VISOKA POSLOVNA ŠKOLA STRUKOVNIH STUDIJA ČAČAK
SEMINARSKI RAD
Predmet: GLOBALNA EKONOMIJA I POSLOVNA DIPLOMATIJA
E K O N O M S K A D I P L O M A T I J A I S V E T S K A P R I V R E D A
Mentor: Student:Prof. dr Todor L. Petković Broj indeksa:
U Čačku, aprila 2011. godine
Sadržaj
I UVOD...................................................................................................... 2
1. EKONOMSKA DIPLOMATIJA......................................................................... 3
1.1. Pojmovno određenje ekonomske diplomatije.......................................... 3
1.2. Geneza ekonomske diplomatije kao discipline........................................ 4
1.3. Ciljevi i načela ekonomske diplomatije................................................... 7
2. FUNKCIONISANJE SVETSKOG TRŽIŠTA I SVETSKE
PRIVREDE............7
2.1. Delovanje zakona vrednosti na svetskom tržištu..................................... 8
2.2. Globalizacija svetske privrede................................................................. 8
2.3. Novo ekonomsko jedinstvo sveta............................................................ 10
3. GLOBALIZACIJA I SVETSKA PRIVREDA............................................................. 10
3.1. Regionalni trgovinski sporazumi............................................................. 11
3.2. Strane direktne investicije..................................................................................... 12
3.3. Strategijske alijanse i proces globalizacije.......................................................... 14
3.4. Multinacionalne kompanije..................................................................... 14
I I ZAKLJUČAK......................................................................................... 16
I I I LITERATURA........................................................................................ 18
1
I UVOD
Sve je značajnija uloga ekonomske diplomatije u međunarodnom poslovanju i
visokoj politici kao i u procesu ekonomske univerzalizacije i kod potreba za izvozno
orijentisana preduzeća.
Ekonomska diplomatija se bavi novim konceptom međunarodne ekonomske
saradnje, ali i vezom između ekonomske diplomatije i privrede, što znači da ona ima
dodirnih tačaka i u oblastima spoljne trgovine, finansija, industrijskih odnosa, pregovora i
ugovora u politici kao i u biznisu.
Analiza funkcije novca kao svetskog novca pokazala je da se robna razmena ne vrši
samo unutar granica jedne zemlje, već da se ostvaruje i između različitih zemalja. Sa tog
stanovišta privrede se dele na autarhične i otvorene privrede. Autarhična privreda je ona
gde se razmena robe odvija unutar granica date (jedne) zemlje. Takvih privreda danas
gotovo više nema, jer niti jedna zemlja nije više dovoljna sama sebi.
Otvorena privreda je ona gde zemlja svoju robu razmenjuje i sa drugim zemljama.
Proces proširenja razmene između različitih zemalja naročito je intenziviran nastankom i
razvojem krupne kapitalističke robne proizvodnje. Tada dolazi do pojave međunarodne
robne razmene, do međunarodne podele rada, do nastanka svetskog tržišta i svetske
privrede.
Različit raspored prirodnog bogatstva u svetu (plodna zemlja, rude, nafta, šume i
sl.) predstavljao je jedan od prvih uzroka specijalizacije zemalja u proizvodnji (podele
rada) i na toj osnovi pojave međunarodne razmene.
Zatim, razvoj krupne kapitalističke robne proizvodnje i afirmacija profita kao
osnovnog pokretačkog motiva poslovanja, takođe uslovljava proširenje razmene i izvan
granica nacionalne privrede (proširenje nacionalnog tržišta radi brže i efikasnije prodaje
robe, kupovine jeftinijih sirovina, energije, radne snage i sl. i time ostvarivanje većeg
profita) čime nastaje međunarodna razmena i svetsko tržište.
Ovaj seminarski rad treba bliže da objasni ekonomsku diplomatiju i njen uticaj na
svetsku privredu kroz: samo definisanje pojma ekonomske diplomatije i svetske privrede i
kroz uticaj globalizacije na razvoj ekonomske diplomatije i svetske privrede.
2
1. EKONOMSKA DIPLOMATIJA
Raspad bipolarnog sistema međunarodnih odnosa i čitav niz krupnih političkih i
ekonomskih posledica koje su iz toga proizašle, uslovili su i određena preusmeravanja
spoljnopolitičkih i ekonomskih diplomatskih prioriteta. U današnjem svetu u kome
međunarodni i ekonomski odnosi predstavljaju sistem odnosa moći, političke i ekonomske,
postepeno se oformljuje sistem koji sve više nastoji da ograniči države i pojedinačne
privredne subjekte. Privrede postaju sve manje nacionalne, a sve više globalne,
pretvarajući se tako u transnacionalni sistem proizvodnje, koji se temelji na međunarodnoj
podeli rada. Međutim, bez obzira na ovaj evidentan trend u međunarodnim političkim i
ekonomskim odnosima uloga država i diplomatija, kao instrumentarija promovisanja i
zaštite interesa zemalja ostaje vrlo značajna, a posebno ona u oblasti ekonomskih odnosa
(tzv. ekonomska diplomatija). Najrazvijenije zemlje, koje svoju moć temelje na
ekonomskoj superiornosti, vojnoj nadmoći i nadmoći u domenu proizvodnje, svoje
spoljnopolitičke prioritete sve više prebacuju i vezuju za ekonomsku sferu, nastojeći da
svoje interese realizuju, pored ostalog, i snažnim diplomatskim ekonomskim angažmanom.
Uključivanje zemalja u razvoju i zemalja u tranziciji u tradicionalne međunarodne
institucije (STO) i različite ekonomske integracije i trgovinske blokove (EU, NAFTA,
ASEAN i dr.), zahteva novi model nastupa i diplomatskog delovanja, radi što bolje zaštite
njihovih ekonomskih i političkih interesa u procesu globalizacije savremenih ekonomskih
odnosa.
1.1. Pojmovno određenje ekonomske diplomatije
Ekonomska diplomatija se bavi pitanjima ekonomske politike, tj. radom delegacija
u standardnim stalnim organizacijama kao što je STO i BMP (Banka za međunarodna
poravnanja – Bank of International Settlement) . Ekonomski diplomate takođe prate i
izveštavaju svoje vlade o ekonomskoj politici u drugim zemljama, kao i savetuju ih kako
najbolje da odgovore tim izazovima. Ekonomska diplomatija koristi ekonomske resurse,
bilo kao koristi ili sankcije, radi ostvarivanja posebnih ciljeva spoljne politike.
Vlade su takođe spremne da podržavaju nacionalni ekonomski razvoj pružanjem
podrške svojim sopstvenim preduzećima, na primer, u formi saveta šta treba da izvoze,
pravne pomoći, izvoznih dozvola i podsticaja/podrške kada im je potrebno. Takva podrška
3
uključuje pomoć nacionalnim preduzećima da osnuju svoje filijale na drugim tržištima. U
isto vreme, njena funkcija može takođe da uključi pripremu podrške stranim preduzećima
zainteresovanim za investiranje u zemlji.
Sam termin je, kako navodi prof. dr Vladimir Prvulović1 u svojoj knjizi Ekonomska
diplomatija, Treće izdanje, francuskog porekla La diplomatie economique. Ovaj autor,
pozivajući se na tradicionalne veze francuske i ruske škole klasične diplomatije, ističe da
se termin ustalio i u ruskoj literaturi kao Ekonomičeskaja diplomatija. Za razliku od njih, u
anglosaksonskoj terminologiji, tj. u engleskoj i američkoj literaturi, koristi se izraz
međunarodni biznis ili trgovinska diplomatija2.
Prof. Prvulović objašnjava da terminološka razlika podrazumeva i izvesne nijanse u
definisanju samog pojma. Po francusko-ruskoj školi (Hauser, Coper, Ornatski), ekonomska
diplomatija je korišćenje državnih diplomatskih instrumentana i metoda, kao i ekonomskih
mera i instrumenata, na bilateralnoj i multilateralnoj osnovi radi obezbeđenja razvoja
nacionalne privrede i zaštite spoljnoekonomskih interesa zemlje. Međunarodni biznis ili
trgovinska diplomatija, po američkim shvatanjima, podrazumeva aktivnost države na
promociji i zaštiti interesa nacionalnih firmi na međunarodnom planu, pregovore sa u čijim
zemljama američke kompanije posluju, sprečavanje i izbegavanje ekonomskih konflikata
na domaćem i međunarodnom planu, prikupljanje informacija i globalne promocije
američke izvozne ekspanzije preko državnog diplomatskog aparata, a uz sadejstvo
američkih kompanija u pregovorima. Prof. dr Vladimir Prvulović3 ističe da ekonomska
diplomatija predstavlja specifičan i istančan spoj diplomatije u klasičnom smislu,
ekonomskih nauka i nauka menadžmenta, metoda i tehnika pregovaranja sa stranim
partnerima, odnosa s javnošću i prikupljanja ekonomskih informacija od interesa za
privredu svoje zemlje ili kompanije, u cilju prodora na svetsko tržište.
1.2. Geneza ekonomske diplomatije kao discipline
Diplomatija je evoluirala tokom vremena pa su njena definicija i profesionalni
identitet diplomate takođe evoluirali. Podaci o istoriji diplomatije pokazuju da ona datira
još od stare Grčke i da je evoluirala tokom vremena. Značajan doprinos diplomatskim
metodama učinjen je u istorijskim etapama, počev od perioda procvata italijanskih
1 Andrej Grubačić: Globalizacija nepristajanja, str. 1152 Na engleskom - international business or trade diplomacy.3 Miletić, D.S., Proces globalizacije i problemi korupcije savremenog sveta, str 80
4
gradova-država, potom u Francuskoj pre i nakon Francuske revolucije, u Engleskoj počev
od industrijalizacije i ekspanzije njene imperije. Sistematski doprinosi su uglavnom počeli
u SAD, naročito posle Drugog svetskog rata. Moderna diplomatija, prema mnogim
izvorima, nastaje nakon potpisivanja Vestfalskog mira 24. oktobra 1648. godine između
cara Ferdinanda III, nemačkih kneževa, predstavnika Holandije, Francuske i Švedske.
Tačnije rečeno, Vestfalski mir predstavlja seriju sporazuma kojima je završen
Tridesetogodišnji rat. Španski sporazum, kojim je završen Osamdesetogodišnji rat potpisan
je 30. januara 1648. godine. Ugovorom su priznate nezavisnost Holandije i Švajcarske
konfederacije. Ugovor o Pirinejima iz 1659. godine smatra se delom Vestfalskog
sporazuma, a potpisale su ga Francuska i Španija. Tako, mnogi istoričari Vestfalski mir
smatraju početkom moderne ere. Tim sporazumom storena je baza međunarodnog sistema
suverenih dežava. Vestfalski sporazum sadrži četiri osnovna principa:4
- Princip suvereniteta nacija-država i fundamentalno pravo na samoopredeljenje;
- Princip pravne jednakosti među nacijama-državama;
- Princip obavezujućih međunarodnih ugovora među državama, dakle vezujućih
ugovora, i
- Princip neintervencije jedne države u unutarnja pitanja druge države.
Zbog tih principa Vestfalski ugovor iz 1648. je izuzetno značajan za međunarodne
odnose. Tim ugovorom stvorena je baza modernog međunarodnog sistema nezavisnih
nacija-država. Međutim, novija istorija svedoči da u konflikte mogu da uvlače i nedržavni
akteri. Udar na Svetski trgovinski centar u Njujorku, 11. septembra 2001. godine, suočio je
jednu državu (SAD) i njen savez sa jednim nedržavnim akterom (Al-Qaeda) koji teroriše
širom sveta preko raznih mreža i saveza. Pol Mirc kaže:5 „...evrocentrički karakter
Vestfalskog sistema« ne bi mogao više odgovarati globalizovanom svetu danas i sutra“.
Uz nacionalnu državu postoje danas takođe sub-nacionalni akteri6, supranacionalni akteri7 i
nedržaavni akteri, koje sve učestvuju u oblikovanju međunarodnih odnosa.
U svetlosti ovog razmnožavanja aktera uključenih u međunarodne odnose i
diplomatske aktivnosti, Melisen nudi najjezgrovitiju definiciju savremene spoljne politike i
diplomatije, koja glasi:8 „Diplomatija se definiše kao mehanizam zastupanja, komunikacije
4 Andrej Grubačić: Globalizacija nepristajanja, str. 126
5 Miletić, D.S., Proces globalizacije i problemi korupcije savremenog sveta, str 826 Na primer, regioni u pojedinim zemaljama, Nemačke.7 Na primer, EU, NAFTA8 Andrej Grubačić: Globalizacija nepristajanja, str. 129
5
i pregovaranja preko kojih države i drugi međunarodni akteri vode svoje
poslove“. Melisenova definicija9 najbolje odražava i obuhvata post-modernu prirodu
diplomatije koju karakteriše simultano učešće mnoštvo državnih i nedržavnih aktera. Tako,
veće zastupanje i učešće različiiitih interesnih grupa vodi, de facto, demokratizaciji
političkih procesa na nacionalnim i globalnom nivou, što čini diplomatiju i međunarodne
odnose podložnim raznim uticajima fragmentacije i mogućem izbijanju konflikata zbog
potencijalne paralize koju mogu da prouzrokuju isuviše mnogo državnih i nedržavnih
aktera sa često uzajamnim ekskluzivnim političkim ciljevima.
Ekonomska diplomatija je suočena sa veoma kompleksnim standardima koje
regulišu organizacije odgovorne za ekonomsku politiku kao što su, na primer, Svetska
trgovinska organizacija (STO), Mođunarodni monetarni fornd (MMF) ili Organizacija za
ekonomsku saradnju i razvoj (OECD), mnoge vlade poseduju učešće brojnih ministarstava
specijalizovanih za ekonomska i finansijska pitanja čime smanjuju ili, čak, neutrališu uticaj
i ulogu ministarstva spoljnih poslova. Na primer, državna administracija SAD je
centralizovala moć odlučivanja u vezi sa trgovinskim pregovorima u okviru STO u novo
stvorenoj izvršnoj službi Predsednika, Služba trgovinskog predstavništava SAD10. Uz to,
Američka administracija je osnovala Agenciju koja je locirana u Vašingtonu za
unapređenje politike koordinacije za vreme Kenedi runde GATT-a, čime je ograničila
kompleksnost među ministarskog sukoba nadležnosti, kao i spoljnog uticaja članova
Kongresa i raznih lobističkih grupa.
Napori specijalizovanih ministarstava da vode politiku koja se odnosi na
problematiku međunarodnog pregovaranja i da utiču na strukturu i mehanizme globalnog
upravljanja bacili su u zasenak prethodnu prominentnost ministarstva spoljnih poslova
(MSP) na ekonomskom i trgovinskom polju. Rast ovih netradicionalnih žanrova multi-
ministarstava, međunarodna diplomatija je, na primer, vidljiva u Ženevi gde ambasade
mnogih industrijskih zemalja u STO poseduju veći broj službenika nego što je to slučaj sa
njihovim bilateralnim ambasadama u Bernu, u Švajcarskoj. Veći broj službenika je rezultat
rasta broja diplomata nav MSP i vladinih zvaničnika.
1.3. Ciljevi i načela ekonomske diplomatije
9 Isto, str. 129
10 Na engleskom - the Office of the United States Trade Representative – USTR
6
Osnovni ciljevi ekonomske diplomatije jesu u ekonomskom opštenju sa
inostrasnstvom, utvrđivanju konzistentne politike ekonomskog nastupa, obezbeđivanju
materijalnih resursa za takav nastup, kao i obučavanju kadrova koji će sprovoditi utvrđenu
politiku. Uz to, Ekonomska diplomatija ima za cilj i prikupljanje poverljivih ekonomskih
informacija o konkurentima, o situaciji na stranim tržištima,rivalima, ekonomskim
partnerima i kompanijama. Načela koja se primenjuju u ekonomskoj diplomatiji su:11
- Rešavanje pitanja od nacionalnog značaja;
- Predupređivanje konflikata;
- Rešavanje pitanja koja su u vezi sa nacionalnom privrednom;
- Podrška privrednim asocijacijama, preduzećima i drugim institucijama relevantnih
za razvoj privrede i unapređenja ekonomskih odnosa s inostranstvom.
2. FUNKCIONISANJE SVETSKOG TRŽIŠTA I SVETSKE
PRIVREDE
Nastankom i razvojem kapitalizma nastaje i razvija se svetsko tržište. Prerastanjem
manufakturne u industrijsku proizvodnju javlja se potreba za širenjem unutrašnjeg
(nacionalnog) tržišta. Proces industrijalizacije proizvodnje dovodi do produbljivanja
podele rada, do specijalizacije, ubrzava razvoj proizvodnih snaga, dovodi do masovne i
serijske proizvodnje, tako da unutrašnje tržište postaje preusko. S druge strane, uvećanje
kapitala i težnja za ostvarivanjem što većeg profita i profitne stope, nameće potrebu
traženja novih izvora sirovine i energije, jeftine radne snage, novih tržišta za proizvedenu
robu itd, tako da unutrašnje tržište postaje preusko i ono se sve više širi.
Svetsko tržište predstavlja skup odnosa ponude i tražnje koji se uspostavljaju
između robnih proizvođača iz različitih nacionalnih ekonomija. Svetsko tržište nije
homogeno. Ono se menja sa razvojem proizvodnih snaga, kao i obrnuto, razvojem
svetskog tržišta produbljuje se međunarodna podela rada i specijalizacija te ubrzava razvoj
proizvodnih snaga društva. Time proces stvaranja svetskog tržišta dovodi do stvaranja
svetske privrede kao određenog totaliteta, što je posebno izraženo u periodu posle Velike
ekonomske krize i Drugog svetskog rata.
2.1. Delovanje zakona vrednosti na svetskom tržištu
11 Andrej Grubačić: Globalizacija nepristajanja, str. 130
7
Zakon vrednosti ispoljava se na svetskom tržištu u obliku svetske cene proizvodnje
koja se formira posredstvom konkurencije i seljenja svih robnih proizvođača koji posluju
na svetskom tržištu, odnosno učestvuju u svetskoj privredi. Jer, cena uključuje
osamostaljivanje robne vrednosti u novcu i pretvaranje tržišne vrednosti u cenu
proizvodnje; i dalje, posredstvom procesa svetske konkurencije - pretvaranje „nacionalnih
prosečnih profitnih stopa“ u zajedničku, svetsku prosečnu profitnu stopu, tj. pretvaranje
„nacionalnih cena proizvodnje“ u svetsku cenu proizvodnje. Ta se cena formira na
svetskom tržištu pod uticajem konkurencije, uz učešće svih zemalja koje se javljaju kao
proizvođači (prodavci) odnosno potrošači (kupci) date vrste robe ili usluga u okviru iste ili
različitih proizvodnih grana. To znači da u osnovi svetske cene, koja se formira u procesu
razmene na svetskom tržištu, ne leži odnos ponude i tražnje, nego vrednost koju
determiniše prosečno, društveno potrebno radno vreme, nužno za njenu proizvodnju. „Ovo,
internacionalno društveno-potrebno radno vreme određuju internacionalni uslovi
proizvodnje i internacionalna produktivnost i intenzivnost rada, što se formira kao prosek
različitih nacionalnih uslova proizvodnje i različitih nacionalnih produktivnosti i
intenzivnosti rada.“12 Prilikom realizacije robe na svetskom tržištu, svaka zemlje realizuje
u dobijenom ekvivalentu - svetskom novcu, svoj rad samo u onoj meri u kojoj on dobija
internacionalno društveno priznanje, kao internacionalni društveno priznati rad, čiju meru
ne određuje zemlja sama, nego sve zemlje učesnice u svetskoj razmeni. Društvo se
neprestano razvija, revolucionišu se proizvodne snage, menjaju se načini proizvodnje, pa u
skladu s ovim se menjaju i forme društvene ocene individualnog (nacionalnog) utrošenog
rada. Usled sve intenzivnije trgovinske razmene između zemalja sveta, proces formiranja
jedinstvene internacionalne vrednosti roba i njenog konkurencijom preobraženog oblika -
svetske cene proizvodnje, neprekidno se odvija.
2.2. Globalizacija svetske privrede
Naročito nova naučno-tehnološka revolucija (informatička tehnologija) jača
međunarodnu podelu rada i sve veću međuzavisnost pojedinih zemalja, što uslovljava da
svetska trgovina, kao i međunarodno kretanje kapitala i radne snage postanu sve važniji
faktori privrednog razvoja. Savremenu svetsku privredu karakteriše internacionalizacija
kapitala i proizvodnje, snažno prisustvo države u privredi, te globalizacija svetske privrede.
Naime, ocenjuje se da ranije procese ekonomske integracije u svetskoj privredi danas
12 Miletić, D.S., Proces globalizacije i problemi korupcije savremenog sveta, str. 114
8
zamenjuje proces globalizacije svetske privrede. Taj proces čini formiranje
Severnoameričke unije, Evropske unije i Istočno-azijske unije. Između njih se odvija
proces borbe za dominaciju u svetskoj privredi i na svetskom tržištu. Sve to podstiče
proces internacionalizacije kapitala i proizvodnje, što je u logici oplodnje kapitala. Jer u
prirodi je kapitala širenje, prevazilaženje nacionalnih okvira i težnja ka svetskoj
dominaciji. Ovi procesi su naročito intenzivirani počev od 70-ih godina ovog veka.
Klasična međunarodna podela rada doživljava bitnu transformaciju. Ona se danas
odvija kroz intrakompanijsku i interkompanijsku međunarodnu podelu rada
transnacionalnih kompanija, kao i kroz industrijsku kooperaciju, fuziju i sl., što pretežno
ostvaruju same korporacije. Ti procesi dovode i do novih odnosa u svetskoj privredi. Oni,
na jednoj strani, dovode do stvaranja i jačanja razvijenih „centara“, a, na drugoj strani,
dovode do nerazvijene „periferije u svetskoj privredi“. Time kapital, iako nosi nacionalno
obeležje, po mnogo čemu je integrisan u svetski reprodukcioni lanac kapitala preko
transnacionalnih kompanija.
Često se savremena svetska privreda označava kao privreda transnacionalnih
korporacija. Ocenjuje se da od 80-ih godina ovog veka transnacionalne kompanije
kontrolišu preko 50% svetske proizvodnje, 2/3 svetske trgovine i 3/4 međunarodnog
transfera tehnologije, s tendencijom daljeg porasta.
Novinu savremene svetske privrede čini kretanje u trouglu: Zapad-Istok-Jug, gde su
promene evidentne i brze po svojim efektima, složeni procesi tranzicije u zemljama Istočne
Evrope i novim državama nastalim raspadom SSSR-a. Težište interesovanja gotovo svih
zemalja sveta prebacuje se sa ideološko-političkog i vojnog kompleksa na ekonomsko-
tehnološki razvoj. Zavisnost u svetskoj privredi sve više se uspostavlja preko novih
tehnologija i finansija na osnovu čega se uspostavlja nova matrica zavisnosti i dominacije.
Imperativ napretka čini razvoj nauke i tehnologije. Tako dostignuća ove naučno-
tehnološke revolucije ubrzavaju proces globalizacije svetske privrede i dovode do jačanja
međuzavisnosti u svetskoj privredi i na sveskom tržištu. naravno, ova međuzavisnost je
različita za različite zemlje. Razvijene zemlje koje su se izdvojile snagom svojih
tehnoloških dostignuća i raspoloživog finansijskog kapitala, faktički upravljaju ukupnim
razvojnim procesima u svetu, čime određuju tempo i procese društveno-ekonomskog
razvoja zemalja u razvoju bivših socijalističkih zemalja.
2.3. Novo ekonomsko jedinstvo sveta
9
Navedeni i slični problemi savremene svetske privrede usporavaju razvoj, kako
nerazvijenih, tako i razvijenih zemalja, zbog čega se neminovno nameće potreba za
uspostavljanjem novog međunarodnog ekonomskog poretka. To nalaže potrebu izmene
postojeće ekonomske situacije i stvaranje svetskog ekonomskog jedinstva na novoj,
uravnoteženijoj (skladnijoj) osnovi.
Obezbeđenje novog ekonomskog jedinstva sveta zahteva pre svega ubrzani
industrijski razvoj nerazvijenih zemalja i prilagođavanje privrednih struktura razvijenih i
nerazvijenih zemalja novoj međunarodnoj podeli rada.
To podrazumeva stvaranje takvih uslova u svetskoj privredi i na svetskom tržištu u
kojima će zemlje moći da pođu onim putevima privrednog razvoja koji najbolje
odgovaraju njihovim ekonomskim mogućnostima i širim društvenim potrebama.
Privredni razvoj nerazvijenih zemalja doprinosiće, putem povećanja kupovne moći
i apsorpcionih mogućnosti tržišta, daljem razvoju industrijski razvijenih zemalja. Nova
međunarodna podela rada podrazumeva da nerazvijene zemlje proizvode i finalne
industrijske proizvode, radi supstitucije uvoza, kao i proizvodnju za izvoz primarnih
proizvoda, sve u odgovarajućoj kombinaciji koja će voditi računa o specifičnostima i
potrebama svake zemlje.
Da bi se nerazvijene zemlje osposobile za ovakav razvoj i podelu rada, neophodno
je na nivou svetske zajednice obezbediti odgovarajući transfer nauke i tehnologije iz
razvijenih u nerazvijene zemlje, zbog čega velika odgovornost pada kako na razvijene
zemlje, tako i na svetsku zajednicu kao celinu, pri čemu politika oslanjanja na sopstvene
snage treba da ima prioritetni značaj.
3. GLOBALIZACIJA I SVETSKA PRIVREDA
Fenomen globalizacije predstavlja značajan izazov za ekonomsku nauku.
Globalizacija svetske privrede predstavlja proces čije posledice daleko nadilaze
ekonomsku sferu savremenog društva i koji je danas predmet raznih multidisciplinarnih
istraživanja.
Globalizaciju karakteriše sve veća međuzavisnost nacionalnih ekonomija sa
svetskom privredom.
3.1. Regionalni trgovinski sporazumi
10
U svetskom trgovinskom sistemu sve je veći udeo regionalnih trgovinskih
sporazuma (rTS). U martu 2003. godine samo četiri članice Svetske trgovinske
organizacije (STO): Hongkong (Kina), Makao (Kina), Mongolija i Kineski Taipei, nisu
bile učesnice nekog regionalnog trgovinskog sporazuma. S izuzetkom Mongolije, sve one
pregovaraju o regionalnim trgovinskim sporazumima.13 Regionalizam bi mogao da bude
prolazna faza ka daljoj liberalizaciji trgovine na multilateralnom nivou. Međutim, rastući
broj rTS takođe može da bude prepreka tome. Mnoštvo RTS će neizbežno izazvati izvesnu
meru „skretanja“ trgovine (smanjenje razmene sa trećim zemljama). Preklapanje velikog
broja rTS može pravila razmene da učini nepreglednijim i time ugrozi osnovne principe
Svetske trgovinske organizacije. STO za prevazilaženje tog stanja predlaže primenu dva
principa. Prvo, da zemlje ne stvaraju rTS sa međusobnim povlasticama koje ne bi bile
spremne da odobre i drugim zemljama, na multilateralnoj osnovi. Drugo, da postojeći rTS
postave vremenski plan postepene, nediskriminatorne multilateralne primene međusobno
odobrenih povlastica. Sekretarijat Svetske trgovinske organizacije (STO) prikuplja podatke
o svim rTS u cilju da se ima snimak mreže međusobnih odnosa regionalnih trgovinskih
sporazuma na podregionalnom, regionalnom i međuregionalnom, kao i na globalnom
nivou. Njeni podaci pokazuju, tamo gde je to moguće, kako će se ova mreža najverovatnije
menjati tokom vremena do 2009.godine, imajući u vidu uticaj trgovinskih sporazuma koji
su trenutno u pregovorima. Podaci se odnose na sve regionalne sporazume, koji su poznati
Sekretarijatu Svetske trgovinske organizacije (STO) a koji imaju oblik slobodno-
trgovinskih zona (FTA), carinskih unija (CU) ili sporazuma koji vode stvaranju jednog od
ova dva, bilo da su na snazi od 31.jula 2000. godine ili su u pregovorima. Uključeni su
sledeći tipovi sporazuma, bilo da su na snazi ili su u planu14:
Slobodne trgovinske zone, kao sporazumi između dve ili više strana, u kojima se
razmenjuju recipročni carinski preferencijali (povlastice).
Carinske unije, definisane kao regionalni trgovinski sporazumi sa zajedničkom
eksternom carinskom tarifom. Slobodne trgovinske zone i carinske unije koje su po
prirodi asimetrične, tj. koje dozvoljavaju jednoj ili više strana duži period tranzicije
kako bi izvršile redukcije carinskih stopa.
3.2. Strane direktne investicije
13 Miletić, D.S., Proces globalizacije i problemi korupcije savremenog sveta, str 87
14 Isto, str 96
11
Strane investicije su ulaganja kapitala u stranu zemlju u očekivanju prinosa. Te
investicije mogu imati više formi: javne investicije od strane države, privatne investicije
pojedinaca i grupa i investicije preduzeća. Pravi se jasna razlika između portfolio i
direktnih investicija.
Strane portfolio investicije se odnose na kupovinu stranih akcija, bonova ili drugih
hartija od vrednosti u očekivanju prinosa. Prinos se očekuje u formi dividendi, kamata ili
profita. Ne očekuje se kontrola nad preduzećima u koja se investira.
Tabela 1 Direktna strana ulaganja u pojedine zemlje u periodu od 1989 do
1995 godine, izražen u milionima US $.
1989 1990 1991 1992 1993 1994 1995
Argentina 1,028 1,836 2,439 4,179 6,305 1,200 3,900
Brazil 1,267 989 1,103 2,061 1,292 3,072 4,859
Čile 1,289 590 523 699 841 2,518 3,021
Kina 3,393 3,487 4,366 11,156 27,515 33,787 37,500
Kolumbija 576 500 457 790 960 1,667 1,200
Češka Republika NP NP NP NP 568 862 2,500
Egipat 1,250 734 253 459 493 1,256 1,000
Madarska NP NP 1,462 1,479 2,350 1,144 3,500
Indija 252 162 141 151 273 620 1,750
Indonezija 682 1,093 1,482 1,777 2,004 2,109 4,500
Malezija 1,668 2,333 3,998 5,183 5,006 4,348 5,800
Meksiko 3,174 2,549 4,742 4,393 4,389 7,978 6.984
Maroko 167 227 375 503 590 555 417
Nigerija 1,882 588 712 897 1,345 1,959 1,340
Peru 59 41 -7 145 371 2,326 900
Filipini 563 530 544 228 1,025 1,457 1,500
Poljska 11 89 291 678 1,715 1,875 2,510
Rumunija NP NP 40 77 94 340 373
Rusija NP NP NP NP NP 637 2,017
Singapur 2,887 5,575 4,879 2,351 5,016 5,588 5,302
Južna Koreja 758 788 1,180 727 588 809 1,500
Tajvan 1,604 1,330 1,271 879 917 1,375 1,470
Tajland 1,775 2,444 2,014 2,116 1,726 640 2,300
Turska 663 684 810 844 636 608 1,037
Venecuela 213 451 1,916 629 372 764 245
Izvor: web prezentacija svetske banke(www.worldbank.org)
Strane direktne investicije nasuprot portfolio investicijama zahtevaju angažovanje
menadžmenta u poslovanju preduzeća u koja se investira. Svrha je kontrola poslovanja i
pristup stranim tržištima, veća prodaja u inostranstvu nego putem klasičnih izvoznih
poslova, pristup inostranim izvorima i delimično vlasništvo.
12
Strane investicije rastu brže od svetske trgovine s tim što portfolio investicije rastu
nešto brže od stranih direktnih investicija. Trijada (SAD, Japan i Evropska Unija) daju
preko 80 procenata stranih direktnih investicija i portfolio investicija. Oko četrdeset hiljada
preduzeća su glavni akteri u stranim direktnim investicijama. Preduzeća sve više
procenjuju regione a ne pojedine zemlje kao područja investiranja atraktivna za strane
direktne investicije. Postoji komplementarnost međunarodne trgovine i direktnih
investicija.
Strane direktne investicije obično impliciraju vlasništvo akcija od bar 10 ili 25%
kada strani investitori kontrolišu poslovanje preduzeća. Razlozi za investicije u odnosu na
trgovinu su brojni. Jedan od ključnih je povećanje prodaje. Nema koristi od ekonomije
veličine u zemlji, visoki su transportni troškovi, nema domaćih kapaciteta, postoje
ograničenja u trgovini i niži su troškovi poslovanja van sopstvene zemlje. Drugi bitan
razlog je pribavljanje vrednih izvora. Uštede su zbog vertikalne integracije sa filijalama
van zemlje, sniženja cena pribavljenih izvora i pristupa različitim izvorima. SDI
omogućavaju diversifikaciju poslovne aktivnosti u prodaji i u nabavci.
Neka preduzeća koriste SDI da smanje rizik i spreče konkurenciju da stekne
relativno trajnu konkurentnu prednost. Dilema kod SDI je da li kupiti postojeće preduzeće
ili izgraditi novo. Prednosti akvizicije (kupovine) su što se dobija na vremenu, izbegavaju
se problemi sa kojima se suočava svako novo preduzeća, olakšava se finansiranje i ne
dodaju se novi kapaciteti na tržištu. Na izgradnju se ide kada na tržištu nema adekvatnog
preduzeća za akviziciju, sama akvizicija bi izazvala brojne političke i pravne probleme, a
postoje i teškoće u njenom finansiranju. Države u koje se investira zainteresovane su za
privredni rast i zaposlenost, da se bolje koriste određeni izvori i da se poboljšava kvalitet
proizvoda i usluga. Naravno, one nastoje da regulišu tok kapitala zahtevajući delimično
lokalno vlasnistvo nad aktivom preduzeća. Neke zemlje još uvek preferiraju više zajmove
plašeći se da strani vlasnici ne kontrolišu bazične sektore privrede. Novije teorijsko
objašnjenje SDI se zasniva na paradigmi „imperfektnosti tržišta“15. Model imperfektnosti
tržišta pomaže da se identifikuju grane u kojima će preduzeća verovatno proširiti svoju
delatnost lokalno ili međunarodno. Naime, menja se geografski horizont preduzeća i ono
se stimuliše da se internacionalizuje. Preduzeće predpostavlja da raspolaže potrebnim
izvorima i znanjem i da za SDI u svetu postoje dobre mogućnosti. Da bi uspešno poslovalo
u stranoj zemlji preduzeće treba da ima prednosti nad domaćim preduzećima.
3.3. Strategijske alijanse i proces globalizacije
15 Miletić, D.S., Proces globalizacije i problemi korupcije savremenog sveta 111
13
Pored međunarodne trgovine i stranih direktnih investicija strategijske alijanse
(SA)16 su treći pokretač procesa globalizacije. Koriste se i termini ugovorna saradnja i
globalno strategijsko partnerstvo. Termin alijansa pokriva sve oblike saradnje između
preduzeća u međunarodnoj ekonomiji koji su više od uobičajenih tržišnih transakcija a
manje od spajanja i pripajanja preduzeća. Svrha ulaska u SA treba da bude jačanje
konkurentske prednosti preduzeća na celini globalnog tržišta ili na segmentima i nišama
globalnog tržišta. Ukoliko se to ne postiže bolje je da preduzeće samostalno nastupa na
tržištu. Kao i svi ostali oblici saradnje i SA nose sa sobom kako mogućnosti tako i
opasnosti. Zato je pre odluke o ulasku u SA potrebno da preduzeće postavi pitanje sta je
osnova za konkurentsku prednost preduzeća? Za dobar broj preduzeća strategijsko
partnerstvo s obzirom na izvore, stručnost i sposobnost sa kojom raspolažu je jedini način
da participiraju uspešno na globalnom tržištu. Strategijske alijanse su veoma popularne
iako empirijske studije ukazuju da je velika stopa promašaja. Preduslov uspeha je
obostrana korist partnera. Idealan je kompetentan partner sa izvorima i sposobnošću sa
kojim postoji uzajamno poverenje. To mogu biti i mala preduzeća. Izneta je ocena da
postoje tri faktora koji su doprineli rastu strategijskih alijansi17:
1. tehnološki napredak koji je uticao na promenu tradicionalnih konkurentskih
prednosti preduzeća,
2. povećanje promena i
3. intenzitet i neizvesnost istraživanja i razvoja kao i proizvoda, smanjenje trajanja
životnog ciklusa proizvoda, itd.
3.4. Multinacionalne kompanije
Multinacionalne kompanije nisu samo produžeci moći države, ako je to ikada
uopšte tako i bilo; one su samostalni akteri sa sopstenim interesima isprepletanim na
globalnom, supranacionalnom planu, akteri koji sada već skoro samostalno pletu mrežu
globalnih institucija i odnosa. Vođeni interesima osiguravanja prosperiteta i dobrobiti
države postaju grabljivice koje štite svoja preduzeća i napadaju ona druga. Domen u kome
je globalizacija danas najdalje otisla i razotkrila opadajući i suženi domen državnog
suvereniteta su medunarodne finansije, domen koji je u srednjem veku upravo bio uporisna
16 Andrej Grubačić: Globalizacija nepristajanja, str. 130
17 Isto, str. 138
14
tacka ustanovljavanja drzavnog svereniteta, kada je silom moći i vlasti država nametnula
svoj monetarni i fiskalni suverenitet u domenu kovanja novca i placanja poreza. Uspon
transnacionalnih kompanija, kao sve značajnijih subjekata međunarodnih ekonomskih
odnosa, neretko važnijih i od samih država, jeste jedno od najbitnijih obeležja ekonomske
globalizacije. Velike svetske sile, radi ostvarivanja svojih interesa često koriste sredstva
ekonomskog pritiska i ucene. Po svom cilju, obliku ispoljavanja, snagama koje ih sprovode
i posledicama koje iz njih proizilaze ona su dobila takva obeležja da se danas često govori
o ekonomskom ratovanju. Korišćenje ekonomskih sredstava u političke i vojne svrhe ima
za cilj da ekonomski i tehnološki potčine nedovoljno razvijene i slabije zemlje.
Posebno mesto i ulogu u tome imaju transnacionalne kompanije na čijoj logici
dominacije i kontrole tržišta i izvoza kapitala, odnosno globalizma, nastaje izuzetna
potreba ovladavanja znanjem u svim njegovim vidovima, jer je ekonomsko ratovanje
neprekidno. Zato je informacija danas, posebno prava, proverena i pravovremena, ključni
elemenat ravan kapitalu uloženom u neku ekonomsku operaciju. Da bi se postigli
definisani ciljevi transnacionalnih kompanija, čitavi timovi stručnjaka rade na poslovima
praćenja, otkrivanja, prikupljanja i analize informacija, koje dostavljaju poslovodnim
rukovodstvima svoje kompanije ili državnim organima Kao pozitivni efekti prisustva
transnacionanih kompanija, kao „motora” privrednog rasta u zemljama tzv. trećeg sveta,
najčešće se navode novi „sveži” kapital u vidu direktnih investicija, bez čega ne može biti
nikakvog privrednog rasta; nova tehnologija, bez koje nije moguć nikakav napredak u
podizanju kvaliteta proizvoda, konkurentnosti, strukturnih promena itd; povećanje
zaposlenosti, ali i nezaposlenost, kada se izvodi tehnološka modernizacija, ili prilikom tzv.
preuzimanja, kada se zatvaraju preuzeta domaća preduzeća; porast izvoza i deviznih
prihoda neophodnih za servisiranje spoljnih dugova i za novi uvoz.
Početkom 21. veka, transnacionalne kompanije kontrolišu direktno ili indirektno,
dve trećine svetske proizvodnje i trgovine, i tri četvrtine međunarodnog transfera
tehnologije. Velika koncentracija industrijskog i finansijskog kapitala preti da narednih
godina dostigne takav stepen ekonomske finansijske moći da će biti u stanju da praktično
kontroliše državne institucije, pa čak i ustanove međunarodne zajednice.
I I ZAKLJUČAK
15
Svetska privreda se mnogo promenila od Drugog svetskog rata. Svetska banka
opisuje to kao period šokova i prilagođavanja. Ovi šokovi su bili stvoreni naftnim krizama
’70-tih, dužničkom krizom „trećeg sveta“ 1982. i uticajem kolapsa komunizma 1989.
Možda je najznačajnija promena pojava globalnih tržišta.
Nova naučno-tehnološka revolucija (informatička tehnologija) jača međunarodnu
podelu rada i sve veću međuzavisnost pojedinih zemalja, što uslovljava da svetska
trgovina, kao i međunarodno kretanje kapitala i radne snage postanu sve važniji faktori
privrednog razvoja. Savremenu svetsku privredu karakteriše internacionalizacija kapitala i
proizvodnje, snažno prisustvo države u privredi, te globalizacije svetske privrede. Naime,
ocenjuje se da ranije procese ekonomske integracije u svetskoj privredi danas zamenjuje
proces globalizacije svetske privrede.
Taj proces čini formiranje Severno-američke unije (SAD, Kanada i Meksiko) koja
teži da se proširi na zemlje Latinske Amerike i Afrike, Evropske unije (Zapadno-evropske
unije) koja teži da se proširi na zemlje Istočne Evrope i Severne Afrike i Istočno-azijske
unije (Japan i tzv. „mali azijski tigrovi“) koja nastoji da se proširi na zemlje Azije. Između
njih se odvija proces borbe za dominaciju u svetskoj privredi i na svetskom tržištu. Sve to
podstiče proces internacionalizacije kapitala i proizvodnje, što je u logici oplodnje kapitala.
Glavne tendencije u savremenoj svetskoj privredi su: dalje produbljavanje
međunarodne podele rada, rastuća međunarodna specijalizacija i kooperacija, snažni
procesi spoljnotrgovinske razmene (ona raste brže od rasta svetske proizvodnje), ubrzanje
kretanje kapitala, transfer znanja i tehnologije, snažna međunarodna ekspanzija banaka,
prodor transnacionalnog kapitala u nove sektore vanmaterijalne proizvodnje, gde se
ostvaruju visoki profiti (naučno-istraživačke delatnosti i sl.). Suštinu funkcionisanja
savremene svetske privrede čini sledeće: nacionalne privrede se ponašaju u skladu sa
logikom svog uspešnog teritorijalnog funkcionisanja i razvoja (horizontalni tip
globalizacije). S druge strane, transnacionalne korporacije ponašaju se po logici težnje za
dominacijom i potčinjenošću ostalih na svetskom tržištu (funkcionalni tip globalizacije).
Na osnovu prve logike svetska privreda integriše se približavanjem, uklanjanjem
institucionalnih prepreka međunacionalnom privredama po teritorijalnom preseku.
Slobodne izvozne proizvodne zone su izvozno orijentisane i većina zemalja
osnivača zone svojim zakonodavstvom predviđa da uslov poslovanja preduzeća u ovoj
16
zoni bude obaveza izvoza određenog procenta ostvarene godišnje proizvodnje. U zoni
mogu poslovati kako domaći, tako i strani rezidenti.
Metode privlačenja firmi u zonu su različite od zemlje do zemlje. Po pravilu je uvoz
robe i komponenata, za potrebe firme u zoni, na režimu LB (slobodan uvoz). Zatim ovaj
uvoz je oslobođen uvoznih carinskih, poreskih i raznih drugih dažbina i taksi. Po pravilu se
prilikom uvoznog carinjenja u zonu, plaća samo taksa za carinsko evidentiranje.
Stepen olakšica i pogodnosti koje firma iz zone ostvaruju zavisiće od kreativnosti i
ciljeva zemlje domaćina i njenih zakonskih propisa.
Od osnivanja prvih slobodnih izvoznih proizvodnih zona (pedesete godine
dvadesetoga veka u Irskoj) do kraja dvadesetoga veka širom sveta formirano je preko 850
ovakvih zona. U zemljama u kojima su osnovane ova zone su postale nosioci izvoza,
razvoja, zaposlenosti i integracije u međunarodnu trgovinu. Orijentisane na izvoz ove zone
su, po pravilu, locirane na mestima sa kojih je lako i brzo moguće obaviti otpremanje robe
na različita tržišta. Zato su mesta njihovog lociranja, velike luke, blizina aerodroma,
raskrsnice puteva, blizina velikih tržišta susednih zemalja itd.
Izvozna proizvodna zona (IPZ) je nešto između zakupljenog skladišta i suverene
teritorije gde roba nije samo u prolazu, nego se tu i proizvodi, bez uvoznih i izvoznih
carina, a često i bez poreza na prihod i/ili vlasništvo. Ideja kako bi IPZ mogle pomoći
zemljama u razvoju pojavila se 1964. godine usvajanjem rezolucije koja potvrduje IPZ u
Ekonomskom i socijalnom veću UN-a, ali je zaživela tek početkom osamdesetih godina
20. veka kada je Indija uvela petogodišnji period poreskih olakšica za kompanije koje
proizvode u njenim zonama. Od tada je industrija u slobodnim trgovinskim zonama
jednostavno eksplodirala.
17
I I I LITERATURA
1. Andrej Grubačić, (2003), Globalizacija nepristajanja, Svetovi, Novi Sad,
2. Keegan J.W. (1995), Global Marketing Management, Fifth ed. Prentice-Hall
Englewood Cliffs, N.J.
3. Keohane, R.O., and Nye, J.S. (2003), „Globalization : What’s New, What’s Not?”,
in Held, D. and McGrew (eds.), The Global Transformation Reader (Cmabridge:
Polity Press).
4. Miletić, D.S., (2000.), Proces globalizacije i problemi korupcije savremenog sveta,
Zbornik radova na temu - Sistem i korupcija, Centar za ekonomska istraživanja
Instituta društvenih nauka, Beograd.
5. Petković T., (2006), Globalna ekonomija i poslovna diplomatija, VPŠ Čačak,
6. Petković T., (2006), Poslovna špijunaža i ekonomsko ratovanje, Public Triton,
Beograd,
Internet izvori:
- www.worldbank.org (ostvaren pristup dana 20.04.2011. godine)
- http://www.maturskiradovi.net/forum/Thread-funkcionisanje-svetskog-tr%C5%BEi
%C5%A1ta-i-svetske-privrede (ostvaren pristup dana 20.04.2011. godine)
- http://www.fefa.edu.rs/files/pdf/razno/
Svetska_ekonomska_kriza_i_posledice_po_privredu_Srbije.pdf (ostvaren pristup
dana 20.04.2011. godine)
- http://www.seminarskiradovi.net/citaonica/savremena_svetska_privreda.html
(ostvaren pristup dana 20.04.2011. godine)
18