Download pdf - TOMISLAV JONJIĆ-Postanak ustaškog pokreta

8/13/2019 TOMISLAV JONJI-Postanak ustakog pokreta

1/90

1

TOMISLAV JONJI

POVIJESNO-POLITIKI OKVIR POSTANKAUSTAKOG POKRETA

(Objavljeno u Hrvatskim obzorjima, asopisu Matice hrvatske Split,god. IX./2001., br. 2, 373.-406., br. 3, 653.-690., br. 4., 939.-968., te

god. X./2002., br. 1, 33.-58.)

* * * * *

"...Mogao bi doi dan kad bi se nedoputena sredstva tuklonedoputenijim sredstvima, jer od neprijatelja, koji ti se glave priblii

golim noem, da ti je skine, brani se ne kako hoe i kako ti pravilazapovijedaju, nego kako bolje moe. To se dogaa i kod drugihkulturnih naroda, kad im dogori do nokata."

(F. Supilo, 1892.)

Uvodne napomene. Kao ni priroda, ni povijest ne pravi skokove: svaka drutvenapojava ima svoje korijene i uzroke, a bez spoznaje tih korijena i uzroka nije mogue prosuivatini samu pojavu niti objanjavati njezine dosege i plodove.1 Ta zakonitost jednako vrijedi i zaustaki pokret.2 Nasuprot desetljeima nametanu miljenju, da je ustaki pokret instrumentinozemnih sila nezadovoljnih rezultatima prvoga svjetskog rata, potanja ralamba unutarnjih ivanjskopolitikih uzroka koji su doveli do njegova utemeljenja, jasno pokazuje, da je rije oautohtonome revolucionarno-politikom pokretu, koji je sebi za cilj postavio uspostavu neovisnehrvatske drave. Svrha postojanja tog pokreta iscrpljivala se u tome, pa su sva druga pitanja,ukljuujui i ideoloka, bila od perifernog znaenja, i koritena su tek povremeno, uogranienom dosegu i iskljuivo kao sredstvo politike taktike.

1 Ovaj je tekst skraeni, preraeni i prilagoeni izvadak iz drugoga (zasad neobjavljenog) dijela studije ohrvatskoj vanjskoj politici 1903.-1945. Trei dio te studije, pod naslovom Hrvatska vanjska politika 1939.-1942.(IX + 944 str.) objavljen je 2000. u nakladi zagrebake nakladne kue Libar.

2 S obzirom na to da se utemeljenje ustake organizacije logino nastavlja na revolucionarna previranja uHrvatskoj u drugoj polovici 1928., kad je dr. Ante Paveliu Zagrebu utemeljio organizacijuHrvatski domobran, uliteraturi se javlja miljenje kako bi ustaku organizaciju, bar u prvim godinama njezina postojanja, bilo ispravnijenazivati ustako-domobranskom. O tom se pitanju dade raspravljati. Meutim, kako je kod utemeljitelja i jedne idruge organizacije, A. Pavelia, u konanici prevagnulo ustako ime, u ovoj emo se raspravi, i iz razlogaekonominosti, koristiti uobiajenim, uvrijeenim nazivom: ustaki pokret.


2/90

2

U prilog takvom stajalitu ne svjedoi samo eklektinost i ideoloka bezbojnost ustakihprogramskih dokumenata, nego i ralamba odnosa prema snanim ideolokim strujama uEuropi koje su tada odreivale drutveni i politiki ivot staroga kontinenta, a jo vie injenica,da ustaki pokret nije uguen ni nakon to mu je tijekom 1934. onemogueno djelovanje uitavoj Europi: iako je ostao bez ikakve politike potpore u inozemstvu, taj je pokret ne samo

preivio u Hrvatskoj (domovinski ustaki pokret) i snano ojaao meu hrvatskim iseljenicima uSjevernoj i Junoj Americi, nego je i meu hrvatskim radnicima razasutima po nesklonoj Europinastavio uivati potporu.

Sve to ne bi bilo mogue, da se ustatvo u nezanemarivu dijelu hrvatskog puanstva,nezadovoljnom kolebljivim i nedosljednim postupcima drugih hrvatskih politikih snaga, nijesmatralo jedinim ozbiljnim odgovorom na krvavu jugoslavensku monarhofaistiku diktaturu. Utom je dijelu hrvatskog naroda ustatvo promatrano kao jedina snaga koja u borbi za osloboenjeod velikosrpske tiranije postupa bez kompromisa. Upravo radi toga, ustatvo treba promatratikao odgovor na agresivnu i brutalnu velikosrpsku narav jugoslavenskog reima, ali i kao reakcijuna neke druge hrvatske politike koncepcije. Naime, upravo injenica, da se na srpskoj strani sizrazitim neprijateljstvom gledalo ne samo na hrvatske nacionalistike krugove, nego i navodstvo Hrvatske (republikanske) seljake stranke, koje naelno u pitanje nije dovodilo opstanak

jugoslavenske drave, predstavljala je jasan znak da u postojeem dravnopravnom okviru nijemogue postii rjeenje hrvatskog pitanja.

Hrvatska nakon Radieve kapitulacije

Tko izgubi vjeru, taj se je unaprijed odrekao svega. Kad bihrvatski narod zdvajao, podpisao bi sam sebi smrtnu osudu.Sve se moe postii, samo kada je vrsta volja i vjera. Mi neemo nikakve abstinencije, vehoemo svagdje najivlji rad.

(A. Pavelina skuptini Hrvatskog bloka, prosinca 1926.)

Pokuaj Hrvatskog bloka da se hrvatsko pitanje internacionalizira odmah nakonuspostave Kraljevstva SHS, pokazao se uzaludnim. Radiev odlazak u inozemstvo sredinom1923., kojemu je svrha bila, po njegovim vlastitim rijeima u istrazi 1925.,3 dati europskomu

javnom mnijenju, naroito engleskomu, autentine obavijesti o hrvatskom pitanju, te razvidjetikakvo je stajalite meunarodnih imbenika prema moguoj amputaciji Hrvatske,4takoer nijedonio nikakvih plodova. Unatopatetinim krilaticama o demokraciji i samoodreenju naroda, u

europskim prijestolnicama nije bilo razumijevanja za interese nesrpskih naroda u jugoslavenskojdravi. Radievi pokuaji sporazumijevanja s revizionistikim silama, Italijom i Madarskom,

3Hrvoje Morovi, Stjepan Radipod Obznanom 1925. godine. Iskazi Stjepana Radia pred sudom za zatitudrave o boravku u Moskvi 1924. godine, Mogunosti, Matica hrvatska Split, god. XVIII., (I.), br. 7, srpanj 1971.,848., 880.

4 Projekti su se amputacije Hrvatske povremeno, ali relativno esto, pojavljivali u javnosti, pa se o njimaozbiljno raspravljalo. (Usp. Slavko Cihlar,Hrvatsko pitanje i amputacija. Sa 8 geografskih karata. Trea naklada,Izd. Slavko Cihlar, Zagreb, 1928.)


3/90

3

govore, dodue, o dinamizmu predsjednika HRSS-a, pa ak i o njegovoj pripravnosti da potporuinozemstva osigura obeanjima stanovitih ustupaka, ali su u stvarnosti ostali bez ozbiljnijegutjecaja na poloaj hrvatskog naroda. Razoaran ravnodunou Zapada i tromou Drutvanaroda, Radikrajem svibnja 1924. putuje u Moskvu, gdje e ostati skoro dva mjeseca.5Kanio

je, po svemu sudei, putovati i u Sjedinjene Amerike Drave.6

Njegov odlazak u jugoslavenskoj je dravi oznaen veleizdajnikim inom. Radi jenazvan plaenikom kojemu je zadaa izazvati intervenciju stranih sila, pa su poduzeti brojnidiplomatski i propagandni koraci kako bi se njegova djelatnost u inozemstvu onemoguila.7Prigodu reimu za obraun s najbrojnijom hrvatskom politikom strankom dao je sam Radi,koketiranjem s boljevikim sovjetskim reimom i jedva shvatljivim ulanjenjem HRSS-a uSeljaku internacionalu.8Uoivi da je hrvatski prvak tim koracima svoja stajalita uinio joneprihvatljivijima europskomu javnom mnijenju, reim je uoi Boia 1924. dovrio pripreme zarasputanje HRSS-a, pa je 23. prosinca ministar unutarnjih poslova Boa Maksimovi zvaniKundak optuio Radia i njegovu stranku za protudravnu komunistiku propagandu i predloioda HRSS bude rasputen, da se na stranku najstroe primijene odredbe l. 18. Zakona o zatiti i

poretku u dravi, da se zaplijene pismohrana, publikacije i prepiska stranke, te da se protivstranakog vodstva povede kazneni postupak.9 Posjetivi koncem prosinca 1924. Pariz,Aleksandar je traio i dobio suglasnost za obraun s hrvatskom oporbom, uvjeravajui svojesugovornike da se Bugarska nalazi u predrevolucionarnom stanju, a da slabost talijanskog reimadobro ilustrira udarac kojega Mussolini trpi u Albaniji. U Beogradu se vjerovalo kako seJugoslavija nalazi u prigodi postati arbitrom na Balkanu.10 Uz potporu Pariza trebalo je samoskriti hrvatsku oporbu. Odluku u smislu Maksimovieva prijedloga Aleksandar je potpisao 1.sijenja 1925., a u priopenju za javnost se HRSS optuuje za pristup Seljakoj i naslon naKomunistiku internacionalu. Dodaje se kako je Radi i objavio navodno ierinovo obeanje

pomoi, a da su prvaci stranke kriom i nou posjeivali sovjetsko veleposlanstvo u Beu.Radiu se na teret, izmeu ostaloga, stavljaju i veze s VMRO-om odnosno Todorom

Aleksandrovim.11

5Op. o Radievu putu u inozemstvo u: Ivan Mui, Stjepan Radiu Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, II.izd., Hrvatsko knjievno drutvo Sv. irila i Metoda, Zagreb-Ljubljana, 1987.

6ivko Strii, Tresistrog pov. o Stjepanu Radiu. Nepoznate stranice hrvatske politike i knjievne povijesti,Vjesnik, Zagreb, 9.III.1991. U Ameriku je jo ranije otputovao zastupnik HRSS-a dr. Ljudevit Keman.

7Tako je npr. prevedena i u Parizu distribuirana Radieva pjesmaHimna Habsburzimakoja datira jo iz dobasvjetskog rata. (Branislav Gligorijevi,Parlament i politike stranke u Jugoslaviji 1919-1929, Institut za savremenuistoriju - Narodna knjiga, Beograd, 1979., 155b.)

8Uslijed tog koraka, Radia e se na Zapadu nazivati neuravnoteenim, a njegov posjet Moskvi rezultirate optubama, da su Hrvati skloni komunizmu. Od tih e se optubi iduih desetak godina stalno morati branitikako hrvatsko domovinsko politiko vodstvo na elu s Maekom, tako i emigranti (Paveli, Kouti, Krnjevi).

9Rudolf Horvat, Hrvatska na muilitu, Izdalo Kulturno-historijsko drutvo "Hrvatski rodoljub", Zagreb, 1942.(Pretisak, s predgovorom i biljekama Hrvoja Matkovia, kolska knjiga, Zagreb, 1992.), 215-218. Stjepan Radi,

Politiki spisi. Autobiografija-lanci-govori-rasprave. Priredio Zvonimir Kulundi, Znanje, Zagreb, 1971., 102.10Vuk Vinaver,Jugoslavija i Francuska izmeu dva svetska rata. (Da li je Jugoslavija bila francuski "satelit"),

Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1985., 79.11Josip Horvat,Politika povijest Hrvatske (1918.-1929.). Kronika dojueranje hrvatske politike, II. izd., August

Cesarec, Zagreb, 1989., 290-292.


4/90

4

Slijedom toga je prvih dana sijenja dolo do rasputanja HRSS-a, a stranaki su prvaci,meu njima i Radi, pa ak i Maek, unatoimunitetu kojega je imao kao predsjednik Skuptinei lan dravnog odbora, utamnieni. Zatoeno je oko 2.000 pristaa HRSS-a.12Ve2. sijenja1925. donesena je odluka, da u BiH u dravnoj slubi ne smije ostati nijedan pristaa HRSS,13izega se jasno moe zakljuiti kako je novu situaciju vlast odluila iskoristiti i za udaljavanje

bosanskohercegovakih Muslimana od hrvatskih politikih stranaka, a time i od hrvatskepolitike misli i integracijske ideologije.

Bila je to prava novogodinja estitka Beograda Hrvatima. Reimski tisak je podgrijavaoprotuhrvatsku atomosferu i pripremao brutalan obraun s hrvatskom oporbom, a u tome senaroito isticao samostalski tisak koji je pod utjecajem Svetozara Pribievia objaviokrivotvoreni sporazum izmedu HRSS i Kominterne, te faksimile korespondencije Radia iAleksandrova.14 Samostalska Re je pisala: "Protiv gamadi upotrebljavaju se samo radikalnasredstva na primer vrela voda i radikalna istoa, a protiv ove gamadi treba upotrebiti radikalnizakonski postupak - Zakon o zatiti drave."15 Protezanje Obznane na HRSS openito sesmatralo ozakonjenjem obespravljenosti itava hrvatskog naroda. Reim je vjerojatno raunao dae Hrvati pokleknuti i da e "dravotvorne" projugoslavenske snage nadjaati ve na

predstojeim parlamentarnim izborima.Unatoteroru, HRSS je na izborima 8. veljae 1925., uz potporu Hrvatske zajednice koja

se u studenome 1924. proglasila republikanskom i pozvala pristae da glasuju za HRSS, dobio532.872 glasa odnosno 67 mandata.16Ti su rezultati, razumljivo, osokolili utamnienog Radia,

pa je na sasluanju pred sucem istraiteljem petnaest dana kasnije izjavio kako hrvatski narodima pravo na preuzimanje vlasti u odreenim sluajevima. Komentirajui brutalno i pristrano

ponaanje redarstva i orunitva u predizborno doba, on je zaalio to se itav HRSS nijepretvorio u borbenu organizaciju kako bi mogao obraniti narod od katastrofe. Postupci reimaopravdavaju stvaranje bojnih odreda s iskljuivom svrhom zatite slobode izbora odnosno obraneustavnosti i suvereniteta hrvatskog naroda.17Nakon izbora je u razliitim dijelovima Hrvatske

dolo do manifestacija i demonstracija u prilog Radiu.18

Mogunost da vlada ipak poniti zastupnike mandate HRSS uvjetovala je suradnjuoporbe koja je mogla ili slono bojkotirati parlament, ili u njemu slono nastupiti. Kod Radia sei u najuem krugu njegovih pristaa ipak iskristalizirala odluka da borbu valja nastaviti

parlamentarnim sredstvima. Temeljem programa, koji su 25. veljae 1925. u Beogradu potpisaliPavle Radi, Davidovi, Koroec i Spaho, a kojim se obuhvaalo priznavanje Kraljevine SHSkao dravnog entiteta ije su granice nepovredive, ali se o unutarnjem ureenju ima odluiti

12R. Horvat, n. dj. 215-217., 221-227. Usp. I. Mui, n. dj., 169-188., Zvonimir Kulundi,Atentat na StjepanaRadia, Stvarnost, Zagreb, 1967., 179-183.

13Tomislav Iek,Primjena "Obznane"na HRSS i posljedice za njene pristase u Bosni i Hercegovini, asopis za

suvremenu povijest, god. III, br. 1, Zagreb, 1971., 49. Usp. Isti, Djelatnost Hrvatske seljake stranke u Bosni iHercegovini do zavoenja diktature,Svjetlost, Sarajevo, 1981., 205-211.

14 Hrvoje Matkovi, Svetozar Pribievi i Samostalna demokratska stranka do estojanuarske diktature,Sveuilite u Zagrebu - Institut za hrvatsku povijest, Monografije, (1), Zagreb, 1972., 169-171.

15Re, br. 220., Beograd, 25. prosinca 1924. (Prema: H. Matkovi, n. dj., 170.)16R. Horvat, n. dj., 230-235., 236-240. I. Mui, n. dj., 193., B. Gligorijevi,Parlament..., 188. i d. U vladinim se

krugovima razmiljalo o zabrani sudjelovanja HRSS na izborima, ali je onda ipak prevagnulo miljenje da bi takavkorak vrlo negativno odjeknuo u inozemnoj javnosti. (B. Gligorijevi, n. dj., 182.)

17H. Morovi, n. dj.,Mogunosti, god. XVIII, br. 7/1971., 897-899. I. Mui, n. dj., 193-194.18R. Horvat, n. dj., 235-236.


5/90

5

slobodnim sporazumom Srba, Hrvata i Slovenaca na zakonit i demokratski nain, krenulo se ustvaranje tzv. Bloka narodnog sporazuma i seljake demokracije, koji je okupljao 37 zastupnikaDavidovieve Demokratske stranke, 20 zastupnika SLS-a, 15 zastupnika JMO-a i 67 zastupnikaHRSS-a. U programu se prihvaa monarhija ali ona engleskog tipa, dok drava treba biti ureenakao seljaka demokracija sa snanom lokalnom samoupravom.19 Na sjednici Hrvatskoga

narodnog zastupstva 4. oujka 1925. odobren je pristup HRSS-a Bloku,20

pa je Blok i formalnoustrojen 21. oujka.21Za razliku od dosadanjih oporbenih koalicija, Blok je u procesu stvaranjaizgraivao elemente koji bi, pored programa, jamili njegovu vrstinu. Imao bi zajednikovodstvo i zajednike organe, a stranke lanice bi preuzele obvezu da ne e ulaziti u separatnosporazumijevanje s radikalskim klubom.22

Ugroeni se reim odluio na zaotravanje spora, pa je sredinom oujka pokrenutpostupak za ponitenje svih mandata HRSS. Do toga vjerojatno ne bi dolo, bar ne prije nego tobi Radi bio sudskim putem proglaen krivim za ine koji su mu se stavljali na teret, jer bipolitika teta koju bi reim pretrpio u oima svjetske javnosti bila vrlo velika. Stoga je prijetnjaponitenjem mandata bila zapravo u funkciji razbijanja oporbenog bloka. Na vrhuncu krize,izloen teroru i bezakonju a bez ikakve inozemne potpore, Radi se, procjenjujui situaciju

bezizglednom, umjesto nastavljanja borbe i uvrivanja oporbenog saveza uoblienog u Blokunarodnog sporazuma, ije su se lanice u Skuptini estoko usprotivile pokuaju ponitenjaradievskih mandata, odluio na kapitulaciju. Njegov je sinovac Pavle, po njegovu naputku, u

beogradskoj Skuptini 27. oujka 1925. proitao izjavu kojom HRSS priznaje sveukupnopolitiko stanje stvoreno Vidovdanskim ustavom i dravu na elu s dinastijom Karaorevia.23

Priznavanje drave i odricanje od republikanstva izazvalo je potrese u samoj Radievojstranci, a jo veu zbunjenost, pa i ogorenje u narodu.24Veina je lanova stranakog vodstvaipak odobrila Radiev korak, opozvavi ulanjenje stranke u Seljaku internacionalu. Odrekavise republikanstva, stranka se prozvala Hrvatskom seljakom strankom (HSS), obrazlaui sve tekorake potrebom jaanja narodnog sporazuma i uvrenjem europskog mira, sukladno eljama

zapadnih saveznika, na naelima narodnog suvereniteta i prosvijeene demokracije.25

Iako je s Pribieviem ponovno (29. travnja 1925.) formirao vladu, Pai je zametnuopregovore s Radiem. Uskoro je, 14. srpnja, sklopljen i formalni sporazum izmeu Narodneradikalne stranke i Hrvatske seljake stranke. Radikalsko-radievski sporazum najvie je koristioAleksandru, dok je Pai zapravo bio nesklon iskrenu sporazumijevanju s HSS-om, vjerujuikako e to nakoditi prestiu njegove stranke.26 Kraljevom je odlukom 18. srpnja sastavljenanova vlada (iz koje je izbaen Pribievi, koji se nikad vie ne e vratiti u ministarsku stolicu), aRadi je aktom o aboliciji puten iz zatvora. U novu je vladu prvi put uao HSS, pa je PavleRadi postao ministrom agrarne reforme, Nikola Niki ministrom uma i ruda, Benjamin

19I. Mui, n. dj., 195-196.20R. Horvat, n. dj., 245-246.21R. Horvat, n. dj., 251-252. Ponegdje se u literaturi navodi i drugi nadnevak, 22. oujka 1925., a J. Horvat (n. dj.,

II., 299.) pie kako se to zbilo 23. oujka 1925.22Usp. B. Gligorijevi, n. dj., 196-197.23Op. o okolnostima pregovora i Radievim razmiljanjima u to doba v. u: I. Mui, n. dj., 196-202. R. Horvat, n.

dj., 244-245. i d., 261-268. Tekst izjave v. i kod J. Horvata, n. dj., II., 299-305.24Vrijedno je spomenuti da je odmah nakon to je P. Radiproitao izjavu o priznanju drave i reima, Skuptina

odbila verificirati znatan broj mandata HSS, izmeu ostaloga i mandat S. Radia, A. Koutia, V. Maeka, J.Predavca, J. Krnjevia i S. Koutia. Do verifikacije mandata dolo je tek tri mjeseca kasnije. (R. Horvat, n. dj., 269-270., 273.)

25Zakljuci o tome doneseni su na sjednici odranoj 26. travnja 1925. u Zagrebu. (R. Horvat, n. dj., 271.)26Svetozar Pribievi,Diktatura kralja Aleksandra, Globus, Zagreb, 1990., 57-58. B. Gligorijevi, n. dj., 202-203.


6/90

6

uperina ministrom pota i brzojava, a Ivan Krajaministrom trgovine i industrije. Nakon to jeu studenom iste godine V. Vukievipredao ostavku na mjesto ministra prosvjete, Radije 18.studenoga 1925. postao ministrom.27

Unutarnji i vanjski poslovi, ministarstvo obrane i financija Radievim e drugovimaunatokapitulaciji ostati nedostini. Hrvati e i iz toga izvui pouku. Meutim, injenica da je

HSS na elu s Radiem prihvatio jugoslavensku dravu i Vidovdanski ustav, u borbi protivkojega je proliveno toliko krvi, na hrvatskoj e strani dovesti do pregrupiranja politikih snaga istvaranja novih saveza.

Radievi poniavajue servilni brzojavi zahvale kui Karaorevia i apoteozejugoslavenstvu, odjeknuli su kao bomba. Najavljen je njegov susret s kraljem na Bledu, nakonkojega je prvak HSS-a prvi put otputovao u Beograd, prethodno izjavivi da "nema naroda kaoto je na, ni kralja kao to je na".28Njegove izjave u danima i tjednima nakon izlaska iz zatvora

prepune su hvale za kralja i novu vladu, kao i tenje za sporazumom sa Srbima. Ne eleiporemetiti sporazumaku atmosferu, on se jasno odrie tenje za hrvatskom dravom,izjavljujui kako je zahtjev za sazivanjem Hrvatskog Sabora nekad bio primjeren, a inzistirati natome danas, znailo bi ii unatrag, u krizu i kaos. "Hrvati su imali dva ideala. Prvi je idealsporazum sa srpskim seljakom, drugi je ideal hrvatski Sabor. Ovo prvo mora biti, ovo drugomoe biti. U tome je stvar.Nije toliko vano da li Hrvati imaju posebnu hrvatsku dravu, koliko

je vano da imaju seljaku i da ive u ljubavi s braom".29 Ovacijama kojima je doekan uBeogradu, Radi se zahvaljuje prigodnicom ("Hrvatski sokol sad k Tebi leti / ZvijezdoKaraoreva doma..."), spjevanom u ast Aleksandrova dolaska u Zagreb na proslavu 1000.obljetnice hrvatskoga kraljevstva.30

Pravako glasiloHrvatsko pravoobjelodanilo je 6. kolovoza 1925. niz Radievih izjavau kojima on govori kako nova stranaka orijentacija nije nikakva taktika, nego politika kojudiktira razum i srce. Monarhistiko raspoloenje nije posljedica straha ili pokuaj da se izie iztamnice, nego se radi o prelasku u konstruktivni period stvaranja, koji se ne bi dogodio da

vodstvo stranke ne raspolae tonim obavijestima o pozitivnim kraljevim osobinama. Novahrvatska politika "od koje mi nikako ne odustajemo, ima politikog smisla, ako s njomeprivedemo hrvatske iroke slojeve kralju, dravi i sporazumu sa Srbima." U budunosti ne e bitinita poduzeto to bi otealo sporazum Hrvata i Srba, pa Hrvati ak ne trae ni skoru revizijuustava. Neka se ustav ostavi jo nekoliko godina, pa e se vidjeti je li revizija potrebna. "Mi ne

postavljamo - istie Radi nikakovih dravnopravnih zahtjeva i ne kanimo ih ni postavljati."Sporazum znai da i Hrvati i Srbi dobiju dravu u kojoj e se oba naroda osjeati svojima nasvome, pa je stoga samouprava vanija od dravnopravne autonomije.31

Iako je kao ministar prosvjete, ostavi u vladi do travnja 1926., ispravio mnoge nasilneine dojueranjega pribievievskog sustava u hrvatskim zemljama, reaktivirajui vie stotinauitelja i profesora, podiui vie kole na rang fakulteta i nastojei podii prosvjetnu razinu

hrvatskog naroda, Raditime nije ublaio negativne posljedice ulaska u beogradsku vladu, to ese najjasnije pokazati gubitkom treine glasova na skuptinskim izborima u rujnu 1927.

Slabljenje potpore meu Hrvatima on stoga pokuava kompenzirati irenjem seljakogpokreta u drugim dijelovima Kraljevine SHS. Tom e nastojanju posebno ustro prionuti nakonto Uzunovi1. veljae 1927. sastavi vladu od radikalskih i pet Koroevih ministara, ali bez

27R. Horvat, n. dj., 276-277., 299-302.28I. Mui, n. dj., 210.29Isto, 211. Istaknuto u izvorniku.30Usp. J. Horvat, II., 318-319.31R. Horvat, n. dj., 280-283.


7/90

7

ijednog Hrvata. Iako se ponovno naao u oporbi, Radi nije napustio ve samo prilagodiosporazumaku politiku.32 Oito je vjerovao da e irenjem seljake ideologije slomitivelikosrpsku intransigentnost i tako doi u situaciju u kojoj moe suodluivati o sudbini drave.Ve u veljai je pridobio tri zastupnika crnogorskih federalista, a pokrenuo je pregovore sDemokratskom zajednicom koju su inili Davidovievi demokrati i JMO. Savez HSS i

crnogorskih federalista dobio je naziv Narodni seljaki klub.33

Makar su stranke u njemuzadrale vlastiti identitet i organizaciju, pa ak i vlastita imena, odstupanje od nacionalnog

predznaka bilo je, promatrano u kontekstu Radieve dranja nakon kapitulacije, znakom zaozbiljnu uznemirenost u hrvatskim krugovima. I sm je Klub izjavio da stoji na stanovitu"postojeeg ustavnog i pravnog poretka".34Meutim su se i beogradski vladajui krugovi uplailida bi im primamljive ideje o seljakoj dravi, ovjeanskoj pravici i bratstvu mogle izmaknuti tlo

pod nogama u krajevima u kojima su dotad dominirale srpske snage, pa je Uzunovi Radiuponovno ponudio ulazak u vladu, istodobno pregovarajui s Demokratskom zajednicom.Meutim su i HSS i Demokratska zajednica odbili ui u vladu, a Radi je nastavio rad na

proirenju seljake ideologije u druge krajeve jugoslavenske drave, ukljuujui i Makedoniju.35Najavio je, kako je spomenuto, osnivanje Narodne seljake stranke koja bi bila "hrvatska uHrvatskoj, a narodna izvan Hrvatske."36

Paveliu potrazi za inozemnom pomoi

"Idem u Rim spasiti Hrvatsku!"

(F. Supilo, 1915.)

Od ustupaka koje je Radi uinio, Hrvati nisu imali posebne koristi. Naprotiv, kljuniplod Radieve politike 1925.-1928. bilo je razbijanje hrvatske politike fronte, koja je dotad bilazapravo jedinstvena u otporu beogradskom centralizmu i velikosrpstvu. Time se, s jedne strane,inozemstvu pruao dokaz, da se Hrvati mogu privoljeti novoj dravi, ali je istodobno, s drugestrane, hrvatskoj javnosti postalo jasno, da na srpskoj strani ne postoji pripravnost na iskrensporazum, to je znailo da je svaki pokuaj reformiranja jugoslavenske drave bezizgledan.Radiev put po Europi 1923./24. takoer je potvrdio, da za hrvatsko pitanje u zapadnoeuropskim

prijestolnicama nema razumijevanja. Hrvati nisu europski mir doivljavali kao mir u slobodi,nego kao mir koji perpetuira njihovo ropstvo. Stoga se pomomogla oekivati samo od zemaljakoje su i same bile nezadovoljne postojeim poredkom i koje su povrh toga bile neprijateljima

jugoslavenske drave: samo su njezini neprijatelji mogli eventualno postati saveznicima

32Tako su se oblasne skuptine pod nadzorom HSS-a natjecale u izjavama lojalnosti kralju i dravi. Usp. R.Horvat, n. dj., 335-336. Kraljevina SHS bila je, naime, Vidovdanskim ustavom podijeljena na 33 oblasti, tj.upravna podruja. (U hrvatskome jeziku oblast ne znai podruje, nego vlast.)

33R. Horvat, n. dj., 336.34 Prema kasnijoj Drljevievoj tvrdnji, smisao te zajednice bilo je zaokruivanje i izoliranje Srbije. (Sekula

Drljevi,Balkanski sukobi 1901-1905., (pretisak) Harmica Press, Zagreb, 1990., 143.)

35Usp. I. Mui, n. dj., 222-223.36R. Horvat, n. dj., 348. Kulundinapominje da su pripreme za stvaranje Narodne seljake stranke otile tako

daleko da je na vratima kluba HSS u Narodnoj skuptini istaknut natpis Seljaki klub. (Z. Kulundi,Atentat..., 197-198.)


8/90

8

Hrvatske. Krug tih moguih saveznika bio je uzak. U nj su ulazile samo Madarska, Bugarska,Njemaka i Italija.

Znajui, pie Mijo Bzik, da "Srbija u savezu s versajskim uvarima pljake, ne e nikaddozvoliti stvaranje samostalne drave Hrvatske", Pavelise obraa inozemstvu. "Razumije se daon trai prijatelje kod neprijatelja Beograda, pa je on prvi od hrvatskih politiara, koji ne menari

po Parisu i Londonu, veide u Italiju, Njemaku, Madarsku i Bugarsku, dakle u zemlje, koje suposl[i]jeratnim diktatom takoer prevarene i osakaene, i koje e jednoga dana neminovnomorati povesti borbu protiv nametnutoga stanja u Europi i tako postati saveznici Hrvatske."37Traiti pomou Londonu i Parizu znailo je - pokuavati reformirati Jugoslaviju. Traiti pomou Sofiji, Budimpeti, Rimu i Berlinu, znailo je ii za ruenjem te neprirodne i nasilne tvorevineversailleskog poredka. Na temelju negativnog iskustva kojeg je hrvatskom narodu donijelorazdoblje radievske kohabitacije u beogradskoj vladi i vjerojatno ocjenjujui da Radievo

pribliavanje Pribieviu znai konani odustanak od tenji za hrvatskom dravnomneovisnou, u nacionalistikim se krugovima ponovno javlja ideja o potrebi internacionalizacijehrvatskog pitanja. Tomu u prilog su ile i meunarodne okolnosti i sve slabiji poloaj

jugoslavenske drave koja je ula u fazu zaotravanja sporova s veinom svojih susjeda.38U sklopu priprema za mogui oruani sukob s Beogradom, Rim se u to vrijeme

pribliava Budimpeti i naglo pojaava interes za hrvatsku separatistiku emigraciju. Ta jeemigracija ve godinama pokuavala pridobiti prije svega madarsku i talijansku potporu zarealizaciju svojih politikih ciljeva, ali bez velika uspjeha. Ipak, talijanske joj slube od 1927.

poinju posveivati veu pozornost. Emigrantsko je vodstvo tvrdilo da ima oko 600 pristaa uBeu, isto toliko u Grazu, a oko 18.000 u Sjevernoj Americi. Prema talijanskim podatcima, bilisu organizirani u poluvojne skupine pripravne na revolucioniranje hrvatskoga osloboditeljskog

pokreta i predvoenje borbe za osloboenje Hrvatske u buduem ratu. Nisu (za razliku od nekihmakedonskih emigrantskih skupina) imali nikakve veze s Moskvom, a raunali su na znatnu

potporu u djelatnom i umirovljenom asnikom i vojnikom kadru u domovini, kojega bi se dalo

aktivirati ako bi Italija pomogla odreenom koliinom bombi i ustupila nekoliko tisuarevolvera.39 Drugi su talijanski izvori, meu njima i talijanski poslanik u Beogradu, generalBodrero, sve te procjene smatrali nerealnima. Promemorija koju je u svibnju 1927. talijanskomvojnom izaslaniku u Beu Carlu Vecchiarelliju predao bojnik V. Stipeti, a u kojoj se predlaeda Italija nastupi kao osloboditelj Hrvata (budui da Hrvati nisu dovoljno Balkanci da bi se samimogli osloboditi iz srpskog ropstva), pokazivala je kako ni samo emigrantsko vodstvo nijekompaktna cjelina.40S druge strane, kombinacije da bi Britanija dala zeleno svjetlo za razbijanjeKraljevine SHS bile su posve netone: britanska je diplomacija, naprotiv, izvrila pritisak naItaliju u smjeru smirivanja spora i njegova rjeavanja mirnim putem. Britanski je pritisak

37Mijo Bzik, Ustaka borba. Od prvih dana ustakoga rada do Poglavnikova odlaska u emigraciju. Poeci i bitUstakoga pokreta,Izdaje Dravni izvjetajni i promibeni ured, Zagreb, 1942., 12.

38 Zbog skuenosti prostora, ovdje je nemogue ulaziti u ralambu tadanjih europskih politikih igospodarskih sporova, u koje je bila upletena i Kraljevina SHS. Posebnu teinu imale su prilike u Albaniji, kojesu zaprijetile talijansko-jugoslavenskim ratom i zategnutost izmeu SSSR-a i Velike Britanije, koja je, premaopenitim prosudbama, bila pripravna na svoju stranu raznim ustupcima primamiti Italiju.

39 James J. Sadkovich, Italian Support for Croatian Separatism, 1927-1937, Garland Publishing, New York-London, 1987., 28-29.

40Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 29-30.


9/90

9

presudno utjecao na to da Mussolini koncem lipnja ipak nakon tri mjeseca primi poslanikaRakia.41

U sklopu tih previranja hrvatski e nacionalisti vidjeti prigodu da se korjenito rijeihrvatsko pitanje. U dodir s talijanskim imbenicima stupa i dopredsjednik Hrvatske stranke

prava, zagrebaki odvjetnik i zastupnik u skuptini Zagrebake oblasti dr. Ante Paveli. Paveli

se, inae, hvalio da je najvjerniji i zapravo jedini sljedbenik Starevieva nauka, a dralo se daistodobno u cijelosti prihvaa socijalni, prosvjetni i gospodarski program brae Radi. Vjerovalose, kako se prisjea Slavko Kvaternik, "da uiva povjerenje Stjepana Radia vie od svih drugih

politiara raznih stranaka."42Nezadovoljan Radievim sporazumatvom i politikom Seljako-demokratske koalicije, a

sm izrazito separatistiki orijentiran, Paveli je ocijenio kako je hrvatskom pokretu potrebna iinozemna pomo, pa je na poetku 1927. bezuspjeno pokuao uspostaviti kontakte sMadarima, a onda se obratio Talijanima. Madari u to vrijeme nisu pokazali volju za suradnju shrvatskim separatistima, iako je u prvoj polovici 1927. dolo do novog pogoranja u ionakostalno napetim jugoslavensko-madarskim odnosima. Na to je pogoranje utjecala i

promadarska kampanja lorda Rothermera, vlasnika i izdavaa listaDaily Mail, u britanskometisku. Rothermerovo otvoreno podupiranje madarskih revizionistikih zahtjeva u Beogradu se(pogrjeno) tumailo kao simpatiziranje slubene Britanije s madarskim iredentizmom.43Paveliu e, izgleda, ipak poi za rukom da se krajem 1927. ili poetkom 1928. susretne sregentom Horthyjem i madarskim politiarem Gyulom Gmbsem.44 To, meutim, jo nijeznailo nikakvo uspostavljanje vrstih veza. Horthy je i u srpnju 1928., nakon atentata na Radiai drugove, uvjeravao Jugoslaviju da Madarska nije talijanski satelit i da eli prijateljstvo sBeogradom. Gmbsa je, pak, premijer Bethlen, zagovornik suradnje Berlina, Budimpete iRima, tek u rujnu 1928. imenovao dravnim tajnikom u ministarstvu vojske.45 Ipak talijansko-madarski sporazum o prijateljstvu iz travnja 1927. govorio je kako se Kraljevina SHS nalazi u

prilino nezahvalnoj poziciji koju karakteriziraju izrazito napeti odnosi s revizionistikim

susjedima, Italijom, Madarskom i Bugarskom. S obzirom na to da je na unutarnjopolitikomplanu sazrijevala Radieva suradnja s Pribieviem, hrvatskim separatistima je moralo biti posve

41V. Vinaver, n. dj., 112., 119.42 Slavko Kvaternik: NDH i dr. Paveli, u: Nada Kisi-Kolanovi, Vojskovoa i politika. Sjeanja Slavka

Kvaternika, Golden marketing, Zagreb, 1997., 176.43 ivko Avramovski, Britanci o Kraljevini Jugoslaviji. Godinji izvetaji Britanskog poslanstva 1921-1938.

(Knjiga prva 1921-1930., knjiga druga 1931-1938.), Arhiv Jugoslavije - Globus Zagreb, Zagreb, 1986., I., 440-442.44Taj se susret u biografskoj biljeci u djelu A. Paveli,Putem hrvatskoga dravnoga prava. lanci-govori-izjave,

I., 1918-1929, Djela IV. (Izd. Domovina, Buenos Aires Madrid, 1977., 541.) smjeta na poetak 1928. Vinaver,pak, na temelju istraivanja M. Ormos tvrdi da je Paveliodmah poslije izbora narodnim zastupnikom, u listopadu1927. s Perecom krenuo u Budimpetu. Tamo im se pridruio Perevi (oito kao posrednik!), a izaslanstvo

Hrvatske stranke prava je primio zamjenik ministra vanjskih poslova (ili dravni tajnik?) grof Sndor KhuenHdervry. Razgovaralo se o moguem nastanjivanju hrvatskih revolucionara u Madarskoj (sic!) i madarskoj

pomoi hrvatskim separatistima. Ujedno se kualo nagovoriti Madare, da Italiju, kao najjau revizionistiku silu utom trenutku, zainteresiraju za hrvatsko pitanje. (Vuk Vinaver, Jugoslavija i Maarska 1918-1933, Institut zasavremenu istoriju, Beograd, 1971., 360.) U uspomenama, Paveli navodi kako je u Budimpetu otputovao 29.listopada 1927., odmah nakon prvog nastupa u beogradskoj Skuptini. Tamo je razgovarao s Horthyjem iglavnostoernim asnikom Gmbsem, s kojim ga je vezalo dugogodinje prijateljstvo jo iz vremena prijeSvjetskog Rata, kad je on slubovao u Zagrebu. Madarske je sugovornike upoznao s namjerama i odlukama naestranke, to jest, nepremostivih prava hrvatskog naroda za svoju slobodu i nezavisnost, a istom je prigodom posjetioI. Franka. (A. Paveli,Doivljaji, II., 144.)

45V. Vinaver, Jugoslavija i Francuska...., 139-140.


10/90

10

jasno da Radieva politika ne e dovesti do razbijanja jugoslavenske drave i da je stogapotrebno intenzivnije nego dosad traiti nove putove. U tom svjetlu treba promatrati Pavelieveprve dodire s Talijanima, Madarima i Bugarima.

U prvim mjesecima 1927. dolo je, meutim, do znaajnog pribliavanja izmeu sofijskei beogradske vlade. Tomu su presudno kumovale Francuska i ehoslovaka. Talijanska je

diplomacija u sklopu estoke protujugoslavenske akcije raunala i na bugarsku potporu, ali jeSofija odbijala sve ponude. Bugarski je poslanik u Berlinu ak molio njemako posredovanje u

bugarsko-jugoslavenskom izmirenju. Njegova vlada nije prihvaala opetovane talijanskeprijedloge da se zaotri makedonsko pitanje, a istodobno su se irili glasovi da je novijugoslavenski poslanik Lj. Neiizloio plan teritorijalnih ustupaka: Bugarskoj bi za neutralnostu predstojeem moguem jugoslavensko-talijanskom ratu imali pripasti Caribrod i Bosiljgrad.Jugoslavija bi se ionako namirila osvajanjem Albanije.46

U tim je okolnostima krug potencijalnih hrvatskih saveznika bio posve uzak, anajozbiljnijim se inila Italija. Novi talijanski generalni konzul u Zagrebu Ubaldo Rochira bio je

posve svjestan slabljenja Radieva utjecaja u Hrvatskoj. Uoavao je da Hrvatski blok, unatosvim svojim nedostatcima (nedostatak dinaminog vodstva, razlike i razronosti u samomvodstvu te prevladavajui osjeaj "pasivne ogorenosti") ima sve veu politiku teinu posebno ugraanstvu i meu inteligencijom, pa se vie, po njegovu sudu, Radine moe smatrati voomcijeloga hrvatskog naroda. Naprotiv, Blok bi mogao postati kljunom politikom snagom, asamim time i moguim talijanskim saveznikom.47

Vjerojatno je stanje o kojem govori ova Rochirina procjena Paveliu posluilo kaostanovita legitimacija za razgovore s Talijanima. Proturjene obavijesti o prvoj hrvatskojemigraciji kojima je Rim raspolagao nisu doputale donoenje nikakva zakljuka niti su stvarale

pretpostavke za ozbiljniju hrvatsko-talijansku suradnju u kojoj su se obje strane kanilemeusobno iskoristiti za vlastite ciljeve. Niz nagovjetaja da hrvatska emigracija djelujesporazumno s Paveliem i Trumbiem (dakle, Hrvatskim blokom) poveao je specifinu teinu i

emigracije, ali i Bloka.Iako je njihov sugovornik bio relativno nepoznat i ograniena utjecaja u Hrvatskoj,Talijani su pristali na razgovore. Nema nikakve dvojbe da su u njima odluno posredovali

pripadnici prve hrvatske emigracije koji su uglavnom boravili u Beu i koji su na taj nain kualiiskoristiti napetosti u svezi s austrijskim pitanjem i naglo pogoranje jugoslavensko-talijanskihodnosa. U prvim su mjesecima 1927. hrvatski emigranti uspostavili dodire s talijanskomdiplomacijom u Beu, kuajui postii osloboenje Hrvatske u talijansko-jugoslavenskom ratukoji se inio na pragu. U tome su posebno aktivni bili Sarkotii Perevikoji su u vie navratarazgovarali s talijanskim vojnim izaslanikom.48 Postoje znaci da su prvi dodiri hrvatskihseparatista s talijanskim vlastima pokuani 1925.,49 iako je posve sigurno da su stanovite veze(preko Radia i Kemana) postojale jo od 1919., a Radiih je obnovio 1923. Vrlo je vjerojatno

da se na talijanskoj strani dvojilo o uvjerljivosti prosudbi prvaka prve hrvatske emigracije, sobzirom na to da su veitavo desetljee bili izvan Hrvatske, pa je bila upitna ve i njihova

46V. Vinaver, n. dj., 112.47J. J. Sadkovich, n. dj., 21.48 Vuk Vinaver, "Austrijsko pitanje" i velika preorijentacija kralja Aleksandra prema Nemakoj (1927-1932),

Istorija 20. veka, asopis Instituta za savremenu istoriju, god. III., br. 1., Beograd, 1985., 10.

49Giancarlo Carocci, La politica estera dell'Italia fascista 1925-1928, Bari, 1969., 1-17. (Prema: Enes Milak,Italija i Jugoslavija 1931-1937., Studije i monografije, Institut za savremenu istoriju, Beograd, 1987., 44.)


11/90

11

obavijetenost, a kamoli politiki utjecaj. Mogue je i da su oni sami outjeli potrebnim svojastajalita potkrijepiti nastupom kojega vienijeg domovinskog politiara.50

Neovisno o tome s koje je strane doao poticaj (jer su Talijani godinama odravali vezesa svim jugoslavenskim emigrantima, pa tako i s Makedoncima, Crnogorcima i Albancima, kojisu sredita svojih organizacija takoer imali u Beu), nije bilo teko zakljuiti da e hrvatski

nacionalisti koji su teili stvaranju samostalne hrvatske drave i koji su vegodinama bili vrlonezadovoljni Radievom politikom, pristati na kontakte s inozemnim silama, u svrhu ispitivanjaraspoloenja i prilagoavanja borbe na unutarnjopolitikom planu. Prilike u prvoj polovici 1927.inile su se idealnima. Sarkoti u svibnju uvjerava Petruccija da je hrvatska mrnja na Srbetoliko duboka da samo vanjski poticaj nedostaje da bi buknula revolucija. Kao mamac (takoSadkovich!), barun Sarkoti Rimu nudi "talijansko-hrvatski kondominij" u Dalmaciji, tijesnehrvatsko-talijanske gospodarske veze i perspektivu Jadranske konfederacije koju bi predvodilaItalija. Talijani ovaj prijedlog nisu uzimali ozbiljno, ocjenjujui da je general prestar i bez pravogutjecaja, pa se njegova razmiljanja mogu koristiti eventualno tek u obavjetajne svrhe. Openito,emigracija koja se sastoji mahom od umirovljenih asnika ne moe biti valjan sugovornik.51

Rim je bio svjestan da se prava politika uvijek vodi u domovini, a da emigracija, dodue,moe posluiti kao poticaj ili pomo, ali nikad ne moe ponijeti glavni teret. I meuseparatistikim krugovima u Hrvatskoj je sazrijevalo shvaanje da su prilike za akciju zrele, a da

beki odnosno budimpetanski emigranti ne mogu biti nositelji prave akcije, tim prije to sunjihovi politiki ciljevi nedovoljno jasni, a u javnosti su obiljeeni kao pristae restauracijeHabsburga, to nipoto nije ideja koja bi mogla mobilizirati hrvatski narodni pokret. Iz domovinese na akciju prvi odluio dr. A. Paveli koji je ve po naravi bio odluan i dinamian, a s

pripadnicima prve emigracije imao je ne samo zajednike stranake simpatije, nego i osobnihveza. Prema vlastitim tvrdnjama, u veljai 1920., je u dogovoru s dr. Aleksandrom Horvatom,

predsjednikom HSP-a, ilegalno preavi granicu posjetio Be radi dogovora o suradnji saSarkotiem, Duiem i Pereviem. Tom je prigodom dogovoreno, da seHrvatski komitetu Beu

sauva, a da se u domovini organiziraju prevratne skupine. Nakon sloma boljevike revolucije uMadarskoj, pukovniku Duiu je ak polo za rukom kod Viszvara ustrojiti logor za hrvatskevojne bjegunce i druge protivnike beogradskog reima.52

O prvome svom dodiru s talijanskim vlastima, ne raunajui povremene i politikiuglavnom nevane dodire koje je kao viegodinji gradski zastupnik imao s talijanskimgeneralnim konzulom u Zagrebu, Paveli je pisao ve 1951., pod pseudonimom AS., u osamnastavaka u buenosairekoj Hrvatskoj, pod naslovom Znaenje i uloga emigracije. U timlancima on opisuje dogaaje do ukljuivo 1932. Izvornike i hrvatske prijevode objelodanjenihtalijanskih diplomatskih dokumenata o prvim Pavelievim kontaktima s Talijanima objavio je dr.Jere Jareb uHrvatskoj reviji.53Dio tih dokumenata i opis dogaaja uglavnom istovjetan onomeiz 1951., objavljen je u drugome svesku Pavelievih doivljaja.54

50O djelovanjuHrvatskoga komitetau Beu i vezama HSP-a s njim, poneto pie i sam Paveli, u:Doivljaji,II., izd. Vratna Gora d.o.o., Zagreb, 1998., 33-41. i d.

51Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 30-31.52A. Paveli,Doivljaji, II., 38.

53I documenti diplomatici italiani (IDDI),ser. VII., Vol. V, Roma 1967., dok. 273, 286, 313 i 324., s. 270-271.,280., 302-305, 317-318. Usp. Jere Jareb, est dokumenata o prvom dodiru dra Ante Pavelia s talijanskom vladom1927, Hrvatska revija, god. XX., sv. 4 (80), prosinac 1970., 1165-1168.

54Ante Paveli,Doivljaji, II., 137-144., 298-302.


12/90

12

Paveli1951. pie: "Dr Paveli je u ljetu 1927. bio izaslan skupa s Drom Srkuljom uPariz, da tamo zastupa obinu grada Zagreba na evropskom kongresu gradova. Na putu u Parizzaustavio se je u Beu, gdje je sa generalom Sarkotiem i pukovnicima Duiem i Pereviemdogovorio, da putem italijanskog poslanstva u Beu obavieste talijansku vladu, da e se na

povratku iz Pariza svratiti u Rim, gdje bi elio govoriti s mjerodavnima. Stigavi u Rim posjetio

ga je u hotelu jedan inovnik ministarstva vanjskih poslova, koji mu je dao mjesto i ime osobe,koja je za razgovor odredjena. Bio je to lan velikoga faistikoga viea Roberto ForgesD'Avanzati (Davanzati, op. T. J.), jedna onda od najprominentnijih osoba vladavine. Tu je uoio

pravo stanje, koje je za onda vladalo izmedju Rima i Beograda, te je ustanovio, da ti odnoaji ubudunosti mogu biti od koristi za hrvatsku revolucionarnu akciju."55

U drugome svesku Doivljaja navodi kako je Srkulj prvi putovao u Pariz, jer je on,Paveli, morao obaviti jo neke poslove za predstojee gradske i parlamentarne izbore. Na putu uPariz zaustavio se u Beu, gdje je posjetio lanoveHrvatskoga komiteta, Sarkotia i Perevia, a(brzojavno pozvan iz Graza) pridruio im se i pukovnik Dui. Paveliim je kazao kako e se izPariza vraati preko Rima, gdje bi se zadrao nekoliko dana i gdje bi pokuao doi u dodir skojim faktorom, preko kojega bi mogao dobiti povjerljive informacije o odnosima Italije iKraljevine S.H.S. General-pukovnik Sarkoti i pukovnici Perevi i Dui odluili su odmahstupiti u vezu s osobama talijanskog poslanstva u Beu, s kojima su podravali vezu, te da e meobaviestiti u Pariz, s kojom osobom u moi u Rimu razgovarati.56

U istrazi pred jugoslavenskim komunistikim vlastima 1947., Perevi doputamogunost da je Pavelia, prigodom njegova prolaska kroz Be, upoznao s attachom za tisaktalijanskog poslanstva, Eugeniom Morrealeom. Vjerojatnije je da se Paveli ipak nije sreo stalijanskim slubenim predstavnicima u Beu, nego da je kontakt s njima poduzeo netko odtamonjih hrvatskih emigranata: general Sarkoti, kako navodi urednitvo talijanske zbirkediplomatskih dokumenata, ili Perevi, kako misli Krizman.57 Bauer tvrdi kako je talijansko

poslanstvo u Beu bilo vrlo aktivno, pa je trailo kontakte s nezadovoljnicima iz mnogih

europskih zemalja. Hrvatski emigranti oko Sarkotia, Duia i Perevia odravali su vezepoglavito s Morrealeom. Kad je Paveli doao u Be (jer izravne veze za Pariz nije bilo!),potraio je Perevia. Iako se u Beu zadravao samo jedan dan, s Pereviem i Duiem je otiaoSarkotiu. Na tom je sastanku odlueno da se Perevi poslui dobrim vezama s talijanskim

poslanstvom, preporui Pavelia i omogui mu susret s relevantnim talijanskim imbenicima uRimu, prigodom povratka iz Pariza.58

Talijanski poslanik u Beu Giacinto Auriti 22. lipnja izvjeuje Mussolinija da setalijanskomu vojnom izaslaniku obratio jedan protusrpski orijentiran Hrvat, bivi asnikaustrougarskoga glavnog stoera, te ga obavijestio da se potpredsjednik Hrvatske stranke prava("to je najodlunije protusrpstvo") dr. A. Paveli pri povratku iz Pariza eli u Rimu, 25. i 26.

55As. (Ante Paveli), Znaenje i uloga emigracije, Hrvatska, Buenos Aires, br. 2 (78), nastavak 5., 20.I.1951.Tekst je uvrten i u ve spomenutu emigrantsku zbirku Pavelievih lanaka, izjava i govora na s. 192. Jareb ucitiranom djelu navodi da je Davanzati (Napulj, 23.II.1880 - Rim, 1.VI.1936.) bio talijanski novinar i politi ar, lanVelikoga faistikog vijea i neko vrijeme glavni tajnik Faistike stranke. U vrijeme susreta s Paveliem bio jeravnatelj rimskoga dnevnog lista Tribuna. Stoga nije sasvim precizno govoriti o Pavelievim dodirima s talijanskomvladom, iako on sam uDoivljajimaodgovarajue poglavlje naslovljava:Prvi kontakt s Mussolinijem.

56A. Paveli,Doivljaji, II., 141-142.

57Bogdan Krizman,Pavelii ustae, Globus, Zagreb, 1978., 9-10.58Ernest Bauer, Posljednje godine generala Stjepana pl. Sarkotia od Lovena. Stanje u Bosni i Hercegovini u

ranu jesen 1918., Hrvatska revija, god. XL, sv. 3 (159), Mnchen-Barcelona, rujan 1990., 568.


13/90

13

lipnja sastati s kojom od vodeih osoba faistike stranke.59Iz ovoga bi jasno proizlazilo, da sePaveliu Beu nije sastao s nekim talijanskim diplomatom.

Komentirajui objavljene dokumente talijanskog ministarstva vanjskih poslova, Jarebistie kako Paveliu svojim sjeanjima uHrvatskojpotpuno preuuje dr. Ivicu Franka s kojimda se susreo u Budimpeti u lipnju 1927. i tom prigodom raspravljao o buduem Pavelievu

kontaktu s Talijanima.60

Na tom je susretu, po Jarebovu sudu, sastavljena promemorija zatalijansku vladu. Ta je promemorija - uvjeren je Jareb - zajedniko djelo I. Franka i A. Pavelia,te predstavlja "sjeme iz kojeg su iznikli kasniji Rimski ugovori".61Paveliu svojim uspomenamadoista uope ne spominje bilo kakav lipanjski susret s Frankom, nego ga smjeta pred krajlistopada 1927. Bez obzira na to, je li tog susreta bilo ili ne, bitno je da se tako apodiktian sud okauzalnoj svezi izmeu dodira s Italijom 1927. i Rimskih ugovora 1941. nipoto ne moe dati.Ve je Vrani upozorio, da Jareb razmatra stvar "kao osamljen sluaj, izluivi ga iz okvira

politikih prilika onoga vremena u Hrvatskoj, kada je promemorija pisana. Tko nema pred oimatadanje stanje u Hrvatskoj, stie dojam, da se radilo o nekom osobnom, proizvoljnom koraku,

bez politikog temelja, pozadine i nude."62 Drugo, na umu treba imati opu europsku, pa isvjetsku situaciju, koja je nudno utjecala na razmiljanja i prosudbe hrvatskih politiara. Usvakom sluaju, nije previe ozbiljno izrei tvrdnju da su Pavelievi dodiri s Talijanima sjemeRimskih ugovora, a pritom apstrahirati neobinu slinost kontakata i "sporazuma" s Italijom kojesu imali predstavnici tzv. prve hrvatske emigracije, ali i Stjepan Radi i, pogotovo, VladkoMaek.63Je li se radilo o "konstanti izdaje" hrvatskih interesa u korist Italije ili, pak, o nunom,taktikom potezu, iznuenom traginim (oajnim, kako i sm Jareb kae) poloajem Hrvata u

jugoslavenskoj dravi i posvemanjim nedostatkom razumijevanja u Europi? Pri odgovoru naovo pitanje valja spomenuti bar dvije injenice. Prvo, Pavelise ponajprije pokuava obratitiMadarima, a tek kad u tom ne uspijeva, trai dodir s Italijom. Drugo, Pavelisvoje uspomene u

Hrvatskojobjavljuje prije nego to su objavljeni talijanski diplomatski dokumenti, tj. u vrijemekad se nije moglo znati postoje li uope kakvi pismeni tragovi o njegovim dodirima s Talijanima

u ljeto 1927., a kamoli da e ti dokumenti biti objelodanjeni. Stoga iz njegova nespominjanjaFrankova imena nema razloga izvlaiti dalekosene zakljuke, osim ako se hoe iskonstuiratikako su Paveli i Frank zajedniki ne samo napravili promemoriju namijenjenu Rimu, nego sekanili i pridravati njezina sadraja: dakle, tretirati je kao ugovor.64

59 J. Jareb, n. dj., 1168. Sarkoti je bio poznatiji kao poglavar BiH, nego kao lan austro-ugarskoga glavnogstoera, pa bi i to moglo upuivati da je posredovanje preuzeo Perevi.

60 Paveli i Frank svojedobno su skupa radili u odvjetnikoj pisarnici prvaka Hrvatske stranke prava dr.Aleksandra Horvata. Jareb je, iz injenice postojanja Frankove promemorije i navoda talijanskog poslanstva uBudimpeti da su u tom gradu nedavno boravili (odvojeno, dakako) Koroec i Paveli, pourio zakljuiti, da su seFrank i Pavelisusreli u lipnju i tom prigodom priredili promemoriju.

61 S Jarebovom se ocjenom, dakako, slae i Krizman (Krizman, n. dj., 23b. i 524.), kao i ve ina drugih

jugoslavenskih povjesnika.62Vjekoslav Vrani,Branili smo Dravu. Uspomene, osvrti, doivljaji, I/II, Knjinica Hrvatske revije, knj. XI-

XII., Barcelona-Mnchen, 1985., sv. I., 275.63Op. Tomislav Jonji,Hrvatska vanjska politika 1939.-1942., Zagreb, 2000., passim.

64Iako su mu i tada bili poznati dokumenti o Pavelievim prvim dodirima s Talijanima (jer su u zbirci talijanskihdiplomatskih dokumenata objavljeni 1967.), Jareb 1968. drugaije vrjednuje Pavelievu moralnu i politiku poziciju.Komentirajui Radieve dodire s faistikom Italijom i naglaavajui da je zbog Albanije dolo do zategnuatalijansko-srpskih odnosa, to je za posljedicu imalo pribliavanje Beograda Parizu te, s druge strane, Mussolinijev

pokuaj da se radi pritiska na Srbiju odnosno Kraljevinu SHS poslui hrvatskim nezadovoljstvom, Jareb pie:"...Hrvati, u ovom sluaju dr. Ante Paveli, prihvaaju iz oajasuradnju s Mussolinijem, iako su bili svjesni, da e ihta suradnja kotati novih hrvatskih teritorijalnih rtava, ako bi dolo do ruenja Jugoslavije i obnove hrvatske drave


14/90

14

Uvjerenom pogrjeno kako je Frankova promemorija zajedniko djelo Franka iPavelia, te kako u njezin sadraj nije bio upuen nitko od drugih hrvatskih politiara,65Jarebunije poznato da se 1927. Rimu obraa niz hrvatskih politiara, pa on navodi da je Frankova

promemorija (on koristi nazivmemorandum)predana efu talijanskog poslanstva u Budimpeti,opunomoenom ministru knezu Ercoleu Duriniju di Monza 2. srpnja 1927., a u srpnju da ju je

Paveli predao Davanzatiju. Tono je, meutim, da je promemoriju Frank, kako proizlazi iznjegova pisma, di Monzi poslao u prilogu pisma od 13. lipnja. Durini di Monza 2. srpnja pie

predsjedniku vlade i ministru vanjskih poslova B. Mussoliniju da se prije par dana sreo sFrankom, pa na njegovu molbu upuuje u Rim tekst promemorije "koja u zbitom sadrava izjavekoje mi je dao". Di Monza je Franka primio naglaavajui kako je njegov "obiaj primiti svakogaonoga tko eli sa mnom razgovarati i da stoga ne bi trebao pridavati nikakovu posebnu vanostmojoj odluci, niti vidjeti u njoj slaganje i ohrabrenje u njegovom protujugoslavenskom stavu."66On dodaje kako su predstavnici Hrvatskog bloka pokuali uspostaviti kontakte s madarskomvladom, pa i sm Paveli"...nastojao je to vie doi u vezu sa samom vladom, da bi sondiraoteren i uvrstio veze za eventualnu potporu hrvatskom separatistikom pokretu. Medjutimdoznajem, da je ovdanja vlada, bojei se vjerojatno nekog iznenadjenja ili zbog pomanjkanja

povjerenja u takove manevre, odbila uspostaviti dodir s Paveliem..."67Promemorija koju je Frank predao talijanskom diplomatu pisana je u prvom licu jednine i

u njoj se bez ikakva preciziranja tvrdi kako ona izraava misli mnogih hrvatskih politikih glava.Dokument u kojem se Kraljevina SHS dosljedno naziva Jugoslavijom, u cijelosti glasi:

"Ekscelencijo,Duboke suprotnosti izmedju Italije i Jugoslavije, koje su dole na povrinu u zadnje

vrijeme, pobudile su u hrvatskom narodu s jedne strane nadu, da e biti mogue u ne suviedalekom vremenu zbaciti sramotni i nepodnosivi srpski jaram, a s druge strane pridonijele sutome, da je u dui stanovitog broja ozbiljnih i odlunih ljudi, koji zauzimaju vaan udio u javnomivotu Hrvatske, sazrela odluka, da uzmu djelatnog uea u razvoju stvari, kako bi dolo to

prije do oslobodjenja.Po miljenju tih ljudi prvi korak koji treba uiniti jest, da se obavijesti talijanski narod injihov (sic!) veliki Vodja i dravnik o pravom stanovitu Hrvata i cilju kojemu tee, svraajuiim panju na injenicu, da pomoItalije borbi Hrvata ne bi bila samo od ogromnog znaenja zaevropsku kulturu, nego takodjer i od prvenstvene vanosti za razvoj Italije kao velike sile.

Nastojanja spomenutih hrvatskih politiara dovela su ve do rezultata, da je postignutsporazum izmedju dvije stranke, koje predstavljaju svu inteligenciju zemlje, a to su HrvatskiBlok i Hrvatska Federalistika Seljaka Stranka, kojima pripada skoro cjelokupno gradjansko

puanstvo hrvatskih krajeva Jugoslavije, dobar dio seljakog puanstva i organizacija Hrvatskog

uz talijansku pomo. Pavelieva obrana takve politike mogla bi se ukratko ovako opisati: Prvi i glavni zadatak

hrvatske politike jest razbijanje Jugoslavije i obnova hrvatske drave, te je prema tome u takvoj situaciji Srbija glavnihrvatski neprijatelj. Da bi se postigao taj glavni politiki cilj, hrvatska politika ne treba prezati od suradnje s Italijom,vjekovnim hrvatskim neprijateljem, iako e u sluaju obnove hrvatske drave morati vjerojatno rtvovati Italijidodatni dio hrvatskog teritorija, osim onog veizgubljenog poslije Prvog svjetskog rata.Jednom kad Hrvatska budeobnovljena kao drava i postane medjunarodnim subjektom, tada e biti zadatkom hrvatske vanjske politikeoslobodjenje hrvatskih zemalja od talijanskog jarma." (Jere Jareb, Tri dokumenta o dodirima Stjepana Radia sTalijanima 1923.-1924. S kratkim nacrtom Mussolinijeve politike prema Srbima i Hrvatima 1922.-1941., Hrvatskarevija, god. XVIII., sv. 4 (72), prosinac 1968., 527. Sva isticanja T. J.)

65J. Jareb, n. dj., 1166. Hrvatskim politiarima Jareb oito ne dri ni lanove Hrvatskoga komiteta u Beu.

66U istom izvjeu di Monza podsjea da su I. Frank i V. Sachs-Petrovi5. srpnja 1920. potpisali Ugovor saveza.67J. Jareb, est dokumenata..., 1169-1170.


15/90

15

Sokola, odlino disciplinirana, ustrojena na slian nain kao faistike organizacije, s vie od40.000 djelatnih lanova u svim krajevima zemlje. Isto tako pretena veina Radieve stranke

priznaje, da pristaje uz politike i narodne ciljeve, kako su proglaeni po gore spomenutimskupinama, iako zbog stranakih i klasnih razloga, a osobito radi terorizma, koje[g] vri njihov

predsjednik Stjepan Radine usudjuje se jo otvoreno izjasniti.

U mojem svojstvu biveg zastupnika Hrvatskog Sabora i glavara hrvatske emigracije,koja je radila u godinama 1919-20., budui da sam s obzirom na moj boravak u inozemstvu - uBudimpeti - u sigurnosti od represalija jugoslavenske vlade, primio sam mandat odnajutjecajnijih vodja zapoete akcije, da predloim ovaj memorandum, koji - vjerujem, da mogurei bez pretjeravanja - izraava elje i tenje 80 po sto hrvatskoga naroda.

Hrvatski narod, koji je izgubio svoju autonomiju protiv svoje volje u asu raspadaAustro-Ugarske monarhije, trai obnovu svoje drave, nezavisne od Srbije ili Jugoslavije, koja bi

bila suverena u svakom pogledu.Na temelju svoga tisuugodinjeg dravnog prava i nacionalnog naela, Hrvati u

teritorijalnom pogledu trae sve one nerazdjeljive upravne pokrajine, kojima je svojevremenovladala Austro-Ugarska monarhija, u kojima je hrvatsko puanstvo u velikoj veini i

poimenino:1) Hrvatska i Slavonija2) Dalmacija (u gore oznaenim granicama)3) Bosna i Hercegovina4) Medjimurje (o ovome e se trebati sporazumjeti s Madjarskom)5) oni otoci Kvarnera, koji se sada nalaze pod jugoslavenskom upravom.Oblik i ustav te drave, istina, trebali bi se utvrditi vlastitom odlukom hrvatskog naroda,

ali uzevi u obzir sadanji poloaj skoro je sigurno da bi se Hrvati odluili za republikanskiustav.

Iako bi takva hrvatska drava, zamiljena kao instrumenat mira i zapadne kulture,

prirodno teila da ivi u pravoj slozi sa svojim susjedima, ona bi pod teinom gospodarskih,geografskih i kulturnih uvjeta, a prije svega zbog svojih velikih politikih interesa, koji su jojzajedniki s njima, nastojala podravati njihove to ue veze s Italijom i Madjarskom. Da bihoznaio s vie tonosti koje bi bile te veze, ovlaten sam izjaviti, da su Hrvati za svoje odnose sItalijom prihvatili slijedea naela:

I) Hrvati smatraju, da se pitanje istonoga Jadrana ne moe rijeiti nego dogovoromjadranskih naroda Hrvata, Crnogoraca i Albanaca s Italijom.

II) Hrvati priznaju bez ikakve rezerve pravo Italije na premo na Jadranu i osudjujusvako nastojanje koje bi ilo, da oslabi to pravo ili da ga stavi u sumnju.

III) Hrvati priznaju pravo Italije, da se za potrebe svoje prenapuene zemlje koristiprirodnim bogatstvom Balkana, u mirnoj izmjeni svojih industrijskih proizvoda i da tako nuno

moe vriti svoj snani utjecaj na polju civilizacije i kulture.IV) Hrvati su spremni prilagoditi se sferi talijanskih probitaka kako politiki tako i

gospodarski, a takodjer i u vojnikom pogledu.Iz tih temeljnih naela Hrvati su spremni izvesti skrajnje posljedice, jo dalje od

ogranienja Rapallskog ugovora, kao i svih kasnijih ugovora u vezi s njima koji jo nisuratificirani.

Osim utanaenja politikog, gospodarskog i teritorijalnog znaenja sadranih u timugovorima, koje Hrvatska u cijelosti i bez rezerve priznaje, Hrvatska je odluila:

a) odrei se odravanja ratne mornarice, ako Italija eli preuzeti zatitu hrvatske obale.


16/90

16

b) odstupiti Italiji u tu svrhu Boku Kotorsku s onim uzvisinama, koje su od strategijskevanosti na teritoriju Dalmacije i Hercegovine i potrebne za uspostavu mostobrana i za dovrenjeratne luke Boke Kotorske; osim toga, priznati Italiji pravo na otocima ili kopnu na upotrebuslubi potrebnih za efikasnu zatitu i vojniku kontrolu od strane Italije.

c) dati Italiji na gospodarskom polju sve koncesije, koje mogu dovesti do ostvarenja

naela spomenutih pod III, koliko na samom zemljitu Hrvatske, toliko preko nje na Balkanu.d) Hrvatska se odrie izgradnje trgovake luke za stanoviti broj godina, koji se ima jo

utanaiti, da ne bi omela razvitak Rijeke; toj luci e se garantirati veze s Madjarskom.to se tie drugih zemalja, koje su sada pod upravom Jugoslavije, Hrvatska izjavljuje

svoju apsolutnu nezainteresiranost:1) za Srbiju, Staru Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru; medjutim namjerava pomagati na

svaki nain tenje Crnogoraca za nezavisnou.2) za sudbinu slovenskih zemalja (Kranjska, juna tajerska); medjutim je spremna

pomagati nastojanja koja tee, da se uspostavi talijansko-madjarska granica.3) to se tie slovenskog podruja Prekmurja, Baranje, Bake i jugoslavenskog Banata,

Hrvatska smatra, da je u njenom interesu, da se ta podruja povrate u zajednicu s maticomzemljom; ona e stoga uiniti sve to moe, da se te pokrajine stvarno ukljue u KraljevinuMadjarsku.

Hrvati priznaju gore spomenuta naela i obaveze za sluaj osnutka Nezavisne DraveHrvatske.

No i prije njezinog ostvarenja Hrvati su odluili uspostaviti talijansko-hrvatsku suradnjuu pogledu zajednikog protivnika, da se suprotstave srpskim tenjama na Jadranu, to je tim

potrebnije, jer nema sumnje, da e se Srbija prije ili kasnije pridruiti interesnoj sferi jedneobnovljene Rusije i djelovat e kao njezin eksponent na Jadranu.

U sluaju talijansko-jugoslavenskog vojnog sukoba, moji opunomoitelji68izjavljuju, dae Hrvati

I) djelatno provoditi defetizam na tetu jugoslavenske vojske i drave, to e imatiutjecaja na sve grane vojnike akcijeII) da e u pogodan as putem lanova Sokola, koji imaju vojniki odgoj, takodjer

zapoeti vojnikom akcijom protiv SrbaIII) da e pruiti talijanskom vojnom zapovjednitvu vane obavijesti i podatke.U intelektualnim krugovima Hrvatske veje u toku zamana propaganda u tome smislu,

protiv koje srpsko novinstvo i jugoslavenska vlada rade svim sredstvima.Da bi se pojaala italofilska propaganda, a oslabila srpska, bilo bi od izvanredne vanosti

da se pobrineI - da se u talijanskom novinstvu i na skuptinama i sastancima po mogunosti to vie

izbjegavaju izjave, koje aludiraju na sticanje hrvatskih zemalja

II - da koji neslubeni ali ugledni lan faistikih organizacija od zgode do zgode dade pokoju prijateljsku hrvatofilsku izjavu, kako bi se na temelju nje moglo opravdati kod hrvatskognaroda italofilski pokret u Hrvatskoj i pokazati, da Italija pravi preciznu razliku izmedju Srba iHrvata.

Obraamo se s podpunim povjerenjem talijanskom narodu, kojemu dugujemo u velikojmjeri nau kulturu i ijom se pomoi nadamo prije ili kasnije postii nae oslobodjenje.

68U izvorniku stoji: i miei mandatari, to je kod Jareba krivo prevedeno kao moji opunomoenici.


17/90

17

Poloaj koji bi etiri milijuna Hrvata zauzeli u sluaju sukoba s Jugoslavijom ne moebiti indiferentan niti monoj talijanskoj naciji. A u sluaju njihovog oslobodjenja, Italija moeraunati sa sigurnou na nepromjenjivu i vjenu zahvalnost cijeloga hrvatskoga naroda."69

Ovaj dokument zasluuje potanju ralambu, s obzirom na to da ga se hoe predstaviti

kao politiki, a moda i pravni temelj "izdaje" ostvarene Rimskim ugovorima 1941.70

Promemorija je, kako je vekazano, pisana u prvom licu jednine. Da su joj suauktori Frank iPaveli, bilo bi loginije da je pisana u prvom licu mnoine, tim vie to se u njoj tvrdi kako onaizraava misli mnogih istaknutih Hrvata, a ujedno bi se potvrdila (inae u tekstu niim

potkrijepljena) izjava o vrstoj suradnji hrvatskih politiara u domovini i u emigraciji. Uostalom,u tekstu se auktor poziva na to da je bio bivi zastupnik Hrvatskog Sabora, pa je jasno da ju je

pisao sm Ivica Frank. To ne dovodi u pitanje ni Sadkovich, koji skree pozornost na slinostFrankove promemorije s onom koju je predao bojnik Stipeti i sa Sarkotievim izlaganjimaPetrucciju.71 Vrani ne raspravlja izrijekom o auktorstvu promemorije, oito je dreizajednikim djelom I Franka i A. Pavelia, koji pri njezinoj izradi predstavlja Hrvatski blok, dok

je zadau da Talijanima preda promemoriju dobio Frank, budui da on boravi u inozemstvu, pase ne mora bojati represalija jugoslavenskog reima.72Nu ono to je bitnije u svezi s Frankovom

promemorijom, a to valja istaknuti, jest sljedee:a) promemorija je pisana u vrijeme zategnutih srpsko-talijanskih i srpsko-madarskih

odnosa, te predstavlja pokuaj da se ta zategnutost iskoristi za Hrvatsku. Moda je preciznijekazati da je ona pisana pod pretpostavkom i u iekivanju jugoslavensko-talijanskog rataodnosno ozbiljnoga europskog ratnog zapletaja. Prvi korak poduzimaju Hrvati, jer oni nisu bili u

poziciji u kojoj su bili Talijani, tj. nisu mogli ekati i dalje trpjeti jugoslavenski reim, a povrhtoga se Italija, i kad je koristila hrvatski uteg u raspravi s Beogradom, nije odluivala narazbijanje jugoslavenske drave, samim time ni na ozbiljnu suradnju s hrvatskim separatistima. Sdruge strane, Radievo sudjelovanje u beogradskim vladama pokazalo je nedjelotvornost bilo

kakve suradnje sa Srbima, a njegovo pribliavanje S. Pribieviu upuivalo je da se najjaahrvatska oporbena snaga, Hrvatska seljaka stranka, odluuje na reformiranje jugoslavenskedrave, a ne za njezino razbijanje;

b) povjeravanje mandata za sastav vlade V. Vukieviu u travnju 1927. i injenica da jevlada odgodila zasjedanje Skuptine prije nego to je je od nje zatraila potvrdu, bilo jeneuobiajeno i u jugoslavenskom pseudoparlamentarnom reimu, pa su neki politiari i

promatrai zbivanja ocjenjivali da se "plovi punom parom prema diktaturi."73c) pisac promemorije svjesno, iz taktikih razloga, podilazi Rimu, tvrdei da je prvi

korak njegovih opunomoitelja bio da se o hrvatskim tenjama obavijesti talijanski narod injegov voa. Istina je da su se Hrvati najprije obratili Budimpeti;

d) pisac je svjestan da su Hrvati neskloni Italiji, pa u tu svrhu predlae stiavanje

iredentistike propagande i davanje hrvatofilskih izjava;

69J. Jareb, n. dj., 1170-1175. Usp. B. Krizman, n. dj., 13-16.70 Iako bi vrijedilo usporediti poloaj Hrvata i Hrvatske u situaciji zamiljenoj u Frankovoj promemoriji s

onom u kojoj su se i stvarno i pravno nalazili u Kraljevini SHS, kao i s onom u kojoj se, primejrice, nalazio ve ibroj europskih drava ogranienog suvereniteta u doba hladnog rata, ovdje se u to ne emo uputati.

71Usp. J. J. Sadkovich, n. dj., 31-33.72Usp. V. Vrani, I., 278. Vranise oito pouzdao u Jarebovu tvrdnju, da je u lipnju 1927. dolo do susreta

Franka i Pavelia, iako bar zasad za takvo to nema dokaza.73Usp. S. Pribievi, n. dj., 48-49.


18/90

18

e) svaka suradnja s Italijom - pa i sve politike i gospodarske obveze navedene upromemoriji - uvjetovane su talijanskom pomoi pri osloboenju Hrvata i stvaranju neovisnehrvatske drave.74Hrvatska se odrie dranja ratne mornarice, ime se naglaava da su hrvatskiinteresi na Jadranu gospodarske, a ne vojnike odnosno imperijalistike naravi.75S obzirom na toda je demilitarizacija jadranske obale predstavljala jedan od bitnih elemenata i kasnijih Rimskih

ugovora, potrebno je naglasiti da se ne radi o zahtjevu koji je postavljen iskljuivo pred Paveliaodnosno Franka, pa ak ni o zahtjevu koji je ekskluzivno talijanski. Italija je i u pregovorima oLondonskom ugovoru odnosno o kasnijem razgranienju s jugoslavenskom dravom trajnoinzistirala na razvojaenju Jadrana (na to je Aleksandar bio uvelike spreman pristati). I druge suvelesile koje su htjele gospodariti Jadranom postavljale isti zahtjev, pa je tako, primjerice, i umirovnom ugovoru postignutom na Berlinskom kongresu 1878. bilo (lankom 29.) utanaeno:"Crna Gora ne smije imati ni ratnih laa ni ratne zastave. Luka Bar i sve vode, koje pripadajuCrnoj Gori, ostaju zatvorene ratnim laama sviju naroda." Bio je to jedan od uvjeta za priznanjecrnogorske neovisnosti. Isto se moe rei i za sluaj opisanih hrvatsko-talijanskih razgovora.Dakle, nema govora o tome da bi se Hrvatska u dravnopravnom smislu pretvorila u talijanski

protektorat, jer se trai "suverenost u svakom pogledu". Od Italije se oekuje potivanje tehrvatske suverenosti, slobode i neovisnosti, pa e samo u tom sluaju ona moi raunati nanepromjenjivu i vjenu zahvalnost i prijateljstvo hrvatskog naroda. Nije izreeno, ali jeargumentum a contrario posve jasno, da bi u protivnom Hrvati Italiju doivljavali kaoneprijatelja;

f) promemorija naglaava da Hrvati svoje pravo na dravu ne temelje samo nahistoricistikoj argumentaciji (hrvatskomu dravnom pravu), nego i na narodnosnom("nacionalnom") naelu, te zahtijevaju za sebe sve veinom Hrvatima nastanjene upravne

jedinice bive Austro-Ugarske, traei da se u Italiji obustave sve manifestacije koje "aludirajuna sticanje hrvatskih zemalja". Isticanje narodnosnog naela ima svrhu upozoriti Italiju da uteritorijalnoj ekspanziji ne moe ii dalje od onoga to je ve postigla u godinama iza prvoga

svjetskog rata. Primjenom tog naela veina bi Italiji pripojenih podruja trebala biti vraenaHrvatskoj, ali je odnos snaga takav da bi svaki zahtjev u tom smjeru rebus sic stantibus bionerealan;

g) u pogledu hrvatsko-talijanskog razgranienja, sintagma "Dalmacija u gore oznaenimgranicama" bjelodano predstavlja postojeu jugoslavensko-talijansku granicu. Ne raunajuiBoku Kotorsku, nema daljnjih ustupaka u Dalmaciji, osim onih na koje je ve pristala

jugoslavenska vlada.76 Ovakvo rtvovanje u biti predstavlja mamac (engl. lure, kako kaeSadkovich) Italiji, a posve je razumljivo, jer Frank trai pomo i ne moe je oekivati akoistodobno postavlja revizionistike zahtjeve;

74Stoga je nategnuta i neargumentirana tvrdnja da je Paveli(odnosno Frank i Paveli) u kontaktima s Talijanima

1927. priznao "pravo Italije na prevlast na Jadranu (...) bez rezerve". (Usp. Neva Scotti, Rimski ugovori od 18.svibnja 1941. godine u priopenjima predstavnika Nezavisne Drave Hrvatske, Zadarska smotra, asopis za kulturu,znanost i umjetnost, Matica Hrvatska - Ogranak u Zadru, god. XLI, br. 4-5, Zadar, 1992., 46.).

75I Nikola Paije, podsjetimo, traei kompromis s Italijom u nastojanju da izbori Veliku Srbiju, 1916. izjavio:"...Mi Srbi ne moemo ne priznati neosporivo pravo Italije na hegemoniju na obalama Jadrana. Mi takoer teimo kmoru, no nipoto ne traimo ratnih luka s pravom, da tamo zatvorimo flotu. Mi jedino nastojimo, da dobijemo jedanekonomski izlaz..." (Ante Mandi, Fragmenti za historiju ujedinjenja. Povodom etrdesetgodinjice osnivanja

Jugoslavenskog odbora, Prilozi novijoj jugoslavenskoj historiji,knjiga 1, JAZU, Zagreb, 1956., dok. 149., s. 222-223. Milada Paulova, Jugoslavenski odbor (Povijest jugoslavenske emigracije za svjetskog rata od 1914.-1918.),Izdala Prosvjetna nakladna zadruga, Zagreb, 1925., 187-188.)

76Boka Kotorska je jo prije Vidovdanskog ustava (1921.) i Uredbe o podjeli zemlje na oblasti (1923.) izdvojenaiz Dalmacije i pripojena crnogorskim okruzima.


19/90

19

h) Hrvati su spremni ustupiti Boku Kotorsku s okolnim strateki vanim tokama Italiji,ali samo u svrhu obrane hrvatske jadranske obale. U istu svrhu bi na otocima ili na kopnudopustili podizanje ogranienih vojnih postrojenja.77

Last but not least, iako pisac promemorije tvrdi kako je ovlaten ne od naroda, nego od"stanovitog broja ozbiljnih i odlunih ljudi", on zapravo sm daje promemoriji znaaj privatne

isprave, jer prije spominjanja bilo kakvih koncesija koje bi slobodna, neovisna i suverenaHrvatska dala Italiji, naglaava da bi oblik i ustav hrvatske drave trebao biti utvren odlukomhrvatskog naroda(to je karakteristino i za Stipetievo odnosno Sarkotievo izlaganje). Samimtime priznaje da bi i te koncesije bile podlone odluci i/ili reviziji hrvatskog naroda odnosnotijela o ijem bi sastavu i ustroju on odluio.

Slijedom ovih izlaganja, moe se drati kako nema dokaza da bi Paveli u tehnikomsmislu bio suauktor teksta promomorije, ali je zato jasno, da se posluio njezinim sadrajem ili,

jo bolje, koncepcijama koje su u ranijim dodirima s Italijom razvili Stipeti, Sarkoti i Frank,pripremajui tako teren za hrvatske kontakte s Italijom. injenica je da je 14. srpnja dravnitajnik u talijanskom ministarstvu vanjskih poslova, Dino Grandi, svom poslaniku u Budimpeti

javio kako mu je talijanski poslanik u Beu 22. lipnja prenio Pavelievu elju za susretom snekom ovlatenom osobom i kako se Pavelinekoliko dana ranije sastao s jednom "povjerljivomosobom koja ne pripada ovom ministarstvu", kojoj je Pavelipredao "jednu promemoriju, koja jeistovjetna onoj, koju je poslala Vaa Ekscelencija pod brojem 1723/544 2. ovog mjeseca. Bilo bimi drago, kad bi Vaa Ekscelencija paljivo pratila spomenuti pokret, zadravi rezerviranodranje, koje ste tako prikladno znali zauzeti prema eksponentima hrvatske separatistikestranke."78

Do Pavelieva susreta s Talijanima u Rimu ipak nije dolo u lipnju, kako je on elio,nego u srpnju. Osim Perevieve beke preporuke, Pavelije dobio preporuku i od francuskognovinara Andr Otta, ali je pitanje je li se njome koristio.79 O tome svomu prvom osobnom

dodiru s Talijanima Pavelipie kako ga je u rimskome Hotelu Flora posjetio Roberto ForgesDavanzati, a razgovor se vodio u Davanzatijevu stanu. Paveli se raspitivao o jugoslavensko-talijanskim odnosima, te je sugovorniku opisao raspoloenje u Kraljevini SHS i dranjehrvatskih politikih stranaka. Posebno je istaknuo odlunost HSP-a da izbori hrvatsku neovisnostne samo unutarnjom oporbom, nego i suradnjom sa svim podjarmljenim narodima. Zatraio jetalijansku moralnu pomo, posebno zahtijevajui da se Rim odrekne protuhrvatskih teritorijalnihzahtjeva, koje Beograd koristi za pridobivanje Hrvata na svoju stranu. Davanzati mu je kazaokako faizam smatra zavrenim nedavni jadranski spor. Pavelije na to upozorio, ako bi bilotko doao u ime nae stranke i zatraio bilo kakovu materialnu korist od toga, samim tim inom

je desavouiran, jer to nije u suglasnosti s naim principielnim postupkom.Pavelii Davanzati su se sastali i sutradan, te je iz toga razgovora Pavelizakljuio da bi

moglo doi do daljnjega pogoranja talijansko-jugoslavenskih odnosa. Dogovoreno je da ostanuu diskretnoj svezi preko Davanzatijeve supruge, ija je sestra udana za Paola Cortesea,slubenika talijanskoga ministarstva vanjskih poslova.80

O tome postoji i Davanzatijeva biljeka, objavljena u zbirci talijanskih diplomatskihdokumenata pod naslovom "Razgovor s doktorom Antom Paveliem".Biljeka u cijelosti glasi:

77Sline je ustupke Italiji kao cijenu mira i suradnje nudio i Aleksandar. (B. Krizman, n. dj., 132-140.)78J. Jareb, n. dj., 1175-1176. A. Paveli, n. dj., 193.79E. Bauer, n. dj., 569.80A. Paveli,Doivljaji, II., 142-143.


20/90

20

"Po obavijesti koja je stigla na Ministarstvo, pokuao sam potraiti doktora AntuPavelia u hotel Flora i vidio sam ga dva puta u mojoj kui. Obavjeujem.

Linost edna, mirna, ograniena, koja na sreu nema obinih oznaka balkanskihagitatora i zavjerenika. Prije [s]lii na seljaka. Razumije dobro talijanski; ali ga govori s naporomunosei uvelike istarski dijalekat. Izlae mirno bez velikih obeanja. Postavio je zanimljivu

opasku: da bilo tko - tko bi doao u ime hrvatske povijesne stranke u svrhu sporazumijevanja sItalijom, dolazi i djeluje na vlastiti troak i ne pita za ikakovu novanu pomo. Tko bi postaviosline zahtjeve, samim tim bi se desavuirao.81

Izlaganje. Hrvatska povijesna stranka, iji je izaslanik Paveli, zalae se za nezavisnostHrvatske. Bilo mi je mogue ustanoviti tonost memoranduma, to ga ima to ministarstvo i zatoga ne ponavljam. Paveli mi je samo nadodao, da je djelovanje stranke nuno prikriveno ioprezno, ali da se ipak ne smatra tajnom organizacijom; da medjutim u borbi protiv srpskogcentralizma i razvijajui legalni otpor, stranka djeluje u skladu s radievskim disidentima i saskupinom federalista, koje vodi doktor Trumbi, bivi ministar vanjskih poslova iz vremenaKonferencije mira. Dogovor s doktorom Trumbiem podrazumijeva - tako me je uvjeravao -

prihvaanje kategorikih ciljeva hrvatske povijesne stranke s njegove strane i strane njegovihsljedbenika. Za sada rad stranke ne pripravlja neku protusrpsku organizaciju, ni gradjansku nivojniku. Vie nego na ita drugo ona rauna na jasnu razliku i na nepremotenu i nepremostivuantitezu izmedju Hrvatske i Srbije, kako na podruju gospodarstva, kulture, kao i vojnikeorganizacije, tako i na nemoBeograda, da sastavi jednu zaista jedinstvenu vladu.

Ali budui da smatraju, da je srpska premo jaka i odluna na sve, razumije se daraunaju na talijansko-jugoslavenski sukob, da dobiju ono to se ne nadaju, da bi mogli postiivlastitom snagom i uinkom unutarnje krize.

Iako priznaje da je grupa Crnogoraca opredijeljenih za nezavisnost po svojoj aktivnostinikakva, Pavelimi je izjavio, da Hrvati ekaju na priliku da podupru crnogorsku nezavisnost.

Zahtjevi. Slubene izjave i manifestacije iz kojih proizlazi, da Italija ne cilja na

protuhrvatske teritorijalne zahtjeve. Srbi vre propagandu, da pokau Hrvatima, da su talijanskesmjernice, u sluaju rata, uperene protiv hrvatskog teritorija i puanstva, i da je stoga obranahrvatskog integriteta temeljni razlog jugoslavenskog protutalijanstva. Hrvatska stranka elidemantirati tu srpsku propagandu, koja posebno uzimlje kao izliku zahtjeve na Dalmaciju.

U sluaju da nema predrasuda sa strane faizma, poeti uspostavom dobrih i srdanihsporazuma, i za sada rezerviranih dodira.

Odgovorio sam rekavi, dafaizam smatra zadnji jadranski spor svrenim, ali trai da seu potpunosti odri talijanstvo Dalmacije.Sloio se, da bi nezavisna Hrvatska pod talijanskom

zatitom automatski rijeila problem Talijana Dalmacije, kojima bi se dale sve garancijejednakosti. Politika Hrvatske ne bi mogla biti nego politika uredjenih odnosa s Italijom iMadjarskom, na elu s faistikom Italijom kao velikom silom. U sluaju sukoba s Jugoslavijom,

Hrvatska bi, sigurna da e postii nezavisnost, trebala pomagati talijansko oruje, izravno ineizravno, bilo da ometa operacije, bilo da se pobrine za to vee hrvatsko dezertiranje u vojsci.

Nije mi bilo mogue dobiti tone podatke o nainu, na koji bi se trebale populariziratislubene faistike izjave protiv srpske propagande, koja podrava otvorenim talijansko-hrvatskispor.

Da bi se osigurala tajnost moebitnih veza, dao sam mu adresu moje ene s djevojakimprezimenom za slanje korespondencije, da se ne prouzroi sumnja.

81"Hrvatska povijesna stranka" je Hrvatska stranka prava. Isticanja T. J.


21/90

21

Uzimljem na se, da pribiljeim ta saopenja, ekajui upute. Drim, da se radi o sluaju,koji se ne bi smjelo propustiti, nego, dapae, da bi se trebalo staviti istovremeno u djelatnost naekonzularne vlasti i obavjetajni ured Glavnog stoera. Moglo bi se nai naina, da se uputi uHrvatsku kulturna propaganda (konferencije, sveanosti, koncerti).

Medjutim primjeujem, da u oekivanju izjava, koje se trebaju uskladiti i autorizirati, a

mogle bi se novinarski prirediti, da bi se izbjegle isto vanjske manifestacije posmrtnog filo-dalmatizma (nemam potrebe podsjeati, to sam smatrao, to bi se postiglo revindikacijama, kad

je bilo potrebno i korisno). Na primjer, pred nekoliko dana mogao se itati prikaz sastanka nekogdrutva (?)Jadranska Savjest(Coscienza Adriatica) u Genovi, koje je do juer bilo tajno. Obinekonferencije i mali vaar tatine. Pa ipak tamo se pokazivala poruka Glavnog tajnika stranke, toe sigurno iskoristiti srpska propaganda o kojoj gore."82

Stipetieva promemorija iz svibnja, Sarkotievi razgovori iz istog mjeseca i Frankovapromemorija predana talijanskim diplomatima u lipnju 1927., te Pavelievo pozivanje na njezinsadraj tijekom razgovora s Davanazatijem u srpnju iste godine moraju se - unato zamjetnimrazlikama - tumaiti kao cjelina i strogo u kontekstu tadanjih politikih prilika u Hrvatskoj,Kraljevini SHS i Europi. Bez Radieve kapitulacije i njegovih vatrenih jugoslavenskih izjava, s

jedne, kao i bez zaotravanja europskih politikih prilika i prijetnje jugoslavensko-talijanskimratom, s druge strane, do tih dodira nesumnjivo ne bi dolo ili bi oni bili bitno razliiti. Pri svemutome je vano naglasiti, da hrvatski politiari u dodirima s Italijom, na temelju desetljetnogiskustva ivota sa Srbima u istoj dravi, nastupaju u uvjerenju da je razbijanje jugoslavenskedrave i stvaranje neovisne Hrvatske primarni interes hrvatskog naroda i kljuna zadaahrvatskoga politikog vodstva. U takvoj situaciji, kao predstavnici maloga i obespravljenognaroda koji predstavlja objekt tuih interesa, oni se trse zainteresirati potencijalne saveznike.Posve svjesni svog poloaja, oni znaju da se Italiji ne moe pristupiti sa zahtjevom za revizijunepravedno nametnutih granica poslije prvog svjetskog rata, nego se na talijansku potporueventualno moe raunati samo stavljanjem u izgled stanovitih probitaka koje bi Rim mogao

dobiti.83

Valja skrenuti pozornost na injenicu koja dosad nije potanje obraena, a koja bi bitnopripomogla rasvjetljenju prvih Pavelievih dodira s talijanskim imbenicima. Oni se dogaajuba u vrijeme kad je dugotrajno pribliavanje hrvatskih federalista Hrvatskom bloku okonanonjihovim formalnim pristupom Bloku. Iako za to zasad nema posve pouzdanih dokaza, mnogeokolnosti upuuju na to da je Paveli razgovore s Talijanima odnosno uope s inozemnimimbenicima zametnuo dogovorno s Trumbiem ili bar nakon prethodnog savjetovanja. Teko jevjerovati da bi samo na svoju ruku doveo Hrvatski blok u prilino rizinu situaciju ba u vrijemekad je on ojaan pristupom HFSS-a i u trenutku kad se, bez obzira na to to su stranke u Blokuzadrale vlastiti identitet, sprema zajedniki nastup na parlamentarnim izborima. Stoga je vrlo

82J. Jareb, n. dj., 1176-1178. Usp. A. Paveli,Putem..., 194-197. Dokument je s hrvatskim prijevodom objavljen iu: A. Paveli,Doivljaji, II., 298-302.

83Protivei se tvrdnjama da je koncem 20-tih godina Trumbipostao zagovornikom hrvatske dravne neovisnosti,Boban konstatira kako je on u dodirima s Talijanima "ostavljao [je] dojam sklonosti za odvajanje Hrvatske odJugoslavije, ostavljao je dojam separatista", te pie dalje: "Kako se moe objasniti takvo Trumbievo dranje?Mislim, viestrukim razlozima. Prije svega, samo na toj osnovi on je i mogao komunicirati s talijanskim politikimfaktorima, a ne na programu kakav je zastupao javno i kako ga je prikazivao u Beu, Parizu i Londonu. Rim nije biozainteresiran za integritet Jugoslavije, za njezinu unutranju konsolidaciju. Ako se bilo to raunalo s Rimom, moglose to samo na separatistikim parolama..." (Ljubo Boban, Prilozi za politiku biografiju Ante Trumbia u vrijeme

estojanuraskog reima (1929-1935), Kontroverze iz povijesti Jugoslavije, (2), II. izd., Zagreb, 1989., 19.) Isto,mutatismutandis, vrijedi i za Franka odnosno Pavelia, s tim da njihov separatizam, bez ikakve dvojbe, nije biosamo parola.


22/90

22

vjerojatno da Pavelievo pozivanje na sporazum s Trumbiem nije izmiljotina. Nesporno je daon kasnijih godina svoje kontakte s madarskom i talijanskom diplomacijom ne krije od vodeihhrvatskih politikih osoba, nego naprotiv, posreduje u, primjerice, Maekovim nastojanjima dastupi u dodir s inozemnim imbenicima. Stoga je sasvim nelogino da bi i u ljeto 1927. akciju

poduzeo posve na svoju ruku, tim vie to su stranke Hrvatskog bloka bile u fazi najintenzivnije

suradnje koja e 4. rujna biti okrunjena pobjedom na izborima za zagrebako gradsko zastupstvo,a tjedan dana kasnije i Trumbievim i Pavelievim izborom za narodne zastupnike. Postoji,tovie, svjedoanstvo da je o kontaktima s Talijanima izvijestio i Maeka.84

Vrlo je zanimljivo svjedoenje dr. Branimira Jelia koji u svojim uspomenama tvrdi da jePavelio svojim razgovorima s Talijanima u ljeto 1927. izvijestio Maeka, a "kratko vrijeme izatoga njih obojica sastali su se u Pavelievoj advokatskoj kancelariji s talijanskim podkonzulomRocca". Jeli je tom prigodom, tvrdi on, skupa s Antom Valentom drao strau kako ih

beogradski agenti ne bi slijedili i eventualno napali. Pavelije i inae nekoliko puta u Zagrebusretao toga talijanskog diplomata.85

Nije naodmet upozoriti da se i u kasnijim talijanskim spekulacijama glede Hrvatske naPavelia i Trumbia gleda kao na cjelinu, to je oito u svezi s njihovim zajednikim nastupom udoba postojanja Hrvatskog bloka.86Stoga je sasvim izvjesno da je Trumbiznao za Pavelievsusret s Talijanima 1927., na to upuuje i injenica da je Trumbii kasnije, kad se Pavelinaaou emigraciji, nastavio s njime odravati srdane odnose i prisno politiki suraivati. Napokon,

prema izvjetajima talijanskog konzula u Zagrebu, Pavelii Trumbisu predstavljali snage kojesu najnezadovoljnije stanjem u Kraljevini SHS. Njih dvojica su se u ljeto 1928. obratili konzulumolbom da talijanska vlada i tisak pomognu hrvatsku borbu protiv reima i kralja. Rim je 14.srpnja 1928. uzvratio da bi se njihovoj elji moglo izii ususret kampanjom u talijanskom tisku,ali uz uvjet da prethodno dostave plan akcije.87

Kako zadaa povijesne znanosti nije samo konstatirati to se dogodilo, nego i objasnitizato se dogodilo i s kakvim posljedicama, korisno je upitati se, je li ono o emu su hrvatski

emigranti, a za njima A. Paveli, razgovarali s talijanskim vladinim i nevladinim predstavnicima,u nerazmjeru s teinom hrvatskog poloaja i moe li se to na bilo koji nain tretirati kao(pred)ugovor. I za odgovor na to pitanje nuna je rasprava o kontekstu.88Takoer treba imati na

84Radije u srpnju 1928., unatoranijim razoaranjima, uNarodnom valuobjavio lanakMussolini nije za rat, anije ni proti Hrvatima,u kojem je izloio uvjerenje utemeljeno na razgovoru s nekim Talijanima, da Hrvati zbogsvoje jedinstvenosti i politike te kulturne organizacije, uivaju potporu svega kulturnog svijeta, pa tako i Italije. (I.Mui, n. dj., 255.) Pitanje je, je li Radii nakon atentata doista bio tako naivan ili je ovakvim tekstovima htio samoosokoliti svoje pristae, istodobno signalizirajui kako u novim prilikama, nakon 20. lipnja 1928. nije protivan nitjenjem sporazumijevanju sa svakim tko bi mogao pomoi pri razbijanju Jugoslavije. Postoji, naime, nizsvjedoanstava, da je Radinakon atentata zagovarao prekid s Beogradom, makar uz cijenu suradnje s Italijom i

Madarskom. Zbog sloenosti teme, ovdje o njoj nije mogue potanje raspravljati.85Politike uspomene i politiki rad Dra Branimira Jelia. Priredio dr. Jere Jareb. Izd. Mirko amija,Cleveland, 1982., 108. Rocca je, oito, Rochira.

86Lj. Boban,Prilozi..., 47.87E. Milak, n. dj., 44.88U jednom razgovoru iz studenoga 1932. godine, hegemonistikom politikom Beograda revoltirani Trumbi

izjavljuje da je Hrvatima preostalo jedino traiti samostalnost. Na prigovor da bi razbijanje jugoslavenske dravevodilo do potpadanja (i Hrvatske) pod strani utjecaj, Trumbiuzvraa kako Hrvati ele sami vladati sobom, a to jenemogue dok postoji srbijanska hegemonija. Kad ona bude dokinuta, bit e mogue razgovarati o ravnopravnojzajednici koja bi bila asocijacija interesa. "Danas je Jugoslavija - nastavlja Trumbi- smatrana kao jedno bolesnotijelo i na strani grosso modo dobiva se uvjerenje da je ovo pakao koji nije mogue urediti i da je ovdje barutana, od


23/90

23

umu, da se Ciano 1940. odnosno Mussolini i Ciano 1941. ni u intimnom krugu, ni u pregovorimao razgranienju, ni prigodom sklapanja Rimskih ugovora ne pozivaju na neke ranije preuzeteobveze, to bi, da su te obveze postojale, bilo logino i sukladno obiajima i meunarodnoj

praksi.Valja dometnuti jo i sljedee: a) Stipeti, Sarkoti, Frank, ba kao ni Paveli nemaju

mandat za sklapanje bilo kakvih pogodbi; b) dok se u Frankovoj promemoriji govori kako ga jena takav korak ovlastila skupina ozbiljnih i utjecajnih hrvatskih politiara, sm Paveliobesnauje svaku moguu slinu spekulaciju izjavom da ni on ni bilo koji drugi predstavnik HSPnema mandata ni stranke, a kamoli naroda, vedolazi i djeluje samo i iskljuivo u vlastito ime ina vlastiti troak, nemajui ovlatenja traiti ni novanu pomo; c) svaka rtva s hrvatske stranestrogo je i izrijekom uvjetovana, te vrijedi samo u sluaju da Italija pomogne stvaranje neovisne islobodne hrvatske drave; d) nema govora o ustupanju hrvatskog teritorija u Dalmaciji. tovie,

prema Davanzatijevoj zabiljeci, nakon to je talijanski sugovornik izjavio da Italija "zadnjijadranski spor smatra zavrenim", Paveli istie kako bi neovisna Hrvatska pod talijanskomzatitom "automatski rijeila problem Talijana Dalmacije", jamei njihovu jednakost; e) da seradilo samo o ispipavanju pulsa Rima, potvruje Pavelieva jasna izjava da Hrvatski blok zasadne priprema ustrojenje nikakve, ni vojnike ni graanske protusrpske organizacije. Kako bi takvaorganizacija predstavljala conditio sine qua non ostvarenja "pogodbe" po kojoj bi Hrvati uztalijansku pomouspostavili svoju dravu, bjelodano je da se radi o politikom razgovoru, a ne osklapanju sporazuma;89 f) u prilog postavci da se ne radi o ugovoru, govori i injenica da smPaveline predlae oblike i naine na koje bi Italija mogla i trebala demonstrirati svoju sklonostHrvatskoj i odustajanje od teritorijalnih aspiracija. Naprotiv, on izbor tih sredstava preputaTalijanima; g) da su razgovori iz ljeta 1927. predstavljali ikakav sporazum, bilo bi posve

bespredmetno spomenuto Pavelievo nastojanje u listopadu iste godine, da u Budimpeti privoliMadare na zagovaranje hrvatske stvari kod Talijana; h) injenica da se u promemoriji doputarazgovor o ustupanju rubnih podruja Italiji, ne sklapa se nikakav sporazum. Spominjanjem

Boke Kotorske zaziva se talijansko-srpski spor, a valja imati na umu i to, da u brourinamijenjenoj inozemstvu (Uzpostava hrvatske drave, trajni mir na Balkanu) Paveli1929., tj. uvrijeme dok boravi u Italiji kao na smrt osueni politiki emigrant, hrvatske zemlje opisuje nanain da Boka Kotorska i sva jadranska obala do Rijeke pripada Hrvatskoj, to je, primjerice, B.Krizman, spominjui tu brouru u svojoj knjizi Paveli i ustae jednostavno preutio;90 i)napokon, glas koji je od doba Mirovne konferencije u talijanskim iredentistikim krugovima biodr. A. Trumbia, jo jedna je potvrda da se ne moe govoriti o Pavelievoj "pogodbi s vragom"koja predstavlja preludij Rimskih ugovora, jer ako je itko od hrvatskih politiara bio poznat kaonepomirljiv protivnik daljnjih teritorijalnih ustupaka Italiji, onda je to ba Trumbi. Paktirati s

koje prijeti opasnost miru. Od toga do uvjerenja da bi (bilo) najbolje da se ovaj pakao radikalno sanira time da sezadovolje susjedi(ist. T.J.) i oni se podijele (sic!)." (Lj. Boban,Prilozi..., 66-67b.)

89Usporedbe radi, pripovijedajui Trumbiu 1936. u Palermu o svojim odnosima s Madarima, Pavelispominjeugovor kojega je 1933. s T. Eckhardtom potpisao u Zrichu, te istie kako se ni tu ne radi o ugovoru, nego okonstataciji miljenja. Znaaj sporazuma ima jedino uglavak da e se dvije st