1

Batler je smjesta prepoznao jedinoga preživjela brata njezina gos-podstva, kao što će poslije izvijestiti svoje nepažljivije podčinjene,

počastio sir Horacea dubokim naklonom i preuzeo na sebe da kaže kako će lady Ombersley, premda nije kod kuće za osobe koje su joj manje bliske, biti sretna da ga vidi. Sir Horacea se nije nimalo dojmila ta poniznost; pružio je putni ogrtač jednom lakaju, šešir i štap dru-gom, bacio rukavice na mramorni stol, te kazao da u to nije sumnjao i upitao kako je Dassett tih dana. Batler je odgovorio, kolebajući se između ugode što je sir Horace upamtio njegovo ime i negodovanja zbog posjetiteljeva slobodna i neusiljena ponašanja, da se osjeća naj-bolje što bi se moglo očekivati, te da je sretan (ako se smije usuditi da tako kaže) što vidi da sir Horace ne izgleda ni dana starije nego kad je posljednji put imao užitak najaviti ga njezinu gospodstvu. Zatim je krenuo prvi, na vrlo dostojanstven način, uz impozantno stubište do plavoga salona gdje je lady Ombersley nježno drijemala na sofi kraj vatre, s kašmirskim šalom preko nogu i nakrivljenom kapicom. Zapazivši te pojedinosti, gospodin Dassett se nakašljao i zapovjednim glasom izrekao najavu: »Sir Horace Stanton-Lacy, milostiva!«

Lady Ombersley se probudila s trzajem, zagledala se na trenutak u prazninu ne razumijevajući što se zbiva, neuspješno pokušala namjestiti kapicu i jedva čujno vrisnula: »Horace!«

Prvo poglavlje

Cudesna Sophie_final meki.indd 1 24/03/2017 13:49

2

»Zdravo, Lizzie, kako si?« rekao je sir Horace, prišao joj kru-pnim koracima i potapšao je po ramenu.

»Zaboga, kako si me uplašio!« uskliknulo je njezino gospodstvo, odčepljujući bočicu s octom koja nikada nije bila izvan njezina dosega.

Pošto je snošljivo promotrio sav taj ushit, batler je zatvorio vrata salona gdje su se sastali brat i sestra, te otišao da bi svojim podčinjeni-ma otkrio da je sir Horace gospodin koji je dugo živio u inozemstvu kao predstavnik vlade u diplomatskoj službi, kako je doznao, što je previše delikatna stvar da bi oni mogli razumjeti.

Diplomat je u međuvremenu kraj vatre ogrijao poleđinu svoga fraka, osvježio se prstovetom burmuta i kazao sestri da se nadebljala. »Nimalo se ne pomlađujemo, ni ti ni ja«, dodao je ljubazno. »Ne, ali mogu ti dati samo pet godina više, Lizzie, ako me ne vara pamćenje, a ne bih rekao da me vara.«

Veliko pozlaćeno zrcalo visjelo je na zidu sučelice kaminu, i dok je govorio, sir Horace je dopustio svojem pogledu da se zaustavi na vlastitom odrazu, bez imalo umišljenosti ali s kritičkim odobrava-njem. Njegovih četrdeset pet godina blago je postupalo s njim. Ako mu se figura neznatno udebljala, zbog njegove visine, koja je dobrano nadmašivala sto osamdeset centimetara, ta neznatna krupnoća bila je zanemariva. Bio je vrlo stasit muškarac, i imao je, osim snažne i skladne građe, zgodno lice ispod bujnih smeđih uvojaka koje još nisu nagr-dile srebrnaste pruge. Uvijek se elegantno odijevao, ali bio je previše pametan čovjek da bi prihvaćao modne ekstravagancije koje bi mogle samo pokazati nesavršenstva sredovječna muškarca. »Pogledajte samo jadnoga Prinnya!« govorio je sir Horace svojim prisnim prijateljima koji nisu zamjećivali razlike. »On je pouka svima nama!«

Sestra je bez zamjerke prihvatila njegovu posrednu kritiku. Dva-deset sedam godina braka ostavilo je na njoj tragove; a osam zaloga njezine odanosti, koje je dužno podarila svojem nepostojanom i nimalo zahvalnom suprugu, odavno je u njoj zatrlo svaku pretenziju na ljepotu. Zdravlje joj je bilo osrednje, raspoloženje prilagodljivo, i drago joj je bilo kazati da je ženi kad postane bakom krajnje vrijeme da pr estane razmišljati o svojem izgledu.

»Kako je Ombersley?« upitao je sir Horace, s više uljuđenosti nego zanimanja.

»Osjeća pomalo kostobolju, ali kad se sve uzme u obzir, izvan-redno je dobro«, odgovorila je ona.

Sir Horace je uporabio puku govornu figuru u neželjeno doslov-nom smislu, rekavši uz kimanje glavom: »Uvijek je previše pio. Ipak, kako je na pragu šezdesete, pretpostavljam da nemaš mnogo drugih problema, zar ne?«

»Ne, ne!« žurno je rekla njegova sestra. Nevjere lorda Omber-sleya, premda su je boljele kad bi se dogodile pred očima cijeloga svijeta, kako se prečesto događalo, nikada je nisu duboko uznemiravale, ali nije bila nimalo raspoložena da o njima raspravlja sa svojim prostodušnim bratom, pa je naglo promijenila smjer razgovora upitavši ga odakle dolazi.

»Iz Lisabona«, odgovorio je, uzimajući još jedan prstovet bur-muta.

Lady Ombersley je bila neodređeno iznenađena. Već su prošle dvije godine od svršetka dugotrajnog rata na Pirenejskom poluotoku, pa je radije zamišljala da se sir Horace nalazio u Austriji, tajanstveno sudjelujući u radu Bečkoga kongresa, koji je naprasno prekinut kad je ono grozno Čudovište pobjeglo s Elbe. »Oh!« rekla je donekle ravnodušno. »Naravno, ondje imaš kuću! Zaboravila sam! A kako je draga Sophia?«

»Zapravo«, rekao je sir Horace, zatvarajući burmuticu i sprema-jući je džep, »zbog Sophy sam došao da te vidim.«

Sir Horace je bio udovac petnaest godina, i tijekom toga razdo-blja nije tražio sestrinu pomoć u odgoju kćeri niti je obraćao ikakvu pozornost na njezin netraženi savjet, ali na te riječi nju je obuzeo nela-godan osjećaj. Rekla je: »Da, Horace? Draga mala Sophia! Prošle su sigurno četiri godine, ako ne više, otkad sam je zadnji put vidjela. Koliko sada ima godina? Pretpostavljam da već gotovo izlazi u društvo?«

»Izlazi već godinama«, odgovorio je sir Horace. »Ništa drugo zapravo i ne radi. Ima dvadeset godina.«

»Dvadeset!« uskliknula je lady Ombersley. Izračunala je u glavi i rekla: »Pa da, tako je, jer moja Cecilia je upravo navršila devetnaest, a sjećam se da se tvoja Sophia rodila nepunu godinu dana prije nje. Tako mi je žao, da! Jadna Marianne! Što je ona bila ljupko stvorenje, dakako!«

Cudesna Sophie_final meki.indd 2 24/03/2017 13:49

3

»Zdravo, Lizzie, kako si?« rekao je sir Horace, prišao joj kru-pnim koracima i potapšao je po ramenu.

»Zaboga, kako si me uplašio!« uskliknulo je njezino gospodstvo, odčepljujući bočicu s octom koja nikada nije bila izvan njezina dosega.

Pošto je snošljivo promotrio sav taj ushit, batler je zatvorio vrata salona gdje su se sastali brat i sestra, te otišao da bi svojim podčinjeni-ma otkrio da je sir Horace gospodin koji je dugo živio u inozemstvu kao predstavnik vlade u diplomatskoj službi, kako je doznao, što je previše delikatna stvar da bi oni mogli razumjeti.

Diplomat je u međuvremenu kraj vatre ogrijao poleđinu svoga fraka, osvježio se prstovetom burmuta i kazao sestri da se nadebljala. »Nimalo se ne pomlađujemo, ni ti ni ja«, dodao je ljubazno. »Ne, ali mogu ti dati samo pet godina više, Lizzie, ako me ne vara pamćenje, a ne bih rekao da me vara.«

Veliko pozlaćeno zrcalo visjelo je na zidu sučelice kaminu, i dok je govorio, sir Horace je dopustio svojem pogledu da se zaustavi na vlastitom odrazu, bez imalo umišljenosti ali s kritičkim odobrava-njem. Njegovih četrdeset pet godina blago je postupalo s njim. Ako mu se figura neznatno udebljala, zbog njegove visine, koja je dobrano nadmašivala sto osamdeset centimetara, ta neznatna krupnoća bila je zanemariva. Bio je vrlo stasit muškarac, i imao je, osim snažne i skladne građe, zgodno lice ispod bujnih smeđih uvojaka koje još nisu nagr-dile srebrnaste pruge. Uvijek se elegantno odijevao, ali bio je previše pametan čovjek da bi prihvaćao modne ekstravagancije koje bi mogle samo pokazati nesavršenstva sredovječna muškarca. »Pogledajte samo jadnoga Prinnya!« govorio je sir Horace svojim prisnim prijateljima koji nisu zamjećivali razlike. »On je pouka svima nama!«

Sestra je bez zamjerke prihvatila njegovu posrednu kritiku. Dva-deset sedam godina braka ostavilo je na njoj tragove; a osam zaloga njezine odanosti, koje je dužno podarila svojem nepostojanom i nimalo zahvalnom suprugu, odavno je u njoj zatrlo svaku pretenziju na ljepotu. Zdravlje joj je bilo osrednje, raspoloženje prilagodljivo, i drago joj je bilo kazati da je ženi kad postane bakom krajnje vrijeme da pr estane razmišljati o svojem izgledu.

»Kako je Ombersley?« upitao je sir Horace, s više uljuđenosti nego zanimanja.

»Osjeća pomalo kostobolju, ali kad se sve uzme u obzir, izvan-redno je dobro«, odgovorila je ona.

Sir Horace je uporabio puku govornu figuru u neželjeno doslov-nom smislu, rekavši uz kimanje glavom: »Uvijek je previše pio. Ipak, kako je na pragu šezdesete, pretpostavljam da nemaš mnogo drugih problema, zar ne?«

»Ne, ne!« žurno je rekla njegova sestra. Nevjere lorda Omber-sleya, premda su je boljele kad bi se dogodile pred očima cijeloga svijeta, kako se prečesto događalo, nikada je nisu duboko uznemiravale, ali nije bila nimalo raspoložena da o njima raspravlja sa svojim prostodušnim bratom, pa je naglo promijenila smjer razgovora upitavši ga odakle dolazi.

»Iz Lisabona«, odgovorio je, uzimajući još jedan prstovet bur-muta.

Lady Ombersley je bila neodređeno iznenađena. Već su prošle dvije godine od svršetka dugotrajnog rata na Pirenejskom poluotoku, pa je radije zamišljala da se sir Horace nalazio u Austriji, tajanstveno sudjelujući u radu Bečkoga kongresa, koji je naprasno prekinut kad je ono grozno Čudovište pobjeglo s Elbe. »Oh!« rekla je donekle ravnodušno. »Naravno, ondje imaš kuću! Zaboravila sam! A kako je draga Sophia?«

»Zapravo«, rekao je sir Horace, zatvarajući burmuticu i sprema-jući je džep, »zbog Sophy sam došao da te vidim.«

Sir Horace je bio udovac petnaest godina, i tijekom toga razdo-blja nije tražio sestrinu pomoć u odgoju kćeri niti je obraćao ikakvu pozornost na njezin netraženi savjet, ali na te riječi nju je obuzeo nela-godan osjećaj. Rekla je: »Da, Horace? Draga mala Sophia! Prošle su sigurno četiri godine, ako ne više, otkad sam je zadnji put vidjela. Koliko sada ima godina? Pretpostavljam da već gotovo izlazi u društvo?«

»Izlazi već godinama«, odgovorio je sir Horace. »Ništa drugo zapravo i ne radi. Ima dvadeset godina.«

»Dvadeset!« uskliknula je lady Ombersley. Izračunala je u glavi i rekla: »Pa da, tako je, jer moja Cecilia je upravo navršila devetnaest, a sjećam se da se tvoja Sophia rodila nepunu godinu dana prije nje. Tako mi je žao, da! Jadna Marianne! Što je ona bila ljupko stvorenje, dakako!«

Cudesna Sophie_final meki.indd 3 24/03/2017 13:49

4

S malo napora sir Horace je prizvao u pamćenje lik svoje pokojne žene. »Da, takva je bila«, složio se. »Čovjek zaboravlja, znaš. Sophy nije toliko na nju, više je na mene!«

»Znam kolika ti je utjeha morala biti«, uzdahnula je lady Ombersley. »I sigurna sam, dragi Horace, da ništa ne može biti oda-nije od tvoje privrženosti tom djetetu!«

»Nisam bio ni najmanje privržen«, upao je sir Horace. »Ne bih je bio držao sa sobom da je bila imalo tegobna. A nikada nije bila takva: jadno malo stvorenje, Sophy!«

»Da, dragi moj, nema sumnje, ali vući malu curicu po Španjol-skoj i Portugalu, kad bi joj mnogo bolje bilo u nekoj biranoj školi…«

»Nipošto! Naučila je da bude gospodična«, rekao je sir Horace cinično. »Osim toga, nema koristi da sada o tome dužim, prekasno je! Stvar je u tome, Lizzie, da sam nekako u škripcu. Želim da se brineš o Sophy dok budem u Južnoj Americi.«

»U Južnoj Americi?« protisnula je lady Ombersley.»U Brazilu. Ne očekujem da ću ondje dugo boraviti, ali ne

mogu povesti svoju malu Sophy, niti je mogu ostaviti s Tilly, jer Tilly je pokojna. Umrla je u Beču, prije dvije-tri godine. Vraški je nezgodno to što je učinila, ali usudio bih se reći da nije bilo namjerno.«

»Tilly?« rekla je lady Ombersley, sva u nedoumici.»Zaboga, Elizabeth, nemoj stalno ponavljati sve što kažem! To

je jako ružna navika! Gospođica Tillingham, Sophijina guvernanta!«»Bože dragi! Hoćeš li reći da dijete sada nema guvernantu?«»Nema, naravno! Ne treba joj guvernanta. Uvijek sam joj nalazio

obilje pratilja dok smo bili u Parizu, a u Lisabonu to nije važno. Ali ne mogu je ostaviti samu u Engleskoj.«

»Doista, mislim da ne možeš. Ali, predragi moj Horace, iako ne bih učinila ništa da te obvezujem, nisam sasvim sigurna…«

»Koješta!« rekao je sir Horace uvjerljivo. »Ona će biti krasno društvo za tvoju djevojku — kako se ono zove? Cecilia? Krasna moja dušice, znaš, u njoj nema ni truna poroka!«

Zbog očinskoga iskazivanja počasti ona je trepnula i jedva primjetno prosvjedovala. Sir Horace nije na to obratio pozornost. »Štoviše, ona ti neće stvarati nikakvih nevolja«, rekao je. »Ona misli svojom glavom, moja Sophy. Ja se nikada zbog nje ne zabrinjavam.«

Zbog prisna poznavanja bratova karaktera lady Ombersley je mogla u to savršeno povjerovati, ali kako je i sama bila blagoslovljena prilično istom lakoumnom ćudi, nikakva zajedljiva primjedba nije ni stigla do njezinih usana. »Sigurna sam da mora biti draga djevojka«, rekla je. »Ali, vidiš, Horace…«

»I još nešto. Već je vrijeme da razmišljamo o njezinoj udaji«, proslijedio je sir Horace, sjedajući u naslonjač sučelice kaminu. »Znam da bi to moglo ovisiti o tebi. Poguraj to, tetka si joj! I k tome, moja jedina sestra.«

»Trebala bih biti presretna da je izvedem u društvo«, čeznutljivo je rekla lady Ombersley. »Ali stvar je u tome što ne mislim, čak se prilično plašim… Vidiš, kraj doista strašnih troškova prošle godine kad smo predstavili Ceciliju, pa vjenčanje naše predrage Marije malo prije toga, pa Hubertov odlazak u Oxford, da i ne spominjem školarinu za jadnog Theodorea u Etonu…

»Ako te brinu troškovi, Lizzie, ne moraš na njih ni pomišljati, jer ja stojim iza toga. Nećeš je trebati predstavljati na Dvoru, o svemu ću se ja pobrinuti kad se vratim doma, a ako se ne želiš nimalo mučiti oko tih stvari, mogu naći neku drugu damu da to obavi. U ovom času želim samo da ona izlazi sa svojim srodnicima, da se susreće s pravom vrstom ljudi… Dobro su ti poznate te stvari!

»Poznate su mi, naravno, a što se tiče mučenja, toga ne bi bilo! Ali ne mogu se otresti osjećaja da možda — možda to ne bi uspjelo. Mi ne priređujemo previše primanja.«

»No, s čoporom djevojaka u kući trebali biste«, rekao je sir Horace bez uvijanja.

»Ali, Horace, ja nemam čopor djevojaka u kući!« prosvjedovala je lady Ombersley. »Selini je tek šesnaest godina, a Gertrude i Amabel su jedva izašle iz dječje sobe!«

»Vidim o čemu je riječ«, rekao je sir Horace popustljivo. »Bojiš se da bi ona mogla zasjeniti Ceciliju. Ne, ne, draga moja! Moja mala Sophy nije ljepotica. Prilično dobro izgleda — zapravo, rekao bih da ćeš pomisliti kako je vrlo zgodna djevojka — ali tvoja Cecilia ima nešto sasvim izvan uobičajenoga. Sjeti se da sam tako mislio kad sam je vidio prošle godine. Bio sam iznenađen, jer ti sama nikada nisi bila iznad pro-sjeka, Lizzie, dok sam uvijek mislio da je Ombersley ružan momak.«

Cudesna Sophie_final meki.indd 4 24/03/2017 13:49

5

S malo napora sir Horace je prizvao u pamćenje lik svoje pokojne žene. »Da, takva je bila«, složio se. »Čovjek zaboravlja, znaš. Sophy nije toliko na nju, više je na mene!«

»Znam kolika ti je utjeha morala biti«, uzdahnula je lady Ombersley. »I sigurna sam, dragi Horace, da ništa ne može biti oda-nije od tvoje privrženosti tom djetetu!«

»Nisam bio ni najmanje privržen«, upao je sir Horace. »Ne bih je bio držao sa sobom da je bila imalo tegobna. A nikada nije bila takva: jadno malo stvorenje, Sophy!«

»Da, dragi moj, nema sumnje, ali vući malu curicu po Španjol-skoj i Portugalu, kad bi joj mnogo bolje bilo u nekoj biranoj školi…«

»Nipošto! Naučila je da bude gospodična«, rekao je sir Horace cinično. »Osim toga, nema koristi da sada o tome dužim, prekasno je! Stvar je u tome, Lizzie, da sam nekako u škripcu. Želim da se brineš o Sophy dok budem u Južnoj Americi.«

»U Južnoj Americi?« protisnula je lady Ombersley.»U Brazilu. Ne očekujem da ću ondje dugo boraviti, ali ne

mogu povesti svoju malu Sophy, niti je mogu ostaviti s Tilly, jer Tilly je pokojna. Umrla je u Beču, prije dvije-tri godine. Vraški je nezgodno to što je učinila, ali usudio bih se reći da nije bilo namjerno.«

»Tilly?« rekla je lady Ombersley, sva u nedoumici.»Zaboga, Elizabeth, nemoj stalno ponavljati sve što kažem! To

je jako ružna navika! Gospođica Tillingham, Sophijina guvernanta!«»Bože dragi! Hoćeš li reći da dijete sada nema guvernantu?«»Nema, naravno! Ne treba joj guvernanta. Uvijek sam joj nalazio

obilje pratilja dok smo bili u Parizu, a u Lisabonu to nije važno. Ali ne mogu je ostaviti samu u Engleskoj.«

»Doista, mislim da ne možeš. Ali, predragi moj Horace, iako ne bih učinila ništa da te obvezujem, nisam sasvim sigurna…«

»Koješta!« rekao je sir Horace uvjerljivo. »Ona će biti krasno društvo za tvoju djevojku — kako se ono zove? Cecilia? Krasna moja dušice, znaš, u njoj nema ni truna poroka!«

Zbog očinskoga iskazivanja počasti ona je trepnula i jedva primjetno prosvjedovala. Sir Horace nije na to obratio pozornost. »Štoviše, ona ti neće stvarati nikakvih nevolja«, rekao je. »Ona misli svojom glavom, moja Sophy. Ja se nikada zbog nje ne zabrinjavam.«

Zbog prisna poznavanja bratova karaktera lady Ombersley je mogla u to savršeno povjerovati, ali kako je i sama bila blagoslovljena prilično istom lakoumnom ćudi, nikakva zajedljiva primjedba nije ni stigla do njezinih usana. »Sigurna sam da mora biti draga djevojka«, rekla je. »Ali, vidiš, Horace…«

»I još nešto. Već je vrijeme da razmišljamo o njezinoj udaji«, proslijedio je sir Horace, sjedajući u naslonjač sučelice kaminu. »Znam da bi to moglo ovisiti o tebi. Poguraj to, tetka si joj! I k tome, moja jedina sestra.«

»Trebala bih biti presretna da je izvedem u društvo«, čeznutljivo je rekla lady Ombersley. »Ali stvar je u tome što ne mislim, čak se prilično plašim… Vidiš, kraj doista strašnih troškova prošle godine kad smo predstavili Ceciliju, pa vjenčanje naše predrage Marije malo prije toga, pa Hubertov odlazak u Oxford, da i ne spominjem školarinu za jadnog Theodorea u Etonu…

»Ako te brinu troškovi, Lizzie, ne moraš na njih ni pomišljati, jer ja stojim iza toga. Nećeš je trebati predstavljati na Dvoru, o svemu ću se ja pobrinuti kad se vratim doma, a ako se ne želiš nimalo mučiti oko tih stvari, mogu naći neku drugu damu da to obavi. U ovom času želim samo da ona izlazi sa svojim srodnicima, da se susreće s pravom vrstom ljudi… Dobro su ti poznate te stvari!

»Poznate su mi, naravno, a što se tiče mučenja, toga ne bi bilo! Ali ne mogu se otresti osjećaja da možda — možda to ne bi uspjelo. Mi ne priređujemo previše primanja.«

»No, s čoporom djevojaka u kući trebali biste«, rekao je sir Horace bez uvijanja.

»Ali, Horace, ja nemam čopor djevojaka u kući!« prosvjedovala je lady Ombersley. »Selini je tek šesnaest godina, a Gertrude i Amabel su jedva izašle iz dječje sobe!«

»Vidim o čemu je riječ«, rekao je sir Horace popustljivo. »Bojiš se da bi ona mogla zasjeniti Ceciliju. Ne, ne, draga moja! Moja mala Sophy nije ljepotica. Prilično dobro izgleda — zapravo, rekao bih da ćeš pomisliti kako je vrlo zgodna djevojka — ali tvoja Cecilia ima nešto sasvim izvan uobičajenoga. Sjeti se da sam tako mislio kad sam je vidio prošle godine. Bio sam iznenađen, jer ti sama nikada nisi bila iznad pro-sjeka, Lizzie, dok sam uvijek mislio da je Ombersley ružan momak.«

Cudesna Sophie_final meki.indd 5 24/03/2017 13:49

6

Njegova je sestra krotko primila te zamjerke, ali prilično se sneve-selila što je pretpostavio da je ona sposobna gajiti takve nelijepe misli o kćeri svoga brata. »Pa čak ako sam i bila tako mrska, nema više nikakve potrebe za takvim primjedbama«, rekla je. »Ništa još nije objavljeno, Horace, ali ne ustručavam se pred tobom reći da se Cecilia sprema sklopiti vrlo poželjnu bračnu vezu.«

»To je dobro«, rekao je sir Horace. »Imat ćeš slobodna vremena da se osvrneš i potražiš muža za Sophy. Nećeš imati nikakvih teškoća: ona malo zahtijeva, a imat će dobar miraz za koji dan, osim onoga što joj je majka ostavila. Nema potrebe ni plašiti se da nam njezina udaja neće biti ugodna; ona je razumna djevojka, i bila je dovoljno po svijetu da zna nanjušiti opasnost. Koga si našla za Ceciliju?«

»Lord Charlbury zatražio je Ombersleyevo dopuštenje da joj se obrati«, rekla je ona i nadula se malko od ponosa.

»Charlbury, ha«, rekao je sir Horace. »Zbilja vrlo dobro, Elizabeth! Moram reći, nisam mislio da ćeš uloviti visoku nagradu, jer izgled nije sve, a prema načinu kako je Ombersley prebrajao što posjeduje kad sam ga zadnji put vidio…«

»Lord Charlbury«, rekla je lady Ombersley donekle ukočeno, »vrlo je bogat čovjek, i znam da nema takvih vulgarnih razmatranja na pameti. Doista, rekao mi je da je to bio slučaj ljubavi na prvi pogled!«

»Izvrsno!« rekao je sir Horace. »Pretpostavljam da je već neko vrijeme u potrazi za ženom — teče mu najmanje trideseta, zar ne? — ali ako doista osjeća nježnost prema djevojci, to bolje! To bi trebalo učvrstiti njegovo zanimanje za nju.«

»Da«, potvrdila je lady Ombersley. »I uvjerena sam da će dobro pristajati jedno uz drugo. On je u svemu ljubak i ugodan, ponaša se kao pravi džentlmen, njegova inteligencija je doista nadmoćna, i takve je naravi da se mora svidjeti.«

Sir Horacea nisu previše zanimali poslovi njegove nećakinje, pa je rekao: »Dobro, dobro, on je pravi uzor, i moramo dopustiti Ceciliji da se smatra sretnom što će sklopiti takvu bračnu vezu! Nadam se da se možeš jednako tako pobrinuti za Sophy!«

»Doista, željela bih da mogu!« odgovorila je uzdahnuvši. »Samo trenutak je nezgodan, jer… Stvar je u tome, vidiš, bojim se da se to možda neće sasvim svidjeti Charlesu!«

Sir Horace se namrštio napinjući sjećanje. »Mislio sam da se zove Bernard. Zašto mu se ne bi svidjelo?«

»Ne govorim o Ombersleyu, Horace. Moraš se sjećati tko je Charles!«

»Ako govoriš o svojem najstarijem sinu, razumije se da ga se sjećam! Ali zašto bi on imao što kazati, i zašto bi dovraga trebao išta prigovoriti mojoj Sophiji?«

»Oh, ne, ne njoj! Sigurna sam da to ne bi mogao učiniti! Ali bojim se da mu ne bi bilo drago ako bismo se upravo sada prepustili veselim zabavama! Usuđujem se kazati da možda nisi vidio najavu nje-gova skorog vjenčanja, ali moram ti reći da se zaručio s gospođicom Wraxton.«

»Što, nije valjda sa kćeri staroga Brinklowa? Časne mi riječi, Lizzie, bila si vrlo zaposlena u nekim stvarima! Nisam znao da imaš toliko smisla! Poželjna je za ženidbu, doista! Treba ti čestitati!«

»Da«, rekla je lady Ombersley. »Oh, da! Gospođica Wraxton je veoma iznimna djevojka. Sigurna sam da posjeduje tisuću krasnih vrlina. U sve je izvanredno upućena, a drži se načelā koja moraju iza-zivati poštovanje.«

»Meni ona zvuči kao krajnje dosadno čeljade«, rekao je sir Horace iskreno.

»Charles ne mari za vrlo žustre djevojke«, rekla je lady Omber-sley zureći tužno u vatru, »niti za bilo kakve nastrane ludorije. I ja bih mogla poželjeti da gospođica Wraxton posjeduje više živahnosti, ali ne smiješ na to gledati Horace. Ni ja nisam ni najmanje naginjala prema tome da budem učena žena, ali u današnje vrijeme, kada ima toliko mnogo neobuzdanih mladih djevojaka, pravo je zadovoljstvo naći neku koja… Charles misli da izraz ozbiljne zamišljenosti jako pristaje gos-pođici Wraxton!« završila je u priličnoj žurbi.

»Znaš, Lizzie, čudna je stvar da su svi tvoji i Ombersleyevi sinovi tupi kao klade«, primijetio je sir Horace ravnodušno. »Pretpostavljam da nisi varala Ombersleya, ha?«

»Horace!«»Ne, znam da nisi! Nema potrebe da se mrštiš! Naročito kad

je riječ o tvojem najstarijem sinu, to ti zbilja nije potrebno! Ipak,

Cudesna Sophie_final meki.indd 6 24/03/2017 13:49

7

Njegova je sestra krotko primila te zamjerke, ali prilično se sneve-selila što je pretpostavio da je ona sposobna gajiti takve nelijepe misli o kćeri svoga brata. »Pa čak ako sam i bila tako mrska, nema više nikakve potrebe za takvim primjedbama«, rekla je. »Ništa još nije objavljeno, Horace, ali ne ustručavam se pred tobom reći da se Cecilia sprema sklopiti vrlo poželjnu bračnu vezu.«

»To je dobro«, rekao je sir Horace. »Imat ćeš slobodna vremena da se osvrneš i potražiš muža za Sophy. Nećeš imati nikakvih teškoća: ona malo zahtijeva, a imat će dobar miraz za koji dan, osim onoga što joj je majka ostavila. Nema potrebe ni plašiti se da nam njezina udaja neće biti ugodna; ona je razumna djevojka, i bila je dovoljno po svijetu da zna nanjušiti opasnost. Koga si našla za Ceciliju?«

»Lord Charlbury zatražio je Ombersleyevo dopuštenje da joj se obrati«, rekla je ona i nadula se malko od ponosa.

»Charlbury, ha«, rekao je sir Horace. »Zbilja vrlo dobro, Elizabeth! Moram reći, nisam mislio da ćeš uloviti visoku nagradu, jer izgled nije sve, a prema načinu kako je Ombersley prebrajao što posjeduje kad sam ga zadnji put vidio…«

»Lord Charlbury«, rekla je lady Ombersley donekle ukočeno, »vrlo je bogat čovjek, i znam da nema takvih vulgarnih razmatranja na pameti. Doista, rekao mi je da je to bio slučaj ljubavi na prvi pogled!«

»Izvrsno!« rekao je sir Horace. »Pretpostavljam da je već neko vrijeme u potrazi za ženom — teče mu najmanje trideseta, zar ne? — ali ako doista osjeća nježnost prema djevojci, to bolje! To bi trebalo učvrstiti njegovo zanimanje za nju.«

»Da«, potvrdila je lady Ombersley. »I uvjerena sam da će dobro pristajati jedno uz drugo. On je u svemu ljubak i ugodan, ponaša se kao pravi džentlmen, njegova inteligencija je doista nadmoćna, i takve je naravi da se mora svidjeti.«

Sir Horacea nisu previše zanimali poslovi njegove nećakinje, pa je rekao: »Dobro, dobro, on je pravi uzor, i moramo dopustiti Ceciliji da se smatra sretnom što će sklopiti takvu bračnu vezu! Nadam se da se možeš jednako tako pobrinuti za Sophy!«

»Doista, željela bih da mogu!« odgovorila je uzdahnuvši. »Samo trenutak je nezgodan, jer… Stvar je u tome, vidiš, bojim se da se to možda neće sasvim svidjeti Charlesu!«

Sir Horace se namrštio napinjući sjećanje. »Mislio sam da se zove Bernard. Zašto mu se ne bi svidjelo?«

»Ne govorim o Ombersleyu, Horace. Moraš se sjećati tko je Charles!«

»Ako govoriš o svojem najstarijem sinu, razumije se da ga se sjećam! Ali zašto bi on imao što kazati, i zašto bi dovraga trebao išta prigovoriti mojoj Sophiji?«

»Oh, ne, ne njoj! Sigurna sam da to ne bi mogao učiniti! Ali bojim se da mu ne bi bilo drago ako bismo se upravo sada prepustili veselim zabavama! Usuđujem se kazati da možda nisi vidio najavu nje-gova skorog vjenčanja, ali moram ti reći da se zaručio s gospođicom Wraxton.«

»Što, nije valjda sa kćeri staroga Brinklowa? Časne mi riječi, Lizzie, bila si vrlo zaposlena u nekim stvarima! Nisam znao da imaš toliko smisla! Poželjna je za ženidbu, doista! Treba ti čestitati!«

»Da«, rekla je lady Ombersley. »Oh, da! Gospođica Wraxton je veoma iznimna djevojka. Sigurna sam da posjeduje tisuću krasnih vrlina. U sve je izvanredno upućena, a drži se načelā koja moraju iza-zivati poštovanje.«

»Meni ona zvuči kao krajnje dosadno čeljade«, rekao je sir Horace iskreno.

»Charles ne mari za vrlo žustre djevojke«, rekla je lady Omber-sley zureći tužno u vatru, »niti za bilo kakve nastrane ludorije. I ja bih mogla poželjeti da gospođica Wraxton posjeduje više živahnosti, ali ne smiješ na to gledati Horace. Ni ja nisam ni najmanje naginjala prema tome da budem učena žena, ali u današnje vrijeme, kada ima toliko mnogo neobuzdanih mladih djevojaka, pravo je zadovoljstvo naći neku koja… Charles misli da izraz ozbiljne zamišljenosti jako pristaje gos-pođici Wraxton!« završila je u priličnoj žurbi.

»Znaš, Lizzie, čudna je stvar da su svi tvoji i Ombersleyevi sinovi tupi kao klade«, primijetio je sir Horace ravnodušno. »Pretpostavljam da nisi varala Ombersleya, ha?«

»Horace!«»Ne, znam da nisi! Nema potrebe da se mrštiš! Naročito kad

je riječ o tvojem najstarijem sinu, to ti zbilja nije potrebno! Ipak,

Cudesna Sophie_final meki.indd 7 24/03/2017 13:49

8

okolnost je čudnovata, često sam tako mislio. Može se oženiti svojom učenom ženom, i sretno mu bilo, što se mene tiče, ali ništa od toga ne objašnjava zašto bi tebi moralo biti imalo stalo do toga što se njemu sviđa ili ne sviđa!«

Lady Ombersley je prebacila pogled s užarena ugljena na njegovo lice. »Ti savršeno ništa ne razumiješ, Horace.«

»To sam i ja rekao«, uzvratio je on.»Da, ali… Matthew Rivenhall je čitav svoj imetak ostavio Char-

lesu!«Sir Horacea su općenito smatrali oštroumnim čovjekom, ali

pokazalo se da mu je bilo teško točno usvojiti tu informaciju. Trenu-tak-dva je nepomično zurio u sestru, zatim je rekao: »Ne misliš na onoga starog Ombersleyeva ujaka?«

»Da, mislim.«»Na bogatuna?«Lady Ombersley je kimnula potvrdno, ali njezin brat još nije bio

zadovoljan. »Na čovjeka koje je zgrnuo bogatstvo u Indiji?«»Da, i uvijek smo mislili… Ali on je kazao da je Charles jedini

Rivenhall osim njega koji ima zrno soli u glavi, pa mu je sve ostavio, Horace! Sve!«

»Bože mili!«Činilo se da je lady Ombersley taj usklik smatrala prikladnim,

jer je opet kimnula, gledajući brata na tugaljiv način, gužvajući rub šala među prstima.

»Tako se onda pleše kako Charles svira!« rekao je sir Horace.»Nitko nije mogao biti velikodušniji«, rekla je lady Ombersley

neveselo. »Moramo biti svjesni toga.«»Vrag odnio njegovu drskost!« rekao je sir Horace, u ulozi oca.

»Što je učinio?«»No, Horace, možda to ne znaš jer si stalno u inozemstvu, ali

jadni Ombersley je bio u silnim dugovima.«»Svi to znaju! Nikada ga nisam vidio a da nije bio u nevolji.

Nećeš mi reći kako je mladić bio dovoljno lud da ih podmiri?«»Ali, Horace, netko ih je morao podmiriti!« prosvjedovala je.

»Pojma nemaš koliko su stvari postajale teške! Mlađe je dečke trebalo

vjerodostojno odgojiti, i drage djevojčice… Nije čudno što je Charlesu bilo toliko važno da se Cecilia dobro uda!«

»Brine se za čitav čopor, je li tako? Još veća je budala! A što je s hipotekama? Da veći dio Ombersleyeva nasljeđa nije bio opterećen, on bi ga odavno prokockao!«

»Ne razumijem se dovoljno u neotuđivu baštinu«, rekla je sestra, »ali bojim se da se Charles u tome nije ponio baš kako je tre-balo. Ombersley je bio vrlo razočaran, iako ću uvijek kazati da nazvati prvorođenca gujom u njedrima znači poslužiti se potpuno nedoličnim jezikom. Činilo se da je Charles, kad je dorastao do zrelosti, mogao sve vrlo lako riješiti za svoga jadnog oca, da je samo bio barem mrvi-cu susretljiv! Ali ništa ga nije moglo nagnati da pristane na prodaju neotuđive baštine, pa je tako sve stajalo na mrtvoj točki, a ne može se pokuditi Ombersleya što se ljutio! I tada je umro onaj mrski starac…«

»Kada?« upitao je sir Horace. »Kako se dogodilo da sve do danas nisam čuo ni riječi o tome?«

»Bilo je to prije više od dvije godine, i…«»To je onda bilo zbog toga. Bio sam vraški zauzet, bavio sam se

Angoulêmeom i svime ostalim. Moralo se dogoditi u vrijeme Toulousea, zakleo bih se. Ali kad sam te vidio prošle godine, nisi mi rekla ni riječi, Lizzie!«

Zaboljela ju je nepravda zbog toga, pa je s gnušanjem rekla: »Sigurna sam da ne znam kako sam trebala razmišljati o takvim sit-nicama, kad je ono Čudovište bilo na slobodi, pa zatim Champs de Mars, a banke obustavile plaćanja, i sam Bog zna što još osim toga! A ti došao iz Bruxellesa bez riječi upozorenja, i prosjedio sa mnom jedva dvadeset minuta! U glavi mi se vrtložilo, pa ako sam ti samo odgova-rala na pitanja, i to je bilo više nego što sam računala!«

Ne osvrćući se na taj nevažan podatak, sir Horace je rekao s prizvukom onoga što je za njega bio snažan osjećaj: »Nečuveno! Ne kažem da Ombersley nije neuravnotežen, jer nema smisla puke činje-nice omatati u čisto platno, ali isključiti čovjeka iz oporuke i postaviti sina da nad njim gospodari, a jamčim da to čini!«

»Ne, ne!« slabašno je prigovorila lady Ombersley. »Charles je potpuno svjestan što duguje ocu! Nikada mu nije nedostajalo pošto-vanja, uvjeravam te! Samo što to jadni Ombersley ne može nimalo osjetiti, sada kad je Charles sve uzeo u svoje ruke.«

Cudesna Sophie_final meki.indd 8 24/03/2017 13:49

9

okolnost je čudnovata, često sam tako mislio. Može se oženiti svojom učenom ženom, i sretno mu bilo, što se mene tiče, ali ništa od toga ne objašnjava zašto bi tebi moralo biti imalo stalo do toga što se njemu sviđa ili ne sviđa!«

Lady Ombersley je prebacila pogled s užarena ugljena na njegovo lice. »Ti savršeno ništa ne razumiješ, Horace.«

»To sam i ja rekao«, uzvratio je on.»Da, ali… Matthew Rivenhall je čitav svoj imetak ostavio Char-

lesu!«Sir Horacea su općenito smatrali oštroumnim čovjekom, ali

pokazalo se da mu je bilo teško točno usvojiti tu informaciju. Trenu-tak-dva je nepomično zurio u sestru, zatim je rekao: »Ne misliš na onoga starog Ombersleyeva ujaka?«

»Da, mislim.«»Na bogatuna?«Lady Ombersley je kimnula potvrdno, ali njezin brat još nije bio

zadovoljan. »Na čovjeka koje je zgrnuo bogatstvo u Indiji?«»Da, i uvijek smo mislili… Ali on je kazao da je Charles jedini

Rivenhall osim njega koji ima zrno soli u glavi, pa mu je sve ostavio, Horace! Sve!«

»Bože mili!«Činilo se da je lady Ombersley taj usklik smatrala prikladnim,

jer je opet kimnula, gledajući brata na tugaljiv način, gužvajući rub šala među prstima.

»Tako se onda pleše kako Charles svira!« rekao je sir Horace.»Nitko nije mogao biti velikodušniji«, rekla je lady Ombersley

neveselo. »Moramo biti svjesni toga.«»Vrag odnio njegovu drskost!« rekao je sir Horace, u ulozi oca.

»Što je učinio?«»No, Horace, možda to ne znaš jer si stalno u inozemstvu, ali

jadni Ombersley je bio u silnim dugovima.«»Svi to znaju! Nikada ga nisam vidio a da nije bio u nevolji.

Nećeš mi reći kako je mladić bio dovoljno lud da ih podmiri?«»Ali, Horace, netko ih je morao podmiriti!« prosvjedovala je.

»Pojma nemaš koliko su stvari postajale teške! Mlađe je dečke trebalo

vjerodostojno odgojiti, i drage djevojčice… Nije čudno što je Charlesu bilo toliko važno da se Cecilia dobro uda!«

»Brine se za čitav čopor, je li tako? Još veća je budala! A što je s hipotekama? Da veći dio Ombersleyeva nasljeđa nije bio opterećen, on bi ga odavno prokockao!«

»Ne razumijem se dovoljno u neotuđivu baštinu«, rekla je sestra, »ali bojim se da se Charles u tome nije ponio baš kako je tre-balo. Ombersley je bio vrlo razočaran, iako ću uvijek kazati da nazvati prvorođenca gujom u njedrima znači poslužiti se potpuno nedoličnim jezikom. Činilo se da je Charles, kad je dorastao do zrelosti, mogao sve vrlo lako riješiti za svoga jadnog oca, da je samo bio barem mrvi-cu susretljiv! Ali ništa ga nije moglo nagnati da pristane na prodaju neotuđive baštine, pa je tako sve stajalo na mrtvoj točki, a ne može se pokuditi Ombersleya što se ljutio! I tada je umro onaj mrski starac…«

»Kada?« upitao je sir Horace. »Kako se dogodilo da sve do danas nisam čuo ni riječi o tome?«

»Bilo je to prije više od dvije godine, i…«»To je onda bilo zbog toga. Bio sam vraški zauzet, bavio sam se

Angoulêmeom i svime ostalim. Moralo se dogoditi u vrijeme Toulousea, zakleo bih se. Ali kad sam te vidio prošle godine, nisi mi rekla ni riječi, Lizzie!«

Zaboljela ju je nepravda zbog toga, pa je s gnušanjem rekla: »Sigurna sam da ne znam kako sam trebala razmišljati o takvim sit-nicama, kad je ono Čudovište bilo na slobodi, pa zatim Champs de Mars, a banke obustavile plaćanja, i sam Bog zna što još osim toga! A ti došao iz Bruxellesa bez riječi upozorenja, i prosjedio sa mnom jedva dvadeset minuta! U glavi mi se vrtložilo, pa ako sam ti samo odgova-rala na pitanja, i to je bilo više nego što sam računala!«

Ne osvrćući se na taj nevažan podatak, sir Horace je rekao s prizvukom onoga što je za njega bio snažan osjećaj: »Nečuveno! Ne kažem da Ombersley nije neuravnotežen, jer nema smisla puke činje-nice omatati u čisto platno, ali isključiti čovjeka iz oporuke i postaviti sina da nad njim gospodari, a jamčim da to čini!«

»Ne, ne!« slabašno je prigovorila lady Ombersley. »Charles je potpuno svjestan što duguje ocu! Nikada mu nije nedostajalo pošto-vanja, uvjeravam te! Samo što to jadni Ombersley ne može nimalo osjetiti, sada kad je Charles sve uzeo u svoje ruke.«

Cudesna Sophie_final meki.indd 9 24/03/2017 13:49

10

»Krasno stanje stvari!«»Da, ali utješno je što to nije općenito poznato. I ne mogu

poreći da ovako nije daleko ugodnije, na neki način. Teško ćeš mi povjerovati, Horace, ali držim da ne postoji nijedan neplaćen račun u kući!« Načas se zamislila i preoblikovala tu izjavu. »U najmanju ruku, ne mogu odgovoriti za Ombersleya, ali oni grozni računi za kućan-stvo, nad kojima je Eckington — sjećaš se našega dobrog Eckingtona, Ombersleyeva agenta? — znao onako objesiti lice; pa onda školarine za Eton i Oxford… Dragi moj brate, o svemu se tome brine Charles!«

»Nećeš mi reći da je Charles tolika budala da bi potratio bogat-stvo staroga Matta Rivenhalla plaćajući sve troškove ove vojarne od kuće!« uskliknuo je sir Horace.

»Ne. Oh, ne! Moja glava nije nimalo sposobna za poslovne stvari, pa je uzalud tražiti od mene da ti objašnjavam, ali vjerujem da je Charles uvjerio oca da… da mu dopusti upravljati imanjem.«

»Prije bih rekao da ga je ucijenio!« rekao je sir Horace tmurno. »Rijetko kada se slažemo! Pazi, vidim što smjera taj mladić, Lizzie, ali, tako mi Boga, žao mi je tebe!«

»Oh, molim te, vjeruj mi da nije tako!« zacviljela je lady Omber sley, sva ojađena. »Nisam željela da pomisliš… da nađeš razlog pretpostaviti kako je Charles vazda neugodan, jer doista nije takav, osim kad se rasrdi, a mora se priznati da je njegova strpljivost često na velikom iskušenju! Zbog toga moram osjećati, dragi Horace, ako mu nije po volji da preuzmem brigu o Sophiji, da ga ne smijem izazivati!«

»Gluposti!« rekao je sir Horace. »A zašto mu to ne bi bilo po volji?«

»Mislili smo… odlučili smo da ove godine ne priređujemo primanja, osim onoga što se mora smatrati nužnim. Vrlo je nesretna okolnost što se Charlesovo vjenčanje moralo odgoditi, zbog gubitka koji je pretrpjela gospođica Wraxton. Preminula je jedna od sestara lady Brinklow, one šest mjeseci neće skinuti crninu. Moraš znati da su Brinklowljevi vrlo osobiti u svim pitanjima korektna ponašanja. Eugenia ide samo na vrlo tihe zabave, pa se prirodno mora očekivati da Charles dijeli njezine osjećaje!«»Gospode, Elizabeth, muškarac ne mora nositi crninu za tetkom žene kojom se još nije oženio!«

»Ne mora, naravno, ali čini se da Charles to osjeća… I tu je zatim Charlbury!«

»Koji vrag njega muči?«»Zaušnjaci«, odgovorila je lady Ombersley tragičnim glasom.»Doista?« sir Horace je prasnuo u smijeh. »No, kakav li to

momak mora biti da dobije zaušnjake kad bi se trebao oženiti Ceci-lijom!«

»Stvarno, Horace, moram reći da mislim kako je to jako nepra-vedno od tebe, jer što bi on mogao učiniti? To ga toliko muči! I, što je još gore, prava nesreća, jer ne sumnjam da nije bio sposoban privući Ceciliju — što je jamačno postigao, jer ništa nije ljupkije od njego-ve ćudi, dok su mu ponašanje i ophođenje upravo kakvi trebaju biti! Ali djevojke su tako luckaste, i znaju zabiti u glavu romantične misli, pokraj svakovrsnih maštanja o pustolovinama. Međutim, sretna sam što mislim da Cecilia nije jedna od onih užasnih modernih gospođica, i ona će se naravno prepustiti vodstvu svojih roditelja! Ali nitko ne može poreći da ništa nije moglo biti u nezgodniji čas nego Charl-buryevi zaušnjaci!«

Sir Horace je opet otvorio burmuticu, promatrajući sestru rado-znalim i mudrim pogledom. »A o kakvoj pustolovini posebno mašta gospođica Cecilia?« upitao je.

Lady Ombersley je znala da bi joj njezin najstariji sin savjetovao da diskretno šuti; ali poriv da se rastereti pred bratom bio je prejak da bi mu se moglo odoljeti. Rekla je: »No, znam da ovo nećeš nigdje ponoviti, Horace, ali činjenica je da ta bedasta curica misli kako je zaljubljena u Augustusa Fawnhopea!«

»U jednoga od Lutterworthovih mladića?« upitao je sir Horace. »Ne mislim da je to bogzna kakva prilika, moram kazati!«

»Bože dragi, ne spominji takvo nešto! Još je i najmlađi sin, bez ikakvih očekivanja na svijetu! Ali on je pjesnik.«

»To je vrlo opasno«, složio se sir Horace. »Ne bih rekao da sam ikada vidio toga mladića; kakav je?«

»Sasvim lijep!« rekla je lady Ombersley, s očajanjem u glasu.»Što, u stilu lorda Byrona? Taj je momak odgovoran za mnogo

toga!«

Cudesna Sophie_final meki.indd 10 24/03/2017 13:49

11

»Krasno stanje stvari!«»Da, ali utješno je što to nije općenito poznato. I ne mogu

poreći da ovako nije daleko ugodnije, na neki način. Teško ćeš mi povjerovati, Horace, ali držim da ne postoji nijedan neplaćen račun u kući!« Načas se zamislila i preoblikovala tu izjavu. »U najmanju ruku, ne mogu odgovoriti za Ombersleya, ali oni grozni računi za kućan-stvo, nad kojima je Eckington — sjećaš se našega dobrog Eckingtona, Ombersleyeva agenta? — znao onako objesiti lice; pa onda školarine za Eton i Oxford… Dragi moj brate, o svemu se tome brine Charles!«

»Nećeš mi reći da je Charles tolika budala da bi potratio bogat-stvo staroga Matta Rivenhalla plaćajući sve troškove ove vojarne od kuće!« uskliknuo je sir Horace.

»Ne. Oh, ne! Moja glava nije nimalo sposobna za poslovne stvari, pa je uzalud tražiti od mene da ti objašnjavam, ali vjerujem da je Charles uvjerio oca da… da mu dopusti upravljati imanjem.«

»Prije bih rekao da ga je ucijenio!« rekao je sir Horace tmurno. »Rijetko kada se slažemo! Pazi, vidim što smjera taj mladić, Lizzie, ali, tako mi Boga, žao mi je tebe!«

»Oh, molim te, vjeruj mi da nije tako!« zacviljela je lady Omber sley, sva ojađena. »Nisam željela da pomisliš… da nađeš razlog pretpostaviti kako je Charles vazda neugodan, jer doista nije takav, osim kad se rasrdi, a mora se priznati da je njegova strpljivost često na velikom iskušenju! Zbog toga moram osjećati, dragi Horace, ako mu nije po volji da preuzmem brigu o Sophiji, da ga ne smijem izazivati!«

»Gluposti!« rekao je sir Horace. »A zašto mu to ne bi bilo po volji?«

»Mislili smo… odlučili smo da ove godine ne priređujemo primanja, osim onoga što se mora smatrati nužnim. Vrlo je nesretna okolnost što se Charlesovo vjenčanje moralo odgoditi, zbog gubitka koji je pretrpjela gospođica Wraxton. Preminula je jedna od sestara lady Brinklow, one šest mjeseci neće skinuti crninu. Moraš znati da su Brinklowljevi vrlo osobiti u svim pitanjima korektna ponašanja. Eugenia ide samo na vrlo tihe zabave, pa se prirodno mora očekivati da Charles dijeli njezine osjećaje!«»Gospode, Elizabeth, muškarac ne mora nositi crninu za tetkom žene kojom se još nije oženio!«

»Ne mora, naravno, ali čini se da Charles to osjeća… I tu je zatim Charlbury!«

»Koji vrag njega muči?«»Zaušnjaci«, odgovorila je lady Ombersley tragičnim glasom.»Doista?« sir Horace je prasnuo u smijeh. »No, kakav li to

momak mora biti da dobije zaušnjake kad bi se trebao oženiti Ceci-lijom!«

»Stvarno, Horace, moram reći da mislim kako je to jako nepra-vedno od tebe, jer što bi on mogao učiniti? To ga toliko muči! I, što je još gore, prava nesreća, jer ne sumnjam da nije bio sposoban privući Ceciliju — što je jamačno postigao, jer ništa nije ljupkije od njego-ve ćudi, dok su mu ponašanje i ophođenje upravo kakvi trebaju biti! Ali djevojke su tako luckaste, i znaju zabiti u glavu romantične misli, pokraj svakovrsnih maštanja o pustolovinama. Međutim, sretna sam što mislim da Cecilia nije jedna od onih užasnih modernih gospođica, i ona će se naravno prepustiti vodstvu svojih roditelja! Ali nitko ne može poreći da ništa nije moglo biti u nezgodniji čas nego Charl-buryevi zaušnjaci!«

Sir Horace je opet otvorio burmuticu, promatrajući sestru rado-znalim i mudrim pogledom. »A o kakvoj pustolovini posebno mašta gospođica Cecilia?« upitao je.

Lady Ombersley je znala da bi joj njezin najstariji sin savjetovao da diskretno šuti; ali poriv da se rastereti pred bratom bio je prejak da bi mu se moglo odoljeti. Rekla je: »No, znam da ovo nećeš nigdje ponoviti, Horace, ali činjenica je da ta bedasta curica misli kako je zaljubljena u Augustusa Fawnhopea!«

»U jednoga od Lutterworthovih mladića?« upitao je sir Horace. »Ne mislim da je to bogzna kakva prilika, moram kazati!«

»Bože dragi, ne spominji takvo nešto! Još je i najmlađi sin, bez ikakvih očekivanja na svijetu! Ali on je pjesnik.«

»To je vrlo opasno«, složio se sir Horace. »Ne bih rekao da sam ikada vidio toga mladića; kakav je?«

»Sasvim lijep!« rekla je lady Ombersley, s očajanjem u glasu.»Što, u stilu lorda Byrona? Taj je momak odgovoran za mnogo

toga!«

Cudesna Sophie_final meki.indd 11 24/03/2017 13:49

12

»Ne, ne. Hoću reći, zgodan je kao što je i Cecilia zgodna, i nije hrom, i premda su njegove pjesme vrlo lijepe, uvezane u tanki bijeli pergament, ne bi se reklo da se jako dobro primaju. Hoću reći, nimalo nisu nalik na pjesme lorda Byrona. To je tužna nepravda, jer vjerujem da je stajalo mnogo novca da se tiskaju, a on je morao podnijeti sav trošak — ili radije lady Lutterworth, prema onome što sam čula.«

»Sad mi je palo na pamet«, rekao je sir Horace. »Znam toga mladića. Bio je sa Stuartom, prošle godine u Bruxellesu. Ako prihvaćaš moj savjet, ja bih Ceciliju udao za Charlburya najbrže što je moguće!«

»Pa, i ja bih tako htjela, da samo… To jest, naravno da ne bih htjela, kad pomislim koliko od njega zazire! I moraš uvidjeti, Horace, da je izvan mojih mogućnosti učiniti išta slično dok on leži u postelji sa zaušnjacima!«

Sir Horace je potresao glavom. »Ona će se udati za pjesnika.«»Nemoj to govoriti! Ali Charles misli da bih mudro postupila

ako je ne bih vodila na mjesta gdje se mora sresti s onim mladićem, što je još jedan razlog zašto zasada živimo na miran način. To je od svega najnespretnije! Doista, katkada osjećam kako bi bilo mnogo lak-še da to nesretno stvorenje uopće ne dolazi u obzir — da je lovac na miraz, ili sin nekog trgovca, ili nešto slično! Tada bi se njemu mogao zabraniti pristup u kuću, a Ceciliji zabraniti da se s njim druži na ple-sovima, samo što to uopće ne bi bilo potrebno jer ga nikada ne bismo sreli u društvu. Ali Fawnhopeove čovjek susreće posvuda! Ništa ne bi moglo biti izazovnije! I sigurna sam da je Charlesovo ponašanje prema njemu najodbojnije, čak i on sam priznaje da je neprikladno što je prema njemu toliko hladan jer time vrijeđa njegovu obitelj. A Almeria Lutterworth je jedna od mojih najstarijih prijateljica!«

Sir Horaceu je već bila dosadna ta tema, pa je zijevnuo i lijeno rekao: »Rekao bih da se ne trebaš uzrujavati. Svi Fawnhopeovi su siro-mašni kao crkveni miševi, a vrlo vjerojatno lady Lutterworth želi taj brak jednako malo kao ti.«

»Ni govora!« odgovorila je ona, prilično ljutito. »Ona je luda preko svake mjere, Horace! Što god Augustus poželi to mora imati! Toliko mi je nepogrješivo namigivala da nisam znala kamo bih pogledala, još manje što bih rekla, osim što je lord Charlbury zatražio naše dopuštenje da se obrati Ceciliji, a ja vjerujem da ona, eto, nije

ravnodušna prema njemu! Ne ide mi ni sada u glavu da je Augustus bio toliko izgubio svaki osjećaj pristojnosti te zatražio pristup Ceciliji a da se prije toga nije obratio Ombersleyu, ali to je točno ono što je učinio!«

»Oh, dobro!« rekao je sir Horace. »Ako joj je toliko omilio, bolje ti je da ga dobije. To neće biti kao da se udaje ispod svoga staleža, pa ako izabere biti ženom mlađeg sina bez prebijene pare, to je njezina stvar.«

»Ne bi tako govorio da je riječ o tvojoj Sophiji!« rekla je njegova sestra.

»Sophy nije takva glupača.«»Ni Cecilia nije glupača«, izjavila je lady Ombersley, uvrijeđeno.

»Ako si vidio Augustusa, ne možeš joj se čuditi! Nitko se ne može oteti osjećaju da je odlučno pristran u njegovu korist. Priznajem, i ja sam se tako osjećala. Ali Charles ima pravo, kao što sam i sama to uskoro spoznala: to ne bi bilo rješenje.«

»Ah, dobro, kad bude imala rođakinju da joj pravi društvo, to će je zabavljati i vjerojatno usmjeriti njezine misli na drugu stranu«, rekao je sir Horace utješno.

Činilo se da se ta sugestija jako dojmila lady Ombersley. Lice joj se razvedrilo kad je kazala: »Pitam se bi li moglo biti tako? Ona je pomalo sramežljiva, to moraš znati, i ne sprijateljuje se lako, a otkad se njezina draga prijateljica gospođica Friston udala, i otišla živjeti u Midlands, doista nema nijedne mlade žene s kojom je ona u prisnim odnosima. Dakle, ako bi draga Sophia stanovala kod nas…« Zastala je, očevidno prevrćući planove u mislima. Još se u tome vježbala kad su se otvorila vrata — njezin najstariji sin ušao je u salon.

Charles Rivenhall je imao dvadeset šest godina, ali zbog prilično grubih crta lica, te ponašanja u kojem se samouvjerenost miješala s dosta povučenosti, ostavljao je dojam da je nekoliko godina stariji. Bio je visok, snažno građen mladić, koji je izgledao kao da bi mu draže bilo koračati po očevim njivama nego razmjenjivati uljudnosti u salonu svoje majke. Gotovo uvijek je nosio jahaću odjeću, radije nego monde-nije hlače i visoke čizme; maramu je vezao na najjednostavniji način; dopustio bi tek trunak škroba da ukruti vrlo umjerene ovratnike na njegovim košuljama; potpuno je prezirao ludosti kao što su pečatnjaci,

Cudesna Sophie_final meki.indd 12 24/03/2017 13:49

13

»Ne, ne. Hoću reći, zgodan je kao što je i Cecilia zgodna, i nije hrom, i premda su njegove pjesme vrlo lijepe, uvezane u tanki bijeli pergament, ne bi se reklo da se jako dobro primaju. Hoću reći, nimalo nisu nalik na pjesme lorda Byrona. To je tužna nepravda, jer vjerujem da je stajalo mnogo novca da se tiskaju, a on je morao podnijeti sav trošak — ili radije lady Lutterworth, prema onome što sam čula.«

»Sad mi je palo na pamet«, rekao je sir Horace. »Znam toga mladića. Bio je sa Stuartom, prošle godine u Bruxellesu. Ako prihvaćaš moj savjet, ja bih Ceciliju udao za Charlburya najbrže što je moguće!«

»Pa, i ja bih tako htjela, da samo… To jest, naravno da ne bih htjela, kad pomislim koliko od njega zazire! I moraš uvidjeti, Horace, da je izvan mojih mogućnosti učiniti išta slično dok on leži u postelji sa zaušnjacima!«

Sir Horace je potresao glavom. »Ona će se udati za pjesnika.«»Nemoj to govoriti! Ali Charles misli da bih mudro postupila

ako je ne bih vodila na mjesta gdje se mora sresti s onim mladićem, što je još jedan razlog zašto zasada živimo na miran način. To je od svega najnespretnije! Doista, katkada osjećam kako bi bilo mnogo lak-še da to nesretno stvorenje uopće ne dolazi u obzir — da je lovac na miraz, ili sin nekog trgovca, ili nešto slično! Tada bi se njemu mogao zabraniti pristup u kuću, a Ceciliji zabraniti da se s njim druži na ple-sovima, samo što to uopće ne bi bilo potrebno jer ga nikada ne bismo sreli u društvu. Ali Fawnhopeove čovjek susreće posvuda! Ništa ne bi moglo biti izazovnije! I sigurna sam da je Charlesovo ponašanje prema njemu najodbojnije, čak i on sam priznaje da je neprikladno što je prema njemu toliko hladan jer time vrijeđa njegovu obitelj. A Almeria Lutterworth je jedna od mojih najstarijih prijateljica!«

Sir Horaceu je već bila dosadna ta tema, pa je zijevnuo i lijeno rekao: »Rekao bih da se ne trebaš uzrujavati. Svi Fawnhopeovi su siro-mašni kao crkveni miševi, a vrlo vjerojatno lady Lutterworth želi taj brak jednako malo kao ti.«

»Ni govora!« odgovorila je ona, prilično ljutito. »Ona je luda preko svake mjere, Horace! Što god Augustus poželi to mora imati! Toliko mi je nepogrješivo namigivala da nisam znala kamo bih pogledala, još manje što bih rekla, osim što je lord Charlbury zatražio naše dopuštenje da se obrati Ceciliji, a ja vjerujem da ona, eto, nije

ravnodušna prema njemu! Ne ide mi ni sada u glavu da je Augustus bio toliko izgubio svaki osjećaj pristojnosti te zatražio pristup Ceciliji a da se prije toga nije obratio Ombersleyu, ali to je točno ono što je učinio!«

»Oh, dobro!« rekao je sir Horace. »Ako joj je toliko omilio, bolje ti je da ga dobije. To neće biti kao da se udaje ispod svoga staleža, pa ako izabere biti ženom mlađeg sina bez prebijene pare, to je njezina stvar.«

»Ne bi tako govorio da je riječ o tvojoj Sophiji!« rekla je njegova sestra.

»Sophy nije takva glupača.«»Ni Cecilia nije glupača«, izjavila je lady Ombersley, uvrijeđeno.

»Ako si vidio Augustusa, ne možeš joj se čuditi! Nitko se ne može oteti osjećaju da je odlučno pristran u njegovu korist. Priznajem, i ja sam se tako osjećala. Ali Charles ima pravo, kao što sam i sama to uskoro spoznala: to ne bi bilo rješenje.«

»Ah, dobro, kad bude imala rođakinju da joj pravi društvo, to će je zabavljati i vjerojatno usmjeriti njezine misli na drugu stranu«, rekao je sir Horace utješno.

Činilo se da se ta sugestija jako dojmila lady Ombersley. Lice joj se razvedrilo kad je kazala: »Pitam se bi li moglo biti tako? Ona je pomalo sramežljiva, to moraš znati, i ne sprijateljuje se lako, a otkad se njezina draga prijateljica gospođica Friston udala, i otišla živjeti u Midlands, doista nema nijedne mlade žene s kojom je ona u prisnim odnosima. Dakle, ako bi draga Sophia stanovala kod nas…« Zastala je, očevidno prevrćući planove u mislima. Još se u tome vježbala kad su se otvorila vrata — njezin najstariji sin ušao je u salon.

Charles Rivenhall je imao dvadeset šest godina, ali zbog prilično grubih crta lica, te ponašanja u kojem se samouvjerenost miješala s dosta povučenosti, ostavljao je dojam da je nekoliko godina stariji. Bio je visok, snažno građen mladić, koji je izgledao kao da bi mu draže bilo koračati po očevim njivama nego razmjenjivati uljudnosti u salonu svoje majke. Gotovo uvijek je nosio jahaću odjeću, radije nego monde-nije hlače i visoke čizme; maramu je vezao na najjednostavniji način; dopustio bi tek trunak škroba da ukruti vrlo umjerene ovratnike na njegovim košuljama; potpuno je prezirao ludosti kao što su pečatnjaci,

Cudesna Sophie_final meki.indd 13 24/03/2017 13:49

14

lanci za sat ili monokli; i uvrijedio je svoga krojača zahtijevajući da mu kapute kroji tako da ih može odjenuti bez sobarove pomoći. Čuli su ga gdje izražava nadu kako će ga nebesa čuvati od toga da ljudi ikada pomisle da pripada među dendije; ali, kao što mu je prijatelj g. Cyprian Wychbold ljubazno istaknuo, nije bilo nikakve potrebe da se u tu stvar miješaju nebesa. Dendiji se ističu, rekao je g. Wychbold s prizvukom strogosti, kako istančanom vanjštinom tako i uglađenim ponašanjem, i općenito su ljupko društvo muškaraca koji su zbog pri-stojnih navika i neodoljive otmjenosti rado viđeni u svakoj primaćoj sobi. Kako je g. Rivenhall poimao da ponašati se ugodno u društvu znači biti hladno pristojan prema svakome tko mu nije posebno drag, te da njegova otmjenost — daleko od neodoljivosti — uključuje neu-godno zurenje u pretenciozne ljude koje prezire i izricanje opakih primjedaba zbog kojih se naglo prekida razgovor u društvu, nalazio se u golemoj opasnosti (rekao je g. Wychbold) da ga ljudi pogrješno smatraju čovjekom-zvijeri.

Dok je za sobom zatvarao vrata, njegova je majka podignula pogled, lagano se trznula, i rekla s nervoznim prizvukom koji je išao na živce njezinu bratu: »Oh! Charles! Tko bi se nadao! Došao je tvoj ujak Horace!«

»Tako me je izvijestio Dassett«, odgovorio je g. Rivenhall. »Kako ste, gospodine?«

Rukovao se s ujakom, privukao stolicu i sjeo, zapodjenuvši pri-stojno razgovor sa sir Horaceom. Njegova je majka najprije gužvala rub svoga šala, zatim se dohvatila rupčića, a onda upala u njihovu raz-mjenu misli da bi kazala: »Charles, ti se sjećaš Sophije? Svoje mlađe rođakinje?«

Na licu g. Rivenhalla nije se pojavio izraz onoga tko se sjeća svoje mlađe rođakinje, ali rekao je na svoj hladni način: »Svakako. Nadam se da je ona dobro, gospodine?«

»Nikada u životu nije bila ni dana bolesna, ako se izuzmu ospi-ce«, rekao je sir Horace. »I sam ćeš je uskoro vidjeti; tvoja će se majka za nju brinuti dok ja budem u Brazilu.«

Bilo je jasno da takvo otvoreno priopćenje novosti nije prihvatila lady Ombersley, koja se smjesta požurila održati govor. »No, to još nije sasvim odlučeno«, rekla je, »iako sam sigurna da mi ništa ne bi

bilo draže nego da kćer moga brata stanuje kod mene. Pomislila sam također, Charles, kako bi to bilo veoma ugodno Ceciliji; Sophia i ona su gotovo iste dobi, znaš.«

»Brazil?« rekao je g. Rivenhall. »To bi trebalo biti vrlo zani-mljivo, usudio bih se reći. Hoćete li dugo ondje ostati, gospodine?«

»Oh, ne!« odgovorio je sir Horace neodređeno. »Vjerojatno ne. Ovisit će o okolnostima. Upravo sam govorio tvojoj majci kako bih joj bio vrlo zahvalan ako bi našla prikladna muža za moju Sophy. Vrijeme joj je da se uda, a čini se da je tvoja majka, koliko čujem, prilično spret-na u tom smislu. Razumio sam da bih ti morao čestitati, mladiću?«

»Da, hvala«, rekao je g. Rivenhall i lagano se naklonio.»Ako ti to ne bi smetalo, Charles«, rekla je lady Ombersley

smireno, »priznajem da bih bila veoma sretna da dođe Sophia.«On joj je dobacio nestrpljiv pogled i odgovorio: »Molim te,

mama, da učiniš točno ono što želiš. Ne mogu zamisliti kakve to veze ima sa mnom.«

»Naravno, objasnila sam tvojem ujaku da vodimo vrlo miran život.«

»To joj neće nimalo smetati«, rekao je sir Horace zadovoljno. »Ona je dobra curica; nikada joj ne manjka nešto čime se može zaba-viti. Sretna u nekom španjolskom selu kao u Beču ili Bruxellesu.«

Na to se lady Ombersley s trzajem uspravila u naslonjaču. »Nemoj mi reći da si prošle godine vukao to jadno dijete u Bruxelles!«

»Bila je u Bruxellesu, naravno! Gdje je dovraga, trebala biti?« odgovorio je sir Horace tvrdoglavo. »Ti ne bi htjela da sam je ostavio u Beču, zar ne? Osim toga, uživala je ondje. Sreli smo mnoštvo starih prijatelja.«

»To je opasno!«»Oh, koješta! Besmislica! Dragocjeno društvance pod zapovjed-

ništvom Wellingtona!«»Kad možemo, gospodine, sa zadovoljstvom očekivati moju

rođakinju?« prekinuo ih je g. Rivenhall. »Moramo se nadati da joj život u Londonu neće biti previše jednoličan nakon toliko uzbudljivosti na kontinentu.«

»Nije takva!« rekao je sir Horace. »Nikada nisam vidio Sophy da se dosađuje, uvijek je bila zauzeta nekim poslom. Dajte joj slobodne

Cudesna Sophie_final meki.indd 14 24/03/2017 13:49

15

lanci za sat ili monokli; i uvrijedio je svoga krojača zahtijevajući da mu kapute kroji tako da ih može odjenuti bez sobarove pomoći. Čuli su ga gdje izražava nadu kako će ga nebesa čuvati od toga da ljudi ikada pomisle da pripada među dendije; ali, kao što mu je prijatelj g. Cyprian Wychbold ljubazno istaknuo, nije bilo nikakve potrebe da se u tu stvar miješaju nebesa. Dendiji se ističu, rekao je g. Wychbold s prizvukom strogosti, kako istančanom vanjštinom tako i uglađenim ponašanjem, i općenito su ljupko društvo muškaraca koji su zbog pri-stojnih navika i neodoljive otmjenosti rado viđeni u svakoj primaćoj sobi. Kako je g. Rivenhall poimao da ponašati se ugodno u društvu znači biti hladno pristojan prema svakome tko mu nije posebno drag, te da njegova otmjenost — daleko od neodoljivosti — uključuje neu-godno zurenje u pretenciozne ljude koje prezire i izricanje opakih primjedaba zbog kojih se naglo prekida razgovor u društvu, nalazio se u golemoj opasnosti (rekao je g. Wychbold) da ga ljudi pogrješno smatraju čovjekom-zvijeri.

Dok je za sobom zatvarao vrata, njegova je majka podignula pogled, lagano se trznula, i rekla s nervoznim prizvukom koji je išao na živce njezinu bratu: »Oh! Charles! Tko bi se nadao! Došao je tvoj ujak Horace!«

»Tako me je izvijestio Dassett«, odgovorio je g. Rivenhall. »Kako ste, gospodine?«

Rukovao se s ujakom, privukao stolicu i sjeo, zapodjenuvši pri-stojno razgovor sa sir Horaceom. Njegova je majka najprije gužvala rub svoga šala, zatim se dohvatila rupčića, a onda upala u njihovu raz-mjenu misli da bi kazala: »Charles, ti se sjećaš Sophije? Svoje mlađe rođakinje?«

Na licu g. Rivenhalla nije se pojavio izraz onoga tko se sjeća svoje mlađe rođakinje, ali rekao je na svoj hladni način: »Svakako. Nadam se da je ona dobro, gospodine?«

»Nikada u životu nije bila ni dana bolesna, ako se izuzmu ospi-ce«, rekao je sir Horace. »I sam ćeš je uskoro vidjeti; tvoja će se majka za nju brinuti dok ja budem u Brazilu.«

Bilo je jasno da takvo otvoreno priopćenje novosti nije prihvatila lady Ombersley, koja se smjesta požurila održati govor. »No, to još nije sasvim odlučeno«, rekla je, »iako sam sigurna da mi ništa ne bi

bilo draže nego da kćer moga brata stanuje kod mene. Pomislila sam također, Charles, kako bi to bilo veoma ugodno Ceciliji; Sophia i ona su gotovo iste dobi, znaš.«

»Brazil?« rekao je g. Rivenhall. »To bi trebalo biti vrlo zani-mljivo, usudio bih se reći. Hoćete li dugo ondje ostati, gospodine?«

»Oh, ne!« odgovorio je sir Horace neodređeno. »Vjerojatno ne. Ovisit će o okolnostima. Upravo sam govorio tvojoj majci kako bih joj bio vrlo zahvalan ako bi našla prikladna muža za moju Sophy. Vrijeme joj je da se uda, a čini se da je tvoja majka, koliko čujem, prilično spret-na u tom smislu. Razumio sam da bih ti morao čestitati, mladiću?«

»Da, hvala«, rekao je g. Rivenhall i lagano se naklonio.»Ako ti to ne bi smetalo, Charles«, rekla je lady Ombersley

smireno, »priznajem da bih bila veoma sretna da dođe Sophia.«On joj je dobacio nestrpljiv pogled i odgovorio: »Molim te,

mama, da učiniš točno ono što želiš. Ne mogu zamisliti kakve to veze ima sa mnom.«

»Naravno, objasnila sam tvojem ujaku da vodimo vrlo miran život.«

»To joj neće nimalo smetati«, rekao je sir Horace zadovoljno. »Ona je dobra curica; nikada joj ne manjka nešto čime se može zaba-viti. Sretna u nekom španjolskom selu kao u Beču ili Bruxellesu.«

Na to se lady Ombersley s trzajem uspravila u naslonjaču. »Nemoj mi reći da si prošle godine vukao to jadno dijete u Bruxelles!«

»Bila je u Bruxellesu, naravno! Gdje je dovraga, trebala biti?« odgovorio je sir Horace tvrdoglavo. »Ti ne bi htjela da sam je ostavio u Beču, zar ne? Osim toga, uživala je ondje. Sreli smo mnoštvo starih prijatelja.«

»To je opasno!«»Oh, koješta! Besmislica! Dragocjeno društvance pod zapovjed-

ništvom Wellingtona!«»Kad možemo, gospodine, sa zadovoljstvom očekivati moju

rođakinju?« prekinuo ih je g. Rivenhall. »Moramo se nadati da joj život u Londonu neće biti previše jednoličan nakon toliko uzbudljivosti na kontinentu.«

»Nije takva!« rekao je sir Horace. »Nikada nisam vidio Sophy da se dosađuje, uvijek je bila zauzeta nekim poslom. Dajte joj slobodne

Cudesna Sophie_final meki.indd 15 24/03/2017 13:49

16

ruke! Uvijek sam tako činio, i nikada nije loše prošla. Ne znam sasvim točno kad će biti s vama. Obvezna je da me isprati na rastanku, ali ukrcat će se u kočiju za London čim ja otplovim.«

»Ukrcat će se u kočiju za… Horace, sigurno mi je ti moraš dovesti!« zašištala je njegova sestra, potpuno sablažnjena. »Djevojka njezine dobi da putuje sama! Nikada nisam čula takvo nešto!«

»Neće biti sama. S njom će biti njezina dvorkinja — zmaj od žene, proputovala je s nama cijelu Europu — i John Potton isto tako.« Primijetio je uzdignute obrve svoga nećaka i osjetio potrebu da doda: »Konjušar, glasnik, sveopći factotum! Pazi na Sophiju otkad je bila u povojima.« Izvadio je sat i pogledao na brojčanik. »No, sada kad smo se o svemu dogovorili, moram poći, Lizzie. Računam na tebe da ćeš se brinuti o Sophy, i da ćeš joj potražiti neku prigodu za udaju. To je važno, jer… Ali sada nemam vremena da to objašnjavam! Sve će ti ona sama kazati, nadam se.«

»Ali, Horace, nismo se o svemu dogovorili!« prosvjedovala je njegova sestra. »I Ombersley će biti razočaran što te nije vidio! Pona-dala sam se da ćeš s nama večerati!«

»Ne, to ne mogu«, odgovorio je. »Idem na večeru u Carlton House. Isporuči moje pozdrave Ombersleyu; vjerojatno ću ga vidjeti sljedećih dana!«

Zatim ju je poljubio na površan način, udijelio joj još jedno srdač-no tapšanje po ramenu i pošao prema izlazu u pratnji svoga nećaka.

»Baš kao da ništa više nisam imala poželjeti!« rekla je s gnuša-njem lady Ombersley kad se Charles vratio u salon. »A nemam pojma kad će mi doći to dijete!«

»Nije važno«, rekao je Charles s ravnodušnosti koja je njegovu majku tjerala u očaj. »Zapovjedit ćeš da se za nju pripremi soba, pret-postavljam, pa može doći kad je bude volja. Valja se nadati da je draga Ceciliji, jer zamišljam da će ona imati dužnost da najviše bude s njom.«

»Jadna curica!« uzdahnula je lady Ombersley. »Izjavljujem kako upravo čeznem da joj budem umjesto majke, Charles! Kakav je čudan, samotnički život morala provoditi!«

»Čudan svakako; ali nipošto samotnički, ako je imala ulogu domaćice kod ujaka. Moram pretpostaviti da je imala neku stariju gospođu da živi s njom: guvernantu, ili nešto slično.«

»Doista, čovjek bi pomislio da je moralo tako biti, ali tvoj ujak mi je izričito rekao da je guvernanta umrla kad su bili u Beču! Ne volim kazati takvu stvar o svojem jedinom bratu, ali uistinu se čini da Horace nije sasvim prikladan da se brine o kćeri!«

»Krajnje neprikladan«, rekao je Charles oporo. »Pouzdavam se da nećeš imati razloga da požališ zbog svoje ljubaznosti, mama.«

»Oh, ne, sigurna sam da neću!« rekla je. »Tvoj ujak je govorio o njoj na takav način da se u meni razbudila silna želja da je prihvatim! Jadno dijete, bojim se da nije bila naviknuta da se previše uzimaju u obzir njezine želje ili njezina udobnost! Mogla sam se gotovo naljutiti na Horacea kad mi je bez prestanka govorio kako je ona dobra curica i kako mu nikada nije zadavala brige! Rekla bih da on nikada nikomu nije dopustio da mu zadaje brige, jer vjerujem da bi se teško mogao naći sebičniji čovjek! Sophia mora imati blagu narav svoje pokojne majke; nimalo ne sumnjam da neće biti ljupka družica za Ceciliju.«

»Nadam se da će tako biti«, rekao je Charles. »I to me je pod-sjetilo, mama! Upravo sam presreo još jedan od cvjetnih darova onoga kicoša mojoj sestri. Uza nj je bilo priloženo ovo pismo.«

Lady Ombersley je prihvatila ponuđenu poslanicu i obeshrabreno je pogledala. »Što ću s njim učiniti?« upitala je.

»Baci ga u vatru«, preporučio je on.»Oh, ne, ne bih mogla Charles! Moglo bi biti potpuno nepri-

jeporno! Osim toga… Pa, unutra bi čak mogla biti poruka njegove majke za mene!«

»Nimalo vjerojatno, ali ako tako misliš, pročitaj što piše.«»Naravno, znam da mi je dužnost tako postupiti«, pristala je

nevoljko.On ju je pogledao prilično uvrjedljivo, ali ništa nije rekao. Nakon

trenutka neodlučnosti razlomila je pečat i raširila jedini list. »Oh, to je pjesma!« objavila je. »Moram reći da je vrlo lijepa! Čuj, Charles! Nimfo, kad blagi plavetan tvoj pogled / Na nespokojan duh mi baci zra-ku…«

»Hvala, ne privlače me stihovi!« prekinuo ju je grubo g. Rive-nhall. »Baci to u vatru, madame, i kaži Ceciliji da ne smije primati pisma bez tvojeg odobrenja!«

Cudesna Sophie_final meki.indd 16 24/03/2017 13:49

17

ruke! Uvijek sam tako činio, i nikada nije loše prošla. Ne znam sasvim točno kad će biti s vama. Obvezna je da me isprati na rastanku, ali ukrcat će se u kočiju za London čim ja otplovim.«

»Ukrcat će se u kočiju za… Horace, sigurno mi je ti moraš dovesti!« zašištala je njegova sestra, potpuno sablažnjena. »Djevojka njezine dobi da putuje sama! Nikada nisam čula takvo nešto!«

»Neće biti sama. S njom će biti njezina dvorkinja — zmaj od žene, proputovala je s nama cijelu Europu — i John Potton isto tako.« Primijetio je uzdignute obrve svoga nećaka i osjetio potrebu da doda: »Konjušar, glasnik, sveopći factotum! Pazi na Sophiju otkad je bila u povojima.« Izvadio je sat i pogledao na brojčanik. »No, sada kad smo se o svemu dogovorili, moram poći, Lizzie. Računam na tebe da ćeš se brinuti o Sophy, i da ćeš joj potražiti neku prigodu za udaju. To je važno, jer… Ali sada nemam vremena da to objašnjavam! Sve će ti ona sama kazati, nadam se.«

»Ali, Horace, nismo se o svemu dogovorili!« prosvjedovala je njegova sestra. »I Ombersley će biti razočaran što te nije vidio! Pona-dala sam se da ćeš s nama večerati!«

»Ne, to ne mogu«, odgovorio je. »Idem na večeru u Carlton House. Isporuči moje pozdrave Ombersleyu; vjerojatno ću ga vidjeti sljedećih dana!«

Zatim ju je poljubio na površan način, udijelio joj još jedno srdač-no tapšanje po ramenu i pošao prema izlazu u pratnji svoga nećaka.

»Baš kao da ništa više nisam imala poželjeti!« rekla je s gnuša-njem lady Ombersley kad se Charles vratio u salon. »A nemam pojma kad će mi doći to dijete!«

»Nije važno«, rekao je Charles s ravnodušnosti koja je njegovu majku tjerala u očaj. »Zapovjedit ćeš da se za nju pripremi soba, pret-postavljam, pa može doći kad je bude volja. Valja se nadati da je draga Ceciliji, jer zamišljam da će ona imati dužnost da najviše bude s njom.«

»Jadna curica!« uzdahnula je lady Ombersley. »Izjavljujem kako upravo čeznem da joj budem umjesto majke, Charles! Kakav je čudan, samotnički život morala provoditi!«

»Čudan svakako; ali nipošto samotnički, ako je imala ulogu domaćice kod ujaka. Moram pretpostaviti da je imala neku stariju gospođu da živi s njom: guvernantu, ili nešto slično.«

»Doista, čovjek bi pomislio da je moralo tako biti, ali tvoj ujak mi je izričito rekao da je guvernanta umrla kad su bili u Beču! Ne volim kazati takvu stvar o svojem jedinom bratu, ali uistinu se čini da Horace nije sasvim prikladan da se brine o kćeri!«

»Krajnje neprikladan«, rekao je Charles oporo. »Pouzdavam se da nećeš imati razloga da požališ zbog svoje ljubaznosti, mama.«

»Oh, ne, sigurna sam da neću!« rekla je. »Tvoj ujak je govorio o njoj na takav način da se u meni razbudila silna želja da je prihvatim! Jadno dijete, bojim se da nije bila naviknuta da se previše uzimaju u obzir njezine želje ili njezina udobnost! Mogla sam se gotovo naljutiti na Horacea kad mi je bez prestanka govorio kako je ona dobra curica i kako mu nikada nije zadavala brige! Rekla bih da on nikada nikomu nije dopustio da mu zadaje brige, jer vjerujem da bi se teško mogao naći sebičniji čovjek! Sophia mora imati blagu narav svoje pokojne majke; nimalo ne sumnjam da neće biti ljupka družica za Ceciliju.«

»Nadam se da će tako biti«, rekao je Charles. »I to me je pod-sjetilo, mama! Upravo sam presreo još jedan od cvjetnih darova onoga kicoša mojoj sestri. Uza nj je bilo priloženo ovo pismo.«

Lady Ombersley je prihvatila ponuđenu poslanicu i obeshrabreno je pogledala. »Što ću s njim učiniti?« upitala je.

»Baci ga u vatru«, preporučio je on.»Oh, ne, ne bih mogla Charles! Moglo bi biti potpuno nepri-

jeporno! Osim toga… Pa, unutra bi čak mogla biti poruka njegove majke za mene!«

»Nimalo vjerojatno, ali ako tako misliš, pročitaj što piše.«»Naravno, znam da mi je dužnost tako postupiti«, pristala je

nevoljko.On ju je pogledao prilično uvrjedljivo, ali ništa nije rekao. Nakon

trenutka neodlučnosti razlomila je pečat i raširila jedini list. »Oh, to je pjesma!« objavila je. »Moram reći da je vrlo lijepa! Čuj, Charles! Nimfo, kad blagi plavetan tvoj pogled / Na nespokojan duh mi baci zra-ku…«

»Hvala, ne privlače me stihovi!« prekinuo ju je grubo g. Rive-nhall. »Baci to u vatru, madame, i kaži Ceciliji da ne smije primati pisma bez tvojeg odobrenja!«

Cudesna Sophie_final meki.indd 17 24/03/2017 13:49

18

»Da, ali zar doista misliš da bih ga trebala spaliti, Charles? Pomi-sli samo što bi bilo ako je ovo jedini primjerak pjesme! Možda je želi tiskati!«

»Neće on tiskati takve stvari o mojim sestrama!« rekao je g. Rivenhall tmurno, pružajući zapovjedno ruku.

Lady Ombersley, uvijek pokorna jačoj volji, upravo se spremala pružiti mu papir kad ju je zaustavio drhtav glas s vrata: »Mama! Nemoj!«

Drugo poglavlje

Lady Ombersley je spustila ruku, g. Rivenhall se žustro okrenuo namrštena čela. Njegova sestra, dobacivši mu pogled vatrena

predbacivanja, trkom je prišla majci i rekla: »Daj mi to, mama! Otkud Charlesu pravo da spaljuje moja pisma?«

Lady Ombersley je bespomoćno pogledala sina, ali on ništa nije kazao. Cecilia je istrgnula otvoren list papira iz majčinih prstiju i priti-snula ga na uzdrhtale grudi. To je potaknulo g. Rivenhalla da progovo-ri. »Za ljubav Božju, Cecilia, nemoj nam odglumiti dramu!« rekao je.

»Kako se usuđuješ čitati moje pismo?« odvratila je oštro.»Nisam čitao tvoje pismo! Dao sam ga mami, a teško da ćeš

reći kako ona nema pravo da ga pročita!«Njezine plave oči zaplivale su u suzama; rekla je tihim glasom:

»Svemu si ti kriv! Mama nikada ne bi… Mrzim te, Charles! Mrzim te!«On je slegnuo ramenima i okrenuo se da ode. Lady Ombersley

je rekla slabašnim glasom: »Ne bi smjela tako govoriti, Cecilia! Ti znaš da je posve neprikladno od tebe primati pisma bez moga znanja! Ne znam što bi tvoj otac kazao kad bi to čuo.«

»Otac!« prijekorno je uskliknula Cecilia. »Ne! Charles uživa u tome da budem nesretna!«

On ju je letimično pogledao preko ramena. »Koliko vidim, bilo bi uzaludno kazati kako je moja najiskrenija želja da ne budeš nesretna!«

Cudesna Sophie_final meki.indd 18 24/03/2017 13:49