pokretu. Već 6. lipnja Hooker šalje Sedgewickov VI. korpus preko rijeke kako bi ispipao
snagu neprijateljskog postava. Na njihovo veliko iznenađenje, Unionisti uspijevaju ovladati
riječnim prijelazima, što je impliciralo znatno slabljenje južnjačkog desnog krila. Hooker
potom napada neprijatelja na oba krila, šaljući Pleasontonovu konjičku diviziju na Brandy
Station i nastavljajući Sedgewickov napad na istoku. Obje su se bitke odigrale 9. lipnja i, dok
je istočna bila uspješna završivši Hillovim povlačenjem, zapadna je završila bez pobjednika i
bez čvrstih informacija na kojima bi Hooker gradio strategiju. Iako u svemu ravna južnjačkoj,
sjevernjačka se konjica nije uspjela probiti i otkriti položaje pješaštva. Iz raspoloživih
informacija Hooker je zaključio da se Lee kreće prema sjeverozapadu i time ostavlja
Richmond nezaštićen. Siguran u dostatnost washingtonskog garnizona (oko 40.000 vojnika)
za obranu glavnog grada Hooker predlaže napad prema Richmondu. Strateški gledano, čak i
da zamjene kraljice (Washington za Richmond) bila bi to pobjeda Unije, no plašljivi politički
mediokriteti nisu mu to dopustili. Hooker nije imao izbora osim pokreta ka sjeveru,
pokušavajući pogoditi gdje se Lee namjerava koncentrirati.
general Joseph „Fighting Joe“ Hooker
Nakon epizode kod Brandy Stationa, Leejeva je vojska nastavila prema planu, s Ewellovim
korpusom na čelu. Prešavši planine Blue Ridge Ewell se 13. lipnja našao pred Winchesterom
zaposjednutim garnizonom od oko 4.000 vojnika pod zapovjedništvom generala Roberta
Milroya, koji je dobio zapovijed za povlačenje prema sjeveru, ali ju je zanemario smatrajući
svoje snage dostatnima za odbijanje napada i/ili opsadu. Ewell ga je brzo razuvjerio zarobivši
više od 3.000 Unionista i ogromnu količinu zaliha nakon dvodnevne borbe, uz gubitak od oko
300 vojnika. Južnjačke su postrojbe već 15. lipnja izbile na rijeku Potomac i prešle u
Maryland. Longstreetov se korpus prikupio u dolini Shenandoah, čekajući III. korpus koji je
najvećom mogućom brzinom napredovao iz pravca Culpepera.
Stuartova se konjica nalazila između III. korpusa i sjevernjačke konjice pod generalom
Pleasontonom koji je 17. lipnja napao na prijevoj Ashby. Stuart je izdržao u selu Aldie,
omogućivši Hillu da svoje postrojbe pridruži Longstreetovima, kako bi zajedno nastavili put
za Ewellovim II. korpusom. Između 19. i 21. lipnja Stuart i Pleasonton izmijenili su još
nekoliko udaraca, no prijevoj je ostao u rukama Južnjaka. General Stuart, koji je dobro
obavljao svoj zadatak, tada čini sudbonosnu grešku – zanemaruje Leejevu naredbu da štiti
desno (istočno) krilo vojske u nastupanju i kreće u opisivanje kružnice oko istočnog boka
neprijateljske vojske, napadajući i uništavajući komoru. Time je svog vrhovnog zapovjednika
ostavio da tapka kroz Maryland i Pennsylvaniu u informacijskoj tami!
Prikaz južnjačkog nastupanja 3.-30. lipnja 1863.
General Hooker je spoznao Leejeve namjere i pokrenuo svoju vojsku na sjever što je brže
mogao. Bio je to dobar potez, jer između 20. i 26. lipnja južnjačka se vojska daleko razvukla
na potezu Chambersburg-Harrisburg, što ju čini ranjivom. Pred samu očekivanu bitku, a na
njegov zahtjev, predsjednik Lincoln 27. lipnja razrješuje Hookera zapovjedništva i na njegovo
mjesto imenuje generala George Meadea, dotadašnjeg zapovjednika V. korpusa. Unatoč toj
promjeni Vojska Potomac se po inerciji nastavlja kretati prema sjeveru približavajući se
neprijateljevom desnom krilu. Napokon, 28. lipnja špijun kojeg je unajmio general Longstreet
dostavlja izvješće iz kojeg Lee shvaća da je neprijatelj bio agilniji nego što se pretpostavljalo
da će biti, a što je još važnije, da je bliže nego što se pretpostavljalo da jest! Grozničavo
šaljući kurire na sve strane zapovijeda svojim postrojbama da se koncentriraju u Cashtownu
ili Gettysburgu, ovisno o situaciji.
GETTYSBURG 1. SRPNJA: DAN NEOČEKIVANIH OKRŠAJA
JUTRO
Iako posljedica južnjačke ofenzive, bitka kod Gettysburga započela je slučajno. Saznavši
položaje sjevernjačkih korpusa Lee koncentrira svoju vojsku kako bi neprijatelja dočekao u
punoj snazi, no događaji su ga prestigli. Jedna od brigada iz divizije generala Henry Hetha je
30. lipnja pred Gettysburgom nabasala na sjevernjačku konjicu i povukla se bez borbe.
Saznavši novosti general Hill, čijem III. korpusu je postrojba pripadala, naređuje Hethu da
idućeg dana povede svoju diviziju u Gettysburg, izvidi situaciju i zaplijeni veliki transport
cipela koji je, navodno, upravo stigao u gradić. Bilo je to protivno Leejevoj naredbi koja je
zabranjivala započinjanje okršaja dok se čitava vojska ne okupi, ali su obojica, Hill i Heth,
bili uvjereni kako se pred njima nalazi samo manja konjička postrojba koju će lako i brzo
otjerati. Ta je postrojba bila 1. konjička divizija generala Johna Buforda, prethodnica čitave
sjevernjačke vojske koja je pristizala četirima putovima razasutim na potezu jug-jugoistok od
Gettysburga, a zaposjela je grad po naređenju generala Meadea. Iako imenovan 27. lipnja,
Meade je efektivno preuzeo zapovjedništvo tek 28. lipnja poslije podne. Bilo je malo toga što
je mogao učiniti, osim nastaviti pokret prema sjeveru, prema Gettysburgu iz kojeg je Buford
slao alarmantne poruke o koncentraciji neprijateljskih snaga. Kako su se u Gettysburgu
sastajali putovi kojima su nastupale njegove kolone Meade, poput svog protivnika Leeja,
određuje gradić kao mjesto okupljanja po kojem će odlučiti što dalje.
George Meade rođen je 1815. godine u Cadizu (Španjolska), gdje mu je otac bio američki
trgovački ataše. Obitelj se, po očevoj smrti, 1828. vraća u Sjedinjene Države, gdje Meade
1831. god. upisuje vojnu akademiju West Point koju završava kao 19. u klasi od 56 polaznika.
Nakon jednogodišnje službe daje otkaz i počinje raditi kao inženjer, ali neuspješno, te se
1842. godine vraća u vojsku kao potporučnik u inženjerskoj postrojbi. Kao i većina starijih
časnika obaju strana i Meade se borio u Američko-meksičkom ratu, a Građanski ga je zatekao
na topografskom snimanju Velikih jezera. Istaknuo se predvodeći brigadu kod Antietama, a
kod Fredericksburga jedino je Meadeova divizija probila neprijateljske linije zbog čega je
unaprijeđen u general-bojnika i postavljen za zapovjednika V. korpusa, te primivši 28. lipnja
Predsjednikovo imenovanje [datirano 27. lipnja] i za glavnog zapovjednika Vojske Potomac.
General George Meade
Među prvim naredbama novog zapovjednika bila je i ona poslana, po brzini poznatom,
generalu Reynoldsu da svoj I. korpus dovede u Gettysburg. Iza I. korpusa, ali ispred ostatka
sjevernjačke vojske žurio je general Howard sa XI. Korpusom, dok su na suprotnoj strani
najbliži gradu bili III. korpus zapadno i II. korpus sjeverno od gradića. Obje su vojske, kao
magnetom privučene, hitale prema Gettysburgu i tijekom jutra 1. srpnja nervozna je
užurbanost prestigla spore komunikacije sa stožerima prouzročivši gubitak kontrole glavnih
zapovjednika nad svojim vojskama. Time je sva odgovornost stavljena na korpusne
zapovjednike, pa i niže pozicionirane časnike.
Buford je, pregledavši okolicu, ispravno zaključio kako brdovito i šumovito zemljište južno
od gradića pruža izvrsne obrambene mogućnosti. Uspije li Južnjake zadržati do dolaska
Reynoldsovog korpusa pješaštvo bi moglo zauzeti te položaje i postaviti solidnu obranu.
Odlučio je neprijatelja, koji je napredovao iz smjera Chambersburga (zapad-sjeverozapad),
zadržati na trima grebenima zapadno od grada: najzapadnijem Herr Ridge; McPherson Ridge;
i najistočnijem Seminary Ridge. Bitka je otpočela 1. srpnja 1863. oko 07:30 sati i oko 5 km
zapadno od Gettysburga, kad su sjevernjačke predstraže pripucale na Južnjake. Heth je u
napad poslao dvije od svoje četiri brigade, one generala Davisa, odnosno Archera razvijene
sjeverno, odnosno južno od makadamskog puta. Južnjaci su brzo otjerali neprijateljske
isturene postave i nastavili nastupati prema glavnoj Bufordovoj liniji na McPherson Ridgeu.
Duž grebena Gambleova je brigada pokrivala područje južno od puta Chambersburg-
Gettysburg: sljeme grebena McPherson (McPherson Hill) i manji dio šume poznate kao
Herbst Woods (u nekim izvorima pogrešno nazvane McPherson Woods), a Devinova se
brigada razvila sjeverno od puta na znatno nižem sjevernom produžetku grebena. Potok
Wiloughby Run, čije se korito pruža u smjeru sjever-jug, uz zapadnu padinu grebena, bio je
prirodni obrambeni položaj koji je Buford bio odlučan zadržati dok ne stigne pješaštvo.
Uskoro su obale potoka bile zakrčene tijelima mrtvih i ranjenih vojnika. Južnjaci su više puta
napadali i bivali odbačeni, ali svaki su se put zaustavili na višoj točki! Bio je to pravi trenutak
za ubacivanje ostatka divizije u napad, ali Heth je bio neodlučan zbog Leejevog naređenja
koje je zabranjivalo započinjanje okršaja većeg obujma dok se čitava vojska ne okupi.
Početak Hethove navale, oko 07:30 h
Oko 10:20 sati Južnjaci su krenuli u novi, odlučujući juriš: Davis sjeverno od puta
Chambersburg-Gettysburg, uspinjući se uz zapadne i sjeverozapadne padine McPherson
Hilla; Archer južno od puta, kroz šumu, pokušavajući pronaći i saviti neprijateljev južni bok.
Upravo kad su Južnjaci osjetili da Bufordove snage popuštaju počeo je pristizati I. korpus s
Wadsworthovom divizijom na čelu. Došao je i zapovjednik korpusa, general Reynolds, kako
bi pregledao bojište na kojem će razviti svoj korpus, te primio Bufordov prijavak.
General Heth, koji je mislio da pred sobom ima samo iscrpljenu konjicu, bio je u potpunosti
iznenađen. Usprkos tome Davisova brigada, našavši se pred tri pukovnije iz Cutlerove
brigade, izvodi brzi napad i potiskuje neprijatelja na Seminary Ridge. Cutlerove su pukovnije
prevladale pretrpljeni šok i obnovljenim elanom uspješno zaštitile prilaz položaju sa sjevera i
sjeveroistoka, iako su u samo 30 minuta borbe izgubile oko 500 ljudi. Unatoč teškim
sjevernjačkim gubicima Davisov je plan bio poremećen - njegove dvije pukovnije pratile su
sjevernjački retrogradni pokret, a samo je jedna nastavila navalu na brdo, ali ju je pod samim
sljemenom zaustavila četvrta pukovnija Cutlerove brigade i potisnula niz padinu već posutu
mrtvim i ranjenim borcima. Tada je Doubleday ubacio pričuvnu pukovniju u pomoć
elementima Cutlerove brigade koji su branili McPherson Hill. Došavši u domet pukovnija je
ispalila plotun i krenula u juriš. Mnogi su se Južnjaci sakrili u prosjek za željezničku prugu (u
daljnjem tekstu prosjek), a ostatak se povukao u neredu. Unionisti su dosegnuvši prosjek
započeli s pucnjavom koja je dvjestotinjak preživjelih natjerala na predaju. Time je Davisova
navala bila okončana.
Napad na McPherson Ridge, oko 10:00 h
Istovremeno, brigadu generala Archera u Herbst Woods natkrilila je sjevernjačka Iron
Brigade (Željezna brigada), pod generalom Meredithom, čiji su se vojnici uspjeli neprimjetno
prikrasti južnjačkom desnom krilu dolazeći iz smjera jugoistoka. Taj je napad Archera uhvatio
nespremnog, te je, zajedno s dvjestotinjak svojih vojnika, pao u zarobljeništvo. Ostatak
brigade povukao se u rasulu kako bi na izvjesnoj udaljenosti obnovio bojnu liniju. Dok su
Archera pod stražom vodili u pozadinu susreo je svojeg sjevernjačkog kolegu i dugogodišnjeg
poznanika generala Doubledaya koji mu je srdačno pristupio rekavši: „Dobro jutro Archeru!
Kako si? Drago mi je vidjeti te.“, no neraspoloženi je Južnjak odbrusio: „E pa meni je
prokleto mrsko vidjeti tebe!“...
Tijekom bitke Reynolds je ostao u prvim redovima sokoleći svoje vojnike, što se pokazalo
pogubnim. Zamijetio ga je i ubio južnjački snajperist, a zapovjedništvo nad I. korpusom i
čitavom bitkom preuzeo je Doubleday, kao najstariji prisutni časnik. Heth je napokon
povukao svoje okrvavljene brigade van dometa oružja Unije. Bilo je oko 11:30.
Archerova brigada napada Seminary Ridge
(scena iz uvodnog filma u PC igri Sid Meyer's Gettysburg)
POPODNE
Zatišje koje je uslijedilo po jutarnjem krvoproliću obje su strane iskoristile za povećanje
efektiva na bojnom polju. Preostale dvije Hethove brigade razvile su se u bojni poredak
između 12:00 i 12:30 sati, a odmah iza njih marširala je divizija generala Pendera (također iz
III. korpusa). Ewellov II. korpus prijetio je unionističkom desnom krilu i zaleđu: sa sjevera je
dolazila divizija generala Rodesa hitajući putem Carlisle-Gettysburg, a sa sjeveroistoka je
putem Harrisburg-Gettysburg nastupao general Early sa svojom divizijom. Našavši se pred
pošumljenim brdašcem Oak Hill (Hrastovo brdo), pogodnim položajem za topništvo, Rodes je
napustio put Carlisle-Gettysburg i nastavio kretanje uzduž McPherson R. i Seminary R.
putanjom koja će ga dovesti u dodir s lijevim krilom Hillovog III. korpusa, dok je Earlyju do
bojišta trebalo još oko sat vremena marša.
Pridruživši se Leejevom stožeru Heth se našao u nezgodnoj situaciji, jer je glavnom
zapovjedniku morao objasniti zašto se nije držao dobivenih zapovijedi o izbjegavanju borbe i
zašto je bio neuspješan u napadu, kad ga je već započeo. Jedina svjetla točka bila je ta što je
Heth ispipao snagu neprijatelja i otkrio koje su sjevernjačke postrojbe prisutne na polju, a
uspio je saznati i snagu nadolazećih neprijateljskih kolona u blizini Gettysburga. Iako je
ukorio revnog Hetha, Lee je znao da glavna krivica leži na generalu Stuartu koji je povevši
južnjačku konjicu na pohod oko istočnog boka neprijateljske vojske svojoj uskratio kvalitetno
izviđanje i pravovremene obavijesti. Ipak, situacija mu se činila pogodnom: dvije divizije III.
korpusa držale su neprijatelja u šahu, dok se II. korpus našao na položaju s kojeg je mogao
napasti protivnički desni bok i zaleđe.
Sjevernjacima je, također, pristiglo pojačanje: ostatak I. korpusa i prednji dijelovi XI. korpusa
stigli su malo prije podneva, a zapovjednik posljednjeg, general Howard, preuzeo je
zapovjedništvo nad bojnim poljem, dok je neposredno zapovjedništvo nad XI. korpusom
prenio na jednog od svojih divizijskih zapovjednika, generala Schurza čiju je diviziju preuzeo
general Schimmelfennig. Upravo je ta divizija XI. korpusa bila prva na bojnom polju, te je
upućena prema Oak Hillu koji je trebala zauzeti i braniti, ali Schimmelfennig je oko 14:15 sati
uvidio da su ga Južnjaci prestigli, pa je morao svoje ljude razviti na pretežno otvorenom
zemljištu neprilagođenom obrani. Lijevo (zapadno) od njegovih linija nalazila se Cutlerova
brigada raspoređena na pošumljenoj glavici između prosjeka na jugu i puta Mummasburg-
Gettysburg na sjeveru, donekle popunivši prazan prostor između I. i XI. korpusa. Desno od
Schimmelfenniga razvio je svoju diviziju general Barlow, dok je treća Howardova divizija
pod Prusom Adolfom von Steinwehrom ostala južno od Gettysburga, na uzvisini Cemetery
Hill (Grobno brdo), pripremajući obrambene položaje sa prsobranima.
Situacija oko 14:00 h
Howard je bio uvjeren da su snage XI. korpusa dostatne za odbijanje južnjačkog napada sa
sjevera, te je Doubledayu naredio da samo čvrsto drži McPherson R. i ne brine oko svog
desnog krila, koje je sad štitio XI. korpus. Howard je, kako će događaji pokazati, bio previše
optimističan. Izgubivši utrku za Oak Hill počinio je grešku isturivši postrojbe predaleko na
sjever čime se previše razvukao, umjesto da se povukao bliže gradu i oslonio lijevo krilo XI.
korpusa na desno krilo I. korpusa - koristeći prosjek kao obrambeni položaj, a desno usidrio
na prirodnom obrambenom položaju - potoku Rock Creek sjeveroistočno od Gettysburga.
Kako bilo, vremena za rokade je ponestalo, jer južnjački napad sa sjevera već se kotrljao
prema unionističkoj liniji. Doubleday je uočio prazan prostor, zaposjednut samo Cutlerovom
brigadom, koji je zjapio između dvaju korpusa i shvatio da će neprijatelj, savlada li Cutlera,
biti u stanju saviti i lijevo krilo XI., i desno krilo I. korpusa, natjerati ih u bijeg, zauzeti
nedovoljno zaposjednute uzvisine južno od Gettysburga i time de facto odnijeti pobjedu.
Kako bi doskočio uočenoj opasnosti poslao je svoju rezervnu diviziju pod generalom
Robinsonom u pomoć Cutleru.
Vidjevši Unioniste kako razvijaju linije Ewell je pretpostavio da kreću u napad, smatrajući
time naredbu o izbjegavanju borbe [automatski] opozvanom. Oko 14:00 sati poslao je svoj
korpus, tj. Rodesovu diviziju u napad. Južnjačko topništvo na Oak Hillu započelo je s
ubitačnom paljbom uzduž Doubledayevih linija zahvativši ih bočnom vatrom, kao i po
lijevom boku XI. korpusa, a Rodesovih je pet briga nadiralo u dva reda.
Sveopći južnjački napad, oko 15:15 h
Iversonova i O'Nealova brigada navalile su ravno na jug, na brigadu generala Baxtera iz
Robinsonove divizije. Baxter je pojačao Cutlera na spomenutoj šumovitoj glavici formiravši
položaj u naopakog „V“. O'Neal je napao istočno krilo, ali je morao odstupiti nakon što su
njegove pukovnije uletjele u sjevernjačku kanonadu, dok Iverson, neobjašnjivo neoprezan,
nije obavio nikakvo izviđanje. Njegove su pukovnije nastupale prema Unionistima sakrivenim
iza kamenog zida na rubu šume. Sjevernjaci su ih pustili na osamdesetak metara, a tada sasuli
plotun u iznenađene Konfederate. Samo nekoliko minuta bilo je dostatno da pogine oko 800
napadača – nekih 60% efektiva brigade! Prema izjavama svjedoka mrtvi Južnjaci su ponegdje
ležali u besprijekornim bojnim linijama. Po završetku bitke tijela su pokopana na samom
mjestu, danas poznatom pod imenom Iverson's Pitts (Iversonove jame). Devastirane južnjačke
brigade nisu imale alternative povlačenju. Stigavši na bojno polje oko 14:30 sati i sagledavši
situaciju Lee zapovijeda III. korpusu da obnovi napad i naređuje Ewellu da pojača pritisak na
neprijatelja i ubrza Earlya.
Nestrpljiv u želji da osvjetla obraz, Heth odmah šalje svoje ljude u napad, pripremljen puno
metodičnije nego jutarnji juriš. Navalu su predvodile dvije svježe brigade pod
zapovjedništvom generala Pettigrewa, odnosno Brockenbrougha. Pettitgrew je uspio vratiti
Unionistima milo za drago savivši njihov lijevi bok u Herbst Woods, a potom ih u potpunosti
istjeravši iz šume. Na njegovom lijevom boku razvila se brigada generala Brockenbrougha i
napala ravno na istok, a sa sjevera joj je u pomoć pristigla Danielova brigada iz Rodesove
divizije. Južnjački je pritisak ozbiljno načeo liniju I. korpusa i Doubleday je započeo s
urednim povlačenjem organiziravši tri položaja na otvorenom zemljištu prije negoli se
povukao na Seminary Ridge. Obje su strane u Hethovom popodnevnom napadu pretrpile
teške gubitke, a i sam je general Heth bio ranjen u glavu i bez svijesti iduća 24 sata, te nije
aktivno sudjelovao u ostatku bitke.
Usprkos uspješnoj obrani i Baxter je morao povući svoju brigadu zbog nestanka streljiva oko
15:00 sati, a Robinson ga je zamijenio Paulovom brigadom na vrijeme da zaustavi novi
Rodesov napad koji je izvodila Ramseurova brigada. Na unionističkom krajnjem desnom
(istočnom) krilu general Barlow je neoprezno isturio svoju diviziju znatno sjevernije od
Schimmelfennigove kako bi okupirao 15 metarsku uzvisinu koja mu se učinila zgodnom za
obranu. Bila je to tragična pogreška jer je time stvorio izbočinu otvorenu napadu s tri strane i
potpuno otvorenog desnog krila. Konfederalna vojska je u potpunosti iskoristila pruženu
priliku: Dolesova brigada iz Rodesove divizije napala je na Barlowljevo lijevo krilo čim se na
istoku pojavila divizija generala Earlyja koji je u prvom redu razvio dvije velike brigade
sačinivši liniju od oko 1.500 metara, otprilike 500 metara dulju od sjevernjačke na
Barlowljevom desnom krilu.
Bilo je sasvim jasno da će Early bez problema zaobići unionističke položaje s juga i saviti
čitav front u smjeru istok-zapad. Uspiju li istovremeno i na unionističkom lijevom krilu Heth i
Pender natkriliti sjevernjačko južno krilo, četiri će sjevernjačke divizije pasti u zarobljeništvo,
vrlo vjerojatno s većim dijelom pripadajućeg im topništva. Barlow je još imao vremena za
uredno povlačenje i skraćivanje fronte kojim bi popravio pogrešku, no zadobio je tešku
ozljedu glave, a da stvar bude gora i konj se srušio na njega. Zapovjedni lanac divizije se
raspao rezultiravši bezglavim bijegom Unionista prema Gettysburgu. Raspadom linija
Barlowljeve divizije započela je lančana reakcija dezintegracije fronta obaju korpusa. Samo
nekoliko minuta kasnije počeo je popuštati i položaj na spoju I. i XI. korpusa koji je branila
Robinsonova divizija, a nije bilo bolje ni na Seminary R. gdje je posljednji juriš Konfederata
bio odbijen zadnjim snagama. Budno prateći razvoj događaja Doubleday je oko 16:00 sati
zapovijedio svojem korpusu povlačenje južno od Gettysburga, na Cemetery Hill, gdje je
Steinwher već znatno napredovao u izgradnji obrambenih položaja. Prvi korpus se s položaja
povukao u savršenom redu, da bi njegove najsjevernije brigade upale u rijeku bjegunaca iz
XI. korpusa, koja je preplavila čitav gradić.
Virginijci su spazili izvanrednu priliku i nadrli u grad s obje strane, pregazili zalaznicu i
zarobili oko 3000 vojnika Unije. Prema natporučniku Unije F.A. Haskellu: „…bježali su u
grad dezorganizirani (Unionisti, op. a.) i žestoko progonjeni... ... krili su se poput zečeva u
štalama, dvorištima, podrumima i, odbacujući oružje, bivali bez borbe zarobljeni na
stotine…“.
Situacija se sad sasvim promijenila! Dva su sjevernjačka korpusa bila potučena, odbačena i
znatno prorijeđena. Primjerice, Doubledayev korpus sveden je na samo nekih 2.500 borbeno
sposobnih vojnika! Istina, i Južnjaci su izgubili puno ljudi, no trenutačno su uživali lokalnu
brojčanu prednost i uzlet borbenog duha. Između 16:00 i 16:30 sati Ewell prima Leejevu
poruku da „osvoji brdo zaposjednuto neprijateljima, ako to smatra mogućim, ali da izbjegava
borbu većih razmjera dok ne stignu ostale divizije“. I sam je Ewell razmatrao mogućnost
nastavka napada, uvidjevši važnost položaja na Culp's Hillu, ali je odustao po spoznaji da se
unionistički XII. korpus brzo približava bojištu.
Mnogi kritiziraju Ewella zato što nije osvojio to brdo, kao i Leeja zato što je izdao naređenje
koje je podređenome dalo preširoke ovlasti. Ipak, u ocjeni kako naređenja, tako i odluke treba
biti pravedan. Visoki zapovjednici tada nisu uživali blagodati telefonije i radiofonije, a sve su
se naredbe i izvješća prenosila po kuririma koji su ponekad bili brzi, ponekad spori, ponekad
mrtvi. Lee nije imao uvid u taktičku sliku na Ewellovom odsječku fronte, kao ni u
neprijateljevu snagu. Bilo je razumski i moralno nužno, s obzirom na predočenu situaciju,
podređenome ostaviti mogućnost samostalnog odlučivanja. S druge strane, Ewell se tek
nedavno vratio u borbu, a ranije je služio pod Jacksonom na čije je jasne i precizne naredbe
navikao. Nikad prije nije zapovijedao korpusom, a premalo je vremena i borba prošlo od
njegova imenovanja da bi se u potpunosti saživio s novom ulogom. Iako su njegove snage
vjerojatno bile dovoljno jake za nastavak ofenzive, Ewell je bio pod utiskom pretrpljenih
gubitaka. Dobro ili loše, odlučio je kako je za taj dan dosta, a malo tko se s njime ne bi složio.
Dan koji je po Južnjake započeo katastrofalno završio je blistavom pobjedom. Uništili su
velike snage Vojske Potomac, osvojili grad i potisnuli neprijatelja. Gubici prvoga dana
iznosili su oko 6.000 Konfederata i 9.000 Unionista.
1st Minnesota (pukovnija) u borbi kod Gettysburga
Ni Unionisti nisu bili imuni na predbacivanja. Tako je Howard svoju grubu pogrešku pokušao
svaliti na Doubledaya tvrdeći da je do raspada fronte došlo zbog popuštanja Robinsonove
divizije, a ne zbog previše rijetke linije XI. korpusa s istočnim krilom „u zraku“. Dakako,
svaka objektivna analiza događaja pokazuje da je Doubleday svoj dio posla obavio gotovo
besprijekorno. Sve i da Robinsonova divizija nije bila potisnuta nadmoćnim neprijateljskim
snagama, Barlow ne bi mogao svoju nerazumno postavljenu diviziju sačuvati od
natkriljavanja na desnom boku, tako da bi bez obzira na Robinsona rezultat bio isti. Ipak,
Howardove optužbe utjecale su na daljnji tijek Doubledayeve karijere.
Osim te epizode zgodno je baciti svjetlo i na svojatanje odluke o postavljanju glavnog
obrambenog položaja na uzvisinama južno od gradića. General Hancock, kojeg je Meade
poslao na bojišnicu pošto je saznao za Reynoldsovu pogibiju, tvrdi da je odluka o izboru
mjesta bila njegova, tj. da ju je donio nakon kraćeg savjetovanja s Howardom, između 16:00 i
17:00 sati. Doubleday tu tvrdnju opovrgava izjavom da je položaj izabrao Reynolds već prije
11:00 sati, ali da zbog njegove pogibije naredba nikada nije bila zapisana i arhivirana.
Analiziramo li pažljivo događaje kronološki, sadržajno i formalno nameće se zaključak da je
najzaslužnija osoba za dobar odabir položaja divizijski zapovjednik, general Buford. On je
okolicu Gettysburga pažljivo pregledao već uvečer 30. lipnja i znajući položaj neprijatelja
zaključio da je prijeko potrebno sačuvati tu poziciju, što je vidljivo iz depeše upućene Meadu
30. lipnja uvečer. Njegova borbena taktika za 1. srpnja bila je smišljena s obzirom na taj
strateški cilj, a pokazala se zdravom i u konačnici odlučujućom, jer da Buford nije shvatio
važnost tog položaja lako je moguće da bi primijenio sasvim drugi način borbe i dopustio
Konfederatima da brzo osvoje Gettysburg, a potom i Culp's, odnosno Cemetery Hill što bi
imalo pogubne posljedice za Vojsku Potomac.
General Longstreet je u nastaloj situaciji uočio izvanrednu priliku za odlučujuću pobjedu.
Kasno popodne predlaže Leeju odstupanje na jugoistok. Time bi se Virginijci postavili
između neprijatelja i Washingtona, pažljivo odabrali zemljište pogodno za obranu i porazili
neprijatelja u defenzivnoj borbi, kakvoj su uvijek težili. Na Longstreetovo zaprepaštenje Lee
odbija njegovu koncepciju i preuzima napadačku ulogu. „Bude li neprijatelj tu izjutra, mi
ćemo ga napasti.“, rekao je, na što je Longstreet otišao ubrzati svoj korpus čije su dvije
divizije pristigle na bojište rano 2. srpnja, dok je treća, Pickettova divizija, došla tek u
večernjim satima ne sudjelujući u borbi tijekom drugog dana. Stuartova se konjica još uvijek
nije pojavila, a ostatak snaga II. i III. korpusa došao je na bojište tijekom noći 1./2. srpnja.
Vojska Potomac je, također, najvećim dijelom pristigla prve noći: II., III., V., VI. i XII.
korpus, kao i glavni zapovjednik koji se u stožeru pojavio oko ponoći. Na obje su strane
vojnici i zapovjednici skupljali snagu za veliku bitku koja ih je čekala sutradan.
GETTYSBURG 2. SRPNJA: TRI BRDA
General Longstreet, zapovjednik I. korpusa ANV
ČETIRI MOGUĆNOSTI
Budući da je nakon sukoba 1. srpnja Vojska Potomac stavljena u defenzivni položaj treba
razmotriti mogućnosti strane koja je držala inicijativu – mogućnosti Vojske Sjeverne
Virginije:
1. ostati pasivan i čekati neprijateljev potez;
2. zaobići neprijatelja i postaviti se između njega i Washingtona;
3. povući se, ili bolje rečeno premjestiti se, na zapad prema Chambersburgu i obroncima
South Mountain (Južna planina);
4. preuzeti ulogu napadača i surovom snagom osvojiti trenutačni neprijateljev položaj.
Prva mogućnost to uopće nije ni bila, jer pasivnost Konfederata bi Unionistima ostavila
slobodne ruke za bilo koju i bilo kakvu akciju. Pasivnost bi u danoj situaciji značila strateški
poraz i kraj ofenzive, jer bi inicijativa bila prepuštena protivniku. Lee bi mogao odstupiti u
Virginiju taktički neporažen, ali izgubljenog rata, budući je Konfederaciji trebala odlučujuća
pobjeda na bojnom polju.
Druga mogućnost, za koju se Longstreet zalagao, bila je primamljiva, jer bi značila nastavak
strateške ofenzive i priliku za izbor bojišta na kojem bi Južnjaci mogli voditi obrambenu bitku
uživajući taktičku prednost takvog položaja (posjed uzvisina, zaklon, kompaktne vanjske i
kraće unutarnje linije itd.). Zapravo takav izbor ne bi bio sasvim bezopasan za Konfederate,
jer bi neprijatelju ostavio mogućnost blokiranja komunikacija sa zaleđem koja bi, iskoristi li
se pametno, značila potpunu propast Vojske Sjeverne Virginije, a posljedično i brzu
kapitulaciju Konfederalnih Američkih Država. Ipak, treba uzeti u obzir da Meade nije imao
jednaku slobodu djelovanja kao Lee koji je bio duboko u neprijateljskoj zemlji bez kontakata
sa svojom Vladom, a time i bez takve vrste pritiska. Meade se ne samo nalazio relativno blizu
Washingtona, već je bio i lako dostupan telegrafom. Političke odluke, na koje je neizostavno
utjecalo kolebljivo javno mnijenje, imale su ključni utjecaj na sve unionističke zapovjednike
prije, a i poslije Meadea. Nesumnjivo, Predsjednik bi tražio brzu i uspješnu ofenzivu
unionističkih snaga i tako natjerao Meadea da ispuni Longstreetovu želju.
Osim toga, Južnjacima je bilo važno odgovoriti i na pitanje kojim smjerom izvesti takav
pokret. Pri analizi ove odluke treba uzeti u obzir da Stuartova konjica još uvijek nije stigla na
bojno polje, nalazeći se sjeverno od Gettysburga u posljenjoj fazi kruženja oko Vojske
Potomac. To je utjecalo na Leejevu [ne]obaviještenost o točnom položaju unionističkih
korpusa i naravi zemljišta koje bi trebao preći, a ne spominjući kako bi bez konjičkog
„zastora“ Sjevernjaci lako mogli udariti u bok marširajuće vojske.
Specifičan problem južnog pravca, odluče li se za nj, bio je slabija prometna povezanost s
većinom glavnih putova pozicioniranih u inačicama ekspozicije sjever-jug, dok bi Konfederati
u prvom i najkritičnijem dijelu manevra morali nastupati po osi zapad-istok, što bi pogubno
utjecalo na brzinu kretanja topništva i komore.
Sjeverni je pravac uživao izvrsnu prometnu povezanost s pravom paukovom mrežom putova
raznih kategorija, ali problem je bio u tome što bi za, prekid kontakta s neprijateljem, prvo
trebalo krenuti na sjeveroistok, te bi Meade mogao svoju vojsku pomaknuti dovoljno brzo da
se ispriječi Južnjacima na putu za Washington. Opet, Stuartova konjica bi morala odigrati
ključnu ulogu usporavajući Unioniste, no Stuartove konjice nije bilo.
Odstupiti prema Chambersburgu? To bi u svakom slučaju bilo, i strateški i taktički gledano,
najbolje rješenje. Konfederati bi priredili položaj na obroncima South Mountain i vodili
obrambenu bitku kakvoj su i težili. Strateški, ostali bi u ofenzivi, duboko u protivničkom
teritoriju održavajući vojsku na neprijateljevim zalihama koje su bile iznimno velike. San
svakog zapovjednika! Već bi ta okolnost prisilila Meadea na ofenzivu, prisilila ga na ples uz
Leejevu melodiju, a da se politički pritisak i ne spominje. Povrh svega, nesretni bi se Stuart sa
svojom konjicom napokon priključio glavnini.
Zašto Lee to nije učinio može se samo nagađati. Razlog može biti strah da će vojnicima pasti
moral „povuku“ li se, ali ta se vojska već više puta povlačila bez ikakvog gubitka borbenog
duha, a pametna uporaba „službe rekla-kazala“ pomogla bi običnim vojnicima u shvaćanju
biti takvog manevra i time pobudila ponos na Leejevu lukavost kao na svoju vlastitu. Može li
razlog biti taj što je Lee precijenio mogućnosti svojih ljudi pod dojmom Fredericksburga,
Chancellorsvillea i okršaja 1. srpnja? Može li biti da se smatrao nepobjedivim ili mu možda
ego nije dopuštao jasno razmišljati?
General Longstreet je, što mu mnogi (Konfederati) zamjeraju, opisao Leeja kod Gettysburga
kao „vidno uzbuđenog i neuravnoteženog popodne prvoga“ (srpnja, op. a) nastavljajući kako
je zapovjednik „radio pod pritiskom takvog stanja sve dok nije proliveno dovoljno krvi da ga
smiri“.
Četvrta je mogućnost, zapravo, bila druga po kvaliteti. Neprijatelj je bio hametice potučen u
borbi iz susreta prvoga dana. Velik dio njegove vojske marširao je veći dio noći, vojnici su
bili umorni i već načetog morala zbog pretrpljenog poraza. Južnjaci su, također, morali dugo i
brzo marširati ne bi li se okupili za veliki okršaj 2. srpnja, no četiri su divizije imale dosta
vremena za oporavak od napora bitke, po jedna divizija iz II. i III. korpusa pristigle su još za
večeri 1. srpnja, a jedini korpus koji je bio izložen većem naporu bio je I., poznat po dugim i
teškim marševima na koje je ljudstvo uvijek bilo spremno. Longstreetovi su vojnici bili
poznati po brzini, jer su putovali lako opremljeni, bez komore, a svaki je čovjek nosio upravo
toliko hrane koliko mu je bilo potrebno za dan-dva forsiranog hoda.
Napad bi u svakom slučaju uklonio opasnosti kojima bi Konfederati bili izloženi prilikom
obilaska neprijatelja, a opasnosti proizišle iz navale su ionako prisutne u svakom okršaju i
naposljetku očekivane. Bez obzira na sve druge mogućnosti, ili upravo s obzirom na njih, Lee
je izabrao napad.
DISPOZICIJE I PLANOVI
Za razliku od prethodnog dana, bitka 2. srpnja zahtijevala je precizan plan djelovanja, a taj je
bio uvelike određen dispozicijom Unionista. Ujutro 2. srpnja Vojska Potomac je na bojištu
imala šest od svojih sedam korpusa pješaštva, uključujući i dva teško poražena prethodnog
dana. Meade je svoje korpuse rasporedio u obliku udice, duge oko pet kilometara, na
uzvisinama južno od Gettysburga kako slijedi:
• na krajnjem [sjevero]istoku unionistički je položaj počivao na Culp's Hill čiji su
istočni obronci završavali u potoku Rock Creek koji je pružao dodatno osiguranje od
obuhvata postava;
• sjeverozapadno od tog uporišta smjestio se položaj na Cemetery Hillu na čijim je
zapadnim obroncima linija skretala na jug;
• nastavljala se duž hrpta Cemetery Ridgea, a završavala je kod brdašca Little Round
Top (Mali okrugli vrh – napominjem da se južno od tog brdašca, a odvojen sedlom
nalazi nešto veći brijeg Round Top).
Južnjačka je linija ugrubo slijedila sjevernjačku, a rastegla se na oko osam kilometara. Tako
dugačka linija značila je manju koncentracju snaga i otežano manevriranje dok je neprijatelj
uživao blagodati kraćih unutarnjih linija i veće koncentracije vojske.
Očigledno, napad čitavom širinom fronta nije dolazio u obzir, a budući je Ewell odlučio ne
napasti Culp's Hill kasno popodne 1. srpnja, neprijatelj je na sjeveru imao već dovoljno
vremena kvalitetno se utvrditi. Logičan je izbor bio napad na južni dio neprijateljskog
postava. Ukline li se Južnjaci u neprijateljske linije na jugu i postave li tamo topove čitav bi
unionistički postav bio izložen razarajućoj uzdužnoj topovskoj paljbi i bočnom napadu
pješaštva. Savijanje južnog dijela unionističke linije prema sjeveru bi Konfederatima donijelo
kontrolu nad putovima kojima bi Meade mogao povući svoje korpuse, te bi moglo završiti i
potpunom kapitulacijom Vojske Potomac. Najbolji Leejev general, James Longstreet, trebao
je svojim korpusom osigurati veliku južnjačku pobjedu.
Dvije su Longstreetove divizije, ona generala Hooda i generala McLawsa bile na bojištu
ujutro drugi srpnja, izuzev jedne brigade iz Hoodove divizije koja je bila udaljena nekoliko
sati, ali Pickettova je divizija još uvijek bila daleko i očekivala se tek uvečer 2. srpnja.
Longstreet je smatrao da nema dovoljno snaga za takav pothvat i zatražio je pojačanja iz
drugih dvaju korpusa, no njihovi su zapovjednici prijedlog odbili iz niza, uglavnom nevažnih
razloga. Lee je mogao problem riješiti jasnom i nedvosmislenom zapovjedi, ali nije. Umjesto
da volju svojih pobočnika potčini svojoj, Lee kompromitira plan napada i modificira ga u
navalu na oba krila. Udarna snaga od samo dvije divizije na osnovnom (južnom) pravcu
napada bila je, kako god gledano, nedovoljna. Najbolje studije kampanje slažu se u tvrdnji da
je Lee mogao i morao skratiti svoju liniju istočno od grada i time oslobođene snage prebaciti
privremeno pod Longstreetovo zapovjedništvo bez obzira na protivljenja korpusnih
zapovjednika. Korpus od četiri ili pet divizija bi imao skoro pa siguran uspjeh ne samo brojem
i kvalitetom ljudstva, već i time što bi mogao započeti s navalom puno ranije negoli je
Longstreet stvarno i započeo, prisiljen čekati svoju posljednju brigadu (bez koje ne bi imao
niti dvije potpune divizije).
Izmijenjeni je plan donio i problem usklađivanja Longstreetovih i Ewellovih pokreta, a
konfiguracija zemljišta ga je dodatno otežavala, tako da bi napad na samo južnom dijelu
omogućio glavnom zapovjedniku stalno nadgledanje razvoja događaja, kao i veću
koncentraciju topništva. Zajednički problem svim inačicama navale bio je nedostatak konjice,
zbog čega su južnjački planovi za drugi dan bitke temeljeni na oskudnim podacima o
neprijateljskom rasporedu. Tim više je bilo potrebno Longstreetu dodijeliti još snaga, kako bi
imao dovoljno pričuve za savladavanje bilo kakvih iznenađenja.
Meade je, naprotiv, znao uglavnom sve o rasporedu i snazi Konfederata, ali mučio ga je stari
problem obrane – predviđanje mjesta i vremena udara. Budući da je na bojište stigao tek iza
ponoći mogao je samo potvrditi sve poduzete obrambene mjere i položaje korpusa. Raspored
sjevernjačke vojske od istoka prema zapadu bio je:
• XII. korpus (Slocum) zaposjeo je Culp's Hill;
• XI. korpus (Howard), tj. njegovi ostaci istočni dio Cemetery Hilla;
• korpus (Newton zamijenio Doubledaya), tj. njegovi ostaci zapadni dio Cemetery Hilla;
• korpus (Hancock) smjestio se duž sjevernog i centralnog dijela Cemetery Ridgea;
• korpus (Sickles) dobio je položaj duž južnog dijela Cemetery Ridgea, s lijevim krilom
na Little Round Topu;
• korpus (Sykes) se okupljao unutar linija, mnoge njegove postrojbe bile su još uvijek
udaljene sate oštrog hoda;
• dok Sedgewickov VI. korpus nije imao nikakve mogućnosti stići za dana jer se tog
jutra nalazio na oko 40 km južno od Gettysburga.
Bio je to, hirovima prirode oblikovan, snažan položaj kao namijenjen ovakvom događaju.
Culp's Hill i Cemetery Hill, kao i Cemetery Ridge bili su obrasli šumom koja je davala
izobilje građe za izradu obrambenih položaja, dok je Little Round Top, pored vegetacije, bio i
strmih litica.
General Sickles, odgovoran za južni dio linije, nije bio zadovoljan dodijeljenom mu
pozicijom. Brinula ga je oko 1.000 metara udaljena uzvisina u sklopu posjeda Sherfy, poznata
kao Peach Orchard (Voćnjak bresaka). Sjećao se bitke kod Chancellorsvillea u kojoj su
Konfederati žestoko izrešetali njegove brigade koristeći sličnu uzvisinu kao platformu za
topništvo. Sve češće su mu misli i pogled bili zaokupljeni Peach Orchardom, da bi
naposljetku oko 13:00 sati podlegao iskušenju i pomaknuo svoj korpus. Bila je to pogreška
ravna jučerašnjoj Barlowljevoj: III. korpus sa svoje dvije divizije nije mogao uspješno držati
novonastalu izduženu liniju koja se isturila na potezu Peach Orchard-Devil's Den (Đavolji
brlog – stjenovito područje na južnom dijelu malog grebena Houck's Ridge, oko 700 metara
jugozapadno od Little Round Topa) pružajući neprijatelju mogućnost napada iz više pravaca.
Saznavši za Sicklesov manevar Meade je otišao pregledati novu liniju i izgrdio Sicklesa. Ovaj
predlaže povlačenje na prvotni položaj, ali bilo je prekasno - Konfederati su započeli napad.
Općeniti prikaz položaja i pokreta popodne 2. srpnja 1863.
Sve je to bilo nepoznato Južnjacima čiji je plan, velikim dijelom zasnovan na pretpostavkama,
bio kako slijedi:
• Na jugu će Longstreet nastupati sa svoje dvije divizije prema istoku dok ne dosegne
put Emmetsburg-Gettysburg (dalje Emmetsburg Road), a zatim će zaokrenuti nekih
60º ulijevo, svoje bojne linije postaviti okomito na put, te nastaviti napad na toj
osovini. Lee je procijenio, a jutarnje borbeno izviđanje je to i potvrdilo, da
unionistička linija završava na južnom rubu Cemetery Ridgea. Opisanim manevrom,
smatrao je Lee, I. korpus će saviti pretpostavljenu sjevernjačku liniju s južnog boka
gurajući ga prema sjeveru i naposljetku osvojiti Cemetery Hill s juga. Bio mu je,
međutim, nepoznat Sicklesov pothvat koji je uvelike blokirao zamišljeni južnjački
manevar.
• Na lijevom krilu će Ewell, nakon što začuje kanonadu s juga, demonstrirati na
neprijateljevom desnom boku i tako spriječiti prebacivanje pojačanja protiv
Longstreeta, a po mogućnosti zauzeti Culp's Hill, te time Unionistima oteti oslonac na
tom krilu.
• Nakon što neprijatelj bude zaokupljen situacijom na bokovima III. korpus
(Andersonova divizija) napast će pretpostavljeni neprijateljski centar na Cemetery
Ridgeu.
Južnjački plan napada
LONGSTREETOV NAPAD
Longstreetove su dvije divizije došle na početnu poziciju tek oko 16:00 sati, da bi pred sobom
otkrile postrojbe sjevernjačkog III. korpusa koji je, zahvaljujući Sicklesovoj inicijativi,
formirao liniju uz sam Emmetsburg Road i dalje prema jugoistoku slijedeći tok Plum Runa.
Vidjevši novonastalu situaciju divizijski zapovjednik, general Hood, predlaže Longstreetu
izvođenje obuhvata južno od Round Topa i u neprijateljevu pozadinu. Ocijenivši da nema
dovoljno vremena za takav manevar Longstreet odbija prijedlog i šalje svoje divizije naprijed,
McLawsovu sjeverno – Hoodovu južno. Longstreetova topnička potpora od 9 bitnica (36
topova) otvorila je vatru u 16:00 sati. Uslijedilo je tridesetominutno bombardiranje koje je
bilo posebno teško za sjevernjačke pješake raspoređene u Peach Orchardu i bitnice na
Houck's Ridgeu.
General Hood, čija je divizija morala preći duži put prije zaokreta ulijevo, krenuo je prvi sa
dvije brigade u prvome redu: Robertsonovom na lijevom i Lawovom na desnom krilu.
Preostale dvije brigade bile su postavljene iza čelnih, Andersonova lijevo, a Benningova
desno. Bilo je 16:30 kad je Hood svojim vojnicima naredio: „Bajunet – stavi!“, a samo
nekoliko minuta kasnije pao je s konja ranjen u ruku i nije sudjelovao u ostatku operacije.
Divizija je ostala bez središnjeg zapovjedništva, ali general Law, Hoodov prvi zamjenik, to
još nije doznao. Posljedica je bilo odstupanje od zadanog smjera. Njegove pukovnije uputile
su se istočnije nego što je planirano, ravno prema Round Topu. Robertson je pratio Lawovo
kretanje što je bolje mogao, štiteći mu lijevi bok, ali težak teren je natjerao dvije pukovnije da
skrenu na jug, te su se pomiješale s pukovnijama generala Lawa. Našavši se u visini Devil's
Dena dvije su se Lawove pukovnije odvojile ne bi li napale to uporište s juga istovremeno kad
i Robertsonove dvije sa zapada. Preostale tri pukovnije Lawove brigade nastavile su nastupati
na Round Top zajedno s dvije „zalutale“ Robertsonove.
Inicijalni napad Hoodove divizije
General Sickles nije mogao parirati južnjačkim pokretima s postrojbama paraliziranim teškom
topničkom vatrom. Bilo je jasno da se njegov korpus mora boriti sam, jer slanje pojačanja za
sada nije dolazilo u obzir. To bi uzrokovalo daljnje slabljenje glavne linije, a vjerojatno bi
samo doprinijelo većim gubicima. Ono što je Meadea najviše zabrinulo je bio nastup
Hoodove divizije na Round Top. Zahvaljujući Sicklesovom pomaku linije Round Top je sada
bio skoro pa kilometar u sjevernjačkoj pozadini, a Little Round Top je bio nezaposjednut,
izuzmemo li malu jedinicu signalista. Meade šalje svog glavnog inženjera, generala Warrena,
da organizira obranu južno i iza Sicklesovog poluokruženog korpusa. Popevši se na Little
Round Top Warren shvaća opasnost situacije na lijevom krilu. Osvoje li Južnjaci Little Round
Top udarit će u otvoreno lijevo krilo Vojske Potomac i čitav će se položaj duž Cemetery
Ridgea brzo raspasti. Odmah šalje kurira generalu Sykesu moleći za pomoć V. korpusa. Sykes
odmah zapovijeda diviziji generala Barnesa da osigura položaj na Little Round Topu.
Unatoč žurbi, mala je šansa da bi Barnes stigao na vrijeme. Unionisti mogu biti zahvalni
inicijativi pukovnika Vincenta, zapovjednika 3. brigade Barnesove divizije, koji je svoje četiri
pukovnije pokrenuo prema Little Round Topu i prije Barnesovog odobrenja. Vincentova
brigada stiže u posljenji čas. Tek što su se pukovnije razvile začuli su „rebel yell“
nastupajućih Konfederata. Vincent ih je prestigao za samo 10 minuta! Tog je popodneva
velika odgovornost pala na profesora retorike, pukovnika Joshuu Chamberlaina i njegovu
pukovniju (20th Maine) – njih 385 bilo je na samom kraju sjevernjačke linije i tu su morali
ostati bez obzira na cijenu.
Law nastupa prema Little Round Top
Istovremeno, oko 700 metara jugozapadnije, razvila se oštra borba za posjed Devil's Dena.
Prve su napale dvije Robertsonove pukovnije direktno sa zapada. Južnjaci su nastupali brzo i
uskoro ušli u domet mušketa. Protivnici su počeli izmjenjivati plotune i trpiti obostrane
gubitke. Tada je uslijedio napad dviju Lawovih pukovnija s juga. Sjevernjački zapovjednik
brigade odgovoran za to područje, general Ward, postajao je sve zabrinutiji. Prebacio je svoju
krajnju desnu pukovniju na lijevo krilo u svrhu protunapada i obavijestio zapovjednika
divizije, generala Birneya, o razvoju situacije. Prebacivanje te pukovnije omogućilo je
protunapad koji je zaustavio Južnjake na odsječku fronta kod Devil's Dena, no time je stvoren
relativno širok prazan prostor između Wardove i de Trobiandove brigade na desnom krilu koji
je postao metom drugog vala južnjačkog napada. Tu je navaljivala Andersonova brigada koju
je de Trobiand uspio potisnuti nakon teške borbe s velikim obostranim gubicima.
Benning je obnovio napad na Devil's Den, a Birney, teško pritisnut na oba krila, nije bio u
stanju efektivno podržati Warda koji više nije mogao izdržati pritisak. Napokon je napustio
Devil's Den povukavši se na sjever, prema Wheatfield Roadu, prepustivši skupa s položajem
neprijatelju i tri topa. Padom uporišta Devil's Den linija Sicklesovog korpusa pratila je
prometnice Emmetsburg Road u smjeru sjever-jug, odnosno na njega okomit Wheatfield
Road u smjeru zapad-istok. Težište borbe premjestilo se sjevernije u Wheatfield (pšenično
polje) i Rose Woods (Ružina šuma), južno od Wheatfield Roada, što je značilo kako je došlo
vrijeme da Lafayette McLaws pođe u pomoć Hoodu.
McLaws se pridružuje napadu na Hoodovom lijevom krilu
Bilo je 17:00 sati kad je Longstreet naredio McLawsu da pokrene svoju diviziju i ovaj je to
bez oklijevanja učinio. Kao i Hood, McLaws je napadao u dva reda: u prvom Kershaw desno,
Barksdale lijevo, odnosno Semmes desno, a Wofford lijevo u drugom redu. Tridesetak minuta
kasnije Kershaw udara neprijatelja na položaju Stony Hill. Iako je izdržao prvi napad Barnes
povlači svoje tri raspoložive brigade (Vincentova je otišla na Little Round Top) oko 250
metara sjeverno, na novi položaj u blizini Wheatfield Roada. To je bila pogreška jer su
Južnjaci osvojili Stony Hill i nagrnuli u Wheatfield, prisiljavajući i Birneyevu diviziju na
povlačenje natkrilivši ju na desnom boku. Postojala je opasnost od pucanja unionističke linije
i samo je pravodobni dolazak Caldwellove divizije izuzete iz Hancockovog II. korpusa to
spriječio. Caldwell je potom krenuo u protunapad s tri brigade, ostavivši četvrtu u pričuvi,
otjerao neprijatelja iz Wheatfielda i ponovno zauzeo Stony Hill.
Caldwellov protunapad na McLawsa na potezu Wheatfield-Stony Hill
Istovremeno, lijevo krilo McLawsove divizije navaljivalo je ravno na Peach Orchard. Iako su
pružili žestok otpor, Unionisti iz Humphreysove divizije su bili prisiljeni na kontinuirano
polagano povlačenje tijekom idućih šezdesetak minuta, trpeći pritom ozbiljne gubitke.
Meadeov strah za održivost Sicklesovog položaja pokazao se opravdanim. Čak je i svježa,
upravo pristigla Ayresova divizija iz V. korpusa bila otjerana nekoliko minuta po ubacivanju
u liniju istovremenim direktnim i bočnim napadom. Ayres se povukao na Cemetery Ridge i
sjeverne obronke Little Round Topa. Time je Humphreysov položaj bio ugrožen sa zapada i
juga, a uskoro su se u borbu na sjevernom dijelu Peach Orcharda uključile i pukovnije
Andersonove divizije (III. korpus) koja je jurišala na centar sjevernjačke linije. Andersonov
napad na Cemetery Ridge bio je ubrzo zaustavljen, ali je položaj u Peach Orchardu napokon
kapitulirao pod napadom s tri strane. Oko 19:30 Južnjaci su u tom sektoru krenuli u konačni
napad približavajući se sjevernim obroncima Little Round Topa iz pravca Wheatfielda. Iako
odlučni u svojoj namjeri, Konfederati su bili iscrpljeni - satima su marširali i borili se na
srpanjskom suncu bez imalo odmora i to je zasigurno uzelo danak, a osim toga dugotrajna i
neprekidna bitka pomiješala je njihove linije. Unionisti su to iskoristili krenuvši u protunapad
koji je neprijatelja odbacio sve do Stony Hilla, a potom su se Sjevernjaci, shvativši da su opet
previše razvučeni, povukli na istočni rub Wheatfilda, čime je borba na tom sektoru završila.
Pad sjevernjačkog položaja Peach Orchard
Dinamika događaja na Sicklesovom desnom krilu prekinula je opis Lawovog juriša na Little
Round Top s juga, te mu se sad vraćamo. Dakle, stigavši na položaj samo desetak minuta prije
Južnjaka pukovnik Chamberlain razvija svoju pukovniju u oblik slova «L» izvrnutog ulijevo,
duž jugozapadnog i južnog grebena Little Round Topa, a satniju B smješta na izdvojeni
položaj iza kamenog zida oko 120 metara istočnije, s ciljem sprečavanja eventualnog
obuhvata s te strane. Tijekom idućih sat i pol Chamberlainova pukovnija je odbacila više
južnjačkih navala pretrpivši osjetne gubitke i potrošivši gotovo svo streljivo.
Odlučan u namjeri zauzimanja brda Law razvlači liniju 15th Alabama (pukovnije) više na
istok, nadajući se da će natkriliti branitelje s te strane. Iscrpljeni Konfederati urlajući kreću u
još jedan juriš na užas jednako iscrpljenih Unionista. Chamberlain brzo saziva časnike i
upoznaje ih s planom: kad zapovijedi, uvučeno lijevo krilo opalit će plotun i krenuti u juriš
nizbrdo zaokrećući ulijevo; u trenutku kad se poravnaju s desnim krilom ovo će, također,
opaliti plotun i jurišati ravno – tako će neprijatelja udariti istovremeno frontalno i bočno.
Odvojena satnija B, koja je još imala streljiva, podržat će protunapad vatrom u neprijateljev
desni bok. Tek što su se časnici vratili na svoja mjesta ugledali su Južnjake kako nastupaju
kroz šumu. Tad se začula Chamberlainova naredba koja je bila precizno izvršena. Iznenađeni
Konfederati pokušali su parirati protuudaru pojačanim napadom na desnom (istočnom) krilu,
ali upali su u zasjedu satnije B koja ih je pomela bočnom vatrom. Oko polovica preživjelih iz
15th Alabama pala je u zarobljeništvo, a napad na Chamberlainov dio linije je prestao. Unatoč
ovom obrambenom uspjehu bitka za brdo nije bila gotova, jer su četiri južnjačke pukovnije
udarale na 83. (Pennsylvania), 44. (New York) i 16. (Michigan) pukovniju, postavljene
sjevernije od Chamberlaina. Još jednom su pojačanja iz V. korpusa stigla u posljednji čas
spasivši sjevernjačku liniju od pucanja i odbacivši neprijatelja nizbrdo. Bio je to kraj
Longstreetovog napada na južni kraj neprijateljskog položaja.
Shema južnjačkih napada na Little Round Top
EWELLOVA DEMONSTRACIJA
Začuvši kanonadu Longstreetovih bitnica oko 16:00 sati, Ewell zapovijeda svojim topnicima
otvaranje vatre na Culp's Hill, ograničivši se na bombardiranje neprijatelja tijekom iduća tri
sata, čak i nakon što je vidio da se 3/4 efektiva sa Culp's Hilla prebacuje protiv Longstreeta –
sve to uz prešutno Leejevo odobrenje! Napad njegovog pješaštva započeo je tek u 19:00 sati.
Divizija generala Johnsona napala je Culp's Hill s istoka, pokušavši pronaći i smrviti krajnji
desni bok sjevernjačke linije. To im je zamalo i uspjelo, unatoč teškom terenu i herojskoj
obrani. Kako bi sačuvao desno krilo Slocum zapovijeda svom korpusu povlačenje u dubinu
položaja na Culp's Hillu. To je značilo Konfederatima prepustit skoro polovicu brda, ali
drugog izlaza nije bilo. Na sreću Unionista Johnsonov je napad tu zastao zbog problema
prouzrokovanih mrakom i zbog iscrpljenosti vojnika.
Early navaljuje na Cemetery Hill
Oko 19:30 Ewell započinje s navalom na Cemetery Hill. Dvije brigade iz Earlyjeve divizije
napale su brdo s istoka i sjeveroistoka, a podršku im je sa sjeverozapada trebala pružiti
Ramseurova brigada iz Rodesove divizije. Ni noć, niti strmi obronci, niti unionistička paljba
nisu mogli zaustaviti Earlyjeve ljude. Dvije su južnjačke pukovnije probile obranu i došle do
vrha brda, ušutkavši sjevernjačke binice, rastjeravši, ili pobivši njihovu posadu! Preostalih
šest se još borilo sa četiri sjevernjačke iza kamenog zida na obronku. Uspiju li Južnjaci dovući
još nekoliko pukovnija na vrh brda mogli bi ga osigurati od protunapada i ugroziti liniju Unije
kako južno na Cemetery Ridgeu i Little Round Topu, tako i istočno na Culp's Hillu. Svjestan
opasnosti Hancock trkom šalje Carrollovu brigadu iz svog II. korpusa u protunapad. Carroll
uspijeva nanovo osvojiti sjevernjačke topove i potjerati neprijatelja nizbrdo, isprativši ga s
nekoliko plotuna. Time je Earlyjeva navala završila, a Rodesova nije još niti započela!
Napokon se pokrenuvši, Ramseurova brigada dolazi pod tešku vatru te zapovjednik, svjestan
nedostatnosti snaga, prekida napad i povlači se na polazni položaj. Da je Ewell bolje
koordinirao demonstraciju II. korpusa možda bi uspio ostvariti i bolji rezultat od djelomično
osvojenih rovova na Culp's Hillu.
Oko 22:30 tišina se spustila na bojište. Unionisti su uspjeli zaustaviti južnjačke napade, ali
situacija je još uvijek bila opasna. Meade je te noći odlučio ostati na trenutačnim položajima,
bez obzira na teške udarce koje je njegova vojska pretrpjela, i čekati novi neprijateljev napad.
Ispravno je zaključio da će Lee, odluči li nastaviti napad, udariti na centar.
Na suprotnoj strani bojišta nije bilo previše razloga za zadovoljstvo. Vojska Sjeverne Virginie
nije uspjela osvojiti ciljane položaje i time je pretrpila ofenzivni neuspjeh, unatoč lokalnim
pobjedama protiv Sicklesovog i Slocumovog korpusa. Longstreet je još jednom pokušao
nagovoriti glavnog zapovjednika na strateški pokret oko sjevernjačkog lijevog krila, ali Lee
ga je odbio i odlučio nastaviti s navalom na neprijateljev centar i desno krilo idućeg dana. Do
trenutka završetka sastanaka zapovjedništava na bojište su stigli sjevernjački VI. korpus,
Longstreetova treća divizija (Pickett) i Stuartova konjica. Obje su se vojske pripremale za
neizbježni klimaks obračuna 3. srpnja. Gubici drugog dana bitke iznosili su oko 6.800
Konfederata i oko 10.000 Unionista.
Konfederati napreduju uz obronak Little Round Topa
(iz filma Gettysburg)
GETTYSBURG 3. SRPNJA: ODLUČUJUĆI JURIŠI
Općeniti prikaz borbi trećeg dana
DRUGA BITKA ZA CULP'S HILL
Tijekom noći 2./3. srpnja general Meade je održao sastanak s korpusnim zapovjednicima
Vojske Potomac na kojem su odlučili zadržati aktualni položaj usprkos teškim udarcima
pretrpljenim drugog dana okršaja. Iako se Meade odlučio na pasivnost, ipak je zapovjedio
ofenzivno-defenzivnu akciju na Culp's Hillu, s ciljem izbacivanja Južnjaka iz osvojenih
rovova. Osvojivši oslonac na spomenutom brdu Konfederati su se neugodno približili putu za
Baltimore i bilo je nužno otjerati ih s te, potencijalno opasne, pozicije. Po završetku
formalnog dijela sastanka Meade se obratio zapovjedniku II. korpusa, generalu Johnu
Gibbonu, i saopćio mu svoje mišljenje da će Lee, ukoliko napadne, udariti na njegov položaj
u centru budući da su juriši na oba sjevernjačka krila propali. Kako su događaji pokazali
Meade je donio ispravan zaključak. Naime, Lee je namjeravao primijeniti isti koncept kao i 2.
srpnja – istovremeni napad na sjevernjačko desno i lijevo krilo, ali zbog razvoja situacije ta je
zamisao propala, te je Meadovo predviđanje ispalo točno.
General Lee je imao sljedeći plan: Ewell (II. korpus) je trebao nastaviti napad na Culp's Hill i
osvojiti dio položaja koji je ostao u sjevernjačkom posjedu prethodne večeri, a Longstreet (I.
korpus) i Hill (III. korpus) su morali obnoviti navalu na Cemetery Ridge. Stuartova konjička
divizija, koja se napokon priključila glavnini 2. srpnja uvečer nakon devetodnevne odsutnosti,
dobila je zadatak napredovati oko pet kilometara istočno od Gettysburga, potom zaokrenuti na
jug i blokirati put Gettysburg-Baltimore, glavnu Meadovu odstupnicu u slučaju poraza.
Longstreet je još jednom pokušao privoliti zapovjednika na obilaženje sjevernjačkog lijevog
krila, sada olakšano dolaskom konjice, no Lee ga je još jednom odbio uvjeren da će svojim
planom nadigrati Unioniste. Ispravno uočivši slabu koordinaciju kao jedan od razloga
jučerašnjeg neuspjeha Lee je odlučio svoje korpusne zapovjednike držati na kratkoj uzici.
Ovog puta, inzistirao je, sva tri korpusa napast će istovremeno i prikovati neprijatelja na
danim položajima, te tako spriječiti žongliranje snagama iz neugroženih sektora koje je
prethodnog dana spasilo Sjevernjake. No bio je to račun bez krčmara. Unionisti nisu
Južnjacima dali vremena za provođenje zamišljene akcije, već su isprovocirali ranojutarnju
bitku protiv Ewella na Culp's Hillu.
Ranojutarnji okršaj na Culp's Hillu
Pet sjevernjačkih bitnica otvorilo je vatru na Johnsonovu diviziju već oko 04:00 izjutra,
satima prije nego što su Longstreet i Hill bili spremni za akciju. Štoviše, generalu Hillu se te
noći zdravstveno stanje pogoršalo (posljedice gonoreje kojom se zarazio kao kadet na West
Pointu) i uopće nije bio u stanju obavljati svoju dužnost! Ewell je ispravno protumačio
unionističku baražu kao uvod u pješački napad, pa je zapovjedio Johnsonu da povede diviziju
naprijed prije nego što neprijateljsko pješaštvo započne s navalom. Johnson je svoju diviziju,
ojačanu dijelovima triju brigada iz Rodesove divizije, brzo pripremio za navalu koju je
započeo čim je baraža prestala, preduhitrivši Sjevernjake za nekoliko minuta. Lee je pokušao
zadržati Ewella ne bi li koordinirao njegov i Longstreetov napad, ali bilo je prekasno.
Johnsonovi ljudi nastupili su odlučno i snažno. Izlaskom sunca shvatili su koliko su blizu puta
za Baltimore, duž kojeg se već širila panika u sjevernjačkoj pozadini, i nisu žalili krvi i znoja
ne bi li osvojili taj strateški cilj. Idućih šest sati trajala je krvava bitka na Culp's Hillu:
Unionisti su odbacili tri južnjačka juriša nanijevši napadačima ozbiljne gubitke. Brigada
generala Greena, postavljena u najugroženijem sektoru, pomela je nastupajuće Konfederate.
Green je svoje bojne rotirao na položaju iza kamenog zida, i dok su jedni pucali, drugi su
punili puške, a potom bi se zamijenili. Nakon odbijanja trećeg napada Sjevernjaci udaraju u
Johnsonov južni bok, ali bivaju odbijeni. Slamanjem sjevernjačkog protunapada Johnson je
dobio dovoljno vremena i prostora za uredno povlačenje, a uništavajuća vatra neprijateljevih
topova uvjerila ga je da mora napustiti osvojene položaje na Culp's Hillu. Njegova divizija i
pridodane joj brigade izgubile su oko 2.000 ljudi, ali niti neprijatelj nije prošao jeftino
izgubivši oko 1.000 vojnika! Nešto prije podneva prestala je pucnjava na krajnjem desnom
krilu Vojske Potomac. Puknu li sjevernjačke linije treći srpnja to se zasigurno neće dogoditi
na Culp's Hillu.
PICKETTOV JURIŠ
Pokreti južnjačkih postrojba za Pickettovog napada na sjevernjački centar
Jutarnji okršaj na Culp's Hillu prisilio je Leeja na izmjenu plana. Glavni zapovjednik je
izabrao izravni juriš protiv centra neprijateljeve linije na Cemetery Ridgeu, rezonirajući da su
jučerašnji okršaji na oba krila, kao i jutrošnji na Culp's Hillu, prisilili Meadea da oslabi centar
pojačavajući bokove. Napad će izvesti I. korpus (Pickettova divizija) pojačan sa 6 brigada III.
korpusa. Zbog bolesti general Hill nije izabirao postrojbe koje će sudjelovati u jurišu, pa se
dogodilo da su bile izabrane brigade koje su pretrpile velike napore tijekom prva dva dana,
dok su one koje su sudjelovale samo u završnici borbe 1. srpnja, a uopće ne u okršajima 2.
srpnja, ostale u pozadini! Prije nego što će izabrano pješaštvo započeti s navalom, topništvo
pod zapovjedništvom pukovnika Edwarda Alexandera trebalo je „smekšati“ ciljani dio
protivničke linije. Alexander je pokušao koncentrirati sve raspoložive cijevi za taj zadatak, ali
nije imao podršku svog zapovjednika, generala Pendletona, tako da unatoč trudu nije prikupio
dovoljan broj topova za uništavajuće bombardiranje unionističkog centra.
General George E. Pickett
Oko 13:00 sati započela je južnjačka kanonada i neprijateljski položaji uskoro su bili zastrti
dimom i prašinom. Južnjaci zbog toga nisu mogli pratiti učinak svojih projektila, većina kojih
je prebacila neprijateljevo pješaštvo ne nanijevši mu gubitke. Sjevernjačke bitnice pod
generalom Henry Huntom odgovorile su protuvatrom, što je prisililo Alexandera da povuče
kola sa streljivom van dohvata protivničkih topova, koji su ubrzo zašutjeli čuvajući streljivo
za očekivani pješački napad. Hunt je odbio obnoviti paljbu čak i na molbe generala Hancocka
i Gibbona koji su to smatrali nužnim zbog morala svojih vojnika. Pukovnik Alexander je
prestanak sjevernjačke paljbe protumačio uništenjem većine topova i nakon dvosatne
kanonade izvijestio Longstreeta kako je ta prijetnja najvećim dijelom otklonjena. Longstreet,
koji je slutio katastrofu, nije reagirao na Alexanderovu poruku. Napokon, Alexander ga
obavještava da se zalihe streljiva bliže kraju i kako ga neće imati dovoljno za potporu
pješačkog napada. To je za Longstreeta bila neočekivana informacija. Zatražio je objašnjenje
budući je pouzdano znao kako čak niti takva intenzivna baraža nije mogla iscrpsti kompletnu
zalihu granata. Alexandar je odgovorio kako je morao povući komoru zbog opasnosti od
neprijateljske protuvatre, a vraćanje kola na liniju i distribucija dodatnog streljiva odložili bi
napad za daljnjih sat-dva vremena, što je bilo neprihvatljivo. Napokon, na Pickettovo
navaljivanje, Longstreet izdaje naređenje za napad, iako neverbalno. Utučeni zapovjednik
korpusa je na Pickettov zahtjev za započinjanje napada samo potvrdno kimnuo glavom.
Bilo je oko 15:00 sati kad je 12.500 Južnjaka u bojnim linijama izišlo iz šume na Seminary
Ridgeu i započelo 1.200 metara dugačak put prema Cemetery Ridgeu, ispraćeno posljednjom
salvom Alexanderovih topova i klicanjem njihovih poslužitelja. Barutni dim i prašina koji su
zastirali vidik uskoro su se razišli i Sjevernjaci su jasno vidjeli kako se neprijatelj formira po
pukovnijama i brigadama u besprijekornom bojnom poretku i kreće naprijed uz kadencu
dobošara i desetke zastava vijorenih vrućim vjetrom. Huntova odluka o neuzvraćanju
topničke vatre se pokazala ispravnom i dalekovidnom. Zahvaljujući sačuvanom streljivu
Unionisti su tukli neprijatelje gotovo čitavim putem, uzrokujući ogromne gubitke: devet
južnjačkih brigada započelo je marš na oko 1.600 metara dugom frontu, a nekih 900 metara
kasnije napadačka je linija bila upola kraća! Napokon, dosegnuvši unionistički položaj
Konfederati su bili previše oslabljeni da bi ga probili. Njihova prethodnica je probila prve
linije i osvojila nekoliko topova, a tada su se u bitku uključila sjevernjačka pojačanja i
potisnula ih. Nakon kraće razmjene vatre preživjeli Južnjaci su se povukli na početni položaj,
mnogi šepajući i teturajući zbog rana, dok su stotine mrtvih i teško ranjenih ostale razasute
bojnim poljem. Čitav je napad trajao manje od sat vremena, ali bio je kolosalno krvoproliće.
Južnjaci su izgubili oko 6.500 ljudi (od toga oko 2.600 iz Pickettove divizije) nasuprot
Unionistima čiji su gubici iznosili oko 1.500 vojnika. Prema nepotvrđenoj legendi na Leejevo
naređenje da pripremi svoju diviziju za obranu od očekivanog protunapada Pickett je
odgovorio: «Generale Lee – ja nemam diviziju.». Bio je to kraj južnjačke ofenzive i gubitak
svake nade u okončanje rata odlučujućom pobjedom.
Pickettov juriš
POVLAČENJE: 4. – 14. SRPNJA 1863.
Povlačenje Vojske Sjeverne Virginije 4.-14. srpnja 1863.
Američki Dan nezavisnosti, zatekao je sukobljene vojske na starim položajima. Lee se nadao
Meadovom napadu, ali oprezni Meade se odlučio slijediti dotadašnji kurs djelovanja, a to je
značilo ne raditi ništa – zbog čega će kasnije, ispravno ili ne, biti naveliko kritiziran. Odbivši
južnjačke ponovljene napade 2. i 3. srpnja Vojska Potomac je imala povoljnu priliku za
ofenzivu, ali Lee je bio tučen, no ne i potučen i sad bi njegovi vojnici uživali blagodati
povišenog zemljišta i širokih polja vatre – upravo onu prednost koja se prethodnih dana
pokazala presudnom! Ipak, vjerojatno zbog čiste savjesti, Meade tijekom jutra odašilje
čarkaše koji ubrzo upadaju u žestoke okršaje, da bi se nešto prije podneva povukli na polazne
položaje. Ostatak dana obje su vojske iskoristile za lizanje rana i pokapanje (dijela) poginulih.
Nakon bitke u okolici Gettysburga zavladala je, osim neizdrživog smrada, opasnost izbijanja
bolesti zbog velikog broja raspadajućih ljudskih i konjskih leševa na vrućem srpanjskom
suncu. Većina poginulih pokopana je u masovne grobnice a konjske su strvine bačene na
lomače. Lee je poslao i parlamentarca s prijedlogom za razmjenu zarobljenika što je Meade,
očekivano, odbio. Vojska Sjeverne Virginije se te večeri spremila za put, a kišna zora 5.
srpnja zatekla ju je u užurbanom maršu prema Chambersburgu.
Saznavši za neprijateljevo povlačenje Meade, nominalno, izražava odlučnost za progonom
Konfederata, ali veći dio dana ne čini ništa čekajući izvještaje izviđača. Sedgewick je poveo
svoj VI. korpus za Južnjacima i naletio na njihovu zalaznicu tijekom popodneva i obavijestio
Meadea da se neprijatelj grupira za bitku u zoni Fairfielda, na strateški važnom putu za
prijevoj Monterey (South Mountain). Naravno, idućeg su jutra Južnjaci nastavili prema jugu,
ostavljajući zbunjenog Sedgewicka da ih, oklijevajući, slijedi. Lee 11. srpnja grupira Vojsku
Sjeverne Virginije južno od Hagerstowna i nalazi rijeku Potomac nabujalu od nedavnih
obilnih kiša, te se ukopava na uzvisinama uz rijeku nadajući se Meadovom napadu. Unionisti
se okupljaju tijekom 12. srpnja i Meade obećava svom neposredno pretpostavljenom, generalu
Hallecku, da će napasti sutradan ujutro, a zatim održava sastanak s korpusnim zapovjednicima
i donosi odluku napasti tek 14. srpnja zbog potrebe detaljnog izviđanja južnjačkih
fortifikacija. Ne mogavši više čekati Lee u noći 13./14. srpnja nastavlja odstupanje preko
pontonskog mosta. Iduće jutro Unionisti su našli prazne rovove i krenuli u zakašnjelu potjeru.
Jedino unionistička konjica uspijeva stupiti u kontakt s Hethovom divizijom u zalaznici i
nanijeti joj gubitke od oko 2.000 ljudi, ali taj čisto taktički uspjeh nije mogao umanjiti bijes
Washingtona zbog Meadove pasivnosti.
Iako je kampanja službeno završila 14. srpnja manevriranje i manji okršaji potrajali su još
petnaestak dana, da bi se vojske napokon smirile na starim pozicijama duž rijeke
Rappanahock. Vojska S. Virginije izgubila je kod Gettysburga oko 23.300 vojnika (od čega
oko 4.700 poginulih), a Vojska Potomac je zabilježila gubitke od oko 23.000 ljudi (od čega
oko 3.200 poginulih), tako da se ukupni gubici kreću oko 7.900 poginulih, 27.200 ranjenih i
oko 11.200 zarobljenih, a čitava je kampanja Konfederaciju koštala 27.000 dragocjenih
vojnika, dok je Uniju lišila oko 30.100 ljudi. Tako je završila kampanja koja je rezultirala
(uvjetno rečeno) odlučujućom unionističkom pobjedom – prekretnicom najkrvavijeg sukoba u
povijesti Sjedinjenih Država. Rat je završio tek dvadesetak mjeseci kasnije, Leejevom
predajom 9. travnja 1865., odnosno predajom posljednje južnjačke jedinice (brod CSS
Shenandoah) 6. studenog 1865. u engleskoj luci Liverpool.
IZVORI
• D'Orleans, Louis P. Comte de Paris, The Battle of Gettysburg, DSI Digital
Reproduction, 1999.
• Abner Doubleday, Chancellorsville and Gettysburg, DSI Digital Reproduction, 2004.
• Haskell, F.A., The Battle of Gettysburg, DSI Digital Reproduction, 2002.
• Lee, Robert E. Jr., Recollections and Letters of General Robert E. Lee, Project
Gutenberg, 2000.
• Longstreet,James & Piston, William Garrett, From Manassas to Appomattox:
Memoirs of the Civil War in America, Barnes & Noble Publishing, 2004
• The Times: Atlas svjetske povijesti, dopunjeno izdanje za Jugoslaviju, Ljubljana-
Zagreb, 1986., str. 222-223
• http://www.historyanimated.com/Gettysburgh.html
• http://www.gettysburg.com/
• http://www.army.mil/gettysburg/flash.html
• http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Gettysburg,_First_Day
• http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Gettysburg,_Second_Day
• http://en.wikipedia.org/wiki/Little_Round_Top
• http://en.wikipedia.org/wiki/Cemetery_Hill
• http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Gettysburg#Third_day_of_battle
• http://en.wikipedia.org/wiki/Culp%27s_Hill#Third_day
• http://en.wikipedia.org/wiki/Pickett%27s_Charge
• http://en.wikipedia.org/wiki/Battle_of_Gettysburg#The_Confederate_retreat
• http://en.wikipedia.org/wiki/Cemetery_Hill
• Gettysburg, film, Turner Classic Movies, 1993.
• Sid Meier's Gettysburg, PC igra, Firaxis Games, 1997.