Da bismo mogli govoriti o utjecaju nezaposlenosti na psihološko zdravlje, nužno je spomenuti

dobrobiti koje pruža zaposlenost. Spomenimo samo neke: zarada, povišenje razine aktivacije,

raznolikost okoline i raznolikost socijalnih interakcija, vremenska struktura dana i ostvarenje

osobnog identiteta kroz radnu ulogu. Gubitak navedenih dobrobiti značajan je izvor stresa, a

on se događa gubitkom posla ili nemogućnošću pronalaženja zaposlenja. To pokazuju i

transverzalne i longitudinalne studije. Osim gubitaka, nezaposlenost uključuje i učenje novih

uloga te prilagođavanje promijenjenim okolnostima. Sve ove promjene za pojedinca

predstavljaju izvor stresa koji za sobom povlači i specifične promjene u doživljavanju i

ponašanju. Jednim imenom - to su psihološke posljedice nezaposlenosti.

Prva istraživanja psiholoških posljedica nezaposlenosti provedena su 30-ih godina prošlog

stoljeća i nastojala su utvrditi postoje li uopće takve posljedice (prema Fryer i Payne, 1986).

Budući da je odgovor bio potvrdan, kasnija su istraživanja usmjerena prvenstveno na

utvrđivanje njihove prirode i opsega. S tim je povezana i primjena istraživačkih konstrukata

kojima autori nastoje opisati zajedničke osobine različitih promjena u ponašanju i

doživljavanju a koje mogu biti posljedica nezaposlenosti. Jedan od takvih konstrukata je

psihološko zdravlje (Warr, 1983). Psihološko zdravlje označava cijeli niz afektivnih,

kognitivnih i bihevioralnih procesa, a proteže se od niskog ili narušenog do visokog ili dobrog

psihološkog zdravlja. Različiti aspekti psihološkog zdravlja mogu predstavljati posebne mjere

ili varijable u istraživanjima koja se bave psihološkim posljedicama nezaposlenosti.

Najvažniji nalazi o utjecaju nezaposlenosti na psihološko zdravlje

Anksioznost, depresija, nezadovoljstvo životom, napetost, sniženo samopoštovanje, osjećaj

beznađa i druga emocionalna stanja, operacionalizirani u formi prihvatljivo pouzdanih i

valjanih mjera istraživanih krosekvencijalnim nacrtima, pokazali su se jače izraženima kod

nezaposlenih ispitanika u odnosu na zaposlene. Uspoređujući zaposlene s nezaposlenima,

konzistentno dobivamo podatke o većoj socijalnoj izolaciji nezaposlenih kao i njihovoj nižoj

razini dnevne aktivnosti (Fryer i Payne, 1986). Također, postoji slaganje među rezultatima o

tome kako je fizičko i psihološko zdravlje nezaposlenih kao grupe niže od zdravlja

zaposlenih. No zanimljivi su podaci koji pokazuju da je razina psihološkog stresa, kao jedna

od varijabli psihološkog zdravlja (uključuje mjere nervoze, glavobolje, napetosti, straha,

dosade, usamljenosti, problema sa spavanjem, pomanjkanja energije), kod nezaposlenih u

odnosu na zaposlene ispitanike katkad i manja. (Fryer, 1998). Ipak, postoji veće slaganje o

tome kako nezaposleni imaju veće iskustvo napetosti i više negativnih emocija, u isto vrijeme

su manje zadovoljni životom, nesretniji, te proživljavaju manje ugode i pozitivnih emocija

(Fryer i Payne, 1986). Psihijatrijska oboljenja, depresija i anksioznost najčešće su ispitivani

GHQ-om (Upitnik općeg zdravlja, engl. General Health Questionnaire), a rezultati

konzistentno pokazuju da je učestalost tih stanja veća kod nezaposlenih nego kod zaposlenih.

Depresija je često mjerena i Beckovim inventarom depresije, pa tako i u istraživanju Feathera

i Barbera (1983) prema kojemu su skupine nezaposlenih depresivnije od zaposlenih.

Većina dosad spomenutih mjera psiholoških posljedica odnosila se na afektivna stanja, no

dosta je istraživanja usmjereno i na kognitivne poteškoće kao posljedicu nezaposlenosti. Zbog

poznate veze između afektivnog stanja i izvršavanja kognitivnih zadataka (to jest utjecaja

afektivnih stanja na kognitivne funkcije), kognitivne poteškoće ne možemo proglasiti

izravnom posljedicom nezaposlenosti, no javljaju se kod nezaposlenih pa ih je važno istražiti i

u tom kontekstu. Fryer i Warr (1984, prema Fryer i Payne, 1986) su otkrili da nezaposleni

imaju manje kognitivnih poteškoća nego što misle da imaju. Oni su naime uzeli dvije mjere

kognitivnih poteškoća - jedna je bio samoiskaz o kvaliteti koncentracije, osjećaju

"zahrđalosti" i vremenu potrebnom za promišljanje stvari, dok je druga mjera bila objektivnija

i sastojala se od broja zaboravljenih stvari s liste za kupovinu i razumijevanja pročitanog

materijala. Subjektivni doživljaj kognitivne deterioracije veći je od stvarnih promjena.

Kada je riječ o promjenama u samopoštovanju kao psihološkoj posljedici nezaposlenosti,

rezultati nisu tako jednoznačni. Warr i Jackson (1983) sugeriraju da nekonzistencija rezultata

proistječe iz činjenice da se mjere samopoštovanja sastoje od čestica kojima se procjenjuju i

negativni i pozitivni aspekti osobe. U svojoj studiji spomenuti autori nalaze da pozitivno

samopoštovanje ne ovisi o stanju zaposlenosti, dok nezaposleni sebe procjenjuju negativnije

na česticama negativnog samopoštovanja. Ipak, u većini istraživanja nije utvrđena povezanost

između globalnog samopoštovanja i nezaposlenosti (Warr, 1983).

Iako u psihologiji za to još uvijek ne postoje sasvim jasni dokazi, većina autora smatra da

stanje stresa loše utječe na fizičko zdravlje ljudi. Studije pokazuju da su nezaposleni lošijeg

zdravlja od zaposlenih (Fryer i Payne, 1986), ali pri interpretaciji ovakvih nalaza treba biti

oprezan. Lošije fizičko zdravlje nezaposlenih može biti indirektna posljedica nezaposlenosti

zbog općenito lošijih materijalnih uvjeta života nezaposlenih. U nekim su studijama

zabilježeni i podaci da među nezaposlenima postoji veći broj suicida i parasuicida (Fryer i

Payne, 1986). Mada i drugi gore navedeni nalazi zahtijevaju pomniju interpretaciju uzročno-

posljedičnih veza, ovi posljednji posebno jasno ukazuju na mogući utjecaj moderatorskih i

medijatorskih faktora na posljedice nezaposlenosti. Stoga ćemo posebnu pažnju posvetiti

upravo varijablama koje posreduju utjecaj nezaposlenosti na psihološko zdravlje pojedinca.

Varijable koje posreduju pri utjecaju nezaposlenosti na psihološko zdravlje

Nakon što je jednom utvrđeno da nezaposlenost prate psihološke promjene, započela su

istraživanja prirode ove povezanosti. Pažnja autora je usmjerena na otkrivanje posredujućih

varijabli koje utječu na povezanost stanja nezaposlenosti s različitim psihološkim promjenama

u pojedinca. Ovi utjecaji mogu biti mnogostruki. Različiti medijatori i moderatori posreduju

direktni utjecaj nezaposlenosti i sudjeluju u kreiranju krivulje utjecaja nezaposlenosti na

psihološko stanje čovjeka. Poznavanje medijatorskih i moderatorskih varijabli ima i mnoge

praktične implikacije budući da se njihovom manipulacijom može utjecati na intenzitet i vrstu

psiholoških posljedica nezaposlenosti. Pritom, moderatorskim varijablama nazivamo relativno

stabilne osobne karakteristike koje nisu pod utjecajem nezaposlenosti, ali utječu na

povezanost nezaposlenosti i psihološkog zdravlja pojedinca. Medijatori se također odnose na

individualne osobine pojedinca, ali na one koje se mijenjaju zbog nezaposlenosti osobe i tako

promijenjene utječu na mjere psihološkog zdravlja. Evo pregleda mogućih moderatorskih i

medijatorskih varijabli utvrđenih u istraživanjima psiholoških posljedica nezaposlenosti.

Moderatorske varijable su: stabilne osobine ličnosti, spol, dob, obrazovanje, socioekonomsko

porijeklo. Medijatori su: novac; osobne karakteristike poput bazičnog mentalnog zdravlja,

privrženosti zaposlenju, stupnja aktivnosti, vulnerabilnosti na stres, doživljenog uzroka

nezaposlenosti, prijašnjeg iskustva nezaposlenosti, mogućnosti samostalnog planiranja i

ostvarivanja ciljeva; karakteristike kao što su obiteljski i socijalni status, financijska sigurnost,

jasnoća i predvidljivost okoline, lokalni stupanj nezaposlenosti, socijalna potpora, pohađanje

različitih programa za pomoć nezaposlenima; trajanje nezaposlenosti.

Sažet ćemo i najvažnije rezultate:

(1) Psihološko zdravlje pada unutar razdoblja od nekoliko prvih tjedana do tri mjeseca nakon

ostanka bez posla, nakon čega ostaje stabilno ili se čak popravlja (Fryer i Payne, 1986) pa

izgleda da je trajanje nezaposlenosti mnogo nevažniji faktor od činjenice da je pojedinac

izgubio posao. Iako istraživana trajanja nezaposlenosti nisu bila dovoljno dugačka da bi se

donijeli općeniti zaključci, gotovo je sigurno da psihološke posljedice nezaposlenosti ovise o

vremenskoj točki u kojoj su prikupljeni podaci. Za precizno utvrđivanje vremenske dinamike

psiholoških posljedica nezaposlenosti nedostaju istraživanja koja uključuju osobe koje su

dugo nezaposlene.

(2) Odnos između dobi i intenziteta reakcija na nezaposlenost nije linearan (Daniel,

1974; Hepworth, 1980; Warr i Jackson, 1984). Psihološke posljedice nezaposlenosti najveće

su za ljude srednjih godina (od 30 do 59 godina).

(3) Kod žena su zabilježene teže psihološke posljedice. No, uzrok ovakvim rezultatima

vjerojatno ne leži u biološkim predispozicijama nego u različitim situacijama koje muškarce i

žene zadese nakon gubitka posla (Fryer i Payne, 1986).

(4) Mjereći privrženost zaposlenju, to jest percipiranu važnost radne uloge, nekoliko je studija

potvrdilo pretpostavku da će psihološke posljedice biti teže što je privrženost zaposlenju veća

(Warr, 1987). Ovaj medijator je važan jer se njegovom promjenom preko savjetovanja,

podučavanja ili socijalnih pritisaka relativno lako može utjecati na njegovo smanjenje, a time

i na bolje psihološko zdravlje nezaposlenih.

(5) Što je lokalna nezaposlenost veća, pogoršanje psihološkog zdravlje zbog nezaposlenosti je

manje. To je vjerojatno posljedica eksternalne uzročne atribucije vlastite nezaposlenosti, kao i

većeg broja kontakata s drugim nezaposlenima što smanjuje doživljaj osobnog odstupanja od

normativnih očekivanja društva.

(6) Socijalna potpora obitelji i prijatelja pruža svojevrstan štit od stresa, no rezultati o tome

nisu potpuno jasni i nužna su daljnja istraživanja (Warr, 1983).

(7) Pohađanje različitih programa za pomoć nezaposlenima nedvojbeno pruža kratkotrajnu

korist. Njihovo psihološko zdravlje se nakon takvih programa popravlja (Kemp i Mercer,

1982).

(8) Psihološko zdravlje pojedinca ovisit će o atribuiranom uzroku nezaposlenosti tako što će

biti bolje ako se uzrok pripisuje vanjskim okolnostima, a lošije ako se pripisuje vlastitim

osobinama (Warr, 1983).

(9) Stupanj osobne aktivnosti pozitivno utječe na psihološko zdravlje (Fryer i Payne, 1986).

(10) Studije pokazuju da je financijska sigurnost visoko pozitivno povezana s psihološkim

zdravljem. Utjecaj će biti još veći ako o nezaposlenom financijski ovise i drugi članovi

obitelji (Warr, 1983). Nadalje, izgleda da viši socijalni status korelira s manjom promjenom u

psihološkom zdravlju pri gubitku posla (Fryer i Payne, 1986), no rezultati nisu jednoznačni.

Svi ovi spomenuti, a i mnogi još neidentificirani moderatori i medijatori, uzrok su velikim

varijacijama u iskustvu nezaposlenosti odnosno posljedicama koje će nezaposlenost izazvati.

Upravo su moderatori i medijatori uzrok tomu da sa sigurnošću možemo reći kako

nezaposleni nisu homogena grupa (Warr, 1983). Vjerojatnost pojavljivanja određene

psihološke posljedice ovisi i o određenim karakteristikama pojedinca i o situacijskim

faktorima kao i o njihovom međuodnosu. Pri ublažavanju negativnih psiholoških posljedica

nezaposlenosti nužno je uzeti u obzir sve spomenute faktore, a strategije intervencije razviti u

skladu s karakteristikama nezaposlenog pojedinca odnosno skupine kojoj on po relevantnim

karakteristikama pripada.

Socijalne posljedice

Nezaposlenost je fenomen koji ne pogađa samo nezaposlenog pojedinca. Ona pogađa i obitelj

nezaposlenog, ali i širu društvenu zajednicu. Upravo zbog toga, u istraživanjima i literaturi ne

govori se često o psihološkim i socijalnim posljedicama kao o zasebnim kategorijama, već su

one obuhvaćene jednim zajedničkim pojmom psihosocijalnih posljedica nezaposlenosti. No

radi jednostavnosti, ovdje ćemo prikazati neke od posljedica koje možemo ubrojiti u

socijalne, a koje su različiti autori najčešće istraživali. Tako će biti više riječi o promjenama u

radnoj etici i radnim vrijednostima do kojih dolazi uslijed stanja nezaposlenosti, o

kriminalnom i delinkventnom ponašanju kao o agresivnoj reakciji na takvo stanje, te o pojavi

specifične socijalne klase kojoj pripadaju nezaposleni pojedinci. Važno je napomenuti da je

većina istraživanja koja su novijeg datuma, a odnose se na fenomene socijalnih posljedica

nezaposlenosti, provedena na mladima, pa će nešto veći naglasak u daljnem tekstu biti upravo

na toj populaciji.

Promjene u radnoj etici i vrijednostima rada

Zbog same prirode konstrukata radnih vrijednosti i radne etike, promjene koje se u njima

događaju možemo smatrati i psihološkim posljedicama. Kao rezultat nezaposlenosti javlja se

poseban sustav vrijednosti koji jednim imenom nazivamo postmaterijalizam. Velik broj

istraživanja je pokazao (Allerbeck i Hoag, 1985; Noelle-Neuman, 1981; prema Mortimer i

Peterson, 1994) da je sve veći broj ljudi koji svoje slobodno vrijeme cijeni u većem stupnju od

vremena provedenog radeći. S druge strane, većina adolescenata i odraslih, i zaposlenih i

nezaposlenih, nastoji pronaći plaćeno zaposlenje (Allat i Yeandle, 1992; Bogt i Praag, 1992;

prema Mortimer i Peterson, 1994). Čini se da primarna motivacija za sigurno zaposlenje nije

financijske prirode. Većina mladih ljudi izjavljuje da bi nastavili raditi čak i ako im to

financijski nije nužno (Rose, 1985; prema Motimer i Peterson, 1994).

Važno je razlikovati ljude koji stvarno ne cijene zaposlenost od onih koji je cijene, ali su

obeshrabreni u traženju posla. Prvu grupu čine visokoobrazovani nezaposleni mladi ljudi iz

više klase i najvišeg stratuma srednje klase koji se osjećaju dobro u svojoj nezaposlenosti (jer

će im njihove društvene, kulturne i ekonomske prilike omogućiti skoro zaposlenje). Oni imaju

alternativne radne vrijednosti i dobro se suočavaju sa svojom nezaposlenošću. Kod njih se ne

primjećuje nikakva povezanost takvih alternativnih vrijednosti sa slabijom vjerojatnošću

ostvarivanja buduće karijere što znači da oni uspijevaju pronaći stalno zaposlenje u skoroj

budućnosti. Često su uključeni u društveno korisni rad i volontiranje (Huurne, 1988; Jehol-

Gijsbers, 1990; prema Mortimer i Peterson, 1994).

Drugu grupu čine skromno obrazovani nezaposleni mladi ljudi iz radničke klase ili najnižeg

stratuma srednje klase koji se dobro suočavaju sa svojom nezaposlenošću, ali bi voljeli

pronaći posao. Alternativne vrijednosti, tipične za prvu skupinu, može razviti i mladež

radničkog staleža koja zbog svojih skromnijih kvalifikacija ima veće šanse za dugoročnu

nezaposlenost (Diederen, 1991; Meesters, 1992; prema Mortimer i Peterson, 1994), pa tako i

za razvoj pesimističnih i negativnih stavova prema traženju posla. Od ovakvih stavova do

alternativnih vrijednosti mali je korak, pogotovo zato što je za ovu mladež posao

okarakteriziran niskim plaćama, nesigurnošću i nepovoljnim radnim uvjetima. Osim toga,

nezaposlenost u ovoj dobi ne donosi ozbiljne financijske probleme ili socijalnu izolaciju. Vrlo

je važno da te alternativne vrijednosti ne proizlaze iz "alternativnih stavova prema životu",

nego iz rastućeg osjećaja obeshrabrenja.

Da zaključimo, u životima većine nezaposlenih mladih ljudi prisutna je snažna radna etika.

Vrijednosti koje su usvojene u procesu socijalizacije vrlo su stabilne i ne mijenjaju se lako.

Mladim, dobrostojećim ljudima nezaposlenost znači razdoblje produljene mladosti, no to ne

znači da se njihova radna etika fundamentalno i trajno izmijenila. Kod siromašnije

nezaposlene mladeži, obeshrabrenje može rezultirati "alternativnim vrijednostima" prema

poslu. Ako se ti stavovi prenesu na djecu i njihovo ponašanje će biti pogođeno alternativnim

vrijednostima.

Kriminalno ponašanje i delinkvencija

Različite teorije nastoje objasniti uzročnu vezu između nezaposlenosti i kriminalnog i

delinkventnog ponašanja na različite načine. Tako su prema Mertonovoj teoriji devijantnog

ponašanja (1967; prema Mortimer i Peterson, 1994) ljudi socijalizirani na način da ustraju u

određenim ciljevima, a jedan od njih je i dobro plaćeni posao. No, zbog ograničenih

mogućnosti ne uspijevaju svi ljudi u ostvarivanju tih ciljeva, a kao rezultat konflikta između

aspiracija da se dostignu takvi konvencionalni ciljevi i ograničenih mogućnosti dolazi do

delinkvencije.

Prema Hirschijevoj teoriji socijalne kontrole (1969; prema Mortimer i Peterson, 1994) ljudi se

suzdržavaju od zločinačkog ponašanja zbog: 1. povezanosti s konvencionalnim drugima kao

što su roditelji, učitelji i prijatelji; 2. obvezanosti prema postignućima kao što su zaposlenje i

edukacija; i 3. uvjerenja povezanih s dominantnim moralnim i socijalnim redom. Što su ove

veze slabije, to je vjerojatnost delinkventnog ponašanja veća.

Većina mladih ima dovoljno snažne veze s društvom što im pomaže da prihvate svoje

(privremeno) nezaposleno stanje. No, mala proporcija nezaposlenih mladih ljudi nema ovih

inhibirajućih faktora, pa svoja postignuća, kad već ne mogu na konvencionalan način, nastoje

ostvariti upuštanjem u zločin. Njihov zločin bit će zločin iz materijalnih razloga.

Kriminalno ponašanje je učestalije kod mladeži koja ima pozitivnije stavove prema kršenju

zakona. Kod onih koji imaju negativan stav prema kriminalnom ponašanju, nezaposlenost ne

mijenja njihovo ponašanje u smjeru većeg stupnja devijantnosti (Farrington, Gallagher,

Morley, St. Ledger i West, 1986).

Većina teorija pretpostavlja jednosmjernu vezu između nezaposlenosti i kriminalnog

ponašanja iako je taj odnos zapravo recipročan (Thornberry i Christenson, 1984).

Nezaposlenost dovodi do kriminalnog ponašanja, ali i kriminalno ponašanje povećava

vjerojatnost nezaposlenosti (poslodavci nisu skloni zapošljavanju pojedinaca s kriminalnim

dosjeima). Neki autori, poput Boxa (1987; prema Baron i Hartnagel, 1997), ističu da

interpretacija situacije na tržištu rada igra ključnu ulogu u formiranju reakcije na nju. Reakcija

na nezaposlenost može ovisiti o tome što ona znači onima koji je proživljavaju i o njenim

percipiranim uzrocima. Ukoliko se nezaposlenost atribuira vanjskim faktorima (npr. manjak

angažmana od strane vlade da se smanji nezaposlenost), može se razviti ljutnja i bijes što će

se odraziti i u agresivnom ponašanju. Za one koji vjeruju da je njihova nezaposlenost i

siromaštvo posljedica vlastitih propusta i nedostataka, manje je vjerojatno da će reagirati

kriminalnim ponašanjem (Box, 1987; Hartnagel, 1990; prema Baron i Hartnagel, 1997).

Suprotno, kriminalno ponašanje je vjerojatnije kada ljudi vjeruju da je njihova teška

ekonomska situacija i nezaposlenost posljedica manjkavosti sustava.

U istraživanju Barona i Hartnagela (1997) utvrđeno je da dugoročna nezaposlenost smanjuje

percepciju jednakih šansi i dovodi do toga da mladi ljudi okrivljuju vladu, privatnu industriju i

ekonomiju kao odgovorne za svoje stanje. Kombinacija ovih uvjeta i percepcija navodi mlade

ljude na pomisao da će biti ekonomski uspješniji ukoliko pristupe ilegalnom tržištu rada (npr.

raspačavanje droge), ali i na nasilno iskazivanje očaja i frustracije. Gubitak posla vrlo lako

generira ljutnju ukoliko je to averzivno iskustvo doživljeno kao nepošteno i osobno (Folger,

1993; prema Mortimer i Peterson, 1994). Ljutnja će, kao ključni aktivator agresije,

najvjerojatnije rezultirati nasiljem jer će smanjiti utjecaj inhibitornih procesa.

Pojava "podklase"

Nezaposlenost mladih rezultira specifičnom "podklasom" nezaposlenih, skromno obrazovanih

i socijalno marginaliziranih ljudi, odvojenih od glavnih struja društva. Pripadnost "podklasi"

znači socijalnu izoliranost od glavnih društvenih institucija te zaposlenih ljudi. Ti ljudi

razlikuju se i po kulturnim osobinama: niska samoefikasnost, fatalizam, niska razina

aspiracija, sumnja u sebe i svoje sposobnosti (Wilson, 1991; prema Mortimer i Peterson,

1994.

S obzirom na strategije suočavanja s dugoročnom nezaposlenošću, Engbersen (1990;

prema Mortimer i Peterson, 1994) razlikuje četiri specifične "kulture nezaposlenih". Prvu

predstavljaju konformisti s tradicionalnim gledištem na posao i rad. Na rad gledaju kao na

svoju dužnost i nezaposlenost kod njih izaziva osjećaje beskorisnosti i izostavljenosti. Oni su

socijalno integrirani (jake veze s obitelji, prijateljima i susjedima) i trude se pronaći posao.

Socijalnu pomoć doživljavaju kao pravednu, ali je se srame, jer za svoj život ne zarađuju

sami. Drugu skupinu čine individualisti. Oni imaju široku mrežu prijatelja izvan granica

susjedstva, pa njihov život nije vođen snažnom socijalnom kontrolom. Zastupaju vlastita

pravila i vrijednosti što im pomaže da zaobiđu pravila vanjskog autoriteta. Na rad gledaju

utilitaristički: rad je važan jer jamči novac i druge pogodnosti. Oni preferiraju prednosti svoje

situacije u odnosu na zaposlenost te cijene slobodu i slobodno vrijeme koje imaju dok žive od

pomoći države. Sljedeća specifična kultura naziva se autonomnom. Generalno, ti pojedinci su

bolje obrazovani, a njihova socijalna okolina je okarakterizirana slabim vezama i

beznačajnom socijalnom kontrolom. Uživaju u svojoj neovisnosti, socijalni kontakti

ispunjavaju njihove intrinzične potrebe, ne traže posao, ali i odbijaju nepoštene i ilegalne

strategije ostvarivanja prihoda. Ova skupina ima alternativne radne vrijednosti. Posljednju

skupinu čine fatalisti koji imaju slabe veze s drugima ali posjeduju snažne vanjske regulacije.

Oni su socijalno izolirani i izrazito ovisni o socijalnoj pomoći. Vanjske regulacije i kontrola

autoriteta dominiraju svakim aspektom njihovog života. Povlače se, više ne traže posao,

dosađuju se.

Istraživanja su pokazala (Engbersen, 1990; prema Mortimer i Peterson, 1994) da mladi češće

pripadaju kulturama konformista i individualista, dok su stariji nezaposleni pojedinci češće

fatalisti. Upravo fatalisti čine najveću proporciju "podklase". Njihova ekonomska i socijalna

pozicija su snažno marginalizirane, a razina samoefikasnosti izrazito niska. Mladi ljudi iz

konformističke kulture također su izloženi riziku. Ukoliko se stanje nezaposlenosti nastavi, a

traženje posla je bezuspješno, kao posljedice se mogu razviti rezignacija i fatalizam.

Grotenhuis (1991; prema Mortimer i Petrson, 1994) je utvrdio da se takva marginalizirana

ekonomska i socijalna pozicija ne javlja samo kod nezaposlene mladeži već često i kod

njihovih roditelja. Niska samoefikasnost proizlazi iz slabe povezanosti sa školom i radnom

snagom, a pojačava se interakcijama s drugima u susjedstvu koji su u sličnoj poziciji i koji

dijele slična uvjerenja.

"Podklasa" implicira kontinuitet socijalne marginaliziranosti kroz generacije. Payne (1987;

prema Mortimer i Peterson, 1994) je pokazao da djeca koja imaju nezaposlene roditelje i

rođake i sama imaju veće šanse da budu nezaposleni. Nezaposlenost ostaje u obitelji kao

rezultat transmisije deprivacije i neadekvatnih strategija suočavanja. Dakle, aktivni članovi

društvene zajednice brinu o svojim nezaposlenima na način da im se osigura novčana naknada

u vidu socijalne pomoći. Prema Offeu (1984; prema Mortimer i Peterson, 1994), moderna

socijalna pomoć zasniva se na solidarnosti zaposlenih s nezaposlenima. Zbog toga, odbijanje

rada potkopava ideološku bazu sustava socijalne sigurnosti. No, polovica nezaposlenih mladih

(individualisti i autonomni) dobro prihvaća nezaposlenost, iako nisu sami odabrali ovakvo

stanje. Njihovi stavovi o poslu i radu im dopuštaju da žive od socijalne pomoći, da čine malo

ili ništa kako bi pronašli posao, da razviju alternativne načine života i povuku se s formalnog

tržišta radne snage. Ipak, druga polovica mladih (konformisti i fatalisti) želi posao i mrzi što

živi na račun države. Oni žele neovisnost, ali ne preko ilegalnih postupaka. Konformisti su

spremni prihvatiti bilo kakav posao, dok su fatalisti rezignirani.

Krajem 70-ih godina 20. stoljeća mnoge su zapadnoeuropske zemlje razvile ideju da centralna

vlada treba pronaći strategiju koja će spriječiti da se "podklasa" uopće pojavi, prvenstveno

preko povećanja razine obrazovanja nezaposlenih. Teško je precizno predvidjeti budućnost

socijalne pomoći i razvoja nezaposlenosti među mladima. Budućnost ovisi o tome hoće li

vlada i njeni socijalni partneri moći razviti nove načine integriranja marginalnih grupa u

socijalni i ekonomski sustav.