Sandra Brown • U POSLJEDNJI TREN

SVEZAK 112.

SANDRA BROWN

U POSLJEDNJI TREN

Prevela s engleskoga Diana Matulić

Naslov izvornikaSandra BrownDeadline

Copyright © 2013 by Sandra Brown Management, Ltd.Copyright © za hrvatski prijevod Diana Matulić i Znanje d.o.o. 2016.

Sva prava pridržana. Ni jedan dio ove knjige ne smije se koristiti bez dopuštenja vlasnika autorskih prava, osim u slučaju kritičkih osvrta i rasprava.

1

Golden Branch, Oregon, 1976.

Prva kiša metaka ispaljena je iz kuće čim je svanulo, u šest i pedeset sedam. Pucnjava je izbila kao odgovor na zahtjev za predajom koji je

izdao tim predstavnika zakona. Bilo je to turobno jutro. Nebo su prekrili teški oblaci, a spu-

stila se i gusta magla. Unatoč smanjenoj vidljivosti, jednom od bje-gunaca koji su se nalazili u kući posrećilo se, te je ubio zamjenika šefa policije kojeg su svi zvali Turk.

Gary Headly je sreo zamjenika tek dan prije, nedugo nakon što se tim, koji su činili agenti ATF-a i FBI-a, šerifovi zamjenici i savezni policijski šefovi, sastao kako bi po prvi put porazgovarali o operaciji. Sakupili su se oko karte područja poznatog kao Golden Branch i razmatrali moguće prepreke na koje bi mogli naići.

Headly se prisjetio kako je drugi zamjenik rekao: »Hej, Turk, zgrabi mi jednu kolu kad si već tamo, hoćeš?«

Headly je saznao Turkovo pravo ime tek mnogo, mnogo poslije, kad su završavali posao. Metak ga je pogodio tek centimetar

Prolog

Sandra Brown

2

iznad zaštitnog prsluka i razderao mu grkljan. Srušio se na pod ne ispustivši ni glasa i bio je mrtav prije nego je pao na hrpu vlažnog lišća pod nogama.

Headly nije mogao učiniti ništa doli pomoliti se za njega i ostati u zaklonu. Svako pomicanje značilo je izglednu smrt ili ranja-vanje, jer jednom kad je pucnjava počela, meci su neumoljivo sipali kroz otvorene prozore.

Takozvani Pravedni rendžeri posjedovali su neiscrpan arsenal. Ili se barem tako činilo toga mokrog i sumornog jutra. Druga žrtva bio je crvenokosi dvadesetčetverogodišnji zamjenik šerifa. Odao ga je izdisaj i oblak pare koji se stvorio zbog hladnog zraka. Ispaljeno je šest hitaca. Pet je pogodilo metu. A od toga su tri bila smrto-nosna.

Tim je planirao uloviti tu skupinu na prepad, uručiti im naloge za uhićenje s dugim popisom zločina za koje su optuženi i privesti ih, a vatreno oružje koristiti samo ako to bude nužno. Ali žestina kojom su na njih zapucali ukazivala je da su se odlučili boriti do posljednje kapi krvi.

Na kraju krajeva, nisu imali što izgubiti, osim života. Uhićenje je ionako značilo doživotni zatvor ili smrtnu kaznu za svakog od sedam pripadnika domaće terorističke skupine. Tih šestero muš-karaca i jedna žena počinili su dvanaest ubojstava i napravili štetu od nekoliko milijuna dolara, uglavnom na zgradama državne upra-ve i vojnim objektima. Unatoč religioznom prizvuku u njihovom imenu, oni nisu bili vjerski fanatici, već sasvim suprotno, potpuno beskrupulozna i bezobzirna skupina. U relativno kratkom razdoblju od dvije godine postali su najozloglašeniji zločinci i prava noćna mora svih organa zakona i reda.

Neke druge slične skupine imitirale su Rendžere, ali nitko nije dosegao njihovu razinu učinkovitosti. U kriminalnim krugovima duboko ih se poštovalo zbog njihove smjelosti i spremnosti na apsolutno nasilje. Postali su narodni heroji za mnoge koji su gajili antidržavno raspoloženje. Davali su im smještaj i opskrbljivali ih oružjem i municijom i dojavljivali im tajne, povjerljive informacije. Ta podzemna mreža omogućila im je da napadnu brzo i žestoko,

3

U POSLJEDNJI TREN

a zatim isto tako nestanu i ostanu dobro skrivani dok smišljaju sljedeći napad. U službenim priopćenjima koja su slali medijima zaklinjali su se da ih nikad neće uhvatiti žive.

Samo je čista sreća dovela pripadnike zakona do njih u Gol-den Branch.

Jedan od njihovih dobavljača oružja, koji je bio dobro poznat vlastima zbog svoje kriminalne prošlosti, bio je pod prismotrom zbog trgovine oružjem koje nije imalo veze s Pravednim rendže-rima. U razdoblju od tri tjedna tri je puta obišao napuštenu kuću u Golden Branchu. Teleobjektivima je snimljen kako razgovara s muškarcem koji je poslije identificiran kao Carl Wingert, vođa Rendžera.

Kad je to prijavljeno FBI-u, ATF-u i saveznim policijskim šefovima, sve službe reagirale su istog trena i poslale svoje ljude koji su nastavili pratiti ilegalnog trgovca oružjem. Uhitili su ga po povratku s Golden Brancha.

Tri su ga dana trebali uvjeravati, ali poslije savjeta dodijeljenog mu odvjetnika, sklopio je dogovor s vlastima i otkrio sve što je znao o ljudima skrivenim u napuštenoj kući. Sastajao se samo s Carlom Wingertom. Nije mogao — ili nije znao reći tko je još s njime i koliko se dugo još planiraju zadržati tamo.

Bojeći se da će, ukoliko ne budu brzo reagirali, izgubiti priliku zatvoriti jednog od najtraženijih osoba na FBI-ovoj listi, savezni agenti zatražili su pomoć od lokalnih vlasti, koje su također ima-le naloge za uhićenjem pripadnika ove skupine. Sastavili su tim i isplanirali operaciju.

Ali svima je istog trena postalo jasno da su članovi Winger-tove bande mislili ozbiljno kada su rekli da će prije umrijeti nego dopustiti da ih uhvate. Pravedni rendžeri htjeli su svoje mjesto u povijesti. Neće položiti oružje niti će izaći podignutih ruku u znak predaje.

Predstavnici reda skrivali su se prikovani uz drveće ili vozi-la i bili izloženi vatrenoj paljbi. Čak je i najmanji pokret izazivao pucnjavu, a pripadnici Renžera pokazali su se kao odlični strijelci.

Sandra Brown

4

Glavni agent zadužen za operaciju, Emerson, radijem je nazvao središnjicu i zatražio da pošalju helikopter koji bi im pružio potporu iz zraka, ali ta je ideja odbijena zbog loših vre-menskih uvjeta.

Već su bili mobilizirani i specijalni timovi lokalnih, državnih i saveznih agencija, ali oni su do Golden Brancha trebali stići auto-mobilima, a te ceste nisu bile idealne čak ni za lijepog vremena. Pripadnicima tima je rečeno da ostanu tamo gdje jesu i pucaju samo u samoobrani, dok su u međuvremenu muškarci u sigurnim, toplim uredima raspravljali o promjeni načina djelovanja i upotrebi smrtonosne sile.

»Oni sad igraju na sigurno jer je s ovima jedna žena«, Emer-son je gunđajući rekao Headlyju. »A ne daj bože da prekršimo ljudska prava ovih ubojica. Nitko ne cijeni i ne poštuje to što mi radimo, znaš.«

Headly, koji je bio najmlađi u timu, mudro je zadržao svoje mišljenje za sebe.

»Mi smo savezni agenti, a vlada je, čak i prije Watergatea, postala gotovo psovka. Cijela jebena država ide kvragu, a mi se tu vani smrzavamo do jaja, čekamo da nam neki činovnik u uredu kaže da je okej da raznesemo ove notorne razbojnike i pošaljemo ih u pakao.«

Emerson je bio bivši vojnik i bez sumnje iznimno odlučan, ali nitko, a posebno ne on, nije priželjkivao jutrošnji krvavi obračun.

Nitko nije dobio ono što je priželjkivao. Dok je pojačanje još bilo na putu, Rendžeri su pojačali paljbu.

Jedan agent dobio je metak u bedro, a s obzirom na to koliko je krvario, sumnjali su da mu je pogođena glavna arterija; u kolikoj mjeri nisu znali, ali u svakom slučaju, rana je bila opasna po život.

Emerson je prijavio ozljedu i popratio to pljuskom psovki kako će ih sve jebeno poubijati, jednog po jednog, osim ako…

Dobio je dozvolu za akciju. S jurišnim puškama i jednom automatskom puškom — u rukama ranjenog agenta ATF-a — kre-nuli su u napad. Paljba je trajala sedam minuta.

5

U POSLJEDNJI TREN

Uzvratna paljba iz kuće se stišala, a onda postala sporadična. Emerson je naredio prekid vatre. Pričekali su.

Odjednom je, krvareći zbog nekoliko rana, uključujući i jednu na glavi, jedan čovjek izletio na vrata vrišteći i obasipajući ih psov-kama i ispaljujući rafalnu paljbu iz svoje automatske puške. Bio je to samoubilački potez, i on je to znao. A ubrzo je postao i jasan razlog zbog kojeg je to učinio.

Kad su agenti prekinuli s paljbom i kad im je prestalo zvoniti u ušima, shvatili su da je kuća jezivo utihnula, osim jednoga klima-vog prozorskog krila koje je udaralo u vanjski zid kad bi zapuhnuo malo jači vjetar.

Nakon napetih šezdeset sekundi Emerson je rekao: »Idem unutra.« Čučnuo je dok je mijenjao potrošen šaržer novim.

Headly učini isto. »Idem i ja.«Ostali pripadnici tima ostali su na svojim mjestima. Kad je

provjerio je li im oružje napunjeno, Emerson ispuza iz svog zaklona i počne trčati prema kući. Headly ga je slijedio iako mu je srce skakalo u grlu.

Potrčali su pored tijela koje je ležalo na vlažnoj zemlji, popeli se stubama na trošni trijem, a onda stali svatko s jedne strane otvo-renih vrata, s podignutim oružjem. Kako ništa nisu čuli, Emerson je kimnuvši dao Headlyju znak, i on upade.

Tijela. Krv na sve strane, snažan vonj krvi. Ništa se nije pomi-calo.

»Čisto je!« viknuo je i prekoračio tijelo na putu prema susjednoj prostoriji, spavaćoj sobi u kojoj se nalazio samo istrošeni madrac na podu. Po sredini madraca mrlja na navlaci još je bila mokra.

U manje od šezdeset sekundi od trenutka je Headly upao u kuću, potvrdili su smrt petero ljudi. U kući je bilo četvero mrtvih. Peti je bio muškarac u dvorištu. Svi su identificirani kao pripadnici Pravednih rendžera.

Odmah je postalo jasno da na listi nisu tijela Carla Wingerta i njegove ljubavnice Flore Stimel, jedine ženske članice skupine. Nije

Sandra Brown

6

bilo znakova njihove prisutnosti, osim traga krvi koji je vodio do stražnjeg izlaza kuće prema gustoj šumi, gdje su pronašli i tragove guma na zemlji. Uspjeli su pobjeći, vjerojatno uz pomoć smrtno ranjenog sudionika koji se žrtvovao za njih i privukao na sebe palj-bu s prednje strane kuće dok su oni izlazili sa stražnje.

Vozila hitne pomoći i drugih javnih službi ubrzo su prekrili čitavo područje. Odmah su reporterskim kombijima došli i neiz-bježni novinari koji su zaustavljeni nekih kilometar i pol, kod skre-tanja s glavne ceste.

Kuća i najuže područje oko nje blokirani su kako bi se saku-pili dokazi, napravile fotografije i uzele mjere te iscrtali dijagrami prije nego što maknu tijela.

Svi koji su bili uključeni u ova zbivanja, znali su da će uslije-diti detaljna istraga o incidentu. Morat će opravdati i objasniti svaki korak koji su poduzeli, ne samo svojim nadređenima, već i sumnjičavoj javnosti uvijek spremnoj na brzu osudu.

Uskoro je napuštena kuća bila puna ljudi — svatko je izvršavao svoje zadatke. Headly se zatekao u spavaćoj sobi te je stajao iza istražitelja koji je njušio mrlju na madracu. Headlyju se učinilo da se netko tu i pomokrio, uz to što je obilato krvavio. »Urin?«

Istražitelj je odmahnuo glavom. »Mislim da je to plodna voda.«

Headly je pomislio da ga nije dobro čuo. »Plodna voda? Želi-te reći da je Flora Stimel…«

»Rodila.«

7

Sadašnjost

Što ti se dogodilo s kosom?«»Tako pozdravljaš čovjeka koji se upravo vratio iz rata? I meni

je drago što te vidim, Harriet.«Dawson Scott mrzio je njezine sazive — nije imao bolje riječi

od te — i pobrinuo se da se to jasno vidi dok je sjedao u stolicu, a zatim iskreno potišteno potonuo u njoj. Podignuo je nogu i oslo-nio gležanj na suprotno koljeno, uvukao trbuh i prekrižio ruke, itekako svjestan da će je takav stav u potpunosti izbezumiti.

I jest.Skinula je svoje ukrašene naočale za čitanje i odložila ih na

stol. Njihova sjajna površina simbolizirala je njezin novi status »šefice«. Njegove šefice.

»Vidjela sam vojnike koji su se vratili iz Afganistana. Nije-dan od njih nije izgledao kao mačji ispljuvak.« Uputila mu je još jedan oštar pogled, proučavajući njegovu trodnevnu bradu i dugu kosu, koja mu je, otkad je izbivao iz zemlje, izrasla preko ovratnika.

Prvo poglavlje

Sandra Brown

8

Naslonio je ruku na srce. »Joj. A ja sam tebe upravo htio pohvaliti kako dobro izgledaš. Sasvim lijepo nosiš tih dodatnih pet kila.«

Ljutito ga je pogledala, ali nije ništa rekla. Vrteći palčevima — doslovno — dugo je i polako pregledao

kut prostorije, zaustavivši pogled kako bi se divio prostranstvu koje se vidjelo kroz velike široke prozore. Neznatno ispruživši vrat mogao je vidjeti veliku zastavu kako vijori s vrha kupole Kapitola. Ponovno je pogledavši, rekao je: »Lijep ured imaš.«

»Hvala.«»Kome si popušila?«Opsovala ga je ispod glasa. Ali već ju je bio čuo i kad je te

riječi izgovarala naglas. Čuo ju je kad ih je izvikivala s druge strane konferencijskog stola, za vrijeme sastanaka uredništva, kad se netko ne bi slagao s njom. Očito je na novoj poziciji trebala razviti odre-đenu suzdržanost, što je istog trenutka označio svojom prednošću.

»Ne možeš ovo podnijeti, je l’ da?« rekla je s prezirnim osmijehom na licu. »E, pa, prihvati to Dawsone. Sad sam iznad tebe.«

Slegnuo je ramenima. »Bože, poštedi me tog prizora.«Strijeljala ga je pogledom, ali bilo je očito da je njezin govor

bio pripremljen, tako da nije dopustila da joj njegove zajedljive doskočice uskrate zadovoljstvo s kojim će ga priopćiti. »Ja sada vodim uredništvo. Imam potpunu kontrolu nad njim. Što znači da imam ovlasti da odobrim, promijenim ili odbacim svaku ideju za priču koju ti izneseš. Također, imam ovlasti da ti dodijelim priču kakvu želim ukoliko ti sam nešto ne smisliš. A to se upravo događa. Jer u dva tjedna otkad si se vratio u Ameriku, nisi smislio ništa.«

»Iskoristio sam slobodne dane od nagomilanih prekovreme-nih, što mi je odobreno.«

»To ti je odobrio moj prethodnik.«»Prije negoli si zauzela njegovo mjesto.«

9

U POSLJEDNJI TREN

»Nisam ja ništa zauzela«, rekla je kruto. »Ovu poziciju sam zaslužila.«

Slegnuo je ramenom. »Kako god, Harriet.«Ali njegova ravnodušnost bila je hinjena. Nedavni potresi u

medijskoj kući dosegli su deseti stupanj Richterove ljestvice, barem što se ticalo njegove karijere i budućnosti. Prije nego što je svim zaposlenicima NewsFronta stigla službena obavijest o promjenama koje će se dogoditi, primio je e-mail od kolege koji ga je obavijestio pa čak ni udaljenost od Kabula do Washingtona nije bila dovoljna da ublaži loše vijesti. Neki korporativni šupak, nečiji nećak, koji nije znao apsolutno ništa o novinskom izdavaštvu i novinarstvu općenito, imenovao je Harriet Plummer za glavnu urednicu i ta je odluka stupila na snagu istoga trenutka.

Ona je bila katastrofalan izbor za tu poziciju, prije svega zato što je bila korporativna zvjerka mnogo više negoli novinarka. U bilo kakvoj težoj uredničkoj odluci njezin će osnovni prioritet biti da zaštiti časopis od mogućih sudski tužbi. Priče koje se bave kon-troverznim temama bit će ublažene ili potpuno cenzurirane. A to je, po Dawsonovu mišljenju, bilo ekvivalentno kastraciji novinar-stva.

Osim toga bila je i povezana s političkim interesnim sku-pinama a da pritom nije imala nikakve liderske osobine. Gajila je podrugljiv prezir prema ljudima, s posebnim naglaskom na odbojnost prema muškome rodu, a iznimni animozitet imala je pak prema Dawsonu Scottu. Skromno koliko je mogao, došao je do shvaćanja da se njezino neprijateljstvo prema njemu temelji na ljubomori zbog njegova talenta i poštovanja koje je uživao među kolegama u NewsFrontu, ali i šire.

A onoga dana kada je postavljena za glavnu urednicu, izvor njezina neprijateljstva postao je nebitan. Bio je tu, bio je jasan i postojan, ali ona je sada bila glavna. Što je bilo potpuno sranje. Nije moglo biti gore.

Barem je tako mislio. Rekla je: »Šaljem te u Idaho.«

Sandra Brown

10

»Zašto?«»Zbog slijepih balonaca.«»Oprosti, što?«Gurnula mu je fascikl preko stola. »Naši istražitelji obavili su

najvažniji dio posla umjesto tebe. Možeš se upoznati s programom dok budeš letio prema tamo.«

»Daj mi barem neku naznaku.«»Jedna grupa dobročinitelja počela je voditi slijepe ljude u

balone i pokazivati im kako da se tamo snađu. Otprilike.«Njezin bezobrazan komentar nije izmamio osmijeh na Dawso-

novo lice čiji je izraz ostao ravnodušan. Ne dotaknuvši fascikl, upi-tao je: »A to su kao ozbiljne vijesti?«

Ljupko se nasmiješila. Ili je barem pokušala. Njezinom licu stidlji-vost i ljupkost jednostavno nije pristajala. »Slijepim baloncima jest.« Zbog samozadovoljstva kojim je isijavala poželio je preskočiti stol i objema je rukama ščepati za vrat. No umjesto toga, izbrojao je u sebi do deset i svrnuo pogled prema prozorima. Četiri kata niže, široke avenije Washingtona žarile su se pod podnevnim suncem.

»Unatoč tvom omalovažavajućem opisu programa«, rekao je, »siguran sam da je zavrijedio pažnju nacije.«

»Pa, ipak, osjećam značajan nedostatak entuzijazma s tvoje strane.«

»To nije moj tip priče.«»Nisi joj dorastao?«Nevidljiva rukavica pade pored netaknutog fascikla. »Ja sam

dolazim do svojih priča, Harriet. Znaš da je tako.«»Pa hajde ona, donesi mi jednu.« Prekrižila je ruke preko

velikih grudi. »Daj da vidim tu tvoju navodnu genijalnost na djelu. Želim svjedočiti nastanku ideje pisca kojeg svi čitaju i vole, koji se uvijek hvali svojim svježim pristupom, koji piše s tako rijetkom pronicavošću i koji svojim čitateljima razotkriva samu srž priče.« U sebi je odbrojila do pet. »Pa?«

11

U POSLJEDNJI TREN

Skupivši svu preostalu staloženost koju je imao, nekako je raz-maknuo zube i rekao: »Još uvijek sam na odmoru. Još najmanje tjedan dana.«

»Pa već te nije bilo dva tjedna.«

»Nedovoljno.«

»Otkud to?«

»Upravo sam se vratio iz ratne zone.«

»Nitko te nije prisiljavao da tamo ostaneš. Mogao si se vratiti kad god si htio.«

»Bilo je previše dobrih priča koje je trebalo ispričati.«

»Što misliš, koga ti zavaravaš?« rekla je ismijavajući se. »Htio si obući uniformu i izigravati vojnika, što si gotovo cijelu godinu i radio. Na račun časopisa koji te plaća. I da se nisi sam vratio ja bih te, kao glavna urednica, opozvala i dovukla te natrag.«

»Pazi, Harriet. Osim tog izrasta na kosi, počinje ti se vidjeti i zavist.«

»Zavist?«

»Ništa što si ti napisala nije dospjelo u uži izbor za Pulitze-ra.«

»A tebe tek trebaju nominirati, dakle, nisi ni ti nikad nagra-đivan, pa zato koga briga za to i za glasine koje si ionako vjerojatno sam pokrenuo. A sad, imam mnogo važnijih stvari koje moram napraviti.«

Podigla je iscrtanu obrvu. »To jest, osim ako nećeš sada pre-dati ključ od muškog toaleta, a ja ću onda više nego rado nazvati računovodstvo i tražiti da ti ispišu ček za otpremninu.«

Zastala je na nekoliko sekundi, a kako se on nije pomaknuo s mjesta, nastavila je. »Ne? Onda nacrtaj svoje dupe na sjedištu 18A, na letu za Boise sutra ujutro.« Dobacila mu je avionsku kartu, koja je pala na fascikl s dokumentima. »Regionalni putnički avion.«

Sandra Brown

12

Dawson je parkirao pored ruba pločnika ispred lijepe gradske kuće u Georgetownu te ugasio motor. Podignuo je zdjelicu kako bi izvukao malu bočicu s tabletama iz džepa traperica, istresao jednu i progutao je uz gutljaj vode u boci koja je stajala na držaču na upravljačkoj ploči automobila. Kad je zaklopio poklopac bočice i vratio je u džep, spustio je štitnik za sunce i provjerio svoj odraz u zrcalu.

Doista je izgledao kao ispljuvak mačke. I to vrlo bolesne mačke.Ali ništa se nije moglo napraviti po tom pitanju. Upravo je

prelistavao svu poštu koja mu se skupila na stolu, kad je primio Headlyjevu poruku: Dolazi ovamo. Odmah. Headly nije imao tako zapovjedan ton ukoliko nešto doista nije bilo jako važno.

Ostavio je preostalu poštu neotvorenu i evo, upravo stigao.Izašao je iz auta i krenuo putem koji je s obje strane bio ukra-

šen cvijećem. Vrata mu je otvorila Eva Headly. »Bok, ljepotice.« Dohvatio ju je preko praga i privukao je u zagrljaj.

Bivša miss Sjeverne Karoline, Eva Headly, poprilično je lijepo ostarjela. Sada u ranim šezdesetim, zadržala je ne samo ljepotu i vitkost, već i britak um i prirodni šarm. Uzvratila mu je snažnim zagrljajem, a zatim se izvila iz njegova stiska i nježno ga udarila po ramenu.

»Nemoj ti meni ›ljepotice‹«, rekla je, otegnuvši slovo e tako da zvuči zavodljivije. »Ljuta sam na tebe. Prošla su dva tjedna otkad si se vratio. Zašto si tek sada svratio do nas?« Na licu joj se očitavala zabrinutost dok ga je promotrila od glave do pete. »Tanak si kao čačkalica. Zar te nisu ništa hranili tamo?«

»Ničim što bi se moglo usporediti s tvojim pilećim gulašom. A bome nikad nisu ni čuli za puding od banane.«

Rukom mu je pokazala da uđe u hodnik rekavši: »To mi je najviše nedostajalo dok te nije bilo.«

»Što to?« upitao je. »Tvoje budalaštine.«

13

U POSLJEDNJI TREN

Nasmiješio joj se, uhvatio je dlanovima za lice i poljubio je u čelo. »I ti si meni nedostajala.« Zatim ju je pustio i odmahnuo glavom u smjeru dnevne sobe. Tišim glasom, upitao ju je: »Je li se već priviknuo?«

Odvratila mu je jednako povjerljivim tonom. »Ni blizu. On je…«

»Mogu vas čuti kako šapućete, znate. Nisam gluh.« Iz dnev-ne sobe začuo se grubi povik. Ondje ga je čekao Gary Headly. Kad je Dawson zakoračio u poznatu mu sobu, osjetio je bolni udarac nostalgije. Nebrojeno uspomena nastalo je baš ovdje. Jurio je tu po parketima malim autićima dok ga je majka upozoravala da ih sve pokupi i spremi kako se netko ne bi okliznuo. Njegov tata i Headly strpljivo su ga učili igrati šah, čije su se figurice i ploča nalazile na stoliću u kutu. Sjedeći pored njega na kauču, Eva ga je podučava-la kako da privuče pozornost djevojke u koju je bio zaljubljen u šestome razredu. Po prvi put otkad je otišao u Afganistan, osjećao je da je stigao kući.

Headlyjevi su bili njegovi kumovi i ostvarili s njime blisku povezanost još od dana njegova krštenja. Ozbiljno su doživjeli svoj zavjet da preuzmu brigu za sina svojih najboljih prijatelja ukoliko to iz nekog razloga bude potrebno. Kada su mu roditelji poginu-li u automobilskoj nesreći dok je on studirao na koledžu, iako je zakonski i pravno bio punoljetan, njegov odnos s Headlyjevima postao je još bliži.

Headley ga je pogledao mrkim očinskim pogledom ne odo-bravajući što ga vidi takvoga. Bio je znatno niži od Dawsonovih metar devedeset i nešto, ali je zračio samopouzdanjem i autorite-tom. Još je uvijek imao svu svoju kosu koja je tek nasumice bila prošarana sijedima.

Svakodnevna trkačka ruta od pet kilometara i Evin brižan nad-zor nad njegovom prehranom držali su ga u formi. Velika većina šezdesetpetogodišnjaka mogla je tek priželjkivati njegov vitak stas.

»Sudeći po tome kako izgledaš, rat je očito bio gadan«, rekao je.

Sandra Brown

14

»Moglo bi se tako reći«, odgovorio je Dawson. »Upravo sam imao okršaj s Harriet i jedva sam ga preživio.«

Dok je Dawson sjedao na ponuđeno mjesto, Headly je rekao: »Mislio sam na Afganistan.«

»Bilo je gadno, da, ali talibani se u odnosu prema Harriet čine kao obični zajebanti.«

»Može jedno piće?«Dawson je prikrio svoje kratko oklijevanje tako što je pogle-

dao u ručni sat. »Malo je rano.«»Negdje je oko pet. A osim toga, ovo je posebna prilika. Sin

razmetni se vratio.«Dawson je shvatio da u tome ima blagog prijekora. »Opro-

sti što nisam došao ranije. Imao samo puno toga što sam trebao riješiti. Još uvijek imam. Ali po tvojoj poruci shvatio sam da je hitno.«

»Stvarno?« Headly je bio kod ugradbenog bara gdje je nalio burbon u dvije čaše. Pružio je Dawsonu jednu, a zatim sjeo nasu-prot njemu. Podignuo je čašu i nazdravio mu prije nego što je otpio iz nje. »Ovih dana nešto više pijem.«

»Pa to i nije tako loše.«»Oslobađa od stresa?«»Tako barem kažu.«»Možda«, promrmljao je Headly. »Barem se svaki dan imam

čemu veseliti.«»Imaš ti mnogo toga čemu se možeš veseliti.«»Da, starosti i umiranju.«»Bolje da te Eva ne čuje da tako govoriš.«Headly je nešto nerazumljivo promrmljao dok je otpijao još

jedan gutljaj. »Nemoj biti tako negativan. Daj si malo vremena da se pri-

lagodiš. Prošlo je manje od mjesec dana.«»Dvadeset pet dana je prošlo.«

15

U POSLJEDNJI TREN

»Ali očito se i dalje broji.« Dawson je otpio burbon, no htio ga je trgnuti u jednom gutljaju.

»Teško je prihvatiti to da je gotovo kad sam čitav život pro-veo u Birou.«

Suosjećajno kimajući Dawson je osjetio kako mu toplina bur-bona preplavljuje trbuh, smiruje živce, što tableta još uvijek nije uspjela. »Tvoja mirovina još nije službeno prihvaćena do… kada?«

»Još četiri tjedna.«»Toliko si godišnjeg još uspio sačuvati?«»Da. I da sam mogao, bio bih ga se odrekao i ostao na poslu

koliko god je to moguće.«»Iskoristi ovo vrijeme za prilagođavanje na lagodan život u

dokolici, nakon zahtjevne životne karijere.«»Dokolica«, mrzovoljno je rekao. »Čim mi mirovina službe-

no stupi na snagu, idemo na dvotjedno krstarenje na Aljasku koje je Eva već rezervirala.«

»Zvuči lijepo.«»Više bih volio da mi netko kliještima iščupa nokte.«»Neće biti tako loše.«»Lako je tebi reći kad ne moraš ići na to. Eva mi je uz to

naručila i Viagru.«»Hmmmm. Hoće da joj nadoknadiš sve one noći kad nisi

bio kod kuće?«»Tako nekako.«»Što tu ima loše? Rasturi se.« Dawson podigne čašu.Headly podigne čašu da nazdrave, a onda nakratko zastane i

upita: »I, kako je prošlo s gospođom Aždajom?«Dawson mu ispriča što se dogodilo na sastanku i kakvu mu

je priču Harriet dodijelila. »Slijepi balonci?«Dawson slegnu ramenima. Headly se zavalio u fotelju i nelagodno dugo ga promatrao.

Sandra Brown

16

Iznerviran tim dugim upitnim pogledom, Dawson je upitao. »Što? I ti imaš komentar na moju frizuru?«

»Više me brine što se događa u tvojoj glavi negoli što raste iz nje. Što se događa s tobom?«

»Ništa.«Headly ga je samo promatrao a da ništa nije treba reći. Dawson se podignuo iz fotelje i prišao prozoru, rastvorivši

pomalo kapke i pogledavši na uredno podšišan travnjak. »Pričao sam sa Sarah kad sam bio u Londonu.«

Headlyjeva kći je bila starija od njega, ali dok su odrastali, toliko su vremena provodili zajedno da su si bili kao brat i sestra i takvom snagom se zavoljeli. Ona je živjela u Engleskoj sa svojim mužem, gdje su zajedno radili za jednu međunarodnu banku.

»Rekla nam je da si samo ›proputovao‹ i da se nisi zadržao dovoljno dugo da ih posjetiš.«

»Nisam imao vremena zbog rasporeda letova.«Headly se nakašljao kao da to nije prihvatio kao dovoljno

dobar razlog da ih ne posjeti. A ako ćemo pošteno, i nije bio. »Begonije bujaju.«»To su balzaminke.«»O, kako su…«»Pitao sam te nešto«, rekao je Headly iznervirano. »U čemu

je problem? I nemoj mi reći da ti nije ništa.«»Dobro sam.«»Ma jesi vraga. Sinoć sam na televizoru gledao neki film o

zombijima. Izvrsno bi se tamo uklopio.«Dawson je uzdahnuo kad je vidio koliko je njegov krsni kum

uporan. Nije se okrenuo već se samo naslonio na okvir prozora. »Samo sam umoran. Proveo sam devet mjeseci u Afganistanu i — vjeruj mi — to te jako iscrpi. Opasan teren. Temperaturni ekstremi. Kukci koji te grizu. Bez cuge. Nema ni žena, osim vojnikinja, a

17

U POSLJEDNJI TREN

spetljati se s nekom takvom poprilično je zeznuto. Odličan način da se oboje uvalite u žešća sranja. Nije vrijedno jedne ševe.«

»Otkad si se vratio imao si dovoljno vremena da nađeš neku susretljivu damu.«

»Eh, ali tu i leži cijeli problem.« Zatvorio je rolete, okrenuo se i nacerio. »Ti si pokupio posljednju sjajnu curu.«

Ta šala nije naišla na plodno tlo. Bora od brige koja se nalazila između Headlyjevih gustih obrva nije se opustila.

Odbacivši pretvaranje, Dawson je ponovno sjeo u fotelju, razmaknuo koljena i počeo zuriti u pod.

»Spavaš li išta?« upitao je Headly.»Bolje je nego prije.«»Drugim riječima, ne spavaš.«Dawson je podignuo glavu i razdražljivo ponovio. »Bolje je

nego prije. Nije lako vratiti se u vrevu, nastaviti po nekom uobi-čajenom rasporedu.«

»Okej. To razumijem. Što još?«Dawson je prošao prstima kroz kosu. »Ma ovo s Harriet.

Napravit će mi pakao od života.« »Samo ako joj to dopustiš.«»Pa šalje me u Idaho, zaboga.«»Što imaš protiv Idahoa?«»Apsolutno ništa. Kao ni protiv slijepih i slabovidnih. Kao ni

protiv balonaca. Ali to nije moja priča. To ni približno nije priča koja mene zanima. Zato oprosti ako ne izgledam kao da prštim od entuzijazma.«

»Misliš da bi mogao iskopati neku priču koja te zanima?«Headly nije to pitanje postavio tek tako. To pitanje krilo

je nešto dublje. Zato je Dawson, usprkos utučenosti, osjetio trag nekog iščekivanja. Jer Headly nije bio samo njegov kum i dobar prijatelj, već je bio i dragocjen neimenovani izvor unutar FBI-a.

Sandra Brown

18

Shvativši njegovu šutnju kao zanimanje za ono što ima reći, Headly je nastavio. »Savannah, Georgia, i okolica. Kapetan mari-naca, Jeremy Wesson, odlikovani ratni veteran, jedna smjena u Ira-ku, dvaput u Afganistanu. Kad se vratio s posljednje misije, otišao je u mirovinu i, po svemu sudeći, puknuo.«

»Prije otprilike petnaest mjeseci spetljao se s jednom udanom ženom, Darlene Strong se zove. Njezin muž Willard ih je ulovio na djelu i nije dobro završilo za tajne ljubavnike. Willardu Stron-gu prekosutra kreće suđenje. Okružni sud u Chathamu. Trebao bi otići tamo i pratiti to suđenje.«

Dawson je već odmahivao glavom. »Zašto ne?« upitao je Headly.»Ljeto u Savannahu.«»Pogledaj malo u kalendar. Danas je prvi dan rujna.«»Svejedno, ne, hvala. Vruće je tamo. Vlažno. Radije ću ići u

Idaho. Osim toga, kriminalistika nije moja specijalnost. I iskreno, malo mi je dosta vojske na neko vrijeme. Ne želim pisati o mrtvom marincu. Radio sam to posljednjih devet mjeseci.«

»Zapravo, možda je Harrietin zadatak skriveni blagoslov. Možda je upravo ta neka lijepa priča ono što mi treba. Nešto što vraća nadu. Pozitivno. Što daje poleta. Bez otrgnutih udova, krvlju natopljenog mučenja, ni ljesova ogrnutih zavjesom.«

»Nisam ti rekao koja je kvaka.«Dawson upita kiselim glasom: »A koja je kvaka?«»Policija je pronašla Dawsonovu spermu na Darleneinoj odje-

ći. Ovo će naravno pomoći tužitelju izgraditi slučaj protiv prevare-nog muža Willarda.«

»Okej.«»Znači GRA u Savannahu je moj frend iz Biroa, bivši

Newyorčanin, veliki ljubitelj bejzbola, Cecil Knutz.«»GRA?«»Glavni rezidencijalni agent.«

19

U POSLJEDNJI TREN

»Uglavnom, Knutz je vidio CODIS-ov izvještaj. Wessonov DNK se podudara.«

»Našli su ga u sustavu?«»Da, bio je u sustavu već neko vrijeme zapravo.«Headly je zastao kako bi otpio gutljaj svog burbona. Shvativ-

ši da je to njegova taktika kojom podiže neizvjesnost, Dawson je rekao: »Daj, sav sam na iglama.«

Odložio je čašu i približio se Dawsonu. »DNK kapetana Jere-myja Wessona podudara se s onim koji smo uzeli s dječje dekice pronađenu u kući u Golden Branchu.«

To nije bila obična kvaka. Bila je to ogromna kvaka koja se upravo zabila u Wessonove grudi. Zabezeknuto je zurio u Headlyja.

Headly je nastavio: »Prije nego što me pitaš, nema moguć-nosti pogreške. Podudarnost je devedeset devet zarez devet pa do devete decimale identično. Drugim riječima, nedavni uzorak i onaj koji smo pronašli 1976. godine potječu od jedne te iste osobe. Tog dana našli smo i Florin DNK. Znamo da je rodila dijete čiji smo DNK također pronašli na dekici. A Jeremy Wesson rođen je te iste godine. Iz toga slijedi da je neosporno on Florin i Carlov sin.«

Dawson je ustao, napravio nekoliko koraka, a zatim se okre-nuo prema Headlyju. Kao da čita sva nebrojena pitanja koja mu prolijeću glavom, rekao je: »Sudeći po izrazu tvog lica, čini mi se da ti ne trebam objašnjavati koliko je ovo bitno.«

Iako je Gary Headly imao uspješnu karijeru, za njega samoga sva su njegova postignuća bila zasjenjena onime što je smatrao svo-jim jedinim neuspjehom — tome što Carla Wingerta i Floru Stimel nije priveo pravdi zakona. To mu je zatrovalo čitavu karijeru, a sad je prijetilo tome i da mu zatruje mirovinu.

To je bila okrutnost koju njegov kum nije zaslužio i stoga je i Dawsona to ljutilo. »Taj Knutz, zašto ti je to javio?«

»Zna koliko me to pogađa. Radio je sa mnom kada sam istra-živao jedan od njihovih napada u Tennesseeju u kasnim osamdese-tim. Svjestan je da sam pred mirovinom te me obavijestio iz čiste

Sandra Brown

20

ljubaznosti prema starome kolegi. Pazio je da mi ne otkrije previše, ali mi je ipak rekao da je kopao po prošlosti Jeremyja Wessona, tražeći poveznicu s Carlom i Florom.«

Dawson podigne obrve ne izgovorivši svoje pitanje. »Ništa. Izvod iz matične knjige rođenih Jeremyja Wessona

— primjerak koji je predao kada je otišao u vojsku — kaže da je iz Ohia. Piše da su mu roditelji gospodin i gospođa nešto i nešto Wesson. Maturirao je u gradu u kojem je odrastao. Diplomirao je na Tehnološkom fakultetu u Texasu. Pristupio marincima. Njego-va prošlost čini se potpuno uobičajenom sve dok nije podivljao i spetljao se sa ženom tog seljaka.«

»Nema nikakvih naginjanja prema domaćem terorizmu?«»Čini se da nema.«»Što Knutz kaže?«»Savjetovao mi je da pustim to. Biro ovih dana lovi krupniju

ribu. Više nikoga nije briga za Carla i Floru. Vlada opća suglasnost oko toga da su vjerojatno mrtvi. Ona pljačka u tvornici oružja u New Mexicu posljednje je što se njima pripisalo. A to je bilo ’96.«

»Prije sedamnaest godina. Svašta se može dogoditi za to vrije-me.«

»To ne znači da su mrtvi.«»Da, ali kako nema nikakvih naznaka ni da su živi, logično

je pretpostaviti suprotno.«»Logika i pretpostavka mogu otići kvragu. Želim znati. Zar

tebe ne zanima istina?«»Poslije ovoliko vremena, je li to doista važno?«»Meni je jebeno važno!«Dawson je odmahnuo objema rukama. »Okej. Razumijem to.

Ali ovaj odlikovani marinac, koji je možda njihov sin…«»Njihov je. Znam to.«»Ne znaš to.«»DNK kaže da jest.«

21

U POSLJEDNJI TREN

»To nije siguran dokaz.«»Sasvim dovoljan.«»U redu, čak i da jest njihov klinac…«»Zar nisi znatiželjan doznati što se s njim događalo poslije

Golden Brancha, gdje je bio?«»Ni najmanje.«»Ne vjerujem ti.«»Vjeruj mi. Što dobroga uopće može donijeti kopanje po

tom…«»Mislio sam da želiš znati.«»Ne želim.«»Onda napravi to zbog mene.«»Zašto? On je mrtav. Kraj priče.«»Bila bi to najveća priča u tvojoj karijeri.«»U tvojoj sigurno već je!«Istodobno su shvatili da već urlaju. Headly je bacio pogled

prema vratima očekujući da će zateći svoju ženu koja dolazi vidjeti što se događa. Dawson je snizio glas na prihvatljivu razinu. »Ako želiš doznati što se kasnije događalo, zašto ti ne odeš na suđenje u Savannah?«

»Zato što bi se Eva razvela od mene«, promrmljao je. »Osim toga, kao što sam ti i rekao, gotovo pa da i nisam više u Birou. Izgledao bih jadno da odem dolje. Kao netko tko nema pametnijeg posla i ne zna stati.«

Dawson je prošao prstima kroz kosu i uznemireno izdah-nuo. Volio je Headlyja. Znao je koliko je jako njegov kum trebao zaključak najvažnijeg slučaja u svojoj karijeri. Ali tražio je previše od njega. Dawson je bio iscrpljen i demoraliziran zbog iskustava u Afganistanu. Čak i za dobrih dana osjećao je kako su mu živci osjetljivi i napeti. Posljednje što je trebao bila je dodatna briga, nešto poput raščišćavanja ove nezavršene sage. Što dobroga uopće

Sandra Brown

22

može proizaći iz toga? Je li ili nije Jeremy Wesson Carlov i Florin sin nije značilo ama baš ništa.

Tiho je rekao: »Žao mi je. Čak i da i nema Harriet u mom životu, koja me šalje negdje na neki drugi zadatak, ne bih otišao u Savannah. Tvoj prijatelj Knutz je u pravu. Neke je stvari bolje pustiti na miru.«

Headly ga je gledao upitnim izrazom lica, no zatim su mu ramena klonula kad je shvatio da je Dawsonova odluka čvrsta. Ulio je u sebe preostalo piće koje mu je ostalo u čaši i ništa više o tome nije rekao. Ubrzo nakon toga Eva je pozvala Dawsona da ostane s njima na večeri. Odbio je uz izgovor da se treba pakirati za put u Idaho. Trudio se što manje gledati ih u oči i brzo ih je napustio.

Dok je došao do automobila, već je bio znojan od nervoze i uznemirenosti. Na prvom semaforu uzeo je još jednu tabletu, pro-gutavši je s gutljajem preostale mlake vode iz boce. Prometna gužva na izlazu iz Washingtona prema Virginiji svakako mu nije popravila raspoloženje te ga je dovela do ruba živaca, sve dok napokon nije ušao u svoj stan u Alexandriji.

Upravo je svlačio čizme kad mu je zazvonio mobilni telefon, obavještavajući ga da je primio poruku. Bio je to Headly: Ima još jedna kvačica.

Znao je da ga mami, ali znatiželja je pobijedila razum. Odgo-vorio je. Koja kvačica?

Odgovor je brzo stigao. Samo se pretpostavlja da je J. Wesson mrtav. Tijelo nije pronađeno.