1. poglavlje - znanje.hr · GOSPODARICA DOLINE 9 Prema onim skromnim spoznajama o suprugu njegove pokojne majke, to je Seamusu McEneryju i priličilo. Bio je usijana glava, na-

7

1. poglavlje

5. prosinca 1819. Keltyburn, Trossachs Škotsko visočje

Treba li vam još štogod, gospodine?«Richard Cynster je podmuklo pomislio na par glatkih,

mlađahnih, golih ženskih udova. Krčmar je završio s uklanjanjem ostataka njegove večere — ženski udovi zadovoljili bi taj još neutažen apetit. Ali…

Richard je odmahnuo glavom. To ne znači da se bojao kako će time zaprepastiti svojeg strogo ćudorednog gospodskog slugu Wor-boysa koji mu je, uspravan poput svijeće, stajao uz rame. Radeći za njega već osam godina, Worboys je odavno prošao fazu kada ga je nešto moglo šokirati. Ipak, nije bio čarobnjak, a Richard je bio čvr-stog uvjerenja da bi za pronalaženje nečega što bi sa zadovoljstvom primio u zagrljaj u Keltyburnu trebale čarobne moći.

U zaselak su stigli dok je posljednja zraka svjetla napuštala olovno nebo; noć je brzo pala, poput crnog pokrova. Gusta magla koja se spustila preko planina, teško im viseći nad putem — krivuda-voj cesti koja je od Keltyheada vodila do njihovog odredišta — uči-nila je noćenje u sumnjivoj ugodnosti Keltyburn Armsa privlačnom mogućnošću.

Osim toga, želio je prvi pogled na majčino posljednje počiva-lište baciti za dana i, prije napuštanja Keltyburna, učiniti još jednu stvar. »Ja ću uskoro na počinak. Pođi u krevet — večeras te više

Gospodarica doline_TVRDI.indd 7 17/02/2017 15:45

Stephanie Laurens

8

neću trebati.« Worboys je oklijevao; Richard je znao da razmišlja o tome tko će mu iščetkati i objesiti kaput, tko će se pobrinuti za njegove čizme. Uzdahnuo je.

»Pođi u krevet, Worboyse.«Worboys se ukočio. »Dobro, gospodine — ali volio bih da

smo nastavili do doma McEneryjevih. Ondje bih barem imao po-vjerenja u čistače čizama.«

»Budi zahvalan što smo ovdje«, posavjetovao ga je Richard, »i što nećemo sletjeti s ceste ili zapeti u snježnoj mećavi negdje na pola puta uz tu prokletu planinu.«

Worboys je jasno i glasno šmrcnuo. Time je poručio kako bi za njega zapeti u snježnoj mećavi, po hladnoći dovoljno jakoj da se na njoj i pingvini smrznu, bila bolja opcija od lošeg laštenja čizama. A ipak se poslušno okrenuo i nestao u sjenovitim dubinama krčme.

Izvivši usne u jedva primjetan osmijeh, Richard je ispružio duge noge bliže vatri koja je hučala u kaminu. Kakva god bila usluga laštenja čizama u ovoj krčmi, vlasnik nije škrtario na tome da im boravak učini udobnim. Richard nije primijetio prisutnost drugih gostiju, ali to u ovakvoj zabiti i nije čudilo.

Plameni jezici su bljeskali, a Richard se zagledao u njih — za-pitao se, ne po prvi put, je li ova ekspedicija u Visočje, ishitreno po-duzeta iz dosade i neke neodređene zebnje, ipak bila nepromišljena. Ali londonske su zabave postale ustajale; tako spremno — previše spremno — nuđena mirišljava tijela više ga nisu nimalo mamila. Premda su želja i pohota još postojale, postao je izbirljiviji nego prije. Od žene je želio više od samoga tijela i nekoliko trenutaka ovoze-maljskog ushita.

Namrštio se, promeškoljio ramenima i misli usmjerio na nešto drugo — na pismo koje ga je dovelo ovamo, upućeno od odvjetnika muža njegove odavno preminule majke, Seamusa McEneryja, koji je nedavno napustio ovaj svijet. Formalnom poslanicom iz koje se nije dalo puno toga iščitati pozivao ga je na čitanje oporuke koje se prekosutra trebalo održati u domu McEneryjevih. Ako je želio položiti pravo na ostavštinu koju mu je majka namijenila i koju je Seamus očito gotovo trideset godina iskorištavao, morao je tome prisustvovati.


GOSPODARICA DOLINE

9

Prema onim skromnim spoznajama o suprugu njegove pokojne majke, to je Seamusu McEneryju i priličilo. Bio je usijana glava, na-gao i silovit, odlučan i samovoljan despot. To je gotovo sigurno bio razlog što se on uopće rodio. Njegova majka nije uživala u braku s takvim čovjekom; kad je njegov otac, Sebastian Cynster, peti vojvo-da od St. Ivesa, poslan u dom McEveryjevih da obuzda Seamusovu političku gorljivost, smilovao se nad njom i podario joj svu radost koju je mogao.

A to je rezultiralo Richardom. Priča je bila toliko stara — da budemo precizni, trideset godina stara — da prema tome više nije gajio nikakve osjećaje, osim možebitnog blagog žaljenja za majkom koju nikad nije upoznao. Umrla je od groznice svega koji mjesec nakon njegovog rođenja; Seamus ga je odmah poslao Cynsterima, učinivši tako najmilosrdniju stvar koju je mogao. Oni su ga prihvatili i odgojili kao jednoga od svojih. I to je, u svakom bitnom smislu, on i bio. Cynsteri su stvarali pravo potomstvo, posebno muško. Bio je Cynster od glave do pete.

A to je bio drugi razlog njegovog napuštanja Londona. Jedini važan društveni događaj koji je time propustio bio je kasni vjenčani objed njegovog rođaka Vanea, prigoda koju je smatrao prilično ne-voljnom. Nije bio slijepac — primijetio je onaj sve jači sjaj u očima starijih Cynsterovih dama. Poput Udove Helene, njegove obožavane pomajke, da se ni ne spominje cijelo jato njegovih teta. Kad bi se pojavio na Vaneovoj i Patienceinoj proslavi, odmah bi se usredoto-čile na njega. A on se još uvijek nije toliko dosađivao ili bio toliko malodušan da bi im se ponudio na pladnju i prepustio se njihovim željama za provodom. Ne još.

Dobro je poznavao sebe, možda previše dobro. On nije bio impulzivan čovjek. Volio je sređen, predvidljiv život — volio je sve imati pod kontrolom. Svojedobno se nagledao rata, ali bio je čovjek mira. Strastven. Odan obitelji.

To mu je u glavi probudilo slike Vanea i njegove nove mla-denke, njegova vlastita polubrata Đavla, njegove vojvotkinje i njihova sina. Richard se promeškoljio i opet primirio, svjestan onoga što su njegovi brat i rođak sada imali. Onoga što je i sebi želio. Onoga za


Stephanie Laurens

10

čim je žudio. Napokon, bio je Cynster; počeo je sumnjati da su takve mučne misli urođena, naslijeđena slabost. Zavlačile su se čovjeku pod kožu i činile ga… nervoznim.

Nezadovoljnim.Nemirnim.Ranjivim.Negdje je zaškripala podna daska; Richard je podigao pogled

i kroz nadlučeni se prolaz zagledao u hodnik iza njega. Iz sjena je izišla neka žena. Zamotana u smeđosivi ogrtač, pogledala ga je ravno u oči. Starija žena, oštrih crta lica. Brzo ga je odmjerila; pogled joj je postao leden. Richard je zatomio osmijeh. Odlučna i odmjerenih koraka, žena se okrenula i uspela stubama.

Zavalivši se opet u stolicu, Richard je dopustio da mu se usne iskrive u smiješak. U Keltyburn Armsu bio je siguran od bilo ka-kvih iskušenja.

Opet se zagledao u vatru; postupno, osmijeh mu je izblijedio. Opet se promeškoljio, opuštajući ramena; minutu kasnije je elegantno ustao i pošao do zamagljenog prozora.

Rukom je očistio staklo i pogledao van. Pred očima mu se uka-zao prizor zvjezdanog neba i mjesečinom obasjanog tla prekrivenog prštavim snijegom. Napola škiljeći, pogledao je ustranu i ugledao crkvu. Kirk. Richard je kratko oklijevao, a zatim se uspravio. Poku-pivši svoj kaput s vješalice pokraj vrata, izišao je van.

Gore na katu, Catriona je sjedila za malim drvenim stolom na kojem je stajala samo srebrna zdjela ispunjena čistom izvorskom vodom u koju je toga časa zamišljeno zurila. Jednim uhom čula je svoju pratilju Algariju kako korača hodnikom i ulazi u susjednu sobu, ali bila je pogledom zadubljena u vodu, osjetila stopljenih s njezinom površinom, usredotočenih na nju.

A u njoj se oblikovala slika — iste oštre crte lica, iste drske oči. Ista ona aura nespokoja. Nije pokušavala prodrijeti dublje — nije se usuđivala. Slika je bila oštra — nalazio se u blizini.

Brzo udahnuvši, Catriona je zatreptala i ustuknula. Na vratima se začulo kucanje i ona su se otvorila — Algaria je ušla unutra.


GOSPODARICA DOLINE

11

Odmah je shvatila čime se bavila. Brzo je zatvorila vrata. »Što si vidjela?«

Catriona je odmahnula glavom. »Zbunjujuće je.« Lice je bilo još odlučnije nego što je mislila i u sebi skrivalo samu suštinu muške moći, svakome jasno prepoznatljive. Bio je muškarac koji nije imao razloga skrivati svoj karakter — te je znakove pokazivao otvoreno, arogantno, s manirom vođe.

Poput ratnika.Catriona se namrštila. Neprestano se spoticala o tu riječ, ali

njoj nije trebao ratnik — trebao joj je krotak, susretljiv džentlmen kojega bi po mogućnosti bilo lako opčiniti, za kojega bi se mogla udati i time osigurati svoju nasljednicu. Ovaj je čovjek njezinu re-ceptu odgovarao samo u jednom pogledu — neupitno je bio mužjak. Gospa, Ona Sveznajuća, zasigurno joj nije mogla namijeniti takvog čovjeka.

»Ako nije to u pitanju, što je onda?« Odgurnuvši ustranu sre-brnu zdjelu, naslonila se laktovima na stol i rukom poduprla bradu. »Možda te poruke krivo shvaćam.« Ali to joj se nije događalo još od njezine četrnaeste. »Možda su dvojica?«

»Dvojica kojih?« Algaria joj se prikrala bliže. »Kakvu si to viziju imala?«

Catriona je odmahnula glavom. Radilo se o previše osobnoj stvari — previše osjetljivoj — da bi je s nekim podijelila, čak i s Algarijom, svojom mentoricom još od majčine smrti. Ne dok sama ne otkrije pravu istinu i potpuno je shvati.

Što god da je to trebala shvatiti.»Nema koristi.« Odlučno je ustala. »Moram izravno konzul-

tirati Gospu.«»Što? Sada?« Algaria ju je začuđeno pogledala. »Vani je

užasno hladno.«»Samo ću napraviti krug do kraja groblja. Neću se dugo za-

državati.« Mrzila je neizvjesnost, nesigurnost u ono što je čeka. A ovaj put je neizvjesnost sa sobom donijela neuobičajenu napetost, osjećaj iščekivanja, uznemirujući predosjećaj uzbuđenja. I to ne


Stephanie Laurens

12

onakvog uzbuđenja na kakvo je bila naviknula, nego nešto iskriča-vije, zavodljivije. Zaogrnula se plaštem i krenula vezati vrpcu pod grlom.

»Dolje je neki gospodin.« Algarijine su crne oči bljesnule. »Trebala bi ga izbjegavati.«

»Oh?« Catriona je oklijevala. Zar bi njezin muškarac mogao biti ovdje, pod ovim istim krovom? Napetost koja ju je obuzela uči-nila ju je još odlučnijom, pa je čvrsto stegnula čvor na vrpci. »Po-brinut ću se da me ne vidi. A i svatko u selu me poznaje po liku — barem ovako odjevenu.« Raspustila je dotad vezanu kosu i pustila da joj se prospe po ramenima. »Ovdje mi ne prijeti opasnost.«

Algaria je uzdahnula. »Dobro — ali nemoj se zadržavati. Na-dam se da ćeš mi, čim dospiješ, reći o čemu se zapravo radi.«

Catriona joj je s vrata dobacila osmijeh. »Obećavam ti. Čim se i sama u to uvjerim.«

Na pola puta niz stube ugledala je nekog gospodina, niskog, debelog i uštogljeno odjevenog, kako u glavnom salonu krčme pro-učava odbačene stranice novina. Lica okruglog poput tijela, on de-finitivno nije bio njezin ratnik. Catriona se tiho iskrala niz hodnik. Učas je otvorila teška ulazna vrata, još uvijek nezaključana pred noć.

I zatim se zatekla vani.Zastavši na kamenom pragu krčme, udahnula je oštar, hladan

zrak i osjetila kako joj hladnoća doseže do samog uma. Osvježena, čvršće se omotala ogrtačem i zakoračila u dvorište, pazeći gdje staje kako se ne bi poskliznula na zaleđenom snijegu.

Na groblju, u zavjetrini zida, Richard je promatrao majčin grob. Natpis na nadgrobnom spomeniku bio je kratak: Gospođa Eleanor McEnery, supruga Seamusa McEneryja, zemljoposjednika Keltyheada. To i ništa više. Nikakvih osjećaja privrženosti; ni spomena o kopile-tu koje je za sobom ostavila.

Izraz Richardova lica nije se promijenio; s tim se svojim sta-tusom odavno pomirio. Kada je ostavljen na očevu pragu, Đavlova majka Helena sve je zatekla tvrdnjom da je on njezin sin. Učinivši to, osigurala mu je mjesto u društvu — čak ni sada nitko ne bi riskirao ozlovoljiti nju, ili čak cijeli klan Cynstera, makar i pukim


GOSPODARICA DOLINE

13

nagovještajima da on nije onaj kakvim ga je proglasila. Zakoniti sin svojega oca. Urođeno prepredena, gorljivo velikodušna, Helena mu je osigurala položaj u eliti društva, za što joj u srcu nikad nije prestao zahvaljivati. Ipak, žena koja je ležala pod ovim hladnim kamenom podarila mu je život — a on nije mogao poduzeti ništa kako bi joj zahvalio na tome.

Osim, možda, življenja punim životom.Sve što je znao o majci doznao je od oca kada ga je potpuno

nevino upitao je li volio njegovu majku. Sebastian se rukom počešao po kosi i rekao: »Bila je veoma ljupka i veoma usamljena — zasluži-vala je više od onoga što je dobivala u braku.« Zastao je, pa dodao: »Bilo mi ju je žao.« Pogledao ga je i onaj njegov polagani osmijeh ozario mu je lice. »Ali zato volim tebe. Žao mi je što je mrtva, ali ne mogu požaliti što si se ti rodio.«

Mogao je razumjeti kako mu se otac osjećao — napokon, do srži je bio Cynster. Obitelj, djeca, dom i srce — to su Cynsterima bile bitne stvari. To su im bili suštinski ratnički ciljevi, njihove vrhunske životne pobjede.

Duge i tihe minute proveo je stojeći pred grobom, sve dok mu se hladnoća napokon nije probila kroz čizme. Uzdahnuvši, pre-bacio se s noge na nogu, pa se uspravio, još jednom dugo pogledom odmjerio grob, a zatim se okrenuo i otišao putem kojim je došao.

Što mu je to majka ostavila? I zašto ga je nakon tolikih godina tajenja njezine ostavštine Seamus pozvao natrag tek nakon svoje smrti? Richard je polagano obišao crkvu, koracima prigušenim povjetarcem koji je tiho zviždao kroz snijegom pokrivene grane. Došao je do glavnog puta, stupio na njega — i čuo kako mu se odnekud iza crkve približavaju sigurni, odrješiti koraci. Zastavši, okrenuo se i ugledao…

Stvorenje kao stvoreno čarolijom i mjesečinom.Žena u plaštu koji joj je lepršao oko tijela, gologlava. Preko

ramena i niz leđa padala joj je najveličanstvenija griva guste, valo-vite, svilene kose, bliješteći bakrenastim sjajem na mjesečini poput signalnog svjetla nasuprot zimom zaogrnutim stablima iza nje. Hod joj je bio siguran, svaki korak odlučan; pogled joj je bio oboren, ali mogao se zakleti da nije gledala kuda hoda.


Stephanie Laurens

14

Ne zastajući, zaputila mu se ravno ususret. Nije joj mogao vidjeti lice ni stas pod teškim plaštem, ali dobro izoštreni nagoni rijetko su ga varali. Osjetila su mu se uskomešala, izoštrila, a zatim snažno usredotočila — već na prvi dojam bio je to jasan znak po-žude. Usana izvijenih u predatorskom iščekivanju, Richard se tiho okrenuo i pripremio na upoznavanje s tajanstvenom damom.

Catriona je odlučno stupala putem, čvrsto stisnutih usana, namrštenih obrva. Predugo je bila Gospina učenica da ne bi znala kako tražiti objašnjenja; pitanje koje je postavila bilo je jezgrovito i izravno. Tražila je pravo značenje čovjeka čije ju je lice opsjedalo. Gospin odgovor, riječi koje su joj se oblikovale u glavi, bio je okrutno jasan: On će biti otac tvoje djece.

Kako god ih prevrtala, nije bilo previše načina da ih se više-značno protumači.

To joj je stvorilo veoma veliki problem. Premda se to dosad nikad nije dogodilo, Gospa je morala pogriješiti. Taj je čovjek bio arogantan, bezobziran — i dominantan. Njoj je trebala dobra i jed-nostavna duša, sposobna tiho podržavati njezino upravljanje svojim stadom. Nije joj trebala snaga — trebala joj je slabost. Apsolutno nije imalo smisla bezrazložno joj slati ratnika.

Catriona je frknula ispod glasa, otpuhnuvši oblak pare pred lice. Kroz pramenove kose odjednom je ugledala — posljednje što je očekivala ugledati — par velikih, crnih, blistavo ulaštenih čizama s visokom sarom točno pred sobom. Pokušala se zaustaviti, ali joj potplati nisu pronašli uporište na ledenom snijegu — poskliznula se. Pokušala je zamahati rukama, ali one su joj bile zarobljene pod plaštem. Glasno uzdahnuvši, baš u trenutku sudara s vlasnikom čizama podigla je pogled.

Sudar joj je istisnuo zrak iz pluća i na tren je bila sigurna da je udarila u stablo. Ali nos joj se ukopao u mekanu kravatu nasred prsa, neposredno iznad svilenog prsluka. Bradom joj je okrznuo gla-vu, tako da ju je koža na tjemenu zasvrbjela od nježnog dodira. A ruke kao od čelika polako su je obujmile.

Smetena od probuđenih nagona, podigla je ruke i oduprla mu se o grudi.


GOSPODARICA DOLINE

15

Ali noge su joj se poskliznule i popustile.Opet je glasno uzdahnula — i, umjesto da ga odgurne, čvrsto

ga je zgrabila. Čelične ruke su je još jače obujmile i odjednom je samo vršcima prstiju dodirivala snijeg. Catriona je s naporom udah-nula — prekratko da bi primirila vrtoglavicu. Pluća su joj se stegnula, a osjetila divlje zatreperila, jasno je obavještavajući da je grudima čvrsto prislonjena uz muškarca.

I to ne bilo kojeg muškarca — nego uz nekoga s tijelom toplim poput ugrijanog čelika. Morala se nagnuti unazad da bi ga pogledala u lice.

Pogled modrih, modrih očiju susreo se s njezinim.Catriona se sledila: ostala je zuriti u njega. Zatim je zatreptala.

Trebalo joj je pola sekunde kako bi se uvjerila — to arogantno lice i odlučna brada — to je bio on.

Kroz napola zatvorene kapke mu se oštro zagledala u oči; ako Gospa nije pogriješila, tada je red da započne kako je namjeravala. »Spustite me dolje.«

Uz majku je naučila kako nekoga natjerati na poslušnost; u tim jednostavnim riječima odzvanjao je autoritet, prikriveni prizvuk prinude.

On je to čuo; nakrivio je glavu i podigao jednu crnu obrvu, a onda su mu se kutovi usana izvili prema gore. »Za trenutak.«

Sada je na njoj bio red slušati i čuti namjeru u njegovu potmulu predenju. Oči su joj se raširile.

»Ali najprije…«Da je bila u stanju razmišljati, vrisnula bi, ali zatečenost njego-

vim dodirom i prisna toplina dlana kojim joj je obujmio lice omeli su je u tome. Usne su mu dovršile svoj osvajački pohod — arogantno i samosvjesno se spustivši na njezine.

Prvi ju je dodir potpuno sledio; oduzeo joj je dah. Kad su mu usne počele lijeno prelaziti po njezinima, iz uma su joj izbrisale i samo disanje. Nisu bile ni tople ni hladne, pa ipak se u njihovu dodiru osjećala vrelina. Jačale su svoj pritisak pa ga popuštale, srkale su, grickale, pa se opet vraćale. Odlučne i zahtjevne, djelovale su joj na sva osjetila, sežući duboko, komešajući joj utrobu.


Stephanie Laurens

16

Promeškoljila mu se u zagrljaju; ali njegove su je ruke čvrsto držale. Okružila ju je vrelina — dospjela je do nje čak i kroz debeli ogrtač, obujmila je, a zatim joj uronila u tijelo. Rasla je, bujala, krešendo vreline koja traži odušak. Njegova ju je vrela glad zarazila. Posve rastresena, pokušala se oduprijeti, pokušala negirati njezino postojanje, uzalud pokušavala to prigušiti.

I nije uspjela. Suočavala se sa sramotnim porazom — nemajući pojma što će uslijediti — kad je čvrsta ruka kojom joj je obujmio lice promijenila položaj. Stisak mu se premjestio, a palac mu se odlučno upro u središte njezine brade.

Vilica joj se opustila, usne razdvojile.Probio se unutra.Šok od prvog dodira jezicima doslovno joj je svinuo prste na

nogama. Bila bi glasno uzdahnula, ali to je bilo nemoguće; mogla je jedino osjećati. Osjećati i slijediti i proživljavati stvarnost te vrele gladi, iznenađujuće suptilne, duboko zazivajuće, zavodljive fizičke potrebe. I čvrsto se oduprijeti iskušenju koje ju je proželo.

Čak i dok je on aroganciju odvodio do novih visina.Mislila je da je to nemoguće, ali stisnuo ju je još čvršće uza se,

utiskujući svoju mušku čvrstoću u njezinu podatnu put. Okrutno samouvjeren, nakosio je glavu i kušao je — nehajno, bez žurbe — kao da mu je na raspolaganju sve vrijeme ovoga svijeta.

A tada se počeo poigravati.Napadati i povlačiti se, vješto je mameći da se pridruži igri. Već

od same te pomisli cijelu ju je proželo zaprepaštenje — i živcima joj odaslalo valove uzbuđenja. Rastegnuli su se do kraja, napeli. Usne i jezik muškarca nastavili su mučan ples.

Uzvratila mu je — iskušavajući i ona njega; umjesto agresivne reakcije koju je očekivala, usne su mu se djelomično smekšale, po-tičući je na još. Odvažila se na više, uzvraćajući mu pritiskom na usne, senzualnim milovanjem jezika.

Niti svjesna toga, potpuno se predala poljupcu.Richarda je prožeo osjećaj trijumfa; likovao je u sebi. Potpuno

je razbio njezin uštogljeni otpor; sada je bila podatna i popustljiva,


GOSPODARICA DOLINE

17

čista čarolija u njegovu naručju. Imala je okus najslađeg mladog vina. Glavu mu je ispunio opojan osjećaj.

I prepone.Zatomivši u sebi sve snažniju bol, uživao je u trenutku, pazeći

da ju ne prestraši, puštajući da sama shvati i prihvati slobode koje je sebi dozvolio. Nije bio toliko glup da sebi umisli kako će se ona slomiti ako joj za to pruži dovoljno dobre razloge. Ona nije bila neka priglupa seoska gospođica, niti naivna sluškinja — one riječi koje je izgovorila, njezin stav koji je odisao autoritetom. I nije bila mlada; nikakva mlada gospođica ne bi imala hrabrosti baš njemu od svih ljudi zapovjediti: »Spustite me.« Nije bila djevojka, nego žena — i tako mu je dobro i podatno pristajala u naručje.

To kako mu je dobro pala u naručje, kako su joj izazovne bile obline, tako čvrsto priljubljenoj uz njega — to je moralo biti zabi-lježeno i podići mu požudu na veće visine. Mekani, svileni valovi njezine bujne kose, topli veo koji mu je milovao nadlanice, pa i par-fem — poljsko cvijeće, najava proljeća i plodnosti raslinja — to joj se uzdizalo iz svilenkastih uvojaka, pretvarajući mu požudu u bol.

On je bio taj koji se prvi povukao i prekinuo poljubac — morao je to učiniti, ili doživjeti još goru agoniju. Morao ju je pustiti neta-knutu, neiskušanu, neutažene požude; snijegom prekriveno dvorište crkve u gluho doba noći čak je i za njega bilo preveliki izazov.

Unatoč intimnom milovanju koje su razmijenili, znao je da ona nije dama od takve vrste. Slomio je njezin otpor čistom drskom bezobzirnošću, probuđenom njezinom oholom zapovijedi da je spu-sti. Ovoga ju je časa želio poleći na leđa, ali to se, shvatio je, neće dogoditi.

Podigao je glavu.Ona je širom otvorenim očima zurila u njega, kao da pred

sobom vidi duha.»Gospo, sačuvaj me.«Izgovorila je to gorljivim šapatom, ali riječi joj je upila hladno-

ća, ispunivši prostor među njima izmaglicom. Pažljivo mu je istražila lice — Richard nije mogao razabrati zašto je to učinila; s uobičajenom je arogancijom podigao obrvu.


Stephanie Laurens

18

Usne, mekane i rumene — mnogo rumenije nego prije — od-lučno su izgovorile: »Tako mi Gospina vela! Ovo je ludost!«

Odmahnula je glavom i oduprla mu se rukama o grudi, a zbu-njeni ju je Richard oprezno spustio na zemlju i pustio iz zagrljaja. Odsutno se mršteći, zaobišla ga je, a zatim mu se opet okrenula sučelice. »Tko ste vi?«

»Richard Cynster.« Počastio ju je elegantnim naklonom. Opet se uspravivši, zarobio joj je pogled. »Vama bezrezervno na raspola-ganju.«

Oči su joj bljesnule. »Je li vam navika presretati nevine žene po grobljima?«

»Samo one koje mi ulete točno u naručje.«»Tražila sam da me spustite.«»Zapovjedili ste mi da vas spustim — što sam i učinio. Na

kraju.«»Da. Ali…« Bujica riječi — bio je siguran da će ona uslijediti

— ipak joj je presušila na usnama. Trepćući ga je pogledala. »Vi ste Englez!«

Bila je to prije optužba nego primjedba. Richard je podigao obrvu. »Cynsteri jesu Englezi.«

Ona mu je kroz napola spuštene kapke proučavala lice. »Nor-manskog porijekla?«

Ponosno i arogantno se nasmiješio. »Stigli smo zajedno s Osvajačem.«* Osmijeh mu se još više proširio i dopustio je sebi že-nu temeljito odmjeriti pogledom. »Naravno, još smo uvijek skloni improvizacijama.« Podigavši pogled, zagledao joj se ravno u oči. »Održavajući se u formi povremenim osvajačkim pohodima.«

Čak i pri slabom svjetlu vidio je kako se zajapurila, a iz očiju su joj frcnule iskre.

»Dat ću vam do znanja da je sve ovo jako velika pogreška!«S tim mu je riječima odlučno okrenula leđa. Snijeg je zaškripao

jače nego prije dok se uz lepršanje suknje i ogrtača brzim korakom

* Izvorno: the Conqueror. Misli se na Williama I., normanskog vojvodu koji se u 11. stoljeću nakon uspješnog pohoda na britansko otočje okrunio kraljem Engleske.


GOSPODARICA DOLINE

19

udaljavala od njega. Visoko podignutih obrva, Richard ju je proma-trao kako gotovo jureći izlijeće kroz vrata groblja i primijetio kako mu je iz sjena iza njih dobacila još jedan mrki pogled. A zatim je zabačene glave i visoko uzdignute brade odmarširala niz cestu.

U smjeru krčme.Richardu su se podignuli kutovi usana. Još je jednom zamišljeno

podigao obrve, tako da su sličile zarezima. Pogreška?Promatrao ju je sve dok mu nije nestala iz vidokruga, a zatim

se promeškoljio, podigao ramena i, usana iskrivljenih u podmukao osmijeh, bez žurbe krenuo njezinim stopama.


Documents

1. poglavlje - znanje.hr · GOSPODARICA DOLINE 9 Prema onim skromnim spoznajama o suprugu njegove pokojne majke, to je Seamusu McEneryju i priličilo. Bio je usijana glava, na-