Milan Počuča - Divoseljački

TRAGOVII

DOKAZI

u sjećanjima i uspomenamau svjedočenjima u imenima i toponimimau pjesmamau jezičkom blaguu nemirenjimau nemirima duše

Мост у времену

O POSTOJANJU I ZATIRANJU

Ko hoće da svoj život korisno i mudro provede, mora se stalno sećati svoje prošlosti ,iz koje će crpsti pouku za budućnost . Kako za pojedinca isto tako i za narod ,da bi sebi narod dostojnu budućnost stvorio moraju mu događaji iz prošlosti i dobri i rđavi u jasnom sećanju da budu. Istoričar Leopold Love (l9 vek) :

Sadržaj strana

Predgovor........................................................................................................ 9-12 Uvod................................................................................................................ 13-15 U uspomenama i sjećanjima : Divoselo do akcije „Medački džep“ ................................................................ 16-19 Neposlano pismo ............................................................................................. 19-20 Divoselo u sjećanju i uspomenana................................................................... 21-34 Divoselo i imenima i toponimima.................................................................... 34-38 O Boži Mileškovom ...................................................................................... 38-39

U pjesmama : Iso Matić : Sve je pusto................................................................................. 40 Jovo Bogić : Divoselo.................................................................................... 40 Nikola Stanić: Ove jeseni septembra 41........................................................ 41 Nikola Stanić: Crljene grede ......................................................................... 41 Milan Počuča –Divoseljački : In memoriam selu kojeg više nema............... 42 U svjedočenjima : Rjetkih preživjelih rata 194l-1945.g : Jelene Počuče ............................................................................................... 43-51 Jelene Basarić................................................................................................ 51-56 Soke Vujnović Bjegović i Marije Počuča .................................................... 56-58 Kazivanje preživjelih iz l991......................................................................... 59-60 Hvalisanje svojim nedjelima ......................................................................... 61 I ja sam svjedok............................................................................................. 61-64 „Žmure nad sprženom zemljom“ .................................................................. 65-68 Zašto smo ćutali o medačkom džepu - Mekenzi……………………………

U jezičkom blagu : Zbirka rječi i pojmova govornog jezika Divoseljana ................................... 69-167 U očima drugih : Hrvatska krađa srpskog jezika........................................... 168-169

U nemirima duše : Povratak? Da ili ne?...................................................................................... 170-172

Zrno ili gromada sreće ?............................................................ 172-177 Pitanja, ....pitanja .... šta dalje ........................................................................ 177-183

Umjesto epiloga : Klupko se počinje odmotavati......................................................................... 184-188 Da se bar zna za stanje u njhovoj demo(n)kratskoj – Žarko Puhovski ......... 188-189 Da se bar zna o slobodi i "demokraciji u tamo njihovoj":Istraživački tekst Danijele Ćirović ............................................................................................ 189-190 Nemirenja....... 191-196

Uvod ...S taktičkim pripremama sunovrata Slovo o jeziku slobvo o slobodi.................................................................. 197-198 ...s nezahvalnošću i sujetama : Dr pečat sujete............................................................................................. 199-200 ...s nekompetentnošću i rovarenjem : Nihilisti i negtori nemaju mandat .............................................................. 201-202 .. s ksenofobijomi primitivizmom u medijima : Pismo TV Sarajevu ................................................................................... 203-204 ..s mudrovanjem političara : Proziv i poziv Azemu................................................................................. 205-207 ..s nepoštovanjem drugih i primitivizmom u ophođenju: Sirovo i silno.............................................................................................. 208-209 ..sa slutnjama sunovrata : Sloboda i kokarde....................................................................................... 210-211 ..sa zloupotrbom vlasti u pripremama sunovrata: Sjenka nad petrovom gorom ...................................................................... 212-213 ..s indolentnošću prena prpremama sunovrat Otvoreno pismo Stanku Stojčeviću............................................................. 214-217 ..s licemjerjem i dvostrukim aršinima : Slučaj Mužević-opet naše naravi ............................................................. 218-219 ..s političkim licemjerjem : Pismo CKSKJ_u......................................................................................... 220 .. sa trovanjem i stanjem : Dok pametniji popuštaju............................................................................. 221 .. među poslijednjim iluzijama : Polemika sa povodom................................................................................. 222 .. s jednostranošću : Zašto se toliko prokleto insistira ............................................................... 223-224 ..s onim što nam dolazi : Pismo čitaoca.............................................................................................. 225-227 ... sa zahuktavanjem sunovrata : Gledanje jednog hlebinca .......................................................................... 228-232 ... s propadanjem bez ličnog otpora : Uvodna rječ ...Viđeno očima drugih: SMH univerzalnost ideje.......................................................................... 233 ...s klizanjem prema sunovratu : Stanite egzibicionisti, stojte..................................................................... 234 ...s političkim primitivizmom: Moderno i politički kič............................................................................ 235-236 ...s lažima, nedosleijednostima i jednostranim informisanjem: Razvijeni i nerazvijeni ravnopravnost..................................................... 237-239 ... s neznanjima i pretnjama koje prijete zbog neznanja : Nacija ,Uslovan ili nužan izbor,kamen temeljac ili mozaik.................... 240-241 ... naivni pokušaji zaustavljanja nezaustavljivog: Na nizbrdici ........................................................................................... 242-243

... s nevoljama drugih: Apel medijima .......................................................................................... 244 ...s nadom da još nije kasno: Srcem naći put............................................................................................ 245-246 ...s primitivizmom ,vandalizmom i lošim u čovjeku: Žalosna sjenka ratnih zbivanja (i u Divoselu)............................................ 247-248 ...s lažima i blaćenjem jednog (i mrtvog ) Srbina ...................................... 249-251 ...s ksenofobijom i primitivizmom: E ,moja rođakinjo...................................................................................... 252-253 ...s nepravdama u medijskom tretmanu solunskih dobrovoljaca s one strane Drine : ............................................................................................ 254-255 ... s nepromišljenim govorom: Pismo RTS-u.............................................................................................. 256-257 ...edukacija: Mudrosti nikad dosta ............................................................. 258 dokle podjele i licemjerje .......................................................................... 259-260 ...s kratkim pamćenjem .............................................................................. 261-262 ...s produbljavanjem podjela ...................................................................... 263 ....s nemoći i pasivnosti: Pismo Advokatskoj Komori Srbije............................................................ 264-266 ... sa zamjenama teza : Šta je genocid........................................................................................... 267-269 ...s uskogrudošću : Priznajem................................................................................................... 270 ... s nekompetentnošću : Ako je i od Predsjednika ,mnogo je ........................................................ 271 ... sa zatvaranjem očiju : O nacionalnim manjinama ....................................................................... 272-273 ...s ovakvim „demokratama“: „Demokrati“ sa isukanim mačem – vrha otrovanog................................. 274-275 ...protiv udvorništva crkvi : Pismo TV Palmi ...................................................................................... 276 ...s mimikrijom i razaračima u „novim oblandama“: Pismo Redakciji lista „Vizije“.................................................................. 277-278 ...s razaračima i petokolonašima: Čistači naših zabluda ,prljači naših duša ................................................. 279-281 ...da golubi prevrtači „kroje „istinu“: Gdje je granica osporavanja i ošljarenja – Vuče...................................... 282-283 ..da su i uvjek i samo drugi krivi : Redakciji lista „Svedok“.......................................................................... 284-285 ...crtice: Gdje su granice beozčnosti i drskosti ......................................... 286 ...sa guranjem pod tepih: O Vladi RSK( Republike Srpske Krajine)................................................ 287-288 ... sa površnošću i olakim etiketiranjem: Tužilaštvu za ratne zločine ....................................................................... 289-291 .. crtice :ohrabrenja:Redakciji „ Srspako OGLEDALO“.......................... 292-293 većina i manjina : koga treba sankcionisati............................................. 294-297 intrigirajuća činjenica

na Zapadu nešto novo ( Čudo na zapadu)........................................................ 298 priznanje listu Geopolitika ............................................................................ 299 kakva trnjka...................................................................................................... 230 veoma sporno i diskutabilno............................................................................. 301 Večernje Novosti.............................................................................................. 302 Odjeci .............................................................................................................. 302 Zločin i kazna ................................................................................................. 303-304 Predsjedniku Skupštine Srbije ....................................................................... 305 O političkim pacerima i prodanim dušama ..................................................... 306-307 ... sa stanjem i kulturi i potkulturi ................................................................... 308-310 ...crtica : Da li su na sceni igre s mrtvima ....................................................... 311-312 Zapažanja i predlozi.......................................................................................... 313-319 ... sa dilentatizmom : Geopolitika –strategija imperijalne politike ................................................... 320-324 ... sa zaslepljenošću i pomodarstvom: Da li je „In“ biti „kretin“................................................................................ 325-328 ...ni sa političkim poltronisanjem : Protiv naručenog pljuvanja............................................................................. 329-330 ... s proizvoljnim i zlonamjernim tumačenjima bitnih pojmova: Etničko čišćenje ............................................................................................. 331-334 ...crtica : Predsjednik države jeste ubijen........................................................ 335-336 ... Još jedna odbrana: Otvoreno pismo ............................................................................................ 337-344 .... sa zaboravom: Ko to reče ...................................................................................................... 345-346 ... inicijative : Specjalnom tužilaštvu..................................................................................... 347-349 ... s olakim nasjedanjem : Pravda ............................................................................................................ 350 Prilozi.............................................................................................................. 351-369 O autoru.......................................................................................................... 370-371

— Predgovor —

Zahvaljujem što mi je pružena prilika da dam skroman doprinos u predstav-ljanju jednog od zavičaja djela srpskog korpusa i u beleženju tragova i dokaza o njegovom postojanju i zatiranju.

Naslov knjige ćiriličnim pismom napisan, ukazuje na želju da se odmah prepozna o kome se piše, mada poruke knjige nisu isključivo nacionalne. Drugi dio naslova "Tragovi i dokazi o postojanju i zatiranju" upućuje na stvarnu sadržinu.

Podnaslovi: u sjećanjima i uspomenama, u svjedočenjima, imenima i topo-nimima, u pjesmama, u jezičkom blagu, u nemirenjima, u nemirima duše, nagla-šavaju vrstu i karakter tragova i dokaza. Oni nisu ni pravni, ni kriminalistički, već faktografski, kulturološki.

Naslovna strana grafički je također simbolična. Boja starog zlata, do nestanka te boje, treba da simbolično prestavlja raspon od bogatstva do njego-vog nestanka.

U gornjem lijevom uglu na crvenom polju trobojke, makro snimak je značke korišćene na turističkim promocijama tradicionalnog (preko 20 godina) seoskog višeboja i narodnih okupljanja u selu Divoselu na barama "Oke" kod Vujnovića, po čijem nazivu su ti susreti i dobili ime.

Smještanjem tog znaka u crveno polje srpske zastave i izborom crvene boje slova u naslovu "Most u vremenu", želio sam ukazati na antifašističku noviju prošlost ovog sela i njegovo stradanje u tim, danas osporavanim, revolucionar-nim nastojanjima.

Izborom dodatka uz ime i prezime (Divoseljački) želio sam odmah boljim poznavaocima porodica i prezimena ukazati na bliže porijeklo obzirom da je tog prezimena bilo i u Lapcu i u Lipovom polju kod Kosinja, na brdu Počučića ili Visokom brdu kod Gospića, Lipovu polju između Grabovca i Izačića, Zlopoljcu kod Bihaća itd.

A sad par riječi o samim poglavljima ili dijelovima knjige.

Kao napomene uz većinu naslova u fusnoti date su bliže oznake o vremenu i okolnostima nastanka.

U poglavlju "U uspomenama i sjećanjima" na svojstven način obrađeno je Divoselo medijski prisutno u posljednjem ratu kao dio Republike srpske krajine i dio tragičnog Medačkog džepa.

Moje opservacije o Divoselu bi se mogle sažeti u par rečenica iz same knjige: Davno je neko rekao da selo čine ljudi i da je ono tamo gdje su ljudi, pa je i Divoselo tamo gdje su Divoseljani i gdje će biti, bilo da su prve, druge i ko

9

zna koje generacije, dok se budu rado sjećali, osjećali i time ponosili što su Divoseljani.

Svaki Divoseljanin ima u sjećanju i uspomenama svoju sliku Divosela koja je jednako lijepa, draga i uvjerljiva. Sve one sabrane dale bi približnu sliku što je nažalost nemoguće. Zato za buduće Divoseljane i one koji ga nisu imali prilike doživiti uz rizik da ostanem štur, nedorečen, pokušaću interpretirati svoju sliku, svoja sjećanja i uspomene na Divoselo!

Za odjeljak "U imenima i toponimima", moglo bi se reći da je više etnografski obrađen dokument za buduća naučna istraživanja. U tom dijelu, mada joj po nekim pravilima nije tu mjesto data je kratka priča o Boži Mileškovom - zbog oživljavanja suvoparnosti osnovne teme. Što to znači, osjećaju oni kojima potsjećanje na Sokunu Ribarevu, Migelu, Rusa, Đeđana, Nidžu Pusana, znači otvaranje cjelog filma sjećanja, gdje su zadržane mentalne slike o tim ljudima, odnosima u kojima su oni učestvovali i vršili uticaj na među-sobnu sudbinsku vezu.

U odjeljku "U svjedočenjima" i samo u naznakama pokušao sam skicirati jedan isječak autentične istorije o zatiranju srpskog korpusa, kroz autentična svjedočenja zabeležena neposredno u tom vremenu - bez intervencije na ista, sa dodatnim napomenama koje su kao takve i označene.

Možda je najkraći odjeljak "U pesmama". Daleko je od pomisli da on odražava sve ono što su bila literarna dostignuća Srba na tom prostoru čak i u Divoselu. Dati su samo stihovi meni dostupni i poznati koji govore o Divoselu, sa naglaskom, uostalom kao i kroz cijelu knjigu, na vrijeme i paralelu 41" - 45", 91" - 95"god. dvadesetog stoljeća.

Za odjeljak "U jezičkom blagu" možda su najznačajnije napomene iz uvod-nog dijela i pozajmljeni tekst o srpskom jeziku od Slobodana Lazarevića - Prizren.

O samoj zbirci rječi rekao bih sljedeće. Cilj je bio da se sačuvaju, radi mogućnosti kasnijih analiza i proučavanja riječi i pojmovi, koji nisu dio standardnog književnog jezika i autentično naglašavanje i bilješke o načinu prelaska naglaska prilikom promjene riječi, beleženje funkcionalne upotrebe riječi i pojmova u toj jezičkoj mikrosredini i dokaza o živosti jezika, o prelasku riječi i pojmova iz jedne u drugu jezičku sredinu.

Dio jezičkog blaga nalazi se razasut u raznim dijelima bilježenog folklora i raznim oblicima književnog stvaralaštva. Više nego sigurno je da je fond tih riječi i pojmova daleko veći nego sam ga ja zabilježio, iako je obuhvaćeno preko 2000 jedinica. I tu je i na vama svima, i na nama, obaveza da svojim pojedinačnim do-prinosima ugradimo svoj dio mozaika u bogatstvo boja i formi jezičkog kaleidos-kopa, nažalost manje poznatog i osporavanog identiteta i tog dijela srpskog korpusa.

Nadam se da pregled i zapažanja čitalaca neće osporiti rečenos o zbirci.

10

Radi privlačenja vaše pažnje iz svake slovne grupe pomenuću po par riječi; pod A: ajam, ajtati, antresa, pod B: badrljica, basa, bradvilj, pod C: cima, civare, crnjušina, pod Č: čava, čedula, čipulja, pod Ć: ćako, ćeno, ćumez, pod D: dičak, dretva, dvojnice, pod Đ: đeđe, đeljati, đogara, pod Dž: džapati se, dželadija, džilitnuti, pod E: edan, est, evala, pod F: fajtina, fajta, firanjge, pod G: gargaše, gojan, gronja, pod I: ikda, ikav, izumiti se, pod J: jauzina, jeina, jošik, pod K: kajgana, košunel, kiklja, pod L: labrnja, landra, lukšija, pod Lj: ljegalo, ljupine, ljutika, pod M: maćav, majkača, mekota, pod N: nabiguznica, navilaj, navrtak, pod Nj: njesam, njiriti, njuvati, pod O: otik, oguljak, orle, pod P: priglavak, pribarak, prijeranak, pod R: račiti se, raktelo, rašak, pod S: slatkoran, stap, skorupan, pod Š: šajtov, šarenica, šparket, pod T: tavijol, tobalica, trklja, pod U: ubetno, uncut, uštipak, pod V: vaje, varenika, vurak, pod Z: zabod, zjakača, zboj, pod Ž: žgarica, žlondra, žrvanj.

Odjeljak "U nemirenjima", u odnosu na prethodne odjeljke, sadržajno je drugačiji. To je dio pismenih tragova o postojanju ličnog stava u tom vremenu, mogućnostima i pokušajima uticaja na neke pojave ili dešavanja čiji sam svjedok ili učesnik bio - ako hoćete i dokaza o jednom vremenu, klimi i autorovoj slici, o nama samima, o našim naravima.

Priznajem svima pravo na svoju sliku tog vremena i prostora, a ovo je moja. Bez tih tekstova i slika o tom vremenu i prostoru, knjiga bi bila oskudnija i teža za razumijevanje nekim budućim čitaocima.

Odjeljak "U nemirima duše" je svojevrsna obdukcija žrtve i traženje odgovora na sudbinska pitanja za pojedince i narod.

Odjeljak "Umesto epiloga" sadrži pisane tragove o naznakama, počecima nečega, što bi moglo rezultirati nekakvim epilogom.

Prilozi sadrže svojevrsnu fotodokumentaciju, kojim se teze ili činjenice pot-krepljuju. Kao prvi dokument je fotokopija karte o statističkim podacima Hrvatske iz 1910. godine o rasprostranjenosti Srba na područjima kasnije NDH po procentima u odnosu na ostalo stanovništvo. Karta je uzeta iz knjige Psunjski - "Hrvati u svjetlosti istorijske istine", Beograd, 1944. godine. Karta sama za sebe vrlo rječito govori o stanju srpskog korpusa u tom vremenu.

Fotografije, osim tri, su moje autentično beleženje kamerom Divosela i dešavanja u njemu u predratno doba. Grupna fotografija muškaraca i portret žene su fotografski dokazi o postojanju i identitetu pominjanih aktera u knjizi, kao i grupna slika djece iz logora Jaska. Ostali prilozi su fotokopije dokumenata pominjanih u knjizi kao dokaz za autentičnost i odsustvo naknadne pameti.

U "beleškama o autoru" iz nužnosti bar minimuma podataka, isti su dati u tom obliku. Čak je i to možda suvišno, jer je skoro sve rečeno u samoj knjizi.

Autoru, možda najdraži, dokumenat dat je na zadnjoj korici knjige, pismo nepoznatog Italijana, sa jasnom porukom moralne podrške autoru i njegovim tadašnjim nastojanjima o čemu tragova ima u samoj knjizi. Članci, koje gospodin Pippo Đovani u svom pismu pominje, dio su sadržaja poglavlja "U nemirenjima".

11

Kao autor svjestan sam da sama knjiga odstupa od uobičajenih književnih formi, zbir je na neki način, više njih. Izdvajanjem bilo kog dijela gubi zamišljeni smisao. Isto tako svaki dio može poslužiti kao izvor ili osnova mnogih književnih formi: romana, eseja, monografija, itd, itd, sa kojima ja nemam nameru da se bavim

Mislim da sam stavljanjem ove knjige i njenom predajom vašem uvidu i široj čitalačkoj publici, odužio dio moralnog duga. Očekujem vaše ocjene, kao svjedoka vremena o autentičnosti i vjerodostojnosti napisanih riječi zbog budućih čitalaca, i razumjevanje za možda nedovoljno i neprecizno sagledavanje ili možda drukčije ocjene o učesnicima, događajima i slici koju sam ja stvorio i ovdje je dao na uvid.

12

Uvod

Festival narodnog stvaralaštva Srba - Dinaraca u novom zavičaju Vojvodini "Rodu i porodu", u organizaciji Srpskog kulturnog centra "Vuk Karadžić" iz Bačke Topole, bio je, te subote, razlog za odlaganje, već godinama, praktikovanog subotnjeg večernjeg susreta sa porodicama braće V. iz Bosanske Krajine.

Ti susreti nam inače mnogo znače. Drže nas da lakše preživimo i prebolimo izbjegličku agoniju, osjećaj ne pripadanja nikom i nigdje, pomažu u zaborav-ljanju na zavist i zlobu, i mržnju koja nas je pratila pa i dalje nas prati. Uz neko posluženje, uz evociranje uspomena, ponekad pjesmu, često i raspravu o nekim aktuelnostima, vrijeme do ponoći prosto proleti. Vrlo jaki razlozi moraju biti da se subotnji susret - ipak samo odloži, da bi po ustaljenoj šemi bio nastavljen.

Ovaj put festivalsko veče imalo je svoju težinu u nastupu grupa koje baštine i njeguju tradiciju srpske kulture i narodnog stvaralaštva okupiranih prostora Srpske Krajine.

Čudni su ti susreti. Tribine sportske dvorane u Osnovnoj školi dišu istim da-hom sa izvođačima, pjevaju u sebi ili poluglasno isti tužni napjev, sa istom nos-talgijom, u melodiji i rječima, za nekadašnjim zavičajem.

Uzgred, čini mi se da je kordunaška pjesma tužnija i melanholičnija od ličke i bosanske. Možda je tuga i u tome što je izvode uglavnom stariji, koji usput tuguju što nema na koga da prenesu svoje umjeće. I to, i mnogo neiskazanog, pobuđuje na razmišljana - podsjeća, vraća uspomene i traži odgovore. A ja sam nemoćan, pokušavam se odhrviti ali ne i odbraniti. Želim se sjećati, a teško je to podnositi. Neke odgovore znam, a ne želim vjerovati. Vidim, a ne dopada mi se to što vidim. Pokušavam sebe uvjeriti da negdje postoji, makar i malo, svjetlo ili, bar zapretana, iskra koja čeka da se oslobodi. Znam da će ga ugledati tek neke buduće generacije. Sumnjam da će to dočekati generacija moje unuke Marije, koja je netom navršila godinu i unuka Dimitrija, koji ovih dana puni godinu.

A prošlost? Bila je teška ali bilo je i nade. Bivalo je svakako, ali bilo je i ponosa i prkosa i volje i više onoga što čovjeka čini čovjekom.

Ne tako davno, u jedan notes, upisao sam, plašeći se zaborava, kao svjedok vremena, imena ljudi sa čijim putevima sudbine sam svoj put ukrštao, koji su postali djelom mojih životnih anegdota. U galeriji likova i ličnosti časno mjesto među prijatnim uspomenama zauzima bračni par Cvejić. U režiji učiteljske porodice Grba, plemenito su pokušali usmjeriti jedan tada mlad život na jednom od raskršća sudbine. Neprihvatanje, iz nerazumjevanja, te pružene ruke bio je objektivan razlog, na jednoj od slijedećih raskrsnica života, zbog vezanih ruku, za neprihvatanje rijetke i neobične ponude, koja se desi ili ne desi samo jednom u životu, i to pri prvom susretu, od barda Bogdana Babića. Za taj period vezano je i poznanstvo ili kratko trajanje uporednih životnih puteva sa Milutinom Popovićem-Zaharom, tada članom Nar. Orkestra KUD-a "Krsmanović", violinistom i studentom prava, Gojkom Đogom i Milanom Komnenićem, tada

13

studentima i nadobudnim pjesnicima, danas poznatim kulturnim stvaraocima i javnim radnicima.

Sudbinski putevi su zaista čudni i krivudavi. I njihovom zaslugom u svim nevoljama koje su me u izbjeglištvu zatekle, rjetku radost mi je pričinio susret sa nekadašnjim korepetitorom hora KUD-a "Španac", uvjek raspoloženim, stasitim i dostojanstvenim Kambaskovićem, na Terazijama, kad je kao profesor Muzičke Akademije, iz pozadine, budno pratio nastup svojih studenata. Velika galerija likova iz "Španca" i Studenjaka: Krgović, Tapušković, Mijušković, Vaske, Mašan, Đoja i Mirko, Hajle i Mara, Senćanka i Krkljanac, Pop, Rada i Vladica, Olgica, Ljilja, Anka..., rasplinjuje se u zaboravu imena u biološkom procesu, pored grčevitog pokušaja da ih se zadrži.

Novi traumatični utisci, stara potisnuta neprijatna sjećanja, u novoj ružnoj zbilji, potiskuju ona pređašnja i prijatna. Vraća se sjećanje na prvi bjeg iz škole, prve đačke nepravde od učiteljice popadije Ljubice i knjigu "Zasjede", na prve i kasniji niz diskriminacija, u Gospićkoj gimnaziji (za koje sam kasnije shvatio da su na nacionalnoj i socijalnoj osnovi) od strane Asića, Dedićke-Rukavnike, Bunči-ća, Josipovića... na one na čije je sudbinske puteve ta diskriminacija bitnije uti-cala, ništa manje bistrih, ništa manje sposobnih, iz buljuka djece neposredno poslije onog rata.

Ružna događanja na ovim prostorima su se preklopila sa periodom prestan-ka zanosa, gubitka orjentacije, počecima sumnje, nevjericama...

Vraćaju se sjećanja na periode smutnji, u kojima smo nemoćno se batrga-jući, bili samo piuni u igri "velikih", podmukloj, pokvarenoj, bestidnoj, iz koje mnogi nisu uspjeli izići da bi se mogli bar sjećati.

Hipertenzija, koja me već prati, bila je izrazita kad sam ovih dana ugledao u izlogu Beogradske knjižare prevod knjige Vorena Cimermana o njegovom viđenju i interpretaciji razloga i krivaca za rasturanje Avnojevske Jugoslavije.

Suzdržavajući se od navale bjesa, pokušao sam iz podnaslova u toj knjizi pronaći tragove pisma, kojim sam mu, pošto je uz ostale, i on rasturio Jugoslavi-ju, pa nije imao ko da mu uskrati agreman u skladu sa Bečkom konvencijom, ja tim pismom to učinio, uz usrdnu molbu Svevišnjem da usliši par prigodnih želja vezanih za tu "uslugu".

Meni, po drugi put izbjeglici, djetetu zatočeniku, sa otetim i uništenim zavi-čajem, koji je njegovim hirom i hirom njegove Države iz dotad mirnog prebiva-lišta morao da se sklanja od ratnih strahota - potura njegovu priču. Mediji, medi-ji?!? Meni svjedoku, meni koji sam imao otvorene uši i oči i otvoreno srce, koji sam imao nos da namirišem stvari mnogo prije većine - to poturaju. Šta li će tek onima koji nemaju neposrednog znanja, toliko iskustva, pa i obrazovanja, a šta tek sledećim generacijama, poturati kao svoju istinu.

Javlja se prkos. Radost zbog materijala koji je supruga uspjela iznijeti iz stana kad su je bez ikakvog pismenog akta izbacili poslije mog odlaska (fotografije, tekstovi objavljenih i neobjavljenih napisa u medijima) postaje veća. Osim emotivne ti materijali dobivaju vrijednost kao svjedočanstvo,

14

dokumenat. Sam sebi dajem zadatak da koristeći i te materijale ostavim pismene tragove svoje vizure o tom vremenu i dokaze i tragove o postojanju i zatiranju djela srpskog korpusa u Divoselu, Divoseljanima među njima i mene samog.

Kuće, zemlju, zavičaj i državu, mogli su nam uzeti, oteti, srušiti, opustošiti, zapaliti, popaliti, spržiti, zagaditi... ali sjećanja i uspomene NE. Samo nemarom, nebrigom i podništavanjem, zaboravom, to samo MI sami sebi možemo učiniti! A ne bi trebalo?! Zar ne?

Tim rječima, mogao sam i početi ovaj uvod, zar ne?

15

... u uspomenama i sjećanjimima Divoselo do akcije "Medački džep"*

U ovom ratnom vremenu medijski je u sam vrh izbačeno ime sela Divosela, kao jednog od najčešćih terena sukoba srpskog naroda i klero-nacionalističkog drugog izdanja NDH, pored Kninsko-Obrovačkog pravca. Mnogi će pokušati da ga na standardnim autokartama pronađu, ali bez uspjeha. Čak i TV prezentacija nije na adekvatan način učinjena. Nije to selo ni tako malo ni tako beznačajno, kako bi se iz činjenice da ga u mnogim standardnim autokartama bivše SFRJ nema upisanog, mogao izvesti zaključak. Ovo bi bila skica o tom selu u najkraćim crtama:

Selo, samo naizgled, kao i svako drugo. Ono što ga čini posebnim je to da je to najisturenija srsko-pravoslavna enklava, u neprekinutom nizu sela, koja se pružaju kontinentalnom stranom podvelebitskog prostora od dalmatinske zagore preko Gračaca, Bruvna, Papuče, Metka, Počitelja, Ornica i Čitluka do katoličkih naselja Rizvanuše, Ličkog Novog, Podoštre, Trnovca, Bužima i Pazarište. Zahvata površinu oko 10x10 km. Svako naselje, a posebno ono koje svojim položajem nije predodređeno da bude neki centar, ima svoju razvojnu liniju koju diktiraju istorijski uslovi. I na taj prostor su se na najdramatičniji način odrazila sva zbi-vanja koja su inače obeležila balkansko podneblje unazad nekoliko stoleća, počev od 1527. godine kao pouzdanog podatka o naseljavanju pravoslavnih porodica u Divoselo do današnjih dana. Razvojnu kulminaciju selo je doživjelo neposredno pred II svetski rat, kad je broj stanovnika dosegao cifru od 3.000, što je za ono vrijeme bilo veoma veliko.

Za ta rubna područja treba znati da su uvijek bila na oštrici pritisaka i asi-milacije. Asimilacija i mješanja i direktno su podsticani od tadašnjih vlasti, i bili su normalna pojava. Kao poslijedica toga i do ovog rata broj stanovnika pravoslavne i katoličke vjere u nekim selima se zadržao na odnosu pola-pola kao na pr. u rodnom selu velikana Tesle - Smiljânu, dok su sela dublje u podvelebitskom prostoru podlegla katolizaciji, kao Trnovac, Bužim, Pazarište i druga sve do Brinja. Dokazi tome su da u tim selima postoje prezimena Jovanović, Kovačević i druga uobičajena srpska prezimena, ali njihovi nosioci su katolici ili kako se u ovom vremenu izjašnjavaju- Hrvati.

Očito da su katolizaciji odoljele enklave sa brojčano većom populacijom i one koje su saobraćajnim i drugim vezama održale vezu sa ostalim djelom naroda.

Na primer, akcijom vlasti Austrougarske, iz Divosela iseljen je zaselak "Požar" između zaselka "Matić" Rizvanuše i Bukovca da bi se novo-primljeni u katoličku vjeru u zaselku "Olanak" bolje u vjeri učvrstili, a stanovništvo, uglavnom porodice Obradović, naseljeni u istočni dio Gospića između Velike i Divoseljačke ceste - u ovom vremenu poznat kao "OBRADOVIĆ VAROŠ".

Od 120 Divoseljana koji su bili solunski dobrovoljci, 66 je iz pečalbe iz Sjeverne i Južne Amerike pohitalo da doprinesu pobjedi srpskog oružja na Solunskom frontu. 4 je bilo odlikovano "Karađorđevom zvjezdom sa mačevime",

16

5 "Zlatnom medaljom Obilića", a 1 ordenom "Belog orla" (podaci iz Monografije Divosela 1527-1945. godine, autor: Dane Rajčević).

Pred II svjetski rat Divoselo je imalo razvijen i kulturni i sportski život koji se odvijao oko Prosvjetnog doma (od 1931. godine), škole i crkve. Do tog vremena veliki broj Divoseljana je bio uključen u sve slojeve tadašnjeg društva i kao obrazovani intelektualci, visoki oficiri, prosvjetni i vjerski službenici i radnici. O tom svjedoče i neosporni podaci da je u vremenu 1888-1941. godine preko društva "PRIVREDNIK" izučilo zanate 149 Divoseljana.

I u političkom životu predratne Jugoslavije, Divoselo je za Ličke uslove, ig-ralo značajnu ulogu. Ništa neobično ako se zna da je i mladi trgovački stalež u Gospiću uglavnom poticao iz ovog sela i da je u to vrijeme veliki broj mladih Di-voseljana bilo u srednjim i višim školama. Sve političke stranke, u vrijeme izbora, trudile su se da pridobiju glasove Divoseljana, a neke su pokušavale da se u tom pridobijanju naklonosti posluže i stimulacijama u vidu džaka brašna i sl. U tadašnjim uslovima političke obrazovanosti i informisanosti, saznanje za koga su glasali Divoseljani davalo je toj stranci još znatan broj, ne samo srpskih, glasova.

Razvoj sela bio je uslovljen i znatnim brojem, u više generacija, pečalbara. Za kartu u pečalbu "ŠIPKARTU" trebalo je izdvojiti čitavo malo bogatstvo, koje je domaćin obezbeđivao kroz zajam kod Hipotekarne banke, a za obezbeđenje zaj-ma upisivan "teret na nepokretnosti", u zemljišnim knjigama. Čitave male istorije ljudskih drama i nadanja mogli su se iz zemljišnih knjiga u rubrikama "TERETNICA" pročitati u Sudu u Gospiću između ova dva rata.

Dramatičan sukob pravoslavlja i katoličanstva, fašizma i komunizma, fran-kovaca i četnika, koji je zadesio Balkanske prostore, možda se najtragičnije odrazio na Divoselo. Selo je u onom ratu potpuno spaljeno. List "BORBA" je u rubrici "Vjerovali ili ne" objavio podatak da je ovo selo gorjelo 27 puta u vremenu 1941-1945. godine. Nož i kama uzeli su svoj strašan danak. Samo u jednom danu, avgusta 1941. godine na poljani "Kruškovača" u izvršenom zločinu nad slabo zaštićenim zbjegom naroda sela Divosela, Ornice o Čitluka, kamom i puškom lišeno je života 824 (osamsto dvadeset četiri) duše, uglavnom staraca, žena i djece. Malo je iz pomenutog zbjega imalo sreću da se spasi i o tom svjedoči.

Mnogo je čuvenih jama i stratišta Srba u II svjetskom ratu bilo i mjesto rastajanja sa životom i velikog broja Divoseljana. Imalo je Divoselo i svoje lokalne jame, ništa manje strašne - Jarčiju jamu na Olanku i Zobinovac. Bilo je u biografijama Divoseljana i čuvenih stratišta sa kojih se malo ko živ vratio. Šestoro Divoseljana su akteri spiska Ustaške službe logora Lobor-grad, Gornja reka (kod Križevaca) objavljenog u broju 2 u listu "Zbilja" SDS Karlovac pred ovaj rat, koji su u proleće 1942. godine upućeni u Srbiju. Dvije sestre Vujnović sa tog spiska su kraj rata dočekale kao oficiri NOV i POJ.

Kako je sve odraslo sposobno za borbu bilo u borbenim jedinicama širom tadašnjih ratišta odbranu sela i borbe sa ustašama prihvatili su najmlađi Divoseljani - djeca, pioniri kako su ih tada nazivali, i kao prva organizovana oružana formacija u NOR-u, tu dužnost časno obavljali sve do oslobođenja.

17

Ako se sudbina sela prelama kroz uslove življenja njegovih stanovnika onda je neophodno iznijeti nekoliko činjenica koje o tom govore:

• Osim što je selo spaljeno, sve iz kuća i ekonomskih objekata je prethodno opljačkano. Drugim svjetskim ratom praktično je prekinut razvoj sela ali se koliko-toliko nastavilo poslije njega. Preostalo stanovništvo koje je kraj rata zatekao van sela instinktivno se obijalo od sela. I tadašnja vlast ih je u tome usrdno pomagala i podsticala. Razvojem privrede, saobraćajnica i komunalne infrastrukture u naseljima sa hrvatskim življem kupovana je navodna naklonost prema novoj vlasti poraženih u ratu a o pobjedniku nije trebalo brinuti, pa su pobjednici u ratu i ovdje poraženi u miru.

• Ništa u selu (osim krstova na grobljima i nekih ćiriličnih napisa na istima) ni kroz pisma ni kroz manifestacije nije upućivalo da tu živi narod specifičnog vjerskog i kulturnog i nacionalnog identiteta u odnosu na šire okruženje.

Zamro je svaki organizovan kulturni život. Tek ga je u novoizgrađenom Do-mu krajem 70-ih godina povratila koliko-toliko, penzionisana generacija koji su kao omladinci ušli u II svjetski rat. Tih godina vraća se život selu izgradnjom niskonaponske elektro mreže kroz selo i elektrifikacijom domaćinstava i izgrad-njom asfaltnog puta od Gospića kroz Divoselo prema Čitluku. Grade se stambeni objekti na porodičnim ognjištima koje kao vikend kuće raseljeni Divoseljani ko-riste od ranog proljeća do kasne jeseni a neki se stalno nastanjuju. Osamdesetih godina seljani dovode i PTT liniju i djelimično vodovodnu mrežu.

Ovaj rat je Divoselo dočekalo sa 291 stanovnika nastanjenih u 126 kuća i 111 kuća za odmor.

To je vjerovatno ocjenjeno kao indikator žilavosti da i pored nemogućih uslova za život Divoselo ne samo da dalje ne propada već počinje i da se oporav-lja, pa je zato u ovom ratu trebalo dovršiti ono što se prvom izdanju NDH i posli-jeratnoj vlasti nije uspjelo. Zato su (do 9.2.1993. godine) organizovane dvije sveobuhvatne ofanzive na Divoselo. Okupiran je dio sela. Dosta kuća je spaljeno i opljačkano ali za razliku od prošlog rata Divoseljani su ginuli uglavnom pod oružjem.

Prema broju pomena u katoličkim crkvama poslije ofanziva na Divoselo, očito je da su Divoseljani napravili jasan ožiljak na nacionalističko HDZ-ovskom tkivu nove NDH.

Valjda će pored dokazane tolerancije i pokazana žilavost biti valjan adut u zaustavljanju katoličko-ustaških pipaka da suva granica srpskih prostora ovdje bude definitivna.

Dotle će Divoseljani pokušati da izmjene ono sa čim se nikad nisu mirili, a to je da i u geografskim kartama (osim ratnih specijalki) bude nadalje prećutkivano ime i položaj ovog sela, kao što je to bilo na kartama bivše SFRJ i zajedničke republike, kad su upisivana imena i manjih i manje značajnih mjesta kao Ribnik, Trnovac, Bužim, Bilaj, Lički Novi itd. Nije to bila specijalnost samo zapadnih kartografa već i Geokarte-Beograd koja u izdanju Autokarte Beograd

18

1967. godine upisuje asfaltni put od Gospića koji ulazi u "bezimeni prostor". Tu je Divoselo.

Nadam se da će opet doći vrijeme da se ime DIVOSELO čuje i beleži ne sa-mo po borbama i žrtvama.

* Pisano u izbjeglištvu u Beogradu 10.03.1993. godine radi upoznavanja šire javnosti u Srbiji sa tim prostorim i upućeno izbjegličkim novinama "Odgovor" radi objavljivanja

Neposlano pismo

Poštovani Momo Kaporu * Dragi prijatelju, oprosti mi i dozvoli mi da ti se tako obratim.

Direktan povod da ti se obratim je napis "Smrt ne boli - Krajišnici najučtiviji narod" i rječi o Divoselu i baba Danici, objavljeni u dvobroju juli-avgust 1993. lista "Vojska Krajine".

Tužna je istina da taj, kako ti reče, lepi zeleni predeo bazdi na smrt i vjeran je opis susreta sa Danicom Peràcinom, kako je po majci Pêri Divoseljani zovu. To nesretno Divoselo nije prestalo da bazdi na smrt od masovnog pokolja avgusta 1941. g. na Kruškovačama.

A volio bih da znaš da nije uvjek tako bilo. Divoselo je bilo nekad zaista veće i lijepše i od samog svog imena "Veliki kraj" je nekad bio zaista Veliki kao i svi zaselci tog tragičnog sela.

Da li si možda znao za podatak da je iz tog sela bilo 120, i slovima sto dva-deset, solunskih dobrovoljaca, od kojih je 66 iz pečalbe iz Južne i Sjeverne Ame-rike, pohitalo da doprinese pobjedi srpskog oružja. Grudi četvorice kitila je Kara-đorđeva zvjezda sa mačevima, petorice Zlatna medalja Obilića, a jedan se gordio Ordenom bjelog orla.

Ili, da li si možda znao da je preko društva "Privrednik" u vremenu 1888. do 1941. g. izučilo zanate 149 lica iz ovog sela.

Veliko je to bilo selo u svakom pogledu. Pred II svj. rat ono je brojalo nepu-nih 3.000 stanovnika. Možeš li iz onog što si vidio da zamisliš da je tu život bu-jao. A tako je stvarno tamo nekad bilo.

Veličina sela se sad još može shvatiti iz broja i veličine grobalja u ovom se-lu. No i to ne daje pravu sliku, jer je puno Divoseljana svoje kosti ostavljalo po raznim "majnama", stratištima i ratištima i u civilizovanim poslijednjim prebiva-lištima, po svih 6 kontinetata gdje su, u rasijanju, puštali svoje korjene.

19

Ovaj nesretni rat Divoselo je dočekalo sa 297 stanovnika smeštenih u 126 kuća, pored 111 kuća za odmor, koje su podigli su na očevim ognjištima iseljeni Divoseljani.

Kako je do sada sve činjeno da se Divoselo marginalizuje do nepostojanja, tim će upečatljivije u sjećanju ostali Vaša posjeta njemu. Vjeruj prijatelju, bit će pamćena i prepričavana kao i sve legende.

Vjeruj mi i to prijatelju, da na samo pominjanje imena Divosela, mnogi no-sioci prezimena Vujnović, Obradović, Plećaš, Dragaš, Radaković, Počuča, Potko-njak, Brinar, Jović, Matić, Jerković i drugih manje brojnih na bilo kojoj geograf-skoj širini i dužini, dobiju iskru u oku ili suzu u krajičku oka.

Volio bih da si u koliko-toliko bolja vremena između ova dva rata bar u vri-jeme trajanja tradicionalnih "Oka" vidio lice ovog sela, bez obzira na zlu kob koja ga tako dugo prati. Mogla se tu čuti i rječ lokalnih pjesnika, složna pjesma iz grla Divoseljačkih "dičaka" pod crljeno-crnim ličkim kapama sa kićankama i vidjeti folklorne igre stasitih cura i snaša i čuti, uprkos svemu, njihova objesna cika.

Nadam se i tako bih volio, da dođe vrijeme da Te Divoselo dočeka kao što se prijatelj dočekuje: raširenih ruku i vesela srca i da u tome i sam učestvujem.

Valjda ćemo uprkos svemu i to dočekati.

S poštovanjem...

*Pisano 10.9.1993. povodom posete Mome Kapora Srpskoj Krajini i Divoselu

20

Divoselo u sjećanju i uspomenama

Nažalost, nadanja se nisu ostvarila. Akcijom "Medački džep" iz ratova '91-'95, upadom vojske Neovisne države Hrvatske, Njofre ili facijaliste Franje, u zo-nu pod neposrednom zaštitom UN, tzv. "Ružičastu zonu", po Vens-Ovenovom planu, i Divoselo je poslao žrtvom.

Oni koji su bili zaduženi da ga čuvaju (UN), od novih "ujaka" (zato su Srp-sku Krajinu i razoružali), rekoše da nema žive ni mačke.

Poslije te akcije sve je opljačkano, popaljeno - ponovo.

Nikom ne odobravaju povratak, niti se ko vraća.

Prokleta je zemlja na kojoj je toliko zla i toliko puta narodu zlo činjeno - pa i ne treba povratak. Sudbina je : ponovo u kretanju. Bolje je preživjeti.

Pabirčeći, žedno, djelove priča, onih koji su poslijednjih godina, na kratko, viđali svoja zgarišta, saznanje je da je slika koju oni nalaze, pored svega, obes-hrabrujuća. Osim što je sve razrušeno, razvučeno, odnešeno, popaljeno, bunari zarušeni, rastinje je zatvorilo puteve prekrilo kućišta. Samo se po nekoj staroj kruški "navrtku" može približno procjeniti položaj nečijeg kućišta.

Davno je neko rekao da selo čine ljudi i da je ono tamo gdje su ljudi, pa je i Divoselo tamo gdje su Divoseljani i gdje će biti, bilo da su prve, druge i ko zna koje generacije, dok se budu rado sjećali, osjećali i time ponosili - što su Divoseljani.

Svaki Divoseljanin ima, u sjećanjima i uspomenama, svoju sliku Divosela, koja je jednako lijepa, draga i uvjerljiva. Sve one sabrane dâle bi približnu sliku - što je, na žalost, nemoguće. Zato, za buduće Divoseljane i one koji ga nsu imali prilike doživjeti, uz rizik da ostanem štur, nedorečen, pokušaću interpretirati svoju sliku, svoja sjećanja i uspomene o Divoselu.

Ako bi neko pokušao, po predratnim autokartama, pa i specijalkama, da odredi gdje se Divoselo tačno nalazilo imao bi dosta muke, jer su i manja i jadnija sela, u onoj Lici, upisana i označena, ali Divoselo - ne, iako se prostiralo na velikoj površini.

Zašto je to tako? Mogu samo da pretpostavim i da se pitam:

21

• da li je to zato što je tu rov "u ljubavi" križa na krst?

• da li je zato što je tu zvjezda petokraka mnogo puta potamnila šahovnicu, i slovo sa kojim, u "njihovom" počinje rječ vaška,

• da li zato što je iz Divosela na solunskom frontu, za Majčicu Srbiju, bilo 120 dobrovoljaca - od kojih 66 iz zemlje obećanog ili ostvarenog blagostanja: Amerike i Kanade

• možda zato, što je od 3.000 glava pre Ilindana '41. g. ni selo, ni grad, ubrzo postalo grad mrtvih i pusto selo,

• možda...

Potražiš li ga, čitaoče, u "Čitankama" ili "povjesnim" ili "istorijskim", ako ne-ka preostane poslije bestidnog zatiranja i potiranja svega što podsjeća na simbol krsta i oscila ali i na krvavocrvenu petokraku, možda nađeš da su tu djeca sa je-dinim odraslim Jovančićom Stanićem, formirali u II svj. ratu prvu dječiju oružanu formaciju "Divoseljačku pionirsku četu", da bi branili ostalu nejač: drugu djecu i starčad, jer ono odraslih što nije bilo u jamama i logorima, otišlo je u borbene jedinice. Tamo ćeš naći da su tu rođeni i stasali heroji onog rata: Nada Dimić i Mile Počuča-Danegin.

Prostor Divosela bio je omeđen: sa sjevera cestom Gospić-Gračac; sjevero-istočno selima Bilaj i Ornice; s istoka selom Čitlukom, duž Debele Glavice; južno planinom Velebitom; jugozapadno i zapadno selima Rizvanuša i Lički Novi, od-nosno šumom Šedrvan; između tih sela barama i njivama do sjeverozapadnog djela, gdje se graničilo sa selom Žabicom, i prema Gospiću, šumom Jasikovac. Sve u svemu, vazdušne linije oko 10 puta 10 km u prečniku. Doduše, i dobar dio zemljišta i sjeverno od puta Gospić-Gračac: prostor željezničke stanice Gospić, "Paromlina" i "Visokog brda" ili "Počučića brda", vodio se kao katastarska općina Divoselo.

Osnovni ulaz u selo vodio je od Gospićkog mosta na Novčici, od parka "Čar-daka" gdje je, pred rat, postavljena bista Mili Počuči - heroju, Jesikovačkom uli-com ili kasnije, Nade Dimić, pored spomenika "Srpskoj majci" sa simboličnim vješalima, kod Jasikovačkog groblja, pored šume Jasikovac. Lijevo je ostajao dio Gospića nazvan "Obradović varoš".

Geneza stanovnika "Obradović varoš" je od Divoseljana iz zaselka "Požar", iseljenih, naravno prinudno, u vrijeme Austrougarske, da bi se novoprimljeni u katoličku vjeru u zaselku "Olanak", bolje učvrstili u vjeri, prekidom kontakata sa ostalim pravoslavnim življem i bili upućeni na susjedna podvelebitska sela Rizva-nuša, Brušane, Pazarište, koji su nešto ranije, pokatoličeni, a iseljeni iz Požara u katoličkom okruženju Gospića, lakše asimilirali.

Sama ulazna cesta, zatim se između "Imovine" i "Jasikovca", račvala u dva pravca, lijevi, u pravcu jugoistoka prema zaselku Poljari i drugi uz šumu "Jasiko-vac" obodom "Ravnih bara".

"Jasikovac" je jedna od onih sađenih šuma - gajeva, koje je Laudon sadio po Lici (kod Švaračkog sela, Gračaca itd.)

22

"Ravne bare" su jedva pregledna plavna površ, podesna uglavnom za sje-nokos i ispašu. Od te bare, sjeverno, do pomenutog puta Gospić-Gračac, skoro do Bilaja, prostire se kompleks šume uglavnom crnogorične, izrasle na prostoru nekadašnje "zemljišne zajednice" Divoseljana, kao prostora za ispašu stoke. Zbog faktora rata, i slobodnog prirodnog razvoja kao i poslijeratnog planskog pošumljavanja, na tom prostoru se razvila impozantna šuma.

Raznim načinima, seljani su izvlašćeni, a ona je postala "opće narodna imo-vina" (otud i naziv). Samo je Miloš Vujkanov, koji je kasno došao iz zarobljeniš-tva, povratio svoje pravo raspolaganja - kao nosioc domaćinstva, jer u akcijama "dobrovoljnog" odricanja nije bilo njegovog potpisa.

Dalje, put preko omanjeg brda "Balinca", krivuda prema i kroz zaselak "Vedro polje".

Pod "Balincom", s lijeve strane puta, poslije onog rata, dugo je uz primitivnu tehnologiju, radila ciglana. U neposrednoj blizini, na "Ravnim barama", neposredno poslije oslobođenja, funcionisao je vojni aerodrom. Desno od "Balinca", na djelu "Brda Musica", ne na velikoj udaljenosti, bila je granica prema selu Žabici.

U "Vedrom polju" postojali su ostaci nekadašnje moći i ekonomske snage seljana. Betonski zidovi i stubovi, ulaznih kapija, prkosili su zubu vremena i nije-mo podsjećali na "Gosino imanje".

Ostaci vodenica su bili na bezimenom potoku, kod "Čovinca", koji izvire na "Okama" a uliva se u Novčicu kao pritoka Bogdanice.

Pamti most "Čovinac" onovremenske priče, između dva rata. Pamti trku konjskih zaprega Mićana Gadže i volovskih Jovine Paželja, obojice pokojnih. Zbog bliskog susreta, na uskom mostu, Mićan sa komplet zapregom, pogodio je u hladnu vodu. Neko je za to okrivljavao rakiju. Možda je i bio u pravu. Bio je sajmeni dan i placa. Tek, dugo je "Čovinac" bio prekršten u "Gadžinovac", uz opšti smjeh, jer nije bilo tragičnih poslijedica. Znala je voda, tog bezimenog potoka, u vrijeme velikog povodnja, grunuti i nabujati da je i, u bucama, bilo teško preći preko tog mosta.

Odatle puca vidik po planini Velebitu ili kako su Divoseljani govorili "Valebi-tu". A on se pružio u svoj svojoj veličini i ljepoti. Pogled je sezao preko brda "De-bele Glavice" od bezimenih vrhova, "Vaganskog Vrha", "Visočice", "Vjenaca", "Orljaka", "Zobinovca" do djelova sjevernog Velebita; od Raduča do Pazarišta - vidljiv u svoj raskoši.

Jedan poeta reče:

"Šumi dalek džin, drema usamljen jedan obraz more mu mije, a drugi bije bura... Čujem šum drag iako je dalek Treptaje stjena ćutim i miris mu blag."

23

Dugo, do uljeto, ispod "Visočice", najvišeg vrha u tom djelu Velebita, izme-đu kamenih litica, kao stranice otvorene knjige, bjelio se nanos snijega, liticama zaštićen od sunca.

U pravcu "Orljaka", uočava se među rastinjem na oko kilometar uzvišenje "Klisa", sa zaselkom u podnožju i grobljem na vrhu. Desno pod "Klisom", odvajao se kolski put prema "Maeru" mostu na drugom bezimenom potoku, ispod samog Ličkog Novog.

Taj bezimeni potok, od svog izvora u Rizvanuši, imamo je puno imena za svoje djelove: "Bukovac" kod bare i šume Šedrvan i Požara, "Lopuža" kod Bare Basarića, Luke Ivanove, Klicovca i Vrelina, "Krčevine" između Buljuka i Šedrvana, "Bentovi" između Ade, Tuka i novljanskih bara i Kobiljače.

Mada je, naročito na Bukovcu, zbog blizine izvora i šume, voda bila izuzetno hladna, čak i u avgustu, i Bukovac i Lopuža i Bentovi bili su dječija kupališta među rakitama. Na Lopuži, dok je gajena konoplja, bilo je močilo, a snopovi konoplje, kasnije pozdera, poslije stupanja konoplje, bjelili su se Barom Basarića.

Iznad "Maera" i Ličkog Novog, nadvilo se kamenito uzvišenje "karaula".

Tokom II svj. rata, iz Ličkog Novog, sa te najviše kote, teški mitraljez štek-tao je po Divoseljačkim zaselcima u dometu.

U ovom ratu, prišli su i zauzeli "Klisu". A sa groblja, koje se tu nalazilo, tukli i po ostalim zaselcima Divosela. Ponovila se istorija i u suštini Nezavisna država Hrvatska. Spoljne razlike ima. Onda su se osiguravali bodljikavom žicom, sad im je osiguranje bilo jače: Genšer, Klinton, Vatikan i druga bratija istog soja. Kama, nož, bacanje živih ljudi u vatru - ostali su isti.

Kao bedem lične odbrane, složili su nadgrobne spomenike pokopanih pravo-slavnih Divoseljana iz okolnih zaselaka.

Mrtvi Divoseljani, svojim nadgrobnim pločama, štitili su djecu svojih krvnika, od pravednog gnjeva svoje djece... O, nebo...

Svaki prolazak tim djelom, izazivao je asocijacije na nezaboravnog domaći-na i seoskog šereta - Nidžu Pusana - i njegove šaljive dosjetke. Najčešće se sje-tim anegdote o njegovom opijanju petkom i njegove žene Savke. Elem: kad se petkom u "bufetu" napije, dug je i bolan bio proces trežnjenja i vraćanja u sva-kodnevnu formu, uz kukanje o veličini glave i bubnjanja u njoj. Jednog dana, videći ga kako se jadan muči, priupita ga Savka zašto pije kad se toliko poslije muči. Na što joj Nidžo reče: "Ne znaš ti moja Savka kako je to". Savka obeća, da će, i ona, jednom s njim se napiti, da baš vidi kako je to. I bi učinjeno. Poslije par dana triježnjenja, jadna Savka reče Nidži: "E, moj Nidžo, sad ti vjerujem. Ali mi je nešto čudno: tebe boli glava, a mene i glava i donji dio leđa". Nije znala da ju je Nidžo, jadnu pijanu, izdevetao kandžijom po tom djelu tjela.

Od "Radakovića", na "Pjevcu", desno, cesta prema jugu vodi preko "Sadika" bliže Velebitu, a pravo prema istoku ka "raskrižju" i kućama Strunića, prema sta-

24

roj školi i crkvini. Iza kuće Ise Čeina, sokat je lijevo vodio prema "Vujnovićima" i "Okama", a sjeveroistočno asfaltnim putem prema "Baketi" i "Poljarima" - pored bare "Ilinac".

Bara "Ilinac", budila je uvjek asocijacije na, skoro ritualni ribolov, obično, krajem školske godine. Neistraženim podzemnim tokovima odvodne rupe, na ba-ri bile su povezane sa nekim od većih vodotoka rjeke Like, ili Novčice. U vrijeme visokih proljetnih povodnja, bara "Ilinac" bi bila jezero, a ribe bi na neki način tu došle i našle stanište. Najniža tačka bare nije bila na mjestu poniranja vode, ta-ko da sa povlačenjem vode, nije se povlačila sva riba, već se ostajala u najnižem djelu kao jezercu. Postepenim isušivanjem, uočavalo se njihovo komešanje leđ-nih peraja. To je bio signal djeci za lov. Ušli bi u vodu bosi, zavrnutih nogavica i pošto bi gacanjem dobro zamutili vodu, rukama bi hvatali i izbacivali na suvo ri-be. Bilo je tu i klenova i karaša, šarana i sunčanica, ali ne baš velikih komada. Svakako dovoljno velikih za promjenu jelovnika za taj dan.

Od "Raskrižja", pored Đuričine kuće, uz Prisoj Debele Glavice, i vrelo Bano-vac i Grabovac, makadamski put vodio je u zaselak "Mali kraj" stisnut između škrtih padina "Debele Glavice" i "Malih bara", "Žugala" i "Jelovca". Put je, kroz "Mali kraj", vodio dalje prema Velebitu, račvajući se na niz poljskih i šumskih pu-teva prema Brezovačama, Dulibama, Maklju.

Debela Glavica je kamenito blago zaobljeno brdo u obliku latiničnog slova L, čiji se jedan kraj pružao u pravcu juga prema Velebitu, sa kojim su ga vezivali bare "Brezovača" i Ribljača. Drugi krak pružao se prema istoku. Po istočnim pa-dinama bila je nekakva granica prema selu Čitluku. Sjeverne i zapadne padine dosta su strme, obrasle grmovima listopadnog drveća naročito lijeske. Južne i is-točne padine relativno blago su prelazile u baru "Kruškovače" -a ova u samo podnožje Velebita.

"Mali kraj" je i prije ovog rata skoro opusteo. Zbog lošeg puta, daljine škole, dostupnih radnih mjesta, mlađe generacije su se otisle u bliži i daljnji "bjeli svjet" - a stariji se uglavnom predstaviše u druge sfere. Same zgrade na ognjištma ostajale su aktivne ili kao vikend baza ili kuće za odmor raseljenih Malokrajaca.

Od "Malog Kraja", u pravcu zapada prema zaselku "Veliki kraj", iza bare "Jelovac", stisnule su se nekoliko kuća zaselka Jaića. Kakve li neobičnosti: ni jednog stanovnika sa prezimenom Jaić, svi(bili) su Plećaši.

Protiv nametnutog tempa pustošenja do ovoga rata, mora se priznati naj-uporniji su bili "Jaići". U tri kuće stisnute ispod "Klepališta" porodice Milana Sare Cagalove - "Kušmita", Nîje i Nîne Jaića, kao robinzoni i pored tragičnog što im se dešavalo - nisu se predavali. Ali, i njih vihor rata rastavi sa ognjištem a neke i sa životom. Vraća mi se u sjećanje epizoda iz mirnih vremena i iz ovih uslova gle-dano, zaista bezbrižnog života. Te godine, za vrijeme letnjeg odmora, boraveći u obnovljenoj roditeljskoj kući u "Velikom kraju" slušao sam žalbe da divlje svinje iz Velebita prolazeći preko bare "Jelovac" i između "Malog Kraja" i "Jaića" - njiva-ma pod "Kamenušom" rijući po zasadima krompira prave veliku štetu.

25

Kako sam kao svjež lovac bio još opijen čarima boginje Dijane, ponio sobom lovački karabin, rješio sam da to provjerim i iskušam boginju Fortunu u noćnom čekanju.

Nije bilo teško pronaći utabanu stazu od Velebita preko bara "Makalj", "Je-lovac", "Male Bare" do "Kamenjiških" njiva, a ni pogodan hrast na "Jelovcu" koji će mi poslužiti kao visoka čeka. Tu noć, vjetar je često mjenjao pravac, pa iako visoko na hrastu, nisam ostao neopažen. Kovitlajući vazduh i mjenjajući smjer, vjetar je odnosio moje mirise prema Velebitu, pa iako sam čuo kretanje čopora ne tako daleko u šumi - on nije prišao, a niti sam ja zadremao do jutra. Na čas bi se čulo lomljenje i tiho groktanje - da bi se utiskom opasnosti poslije nanetog vjetrom mirisa, ustuknule, na drugi način grokćući.

U toku noći čuo se prelazak neke divljači kroz žito na njivi u blizini hrasta, iz pravca Velebita. Očekivajući u svanuće njen povratak i da bi moglo biti usamljeno manje svinjče - usmjerio sam pažnju u suprotnom smjeru. I doista, pojavljuje se divljač, ali ne očekivana - već lisac - olinjao - bezbrižno njušeći mišije tragove uz ivice grmova.

Razočaran, i inače neraščišćenih računa sa lisicom valjalo joj krzno ili ne, dižem pušku.

Posmatram je kroz vizir optičkog nišana, končanicu, školski poravnavam sa plećkom. I, ko iz topa, razliježe se pucanj u rano jutro i odjekuje Velebitom...

No, vratimo se glavnoj cesti i "Pjevcu" raskrsnici kod zaselka "Radakovići".

Prije ovog rata, tu je bio sagrađen Spomen dom, u kojem su uglavnom penzionisana mladež iz onog rata davala impulse i pečat, u godinama neposredno pred ovaj rat. Bilo je tu kulturno-umjetnčkih djelovanja, ali i sastanaka i raznih struja i interesnih grupa, u kojma se nisu uvjek birale rječi i poštovala mudra rječ i sjeda kosa. Kao i na mnogim prostorima, siledžijstvo i fizičko i verbalno, nije ni tu bilo rjetko. Što je neko bio učitelj još prije onog rata, general i sudija Vrhovnog vojnog suda, ali tada penzioner, nije ništa smetalo nekim iz srednjih generacija, da se prema njemu, u verbalnim raspravama, ponašaju bez imalo poštovanja. Tu je, u vrijeme rastura one Juge, raskol Srba, Račanovih SDP-ovaca - stranke sluškinje HDZ-a, i SDS-ovaca, bio tako dubok i žestok da su, npr. braća od dvije sestre, razgovarali preko matera.

Sâm Dom je bio čudo graditeljstva - "Skadar na Bojani". Neki kažu "klin čorba" za gradnju lijepih i velikih kuća, nekima iz "režijskog odbora" - godinama. Ali, i takav kakav je, bio je nešto, a to se nije moglo trpiti, pa su mu "ujaci"(kažu) rasturili svaki kamen, što minama što macolama, poslije akcije "Medački džep". Bio je nešto što neprijatno podsjeća, imenima i prezimenima, odlivenim u bronzi, da su, kao borci ili žrtve, preseljeni u vječnost i čitave porodice.

I uspomenu je trebalo zatrti.

Od "Pjevca", prema Velebitu, preko "Sadika", "Maunovca", pored "Šaljeuše" preko "Jošja", do kuće Migeline, vodio je, ne baš širok, 2 km dug asfaltni put -

26

izgrađen uglavnom radom i novčanim sredstvima Divoseljana iz zaselka "Veliki Kraj", sedamdesetih godina prošlog stoljeća.

Na "Sadikama", desno se odvajao sokat prema kući "Kurcovića". Na samim "Sadikama", vremenom su, osim nešto vrištine, izrasli rjetki borovi. Samo je Sa-vica "Lajpetin", na svojoj njivi, zasadio borove koji su postali lijepa šuma kraj puta. Veća i bolja borova šuma, rasla je na "Sadikama", blizu kuće Đuđe Marijina. Tu smo, dok su borovi još bili mali, kao djeca, brali šumske jagode i nizali ih na vlat cvjeta muške bokvice i berući strahovali od zmija, posebno od poskoka.

Poslije onog rata, na "Sadikama" je - dosta dugo - radila krečana u kojoj je ispečeno puno kreča, tako neophodnog u obnovi-"živog japna" u pletenim "japnelicama".

Kad god bih tom cestom, prelazio preko "Sadika", uvjek mi se u sjećanje vraćala priča o sudbini nepoznate mlade djevojke, u toku onog rata. Tu je skon-čao njen mladi život, a njene zemne ostatke, uglavnom, razvukle zvjeri. Samo je glava, sa divnim plavim pletenicama, sahranjena tu kraj puta - bez oznake i be-lega. Možete zamisliti kakve bi sve misli i asocijacije prolazile kroz glavu u mrkloj mračnoj noći pod oblacima, kad se put jedva nazirao, i kad u djeliću oka, pri kratkom sjevu munje, vidiš neko nejasno brzo kretanje. U slijedećem trenutku i blijesku munje, ugledaš dvije seoske mačke u međusobnoj jurnjavi. Kakav bjes i olakšanje...

Sadike, kao povišen teren, gube se blago prema jugu i jugoistoku u "Male bare", a prema jugozapadu u bare Malo i Veliko međuvođe, Tuk i Adu.

Tim barama, od Velebita i bara Brezovače i Jelovac, teče bezimeni potok, koji je očito proizvod ljudskih ruku, kao planske melioracije. U periodu između dva poslednja rata, nije održavan pa je priroda i barsko rastinje učinilo svoje. Korito se mjestimično zapunilo, pa se voda razliva barom, kao nekada. Jedino se, kod "Dugačkog mosta" i bare "Kozjače", zadržao dublji rov, napunjen vodom. Tu smo kao djeca na udice, pravljene od čioda, sa skakavcima na njima, lovili male sočne piore.

Preko Maunovaca, njiva i bare pored brda Kamenjuše, put se približava "Velikom Kraju".

Ispod sjeverne strane brda "Kamenjuše", nanizale su se nekoliko kuća Jer-kovića, pored kojih je, sve do bare "Buljuk", vodio uzan sokak. Nema više tu ni Dmitrusovih, ni Jekičinih, ni Bilješkovih, Bobanovih ni Jurcikovih. Kad i odakle su došli kao i drugi Divoseljani, nema pouzdanih podataka. Pokojnog Dmitrusa, tre-balo je obući u plavo bjelu majicu kratkih rukava, da bi imali sliku i priliku - ste-reotip pravog bârbe, sa otoka, prženog i pečenog na mediteranskom suncu i sla-noj vodi, u barci među mrežama. Kroz Divoselo, prema Podgorju, preko Velebita, prolazila je pješačka staza, kojom su Podgorci i poslije onog rata, na leđima i na "tovarima", donosili u Liku smokve i grožđe, a odnosili žito i krompir. Iz činjenice da su zapamćene migracije Divoseljana i u neposredno okruženje, u Slavoniju, u istočnu Liku-Lapac i Nebljuse, realno, nije isključena ni jedna mogućnost, kad se procjenjuju migracije i pravci migracija.

27

Južna strana "Kamenjuše", iako pitoma sa tragovima naselja, nije skoro bila naseljena. Možda malo neobično? Pomenutih par porodica smještenih ispod sjevernog djela, stisnutih gotovo u hrid, nisu naselili tako uređen lijep i sunčan prisoj "Kamenjuše". Dugo, poslije onog rata, vidjeli su se tragovi postojanja kuća i gospodarskih objekata - iako je tlo bilo poravnato. Trava je, valjda zbog kreča i maltera sa zidova i podzida bila na tim mjestima zelenija u pravilnim, obično pravougaonim geometrijskim oblicima. U blizini, uz krušku "navrtak", uočavao bi se kružni oblik gdje su bili bunari, a rjeđe strukture nasutog od okolnog zemljišta. Nije to bila ničija zemlja. Vlasnici su se znali, a sav taj prostor je i nazivan "kućišta". Prema nekim podacima, poslije Karlovačkog mira - Muslimansko i Tursko stanovništvo, napustilo je (milom ili silom) Divoselo i naseli se u Cazinu i kod Prijedora.

Osim dosta toponoma, o njihovom prisustvu govore još uvjek živa stabla jedne vrste kruške nazivane "navrtak", karakteristične samo za bosanske i ličke prostore podesne za sušenje i pravljenje "turšije" - napitka i kao priloga i jela od sušenog djelimično fermentiranog voća.

Od "Kućišta" prema Velebitu, južno i zapadno prostiru se bare: "Jošje", "Kune" Male i Velike, "Buljuk", "Vreline", "Bara Baserića", "Votnjak", Matića Bare, Risovac, "Radoševac", njive "Gaić", "Gaine"...

Na "kućišta" neposredno se nastavlja brdo Šaljeuša, strukture izmrvljenog krečnjaka, odakle je eksploatacijom "šudera" i "meljte" izgrađeno mnogo kuća i puteva u neposrednom i širem okruženju tako da je praktično poravnato. Tu je već zaselak "Veliki kraj", poznat i po tome da, iz malo koje kuće, imeđu dva veli-ka rata i prije, nije bilo nekog u pečalbi u "Prajskoj", "Vrancuskoj", "Merici", Ka-nadi... Iz Mileškove kuće bili su i sin Milan u Americi i Kanadi i sin Božo i u Fran-cuskoj, na Kubi i Kanadi. Najstariji sin bio je u državnoj službi na železnici. Ćerka Pera ili Pereška, kažu, naručivala je iz Pariza, po katalogu, šešire.

Od Petrinjaških kuća, zapadno, preko "mostaca" uz makadamski put do "Bare Obradovića"smjestio se zaseok Matići - iako, kao poslednje su tu bile i kuće Obradovića, Cuke Bikanove i njenog sina Đure "Šviđure" i Baba Danice i sestre joj Save i priženjenog joj Milana Ileginog (Plećaša). To je ona Baba Danica iz opisanog susreta Mome Kapora u Divoselu. I ona je u akciji "Medački džep"- "oslobođena života".

U pravcu juga od Petrinjaških kuća oko "Velikog gaja" takođe makadamski put uvija se i preko "Brda Kevrića", prema "Kardumima" ispod i uz "Gaj Kevrića" preko "Klepališa" spušta prema "Jaićima". Iza "Velikog gaja" od kraka prema Kevrićima uz glavičicu između zapadne strane "Gaja Kevrića", Bara "Luga" i "Ba-rice" i "Sijenca" kroz "Tocilnicu" put je završavao na Dulibama i "Olanku" - za-ravnima u podnožju Velebita. Na Dulibama je prije onog rata bilo par kuća pra-voslavaca, koje su iskopnjene. Jedino je Đurica, poslije onog rata preselio kod "Raskrižja".

Zaselak Olanak(ili Alanak), bio je nastanjen braćom po Hristu - druge vjere. Odanost svojoj novoj vjeri i gazdama iskazivali su punjenjem i "Jarčije jame", doskorašnjim istovjernicima. O tome je svedočilo samo četvoro, koji su izašli iz

28

jame. Još neki su bili izišli, ali su ih na kumovskom pragu dokrajčili Olančani ili Alančani, kako su sami sebe nazivali.

Prostor srednjeg Velebita, iznad Raduča, Počitelja, Čitluka i Divosela, bio je pošumljen, mada rjeđom šumom, zbog intenzivne ispaše. Čak i u sklopovima Velebitskog sistema, postojala su stalna staništa za letnju ispašu stoke.

Poslije II svj. rata, zemlje, bara, košanica, bilo je i previše. Ali, na tim pros-torima, po spoljnim oznakama: napisima i sl. nije se prepoznavalo da tu žive neki drugi, drukčiji ljudi. Čak ni crkva, koju su "ujaci" zapalili i porušili, ni kamenjem, nije mogla da svedoči, jer je njeno kamenje ugrađeno u zadružne štale.

Do crkve, od kuće Ise Ćeina, put je vodio pored stare škole i Sokolskog do-ma - stratišta, bez obeležja, mnogih Divoseljana, u onom ratu, kod Dragaša, po-red Jandeškove kuće, crkvenih lipa i dalje prema Čitluku.

Vrijedno je zabilježiti kao anegdotu nešto o Jandrešku. Pečalbar, iz Prvog svj. rata, izašao kao kapetan - pilot Britanskog kraljevskog vazduhoplovstva, u II svj. ratu zajedno sa najstarijim sinom Mićom na Prisoju na Debeloj Glavici po-ginuo je u, neravnopravnoj borbi sa "ujacima".

Kuća mu je bila bliže crkvi nego popov stan. Sa popom u ličnim prijateljskim odnosima, približnih godina, često je vodio za to vrjeme "sporne" razgovore. Poslije jedne takve zasprave o postu i preganjanju o tome da li je, na dan posta, grijeh progutati ono malo mesa, eventualno zaostalog iza zuba, poslije večere, ujutro prolazeći pored Jandreškove kuće pop vidi Jandreška sa pršutom među koljenima koga ovaj nožem delja - na dan posta. Užasnut popo na pitanje: "Šta to radiš Jandre, brate?" - dobio je odgovor da mu je pršut ostao iza zuba (vezan koncem).

Iz školskih dana ostalo mi je tužno sjećanje na tragediju Nine Dragaša čija je kuća bila pored Crkve. Prilikom radova na obnovi kuća, poslije onog rata, nje-govog sina, tada učenika drugog ili trećeg razreda osnovne škole, neko je poslao po vodu sa obližnjeg vrela. Kako se nije brzo vratio, otišli su potražiti ga. Našli su kod samog vrela njegovo beživotno tjelo, a tragovi su upućivali da je bio žrtva risa.

Staro groblje nalazilo se u neposrednoj blizini crkve.

Manja i mlađa groblja u Divoselu nalazila su se: na "Šaljeušici" u Velikom Kraju, pod "Debelom glavicom" u "Malom kraju" - na "Klisi", brdo "Musića" - i kao najmlađe - spomen groblja kod "Poljara" između nekadašnje "Zadruge" i isto nekadašnjeg Narodno oslobodilačkog odbora.

Inače hodajući bilo kojom stopom Divoseljačke zemlje, postoji mogućnost nesvesnog ogrešenja hodanja po nečijem grobištu. Jer, u onom ratu, dobar dio žrtava sahranjivao je ko je na njih naišao, na mjestu nalaza, bez mogućnosti i prilike za trajnije obeležavanje. Taj često nije imao prilike upoznati o tome nje-gove bližnje ili nije imao koga. I oni koji su preživjeli i imali kome to kazati, uslijed ratnih trauma, promjene vegetacije, često nisu bili u stanju tačno locirati

29

grobište. Tako, na groblje nisu prenijeri ni posmrtni ostaci moje baba Marije i Sare, već su ostale da počivaju u hladu hrastova, šume Šnjarica,gdje su pokopane poslije Ilindanskog pokolja.

Čudna sudbina pratila je i autora. Iz pokolja na Kruškovačama kao dvogo-dišnje dijete iznešen u ličnoj torbi, umalo da ne postane bezimeno grobište u šu-mi Šedrvan, i u bezbroj prilika od Gospićke Kaznione, Jadovnog, Jaske, Jastre-barskog, Gradiške,Danice, Gornje rjeke kod Križevaca, Loborgrada. Zamalo da se, oslobođen utopi na Savi, na leđima rođaka, akademskog slikara Mirka Počuče, koji se zaboravio i zaronio zajedno s njim.

Lička torba, olinjala, ofucana, autentično stanište malog stradalnika, sa mnoštvom drugih dragih predmeta, male etnološke zbirke "Milanovog muzeja" zajedno, sa obnovljenom roditeljskom kućom, poslije pljačkaško ubilačkog poho-da "Medački džep" - otišla je u dimu i pepelu u nebeske sfere - što bi rekao pjesnik "kao slamka u vihorove".

Od preostalih nekadašnjih Divoseljana, prije onog rata, neki se prestaviše u vječnost a kosti i živote ostaviše na ratištima Kozare, Sutjeske, Neretve, stratiš-tima Jadovnog, Jasenovca, Dahaua... neki se zatekoše u "Sojuzu", neki ugradiše sebe u Novu socijalističku Jugu, popuniše nove gradove i stare države. O svom postojanju ostaviše tragove od Aljaske do Rta Dobre Nade. Reklo bi se okupiraše svih šest kontinenata. Kao i prethodne generacije, puni nostalgije "za starim kra-jem", ostaviše potomke, prve druge i ko zna koje generacije, sa sjećanjem da su tamo negdje iz Like, a neki sa znanjem da su iz Divosela i to je sve...

Obzirom na bogatstvo izvora i potoka, prirodno je da je dobar dio uspomena i sjećanja vezan za tu okolnost, za sve vidove dešavanja na vodi i borbi sa njom. Ako se toj okolnosti dodaju činjenice oštrih i dugih zima i velikih snijegova, koji su u poslijednje vreme izostali u tom obliku, onda je bogatstvo okolnosti tu.

Prije rata, onog, u osnovnu školu Divoseljani su išli u lijepu zidanu zgradu blizu crkve i Sokolskog doma. Pošto su je ustaše '41. pretvorili u svoj "stan" i mučilište Divoseljana, u jednoj akciji Divoseljana uništen je "stan" ali i zgrada škole. U ratnim vremenima, učiteljica Ljubica Utvić, održavala je kakvu takvu nastavu sa djecom na otvorenom prostoru a najčešće pod stoljetnim bukvama na "Klepalištu", zaravni na gaju Kevrića. Poslije oslobođenja, do izgradnje nove škole kod "Poljara", nastava se, jedno vrjeme, odvijala u zgradi brvnari kod "Raskrižja" blizu kuće Ise Ćeina.

Za đake iz Velikog i Malog kraja, koji su bili od škole kod Poljara najudalje-niji, svakodnevni odlazak i povratak iz škole bio je dosta naporan. Sedam kilo-metara nisu bili šala. Zimi i u proljeće kad zbog velikih kiša ili topljenja snijega i striježi, grunu povodnji i voda prekrije mostiće i prelaze preko potoka ili ih jed-nostavno odnese, prelazilo se, na tim mjestima, po živici - koje su uglavnom bile od crnog trna(trnjine) ili gloga, pa su djeca osim oskudne odjeće i obuće bila i isparana i izgrebana. Ne rjetko se dešavalo da prelazeći preko potoka, na kojima su od grana ili slabijeg materijala bili improvizovani "prelazi", ugaze u vodu i skvase obuću bez mogućnosti zamjene, ili komplet upadnu u vodu, što je imalo, naravno, poslijedica i na zdravlje te djece.

30

Ali, zato kad, poslije tih velikih povodnji, voda prekrije bare a nastupi naglo zahlađenje i uhvati se led - eto radosti: klizanje kilometrima i pri odlasku u školu i dolasku iz škole. Bez obzira što su roditelji na dječje cipele ukivali posebne ek-serčiće, sa širokom debelom glavom "brukvice", i naprijed i na pete posebne plo-čice, ove bi se vrlo brzo izlizale.

U ljetnje doba "kroz podne", stariji su se ili odmarali ili vršili kućne poslove, jer su i prije podne i popodne na košnji, kupljenju i savoženju sjena ili žetvi i vr-šenju žitarica. Dotle bi djeca, na svoj način, uživala u kupanju na potocima, hva-tanju rukom iz "račnica" potočnih rakova. Nije bivalo rjetko da neko djete iz "račnice" rukom, umjesto raka, izvuče zmiju - doduše bjeloušku. U dopodnevnim i popodnevnim časovima, sa svih strana bi se čuo zvonak oštar zvuk od brusom oštrenja kose, ponegdje pjesma grupna ili jedinačna, naročito u predvečerje. Odnekud, iz grmova, povremeno bi se začulo intenzivno zvonjenje zvona, na vratovima konja ili goveda, kad zastresu glavom da otjeraju dosadne muhe i obade.

Manja djeca, čija snaga još nije bila za vile ili grablje, uglavnom su imala zaduženje čuvanja i tjeranja na ispašu krava i ovaca. Oni su imali svoj svet i igre: klisanje, nožićanja, mulanja, titranja, svrtanja pišta i truba, "treninga" skupnog tradicionalnog pjevanja, utvrđivanja čije voće je počelo da zrije, gdje ima mukinja i mušmula, da li je kukuruz ili krompir u polju već prispio da može da se peče u žaru. Kako im je za sve te "obaveze" manjkalo vremena, naročito ljeti, jer krave i ovce nisu smjele da se vrate sa ispaše prije samog podneva, pa čak i prije jedan sat popodne, a morale su se izgoniti na pašu već oko 4 sata, djeca su se dovijala da period slobodnog vremena "kroz podne" malo produže. Kad sunce pripeče, što kažu "zvjezda ucaci", povoljna je prilika da se povikom "uštrrrrr.." kod goveda izazove panični trk, sa uzdignutim repom, na sve strane, da bi se ubrzo kanalisao u pravcu kuća u štale. I stariji su bili djeca i čobani, pa je svaki put, kad bi se stoka vratila sa ispaše prije "propisanog" vremena, uspjeh uvjeravanja "da su se krave same uštrkljale", zavisio od stanja razvučenosti lica u nevini izraz.

Komušanje kukuruza, čijanje perja i slični lakši poslovi, koji zahtijevaju više ruku, bili su tema i sadržaj prêla i sjêla, na kojima djeca nisu bila česta ni poželj-na. A, niti su ona od slatkog umora i želje za snom, imali volje i potrebe za prêlenjem.

Bilo je i dramatičnih susreta djece čobana sa vukom, stalnim pratiocem sitne stoke. U tim susretima, djeca baš i nisu bila plašiva i potpuno nemoćna. Vikom, galamom, čak i mlaćenje brezovom granom po vuku kad zgrabi, obično najbolje janje iz stada, ponekad bi uspjevali i pobjediti, da vuk, mada nevoljko, ostavi plijen - očito ne baš previše gladan. Obzirom na grupne aktivnosti, graju, pjevanje, zviždanje - susreta djece sa medvjedima i nije bilo - uvjek je on bio taj koji se na vrijeme povlačio. Djeca su doduše nailazila na njegove tragove, na svjež izmet, koji se još pušio, na slomljene grane šljiva ili krušaka - ali to je bilo sve.

Zimsko doba i nije bilo neko poželjno doba za djecu. Trebalo je hraniti sto-ku, ići u školu, ložiti vatru pod kazanom u kojem se kuvala hrana za svinje, uno-siti drva u kuću. Ali ipak se nalazilo vremena za usput "slikanje u snijegu", za spuštanje niz gaj na nekakvim zatesanim letvama ili daskama. Rjetki su bili oni kojima bi otac napravio nešto što bi ličilo na "kupovne skije". Svejedno, svi bi se nevoljko, na povike iz kuća, vraćali, skvašenih, rumenih obraza i ozeblih ruku.

31

Krâj proljeća, odnosno kraj školske godine, bio je raj za djecu. Još ne bi po-čeli teški iscrpljujući radovi oko sjena, stoka se još nije svakodnevno izgonila na ispašu, jer još bare nisu bile pokošene. Istjerivanje na ispašu na Olanak ili Dubile i Gaine bilo je čak i zadovoljstvo. Na dobroj ispaši, stoka je bila mirna, vremena za igru na pretek. Tek su dospjevale divlje trešnje, sitne gorko-slatke, koje su rado zobale i ptice. Djeca su, tih dana, bila musava, obojenih prstiju od intenzivno obojenih skoro crnih divljih trešanja, koja su i djeca zobala, zajedno sa košticama. Koštice su se oslobađale samo kao "municija" za praćke ili za katapultiranje stiskom između kažiprsta i palca u pravcu drugara na susjednoj grani... Inače su bila rjetka stabla pitomih a naročito trešanja bjelica, koje su najranije sazrijevale. One bi bile obrane dok još i ne bi počele žutiti ili rumeniti.

Dječja bezbrižnost naglo bi prestajala gubitkom nekog starijeg člana poro-dice, što je iz temelja mjenjalo uslove života, preuzimanjem tereta sa odraslih pleća na još nejaka dječija pleća, ili odlaskom u neku školi ili zanat, van te sredine.

Stasavanjem, dosta rano, preuzimali bi postepeno obaveze i odgovornosti odraslih. Već sa 14-15 godina učestvovali bi u košnji, pa i prilikom grupne košnje, doduše na začelju reda kosaca i prolazili svojevrsne prijemne ispite, od zamašćivanja kose do nabacivanja već odsječene trave pod kosu, što ju je gušilo i zahtijevalo dodatnu snagu za zamah.

Ovladavanje vještinom, uz sticanje snage, nametalo je konkurenciju ko će za tu godinu biti "kozbaša". Bitka se vodila između starog i obično dva izazivača. Košanice, bare, su obično bile idealno suvlasništvo, a podjela se vršila svake go-dine, diobom pokošenog i pokupljenog sjena. Prema udjelu u tom idealnom su-vlasništvu neko je davao 2-3 kosca, neko na primjer pola kosca. Svi kosci bi na taj dan, zajedno započeli košnju. Onaj, ko je imao pola kosca, popodne više nije kosio. Velike bare, poput "Votnjaka", "Vrelina", "Cikavca", "Bare Basarića", pru-žale su priliku da se nađu zajedno desetak i više kosaca.

Za odluku o "kozbaši", bilo je značajno: širina otkosa, čistina reza, dužina košnje bez oštrenja. Kosilo se u jednom ritmu. Na kraju otkosa bi objesni mlađi izazivač petićem kose presjecao stablo jasike, skoro debljine ruke.

Postepeno, poratna djeca, preuzimali su sve obaveze, zasnovali svoje poro-dice, postajali često "polutani": vrijedni i cjenjeni službenici ili radnici prije podne (ili u smjenana) a popodne žurili da obave sve uobičajene poslove seoskog domaćinstva.

Ali, više nisu košene sve bare, smanjio se stočni fond, smanjila se razlika gradskog i seoskog načina življenja. Doduše, od bibliotekama, pozorištu i biosko-pu, češće su bile posjete: "bufetima", kafanama, sajmovima i drugim mjestima masovnijeg okupljanja.

Neki Divoseljani odoše, sezonski, a kasnije za stalno, da rade u Njemačkoj i Švicarskoj, uglavnom u poljoprivredi. Kako su im porodice uglavnom ostajale u Divoselu, nastojali su da nekako pokriju neminovne letnje probleme sa kosidbom i kupljenjem sjena. Trebalo je "urlap" iskoristiti da se obave svi radovi, koji inače zahtijevaju cjelo ljeto.

32

Neposredno iskustvo, iz njemačke poljoprivrede, poučilo ih je da uz malo znanja i domišljatosti mogu taj problem rješiti, pa i u tom kratkom vremenu i dodatno zaraditi. Sa njemačkih otpada počele su pristizati zaprežne kosilice i rjetki jednocilindrični Štaerovi i Puhovi traktori iz četrdesetih i pedesetih godina. Interesantno je da su se Divoseljani, još '49.i '50. godine, za vrijeme seljačkih radnih zadruga, susretali sa zaprežnim kosilicama - ali sa novim "Bautkinjama". Tada su se s njima sprdali. Zbog nedostatka minimuma tehničke kulture, nevjerice u novo i neodgovornosti prema svemu što nije lična svojina - brzo su upropašćene - nisu dospjele ni na otpad. Poslije 20 godina, ali sad istrošene, sa njemačkih otpada, pokazale su se kao izvrsna pomoć da se brzo i sa manje "leđa" obavi tako važan posao košnje.

Slijedile su zaprežne grabilice, priključne ili zaprežne vadilice za krompir...

Oslobođeno vrijeme, za one koji su ostali u selu, počelo je da bude obogaći-vano u izgrađenom Spomen domu. Dio nekadašnjih najmlađih ratnika već se penzionisao i sve češće posjećivao zavičaj i sve duže se zadržavao. To je rezulti-ralo zaživljavanjem kulturnog života i novim sadržajima. Folklorna skupina je za-paženo nastupala širom Hrvatske. Igranke i pjesnička okupljanja nisu bila rjetka.

Sportski susreti omladine iz užeg i šireg okruženja pretvoreno je u dvade-setogodišnju tradiciju susreta "Oke" na istoimenoj bari pored istoimenog potoka ispod kuća "Vujnovića", svake druge nedjelje u augustu mjesecu. Za tu priliku su Divoseljani iz rasijanja, ali i iz drugih sela, nastojali da se nađu sa porodicom ro-đacima i prijateljima na "Okama".

Osim standardnih disciplina seoskog višeboja, skoka s mjesta "stupe", ba-canja kamena s ramena, streljaštva, kasnije gađanja glinenih golubova, isproba-vanje vučnih i trkaćih sposobnosti konja, parade zaprega i nošnji, najveću je pažnju uvjek izazivalo penjanje uz stožinu, bosih nogu. Goli do pojasa, takmičari su se trudili da se, u što kraćem vremenu, popnu uz, oljuštene kore, visoku stožinu i dodirnu zastavu, na samom vrhu. Penjači su morali biti dio ekipe za navlačenje konopa, i tu je bila zamka. Trebalo je u ekipi za navlačenje konopa imati laganog vještog učesnika, da se brzo popne uz stožinu, što je povlačilo rizik da ekipa ne prevuče konop. Ako su imali suviše teške momke - tu se krila druga zamka. Iz ekipe, čiji je takmičar imao najbolje vrjeme penjanja uz stožinu, najteži član se morao popeti uz istu stožinu na čijem je vrhu, u međuvremenu, svezan lički pršut. Dešavalo se da se drugoplasirana ekipa sladi suvim pršutom, uz žalosne poglede pobjedničke ekipe.

Tih dana, put u selo, sokaci, njive naročito oko kuća Vujnovića, bili su zagu-šeni i zatrpani automobilima svih registracija i zaprežnim kolima.

Spomen dom, u svojim prostorijama, omogućavao je i istovremene i razne skupove i političke i druge. Počela su sitna prepucavanja oko sredstava i dinami-ke izgradnje doma; pa oko režijskih odbora za razne radove u selu; rukovodstva mjesne zajednice, da bi, u kulminaciji višestranačja, podjeljeni na Račanovce i SDS skoro zakrvili. Račanovci su se okupljali u gornjim prostorijama, uglavnom oko Foklorne skupine, a SDS-ovci u donjoj sali. Javiš se jednima, drugi te popri-jeko gledaju, javiš se drugima prvi od tebe zaziru.

33

Na, najavljenu, posjetu Raškovića, počele su da se uređuju živice čiste gra-be, ističu parole, i zastave, a one druge počeše nazivati "komunjarama". Odjed-nom, svi znaju kako i šta treba. Svi su odjednm postali i diplomate i vrsni stratezi vojni. Skuplja se pomoć i odvozi u Kninsku krajinu. Prekida se saobraćaj sa hrvatskim zaleđem, postavljaju straže, nemir ulazi u kuće i u duše.

Povremeni rjetki prelasci "punktova", ne daju sliku, koja na dobro sluti. Vi-đaju se nova lica, profesionalci i psi rata. Kontrole su temeljne - presretanja učestala. Javljaju se glasine o ekscesima i pojavama simbola poraženih u onom ratu. Armija se povlači. Dobar dio Divoseljana napušta Divoselo. Ostaju rjetki da se bore ili brane, najčešće nesvjesni realnog stanja.

Dalje nije potrebno evocirati sjećanja na to šta se dešavalo: i svjetska jav-nost je na ovaj ili onaj način s tim upoznata.

Divoselo u Lici nestaje, postaje dio "Medačkog džepa"...

Divoselo u imenima i toponimima

Lična imena Divoseljana dobila su svoj specifikum pod pritiskom asimilacije, u tvrdokornom istrajavanju i odbrana tradicijom ali i realnim potrebama za valja-nu i preciznu identifikaciju.

Ta tvrdokorna odbrana tradicijom se očitavala i u obaveznom obnavljanju imena u svim generacijama. Za neke porodice je bilo obavezno obnavljanje ime-na Dušana, Dragana, Đure, Milana na primer, dok su u drugim zanavljana imena Nikola, Stojan, Marko i sl.

Razvoj sela s jedne strane i doslijedno istrajno pridržavanje tradicije dovo-dilo je ne tako rjetko da je u selu bilo više nosioca istog imena i prezimena isto-vremeno čak i u istim generacijama.

Da bi identifikacija bila jasna i nedvosmislena, osim nadimaka ili pozivanja na roditelje, vispreno su varirana imena - da su pristajala kao rukavica ruci. Mnogima je drugo ime dato u detinjstvu ostajalo za cjeli život. Tako su npr. Beba Bićina, Beba Ilijina ili Beba Jandrina iako Sara, Sofija... ostajale Bebe. Tako isto i Bîka ostala je pod tim imenom jedino poznata, pa mnogima ime na smrtovnici Marija nije značilo ništa - pod tim imenom je nisu poznavali.

Braco Jóvinov ili Míličin tek su pod starije dane nazivani i svojim stvarnim ličnim imenom.

Nikad nije bilo zabune uvjek je identifikacija bila tačno usmjerena. Veći dio imena ću pomenuti:

34

• muška:

Bógdan, Bôgde, Bóžina, Bôžo, Bogdánić, Bóško, Bóškarica, Brâco, Brácan, Bràcan, Brânko, Brànja, Bânjo, Brânčina Dmítar, Dmítrić, Dmítrus, Dmítrela, Dmítulj, Dmitréšilo, Míćan Đûro, Đuríca, Đúka, Đúđa, Đûri, Đúrina, Đúrajko, Švíđura, Gójko, Gója, Gójica, Gójtan Íso, Ísica, Ílija, Ílega, Ílegica, Ilijákan, Íga, Íćan, Ilésa, Jândre, Jándrica, Jandríkan, Jándreško, Jânko, Jánkina, Jánkica, Jániša, Jóvan, Jôvo, Jovátela, Jovánčić, Jóvina, Jóva, Jókan, Jôco, Làzar, Lâzo, Lázica, Mârko, Màrkica, Màrkus, Màrkelja, Márkan, Mílan, Mîle, Miláncik, Míleško, Mîšo, Míloš, Milóšić, Mígela, Míća Mîrko, Mírkina Níkola, Níkolica, Nikóleta, Nîko, Nîjo, Nîdžo, Nîki, Nína, Níkiša, Nédjeljko, Nêđo, Pâjo, Pàjica, Pájkan, Pétar, Périca, Pétrina, Pélja, Pêćo, Sàva, Sàvica, Sîmo, Símica, Šíma, Šíšina, Šímica, Stévan, Stêvo, Stevádža, Stévina, Stévica, Ćéa, Ćéva, Stévić Stójan, Stojánče, Tôdor, Tôde, Tójkan, Tôjo

• ženska:

Dúšanka, Dûša, Dúšica, Jâga, Jágica, Jêla, Jélena, Jêlka, Jélica, Jêca, Jécina Márija, Márica, Maríca, Maríjača, Mâra, Mârta, Mâša, Pêra, Pérkica, Peráca, Pêrka, Sâra, Sàrka, Saríca, Sáruna, Sâva, Sâvka, Sáveška, Sávelja, Sôka, Sókica, Sokíca, Sókuna, Sôja, Sója.

Ženska imena nisu puno varirana iz razloga što je za identifikaciju pored ličnog imena često bilo dovoljno ime roditelja, najčešće oca (do udaje) a poslije udaje korišćeno ime muža. Tako je već pominjana Beba Bićina, poslije udaje lako identifikovana kao Beba Gendićka. Marija Počuča čija izjava je dio svjedočenja bila je poznata kao Marija Milošova. Druga Marija ili Mara Počuča, koja je takođe bila stradalnik i isto se izvukla iz Jarčije jame, bila je poznata kao Mara Stakičina.

Postojalo je još i ženskih imena ali dosta rjeđa: Bôja, Stáka na primer.

Za pojedinačna naročito muška imena teško je osim za najbliže srodnke znati da li su lična imena ili nadimci kao: Đeđan, Bîćo, Ćâmil, Kúntić, Stúcko,

35

Šúškam, Várdec, Štécan, Páda, Kúćerda, Ćéćan, Rúcalj, Badrljica, Kúšmit, ali ko-ja su bila srasla sa nosocima da je identifikacija uvjek bila nedvosmislena.

Cijeli zaselci (više porodica) su nosili nazive po nekom nadimku ili imenu nekog od predaka: Brínari, Kêvrići, Kárdumi, Pâželji, Púsani, Stôponje, Lájpetini, Strúnići, Ćurîni, Mâšteli, Mlinárići, Škêjini, Bàburini, Kapurâli, Žâbari, Poljárići, Jaići, Mačkîlji, Petrinjâši.

Nažalost ni sjećanja više nisu svježa pa dosta toga neće biti ovom prilikom pomenuto, ali se nadam da će ostati u uspomenama bližnjih i tako biti predato potomstvu.

Interesantno je upoređenje podataka iz neposrednog iskustva, ličnih sazna-nja i sjećanja o imenima i nadimcima sa podacima o tome iz 1915. godine iz Zbornika - narodni život i običaji Južnih Slavena - Jugoslavenske akademije zna-nosti i umjetnosti - knjiga XXI - Zagreb 1917 Knjižnica JAZU - Grujić Radosava: Plemenski rječnik Ličko-Krbavske županije str. 278-364, koji je sačinjen po služ-benim podacima poreskih obveznika krajem 1915. g. Izvađeno samo za Divoselo to izgleda ovako (u zagradama je dat broj porodica): Basarića (10), Basta (1), Bjegović (23), Dimić (2), Dragaš (11), Dugandžija (7), Gendić (1), Jančić (1), Jerković (21), Jović (14), Kalinić (1), Katić (1), Lučić (4), Matić (23), Obradović (48), Paić (3), Pjevač (6), Plećaš (43), Počuča (37), Potkonjak (53), Radaković (6), Radmanović (3), Rajčević (11), Ribar (1), Stanić (23), Sudžuković (1), Teslić (2), Trešnjić (6), Trošenj (5), Vujnović (43).

Iz ovog se dade zaključiti da je u Divoselu u to vrijeme bilo 411 porodica ili kućnih "numeri".

U pomenutom Zborniku daju se podaci o prezimenima koja su nestala iz Divosela (prema prethodnom popisu): Bala, Balić, Bjelan, Džamić, Erdega, Joić, Kevrić, Kučković, Macura, Miljuš, Nevajdić, Rončević, Saljev, Šeper, Šijan, Šnitl, Šukić, Vrkljan. Mada iz drugih izvora saznanje je da se prije 1900. gubi i prezime Dodig, odseljavanjem, asimilacijom ili iz drugih razloga.

Za prezime Kevrić podatak je djelimično tačan jer je to prezime nastavilo svoje postojanje kao nadimak ili špic namet jedne od porodica Vujnovića u Veli-kom kraju u Divoselu, a kao prezime po tom Zborniku zadržava se u Štikadi (1).

Interesantan je i popis nadimaka pojedinih porodica iz tog Zbornika: Abini - Stanići, Vramčevi - Plećaši, Banjci - Potkonjaci, Baturde - Obradovići, Benaci - Potkonjaci, Bocini - Plećaši, Britici ili Bricini - Rajčevići, Bulini - Obradovići, Buvači - Obradovići, Cindruši - Vujnovići, Cotići - Basarići, Čokovi - Dugandžije, Čikići - Plečaši, Ćurini - Vujnovići, Dancini - Plećaši, Dokonjaci - Potkonjaci, Druzi - Basarići, Gajčetini - Vujnovići, Gljivari - Vujnovići, Gnjili krumpiri- Obradovići, Gosini - Stanići, Jaići - Plećaši, Jazić - Obradovići, Kablići - Potkonjaci, Kardumi - Vujnovići, Krkeći - Obradovići, Lunčići - Stanići, Mačci ili Mačkilji - Počuče, Pečeni - Rajčevići, Perići- Vujnovići, Poljari - Bjegovići, Popovići - Počuče, Pusani - Plećaši, Racki - Rajčevići, Rucalji, Plećaši, Šusteri - Jerkovići, Trtice - Obradovići, Vele - Bjegovići, Vržine - Obradovići, Zaklani - Vujnovići, Zvonari - Bjegovići.

36

Lična imena (augmentativi, deminutivi i hipokoristici): Bikan, Boban, Božurica, Dancel, Dane, Danega, Danja, Daco, Đuran, Đurina, Đusa, Ićo, Ican, Jandrac, Jankelja, Jankela, Janketa, Jankić, Jankina, Jovanac, Jovelja, Luka, Ludo, Ludan, Marko-Maćo, Maka, Maleta, Mišajko, Mitulj, Nikolac, Pecija, Pećo, Pepa, Stevelja, Stojančić, Štecan, Vasina, Vujkan, Vujica.

Lični nadimci i rugalice: Baja, Crnja, Gudžo, Palasija, Pijor, Puđa, Rucalj, Srbin, Stoponja, Škeja, Papan, Puzilj, Pućan, Šestan, Vardec.

Ženska imena: Cuja, Cuka, Cika, Sarka, Sara, Saruna, Seja, Seka, Sofija, Soka, Sokica, Stana (Atanasija), Jeka, Jekica.

Prema tim podacima, očito je da su mnogi nadimci nastavili da žive do poslijednjih tragičnih događanja i nestanka sela, ali i da su ih preostali Divoseljani ponijeli sobom kao neodvojivi dio ličnosti radi lakše identifikacije kad se neko od nosioca tih prezimena nađe sa prezimenjakom ili prezimenjakinjom da znaju po nadimku da li su slučajno u krvnom srodstvu ili ne. Tako Škejini i Kardumi ili Kevrići, iako Vujnovići i jedni i drugi - nisu u srodstvu.

Za toponime je karakteristično da ima dosta turcizama, što upućuje poste-penu smjenu stanovništva, da su starosjedeoci (bez obzira kad su i oni došli) no-vopridošlim prenijeli pojedine pojmove. Ali se isto tako kroz toponime mogu pra-titi i pravci kretanja u seobama jer su na novodošlim prostorima prenošeni topo-nimi iz ranijeg okruženja: Požar, Maunovac, Visočica, Divoselo, Počitelj, Čitluk su opšti toponimi za više naselja (prema imeniku naseljenih mesta u SFRJ).

Vrela i izvori su označavani ako su bili jaki i stalni: "Délukino" na Dulibama uz planinsku stazu prema Visočici,“Točak“, "Bânovac" i "Gràbovac", pod Prisojom Debele Glavice prema Malom Kraju, "Kardumsko" između kuća Kevrića i Karduma, "Ólanačko" između Vrljajca i Savaka pod Velebitom, "Risovac" sa istoimenim potokom iznad zaselka Matići, "Vrêlci", između šume i uzvisine Šnjarice i stare ceste k Jaićima u Velikom kraju, i "Óke" izvorište potoka koji je kroz Vujnoviće ispod Čovinca kroz Vedro polje činio pritoku Bogdanice odnosno Novčice. To je bio i toponim za veći prostor bara na kojem su oko 20 godina bez prekida ,druge nedjelje u augustu, održavane seoske sportske igre uz učešće stanovništva iz užeg i šireg okruženja, i koje je medijski bilo znatno praćeno.

Oranice, livade i bare nosile su nazive: Áda, Bárica, Bara Basarića, Bara Kevrića, Bara Obradovića, Brézovače, Búrovače, Buljuk, Cikavac, Crveno brdo, Droskovac, Drenac, Dugačke Bare, Dulibe, Gaić, Gaine, Ilčevica, Intjáruša, Jelovac, Jezerina, Jošje, Kobiljača, Klicovac, Kozjača, Krivaja, Krčevina, Krkuše, Kruškovače, Kućišta, Kune Male i Velike, Luka Ivanova, Lug, Maunovac, Male Bare, Makalj, Matića Bare, Međuvođe- Veliko i Malo, Oke, Radoševac, Ravne bare, Rakite, Ribíjača, Risovac, Sávak, Sitnice, Sjenac, Škvâdre, Šnjarica, Tuk, Vrelci, Vreline, Votnjak, Žugalo...

Nazivi šuma i gajeva: Duliba, Imovina, Kardumski gaj, Kevrića Gaj, Mali gaj, Matića strane, Obradovića gaj, Požar, Pusanov gaj, Šedrvan, Šušnjarica...

Kupališta i proširenja za prelaz preko potoka: Bentovi, Bentić, Bukovac, Čovinac, Dugaki most, Lopuža, Mostac.

37

Vrhovi i uzvišenja: Debela Glavica, Glavičica, Kamenjuša, Klepalište, Orljak, Šaljeuša, Šaljeušica, Šnjarica, Visočica, Vrljajac...

Zaselci: Balinac - Brdo Musića, Brdo Dragaško, Ćurini, Jaići, Klisa, Kamenjuša, Mali kraj, Matići, Plećaši, Poljari, Počučići, Radakovići, Strunići, Šutleni, Vedro polje, Veliki kraj, Vujnovići. Zbog nepreciznosti pojma zaselak i promjenljivog stanja broja porodica ovaj spisak bi se mogao djelomično suziti ili čak znatno proširiti.

Toponimi su i mjenjani i iz drugih razloga, promjenom vlasnika Crveno brdo je postalo Bićina ogreda, poslije jedne rasprave prilikom podjele idealnih dijelova "Lug" je bio upisan kao "Kosovo",“Čovinac“ zbog opisane epizode utrke, kao „Gadžinovac“ i sl.

O Boži Mileškovom

Sa Mileškom u kući u Velikom kraju, osim njegove žene Sarune, poznate po oštrom jeziku, živio je i sin Božo, povratnik iz pečalbe po Francuskoj, Kubi i Ka-nadi i snaja Jela i unuka mu Ljubica. Srednji sin Marko živio je "u svjetu u plaći", kao željeznički službenik. Najstariji sin Milan netom se odvojio poslije povratka iz pečalbe po Americi i Kanadi. Ćerka Pera-Pereška živila je u Gospiću udata za tr-govca iz Ornica.

Kuća je bila domaćinska, ograđena, visokim palasacima, iza kojih su stari Mileško i Božo sušili i tesali za sanice ili gobelje i trupine kola, krišom odsječen jasenić iz državne šume. Ne rjetko je lugar zavirivao kroz palasake bez uspjeha i prevrtao u rukama gotove paoke i gobelje napravljene za nečija kola, ne bi li prepoznao "državno" drvo.

Niz okućnicu i Jezerinu protezao se zujavi niz pološki, kao još jedan od do-kaza marljivosti, vrijednih ruku i dobrog stanja Mileškova "grunta".

Na kraju niza ekonomskih objekata stajala je sjenara, kojoj je bilo suđeno da bude svjedokom i snage i nemoći, boli i radosti ove kuće, smrti, paljevina, pokolja, ali i ustanka, borbe za slobodu i da u djelovima ,po oslobođenju , bude ugrađena u nova staništa stradalnika i pogorelaca.

Iste godine kad umrije djed Mileško, rodi se Boži i Jeli sin kojem dadoše djedovo ime.

Stečeno imanje i dalje su održavale vrijedne ruke i tvrda leđa Božina i Jeli-na. Ne potraja dugo to žuljevito mučenje nad ralom i motikom. Poče rat. Božu ne pozvaše u rezervu. Ostao je kod kuće sa mišlju: "Rat je na frontu, nema šta da brinem, daleko je ova naša Lika od fronta".

38

Poče neko šuškanje o nekakvoj NDH. Odnekud se pronese jezivi šapat o klanju Srba.

Izgubi se onaj mir. Glasine se pokazaše tačnim. Neki iz sela brže bolje spa-kovaše kufer ili torbak i put pod noge za Srbiju. Govore i Boži: "Bježi dok možeš!"

Miran kao i uvjek, sa iskustvom pečalbara, manirima civiliziranog čoveka, u želji da ne vjeruje da se to dešava, odmahuje rukom uz rječi: "Ja nikog ne diram, šta onda ima da se bojim".

Vrijeme i ljudi učiniše svoje. Pukoše puške i nekoliko ustaša zaglavi u pljački krvave muke Divoseljačke. Kako je vlast bila još rovita poslaše u selo nekoliko ustaša da "ispitaju slučaj", tobože svjedoci da se saslušaju. Dođoše ovi po Božu i nekolicinu viđenijih ljudi iz sela.

Odvedoše ih u Divoseljačku osnovnu školu, koju sebi pretvoriše u "stan".

Malo se začudiše kad tamo nađoše dosta seljana.

Boži nedoumicu razbiše kundacima.

Kako mu je bilo poslije razbijanja nedoumice, tačno se ne zna. Priča se da je onako krvav, ručerdom ki lopatom, videći da je vrag odnio šalu, skopao svog mučitelja za gršu, i da taj jadnik više nije ni zjeno "ki ni tić".

Nasta strka. Puče hitac. Božino tjelo od dva i deset se spusti, ali šaka ostade zgrčena.

Odsjekoše mu ruku a poslije i šaku rasjekoše da oslobode gršu onog jadnog ustaše. Ta ruka, kojom je Božo tjerao sekiru da igra, kojom je o svetkovinama milovao i snašu i čašu, u času odmora tako milo i tiho prebirao po žicama "pri-ma", nije s njim sahranjena.

U suton su kroz selo prošla seljačka kola krvava, puna leševa, prekrivena lisnatim granama, ostavljajući krvav trag do Jarčije jame na Olanku...

Na ekshumiranim izmješanim kostima, dosta poslije onog rata, Jela je pre-poznala Božine, sa ljubavlju pletene, zelene suknene čarape...

39

.......u pjesmama

Iso Matić

Sve je pusto ('41-'45)

Puste moje oči traže Pustošenje što se srelo Jedino Velebit kaže Gdje je bilo Divoselo Sve je pusto, nigdje ništa Znoj probija moje čelo Nema kuće ni ognjišta Gdje je naše Divoselo Gdje su drage bake naše I djedovi s kosom bjelom Zar i oni život daše U plamenu s Divoselom A vješala, bog da prosti Prekrila su Divoselo

Jovo Bogić

Divoselo ('45-'91)

Mješam krv sa pepelom ljubičica lijepim samoću na tugu Na otvorenom nebu jata ptica putuju prema jugu. U Divoselu, selu neveselu, breze, dunje kraj prozora moje kuće I sve mi se čini i moje u tuđe. Anđeo u oblaku bjelu. Nikola, koliko čudne ljepote i bola ima u vjetru i snijegu, na brijegu djetinjstva?! Koliko ponosa na uspomene na mrtvu djecu i poklane žene?!

40

Nikola Stanić

Ove jeseni septembra '41

Ne kupim rasuto stado Ne plačem na grobu majke, brata i djeda starog Ja ždrepca i kravu za puškomitraljez dajem I stado ovaca I stog sijena Krst, Slavu, Đurđa i Jovana za Lenjina ove jeseni dajem Mjesto ikone i kandila puška i fišeklija na zidu mi vise Ne šije mi draga košulje svadbene i ne veze peškire darovne Nit' igra kolo djevojačko Nit' pjeva Gospoini Maloj Ja Odbore, komandira, i sudove u porti biram Komunistički Manifest čitam I sušim krvave zavoje na lipi pradjedovskoj Crljene grede ('41-'45) Crljene grede, crvena krv naših rana Umivana kišom, šibana vjetrom s planina, zavijana snijegom, bita mrazem, suncem grijana pišti, ključa, teče Zminjači ljutoj Sedamdeset pet megdana Sedamdeset pet slomljenih ručica dječjih Sedamdeset pet majki u crno zavitih Sedamdeset pet zgaženih ivanjskih bosiljaka Na Crljenim gredama jedinac Joco razvi zastavu crvenu ranjenu bredu svuče niz liticu krvavu ispara majčinu maramu vezenu rane poveza krvave i kosti, slomljene Stopedeset nedovršenih juriša Bojni Stopedeset mrtvih vukova ljutih Stopedeset okresanih jabuka rumenih Stopedeset pokošenih barjaka crvenih Crljene grede, crljeni sinovi - ne dajte naše oranice svete Zaklinje vas devetsto pedeset rana za Kruškovače čemerne. Udrite! Udrite! - iz brede latinske Rodile vam njive pšenicom i mlade žene dječicom Dječiji melem na rane privite i liječite naše prsi slomljene. Sa Crljenih pucajte, tucite,sjecite dušmane proklete! Nek jauk izroda nadjača plač naše dječice! Sestre naše rođene. Rađajte! Rađajte! Jovane, Milane, Stojane, Ivane Tako vam svetog Ilije, poslijednje naše litije! Orlovi ptice junačke, parajte naše nebo plavetno. Klikćite, hrabri sokoli! Krilima kitite naše gore slobodne i jutra rumena

41

Milan Počuča - Divoseljački

In memoriam selu kojeg više nema ('91-'95)

Bilo davno, tamo negdje, Usred Like – ko na dlanu Čudno selo, k'o iz bajke Bilo mu je čudno ime Tamo neko Divoselo Kao ćilim-šarenica: malo gaja, malo bara, Puno vrêla i Vrélina, I rakita i vríština. Čudno selo?! Pusto selo! Ne čuju se klepke, zvona, Muk goveda, topot stada, Žubor vode preko klada, Ni čobani sa livada! Nit se čuje odjek bata, Zveket lanca ili sindžira, Ni kalača sa bunara, Cika kosa kroz čipulju, Niti pjesma preko bara! Nekad davno, díčno selo, Puno cíke, prêla, sjêla, Lijepih cura i dičaka, puno svega... blaga... sjena. Ne tom davno, u zlo doba, Crno sjeme, crni skuti, Crne rize sa kamama, Crnu svitu zaigraše... Paljevinom i jamama! Nešto Duša, izgubljenih U nemoći i neznanju, U nevrijeme, ka Istoku.... Uputi se u nadanju. U vazduhu, smrznut, osta Lelek vrisak, vapaj, očaj...! Radost presta postojati! Koja li će božja usta, Selo-groblje, opojati?! U srcima onih Duša, Živi nešto čudno, svjetlo, Uspomene i sjećanja, Na nekdanje Divoselo!

42

..... u svjedočenjima

Rjetkih preživjelih stradalnika rata '41- '45. godine

Jelene Počuče

ZAPISNIK OD 18. APRILA 1942. GODINE SAČINJEN U KOMESARIJATU ZA IZBJEGLICE I PRESELJENIKE U BEOGRADU U KOME POČUČA JELENA IZNOSI DOŽIVLJAJE O SVOM BORAVKU U KONCENTRACIONOM LOGORU U GOSPIĆU

ZAPISNIK od 18. aprila 1942. godine

SASTAVLJEN U KOMESARIJATU ZA IZBJEGLICE I PRESELJENIKE U BEOGRADU

JELENA POČUČA, rođena Počuča, stara 32 godine, rodom iz Divosela, kći pok. Dmitra i Marije Radaković. Udata za Božu, ima dvoje djece, koja su ovde prisutna: Ljubica 5 godina i Milan 2 i pol godine. Domaćica, pismena.

Pozvana da iskaže sve što je vidila i doživela od početka rata pa do danas, i opomenuta da kaže samo čistu istinu, ona je rekla:

Kad se država rasula, stali su se vraćati u naša sela ljudi i vodili brigu o našem imanju. Ne sećam se više kada je to bilo, ali znam da su doskora počeli dolaziti ustaše, koliko se sećam, neki ljudi i mladići iz Perušića i drugih okolnih sela, u početku većinom đaci. Ti ustaše se odmah zaredali po kućama i izvršavali pretres. Pri tom su govorili da traže oružje. Međutim su pokupili sve vredno što su u kući našli: novac, satove, zlatninu, čak i tambure, pa muška vrednija odela i obuću, a naročito su izvlačili i odnosili spremljena devojačka ruha, kao i odeću mladih žena. Sve su to iznosili iz moje kuće. Moga muža i druge uglednije ljude po selu su uhapsili i zatvorili u školu, a posle sedam sati naveče niko od nas ženskih i dece nije smeo da iziđe iz kuće. Od ustaša koji su hapsili ljude poznam samo po prezimenu nekog Pećinu, koji je odveo i mog muža. Rekao mi je da ga je odveo kao svedoka. Neko smo vreme ja i druge žene iz sela nosili muževima hranu. Jednog dana su ustaše ubili mladića Paju Vujnovića iz susednog sela, Kevrića Brdo.

Kad su ustaše odveli iz škole moga muža i našeg komšiju Stevu Počuču na mesto ubojstva, da budu kao neki svedoci, putem su prošli mimo naše kuće i svratili u kuću.Ustaše su se lepo ponašali, tešili mene, da se ne bojim, jer se ništa dogoditi neće, čak me je jedan i pomilovao. Ja sam bila sva prestrašena. Skuvala sam čak i kafu za sve njih. Međutim moj muž nije mogao da pije kafu, jer je slutio valjda šta ga čeka. Bio je mnogo ozbiljan i

43

zabrinut. Rekao mi je da uredim kolje, dok se on ne vrati, i to je bio poslednji put što sam ga vidila. Oko ponoći vratio se naš komšija i rekao mi je da su muža odveli u Gospić na ispitivanje i da mi je poručio da pazim na kolje, a naročito na decu, jer da će on sutradan doći. Kako nisam ništa znala sigurno, ja sam drugi dan opet spremila ručak i ponela mu u školu, gde je ranije bio zatvoren. Tu mi ručka nisu hteli primiti, govoreći da će moj muž ručati zajedno sa ustašama i da mu stoga ne treba jela. Tako sam tri puta nosila jelo i svaki su put odbili da prime. Najzad su ustaše rekli da mi je muž u Gospiću i da pođem u ustaški stan.Ja sam bila i tamo, no tu su mi rekli da ga nema, nego da pogledam u kaznioni. Ni tu ga nije bilo, iako su se tu nalazili mnogi naši seljaci i seljanke. Tada sam se vratila kući i živela tu pred Ilijin-dan, radeći u kući i na imanju.

Pred sam Ilijin-dan nastala je u selu uzbuna, jer se pročulo da po Gospiću i svim okolnim selima ustaše ubijaju Srbe odreda. Kako se i ranije čulo o pogiblju Srba, ta je vest, koju je donela jedna žena, Hrvatica Marija Došen s Alanka, uzbunila celo selo i sve je stalo da beži u šumu: ljudi, žene, deca, pa i starci. Sa njima sam krenula i ja sa svoje dvoje dece. U selu je ostala moja majka i svekrva, jer se verovalo da njima staricama ništa neće. I meni su govorili da ostanem, tvrdeći da će to doći pljačkaši samo da pljačkaju, kao što su i ranije dolazili i pljačkali. Mislim da su ostali i neki muški, koji su se samo posakrivali po živicama i kamenjarima oko kuće.

Svi mi, koji smo krenuli u bekstvo, išli smo oko 4 sata do jedne veće šume. Tu smo se smestili za noćište. U tu šumu sleglo se mnogo sveta i iz sela: Radakovića, Obradovića, Vujnovića i dr. Već nas je tu bilo više stotina ljudi, žena i dece. Tu smo prenoćili. Drugog dana izjutra krenuli smo dalje na put, jer su se ljudi bojali da bi nas tu neko mogao izdati ustašama. Usput su nam se pridružili seljaci iz drugih sela, i naša je grupa sve više rasla. Tako smo bežali oko 2 sata i opet naišli na jednu šumu, dalje u Velebitu. Tu nas je već bilo mnogo, iskupile su se hiljade i hiljade ljudi, žena i dece. Bilo nas je pored pomenutih još iz Čitluka, Matića, Ornica, Vedrog polja, Klise i uopšte iz svih srpskih sela ispod debele Glavice i okoline Gospića, i bilo je i Gospićana. U toj šumi smo opet prenoćili i opet drugog dana pred veče svi krenuli dalje, jer smo se opet bojali izdaje. U onom strahu nastojali smo da odemo što dalje u Velebit i da se popnemo iznad doline i naših sela. Opet su usput nailazili mnogi Srbi seljaci, koji su bežali iz svojih sela, na glas o pokolju. Sve se tu sticalo i mislim da nas se toga dana nakupio 10-15, a može biti i više hiljada ljudi, žena i dece. Svi smo se tako slegli u veliku šumu poviše bare Kruškovače. U toj šumi mi smo se smestili kako smo znali i mogli. Iako je tu bio ogroman narod, nastojali smo da nas što manje čuju, pa smo priglušivali i glas svoje dece, da nas ne bi odali ustašama. Ovaj silan narod nije poneo na brzinu ništa sobom hrane. Stoga su naši stariji rešili da se deca provuku kroz šumu i pored živica do najbližih polja i sela, da iskopaju što više krompira i da ih donesu. Deca su dovela i mnogo krava da bi bilo mleka. Te smo krave sterali u samu baru Kruškovaču. Mislili smo da ćemo tu izdržati tri dana dok ne prođe pokolj. Međutim nismo

44

svu noć ni prenoćili na miru, kad odjednom pred zoru zatreštaše sa svih strana puške i mitraljezi. Bili smo sa svih strana opkoljeni od ustaša. Tad su se po nama prosula i za čas valjalo u krvi na hiljade ljudi, žena i dece. Užasan vrisak žena i dece prolomio se vazduhom, zajedno sa pucanjem pušaka i mitraljeza. Ljude je spopala strava i sve što u tom času nije bilo ubijeno i ranjeno, nagnalo je u divlje begstvo kroz šumu. I ja sam, gotovo obnevidela od straha, zgrabila ovo svoje dvoje dece i potrčala u šumu ne znajući ni sama kuda ću i šta ću. Sama ne znam koliko sam lutala kroz šumu zajedno sa drugima. Svi smo bili izbezumljeni od straha. Za nama smo čuli i dalje pucanje i jauk. Čim se među nama, koji smo bežali čuo plač dece, ili koji glasniji povik, već su to čuli ustaše, kojih je bilo svagde oko nas i oni su smesta na nas pucali. Mnogo su oko mene padali ranjeni i ubijeni. Prosto više ne mogu ni sama da se načudim, kako sam prošla kroz taj pakao i ostala živa sa decom. Tako sam bežala kroz vrleti i bezpuća, prikupljajući se, čim bi prestala pucnjava i rasturajući se prilikom svake pucnjave kad su nas ustaše otkrili. Tako je to neprestano trajalo 2-3 dana i noći. Nigde nismo mogli da nađemo mira, a sve nas je manje i manje bivalo.

Ja sam stalno bežala sa svojom decom, kako sam mogla. Već drugog dana naišla sam na 7 dece moga kuma Mitra Jerkovića, među tom decom bila je i najmlađa Olgica, kojoj je tada bilo jedna godina dana. Deca su onako bežeći, tražila na sve strane majku. Za vreme one prve pogibije otac im je među prvima poginuo. Najstariji Jerkovićev sin mi je rekao da je majka povikala deci da beže i ponela malu Olgicu. No kako je dete vrisnulo, majka se bojala da će odati ustašama gde se nalazi, pa da bi spasila ostalu decu, rešila se u onom strahu da Olgicu ostavi kod mrtvog tela svog muža. U onoj jurnjavi deca su skoro izgubila majku iz vida. Stala su da dozivaju i traže majku i u tom su čuli vrisak male Olgice. Brat to nije mogao da podnese, pa kako nije mogao da nađe majku, vratio se i uzeo malu Olgicu na ruke i tako s njom bežao. Pri tom je vidio na stotine i na hiljade leševa i ranjenih, te na stotine dece u kolevkama, koje majke nisu stigle da ponesu sobom.Posle sam se našla i sa Ljubicom jedanajst-godišnjom kćerkom Milke Plećaš. Njoj je bila ruka prebijena bojnetom kod lakta. Ona je rekla da joj je tamo kod bare Rebijače poginula majka. Ona je ostala kod nje, dok nisu došle ustaše, koji su stali redom da kolju i bodu kundacima i prebijaju one koje su zatekli žive. Njoj su prebili ruku do lakata, a sama nije znala kako je ostala i umakla.

Jerkovićeva deca su od tada ostala sa mnom. Samo su se od vremena do vremena odvajali od mene, da po šumi vide ne bi li našli majku. Dok smo tako bežali čuli smo često pucnjavu ustaša i međusobno dovikivanje Ivo, Ante. Eno ih! Pucaj! Trećeg dana pred veče našli smo se nedaleko od grupe ljudi iz sela Basarića. Spremali smo se da tu prenoćimo. Međutim se kroz noć spremalo veliko nevreme i udarala krupa, kakve ja u životu nisam doživela. Decu sam nekako smestila pod neki grm, a najmanju sam zaštitila svojim telom. Od krupe mi je bilo sve telo isprebijano, a ruke sve krvave. Kad je najstrašnije vreme prošlo, čuli smo u našoj blizini dozivanje našeg sveta. Ljudi su se javljali jedan drugima i pozivali da se okupe oko vatre, koju su naložili. Bili su to sve kako sam rekla seljani iz sela Basarići.

45

Mi smo takođe došli do vatre i tu prenoćili. Izjutra smo opet čuli pucnjavu nedaleko od nas. Pritajili smo se i prigušivali plač dece da ustaše ne bi za nas doznali. Tek oko podne, kad sam mislila da će ustaše biti na ručku i neće toliko paziti, rešila sam da se sa decom krenem svojoj kući, pa šta bilo. Već toliko dana nismo ništa okusili pa sam mislila da ćemo ovako sigurno izginuti, bilo od pušaka ili od ustaškog noža, bilo od gladi i umora. Krenula sam sa decom, sve pored živice i uz kamene međe, kroz šumu i kamenjare. Prolazeći pored puteva nailazila sam na kola, kojima su ustaše odvozila našu robu u svoja sela. Te ustaše koje su nas gonile, ubijale i pljačkale, bile su sve seljaci Hrvati iz okolnih sela, najviše iz Trnovca i Brušana i drugih okolnih sela hrvatskih. Nije to bila samo mlađarija, nego i stariji domaćini. Ja ih ne znam po imenu, ali ih znam iz viđenja. Najviše ih je među njima bilo takvih, koji su, bili napola prosjaci i radili u našim srpskim selima, ali više prosjačili. Krijući se tako od očiju ustaša, došla sam sa decom do svoga sela. Nisam se usudila da krenem odmah u moju kuću, jer sam sa te strane čula pusnjavu i videla kako na kolima odvoze robu. Krenula sam stoga do kuće, u kojoj sam se rodila. Pred kućom odmah pored praga ležala mi je majka mrtva u velikoj bari blata i krvi. Malo podalje od nje do ćoška štale na isti način ležala je i moja svekrva mrtva. Tu sam se ja okamenila. Kad sam zašla u kuću, našla sam prazne zidove. Svi su prozori bili porazbijani, a na kući izneseno sve do poslednje mrvice. Dotle su deca Jerkovića zašla od kuće do kuće i naišli na mnoge mrtvace, onako poubijane, kao i moja majka i svekrva. Među ostalima našli su i leš Milana Jerkovića i Milice Jerković, takođe pred njihovim kućama. Posle sam decu odvela u šumu Kamenjušu, nedaleko od tih kuća. Tu sam decu ostavila, i pošto sam im naredila da budu mirni, krenula sam i do svake kuće. Malo pre mog odlaska stigla je do nas 12-godišnja kći našeg komšije Branka Vujnovića. On je bio oženjen za katolkinju. Za vreme begstva njegova žena i svastika zalazile su u katolička sela, da usput obiđu svoju rodbinu. Naši ljudi su naročito pazili na Vujnovića, jer su se bojali da bi ih mogao izdati. Neki su čak i tvrdili da je on ustašama izdao gde se nalazimo. On je bio našima sumnjiv zbog toga što su ranije pre velikog pokolja, ustaše često zalazile u njegovu kuću, a i on je sam išao k njima, što se nijedan drugi Srbin nije smeo usuditi. Uopšte naši su ljudi bežali od svakog ustaše, samo se Branko Vujnović osećao pred njima siguran. Ja sam se i tad bojala da bi njegova kći mogla da oda ustašama i prusustvo moje i dece u Kamenjuši, pa joj više nisam dala da ode do svog ujaka, kako je ona htela, nego sam je nagovorila da ostane sa nama, dok se ja ne vratim od svoje kuće. Od tada je i ona ostala sa nama, dok se ja ne vratim.

Krijući se kako sam znala, da ne bi koji Hrvat primetio dospela sam do svoje kuće. Gledala sam kako hrvatski seljaci i poslednje stvari iz naših kuća, tovare na naša kola i odvoze u TRNOVAC, BRUŠANE i sva ona katolička sela preko bare. U svojoj kući sam našla sve opljačkano. Pred vratima su bile neke stvari, koje su zlikovci spremili, a da ih nisu odvezli kolima. Pošto sam se vratila deci, prenoćili smo u Kamenjuši. Sutradan posle podne naišla su dva hrvatska vojnika. Kad su ih deca primetila, razbežala su se na sve strane.Ja sam bila i previše umorna i previše očajna, nisam marila više za svoj život, i stoga sam ostala na mestu sa svojom decom i malom

46

Olgicom i sačekala ih. Kad su došli do mene zamolila sam ih da najpre ubiju mene, pa onda decu, da ne gledam njihovu pogibiju. No oni se začudo lepo poneše prema meni. Rekli su mi da se ne bojim i da mi neće ništa nažao učiniti, da oni nisu ustaše nego vojska iz Otočca, i da je Pavelić izdao naređenje da se svi moraju vratiti svojim kućama i nikome ništa ne sme da se dogodi. Dalje su rekli da su ovaj pokolj i veliko zlo počinili zlikovci i da za to nisu imali dozvolu. Govorili su dalje, da oni, vojnici nisu ničemu krivi. Pozvali su me da se odmah vratim svojoj kući. Oni su primetili da su se deca razbežala, pa su ih dozivali i dali im kruha. Ja sam im rekla da ne mogu da idem u svoju kuću, jer da su mi muža ubili i iz kuće sve izneli, a u selu nema ni muhe žive. Našto su me vojnici uveravali da mogu mirno da idem kući i da obrađujem svoje polje, dodali su mi da je njihova dužnost samo to, da smiruju narod pa su otišli, pošto su rekli da će mrtve sahraniti po naređenju Pavelića. Mi smo ostali tu još jednu noć. Drugog dana se došle žene Hrvatice iz Trnovca i Brušana i žele naše žito, dok su muškarci nastavili da odvoze i ostatak naših stvari iz sela.

U toj šumi se našlo još naših ljudi, koji su tu bili posakrivani. Mi smo se dogovorili da se čuvamo, a ako koga od nas ustaše uhvate, da ni za živu glavu ne odamo, da tu ima još ljudi, nego da kaže da je tu sam. U neko doba naišli su u našu blizinu ustaše. Deca se opet razbežala od mene i posakrivaše zajedno sa ovim ostalima. Meni je bilo već svega dosta, pa sam i ja njih sačekala sa svojom decom i sa malom Olgicom. Dete je strahovito plakalo i kada su se ustaše približili, nekolicina od njih je htela da je ubiju. No neki to nisu dopustili, i tako je dete ostalo živo. I te sam ustaše poznavala iz viđenja, bili su svi iz Trnovca, Brušana i okolnih sela.

Oni su me pretražili i našli mi u njedrima knjižicu Poštarske štedionice na nekih 3 do 4 hiljade dinara, koja je pripadala mome mužu, a koju sam jedino ponela sobom, kad sam pobegla od kuće. Ustaše su uzele tu knjigu i rekle da je moraju predati u ustaški stan. Na to su mene i decu poveli prema šumi zvanoj Šedrvan. Putem smo išli mimo onih žetelica, koje su žele naša polja. One su me pitale, čija je koja livada i čije je koje žito. Jedna me od njih prepoznala, jer joj je njen sin nekada posluživao u mojoj kući. Žena me zagrlila i rasplakala se i preklinjala ustaše da me ne ubiju. Prepoznala me je i druga žena, čiji je sin bio među ustašama, koji su me vodili. Na njemu sam prepoznala novo odelo moga muža. Njegova se majka sažalila nada mnom pozvala ga na stranu i dugo mu objašnjavala nešto, mašući rukama. Ne znam šta je ona njemu govorila, a šta on njoj. Ali videla sam po svemu da su ustaše vodili mene i decu u onu šumu da nas pokolju. Na navaljivanje pomenute žetelice, najzad su ustaše pristale da nas odvedu i predaju u ustaški stan. To je bilo podne i žetelice zajedno sa svim ustašama krenuše na ručak. Poveli su i nas. Ručak im je bio priređen odmah do moje kuće. Bilo im je ispečeno veliko prase. Ustaše su iznele iz moje kuće jedan stari zaostali sto i još nekoliko stolova iz drugih kuća, položili su prase na stolove, rasekli ga i ručali. Nudili su i mene, no ja nisam mogla ni da okusim. Deca su se tu nahranila.

47

Posle ručka krenuli smo svi zajedno u Trnovac. Pre odlaska još za vreme ručka, primetila sam da su moju majku i svekrvu sahranili na istom mestu gde su ležale mrtve. Poznala sam to još na svežim humkama. Usput do Trnovca, a i u samom Trnovcu, opet sam susrela kola natovarena stvarima iz naših kuća. U Trnovcu su te stvari rastovarili i razneli po svojim kućama. Neka su kola nastavljala put za Brušane i druga hrvatska sela. Kad smo stigli u Trnovac bilo je veče. U Trnovcu su me opet prepoznale neke žene. Poneka me žalila i plakala, ali mnoge su na mene vikale i govorile mi da nas treba sve poubijati. Neke devojke rekoše mi da su muža ubili pošto su ga mnogo mučili. Kad sam im ja rekla da je moj komšija Stevo Počuča, koji je bio sa njima odveden, pa se vratio, rekao da nije ubijen, one su me uveravale da su one lično vidile pogibiju mojega muža, jednako kao i Stevo Počuča, samo on nije hteo da mi to kaže. One su zajedno sa mnom plakale, dok su druge žene govorile, da je i pravo da mi je muž ubijen, jer da bi on, kada bi se nešto vratio, sigurno njih Hrvate žive jeo. Govorile su mi još da je ovako bolje što sam se oslobodila muža, jer sam još mlada i da mi je muž za mene bio prestar. I mnogo drugog su mi tako govorile, dok se meni srce kamenilo. Nikako ne znam kako sam i to izdržala i kako nisam presvisla.

I opet su neke ustaše htele da me ubiju, no spasile su me druge ustaše na nagovor svojih žena.Pa su me najzad iste noći odveli zajedno sa decom u GOSPIĆ. U ustaškom stanu me nisu hteli da prime, nego su naredili mojim pratiocima, da me odvedu u kaznionu, no u kaznioni je takođe rečeno da neće da me prime, jer je prepuno. Najzad su me odveli u logor OVČARSKA STANICA, gde su me primili. Tu sam se odmorila u nahranila decu i od tada sam delila istu sudbinu koju i sve moje saputnice, koje su danas ovde, a koje su svojim iskazima rekle sve, što se nama od tada zbivalo.

Kad sam došla u logor OVČARSKA STANICA, moja su deca bila bolesna i sa njima sam imala mnogo muke. Stoga nisam mogla da vodim brigu o mom kumčetu maloj Olgici Jerković, pa sam molila druge žene, da je preuzmu. Žene su je prihvatile i vodile o njoj računa, sad jedna, sad druga, dok je nije uzela sasvim pod svoje u OŠTARIJAMA, Jovanka Tešanović, sa kojom je dete ostalo sve do današnjeg dana. Ona ga pazi kao svoje rođeno dete, veli da se od njega neće više rastati. Docnije negdje u jednom logoru, u kojem sam bila, susrela sam se sa nekim ženama iz okoline GOSPIĆA, a one su mi rekle da je majka od male Olgice bila bačena od ustaša u neku jamu, u koju su, kao i u neke druge jame, ustaše bacali mnogo Srba ljudi, žena i dece, koje su hvatali žive za vreme ovog krvavog begstva, o kome sam vam ovde govorila. Olgičina majka se rekle su mi ove žene nekako izvukla živa iz te jame i nalazi se tamo u jednom selu sakata toliko da hoda na štakama.

Više nemam šta da kažem, nemam ništa da dodam, niti da oduzmem od onog što su vam o našim zajedničkim patnjama u životu već kazale ostale moje drugarice, kad ste ih ispitivali.

D o v r š e n o.

Zapisničar

48

Stana Tepavac s.r.

Saslušao i overava: Jelena Počuča s.r.

Branko Stražičić s.r.

Beleška o Jelinoj priči ratnoj

Seljanka Jelena Počuča, prije onog rata, osim u sela u neposrednom okru-ženju Divosela i Gospića, nije nigdje kročila. Bila je djelimično pismena, nije čitala ničije memoare i arhivsku građu.

Njena priča je dosta oskudna u odnosu na doživljeno. Razlog tome je pored ostalog i činjenica da je svako podsjećanje na to vrjeme i događaje ponovo izazi-valo stres, što je kao srčani bolesnik i asmatičar teško podnosila. Zato sam izbjegavao da je o tome zapitkujem: slušao sam samo ono što bi u rjetkim prilikama sama ispričala.

Postojala je pretpostavka da u nekom arhivu Crvenog krsta ili Komesarijata za izbjeglice postoji autentična izjava data u to vrijeme. To se pokazalo tačnim, sticajem raznih okolnosti, i par godina pred ovaj rat, pribavljen je prepis iste za-jedno sa izjavom Basarić Jelene.

Normalnom civiliziranom čovjeku je nepojmljivo da je bilo moguće da se takvo stradanje desi i preživi. Kako vrijeme prolazi, i oni kojima se to desilo i sa-mi se na momente počinju pitati da li se to njima stvarno desilo ili je dio nekog ružnog sna. Ni jedna životinja to ne bi izdržala, a kamo li slabašno djete., žena ili čovjek. Iz činjenice da samo posebno literalno nadarena lica mogu približno opi-sivati događaje ali niko uvjerljivo prenijeti slušaocima ili čitaocima stresove i šo-kove, za nove naraštaje, krije se opasnost da neko rječitošću dio njih uspije uvjeriti da se to možda i nije dogodilo i da je sve to samo nečija propaganda.

Gledati nož na nečijem vratu ili fotografiju o tome - bûdi različit intenzitet emocija i proživljavanja, a vidjeti mržnju u očima i osjetiti oštricu na vratu je drugo i skoro nemoguće rječima dočarati.

O tome kako se uspjela spasiti iz opkoljenih Kruškovača i preživjeti pokolj rekla je ovo: "Kad sam vidjela šta se oko mene dešava u toj pucnjavi krvi jauci-ma povicima, rješila sam da idem pravo na ustaše bar da me na zgôru ubiju da ne gledam kako mi djecu kolju i jurnula sam prema Debeloj Glavici. Ipak istovre-meno sam pokušala se i prikriti mada je mogućnost da se izvučem bila mala. Zgurena išla sam uzbrdo jednom vlâkom - i ... naiđem na mladog ustašu. Videći da se neću izvući samo sam mu rekla: ubi prvo mene da ne gledam smrt djece". Taj susret potvrdio je da se čuda ipak dješavaju: ona tog ustašu nije prepoznala u prvi mah ali on nju jeste. Bio je to jedan od onih mladića koji su u Mileškovoj kući služili do punoljetstva - a koji nije mogao pored svega zaboraviti kako su se prema njemu u toj kući ponašali. "Ja ti neću ništa, ako te drugi uhvate ne mogu ti pomoći, ne znam da li još ko ima iza mene - probaj dalje ovom vlakom", rekao je i brzim pokretom suznih očiju oprostio se od nas.

49

Sjećanje na Gradišku vezano je za epizodu sa starijom Hercegovkom Nov-kom. Ona je u torbi nosila odjelo-narodnu nošnju muža. Pošto je prethodno ostalima u sobi rekla: "Vi suzu ne smijete pustiti", povukla bi se u ćošak i isplakala nad tom odjećom, otrla suze i rekla: "Cure, a sad pjesma" i potom bi zapjevale:

"Željni hleba, željni vode, Željni sunca i slobode, Biće leba, biće vode, Biće sunca i slobode"

što se obično završavalo bjesom i udarcima kundacima po svima u sobi.

Okolnosti o izlasku iz logora i dospjeće u Beograd, razjašnjeno je u listu "Zbilja" br. 2 iz 1990. godine u Karlovcu. Tu su objavljena dokumenta Ustaške nadzorne službe, naredba, propratnica i spisak lica koja su iz NDH-logora Lobor-grad i područnih u Gornjoj rjeci kod Križevaca otpremljeni za Nedićevu Srbiju. Pored Jelene, djece Ljubice i Milana, pod rednim brojevima 106-108, na spisku su i dvije Divoseljanke, cure Nikice Kevrića, Marija i Milica Vujnović.

Njeno sjećanje na tu epizodu je u slijedećem: Jednog dana počeli su prozi-vati i utrpavati logorašice u kamione, u stvari razvrstavati u kamione. Jedan od ustaša obrativši joj se reče: "Ja sam sa tvojim Božom bio skupa u Kanadi. Ti ideš u ovaj kamion". Šta je bilo sa ostalim kamionima ona nije znala.

Na dolaznoj lokaciji u Beogradu bila je i dalje ograđena žicom, ne znajući gdje se nalazi, odrvenjela od šokova i mučenja bez trunke svjesti da neko poznat može biti tu negdje i bez ikakve nade za spas, bila je spremna, već ko zna koji put, i na likvidaciju. Jednog dana stražar je proziva i naređuje "k žici". Misleći da je tu ipak kraj izljubi djecu i odlazi u pratnji stražara. Ali, gle čuda, stražar je stvarno vodi k žici. S one strane žice stoji sredovječni par i tu započinje dijalog: "Jesi li ti Jela Bože Mileškova". Zapanjena, ostaje nema, nespremna ad prihvati u svjesti da osim krvnika još neko može biti živ i hodati slobodno van žice, ne vjerujući svojim očima. Oni nastavljaju započetu rečenicu: "Bože Mileškova iz Divosela". Još više šokirana mogućnošću da neko blizak može biti živ i slobodan, jer su joj svekra Milu samo u najbližoj okolici zvali Mileško, šuti, glas ne može napustiti grlo, mimikom i pokretom glave potvrđuje. Videći da ona njih ne prepoznaje, pitaju je: "El da ti nas Jelo ne poznaš", ovlaženih očiju. "Ne znam ja vas" - rekla je. Ubrzo su nekako uspostavili kontakt. Bili su iz Trkulje, predratni trgovci iz Gospića, porodični prijatelji koji su izbjegli odmah po preokretu.

Nije odmah puštena, jer onakvi kakvi su izgledali i ona i djeca bili su živ i nedvosmislen dokaz koliko je istina ono što su, u svojim propagandama, tadašnji režimi govorili, o svojim humanim postupcima, javnosti, a posebno međunarod-noj. Prihranjivani su oko mjesec dana u šestougaonoj zgradi Teološkog fakulteta na Karaburmi a brigu i staranje o njima preuzela je Služba za staranje o izbjegli-cama. Između ostalog, liječničkim pregledom je procenjeno da će ćerka kao sta-rija i otpornija preživjeti a za sina su joj sugerisali da ga slika da bar ima uspo-menu. Fotografija je sačuvana do ovih dana. Scena uobičajena logoraška: velika glava, ruke i noge tanke, usukana koža, jedino naduven stomačić. To je po sve-

50

mu sudeći preslikana slika a original se (nalazio) nalazi u Arhivi za ratne zločine Hrvatske.

Mala Olgica je postala Beograđanka, i dugo poslije rata upoznala je svoju prirodnu majku i sestre i brata.

Oslodođenje je Jela sa djecom dočekala u Beogradu u dječjem domu u Brankovoj ulici. Dječiji dom u Pinosavi, u Novim Kozarcima su slijedeće stanice do povratka u zavičaj 1947. godine u proljeće.

Jelene Basarić

ZAPISNIČKA IZJAVA BASARIĆ JELENE OD 17.APRILA 1942.GODINE DATA U KOMESARIJATU ZA IZBJEGLICE I PRESELJENIKE U BEOGRADU U

U BORAVKU U KONCENTRACIONOM LOGORU U GOSPIĆU

Z A P I S N I K od 17.aprila 1942.godine

SASTAVLJEN U KOMESARIJATU ZA IZBJEGLICE I PRESELJENIKE U BEOGRADU.

BASARIĆ JELENA, svršena učenica gimnazije iz Gospića, kći Basarić Dmitra, zemljoradnika i Pere rođ. Basarić, stara 19. godina, neudata, nakon što je opomenuta na iskaz istine, iskazuje slijedeće:

Na 10. aprila 1941. godine, proglašena je Nezavisna država Hrvatska, te na isti dan uveče pojavili su se u Gospiću ustaški redovi, pod vođstvom Frković Jurice trgovca iz Gospića. Slijedećeg dana, tj. 11. aprila 1941. započelo je hapšenje Srba u Gospiću. Tada su uhapšeni: Đukić Nikola, trgovac; Obradović Nikola, trgovac stokom; Plećaš Božo, upravnik kaznione u penziji; Plećaš Ilija, činovnik; Stanić Bogdan, trgovac; Plećaš Vaso, gostioničar; Mihić, trgovac; dr Brujić Bogdan, advokat te više drugih Srba, čijih se imena više ne sećam. Svi ovi pohapšeni Srbi bili su zatvoreni u kaznioni i držani u zatvoru oko 15 dana, a zatim jedne noći na kamionu nekuda odveženi i od tada se o njima više ništa ne zna.

Ustaše su nastavile sa hapšenjem Srba iz Gospića i okolice. Jedna grupa ustaša hapsila je Srbe u Gospiću, a druge grupe išle su sa kamionima po okolnim srpskim selima i tamo hapsili i dopremali ih u Gospić. To je neprestano svaki dan činjeno. Uhapšeni su u to vreme: Vojvodić Nikola, trgovac; Pjevač Miloš, trgovac; Obradović Stojan, uznički stražar; Obradović Ilija, željezničar; Čokan Mileta, gostioničar; Dimić Janko, željezničar; Plećaš Stevo, željezničar; Počuča Đuro, zemljoradnik; Teslić ... svi iz Gospića, te više drugih čijih se imena ne sećam. Pohapšeni Srbi bili su neko vreme u zatvoru, a iz zatvora su po noći na kamionima nekud

51

odvedeni i o njihovoj sudbini se nije saznalo. Koliko ih je u to vreme odvedeno nije mi poznato, ali znam da su odvedeni svi Srbi iz Gospića, jedino je ostao Ljiljak Milan, trgovac. Isto tako odvedeno je po ustašama mnogo Srba i seljaka iz okolnih sela.

Jedne noći u mesecu julu 1941. godine pijančovali su ustaše celu noć u gostionici Plećaš Dragice. Pred zoru ustaše su ubili gostioničarku i posle toga je opljačkali. Njezina muža, Vasu pre toga su još zatvorili, te nekuda odveli.

Na 1. avgusta 1941. godine priredili su ustaše opšti pokolj Srba u selu Lipe, kraj Gospića. Ustaše su u noći provaljivali u srpske kuće i od reda sve klali. Mali broj Srba iz ovoga sela mogao je spasiti se bjegstvom.

Idućeg dana tj. na 2. avgusta 1941. godine nastavili su ustaše sa ubijanjem Srba u Gospiću. Tada su ubili Teslić Dmitra učenika 7. razreda gimnazije u njegovoj kući. Njegovog oca su posle toga odveli u zatvor. Taj dan su čitave srpske porodice iz Gospića kupili i odvodili u logor u OVČARSKU STANICU, kraj Gospića. Posle su sve ove porodice odveli na otok PAG i o njima više se ništa ne zna. Tada su odvedene porodice: Dimić Janka, željezničara; Plećaš Steve, željezničara; zatim porodice Počuča, Novaković, Gledić i mnoge druge čijih se imena ne sećam.

Videći da će mo i mi poginuti odlučili smo da pobegnemo u šumu, pa smo na 2. avgusta 1941. godine posle podne pobegli od kuće u Velebit i to: moj otac Dmitar, majka Pera, sestra Sofija, brat Jovo, snaha Anica i njihova deca Vlado star 9 godina i Branko 8 godina i Bogdan 6 godina. U Velebitu smo našli mnogo Srba koji su tamo pobegli pred ustašama.

Četvrtog dana, pošto smo proboravili u šumi u Velebitu odlučio je moj otac da se iz šume vrati kući. Majka ga je od tog odvraćala, ali je on na svaki način hteo da otiđe kući. Govorio je majci, da on nije ništa kriv, pa da ga ustaše i hrvatske vlasti nemaju zašto ubiti. Ja sam odlučila da ne pustim samog oca, već da ga pratim i krenuli smo nas dvoje na put iz Velebita za Gospić. Na putu nam se pridružila još i Obradović Milica, stara 29 godina iz Gospića. Iz šume, iz Velebita pošli smo pred veče i išli smo po noći, da nas niko od ustaša ne bi vidio. Kad smo stigli u brda u blizini Divosela, a to je mogao biti oko 11 sati u noći, videli smo požare u okolnim srpskim selima Kulici, Ostrevici, Vrebcu i Barletima. Čuli smo i puškaranje. Ja sam tada molila oca da ne idemo dalje već da se vratimo natrag u Velebit. Otac se nije dao odvratiti, već je nastavio put za Gospić, a nas dve smo ostale u tim brdima do sutra ujutro, kada smo i mi otišle mojoj kući, koja se nalazila u blizini željezničke stanice. Prozori od kuće bili su polupani. Nas dve ušle smo u kuću kroz polupani prozor. Oca kod kuće nismo našli. Kuća je bila sasvim opljačkana i sve stvari raznešene. Našle smo u smočnici samo još malo meda i to smo jele. U kući nismo mogle ostati jer nam je život bio u opasnosti, pretila nam je pogibelj da svaki čas budemo ubijene. U Velebit se više nismo mogle vratiti, jer se na sve strane pucalo, pa smo odlučile da nekako dođemo u

52

vezu sa talijanskom vojskom, pa da zamolimo talijanske vojnike da nas prebace u Italiju, jer su se već mnogi Srbi spasili. Izašle smo iz kuće krijući se kroz žito u polju, došle smo do željezničke stanice, koja se nalazi kraj Gospića, i tamo našle dva talijanska vojnika, koji su se šetali. Mi smo ih zamolile da nas prime sebi i nekako prebace u Italiju, odnosno Dalmaciju, koja je po njima zaposednuta. Oni su nam odgovorili da su dan pre toga mnoge srpske porodice spasili i prebacili u Italiju, ali da smo mi već kasno došle. Međutim su nam ipak obećali da će pokušati da učine sve što mogu da bi nas spasili. Jedan od ovih talijanskih vojnika govorio je francuski, a drugi je znao samo talijanski. Ja sam sa njime nešto govorila talijanski, a nešto francuski. U razgovoru oni su nas žalili. Obradović Milica prema sporazumu otišla je do jednog talijanskog kamiona, koji je bio u blizini, sela na kamion i odvezla se. Trebala sam posle nje i ja da sednem u drugi kamion, ali baš u tom momentu naišao je na biciklu jedan ustaša, koji je mene proglasio uhapšenom i pozvao me da idem sa njim. Ja sam se opirala govoreći mu, da neka me rađe odmah ubije, nego da me vodi u zatvor. Ustaša je na to s ramena skinuo pušku i hteo da me ubije, ali su to sprečili talijanski vojnici, koji su se u tom momentu nalazili u blizini. U to su naišla jedna ustaška kola i ustaša na biciklu primorao me da sednem u ta kola. Kako se odmah nisam mogla popeti u kola, ustaša me je udario puškom u leđa.

Ustaša me je odveo pred velikog župana Frković Juricu i zapitao ga da li da me dalje vodi u šumu Jasikovac, gde su Srbi po ustašama ubijani, ili u zatvor. Veliki župan mu je odgovorio da me vodi u zatvor i ja sam iz kancelarije velikog župana odvedena u zatvor kaznione. To je bilo 5. avgusta 1941. godine.

Dva dana bila sam zatvorena u ćeliji. Treći dan bila sam premeštena u skupnu ćeliju gde sam našla dve devojke Srpkinje iz Divosela kraj Gospića, a druge su bile iz Gospića. Iz ove ćelije pogledala sam jednog dana kroz prozor u dvorište u kojem je bilo mnogo Srba i među Srbima sam videla moga oca. On me je opazio i rukom mi je pokazao da je gladan, ali mu nisam ništa mogla pomoći. Nekoliko dana posle toga videla sam kako su ustaše moga oca sa mnogo Srba povezali žicom, a potom spojeni lancem, nekuda odveli. Tada sam poslednji put vidila svoga oca. Svaki dan dva puta odvodili su ustaše povezane Srbe iz kaznione. Jednu grupu su odvodili pre podne, a drugu posle podne. Kuda su ih odvodili ne znam.

U kaznioni u Gospiću ostali smo oko 15 dana i za to vreme morala sam nekoliko puta ribati hodnik i ćelije u kojima su podovi (patos) bili uprljani krvlju, a i zidovi tih ćelija bili su krvavi. Jednog dana pre podne gledala sam iz svoje ćelije kroz prozor u dvorište i tada sam vidila kako ustaše jednog Srbina nakon kraćeg objašnjavanja iz vojničke puške ubio.

U kaznionici u Gospiću stražu su držali ustaše. Ja nisam poznavala ni jednog ustašu, jer su bili iz okolnih sela kraj Gospića. Jedan ustaša zvao se je po imenu MILICA. Bar su ga tako drugi zvali. Oko 20. avgusta 1941,

53

otpremljena sam sa jednim transportom u kojem je bilo muških i ženskih u Jastrebarsko.

U ovom transportu bili su još: Vujnović Marija i njena sestra Milica devojke iz Divosela kraj Gospića. Zatim Vasiljević Rada, Basta Ankica i Ivanović Zora, činovnica Šipada iz Sarajeva. Krajinović Milica rodom iz Gospića. Barać Dragica rodom iz jednog sela kraj Gospića, te još mnogo drugih, čijih se imena ne sećam.

U Jastrebarskom smo bili smešteni u jednoj vlastelinskoj zgradi i to Srbi muškarci u podrumu, a židovi muškarci i žene Hrvati i Hrvatice te mi Srpkinje bili smo smešteni na spratovima te zgrade. U Jastrebarskom, hrana je bila vrlo loša. Kuhinju su vodili židovi. Vidili smo kako je ustaša zvani MILICA rodom iz Pazarišta, srez Perušić, koji nas je dopratio iz Gospića pendrekom tukao neke Srbe zato što su hteli od nekih seljaka kupiti šljiva.

Nakon boravka od 10 dana u Jastrebarskom mi smo Srpkinje i židovke bile otpremljene u logor u Kruščicu kod Travnika, kamo smo stigle nakon putovanja od dva dana. Na putu su nas pratile ustaše i oni nam za vreme čitavog putovanja nisu dali ništa jesti niti piti.

U logor Kruščica stigli smo treći dan posle podne. Tu smo mi Srpkinje bile smeštene u jednu baraku, na kojoj je krov prokišnjavao i baraka je bila puna blata. Baraka je imala patos samo na jednoj strani i u tu stranu bile su smeštene židovke, a mi Sprkinje na drugoj strani, na kojoj nije bilo patosa. Židovi su posle popravili baraku i dali napraviti patos i na onoj strani u njoj smo mi Srpkinje bile smeštene.

Taj dan kad smo stigle u Kruščicu nismo dobile ništa jesti, a pošto ništa jele niti za vreme putovanja nismo od dva dana, to smo sve bile strašno gladne. Videle smo kako su neke zatočenice vadile srčku iz kukrozovine i sok sisale, samo da glad utole. Tek drugi dan posle podne dobile smo svaka po jednu ševarku čorbe od graha, bez kruha ili čega drugoga. Sledećih dana dobivale smo svaki put samo jednom dnevno po jednu ševarku čorbe od graha i ništa više. To je bila naša hrana koju smo dobivale od uprave logora za vreme čitavog našeg boravka u Kruščici. Radi toga zavladala je među nama teška glad. Mnoge su zatočenice padale u nesvest od gladi, a sve smo do iznemoglosti pri hodu ljuljale se. Žene su brale zelenu koprivu i lišće od bundeva i to na vatri koju su priredile kuhale, i bez soli i začina, to jele i deci davale. Međutim obesni ustaše niti nam to nisu uvek dozvoljavale, već su često puta tako priređenu hranu nogom udarali i prosipali.

U logoru je vladala velika nečistoća. Baraka je bila puna ušiju. Uprava logora nije ništa preduzimala da bi se bar koliko toliko održala čistoća. Ustaše su šta više i nama onemogućavale da održavamo čistoću onoliko koliko mi možemo. Ako smo htele da rublje ili što drugo operemo na potoku koji je bio u blizini barake, oni su nam to zabranjivali i naše

54

rublje bacali u vodu, a nas bez rublja terali u baraku. Ako je koja ženska izašla pred baraku i htela sa sebe da trebi uši, oni su joj to zabranjivali i terali je natrag u baraku.

Postupak ustaša prema nama bio je u svakom pogledu brutalan i nečovečan. Ustaše su osim toga bez ikakvog povoda tukli kundacima i šamarima tukli zatočenike. Gledala sam kako su tukli Kurilić Jelku, i mnoge druge, čijih se imena više ne sjećam.

Jednom su ustaše naredili da po noći k njima dovode mlade devojke, pa da će ići onda na rad. Starije žene su se protiv toga bunile i protestvovale tražeći da devojke samo po danu rade, jer su znali zašto ustaše devojke po noći zovu. One su se radi toga pritužile ustaškom zastavniku i on je to sprečio. Ustaše su po noći zalazile u baraku ali ja ne znam u koju svrhu. Ustaše su po noći hodale oko barake, pevali, vikali, razne nepristojne pesme i lupali kundacima u baraku.

U logoru Kruščica boravile smo oko mesec dana, a zatim smo premeštene u logor Loborgrad kraj Zlatara.

U Loborgradu bile smo smeštene u jednoj napuštenoj vlastelinskoj zgradi. Upravu logora vodili su njemački vojnici. Upravnik logora bio je Heger Karl. Njemac iz Zagreba. U ovom logoru postupak prema nama bio je u svakom pogledu dobar, a i hrana je bila mnogo bolja, nego u logorima u Kruščici.

Na 19. decembra 1941. godine jedna grupa Srpkinja, među njima i ja premeštene smo iz logora Loborgrad u logor u Gornjoj Reci, kraj Novog Marofa. Upravu logora vodili su takođe Nemci, a upravnik logora bio je Pelc Karlo. Nemac iz Zagreba. U ovom logoru bio je postupak prema nama u svakom pogledu naročito dobar. U oba logora tj. u Loborgradu i Gornjoj Reci mogli smo se dopisivati sa našim porodicama i mogli smo primati posete. Isto tako mogle smo primati i novce i pakete.

Dok sam ja bila u logoru dobila sam od mojeg brata Jove pismo koje mi je poslao iz Gospića. On mi je pisao da je naša majka, sestra, te moja snaha, a njegova žena i njegovih troje dece ubijeno a da za oca ništa ne zna.

U Gospiću istakli su se kao ustaše u progonu Srba: Frković Jurica, trgovac sada veliki župan; Došen, gostioničar; Sokolić Žarko, abiturijent; Stilinović Stipe, abiturijent; Devčić Mile, abiturijent; Martinović Milan, abiturijent učiteljske škole; Asić Ivan, učenik gimnazije; Ugarković Juraj, student; Adžija, student; Janjić Zvonko, student; svi iz Gospića. Zatim Pavelić Luka, seljak iz Smiljana. Bilo ih je mnogo drugih iz okolnih sela, ali im ja ne znam imena.

55

Na 30. marta 1942. godine, puštena sam iz logora u Gornjoj Reci i sa više zatočenika dopraćena u Zemun, a potom prevedena u Beograd, kamo sam stigla 31. marta 1942. godine.

Drugo nemam ništa iskazati, a na iskazano i pročitano mi mogu se zakleti.

SASLUŠAO I OVERAVA: Zapisničar

Rodić Đuro s.r. Aćimović Julijana s.r.

Basarić Jelena s.r.

Soke Vujnović Bjegović i Marije Počuče

Izjava Soke Vujnović Bjegović, koju je zabeležio Ilija Vujnović, dio je knjige "Crvenu zastavu u nebo dižemo" (Zagreb, 1977), i u njoj kaže:

"Počelo je pucati sa svih strana. Ustrčali smo se po logoru, dozivali smo jedni druge i zapomagali. U paničnom begu gazili smo po onima koji bi pali na zemlju, ne znajući da li su smrtno pogođeni, ranjeni, ili su se samo spotakli i pali. Tko bi načas zastao, bio je ubijen, jer su se ustaše pomešale s narodom. Uspjela sam s Janjom i njezinom djecom da se sklonim u jedan grm. Jauk, zapomaganje, dozivanje i pucnji ne prestaju. Ustaški dželati dozivaju narod da izađe, obećavajući da ništa neće biti, i da nitko ne bi poginuo da nije bježao. Nismo dugo ostali u našem nesrećnom skrovištu. Naišao je ustaša i nožem nas izgurao iz grma. Sva mu je odjeća bila krvava, a on se čudno cerekao, iskezivši koljačke zube. Dogurao nas je na poljanak, i naredio da legnemo. Legli smo. Janji je u naručju mala Zora, a meni Milan. Jedan ustaša nožem najpre Janji istrže malu zoru iz ruku, a zatim iz mog zagrljaja iščupa Milana. Udarali su nas kundacima, gazili nogama i boli noževima - a kad su završili posao, otrčali su tražiti nove žrtve. Janja je bila sva izbodena, mali Dušan i ja smo izubijani, a ostala djeca mrtva. Pritajili smo se do predvečerja. Nedaleko od nas neko djete jezovito plače i doziva: 'Tata, daj vode, daj vode, tata!' Nisam mogla, ni smjela da se pomičem, da pomognem nesretnom djetetu.

U predvečerje, kad je prestalo pucanje i hajka, ustanemo i izljubimo mrtvu djecu, i pobjegnemo preko Čitluka i Počitelja za Medak....."

Autorova napomena uz prethodnu izjavu u pomenutoj knjizi:

Kruškovače su pretvorene u masovnu grobnicu, bez nadgrobnih znakova sa imenima. To je bezimeno groblje nedužnih, koji u mukama umriješe. Nestale su čitave porodice, ostali su roditelji bez djece, i djeca bez roditelja, ne znajući ni grob svojih najmilijih.

56

U Divoselu se ginulo kod svake kuće, na svim plotovima i njivama. Ustaške "bojne" nisu štedjele nikog, od malog djeteta do iznemogle starice. Sve su oni podvrgli svom zakonu smrti.

U istoj knjizi, u istom poglavlju - "Masovna grobnica bez znakova i imena" je i izjava Marije Počuča iz Divosela, Veliki Kraj. Zapisana od strane Dane Rajčevića:

"Na dan 2. avgusta 1941. godine, izbjegla sam sa svekrvom i troje nejake djece u logor Kruškovače, između Debele Glavice i Visočice, gdje se nalazilo mnogo ljudi iz Divosela, Čitluka i Ornica. Poslije dva dana, ustaše su izvršile na-pad u samu zoru. Nastala je žestoka pucnjava na sve strane iz pušaka i mitralje-za. Prolomili su se jezivi povici ustaša: 'Opkoli, hvataj žive!' Kiša je padala u toku noći. Djeca su bila ozebla i gladna. Nastalo je bježanje kamo je tko znao, a niko nije znao gdje će. Nas nekoliko s djecom počeli smo bježati k Velebitu. Bilo nas je nekoliko žena i djece, i jedan stari čovjek. Svi smo se bili sklonili u jednu jamu, ali su nas ustaše primjetile i pohvatale. Starca odmah ubiše, nas sve odvedu u ustaški logor na Kruškovačama, gdje su prikupljani svi oni koji su pronađeni živi u šumi. Oko logora bilo je mnogo mrtvih ljudi, kao snoplje. Tu je nastao novi pokolj i orgijanje. Tuklo se i ubijalo čime se stiglo i moglo. Broj za ubijanje nije bio određen, već se žrtva birala prema prohtjevima za mučenje. Gledamo pred svojim očima tučenje, klanje i mučenje svake vrste, a mi i djeca od straha od zemlje odskačemo. Sve koji su bili više ranjeni odmah su ubijali.

Čim je pala noć, odvojili su muškarce od žena i sve ih pobili. Prikupili su nas i održali sljedeći govor: 'Onaj tko je prav, nije trebao bježati od kuće, a onaj tko je kriv, neka zna da neće utjeći. A tko je kriv? Kriv je onaj kome je neko od sino-va, braće ili muževa učinio nešto protiv ove države. Što ste napravili sada kad ste od kuće otišli? Kod kuće nemate ništa. Sve vam je uništeno. Onaj tko je znao da je prav nije trebao da bježi od kuće. Vidite li šta ste s bježanjem sad učinili? Vidite li koliko je tu naroda poginulo? Svemu je krivo što ste bježali od kuće, a da niste bježali od kuće, ne bi vas niko dirao. Više od kuće nemojte bježati, a vlastima se pokoravajte. Sad kad dođete kući, sve vam je uništeno. Sad idemo na Olanak. Tamo ćemo prenoćiti, a sutra ćete dobiti isprave i svatko neka ide svojoj kući i neka više ne bježi. Tko je stariji i nejak, neka sjedne na kola pa će se voziti'.

Četvero kola brzo su napunjena starim i iznemoglim ljudima, i tako krenus-mo na Olanak. Pošto smo malo poodmakli, konji su stali, i više nijesu htjeli vući. Mi smo produžili ka Olanku, a kola sa ljudima su ostala. Čim smo se malo udaljili, ustaše su ljude u kolima poubijali, jer se više s njima nismo vidjeli niti su k nama došli. Nama su rekli da su ljudi iz kola pušteni kućama, i da ćemo mi biti puštene sutra.

Kad smo stigli na Olanak, odmah su nas ogradili bodljikavom žicom, i pitali nas: 'Kako vam se čini'. Rekosmo da nam se čini kao onom koji je u neprilici. Tu su nas zadržali jedan sat, a zatim nas prebacili u šupu Luke Došena. Ova šupa je sa tri strane ozidana kamenom, a pokrivena solidnim daskama. Na vratima su postavljeni ustaški stražari sa puškama i noževima na puškama. U šupi smo noćili dvije noći.

57

Tu su nas držali bez hrane i vode, tukli i mučili i nazivali raznim pogrdnim imenima. Ispitivali su nas imamo li kod sebe sat, zlatan prsten ili nešto slično, jer ćemo odgovarati ako se to kod nekog pronađe. Djeca jauču od gladi i žeđi. Traže vode. Seljakov sin Milan, ustaša, donese kofu punu vode i podnese je pod lice svakom djetetu, ali nikom ne da, nego izmakne ispred njihovih ručica, koje su ispružili da bi uhvatili kofu s vodom. A djeca samo plaču i viču : 'Daj vode!'. Odjednom su nas poveli iz šupe do jame, da nas pobiju i bace unutra. Bilo nas je 54. Odatle niko nije mogao pobjeći. Nakon izlaska iz šupe, rekli su da nas vode za Gospić, i da ćemo ići na radove, da ništa od stvari sobom ne nosimo, jer ćemo tamo dobiti sve što nam treba. Međutim, umjesto da dođemo u Gospić, odjednom smo se našli pred jamom. Iz jame je virilo okresano drveće sa drvenim šiljcima (brkljama) od odsječenih ogranaka, kako bi se ljudi na te ogranke nabili i mučili se prilikom bacanja u jamu. Kad su nas sprovodili do jame, vođeni smo po dvoje i bili opkoljeni od ustaša i s jedne i s druge strane, i dobro čuvani da ne bi tko pobjegao. Krvnički posao obavljala su četiri ustaša. Dvojica su vodili za ruke žrtvu, a druga dvojica čekala su pred jamom sa oštrim noževima. Svaka žrtva primljena je pred jamom, zatim joj je zadato nekoliko smrtonosnih udaraca, a potom je unakažena i unesrećena otisnuta u provaliju. Došao je red na mene i moju djecu. Istrgli su mi djecu iz ruku, i jedno po jedno bacali u jamu - Milku od tri godine, Dušana od godinu i pol, i malog Branka od dva mjeseca. Zatim su na koncu meni zadali sedam rana po tijelu, i bacili me za djecom u jamu.

Preko nas su ispalili pet metaka, i nabacali kamenje i jedno okresano drvo sa šiljastim ostacima odsječenih ogranaka, a zatim su nestali. Dno jame bilo je prekriveno krvavim leševima. Oni koji nisu bili dotučeni, očajnički su jaukali i tražili pomoć, ali je nije imao tko dati. Bilo je i živih ljudi koji su se mogli kretati. Čim je prestala pucnjava i bacanje kamenja, ja sam se uspravila i rekla: 'Tko može neka ide van'. To sam ponovila još jednom, ali je netko rekao: 'Nećemo van, tamo su ustaše'. Ja sam se pritom dva puta onesvijestila, i čim je nesvjesti-ca prošla, uspjela sam da se pomoću ubačenog drveća izvučem iz jame, s mišlju da radije poginem nego da se i dalje mučim. Bila sam sama, jer niko od živih nije htio samnom izići. Djeca su mi mrtva. Izašavši iz jame nisam našla ustaše. Nisam mogla dalje, nego sam se uvukla u jedan grm i čekala zalazak sunca, a zatim sam krenula šumom iznad Olanka, ali bez imalo snage. Od pada mraka do zore uspjela sam prijeći svega pola kilometra. Do ponovnog mraka uspjela sam doći do svoje kuće. Kod kuće nije bilo ničega, sve polupano, opljačkano i stučeno. Tu sam se zadržala dva dana i dvije noći, jer od rana nisam mogla dalje. Sutradan su me pronašli Đuđa i Gojko Vujnović, koji su pošli svojim kućama da vide da li je tko od njihovih ostao posle pokolja. Oni su me odatle odveli u Počitelj, gdje sam se priključila ostalim izbjeglicama iz Divosela, među kojima sam našla Jelu Stanić, Mariju Počuču - Stakinu, i Savu Jerković - Dušanovu, koje su uspjele da izađu žive iz jame na Olanku u koju sam i ja bila bačena..."

58

Kazivanja preživjelih iz l991.g Prvi napad na Divoselo Ništa nije davalo da se nasluti da taj jesenji dan l6.novembra l99l.g., neće biti kao i drugi obični jesenji - mada su linije povučene i živelo se ni - u ratu ni u miru . Iako je moja kuća na Raskrižju od kuće mog tasta, Bogde Bajina i tašte Savke, pod Točkom - bila udaljena manje od kilometra, noć uoči tog dana žena Mica i ja prenoćili smo kod njih. Planirali smo ujutro klati prase. Kad sam ustao, Bogde reče da danas nećemo klati prase, jer kiša od 6 sati neprekidno pada. Savka je spremila doručak - pršutu i jaja. U tom vremenu dotrči snaja Ise Ćeina –Anka i kaže „Eto Ustaša - tenkovima od Gospića!“. Ja sam odmah skočio i izašao na uzvisinu kod kuće Bogdinog brata Milana. Tu je trebala biti neka mala medačka jedinica - njih 5-6 ljudi. Njih tu više nije bilo. Kad i kud su otišli- ne znam... Anka je otrčala svojoj kući da bi uzela pare koje su joj u kući ostale. Dok sam ja osmatrao selo, moj brat Stevo, koji se tu zatekao, upalio je “ fiću„ i krenuo prema Malom Kraju - cestom. Utom su naišli Bogde, Savka, i moja žena, i zajedno smo krenuli prema Malom Kraju( suprotno od pravca nailaska tenkova), ostavivši sve i kuću i blago. Kod Prisoja nam se, koliko se sjećam, pridružila Anka Vujnović, žena pok. Đure Đuričina. Ja sam imao namjeru da idemo u Mali Kraj u praznu roditeljsku kuću i, pošto je punica Savka bila bolesna, da založimo vatru i tu se smjestimo, jer je u kući bio i šporet i uobičajeni namještaj. Kiša je strašno padala. Već kod Grabovca, na cesti je voda bila do koljena. Kako sam ja imao buce (gumene čizme), ja sam ubrzao korak s namjerom da stignem kući u Mali Kraj prije ostalih, da založim vratru - dok oni stignu. Kad sam došao do mostaca, a to je na oko 2oo do 25o metara prije kuće, pod Mileševom stranom, sasula je iz pušaka paljba iz pravca Velebita, iz njih oko petnajstak. To su karakteristični pucnji sa dum –dum municijom kalibra, jel 5,56 ili 5,6 mm. To su standardi NATO-a. Oni imaju tu municiju koja daje specifičan zvuk. Poznao sam je iz okolnosti što su oni i naše jedinice vodili borbe kod Gospića. Oni su pucalio iz takvih pušaka, a naši su imali domaće naoružanje, obične karabine, „papovke“ i mitraljeze M-53 poznate kao „šarac“. Kad sam čuo te pucnje, ja sam se bacio u šumu, u brdo, da bi odozgo imao prilike vidjeti šta se dešava. U tom trenutku postojala je bojazan da će moji saputnici, koji su ostali otraga, naići na njih i biti pobijeni. Zbog toga sam se pebacio do živice iznad kuće Marka Đeđana i zauzeo položaj za pucanje, ako stvarno dođe do susreta sa Ustašama. Kasnije sam saznao da su i oni čuli pucnjavu, prepoznali puške i da su se jednostavno bacili lijevo prema Jovančićevoj kući, da bi taj susret izbjegli. Tu su našli Vladu Migelina njegovu ženu Anu, i njenog brata Baću. I svi su (po priči ) krenuli prema Čitluku. Kad sam vidio da mojih saputnika nema, ne nailaze, uhvatio sam se dublje šume i došao na vrh brda, sa kog se vidjelo skoro cjelo selo, i osmatrao šta se dešava. Najprije je planula kuća Mane Bjegovića - Manišina, potom kuća Peće Bjegovića. Kad je Pećina kuća planula, ja sam napustio osmatranje i drugom stranom brda počeo se spuštati prema Čitluku.

59

Kiša je padala nevjerovatno. Kad sam pogledao prema Velebitu - sve je bare prekrila voda – kao da su jedno veliko jezero. Nisam znao šta se dešava u Čitluku pa sam se kretao obazrivo, držećio se brda i pokušao pogledom utvrditi da li se evakuiše čitluško stanovništvo prema Velebitu. Kad nisam uočio evaukuisanje, sišao sam u selo i kod klanačkih brina našao Jovicu Urara i još neke - sad se više ne sjećam ko je sve bio u toj grupi. Potom sam otišao u kuću Đure Vaskudina, odnosno njegove žene Ivke. Tu sam zatekao ženu pok. Mile, sina Marka Pavlinova. One su mi dale suve čarape, jer sam bio skroz mokar. Tu sam bio kratko vrjeme, zabrinut za braću Stevu i Jocu. Znao sam da je brat Joco trebao ići kod ljekara i da je krenuo u pravcu Čitluka. Međutim brinula me sudbina brata Steve - koji je otišao pre mene u pravcu roditeljske kuće. Raspitivao sam se za njih. Za brata Stevu niko mi ništa ne zna reći, a za brata Jocu mi kažu:“Jockarin je izbio dolje kod pumpe u Čitluku!“. Pomislio sam da su Stevu ubili, obzirom da je pucnjava dolazila iz pravca u kojem se on kretao, ali i da su sigurno ubili i Đuđu Mrijina i njegovu ženu Jelu, koji su bili smješteni u kući Peće Bjegovića, a koju sam vidio da je planula. Kod pumpe nalazim Stevu Bogde Jeina, koji kuva neki čaj. Pošto me je poslužio čajem, potvrđuje da je brat Joco izašao ali da za Stevu nije ništa čuo. Idem tražiti brata Jocu. Nalazim ga kod kuća Rajčevića. S njim tu popričam. Kaže mi da je čim je počeo napad, pravo cestom stigao u Čitluk, nadajući se nekom prevozu do Gračaca odnosno do liječnika... Kod kuće Paje Trišina nalazim Vladu Migelina i ženu mu Anu. Pajina žena Milka veli:“Nemojte nigdje ići tako mokri“. Ona i meni i Vladi nalazi suvu odjeću. Tu smo i prespavali. Ujutro negdje oko 8-9 sati, u grupama krećemo u Divoselo. U našoj grupi bio je Ićo Baburin, moj tast Bogde, i ne sjećam se više ko još. Dolazimo do moje kuće koja je bila u centru. Nalazimo ubijenog Isu Ćeina i zaklanu Soku Đuričinu, vremešnu starčad koja je jedva zemljom hodila. Zapaljena i izgorila i moja kuća i kuća brata Steve. Zapaljena Đuričina kuća. Zapaljena kuća Ise Ćeina. Sve to popaljeno. Nijemo – bez rječi gledamo one paljevine. Prilikom susreta sa drugim grupama pitam za Stevu. Niko ništa ne zna. Već sam u mislima siguran da je ubijen. Brat Joco saopštava da ide u ( dio sela ) Potkraj da vidi stanje. Priključuju mu se Vlade Migelin, žena mu Ana i mislim Nikola Migelin. Nakon izvjesnog vremena vraćaju se i kažu da su kod gumna Bjegovića našli ubijene Isu Ružina i ženu mu Anku. Našli su, kažu, na Klepalištu ubijene Nikicu, unuka Nije Jaića, Iliju Karduma i Dušana Milkina, ali i da pola Potkrajaca nema. Nema Bebe Bićine. Nema Seje Boćine. Nema Jage Kušmitove ni drugih žena od Jaića. Nema žene, svastike ni snahe Milana Ilegina. Kasnije sam saznao da su se one evakuisale u dvije grupe. Jedna prema Šaljeušici, a druga grupa prema Potocima i bari Žugalo. Taj drugi dan je stala kiša. Nalazim se sa Nikolom Ise Ćeina, koji je bio na položaju kod Kamenjuše. Priča mi da su se, pod topovskom vatrom iz Gospića, povukli u Veliki Kraj i preko bara Ribijače prema Čitluku. Da bi došli do Čitluka, morali su plivati preko bara. Kod Mijajlovca (po Divoseljački) ili Zmijinjaka (po Čitlučki), na mjestu gdje se sastaju vode iz Ribijače i Sičke, (čiji su potoci u letnjem periodu mali i jedva vidljivi), voda se izlila i na okolne bare takva i tolika da su je morali preplivavati da bi se dočepali Debele Glavice i Čitluka. U toj grupi izbili su u Čitluk i Milan Kušmit i još neki, kad je već pao mrak“. Kazivanje Đorđa Plećaša snimio(i prepisao) Milan Počuča,uBačkoj Topoli,oktobra 2.oo7.g..

60

Hvalisanje svojim nedjelima u ratu '91-'95.

U splitskom "Feral Tribjunu", pripadnik Merčepove jedinice u obliku intervjua izjavljuje:

"Zovem se Miro Bajramović i direktno sam odgovoran za smrt 86 ljudi... Svojom sam rukom ubio sedamdesetdvoje ljudi, među njima bilo i devet žena... Naša se jedinica zvala 'jesenje kiše', odnosno službeno Prva zagrebačka specijalna postrojba pri MUP-u... Prije odlaska u Pakračku poljanu, negdje u rujnu 1991. g, bili smo u Gospiću. Tamo smo zauzeli vojarnu, krenuli smo prema Lovincu, ali smo vraćeni. U Gospiću je bilo dovoljno da budete Srbin, pa da vas više ne bude... Za Gospić je vredila naredba 'etnički očistiti': ubili smo direktora pošte, bolnice, vlasnike restorana, i kojekakve druge Srbe... Ponavljam iz Vrhovništva je bila naredba da se smanji postotak Srba u Gospiću... Mi Srbe nismo dijelili na vojnike i civile... Srbi su u to vrjeme jako teško mogli opstati, jer ne vele badava, da kud mi prođemo trava ne raste... U to vrjeme je bilo takvo razmišljanje: ubij Srbinu dijete, jer ono niče na minus dvadeset. U to vrjeme, uopće nisam imao osjećaj da su Srbi ljudi kao mi, da su oni nečiji očevi, braća, djeca... Vladalo je tada veliko koristoljublje. Nas je tridesetak išlo pedeset metara ispred prvog tenka, mi smo čistili i likvidirali koga smo zatekli. Iza nas su išli neki, koji su se nazivali Merčepovcima, i koji su krali i palili kuće... Merčep nam je govorio da Srbima otimamo sve...".

I ja sam svjedok*

Obično se izbjegavam eksponirati ako nisam direktno prozvan. Međutim kao i svaki čovjek imam granicu na kojoj se osjećam isprovociranim.

Tu granicu dodirnuo je Tužioc tog Haškog Suda u unakrsnom ispitivanju svjedoka Nenada Kecmana.

Zato tražim vašu pažnju i molim da ovo što ću napisati smatrate mojim svjedočenjem koje mogu ponoviti i pod zakletvom pred bilo kojim organom i organizacijom.

Za kredibilitet, autentičnost i odgovornost svjedočanstva uvjeravam vas slijedećim činjenicama:

• diplomirani sam pravnik od 1964. godine,

• član sam udruženja novinara (prof. leg. br. 02202)

61

• u vremenu devedesetih godina, sve do maja 1992. godine (punih 12 godina) bio sam stalni stanovnik grada Bihaća u Bosni i Hercegovini,

• nisam učesnik oružanih borbi 1990-1995. godine,

• u tom vremenu nisam bio pripadnik nijedne političke stranke,

• prateći bujanje nacionalizma (koji je kulminirao građansko-vjerskim ratom), iako sam imao povoljan položaj u državnoj službi zatražio sam i penzionisan sam od 1.1.1991. godine,

• pokušao sam sa grupom istomišljenika osnovati pokret SMH sa programskim načelima tolerancije u toku 1992. godine

• preko raznih lokalnih i regionalnih medija pisanom rječju sam pokušao smiriti narastajuću euforiju.

Iz Bihaća sam mogao pratiti više TV stanica, pa i TV Zagreb odnosno HTV i svjedok sam da je I kanal HTV u nekoliko navrata puštao snimak reportaže sači-njen u Dubrovniku kao "dokaz otpora agresoru".

Izvan zidina povjesnog jezgra uz samu kapiju (ne znam tačno koju), nekoli-cina mladića, u cjev, tu postavljenog minobacača, ubacuju minu i opaljuju je u pravcu brda Srđ, i uz smjeh i kikotanje, još dok granata putuje, trčeći, sklanjaju se u zidine povjesnog jezgra Dubrovnika. Očita je i jasna namjera da se izazove artiljerijski odgovor na lokaciju sa koje je upućena minobacačka granata.

Taj prilog je puštan 2-3 puta, ali je neko shvatio da zabeležen na video traci može biti neugodno svjedočanstvo i kontra dokaz u medijskom ratu, pa više nije emitovan.

Sud je (do sada) nasjeo na nastojanje hrvatskih vlasti da se "zločini indivi-dualiziraju", kad se radi o zločinima nad Srbima i Muslimanima.

Zar vam ništa ne govori činjenica da danas, novembra 2002. godine, hrvat-ska država ima problema sa povampirenim fašizmom-ustaškom ideologijom i simbolima, i pokušava to u Saboru da sankcioniše zakonom o deustašizaciji. Još uvjek su u njihovoj javnosti nedodirljivi oni koji glorifikuju ratne zločince II svj. rata, a koji su se posebno istakli u uništavanju-zatiranju Srba, svega što je srp-sko uključujući tu rušenje, paljenje i pljačku sakralnih objekata - uključujući tu i zapovjednika poznate "Crne legije" Juru Francetića. Medijske zvjezde u Zagrebu koncert počinju sa fašističkim pozdravom a mladež je obučena u crne odore. Do prije nekoliko dana rukovodstvo "Stranke Prava", kao znak raspoznavanja nosili su isključivo crne košulje, kao Merčep i Glavaš, čije uloge su prema svjedočenju njihovih saboraca bile značajne u dešavanjima u "Medačkom džepu", "Pakračkoj Poljani" i "Marijin Dvoru".

Nije li fašizacija hrvatske države i činjenica što su skoro svi gradovi u Hr-vatskoj imali trku ko će preimenovati više ulica sa imenima ratnih zločinaca iz II svj. rata, koji su se posebno istakli u "rješavanju srpskog pitanja".

62

I danas, u polemičkim razgovorima na Hrvatskoj televiziji, novinari iz pisa-nih medija kao dokaz svoje posebne patriotske angažovanosti ističu da su u "do-movinskom" ratu isticali i nosili ustaška obilježja i crnu odjeću.

Zar usvajanje monete (valute) istog imena i simbola identičnog onoj u NDH 1941-1945. godine, nije ponovljena fašizacija.

Šta da očekuju oni, kojima je, u vremenu 1941-1945. g. od strane vlasti i politike, učinjeno ono što je učinjeno i porodicama i imovini.

Kako i po kojim propisima i pravu amnestirati akcije države Hrvatske na ži-vote i imovinu u "zaštićenim" zonama pod UN "ružičastim zonama"? Pod koje propise i pravdu sankcionisati radnje uništavanja, pljačkanja, paljevine imovine Srba poslije oružanih akcija koja je uslijedila u tim zonama?

Da je fašizacija na djelu potvrđuje činjenica da nikom nije odobren povratak a kamo li da je izvršena obnova ni u jednom jedinom slučaju, ni jednom licu, ni jedne kuće u Divoselu, koje uz Čitluk i Počitelj čine medijski "Medački džep".

A dostupni su statistički podaci: da je Divoselo pred II svj. rat imao oko 3.000 stanovnika, da je ovaj rat dočekalo 291 stanovnika u 126 kuća i 111 kuća za odmor podignutih na roditeljskim ognjištima.

O opasnosti od fašizacije uz molbu da se preduzmu praktični koraci, dok bauk fašizma ponovo ne počne da kruži Evropom, pisao sam iz Bihaća gospodinu Van De Bruku još 1991. godine i kao prilog pismu poslao "Monografiju sela Divosela od 1527-1945. g.". Žao mi je što sam se lišio tako dragocjene knjige jer je tok događaja potvrdio mudru izreku nastalu kod običnog naroda na ovim prostorima: "gluvom je zaludu govoriti" (a i pojava Le Pena i Hajdera dala mi ne za pravo).

Zar nije fašizam likvidacija u Gospiću '91-'95. i 200 građana hrvatske na-cionalnosti o čemu svjedoče trojica hrabrih haških svjedoka - od kojih Milan Levar "zaštićen" svjedok - zbog svoje otvorenosti i svjedočenja biva mučki ubijen od strane još uvjek "nepoznatih počinioca". Ako se zna da je od strane Haškog suda posebno skrenuta pažnja Vladi Hrvatske - neodgovarajuća zaštita - nije ništa drugo nego saučesništvo. O kakvoj onda "individualizaciji zločina" sud govori? Tu i jest problem - pat pozicija suda - i zato ne gone ni Aliju ni sve one koji su stvarno prouzrokovali i započeli građanski vjerski rat na Balkanu '91-'95.

Moram vas podsjetiti na još jednu mudru izreku: "Istorija više pamti osuđe-ne nego sudije".

U vezi sa tim, bio bih radostan da zadržite sudijsko dostojanstvo i dignitet ličnosti, te da u ovoj nametnutoj vam obavezi ne postupite pristrasno.

Radi vašeg boljeg uvida i poznavanje okolnosti u kojima se sve dešavalo, mentalitetu, djelimičnom redosledu događaja a time i ocjenu o stvarnoj odgovor-nosti učesnika Balkanske drame, u prilog vam šaljem primjerak "Otvorenog pis-ma" koje iako upućeno na više adresa medija u Jugoslaviji, na žalost, niko nije

63

objavio. Možda i zato što nije dovoljno dnevno-politički aktuelno a ne ponavlja već nečije zauzete stavove.

Na vama i vašoj savjesti je koliko ćete činjenice koje sam vam prezentirao uzeti u obzir.

Moja savjest je čista, moralnu obavezu sam izvršio...

S poštovanjem

* Pisano XI 2002. godine povodom hapšenja i izručenja Hagu uglavnom Srba - vidi "U nemirenjima - još jedna odbrana"

O saznanjima velikih u prljavoj igri i zločinu

Žmure nad "Sprženom zemljom"*

Tribunal u Hagu, pored dokumentacije o zločinima nad Srbima u Gospiću, Pakračkoj poljani i Marijinom dvoru, poseduje i izveštaje o zločinima koje je hr-vatska vojska počinila nad srpskim stanovništvom u septembru 1993. godine na području Medačkog džepa, ali takođe nije do sada pokrenuo ni jednu optužnicu.

Devetog septembra 1993. godine, 9. gardijska brigada hrvatske vojske u akciji "Spržena zamlja" krenula je u etničko čišćenje na srpska područja južno i jugoistočno od Gospića koja su dotle 18 meseci bila "zaštićena" UNPA zona. Za tri dana ubijeno je 71 lice srpske nacionalnosti, a sela Čitluk, Počitelj, Medak i Divoselo do temelja su spaljena.

Hrvatski komandant bio je Mirko Norc (sada vojvoda Sinjske alke), a načel-nik štaba Agim Krasnići. Iznad njih, na vrhu komandne odgovornosti nalazio se komandant Glavnog stožera hrvatske vojske, general Janko Bobetko.

I zločinima nad nedužnim srpskim stanovništvom postoji dokumentacija koja se sastoji iz dva dela - autentičnih dosijea sa sudskom i medicinskom doku-mentacijom (uradili su je još Komisija Republike Srpske Krajine i predstavnici međunarodnih organizacija) i od kompletnog izveštaja koji je sačinio UNPROFOR u oktobru 1993. godine.

Tako se u izveštaju UNPROFOR-a od 18. septembra 1993. godine navodi da su međunarodne trupe u Medačkom džepu našle najmanje 11 zaselaka potpuno uništenih, uključujući Sitnik, Drljiće, Vikašine, Donje selo, Uzelce, Rajčeviće, Ro-giće, Budiće, Lički Čitluk i Krajinoviće.

U izveštaju je ocenjeno da je "ovo razaranje i uništavanje bilo dobro orga-nizovano, sistematsko i potpuno izvršeno".

Komandant snaga UNPROFOR-a general Žan Kot izjavio je 19. septembra 1993. godine, posle obilaska terena da "nije našao znake života, ni ljudi ni živo-tinja, a da je razaranje potpuno, sistematsko i namerno".

64

Agencija Rojter tvrdila je tih dana da "visoki oficiri UN ocenjuju da su za takva razaranja hrvatski vojnici morali dobiti odobrenje od vrha hrvatske armije" i prenosi reči komandanta kanadskog bataljona UNPROFOR-a potpukovnika Dži-ma Kelvina "da je naredbu za to mogao da izda samo neko u rangu generala".

Tadašnji pomoćnik generalnog sekretara UN, šef za civilna pitanja i zame-nik šefa misije UNPROFOR-a za prethodnu Jugoslaviju u periodu 1992-1994. go-dina, Sedrik Tornberi u svom izveštaju ocenio je događaje u Medačkom džepu "najtežim kršenjem ljudskih prava".

Hrvatska akcija je bila dobro isplanirana. Za njom je ostala samo pustoš. Hrvatski vojnici ubili su sve, uglavnom ostarele stanovnike, a dinamitom su po-rušili svaku kuću na području Medačkog džepa.

Kada su 13. septembra na područje ušle međunarodne trupe, vojska, civili, inženjeri, doktori i policijski oficiri, sakupili su sav dokazni materijal (filmove, fo-tografije, svedočenja očevidaca i vojnika UN).

UNPROFOR je svoj detaljan izveštaj o tim počinjenim zločinima hrvatske vojske nad srpskim življem predao 6. oktobra 1993. godine Komisiji za ratne zlo-čine UN na čelu sa Šerifom Bazionijem, kao i hrvatskom ministru odbrane Gojku Šušku. Nikakvog odziva, međutim, nije bilo.

Dokumentacioni centar "Veritas"predao je tu istu dokumentaciju (preko 600 stranica) tribunalu u Hagu u martu 1995. godine. Odziva ni od tog suda ni do danas nema.

(TANJUG)

*Objavljeno u "Novostima", 10. IX 1997. godine

office@srpskapolitika.com

Branimir Gajić/Milorad Ivanović Beograd, 18. decembar 2002.

ZAŠTO SMO ĆUTALI O MEDAČKOM DŽEPU

.

General Mekenzi

General Luis Mekenzi, nekadašnji komandant snaga UN za bivšu Jugoslaviju, u razgovoru za Blic News priznaje da je kanadska vlada, septembra 1993, odlučila da svesno prikrije informacije o operaciji hrvatske vojske u Medačkom džepu i o sukobima svojih vojnika sa hrvatskim snagama u pokušaju da zaštite srpsko stanovništvo

65

Odluka kanadske vlade da odlikuje 875 svojih vojnika koji su, kao deo snaga Unprofora na zadatku odbrane nekoliko srpskih sela, septembra 1993. godine prošli kroz tešku bitku sa hrvatskim snagama u rejonu mesta Medak u Lici, usledila je tek nakon skoro decenijske zvanične ćutnje koja je obavijala ovaj, za Kanadu, veoma kontroverzni događaj. Specijalne medalje časti koje su pre nekoliko nedelja uručene nekadašnjim »plavim šlemovima« trebalo je da predstavljaju odavanje priznanja svim vojnicima koji su učestvovali u najvećem kanadskom ratnom okršaju tokom proteklih pedeset godina, još od vremena rata u Koreji. Izvrnuta priča Međutim, tek što su vesti o ovoj ceremoniji obišle svet, hrvatski nedeljnik Nacional potrudio se da čitavoj priči da drugačiji oblik. Naime, prema navodima ovog lista, bitka u takozvanom Medačkom džepu se »nikada nije dogodila« dok su odlikovani Kanađani »ni krivi ni dužni postali heroji nepostojećeg mita«. Taj mit, prema hrvatskom nedeljniku, nije u stvarnosti bio ništa drugo osim »par hitaca ispaljenih po noći na hrvatske snage«. - Nije bilo upotrebe artiljerije, minobacača niti vazdušne podrške. Stvari koje su se tada desile mogle bi se nazvati raznim imenima ali nikako bitkom. Kanadska interpretacija je osmišljena da bi povratila poljuljani moral vojsci i javnosti nakon niza grešaka - tvrdi neimenovani oficir hrvatske vojske koga citira Nacional. Ministarstvo odbrane Kanade je odmah reagovalo, demantujući navode iz ovog članka. Njihov portparol tvrdi da je »čitav događaj bogato dokumentovan mnogim valjanim dokazima«, ne želeći da ulazi u potencijalne motive hrvatske štampe. Iako su u samoj Kanadi događaji koji su se dešavali između 9. i 17. septembra 1993. godine temeljno zataškavani, ipak javnost već dugo zna za postupke hrvatske vojske, kojoj su kanadski vojnici u jednom trenutku bili meta, na koju su i nasrnuli. - Mora da se shvati da je, u trenutku dešavanja bitke u Medačkom džepu, u Kanadi izbio veliki skandal povodom vesti da su naši vojnici u Somaliji prethodno mučili i ubili neke ljude - kaže za Blic News kanadski general Luis Mekenzi, nekadašnji komandant snaga UN za bivšu Jugoslaviju. - Naš generalštab bio je preokupiran razrešenjem tog slučaja, kada su došle vesti o borbama u Hrvatskoj. Morate da znate da su većina vojnika u kanadskim mirovnim snagama dobrovoljci koji pomažu ljudima da pređu ulicu ili starim ženama kada padnu. Vlada je tada odlučila da svesno prikrije te informacije, kako se ne bi stekao utisak da naši mirotvorci idu u neke zemlje i ubijaju ljude. Međutim, to je najgora moguća stvar, jer kad pokušavate nešto da sakrijete, javnost i mediji će ipak to saznati. To se i desilo 1995. godine, kada su neki aspekti bitke bili objavljeni u štampi. Kanadska populacija bila je veoma razočarana što joj informacije nisu saopštene na vreme. Na pitanje novinara Blic Newsa da li veruje da su Hrvati znali da pucaju u Kanađane, general Mekenzi sa vidnim ogorčenjem kaže: - Siguran sam da su znali. Svaki profesionalni vojnik zna šta radi. Ne iznenađuje me izjava hrvatskih generala da se ta bitka nije ni desila, jer ih to ne predstavlja u dobrom svetlu. Oni su radili veoma prljave stvari tamo prema Srbima. Imam potpuno poverenje u sve ono što je opisao kanadski komandant, potpukovnik Džejms Kalvin. Napad na snage UN Događaji oko Medaka počeli su napadom hrvatske Devete gardijske brigade »Lički vukovi« na oblast u Lici u blizini Gospića, gde se nalazilo nekoliko srpskih sela. Taj napad je došao nekoliko meseci nakon prethodne akcije hrvatske vojske na oblast Maslenice, gde su se takođe nalazile snage UN kao svojevrsni »tampon« između oblasti tadašnje Republike Srpske Krajine i HV. Ofanziva kod Maslenice je otpočela granatiranjem položaja snaga UN koje su se povukle i nakon čega su jedinice HV umarširale u to područje. Po istom modelu počeo je i napad septembra iste godine. Prema obaveštajnim izvorima UN, cilj tog napada bio je »proširenje koridora na Jadransko-dalmatinskom zaleđu, udaljenje linije fronta od Gospića«, ali i »udaljavanje pažnje od domaćih političkih kontroverzi u samom Zagrebu«. U ovoj oblasti nalazio se kanadski bataljon sa UN oznakom CANBAT1, koji je sačinjavalo 875 vojnika Drugog bataljona kanadske lake pešadije Princeze Patricije, kako je glasila zvanična vojna oznaka ove jedinice. Polovina tih ljudi su bili rezervisti, dok su im u misiji očuvanja primirja na liniji srpsko-hrvatskog razgraničenja pomagale još dve mehanizovane čete francuske armije. Ova jedinica bila je među bolje naoružanim u čitavom Unproforu i u svom sastavu imala je američke oklopne transportere, protivtenkovske rakete i teško pešadijsko oružje. Glavnokomandujući u snagama UN u tom periodu bio je francuski general Žan Kot, koji je, po sopstvenom priznanju, ovu jedinicu namerno prebacio u to područje očekujući nevolje na tom delu ratišta. On se čak nadao da će Kanađani odlučno reagovati na eventualni hrvatski napad i da se neće razbežati već prilikom prve ispaljene granate, obnavljajući tako ugled UN, narušen prethodno kod Maslenice.

66

500 granata U momentu dok su se kretali ka svojim ranije određenim položajima, kanadski vojnici su ujutru 9. septembra dospeli pod jaku artiljerijsku vatru sa hrvatske strane. Bilo je jasno da su u HV odlučili da nastupe po istom obrascu granatiranja jedinica Unprofora, sve dok se one ne razbeže. Preko 500 granata je tog jutra palo na Drugi kanadski bataljon. Sama situacija na frontu je išla loše po snage tadašnje vojske RSK, sve dok na predgrađe Zagreba nije lansirana sovjetska raketa zemlja-zemlja »luna«. Hrvatski predsednik Tuđman usmeno se složio da obustavi ofanzivu i povuče svoje snage, a zatim je, 13. septembra, i potpisao sporazum sa UN o tome. Taj ugovor je trebalo da se realizuje u četiri faze. U trećoj fazi kanadski bataljon je trebalo da bude raspoređen u oblasti koju su hrvatske snage zauzele u prethodnim danima. General Kot je lično preuzeo komandu nad ovom osetljivom operacijom ne želeći da u složenom lancu komande UN dođe do bilo kakvih nesporazuma koji bi izazvali incidente. Dolazeći u štab CANBAT1, podsetio je kanadskog komandanta Kelvina da pravila UN dozvoljavaju »plavim šlemovima« da uzvrate na vatru ukoliko budu ugroženi. Kao po danu Ali, čim su se u kasnim popodnevnim satima 15. septembra snage UN pomerile sa svojih pozicija, na kojima su prethodno bile ozbiljno bombardovane, na njih je otvorena vatra sa položaja Devete gardijske brigade HV. Laku pucnjavu, međutim, zamenila je prava kanonada, kada su putem krenuli oklopni transporteri UN, ofarbani u belo s istaknutim plavim zastavama međunarodne organizacije. Bilo je jasno da HV neće dopustiti prolaz. Sledećih 15 sati besnela je bitka, za koju izvor Nacionala iz hrvatske vojske tvrdi da je lažni mit. - Neko je viknuo da nas opkoljavaju sa bokova i tada mi je talas straha nanovo prošao kroz telo - pričao je kasnije narednik Rod Diring iz 7. voda. - Bili su na manje od sto metara od nas dok smo mi bili ukopani u starim srpskim rovovima kod sela Lički Čitluk. Nasrtali su u nekoliko juriša dok su njihove »dvadesetice« (topovi od 20mm - prim. aut.), veći kalibri i minobacači preoravali zemlju oko nas. Od vatre smo svi bili osvetljeni kao po danu. Šesnaestog ujutru, u svitanje, pokušali su poslednji napad. Redov pored mene je ustao iz rova držeći puškomitraljez u rukama i dugim rafalom pucao na Hrvate koji su počeli da beže. Bez obzira kako se ova akcija poredi sa drugim velikim bitkama u kanadskoj vojnoj istoriji, za nas koji smo u njoj učestvovali to je bio rat - rekao je kanadski narednik. Sagovornik Blic Newsa iz Vojske Jugoslavije kaže da taj sukob nije bio »bitka po standardima kojim se takav događaj meri na Zapadu, ali da je u terminima rata u Jugoslaviji predstavljao izuzetno veliku borbu«. - Nato ratuje po principu brzog kretanja i pešadija i oklopnih snaga, uz preciznu vatru. Međutim, kod Medaka, oni su upali u kopnenu bitku po lokalnim merilima, a to znači - statičnost uz zasipanje tuđih položaja svime što se poseduje, pa ko prvi podlegne. Ko bude uporniji i precizniji taj tera onog drugog u beg. Snage UN u tom sukobu nisu imale tenkove, dok Hrvati jesu, što je dodatno opteretilo njihovu poziciju. Za kanadske vojnike koji su bili bez ikakvog ratnog iskustva, Medak je bio strahovito borbeno područje i sasvim sigurno prava bitka - kaže izvor Blic Newsa iz VJ. Frustracije Na bojištu je te noći poginulo između dvadeset i pedeset hrvatskih vojnika, dok su Kanađani imali četvoro ranjenih, a Francuzi sedam. Ta činjenica je pokazala da je, uprkos većoj vatrenoj moći Hrvata, borbena disclipina i dobra obuka kanadskih i francuskih vojnika bila presudan faktor. Politički dogovor koji je postignut tokom naredna dva dana rezultirao je povlačenjem HV sa zauzete teritorije i omogućavanjem kanadskom bataljonu da uđe na to područje. Gusti oblaci dima koji su se dizali iz popaljenih srpskih sela bili su zloslutna priprema za ono što je očekivalo vojnike Drugog bataljona. - Još dok smo bili u rovovima znali smo šta se tamo dešava - svedoči potpukovnik Džejms Kalvin, tadašnji komandant Drugog bataljona, i dodaje: - Moji vojnici su znali da im je uloga da zaštite slabe i nemoćne, i bili su veoma frustrirani jer je bilo očito da se u pozadini hrvatskih snaga dešava pravi pokolj koji nismo mogli da sprečimo. Znali smo da su, pružajući nam otpor, Hrvati želeli da dobiju na vremenu kako bi uklonili tragove etničkog čišćenja koje su upravo sproveli. Znali smo da će ono što nas je očekivalo u spaljenim srpskim selima biti loše, ali stvari koje smo zatekli bile su gore nego bilo šta što smo zamišljali - rekao je visoki kanadski oficir. U uništenim selima Divoselo, Čitluk i Počitelj kanadski vojnici su zatekli prizore zbog kojih su, kako se tek sada ispostavlja, mnogi od njih imali kasnije psihičke tegobe. Scene na koje su nailazili dok su prikupljali dokaze o izvršenim zločinima, prema mnogim izveštajima koji se sada pojavljuju u kanadskim medijima, proganjaju vojnike od kojih su mnogi u to vreme imali tek devetnaest godina i dan-danas. Međutim, kod nekoliko desetina njih su registrovane i identične neobjašnjive fizičke smetnje na koži, plućima i očima. Jedna od neproverenih teorija je da su u toku akcije bili zatrovani nepoznatom supstancom. Neke od pretpostavki su i te da su u kompletima artiljerijskih granata koje su Hrvati neposredno pre toga dobili iz Nemačke, iz arsenala bivše DDR, bile i one sa osiromašenim uranijumom, kakve su se u to vreme već

67

nalazile u naoružanju Istočnog bloka.

Norac, Ademi, Bobetko, Čeku Komandant Devete gardijske brigade »Lički vukovi« Hrvatske vojske general-bojnik Mirko Norac i njegov načelnik štaba Rahim Ademi nalaze se, na osnovu dokaza koje su tada prikupili kanadski vojnici, na optužnici Haškog tribunala za ratne zločine, kao i njihov tadašnji pretpostavljeni, bivši načelnik GŠ HV general Janko Bobetko, koji je, prema sopstvenom priznanju, pomagao »konkretnim savetima«, upoznavši sa detaljima »i samog vrhovnika Tuđmana«. Operacija, u kojoj je došlo do bitke zbog koje je kanadska vlada pre desetak dana odlikovala svoje vojnike, u hrvatskoj vojsci imala je šifrovano ime »Spržena zemlja«. Načelnik artiljerije ove brigade HV bio je tadašnji pukovnik Agim Čeku, oficir koji je zasipao Kanađane projektilima i za koga se veruje da je bio glavni organizator čitave operacije »Spržena zemlja«. Kasniji komandant OVK, odnosno mirnodopskog Kosovskog zaštitnog korpusa, nije na listi Haškog suda. Holanđani najbrojniji među plaćenicima U sastavu izviđačke čete 9. gardijske brigade HV nalazila se i grupa stranaca koji su ratovali kao plaćenici. Među njima je bilo najviše Holanđana, njih desetak, kao i po jedan Nemac, Mađar i Amerikanac. Prema izjavi jednog od Holanđana koga su kasnije zarobili pripadnici Vojske Srpske Krajine, oni su navodili artiljerijsku vatru po kanadskim položajima, da bi u kasnijoj fazi operacije bili vraćeni u zaleđe, gde su masakrirali civile. O prisustvu ove grupe svedočili su i preživeli iz srpskih sela, govoreći da su »među Hrvatima bili neki vojnici koji su govorili strani jezik« koji nije bio engleski, kao i da su bili »visoki i plavi«. http://www.blicnews.com/

68

..... u jezičkom blagu

Zbirka riječi i pojmova autentičnog govornog jezika Divoseljana

Odeljak ove knjige "... U jezičkom blagu", u početnoj zamisli trebao je biti jedini sadržaj iste. Za tu namjenu sačinjen je i odgovarajući uvod, koji (osim dvi-je dodatne rečenice) i dalje stoji:

Nastanak ove zbirke riječi i pojmova proizašao je iz realnog stanja u srp-skom korpusu, uslova u kojima njegovi dijelovi žive, i opasnosti koje srpskom je-ziku, kao živom organizmu prijete, i potrebe da se pomogne u očuvanju njegovog bogatog fonda.

Korpus srpskog naroda u novijoj istoriji, osim pokušaja istrebljenja, pretrpio je znatna preseljavanja i promjene u načinu života, što se neminovno odrazilo i na jezičke i druge kulturološke uticaje. Raniji uslovi života na području Austro-Ugarske, vojačenje, pečalba, i neposredno okruženje, imali su uticaja na preuzi-manje mnogih riječi u izvornom obliku, ali često nepravilno izgovorenih. Preuzi-mali su ih uglavnom, sluhom, nepismeni ljudi, i iste su nastavile svoj samostalni život u toj sredini.

Promjenom uslova života gube se riječi i pojmovi vezani za taj način života. Dio tog blaga je već vjerovatno nepovratno izgubljen. Proces katoličenja i unija-ćenja imao je za posljedicu da je to do tada pravoslavno stanovništvo, kao pri-rodno, odnosilo sa sobom i jezik i dio dotadašnje kulture, a savremeno izjedna-čavanje vjere i nacije dodatno su otvorili pitanje odnosa hrvatskog i srpskog jezika.

Ekonomskom i nacionalističkom politikom poslije II svetskog rata, ratom '91-'95 god. i njegovim poslijedicama, stvorena je situacija da na prostorima koje su naseljavali Srbi, na kojima su bili u većini i po statističkim podacima Austro-Ugarske, nema Srba koji bi se tim jezikom služili - i prouzročilo apsurdno stanje - da tim jezikom kao prisvojenim ,govori hrvatski nacion.

Ono malo preostalih ili preseljenih Srba, sve manje se iz pomenutih i nepo-menutih razloga služi riječima i pojmovima specifičnim za ta podučja i zanimanja kojima su se kroz istoriju na tim prostorima bavili.

Promjenom okruženja, uslova života, neupotrebom riječi živog jezika, jezik se gubi, pa se i sve bogatstvo u izgovoru, pojmovima i muzici govora - kruni i nestaje.

Zbog opasnosti da onaj ko izgubi svoju samosvijest gubi i mogućnost za opstanak kao narod, osjetio sam obavezu da zapišem i objasnim dio tih riječi i pojmova. Mislim da je to značajno posebno zbog dijaspore, kojoj u borbi za oču-vanje identiteta, jezik uže sredine, zavičaja, ostaje nezamjenljiva pomoć.

Jezik uže sredine je i za buduća ispitivanja i istraživanja (jezička arheologi-ja) dragocenost, bogatstvo i rudnik, koje su današnje generacije dužne sačuvati za potomstvo. Svako bogatstvo treba da je na ponos onima koji su ga ostavili - a na korist onima kojima je ostalo.

69

Proces globalizacije, započet na ovim prostorima stvaranjem jedinstvenog književnog srpsko-hrvatskog jezika, ima za posljedicu i gubitak finih jezičkih fili-grana, specifike užih lokalnih sredina.

Proces otpora globalizaciji kulture (nametanje pretežno anglo-saksonske), nalazi svoj izraz i u povećanoj potrebi upotrebe riječi i pojmova uže lokalne sre-dine, a što nije nešto čega se treba stidjeti. Naprotiv, to je izraz većeg znanja je-zičke materije.

U vezi same zbirke: Neko je davno rekao da je selo tamo gde su i ljudi, i Divoselo je tamo gde su Divoseljani.

Divoseljani su govorili, i danas govore svojim srpskim jezikom, specifičnih lokalizama i naglasaka. Istina, i jezik ostalih srpskih sredina, tih prostora ,vrlo malo i rijetko se razlikuje (osim u nekim specifičnostima u Magoriću), ali to istražiti i uporediti, prevazilazi mogućnosti, znanja i sposobnosti ovog autora.

Kao autentični svjedok, odrastao na tim prostorima, nije mi bilo žao truda da Divoseljanima prve, druge, i ko zna koje generacije u rasejanju ostavim ove beleške i tragove o postojanju.

A

âčiti (se), prez. âčim (se): prenemagati (se)

âjam, gen. âjma: pribor za zaprezanje konja (radi vuče kola i drugog tereta, robustne konstrukcije, varijacija alpskog ama)

âjcati, prez. âjcam: ložiti jaku vatru

àer, gen. àera: vazduh, lagan vjetrić

àeriti, prez. àerim: lagano vjetriti, stanje kad duva lagani vjetar

ajmêkati, prez. àjmečem: jaukati, glasno plakati

âjtati, prez. âjtam: brinuti o nekom ili nečem, mariti za nekog ili nešto

alá: uzvik čuđenja ili pri iznenađenju

alápača, gen. alápače: ž. osoba sklona traču, ogovaranju

ájmo: uzvik, naredba hajdemo

aljînac, gen. aljînca: gornji kaput, naplećak, izrađen od domaćeg sukna

âmo (prilog): ovamo

70

âmo se: priđi

ámetice (prilog): sve redom, potpuno, hametice

andŕljati, prez. andŕljam: nepažljivo, uz buku i nered nešto raditi

andrómolje, gen. andrómolja: nevažne, razbacane, uglavnom nepotrebne stvari

antrésa, gen. antrése: adresa

ántlagar, gen. ántlagara: pomoćni fizički radnik u građevinarstvu, isto i oblik ántlogar gen. ántlogara

ánjgir, gen. anjgîra: pastuv

anjgírast, pridj.: pež. objestan

áptovina, gen. áptovine: apta (biljka)

ârčiti, prez. ârčim: rasturati (imovinu), trošiti mnogo i neumjereno

âran, pridj.: snažan, jak, moćan

árgatovati, prez. árgatujem: teško raditi, kulučiti

arlaûkati, prez. arláučem: zavijati, urlikati

B

bàbica, gen. bàbice: dio pribora za otkivanje kose, mali želj. nakovanj

bàbulj, gen. bàbulja: kamen približno okrugao veličine šake

bàčiti (se), prez. bàčim (se): pež. praviti se snažnim, silnim

bàčva, gen. bačve: bure

bàčvar, gen. bàčvara: onaj koji pravi burad i drugo drveno posuđe

badŕljica, gen. badŕljice: ostaci perja (klice) na koži živine

bàdža, gen. bàdže: konstruktivni otvor na krovu, čijim otvaranjem uz pomoć kominjače se reguliše toplina i dim u kući sa otvorenim ognjištem

bagatéla, gen. bagatéle: malenkost, sitnica (vrijednost)

bagláma, gen. bagláme: veća šarka za vrata, obično kovana

bàjagi,, pridj.: kao za ozbiljno

bàjbok, gen. bàjboka: pež. zatvor, žuta kuća, isto i oblik bajbókana

71

bâjta, gen. bâjte: mala kuća, obično od samo jedne prostorije, deminutiv bajtica

bâjliti, prez. bâjlim: čuvati, zabavljati malu djecu

bák, gen. baka: mlad neuštrojen vo, junac, jezički trag mitološkog božanstva boga Baka, simbolično prestavljan tom životinjom

bàk, gen. bàka: prorasli crni luk (kao posljedica jarovizacije)

bákćati, prez. bákćem: baviti se nečim

báketa, gen. bákete: duga motka na čijem tanjem kraju je nasađen mali drveni bat, u funkciji burljanja i lupanja po vodi radi natjerivanja ribe ili rakova u koš, sak ili vršu

bakétati, prez. bakétam: lupati baketom po vodi, ali i prenosno pež. tući nekoga uz slične zvuke koje proizvodi baketa po vodi - bubécati (sleng)

bàktiti, prez. bàktim: lupati (nogama)

balátura, gen. baláture: nastrešnica uz kuću djelimično zatvorena ili ne

bâle, gen. bâle: balavac

bàldisati, prez. bàldišem: izgubiti snagu

bàlega, gen. bàlege: goveđi ili konjski izmet

baljézgati, prez. baljézgam: pež. pričati nesuvislo, lagati - sukati

bámbadava, (prilog): sasvim jeftino, džabe

bának, gen. bânka: stolarska klupa, radni sto ovog zanata

bàn - bàška, (prilog): obaška, posebno, odvojeno

bàngav, pridj.: kljakav, ćopav

bâsa, gen. bâse: mliječna prerađevina dobivana cijeđenjem kiselog mlijeka kroz gustu krpu. Osoljena, sa manjom količinom kajmaka, tipična hrana seoskih prostora Like i Banije

básati, prez. básam: lutati

barabár, (pridjev): isti, jednako

barétina, gen. barétine: (augmen.) bara, močvara (velika)

bâriti, prez. bârim: kuvati

bárkati, prez. bárkam: dirati, zadirkivati

bárnuti, prez. bárnem: dirnuti

72

baškâriti (se) prez. báškarim: provoditi vrijeme u neradu, zabavi, živjeti komotno

bát, gen. báta: gvozdeni ili drveni čekić veće mase

bât, gen. bâta: topot, tup udar

batâliti, prez. bàtalim: ostaviti, prekinuti neku aktivnost

bátić, gen. bátića: deminutiv od bata

bátlača, gen. bátlače: domaća sorta kruške, žutog, mesnatog, sočnog ploda, suženog u gornjem i proširenog u donjem dijelu

batřljak, gen. batřljka: ostatak, komad drveta; isto i oblik patrljak

bàuk, gen. bàuka: strah i trepet (prenosno)

bàviti (se), prez. bavim (se): nešto činiti, boraviti, prebivati, zanimati se

bâzati, prez. bâzam: šetati, hodati, bez obavezno postavljenog cilja i tempa

bàzditi, prez. bàzdim: osjećati se neprijatnim mirisom (na vino, rakiju i sl.)

bazínjati, prez. bazínjam: pež. bazati sa prizvukom neodgovornog

bédra, gen. bedâra: butine, stegna

béćar, gen. bećâra: momak, veseljak, besposličar

bećâriti (se) prez. béćarim: provoditi se, živjeti kao bećar

bećáruša, gen. bećáruše: ž. osoba koja voli da se bećari

bêčiti, prez. bêčim: široko otvarati oči, iskolačiti

benâtatati, prez. bénatam: ludovati

begénisati, prez. begénišem: potvrđivati nešto, verbalno se saglašavati

bedévija, gen. bedévije: kobila, pež. prenosno ženturača

bêknuti, prez. bêknem: jedanput ispustiti glas iz sebe (za onoga ko je nečim šokiran ili nešto ne zna) "a on ni da bekne, samo razrogačio oči i zino ko peš"

benastóća, gen. benastóće: glupo ponašanje

béna, gen. béne: ludak, budala, ograničenog uma u raznim varijacijama i stepenovima: benetina, benčina, benâviti, zàbenati - učiniti nekoga ludim

bénać, gen. benâća: budala, ludak

bénast,, pridj.: lud

73

benâvija, gen. benâvije: ludiranje

benâtati, prez. bénatam: ludirati (se)

béncov, gen. bencóva: budalčina

béndati, prez. béndam: mariti, zanimati se za nešto ("ja mu pričam, a on me ništa ne benda")

benétina, gen. benétine: budaletina

béniti, prez. bénim: činiti nekoga budalom

bént, gen. bénta: vještački izgrađena prepreka radi stvaranja akumulacije vode ili usmjeravanja u drugom pravcu

béntić, gen. béntića: deminutiv od bent, mala prepreka

bêrja: povik straha ili uzbune u slučaju velike opasnosti

berjâkati, prez. bérjačem: glasati se povikom straha "berja"

berdâkati, prez. bérdačem: isto značenje kao i berjakati, ali i kukati na sav glas pri susretu sa opasnom životinjom u napadu ili sa elementarnom nepogodom (poplava, požar)

béskaran, pridj.: skroman, bez posebnih zahtjeva

bezbéli: zaista

bézdan, gen. bézdani: ponor, jama bez dna

bíčaš, gen. bičâša: biljac, vrsta vunenog pokrivača izrađena u domaćoj radinosti

bíflati, prez. bíflam: učiti napamet, bubati

bîka gen. bîke: ž. osoba svijetle kose

bíkan, gen. bíkana: m. osoba svijetle kose

bíljac, gen bíljca: isto što i bičaš, izrađen od prediva domaće vune tkanjem jednostrano dugih bičeva, a potom "valjan" u valjarici radi djelimičnog raspredanja vunenih niti, da bi se dobio topao, lagan pokrivač

bíljeg, gen. bíljega: taksena marka, neka oznaka na tjelu ili na tlu, radi boljeg snalaže-nja pri kretanju

bírka, gen. bírke: sorta ovce sitne vune

bírtija, gen. bírtije: vrsta ug. objekta, kafana

bjêliti, prez. bjélim: krečiti

74

bjélača, gen. bjélače: sorta šljive, rana, krupnog ploda, žute pokožice i mesa, male koštice

bísta: riječ naredbe konjskoj zaprezi da krene napred, jasna i bitna kod vučenja (šlajsa-nja), teških tereta zbog opasnosti da teret povuče nizbrdo ili u provaliju i zapregu i kočijaša

blânut, pridj.: šokiran, preplašen, isto i oblik zblanut

blâgo, gen. blâga: stoka, imovina, bogatstvo

blâžen, pridj.: miran, pitome naravi

blànja, gen. blánje: hobla, stolarsko rende

blànjati, prez. blánjam: hoblati, rendati

blébnuti, prez. blébnem: udariti tijelom o tlo, nenadan, jak udarac, slični oblici, ljusnuti, ljosnuti, tresnuti

blêjati, prez. blêjim: pež. nesuvislo govoriti

blênta, gen. blênte: blesava, luda osoba

bléntav, pridj.: lud, blesav

blénuti, prez. blénem: pež. zagledati se u nešto ili nekog nesuvislo

blésan, gen. blésana: glupa osoba, maloumna

blésavica, gen. blésavice: glupača

blîzne, gen. blîzneta: dvojke

blíznica, gen. blíznice: jedna od bliznakinja

blîzniti (se), prez. blîznim: donositi na svijet dvojke

blíznac, gen. bliznáca: jedan od dvojki

bljéčkati, prez. bljéčkam: hodati u obući u kojoj ima vode uz karakterističan zvuk

bljúvanje, gen. bljúvanja: povraćanje

bljúvotina, gen. bljúvotine: sadržaj povraćanja, prenosno - neprijatan sadržaj nečijih rječi

bljútav, pridj.: neslan, neukusan

bóca, gen. bóce: staklena flaša

bócun, gen. bocûna: staklenka (u obliku flaše) zapremine od 5 do 50 litara

75

bocúnić, gen. bocúnića: demin. od bocun, praktično zapremine od oko 3 l.

bóčiti (se), prez. bóčim: nositi se sa nečim

bogárati, prez. bogáram: pež. psovati boga ili nekog sveca, najčešće nerazumne psovke u ljutnji

bogésati, prez. bogésam: isto kao i bogarati

bógovjetni, pridj.: božiji (dan)

bôkati, prez. bôkam: seoski sleng za one koji imaju rijetku priliku da se najedu da popune bokove - pež.

bóme: uzrečica - skraćeni oblik od bogme i bogami

bôr, gen. bóra: izraslo žito u posudi (dio običaja vezan za slavljenje božića na kojem se vezuje crvena traka ili konac)

bórik, gen. borîka: prostor obrastao vegetacijom bora

bóta, gen bóte: grumen, neodređeni oblik polutvrde materije, obično poluvlažne (kačamaka, palente, zemlje, blata)

bràbonjak, gen. bràbonjka: zečiji ili ovčiji izmet karakterističnog oblika

brabónjati, prez. brabónjam: izbacivati brabonjke, pež. prenosno, uvredljivo za govor bez smisla i veze sa istinom ili realnošću

brâco, gen. brâce: demin. od brat, često zamjenjuje ime neke osobe

bràdva, gen. bràdve: manja tesarska sjekira, specifičnog jednostranog oštrenja

bràdvilj, gen. bradvîlja: velika sjekira dužeg sječiva namjenjena za tesanje brvara ili većih talpi

brâna, gen. brâne: drljača uvezanih grana, trna ili gloga

bránati, prez. bránam: drljati, poravnavati oranicu branom

bràncati, prez. bràncam: vući nešto za sobom

brátija, gen. brátije: društvo, ekipa

bràtvan, gen. bràtvana: tepsija

bŕdo, gen. bŕda: dio tkalačkog stana (tare) čiji zupci sabijaju potku na osnovu, izrađen od drenovih tankih daščica (zubaca) uvezanih dretvom i ukrućenih između dvije rascjepljene oblice

bŕdilo, gen. bŕdila: pokretni dio tk. stana u koje se radi funkcije tkanja postavlja brdo

brécati (se), prez. brécam: reagovati uznemireno, osorno

76

brém: iako

brénati, prez. brénam: uvažavati, imati nešto u vidu

brénovan, pridj.: onduliran, talasaste kose

brénovati, prez. brénujem: ondulirati, učiniti talasastom kosu

bríktaš, gen. bríktaša: novčanik

brína, gen. bríne: obala potoka, rijeke, ivica vododerine, jaže i sl.

brísa, gen. bríse: gumica za brisanje (đačka)

brîsa, gen. brîse: nožić, britvica

bŕkljačiti, prez. bŕkljačim: nešto nerazgovjetno ili nerazumljivo govoriti

bŕklja, gen. bŕklje: pribor za sušenje sijena, odsječeno mlado drvo čije grane su skraće-ne na dužinu oko 20 do 50 cm od debla da bi kod slaganja sirove trave na iste sprije-čilo njeno sabijanje i omogućilo isušivanje

bŕnduša, gen. bŕnduše: šafran, mrazovac

bŕocak, gen. bŕocaka: ruksak

bróćika, gen. bróćike: vrsta trave (broć) na kiselom močvarnom zemljištu

brôndati, prez. brôndam: pež. poluglasno izražavati neslaganje ili nezadovoljstvo

bróndžica, gen. bróndžice: mala bronza veličine podešene za stoku sitnog zuba ili mladunce ostale stoke, zvonce, zvončić

brônza, gen. brônze: liveno zvono veličine podesne za nošenje konjima ili govedima oko vrata (zbog lociranja na ispaši na nepreglednom mješovitom šumskom terenu, u mraku ili magli)

brônzati, prez. brônzam: glasati se bronzom

brúce, gen. brûca: dlake (pazušne ili stidne)

brúcati, prez. brúcam: odlakaviti (pod pazuhom ili međunožjem)

brúsa, gen. brúse: brat (oblik slenga)

brúkvice, gen. brúkvica: vrsta želj. ekserčića, široke, oble glave kojim se radi dužeg trošenja i sporijeg habanja na kamenitoj ili zamrznutoj podlozi dodatno potkivane co-kule, gojzerice pored pločica na peti i vrhu đona cipela

bŕslati, prez. bŕslam: pež. nešto nerazgovjetno govoriti

břvno, gen. břvna: podužno rezani ili tesani komad trupca dvostruke ili veće širine u odnosu na debljinu, talpa, podesan za premošćavanje manjih vodotoka, ili slaganjem za gradnju manjih građ. objekata

77

búblast, pridj.: bucmast, okruglog lica

búce, gen. bûca: gumene čizme

bûcati, prez. bûčem: radnja koju čine volovi prije borbe, rasturanjem mravinjaka ili krti-njaka rogovima, a papcima nabacivanjem na sebe i razbacivanjem oko sebe zemlje, često sa prskanjem rijetke balege i specifičnim glasanjem niske, skoro infra frekvencije

búćkuriš, gen. búćkuriša: razvodnjeno piće, slabo jelo

búgariti, prez. búgarim: zapijevati, kukati na sav glas (prilikom pokopa), nekad uz pominjanje imena i zasluga pokojnika u odnosu prema drugima za života.

bújad, gen. bújadi: vrsta paprati

bujádara, gen. bujádare: prostor uglavnom obrastao sa bujadi

bûkati, prez. bûčem: isto što i bucati

búlati, prez. búlam: peći kukuruzno zrnevlje radi pravljenja kokica, kokičati

búkara, gen. búkare: drvena posuda u obliku čaše izrađena od tisovog drveta, okovana ili mesinganim obručima ili parene ljeskovine, zapremine od oko 0,5 do 1 l.

búkvik, gen. bukvîka: šuma čiji je sastav pretežno od bukvi

buljina, gen. buljine: sova, ćuk

búrljati, prez. búrljam: miješati tećnost ili žitku masu

búsen, gen. búsena: jako obrastao dio (trave i sl.)

bútulja, gen. bútulje: posuda za piće ili napitak, drvena ili staklena ili od keramike u obliku flaše

C

càjg, gen. càjga: jeftina, prosta pamučna tkanina za izradu rublja i lakih pantalona

câjger, gen. câjgera: kazaljka sata

cáklo, gen. cákla: staklo (i prozorsko staklo i flaša)

cáklen, pridj.: staklen

cákliti, prez. cáklim: postavljati staklo (u prozor), ali i davati sjaj kao staklo

cêger, gen. cêgera: korpa za životne namirnice (za pijacu)

cêko, gen. cêke: kuca, pas

cekíca, gen. cekíce: demin. od ceko

78

cêner, gen. cênera: desetka (u igri kartama)

cénuti, prez. cénem: pomjeriti bar ili ni za centimeter

césta, gen. céste: put izgrađen i urbanistički predviđen

cíbiba, gen. cíbibe: suve grožđice

cíbura, gen. cíbure: vrsta šljive sitnih, plavičastih, okruglih, sočnih vodenastih plodova, prskulja

cícvara, gen. cícvare: zamašćena palenta - kačamak, mašću ili maslom

cigânija, gen. cigânije: neozbiljno i neodgovorno ponašanje

cigâniti, prez. cíganim: neodgovorno ili neozbiljno se ponašati

cíglih, pridj.: punih, ili samo, svega (uz cjenu ili vrem. period)

cîk, gen. cîka: sam početak (zore), osvit, ali i prvi ženski glas u grupnom pjevanju

cíka, gen. cíke: visoki ton ljudskog glasa

cíka, gen. cíke: glasanje ljudi (ž. jednog ili više lica visokim tonom, obično uz smijeh, isto i oblik cičanje)

cîknuti, prez. cîknem: napuknuti (staklo, nož, kosa i sl. materije krute lomljive strukture)

címa, gen. címe: nadzemni dio stabljike krompira

címati, prez. címam: sklanjati ili čupati (nadzemne stabljike krompira poslije ručnog ili mašinski vađenja gomolja)

címent, gen. címente: cemenat ili beton, isto značenje i oblik cimenta

cívare, gen. cívara: tragač, tranje, pribor za nošenje građ. materijala

cjélac, gen. cjélca: snijeg kojim još nije napravljena prtina

cjepac, gen. cjepca: daščica kojom se razdvaja osnova, (u tkanju)

cmóljav, pridj.: lijepljiv, vlažan, smolast (klimatski), vrijeme, vazduh pun magle iz koje sipe sitne kapi

cólarica, gen. cólarice: daska debljine col (oko 2,5 do 5 cm)

cónja, gen. cónje: krpe, rite, prnje

cóprnja, gen. cóprnje: pež. ž. osoba sumnjivog morala

cřljen, gen. cŕljeni: crvenilo, dio mesa bez kosti i masnoće, ali i dio oblovine (trupca bez bjelike)

79

cŕljen, pridj.: crven

cřnčiti, prez. cřnčim: teško naporno bez odgovarajuće naknade raditi

crnjúšina, gen. crnjúšine: vrsta vrijeska

cŕtalo, gen. cŕtala: dio pluga kojim se para zemljište, u obliku sječiva

cŕljiv, pridj.: crvljiv

cřvoljčiti, prez. cřvoljčim: pež. sjekirom ili drugim sječivom raditi na drvenom predmetu, bez većih rezultata, osim sitnih otpadaka

cûg, gen. cûga: potez pež. gutanje pića

cûga, gen. cûge: piće (alkoholno)

cúgati, prez. cúgam: piti alk. piće

cúgnuti, prez. cúgnem: popiti (alk. piće)

cúkar, gen. cúkra: šećer

cúkrica, gen. cúkrice: bombona

cúkriti, prez. cúkrim: šećeriti

cúra, gen. cúre: djevojka

cúrica, gen. cúrice: demin., djevojčica

curêtak, gen. curêtka: djevojčurak

cúrik: komanda nazad - konjskoj zaprezi da izvrši kretanje unazad

curíkati, prez. curíkam: vraćati zapregu sa ili bez tereta unazad

cvàer, gen. cvàera: brašno tip 2 (za uštipke), dok je tip 0 - nuler bio za ostale kolače

cmâkati, prez. cmâčem: pež. ljubiti (se)

cvâkati, prez. cvâkam: pež. nanositi namaz kreme ili boje na lice ili usne

cváriti, prez. cvárim: biti izložen visokoj temperature - pež.

cvêbe, gen. cvêba: suve grožđice

cvék, gen. cvéka: nitna, zakovica

cvékati, prez. cvékam: nitovati, sastavljati zakovicama

cvíkln, gen. cvíklna: gvozdeni klin za razbijanje klada

80

cvijêliti, prez. cvijélim: ražalostiti, rastužiti

cvijêt, gen. cvijéta: prvenac, (prva koja poteče kod pečenja) rakije

cvijétast, pridj.: sa oznakom bjeline (kod stoke) na čelu

cvokótati, prez. cvókoćem: udarati zubom u zub od hladnoće ili straha, drhtati

cvônjak, gen. cvônjka: kovana moneta najmanje vrijednosti

cvřkati, prez. cvřkam (i oblik cvřčem): jako ugrijati masnoću (da cvrči)

Č

čàbrkalj, gen. čàbrklja: duži ostatak odsječene ili slomljene grane na stablu

čâkati, prez. čâkam: kljucati (zrnastu) hranu ili međusobno se kljucati (živina)

čalabřcnuti, prez. čalábrcnem: pojesti malo hrane na brzinu, isto i oblik čalabrknuti

čàntrati, prez. čàntram: pež. prigovarati, nepotrebno savjetovati

čàva, gen. čâvla: esker

čâvli, gen. čavâla: ekseri

čávlići, gen. čávlića: ekserčići - deminut.

čávlina, gen. čávline: augment. od čava - ekserčina

čêdula, gen. čêdule: cedulja, pismeni akt (za nepismene sve je nepoznanica, kojoj se mora ukazati pažnja)

čéle, gen. čêla: pčele

čélnjak, gen. čelnjâka: pčelinjak

čeljâde, gen. čeljádeta: lice, osoba, bez obzira na pol

čepúljica, gen. čepúljice: bubuljica, prištić, isto i oblik čivuljica, čibuljica

číjati, prez. číjam: odvajati lagane dijelove perja od badrljice pera

čípulja, gen. čípulje: vrsta niske trave oštre, tvrde, koja raste većinom na tresetištu i sl. zemljištu, teška za košnju, zahtjeva oštru kosu i za razliku od drugih trava kosi se poslije dizanja rose

čóek, gen. čóeka: čovjek, u značenju ličnosti

čójčić, gen. čojčîća: mali (rastom) čovjek

čôko, gen. čôke: veliki čovjek (hrabrošću, snagom ličnosti - augm.)

81

čepúšati, prez. čepúšam: skidati ovojnice sa klipa kukuruza, pež. prenosno za tuču ž. osoba u kojoj je osnovno potezanje za kosu

Ć

ćàća, gen. ćàće: otac, tata

ćâko, gen. ćâke: tatica

ćáknut, pridj.: malo pomjerene pameti

ćapalác: zgrab, oznaka radnje predatora u prirodi

ćápiti, prez. ćápim: zgrabiti

ćeno, gen. ćêne: pas

ćeníca, gen. ćeníce: psić

ćémer, gen. ćémera: nekada dio narodne nošnje (i svakodnevne), široki kožni pojas sa pregradama za čuvanje i nošenje raznih potrepština svakodnevne upotrebe (umjesto džepova) - novac, ognjilo i kao pojas za koji su se zaturale kubure, "kratke puške" i jatagane.

ćéti, prez. óću, (perf. ćío): htjeti

ćík, gen. ćíka: pikavac

ćíket, gen. ćíketa: patrona dinamita

ćóćka, gen. ćóćke: žitka, vlažna masa sjedinjena, blato, pež. jelo u kojem se ne razaznaju sastojci

ćíverica, gen. ćíverice: pež. glava

ćóknuti, prez. ćóknem: pež. nabrzinu popiti piće (rakiju)

ćópav, pridj.: hrom, šepav

ćôro, gen. ćôre: slabovid ili bez jednog oka

ćûbiti, prez. ćûbim: čučati

ćùbnuti, prez. ćùbnem: čučnuti

ćûća, gen. ćûće: rasvjetno tijelo na petrolej, flašica sa pamučnim fitiljom bez zaštitnog stakla, lućerda

ćûćoriti, prez. ćûćorim: nešto se tiho dogovarati, došaptavati

ćúd, gen. ćudi: narav

ćûlati, prez. ćûlam: odgurivati neki predmet (okrugli) loptu i sl.

82

ćûliti, prez. ćûlim: radnja izražavanja nezadovoljstva (konja) pri zaprezanju kom prili-kom spuštanjem ušiju u zadnji položaj izražavaju to nezadovoljstvo, prenosno pež. za ljudsku radnju izražavanje nezadovoljstva

ćúmez, gen. ćúmeza: mala, obično mračna i vlažna prostorija, nepodesna za stanovanje i da se u tu svrhu koristi

ćûpa, gen. ćûpe: pež. glava

ćúrlika, gen. ćúrlike: svirala pež.

ćurlíkati, prez. ćurlíkam: pež. svirati, duvati u sviralu

ćurlíkan, gen. ćurlíkana: pež. onaj koji duva u sviralu, neodgovoran, besposličar

ćúskija, gen. ćúskije: željezna alatka za rad u kamenolomu, pralica, pren. pež. glup neumješan (pliva k'o ćuskija)

ćûšiti (se), prez. ćûšim: isto što i ćuliti

D

dángubica, gen. dángubice: tamburica, jednostavne domaće izrade od javorovog ili lipovog drveta sa četiri žice, bez preciznog štima

dánuti, prez. dànem: odahnuti, odmoriti se (danuti dušom)

dàrati, prez. dàram: zabijati (kolac, ekser itd.)

dàrnuti, prez. dàrnem: dodirnuti ("nude da ovo njesi darno ko ni sveto ulje" - apsolutna zabrana, a kamoli upotreba)

dárovni, pridj.: onaj koji se poklanja (predmet, ali i oznaka za ugovor o darivanju - poklonu)

degénjati, prez. degénjam: pež. tući nekoga, mlatiti

déka, gen. déke: ćebe, ali u savremenom značenju, betonska ploča na kući

dékav, pridj.: gnjecav (hleb, tjesto, pecivo)

déknuti, prez. déknem: pež. udariti (nečim)

déla: hajde ("dela zarozgaj de ednu našu")

dérati, prez. dérem: skidati kožu, češće u pež. upotrebi - teško i naporno raditi

deráčina, gen. deráčine: težak i naporan rad

dêrle, gen. dêrleta: derište

dérnuti, prez. dérnem: isto što i deknuti

83

devérati, prez. devéram: raditi nešto (bez preciziranja), nositit se sa nekim problemom, bez bližih objašnjavanja

devétati, prez. devétam: tući nekoga, izraz vjerovatno iz vremena fizičkih kazni (propisanih - npr. devet po turu)

díčan, pridj.: izvaredan, ponosan

díčak, gen. dičâka: mladić, momak

dičâčić, gen. dičâčića: momčić

dičâčina, gen. dičâčine: augm. momčina

dîkonja, gen. dîkonje: vo čija je dlaka tamno - crvena, prošarana bijelim

díkulja, gen. díkulje: krava tamno - crvene dlake i prošarana bijelim

dîljka, gen. dîljke: određeni komad livade, košanice, koja je inače gruntovno suvlasništvo, ali je izvršena fizička dioba

díple, gen. dípala: svirala sa dvije cijevi na koje se proizvode dva zvuka, dvojnice

dípliti, prez. díplim: svirati u dvojnice, prenosno pež. vrijeme provedeno bez korisnih aktivnosti

dîvan, gen. divâna: razgovor, isto i oblik divana i divanenje

divâniti, prez. dívanim: govoriti

dívjačan, pridj.: divlji ili nedovoljno savladan ili vaspitan

díviji, pridj.: divlji

divjákinja, gen. divjákinje: divljaka, nekultivisana voćka (kruška i jabuka naročito)

divóta, gen. divóte: ljepota dostojna divljenja

djéti, prez. déđem: po određenom pravilu slagati sijeno ili slamu u stogove, plast ili voz (radi transporta)

djétinji, pridj.: dječiji

dô, gen. dóla (mn. dolovi): dolina

dôla, gen. dôle: udolica

doákati, prez. doákam: doskočiti (nekom)

dobatŕgati, prez. dobatŕgam: doći - dovući se uz veliki napor

dobaúljati, prez. dobaúljam: teško doći negdje ("na sve četiri")

84

dobrâno, pridj.: znatno, dosta ("dobrano je već pala noć kad sam stiga")

dóbrušan, pridj.: onaj koji je u suštini dobar, dobrica

dóčim: dok

dóćerati, prez. dóćeram: dotjerati

dóćeran, pridj.: dotjeran (dovežen, dognat), ali i uredno spremljen npr. za izlazak

dóderan, pridj.: istrošen upotrebom (odjeća, alatke i sl.)

dódirati, prez. dódirem: trošiti upotrebom

dódnoguz, gen. dódnoguza: muškarac velikog sjedala i kratkih nogu - pež.

dódrijeti, prez. dódirem: do kraja poderati ili istrošiti

dodŕžati, prez. dódržim: brinuti o nekom do kraja života za sve njegove fiziološke potrebe

dojákariti, prez. dojákarim: pež. uspjeti (pobjediti) u nadhrvavanju ili nekom drugom napornom nadmetanju

dojáriti, prez. dójarim: doći žurno, ubrzano, usplahireno, ali i u značenju u brzom tempu dovući nešto teško

dójesti (se), prez. dójedem: zasititi (se) nekom vrstom hrane

dóklati, prez. dókoljem: pež. u svađi, raspravi nadvladati verbalno

dôkonjak, gen. dôkonjaka: onaj koji je dokon, koji nema obaveza ili obaveze ne izvršava

dokûčiti, prez. dókučim: dohvatiti (neki predmet), ali prenosno i saznati neku tajnu

dómčati (se), prez. dómčam: dočepati (se) nečeg

dómetnuti, prez. dómećem: dodati onoliko koliko nedostaje do propisane mjere, cjene i sl.

domîriti, prez. dómirim: dovršiti započeti posao oko hranjenja i pojenja stoke (u štalskom uzgoju), ali i u značenju koje ima riječ dometnuti kod kupovine

domunđâvati (se), prez. domúnđavam: o nečem kriomice od drugih se dogovarati, došaptavati - pež.

dopérjati, prez. dopérjam: pež. kao i dajariti (da sve leti perje)

dopîriti, prez. dópirim: isto kao i dojariti, doperjati (kao da ga vjetar nosi)

doplázati, prez. doplázam: pež. prenos. dopuzati, doći kao da puzi (zbog zamora ili snishodljivo)

85

doprašínjati, prez. doprašínjam: prenosno pež. - isto kao i dopiriti (da se sve prašina za njim diže)

dósele (prilog): dosad

dóspjeti, prez. dóspijem: stići (nešto uraditi), često u značenju stići završiti poslove vezane za dnevni ritam u domaćinstvu (ishrana stoke, priprema ogrjeva za loženje noću - pripremiti konak - svršeni oblik)

dospjêvati, prez. dóspjevam: izvršavati radove vezane za dnevni ritam, nesvršeni oblik

dóta, gen. dóte: dio djevojačkog miraza u pokretnim stvarima (ruho, posteljina, vezeni i dr. ručni radovi i sl.)

dóteći, prez. dótičem (dotječem): prenosno biti ili imati nečeg dovoljno do određenog roka

dotûžiti, prez. dótužim: dojaditi

dovâtati, prez. dóvaćam: dohvatati, prenosno - mlatiti, tuči sa više udaraca, granom, motkom i sl.

dóvatiti, prez. dóvatim: dohvatiti, prenosno kao osnovno značenje udariti tući

dràga, gen. dràge: veća udolina, dolina, sa izraženim ivicama

drâgati, prez. drâgam: milovati

drám, pridj.: vrlo malo

drâmčiti, prez. drâmčim: iskati uporno, tražiti na malo - pež.

drangúlije, gen. drangúlija: sitnice

drâpati, prez. drâpam: pež. otkidati od nečega komade, češati se

dràžica, gen. dràžice: demin. mala udolinica

drâžiti, prez. drâžim: izazivati, provocirati (sa npr. režanjem)

dŕčan, pridj.: prkosan, drzak, ohol

drêljiti, prez. drêljim: pež. uporno, bez ustručavanja u nekog ili u nešto piljiti

drétva, gen. drétve: jako upreden kudeljni konac, namjenjem čvrstom šivenju kožnih i sl. materijala

drêždati, prez. drêždim: pež. dugotrajno uporno čekati ili bditi

dríncanje, gen. dríncanja: pež. spavanje - neumjereno

dríncati, prez. dríncam: spavati neumjereno

86

dríncov, gen. drincóva: neumjereni spavalica - pež.

drîskati, prez. drîskam: imati proliv, izbacivati izmet rijetkog sadržaja (često pež.) u prenosnom značenju

drîjem, gen. drîjema: dremež, pospanost

drîješiti, prez. drîješim: odvezivati

dřmiti, prez. dřmim: dugo stajati na jednom mjestu

dřndati (se), prez. dřndam: uz buku i kloparanje voziti se prevoznim sredstvom (obično zapregom, ali i u starom rasklimatanom mot. vozilu), ali i u značenju mašinskih uz veliku buku vlačiti, pripremati vunu da se može presti

drôb, gen. dróba: crijeva, utroba, probavni trakt

dróbiti, prez. dróbim: usitnjavati, mrviti, prenosno pež. govoriti nesuvislo, isprazno

drônjak, gen. drônjka: komad odjeće koji je pocjepan, mn. dronjci, gen. dronjaca

dřpati, prez. dřpam: nekog grubo hvatati rukom po tijelu (slično kao kod namjere goli-canja) iz toga lički običaj na prelu, dřpanje ili drpàčina, gdje momci poslije završenog čijanja perja, komušanja kukuruza i sl. uglavnom hvatajući djevojke za ruke (koje se brane) pokušavaju da ih nadvladaju i eventualno bradom ogrebu po licu - uz opštu ciku i vrisku i po pravilu u prisustvu i domaćina kuće i često djevojačke majke, gdje i djevojka ne zaostaje u snazi

dŕtina, gen. dŕtine: pež. star, ofucan, bijedan (čovjek)

drûga, gen. drûge: drugarica, prijateljica

drúkati, prez. drúkam: pumpati nožnom ili ručnom pumpom u nekom ritmu

držêći, pridj.: onaj koji dobro izgleda ili koji se dobro nosi sa svojim godinama

dúduk, gen. dúduka: svirala, pež. prenosno kaže se za onoga ko je ograničen, nepoznavaoc i sl.

dúga, gen. dúge: posebno obrađena daska od kojih se sastavljanjem u krug i poveziva-njem sa obručima prave kace ili burad, u prenosnom značenju pež. za nekoga ko nije sasvim pametan ili čije reakcije na to upućuju, kaže se - da mu nedostaju dvije duge

dúlji, pridj.: duži

dúrati, prez. dúram: trpiti, nadurâvati se - nadmetati se u istrajavanju, izdúrati - istrpiti

dúrišlag, gen. dúrišlaga: probojac

dúrk (prilog): skroz

dúrkauz, gen. dúrkauza: probojac

dûša, gen. dûše: lice, osoba, čovjek bez obzira na pol

87

dúševan, pridj.: dobar sa dušom, osjetljiv, osjećajan

dûšak, gen. dûška: dah (na dušak - u jednom dahu, naiskap)

dvíca: dvojka, dva

dvîzac, gen. dvîzca: ovan od dvije godine

dvízica, gen. dvízice: ovca od dvije godine

dvôjnice, gen. dvôjnica: drvene svirale sa dva provrta kojim se istodobno proizvode dva zvuka. Savremena upotreba kao dvojnicu označava zgradu sa dva ulaza i simetrično građena dva stana

dvônajst: dvanaest, česta upotreba i oblika dvonajstero (jaganjaca na pr.)

dvóriti, prez. dvórim: opsluživati nekoga (na pr. bolesnog ili nepokretnog)

Dž

džâpati (se), prez. džâpam: zgrabati se (verbalno), svađati se, prepirati (hronično)

dželádija, gen. dželádije: pihtija, želatin

džilítati (se), prez. džilítam: ritati se sa potiskivanjem (trajni oblik)

džilîtnuti (se), prez. džílitnem: ritnuti se (svršeni oblik)

Đ

đéđe (prilog): gdje - gdje, mjestimice, nasumice

đékad (prilog): povremeno, ponekad

đékoji (prilog): poneki

đéljati, prez. đéljam: odrezivati u tankim ljuskama (nožem, makljom i sl.) drveni komad prilikom obrade, ali i sleng za radnju rezanja u toku jela suvomesnatih artikala u tanke šnjite ili kriške

đíkan, gen. đíkana: pež. muška neodgovorna osoba kojoj je najveća vrijednost i briga sirova snaga i dobar apetit

đínđuve, gen. đínđuva: ukrasi za glavu i ruke (lančići, perle, minđuše i sl.)

đîpati, prez. đîpam: naglo skakati (kao opruga)

đípiti, prez. đípim: skočiti, naglo odskočiti (kao na opruge)

đógara, gen. đógare: pež. ž. osoba fizički jaka, ali bez suptilnosti i ž. senzibiliteta

đórati, prez. đóram: mijenjeti, trampiti nešto

88

đúbar, gen. đúbra: đubre, gnojivo, smeće

đúture (prilog): otprilike, na neviđeno, nemjereno, odoka

E

édan: jedan

édnak, pridj.: jednak

édva (prilog): jedva

élda, upitna uzrečica: - jel' da, isto i oblik elde

érav, pridj.: zrikav, razrok, oštećenog jednog oka

êriti, prez. êrim: kriviti, naêriti (se) - nakriviti se, náero - nakrivo ("šešir mu stoji nàero, ali se krov naêrio od težine snijega ili vjetra - iskrivio se, izgubio stabilnost i čvrstinu")

évala: hvala, isto i oblik evola

ést: jeste, isto i oblik este

F

fajtína, gen. fajtíne: vlaga, mamla u kući

fâjtati, prez. fâjtam: vlažiti, navlaživati (tkanine prije peglanja)

fâjta, gen. fâjte: pež. sorta, vrsta

fíler, gen. fílera: najmanja kovana moneta, prenosno, isto i cvonjak, cvancik, u značenju svako odsustvo nosvca

fíranjga, gen. fíranjge: zavjesa na prozorima ili vratima od djelimično providnih materijala

fŕktanje, gen. fŕktanja: specifično oglašavanje konja ili mačke bez glasnih žica, snažnim strujanjem vazduha

G

gâbor, gen. gâbora: sitna, ružna, neugledna osoba

gadáluk, gen. gadáluka: nepoštena radnja, nevaljalstvo, nečistoća, prljavština

gâdelj, gen. gâdelja: pež. gadan, ružan, pokvaren čovjek u istom zanačenju kao i varietet gadelina

gágrica, gen. gágrice: žižak, nametnik na sjemenkama žita, pasulja ili suvom mesu

89

gâj, gen. gâja: održavan i kultivisan šumski prostor (uz uzgojnu sječu i proredu), demin. gàjić

gájine, gen. gajina: prostor nastao krčenjem šume (gaja)

gáline, gen. galina: vrsta grmolikog drveta čije sitne koštičave bobice, zrele plavo crne su ukusna hrana i pticama i djeci

gómbati, prez. gómbam: pež. naporno radititi, s mukom

gànak, gen. gânjka: hodnik, prolaz

gánc (prefiks): sasvim, potpuno (ganc. nov - potpuno nov)

gándije, gen. gándija: jednostavne sandale sa unakrsnim poprečnim kaišima koji se kopčaju oko gležnja

gárgaše, gen. gárgaša: naprava za uređivanje - češljanje vune, ručna alatka, sastoji se od dvije drvene ploče vel. oko 30 x 30 cm na koje su pričvršćene po jedna tvrda koža sa nakucanim sitnim i povijenim ekserima

gâtre, gen. gâtra: rešetke (metalna)

gêgati, prez. gêgam: hramati, sporo hodati ljuljajući se u stranu

géler, gen. gélera: šrapnel, dio, parče svake eksplozivne naprave

gêrma, gen. gêrme: kvasac (hlebni)

givíkt, gen. givíkta: uteg propisane težine namjenjen decimalnim vagama

gíljtati, prez. gíljtam: pasovati, odgovarati (bojom, veličinom i sl.)

glávica, gen. glávice: veća uzvisina, brdo, ali i šuma kao radilište za sječu, izvlačenje ogrjevnog i tehničkog drveta

glávičar, gen. glávičara: onaj koji ide u glavicu radi sječe, izvlačenja i dovoženja drvne mase

glîb, gen. glîba: jače duboko blato

glót, gen. glóta: vrsta tkanja, tkanina, obično crna za zaslone, pregače, kecelje

glótan, pridj.: ravan (kod tkanja), prazan, postan (pasulj), oštro, nehranjivo sijeno (ševar, broć, čipulja)

gnjât, gen. gnjâta: bedro, bedrena kost, ali i dio pršuta

gnjîl, pridj.: truo

gnjîlež, gen. gnjîleži: trulež

gnjíti, prez. gnjíjem: truliti

90

góbav, pridj.: grbav, povijen, iskrivljen

góbelja, gen. góbelje: dio oboda točka drvenih kola, zakrivljeno, rezanjem obrađeno drvo, koje sa paocima povezano sa centralnim dijelom - trupinom, čine točak

gôjan, pridj.: punačak, debeo

gójzerice, gen. gójzerica: duboke cipele, čvrste za alpinizam

gologúzan, gen. gologuzâna: pež. siromah, slabo odjeven, isto i gológuz

gônati, prez. gônam: tjerati bez prekida do iscrpljenosti ("gona ga k'o vrag mater svoju")

góniti, prez. gónim: tjerati (stoku), prevoziti, dopremati ( na prevoznom sredstvu), dog-nati - svršeni oblik dotjerati, dopremiti, sàgnati - skupiti, tjerajući u određeni prostor (stoku), dopremajući ili dovozeći, također na određeni privremeni ili stalni prostor (sijeno ili drva)

grá, gen. grâ: pasulj, grah

grába, gen. grábe: jarak, jendek

gŕđan, pridj.: masivan, ružan

gràorast, pridj.: siv, šaren - crnobjel (koji sa udaljenosti zbog stapanja boja izgleda siv)

grêba, gen. grêbe: kožasti dio uz dno posude hrane koja nastaje dužim kuvanjem (pe-čenjem) palente - polivena slatkim ili kiselim mljekom omekša i bude vrlo ukusan ko-žasti dio, ali se mora odvajati grebanjem ("k'o grebâja, taj perâja - ko hoće da grebe, taj pere sudove, cijena uživanja za jednog od djece")

grébeni, gen. grébena: ručna alatka iz jednog komada za češljanje kudelje i dobivanje dugih vlakana (vlasa), radi upredanja u čvrst konop (dretvu) na drvenoj ploči učvršćeni duži kovani zupci, preko kojih povlačenjem konopljine kudelje ostaju kraća i zamršena vlakna, isto i oblik greblo

gréžbati, prez. gréžbam: gužvati (odjevni predmet)

grîč, gen. grîča: manji vrh brda, obično kamenit

grísti (se), prez. grízem: sikirati se, jesti se

gřk, pridj.: gorak

gŕknuti, prez. gŕknem: gorčiti

grônja, gen. grônje: skup, skupina (na pr. lješnika na grani od 2 do 6 kom na jednoj peteljci)

grôta, gen. grôte: grijeh, grjehota, često u proširenom značenju sažaljivo ("grôto moja - siromaško moj, grôta mi ga je - žao mi ga je")

91

gróziti (se), prez. grózim: prijetiti, rijeđi oblik groziti se u značenju doživljavanja emocije strašno, zgražavanja

gřša, gen. gřše: grlo, grkljan, vrat

grúmen, gen. grúmena: grudva (zemlje, blata, sira i dr. materijala osim snijega za koji je grudva jedini oblik)

grúnt, gen. grúnta: zemljišni posjed, imanje

grúšalina, gen. grúšaline: provara, proizvod kuvanja mlijeka (oblik sira) od skoro oteljenih krava

gújana, gen. gújane: glista

guménjak, gen. gumenjâka: (novija riječ) zaprežna kola koja umjesto klasičnih drvenih točkova imaju točkove slične motornim vozilima

gúmiđonke, gen. gúmiđonki: cipele (plitke) sa gumenih đonom (za razliku od ratnih) drvenih

gúšća, gen. gúšće: gustiš, gusto drvenasto rastinje

gûvno, gen. gûvna: prostor na kojem se vrše žito

gûžva, gen. gûžve: omča opletena od usukanih mladica breza ili lijeske, ali i od dugih vlati trave ili žitarica

gvínt, gen. gvínta: navoj ili narez na vijku ili matici

gvózdac, gen. gvozdáca: metalna kopča na kaišu

I

ibríšim, gen. ibríšima: kalem (konca)

íčiji, pridj.: bilo čiji

ígda (prilog): ikada, u upotrebi i oblik - iked

íkav, pridj.: bilo koji, ikakav

iscípariti, prez. iscíparim: naglo izrasti, razviti se (djete)

isiđâvati (se), prez. isíđavam: sjediti dugo bez potrebe i na taj način ometati domaćina pež.

ísiliti (se), prez. ísilim: postati silno, naglo porasti (usjev)

iskaíšati, prez. iskaíšam: isjeći na uske trake (kaiše), prenosno - nekog istući (kaišem), isto i oblik iskáišiti.

izáprati, prez. izápirem: ispirati (veš, posuđe)

92

ízim: osim

izûmiti (se), prez. izúmim: postati nerazuman ("jesi li se ti izumio ili ti je vrana mozak popila")

J

jádac, gen. jàdca: dio kokošijeg skeleta, kost u obliku slova V, koja se lomi navlačenjem i "gata" se čija će se želja ispuniti, prenosno značenje za neispunjene planove i obećanja

jágljika, gen. jágljike: jaglac, jagorčevina

jágma, gen. jágme: velika potražnja, otimačina za nečim

jáka, gen. jáke: vrat, vratina

jákariti (se), prez. jákarim: prenosno navlačiti se kao u hrvanju

jápija, gen. jápije: drvena građa obrađena ili ne za pravljenje kuće (krovne i dr. konstrukcije)

jápnelica, gen. jápnelice: u domaćoj radinosti peć za proizvodnju jâpna, ali i posuda za gašenje jâpna

jâpno, gen. jâpna: vapno, kreč

jàra, gen. jàre: vrelina (od vatre)

járiti, prez. járim: proces dolaženja na svijet jareta

jâriti, prez. jârim: dobro ložiti oganj, vatru

jàuzina, gen. jàuzine: obrok poslije dnevnog odmora prije večere, kod naročito teških poslova, isto i oblik jàužina

jâža, gen. jâže: vještački usmjeren prirodni vodotok prema vodenici na pr. zajâziti - usmjeriti vodotok u drugom pravcu ili ga zaustaviti pravljenjem prepreka (bentova) - odjâziti - otvoriti jažu, ali prenosno previše nešto otvoriti (vrata, usta i sl.)

jéina, gen. jéine: ćuk, sova

jênjati, prez. jénjam: prestati, nestati (kiša, bol, vjetar)

jenjâvati, prez. jénjavam: nesvršeni oblik, prestajati, nestajati

jêr: zašto, i oblik jêre u istom značenju

jêrto: zato

jópe: opet

jóšik, gen. jošîka: veći prostor obrastao stablima johe (jošića)

93

jútropad, gen. jútropada: pež. izmet

jûva, gen. jûve: supa, čorba

K

kàblica, gen. kàblice: drvena posuda sačinjena od obrađenih daščica složenih u krug sa dnom isto od daščica, zapremine od oko 10 do 50 l. za držanje i nošenje tečnosti i rasutih roba (vode, žita i sl.)

kàjgana, gen. kàjgane: jelo od prženih mješanih jaja

kálača, gen. kálače: posuda kojom se iz bunara zahvata i vadi voda po pravilu metalna, u nekim krajevima isto značenje i rječ "sić"

kálati, prez. kâlam: kalačom vaditi vodu ili tečnost (iz bunara, poplavljenog podruma, bare, kace), iskálati - iscrpsti, nakálati - nahvatati dovoljno

kaláštura, gen. kalášture: pež. ž. osoba neuredna, nikakva domaćica, sumnjivog morala

kančélo, gen. kančéla: smotak pređe promjera 1 metar, koja se mota na rašak

kándžija, gen. kándžije: bič od uske trake kože

kandžílište, gen. kandžílišta: držač - nosač kandžije, isto i oblik kandžíluk

kánica, gen. kánice: tkani pojas širok oko 10 cm od vunene pređe, dio narodne nošnje

kâniti, prez. kânim: namjeravati

kántriga, gen. kántrige: stolica sa naslonom

kápac, pridj.: sposoban, u stanju da nešto uradi

kápula, gen. kápule: crni luk

kápulica, gen. kápulice: sitan crni luk, arpadžik ili posebna vrsta luka

kârta, gen. kârte: dopisnica

kàsele, gen. kàsela: veliko drveno korito od dasaka za šurenje svinja ili solenje mesa, ali i za mješanje maltera

kàšnje (prilog): kasnije

kàrige, gen. káriga: pribor za sputavanje kretanja konja na ispaši, drvene ili metalne, zakopčavanjem oko jedne ili obe prednje noge u kombinaciji ili ne sa lancem ili štrikom, oko zgloba iznad kopita

kêba, gen. kêbe: vrsta jednostavnog sklopivog nožića kojem je sječivo od nekv. čelika ili običnog željeza relativno šire (bekut), a drška od raspilane drvene oblice, isto značenje i šklôca i kújica

94

kébra, gen. kébre: insekt - hrušt, gundelj

kênjati, prez. kênjam: pež. vršiti veliku nuždu, prenosno za nečiji govor koji je bez smisla ili neiskren

késeriti (se), prez. késerim: pež. smijati se

kérapiti, prez. kérapim: tući, mlatiti - više kao pež

kéten, gen. kétena: lan

kéva, gen. kéve: četka

kévati, prez. kévam: četkati, prenosno - tući, mlatiti

kîće, gen. kîća: ukras (kićeni biljac) prekrivka ili ukras kreveta

kíćanka, gen. kíćanke: dio trad. ličke kape duže rese od crnog konca

kídati, prez. kídam: vaditi iz staje đubrivo, praktično čupanjem - kidanjem manjih komada, želj. vilama (pošto se više mjeseci slagalo i nabijalo uz dodavanje prostirke - stelje), isti izraz funkcionalno i za čišćenje snijega pri pravljenju prolaza (prtine)

kífeliti, prez. kífelim: uvredljivo - gubiti se, napustiti neki prostor ("kifeli - kad ti velim" - gubi se)

kíjača, gen. kíjače: kratka deblja drvena oblica kao oružje, željezom okovana - usavršeno oružje - buzdovan

kíke, gen. kîka: pletenice kose

kíkice, gen. kíkica: pleteničice

kíklja, gen. kíklje: suknja

kindísati, prez. kíndišem: riskirati, odvažiti se

kindíšljiv, pridj.: hrabar, uporan

kînjiti, prez. kînjim: maltretirati, mučiti, patiti ("Ka'š mi nasaditi onu sikiru. S' ovom se kinjim. Em je teška, em je tupa")

kiríjati, prez. kiríjam: transportovati robu zapregom (prije uvođenja savremenih transp. sredstava)

kiríjaš, gen. kirijâša: osoba, lice koje se bavi kirijanjem

kíšić, gen. kíšića: mali kotur, kalem (za konac i sl.)

kíštra, gen. kíštre: sanduk po pravilu drveni, raznih namjena, obično na zaprežnim kolima radi prevoza rasutih tereta (pjesak, krompir i sl.)

kítina, gen. kítine: grana bjelogorice ili crnogorice povijena pod većim naslagama snijega (često skrovište životinjama u šumi)

95

kláda, gen. kláde: veći komad drveta, oblice ili cjepanog trupca

klâpac, gen. klâpca: pež. momak (maloljetnik)

klápčić, gen. klápčića: pež. dičačić, momčić

klapúzan, gen. klapúzan: pež. stariji maloljetnik . momčina (augm.)

kláfrati, prez. kláfram: pež. razgovorati bez korisnog sadržaja

klátar, gen. klátra: pomoćni željezni ili drveni okvir - šablon za praktično određivanje i mjerenje drveta u cjepanicama, dimnzije oko 1 m2

klátriti, prez. klátrim: slagati drva (cjepanice) ili u klatar ili u prostor određene veličine

klêpac, gen. klêpca: vrsta želj. čekića obostrano sužen, podešen za precizno otkivanje "klepanje" kosa za košnju trave što se izvodi ravnomjernim udaranjem po ivici oštrice na malom naokovnju "babici" koja je za tu priliku pobijena u zemlju

klêpci, gen. klêpaca: zajednički naziv za klepac i babicu

klépati, prez. klépćem: otkivati (kosu)

klépka, gen. klépke: limeno, plehano zvono bez jačeg zvuka, koje se stavlja na stoku radi praćenja i lociranja na manjoj udaljenosti

klibêriti (se), prez. klíberim: pež. smijati se (bez odgovarajućeg povoda ili zlurado)

klîčak, gen. klîčka: jezičak, klin, dio "kloce" ili karige

klípa, gen. klípe: manji kratki komad drveta, ali i drveni privjesak kojim se sputava kre-tanje ovce ili govečeta koje je nemirnije na ispaši

klípica, gen. klípice: demin. od klipe

klípsati, prez. klípsam: pež. hodati dugo i mučno bez volje, isto i oblik klápsati

klîs, gen. klîsa: obostrano zašiljena kratka drvena oblica, dio pribora (uz palicu) istoime-ne dječije pastirske igre, u kojoj se palicom udara po klisu (suženom djelu) i pošto odskoči udara se i pokušava odbaciti što dalje, a saigrač pokušava uhvatiti i dobaciti rukom što bliže pobodenoj palici

klîsnuti, prez. klîsnem: prenosno brzo pobjeći (kao klis)

klóbuk, gen. klóbuka: mjehur (vode, vazduha i sl.)

klóce, gen. klôca: drvene ili željezne "lisice" - karige

kljûč, gen. kljûča: mlaz tečnosti ili kretanje vode u posudi u momentu vrenja

kljûč, gen. kljûča: ručna alatka za (čupanje) izvlačenje sijena ili slame iz stoga koja na vrhu ima kuku, drvena ili željezna - sjenski

96

kljûse, gen. kljûsa: zamka, klopka za zvjeri, ali i naziv za konjče koje je u takvom stanju da može poslužiti kao mamac - strvina za kljuse

kobánica, gen. kobánice: palerina, gornji lakši kaput za zaštitu od kiše ili vjetra, kabanica

kóčak, gen. kočâka: svinjac, obor za svinje

kóčet, gen. kóčeti: oštra životinjska dlaka, svinjska

kôla, gen. kôle: stolarsko ljepilo, tutkalo

kolíce, gen. kolíca: točkić, okrugla željezna manja ploča, ali i prstenasti djelovi grejne ploče šporeta na čvr. goriva

kôlnica, gen. kôlnice: nadstrešnica ili šupa namjenjena za ostavljanje i sklanjanje od kiše i snijega zaprež. kola

kolíkačka, pridj.: koliko velika

kólomast, gen. kolomasti: gušća, jako viskozna mast za podmazivanje osovina (drvenih i željeznih) zaprež. kola

kôlje, gen. kôlja: kolci, stubavi, ali i alatka u vidu dužih motki, obično jelovih za prenošenje naviljaka sijena ili slame na rukama (u paru)

kólijer, gen. kolijera: kragna košulje ili kaputa

komadêsnica, gen. komadêsnice: komadina, veliki komad neuobičajene, nestandardne veličine (hleba, slanine i sl.)

komárice, gen. komàrica: komarci (ž. roda - očito dokaz o saznanju u narodu da ujedaju samo ženke "izujedaše me komarice")

kómendija, gen. kómendije: šala, ali isto i oblik komedija

komendíjati, prez. komendíjam: šaliti se, isto i oblik komedijati

komínjača, gen. komínjače: duga motka kojom se otvarao poklopac (badža) pri vrhu krova radi oslobađanja dima iz prostorije sa otvorenim ognjištem

kómocija, gen. kómcije: komotnost, veliki prostor

kónoba, gen. kónobe: prostorija za ostavu i čuvanje hrane i pića po pravilu ukopana u zemlju, ispod nivoa stambenih zgarada

kóntati, prez. kóntam: razmišljati, preračunavati

kónšija, gen. kónšije: komšija, susjed

kómune, gen. kómuna: mahune, boranija

komúnjati, prez. komúnjam: lomljenjem ili na drugi način vaditi zrnevlje iz mahuna. Isti izraz i za skidanje zrnevlja sa šepurike, ćutke - kukuruza, kruniti

97

konjózobica, gen. konjózobice: zobnica, obično izrađena od gusto i tvrdo satkane vunene pređe

kóperta, gen. kóperte: ukrasni prekrivač za krevet domaće ili industrijske izrade

kópititi (se), prez. kópitim: pež. naglo se razmnožavati (korov i sl. koje je inače nekorisno)

kôrda, gen. kôrde: fitilj, štapin za potpaljivanje eksploziva

kopûniti (se) prez. kópunim: buniti se, protestvovati (bez učinka)

koríčaš, gen. koričâša: oblik i vrsta sklopivog noža, kao univerzalne seoske i pastirske alatke, kojem je sječivo kovanjem ukrašeno ornamentima, a drška od kuvanjem ispravljenog ovnovskog roga - specifičan za prostore Like

kósac, gen. kósca: lice koje kosi

kósica, gen. kósice: oblik skupljenog sijena, vilanjem i grabljenjem. Iz otkosa trava se skuplja u duže uske gomile u kojima se još pretresanjem suši, a potom sadjeva u naviljke ili direktno na zaprežna kola tovari

kósište, gen. kósišta: držalja kose

kóstrijet, gen. kóstrijeti: vrlo oštra i duga dlaka (iz hrpta kod divlje svinje) ili netkana tkanina od dlake iz konjskih repova za krojačke potrebe pri izradi prednjih dijelov kaputa

košánica, gen. košánice: površina zemljišta na kojoj se uzgajaju livadske trave ili samonikle koja se kosi

kóšta, gen. kóšte: stan i hrana (pansion) "lugar je na košti kod Mare Mitrusove"

kóš, gen. kóša: pribor za prenošenje kabaste stočne hrane ili prostirke od mjesta skla-dištenja do mjesta ishrane, izrađivan u dva oblika: jedan upletanjem tanjih ljeskovih prutova sa ravnim dnom, koji može stajati uspravno i drugi od cjepanih ljeskovih pru-tova presjeka oko 2 do 3 cm, savijenih i usađenih u obod također od savijene i ukru-ćene ljeskove oblice obruča promjera oko 1 m

košúnel, gen. košúnela: jastuk

kušúnelica, gen. košúnelice: jastučnica

kovânica, gen. kovânice: ručno iskovana kosa (alatka)

kôzaljka, gen. kôzaljke: dječija igra sa zrnima pasulja i kukuruza po šemi od tri pravougaonika povezanih po sredini poprečnim linijama

kôzati (se), prez. kôzam: igrati se u igri kozaljke, prenosno nadmudrivati se u nečem, nadmetati se

kózbaša, gen. kózbaše: onaj koji se najboljom košnjom za tu sezonu kosidbe, izbori da predvodi kosce na mobama ili zajedničkoj košnji

98

kóžun, gen. kožûna: odjevni predmet izrađen od ovčije kože sa vunom, u vidu kaputa bez rukava

krâjcati, prez. krâjcam: mehanički dodirnuti se ili udariti vrlo malo bez većeg oštećenja

kràlječa, gen. kràlječe: muzlica, posuda u kojoj se muze mlijeko

krâtiti, prez. krâtim: uskraćivati, braniti ("ko mu krati - nek ide")

krâviti (se), prez. krâvim: topljenjem prelaziti iz krutog u tečno stanje (led, mast, snijeg, vosak), prenosno promjena raspoloženja nabolje ili popuštanja ukrućenih kretnji zbog hladnoće po utopljavanju. Svršeni oblik - otkrâviti se

kŕčevina, gen. kŕčevine: oranica ili livada nastala krčenjem šume ili grmova neproduktivnog rastinja

krêja, gen. krêje: ptica sojka, šojka, isto i oblik kreštalica

kreméntati, prez. kreméntam: psovati, izražavati nezadovoljstvo

krépati, prez. krépam: pež. uginuti, umrijeti; nesvršeni oblik krepîvati prez. krépivam, uginjavati, umirati, isto i oblik krepâvati

krepûcnuti, prez. krépucnem: šaljivo i pež. od krepati

krésati, prez. kréšem: radnja odsjecanja bočnih grana na stablo, kremenom tući radi izazivanja iskre, prenosno verbalno "tući" nekog rječima, psovati. Svršeni oblik skresati

krézav, pridj.: oštećenog zubala

krîčati, prez. krîčim: posebno skrenuti pažnju na nešto, naglasiti važnost nečeg, savjetovati. Svršeni oblik - prikrîčati

kríomice (prilog): krišom

krívalj, gen. krívalja: ćopav, šepav, isto i oblik krivâja

krîviti (se), prez. krîvim: plakati na glas ili iz sveg glasa

krîžati, prez. krîžam: sjeći na kriške ili unakrst ("nakrižaj de pôla")

kŕkače (prilog): na plećima, na ramenima (nositi nekog)

kŕlja, gen. kŕlje: polomljeni ili istrošeni ostaci zuba

kŕmast, pridj.: neugodan, prgav - pež.

króšnja, gen. króšnje: korpa pletena od mladica rakite (bez skidanja kore)

kŕpare, gen. kŕpara: ponjava satkana u domaćoj radinosti gdje je potka sačinjena od isječenih u duge, uske trake rabljenih krpa

99

kŕpatiti (se), prez. kŕpatim: lomiti se nepravilno, neočekivano "u krpama", pa se ne mogu isjeći pravilni oblici (kolač i sl.)

kŕpiguz, gen. kŕpiguza: šaljiv - pež. naziv za čičak ili klas trave pirike koja se kukicama kači za garderobu

kŕplje, gen. kŕpalja: pomoćno sredstvo - pribor, koji se stavlja na cipele radi lakšeg ho-danja (bez propadanja) po dubokom snijegu, izrađene od savijenog ljeskovog pruta i povezan kanapima ili kaiševima

kŕtač, gen. kŕtači: meso bez masnoće i kostiju

kŕtina, gen. kŕtine: kupa zemlje koju je roveći izbacila na površinu krtica - krtičnjak

krûpa, gen. krupe: grad, tuča

krúv, gen. krúva: kruh, hleb, ali isto i oblik krú

kûcaljka, gen. kûcaljke: skup pasa u slobodnom parenju ženke psa ili vuka

kûcanje, gen. kûcanja: slobodno parenje psa ili vuka

kúćica, gen. kúćice: rupa za sadnju povrća ili iz koje je izrasla biljka ili skup biljaka povrća ("ovo kumpira sam izvadila iz dvije kućice", "krava je naletila i iščupala dvije kućice gra")

kućíćati, prez. kućíćam: kolcem praviti rupe u zemlji u odgovarajućem razmaku radi sadnje povrća ili sjemena povrća, isto i oblik kolčati

kúćište, gen. kúćišta: prostor oko stambene zgrade ili dio zemljišta gdje je nekad bila stambena zgrada ili kuća, mn. kućîšta

kúđelja, gen. kúđelje: oblik pakovanja biljnih vlakana (konoplje) ili vune radi lakšeg ručnog predenja koji se vezuje na preslicu

kúđeljica, gen. kúđeljice: demin. od kuđelja, mala kuđelja

kúglov, gen. kuglóva: kuglof, vrsta jednostavnog kolača obično umješana sa malo mlijeka i nešto zrna suvog grožđa (grožđica, cveba ili cibiba)

kûkalj, gen. kûklja: čvor na kanapu koji se može lako odriješiti, za razliku od čvora "mrtvouzice" koji se ne može lako odrešiti

kúljava, pridj.: trudna, velikom stomaka, trudnica

kúkavac, gen. kúkavca: prenosno - siromašak, jadnik

kukâvelj, gen. kukâvelja: pež. prenosno - isto jadnik, siromašak

kúkavan, pridj.: jadan, žalostan

kúmpjer, gen. kumpjêra: krompir

kúmst, gen. kúmsta: vještina, majstorluk

100

kúpioc, gen. kúpioca: onaj koji kupi, sakuplja sjeno ili slamu

kúpovni, pridj.: onaj koji nije domaće već zanatske ili industrijske izrade (varoški)

kúraž, gen. kúraži: hrabrost, petlja

kúruz, gen. kúruza: kukuruz

kurûza, gen. kurûze: pogača od kukuruznog brašna ili palenta

kúruzni, pridj.: kukuruzni

kúsija, gen. kúsije: kus pas, bez repa, pas skitnica

kúšati, prez. kúšam: probati (jelo ili piće), ali i okušati sreću. U nečem se probati - okušati se

kûtriti, prez. kûtrim: pež. gledati ispod oka, iz prikrajka, biti nezadovoljan, ali to javno ne ispoljavati, ne mješati se, čekati ishod već postojećeg sukoba

kúver, gen. kúvera: kofef

kúverta, gen. kúverte: koferta, koverat

kvâr, gen. kvâra: šteta

kvârta, gen. kvârte: stara zapreminska mjera za rasute robe (žito, krompir i sl.) oko 40 l

kvítati, prez. kvítam: obračunavati, izravnavati račune, svršeni oblik - iskvitati.

L

lábrnja, gen. lábrnje: konjske usne, pež. usne, usta, gubica

labŕndati, prez. labŕndam: pež. govoriti nešto bez vrijednosti isto i oblik labŕnjati

láče, gen. lâča: pantalone, hlače

làgir, gen. lagîra: vagir, dio zaprež. kola preko koga se prenosi vučna snaga na kola

lájati, prez. lájem: prenosno pež. neistinito nešto protiv nekog govoriti, nekog ogovarati, olajavati

lâjsati, prez. lâjsam: beskorisno hodati pež.

lákomica, gen. lákomice: četvrtasti otvor na tavanici ili na podu (podnicama) radi prolaza u te djelove kuće, isti naziv i za poklopce od drv. dasaka kojima se isti zatvaraju

landárati, prez. landáram: proizvoditi buku nepravilnog ritma raznim predmetima (komad neukrućenog lima, vjetar u naletima podiže i spušta i udara njime o krovnu konstrukciju i sl.)

101

lândra, gen. lândre: veći komad nečeg (kože, slanine, mesa)

ládriti (se) prez. lándram (se): pež. češati se grubo

lânuti, prez. lânem: pež. ukrasti nešto

lànuti, prez. lánem: prenosno pež. reći nešto što ne treba, uvredljivo ili izdati nekog ili nešto

lápac, gen. lápca: jezik. na obući

lapŕndalo, gen. lapŕndala: pež. onaj koji laprnda

lapŕndati, prez. lapŕndam: pež. rječi ili govor na koji ne treba obraćati pažnju

laspírica, gen. laspírice: tanak ostatak sapuna, ili tanak odrezak (na primer slanine)

lástavica, gen. lástavice: (građ.) čeoni dio krova, zabod

làterna, gen. làterne: petrolejska lampa podesna za nošenje po kiši i vjetru

látiti (se), prez. látim (se): prihvatiti se (nekog posla, jela, zadatka i sl.), isto i prez. u obliku lâćam (se)

lázar, pridj.: pež. sakat, zbog načina na koji se kreće ili nešto radi ("plàza se k'o da je lázar")

létiti, prez. létim: prenosno, hitati, brzo orčati ili otići ("létim iz ovih stopa")

láštar, pridj.: hitar, lakonog, gibak

líkav, pridj.: teško lomljiv, žilav, jako savitljiv (za predmete)

lísina, gen. lísine: padina koja nije obrasla drvenim rastinjem

lîšnjak, gen. lîšnjaka: složene u kupu-stog, grane bjelogoričnog drveća sječenog u punoj vegetaciji, čije osušeno lišće je dodatna ishrana zimi za sitnu stoku (koze i ovce)

lîznuti, prez. lîznem: prenosno, nestati, propasti ("lizno ga vrag")

lôga, gen. lôge: ležaj, baza, skrovito mjesto za odmor (koja dokazuje da se tu odmarala na primer divljač), prenosno i ljudsko noćište

lókati, prez. lóčem: zahvatati tečnost (jezikom uz prigodan zvuk), prenosno pež. neumjereno piti alk. piće

lôtre, gen. lôtra: ljestve. ali i pomoćno proširenje u obliku ljestvi na zaprežnim kolima radi mogućnosti prihvata veće količine lakih tereta

lubúrdati, prez. lubúrdam: govoriti kao iz bačve dubokim glasom uz rezonanciju tako da se rječi teško razumiju

102

lúćerda, gen. lúćerde: petrol. svetiljka koja se sastoji od uske limene ili staklene posude i fitilja, isto značenje i oblik "lûca"

lûčiti, gen. lûčim: odvajati, razdvajati, svrš. oblik odlûčiti

lûg, gen. lûga: pepeo, ali i u značenju livade okružene šumom

lúgar, gen. lugâra: šumar

lúgasto, pridj.: siv

lúknja, gen. lúknje: rupa manjeg promjera, na objektima, predmetima ili posuđu

lúkšija, gen. lúkšije: ceđ, otopina luga, pepela vrelom vodom, služi kao sredstvo za pranje veša i posteljine

lukšíjanje, gen. lukšíjanja: proces pranja uz primenu lukšije koji se odvija u drvenoj kaci (škápu) u koju se stavlja veš koji treba prati i prekriva gustom tkaninom na koju se sipa pepeo i polijeva vrelom vodom, a potom na čep kod dna ispušta vrela lukšija i nekoliko puta preliva, a potom veš ispira u tekućoj vodi, često uz upotrebu "pratljače"

lukšíjati, prez. lukšíjam: prati veš ili posteljinu na opisan način

lúmbera, gen. lúmbere: kišobran

lúpatak, gen. lúpatka: okorak, podužno ispilana daska sa ruba oblice

LJ

ljégalo, gen. ljégala: mjesto za noćni odmor živine, prenosno svako mjesto gdje se neko odmara ili spava

ljésa, gen. ljése: od pruća opletena ravna površina kojom se zatvara neki prolaz ili služi kao podloga na kojoj se uz promaju ili dim suše plodovi ili sl.

ljésica, gen. ljésice: deminutiv od ljesa, ali i naziv za metalnu rešetku na kojoj gori vatra u šporetu

ljîljak, gen. ljîljka: masa upresovanog u stogu ili sl. sjena ili slame koja se vilama lako odvaja od ostalog djela

ljósnuti, prez. ljósnem: pasti ploštimice, bez kontrole; búbnuti

ljúda, gen. ljúde: čovjek velikog karaktera, ali i fizičke krupnoće; isto značenje i ljúdina

ljudéskara, gen. ljudéskare: čovjek izrazite krupnoće i snage; isto i oblik ljudéskarina

ljudíkati, prez. ljudíkam: družiti se uz muške razgovore

ljûlja, gen. ljûlje: ljuljaška

ljúpine, gen. ljúpina: ljuske krompira ili prazne mahune mahunarki (poslije vađenja zrnevlja)

103

ljúštika, gen. ljúštike: skinute ovojnice klipa kukuruza

ljútika, gen. ljútike: vrsta crnog luka koja se koristi pretežno u zelenom stanju, a lukovice rastu u skupini od više komada

M

mâći, pridj.: mali

máća, gen. máće: oštećenje (obično u drvetu u toku rasta ili trulenjem)

màći, prez. mičem: maknuti

máćav, pridj.: oštećen, sa greškom (kvalitet tesane ili pilane drvne prerađevine ili trupca)

máćija, gen. máćije: maćeha

maćûkan, pridj.: mali, malecki, isto i oblik máćukni

mâm: čak ("mâm na vr Velebita")

màja, gen. màje: džemper

màjkača, gen. màjkače: šalj. pež. mlada jaka žena ili djevojka

málić, gen. málića: stara zapr. mjera za rasutu robu, oko 5 litara

mâlj, gen. mâlja: drvena alatka pomoćna kod razbijanja klâda klinovima ili sjekirama ili za nabijanje kolaca, bát

màljić, gen. màljića: deminutiv od malj

mándalo, gen. mándala: zapirač, drvena preteča ključa; zatvoriti mandalom, zamandaliti (vrata)

mánjkati, prez. mánjkam: nedostajati, oslabiti

màrisati, prez. màrišem: mlatiti, tući nekog

marôdan, pridj.: ne baš zdrav ili raspoložen

mârva, gen. mârve: stoka

masírača, gen. masírače: bundeva; isto i oblik mísírača

máslačiti, prez. máslaćim: nekoga tući, mlatiti

màslo, gen. màsla: masnoća nastala topljenjem pútra ili maslaca

máša, gen. máše: óžeg, žàrač; isto i oblik mašica

104

mášina, gen. mášine: mahovina

maštélo, gen. maštéla: drvena kaca (škap) zapremine od 50 do 100 litara, namenjena za pranje, lukšijanjem, veša

màtrak, gen. màtraka: oplavak, kolac, drvena motka (u funkciji tuče)

máuške (prilog): zamahom (šamar, pljeska)

màvez, gen. màveza: konac u boji za vezenje

mêč, gen. mêča: pun džak (obično žitarica ili brašna)

méčić, gen. méčića: deminutiv od meč, obično vel. do 30 kg

mêčiti, prez. mêčim: namamljivati (ostavljanem hrane i sl.)

mékač, gen. mékači: djelovi tjela bez kostiju

mêća, gen. mêće: pripremlj. kašasti obrok za ishranu živine ili svinja (kuh. otpaci, kuhani krompir, šureni čičak ili trina iz sjena prema raspoloživosti i dostupnosti)

méđed, gen. méđeda: medvjed, prenosno krupan, snažan, ne baš hitar čovjek; isto značenje i méđedina

mêljta, gen. mêljte: pjesak nastao izmrzavanjem krečnjaka ili naplavinama u bržim potocima

mekóta, gen. mekóte: livadske trave koje rastu na nekad obrađivanom zemljištu, kvalitetnijeg sastava (dunjica, divlja djetelina i sl.)

mêljati, prez. mêljam: gaziti mladu travu ili stabljike žita

mêrlin, gen. mêrlina: mrkva, šangarepa

mêsti, prez- mêtem: bućkanjem u stapu, stapaicom, razdvajati mliječnu mast od ostalih djelova skorupa - kajmaka i mlijeka (praviti puter)

mésti, prez. métem: čistiti metlom

méter, gen. métera: metar (mjera)

mêzgra, gen. mêzgre: centralni mekani sadržaj stabljike drvenastih biljaka (zove i sl.) ali i oslobođeni od tvrde ovojnice plod koštuničavog voća

mîtav, gen. mîtavi: ono čime se nečija naklonost dobiva ili potvrđuje; isto funkcionalno značenje milošta

míjur, gen. míjura: mjehur

mîlkiti, prez. mîlkim: milovati

mîšijak, gen. mîšijaka: mišiji izmet

105

míti (se), gen. míjem (se): prati se (kosu i gornji dio tjela)

mješâja, gen. mješâje: pribor za mješanje hrane za vrijeme kuhanja izrađena od lipovog ili ljeskovog drveta

mlácati, prez. mlácam: tući (snopove raži radi odvajanja zrna od vlati koje treba da ostanu neoštećene radi korišćenja kao krovni pokrivač)

mlàdioci, gen. mlàdioca: mladenci

mlàkva, gen. mlàkve: zabareno zemljište; isto i oblik mláka

mlađárija, gen. mlađárije: mladež, omladina

mláviti, prez. mlávim: udarati, mlatiti

mljéčika, gen. mljéčike: maslačak

mljêko, gen. mljêka: kiselo mlijeko

mljékulja, gen. mljékulje: krava koja daje dosta mlijeka

móčiti, prez. móčim: kvasiti, svrš. oblik smočiti

móčilo, gen. móčila: mjesto na rjeci ili potoku gdje se konoplja močila, potapala radi kvašenja

móčuga, gen. móčuge: oveća motka

mórda: možda

móstac: manji most, prelaz za lakše prelaženje preko potoka

mréškati (se), prez. mréškam (se): narušavati ravninu (vode, tkanine, čisto nebo, površina mlijeka prije početka vrenja i sl.)

mřkanje, gen. mřkanja: parenje ovaca

mřsan, pridj.: masan, mastan

mřsiti (se), prez. mřsim (se): mastiti se (jesti masno)

mudràčina, gen. mudràčine: pež. mudrac; isto i oblik múdrov

mûčati, prez. mûčim: ćutati

múčenica, gen. múčenice: šaljiv naziv za rakiju

mûjsati, prez. mûjsam: muvati, obećavati bez namjere izvršenja

mûkanje. gen. mûkanja: rika goveda

mûkati, prez. mûčem: glasati se rikom (goveda)

106

múkte pril.: džabe; isto i oblik múkti

múktaš, gen. múktaša: onaj koji voli "džabicu" - ono što je džabe

múlanje, gen. múlanja: vesta pastirske i dječije igre pločastim kamenovima, međusobnim pogađanjem na daljinu (múla na múlu)

múlin, gen. múlina: ovan bez rogova

mûliti, prez. mûlim: radnja kojom se propuštanjem kroz stisnutu šaku ili prste grane sa lišćem isto otkida (ili grozd), svršeni oblik smuliti

múntati, prez. múntam: nešto otuđiti ispod realne cjene; trajni oblik muntâvati prez. múntavam

mûnjen, pridj.: lud, nepriseban, dezorijentisan u vremenu i prostoru, smušen (kao da ga je munja udarila a ostao živ)

mûsle, gen. mûsle: pež. musavac, balavac

mútljati, prez. mútljam: raditi nejasan, sumnjiv posao

mútljavina, gen. mútljavine: sumnjiv, nejasan posao ili dogovor

múzike, gen. múzika: usna harmonika

N

nâbaca, gen. nâbace: malter (ugrađen na zidu)

nabigûznica, gen. nabigûznice: pež. grebator za jelo i piće

nabrêčati, prez. nábrečim: nabreknuti, naduti

náčuti, prez. náčujem: o nečem neki razgovor ili o događaju iz slučajnih razgovora čuti

naćûljiti, prez. náćuljim (uši): usmjeriti ušne školjke u određenom pravcu da bi se nešto bolje čulo

náćve, gen. nâćva ili náćava: drvena posuda za mješanje hlebnog tjesta, obično iskopana iz jednog debla (lipovog)

nádjeti, prez. nádjevam: prilikom djevenja stoga ili "voza" sjena na nekim mjestima složiti više nego je potrebno i time promjeniti težište, isti izraz i u značenju pored os-novnog imena i dodati nekom nadimak ili špic-namet radi lakše identifikacije ukoliko su više lica istog imena i prezimena, što nije rjetkost, pa je jedan Dmitar na primer Dmitrus, drugi Dmitrić a treći Dmitrela

nádo, gen. nàda: magnetičan komad čelika koji se dodaje kovanjem na istrošena sječiva alatki (sjekire ili motike), sam proces - nánaditi, prez. nánadim

nadomîriti, prez. nadómirim ili oblik nadomîrujem: dopuniti razliku, dodati iznos koji nedostaje (novca ili robe) do pune cjene ili mjere

107

nàdžek, gen. nàdžeka: vrsta male sjekire na dugoj držalji, čija je jedna strana iskovana u obliku čekića, pastirski pribor i oružje oštrog sječiva, prefiks u rječi nadžekbaba ili oštrokonđa

nádrijeti, prez. nádirem: samo započeti neki posao i ostaviti (kad se očekuje da se u potpunosti izvrši) ili kad je neko samo malo od postavljenog jela uzeo ("nádro pa ostavio")

nadurâvati (se), prez. nadûravam: nadmetati se u istrajavanju u nečem

nadrêždati (se), prez. nádreždam (se): načekati se

nagráisati, prez. nagráisam ili nagraísavam: nastradati, imati štetu, loše se provesti

nájati, prez. nájam: navaliti (svrš. oblik), trajni oblik najâvati prez. nájavam

nájkašnje (prilog): najposlije, na kraju, najkasnije

nàjmenik, gen. nàjmenika: lice koje za unaprijed utvrđenu cjenu obično na godinu obavlja poljoprivredne poslove u gazdinstvu, uglavnom maloletnik do punoljetstva odnosno do poziva u vojsku, sluga

nakalâtiti (se), prez. nakálatim (se): biti pretjerano uporan u nečem, dosadan u nekoj namjeri

nákarada, gen. nákarade: ružan, izobličen, ružno odjeven; isto i pridj. nákaradan

nakaríkati, prez. nakaríkam: uglaviti nešto, podesiti da nešto nečem odgovara, ampasovati; trajni oblik nakatikâvati prez. nakaríkavam

nalâditi (se), prez. náladim: pothladiti se, prehladiti se

nálokan, pridj.: pež. pijan

nalókati (se), prez. náločem: napiti se (alkohola), takođe pež.

naljôskati (se), prez. náljoskam (se): pež. napiti se alkohola

náljupati (se), prez. náljupam (se): najesti se dovoljno plodova kojima se skida ljuska ili ljupine (lješnjak, orah, sjemenke bundeve i sl.)

namêčiti, prez. námečim: hranom ili sl. naučiti, naviknuti da neko ili nešto čini neke radnje; pridj. námečen

namerâčiti, prez. naméračim: imati želju ili volju prema nekom ili nečem

namîriti, prez. námirim: obaviti rad oko stoke čišćenja i davanja hrane u odgovarajućem dnevnom ritmu; trajni oblik namirîvati prez. namírivam ili namírujem

nàobdan (prilog): preko cjelog dana (ispaša stoke bez podnevnog vraćanja u staju radi muže kad okraćaju dani)

náodeć (prilog): hodajući, na nogama ("prebolio naodeć")

108

nâpak, pridj.: naopak, nekomunikativan, asocijalan

napakâziti (se), prez. napákazim (se): obući se i urediti neprikladno, bez ukusa (kičerski)

napériti (se), prez. napérim: postaviti se u pravcu; prenosno značenje je postalo pravilo za upotrebu tog izraza - pripremiti se da bi se nešto radilo ili negdje išlo "Kud si se ti naperila. Da ne bi i ti na prelo"

nâpoj, gen. nâpoja: tečnost koja se daje domaćim životinjama u staji dnevno (čista voda konjima, zasoljena govedima, a umješana sa nešto hrane svinjama)

nàpolica, gen. nàpolice: oblik davanja u zakup skupljanja plodova ili obrade zemljišta

napovrsti (se), prez. napôvrzam: uporno na nečem insistirati ("što se tako napóvrza na nju")

náprešit, pridj.: onaj koji je nestrpljiv ili žuri da nešto uradi (préši)

napŕknati (se), prez. napŕknam (se): pež, šaljivo najesti se (napuniti mješinu)

nápršnjak, gen. nápršnjaka: naprstak (pom. pribor kod ručnog šivenja)

napútiti, prez. náputim: nagovoriti nekog na nešto

naréni-poréni: uzvici natjeraj-potjeraj

nâsad, gen. nâsada: određena količina jaja sa kvočkom, radi izvođenja (valjenja) pilića

nasâditi , prez. násadim: postaviti na odgovarajuće mjesto i u odgovarajući odnos (držalje na alatkama, kvočku koja kvoca sa optimalnm količinom jaja i na neuznemi-ravano mjesto)

nasíđati (se), prez. násiđavam (se): nasjediti se (na prelu ili nekog dugo čekajući)

nasjêcati, prez. násjecam: prenosno - baksuzirati, provocirati, izazivati

nástaviti, prez. nástavim: 1. osnovno značenje povezati dva kraja; 2. staviti na vatru da se nešto kuva (palenta, grah i sl.); isto značenje i prístaviti

našévuljen, pridj.: neprirodno izdignuto (pa se čini kao da ima više i sl.)

nášikan, pridj.: pijan alkoh.

našîkati (se), prez. nášikam (se): napiti se (alk.); isto značenje i oblik ušîkati (se); isto značenje, pež. i našípiliti se

náškoditi, prez. náškodim: nanijeti štetu, doživjeti neprijatnost ili štetu

našûnjiti (se), prez. nášunjim (se): dignuti nos, naljutiti se ili uvrijediti pež.

natákariti, prez. natákarim: pež. postaviti nešto što ne odgovara, nepotrebno na uočljivom mjestu ("natakario tu šeširčinu..."); isto značenje i natandřčiti, prez. natándrčim

109

natéći, prez. nátječem: obezbediti dovoljno nečeg (egzistencijalno)

nàtega, gen. nàtege: dio zaprežnih kola ili sanki kojim se izravnava vučna sila s obe strane rude kad vozi jedan konj ili dva nejednake snage

nátega, gen. nátege: pribor u podrumarstvu kojim se djelimično izvlači iz bureta vino ili rakija

natíkače, gen. natíkača: posebne ukrasne pletene vunene čarape koje se uz narodnu mušku nošnju (ličku) navlače preko običnih vunenih - "suklenih" čarapa

nátisnuti, prez. nátisnem: dati se u ... ("natisno bježati")

nátreviti, prez. nátrevim: naići nenadano na nešto, slučajno nešto pogoditi ili pronaći

natrûniti, prez. nátrunim: trunje da dođe na neko (nepoželjno) mjesto (u oko, za vrat, u mlijeko, vodu i sl.)

náuznak (prilog): ležeći na leđima

návaditi (se), prez. návađam (se): steći neku naviku ("navadio se pa ga se nikako rješiti")

návazdan (prilog): na cjeli dan (bez prekida)

návilaj, gen. návilaja: količina sjena ili slame koja se nakupi, koja se u jednom zahvatu može uzeti u vile

náviljak, gen. náviljka: oblik i količina sjena ili slame koja se nakupi, mase da je dva čovjeka na "kolju" mogu nositi i prenositi sa jednog na drugo mjesto na livadi

nâvor, gen. nâvora: napor, trud ("za navor - pored sveg truda")

návr (prilog): na vrhu

návrtak, gen. návrtka: kalemljena voćka

nâvrzan, pridj.: početno stanje pijanstva izazvanog alkoholom; pež. dosadan, polupijan

navřsti (se), prez. navřzem (se): postati dosadan, zbog takvog stanja

nàzor (prilog): na silu

nazúbiti, prez. názubim: mehanički oštetiti ivicu sječiva (napraviti "zube") alatki

názuti, prez. názujem: obuću djelimično obuti, bez učvršćivanja kopčanjem šnjiranjem i sl.; trajni oblik nazûvati prez. názuvam

néćati (se), prez. nêćam (se): sutručavati se na poziv za trpezu i sl. govoreći neću ili ne mogu, često proizvod društv. sredine koja njeguje skromnost, stidljivost i sl.

nédotavan, pridj.: lice kojem nešto nedostaje da shvati (glup, ili sa mentalnom manom), pež.

110

néđe (prilog): negdje

néđelja, gen. néđelje: nedjelja

néđeljica, gen. neđeljice: demin. od nedjelja

négda (prilog): nekada

néjač, gen. néjači: lica bez veće fiz. snage li sposobnosti za sam. život i samoodbranu, uglavnom djeca

nejâčak, pridj.: slabašan

nêkcija, gen. nêkcije: injekcija

némeš, némerem: ne možeš, ne mogu

nenâviditi, prez. nenâvidim: ne pokazivati razumjevanje za nešto, zaviditi, iskazivati zavist; nenâvidan - zavidan

nésklavoran,a,o, pridj.: trapav, nezgrapan; isto i oblik neskladatan

netâličan, pridj.: nesretan

néušati, prez. néušam: ne slušati, ne obraćati pažnju; isto i oblik neobadîrati

nésorta,a,o, pridj.: čovjek lošeg imidža

néznan, gen. néznani: nesvijest, instinktivno

níokle (prilog): notkud

níti, gen. nítiju: pokretn dio tk. stana kojim se upravlja nîtima osnove, podizanjem i spuštanjem preko potke čime se vrši proces tkanja, izrađen od kudeljskog konca između dvije šipke u širini osnove

nóćati, prez. nóćim ili nóćam: provesti negdje noć

nógostup, gen. nógostupa: peš. staza, staza širine stope

nóseća, pridj.: trudna

nôtati, prez. nótam: razmišljati o nečem

nováka, gen. nováke: sreća, sudbina, isto i oblik nafáka

nóvcat, pridj.:potpuno nov ("nóvo novcâto odjelo poklonio")

nóvica, gen. nóvice: novost, nova vjest

nôžice, gen. nôžica: makaze, škare

111

nožíćanje, gen. nožíćanja: pastirska igra sa džepnim nožićem, u kojoj se natječe ko će iz raznih položaja (između prsta, sa glave, iza uha, između zuba i sl.) bacanjem postići da se vrh zabije u zemlju više puta

núde, uzrečica: hajde, izvoli; isto i oblik "núder", često radi drame u govoru ("núde ti meni, sinovac, reci đe si póša")

núga, gen. núgla: ćošak, ugao (prostorije)

núglić, gen. núglića: dem. od nuga

nûjan, pridj.: potišten, neraspoložen, tužan

nútkati, prez. nútkam: češće nuditi nekog

NJ

njêsam, negacija: nisam

njési, negacija: nisi ("njésam, ki njêsi" - nisam, neka nisi)

njêv, pridj.: njihov; isto i oblik njîjov ili njîjev

njîsak, gen. njîska: visokim ton rzanja konja

njíštati, prez. njíštim: visokim tonom rzati prilikom borbe ili opasnosti (konji i ostali kopitari)

njîriti, prez. njîrim: pež. dugo istrajno gledati (u knjigu na primjer)

njúvati, prez. njúvam: pež. njušiti i šnjuvati, malo izdignutog nosa

O

obâčati (se), prez. óbačam (se): poštapati se

óbad, gen. óbadi: vrsta muhe koja napada uglavnom stoku

obadîrati, prez. obàdiram: paziti, obraćati pažnju ili voditi brigu o nečem ("obadiram oko blaga")

obâliti, prez. óbalim: oboriti, srušiti

óbarak, gen. óbarka: bara koja se nastavlja na veću ali je samostalna

obástati, prez. obástam: opstati, potrajati

obášiti, prez. óbašijem: opšiti

óbaška (prilog): posebno, odvojeno

obázdirati (se), prez. obádirem (se): osvrtati se; nesvršeni oblik

112

obázdrijeti, prez. obázdrem: osvrnuti (se); svršeni oblik

óbdan (prilog): po danu

obdŕžati (se), prez. óbdržim (se): održati (se)

obdržâvati (se), prez. obdŕžavam (se): održavati (se)

obéćati (se), prez. obéćam (se): dati nekome obećanje (momku djevojka, radnik za mobu), nesvršeni oblik obećâvati (se)

obeséliti (se), prez. obéselim: obradovati (se)

obéušiti (se), prez. obéušim: polomiti alatku u suženom djelu, ili gdje ima otvor (ušice igle ili sjekira); isto i oblik obréušiti pež. (seks.), uzeti nevinost

obeznâniti (se), prez. obéznanim: šokirati se, pasti u nesvjest

óbgrliti, prez. obgrlim: obuhvatiti u zagrljaj, zagrliti

óbigrati, prez. óbigram: hodajući obići veliki prostor tražeći nekog ili nešto; trajni oblik obigrâvati prez. obigrâvam, obilaziti, oblaziti ali i oko nekog se vrtiti u potrazi za nečim

oblâdati, prez. óbladam: okupirati, ovladati, nadvladati (kiša, nikako da prestane; muve, nikako ih rastjerati; nemaština, nikako se izvući iz nje); nesvršeni oblik obladâvati prez. obládavam

oblágati, prez. óblažem: nekom o nekom nešto nalágati

oblánjati, prez. oblánjam: ohoblati

óblaporan, pridj.: halapljiv

obléći, prez. óblegnem: ravnomjerno se sleći (slegnuti)

oblétiti, prez. oblétim: brzo obigrati; nesvršeni oblik oblêtati prez. óblijećem, brzo obigravati

oblîzniti (se), prez. óbliznim: dobiti dvojke, blizance, bliznad

óblovina, gen. óblovine: oblice, neobrađeni trupci

obmótati, prez. obmótan: svršeni oblik, omotati; nesvršeni oblik obmotâvati prez. obmotâvam, omotavati

obnéviditi, prez. obnévidim: izgubiti čulo vida (usled tuge i bola, bjesa, mećave, suza i sl.)

óbnoć (prilog): noću, dok traje noć

óbojak, gen. óbojka: poseban komad tkanine kojom su se umjesto čarapa omatale noge prije obuvanja opanaka ili cokula, isti naziv i za uložak, umetak u obući

113

óbrazina, gen. óbrazine: dio mesa (svinjskog) pri vratu

obŕlatiti, prez. obŕlatim: insistirati (uspješno) na nečem

obřšiti, prez. óbršim: obaviti posao, završni dio posla poslje koje g nastupaju poslijedice samog posla

obrûžiti, prez. óbružim: nekom nekog predstaviti u ružnom svjetlu, osramotiti

óbrtanj, gen. óbrtnja: dio na polj. priboru ili alatkama koji omogućuje okretanje kanapa ili lanca bez uvrtanja i upetljavanja

óbuka, gen. óbuke: odjeća, rez. par donjeg veša i čarapa; préobuka (bitan dio svakog vojn. ranca i sl.)

ócjedit, pridj.: koji ne zadržava vodu (vodopropusno ili uzvišeno zemljište)

očênuti, prez. óčenem: odvojiti (pupoljak od grančice, grančicu od osnovne grane bočnim kidanjem)

očepúšati, prez. očepúšam: poskidati perje sa živine, "očepúšaj de to pile"

óćerati, prez. óćeram: otjerati

óćuv, gen. óćuve: očuh, isto i oblik óćuva

ôd, gen. óda: hod

ôdanje, gen. ôdanja: hodanje

ôdati, prez. ôdam: hodati

odánuti, prez. ódanem: odahnuti

odápirati (se), prez. odápirem: opirati (se), suprotstavljati (se)

odâsjati, prez. odásjam: biti u stanju da se lako odvoji (kora od debla u proleće kad krenu sokovi, spoljnim uticajem na primjer udaranjem po površini kore breze prilikom "svrtanja" piska za trubu od vrbove kore)

odbâzati, prez. ódbazam: odšetati

odbazínjati, prez. odbazínjam: odlutati, pež.

odberjâktati, prez. odbérjačem: otići glasno plačući

odbórtati, prez. odbórtam: preboliti

ódbremzati, prez. ódbremzam: otkočiti,otpustiti kočnicu

ódebeo,la,lo, pridj.: prilično debeo, pun

114

odjâriti, prez. ódjarim: 1. odsjeći, odvaliti (uz pretjerivanje - na primjer "komadesnicu krúva i pedalj slanine" ili jednim zamahom sjekire stablo debljine flaše): 2. prenosno otići žurno, ne znajući povod koji je uticao na tu žurbu ("vidje li ti Mićana, ódjari niz bàre kanda ga svi vrâzi gone") - neizgovoreno ostaje pitanje "šta se desilo"

odmágliti, prez. ódmaglim: takođe izraz za brzo u nekom pravcu otići; isto značenje je i odmantíjati, brzo otići uz vidno mahanje rubova mantije ili šinjela

odvúkljati, prez. odvúkljam: pež. nešto teško ili jedva odvući

ôđeljati, prez. óđeljam: nožem ili drugim sječivom obraditi drveni predmet "đeljanjem"

ôđe (prilog): ovdje; isto i oblik óđekar

ofírati, prez. ófiram: koketirati, udvarati se, ali i pokazati namjere

ófrlje (prilog): otprilike, površno, netemeljno

oglávnik, gen. oglavnîka: dio konjske opreme za upravljanje

ógrabiti, prez. ógrabim: pokupiti i najmanje korisne količine (sjena, ljusaka i sl.) grabljama, očistiti prostor za nesmetan rast trave ili za drugu djelatnost

ógrabine, gen. ógrabina: sjeno ili slama sakupljene grabljenjem, često sitnije, zbog izlomljenosti

ógreda, gen. ógrede: veći komad obradivog zemljišta, obično oivičen prirodnom ogradom (živicom), u isto značenju i oblici: ógredak i zàgredak

ógrizak, gen. ógriska: ostatak ploda voća (jabuke ili kruške) koji je preostao poslije griženjem skinutog većeg jestivog djela (peteljka sa sjemenim nišama i sjemenkama)

ógrizine, gen. ógrizina: ostaci svake čvrste hrane, naročito sitni ostaci djeteline ili sjena

ogrljak, gen. ogrljka: grlić stakl. boce, flaše, bocuna

ogúglati, prez. oguglam: naviknuti se na neprijatnost (viku, ponižavanje i sl.)

óguljak, gen. óguljka: uzak ostatak sjena ili slame od stoga poslije većeg iščupavanja posebnom alatkom u obliku kuke, tzv. "ključem" - drvenom ili željeznom

ójkan, gen. ójkana: poseban oblik ličkog pjevanjam koje počinje obično sa "oj..."; isto značenje i ojkalica

ójkanje, gen. ójkanja: pjevanje ojkalica ili ojkana

ójkati, prez. ójkam: pjevati ojkalice

ójutros (prilog): jutros ili od jutra

ójužiti, prez. ójužim: u zimskom periodu pod uticajem južnog strujanja vazduha stanje topljenja snijega ili opšteg zapotljenja ("ojužilo je, neće se moći ići sânicama")

115

ókameniti (se), prez. ókamenim (se): prenosno, postati nepokretan, ukočiti se, kao poslijedica nekog šoka; isto značenje i oblik: skámeniti se, često u obliku kletve

okardâšiti, prez. okárdašim: opsovati

ókasniti, prez. ókasnim: sa zakašnjenjem doći ili dolaziti ili vršiti neku radnju (dublje u noć)

okêsiti (se), prez. ókesim: objesiti (nos), otromboljiti, biti neraspoložen (k'o da su mu sve lađe potonule)

ókevati, prez. ókevam: očetkati, očistiti četkom

ókišati (se), prez. ókišam (se): period dužeg kišnog razdoblja ("okišalo se, neš pokupiti ono sjena, sve će strunuti")

óklada, gen. óklade: opklada

ókle, pridj.: otkud; isto i oblik óklen

óka, gen. óke: stara mjera za zapreminu za tečnost i rasute robe

okópniti, prez. ókopnim: stanje kad se poslije topljenja snijega ukaže površina zemljišta

okopíliti (se), prez. okópilim: roditi kopile, vanbr. djete

ókoprčan, pridj.: živahan, prilično vješt, spretan, djelimično pež.

ókorak, gen. ókorka: daska s jedne strane obla, s druge ravna, nastala u procesu piljenja trupca, obično bez upotrebne vrijednosti

ókrajak, gen. ókrajka: rubni dio (livade, oranice, hleba)

okrétuške, pridj.: sa okretanjem u krug (na primjer, bacanje kamena)

ókrpiti, prez. ókrpim: prenosno djel. pež., uspješno napasti batinom ili britkim rječima ("Okrpio ga brale bome se pušio")

ôla, gen. ôle: oholost

olajâvati, prez. olájavam: pež. prenosno ogovarati

ôliti (se), prez. ôlim (se): biti ohol, ponositi se (izgledom), praviti važnim

omânuti, prez. ómanem: rvačkim zahvatom izbaciti protivnika iz ravnoteže

omlácati, prez. omlácam: mlaćenjem istresti sjeme žita iz klasa (naročito raž) ali i plodove sa grana stresti motkom

ómrknuti, prez. ómrknem: naći (zateći) se negdje, u poslu hodu ili sl. kad naiđe noć

ómršati, prez. ómršam: smršati, postati mršaviji

116

onđe (prilog): ondje

opandřčiti, prez. opándrčim: pež., udariti nečim ("kad ga je opandrčio onom motkom vidio je svoga boga")

opáučiti, prez. opáučim: nekoga udariti, sleng pež.; pridj. opáučen - udaren

ópaziti, prez. ópazim: zapaziti, primjetiti

opepéliti, prez. opépelim: prenosno pež. bilo šta i najmanje uraditi, reći ili bilo šta od zagonetke rješiti ("... a on ni opepeliti")

opînjati, prez. ópinjam: očistiti detaljno (i najmanju dlačicu)

ópraviti, prez. ópravim: poslati nešto ili nekoga; pridj. ópravljen - poslat ili poslan

óplen, gen. óplena: dio zaprežnih kola, prednjeg djela, na koji se utiču stupci i oslanja prednji dio tereta

oprôvati (se), prez. óprovam: probati (iskušati) se (u nečem)

opûkati, prez. ópukam: povlačenjem niti prediva pleteni predmet rasplesti, prenosno nekog detaljno opljačkati

óputa, gen. ópute: usko sječeni komadi kože u obliku trake, najmenjeni za spajanje ili opšivanje kožnih djelova odjeće i obuće ili upredanjem za pletenje i izradu pojedinih predmeta

oputâši, gen. oputâša: opanci kojim je gornji dio prepletom izrađen od opute

óra, gen. óre: pogodno vrijeme

óran, pridj.: raspoložen (za rad ili neku drugu korisnu djelatnost)

óreati, prez. óream: praviti buku (prevlačenjem ili bučnim slaganjem predmeta), često uz bučni komentar ili psovke

órle, gen. ôrle: orao, jastreb

órlina, gen. ôrline: augmentativ od orao

órljanje, gen. orljanja: buka u zatvorenom prostoru neutvrđenog porjekla

órljati, prez. órljam: praviti buku premještanjem predmeta (kamenjem, kladama, trupcima)

órma, gen. órme: pribor za prezanje zaprege (am, ajam, štranjge i dr.)

óroz, gen. óroza: pjetao, pjevac

osêgnuti, prez. ósegnem: smanjiti nivo tečnosti (bunar i sl.)

ósele (prilog): od sad

117

ósjeći, prez. osjêčem: odsjeći; nesvršeni oblik osjêcati

ósjen, gen. ósjena: sjenka

ósjevine, gen. ósjevina: ovojnice sjemena žitarica, ostaci klasa, po odvajanju zrna vršenjem, ali i ostaci prilikom prosijavanja brašna, mekinje

óslabad, gen. óslabadi: korovska biljka na oranicama slična čičku

ósnova, gen. ósnove: predivo na tkalačkom stanu (kroz) koje se provlačenjem odgova-rajuće pótke i sabijanjem, i promjenom položaja niti osnove praktično vrši proces tkanja

ósoj, gen. ósoja: neosunčana strana brda

osóviti se, prez. ósovim: ispraviti se, stati na noge

óstika, gen. óstike: ocat, sirće

óstrag, pridj.: sa zadnje strane, otrâga

óstve, gen. óstvi: pribor za lov ribe ili jegulja sa šiljcima u obliku vila; isto i oblik ósti

ósvakle (prilog): od svakud

osvánuti, prez. ósvanem: naći se negdje u svitanje dana ( na putu, radu i sl.); nesvršeni oblik osvanjâvati - nalaziti se, zaticati se u svanuće

óšca, gen. ôšca: žičana zamka, omča

óšlag, gen. ošlâga: veći sanduk za čuvanje žita ili brašna i sl.

ošmûrati, prez. óšmuram: pokvasiti (kratkim zagnjurivanjem), na primer kokoš koja kvoca da bi prestala

óšuriti, prez.óšurim: opeći se tečnošću

ótale, pridj.: odatle

otáljati, prez. otáljam: obaviti nešto, neki posao tek reda radi; nesvršeni oblik otaljâvati

ótava. gen. ótave: pokošena ili ne mlada trava ili djetelina poslije prve redovne košnje

ótaviti, prez. ótavim: zalivanjem i čuvanjem od ispaše omogućiti porast mlade trave poslije redovne košnje

ótel, gen. otéla: hotel

ótik, gen. ótika: alatka, pribor kojim se čistila nalijepljena zemlja prilikom oranja sa rala pluga (često drvenog)

ótimice (prilog): hotimice, namjerno

118

ótrati, prez. ótirem: obrisati ("otari de noge prije neg uđeš u kuću" ili "esi li tra i otra rupčićem cvike (naočare)")

otkóvati, prez.ótkujem: odustati od neke radnje ali i završena radnja kovanja - otkivanja (alata, motike, sjekire i sl.); nesvršeni oblik otkîvati, prez. ótkivam

ótkos, gen. ótkosa: košnjom odsječena i složena u uske trake trava ili žito, ali i prostor na kojem je kosom u košnji skinuta trava u jednom prohodu

otklâdati, prez. otklâdam: postepeno zahvatanjem posudom tečnost smanjivati količinu iste (vode, supe, mlijeka)

otkřkati, prez. ótkrkam: pež. - energičnim zahvatom od nečeg odsjeći ili otkinuti značajan komad

otkřšiti, prez. ótkršim: kršenjem otkinuti, odlomiti (na primer granu)

ótole (prilog): odatle, isto i oblik ótolen

otpêčiti, prez. ótpečim: pež. silom djelimično otvoriti ili uklanjanjem napraviti otvor "otpečio dasku da se može pašče uvući"

otpérdati, prez. otpérdam: pež. na silu otvoriti (zaperdana - zakovana vrata na primer)

ótpiljak, gen. ótpiljka: dio, otpadak, nastao kraćenjem, pilanjem

ótpurliti, prez. ótpurlim: pež. hitro sa uznemirenjem nešto otjerati ispred sebe (pež.) "Koji mu je vrag kad je onako otpurlio goveda"

otštŕkljati, prez. otštŕkljam: bjeg goveda sa ispaše u punom trku uz uzdignuti rep u štalu zbog napada štrka ili obada; bježati

otvorîzati, prez. otvórizam: pež. prečesto otvarati vrata ili prozore "Dosta više, izladi se kuća od tog otvorizanja"

óvršak, gen. óvrška: gornji dio odsječenog stabla, dio od korisnog debla (trupca) sa završnim granama

ožéći, prez. óžežem: opaliti, dobiti opekotinu "Óžega sam se na mašu..."

óžeg, gen. óžega: žarač, maša, mašica

P

páčati, prez. páčam: dirati u nekog ili nešto, obraćati pažnju na nekog, mješati se u nešto, neko događanje, uplitati se "Ja ne pačam, eto ti ćaće, pa neka bude kako on kaže"

pádela, gen. pádele: šerpa od pečene gline; pŕšulja

pádelica, gen. padelice: demin. od padela; šerpica

119

pâgati, prez. pâgam: stradati, platiti neprimjerenu cjenu - nagraisati (npr. slatkiši ili voće od gladnih dečijih usta)

páoci, gen. páoka: djelovi drvenog točka koji spajaju obod točka (gobelje) sa centralnim djelom (trupinom)

pakâzati se, prez. pákazim: ružiti grimasom ili odjećom svoj izgled

palámar, gen. palamára: veći komad nečeg, često pež. "Ona ručerda, božji palamar"

palásija, gen. palâsije: osoba nemarno obučena na kojem sve visi ili je pocjepano

palamúditi, prez. palámudim: biti naiskren u razgovoru i obećanjima, nedorečen, nejasan

palámunda, gen. palámunde: pež. neiskren, nedorečen, koji lako obeća ali teško ili nikako ne ispuni obećanje

pálenta, gen. pálente: jelo od kukuruznog brašna, kačamak, pura, mamagulja

pâlež, gen. pâleži: površina šume ili travnjaka poslije požara

pâljak, gen. pâljka: kutlača, ševarka

pánoga, gen. pánoge: krak koji oponaša nogu (kliješta raka, jedna od raklju zuba), naziv za oblik površine livade ili oranice sličan ljudskoj nozi

pánta, gen. pánte: pojanta, vezna gredica između rogova kojom se isti ukrućuju i učvršćuju

pántljiv, pridj.: koji se lako zapamti (npr. broj), ali i onaj koji lako zapamćuje

parabóčiti (se), prez. parábočim: suprotstavljati se, svađati se

parápet, gen. parápeta: podzid

párica, gen. párice: vršnjakinja (iste dobi), ali i dugi komad jednog para (na primer cipela)

párip, gen. páripa: konj muškog roda

páripče, gen. páripčeta: konj, konjče, konjić (bez obzira na pol)

pàrožak, gen. pàroška: koji podseća na rog, krajevi vila ili rogalja, ali i istureni djelovi roga srneće ili jelenske divljači koji izrastaju iz centralnog djela

pâs, gen. pâsa: pojas, dio tjela iznad kukova

pásati, prez. pásam: proći, prestati (bolovi, nevrijeme, vrijeme)

pàsati, prez. pàšem: 1. odgovarati (veličinom, po ukusu i sl.), pasirati: 2. pripasivati ("sablju paše Kraljeviću Marko...")

pasíluk, gen. pasíluka: nepodobština, psina, neko neprikladno djelo ili ponašanje

120

pásjak, gen. pásjaka: drveni štap, jača grana, oplavak

pasóglav, gen. pasóglava: neodgovorna, na nepodopštine uvjek spremna osoba (pež.)

pášče, gen. páščeta: pseto

páščara, gen. páščare: pseća kućica ali i prenosno objekat u kojem neko od ljudi stanuje ali je potpuno neuslovan za normalan život

páta: izraz za stanje u igri kartama (šustera ili sedmice) u kojem partneri imaju isti broj osvojenih karata pa se u rezultat pored osvojenih punih karti ne računa tri poena

pátrljak, gen. pátrljka: ostatak od cjeline lomom ili trošenjem

páuzina, gen. páuzine: duža drvena oblica-motka za pritezanje "voza" sjena li slame po dužini zaprežnih kola, na krajevima konopom ili lancem, isto i oblik póuzina

pecána, gen. pecáne: objekat u kojem se peku na ražnju jagnjad ili prasad (odojci) - pečenjke, ili destiluje rakija

pêčiti se, prez. pêčim se: pež. grubo se praviti važnim

peléše, gen. pelêša: pež. duge kose, pletenica

péka, gen. péke: sač, crepnja (od gline ili željeza) posuda za pečenje ili kuvanje na otvorenoj vatri nekih namirnica (pogača, meso i sl.) kojom se hrana poklapa a na peku nagrće žar i topli pepeo

pémzl, gen. pémzla: četkica za molovanje bojenje u moleraju

péndžer, gen. péndžera: prozor

pêraljka, gen. pêraljke: pernica, kutijica u kojoj se nosi i čuva školski (đački) pribor za pisanje i brisanje (olovke, gumice, šiljilo, bojice ili sl.)

périlo, gen. périla: lokacija na potoku gdje se pere rublje

perîljak, gen. perîljka: krpa ra pranje suđa

pérjati, prez. pérjam: tući, mlatiti ("da sve perje leti")

pérušati, prez. perúšam: skidati ovojnice sa klipa kukuruza. komušati, prenosno nekoga nasilno ili prevarom lišiti materijalnih vrijednosti, ogoliti, krađom ili kockom ili prevarom

perúšina, gen. perúšne: skinute ovojnice sa klipa kukuruza, sirovina za korparsku i sl. radinost ili za punjenje ležaja

péruška, gen. péruške: pribor za čišćenje prašine ili brašna, obično osušeno guščije krilo sa dugih perima

pética, gen. pétice: dio kose (alatke) kojim se ista učvršćuje za nasad (kosište), isto i oblik pétić

121

petljánac, gen. petljànca: neodgovoran, kojeg se "ne može uhvatiti ni za glavu ni za rep"

pétnjak, gen. pétnjaka: glineni lonac za cvjeće (kosih strana) ili kao dio za ugradnju u zidane peći, čime se povećava grejna površina

petréulje, gen. petréulja: petrolej

picàjzla, gen. picàjzle: pež. stidne vaške, prenosno osoba dosadnjak kojeg se lako ne može otresti i sitni cinkaroš

píjor, gen. píjora: vrsta male potočne ribe (autohtone)

pîla, gen. pîle: testera

pîlica, pilíca, gen. pilíce: demin. od pila

pílica, gen. pílice: mlađa kokoš koja još nije pronijela jaja

pílo, gen. píla: osoka, mokraćevina iz stajskog đubra

pîljak, gen. pîljka: kamen oblutak, male veličine

pîljanje, gen. pîljanja: dječija igra sa oblutcima kamenja

pînjati, prez. pînjam: čistiti od sitnih dlaka ili sitnih ostataka druge materije

pínjur, gen. pinjûra: viljuška (pribor za jelo)

pírgast, pridj.: koji je sivo ili crno bjele boje šaren

pîriti, prez. pîrim: duvati (vjetar), isto česta upotreba u prenosnom značenju žurno ići ili trčati "k'o da ga vjetar nosi"

písaljka, gen. písaljke: pribor za pisanje po "pločici" od škriljevca, kasnije pojam za olovku kao opšti

píšaća, gen. píšaće: mokraća

píšmoljak, gen. píšmoljka: pež. sitan mali (krompirić)

pîšta, gen. pîšte: svaki oblik svirale kojim se proizvodi jedan ton (industrijska, zanatska ili druga u domaćoj radinosti od kore brezovog ili vrbovog pruća ili šupljeg zovinog drveta)

pítati, prez. pítam: davati hranu iz ruke, neposredno hraniti djete ili nemoćnog stavljanjem u usta

pízma, gen. pízme: zloba, pik, zavist, mržnja prema nekom

pjêde (prilog): pješke, isto i oblik pjêhe

plàca, gen. pláce: tržnica, pijaca

122

plâdanj, gen. plâdnja: tanjir

pládanjka, gen. pládanjke: plitka posuda, tacna

plájvaz, gen. plájvaza: olovka (tesarska)

plâst, gen. plâsta: oblik privremeno ili trajno složenog sjena ili slame, sadržine od više naviljaka

plâstiti, prez. plâstim: slagati (djeti) u plast sjeno ili slamu

pláta, gen. pláte: čaršaf, plahta

plática, gen. plátice: pešački prelaz preko potoka napravljen od jedne ili dvije tesane grede

plázati (se), prez. plázam (se): puzati

pléćina, gen. plećine: šira nagnuta zaravan zemljišta

plísiran, pridj.: složenih i peglanjem učvršćenih nabora (tkanine za suknje)

plóča, gen. plóče: potkovice za konje, ali i plosnat kamen

pljéska, gen. pljéske: šamar

pljévara, gen. pljévare: pomoćni ek. objekat u seoskom dvorištu za čuvanje pljeve, trine od sjena radi dodatne ishrane sitne stoke (šurenjem), najčešće napravljen od pletera ljeskovog pruća

póbaška (prilog): odvojeno

pobenâviti, prez. pobénavim: pež. poluditi, ostati bez zdrave pameti, bez mozga

pobûriti, prez. póburim: pež. radoznalo "gurati nos u nešto"; nesvršeni oblik poburivati

pócimati, prez. pócimam: pokupiti cimu (nadzemne stabljike krompira) poslije ručnog ili mašinskog vađenja gomolja iz zemlje (izvrtanja)

pobûsiti, prez. póbusim: određenu nezatravljenu površinu prekriti busenjem odsječene trave sa drugog zatrvaljenog prostora

pocákliti, prez. pócaklim: postaviti stakla na sva vrata i prozore gdje nedostaju

pócukriti, prez. pócukrim: pošećeriti

počepúšati, prez. počepúšam: skinuti perje sa živine, češća upotreba u pež., prenosnom značenju potući se, posvađati (ženska svađa)

pód, gen. póda: potkrovni prostor seoskih kuća "Sanesi s poda taj bocun od rakije"

pódašve, gen. pódašva: opletene šlape, papuče, koje se radi trajnosti gazećeg djela podšivaju kožnom ili gumenom oputom ili dretvom

123

pódina, gen. pódine: naslaga drvenih grana oko stožine kao izolujuća osnova od vlage iz zemljišta za sjeno ili slamu zbog truljenja

podjâriti, prez. podjârim: pospješiti, razgoriti vatru, česta upotreba u prenosnom značenju podstaći ljutnju ili bjes

pódnice, gen. pódnica: daske ugrađene u podove (obrađene na nut i feder)

pódnožnji, gen. pódnožnja: deo tkalačkog stana (táre) kojim se nožno upravlja "nitima" prilikom tkanja preko "osovine"

podótaviti, prez. podótavim: ponovo zatraviti livadu poslije kosidbe kad je ista odsječena do korjena

pódraniti, prez. pódranim: uraniti, započeti, neku djelatnost u vrlo rano jutro

pódropci, gen. pódrobaca: ostaci nepojedene hrane

pódšprajcati, prez. pódšprajcam: podbočiti dužim motkama radi preuzimanja cjelokupnog tereta (plafona, krova i sl.)

podûmjenta, gen. podûmjente: osnovna drvena greda kod zgrada brvnara ili bondruča-ra (u narodnom tradicionalnom graditeljstvu), koja se postavlja na kamene blokove, prostor do tla ispunjava se "podzidom"

podúrati, prez. podúram: potrajati

podúvrijeti, prez. póduvrijem: poduprijeti

pódvoljak, gen. pódvoljka: podbradak

pođéljač, gen. pođeljâča: maklja, ručna alatka za obradu drveta

podžâpati (se), prez. pódžapam (se): pež. posvađati se

póguzija, gen. póguzije: slatkorana osoba, koja voli puno i dobro da jede a naročito ako je džabe

póklati (se), prez. pokoljem (se): pež. posvađati se takvim intenzitetom kao da će se za guše hvatati

poklépati, prez. póklepćem: istanjiti, otkovati (alatke koje imaju sječivo - špice, sjekače, sjekire, motike, kosu)

poklepâvati, prez. poklépavam: pež. napadno se saglašavati, odobravati nečiji gest ili rječi

poklepûsiti, prez. poklépusim: pež. verbalno nekog tako poklopiti da se odmah umiri, povuče i bude naraspoložen

pókora, gen. pókore: kazna, moralni dug

pokřčiti, prez. pókrčim: pospremiti, skloniti stvari

124

pokŕviti se, prez. pókrvim se: posvađati se tako da samo što ne padne krv

pókumporte, gen. pókumporti: zulufi, modni detalj muške mode u frizuri

polágureno, pridj.: pognuto, povijenih leđa (hodati)

póle, gen. pôla: pečeni krompir prepolovljen i psoljen na presjeku, sastavni dio uobičajene zimske ličke ishrane (uz kiseli kupus i slaninu), isto i oblik pólice

polênuti, prez. pólenem: stanje kad se čvrsta ili tečna hrana zaleti u dušnik, zagrcnuti se

polúbena, gen. polúbene: osoba koja povremeno pokazuje nerazumna ponašanja

polúčak, gen. polučâka: stara zapreminska mjera za rasute robe, izrađena od drvenih daščica; oko 32 litra

polútan, gen. polutâna: osoba rođena u mješovitom braku (nacionalno ili vjerski)

pomâljati se, prez. pómaljam (se): provirivati, pojavljivati se

pomêljati, prez. pómeljam: povaljati gaženjem i sl. usjev, naročito žito ili sijane trave

pomêsti (se), prez. pomêtem (se): izgubiti orijentaciju, zbuniti se

pomêtati, prez. pómetam: uznemiravati, reagovati ("taj se majci ne pometa")

pómetati, prez. pómećem: postavljati; svršeni oblik pómetnuti prez. pómećem (prilikom sadnje, krompir u brazdu)

pómetina, gen. pómetine: posteljica, placenta tek okoćenog mladunčeta životinje, odnosno pež. ljigavac

pómije, gen. pómija: spirine, splačine

pomîlkiti, prez. pomîlkim: pomilovati (ne samo po licu)

pomódriti, prez. pómodrim: poplaviti

pomóliti (se), prez. pomólim (se): pojaviti se nakratko (sunce iza oblaka); nesvršeni oblik pomaljati se prez. pomaljam se

ponáviljčiti, prez. ponáviljčim: skupiti i složiti u naviljak (sjeno ili slamu)

póndiljak, gen. póndiljka: ponedeljak

pópac, gen. pópca: vrsta cvrčka (crni)

pópasno doba (prilog): period vremena u toku (letnjeg) dana oko 13-16 časova (kad na ispaši preživari prestaju da pasu i ležeći ili stojeći počinju preživati do iduće paše)

pópara, gen. pópare: jelo od osušenih kockica hleba prelivenog sa djelimično začinjenom vrelom vodom

125

popišmâniti (se), prez. popíšmanim: predomisliti se (pež.)

póplašan, pridj.: uznemiren, usplahiren

popóditi, prez. pópodim: staviti odgovarajuću podnu oblogu (daske, pločice i sl.)

poprâšiti, prez. póprašim: prenosno, nekog brzo (i uspješno) otjerati (kao da se za njim u bjegu diže prašina)

póprati, prez. póperem: poslije pranja uz pom. sredstva, isprati isplahnuti čistom vodom; nesvršeni oblik popîrati prez. pópiram

pópravdati (se), prez. pópravdam: posvađati se, raspravljati se

poprívatiti, prez. poprívatim: prihvatiti, pridržati

póputina, gen. póputine: hrana i piće namjenjeno korišćenju za vreme trajanja nekog puta

poríktati, prez. poríktam: poravnati, dovesti u red; nesvršeni oblik poríktavati prez. poríktavam

póredan, pridj.: prikladan, pogodan

porevénati, prez. porevénam: poravnati, izmiriti dugove ili račun uz neka preklapanja, isto i oblik porefenati

pósati, prez. pósem: sisati

posíđati, prez. pósjedim: posjediti, određeno vreme proveti sjedeći (uz razgovor)

pósjek, gen. pósjeka: zimska zaliha mesa i masnoće (svinje) ili svinja za tu namjenu

póstarati (se), prez. póstarim: od briga (staranja) naglo ostariti

posřkati, prez. pósrčem: pojesti tečno jelo (uz karakterističan zvuk ili navike ili radi djelimičnog hlađenja)

pošerémetiti, prez. pošerémetim: pokvariti ustaljeni red ili raspored, red događanja, radnji ili stvari

póšprajcati, prez. póšprajcam: podbočiti dužim oblicama (šprajcom), isto i oblik podšprajcati

poštrápati, prez. poštrápam: poprskati

poštúkati, prez. poštúkam: zbiti, pomjeriti, napraviti bolji red i racionalniji raspored

pót, gen. póta: znoj

pótiti (se), prez. pótim (se): znojiti se

potîpati (se), pótipam (se): mučiti se sa neodgovarajućim (alatom, smeštajem, uslovima)

126

pótka, gen. pótke: nit vunenog, pamučnog prediva ili od drugih materijala namotana na cjevčicu koja umetnuta u "čunak" se provlači između razdvojenih niti osnove čini pro-ces tkanja - i od vrste tih niti imamo odgovarajuću vrstu tkanine - platno, šarenica i sl.

pótporanj, gen. pótpornja: podupirač (obično duža oblica kojom se podupire npr. stog ili zid koji se nagnuo da se spriječi prevrtanje ili rušenje)

potpunóma, pridj.: potpuno

pótreba, gen. pótrebe: siromaštvo, oskudica

pótreviti, prez. pótrevim: pogoditi (odgovarajuću ulicu, izlaz i sl.)

potrûsiti, prez. pótrusim: malo nečega posuti (soli, pepela)

póuvati (se), prez. póuvam: pouzdati se, ponadati se

póuzina, gen. póuzine: pribor, dugačka motka u funkciji učvršćivanja sadjevenog "voza" na zaprežnim kolima čiji krajevi se lancima ili konopom zatezanjem pričvršćuju za rudu i rastoku

povâđati (se), prez. póvađam: ponovo poslije neuspelog pokušaja oplodnje stanje kad krava traži bika

povâliti, prez. póvalim: rvačkim zahvatom nekog oboriti na zemlju

povâliti, prez. póvalim: pohvaliti

povézača, gen. povézače: marama koja se povezuje oko glave

póvilati, prez. póvilam: vilama sakupiti sve pokošeno sjeno ili slamu sa određenog prostora

póvodac, gen. póvodca: komad lanca ili užeta oblikovan za bezbedno usmjeravanje ili vođenje stoke

póvodanj, gen. póvodnja: stanje visokog vodostaja u potocima ili je to stanje takvo da se voda razlila po okolnom zemljištu

póvozak, pridj.: onaj koji se bez većeg otpora dade vući (vozilo)

póvraz, gen. póvraza: žičani ili od kov. želj. pokretni dio kante (rukohvat), ali i upletena pređa ili konop kojim se kroz posebno ostavljene omče na džaku ili torbi ista zateza-njem zatvara

póvršica, gen. póvršice: ledena kora na snijegu koja omogućuje kretanje po istom bez upadanja

pózder, gen. pózdera: izlomljeni drvenasti djelovi konopljine stabljike poslije procesa stupanja (lomljenja na stúpi)

po-zéricu (prilog): pomalo

127

práklječa, gen. práklječe: drvena daščica (lipova) sa posebno oblikovanim rukohvatom u funkciji pranja rublja mlaćenjem pri kamenu ili drvenoj podlozi, isto i oblik prátlječa ili prákljača

prángija, gen. prángije: pež. prenosno ženska osoba dobrog tjelesnog izgleda a sumnjivog morala

prânje, gen. prânja: veš ili posteljina ili bilo koja tkanina ili odjevni predmet od faze pripreme za pranje vodom do peglanja ili ostavljanja za kasniju upotrebu

prâvdati, prez. prâvdam: raspravljati se sa nekim (strasno), svađati

pŕcvoljak, gen. pŕcvoljka: pež. nešto sitno, malo, zakržljalo; isto i oblik pišmoljak i prcmoljak

pŕčiti (se) , prez. pŕčim (se): pež. prikazivati svoje sposobnosti (fizičku snagu preko realne ili napadno pokazivanje iste - "šta se tu prčiš...")

pŕćija, gen. pŕćije: često pež. lična svojina, miraz (pokretni predmeti)

prdáčina, gen. prdáčine: ono što je predmet podsmeja, sprdnje

prdáčiti (se), prez. pŕdačim: ponašati se na način da to može biti predmet podsmjeha, sprdanja (oblačenje, govor...)

přdavac, gen. přdavca: naziv za gljivu puharu

prdalêge, gen. prdalêga: udaljeni ili ne od velike koristi komadi zemljišta - pež.

prdekána, gen. prdékane: pež. zatvor, pržun

prdêkalo, pridj.: pež. onaj koji često pušta vjetrove

prebórtati, prez. prebórtam: preboliti

préči (prilog): prioritetniji, važniji

prečînjati, prez. préčinjam: previše zahtjevati, neprimjereno se ponašati u zahtjevima, isto i oblik iščînjati

préćeran, pridj.: pretjeran

prédadan (prilog): pred dan, u zoru

prédrijeti (se), prez. prédirem (se): 1. previše se oderati napornim radom; 2. pež. prejesti se, pretjerati u količini pojedenog

prédnjac, gen. prédnjáca: prednji dio (odj. predmeta)

predúrati, prez. predúram: pretrpiti, nesvršeni oblik predurâvati prez. predúravam

pregôniti (se), prez. prégonim (se): verbalno se sa nekim nadjačavati

prekóviš (prilog): suviše

128

prêlo, gen. prêla: oblik društvenog kontakta i komunikacije u zimskom periodu u seos-kim domaćinstvima (u Lici), kad se naizmenično po domaćinstvima okuplja mlađe i starije stanovništvo, gdje se uz prigodne igre i zabavu odvijaju kolektivni i pojedinačni poslovi (komušanje kukuruza, krunjenje, čijanje perja, pletenje, predenje, vezenje)

préobuka, gen. préobuke: rezervna odjeća (donji veš, čarape) za presvlačenje na putu (kad pokisne ili se isprlja)

prépržiti, prez. prépržim: stanje nadutosti uz bolove sisa i vimena ako se propusti pravi trenutak muže mlijeka ili puštanja podmlatka radi sisanja

prerjêčiti (se), prez. prérječim (se): posvaditi se, biti u zavadi, uputiti prjeku rječ (neslaganja)

préša, gen. préše: žurba

préški krúv, gen. préškog krúva: pogača, lepinja od istog tjesta kojim se peče i običan hleb ali bez procesa kvasanja ili nadizanja prije pečenja

prerûčiti, prez. préručim: presuti (sadržaj jednog u drugi sud ili ambalažu)

prévijati, prez. prèvijem: bacanjem uvis uz vazdušnu struju lopatom, očistiti žito od ostataka slame ili pljeve, nesvršeni oblik previjâvati prez. prevíjavam

prêvrema, gen. prêvreme: promjena vremena (klim.)

prêžati, prez. prêžam: vrebati

préžgana (juva), gen. prežgane (juve): ampre čorba (čorba od zaprženog brašna)

prîbarak, gen. prîbarka: manji dio nepravilnog oblika bare (košanice), koji konfiguraci-jom zalazi u šumu ili oranično zemljište (zbog neznatne visinske razlike zemljišta)

prîglavak, gen. prîglavka: opleteni donji dio čarape ili takav proizvod u funkciji papuče

pričênuti, prez. príčenem: uštinuti, prignječiti

prijêranak, gen. prijêranka: proljetnje svinjče namjenjeno za posjek (za razliku od godišnjaka)

prîperak, gen. prîperka: dodatak (pridružen, naslonjen objekat, šupa i sl.)

přjesam, pridj.: sirov, nedopečen, nekuvan

prípeti, prez. prípnem: po dovođenju na lokaciju ispaše stoku vezati na pripon a drugi kraj fiksirati želj. ili drv. klinom u zemlju; nesvršeni oblik prípinjati prez. prípinjem

prípeti (se), prez. prípenjem: popeti se (nema nesvršeni oblik)

prîpon, gen. prîpona: lanac ili konop kojim se vezuje stoka na ispaši kojom joj se ograničava radius kretanja

prîrepak, gen. prîrepka: nešto što visi i nije funkcionalni dio cjeline

129

prismóčiti, prez. prísmačem: uz neku osnovnu hranu (smok) kao prilog jesti drugu (hleb, luk i sl.)

prismřditi, prez. prísmrdim: pež. prići na blisku udaljenost ("sramota ga šta je sve lajao, pa sad ne smije ni prismrdjeti njijevoj kući")

prístaviti, prez. prístavim: staviti posudu sa jelom da se kuva na vatru, šporet i sl.

prítisci, gen. prítisaka: sirove ravne, najčešće brezove oblice sa neodsječenim vršnim granjem, koje se međusobno u paru upleću radi postavljanja na završetak stoga sjena ili slame (obično 3 para) čime se postiže da se vršni dio stoga bolje slegne i time smanji zakišnjavanje i spriječi raznošenje pri jačem vjetru

prîšt, gen. prîšta: čir

priúštiti, prez. príuštim: omogućiti

přkno, gen. přkna: pež. zadnjica, čmar

prokřkati, prez. prókrkam: pež. probiti, probosti

prokljúviti, prez. prókljuvim: saznati neku tajnu ili nešto za šta se javio interes

promâljati (se), prez. prómaljam (se): pojavljivati (se), svršeni oblik prómoliti prez. prómolim - pojaviti se, pokazati se ("promolio nos iza vrata...")

prónosak, gen. prónoska: prvo jaje koje snese mlada kokoš - mlatka, neuobičajene veličine, malo

propŕtiti, prez. próprtim: napraviti (u snijegu) prtinu gaženjem

próst (prilog): slobodan; prost govor - bez ukrasnih rječi, prost (u ponašanju) - neuglađen, proste noge - kad na zemljištu više nema snijega pa se lako hoda

prótisli, gen. protisli: probodi, žiganja, povremeno jaki bolovi

proždróčiti, prez. próždročim: jačim udarcem na manju površinu izazvati bol ili refleksom obolelog organa osjetiti bol

prôva, gen. prôve: proba, kušanje

prôvati, prez. prôvam: probati, kušati

pŕsi, gen. přsa: dojke, ženske grudi

pŕteno, pridj.: od drugih osim vunenih vlakana (laneno, konopljino)

prténjača, gen. prténjače: džak, vreća od jute i sl.

pŕtina, gen. pŕtine: trag, prolaz u snijegu nastao gaženjem hodom ili djelimičnim čišćenjem

přvati, prez. přšem: letiti, prenosno brzo hodati ili trčati ("kao da prše")

130

přžanj, gen. přžnja: limena posuda u kojoj se prži zrnevlje kave ili djelimično suši sjeme žitarica prije meljave

pŕžina, gen. pŕžine: pjesak sa prašinom na putu posutom kamenom krečnjakom, koja usitnjavanjem nastaje pod šinama točkova zaprežnih kola

púce, gen. púceta: dugme

pûća, gen. pûće: oblik tepanja, svinjče, prase

pújdati, prez. pújdam: upućivati gestom i rječima da napadne; isto značenje i oblik púcikati prez. pucíkam

pûkati, prez. pûkam: parati (pleteni predmet), raspletati povlačenjem niti pređe, prenosno temeljno nekoga okradati

púlica, gen. púlice: dugme, isto i oblik pulke

púnke, gen. púnki: djelovi ukrasa na ličkim torbama, olovni limeni šuplji oblici slični dugmetu na spoju kićanke sa torbom

pûntalj, gen. pûntalja: konj koji se punta

pûntati (se), prez. pûntam (se): ne povlačiti teret po komandi ili usaglašeno sa drugim (konjem) u zaprezi

pûnuti, prez. pûnem: dunuti, puhnuti, nesvršeni oblik pûvati prez. pûšem

pûrliti, prez. pûrlim: nekog tjerati uz uznemiravanje (živinu, stoku... kao što vjetar tjera ispred sebe predmete)

púsule, gen. púsula: dokument, papir na kojem je nešto zapisano (naredba, poziv, potvrda i sl.)

puškáica, gen. puškáice: dječija pastirska igračka od zove (cev u kojoj se lijeskovim prutom kao klipom omotanim kučinom komprimuje vazduh i potom istjeruje ovlaženi čep od kučine kojim se gađa uz popratni prasak oslobođenog vazduha)

pûšnjak, gen. pûšnjaka: mjehur ili mijur (obično svinjski) koji poslije postepenog nadu-vavanja i trljanja može kratko (dok ne naiđe na trn) poslužiti kao igračka - lopta, u vrijeme svinjokolja

pútac, gen. putáca: putić, staza kroz livadu i sl.

pútalj, gen. pútalja: konj obojene dlake sa bjelim na nogama

pútast, pridj.: sa bjelim nogama (čarapama) obojeni konj

pútar, gen. pútra: maslac, buter

púvljavina, gen. púvljavine: duvanje, jak vjetar

púzdra, gen. púzdre: pež. žila, (muški) polni organ vola

131

R

râčan, pridj.: rasploložen, spreman, koji ima volju (da nešto radi)

râčiti (se), prez. râčimi (se): trpni oblik - biti raspoložen, da se nešto uradi ("ne rači mi se danas raditi, nešto sam marôdan")

râčnica, gen. račnice: udubljenje, rupa u obali potoka (bríni) u kojoj bi rječni rak uvlačenjem tražio zaštitu od predatora

rádilo, gen. rádila: zaprega, konj i kola kao sredstvo rada

radúckati, prez. radúckam: pomalo, bez žurbe i prisile raditi nešto, isto i oblik radúkati prez. radúkam

râjta, gen. râjte: zatega od sirove savitljive motke, kojom se zateže lanac "rajtač" oko tereta (drvenih trupaca npr.) i konstrukcije zaprežnih kola da se spriječi rasturanja i nestabilna vožnja (a time i opasna)

ràjtozne, gen. ràjtozni: oblik (jahaćih) pantalona, koje se u visini koljena naglo bočno proširuju, a naniže sužavaju

rákač, gen. rakâča: duži štap najčešće ljeskov, na koji se na tanji dio zavežu mamci (crijeva, meso i sl.) i spuštanjem u vodu ispred rupe skloništa potočnog raka isti na-mamljuje da počne da se hrani i potom vadi iz vode (obzirom da ne može lako da se otrgne)

rákita, gen. rákite: grmoliko rastinje iz porodice vrba čije mlade grančice služe kao sirovina za pletarske proizvode u seoskom domaćinstvu (korpe, koševi i sl.)

ráklje, gen. ràkalja: rašlje

râkoliti (se), prez. râkolim (se): oglašavari se posebnim tonom (kokoška) prilikom traženja hrane, prenosno raspitosati se, iskati uživanje, zadovoljstvo

ráktelo, gen. ráktela: pribor za sakupljanje (kupljenje) sjena ili slame (uglavnom drvene vile i grablje raznih veličina, lopata za kopanje stožine itd.)

râna, gen. râne: hrana

rânjenik, gen. rânjenika: svinjče koje se (posebno) hrani radi korišćenja kao posjek - za zimsku zalihu mesa i masti

râsad, gen. râsada: mlađi oblik u razvoju povrća, koje se sije u posebne zaštićene prostore i pri povoljnim spoljnim uslovima mlade biljke sade na otvorenom

raskumájs: stanje prekida dotadašnjih relativno bliskih i čvrstih privatnih ili poslovnih veza

raspaléntati, prez. raspaléntam: raskuhati se preko mjere (da se više ne vide sastojci)

ráspastrviti, prez. ráspastrvim: meso zaklanih ili ubijenih životinja primarno obraditi na propisan način

132

raspŕtiti, prez. rásprtim: skinuti (koristan) teret sa leđa čovjeka ili životinje

rástić, gen. rástića: hrast

râstik, gen. rastika: prostor obrastao hrastom

rastóbaliti (se), prez. rastóbalim (se): pod uticajem toplin - izgubiti uobičajenu konzistentnost i ukus (slanina)

râstoka, gen. râstoke: drveni dio zaprežnih kola kojim se održava ili mjenja razmak između zadnjeg i prednjeg djela (zavisno od potrebe i dužine robe koja se prevozi)

rastřložiti, prez. rastřložim: napraviti nered razbacivanjem stvari bez smisla i reda

rásušiti (se), prez. rásušim: isušivanjem učiniti da drvena posuda za tečnost postane nepodesna za istu zbog propusnosti (curenja) - kvašenjem ili potapanjem ta osobina se vraća zbog nadimanja

rášak, gen. ráška: pribor, alatka u obliku drvene motke dužine jedan metar, sa popreč-nom letvicom na jednom i rašljom na drugom kraju, za motanje pređe u smotak (kančelo)

râšta: zašto, zbog čega

razágnati, prez. razágnam: rastjerati (oblake, tužne misli i sl.), nesvršeni oblik razgôniti prez. rázgonim

razalâtiti, prez. razálatim: razmontirati

rázdjeti, prez. rázdijem: u toku djevenja, stavljanjem više materijala (sjena ili slame) uz spoljnu ivicu proširiti stog ili voz sjena ili slame

rázdrljen, pridj.: nehajno, nemarno odjeven, raskopčane dugmadi opuštenog kaiša

razgâliti, prez. rázgalim: poboljšati (ružno vrijeme), oraspoložiti, razveseliti

rázgovoran, pridj.: prijatan, komunikativan

râzor, gen. râzora: šira uvala koja u oranju nastaje u sredini oranice zbog racionalnog korišćenja i kretanja i u jednom i u drugom pravcu i bacanja brazde u desno

rázvigor, gen. rázvigora: proljetnji topli vjetar koji doprinosi brzom zazelenjavanju šume, isto i oblik razvigôrac

razvřšiti, prez. rázvršim: skinuti, razvaliti gornji kupasti dio (završetak) náviljka, plâsta ili stóga

râžov, pridj.: od raži (hleb), isto i oblik ráženi

ŕbat, gen. ŕpta: hrbat, pleća, gornji dio kičme, otud i rpténjača - kičma

ŕbina, gen. ŕbine: krhotine (glinenog ili porcelanskog) posuđa ali i oštećeno i neupotrebljivo posuđe (pež.)

133

rêcelj, gen. rêcelja: dio držalje kosišta - rukohvati

recépis, gen. recépisa: recept, svako pismeno obavještenje ili uputstvo

rédina, gen. rédine: živa ograda, manje ili više održavana, živica uglavnom od trnjine, gloga, lijeske i sl.

rêma, gen. rême: pokretna, sklopiva ili ne pomoćna alatka pribor, na kojem visi radi cjeđenja i lakše obrade zaklano svinja ili goveče

rešéto, gen. rešéta: alatka, pribor za odstranjivanje prosejavanjem krupnijih djelova zrna poslije meljave (mekinja) ili zrnastih nečistoća u žitu manjeg kalibra od odgova-rajućeg zrnevlja žitarica

réšt, gen. réšta: zatvor, ćuza

réšta, gen. réšte: pletenica (kukuruznih klipova, luka) kao oblik čuvanja - održavanja sušenjem na vazduhu

révuda, gen. révude: tanja drvena daska od standardne debljine (od 3 i niže cm) što ograničava namjenu

rîbež, gen. rîbeža: kućna naprava za usitnjavanje ribanjem na sitne rezance kupusa ili drugog povrća

ríbati, prez. ríbam (kupus): usitnjavati pomoću ribeža

rífljača, gen. rífljače: pomoćna daska ravne površine ili prevučena talasastim limom, na kojoj se trljanjem postiže bolje i lakše pranje nečistoće sa veša

rîgln, gen. rîglna: dio proste brave, kojim se ručno bez ključa sa unutrašnje strane zaključavaju (zarígljaju) vrata

ríktati, prez. ríktam: podešavati, dovoditi u red

ríktik, uzrečica: istinu govoreći, ipak, što jest jest

rínuti, prez. rínem: naglo gurnuti, snažno nešto pomjeriti (plavni talas na primjer)

rísati, prez. ríšem: crtati

ríte, gen. rîta: prnje

ríza, gen. ríze: odjeća, ukrasni dio na odjeći ili predmetima svakodnevne upotrebe (na ličkoj torbi na pr.)

ŕke, gen. řka: starudije

ŕkositi (se), prez. ŕkosim: (simbolično) sa nekim se nositi (u prepirci), nadmetati, jákariti, nôsati se

řmbati, prez. řmbam: raditi teške fizičke poslove u teškim uslovima (ropski rad), isto i oblik řmpati i řmbačiti

134

řmpalija, gen. řmpalije: lice koje može snagom i izdržljivošću řmpati

róba, gen. róbe: odjeća, odjevni predmeti

rógalj, gen. róglja: ćošak (kuće, marame, ulice i sl.)

róglje, gen. rógalja: željezne vile sa 4 ili više šiljka

rógljati, prez. rógljam: želj. vilama prekopavati oranicu posejanu krompirima radi vađenja plodova - gomolja

róndati, prez. róndam: tražiti nešto neurednim rasturanjem predmeta i stvari (kao svinja) pež., rjeđi oblik rónjgati

rór, gen. rôra: pećnica u šporetu ili štednjaku

rósulja, gen. rósulje: kiša sitnih kapi koja kvasi kao rosa, najpoželjniji oblik posebno za kupusnjače

rózgalica, gen. rózgalice: vrsta i oblik pjesme i pjevanja u Lici, nalikuje razvučenom pjevanju na pr. gangama, isto i oblik rózganje

rózgati, prez. rózgam: pjevati rozgalice

róvit, pridj.: osjetljiv (poslije bolesti, sukoba i sl.)

ŕpa, gen. ŕpe: gomila hrpa

rpténica, gen. rpténice: kičma, hrptenica

rúbac, gen. rûpca: marama (povezača)

rúpčić, gen. rùpčića: maramica

rúpčenik, gen. rupčenîka: peškir

rûga, gen. rûge: ruglo, sramota

rúkatka, gen. rúkatke: ćup, glinena posuda za kuvanje i čuvanje hrane, visoka sa širim otvorom - grlom

rúkati, prez. rúkam: snažno i naglo nešto odguravati, gurati, svršeni oblik rúknuti prez. rúknem (npr. voda kad probije nasip, masa ljudi u panici, stampedo goveda, lavina sa usputnim materijalom)

rúnja, gen. rúnje: dlake na tjelu

rúnjav, pridj.: jače odlakan

rúpiti, prez. rúpim: doći, naići iznenada odnekud

rútav, pridj.: dlakav, kovrdžave dlake

135

rúvo, gen. rúva: odjeća i obuća, ruho

S

sábajle (prilog): zorom, u zoru

sâći, prez. sâđem: sići, nesvršeni oblik salaziti prez. sálazim ili sláziti prez. slázim

sáč, gen. sáča: crepnja, peka

sádaljke, gen. sádaljka: pomoćna alatka za sadnju rasada ili sjemenki povrća kojom se u pripremljenom zemljištu prave ubadanjem odgovarajuće rupe

sádjeti, prez. nema: složiti u odgovarajući oblik sjeno ili slamu (naviljak, plast, stog, voz i sl.), nesvršeni oblik sadjévati prez. sádjevam

sádrijeti, prez. sádrem: zderati, zguliti ali i postepeno izderati (odjeću ili obuću) i kožu s leđa; prenosno za onog ko je nemilosrdan i nezahvalan tuđim radom

sâgon, gen. sâgona: utjerivanje stoke u privremene ili trajne objekte za smještaj i čuvanje

ságnati, prez. ságonim: vršiti sagon stoke ali i prevesti kući i posječeno ogrevno drvo, zimsku zalihu stočne hrane sa livada i sl.

sák, gen. sáka: pribor za lovljenje riba i rakova, mreža u obliku torbe, džaka

saláukovima, gen. saláukovine: nevrijeme (jaka kiša ili gusti snijeg uz jak vjetar ili buru)

salijêtati, prez. sálijećem: obigravati, oblijetati oko nekog da promjeni nešto ili ga se privoli (kupovinu, promjenu stava ili mišljenja i sl.); svršeni oblik ima i značenje -brzo se spustiti (niz padinu, s krova i sl.), strčati - slétiti, prez. slétim

samótok, gen. samótoka: tečnost koja se cjedi prilikom pečenja mesa (naročito na ražanju), slano masna supa

sanâtati, prez. sánatam: izmišljati, fantazirati (pež.), stariji, rjeđe upotrebljavan izraz snâtriti u značenju sanjariti

sandŕljati, prez. sandŕljam: pasti, skotrljati se uz buku i lomljavu (niz stepenice i sl.), pež.

sânice, gen. sânica: sanke, saone

sânik, gen. sânika: trag u snijegu nastao zbijanjem snijega prolaskom saonica, isto i oblik sáonik

sápet, pridj.: skopčan, utegnut, ali češće pež. značenje prenosno - vezan, nespretan, često ne samo fizički

sápeti, prez. sápnem: skopčati, vezivanjem učvrstiti nešto

136

sâpon, gen. sâpona: pribor zapr. kola kod prevoza lakih tereta za međusobno poveziva-nje i učvršćivanje stupaca kad se sadeđe oko polovine voza, drvena daska sa pravo-ugaonim rupama pri krajevima, ali i lanac iste funkcije i namjene

sarâditi, prez. sáradim: završiti poslove (planirane, obično nužne sezonske)

sâstavak, gen. sâstavka: mjesto sastavljanja tesarskih spojeva ali i rječnih tokova (sâstavci)

sasjêcati, prez. sásjecam: proces gradnje kuće od drvenih talpi i brvana uglavnom tesarskim radnjama i alatom

sátrati, prez. sátrem: polomiti, zgnječiti, zgaziti; nesvršeni oblik vezan je za namjeru, umišljaj, svjesno lomljenje, gnječenje, gaženje - sátirati

sávatati, prez. sávatam: pohvatati )konce), pohvatati i povezati činjenice događaja, skupiti mozaik dešavanja

sázuti, prez. sázujem: izuti, skinuti (obuću); nesvršeni oblik sazûvati prez. sázuvam

sčákoriti (se), prez. sčákorim: stvrdnuti se jako (zbog velike dehidracije), ukočiti se, smrznuti se (zbog niske temperature)

sépet, gen. sépeta: krošnja, košara

silésija, pridj.: sijaset

síndžir, gen. sindžîra: lanac

sínjav, pridj.: siv, sivkast

sírište, gen. sírišta: burag, želudac mladih preživara, koji sadrži enzime za zgrušavanje mlijeka te se držanjem u surutki podstiče njihov dalji razvoj i održavanje radi ubrza-nog kontrolisanog zgrušavanja u proizvodnji sira u domaćinstvu; isti naziv i za sinte-tički proizvedenu tečnost iste namjene

sítnica, gen. sítnice: sito, ali i ormarić za čuvanje hrane na čijim vratima je postavljena mreža za sprečavanje ulaska insekata

sîvonja, gen. sîvonje: vol ili magarac sive dlake, pež. prenosno onaj koji snagom rješava ili misli da može rješiti

sjáktiti, prez. sjáktim: sjajiti, blistati

sjék, gen. sjéka: ćošak (drvene) sasjecane kuće

sjêlo, gen. sjêla: posjelo, posjeta radi razgovora i razonode

sjénačište, gen. sjénačišta: prostor na kojem se sadjeva jedan ili više stogova sjena ili kamara

sjénara, gen. sjénare: ek. objekat za msještaj veće količine sjena koji omogućuje racio-nalnije korišćenje i rad oko sjena. Postojala su dva tipa, prvi kao prelazni oblik izme-đu stoga i zatvorenog objekta - pomični (po visini) krov nasađen na četiri visoka

137

stupa, između kojih se nabija sjeno i vadi nabijeno, gdje se krov spušta ili diže u skladu sa količinom sjena. Drugi tip je bio u obliku zatvorenog objekta pravougaonog oblika širine nešto veće od dužine "sjenskih" kola (komplet sa rudom) što je omogućavalo istovar i po kiši ili sklanjanje pred kišom cjelog "voza" sjena. Zidne plohe činila je drvena konstrukcija na stubovima (drvenim ili betonskim) visine oko 4 m, obložena daskama. Krovna konstrukcija je građena klasičnim tesarskim metodama. Krovni pokrivač je bio od ražove slame ili pocinkanog lima, a u poslijednje vrijeme u nedostatku ražene slame korišćen je i salonit.

sjénski (prilog): u funkciji ubiranja, čuvanja, prevoza sjena

sjéra, gen. sjére: masnoća na ovčijoj vuni (lanolin)

sjét, gen. sjéta: savjet

sjétovati, prez. sjétujem: savjetovati

skálati, prez. skálam: skinuti, spustiti gaće ili pantalone pež.

skálatur, gen. skálatura: pež. trapavko, onaj kome gaće stalno spadaju ili ih tako nosi kao da će se to svakog trenutka desiti

skâniti, prez. skânim: odužiti sa odučivanjem, biti u dilemi

skanjâvati, prez. skánjavam: biti u dilemi, teško ili sporo odlučivati

skápati, prez. skápam: umrijeti u oskudici, krepati (pež.); nesvršeni oblik skapâvati prez. skápavam, umirati u oskudici ili preživljavati na biološkoj granici

skâšati, prez. skâšam: dovršavati kosidbu određene površine livade, ne samo ravnih pravih površina već i manjih nepravilnih oblika oko grmova uz potok i sl.

skočâniti, prez. skóčanim: smrznuti se, ukočiti se od hladnoće

skómsati, prez. skómsam: pež. iscjepati, iskidati na komadiće

skóriti (se), prez. skórim: skupiti, zgrčiti uslijed isušivanja, dehidracije

skórup, gen. skórupa: kajmak

skorúpan, gen. skorúpana: onaj koji je ljubitelj kajmaka

skreméntati, prez. skreméntam: izreći snažne rječi, često psovke (u kratkom vremenskom razdoblju, kao varnice iz kamena)

skrésati, prez. skréšem: prenosno nekome nešto bez ustručavanja i zaobilaženja reći u lice

skrêsati (se), prez. skréšem (se): polomiti se, izubijati, dobro se ugruvati

skrîška, gen. skrîške: kriška, odrezak, oblik sječenja hrane (hleba, krumira i sl.)

skrozîrati, prez. skróziram: probiti, probušiti (da se vidi s jedne na drugu stranu)

138

skúditi, prez. skúdim: kuđenjem, nalaženjem mana dovesti nekog u poziciju da se od nekog ili nečeg odustane ("skúdio curu pa joj momak prsten vratio")

skûpinja, gen. skûpinje: skupoća

slámarica, gen. slámarice: dio krevetskog pribora za spavanje, oveća vreća u koju se natrpa pšenična slama ili ljuštike od kukuruza kao podloga (dušek) u ležaju, isto i oblik (rjeđi) slâmnica

slatkóran, pridj.: koji ima dobar apetiti i rado jede

slátkovina, gen. slátkovine: baštenska korovska biljka, puzavica, poponac, slak

slîmiti, prez. slîmim: skinuti (nešto), ali i fotografisati, snimiti

slûtiti, prez. slûtim: preosjećati, predvidjeti ("ne sluti na dobro")

slúžak, gen. služáka: najmenik u polj. domaćinstvu kao pom. radnik u poljoprivrednim domaćinstvima (godišnji)

smáći (se), prez. smíčem (se): sići s uma, pošandrcati ("ési li se smáka kad tako dívaniš")

smánut, pridj.: lud, koji nije pri zdravoj pameti

smašínati, prez. smašínam: nešto brzo i energično graditi (kao mašina) brzo i energično pobjediti

smandŕljati, prez. smandŕljam: uraditi nešto aljkavo, ali i neprecizan i nesiguran dogovor

smâvati, prez. smâšem: poskositi (livadu), uz veći napor i neuredno na brzinu

smêsati, prez. smêtem: dekoncentrisati, prekinuti nit izlaganja, odvući pažnju

smésti, prez. smétem: s neke površine metlom ukloniti nečistoću

smêtenjak, gen. smêtenjaka: pež. onaj koji izgleda kao dekoncentrisan, koji ne može usmjeriti ili držati pažnju

smàzati, prez. smàžem: nešto slatko i brzo pojesti, i prenosno glatko pobjediti ("smazo ga ko Panta pitu")

smjêrati, prez. smêram: namjeravati

smjériti, prez. smjérim: odlučiti, ispoljiti namjeru ali i u značenju nešto ili u nešto pogoditi poslije ciljanja ("smjerio ga među rogove u sred čela")

smótak, gen. smótka: namotaj (odgovarajuće forme) pređe, kančelo, štrinjica i sl.

smijûljiti (se), prez. smíjuljim (se): smješiti se (krijući da nešto izaziva na pravi smijeh - radost i sl.)

smîj, gen. smíja: smjeh

139

smlàta, gen. smláte: pež., onaj koji je zbunjen, smušen

smràditi, prez. smràdim: prljati, onečišćavati okruženje ali najčešće u prenosnom značenju - iznošenje neistina, laži, radovanje tuđoj nesreći i sl.

smŕdljika, gen. smŕdljike: vrsta drvenaste bijke, krkovina

smréškan, pridj.: naboran

smŕsak, gen. smŕska: vezivanje na neodrešivi čvor

smúntati, prez. smúntam: prodati nešto ispod realne cjene

smûntati, prez. smûntam: uraditi nešto nejasno, sumnjivo (pež.)

smúša, gen. smúše: omorina, sparno vrijeme, pred naglu promjenu vremena, rjeđi oblik smúta

smútnja, gen. smútnje: stanje nesloge, zavade, raskola kao poslijedica nejasnog nedefinisanog stanja i odnosa i najmernih dezinformacija

snîmiti, prez. snîmim: skinuti, spustiti nešto ("snimi de mi taj bocun s poda")

sókat, gen. sokâta: sokak

sólika, gen. sólike: oborina u vidu grada ili zrnastog snijega

sólupi, gen. sólupe: zulufi, značajan pomodni ukras muškog lica u vrijeme Austrougarske, isto i oblik pókumporte

sórcati, prez. sórcam: navaliti, zajuniti, naumiti nešto pošto poto da se uradi, isto i oblik svórcati

sóva, gen. sóve: rašljast stupčić, kao oslonac na ražanj, kratak, čvrst, nesavitljiv

spádalo, gen. spádala: šaljivčina, duhovit veseljak

spánđati (se), prez. spánđam (se): pež. povezati se u intimnu ili poslovnu vezu koja se ne odobrava

spériti, prez. spérim: naumiti, odlučiti nešto

speškírati, prez. speškíram: prenosno temeljno, energično uništiti, isjeći, polupati, pojesti

s píka (prilog): odmah istog momenta

spírine, gen. spírina: pomije

spískati, prez. spískam: pež. potrošiti sve brzo, rasipnički

spláčine, gen. spláčina: pomije, ali i pež. neukusno jelo

140

spólak: zbog, radi, isto i (rjeđi) oblik spórad

spórtati (se), prez. spórtam (se): spremiti se (obući i obuti)

spřdati (se), prez. spřdam (se): rugati se, izrugivati, omalovažavati, ponižavati

spřdnja, gen. spřdnje: izrugivanje, ponižavanje, isto i oblik sprdáčina, kao augmentativ

spřcati, prez. spřcam: pež. napadno navaliti, agresivno biti uporan, "navalentan"

spřljen, pridj.: pež. pripremljen (obrok) na brzinu

spřljiti, prez. spřljim: pež. pripremiti (jelo) na brzinu bez poštovanja uobičajenih kuli-narskih pravila i recepata

sréd srêce: u sredinu

sŕsnuti, prez. sŕsnem: zubima slomiti ovojnicu ploda lješnika ili orasa

stabànati, prez. stabánam: prenosno u sukobu izgaziti, pregaziti, pobjediti

stánac, gen. stânca: kamen velike mase čiji manji dio viri iz zemljišta

stâp, gen. stápa: drvena posuda uska visine oko 1 m, u kojoj se "mêtenjem" pomoću stapáice vrtloženjem kajmaka u tečnosti (mlaćenica) odvaja masnoća i pravi pútar

stapáica, gen. stapáice: pribor uz stap u vidu drvene motke obično ljeskove na čijem donjem kraju je nasađen izbušeni otpiljak drveta, kroz čije rupe i oko njega povlače-njem gore dolje se postiže vrtloženje kajmaka

stélaža, gen. stélaže: dio kuh. namještaja za smještaj posuđa sa više polica

stéona, pridj.: bređa (krava) koja očekuje telenje

stícati (se), prez. stícam (se): upirati se, nastojati; nesvršeni oblik sticâvati (se) prez. stícavam (se)

stídeć, pridj.: sramežljiv

stínjati, prez. stínjam: hladiti, spec. oblik hladnoće sa vlagom u kamenim kućama nedovoljno izolovanim

stjênj, gen. stjênja: fitilj (za lampe i lućerde)

stôčić, gen. stôčića: dio namještaja za sjedenje male visine obično sa tri noge ; isto i tronožac

stôg, gen. stóga: oblik kupasti slaganja i djevenja pokošenog sjena ili slame

stóje (prilog): stojeći, stojećke, u uspravnom položaju

stópica, gen. stópice: dio kose kojim se ista pričvršćuje za kosište, ojačan savijeni dio, isto tako naziv za pom. pribor za opravku cipela dok se opravka đonova vršila priki-vanjem drvenim ili želj. ekserčićima

141

stóžina, gen. stóžine: odsječena obično hrastova oblica dužine preko 4 m, koja pobijena u zemlju debljim krajem omogućuje slaganje "sadjevanje" u kružnom obliku veće ko-ličine sjena ili slame ručnim slaganjem i gaženjem (oko 1.000 do 2.000 kg), često i naziv umesto stôg

strâna, gen. strâne: dio planine obično blage padine obrasle šumom

strájbati, prez. strájbam: pež. brzo neracionalno potrošiti (novac, imanje), proćerdati

strášiv, pridj.: plašiv

stréva, gen. stréve: nadstrešnica, streha

strêka, gen. strêke: linija u kamenju, koja označava dodirne površine različitih slojeva po kojima kamen puca poslije odgovarajućeg udarca

stréviti, prez. strévim: pogoditi ("strevila te munja...")

stŕgan, pridj.: pokidan

stŕgati, prez. stŕgam: pokidati

strijêž, gen. strijêža: mješavina snijega i vode kod naglog otapanja snijega, koja sprije-čava normalno oticanje vode i izaziva zagušenja odvodnih sistema i uzrok je poplava u kraškim prostorima bez obzira na poroznost tla

stríniti, prez. strínim: usitniti, izlomiti (suvu travu-sjeno do stanja trine)

strmêknuti (se), prez. stŕmeknem: pež. pasti sa neke strmeni, visine

stŕmen, gen. stŕmeni: uzvisine, jači uspon ili nagib

strnókos, gen. strnókosa: ostaci stabljika sa korjenovim sistemom žitarica poslije žnjevenja, žetve

strúga, gen. strúge: prolaz koji se može zatvoriti u vještačkoj ili prirodnoj ogradi ali i iz-građeni oblik od drvenih letvi (ili željeznih) kojim se taj prolaz poslije korišćenja može zatvoriti

stŕužica, gen. strúžice: deminutiv od struga

strúke, gen. strûka: perle, nizovi, orlice

stróšak, gen. stróška: izdaci, troškovi (npr. putovanja)

strûniti, prez. strûnim: pomoćnim sredstvom, trešenjem motkom, kamenom i sl. skinuti nešto sa grana drveća (neku jabuku i sl.)

stúden, gen. stúdeni: hladnoća

stúj (uzrečica): naredba pri upravljanju volovskom zapregom ("stuj dikonja, stuj mrkonja"), naprijed

142

stúpa, gen. stúpe: drvena naprava iz dva dijela, nažlijebljena, pokretnog i nepokretnog između kojih se pokretima nogama mlati (stúpa) osušene stabljike konoplje radi lomljenja istih i lakšeg mehaničkog odvajanja vlakana od pózdera, čvrstog djela stabljike

stûpac, gen. stûpca: stub

stúpačke (prilog): s obje noge (skok), kao sportske disciplina narodnog višeboja, skok u dalj iz mjesta s obe noge istovremeno, isto i oblik stúpe

stúpica, gen. stúpice: zamka, klopka

sú (prefiks): značenje uz osnovne rječi "kao", súbjel- siv, sinjav, súriba - krava mršavih bokova plosnata, súblenast - nepotpuno lud, kao da nije pri zdravoj pameti

sûd, gen. sûda: posuda

sûkati, prez. sûčem: uvrtati (brkove npr.), pež, prenosno izmišljati, govoriti poluistine ili nešto što je teško ili nemoguće provjeriti; svršeni oblik súknuti

súkerina, gen. súkerine: pas mješanac, koji nema izraženih bilo kojih korisnih osobina predaka

sûnuti, prez. sûnem: 1. u masi uz brzo kretanje naići (roj pčela, bujični vodotok i sl.); 2. pež. izvaliti nešto, neku neistinu na brzinu uz ostale istine ili poluistine, isto i oblik suknuti; 3. usuti u posudu tečnost ("sûni de mi zeru te tople juve")

sûrac, gen. sûrca: konj sive boje

súrast, pridj.: sive boje

súrica, gen. súrice: kobila sive boje

surdûknuti, prez. súrduknem: pež. nešto jako nesuvislo ili neistinito reći (izvaliti)

surúntije, gen. surúntija: starež, izanđalo, istrošeno (predmeti svakodnevne upotrebe)

sûša, gen. sûše: nadstrešnica za sklanjanje iscjepanih drva, za ostavljanje raznih alatki ili zapr. kola

súvcat, pridj.: pojačano naglašavanje suv, suh ("suv-suvcat")

suvóburica, gen. suvóburice: sjeverni hladan suh vjetar pri inače niskim temperaturama, čime se utisak hladnoće još pojačava ("ulazi u kosti")

svâk, gen. svâka: sestrin muž (ženske osobe)

svàk, gen. svàkog: svatko

svâriti, prez. svârim: skuhati

svátiti, prez. svátim: 1. razumjeti, ukapirati; 2. udariti ("bome sam ga svatio granom po onim gnjatima")

143

svígane, pridj.: obrađene (daske) hoblanjem i bočno obrađene na nut i feder

svígati, prez. svîgam: obraditi daske hoblanjem i na nut i feder (brodski pod) radi boljeg sastavljanja

svîra, gen. svîre: svaki oblik svirale

svîtak, gen. svîtka: pomoćno sredstvo radi lakšeg nošenja tereta na glavi (vode i sl.), u obliku kružnog vjenca od upotrebljavanih krpa, često ukrašen raznobojnim trakama

svítnjak, gen. svítnjaka: učkur, ugaćnjak (kanap uvučen u rub gaća radi vezivanja oko pojasa i pridržavanja istih)

svôjta, gen. svôjte: rodbina, srodstvo, srodnici

svójtljiv, pridj.: onaj koji njeguje rodbinske i porodične odnose na pravi način

svôziti, prez. svôzim: dovoziti ka kući odgovarajuće robe, priprema za zimsku potrošnju (drva, sjeno i sl.)

svřsti (se), prez. svřznem (se): pež. manuti se, prestati navaljivati

svŕtati, prez. svŕćem: skidati koru (sa vrbe ili breze) radi izrade zvižduka, píšte, trube, trubaljike, svršeni oblik svrnuti prez. svřnem

svřnuti (se), prez. svrćem (se): navratiti (se)

svŕda, gen. svŕdla: burgija, svrdlo

Š

šájtov, gen. šajtóva: novčanik

šâjtuge, gen. šâjtruga: ručna kolica sa jednim točkom, tada uglavnom drvena, tačke

šamárica, gen. šamárice: kupus u rastu koji nije formirao glavicu (zbog zastoja u rastu usled povrede i sl.)

šámlica, gen. šámlice: klupica

šântati, prez. šântam: šepati, ćopati

šântav, pridj.: šepav, ćopav

šárage, gen. šáraga: zadnji dio unutrašnjosti zaprežnih kola

šarénica, gen. šarénice: vuneni pokrivač, proizvod domaće radinosti (sličan ćilimu)

šárova, gen. šárove: krave čija boja dlake je u jednakom omjeru bjela i žuta; isto i šárulja

šâša, gen. šâše: komušina (kukuruzne stabljike bez klipova)

144

šénica, gen. šénice: pšenica

šénični, pridj.: pšenični

šêniti, prez. šênim: umiljavati se, iskazivati poniznost (kao pas)

šênuti, prez. šênem: sići s uma

šérap, gen. šerâpa: vijak, zavrtanj, šraf

šévarka, gen. šévarke: paljak, kutlača, šefarka

ševríon, gen. ševriôna: jak pljusak kiše uz olujni vjetar

šíbast, pridj.: prugast (životinja), čija je boja dlake tamna i sadrži u sebi pruge u obliku šiba, ne mnogo kontrastirane

šíbonja, gen. šíbonje: vol šibaste dlake, prenosno pež. lice koje insistira ili pokazuje uglavnom sirovu snagu i spoljni izgled - volina

šíkucija, gen. šíkucije: pež. poreski ili sudski izvršitelj

šiljéže, gen. šiljéžeta: starije jagnje

šíljt, gen. šíljta: kruto sjenilo na kapi

šiljtókapa, gen. šiljtókape: kapa sa šiljtom, šapka

šîmla, gen. šîmle: cjepane daščice najčešće od smreke u funkciji krovnog pokrivača (kao crjep), isto značenje i oblik šîndra

šípiliti, prez. šípilim: posebno profilisanim rendetom bočno daske obrađivati na nat i feder

škákljati, prez. škákljam: golicati

škákljiv, pridj.: golicav, golicljiv

škále, gen. škâla: ljestve

škálice, gen. škálica: dem. male ljestve, ljestvice

škálin, gen. škalîna: stepenik, prečaga na ljestvama

škalínati, prez. škalínam: šišati stepenasto ili kositi travu sa vidljivim tragovima kose (neracionalno uz veliki ostatak sitne kvalitetne trave)

škâlj, gen. škâlja: spoljna toplinska izolacija od trave, bujadi i sl. oko, naročito, kamenih zidova, koja se nabija između uspravno postavljenih drvenih oblica

škáljati, prez. škáljam: postavljati škalj ali i začepljati svaku rupu čime se sprečava svako rashlađivanje naročito u stajama

145

škamútati, prez. škàmućem: pseće glasanje cvilenjem, kevtanjem, žagorenjem, lajanjem naizmjenično

škanícl, gen. škanícla: papirna kesa kao ambalaža za rasutu robu (šećer, brašno i sl.), do 5 kg zapremine

škáp, gen. škápa: veća kablica (drvena posuda) za rasute robe ili tečnost

škàrić, gen. škarîća: prednji dio zaprežnih kola u kojem su usađeni stupci i klinom pove-zan sa prednjim trapom, kojim se omogućuje održavanje tereta paralelno sa zadnjim djelom kola

škátula, gen. škátule: kutija

škátulica, gen. škátulice: demin. kutija - kutijica

škîja, gen. škîje: sječen duhan u domaćoj radinosti, zbog državnog monopola nekad unosan artikal crne berze

škíljav, pridj.: koji daje slabu svjetlost (izvor svjetlosti)

šklôca, gen. šklôce: vrsta sklopivog jednostavnog i jeftinog džepnog nožića drvene drške i sječiva od nekvalitetnog čelika

škóbalj, gen. škóbalja: vrsta sitnog račića čije stanište su hladni bistri izvori

škrápa, gen. škrápe: prirodno udubljenje u kamenu krečnjaku u kojem se zadržava oborinska voda

škŕbav, pridj.: oštećenih ivica (posuda ili posuđe)

škrínja, gen. škrínje: sanduk za čuvanje i ostavu vednijih stvari u domaćinstvu (odjeća, alat i sl.)

škrópiti, gen. škrópim: vlažiti nešto u kapima (kiša npr. ili posteljinu prskanjem prije peglanja)

škúlja, gen. škúlje: rupa, pež. ženski polni organ

škúljica, gen. škúljce: deminutiv od škulja, rupica

škûro, pridj.: tamno, mračno (zaškúriti - zatamniti npr. svjetlost u prostoriji kapcima ili zavjesom)

škvâdra, gen. škvâdre: pribor, alatka za mjerenje pravog ugla (kamenorezačka i stolarska)

šlàer, gen. šláera: veo venčanice

šlájpik, gen. šlájpika: novčanik

šlájs, gen. šlájsa: način izvlačenja vučenjem sa zapregom odsječenih debala iz šume do utovarnog mjesta

146

šlâjsati, prez. šlâjsam: vučenjem izvlačiti drvnu masu do utovarnig mjesta zapregom ili specijalnim vučnim vozilom

šlâmpav, pridj.: nespretan, površan, neuredan

šlápe, gen. šlâpa: papuče, obično pletene

šlînga, gen. šlînge: vez (šuplji) na platnu istobojnim koncem motiva i finim isjecanjem opšivenih niti čime se postiže veća plastičnost vezenog motiva

šlîngati, prez. šlîngam: raditi vez šlinge

šljépica, gen. šljépice: stara olinjala kapa (pež.)

šljívar, gen. šljivâra: šljivik, voćnjak čija je sadržina uglavnom sadnice stabala šljiva

šljáka, gen. šljáke: štap za poštapanje sa krivinom na vrhu

šljôkati, gen. šljôkam: pež. neumjereno piti alkohol

šljókara, gen. šljókare: 1. onaj koji neumjereno pije alkohol; 2. objekat gdje se pije, pež. takođe

šmék, gen. šméka: miris i ukus

šmêrati, prez. šmêram: šarati (prljati) olovkom

šmíršajba, gen. šmíršajbe: stoni ručni ili mašinski uređaj za oštrenje upotrebom abrazivnih materijala bez hlađenja i upotrebe vode

šnájder, gen. šnájdera: krojač, šivač

šníta, gen. šníte: odrezak (obično hleba)

šôs, gen. šôsa: suknja

šótogaće, gen. šótogaća: gaće dugih nogavica

šótomaja, gen. šótomaje: potkošulja dugih rukava

špâg, gen. špâga: konopac, isto i oblik špâga gen. špâge

špájz, gen. špájza: ostava kućna

špáncir, gen. špáncîra: šetnja

špancírati, prez. špánciram: šetati

špânjga, gen. špânjge: kopča, ziherica, zihernadla

špâran, pridj.: štedljiv

špârati, prez. špâram: štedjeti

147

špárket, gen. špárketa: šporet, štednjak na kruta goriva

špékula, gen. špêkule: kuglica, kliker za igru

špíce, gen. špîca: 1. sjemenke ali i koštice koštuničavog voća; 2. žbice, žice u točkovima bicikla ili motocikla

špíclov, gen. špiclóva: pež. mudar, mudračina

špícnamet, gen. špícnameta: nadimak

špîglo, gen. špîgla: ogledalo

špúrica, gen. špúrice: mlada krava (junica) koja je otelila prije biološke zrelosti (ošpûriti)

štámp, gen. štámpa: čelično dlijeto za bušenje rupa u kamenu radi postavljanja eksplo-ziva i miniranja, koje jedan od minera drži u vertikalnm položaju i poslije svakog udarca pomjera u krug za oko 45 stepeni

štánj, pridj.: čvrst, stamen, dobro i precizno građen

štênci, gen. štênaca: 1. kučići; 2. djelovi mandale, vrste drvene brave u narodnom graditeljstvu na bondručarama i drugim drvenim kućama

šték, gen. štéka: dovratak, isto i oblik štók

štéktanje, gen. štéktanja: oblik glasanja pasa naročito lovačkih goniča na tragu divljači, ubrzanim nepotpunim lajanjem čija intonacija često odražava vrstu traga koji prati i otuda to prepoznavanje za lovca čini "pravu muziku za uši"

štéktati, prez. štéktim ali i štékćem: glasati se štektanjem

šténtati, prez. šténtam: gubiti vrijeme nekorisno ga provodeći

štêrna, gen. štêrne: u zemlji ukopan i ozidan bazen za skupljanje i čuvanje kišnice a često na površini radi veće sabirne površine kamenom popločan i ograđen prostor, isto i oblik gustijerna, bistjerna

štíca, gen. štíce: tanak koso zasječen komad drveta u obliku klina za popunjavanje ili ukrućivanje nečeg (tesarski)

štíjati, prez. štíjam: lopatom namjenskog oblika (štijáčica) riljati zemlju prije sjetve pre-vrtanjem gornjeg sloja, ili prilikom iskopavanja zemlje pri građevinaskim radovima direktno iskopavati i izbacivati, obično u slojevima "štihovima"

štikádur, gen. štikadura: štukatur, letvice pilane ili od cjepanih tankih ljeskovih oblica, prikovane u pravilnim razmacima na drvene talpe - brvna radi držanja maltera

štíklja, gen. štíklje: veća štíca, drveni klin

štîm, gen. štîma: ugođaj, podešenost muzičkih instrumenata, naročito žičanih

148

štímati, prez. štímam: uvažavati, poštovati; pridj. štíman, poštovan ("vinanc i učitelj su štimani ljudi...")

štímati, prez. štímam: skraćeni oblik od štímovati - ugađati, podešavati ("nešto tu ne štima, nije u redu...")

štókln, gen. štóklna: stolica bez naslona

štrámac, gen. štrámca: 1. dušek u ležaju; 2. uređaj u obliku ljestvi koje se postavljaju iznad jasli u stajama radi manjeg rasipanja krmiva u koje se isto stavlja a stoka ga koristi izvlačenjem

štrápac, gen. štrápca: hod, šetnja uz vlažno kišno vrjeme

štrápati, prez. štrápam: prskati udarcima po površini vode

štréka, gen. štréke: željeznički kolosjek, pruga

štrínjica, gen. štrínjice: smotuljak pređe, isto i oblik štringla

štŕkljati, prez. štŕkljam: ponašanje goveda u letnjem periodu pod navalom muha i osta-lih krvopilnih insekata, kad u punom trku uzdignutog repa bježe sa tog prostora u hlad staje, koje je teško sputati ili kontrolisati i vizuelno zarazno djeluje i na ostala goveda koja nisu napadnuta, koje često djeca čobani namjerno izazivaju povikom "uštrrrrr", i time sebi obezbeđuju duže slobodno vrijeme za igre a da ne doživljavaju prijekore zašto su prije vremena dotjerali stoku sa ispaše

štřkalj, gen. štřklja: iznenadni bjeg goveda sa ispaše uzrokovan ubodima krvopilnih insekata, koji svoja jaja polaže pod kožu govečeta ubodom

štŕkljast, pridj.: izdužen, visok a mršav (kao trklja)

štrljêcnuti, prez. štŕljecnem: pež. dati malo (kao da dobaci par kapi iz šprice) npr. djeci kad traže pare za izlazak

štrúca, gen. štrúce: izduženi oblik hleba ili peciva, vekna

štúcna, gen. štúcne: dio zaprežnog pribora, veza između âjma i štranjge i kao obloga štranjge ili lanca

štúkati, prez. štúkam: ravnati, podešavati

štûro, pridj.: jednostavno, oskudno, nedovoljno, skromno

šûder, gen. šûdera: prirodno (izmrzavanjem) ili vještački lomljenjem i drobljenjem usitnjem kamen vapnenac - krečnjak, za nasipanje puteva, betonske radove i sl.

šúkast, pridj.: bez rogova

šúndrati, prez. šúndram: otuđiti u bescenje; nesvršeni oblik šúndravati prez. šúndravam, otuđivati u bescenje

šúp-karta, gen. šúp-karte: pež. (dobiti) otkaz, biti protjeran

149

šúster, gen. šústera: obućar, prenosno pež. neznalica

šûšanj, gen. šûšnja: suvo opalo lišće (u većoj količini)

šúšanj, gen. šúšnja: šum koji se proizvodi hodom po šûšnju, suvoj travi ili pokošenom sjenu ili slami

šúvaka, gen. šúvake: pež. lijeva ruka, ljevaka

šúver, gen. šúvera: čep (na flašama)

švélja, gen. švélje: krojačica, šnajderka; isto i oblik švâlja

švêrati, gen. švêram: ići lijevo desno (npr. poremećen oštećen točak)

švícati, prez. švícam: udarati kandžijom

švícati (se), prez. švícam (se): jako se znojiti ("ala sam se úšvicao")

švíjuk, gen. švíjuka: fijukanje vjetra ili zvuk koji je izazvan prolaskom nekog tjela kroz vazduh

T

tabánati, prez. tabánam: pež. prenosno - dugo hodati ali i nekoga tući (stabánati -istući)

táčkice, gen. táčkica: oblik bonova za plansko snabdijevanje hranom, tekstilom, indus-trijskim proizvodima poslije II svj. rata u Jugoslaviji

talášike, gen. talášika: strugotine od hoblanja mekog drva

tambúrati, prez. tambúram: prenosno pež. nekoga mlatiti, tući, svršeni oblik istamburati, isto značenje i oblik témezati odnosno istemézati

tára, gen. táre: drveni tkalački stan, razboj

tárkati, prez. tárkam: podsticati, raspaljivati (vatru)

tárnuti, prez. tárnem: dodirnuti u svrhu podsticanja (da se razgori)

táslak, gen. táslaka: grubo zatesano drvo

táška, gen. táške: tašna, torba određenog oblika i načina izrade

tavíol, gen. taviôla: salvet, milje

têka, gen. têke: sveska

têkar, (prilog): tek

télar, gen. telâra: okvir, ram, prozorskog krila

150

têlmen, gen. têlmena: vrijeme, termin za telenje

téljig, gen. téljiga: dio opreme za uprezanje volovske zaprege, drvena motka savijena u obliku slova U koja se navlači oko vrata životinje i kroz rupe na jarmu kopča za isti

têljva, gen. têljve: talog od kafe

térkija, gen. térkije: usko isječeni komad kože kojim se šivala obuća ili služila za vezi-vanje sitnih predmeta da se ne izgube prilikom rada, trčanja (npr. džepni nožić, kustura, keba i sl.)

terkíjati, prez. terkíjam: sjeći u uske trake, pež. prenosno nekoga tući kandžijom

téžak, gen. težâka: najamni radnik na teškim poslovima

tíć, gen. tíća: ptiče

tígla, gen. tígle: pegla (na žar)

tíglati, prez. tíglam: peglati

tînta, gen. tînte: mastilo

tîpati (se), prez. tîpam (se): krpiti se egzistencijalno, mučiti se; isto i oblik potîpati

tíšljar, gen. tíšljara: stolar

tišljeráj, gen. tišljerâja: građevinska stolarija

tîštiti (se), prez. tîštim (se): dužim grijanjem postepenim dehidriranjem i zgrušavanjem dobiti odgovarajući kvalitet mlijeka i skorupa (kajmaka)

tîštiti, prez. tîštim: 1. brinuti, zabrinuti se zbog nečeg; 2. osjećati nejasan bol i propa-danje; 3. ostaviti da se odleži (fermentiše) hlebno tjesto i sl.

títranje, gen. títranja: oblik dječije igre pastirske sa šipčicama od jedne vrste šaša "titrama"

tóbalica, gen. tóbalice: pribor (tobolac) u kojem se prilikom ručne košnje kosom drži štraći pribor (brus i mazalica), izrađen od raznih materijala (izdubljenog lipovog drve-ta, roga goveda ili lima)

tóbož, tobože: k'o bajagi

tóbožnji pridj.: kao da jest, lažni

tócilo, gen. tócila: pribor za oštrenje sa kvašenjem, cementni ili od kamena okrugli abraziv

tocíljaljka, gen. tocíljaljke: klizaljka, duža zaleđena ili uglađena površina koja omoguću-je klizanje u pravcu kraće ili duže

tóčilo, gen. tóčila: vododerina, vlâka

151

tórbak, gen. rórbaka: torba sa uprtom ili kaišem koja omogućuje da se prebaci preko ramena prilikom nošenja a ruke da budu slobodne za aktivnosti, za razliku od rúksaka isto vrste torbe ali koja ima dva uprtača za prebacivanje na oba ramena, isto i oblik ranac

torôkati, gen. tóročem: pež. nesadržajan razgovor, najčešće ogovaranje nekog

torókuša, gen. torókuše: besposlena ž. osoba koja najveći dio vremena provodi u torôkanju

tóvnuti, prez. tóvnem: naglo pasti, ka vreća, bez pokušaja da se dočeka na ruku i sl.

trábunjati, prez. trábunjam: govoriti nesuvislo, bez smisla ili ono što mu niko neće povjerovati

trága, gen. tràge: sorta, linija, rod, ćud često pež. ("to ti je lopovska traga")

tránje, gen. trânja: daskom ili pleterom povezana dva koca kojim se omogućuje slaganje i nošenje kabastih tereta između dvojice ljudi, isto i oblik trágač

tráp, gen. trápa: podzemni prostor u kojem se pri temperaturi bez većih oscilacija čuva povrće i ostala zimnica

trápljenje, gen. tràpljenja: oblik čuvanja zimnice u trapu ili sličnom objektu

tráti, prez. tárem: 1. brisati; 2. teško, preko nosivosti opteretiti prevozno sredstvo i time ga uništavati; 3. pogaziti nekog (masom) prevoznim sredstvom, svršeni oblik sátrati

trátina, gen. trátine: zelena površina, zatravljena ispred ili između stambenih objekata

trátur, gen. tratûra: levak (za tečnost)

tŕbu, gen. tŕbuva: stomak, trbuh

tŕciti, prez. tŕcim: dodirnuti

trév, gen. tréva: slučaj, isto i oblik trefer

tréviti, prez. trévim: (slučajno) naići, pogoditi

tríjer, gen. tríjera: mehanička naprava na ručni ili mašinski pogon za odvajanje sjemena korovskih biljaka od sjemena žitarica (kalibrisanjem kroz odgovarajuća sita)

trína, gen. tríne: izlomljeni na sitno djelovi osušenih biljaka (sjena)

tríniti (se), prez. trínim (se): usitnjavati namjerno ili uzgred, prebacujući ili tokom pre-voza (sjena)

tŕklja, gen. tŕklje: motka

třlog, gen. třloga: nered nastao nedovršenim poslom (nepograbljeno seno, neposprem-ljene poljske alatke, nepokupljeni ostaci kod obrade drveta, razbacani i nesklonjeni drugi predmeti po upotrebi)

152

trljúvati, prez. trljúvam: trljati (tkaninu o tkaninu prilikom pranja)

třnjka, gen. třnjke: pletara, oblik košnice, izrađena opletanjem od drvenastih puzavica i radi zatvaranja rupa i topl. izolacije oblepljena mješavinom ilovače, pepela i goveđe balege; prenosno pež. glava ("kakva trnjka dobre čele iz nje izlijeću")

trónožac, gen. trónošca: mali stolac sa tri usađene noge

trônto, pridj.: onaj koji je na sebe navukao previše odjevnih predmeta pa su mu zbog toga ograničene kretnje ili je po prirodi takav kao da izgleda da su mu kretnje ograničene količinom garderobe

tróp, gen. trópa: istaloženi ostatak po topljenju masti, butera i sl.

tŕsiti (se), prez. tŕsim (se): truditi (se), naprezati se da se nešto uradi

tŕtljati, prez. tŕtljam: pež. pričati ono što ne treba ili ga nije niko pitao za to, svršeni oblik istŕtljati

trûd, gen. trûda: sušena hrastova ili brezova guba (gljiva) koja u funkciji paljenja vatre lako prihvata iskru kod kresanja čelikom o kremen

trût, gen. trûta: 1. mužjak pčele; 2. penosno pež. lijenčina, isto i oblik trûtina

trûntav, pridj.: nespretan, spor, usporenih pokreta

trûnje, gen. trûnja: sitni oblik neke materije podesan za prenos vjetrom, čije se porjeklo često ne može lako identifikovati

tûcanj, gen. tûcnja: drvena alatka za usitnjavanje i mješanje kašaste hrane za dom. životinje ili za sabijanje prilikom konzerviranja kiselenjem

túđica, gen. túđice: ona koja nije u srodstvu ili nema emotivnu vezu ili osjetljivost za neku pojavu ili problem

túka, gen. túke: ćurka

tûkac, gen. tûkca: ćuran

túknuti, prez. túknem: neobično, neprimjereno za tu npr. hranu ispuštati miris (kad se mirisom pokušava identifikovati stanje svježine)

túnjav, pridj.: usporen, spor, nespretan, pasivan

tûra, gen. tûre: komplet, red, šarža (npr. pića)

túrica, gen. túrice: liveno zvono (koje nosi stoka) izduženog oblika, isto i oblik mjedénica

túrkati, prez. túrkam: nesvršeni oblik, gurkati, svršeni oblik túrnuti prez. túrnem, gurnuti

túršija, gen. túršije: oblik konzerviranja voća i povrća, u kojem se vrši djelimična fermentacija

153

U

ubétno, pridj.: strašno, deprimirajuće, teško podnošljivo

ûboj, gen. ûboja: modrica, promjena na površini kože kao poslijedica tupog udarca

udôvičina, gen. ûdovičine: pež. augmentativ od udovac ili udovica

údžati, prez. údžam: praktikovati, probati nešto raditi ("esi li udža ići kad ovom vlakom kad je rosa")

úferčiti, prez. úferčim: uhvatiti, proniknuti, uočiti štos

úgarak, gen. úgarka: žar ali i ugljen poslije ugašene vatre

úgnati, úgnam: utjerati (djelimično silom) kolac u ledinu, stoku u staju, neplaniranom radnjom u dug, roj pčela u košnicu i sl.

úja, gen. úje: huja, bjes, ljutnja

úedno, pridj.: iz jednog djela

ûjam, gen. ûjma: ušur, naknada u naturi za mlenje u mlinu

ukabûliti, prez. úkabulim: shvatiti, pež. ("dok on ukabuli o čemu se radi, prođe voz...")

uklépati, prez. úklepam: što prevarom što prinudom prisiliti nekog da učini ili radi nešto što nije njegov posao ili po nerealnim uslovima

ukljúvati, prez. úkljujem: jajima muhe zagaditi hranu (naročito meso i mesne prerađevine)

úncut, gen. úncuta: samovoljko, namćor, zakeralo, neprilagođen pež.

uncútljiv, pridj.: pež. onaj koji je samosvojan, neprilagodljiv

ukopístiti (se), prez. ukópistim (se): pež. stati nepomično iz kog položaja ga je i silom teško pomjeriti

ukrîžati, prez. úkrižam: u nešto (jelo) staviti kriške (npr. krumpira, suvog hleba)

ukřkati, prez. úkrkam: 1. pež. ubiti, lišiti života nasilno; 2. utjerati (kolac npr. u ledinu i sl.)

ukŕšiti, prez. úkršim: prikupiti lomljenjem grane, oblik nákršiti - prikupiti lomljenjem dovoljno grana

úlar, gen. ulâra: povodac koji je djelimično vezan ne samo oko vrata već i oko njuške životinje

ulêknuti, prez. úleknem: učiniti nešto da se djelovanjem sile privremeno spusti ravna površina ("bome su se gume ulêknule, koliko je natovario")

154

úlšte, gen. úlišta: solilo za divljač i stoku

ulûbiti, prez. úlubim: učiniti nešto (djelovanjem sile) da se trajno ugne ili spusti, poremeti ravna površina (npr. lim), isto i oblik ulupiti

ulûnjiti (se), prez. ulúnjim (se): primiriti se, bez pokreta i glasanja ili uobičajenog nemirnog ponašanja, sa određenim ciljem, pež.

úmjet, gen. úmjeta: vrsta korovske biljke od čijih čvrstih stabljika sa dugačkim razgranatim grančicama je pravljena lagana metla za čišćenje pljeve i slame prlikom čišćenja previjanjem žita

umûliti, prez. úmulim: povlačenjem između stisnutih prsta oko olistale grane (npr. breze) nakidati (lišća)

umûsiti se, prez. úmusim: pasivno izražavati negodovanje, nezadovoljstvo uz osebnu mimiku lica, isto i oblik ómusiti se

úpaziti, prez. úpazim: zapamtiti

upériti, prez. upérim: odlučiti, usmeriti se, isto i oblik upóraviti i napériti ("đe si se ti naperila ići kad si se tako uredila"), često pež.

upicâniti, prez. upícanim: pež. dotjerati se, ugladiti, ulickati (na granici kiča)

upoveljâti (se), prez. upovéljam (se): umješati se (npr. u raspravu nepozvan) pež., nesvršeni oblik upoveljâvatii (se) prez. upovéljavam, mješati se

úpoveljan, pridj.: umješan

úporito, pridj.: ojako sjeno (sa više vlažnosti nego treba) koje se lako može potpariti "upaliti" ili ono koje se već potparilo (nastupio proces fermentacije koji prethodi tru-ljenju), čime nastaje šteta što se i povremenim pregledom već složenog sjena želi sprečiti

upřditi, prez. úprdim: pež. ubiti, lišiti života (u ličnim sukobima)

úprešiti, prez. úprešim: požuriti, ne držeći se uobičajenog ritma ili reda radnji

úprte, gen. úprta: duži upredeni konop ili kaiš kojim se vezuje i povezuje teret radi lakšeg nošenja na leđima, ali i inkorporirani dio tradicionalne "ličke torbe"

úra, gen. úre: sat, časovnik

ûrda, gen. ûrde: provara, grušalina, ugrušano mlijeko prilikom termičke obrade, što je karakteristično za mlijeko neposredno poslije telenja krave

urók, gen. uróka: čini, vradžbina

urókljiv: čije su oči i pogled takvi za koje vjeruje da može nekoga ureći i time mu naškoditi

úrpati, prez. uŕpam: sakupiti nešto u gomilu, hrpu

155

uséknuti (se), prez. úseknem (se): pež. osloboditi nos sekreta vazdušnom strujom koja se pojačava pritiskom na drugu nosnicu

usigûriti (se), prez. usígurim (se): odvažiti se na neki korak ili radnju, osloboditi se (npr. da stane na skije)

úsijati, prez. úsijem: propisanom tehnologijom sjeme postaviti u zemljište radi razvoja biljke

úsjev, gen. ûsjeva: posijane žitarice od faze sijanja do žetve

uskopîstiti (se), prez. uskópistim (se): pež. nenadano se suprotstaviti, neočekivano zainatiti

uskřčiti, prez. úskrčim: skloniti, ostaviti na svoje mjesto predmete i stvari koje su npr. u toku nekog rada korišćene, napraviti sistematičan red i poredak stvari predmeta time osloboditi prolaz ili neku površinu (npr. grane srušenog drveta); nesvršeni oblik uskrčîvati prez. uskŕčujem

úsovan, pridj.: nemoguć (za dogovor, saradnju), nepredvidljiv

uspíjuša, gen. uspíjuše: pež. koketa

uspûvati, prez. úspuvam: zadihati se (npr. pri hodu uz brdo ili brzim trčanjem)

ústarati (se), prez. ústaram (se): uzbrinuti (se)

úsukan, pridj.: upreden, pež. prenosno - onaj koji je naglo oslabio, pa pri hodu kao da se uvija, uvrće

ústra, gen. ústre: britva, brijač

úšati, prez. úšam: obraćati pažnju, ispoljiti minimum potrebne reakcije na ono što se nekom govori

úšice, gen. úšica: otvori u metalnim alatkama (igli, sjekiri)

úšikan, pridj.: pež. pjan, napit

ušîkati (se), úšikam (se): napiti se (alk. pića)

ušîšati, prez. ušišam: pež. ubiti. lišiti nasilno života

uškópiti, prez. úškopim: kastrirati

ušpârati, prez. úšparam: sačuvati, uštediti

úštipak, gen. úštipka: oblik poslastice (kolač) od dizanog tjesta do hlebnog brašna na vreloj masti

ûšur, gen. ûšura: ujam

úšvicati (se), prez. ušvicam (se): biti mokar od znoja

156

útaman, pridj.: otprilike, bez jasnog cilja ili plana, nasumice

ûtor, gen. ûtora: žljeb u dasci koji omogućuje bolje spajanje sa drugom daskom, nut

útrancati, prez. útrancam: ući u stambene prostore kaljave obuće ostavljajući prljavi trag, pež.

útrnuti, prez. útrnem: ugasiti (svetiljku)

úvan, pridj.: pouzdan, siguran, na kojeg se može osloniti

úvanje, gen. úvanja: nada, nadanje, uzdanje

úvati (se), prez. úvam (se): nadati se, očekivati; oblik zaúvati - navesti nekog da se nada

úvar, gen. uvâra: korist, dobitak ("zaúvar je svaki dinar")

ú-vr (prilog): na vrhu, na kraju, na čelo (npr. stola), "uvr njive" - na drugom kraju

úvor, gen. úvora: krijesta (kod živine)

úvatiti, prez. úvatim: upregnuti (konje)

úvrat, gen. úvrati: neobrađeni dio oranice na kojem se vrši zaokretanje zaprege zajedno sa plugom prilikom oranja, isto i oblik úzlamnica

úvrći se, prez. úvrćem: naslijediti nečije osobine, umetnuti se, baciti se na nekog (naslijedne osobine); drugi oblik úvrgnuti prez. úvrgnem

úvrijeti, prez. úvrem: uložiti silu u pokušaju da se nešto zadrži ili učini na silu, isto i oblik podúvrijeti

uvŕ vřce: pojačanje značenja u vrhu ili na vrhu ("eno kape na vr vrce rastića")

úza, gen. úzla: čvor, način vezivanja kanapa (zauzliti)

uzámanice (prilog): uzastpno, isto i oblik uzámance

úzlamnica, gen. úzlamnice: isto što i uvrat

uzâjmiti, prez. úzajmim: pozajmiti, posuditi

úzastranu (prilog): uzbrdo

ûzdarje, gen. ûzdarja: uzvratni poklon

u zgôru (prilog): na stojeći

úzjati, prez. úzjam: uzjašiti

uznédati (se), prez. uznédam (se): stanje kada iz bilo kog razloga radovi ili planovi ne idu kako je planirano ("nešto se uznedalo, pa to ti je")

157

uzôdati (se), prez. úzodam (se): uzhodati se

uzvâriti, prez. úzvarim: uskuvati (jelo), ali i prenosno kad se neko uzbudi kad mu neko "digne paru"

uzvéndžati (se), prez. uzvéndžam: uspentrati (se)

užágriti, prez. úžagrim: živo vatreno pogledati ("užagrio očima k'o mačak...")

užéći, prez. úžežem: upaliti

užégnuti, prez. užégnem: isto upaliti, ali skoro uvjek u značenju biološke promjene na hrani koja sadrži masnoće (užeglo se brašno, slanina, mast i sl.)

úžiti, prez. úžijem: nešto iskoristiti radi kvalitetnijeg života

V

váje (prilog): uvjek, skraćeni oblik od vávjek i vo vjéki (vjekova)

vàjgan, gen. vàjgana: stara zapreminska mjera za rasute robe, oko 60 l

vákat, prez. vàkta: zeman, vrijeme, doba

vâla: hvala

vâldžija, gen. vâldžije: hvalisavac

váličan, pridj.: sa manom, oštećen

válinga, gen. válinge: mana, nedostatak

vàliti, prez. vàlim: nedostajati

vámilija, gen. vámilije: porodica

vân (prilog): napolju, isto i oblik váni, vânka

vantépih, gen. vantépiha: zidni tepih, tkanina kao tapeta

vára: udri ("a on na to vára motkom po komšijinim leđima")

vârba, gen. vârbe: boja, farba

vàrbar, gen. varbâra: moler, farbar, (povarbati i ovarbati)

varénika, gen. varénike: slatko mlijeko nekuvano ili kuvano

vàrićak, gen. vàrićaka: zapreminska stara mjera za sitne robe i rasute (oko 12 l)

vâriti, prez. vârim: kuvati, svršeni oblik svâriti prez. svârim

158

vàtati, prez. vàtam: (konje) uprezati

vázda (prilog): uvjek

vázdan (prilog): cjelog dana

véćma (prilog): većinom

végaljka, gen. végaljke: ljuljaška, ali i u toj funkciji savijeni vrh brezovog stabla, isto i oblik gégaljka

vêla, gen. vêle: sorta, vrsta, fela

véndžati (se), prez. vendžam (se): pentrati se, uglavnom po prirodnim preprekama (uz stablo, uz kam. gromade, po krovu i sl.)

vérige, gen. vériga: 1. poseban lanac širih alki i sa posebno obrađenim krajevima na či-jem jednom kraju je visio kotao nad ognjištem a drugi zakačen visoko na grede, a skraćivanjem podešavana je udaljenost od vatre; 2. okovi

vérmati, prez. vérmam: 1. obraćati pažnju; 2. pripremati se u skladu sa namjerama (npr. za put)

vîgati, prez. vîgam: obrađivati dasku sa kanta na nut i feder

víjati, prez. víjem: 1. glasati se kao vuk urlikom; 2. padati (snijeg) uz motanje vjetra ili bure; 3. zvuk koji proizvode naleti vjetra ili bure na odgovarajućim šupljinama; 4. ko-rišćenjem povjetarca bacanjem u vis na gumnu odvajati zrnevlje žitarica od pljeve i ostalih lakših nečistoća

víjalište, gen. víjališta: (vučije) sabirno mjesto na kojem se obično okupljaju prije polaska čopora u lov; prenosno - prostor van svake civilizacije; isto i vukojébina, pež.

víjor, gen. víjora: vrsta letnjeg vjetra, vihor

víjoriti, prez. víjorim: uz korišćenje vjetra razmahivati tkaninom (obično zastavu)

vílati, prez. vílam: uz pomoć vîla kao alatljike skupljati (sjeno)

vinóća, gen. vinóće: finoća, dobri maniri

vîni, pridj.: isti, identični, kao preslikan (pljunuti)

vínanc, gen. vínanca: nekadašnji finansijski službenik, financ, kasnije carinik, poreznik

vînta, gen. vînte: stega, kočnica kod zapr. kola, kombinacija metalng vijka, lanca i klade koja se zatezanjem preko lanca priteže uz površinu zadnjih točkova i ostvaruje efekat kočenja

víntati, prez. víntam: kočiti zatezanjem "vinte" okretanjem ručice

vítka, gen. vítke: gûžva, više funkcionalni pribor, često konstruktivni dio sačinjen u obli-ku vjenčića od uparene nad plamenom ljeskove ili brezove motke usukivanjem i uvr-tanjem (kao elastična čvrsta veza rude i jarma npr.)

159

víranjga, gen. víranjge: zavjesa, zastor, i oblik víronjga

vjénčanica, gen. vjénčanice: u nar. graditeljstvu drvena greda koja krstastim tesarskim vezom uz drveni klin povezuje poprečne grede sa drvenom zidnom plohom

vlâka, gen. vlâke: vododerina, usjek u šumskom tlu kroz koji se zapregom ili namjenskim vozilom izvlači, vláka, šlajsa drvna masa

vóditi (se), prez. vódim (se): u govedarstvu izraz za stanje polnog žara krava, koje se uočava po mirnom stajanju prilikom zaskakivanja drugih goveda

vôle, gen. vôle: vočić, bikčić, pež. prenosno - onaj ko je takva ličnost ili je zaljubljen pa dozvoljava da se s njim čini ono što nije uobičajeno ili pretjerano trpi

vôlta, gen. vôlte: luk, lučna tavanica, polukružni svod, podvožnjak

vólje, gen. vólja: dio probavnog trakta živine, u kojem se zadržava sakupljena hrana prije postepenog ulaska u želudac

vór, gen. vóra: tvor

vôz, gen. vôza: napunjena zaprežna kola (sjena na lotrama između i iznad posebno obli-kovanih "sjenskih" stupaca, šudera ili krompira u odgovarajućoj "kištri", trupaca samo na prednjim i zadnjim "škarićima" podešene dužine uz pomoć "rastoke")

vràtilo, gen. vràtila: dio "tare" na koji se mota pređa kao "osnova" i gotova tkanina

vŕcati, prez. vŕcam: vaditi iz saća med (pomoću centrifuge koja obezbeđuje naglo izba-civanje malih čestica), bacati varnice prilikom brušenja i sl.

vřciti, prez. vřcim: biti naglo izbačen (npr. iskra, ali i u rvačkom zahvatu od snažnijeg protivnika koji uz to i nogu saplete)

vřći ili vřšiti, prez. vřšem: oslobađati sjemenke iz klasaa žitarica

vřći, skraćeni oblik od vŕgnuti, prez. vřgnem: staviti, ostaviti (póvrći, pódvrgnem, póvrgnuti - privremeno spustiti)

vrdaláma, gen. vrdaláme: nepouzdana ličnost

vrêčati, prez. vrêčim: drečati (kao jarac)

vréline, gen. vrélina: livada (bara) sa većim brojem povremenih izvora koji omogućuju barsku vegetaciju tokom najvećeg djela godine, toponim livade kod Šedrvana

vrêlci, gen. vrêlaca: livada sa manjim brojem izvora sa kojih voda otiče, toponim livade kod Šnjarice

vrígati, prez. vrígam: pržiti, peći

vríšling, gen. vríšlinga: oznaka u jesen za svinjče iz proljetnog okota (veličine i starosti)

vríština, gen. vríštine: prostor obrastao ovim drvenastim korovom, često u kombinaciji sa bujadi, vrijes

160

vŕletan, pridj.: opasan, nepouzdan, nesiguran, nestalan

vrlezati, prez. vŕlezam: pež. nešto nerazgovjetno ili što se ne razumije govoriti, ili bez namjere onog kom je upućeno da se razumije ili obrati pažnja ("Mani ti babu, ona vazdan nešto vrleza. Ko više obadire šta ona priča")

vrlúdati, prez. vrlúdam: krivudati, prenosno - izbjegavati direktne odgovore

vŕljav, pridj.: zrikav, razrok. prenosno - nepouzdan

vŕljika, gen. vŕljike: omanje stablo napola otkresanih grana koja poslije prolaza navlačenjem zatvara prolaz stoci

vrnčâši, gen. vrnčâša: vrsta opanka čiji gornji dio (lice) je sačinjen od usukane opute upletanjem i prepletanjem (vrnčanjem)

vŕnčati, prez. vŕnčam: preplitati, prenosno činiti nešto ili govoriti nerazumljivo

vřntav, pridj.: nepouzdan, zavrnut, usovan

vŕsnik, gen. vrsnîka: vršnjak

vŕšaj, gen. vŕšaja: pripremljen prostor sa postavljenim snopovima žita na gumnu radi vršenja gaženjem sa jednim ili parom konja

vřšak, gen. vřška: vrh omanjeg brda ili uzvisine, isto i vršêljak

vŕta, gen. vŕtla: bašta

vŕtalj, gen. vrtâlja: četvrt (kg), vrtáljić - pola vrtalja (125 g)

vrténo, gen. vrténa: vreteno

vŕtiguz, gen. vŕtiguza: pež. onaj koji se ne može skrasiti na jednom mjestu ("k'o da su mu mravi u turu")

vrúštuk, gen. vrúštuka: doručak

vŕž, gen. vŕža: čvor u drvetu, kvrga

vŕžav, pridj.: kvrgav, čvornovat

vúcibaba, gen. vúcibabe: bitanga, propalica, isto i oblik vucibátina

vúčija, gen. vúčije: duboka drvena plosnata posuda (bure) za donošenje sa izvora pitke vode na leđima zapr. oko 20-30 l

vúkljati, prez. vúkljam: vući sa sobom (uz velike teškoće) npr. kad sa sobom nosi ili djelimično vodi malu djecu i nosi neki skoro maksimalni teret hrane i sl.

vûrak, gen. vûrka: otpiljak oblice ili klade dužine prema ložištu konkretne peći

Z

161

zabáčiti (se), prez. zabáčim (se): postati bak, prenosno pež. zamomčiti se

zâbod, gen. zâboda: čelo krova zgrade, lastavica

zabatâliti, prez. zabátalim: zanemariti, zapustiti

zabásati, prez. zabásam: zalutati

zabenâtati, prez. zabénatam: napraviti nekog ludim, a bez realne osnove; isto i oblik zabenâviti prez. zabénavim

zabéntiti, prez. zabéntim: napraviti branu radi usmjeravanja vode u drugom pravcu ili povećanja nivoa, isto i oblik zabéntiti prez. zábentim

zàboljati (se), prez. zàboljam (se): zabavljati se (igrom)

zabrêknuti, prez. zábreknem: naduti se (drvene posude, burad i sl.) poslije potapanja u vodu, nadimanjem popunjavaju prostor između daščica te isto ne ispušta tečnost ili prepuno vime stoke ako se kasni sa mužom ili podojem

zabûriti, prez. záburim: zagnjuriti, često prenosno (nos u knjigu)

začárapiti (se), prez. začárapim (se): gornji dio čarapa navući preko donjeg djela nogavica pantalona prilikom oblačenja

zâčina, gen. zâčine: čorba dobivena tokom kuvanja palente djelimičnim odlivanjem a potom izmješana sa kajmakom i sl. kojom se preliva palenta

zâd (prilog): odzada, straga, na zadnjem kraju

zádana (prilog): dok još traje dan odnosno dnevna svetlost, závidla

zadevêtiti se, prez. zadevétim se: začuditi se, šokirati se

zadivâniti se, prez. zadívanim se: zapričati se

zádjeti, prez. zádijem: zadjenuti (preslicu npr. za pojas)

zadjêvati, prez. zadjévam: 1. nesvršeni oblik od zadjeti; 2. provocirati, čikati, podraživati

zaglavínjati, prez. zaglavínjam: besciljno odlutati

zaglûmiti, prez. záglumim: zaglušiti, privremeno ogluviti (od detonacije, ulaska vode u uši npr.)

zágnati, prez. zágnam: sagnati

zagôniti, prez. zágonim: sagonim

zajâziti, prez. zájazim: pregraditi i posebnim vodotokom (jažom) vodu usmjeriti u drugom pravcu

162

zajûniti, prez. zájunim: nešto odlučiti (naumiti) bez mogućnosti promjene mišljenja, tvrdoglavo insistirati

zákavgati, prez. zákavgam: izazvati sukob, kavgu

zakêralo, gen. zakêrala: cjepidlaka, neodlučna osoba koja samo traži razlog da nešto ne uradi, ili svemu traži samo mane

záklopac, gen. záklopca: poklopac; demin. poklopčić

záklonit, pridj.: koji je (zaklonjen) zaštićen od vjetra ili pogleda

zakólati, prez. zákolam: zalijepiti vrelim tutkalom (kôlom), isto i oblik skôlati

zakřkati, prez. zákrkam: pež. zabiti

zànovjet, gen. zànovjeti: vrsta listopadnog grmolikog drveta endemskog, po sušenju vrlo trajne i tvrde konstitucije, isto i oblik negnjil

zanêćati (se), prez. zánećam (se): uporno odbijati neku ponudu (uglavnom zbog stidljivosti)

zapérdati, prez. zapérdam: zatvoriti vrata (perdu) i sve otvore (pa i zakivanjem daskama)

zaprétati, prez. zaprétam: prigušiti (pepelom usporiti npr.) oksidaciju žara

zapřditi, prez. záprdim: pež. naglo zabiti, penetrirati

zarûbiti, prez. zárubim: sječenjem poravnati (oblicu, gredu, dasku i sl.), od rûbiti - sjeći

zárana (prilog): ranije, ujutro, dok nije isteklo jutro, u danu - dok još traje dnevna svjetlost ili je sunce još visoko

zâslon, gen. zâslona: kecelja

zározgati, prez. zározgam: zapjevati ličku pjesmu rozgalicu

zâstavnice, gen. zâstavnica: povišene čeone stranice kreveta

zâstoranj, gen. zâstornja: komad tkanine koji je stavljan na gornji otvor džaka pošto je isti napunjen i time pošto je isti vezan kroz posebno oblikovane petlje sprečavano rasturanje sadržine džaka

zástrijeti, prez. zástrem: pokriti nešto (stolnjakom stol, slamom ili bujadi krompir i sl.)

zasûšiti, prez. zásušim: ostati bez mlijeka (u vimenu), uopšte prestanak nekog izvora (npr. prihoda)

zaškáljati, prez. zaškáljam: dobro zapušiti sve otvore na zidnim stjenama (škaljem) radi smanjivanja rashlađivanja u zimskom periodu, staje

zaškûriti, prez. záškurim: zamračiti

163

zašpârati, prez. zášparam: prištediti, uštediti

zaštrâpati, prez. zaštrápam: udarcem po površini vode (obično iz lokve) zaprskati

zatákariti, prez. zatákarim: pež. zadjenuti

zâtiljak, gen. zâtiljka: potiljak

zátisnuti, prez. zátisnem: ugurati tiskanjem u relativno mali prostor neki predmet

zâtoran, pridj.: bez koristi, na štetu

zátrijeti, prez. zátrem: prestati posjedovati nešto zbog spoljnih štetnih okolnosti, isto i oblik zátrati

zátirati, prez. zátirem: uništavati da nešto ne postoji ili da ga neko ne posjeduje

záuvar (prilog): bilo koliko od koristi je

záuvan, pridj.: koji se uzalud ponadao

závidla (prilog): dok još traje dnevna svjetlost

zâvoj, gen. zâvoja: okuka, krivina puta

zavúkljati, prez. zavúkljam: zavući nešto u neuobičajen prostor, prikriti

zazímiti, prez. zázimim: (klim.) period nastanka zimskih uslova

zázinuti, prez. zázinem: zaustiti

závežljaj, gen. závežljaja: smotak, nešto ličnih predmeta uvezanih u tkaninu

závrći (závrgnuti), prez. závrgnem: otpočeti s nečim novim, pribaviti neku novu imovinu ("zavrga sam čele")

závršak, gen. závrška: gornji dio, završni, stoga plasta ili naviljka koji se oblikuje u vidu kupe i više sabija da bi se obezbjedilo bolje oticanje vode od kiše ili snijega i smanjilo propadanje

zázirati, prez. zázirem: iskazivati nepovjerenje

zázoran, pridj.: nepovjerljiv

zaždínjati, prez. zaždínjam: pež. šaljivo - otrčati, pobjeći, isto i oblik zážditi prez. zaždim

zažéći (zažégnuti), prez. zážežem: zapaliti (vatru)

zbój, gen. zbója: otkos nastao prilikom prokošavanja u jednom pravcu i nazad odlaganjem pokošene trave na isto mjesto, zbog čega je taj otkos duplo deblji

zdêkan, pridj.: gnjecav, nerazabran (hleb)

164

zêčak, gen. zêčka: grašak

zéra, pridj.: malo, isto i oblik zérka

zéricu, pridj.: samo malo, isto i zérice i zerîčak

zgođušan, pridj.: pogodan, dosta zgodan (opis uglavnom za mlade osobe fizički još potpuno nerazvijene)

zgréžban, pridj.: izgužvan, izboran

zgŕljapiti (se), prez. zgrljapim (se): zgrabiti se u zagrljaj (koja onima koji posmatraju može izgledati uz pretjeranu teatralnost)

zgúren, pridj.: pognut, pogrbljen, savijen

zídine, gen. zídina: veliki zidovi, ali i vidljivi ostaci nekih objekata

zíherica, gen. zíherice: kopča, zihernadla

zípka, gen. zípke: kolijevka

zírav, pridj.: erav, razrok

zjáti, prez. zjâm: 1. nesuvislo kao iz dosade gledati, pež., isto i oblik zíjati zjakati; 2. glasno vikati

zjákača, gen. zjákače: ona koja dobar dio korisnog vremena provede u zjakanju, isto i oblik zjáka odn. zjákan, besposleni "kupi zjale"

zjênuti, prez. zjênem: umrijeti, uginuti (uz karakterističan spolja vidljivi znak opuštanja vilica) "zjeno k'o tić"

zlátulja, gen. zlátulje: krava zlataste boje

zlóran, pridj.: onaj koji slabo jede, izbirljiv

zôb, gen. zôbi: ovas

zóbati, prez. zóbljem: jesti zrnastu hranu (ili sitne bobice)

zôbljika, gen. zôbljike: zova, bazga

zór, gen. zóra: strah, kratkog jakog intenziteta

zrâk, gen. zrâka: vazduh

zràka, gen. zraké: uzak snop svjetlosti

zúbac, gen. zúpca: metalni ili drveni klin (na drljači grabljama i sl.)

zúkva, gen. zúkve: vrsta divlje samonikle jabuke

165

zvjêre, gen. zvjêreta: prenosno - hitar, brz, neuhvatljiv

zvjérnjati, prez. zvjérnjam: okolo gledati besciljno, pež.

zvŕndati, prez. zvrndám: prenosno - isprazno govoriti

Ž

žácati (se), prez. žácam (se): reagovati naglim pokretom na kratki neprijatan podražaj, svršeni oblik žacnuti (se) prez. žacnem

žâga, prez. žâge: veća sa krupnim zubima testera za pilenje, testerisanje debljih komada drveta

žágati, prez. žágam: pilati, testerisati žagom

žálac, gen. žálca: žaoka

žárulja, gen. žárulje: sijalica

žbêcati, prez. žbêcam: štucati

žbíce, gen. žbíca: 1. paoci na točk. zapr. kola; 2. žice u točkovima bicikla i motocikla

ždínjati, prez. ždínjam: pež. trčati, bježati

ždrijêlo, gen. ždrijêla: grlo ili suženi prostor u prirodi (u pećini, vodotoku i sl.)

ždŕknuti, prez. ždŕknem: popiti gutljaj (npr. rakije)

ždróčiti, prez. ždróčim: mehanički djelovati na tjelo što ometa normalnu aktivnost ("ma šta me ovo ždroči pa ne mogu spavati - da nije kamen")

žéravica, gen. žéravice: žar

žgárica, gen. žgárice: jezgro koštuničavog voća (liješnika i oraha)

žîgati, prez. žîgam: prenosno - osjećati bol u vidu probadanja, kratak oštar

žíntela, pridj.: vitko, elastično

žínja, gen. žínje: šina, metalni obruč oko naplatka zapr. kola

žíočnjak, gen. žíočnjaka: ekser veličine za prikivanje letava, žioka

žíoka, gen. žíoke: tesana ili pilana letva prikivanjem za rogove nosač krovnog pokrivača

žíočiti, prez. žíočim: prikivati letve na odgovarajućem razmaku za konkretni krovni pokrivač

žítkulja, gen. žítkulje: (sleng) vitka ljeskova ili brezova grana za kažnjavanje djece šibanjem

166

žíška, gen. žíške: varnica, mali komad žara

žívičnjak, gen. žívičnjaka: (hrast) koji raste u živici, koji obzirom da nema konkurenciju u svjetlosti ima manji prirast i slobodnu krošnju na sve strane pa je čvršći i trajniji ali i kvrgaviji

žlíca, gen. žlíce: 1. kašika; 2. anatomski predio solarnog pleksusa, demin. žlîka, augmentativ žličétina

žlóndra, gen. žlóndre: komad žilavog mesa (sa puno tetiva)

žljêb, gen. žljêba: kanal, oluk

žljéba, gen. žljébe: korito ili izdubljeno deblo za dovođenje usmjeravanje vode direktno na vodenički točak

žmúkljar, gen. žmúkljara: grebaroš, džabičar

žnjéti, prez. žnjém (isto i žànjem): srpom odsjecati vlat žitarica sa sjemenkama i odlagati u snopove

žnjôra, gen. žnjôre: pertla, šnjira, gajtan (savr. i kabl)

žmáre, gen. žmára: čvarci (jed. žmàra: čvarak)

žmîriti, prez. žmîrim: žmuriti ali i prenosno kad nema zazora - vidljivog razmaka u tesarskom spoju

žřvanj, gen. žřvnja: naprava za mlevenje žitarica slična vodenici ali je kamenje manje i okreće se ručno

žútac, gen. žutáca: platno industrijske izrade pamučno grubo, izrade slično domaćem platnu nebjeljeno

žválje, gen. žvâlja:1. dio konjske opreme za upravljanje; 2. pež. prenosno usta odnosno krajevi usta

žvâljo, gen. žvâlje: pež. osoba koja se potcjenjuje da je nekultivisan (jer mu još curi sa krajeva usta slina)

žvížda, gen. žvížde: pišta, svirala koja proizvodi jedan (visok) ton

žvížduk, gen. žvížduka: oblik svirale dobijene obradom vrbove grane zasjecanjem i skidanjem djela kore, daljnjim zasjecanjem prostora za vrtloženje vazduha i vraćanjem na svoje mjesto svučene kore

167

... U očima drugih

Hrvatska krađa srpskog jezika*

Raspadom već sada bivše Jugoslavije, pored mnogobrojnih problema, javio se i problem jezika. S tim u vezi dužnost je svakog slaviste, i posebno srbiste, da kaže pravu istinu o tome šta je zapravo hrvatski jezik, i koje je i kakvo njegovo mjesto u sklopu ostalih slavenskih jezika. Najkraće i najjednostavnije rečeno, Hrvati su, ne oteli, kako su već neki lingvisti o tome pisali, već ukrali srpski jezik. Tu krađu srpskog jezika i srpske kulture priznao je i ozakonio sam Ljudevit Gaj, svojom takozvanom "Reformom" u listu "Danica" br 32. godine 1846. pod naslovom "Čije je kolo". Ova krađa srpskog jezika izvršena je u formi zamaskiranog jezičnog problema. Ustvari, to je bio davno skovani plan da se kroz otimanje i otuđivanje jezika počne sa nagrizanjem i razaranjem srpskog naroda. S druge strane, otimanje srpskog jezika za Hrvate bila je nužnost, jer se time i na taj način morao opravdati položaj Srba u Hrvatskoj prevedenih u katoličanstvo. Hrvati su to smišljeno učinili, polazeći od pretpostavke da je lakše promjeniti veru nego jezik. Poznato je da je pre Gajeve reforme u Hrvatskoj, učeni svet govorio opštom mješavinom latinsko - nemačko - mađarskog jezika, a da je prost narod, "puk", govorio nakaradnom kombinacijom čakavskog dijalekta. Međutim, u slavističkim lingvističkim krugovima u svetu su znali suštinu stvari, još pre Gaja i njegove reforme, pa je poznati francuski slavista Amu Bue svojevremeno napisao: "Hrvati, oni zbog siromaštva svoje literature i zbog nepravilnosti svog jezika nisu uspjeli da stvore posebnu književnost, već su prisiljeni da se približe Srbima i da se služe njihovim jezikom, na način koji ih je doveo dotle da su Srbima predložili da se s njima ujedine pod izvikanim nazivom - Ilira".

Jasno je da je krađa srpskog jezika ispolitizovala lingvistički problem, koji je kao krajnji cilj imao latinizaciju tvrdokornog i nadasve otpornog slovenskog na-roda na Balkanu.

Hrvati su na perfidan i podmukao način preko tzv. "Ilirskog" jezika nastojali da zametnu i izbrišu termin - srpski jezik. Demagogijom i izvrtanjem činjenica, oni su dalekosežno nastojali da zamagle pravu istinu. Zato nije nikakvo čudo što Hrvati i danas nastavljaju progermansku igru, falsifikujući istoriju i nauku uopšte, ispoljavajući svoju bolesnu samovolju i zlonamerno učenje.

Gaj je bio čvrsto uveren i ubeđen da je srpski jezik uveo i obznanio kao je-dinstveni jezik za sve Hrvate. To je učinio, pre svega, iz političkih razloga i svoga verovanja i nastojanja da će dva naroda usvojiti "Ilirsko ime" kao opštenarodno, te će kasnije srpski jezik prozvati "Ilirskim".

Radeći dugoročno i smišljeno, igrajući bezobraznu političku igru, Hrvati su potom Ilirstvo pretvorili u Hrvatstvo. To su ugurali u svoj celokupni, ne samo

168

kulturni, već i politički život, i u svoj Ustav - koji u članu 138 kaže da su Srbi u Hrvatskoj nemaju svoj jezik, već da upotrebljavaju standardni oblik jezika Hrvata.

Ono što Hrvati nisu priznali - da su srpski jezik jednostavno ukrali od Srba, i da je on uzor i veličanstvena tvorevina ljudskog duha za sav slovenski svet - priznao je Nikola Tomazeo u svom "Estetskom rečniku", gde kaže: "Ne samo francuski, no ni italijanski jezik sa divnom bujnošću nije u stanju da dostigne de-likatnu moć srpskog jezika".

Ako se prati istorijski tok falsifikovanja nauke i istorije, i istina u vezi sa otetim srpskim jezikom, dolazi se do zaključka da je taj tok išao ovim putem: najpre je upotrebljen termin "ilirski", potom je postavljeno tvrđenje da Hrvati govore "ilirskim" jezikom, onda je napravljen spoj srpskog i novostvorenog hrvatskog jezika u "ilirski" jezik, kojem Ljudevit nije poricao srpsko poreklo, i na kraju, srpski i ilirski jezik pretvaraju se u "hrvatski jezik". U istoriji civilizacije ne postoji slučaj slične podvale, koja je ozakonjena. I danas, većina lingvista smatra da su izrazi "srpski ili hrvatski", odnosno "srpskohrvatski" ili "hrvatsko-srpski", od Đure Daničića do naših vremena - pogrešni izrazi.

*Citat priloga iz štampe "Komentar čitaoca" Slobodana Lazarevića - Prizren

169

.......u nemirima duše

Povratak? Da ili ne?*

I sam pripadam masi onih pred kojima je ovih dana nameće dilema: da ili ne se vratiti - tamo gdje smo stasali, odrasli i gdje su grobovi predaka, ali i tamo gdje smo i mi, i naši stari bili "građani drugog reda", gdje se nije ništa ulagalo, da bi što prije i sami otišli, odakle su oni, koji su bili najžilaviji, i pored svega, i htjeli ostati na svome, istjerani kamom ili strahom od kame, gdje i ono malo što je i pored svega ostalo, danas u "miru" umire od ruku "nepoznatih učinioca". Zato bih ja svoju dilemu htio podjeliti sa "istopaćenicima".

Razlozi povratka za da - o kojima slušam i čitam najčešće se svode na obli-ke epskih i mitomanskih kategorija: zavičaj, rodna gruda, grobovi predaka, lje-pote šuma i izvora, pradjedovska ognjišta itd. itd.

Te kategorije neće biti od valjane koristi da se donese relana, valjana odluka. Jer, i dalje spram svega toga stoje: mržnja, netolerantnost, nespremnost da nas prihvate, sa tim i bez tih kategorija, - žive - što podrazumjeva opet dugotrajno nepovjerenje, podozrenje, sa povremenim erupcijama mržnje, netolerancije i ekscesa, u kojima je nečiji život uzgredna činjenica.

U odlučivanju se mora poći od realnih kategorija kod stanovništva i sadaš-njeg vođstva i političkog i državnog na tim prostorima:

• za ruralno (seosko) stanovništvo u Hrvatskoj (i BiH) koje je baza i oslonac sadašnjih tamošnjim vlasti, na formiranje javnog mnenja i toleranciju prema pripadnicima druge konfesije, presudnu ulogu su imale i imaju vrhovi vjerskih organizacija (i katoličkih i muslimanskih), koje su se i pre II svetskog i pred ovaj rat, zdušno trudile da prodube jaz, stepen netolerancije i mržnje. Bez njihovog aktivnog djelovanja u suprotnom pravcu, na iste mase - u svjesti naroda,netolerancija i mržnja ostaju prisutne. A ni jedan čin i ponašanje na javnoj sceni o tak-vom djelovanju (ili namjerama za takvo djelovanje) nije vidljiv. Čak i (ako) kad bude takvog djelovanja, praktične rezultate treba očekivati dugoročno;

• za nacionalne vođe (političare) je nepoželjan naš povratak iz razloga:

1. postignuti uspjesi u dolasku na vlast i ostajanju na vlasti su bazirani na namjeri prisvajanja i prisvojenoj tuđoj imovini - pljački, vandalizmu i na podilaženju (ili toleranciji) onima koji su to činili. Ne treba smetnuti s uma da su u početku takvi bili rijetki, ali da se u nametnutoj psihozi rjetko ko, ko je imao prilike, tome odupro. Zato svaki povratak ili promjena vlasti, izaziva kod te mase ljudi opravdan strah od snošenja poslijedica. Što vrijeme više prolazi grižnja savjesti umnožava bojazan da bi poslijedice bile nesrazmjerne (ili za neke srazmjerne). To homogeniše te mase u odbijanju da nas prihvate i tjera

170

ih da se još više vezuju uz one koji su se praktično njima poslužili u prošlom vremenu.

2. ostavljeni prostori i imovina, za političare predstavljaju realnu ekonomsku činjenicu za privredne aranžmane za uvoz kapitala. U svjetu su na cjeni prostori ekološki nezagađeni (a ovi su praktično u srcu Evrope) i za turističku industriju praktično nemjerljivi u US$. Politika Hrvatske, dok je bila u SFRJ, o neulaganju i nerazvijanju prostora, gdje su Srbi bili masovnije prisutni, rezultirala je time da su ti prostori-ekološki,ostali-zaista,čisti. Ulaskom Hrvatske (i tih prostora) u interesne sfere EUiliEZ, sa težnjom da i sami uđu u nju, menja se vrednosni odnos nepokretnosti, posebno zemljišta, u odnosu na ono kako smo ga mi shvatali i primjenjivali do ovog rata. Pritiskom na selo, podsticanjem naseljavanja gradova i in-dustrijalizacije, obezvređivana je realna vrednost zemljišta kao osnov-nog sredstva. Posebnom politikom (etničkom i privrednom) obezvređe-na je tržišna vrednost zemljišta u tim našim prostorima.

To sve treba uzeti u obzir kod odgovora na pitanje - zašto nismo poželji.

Lično preporučujem tvrdu i doslijednu akciju na insistiranju na pravičnoj naknadi i vrijednosnoj kategoriji nekretnina, kao PRETHODNOM PITANJU, u izno-sima koji važe kao tržišne cjene nekretnina u EU.

Onaj ko je svojom politikom doveo do obezvređivanja (i pustošenja) tih prostora nema pravo koristiti se tom okolnošću kod određivanja vrjednosti ne-kretnina i time pravične naknade(pravni princip obligacionog prava u svim zemljama iEU).

Kad se dostigne mogućnost, da ja, za svojih 17 kj. zemlje i tri zgrade, mogu u Sloveniji, Međumurju, Austriji ili Italiji kupiti isti ekvivalent, onda će pitanje povratka biti rješeno. Bit ću tamo gdje imam ličnu slobodu i duševni mir i gdje nisam nepoželjan.

Prema cjenama približnim, na ovim prostorima, koje sam silom prilika iza-brao za svoje sadašnje boraviše, vrijednost ostavljene (i opljačkane) imovine bi bila oko 200.000 DM. Kad bi mi i bila naknađena ta vrijednost u tvrdoj valuti, za taj iznost ne bih mogao ništa slično da kupim ni u okolini Grocke, a kamo li Moj-strane ili na primer Nice.

Realno bi bilo i ljudski, ako mi neko onemogućava (ili nisam poželjan) da ži-vim na svom - kao što praktično čini hrvatska država, i da se koristim svojom imovinom, da mi osim naknadom nematerijalne štete (emocije, zavičaj, djedovi-na, prijatelji)i pravičnom naknadom za imovinu, omogući da ja nešto slično mogu kupiti odgovarajuće, računajući tu i onakav vazduh i onakvu izvorsku vodu u bunaru. Na evropskom tržištu nekretnina ta cifra je nekoliko desetina puta veća od pomenutih 200.000 DM.

Onda, kad država Hrvatska (i svaka druga) bude stavljena pred tu dilemu, da plati pravičnu naknadu u pomenutom smislu, brzo će njena vlast (i duhovna i svjetovna) odlučiti- da li im se isplati da nas puste k sebi, i vrijedi li taj komoditet te cjene.

171

U suprotnom, kao što je sada, od etničkog čišćenja (i pod tim okriljem, pljačke), sad imaju samo koristi i nema dileme da li im se to, ili ne, isplati.

Ako se izborimo za stvarnu pravičnu naknadu, tada razrješenje dileme vratiti se ili ne postaje lako rješiva i lična stvar.

Ja bih je rješio tako, da bih, ako treba, otišao i u "tunguziju", samo da se više ne koljemo, ne davimo, ne lažemo, ne mrzimo, da više sa mnom ni s njima niko ne manipuliše.

Dotle, dok se pitanje pravične naknade ne postavi kao PRIRITETNO I KAO PRETHODNO, izbora nema. Svako će pokušati uz ZANEMARIVANJE ili PRENAGLAŠAVANJE značaja nekog elementa, naći svoj odgovor u rasponu između: života, slobode i gole egzistencije.

Takva odluka neće usrećiti ni nas ni njih, jer je nevoljna iznuđena, i uvjek će ostaviti prostor za nove manipulacije i NEVOLJE.

*Pisano aprila 1996. godine, i danas XII 2003. g.(i uvjek) jednako potpisujem

Zrno ili gromada sreće ?

Prisjećajući se i potsjećajući se slika, događaja i priča svjedoka ,da bih radeći na prethodnim tekstovima, bio što je moguće tačniji i korektniji, u njihovom bilježenju i intepretaciji,poslije premotavanja „mentalnog filma“, prosto mi se nametnuo niz pitanja koji traže odgovor: -koliko je samo puta“ prst sudbine „( ili šta već drugo) , bitno odlučio o mom životu,tj. da ostanem živ ;

- kolika je bila teoretska šansa i mogućnost da se to desi baš tako a ne drukćije ; - koliko u isto vrjeme, i mladih i starih, a naročito Srba, nisu tu priliku imali ,pa je

njihov „bubanj sreće „ bio tragičniji ; - kako i čime to objasniti i shvatiti ? Ali, da pođemo redom : Ja ,moja sestra i naša majka Jela, preživljavamo poklolj na Kruškovačama u ljeto l941.g, a osamsto dvadeset četiri lica ,na istoj poljani ,istog dana tu „sreću ?“ nisu imali. Šta je to što je našu majku uputilo da se ne preda , da ne poklekne , presvisne, već da, ko lavica jurne (,noseći mene u torbi na leđima, a sestru na ruci), na ustaški stroj- u najžešću pucnjavu. -i spasila se (i nas). Mala je bila vjerovatnoća da će neko preživjeti sav taj pakao,gdje su krvnici bili neumoljivi i temeljiti u hvatanju nemoćnih i ranjenih, da bi ih, neki dan potom , u posebnom krvavom piru i ritualu poslije „ obrade „ kamom i maljem ,bacili u „ Jarčiju

172

„jamu na Olanku(u podnožju Velebita).Preživjeli koji su mogli o tom da svjedoče, nažalost, mogli su se prebrojati na prste –jedne ruke. Neki preživjeli sa Kruškovača,koji su ostali skriveni u šumskim gustišima ,pričali su o sceni u kojoj mlad ustaša nosi djete ,ali ne da ga kolje i davi, već kao da mu dlanom na ustima prigušuje plač. Možda sa tom scenom nisu u neposrednoj vezi realnost i sledeće činjenice: Žena našeg krsnog kuma Anica Bilješkova ,u tom krvavom kotlu i paklu,ostavila je svoju dvogodišnju djevojčicu Olgicu u pokušaju spašavanja golog života( a nije u tome bila jedina). Koja je njena(dječija) šansa bila da će preživjeti, ne samo taj pokolj, već da će djeleći našu sudbinu, ,preživjeti i rat ,postati Beograđanka ,lekar, kao usvojena Desimirović,doživjeti susret sa bratom i sestrama i majkom –čija sudbinska ratna priča je bila identična pričama opisanim u poglavlju „ u sjećanjima“ Marije Počuča ( njene rođene sestre) i drugih. Čudom životnih okolnosti to se desilo. Kako smo odvojeni od ostalog zbjega ,zbog opasnosti da plačem nas djece ne bude otkriven, a majka nije pristala da nas baci ili ostavi,šanse za preživljavanje još su bitnije smanjene . Koje su sudbinske sile uplele puteve grupe žena Hrvatica iz sela Trnovca, dok smo se mi nalazili pod Kamenjušom,ostacima zaselka, da dođu žeti naše žito na Gajinama- tu u neposrednioj blizini- da bi čule , i one i ustaše u njihovoj pratnji, naš plač.Pošto su Kamenjušu opokolili, uhvatili su samo nas. Šta je presudilo da, poslije dužeg (od nas udaljenog) nagovaranja od strane jedne starije žene , ustaše pristanu da nas ne zakolju, tu na ivici šume „Šedrvana“, već da nas predaju u „ustaški stan“- da ne postanemo još jedno od bezbrojnih neobilježenih grobišta, već ostanemo akteri daljnjeg“ životnog ruleta“. Šta je i ko pleo puteve ,da po „isporuci“ u „ustaški stan“, za nas, ne bude mjesta u Gospićnoj kaznionici „- odakle su vodili putevi bez povratka prema Slanom i Jadovnom i njegovoj „Šaranovoj „ i drugim imenim i bezimenim jamama , već da nas ubace , među ostale, na , rjetko ili skoro ne pominjano „Maksimovića imanje“ili „Ovčaru“, u Budačkoj ulici u Gospiću. U odjeljku „ u svjedočenjima“,u orginalnom iskazu majka Jela je opisala, uglavnom, svoje „putešestvije kroz golgotu“. Ipak, zaslužuje pažnju niz detalja, ispričanih kasnije u neposrednom kontaktu, nama ,sad već odraslima, koji su, u najmanju ruku, čudni i nedovoljno objašnjivi. Poslije izvjesnog vremena i svakodnevnog nučenja i tučenja ( „ umjesto jela, tri puta na dan –dobivali smo batine „) dok iz svojih izvora nisu saznali da je otac već ubijen(Božo Mileškov),ponovo sudbina plete čudne puteve. Iako smo već bili na stratištu Jadovno, ipak smo, nekom igrom sudbine, utrpani u kamione da bi završili na Slanom. Koji sticaj sudbine i okolnosti je bio da budemo utovareni u zadnji kamion i da se on na Baškim Oštarijama pokvari, da se stekne vremenska okolnost da naiđu Italijani i narede vraćanje ,a da potom ne budemo vraćeni na polazište, već nastavimo putešestvije :Jaska,Jastrebarsko,Kruščica, Danica ,Gradiška , Gornja rjeka kod Križevaca –Lobor ( ili Loborgrad). Ne manje čudo i ne manje čudan splet okolnosti trebalo je tek da se desi. Sigurno je malo bilo onih koje su sami ustaše transportovali –žive –i predali u Zemunu,vlastima tadašnje Nedićevske Srbije.Prema sudbini koja je mnoge do tada, i kasnije ,snašla i realnim očekivanjima –u raj nebeski . A nama se to desilo i o tom postoje dokumenta(bar su postojala). Imao sam u rukama List „Zbilja „ izdanje Srpske demokratske stranke (SDS)u Karlovcu,broj 2 iz oktobra l99o.g.,

173

u kojem su bili objavljeni faksimili pratećih dokumenata Ustaške nadzorne služe (UNS-a), sa spiskom,od oko l2o, tih lica. Na tom Spisku ,pod rednim broj od lo6- lo8, su imena i prezimena: moje majke , sestre i moje. Na istom spisku nalazila su se i imena Milice i Marije Nikičine (Vujnović), za koje sam znao da su s nama ,istom prilikom, pušteni iz logora Lobor _grada i deportovani za Srbiju , Sjećanje na te okolnosti i događaj majke Jele bilo je (parafraziram) :“ Jednog dana poče nekakva prozivka. Otupjela ,prestrašena i doživljenim i očekivanim, čujem da ustaša proziva i mene . Pošto sam se odazvala i odgovorila na pitanje da li ste vi (sestra ,Olgica i ja) moja djeca ,taj ustaša mi je rekao –„ Ti ideš u onaj kamion. Tvoj Božo i ja, za vrjeme boravka u Kanadi, bili smo najbolji prijatelji“. O toj „skupini“ čudom je sačuvana i fotografija i dio je ove knjige kao prilog . Na te logorske dana ostala mi je u sjećanju priča Milice Nikičine,da je poslije „tretmana“u Gradiškoj mati zamrla i da je po uobičajenoj „proceduri“trebala da bude bačena u podrum sa vodom do koljena i da su žene uspjele nagovoriti stražara da je pusti „neka bar umre među djecom“. Normalnom civiliziranom čovjeku za nevjerovati je da je bilo moguće da se takvo stradanje desi i da se preživi. Kako je vrjeme prolazilo, i oni kojima se to desilo,počeli su da se pitaju da li se njima stvarno sesilo ili su dio nekog košmarskog sna . Ono što izdržali ljudi ,žene i slabašna djeca , životinje najvjerojatnije –nebi. Gledati nož na nečijem vrat ili fotografiju o tome ili vidjeti mržnju u očima,osjetiti dah krvnika i oštricu na vratu-budi ražličit intenzitet emocija i proživljavanja i skoro ga je nemoguće rječima dočarati .Samo posebno nadarena lica mogu samo približno opisivati događaje, ali niko potpuno uvjerljivo prenijeti stresove i šokove . Zato nije izbjegnuta opasnost da neki svojom rječitošću velike mase novih naraštaja , uvjere ,da se to nije ni dogodilo ili možda nije dogodilo,i da je to bila samo (partizanska,srpska ,komunjarska i td.) propaganda , pa je novi rat (91 -95 g) i događanja u njemu mogao da se desi, a nemilosrdno i na grub način potsjeti da je to ipak bila java a ne košmarski san, one koji su već jednom imali priliku doživjeti Kao i mnogo toga iz svakih dramatičnih okolnosti a naročito ratnih,jedna okolnost ostaje bez odgovora a zaslužuje posebnu pažnju i traži (vapije za njim)odgovor.Iz okudnih i retkih priča (kojima i takvim nisam obraćao posebnu pažnju) „da smo otkupljeni za Nedićeve dinare“,i dijalog uz žicu, sa bračnim parom Trkulja,predratnog trgovca u Gospiću,izbjeglih u prevratu u Beograd, uz realnost da je (sa Žakulom)na spisku“oslobođenih i deportovanih za Srbiju“ od l26 čak nas šestero,djece i žena, iz Divosela odnosno Općine Gospićke . Saznanja o toj vrsti „dilova“i u onom i ovom posljednjem(daj bože zadnjem) ratu ne isključuje tu mogućnost . A o tako nečem ,vredno je pomena i pošte. No vratimo se završnom činu drame logora: Tim čudnim i možda najčudnijim prstima sudbine oko oslobađanja ,rulet se ne zaustavlja . Zbog stanja zdravlja ,pothranjenosti, u kome nas je preuzeo Komeserijat za izbjeglice,lekari kao dio tih timova procjenili su da je stanje sestre takvo da će preživjeti, ali da su šanse da ja preživim- minimalne i da skoro ne postoje. Pošto su to saopštili majci Jeli, sugerisli su joj da me slika, da bar ima uspomenu o obliku fotografije-što je ona i učinila. Ta fotografijaja je takođe sačuvana. Ostala je priča da su me ,kao gest milosrđa , bar da gladan ne umrem,unijeli u neki magacin ,i da sam ja počeo redom sve da jedem,da bi se zaustavio na, opet nekim čudom tu zatečenoj ,čokoladici.

174

Ostalo je i moje sjećanje, da sam još dugo poslije toga, tokom jela, mumlao( valjda kao ostatak refleksa jedenja,rjetkog i oskudnog uz plač) i dugo dugo nisam mogao zaspati ako nisam(iako sit) u ruci držao koricu hljeba. Još jedno čudno iskušenje ili prst sudbine. Smještene u dječiji dom (u Brankovoj- dok je mati radila u izbjegličkoj kuhinji), u toku bombardovanja prilikom oslobođenja Beograda, jedna od vaspitačica nas je pokupila i s nama sišla u podrumske prostorije jednog krila Doma.Za cjeli život, ostalo mi je, kao fotografija, sjećanje na scenu koju sam vidio na ulici-pretrčavanje, pod vatrom, civilnih i uniformisanih lica, sa puškama u rukama,poduhvaćenog kaiša. Artiljerijska granata( ili avionska bomba) odcjepila je i u prah pretvorila drugi dio doma a mi, u ovom djelu, nismo mi ogrebani. Kao da je nešto i dalje bdjelo nad mojom sudbinom i putevima: I u ovom ratu, mada u blizini i krećući se po prostorima Krajine i svog rodnog Divosela ,po nesrećama poznatog djela „Medačkog džepa“,nisam koliko znam, ni u životnoj opasnosti bio. Iz tadašnjeg prebivališta u Bihaću, koristeći skoro poslijednje letove za civile sa aerodroma na Udbini, krajem aprila 1992.g, izbjegao sam kulminaciju građanskog rata u BiH , koja je tek nastupala, i ponovo stekao status izbjeglice. Razmišljam o svemu tome .O ljudima koji su nešto slično doživjeli i preživjeli. Šta je to što bi spolja gledajući moglo biti nama zajedničko, da budemo ipak „miljenici“ sreće ,uprkos“ loše podjeljenim kartama“. Nemam odgovora . Nameće mi se jedan neobičan i zajednički detalj (kod tih drugih): Sva ta (odrasla) lica zračili su nekom toplinom i blagošću,pažnjom i brigom za drugoga. Njihov rječnik, u oslovljavanju znanaca i nepoznatih, bio je, skoro bez izuzetka, umjesto imenom, rječima:“Rode moj „, „Majko moja“,“Brate si mili“,“Oči moje „,“Zdravlje moje „, „Snago moja“, „Srećo moja „ „Sine moj“,“Radosti moja „ , „Nado moja „ , „ Očinji vidu moj“ i sl. Da li su ta imenovanja, iz njihovih usta , imala magičnu moć,ili neku drugu sudbinsku ulogu,ili je njihovo emotivno stanje , pri izgovaranju tih rječi( i uopšte), imalo neku neku empirijsku ,praktičnu , energetsku vrijednost, da u nekom „kosmičkom polju bura i struja“ utiče da raskršća budu prava ,dobro osvjetljena i ostavljeni izbor pravilno odabran. Ne znam.Ali imam žarku želju da to saznam( Vlajić pišući o Svjetlosnoj formuli na tu temu privlači pažnju). Imam utisak, da svi oni imaju još jedan zajednički nazivnik ili imenitelj: prema onom što mi je poznato, iz njihovih biografija,- nema saznanja da su oni bili uzrokom dječije suze ili majčinske kletve. Kao da su drugima „mjesili pogaču sreće“,pa da su ih , kao dio zasluga , dopadale „ mrvice“ ili „gromade“ te iste pogače . Možda će se čitaocu prethodne rječi učiniti pomalo mističnim, ali uvjeravam ga da mi to nije namjera ,samo imam želju i osjećam realnu potrebu da dobijem uvjerljiv odgovor za takav izbor mogućnosti, pa da se iz šansi jedan prema hiljade ili milioni desi upravo tako,i potrebu da ostavim svjedočenje o tome i ljudima, koji su svojim djelovanjem ili uzdržavanjem od djelovanja, u tom učestvovali ,tako da moja sudbina ,kao rezultanta,za razliku od mnogih ,bude neobična i skoro kao čudo. I u životinjskom svjetu zvjeri,dešavaju se ponašanja koja su često neobična i čudna i ona

175

se registruju na neki način. Zato, i tim prije, i kad se doživi od pripadnika ljudskog soja,u nevjerovatnim okolnostima i prilikama,neočekivano i ono što čovjeka čini čovjekom –moralni je red osjetiti i izraziti,zbog tog zadovoljstvo ,a o tom iskustvu upoznati i druge- u krajnjoj konsekvenci, da se ne gubi vjera u čovjeka , bez obzira koliko ideologija interesi ponesu čovjeka i poigraju se s njim .

Istražujući po oskudnim podatcima „porodičnih korjena“,saznanja se svode uglavnom na izvore iz legendi i anegdote . I one su, bar što se tiče porodice Počuča, pune neobičnosti. Istorijska, geografska , i sudbinska putanja od Gornje Lastve (Grbaljske ?),preko Užica,Rusije i nazad do Užica,preko Bosne do poslijednjeg matičnog staništa u Lici-tadašnjoj Francuskoj Ilirskoj pokrajini, uz poznate istorijske činjenice o masovnim stradanjima ,iskopnjavanju ,zatiranju Srba ,u svim mogućim režijama, do današnjih dana , ipak je intrigantna. Uprkos i uz sva stradanja,koja sigurno nisu mimoišla i ovu prezimensku grupu, na pr. intigantna je činjenica o. današnjem broju telefonskih pretplatnika fiksne mreže telefonije u Beogradu (53),čija je skorija geneza iz Like(skoro svim),ovih prezimenjaka. Izostaje odgovor na hipotetičko razmišljanje, o mogućoj korelaciji sa činjenicom da je,svim koje ja znam sa tim prezimenom –Krsna Slava „Bezmitni-Bezsrebrni Vrači-Kozma i Damjan“. Ako i postoji korelacija,pitanje je na dalje,da li su,u nekom vremenu,pretci odabrali ili im je neko odredio,tu Slavu,zbog njihovog mentalnog sklopa,( i životnih navika i ugleda) ,ili im je on tako formiran motivacijama- djelom i ugledom koji su u u Hrišćanskom narodu uživali ti Svetitelji . Pri razmatranju odgovora na ,u početku , postavljena pitanja, kroz ovu prizmu,nameće se,kao moguće,razrješenje ove enigme i sagledavanjem specifičnih oblika odnosa uspostavljenih katoličenjem između katolika Srba ( i proglašenih sa hrvate ) sa Srbima pravoslavcima. Lična sjećanja na gimnazijske dane na to upućuju. Odnos djece iz tih katoličkih porodica(čiji preci su u nazad dve ili tri generacije pokatoličeni, sa nama iz Srpskih-pravoslavnih sela (Divosela ,Čitluka,Počitelja ,Raduča, Metka ) bio je vrlo blizak, čak bliži nego njihov sa katoličkom djecom ih šireg okruženja.Naročito je to bilo vidljivo kod onih sa prezimenima Jelača ,Kovačević,Došen,Mesić. Pri tom je bila vidljiva distanca( i jednih i drugih) prema djeci katolicima nosiocima prezimena Asić,Alar, koja su očito upućivala na višestruke „disidente“ od svog osnovnog vjerskog porjekla. Sigurno je da se ne smije i ne može osporiti i poreći pravo i takvoj djeci,svjesnim bićima (kasnije zrelim ljudima ), na preipitivanje i traženje korjena. Saznanja do kojih dođu kod nekih izazivaju komplekse ( sa svim poslijedicama) . Poznata je, pored toga, iz ljudskih odnosa i tzv.“bliskost krvi“, koja grubo rečeno definiše bliskost i naklonost prema nekoj ličnosti( strancu) prilikom prvog susreta – za koju nema (poznatih) realnih razloga . Ne može se isključiti mogućnost da, u dramatičnim okolnostima , dio mentalnog sklopa jednoga ( žrtve ) emituje i širi neko „energetsko“ ili „mentalno“ polje indukuje kod drugog(neprijatelja) njegov dio mentalnog sklopa , uspavane svjesti,potisnutih svjesti i potsvjesti, na iste korjene ,Slavu ,te da, pod tim induktivnim uticajem, prevlada individualna nad kolektivnom svjesti ( drilom,prepariranjem,indoktrinacijom formirane )što konkretno usmjeri radnje suprotno od zadatog i očekivanog. Ne leži li saznanju o mehanizmu tog dešavanja i razlog za činjenicu nepovjerenja staro-vjernika prema novo-vjernicima ,i da ih do kraja ne prihvate , tražeći od njih da budu

176

„veći katolici od Pape“, i formiranje „janičarskog“„ mentalnog sklopa, o čemu se narodna mudrost izrazila i kroz izreku :“Poturica gori od Turčina „. Valjda ta „mentalna“ indukcija, kod nekih, izaziva nemir , pa nastali sukob ličnog i kolektivnog ja (ega), u kojem nadvladava kolektivno(novije usvojeno), često rezultira patološkim stanjima svjesti,“opijenošću krvlju“,bjesom , gubitkom opsjećaja za prostor i vrjeme - o čemu psiholozi i psihijatri sigurno imaju više podataka i mogu više reći. Ta stanja, koliko znam, posebno ne masovna,nisu zabilježena u sudarima lica različitog porjekla i korjena . Za sada , nema pravog odgovora. On ostaje u granicama misterije i ostaje razlogom za preispitivanjem (i upoznavanjem sebe) i za buduće generacije.

Pitanja... Pitanja... šta dalje??? *

Kad nešto škakljivo treba reći - onda se to uobliči u vic ili anegdotu. Tako je vjerovatno nastala i anegdota: Pitali Cigu u vrijeme prvih višestranačkih izbora u SFRJ "Ima li razlike između one komunističke totalitarne i ove nove demokratske države?", a on im reče(pošto su mu obećali amnestiju od verbalnog delikta) "Ima razlike - onda nisi smio svašta reći, ali si smio svagdje leći, a sad smiješ svašta reći, ali ne ne smiješ svagdje leći".

Računajući da je tako bar što se tiče onoga "svašta reći", i ja ću "lanuti", svoje reći, da mi duši bude lakše (a ne da bi me neko slučajno poslušao - to baš previše i ne očekujem).

Fizički se skrašavam čas ovdje čas ondje, a mislima i duši nikako naći mira. Šta mi se to dešava. Kojim sam ja određenjem sudbine zadužen da budem ne-zaštićenim svjedokom onog što se dešava narodu koji neki zovu Srbima. Da li je to zato što, kako mi reče jedna Nataša, "imam oči koje vide i u tami". Onomad mi i vidoviti Ljubiša reče: "Ti živiš deveti život". Kakva li je to golgota da se u jednom ne baš dugom trajanju potroši osam života. Da li sam zbog te golgote dobio "takve oči". Da li je samospoznaja i samokritičnost drugo ime za taj oblik čula.

Puno je neodgovorenih pitanja i predamnom i pred narodom kojem pripa-dam. Da li je to zato što ne umijemo naći kôd za dešifrovanje poruka iz kosmič-kog eteričkog uma ili zato što sâma spoznaja nije dovoljna da bi se nešto pro-mjenilo na bolje. Očito je da nedostaje intenzivan osjećaj potrebe i želja da se nešto mjenja. Valjda kad taj osjećaj bude dovoljno intenzivan i realan on sâm će biti onaj katalizator preko kojeg će umni napor naći pravi kôd (šifru). I moj indi-vidualni napor, u tom pravcu, je samo pokušaj markiranja buduće trase. Kao alat i podloga tome treba da posluže raščišćavanje i određivanje značenja pojedinih pojmova u vezi sa onim što nam se dešavalo. Jer, ne tako davno, neki od rječi unitarizam=jedinstvo, napraviše rugobu i babarogu, a od liberalizma koja je isto što i slobodarstvo, napraviše nešto slično.

177

Za cjelo ovo vrijeme jedino mi je preostalo da gledam, slušam, čitam i da budem pasivni učesnik: kako moćni mediji TV i štampa melju i istinu i javno mnenje.

Pravo pitanje je šta je to istina? Valjda je to neka bezbojna bezlična slika o nečem - vrlo kvarljiva i podložna zločinu. Interpretacija istine više nije ni bezlič-na ni bezbojna. Izgleda da je vrijeme krajem onog vjeka bilo naročito plodno za zločine prema istini. Činjeno je naoko vrlo naivno (za naivne) bilo da se ispušti bitan detalj, da se u pogodnoj prilici prećuti, cjela rečenica u interpretaciji zamjeni drugom ili cjela istina drugom tezom. Ubiti nekoga je zločin ali, kako nazvati zločin prema istini kad stvarni ubica živ i zdrav bude proglašen žtrtvom (a to su činili mediji) - kako to svariti. Dobivamo užasne presedane: "Raskoma-dano jagnje, dakle, krivo je što je možda negdje neki vuk (prežderan) mrtav". Dokaz: "zar, gospodo ne vidite tragove krvi"?!? Koliko su oni koji se medijima bave (novinari i njihovi urednici) svojim neprofesinalnim odnosom prema istini nanijeli zla i bola ljudima ovih prostora? Za tu profesiju ima u našem jeziku i naziv izvjestioc. Malo je u toj profesiji, na ovom tlu, bilo onih koji nisu postali stvarni izvještači-dostavljači, legitimni saradnici jedne od strana u sukobu ili njihovih sponzora. Zato nije ni čudo što je na ovom balkanskom prostoru za ovih nekoliko godina tako veliki broj lica ove profesije nasilno lišen života. U ličnom interesu pripadnika ove profesije je vraćanje dostojanstva profesiji, otimanju iz kandži vojnih službi, insistiranje na neutralnosti u tumačenju činjenica ili još bolje neutralne prezentacije. Pa čak i tada postoji rizik zbog pristrasnog korišćenja činjenica.

I kod nas "prolupana" demokratičnost medija u ovom vremenu ispoljava se dosta neobično. A kao prethodno pitanje stoji suštinsko pitanje: kakva je to de-mokratičnost medija ako nema profesionalnosti i istine? Mediji su zaista javni, javniji i od ...., čine javnu sablazan, silovanje dobrog ukusa, kao da je egzibicio-nizam na pr. normalnost svih krugova i sredina. A nije!!! Sloboda je, konačno, i to da vi to što mislite i kako mislite, mislite i dalje, ali i to da i vi mene toga poš-tedite, ako se sa tim nisam izričito saglasio.

Pored istine, za ovo naše podneblje su posebno značajna dva pojma: razu-mjevanje i nerazumjevanje. Razumjevanje bi valjda bilo subjektivna kategorija, naročito značajna za odnose među ljudima, čije postojanje je vezano za pozna-vanje razlika i sposobnost njihovog relativiziranja u nalaženju bitnog. Nerazu-mjevanje bi bila suprotna kategorija čije postojanje se vezuje za nedostatak znanja o razlikama i nesposobnost njihovog relativiziranja u nalaženju bitnog.

Uz pasivnu izloženost medijima, posmatram i ljude. Hvata me tuga nad os-kudnošću misli, kratkovidosti zapažanja, i zbog masovnosti privitivizma. Često ne mogu mnoge oko sebe prepoznati šta stvarno misle. Da li to što sad govore tako i misle, kad su ne tako davno drugo govorili. Da li su i tada tako mislili ili su lagali ili sada lažu ili i sada kao i onda lažu. Kao da je zrelom čovjeku svejedno da danas kaže jedno a sutra sasvim drugo? Ako se tome dodaju netolerancja, netrpeljivost i mržnja, onda je haos kompletan. Zar je moguće da su moral i unutrašnje snage čovjeka tako tanke i male da pri najmanjem iskušenju padaju. Šta je to što nekoga drži i ne da mu da poklekne i kad je najteže. Kako to umno-žiti i ostale time nahraniti. Valjda je zakonitost da uz nevolje, kojima je ovo smutno vrijeme prebogato, ide i moralna bjeda. Mnogima je i prazna kuća tjesna, pa kad im zbog nevolje prođeš ispred kuće - sikte. Šta reći onoj koja i

178

meni (nevoljom njenom sugrađaninu) upućuje rječi: "Ne možete vi (izbjeglice) u ovom gradu ići ispred mene i mojih prijatelja".

A, zar nije istorija ovih prostora zbir bježanija i uzmicanja i opet uzmicanja. U međuvremenu poneka generacija prije novog uzmicanja stvori nešto, ostavi tragove u vremenu i prostoru, pa opet uzmakne ili na nove prostore ili u "carstvo nebesko".

Zar je toliko bitno u kojem vremenu i u kom zemaljskom smjeru su moji ili tvoji preci uzmicali. Zar se u ovom vremenu i prostoru neko danas može pitati da li smo i gdje do sada postojali, kao što (i mene) ona upita.

Činjenica je da su, oni koji su uzmicali, mjenjali prostor u koji su dolazili ali su se i sami mjenjali. Zato stoji jedno novo pitanje: šta je to što te grupacije čini međusobno bliskim, rečeno današnjim rječnikom - nacijom. Tako i moji preci, davno, kao poslijednje matično stanište izabraše prostor, u ovom vremenu poz-nat kao "Medački džep". Uz elemanat podanik ove ili one carevine, išao je pridjev - pravoslavac, kao oznaka pripadnosti jednoj grupi hrišćana. Crkveni ve-likodostojnici druge grupe hrišćana, katolika, sa crkvenim velikodostojnika pravoslavaca su u neslozi, a mene mrze i iskopnjavaju. Predmet mržnje je onaj sa kojim manipuliše i vlada. Bože gdje je tu pravda? Uzgred, moje vrijeme je učinilo da ja izgubim oznaku pravoslavac a dobijem kontrastniju - Srbin. Nisam siguran da bi me tim imenom trebalo zvati. Nisam siguran da su prostori sa kojih su moji preci krenuli, u to vrijeme, bili srpske zemlje. U magli istorije zapretano je etničko porjeklo, iako je u slučaju mog prezimena moguće pratiti ga duboko u istoriju ili bar jednu njegovu granu. Osim što su se na ovim prostorima mjenjali vladari koji su sobom i svoju vjeru donosili i nametali i sam narod je uzmicao pod okrilje jednog ili drugog vladara. Zato nisu nemoguće promjene vjere i plemena u današnjem značenju te rječi. Iako su objektivni korjeni ostajali isti, podaci o njima su se gubili, a često i izgubili.

Ako je glava porodice, u gladnim godinama, trebao da bira glad ili smrt dje-ce kao neprirodno i ostanak u "vjeri pradjedovskoj" ili da potpiše unijatstvo (dru-gog hrišćanskog sponzora) uz koje je išla i spasonosna vreća brašna, kako znati da li je iskušenju podlegao? A kako mu zamjeriti ako i jest? Nije uvjek vjera i po-daništvo mjenjano u tako dramatičnim okolnostima, bilo je i drugih. Kako ih ste-penovati? Zar jedan Srbin pećki partijarh nije imao rođenog brata velikog vezira Osmanlijskog carstva. Da li je Petar Preradović ili Vuk Karadžić bio Srbin dok nije primio katoličantstvo ili je to i ostao. Kad je Omer Beg Latas bio veći, prije ili poslije prijema muhamedanske vjere. Šta je sa masom Srba muha-medanske vjere do ovih poslijednjih administrativnih stvaranja nacija. Ni moj zavičaj nije izuzetak. Za niz sela prema sjeverozapadu taj proces je ne tako davna prošlost. Pravoslavci Jovanovići, Kovačevići, Delići, Lemaići, Jankovići, Ilići, Anići, Dujmo-vići, u tim prostorima danas su katolici, što je danas političkim rječnikom deter-minisano kao Hrvati. Pounijaćeni Devčići, Trošelji, Alići, u mom zavičaju postaju katolici veći i žešći od Pape, a u ovom ratu katoličanstva protiv pravoslavlja najžešći janičari u borbi za naciju Hrvata i njihovu NDH. Opet, kakva ujdurma, Srbinom nazivamo i etiketiramo grupu ljudi koji su u istorijski poznatom vremenu da bi opstali na svom imanju, sa muhamedanske vjere prešli na pravoslavlje, a po svojim antropološkim i kulturološkim osobinama više pripadaju anadolskom habitusu.

179

Koliko ima smisla u pitanju ko su i šta su potomci starine muslimana koji je svojim naslednicima u trajni amanet ostavio da po cjenu života čuvaju ikonu Svetog Đorđa? Da li su Srbi sa prezimenom Harambašić više, genetski, Srbi od Harambašića Muslimana. A koliko je tek bilo prizetka, preljuba, prava prve bračne noći, silovanja, ljubavi...

Zašto se ljudi, ako već moraju da se ubijaju na ovim prostorima, ubijaju zbog forme: imena i nacija, a ne zbog sadržine: karaktera, vrednoće, dobrote. Valjda je to zato što je lakše manipulisati formom nego sadržinom.

Davne 1851. g. ni danas dovoljno shvaćen, sin ovog podneblja, Vladika Njegoš govorio je: "Čovječanstvo ne može biti spokojno ni srećno dokle god je podjeljeno na države koje imaju glavni cilj sebe, vjeru, narodnost i dinastiju". A za ovo naše vrijeme kao da vizionarski naslućuje reginalizaciju i Evropsku zajed-nicu. "Evropa će biti mirna i slobodna kad se podjeli na male kantone a svaki kanton bude dva ili tri milijuna duša i kad budu među sobom u savezu i ukinu stajaću vojsku". Valja zbog bliskosti sa programom komunističke ideje i njenog anatemisanja ne nalaze odjeka ni njegove rječi: "Blagostanje svih pojedinih ljudi treba u svakom obziru da je cilj države i društva ljudskog i onda će na zemlju doći carstvo nebesko, carstvo razuma". Nije teško iz okruženja u ovom užem prostoru zamisliti da neko vrisne: "Vladika komunjara". Zar nije i naša realnost etiketiranje crkvenih velikodostojnika u Južnoj Americi - "crveni biskupi" izgleda samo zato što su imali na umu nešto slično za svoj narod kao i Vladika Njegoš.

Izgleda da je pored svega veliki Vladika bio svjestan nedokučivosti tog vre-mena kad kaže: "Čovječanstvo sporo ide naprijed i ono sazrijeva uporedo sa pla-netom na kojoj živi".

Da li će čovječanstvo i planeta struliti prije nego što sazri?

Šta očekivati na ovim prostorima, kad mitomantsvo, zablude, podjele nikako da prestanu i ljude ovih prostora vuku nazad u istorijski glib - kako to reče prof. dr. Džadžić.

Previše je u ne tako davnoj prošlosti pa i u savremenosti dokaza da je drža-va i vjera (pravoslavna) bila sama sebi cilj, sa pogubnim poslijedicama po srpski narod. Ponuda Kralju Aleksandru, učinjena, kao realna od onih koji znaju šta znači vladati narodima čije su vjerske organizacije (vrhovi) međusobno suprot-stavljeni, da granice postavi na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica na kojoj su bila naselja sa većinskim pravoslavnim življem, nije prihvaćena. Prohtjelo mu se (ili je nekom zbog njegovih interesa izlazio u susret) da zahvati seljačke austrijske periferije izrazito katoličkih prostora Slovenije i Hrvatske. Nerazumjevanje i nepoznavanje tog stanovništva, njegove istorije i želja doveli su do kobnih grešaka, čiji ceh su platili, ne oni koji su ih napravili, već Srbi-pravoslavci sa rubnih područja. Neodlučnost za amputaciju teritorije, kad je shvatio grešku, imali su za poslijedicu amputaciju sa krvavim pirom, ali ne na pominjanoj liniji već puno puno dublje u srpsko-pravoslavnom tkivu ovih dana.

Tužna, objesna, netolerantna reakcija vrha pravoslavne crkve protiv namje-ravanog "Konkordata" i organizovanje demonstracija po Beogradu, Novom Sadu itd. u predvečerje II svjetskog rata, imalo je za poslijedicu izrazito i

180

organizovano neprijateljstvo vrha katoličke crkve (militarizaciju)prema svemu što je srpsko-pravoslavno. Jaka klica jugoslavenstva posijana i njegovana prije I svjetskog rata, koja je plodove dala već u I svj. ratu - u dobrovoljačkom elementu u srpskoj vojsci, tako je posječena mačem Aleksandra a potom skiptrom "božijih slugu". Niko nije mislio šta će biti sa srpskim-pravoslavnim narodom, ako se spor između vrha katoličke i pravoslavne crkve ne izgladi. Bar su biblioteke Bogoslovije bile pune pisanih dokaza o položaju vjernika i vjerskih objekata u tim rubnim (uvjek kriznim) područjima. Zar su "crnomantijaši" i mogli pomisliti da bi, takva kakva jest, vojska bivše kraljevine Jugoslavije mogla ugroziti interese Rima uz tako moćne zaštitnike kakva je tad bila Italija, Austrija i Njemačka. Po onome što su činili i kako su se ponašali, nisu ništa ni mislili niti ih je bilo briga.

Njima su trebale samo metohije i "božje ovčice" a ko je u metohijama i kako mu je - zašto da oni o tom brinu. Bog brine a "božje sluge" se preko tuđih leđa prepucavaju i ritaju.

Stvarni položaj Srba-pravoslavaca u tim rubnim područjima bio je maćehin-ski i ništa bolji od položaja Arbanasa, sa kojima je, tadašnja vlast, bila u ne-objavljenom unutrašnjem ratu. To se vidjelo i kod gušenja takozvane Brušanske bune, ustaške pobune dvadesetih godina. Umjesto da vlast angažuje regularnu vojsku ili žandarmeriju, uz šaku žandara ,kao vođstvo akcije, vlast za to mobiliše seljake prve komšije Srbe-pravoslavce da budu i lovci i hajkači, u katoličkim selima ,na pobunjene ustaše-frankovce. Ali, zato, odmah po raspadu Kraljevine Jugoslavije i prije zvanične kapitulacije i proglašenja NDH, frankovci-ustaše sa spiskovima učesnika tog "lova" ,punili su mučinice i jame na Olanku, Zobinovcu, Jadovnom ... Malobrojni preživjeli su i to iskustvo prenijeli mlađima, pa je valjda zato, u ovom poslijednjem sukobu, više preživjelih.

I sadašnji čelnici pravoslavne crkve (jako) vole svoj narod, izgleda isto kao i u to vrijeme. Vladika Atanasije (prema štampi), onomad u Grčkoj, diže glas protesta što grčki narod šalje pomoć i hrani srpsku djecu. Treba srpska djeca da gladuju, da primoraju svoje očeve i majke da siđu sa vlasti (ili skinu ove koji nisu po volji Vladikinoj) da bi na vlast došao on ili oni koji su po njegovom ukusu. Zar ima morbidnije podjele, od te podjele, među Srbima - samo zbog vlasti? A on, bože mi oprosti, od mržnje, prema svemu što i samo liči na "komunjare i komunjarsko" - pozelenio. A koliko razlike prema pominjanim (mislima) rječima velikog Njegoša o blagostanju naroda?

A i od samog raskola u hrišćanstvu i bacanja međusobne anateme okruže-nje je već vjekovima postalo nenaklonjeno. Koliko u tom smislu ima ilustrativ-nosti u ponašanju krstaša-križara prilikom prolaska preko ovih područja. Odbijanje Zapada da pruži ozbiljniju pomoć u zaustavljanju prodora Turaka kroz balkanska vrata u Evropu- je takođe poslijedica tog raskola interesa.

Istorijska činjenica o zvonjavi zvona pariskih crkava, na vjest o nenadanoj pobjedi (pirovoj) hrišćanskog oružja nad inovjernima na Kosovu polju, jasno po-kazuje da su zapadno hrišćanske zemlje znale i bile svjesne šta znači opasnost od prodora muhamedanaca. Ali, nadali su se i željeli da u tom balkanskom kotlu "šizmatici" svojom krvi uguše muhamedance, a da oni budu pošteđeni. Jednim udarcem (bez muke) rješe dva jednako bolna problema. Ali nije se tako

181

dogodilo, istorija je pisala drukčiji scenario - "Šizmatici" su u masama krvarili i uzmicali, a opasnost po Zapad je samo odložena- do bitke pod Bečom, dugo dugo poslije i Maričke i Kosovske bitke. Da su interesi naroda, a ne vjerskih vrhova, bili cilj države i vjere tu je mogao da se piše drukčiji scenario ovih balkanskih prostora. Ali, urađeno je imalo za poslijedicu opustošenu i raseljenu esencijalnu Srbiju. do te mjere ,da svaka nova Srbija- više nije ona, već neka druga. Ova najnovija je sazdana od elemenata srpskog, crnogorskog, cincarskog, grčkog, vlaškog, arbanaškog i drugih elemenata, koje su Osmanlije držali ili sobom vodili i naroda rubnog okruženja. Nije ni čudo što takva simbioza ili njen produkt, nema puno razumjevanja, pa ni sličnosti, sa svojom zapadnom ili sjevernom varijantom, koji su u većoj mjeri zadržali osobine, za koje Cvijić kaže: "plahovitost, neobuzdanost, violentnost dinarskih tipova, nerazumnost i neracionalnost njihovih postupaka, koji kao izrazito impulsivni ljudi nisu dovoljno analitični niti umeju hladnom glavom da prosuđuju stvari i najčešće znaju šta neće ali ne i šta hoće". Prvi znak (mali) da se mjenja taj stereotip- je savremeni egzodus iz Krajine i odluka da je bolje biti narod u rasejanju- nego "nebeski narod" (koji rast trave gleda odozdo).

Koliko istorijskog kašnjenja sa sličnom odlukom drugog naroda kojem istorija takođe nije bila naklonjena?

Čini se da je na ovim prostorima možda i najveću štetu nanijelo to što su svi koji su na ovim prostorima vladali ili imali vladajuće uticaje - ostavljali za sobom svoje "janičare". Turci su ostavljali- poturice, Austrijanci i Nemci- germanofile, Rusi- rusofile, Ugri- ugrofile. Kakve su se tek tragedije dešavale na prelazima vlasti sa jednih na druge tuđince i njihove sluge.

Istorijska činjenica i tragedija u civilizacijskom smislu - istraga poturica - koliko je strašna, nosi sa sobom i veliko pitanje: kako bi i dokle istrajala mala Crna Gora u tim velikim nevoljama i događanjima da se i na taj (makar brutalan) način nije homogenizirala. Koliko je slično tome "crvenih janičara" ,odgojenih u internacionalističkom duhu, platilo ceh životima i zdravljem u sukobu austro-ugarskog kaplara Broza- sa gruzijskim nacionalistom Džugašvilijem.

Opet, da olakšaju položaj Englezima i Francuzima, anglofilski i frankofilski janičari usmjerili su tok istorije pučem od 27. marta 1941. g., a svom narodu is-kopali sve one jame i bezdane kojima je vrijeme '41-'45 obogaćeno (a "crveni janičari" štafetu preuzeli). Oni koji su uz Trojni pakt ostali, ni blizu toliko nisu stradali kao Srbi. Čak i Bugari koji svoje postojanje i veličinu kao država duguju Rusiji priklonili su se njenim neprijateljima - silama Osovine. Potom su dekretom fašističku vladu zamjenili narodnom, dobili tretman pobjednika, i oproštene im ratne reparacije za štete učinjene srpskom narodu centralnih (ili istočnih) prostora. Za istoriju i smjer njenog kretanja ubacivanje srpskog naroda pod točak rata, osim bola tom narodu i njegovog istrebljenja, nije bilo presudno. Ali za mali još nehomogenizirani korpus tog naroda tim činom sucidnost je bila više nego očita. Da je kojim slučajem trojni pakt sa silama Osovine ostao na snazi, monstruozna NDH ne bi bila stvorena. Ne bi bile ni stvarane montruozne plave i handžar divizije Hrvata i Muslimana koje su na istočnom frontu otežavale i onako težak položaj Crvene Armije. I na ovom prostoru bi bilo manje bratoubilaštva. Beograd ne bi tako krvnički tukli ni Ler ni "saveznici". Ni Kadinjače, Šumarica ni Kraljevačke fabrike vagona, sa onim sinonimima pod kojima ih danas znamo, ne bi bilo. Ali, ni ja ne bih bio ni logoraš, ni po drugi put izbjeglica. Kakva je to

182

pamet kad mazohistički slavimo onog ko nas (Srbe) uvali u g.... i u propast uvede, dajući Austriji povoda da povede krvavi rat protiv Srbije, ne dajući joj priliku da predahne poslije Balkanskih i Srpsko-Bugarskog rata.

Dobre namjere su možda jedno a poslijedice drugo. Kažu da je put u pakao popločan dobrim namjerama. Možda bi malo više mjesta trebalo prepustiti mudrosti.

I opet se pitam: Koliko puta još treba da nas uvrijede i ponize da bi neki (a koji odlučuju o našim sudbinama ili bar na to pretenduju) ,prestali da šene i da shvate da od poltronstva, janičarstva i sličnih kategorija -samo drugi imaju korist, ali ne i ovaj narod. Ako su naše komšije imali razloga da pjevaju "Danke Dojčland", naši realno nisu imali razloga da podižu spomenik zahvalnosti Francuskoj. A istovremeno onima, koji omogućiše srpskoj vojsci da se izvuče iz obruča i dohvati arbanaškog primorja, koji sami ostadoše zauvek na Mojkovcu, skoro da ne kazaše ni hvala.

Opet, po ko zna koji put, "saveznici" (NATO) bombarduju Srbe i bacaju ih na koljena. Oni odlučuju o početku i kraju (kakva zabluda) našeg rata. Svoje plaćenike (navodno penzionisane generale) ,kao fol, u režiji privatnih firmi, šalju da organizuju i izvršavaju ratne operacije protiv Srba u Krajini i Republici Srpskoj. I svoje kriminalce puštaju (ili ne sprečavaju) da budu psi rata i kidišu na Srbe. Organizuju i turist-biznis sa srpskom krvlju - vikend safari na "prljave Srbe" ...

Srbe opet broje na stotine i hiljade. Oni nemaju imena (a kamo li dostojan-stva) - a jednog svog skota - Skot O' Grejdija ne samo da cjelom svjetu pred-stavljaju - nego se i cjela mašinerija NATO-a angažuje u njegovom spašavanju, pošto je izručio bombe -na Srbe. Čini mi se umjesnim citirati Jovana Ćirilova: "Opet ta sva pompa oko spasa jednog jedinog života zapravo je uvredljiva za bezbroj žrtava na Balkanu, bez obzira na vjeru i nacionalnost. Glorifikacijom jed-nog spašenog života kraj hiljadu smrti na istom terenu, smrti izvan reflektora slave ispadaju manje vrijednim. To je kao implicitno shvatanje, nedostojno sav-remene civilizacije". Valjda bi tako trebalo?

Ali, ne treba se zavaravati. Šovinizam, koji oni gaje, realan je- iako nama neshvatljiv. Koliko gadosti i rasizma ima u njihovoj (javnoj) maksimi: "sreća je roditi se kao Amerikanac". Čudovišno!!!(to reče jedan Portorikanac kojeg ne zarezuju ni za suvu šljivu)

A mi, i dalje radije učimo njihove nego svoj jezik. Nek da se nađe - da im možemo lijepo objasniti da ih ne želimo ujesti ili neku drugu psinu (ni sličnu onoj koju oni nama čine) da učinimo, već samo- da ližemo ruku (ili čizmu) i šenimo.

Koliko još dugo treba da učimo lekciju iz ponašanja: da za gumeni osmjeh uzvratimo gumenim osmjehom, ali da jare dajemo samo za pare?! Puno je neod-govorenih pitanja? Kako i šta dalje? Istini za volju, rješenje svakog problema leži- u pravilno postavljenom pitanju.

*Pisano III 1996. g. Koje i danas XII 2003. g. potpisujem

183

.....umjesto epiloga

Klupko se počinje odmotavati

- Iz štampe - Jeftino ispiranje zločinačke savjesti1

Pod okriljem zvanične hrvatske politike, u jesen 1991. godine, počela je masovna likvidacija Srba u Gospiću. Sedam godina kasnije, dosije o zločinima koji su tada počinjeni otvorili su trojica bivših pripadnika Hrvatske vojske Zdenko Ropac, Milan Levar i Zdenko Bando, koji su haškim istražiteljima predali dokumente, videosnimke i tonske zapise o svemu što se tada dešavalo u Gospiću. Međutim njih trojica su na posebnoj konferenciji za strane novinare 1998. godine istakli i to da su najviši hrvatski zvaničnici odbili da saslušaju njihova svjedočenja o pogubljenjima 1991. godine, kao i da Hag nije odmah reagovao na njihove informacije.

Time je, kako su rekli, ostavljeno vremena za prikrivanje dokaza o zločinima u Gospiću.

Klupko je počelo da se odmotava, a sudeći po "posjeti" tima haških istražitelja Hrvatskoj, naredbodavci i počinioci zločina nad Srbima trebalo bi uskoro da odgovaraju pred licem pravde. Ma kako se ona u ovom trenutku zvala.

ZLOČIN U REŽIJI ZVANIČNE HRVATSKE VLASTI

Iako se prepiskom po medijima oni najodgovorniji najgrlatije brane od svega, svjedočenje bivšeg komandanta diverzantsko-izviđačkog voda i Prislušnog centra u Gospiću Milana Levara direktno ih dovodi u vezu sa nestankom nekoliko stotina Srba iz ovog grada. U mnoštvu "zvučnih" hrvatskih imena, svjedoci najčešće spominju tadašnjeg načelnika kriznog štaba Tihomira Oreškovića i generala Hrvatske vojske Mirka Norca, koji je odgovoran i za zločine nad srpskim civilima počinjene 1993. godine u Medačkom džepu. Orešković i Norac, su tada bili produžena ruka provjerenog hadezeovca Ante Karića, inače, u to vrijeme, šefa kriznog štaba.

Za stradanje gospićkih Srba znali su svi u tadašnjoj vladi nacionalnog jedinstva, počev od potpredsjednika Zdravka Tomca, premijera Franje Gregurića, ministra odbrane Gojka Šuška, ministra unutrašnjih poslova Ivana Vekića, šefa vojne policije Mate Leušića, preko šefa tajnih službi Josipa Manolića, pa do samog poglavnika Franje Tuđmana.

Kada je posljednjih mjeseci počelo da se šuška o tome da bi hrvatska vlada mogla da odobri haškim istražiteljima da otvore istragu o brojnim zločinima Hrvatske vojske, policije i paravojnih formacija, prvo u Gospiću, a nakon toga da započne istragu o Medačkom džepu, Pakračkoj poljani, te operacijama "Bljesak" i "Oluja", među hrvatskim političarima i visokim vojnim dužnosnicima zavladala je prava panika.

Sve izjave o neznaju o počinjenim zločinima, koje su dali bivši članovi hrvatske vlade nacionalnog jedinstva i predstavnici nove i sadašnje hrvatske vlasti, među kojima su Mate Granić, Zdravko Tomac i Dražen Budiša, predsjednik

184

Srpske narodne stranke Milan Đukić nazvao je "jalovim i jeftinim ispiranjem savjesti".

VLAST JE ZAŠTITILA ZLOČINCE

"Cijela Vlada nacionalnog jedinstva, znala je za zločine i još 17. decembra 1991. godine, dobila je izvještaj o odvođenju i likvidaciji Srba u okolini Gospića. SNS je tokom 1991. godine, svakodnevno upozoravao na pogubljenja Srba u okolini Gospića, a u decembru je poslao i izvještaj predsjedniku Republike, premijeru i predsjedniku Sabora o stradanju 63 Srbina u Gospiću.

Tuđman, Gregurić, Manolić, Mesić, Budiša, Tomac, Granić... svi su znali i za Gospić, i za stradanja 43 Srbina u Medačkom džepu", rekao je Đukić za "Vjesnik".

Novembra 1991. godine Ante Karić je sastavio izvještaj o nestancima srpskih civila i logoru u Zablatama, na bivšem poljoprivrednom dobru JNA i pohranio ga u inostranstvo. Prema riječima Josipa Manolića, Karićev izvještaj je došao i do Tuđmana lično, koji je šefu kriminalističke policije Smiljanu Reljiću naredio da sprovede istragu protiv Tihomira Oreškovića.

"Smiljan Reljić preuzeo je organizaciju akcije hapšenja Oreškovića. Čekalo se da se on vrati u Zagreb, gdje je i uhapšen. Na intervenciju ministra odbrane Gojka Šuška, preuzela ga je Vojna policija, a istog dana, pušten je na slobodu", izjavio je Manolić. Orešković je u decembru 1991. godine povučen u Zagreb, radio je u SIS-u, a učestvovao je u operaciji "Oluja". Iako smijenjen u januaru 1992. godine, njegov sudrug u zločinima nad Srbima, Norac, nastavio je uspješnu vojničku karijeru.

POSTOJALI SU SPISKOVI SRBA ZA ODSTREL

Prema podacima Komiteta za ratne zločine u Beogradu, koji su dostavljeni Haškom tribunalu, u Gospiću i Medačkom Džepu, u periodu od 1991. do 1994. godine, ubijeno je 145 Srba. Prema ovom izvoru, na osnovu iskaza svjedoka i drugih dokumenata dostupnih Komitetu, "postoje indicije da su izvršioci ovih zločina nad Srbina, Tomislav Merčep i pripadnici specijalne jedinice MUP-a Republike Hrvatske, bivši emigrant Timomir Orešković i njegov brat Ivan zvani 'Grobar' i jedan od organizatora 'odbrane Gospića', predsjednik gospićkog HDZ-a Miroslav Petrić, rodom iz Perušića, jedan od vojnih komandanata hrvatskih snaga Mirko Norac, Ivica Rozić zvani 'Roki', Martin Marković zvani 'Irfan', te Ivan Mazuran.

Isti izvor dalje navodi da su u Gospiću i okolini, u drugoj polovini oktobra 1991. godine, pripadnici specijalnih jedinica hrvatskog MUP-a i Zbora narodne garde Republike Hrvatske, prema unaprijed pripremljenom spisku, prikupljali viđenije Srbe, civile, odvozili ih noću kamionima, mučili ih i ubijali. Dokumentovano je da su kod mjesta Perušić pronađena 24 leša Srba iz Gospića, od kojih je sudsko-medicinskom ekspertizom identifikovano 19, ali se sumnja da ih je još više pobacano u Katinu jamu, udaljenu četiri kilometra od glavnog puta Gospić-Karlobag.

ZA ZLOČIN ZNALI I PRIPADNICI UNPROFOR-a

185

"Iznosim svoje mišljenje, ono što sam vidio i doživio i što me boli, jer su mi pobili sugrađane", kaže ključni svjedok Milan Levar, koji smatra da je na širem području Gospića, od početka rata do završetka operacije "Oluja", ubijeno oko 1000 ljudi, među kojima i 200 Hrvata.

"Ubijeni su i pokopani u masovne grobnice, neki su spaljeni, a mnogi su bačeni u jame, od kojih je najpoznatija Šaranova jama", svjedoči Levar. "Lov" na Srbe, osim što su na najsvirepiji način mučeni i ubijani, odvijao se naočigled "mirovnjaka". Ove navode potvrđuje i Levar. Činjenicama.

"O bezobzirnosti zločinaca svjedoči i to, što je bilo situacija, da su ljudi ubijani na prvom spratu zgrade, dok je u prizemlju bila strana delegacija Evropske zajednice i UNPROFOR-a. Ubice su, pošto leševe nisu mogli da nose niz stepenice, konopcem, kroz prozor, spuštali svoje žrtve na vozilo koje se nalazilo ispod..." On dalje svjedoči da je gledao kako nose leševe iz kojih ispadaju crijeva i da zna bunare u koje su ti jadni ljudi bacani.

"U to vrijeme, niko nije mogao da bude kompetentan sagovornik, ako oko vrata nije imao nanizanih desetak ušiju.

Neki od zločinaca nisu mogli ni da jedu, ako im oko nogu nije bilo desetak leševa..."

Spiskove onih koji su odvođeni, kao i onih koji su ih pravili, Levar je sklonio na sigurno, kako bi zaštitio sebe i svoju porodicu.

Međutim, ubijani su i Hrvati, koji su zakopavali ili prenosili leševe i znali ono što nisu smjeli da znaju. Iskaze su, osim Levara, Haškom tribunalu dali mnogi drugi svjedoci, a samo u Njemačkoj sada boravi njih 15.

ZAŠTO ĆUTE GREGURIĆ, BUDIŠA I TOMAC

Nekadašnji glavni inspektor Hrvatske vojske Martin Špegelj rekao je da nije bio upoznat sa bilo kakvim dokumentima o nestanku Srba na gospićkom području, ali da je najbliže istini ono što govori Milan Levar. Nasuprot njemu, bivši premijer Gregurić kaže da je znao za događaje ne samo u Gospiću nego i Škarbanji, Nadinu i širom Hrvatske. Ali, on smatra da "ako je bilo zločina, to su radile pojedine osobe i da to nije ni u kom slučaju u organizaciji bilo koje državne institucije ili vlasti".

Levar demantuje navodne optužbe da su zločine počinile neke paravojne formacije i ocjenjuje da se "na taj način želi skinuti odgovornost sa službene hrvatske politike, jer postoji izvjestan kontinuitet stare i nove vlasti".

"U Vladi nacionalnog jedinstva bili su Zdravko Tomac i Dražen Budiša. Oni su s time bili vrlo precizno upoznati, dapače, s Gospićem su komunicirali, a šta su poduzeli? Prali su ruke cijelo vrijeme, jer je i njihova krivnja ugrađena u to. Jer, kad čovjek ima bilo kakvu funkciju, može odgovarati i za ono što nije učinio. A oni nisu učinili ništa, iako su detaljno bili obaviješteni o zločinima. Ima ljudi kojima su bile pobijene cijele obitelji i koji su o tome razgovarali sa njima", kategoričan je Milan Levar.

Zabrinuti zbog mogućnosti da se nađu na putu za Hag, generali Hrvatske vojske Norac i Ante Gotovina zatražili su zaštitu kod šefa svih tajnih službi i

186

savjetnika predsednika Stipe Mesića za unutrašnju politiku Tomislava Karamarka. Prema tvrdnjama zagrebačkog "Jutarnjeg lista", on je "emotivno" primio iskaze dvojice generala i solidarisao se s njihovim položajem, izrazivši uvjerenje da Hrvatska mora da zaštiti svoje generale u slučaju haškog progona.

Sigurno se nije upitao pritom ko je trebalo da zaštiti Srbe iz Gospića, i mnogih hrvatskih "Gospića", koji su samo zato što su bili to što jesu, Srbi, na najzverskiji, najsvirepiji, najmučkiji... način ubijani.

Ostaje da se nadamo da će više od osam godina kasnije, neko, ako već tada nije mogao da ih zaštiti, pomoći da bar u miru počivaju. Možda će ovaj put djelioci pravde iz Haga zakucati i mimo srpskih vrata...

Gordana KLEPIĆ

Tekst u okviru:

Ispovest Milice Smiljanić, supruge ubijenog Stanka Smiljanića iz Gospića

Ubile su ga komšije

"Po mog supruga došli su u ponoć 16. oktobra. Upali su u kuću, među nas skrivene u podrum, do zuba naoružani ljudi, u maskirnim uniformama i zelenim kapama navučenim preko glave, sa rupama za oči. Pucali su u vis i vikali 'Ustajte bando!'. Po glasu sam prepoznala jednog od njih, bio je to Irfan Matajia, meštanin. Zahtevali su da potpišemo izjavu da u Hrvatskoj Srbi nisu ugroženi. Odbili smo, jer to nije istina. Onda su mom suprugu i deveru Milanu naredili da se obuku. Vezali su ih i ubacili u kamion. Mene su puškom gonili do kuće Radovana Baraća i zahtevali da ga pozovem napolje. Izašla je Radovanova majka Danica Barać. Odbila je da pozove svoga sina. Obadvoje su ih odveli. Iste noći posetio me je Luka Šulentić, koga su ustaše među prvima pokupile, ali je vraćen kada su ustanovili da je Hrvat. Šulentić mi je ispričao da su pohapšeni nekoliko desetina Srba te da su kamionima odvedeni prema mestu Smiljane. Puna tri meseca tragala sam za suprugom i deverom Milanom. Nekoliko puta sam se obraćala lično Željku Bolfu, šefu gospićke policijske stanice. Molila sam ga da sazna šta je sa našim ljudima. Obećao je da će se raspitati i javiti. Nikada me nije pozvao. Ja sam pobegla iz Gospića i zahvaljujući jednom hrvatskom mupovcu, koji mi je pomogao da dobijem ausvajs, te sam preko Karlobaga, Senja, Rijeke, Delnica i Karlovca stigla u Zagreb. Odatle najpre u Doboj pa potom u Srbiju.

Stanko nije imao ličnih neprijatelja. Nikada se nije bavio politikom, niti je pripadao nekoj partiji. To ga jednostavno nije interesovalo. Sada znam da mu je jedini greh njegovo srpsko poreklo. Možda i to što je moja svekrva rođena sestra Nade Dimić, narodnog heroja koju su ustaše ubili u Drugom svetkom ratu. Mislim da u Gospiću nema živih Srba. Poubijali su i one kojima su dozvolili najpre da odu u Karlobag. To se dogodilo i sa Ljubicom Trifunović, penzionerkom. Gospić je okorelo ustaško mesto. Bio je to i u Drugom svetskom ratu. To je postao i čim je Tuđman došao na vlast. Hrvatska želi čistu etničku državu. Zato su i poveli rat. Zato i ubijaju Srbe. Šta će biti sa Srbima u Zagrebu i Rijeci? Nestaće preko noći, baš kao i naši ljudi iz Gospića".

Spisak nestalih Srba na osnovu svedočenja Milice Smiljanić, žene nastradalog Stanka Smiljanića:

187

1. Stanko Smiljanić, sudija

2. Milan Smiljanić, brat Stankov

3. Rajko Barać

4. Danica Barac, majka Rajkova

5. Radmila Stanić, profesorka iz Gospića

6. Željko Mrkić, pravosudna milicija

7. Boro Marić

8. Ankica Marić, žena Borova

Tekst u okviru:

Milan Levar, haški svjedok

I Manolić je sve znao

"U oktobru 1991. godine general Norac je sa Tihomirom Oreškovićem i svojom pratnjom ušao u jedno sklonište u centru Gospića i iz njega, na silu izveo 29 srpskih civila, da ne kažem staraca, baba i žena. Potom su ih odveli u bivšu kasarnu JNA u Perušiću. Nakon toga su svi ubijeni, zapaljeni benzinom i ostavljeni tamo gdje su ih srpski izviđači mogli naći i pokupiti...

Šta da vam kažem, ljudi su hvatani u skloništima, na radnom mjestu, na izlazima iz bolnica. Opisaću vam slučaj Nikole Ivaniševiča, gospićkog Srbina sa kojim sam odrastao zajedno. On je ostao u Gospiću i čak je potpisao lojalnost hrvatskoj vlasti. Ali vojna policija ga je uhapsila, odvela u Perušić i tamo je likvidiran, a poslije zapaljen. Radi pojašnjenja treba znati da je Gospić za vrijeme jeseni 1991. bilo nemoguće napustiti bez dozvole. A te je dozvole potpisivao Mirko Norac ili vladin povjerenik Dražen Jurković. Događalo se da su i oni koji su dobijali dozvole, poput nekih Srba, skidani sa autobusa u mjestu Brušani i tamo ubijani. Slične stvari su se događale i u Baškim Oštarijama", tvrdi Milan Levar uz napomenu da je Josip Manolić bio vrlo decidno upoznat sa cijelom situacijom u Gospiću.

Da se bar zna stanje u demo(n)kratskoj njihovoj: Izvod iz intervjua sa dr. Žarkom Puhovskim 2

Na pitanje o "programu za povratak" hrvatskih vlasti između ostalog kaže: ... "Po mojem sudu situacija je ovakva: 150.000 hrvatskih državljanja, nacional-nost za mene nije bitna, moralo je pod terorom skupine gangstera, koji su bili samozvano i, samodržci, morali napustiti Hrvatsku. Kada su se tih samozvanaca rješili ili ih je neko drugi tih samozvanaca rješio, oni se imaju pravo vratiti, jer su oni žrtve terora, njih hrvatska država nije zaštitila od tih gangstera i samodrža-ca... Prema tome nisu bili zaštićeni. Bili su prisiljeni napustiti teritorij. Od onih koji su ostali, mnogi su stradali, ubijeno je mnogo civila, pa se može post-fes-tum, dokazivati da je bilo razloga da se boje. Po mom mišljenu, iz različitih raz-

188

loga oko 400.000 Srba koji su napustili Hrvatsku u zadnjih osam godina, najveći dio se neće htjeti vratiti a kamo li moći."

Na pitanje "Kada je povratak izbjeglica u Hrvatsku u pitanju, hrvatske vlasti su nastojale da ga otežaju, ne mareći mnogo za kritike međunarodne zajednice. Hoće li se pod pritiscima taj odnos možda mijenjati:" odgovara: "Hrvatska vlast vodi rovovsku bitku. Oni stupaju korak po korak i nikada ne čine ni korak više nego što zbilja moraju. U međuvremenu još jedan broj ljudi odustane, još jedan broj ljudi se naprosto razočara toliko da više neće da se vrati... Kad budu sigurni da je broj ljudi koji se žele dobrovoljno javiti dovoljno malen, oni će naglo libera-lizovati uvjete povratka, kao što je u trenutku kad je dovoljan broj ljudi napustio Hrvatsku, znatno olakšano dobijanje domovnice. Nju je bilo teže dobiti '91. i '92. godine nego '96. i '97. godine. Jer oni su imali vrlo jednostavnu logiku - onaj ko izdrži dvije tri godine u Hrvatskoj bez domovnice, znači da je imao podršku okoli-ne, znači da je urastao u sredinu, onda su njemu dali domovnicu. A malo je ljudi izdržalo dvije tri godine bez dokumenata, bez mogućnosti da imaju bankovni ra-čun i sve ostalo. Ti su otišli i onda je rečeno, a to službene statistike i pokazuju, da je, formalno gledano, jako mali broj ljudi bio odbijen u pokušaju da dobije do-movnicu. Nešto slično će se, bojim se, dogoditi i sa povratkom. Stvari će se ote-zati toliko dugo dok se broj zainteresovanih ne bude odgovarajuće smanjio, a on-da će sve, naravno, biti lakše."

Na pitanje "Iz svega što govorite očito je da mislite da se, Srbi, govorim u većini, neće vratiti u Hrvatsku. Šta prevagnjuje - ono što neće htjeti ili neće smjeti?" odgovara: "Da budem pošten nisam optimista i ja nikad nikom od Srba nisam pozitivno odgovorio na pitanje ima li smisla vratiti se u Hrvatsku. Meni se čini da Srbima za povratak u Hrvatsku treba hrabrosti, a ja ne mislim da je nor-malno živjeti u uvjetima u kojima je hrabrost pretpostavka za život. Ja ne mislim da se sad više radi, osim u iznimnim slučajevima, o opasnosti po život, ali radi se o tome da se ljudi moraju navići da budu drugorazredne osobe, da se ne ističu baš jako, da slušaju simbolične uvredljive stvari o Srbima općenito, što je za lju-de kojima je do etničke pripadnosti stalo, možda bolno, tako da ja ne vidim smis-la u tome da se Srbi u ovakvu Hrvatsku vraćaju. A nisam uvjeren da postoje realne šanse da se Hrvatska u dogledno vrijeme radikalno promjeni. Ja sam godinama, i osobno u Helsinškom odboru, sudjelovao u pokušajima pomoći tim ljudima i vjerujem da smo mnogima i pomogli, ali mnogo većem broju ljudi ili nismo znali ili nismo uspjeli pomoći. Bojim se da će se takva situacija nastaviti i bojim se da je vratiti se u Hrvatsku nešto što je moguće samo na temelju iracionalnog poriva, neke vrste ljubavi i domoljublja, želje za zavičajem. Nikakvi racionalni argumenti ne postoje osim eventualno veoma teške situacije u Jugoslaviji.

Da se bar zna o slobodi i "demokraciji u tamo njihovoj": Istraživački tekst Danijele Ćirović 3

Uništenje Srba kao naroda je između ostalog, i način na koji je Ante Pavelić želio da stvori svoju etnički čistu teritoriju. Njegove rječi, čak i u trećem mileniju-mu izazivaju trajno osjećanje straha među Srbima - on je smatrao da treba da pobije trećinu, protera trećinu i trećinu pokrsti.

189

Prema etničkoj mapi srpsko-hrvatskog prostora centralne Jugoslavije koja je 1936. g. rađena za potrebe Krunskog saveta Kneza Pavla, 90 posto stanovništva u Zapadnoj Slavoniji, Baniji, Kordunu, Lici, Dalmatinskom Zagorju činili su Srbi. Tada je u Hrvatskoj bilo 1,2 miliona Srba. Pet godina kasnije, u NDH, zabeleženo je da Srba ima tamo oko 31 posto. Krajem 1940. godine, u NDH živjelo je 1.847.000 Srba, a Hrvata četiri miliona. Tada je u NDH bilo devet srpskih pravoslavnih parohija, od čega četiri u Hrvatskoj. Prema popisu iz 1948. godine, 15 posto stanovništva su se izjasnili kao Srbi, a 1981. godine, zbog slabog nataliteta i jugoslovenskog opredeljenja, bilo ih je 11,5 odsto. Deset godina kasnije, Srba u Hrvatskoj ima 12,2 odsto ili 581.663, a prošle godine tek 4,5 odsto.

Na sahranu pravoslavnog Srbina u Zagrebu porodica zbog svoje sigurnosti i straha, poziva rimokatoličkog popa.

Dete ima probleme u školi. Na poslednjem popisu Srba u Hrvatskoj, ne sme da se izjasni da je srpsko, već iz mješovitog braka.

Srbin u Hrvatskoj menja ime, da se na šalteru u pošti ljudi ne okreću kad kaže kako se zove.

Direktor "Veritasa" za "Glas" kaže i: "Zna se da je u Drugom svjetskom ratu bilo masovno pokrštavanje - čitava sela su prevođena u Katoličanstvo. Pred ovaj rat pojavila se Uredba Vatikana da ako je neko kršten u jednoj crkvi može bez problema da pređe u drugu. Jedino što je prelazak iz katoličanstva u pravoslavlje izuzetno redak, dok je obrnut proces opšta pojava."

Ako je dete u vrtiću od početka izrugivano, roditelju iz želje da ga zaštite, pohrvaćuju ga.

Ne zameram njima - treba ih razumeti, ali zameram onima koji ih teraju da to čine. Još jedan od alarmantnih primera je da su nedavno bile četiri sahrane u severnoj Dalmaciji. Umrli su stari Srbi pravoslavci. Ali priča mi sveštenik, ali nisu zvali njega već katoličkog popa. Mlađi, koji su pripremali sahranu, verovatno ne žele da izazivaju sredinu, već teže da se uklope i na ovaj način. Ovo bi se ipak moglo protumačiti kao indirektno prisiljavanje.

Darinka Janjanin, koordinator programa za zaštitu ljudskih i manjinskih pra-va Zajednice Srba u Rjeci između ostalog kaže: "Preduzeli smo niz preventivnih edukativnih seminara, pre popisa, da se ljudi ne bi plašili da se izjasne kao Srbi. Ipak dogodilo se pa prema popisu, u Splitu ima samo šestoro pravoslavaca.

... et cetera, et cetera... i nikad kraja!?

[1]Klupko se počinje odmotavati i zahvaljujući gosp. Milanu Levaru, "zaštićenom" haškom svjedoku, koga su dostojanstvo i borba za istinu koštali života - mučkom likvidacijom od "N.N." učinioca u Gospiću

[2]Iz lista "Odgovor"

[3]Iz lista "Glas" od 25.8.2002. godine

190

... U NEMIRENJIMA

U v o d Instikt ili predosjećanje, iako nedovoljno poznato stanje duha i svjesti, nesporno je da postoji. Da li je to neka neobjašnjiva rezultanta svjesnih ili potisnutih znanja i iskustava ili kako neki savremenici objašnjavaju i znanja i iskustava iz prethodnih reinkarnacija. Možda je to nešto daleko jednostavnije i prostije –ali koje ljudski rod ,neznajući pravi dogovor , mistifikuje kao i mnogo toga u svojoj istoriji,za koje nije imao pravi odgovor ili ga još nije bio u stanju prihvatiti. U mom slučaju nisam potpuno siguran, ali mislim da se radi o instiktu ili predosjećanju da će doći vrijeme i generacije koje će osporavati sve što je bilo prije njih ( a ne uklapa se u neke njihove ili zadate šeme ), lijepiti etikete i vremenu i ljudima i davati druge predznake , dobro proglašavati lošim a loše dobrim, dovoditi u pitanje sve (po zadatku ili svom mentalnom sklopu), pa i mjenjati istoriju . Valjda zbog toga sam se trudio da zadržim u sjećanju što je moguće više slika o događanjima , ljudima,odnosima i pisanih tragova , da to nekad nekom, kad nastupi ciklični period objektivnijeg sagledavanja tog vremena , bude koristan materijal . Nije ništa neobično da nove generacije traže istinu i nenašminkano i pravo lice. Ali jadno je i žalosno što dobar dio onih koji su kreirali u tom vremenu ,koristili ga, vaspitavali se u njemu, imali prilike da se u njemu potpuno razmahnu,i imali prilike i šanse( i maksimalno ih iskoristili), za razliku od mnogih drugih u tom vremenu, to iskoriste na pežorativan način, primitivan , uz niske instikte i prizemno, stvarajući ono što im danas čini osnovu ugleda i položaja u društvu- pokradene i prisvojene vrijednost. - da su oni ti koji se danas i u ovom vremenu najviše blatom nabacuju, osporavaju to vrjeme(vrjeme socjalizma) , i stvarno uspješno zatiru svoje tragove beščaća i licemjerja u tom vremenu. Početci kritičkih zapažanja u okruženju i neiskrenosti „odraslih“sežu u najranije djetinjstvo i vjerovatno su bili odlučujući i za formiranje životnog stava i za kasnije „sposobnosti“ . Sudbinskim okolnostima u Dječijem domu u Novim kozarcima ( u to vrjeme još Hajfeld) u predškolskom uzrastu,naučio sam igrati Kazačok, razne recitacije pa i pjevati razne pjesme među kojima i Kaćušu i Sovjetsku himnu. Po povratku u ratom opustošenu Liku l947.g,u kontaktu sa ostalom seoskom djecom sela Divosela , nisam ni malo imao kompleks što su oni bolje znali i umjeli se igrati raznih seoskih dječijih igara vezanih za šumu i prirodu,(nožićanje , klisanje ,penjanje uz drvo,“deranje prča“,itd ), jer sam ja znao igre ,pjesme i recitacije , koje sam smatrao nekim svojim „kapitalom“. No, ubrzo nastupa vrjeme Rezolucije IB, čiji odraz je u Hrvatskoj bio kao totalni anti -sovjetizam odnosno anti-rusizam. Nastali su lomovi ,pa i u mojoj dječijoj glavi. Kako shvatiti i prihvatiti i razumjeti okolnost, da sam do juče kao djete bio miljenik i ruskih i naših vojnika,da sam djelio oduševljenje Rusijom i i svime što je Rusko,naučio to što znam , i postalo je moj kapital, a danas mi odrasli kažu –„zabranjeno je pjevati ruske pjesme“. Iako sam imao devet godina , već sam znao da je“ ponavljenje majka nauke“( repeticio mater studiorum est)- ali kroz rusku verziju: „ja knjigu čital, sva slava ponjimal , pročital zakril,sva slava zabil , a ti čitaj , pa nje zabivaj“. Nisam se htio odreći stečenih znanja. Krijući se od „odraslih“, za vreme ispaše goveda,kad bih ocjenio da sam dovoljno udaljen od njih , da me nebi čuli,poluglasno bih pjevušio i ponavljao naučene pjesmice i rečitacije pa i onu :“ Nazad

191

nazad, to je zemlja srbinova , to su dvori srbinovi, a Srbi su sokolovi. Sokoliću pušku dali , onu pušku koja pali . Nazad . Nazad“. Na livadi nije bilo moguće izvoditi pokrete igre Kazačok , pa sam bio i ostao žalostan što sam ga zaboravio igrati. O tome , o antisovjetizmu, i IB , u mojoj kući ,kućama rodbine i prijatelja, kao ni o srpstvu, pred nama djecom , nije se ni zucnulo. Očito je da su odrasli imali gorkih i neprijatnih iskustava. Ali svejedno. Sjećajući se tih vremena, ljudi kao da se nisu sa tim mirili.Često sam potican i podstrekavan u trenutcima kad nema puno prisutnih (odraslih) da izdeklamujem ili otpjevam nešto iz tog mog dječijeg repertoara. Moram priznati da sam to sa zadovoljstvom (i dosta talentovano ) činio. U tome podsticanju posebno pamtim Jovu Baburina. U ovim danima- postojeće anegdote o porjeklu moje porodice i antropološka sličnost njegovih sinova Iće(Ilije) i Gojice(Gojko) , sa ruskim zvaničnikom- Baburinom (kao da su blizanci), strahovito se nameće i tjera na razmišljanja, pa i o postupcima starog Jove i kroz tu moguću prizmu. Te okolnosti(poluilegalnog) odnosa u nekim elementima svakodnevnog života, valjda su kasnije izgradile osjećaj i metod komunikacije sa dosta opreza, bez olakog oduševljavanja i izgrađivanju kritičnosti. Dječija intelektualna znatiženja i posmatranje kroz prizmu kritičnosti od, zaista ranog djetinjstva, mislim da me je kvalifikovala da moja zapažanja i svjedočenja, imaju potrebnu težinu i autentičnost. Tako sam rano naučio prepoznavati licemjere i licemjerje, što me ni malo nije činilo srećnim. Istina takav način gledanja i razmišljanja ,omogućavao mi je da , skoro uvjek, budem sa obje noge na zemlji i da mi glava ne bude u oblacima. Koliko je to bilo od praktične i pragmatične koristi, toliko je to bilo i opterećujuće i ograničavajuće . Madost bez zanosa i iluzija ipak nije ona prava . Sigurno je da je to uticalo i na moje ambicije i u karijeri ,javnom pa i privatnom životu. Zadovoljavanje manjim,neupuštanje u rizike, neprihvatanje izazova i neizvjesnosti- u nekoliko konkretnih životnih prilika , odlučili su o mojoj životnoj trasi, koja je mogla biti i drugačija. Mada ostaje otvoreno pitanje ,kakva bi ona stvarno izgledala , da li i ovoliko uspješna. Nema koristi od pitanja : „Šta bi bilo kad bi bilo?“ . Prvi (bar tako mislim) značajniji potez, u tom smislu, bio je kad sam kao učenik VI-a razreda Gimnazije „Nikola Tesla“ u Gospiću,predložen za prijem u Komunističku partiju (kasnije Savez komunista). Zadatak da obavi razgovor samnom imao je Stojan Trtica , demobilisani kapetan I klase,nastavnik Predvojničke obuke.Ideju o ulasku u Partiju, odbio sam glat, na njegovo zaprepašćenje(ipak je to bila l956.godina ). U kasnijem smirenom razgovoru na pitanje o razlozima odbijanja, odgovorio sam mu :“šut i rogat se ne bore“- shvatajući odnos učenika prema prosvjetnom kadru kao marginalan u tadašnjim društvenim odnosima- u kojima bi me brzopletost i osjećaj „pravice“ ponekad previše koštao.Znao sam i za mnoge koji su u kratkom periodu „evoluirali“ iz HSS_ove i ustaške ideologije , preko“ Narodnog fronta“ (kasnije Socjalistički savez), do gorljivih članova Partije. U Stojana i kao čovjeka i nastavnika,bivšeg Partizana ,imao sam povjerenja, pa sam mu nabrojao i lica i njhove „priče“, uz napomenu da i ne želim biti s njima u istoj Partiji. Shvatajući razložnost i istinitost mojih razloga , sugerisao mi je da se ipak primim članstva a da se unutar Partije borim protiv takvih. Moj odgovor je bio :“ Možda, ali kad dobijem rogove !“ . Skoro repriziran je razgovor u osmom Gimnazije , iako sam već znao za odluku o prijemu. Grčevito sam to odbijao smatrajući da „još nisam dobio rogove“ . Sjećam se njegovih prijateljskih ubjeđivanja , da bi na kraju – skoro iznerviran, rekao : „Ne budi budala. Biti u Savezu Komunista pruža i neke priv ilegije , zbog kojih mnogi i koji to ne zaslužuju , kopaju i rukama i nogama da budu primljeni. Ako budeš išao na studije ,pa budeš tražio mjesto u Studentskom domu, lakše ćeš to ostvariti ako si član SK. Em si ratno siroče , em si pošten , em ti

192

je ovo za što smo se borili na srcu. Da se tim privilegijama koriste ustaška djeca a ti ne – daj budi pametan. I pristao sam . Nisam bio u forumima .Shvatao sam to kao svoje lično opredjelenje , i bio sam to iz uvjerenja u ispravnost ideje soc. Realizma, da bi se zbog neslaganja l965.g., razišao na fin način –da o meni ne raspravljaju oni koji ne znaju ili su“ tanki“(poslije prelaska iz Vučja za Umku,u Vučju sam se odj-avio ali ne i povezao u Čukaričkom Opštinskom komitetu-kojem sam istina uputio pismo da me ne smatraju više članom SK- jer to više nije Partija sa čijim imenom na usnama su umirali rodoljubi a i zbog „partijskog poreza“ procentualo i progresivno sa visinom plate-.). Ponovo sam se „upisao“,da- bukvalno sam tražio upis, u vrjeme Ustavnih promjena 7o-tih godina u vrjeme Ustavnih amandmana , kad su mi u ustanovi u kojoj sam radio, neki pokušali blokirati napore , zaklanjajući se za (isforsirane) stavove Osnovne oprganizacije SK. I tada sam bio jasan :“ Ne postavlja se pitanje mog upisa –prijema, već opstanka nekih od vas – jer osim što ste plaćali članarinu, djelovali ste sa pozicija koje nisu bile u skladu sa SK“. Rastur Partije sam doživio kao rastur birokratizovanog društva komplet. „ SK Pokret za Jugoslaviju“ mi se učinio nekim rješenjem , ali pokazalo se bezvoljnim (malo poštenijim) izdankom birokratizovane političke vrhuške. Dobro pamtim to vrjeme i događanja ! Sve , ili gotovo sve današnje“ nazovi vođe“ stasali su pod „tim šinjelom“. Svojim licemjerjem i birokratizovanom svješću, ko pijavice su isisali onaj društveni sistem i,pošto su ga isisali , kao zmija kožu ga odbacuju. I sad su odjednom s v i su „ D e m o k r a t e“,i „ n a c i o n a l i s t i“. S vremena na vrjeme , kao Vuk na primjer, u nestrpljenju da učestvuju u vladanju- mjenjaju ćurak i pokažu svoje pravo lice. Uočio sam ja,još tada, kao što je to u ostalom i sada, da se stvarna vlast nalazi van istitucija sistema .Znao sam na pr.kako je Iso Jovanović,kao član Saveta Federacije ,bio „zadužen“ za Južno banatski region (čitaj feudalac) i određivao : „ Ti ćeš mali to , ti mali to, ti tu , ti tamo!“. Institucije sistema su samo kroz formu uobličili i izvršili njegove zapovjedi. Ili drugi primjer: Hakija i Hammdija Pozderci su to činili po Bosanskoj Krajin .. Kad je direktor Trgovačkog preduzea iz Cazina _- Beganović zv. Begi, koji je imao i para i prodajnu mrežu, samo postavio pitanje o uslovima (nametnute) integracije sa Agrokomercom iz V . Kladuše ,-ispaljen je ko iz katapulta :“ Ti ideš za direktora (kažnjeničke )firme „Medic“ računajući da će tu morati propasti. To se desilo i Direktoru Osnovne škole na Ostrošcu , kad je, na javnom skupu, postavio pitanje utroška sredstava mjesnog samodoprinosa . Odmah je postao Beganovićev pomoćnik –sapatnik. Malo je onih bilo koji su svojim parama nešto stvorili. Dobar dio „uspjeha „ Agrokomerca bio je i rezultat „upada u platni sistem zemlje“, ali i drugih izvora. Pare zajma za stambenu izgradnju 8o-ih godina u Bosanskoj Krupi,Krupa nije ni vidjela . Iz tih para je finansirana gradnja puteva po Bos. Krajini i (samo) muslimanskim selima i to tako što su bili formalno korisnici kredita ( radi vraćanja) oni koji nisu mogli platiti nametnuti „harač“ što im ga je „Babo „ razrezao za tu svrhu, pa su se javljali u Hotel „Sedru“kod Pozderaca , da se samo potpišu, a pare ni vidjeli nisu. Više je nego očito da su ovi sadašnji imali prilike i dobro ispekli „zanat“ od učitelja ali i da su ih prevazišli. Cjela afera oko jednog ili dva leta „na ribu“ na Skadarsko jezero- Vidoja Žarkovuića ,gledajući iz ovih vizura šta ovi danas rade – bila je kao dječija igra kockicama .

193

Ni tada se nisam mirio . Da li sam ulagao dovoljno energije ,primjenjivao pravilne (odgovarajuće ) metode i strategiju to može biti za raspravu. Nisam izbjegavao ni klinč.Par epizoda o tome govore : Pošto sam radeći u soc. Osiguranju u upravnom postupku ,poništio rješenje o priznatom učešću u NOR_u od l943.g ( time i ostvarenu izuzetnu penziju) jednom od bliskih „vlasti“, zbog falsifikata , bar tri puta sam sam pozivan u Opštinski komitet da to“ eto objasnim „. Na zloupotrebu, ponašanje i još neke stvarčice ,Upravnika Carinarnice, na devet gusto kucanih strana sam sam upoznao i tadašnjeg pom.Direktora Savezne Uprave carina , napominjući na kraju pisma(parafraziram): Ako vi ne možete ili ne želite bitno uticati na rješavanje ovih pitanjan , ja ću sebi potražiti drugu sredinu ,jer se sa tim ne mirim niti ću se miriti ni pomiriti. Konkretni sukob u Gradskom sobranju Skoplja oko zaštite birokratije rješio sam vaninstitucionalno –kojim putem je sukob i krenuo. Na prjetnju poslijedicama (ako ne učinim kako to oni žele) odgovorio sam prijetnjom ,blefirajući nepotizam, odnosno rođačke veze sa svim mogućim prezimenjacima (za koje sam znao , a bilo je dosta i „čivija“). Dio tih mojih nemirenja je našao svoje mjesto i u tekstovima poslatim raznim medijima u dužem vremenskom periodu. Osim o meni to govori i o vremenu , koje je bilo znatno demokratskije od sadašnjeg. Lažu oni koji govore o diktaturi i totalitarnom sistemu i odmazdi vlasti i sl. Prije bi se moglo govoriti o feudalnom rasulu,nepotizmu,čudovišnoj birokratizaciji svjesti . O tom vremenu dosta ilustrativno govore,tada nastale i upotrebljavane ,zreke:“ niko me ne može toliko malo platiti koliko malo mogu da radim“, ili :“ Alaj volim ovaj režim , drugi radi, a ja ležim“. Ako se to uzme u obzir , pa destrukcije , pa spoljni pritisci interesi i faktori,pa nikad ugašena nacionalna i vjerska mržnja ,separatiram, kratkovidost većine – dobro i dosta je i potrajalo. Postupci onih čije su lične i karijerističke ambicije prevazilazile čak i njihove sposobnosti i bile asinhrone sa vremenom, i time bili u sukobu sa „vlastima“, prirodno je,da su izazvali reakciju . Imao sam ja ličnih poznanika , nekolicinu ztv.Ibeovaca. Skoro svaki od njih je sebe gledao ili smatrao ,bogom danim, budućim ministrom unutrašnjih poslova . Pogled na društvo , narod i vladanje,i metode vladanja , bili su im isti kao i onih koje su imali namjeru,pučem,skinuti.Razlika im je bila samo u tome – čiji vazali da budu. I prirodno je da, otuđeni od naroda ,u sukobu sa drugom grupom „intelektualaca“, ne uspiju ponovo zatalasati narod, koji je već popio dosta gorkih pilula. Možete samo zamisliti kakvi bi bili na djelu (pa i u medjusobnom obračunu). Istini za volju , oni koji su kao Ibeovci“pali“5o-ih godina, bili su najčešće žrtve zavisti , osvete ,ljubomore i ti jesu bili žrtve , ali ne sistema kao takvog ,već jedinačne ljudske zlobe ,zavisti ,pokvarenosti,poltronstva i td. i td. Oni su takođe bili potvrda jasnog i davnog zapažanja da :“ inteligencija budno pazi da je neko ne ugrozi“. U onom ratu sazrela ,relativno velika masa mladih- demokratiju su shvatali doslovno i tako se i ponašali- Vlast radnog naroda opet bukvalno shvataju-da i njima pripada , i da se i oni za nešto pitaju i smatraju odgovornim , i njihova reakcija na sve učestalije i vidljivije devijacije – bila je nepoželjna . U tom kontekstu sjećam se jednog skupa Narodnog fronta (kasnije soc.saveza)u Čuginkinoj kući na Čardaku u Gospiću,kojem sam iz dječije radoznalosti prisustvovao,kad je na nezgodno pitanje predstavnik „vlasti“ ljutito reagovao: „Ima ko o tome da brine!“

194

Uvođenjem posredne vlasti i upravljanja srušeni su temelji onog što je tako privlačilo i mobilisalo mase. I tada je (mada teško dolazilo u javnost) bivalo pronevjera ,zloupotreba , možda po vrijednosti ne kao kasnije , ali svakako i spektakularnih sa dosta primjesa primitivizma . Jednu od njih je učinila vrhuška Robne kuće u Gospiću. Jedan od objesnih gafova je bio da u vagon restoranu od Zagreba do Gospića u kablici napunjenoj do polovine konjakom –peru i kisele noge. Zatvorene terevenke sa golim igračicama na stolu u kolodvorskoj restauraciji ili baru nije bila samo njihova specjalnost . Iz tog vremena pamti se vapaj jednog uglednika u baru : „ Vide ti ovih pilića, a kakvog ja međeda kod kuće ranim“. Izgleda da su zahvati ( u dubinu) bili jači nego što im je istraga i sud dokazao, pa su poslije 2-4 godine , vrlo solidno i uspješno nastavili da žive na dosta visokom nivou ,bez zapošljavanja u javnom sektoru (u to vrjeme). Inteligencija je i u to vrijeme,kao i u vrjeme oporuke Dr. A.Rajsa,bila i ostala –moralno tanka. Razmišljajući često o tom zašto je to takozaštojeRajs imao tako visoko mišljenje o srpskom narodu običnom, za koji je puno toga žrtvovao i pomagao mu kad mu je bilo najteže, a izrazito nepovoljno o njegovoj inteligenciji . Prirodno bi bilo da ako je ta inteligencija potekla iz te (narodne ) sredine kojoj se divio i kojom se oduševljavao i Dr. Rajs- da ta razlika ne postoji. Mislim da odgovore treba tražiti u dva ili tri elementa ,koji su bili odlučujući da“ inteligencija“ postane takva klakvom je Dr. Rajs, realno, slika . -Mladi iako izrasli iz istog (za divljenje) naroda,prolazeći kroz janičarski obrazovni sistem pod .l) gubili su vezu sa izvornom kulturom , pod 2). obrazovni (kolonijalistički u svojoj suštini) sistem im je nabijao (janičarski) kompleks- o vrijednosti svega što je došlo sa tim nastavno prosvjetnim kadrom iz inostranstva ,gdje su odškolovani, a bezvrijednosti svega što je vezano za „prost“ običan narod. Što“ tanji“ i nesigurniji to prijemčljiviji za pomodarstvo i poltronstvo. -Faktor o kojem se malo govori i danas kao o značajnom za formiranje birokratizovanog mentalnog sklopa ,za nejedinstvo u formiranju nacionalnog korpusa, na čudna politička kortešovanja , pa sve do danas, na otuđenost intelektualnog sloja od osnovnog seoskog –narodnog je – dolazak u“ feudalnu“ Srbiju- velikog broja lica iz privilegovanog staleža caristički ( feudalistički) orjentisane inteligencije – poslije pobjede Boljševika u Rusiji , kao izbjeglica . Taj broj u odnosu na oskudan domaći ,tehničke i druge inteligencije , bio je bitan , u nekim oblastima za ubrzan razvoj, a u političkom smislu- negativan .Ta masa inteligencije odvojena od sopstvenih korjena i naroda( mada ni u Carskoj Rusiji nisu bili previše bliski sa narodom) loše je uticala na rjetku domaću inteligenciju- da se i ona otuđi od sopstvenog naroda. Razvoj političkih ideja uključujući i socjalne ,bio je na području Srbije , do prvog Svj. Rata skoro pravolinijski. Od tada do danas ,pa i danas kretanje je kao broda bez kormilara ili kormila. Osim njihovog ( ruske inteligencije ) destruktivnog učešća,činjenica je,da u formiranju nove srpske države (i Jugoslavije ),uzimaju aktivnog učešća i cincari i jevreji i mnoge etničke (interesne ) skupine . Njihova veza sa običnim srpskim narodom (uglavnom seljačkim) onda je prirodno i tanka ili nikakva. Pa, u procesu vladanja,kao ekonomski jači sloj ,obrazovaniji , prisvajaju za sebe vlast i njene poluge - i plodove oružane pobjede naroda. Samo igrom spoljnih okolnosti,vrši se pregrupisanje interesnih grupa-koje vladaju i danas. Koja je i kakva razlika u pitanju prilaza-vladanju može se uočiti iz dvije paralele :

195

Ministar finansija Lazar Paču, drži zlatnu podlogu dinaru u ratnim vremenima , a ovi naši 9o-tih godina,dozvoljavaju upad u platni i monetarni sistem i Republici Srpskoj i duplo Slovencima . Ne mjenjaju monete –pa sa kamionima bezvrijednog papira – Hrvati i drugi , pljačkaju ovu zemlju, kupujući kod nas marke i izazivajući kod nas (pored specjalnog rata i finansijske agresije Soroša) onu tragičnu inflaciju , kojom je Srbija unazađena i osramoćena. I sada su na sceni interesne grupe . Narodom se samo potkusuruju. Doduše i narod shvata da se samo na taj način može otkačiti od dna- pa se na razne načine dovija da i sam nekako uzme učešća u podjeli kolača kroz neku od interesnih grupa. Ostala su zapisna i zapamćena i ponašanja nekih „intelektualaca“, koji su u ime svoje vizije oblika društva koje se izgrađuje bili pravi primitivci , despoti i takvi i stali. Samo su mjenjali razloge svog ponašanja - Đilasovo“ lijevo“ skretanje i manje javno poznato ali isto takvo siledžijsko ponašanje , tadašnjeg javnog tužioca za Bos. Krajinu, Hakije Pozderca.Poslije bune Huske Miljkovića ,pedesetih godina prošlog stoljeća, na pijaci bi presuđivao po kratkom postupku : „ Jesi li ti sin tog i tog?“ Na potvrdan odgovor bi naredio :“Zini ,da ti ne kvarim zube!“ i zapanjenom čovjeku pucao u usta . To je onaj isti koji je znajući sve marifetluke (kao bivši ministar finansija ) upao u platni sistem Jugoslavije da bi na neki način , u neujednačenom razvoju povukao više za Bos. Krajinu (uglavnom muslimansku populaciju), i izazvao poznatu aferu Agrokomerc. Ponašanje „intelektualaca“ i u novijem vremenu bilo je u punom dijapazonu. Taj manir despotsklog ponašanja u mnogima je pritajeno čučao i samo je trebao mig ili nešto drugo na bude alibi i izbijao je svom žestinom.Nepotrebno je nabrajati primjere.Svako ko je bio svjedokom tog vremena ima „ svoje primjerke“ . Pa i sada kad gledam u medijima- komunikacije nekih od „intelektualaca“ kojima je vlast alibi-; čudo božije- koliko mržnje , zlobe i pakosti pršti na sve strane. Rajsovo zapažanja o spremnosti „inteligencije „ da proda i državu (i narod pride)“, tačno za ono vrjeme , ništa ne gubi na istinitosti i aktuelnosti ni danas.U podjeli „balkanskog kolača“ problem je u ,tehnološkoj , organizacvionoj ,logističkoj prednosti stranih interesnih grupa, kojima naše jajare nisu dorasle , pa će se za neki budući sukob sa njima, te naše jajare, sjetiti naroda , da bi ga opet na cjedilu ostavili – kad ga upotrijebe . Valjda će i narod ( ako ne nestane) konačno omudriti- pa poslušati neke od savjeta koje im je još l928.g dao njegov prijatelj Dr.Arčibald Ra js . Istini za volju imao je ovaj narod i i takvih sa kojim se ponosi i ponosiće se zauvjek , koji su ostali dušom uz i u narodu i kad su se uključili u sloj inteligencije : Sava Mrkalj,Vasa Pelagić, Svetozar Marković, Dimitrije Tucović, Sava Tekelija ,Vojvoda Mišić i još poneki koji se nisu postidjeli svog narodnog srpskog porjekla i koji su u svom djelovanju imali u vidu i narodno dobro i dobrobit naroda. Saznanja o tim ličnostima i njihovim djelima , između ostalog , sigurno je oformilo i moj mentalni sklop zbog kojeg se u sopstvenom okruženju i u nekoj meni primjerenoj snazi i mjeri nisam mirio sa onim što je tom mentalnom sklopu bilo asihrono, o čemu kao dokaz i predajem ova mali niz naslova.

196

... s taktičkim pripremama sunovrata

Slovo o jeziku, slovo o slobodi1

Ovih dana ,u nekim listovima ,čitam komentare o presudi Ustavnog suda Jugoslavije o nazivu jezika u ustavu SR Hrvatske. Način na koji se to komentariše u tim listovima pa i na zvaničnim organima u SR Hrvatskoj je mučan i tjera na duboko razmišljanje o SLOBODI.

Čitam te komentare i slušam te govore na TV, pa opet pogledam tekst tač. 2. u Deklaraciji AVNOJ-a. Tamo govori o "istinskoj slobodi - punoj ravnopravnosti - Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine". I da ne vjerujem samom sebi - poslije skoro pola vjeka od izvojevane slobode - doživljavam je na način neslobode. Toliko jeda, euforije, patetike, cinizma iz tih usta i pera izlazi, da se čovjek zapita - u kom vjeku živimo - na kom tlu?

Neprimjereno je kulturi, slobodi i ljudskom dostojanstvu ,sa onoliko isključivosti nastupati u svim medijima i davati u istima toliko prostora.

Školovao sam se na području SR Hrvatske. Znam da je na tom području nekada postojalo više (ravnopravnih) oblasti, država ili krajeva (kako hoćete) Dalmatia,Croatia et Slavonia i vladanje tim krajevima potvrđivano kraljevskim pečatom "Rex Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae". Sadašnju SR Hrvatsku ne shvatam kao državu Hrvata.

Pogubno poistovjećivanje, u određenim vremenima, vjere i nacionalne pripadnosti, uz ostalo, učinilo je da se na tom području uspostave odnosi među nacijama (narodima) u sadašnjem pojednostavljenom (preoštrom) kontrastnom obliku. Niti su svi Srbi koji na tom području žive srpskog (ili samo srpskog) porjekla, niti su svi Hrvati npr. porjeklom (ili isključivo) Hrvati. Često mjenjanje gospodara na tom području, u srednjem vjeku i ranije i kasnije, izgradilo je kod stanovništva (ne računajući prave migracije) obrambeni mehanizam, koji se ispoljavaju i u prihvatanju nove (gospodareve) vjere ,samo da bi se opstalo na svom. Prihvatanjem nove religije- u porjeklu- se nije moglo mjenjati ništa, ali je asimilacija (ako je to potrajalo) učinila svoje.

Čemu onda toliko intenzivno i agresivno naglašavanje u bezbroj varijanti i oblika Hrvat, Hrvatski? To me žestoko podsjeća na jedan dokument "Proglas pristašama"2 koji je osim već čuvenih "stihova" završavao rječima "po upoznavanju pristaša spaliti" - iz vremena namjesništva.

Ako je to izraz-ispoljavanja slobode-treba razmisliti da li je to prava sloboda.

Ako u toj (moram reći) eskalaciji žučnih reakcija niko nije pružio mogućnost da se čuje šta o tome misle i drugi narodi u SR Hrvatskoj o toj ("strašnoj", "užasnoj", "nepravednoj") odluci Ustavnog suda SFRJ šta to znači? Koja je to sloboda, koja je to ravnopravnost. Nije valjda da se to njih ne tiče ili oni možda na to nemaju pravo.

Koji je to sud? Čiji je to sud? Nije li dovođenje u pitanje toga suprotstavljanje tač. 3 Odluke o Rezoluciji AVNOJ-a o vrhovnom suverenitetu naroda i države SFRJ kao cjeline. Nije li to

197

legalni poziv na građansku neposlušnost, pobuna (na savremen način) i izmicanje ispod te vlasti i uspostavljanje svoje vlasti.

A kako se tek osjećaju drugi narodi (nacije ili nacionalne manjine) u toj SR tim povodom. Za šta se oni pitaju? Tražiti, u ograničenim uslovima, za sebe neograničeno, je nesloboda za druge!

To je nažalost samo vrh ledenog brijega koji je na ovaj način isplivao. Puno je i činjenica i okolnosti za takav zaključak. Prošetajte uzduž i poprijeko po SR Hrvatskoj i pokušajte po onom što čini spoljnu manifestaciju nacionalnog identiteta (jezik, kultura, pismo itd.) zaključiti da u tom prostoru žive ili pretežno žive i Srbi. Prije toga nemojte gledati ni statističke podatke ni po prezimenima pokušavati to odgonetnuti. Poslije takvog pregleda oboružajte se tim podacima pa obiđite sela (ili krajeve) i pokušajte da utvrdite na koji način oni ispoljavaju ili mogu ispoljavati ono što ga čini različitim od druge nacije. Uvjerićete se (za područje Like sam zaista siguran) da je to toliko minorno i depresirano do neslobode (pritom bi trebali biti pažljivi zbog "Potjemkinovih sela").

Sjećam se poslijeratnih proslava praznika Prvog maja i isticanja u Lici srpskih zastava (zastave nisu shvatane kao simbol države već kao naroda) a pokušajte je vidjeti poslije pola vjeka od rata u tim istim prostorima. Izveštaj Edvarda Kardelja iz 1947. g. je danas aktuelniji nego tada!

Šta se to dešava? Na žalost ne od juče. Zar nije trebalo duboko da potrese i dopre do svijesti mogućnost da nešto takvo može da se desi, a desila se tragična zabuna da mladić Hrvat u Zagrebu (centru SR u svakom pogledu) ubode nožem drugog mladića, svog sunarodnjaka samo zbog komentara o TV seriji o Vuku Karadžiću, po kojem je izveo zaključak da je druge nacije ili vjere svejedno.

Zar poslije 43 godine od izvojevane slobode puškom, pripadnik naroda koji je dobar dio rata predstavljao osnovu i najveći dio NOV treba da bi mirno prošao gradom-GLAVNIM GRADOM i svoje republike da SKRIVA SVOJ IDENTITET da živi u poluilegali. Zar treba da mu se poklanja takva pažnja da se stvore objektivni uslovi za onakve komentare koji su se ovih dana u vezi sa čudnim otpadom na Kordunu. Na komentare se odmah javno žestoko reagovalo, a na postojanje uslova (na granici bjede i siromaštva) da se promjene - niko.

Mnogo citiran u poslijednje vrijeme Miljan Miljanov zaslužuje da ga se i ovdje pomene. Zašto se Hrvat ne bori za prava Srba i obratno. Zar smo u podjelama toliko ogrezli da zaboravljamo na osnovne vrijednosti - ljudskost i dostojanstvo, a da je sve ostalo ili izvedeno iz toga ili manje važno ili bar manje važno nego nekada? Ako je nekada imalo smisla potencirati ime HRVAT u smislu i sa ciljem da bude tretiran kao čovjek kao ravnopravan, da pripadanje tom (ili drugom slavenskom) narodu u to vrijeme ne znači ništa manje od pripadanja tada drugom gospodarskom narodu (germani, ugari itd.), koji je sada tome smisao, na ulasku u 21.vjek (ili stoleće) a istovremeno onoga koji pored njega živi svjesno (ili nesvjesno) gurati na margine života.

Ne znam kako izgleda tuđa nesloboda, ali mislim da je ona vazda slična svakoj neslobodi. Ostavimo se licemerja, pogledajmo sebi i istini u oči ili skinimo krinke.

[1]Pisano XII 1988. godine i upućeno redakciji "Intervjua" - NIP Politika povodom protesta iz hrvatskih najviših foruma vlasti protiv presude Ustavnog suda Jugoslavije o proglašenju novog naziva jezika u Ustavu republike Hrvatske.[2]Mačekova tajna okružnica organizacijama HSS - Arhiv vojnoistorijskog instituta, popisnik 117. K. 22 reg. br. 4/1-6

198

........sa nezahvalnošću i sujetama

Dr - pečat sujete Sa POSEBNOM pažnjom sam pročitao komentar „DR štrajk“ objavljen u „Novostima“ „ od 9.septembra , a prenet iz „Ekonomske politike“. Odavno sam očekivao da se „Dr-slučaj“ malo pretrese na TAPETU JAVNOST, ali objavljeni komentar me revoltirao. Poslednji pasus tog članka je poseno interesantan. Taj pasus glasi : „DRUŠTVU koje se izgrađuje na principima raspodele prema radu ne bi, valjda , ništa smetala koja titula više, titula za koju se zna kako se postiže i koja sama po sebi ne znači veću nagradu. A možda bi otklonila suvišne nesporazume i dala još koji podsticaj da se uči ..“ ZAR pisac komentara nije mogao da bude malo određeniji i da se jasno izrazi „Ko traži da ga zoveš gospodinom doktorom zovi ga tako,jer ništa te ne košta da laskaš tuđoj sujeti“ (!) PISAC komentara kaže da titula „DR“ ništa ne smeta i ništa ne košta. Meni lično (kao jedinki) ne smeta , ali kao delu ovog društva smeta i to još kako . Tolerisanje jedne negativne pojave u društvu može samo da mu šteti ,a nikako da mu koristi. POJEDINCIMA ta titula „DR“ ( ne mislim na doktore nauka) može i te kako da donese materijalnu dobit ; ne samo neopravdano nego i potpuno nezasluženo. Nije nijedna titula zbog titule. Zato i ne sme u našem društvu da bude tog zadovoljavanja nečije taštine i sujete . Treba upitati nekog doktora nauka da li je doktorat bio stvar taštine i sujete ,ili je to plod i usputna stanica jednog intenzivnog rada od koga je društvo u svakom slučaju imalo koristi. O KAKVOM podsticaju govori pisac na kraju članka ? Sujeti da povlađujemo!? Zar se u našem društvu već dosta ne povlađuje sujeti „DR-čoveka“: možemo na prste nabrojati doktore (lekare) bez stana i dobrih primanja. POSTAVLJAM pred javnost pitanje : da li je studiranje medicine toliko napornije i zar studije na ovom fakultetu toliko duže traju od studija na ostalim fakultetima . Zar razlika u položaju i primanjima lekara i ostalih fakultetski obrazovanih ljudi nije isuviše veklika , pa bilo kakvim aršinom da se meri , a ne našim socjalističkim „svakom prema radau i sposobnostima „. MISLIM da je HUMANIZAM osnovna crta karaktera i lika lekara -doktora. U ime te reči i ja bih zažmurio , ali u ime sujete i nekih sitno buržoaskih manira ne mogu. Zašto ti isti lekari u ime humanizma ne dođu u manja i zabačena mesta u unutrašnjosti?

199

DRUŠTVO još u toku studija dosta investira u budućeg stručnjaka . I u materijalnom smislu ,to su velike investicije . Koliko znam školovanje jednog studenta prava košta godišnje oko 6oo.ooo dinara. Rashodi za jednog studenta medicine su daleko veći . Po jednoj računici svaki onaj lekar koje je odbio da primi diplomu zbog toga što u njoj ne piše „Dr“ koštao je društvenu zajednicu oko 4.,5 miliona dinara . Ti lekari ne bi trebalo da zaborave da to na neki način treba i da vrate društvu i ljudima koji željno i nestrpljivo očekuju njihovu pomoć . AKO NISMO toliko jaki da grupi nezadovoljnika izbijemo iz glave sujetu, predlažem da im ostane „DR“ kao pečat te sujete , a da se doktorima naučna titula „doktor“ zameni sa NAUČNIK . -------------------------------------------------------- Objavljeno 3.9.1964.g Novosti(str.2)

200

...... sa nekompetentnošću i rovarenjem

Nihilisti i negatori nemaju mandata (pisano redakciji lista „Oslobođenje „Sarajevo-krajem 9o-tih) Prateći ,od slučaja do slučaja, u sredstvima javnih informisanja ili njihovim posredstvom ,reakcije povodom mjera SIV_a ,za zaustavljanje inflacije ,sive ekonomije, sive emisije novca ,stabilizacije privrede i društva ,uočavam frontalni žestoki otpor , koji mi se ne čini ni dobronamjernim ni prijateljskim. Naročito, tim otporima daju mjesta radio i TV stanice iz SR Hrvatske i SR Slovenije . Tu su razni „ekonomisti“ ,“političari“ i drugi, koji sebi prisvajaju pravo da daju gotove recepte :“ ovo može „, „ovo ne valja“ ,“ovo neće proći“,“ovo će propasti“. Ja se pitam : čiji su oni ekonomisti,čiji su oni „političari“,šta po njima uopšte valja ,šta može, šta treba podržati. Svaki zaključak , koji pretenduje da bude pravilan ,mora imati dovoljno premisa (prostim rječima rečeno-podataka i činjenica) . Sumnjam sa su svi ti „presudioci“jednako dovoljno informisani ,svaki po na osob, kao što je informisan SIV,preko svojih stručnih i drugih službi(,čije usluge SIV koristi) , da bi bili u mogućnosti da jednako valjano - mogu donijeti zaključke. Ako i raspolažu sa potrebnim podatcima za donošenje „zaključaka“ ,moraju znati da im niko nije dao mandat za provjeru takvih zaključaka . Takav odnos prema mjerama koje VLADA preduzima liče na pokušaj nametanja partnerstva ili stvaranje „alternativne vlade „. Nije to demokratija. Slobodno iznošenje misli je korisno - prije donošenja odluka . Ali, kad je odluka donijeta –onda nju treba IZVRŠAVATI.. Ko se na ovaj način i u ovom obliku i formi (tražeći pristalice u najširem auditoriju radio i TV medija ) suprostavlja donijetim odlukama – kako li tek u praksi sprovodi (na svom radnom mjestu) smisao i namjeru tih odluka . Ko onda treba da sprovodi te odluke ? Mislim da se mora naći metod , da onaj ko ne želi da sprovodi odluke , što kraće vremena bude u mogućnosti da ometa njhovo sporovodjenje ,da nema prilike da bude OPONENT Vladi ,da što manje bude u mogućnosti da sije defetizam ,podgreva nepovjerenje i nesigurnost. Treba potsjetiti i konkretnim mjerama da je ova zemlja ipak DRŽAVA , te da još važi izreka Sec.Ulpianusa :“ Dura lex ,sed lex (surov(ili glup) zakon, ali zakon“.. M a kako bio strog ,zakon se mora poštovati). Demokratičnost, informisanost, stručnost i politička pozadina ,treba i mora da dođu do izražaja u postupku koji - prethodi donošenju odluka . Poslije toga ,svako pozivanje na te iste elemente poslije donošenja odluka ,znači samo oportuniranje i suprostavljanje izvršenju ,što ni jedna VLADA sebi ne može dozvoliti.

201

Mene lično, ti maniri ,oportuniranja i pametovanja poslije donošenja odluka , o mogućnosti njenog izvršenja ,pravilnostio i sl. - ne iznenađuju. Lično, u toj reakciji i „bučnoj gomili“ prepoznajem ,da su mjere pogodile cilj. Tako bučna reakcija ljudi koji su u prosjeku vrlo obrazovani,socjalno situirani,upućuje da su lično pogođeni. Stavljanjem u poziciju da moraju izvršavati nečije naredbe,uskraćuje im se mogućnost da figuriraju (ili stvarno budu) kao kreatori svega i svačeg što se čini, na području gdje rade , čime im se smanjuju mogućnosti za voluntarizam,liderstvo i nedodirljivost . Većim djelom su to manji ili veći Abdići, Muse i sl. koji su stvarali i stvaraju sive emisije novca ,razne hipoteke ,razdvajanja i td. i td. Slobodno bih rekao da je to suprostavljanje novog soja birokratije demokratizaciji društva. Ne slažem se u principu da se izmjena neke odluke SIV_a , ako ne valja ,traži čistom negacijom . Propisani su, u ovom društvu , metodi i postupak za donošenje ali i izmjenu normi. Ako neko nije u stanju da se za svoje stavove izbori (stručnošću ,ubjedljivošću) kroz te legalne –legitimne forme ,ne slažem s e da ga podržavamo da to čini zloupotrebljavajući zaobilazne forme ,računajući na medijsku snagu javnih sredstava informisanja u stvaranju (nekritičkog) javnog mnenja o pravilnosti ili nepravilnostio nekih poteza SIV_a . Još manje sam raspoložen da im zbog toga aplaudiram. Nije zgoreg,da završim sa Senekinom izrekom: Pošten se raduje kad ga opomenu , a rđav teško podnosi da ga neko popravi , nadajući se da reakcija rđavih neće biti jako neugodna.

202

... s ksenofobijom i primitivizmom

E moja rođakinjo*

U avgustovskom broju ovog lista, nađoh pitanje upućeno meni "Kamo dalje rođače". Oprosti mi, neuviđavnom, što ga tek danas, 15.9. pročitah, te ćeš možda pomisliti da sam i nepristojan pa da ti neću odgovoriti.

"Nazovi rođako". Mislim da ti nisi nikakva Milica. Nekako ne mogu povezati ono što si napisala sa tim imenom. Nikako ne mogu pomisliti da Milica misli da Srbi žive samo u Srbiji. Žalosti me ako ti nisi znala gdje smo mi bili do sada sve ove godine.

Ako braniš Beograd, pitam se koga braniš i od koga. Znaš li nevoljko, da je Beograd najmanje srpski grad, da su Beograđani ,u prvoj a posebno u drugoj generaciji, iz svih mogućih sela, većih i manjih sa cijelog Balkana.

Ima jedna ružna stvar u ponašanju "starodođoša" ,prispjelih sat, godinu ili generaciju prije "novodođoša", a to je da prisvajaju sebi pravo i osporavaju ga "novodođošima" za narušavanje komoditeta da se posluže istim sredstvima i metodama za dobijanje stana, posla i koječega drugog, da "novodođoši" iskazuju svoje sposobnosti, ambicije i inventivnost, a pri tom imaju kratko pamćenje- pa zaboravljaju koliko su oni ,prilikom svog osvajanja Beograda, poštovali ta pravila.

Tebe "starodođošku" najviše odslikava jedna tvoja rečenica iz pisma: "Ali ne možete vi u ovom gradu ići ispred mene i mojih prijatelja". Znaš li uopšte, jado, ko je napravio najlijepše zgrade u Tom gradu, ko su mu najveći dobrotvori bili i odakle su došli oni sa kojima se Beograd najviše ponosio. Tvoja odbrana Beograda, kad bi se ozbiljno shvatila, bila bi na njegovu sramotu.

Toliko o Beogradu, a tebi još par riječi upućujem, jadno i neuko čeljade, kojoj je priroda bila izdašna u jeziku i žuči.

Oni koji su dignuti sa svojih ognjišta, oni kojima je najmanje jedan član uže porodice ili zaklan ili ubijen ili zarobljen ili mu ta opasnost svaki tren prijeti, da bure rakije (viskija ili kalvadosa) popiju- neće moći buru misli, bure emocija, buru dilema- još dugo, dovesti do stanja da, kao Ti, mogu mirno cijelo veče cijevčiti jedno piće.

Teško je saznanje da neko mlado biće (sudim da si mlada po posjeti kafiću) može biti toliko tvrda srca, puno žuči, puno sebičnosti i nerazumijevanja. Kao što roditelj obično svom djetetu kaže ,zbog njegovog nerazumijevanja roditeljske brige, „to ćeš moći razumjeti tek kad sam budeš roditelj", - moram ti reći (mada ti to iskreno ne želim): da dade dragi Bog pa da ti budeš tako privilegovana i u takvoj poziciji da pročitaš pismo, tebi upućeno, sa takvim pitanjima kako si Ti meni uputila i da se tako sretno i Ti osjetiš.

Uzgred, da utješim tvoju bol za tvojim vršnjacima po bijelom svijetu - Beograd je takođe, onima kojima se obraćaš, obećani bijeli svijet. I Tesla i Pupin itd. pa i moja malenkost i u mirno vrijeme (kad je glava bila nešto skuplja) otišli su u neki bijeli svijet.

203

Tvojoj i budućim generacijama treba pružiti obrazovanje i mogućnost da im bilo koje mjesto (po voljnom izboru a ne silom) na kugli Terri, po njihovom izboru, može biti ugodan dom, pa i na ovom srpsko-balkanskom prostoru.

Na kraju, primi jedan savjet: kad god čuješ neku riječ, ili je pročitaš, upoznaj joj pravo značenje i ne upotrebljavaj je olako (ne frljaj se).

Govoriš o mladima da su odavno po bijelom svijetu RAZOČARANI u ovu zemlju, a pitaš se kako je ova vlast dozvolila tako veliki priliv stanovništva, izbjeglicama u gradove. Kako li bi tek bili razočarani kad vlast to ne bi dozvolila ,pa ih smjestila u logore i geta (da na bilo koji način spreči uznemiravanje tvoje sitne duše).

P.S. Kako sam jako daleki rođak, za čije postojanje, kako reče, nisi ni znala, dužan sam da ti se predstavim. Ja sam: i po drugi put u svom vijeku izbjeglica, i Beograđanin u tri navrata po nekoliko godina (u detinjstvu, mladosti i zrelom dobu), i "došljo" ili "dođoš" cijeli radni vijek, i posjednik diplome više školske ustanove i nostalgičar do bola za dio "Medačkog džepa" (ako ti to nešto znači) - Divoselo koje je 1941. godine brojalo 3.000 stanovnika u 1991. godini ukupno 291 stanovnik, u kome danas kako UMPROFORCI rekoše, nije ostalo ni živo pseto. Pa, ako me vidiš da se negdje napijem i zapjevam, pažljivo oslušni riječi i zvuk moje pjesme.

Mislim da, i pored svega, nećeš moći cijelo veče cjevčiti jedno piće.

-----------------------------------------------------------------

*Pisano 15.9.1994. g. u izbjeglištvu kao reakcija na napis "Kamo dalje rođače" u izbjegličkim novinama "Odgovor", objavljeno u broju 42/43 za X 1994. godine

204

... sa "mudrovanjima" političara

Proziv i poziv Azemu*

Nisam sigurno jedini koji Ti se pismeno obraća u poslijednje vrijeme, pa postoji opasnost da se zbog mase materijala propuste neke dobre ideje i prijedlozi, iz tih obraćanja pa i iz ovog mog pisma.

Mislio sam da se ranije oglasim ,sa nekim svojim zapažanjima i prijedlozima, koji bi mogli uticati na pozitivniji odnos i na razumjevanje Kosovskih problema i na njihovo rješavanje.Problem mi je bio samo u činjenici da to ne bude "govor gluvom". Mislio sam da pišem nekim novinama u SR Sloveniji, ali sam odustao jer ni one nisu dovoljno oslobođene demagogije i lokalnih interesa. Nemam povratne informacije da li je "Delo"objavilo članak čiju kopiju Ti šaljem da bi me donekle u to razuvjerilo (članak je dosta provokativan).

Što sam odlučio da Ti pišem, ovo otvoreno pismo ,povod mi je bio dijalog u emisiji "Teme"Titogradskog studija, ali i neki tvoji razgovori u drugim TV studijima sa temom Kosova.

Realan osnov za ono što ću Ti sad pisati stoji u činjenicama: da smo približne generacije, te opterećenost nekim "istorijskim talogom" i pojmovi "stari", "zaslužni" i sl. nije previše prisutna; radeći izvjesno vrijeme u krajevima i na poslovima gdje je dobar broj zaposlenih bio tvojih sunarodnika i kroz to dosta kvalitetnog ličnog iskustva (ali je to bilo prije masovnih indoktrinacija mladih) i obrazovanje društvenog smjera, što mi pomaže da pojave sagledam u realnijem društvenom kontekstu.

Nemoj mi zamjeriti na neposrednosti, ali gledajući onu emisiju stekao sam utisak kao da sjediš na dvije stolice ili kao da si između dvije vatre.

Znajući o uslovno rečeno "Dinarsko-Šarskom mentalitetu" (mentalitet u osnovi svojstven ljudima tih planinskih sistema) i o nekim istorijskim naslijeđima, to se može protumačiti i kao opreznost. U presudnim društvenim trenutcima to može biti protumačeno i kao kukavičluk, nedostatak "petlje" ili u najmanjoj meri kao slabost.

Imajući u vidu sadašnji društveni trenutak ali i istorijska naslijeđa iiskustva, mislim da se moraš nedvosmislenije, jasnije, doslijednije eksponirati. Oni koji žele da Ti vjeruju, i da Ti pomognu, moraju biti ubeđeni da Ti to želiš, a oni protiv kojih si, ne smiju biti u dilemi da li ozbiljno misliš ili se šališ (kao lovac upotrebljavam sentencu "Lovište više čuva strah od lovočuvara nego sam lovočuvar").

Različitost jezika, nedovoljno poznavanje svega što jednu etničku grupu čini različitom od druge, smetnja su često za prave kontakte i saradnju i kad su ljudi najdobronamerniji. To je realnost, i tu se na kratke staze ne može mnogo učiniti. Ima nešto što, u mojim očima, a siguran sam i dobrog broja stanovnika Jugoslavije, smeta a za kraće vrijeme može dati efekta- ako se otkloni. Činjenica je da se nepovjerenje tvojih sunarodnika, prema drugim pa i prvom komšiji svom sunarodniku, tako vizuelno odražava i u visokim zidovima oko stambenih objekata,tako karakterističnim za naselja u kojima žive tvoji sunarodnici. To se čak ne može prihvatiti ni samo kao pokazivanje nepoverenja, ako se zna da je svakodnevnica Albanske

205

države puna tih ili modifikovanih "graditeljskih poduhvata". Ne bih previše bio iznenađen da se, pregledom, iz ptičije perspektive dvorišta na Kosovu i u susjednoj republici, gdje žive tvoji sunarodnici, nešto slično i identično pronađe. To sve govori dovoljno samo za sebe. Mislim da ima puno istine u sentenci:"Ko se sam odvaja i drugi ga odvajaju". Ne može se sa nepovjerenjem kretati napred, u uspostavljanju povjerenja drugih prema nepovjerljivom.

Mislim da se i Ti i svi oni koje možeš animirati na Kosovu, morate uhvatiti u koštac sa tim običajem u suštini i društveno i ekonomski i politički lošom navikom.

Mora se, i na drugi način, pružati slika i dokaz da Kosovari vjeruju drugima i da žele da im se vjeruje. Znam da se neke stvari ,u društvenom razvoju, ne mogu preskočiti, ali ako se ništa ne preduzima, same neće krenuti sa mrtve tačke. Znam i svjestan sam da je u svijesti dobrog djela stanovništva u Jugoslaviji bilo dugo usađivano i usađeno poimanje da se ekonomski slabiji čovjek ili cjela grupa (etnička ili druga) manje vrijedi i da je "čovjek drugog reda". Često se taj i sam tako osjećao (kompleks niže vrijednosti). Bezbroj primjera je dokaz tome. Uzmite samo viceve koji to variraju od Dalmatinca, Ličanina, Bosanca, Piroćanca, Crnogorca do Šiptara, a prije svih na račun (Cigana) Roma.

Taj vid indoktrinacije (porodične, društvene sredine i dr.) ušao je u podsvjest, pa ostao u glavama i poslije dobrog i debelog obrazovanja. To postaje vidljivo kad je u pitanju lična porodica, ako sin ili kćerka zavoli nekog iz "druge vjere" "druge etničke grupe". Da je u izbor došao Englez, Nijemac ili Amerikanac, obično se postavi pitanje: "Kakav je čovjek?" Ali kad je u pitanju pripadnik "druge vjere" ili "etničke grupe" sa našeg podneblja, o kojima se dugo usađivane predrasude, to pitanje i ne postavljamo - već se unaprijed postavlja naravno isklju-čivo. Samo izuzetni dokazi da je taj čovjek znatno bolji od proseka "moje" ili "Tvoje" sredine, čini ga podobnim da dobije vizu, ali nikad do kraja i bez rezerve prihvaćen.

Nesporno je i to da se predrasude mogu i moraju razbijati. Pravi način za razbijanje pomenute predrasude je da kretanje ljudi i roba u ovom našem prostoru bude intenzivnije, time mješanje i šansa za prava upoznavanja. Imao sam neposredne prilike vidjeti, u Gudurici u Banatu ,ponašanje stanovnika koji su pripadnici 17 naroda i narodnosti. To je već skoro svima u zemlji i poznato. Trude se da se razumiju, poštuju tuđe te je i njihovo poštovano. Objašnjenje za takvo ponašanje treba tražiti možda i u tome da nema forsirane nacije - odnosno one koje je zbog same činjenice nacije u određenom momentu u povoljnijem (privilegovanom) položaju. To bi se reklo, klasno nadvladava nacionalno.

Da se vratim na početak pisma, više hrabrosti a manje bolećivosti treba ispoljavati. Nije mi se dopalo kako si reagovao na podsticaj da treba javnom rječi djelovati na skupovima koje treba ili organizovati ili već organizovane koristiti. Slobodno interpretirane Tvoje rječi "Ako treba i to ćemo činiti" ličile su mi kao da eto nekom treba učiniti na volju, iako Ti lično nisi baš za to.

Nemoj mi zamjeriti jer nemam namjeru da Ti držim lekciju, ali o svom autoritetu i o svom javno iskazanom stavu i kao političar moraš više brinuti. U istoj emisiji povodom pitanja šta će se činiti protiv lica koja su osuđivana zbog djela protiv interesa SFRJ, a emigranti su iz Albanije, koja su u međuvremenu primila državljanstvo SR Srbije i SFRJ, Tvoj odgovor da će se na njih paziti kao na građane SFRJ, liči mi na namjeru da se čuva otrovnica zmija koja se slobodno šeće. Postoje u propisima uslovi i mogućnosti i za oduzimanje već datog državljanstva. Da li lica u konkretnom slučaju ispunjavaju te uslove, to je druga stvar. Tvoja jasnija izjava, u tom smislu, bilo bi dobro oružje u pravim rukama ,a navela bi (kao pre-vencija) na razmišljanje one koji nisu baš sasvim zabrazdili.

206

Imao sam prilike da se uvjerim u neposrednom kontaktu, sa tvojim sunarodnicima kroz rad, da neposrednost, korektnost, doslijednost i lični primjer- u akciji imaju- svoje vrijednosti i poštuju se, pa Ti ih preporučujem u većoj mjeri nego se stiče utisak da su prisutne. Iskreno se nadam da indoktrinacija iz Albanije i nacional-romantizam (sa pratećim isključivostima) nisu bitnije uticale da te vrijednosti više nisu vrijednosti na Kosovu.

I u tvom, i svih nas, je interesu da se stvari počinju nazivati pravim imenima i da se svim sredstvima bacimo na obračun, jer dalje "mudrovanje" može biti protumačeno kao pritvornost i neiskrenost u namjerama.

Ako smo se nazvali borcima, onda to i budimo ili prepustimo drugima da se bore, ako nemamo petlju ili nam ponestaje snage (ovo bi bilo na račun znaka iz crvene knjižice kojim se kitimo).

Budi mi zdravo i ne zamjeri na "propovjedi" i "pridiki".

--------------------------------------------------------------

*"Otvoreno pismo" pisano 19.11.1987. i upućeno redakciji "Politike" radi objavljivanja, povodom neodlučnog, kasnije će se ispostaviti licemjernog, istupanja Azema Vlasija protiv nastupajućeg šiptarskog šovinizma i separatizma

207

... sa nepoštovanjem drugih i primitivizmom u ophođenju

Redakciji lista "Politika".

Ne znam zašto ali slabe sreće sam. Kad god vam nešto napišem ,vi ne objavite. Ostaje mi samo satisfakcija da vrijeme pokaže da sam bio u pravu i da je ono o čemu sam pisao, u tom vremenu,bilo vrlo inventivno i da sam problem u svojoj genezi sagledao i ocjenio skoro prije svih (izraženo u javnim sredstvima informisanja). Ako se to desi i ovom prilikom, neka vam je od mene "halal" što bi Bosanci rekli. Ja ću ostati živ a možda ću se opet nekad javiti.

Ovom prilikom šaljem vam svoj osvrt na TV emisiju Studija Sarajevo od 07.XI 1989. g. razgovora sa djelom BiH rukovodstva, pod naslovom:"Sirovo i silno".

Studio TV Sarajevo priuštio nam je 07.11.1989. g. priliku da pratimo odgovore na pitanja gledalaca od strane djela BiH rukovodstva, uz korektnu asistenciju TV voditelja. Zadovoljstvo, zbog stvorene iluzije o demokratiji i odgovornosti rukovodstva za nju, pokvario je jedan od učesnika u toj emisiji ,a to je drug Obrad Piljak, koji je svojim nesuvislim i osionim odgovorima o pojavi (srpskog) nacionalizma podsjetio na nemile i loše navike iz (nadamo se) prošlih vremena.

Ostao je, iz njegovog odgovora, mučan utisak trpanja u isti koš i ispoljavanja vjerskih osjećanja i ispoljavanje nacionalnog osjećanja sa nacionalnim šovinizmom-nacionalizmom, uz gorak ukus ateističkog šovinizma.

Ne sumnjam da je drug Piljak bio neuk u pogledu značenja tih pojmova - pa onako "poprijeko" dat odgovor na pitanje o primjerima pojave i ispoljavanja nacionalizma, uz nespretno (ili nesretno) vezivanje sa protokom obljetnice 600-te od Kosovskog boja, podsjeća na staru (nadao sam se prevaziđenu) praksu silovnog i sirovog odbijanja rasprave (razgovora) o onome što mi se ne dopada ili za šta ne znam pravi odgovor.

Iz pažnje i obzira, prema građanima ove zemlje,, kojima ispoljavanje vjerskih ubeđenja ne smeta da se prema meni kao ateisti ponašaju ljudski u svakom pogledu, osjećam moralnu potrebu i dužnost da reagujem na takvu ocjenu iz koje proizilazi da je ispoljavanje vjerskih osjećanja ravno nacionalizmu.

Mada je to, samo po sebi, dovoljan razlog za reakciju, i sadašnje rovito stanje u društvenim odnosima (koje je načeto na temi nacionalnog) kao drugi ,valjan razlog. zaslužuje da se, sa više pažnje, odnosimo jedni prema drugima, da se klonimo svakog oblika šovinizma pa i (nazovimo ga tako) "ateističnog" i "anacionalnog" šovinizma. Moramo se naučiti da poštovanje čovjeka znači i poštovanje njegove ličnosti, njegove tradicije, kulture, običaja pa i porjekla. I sama rječ poštovanje ima i značenje obaveze na pažljivo baratanje sa svim što je za te elemente vezano, a naročito sa onim što nas razlikuje pa i kad su u pitanju i gole istine.

Posebno se to očekuje (zar to uopšte treba i reći?) od onoga ko nas negdje predstavlja, ko postupa u naše ime i ko treba da vodi računa o nešim interesima.

Ovom prilikom ja tom "Drugu" dajem svoj minus za postupanje u moje ime i za vođenje računa o mojim interesima. Jer, osim što želim da sa ljudima drugih nacionalnih osjećanja i

208

vjerskog ubjeđenja živim zajedno u miru i slozi i da izgrađujemo zajedničku budućnost, želim da se bez stvarne potrebe (i iz meni nekog nerazumnog razloga), ne izazivaju i iritiraju ljudi meni identičnih nacionalnih osjećanja i vjerskog ubjeđenja- pravoslavne konfesije.

Nadam se da, u budućem vremenu, neće biti potrebe ni za minusima a kamo li težim oblicima izražavanja nezadovoljstva.

--------------------------------------------------------

*Pisano 7.11.1989. g. kao reakcija nezadovoljstva na sirovi i nekulturni nastup na TV Sarajevo Obrada Piljka - tada rukovodioca BiH, upućeno "Politici" radi objavljivanja

209

... sa slutnjama sunovrata

Sloboda i kokarde*

TV prilog o proslavi 600-te godišnjice Kosovskog boja u Kosovu kod Knina ,nekim svojim beleženjima ,obavezuje da se pošteno i ljudski reaguje. Gledam zastave bez socijalističkih obilježja, šajkače sa nekim znacima, koji nedvosmisleno podsjećaju na kokarde( i očito je namjera onih koji ih nose da izazovu te asocijacije), šajkače oblika i oboda, da podsjećaju na kape viših oficira bivše jugoslavenske vojske, u kojima su se četnici "proslavili", crne šubare na najžešćoj julskoj vrućini. I ta nesretna šubara - obična crna- budi crne asocijacije ako se nosi bez gunja, čakšira od domaćeg sukna, jednako kao i keče bez ostalih djelova narodne nošnje šiptara ili upotreba nekog drugog znaka- pod kojim je zlo činjeno.

Ja jesam Srbin. Tražim pravo na upotrebu i ćiriličnog pisma i ostalih oblika ispoljavanja kulturnog i nacionalnog identiteta, kao dio objektivne-stvarne ravnopravnosti, ali ne pristajem da neko to, u moje ime, traži pod tim simbolima niti da su oni koji su "delali" pod tim simbolima predstavljali moj narod.

Meni je ravnopravnost, demokratija i puna sloboda cilj- a njima očito samo sredstvo.

Ako mi smeta upotreba simbola djela grba Socijalističke Republike Hrvatske - u obliku šahovskog polja, bez socijalističkih obilježja, a smeta mi, onda mora da mi smeta i upotreba djela grba Socijalističke Republike sa glavom orla i 4 slova S, bez socijalističkih obilježja, i smeta mi - ali ne samo po sebi već zbog nedjela koja su pod takvim simbolima činjena- zbog uspomena koje ti simboli vraćaju u sjećanje-zbog krvi, patnje i stradanja koje su nosioci takvih simbola izazivali.

Ne pristajem na takav "politički pluralizam", ciljevi nosioca tih simbola i politike, koju takvi simboli predstavljaju (zato ih i ističu) su za mene neprihvatljivi. Nema te cjene pod koju bi trebalo na takav "pluralizam" pristati. Ja ne želim da bilo čije djete bude ponovo žrtva fašističkog terora ili otac, majka ili brat, da bude baklja u bilo čijoj crkvi - u ime bilo čije ideologije, da ide u logore smrti, da čuva o sebi fotografiju sa granice smrti, kao što svoju čuvam ja.

Ali, smeta mi i slijepilo onih koji su dužni starati se o narodu, o zadovoljenju njegovih potreba (kulturnih, socijalni, nacionalnih i drugih) o ravnopravnosti u zadovoljenju tih potreba, što su mislili da se narod može ostaviti bez duhovne hrane i bez zadovoljenja tih potreba. Zakonitosti u društvu upućuju da će se uvjek naći nekakav način da se oni pokušaju zadovoljiti (kojom hranom, u kom obliku - vidjeli smo u tim scenama). Otrov može biti sjeme samo za otrov.

Tražim da se praktičnim djelovanjem obezbjedi stvarna ravnopravnost i Srba i svih drugih naroda i narodnosti, čime se izbegavaju objektivni uslovi za ekstremna reagovanja na osjećaj ravnopravnosti.

Smeta mi indolentnost, nerad, neangažovanje, neinventivnost-nikome ništa na tacni nije dato, niti treba dati. Smeta mi (ali iz uslova nesloge, indolentnosti, vidokruga- do granice nosa, drukčije nije ni moglo biti) da bude "zastupnik mojih interesa" onaj koji mene ne pozna, moje

210

uslove življenja ne zna, moju muku i radost ne zna (misleći da je ista kao i pre 45 godina), kome je "zastupanje mojih interesa" samo ključ ,u pravom smislu te rječi ,za osvajanje položaja u karijeri, za otvaranje sefova materijalnih dobara,u svoju ličnu korist, jer je i on, tako djelujući ,doprineo osjećanju (objektivne) neravnopravnosti.

Zato se i javljam sa ovim pismom, i ako se neko slaže sa mnom neka i svojoj sredini gdje on misli da ima svrhe i sam glasno to izrazi, pa da tražimo mostove ne preko simbola koji su nas ili naše djedove ili očeve razdvajali, već preko univerzalnih simbola koji nas mogu spajati.

--------------------------------------------------------------

*Pisano 10.7.1989. g. i poslato radi objavljivanja redakcijama listova "Krajina", "Lički Vjesnik" povodom "scenografije TV priloga o 600. godišnjici kosovskog boja - na Kosovu kod Knina", objavio L. Vjesnik od 1.8.1989. godine

211

... sa zloupotrebom vlasti u pripremi sunovrata

Sjenka nad "Petrovom gorom" *

Bio sam na skupu NARODA na Petrovoj gori, 4. ovog mjeseca. Ponosan sam na to i na ono što sam čuo i vidio i na odlučnost i dostojanstvo, na licu tog naroda. Beskrajne kolone, pretežno muškaraca, asocirale su na neko vrijeme kad je šuma bila jedino mjesto gdje se moglo opstati.

Ali sam ogorčen ,zbog velike sjenke koja se nadvila nad Petrovom gorom, koja nije dala da se vidi ta veličina i množina naroda i da se osjeti na jednom mjestu - očito iz paranoidnog straha od NARODA.

Tu sjenku je prostro neko od zvaničnih organa vlasti SR Hrvatske, određujući ili naređujući način odvijanja saobraćaja, na taj način što su dio putničkih vozila zaustavili radi parkiranja još na izlazu iz Vojnića. Osnovnu masu vozila na pravcu Vojnić-Radonja-Petrova gora, kuda sam se ja kretao, milicija je skretala radi parkiranja u selu Radonja oko 20 km udaljeno od vrha Petrovac, kod koga je održan zbor. Ja i moji drugari smo takođe tu zaustavljeni, ali poslije nekoliko kilometara pješačenja ocjenili smo da smo obmanuti i jedan se vratio po vozilo da se probijemo bliže Petrovoj gori. To nam je uspjelo, ali samo do Motela - Lovačke kuće (do te raskrsnice), udaljene od vrha oko 12 kilometara. Tu je opet, ali pojačana, patrola NM zaustavljala one koji su se dotle probili sa pitanjem: "Imate li specijalnu propusnicu?" i naravno skretali radi parkiranja, doduše vrlo kulturno. Neki su se vozilima probijali i dalje - drskošću - kako sam ja na prvi mah ocjenjivao. Kako smo ja i moji drugari tada prvi put bili na Petrovoj gori, čekalo nas je pravo iznenađenje, koje je do uspona na vrh, preraslo u ogorčenje.

Ogorčeni smo postupkom onog ko je naredio miliciji da putnička vozila zaustavljaju na tim udaljenostima i na taj način praktično razbiju i onemoguće zbor. Sa strane puta do vrha bilo je mjesta za sva vozila koja su niže zaustavljena i to vrlo korektnog mjesta jer je zemljište kraj puta bilo korektno buldožerom za te namjene pripremljeno. Istina bilo je na tom putu nešto vozila parkirano, ali po registracijama je bilo očito da su iz neposredne okoline i da imaju iskustva sa "tehnikama" i "taktikama" nadležne vlasti.

Moja ekipa je bila u dobroj fizičkoj kondiciji - iako je jedan bio RVI. Do ostavljanja vozila pred motelom pretekli smo kilometarske duge i guste kolone naroda. Znali smo za početak zbora u 12 časova i zbog toga i žurili, pa ipak smo stigli sa 20 minuta zakašnjenja. Nije onda teško ustvrditi da je velika masa NARODA ,koji je stizao iz svih pravaca na Petrovu goru, praktično onemogućena u toj namjeri tjerajem da pješači 12-20 km prema i uz Petrovu goru (mjestimičan uspon je bio i 11%). Mnogi su iz te mase to komentarisali.

Po poštenoj procjeni skoro se sa sigurnošću može reći da je sa ciljem da učestvuje na ZBORU bilo upućeno oko 30.000 vozila i preko 150.000 ljudi. Brojke same po sebi nisu značajne. Ali ako iza toga stoji N A R O D, nekoga je zaista bila uhvatila panika i treba da ga hvata.

O nespremnosti i iznenađenju tolikim brojem i tolikom rješenošću NARODA podatak se mogao dobiti, i dobiven je, od pripadnika NM.

212

I narod tog kraja prijatno je iznenađen. Pozdravljao je mahanjem ruku, ispred svojih kuća,beskrajnu kolonu vozila i nerjetko - suznih očiju.

Tim više sam ogorčen na sjenku nad Petrovom gorom.

--------------------------------------------------------------------

*Pisano 6.3.1990. g. kao protest prema ponašanju organa vlasti republike Hrvatske u sprečavanju Narodnog zbora 4.3.1990. protiv fašizacije Hrvatske. Tekst upućen radi objavljivanja redakcijama "Politike", "Vjesnika", "Oslobođenja", "Krajine"

213

... sa indolentnošću prema pripremama sunovrata

Otvoreno pismo Stanku Stojčeviću -CKSKH*

"Druže Stanko" Bihać, 23.05.1989.g.

Drago mi je da ste, ne zamajavajući se više da li postoji ili ne postoji nacionalizam u SR Hrvatskoj, pitanje nacionalizma stavili na dnevni red.

Ne dopada mi se insistiranje i dalje se neke stvari ne mogu stavljati pod znak pitanja. Podsjetio bih na Titove rječi: "Ništa nije toliko sveto…".

Nisi u pravu kada posmatraš nacionalne odnose u SR Hrvatskoj. Glasno pominjanje srpskog imena ti nazivaš nacionalizmom-oblikom šovinizma. Otkad je to šovinizam. Ako je to dovoljno za tu etiketu, kako se onda mogu nazvati sve manifestacije u Hrvatskoj koje nose oznaku "hrvatski".

Ako je srpski narod dio bića SR Hrvatske - probajte se sjetiti nekih manifestacija-skupova kojima je pridjev bio "srpski". Nemojte se previše mučiti - rezultat je isti.

Ako se slažete sa Marksovom definicijom nacije, probajte u svakodnevnom životu prepoznati STEPEN ISPOLJAVANJA onog što srpsko stanovništvo u Hrvatskoj u tom pogledu razlikuje (ili čini sebi svojstvenijim):

• upotreba srpskog jezika (lingvisti u Hrvatskoj govore o pravu Hrvata da jezik kojim govore nazovu svojim imenom - po istoj logici bi i srpski narod (ne narodnost) imao pravo taj jezik nazvati srpskim,

• upotreba pisma, • kulturne intitucije:pozorišta, biblioteke, arhivi, časopisi, et cetera, • predstavljanje u odgovarajućim tjelima gdje je paritet postavljen po nacionalnom

ključu.

Usput rečeno, i Tebi predlažem da prikupiš podatke o uzrocima i podgrijačima pojave zvane nacionalne isključivosti. Postavljam pitanje: šta je sve javno i organizovano učinjeno da se ono, što je moglo zbog raznih istorijskih naslaga opterećivati starije - ne prenese na nove generacije?

Ja razmišljam o tome na slijedeći način.

Može se sa punim ustima reći da se srpsko stanovništvo 1945. g. u SR Hrvatskoj, nije imalo razloga osjećati gubitnikom - već moralnim pobjednikom, pa ako hoćeš i nad moralno-političkim zabludama velikog djela hrvatskog stanovništva naselja gdje je NDHazijskim uslovima i kriterijima, kompletno stanovništvo bilo na visokom moralno-političkom nivou u smislu Ustaštva.

214

Ispravno je i moralno i ljudski praštati, a naročito zablude - ne ponašati se kao pobjednik sa pravom otimanja pobjeđenom i imovine i dostojanstva i svih ljudskih prava.

Dobar je to bio temelj ovog socijalizma! Ali, ne zavisi sve samo od temelja, pa ono što se desilo poslije toga-danas nas opterećuje:

1. Malo je učinjeno u tim masama koje su bile u zabludi tokom rata (ne govorim o onima koji su direktno zločine počinili) na objašnjavanju koliki je značaj tog opraštanja, te pružene ruke, a paralelno je ostalo dosta onih kojima je trebalo suditi zbog stvaranja tih zabluda, da i dalje pokušavaju uvjeravati svoje sunarodnike da su bili u pravu, ali sada promjenjenim metodama i sredstvima,

2. "kupovanje naklonosti" nove države prema sebi od strane stanovnika naseljenih mjesta (Hrvata) koje nije bilo naklonjeno novoj vlasti, otvaranjem privrednih kapaciteta i stvaranjem uslova za bolji život, imalo je smisla i opravdanja, da je za određeno vrijeme u nekom pristojnm i razumljivom roku nešto urađeno i u selima čiji su preostali stanovnici bili ne samo naklonjeni nego bili i okosnica nove vlasti. I oficirski i knojovski i milicijski i svaki drugi kadar regrutovan je iz tih sela. Ako je trebalo strpljenja, sa njime se nije trebalo poigravati do mjere da se pretvori u osjećaj neravnopravnosti u stvarnom svakodnevnom životu.

Primjera ima dosta. Ja ću izvući samo dvije paralele:

Lički Novi i Divoselo.

Uz generalni osjećaj da je u Liku vrlo malo, u poređenju sa drugim krajevima (Slavonija, Zagorje, Baranja, Dalmacija) investirano, svaka pa i najmanja razlika bode oči.

Lična karta:

• Legenda Divosela svima koji nešto znaju o NOR-u u SR Hrvatskoj i o predratnim uslovima, poznato: napredno, ustaničko, 27 puta paljeno, skoro uništeno selo (kuća broj 405 danas nosi broj 182 i zvrji prazna), sve zgarišta, sve opljačkano u toku rata.

• Lički Novi: u ratu opasano bodljikavom žicom, teški mitraljez stalno okrenut i "štepuje" sa karaule po zaseocima Divosela: Klisi, Radakovićima, Plećašima, Ćuri-nima, Vedrom polju, Velikom i Malom kraju - moralno političko stanje stanovništva na nivou da se šalju poruke Paveliću - ako se ne osjeća sigurnim u Zagrebu da dodje u Lički Novi -.

Ceste:

• Divoselo asfalt pravi svojim sredstvima uz učešće 1:1 SIZ-a za ceste - sedamdesetih godina.

• Lički Novi - asfalt u selu napravljen državnim parama još pedesetih godina.

Struja:

• Divoselo šezdesetih godina - seljani grade mrežu-svoje stupce, zemljane radove i za niskonaponsku i visokonaponsku mrežu, a "Elektra" daje žice pribor i trafostanicu.

• Lički Novi: državnim parama elektrificirano još pedesetih godina.

215

Vodovod:

• Divoselo: djelimično, '88 godine svojim parama seljani grade. • Lički Novi: još pedesetih godina, državnim parama.

PTT mreža:

• Divoselo: djelimično, sedamdesetih godina. • Lički novi: pedesetih godina, osnovna PTT mreža.

Uslovi življenja su temelj za pokazivanje i dokazivanje ravnopravnosti. Drukčije se startuje sa razlokane ceste, uz svjetlo lućerde (bočice sa fitiljem, na petrolej, bez cilindra) bez zdravstvene stanice u selu, bez telefona, pa pominjanje ravnopravnosti u privređivanju liči na licemerje.

I htjeli mi ili ne, i ja i Ti, misli lete-čovjek se pita. Puno otvorenih pitanja - malo odgovora. Nije li to, ako se slažeš, podloga za osjećaj neravnopravnosti. Nije onda ni čudo što se javlja bjes i mržnja.

I, eto Ti belaja-jada i čemera.

Ja se prepucavam sa nekim ko je nešto ranije počeo lakše da diše. Niti on još dobro diše ni ja, a neko ko nam-obojici-guli leđa i još nam se smije, pa dira u ranu - kao Ti na primjer. Kažeš da je hrvatski nacionalizam poslijedica srpskog (tako otprilike).

Ja Te molim da se boriš za uslove da se i ja i Stipe ili Jure ili Mirče, ili Đurađ ili Ismet, poravnamo, da se možemo nadmetati kao radnici, kao stručnjaci, kao dobročinitelji, kao stvaraoci, kao ljudi. Onda neće biti potrebno da se koncentrišemo po porjeklu, pa neće biti potrebe ni za "ključevima".

Pravda se ne djeli po ključu - upamti to - i, koliko možeš, pretoči u život, a ja ću probati i sam.

Da li ti je sad jasno gdje je uzrok "brujanja emotivne nacionalne niti" o kojoj u intervjuu "Nedjeljnoj dalmaciji" govori D. Mitrović.

P.S. Nisam stigao prekucati ovo pismo do danas 29.05.1989. g. pa koristim priliku da ti pošaljem dokaz javnog stava u "Državi Hrvatskoj" osnovnog raspoloženja s kojim se svakodnevno sretaju moji sunarodnici u SR Hrvatskoj. Ovo je javni nekulturni, direktni dokaz o diskriminaciji a koliko je perfidnih, sitnih, niskih metoda, to čovjek da ne povjeruje (priložena fotokopija članka Veljka Guberine-Advokata, poznatog u Jugoslavenskim razmjerama, kao vrsnog pravnika: "Zar se sudski podnesak može vratiti zato što je napisan ćirilicom"). Samo bih te podsjetio na događaj koji se desio u Zagrebu prije nekoliko godina, kad je mladić Hrvatske nacionalnosti ubo nožem, u tramvaju, mladića takođe hrvatske nacionalnosti, samo zato što je iz komentara o TV seriji "Vuk Karadžić" izveo pogrešan zak-ljučak da je on Srbin.

Koliko je to grozno, teško je i zamisliti - da se može desiti u osamdesetim - devedesetim godinama ovog vjeka (ili stoleća - svejedno). Zar da bi bio miran i siguran u život Srbin u

216

Zagrebu treba da živi i da se kreće u poluilegali. Zar se onda refleksna radnja za samoodržanje može i treba nazvati šovinizmom.

Ne zamjeri na dužini ovog pisma, na stilu, ali vjeruj od srca je i dobronamjerno.

Opet mala digresija: Ja sam, kao djete, jašio na konju (u koloni zaprežnih vozila) za 1.maj 1949. g. i na"ajmu" ispred sebe imao zakačenu srpsku zastavu (tada nije smatrana simbolom državnosti - već nacije) i tako prolazio kroz Gospić. Probajte sličan eksperiment danas učiniti. Ni najbujnija fantazija ne može predvidjeti što se sve realno može desiti. Pronesi američku, englesku ili njemačku zastavu ili dio znaka grba SR Hrvatske, bez socijalističkih obilježja (što zbog istorijskih naslaga odmah asocira na vrijeme zločina) - ništa vam se sigurno neće desiti.

Molim te, Ti sebi reci i odgovori na pitanje - ŠTA JE TO?

---------------------------------------------------------------------

*Pisano 23.5.1989. god i uručeno mu lično u CKSKH - a potom na adrese više novina radi objavljivanja, povodom njegovog izlaganja na sjednici CKSKH - sa naglaskom na pojavu srpskog nacionalizma

217

...sa licemjerjem i dvostrukim aršinima Slučaj Mužević – opet naše naravi Slučaj Mužević je i mene nagnao da se i ja obratim javnosti, ali ne sa aspekta istina –neistina , već sa aspekta naših odnos uspostavljenih tim povodom. Ponukala me je i isprovocirala rečenica , dodatak informaciji u TV Dnevniku studija Zagreb , o usvojenim stavovima SIV_a o slučaju Mužević u obliku „ šta je SIV- htio rečenicim o pominjanju ponašanja Muževića koje je prethodilo incidentu“. Ako je urednik TV Dnevnika toliko „naivan“ neka ne misli da smo mi toliko naivni ,da nas opet može potezati , kako njemu odgovara .Ja ću mu reći šta je SIV htio tom rečenicom !

1. Obaveza ponašanja po propisanim normamam u obliku Zakona važi i za dosad nedodirljive ;

2. Onaj ko prekoračuje svoja ovlašćenja i prava ,logično, mora računati i na prekoračenje ovlašćenja prema sebi

Meni taj upit na TV, a i ponašanje Muževića , cjelo ovo vrjeme , od incidenta pa dalje , znači: -da još liderstvo (nedodirljivost) živi u svjesti dobrog broja rukovodilaca ( mlađi po godinama su pri tom i drski); - da im mi svojim udvorničkim( poltronsko –ulizičkim) ponašanjem , stvaramo i

održavamo uslove za takvo njihovo ponašanje:. Da milicija (ne samo saobraćajna ) prekoračuje svoja Zakonom utvrđena ovlašćenja , zna se odavno(to je neka vrsta radnog vaspitanja, - koje se uz saglasnost ili prećutno ,zavisno od društvenih prilika ,toleriše u većoj ili manjoj mjeri ). Pa kad prebiju i desetine građana ,djevojaka ,mladića ,odraslih , ali koji nisu „Muževići“ ,saopštenja odgovarajućeg organa , da to nije istina –postaje javna i apsolutna istina . Da se razumijemo ,nije mi drago što je Mužević dobio batine . Ali kad se već to desilo ,onda je mogao ,trebao i morao to da iskoristi , prije svega, kao najupečatljiviji dokaz - u borbi da se ni jedan čovjek u ovoj zemlji ne tuče Ovako , drzak čovjek ne poštuje propise , poziva se na propise i traže da se oni primjenjuju - kad je njegova koža u pitanju .Koristi se funkcijom i javnošću da se to ispoštuje. A mi mu čak u tome pomažemo i podilazimo mu . Zašto ? Po čemu je on veći čovjek od drugih, u hiljadi koji su tog dana na tom mjestu kontrolisani.

218

Ako je on(Mužević) izabran na neku funkciju postaje javna ličnost i tim činom dobiva i veće obaveze i u privatnom životu ,jer postaje primjer . Meni lično je neprijatno što sam dobio TAKAV primjer. Njegovo je pravo (a možda i dužnost) da razmisli –koliko je svojim privatnim ponašanjem u „svom“ slučaju doprinijeo jačanju ugleda član SK u vraćanju povjerenja članova SK u svoje (zaraćeno) rukovodstvo.

Što se mene tiče on nema prelaznu ocjenu. Pisano l.9.1989.g

219

šlâjsati, prez. šlâjsam: vučenjem izvlačiti drvnu masu do utovarnig mjesta zapregom ili specijalnim vučnim vozilom

šlâmpav, pridj.: nespretan, površan, neuredan

šlápe, gen. šlâpa: papuče, obično pletene

šlînga, gen. šlînge: vez (šuplji) na platnu istobojnim koncem motiva i finim isjecanjem opšivenih niti čime se postiže veća plastičnost vezenog motiva

šlîngati, prez. šlîngam: raditi vez šlinge

šljépica, gen. šljépice: stara olinjala kapa (pež.)

šljívar, gen. šljivâra: šljivik, voćnjak čija je sadržina uglavnom sadnice stabala šljiva

šljáka, gen. šljáke: štap za poštapanje sa krivinom na vrhu

šljôkati, gen. šljôkam: pež. neumjereno piti alkohol

šljókara, gen. šljókare: 1. onaj koji neumjereno pije alkohol; 2. objekat gdje se pije, pež. takođe

šmék, gen. šméka: miris i ukus

šmêrati, prez. šmêram: šarati (prljati) olovkom

šmíršajba, gen. šmíršajbe: stoni ručni ili mašinski uređaj za oštrenje upotrebom abrazivnih materijala bez hlađenja i upotrebe vode

šnájder, gen. šnájdera: krojač, šivač

šníta, gen. šníte: odrezak (obično hleba)

šôs, gen. šôsa: suknja

šótogaće, gen. šótogaća: gaće dugih nogavica

šótomaja, gen. šótomaje: potkošulja dugih rukava

špâg, gen. špâga: konopac, isto i oblik špâga gen. špâge

špájz, gen. špájza: ostava kućna

špáncir, gen. špáncîra: šetnja

špancírati, prez. špánciram: šetati

špânjga, gen. špânjge: kopča, ziherica, zihernadla

špâran, pridj.: štedljiv

špârati, prez. špâram: štedjeti

147

špárket, gen. špárketa: šporet, štednjak na kruta goriva

špékula, gen. špêkule: kuglica, kliker za igru

špíce, gen. špîca: 1. sjemenke ali i koštice koštuničavog voća; 2. žbice, žice u točkovima bicikla ili motocikla

špíclov, gen. špiclóva: pež. mudar, mudračina

špícnamet, gen. špícnameta: nadimak

špîglo, gen. špîgla: ogledalo

špúrica, gen. špúrice: mlada krava (junica) koja je otelila prije biološke zrelosti (ošpûriti)

štámp, gen. štámpa: čelično dlijeto za bušenje rupa u kamenu radi postavljanja eksplo-ziva i miniranja, koje jedan od minera drži u vertikalnm položaju i poslije svakog udarca pomjera u krug za oko 45 stepeni

štánj, pridj.: čvrst, stamen, dobro i precizno građen

štênci, gen. štênaca: 1. kučići; 2. djelovi mandale, vrste drvene brave u narodnom graditeljstvu na bondručarama i drugim drvenim kućama

šték, gen. štéka: dovratak, isto i oblik štók

štéktanje, gen. štéktanja: oblik glasanja pasa naročito lovačkih goniča na tragu divljači, ubrzanim nepotpunim lajanjem čija intonacija često odražava vrstu traga koji prati i otuda to prepoznavanje za lovca čini "pravu muziku za uši"

štéktati, prez. štéktim ali i štékćem: glasati se štektanjem

šténtati, prez. šténtam: gubiti vrijeme nekorisno ga provodeći

štêrna, gen. štêrne: u zemlji ukopan i ozidan bazen za skupljanje i čuvanje kišnice a često na površini radi veće sabirne površine kamenom popločan i ograđen prostor, isto i oblik gustijerna, bistjerna

štíca, gen. štíce: tanak koso zasječen komad drveta u obliku klina za popunjavanje ili ukrućivanje nečeg (tesarski)

štíjati, prez. štíjam: lopatom namjenskog oblika (štijáčica) riljati zemlju prije sjetve pre-vrtanjem gornjeg sloja, ili prilikom iskopavanja zemlje pri građevinaskim radovima direktno iskopavati i izbacivati, obično u slojevima "štihovima"

štikádur, gen. štikadura: štukatur, letvice pilane ili od cjepanih tankih ljeskovih oblica, prikovane u pravilnim razmacima na drvene talpe - brvna radi držanja maltera

štíklja, gen. štíklje: veća štíca, drveni klin

štîm, gen. štîma: ugođaj, podešenost muzičkih instrumenata, naročito žičanih

148

štímati, prez. štímam: uvažavati, poštovati; pridj. štíman, poštovan ("vinanc i učitelj su štimani ljudi...")

štímati, prez. štímam: skraćeni oblik od štímovati - ugađati, podešavati ("nešto tu ne štima, nije u redu...")

štókln, gen. štóklna: stolica bez naslona

štrámac, gen. štrámca: 1. dušek u ležaju; 2. uređaj u obliku ljestvi koje se postavljaju iznad jasli u stajama radi manjeg rasipanja krmiva u koje se isto stavlja a stoka ga koristi izvlačenjem

štrápac, gen. štrápca: hod, šetnja uz vlažno kišno vrjeme

štrápati, prez. štrápam: prskati udarcima po površini vode

štréka, gen. štréke: željeznički kolosjek, pruga

štrínjica, gen. štrínjice: smotuljak pređe, isto i oblik štringla

štŕkljati, prez. štŕkljam: ponašanje goveda u letnjem periodu pod navalom muha i osta-lih krvopilnih insekata, kad u punom trku uzdignutog repa bježe sa tog prostora u hlad staje, koje je teško sputati ili kontrolisati i vizuelno zarazno djeluje i na ostala goveda koja nisu napadnuta, koje često djeca čobani namjerno izazivaju povikom "uštrrrrr", i time sebi obezbeđuju duže slobodno vrijeme za igre a da ne doživljavaju prijekore zašto su prije vremena dotjerali stoku sa ispaše

štřkalj, gen. štřklja: iznenadni bjeg goveda sa ispaše uzrokovan ubodima krvopilnih insekata, koji svoja jaja polaže pod kožu govečeta ubodom

štŕkljast, pridj.: izdužen, visok a mršav (kao trklja)

štrljêcnuti, prez. štŕljecnem: pež. dati malo (kao da dobaci par kapi iz šprice) npr. djeci kad traže pare za izlazak

štrúca, gen. štrúce: izduženi oblik hleba ili peciva, vekna

štúcna, gen. štúcne: dio zaprežnog pribora, veza između âjma i štranjge i kao obloga štranjge ili lanca

štúkati, prez. štúkam: ravnati, podešavati

štûro, pridj.: jednostavno, oskudno, nedovoljno, skromno

šûder, gen. šûdera: prirodno (izmrzavanjem) ili vještački lomljenjem i drobljenjem usitnjem kamen vapnenac - krečnjak, za nasipanje puteva, betonske radove i sl.

šúkast, pridj.: bez rogova

šúndrati, prez. šúndram: otuđiti u bescenje; nesvršeni oblik šúndravati prez. šúndravam, otuđivati u bescenje

šúp-karta, gen. šúp-karte: pež. (dobiti) otkaz, biti protjeran

149

šúster, gen. šústera: obućar, prenosno pež. neznalica

šûšanj, gen. šûšnja: suvo opalo lišće (u većoj količini)

šúšanj, gen. šúšnja: šum koji se proizvodi hodom po šûšnju, suvoj travi ili pokošenom sjenu ili slami

šúvaka, gen. šúvake: pež. lijeva ruka, ljevaka

šúver, gen. šúvera: čep (na flašama)

švélja, gen. švélje: krojačica, šnajderka; isto i oblik švâlja

švêrati, gen. švêram: ići lijevo desno (npr. poremećen oštećen točak)

švícati, prez. švícam: udarati kandžijom

švícati (se), prez. švícam (se): jako se znojiti ("ala sam se úšvicao")

švíjuk, gen. švíjuka: fijukanje vjetra ili zvuk koji je izazvan prolaskom nekog tjela kroz vazduh

T

tabánati, prez. tabánam: pež. prenosno - dugo hodati ali i nekoga tući (stabánati -istući)

táčkice, gen. táčkica: oblik bonova za plansko snabdijevanje hranom, tekstilom, indus-trijskim proizvodima poslije II svj. rata u Jugoslaviji

talášike, gen. talášika: strugotine od hoblanja mekog drva

tambúrati, prez. tambúram: prenosno pež. nekoga mlatiti, tući, svršeni oblik istamburati, isto značenje i oblik témezati odnosno istemézati

tára, gen. táre: drveni tkalački stan, razboj

tárkati, prez. tárkam: podsticati, raspaljivati (vatru)

tárnuti, prez. tárnem: dodirnuti u svrhu podsticanja (da se razgori)

táslak, gen. táslaka: grubo zatesano drvo

táška, gen. táške: tašna, torba određenog oblika i načina izrade

tavíol, gen. taviôla: salvet, milje

têka, gen. têke: sveska

têkar, (prilog): tek

télar, gen. telâra: okvir, ram, prozorskog krila

150

úlšte, gen. úlišta: solilo za divljač i stoku

ulûbiti, prez. úlubim: učiniti nešto (djelovanjem sile) da se trajno ugne ili spusti, poremeti ravna površina (npr. lim), isto i oblik ulupiti

ulûnjiti (se), prez. ulúnjim (se): primiriti se, bez pokreta i glasanja ili uobičajenog nemirnog ponašanja, sa određenim ciljem, pež.

úmjet, gen. úmjeta: vrsta korovske biljke od čijih čvrstih stabljika sa dugačkim razgranatim grančicama je pravljena lagana metla za čišćenje pljeve i slame prlikom čišćenja previjanjem žita

umûliti, prez. úmulim: povlačenjem između stisnutih prsta oko olistale grane (npr. breze) nakidati (lišća)

umûsiti se, prez. úmusim: pasivno izražavati negodovanje, nezadovoljstvo uz osebnu mimiku lica, isto i oblik ómusiti se

úpaziti, prez. úpazim: zapamtiti

upériti, prez. upérim: odlučiti, usmeriti se, isto i oblik upóraviti i napériti ("đe si se ti naperila ići kad si se tako uredila"), često pež.

upicâniti, prez. upícanim: pež. dotjerati se, ugladiti, ulickati (na granici kiča)

upoveljâti (se), prez. upovéljam (se): umješati se (npr. u raspravu nepozvan) pež., nesvršeni oblik upoveljâvatii (se) prez. upovéljavam, mješati se

úpoveljan, pridj.: umješan

úporito, pridj.: ojako sjeno (sa više vlažnosti nego treba) koje se lako može potpariti "upaliti" ili ono koje se već potparilo (nastupio proces fermentacije koji prethodi tru-ljenju), čime nastaje šteta što se i povremenim pregledom već složenog sjena želi sprečiti

upřditi, prez. úprdim: pež. ubiti, lišiti života (u ličnim sukobima)

úprešiti, prez. úprešim: požuriti, ne držeći se uobičajenog ritma ili reda radnji

úprte, gen. úprta: duži upredeni konop ili kaiš kojim se vezuje i povezuje teret radi lakšeg nošenja na leđima, ali i inkorporirani dio tradicionalne "ličke torbe"

úra, gen. úre: sat, časovnik

ûrda, gen. ûrde: provara, grušalina, ugrušano mlijeko prilikom termičke obrade, što je karakteristično za mlijeko neposredno poslije telenja krave

urók, gen. uróka: čini, vradžbina

urókljiv: čije su oči i pogled takvi za koje vjeruje da može nekoga ureći i time mu naškoditi

úrpati, prez. uŕpam: sakupiti nešto u gomilu, hrpu

155

uséknuti (se), prez. úseknem (se): pež. osloboditi nos sekreta vazdušnom strujom koja se pojačava pritiskom na drugu nosnicu

usigûriti (se), prez. usígurim (se): odvažiti se na neki korak ili radnju, osloboditi se (npr. da stane na skije)

úsijati, prez. úsijem: propisanom tehnologijom sjeme postaviti u zemljište radi razvoja biljke

úsjev, gen. ûsjeva: posijane žitarice od faze sijanja do žetve

uskopîstiti (se), prez. uskópistim (se): pež. nenadano se suprotstaviti, neočekivano zainatiti

uskřčiti, prez. úskrčim: skloniti, ostaviti na svoje mjesto predmete i stvari koje su npr. u toku nekog rada korišćene, napraviti sistematičan red i poredak stvari predmeta time osloboditi prolaz ili neku površinu (npr. grane srušenog drveta); nesvršeni oblik uskrčîvati prez. uskŕčujem

úsovan, pridj.: nemoguć (za dogovor, saradnju), nepredvidljiv

uspíjuša, gen. uspíjuše: pež. koketa

uspûvati, prez. úspuvam: zadihati se (npr. pri hodu uz brdo ili brzim trčanjem)

ústarati (se), prez. ústaram (se): uzbrinuti (se)

úsukan, pridj.: upreden, pež. prenosno - onaj koji je naglo oslabio, pa pri hodu kao da se uvija, uvrće

ústra, gen. ústre: britva, brijač

úšati, prez. úšam: obraćati pažnju, ispoljiti minimum potrebne reakcije na ono što se nekom govori

úšice, gen. úšica: otvori u metalnim alatkama (igli, sjekiri)

úšikan, pridj.: pež. pjan, napit

ušîkati (se), úšikam (se): napiti se (alk. pića)

ušîšati, prez. ušišam: pež. ubiti. lišiti nasilno života

uškópiti, prez. úškopim: kastrirati

ušpârati, prez. úšparam: sačuvati, uštediti

úštipak, gen. úštipka: oblik poslastice (kolač) od dizanog tjesta do hlebnog brašna na vreloj masti

ûšur, gen. ûšura: ujam

úšvicati (se), prez. ušvicam (se): biti mokar od znoja

156

útaman, pridj.: otprilike, bez jasnog cilja ili plana, nasumice

ûtor, gen. ûtora: žljeb u dasci koji omogućuje bolje spajanje sa drugom daskom, nut

útrancati, prez. útrancam: ući u stambene prostore kaljave obuće ostavljajući prljavi trag, pež.

útrnuti, prez. útrnem: ugasiti (svetiljku)

úvan, pridj.: pouzdan, siguran, na kojeg se može osloniti

úvanje, gen. úvanja: nada, nadanje, uzdanje

úvati (se), prez. úvam (se): nadati se, očekivati; oblik zaúvati - navesti nekog da se nada

úvar, gen. uvâra: korist, dobitak ("zaúvar je svaki dinar")

ú-vr (prilog): na vrhu, na kraju, na čelo (npr. stola), "uvr njive" - na drugom kraju

úvor, gen. úvora: krijesta (kod živine)

úvatiti, prez. úvatim: upregnuti (konje)

úvrat, gen. úvrati: neobrađeni dio oranice na kojem se vrši zaokretanje zaprege zajedno sa plugom prilikom oranja, isto i oblik úzlamnica

úvrći se, prez. úvrćem: naslijediti nečije osobine, umetnuti se, baciti se na nekog (naslijedne osobine); drugi oblik úvrgnuti prez. úvrgnem

úvrijeti, prez. úvrem: uložiti silu u pokušaju da se nešto zadrži ili učini na silu, isto i oblik podúvrijeti

uvŕ vřce: pojačanje značenja u vrhu ili na vrhu ("eno kape na vr vrce rastića")

úza, gen. úzla: čvor, način vezivanja kanapa (zauzliti)

uzámanice (prilog): uzastpno, isto i oblik uzámance

úzlamnica, gen. úzlamnice: isto što i uvrat

uzâjmiti, prez. úzajmim: pozajmiti, posuditi

úzastranu (prilog): uzbrdo

ûzdarje, gen. ûzdarja: uzvratni poklon

u zgôru (prilog): na stojeći

úzjati, prez. úzjam: uzjašiti

uznédati (se), prez. uznédam (se): stanje kada iz bilo kog razloga radovi ili planovi ne idu kako je planirano ("nešto se uznedalo, pa to ti je")

157

uzôdati (se), prez. úzodam (se): uzhodati se

uzvâriti, prez. úzvarim: uskuvati (jelo), ali i prenosno kad se neko uzbudi kad mu neko "digne paru"

uzvéndžati (se), prez. uzvéndžam: uspentrati (se)

užágriti, prez. úžagrim: živo vatreno pogledati ("užagrio očima k'o mačak...")

užéći, prez. úžežem: upaliti

užégnuti, prez. užégnem: isto upaliti, ali skoro uvjek u značenju biološke promjene na hrani koja sadrži masnoće (užeglo se brašno, slanina, mast i sl.)

úžiti, prez. úžijem: nešto iskoristiti radi kvalitetnijeg života

V

váje (prilog): uvjek, skraćeni oblik od vávjek i vo vjéki (vjekova)

vàjgan, gen. vàjgana: stara zapreminska mjera za rasute robe, oko 60 l

vákat, prez. vàkta: zeman, vrijeme, doba

vâla: hvala

vâldžija, gen. vâldžije: hvalisavac

váličan, pridj.: sa manom, oštećen

válinga, gen. válinge: mana, nedostatak

vàliti, prez. vàlim: nedostajati

vámilija, gen. vámilije: porodica

vân (prilog): napolju, isto i oblik váni, vânka

vantépih, gen. vantépiha: zidni tepih, tkanina kao tapeta

vára: udri ("a on na to vára motkom po komšijinim leđima")

vârba, gen. vârbe: boja, farba

vàrbar, gen. varbâra: moler, farbar, (povarbati i ovarbati)

varénika, gen. varénike: slatko mlijeko nekuvano ili kuvano

vàrićak, gen. vàrićaka: zapreminska stara mjera za sitne robe i rasute (oko 12 l)

vâriti, prez. vârim: kuvati, svršeni oblik svâriti prez. svârim

158

zajûniti, prez. zájunim: nešto odlučiti (naumiti) bez mogućnosti promjene mišljenja, tvrdoglavo insistirati

zákavgati, prez. zákavgam: izazvati sukob, kavgu

zakêralo, gen. zakêrala: cjepidlaka, neodlučna osoba koja samo traži razlog da nešto ne uradi, ili svemu traži samo mane

záklopac, gen. záklopca: poklopac; demin. poklopčić

záklonit, pridj.: koji je (zaklonjen) zaštićen od vjetra ili pogleda

zakólati, prez. zákolam: zalijepiti vrelim tutkalom (kôlom), isto i oblik skôlati

zakřkati, prez. zákrkam: pež. zabiti

zànovjet, gen. zànovjeti: vrsta listopadnog grmolikog drveta endemskog, po sušenju vrlo trajne i tvrde konstitucije, isto i oblik negnjil

zanêćati (se), prez. zánećam (se): uporno odbijati neku ponudu (uglavnom zbog stidljivosti)

zapérdati, prez. zapérdam: zatvoriti vrata (perdu) i sve otvore (pa i zakivanjem daskama)

zaprétati, prez. zaprétam: prigušiti (pepelom usporiti npr.) oksidaciju žara

zapřditi, prez. záprdim: pež. naglo zabiti, penetrirati

zarûbiti, prez. zárubim: sječenjem poravnati (oblicu, gredu, dasku i sl.), od rûbiti - sjeći

zárana (prilog): ranije, ujutro, dok nije isteklo jutro, u danu - dok još traje dnevna svjetlost ili je sunce još visoko

zâslon, gen. zâslona: kecelja

zározgati, prez. zározgam: zapjevati ličku pjesmu rozgalicu

zâstavnice, gen. zâstavnica: povišene čeone stranice kreveta

zâstoranj, gen. zâstornja: komad tkanine koji je stavljan na gornji otvor džaka pošto je isti napunjen i time pošto je isti vezan kroz posebno oblikovane petlje sprečavano rasturanje sadržine džaka

zástrijeti, prez. zástrem: pokriti nešto (stolnjakom stol, slamom ili bujadi krompir i sl.)

zasûšiti, prez. zásušim: ostati bez mlijeka (u vimenu), uopšte prestanak nekog izvora (npr. prihoda)

zaškáljati, prez. zaškáljam: dobro zapušiti sve otvore na zidnim stjenama (škaljem) radi smanjivanja rashlađivanja u zimskom periodu, staje

zaškûriti, prez. záškurim: zamračiti

163

zašpârati, prez. zášparam: prištediti, uštediti

zaštrâpati, prez. zaštrápam: udarcem po površini vode (obično iz lokve) zaprskati

zatákariti, prez. zatákarim: pež. zadjenuti

zâtiljak, gen. zâtiljka: potiljak

zátisnuti, prez. zátisnem: ugurati tiskanjem u relativno mali prostor neki predmet

zâtoran, pridj.: bez koristi, na štetu

zátrijeti, prez. zátrem: prestati posjedovati nešto zbog spoljnih štetnih okolnosti, isto i oblik zátrati

zátirati, prez. zátirem: uništavati da nešto ne postoji ili da ga neko ne posjeduje

záuvar (prilog): bilo koliko od koristi je

záuvan, pridj.: koji se uzalud ponadao

závidla (prilog): dok još traje dnevna svjetlost

zâvoj, gen. zâvoja: okuka, krivina puta

zavúkljati, prez. zavúkljam: zavući nešto u neuobičajen prostor, prikriti

zazímiti, prez. zázimim: (klim.) period nastanka zimskih uslova

zázinuti, prez. zázinem: zaustiti

závežljaj, gen. závežljaja: smotak, nešto ličnih predmeta uvezanih u tkaninu

závrći (závrgnuti), prez. závrgnem: otpočeti s nečim novim, pribaviti neku novu imovinu ("zavrga sam čele")

závršak, gen. závrška: gornji dio, završni, stoga plasta ili naviljka koji se oblikuje u vidu kupe i više sabija da bi se obezbjedilo bolje oticanje vode od kiše ili snijega i smanjilo propadanje

zázirati, prez. zázirem: iskazivati nepovjerenje

zázoran, pridj.: nepovjerljiv

zaždínjati, prez. zaždínjam: pež. šaljivo - otrčati, pobjeći, isto i oblik zážditi prez. zaždim

zažéći (zažégnuti), prez. zážežem: zapaliti (vatru)

zbój, gen. zbója: otkos nastao prilikom prokošavanja u jednom pravcu i nazad odlaganjem pokošene trave na isto mjesto, zbog čega je taj otkos duplo deblji

zdêkan, pridj.: gnjecav, nerazabran (hleb)

164

zêčak, gen. zêčka: grašak

zéra, pridj.: malo, isto i oblik zérka

zéricu, pridj.: samo malo, isto i zérice i zerîčak

zgođušan, pridj.: pogodan, dosta zgodan (opis uglavnom za mlade osobe fizički još potpuno nerazvijene)

zgréžban, pridj.: izgužvan, izboran

zgŕljapiti (se), prez. zgrljapim (se): zgrabiti se u zagrljaj (koja onima koji posmatraju može izgledati uz pretjeranu teatralnost)

zgúren, pridj.: pognut, pogrbljen, savijen

zídine, gen. zídina: veliki zidovi, ali i vidljivi ostaci nekih objekata

zíherica, gen. zíherice: kopča, zihernadla

zípka, gen. zípke: kolijevka

zírav, pridj.: erav, razrok

zjáti, prez. zjâm: 1. nesuvislo kao iz dosade gledati, pež., isto i oblik zíjati zjakati; 2. glasno vikati

zjákača, gen. zjákače: ona koja dobar dio korisnog vremena provede u zjakanju, isto i oblik zjáka odn. zjákan, besposleni "kupi zjale"

zjênuti, prez. zjênem: umrijeti, uginuti (uz karakterističan spolja vidljivi znak opuštanja vilica) "zjeno k'o tić"

zlátulja, gen. zlátulje: krava zlataste boje

zlóran, pridj.: onaj koji slabo jede, izbirljiv

zôb, gen. zôbi: ovas

zóbati, prez. zóbljem: jesti zrnastu hranu (ili sitne bobice)

zôbljika, gen. zôbljike: zova, bazga

zór, gen. zóra: strah, kratkog jakog intenziteta

zrâk, gen. zrâka: vazduh

zràka, gen. zraké: uzak snop svjetlosti

zúbac, gen. zúpca: metalni ili drveni klin (na drljači grabljama i sl.)

zúkva, gen. zúkve: vrsta divlje samonikle jabuke

165

zvjêre, gen. zvjêreta: prenosno - hitar, brz, neuhvatljiv

zvjérnjati, prez. zvjérnjam: okolo gledati besciljno, pež.

zvŕndati, prez. zvrndám: prenosno - isprazno govoriti

Ž

žácati (se), prez. žácam (se): reagovati naglim pokretom na kratki neprijatan podražaj, svršeni oblik žacnuti (se) prez. žacnem

žâga, prez. žâge: veća sa krupnim zubima testera za pilenje, testerisanje debljih komada drveta

žágati, prez. žágam: pilati, testerisati žagom

žálac, gen. žálca: žaoka

žárulja, gen. žárulje: sijalica

žbêcati, prez. žbêcam: štucati

žbíce, gen. žbíca: 1. paoci na točk. zapr. kola; 2. žice u točkovima bicikla i motocikla

ždínjati, prez. ždínjam: pež. trčati, bježati

ždrijêlo, gen. ždrijêla: grlo ili suženi prostor u prirodi (u pećini, vodotoku i sl.)

ždŕknuti, prez. ždŕknem: popiti gutljaj (npr. rakije)

ždróčiti, prez. ždróčim: mehanički djelovati na tjelo što ometa normalnu aktivnost ("ma šta me ovo ždroči pa ne mogu spavati - da nije kamen")

žéravica, gen. žéravice: žar

žgárica, gen. žgárice: jezgro koštuničavog voća (liješnika i oraha)

žîgati, prez. žîgam: prenosno - osjećati bol u vidu probadanja, kratak oštar

žíntela, pridj.: vitko, elastično

žínja, gen. žínje: šina, metalni obruč oko naplatka zapr. kola

žíočnjak, gen. žíočnjaka: ekser veličine za prikivanje letava, žioka

žíoka, gen. žíoke: tesana ili pilana letva prikivanjem za rogove nosač krovnog pokrivača

žíočiti, prez. žíočim: prikivati letve na odgovarajućem razmaku za konkretni krovni pokrivač

žítkulja, gen. žítkulje: (sleng) vitka ljeskova ili brezova grana za kažnjavanje djece šibanjem

166

ih da se još više vezuju uz one koji su se praktično njima poslužili u prošlom vremenu.

2. ostavljeni prostori i imovina, za političare predstavljaju realnu ekonomsku činjenicu za privredne aranžmane za uvoz kapitala. U svjetu su na cjeni prostori ekološki nezagađeni (a ovi su praktično u srcu Evrope) i za turističku industriju praktično nemjerljivi u US$. Politika Hrvatske, dok je bila u SFRJ, o neulaganju i nerazvijanju prostora, gdje su Srbi bili masovnije prisutni, rezultirala je time da su ti prostori-ekološki,ostali-zaista,čisti. Ulaskom Hrvatske (i tih prostora) u interesne sfere EUiliEZ, sa težnjom da i sami uđu u nju, menja se vrednosni odnos nepokretnosti, posebno zemljišta, u odnosu na ono kako smo ga mi shvatali i primjenjivali do ovog rata. Pritiskom na selo, podsticanjem naseljavanja gradova i in-dustrijalizacije, obezvređivana je realna vrednost zemljišta kao osnov-nog sredstva. Posebnom politikom (etničkom i privrednom) obezvređe-na je tržišna vrednost zemljišta u tim našim prostorima.

To sve treba uzeti u obzir kod odgovora na pitanje - zašto nismo poželji.

Lično preporučujem tvrdu i doslijednu akciju na insistiranju na pravičnoj naknadi i vrijednosnoj kategoriji nekretnina, kao PRETHODNOM PITANJU, u izno-sima koji važe kao tržišne cjene nekretnina u EU.

Onaj ko je svojom politikom doveo do obezvređivanja (i pustošenja) tih prostora nema pravo koristiti se tom okolnošću kod određivanja vrjednosti ne-kretnina i time pravične naknade(pravni princip obligacionog prava u svim zemljama iEU).

Kad se dostigne mogućnost, da ja, za svojih 17 kj. zemlje i tri zgrade, mogu u Sloveniji, Međumurju, Austriji ili Italiji kupiti isti ekvivalent, onda će pitanje povratka biti rješeno. Bit ću tamo gdje imam ličnu slobodu i duševni mir i gdje nisam nepoželjan.

Prema cjenama približnim, na ovim prostorima, koje sam silom prilika iza-brao za svoje sadašnje boraviše, vrijednost ostavljene (i opljačkane) imovine bi bila oko 200.000 DM. Kad bi mi i bila naknađena ta vrijednost u tvrdoj valuti, za taj iznost ne bih mogao ništa slično da kupim ni u okolini Grocke, a kamo li Moj-strane ili na primer Nice.

Realno bi bilo i ljudski, ako mi neko onemogućava (ili nisam poželjan) da ži-vim na svom - kao što praktično čini hrvatska država, i da se koristim svojom imovinom, da mi osim naknadom nematerijalne štete (emocije, zavičaj, djedovi-na, prijatelji)i pravičnom naknadom za imovinu, omogući da ja nešto slično mogu kupiti odgovarajuće, računajući tu i onakav vazduh i onakvu izvorsku vodu u bunaru. Na evropskom tržištu nekretnina ta cifra je nekoliko desetina puta veća od pomenutih 200.000 DM.

Onda, kad država Hrvatska (i svaka druga) bude stavljena pred tu dilemu, da plati pravičnu naknadu u pomenutom smislu, brzo će njena vlast (i duhovna i svjetovna) odlučiti- da li im se isplati da nas puste k sebi, i vrijedi li taj komoditet te cjene.

171

U suprotnom, kao što je sada, od etničkog čišćenja (i pod tim okriljem, pljačke), sad imaju samo koristi i nema dileme da li im se to, ili ne, isplati.

Ako se izborimo za stvarnu pravičnu naknadu, tada razrješenje dileme vratiti se ili ne postaje lako rješiva i lična stvar.

Ja bih je rješio tako, da bih, ako treba, otišao i u "tunguziju", samo da se više ne koljemo, ne davimo, ne lažemo, ne mrzimo, da više sa mnom ni s njima niko ne manipuliše.

Dotle, dok se pitanje pravične naknade ne postavi kao PRIRITETNO I KAO PRETHODNO, izbora nema. Svako će pokušati uz ZANEMARIVANJE ili PRENAGLAŠAVANJE značaja nekog elementa, naći svoj odgovor u rasponu između: života, slobode i gole egzistencije.

Takva odluka neće usrećiti ni nas ni njih, jer je nevoljna iznuđena, i uvjek će ostaviti prostor za nove manipulacije i NEVOLJE.

*Pisano aprila 1996. godine, i danas XII 2003. g.(i uvjek) jednako potpisujem

Zrno ili gromada sreće ?

Prisjećajući se i potsjećajući se slika, događaja i priča svjedoka ,da bih radeći na prethodnim tekstovima, bio što je moguće tačniji i korektniji, u njihovom bilježenju i intepretaciji,poslije premotavanja „mentalnog filma“, prosto mi se nametnuo niz pitanja koji traže odgovor: -koliko je samo puta“ prst sudbine „( ili šta već drugo) , bitno odlučio o mom životu,tj. da ostanem živ ;

- kolika je bila teoretska šansa i mogućnost da se to desi baš tako a ne drukćije ; - koliko u isto vrjeme, i mladih i starih, a naročito Srba, nisu tu priliku imali ,pa je

njihov „bubanj sreće „ bio tragičniji ; - kako i čime to objasniti i shvatiti ? Ali, da pođemo redom : Ja ,moja sestra i naša majka Jela, preživljavamo poklolj na Kruškovačama u ljeto l941.g, a osamsto dvadeset četiri lica ,na istoj poljani ,istog dana tu „sreću ?“ nisu imali. Šta je to što je našu majku uputilo da se ne preda , da ne poklekne , presvisne, već da, ko lavica jurne (,noseći mene u torbi na leđima, a sestru na ruci), na ustaški stroj- u najžešću pucnjavu. -i spasila se (i nas). Mala je bila vjerovatnoća da će neko preživjeti sav taj pakao,gdje su krvnici bili neumoljivi i temeljiti u hvatanju nemoćnih i ranjenih, da bi ih, neki dan potom , u posebnom krvavom piru i ritualu poslije „ obrade „ kamom i maljem ,bacili u „ Jarčiju

172

„jamu na Olanku(u podnožju Velebita).Preživjeli koji su mogli o tom da svjedoče, nažalost, mogli su se prebrojati na prste –jedne ruke. Neki preživjeli sa Kruškovača,koji su ostali skriveni u šumskim gustišima ,pričali su o sceni u kojoj mlad ustaša nosi djete ,ali ne da ga kolje i davi, već kao da mu dlanom na ustima prigušuje plač. Možda sa tom scenom nisu u neposrednoj vezi realnost i sledeće činjenice: Žena našeg krsnog kuma Anica Bilješkova ,u tom krvavom kotlu i paklu,ostavila je svoju dvogodišnju djevojčicu Olgicu u pokušaju spašavanja golog života( a nije u tome bila jedina). Koja je njena(dječija) šansa bila da će preživjeti, ne samo taj pokolj, već da će djeleći našu sudbinu, ,preživjeti i rat ,postati Beograđanka ,lekar, kao usvojena Desimirović,doživjeti susret sa bratom i sestrama i majkom –čija sudbinska ratna priča je bila identična pričama opisanim u poglavlju „ u sjećanjima“ Marije Počuča ( njene rođene sestre) i drugih. Čudom životnih okolnosti to se desilo. Kako smo odvojeni od ostalog zbjega ,zbog opasnosti da plačem nas djece ne bude otkriven, a majka nije pristala da nas baci ili ostavi,šanse za preživljavanje još su bitnije smanjene . Koje su sudbinske sile uplele puteve grupe žena Hrvatica iz sela Trnovca, dok smo se mi nalazili pod Kamenjušom,ostacima zaselka, da dođu žeti naše žito na Gajinama- tu u neposrednioj blizini- da bi čule , i one i ustaše u njihovoj pratnji, naš plač.Pošto su Kamenjušu opokolili, uhvatili su samo nas. Šta je presudilo da, poslije dužeg (od nas udaljenog) nagovaranja od strane jedne starije žene , ustaše pristanu da nas ne zakolju, tu na ivici šume „Šedrvana“, već da nas predaju u „ustaški stan“- da ne postanemo još jedno od bezbrojnih neobilježenih grobišta, već ostanemo akteri daljnjeg“ životnog ruleta“. Šta je i ko pleo puteve ,da po „isporuci“ u „ustaški stan“, za nas, ne bude mjesta u Gospićnoj kaznionici „- odakle su vodili putevi bez povratka prema Slanom i Jadovnom i njegovoj „Šaranovoj „ i drugim imenim i bezimenim jamama , već da nas ubace , među ostale, na , rjetko ili skoro ne pominjano „Maksimovića imanje“ili „Ovčaru“, u Budačkoj ulici u Gospiću. U odjeljku „ u svjedočenjima“,u orginalnom iskazu majka Jela je opisala, uglavnom, svoje „putešestvije kroz golgotu“. Ipak, zaslužuje pažnju niz detalja, ispričanih kasnije u neposrednom kontaktu, nama ,sad već odraslima, koji su, u najmanju ruku, čudni i nedovoljno objašnjivi. Poslije izvjesnog vremena i svakodnevnog nučenja i tučenja ( „ umjesto jela, tri puta na dan –dobivali smo batine „) dok iz svojih izvora nisu saznali da je otac već ubijen(Božo Mileškov),ponovo sudbina plete čudne puteve. Iako smo već bili na stratištu Jadovno, ipak smo, nekom igrom sudbine, utrpani u kamione da bi završili na Slanom. Koji sticaj sudbine i okolnosti je bio da budemo utovareni u zadnji kamion i da se on na Baškim Oštarijama pokvari, da se stekne vremenska okolnost da naiđu Italijani i narede vraćanje ,a da potom ne budemo vraćeni na polazište, već nastavimo putešestvije :Jaska,Jastrebarsko,Kruščica, Danica ,Gradiška , Gornja rjeka kod Križevaca –Lobor ( ili Loborgrad). Ne manje čudo i ne manje čudan splet okolnosti trebalo je tek da se desi. Sigurno je malo bilo onih koje su sami ustaše transportovali –žive –i predali u Zemunu,vlastima tadašnje Nedićevske Srbije.Prema sudbini koja je mnoge do tada, i kasnije ,snašla i realnim očekivanjima –u raj nebeski . A nama se to desilo i o tom postoje dokumenta(bar su postojala). Imao sam u rukama List „Zbilja „ izdanje Srpske demokratske stranke (SDS)u Karlovcu,broj 2 iz oktobra l99o.g.,

173

u kojem su bili objavljeni faksimili pratećih dokumenata Ustaške nadzorne služe (UNS-a), sa spiskom,od oko l2o, tih lica. Na tom Spisku ,pod rednim broj od lo6- lo8, su imena i prezimena: moje majke , sestre i moje. Na istom spisku nalazila su se i imena Milice i Marije Nikičine (Vujnović), za koje sam znao da su s nama ,istom prilikom, pušteni iz logora Lobor _grada i deportovani za Srbiju , Sjećanje na te okolnosti i događaj majke Jele bilo je (parafraziram) :“ Jednog dana poče nekakva prozivka. Otupjela ,prestrašena i doživljenim i očekivanim, čujem da ustaša proziva i mene . Pošto sam se odazvala i odgovorila na pitanje da li ste vi (sestra ,Olgica i ja) moja djeca ,taj ustaša mi je rekao –„ Ti ideš u onaj kamion. Tvoj Božo i ja, za vrjeme boravka u Kanadi, bili smo najbolji prijatelji“. O toj „skupini“ čudom je sačuvana i fotografija i dio je ove knjige kao prilog . Na te logorske dana ostala mi je u sjećanju priča Milice Nikičine,da je poslije „tretmana“u Gradiškoj mati zamrla i da je po uobičajenoj „proceduri“trebala da bude bačena u podrum sa vodom do koljena i da su žene uspjele nagovoriti stražara da je pusti „neka bar umre među djecom“. Normalnom civiliziranom čovjeku za nevjerovati je da je bilo moguće da se takvo stradanje desi i da se preživi. Kako je vrjeme prolazilo, i oni kojima se to desilo,počeli su da se pitaju da li se njima stvarno sesilo ili su dio nekog košmarskog sna . Ono što izdržali ljudi ,žene i slabašna djeca , životinje najvjerojatnije –nebi. Gledati nož na nečijem vrat ili fotografiju o tome ili vidjeti mržnju u očima,osjetiti dah krvnika i oštricu na vratu-budi ražličit intenzitet emocija i proživljavanja i skoro ga je nemoguće rječima dočarati .Samo posebno nadarena lica mogu samo približno opisivati događaje, ali niko potpuno uvjerljivo prenijeti stresove i šokove . Zato nije izbjegnuta opasnost da neki svojom rječitošću velike mase novih naraštaja , uvjere ,da se to nije ni dogodilo ili možda nije dogodilo,i da je to bila samo (partizanska,srpska ,komunjarska i td.) propaganda , pa je novi rat (91 -95 g) i događanja u njemu mogao da se desi, a nemilosrdno i na grub način potsjeti da je to ipak bila java a ne košmarski san, one koji su već jednom imali priliku doživjeti Kao i mnogo toga iz svakih dramatičnih okolnosti a naročito ratnih,jedna okolnost ostaje bez odgovora a zaslužuje posebnu pažnju i traži (vapije za njim)odgovor.Iz okudnih i retkih priča (kojima i takvim nisam obraćao posebnu pažnju) „da smo otkupljeni za Nedićeve dinare“,i dijalog uz žicu, sa bračnim parom Trkulja,predratnog trgovca u Gospiću,izbjeglih u prevratu u Beograd, uz realnost da je (sa Žakulom)na spisku“oslobođenih i deportovanih za Srbiju“ od l26 čak nas šestero,djece i žena, iz Divosela odnosno Općine Gospićke . Saznanja o toj vrsti „dilova“i u onom i ovom posljednjem(daj bože zadnjem) ratu ne isključuje tu mogućnost . A o tako nečem ,vredno je pomena i pošte. No vratimo se završnom činu drame logora: Tim čudnim i možda najčudnijim prstima sudbine oko oslobađanja ,rulet se ne zaustavlja . Zbog stanja zdravlja ,pothranjenosti, u kome nas je preuzeo Komeserijat za izbjeglice,lekari kao dio tih timova procjenili su da je stanje sestre takvo da će preživjeti, ali da su šanse da ja preživim- minimalne i da skoro ne postoje. Pošto su to saopštili majci Jeli, sugerisli su joj da me slika, da bar ima uspomenu o obliku fotografije-što je ona i učinila. Ta fotografijaja je takođe sačuvana. Ostala je priča da su me ,kao gest milosrđa , bar da gladan ne umrem,unijeli u neki magacin ,i da sam ja počeo redom sve da jedem,da bi se zaustavio na, opet nekim čudom tu zatečenoj ,čokoladici.

174

ih da se još više vezuju uz one koji su se praktično njima poslužili u prošlom vremenu.

2. ostavljeni prostori i imovina, za političare predstavljaju realnu ekonomsku činjenicu za privredne aranžmane za uvoz kapitala. U svjetu su na cjeni prostori ekološki nezagađeni (a ovi su praktično u srcu Evrope) i za turističku industriju praktično nemjerljivi u US$. Politika Hrvatske, dok je bila u SFRJ, o neulaganju i nerazvijanju prostora, gdje su Srbi bili masovnije prisutni, rezultirala je time da su ti prostori-ekološki,ostali-zaista,čisti. Ulaskom Hrvatske (i tih prostora) u interesne sfere EUiliEZ, sa težnjom da i sami uđu u nju, menja se vrednosni odnos nepokretnosti, posebno zemljišta, u odnosu na ono kako smo ga mi shvatali i primjenjivali do ovog rata. Pritiskom na selo, podsticanjem naseljavanja gradova i in-dustrijalizacije, obezvređivana je realna vrednost zemljišta kao osnov-nog sredstva. Posebnom politikom (etničkom i privrednom) obezvređe-na je tržišna vrednost zemljišta u tim našim prostorima.

To sve treba uzeti u obzir kod odgovora na pitanje - zašto nismo poželji.

Lično preporučujem tvrdu i doslijednu akciju na insistiranju na pravičnoj naknadi i vrijednosnoj kategoriji nekretnina, kao PRETHODNOM PITANJU, u izno-sima koji važe kao tržišne cjene nekretnina u EU.

Onaj ko je svojom politikom doveo do obezvređivanja (i pustošenja) tih prostora nema pravo koristiti se tom okolnošću kod određivanja vrjednosti ne-kretnina i time pravične naknade(pravni princip obligacionog prava u svim zemljama iEU).

Kad se dostigne mogućnost, da ja, za svojih 17 kj. zemlje i tri zgrade, mogu u Sloveniji, Međumurju, Austriji ili Italiji kupiti isti ekvivalent, onda će pitanje povratka biti rješeno. Bit ću tamo gdje imam ličnu slobodu i duševni mir i gdje nisam nepoželjan.

Prema cjenama približnim, na ovim prostorima, koje sam silom prilika iza-brao za svoje sadašnje boraviše, vrijednost ostavljene (i opljačkane) imovine bi bila oko 200.000 DM. Kad bi mi i bila naknađena ta vrijednost u tvrdoj valuti, za taj iznost ne bih mogao ništa slično da kupim ni u okolini Grocke, a kamo li Moj-strane ili na primer Nice.

Realno bi bilo i ljudski, ako mi neko onemogućava (ili nisam poželjan) da ži-vim na svom - kao što praktično čini hrvatska država, i da se koristim svojom imovinom, da mi osim naknadom nematerijalne štete (emocije, zavičaj, djedovi-na, prijatelji)i pravičnom naknadom za imovinu, omogući da ja nešto slično mogu kupiti odgovarajuće, računajući tu i onakav vazduh i onakvu izvorsku vodu u bunaru. Na evropskom tržištu nekretnina ta cifra je nekoliko desetina puta veća od pomenutih 200.000 DM.

Onda, kad država Hrvatska (i svaka druga) bude stavljena pred tu dilemu, da plati pravičnu naknadu u pomenutom smislu, brzo će njena vlast (i duhovna i svjetovna) odlučiti- da li im se isplati da nas puste k sebi, i vrijedi li taj komoditet te cjene.

171

U suprotnom, kao što je sada, od etničkog čišćenja (i pod tim okriljem, pljačke), sad imaju samo koristi i nema dileme da li im se to, ili ne, isplati.

Ako se izborimo za stvarnu pravičnu naknadu, tada razrješenje dileme vratiti se ili ne postaje lako rješiva i lična stvar.

Ja bih je rješio tako, da bih, ako treba, otišao i u "tunguziju", samo da se više ne koljemo, ne davimo, ne lažemo, ne mrzimo, da više sa mnom ni s njima niko ne manipuliše.

Dotle, dok se pitanje pravične naknade ne postavi kao PRIRITETNO I KAO PRETHODNO, izbora nema. Svako će pokušati uz ZANEMARIVANJE ili PRENAGLAŠAVANJE značaja nekog elementa, naći svoj odgovor u rasponu između: života, slobode i gole egzistencije.

Takva odluka neće usrećiti ni nas ni njih, jer je nevoljna iznuđena, i uvjek će ostaviti prostor za nove manipulacije i NEVOLJE.

*Pisano aprila 1996. godine, i danas XII 2003. g.(i uvjek) jednako potpisujem

Zrno ili gromada sreće ?

Prisjećajući se i potsjećajući se slika, događaja i priča svjedoka ,da bih radeći na prethodnim tekstovima, bio što je moguće tačniji i korektniji, u njihovom bilježenju i intepretaciji,poslije premotavanja „mentalnog filma“, prosto mi se nametnuo niz pitanja koji traže odgovor: -koliko je samo puta“ prst sudbine „( ili šta već drugo) , bitno odlučio o mom životu,tj. da ostanem živ ;

- kolika je bila teoretska šansa i mogućnost da se to desi baš tako a ne drukćije ; - koliko u isto vrjeme, i mladih i starih, a naročito Srba, nisu tu priliku imali ,pa je

njihov „bubanj sreće „ bio tragičniji ; - kako i čime to objasniti i shvatiti ? Ali, da pođemo redom : Ja ,moja sestra i naša majka Jela, preživljavamo poklolj na Kruškovačama u ljeto l941.g, a osamsto dvadeset četiri lica ,na istoj poljani ,istog dana tu „sreću ?“ nisu imali. Šta je to što je našu majku uputilo da se ne preda , da ne poklekne , presvisne, već da, ko lavica jurne (,noseći mene u torbi na leđima, a sestru na ruci), na ustaški stroj- u najžešću pucnjavu. -i spasila se (i nas). Mala je bila vjerovatnoća da će neko preživjeti sav taj pakao,gdje su krvnici bili neumoljivi i temeljiti u hvatanju nemoćnih i ranjenih, da bi ih, neki dan potom , u posebnom krvavom piru i ritualu poslije „ obrade „ kamom i maljem ,bacili u „ Jarčiju

172

„jamu na Olanku(u podnožju Velebita).Preživjeli koji su mogli o tom da svjedoče, nažalost, mogli su se prebrojati na prste –jedne ruke. Neki preživjeli sa Kruškovača,koji su ostali skriveni u šumskim gustišima ,pričali su o sceni u kojoj mlad ustaša nosi djete ,ali ne da ga kolje i davi, već kao da mu dlanom na ustima prigušuje plač. Možda sa tom scenom nisu u neposrednoj vezi realnost i sledeće činjenice: Žena našeg krsnog kuma Anica Bilješkova ,u tom krvavom kotlu i paklu,ostavila je svoju dvogodišnju djevojčicu Olgicu u pokušaju spašavanja golog života( a nije u tome bila jedina). Koja je njena(dječija) šansa bila da će preživjeti, ne samo taj pokolj, već da će djeleći našu sudbinu, ,preživjeti i rat ,postati Beograđanka ,lekar, kao usvojena Desimirović,doživjeti susret sa bratom i sestrama i majkom –čija sudbinska ratna priča je bila identična pričama opisanim u poglavlju „ u sjećanjima“ Marije Počuča ( njene rođene sestre) i drugih. Čudom životnih okolnosti to se desilo. Kako smo odvojeni od ostalog zbjega ,zbog opasnosti da plačem nas djece ne bude otkriven, a majka nije pristala da nas baci ili ostavi,šanse za preživljavanje još su bitnije smanjene . Koje su sudbinske sile uplele puteve grupe žena Hrvatica iz sela Trnovca, dok smo se mi nalazili pod Kamenjušom,ostacima zaselka, da dođu žeti naše žito na Gajinama- tu u neposrednioj blizini- da bi čule , i one i ustaše u njihovoj pratnji, naš plač.Pošto su Kamenjušu opokolili, uhvatili su samo nas. Šta je presudilo da, poslije dužeg (od nas udaljenog) nagovaranja od strane jedne starije žene , ustaše pristanu da nas ne zakolju, tu na ivici šume „Šedrvana“, već da nas predaju u „ustaški stan“- da ne postanemo još jedno od bezbrojnih neobilježenih grobišta, već ostanemo akteri daljnjeg“ životnog ruleta“. Šta je i ko pleo puteve ,da po „isporuci“ u „ustaški stan“, za nas, ne bude mjesta u Gospićnoj kaznionici „- odakle su vodili putevi bez povratka prema Slanom i Jadovnom i njegovoj „Šaranovoj „ i drugim imenim i bezimenim jamama , već da nas ubace , među ostale, na , rjetko ili skoro ne pominjano „Maksimovića imanje“ili „Ovčaru“, u Budačkoj ulici u Gospiću. U odjeljku „ u svjedočenjima“,u orginalnom iskazu majka Jela je opisala, uglavnom, svoje „putešestvije kroz golgotu“. Ipak, zaslužuje pažnju niz detalja, ispričanih kasnije u neposrednom kontaktu, nama ,sad već odraslima, koji su, u najmanju ruku, čudni i nedovoljno objašnjivi. Poslije izvjesnog vremena i svakodnevnog nučenja i tučenja ( „ umjesto jela, tri puta na dan –dobivali smo batine „) dok iz svojih izvora nisu saznali da je otac već ubijen(Božo Mileškov),ponovo sudbina plete čudne puteve. Iako smo već bili na stratištu Jadovno, ipak smo, nekom igrom sudbine, utrpani u kamione da bi završili na Slanom. Koji sticaj sudbine i okolnosti je bio da budemo utovareni u zadnji kamion i da se on na Baškim Oštarijama pokvari, da se stekne vremenska okolnost da naiđu Italijani i narede vraćanje ,a da potom ne budemo vraćeni na polazište, već nastavimo putešestvije :Jaska,Jastrebarsko,Kruščica, Danica ,Gradiška , Gornja rjeka kod Križevaca –Lobor ( ili Loborgrad). Ne manje čudo i ne manje čudan splet okolnosti trebalo je tek da se desi. Sigurno je malo bilo onih koje su sami ustaše transportovali –žive –i predali u Zemunu,vlastima tadašnje Nedićevske Srbije.Prema sudbini koja je mnoge do tada, i kasnije ,snašla i realnim očekivanjima –u raj nebeski . A nama se to desilo i o tom postoje dokumenta(bar su postojala). Imao sam u rukama List „Zbilja „ izdanje Srpske demokratske stranke (SDS)u Karlovcu,broj 2 iz oktobra l99o.g.,

173

u kojem su bili objavljeni faksimili pratećih dokumenata Ustaške nadzorne služe (UNS-a), sa spiskom,od oko l2o, tih lica. Na tom Spisku ,pod rednim broj od lo6- lo8, su imena i prezimena: moje majke , sestre i moje. Na istom spisku nalazila su se i imena Milice i Marije Nikičine (Vujnović), za koje sam znao da su s nama ,istom prilikom, pušteni iz logora Lobor _grada i deportovani za Srbiju , Sjećanje na te okolnosti i događaj majke Jele bilo je (parafraziram) :“ Jednog dana poče nekakva prozivka. Otupjela ,prestrašena i doživljenim i očekivanim, čujem da ustaša proziva i mene . Pošto sam se odazvala i odgovorila na pitanje da li ste vi (sestra ,Olgica i ja) moja djeca ,taj ustaša mi je rekao –„ Ti ideš u onaj kamion. Tvoj Božo i ja, za vrjeme boravka u Kanadi, bili smo najbolji prijatelji“. O toj „skupini“ čudom je sačuvana i fotografija i dio je ove knjige kao prilog . Na te logorske dana ostala mi je u sjećanju priča Milice Nikičine,da je poslije „tretmana“u Gradiškoj mati zamrla i da je po uobičajenoj „proceduri“trebala da bude bačena u podrum sa vodom do koljena i da su žene uspjele nagovoriti stražara da je pusti „neka bar umre među djecom“. Normalnom civiliziranom čovjeku za nevjerovati je da je bilo moguće da se takvo stradanje desi i da se preživi. Kako je vrjeme prolazilo, i oni kojima se to desilo,počeli su da se pitaju da li se njima stvarno sesilo ili su dio nekog košmarskog sna . Ono što izdržali ljudi ,žene i slabašna djeca , životinje najvjerojatnije –nebi. Gledati nož na nečijem vrat ili fotografiju o tome ili vidjeti mržnju u očima,osjetiti dah krvnika i oštricu na vratu-budi ražličit intenzitet emocija i proživljavanja i skoro ga je nemoguće rječima dočarati .Samo posebno nadarena lica mogu samo približno opisivati događaje, ali niko potpuno uvjerljivo prenijeti stresove i šokove . Zato nije izbjegnuta opasnost da neki svojom rječitošću velike mase novih naraštaja , uvjere ,da se to nije ni dogodilo ili možda nije dogodilo,i da je to bila samo (partizanska,srpska ,komunjarska i td.) propaganda , pa je novi rat (91 -95 g) i događanja u njemu mogao da se desi, a nemilosrdno i na grub način potsjeti da je to ipak bila java a ne košmarski san, one koji su već jednom imali priliku doživjeti Kao i mnogo toga iz svakih dramatičnih okolnosti a naročito ratnih,jedna okolnost ostaje bez odgovora a zaslužuje posebnu pažnju i traži (vapije za njim)odgovor.Iz okudnih i retkih priča (kojima i takvim nisam obraćao posebnu pažnju) „da smo otkupljeni za Nedićeve dinare“,i dijalog uz žicu, sa bračnim parom Trkulja,predratnog trgovca u Gospiću,izbjeglih u prevratu u Beograd, uz realnost da je (sa Žakulom)na spisku“oslobođenih i deportovanih za Srbiju“ od l26 čak nas šestero,djece i žena, iz Divosela odnosno Općine Gospićke . Saznanja o toj vrsti „dilova“i u onom i ovom posljednjem(daj bože zadnjem) ratu ne isključuje tu mogućnost . A o tako nečem ,vredno je pomena i pošte. No vratimo se završnom činu drame logora: Tim čudnim i možda najčudnijim prstima sudbine oko oslobađanja ,rulet se ne zaustavlja . Zbog stanja zdravlja ,pothranjenosti, u kome nas je preuzeo Komeserijat za izbjeglice,lekari kao dio tih timova procjenili su da je stanje sestre takvo da će preživjeti, ali da su šanse da ja preživim- minimalne i da skoro ne postoje. Pošto su to saopštili majci Jeli, sugerisli su joj da me slika, da bar ima uspomenu o obliku fotografije-što je ona i učinila. Ta fotografijaja je takođe sačuvana. Ostala je priča da su me ,kao gest milosrđa , bar da gladan ne umrem,unijeli u neki magacin ,i da sam ja počeo redom sve da jedem,da bi se zaustavio na, opet nekim čudom tu zatečenoj ,čokoladici.

174

meni (nevoljom njenom sugrađaninu) upućuje rječi: "Ne možete vi (izbjeglice) u ovom gradu ići ispred mene i mojih prijatelja".

A, zar nije istorija ovih prostora zbir bježanija i uzmicanja i opet uzmicanja. U međuvremenu poneka generacija prije novog uzmicanja stvori nešto, ostavi tragove u vremenu i prostoru, pa opet uzmakne ili na nove prostore ili u "carstvo nebesko".

Zar je toliko bitno u kojem vremenu i u kom zemaljskom smjeru su moji ili tvoji preci uzmicali. Zar se u ovom vremenu i prostoru neko danas može pitati da li smo i gdje do sada postojali, kao što (i mene) ona upita.

Činjenica je da su, oni koji su uzmicali, mjenjali prostor u koji su dolazili ali su se i sami mjenjali. Zato stoji jedno novo pitanje: šta je to što te grupacije čini međusobno bliskim, rečeno današnjim rječnikom - nacijom. Tako i moji preci, davno, kao poslijednje matično stanište izabraše prostor, u ovom vremenu poz-nat kao "Medački džep". Uz elemanat podanik ove ili one carevine, išao je pridjev - pravoslavac, kao oznaka pripadnosti jednoj grupi hrišćana. Crkveni ve-likodostojnici druge grupe hrišćana, katolika, sa crkvenim velikodostojnika pravoslavaca su u neslozi, a mene mrze i iskopnjavaju. Predmet mržnje je onaj sa kojim manipuliše i vlada. Bože gdje je tu pravda? Uzgred, moje vrijeme je učinilo da ja izgubim oznaku pravoslavac a dobijem kontrastniju - Srbin. Nisam siguran da bi me tim imenom trebalo zvati. Nisam siguran da su prostori sa kojih su moji preci krenuli, u to vrijeme, bili srpske zemlje. U magli istorije zapretano je etničko porjeklo, iako je u slučaju mog prezimena moguće pratiti ga duboko u istoriju ili bar jednu njegovu granu. Osim što su se na ovim prostorima mjenjali vladari koji su sobom i svoju vjeru donosili i nametali i sam narod je uzmicao pod okrilje jednog ili drugog vladara. Zato nisu nemoguće promjene vjere i plemena u današnjem značenju te rječi. Iako su objektivni korjeni ostajali isti, podaci o njima su se gubili, a često i izgubili.

Ako je glava porodice, u gladnim godinama, trebao da bira glad ili smrt dje-ce kao neprirodno i ostanak u "vjeri pradjedovskoj" ili da potpiše unijatstvo (dru-gog hrišćanskog sponzora) uz koje je išla i spasonosna vreća brašna, kako znati da li je iskušenju podlegao? A kako mu zamjeriti ako i jest? Nije uvjek vjera i po-daništvo mjenjano u tako dramatičnim okolnostima, bilo je i drugih. Kako ih ste-penovati? Zar jedan Srbin pećki partijarh nije imao rođenog brata velikog vezira Osmanlijskog carstva. Da li je Petar Preradović ili Vuk Karadžić bio Srbin dok nije primio katoličantstvo ili je to i ostao. Kad je Omer Beg Latas bio veći, prije ili poslije prijema muhamedanske vjere. Šta je sa masom Srba muha-medanske vjere do ovih poslijednjih administrativnih stvaranja nacija. Ni moj zavičaj nije izuzetak. Za niz sela prema sjeverozapadu taj proces je ne tako davna prošlost. Pravoslavci Jovanovići, Kovačevići, Delići, Lemaići, Jankovići, Ilići, Anići, Dujmo-vići, u tim prostorima danas su katolici, što je danas političkim rječnikom deter-minisano kao Hrvati. Pounijaćeni Devčići, Trošelji, Alići, u mom zavičaju postaju katolici veći i žešći od Pape, a u ovom ratu katoličanstva protiv pravoslavlja najžešći janičari u borbi za naciju Hrvata i njihovu NDH. Opet, kakva ujdurma, Srbinom nazivamo i etiketiramo grupu ljudi koji su u istorijski poznatom vremenu da bi opstali na svom imanju, sa muhamedanske vjere prešli na pravoslavlje, a po svojim antropološkim i kulturološkim osobinama više pripadaju anadolskom habitusu.

179

Koliko ima smisla u pitanju ko su i šta su potomci starine muslimana koji je svojim naslednicima u trajni amanet ostavio da po cjenu života čuvaju ikonu Svetog Đorđa? Da li su Srbi sa prezimenom Harambašić više, genetski, Srbi od Harambašića Muslimana. A koliko je tek bilo prizetka, preljuba, prava prve bračne noći, silovanja, ljubavi...

Zašto se ljudi, ako već moraju da se ubijaju na ovim prostorima, ubijaju zbog forme: imena i nacija, a ne zbog sadržine: karaktera, vrednoće, dobrote. Valjda je to zato što je lakše manipulisati formom nego sadržinom.

Davne 1851. g. ni danas dovoljno shvaćen, sin ovog podneblja, Vladika Njegoš govorio je: "Čovječanstvo ne može biti spokojno ni srećno dokle god je podjeljeno na države koje imaju glavni cilj sebe, vjeru, narodnost i dinastiju". A za ovo naše vrijeme kao da vizionarski naslućuje reginalizaciju i Evropsku zajed-nicu. "Evropa će biti mirna i slobodna kad se podjeli na male kantone a svaki kanton bude dva ili tri milijuna duša i kad budu među sobom u savezu i ukinu stajaću vojsku". Valja zbog bliskosti sa programom komunističke ideje i njenog anatemisanja ne nalaze odjeka ni njegove rječi: "Blagostanje svih pojedinih ljudi treba u svakom obziru da je cilj države i društva ljudskog i onda će na zemlju doći carstvo nebesko, carstvo razuma". Nije teško iz okruženja u ovom užem prostoru zamisliti da neko vrisne: "Vladika komunjara". Zar nije i naša realnost etiketiranje crkvenih velikodostojnika u Južnoj Americi - "crveni biskupi" izgleda samo zato što su imali na umu nešto slično za svoj narod kao i Vladika Njegoš.

Izgleda da je pored svega veliki Vladika bio svjestan nedokučivosti tog vre-mena kad kaže: "Čovječanstvo sporo ide naprijed i ono sazrijeva uporedo sa pla-netom na kojoj živi".

Da li će čovječanstvo i planeta struliti prije nego što sazri?

Šta očekivati na ovim prostorima, kad mitomantsvo, zablude, podjele nikako da prestanu i ljude ovih prostora vuku nazad u istorijski glib - kako to reče prof. dr. Džadžić.

Previše je u ne tako davnoj prošlosti pa i u savremenosti dokaza da je drža-va i vjera (pravoslavna) bila sama sebi cilj, sa pogubnim poslijedicama po srpski narod. Ponuda Kralju Aleksandru, učinjena, kao realna od onih koji znaju šta znači vladati narodima čije su vjerske organizacije (vrhovi) međusobno suprot-stavljeni, da granice postavi na liniji Karlobag-Karlovac-Virovitica na kojoj su bila naselja sa većinskim pravoslavnim življem, nije prihvaćena. Prohtjelo mu se (ili je nekom zbog njegovih interesa izlazio u susret) da zahvati seljačke austrijske periferije izrazito katoličkih prostora Slovenije i Hrvatske. Nerazumjevanje i nepoznavanje tog stanovništva, njegove istorije i želja doveli su do kobnih grešaka, čiji ceh su platili, ne oni koji su ih napravili, već Srbi-pravoslavci sa rubnih područja. Neodlučnost za amputaciju teritorije, kad je shvatio grešku, imali su za poslijedicu amputaciju sa krvavim pirom, ali ne na pominjanoj liniji već puno puno dublje u srpsko-pravoslavnom tkivu ovih dana.

Tužna, objesna, netolerantna reakcija vrha pravoslavne crkve protiv namje-ravanog "Konkordata" i organizovanje demonstracija po Beogradu, Novom Sadu itd. u predvečerje II svjetskog rata, imalo je za poslijedicu izrazito i

180

organizovano neprijateljstvo vrha katoličke crkve (militarizaciju)prema svemu što je srpsko-pravoslavno. Jaka klica jugoslavenstva posijana i njegovana prije I svjetskog rata, koja je plodove dala već u I svj. ratu - u dobrovoljačkom elementu u srpskoj vojsci, tako je posječena mačem Aleksandra a potom skiptrom "božijih slugu". Niko nije mislio šta će biti sa srpskim-pravoslavnim narodom, ako se spor između vrha katoličke i pravoslavne crkve ne izgladi. Bar su biblioteke Bogoslovije bile pune pisanih dokaza o položaju vjernika i vjerskih objekata u tim rubnim (uvjek kriznim) područjima. Zar su "crnomantijaši" i mogli pomisliti da bi, takva kakva jest, vojska bivše kraljevine Jugoslavije mogla ugroziti interese Rima uz tako moćne zaštitnike kakva je tad bila Italija, Austrija i Njemačka. Po onome što su činili i kako su se ponašali, nisu ništa ni mislili niti ih je bilo briga.

Njima su trebale samo metohije i "božje ovčice" a ko je u metohijama i kako mu je - zašto da oni o tom brinu. Bog brine a "božje sluge" se preko tuđih leđa prepucavaju i ritaju.

Stvarni položaj Srba-pravoslavaca u tim rubnim područjima bio je maćehin-ski i ništa bolji od položaja Arbanasa, sa kojima je, tadašnja vlast, bila u ne-objavljenom unutrašnjem ratu. To se vidjelo i kod gušenja takozvane Brušanske bune, ustaške pobune dvadesetih godina. Umjesto da vlast angažuje regularnu vojsku ili žandarmeriju, uz šaku žandara ,kao vođstvo akcije, vlast za to mobiliše seljake prve komšije Srbe-pravoslavce da budu i lovci i hajkači, u katoličkim selima ,na pobunjene ustaše-frankovce. Ali, zato, odmah po raspadu Kraljevine Jugoslavije i prije zvanične kapitulacije i proglašenja NDH, frankovci-ustaše sa spiskovima učesnika tog "lova" ,punili su mučinice i jame na Olanku, Zobinovcu, Jadovnom ... Malobrojni preživjeli su i to iskustvo prenijeli mlađima, pa je valjda zato, u ovom poslijednjem sukobu, više preživjelih.

I sadašnji čelnici pravoslavne crkve (jako) vole svoj narod, izgleda isto kao i u to vrijeme. Vladika Atanasije (prema štampi), onomad u Grčkoj, diže glas protesta što grčki narod šalje pomoć i hrani srpsku djecu. Treba srpska djeca da gladuju, da primoraju svoje očeve i majke da siđu sa vlasti (ili skinu ove koji nisu po volji Vladikinoj) da bi na vlast došao on ili oni koji su po njegovom ukusu. Zar ima morbidnije podjele, od te podjele, među Srbima - samo zbog vlasti? A on, bože mi oprosti, od mržnje, prema svemu što i samo liči na "komunjare i komunjarsko" - pozelenio. A koliko razlike prema pominjanim (mislima) rječima velikog Njegoša o blagostanju naroda?

A i od samog raskola u hrišćanstvu i bacanja međusobne anateme okruže-nje je već vjekovima postalo nenaklonjeno. Koliko u tom smislu ima ilustrativ-nosti u ponašanju krstaša-križara prilikom prolaska preko ovih područja. Odbijanje Zapada da pruži ozbiljniju pomoć u zaustavljanju prodora Turaka kroz balkanska vrata u Evropu- je takođe poslijedica tog raskola interesa.

Istorijska činjenica o zvonjavi zvona pariskih crkava, na vjest o nenadanoj pobjedi (pirovoj) hrišćanskog oružja nad inovjernima na Kosovu polju, jasno po-kazuje da su zapadno hrišćanske zemlje znale i bile svjesne šta znači opasnost od prodora muhamedanaca. Ali, nadali su se i željeli da u tom balkanskom kotlu "šizmatici" svojom krvi uguše muhamedance, a da oni budu pošteđeni. Jednim udarcem (bez muke) rješe dva jednako bolna problema. Ali nije se tako

181

dogodilo, istorija je pisala drukčiji scenario - "Šizmatici" su u masama krvarili i uzmicali, a opasnost po Zapad je samo odložena- do bitke pod Bečom, dugo dugo poslije i Maričke i Kosovske bitke. Da su interesi naroda, a ne vjerskih vrhova, bili cilj države i vjere tu je mogao da se piše drukčiji scenario ovih balkanskih prostora. Ali, urađeno je imalo za poslijedicu opustošenu i raseljenu esencijalnu Srbiju. do te mjere ,da svaka nova Srbija- više nije ona, već neka druga. Ova najnovija je sazdana od elemenata srpskog, crnogorskog, cincarskog, grčkog, vlaškog, arbanaškog i drugih elemenata, koje su Osmanlije držali ili sobom vodili i naroda rubnog okruženja. Nije ni čudo što takva simbioza ili njen produkt, nema puno razumjevanja, pa ni sličnosti, sa svojom zapadnom ili sjevernom varijantom, koji su u većoj mjeri zadržali osobine, za koje Cvijić kaže: "plahovitost, neobuzdanost, violentnost dinarskih tipova, nerazumnost i neracionalnost njihovih postupaka, koji kao izrazito impulsivni ljudi nisu dovoljno analitični niti umeju hladnom glavom da prosuđuju stvari i najčešće znaju šta neće ali ne i šta hoće". Prvi znak (mali) da se mjenja taj stereotip- je savremeni egzodus iz Krajine i odluka da je bolje biti narod u rasejanju- nego "nebeski narod" (koji rast trave gleda odozdo).

Koliko istorijskog kašnjenja sa sličnom odlukom drugog naroda kojem istorija takođe nije bila naklonjena?

Čini se da je na ovim prostorima možda i najveću štetu nanijelo to što su svi koji su na ovim prostorima vladali ili imali vladajuće uticaje - ostavljali za sobom svoje "janičare". Turci su ostavljali- poturice, Austrijanci i Nemci- germanofile, Rusi- rusofile, Ugri- ugrofile. Kakve su se tek tragedije dešavale na prelazima vlasti sa jednih na druge tuđince i njihove sluge.

Istorijska činjenica i tragedija u civilizacijskom smislu - istraga poturica - koliko je strašna, nosi sa sobom i veliko pitanje: kako bi i dokle istrajala mala Crna Gora u tim velikim nevoljama i događanjima da se i na taj (makar brutalan) način nije homogenizirala. Koliko je slično tome "crvenih janičara" ,odgojenih u internacionalističkom duhu, platilo ceh životima i zdravljem u sukobu austro-ugarskog kaplara Broza- sa gruzijskim nacionalistom Džugašvilijem.

Opet, da olakšaju položaj Englezima i Francuzima, anglofilski i frankofilski janičari usmjerili su tok istorije pučem od 27. marta 1941. g., a svom narodu is-kopali sve one jame i bezdane kojima je vrijeme '41-'45 obogaćeno (a "crveni janičari" štafetu preuzeli). Oni koji su uz Trojni pakt ostali, ni blizu toliko nisu stradali kao Srbi. Čak i Bugari koji svoje postojanje i veličinu kao država duguju Rusiji priklonili su se njenim neprijateljima - silama Osovine. Potom su dekretom fašističku vladu zamjenili narodnom, dobili tretman pobjednika, i oproštene im ratne reparacije za štete učinjene srpskom narodu centralnih (ili istočnih) prostora. Za istoriju i smjer njenog kretanja ubacivanje srpskog naroda pod točak rata, osim bola tom narodu i njegovog istrebljenja, nije bilo presudno. Ali za mali još nehomogenizirani korpus tog naroda tim činom sucidnost je bila više nego očita. Da je kojim slučajem trojni pakt sa silama Osovine ostao na snazi, monstruozna NDH ne bi bila stvorena. Ne bi bile ni stvarane montruozne plave i handžar divizije Hrvata i Muslimana koje su na istočnom frontu otežavale i onako težak položaj Crvene Armije. I na ovom prostoru bi bilo manje bratoubilaštva. Beograd ne bi tako krvnički tukli ni Ler ni "saveznici". Ni Kadinjače, Šumarica ni Kraljevačke fabrike vagona, sa onim sinonimima pod kojima ih danas znamo, ne bi bilo. Ali, ni ja ne bih bio ni logoraš, ni po drugi put izbjeglica. Kakva je to

182

savjetnika predsednika Stipe Mesića za unutrašnju politiku Tomislava Karamarka. Prema tvrdnjama zagrebačkog "Jutarnjeg lista", on je "emotivno" primio iskaze dvojice generala i solidarisao se s njihovim položajem, izrazivši uvjerenje da Hrvatska mora da zaštiti svoje generale u slučaju haškog progona.

Sigurno se nije upitao pritom ko je trebalo da zaštiti Srbe iz Gospića, i mnogih hrvatskih "Gospića", koji su samo zato što su bili to što jesu, Srbi, na najzverskiji, najsvirepiji, najmučkiji... način ubijani.

Ostaje da se nadamo da će više od osam godina kasnije, neko, ako već tada nije mogao da ih zaštiti, pomoći da bar u miru počivaju. Možda će ovaj put djelioci pravde iz Haga zakucati i mimo srpskih vrata...

Gordana KLEPIĆ

Tekst u okviru:

Ispovest Milice Smiljanić, supruge ubijenog Stanka Smiljanića iz Gospića

Ubile su ga komšije

"Po mog supruga došli su u ponoć 16. oktobra. Upali su u kuću, među nas skrivene u podrum, do zuba naoružani ljudi, u maskirnim uniformama i zelenim kapama navučenim preko glave, sa rupama za oči. Pucali su u vis i vikali 'Ustajte bando!'. Po glasu sam prepoznala jednog od njih, bio je to Irfan Matajia, meštanin. Zahtevali su da potpišemo izjavu da u Hrvatskoj Srbi nisu ugroženi. Odbili smo, jer to nije istina. Onda su mom suprugu i deveru Milanu naredili da se obuku. Vezali su ih i ubacili u kamion. Mene su puškom gonili do kuće Radovana Baraća i zahtevali da ga pozovem napolje. Izašla je Radovanova majka Danica Barać. Odbila je da pozove svoga sina. Obadvoje su ih odveli. Iste noći posetio me je Luka Šulentić, koga su ustaše među prvima pokupile, ali je vraćen kada su ustanovili da je Hrvat. Šulentić mi je ispričao da su pohapšeni nekoliko desetina Srba te da su kamionima odvedeni prema mestu Smiljane. Puna tri meseca tragala sam za suprugom i deverom Milanom. Nekoliko puta sam se obraćala lično Željku Bolfu, šefu gospićke policijske stanice. Molila sam ga da sazna šta je sa našim ljudima. Obećao je da će se raspitati i javiti. Nikada me nije pozvao. Ja sam pobegla iz Gospića i zahvaljujući jednom hrvatskom mupovcu, koji mi je pomogao da dobijem ausvajs, te sam preko Karlobaga, Senja, Rijeke, Delnica i Karlovca stigla u Zagreb. Odatle najpre u Doboj pa potom u Srbiju.

Stanko nije imao ličnih neprijatelja. Nikada se nije bavio politikom, niti je pripadao nekoj partiji. To ga jednostavno nije interesovalo. Sada znam da mu je jedini greh njegovo srpsko poreklo. Možda i to što je moja svekrva rođena sestra Nade Dimić, narodnog heroja koju su ustaše ubili u Drugom svetkom ratu. Mislim da u Gospiću nema živih Srba. Poubijali su i one kojima su dozvolili najpre da odu u Karlobag. To se dogodilo i sa Ljubicom Trifunović, penzionerkom. Gospić je okorelo ustaško mesto. Bio je to i u Drugom svetskom ratu. To je postao i čim je Tuđman došao na vlast. Hrvatska želi čistu etničku državu. Zato su i poveli rat. Zato i ubijaju Srbe. Šta će biti sa Srbima u Zagrebu i Rijeci? Nestaće preko noći, baš kao i naši ljudi iz Gospića".

Spisak nestalih Srba na osnovu svedočenja Milice Smiljanić, žene nastradalog Stanka Smiljanića:

187

1. Stanko Smiljanić, sudija

2. Milan Smiljanić, brat Stankov

3. Rajko Barać

4. Danica Barac, majka Rajkova

5. Radmila Stanić, profesorka iz Gospića

6. Željko Mrkić, pravosudna milicija

7. Boro Marić

8. Ankica Marić, žena Borova

Tekst u okviru:

Milan Levar, haški svjedok

I Manolić je sve znao

"U oktobru 1991. godine general Norac je sa Tihomirom Oreškovićem i svojom pratnjom ušao u jedno sklonište u centru Gospića i iz njega, na silu izveo 29 srpskih civila, da ne kažem staraca, baba i žena. Potom su ih odveli u bivšu kasarnu JNA u Perušiću. Nakon toga su svi ubijeni, zapaljeni benzinom i ostavljeni tamo gdje su ih srpski izviđači mogli naći i pokupiti...

Šta da vam kažem, ljudi su hvatani u skloništima, na radnom mjestu, na izlazima iz bolnica. Opisaću vam slučaj Nikole Ivaniševiča, gospićkog Srbina sa kojim sam odrastao zajedno. On je ostao u Gospiću i čak je potpisao lojalnost hrvatskoj vlasti. Ali vojna policija ga je uhapsila, odvela u Perušić i tamo je likvidiran, a poslije zapaljen. Radi pojašnjenja treba znati da je Gospić za vrijeme jeseni 1991. bilo nemoguće napustiti bez dozvole. A te je dozvole potpisivao Mirko Norac ili vladin povjerenik Dražen Jurković. Događalo se da su i oni koji su dobijali dozvole, poput nekih Srba, skidani sa autobusa u mjestu Brušani i tamo ubijani. Slične stvari su se događale i u Baškim Oštarijama", tvrdi Milan Levar uz napomenu da je Josip Manolić bio vrlo decidno upoznat sa cijelom situacijom u Gospiću.

Da se bar zna stanje u demo(n)kratskoj njihovoj: Izvod iz intervjua sa dr. Žarkom Puhovskim 2

Na pitanje o "programu za povratak" hrvatskih vlasti između ostalog kaže: ... "Po mojem sudu situacija je ovakva: 150.000 hrvatskih državljanja, nacional-nost za mene nije bitna, moralo je pod terorom skupine gangstera, koji su bili samozvano i, samodržci, morali napustiti Hrvatsku. Kada su se tih samozvanaca rješili ili ih je neko drugi tih samozvanaca rješio, oni se imaju pravo vratiti, jer su oni žrtve terora, njih hrvatska država nije zaštitila od tih gangstera i samodrža-ca... Prema tome nisu bili zaštićeni. Bili su prisiljeni napustiti teritorij. Od onih koji su ostali, mnogi su stradali, ubijeno je mnogo civila, pa se može post-fes-tum, dokazivati da je bilo razloga da se boje. Po mom mišljenu, iz različitih raz-

188

loga oko 400.000 Srba koji su napustili Hrvatsku u zadnjih osam godina, najveći dio se neće htjeti vratiti a kamo li moći."

Na pitanje "Kada je povratak izbjeglica u Hrvatsku u pitanju, hrvatske vlasti su nastojale da ga otežaju, ne mareći mnogo za kritike međunarodne zajednice. Hoće li se pod pritiscima taj odnos možda mijenjati:" odgovara: "Hrvatska vlast vodi rovovsku bitku. Oni stupaju korak po korak i nikada ne čine ni korak više nego što zbilja moraju. U međuvremenu još jedan broj ljudi odustane, još jedan broj ljudi se naprosto razočara toliko da više neće da se vrati... Kad budu sigurni da je broj ljudi koji se žele dobrovoljno javiti dovoljno malen, oni će naglo libera-lizovati uvjete povratka, kao što je u trenutku kad je dovoljan broj ljudi napustio Hrvatsku, znatno olakšano dobijanje domovnice. Nju je bilo teže dobiti '91. i '92. godine nego '96. i '97. godine. Jer oni su imali vrlo jednostavnu logiku - onaj ko izdrži dvije tri godine u Hrvatskoj bez domovnice, znači da je imao podršku okoli-ne, znači da je urastao u sredinu, onda su njemu dali domovnicu. A malo je ljudi izdržalo dvije tri godine bez dokumenata, bez mogućnosti da imaju bankovni ra-čun i sve ostalo. Ti su otišli i onda je rečeno, a to službene statistike i pokazuju, da je, formalno gledano, jako mali broj ljudi bio odbijen u pokušaju da dobije do-movnicu. Nešto slično će se, bojim se, dogoditi i sa povratkom. Stvari će se ote-zati toliko dugo dok se broj zainteresovanih ne bude odgovarajuće smanjio, a on-da će sve, naravno, biti lakše."

Na pitanje "Iz svega što govorite očito je da mislite da se, Srbi, govorim u većini, neće vratiti u Hrvatsku. Šta prevagnjuje - ono što neće htjeti ili neće smjeti?" odgovara: "Da budem pošten nisam optimista i ja nikad nikom od Srba nisam pozitivno odgovorio na pitanje ima li smisla vratiti se u Hrvatsku. Meni se čini da Srbima za povratak u Hrvatsku treba hrabrosti, a ja ne mislim da je nor-malno živjeti u uvjetima u kojima je hrabrost pretpostavka za život. Ja ne mislim da se sad više radi, osim u iznimnim slučajevima, o opasnosti po život, ali radi se o tome da se ljudi moraju navići da budu drugorazredne osobe, da se ne ističu baš jako, da slušaju simbolične uvredljive stvari o Srbima općenito, što je za lju-de kojima je do etničke pripadnosti stalo, možda bolno, tako da ja ne vidim smis-la u tome da se Srbi u ovakvu Hrvatsku vraćaju. A nisam uvjeren da postoje realne šanse da se Hrvatska u dogledno vrijeme radikalno promjeni. Ja sam godinama, i osobno u Helsinškom odboru, sudjelovao u pokušajima pomoći tim ljudima i vjerujem da smo mnogima i pomogli, ali mnogo većem broju ljudi ili nismo znali ili nismo uspjeli pomoći. Bojim se da će se takva situacija nastaviti i bojim se da je vratiti se u Hrvatsku nešto što je moguće samo na temelju iracionalnog poriva, neke vrste ljubavi i domoljublja, želje za zavičajem. Nikakvi racionalni argumenti ne postoje osim eventualno veoma teške situacije u Jugoslaviji.

Da se bar zna o slobodi i "demokraciji u tamo njihovoj": Istraživački tekst Danijele Ćirović 3

Uništenje Srba kao naroda je između ostalog, i način na koji je Ante Pavelić želio da stvori svoju etnički čistu teritoriju. Njegove rječi, čak i u trećem mileniju-mu izazivaju trajno osjećanje straha među Srbima - on je smatrao da treba da pobije trećinu, protera trećinu i trećinu pokrsti.

189

Prema etničkoj mapi srpsko-hrvatskog prostora centralne Jugoslavije koja je 1936. g. rađena za potrebe Krunskog saveta Kneza Pavla, 90 posto stanovništva u Zapadnoj Slavoniji, Baniji, Kordunu, Lici, Dalmatinskom Zagorju činili su Srbi. Tada je u Hrvatskoj bilo 1,2 miliona Srba. Pet godina kasnije, u NDH, zabeleženo je da Srba ima tamo oko 31 posto. Krajem 1940. godine, u NDH živjelo je 1.847.000 Srba, a Hrvata četiri miliona. Tada je u NDH bilo devet srpskih pravoslavnih parohija, od čega četiri u Hrvatskoj. Prema popisu iz 1948. godine, 15 posto stanovništva su se izjasnili kao Srbi, a 1981. godine, zbog slabog nataliteta i jugoslovenskog opredeljenja, bilo ih je 11,5 odsto. Deset godina kasnije, Srba u Hrvatskoj ima 12,2 odsto ili 581.663, a prošle godine tek 4,5 odsto.

Na sahranu pravoslavnog Srbina u Zagrebu porodica zbog svoje sigurnosti i straha, poziva rimokatoličkog popa.

Dete ima probleme u školi. Na poslednjem popisu Srba u Hrvatskoj, ne sme da se izjasni da je srpsko, već iz mješovitog braka.

Srbin u Hrvatskoj menja ime, da se na šalteru u pošti ljudi ne okreću kad kaže kako se zove.

Direktor "Veritasa" za "Glas" kaže i: "Zna se da je u Drugom svjetskom ratu bilo masovno pokrštavanje - čitava sela su prevođena u Katoličanstvo. Pred ovaj rat pojavila se Uredba Vatikana da ako je neko kršten u jednoj crkvi može bez problema da pređe u drugu. Jedino što je prelazak iz katoličanstva u pravoslavlje izuzetno redak, dok je obrnut proces opšta pojava."

Ako je dete u vrtiću od početka izrugivano, roditelju iz želje da ga zaštite, pohrvaćuju ga.

Ne zameram njima - treba ih razumeti, ali zameram onima koji ih teraju da to čine. Još jedan od alarmantnih primera je da su nedavno bile četiri sahrane u severnoj Dalmaciji. Umrli su stari Srbi pravoslavci. Ali priča mi sveštenik, ali nisu zvali njega već katoličkog popa. Mlađi, koji su pripremali sahranu, verovatno ne žele da izazivaju sredinu, već teže da se uklope i na ovaj način. Ovo bi se ipak moglo protumačiti kao indirektno prisiljavanje.

Darinka Janjanin, koordinator programa za zaštitu ljudskih i manjinskih pra-va Zajednice Srba u Rjeci između ostalog kaže: "Preduzeli smo niz preventivnih edukativnih seminara, pre popisa, da se ljudi ne bi plašili da se izjasne kao Srbi. Ipak dogodilo se pa prema popisu, u Splitu ima samo šestoro pravoslavaca.

... et cetera, et cetera... i nikad kraja!?

[1]Klupko se počinje odmotavati i zahvaljujući gosp. Milanu Levaru, "zaštićenom" haškom svjedoku, koga su dostojanstvo i borba za istinu koštali života - mučkom likvidacijom od "N.N." učinioca u Gospiću

[2]Iz lista "Odgovor"

[3]Iz lista "Glas" od 25.8.2002. godine

190

Uvođenjem posredne vlasti i upravljanja srušeni su temelji onog što je tako privlačilo i mobilisalo mase. I tada je (mada teško dolazilo u javnost) bivalo pronevjera ,zloupotreba , možda po vrijednosti ne kao kasnije , ali svakako i spektakularnih sa dosta primjesa primitivizma . Jednu od njih je učinila vrhuška Robne kuće u Gospiću. Jedan od objesnih gafova je bio da u vagon restoranu od Zagreba do Gospića u kablici napunjenoj do polovine konjakom –peru i kisele noge. Zatvorene terevenke sa golim igračicama na stolu u kolodvorskoj restauraciji ili baru nije bila samo njihova specjalnost . Iz tog vremena pamti se vapaj jednog uglednika u baru : „ Vide ti ovih pilića, a kakvog ja međeda kod kuće ranim“. Izgleda da su zahvati ( u dubinu) bili jači nego što im je istraga i sud dokazao, pa su poslije 2-4 godine , vrlo solidno i uspješno nastavili da žive na dosta visokom nivou ,bez zapošljavanja u javnom sektoru (u to vrjeme). Inteligencija je i u to vrijeme,kao i u vrjeme oporuke Dr. A.Rajsa,bila i ostala –moralno tanka. Razmišljajući često o tom zašto je to takozaštojeRajs imao tako visoko mišljenje o srpskom narodu običnom, za koji je puno toga žrtvovao i pomagao mu kad mu je bilo najteže, a izrazito nepovoljno o njegovoj inteligenciji . Prirodno bi bilo da ako je ta inteligencija potekla iz te (narodne ) sredine kojoj se divio i kojom se oduševljavao i Dr. Rajs- da ta razlika ne postoji. Mislim da odgovore treba tražiti u dva ili tri elementa ,koji su bili odlučujući da“ inteligencija“ postane takva klakvom je Dr. Rajs, realno, slika . -Mladi iako izrasli iz istog (za divljenje) naroda,prolazeći kroz janičarski obrazovni sistem pod .l) gubili su vezu sa izvornom kulturom , pod 2). obrazovni (kolonijalistički u svojoj suštini) sistem im je nabijao (janičarski) kompleks- o vrijednosti svega što je došlo sa tim nastavno prosvjetnim kadrom iz inostranstva ,gdje su odškolovani, a bezvrijednosti svega što je vezano za „prost“ običan narod. Što“ tanji“ i nesigurniji to prijemčljiviji za pomodarstvo i poltronstvo. -Faktor o kojem se malo govori i danas kao o značajnom za formiranje birokratizovanog mentalnog sklopa ,za nejedinstvo u formiranju nacionalnog korpusa, na čudna politička kortešovanja , pa sve do danas, na otuđenost intelektualnog sloja od osnovnog seoskog –narodnog je – dolazak u“ feudalnu“ Srbiju- velikog broja lica iz privilegovanog staleža caristički ( feudalistički) orjentisane inteligencije – poslije pobjede Boljševika u Rusiji , kao izbjeglica . Taj broj u odnosu na oskudan domaći ,tehničke i druge inteligencije , bio je bitan , u nekim oblastima za ubrzan razvoj, a u političkom smislu- negativan .Ta masa inteligencije odvojena od sopstvenih korjena i naroda( mada ni u Carskoj Rusiji nisu bili previše bliski sa narodom) loše je uticala na rjetku domaću inteligenciju- da se i ona otuđi od sopstvenog naroda. Razvoj političkih ideja uključujući i socjalne ,bio je na području Srbije , do prvog Svj. Rata skoro pravolinijski. Od tada do danas ,pa i danas kretanje je kao broda bez kormilara ili kormila. Osim njihovog ( ruske inteligencije ) destruktivnog učešća,činjenica je,da u formiranju nove srpske države (i Jugoslavije ),uzimaju aktivnog učešća i cincari i jevreji i mnoge etničke (interesne ) skupine . Njihova veza sa običnim srpskim narodom (uglavnom seljačkim) onda je prirodno i tanka ili nikakva. Pa, u procesu vladanja,kao ekonomski jači sloj ,obrazovaniji , prisvajaju za sebe vlast i njene poluge - i plodove oružane pobjede naroda. Samo igrom spoljnih okolnosti,vrši se pregrupisanje interesnih grupa-koje vladaju i danas. Koja je i kakva razlika u pitanju prilaza-vladanju može se uočiti iz dvije paralele :

195

Ministar finansija Lazar Paču, drži zlatnu podlogu dinaru u ratnim vremenima , a ovi naši 9o-tih godina,dozvoljavaju upad u platni i monetarni sistem i Republici Srpskoj i duplo Slovencima . Ne mjenjaju monete –pa sa kamionima bezvrijednog papira – Hrvati i drugi , pljačkaju ovu zemlju, kupujući kod nas marke i izazivajući kod nas (pored specjalnog rata i finansijske agresije Soroša) onu tragičnu inflaciju , kojom je Srbija unazađena i osramoćena. I sada su na sceni interesne grupe . Narodom se samo potkusuruju. Doduše i narod shvata da se samo na taj način može otkačiti od dna- pa se na razne načine dovija da i sam nekako uzme učešća u podjeli kolača kroz neku od interesnih grupa. Ostala su zapisna i zapamćena i ponašanja nekih „intelektualaca“, koji su u ime svoje vizije oblika društva koje se izgrađuje bili pravi primitivci , despoti i takvi i stali. Samo su mjenjali razloge svog ponašanja - Đilasovo“ lijevo“ skretanje i manje javno poznato ali isto takvo siledžijsko ponašanje , tadašnjeg javnog tužioca za Bos. Krajinu, Hakije Pozderca.Poslije bune Huske Miljkovića ,pedesetih godina prošlog stoljeća, na pijaci bi presuđivao po kratkom postupku : „ Jesi li ti sin tog i tog?“ Na potvrdan odgovor bi naredio :“Zini ,da ti ne kvarim zube!“ i zapanjenom čovjeku pucao u usta . To je onaj isti koji je znajući sve marifetluke (kao bivši ministar finansija ) upao u platni sistem Jugoslavije da bi na neki način , u neujednačenom razvoju povukao više za Bos. Krajinu (uglavnom muslimansku populaciju), i izazvao poznatu aferu Agrokomerc. Ponašanje „intelektualaca“ i u novijem vremenu bilo je u punom dijapazonu. Taj manir despotsklog ponašanja u mnogima je pritajeno čučao i samo je trebao mig ili nešto drugo na bude alibi i izbijao je svom žestinom.Nepotrebno je nabrajati primjere.Svako ko je bio svjedokom tog vremena ima „ svoje primjerke“ . Pa i sada kad gledam u medijima- komunikacije nekih od „intelektualaca“ kojima je vlast alibi-; čudo božije- koliko mržnje , zlobe i pakosti pršti na sve strane. Rajsovo zapažanja o spremnosti „inteligencije „ da proda i državu (i narod pride)“, tačno za ono vrjeme , ništa ne gubi na istinitosti i aktuelnosti ni danas.U podjeli „balkanskog kolača“ problem je u ,tehnološkoj , organizacvionoj ,logističkoj prednosti stranih interesnih grupa, kojima naše jajare nisu dorasle , pa će se za neki budući sukob sa njima, te naše jajare, sjetiti naroda , da bi ga opet na cjedilu ostavili – kad ga upotrijebe . Valjda će i narod ( ako ne nestane) konačno omudriti- pa poslušati neke od savjeta koje im je još l928.g dao njegov prijatelj Dr.Arčibald Ra js . Istini za volju imao je ovaj narod i i takvih sa kojim se ponosi i ponosiće se zauvjek , koji su ostali dušom uz i u narodu i kad su se uključili u sloj inteligencije : Sava Mrkalj,Vasa Pelagić, Svetozar Marković, Dimitrije Tucović, Sava Tekelija ,Vojvoda Mišić i još poneki koji se nisu postidjeli svog narodnog srpskog porjekla i koji su u svom djelovanju imali u vidu i narodno dobro i dobrobit naroda. Saznanja o tim ličnostima i njihovim djelima , između ostalog , sigurno je oformilo i moj mentalni sklop zbog kojeg se u sopstvenom okruženju i u nekoj meni primjerenoj snazi i mjeri nisam mirio sa onim što je tom mentalnom sklopu bilo asihrono, o čemu kao dokaz i predajem ova mali niz naslova.

196

... s taktičkim pripremama sunovrata

Slovo o jeziku, slovo o slobodi1

Ovih dana ,u nekim listovima ,čitam komentare o presudi Ustavnog suda Jugoslavije o nazivu jezika u ustavu SR Hrvatske. Način na koji se to komentariše u tim listovima pa i na zvaničnim organima u SR Hrvatskoj je mučan i tjera na duboko razmišljanje o SLOBODI.

Čitam te komentare i slušam te govore na TV, pa opet pogledam tekst tač. 2. u Deklaraciji AVNOJ-a. Tamo govori o "istinskoj slobodi - punoj ravnopravnosti - Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno naroda Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine". I da ne vjerujem samom sebi - poslije skoro pola vjeka od izvojevane slobode - doživljavam je na način neslobode. Toliko jeda, euforije, patetike, cinizma iz tih usta i pera izlazi, da se čovjek zapita - u kom vjeku živimo - na kom tlu?

Neprimjereno je kulturi, slobodi i ljudskom dostojanstvu ,sa onoliko isključivosti nastupati u svim medijima i davati u istima toliko prostora.

Školovao sam se na području SR Hrvatske. Znam da je na tom području nekada postojalo više (ravnopravnih) oblasti, država ili krajeva (kako hoćete) Dalmatia,Croatia et Slavonia i vladanje tim krajevima potvrđivano kraljevskim pečatom "Rex Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae". Sadašnju SR Hrvatsku ne shvatam kao državu Hrvata.

Pogubno poistovjećivanje, u određenim vremenima, vjere i nacionalne pripadnosti, uz ostalo, učinilo je da se na tom području uspostave odnosi među nacijama (narodima) u sadašnjem pojednostavljenom (preoštrom) kontrastnom obliku. Niti su svi Srbi koji na tom području žive srpskog (ili samo srpskog) porjekla, niti su svi Hrvati npr. porjeklom (ili isključivo) Hrvati. Često mjenjanje gospodara na tom području, u srednjem vjeku i ranije i kasnije, izgradilo je kod stanovništva (ne računajući prave migracije) obrambeni mehanizam, koji se ispoljavaju i u prihvatanju nove (gospodareve) vjere ,samo da bi se opstalo na svom. Prihvatanjem nove religije- u porjeklu- se nije moglo mjenjati ništa, ali je asimilacija (ako je to potrajalo) učinila svoje.

Čemu onda toliko intenzivno i agresivno naglašavanje u bezbroj varijanti i oblika Hrvat, Hrvatski? To me žestoko podsjeća na jedan dokument "Proglas pristašama"2 koji je osim već čuvenih "stihova" završavao rječima "po upoznavanju pristaša spaliti" - iz vremena namjesništva.

Ako je to izraz-ispoljavanja slobode-treba razmisliti da li je to prava sloboda.

Ako u toj (moram reći) eskalaciji žučnih reakcija niko nije pružio mogućnost da se čuje šta o tome misle i drugi narodi u SR Hrvatskoj o toj ("strašnoj", "užasnoj", "nepravednoj") odluci Ustavnog suda SFRJ šta to znači? Koja je to sloboda, koja je to ravnopravnost. Nije valjda da se to njih ne tiče ili oni možda na to nemaju pravo.

Koji je to sud? Čiji je to sud? Nije li dovođenje u pitanje toga suprotstavljanje tač. 3 Odluke o Rezoluciji AVNOJ-a o vrhovnom suverenitetu naroda i države SFRJ kao cjeline. Nije li to

197

legalni poziv na građansku neposlušnost, pobuna (na savremen način) i izmicanje ispod te vlasti i uspostavljanje svoje vlasti.

A kako se tek osjećaju drugi narodi (nacije ili nacionalne manjine) u toj SR tim povodom. Za šta se oni pitaju? Tražiti, u ograničenim uslovima, za sebe neograničeno, je nesloboda za druge!

To je nažalost samo vrh ledenog brijega koji je na ovaj način isplivao. Puno je i činjenica i okolnosti za takav zaključak. Prošetajte uzduž i poprijeko po SR Hrvatskoj i pokušajte po onom što čini spoljnu manifestaciju nacionalnog identiteta (jezik, kultura, pismo itd.) zaključiti da u tom prostoru žive ili pretežno žive i Srbi. Prije toga nemojte gledati ni statističke podatke ni po prezimenima pokušavati to odgonetnuti. Poslije takvog pregleda oboružajte se tim podacima pa obiđite sela (ili krajeve) i pokušajte da utvrdite na koji način oni ispoljavaju ili mogu ispoljavati ono što ga čini različitim od druge nacije. Uvjerićete se (za područje Like sam zaista siguran) da je to toliko minorno i depresirano do neslobode (pritom bi trebali biti pažljivi zbog "Potjemkinovih sela").

Sjećam se poslijeratnih proslava praznika Prvog maja i isticanja u Lici srpskih zastava (zastave nisu shvatane kao simbol države već kao naroda) a pokušajte je vidjeti poslije pola vjeka od rata u tim istim prostorima. Izveštaj Edvarda Kardelja iz 1947. g. je danas aktuelniji nego tada!

Šta se to dešava? Na žalost ne od juče. Zar nije trebalo duboko da potrese i dopre do svijesti mogućnost da nešto takvo može da se desi, a desila se tragična zabuna da mladić Hrvat u Zagrebu (centru SR u svakom pogledu) ubode nožem drugog mladića, svog sunarodnjaka samo zbog komentara o TV seriji o Vuku Karadžiću, po kojem je izveo zaključak da je druge nacije ili vjere svejedno.

Zar poslije 43 godine od izvojevane slobode puškom, pripadnik naroda koji je dobar dio rata predstavljao osnovu i najveći dio NOV treba da bi mirno prošao gradom-GLAVNIM GRADOM i svoje republike da SKRIVA SVOJ IDENTITET da živi u poluilegali. Zar treba da mu se poklanja takva pažnja da se stvore objektivni uslovi za onakve komentare koji su se ovih dana u vezi sa čudnim otpadom na Kordunu. Na komentare se odmah javno žestoko reagovalo, a na postojanje uslova (na granici bjede i siromaštva) da se promjene - niko.

Mnogo citiran u poslijednje vrijeme Miljan Miljanov zaslužuje da ga se i ovdje pomene. Zašto se Hrvat ne bori za prava Srba i obratno. Zar smo u podjelama toliko ogrezli da zaboravljamo na osnovne vrijednosti - ljudskost i dostojanstvo, a da je sve ostalo ili izvedeno iz toga ili manje važno ili bar manje važno nego nekada? Ako je nekada imalo smisla potencirati ime HRVAT u smislu i sa ciljem da bude tretiran kao čovjek kao ravnopravan, da pripadanje tom (ili drugom slavenskom) narodu u to vrijeme ne znači ništa manje od pripadanja tada drugom gospodarskom narodu (germani, ugari itd.), koji je sada tome smisao, na ulasku u 21.vjek (ili stoleće) a istovremeno onoga koji pored njega živi svjesno (ili nesvjesno) gurati na margine života.

Ne znam kako izgleda tuđa nesloboda, ali mislim da je ona vazda slična svakoj neslobodi. Ostavimo se licemerja, pogledajmo sebi i istini u oči ili skinimo krinke.

[1]Pisano XII 1988. godine i upućeno redakciji "Intervjua" - NIP Politika povodom protesta iz hrvatskih najviših foruma vlasti protiv presude Ustavnog suda Jugoslavije o proglašenju novog naziva jezika u Ustavu republike Hrvatske.[2]Mačekova tajna okružnica organizacijama HSS - Arhiv vojnoistorijskog instituta, popisnik 117. K. 22 reg. br. 4/1-6

198

... s ksenofobijom i primitivizmom

E moja rođakinjo*

U avgustovskom broju ovog lista, nađoh pitanje upućeno meni "Kamo dalje rođače". Oprosti mi, neuviđavnom, što ga tek danas, 15.9. pročitah, te ćeš možda pomisliti da sam i nepristojan pa da ti neću odgovoriti.

"Nazovi rođako". Mislim da ti nisi nikakva Milica. Nekako ne mogu povezati ono što si napisala sa tim imenom. Nikako ne mogu pomisliti da Milica misli da Srbi žive samo u Srbiji. Žalosti me ako ti nisi znala gdje smo mi bili do sada sve ove godine.

Ako braniš Beograd, pitam se koga braniš i od koga. Znaš li nevoljko, da je Beograd najmanje srpski grad, da su Beograđani ,u prvoj a posebno u drugoj generaciji, iz svih mogućih sela, većih i manjih sa cijelog Balkana.

Ima jedna ružna stvar u ponašanju "starodođoša" ,prispjelih sat, godinu ili generaciju prije "novodođoša", a to je da prisvajaju sebi pravo i osporavaju ga "novodođošima" za narušavanje komoditeta da se posluže istim sredstvima i metodama za dobijanje stana, posla i koječega drugog, da "novodođoši" iskazuju svoje sposobnosti, ambicije i inventivnost, a pri tom imaju kratko pamćenje- pa zaboravljaju koliko su oni ,prilikom svog osvajanja Beograda, poštovali ta pravila.

Tebe "starodođošku" najviše odslikava jedna tvoja rečenica iz pisma: "Ali ne možete vi u ovom gradu ići ispred mene i mojih prijatelja". Znaš li uopšte, jado, ko je napravio najlijepše zgrade u Tom gradu, ko su mu najveći dobrotvori bili i odakle su došli oni sa kojima se Beograd najviše ponosio. Tvoja odbrana Beograda, kad bi se ozbiljno shvatila, bila bi na njegovu sramotu.

Toliko o Beogradu, a tebi još par riječi upućujem, jadno i neuko čeljade, kojoj je priroda bila izdašna u jeziku i žuči.

Oni koji su dignuti sa svojih ognjišta, oni kojima je najmanje jedan član uže porodice ili zaklan ili ubijen ili zarobljen ili mu ta opasnost svaki tren prijeti, da bure rakije (viskija ili kalvadosa) popiju- neće moći buru misli, bure emocija, buru dilema- još dugo, dovesti do stanja da, kao Ti, mogu mirno cijelo veče cijevčiti jedno piće.

Teško je saznanje da neko mlado biće (sudim da si mlada po posjeti kafiću) može biti toliko tvrda srca, puno žuči, puno sebičnosti i nerazumijevanja. Kao što roditelj obično svom djetetu kaže ,zbog njegovog nerazumijevanja roditeljske brige, „to ćeš moći razumjeti tek kad sam budeš roditelj", - moram ti reći (mada ti to iskreno ne želim): da dade dragi Bog pa da ti budeš tako privilegovana i u takvoj poziciji da pročitaš pismo, tebi upućeno, sa takvim pitanjima kako si Ti meni uputila i da se tako sretno i Ti osjetiš.

Uzgred, da utješim tvoju bol za tvojim vršnjacima po bijelom svijetu - Beograd je takođe, onima kojima se obraćaš, obećani bijeli svijet. I Tesla i Pupin itd. pa i moja malenkost i u mirno vrijeme (kad je glava bila nešto skuplja) otišli su u neki bijeli svijet.

203

Tvojoj i budućim generacijama treba pružiti obrazovanje i mogućnost da im bilo koje mjesto (po voljnom izboru a ne silom) na kugli Terri, po njihovom izboru, može biti ugodan dom, pa i na ovom srpsko-balkanskom prostoru.

Na kraju, primi jedan savjet: kad god čuješ neku riječ, ili je pročitaš, upoznaj joj pravo značenje i ne upotrebljavaj je olako (ne frljaj se).

Govoriš o mladima da su odavno po bijelom svijetu RAZOČARANI u ovu zemlju, a pitaš se kako je ova vlast dozvolila tako veliki priliv stanovništva, izbjeglicama u gradove. Kako li bi tek bili razočarani kad vlast to ne bi dozvolila ,pa ih smjestila u logore i geta (da na bilo koji način spreči uznemiravanje tvoje sitne duše).

P.S. Kako sam jako daleki rođak, za čije postojanje, kako reče, nisi ni znala, dužan sam da ti se predstavim. Ja sam: i po drugi put u svom vijeku izbjeglica, i Beograđanin u tri navrata po nekoliko godina (u detinjstvu, mladosti i zrelom dobu), i "došljo" ili "dođoš" cijeli radni vijek, i posjednik diplome više školske ustanove i nostalgičar do bola za dio "Medačkog džepa" (ako ti to nešto znači) - Divoselo koje je 1941. godine brojalo 3.000 stanovnika u 1991. godini ukupno 291 stanovnik, u kome danas kako UMPROFORCI rekoše, nije ostalo ni živo pseto. Pa, ako me vidiš da se negdje napijem i zapjevam, pažljivo oslušni riječi i zvuk moje pjesme.

Mislim da, i pored svega, nećeš moći cijelo veče cjevčiti jedno piće.

-----------------------------------------------------------------

*Pisano 15.9.1994. g. u izbjeglištvu kao reakcija na napis "Kamo dalje rođače" u izbjegličkim novinama "Odgovor", objavljeno u broju 42/43 za X 1994. godine

204

... sa "mudrovanjima" političara

Proziv i poziv Azemu*

Nisam sigurno jedini koji Ti se pismeno obraća u poslijednje vrijeme, pa postoji opasnost da se zbog mase materijala propuste neke dobre ideje i prijedlozi, iz tih obraćanja pa i iz ovog mog pisma.

Mislio sam da se ranije oglasim ,sa nekim svojim zapažanjima i prijedlozima, koji bi mogli uticati na pozitivniji odnos i na razumjevanje Kosovskih problema i na njihovo rješavanje.Problem mi je bio samo u činjenici da to ne bude "govor gluvom". Mislio sam da pišem nekim novinama u SR Sloveniji, ali sam odustao jer ni one nisu dovoljno oslobođene demagogije i lokalnih interesa. Nemam povratne informacije da li je "Delo"objavilo članak čiju kopiju Ti šaljem da bi me donekle u to razuvjerilo (članak je dosta provokativan).

Što sam odlučio da Ti pišem, ovo otvoreno pismo ,povod mi je bio dijalog u emisiji "Teme"Titogradskog studija, ali i neki tvoji razgovori u drugim TV studijima sa temom Kosova.

Realan osnov za ono što ću Ti sad pisati stoji u činjenicama: da smo približne generacije, te opterećenost nekim "istorijskim talogom" i pojmovi "stari", "zaslužni" i sl. nije previše prisutna; radeći izvjesno vrijeme u krajevima i na poslovima gdje je dobar broj zaposlenih bio tvojih sunarodnika i kroz to dosta kvalitetnog ličnog iskustva (ali je to bilo prije masovnih indoktrinacija mladih) i obrazovanje društvenog smjera, što mi pomaže da pojave sagledam u realnijem društvenom kontekstu.

Nemoj mi zamjeriti na neposrednosti, ali gledajući onu emisiju stekao sam utisak kao da sjediš na dvije stolice ili kao da si između dvije vatre.

Znajući o uslovno rečeno "Dinarsko-Šarskom mentalitetu" (mentalitet u osnovi svojstven ljudima tih planinskih sistema) i o nekim istorijskim naslijeđima, to se može protumačiti i kao opreznost. U presudnim društvenim trenutcima to može biti protumačeno i kao kukavičluk, nedostatak "petlje" ili u najmanjoj meri kao slabost.

Imajući u vidu sadašnji društveni trenutak ali i istorijska naslijeđa iiskustva, mislim da se moraš nedvosmislenije, jasnije, doslijednije eksponirati. Oni koji žele da Ti vjeruju, i da Ti pomognu, moraju biti ubeđeni da Ti to želiš, a oni protiv kojih si, ne smiju biti u dilemi da li ozbiljno misliš ili se šališ (kao lovac upotrebljavam sentencu "Lovište više čuva strah od lovočuvara nego sam lovočuvar").

Različitost jezika, nedovoljno poznavanje svega što jednu etničku grupu čini različitom od druge, smetnja su često za prave kontakte i saradnju i kad su ljudi najdobronamerniji. To je realnost, i tu se na kratke staze ne može mnogo učiniti. Ima nešto što, u mojim očima, a siguran sam i dobrog broja stanovnika Jugoslavije, smeta a za kraće vrijeme može dati efekta- ako se otkloni. Činjenica je da se nepovjerenje tvojih sunarodnika, prema drugim pa i prvom komšiji svom sunarodniku, tako vizuelno odražava i u visokim zidovima oko stambenih objekata,tako karakterističnim za naselja u kojima žive tvoji sunarodnici. To se čak ne može prihvatiti ni samo kao pokazivanje nepoverenja, ako se zna da je svakodnevnica Albanske

205

države puna tih ili modifikovanih "graditeljskih poduhvata". Ne bih previše bio iznenađen da se, pregledom, iz ptičije perspektive dvorišta na Kosovu i u susjednoj republici, gdje žive tvoji sunarodnici, nešto slično i identično pronađe. To sve govori dovoljno samo za sebe. Mislim da ima puno istine u sentenci:"Ko se sam odvaja i drugi ga odvajaju". Ne može se sa nepovjerenjem kretati napred, u uspostavljanju povjerenja drugih prema nepovjerljivom.

Mislim da se i Ti i svi oni koje možeš animirati na Kosovu, morate uhvatiti u koštac sa tim običajem u suštini i društveno i ekonomski i politički lošom navikom.

Mora se, i na drugi način, pružati slika i dokaz da Kosovari vjeruju drugima i da žele da im se vjeruje. Znam da se neke stvari ,u društvenom razvoju, ne mogu preskočiti, ali ako se ništa ne preduzima, same neće krenuti sa mrtve tačke. Znam i svjestan sam da je u svijesti dobrog djela stanovništva u Jugoslaviji bilo dugo usađivano i usađeno poimanje da se ekonomski slabiji čovjek ili cjela grupa (etnička ili druga) manje vrijedi i da je "čovjek drugog reda". Često se taj i sam tako osjećao (kompleks niže vrijednosti). Bezbroj primjera je dokaz tome. Uzmite samo viceve koji to variraju od Dalmatinca, Ličanina, Bosanca, Piroćanca, Crnogorca do Šiptara, a prije svih na račun (Cigana) Roma.

Taj vid indoktrinacije (porodične, društvene sredine i dr.) ušao je u podsvjest, pa ostao u glavama i poslije dobrog i debelog obrazovanja. To postaje vidljivo kad je u pitanju lična porodica, ako sin ili kćerka zavoli nekog iz "druge vjere" "druge etničke grupe". Da je u izbor došao Englez, Nijemac ili Amerikanac, obično se postavi pitanje: "Kakav je čovjek?" Ali kad je u pitanju pripadnik "druge vjere" ili "etničke grupe" sa našeg podneblja, o kojima se dugo usađivane predrasude, to pitanje i ne postavljamo - već se unaprijed postavlja naravno isklju-čivo. Samo izuzetni dokazi da je taj čovjek znatno bolji od proseka "moje" ili "Tvoje" sredine, čini ga podobnim da dobije vizu, ali nikad do kraja i bez rezerve prihvaćen.

Nesporno je i to da se predrasude mogu i moraju razbijati. Pravi način za razbijanje pomenute predrasude je da kretanje ljudi i roba u ovom našem prostoru bude intenzivnije, time mješanje i šansa za prava upoznavanja. Imao sam neposredne prilike vidjeti, u Gudurici u Banatu ,ponašanje stanovnika koji su pripadnici 17 naroda i narodnosti. To je već skoro svima u zemlji i poznato. Trude se da se razumiju, poštuju tuđe te je i njihovo poštovano. Objašnjenje za takvo ponašanje treba tražiti možda i u tome da nema forsirane nacije - odnosno one koje je zbog same činjenice nacije u određenom momentu u povoljnijem (privilegovanom) položaju. To bi se reklo, klasno nadvladava nacionalno.

Da se vratim na početak pisma, više hrabrosti a manje bolećivosti treba ispoljavati. Nije mi se dopalo kako si reagovao na podsticaj da treba javnom rječi djelovati na skupovima koje treba ili organizovati ili već organizovane koristiti. Slobodno interpretirane Tvoje rječi "Ako treba i to ćemo činiti" ličile su mi kao da eto nekom treba učiniti na volju, iako Ti lično nisi baš za to.

Nemoj mi zamjeriti jer nemam namjeru da Ti držim lekciju, ali o svom autoritetu i o svom javno iskazanom stavu i kao političar moraš više brinuti. U istoj emisiji povodom pitanja šta će se činiti protiv lica koja su osuđivana zbog djela protiv interesa SFRJ, a emigranti su iz Albanije, koja su u međuvremenu primila državljanstvo SR Srbije i SFRJ, Tvoj odgovor da će se na njih paziti kao na građane SFRJ, liči mi na namjeru da se čuva otrovnica zmija koja se slobodno šeće. Postoje u propisima uslovi i mogućnosti i za oduzimanje već datog državljanstva. Da li lica u konkretnom slučaju ispunjavaju te uslove, to je druga stvar. Tvoja jasnija izjava, u tom smislu, bilo bi dobro oružje u pravim rukama ,a navela bi (kao pre-vencija) na razmišljanje one koji nisu baš sasvim zabrazdili.

206

uslove življenja ne zna, moju muku i radost ne zna (misleći da je ista kao i pre 45 godina), kome je "zastupanje mojih interesa" samo ključ ,u pravom smislu te rječi ,za osvajanje položaja u karijeri, za otvaranje sefova materijalnih dobara,u svoju ličnu korist, jer je i on, tako djelujući ,doprineo osjećanju (objektivne) neravnopravnosti.

Zato se i javljam sa ovim pismom, i ako se neko slaže sa mnom neka i svojoj sredini gdje on misli da ima svrhe i sam glasno to izrazi, pa da tražimo mostove ne preko simbola koji su nas ili naše djedove ili očeve razdvajali, već preko univerzalnih simbola koji nas mogu spajati.

--------------------------------------------------------------

*Pisano 10.7.1989. g. i poslato radi objavljivanja redakcijama listova "Krajina", "Lički Vjesnik" povodom "scenografije TV priloga o 600. godišnjici kosovskog boja - na Kosovu kod Knina", objavio L. Vjesnik od 1.8.1989. godine

211

... sa zloupotrebom vlasti u pripremi sunovrata

Sjenka nad "Petrovom gorom" *

Bio sam na skupu NARODA na Petrovoj gori, 4. ovog mjeseca. Ponosan sam na to i na ono što sam čuo i vidio i na odlučnost i dostojanstvo, na licu tog naroda. Beskrajne kolone, pretežno muškaraca, asocirale su na neko vrijeme kad je šuma bila jedino mjesto gdje se moglo opstati.

Ali sam ogorčen ,zbog velike sjenke koja se nadvila nad Petrovom gorom, koja nije dala da se vidi ta veličina i množina naroda i da se osjeti na jednom mjestu - očito iz paranoidnog straha od NARODA.

Tu sjenku je prostro neko od zvaničnih organa vlasti SR Hrvatske, određujući ili naređujući način odvijanja saobraćaja, na taj način što su dio putničkih vozila zaustavili radi parkiranja još na izlazu iz Vojnića. Osnovnu masu vozila na pravcu Vojnić-Radonja-Petrova gora, kuda sam se ja kretao, milicija je skretala radi parkiranja u selu Radonja oko 20 km udaljeno od vrha Petrovac, kod koga je održan zbor. Ja i moji drugari smo takođe tu zaustavljeni, ali poslije nekoliko kilometara pješačenja ocjenili smo da smo obmanuti i jedan se vratio po vozilo da se probijemo bliže Petrovoj gori. To nam je uspjelo, ali samo do Motela - Lovačke kuće (do te raskrsnice), udaljene od vrha oko 12 kilometara. Tu je opet, ali pojačana, patrola NM zaustavljala one koji su se dotle probili sa pitanjem: "Imate li specijalnu propusnicu?" i naravno skretali radi parkiranja, doduše vrlo kulturno. Neki su se vozilima probijali i dalje - drskošću - kako sam ja na prvi mah ocjenjivao. Kako smo ja i moji drugari tada prvi put bili na Petrovoj gori, čekalo nas je pravo iznenađenje, koje je do uspona na vrh, preraslo u ogorčenje.

Ogorčeni smo postupkom onog ko je naredio miliciji da putnička vozila zaustavljaju na tim udaljenostima i na taj način praktično razbiju i onemoguće zbor. Sa strane puta do vrha bilo je mjesta za sva vozila koja su niže zaustavljena i to vrlo korektnog mjesta jer je zemljište kraj puta bilo korektno buldožerom za te namjene pripremljeno. Istina bilo je na tom putu nešto vozila parkirano, ali po registracijama je bilo očito da su iz neposredne okoline i da imaju iskustva sa "tehnikama" i "taktikama" nadležne vlasti.

Moja ekipa je bila u dobroj fizičkoj kondiciji - iako je jedan bio RVI. Do ostavljanja vozila pred motelom pretekli smo kilometarske duge i guste kolone naroda. Znali smo za početak zbora u 12 časova i zbog toga i žurili, pa ipak smo stigli sa 20 minuta zakašnjenja. Nije onda teško ustvrditi da je velika masa NARODA ,koji je stizao iz svih pravaca na Petrovu goru, praktično onemogućena u toj namjeri tjerajem da pješači 12-20 km prema i uz Petrovu goru (mjestimičan uspon je bio i 11%). Mnogi su iz te mase to komentarisali.

Po poštenoj procjeni skoro se sa sigurnošću može reći da je sa ciljem da učestvuje na ZBORU bilo upućeno oko 30.000 vozila i preko 150.000 ljudi. Brojke same po sebi nisu značajne. Ali ako iza toga stoji N A R O D, nekoga je zaista bila uhvatila panika i treba da ga hvata.

O nespremnosti i iznenađenju tolikim brojem i tolikom rješenošću NARODA podatak se mogao dobiti, i dobiven je, od pripadnika NM.

212

I narod tog kraja prijatno je iznenađen. Pozdravljao je mahanjem ruku, ispred svojih kuća,beskrajnu kolonu vozila i nerjetko - suznih očiju.

Tim više sam ogorčen na sjenku nad Petrovom gorom.

--------------------------------------------------------------------

*Pisano 6.3.1990. g. kao protest prema ponašanju organa vlasti republike Hrvatske u sprečavanju Narodnog zbora 4.3.1990. protiv fašizacije Hrvatske. Tekst upućen radi objavljivanja redakcijama "Politike", "Vjesnika", "Oslobođenja", "Krajine"

213

... sa indolentnošću prema pripremama sunovrata

Otvoreno pismo Stanku Stojčeviću -CKSKH*

"Druže Stanko" Bihać, 23.05.1989.g.

Drago mi je da ste, ne zamajavajući se više da li postoji ili ne postoji nacionalizam u SR Hrvatskoj, pitanje nacionalizma stavili na dnevni red.

Ne dopada mi se insistiranje i dalje se neke stvari ne mogu stavljati pod znak pitanja. Podsjetio bih na Titove rječi: "Ništa nije toliko sveto…".

Nisi u pravu kada posmatraš nacionalne odnose u SR Hrvatskoj. Glasno pominjanje srpskog imena ti nazivaš nacionalizmom-oblikom šovinizma. Otkad je to šovinizam. Ako je to dovoljno za tu etiketu, kako se onda mogu nazvati sve manifestacije u Hrvatskoj koje nose oznaku "hrvatski".

Ako je srpski narod dio bića SR Hrvatske - probajte se sjetiti nekih manifestacija-skupova kojima je pridjev bio "srpski". Nemojte se previše mučiti - rezultat je isti.

Ako se slažete sa Marksovom definicijom nacije, probajte u svakodnevnom životu prepoznati STEPEN ISPOLJAVANJA onog što srpsko stanovništvo u Hrvatskoj u tom pogledu razlikuje (ili čini sebi svojstvenijim):

• upotreba srpskog jezika (lingvisti u Hrvatskoj govore o pravu Hrvata da jezik kojim govore nazovu svojim imenom - po istoj logici bi i srpski narod (ne narodnost) imao pravo taj jezik nazvati srpskim,

• upotreba pisma, • kulturne intitucije:pozorišta, biblioteke, arhivi, časopisi, et cetera, • predstavljanje u odgovarajućim tjelima gdje je paritet postavljen po nacionalnom

ključu.

Usput rečeno, i Tebi predlažem da prikupiš podatke o uzrocima i podgrijačima pojave zvane nacionalne isključivosti. Postavljam pitanje: šta je sve javno i organizovano učinjeno da se ono, što je moglo zbog raznih istorijskih naslaga opterećivati starije - ne prenese na nove generacije?

Ja razmišljam o tome na slijedeći način.

Može se sa punim ustima reći da se srpsko stanovništvo 1945. g. u SR Hrvatskoj, nije imalo razloga osjećati gubitnikom - već moralnim pobjednikom, pa ako hoćeš i nad moralno-političkim zabludama velikog djela hrvatskog stanovništva naselja gdje je NDHazijskim uslovima i kriterijima, kompletno stanovništvo bilo na visokom moralno-političkom nivou u smislu Ustaštva.

214

Ako je on(Mužević) izabran na neku funkciju postaje javna ličnost i tim činom dobiva i veće obaveze i u privatnom životu ,jer postaje primjer . Meni lično je neprijatno što sam dobio TAKAV primjer. Njegovo je pravo (a možda i dužnost) da razmisli –koliko je svojim privatnim ponašanjem u „svom“ slučaju doprinijeo jačanju ugleda član SK u vraćanju povjerenja članova SK u svoje (zaraćeno) rukovodstvo.

Što se mene tiče on nema prelaznu ocjenu. Pisano l.9.1989.g

219

... sa političkim licemjerjem

Pismo CKSKJ - naročito drugu Korošcu*

Centralnom komitetu SKJ - naročito drugu Korošcu -

Ako je opredeljenje vaše "matične" organizacije SK Slovenije, da zahtjeve JUGOSLOVENSKI opredjeljenih komunista u vašoj "matičnoj" organizaciji elegantno zanemarite ili ignorirate, po KOJEM kriteriju očekujete od JUGOSLOVENSKI opredjeljenih komunista JUGOSLAVIJE, da ne zanemare elegantne vaše separatističke (izdvajanje iz poslušnosti) tendencije, odnosno da ih ne ignoriraju.

Zar vaše shvatanje demokratičnosti ima samo jedan smjer, samo za sebe (i uvjek samo za sebe).

Stiče se utisak da su vam kriteriji demokratije slični shvatanjima demokratije u SAD, kako to ona u praksi ispoljava prema Panami (ili njenom rukovodstvu). Meni takva demokratija ne liči na dobar adut (karata u igri) za budućnost, bilo čiju.

Ne bi bilo dobro (trebalo bi da vam dio Hafnerovih, upućenih vama, rječi posluži kao povod za samokritičnost - jeftinije se prođe kad se neko sam kazni nego ako ga drugi kažnjavaju), i da na Kongres cjele Partije praktično izađete sa zahtjevom za otcepljenje. Razmislite koliko vam forumi zaista predstavljaju na pravi način članstvo - koliko izražavaju želje članstva ili su možda (igrajući se u ime članstva) podlegli opasnoj trci za vlasti.

Što se mene tiče moj ulazak u Partiju ni prvi ni drugi put nije bio vezan materijalističkim i karijerističkim razlozima, pa ni drugi izlazak neće biti nikakav problem, ako se ova (i MOJA) Partija (forumi) ne rješe licemerja. Kao član ove organizacije moram trpjeti i VAŠE lično licemerje - a kao čovjek - NE!!!

U nadi za bolje sutra - vaš možda bivši član SKJ (ili SK BIH).

-----------------------------------------------------------------------

*Pisano i poslato 26.12.1989. godine povodom najava separatizma pred kongres SK - na kojem su to i učinili.

220

... sa političkim licemjerjem

Pismo CKSKJ - naročito drugu Korošcu*

Centralnom komitetu SKJ - naročito drugu Korošcu -

Ako je opredeljenje vaše "matične" organizacije SK Slovenije, da zahtjeve JUGOSLOVENSKI opredjeljenih komunista u vašoj "matičnoj" organizaciji elegantno zanemarite ili ignorirate, po KOJEM kriteriju očekujete od JUGOSLOVENSKI opredjeljenih komunista JUGOSLAVIJE, da ne zanemare elegantne vaše separatističke (izdvajanje iz poslušnosti) tendencije, odnosno da ih ne ignoriraju.

Zar vaše shvatanje demokratičnosti ima samo jedan smjer, samo za sebe (i uvjek samo za sebe).

Stiče se utisak da su vam kriteriji demokratije slični shvatanjima demokratije u SAD, kako to ona u praksi ispoljava prema Panami (ili njenom rukovodstvu). Meni takva demokratija ne liči na dobar adut (karata u igri) za budućnost, bilo čiju.

Ne bi bilo dobro (trebalo bi da vam dio Hafnerovih, upućenih vama, rječi posluži kao povod za samokritičnost - jeftinije se prođe kad se neko sam kazni nego ako ga drugi kažnjavaju), i da na Kongres cjele Partije praktično izađete sa zahtjevom za otcepljenje. Razmislite koliko vam forumi zaista predstavljaju na pravi način članstvo - koliko izražavaju želje članstva ili su možda (igrajući se u ime članstva) podlegli opasnoj trci za vlasti.

Što se mene tiče moj ulazak u Partiju ni prvi ni drugi put nije bio vezan materijalističkim i karijerističkim razlozima, pa ni drugi izlazak neće biti nikakav problem, ako se ova (i MOJA) Partija (forumi) ne rješe licemerja. Kao član ove organizacije moram trpjeti i VAŠE lično licemerje - a kao čovjek - NE!!!

U nadi za bolje sutra - vaš možda bivši član SKJ (ili SK BIH).

-----------------------------------------------------------------------

*Pisano i poslato 26.12.1989. godine povodom najava separatizma pred kongres SK - na kojem su to i učinili.

220

.....s trovačima i stanjem

Dok pametniji popuštaju........ Uredniku lista „Danas“ Ima tu negdje neka Grobarina ,ne baš tanka –čista suva zloba. U poređenju s njom , sve „metlojahačice , su prave „cucl-bebi“. Znate li koji je narodski izraz za pticu šljuku, a koja je inače isključivo selica (nema svoje domovine). Ne znate ? Zovu je još i prdavac . Da li je i kod vas tako zovu? Pokušaj simbioze „metlojahačice“ i prdavca –nema nikakvu razvojnu perspektivu do „vile ravijojle“ ili „crne kopije Jovanke Orleanke“. Možda se Grobarina osjeća kao prdavac(Sclopax rusticola), zbog asocijacije na svoj drugi dio latinskog imena. Mnogo je željna „sluđena klecava“ invazije. Koliko to ona njih traži? Nije samo rekla da li da budu o obliku organa ,organizma , samo posade ili popunjene jedrilice. Fali izjašnjenje da li traži samo muške „stručnjake“ Nadam se da joj je fotos (prilog za potjernicu) napravljen davnih dana ,prije intelektualnog penzionisanja (za slučaj da do invazije dođe-neophodna mimikrija tako karakteristična za prdavca ) . Uzgred, nebi trebalo „usrećivati“ japance jednim „japancen ove vrste“ osim ako budemo imali interesa da ih uništimo. E , tada – ništa efikasnije nebi mogli naći nego da im se lukavo naklonimo i uvalimo im „ klecavu šljuku“ . Volio bih da je „sluđeni klecavi prdavac“ iskren u vapaju pri izricanju molbe za pomoć ,što mi budi nadu da će nas uskoro rješiti svog bleisanja i mješanja pojmova i korišćenja proizvoda vezanih za „mokre čvorove“ – suprotnih namjena. Urednika bih molio da „sluđenima“ više ne ustupa prostor u listu(ako imalo drži i do Lista i do sebe),a kamo li kad to „sluđeni“ čine sa namjerom obavljanja dužnosti „Lukrecije Borđije „ duha i zdrave pameti . Sačuvaj me bože takvih prijatelja , a neprijatelja ću se sam čuvati ! Ličanin ispod Orljaka -------------------------------------------------------------------------------------------------------------- Ovom prilikom se nisam potpisao i dao lične podatke o sebi (mada upotrebljeni pseudonim predstavlja jednu vrstu potpisa ) ,jer nije zgodno imati budalu za vratom . Ali ,ako se to trovanje nastavi ,moraću se ne samo legitimisati . Zbog dugo upotrebljavane : „Pametniji popušta“ ,nastala je druga maksima : „ Dok pametniji popuštaju , budale ovladaše svjetom“ ------------------------------------- ( pokušaj pariranja plaćenoj pljuvačici u listu „Danas „ Zagreb- Avenija Bratstva i jedinstva 4-( koja simbolika za licemjerje)- pisano krajem 9o-tih)

221

-među poslednjim iluzijama da se bavimo bitnim stvarima

Polemika sa povodom U“ Cariniku „ br. 1lo ,pod naslovom :“ Buvljaci –šverc ili ne“ ,načeta je materija oko koje godinama obilazimo, kao oko vruće kaše , materija u kojoj se najbolje vidimo : ko smo, gde smo , koliko smo organizovani,koliko smo stručni,odlučni ,koliko možemo ,koliko smijemo,koliko smo izvršna vlast , koliko i na kakav način predstavljamo vlast . Ovaj vruć krompir je teško zagristi. Ja lično u džepu imam rješenje za „penžijun“,pa mi ,u ocjeni prilaza ovom pitanju ,niko ne može predbaciti karijerizam ili zadnje namjere, a na taj način sam rasterećen i razmišljanja o poslijedicama takvog razmišljanja. Neinventivnost,klišeiranost,osrednjost ,politika netalasanja ,tamponiranja ,samozadovoljstva i u ovoj službi(doduše među zadnjim branama i odbranama) učinila je stanje ovakvim kao što jeste To se ne odražava samo na sitni šverc-šoping. To se odražava na komplet postupak primjene materijalno pravnih odredbi. I mala djeca već znaju da pogodovanje svojoj sredini (privrednoj , nacionalnoj,lokalnoj ) jeste naša stvarnost-hiljade je svakodnevnih indicija (i dokaza) koji na to upućuju. Očito je da se roba donosi i carini po vrsti količini i vrijednosti (naročito na graničnim prijelazima) bez razlike na kriterijum-fizičko lice za potrebe domaćinstva ,fizičko lice u svojstvu vlasnika zan. i druge radnje, fizičko lice u svojstvu predstavnika pravnog lica (u privatnoj svojini). Nije samo tu problem. Veći je u primjeni ostalih propisa koji se nadovezuju. Kod postupka carinjenja , stiče se čak utisak o urednosti, ali u praksi omogućuje zadržavanje ( utaju) velikih iznosa poreza. Iz neposrednog iskustva : ni jedno privatno preuzeće sa kojim sam u postupku carinjenja došao u kontakt ne vodi evidenciju po čl. 47 Zakona o deviznom poslovanju,kao osnovu za sve daljnje kontrole.Znamo za praktičnu osposobljenost za to nadležne službe i stvarno vođenje postupaka koji to sankcionišu odredbom čl. 175 st.1,tač.1 istog Zakona. Dok se „turci dosjete“ i i nešto efikasno se ne uradi ,cjeli jedan sloj (zna se za mamutski broj takvih firmi) se dobro“ potkožio“ pa ga nije briga ni za socjalne mjere ,ni za reformu. Ostaje mu briga za tur-operatore ili za nacio-kratiju. Krajnje je vrijeme da se te, i sve druge breše zatvore, stavljanjem u funkciju ili uvođenjem finansijske policije , , sa ovlašćenjima , koje poreske kontrole imaju u svim kako ih mi zovemo „civilizovanim“ zemljama , ali sa ekonomskim i svim drugim oblicima samostalnosti ,da se izbjegne novo reprodukovanje jalove birokratije. ------------------------------------------------------------------------- /Pisano 6.l2.l99o.g,u Bihaću, objavljeno u listu Carinik br.ll2 –januar –februar l99l.g./

222

... sa jednostranošću u stvaranju javnog mnenja

Zašto se toliko prokleto insistira na jednostranosti u stvaranju javnog mnjenja*

Ne znam na koji način da do mene i drugih dopru mišljenja i onih čija mišljenja nisu u dovoljnoj dozi u funkciji dnevne politike, jer javna sredstva informisanja nisu u pravoj funkciji-ona služe forumima i forumašima.

I ovo pisanje vašem listu, koji doista cjenim, je jedan od pokušaja - nadam se ne bezuspješnih, u tom pravcu.

Jednostranost u informisanju i stvaranju javnog mnjenja me ljuti, i sve više učvršćuje u uvjerenju da na svim područjima u ovoj našoj jedinoj domovini, birokratija vlada svima nama i da, pri formiranju javnog mnjenja, propušta, bezobrazno, samo ono što ide na njenu vodenicu.

Nisam skriboman, ali u jednom dužem periodu sam napisao niz članaka, koji nisu objavljeni. Ne samo da nisu objavljeni ,nego nisam u javnim sredstvima informisanja, naišao na sličan izražen stav, a sumnjam da jedini mislim o tim pitanjima ,na način izražen u tim napisima. Bolje reći, siguran sam da na taj način razmišlja dobar broj ljudi. Ali, očito je, da se u tom momentu, to izraženo mišljenje, nije uklapalo u interese dnevne politike ,čiju funkciju javna sredstva informisanja uporno izvršavaju-sa manjim ili većim izuzetcima.

Kao primjere navodim:

• List "Krajina" ne želi objaviti članak pod naslovom "Sloboda i kokarde" u kojem se osuđuju "glumci pod kokardama", ali i oni koji su stvorili uslove za pojavu takvih "glumaca".

• List "Delo" ne objavljuje članak "Razvijeni i nerazvijeni" u kojem se ukazuje na odgovornost u formiranju javnog mnjenja i iznose zapažanja i činjenice koje dokazuju suprotno od Vidmarove izjave o "eksploataciji Slovenije" i potrebu pažljivijeg baratanja i sa istinama.

• "Intervju" ne objavljuje članak pod naslovom "Slovo o jeziku, slovo o slobodi" kao odgovor na reakciju foruma SRH povodom presude Ustavnog suda o nazivu jezika u SRH, sa osnovnim pitanjem - čiji je to sud, koga on obavezuje i nije li to legalan poziv na pobunu, i usputnim pitanjem: šta o tom misle i oni drugi - i zar se to i njih ne odnosi.

• Vaš list "Politika" nije objavio članak novembra 1987. g. "Proziv i poziv Azemu", kao konkretna reakcija na ponašanje Azema Vlasija i njegove intervjue, sa upozorenjem na kukavičluk i pritvornost.

• Redakcija "Oslobođenja" ne pušta u list članak "Nihilisti i negatori nemaju mandata" u kojem se reaguje na besprimjernu i nekulturnu hajku na tadašnju Vladu i druga Mikulića.

• "Večernje novosti" se ustručavaju objaviti članak pod naslovom "Molim da otvorimo raspravu" o vjeću republika i pokrajina i njenom kočničarskom djelovanju.

223

• "Oslobodjenje" ne objavljuje članak "Čestito, časno i pošteno a da li je trebalo ili gledanje jednog 'Hlebinca'", povodom naših odnosa prema tada vladi u ostavci (Mikućevoj).

• "Krajina" ne objavljuje članak "Treća - korakom naprijed" o uzrocima stanju i izlazima u Krajini posle afere "Agrokomerc".

• TV Novi Sad ni prstom ne mrda na protest pod naslovom "usmjerena informacija" povodom njihovog naručenog priloga "Gorko pivo" o navodnoj promašenosti investicija u Bihaćku pivovaru, pa ni na provokaciju "da naprave ozbiljan prilog" kad se došlo do drukčijih saznanja i promjenjeni "aduti" u igri.

• Vaš list takođe ne objavljuje u rubrici "pisma čitalaca" moje pismo napisano prije "antibirokratske revolucije" o zabrinutosti za stanje u zemlji u kojem pominjem moje prijatelje sa svih "ćoškova" ove Juge i upućujem neke sugestije od kojih jednu sad citiram "ne čini drugima ono što ne želiš tebi da učine".

• Niste objavili ni članak iz aprila 1987. g. kojim sam reagovao na napis "U federaciji djele zarade prije kvartalnog obračuna" u kojem je osnovna poenta da je članak neodgovoran i da je njegova tendencija "izazivanje neraspoloženja prema federaciji i radnicima koji rade u njenim organima ili obavljaju funkciju".

Svi ti tekstovi su i danas aktuelni - na žalost ni jedno pitanje o kojem sam pisao nije rješeno, a razvoj događaja davao mi je za pravo za slutnje na koje sam ukazivao, ali i za puteve na koje sam ukazivao koji se počinju ukazivati.

Ali! Da su ti tekstovi objavljeni, još bolje, da su objavljeni na vrijeme (vjerujem da nisam jedini čije se slične rječi nisu čule) javno mnjenje bi danas bilo kvalitetno drukčije, i svima nama bio bi lakši put u novo.

Nadam se da će u idućim vremenima rječi ljudi-naroda imati prevagu nad rječima foruma i forumaša, i da će tadašnji forumaši početi govoriti rječima i mislima naroda.

---------------------------------------------------------

*Pisano 1.8.1989. g. kao protest i upućeno radi objavljivanja redakciji "Politike"

224

.....sa onim što nam dolazi Pismo čitaoca

Zabrinut ,kao uostalom veliki dio stanovništva ove zemlje, i sam ocjenjujem šta se u poslijednje vrjeme dešava , ali ocjenjujem i ocjenjivače. Pripadam grupi ljudi koji su teško iskusili na svojoj koži tuđe igre vatrom i sudbinama ljudi –Zbog toga valjda i neuobičajeno , sa puno emocija , doživljavam ovu našu nesreću-. Ne treba biti previše mudar pa znati kud ovakav razvoj događaja vodi.Kad se strasti otmu razumu četiri jahača apokalipse nisu daleko-. Zato je bolje imati posla sa svim i svačim da do toga ne dođe , pa i sa onima kojima kojima ću se slijedećim rečenicama zamjeriti. Tragično je i van svake pameti da skupovi solidarnosti zauzimaju više pažnje ,prostora i energije legalnih institura i institucija nego njihov povod ,odnosno rješavanje pitanja koja su im povod . Svi organi , a naročito u nekim sredinama više se upinju da spreče i suzbiju manifestacije ugroženih nego što se upinju da otklone uzroke koji su doveli do takvih raspoloženja u djela naroda. Ma koliko izgleda apsurdno , to je u stvari normalno- ali sa strane birokratizovanog sloja koji je dugo što šta činio „ u ime naroda“, čije pozicije, u uslovima stvarne demokratije , dolaze pod znak pitanja. Pomalo je tužno vidjeti one iz legalnih organa i foruma partije,soc. Saveza, i organa vlasti kad, u ocjenama tih skupova , govore „da to nije put“,i da se to ne treba rješavati van postojećih oblika političke organizovanosti i vlasti. Njihovi napori u svojoj naivnosti ,skoro dječijoj (ako su dobronamjerni), više izazivaju podsmjeh nego razmišljanje . Realnost je nažalost gorka. Tu skoro ,imali smo očit primjer: slika biva jasna pred otktrivanje afere (na pr. Agrokomerc)- prava vlast se nalazila van legalnih i legitimnih organa. Ako ja mogu menjati sudiju, delegata ,direktore, po svom nahođenju ili kriterijumu - da li je vlast moja ili formalnih organa . Puno je bilo sitnih i krupnih voluntarista –moćnika , a mnogi su se ,kad je frka počela - prikrili . Ne vole na javnost ,na sunce- i čekaju svoju priliku. Legalni forumi i organizacije bit će mjesto suštinskog rješavanja kad izgrade aparat i metode da svoje odluke i mogu sprovesti u život. Puno ,i mnogo čemu smo i sami skrivi. Dugo smo radije bili konformisti i očekivali da drugi, za nas , rješava probleme ,krči nam put ,umjesto nas vadi kestenje iz vatre -.

225

Liči strašno na nacionalističko upiranje otpor tome da se SAP Vojvodini i SAP Kosovu oduzmu prerogative ne Republike nego Države. U stvari zar nije svima jasno da su sada ustavna rješenja takva da uža Srbija ne može da se mješa u Pokrajine , a Pokrajine učestvujući u radu organa Srbije , čine to u užoj Srbiji. Pitanje je u stvari , da li je uža Srbija , ne samo u svemu izjednačena sa drugim republikama ,već da li je stvarno toliko samostalna - koliko su to samostalne Pokrajine. Mislim da rješenje treba tražiti na drugim stranama – položaju Republika u SFRJ. Ako su Republike ,kao države , svoj suverenitet i ostale bitne prerogative , prenijele na SFRJ kao državu, onda je paradoksalno da se na to uvjek pozivanju u međusobnim odnosima . Stručnjacima prava te su stvari jasne, običnom čovjeku je to logično . Ako nekom to nije jasno onda je pitanje : TKO je to, i da li on ŽELI da mu bude jasno,ili želi da svi gledaju NJEGOVIM očima . U takvom gledanju na SFRJ kao državu( ne plašim se etiketiranja da sam unitariusta ) najmanje je bitno da li će uža Srbija i sama biti Pokrajina ali da to budu u stvarnom položaju i ostale sadašnje Socjaliostičke Republike,pa i neke pokrajine u geografsklom smislu : Dalmacija , Slavonija , i td. Ova naša Juga je relativno mala da bi imali osam međusobno suprostavljenih država . Ne zamjerite i ne smatrajte podcjenjivanjem , ali nikad ne gubi na aktuelnosti mudra pouka o starcu i sedam prutova. Ali , mora se i raditi na onome- što drugima smeta, i ne čini drugima ono što ne želiš da tebi drugi čini : -Slovenci – u dobrom djelu ,da se odreknu kompleksa „sjevernjaka“ ili zakašnjele varijante „iber menša“; koristan je i prost i neuk prijatelj , ako je pravi, - Vojvođani – naročito rukovodstva opštinskih nivoa , da budu manje osjetljivi na „autonomaštvo“. U svom istorijskom trenutku, to je bio „uslov bez koga se ne može“ ali u borbama protiv tuđinske asimilacije . U uslovima kontakta sa ostalim djelovima Republike , to je besmislica u današnjim uslovima. Ako se asimilacije boje predstavnici drugih naroda onda je to još tragičnije. Da hoće da vide – vidjeli bi , u mnogim mjestima u samoj Vojvodini , a naročito gdje je u raznim vremenima i raznim okolnostima stanovništvo došlo iz raznih krajeva Juge, da to može bez štetnih posledica po bilo koga . - Kosovari Albanci - da se odreknu euforije nacional-romantizma ,tako karakteristične za početke razvoja svake savremene nacije-čim postanu malo svjesni sebe i da su u osnovi jednako vrijedni kao i oni prema kojima su, do tada, imali kompleks manje vrijednosti(ili su ih smatrali manje vrijednim). Treba voljeti i cjeniti i sebe i svoje , ali pametan čovjek zna ( i tako se ponaša) da nije sve moje najbolje (samo zato što je moje ) i da drugi imaju istih i u nečemu većih vrijednosti. - Dio stanovništva SR Hrvatske- , da prihvati činjenicu da je davno prošlo vrjeme borbi za svoje mjesto pod suncem sa Bečkim dvorom i Kuenom Hedrvarijem, pa primjereno ovom vremenu drugi kvalitet življenja i odnosa prema onima koji su

226

po nekadašnjim istorijskim ili genetskom pedigreu bili NEHRVATI ( Istrani, Dalmatinci, Slavonci , Srbi, Česi , Njemci , Talijani i td. ) da se otarase kompleksa „ugroženosti“ ili možda „paterinsktva“ nad onima koji su „ nehrvati“ . Moramo više vjerovati jedni drugima , ali prije svega onima kojima povjerimo „ vađenje vrućeg kestenja“. Mnogo je onih koji bi nam željeli biti „sudije „ , „mirotvorci“. Ne zavaravajno se . Skupo bi takvu „uslugu“ platili-. Ohladimo glave . Pustimo više na volju srcima. Imam običaj reći - da se bitno ne može razlikovati onaj ko se „ peče na istoj žarkoj tavi.“ Pa , ako se bitno ne razlikujemo,nije nam se teško razumjeti i dogovoriti. Kad možemo da se razumijemo sa onima iz drugih kultura ,interesa ,geografskih sredina , onda očito to lakše to treba da činimo sa svojima . Razlika leži u volji i Balkanskom mentalitetu da sebe i svoje potcjenjujemo, a tuđe što je dalje ,da precjenjujemo. Sa punim ustima i radosti u srcu pričam i sjećam se zajedničkog življenja i povremenih susreta u Makedoniji, Kosovu , Srbiji(užoj ) i Vojvodini, Sloveniji ,Crnoj Gori, Hrvatskoj , BiH, sa ljudima koje zovu Cigani, Šiptari, Mađari , Makedonci, Slovenci ,Srbi, Hrvati , Muslimani,... Za neke od njih nisam dugo znao , niti mi je bilo važno, da li pripadaju ovoj ili onoj naciji ili vjeri . Deferencirao sam ih ( i sad to činim ) po kriteriju čovjek –nečovjek, čestit-nepošten, .. Obzirom na dubinu krize u rješavanju moraćemo se vratiti na neke izvorne postavke i početak , do onog mjesta , sa kojeg smo skrenuli – zamjenili teze- poistovjetili neke pojmove koji se ne mogu i nisu trebali poistovjetiti. --------------------------------------------------------------- ( Listu „Politika“ krajem l989.g. iz Bihaća)

227

... sa zahuktavanjem sunovrata

ČESTITO,ČASNO,POŠTENO, ALI DA LI JE TREBALO

ili Gledanje jednog "hlebinca"*

Kolektivna ostavka SIV-a je stvarno događaj koji zaokuplja pažnju cjele Jugoslovenske javnosti, te pruža svima mogućnosti (a vjerujte da se obilato njome i koriste) da i kao zvani i kao nezvani daju svoju ocjenu.

Grešan je SIV (da se i ja pridružim). I ja mu, pored onog što je rekao njegov uvaženi Predsjednik, upisujem jednu veliku grešku, a to je:

Pogrešio je u ocjeni kad je, govoreći o eskalaciji nacionalizma i drugih desnih i antikomunističkih tendencija, destrukcija i kompromitovanja Titovih saboraca i o usmjerenju na napad na Tita i Revoluciju, rekao da to izaziva zbunjenost u narodu, da se zabrinutost širi, a da se smanjuje raspoloženje za društveni rad i stvaralaštvo. Žestoko je pogriješio!

Čitam naslov iz lista"Politika": "Krah jedne politike". Grešan je i sam Mikulić. Pogriješio je dosta davno! Ima puno istine u narodnim izrekama i mudrosti: "Treba se zamisliti kad me neprijatelj počne hvaliti". Slično tome, imao je jedan moj drugar naviku reći: "Danas je šef nešto fin - čuvaj ga se".

Da je to češće imao na umu ne bi bio "krah jedne politike" a ovako jeste - kompromiserstvo se žestoko osvećuje. Drug Branko je morao ostati pri stilu sa kojim je ušao u SIV. Ako je možda rječ o dobrim namjerama, onda ima nečija izražena misao: "kažu da je i put u pakao popločan dobrim namjerama". Ne znam koliko u tome ima istine, ali se meni analogija neminovno nameće.

No bez obzira na tu grešku (i neke sitne gafove za vrijeme liderovanja u BIH - ne budimo licemjeri), duboko vjerujem u taj TIM, u tog Branka (takvog kakav je) i želim i na ovaj način im izraziti podršku.

Ali, i dalje ostajem pri tom da je grešan, zbog naprijed označene ocjene koju je dao. Činjenice stoje, ali ne i zaključak, jer treba vidjeti i drugo lice medalje. Zbunjenost one vrste, zabrinutost i smanjenja raspoloženja za društveni rad jesu u dobrom djelu nastupili, ali SAMO kod onih koji su namjerno ili slučajno zalutali u SK ili kojima je SK poslužio (ili da bi poslužio) samo kao put, trasa ili daska (čist glagol poslužiti se a ne ugraditi se) za ostvarenje ličnih ambicija i karijerističkih pobuda.

Pogrešio si Branko, što si nam uskratio zadovoljstvo da ih pažljivo i duže gledamo i utvrdimo pravi identitet, da bi im uskratili šanse da nam ponovo, kao slijepi putnici uskoče,pa buše brod gore od nevine crvotočine.

Tu grešku ti teško mogu oprostiti.

Dosta davno sam, javno, izrekao i napisao jednu misao povodom poteza koje ste činili i napada koje ste doživljavali, da dreka, kojom vas prate, upućuje da ste na pravom putu uz

228

jednu specifičnu naznaku: "Tako bučna reakcija ljudi koji su u prosjeku vrlo obrazovani, socijalno situirani, upućuje da su i lično pogođeni. Stavljanjem u poziciju da moraju izvršavati nečiju naredbu, uskraćuje im se mogućnost da figuriraju (ili stvarno budu) kao kreatori svega i svačega što se, na području gdje rade, čini i smanjuje im se mogućnost za voluntarizam, liderstvo i nedodirljivost". Ne znam da li je list "Oslobođenje" (kome je taj napis pre više od godinu dana upućen pod naslovom ""Nihilisti i negatori nemaju mandata") još tada "uletilo u neprincipijelnu koaliciju" ili jednostavno nije imalo sluha da, na vrijeme, podrži reagovanja na neke pojave ili ih osudi - kad nije objavilo taj članak.

Upravo tad je počela polarizacija na one koji stvarno žele dobro ovoj zemlji i na one koji su do sada glumili dobre namjere. To je davalo podstreka, ali i rađalo inat da se stvari i jasnije sagledaju, ali i raspoloženje za društveni rad. Znam dosta onih koji su do sada dugo i često izbjegavali da se angažuju u društvenim aktivnostima, držeći se one: "pametniji popušta". Kad su vidjeli da vrag nosi šalu, hvataju se obaveza, da se ne obistini ona druga: "kad pametniji popuštaju, budale ovladaše svjetom".

To je stvarno stanje, i tu si pogriješio, druže Branko.

Da li ću na koji način pomoći ili odmoći SIV-u ne znam, ali sam ubeđen da je Branko čestito, korektno i istinito iznio uslove za realan rad i realne mogućnosti za samostalan i odgovoran rad.

Hvala im što neće da budu puke marionete ili krinke iza kojih će se i dalje sakrivati oni koji su odnijeli prevagu 1962. g. (pogledaj ocjenu o polarizaciji E. Kardelja na zatvorenoj sednici Izvršnog odbora CK SKJ). Hvala im što su i meni, a vjerujem i velikom broju ljudi, ukazali do koje mjere su "pobjednici" razvili mehanizme i instrumente, da drukčije koncepcije, koje bi se nekada javile u društvu (a to je danas), ne bi slučajno došle do izražaja(, ako bi nekom palo na um da pokuša zaustaviti demontiranje Jugoslavije).

Koliko su se žalosno obistinile slutnje,tada izražene, uvaženih velikana: Gošnjaka, Bakarića, Rate Dugonjića. Koliko je vidovitosti bilo, a koliko je malo pridato pažnje, u diskretnom upozorenju Veljka Vlahovića - tog miljenika svih generacija. Uzgred rečeno ne sumnjam ni malo u tekst objavljen u listu "Politika", tim prije što se o tome dosta čulo i neposredno poslije same sednice.

Ako je, u vezi sa ostavkom, tačna konstatacija Zvonka Logara u listu "Politika": "U Dizdarićevim rječima mnogi su prepoznali nagovještaj da Predsjedništvo Jugoslavije više ne stoji za SIV-a kao najodgovornijeg organa federacije za opšte prilike u zemlji" onda mi je jako žao. Doduše, prost zbir (i bez baratanja sa iracionalnim brojevima) vrijednosti nije dovoljan za potvrđivanje zakona dijalektike o prelasku kvantiteta u kvalitet.

Ja lično, želim i tražim da se mnoge stvari vrate tamo gdje su i utemeljene, da mogu S L O B O D N O i bez opterećenja biti JUGOSLOVEN i da me ,pri tom, moji sunarodnici ne smatraju izdajnikom ,a da se tamo neko ne raduje zlurado "još jedan skuvan".

Tražim i hoću da imam mogućnost, kojom sam se već koristio da u toku jednog - istog - dana budem smatran prijateljem u Mojstrani, da prijateljujem u Bihaću i istog ili već sutradan, osjećam zadovoljstvo prijateljstva u Ulcinju. Tu i takvu SLOBODU ŽELIM i tražim i za sebe i za svoju djecu. Tražim je za sve one koji su je 1945. g. dobili i njihove potomke.

229

U tom cilju predlažem vam da se u ovim sudbonosnim trenutcima ponašate onako kako su se ponašali, od Triglava do Vardara, naši očevi, sestre i braća vaša i naša - časno i bez ostatka.

Oni su živote davali za ono što su samo naslućivali - SLOBODU. Tu istu koju bi mi izgleda trebali (u mutnom, u magli) izgubiti glat, čak i bez poštene ljutnje - pa da još budemo i zahvalni (o kletvo gdje si).

Drugari iz SIV-a, niko ne sumnja u vaše stručne sposobnosti. Do sada ste pokazali da od klinča ne bježite - da ste "fajteri" - dokažite da ste i pravi borci. Vjerujte imaćete dosta "raje" iza sebe. Samo od vas zavisi koliko će ih biti za vas a koliko protiv. Ali vjerujte i ja ću biti protiv vas ako "podvijete repove".

Znam, nije lako vrijeme, ali nije ni blizu onog vremena kad je izbačena parola: "Bolje grob nego rob". Ipak da ne bi došli u situaciju da to moramo reprizirati (skupo smo ceh platili) - treba biti jasan, odlučan, mudar i doslijedan - raskrinkavati, mjenjati pa ako treba i "repove rezati".Vjerujte drugari neću biti jedini koji će vas od srca podržati.

Variraću priču-temu o starcu i sedam prutova: "Jadna li je kuća, jadno li se kući i čuva ako je jednom sinu i zimi vruće a drugom i ljeti hladno". Nema šta - raj za "nezvane goste". Jedan vazda otvoren prozor prosto mami da se kuća "popali" a drugi vazda zatvoren, tu želju podgrijava maštom da tu nešto i ima da se "popali".

Treba se moliti Bogu (ili se nadati prosto) da će vremena za "operisanje" biti malo ili da će uljez biti brzoplet pa neće uočiti da ono po čemu i mi, i on, gazimo jest SUVO ZLATO, te da ćemo se BLAGOVREMENO dogovoriti da i zimi kuću treba provjetriti - ali na kratko, i da u sred ljeta, treba takođe otvarati, nakratko ujutro i uveče radi svježine. Ni jednog trenutka u ovoj priči ne dovodim u pitanje ravnopravno korišćenje kuće (krova) kao zajedničke idealne svojine, bez potrebe da se zatvaraju vrata (i stavljaju katanci), a kamo li (ne daj ti Bože) da se hodnik preziđuje. Doduše, ne dovodim u sumnju ni potrebu, da se s vrijemena na vrijeme izvrši legitimisanje stanovnika (korisnika) kuće da se vidi da li su stvarno braća ili podmetnuto kukavičje jaje

Eto, za sada toliko, od nepopravljivog optimiste, koji bi želio da mu se neke slutnje ni u snu ne obistine, koji zna da i od njega samog tu nešto zavisi- da se one ne obistine, koji ni sam neće žaliti truda da se ne stvore uslovi za obistinjavanje crnih slutnji.

----------------------------------------------------------------

*Pisano 2.X 1989. g. (?) povodom ostavke SIV-a na čelu sa Brankom Mikulićem pod pritiskom separatista i nacionalista, dostavljeno redakciji lista "Oslobođenje" radi objavljivanja

230

....sa propadanjem, bez ličnog otpora Uvodna rječ za Osnivačku skupštinu Udruženja građana SMH dana 13.11.1990.

Bihać U ime članova inicijativnog odbora : Petrović Đurđa,Galić Idriza,Nefić Ajše,Jeličić

Miodraga, Suljić Irfana,Halilagić Muniba,Dujmović Ivice,Novaković Bore,Beganović Hamzije,Čehaić Adnana,Abazi Ekrema, Beganović Bećira,i svoje (Počuča Milana), pozdravljam vas.

Raduje me vaš odziv,koji potvrđuje naše uvjerenje da kod ljudi postoji potreba za

druženjem,međusobnim uvažavanjem,mirnim i dostojanstvenim življenjem. U ovom vremenu i prostoru uzavrelih srasti,nemira, i isključivosti, izloženi smo

svojatanjima ,djelenjima i podilaženjima .Stranke i lideri bore se za vlast,za glasače,za naklonost,za nekakve svoje ideje. Rjetko to čine dostojanstveno i korektno. Najčešće traže i žele da upotrjebe za svoje ciljeve naša nacionalna pa i vjerska osjećanja. Ostalo ih puno ne interesuje.

A mi kao ličnosti,kao ljudi,imamo u strukturi svoje ličnosti i druga osjećanja i

kvalitete: i roditeljska osjećanja, prijateljska osjećanja, osjećanja odgovornosti i druga osjećanja koja, SVA ZAJEDNO, čine sferu osjećanja.

Ne može se, bez tragike, ni jedno osjećanje,samo za sebe,istrgnuti iz naše ličnosti.

Sva ta kompleksna osjećanja moraju nas tjerati,i tjeraju nas,da se potsjetimo onih rječi i misli koje smo čuli u roditeljskim domovima,kroz razna učenja,koja smo svi na ovaj ili onaj način prošli, a čiji je ,samo mali, dio ovdje upisan kao principi BIHAĆKE POVELJE.

U nekim drugim vremenima i prilikama,možda bi bilo suvišno potsjećati na to, jer se to civilizacijski podrazumjeva,kao što življenje podrazumjeva i disanje. Ali,ubačene strasti,golicanje nacionalnih osjećanja,ali i neke i nečije svjesne

kalkulacije s tim,prijete da nam zamrače horizonte ,da nas mržnjom vrate u pogubne obračune među narodima ,pa i u najmanjoj ćeliji društva- u porodici.

Osjećajući ljudsku odgovornost i moralni dug prema sebi,svojim prijateljima, i

svom/cjelokupnom/ mlađem naraštaju,želimo na ovaj način ,organizovanim druženjem građana-stvaranjem ovog Udruženja građana,da aktivno uređujemo i određujemo svoju životnu sredinu,da cjelom svojom ličnošću i ukupnim osjećanjima budemo prisutni u tome,da budemo SUBJEKTI- a ne objekti,svih oblika življenja, pa i međusobnih odnosa.

Ako smo u tome prisutni cjelom svojom ličnošću,onda iskustva prošlih generacija,koje su već prolazila kroz promjene ,šokove,pa i traume,sažeta u unarodne mudrosti i istine,predstavljaju jasan putokaz ,kojim u kritičnom vremenu, treba ići i uređivati međusobne odnose.

231

Ponavljam :Samo dio tih mudrosti i istina upisan je u > Bihaćku povelju< kao prijedlog programa.

Završio bih sa izraženom misli i rječima jednog savremenika i poslenika pera , rječima : Izloženi smo jednoj destruktivnoj stihiji,te je potrebno mnogo vremena i napora da se organizujemo i usmjerimo ka nekom osmišljenom životu BIHAĆKA POVELJA

MI LJUDI DOBRE VOLJE,ROĐENJEM ODREĐENI KAO PRIPADNICI

RAZLIČITIH NARODA, VASPITAVANI KAO PRIPADNICI RAZLIČITIH VJEROISPOVJESTI I KAO ATEISTI, SUDBINSKI VEZANI ZA OVAJ PROSTOR I VRIJEME ,SVJESNI SMO :

-potrebe humanog življenja za svakog; -potrebe mirnog sna i jave za svu i našu djecu ; -da sa nama svjet i istorija ne počinju,pa da da naslijeđe treba obogatiti ,a svjet

budućim generacijama ostaviti boljim nego smo ga preuzeli od prošlih generacija ; -da za ono što nas razlikuje rođenjem i odgojem, nismo mi sami ni zaslužni ni

krivi,ali da smo potpuno odgovorni kako ćemo to upotrijebiti ; -da ravnopravnost,sloboda i dostojanstvo svakog čovjeka, jesu uslov i temelj sretnog

života ; -da moralne vrjednosti imaju prođu i kad drugo ništa nemaš i kad imaš sve ,u mirna

i nemirna vremena ; -da nam je kultura ,vjera i nacija lična vrjednost,koju treba obogaćivati,a da

koristeći te vrjednosti,sve ljude prepoznajemo i djelimo samo po moralnim normama ; -da nema napretka bez podstreka hrabrim i sposobnim ; - da narodne mudrosti predstavljaju bogatstvo koje treba koristiti,a posebno o

mudrost i o slozi ; -da je dobar komšija i prijatelj korisniji od brata u daljini ; -da je volja svakog čovjeka velika snaga ; stoga : SLOBODNE VOLJE IZJAVLJUJEMO DA ŽELIMO U SKLADU SA TIM

PRINCIPIMA ŽIVJETI ,RADITI I DRUŽITI SE, U GRANICAMA SVOJIH MOGUĆNOSTI I REALNIH PRILIKA , POD SIMBOLIČNIM NAZIVOM

POKRET S M H Inicijativni Odbor za osnivanje i registraciju poziva sve koji su saglasni sa

principima> Bihaćke povelje< da svojim učešćem na Osnivačkoj Skupštini u prostorijama______________________________________________________________dana_____________i potpisom to i potvrde !

Inicijativni Odbor

Aktivan autorov pokušaj osnivanja "Pokreta SMH" radi potiranja nacionalno-stranačkih podjela iza kojih se već nazirao rat (XI 1990. godine)

232

Viđeno očima drugih

SMH - Univerzalnost ideje*

U sve grubljim i dubljim podjelama čini se iracioonalnim insistirati na nekim postulatima zajedničkog življenja u koja smo se (mislili smo valjda tako) iskreno zaklinjali. Možda i odatle toliko straha za opstanak Jugoslavije, u nestanak čovječnosti, da bi nas povremeno velike i duboke ljudske nesreće, kao ona rudarska, tek neznatno poljuljale u toj sumnjičavosti. Ima, međutim ljudi koji i u ovim mahnitim vremenina pokušavaju pomiriti naoko nepomirljivo. Ovo je priča o njima.

Dugo su se Milan Počuča, Đorđe Petrović, Idriz Galić, Ajša Nefić, Miodrag Jeličić, Irfan Suljić, Munib Halilagić, Ivica Dujmović, Boro Novaković, Hamzija Beganović, Adnan Ćehaić, Ekrem Abazi i Bećir Beganović bavili idejom da u vrijeme uzavrelih strasti i nemira ponude javnosti jednu ideju bratstva, tolerancije i istinskog humanizma. Tim prije što je na jugoslovenskim prostorima, u pomami za vlašću, započela prava bitka za glasača. Formirali su, na kraju, Inicijativni odbor pokreta SMH, udruženja građana (uskoro će se obaviti i registracija) koji će svojim djelovanjem pokušati uliti malo više optimizma u opstanak nekih najelementarnijih ljudskih vrijednosti.

No, prije nego se kaže i o tekstu takozvane "Bihaćke povelje", koja se nudi svim članovima kao programska platforma, treba reći da pokret SMH svoje ime duguje početnim slovima tri najveća jugoslovenska naroda: Srbima, Muslimanima i Hrvatima. Ova tri slova su samo u polaznom značenju oznake za tri naroda koja istorijski moraju da žive na zajedničkim prostorima, ali su, istovremeno, i značajke zajedništva Slavonaca, Slovenaca, Moslavaca, Moravaca, Makedonaca, Hercegovaca, hrišćana...

- Mi, ljudi dobre volje, rođenjem određeni kao pripadnici različitih naroda, vaspitavani kao pripadnici različitih vjeroispovesti i kao ateisti, sudbinski vezani za ovaj prostor i vrijeme, svjesni smo potrebe humanog življenja za svakog, potrebe mirnog sna i jave za svu našu djecu, kaže se u tekstu Povelje, koja je ujedno i programska deklaracija ovog pokreta sa nesumnjivim ambicijama. Sa nama svijet i istorija ne počinju, naslijeđe treba obogatiti, a svijet budućim generacijama ostaviti boljim nego što smo ga preuzeli, za ono što nas razlikuje rođenjem i odgojem nismo ni zaslužni ni krivi, ali smo odgovorni kako ćemo to upotrijebiti.

Programski ciljevi pokret usmjeravaju na produbljivanje ideje o zajedničkom življenju, ravnopravnosti, slobodi i dostojanstvu svakog čovjeka kao uslova i temelja sretnog života. Polazi se od ideje da su kultura, vjera i nacija lične vrijednosti koje treba obogaćivati, a da se, koristeći te vrijednosti, svi ljudi prepoznaju i dijele samo po - moralnim normama.

Jasno određenje pokreta je da ne ulazi ni u kakvu stranačku struju, apsolutno su vanstranački nastrojeni i svoje članstvo ne pitaju kojoj političkoj opciji pripadaju. Zapravo pripadnost bilo kojoj političkoj partiji nije nikakva prepreka za članstvo u pokretu sve dok član, u skladu sa svojim mogućnostima, djeluje u skladu sa prihvaćenim normama koje insistiraju na toleranciji i zajedničkom životu. Pokret SMH očito nema političkih ambicija u podjeli vlasti i dalje će se razvijati kao još jedna (rijetka) vanstranačka univerzalna ideja.

H. Ržehak/ List „Krajina“Bihać

233

... sa klizanjem prema sunovratu

Stanite licemjeri i egzibicionisti - stojte!*

Slušam, čitam i gledam i novine i TV i tamo one koji nas predvode i koji bi htjeli da nas predvode, šta sve govore, pišu i kako se ponašaju i ne mogu da vjerujem da smo sebi stvorili takve uslove da iznjedrimo toliko licemjera i egzibicionista - strava božija.

Kad oni ne bi bili u politici i kada poslijedice njihovog licemjerja i egzibicionizma ne bi snosili i drugi, prije svega i ne samo njihova djeca - objektivnim sučeljavanjem s prstima na obaraču na suprotnim stranama u igri smrti, gdje njihov život u trenu može prestati, pustio bi ih da se prazne i vrte oko nas kao i znatan broj bezazlenih građana.

Ali, budući da ti egzibicionisti i licemjeri igraju "ruski rulet" i sa životom mog djeteta i bezbroj djece drugih očeva i majki tražim, zahtjevam i pretim: BUDITE RAZUMNI!!!

Ne učinite li to uskoro, očekujte da nam djeca neće biti usamljena.

Mi stariji znamo ,da u tom slučaju, prije svega, treba nabiti nekom čvrste ludačke košulje.

Ne računajte na to da bi to bilo samo isprazno obećanje!!!

Ne savjetujem vam ni djelanje prema ovoj zemlji, narodima i slobodi "hirurške operacije" poslije čega je organizam podjeljen ali ne više ŽIV. Duboko je usađeno u ovom narodu (iako sa ožiljcima) svjest o neumitnoj potrebi ZAJEDNIČKOG LJUDSKOG ŽIVLJENJA ne samo na ovom (balkanskom) prostoru, već sa svim ljudima dobre volje (u cjelom svjetu).

P.S. U nadi da ćemo imati prilike i mirno razgovarati, molim da oni koji imaju zakonodavnu pravnu inicijativu da predlože i insistiraju na donošenju odredbe o izbornim propisima kojim će se predvidjeti svi oni koji pretenduju da se politikom bave poluprofesionalno i profesionalno podliježu redovnim liječničkim pregledima posebno u odnosu na mentalno zdravlje. Ako profesionalni vozači, koji mogu napraviti manje štete nego političari, imaju tu obavezu, nema ljudske logike da to ne uradimo i za političare.

---------------------------------------------------------------

*Pisano početkom II 1990. god. povodom narastajućeg nacionalizma i neshvatanja ozbiljnosti situacije u kojoj se zemlja nalazi. Objavljeno u listu "Lički Vjesnik" od 15.2.1990. g. i "Vjesniku" od 8.2.1990. g. pod izmjenjenim naslovom "Urazumite se - Apel jednog roditelja"

234

... s političkim primitivizmom i destrukcijom

Moderno i politički kič*

Malo je čudna i neshvatljiva običnom čovjeku ta strka oko pluralizma i stranaka kao da se pluralizam iscrpljuje u formiranju stranaka. A formiranje stranaka kao da je stvar ličnog prestiža. Kao, ko ne formira stranku, u ovom trenutku, nije ništa u "čaršiji".

Kakvi smo mi to pomodari. U svemu smo skloni, po svojoj mjeri napraviti - kič.

U nekim drugim uslovima i vremenima kad je informacija i vjest zavisila od toga da li će putnik namjernik naići i uz ognjište ispričati šta je čuo u bjelom svjetu "tamo negdje iza devet gora", formiranje stranaka i time na određen način formiranje javnog mnjenja pa i mobilizacija članstva na određen način, imalo je svrhe i rezona. Ne kažem da određen stepen (i broj) njihovog djelovanja i danas nije potreban, posebno kao pandan bilo kom monopolu. Ali na ulazu u 21. vijek, kad se dešavaju svjetski integracioni procesi, u uslovima informatičke revolucije, kad svjetom i njegovom ekonomijom suvereno vladaju multinacionalne kompanije i karteli, u uslovima tolikog zasipanja informacijama (čak i bezdušnog i pretjeranog), toliki broj stranaka (naslova) na ovom našem malom prostoru očito mora da izazove podozrenje. Stranke postoje to je realnost, propagiraju sebe. Nije li to za-kasnijela moda (pomodarstvo). U svjetskim razmjerama bi se moglo reći da su stranke već istorijski anahronizam.

Iz interpretacija njihovih programa, ne može se jasno uočiti šta žele. Bojim se da su ih formirali i da su im na čelu najčešće licemjeri - koji će program istaći tek kad članstvo okupe (a u procesu okupljanja kriju šta će biti stvarni program).

Bilo bi, radi otklanjanja podozrenja, korektno da se dozvoli djelatnost stranke i upis tek po obnarodovanju programa i ciljeva, koji se (na njihov račun) trebaju javno publikovati (možda čak i u istoj zbirci).

Slobodan sam iznijeti opšti utisak (na osnovu onog što je do sada interpretirano iz tih programa) da se, ako se isključe one kojima je cilj rušenje socijalističkog društvenog sistema, programi bar 5 stranaka mogu međusobno prepisivati, a da dobar broj njih (što je pozitivno) imaju doslovne prepise iz programa SK. To upućuje da u društvu nije problem u deklarisanju, već o izvršenju proklamovanog i deklarisanog.

Obzirom da se uglavnom radi o ljudima (mislim na rukovodstvo stranaka) koji su politički stasavali u ovom društvenom sistemu, uz djelovanje SSRNJ, sindikata i SK, bojim se da će doslijednost u izvršenju programskih zadataka, gdje se takvi nalaze, biti slabija strana, jer dobar dio rastrzanosti, neefikasnosti i nejedinstva u tim organizacijama (SSRNJ i SK) treba objasniti njihovim (takvim kakvi jesu) prisustvom i radnjama. Odlazeći da djeluju kroz „stranke“ - mnogi od njih čine pravu uslugu Savezu komunista. Obzirom da su neki od njih u Savezu komunista bili i opstajali isključivo radi materijalnih i karijerističkih interesa, nisam siguran koliko će „stranke“profitirati.

Ne treba zaboraviti narodnu izreku "Vuk dlaku (ja dodajem i stranku) mjenja, ali ćud nikada"

235

Iz te poplave stranaka (političkog kiča) može se izroditi realna opasnost. Sve strasti (pa i političke) ne mogu se uvijek kontrolisati, posebno ako se zna za poimanje „demokratije“ na ovim prostorima (isključivost, bjes, mržnja i drugi dodaci kao esencijalna sadržina tog pojma). Bojim se da će biti pesničenja (i ako samo na tome ostane) i u okviru iste stranke (partije). U vremenu braka države i SK zbog imanja na raspolaganju i za svoje potrebe represivnog aparata države - to nije moglo da dobije većeg zamaha u toj jedinoj ,u to vrijeme, partiji.

Zbog svega toga, možda bi bilo mudro da dalje ne vučemo vraga za rep i da pandorinu kutiju ne otvaramo do kraja. Vjetar je izašao, očito je, ali mislim da tornado još nije. Na startu demokratizacije - ne udaljavajmo se previše. Predlažem da se nađu neki oblici koegzistencije. Za prvi potez, možda bi bilo dobro da se stranke međusobno obavijeste o programima i primarnim ciljevima, radi mogućnosti ublažavanja suprotnosti i tenzija koje isključivošću mogu izazvati nepredvidive poslijedice.

U političkom prostoru ,osim stranaka, postoji i mogućnost delovanja i kroz pokret, akcijju i sl. - ako se radi o mobilizaciji za rješavanje nekog konkretnog cilja. Na primjer dovođenje u ekološki sklad deponije na Vučijaku, sa prihvatljivim oblikom čovjekove okoline.

Isto tako smješno bi bilo organizovati stranku ili pokret da bi se neko u „natjerao“ da više ne spaljuje puhin (poliuretansku pjenu) i time više ne zagađuje Prekounje.

U ovoj (pomodnoj strci) za osnivanjem stranaka, ima i nečeg nereformskog novog premetanja, regeneriranja i samoreprodukovanja birokratije. Ovaj zaključak se nesumnjivo nameće, a potkrepljuje i nekakvim obećanjima (radi ravnopravnosti-pitam se koje i u čije ime) na (garantovano) pravo na poslovni prostor i novčane izdatke za dva zaposlena po stranci. Obećanja foruma (bilo kog nivoa), bez konsultacije sa članstvom, jesu i mogu biti samo nova manipulacija ljudima.

Izuzmimo prava iz foruma, vratimo ih ČOVJEKU, pa ako hoće neka organizuje i partiju i pokret.

------------------------------------------------

*Pisano 8.2.1990. g. povodom masovnog osnivanja političkih stranaka, novog metoda samoprodukovanja birokratije, upućeno na više redakcija, objavljeno u "Ličkom Vjesniku" 15.3.1990. godine

236

... sa lažima, nedoslednostima i jednostranim informisanjem

Razvijeni i nerazvijeni - ravnopravnost*

U poslijednje vrijeme, najprije stidljivo u obliku teze "nerazvijeni su balast razvijenima", pa do u poslijednje vrijeme drskih tvrdnji da nerazvijeni eksploatišu razvijene, nameće se nekorektna politička atmosfera i nekorektne asocijacije.

U osnovi toga leži stav koji se potura, netačnom konstatacijom i tvrdnjom, "nerazvijeni su nam se nabacili kao balast, da nije njih mi bi imali evropski razvoj, evropski standard", pa do političkog opredeljenja, da razvijeni imaju pravo svoj novac ulagati u nerazvijene ili u svoj daljnji razvoj.

Opredjelenje, o tome da li će razvijeni ulagati svoj novac u nerazvijene ili u sopstveni razvoj, naoko, je relativno principijelno-ispravno. Zvuči vrlo demokratski i privlači dosta zagovornika, a posebno je našlo svoje mjesto u javnosti SR Slovenije (i svjesti mladih u toj SR), sudeći po napisima u štampi i po postavljenim pitanjima na "političkom pikniku".

Moram reći poznatu stvar: velika je odgovornost onih koji raspolažu sa informacijama za stvaranje javnog njenja i političkog raspoloženja. Očito je, toj informisanosti treba doprinijeti. Osjećam se na to obaveznim, ne samo zbog mladih, koji sa nekim saznanjima ne raspolažu, nego i zbog starih ,koji su ih očito (namjerno ili slučajno) zaboravili.

I, inače mislim-da sa nekim pojmovima treba pažljivije baratati.

Sredstva za proizvodnju (a time i nacionalni dohodak) razvijenih nisu stvorena isključivo radom i znojem samo razvijenih. Stvarana su u dužem vremenu i iz realnih izvora u kojem velikog pa i OSNOVNOG učešća imaju "nerazvijeni":

na području SFRJ dok je postojala DFJ i FNRJ, postojala je DRŽAVNO-PLANSKA privreda, koja je imala znatno drukčiju politiku finansiranja i strategiju razvoja privrednih kapaciteta čija karakteristika je bila:

a. razvijati prerađivačke kapacitete u krajevima koji se sada smatraju razvijenim republikama, zbog razvijenih proizvodnih snaga i manje uništenih kapaciteta, ali sa DRŽAVNIM sredstvima,

b. razvoj bazne i teške industrije, locirati bliže geografskom središtu zemlje - zbog geopolitičkih prilika u to vrijeme,

c. dislocirati i postojeće proizvodne kapacitete (odseliti) iz Vojvodine i Srbije u "danas razvijene krajeve", zbog geopolitičkih razloga vezanih za rezoluciju Inform-biroa,

d. osnovna privredna grana određivana je po geopolitičkom položaju pa je, danas nerazvijene krajeve zapalo, kao strateško opredelenje cjele zemlje, - razvijati poljoprivredu.

I tako je ostalo dosta dugo, dok se nije prešlo na Republičke privrede i ekonomije. Uloženo i zatečeno je ostalo.

237

Na tom dostignutom stepenu razvoja i ulaganja državno-republičke privrede postale su "JEDNAKE", u "STARTU - ravnopravne".

Ne treba biti previše mudar, ne previše stručno osposobljen (magistar ekonomije) da se iz nekoliko postulata izvede zaključak o toj ravnopravnosti i JEDNAKOSTI:

• gdje je u svijetu teška industrija, a posebno ako je njen razvoj bio u funkciji izgradnje zemlje i proizvodnje strateških sirovina i materijala značajnih za cjelu zemlju, stvorila ekstra dohodat, bez koga nema razvoja?

• gdje je ekstra dohodak u svjetu stvoren od poljoprivredne proizvodnje, a posebno u našoj ruralnoj arhaičnoj poljoprivredi?

• ali je zato prerađivačka industrija imala (i monopolom zaštićena) lijepih para. Sjećam se da je 1956. g. bicikl "ROG" koštao u prodavnicama 30.000 dinara ili tri dobre plate (IX platni razred). Zamislimo da se za dobru platu uzme iznos dobre plate iz Slovenije, sami izračunajte cjenu, ali i razliku vrijednosti rada tada poljoprivrednog radnika (seljaka) izražene u cjeni njegovog proizvoda tada.

Moja saznanja su i u tome, da je poljoprivreda bila baza i žrtva industrijalizacije i razvoja gradova i infrastrukture u cjeloj zemlji.

Državne pare, koje su ulagane u industriju a naročito u prerađivačku, koja je tada po pravilu locirana u danas razvijenim krajevima, poticale su direktno od poljoprivrede, međunarodne pomoći i zajmova, ali i od ratnih reparacija. Otplate međunarodnih zajmova vršene su većim djelom proizvodima iz poljoprivrede, čija cjena je (otkupna) bila rezultat strateških opredelenja, u to doba (znači neekonomska).

U sredstvima dobivenim na ime ratnih reparacija sadržane su djelimične naknade učinjenih šteta i na područjima danas manje razvijenih republika. Nesporna je činjenica da je na tim područjima u većoj srazmeri nego na područjima danas razvijenih, šteta, učinjena ne samo na ekonomskom potencijalu već i ljudskom kao djelu proizvodnih snaga. To ne treba posebno dokazivati. Dio tih reparacija, kao gotovina ili u obliku robe, u sebi je sadržavao i naknadu za uništeni stočni fond, poljoprivredni inventar, i gospodarske zgrade.

Ne treba smetnuti s uma oproštene ratne reparacije, za štete učinjene na danas nerazvijenim područjima. Oproštene- u ime cjele zemlje.

To što je u borbama u NOR-u i kao žrtve fašističkog terora stradao veliki broj radno sposobnog stanovništva, ni na jedan način ni kao direktna ili indirektna šteta nije ni približno moglo biti naknađeno u bilo kom obliku, ali je imalo neposrednog odraza na proizvodni potencijal a time i mogućnost jednakog starta.

Nesporna je činjenica da su razvijeni krajevi dobili dobar dio gotovih kadrova (stručno osposobljenih) za čije osposobljavanje su izdvajali nerazvijeni. Nije im vraćeno uloženo a kamo li da je oplođeno ulaganje.

Nije korektno insistiranje samo na činjenicama ili prednostima koje samo jednom odgovaraju (dobra strana nekih okolnosti koje samo nama idu u prilog).U tom smislu nije pravedno da instalisane kapacitete i korist od njih u bilo kom vidu, koje nisu izgradili samo stanovnici tog kraja (ili grada) koriste samo oni (bilo da je rječ o proizvodnim ili neproizvodnim).

238

Odnos sjever-jug (centar-periferija,grad-selo) prisutan je u raznim oblicima i mnogim sferama i društvenog i privrednog života u cjeloj zemlji.

Činjenica da je neko u povoljnijem položaju mora biti prisutna i u našoj samokritičnosti i da nalazimo oblike organizovanja, rada i življenja da POVOLJNIJI POLOŽAJ kao objektivna činjenica ne dobije sve karakteristike NERAVNOPRAVNOSTI.

Zbog svega toga, treba biti puno obazriviji u elaboriranju nekih podataka i pojmova da se ne izazivaju međusobne netrpeljivosti i neprincipijelna etiketiranja.

Stoga, mislim da opredelenje razvijenih da žive u zajednici sa nerazvijenim nije, gledano kroz prizmu proste računice( ili bar nebi trebalo) ,da tu imaju tržište za svoje robe (za osvajanje tržišta su u istoriji izdvajana velika sredstva, zavisno od oblika osvajanja).

Ako bi bilo drukčije, bojim se da bi svi bili puno više oštećeni od gubitaka lijepih uspomena, prijateljstava i drugih prednosti koje su nekada bila motiv za zbližavanje naroda na ovom prostoru.

Ako drug Vidmar i Vidmarčići misli da u nečem nemam pravo, neka ne zamjeri, ovo je moj "politički piknik" i ja rekoh svoje.

--------------------------------------------------

*Pisano 1989. kao reakcija na Vidmanovićevu izjavu na "političkom pikniku" o eksploataciji Slovenije od strane nerazvijenih

239

... sa neznanjem i pretnjama koje slijede zbog neznanja - pokušaj opšte edukacije

Nacija - Uslovan ili nužan izbor, kamen temeljac ili mozaik*

Svom silinom, na ovom našem prostoru i na prostorima doskora neprikosnovenog komunističkog opredeljena, pojam NACIJA nametnuo se kao nezatomljena glad. Uočava s da se ona negde vidi kao kamen mudrac za rješenje svih problema ili u najmanju ruku kao prijatno korišćenje, u nekom vremenu, zabranjene igračke.

Dodatnu boju, draž ali i razlog za pažnju na ovom našem prostoru daje realnost o organskoj vezanosti nacija za određene vjere, uz prelamanje preko nacija težnji ovih konfesija u osvajanju ili zadržavanju prostora uticaja.

Neposredno okruženje i društveni uslovi nameću potrebu realnog i razumnog korišćenja stvorenih uslova u procesu demokratizacije ,da bi u nekom budućem vremenu imali još više. U tom smislu pojam nacija i nacionalno imaju svoje mjesto, a od nas samih, prije svega, zavisi da li će dobiti pravo.

Pojam nacije mogao bi se definisati i kao jedan od oblika razlikovanja ili saglasja određene grupe ljudi, čiji je nastanak bio primjeren istorijskim uslovima razvoja sa zadatkom katalizatora ili osnovnog pokretačkog točka razvitka na tom stepenu društvene zajednice.

Neosporno je da ta istorijska kategorija, svojom pojavom i izvršenjem pomenute funkcije, bila i jeste pozitivna. Koliko je njen stvarni uticaj u zadatom pravcu bio izvršen u svakoj državi - obliku političkog organizovanja, zavisilo je i od snage uticaja ostalih oblika razlikovanja (vjera, moral, običaji i dr.).

Oblik razlikovanja nastao u jednim istorijskim uslovima, primenjen u drugim na isti način i na istom mjestu može proizvesti i po pravilu proizvodi drukčije efekte. Tako oblik razlikovanja ljudi po pojmu "bezumno hrabar", "izdržljiv", "osvetnik", prenesen iz uslova ratnih epopeja na informatičku revoluciju ne samo da djeluje kao istorijski anahronizam, već gubi svoje pravo mjesto i u svjesti i u emocijama.

Na isti način treba posmatrati oblik razlikovanja - pojam nacije.

Zakonitosti u razvoju društvene zajednice upućuju i dokazuju da se ,primjereno svakom stepenu razvoja ,pojavljuju drugi oblici razlikovanja među ljudima i grupama ljudi koji, pošto izvrše svoju istorijsku ulogu, odlaze u zaborav ili se spoje, stope ili reduciraju sa nekim drugim oblikom razlikovanja.

Oblici razlikovanja koji su duže vremena vršili uticaj ili ostavili jače tragove u svijesti i posle izvršenja osnovne istorijske uloge, sele se u kulturološku sferu. Ostaju i dalje prisutni ali sa promenjenim značenjem.

Zbog neujednačenog razvoja društvenih zajednica i njihovih dijelova, oblici razlikovanja, pa i nacija kao jedan od tih oblika, u jednom dijelu sveta su završili svoju istorijsku ulogu, u drugom je tek vrše, a u nekim dijelovima tek treba da stupe na istorijsku scenu.

240

Nacija je, kao jedan od društvenih fenomena, iskorišćena u funkciji razvoja na starom kontinentu. Ali, u jednom trenutku postala je i ograničavajući faktor. Stanovnici tih istih zemalja, pripadnici tih istih nacija u novim uslovima, u novom svijetu, SAD, postigli su u razvoju znatno više, iako su sa neke strane uslovi bili nepovoljniji. Odgovor zašto se to desilo je samo u novom obliku razlikovanja ili više njih. Ili jasnije: stari oblik razlikovanja - nacija - otišao je u kulturološke sfere, a u funkciju su stavljeni drugi oblici razlikovanja: avanturizam, smjelost i preduzimljivost.

Samo negdje, uz skute stare Evrope, neiživljene igre i osjećanja, prijete da zamrače svijest, pa da nacija kao oblik razlikovanja bude osnovni oblik. Ovaj kutak Evrope nije izolovano ostrvo pa da se može dopustiti da se u razvoju prođe kroz sve ono kroz šta su u formiranju nacionalnih država prošli i Italija, Francuska i Njemačka, uključujući i pogrome i ratove i revolucije. Moramo se odreći neodigranih igara - od čobanskih do nacionalnih - ako želimo ravnopravniji korak sa svijetom. Da se poslužim alegorijom: Plamen svijeće u mraku nesumnjivo je progres ali u sjeniku očito znači - požar.

Primjerenije i poželjnije ovom našem trenutku i potrebi razvoja bili bi oblici razlikovanja: inventivnost, marljivost, stručnost od kojih se očito može danas očekivati veća korist.

Naciju, kao i druge oblike razlikovanja, koji su svoju osnovnu istorijsku ulogu ipak i kod nas već odigrali, prenesimo i ostavimo u kulturološke sfere, kao jedno stečeno iskustvo i bogatstvo, još uvek upotrebljivo u formiranju svake ličnosti, kao i svaki drugi folklor.

---------------------------------------------------

*Pisano VIII 1990. g. i objavljeno u listu "Carinik" br. 108, povodom sve jače euforije nacionalizma i medijskog pritiska za svrstavanje

241

-naivni pokušaji zaustavljanja nezaustavljivog

Na nizbrdici U okviru raspravne o aktuelnoj političkoj situaciji i zadatcima članova SK ,održanoj u amfitetatru TŠC ,dana 2l.o2.l989, uz prisustvo aktiovista CK SK BIH Muhamedagić Muhameda –Tome , i Lipovača Hilmije , na partijskoj organizaciji Ozimice (Bihać) iztrečeno je dosta toga politički zrelog , dijagnostički tačnog i ljudski vrjednog. Možda toliko da direktno može poslužiti kao obrazac višim rukovodstvima kako i o čemu treba razgovarati. Glasno se traži od političkog rukovodstva BiH da bude katalizator dobrih odnosa u SFRJ,u kom pravcu mora biti inventivnije. Dosadašnje angažovanje (bar prema javnim istupima ) liči na neangažovanost. Pomenut je primjer – jedan od mogućih metoda – gest koji je učinio Ivo Družić a koji se duboko dojmio i članova ove partijske organizacije. Traži se od rukovodstva da prestanu sa svađama.Da svoje svađe ne prenose na bazu. Konstatovano je da nije zapaženo i zabilježeno da su se članovi u nekoj OOSK posvađali i da je satanak zbog toga rasturen,ali da se to dešavalo na sastancima rukovodstava. Traži se da rukovodstv nađu metode i mehanizme da brže i tačnije osjete potrebe i zahtjeve osnovnog članstva i da politički rade sa masama,na selu naročito,i da je to nepravedno i neopravdano zapušteno. Ocjenjeno je da je ,za razliku od mnogih sredina u SFRJ,življenje u zajedništvu naroda ,na području ovog djela Krajine, takvo da pripadanje ovom ili onom narodu nije faktor razdvajanja i da nacionalizam nije uspio tu uvući svoje razorne pipke.Ali, da zbog opasnost i koja iz objektivnih razloga ( istorijska nasleđa, okruženje, i td. ) od tog postoji, treba biti svjestan , budan i momentalno reagovatin na svaki pojavni oblik, pa i drastično ( kako reče jedan učesnik –i šakom ). Uticaj masovnih medija ,u ovom informativnom prostoru, ocjenjen je kao značajan i da se on osjeća kao polarizujući. Taj polarizujući uticaj osjetio se i u pitanjima postavljenim na skupu o stanju u „Agrokomercu“ sa oposebnim akcentom na štete realizovane poslije „izbacivanja iz sedla“ ekipe ,kojom se sad bavi sudija Konjević. Očito je da ima puno istine u (ne znm sve već čijoj) irečenoj misli :“Deset puta iskazana laž postaje istina“.,bar u smislu da dobiva boju istine. Mada je za donošenje pravilnih ocjena bitan uslov i pravilna i potpuna informisanost,zanemaruje se još jedan esencijalni dodatak- a to je obrazovanost (odgovarajuće namjene) da se podatci mogu pravilno upotrijebiti i hrabrost (građanska i svaka druga ) da se sa istinom i činjenicama –suočimo. Ta( građanska) hrabrost se nije u jednom vremenu dobro kotirala . Za razliku od nje „prilagodljivost“ je proglašavana –vrlinom . Kako je „prilagodljivost“ u određenom vremenu bila kombinovana sa poznatom krajiškom galantnošću(najčešće ne iz svog džepa ), nije bio dug put od „prilagodljivosti“ preko naklonosti - do sluganstva i poltronstva. Mnogi nisu bili svjesni da su ga prešli. I što je moćnik bio veći,(više diktirao) to su „prilagođeni“ bili inventivniji u „izlaženju u susret“. To se danas očito zaboravlja i prećutkuje(ili namjerno potiskuje kao nešto sramotno –nepostojeće).

242

A to je bila osnova –uslovi ,u kojima se desilo ono što se desilo, pa odgovornost „prilagođenih“ nije ništa manja nego „glavnih“. Čak je i veća . „Prilagođeni“ su toliko“ išli u susret“,znajući svoje saradnike ,poznavajući ljude na terenu,svojim praktičnihm akcijama(kadrovskom politikom)da su preventivno otklanjali,sklanjali,sposobne ,inventivne ,samoinicijativne (nezgoidne), pa kad je „džin na staklenim nogama“ ljuljnuo- nije imao ko na pravi način da se prihvati ni organizacije proizvodnje ni društvenog života pa ni izvršne vlasti. Poznato je bilo kako je i pod kojim uslovima na pr. Direktior trgovačkog poduzeća iz Cazina prestao to biti kad je u, naponu ekspanzije „ACO“, na „sugestiju“ moćnika o integraciji sa „ACO“-om , postavio logično pitanje o uslovima integracije ili kako je direktor škole na Ostrošcu to prestao biti,kad je na javnom skupu postavio pitanje utroška sredstava samodoprinosa. Iz tog vremena znam ,i svi su znali,da je odbijanje izdavanja dokumenata u javnim službama ,bio samo jedan od metoda utjerivanja „dobrovoljnog“, a razrezanog od Fikreta, „samodoprinosa“- ali bez pismenog traga i samo uz usmeno odbijanje. Kroz posao koji radim,s tim sam se suočio,ali i uputio to konkretno lice da zahtjeva da mu o tom odbijanju izdaju odgovarajuće rješenje. I da ne vjerujete- uvjerenje je dobio a da nije platio „harač“, doduše uz pominjanje u uže i šire familije i onom ko ga je tome podučio . Ali se ni danas ne govori o tome kako su putevi po Krajini građeni i od sredstava za stambenu izgradnju namjenjenih Bosankoj Krupi koje Krupa nikad nije vidjela , a kamo li koristilai. Iz tog vremena znam i scenario po kojem se igralo (a izvor je bio vrlo vrlo pouzdan): Koga nisu mogli natjerati, na drugi način , da plati „harač“-jer nije stvarno imao otkud ni pozajmiti ni zadužiti se nije imao gdje ni kod koga , upućivan je u Hotel „Sedru“ –u Cazin-Srbljanima gdje je za vrjeme te raspodjele –sjedio drugi „moćnik“ ,kojem se mučenjak javljao. Od njega je dobivao ceduljicu sa kojom se javljao u Krupsku banku da se zaduži „stambenim“ kreditom, od kojeg pare nikad nije vidio,( ali ga je otplaćivao) ,čime je razduživao“ razrezanu obavezu“ ,da bi mu tek tada, nadležni činovnik, izdao traženi dokumenat o smtrti ,rođenju i bilo čemu drugom. Znalo se tada i mnogo više od toga .Ali smo zbog tadašnjih uslova razmišljali i reagovali ,kao da se to nekom drugom dešava a ne nama samima. To što se dešavalo ne smijemo zaboraviti. I kad je puklo,došle su prirodne poslijedice (ili društvene –kako hoćete ). Da se poslužim alegorijom :kad ti pacov izjede sve u kući,najvjerovatnije je da nije sam ,da se tu namnožilo i pacovčića. Pa kad nekom u toj kući treba pomoći – prirodna reakcija domaćina okolnih kuća je da se vrata ne ostavljaju otvorena (bar dok se pacovi ne imobilišu) zbog bojazni da pacovčići ne pretrči kod njih . Ono što se dešavalo oko nas(bez jetkosti , ali i lažnog romantizma ) bilo je upravo to. Ako smo svega toga svjesni, a moramo biti ,lakše i primjerenije ćemo naći put ,iskoristiti potencijale ,kojima raspolažemo, i stati na čvrsto tlo i time prevaziću ovo što nas sada muči. Pored toga osnovni kumulativni faktor je jedinstvo , uvjek potrebno-danas najpotrebnije . P.S. nadam se da je ovo bar mali doprinos ,da jedna od reformi –krene naprijed . --------------------------------------------------------------------------------------- (pisano februara l989.g. –pod naslovom „ Treća –korakom naprijed..“)

243

... ni s nevoljama drugih

Apel medijima*

Punih dvanaest godina, sam izvršavajući obaveze radnika u Saveznom organu Uprave ,radio i boravio u prostoru Bosanske Krajine, od Velike Kladuše do Glamoča. Ljudski i pošteno je reći da sam, za to vrijeme ,u bezbroj kuća i radnih organizacija dočekivan i ispraćen kao pravi prijatelj - s ljudskom pažnjom i toplom rječju.

Sa žaljenjem moram konstatovati da je rat sa svim svojim poslijedicama zahvatio i taj prostor. Žalosno je da smo ponovo doživjeli i oživjeli logore, jame, kame, pokolje, progone, jade i čemere, zbjegove i djetinji plač u njima.

Ružno je pominjati imena i prezimena - ona inače jesu bitna, jer su dio ličnosti, kulture identiteta pojedinca. Ja sam ih sve doživljavao kao meni drage ljude. Žarko želim da to opet bude. Nesreću i nevolju, svakog od njih teško doživljavam.

Čak i da je svako od njih i pojedinačno i grupno, manje ili više, tome i sam na neki način doprineo, previše je surovo, to što im se dešava i što im i dalje prijeti,ako ne zaustavimo kolo smrti.

To što su nam obećavani neki drugi pojmovi - a mi se upecali na ta obećanja (k'o somovi), neka nam je na sramotu a ne na čast.

Ako već zahuktalo kolo smrti ne možemo raspustiti u tren - apelujem na obraz, ponos, karakter, da što manje činimo ono zbog čega sami sebi nećemo moći pogledati u oči- u ogledalu savjesti. Korak u susret tome nije slabost već čojstvo.

Niko više nije siguran ni u život, a kamo li za imovinu, koju je većina mučno i sa velikim odricanjima sticala.

A zar mora tako biti?

Upravo zbog toga što sam uvjeren da tako ne mora da bude - da to ipak zavisi i od nas bar malo, ulažem ovaj

APEL: Sve kolovođe ovog kola smrti, jada i čemera i ljudske sramote, molim da se zaustave a mržnju odbace negdje da se nikad više na ove prostore ne javi.

Potpisnik: po treći put Beograđanin,

• po drugi put izbeglica, • lice sa spiska razmjene logoraša r. br. 108. objavljenog u listu "Zbilja" br. 2 • lički Srbin, Divoseljanin, • bivši dipl. pravnik, sada penzioner, • onaj koji još i danas vjeruje u prijatelja u Mojstrani i Ulcinju.

-------------------------------------------------------------

*Pisano 7.12.1992. god. u izbjeglištvu u Beogradu, povodom saznanja o ponašanjima na ratom zahvaćenim prostorima - dostavljam na više TV i novinskih redakcija, (nažalost bez odjeka)

244

Sa nadom da još nije kasno, da se još može nešto učiniti

Srcem naći put*

Ovih dana, ponovo imamo prilike da razmišljamo i da se postavljamo o sudbonosnim pitanjima i odlukama. Mislim da je moralno ispravno, u ime onih koji tu priliku više nemaju, zamoliti da to učinimo tako da opet, koliko sutra, ne zažalimo zbog onog što smo odlučili i uradili. Jer, veliko je pitanje da li će ova generacija ponovo imati priliku za popravni ispit iz historije, kao što je, nažalost, već hiljade iz ovih generacija, nemaju,jer su nasilno iz te prilike i života izbačeni - na našu žalost i ljudsku tragediju- najviše mladih društveno neafirmisanih i neiskorišćenih potencijala.

Pripadam starijim generacijama, stasaloj između svjetskog i ovog našeg suludog rata.

To znači da sam imao prilike proživjeti i osjetiti slobodu, nadu, pa i iluzije i zablude.

I vjerujte mi da sam imao osjećaj bogatstva. Ni sada, kad su mi iluzije i zablude razbijene, nemam osjećaj da su ta osjećanja bila varljiva. Čini mi se da i sad još osjećam toplinu onog slobodnog sunca, toplinu iz očiju ljudi koje sam realno sretao od Mojstrane do Ulcinja, među Lalama, Ličanima i ne znam kako da nazovem sve ljude koja sam sretao, a da ih slučajno ne izbacim ispod zajedničkog nazivnika - prijatelj, kako sam ih tada osjećao.

Razbijene zablude i iluzije primam kao jedno novo iskustvo, ne baš previše upotrebljivo za moju generaciju. Ono je (iskustvo) korisno ako ga iskoriste na neki način, mlađe generacije. Zbog tog im se obraćam sa nekoliko savjeta:

Za aktivno bavljenje politikom, nemojte imati povjerenja u one koji su imali dovojno prilike pokazati se pa se nisu pokazali ili su se pokazali u dosadašnjem svjetlu, jer zreo čovjek se ne mijenja samo se prilagođava.

Izlaz je u mladima, ne starijim od 35-40 godina, jer samo je mladost u stanju srcem naći put. Put koji se srcem nađe, vjerujte, pravi je. Inventivnost i energija do tog doba je ono što može povući naprijed.

Poslije tog doba, konformizam, kompromiserstvo, iskustvo, nisu kapital za društvo već eventualno samo za pojednica.

To je pravilo. Časni izuzeci koji to pravilo potvrđuju su uzrok jedne narodne izreke da ima mladih staraca i starih mladića. Ali, to treba shvatiti samo kao upozorenje da i među mladima (zbog raznih okolnosti) nisu svi ono što se od njih očekuje i da prirodni proces opadanja mentalnih sposobnosti sa starošću, kod nekih lica, odudara od uobičajenog prosjeka. Tačno je da za neke oblasti nauke i kulture nataloženo iskustvo predstavlja vrijednost, ali u politici, posebno u sudbonosnim trenucima, ono je balast i opterećenje.

Onima koji su imali do sada prilike da urade dobro ovom narodu i zemlji, a nisu, ili su uradili loše, u pravilu treba praštati, jer postoji realna mogućnost i nesposobnosti i slijepila koje dolazi iz ograničenog duha.

245

Praštati da, ali se ne miriti sa tim da nam to i dalje čine. Za ono što nam je dalje činiti, s obzirom da nam predstoji puno truda, znoja, korišćenja i snage i pameti, svaki balast koji unaprijed možemo skinuti, radi korisne i efikasne energije, bitan je i treba ga otkloniti. Zato upućujem na jedno sazrelo iskustvo o čudesnom samoreprodukovanju birokratije svih vrsta i boja, čega se treba dobro čuvati. Ona je kao zrak: tek kad zamanjka kiseonika shvatiš koliko je zrak zagađen (dok ga zagađujemo sve mislimo - nije tako opasno).

Puno je u narodu nataloženog iskustva i mudrosti, ono vapije da se sa njega oduva prašina i upotrijebi se.

P.S. Upozoravam na još jedno korisno iskustvo - i sugerišem - za sve koji bi htjeli aktivno da se bave politikom: provjeriti stanje MENTALNOG zdravlja, a naročito na asocijanost i patološku mržnju.

----------------------------------------------------------------------------

*Pisano početkom aprila 1992. godine u nadi da se još nešto može učiniti bar u BiH - pokušaj savjetovanja. Objavljeno u listi "Krajina" 10.4.1992. g. - tačno 9 dana prije autorovog dramatičnog napuštanja te sredine i početka izbjeglištva

246

... sa primitivizmom, vandalizmom, lošim u čovjeku

Žalosna sjena ratnih zbivanja (i u Divoselu)*

Divoselo je na žalost ponovo u vrhu drame koja nam se na ovim prostorima dešava.

Prepliću se saznanja o zločinima, bestijalnosti, bespoštednosti i surovosti. Prepliću se i u njemu interesi. Prepliću se osećanja o dobrovoljcima ovog rata i njihovim ponašanjima i osjećanjima i sjećanjima o Divoseljanima solunskim dobrovoljcima iz tadašnje Austrougarske i vraćanju duga kojima su zadužili majčicu Srbiju (a šta je moglo tada značiti 120 ljutih Ličana, sadašnje generacije mogu samo pretpostavljati). Prepliću se priče o neraščišćenim dugovima iz ko zna kojih sve ratova i nezadovoljenih planova i ambicija. Na sve to nadnijela se jedna tužna u civilizacijskom smislu sjenka i pitanje.

Da nije tog jadnog i prokletog rata valjda nikad ne bi saznali koliko, prljavog i zlog ima u ljudima i u tako velikim količinama. Prosto se čovjek zamisli da li na ovim prostorima rat nastaje kao izraz potrebe da se to ispolji i iskaže. Stiče se utisak da su sve one uobičajene fraze i znanja i definicije o ratu, njegovim uzrocima i povodima, za ovaj prostor, irelevantne i da važe možda i za ovaj prostor samo u nekom prošlom ili budućem vremenu, ako na ovom balkanskom podneblju neko preostane da ratuje i sluša priče o ratu.

Umjesto da dramatičnost izvjesnosti rata i saznanja o njegovim mogućim poslijedicama i njegova izvjesna prisutnost pobudi ljude na razmišljanje o stvarnim ljudskim potrebama i na potrebu korekcije u ponašanju na bolje, bar u funkciji održanja vrste, ona u praktičnom ponašanju ljudi rezultira destrukcijom, asocijalnošću, vandalizmom i nizom drugih ponašanja, za koja bi se sa pravom mogla postaviti pitanja da li su u granicama razumnog ponašanja. Bilo bi prirodn , uz pomoć instinkta za održanje vrste u tim okolnostima, da se mobilišu sve čovekove intelektualne i fizičke sposobnosti, da se kloni svih radnji i ponašanja koje smanjuju mogućnost preživljavanja ,a čini sve ono što mu u tom pomaže.

Izgleda da ratne okolnosti, na ovom prostoru, najsnažnije djeluju na potisnuti osjećaj neslobode koji se u prvoj pogodnoj prilici kad se na njega ne može efikasno djelovati on oslobađa vulkanski nekritično tako da ostali elementi strukture ličnosti često imaju marginalan uticaj na stvarno ponašanje.

Ako je rječ o bilo kojoj radnji koja se u civilizovanom svjetu sankcioniše, ono što se tamo dešavalo i dešava van svake je logike pa se mora postaviti pitanje o stvarnom stanju mentalnog zdravlja većih skupina ljudi. Na ocjenu stanja mentalnog zdravlja bile bi od uticaja radnje i okolnosti u kojima su iste vršene, ali ne i strana rova sa koje su vršene.

Pored poznatih radnji usmjerenih protiv čovjeka i uslova za njegov opstanak u tom prostoru dešavale su se i niz drugih radnji i ponašanja koja sva skupa nisu logična niti se uklapaju u sliku ili predstavu o mogućem ponašanju sadašnjih aktera koju smo stvorili i imali u neko drugo vrijeme.

Ostavljam rezervu da je moguće da saznanja o nekim ponašanjima u ranijim ratovima nisu do mene doprla ali vandalizam, pljačka, destruktivnost prema imovini ljudi "svoje" nacije, vjere i "svojih" komšija, prijatelja i rođaka koji su ispoljeni u ovom vremenu ,kojem je rat samo dao okvir, bili su takvog stepena i intenziteta da normalnom čovjeku nisu ni razumljiva ni objašnjiva.

247

Ono što se ,u ovom ratom oivičenom vremenu, može zapaziti da je pojam „ svoj“ i „moj“ evoluirao u značenju od pripadanja do posjedovanja u najgorem obliku, u bezbroj loših varijeteta. Zapaža se neprirodan odnos u značenju posedovanja do uništavanja onog što se ne može zadržati ,a moglo bi koristiti nekom drugom. Zato, normalan čovjek mora sebi postaviti neka pitanja:

• s kojim krugom ljudi (vjere, porekla, stepena obrazovanja, domicila i sl.) da čovjek gradi mehanizme i uslove za egzistenciju,

• do kog stepena da čovjek bude solidaran i s kim, • da li vrijedi napora i ulaganja u nekog ili nešto za koga nisi siguran niti približno

možeš predvidjeti reakciju i ponašanje (da li će ti na primjer poslije ponude hlebom i soli uzvratiti škorpionom ili kašikarom),

• kako odrediti svoje odnose i ponašanje prema ljudima koji nas trenutno okružuju u svjetlu saznanja o stvarnim ponašanjima bivših prijatelja komšija pa i rođaka koji su došli u poziciju da ih stvarno ispolje na već pomenut način.

Može se samo zamisliti kakve su radnje i ponašanja uz koja, koliko toliko, stoje kakav takav moralni, vojni ili neki drugi alibiji.

Onaj ko osjeća i malo odgovornosti ne samo za sopstveno, kakvo takvo, preživljavanje već i za stvaranje uslova u kojim će neke druge generacije biti svega toga pošteđene, mora da iznalazi mehanizme i metode da te uslove počne stvarati.Kao prioritetno mora se uložiti napor i tražiti rješenja:

• da porodica ne bude izvor licemjerja i asocijalnih ponašanja, • da se metodi obrazovanja i socijalizacije pojedinaca prilagode okolnostima i uslovima

koji nas okružuju, • da se naraslim mogućnostima za komunikaciju, sukobljavanje, susretanje,

ispoljavanjima parira pripremljenošću društvenih jedinki da se snalaze u tim novim okolnostima bez ili sa što manje negativnih poslijedica.

Da bi se to ostvarilo ove, tekuće, generacije moraju početi razmišljati i djelovati na odgovarajući način i moraju biti svjesni loših poslijedica nemarnosti i nepažnje u izvršenju pomenutih obaveza.

-----------------------------------------------

*Pisano u izbjeglištvu u Beogradu 9.10.1993. god. povodom saznanja o događanjima na ratom zahvaćenim prostorima u Hrvatskoj i BiH

248

... s lažima i blaćenjem jednog (i mrtvog) Srbina

Čudan neki čovjek - neko bi demokratiju, a on bi samo da spere ljagu i to sa drugog -*

U jednim novinama u tamo "njihovoj", februara 1994. g. osvanu članak: "Pismo jednog Srbina pred smrt". Volšebnim putem došao sam u posjed fotokopije tog članka, ne tako davno, pročitao ga i gle čuda?

Iako sam ga dobio kao dokaz kukavičkog, izdajničkog, ulizičkog ponašanja, samo sam dobio želju da nekad, ma kad to bilo, budem u prilici da u ime pokojnog starine kažem LAŽU!!! Da kao i bezbroj puta, na koje smo nasjedali, pljuju, djele, bacaju ljagu, sumnju i da im je ovo "pismo" konstruisano sa tim ciljem. Kako mogu biti toliko bezočno glupi i podli!

Redakciji prilažem fotokopiju tog "vajnog samooptužujućeg pisma", a ja bih sa navodima "pisma" polemisao - bar sad.

Legitimitet za ovu polemiku posjedujem. Rođen sam i odrastao u Divoselu, poznatom "Medačkom džepu". Nisam Srbin iz Gospića ni Hrvatski Srbin kao ni Marko "Mašin", već Srbin iz Divosela. Marka sam dobro poznavao, a i one čija se imena pominju.

U uvodnom djelu, u kom navodno Marko iz Zagreba piše u Gospić, pominje se, dosta jetko, šta je sve Marko bio, ali ne kažu da je bio jedno vrijeme i Javni tužilac Republike Hrvatske. Ako je bio samo ono, što jetko pominju, a sigurno je bio i bistar i obrazovan, onakve gluposti koje mu uvaljuju u usta, ni bunike da je jeo, ne bi izvalio:

1. nikada on Bogdana Vujnovića "Vardečova", generala JNA (inače brata), ni on, ni niko od Divoseljana, nije tako zvao, već samo Bogde Vardečov, ili Bogde General ili samo General. Tako su ga zvali i Gospićani, jer je poslije penzionisanja bio dobro prisutan i na tim prostorima,

2. Sigurno je da je Marko znao da Bogde nije "podvio rep i pobegao u njihovu majčicu Srbiju" već istinu da je ostao uz svoj narod, da je u izviđanju iz "Vedrog polja" prema "Žabici" teško ranjen i u priručnim bolnicama Krajine, kasnije i Beograda jedva zakrpio rane na ostarjelom organizmu. Jeste da je kao takav i nezadovoljan srpskom neslogom došao svojoj porodici u Beograd, ali pošto su mu među prvima zapalili kuću u Divoselu i kad su mu već u stanu u Gospiću zaklali svastikinog muža.

3. Ko se privatno poznavao sa Markom Mašinim, znao je i njegovu užu rodbinu, pa i Milana Ljube Maletine, Sekretara Komiteta SK u Gospiću. Njihov odnos je iz porodičnih razloga bio na distanci-pa se tom nazovi "drugu i prijatelju" Marko sigurno ne bi tužio. A nije iz Zagreba ni mogao da zna šta se dešava u Divoselu, koje je, osim oružanog, prekinulo svaki kontakt sa Hrvatskim zaleđem (a mobilnih telefona nije bilo).

4. Jedna rečenica zaslužuje citiranje, jer je dokaz kuhinje specijalnog rata: "Na šta je spala Organizacija UN da mirno posmatra da ju nadmudruju strvinari i djecoubojice Milošević, Ćosić, Šešelj, Karadžić, Mladić itd. da ne nabrajam više, da se već jednom ne odluče i ne unište sve proklete najvažnije srpske ciljeve".

Jeste da je Marko bio "komunjara". Jeste da je bio britka jezika (ali i pameti), ali nije bio mizantrop.

249

Patološka mržnja kojom kipti ova rečenica "konstruktora" udavila bi samog autora da je normalnog ljudskog soja.

Ali, za sledbenike jednog Mačeka i dvojice Ante- to je duševna hrana ,uz mora se priznati, doslijednu glumu i izvršenje Mačekove devize: "Jedno javno govori (i potpiši ako treba), dru-go radi, a treće imaj na umu"!!!

S kojom licemjernom patetikom "konstruktori" govoreći o Marku pominju njegove rječi "Smrt ustašama" i upiranje ruke prema: "poniženim, maltretiranim, ...radnicima, gimnazijalcima i gimnazijalkama, trgovcima, svećenicima itd..." - da čovjek povrati i utrobu.

Iako se dosta zna, citiraću dio izjave date dana 17.04.1942. g, u Komesarijatu za izbeglice i preseljenike u Beogradu na zapisnik, BASARIĆ JELENE, svršene učenice Gimnazije u Gospiću, koja tom prilikom između ostalog kaže: "U Gospiću su se kao ustaše u progonu Srba istakli: Frković Jurica, trgovac sada veliki župan; Došen, gostioničar; Sokolić Žarko, abiturijent (opaska moja: svršeni đak srednje škole); Stipe Stilinović, abiturijent; Devčić Mile, abiturijent; Martinović Milan, abiturijent učiteljske škole; Asić Ivan, učenik gimnazije; Ugarković Juraj, student; Adžija, student; Janjić zvonko, svi iz Gospića; zatim Pavelić Luka, seljak iz Smiljana." U početnom djelu izjave kaže: "na dan 10.aprila 1941.g. proglašena je NDH, te na isti dan uveče pojavili su se u Gospiću ustaški redovi pod vođstvom Frković Jurice, trgovca iz Gospića.Tada su uhapšeni Dukić Nikola, trgovac; Obradović Nikola, trgovac stokom; Plećaš Božo, upravnik kaznionice u penziji; Plećaš Ilija, činovnik; Mihić, trgovac; Stanić Bogdan, trgovac; Plećaš Vaso, gostioničar; dr Brujić Bogdan, advokat... a zatim jedne noći na kamionu nekud odveženi i od tad se o njima više ništa ne zna..."

Iz izjave, na istom mjestu i istog dana date (koja je uglavnom citirana u autorskom feljtonu Rastislava Petrovića "Istrebljenje Srba na teritoriji NDH"), moje majke, tada žene od 39 godina, citiraću samo par kratkih rečenica: "Krenula sam stoga do kuće u kojoj sam se rodila. Pred kućom odmah pored praga ležala mi je mrtva majka u velikoj bari blata i krvi. Malo podalje od nje do ćoška štale na isti način ležala je moja svekrva mrtva. Tu sam se okamenila."

Zaista koja licemjerna patetika?

Ali, znao je Marko za jedan dokument koji je malo ljudi a naročito Srba imalo prilike vidjeti i znati. I ja sam ga čitao, a to je "Proglas pristašama" Mačekove HSS, izdat poslije potpisivanja sporazuma sa Cvetkovićem, čija sadržina je i predtekst i potka svake pa i današnje hrvatske politike. Taj proglas prije tri puta "potkrižene" naredbe: "Po upoznavanju pristaša sa ovim ovo spaliti", završava sa jednom pjesmicom na kojoj je i Jure Radić, ne tako davno sa graditeljima tunela kod Gračaca i sv. Roka, isprobavao svoje (da li samo) pjevačke sposobnosti - "Vila Velebita". Naoko ništa strašno, na TV sekvenci liči na "veselicu" da nije u njoj i drugih strofa među kojima i "bježte psine preko Drine Hrvati se za dom bore“.

Kakvog li licemjerja?

A tada, kad je konstruisano "pismo", već je u masovnom pokolju Gospićkih Srba prekinut život civila Smiljanić Stanka, beogradskog studenta prava i generacije iz 59/60, činovnika, uvjek tihog, mirnog, nasmješenog, pasioniranog šahiste, sina Bose Upraviteljice đačkog doma, oca porodice. Već je u Osijeku zaklan moj rođak, civil, cjeloj Hrvatskoj poznat pasionirani šahista.

250

U svojim ispovjestima, Miro Bajramović, jasan je šta je sve do tada urađeno Srbima. Iz njegove ispovjesti citiraću dvije rečenice: "U to je vrijeme bilo ovakvo razmišljanje: ubij Srbinu djete, jer ono niče na minus dvadeset. U ono vrijeme uopće nisam imao osjećaj da su Srbi ljudi kao mi, da su oni nečiji očevi, braća, djeca..."

I od toga je Marko, sigurno (kao stari policajac) dosta znao, pa je ogavno poigravati se njegovim ugledom i moralom, te je i to zločin prema Srbima.

Zato ovim pismom želim sprati ljagu.

-----------------------------------------------

*Pisano početkom 1995. god. kao reakcija na proizvode kuhinje specijalnog rata u fabrikovanju laži i podmetanja, pa i mrtvim Srbima u Neovisnoj Državi Hrvatskoj

251

... s ksenofobijom i primitivizmom

E moja rođakinjo*

U avgustovskom broju ovog lista, nađoh pitanje upućeno meni "Kamo dalje rođače". Oprosti mi, neuviđavnom, što ga tek danas, 15.9. pročitah, te ćeš možda pomisliti da sam i nepristojan pa da ti neću odgovoriti.

"Nazovi rođako". Mislim da ti nisi nikakva Milica. Nekako ne mogu povezati ono što si napisala sa tim imenom. Nikako ne mogu pomisliti da Milica misli da Srbi žive samo u Srbiji. Žalosti me ako ti nisi znala gdje smo mi bili do sada sve ove godine.

Ako braniš Beograd, pitam se koga braniš i od koga. Znaš li nevoljko, da je Beograd najmanje srpski grad, da su Beograđani ,u prvoj a posebno u drugoj generaciji, iz svih mogućih sela, većih i manjih sa cijelog Balkana.

Ima jedna ružna stvar u ponašanju "starodođoša" ,prispjelih sat, godinu ili generaciju prije "novodođoša", a to je da prisvajaju sebi pravo i osporavaju ga "novodođošima" za narušavanje komoditeta da se posluže istim sredstvima i metodama za dobijanje stana, posla i koječega drugog, da "novodođoši" iskazuju svoje sposobnosti, ambicije i inventivnost, a pri tom imaju kratko pamćenje- pa zaboravljaju koliko su oni ,prilikom svog osvajanja Beograda, poštovali ta pravila.

Tebe "starodođošku" najviše odslikava jedna tvoja rečenica iz pisma: "Ali ne možete vi u ovom gradu ići ispred mene i mojih prijatelja". Znaš li uopšte, jado, ko je napravio najlijepše zgrade u Tom gradu, ko su mu najveći dobrotvori bili i odakle su došli oni sa kojima se Beograd najviše ponosio. Tvoja odbrana Beograda, kad bi se ozbiljno shvatila, bila bi na njegovu sramotu.

Toliko o Beogradu, a tebi još par riječi upućujem, jadno i neuko čeljade, kojoj je priroda bila izdašna u jeziku i žuči.

Oni koji su dignuti sa svojih ognjišta, oni kojima je najmanje jedan član uže porodice ili zaklan ili ubijen ili zarobljen ili mu ta opasnost svaki tren prijeti, da bure rakije (viskija ili kalvadosa) popiju- neće moći buru misli, bure emocija, buru dilema- još dugo, dovesti do stanja da, kao Ti, mogu mirno cijelo veče cijevčiti jedno piće.

Teško je saznanje da neko mlado biće (sudim da si mlada po posjeti kafiću) može biti toliko tvrda srca, puno žuči, puno sebičnosti i nerazumijevanja. Kao što roditelj obično svom djetetu kaže ,zbog njegovog nerazumijevanja roditeljske brige, „to ćeš moći razumjeti tek kad sam budeš roditelj", - moram ti reći (mada ti to iskreno ne želim): da dade dragi Bog pa da ti budeš tako privilegovana i u takvoj poziciji da pročitaš pismo, tebi upućeno, sa takvim pitanjima kako si Ti meni uputila i da se tako sretno i Ti osjetiš.

Uzgred, da utješim tvoju bol za tvojim vršnjacima po bijelom svijetu - Beograd je takođe, onima kojima se obraćaš, obećani bijeli svijet. I Tesla i Pupin itd. pa i moja malenkost i u mirno vrijeme (kad je glava bila nešto skuplja) otišli su u neki bijeli svijet.

252

Tvojoj i budućim generacijama treba pružiti obrazovanje i mogućnost da im bilo koje mjesto (po voljnom izboru a ne silom) na kugli Terri, po njihovom izboru, može biti ugodan dom, pa i na ovom srpsko-balkanskom prostoru.

Na kraju, primi jedan savjet: kad god čuješ neku riječ, ili je pročitaš, upoznaj joj pravo značenje i ne upotrebljavaj je olako (ne frljaj se).

Govoriš o mladima da su odavno po bijelom svijetu RAZOČARANI u ovu zemlju, a pitaš se kako je ova vlast dozvolila tako veliki priliv stanovništva, izbjeglicama u gradove. Kako li bi tek bili razočarani kad vlast to ne bi dozvolila ,pa ih smjestila u logore i geta (da na bilo koji način spreči uznemiravanje tvoje sitne duše).

P.S. Kako sam jako daleki rođak, za čije postojanje, kako reče, nisi ni znala, dužan sam da ti se predstavim. Ja sam: i po drugi put u svom vijeku izbjeglica, i Beograđanin u tri navrata po nekoliko godina (u detinjstvu, mladosti i zrelom dobu), i "došljo" ili "dođoš" cijeli radni vijek, i posjednik diplome više školske ustanove i nostalgičar do bola za dio "Medačkog džepa" (ako ti to nešto znači) - Divoselo koje je 1941. godine brojalo 3.000 stanovnika u 1991. godini ukupno 291 stanovnik, u kome danas kako UMPROFORCI rekoše, nije ostalo ni živo pseto. Pa, ako me vidiš da se negdje napijem i zapjevam, pažljivo oslušni riječi i zvuk moje pjesme.

Mislim da, i pored svega, nećeš moći cijelo veče cjevčiti jedno piće.

-----------------------------------------------------------------

*Pisano 15.9.1994. g. u izbjeglištvu kao reakcija na napis "Kamo dalje rođače" u izbjegličkim novinama "Odgovor", objavljeno u broju 42/43 za X 1994. godine

253

... s nepravdom u medijskom tretmanu solunskih dobrovoljaca sa one strane Drine

TV Beograd* g. Vučeliću

Ne znajući kome direktno da se obratim/ upćujem pismo Vama.

Povodom medijske prezentacije istorije Srbije u I svj. ratu, solunskih dobrovoljaca, svjedoka tog vremena, obraćam se Vama da vam odam priznanje, ali i uložim, mali intimni ,protest, ne samo vama.

U civilizacijskom, humanom, epskom, moralnom, vitalnom smislu to je istorijska epizoda dostojna najviših ocjena.

Iako nisam rođen na ovim prostorima i sam se na to osjećam ponosnim.

Ali? Ima ne samo u TV prezentacijama jedna mala nepravda od koje, intimno, malo duša zaboli. U svim emisijama svjedočenjima, pominjanja imena učesnika, malo se pažnje posvećuje onima koji su se kao dobrovojci iz ostalih srpskih krajeva iz tadašnje neprijateljske Austrougarske, borili za Srbiju. Da li je to obično zanemarivanje, nepažnja, potcenjivanje ili nedovoljno istraženo. Ne želim da vjerujem da oni toga nisu dostojni i zato što većina njihovih potomaka nije ovdje, pa ni u prilici da se medijski nameće ili mediji njima. Mislim da to iz dva razloga zaslužuje drukčiji tretman: brojčano učešće i po pravnim posljedicama. O časti, herojstvu, nesebičnosti - oni su svojim učešćem sami najbolje rekli.

Brojčano učešće je (mislim) bilo ona snaga koja je bitno ubrzala razvoj događaja, ali i presudni potencijal i katalizator mnogih uspjeha srpske vojske.

Pokušavam biti nepristrasan ali moralni dug prema tim "zaboravljenima" tjera me da vam ih pomenem ,da ne ostanu samo u sjećanju svojih bližih srodnika, a posebno ako su to bliski rođaci. Neko zrno doprinosa slobodi Srbije i pobjedi nad Austrougarskom ,dali su i moji ujaci Simo i Jandre, jedan kao solunski dobrovoljac, a drugi kao pilot Engleskog Kraljevskog Vazduhoplovstva, rođeni i stasali daleko od Srbije u selu Divoselu medijski u ovo zlo vrijeme poznato kao Medački džep. To selo dalo je slovima i brojem: sto dvadeset solunskih dobrovo-ljaca. Podatke o imenima i odlikovanjima mogu se naći i u "Monografiji Divosela od 1527. do 1990. godine". Nemam razloga da vjerujem da je iz drugih srpskih sela broj (srazmjerno broju stanovnika) bio i malo manji.

Da li može biti što tragičnije i bolnije, za uspomenu na njih ,ako im se, ne samo ne djela ne pominju,nego i zavičaj nazove nekim bezličnim "džepom", a selo ostane i bez žitelja.

Po pravnim poslijedicama njihovo učešće je ,u priznavanju Jugoslavije, bila možda čak i značajnije, ali i za tragičnu sudbinu tih ljudi i krajeva. Od jednog istoričara, ovim povodom, čuo sam stav-tezu da je učešće tih "prečana" dalo pravni legitimitet za nastavak ofanzivnih pobjedonosnih akcija srpske vojske preko Drine i Save i Dunava, a na mirovnoj konferenciji legalitet za novostvorene granice Jugoslavije. Tragične poslijedice, po te ljude i krajeve ,su u činjenici da su genocidom i u II svj. ratu i u ovom novom ratu/ ti prostori i sela zatirani,

254

iskopnjavani, pa i samo ime sela, upravo zbog doprinosa solunskih dobrovoljaca iz tih prostora u rušenju katoličke Austrougarske monarhije. Oni koji su sazreli, stasali, obrazovali se i čija je ona bila domovina, nisu se lako (ili nikad) pomirili sa njenim nestankom, pa su bjes i mržnju prema onima koji su tome znatno doprinjeli, bili pogubni za solunce i njihove krajeve. U svim prilikama i kroz politički i represivni aparat - sprovođen je cilj: primjerena kazna.

Divoselo koje je II svj. rat dočekalo sa 3.000 stanovnika, ovaj rat je dočekalo sa 291 stanovnikom, a sad je i bez njih. Čak je i ime sistematično zatirano i prećutkivano i kroz auto i geo karte. Prostor od oko 10x10 km, jednostavno nije postojao, označavana su (zavisno i srazmjerno) naselja daleko manja i manje brojnog stanovništva, ali nažalost ne samo u izdanjima kuća iz NDH ili SRH već i u izdanjima "Geokarte" Beograd.

Bolno je saznanje da vas se duže i intenzivnije sjećaju oni kojima ste pomrsili račune nego onaj kome ste time pomogli.

Ljudska zahvalnost je inače čudna biljka, uspjeva kad je suša, bjeda, rat, glad uopšte, kad je ljudima najteže, a vene kad su uslovi življenja najbolji.

Eto, to je moj intimni mali (bez zvona) protest. Očekivao sam i svaki put to očekujem od puk. Prelevića, kao zaista vrsnog znalca ove teme, o tom neku rječ.

------------------------------------------

*Pisano 13.8.1994. god. povodom nepravednog zapostavljanja solunskih dobrovoljaca s one strane Drine - prešutkivanja, nespominjanja - guranja u zaborav

255

... s nepromišljenim govorom

Pismo RTS-u*

RTS Generalnom direktoru

Oprostite što vam se obraćam i što će moje obraćanje ličiti na popovanje i davanje savjeta za postupanje o čemu Vi već dovoljno znate. Moje, dosta skupljeno životno iskustvo, ne malo obrazovanje a i (sebi laskam) dosta puta uspješna procjena budućih društvenih zbivanja, opravdavaju me u namjeri, a Vas molim da mi vjerujete na rječ /da sam dobronamjeran.

Povod za javljanje je emisija "Ipak se okreće" i prilog o tzv. Probijanju embarga od prije dvije večeri. Napominjem da je to samo povod ali i najbolja ilustracija za zapažanje Dr. Petra Džadžića u "Homo Balkanicus Homo Heroicus" - i njegovim rječima: "U Andrićevim djelima uočljiv je fenomen 'nepromišljenog govora'. Stradanja njegovih junaka počinju sa nepromišljenim govorom". "Nepromišljeni govor" to su rječi koje govore o našoj privatnosti, o našim očekivanjima, namjerama ili željama, otkrivaju neke lične tajne. U surovom svetu u kojem živimo te stvari se često izvitopere. I naš "nepromišljeni govor" postaje oružje u ruka-ma naših neprijatelja.

Lijepo je saznanje (dokumentovano i tim prilozima) da nas nisu uspjeli udaviti, u mjeri u kojoj su namjeravali, ali o posledicama otkrivanja metoda i strategija, očito se malo razmišlja. Zgodno je i lijepo čuti da je neki mladi inspektor nešto rješio, ali pričanjem detalja praktično obučava budućeg izvršioca takvog istog djela sa akcentom da se isti mora i hoće čuvati "cake" na kojoj je njegov prethodnik pao.

Javnost rada je lijepo civilizacijsko dostignuće kao i demokratija - ali ono što mi u tom pogledu sami sebi radimo gore je od samoubistva. Utrkujemo se u tome da što više otkrijemo šta nam i koliko nedostaje, gdje su nam sve slabosti. Štampamo knjige tipa: "Ko je ko u..." tako da našim "prijateljima" za male pare serviramo ono što u svijetu iziskuje puno veće troškove, a za "nova lica" da organizuju par "studijskih putovanja" - pa kad dođe vrijeme i potreba/ vuku konce kao u lutkarskom pozorištu.

Da to nisu imaginarne stvari žalosni dokazi su Nenad Kecman, Bogić Bogićević i mnogi drugi. O onima koji postaju duhovni janičari ,pod uticajem podkulture i kiča, da i ne govorimo. Osim što u svjesti i ponašanjima nosimo hipoteku sopstvene prošlosti (i djelenja i zabluda) olako i nekritički nasjedamo na "šarene laže" - pa i kad je rječ o slobodi, slobodi govora, otvorenost demokratiji.

Bit ću najprecizniji ako citiram Dr. Slobodana Ostojića iz napisa "Kapitalizam i srpski inat":

"U izvoznoj strategiji američke ideologije drugima se izvozi ono što je loše, ali se papreno naplaćuje, dok se za domaću upotrebu ostavljaju dobri sistemski 'proizvodi' koji se drugima ne prodaju, pa čak im se i onemogućava ni kopiranje ni pristup! Na primjer, Amerikanci izvoze demokratiju, ljudska prava, individualizam, slobodni tok roba, usluga, kapitala ljudi i ideja. Ali na unutrašnjem planu striktno čuvaju svoje najvažnije sistemske proizvode: jaku federalnu (centralnu) državu, jaku policiju i vojsku, jak protekcionizam, jaku stabilnost

256

političkih i ekonomskih institucija, nepovredivost institucije predsednika SAD, stabilnost bankarskog sistema (jak FED)".

Ako se uz ovo kombinuju naša prepoznatljiva inventivnost uz (na žalost) odgoj svih generacija u nekom vidu "janičarske" odanosti prema aktuelnoj "velikoj sili" - rezultat je poražavajući.

Ako se naši "poslenici javne rječi" povode za npr. kolegama iz CNN-a - neka pažljivije slušaju i otkriju - bilo koji podatak iz njihovih usta koji bi slabio američku nacionalnu bezbednost. Koliko puta za događaje u SAD upotrebe izraze: zločin, ljudska prava, sloboda i sl. - a posebno ako su oni identični događanjima van SAD.

Tu skoro,mi je izazvala kiseli osmjeh na licu jedna banalnost iz pisma jedne izbeglice u Kanadi; uz časove obuke o jeziku ide i obuka držanja (kiselo) vještačkog osmjeha na licu. Do koje mjere idu oni u mimikriji, a od nas traže (i uspjevaju) nudizam duše.

Mislim da i Vi tu možete i treba da učinite nešto više - moje lično mišljenje je da treba omudriti - "osmeh za osmeh -a jare za pare".

Moram na kraju da ispričam (nadam se poučnu) anegdotu kako je stari Likota svoju muku prikrivao da se oni, koji mu dobro ne žele, bar ne vesele:

Pođe stari Dane na pijacu (pazarni dan). Sretne ga kum Mane i veli mu - "Eto ti je kume Dane brada masna otari je" - a Dane će ti "To sam jutros io slanine - pa mi ostala brada masna" - pa napravi pokret rukom kao da će rukavom otrti bradu, ali je dotakne samo ovlaš - ostavi je masnom- da ga još ko pita.

A nevoljnik, već mjesecima,sa familijom guli postan pasulj, a posebno sačuvanim komadićem kože od slanine prije polaska omašćuje bradu.

Ne zamjerite mi na vapaju da se mora nešto učiniti aktivnije da se omudri i da sami što manje pomažemo da nam kožu gule.

----------------------------------------------

*Pisano 27.11.1995. god. u izbjeglištvu povodom lakomislenog iznošenja statističkih podataka od vitalne važnosti za zemlju - upućeno RTS-u

257

-edukacija Mudrosti nikad na odmet Sporedna je činjenica što, skoro od početnih brojeva , pratim vaš ( i moj ) list. Bitno je da u njemu i ja nalazim oduška ,inspiraciju i saznanje o postojanju „bloka“-mislećih „o sebi na svom“. Radi jasnoće i „linije razgraničenja“ i sam sam saglasan i prihvatam u tekstovima (i verbalno) „karikirano“ ili naglašeno izražavanje .Razlog za to je realni politički profil(obrazovanje) ne samo čitalaca vašeg lista , već opšte srpske populacije.(Nisu slučajno ovu tehniku( karikaturu i plakat ) u jednom vremenu kao moćno sredstvo koristili vrlo uspješno razni“ tabori „ u ideološkim borbama na ovim prostorima). Vaš list jeste i treba da bude idejni(ne ideološki) nukleus (ili bar jedan od njih )za one koji su za princip „svoj na svome“. Ta uloga nije zahvalna. Oni „drugi“ pod svaku cjenu traže „dlaku u jajetu“ ,a oni pravi zaziru -od“još jedne tačke razdora“. Autori tekstova i nihovi stavovi su uglavnom –zaista takvi da mogu u“političku antologiju mudrosti u teškim vremenima“(ako mišljenje moje malenkosti ,iako sam mator, nešto znači). Ponukan tekstom „Asocijacije –Gorski vjenac ONDA i sad“,podsjećam (ne zamjeruite) da ni đavo (iliti vrag) nije toliko crn -koliko je crna slika o njemu Lucidna je ideja o osocijaciji o vremenu i mukama iz „Gorskog vjenca“ i svakako primjerena. Ali!? Ni u onom vremenu „strane“ i“ratišta“ nisu bile ,uvjek jasno, „dubokim rovovima“ razdvojene .To bi se moglo odnositi(asocijacije) i na ovo vrjeme ,s punim pravom, kako se meni čini. Ne liči li i vama na lijepu političko-šahovsku majstoricu - izbor predsedavajućeg Skupštine i cjele Vlade (SRS i DSS –DS i oslali). Da bi takvu „partiju“ odigrali (i iznudili igru) trebaju „muški“ učesnici. Ostavimo malo i vremenu da učini svoje .Možda je slika o nekim“igračima“ gora od njih samih-pa bi bilo loše „otpisati“ih unaprjed , kao potencijal na koje se može i treba računati . Takve smo griješke (kao narod) previše puta činili. Ako su asocijacije inspiracija , onda odnosi i potezi Miloša Obrenovića i Huseina Bega (Kapetana)Gradaščevića nameću zaključak o potrebi za omudrivanjem . Dostavljeno listu „Srpsko Ogledalo“

258

Dokle licemerje i podele Ovih dana (maj 2.oo6.g.) prolazeći Terazijama , vidim sakupljanje (licemerno) potpisa za protest Putinu , što povodom Dana pobede nad fašizmom u II sv.ratu , nije „Medalju Pobede“ dodelio Srbiji, a Hrvatskoj jest . Hrvatska, koja je Nemačka tvorevina (i NDH i ova ,koja u nacionalnom pitanju prema Srbima – u praksi- ima istu politiku kao i u vreme najcrnjeg fašizma ), ne odriče se svog ,istina minornijeg dela , učešća u Partizanskom pokretu, i na osnovu tog djela(uloga),povlači dividendu. Srbija i srpski narod , koji je jednim delom, bio faktički nosioc antifašističke borbe , a drugim delom ( iznuđenim , ne previše voljnim,s bolnim i žalosnim kompromisom ) prinuđen na kolaboraciju,opet je raspolućena . Nastavljači politike drugog dela , kao realni vladari današnje Srbije ,zbog unutrašnjih sukoba ,za račun onih koji su rušili spolja onaj društveni sistem ( i za vreme građansog rata u vreme fašizma - to jasno izražavali- amer.puk.Mekdauel ) odriču se Partizanskog pokreta,kao realnog dela srpskog korpusa (tjela),kao realnog i priznatog,dela antifašističkog bloka , a na osnovu tog ne i dividende . Tražiti tuđe plodove , kititi se tuđim perjem, je licemerno, bar do momenta , dok u tom bloku verifikacije „svoje istine“ . Na posteru za prikupljanje potpisa, poteže se kao argumenat - zločin Ustaša nad Srbima . Taj argumenat može populistički da prođe. Ali morbidno je i gnusno igrati se činjenicama KO JE VIŠE S R B A potamanio,porodica srpskih iskopnio,ojadio,obeščastio,,napunio više jama , i na tjelima i dušama ostavio više ožiljaka . Neminovna biološka realnost,promjena svesti (zakonitost sa procesom starenja) i kod najgorljivijih zastupnika ideje socjalizma (ne komunizma kako se pežorativno insistiralo),birokratizacija svesti i kadrova vlasti prethodnog sistema , realno političko okruženje istanjili su fond i sposobnost- da se taj društveni sistem ( i lica ) održe na vlasti. S druge strane, pragmatičnost u svakodnevnom životu,potreba za realno boljim životom( i težnja ka tome kod svake ličnosti), uz pritisak zapadnog ( koji nikad nije prestajao ,samo se primirivao- kad su imali zajedničke interese), dovela je do toga , da ova druga strana ,raspolućenog srpskog korpusa , dobro posticana i organizovana ( uz jedinstveno janičarski mentalni sklop),preuzima inicijativu . Po mentalnom janičarskom skopu, sad oni -do besmisla osporavaju sve , ama baš sve , što je u toku 5o godina, druga polovina stvarala i stvorila , tražeći nit svoj postojanja u mitovima (i oni) ali i mistifikujući i dižuću u zvezde ljude od krvi i mesa, čija shvatanja i pogledi su bili odraz uslova ,saznanja ,odnosa snaga ,tog vremena i stvarnog obrazovanja pojedinaca i pripremljenosti za učešće u društvenim procesima – znači- ograničenog dometa. Današnji mediji zamenili su Agit-prop , ali daleko uspešnije i sofisticiranije. Početak cepanja (ni tada homogeniziranog )srpskog korpusa i cepanje dešava se na klasnim suprotnostima i dovodi do besmisla i neprirodnih stanja. Jedan pokret se distancira od siromašnih slojeva , a drugi se se upravo na njih oslanja. I jedan i drugi ne kriju težnju sluganstvu ( vazalskom osloncu ).

259

Jedan i drugi predvode obaveštajci (obučeni svim što taj zanat sobom nosi) .Jedan i drugi kriju, ko zmija noge (više ili manje ) kolaboraciju (veću ili manju- bez obzira na motive i razloge), a u narodu zaoštravaju sukobe , podstiču na sve načine mržnju , sputavaju i iskorenjuju svako individualno razmišljanje (osim svog ili onog koje je u harmoniji sa njihovim), podstiču i opravdavaju sve poteze koje„njihovoj stvari“doprinose(zločine,kolaboraciju,licemerstvo ,krađu ,pljačku, laž,prevaru ), čime se- do stravičnih dubina- raspolućuje srpski narod . Igraju igre,međusobno sarađuju,uvažavaju se, igraju se :demokratije , kulture , dobrih manira . Narod, raspolućen , dugo nosi ožiljke i na telu i u duši, i bez obzira na pobedu (ili pirovu pobedu ) jednog ili drugog vođe- ostaje raspolućen. Na preostaloj podeli,uključujući druge –površinske ,dnevne, suptilnije , hrani se i opstaje vladajuća oligarhija , a narodu nikako da krene na bolje . Nove generacije, koje su imale priliku sazreti u vremenu manjih podela ili u tom prividu ,(ili će tu priliku imati), koje su znatno obrazovanije ,kojima savremena tehnička sredstva omogućuju da vide i shvate da ni đavo nije toliko crn, da sve što leti nije ptica i td . i td , imaju prilike da u svakodnevni život , duhovna dostignuća prethodnih generacija (ostavštinu ) –i u obliku narodnih mudrosti - pretoče i koriste Ali i priliku da takvi, sa svojim individualnim egom ,grade i izgrađuju svoj kolektivni ego , a ne da se, iz ovog ili onog razloga , utapaju (ili uklapaju ) u neki drugi kolektivni ego, nastao u drugim istorijskim okolnostima i epohama . Nema sumnje da će tako stvoreni kolektivni ego biti bolji od svih dosadašnjih .

260

.....s kratkim pamćenjem Da li sam to zaslužio ? Ja sam Milan Počuča,dipl.Pravnik,izbjeglica,sa poslijednjim prebivalištem u Bihaću,Ozimice ,Lamela 4/1 .Njegov stanovnik od 1.1o.l98o.g.,i po propisima Federacije BiH njen državljanin. U širem krugu poznat sam kao Šef Crinske ispostave u Bihaću od l.X.198o.g.do 3l.XII.1999o.g. tj.do penzionisanja. Ja sam i jedan od onih, sa sve tri strane ,koji je bezuspješno pokušavao da ostvari ono čega su Vlastima i Međunarodnim organizacijama puna usta-pravo na povratak,pravo na stan, praktično pravo na život. Takođe sigurno nisam jedini u tom tužnom izbjegličkom korpusu,koji nemaju putra na glavi,koji su svoje obaveze kao građani ,radnici, ljudi u svakodnevnom kontaktu , p r i j e r a t a , ispunjavali korektno, pa i više od toga- Kako, kao penzioner,zbog ratnih okolnosti neslavnih 8 godina ,navršenih 2o.maja ove godine,djelim žalosni izbjeglički hljeb ili kruh, a nisam više ni mlad , v a lj d a j e v e ć v r j e m e d a i t o m e d o đ e k r a j . Ali kako se Vlasti ponašaju žalosna sudbina mog izbjegličkog trovjenog naroda,kome jedino i stvarno i ja pripadam očito je - osuđenost na vječno lutanje. Da to ne bude tako , m o l i m građane da se trgnu i da shvate sa se ne radi o tamo nekom anonimnom izbjeglici- svako je nečiji sin,otac ,brat, prijatelj , daidža , kum , -jednostavno ličnost, čovjek ,prepusten nemilosrdnom točku birokratije, ličnim ćeifima i čemu sve ne . Radi se o ljudima koji nisu željeli učestvovati u sukobima ili su da nebi učestvovali-protjerani. Doslijednim odnosom prema ovom problemu ,rješićete egsistencijalno pitanje svog sina ,rođaka ,prijatelja. Ja od maja 98.g ,bezuspješno pokušavam da povratim svoj stan , iz koga je ,usput rečeno, supruga u ljeto l993.g.,bez ikakvog pismenog akta , istjerana. Bihaćke VLASTI NI JEDNIM PISMENIM AKTOM MENI UPUĆEMOM SE NE OGLAŠAVAJU. Dejtonska Komisaija mi priznaje pravo na stan ,naređuje –stavlja u dužnost „nadležnim sudskim i upravnim organima „,da me na moj zahtjev uvedu u posjed. O zahtjevu za uvođenje u posjed, Općina ćuti. Prigovor Izvršno pravnom Odjelenju Komisije (ELU) u Sarajevo,ostaje bez odjeka . Žalba za ćutanje administracije čami u nečijoj fijoci . . Zar sam ja to zaslužio ? Bio sam Šef Crinske ispostave u Bihaću punih 1o godina. Neka se sjete svi rukovodioci u tadašnjoj privrednoj strukturi cjele regije,naročito Bihaća i Cazina pa i

261

Krupe,Bos.Petrovca,Glamoča , i šire ,i Žitoprerade ,Pivare,RMK ,Kombiteksa,Gorenja, Medika, i td i td. Neka se sjete na koji način i u kom roku su rješavani njihovi problemi,da li je moglo brže i korektnije..... Mislim da i u odnosu sa privatnim licima i nosiocima „male privrede „ , nemam razloga za stid. Bio sam i pretposlijednji Sekretar Osnovne organizacije SK na Ozimicama, i za svoj rad i ponašanje i u tom sviojstvu , nemam ni danas razloga da sagnem glavu ni pred kim,poštovao sam svakog ,imao ljudski i savjestan odnos prema svima. Čak sam i kao penzioner, u suton mira , na ovom prostoru , pokušao da kroz pokret SMH ,umirim bukteće strasti , predstojećeg ratnog zla , sa grupom prijatelja od Kladuše do Bihaća . List „Krajina“ je i tome svjedok. . Bihać je bio oblijepljen plakatima „Bihaćke povelje“,kao poziva za osnivačku skupštinu. Oko 5ooo sanmolijepljivih nalijepnica , sa simbolom tog pokušaja –trolist djeteline , sa bojama i zastavama nacija ovih prostiora ,razdijeljenio je ,i na vozilima sa ovih prostora ,još dugo su se sretale i van ovih prostora. Svi znaju , da ako nisam nekom pomogao, da mu sigurno nisam odmogao,-da nije bilo privilegovanih. A i kad sam postao penzioner , nisam za tu godinu i pol , primjetio promjene u ponašanju ljudi prema meni. Valjda i to nešto govori i o meni. Pa zar sam onda zaslužiio da pod stare dane budem tako šikaniran. Ako sam zaslužio, recite glasno- aferim ,ili prosto vam bilo !?! ------------------------------------------------------------------------- (pismo objavljeno u listu „ Unsko sanske novine“pisano l2.o7.2.ooo.g u Bihaću)

262

... s produbljivanjem podjela

Dokle ćemo ispunjavati kletvu :“Da bog da se zabavio o sebi“ U vašem listu od 2-o2.2.oo5,napis „Biljana lažno zboraše“( Plavšić)ponukao me je da se potsjetim na dane kada sam „nazovi gospođu“ Biljanu, nazvao ,ne baš pristojnim, imenom –iz životnjskog sveta u službi čovjeka,nakon njene izjave (parafraziram)“Pa šta ako od 10 miliona izgine 2 mikliona ,ostaće još 8 miliona Srba“, uz istovremeno saznanje da je svog jedinog člana porodice ,staru majku ,prebacila u Srbiju, u Banju Koviljaču. Tom prilikom mi je pala na um još jedna od narodnih izreka :“ Lasno je tuđim k..... mlatiti gloginje,“ Od tada i datira moj gubitak svakog poštovanja ,koje je uživala kao Profesor Univerziteta,žena intelektualac,Srpkinja. Takvu epozodu (i ličnosti) treba što pre zaboraviti,uz ožiljak svakako,i gorak ukus u ustima. Svako,ma i iskreno podsjećanje ,posebno ako je ono sporno, i u namjerama i u činjenicamam,ipak je žalosno gubljenje vremena, energije i diranje u nezarasle rane ,održavanje i produbljivanje jazova koji su iskopani i uspostavljeni među Srbima . -------------------------------------------------------------------------------------------------------- Dopis redakciji lista >Ogledalo< datirano 3.o2. 2.oo5-g-_.

263

... s nemoći i pasivnošću

ADVOKATSKA KOMORA SRBIJE* Beograd

Predmet:

• Inicijativa za organizovanu zaštitu imovinskih interesa Srba u dijaspori i državljana SRJ u Neovisnoj Državi Hrvatskoj i njenom satelitu - Federaciji BiH - imovinska kontraofanziva;

Nalazeći se u poziciji izbjeglice, čija je egzistencijalna sudbina vezana i fizički i emotivno za ove prostore nekadašnje SFRJ bez realne mogućnosti povratka u zavičaj (Medački džep, selo Divoselo) ali i bez stvarne želje za tim, razmišljam o svojoj hendikepiranosti u mogućnosti stvarne zaštite svojih imovinskih interesa zbog ostavljene nepokretnosti i uništene pokretne imovine i imovinskih prava stečenih na teritoriji koju je prisvojila sadašnja Neovisna država Hrvatska. Njihov pravni sistem i pravna praksa za nas Srbe sročen je i uspostavljen po onoj narodnoj "kadija te tuži, kadija ti sudi" a međunarodne organizacije i organi ustrojeni su tako da njihovo posredovanje i zbog složenosti postupka, komunikacije i finansijskih okolnosti, praktično nije dostupno najvećem djelu izbjeglica i prognanika, a posebno u sporu pojedinca protiv države Hrvatske.

Pored toga, nažalost, pripadam fizički i onoj ne baš brojnoj skupini koja je to već jednom preživjela, po istom scenariju klerofašističke katoličke Hrvatske, sa još težim emotivnim poslijedicama i većom i materijalnom i nematerijalnom štetom.

Od države Hrvatske potražujem:

I. Kao međunarodno priznata država odgovorna je za štetu učinjenu meni kao civilu u vremenu 1991-1995. godine:

a. na pokretnoj imovini u selu Divoselu, opština Gospić koja se nalazila u kući broj 182 i ekonomskim objektima,

b. na nepokretnoj imovini paljenjem i miniranjem dve stambene i jedne eko-nomske zgrade,

c. uništavanjem i izgubljenom zaradom od privredne investicije zasada voćnjaka, d. za oduzetu i trajno onemogućavanje korišćenja nepokretne imovine 17 kj

zemlje - oranice, šume, livade, uništavanjem cjelog sela Divosela,

a sve prema Obrascu L i I od 8.1.1996. g. prema Uvjerenju Komesarijata za izbjeglice B. Topola br. 01/96 od 8.1.1996. g.

e. neimovinsku štetu - onemogućavanjem ispunjavanja prava i obaveze obilaska i uređenja grobova predaka na lokaciji selo Divoselo, zaselak Veliki Kraj na uzvišici "Šaljeušica", prema pravoslavnim običajima,

f. zbog uskraćenosti korišćenja pijaće vode sa porodičnog bunara ekološki izu-zetno zdrava i ispravne,

264

g. zbog onemogućavanja korišćenja ostalih prirodnih resursa, koje pravo mi kao dividenda uz vlasništvo nad nepokretnom imovinom pripada,

h. zbog onemogućavanja korišćenja infrastrukturom izgrađenom u selu ali i u gradu Gospiću i državi Hrvatskoj koju sam i Ja finansirao ali i moji preci od doseljavanja na taj prostor od 1526. godine.

II. Katolička NDH država, preko svoje legalne oružane formacije - Ustaša izvršila je 1941. godine zločin protiv čovečnosti: mučenjem, ubijanjem (klanjem) civila-mog oca Počuča Mile Bože rođ. 1896. godine, masakriranjem leša i bacanjem tjelesnih ostataka u prirodnu krašku jamu u podvelebitkom zaselku Olanak - Jarčiju jamu.

• ubistvom, metodom klanja, obe moje bake Marije i Sare u leto 1941. g. u selu Divoselu pred porodičnom kućom bake Marije, od strane pripadnika legalne oružane formacije - ustaša,

• hapšenjem i mučenjem u kaznionici Gospića, logoru "Jadovno", "Jastrebarsko", "Jaska", "Loborgrad" - ženski logor Gornja Rjeka kod Križevaca moje majke Jelene rođ. 2.1.1909. godine, sestre Ljubice rođ. 1937. g. i mene Milana rođ. 29.6.1939. g. od 1. VIII 1941. do aprila 1942. godine.

Država Hrvatska i tada je prisvojila svu pokretnu imovinu moje porodice, na taj način što su u organizaciji i oružanoj podršci Ustaša, katolici iz naselja Perušić, Brušani, Rizvanuša, Lički Novi na zaprežnim kolima sve stvari i predmete, odneli; živu stoku i pčele odnijeli, i (prilikom hapšenja) oteli u korist "Ustaškog stana" štednu knjižicu Poštanske štedionice Kraljevine Jugoslavije na iznos od 4.000 dinara, ostvarujući neosnovanu imovinsku korist, a uništavanjem nepokretne imovine kuće i ekonomskih objekata nanijeli ekonomsku stvarnu štetu. Svojim zločinačkim ponašanjem onemogućila je u vremenu 1941. go 1945. g. pa i u pe-riodu do aprila 1947. g. do našeg povratka u Liku korišćenje nepokretne imovine "grunta" od 17 kj - šume, oranice, livade, pljačkom poljoprivrednog inventara, ubijanjem oca kao radno sposobnog nosioca domaćinstva, dovođenje u pređašnje stanje i daljnje iskorišćavanje poljoprivrednog zemljišta do našeg punoljetstva, te po tim osnovama postoji:

• materijalna šteta i • nematerijalna šteta zbog boli, trauma i izgubljene dobiti.

Država Hrvatska vrši značajnu pljačku i uskraćivanjem stečenih prava i danas se to kontinuirano odvija u organizaciji te države:

I. Postupak za ostvarivanje prava na dospjele iznose starosnih, invalidskih i porodičnih penzija - pored uslovljavanja "domovnicama", raznih uvjerenja (koje opet oni izdaju i propisuju uslove za njihovo izdavanje), nedozvoljavanjem učešća u postupku punomoćnika, sračunat je da prisvoji tuđa imovina (novčana), uz djelovanje i prirodnih faktora (bolest i smrt) koji je kod ove populacije izrazit.

Ako neko i prođe prvu barijeru (ima nešto zdravlja i nešto rezervne crkavice), predstoji mu zahtjevano višemjesečno prisustvo (dok postupak traje) u sredini u kojoj mu na sve načine stavljaju do znanja da je nepoželjan, što zahtijeva još fizičke, psihičke i finansijske snage, sve do prve isplate penzije na neku od privremenih adresa - za čije dobivanje oni opet propisuju uslove (bez mogućnosti uplate na štednu knjižicu, a kamo li konverzije i isplate u inostranstvu - Jugoslaviji).

265

Ko i to prebrodi, isplata mu se odobrava od prvog narednog mjeseca od dana podnošenja zahtjeva, a o do tada prispjelim iznosima nema ni pomena. Istina u nekim službama u dispozitivu rješenja stoji klauzula da će se o tada prispjelim iznosima, raspraviti posebnim rješenjem (ako ko preživi do nastupa njihove milosti za to; iskustvo je pokazalo da oni milosti nemaju).

II. U postupku privatizacije društvene imovine, politikom, zakonskom regulativom i praksom, Srbi odnosno pravoslavno stanovništvo je DISKVALIFIKOVANO, pa njihov dio imovinskih prava preliva katoličkom stanovništvu i državnim institucijama, ubijanjem protjerivanjem i onemogućavanjem povratka radi korišćenja i onim zrnom u propisima ostavljenim (zbog Evrope) za Srbe, i rokovima u postupku za ostvarivanje i taštitu njihovih imovinskih interesa.

III. Imovina nepokretna državljana SRJ koja se nalazi na tim prostorima zaslužuje pažnju. Državnim djelovanjem kroz politiku, propise i praksu stvaranjem i podržavanjem političke klime nacionalne vjerske netrpeljivosti onemogućeno je svako a kamo li kvalitetno korišćenje te imovine ili je uz njihove naredbe ili nepreduzimanje mjera sprečavanja - ista imovina devastirana ili djelimično uništena miniranjem i paljenjem, tako da je realna ekonomska vrijednost preostale imovine (ruševine, plac) snižena do bescjenja (čak i osnivaju državne agencije da u postupku rasplaganja nepokretnom imovinom Srbi kao građani drugog reda dobiju što manje). Ako je univerzalni princip da se onaj ko štetu pričini ne može koristiti poslijedicama štete koju je izazvao (nema pravnu zaštitu) onda i ovo pitanje zaslužuje izrazitu pažnju. Pored toga ne mali broj u prinudnoj razmjeni imovine bio prisiljen da "razmjeni" imovine nesrazmjerne vrijednosti (oštećenje preko polovine).

IV. Izbjegavanjem i odugovlačenjem sporazuma iz socijalnog osiguranja i prihvatanjem obaveza da za lica koji su primjenom prelaznih propisa kao državljani SR Hrvatske ostvarili penzije i staž osiguranja u Hrvatskoj, a ostvarili privremena novčana primanja na teret sredstava Srbije, ili je od momenta izbjeglištva nastupio osigurani slučaj (zbog starosti, bolesti ili smrti) na ovim prostorima a doprinos je ostao njima.

Zato PREDLAŽEM, dajem INICIJATIVU, da ta Komora bude nosioc ili organizator posla vođenja spora u ime svih pomenutih i u moje lično ime, uz ideju da po ostvarivanju naknade u novčanim iznosima, do polovice tih iznosa bude tada obračunato i zadržano na ime troškova ili za izdatke humanitarnih ili prosvjetnih aktivnosti na ovim prostorima.

Ako ova "imovinska kontraofanziva" urodi plodom, sadašnje pljačkaše i njihove buduće naslijednike proći će volja i želja da vode politiku koja će im omogućavati neosnovano bogaćenje - pored užasnih i strašnih scenarija koje priređuju Srbima vlasnicima te imovine.

----------------------------------------------------------

*16.11.1999. godine

266

...sa zamjenama teza Šta je Genocid Čini se možda neumjesnim javno postaviti to pitanje ,jer svako, bože moj , sa vrlo malo truda , čitajući bilo koju „enciklopediju“ ili „pojmovnik“, sam sebi može naći odgovor , pa se obraćanje javnosti, zaista , čini neumjesnim. Mada se može pretpostaviti meumjesnost i neprimjerenost ,ja ga javno postavljam , i vjerujte mi sa razlogom . Ako djelovanjem ljudskog faktora ,na jednom relativno malom prostoru , u relativno kraćem vremenskom periodu ,na poznatom terenu sukobljavanja interesa ,vjera , i td. ,uprkos izvanrednim prirodnim ,biološkim i klimatskim uslovima ,nestane naselje od 3.ooo stanovnika i njegovi stanovnici, i ako tragovi i pisani i materijaini ,upućuju na žestinu i mržnju –minirano, srušeno, popaljeno ,razvučeno,zarušeno ,devastirano,zaklano ,pobijeno,napunjene jame djecom,ženama i starcima (nesporno civilima) –i za vrjeme i nakon ratnih dešavanja - kojim imenom taj čin i proces imenovati ? Nažalost , po shvatanjima i ponašanjima „moćnika“ i njihovih „Piara“, odgovor zavisi o tome ko je to učinio i prema kome ,kao u onoj priči „Krepao kotao“. Tu priču pominjem a pitanje je da li ti nesretnici i znaju za njeno postojanje a kamo li za njenu poruku. Da bi se ti „veliki demokrate „,“pravednici“ tvorci i naslednici KKK-lana , mogli izjasniti na postavljeno pitanje- odgovaram; Postojalo je takvo naselje . To je bilo selo Divoselo stanište srpskog –pravoslavnog življa . Pred pokolj na Ilindan l941.g. bilo je nepunih 3.ooo stanovnika , po popisu l956.g. - 569 stanovnika ,na dan l.IX-l99l.g. 297 stanovnika ,a poslije akcije „Medački džep“ pusto , ni kučeta ni mačeta , ni kamen na kamenu. To naselje koje više ne postoji- selo Divoselo, u Republici Srpskoj Krajini, u poslijednjem ratu postalo je dio „Medačkog džepa – a mi smo učili da je bilo i dio Pokrajine Like – stanište Srba od l527 do l991.g. (bliže informacije u knjizi „Monografija Divosela od l527-l99o.g“. -Dane Rajčević). A istorijske činjenice su čudne . Ne čine li se takvim i vama kad govore da je u 18-om stoljeću u Lici bilo 9o% Srba. Ako odgovor na pitanje da li je nešto genocid zavisi od perfidnosti metoda ,bestijalnosti postupaka, masovnosti pojedinačnih događanja ,onda i toga , na žalost , ima i previše za takav odgovor i u ovom i u onom ratu Mada je ,bar Ličanima , to poznato i opisano , prema onom kako procjenjuju ono što se Srbima dešavalo , kao da se nije ni desilo. Zato moram da potsjetim . I u onom ratu „Medački džep“ (mada ga tako nisu zvali) -„ se proslavio “. Evo jedne iz mase činjenica : Na jednoj livadi zvanoj „Kruškovače „ smještenoj između brda Debele Glavice i Velebita ,na granici sela Čitluk i Divoselo, na dan Sv. Ilije l94l.g, nad zbjegom naroda izvršen je čin klanja i ubijanja - osamsto dvadeset i četiri –brojem 824 - lica .

267

Samo u Jasenovcu je više Srba lišeno života( – o bestijalnosti,mučenjima i svemu pratećem da i ne govorirno) , nego svih , na sve tri sukobljene strane (pa i Srba) u cjelom ovom ratu , koji je, nažalost , bio i tragičan i poguban a posebno, opet, za Srbe. A oni iz logora i Jama :– Jadovno , Ovčara- Maksimovića imanje u Budačkoj ulici u Gospiću, Kaznionica Gospić,Zobinovac, Jarčija jama,,Jaska ,Jastrebarsko,Danica, Lobor, Gornja rjeka kod Križevaca , Travnik, Gradiška , Slano, Golublnjača, Garavice ............... iz bezbrojnih i anonimnih stratišta i grobišta , možda imaju , bar to, pravo da se njihovi dželati i mučitelji nazovu- pravim imenom – a njihovi potomci i rodbina , bar pravo da skinu breme odgovornosti – da su krivi što su živi ili da su krivi i oni i žrtve što su Srbi ili bili Srbi.. Prema onom kako se kvalifikuju i sankcionišu - kad se nešto čini Srbima i nad Srbima – oni , koje bi neki da snishodljivo slušamo, kažu : „ eto šalili se ljudi ,igrali se kamom i puškom minama i sl. ,nisu mislili ozbiljno“ .Prozivaju pojedince – neke nije zgodno ni opomenuti ili pomenuti a kamo li prozvati da se, nedaj bože, „flustriraju“ i uvrede . Nekima se sudi po individualnoj odgovornosi , kao da su bili u krivolovu.Kako ? Vidjeli smo sudiju na djelu za „Loru“. Ustaške organizacije , Vatikan , Franjevce, HDZ ,ondašnje i sadašnje NDH - ni Njofre - nema ni na optuženičkoj klupi- ni na stubu srama . Nema čak ni tog Njofre , tog lažnog akademika ,nesvršenog gimnazijalca , ,lažnog istoričara ,lažnog demokrate,kojem je najveća „zasluga „ i kojom se javno ponosio je „ što mu supruga nije –hvala dragom bogu, Srpkinja“ Čekali su da pandrkne, kao i njegov istomišljenik iz „hrvatskog proljeća“ - Ali nema ni svih onih koji su pripremili teren i izmišljali laži protiv Srba i manipulisali narodom i javnim mnenjem . Možda je odgovor na pitanje ,šta je to Genocid , u tome s kojim ciljem (cilj opravdana sreds tvo –i način) je sve to činjeno. Po svemu sudeći, svaki fašizam i zločini aboliraju se antisrpstvom i antisocjaliznom ,(nekada i antisemitizmom) - a neki, bogami, bivaju proglašeni i svecima ( treba izgleda pored „svete trojice“ očekivati i „svete trojke“ kad već imamo „Sv, Alojzija“). Tako postupaju i traže od nas da to činimo autori i baštinici ideje i prakse „ konc logora“ ,kristalne „ i „vartolomejske“ noći,“ noći dugih noževa“ ,slijedbenici pljačkaša Carigrada predvođenih papom „Urbanom slijepim“ , baštinici naslijeđa aktera „stogodišnjeg“ i „tridesetogodišnjeg vjerskog rata“, tvorci i njegovatelji jednog Adofa , Ajhmana ,i cjele zločinačke (dokazano ) organizacije,(uz masovnu učešće, podršku i pristanak domicilnog stanovništva) ,poznati istrebljivači naroda .- mizantropi i bjesni psi . Uzgred , prisvajaju sebi pravo da drugima (nama ) djele lekcije i ocrnjuju nas.Da je morala i dostojanstva ( a ne pravde) onoliko koliko ga nema ,bar bi se pokrili ušima i „mudro ćutali“. Ispod ljudskog dostojanstva mi je citirati izvode iz knjige „Izbrisati Srpski virus „ a objavljeno u vašem listu od br. 52 ,da je izašlo iz usta te „bratije“- a neki su vajni političari ,javne ličnosti,oni koji odlučuju i odlučivali su o nama. Te izjave puno puno više govore o njima , ko su, kakvi su , gdje je milost , gdje je pravda ,gdje je moral, ko nam soli pamet i voda nas g......m za nos , više nego bih ja mogao ikada napisati o njima. Zbog civilizacijske odgovornosti, materijalnih poslijedica neodgovornih ponašanja – i poslijedica svih vrsta od čina„zabijanja glave u pjesak“ kad se radi o bitnim i suštinskim pitanjima društva (kao što su prethodne generacije nama utirale i krčile put) – mi smo dužni svojoj djeci i budućim generacijama , izboriti se sa dirigovanom i ispranom svješću.

268

Genocid je , u svojoj sušini i praksi, genocid i kad se radi o bjeloj koži ,kad se žrtva i zločinac razlikuju i ne razlikuju po načinu klanjanja i onom u šta vjeruju – U svakodnevnim odnosima takvo shvatanje i ponašanje treba i mora da prevlada i da se za to izborimo . ------------------------------------------ pisano2.07.2.oo5g.

269

- s uskogrudošću

Priznajem Ponukan napisom u vašem listu od lo.o5.2.oo6.g o „najavljenom“ bombardovanju i osude onih koji su za to „znali“ ,javljam se dobrovoljno da mi se sudi, jer sam i ja to znao. Ali to nije sve, ni dovoljno ! Apelujem na sve koji su to još/ pored mene / znali, da se dobrovoljno prijave ili kao samooptuženici ili kao svjedoci o tome svjedoče ! I -ne samo to !? Optužujem sebe i sve one koji su, svojim tjelima , štitili trgove i mostove! Sve one koji su na svojim čelima i u predjelu srca nosili simbole mete za gađanje. Ja, doduše, nisam te simbole nosio na čelu i u predjelu srca , već samo u srcu. Zbog toga se mnogo izvinjavam . I svi oni koji su uzeli puške u ruke ili sjeli u borbene avione ili zaposjeli obrambene linije, ušli u tenkove ,upravljali raketnom odbranom i td. i td , i oni koji su s njima bili u mislima i nosili ih u srcu -takođe su znali ili mogli znati, da će oni ili njihovi roditelji ,djeca ili prijatelji - biti možda ubijeni ! Optužujem i sve one koji su nas zadojili mislima o slobodi i dostojanstvu i ličnosti i naroda,koji su nas, ličnim primjerom, indoktrinirali i usadili nam svjest o nepokoru i ne prihvatanju ropske poslušnosti i ulizištva . Ako budem svrstan u tu masu i tu dobijem i najmanje mjesto pa makar i od kvadratnog milimetra , bit će mi čast i zadovoljstvo , i ne izražavam kajanje niti tražim olakšavajuće okolnosti . Lično se izvinjavam svima onima koji su slučajno stradali, i njima i njihovim bližnjima .Bol za članom porodice ,prijateljem - nesporno je bol, koju treba poštovati. I ja je poštujem ! U Bačkoj Topoli 2l.o5.2.oo6-g Idetifikacioni podatci : Narodnost : Srbin , pol : muški, rođ-29.06.l939.g Status :Logoraš iz onog rata,po drugi put izbjeglica, Bez zavičaja(izgubljen),lk.9l041,sa stanom U ul. Nađ Jožefa 47-Bačka Topola , Zemlja (zasad) ------------------------------------------------------ dostavljeno redakciji lista „Srpsko Ogledalo“ Srbija

270

-sa nekompetentnošću Ako je i od Predsednika Države Srbije – što je mnogo mnogo je ! Mada baš nerado pratim izjave sadašnjih političara ,jer su retki koji imaju šta reći , s obzirom na ograničeni intelektualni kapacitet većine , ne mogu baš sve da propustim .To što pročitam ili čujem nekad je toliko jadno i nedostojno funkcije i formalnog ugleda -da se ja zastidim .Naročito mi u tom smislu zaparaju uši izjave Gosp.Tadića ,koje su u formi i sadržini takve da ne pristaju ni treće razrednom političaru, a ne Predsedniku Države –makar ona bila i Srbija . Izjave tipa „da se neko treba zamisliti ili razmisliti“,tiču se njegove ličnosti više nego mene ,pa ih previše i ne potenciram . Ali izjave date u ime žrtava ustaških stratišta, –ne samo Jasenovca , i njihovih potomaka o odricanju od obeštećenja je jadna , neumjerena i neovlašćena . Odričem mu pravo da se u moje ime i mojih roditelja - odrekne obeštećenje . Ako sam izbegao po drugi put u Srbiju ,nisam se predao na mislost i nemilost ni Tadiću ni bilo kome . Poštujem propise ove zemlje, ali se ne odričem svojih imovinskih prava- posebno za štetu nastalu na taj način .Onih par konzervi , brašna i par litara ulja ,ako treba rado ću platiti . Znam da su i za tadašnje građane Srbije to bila teška vremena ,ali puno gorkih zalogaja smo od braće Srba ,iz Srbije, progutali i danas gutamo (puno puno bi se imalo pričati ) . Čak mogu da tvrdim ,jer sam bio svedokom i tih vremena i okolnosti , da se SFR Jugoslavija sa daleko više pažnje i brige odnosila prema palestinskim i alžirskim izbjeglicama nego SR Jugoslavija i Srbija prema nama izbjeglim Srbima. Nažalost , još će puno vode proći Dunavom i Savom , dok ne budu bar delimično sanirane štete (samo posledice) nanete Srbima Like ,Banije ,Korduna ,Dalmacije, Slavonije ,Bosne ,Hercegovine . Znam da to neću dočekati .Ali kao što su došle na red za obeštećenje žrtve holokausta nad Jevrejima ,nadati se je, da će u nekom vremenu, neko priznati svoje greške i u cilju traženja oprosta za greške predaka ( čija „dostignuća“ i koristi nastavljaju baštiniti i ne odriču ih se) ponuditi neko obeštećenje . Na ovim ( i mojoj ) generacijama je da o tom ostavimo tragove ,svjedočenja i istaknemo potraživanja, da bi naslednici (potomci) mogli to realizovati- kad tome dođe vrjeme . Ja sam to učinio još l6.11.1999.godine „INICIJATIVOM“ Advokatskoj komori Srbije ,čiji tekst vam prilažem , a koji je inače sastavni dio buduće Knjige „Tragovi i dokazi o postojanju i zatiranju“ --------------------------------- U B. Topoli 23.aprila 2.oo8.

271

.... sa zatvaranjem očiju i pritiscima O nacionalnim manjinama Pored ostalih pitanja čijom aktualizacijom ili stepenom aktualizacije ,uz sve zaista realne probleme koji vapiju za rješavanjem i koja iscrpljuju i onako tanak politički potencijal,pitanje nacionalnih manjina je jedno od onih kojim nas u stvari dave i ne daju nam ni trenutka predaha ni da se opustimo. Pojam nacionalnih manjina i pravno i faktički nije sporan i nije predmet ovog mog napisa. Ostvarivanje prava nacionalnih manjina realno se posmatra kroz prizmu „privilegovanih „manjina i ostalih“ neprivilegovanih“. Slobodan sam zapaziti da pripadnici nacionalnih manjina, koji su ostaci nekadašnjih privilegovanih (vladajućeg ili većinskog na odredjenom prostoru)naroda ili su manjinom postali promjenom istorijskih okolnosti,o svom položaju i pravima imaju prilično rastegljivu predstavu i aspiraciju. Često to ide od prenaglašenih elemenata (folklor,jezik i sl) do traženja realno većih prava (zato što ih jerelativno malo u nekoj sredini) i preko standarda koje pripadnici njihove etničke skupine često realno ostvaruju u tom obimu u državi koja im je matična. Svoj položaj propadnici nacionalnih manjina koji ne pripadaju „privilegovanim“ manjinama ili ne na određenom prostoru,posmatraju i traže ,očito je, drugim aršinima koje se svode uglavnom na pravo :

- na lično dostojanstvo,što podrazumjeva pravo na neskrivanje svog identiteta i etničkog porjekla ,uz uvažavanje i poštovanje njegove sopstvene kulture i tradicije ;

- na osnovnu građansku ravnopravnost,bez diskriminacije zbog činjenice pripadanja

nacionalnoj manjini(etnički manjoj društvenoj skupini),čime obezbjeđuju osnovnu egzistenciju i učešće u organizovanom društvenom i državnom životu, u državi čiji su državljani ili čiji su to primarno (zbog prebivališta)

Mišljenja sam da se treba odlučno i jasno postaviti standard u smislu kako prava naciionalnih manjina shvataju i traže „neprivilegovane“ manjine. Zapravo je uvredljivo i nedopustivo da bilo koja nacionalna manjina u državi gdje su manjina :

- prave državu u državi ili podrivaju državu i poredak preduzimajući radnje i aktivnosti u cilju vraćanje točka istrorije na onaj momenat kad je njihova etnička skupina na tom prostoru bila privilegovana , dominantna ili vladajuća (Dušanovo , Otomansko carstvo,Ugarsko, Bugarsko,Austrijsko,Francusko i sl. carstvo ili neka državna tvorevina)-zaklanjajući se za neka prilično nejasna i rastegljiva prava manjina ;

272

- da traže i imaju veća prava i privilegije od većinskog stanovništva ili pripadnika drugih manjina (izuzimajući intervencije radi dovođenja u sklad regionalnog ili zapostavljenog razvoja neke manje ili marginalne etničke skupine) .

Činjenica dvojnog državljanstva u kriteriju prava nacionalnih manjina ne može i ne sme imati ni otežavajući ni povoljniji tretman. U smislu propisa ta lica se bez obzira na državljanstvo i neke druge zemlje ,smatraju samo državljanima ove zemlje. Dvojno državljanstvo sigurno je da može imati određene personalne koristi dok su u našoj zemlji( vize,obrazovanje,izvorne veze sa kulturnim i etničkim korjenima ) i, za vreme boravka u zemlji drugog državljanstva, prava koja imaju kao i ostali državljani te zemlje, a za obe države bolje i brže mostove komunikacija, razumjevanja. Ali sigurno je nedopustiva zloupotreba prava pa i prava nacionalnih manjina

da ista posluže kao „trojanski konj „ ili „ peta kolona „-.

Jasno postavljeni standardi pošteđuju svaku državu nepotrebnih „glavobolja“,ali i smanjuje

mogućnost zloupotreba i postavlja jasne parametre za one koji ih ne sprovode ili ne poštuju.

Zato jesam za regulisanje i primjenu prava i u ovoj oblasti ali i protiv njegove zloupotrebe i u

ovoj oblasti života.

---------------------------------------------------- Dostavljeno Skupštini Srbije

273

-sa ovakvim „demokratama“

„Demokrati“ sa isukanim mačem –vrha otrovanog Redakciji lista „Danas“ Novi Sad U vašem listu od ll.o4.2oo2.gu rubrici „Dijalog“, pročitao sam nebulozu :„S one strane snova-Balvani čuvara mostova“ Mihala Ramača. Pitam se kakav je moralni lik,karakter, srce –onoga koji se sa toliko mržnje,podništavanja,uvredljivosti, i bljutave nemoći obraća čitaocima –pri tom pretendujući na utisak pameti,znanja ,obaveštenosti, i uzgred dirajući u,još ne zarasle, rane, bolna sećanja -velikog broja učesnika i svedoka stvarnih događanja u ne tako davnoj realnosti. Nabacivanje laži,floskula ,paušalnih ocena i poluistina ,kao premisa- moraju biti i jesu tanka podloga za istinu , korektan zaključak i mudar stav . Kvantitet upotebljenih izraza i reči i u ovom slučaju ne znače i kvalitet izrečene misli . Žalosno je što je iz iznetih stavova i sadržaja članka ,teško ili skoro nemoguće prihvatiti autorovu tvrdnju da je „.... završio nekoliko političkih škola ..“. Osim ako te škole nisu u formi i programu specjalnog rata prema domicilnom stanovništvu. Koja je to persona koja se „u dubokoj starosti“ počela nadati ; u „pionirskim danima“ živi u periodu samoupravljanja,, a kao „primjereni omladinac“ svakog jutra se pita –šta je sanjao Babić ili Martić. Ili ne postoji ili je lažov. Zna se da je duboka strarost period pri kraju biološlog života između 8o i loo godina. Omladinski dani su između nekih 15-25 godina.,pa bi prostom računicom njegovi „oimladinski dani“ bili pre 5o-6o godina. A zna se da su Mratić i Babić (kao njegova mora ) delovali prije lo-l2 godina ,(199l-l995 g.). Ako prihvatimo da je autor u to vreme zaista bio“ primjereni omladinac“ tada bi starost autora bila oko tridesetih godina., tipičnim za iskazivanje prvih životnih promašaja ,optužbi prema okruženju za sopstvene komlekse i flustracije , a u tom kontekstu , i poslednji pokušaj da se ,prije potpunog debakla , upuca kod nedovoljno upoznatih i obrazovanih,( iz drugih razloga ,takođe flustriranih), i osvoji koji poen za lagodan i nezasluženi položaj i utisak o sopstvenoj vrednosti. Čime je, pak, autor zadužio(kad drugima to predbacuje ) OVO,(kako sam naziva Jugoslaviju ili Srbiju), da deli packe i čita moralne lekcije i da nas pita :“Šta je to Oliver Ivanović učinio za Srbiju ,da mu državni čelnici toliko titraju.“ Ja autoru postavljam i pitanja : -otkud on zna i sa kojim pravom tvrdi da su „čuvari mopstova“ pijani, -otkud autoru pravo na apsolutnu istinu:“ Zbog pijanih čuvara mostova moja otadžbina je svedena na Srbiju bez Kosova i Vojvodinu“, - zašto izriče kategorične stavove , a toliko puta se sam pita rečju „možda“, i pri tom se upliće ko pile u kučine u ono o čemu, i s čim, blage veze nema – „ Nije se pokušalo“-izriče tvrdnju ,nastavljajući na prethodno izrečenu sumnjivu premisu :“ da je prije 12 giodina ,bilo manje Babića i njihovih beogradskih babica, bilo bi više Srba u Hrvatskoj Da je bilo manje Martića i Martićevaca ,možda je moglo bez krvi“.

274

Tako izrečena tvrdnja ,posledica je dvije mogućnosti. Prva je da autor ne raspolaže činjenicama , a druga je da uprkos činjenicama ,širi laž. Lično pripadam masi ljudi kojima su ti prostori bili domicilni,koji nisu neobrazovani, a koji su bili svedoci događanja i bili u svojim nastupima i delovanjima -odgovorni . Stoga sa punim pravom mogu reći :“ istorija puno više i duže pamti osuđene nego sudije“ ! Iako i sam o mnogim događajima i ličnostima imam svoj lični stav, mislim da je stvar kulture ponašanja te da se bez poznavanja (za sad još puno nedostupnih i nepoznatih činjenica) treba uzdržati od takvih(konačnih ) stavova. Ako je autor intelektualac i dobronameran građanin,takođe i moje zemlje , kako može da izriče tvrdnju-za bilo kog drugog građanina iste zemlje - da su „osobe kojima je dosadno bez pokolja“- Ko mu to pravo daje .Pri tome je irelevantno da li je misli na aktivne ili pasivne učesnike pokolja. Tako nešto izreći može samo bolestan um ili onaj ko namerno želi da truje sve oko sebe . Ako je autor napisa doživio( i stav iznio kao sopstveno doživljeno iskustvo) da on kao „građanin Srbije ,vazda je bio( i bude ) manje cenjen od bilo koje neokupane protuve,koja je umela da sroči tri i po rečenice o svojim istorijskim težnjama“- onda je krajnje vreme da stavi prst načelo i da se upita zašto je to doživio ili „da se pokrije ušima“ i ćuti. Narod je davno rekao :“Čega se pametan stidi ,budala se time ponosi“ Iz onog što je samo u tom članku autor rekao ,očito je da da je za takvo iskustvo bilo mnogo realnih razloga. Uzgred i o mnogo manje značajnim premisama u članku , može se polemisati(ili polemizirati) kao na pr. o onoj :“ Dosad je svaki vlasnik jugoslovenskog pasoša u inostranstvu smatran Jugoslovenom“. Šta je razlog za izricanje ove premise suprotno mnogim činjenicama ,značajno je u kontekstu celog pitanja : da li je to obamrlost ,hibernacija, „virtuelna stvarnost“, neznanje ili namerna floskula. Kad ja upalim TV ,(zbog slabog signala), ne mogu da pratim propoved Mirka Šarovića . Ako se Mihalu propoved ne dopada , moje mišljenje i savet je: da je jeftinije -i demokratskije , da prebaci kanal ili isključi struju iz svog TV-a,nego ubiti Šarovića,zabraniti mu da iznese svoj stav, ili tehničkim sredstvima ometati ili onemogućavati prijem TV signala stanice koja njegov stav prenosi . Žalim što je autor u saznanju da „ovo malo moje države visi o koncu dobre volje...“ To je realnost. Svačija sudbina zavisi od hiljadu faktora (dijalektika), pa i dobroj volji ,kao jednom od njih. Ako mu je za utehu i moj goli život je nekoliko puta zavisio od lične volje da li će me određena osoba lišiti života ili ne ( ne računam slučajnosti i slučajno)- pa opet sam, kažu tako „hvala bogu“,živ i imam nameru da to potraje,uprkos i otrovima koji se povremeno izliju u okruženju , računajući i ovakve u medijima . ---------------------------------- Neobjavljeno iako dostavljeno

275

Protiv udvorništva Crkvi, „ Sa neobičnim zanimanjem, na TV Palma, pratim razgovore sa gostima ali i komentare gosp.Vujovuća.. Obzirom da sam u, izvjesnom smislu, sa elementima apatrida , nisam u poziciji da na neki način aktivno pomognem. Ali i da je drukčije , puno je razočarenja ,izgubljenih iluzija i povjerenja ,koje i mene opterećuju, pa je pitanje da li bih i mogao . Ipak, sve u svemu , bar djelim zadovoljstvo,i neku nadu da još ima onih koji nisu tuđi janičari i koji vjeruju „use i u svoje kljuse“. U tom smislu , imate moje , ne samo verbalne, simpatije . Ima jedna sitnica koja malo odbija, a kako je u pitanju ne mali broj moje i bližih generacija ,koji su odrasli, da tako kažem, u „anesteziranom“ vremenu ,što se tiče vjere ,mislim da ne činite dobro,ako od sebe odbijate one koji vam u svemu ostalom zdušno žele pomoći - to je : insisitiranje na vjeri ili bolje reći crkvenim organizacijama i licima iz te organizacije. Vraćanje duhovnosti –da ,vraćanje nekim društvenim normama bitnim za svakodnevni i kvalitetan život:-da ,poštovanja za sva dostignuća ljudskog uma i ruku:-da ,pa i u okviru toga religijska učenja :-da. U kontekstu toga i ono što je nastalo u okvirima crkve i ličnostima vezanim za to:-da . Ali puno je onih bilo, i sada ih ima , koji su naškodili i škode srpskom narodu svojim ostrašćenim istupima o svjetovnim stvarima . Teško mogu u nekim okolnostima odvojiti gosp. Atanacsija Jeftića od identičnih, gosp.Gargamela Batrića . Volio bih da grješim ,ali ako je po onoj „Istioria magisra vitae est“, saradnja crkvenih organizacija sa vlasti, u žalosnoj sudbini Vase Pelagića , nespornog narodnog prosvjetitelja i tribuna ,trebalo bi biti za nauk.. „Doslijedno djelovanje „ cvrkvene organizacije ,onog krila hrišćanstva , osjetila je i moja pok .mati. Ona je ne jednom rekla : „Da je igdje postojalo ono što zovemo Bog , valjda nebi dozvolio da se od naroda radi ono što se radilo „ ,( nesporno je da je ona bila vaspitavana kao vjernica) . ,misleći samo na ono što je ona vidjela i doživjela . Samoproglašene sluge su bili često gori od „varvara“ ili ni za dram nisu za njima zaostajali. Raskoli ,Inkvizicija ,vjerski ratovi, bludničenja ,anateme i td. i td. ,sa poslijedicama po narode, poznati su dobro u istoriji . A i Danteu bih povjerovao da je imao dobrih razloga ,da u „Divini komediji“ učini onakav razmještaj u IX-om krugu pakla . Zato bih volio da svoj program i nastup ne vezujete za janičarstvo crkvenoj organizaciji. Svako janičarstvo mi je bilo i ostalo ogavno. Nego, nije mi bio cilj da vas kritikujem .Volio bih da ovo shvatite kao dobronamjeran savjet. -------------------------------------------------------------------- Pisano marta 2.ool.g.-kao dopis“ TV Palmi

276

... s mimikrijom "razarača" i ujedima u "novim oblandama"

Redakciji lista "Vizije - I, K", Laktaši - Srpska*

Došao sam u posjed (slučajno) Vašeg lista br. 3 i rezultat je i ovo pismo. Drago mi je i raduje me da se na ovim prostorima pojave napisi koji su sadržaj Vašeg lista. Praktično oni su i trebali bi biti osnovna edukacija u kvalitetniji život ovih na ovim prostorima (suživot), razumno sredstvo za razbijanje stereotipa i klišea, uvriježenih mišljena, čiji nastanak nije bio često vezan za altruističke pobude.

Raduje me pojava analitičkih napisa, čiji učinak je značajniji od serije gotovih rješenja ma koliko oni bili tačni i ispravni.

Samo!

Ostaje mi u krajičku usana gorak ukus o zakašnjeloj intervenciji razuma i želje "velikih" da nam pomognu. Kad sebi vratim film događaja vidim šta i koliko su sve "veliki" činili da nam se desi ovo što nam se desilo i aktivno i pasivno i parama i specijalnim ratom i "privatnim" firmama o "nevladinim" organizacijama i "nezakonitim" i zakonitim snabdjevanjem oružjem, "humanitarnim" akcijama (Zimerman, Gešner, Vatikan, De Mikelis itd, itd).

Kad su slomili takvo kakvo jedinstvo, narušili kakvo takvo povjerenje, uspostavili nepremostive jazove, razvili kriminal (kao prateću komponentu destabilizacije - metod specijalnog rata) razrušili vrijednosti koje su predstavljale prepreku za realizaciju njihovih interesa (pravih), sad na kašičicu pokušavaju uspostaviti dio odnosa koji su prije vladali (kao i vaš List iako kvalitetan, ali tiraž od svega 6.000 primjeraka od čega vjerovatno obzirom na cjenu od 130 din. i nerazvijenu potrebu za štivom ove vrste i kvalitete, vjerovatno 25% neprodatog tiraža prema broju onih kojih se tiče ili bi se trebalo ticati - zaista predstavlja ma-kar i zlatnu, samo kašičicu).

I sada, makar iz motiva sopstvenih interesa (naravno njihovih), vraćanje u život i zaživljavanje djela tih odnosa, sigurno je, pozitivnije nego doskorašnje bezumlje, vandalizam, mržnja, nepovjerenje, objest, šovinizam i sve što su "veliki" tako zdušno razvijali i pothranjivali ili na nekim prostorima još pothranjuju ili razvijaju (jer i njihovi međusobni interesi nisu uvjek u saglasju).

U vašem listu ima jedna sjenka koju ne mogu da prećutim, jer njeno prisustvo prijeti da zasjeni i uprlja prilično blistavu ideju. To je puštanje u štampu napisa Zvonka Tarleta. Znam, pravo je svakoga da ima svoje mišljenje o svemu. Ali i moje! Ali obzirom da bi novinar morao imati povećanu odgovornost, zbog stvarnog medijskog uticaja na formiranje javnog mnenja, ocjene moraju biti nešto oštrije, kad ih on izgovari ili napiše rječ o bilo čemu.

Moj stav proizilazi iz saznanja o njegovoj uređivačkoj (i autorskoj) raboti u listu za izbjeglice u SRJ "Odgovor" u kojem su vrlo često propuštani tekstovi koji pozivaju na konfrontaciju izbjeglica sa domicilnim stanovništvom, puštanjem plaćenih političkih oglasa kojima se praktično izbjeglice preko svog lista mješaju u političke događaje zemlje domaćina (protivno konvencijama), pušta i piše tekstove kojima (fol "Dnevnik") jedan narod djeli i sjecka na bezbroj modusa - i razara jedinstvo (prečanski, lički, hrvatski, itd. itd), a drugi kojem sam

277

pripada ima uvjek jedan samo nazivnik (što mi strašno asocira na tekstove HSS i Mačeka upućene "pristašama" poslije sporazuma Cvetković-Maček i metodologiju sugeriranu u tim tekstovima za razbijanje tadašnje Jugoslavije). Uprezanje u destruktivnu politiku kojom se u sukobu pomaže jednoj ili odmaže drugoj grupaciji (nacionalnoj) nije korektno i časno od novinara ,ako nije u pravom značenju te rječi nečiji saradnik (pa mimikrija pod imenom sličnog značenja saradnik-novinar saradnik-agent imaju svoj smisao, ali sa različitim poslijedicama).

Sam njegov članak u Vašem listu je sa istim prizvukom. Iako odudara od sadržaja podnaslov "Kraj priče o Dubrovniku, Vukovaru, Sarajevu i Mostaru" nije bezazlen i benigan, a sigurno ni slučajno odabran. On u podtekstu sadrži neizgovorenu (nenapisanu) rečenicu, koju zbog medijske satanizacije u vrijeme aktuelnosti tih imena, nije teško dopisati.

Kraj priče i o tim imenima bio bi u sazrijevanju u glavama ljudi i da se počnu ponašati onako kako smo se moji prijatelji i Ja pred ovaj rat pokušali i definisati i djelovati, o čemu kao dokaz fotokopije članaka o tom i originalni plakat "Bihaćke povelje" odštampan ličnim parama u znatnom broju primjeraka.

Moj sadašnji status kao osnovni je izbjeglički. Otuda možda i preosjetljivost na neke teme i ličnosti. Novinarski status mi je samo priznanje i lična satisfakcija za ne mali broj pokušaja preko raznih listova da aktivno (neprofesinalno) doprinosim sopstvenom okruženju (počev još od "Novosti" 30.IX 1964. g. str. 2 "DR" Pečat Sujete, dosta objavljenih ali i neobjavljenih). Uspio sam sačuvati dio tih članaka, pa sada listajući ih imam ličnu moralnu satisfakciju za blagovremeno uočavanje i reagovanje (često suprotno ili neusklađeno sa dnevno-političkim stavovima) i saznanje da sam nešto bar pokušao. Čini mi se čak vrlo zanimljivim sad pročitati te neobjavljene članke ("Politici", 19.11.1987. g. "Otvoreno pismo - proziv i poziv Azemu"; listu "Intervju" XII 1988. g. "Razvijeni i nerazvijeni - ravnoprav-nost", i "Delu" isti tekst, kao reakcija na Vidmarovu izjavu o eksploataciji Slovenije; "Oslobođenju" 2. X 1989. g. "Čestito - časno i pošteno - ali da li je trebalo ili Gledanje jednog hlebinca"; "Oslobođenju" - "Nihilisti i negatori nemaju mandat"; TV Sarajevo 20. II 1990. g. - reakcija na emisiju "5 do XII - izdaja"; "Politici" 9. XI 1989. g. "Sirovo i silno"; "Politici" i "Vjesniku" isti tekst - "Otvoreno pismo Stanku Stojčeviću"; "Politici", "Vjesniku", "Oslobođenju", "Krajini" - "Sjenka nad Petrovom gorom"; "Politici" 1. VIII 1989. g. - "Zašto se toliko prokleto insistira na jednostranom stvaranju javnog mnenja"; "Vjesniku" 1. IX 1989. g. - "Šta znači..."; "Odgovoru" - "Povratak da ili ne"; Srni i TV Beograd, 7. XII 1992. g. "Apel").

Eh! Dok se "veliki" prepucavaju, praveći od nas svoje "janičare", obrazujući nas po-litički na kašičicu (onoliko koliko njima treba) podstičući nas da radimo u korist svoje štete - dotle nam je tavoriti ili se iskopnjavati međusobno.

A, ne mora tako biti - zar ne! Odgovornost svakog pojedinačno i skupa, a naročito intelektualaca, je da se prelom desi što prije.Zbog tog saznanja i osjećaja odgovornosti pa i osjećaja da svaki korak učinjen u tom pravcu treba podržati, šaljem vam ovo malo duže pismo sa željom da opstanete istrajete i da se nametnete.

-----------------------------------------------------------------------

*Pisano 15.7.2001. god. kao protest protiv davanja prostora onom ko je ispod nivoa cilja i namjera tog lista

278

... sa "razaračima" i petokolonašima

Čistači naših zabluda - prljači naših duša*

Čudo jedno kako se zahvalnost kao kategorija brzo zaboravlja i brzo ustupa mjesto licemjerju, a ljudi mjenjaju brže i kvare brže i temeljnije od nesoljene ribe. Neke iz mog naroda "izbjegličkog" ni ja ne mogu više poznati: za odluke Domaćina koji s nama i bez nas živi svoj život (pored nas ima i svoje probleme), neopozivo sa pravom Svevišnjeg - i preko svojih novina osuđujemo, presuđujemo ili bez rječi druge strane, dajemo prostore za napad u stilu ČUDOVIŠNO RJEŠENJE. Nije moje pravo, ali ni gospodina Z.T. takođe izbjeglice, da o tom pitanju presuđujemo, mada sam ja uzgred rečeno, slušao i čitao o (nedemantovanim) argumentima za takvu odluku domaćina. Pravo je ove Države, domaćina, da bez saglasnosti izbjegličkog javnog mjenja donosi svoje odluke. Osim, ako Soros i vi ne mislite da izvršavanjem nekih akcija koje se mogu podvesti od humanitarne - kupujete pravo da budete država u državi.

Čudno zvuče rječi preko izbjegličkih novina (ako su izbjegličke) o lekciji vlasti domaćinu o prioritetima u brigama koje on treba da vodi i veličini tih brga, o rastezanju novinara i novina po sudovima, likvidaciji Sorosa o strogo kontrolisanim medijima - u kući domaćina - Republike Srbije, o njemu samom.

Tekst na istoj strani sa pozivom na povratak (Vladike Bihaćko-Petrovačkog Hrizostoma) i zamjerke zbog poziva na povratak, kako Milka Ljubičić reče "šefice Republičkog Komesarijata za izbjeglice" - ne bi trebalo bar da se nađu na istoj strani (prvoj) ako se već nalaze u istim novinama. Ali žaoka je upućena legitimnoj vlasti Srbije i njenim organima.

Što se tiče sporednog podteksta o nesigurnosti povratka i olakom navođenju na tu odluku, sa Milkom se slažem, znači ne i sa gosp. Hrizostomom. Volio bih da se isti nešto preciznije odredio rečenicom u svom pismu: "Jedino naši političari obmanjuju svoj narod pripremajući mu još veće i gore iskušenje nego li ovo do kojeg smo dovedeni". Volio bih da je "molitvenik" tu rečenicu izustio prije nacionalnih izbora u BiH, kad su Karadžić, Alija i Kljujić sklopili izborni savez protiv SDP, Liberala i drugih, samo da bi osvojili vlast. Ovako, u nevrijeme i neprecizno upućena budi sumnju u motive poziva na povratak, uz svu nostalgiju, rodoljublje i ljubav prema zavičaju.

Što se tiče kuknjave za Sorosom, ona je nešto razumljivija kad se pročita i članak "U korist izbjegličke štete" - izmiče se muzara. Osim tih i sličnih bizarnosti često se provlače u tom listu, pristojno je reći, malo čudne tendencije, čas su to članci kojima se produbljuje netrpeljivost prema izbjeglicama, čas naoko neki dnevnici. Tako iz "slobodne Evrope" (pitam se od koga slobodne) kao dnevnik Ive Golštajna profesora povjesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu prenosi "dnevnik" sa podtekstom u dvije proturene misli:

• da se načelno slaže sa Tuđmanom da sloboda ne dolazi sama, da se svaki narod mora izboriti za svoju slobodu,

• da je prije 6-7 godina Slobodan Milošević radio šta je htio.

Sve ostalo su oblanda i maska relativno pitome svakodnevice prožete sa "demokratskim razmišljanjima" gdje je u istoj ravni i pravo na "hrvatski san" i da svi bez obzira na nacionalnost i religiju i političko uvjerenje budu ravnopravni. Samo naivnima su te dvije kategorije u istoj ravni. Za poznavaoce "povijesti" one se očito isključuju. I kroz ovakve

279

napise treba "peglati" javno mnenje i pokušaj osvješćivanja "predmeta povjesti hrvatskog sna"-

Kakav cilj je imao selektivan izbor i selektivno citiranje pod naslovom "Kakva je uloga intelektualaca u Jugoslavenskoj krizi". Ništa od toga što je sa velikom pažnjom upisano (sudeći bar po veličini naslova i optičkim kontrastiranjem u odnosu na ostali tekst na istoj strani) niti se na mene odnosi niti se sa tim slažem a jesam intelektualac i nisam jedini koji tako misli.

U članku "Rat i Mir" - neka vrsta kalendara, kao da to do sada nije bilo poznato, valjda sa namjerom da se ukaže na bitno: upotrebljavaju se izrazi i način interpretacije kao da su izašli iz pera potparola HDZ-a:

a. tendenciozno se zaključak (presuđuje) o 1994. - 6 februar: u jednom od artiljerijskih napada granata ubija 68 ljudi na

pijaci u Sarajevu i ta slika odlazi u svjet. o 28 august: sarajevsku pijacu Markale pogađa granata koja ubija 97 a ranjava

85 ljudi,

bez obzira što je konačno i svjet priznao medijske nameštaljke na štetu Srba. Korektno pisanje bi bilo: za vrijeme artiljeriskog napada od eksplozije na pijaci u Sarajevu ..., ili na pijaci Markale eksplozivna naprava ubija...,

b. minimiziraju se Muslimani: u cjelom tekstu Hrvati i Srbi pišu se velikim slovima, a Muslimani sa malim,

c. perfidno manipuliše imenima Hrvata: postoje bosanski Srbi, Srbi u Hrvatskoj i Bosni, lokalni Srbi, ali ne i bosanski Hrvati. Hrvatski korpus ne treba ni na koji način cjepati, ostali se mogu minimizirati i čerečiti osim malog m, preko lokalnih itd. itd, pristrasno-slučajno, čisto terminološki,

d. ako treba pomenuti učešće Države Hrvatske u nečasnim rabotama, to se terminološki, kulturno izbjegava pa se kaže: 15. septembar - Muslimani i Hrvati zauzimaju 4.000 m teritorije. Koje, čije, gdje i ko?

e. tendenciozno nejednako (pristrasno) vrednuju se događaji i netačno prezentiraju:

30. maj - UN uvodi sankcije Srbiji..., o Crnoj Gori ni rječ a kamo li o SRJ. U kalendaru se ne navodi i ne pominje uvođenje sankcija Republici Srpskoj ni Krajini, ali se zato netačno i neprecizno piše za 30. august: Bosanski Srbi prepuštaju srbijanskom predsjedniku Miloševiću da ih zastupa u pregovorima.

Ne znam da li autor misli da smo mi svi izbjeglice (ako se nama obraća putem "našeg" lista) naivini. Čitao sam i ja tekst "Uputa" koje su završavala pored čuvene pjesmice naredbom: "po upoznavanju pristaša - spaliti". Tehnika pisanja ovog navodnog kalendara neobično me asocira na naredbe i opaske iz tih "uputa".

U broju od 25. XII '95. članak pod naslovom "Povratak u Jajce" zaslužuje pažnju, jer osim nejasnih aluzija i meditacija vrvi prilično pristrasnim širenjem apatije, pun je kontradiktornosti, defetizma i lažne navodne obavještenosti. Govoreći o bilansu rata u prilično dugačkoj rečenici uz jednu nespornu konstataciju o crnoj hronici iznosi se defetističko čak bih rekao žaljenje za nastavkom rata i potura jedna neistina ili poluistina: da je nametnut mir na razvalinama jedne katastrofalne politike. O kojoj politici i čijim

280

razvalinama je rječ? Ako je rječ o socijalizmu - on jest u razvalinama, ali mir nije na tim razvalinama nametnut. Da nije sporna žalost za ratom vidi se iz rečenice: "Mir nije na žalost rješio ni jedno pitanje zbog kojeg se ratovalo". Pustimo mir da djeluje bar onoliko koliko je rat trajao - možda će nešto od njega i biti. Nisam siguran ni u pravilnost autorovih zaključaka: "Kartografima u ime naroda nije pošlo za rukom crtanje novih granica i mapa, borcima za zaštitu nacionalnih interesa nije pošlo za rukom da na cestama zaustave čarnojeviće. San o velikoj Srbiji i san o velikoj Hrvatskoj raspršen je za sva vremena". Bar ne što se tiče Hrvatske i njenog "sna".

Nije pošteno ni časno učestvovati u političkim obračunima u kući domaćina u zemlji čiji smo mi mada dragi gosti ipak privremeni gosti, stranci bez aktivnog i pasivnog biračkog prava. I angažovanje u političkom životu (i smicalicama) ne može se protumačiti drukčije nego sa podrivačkim namjerama - što je i učinjeno objavljivanjem u listu "Odgovor" nekakvog "manifesta za autonomnu Vojvodinu" - bez obzira što je bez komentara objavljen kao plaćeni oglas. Zato se u ime onih izbjeglica koji znaju šta je pristojnost i cjene gostoprimstvo ograđujem od svih tih tendencija u listu "Odgovor" posebno u napisima gosp. Z.T. da se ujeda, za srce onaj ko nas je prigrlio i pružio nam priliku da se možemo i toliko zaboraviti. Ograđujem se od "prljača naših duša".

--------------------------------------------------------------------

*Pisano III 1996. kao protest na aktivnu podrivačku djelatnost preko izbjegličkog lista "Odgovor" protiv domaćina politikantskog ponašanja redakcije tog lista- Odgovor na napise u listu "Odgovor"

281

... da golubi prevrtači „kroje „ istinu Gdje je granica osporavanja i ošljarenja-Vuče Knjigu „Magnum Crimen“ pola vjeka klerikalizna u Hrvatskoj, - od l.l2o stranica i posvećenu“znanim i neznanim žrtvama klerofašizma“ napisao je Prof.dr.Viktor Novak,nekadašnji naučni saradnik Vatikanskog arhiva,očito kvalifikovani poznavaoc te materije . Knjiga je izdana u Zagrebu l948.g. Reprint izdanje napravljeno je 1989.g u Beogradu. Samo napomene izdavača ovom reprint izdanju , pisane februara 1986.g. i Predgovor ovom izdanju pisan februara 1985.g. na 24 strane ,onom ko nije sklon samostalnoj analizi tako obimne i izuzetno dokumentovane knjige ,bile bi dovoljne da se puno toga potsjeti,sazna i nauči. Kako i u Predgovoru stoji knjiga je izuzetno dokumentovana i stručno napisana ,pa je ni Vatikan,ni katolički klerikalci nisu mogli osporiti,ali su je zato zdušno potiskivali i činili sve da je prekrije prašina zaborava. Vuče ,jado- pročitaj bar to ,ako se pri svjesti i imalo zdrave pameti ,i ako ti svraka nije ispila sav mozak. Na str. 1.049.knjige naći ćeš dokumenat iz Stepinčeve arhive-pismo : Vrhovna komanda 15.o4. 1945.g, Preuzvišenosti, Preplavivši Srbiju i druge srpske pokrajine ,komunistički val od nekog vremena zapljuskuje i one pokrajine ,koji nastanjuje hrvatski narod. On se sve više širi i,naročito poslednjih dana ,preti da preplavi i te krajeve ,onako isto kako je to bio slučaj u minuloj godini sa srpskim krajevima.Prilikom prve audijencije koje st e donosiocu ovog pisma učinili čast imao je prilike da obavesti Vašu Preuzvišenost o svim nevoljama i patnjama što ih je komunizam prouzrokovao srpskom narodu u toku nekoliko meseci. Osećajući u ovim časovima potrebu da ,pored ostalih, i Vašoj Preuzvišenosti,kao duhovnom vođi hrvatskog naroda,skrenem pažnju,na sve strahote eventualnog osvajanja hrvatskoga prostora ,meni je čast da u prilogu dostavim Vašoj Preuzvišenosti jedan memoar u kome su izložena moja gledišta na sadašnji vojni i politički položajj . Donosilac ovog pisma biće Vašoj ekselenciji na raspolaganju za eventualno daljnja obaveštenja. Bez obzira na sve one momente i okolnosti, koji su nas ili bi mogli deliti,ja smatram za svoju dužnost,da zamolim i Vašu Preuzvišenost ,da uložite sav svoj uticaj i sve svoje napore u cilju aktiviranja svih nacionalnih snaga hrvatskog naroda u borbi protiv boljševizma .

282

Upućujući Vam ovu molbu,ja želim da verujem ,da Vaša Preuzvišenost,idući stopama svojih velikih prethodnika, odgovoriti svim svojim istorijskim dužnostima i zadatcima, koje se pred Vašu Preuzvišenost postavljaju u današnjim teškim vremenima. Jer,od pravilnog shvatanja i dužnosti i zadataka sa strane Vaše Preuzvišenosti zavisiće i mesto što će ga istorija čovečanstva,a napose hrvatskog naroda Vašoj Preuzvišenosti dodeliti. U tom verovanju i nadi ,ja preporučujem Vašoj blagonaklonoj pažnji donosioca ovog pisma i molim Vašu Preuzvišenost da i ovom prilikom primi izraze moga osobitog poštovanja. Armijski general,Drag.Mihajlović Komentar sadrržaja pisma ostavljam čitaocima , a od tebe jado ne tražim da zamisliš sliku moga oca zaklanog i bačenog u Jarčiju jamu na Velebitu ,sliku zaklanih na kućnom pragu kuće br.405 u Divoselu,ulokvi krvi i blata, mojih baka Marije i Sare ,već samo MOJU sliku djetet a- loguraša (koju ja posjedujem) i da se pogledaš u ogledalo. Ako i dalje misliš da anti – boljševizam ,odnosno anti –real socjalizam amnestira FAŠIZAM ,onda je vrjeme da te neko usluži košuljom dužih rukava . Vuče, ne vuci vraga ili đavola za rep . Ne traži od mene da ljubim ruku koju si ti ljubio i ljubiš – po cjenu života !!! ------------------------------------------------------ (pisano februara 2.oo5.g. neobjavkljeno-

283

... da su uvjek i samo drugi krivi

Redakciji lista "Svedok"* Povodom napisa "Rascepi" Mirele Petrović šaljem vam dopis "Opet kopamo po svojoj rani"

Pustio sam da malo legnu, da se smire emocije koje je vaš napis, u broju od 14.1.2003. g, izazvao u meni i vaš "junak" za kojeg sam znao, ali ga nisam "u facu" poznavao.

Dosta je tačnih podnaslova, ali i puno licemjerja, a malo pameti i mudrosti u rječima vašeg sagovornika. Vas na neki način gospođo Mirela žalim što ste poslužili "kao sapun" za nešto što se ne može nazvati ni pametnim ni časnim.

Žalosno je da su još uvjek "moderni", "in" ili aktuelni oni koji su se, svojom bahatošću, glupošču, drskošću, u jednom trenutku, nametnuli- pa nikako da siđu. Em sam izgubio Državu, zavičaj, ličnu imovinu, duševni mir- pa sad bi (za svoje pare) kupujući novine i očekujući da pročitam nešto korisno ili zabavno, trebao da trpim satrape i njihovo produženo trovanje. To baš ne ide.

Vjerujem da će se nazvani ili samozvani "vojvoda" vratiti kad tad, i prije nego mnogi, kao i Opačić i Babić, poslije pljuvanja po Srbima i lizanja onog što su pljunuli.

Malo je nažalost pravih poznavaoca učesnika i scene na kojoj su i "vrli junaci" djelovali, pa može da prođe i rog pod svjeću.

Oni koji su na neki način bili vezani sa tim prostorima, znaju nešto više od prosječnih vaših čitalaca i nisu kratkog pamćenja.

Samozvancima je, dok ih "Njofra" i njegovi nisu pritisli i uvjerili ih da je rat najozbiljniji posao, bila glavna parola i pravac djelovanja (na svoje uši sam ja od jednog od "junakove" bratije čuo): "Lako ćemo se sa Hrvatima dogovoriti, ali prvo da podavimo ove naše 'komunjare'". To je u sličnoj formi ponovio i gosp. Karadžić. Kad je postalo ozbiljno i gusto, zavapili su i SAO Krajiški i Karadžićevi SDS-ovci, pa "komunjare" pod raznim oblicima, zavičajci "rođeni u Krajini" ili Srpskoj Krajini itd. itd, podmetnuše leđa.

Žalosno je što i pominjani gospodin i dalje ima "mrenu" na očima kao poslijedicu ili gluposti ili neznanja ili patološke mržnje pa i dalje vidi DA JE UVJEK NEKO DRUGI KRIV.

Znam da su na sijaset načina sjekli granu na kojoj sjede.

Šta sam mu ja bio kriv da, po mojoj roditeljskoj kući, u selu Divoselu - Medački džep, njegovi vrli istomišljenici pišu parole "komunjara", da mi opljačkaju i razbacaju stvari, da pušku za lov. karabin 30-06, izrađen za nuždu i ilegalno ostavljen za slučaj nevolje, on rekvirira i da mi šalje poruke da je od njega lično tražim. A ja za nju, pored ZENG-ovaca uz rizik, jedva prenosim 20 komada metaka.

Uzgred tu parolu ne smatram uvredom. Čak šta više, čast mi je ako sam bio i K od Komuniste.

Nisu li ta ista gospoda, sa Radovanom, osnivali Stranku SDS srpskih zemalja i registrovali je u Beogradu, radi rušenja Slobodana.

284

Nisu li ta ista gospoda (iznosim činjenice do sada malo poznate ali nažalost već iskazane u Hagu, pa ne mogu nanijeti veću štetu) iz kontingenta prispjelih šleperima, radi odbrane, lovačkih karabina iz Zastavinog programa, puške prodavali, doduše ne po velikim cjenama. I lično sam kupio jedan, kaliba .223 remington i odnio u Bihać.

Nisu li i sami nesretnici iz SAO Krajine i pojedinačno, u vrijeme ratnih sukoba, prodavali puške muslimanima za 3.000 DM po komadu. Nisu li trgovali masovno i hranom, snabdijevali opkoljene muslimanske enklave, doduše za velike pare?

Nije li "genijalo", mimo svih teorija i prakse vojne nauke od Starog do Novog Vjeka, izmišljen i sprovođen "ratni parlamentarizam", sa svim poslijedicama.

Poslije distanciranja Babića od Miloševića uvođenje i organizacija zajedničke Vrhovne komande i Generalštaba, dalo je "izvanredne" rezultate. Jedino što je učinjeno je, da se u toku "Bljeska" oglase da vojska iz Rep. Srpske neće ići u Slavoniju (da ne bi Njofru izlagali troškovima držanja "pričuve").

Veoma bitna je bila, i ostala najbitnija, ikonografija i revanšizam kokarde prema petokraki, mnogo bitnija od jedinstva u odbrani.

Nije li se dobar dio SDS-ovaca, koji nisu ili kad nisu trgovali i pljačkali, do podne ili do ručka šepurili u centrima naselja (uz hotele i kafane) u novim maskirnim uniformama ,sa po dva škorpiona ili uzija, a borci na položajima, ne tako rjetko, jedva imali stare šinjele i puške M- 48,iz predvojničkih kabineta. A sa položaja se autostopom vraćali kući, što je obzirom na rjedak autosaobraćaj ,bivalo i satima.

Moja poruka Vašem gospodinu sagovorniku je i: nije nesreća Srba bila ni u Jugoslavenstvu ni u komunizmu (valjda socijalizmu). Nesreća je bila i ostaje u: licemjerju, lažnjacima, pohlepi, ljudskoj gluposti, lakomosti, lakovjernosti, nepoštovanju nikog i ničeg ,osim sebe pa ni sebe, janičarskom sluganskom i udvorničkom mentalitetu, u ljudskom prokletstvu da se "traži preko hleba pogače", da se gazi i pljuje po svemu i svakom, da nekritično do idolopoklonstva dižemo i okivamo u zvjezde obične ljude sa vrlinama i manama i da ih sutra ili preko noći ba-camo u blato i po blatu vučemo, bez obzira na njihove i vrline i zasluge i dotadašnja i velika i mala dobra djela i da grubo rečeno s...o u tanjir iz koga jedemo.

Mom nesretnom zemljaku još i poruka: da skine mrenu mržnje i omudri, jer mudrošću se puno više postiže, i neka mu je sretno u dobrim namjerama i djelima.

------------------------------------------

*februara 2003. godine

285

-crtice

Gde su granice bezočnosti i drskosti Šlepajući se u „klub antifašista „ preko relativno minornog broja Hrvata u Partizanskom pokretu,falsifikujući i prisvajajući početak antifašističke borbe na tlu NDH ( odlaskom grupice anonimusa ,za koje su samo oni znali, u fantomski „Sisački odred“-pretežno ili samo Hrvata) od realnih borbenih aktivnosti Srpskog naroda- komšije izgleda vrlo ozbiljno misle na promenu istorije i reviziju učesnika „antifašističke borbe“- sa definitivnom idejom da „hrvatske vojne postrojbe „ u NDH dobiju status učesnika u bloku antifašista , a Partizani –(ionako ih je bilo puno manje )u fašističkom taboru. Što da ne ,ako to mogu četnici,ljotićevci, i td. a što nebi i oni . Čini vam se ovo neverovatnim ili izmišljotinom . Izmišljotina nije . Bar ne prema „vjestima iz zemlje Hrvatske“ na teleteksu HTV 1 od 23.o6-2.oo6.g., u kojem doslovno stoji : „Pokraj jame Jazovke ,kod Sosica za Žumberku,misom ,polaganjem vjenaca i paljenjem svjeća odana je počast ubijenim pripadnicima hrvatskih vojnih postrojbi,koje su partizani bacili u tu jamu nakon bitke kod Krasica l943. god te u svibnju i lipnju l945. (sledeća rečenica kao nebitna ispuštena)... Skup tradicionalno 22.lipnja ,na dan antifašističke borbe ,organizira Odbor za spomen pohod na Jazovku ,te nekoliko stranaka i pojedinaca .“ Ako se zna da je II svj. rat ,po dosad zvaničnoj istoriografiji , završen 9.svibnja (maja) l945. g, a da su samo da tlu bivše Jugoslavije borbe nastavljene do l5.svibnja kojim se to „hrvatskim vojnim postrojbama“ iz juna l945.g , odaje počast . Ako se neko zaklanja iza imena „ demokracija“ „država“, neprirodno je i nemoralno, da zločince protiv civilnog stanovništva ,teroriste -križare –(samo bi oni mogli ,lipnja l945.g., biti „žrtva“) da tretira kao „hrvatske vojne postrojbe“. Odbor i nekoliko stranaka i pojedinaca ,na dan antifašističke borbe , odaju počast -očito kao pripadnicima antifašističkog bloka -Ustašama i Domobranima (možda i Belogardejcima Rupnikovim). Ja znam da su većini Hrvata, a naročito političkom establišmentu , bliskije „hrvatske vojn e postrojbe“ nego Partizani (ikonografija i masovnost na Blajburškim komemoracijama je jesna) –i da je to i dio njihovog mentalnog skopa . Mučno je i uvredljivo i za žrtve i učesnike Partizanskog pokreta , i članove njihovih porodica , a naročito za žrtve ustaškog terora (licemjerno) proglašavati zločinca žrtvom . U kom moralu u kojoj religija u kojoj civilizacijskoj normi i postulatu nalaze za to opravdanje . Nadam se još uvjek da promjena polariteta moćnika na balkanskoj sceni nije razlog da anti –real socjalizam ili antikomunizam abolira sve i svaki zločin fašizma ,kao njegove suprostavljene strane . Ako je nažalost to realnost – šta je sa čovječnošću i čovječanstvom – i da li sila jačeg – zamjenjuje sve ljudske i moralne kategorije –pa da znamo na čemu smo –„pa ko voli nek izvoli“ .

286

- sa guranjem pod tepih

O vladi RSK (Republike Srpske krajine) Sastanak ljudi ,koji su u jednom vremenu bili realni politički predstavnici i legitimni , velike mase političkih subjekata ,sa prostora geopolitički još nestabizizovanog,prirodno je da izaziva povećanu pažnju. Kod nekih koji su aktivno učestvovali u destabilizaciji tog prostora ( SPO i HDZ ) pažnja dobiva oblike nervoznog zatrpavanja tragova sopstvenog nečašća.Kod drugih ,čije je političko“vazalstvo“ evidentno , svako iskakanje iz zadatog ili zacrtanog pravca , izaziva neprimjerenu reakciju(kao i u Obrenovićevo vreme ). To je sasvim prirodno i očekovano . Ali isto tako ,taj skup je prirodna i normalna reakcija onih koji su podstaknuti ili ohrabreni od političkih stranaka ili autoriteta sa ovih prostora, došli u poziciju da živu glavu sklanjaju u „Majčicu Srbiju“,a potom do saznanja da su samo upotrebljeni u političkim (i geopolitičkim)igrama – kad para- državnim ,političkim, organima i organizacijama više nisu interesantni i da su prepušteni običnoj ljudskoj solidarnosti stanovnika ovih prostora –koji su se i sami ,sticajem raznih okolnosti(sankcije,Kosovo,tranzicija ) našli u vrlo teškom položaju Ni država ni političke organizacije nisu realno ništa preduzele u organizovanoj i efikasnoj zaštiti interesa ljudi sa tih prostora :prepušteni su sami sebi da u skladu sa svojim ličnim ,imovinskim , stručnim , i mentalnim , sposobnostima(njih niko ne pita za PSP sindrom ) izdrže „meljavu klerofašističke birokracije i fašiziranih institucija pravosuđa u ostvarivanju i zaštiti i najmanjih egzistencijalnih interes.O organizovanoj zaštiti i borbi za izuzeće iz procesa privatizacije za uloženo u osnovna sredstva za proizvodnju i javna dobra ,u koja je ugrađen i znoj i trud izbjeglih i protjeranih Srba i njihovih roditelja ,ni slova. O zaštiti i organizovanoj pomoći upomoći u ostvarivanju naknade imovinske i neimovinske štete ,ni slova . O nekoj organizovanoj pomoći u borbi za naknadi štete učinjene na privatnoj imovini poslije ratnih dejstava ,paljevinom,pljačkom i devastiranju imovine Srba ,pod budni okom (i u organizaciji) „legalnih“ organa „vlasti“ Hrvatske ,ni slova . I tako punih deset godina , a za mnoge i puno više i duže. Predmet pažnje vlasti i političara su samo neki pojedinci prognanici ili izbjegklice ,koji su svojim položajem ,imovinskim i ličnim vezama bili ili ostali u u sprezi sa nekim od aktuelnih političara. O hiljadama anonimnih individualaca „brinu“ i „zaduženi su „ podobni“ i strančarski „prijatelji“ političke elite,i usput prave afere sa sredstvima pomoći namjenjene i dostavljene od drugih tim nesretnicima –pa i za krpljenje rupa u socjalnoj politici domaće populacije. Stanovništvo ,prispjelo sa prostora RSK,bez ptretjerivanja osim razvijenih radnih navika ,tehnološkog i tehničkog znanja ,.sposobnosti prilagođavanja ,ima i visok stepen razvijene društvene i političke svjesti,pa i pored „violentnosti“ (po Cvijiću) ne mogu i neće da se mire sa

287

time da budu samo predmet pasivnog potkusurivanja u bilo čijoj političkoj igri.Ako su izgubili povjerenje u organe i organizacije „svjetske zajednice“ i domaćina ,pa se počeli „samoorganizovati“-možda bi se trebao (neko) zapitati šta je sa odgovorima na mnoga nerešena pitanja koja pored svih briga koje dele sa domaćinom, i posebno brinu ovu populaciju,umjesto da primitivno-politički diskvalifikuju pojedince ,bez obzira što neki od njih kao ličnosti nisu na nekom „državničkom“ nivou. Oni jesu elemenat političkog subjektiviteta ,njegovog kontinuiteta i legaliteta i narodnog suvereniteta , naroda sa okupiranih prostora SR Hrvatske ili SRK . Kao post skriptum,pitanje : ako je oružanom akcijom iz suvereniteta UN (zaštitia RSK) otet neki prostor , a nije sklopljen mirovni sporazum između zaraćenih strana – zauzet prostor jeste okupiran. --------------------------------------------------------------- Pisano 4.o3. 2.oo5.g. –objavljeno u „Srpske novine OGLEDALO“

288

...sa zamjenama teza Šta je Genocid Čini se možda neumjesnim javno postaviti to pitanje ,jer svako, bože moj , sa vrlo malo truda , čitajući bilo koju „enciklopediju“ ili „pojmovnik“, sam sebi može naći odgovor , pa se obraćanje javnosti, zaista , čini neumjesnim. Mada se može pretpostaviti meumjesnost i neprimjerenost ,ja ga javno postavljam , i vjerujte mi sa razlogom . Ako djelovanjem ljudskog faktora ,na jednom relativno malom prostoru , u relativno kraćem vremenskom periodu ,na poznatom terenu sukobljavanja interesa ,vjera , i td. ,uprkos izvanrednim prirodnim ,biološkim i klimatskim uslovima ,nestane naselje od 3.ooo stanovnika i njegovi stanovnici, i ako tragovi i pisani i materijaini ,upućuju na žestinu i mržnju –minirano, srušeno, popaljeno ,razvučeno,zarušeno ,devastirano,zaklano ,pobijeno,napunjene jame djecom,ženama i starcima (nesporno civilima) –i za vrjeme i nakon ratnih dešavanja - kojim imenom taj čin i proces imenovati ? Nažalost , po shvatanjima i ponašanjima „moćnika“ i njihovih „Piara“, odgovor zavisi o tome ko je to učinio i prema kome ,kao u onoj priči „Krepao kotao“. Tu priču pominjem a pitanje je da li ti nesretnici i znaju za njeno postojanje a kamo li za njenu poruku. Da bi se ti „veliki demokrate „,“pravednici“ tvorci i naslednici KKK-lana , mogli izjasniti na postavljeno pitanje- odgovaram; Postojalo je takvo naselje . To je bilo selo Divoselo stanište srpskog –pravoslavnog življa . Pred pokolj na Ilindan l941.g. bilo je nepunih 3.ooo stanovnika , po popisu l956.g. - 569 stanovnika ,na dan l.IX-l99l.g. 297 stanovnika ,a poslije akcije „Medački džep“ pusto , ni kučeta ni mačeta , ni kamen na kamenu. To naselje koje više ne postoji- selo Divoselo, u Republici Srpskoj Krajini, u poslijednjem ratu postalo je dio „Medačkog džepa – a mi smo učili da je bilo i dio Pokrajine Like – stanište Srba od l527 do l991.g. (bliže informacije u knjizi „Monografija Divosela od l527-l99o.g“. -Dane Rajčević). A istorijske činjenice su čudne . Ne čine li se takvim i vama kad govore da je u 18-om stoljeću u Lici bilo 9o% Srba. Ako odgovor na pitanje da li je nešto genocid zavisi od perfidnosti metoda ,bestijalnosti postupaka, masovnosti pojedinačnih događanja ,onda i toga , na žalost , ima i previše za takav odgovor i u ovom i u onom ratu Mada je ,bar Ličanima , to poznato i opisano , prema onom kako procjenjuju ono što se Srbima dešavalo , kao da se nije ni desilo. Zato moram da potsjetim . I u onom ratu „Medački džep“ (mada ga tako nisu zvali) -„ se proslavio “. Evo jedne iz mase činjenica : Na jednoj livadi zvanoj „Kruškovače „ smještenoj između brda Debele Glavice i Velebita ,na granici sela Čitluk i Divoselo, na dan Sv. Ilije l94l.g, nad zbjegom naroda izvršen je čin klanja i ubijanja - osamsto dvadeset i četiri –brojem 824 - lica .

289

Samo u Jasenovcu je više Srba lišeno života( – o bestijalnosti,mučenjima i svemu pratećem da i ne govorirno) , nego svih , na sve tri sukobljene strane (pa i Srba) u cjelom ovom ratu , koji je, nažalost , bio i tragičan i poguban a posebno, opet, za Srbe. A oni iz logora i Jama :– Jadovno , Ovčara- Maksimovića imanje u Budačkoj ulici u Gospiću, Kaznionica Gospić,Zobinovac, Jarčija jama,,Jaska ,Jastrebarsko,Danica, Lobor, Gornja rjeka kod Križevaca , Travnik, Gradiška , Slano, Golublnjača, Garavice ............... iz bezbrojnih i anonimnih stratišta i grobišta , možda imaju , bar to, pravo da se njihovi dželati i mučitelji nazovu- pravim imenom – a njihovi potomci i rodbina , bar pravo da skinu breme odgovornosti – da su krivi što su živi ili da su krivi i oni i žrtve što su Srbi ili bili Srbi.. Prema onom kako se kvalifikuju i sankcionišu - kad se nešto čini Srbima i nad Srbima – oni , koje bi neki da snishodljivo slušamo, kažu : „ eto šalili se ljudi ,igrali se kamom i puškom minama i sl. ,nisu mislili ozbiljno“ .Prozivaju pojedince – neke nije zgodno ni opomenuti ili pomenuti a kamo li prozvati da se, nedaj bože, „flustriraju“ i uvrede . Nekima se sudi po individualnoj odgovornosi , kao da su bili u krivolovu.Kako ? Vidjeli smo sudiju na djelu za „Loru“. Ustaške organizacije , Vatikan , Franjevce, HDZ ,ondašnje i sadašnje NDH - ni Njofre - nema ni na optuženičkoj klupi- ni na stubu srama . Nema čak ni tog Njofre , tog lažnog akademika ,nesvršenog gimnazijalca , ,lažnog istoričara ,lažnog demokrate,kojem je najveća „zasluga „ i kojom se javno ponosio je „ što mu supruga nije –hvala dragom bogu, Srpkinja“ Čekali su da pandrkne, kao i njegov istomišljenik iz „hrvatskog proljeća“ - Ali nema ni svih onih koji su pripremili teren i izmišljali laži protiv Srba i manipulisali narodom i javnim mnenjem . Možda je odgovor na pitanje ,šta je to Genocid , u tome s kojim ciljem (cilj opravdana sreds tvo –i način) je sve to činjeno. Po svemu sudeći, svaki fašizam i zločini aboliraju se antisrpstvom i antisocjaliznom ,(nekada i antisemitizmom) - a neki, bogami, bivaju proglašeni i svecima ( treba izgleda pored „svete trojice“ očekivati i „svete trojke“ kad već imamo „Sv, Alojzija“). Tako postupaju i traže od nas da to činimo autori i baštinici ideje i prakse „ konc logora“ ,kristalne „ i „vartolomejske“ noći,“ noći dugih noževa“ ,slijedbenici pljačkaša Carigrada predvođenih papom „Urbanom slijepim“ , baštinici naslijeđa aktera „stogodišnjeg“ i „tridesetogodišnjeg vjerskog rata“, tvorci i njegovatelji jednog Adofa , Ajhmana ,i cjele zločinačke (dokazano ) organizacije,(uz masovnu učešće, podršku i pristanak domicilnog stanovništva) ,poznati istrebljivači naroda .- mizantropi i bjesni psi . Uzgred , prisvajaju sebi pravo da drugima (nama ) djele lekcije i ocrnjuju nas.Da je morala i dostojanstva ( a ne pravde) onoliko koliko ga nema ,bar bi se pokrili ušima i „mudro ćutali“. Ispod ljudskog dostojanstva mi je citirati izvode iz knjige „Izbrisati Srpski virus „ a objavljeno u vašem listu od br. 52 ,da je izašlo iz usta te „bratije“- a neki su vajni političari ,javne ličnosti,oni koji odlučuju i odlučivali su o nama. Te izjave puno puno više govore o njima , ko su, kakvi su , gdje je milost , gdje je pravda ,gdje je moral, ko nam soli pamet i voda nas g......m za nos , više nego bih ja mogao ikada napisati o njima. Zbog civilizacijske odgovornosti, materijalnih poslijedica neodgovornih ponašanja – i poslijedica svih vrsta od čina„zabijanja glave u pjesak“ kad se radi o bitnim i suštinskim pitanjima društva (kao što su prethodne generacije nama utirale i krčile put) – mi smo dužni svojoj djeci i budućim generacijama , izboriti se sa dirigovanom i ispranom svješću.

290

Genocid je , u svojoj sušini i praksi, genocid i kad se radi o bjeloj koži ,kad se žrtva i zločinac razlikuju i ne razlikuju po načinu klanjanja i onom u šta vjeruju – U svakodnevnim odnosima takvo shvatanje i ponašanje treba i mora da prevlada i da se za to izborimo . ------------------------------------------ pisano2.07.2.oo5g.

291

S površnošću i olakim etiketiranjem ---------------------------------------------------------- Tužilaštvu za ratne zločine Ne pretendujući da će ove moje rječi, koje slijede, biti neka prekretnica ili bitan „beočug“ u razreješavanju pitanja o odgovornosti medija za protekli rat i zločine učinjene u njemu-sa naglaskom na- Sarpske medije i njihove poslenike -,pokušaću da pomognem i sebi iVama , da što ozbiljnije i korektnije ovo pitanje ,ma gdje da se postavi ,bude razmatrano, te da bi konsekvence bile odgovarajuće , ali i sa naznakama- prava na nužnu odbranu –obzirom da sam dvostuku involviran: i kao žrtva i kao lice inkorporirano u ove“prozvane“. Gotovo sam siguran da se mnogima koji ovo pročitaju neće dopasti moja zapažanja i zaključci-ali da bi se došlo do bar kakvog „utiska o istini“ poželjno je uz malo strpljenja čuti (ili pročitati) i ono što nam se ne dopada ,ili se ne uklapa u „zadatu šemu“ ili“zauzete klišeirane stavove“ i „predubjeđenja“. Mada sam stanovnik Srbije i njen drržavljanim,zavičajno sam Ličanin,bivši Državljanin SR Hrvatske(ali ne ovog drugog idanja NDH),gdje sam uglavnom odrastao i stekao srednjoškolsku naobrazbu . Povodom visoškolskog obrazovanja i rada do penzionisanja(l99lg) boravio sam u SRSrbiji i SR BiH, pa o ovoj temi imam iskustava i znanja koja nisu bila dostupna mnogim domicilnim državljanima Srbije. A ona bar po mom mišljenju mogu biti od uticaja na ocjene o medijima kao pokretačima ili saučesnicima u zločinima. O ovom ne govorim sa„ naknadnom pameti“.Dokaz tome je tekst „ Apel Medijim“,a „dostavljen na odrese više medija l992.,pisan u Beogradu -bez povratne informacije o objavljivanju. Taj tekst je, kao deo knjige „Most u vremenu“,bio na iznajmljenom-zakupljenom terminu sajta prisutan u javnosti u elektronskom obliku (sa oko 65o posjeta za oko 2 mjeseca trajanja zakupa“pre par godina. Iz tog razloga ,osim što se smatram savjesnim,i što sam i pre rata pisanom rječju pokušao uticati na javnost u civilizacijskom smislu i društveno poželjnom pravcu, mislim da imam pravo i odgovornost tražiti i upozoravati na izbjegavanje paušalnih olakih brzopletih „odgovora“ na mnoga pitanja ,koja ova tema otvara. Pomoć za odgovore treba tražiti i naći u dokumentarno sabranim tekstovaima „njihovog tiska“ „u Knjizi „NDH-DRUGI PUT“Lux Croatiae -Jovana Boškovića, u izdanju Naš Dom . Autor je očito na vrjeme shvatio značaj dokumentovanja jednog vremena i prikupljanja tih podataka i koliki je značaj medija na buduća događanja, na čemu mu lično odajem veliko priznanje. Radi se o tekstovima iz Tiska Hrvatske ,koji odišu ratnohuškačkom atmosferom i satanizaciom i pozivom na linč svega srpskog.Kao da se očekivalo i tražilo od svakog preostalog stanovnika Hrvatske ,a da nebi bio proglašen“četnikom“ da se preko medija izjasni ,i što više ostrvi i oblati Srbe,svoje dojučerašnje saradnike na poslu , komšije ,“prijatelje“, članove uže ili šire porodice., samo zato što su S R B I . Knjiga je teška za čitanje i, malte ne, treba biti mazohista da se iščita do kraja( djelimično i zbog nevjerice da je to stvarno napisano ili rečeno i na taj način i u cilju koji je koštao života i mojeg Oca i obe Bake ,imovine i slobode mase ljudi pa i moje majke i seste i mene konc.logora.u vrjeme NDH.)

292

Nalazim u tim tekstovima i Stipu Golca –nastavnika likovnog vaspitanja u Gospiću,nosioca Diplome Više škole za primjenjenu umjetnost i obrt ,kojeg sam dobro iz dječijih i školskih dana poznavao. .. U Tisku pljuje i bljuje, a potpisuju ga sa :„Akademski slikar .“ A jadnik, bez noge (iskakao je kao djete iz vlaka),djete iz Ustaške porodice iz Bilaja ( i on i brat mu Ivica) , imao je sve društvene privilegije i prava u toku školovanja kao i ja(djete palog borca ) i više od toga . Važio je za nekavog lokalnog „pjesnka“ i kao takav bio pozivan u sva srpska sela i manifestacije , pio i jeo i više nego mu je tjelo moglo podnositi- džabice. Gledam ga, ovih dana na HTV_u, oronulogh izmoždenog –opet je u sukobu interesa i sa samim sobom, u istom Gospiću ,pred temeljima bivšeg spomenuka Nikole Tesle, kojeg „opet obnavljaju“, pošto su ga sami, van zone ratnih dejstava, minirali, kao i spomen kuću u Smiljanu. Uzgred potjsjetite se intervjua kod Stankovića ,poslije rata, na HTV, ( Srbina)- sa svima koji su mu bili gosti,kao novinari iz pisanih medija : svi do jednoga imali su potrebu i iskazali je da su u vreme „domovinsog rada „ kao znak pripadnosti i alibi –pripadanja toj opciji –nosili crne košunje (politički simbolične i prepoznatljuve iz Crno košuljaške „tradicije“). Pročitajte i knjigu VELJKA ĐURIĆA :“ZLOČIN JE POČEO RANIJE- prilozi za istoriju i stradanja Srba u Banovini Savskoj i Primorskoj od l934-1939.g. i Banovini Hrvatskoj od 1934-1941-g--. Pročitajte i Knjigu“HRVATI U SVJETLU ISTORJSKE ISTINE“_Psunjski, iz marta 1944.g( koju nisu pisali „komunisti“ čime se često sve što nam se ne dopada –diskvalifikuje ),u nekom od reprint izdanja posle l990 g. Pročitajte,ako imate intelektualne pažnje i istorijskih predznanja ,kapitalno djelo Dr-Viktora Novaka „MAGNUM CRIMEN“ bivšeg Vatikanskog sekretara ,ili bar Predgovor izdanju iz l989.g.u Beogradu, iz pera Dr.Jakova Blaževića na nekih 28 gusto kucanih strana. Ako možete pročitajte i Dnevnik Đakoma Sjkotija ,Italijanskog publiciste iz Rjeke –ZLOČINI U OLUJU,koji je kao zvanični dokument prihvaćen od Haškog Tribunala i po mogućnostin“SUDBINE LJUDI SA POTRAŽNIH LISTA“ i „ZVONAR CRKVE SVETOG ĆIRILA „ Save Štrbca. Sa sjećanjem na tekstove i sadržaje i tih i i još mnogo knjiga i svjedočenja, ocjenjujte i druge koji su u tom vremenu i o okolnostima imali potrebu i zadatak da svojim usmenim ili pisanom rječju utiču na javnost. Radi naglašavanja odgovornosti i za svako činjenje i nečinje potsjećam na (ne pamtim više čiju ) izreku : istorija više pamti osuđene nego sudije. Ali takođe kao Dipl. Pravnik podsjećam na legalitet: potrebno je da je Zakonom bilo u vrjeme izvršenja krivičnog djela određeno ponašanje bilo inkrimisano( potsjetimo se Države – prema para državama) . Takođe i pravo nužne odbrane (sebe i drugih) od neskrivljenog napada (bio on fingiran ili stvaran).Obrirom na masovnu medijsku satanizaciju ,razna iskusta iz ranijih epoha „najave“ i tekuća dešavanja Srbima u okruženju-i stvarno NATO bombardovanje, suprotno svim do tadašnjim merilima i uzusima –ispunjen je preduslov za nužnu odbranu- osjećaj stvarne ugroženost i i realne neposredne opasnosti za život i novinara i njihovih bližnjih i naroda u širem smislu Kopija dostavljena Udruženju Novinara Srbije –radi daljnje upotrebe

293

Ohrabrenje Redakciji lista Srpske novine OGLEDALO Bravo ! Ako sam ranije povremeno čitao vaš/ i moj/ list „Ogledalo“,taj propust više ne činim. S nestrpljenjem čekam pojavu sledećeg broja, ali koji čitam sa pomješanim osećanjima : sa nadom , sa sve manjom sumnjom da sam rjetki Don Kihotovac ,sa saznanjem da značajan broj ljudi misli na sličan način, sa oporošću i gorkim ukusom u krajičku usana, sa svješću o bezbrojnim varijacijama“ne vide dalje od nosa“,“od drveća ne vidi šumu“,“nasjeda ko muva na g.... „,“novo i staro komponovanim janičarima“, „da je tuđe i g.... veće i slađe od s v o g hleba“,“pokondirenih tikava“ i „ stradija „ i potvrde žalosne činjenice o nesposobnosti za izlaženju iz „busije“: sopstvenog stava „ideologije ,potkulture ,za pragmatičnost, nesposobnosti za prihvatanje realnosti i kompromisa (ne odričući se svoje osnovne ideje ). U broju od 7.o7.(kakva slučajnost i simbolika) u rubrici „ pisma“, pismo Mihajla Ivezića „Ko im je dobar ako oslobodioci nisu“ zaslužuje pažnju. Nedostaje mu samo neiskazana istina da su se vlasti dočepali licemjeri- koji sad pokazuju pravo lice i namjere (zato su ih doveli). A sigurno je da nisam jedini koji ta lica i namjere prepoznaje . Svaka pohvala na briljantnoj paraleli „Hag i Kralj“. Iako se to zna ,ne treba bježati od toga da se i„nacrta“,imajući u vidu da nismo svi istog stepena obrazovanja i informisanosti ,a neprikosoveno je pravo na istinu ,dobre želje ,zemlji i okruženju ,svake jedinke ovog društva (ili države). Ko i uvjek, i ovom prilikom Radomir Smiljanić je i jasan i tačan i ilustrativan i pošten u svom „otvorenom pismu Mirku Kovaču“, pa mu i ovom prilikom izražavam svoje poštovanje. Vama zahvalnost za ulogu „lučonoše“. P.S. Zar treba bolji dokaz od priloženog „jelovnika“ Skupštinara. Uzgred ,ne čini mi se pametnim da pređete na dnevni ritam.Bojim se da nećete izudržati tempo, izgubiti ono najvrednije _ misaonost , odvaganu rječ,pouku i izguibiti se u masi „velikih „ i velikih naslova. ------------------------------------ 9.o7.2.oo5.g

294

Većina i manjina ili koga treba štititi institucionalno

Skupštini Srbije - Trenutno je u vaskolikoj javnosti prisutna, naoko rutinska, tema i dilema - treba li doneti Normu o zaštiti pripadnika manjina od diskriminacije, od strane većine ,pored propisa koji posredno ili neposredno normiraju ovu oblast. Žestina kojom, pripadnici nekih manjina, na ovom insisriraju i prostor i značaj, koji im se u pojedinim medijima daje, upućuje na podozrenje i oprez. Razum nalaže razložno razmatranje ovog pitanja. Kao osnova za razmatranje svakog,pa i ovog , pitanja u državi, treba da bude –usklađenost sa odgovorom na pitanja:kakva treba da bude opšte društvena tendencija (strategija razvoja) i što i kakvo društvo se želi ! Javno ,deklarativno –želimo društvo bez srčanih obolenja,društvo jedinki fizički i na svaki drugi način ,sposobnih i spremnih za kvalitetan život i za nastavak vrste i preuzimanje djela tereta i odgovornosti u organizovanom društvu,( koje to omogućuje i olakšava) . Ali ,realnost je i činjenica da se dešavaju- fizičko onesposobljavanje ljudi –(direktno)-bolest ,sakaćenje u nesrećama i zadesima ,nasledne anomalije i protiv volje i želje društva(mada posredno društvo mnogo toga čini u korist svoje štete –sjekući granu na kojoj sjedi). Ta činjenica nije afirmativna , ali društveni sistem treba da štiti lica zatečena u tom stanju(ili statusu), ali ne i da ga proglašava društveno poželjnim ili nepoželjnim ,sa reperkusijama čiju (negativnu)krajnost je u praksi konkretizovao nacizam . Odgovori leže i u razmatranju odnosa većine i manjine. Manjine u nekom društvu ili mikrozajednici su na pr. i teisti i ateisti ili su većina . Ravnopravnost i sloboda ličnost(ljudska prava) očituju se u tome da zbog tog elementa razlikovanja (vjera) - pojedinci nebi trebalo da budu ni sankcionisani ni privilegovani . I ta ista lica, iz pomenutih kategorija (sa tim elementima razlikovanja ) , i druga, mogu i treba da budu(društveni je interes) posticana i predmet društvene pažnje- po drugim elementima razlikovanja :odgovornost,marljivost,obrazovanje i sl.ili predmet sankcionisanja sa drugim elementima razlikovanja :zločinačko,rušilačko i destruktivno ponašanje,neodgovornost i sl. Ali , postoje i elementi razlikovanja, među ljudima (pripadnicima društvene zajednice), koji nisu tako dijametralno suprostavljeni,čiji (istorijski provjereno) uticaj , na razvoj društvene zajednice, nisu toliko bitni : egzibisionizam,voajerstvo,mazohizam,poltronstvo i sl.. Oni svakako nisu poželjni , ali nisu takvi da ih treba drastično suzbijati –sankcionisanjem-. Njih društvo drugim metodama i strategijom drži i mora držati u benignim granicama . Organizovano omasovljavanje pripadnika i načina društveno nepoželjnog ponašanja ili njegovo nametanje kao društveno poželjnog očito je u suprotnosti sa biološkim i društveno poželjnim potrebama društvene i državne zajednice , te otud prepoznata potreba da mu se i masovno suprostavi . Ljudskom rodu –nastavak vrste i kao instikt i društvena potreba ,jesu neophodan uslov opstanka i razvoja.Pa sva ponašanja suprotna tome treba i moraju biti proglašena kao društveno neprihvatljiva : sodomija ,istopolni odnosi,ukrštanje sa drugim živim i neživim

295

materijama i sva druga ponašanja koja se tom uslovu suprostavljaju (nasilna sterilizacija,trovanje životne sredine i na drugi način ometanje u ostvarenju tog uslova). Drugi rakurs pogleda, na ovo pitanje, proizilazi iz socioloških odnosa uspostavljenih u razvoju civilizacija. Pravo pobjednika(pobjedom je postao većina) na raspolaganje životima i imovinom pobjeđenih (manjine) je kao element društvenog ponašanja prihvaćen kao normalan (i poželjan) i postao je istorijska činjenica. Ali istorijskim razvojem civilizacija i tu se postepeno unose promjene ,ograničavajući i usmjeravajući to pravo( iz interesa boljeg iskorištenja tog stanja) . Više se neprijatelj ne ubija već iskorištava kao rob(korisniji je nego u obliku lešine ),imovina se manje pali i devastira već po pravilu prisvaja –mada recidivi nadvladavanja pojedinačnog iracionalnog ponašanja(manjine) nad opšte društveno korisnim(većine) –sežu do savremenosti. Ali ?! To pobjedničko pravo-manje više društveno prihvatljivo ,koje pripada većini,sticajem raznih (i istorijskih) okolnosti ,ne rjetko ,bude prisvojeno od manjine („u ime većine“)i tad nastaju društvene poslijedice po tu društvenu zajednicu- koji nisu uvjek bili u skladu sa interesima društva (većine) i njegovog razvoja. Društvenim mehanizmima (institucionalno) ili njihovim zloupotrebama –interesi manjine mnogo puta su predstavljeni ili nametnuti ,kao volja većine ,mada su ,sa istorijske distance, nesporno bili volja manjine (inkvizicija,nacizam,sva totalitarna društva). Razni oblici tih oblika ponašanja i danas su na sceni . Oni prividno nisu u sukobu sa osnovnim biološkim instiktom i društvenim potrebama ,ali suštinski jesu i zato postoje istorijske intencije za promjenom tih stanja . U suprotnosti su sa „prirodnim“ pravom i ravnopravnošću, zbog realne činjenice : ko i koje strukture u tome učestvuju. Jedni su u neodrživim društvenim uslovima za puko preživljavanje(biološki i fizički) i stavljeni u poziciju da to pravo(nastavak vrste) ne ostvaruju (glad,rat,ropstvo) a drugi,osim hedonističkog načina života (uživanja u svim blagodetima), nastavak svog gena i uslove za njegov opstanak ,obezbeđuju unaprijed za nekoliko generacija. To je , gledano kroz bilošku prizmu selekcije, prihvatljivo,ali iz ugla uskraćenih –društveno neprihvatljivo. Svoje korjene ,neprihvatljivog ponašanja manjine nad većinom ,po pravilu ima u nekorektno prethodno institucionalnom uspostavljanju odnosa. Svaka vlast (ili oblik vladanja) u početku su zasnovani na manjini i interesima manjine , i ako se nametne kao interes većine ,postaje i opstaje . Posmatrano kroz vizuru individualne ličnosti (kao djelu manjine) poznat je kompleks nekih invalidnih ili hendikepiranih lica (pakost ,zavist) prema onima koji su relativno normalni(nemaju pratećih problema i teškoća kojima se ta lica nose). Zamislite da takva lica ,(pojedinci ili udruženi) imaju političku moć da uređuju odnose u društvu ,određuju međusobni socjalni položaj i prava na privilegije odnosno sankcije. Rezime: Ni ja ne želim da manjina, koja ima opšte društvene interese i težnje suprotne interesima većine –institucionalnim potezima, dođe da u priliku moje pravo –koje proizilazi iz pripadanja većini –bude ugroženo, ali ne osporavam već naglašavam potrebu zaštite njihovog postojanja. Uostalom ,zar mi svi nismo po nečem, ili u nečem , i manjina i većina .

296

U tom rasponu treba institucionalno regulisati društvene odnose. Od rezultata i sposobnosti da se to učini na način da to izaziva što manje nerazumjevanja ,podozrenja i društvenih potresa , zavisi i ta tanana razlika između državnika i onih koji to nisu , političara i politikanata i td. Nadam se na ćemo ovaj put biti bolje sreće.

297

Na Zapadu –nešto novo (Čudo na Zapadu) Suprotno duboko ukorenjenom nasleđu,manipulisanoj svjesti i javnosti ,ostrašćenosti , zagriženosti,tipa „Hitlerovskih“pakovanja šećera za puk, dok se sladi kavom,ubijanja želje i pomisli za povratak i onima kojima bi to još palo na pamet, euforičnih klicanja i slavljenja „oslobađajućih“ presuda i pljeskanju i klicanju pojavi na osječkom stadionu začetnika ,organizatora i egzekutora zločina sa prefiksom „U“- povremeno začudo i ne baš minorno po veličini i sadržini,pojavljuju se napisi kao da su iz nekog drugog miljea,i vremena a ne iz te iste „Zapadno –balkanske –kifla države“. Pored časnog mesta koje pripada „Feral Tribjunu“ za napise o Milanu Levaru i nespornom fajteru Latinu i njegovoj „Latinici“,i u „Globusu“ se povremeno nađu tekstovi dostojni pažnje.U poslednje vreme to su bili tekstovi vezano za knjigu Slavka Goldštajna o l94l-oj godini i NDH, a u broju od 6. oprila retko korektna i analitična kolumna –Crveno i crno- Miljenka Jergovića :“ Kosovska država na srpskom grobu“. Tekst je lišen patološke i iracionalne mržnje ( prema svemu što je srpsko) na što smo od tih prostora navikli, do te mere,da bi nekim našim (srpskim) „nazovi političarima“ mogao poslužiti kao obrazac pristojnosti u izražavanju i demokratičnosti u razmišljanima i u iznošenju svojih stavova. Jedna rečenica za ilustraciju zaslužuje da bude citirana :“Osveta srbima: Jedna je drevna nacionalna i kulturna zajednica ,ona koju su činili kosovski srbi, definitivno uništena , etnički očišćena.“. Mada ,čestitu misao i ljudsku reč,ma od koga dolazila –treba pozdraviti, ne treba se zanositi –čak naprotiv-veliki je to razlog da stavimo prst načelo .Kad te „neprijatelj“ brani i sažaljeva , onda je sigurno „dogorjelo do nokata“ i „ voda naveliko ulazi u čamac“. Nažalost neki „naši“ vajni političari (politikanti) to ne shvataju niti će shvatiti ni kad čamac potone ,i dalje će (na to i u buduće računaju) plivati - poput fekalija iz brodskoh WC-a. Valjda nam je to još jedan usud ili prilika za pouku :Sačuvaj me bože „prijatelja“, a od neprijatelja ću se sačuvati sam“.

298

-crtice

Priznanje listu „Geopolitika“ Dozvolite da vam se zahvalim za rjetku , zaista rjetku priliku , da pročitam mudru ,praktičnu rječ i savjet - čist jasan putokaz- , koju ste mi priredili- objavivši u broju l4 od 4.06.2.oo4.g. u rubrici „Strategija“ ,poučan, pametan , jasan napis „Ekonomski nacionalizam“ Predraga Milenkovića. U masi gluposti, lutanja ,namjernih sklanjanja putokaza ,zamagljivanja - uzgrednih, sračunatih ,namjernih , da i dalje ne budemo sposobni označiti pravi cilj ,izabrati pravi put, ni mobilisati snage , već se iscrpljivati do besvjesti u korist svoje štete – i biti tuđi slugani , jadni , čemernmi , minorni, pravo je osvježenje (mada meni lično ne previše korisno –jer sam, penzioner) i za mlade (aktivne ) i sledeće generacije, veoma , veoma , korisno štivo – prosto naprosto – pravi priručnik. Nešto slično , dosta davno ,. ali samo kao analitički dijagnostički test , pročitao sam u „Dugi“ br. 16o4 od lo-23 .12-1994.g. pod naslovom „Kapitalizam i srpski inat“- „Tajna praznog bureka“- Dr. Slobodana Ostojića. Istina (o ukusima nije diskutovati) sklonost temama je individualna. Ipak u vašem listu za dobronamjerne, gladne i žedne znanja – ima uvjek dobre „klope „ i „cuge“.

299

crtice- Kakva trnjka.... U vašem listu od 8-9 ovom meseca pročitah nešto- što me je zaista porazilo i asociralo na izjavu, iste ili slične mentalne ravni ,pokojnog Njofre alijas Franje ,o njegovoj porodici . E, jest stvarno citat dana – i ne samo dana. Bistrog li predloga :“Neka moji ruski prijatelji razmisle o toj činjenici.“.A činjenica je :“Uopšte nije slučajnost što moja supruga i ćerka imaju ruska imena“. Stvarno treba oni da razmisle –ali ne samo oni !? Osim što je, u neki vremenima i sredinama na ovom Balkanu, bilo propisivano ( čitaj obavezujuće) davanje imena sa određenog spiska,davanje imena često je praćeno pomodarstvom,poltronstvom i neprimerenim oduševljenjem . Tako data imena dosta govore o davaocima i vremenu u kojem su data, ali ništa ili skoro ništa o nosiocima tih imena -ličnostima i krakteru . Davanje imena neuobičajenih u porodici i neposrednom okruženju , po pravilu , u širem okruženju ima negativnu konotaciju – upravo zbog alergije na pomodarstvo,poltronstvo ,kapitulantstvo i janičarski mentalitet. Posledice neprimerenih imena nosioci ponekad saniraju administrativnim postupkom ali ih često nose kao žig davaoca. Ono ih ne čini ni više ni manje čovjekom ,ali zbog mentalnog sklopa okruženja u kojem realno živimo, mogu doživljavati, i doživljavali su, razne neugodnosti i nepotrebno i neprijatno svraćanje pažnje . Treba li da potsetim na masovne zahteve za promenu imena u (novoj) Hrvatskoj , da bi se izbeglo svakodnevno svraćanje „pozornosti“ na prisustvo lica sa srpskim imenom. Pade mi na um jedna od bezbroj narodnih mudrosti : „Kakva je trnjka (košnica)- još i dobre pčele iz nje izleću“! . A sad na svoj račun: “Bolja je ikakva utjeha nego nikakva“. ------------------------------------------------------- Redakcija PRAVDE , za rubriku Forum

300

-crtica

Veoma sporno, veoma diskutabilno !? U Vašem listu od 2l.11. o.g. u rubrici Teorija zavere –pod naslovom „Sionski orginal falsifikata „-pročitao sam napis Miodraga Milanovića,i tim povodom vam šaljem ovaj napis ,pod gornjim naslovom . Napis gosp. Milanovića je jednostran,relativno kratak pomalo intrigantan-obzirom na istorijske procese i posledice koje je „Protokol sionskih mudraca“ imao i ostavio u nasleđe. Ponukan samo intelektualnom znatiželjom,bez opterećenja i predubeđenja,pročitao sam tekst „Protokola“ ( posebno je pitanje - da li je to korektan prevod i prevod stvarnog orginala) i imam ,bez obzira na „pozitivna“, „negativna“ i ostala tumačenja , neka zapažanja koja bude znatiželju:

- terminologija je neuobičajena za „opštu kulturu“ u 19-om veku ; - uočavanje društvenih procesa,logike .mehanizama (poluga) vlasti i vladanja ,poznavanje

mehanizama manipulacije masama ( stvaranje kolektivnog ega),poznavanje psihologije ličnosti pojedinca ,realno je teško pripisati nekom neurednom činovniku (Berlinske pošte),posmatrano kroz realno stanje obrazovanosti i obrazovnog sistema polovine i kraja 19-og veka;

Tekst „Protokola“(iz moje vizure višeg obrazovanja,životnog iskustva,nadprosečnog informisanja i sl),ako se pažljivo čita ,neopterećeno, odbacujući jezičke fraze ,stilske figure i metafore,bukvalno se može čitati kao: „Opšti priručnik za osvajanje vlasti i vladanje“.

Ko je stvarni autor i kad i pod kojim okolnostima je nastao ,to je čak irelevantno (nebitno).

Izvorište potraženo u realnoj činjenici koja se vezuje za jevrejsku populaciju (narod ,nacija ,vera) ne mora biti i pravo. Ta činjenica je da je ta grupacija (etnička i verska) u određenim vremenima i prostorima ,zbog progona ,nemanja prava stalnog nastanjenja,nemanja prava na nepokretnu imovinu ,imala (kao uslov opstanka) druge sisteme (i merila) vrednosti i društvene odnose zatvorene zajednice,u odnosu na ostalo stanovništvo i višeg i nižeg staleža Ko je i kada zapazio bitan uticaj drugih oblika vrednosti (nasuprot zemljištu i građevinama) na opstanak ,preživljavanje pa i na sopstveno okruženje – je pitanje koje može biti predmet posebnog interesovanja.

Obzirom na današnju disperziju svih bitnih premisa koje se pominju u „Protokolu“- ko je taj ko će primeniti“Priručnik“- delimično već vidimo i tek još treba da to vidimo. Kako je i jevrejski narod ,takođe postao „teritorijalan“, uz velike žrtve i grčevito se za to bori-promenjeni su uslovi i time isklioznuo osnovni adut , zbog kojeg ga neki njima pripisuju. Savremena realnost,krupni kapital,multinacionalne (kriminalne i legalne ) kompanije ,mediji,manipulacija narodom i vlašću( banana države ,nevladine i sl.organizacije) opisani u „Protokolu“ su zastrašujuća „slučajnost“. Samo te, „zastrašujuće slučajnosti“ sa savremenim zbivanjima , ali i sa dešavanjima i pre 19-og veka , razlog je moje znatiželje i ovog pisma i samog naslova.

301

-crtice

Odjeci

U direktnom TV prenosu dana ll.o3-2.oo6.g., povodom smrti Slobodana Miloševića , na HTV, na linku sa Azemom Vlasijem,Profesor Zdravko Tomac ,bivši visoki funkcioner SK Hrvatske ,nesvjesno priznaje upravljanje političkom sudbinom SR Srbije,preko Pokrajina ,sa čijim predstavnicima je (citiram)“bio u izuzetno dobrim odnosima“,tako što su se na „istorijskoj“ Osmoj sednici,pogrešno opredelili za Miloševićevu protiv Stambolićeve strane i time bitno uticali na političke događaje u Srbiji i šire -,u „šali“ optužujući i Azema Vlasija za dolazak Miloševića na vlast.

Time odaje priznanje Miloševiću za njegovu procjenu i opravdanje za Ustavne promjene, na kojima je insistirao ,da se takvo upravljanje ubuduće onemogući .

Ko je onda lažov i politički licemjer ?

302

-crtica Redakciji lista „Pravda“ Javljam vam se sa komentarom na napis R.Blagovića –Intervju sa sa Slavkom Jovanovićem u broju od 22-23.IX Zločin i kazna O oceni i izraženom stavu prema silovatelju romske nacionalnosti ,koju je dao Gosp. Jovanović i u ime te etničke (manjinske) skupine i kao lice koja je jedna vrsta veze ili spone prema drugim (većinskim ) skupinama , nema se šta ni dodati ni oduzeti . Ozbiljno ,odgovorno ,bez šmiranja i licemerja. Takav odgovoran i ozbiljan stav za kriminalne radnje, učinjene van svoje etničke skupine , je koristan i nužan , a doprinosi opštoj društvenoj homogenizaciji,toleranciji i razumevanju , sprečava ksenofobije i otklanja neke od izvora rasizma i šovinizma. S druge strane ,upravo radi razumevanja i lakšeg nalaženja mehanizama za uspostavljanje i održavanje odgovarajuće društvene tolerancije i opšte socjalizacije –većinski dio društva dužan je, kao nužnost, – upoznati se i aktivno pratiti sve ono što se dešava i čini samo lokalnim , u tim manjinskim sredinama (običaji ,navike,predrasude i ponašanja u okviru tih rajednica ) i posredno uticati na mjenjanje onih koje nose negativnu konotaciju, a posebno ako izađu iz okvira te( manjinske) zajednice i dođu u sudar sa kategorijama iz „većinske“zajednice . U okviru tih „manjinskih“ zajednica ,u pogledu navika ,ponašanja tolerancije i sposobnosti prilagođavanja ,pa i ekonomskom stanju-dio njih ni malo ne zaostaje (ili se ne razlikuju) po tim kategorijama od opšteg okruženja ,pa i „većinskog“dela populacije. Ipak, postoje „manjinske“ zajednice koje su za „većinski“ dio populacije zatvorena mikro društva , u koje nemaju uvida ni uticaja (pa ni organi propisani ili predviđeni za rešavanje društvenih problema –organi i organizacije). U njima, po pravilu, postoje odstupanja od opšte prihvaćenog u „većinskoj“populaciji . Često se od strane“ većinske“ zajednice , u tom pravcu, izbegava da se učini nešto više, pod raznim izgovorima (sloboda,interna stvar porodice ili plemena,i sl) .Takva dešavanja ostanu daleko od očiju javnosti ali i od uticaja te iste javnosti – sve dok pojedinac ili grupica ne ovlada mikrosredinom i nametne norme ponašanja –zbog kojih ,primenjujući ih van te grupe ili u opštem okruženju,pojedinci surovo dolaze u konflikt sa opštim okruženjem i „većinskom“populacijom . Tako posmatrano ,kriminalno ponašanje –silovanje maloletnica, ako je učinjeno u okviru „manjiskih“skupina, nije indentično „opšte prihvaćenom“(zakonskom) gledanju . I sam pojam „maloletnik“ ne tumači se identično. I samo biće inkrimisanog dela –silovanje , u mikro sredinama i širem društvu –različito se shvata i posmatra. U skladu sa tim ,i sankcije u mikro sredinama „manjinskih“ skupina su „elastičnije“-shodno običajnom pravu(obaveza sklapanja braka , sa ili bez miraza,plaćanje eventualne odštete porodici silovane,pa čak i lišavanje života silovatelja . Obaveza većine je da odgojnim , vaspitnim i obrazovnim sredstvima (uz upotrebu i drugih pomoćnih metoda proverenih u postupku vladanja i upravljanja masama) i u tim sredinama

303

aktivno deluje na usvajanju ,od strane jedinki , istih obrazaca ponašanja i shvatanja. Time se dobiva za posledicu realna mogućnost jednakog osećanja odgovornosti za povredu društvenih(zakonskih) normi od svih pripadnika društva , uključujući tu i grupacije „većine“izolovane od „opšteg“ društva iz drugih razloga ( povlašćeni, privilegovani , mamini ili tatini sinovi i ćerke, odgajani „pod zvonom“ i sl.) .

304

Predsedniku Skupštine Srbije

Beograd

Građanin sam ove zemlje Srbije od 9o-ih godina i mislim da imam pravo inicijative i mišljenja . Ne tražim da nikog abolirate već da pri oceni javnih istupa sa skupštinske govornice i van nje političkih subjekata –naročito pripadnika parlamentarnih stranaka , o zrelosti , kulturi , vređanju ,dostojanstvu ,primitivnosti, „demokratičnosti“ imate korektan stav . U tom cilju dostavljam vam javno isaknut plakat u Bačkoj Topoli , koji sam ja skinuo sa zida zgrade u kojoj se nalaze prostorije Radikalne stranke,na kojem ih je bilo desetak. Nažalost pripadam generaciji koja je ,u dva navrata, imala priliku susresti sa Ustaštvom u onom l94l-5 ratu i ovom l991-95 i kvalifikovan sam za tumačenje tog pojma .Ustaše su mi ubile oca ,zaklale obe Bake ,mene sestru i majku logorisali do aprila 42.g. Neosuđeni Tuđman i Glavaš su ovu ideologiju ponovo uspostavili ( Sećate li se scene iz razmene kad Glavaš puštenim mladićima, u prolazu, glasno dobacuje : „ recite slobodno i javno da ste Ustaše“) . Zna se da je iz Hrvatskog naroda bilo određen broj pripadnika Partizanskog pokreta ,kao i u Domobranima ,isto tako kao što je znatan dio srpskog naroda bio u Partizanskom pokretu , ali i u Četničkom . Lično bih smatrao čašču da me neko identifikuje sa pripadnikom Partizanskog pokreta a uvredom pripadanje Četničkom . Radi onih koji manje znaju, pa su podložni i manipulaciji :– Ustaški pokret u svom okrilju imao je velik broj pripadnika Muslimanskog naroda , ali i Crnogoraca , doduše i retke pojedince Srbe .Politički kvalifikovati nekog da se svrstava ili mu se porodica svrstala uz određeni politički pokret ,koji usput ima i druge konotacije (fašizam –antifašizam) je stvar lilčnog ukusa i znanja .

Na bezbroj puta izgovoreno pežorativno ( i sa namerom da se ponizi ) komunjara –niko ne reaguje . Iz priloženog plakata vi sami sebi odgovorite :

- jeli ovo namera ponižavanja , - gde je ovde dostojanstvo svake ličnosti - koliki stepen morbidnosti i podlosti krasi autore , - kako ja da se osećam, kao ličnost zaštićenim i poštovanim u ovoj (i mojoj) Državi ,ako na ova način izvrću ruglu najviše političke predstavnike , -šta da očekujem od kreatora ovakvog plakata . Humor , sarkazam,i šala su jedno, a politički primitivizam i nepoštovanje ljudskog dostojanstva je drugo . U takvom žalosnom okruženju ,bumerang je realnost na koju moraju svi računati.. Prilog : plakat demokratske omladine „ponovo radi bioskop“

305

O političkim pacerima ili prodanim dušama Tekuća politička dešavanja, neminovno, svakog, iole zainteresovanog i za svoju sudbinu i sudbinu društva u kojem živi, teraju na razmišljanja da traži genezu , analizira ,“vraća film“ događanja kojima je bio svjedokom i da pokuša naći, valjane, dovoljno prihvatljive ,odgovore .Pri tom potezi ili učešće onih koji su mu u nekom vremenu bili simpatični ili nesimpatični odnosno antipatični, treba da prođu kroz isti filtar. Ne mislim da sam ni malo orginalan , ali sam javan i svoje razmišljanje činim dostupnim ,u cilju da se nađe pravi odgovor i ubuduće preduzimaju pravi koraci- u cilju sopstvene zaštite i zaštite sopstvenih i kratkoročnih i dugoročnih intetersa . Zapazio sam da je svim bitnim promjenama prethodila duga i temeljna priprema za osvajanje postojećih i izgrađivanje novih poluga preko kojih su rušili jedan sistem i vlast i usposatavljali drugi- s jedne strane, i totalno odsustvo zapažanje o tom i preduzimanje adekvatnih mera- za blagovremeno sprečavaje tog procesa. Naj vidljivije je to u slučaju Hrvatske i Crne gore . Ni uspostavljane i ostalih sistema i država na tlu bivše SRJ nije u metodu ništa drukčije , ali je bilo malo sofisticiranije i ne tako vidljivo. U prethodnim protivurječnostima i političkim kompromisima , počev od samog početka integracionih procesa- po ishodu Prvog svj.rata , leži osnovni razlog svih budućih dešavanja ,koja će isrpiti i narod i zdrav razum, i kasnijih dimnih zavjesa magle i privida . Kao i bračna tako je i životna zajednica , stvorena iz jako različitih interesa i veoma različitih partnera . Neke od sličnost , male kategorije zajedništva , u komšijskom suživotu , dale bi daleko veće rezultate -nego u bračnom.. Kao i na silu sklopljena bračna zajednica ,na silu sklopljena društvena zajednica –država Jugoslavija/ Kraljevina ,Republika/ omogućila je (kao džak za rogove ) da ti rudimerntalni oblici kategorija ljudskih odnosa ,kao tanka osnova za ozbiljniju vezu naroda, u jednoj državi ,vremenom evoluiraju do faktora nepodnošljivosti i njihovog negiranja- retroaktivno. Ne mogu se oteti utisku paralele „nasilu bračne zajedice“ kad je gazda sluškinji ili slugi određivao partnera , uz eventualno korišćenje korišćenje prava prve bračne noći, i nasilne zajednice izmučene ispatnjene pravoslavne srpske države i naroda, sa prostorom i narodom zapadno od linije razdvajanja ,u to vreme ,prema katoličkim prostorima , po zapovjedi „ velikih“ . Ulogu gazde imala je ( u tadašnjoj podjeli interesnih sfera) najjača u Evropi –tako slavljena - Francuska Kao i u svakom sluganskom braku upljuvak iz prava „prve bračne noći“ novoj državi je, kao prateći uz taj priljepljeni korpus, išla je veoma organizovana finansiski jaka i sa pravoslavljem „u vječnom i nesmiljenom“ sukobu –katolička crkva . Puno je više taj prostor i narod imao veze sa svim ostalim katoličkim prostorima . Bez obzira na genetsko porjeklo, u dugom vremenu i jakom i žestokom indoktrinacijom –formirana kolektivna svjest je bila presudnija da faktor rastura bude jači od kohezionih faktira . I dalje, snažno djelovanje katoličke (skoro vojničke) organizacije i nezadovoljeni interesi sila u okruženju ,i nesposobnost i politička nezrelost političke elite i državnih vrhuški, u dužem razdoblju, da nađu prave odgovore i metode, uslovili su odnose mučenja, razvlačenja, navlačenja - do momenta kad je došlo do jasne prevlage (političkog kompromisa među velikima ). Za to međuvreme, nemože se osporavati nepostojanje napora da ojača kohezini faktor , bez

306

obzira koje političke determinacije – i,čak bi se moglo reći , na dobrom putu da to postane stvarna snaga . Privid rezultata bio je veći od stvarnosti . Rezultat je da pastorak, umjesto da postane članom porodice i da ne bude u ničem uskraćen (i flustriran), po fenomenu poznatom iz prirode ,izgura domaćina skoro potpuno iz kuće. Interesantan je metod u(najnovijem) slučaju i Hrvatske i Crne Gore . Ista poluga ,samo sa drugim krajevima . U pripremanju za Hrvatsku – ista „demokratija“ isti „demokratski“ principi- formiraju biračko tjelo koje će, u formalno demokratskoj proceduri , omogućiti separaciju –insistirajući i uvodeći u legalne forme (izborni zakon) faktor dijaspore ili emigracije , uz prijem u državljanstvo svih onih koji su ispoljili elemente hrvatskog nacionalizma –odnosno hrvatskog unitarizma . Dok u pripremi za separaciju Crne Gore, ista „demokratija“ iste „demokratske“ institucije - insistira i uvodi u legalne forme (izborni zakon) da faktor dijaspore emigracije osujete –jer on nije crnogorsko unitaristički . Što se tiče prijema u državljanstvo –ima indicija o sličnosti. Interes naroda –većine u „separatnim“ prostorima –kojima je to nešto ranije učinjeno,pokazalo se da očito nije bio u skladu sa interesima onih koji to učinili i to organizovali i režirali – nigdje narod ne živi bolje nego prije rastura. Postoje finese ,zavisno od tog ko je pre v iše ili dublje zavukao, u još punu „zajedničku“kesu i ranije se za to pripremio . Tu su bez premca najsjeverniji. Mora se priznati i da su oni to imali na umu od početka (Ban Natlačen , Kardelj ) i to i jasno govorili i temeljno i pripremili i organizovali- naočigleg (uz zatvaranje očiju i blagonaklonost ostalih i znatnu sopstvenu agresivnost ). Šta reći o onima koji su to trebali da vide,spreče ili osujete-a nisu to učinili . Da li su paceri ,dunsteri ili prodane duše , svejedno je . I ovaj put kusamo čorbu koju su nam drugi skuvali , a mi „bilmezi“ i kuvare plaćali.

307

... sa stanjem u kulturi i podkulturi

Stanje u kulturi i podkulturi* ili Zašto trčimo za drugima kao ždrijebe za tuđim kolima

Pitanje kulture mentaliteta, odgoja, usmjeravanja, na ovom balkanskom prostoru, naročito za Srbe, bilo je uvjek sudbonosno. Kroz njih se stalno provlači jedna tendencija koja, u krajnjoj liniji (to joj je cilj), daje razne anglo, franko, germano i rusofile, osjećaj manje vrijednosti i prezira prema onima i za one koji to nisu, odnosno daje savremene kulturne i političke janičare pomodare, agresivne primitivce, kič i štetnu potkulturu.

Stiče se utisak da je to neki stihijski proces i čudno je koliko mi tome malo pridajemo značaj, kao da ne želimo da se ustabilimo, definišemo i odredimo.

Moram reći, da je to vrlo malo stihija i vrlo malo slučajan proces.

Pođimo od realnosti i činjenica svakodnevice.

Kad na primer upalite radio često do termina govornih emisija ne možete prepoznati da li je to domaća stanica ili strana. Slično mada manje to je prisutno i na TV. Muzička produkcija diskografskih kuća je opsjednuta naslovima stranog, a posebno sa anglosaksonskog govornog područja. Roto štampa, razni "ljubavni" i tipa X-100, romani prevoda ili plagijata tvorevina sa tog govornog područja predstavljaju veliku većinu posla nekih izdavačkih kuća. Filmovi (i dugometražni igrani i crtani), uglavnom sa anglosaksonskog govornog područja, su glavni posao distributerskih kuća. Video i video-piratska produkcija je ista. Časni dio izuzetka je dio domaće filmske produkcije, koja zbog priznanja svjeta za kvalitet ima u suštini (subjektivno) tretman koji ima i strana roba.

Rezonsko, hladnokrvno razmišljanje, nameće zaključak da, medijski, prisustvo proizvoda kultura tog govornog područja ,nije u srazmjeri sa količinom i vrijednostima u odnosu na iste sa drugih govornih područja, što se potpuno uklapa u cikličnost političkih uticaja na ovom prostoru i forsiranje (nekritično i po svaku sjenu) trenutnog političkog gazde (ili onog koji to namjerava biti), a u stvari uvjek poltronskog, janičarskog odnosa i mentaliteta, prilagođavanje, dodvoravanje preko svake mjere, a u ovom trenutku i preko realne potrebe.

Jedna nametnuta mjera osvajača, radi lakšeg vladanja-učenje njegovog jezika i kulture koja je s druge strane prihvaćena, radi praktične potrebe da se preživi i opstane, izučavanje toga, u mjeri da se preživi i opstane, vremenom je prešla u neodgovornu naviku, koju su "zainteresovani" podsticali na razne načine. Najžalosnije je to što smo mi sami za svoje pare za svoju štetu, izgradili čitave mehanizme za kulturnu opstrukciju i regrutaciju novih nosioca tih negativnosti. Samo spoljne okolnosti utiču na to u čiju korist ćemo biti "janičari" (austrijsku, englesku, francusku, talijansku, rusku, bugarsku ili neku drugu) sa svim tragičnostima koji nastaju u tim novim lomovima.

Jedan od tih mehanizama je i obrazovni sistem. Ko god je imao prilike pohađati srednju školu i kroz nju nastavu stranih jezika, mogao je izvesti jasan zaključak o KOLONIJALISTIČKOM metodu učenja svakog stranog jezika, koji je, ili po lošoj inerciji ili

308

namjerno, prenošen sa generacije na generaciju. Kako drukčije shvatiti metod i nastavni plan kojim se u učenju stranog jezika ne polazi od već usvojenih i poznatih pojmova ili ne proširuju znanja i iz drugih kulturnih sredina svog okruženja ili iz svog govornog područja, već se samo prezentiraju vrijednosti i duhovna dostignuća kulture govornog područja čiji se jezik izučava. Tako se, zbog neravnopravnog tretmana, učenici dovode u poziciju da su im relativno ograničana znanja o samom postojanju vrednosti iz svoje i ostalih kulturoloških sredina, pa time i nekritičan osjećaj o onima koji su te duhovne i kulturološke vrijednosti stvarali. Iz toga kasnije proizilazi potcenjivački stav i odnos prema kulturama i stvaraocima drugih jezičkih područja i razni kompleksi, što je plodno tlo za razvoj čitave lepeze negativnosti u ovoj društvenoj zajednici.

Stravično je na primjer bilo saznanje koje sam imao u osmom razredu gimnazije da smo u istoj školi, u istom razredu, iste socijalne sredine, iste nacionalnosti, jedna grupa učenika bili (blaži ili jači) rusofili, druga frankofili, treća germanofili, kao rezultat nastavnog procesa, jer je sticajem raznih okolnosti od više nižih razreda ,u kojima su se ovi jezici izučavali ,cjela generacija sublimirana u dva osma razreda. Jedni su pri tom prezentirali kao argumente detalje o Geteu i Šileru, drugi o Rolanu, treći znanja i detalje o Puškinu, na nivou odgovarajućeg srednjoškolca u tim zemljama. Sa ove distance posmatrano, u stvari to je bilo žalosno, jer sam ja kao jedan iz te grupe, kasnije i sa akademskim obrazovanjem, neka fundamentalna znanja iz srpske kulture (pored izrazite znatiželje i velikog fonda pročitanih knjiga) dobio tek iz TV serije o Vuku Karadžiću, kao već zreo čovjek. A zna se koji je naučni i obrazovni domet proizvoda namjenjenog najširem krugu gledalaca.

Koliko je pravih vrijednosti ostalo bez mogućnosti blagotvornog uticaja na formiranje mladih ljudi, na njihovo oplemenjavanje, na njihovo obrazovanje samo zato što nije na prikladan način i u odgovarajuće vrijeme prezentirano samo njihovo postojanje, ili zbog toga što je pogrešnim usmjeravanjem neko iscrpio znatiželju i energiju cjelih grupa mlade generacije.

Šta bi se tek desilo da su mnogi imali ne samo mogućnost da saznaju za postojanje već i za uporednu ocjenu vrijednosti onog što im je, do tada, neko slučajno ili namjerno forsirao kao vrijednost- sa tim pravim vrijednostima.

Logičan je i prirodan uticaj okruženja na svakog, na pojedinca, grupu. Ali, za mene je logično da to ne bude samo jednostrano, kao što se do sada najčešće dešavalo i često ne samo našom krivicom.

Onima koji zbog profesije izučavaju neki strani jezik i kroz izučavanje istog obogaćuju svoje kulturološke horizonte, nije sigurno za zamjeriti ako zavole neku pesmu, poemu ili slično, ali šta reći za onog ko pjeva pjesmu čije reči ne zna ni fonetsk, a kamo li u značenju.

Tu se srećemo sa onim što je, pored nametane i prihvaćene janičarske kulture (potkulture) prisutno i u drugim sredinama, a to je KIČ, ŠUND, POMODARSTVO, linija manjeg otpora, uspjeh bez truda i podloge, što je posebno pitanje. Rješenje tog problema je u OPŠTIM kulturološkim, prosvjetnim i pedagoškim djelovanjima.

Obrazovan i pametan čovjek, kao normalno, koristi sva znanja i njihove izvore do kojih može doći. Na organizovanom društvu je obaveza da mu ista učini dostupnim. Time se realno stiču preduslovi za otklanjanje osjećaja provincijalca, janičara, iz svijesti i ponašanja, a da postojeći iščeznu.

309

Za razmišljanje je jedno pitanje: ako bi se u Engleskoj učio srpski na način kako se kod nas uči engleski i, pri tom ,znanja o svim vrednostima i dostignućima iz srpske kulture da se sabiju u količinu nastavne materije, za taj broj časova, ne bi li se, zbog esencijalizma prezentacije, i tu dobila nekritična predstava o nama (naravno pozitivna).

I jedna konstatacija: ako se uporedi broj stanovnika i vrijeme u kojem je srpski narod mogao djelovati i individualno i kolektivno, sa bilo kojim u svjetu (velikim i malim), može se konstatovati da je iznjedrio, i po broju i po intelektualnom kapacitetu, toliko velikana da nema razloga za bilo kakav kompleks, pa ni realnih osnova za poltronstvo i janičarski mentalitet.

A i istorijski razlozi su se iscrpli.

Treba biti svjestan da nisu izvor potkulture samo naše greške u sistemu obrazovanja, nepažnja prema samom sebi i pomenuti istorijski uslovljeni razlozi. Na djelu su, i bili su uvjek, svjesna podsticanja "prijatelja" iz šireg ili bližeg okruženja. Kič i pomodarstvo su metodi za destrukciju i vrlo pogodni i za razaranje ustaljenih (provjerenih) vrijednosti, i nisu ni malo bezazleni.

Ako se u bilo kojoj društvenoj zajednici poremete odnosi u vrijednostima ,na kojoj ta zajednica počiva, to društvo više, ni u političkom ni u ekonomskom smislu ne predstavlja bitan faktor i do momenta kad će postati nečija žrtva (milom ili silom) mali je put. Razlog što se to na ovom prostoru već nije desilo i pored svih priprema, leži u instinktivnom osjećanju opasnosti i iracionalnim reakcijama koje su rezultat tradicionalizma, duboko usađenog u svjest i psihu srpskog čovjeka

Moderno društvo koje želi biti i bogato (a to može postati samo kroz međunarodnu razmjenu), ne može se u budućnosti oslanjati samo na tradicionalizam i iracionalna ponašanja i instinktivno odbrambeni mehanizam.

Mora SVESNO I ORGANIZOVANO učiniti mnogo napora u determinaciji, učvršćenju i očuvanju vrijednosti, koje čine temelj ovog društva.

Odgovornost, doslednost, marljivost, tolerancija, poštenje su još uvjek vrijednosti na kojima ova zajednica još izvjesno vreme mora počivati, što se već realno dešava u nekim sredinama iz realnog okruženja. Realno u opštoj otimačini (novi svj. poredak) skrupule, emocije i sentimentalnost nisu probitačni saveznici.

Za drukčiji(novi za nas)način učešća u svjetskoj raspodjeli, moramo se osposobiti, jer smo za takav način trenutno pravi diletanti pa time i osuđeni na propast, ako prihvatimo tuđu igru i način igre.

Potrebno je prvo se stabilizovati, postati svjestan sebe i svojih realnih mogućnosti, pa onda prihvatiti igru i tempo igre primjeren našim realnim mogućnostima i stvarnim potrebama.

------------------------------------------------------------------

*Pisano 1.2.1993. godine u Beogradu kao reakcija na ukupno stanje i odnose u društvu i kao pokušaj uticanja na osvješćivanje

310

Da li su na sceni igre s mrtvima ? Traumatična događanja 90-ih godina prošlog stoleća ,bila su tako ubrzana i intenzivna da ih prosečan čovek nije mogao „sažvakati“. Sjećanja i slike iz tog vremena su tako snažna da,po ko zna koji put , ponovo „ premotavam film“,prebirem po njima i pokušavam sastaviti mozaik o stvarnim događanjima . I pored visokog obrazovanja društvenog usmerenja ,raspolaganja sa dosta informacija pribavljenih „sa obe strane frontova“,dobrog predznanja o genezi odnosa, koji su kulminirali totalnim građanskim ratom, znanja o načinu involviranja svih zainteresovanih za balkanski prostor,pored „dobrog nosa“za mnoge stvari ,mnoge stvari bile su i ostale i meni nedovoljno jasne i razumljive . Metodi ,taktika i ciljevi bili su očito novi ,maskirani i prikriveni, pa će trebati još dosta vremena da se razjasne i otkriju . Ovo naročito u sferi medijskog rata protiv Srba -odnosno Pravoslavaca . Već su u proteklom vremenu izašli na površinu oni namjenjeni za dnevne i kratkoročne potrebe –radi usmeravanja i obmane (tući po svojima –pripisati drugom, maskiranje poginulih u borbama kao civilne žrtve ,navlačenje kože žrtve na tjelo ubice , medijski umnožavati svoje neborbene žrtve i sl). Moju pažnju privlači nešto o čemu se malo govori ali tempirano daje rezultate još dugo posle završetka ratnih sukoba ,u nastavljenoj i nikad prekinutoj medijskoj satanizaciji Srba : Iz tog vremena, imao sam saznanja da je na mestima borbenih dodira između HDZ-ovske Hrvatske i Srpske SAO Krajine ,bilo znatnih gubitaka i sa hrvatske strane,naročito na slavonsko-baranjskim prostorima . U hrvatskim medijima u to vreme , a imao sam prilike pratiti njihove TV , o svojim gubitcima skoro ni reči. Ginuli su samo „pobunjeni Srbi“. Iz neposrednih razgovora sa učesnicima tih sukoba , iz SAO Krajine ,znao sam da su oni svoje poginule Zeng-ovce ,HOS-ovce , HV-ovce,u primirjima - odvozili hladnjačama . I tada mi se nametalo pitanje :gde su te ratne žrtve ,da li ih kriju u propagandne svrhe i na koji način. U ovom vremenu mi se nameće odgovor : Često i tačno nalaženje masovnih grobnica hrvatskih žrtava , a skoro nikad ili retko srpskih,neminovno nameće ružan zaključak – jer su ih tamo sami i pokopali ,radi dvostrukog medijskog korišćenja –prikrivanja sopstvenih gubitaka u ratno vreme i „otkrivanja“ i prikazivanja kao civilnih žrtava u poratnom vremenu , u svrhu daljnje medijske stanizacije Srba. Tome ide u prilog činjenica što „otkrivanju“ i eshumaciji ne prisustvuju nezavisni forenzičari . I da prisustvuju ,zbog stanja raspadanja teško je i skoro nemoguće izvesti zaključak o uzroku smrti ( karakterističnim ustrelnim ranama u borbi ili van borbe), a metod lišavanja života udarcima maljem i tragova na lobanjama , ostao je kao istorijska činjenica samo njihove prethodne države nad žrtvama Srbima . Iz podataka koje daju u javnost nemoguće je zaključiti o pretežnoj životnoj dobi tih eshumiranih (svakako žrtava). Ako se radi o pretežnoj životnoj dobi iz koje se regrutuje borbeni sastav ,bez obzira na odeću, to bi bio dokaz medijske zloupotrebe. S druge strane ako se zna za temeljno i totalno razaranje srpskih sela i kuća uz tešku mehanizaciju i tone eksploziva ( čak i 5o-ih godina rekonstruisane rodne kuće velikana Tesle u Smiljanu ,van zone borbenih dodira,koju uz sva zvona- eto sada obnavljaju ), i za oskudnost SAO Krajine u svim a naročito energetskim resursima , nužnu upotreba teške mehanizacije za

311

takve iskope ,vreće u kojima su sahranjeni (bar po slikama iz medija), ipak upućuju da ih je sahranio neko drugi, a ne vojska SAO Krajine . Ako se zna i opšte poznata je veština i upornost katoličkog klera u satanizaciji svojih protivnika ( samo jedan biser u nizu: Vlad III –Dragul –a oni ga prozvaše Cepeš i satanizovaše kao grofa Drakulu -iz osvete), nebih bio iznenađen da je ova moja sumnja i tačna i da nam i mrtvi katolici u režiji svoje žive sabraće, i dalje nanose zlo. A mi nemamo prilike (često i ne umijemo) da se branimo, jer je stvoren i uporno se gradi kliše –predrasude –Srbi ubojice , Crni Srbi i td. Radi onih koji će se nekad (ako toga uopšte bude ) ozbiljno baviti ovim vremenom i prostorom beležim ove redove .

312

Zapažanja i predlozi o ostvarivanju vlasti i mehanizmu vladanja

(Beograd maja 1993.g.) O vladanju i mehanizmima vladanja ,posebno u savremenim uslovima ,koliko je meni poznato, ima malo rasprave , a posebno je malo onih koji pokušavaju predložiti kompleksnija rešenja. Neće mi smetati ako ovo moje razmatranje neko nazove pretencioznim . Ipak bih volio da takvu ocena bude izrečena –poslije pažljivog čitanja ove rasprave . Odmah ,na početku, iznosim tvrdnju da postojeći(dosadašnji) mehanizmi za izvršenje(ostvarivanja) vlasti nisu primereni svakodnevnim potrebama , jer su izgrađeni čitavi paralelni sistemi ( možemo ih nazvati i podzemnim metodima) kojima se vrlo uspješno postiže :

- da se doneseni propisi ne primjenjuju na sve ,ili ne na one na koje je voljom donosioca –trebalo da se primenjuju ;

- da se uspori, obesnaži ili čak postigne suprotan efekat od željenog prilikom donošenja propisa ;

- da praktično vlada - ne onaj ko formalno (legitimno) ima političku vlast i koji u svrhu vladanja i donosi propise. Popularno, vlast se nalazi van institucija sistema .

Ovaj mehanizam ,da se postignu pomenuti ciljevi ,nastao je u vremenu tuđinske vlasti, kao izraz i metod otpora i sredstvo za samoodržanje.Obzirom na široku primjenu (i efikasnu)i istorijsko pamćenje ,na ovom prostoru,ovaj mehanizam je ostao u svesti,političkim odnosima i kulturi. On postaje opasan, kad u, razvoju demokratije , bude na raspolaganju - manje svjesnim,manje kulturnim , pa i asocijalnim licima ,uključujući i destruktivne elemente . Čak se na pr. u političkoj borbi i u samom špicu te borbe, pozivom na „građansku neposlušnost“, dio tog mehanizma –aktivira. Sami (ti) mehanizmi uočavaju se : -kroz PONAŠANJE POJEDINACA u izvršenju posla kroz legalne postupke,pod vidom demokratije i diskrecionih prava u odlučivanju , a u stvarnosti motiviranim mitom , korupcijom ,“vezanim“ poslovima . Ta „motivacija“često je tako vješta i suptilna ,da se tek kad nastupe poslijedice –pitamo da li su rezultat svjesne pogreške , uslovljene pomenutim „motivacijama“ ili realne pogreške i nesposobnosti, bez tih „motiva“. Sizifovsko dokazivanje i nemogućnost realnije ocjene , o stvarnim uzrocima pojedinih radnji ili sposobnosti nekog lica da li to može (ili je mogao) da to bolje uradi –izvor su nepoverenja i nesigurnosti onog ko treba da organizuje ,u tom segmentu, izvršenje vlasti ; - kroz uspostavljanje takvih METODA RADA, a naročito u izvršnim organima ,da se isti učine što sporijim ,tromijim ,što nefikasnijim ,uz kombinovanje prethodnog PONAŠANJA POJEDINACA . Tu naročito dolazi traženje, i od ovlašćenih i neovlašćenih ,raznih podataka i analiza , za koje se unapred zna da realno ničem korisnom ne služe .( U sećanju mi je ostao drastičan slučaj prikupljanja i slanja podataka o bolovanjima do i preko 7 dana kod radnih organizacija,u godinama kada je bolovanje uvelike bilo do 3o i preko 3o dana. Niko nije direktno rekao da se to ne šalje .A čemu je korišćen i kako obrađivan taj podatak –vidi se iz

313

toga - da nije bilo reakcije na slanje tog besmislenog izveštaja (godinama) .- pa ni na prekid u slanju istog –uslovljeno drugim razlozima). _ kroz NORMATIVNO ODLUČIVANJE (nametanje ) i donošenje takvih propisa koji isključuju , realno, ličnu odgovornost - za poslijedice pojedinih radnji, sa ciljem lakšeg slamanja otpora onih ,koji u ličnom ponašanju nisu motivisani pomenutim kriminogenim razlozima , i koji su svojom inventivnošću uspjeli prevazići slabosti , uspostavljene kroz METODE RADA,da bi pod drugim vrstama pritiska ( relnost,broj i perfidnost pritisaka nije sporna) lakše popustili,kroz saznanja - da za ta popuštanja ne treba puno da brinu kad nastupe posledice ( koje mogu nastupiti ili im se predoče) – zbog zamagljene KOLEKTIVNE ODGOVORNOST- da im u stvari ne preti nikakva odgovornost , a spašavaju se belaja zvanog pritisak ili presija . To, sa druge strane u praktičnom životu ,izaziva i druge radnje i ponašanja ,za koje u svakodnevnom životu kažemo da su normalna . Čak imamo i moralnih opravdanja ,ako smo mi lično u pitanju.A te radnje- nisu ni normale ni moralne ,ili bolje rečenio - nebi ih tako trebalo tretirati. Primjera je bezbroj ,a pomenuću samo one koji mi se u ovom trenutku zbog svojega „cirkulus viciosus“ čine najznačajnijim: Visoko obrazovani kadrovi (pokretni uloženi kapital) napustaju zemlju(državu) ili se zadržavaju u CENTRIMA(prestonici, ili u većim gradovima ) i nerado se zapošljavaju (ili im mi ne stvaramo uslove za to) u predelima periferije ,kao reakcija na ponašanje u nedoslednosti u primjeni propisa -zbog sijaset prednosti koje zadržavaju (po završenom školovanju) u tim sredinama : - ni u jednom propisu o o ostvarivanja prava građanja ne pominje se centar –periferija kao

neravnopravnost ,čak kao privilegija ili jednakost u ostvarivaju prava , ali u praksi u njihovom sprovođenju , realnost je takva ,da se u postopku ostvarivanja prava ,ubace takvi elementi , da lica koja žive na selu ,na priferiji treba da imaju takve prepreke i finansijskih i drugih vrsta ,da se u punoj mjeri taj osjećaj neravnopravnosti pa i privilegija potvrđuje .

Realni uslovi življenja (do tada uspostavljeni ) takvi su da nema ni govora o jednakosti u ustvarivanju prava (formalne ravnopravnosti). Zato nije ni čudo da se to naročito manifestuje kod mladih akademski obrazovanih ljudi .Oni dolaskom u centre (radi školovanja) donose saznanja o uslovima, u kojima su do tada živili, a njihova relativno maglovita predstava o centrima , dobiva svoju sliku o puno boljem položaju lica koja borave u centrima , egzstencijalno i na sve druge načine .Kod mnogih (novopridošlih stanovnika centra ) flustriranost činjenicom ,da zbog ekonomskog stanja porodice , ne mogu koristiti sve te prednosti (blagodeti i privilegije) boravka u centru ,rađa želju i nadu da će ostajanjem i zadržavanjem u centru , u neko dogledno vreme , to i doživeti (daleko od očiju –daleko od srca). Pa, i samo obrazovanje (kao proces i institucije ), kojim su podvrgnuti u toj novoj sredini , doživljavaju kao dokaz neravnopravnosti- iz čisto ekonomskih razloga – pod uslovom i jednakih ili istih izvora prihoda za egzstenciju i istog broja članova porodice ,i broju lica koja se obrazuju. Pored povremenih troškova koji su vezani za odlaza i dolazak u i jednom i drugom pravcu (povremenih u porodicu), dodatni troškovi za izdržavanje đaka ili studenata van domaćinstva (smještaj i ishrana ), čine sve težim i nedostupnijim i samo školovanje -za porodice „provincijalaca“.

314

Redovna i realna je pojava -da stručnjaci i oni koji imaju tu mogućnost, pri kraju radnog veka (pa i pre) prelaze ili teže prelasku u centar . To je, rekli bismo prirodna reakcija , ako se posmatra i samo sa dva različita aspekta. Jedan je- po pravilu - prispjeće za studije jednog ili više članova porodice i realna mogućnost na ostvarivanje procesa obrazovanja , kroz pomenuti položaj lica u obrazovanju (ekonomski). Drugi je – realnost u ostvarivanju zdravstvene zaštite.Zna se da su srednje godine kritične , na izvestan način ,pa jedna preventivna anketa o stanju sopstvenog zdravlja , svakako da bi bila poželjna . U centru je ona i realno ostvariva ,ali na primjer u jednoj Crnoj Travi,Bosilegradu, i sl. je praktično- neizvodiva .Čak i dostupnost lečenja (od dostupnosti lekova i visokostručnih lica i opreme ,razne preliminarne Komisije za „provincijalce“, da može otići u tom cilju u „centar“) ,dovodi do realne nemogućnosti da se ostvari . Građani (centra) koji stanuju u blizini gde se nalazi željeni Institut ,isti koriste bez ikakvih, ili sa puno manje, prepreka - u odnosu na ostale. Koncentracija Ustanova , institucija i Instituta ,za ostvarivanje prava se javljaju kao poseban vid neravnopravnoisti građana . Građanin fizički prisutniji u naselju ,ulici , gradu , gde su isti locirani- više participiraju u korišćenju usluga istih –zbog i realno manjih vezanih troškova (za transport , vreme i sl),zbog veće informisanosti o objektu i organima i mogućnostima koje se pružaju postojanjem i radom tih ustanova i organa (advokati, lična poznanstva ) zbog snage i usmernosti medija . Koliko je na pr. dato komunalnih informacija o Beogradu, a koliko identičnih o Svilajncu na pr.(računajući i druga mesta radi ključa „broj stanovnika“) I onaj u Svilajncu ,zbog istog mentalnog sklopa ,kulture i sl. ima sigurno istu potrebu , ali ne i mogućnost da tu potrebu zadovolji. Iz svih tih i nepomenutih drugih razloga , stvara se svjesno ponašanje da se uspostave takvi mehanizmi i metodi ,kojim će se u praksi prevazići i preskočiti postojeći (legalni) mehanizmi, a ljudi se odlučuju na postupke i radnje , koje su na granici ili s one strane granice zakona i morala, da bi ostvarili materijalne i druge uslove življenja ,često puta- samo onakve i u obimu koje drugi imaju i ostvaruju bez dodatnih problema . Koliko je onda moralno osuđivati lice koje , ,na ovaj način , pokuša ostvariti prava koja mu društvo(država ),kroz neku normu (formalno) priznaje, a stvarivanje prava- praktično- učini nemogućim. O metodima rada ( i mogućnostima ) za „kočničarski rad „,dovoljno su ilustrativne razne Komisije . Koliko je manje vrednih proizvoda ljudskog stvaralaštva ugledalo svjetlost dana , a više vrednih čamili ili začamili u „fijokama“. Ako bi se dosledno poštovao“birokratski put „ -ni najblistavije ideje, kad njime prođu , više nebi bile - ni sjajne ( ako bi bile i uopšte upotrebljive). U tim uslovima, veću šansu imaju i kič i šund ,poltronstvo,janičarska potkultura, i bujanje pomenutih“motivacija“. I NORMATIVNO SAODLUČIVANJE, je izvor tih paralelnih mehanizama – jer u njemu po dosadašnjoj praksi (istorijski uslovljenoj,po inerciji ili nepažnje prihvaćenoj) učestvuju : -deklarisani pojedinci istog ideološkog opredelenja , iz čega bi trebalo da proizilazi i pretpostavka - istovetnost ciljeva . Realnost je, da u stvarnosti, da i nisu stvarnog i identičnog ideološkog opredelenja . Nejednakost cilja može proizilaziti iz izostajanja odgovarajuće političke „naobrazbe“ili „izobrazbe“. O tim različitostima i nejedinstvu govori iskustvo iz SK

315

kad su se čak i u najvišim organima predstavnici Slovenije zalagali za „civilno“ društvo,znači građansko –buržoasko društvo,suprotno osnovnim formalnim postavkama te političke organizacije (Sonja Lokar) a neki to shvatali u smislu - nevojnog -običnog civilnog. -Pored deklarisanih pripadnika istog ideološkog opredelenj a, učestvuju i oni koji to nisu, pa se u mnogim okolnostima istovetnost cilja –postavlja kao realnost.. Kao značajan faktor u kvalitetu odlučivanja , u smislu izvršenjas programskih zadataka političkog nosioca vlasti,prilikom donošenja normativnih akata kojima se to obezbeđuje –javlja se HETEROGENOST kolektivnog organa( koji čine pojedinci ) u rasponu od interesa,profesija ,inventivnosti, pa do stvarne dobronamernosti( sa raznim „trojanskim konjima“ koji dobre inicijative ne podupiru a one koji idu u“korist svoje štete“ podstiču ,protežiraju pa i nameću )-. Rešenje , da se u normativnom saodlučivanju to izbegne ,bilo bi (idealno) : da se obezbedi da svi članovi kolektivnog organa imaju isti cilj, da nisu na pomenuti način heterogeni,. Kako je to praktično nemoguće obezbediti ,onda (i iz uslov nemogućnosti smanjenja broja članova kolektivnog organa zbog političkih razloga ) ,treba negativne posledice tih faktora izbeći na taj način ,da o osnovnim postavkama odlučuje kolektivni organ, a ostalo u detaljima –što uži krug pa i pojedinac. Praktično na primeru penzionog osiguranja bilo bi : da poslanici kao predstavnici raznih političkih partija (i interesa koji samo u osnovi imaju isti cilj, a heterogenost je zaista prisutna) , kompromisno - donošenjem zakona ,treba da postave okvire : pa da odlučuju o vrstama i obimu prava ,izvorima finansiranja ,rokovima za rešavanje, o nadzoru nad pravilnošću rada i izvršenju poslova koji iz tog proizilaze , a ministar da odlučuje o organizaciji službe , sistematizaciji,tehnologiji rada,stručnim profilima izvršioca i opremljenosti . Pomenutim nadzorom nad pravilnošču rada i kontrole službe i nad troškovima , se na pr. praktično ostvaruje ustavno pravo građana kontrole nad izvršnom vlasti ,kroz na pr. odgovarajući Odbor zakonodavnog organa. Sa aspekta normativnog saodlučivanja , vlast mora biti uspostavljena (i mehanizmi za ostvarivanje ) tako da građanih , birač (demos) svoja prava neposredno ostvaruje :- izborom lica u organe koji imaju pravo neposrednog odlučivanja ,postavljanju temelja i okvira prava , o kojima se građani i neposredno izjašnjavaju ostvarivanjem prava kao pojedinci uz poštovanje uslova propisanih u aktu koje je postavio organ na kojeg je svoja prava neposrednog odlučivanja –građanin preneo. Ako je nesporno zapažanje o LIČNOSTIMA I METODIMA za destrukciju ,oportunizmu u izvršenju ,kočenju , onda u buduće treba voditi računa da se ne uspostavljaju metodi rada i odnosa među ljudima koji će realno biti izvori nedoslednosti,neefikasnosti,neravnopravnosti pa i kriminogenih radnji. Predlažem : Redefinisanje u normativnom i funkcionalno smislu vlasti,prava građana , i metoda za ostvarivanje : -ustavnim odredbama (osim osnovnih odredbi o državi ,simbolima uobičajenoj materiji) definisati pojmove političke ,izvršne i sudske vlasti,osnovne nosioce i organe , osnovna prava i slobode građana ,postupak i mehanizme za njihovo ostvarivanje. - zakonskim odredbama regulisati obim prava (koji ustavom nije drukčije određen)izvore finansiranja ,metode i tehnike ostvarivanja ,ustanovljenje izvršnog inokosnog organa (ministra) koji se stara o izvršenju ostvarivanja prava građana ,vrstu i organizaciju kontrolnog organa za praćenje ostvarivanje prava građana.

316

-uredbama ,naredbama ,pravilnicima ,odlukama –inokosnog izvršnog organa (ministra) uređivati : organizaciju službe za ostvarivanje prava - propisanih zakonom,tehniku i tehnologiju rada u postupku ostvarivanja tih prava(polje rada službe),uređivanje odnosa prema zaposlenima i zaposlenih prema organu, koji proizilaze iz eventualne specifičnosti rada organa i iz odgovornosti prema nosiocu organizacije izvršenja posla , sa svim elementima koje odgovornost podrazumeva-disciplina ,tajnost i dostupnost podataka i sl. O samoj normativnoj delatnosti kao elementu ostvarivanja vlasti i o poznatoj prenormiranosti u skoroj prošlosti,treba reći da je na nastala i kao posledica stanja u kome je zakonodavna vlast ostala bez mogućnosti i mehanizama da obezbedi izvršenje svojih odluka ,pa je došlo do iscrpljivanja u donošenju propisa o izvršenju propisa ,rezolucija ,preporuka i sl. To inače govori o realnoj krizi vlasti u tom trenutku-. Ako se otpori i kočenja nalaze u legalnim institucijama sistema, onda govorimo o ustavnoj krizi,koja je na svoj način opasna po društvo(sama upotrebljena reč za to stanje –kriza- upućuje na ozbiljnost). Kolika je tek opasnost ako se ti otpori nalaze van legalnih institucija i mehanizama –u paralelnim ,podzemnim. Ta opasnost traži radikalniji pristup. Krpljenje i palijativne mere nisu rešenje. Pojednostavljeno rečeno predlozi znače : -svoja prava o političkom odlučivanju (aktivno) građani ostvaruju biranjem onih i onakvih predstavnika vlasti(političke) od kojih očekuje da u posrednom odlučivanju ,ustanovljenje prava i u obimu kako bi on to želio (politički program). - odgovornost i pravo izbora u tehnici i sl. u organizaciji ostvarivanja prava građana ima m inistar-što podrazumeva njegovo odlučivanje o tehnologiji rada ,lociranju službe,stručnosti i organizaciji. - kontrolu nad njegovim radom,da se kroz postupak ,tehnologiju rada i slično ne dovede u pitanje ostvarivanje samog prava ( da se nebi oteo i neracionalno upotrebio data mu sredstva)- vrši nadležni skupštinski organ (odbor i sl.). - pojedinac kao građanin u postupku ostvarivanja prava , ne mora i ne treba da zna svu tehnologiju rada po svom zahtevu. Manje će biti rizika i pritisaka da se utiče na samo ostvarivanje prava ili u većem obimu od propisanog . -službena lica, koja zbog tehnologije rada, moraju neposredno komunicirati samnom kao pojedincem(stranka u postupku) , moraju biti u poziciji da budu zaštićena od mog proizvoljnog i zlonamernog opanjkavanja ,pritisaka i sl. na taj način da se kontakt –razgovor ,obavlja u najjavnijoj formi čak uz eventualno ozvučenje ( svi razgovori da budu smimani –slično „crnoj kutiji“. To će s druge strane zaštititi stranke od bahatog neodgovornog i nestučnog rada i ponašanja nekih službenika. Prateća i ne manja značajna korisna posledica bila bi i veća tolerancija i kulturniji odnos svih učesnika u postupku (makar ovako iznuđena). - službena lica moraju biti zaštićena i od ponižavajućih okolnosti –egzistencijalnih ,da iznalaze posredne kontakte ili radnje da mitom ,korupcijom pa i u najbezazlenijem obliku , obezbeđuju onaj nivo egzistencije koja bi im inače društvo (država) trebala obezbediti i garantovati. - tajnost ,tehnologija i učesnika u postupku , u nekim industrijskim granama i vrsti posla su normalna stvar. Korisno bi ih na pogodan način bilo primeniti i u izvršnim poslovima i službama. Sigurno je da bi pomogle u smanjenju mogućnosti za nedozvoljene radnje-od lažnog predstavljanja do pritisaka . Nije to ni teško sprovesti.. Uz podatak o ličnom i matičnom broju ( i zbog uvezanosti –umreženosti dostupnih podataka ) za odlučivanje nisu potrebni za odlučivanje ni ime ni prezime , mesto boravka ,ni poreklo-ti podatci mogu biti izvor „diverzije“ na najtanjoj kariki u lancu. Ako je industrijskom i poslovnom tajnom predmet zaštite čist imovinski

317

(ograničen) interes , i štititi onda je valjda valjano funkcionisanje sistema i države sigurno veći ili jednako važan,pa ga treba i na taj način omogućiti. Dostupnost znanja o tehnologiji i procesu rada i slabostima koje se mogu realno uočiti-nepozvanim i „zainteresovanim“ pružaju mnoge mogućnosti da ga uspore, ometu, ili učine nefikasnim. O značenju i posledicama govori banalan primer iz prakse : Nezaštićena linija proizvodnje iverastih ploča ,od nepozvanog lica, zaustavljena je na duže vreme uz ogromnu štetu –ubacivanjem obične željezne klamfe u nož za sečenje drvne mase. Motiv je najverovatnije zaustavljanje fabrike i neplaćeno (ili plaćeno) odsustvo radi obavljanja poljoprivrednih radova –kosidbe. Samo uočavanje metoda destrukcije ,subverzije prema vlasti ,odavno je nesporno,čak i ilustrovano kroz razne društvene proizvode (film i literatura) i dobro obrađeno. Dosad je nedostajao lek .Mislim da je u temeljnoj redefiniciji i reorganizaciji i normativno i funkcionalno svih administrativno upravnih linija kroz koje se vodi postupak ostvarivanja nekih prava građana (naročito egzistencijalnih i potencijalno osetljivih). Namera i cilj reorganizacije treba da bude da je ta stvar (interes i nadležnost) političkog vrha koji participira u vlasti (stranački mandat) kao strateško sredstvo za ostvarivanje programskih ciljeva . Potreba obezbeđivanje mehanizma zaštite ličnih prava građana ne sme (kao do sada često) da bude u koliziji sa efikasnošću i samim ostvarivanjem prava , pa u tom smislu postupak odgovornosti i subordinacije moraju biti primereno ugrađeni. Odgovornost treba zaoštriti do krajnjih kranica i precizno je locirati u odnosu na prava i mogućnosti . Usmeriti je da se može realizovati i izvršiti. Organi koji imaju stručne saradnike i savetnike,zato i podeljenu odgovornost ( zbog rasplinjavanja,sizifovskog dokazivanja, i u relativno jasnim situacijamam i olakog smeštanja drugima za svoje propuste), nisu položili ispit. Arsenal“ pribora“ koji je u praksi ,kad je primenjivan,davao dobre rezultate –treba aktivirati i ponovo uvoditi u praksu :

- mogućnost premeštaja ,po službenoj dužnosti, iz organa u organ(naročito istog nivoa),iz prvostepenog u drugostepeni ili u organ istog stepena u drugom mestu.

- stručnja ke za drugostepeni postupak (ili organ) po pravilu i bez izuzetaka regrutovati iz prvostepenih organa (koristeći najbolji potencijal). Strašno loše se pokazala praksa kad novopečeni stručnjak (u drugostepenom organu) posle pripravničkog staža , manje poznaje oblast , u kojoj radi , od radnika prvostepenog organa , čiji rad treba da ocenjuje (ukida ,menja ,poništava rešenje ,presudu ) i kontroliše.

- Resor za organizaciju pravosuđa i uprave treba da se bavi i da bude osnovni faktor unapređenja i organizacije rada (u tim istitucijama). Koliko je samo neproduktivan rad i iskorišćenost potencijala sudija i gubljenje njihovog vremena i ostalih lica u postupku samo zbog zastarelog austrugarskog zapisničkog ,vođenja ,upravnog , prekršajnog i krivičnog postupka – diktiranjem i formulisanjem prethodno usmeno datih izjava. Ako već postoje tehnička sredstva (magnetofoni , stenogrami) zašto ih ne primenjivati, odnosno zašto okamenjenim odredbama ukočiti čitav život,iscrpljivati se na procesualnim jalovim efektima.( Ako sudovi engleskog govornog područja i pored složenijeg pisma to efikasno koriste već „vekovima“ zašto ...?)

- Plate u službama državne nadgradnje –drštveno korisnim delatnostima ,treba određivati u nekim „tarifnim razredima“,koja treba da budu rezultat ocene nadređenog organa o

318

vrednosti posla i međusobnim odnosima tih vrednosti i potrebe dodatnih regrutacija u pojedine organe kvalitetnijih budućih izvršioca.

- Troškovi prekršajnog ,parničkog i kriv ičnog postupka , su izazvani po pravilu, po volji učesnika , pa bi ih on po pravilu i trebao snositio, a naročito ako su poovećani raznim odugovlačenjima . Ne zaboraviti ni troškove izvršenja krivičnih sankcija.

- Naravno postupak primenom tehnologije i tehnike rada treba učiniti ekonomičnijim u smislu prednjih napomena . To istovremeno iziskuje i realno i tabelarno utvrđivanje vrenosti svih radnji u postupku. Naravno da bi se mogla primeniti i analogija sadašnjih propisa o oslobađanju od plaćanja taksi. Realnost ,naplatu i korektnost obračuna i obaveze snošenja troškova mogla bi ocenjivati budžetska ili finansijska inspekcija .

- Logično je i normalno da, (najbolje i najpreciznije) da slabosti i propuste funkcionisanju, uoči neposredni izvršilac u tom poslu. Shodno tome i buduće mane u sprovođenju koje će se logično pojaviti treba inventivnije uočavati i otklanjati,da bi se dobila prelazna ocena o načinu vladanja i time ponovo zadržala ili stekla naklonost birača.

Ako se žele bitne promene u kvalitetu življenja i ravnomerniji razvoj svih regiona i potiranje negaticvnih aspekata koji proizilaze iz KONCENTRACIJE USTANOVA I INSTITUCIJA , treba izvršiti disperziju ,tako da i Beograđanin sazna šta je gubljenje vremena na putu i slična maltretiranja u ostvarivanju svojih prava ,jer je realnost da još dugo nećemo ista ostvarivati jednako kvalitetno i jednako dostupno- na svakom mestu. Da li će Kragujevac na pr. biti sedište Državne privredne komore ili Višeg privrednog suda , Novi Sad- Veća za upravne sporove , Niš ili Leskovac sedište Instituita za tehnoligiju materijala i kontrolu proizvoda , Bor sedište ekoloških ustanova i organa , a Beogradsko ratno ostrvo – lokacija najviših državnih organa –stvar je praktičnog dogovora i odluka ,u sprovođenju akcije za pariranje onom što motiviše ljude za koncentraciju u centrima – a time i tim sredinama obezbediti uslove „za održivi“ i brži razvoj.

319

...... s dilentatizmom

Geopolitika – strategija imperijalne politika Ako je neko davno rekao da je diplomatija nastavak rata drugim sredstvima , onda i u tim uslovima strategija i kao nauka i pomoćno sredstvo,ostaje vrlo značajna i važna ,i bez nje nema ni govora o mogućnosti ostvarenja nekog od zadatih ciljeva. Strategija (politička odnosno geopolitička) svake zemlje( treba da) se zasniva na poznavanju okolnosti koje su zatečene : zašto su okolnosti takve kakve jesu,šta ih je prouzrokovalo,koje su tendencije,ko su im učesnici, koji su im stvarni interesi,gdje se ti interesi preklapaju ili podudaraju,gdje se sukobljavaju, koji su im motivi za postupanja i koji su povodi korišćeni. Jednostavnije rečeno treba poznavati određene društvene institute uspostavljeni u sredinama i prilike u kojima su uspostavljeni , i u kojima su se oformili , zaživjeli i dali određene rezultate

Svaka pa i najmanja država ili bilo koji oblik organizovane društvene zajednice , ako želi napredovati, imati svoj razvoj, mora imati svoju strategiju, i to ne bilo kakvu- već aktivnu po svim pravilima imperijalne politike.

Oko samog pojma imperijalna politika pa i imperijalne političke strategije-treba biti načisto da se njeno značenje svodi na aktivni odnos prema okruženju . Istorijsko iskustvo nas uči da onaj ko nije sprovodio aktivan već pasivan odnos prema okruženju, prestajao je postojati i postajao je sastavnim djelom dotadašnjueg okruženja ,zavisno od smjera i intenziteta aktivnog odnosa okruženja. Za onoga ko hoće i ima potrebu da nešto nauči , istinita je izreka da je istorija učiteljica života,pa pravilno i dobro sagledavanje prošlih pojavnih oblika ,poteza pojedinih aktera na istorijskoj sceni-mogu dati odgovore na mnoga danas nejasna pitanja i pojave savremene političke scene . Zbog opterećenosti ličnim stavom ,ličnog doživljavanja ili proživljavanja određenog događanja često nam se čini da je isto stihijno ili slučajno. Vrlo rjetko su ona i slučajna i stihijna i skoro po pravilu imaju samo privid slučajnosti ili stihijnosti i najčešće su očekivana matematički tačna posledica poteza i direktnog usmjeravanja u planiranom pravcu istorijskih događanja. Istina je i da, takođe, i ta usmjeravanja i napori u usmjeravanju i režiranju , ne daju uvjek očekivane efekte i pravce razvoja, jer su oni i rezultanta i tih napora i usmjeravanja ali i : - faktora koje se nisu dovoljno sagledali ili se nisu mogli sagledati,ili čija bitnost je potcjenjena ; -istovremenog postojanja drugih sila i uticaja koji nisu bili istosmjerni ,iz istog izvora i intenziteta (prikrivenih ili nedovoljno sagledanih) ; -slučajnih ,neplaniranih uticaja (vis major) društvenih i prirodnih. Obzirom na angažovanje znatnog potencijala( ljudskog ,finansijskog i dr-) kreatori događanja uticaj napred pomenutih elemenata čija rezultanta može biti –neuspjeh, izostanak rezultata u očekivanoj mjeri ili traženom obimu, istorijsko iskustvo je „nateralo“one koji se time profesionalno bave (činovnici ili su vladajuća oligarhija) da :

- aktivno prate sva događanja ,pojave i promjene na „ciljanom“prostoru;

320

- da ih po vlastitoj potrebi (po mogućnosti) usporavaju ili ubrzavaju praktičnim mjerama ,do one faze ili trenutka kad se od njih može imati najviše koristiti

U tom cilju na tim „ciljanim“ prostorima i pored ostalog , instaliraju organizacione forme ,institucije i institute ,preko i pomoću kojih, efikasno i po potrebi mogu ostvariti što tačniju mogućnost procjene željenog učinka odgovarajuće energije (para i logistike) da se zadaci što povoljnije ,po sebe, ostvare (i legalne i ilegalne). Pored toga realno nejednaki istorijski,ekonomski i društeveni razvoj(vjerski,nacioinalni i sl) povećava stepen mogućnosti da u određenoj „ciljanoj“ sredini iste mjere i scenario ne daju iste efekte postignute na drugim prostorima ( Berlinski zid,Balkan, Tijan-men,Rumunija ,Ukrajina i td.i td.). Tada se preduziomaju mjere (dodatne) : -sagledavanje koji su to faktori koji na to utiču i koji su to faktori koji taj prostor čine stabilnijim i manje rušivim,sa preduzimanjem mera da se dodatno destabilizuje po svim mogućim „šavovima“ po kojima su sačinjeni“ kompromisi „ koji tu sredinu čine homogenom . Tu se računa čak i na dodatna „ubrzanja „ društvenog razvoja u kojem procesu se ruše dotadašnje kategorije i mehanizmi za funkcionisanje društva i države ,uz uspostavljanje „privremenih“ dok se novi navodno ne ustabile i profunkcionišu, svakako dovoljno dugo dok se ne sklone garniture, politika i društvene institucije koje čine smetnju u ostvarenju strateškog cilja. Imperijalna politika je prema onima koji još nisu (ili ne dovoljno) u kandžama jedne od imperijalnih sila izgradila je i neke mehanizme čija se pravilnost u primeni dade jasno uočiti :

- izgrađivati (civilizacijske ) institucije i institute –koji mogu biti u datom trenutku „trojanski konj“-za prelazak u željenu interesnu sferu (kultur-bund,razna ino-domaća društva i udruženja i td.i td. čije sve aktivnosti finansira i usput nameće programe rada )

- .produbljivati društvene protivurječnosti i održavati ih napetim do potrebnog (željenog) trenutka da se kroz razne demokratske ili demografske i sl.procese i ozakonjene i na granici zakona ,forme prebaci u svoju korpu,

- izgrađivati alternativnu (vladajuću) infrastrukturu-za budući ,očekivani razvoj događanja ,sa rezervnim garniturama za eventualnost da se za nijansu ili zbog nepredviđenih okolnosti –razvoj ne bude u očekivanom pravcu.( I previše je svježe i svježih tragova da bi se primjeri posebno navodili ) Za sve te poteze , osnovni elemenat strategije „ostati stalno u borbenom kontaktu sa neprijateljem“ „ od izuzetne je važnosti. U savremenim uslovima ,velikog broja manjih ciljeva, strategije sukoba nižeg intenziteta,osvajanja korak po korak,potrebe prikrivanja stvarnih namjera,taktike i igrača,realnog iscrpljivanmja zbog djelovanja na više frontova i terena djelimičnih i povremenih poraza na nekima od njih u sukobima interesa,kao uslov „sine kva non“ nametnula se potreba brzog razvoja , pored industrije naoružanja, i informativne odnosno komunikacijske tehnologije. Kao što svaka medalja ima i svoje naličje, tako i institucije,garniture,tehnologija,ubrzani društveni razvoj ,koji su“ nakalemljeni „vrlo često pored dobiti, imaju puno neželjenih efekata ,koja povratno nameću potrebu brzog njihovog sagledavanja i brzog predupređivanja nastupanja neženjenih poslijedica ili u što manjem obimu. Tada uhodani organi i organizacije i sredstva obavještavanja i izvještavanja ne funkcionišu dovoljno efikasno Tako ni klasični mediji

321

više nisu u dovoljno efikasnoj funkciji,nije ih moguće blagovremeno i efikasno usmjeravati i koristiti kao ni svakog predimenzioniranog „mamuta“ To je još jedan razlog za punu saglasnost svih imperijalnih sila –za razvoij novih oblika komunikacije i tehnologija. . Pod „imperijalnim silama „ u ovom razmatranju podrazumjevaju se : -sve države koje su u određenom istorijskom trenutku imali privilegiju da se razvijaju koristeći tuđe ekonomske resurse; -organizacije (naročito vjerske) koje svoju vlast zasnivaju ne na teritoriji već na uticaju na populaciju i ostvarenu finansijsku i druge oblike moći, -organizacije (proizvodne ,trgovinske i finansijske) i pojedince magnate,koji u sopstvenom ,prije svega ekonomskom interesu,udruženi ili pojedinačno djeluju u oblicima političke strategije. Još jedno zapažanje o imperijalnim silama i imperijalnoj politici: Bez obzira na finese društvenih tokova u samim njima ,čak i kad su i same teren geopolitičkih sukoba i interesa ,sve društvene strukture imaju zajednički nazivnik kad su u pitanju interesi prema drugima . Tako na pojavu borbi za nacionalno( i ekonomsko) oslobođenje i pokreta na Balkanu jednaka je bila prizma gledanja i Meternika,i Marksa i kasnije SSSR-a- nikom ne odgovara njhov samostalni put i svako sa svoje strane na događanja na tom prostoru vrši (negatiovnu) žestoku presiju-korišćenjem svih mogućnosti koje im stoje na raspolaganju. A realnost ovih prostora je da je nastanak naročito srpske države (novije istorije) bio i rezultat pogrešne procjene razvoja događaja i nedržanje pod kontrolom i nepreduzimanje dovoljnih mera za zaštitu sopstvenih(imperijalnih)interesa i Austrije i Rusije kao i nedovoljnog poznavanja mentalnog sklopa „balkanaca“ i tih sila ali i Turske. Otvorenost Karađorđeve nacionalne borbe bila je laka za razumjevanje i pružala je mogućnost blagovremenog i relativno lakog pariranja čas Austrije čas Rusije ,čas obe udružene pa i same Porte, u granicama“ kontrolisanog“ istoprijskog događanja ,bez mogućnosti bitnih događanja,do trenutka da sticajem drugih okolnosti neka od imperijalnih sila okrene situaciju iz pat pozicije u svoju korist. Ponašanje Miloša Obrenovića izlazilo je iz tada uobičajenih kalupa i klišea i rezultat je i dugotrajnih nastojanja Austrije i njene „rovovske“ diplomatije da na balkanu napravi pomake na diplomatskoj i strategijskoj vagi .i visprenog uočavanju njihove strategije i taktike i kombinovanja , sa ličnim osobinama, koje je uz balkanski mentalitet, on posedovao . Zato, kad se situacija izmakla kontroli i nenadano Srbija preti da opostane i ostane faktor, sa kojim nisu računali ,slede nesrazmerne žestoke reakcije- da se promašeno ispravi(carinski rat, Sanstefanska Bugarska ,Drugi balkanski rat, ultimatum kojim kao povodom započinje Austrijsko_srpski rat, koji prerasta u svjetski.,i svi potezi i mere koji u ukrštenim interesima na ovim prostorima imaju u osnovi ispravljanje propusta i činjenice da se na interesnom putu i namjeravanim pravcima širenja isprečila neželjena prepreka u obliku srpskog faktora). Obzirom da je Balkan postao ciljana zona ,osim tada postojećih imperijalnih sila i ciljana zona novo nastalih ,i da je i u međuvremenu snaga nekih od njih bitno smanjena ,rezultanta svega toga i tih uticaja ,ovom balkanskom prostoru dala je izgled i oblik koji je postao samosvojan ,ne tako lako svarljiv. Podjela interesnih sfera na Versaju i Jalti ,uključila je nove igrače na balkanu i taktiku uspješno primjenjenu na drugim prostorima u imperijalnim sukobima -„mekog trbuha prema protivniku“

322

Prenošenjem fronta sukoba sa ovog „ciljanog prostora“nametnuta je potreba da se vatra „balkanskog žarišta“ likvidira i : -po jednima na duže vreme i balkan učvrsti u dostignutim granicamam , -po drugima samo zapreta da bi se ponovo mogla po potrebi razbuktati. Žilavi neshvaćeni balkanci, koji su osjetili moguću korist i prednostio novonastale situacije ,imali su drugo na umu. Toga su očito bili svjesni svi kreatori politike u sukobljenim interesima na balkanu ,pa je sudbina i kreacija balkana i danas zbir kompromisa i rezultanta trenutnih odnosa snaga i procjene primarnosti ciljanih prostora. Ne tako davno stanje interesa i položaja u tim sukobima bili su relativno jasni i izbalansirani . Imperijalni interesi Italije svodili su se na vladanje Jadranom i ne dubokim priobalnim prostorom.Interesi Austro –ugarske bili su usmjereni na kontinentalni prostor i južni pravac,a djelimično su se sukobljavali ili preklapali sa interesima Italije u pogledu primorskog i priobalnog zaleđa . Zbog Francusko_Engleskog zatvaranja pristupa Rusiji toplim morima uz pomoć Turske, svoj imperijalni interes izlaska na topla mora , Rusija je opokušavala ostvariti- u nalaženju alternative preko prostora koje su nastanjivali vjerski i kulturološki slični narodi probuđenog balkana.. I bez prethodnih bitnih savezništava scena evrope je zbog jakih nacionalnih pokreta bila definisana i interesi definisani pa i na trećim prostorima ,još i prije industrijske revolucije. Iako imperijalne ,sile koje su imali kasniju kulminaciju razvoja ,nisu se mirile sa dotadašnjim podjelama intersnih sfera ,pa i one koje su nekad to bile , traže metode i načine - da svoj kolač učine većim ,koristeći sve moguće i metode i sredstva i načine i povode. Ono što danas čini scenu imperijalnih sukoba –zabrinjavajuće je .Nov je samo jedan učesnik i on donosi nešto novo u odnosu na ostale i na one iz istorije i ostale današnje učesnike-on ima u vidu samo samo sirovine -novac –profit do beskonačnosti i odvojeno od realnih potreba . Ljudi,kultura ,duhovne vrednosti, samo su pomoćno i uzgredno sredstvo ili nevažan ,u najbolju ruku sporedan pojam –što je zastrašujuće. To nažalost nije ni neobično ni neočekivano.Neobično je i zastrašujuće što je to postalo dio mentalnog sklopa simbioze poljedinaca koji su se sticajem okolnosti( a kojem su u dobar dio njih bezskrupulozno doprinijeli) nametnuli. Istorijski podatci i pisani tragovi o naseljavanju prostora sa kojih rajzuju,govore da su osnovno jezgro činili avanturisti i životni gubitnici sa prostora sukobljavanja interesnih sfera imperijalnih sila –koji osim života nisu imali više šta da izgube. Simbioza očajnika,avanturista,hazardera ,sirovih ambicija bez socjalnih okvira i ograničenja dotadašnjih domicilnih sredina , rezultirala je mentalnim sklopom koji karakteriše ,neosjetljivost prema drugima,beskrupouloznost, asocijalnost ,narcisoidnost , agresivnost , bezobzirnost. Taj i takav mentalni sklop vidljivo je ispoljen na sopstvenom prostoru istorijski verifikovanom genocidnošću,grubom otimačinom među sobom i tuđih teritorija ,masovnim olakim oduzimanjem tuđih života i imovine. Sa takvim mentalnim sklopom i manirima kao ratni saveznik u borbi protiv fašizma na starom kontinentu bili su dobro došli , bez obzira na finansijske i druge veze sa fašističkim režimima .

323

Ali ,prijatelj koji neće da izađe iz kuće kad je prestala potreba za pomoći,koji sebi uvrti da mu pomoć u oslobađanju daje pravo da i ostane u kući domaćina ,postaje problem. Dok je ranije , greške zbog svoje kabadahijske politike i ekonomije i načina života i upravljanja životima ,plaćao uglavnom sam(mada je i drugima zagorčavao život- privredna recesija),sada preko geštetnera i drugih pomoćnih mehanizama (MMF ,svjetska banka i sl) negativne posledice svoje spekulativne i hazarderske politike i ekonomije prebacuje na druge i uvija ih u crno . Bivši prijatelji svjesni da pojedinačno ne mogu da mu se odupru,počinju tiho udruživanje u otporu,pa nastaje „rat čelika“ nukleus današnje EU,do skorašnjeg „rata banana“,rat „dolar-eur“, uz usputni krah istočnih berzi . Trka još nije dobivena . Nejedinstvo imperijalnih sila je slojevito, bivši kolonijalni gazda je „trojanski konj“ u ujedinjenoj evropi a mehanizmi za isisavanje su čvrsto ukorenjeni (NATO ,MMF i sl,). Ali u sukobima na trećim prostorima , jedinstveni su u nastupu još od „inostrane intervencije“ protiv mlade Zemlje Sovjeta,do današnjeg Iraka i Republika bivšeg SSSR-a. Kao usputna ili kolateralna šteta u metodama i strategiji jednog bloka imperijalnih sila protiv drugog (SSSR_a) sa Mak Arturovskom mržnjom prema svemu što i samo liči ili je ličilo i mirisalo na komunizam,Balkan je „dobio svoje“. Realnost je da su u svim bivšim djelovima Avnojevske Juge( a i šire) instalirane „garniture“ u kojima ličnosti imaju samo jedan jedini zajednički nazivnik ili elemenat prepoznatljivosti „ disident-antikomunist“,sa par prelaznih (negdje ) ličnosti koji su pravili „ privid stihijnosti istorijskih prrocesa“ . Bez obzira na pogodno tlo, istorijske protivurječnosti i sitne interese „balkanskih grupa“, -spomenici liderima imperijalnih sila koje su u tome učestvovale ,oda zahvalnosti,jasno govore o stvarnih silama i pobjednicima koji su ovaj prostor unazadili. Žalosno je posmatrati izlive zahvalnosti grupe stanovnika Srbije , koji bi da to više ne budu-sa koliko zahvalnosti grle svog ubicu ,-da! Ubicu . Da je drukčije zar bi toliko osiromašenog uranija u toj koncentraciji , sa beskonačnim (prema ljudskom vjeku) perioda raspadanja ,prosuli u kuću, postelju,hranu,vodu -onom koga drže za prijatelja i žele mu dobro. Svojim deklarisanim neprijateljima -vijetnamcima- samo napalm i herbicide prosipali i tu generaciju znatno osakatili, ali priroda od toga brzo liječi rane i sledeća generacija na tom prostoru može da živi. Ova generacija „južnih stanovnika koji bi da to ne budu“ će sa većim ili manjim skraćivanjem života uz više ili manje boleština ,nekako izgurati svoj životni vjek,ali šta čeka njihovu djecu i sledeće generacije na tom prostoru.Ne treba biti ni mudar ni zlurad da bi se zaključilo: ništa dobro .Biće spašavaj se ko može i kud koji mili moji. Nije li to ono što su ti najnoviji imperijalisti želeli i žele,prazan prostor pun sirovina , koji su im drugi svojom krvlju i životima i ukaljanim obrazom pribavili . Ako je istorija „ učiteljica“ , za neke još nije kasno da budu pažljivi na časovima . Od znanja nikad nije bolila glava- a može nekad zatrebati . Neka nam je svima, i vjerujućim i ateistima , bog u pomoći i svi sveci i sva vaseljena , za ono što nas još od „dragih i milih“ može snaći. (Osnovni kurs za one koji bi da učestvuju u vladanju)

(pisano maja 2.oo5.g.)

324

…. sa zaslijepljenošću i pomodarstvom Da li je baš “in” biti “ kretin ?

Hteli mi to ili ne ,kao nusproizvod i “ kolateralnu štetu “ od medijskog bombardovanja ,obogatismo vokabular novim pojmovima i rečima. Tako umesto naših”primitivnih”,previše jasnih pojmova i reči ,dobismo i „ bušizam“, kao zamenu za našu “prostu i primitivnu” izreku :”izvali i ostade živ” . In je bušizam i bušizam je In. Puno toga nažalost postalo je In , ne samo po formalnoj zamjeni rječi i pojmova već i suštinski i kao stil života i kao mjerilo vrijednosti : -In je “demokratiju” širiti na vrhovima bajoneta ,pardon, pomoću “pametnih i drugih sofisticiranih raketa i granata , i usput od toga imati vajdicu (dividendu) od kapitala uloženog u industriju naoružanja ,i kao usput obezbediti samo za sebe petrolejske izvore ,čistu vodu ,rude ,jeftinu radnu snagu. Šta će to, inače, onim “ primitivcima” koji su se pored njih ili nad njima slučajno (igrom istorijskih okolnosti) to zatekli,baš tu gde se ti izvori i rude nalaze. Ionako oni to ne znaju koristiti ili ne tako dobro ili nemaju para za to ili tehnologiju da bi to valjano iskoristiti. . Uostalom , život je i tako kratak.Treba sve iskoristiti i to danas, samo ova generacija lepo da živi. A sutra ? Gluposti ! Sutra : ko živ ko mrtav. - In je- od kriminalca ,pljačkaša,debila, kretena (i biološkog i sociološkog), stvoriti mit heroja ,junačine ,grmalja,”ibermenša” pardon, supermena , i deliti oskare ,pulicerove i slične nagrade i nagradice , zbog uspešnog uveravanja ,onih koji imaju i malo zdravog razuma ,da svom razumu i svojim očima i ušima više ne veruju . -In je- što umesto grčkih i latinskih sentenci naučismo :” dobar indijanac , pardon Srbin ,je samo mrtav Srbin ,pardon Indijanac ,Iračanin,Rus , Indijac , Kinez..” -In je biti faca , koja u životu nije ni slovo pročitao,koga kod zamjene za brata blizanca ( a koji je –kakva sramota –tamo neke koledže završio),niko nemože prepoznati ,osim samo rođene majke (valjda po mladežu na guzi ili kitici) . I zato je IN,biti neobrazovan,kreten,lažov,podmukao smutljivac.(Zar tako nije prema medijima i serijama koje nam plasiraju ). Svi koji su takvi, lepi su bogati, su,upešni su, a tamo neki jadnici, koji imaju neku čuku u glavi ,a usput još,(kakva sramota), obrazovani,koji imaju i makar trunku moralnog digniteta ,u najbolju ruku, dobiju par lončića suzica , par uzdaha nad nesretnom sudbinom koja ih je snašla ,što su ostali golje, bez kinte na računu i ležaja - u obliku pristojnog kreveta,

325

-In je - ušmrkavati, uštrcavati se,lešiti se ,po mogućnosti viskijem,sakeom,tekilom ,votkom et cetera,biti mortus do zalaska sunca ,pa retur“ ili “jovo nanovo”, biti “lep,mrtav i beo”, “koristan balast” užoj i široj familiji, - In je sve što je suprotno “nazadnom,primitivnom ,balkanskom” odgoju i tradiciji,kategorijama na kojima su uspostavljena ta “ primitivna,bizantijska ,nedemokratska” kultura i nasleđe, - In je- izraziti što jače i veće gnušanje prema biološkim roditeljima ,i svemu što ima veze s tim,, a sanjati i zamišljati (to će se sigurno jednom otkriti- bar nam serije to sugerišu) da si biološka poslijedica (ne iz greha) sretnih okolnosti nekog bogatuna ,kneza ,u najmanju ruku nekog perverznog zapadnjaka (ah radosti). - In je - i sve dovoditi u pitanje ,plutati , biti destruktivan..Čemu oslonci,čemu temelji ,uporišta ,reperi.Zar nije davno kazano”blago siromašnima duhom “.Zar nije tako lepa duhovna anarhija ? Razbilo se ! Koja divota. !? A meni (slučajno ) pade na pamet da dovedem u pitanje zdrav razum i kljišeje onih koji nama u raznim” rolnama “ plasiraju šta treba biti in i puno para na to troše. Odvajaju „jadni“ od usta svoje dečice , uskraćujući im mnogo toga što bi još mogli imati (pa i trebali) ,istina i od naših blokiranih ,otetih i ukradenih para.

Zašto to njima nije In ??? Čudno zar ne ???!!! An pasan . Ovih dana čujem i čitam nešto strašno !? Da čovek ne poveruje !Trljam oči ,svojim očima ne verujem?! Zar je moguće !?,Nemoguće!? Glave lete !Ostaju bez posla! Lete na ulicu (bez padobrana naravno) .Kazne pljušte u medijskoj kući ! Zašto ? JADNICI . POBRKALI ROLNE ILI DISKOVE –PA GLEDALI I SLUŠALI ONO ŠTO JE NAM JENJENO IZVOZU (nama) pa POBENAVILI, i palo im na pamet da se “našale” -da neki “vojak” , dok još nije ni sanjao da će biti in spiracija za “bušizam”, nije bio u svemu po “pe-es”-u . Kakva drskost !?, spuštati na nivo običnog čovjeka od krvi imesa jednog “ibermenša” pardon supermena ? Naslućivati istinu ? Koji bezobrazluk !!? Zvezde i zvezdice ,”supermeni”- to je bar jasno – nikada nisu ni piškili ni kakili! Nikad im niko nije brisao guzu.Nikada im vetar nije bio, osim u kosi ili pod haljinom, a kamo li da su ga pustili ili (bože mi oprosti) prdnuli ! To nije In .!! A ovi naši(da li su naši ?). -Čudo jedno.Bukvalno čitaju rolne ! Ne umiju pošteno ni kopirati-strava božija ! Eto, na pr:: Samo u jednoj sceni”Crnog gruje” _ scenski vožd- osim što je debil,podmukao itd itd gromoglasno i usrdno prdi, tako jedno desetak puta ,ko manji zemljotresi ,kao slučajno za sofrom , pod nos kumu ,bližoj i daljoj rodbini i prijateljima . Dobro, de ! Ne valja biti cepidlaka ,pa im svaku sitnu grešku zamerati.Možda i nisu krivi ?!

326

Možda su oni ipak gledali p r a v u rolnu. Možda su to doživeli u svojoj roditeljskoj kući , pa nam umesto pisanom rečju -savremenim tehničkim izrazom ,prezentiraju svoje memoare.

Čudi me samo (tako je In sve dovoditi u pitanje ), što tim likovima ne dadoše svoja imena ,svojih bližnjih ,kumova svojih, sponzora ili mecena svojih ,nego meni znanih i lica i događanja čije jubileje smo skoro - stidljivo obeležili.

Nešto me opet čudi .Zašto je nama IN, i treba da bude IN “ bela kuga “ ,a oni se kote ko kunići ?!.Zašto nama treba da bude IN da mi i naša deca budemo tupavi i glupavi( baš smo bezobrazni: neće oni moći još dugo izdržati da nas lišavaju onih ,koje smo mi zbog svoje maloumnosti ,izškolovali ), a oni rasipaju pare na izučavanje psihologije logike,medicine,hemije,biologije,antropologije,erheologije,diplomatije, i td. Itd.,i time “gnjave” svoju “jadnu “ dečicu . “Gnjave “ ih izučavanjem svih mogućih ratova , i malih i velikih i specjalnih i psiholoških, i onih koji su naši stari vodili ,do onih koje su oni vodili i vode. Možda ipak , nama nebi trebalo da postane IN –da sve izvrćemo ruglu i sprdnji- posebno ne preko medija ?!

Mnogo je onih, koji su nešto rekli o medijima i puno je napisano i dosta pametnog, o uticaju na formiranje ukusa,predstava,predubjeđenja,stavova ,utisaka, javnog mnenja ,uverenja,pa i na sudbine i živote . Baš me interesuje, hoće li neko osporiti uticaj medija na favorizovanje ,u odnosu na znatan broj pametnih i inteligentnih i sposobnijih , jednog trećerazrednog glumca da postane predsednik države , i drugog takođe glumca –tumača likova nivoa inteligencije “insekta-robota “ i zbog tela i scenarija –stvorenog mita o nepobedivosti “amerskog ibermenša”(supermena)- da postane guverner države. Ko je već zaboravio ulogu medija u satanizaciji i celog našeg naroda? Ko još ne zna za izvrtanje istorije i slike o ličnosti nacionalnog junaka susednog naroda ,a koji je dušmanima samo vraćao ravnom merom _ i njegovu satanizaciju ,kao Grof Drakula. Ne kusamo li već kašu,koju su nam mediji ,kroz dovođenje svega i svakoga pod znak pitanja, i osionim prekrajanjem istorije (od strane onih koji imaju pare ) zakuvali - dovođenjem do apsurda, da mlađe generacije nisu više u stanju ili ne znaju da prepoznaju crtu razgraničenja između zločinca i žrtve ,zločina i kazne ,morala i nemorala, dobra i zla, što su vrednosti - a što ne. Na kojim onda temeljima ,na kojim kategorijama ,na koji način treba stvarati i izgrađivati ovu društvenu zajednicu / porodicu,kuću,selo,državu /. Neki tamo misle za nas i u ime nas , da nam je dovoljno biti sluga ,tuđi rob,tuđe smetlište ,jer da sve ionako u tuđim rukama ,pa čemu trud .

327

Valjda kao greh iz prošlosti , javljaju mi se grešna sećanja i asocijacije na Radoja Domanovića . Nešto mi se muti u glavi- Čini mi se da se “ mešaju lončići” i zamenjuju teze- kao da stvarnost zamjenju virtualnost. Eh, gde bi mi bio kraj ,kad bi i stomak pristao na to i grbača. A tako bi bilo dobro i fino,da neko drugi guli postan pasulj ,spava pod mostovima,bude gladan i žedan, nezaposlen ,(gazda recimo) . Da on ne ide u Kan ili Sejšele, i da ga ja moram menjati ,makar i kao” kućna zamjena “ kao relikt balkanca .Pa šta mi Bog dade. Ali to ne ide. Virtualnost je samo mazanje očiju i sluha , a nekom i razuma . Zašto nam onda gade i zagađuju i poslednji privid slobode i dostojanstva . Neka puste ovu generaciju na miru ,bar do biološkog kraja. Ipak, moj bi im savet bio : da malo prikoče . Ja ipak mislim da je nemoguće izdresirati narod u jednoj generaciji,da postane potpuni debil,da trpi bez ropca i prigovora (Zar ne vidite reakciju balkanaca na probne balone u obliku skrivenih kamera ) – Savetujem im da se potsete na puno izreka nastalih kao dokaz narodnog iskustva ,koje im baš ne ide u prilog,pa i one koje govore šta bi ih sve moglo snaći. Ako druge i tuđe vrednosti toliko i više vole, što se muče s nama i kod nas .Čemu toliko mazohizma i truda . Pravo da vam kažem (koliko je to pristojno ,drugio je pitanje) i ja bih volio da mi se skinu ,pa da malo dušom danem . I postavljam pitanje iz naslova : da li je baš in biti kretin ?Gde su granice ? Ko ih treba postaviti i nije li već vreme . -------------------------------------------- ( pisano 21.ol. 2.oo5.g )

328

…..ni sa političkim poltronisanjem

Protiv naručenog pljuvanja

Redakcija lista „ČUDO“ Čitajući vaš list od 22-o6.2.oo4.g. neprijatno sam se iznenadio . Vaš list sam do sada , kao i „Treće oko“ i sl. ,čitao upravo zbog toga što nisu sadržavali dnevno političke i primitivno političke napise. Previše je toga u javnosti i previše je loših poslijedica bilo ,tog dnevno političkog i primitivno političkog angažovanja - pa i za moju subdbinsku egzistenciju . Znam da se i kroz naoko banalne teme to može proturati i protura nam se. Tako su nam, nametnuli suštinsku zamjenu teza- ali i pokazali toliko nestrpljenja i mržnje - što ideju Socjalizma - nisu ubili . Vuk Drljević, i njemu slični , su za svako žaljenje, a sigurno je da nisam jedini koji tako misli, i ima petlju da mu to kaže, povodom napisa u vašem listu „Velikani propasti velikih komunistićčkih režima“_ „Karl Marks lično“ – Trebalo bi puno puno više mudrih rječi i tekstova , a ne njegovih , da se prvo dovede u dilemu pitanjem „Da li je Komunizam bio zavjera „ i pod sumnju „da li je to bila plemenita ideja „-povodom njegovog pitanja koje izgleda sam sebi postavlja: „Poslije ovih dokaza kome još nije jasno da je Komunizam bio zavjera a ne plemenita ideja – koliko je još ovakvih tekstova potrebno ,da bi shvatili i prihvatili ovu jednostavnu činjenicu. „ Njegovim argumentima ,mentalnim sposobnostima, netačnim i nepreciznim premisama i isforsiranim zaključcima –mnogo a nekorisno( odavno su poznate greške u zaključivanju zbog netačnih i neprecizno postavljenih premisa : čovjek ima rogove – zato što ih nije izgubio – jer čovjek ima ono što nije izgubio , a što ih nije imao pa zbog toga nije ni imao šta da izgubi i fakat nije izgubio – sporedno je ). Citiranje nekih marginalaca iz velike mase intelektualaca koji su se bavili fenomenom socjaliozam- komunizam , nije nikakav argument. Valjda što su bombastije izjave – treba da budu uvjerljivije (po filozofiji prinude ). Ima među citiranim i dobrih poluistina- na. pr. ona iz knjige Petra Roberstona –„Velike idelje ne stižu nam od stanovnika predgrađa,već od idealista i sanjara iz salona „. Time se ne spori niti se može osporiti činjenica ,da su one bile u glavama i srcima stanovnika predgrađa. Sazrevanje ideje ,njen razvojni put , socio uslovi za njeno omasovljenje –uticaj ličnosti na istorijska događanja,posredni i neposredni interesi za njeno posdsticanje , sputavanje – su mnogo, mnogo „složeniji“ pa su takvi „nalepljeni“ zaljučci - pamfletski i propagandni. Koliko kontradiktornosti u opisima nastanka i razvoja ideje socjalizma(komunizma) – samo da se Mac. Arturovska – Amerska satanizacija ideje komunizma zatre u sjemenu – te je za nju kriv i Bog i Vrag .

329

Kao argument za nepravednost tog društvenog sistema izriču se identične činjenice koje su prisutne i čine suštinu i drugog (kapitalističkog ) sistema , ali opet kao poluistine: „I u komunističkim i antikomunističkim zemljama nekolicina privilegovanih se bogati na račun siromašnih slojeva i srednje klase.U komunističkim se može vidjeti ista nacionalna i rasna mržnja kao i u onim drugim „nepravednim“ zemljama „. Autor se frlja i čak govori i neistine osim poluistina. Iz činjenice da su, u svakom ljudskom društvu ,bez obzira na istorijski i društveni razvoj , jedinke i grupe - otvoreni ili prikriveni disidenti – ne može se (naučno argumentovano) izvoditi zaključak o suštini tog dtuštva . Negativnom premisom,samo jednom , koja je i sama sporna , ne može se dovoditi u pitanje .“Da je komunizam bio iskrena ,plemenita ideja o boljem druištvu – nebi većina komunističkih zemalja izgledala kao kncetracioni logor“ O samom, pojmu „izgledati“ - zaista se puno može elaborirati - počev od gledanja optimiste i pesimiste na istu čašu, do pola napunjenu vodom ,preko „ potjemkinovih sela“ , vrste naočara ,obojenosti stakla – ali taj adut i nije baš adut. Što se nacionalne i rasne mržnje tiče – nije ni za jednu –ni komunističku ni antikomunističku zemlju – adut ni za ni protiv- već jednostavno puno složeniji rezultat razno raznih istorijskih naslaga u raznim istorijskim epohama ,koje su kao i sve ljudske kategorije trpile promjene . Negdje su se rađale , drugdje kulminirale, negdje i umirale. Tekst vrvi od žalosnih lijepljenja .prikrpljivanja ,i etiketiranja . Čudno da se u pojavi komunističke Rusije ,autor u analizi pojave komunuističke Rusije (a predstavlja se kao vrstan poznavalac i istorijskih pikanterija ) ni u jednom smislu ne osvrnu na stanje socjalne i ljudske bjede u Carskoj Rusiji ( o kojoj su i Ameri napravili dosta filmovanih priča- sa pretenzijom dokumentarnosti i naučnosti), na inostranu intervenciju i Engleza i Francuza i Amera, na mladu Republiku Sovjeta (čiji je kapital je valjda i tada bio kreator politike vladajuće oligarhije ) . Nije li to istovremeno priznanje o dugoj treadiciji upravljanja krizama i intervencija kad se u upravljanju krizama situacija otme kontroli . Ako je to suština , onda bi se trebalo baviti TIM pitanjem , a ne sa sporednim efektima koji su iz toga proizašli- Ali tada bi bio promašen cilj napisa ,čija tendencija je (znajući naš janičarski mentalitet) bila izazvati unutrašnje sukobe onih koji su živeći u jednom vremenu usvojili kao svoje neke njegove postavke ,kao dio svoje ličnosti, i onih koji su se u njemu šlepali kao slijepi putnici u trojanskom konju , pa u „tranziciji“ pokazali pravu ćud i namjere (Quid quid id est timeo Danaos et dona ferentes_- reče svećenik Laokont , a čini mi se i Slobo ). I po ideji autora članka sam valjda u pravu- da se ne zanosim nečim što ima tanke moralne osnove- osim ako mu je namjera bila da mi potura da se zanosim nečim što ima još tanje( osnove) . p.s. obzirom da i oni neki koji se smatraju „učenim“ ne stoje najbolje ni sa „običnim“ narodnim mudrostima i izrekama ,izreka sveštenika Laokonta koji se jedini protivio rušenju zidina Troje i uvlačenja „ poklona „ u gradske zidine ,u prevodu sa latinskog (slobodno) glasi :“Šta je da je Danajaca se bojim i kad darove donose !“

330

- sa proizvoljnim zlonamernim tumačenjem bitnih pojmova

Etničko čišćenje U ovom vremenu i u bliskoj prošlosti dešavale su se i dešavaju određene promene na Balkanu ( i ne samo na Balkanu)čije postojanje , smisao ,značenje i posledice i sami „Balkanci“ ,međunarodno okruženje , a naročito Globalisti-moćnici i td., različito ocjenjuju procenjuju i definišu . Od toga zatim zavise i sudbine i pojedinaca i celih naroda , što baš u civilizacijskom ,moralnom i „ ljudskom“ smislu , nije korektno ni pošteno i ne služi na čast ovoj civilizaciji ,pa i moja lična sudbina i sudbina članova moje porodice . Te promjene su voljno i nevoljno , grupno,u većim ili manjim skupinama ,učestalo , sporadično, pojedinačno,masovno ,različito motivisano, iseljavanje ,raseljavanje ,preseljavanje ,ljudi i cjelih porodica . Radi korektne istorijske ocene - i poslijedica i uzroka tih dešavanja ,osim laičkih tumačenja ,nedobronamjernih ,“ politikantskih“ ,pristrasnih ,- situaciju opterećuje realnost postojanja, na ovom balkanskom prostoru, mnogo različitosti među pojedincima, grupama ,mikro i makro lokacijama ,istorijskih naslaga „ i „istorijskih iskustava“, postojanje sukoba interesa,prikrivenih motiva i ciljeva . Jednom izrečena ,bez sagledavanja svih prethodnih elemenata , za ove promene u jednom istorijskom momentu,nekim konkretnim povodom ,neodgovorno , definicija - a ja bih je nazvao etiketa – etničko čišćenje ,postaje neugodna , neprijatna , nekorektna , floskula od koje nekorektno, nepošteno , nepravedno , zavise i države i opojedinci ,politika ,odnosi među državama – a svakako i odnosi svih involviranih faktora. Ne toliko zbog savremenika ,savremenih odnosa ,sudbina ovih generacija , aktivnih i pasivnih učesnika u tom ,već zbog samog morala ,ocene ovog i prošlih vremena i događanja na ovom, meni bliskom i poznatom terenu , poželjno je i korisno raščistriti i ako hoćete korektno( pa i naučno) raščistiti i definisati (bez rastegljivosti i dvojnog tumačenja )pojam etničko čišćenje. Svaki zaključak, da bi bio tačan,(pa i definicija etničkog čišćenja) sam po sebi ( u nauci je to odavno raščišćeno) zavisi od dovoljno i pravih premisa ,ili opreciznije- pravilno i precizno i u dovoljnom broju postavljenih . Radi jasnoće ,pojam genocida,u sebi već sadrži ocenu radnji -fizičko unišavanje pojedinaca i grupa- sa opredznakom etnos , tako da je za upotredbu pojma - etničko čišćenje u naužem smislu –fizičko uništavanje - primerenije značenje –genocid motiviran etničkim razlozima . To značenje nije sporno . Sporno je značenje i njegovo postojanje (etničko čišćenje) oblika i vrste promjena pomenutih u uvodu ove rasprave . Da bi ih realno ocjenili prethodno ih treba detaljnije razmotriti :Voljno(po svojoj volji )može niti različito motivisano . Ako je motivacija za to lične prirode –zbog izbora ličnog partnera ,mogućnosti građenja boljeg socjalnog položaja , za sebe i svoju porodicu,grupisanja porodice ili vjerske skupine i nacije u cilju boljeg i punijeg duhovnog života , onda se ne može govoriti o

331

etničkom čišćenju . Osnovni razlog je nepostojanje legalizovanih ili zamaskiranih prepreka da taj pojedinac ili grupa tu promenu učini u povratnom smjeru . Mada se iza te motivacije može kriti diskriminacija –zbog čega i takve slučajeve treba pažljivo prethodno ispitati . Ako u pozadini ne stoji diskriminacija, onda to nazivamo –ne kriminogenovanom pojavom, koja je svojstvena svim epohama - migracija ,sa predznacima ,lična ,ekonomska, politička .To znači- tu vrstu promena ne možemo nazivati etničko čišćenje. Ali ako je motivacija iznuđena diskriminacijom onda to jeste etničko čišćenje. Voljnih radnji tog tipa , od strane i pojedinaca i relativno većih grupa Srba ,sa područja Like ,Banije ,Korduna ,Kosova ,poslije l945.g., bilo je i bez motiviranja diskriminacijom ali u najvećoj motivirana diskriminacijom,kroz vjersku, ekonomsku neravnopravnost na štetu Srba. Voljna radnja napuštanja tih prostora , svojih kuća ,cjelokupne imovine , neposredno i u toku ratnih dešavanja , u vremenu 199o- l995.g. od strane velike populacije Srba , motivisana spašavanjem golih života , ima elemente etničkog čišćenja , ali se tako nebi moglo nazvati ako nebi bilo prisutno postojanje legalizovanih i zamaskiranih i prepreka za kretanje u povratnom smjeru. I sam sam, voljno, sa tih prostora otišao- i prije 1990.godine . Ali sam, do tog vremena , mogao i to činio, da se u svoju malu drvenu kuću , vratim kad sam htio .Svaki godišnji odmor sam, po pravilu, provodio u svom zavičaju . Ne samo da sam to činio, već sam napravo nekoliko ekonomskih i još jedan stambeni objekat ,zasadio voćnjak sa oko 2oo stabala krušaka i jabuka – (koje su prispjele u rod tih nsretnih 9o-ih godina ) , pribavio osnovnu poljoprivrednu mehanizaciju - sve sa namjerom -da predstojeće- penzionerske- dane provodim na svojoj zemlji , imanju,među prijateljima i rođacima . Ono što je Hrvatska uradila poslije „zvaničnog priznanja“ –predvođeno Vatikanom : -izazivanjem opravdanog straha kod Srpskog stanovništva o ponavljanju scenarija iz perioda 194l -1945.g.-rječima ,politikom , i praksom , -sukobima sa Srpskim stanovništvom (koje je na pr. u l7 stoleću u Lici bilo 90 procentno) u realizaciji onog što je izazivalo prethodni strah, - nepoštovanjima primirja i dogovora, - zločinima protiv civila, - okupacijom ( otimanjem od Ujedinjenih nacija) tzv.“Ružičastih zona“,preostalih srpskih prostora, akcijama „Bljesak“,“Medački džep“,“Oluja“, - po prestanku ratnih operacija , pljačkanjem ,palenjem ,miniranjem imovine Srba ,zarušavanjem kopanih bunara,danima , mjeseci ili neposredno pred očekivani povratak nekog Srbina, -proglašenjem za državnu imovinu privatnih zemljišnih posjeda (šuma i poljoprivrednog zemljišta), - nekažnjavanjem, i realno zaštićivanjem ,onih koji su počinili zločine prema Srbima civilima , - nevraćanjem u pređašnje stanje, bitnih egzistencijalnih instituta i institucija – stanarsko pravo , obnova ekonomskih gospodarstava i stočnog i stambenog fonda ,neisplatom stečenih imovinskih novčanih potraživanja (dospjeli novčani iznosi starosnih, invalidskih i porodičnih penzija neisplaćivanih u periodu 199l- l995 .g. , i “stara devizna štednja“ ) čiji su titulari Srbi, - uslovljavanjem raznim propisima pokušaje povratka ( pribavljanje određenih dokumenata ,za koje opet propisuju sizifovsku proceduru, koja iziskuje neoptravdane i neosnovane troškove i onako siromašnom , na granici bjede , Srbima , - otežavajući i realno onemogućavajući povraćaj Srbima one imovine koja nije potpuno uništena , - likvidacijom i moralnim i fizičkim maltretiranjem onih Srba koji su se nekako vratili na svoje (mora da stanuje u štali ili šupi dok njegovu kuću koristi ili pod kiriju u svrhu lične zarade

332

izdaje Hrvat) pod blagosovom i u režiji zvaničkih vlasti, prinudnom sodomijom nad starcima , insceniranim „samoubojstvima“ ,vješanje,paljenjem, uzmeniravanjem - pojedinačno, grupno u „alkoholisanom“,i„PTSP“ stanju- bez adekvatnog sakcionisanja , - neštićenjem „haških svjedoka“ za koje su preuzele obavezu i nesankcionisanjem njihovih likvidacija( Milan Levar), - i hiljadama drugih otvorenih i prikrivenih izražavanja mržnje i netolerancije prema svemu što je Srpsko ( uništavanjem vozila srpskih reg. oznaka, javnim i kolektivnim provokacijama, otežavanjem sudskog ,administrativnog i upravnog poostupka, propisivanjem obnove u veličini do 38 m2 po licu povratniku,uz traženje prethodnih pismenih dokaza iz evidencija, kojima oni raspolažu,( milost i nemilost da će ga dati )– koje čas postoje ,drugi put je nemaju i td i td.Zaista ih je teško i nabrojati . Treba znati i poznavati ih –da su dobro izučili, pod Bečom ,Peštom i Vatikanom ,zanat licemjerja ,podmuklosti ,zakulisnih igri i radnji , glume i privida, „ dobrih namjera i faca“ i „božijih ovčica“, ukratko uspostavili bezbroj legalnih i zamaskiranih prepreka za povratak posle ratnog stanja (više sile)- te se u tom slučaju, jasno, takvom „voljnom“ kretanje Srpskog naroda pojedinaca i grupa –mogu sa pravom pripisati elementi sa značenjem- Etničkog čišćenja ,koje je Hrvatska učinila Srpskom narodu,čija je prebivalište bilo na toj teritoriji . Prema posrednim saznanjima , mediji, ličnih sudbina poznanika, prijatelja , svjedočenjima lica, za koje nemam razloga da sumnjam u njihovu objektivnost – radnje koje se čine i činjene su na Kosovu i Metohiji imaju takođe dovoljno elemenata da budu podvedene pod pojam _Etničkog čišćenja ,jer je, i za povratak srpskog i drugog nešiptarskog stanovništva uspostavljeno , legalno ili zamaskirano, veoma mnogo prepreka . Pokreti pojedinaca i grupa sa etničkim i vjerskim predznakom ,neposredno pred i u toku ratnih dešavanja , samostalno ,organizovano na drugim prostorima –Bosna i Hercegovina masovno i Srbija , odnosno Vojvodina - jesu postojali ,bili su „voljni“ i voljni i iznuđeni. Radi pravilne ocjene i definicije treba ih konkretno poznavati , analizirati kroz nekoliko“ prizmi“. Masovno vazdušnim mostom sa Sarajevnog aerodroma , uoči ratnih dešavanja,prebacivanje velikog broja stanovništva –svih predznaka –ali najviše Srba u Srbiju-nebi se moglo nazvati etničkim čišćenjem Srba . Organizovane kolone muslimanskog stanovništva ,u autokolonama iz Bosanskog Novog ,uz organizaciju i pomoć pojedinaca Srba ( obezbeđivanju goriva ,pomaganju u utovaru onog što je od pokretne imovine moglo da se ponese u automobilu uz suzne ispraćaje) jeste egzodus, jeste tragedija , ali motivisana smanjenjem predstojećih ratnih žrtava ,ili izbjegavanjem da to postanu ili budu direktni učesnici u predstojećim ratnim sukobima (koji su se kao tamni oblaci –zbog isključivosti politike sukobljenih predznaka ,nadvijali i realno očekivali ,sprečavanje šteta koje bi djelovi tih naroda ostavljenih na svojoj teritoriji u, već izvesnom , predstojećem sukobu mogli i došli u iskušenje da učine kao „peta kolona“. Svakako da sva dešavanja ,protjerivanja ili „voljna“ napuštanja,samo za zavežljajem ili uz plaćanje velikih suma novca , da bi se napustio neki prostor, radi očuvanja života i dostojanstva , imaju kriminogenih elemenata .U tom smislu i pored proklamovane Tuđmanove „sigurnosti za Srbe“ – i njihovo„voljno“ napuštanje tih prostora Srba – njegove rječi : „Neka idu – ali neka ponesu sa sobom samo blato, koje su na opancima donijeli“-vrlo su značajne .Ali za ocjenu da je radnja sa elementima etničkog čišćenja , bitno ponašanje Države Hrvatske po prestanku

333

ratnih dešavanja – a to je realnost koja ide u prilog da je preduzeta sa ciljem i u svrhu i da još traje –etničko čišćenje. Nepoželjnost i proglašavanje za takve lica - hrvatske nacionalnosti , iz nekih naseljenih mesta u Vojvodini , jeste ,u civilizacijslom smislu ,trauma, stres i njihovo voljno ili „dobrovoljno „ i iznuđeno i prisilno protjerivanje - tragedija . Ali ,ako se ima u vidu njihova ,u većini, javno iskazana , saglasnost i solidarnost sa politikom „proglašene“ Hrvatske prema Srbima ,zbog istorijskih iskustava koje je imalo Srpsko stanovništvo iz tadašnjeg njihovog okruženja i novo prispjelih izgnanih i protjeranih Srba , kao posledica realne politike i ponašanja „novoproglašene“ Države Hrvatske – i realna mogućnost da u okviru legalne Države sa pretežno Srpskim predznakom budu „peta kolona“ - onda se to može višestruko tumačiti( istorijska realnost je da je Nezavisna država Hrvatska kao ustaška tvorevina u II.sv.ratu ,zauzela prostor do Beograda -u kojem su bili i stanovnici i pominjana naselja - sporna u ovom vremenu) .Jedno od tih tumačenja je : preventivne mjere za sprečavanje štete koje oni mogu, u pozadini, napraviti ali i sprečavanju posledica po njih,koje mogu nastati u predstojećem i tekućem ratnom dešavanju , sa mnogo elemenata i građanskog i vjerskog rata – kad su nažalost uobičajena dešavanja koja nisu pod jurisdikcijom Haških konvencija , verifikovanih od Država . Osnovni razlog što ta ponašanja nemaju dovoljno atributa da se definišu kao- etničko čišćenje - je činjenica ,što je po prestanku ratnih okolnosti ( viša sila) omogućeno i dozvoljeno( često i pod pritiskom javnosti i međunarodnih organa i organizacija) i pojedincima i grupama , bez uspostavljanja legalnih i maskiranih prepreka za povratak . Ja sam lično u Federaciji BiH, istina uz dosta još prisutnog otpora ,regulisao pitanje svoje imovine. A lična sloboda , sloboda kretanja ,izostanak provokacija su neupitni. Realno dešavanje u tom vremenu( 199o-1995.g), zbog straha od mogućih posledica, već izvesnog, rata , je napuštanje pojedinačno i iz Srbije lica sa drugim nesrpskim predznakom u treće zemlje (ali iz drugih Balkanskih prostora) ,tako na pr. i znatnog broja lica mađarske nacionalnosti . Ali mogućnost i realnost mogućnosti povratka bez diskriminacije i bez uspostavljanja legalnih i maskiranih prepreka, tim kretanjima oduzimaju argumente za ocjenu _etničko čišćenje. Svakako da za etničku sliku i ta kretenja kao i druge migracije imaju svoju posledicu. Neka dešavanja iznuđena ratom – za pojedince u novim sredinama imaju i pozitivnih posledica u smislu promjene socjalnog stanja na bolje . Osnovno je, i odlučno, da bi se i ta kav slučaj tretirao ili ne kao etničko čišćenje je -mogućnost kretanja u obrnutom pravcu i bez diskriminacije ponovnog aktivnog i pasivnog učešća u ukupnom životu te sredine bez legalnih i maskiranih prepreka za to po volji takvog lica. I kod ocjene odgovornosti za pojave koje se mogu definisati kao etničko čišćenje , prezumpcije nevinosti , dok se ne dokaže suprotno, nužna odbrana , prekoračenje nužne odbrane, nalogodavci ,izvršioci , prikriveni i stvarni ciljevi , stanje realnog straha , odgovornosti za moguće posledice propuštenih preventivnih mjera i greške u proceni –ukupno okruženje i „spoljni mentori“ kao realna činjenica na ishode suhoba na Balkanu- za onog ko ima razuma i pretenduje na ocjenu da „postupa po civilizacijskim normama“- su vrlo, vrlo bitne kategorije –koje nisu ni za potcjenjivanje ni zanemarivanje , a kamo li za „gledanje kroz dručkije naočari“- zavisno o kom se radi .

334

/crtice Redakcija lista “Pravda“ Za rubriku STAV PREDSEDNIK( I ) NAŠE DRŽAVE jeste ubijen - SANKCIONISANJE tog čina IZOSTAJE Iz ,do sada ,javno saopstenih podataka o poslednjim danima i samoj smrti ,u kazamatima svetskih moćnika ,pritvorenika Slobodana Miloševića , ovoj generaciji ljudske civilizacije jasno je ( a nepoznavaocima moze biti jasno) da je isti umoren trovanjem i da izostaje sankcionisanje te radnje i učinioca zločina. Realni odnosi snaga u međunarodnim odnosima su takvi da se tu nista bitno ne može učiniti u suprotnom smeru .,čak šta više - efikasno se sprečava ne samo javno iznošenje takvog zaključka već i javno pominjanje činjenica koje na to ukazuju. Ali! Kako će buduće generacije biti pošteđene pritiska sadašnjih moćnika , a nesumnjivo će imati potrebu da ocenjuju i ocene nase vreme i prostore ( i aktere),duznost sadašnjih generacija je da im ostavimo sto potpunije podatke o činjenicama ,za relevantno valorizovanje , bez nedorečenosti i političkog zamagljivanja . Pođimo redom: Kod svakog zločina –preko motiva i sredstva izvršenja zločina dolazi se i do zločinca koji prikriva svoje učesšće u zločinu , a preko poluga vlasti do sankcionisanja njegovog dela. Nedavno data izjava Džefri Najsa ( tužioca kojeg pamtimo po animoznosti prema Miloševiću i nemoćnom besu da ga verbalno dotuče) kojom optužuje svoju Šeficu Karlu del Ponte da je svojom arogancijom i netolerantošću neposredno odgovorna za smrt Miloševića,jer nije mogla da podnese mogućnost da Milošević bude oslobođen, daje odgovor na pitanje motiva zločina . Motiv je znači : Mogućnost da Milošević bude oslobođen . Odgovor na pitanje: ko je taj motiv imao ili mogao da ima leži u odgovoru na kao prethodno pitanje : • ko i pored ulozenog truda i para za diskreditaciju, satanizaciju , bombardovanje,

organizovanu i finansiranu političku likvidaciju njega kao politčkog protivnika, nije sebi smeo i mogao dopustiti takvu blamažu – da doživi njegovo oslobađanje .

Što jest jest nije bilo lako ni gutanje svojevrsne knedle – moralnog poraza , pored svih napora, nametnute organizacije , rezije i pravila , u briljantnoj odbrani ravnoj onoj Georgi Dimitrova protiv nacizma, kojima su tuzioce stavili na pravo mesto-optuženičku klupu. Ko je taj? Ova generacija zna, a siguran sam da ce i sledećim generacijama, lokacija te jajare biti – bez promena. Mali je broj onih koji sebi nije smeo ni mogao dopustiti takav blam, ako želi sačuvati i održati imidž svetskog žandara ili samozvano od svevišnjeg zaduženog za širenje i na bajonetama nametanje svoje slike i prilike sveta - celom svetu.

335

Odgovor na pitanje: sredstvo izvrsenja zločina – treba tražiti u činjenicama: • da je žrtva bila ozbiljno narušenog zdravlja i u realnoj potrebi da osim hrane unosi u

organizam i medikamente; • da je u tamnici osećao bitna pogoršanja tog stanja i da je za ta pogoršanja, licno, optuživao

dželate; • da je zbog kazamatske izolovanosti, dotur sužnjima medicinskih sredstava bio ograničen,

usmeren i kontrolisan sasvim određenim pravilima i jasno određen; • da je, bar za sada, neosporena činjenica, koju niko koje doveo u pitanje: laboratorijski

potvrđeno nalaženje u urinu žrtve (za života) supstanci neprimerenih oficijelnoj terapiji i kontraindikovanih njegovoj bolesti, a usput vrlo retke i specifične namene i dostupnosti širem krugu lica - za lečenje lepre .

Samo delimično poznavanje tehnologije i metoda neuspelih likvidacija političkog neistomišljenika Amera prema Fidelu Kastru, preko tuđih i svojih lica, organa i organizacija - čini neupitnim način pripreme i uručenje radi konzumiranja otrovnih supstanci žrtvi (zamena orginalnih supstanci u procesu tabletiranja, kapsuliranja, u fabričko pakovanje - od proizvodnje, distribucije, uručenja žrtvi do konzumiranja – banalna je stvar tehnike dostupne i kriminalnim i pojedincima i pocetnicima).

Tu je irelevantan nacin dopreme - oficijelnim putem ili preko najbližih srodnika ili saradnika - jer su svi putevi vodili do samo jednog jedinog konzumenta te “robe” k žrtvi. Dužnost savremenika a narocito srodnika je da ostave dovoljno podataka o činjenicama:

• koji lek je žrtva oficijelno koristila; • o proceduri pri unošenju predmeta za ličnu upotrebu pritvorenika, a posebno lekova i

vezano za preventivno sprečavanje unošenja opojnih sredstava i narkotika; • i da li je u kazamatu , u tom, vremenu bilo jos lica istih zdravstvenih tegoba - kao

mogućih korisnika istovrsnog leka . Toliko o potrebama budućih generacija . Za naše generacije, za naš rod i obraz ostaje pitanje: političkog i praktičnog (svakodnevnog) odnosa prema onom ko je učinio takav zločin, sa takvim motivom i sredstvom i sta može očekivati narod kome je žrtva pripadala, a u čije ime je i za čiji račun delovala, ali i od onih koji u ime nas danas deluju kako deluju u kontaktima sa tim zločincem. --------------------

16.03.2008. B.Topola

336

Još jedna odbrana

Otvoreno pismo

Realnost je, na žalost, da se pred Sudomu Hagu, kako god ga zvali, vode postupci radi ocjene radnji i postupanja nekih aktivnih učesnika "Balkanske drame" novijeg doba.

Kako su sudije i tužioci angažovani uglavnom iz zemalja anglo-saksonskog pravnog sistema (a poznati su kao izrazito loši poznavaoci prilika i istorijskih uslova u razvoju naroda "Balkanske scene"), postoji velika opasnost da istina o "Balkanskoj drami" ne bude sagledana ni u rudimentalnom obliku (kao uostalom i bezbroj puta do sada), pa time ni ostvarena i zadovoljena pravda.

Izvršavajući moralnu obavezu prema braći po krvi, ali i komšijama sa kojima smo sticajem istorijskih okolnosti na sceni na kojoj se odvijala i novija "Balkanska drama", ovim pismom želim podsjetiti, u sublimiranom obliku na genezu, uzroke, povode i činjenice bitne za pravilnu ocjenu radnji i postupaka, a time i pravilno sankcionisanje istih (ili da upoznam sa istima one kojima to nije bilo poznato).

I. Činjenica je da su ovim prostorima vladali i bitno uticali na njegov razvoj i odnose koji su tu nastajali, svi oni koji su nekada bili "Veliki" ili su to i danas. Ponašanje, običaji, jezik, kultura i načini međusobnog komuniciranja domicilnih naroda, rezultat su i poslijedica i tih njihovih dijelovanja. Kao ostavštinu svih njih naslijedili smo i usvojili "janjičarski mentalitet" i dodvorništvo - kao mentalni sklop. Na drugim prostorima takvo nešto ne postoji, a veoma je značajno za razumjevanje odnosa i posljedice koje to izaziva u kritičnim ili kriznim razdobljima. Kao poslijedica toga, ovi prostori bili su svjedokom i poprištem drama koje su nastajale u smjenama uticaja i vlasti (kad na pr. umjesto Austro-fila, Ugro-fila ili Germano-fila vlast ili uticaj osvoje Franko-fili, Ruso-fili ili obrnuto). Na dramatičan način su se te promjene odražavale i reflektovale i u okvirima porodice, politike i države. Prebogata je istorija događanjima koji to ilustruju. Sa nesagledivo velikim posljedicama bio je na pr. akt pučista Anglofila i Frankofila od 27. marta 1941. god. kojim je srušen pakt sa silama osovine Rim - Berlin - Tokio, a koji je prihvatila prethodna (germanofilska) vlada. Rezident (ne zna se pouzdano čiji sve ne) prihvata loptu, diže ustanak. Time se smanjuje pritisak na Zapadni front, odlaže plan "Barbarosa". A srpskom narodu i dobrom dijelu drugih domicilnih naroda "Balkanske scene" iskopavaju se sve one tako poznate jame i grobnice i stvaraju se uslovi za pojavu monstruozne satelitske NDH i vjersko-nacionalno istrebljenje uz blagoslov i saradnju "velikih". Ostaje neodgovoreno na istorijsko pitanje o sudbinama domicilnih naroda "Balkanske scene" - da nije srušen taj Pakt, ali i o sudbini "velikih" u ostvarenom planiranom sukobu naroda tom prilikom. Gorak utisak je da su "mali" zbog janičarskog mentalnog sklopa izvršili suicid, a veliki licemjerno i danas trljaju ruke zbog saznanja da trud u razvijanju i podsticanju tog i takvog mentalnog sklopa nije bio uzaludan.

337

I danas na taj mentalni sklop tako jasno podsjeća "muzička pratnja" "Balkanske drame" u obliku pjesme "Danke Dojčland". Pa i molitve na jeziku koji nije narodni (maternji) ilustrativne su na svoj način o tom mentalnom sklopu. Na političkoj sceni ovog sadašnjeg prostora Jugoslavije iz ponašanja aktera (mini-jatura od političara) slikovito je ko je francuski, njemački, američki ili talijanski čovjek (poltron - sluga). Sigurno je da su i među učesnicima "Balkanske drame" mnogi to bili - lutke, marionete. Pitanje je: Tko je stvarno odgovoran: Lutke-marionete ili Lutkar???

II. I licemjerna politika "velikih" u dužem istorijskom razdoblju takođe je profilisala odnose koji su kulminirali u "Balkanskoj drami". Bezbroj primjera je za to. Pomenućemo samo neke koji su ostali u narodnom istorijskom pamćenju. Kad god bi Carska Rusija zaratila sa Otomanskim carstvom, stizao je "befel": "Dižite se Srbi"!!! Kad se pak dogovori sa Portom, dolazila je poruka: "Srbi spuštajte glave (makar vam ih Turci odsjekli)". Bezbrojne seobe Srbalja u svim pravcima istorijski su dokazi o posljedicama po "male" od poteza "velikih". Ponašanje "velikih Gala" prema učesnicima Albanske golgote kad su ih ostavili da mjesecima čekaju na transport, do ultimativnog telegrama Romanova pod pretnjom separatnog mira, ne znam kako drukčije nazvati nego licemjernim. A ono, što je potom slijedilo, više je od toga. Izmučene, izgladnjele kontinentalce odvoze u pustinje Afrike i Grčka ostrva. A, i tada je bilo poznato da i najzdraviji kontinentalac uz tako drastičnu promjenu životne sredine mora da oboli. Za masovna umiranja koja su potom slijedila, šta reći i kojim imenom ih nazvati. Teško se oduprijeti pomisli na etikete koje nama danas tako zdušno djele. I poslije propasti Austro-Ugarske, u ostvarivanju svojih interesa "veliki" Gali su više nego licemjerni: Da prostor katoličke provincijencije Zapadnog Balkana ne bi pripao Italiji, tradicionalnom istorijskom suparniku, i time ova preko mjere ojačala, uvaljuju ih novostvorenoj srpskoj državi uz saznanje da taj neprirodni privjezak kao rak-rana može (i doveo je) dovesti do propasti, do tada, uspješne države i nacije. Razlike u istorijskom razvoju, kulturi, vjeri, uz nerazumjevanje, bile su tako drastične i nepremostive da su od samog početka Versajske Jugoslavije izazivale krize. I ono što je bilo dobro, blisko ili zajedničko narodima tih prostora, pretvorilo se u jal, mržnju i rezultiralo zločinima u II svj. ratu i u novijoj "Balkanskoj drami". Neuspio pokušaj izvlačenja iz sluganstva i samostalnog vođenja spoljne politike pok. Aleksandra, presjekli su brutalno "pozivnom posjetom" pok. Kralju - objavljujući u detalje trasu od Marseja do Pariza kojom u otvorenom automobilu treba da prođe Kralj, da se slučajno ne desi da atentatori (bilo koje vrste) ne uspiju. Što propusti jedan da dočeka drugi. Tezu o francuskom ubistvu pok. Kralja Aleksandra potkrepljuju u istoriografiji autori sa dosta ubjedljivim argumentima. Previše je slučajnosti da bi i bilo slučajnosti. Jedna od njih je i činjenica da ranjeni Kralj, bez obzira na mogući ishod (ili baš zbog toga), nije odvežen ni u jednu bolnicu već direktno u prosekturu - mrtvačnicu.

III. Postoje sigurno i velike razlike u shvatanju pojma Srbije i kao države i kao teritorije od strane onih koji sude akterima "Balkanske drame" i shvatanja i svijesti Srba (pravoslavnog korpusa) istočno od granične linije prema katoličkim prostorima u momentu raspada Austro-Ugarske linije: Karlobag, Karlovac, Virovitica. Za ove potonje Srbija nikad nije bila samo geografski ili pravni pojam. Ona (Srbija) je u njihovoj svijesti ostvarenje vjekovnih i istorijskih težnji za slobodom. U ostvarenju te težnje i preci Srba sadašnjih generacija, kroz dobrovoljački element, ugradili su

338

sebe, svoje živote. Prirodno je i pravo da se ista doživljava na drugačiji emotivniji način. Ti preci su bili roditeljska generacija aktivnih učesnika novije "Balkanske drame". Čak je u početku iste bilo u životu i nekolicina direktnih učesnika - pripadnika čuvenih đaka-podnarednika, koji su svoju krv i znoj ugradili u novu Srpsku državu. Iz jednog od sela sa prostora medijski poznatog kao "Medački džep" iz Srpske Krajine u stvaranju Srbije, u okviru dobrovoljačkog elementa, uzelo je učešće 120 (slovima: sto dvadeset) lica. Više od polovine njih napustilo je "obećanu zemlju", očekivano ili stečeno blagostanje da bi svoje živote, kosti, krv i znoj i zdravlje ugradili u temelje Srpske države. Kako može neko biti suđen i osuđen što je kao prirodno pravo branio ono što je sam stvorio ili su mu očevi ostavili u naslijeđe i kakav je moral suditi onom ko im je u tom, bar malo, pomogao.

IV. Tadašnji stanovnici prostora katoličke provincijencije, bez svoje države, tražili su u Kraljevini Srbiji priliku da se dalje razvijaju. Sa kakvom dobronamjernošću i stvarnim namjerama, govore postupci vođa tih naroda - dokazanih Austrofila i Srbomrzaca, uz neprikriveno izražavanje te mržnje. "Ulaskom u Kraljevinu Srbiju uzimamo dobrog jahaćeg konja konja, a vratićemo im ragu" - rječi su prihvaćenog sudionika političkog života (Bana Natlačena). On je i autor tako čuvene parole: "Srbe na vrbe" - valjda kao potsjetnik na masakr 1916. god. koje su Austrougarske trupe učinile nad srpskim ci-vilima u okolici Šapca, i svoje vjerovatno učešće u tom činu. Tu parolu su njegove komšije zdušno provodile u II svj. ratu uz Vatikansku naredbu: "Trećinu iseliti, trećinu pokrstiti, trećinu pobiti i zaklati!!!". Nisu bolje sreće bile ni poslijeratne generacije Srba u tzv. socijalizmu. Pod raznim izgovorima i vidovima, "Zapadni balkanci" preselili su k sebi, i očistili prostore Srbije (uključujući i Vojvodinu) od industrijskih kapaciteta, koji "veliki" Germani i Ugari i Bugari i Saveznici nisu opljačkali ili bombardovanjima uništili (kudeljare, auto i avioindustrija, ciglane, centrale i sl.). I ovi su bili otvoreni. Nisu krili svoje namjere: "veliki" Bevc je još pedesetih godina (dosta) javno govorio da je za njih Jugoslavija prolazna tvorevina. Da su to oni javno govorili (i radili), od nas su krili naši janjičari, prodajući se za nešto bjedne plate i lažnog osjećaja položaja i vlasti. Inače politika bezdušne eksploatacije "južnjaka" bila je moto i programski zadatak. Prvi pokušaj otpora tome bio je povod za otcjepljenje. Kriv je, naravno, onaj ko pokušava da se odupre, da poželi da sam vodi računa o sebi i svojima, ko u praksi pokuša da primjeni mudrost da je košulja bliža od kabanice.

V. "Balkanskoj drami" nažalost u znatnoj mjeri doprinjeli su i vrhovi Srpske pravoslavne crkve u vrijeme Versajske Jugoslavije. Umjesto da budu integrišući faktor i doprinose zbližavanju, produbljivali su postojeće jazove. Na scenarij "Balkanske drame", i tragične poslijedice koja će iz toga proizići, uticali su organizovanjem masovnih protesta i otpora namjeravanom "Konkordatu" kojim je drukčije trebalo urediti odnose u sredinama katoličke i muslimanske provincijencije u tadašnjoj Kraljevini. To je imalo za direktnu poslijedicu militarizaciju katoličkog klera i logističku podršku za stvaralje buduće NDH, i tragične poslijedice za Srbe zatečene na tim prostorima. Svojim stavom o nacionalnom pitanju SPC: da etnički Srbi muhamedanske vjere (potomci poturica) nisu Srbi, uticali su na razvoj događaja i II. svj. ratu, što je imalo za poslijedicu radnje za koje se sa pravom može upotrijebiti izraz - genocid, a koje su međusobno činili srpski nacionalisti (četnici) i muslimani. Naravno, sve to uz angažovanje pripadnika tih naroda u jedinicama tada "velikog" Rajha i u pomoćnim jedinicama, u ostvarivanju ciljeva "velikog".

339

(Poznato je i lično učešće i vezanost za Rajh jednog aktera kojem se ne sudi, a bitno je doprineo "Balkanskoj drami"). Nenamireni računi i mržnja koja je iz tih odnosa vrhova vjerskih organizacija ostala da tinja, u novijem činu "Balkanske drame", rezultirala je radnjama grupa i pojedinaca koje su ovom ratu pored građanskog, davali elemente vjerskog rata, a od kojih se vrhovi vjerskih organizacija nisu ni pokušali ograditi. Čak šta više, u afirmativnom smislu preko medija puštane su npr. slike o ritualnom odsjecanju glava protivnika (Srba) od strane islamskih "šehida" i slično.

VI. Na unutrašnjoj sceni, različitost u razvoju i stepenu razvoja, imali su bitnog uticaja i na ishod i metode političke borbe, borbe za vlast i na stvarne odnose. Narodi "Zapadne scene" u periodu simbioze sa Ugarima i Austrijom imali su prilike naučiti i usvojiti znanja i vještine diplomatske igre, zakulisnih radnji i intriga, taktike i strategije borbe za vlast u mirnodopskim uslovima. Za razliku od njih narodi u Kraljevini Srbiji, do I. svj. rata organizovani u početne oblike moderne države, u tome su znatno zaostajali. Tako, kasnije, kad su u zajedničkim tjelima sukobili interese, ta razlika u pri-premljenosti odrazila se na ishod tih sukoba. Naivnost, neiskustvo, povjerenje, lakovjernost - morali su biti kažnjeni. U vrijeme Inform-biroa sklonjen je sa političke scene znatan broj djelimično politički obrazovanih Srba (Hrvati su "čuvali svoje kadrove"), a radi borbe za opstanak Jugoslavije (Titove) u političku arenu pušteni su maheri predratnih političkih stranaka sa prostora "Zapadne scene". Nije potrebno puno pogađati ko je taj ko je u areni postao plijen. Nažalost, malo je među danas aktivnim na političkoj sceni Srbije koji se mogu pohvaliti dobrim poznavanjem političke istorije "Balkanske scene". Da bi oni koji to nedovoljno znaju shvatili o kakvim maherima se radi, djelimično ću ilustrovati u par riječi: na primjeru stranke koja i dan danas u susjednoj državi nastavlja djelatnost pod istim imenom - HSS. Njen vođa, Maček, bio je i potpredsjednik Kraljevske vlade u momentu rasturanja Versajske Jugoslavije. Njihova dobronamjernost i iskrenost prema srpskoj populaciji ilustrativna je iz završnog djela "Proglasa" upućenog "pristašama" poslije sporazuma Cvetković-Maček. U završnom djelu su stihovi pjesme "Vila Velebita" naročito popularna kasnije u NDH. I nova HDZ-ovska vlast ih je reafirmirala u "muzičkoj sceni" prilikom otvaranja radova na tunelu kod Gračaca pod vođstvom Jure Radića. Doduše tom prilikom na TV nismo čuli strofu: "Podiže se junak Ante, div s planine, bjež`te psine preko Drine, Hrvati se za dom bore". Ne treba puno vijuga da se zaključi ko je taj ko treba da bježi. U tom "Proglasu" posebno se ističe, pored niza uputstava i ocjena, jedno koje će parafrazirati: "Ako naše pristaše, o nekom pitanju ili stvari, čuju neposredno od vođstva da se izjašnjava na jedan način, a javno na drugi način, važi ono što je receno neposredno našim pristašama". Nema šta: jedno rade, drugo misle, treće govore, - licemjerje "par exelans", ako se uzme u obzir i tri puta "podkrižena" naredba na kraju teksta: "Po upoznavanju pristaša sa ovim, ovaj dokument spaliti". Čedo te politike, biološki sin jednog od visokih funkcionera te stranke, po sopstvenom priznanju i nastavljač njihove politike, bio je najaktivniji učesnik "Balkanske drame", poznat kao faca sa oštećenim facijalnim nervom. U NOB je stupio poslije kapitulacije Italije i kad se profilisala Evropska politička scena i budućnost Evrope po, mora se priznati, dosta lucidnom sagledavanju vođstva te stranke: "da sudbinu Hrvata i Hrvatske više ne mogu vezivati za Rajh". Tada je slijedila "naredba pristašama" da se uključuju u NOB, "koji je uostalom hrvatski jer ga vodi Tito Hrvat, a i svi politički

340

komesari su Hrvati". Za onog, ko se i tad i pod tim okolnostima uključio u NOB, vrlo brzo je i na volšeban način avanzovao do generala i Načelnika personalne uprave JNA na jedno od najodgovornijih (sa najvećim ovlašćenjima) funkcija u JNA. Usput je avanzovao i u "velikog meštra" kvazi istoričara i skinuo masku koju je po zadatku vođstva HSS-a stavio. U toj funkciji kvazi-istoričara otišao je najdalje: umorene na najbestijalniji način, kremirane, razbacane po barama i glibu Mlake u sistemu logora Jasenovac, naprasno je oživio, smanjivši broj žrtava sa oko 600.000 na "svega" tamo nekih 30.000 - Srba uglavnom žena i djece. U kulminaciji političkog djelovanja, naredio je potomcima preostalih Srba "da idu i ponesu samo blato koje su na opancima donijeli". Radnja, pod njegovom dirigentskom palicom, mitraljiranje kolona i izbjeglica, koji su naredbu poslušali (ili su prepoznali scenario ponavljanja NDH, pa svojevoljno otišli) i to na teritoriji druge Države (BiH), nije ništa drugo nego pokušaj genocida. "Samoinicijativno" ili "nenaređeno" izdvajanje iz kolone izbjeglica srpskih civila radi ubijanja i klanja, prilikom prolaska u izbjeglištvo kroz naselja u kojima je vlast držala HDZ, na Kordunu i Baniji, - šta je - ako nije genocid? Da li je zločin, ako se neko, u vezi sa tim događanjima, brani ili pokušava da po-mogne u toj odbrani (ne isključujući elemente prekoračenja nužne odbrane). Uzgred, da priupitam, možda neko zna prvi odgovor: "Ko je krivac da srpsko selo sa 3.000 stanovnika po popisu iz 1939. g. bude danas svedeno samo na ime bivšeg sela u Općini Gospić - Divoselo"? Nije li ipak kriv i pominjani "facijalista", koji je tako zdušno, dok je bio živ, insistirao na kontinuitetu svoje nove države sa "Nezavisnom" upotrebljavajući (za naivne i nepoznavaoce) jezičku finesu "neovisna" umjesto "Nezavisna", koji je reafirmirao istu politiku, iste simbole, pa i identičan naziv monete, rehabilitovao crnokošuljaše i sve one koji su Srbima zlo činili. Žalosni udvornički mentalitet se i u ovom činu "Balkanske drame" ponovo ispoljio da "puk" (narod) pogađa misli vladara i dodvornički mu čini poklone. Samo što su sad, umjesto pune korpe izvađenih očiju srpskih leševa, bile trofej - nanizane odsječene uši.

Ima još nekih malih promjena u novijoj "Balkanskoj drami": nezrelost ličnosti i naroda o mogućim poslijedicama igre kamom oko tuđeg vrata, igre vatrom u tuđoj kući i nekažnjavanje za "nestašluke", rezultiralo je, doduše sa velikim zakašnjenjem, saznanjem da "batina ima dva kraja", da svaka rana boli, da ne mora samo tuđa majka zakukati i da svačija kuća može da gori.

Možda, po shvatanjima onih koji žele da presuđuju, ni te promjene nisu trebale da se dese: da i mene kao civila HDZ-ove Ustaše zakolju kao što su to učinile s mojim ocem na Svetog Iliju 1941. g. Možda je i moja porodica ove generacije trebala da bude kamom obraćena kao što su na kućnom pragu obrađene i baka Marija i baka Sara.

Što se imovine tiče, tu nema promjena: 1941. godine je opljačkana i popaljena imovina i roditeljska kuća i oteta štedna knjižica Poštanske štedionice na 4.000 dinara. I sada je, ono što sam stvorio i skućio na istom ognjištu, opljačkano i zapaljeno. I iz procesa privatizacije dobara u čijem stvaranju su i Srbi učestvovali - isključeni smo.

Nameće mi se jedna narodna izreka : "Kad kuja nauči žrvanj lizati - ili kuju ubiti ili žrvanj razbiti" - drugačije se to ne može promjeniti.

341

Još jedno pitanje, upućeno više sebi nego drugome: Kako bi trebalo postupati sa onima koji su jazove produbljivali, loše odnose stvarali, dobre razgrađivali, sijali mržnju sa strane, dolijevali ulje na vatru, a poznata su imena (Zimerman, Genšer, De Mikelis itd., itd.), koji su režirali događanja u ime interesa "velikih" i tako zlobno se poigrali sudbinama "malih".

Kako, a u skladu sa principima za koje se "veliki" proklamovano zalažu, ocjeniti i sankcionisati radnje Vorena Zimermana, američkog diplomate, u nagovaranju Alije Izetbegovića da odustane od Lisabonskog sporazuma o kantonalnoj podjeli BiH, poslije čega su se rasplamsala neprijateljstva sa poznatim i nedovoljno poznatim poslijedicama, ali za domicilne narode - stravičnim.

Pa da, naravno, sigurno su opet krivi "mali" koji po scenariju "velikih" nisu dovoljno ispružili vrat, da bi scenarij bio ispunjen, a CNN imao dovoljno fotogenične slike, a reporteri (uz malo falsifikovanja) o čemu za honorar kao prilog uz sliku slati napise.

Nešto smrdljivo ima u činjenici da se organizovana i masovna netolerancija između Šiptara i Srba na Kosovu i Metohiji počela ispoljavati poslije nekoliko direktnih posjeta tim prostorima krajem 60-ih i početkom 70-ih godina tima Tripalo, Kučar, i ostalih, onih koji su u prvoj postavi "Hrvatskog proljeća" 1971. g. Kapiten Tripalo sa Crvenkovskim bio je dio udarne ekipe u rušenju poslijednjeg bastiona jugoslavenstva - Aleksandra Rankovića.

Nešto mi se čini da oni tamo nisu išli zbog krompira i rugovskog sira, mada i sir iz kozje mješine prilično smrdi. Ipak mi se čini da smrad potiče od instruktaže, radi pomoći sa južnog krila fronta u provođenju programskih načela i ciljeva politike HSS koju su "hrvatski kadrovi" u SKJ kao stvarnu usvojili i sprovodili.

Uzgred, čudni su bili ljubimci-omladinci Titovi, komunisti, internacionalisti. Svi od reda: i Azem, Krste i Milan, pokazaše se, Boga mi, kao vrlo uspješni nacionalisti (šovinisti), pa mi postade sumnjiv komunizam i internacionalizam ljubljenog učitelja.

Bilo je tu još kojekakvih mešetarenja. Gdje se pretpostavlja da ima nafte, eto i glavnog i silnog. Epizoda sa podmićivanjem jednog Vrhovca, i Vestinhausova najava o gradnji kod nas bar dvije nuklearke, i vještačkim izazivanjem nestašice struje, nije dugo trajala. Skupština SFRJ se usudila proglasiti moratorij na gradnju nuklearki.

Tada je počelo nešto do tada nezamislivo (pa ni danas ako taj period posmatramo kao period totalitarnog društva): sinhronizovana kanonada iz Zagreba i Ljubljane na Saveznu Vladu, na čijem je čelu u tom trenutku bio Branko Mikulić, kadar BiH, Hrvat, i sa takvim rječima "da ih pas s maslom ne bi pojeo".

Da ta epizoda i nije bila toliko beznačajna svjedoči i činjenica da se među prvim Odlukama, koje je donio novi Državni sabor Hrvatske, našla i Odluka o ukidanju moratorija za gradnju nuklearki.

Već je možda i zaboravljeno partnerstvo američke firme sa zagrebačkom INOM u istražnim radovima u jadranskom primorju na otkrivanju nalazišta plina i nafte, i izlaženje te firme iz posla po obavljenju (njima dovoljnih) analiza koje su govorile, obzirom na geološke slojeve, da u dubljim slojevima toga ima. Tako bi i stvarno bilo (otišlo u zaborav), kakve li slučajnosti, da neposredno nakon toga nije uslijedila destabilizacija Albanske države sa

342

inteziviranjem sukoba na Kosovu i Metohiji, i opet, kakve li slučajnosti, nicanje šuma tornjeva bušaških garnitura za naftu u Albanskom primorju.

Doduše, ni Srbi nikako da shvate da je samo štap i Drina kriva. Metode i praksa koje primjenjuju ili su primjenjivali "veliki" nikako ne smiju da koriste "mali", a posebno ako ne plate, kešom ili životima, upotrebu tih patenata.

"Konc-Logori" su autorski patent "velikih" ostrvljana upotrebljen prema domicilnim Burima. Obzirom na rodjaštvo i druge bliskosti, "veliki" Ameri primjenu tog patenta, prema domicilnom stanovništvu Amerike etničkog germanskog porijekla u vrijeme II svj. rata, nisu morali posebno da plate, ili traže odobrenje za primjenu.

Ali, samo slično ponašanje Srba (Omarska - uz sve medijske manipulacije i laži) mora biti žestoko sankcionisano. Jer, po Bogu braćo, jasno je kao dan da nisu platili taksu za korišćenje tog patenta.

Da su Srbi uradili i slično onom što su "veliki" kao pravo legitimne odbrane, primjenili u Vartolomejskoj, Kristalnoj noći dugih noževa, ili satelit "velikog" Rajha prema prethodno razoružanim jedinicama srpskih nacionalista, krajem II svj. rata koji su htjeli, i samo to tražili - da pređu preko njihove teritorije prema Zapadu, kako bi tek onda prošli.

I današnja samozadovoljna politika "velikog šerifa" je autorizovano pravo "legitimne odbrane" da tuku koga hoće, gdje stignu. Bojim se da se nekom ne samo ovo pismo ne dopadne, nego ni moj brk - pa da eskadrila uz asistenciju desetak tomahavki poleti s namjerom da mi brk skrate ili ga malo ušilje po svom ukusu.

Još bi se moglo reći da Srbi i dobro prolaze. Eto, zna se na primer da je nekom od Konvencija zabranjena upotreba kasetnih bombi. A Srbi, kad zečeve ili fazane love, koriste miniciju čija sačma nešto podsjeća na male kasetice. Ne može se tako! Lovci: "pravac Hag" - ako to tako "veliki šerif" naredi. To što on njih (kasetne bombe) sije i po zečevima i fazanima, usput i po srpskoj djeci i tamo negdje tuđoj - pa šta? Pravo je "velikih''; za njih nema suda i odgovornosti.

Veliki su dovoljno "veliki" da se pravo i pravda na njih ne odnosi!

Jasno je, da je kriv onaj ko misli da može da živi u svojoj kući, kao i do sada, koji se ne skloni na mig da mu tu nije više mjesto kad neko ("veliki") samo baci oko na ono što je on generacijama mislio da je njegovo.

Elem, bivalo je toga i ranije. Reklo bi se, ništa novo. Ipak, vrag mi neda mira pa mi na pamet padaju grešne misli: da ničija svijeća nije gorila do dana. Samo treba strpljenja, i izdržati dok se "veliki" ne izređaju (i njihove podrepne muve). Valjda će i tome doći kraj.

Da nismo ozbiljni, pomislio bih da Srbi moraju da se pomire sa partnerskom sudbinom iz basne o vuku i jagnjetu, gdje, naravno, uloga vuka nije dodjeljena njima.

A budući da jesmo ozbiljni (ili to treba najskorije da postanemo) moramo znati da ovo što nam se dešava ne samo da liči, nego i jeste recidiv antikomunističke hajke, poznate iz ne tako davne amerske prošlosti i prakse. U opasnosti je sve što i samo liči na komunizam (a socijalizam je, mora se priznati, samo ličio) ali i sve ono što tim slovom počinje (Nema šale, i

343

seksualna revolucija je u pitanju, zbog ne samo upotrebe - već i pominjanja alatke koja počinje tim slovom kao ………. Bože mi oprosti, strašni bauk, ni ime da mu pomenem,…puj, puj, puj).

------------------------------------------------------------

B.T. 09.12.2001. g.

344

.....sa zaboravom

Ko to reče ? Ne čine li vam se poznatim,aktuenim, naredni niz rečenica-koje ću citirati. „Svi parlamentarci ili skoro svi,danas, pripadaju političkim strankama ,pa su one postale krajnje moćne. One su ,pre svega, zavele gvozdenu disciplinu u svoje članstvo,kako bi ga dobro držali u šakama. Ni jedan jedini poslanik, koji pripada nekoj stranci, ne sme da glasa onako kako mu nalaže savest. Glas mu određuje stranka , a stranka ima u vidu samo jedno : da se održi na vlasti, ako je ima ,ili da dođe do nje , ako je nema....Vođe su zaštićene nekom vrstom izvršnog odbora i kluba u kojem su svi poslanici iste boje.Oni na ove uvek imaju veliki uticaj , ali te institucije skrivaju pred zemljom njihovu ličnu vlast.To su privatne tvorevine bez odgovornosti,koje ,uostalom, Ustav i ne poznaje , one nalažu poslanicima kako će da glasaju i upravljaju radom ministarstava. Kao i sva nemoralna bića, i inteligencija se divi sili,čak i kad se najviše zloupotrebljava . To ju je navelo da se odmah posle rata pomiri sa najgorim neprijateljem ove zemlje... No ,vratimo se „inteligenciji“,sejačima razdora kad treba sjedinjavati. Ta inteligencija bi,da je to prava inteligencija, morala biti na čelu onih čiji zadatak je da obnove zemlju posle godina iskušenja ,trebalo bi da ona skladno uređuje saradnju sa vašom braćom...Inteligencija vam je delovala poput buđi. Zarazila je sve što je s njom došlo u dodir.Umesto da deluje pozitivno, vaša inteliogencija je delovala negativno. Ona je žarište truleži i pokvarenosti, od čega toliko trpite . Počistite kuću , pometite sve te ohole i štetne marionete . Nemojte da vas zasene ljudi koji u suštini nemaju vrednost,čiji je loš primer neizmerno opasan po duhovno zdravlje vašeg naroda... Naravno pošto je vode niska osećanja „inteligencija „ kleči pred novcem“ . Što više novca ima neko, ma koliko ga nečasno stekao, to ga ona više uvažava i istovremeno mu zavidi. Kralj- novac gospodari vašom inteligencijom . Po njoj , čovek sve sebi može dozvoliti, pod uslovom da ima mnogo novčanica u džepu. Čast je nepoznata vrednost na brizi „inteligenciji“. Častan čovek se smatra glupakom , a ceni samo onaj koji lukavstvom ume da okrene događaje u svoju korist. Prirodno je da rodoljublje ne ide uz takva osećanja... Mnogi pripadnici „inteligencije „ bi hladno žrtvovali slobodu i opstanak svoje zemlje , ako bi to njima lično bilo od koristi. Ne klanjajte se više novcu do zemlje .. Novac, međutim , može biti nečasno stečen , i nažalost , to je danas veoma čest slučaj. Budite gordi pred tim nečasno stečenim bogatstvom...Istinske vrednosti sprskih zemalja, posebno one kojima vaša zemlja sve duguje , istisnute su. Inteligencija ljubomorno pazi da nove i poštene snage ne prokrče sebi put.... Ponekad bi se vaše javno mnenje uznemirilo videvši neke slučajeve najočiglednije korupcije , te bi vaši političari – strančari osnovali skupštinske anketne komisije koje nikad nisu dali neki rezultat zato što vukovi ne jedu jedni druge . Razne političke stranke su se međusobno vređale radi vlastite reklame ali se dobro čuvale da ne zabrazde duboko,pošto su dobro znale da korupcija nije apanaža jedne stranke nego svih ... A imate onaj veličanstveni dar da vas sećanje na te junake zna toliko nadahnuti , da vam vlastiti život ništa ne znači. To je zato što lik tih legendarnih junaka izlazi iz vas ... Urođeni

345

zdrav razum vam je u tim junacima –koji su u st varnosti bili sasvim drugačiji-pronašao pravi jedini način da održite netaknutim svoj nacionalni ideal...“ Zanimljive rečenice ,zar ne ? Bojim se i zbog toga sam tužan ,da će malom broju čitalaca proraditi sjećanje i prepoznati autora( ili, što bi bilo još tužnije, da se prvi put sa njim sreću ). Zbog površnosti , koje je autor tih rečenica kod nas prepoznao i ukazao im na nju , još više se bojim da će još manji broj biti onih koji su „ srcem i dušom“ prepoznali autora i kojim povodom i prilikom su nastale . Da je ta bojazan opravdana i ima realnog osnova , uvjerava me naša svakodnevica, naše okruženje i mi sami i „ponovljeni scenario“. Teško se otimam utisku da je autotr gornje rečenice , i još puno toga ,puno toga korisnog , iskrenih savjeta i zavjeta u svojoj oporuci „Čujte Srbi - čuvajte se sebe“ davne godine 1928.,mjeseca juna ,dana prvog , -pustio u vjetar.- Dr. Rudolf Arčibald Rajs. Mada skoro svi, i značajni i manje značajni, svih boja i stranaka ,javno priznaju njegovo gotovo bezrezervno, bezgranično dobročinstvo, nemerljive zasluge i bez ostataka ugrađivanje za dobrobit ovog naroda i zemlje , kako u praksi postupamo prema savetima i kritikama ,dobronamjerno upućenim –nisam siguran u nepostojanje licemjerja. Mislim da je moralni red, i najmanje što bi mogli da učinimo( da mu se makar djelimično odužimo),bar slijedeće :

- da u praksi počnemo prihvatati i usvajati savjete i poduke –na tacni date , i otklanjati mane , na koje nam je ukazao ;

- da se na državnom nivou ustanovi javno prestižno priznanje za humana i altruistička djela i dobročinstva s njegovim imenom i time promoviše i u javnosti drže prisutnim zavjetne rječi najvećeg prijatelja srpskog naroda, Dr. Rudolfa Arčibalda Rajsa , - da poradimo na tome da sa tekstom „oporuke“ i njegovim djelima kad je srpskom

narodu bilo najteže, i ove i buduće generacije , upoznamo , da bi znale cjeniti prava djela i prave prijatelje i naučiti njegovati ( zaboravljene ) vrednosti.

--------------------------------------------------------------------------- objavljeno u br.42 lista Ogledalo-uz grešku u potpisu autora

346

…. s olakim nasjedanjem

Pravda ? Osmi novembar 2.oo5.g. U svjetu udarna vjest : uhićen Ante Gotovina ,haški osumnjičenik za ratni zločin prema civilima Srbima i njhovoj imovini u Hrvatskoj, za udruženi zločin,od 8 kolovoza (augusta) do 8. studenog (novembra) l995.g. Klikću :“ dokaz saradnje, dokaz iskrenosti(iznuđene), pobjede demokratije,et.cetera „ i razvučeno lice (maske na licu) Del Pontove ! Koja farsa ? Koje mazanje očiju ? Koga ponovo treba „prevesti žedna preko vode“ ? Srbe naravno ! Hvataju (još ne osuđuju ) samo jednog , da ga izvedu pred lice pravde(koje i kakve ?), za „rukorad“ ili „naređivanje „- za tri mjeseca ,zamislite, za t r i mjeseca činenja zla nad Srbima , ali ne onog ko je zakuvao,ne onog ko je utemeljio i sprovodio cjelo vrijeme ustašku ideologiju, ne onog ko je već poklao po Osjeku Srbe (bez obzira na povod i izgovor),,ne onog ko je pravila ponašanja uspostavio i već reaktivirao afirmisane alate :kamu,pištolj bombu ,križ ( uz inovaciju - dinamit),u režiji tuđmanovske HDZ i njene sluškinje ,ne i one koji su već, rječju i djelom,u Zapadnoj Slavoniji i Medačkom džepu , u novim uslovima ,ponovili reafirmisali i potvrdili ustašku ideologiju - uništenja srpskog naroda . Uhvatili su ga da ga optuže za učeše u tome , za tri jesenja mjeseca te tužne l995.g. Ma koliko bio na vrhu,ma koliko bio samostalan u djelovanju ( a to je bio jasno je- vrlo malo) u organizaciji i izvršenju ,ma koliko bio patološka ličnost ,( ako je to uopšte -prije bi se moglo govoriti o patološkoj ideji i pozadni ideje ), da nije prethodnog i potonjeg djelovanja hrvatske vlasti(i crkve), šteta od svih zločina , koje je Ante učinio , bila bi manja a pitanje je i da li bi se oni i desili. Ovako se može govoriti o „dolivanju ulja na vatru“,“dolivanje u prepunu čašu“, ili pak „kapi u moru srpskih suza i krvi“, tim zločinima prema srpskoj djeci starcima i staricama ,ženama ,odraslim muškarcima , kao zarobljenicima ,na prevaru uhvaćenim ili u drugim okolnostima lišenim slobode . Prije svega treba suditi onom i onima što su mladog čovjeka (rođenog dugo poslije raspada fašizma i NDH) indoktrinirali ,pripremili i osposobili da može da čini djela – za čije izvršenje ga ,u jednom periodu, traže ,podstiču , angažuju , odlikuju i unapređuju a potom ,“kao fol“, zvanično osuđuju ,odriču se, čak i peru ruke ( ali i pored svega sami ga ne procesuiraju_- niti hvataju niti kažnjavaju) . Ta metodologija već je isprobana u raznim varijacijama : indoktriniraju , angažuju i mobilišu,poslije peru ruke (fol odbacuju),“osuđuju“,“odriču se“.

347

Ali se nikad ne odriču rezultata i dostignuća koja takva djelovanja donose u prisvajanju tuđih dobara demografskih i ostalih političkih pitanja, niti ni pomišljaju ni o kakvoj naknadi , matetijalne i nematerijalne štete , žrtvama ili njihovim potomcima ili sunarodnicima . Za one koji malo više i duže pamte i svojom glavom se služe, još koliko toliko, nameće se još jedno pitanje ( koje radi pravog odgovora zahtjeva interdisciplinarno izučavanje ) : Koja je razlika između Germanskog (Njemačkog) holokausta prema Jevrejima i ostalima i Hrvatskog prema Srbima i ostalima ? Grubo i pojednostavljeno , šematski rečeno :,Njemački holokaust imao je uz prateći mentalni sklop i njegovo prepariranje ,u cilju otupljenja ,bezosjećajnosti , neosjetljivosti za patnje drugih, mehaničko ,serijsko ,skoro“mašinsko“ uništavanje drugih ljudskih bića,bez emocionalnih dilema i suvišnih pitanja – u plinskim komorama i masovnim streljanjima i td. Pri tom je podjela na one koji su zamislili , organizovali ,zapovjedali i izvršili , često ,bila jasna . Mržnja ,mizantropija ,patološka stanja, nesporno je bila češća u ličnostima i glavama onih koji su zamislili često onih koji su organizovali u neznatnijoj mjeri kod izvršioca ,uz umirenje ili ispiranje savjesti (ovih poslijednjih)-da su „izvršavali naređenja“,što u moralnom kontekstu i ima nekog rezona .Zato i nisu sudjeni i osuđeni svi „izvršioci“ posebno ako pri tom nisu iskazivali „izuzetnu marljivost“, i patološka i morbidna stanja svjesti . Hrvatski holokaust prema Srbima , iako međunarodno i medijski neosuđen ,bez obzira što je i dokumentovan ,dokazan,ilustrovan , bio je sa akcentom na pojedinačne individualne likvidacije i zločine ( mada u velikom broju),za šta je angažovan i uzeo učešća veoma veliki broj broj Hrvata , sa velikim brojem individualnih suočavanja , licem u lice, sa žrtvama _Srbima , prije i u toku trajanja zločina - klanjem nožem ,usmrćivanjem maljem u čelo ili potiljak, sječenjem sjekirom,prilikom zatvaranja u crkve ili kuće neposredno pred spaljivanje živih Srba. U onom ratu ,bilo je to u organizaciju NDH i njene oružane formacije (kojoj je teško dati odgovarajuće ime ) Ustaša . Iako su su se potrudili da svjedoka ne bude – čuda postoje- ipak je dovoljno svjedoka i svjedočenja , da se bez sumnje ,stvori realna slika o užasu. Iz beskrajnog niza , potsjećam se onog o organizovanom „natjecanju „ u brzini i broju klanja Srba koje su organizovali i izvršili ustaški koljači u sistemu logora „Jasenovac“, o konstruisanju i dugoj „funkcionalnoj“upotrebi alatke , koja jeomogućavala „časnim katolicima“, dug i bez žuljeva , posao klanja Srba ,a da ovi odmah ne umru već da se što duže bore sa dušom i životom - čuvenog „srbosjeka“ . Potsjećam se i svjedočanstava o veselom raspoloženju „visokih logorskih časnika“ i veselom igranju sa logorašima djecom iz naručja majki logorašica i bacanjem uvis , dok se ne izmami dječiji osmjeh, a potom iznenadno dočekivanje na kamu /nož/, rasjecanja stomaka živim logorašicama , u prolazu , i vađenjem na vrhu noža nerođenog djeteta ili fetusa, u bezbroj varijanti -što među njima i nije više bila „neka interesantna priča „. Korpa „ponuda „poglavniku - iskopanih iz očinjih duplja Srba, je zabilježena istorijska činjenica.

348

Ista ideologija ,dio istih kadrova,ista logistika ,na istom izvoru nadojeni i napojeni , mlađi jurišnici i „časnici“, u novom vremenu 199l-1995.g.,repriziraju metode ,leševe ,poslijedice, istina u manjem broju, ali metodi ,termini, ideologija ,ciljevi, sredstva -istaju isti nepromjenjeni . Ponovo su na sceni „srbosjeci“. Ponovo se čine „milodari“ poglavniku( doduše nisu više iskopane oči već nizovi odsječenih ušiju), koji postaju „legitimacija“ o „domoljublju“ svakog „velikog hrvata“) . Ponovno je prestižna „narodna“ crna košulja krvava. O zarobljenim ,pa živim iskasapljenim radi trgovine ljudskim organima i masovnoj“logistici“raznih „medicinskih timova“ na i uz „bojišnicu“, organizaciji i izvršenju „safarija na Srbe“, o čemu ima dosta svjedočenja , tek treba valjano prikupiti dokaze i dati validnu ocjenu. I za ono što se već poouzdano zna , bez ikakve sumnje se može reći : Hrvatski holokaust prema Srbima i ostalima prevazišao je (iako mu se brojem samo približio ) Njemački holokaust prema Jevrejima i ostalim . On vapije za ljudskom mjerom pravde i tek čeka osudu,bar što se žrtava i njihovih potomaka i srodnika tiče . Dotle , pa makar i sitna boranija ili zadnji šrafić u mehanizmu zločina , ako budu privedeni( makar i sumnjivoj) pravdi –bude nadu da smisao i maksima ljudskog društva nije u nekažnjenom zločinu i koristi od njega. Dostavljeno na višeadresa

349

-inicijative Specjalno tužilaštvo _ Beograd Javljam vam se ovim pismom povodom vesti na RTS-u da će to tužuilaštvo ispitati političku pozadinu ubistva Premijera Đinđića .Sugerišem obraćanje pažnje na izjave Đinđića par dana pre atentata i rekcije na istu. Nekoliko dana pre atentata , Đinđić je, u medijima, davao neke izjave o Srbiji i interesima Srbije i ko i o kojim interesima treba da brine, malo neuobičajene skoro bitnog političkog zaokreta u odnosu na njegove dotadašnje izjave . Simptomatična je bila reakcija na to u izjavi konzula SAD u Prištini,suprotno Bečkoj Konvenciji,u maniru“ balkanskog gubernatora „-slobodno parafraziram- ko je on ,šta se on pita ,ko mu daje pravo da tako govori. Nažalost, i pre toga, imao sam „nos“ (intuiciju) za razvoj događaja na balkanskoj sceni i prosto mi je izletilo :“Gotov je . CIA će ga ubiti .“ Ta slutnja se za par dana i obistinila . Svi propusti na koje učesnici suđenja ukazuju (ili su ukazivali) neobjašnjivi šlampavi potezi,neuvjerljivi i previše rastegljivi „stručni“ zaključci i nalazi – čak i za one koji imaju iole veze sa kriminalistikom, dodatno opterećuju na razmišljanje- u tom pravcu. I dalje sam u uverenju da je Đinđić kolateralna šteta (žrtva ) sukoba proevropske i pro amerske politike na srpskoj sceni(čak i evropskoj). Njegovom likvidacijom, na srpskoj sceni prevagnula je proamerska struja .Otvoreno je pitanje u kojoj meri i koje strukture su pomagale ili bili samo posmatrači njegove likvidacije. Obzirom na javno ,ne tako davno, proklamovanu“ politiku „ i fizičke likvidacije protivnika Amerike , kao „legitimnih ciljeva“-ne bi me iznenadilo- da se i nađu dokazi za ovu moju pretpostavku. Ostala je da visi u vazduhu i Mihajlovićeva izjava –da će se o ovom istina saznati za 50 godina ,kad se otvore arhive. To upućuje na neka pouzdana znanja ili indicije , a da ovo vreme nije pogodno da se otkriju. Spoštovanjem .

350

Iz knjige "Psunjski: Hrvati u svjetlu istorijske istine", Bgd. 1944. god. - Rasprostranjenost srpskog stanovništva po poslijednjem popisu prije raspada Austrougarske na područjima kasnije "NDH-zije"

351

Pogled na Velebit i Visočicu preko Kevrića gaja u Velikom Kraju – Divoselo

Divoselo - Veliki Kraj: u rano proljeće oranje i sadnja pod brazdu kumpjera na Gajiću. Učesnici: Dmitrus, Mićan, Geno, Maša i Ljubica

352

Divoselo - V. Kraj - između Velikog i Kevrića gaja: unuk Beograđanin sa djedom Bogdom u šetnji djedovim zavičajem, na povratku sa Duliba

Spomenik i spomen dom kod Pjevca.

353

Simboli za sjećanje na onaj rat.

354

Motivi sa "OKA".

355

Motiv sa "OKA".

Divoselo – Veliki Kraj: kupljenje sjena na bari Kevrića. Lica Vera i Nikola u vrijeme dok još nisu ni sanjali o izbjeglištvu.

356

Mala etnološka zbirka u Divoselu – V. Kraj u roditeljskoj kući br. 182. – "Milanov muzej". Na zidu: roglje, verige, kosa, karige (drvene), dangubica, kloce (željezne), preslica, klepa, lička torba, sito, krplje, tronožac za ognjište, škatula za sir, srp, đem (žvale), pribor za navlačenje ustre, kubura (kratka Martinovka), škare (ručno kovane), tobalica, kandžiluk, brondžice (zvonce, turice, praporac, bronza), bekut koričaša, nenasađen nadžek, prakljača, laterna, grabeni. U prednjem planu: stap sa stapaicom, mehanička preslica, polučak, kablica, trupno – vojničko talijansko sedlo. Na stelaži: ćupići, tigla, kolovrat za namotavanje potke, na trećoj polici ulomci i neidentifikovani predmeti. Završila u plamenu (ili pokradena) u akciji „Medački džep“.

357

Na zgarištu Mileškove kuće br.405, ekipa za obnovu je i Jeli Božinoj izgradila kuću br.182 1948. godine.

Divoselo - V. Kraj - na malom gaju tropreg sa ralicom u borbi sa snijegom

358

Božo Mileškov, prvi s desna (sjedi), pri povratku iz Kanade 1935. godine.

359

Bolest kao posljedica logora i teški uslovi života ostavili su svoj pečat. Jela prema

fotografiji sa izb. legitimacije 1943. god. (gore), i u životnoj dobi od 55 god. pred svojom kućom (dolje).

360

"Uspomena iz logora" Jelinom rukom ispisan je tekst na poleđini ove slike, nastale u prvim danima logorisanja – sudeći po stanju djece. Njena djeca sjede u prvom redu – ćerka nalakćene glave i sin u bijelom pogleda upućenog sestri.

Prispjeli logoraši iz logora Loborgrad, Beograd, april 1942 godine

361

"Crno" pismo

362

363

Plakat(i) za uspomenu

Život teče dalj

364

Faksimil članka "Jeftino ispiranje zločinačke savjesti"

365

366

367

368

369

.... o autoru

.. Djetinjstvo: Zavičaj. Konc.logori (Gospić, Jaska, Jastrebarsko, Travnik, Sistem Jasenovac - Gradiška, Gornja Rjeka kod Križevaca, Danica, Loborgrad,( ne Mars nego Neovisna Država Hrvatska), izbjeglištvo i Domovi ratne siročadi ( Beograd - Pinosava i Brankova, Hajfeld – Novi Kozarci), epizoda Lipar, Zavičaj. Stasavanje –Zavičaj. Zrelost:Studije Prava u Beogradu. Dođoš i posao u struci: Leskovac, Vučje, Umka, Vršac, Bihać. Izbjeglištvo i rasejanje bez povratka: Beograd, B. Topola.....? Takvo životno „putešestvije“ nesporno je uticalo na formoranje ličnosti i životnog stava ,opisanog u anonimnoj grafološkoj analizi (pod šifrom Orljak u izbjeglištvu 2l.04.1993.g.) : “Nikad nije kasno da se sazna još ponešto o sebi. Ili sebi nešto prizna. Pa možda samo to i pokuša... Jer "da bi se upoznala sreća i da bi se živelo u sreći, treba pre svega upoznati sebe". Sve to nije ništa drugo do korak koji vodi napred. Korak ličnog progresa, pošto vidi i promeni. Zato mu valja posvetiti pažnju. I treba. Bar onu nužnu. Ponekad je, da bi se bilo u harmoniji sa samim sobom i svojom okolinom, potrebno je i menjati se, ali "bez ikakvog straha i bojazni da će ta promena ugroziti našu ličnost ili da više nećemo biti ono što smo. Jednostavno menjati se znači promeniti neke aspekte sopstvenog ponašanja. Time se ne uništava ličnost, već se samo traži da se postane prilagodljiv i elastičniji, samim tim i više drag okolini"... A jedino je takav smjer kretanja pravi, pa zato i ispravan. No, u vašem slučaju čini se da nema mnogo prostora ni za jedno, ni za drugo... pa tako ni za treće. Vaša je samospoznaja na jako visokom nivou, a vaša samokritičnost izoštrena do nekih krajnih granica, pa kako su one uzajamno u najužoj vezi, jedna drugoj pomažu da svaka od njih ponaosob na najbolji način obavi svoj zadatak, reagujući strogo na vreme i na onaj najmanji treptaj u vama koji ne bi bio u skladu sa normama koje su vam one propisale. Tako vi kao ličnost skladno funkcionišete. A nadam se da vas taj sklad i norma ne opterećuju. Vaša je realnost formirala vaš životni stil, a vaša odmerenost stil ponašanja, dajući mu notu izrazite kulture i prefinjenosti. Vaša je inteligencija, uz ogromnu potrebu za saznanjem, dovela do širokog obrazovanja. Pa ipak, kako u vama ima još mnogo od potrebe, pokušajte da je zadovoljite tako što ćete proširiti svoje vidike... I, sve dok budete "svoji" prihvatiće Vas i drugi, jer ljudi koji vrede vole upravo skup osobina koji vas opisuje (i krasi), a to je zato što ih i sami imaju, pa imaju čime da vas prihvate. Iako izgleda jednostavno, nije baš lako biti običan čovek, sa akcentom ovde na zadnoj reči, čovek pun vrlina a skroman... Da nije možda i previše kad ste vi u pitanju? Neko bi se na vašem mestu umeo zbog svog "jezgra" praviti i te kako važan... Ali kako to čine obično ljudi koji imaju samo ljusku, ne brinite zbog ovog svog, možda jedinog "neumeća". Vrline su u vama, a

370

kako oni nemaju ono što vi imate, neka i dalje ono što bi bilo vama mana bude njihova vrlina. Možda je jedina, a svako na nečemu mora da gradi svoju unutrašnju sigurnost i svoje samo-poštovanje. Pa makar oni bili i lažni... kako bi inače živeo? Temelji vaše "građevine" od mnogo sigurnijeg su materijala pa zato i uočljivijeg. Zato vama nije potrebno nikakvo pretjerano naglašavanje sebe samog, pa ni samoisticanje. Bilo je puno hvala, ali, poneko to zaista zaslužuje, pa moram još nešto - dopada mi se jako što ste i u ovim vremenima, uz koja već poduže stoje samo ružni i tužni atributi, i dalje optimista, odnosno kao i uvek do sada imate "oči što vide u tami"... Kako li tek vide na svetlu?! Doći će... ma, sigurno mora doći vreme da se u to lično ponovo uverite. I vi... i mi... svi.“

371