View
9
Download
3
Category
Preview:
DESCRIPTION
sdadasas
Citation preview
DRUŠTVENA ODGOVORNOST I ODRŽIVI
RAZVOJ
SEMINARSKI RAD
Fran Pocrnić
Zagreb, 2015
1
1. Uvod........................................................................................................3
2. O konceptu održivog razvoja................................................................4
3. Društvene odgovornosti……………………………………………….8
4. Održivi razvoj i globalizacija...............................................................11
5. Održivi razvoj i obrazovanje……………………………………….13
6. Primjena održivog razvoja u Hrvatskoj…………………………………………...14
7. Društveno odgovorno poslovanje u Hrvatskoj………………………………….16
8. Zaključak…………………………………………………………………………………………..18
2
1. Uvod
Korporacije diljem svijeta bore se s novom ulogom, zadovoljavanje potreba sadašnje
generacije bez ugrožavanja mogućnosti narednih generacija da zadovolje vlastite
potrebe. U socijalnoj sferi, ulaganje u edukaciju, radne uvjete te usvajanje dobrih
odnosa sa zaposlenicima također može doprinijeti produktivnosti. S druge strane, u
zemljama u kojima uopće ne postoje propisi, takva praksa može dovesti do usvajanja
zakonskog okvira za socijalno odgovornu praksu.Organizacije su pozvane da preuzmu
odgovornost na način na koji njihovo poslovanje utječe na društvo i prirodni okoliš.
Od poduzeća se također traži da primjenjuju načela održivosti na model svog
poslovanja. Održivost se odnosi na aktivnosti jedne organizacije, obično se smatra
dobrovoljnom, a pokazuje uključivanje socijalnih i ekoloških pitanja u poslovanje s
dionicima. U Europi i širom svijeta raste broj kompanija koje promoviraju svoju
strategiju društvene odgovornosti, kao odgovor na različite ekonomske i društvene
pritiske te one koje se tiču zaštite okoliša. Te kompanije žele poslati poruku različitim
dionicima, s kojima imaju doticaj: zaposlenici, dioničari, investitori, potrošači, javni
sektor te organizacije civilnog društva. Na taj način kompanije investiraju u svoju
budućnost. Pri tome smatraju da njihov dobrovoljni angažman i opredjeljenost mogu
pomoći u povećanju dobiti. Prema samoj definiciji, društveno odgovorno poslovanje je
koncept u kojem kompanije donose brigu o društvu i okolišu u svoje poslovanje te u
odnose sa svojim dionicima i to na dobrovoljnoj osnovi. Biti društveno odgovoran ne
3
znači samo ispunjavati zakonske obaveze, već i preko toga, investirati u ljudski
kapital, okoliš i odnose sa dionicima. Investiranje u tehnologije koje nisu opasne po
okoliš može doprinijeti kompetitivnosti poduzeća.
2. O konceptu održivog razvoja
Održivi razvoj je multidisciplinarne prirode, koncept koji uključuje
ekonomiju, ekologiju, etiku, sociologiju, pravo i politiku i povezuje
blagostanje sadašnjih i budućih generacija sa kapacitetima i
ograničenjima bio sfere, na način da život učini održivim. Čovjek je
samo dio prirode i nema prava je uništavati, smanjivati bogatstvo
resursa i narušavati raznovrsnost živog svijeta. Koncept održivog
razvoja nastaje približno istovremeno kad i koncept neoliberalnog
kapitalizma, dakle 80-tih godina 20. st. U literaturi se često navodi
da je prvi put službeno promoviran 1987. godine u studiji „Naša
zajednička budućnost“, koja je rezultat rada Komisije Ujedinjenih
naroda za okoliš i razvoj.
O zabrinutosti za okoliš govori se još početkom 60-tih godina 20. st.
Veliki val svjetski raširene zabrinutosti u vezi s okolišem, što je počeo
1960-tih godina, sada je ne samo kulminirao novom nacionalnom
sviješću o kvaliteti okoliša nego je, potpomognut ubrzanim težnjama
da se poboljša kvaliteta života koje karakteriziraju ekonomski
razvijene države, također pomogao u napretku spriječavanju
zagađivanja ostvari u Japanu, Sjevernoj Americi i sjeveroistočnoj
Europi.
Nadalje, o pojmu održivosti i konceptu održivog razvoja
govori se još 1972. godine u Izvještaju istraživačke skupine
Massachusetts Institute of Technology za nacrt Rimskog kluba o
dilemama čovječanstva. U svom prvom izvještaju upoznali su svijet
sa zaključcima svog istraživanja i prvi put koristili pojam „održivost“:
4
1) Ako se sadašnji pravci rasta u svjetskom pučanstvu,
industrijalizaciji, proizvodnji
hrane i iscrpljivanju prirodnih izvora nastave bez ikakvih promjena,
granice rasta
na ovoj planeti bile bi dosegnute negdje u slijedećih stotinu godina.
Najvjerojatniji rezultat bio bi vrlo naglo i nezaustavljivo opadanje i
svjetskoga pučanstva I industrijskih mogućnosti.
2) Moguće je mijenjati ove pravce rasta i uspostaviti uvjete ekološke
i ekonomske stabilnosti, koja bi bila održiva i u dalekoj budućnosti.
Moguće je odrediti stanje globalne ravnoteže tako da osnovne
materijalne potrebe svake osobe na Zemlji mogu biti podmirene i da
svaka osoba ima jednake mogućnosti za ostvarenje svojih
individualnih ljudskih potencijala.
3) Ako čovječanstvo usmjeri svoje napore prema ovom drugom,
umjesto prema prvom rezultatu, tada, što prije otpočne raditi na
tome da ga postigne, imat će veće izglede na uspjeh.
Bio je to početak pripreme za prijelaz iz doba rasta u doba globalne
ravnoteže, koja nidanas nije postignuta. Naprotiv, konflikt je sve
dublji.
„Održivi je razvoj takav razvoj, koji omogućuje zadovoljavanje potreba u
sadašnjosti bez ugrožavanja mogućnosti budućih generacija da i one
zadovoljavaju svoje potrebe.„1
Svjetska komisija za okoliš i razvoj donosi 1987. godine strateške preporuke i oblikuje
sljedeću definiciju :
Postoje tri stupa održivog razvoja:
1. Društvo (socijalna komponenta): sloboda, sigurnost, stabilnost, zdravlje, razvoj
osobnosti, jednakopravnost, solidarnost, održanje kulturne različitosti.
1 Agencija za odgoj i obrazovanje (2011) “Obrazovanje za održivi razvoj”, Zagreb
5
2. Gospodarstvo (ekonomska komponenta): učinkovitija upotreba resursa, nove
proizvodne tehnologije, kvaliteta dobara i usluga, strukture vlasti, pravedna
podjela materijalnih dobara, mogućnost zaposlenja.
Prirodni okoliš (ekološka komponenta): očuvanje prirodnih resursa, biodiverzitet,
kružni tok tvari, emisije štetnih tvari, održivo iskorištavanje zemljišta, pravodobno i
djelotvorno rješavanja problema, estetska vrijednost prirode.
Dokument, koji se često citira i nakon kojeg je sintagma održivi razvoj ušla u široku
upotrebu AGENDA 21 – Program promjena za 21. stoljeće, prihvaćen na svjetskom
skupu državnika održanom 1992. godine u Rio de Janeiru. Nama je taj skup posebno
važan jer je tom prilikom Republika Hrvatska prvi put sudjelovala na nekoj
međunarodnoj državničkoj konferenciji kao samostalna država. Ocjena stanja od prije
dvadesetak godina, djeluje posve aktualno, štoviše navedeni problemi nisu riješeni već
se zaoštravaju, a goruće je pitanje mogućih posljedica klimatskih promjena.
Tehnološki je razvoj nemoguće zaustaviti, a prati ga proizvodnja otpada i onečišćenja i
neprekidna potraga za sirovinama te njihovo prekomjerno iskorištavanje. Potrošnja
energije u posljednjih sto godina vrtoglavo raste jer se energija koristi za crpljenje
sirovina, transport, tehnološku obradu i proizvodnju roba, prijenos roba do korisnika te
za samo korištenje proizvoda, a potom i za obradu otpada koji od njih nastaje. Tomu
treba pribrojiti energiju koja se troši u kućanstvima za zagrijavanje i/ ili rashlađivanje
te energiju za proizvodnju svjetlosti. Dio te cjelokupne proizvedene energije pretvara
se u otpadnu toplinu pa se područja intenzivnih ljudskih aktivnosti i gusto naseljena
urbana središta, u odnosu na prirodni okoliš, pretvaraju u toplinske otoke. Veliki dio
svjetske energije još se uvijek proizvodi iz fosilnih goriva. Posljedica toga je porast
udjela ugljikovog dioksida u atmosferi, što uz proizvedenu otpadnu toplinu može
značajno pridonijeti pojačavanju efekta staklenika i zagrijavanju Zemlje. Premda
izvješća Svjetske meteorološke organizacije u posljednjih nekoliko godina svjedoče o
klimatskim ekstremima i porastu prosječne globalne temperature, znanstvenici se još
uvijek spore oko pitanja je li za uočene klimatske nestabilnosti presudan utjecaj
čovjeka ili se radi o Sunčevim ili geološkim ciklusima promjena. Ako bismo i
6
zanemarili zbivanja u atmosferi, iluzorno bi bilo očekivati da utjecaj ljudske
civilizacije na naš planet neće imati dalekosežne negativne posljedice, zbog kojih će
trpjeti buduće generacije. Onečišćenja ili čak kontaminacije nekih dijelova Zemlje,
ugroženost kvalitete pitke vode i nestanak vode iz pojedinih područja, širenje pustinja,
mijenjanje krajolika i nestanak šuma, propadanje tala, uništavanje staništa i nestanak
pojedinih bioloških vrsta – ono je što ostavljamo u nasljeđe. Stoga se još sredinom
prošlog stoljeća digao glas ekologa i zelenih pokreta o potrebi promjene ljudskog
odnosa prema okolišu. Glavna je značajka neobnovljivih izvora da su njihove količine
od prirode date i stalne pa za njih nije primjenjiva koncepcija održive uporabe resursa
kao za obnovljive resurse, već je važna uloga nestajanja i ukupna količina resursa.
Izračunavanje i predviđanje sadašnje i buduće dostupnosti i oskudice ovih resursa je
vrlo složeno i u kritičnom stanju.
U jednostavnim ekonomskim razmatranjima rijetkost resursa se odražava u
troškovima i cijenama. Za izračunavanje i predviđanje sadašnje i buduće dostupnosti i
oskudice resursa potrebno je kombinirano koristiti metode prirodnih i društvenih
znanosti.
Usklađivanje potencijalnih zaliha neobnovljivih resursa s budućom stopom uporabe tih
resursa (što je povezano s rastom pučanstva, tehničkim napretkom, društvenim i
gospodarskim očekivanjima)
Također postoje i obnovljivi izvori
Glavna je značajka obnovljivih izvora što njihove zalihe nisu stalne i mogu se povećati
i smanjivati. Resursi će se povećavati ako im se dopusti „regeneracija“, ali ona ne
može ići u nedogled jer je ograničena potrabama ekosustava.
Povećanje zaliha obnovljivih resursa za čovječanstvo je vrlo važno jer se oni mogu
trajno iskorištavati uz neke uvjete. Neracionalna uporaba resursa može dovesti do
trajnog nestanka,ukoliko je stopa iskorištavanja veća od prirodnog prirasta dotičnog
resursa. Količina resursa se može smanjiti ispod mogućnosti obnove i zbog nekih
drugih razloga (npr. onečišćenja) što treba uzimati u obzir prilikom upravljanja
resursima. Povećani čovjekov utjecaj na okoliš i čovjekovo ograničeno znanje o
prirodi i o njezinim organizacijskim i samoregulacijskim oblicima, te pomanjkanje
spoznaje o mogućim posljedicama čovjekova utjecaja na okoliš, nalaže takve politike
7
zaštite okoliša kojom će se omogućiti uspostavu prirodnog sklada okoliša. Svijest o
ograničenosti resursa nastala je kao praktično iskustvo ljudi vezano s početnim
ekološkim problemima.
3. Društvena odgovornost
Početak neprijateljstva društva i prirode nazire se od 16. i 17, stoljeća kada je na snazi
paradigma o nepovezanosti prirodnih resursa i ekonomskog rasta pa sve do 70-ih
godina 20. stoljeća kada dolazi do „samopropadanja“ društva uzrokovanog
zapadnjačkim konzumerizmom, opsjednutošću materijalno ekonomskim rastom,
manje kvalitetnom životnim prostorom, bolestima i siromaštvom. U navedenom
razdoblju, prirodne resurse smatralo se neograničenim izvorima koji se mogu
nekontrolirano trošiti bez svijesti o njihovom ugrožavanju. „U 18. stoljeću Adam
Smith razvio je teoriju radnih vrijednosti, prema kojoj je društvena dobrobit na
vrhuncu kada svakome pojedincu bude dozvoljeno ponašati se samo na osnovu
postizanja vlastitih interesa.“2 Možemo reći da je Smithova doktrina postala referentni
okvir ideje o proširenoj društvenoj odgovornosti. Uz Smitha se, kao predstavnika
klasične ekonomske teorije, veže etika profita prema kojoj je jedina zadaća menadžera
i voditelja tvrtki stvoriti što veću financijsku dobit. Ideologija etike profita bila je
ojačana idejama socijalnijih darvinista, prema kojima u društvu opstaju najjači.
Preneseno na poslovni svijet, sposobni menadžeri i jake tvrtke imale su najveću
društvenu moć. Pored interesa o jačanju vlastitih osobnih prava nije bilo mjesta za
društvenu odgovornost. Jedina odgovornost tvrtke bila je ona financijske prirode i to
isključivo prema vlasnicima. Početkom 20. Stoljeća situacija se polako mijenja. Tako
se npr. korporacijama u SAD-u počelo predbacivati da su prevelike, da imaju previše
moći te da se ponašaju antisocijalno i protivno zakonima kompetitivnosti. U isto
2 Cooney, S. “Adam Smith, Milton Friedman and the Social Responsibility of Business” Preuzeto sa: http://www.triplepundit.com/2012/08/adam-smith-milton-friedman-social-responsibility-of-business/
8
vrijeme dolazi do „menadžerske revolucije“- razdvajanja vlasništva i upravljanja
kompanija. Razvoj znanstvenih grana socijologije, antropologije i socijalne psihologije
doveo je do otkrića da ljudski motivi nisu jednostavni niti vođeni načelima
racionalnosti, kako se do sada mislilo. Došlo se do zaključka da je klasična ekonomska
teorija prejednostavna i površna te da je nemoguće prirodne zakone primjeniti u
kontroli nad pojedincem i njegovim socijalnim odnosima. Tvrtke koje su se povodile
isključivo profitom došle su u sukob s javnim mnijenjem i udruženjima civilnog
sektora. U skladu s činjenicom da su dio okoline koju, obzirom na svoju veličinu i
aktivnost, iskorištavaju više od pojedinaca, od tvrtki se počelo zahtijevati društveno
odgovorno ponašanje kao i transparentnost poslovnih procesa. Također, odgovornost
se počela zahtijevati ne samo prema vlasnicima, već i prema dioničarima. Tvrtke su se
počele pribojavati da ukoliko se ne počnu ponašati odgovorno prema društvu, država
će ih prisiliti i time im „natovariti“ pojačanu regulaciju i birokraciju. Može se
zaključiti da su tvrtke postale „socijalizirane“. Okolina u kojoj postoji i djeluje
postavila je na tvrtku određene zahtjeve tj. ispunjenje očekivanih društvenih normi.
Očekivanja stavljena na aktere poslovnog svijeta zasnivala su se na pretpostavci da
tvrtke imaju veliku moć i ulogu u društvu (u kojem su tvrtke građani također) te prema
tome i njihovo ponašanje prema društvu treba biti razmjerno njihovoj moći (naravno,
kroz pozitivan ishod za društvo). Tvrtke su se počele ponašati prema očekivanim
normama u nadi da izbjegnu kaznu. Drugim riječima, društveno odgovorno ponašanje
rezultat je izbjegavanja društvene ili čak državne kazne ili osude. Ono što se prigovara
ovakvoj teoriji o nastanku društvene odgovornosti jest to da je postojeća „etičnost“ u
ponašanju tvrtki izvanjski regulira, a nije rezultat unutarnje intuicije o etičnosti u
djelovanju. Sada se jedino možemo pitati kako bi svijet izgledao da je poslovni sektor
od svojih početaka principe odgovornog ponašanja prema okolišu i ljudskom
potencijalu poštivao u sveukupnom svom djelovanju. Korporativna društvena
odgovornost, ako se ispravno primijenjuje, može uzrokovati brojne poslovne dobiti za
tvrtku. Sudjelovanjem u društveno odgovornim aktivnostima poduzeća mogu ostvariti
velike koristi ne samo za društvo već i za čitavu organizaciju kao cjelinu. Van de Ven
(2008) promatra društvenu odgovornost i utjecaj.Zajednica ljudi bi trebala prikupiti
9
više sredstava za neku dobrotvornu svrhu, da se može snažnije informirati javnost i
podići svijest građana o problemima zajednice unutar koje se nalazi nego što bi se to
moglo bez pomoći organizacije. Uz koristi koje zajednica dobiva od povezivanja
organizacije s društvenim ciljem i sama organizacija profitira jačanjem pozicije
brenda. „Na osnovi istraživanja jedne od vodećih neprofitnih organizacija, Business
for Social Responsibility može se zaključiti da su tvrtke koje posluju prema konceptu
društvene odgovornosti ostvarile niz različitih koristi, kao što su, između ostalih:
Reputacija i upravljanje rizikom
(smanjenje negativne percepcije poslovnog sektora)
Operativna učinkovitost
(smanjenje troškova i unapređenje kvalitete upravljačkih procesa i proizvoda)
Zapošljavanje i zadržavanje kvalitetnih radnika
(kompenzacija za neadekvatnost obrazovnog sustava)
Pristup kapitalu, odnosi s investitorima
(ISO standardi pogoduju izvoznoj orijentaciji)
Konkurentnost i tržišno pozicioniranje
(povećanje prodaje, vrijednosti branda i lojalnosti kupaca i potrošača)
Smanjeni troškovi sudskih i inspekcijskih postupaka
(sindikalne i radničke tužbe, nalazi inspekcijskih nadzora)
Učenje i inovacija
(povećanje konkurentnosti proizvoda i motivacije zaposlenih)
10
4. Održivi razvoj i globalizacija
Pitanje je li globalizacija povećala ili smanjila siromaštvo ovisi o definiciji i jednog i
drugog.
Za mjerenje utjecaja na siromaštvo uglavnom se koristi ekonomska definicija
globalizacije – udio vanjske trgovine u BDP-u, opseg međunarodnih kretanja kapitala i
sl. Siromaštvo se može definirati kao apsolutno i relativno.
Apsolutno siromaštvo – ova definicija siromaštva zasnovana je na ideji da svi ljudi
imaju elementarne potrebe, neovisno o mjestu (društvu) u kojemu žive. Iz tih se
razloga apsolutno siromaštvo definira pomoću apsolutne razine dohotka ispod koje
se pojedinci ubrajaju među siromašne.
Definicija Svjetske banke – siromašni su pojedinci oni koji imaju dohodak od 1 dolara
dnevno ili manje.
Vidljivo je da je definicija apsolutnog siromaštva zasnovana je na ideji da svi ljudi
imaju elementarne potrebe, neovisno o mjestu (društvu) u kojemu žive.
Nedostatak apsolutne definicije siromaštva je da su ljudi u različitim društvima navikli
na različiti standard života. Pojedinac s određenim dohotkom koji se subjektivno
smatra siromašnim u jednom društvu mogao bi se smatrati bogatim u društvu u
kojemu je razina dohotka niža (npr. pojedinac s mjesečnim prihodom od 1 000 dolara
siromašan je u američkom društvu, ali je bogat u nekom od siromašnijih društava).
Stoga se siromaštvo ponekad definira kao relativno siromaštvo
11
Relativno siromaštvo – pojedinac se smatra siromašnim ako zarađuje manje od velike
većine ostalih u nekom društvu
Prema relativnoj definiciji siromaštva pojedinac bi se smatrao siromašnim ako
zarađuje manje od npr. 50% prosječnog dohotka u nekom društvu
Osnovna ideja relativnog siromaštva je da se ljudi uspoređuju s drugim ljudima u
istom društvu i da se smatraju siromašnim ako su u znatno lošijoj situaciji od njih.
Ovakva (relativna) definicija povezana je s idejama relativne deprivacije i nejednakosti
dohotka.
Ako se prihvati apsolutna definicija siromaštva, tada se može reći da je globalizacija
smanjila siromaštvo u svijetu. Naime, udio ljudi u svijetu koji žive ispod granice
apsolutnog (ekstremnog) siromaštva danas je manji nego prije 20-30 godina.
S druge strane, nejednakost dohotka unutar pojedinih društava se s globalizacijom
povećava, pa se može reći i da se povećava relativno siromaštvo.
Postoje dva općenita razloga zašto globalizacija dovodi do povećavanja nejednakosti
dohotka unutar pojedinih zemalja:
a. širenje globalnog tržišta
b. smanjenje socijalne zaštite koju nudi država.
Globalno tržište dovodi do povećanja nejednakosti zbog toga što proizvodi globalne
pobjednike i globalne gubitnike. Naime, oni koji imaju znanje ili kapital više profitiraju
od globalnog tržišta. Tako su npr. manje kvalificirani radnici u zapadnim zemljama
izloženi konkurenciji radnika iz nerazvijenih zemalja, pa stoga zarađuju manje nego
ranije.
Smanjenje socijalnih prava koje štiti država rezultat je potrebe smanjenja poreza zbog
privlačenja međunarodnih investitora. Nekada je država štitila siromašnije
redistribucijom dohotka, a danas to čini u znatno manjem opsegu.
12
Povećanje nejednakosti može imati značajne posljedice za socijalni sklad. Npr. društva
s većim stupnjem ekonomskih nejednakosti obično imaju veću stopu kriminala, velike
razlike u zdravstvenom statusu između građana, a stupanj povjerenja i društvenog
angažmana (socijalni kapital) također je u prosjeku manji
Dakle, pitanje procjene utjecaja globalizacije na društvene nejednakosti ovisi o
prihvaćanju definicije siromaštva i nejednakosti. Ako je važna količina apsolutnog
siromaštva u svijetu, tada je globalizacija vjerojatno djelovala na pozitivan način tj.
smanjila tu količinu siromaštva. Ako je važno relativno siromaštvo i nejednakost
dohotka, tada globalizacija ima negativne učinke budući da povećava nejednakost.
5. Održivi razvoj i obrazovanje
Desetljeće obrazovanja za održivi razvoj projekt je UN-a za razdoblje od 2005. do
2014. godine. Projekt je to pokrenut s ciljem da se svima omogući pristup obrazovanju
i mogućnostima za učenjem vrijednosti, ponašanja te stilova života, prijeko potrebnih
za održivu budućnost i pozitivnu društvenu preobrazbu. Od samih početaka pa do
danas, projekt je postigao dobre rezultate, no još puno toga se može i treba napraviti, s
obzirom na opseg problema s kojima se susrećemo na planetarnoj razini (Rodić, 2010).
Pitanje tema održivog razvoja tj. učenja i odgoja za održivi razvoj, svakako sa sobom
povlači i pitanja kojima se preispituje korisnost mnogih školskih sadržaja za život
učenika.Obrazovanje za održivi razvoj danas je moderna tema.U današnjim školama,
najveća se gužva i borba vodi oko tradicionalnih nastavnih predmeta i količine njihova
sadržaja, koje svatko maksimalno želi ugurati u već odavna pretrpani nastavni
program... Već od samog polazišta, dakle vrijednosnog sustava cilja i zadataka odgoja
i obrazovanja, malo tko se osvrće na didaktičko pitanje: Učimo li za školu, ili za život?
Smatram da je obrazovanje više nego ijedno drugo vezano za učenje za život, a
ne samo za školu jer održivi razvoj osigurava život sam po sebi, uključujući brigu
za životom idućih generacija.
U odgoju i obrazovanju za održivi razvoj treba svakako voditi računa da se ono ne
odvija samo za sadašnjost, već i za budućnost, ponajprije jer ono uključuje znanja i
vještina za suživot i snalaženje u današnjem svijetu promjena. Postoji više dimenzija
održivosti na koje treba misliti prilikom obrazovanja i prenošenja znanja učenicima.
13
Biološka i ekološka održivost jest održivost samog života i našeg prirodnog doma, a
ekonomska održivost podrazumijeva sposobnost obnavljanja produkcije usluga i roba,
kako bi se opstalo i stvaralo profit. Socio-kulturna održivost znači sposobnost
zajednice ili nekog društva na određenom teritoriju da svojim djelovanjem i načinom
života obnavlja svoj identitet i prenosi usvojene vrijednosti, dok je politička održivost
sposobnost samodeterminacije nekog društva, da ono samo zna krojiti svoju
sudbinu.Obrazovanje nije jednokratno učenje i konačni rezultat
uspjeha, nego je trajna potreba za angažmanom djece i odraslih u
učenju;
povezano je sa stalnim promjenama te su znanja o održivom
razvoju sklona promjenama;
odgoj i obrazovanje za održivi razvoj tjera nas da budemo ukorak
sa znanstvenim i drugim postignućima na tom polju te da i mi
smjerokazima upravljamo budućnošću tog polja;
ono pokazuje tendenciju obuhvaćanja svih ljudi u svim životnim
dobima.
Tematika održivog razvoja pretpostavlja doticaj s temama ljudskog razvoja, potreba i
društvene odgovornosti. Ujedinjeni narodi su proglasili „Dekadu obrazovanja za
održivi razvoj 2005.–2014.“ , naglašeno je da obrazovanje: mora inspirirati vjerovanje
da svatko od nas ima snagu i odgovornost utjecaja na pozitivne promjene na globalnoj
razini, predstavlja primarnu transformacije prema održivom razvoju i povećanju
kapaciteta kako bi se vizija društva pretvorila u realnost, promiče vrijednosti,
ponašanje i životne stilove potrebne za održivu budućnost te jača kapacitete za
promišljanje okrenuto budućnosti. Obrazovanje za održivi razvoj treba pridonijeti da
ljudi budu svjesni realnosti svijeta, potaknuti ih da daju doprinos postizanju veće
pravednosti, jednakosti i poštivanja ljudskih prava za sve. U sklopu takvog
obrazovanja treba objediniti teme vezane za razvoj, ljudska prava, održivost, mir i
prevenciju konflikata, međukulturalnost i sl. Održivi razvoj treba se promovirati kroz
formalno, neformalno i informalno učenje, a edukatori moraju imati kompetencije za
uključivanje tema održivog razvoja u proces učenja. Pri tome je važno voditi računa o
osiguranju kanala za pravodoban pristup relevantnim informacijama. Pored
ekonomskih i zakonskih instrumenata, obrazovanje i informiranje važni su instrumenti
u nacionalnim strategijama za postizanje održivosti.
6. Primjena održivog razvoja u Hrvatskoj
14
Hrvatska je mala zemlja, kako veličinom teritorija, tako i brojem stanovnika. Zemlje
poput naše pogoduju održivom razvoju i dosezanju održivosti, posebice ukoliko za
tako nešto imamo biološko-ekološke temelje te određene prirodne resurse
(primjerice, pitku vodu, čist zrak, plodno tlo, itd.) Za poboljšanje stanja i kvalitetno
provođenje ideja održivog razvoja, počevši od edukacije najmlađih, treba imati jasne
ideje koje valja tkati i pisati na način da budu jasne i društvu koje su stvarni nositelji
održivog razvoja. Suradnja ministarstva znanosti i obrazovanja s drugim
ministarstvima ključna je u Hrvatskoj. O problematici okoliša i naznakama budućeg
koncepta održivog razvoja i u Republici
Hrvatskoj (RH) se počelo govoriti 70-tih godina 20. st., osobito nakon Prvog i Drugog
izvještaja Rimskog kluba.
Hrvatska, bez obzira što je bila izvan izravnih integracija s EU zbog svoga položaja i
odnosa s gospodarskim prostorom EU uredno je slijedila europske trendove u razvoju
politike
okoliša i općenito u upravljanju okolišem. Slijedom toga ona se i institucionalno
razvijala
veoma slično europskim zemljama.
Nakon konferencije u Stocholmu održane 1972. godine, Hrvatska je među prvim
zemljama u Europi donijela „Rezoluciju o zaštiti čovjekove okoline u Hrvatskoj.
Osnivaju se
nevladine organizacije za zaštitu okoliša, a težište aktivnosti je na poticanju i razvoju,
kako
individualne tako i društvene svijesti, o okolišu. Osnivaju se organi uprave za okoliš.
Deklaracija o zaštiti okoliša u Republici Hrvatskoj utvrđuje da će Republika Hrvatska:
- Racionalno gospodariti tlom, značajnim prirodnim bogatstvom;
- Racionalno gospodariti šumama;
- Provoditi mjere očuvanja kvalitete zraka u svim područjima, posebice gradskim i
industrijskim središtima;
- Zaštititi sva izvorišta pitke vode:
- Provesti neodložne mjere zaštite priobalja i podmorja Jadrana;
15
- Bdjeti nad očuvanjem spomeničke kulturne baštine i temeljnih vrijednosti
prirodnog nacionalnog blaga;
7. Društveno odgovorno poslovanje u RH
Društveno odgovorno poslovanje se u svijetu počinje primjenjivati sredinom 20.
stoljeća, no u Hrvatskoj se društveno odgovorno poslovanje može smatrati nešto
novijom poslovnom praksom. Tranzicijski šok, rat kojim je država bila pogođena,
ekonomska kriza kao i nedostatak poticaja od strane državne vlasti samo su neki od
razloga zbog čega se ova poslovna praksa počinje sporije primjenjivati na našem
tržištu. Unatoč navedenim problemima važno je napomenuti da se situacija posljednjih
nekoliko godina mijenja na bolje. I Hrvatska poduzeća su uočila društveno odgovorno
poslovanje kao učinkovit alat za stjecanje konkurentskih prednosti. Društvena
odgovornost poduzeća u Hrvatskoj nastala je pod utjecajem mnogobrojnih činitelja, od
kojih su neki povijesno utemeljeni i specifični za Hrvatsku, dok su drugi suvremeni i
više međunarodnog značaja. „Etičko poslovanje, proizvođačka kvaliteta te briga za
lokalnu zajednicu, samo su neki od primjera čije tragove možemo pronaći daleko u
prošlosti. Kao rezultat tranzicijskog šoka, došlo je do znatnog snižavanja zarada i
razine zdravlja i blagostanja u tranzicijskim zemljama.“3 U Hrvatskoj, kao i u drugim
prostorima bivše Jugoslavije, na proces tranzicije dodatno su utjecali rat, razaranja,
prisilna preseljenja i porast nacionalizma između etičkih skupina. Tek se od 1995.
godine govori o teritorijalnoj "normalizaciji". Iznad gospodarskih aspekata tranzicije,
kako bi koncept društvene odgovornosti poduzeća mogao funkcionirati i napredovati,
mora postojati poticajno okruženje u državi u smislu zakonodavstva i politike
3 Bagić A. i Škrabalo M. i Narančić L. (2006) ”Pregled društvene odgovornosti poduzeća u Hrvatskoj”
16
8.Zaključak
Krajem 20. stoljeća provođenje koncepta održivog razvoja postao je jedan od
prioriteta svih velikih zemalja širom svijeta.Čovječanstvo se nikada do sada u svojoj
povijesti nije susrelo s takvim intezitetom vezanih za korištenje prirodnih I obnovljivih
izvora energije.Nitko prije nije ni pomislio da bi mogao nastati auto koji bi koristio
solarnu energiju.Kompanije nastoje povećati standarde društvenog razvoja, zaštite
okoliša te poštivanja ljudskih prava. Također na taj način promoviraj održivi razvoj i
održivosti. Na taj način se ostvaruju nova partnerstva i proširuje postojeća suradnja
unutar kompanija . Tako jača ekonomska,sociološka te društvena povezanost na
lokalnoj ili nacionalnoj razini. Na globalnoj razini, na taj se način doprinosi zaštiti
okoliša i poštivanju osnovnih ljudskih prava. Održivi razvoj mora postati trajna briga
svekolikog čovječanstva.
17
Literautra :1. Bagić A. i Škrabalo M. i Narančić L. „Pregled društvene odgovornosti poduzeća u
Hrvatskoj“ (2006)
2. Matešić, M. „Održivi razvoj i društveno odgovorno poslovanje“
3. Bijakšić S. i Jelčić S., „Uloga društvene odgovornosti i zelenog marketinga u
suvremenom gospodarstvu“ (2011)
4. „Društveno odgovorno poslovanje u Hrvatskoj“, DOP nam može pomoći da izađemo
iz krize (2013)
5.internetska stranica http://www.odraz.hr/hr/nase-teme/odrzivi-razvoj
18
Recommended