KLASICIZAM I PROSVJETITELJSTVO

o javljaju se prvi put u Francuskoj početkom 17. stoljećao lat. classicus - izvrstan, uzorano oponaša se antika (konkretno Rim, pisci Aristotel i, najviše, Horacije)o klasicizam je epoha, a prosvjetiteljstvo pokreto od antike se preuzimaju književni rodovi (lirika, epika, dramatika)o strogo odijeljeni rodovi (nema mješanja tragičnog i komičnog, stiha i proze kao kod

Shakespearea)o najznačajniji su epovi i tragedijeo glavni teoretičar bio je Nicolas Boileau [Boalo] - njegovo djelo je „Pjesničko umijeće“o teme – povijest, legende i mitovi

Filozofije- pokreću se mnoge filozofije - RACIONALIZAM - lat. racio – razum

- glavni predstavnik René Descartés - („Cogito ergo sum“)- inzistiranje na učenosti svjetonazora klasicističke poetike

- DIDAKTICIZAM - zabaviti i poučiti - didaktika - MORALIZAM - moralna književnost – „aurea mediocritas“ zlatna sredina

- donosi etička načela koja se ne smiju prijeći- dobro biva nagrađeno, a zlo kažnjavano- likovi su visoko moralni- staleška klauzura – plemenitog porijekla (polubogovi)

Načela – strogo poštivanje svih načela; umjetnost se shvaća kao zanat

1. NAČELO VJERODOSTOJNOSTI ili ISTINOLIKOSTI – mogu se opisati događaji samo oni koji su prihvatljivi zdravom razumu

2. NAČELO DOLIČNOSTI – strogo poštivanje ukusa publike, ne smije se povrijediti pa je zato pisano sve visokim stilom; nema ubojstva na sceni

3. NAČELO PRAVILNIH KNJIŽEVNIH RODOVA – prvi put se definiraju 3 različita roda: lirika – oponašanje tradicionalnih lirskih formi (elegija, oda, idila, epistula +

sonet) epika – cijenjena, pišu se tradicionalni vergilijanski epovi dramatika – najdominantnija; pišu se klasicističke tragedije

o tragedija – pravila - visoki stil- jednostavna radnja (vezana samo uz 1 konkretan događaj s namjerom pronalaženja rješenja za problem)

- teme iz legenda i mitova te povijesti- poštivanje pravila o 4 jedinstva:

radnja – prema Aristotelu vrijeme – prema Aristotelu; od izlaska do zalaska sunca ili 24h, ili barem da

događaj ima svoj kontinuitet

mjesto – prema Castelvettru (renesansnom talijanskom teoretičaru) ton ili stil – djelo mora biti strogo odijeljeno prema rodovima (lirika, epika,

dramatika) i

stilovima (visoki, srednji i niski); u Francuskoj je karakterističan aleksandrinac (dvanaesterac)

psihološka analiza likova – poželjno je da likovi nisu plošni, vać da imaju barem nekakvu osobnost, a ako je moguće da dođu i do izražaja

- psihološki realizam kojeg je ustvrdio Déscartes iz klasicizma utjecao je i na moderne romane

o komedija – elementi iz tragedije vrijede i za komediju

Lirika – dolaze do izražaja tradicionalne forme- Klopstock, „Mesija“ (aluzija na „Izgubljeni raj“, Miltona)

Epika – stihovana – Voltaire, „Henrijada“ (nacionalna epopeja)- prozna – razvoj romana

- Voltaire „Candide“, „Mikromega“ (1. fantastična priča)- Richardson „Pamela ili nagrađena vrlina“ (sedimentalni roman)- Daniel Defoe „Robinson Crusoe“ (pustolovni roman – robinsonijada), „Moll Flanders“ (pikarski roman)

- Jonathan Swift „Gulliverova putovanja“ (alegorijsko-pastirični)- Henry Fielding „Tom Jones“ (pikarski)- Lawrence Sterme „Život i mišljenje Tristrama Shandyja“ (preteča modernog romana), „Sedimentalno putovanje po Francuskoj i Italiji“ (preteča romantizma)

- D. Diderot „Jakov fatalist“,“Paradox o glumcu“, „Redovnica“ (pripovijetka)

- J.J. Rousseau „Julija ili Nova Heloisa [Eloisa]“ (uzorak za romantični sedimentalni ep)

- G.E. Lessing „Hamburška dramaturgija“ (književni teorijski ep, ali vezan i uz dramu)

Dramatika – basne popularizira La Fontaine- G.E. Lessing „Miss Sara Samson“ (1. građanska drama, tragedija), „Hamburška dramaturgija“ (književni teorijski ep, ali vezan i uz dramu)

o Prosvjetiteljstvo – opći europski pokret čiji su nositelji građanstvo- razdoblje učenosti i razvoja znanosti, a posebno vidljiv velik utjecaj filozofa (Issac Newton, John Locke, René Déscartes, Thomas Hobbes, Spinoza, Leibnitz)

- najveći pothvat ikad napravlje vezan uz prosvjetiteljstvo bila je enciklopedija, a prvi ju je napisao D. Diderot

- za ovaj pokret rekli bismo još i da je politički, građanski i kulturni pokret, a započet je francuskom revolucijom, 1789. g.

- novi društveni poredak; razdoblje razvoja romama- najpoznatiji izdavači enciklopedija – Diderot, d’Amber, Voltaire, Montesquien, Hollbach, a oni su ujedno i prosvjetitelji

PIERRE CORNEILLE [1606. – 1684.]- 1. veliki pisac u vladavini Luja XIV.- najpoznatije njegovo djelo je „Le Cid“ (1637.), ali su ga kritičari popljuvali zbog

nepridržavanja Aristotelovih načela- motiviku preuzima od Guillema de Castra- ostala djela: „Cinna“ (1641.), „Horace“ (1640.), „Polyeucte“ (1641.-1643.) => sva

strogo po poetici

- „Le Cid“ je 1. tragikomedija u kojoj su psihološki ocrtani kakarteri, opće ljudske osobine

- donekle se podudara s epom „Pjesan o Cidu“ iz srednjeg vijeka- alexandrinac, 5 činova, ne poštuje pravila

JEAN RACINE [1639. - 1699.]- bio je veliko ime francuskog klasicističkog teatra uz Corneilla i Molierèa- odgojen u duhu jansenizma i odricanja- teološko učenje gdje oduzima čovjeku slobodu djelovanja i poziva ga na strogu

pobožnost, odricanje od svijeta, potpuna okrenutost unutarnjem životu, protivnici – isusovci

- djela: Andromaha” (1667.), “Britanik” (1669.), “Ifigenija” (1674.), “Fedra” (1677.), “Esther” (1689.) i “Athalie”

- „Phedre“ – preuzeta ponajprije od Euripidovog „Hipolita“, potom i od Senekine „Fedre“ (ali ne doslovno!)

- prava klasicistička tragedija koja poštuje načela u 5 čina sa alexandrincem- tema - Fedrino uzaludno nastojanje da suzbije neumjerenu strast prema posinku

Hipolitu, koju je izazvala Venera; žena raskidana strašću i osjećajem krivice; tema preuzeta i iz mitologije

- lik Enone – spiritus movens – pokretak radnje ili antagonist – pokretač radnje u negativnom smjeru

- objašnjenje Fedrine tragičnosti njenom porijeklu- kontrast erotizma i puritizma

JEAN BAPTISTE POQUELIN MOLIÉRE (pseudonim) [1623. – 1673]- sva njegova djela dijela se na:

1. FARSE – jednočinke – ili burleskne igre – grubi crni humor; „Lječnik protiv svoje volje“

2. COMEDIA BALETTI – karakterne komedije s glazbeno-plesnim dijelovima; „Građanin plemić, „Umišljeni bolesnik“

3. POLEMIČKE KOMEDIJE – komedije pisane u vlastitu obranu; „Kritika škole za žene“, „Versailleska improvizacija“

4. KOMEDIJE ZAPLETA – po uzoru na commediu del’arte; „Scapinove spletke“5. DRUŠTVENO-KRITIČKE KOMEDIJE – „Kačiperke“ ili „Preciozè“, „Škola za

muževe“, „škola za žene“, „Don Juan ili kameni gost“, „Mizantrop“ (čovjekomrzac),

„Georges Dandine“ [Žorž Danden], „Tartuffe ili varalica“ [Tartif], Škrtac“, „Učene žene“, „Amfitrion“

- velika prašina njegovih djela- Fran Krsto Franskopan „Jarme bogatih“ – prijevod „Geogesa Dandinea“- škrci - Plaut => Euklion, „Aulularija“

Moliere => Harpagon, „Škrtac“ Držić – Skup, „Skup“

- sve 3 komedije imaju 5 činova i likove škrtaca, a takvi motivi su iz farsi i talijanske comedie dell’arte

ŠKRTAC- poštuje jedinstva, nije pisana alexandrincem; Moliere nije volio pisati stihom, već

prozom- komedija intrige, društvena je i karakterna- kod Molierea je najkopliciranija radnja, a to se kosi sa klasicističkim načelima koje

nalaže jednostavnu radnju

- smješnost postignuta – glumcima (La Fleche – strijela, a glumi ga šepavac); sukobima (temelj starčeva straha), zapletima (npr. metodom qui pro qoua)

- čin matrimonijalizacije; tipizirani likovi (nasljeđe erudite!) – lukava Frosine, priprosti Jaques, škrti starac Harpagon)

- narušio klasicistička pravila! njegova krilatica bila je: „Svidjeti se i ganuti.“- njegove komedije su sinteza erudite, španjolskog baroka i plautovske komedije +

duha klasicizma (razum, didakticizam, jednostavnost)- njegovi likovi postaju tipovi i sinonimi za neke riječi – Harpagon – škrti starac,

Tartuffe – licemjerni čovjek- frančezarije - prijevodi i prilagodbe talijanskih i francuskih komedija na

hrvatski u Dubrovniku preuzima se samo osnovna nit, tema i ideja, a imena likova, jezik itd. se prevađa

na hrvatski, uzimaju se hrvatska imena; npr „Gartlic za čas kratit“, „Jarme bogatih“

CARLO GOLDONI [1707. – 1793.]- talijanski komediograf- najpoznatije komedije: „Kavana“ (1750.), „Gostioničarka Mirandolina“ (1753.),

„Grubijani“ (1760.), „Ribarske svađe“ (1762.), „Lukava udovica“, „Sluga dvaju gospodara“

- vrši reformu komičnog teatra – nastoji sprječiti zanatske glumce da posežu za izlizanim, neukusnim pošalicama

-sudjeluje u izgradnji komedije karaktera -smanjuje utjecaj komedije dell ’ arte -u dramski text uvodi zbilju, nema mitskih tema, antike i tradicije => tzv. Goldonijev realizam -uvodi karaktere iz svih staleža i kritizira plemstvo -utjecaj prosvjetiteljstva vidljiv u optimizmu i razumijevanju prema građanima i pučanima i blagoj ironiji

KRČMARICA MIRANDOLINA- komedija u kojoj nema poštivanja klasicističkih načela, 3 čina- visoki stil, ne poštuje stalešku klauzulu, poštovana jedinstva- tema manipuliranja žene muškarcima, likovi po uzoru na dell’arte- prikazujući postupke mlade gostioničarke Mirandoline u koju se zaljubljuju svi

muškarci plemićkog roda , suprostavlja se lik pučanke koja zna kako osvojiti ih te poigrati se njima sa svojim čarima

- na kraju se udaje za sobara Fabrizia- tema svakodnevna, nema vulgarizama

PIERRE BEAUMARCHAIS [1732. – 1799.] [Bomarše]- klasicistički komediograf- „Figarov pir“ – Mozart; „Seviljski brijač“, Rossini- opere koje su prema komedijama; Mozart i Rossini uzimaju njegova djela za opere

FRANÇOIS MARIE AROUET [1694. – 1778.] => VOLTAIRE (pseudonim – Arovet Li)

- Pariz, književnik, povjesničar, filozof i enciklopedist- poznat po aferama- u njegovim djelima je sveprisutna ironija, sarkazam, čak i groteska =>

realizam- napisao je ep protiv religijskog fanatizma koji je ujedno trebao biti francuski

nacionalni ep – „Henrijada“- tragedije: „Zaire“, „Alzire“, „Merope“

- romani: „Zadig“, „Micromega“, „Candide“- napisao i neka libreta- strastveni protivnik Crkve

CANDIDE ili OPTIMIZAM- tema: Candidov odlazak u svijet, protjeran zbog incestuozne ljubavi prema rođakinji

Cunegonda- ideja: optimizam je besmislica, treba biti realan i gledati realno na svijet- motiv: pokvarenost svijeta- Ženeva, 1759.- Candidus – lat. čist, naivan, nevin- 29 kratkih poglavlja - aluzije na „Guliverova putovanja“ i „Tisuću i jedna noć“- Candide doživljava pustolovinu za pustolovinom i sve se više razočarava u svoju

nauku koja je ujedno i Panglossova (njegov učitelj, veli da je Zemlja najljepše mjesto za život, sve je lijepo)

- nema previše realnih događaja koje je Voltaire uklopio u roman, jedna od njih je jedino potres u Lisabonu

- utopija – Eldorado- nerealnost likova – likovi na neki način umru pa ponovno ožive (npr. Cunegonda –

raspore joj trbuh pa se na kraju vraća živa), kao i nevjerodostojnost (događaji nisu prihvatljivi zdravom razumu)

- pregršt likova koji se samo spominju- Pangloss je utjelovljenje Gottfrieda Leibneza kojoj se Voltaire izruguje - ironija, sarkazam i groteska, pa i ismijavanje- nepravednost – sve dobre iskrene stvari koje je Candide naučio od

Panglossa se uvrću- roman možemo percipirati kao uvrnuti pikarski roman (pikarski je pustolovni sa

dobrim završetkom, a „Candide“ nema lijep završetak)- roman je čak više filozovsko-alegorijski nego pustolovni- za Voltairea je „Najbolje obrađivati sam svoj vrt.“ => rečenica kojom je Voltaire

završio roman sa zaključkom da je optimizam besmislica

sretno! lol :P