Da bismo mogli govoriti o utjecaju nezaposlenosti na psihološko zdravlje, nužno je spomenuti
dobrobiti koje pruža zaposlenost. Spomenimo samo neke: zarada, povišenje razine aktivacije,
raznolikost okoline i raznolikost socijalnih interakcija, vremenska struktura dana i ostvarenje
osobnog identiteta kroz radnu ulogu. Gubitak navedenih dobrobiti značajan je izvor stresa, a
on se događa gubitkom posla ili nemogućnošću pronalaženja zaposlenja. To pokazuju i
transverzalne i longitudinalne studije. Osim gubitaka, nezaposlenost uključuje i učenje novih
uloga te prilagođavanje promijenjenim okolnostima. Sve ove promjene za pojedinca
predstavljaju izvor stresa koji za sobom povlači i specifične promjene u doživljavanju i
ponašanju. Jednim imenom - to su psihološke posljedice nezaposlenosti.
Prva istraživanja psiholoških posljedica nezaposlenosti provedena su 30-ih godina prošlog
stoljeća i nastojala su utvrditi postoje li uopće takve posljedice (prema Fryer i Payne, 1986).
Budući da je odgovor bio potvrdan, kasnija su istraživanja usmjerena prvenstveno na
utvrđivanje njihove prirode i opsega. S tim je povezana i primjena istraživačkih konstrukata
kojima autori nastoje opisati zajedničke osobine različitih promjena u ponašanju i
doživljavanju a koje mogu biti posljedica nezaposlenosti. Jedan od takvih konstrukata je
psihološko zdravlje (Warr, 1983). Psihološko zdravlje označava cijeli niz afektivnih,
kognitivnih i bihevioralnih procesa, a proteže se od niskog ili narušenog do visokog ili dobrog
psihološkog zdravlja. Različiti aspekti psihološkog zdravlja mogu predstavljati posebne mjere
ili varijable u istraživanjima koja se bave psihološkim posljedicama nezaposlenosti.
Najvažniji nalazi o utjecaju nezaposlenosti na psihološko zdravlje
Anksioznost, depresija, nezadovoljstvo životom, napetost, sniženo samopoštovanje, osjećaj
beznađa i druga emocionalna stanja, operacionalizirani u formi prihvatljivo pouzdanih i
valjanih mjera istraživanih krosekvencijalnim nacrtima, pokazali su se jače izraženima kod
nezaposlenih ispitanika u odnosu na zaposlene. Uspoređujući zaposlene s nezaposlenima,
konzistentno dobivamo podatke o većoj socijalnoj izolaciji nezaposlenih kao i njihovoj nižoj
razini dnevne aktivnosti (Fryer i Payne, 1986). Također, postoji slaganje među rezultatima o
tome kako je fizičko i psihološko zdravlje nezaposlenih kao grupe niže od zdravlja
zaposlenih. No zanimljivi su podaci koji pokazuju da je razina psihološkog stresa, kao jedna
od varijabli psihološkog zdravlja (uključuje mjere nervoze, glavobolje, napetosti, straha,
dosade, usamljenosti, problema sa spavanjem, pomanjkanja energije), kod nezaposlenih u
odnosu na zaposlene ispitanike katkad i manja. (Fryer, 1998). Ipak, postoji veće slaganje o
tome kako nezaposleni imaju veće iskustvo napetosti i više negativnih emocija, u isto vrijeme
su manje zadovoljni životom, nesretniji, te proživljavaju manje ugode i pozitivnih emocija
(Fryer i Payne, 1986). Psihijatrijska oboljenja, depresija i anksioznost najčešće su ispitivani
GHQ-om (Upitnik općeg zdravlja, engl. General Health Questionnaire), a rezultati
konzistentno pokazuju da je učestalost tih stanja veća kod nezaposlenih nego kod zaposlenih.
Depresija je često mjerena i Beckovim inventarom depresije, pa tako i u istraživanju Feathera
i Barbera (1983) prema kojemu su skupine nezaposlenih depresivnije od zaposlenih.
Većina dosad spomenutih mjera psiholoških posljedica odnosila se na afektivna stanja, no
dosta je istraživanja usmjereno i na kognitivne poteškoće kao posljedicu nezaposlenosti. Zbog
poznate veze između afektivnog stanja i izvršavanja kognitivnih zadataka (to jest utjecaja
afektivnih stanja na kognitivne funkcije), kognitivne poteškoće ne možemo proglasiti
izravnom posljedicom nezaposlenosti, no javljaju se kod nezaposlenih pa ih je važno istražiti i
u tom kontekstu. Fryer i Warr (1984, prema Fryer i Payne, 1986) su otkrili da nezaposleni
imaju manje kognitivnih poteškoća nego što misle da imaju. Oni su naime uzeli dvije mjere
kognitivnih poteškoća - jedna je bio samoiskaz o kvaliteti koncentracije, osjećaju
"zahrđalosti" i vremenu potrebnom za promišljanje stvari, dok je druga mjera bila objektivnija
i sastojala se od broja zaboravljenih stvari s liste za kupovinu i razumijevanja pročitanog
materijala. Subjektivni doživljaj kognitivne deterioracije veći je od stvarnih promjena.
Kada je riječ o promjenama u samopoštovanju kao psihološkoj posljedici nezaposlenosti,
rezultati nisu tako jednoznačni. Warr i Jackson (1983) sugeriraju da nekonzistencija rezultata
proistječe iz činjenice da se mjere samopoštovanja sastoje od čestica kojima se procjenjuju i
negativni i pozitivni aspekti osobe. U svojoj studiji spomenuti autori nalaze da pozitivno
samopoštovanje ne ovisi o stanju zaposlenosti, dok nezaposleni sebe procjenjuju negativnije
na česticama negativnog samopoštovanja. Ipak, u većini istraživanja nije utvrđena povezanost
između globalnog samopoštovanja i nezaposlenosti (Warr, 1983).
Iako u psihologiji za to još uvijek ne postoje sasvim jasni dokazi, većina autora smatra da
stanje stresa loše utječe na fizičko zdravlje ljudi. Studije pokazuju da su nezaposleni lošijeg
zdravlja od zaposlenih (Fryer i Payne, 1986), ali pri interpretaciji ovakvih nalaza treba biti
oprezan. Lošije fizičko zdravlje nezaposlenih može biti indirektna posljedica nezaposlenosti
zbog općenito lošijih materijalnih uvjeta života nezaposlenih. U nekim su studijama
zabilježeni i podaci da među nezaposlenima postoji veći broj suicida i parasuicida (Fryer i
Payne, 1986). Mada i drugi gore navedeni nalazi zahtijevaju pomniju interpretaciju uzročno-
posljedičnih veza, ovi posljednji posebno jasno ukazuju na mogući utjecaj moderatorskih i
medijatorskih faktora na posljedice nezaposlenosti. Stoga ćemo posebnu pažnju posvetiti
upravo varijablama koje posreduju utjecaj nezaposlenosti na psihološko zdravlje pojedinca.
Varijable koje posreduju pri utjecaju nezaposlenosti na psihološko zdravlje
Nakon što je jednom utvrđeno da nezaposlenost prate psihološke promjene, započela su
istraživanja prirode ove povezanosti. Pažnja autora je usmjerena na otkrivanje posredujućih
varijabli koje utječu na povezanost stanja nezaposlenosti s različitim psihološkim promjenama
u pojedinca. Ovi utjecaji mogu biti mnogostruki. Različiti medijatori i moderatori posreduju
direktni utjecaj nezaposlenosti i sudjeluju u kreiranju krivulje utjecaja nezaposlenosti na
psihološko stanje čovjeka. Poznavanje medijatorskih i moderatorskih varijabli ima i mnoge
praktične implikacije budući da se njihovom manipulacijom može utjecati na intenzitet i vrstu
psiholoških posljedica nezaposlenosti. Pritom, moderatorskim varijablama nazivamo relativno
stabilne osobne karakteristike koje nisu pod utjecajem nezaposlenosti, ali utječu na
povezanost nezaposlenosti i psihološkog zdravlja pojedinca. Medijatori se također odnose na
individualne osobine pojedinca, ali na one koje se mijenjaju zbog nezaposlenosti osobe i tako
promijenjene utječu na mjere psihološkog zdravlja. Evo pregleda mogućih moderatorskih i
medijatorskih varijabli utvrđenih u istraživanjima psiholoških posljedica nezaposlenosti.
Moderatorske varijable su: stabilne osobine ličnosti, spol, dob, obrazovanje, socioekonomsko
porijeklo. Medijatori su: novac; osobne karakteristike poput bazičnog mentalnog zdravlja,
privrženosti zaposlenju, stupnja aktivnosti, vulnerabilnosti na stres, doživljenog uzroka
nezaposlenosti, prijašnjeg iskustva nezaposlenosti, mogućnosti samostalnog planiranja i
ostvarivanja ciljeva; karakteristike kao što su obiteljski i socijalni status, financijska sigurnost,
jasnoća i predvidljivost okoline, lokalni stupanj nezaposlenosti, socijalna potpora, pohađanje
različitih programa za pomoć nezaposlenima; trajanje nezaposlenosti.
Sažet ćemo i najvažnije rezultate:
(1) Psihološko zdravlje pada unutar razdoblja od nekoliko prvih tjedana do tri mjeseca nakon
ostanka bez posla, nakon čega ostaje stabilno ili se čak popravlja (Fryer i Payne, 1986) pa
izgleda da je trajanje nezaposlenosti mnogo nevažniji faktor od činjenice da je pojedinac
izgubio posao. Iako istraživana trajanja nezaposlenosti nisu bila dovoljno dugačka da bi se
donijeli općeniti zaključci, gotovo je sigurno da psihološke posljedice nezaposlenosti ovise o
vremenskoj točki u kojoj su prikupljeni podaci. Za precizno utvrđivanje vremenske dinamike
psiholoških posljedica nezaposlenosti nedostaju istraživanja koja uključuju osobe koje su
dugo nezaposlene.
(2) Odnos između dobi i intenziteta reakcija na nezaposlenost nije linearan (Daniel,
1974; Hepworth, 1980; Warr i Jackson, 1984). Psihološke posljedice nezaposlenosti najveće
su za ljude srednjih godina (od 30 do 59 godina).
(3) Kod žena su zabilježene teže psihološke posljedice. No, uzrok ovakvim rezultatima
vjerojatno ne leži u biološkim predispozicijama nego u različitim situacijama koje muškarce i
žene zadese nakon gubitka posla (Fryer i Payne, 1986).
(4) Mjereći privrženost zaposlenju, to jest percipiranu važnost radne uloge, nekoliko je studija
potvrdilo pretpostavku da će psihološke posljedice biti teže što je privrženost zaposlenju veća
(Warr, 1987). Ovaj medijator je važan jer se njegovom promjenom preko savjetovanja,
podučavanja ili socijalnih pritisaka relativno lako može utjecati na njegovo smanjenje, a time
i na bolje psihološko zdravlje nezaposlenih.
(5) Što je lokalna nezaposlenost veća, pogoršanje psihološkog zdravlje zbog nezaposlenosti je
manje. To je vjerojatno posljedica eksternalne uzročne atribucije vlastite nezaposlenosti, kao i
većeg broja kontakata s drugim nezaposlenima što smanjuje doživljaj osobnog odstupanja od
normativnih očekivanja društva.
(6) Socijalna potpora obitelji i prijatelja pruža svojevrstan štit od stresa, no rezultati o tome
nisu potpuno jasni i nužna su daljnja istraživanja (Warr, 1983).
(7) Pohađanje različitih programa za pomoć nezaposlenima nedvojbeno pruža kratkotrajnu
korist. Njihovo psihološko zdravlje se nakon takvih programa popravlja (Kemp i Mercer,
1982).
(8) Psihološko zdravlje pojedinca ovisit će o atribuiranom uzroku nezaposlenosti tako što će
biti bolje ako se uzrok pripisuje vanjskim okolnostima, a lošije ako se pripisuje vlastitim
osobinama (Warr, 1983).
(9) Stupanj osobne aktivnosti pozitivno utječe na psihološko zdravlje (Fryer i Payne, 1986).
(10) Studije pokazuju da je financijska sigurnost visoko pozitivno povezana s psihološkim
zdravljem. Utjecaj će biti još veći ako o nezaposlenom financijski ovise i drugi članovi
obitelji (Warr, 1983). Nadalje, izgleda da viši socijalni status korelira s manjom promjenom u
psihološkom zdravlju pri gubitku posla (Fryer i Payne, 1986), no rezultati nisu jednoznačni.
Svi ovi spomenuti, a i mnogi još neidentificirani moderatori i medijatori, uzrok su velikim
varijacijama u iskustvu nezaposlenosti odnosno posljedicama koje će nezaposlenost izazvati.
Upravo su moderatori i medijatori uzrok tomu da sa sigurnošću možemo reći kako
nezaposleni nisu homogena grupa (Warr, 1983). Vjerojatnost pojavljivanja određene
psihološke posljedice ovisi i o određenim karakteristikama pojedinca i o situacijskim
faktorima kao i o njihovom međuodnosu. Pri ublažavanju negativnih psiholoških posljedica
nezaposlenosti nužno je uzeti u obzir sve spomenute faktore, a strategije intervencije razviti u
skladu s karakteristikama nezaposlenog pojedinca odnosno skupine kojoj on po relevantnim
karakteristikama pripada.
Socijalne posljedice
Nezaposlenost je fenomen koji ne pogađa samo nezaposlenog pojedinca. Ona pogađa i obitelj
nezaposlenog, ali i širu društvenu zajednicu. Upravo zbog toga, u istraživanjima i literaturi ne
govori se često o psihološkim i socijalnim posljedicama kao o zasebnim kategorijama, već su
one obuhvaćene jednim zajedničkim pojmom psihosocijalnih posljedica nezaposlenosti. No
radi jednostavnosti, ovdje ćemo prikazati neke od posljedica koje možemo ubrojiti u
socijalne, a koje su različiti autori najčešće istraživali. Tako će biti više riječi o promjenama u
radnoj etici i radnim vrijednostima do kojih dolazi uslijed stanja nezaposlenosti, o
kriminalnom i delinkventnom ponašanju kao o agresivnoj reakciji na takvo stanje, te o pojavi
specifične socijalne klase kojoj pripadaju nezaposleni pojedinci. Važno je napomenuti da je
većina istraživanja koja su novijeg datuma, a odnose se na fenomene socijalnih posljedica
nezaposlenosti, provedena na mladima, pa će nešto veći naglasak u daljnem tekstu biti upravo
na toj populaciji.
Promjene u radnoj etici i vrijednostima rada
Zbog same prirode konstrukata radnih vrijednosti i radne etike, promjene koje se u njima
događaju možemo smatrati i psihološkim posljedicama. Kao rezultat nezaposlenosti javlja se
poseban sustav vrijednosti koji jednim imenom nazivamo postmaterijalizam. Velik broj
istraživanja je pokazao (Allerbeck i Hoag, 1985; Noelle-Neuman, 1981; prema Mortimer i
Peterson, 1994) da je sve veći broj ljudi koji svoje slobodno vrijeme cijeni u većem stupnju od
vremena provedenog radeći. S druge strane, većina adolescenata i odraslih, i zaposlenih i
nezaposlenih, nastoji pronaći plaćeno zaposlenje (Allat i Yeandle, 1992; Bogt i Praag, 1992;
prema Mortimer i Peterson, 1994). Čini se da primarna motivacija za sigurno zaposlenje nije
financijske prirode. Većina mladih ljudi izjavljuje da bi nastavili raditi čak i ako im to
financijski nije nužno (Rose, 1985; prema Motimer i Peterson, 1994).
Važno je razlikovati ljude koji stvarno ne cijene zaposlenost od onih koji je cijene, ali su
obeshrabreni u traženju posla. Prvu grupu čine visokoobrazovani nezaposleni mladi ljudi iz
više klase i najvišeg stratuma srednje klase koji se osjećaju dobro u svojoj nezaposlenosti (jer
će im njihove društvene, kulturne i ekonomske prilike omogućiti skoro zaposlenje). Oni imaju
alternativne radne vrijednosti i dobro se suočavaju sa svojom nezaposlenošću. Kod njih se ne
primjećuje nikakva povezanost takvih alternativnih vrijednosti sa slabijom vjerojatnošću
ostvarivanja buduće karijere što znači da oni uspijevaju pronaći stalno zaposlenje u skoroj
budućnosti. Često su uključeni u društveno korisni rad i volontiranje (Huurne, 1988; Jehol-
Gijsbers, 1990; prema Mortimer i Peterson, 1994).
Drugu grupu čine skromno obrazovani nezaposleni mladi ljudi iz radničke klase ili najnižeg
stratuma srednje klase koji se dobro suočavaju sa svojom nezaposlenošću, ali bi voljeli
pronaći posao. Alternativne vrijednosti, tipične za prvu skupinu, može razviti i mladež
radničkog staleža koja zbog svojih skromnijih kvalifikacija ima veće šanse za dugoročnu
nezaposlenost (Diederen, 1991; Meesters, 1992; prema Mortimer i Peterson, 1994), pa tako i
za razvoj pesimističnih i negativnih stavova prema traženju posla. Od ovakvih stavova do
alternativnih vrijednosti mali je korak, pogotovo zato što je za ovu mladež posao
okarakteriziran niskim plaćama, nesigurnošću i nepovoljnim radnim uvjetima. Osim toga,
nezaposlenost u ovoj dobi ne donosi ozbiljne financijske probleme ili socijalnu izolaciju. Vrlo
je važno da te alternativne vrijednosti ne proizlaze iz "alternativnih stavova prema životu",
nego iz rastućeg osjećaja obeshrabrenja.
Da zaključimo, u životima većine nezaposlenih mladih ljudi prisutna je snažna radna etika.
Vrijednosti koje su usvojene u procesu socijalizacije vrlo su stabilne i ne mijenjaju se lako.
Mladim, dobrostojećim ljudima nezaposlenost znači razdoblje produljene mladosti, no to ne
znači da se njihova radna etika fundamentalno i trajno izmijenila. Kod siromašnije
nezaposlene mladeži, obeshrabrenje može rezultirati "alternativnim vrijednostima" prema
poslu. Ako se ti stavovi prenesu na djecu i njihovo ponašanje će biti pogođeno alternativnim
vrijednostima.
Kriminalno ponašanje i delinkvencija
Različite teorije nastoje objasniti uzročnu vezu između nezaposlenosti i kriminalnog i
delinkventnog ponašanja na različite načine. Tako su prema Mertonovoj teoriji devijantnog
ponašanja (1967; prema Mortimer i Peterson, 1994) ljudi socijalizirani na način da ustraju u
određenim ciljevima, a jedan od njih je i dobro plaćeni posao. No, zbog ograničenih
mogućnosti ne uspijevaju svi ljudi u ostvarivanju tih ciljeva, a kao rezultat konflikta između
aspiracija da se dostignu takvi konvencionalni ciljevi i ograničenih mogućnosti dolazi do
delinkvencije.
Prema Hirschijevoj teoriji socijalne kontrole (1969; prema Mortimer i Peterson, 1994) ljudi se
suzdržavaju od zločinačkog ponašanja zbog: 1. povezanosti s konvencionalnim drugima kao
što su roditelji, učitelji i prijatelji; 2. obvezanosti prema postignućima kao što su zaposlenje i
edukacija; i 3. uvjerenja povezanih s dominantnim moralnim i socijalnim redom. Što su ove
veze slabije, to je vjerojatnost delinkventnog ponašanja veća.
Većina mladih ima dovoljno snažne veze s društvom što im pomaže da prihvate svoje
(privremeno) nezaposleno stanje. No, mala proporcija nezaposlenih mladih ljudi nema ovih
inhibirajućih faktora, pa svoja postignuća, kad već ne mogu na konvencionalan način, nastoje
ostvariti upuštanjem u zločin. Njihov zločin bit će zločin iz materijalnih razloga.
Kriminalno ponašanje je učestalije kod mladeži koja ima pozitivnije stavove prema kršenju
zakona. Kod onih koji imaju negativan stav prema kriminalnom ponašanju, nezaposlenost ne
mijenja njihovo ponašanje u smjeru većeg stupnja devijantnosti (Farrington, Gallagher,
Morley, St. Ledger i West, 1986).
Većina teorija pretpostavlja jednosmjernu vezu između nezaposlenosti i kriminalnog
ponašanja iako je taj odnos zapravo recipročan (Thornberry i Christenson, 1984).
Nezaposlenost dovodi do kriminalnog ponašanja, ali i kriminalno ponašanje povećava
vjerojatnost nezaposlenosti (poslodavci nisu skloni zapošljavanju pojedinaca s kriminalnim
dosjeima). Neki autori, poput Boxa (1987; prema Baron i Hartnagel, 1997), ističu da
interpretacija situacije na tržištu rada igra ključnu ulogu u formiranju reakcije na nju. Reakcija
na nezaposlenost može ovisiti o tome što ona znači onima koji je proživljavaju i o njenim
percipiranim uzrocima. Ukoliko se nezaposlenost atribuira vanjskim faktorima (npr. manjak
angažmana od strane vlade da se smanji nezaposlenost), može se razviti ljutnja i bijes što će
se odraziti i u agresivnom ponašanju. Za one koji vjeruju da je njihova nezaposlenost i
siromaštvo posljedica vlastitih propusta i nedostataka, manje je vjerojatno da će reagirati
kriminalnim ponašanjem (Box, 1987; Hartnagel, 1990; prema Baron i Hartnagel, 1997).
Suprotno, kriminalno ponašanje je vjerojatnije kada ljudi vjeruju da je njihova teška
ekonomska situacija i nezaposlenost posljedica manjkavosti sustava.
U istraživanju Barona i Hartnagela (1997) utvrđeno je da dugoročna nezaposlenost smanjuje
percepciju jednakih šansi i dovodi do toga da mladi ljudi okrivljuju vladu, privatnu industriju i
ekonomiju kao odgovorne za svoje stanje. Kombinacija ovih uvjeta i percepcija navodi mlade
ljude na pomisao da će biti ekonomski uspješniji ukoliko pristupe ilegalnom tržištu rada (npr.
raspačavanje droge), ali i na nasilno iskazivanje očaja i frustracije. Gubitak posla vrlo lako
generira ljutnju ukoliko je to averzivno iskustvo doživljeno kao nepošteno i osobno (Folger,
1993; prema Mortimer i Peterson, 1994). Ljutnja će, kao ključni aktivator agresije,
najvjerojatnije rezultirati nasiljem jer će smanjiti utjecaj inhibitornih procesa.
Pojava "podklase"
Nezaposlenost mladih rezultira specifičnom "podklasom" nezaposlenih, skromno obrazovanih
i socijalno marginaliziranih ljudi, odvojenih od glavnih struja društva. Pripadnost "podklasi"
znači socijalnu izoliranost od glavnih društvenih institucija te zaposlenih ljudi. Ti ljudi
razlikuju se i po kulturnim osobinama: niska samoefikasnost, fatalizam, niska razina
aspiracija, sumnja u sebe i svoje sposobnosti (Wilson, 1991; prema Mortimer i Peterson,
1994.
S obzirom na strategije suočavanja s dugoročnom nezaposlenošću, Engbersen (1990;
prema Mortimer i Peterson, 1994) razlikuje četiri specifične "kulture nezaposlenih". Prvu
predstavljaju konformisti s tradicionalnim gledištem na posao i rad. Na rad gledaju kao na
svoju dužnost i nezaposlenost kod njih izaziva osjećaje beskorisnosti i izostavljenosti. Oni su
socijalno integrirani (jake veze s obitelji, prijateljima i susjedima) i trude se pronaći posao.
Socijalnu pomoć doživljavaju kao pravednu, ali je se srame, jer za svoj život ne zarađuju
sami. Drugu skupinu čine individualisti. Oni imaju široku mrežu prijatelja izvan granica
susjedstva, pa njihov život nije vođen snažnom socijalnom kontrolom. Zastupaju vlastita
pravila i vrijednosti što im pomaže da zaobiđu pravila vanjskog autoriteta. Na rad gledaju
utilitaristički: rad je važan jer jamči novac i druge pogodnosti. Oni preferiraju prednosti svoje
situacije u odnosu na zaposlenost te cijene slobodu i slobodno vrijeme koje imaju dok žive od
pomoći države. Sljedeća specifična kultura naziva se autonomnom. Generalno, ti pojedinci su
bolje obrazovani, a njihova socijalna okolina je okarakterizirana slabim vezama i
beznačajnom socijalnom kontrolom. Uživaju u svojoj neovisnosti, socijalni kontakti
ispunjavaju njihove intrinzične potrebe, ne traže posao, ali i odbijaju nepoštene i ilegalne
strategije ostvarivanja prihoda. Ova skupina ima alternativne radne vrijednosti. Posljednju
skupinu čine fatalisti koji imaju slabe veze s drugima ali posjeduju snažne vanjske regulacije.
Oni su socijalno izolirani i izrazito ovisni o socijalnoj pomoći. Vanjske regulacije i kontrola
autoriteta dominiraju svakim aspektom njihovog života. Povlače se, više ne traže posao,
dosađuju se.
Istraživanja su pokazala (Engbersen, 1990; prema Mortimer i Peterson, 1994) da mladi češće
pripadaju kulturama konformista i individualista, dok su stariji nezaposleni pojedinci češće
fatalisti. Upravo fatalisti čine najveću proporciju "podklase". Njihova ekonomska i socijalna
pozicija su snažno marginalizirane, a razina samoefikasnosti izrazito niska. Mladi ljudi iz
konformističke kulture također su izloženi riziku. Ukoliko se stanje nezaposlenosti nastavi, a
traženje posla je bezuspješno, kao posljedice se mogu razviti rezignacija i fatalizam.
Grotenhuis (1991; prema Mortimer i Petrson, 1994) je utvrdio da se takva marginalizirana
ekonomska i socijalna pozicija ne javlja samo kod nezaposlene mladeži već često i kod
njihovih roditelja. Niska samoefikasnost proizlazi iz slabe povezanosti sa školom i radnom
snagom, a pojačava se interakcijama s drugima u susjedstvu koji su u sličnoj poziciji i koji
dijele slična uvjerenja.
"Podklasa" implicira kontinuitet socijalne marginaliziranosti kroz generacije. Payne (1987;
prema Mortimer i Peterson, 1994) je pokazao da djeca koja imaju nezaposlene roditelje i
rođake i sama imaju veće šanse da budu nezaposleni. Nezaposlenost ostaje u obitelji kao
rezultat transmisije deprivacije i neadekvatnih strategija suočavanja. Dakle, aktivni članovi
društvene zajednice brinu o svojim nezaposlenima na način da im se osigura novčana naknada
u vidu socijalne pomoći. Prema Offeu (1984; prema Mortimer i Peterson, 1994), moderna
socijalna pomoć zasniva se na solidarnosti zaposlenih s nezaposlenima. Zbog toga, odbijanje
rada potkopava ideološku bazu sustava socijalne sigurnosti. No, polovica nezaposlenih mladih
(individualisti i autonomni) dobro prihvaća nezaposlenost, iako nisu sami odabrali ovakvo
stanje. Njihovi stavovi o poslu i radu im dopuštaju da žive od socijalne pomoći, da čine malo
ili ništa kako bi pronašli posao, da razviju alternativne načine života i povuku se s formalnog
tržišta radne snage. Ipak, druga polovica mladih (konformisti i fatalisti) želi posao i mrzi što
živi na račun države. Oni žele neovisnost, ali ne preko ilegalnih postupaka. Konformisti su
spremni prihvatiti bilo kakav posao, dok su fatalisti rezignirani.
Krajem 70-ih godina 20. stoljeća mnoge su zapadnoeuropske zemlje razvile ideju da centralna
vlada treba pronaći strategiju koja će spriječiti da se "podklasa" uopće pojavi, prvenstveno
preko povećanja razine obrazovanja nezaposlenih. Teško je precizno predvidjeti budućnost
socijalne pomoći i razvoja nezaposlenosti među mladima. Budućnost ovisi o tome hoće li
vlada i njeni socijalni partneri moći razviti nove načine integriranja marginalnih grupa u
socijalni i ekonomski sustav.