13 SkupinaDominat znaenje Ali kao i u sluaju principata, koji se oblikovao u razumljiv i djelotvoran sustav u toku decenija augustovskog sustava, tako se i dominat postupno fomirao od strane Dioklecijana, ostalih tetraha i na kraju od Konstantina. Ovo je ustvari despotska faza u politikoj povijesti rimskog svijeta. Naravno iz te politike povijesti kraci despotije e se disperzirati u i u druge sfere rimskog svijeta, kao to su drutveno socijalna, ekonomska, kulturna i religijska. Dominus je i za razliku od princepsa uzdignut na vii nivo u odnosu na graane. Tako car nije vie jedan od graana, jedan od njih, samo sa vie prava, privilegija i odgovornosti, on je i stilski i sutinski postavljen na pijedestal odvojen od graana, on je sada nad graanima, bolje rei podanicima. To se onda manifestiralo i u ostalim aspektima oko institucije dominusa. Dioklecijanova palata u Splitu. Isto se deava i sa njegovom odjeom, nakitom, insignijom. Nakon Dioklecijana, dominusi su poeli da nose odjeu i obuu ukraenu nakitom, za razliku od jednostavnije, vie graanskije odjee princepsa. Dominat, za razliku od principata, u kontekstu povijesti politikih sustava i nije bila neka radikalna novina. Ovaj sustav se po svojim karakteristikama pribliio nekadanjim helenistikim monarhijama i apsorbirao odlike istonih despotija. Dominat je po svojim osobinama bio znatno blii tadanjem sasanidsko iranskom politikom sustavu (na koji se izgleda i ugledao), nego drevnoj Republici i principatu kojim upravlja neokrunjeni prvigraanin. U kronolokom smislu dominat bi se mogao podijeliti na dva dijela :1. Period od osnivanja dominata za Dioklecijana do Teodosija I. Ovo razdoblje bi semoglo smatrati posljednjom fazom postojanja ne samo klasinog rimskog svijeta, negoopenito klasine civilizacije. Poto u njemu nastaju i razvijaju se mnoge forme i oblicikoji su karakteristini za mediavelno doba i njegove ideoloke, politike odlike.2. Period koji je zapoeo sa vladavinom Teodosija I. i koji zavrava sa raspadomrimskom svijeta na : latinski zapad, grko vizantijski istok i islamski svijet. Ovo dobane pripada klasinoj civilizaciji i moe se smatrati ako ne prvom fazom mediavelnecivilizacije na Euromediteranskom podruju, onda sigurno protomediavelnom fazom. TETRAHIJAV L A D A V I N A D I O K L E C I J A N A284. 305. god. n. e.Vjerojatno je roen u provinciji Dalmaciji, ali se precizno mjesto ronenja jo uvijek pouzdano ne zna. U znanstvenoj literaturi spominju se tako Salona, Dokleaitd Vrlo je slabo poznat Dioklesov ivot i njegova karijera prije izbijana na scenu u jesen 284. god. n. e. Zonara iznosi miljenje da je on bio vojvoda Mezije (dux Moesiae), odnosno zapovjednik jednog dijela dunavske granice. Historia Augusta navodi da je Diokles slubovao i u Galiji, ali se ova tvrdnja poslovino nepouzdane Historia Augusta dovodi u pitanje. Nakon to je aklamiranjem armije kod Nikomedije izabran za novog augusta, Diokles je promijenio ime u Dioklecijan.Poetak vladavinePrije nego to je uao na italijansko podruje, Dioklecijan je moda morao predvoditi vojsku u sukobima sa Kvadima i Markomanima. Nepoznato je da li je Dioklecijan tada posjetio i Grad, ili je boravio samo na sjeveru Italije. Emisija novica sa legendom adventus/dolazak sugerira da je Dioklecijan i posjetio Rim. Potrebno je navesti da je i Dioklecijan datirao svoju vladavinu od datuma aklamiranja armije, a ne od dana ratifikacije u Senatu. On se ustvari samo vodio ranijom odlukom Kara, koji je objavio da je senatska ratifikacija bezpotrebna formalnost. Za prefekta Grada je postavljen Bas, ali izuzev toga nije bilo veih kadrovskih istki i veina politiara i asnika koji su sluila i za vrijeme Kara i Karina je nastavila obnaati svoje slube i dunosti. Ako je i boravio u Rimu, Dioklecijan se nije zadrao dugo u njemu. Ve u novembru 285. god. n. e. je on opet u Podunavlju gdje vodi kampanju na Sarmate. Savladarsto sa Maksimijanom, zaeci tetrahijeProraunati Dioklecijan je dobro znao da u tadanjim uvjetima, teko moe kvalitetnosolo upravljati cjelokupnim rimskim svijetom. Granice su bile i previe rairene na trikontinenta da bi jedan vladar mogao da stigne na svaku stranu kada done do vanjskihratova ili pobuna. Podjela ovlasti i teritorija nije bila novina Dioklecijana, ve je ranije primjenjivana. Dioklecijan je samo u ovu praksu uveo zakonska pravila i tako je legitimizirao,predvinajui je kao dugorono rjeenje. Definirana i regulirana podjela odgovornosti,ovlasti i teritorija tako e postati uobiajena stvar u politikom ivotu. Za razliku od Valerijana i Kara, Dioklecijan nije imao muke djece, niti blieg mukog srodnika sa kojim bi dijelio vlast. Ali i bez obzira na ovu injenicu, Dioklecijan je bio dovoljno proraunat da zna da je za pomonika u uprvi najbolje izabrati isto tako znaajnog vojnog starjeinu, istog zemljopisnog porijekla kao i veina vojnika. Dioklecijan je u Milanu u julu 285. god. n. e. izabrao Maksimijana za cezara.

Dioklecijan na istokuDioklecijanovo putovanje u istone provincije se odvijalo dosta sporo. 2. XI. 285. god. n.e. je tek bio u gradu Civitas Iovia (mjesto Botivo, blizu Ptuja). Dioklecijan je prezimio u maloazijskoj Nikomediji. Dioklecijan je tada znatan broj stanovnika azijskih provincija preselio u Trakiju. Dioklecijan je posjetio Siriju i Palestinu u toku proljea 286. god. n. e. Najvanije pitanje na istonim granicama je bio odnos sa sasanidskim Iranom. Pitanje Jermenije je ipak i nadalje bilo sporno. Iranci su uspjeli da privremeno okupiraju Jermeniju. Sa Dioklecijanovom pomoi legitimni nasljednik jermenskog prijestolja (koje je pripadalo jermenskoj grani Arsakida) po imenu Tiridat III. je 287. god. n. e. uspio da izbaci Sasanidsku vojsku iz Jermenije. Jermenija e ostati u rimskoj sferi utjecaja, i to ne samo radi rimskog odgoja i obrazovanja Tiridata III., nego i kontinuiranog iranskog pritiska. Iran je i priznaoautoritet Rimske drave nad podruijima zapadno i juno od rijeke Tigrisa. Diplomatska pobjeda Dioklecijana mnogo je dugovala i velikim pobjedama Kara nad sasanidskim Iranom.

Problem BagaudaJedna od posljedica Pedestogodinjice je bila i pojava pokreta radnih slojeva stanovnitva. U Galiji i paniji su se pojavile grupe pobunjenih i naoruanih seljaka koji su nazivani bagaudae. Njihova pojava je primarno bila vezana za slabije romanizirane oblasti u ovim zemljama. Pojavi i jaanju ovih pokreta je doprinijela i injenica da su za vrijeme krize Pedesetogodinjice olabavile veze menuzavisnosti menu klasama, slojevima i staleima i u metropoli, a posebno u izloenijim provincijama. Bagaudi su napadali vile veleposjednika i drugih imuih osoba, spaljivali bi ih, plijenili stoku i odnosili ito. Po oficijelnom stavu imperijalne vlasti bagaudi su bili obine bande razbojnika i otpadnika koje su krstarile odrenenim prostorom pljakajui i pustoei. Bagaudi su se uglavnom novaili iz redovaosiromaenih seljaka (koji nisu bili u statusu kolona/zakupnika), kolona, robova koji su pobjegli, dezertera pa i stvarnih razbojnika i odmetnika. Historijska vrela kao njihove lidere navode izvjesne Amanda (Amandus) i Elijana (Aelianus). Amand i Elijan, rukovoditelji ustanka, imali su kao centar jednu tvrnavu u podruju Parisija. Maksimijan je brzo i estoko intervenirao sa adekvatnim brojem trupa. Ova kampanje je slabo poznata preko izvorne grane i ono to se moe pretpostaviti da je snaga bagauda slomljena zakljuno sa krajem 285. god. n. e.

Uzurpacija Karausija 286. 293. god. n. e.Uguivanjem ustanka bagauda i smirivanjem germanskih naroda na granici, Maksimijannije u potpunosti pacifizirao stanje u zapadnim provincijama. Podruja du kanala La Man i Sjevernog mora, i na galskoj (Armorika, obala Belgike) i na britanskoj strani su trpila pirateriju Franaka i Saksonaca. Za suzbijanje piraterije, Maksimijan je izabrao vojskovou Marka Aurelija Mauseja Valerija Karausija. Karausije je bio uspjean u sukobima sa gusarima, zarobivi veliki broj brodova. Ali izgleda da je neke stvari poeo raditi za svoj interes. Maksimijan je brzo reagirao i naredio je njegovo pogubljenje. U toku 286. god. n. e.,saznavi za osudu, Karausije je pobjegao u Britaniju. Tamo je na Maksimijanovu osuduodgovorio uzurpacijom i proglaavanjem sebe za cara u Britaniji i sjeverozapadnoj Galiji. Maksimijan je tolerirao Karausijevu upravu u Britaniji i dijelu sjeverozapadne Galije, ali je odbijao da je prizna i legitimizir. A i sam Karausije je bio zadovoljan sa opsegom teritorije kojom je upravljao. Karausije je i poeo kovati novac u Britaniji, ali i taj novac je glavni izvor za prouavanje ovih dogaaja. Konstancije I. je 293. god. n. e., u funkciji tek izabranog zapadnog cezara, je pokrenuo ofanzivu u sjevernoj Galiji, zapadnoj Belgiki, Donjoj Germaniji i franakom podruju. Uspio je da nanese poraz Karausijevim snagama, opkoljena i izolirana (granenjem vjetakog mola) je luka Bononia (dananji Boulogne-sur-Mer). I pored velikih i brzih uspjeha na sjeverozapadu galsko germanskih provincija, Konstancije I. nije izvrio invaziju Britanije, jer mu je nedostajala odgovarajua flota. Gubici u ratu na kontinentu su imali veoma negativne i ozbiljne posljedice po Karausijevu vladavinu. Na scenu izbija Alekt/Allectus, koji je bio zaduen za Karausijeve financije. On se urotio protiv Karausija, koji je ubrzo i ubijen.

Alektova uzurpacija u Britaniji 293. 296. god. n. e.I u sluaju Alektove vladavine, najvie se podataka o njoj nalazi u pronanenim kovanicama. Dok je Alekt upravljao Britanijom, Konstancije I. je dao da se izgradi invaziona flota. Konstancije I. je izvrio invaziju Britanije u septembru 296. god. n. e. Flota i armija sredinje vlasti je nastupala u vie pravaca. Alektove trupe su bile prisiljene da se povuku sa obale, ali im je presjeen put od strane trupa koje je vodio Konstancije I. Dolo je do bitke i poraza Alektovih snaga, a i sam Alekt je ubijen. Arheoloki nalazi sugeriraju da je prostor kod CallevaAtrebatum (dananji Silchester) bio pozornicom ove bitke. Nakon ponovnog osvajanja Britanije, i Konstancije I. je primijenio propagandu na kovanicama u stilu koji je primjenjivao Karausije. Tako je izdana medalja u ast ove pobjede u kojoj je Konstancije I. opisan (Obnavlja vjenog svjetla).

Dalje razvijanje savladarstva Dioklecijana i MaksimijanaMaksimijan se 1. IV. 286 god. n. e. proglasio augustom. Dioklecijan nije bio prisutan prilikom Maksimijanovog proglaenja za augusta, ali to nije znailo da se uzdizanje Maksimijana na rang augusta desilo nekim samovoljnim aktom i vjerojatno je uraneno u saglasnosti sa starijim partnerom u vlasti radi odrenenih stratekih i taktikih razloga, posebno kako bi u oima javnosti Maksimijan imao isti rang kao Karausije. Tako je stvorena diarhija (vladavina dvojice), prvi stupanj ka kasnijoj izgradnji tetrahije (vladavina etvorice). U praksi svaki od dominusa je imao svoju teritorijalnu zonu odgovornosti, posebni dvor (sacrum palatium), administraciju, armiju i zvanine rezidencije, ali je jedinstven zakonodavni poredak. Upravo zbog dualnosti, a kasnije i tetrarhije, obnaatelja vrhovne vlasti imperijalna propaganda insistira na jedinstvenom i nedjeljivom rimskom svijetu. Imperijalne sveanosti su davane u ime obojice augusta, zakoni izdavani u ime obojice i isti novci su izdavani u obje teritorijalne zone odgovornosti. Ali sa proizvonenjem Maksimijana za augusta nije se izgradnja novog sustava na tome zaustavila. Oni se u javnosti predstavljaju kao braa/fratres. Da bi se dala i odreena sveta posveenost dvojici augusta, oko 287. god. n. e. suvladarstvo je definirano i u kontekstu religioznosti. Tako je Dioklecijan dobio nadimak Iovius (Jupiter), a Maksimijan nadimak Herculius.

Rat na RajniAli i Maksimijan je imao u stratekom smislu olakavajue okolnosti, poto su Transrenci bili u politikom smislu ustvari skup niza politija koje su se i meusobno mrzile i sukobljavale. Ti unutar germanski sukobi su bili ak i znatno ei i ei nego sukobi izmenu Transrenaca i Rimljana. Kao i u sluaju Karausija, pisanih svjedoanstava o Maksimijanovom djelovanju na Rajni je malo. Pouzdano se zna da je tokom primanja konzulskih fasces 1. I. 287. god. n. e. Maksimijan dobio vijest o upadu Transrenaca. On je odmah pokrenuo armiju protiv upadaa. Iako ih nije potpuno porazio, Maksimijan je proslavio pobjedu. Maksimijan je imao stav da su Burgundi i Alamani najvea opasnost, tako je odluio prvo sa svojim trupama udariti na njih. Maksimijan je u okviru ove kampanje primijenio strategiju sprene zemlje iscrpljujui neprijatelja koji je trpio velike gubitke ne samo uslijed borbi, nego posebno zbog gladi i bolesti. I sam Maksimijan je osobno bio u prvim linijama. Rimljani su nastavili goniti razbijenog protivnika. Nakon to su Maksimijanovi neprijatelji znatno oslabljeni, pokrenuta je u velikom stilu invazija na Transreniju. Maksimijanova armija je sve uase rata prenijela u domovine navedenih naroda, demonstrirajui ujedno i superiornost rimske oruane sile.

Zajednika kampanja protiv Alamana i pohod Konstancija I. na sjeverozapadNarednog proljea, dok je Maksimijan bio u pripremama za sukob sa Karausijem, Dioklecijan je doao sa istoka. Nepoznato je kada i gdje su se sastali, ali na tom sastanku su se vjerojatno sloili o zajednikoj kampanji protiv Alamana i pomorskoj ekspediciji protiv Karausija. Ovaofanziva se pretvorila u ope pustoenje, unitavanje resusra (posebno usjeva i hrane) i razaranje alamanskog teritorija. Nakon ovog pohoda, granica je konano smirena. Sa svoje strane Maksimijan je dozvolio naseljavanje Friza, Salijskih Franaka i Hamava na rimskom prostoru ili izmenu rijeka Rajne i Waal, odnosno izmenu grada Noviomagus (danas Nijmegen u Nizozemskoj) i Traiectum (danas Utreht u Nizozemskoj), ili blizu Triera. Ovim zajednicama je dozvoljeno da se naselja pod uvjetom da priznaju rimsku dominaciju. Ujedno je Maksimijan dobio i tampon podruje du donjeg toka rijeke Rajne, a i smanjena je i potreba za postavljanje garnizona u toj regiji.

Dioklecijanov povratak na istokNakon pobjede nad Alamanina, pri povratku na Istok, Dioklecijan je poveo jo jednu kampanju na Sarmate. O ovoj oruanoj kampanji nema sauvanih detalja, izuzev toga toje Dioklecijan uzeo poasni naslov Sarmaticus Maximus nakon 289. god. n. e. Na istokuje Dioklecijan opet diplomatski angairan, i to u pregovorima sa beduinskim plemenimaiz tampon zone izmenu rimskog i iranskog svijeta.

Sastanak Dioklecijana i MaksimijanaDvojica augusta su se sastali u Milanu ili krajem decembra 290. god. n. e. ili u januaru 291. god. n. e. Velika masa ljudi se okupila da bude svjedokom sastanka, to je dobro iskoriteno u propagandne svrhe. Ova manifestacija i sastanak su trebali da javno demonstriraju Dioklecijanovu podrku Maksimijanu. Augusti e se ponovo sastati tek 303. god. n. e. Izbor Milana, a ne Rima za ovaj sastanak jo je vie od Rima stvaralo samo fiktivnu prestolnicu. Sada nastupa naelo po kojem centar Imperije nije Rim, nego gdje je sjedite imperatora. Jedino to je od Rima ostalo jeste to to Drava jo uvijek nosi njegovo ime. Senat je na dravnom nivou totalno baen u zasjenak. Pitanja od opedravnog znaaja nisu vie iznoena na njegovo razmatranje. Rad Senata kao institucije se uglavnom usmjerava na bavljenje komunalnim pitanjima samoga Grada i sa pitanjima u vezi sa prirenivanjem javnih predstava i raznim obvezama senatora. Paradoksalno, ali zanemarivanje postojanja Senata na dravnom nivou, je pojaalo autonomiju i vanost djelovanja ove institucije na lokalnom nivou.

Uspostava tetrahije, odnosno kolegija etvoricePromuurni Dioklecijan je dobro procijenio sve opasnosti Karausijeve uzurpacije, koja sevie nije mogla tolerirati. Trebalo je protiv nje nastupiti energino i odluno. Zato je doao na ideju o daljoj diobi u vrhovnoj upravi, zonama odgovornosti i mandatima. Nakon meusobnih konsultacija, u Milanu je 1. III. 293. god. n. e. Maksimijan imenovao Konstancija I. za cezara, odnosno za svoga prvog zamjenika. Istog dana ili mjesec dana kasnije Dioklecijan je ili u Filipolisu (Philippopolis; dananji Plovdiv) ili u Sirmiumu izabrao Galerija za cezara, odnosno svoga prvog zamjenika. Tako je ustanovljena tetrahija/ vladavina etvorice koja e formalno trajati sve do 326. god. Svaki od tetraha je imao svoj dvor, svoju administraciju, zapovjednitvo nad vojnim jedinicama. To je dovelo do znaajnog poveanja birokratije u rimskom svijetu, i sukladno tome i nameta. Sa uvonenjem novog tipa vladajue upravnog kolegija koji se sastojao od dvojice augusta i dvojice cezara, nije dolo do podjele Rimske drave na etiri strogo podijeljena dijela. Svaki od njih etvorice je imao neke zone odgovornosti i mandatna prava i obaveze, ali nita vie od toga. Svaki od etvorice je imao i svoj prestoni grad. I ovaj put je Rim u potpunosti zaobinen. Glavna vodilja za izbor tih gradova bilo je vojno i strateko znaenje. Nikomedija u sjeveroistonoj Maloj Aziji je bilosjedita Dioklecijana. Milano/Mediolanum je bio sjedite Maksimijana. Sirmium je bio sjedite Galerija, a Trier/Augusta Treverorum je bio sjedite Konstancija I. Augusti su formalno i adoptirali Galerija i Konstancija, to je jasno ukazivalo na to da e oni naslijediti auguste kada se ovi povuku. Samim tim bi tada novi cezari postali Maksimijanov sin Maksencije i Konstancijev sin Konstantin. I menu tetrasima je postojala jasna meusobna hijerarhija. Dioklecijan je imao najvii autoritet i njegova je bila zadnja, zatim je dolazio Maksimijan, pa onda Konstancije I. i na kraju Galerije. Dvojica augusta i cezara su mnogo panje posveivali i snanoj propagandnoj aktivnosti. Prilino im je bilo stalo da ih rimska javnost i vojska percepiraju kao skladan kolegij koji dobro i odgovorno vlada ujedinjenim imperijem.

Carski protokolRazvija se posebni protokol, dvorski ceremonijal koji simboliki odvaja dominusa od svih ostalih osoba. Pojava cara predstavlja pravu vjersku sveanost. Dioklecijan je poeo nositi zlatnu krunu i drago kamenje, a zabranjeno je koritenje purpurne odjee za sve izuzev onih koji nose titulu augusta i cezara. Uveden je i posebni dvorski ceremonijal. Umjesto ranijeg salutatio (pozdrav) uveden je adoratio (oboavanje).Pred dominusom su njegovi podanici morali i da, po orijentalnom obiaju, padaju niice (proskineza). Cirkusi i bazilike su bile obavezne da dre sliku dominusa na mjestu najveeg autoriteta u tim objektima i da moe biti jasno viena.

Centralizacija i birokratizacijaDok je na samom upravljakom nivou izvrena disperzija vlasti, moi, ovlasti i odgovornosti, dominat je ustvari na niim nivoima izvrio prilinu centralizaciju i birokratizaciju. Kada se ulo u krizu principatskog poretka, raslo je pogreno uvjerenje da je rjeenje u smanjivanju autonomija, niveliranju lokalnih jedinica, centralizaciji i birokratizaciji. Mogue je da su i vojniki carevi iz Pedesetogodinjice i tetrarhije doivljavali za svoj ukus civilni ivot suvie anarhinim i kaotinim. Oni su onda eljeli vojniki sustav prebaciti u nekoj formi na ureenje itave Drave, odnosno da je discipliniraju. Augustova vizija o dravnoj vlastikao kohabitaciji i kooperativnosti careva, Senata i vojske je zauvijek naputena. Dvorski inovnici su bili zadueni da se bave peticijama, zahtjevima, korespondencijom, pravnim poslovima, stranim izaslanstvima i sl. Pri dvoru se nalazio i stalni odsjek pravnih savjenika, koji su imali znaajan utjecaj na pravno zakonsko djelovanje izvrne vlasti. Institucija pretorijanskog prefekta je tako odvojena od i bitne zapovjedno vojnike funkcije jer je prestala komandirati pretorijanskom gardom, koja se pretvorila u obini gradski garnizon Rima.

Teritorijalna reorganizacija, dioba provincija, uvonenje dijeceza i formiranjevojvodske institucijeSkoro polustoljetni upravno teritorijalni sustav zasnovan na odnosu Metropola provincije, je u okviru dioklecijanovskih reformi je u potpunosti izmijenjen. Nestala je u potpunosti podjela na senatske i carske provincije, koja je i inae u III. st. n. e. izgubila bilo kakav smisao. Sam broj provincija je skoro udvostruen, a provincije su sada bile kompaktnije i bilo je lake upravljati manjim prostorom. Naravno, to je neumitno vodilo poveanju birokratije. U novoj teritorijalnoj reorganizaciji pojavljuje se i jo jedan nivo, nazvan dijeceza kojom upravlja dunosnik sa titulom vikar/vicarius. Sve provincije su grupirane u 12 dijeceza. Grad Rim je ostao zasebna administrativna jedinica definirana perimetrom radijusa 100 rimskih milja/160 km, na ijem elu je gradski prefekt. U novoj dijecezansko provincijskoj reorganizaciji, provincijski namjesnici kao glavnu svoju dunost su imali sudbene poslove i oporezivanje. Vojna odgovornost je prenesena na novu instituciju i to vojvoda (duces), koji su djelovali nezavisno od civilnih institucija. Vojvode su dolazile iz reda vitezova. Tako je nastala zasebna vojna komandna odgovornost, jer su vojvode bile subordinirane direktno odgovarajuim viim vojnim, a ne vie civilnim institucijama.

Pravni, zakonski i sudski razvitakKao i ostali carevi prije njega, i Dioklecijan se dosta bavio pravnim, zakonskim i sudskimposlovima. Odgovaralo se na raznorazne molbe, zahtjeve i peticije i sukladno tome su sedonosile odluke. Carsko izdavanje reskripta, intrepetacija u vidu odgovora na zahtjeve imolbe uesnika u odrenenoj raspravi, i u sluaju i javnih i privatnih sluaje od strane careva ve je bila uobiajena praksa i dunost princepsa iz II. i III. st. n. e. Imperijalna vlada jepoela i izdavati oficijelne knjige koji su sadravali sve reskripte koji su izdavani od vremena Hadrijana pa do zakljuno sa vladavinom Dioklecijana. Sudbeni poslovi na prvostepenoj instanci su bili zaduenje civilnih upravitelja, ali imperijalno univerzalno pravo je dozvoljavalo da se apeluje na sredinje dravne autoritete.

Sarmatsko pitanjeU jesen 294. god. n. e. opet je voena uspjena kampanja protiv Sarmata. Nakon ovoga poraza, Sarmati nee zadugo ugroavati dunavsku granicu. Kako bi se bolje osigurala granica, utvrneni su Aquincum, Bononia/Vidin, Dunaujvaros i Bege. Ova utvrnena naselja su inila dio nove odbrambene i borbene linije nazvane Ripa Sarmatica. Kada je Dioklecijan u periodu 299. 302. god. n. e. boravio na Istoku, sada je na redu bio Galerije da vodi pobjedonosne kampanje na Dunavu. I tako je do kraja Dioklecijanove vladavine osigurana dunavska granica. Pored jaanja fortifikacija u gradovima i garnizonima, itava dunavska linija odbrane je dodatno ojaana sa utvrdama, mostobranima i cestama.

Rat sa IranomGubitak Jermenije je imao prilian razoaravajui efekt po iransku elitu, i traila se osoba koja bi mogla da se suprotstavi Rimljanima. Bahram III. je smatran slabim, pa su mnogi velikai odluili da podre Narseha (sina apura I.) Tako je Narseh, (vl. 293. 302. god. n. e.) nekim vidom dravnog udara, preuzeo vlast, dok je sudbina Bahrama III. ostala nepoznata. Odravanje mira nije bila opcija Narseha, posebno imajui u vidu povremene upade nairansko podruje trupa Tiridata III. U znak odmazde za to Narseh je 296. god. n. e. izvrio uspjenu invaziju Jermenije i Tiridat III. se morao skloniti na rimsko podruje. To je bio casus belli za Rimljane i Dioklecijan je poslao Galerija sa trupama kako bi pomogao Tiridatu III. Glavno poprite rata je bilo u sjevernoj Mesopotamiji. Galerijeve trupe su vodile sa Irancima tri bitke, prve dvije su bile neodlune, a trea je vonena izmenu Kare (Harran u dananjoj Turskoj) i Kalinika (Callinicum, danas Ar-Raqqah u Siriji), moda negdje na rijeci Balikh. U ovoj treoj bitci rimska armija je teko poraena i Galerije se sa trupama morao povui prema Antiohiji u kojoj se nalazio Dioklecijan. Za vrijeme drugog borbenog sraza u bitci kod Satala, Rimljani i Jermeni su iznenadili Narsehovu vojsku, teko je porazili i zarobile iranski tabor, Narsehov trezor, porodicu i harem. Ozbiljni pregovori o miru su poeli u proljee 299. god. n. e. Dioklecijanov sekretar (magister memoriae) po imenu Sikorije Prob/Sicorius Probus je poslan Narsehu sa prijedlozima mirovnog sporazuma. U gradu Nisibisu je potpisan mir sa tekim uvjetima prema Iranu. Jermenija je i oficijelno vraena Tiridatu III. Najtei dio mirovnog sporazuma je bilo preputanje Rimljanima pet satrapija koje su se nalazile izmenu Tigrisa i Jermenije. Ove satrapije su bile strateki veoma bitne jer su se u njima nalazili prolazi prema istoku, jugoistoku i jugu.

EgipatNedugo nakon postavljanja na mjesto cezara, Galerije je bio angairan (293./204. god. n.e.) u Gornjem Egiptu, gdje je uguio lokalni ustanak u gradovima Busiris i Koptos. I nakon toga situacija u Egiptu nije bila nimalo stabilna i u ljeto 297. god. n. e. dolo je pobune i pokuaja uzurpacije carske vlasti u Egiptu od strane Lucije Domicije Domicijan. Dioklecijanova armija je ak osam mjeseci (do marta 298. god. n. e.) opsijedala Aleksandriju. Nakon to je pao u ruke Dioklecijanovim vojnicima Ahilej (Domicijanov naslednik) jepogubljen. Skoro stoljee ranije je i Septimije Sever izveo upravno administrativnu reorganizaciju Egipta. Severove i Dioklecijanove reforme su dovele upravno urenenje u Egiptu blie opim rimskim standardima. Dioklecijan je zatim du Nila krenuo prema jugu, gdje je posjetio Oxyrhynchus i Elephantinu.

Konstancije i borbe na Rajni.Jo od svoga postavljanja za cezara, Konstancije je skoro kontinuirano vodio borbe na rajnskoj granici. Krajem 298. god. n. e. dolo je do bitke kod Lingonesa (danas Langres)izmeu Konstancijevih snaga i Alamana. Konstancije je bio u poetku potisnut i morao sepovui u grad, ali ipak su na kraju Alamani doivjeli poraz. Konstancije je ponovo porazio Alamane kod Vindonissa (danas Windisch u vicarskoj).

Maksimijanova kampanja u sjevernoj AfriciKada je elimirana pobuna u sjeverozapadnoj Galiji i Britani, Maksimijan je fokus panje prebacio na sjevernu Afriku. Opadanje rimskog autoriteta u III. st. n. e. se osjealo i na afrikim granicama rimskog svijeta. Upadi slobodnih berberskih skupina na podruja mauritanskih provincija su postajali sve drskiji, opasniji i ozbiljniji. Podignuta je velika armija, koja se u jesen 296. god. n. e. preko panije uputila u mauritanske provincije. U martu 297. god. n. e. zapoela je krvava i brutalna ofanziva protiv nezavisnih berberskih zajednica. Maksimijan se nije zadovoljio potiskivanjem polupustinjskih i pustinskih napadaa u Atlas planine, nego je ofanzivu proirio u dubinu podruja napadaa. Kako bi nanio to veu kaznu protivniku, Maksimijan je naredio totalno pustoenje, ubijanje to je mogue vie i potiskivanje preostalih u Saharu. Kampanja je zakljuena do proljea 298. god. n. e. i 10. marta je trijumfalno uao u Kartaginu.

Zapad 299. 305. god. n. e.Nakon mauritanske kampanje, Maksimijan se vratio leernom ivotu u palata Milana i Akvileje. Ratovanje je prepustio Konstanciju. Za razliku od njega, Konstancije je nastojaozadrati dobre odnose sa Senatom. Istovremeno je Konstancije nastavio sa borbenim aktivnostima na rajnskoj granici. Borio se protiv Franaka 300. ili 301. god. n. e., a 302.god. n. e. vodio je kampanju protiv Germana u gornjorajnskom podruju. Konstancije jenaselio Franke u depopulirane dijelove galsko germanskih provincija.

Reforma vojskeSve dioklecijanske reforme su primarno ranene u interesu vojne organizacije, koja je pretrpila najvee promjene na druge dravne institucije. Dioklecijanov paket promjena je ukljuivao i punu reformu i preobrazbu i reorganizaciju rimskih oruanih snaga, koja seve u III. st. n. e. prilino transformirala i promijenila u odnosu na vojsku augustovskog iantoninijanskog vremena. Vea je razlika izmenu principatske i dominatske vojski, nego izmenu augustovske i kasnorepublikanske.

Veliki pogrom kranaNakon pobjednikog rata sa Iranom, Dioklecijan i Galerije su 299. god. n. e. doli u Antiohiju. Ali bez obzira na autentinost Laktancijevog djela ili ne, vidljivo je da je Dioklecijan najvie bio motiviran time to krani predstavljaju ozbiljnu smetnju starim kultovima, kojima je on bio posveen. On ustvari ne shvaa osnovnu logiku kranstva, a to je da zemaljska drava, zemaljsko carstvo za njih ima znaenje tek toliko koliko slui kranstvu i carstvu nebeskom. Upravo zbog pitanja odnosa prema zemaljskim stvarima i pojavama dolazido nerazumijevanja izmenu na jednoj strani Dioklecijana i drugih antikranskih istaknutih pojedinaca i krana na drugoj strani. Dioklecijan je takvo ponaanje jednostavno smatrao veleizdajnikim. U Aleksandriji je 31. III. 302. god. n. e. Dioklecijan je nakon konsultacija sa namjesnikom Egipta izdao reskript u kojem narenuje da vodei manihejci budu ivi spaljeni zajedno sa njihovim svetim zapisima. Ovo je prvi put da je donesena odluka od strane cara da se namjenski uniti sveta literatura. Za progon manihejaca je Dioklecijan imao i drugo, mnogo pragmatinije i svjetovnije razloge. U ovo vrijeme maniheizam je bio podravan u Iranu,i njegove pristalice su izgleda smatrane nekom vrsti pete kolone. Dioklecijan je u Antiohiji boravio u jesen 302. god. n. e. dakon Roman iz Cezareje jeposjetio dvor dok su se odvijala rtvovanja i prekinuo je ceremoniju glasno osunujui tajin. Odmah je uhapen, prvo je osunen na spaljivanje, ali je Dioklecijan preinaio tukaznu u rezanje njegovog jezika. Dioklecijan je 23. II. 303. god. n. e. na praznik Terminalia naredio da se novopodignutacrkva u Nikomediji srui, tekstovi u njoj spale i blago zaplijeni. Ovaj dan je uzet sasimbolikim znaenjem, jer je Termin bog granica, a na ovaj dan e se omeniti postojanjekranstva. Idueg dana je izdat prvi Dioklecijanog edikt protiv krana, koji je usmjerenprotiv kranske imovine i viih klerika. Edikt je predvinao i unitavanje svetih spisa,liturgijskih knjiga i kultnih mjesta, a zabranjeno i skupljanje krana radi molitve ibogosluenja. Kranima je zabranjeno i pravo da upuuju peticije dvoru, ime su djeliminostavljeni van zatite zakona. Lokalne sudije su esto narenivali egzekucije, a Galerijeva preporuka da se krani ivi spaljuju, postao je uobiajen nain pogubljivanja krana u istonim provincijama. Zanimljivo je da su ovaj metod kanjavanja nepodobnih u religijskom ikultnom smislu preuzeli i sami krani, pa su lomae bile sastavni dio kasnosrednjovjekovne zapadne i sredinje Europe. U ljeto 303. god. n. e., uslijed niza kranskih oruanih pobuna u Meliteni (danas Malatya u Turskoj) i u Siriji, izdan je novi edikt po kojem se narenuje hapenje biskupa i drugih kranskih sveenika. Toliko je pohapeno biskupa/episkopa, nakona, lektora, egzorcista i drugih sveenika da su zatvori bili prebukirani i po Eusebiju morali su se obini kriminalci putati kako bi se dobilo dovoljno mjesta. Progoni krana nisu ba bili konzistentni na cjelokupnom prostoru rimskog svijeta., zavisno od osobe (augusta i cezara) koja je primarno imala mandat na odrenena podruja. Najmanje je progon provonen u domeni Konstancija (Galija, Germanija, Britanija). Tamo (Italija, panija i Afrika) gdje je bio Maksimijan, edikti su strogo provoeni. Progoni u Africi doveli su ronenja pokreta donatista koji su zabranjivali bilo kakav kompromis sa Rimskom dravom i osunivali su izdajnike biskupe koji predavali svete svise vlastima.

Abdikacija (povlaenje sa poloaja augusta), Split, mirovina i smrtDioklecijan je doao u Rim u ranu zimu 303. god. n. e. Zajedno sa Maksimijanom jeproslavio 20-godinjicu svoje vladavine (vicennalia), desetogodinjicu tetrarhije (decennalia) i persijski trijumf Nezadovoljan odnosom stanovnika i predstavnika Gradaprema njemu, Dioklecijan je Rim napustio 20. XII. 303. god. n. e. ak nije saekao ni ceremonije proglaavanja njegovog devetog konzulata. Vjerojatno ponukan velikim naporima u ve starakom dobu Dioklecijan je izveo neto to do tada, a nee ni kasnije uiniti ni jedan rimski car. Dioklecijan je 1. V. 305. god. n. e. sazvao skuptinu svojih vojskovoa, comitatus trupa i predstavnika udaljenih jedinica. Ispred statue Jupitera, Dioklecijan se obratio skuptini rekavi da zbog iscrpljenosti ima potrebu za mirom i da je njegova volja da abdicira. I tako je Dioklecijan pred svojim postrojenim nepobjedivim legijama skinuo sa sebe grimizni plat i predao ga uz rijei: primi na sebe Jupiteru ono to si mi pozajmio.Istog dana je u Milanu abdicirao Maksimijan. Dvije abdikacije istog dana u dva grada udaljena stotinama i stotinama rimskih milja, jasno pokazuju da je ovo bio briljivoplanirani in. Sa povlaenjem augusta, na njihova mjesta stupaju Konstancije i Galerije. Iako je oekivano da se titula cezara dodijeli Konstantinu i Maksenciju, ipak se desilo neto drugaije. Za cezare su imenovani Maksimin Daja na istoku i Valerije Sever na zapadu. Iskljuivanje Konstantina i Maksencija iz nasljenivanja cezarske vlasti bilo je pogubno za sustav tetrahije. Dioklecijan se povukao u svoju domovinu Dalmaciju, u ve pripremljenu palatu za mirovinu koja se nalazila u Splitu, nedaleko od Salone. Maksimijan se povukao u vile u Kampaniji ili Lukaniji. U tekoj depresiji i bolesti Dioklecijan je umro u Splitu 3. XII. 311. god. n. e., moda izvrivi samoubistvo.

Dioklecijanova palata u SplituPoetak izgradnje Dioklecijanove palate nije jo uvijek precizno utvrnen. Pretpostavlja se da je to bilo oko 295. god. n. e., nakon uvonenja tetrarhije. Ipak i deset godina nakon te odluke, kada je Dioklecijan abdicirao, palata jo uvijek nije bila zavrena. Postoje i naznake da su se neki radovi odvijali dok je on boravio u njoj. Ipak, velika je vjerojatnost da je veliki dioobine radne snage bio lokalnog porijekla. Osnovna grana je dolazila iz neposredne blizine. Bijeli vapnenac je dopreman s Braa i poneto iz Segeta kraj Trogira, sedra se vadila iz korita oblinjih rijeka, a opeka se izranivala u salonitanskim i drugim radionicama smjetenim u blizini. Svojim oblikom Dioklecijanova palata nalikuje vojnom taboru. Budui da je palata bila udaljena od Salone 6 km., bila je okruena bedemima. I unutranji raspored palate podsjea na vojni tabor. Cardo i decumanus, glavne okomite ulice odgovaraju glavnim taborskim ulicama via praetoria i via principalis. Postojala su etiri ulaza u palatu : tri sa kopnene i jedan sa morske strane. Ni fasade nisu bile jednake. Najreprezentativnija je bila ona juna, okrenuta prema moru. Od dviju glavnih ulica, cardo je vodio na peristil, otvoreni prostor ispred carevog stana, na ijoj se lijevoj strani nalazio Dioklecijanov mauzolej (danas katedrala sv. Dujma).

N E O P L A T O N I Z A MRije je o mistinoj filozofiji, baziranoj na uenjima Platona i ranih platonista. Neoplatonizam je openito metafizika i epistemoloka filozofija. Neoplatonizam je forma idealistikog monizma, takone zvanog i teistiki monizam, te kombinira i neke elemente politeizma. Iako se pretpostavlja da je osniva neoplatonizma Amonije Saka od njegovog uenika Plotina potiu primarni i klasini dokumenti neoplatonizma. Uenje neoplatonizma sadrava teorijske i praktine dijelove. U prvom redu bavi se porijeklom due pokazujui kako je odstupila iz svoga prvotnog posjeda, a zatim pokazujui put kojim se dua moe vratiti u Vjenost i Najvie. Neoplatonizam moe biti opisan i kao vrsta dinaminog panteizma. Direktno ili indirektno sve je izvedeno iz Jednog, i zato u svim stvarima, onoliko koliko postoje, ima boanskog jer je Bog sve. Drevno vrelo Bitka je Jedan i Bezmjerno, nasuprot mnogima i ogranienim. Rije je o jednom strogom monoteizmu i neidolatriji, sa prizvucima panteizma i teorije o demijurgu. Zanimljivo je da Porfirije sa stajalita neoplatonske teze o Jednom, smatra da krani ine blasfemiju oboavajui radije ljudsko bie (misli na Isusa Krista) nego Vrhovnog Boga. Iz ideje o tome da dua mora istim putem da se vrati Vrhovnom, proistie i praktina filozofija neoplatonizma. To se postie praksom vrline koja ide ka slinosti ka Bogu. Nakon Plotina i Porfirija, i Aristotelovi nebioloki radovi su uli u kurikulum platonistike misli.

M A N I H E I Z A MKao to je neoplatonizam sebe ugradio i u judeokransko islamsku misao, tako e imaniheizam biti ugranen u ovaj i druge kompleksne duhovne komplekse, kao to suhinduizam i budizam. Maniheizam je izvorno iransko religiozno uenje, koje se objanjava kao sinkretizam iranskog vjerskog dualizma dobra i zla, elemenata ranoga kranstva (uz znatnu primjesu gnosticizma), budizma (posebno njegove etike.) Osniva maniheizma je bio Mani ili Manihej ronen u babilonskom gradu Mardinu. Prema iranskom predanju, Mani jeoko 240. god. n. e. poeo je da propoveda svoje izrazito sinkretiko uenje. Osnova maniheizma je vjera u Boga kao jednu od strana tradicionalnog iranskog dualizma. Po Manijevom uenju od praiskona postoje dva uzajamna nezavisna poela, dobro i zlo, koji su ustvari Bog i satana. U prilino razranenoj manihejskoj kosmologiji opisuje se upravo ta borba izmenu dobrog i zlog. Manihejski Bog je tvorac svega dobrog i duhovnog, a simbolizira ga svjetlost, dok je manihejski Sotona tvorac svega materijalnog, zavodljivog i mranog. Ustvari po manihejcima svjetlosni dobri dio predstavlja onozemaljski, metafiziki svijet dok mrani zli dio predstavlja ovozemaljski, fiziki svijet (praktino na ivot). Iz same prirode manihejskog uenja jasno je da je Mani zagovarao i ivio strogi asketski ivot, susprezajui se od jela i pia, pogotovo mesa i vina, koje je kasnije izriito zabranio. Samim tim je i osunivao materijalna dobra i ovozemaljska uivanja. Kanon Manija ukljuuje est njegovih djela napisanih na aramejskom jeziku i sedmi (posveen ahu nad ahovima apuru I.) napisan na srednje persijskom. Nijedno od ovih djela nije sauvano u kompletnoj formi, ali su zato bila esto citirana i eksceptirana. Od njegovih dijela vrijedi istai : Shabuhragan (djelo na srednje persijskom), Knjiga divova, Fundamentalno pismo, Veliko jevannelje, Pismo u Edesu. Preko Manijevih uenika su sauvana mnoga apokrifna hrianska dela, poput Tominog jevanelja, koja bi inae bila izgubljena.

R A T T E T R A R H A305. 324. god.Novi saziv tetrahijeSa uspostavom tetrahije i imenovanjem prvih augusta i cezara, izgleda je bilo usmeno dogovoreno ili se samo podrazumijevalo da kada Dioklecijan i Maksimijan odstupe i zamijene ih Konstancije I. i Galerije, da se na upranjena mjesta cezara imenuju Konstantin i Maksencije. injenica je da je u novom sazivu tetrarhije Galerije postao partner senior. Dioklecijan (u Nikomediji) i Maksimijan (u Milanu) su istoga dana 1. V. 305. god. n. e. odstupili sa funkcije augusta. Novi augusti su sada bili Galerije i Konstancije I. U novazvanja su uvedeni i Maksimin Daja (cezar za istok) i Sever (cezar za zapad). Meutim, ve u tim danima se mogla nasluivati pukotina u odnosima novog saziva tetrarhije. Konstancije I., sigurno predosjeajui novi razvoj doganaja, a ne eljei da vie bude ucjenjivan i kontroliran sa sinom kao taocem, je u kasno proljee ili rano ljeto 305. god. n. e. zatraio od Galerija da mu pusti sina kako bi sa njim uestvovao u predstojeoj kampanji u Britaniji. Galerije je nakon jedne none pijanke dopustio Konstantinu odlazak iz Nikomedije. alerijeva odluka da dopusti odlazak Konstantinu je bila krucijalna greka. I tako je mladi Konstantin, sigurno nezadovoljan i razoaran sa novonastalnim politikim aranmanom, doao do oca i njegove brojne i snane armije.

Konstancijeva kampanja u Britaniji i smrt. Stupanje na dunost KonstantinaKonstancije I. je u toku 305. god. n. e. preao u Britaniju, pokreui invaziju zemlje Pikta. Po svemu sudei ovaj udar na krajnji, neodvisni dio Britanije je bio uspjean i Konstancije I. je od 7. I. 306. god. n. e. nosio poasni naziv Britannicus Maximus. Menutim 25. VII. 306. god. n. e. Konstancije I. je umro u Jorku. Na samrtnoj postelji, Konstancije I. je vojsci preporuio svoga sina Konstantina za svoga nasljednika. Tako je Konstancije otvorio prvu pukotinu u novom sazivu tetrahije.Odmah po smrti Konstancija, alamanski kralj Krok/Chrocus, koji se tada nalazio u slubi Konstancija I. je javno pred armijom proklamirao Konstantina za augusta. Konstantin je biranim rijeima, dosta pomirljivo oficijelno izvjestio Galerija o smrti oca isvome uzdizanju u rang augusta pod navodnim pritiskom vojske. Galerije je pobjesnio, ali su ga savjetnici smirii navodei da bi potpuno odbacivanje Konstantinovih zahtjeva znailo izbijanje graanskog rata. Galerije je pristao na kompromis , tako to mu je priznao titulu cezara, a ne augusta. Konstantin je kao novi legalni cezar na zapadu, pod svoj mandat dobio Britaniju, galsko germanske provincije i paniju. Pod komandom je imao jednu od najsnaniju armiju rimskog svijeta, onu stacioniranu na rajnskoj granicu. Konstantin je onda napustio Britaniju i otiao je u Trier, svoj glavni grad. Franci su pokuali iskoristiti Konstancijevu smrt i napali su rimsko podruke u toku zime 306/307. god. n. e. Konstantin je brzo i efikasno reagirao, potpuno ih je porazio zarobivi i dvojicu njihovih vona Askarika (Ascaric) i Merogaisa (Merogaisus).

Maksencijeva pobunaGalerije je sada preuredio odnose na zapadu, tako to je Konstantin postao novi cezar, a Valerije Sever august. Ali Konstantinovo aklamiranje od vojske, ohrabrilo je i drugenezadovoljnike. Suoen sa materijalnim i financijskim potrebama, Galerije je donio odluku o popisu imovine svih podanika, radi njenog oporezivanja. Popis se provodio veoma strogo i striktno, pa su ak mueni oni koje se sumnjalo da prikrivaju stvarno stanje imovine i ljudi. I kada su popisivai poeli svoj posao, pojavilo se otvoreno nezadovoljstvo u Rimu i Italiji. Posebno se to stanje uslonilo kada je dola vijest da se planira rasputanje pretorijanske garde, koja je tada obnaala ulogu Gradskog garnizona. Odreeni asnici su predlagali Maksencija da prihvati carski purpur. I tako je 28. X. 306. god. n. e. Maksencije javno aklamiran. Za uzvrat je Maksencije obeao donacije Gradskim trupama. Maksencije u poetku nije koristio nazive august ili cezar i samo se nazivao princeps invictus/nepobijeneni princeps.To je uradio kako ne previe provocirao Galerija. Ali za razliku od sluaja sa Konstantinom, koji bi se mogao promatrati i kao regularno nasljenivanje, Galerije je odluio da intervenira oruanim putem. Da je ostavio Maksencija na miru, to bi bio dobar presedan za druge uzurpacije. Maksenciju se pridruio konano i otac Maksimijan. Te su zarobili Severa, legalnog augusta, prevarivi ga time to su mu rekli da e mu ivot biti poteen. Galerije je morao djelovati i sakupio je jednu ogromnu armiju. I tako je u jesen 307. god. n. e. Galerije na elu te armije provalio u Italiju, sa ciljem guenja uzurpacije i kanjavanja odgovornih. Traei saveznika, Maksimijan je otiao u Galiju kod Konstantina. Konstantinse razveo od Minervine. Ujedno je odlueno da se Konstantin uzdigne u rang augusta. Zauzvrat je Konstantin trebao podrati Maksencijevu stvar u Italiji. Dogovor je zapeaen na ceremonijama u Trieru u kasno ljeto 307. god. n. e. Ipak je ne eljei prekid sa Galerijem, ostao neutralan prilikom upada Galerijeve armije u Italiju. Njegovo odbijanje da se aktivno ukljui u rat mu je donijelo veliku popularnost naroda.

Rat u ItalijiShvativi poziciju u kojoj se nalazi, Galerije je odluio da ipak pokua primijeniti strategiju pomirenja. Poslao je dvojicu svojih oficira sa ponudom o zajednikoj konferenciji koja bi rijeila sporna pitanja, i sa drugim pomirljivim porukama. Ponuda Galerija je bila glat odbijena. Poto je shvatio nepogodnu situaciju u kojoj se naao, Galerije se odluio na povlaenje. Frustriran, bijesan i veoma ljut Galerije je odluio da oslabi stegu i pustio je svoje vojnike da pustoe, pljakaju, ubijaju, siluju i razaraju sve na to bi naili u toku povratka u Ilirik. Poto se Maksimijan i Maksencije nisu usudili da unu u otvorenu bitku, srednja i sjeverna Italija su prepuene stihiji i osebujnom nasilju zapadno i sredinje balkanskih ipodunavskih vojnika. Nakon povlaenja Galerija, i Maksimijan i Maksencije su se ponovo proglasili augustima.

Konferencija u KarnuntumuNakon Galerijevog povlaenja, Maksencije je utvrdio svoju vlast u Italiji i afrikim provincijama. Menutim, ubrzo je doao u sukob sa oce. U proljee 308. god. n. e. Maksimijan je pokuao da detronizira sina na skuptini vojnika u Rimu. Maksimijana je doekalo neprijatno iznenanenje, jer su prisutne trupe ostale lojalne njegovom sinu. Maksimijan je pobjegao svome zetu Konstantinu. Galerije je odluio da rijei pitanje vladajueg kolegija, sazivanjem konferencije u Karnuntumu u jesen 308. god. n. e. Njoj su prisustvovali i Dioklecijan, Maksimijan i Galerije. Tamo je odlueno da Maksimijan ponovo ode u mirovinu, te da se ne prizna Konstantinu titula augusta i da ostane i nadalje cezar, potvrneno je i da Maksencije nije legitimni vladar nego uzurpator, te da se na mjesto novog augusta zapada imenuje Licinije, stari ratni drug Galerija. Odluke konferencije nije prihvatio Konstantin,Maksimin Daja je bio frustriran da je on zaobinen u napredovanju u koristi Licinija pa jezahtijevao i da i njega Galerije proglasi augustom. Maksimijan se poetkom 309. god. n. e. vratio na dvor Konstantina koji je jedini bio voljan da ga prihvati. Menutim, Maksimijan eljan vlasti nije se mirio sa svojom pozicijom. Naredne 310. god. n. e. Konstantin je poveo kampanju protiva Franaka, a Maksimijan je poslan sa dijelom trupa na jug u Arl u svrhu priprema za odbranu june Galije od potencijalnih Maksencijevih napada. Tamo je Maksimijan odluio da preuzme vlast i proglasio je da je Konstantin mrtav, to se ubrzo pokazalo netanim. Uskoro ga je Konstantin uhvatio zahvaljujui lojalnim Masilijancima. Konstantin mu je ipak pokazao milost, ali snano ga podravajui da izvri samoubistvo to je Maksimijan i izvrio u julu 310. god. n. e.

Galerijeva smrtLicinije je 310. god. n. e. poveo rat na Sarmate, nanijevi im teak poraz. Nakon toga je Licinije pokrenuo armiju prema Maksenciju, zauzevi Istru. Menutim, morao je zaustavitikampanju zbog Galerijeve teke bolesti i oekivane smrti. Galerije je kao primus inter pares uspijevao da nekako od sporazuma u Karnuntumu odrava mir. U te tri godine Galerije se posvetio i javnim radovima. Tako su prekomjerne vode jezera Balaton putene u Dunav, a i raskravana je gusta uma oko jezera. Galerije je obolio od veoma teke bolesti, od koje je preminuo krajem aprila ili poetkom maja 311. god. n. e. Sahranjen je u Felix Romuliana/Gamzigradu.

Felix Romuliana/GamzigradKompleks antikih zgrada i objekata u Gamzigradu predstavlja Galerijevu rezidenciju. Nazvan je Felix Romuliana po Galerijevoj majci Romuli. Najvjerojatnije je Galerije dao mu se izgradi kompleks, u koji bi se on povukao kao i Dioklecijan u Split kada za to done vrijeme. Smrt je ipak bila bra i Galerije je preminuo, a onda su mu posmrtni ostaci preneseni u Gamzigrad. Po svemu sudei kompleks nije nikada u potpunosti zavren. Kasniji dominusi su ovaj kompleks prepustili crkvi. Sa slavenskim naseljavanjem, Gamzigrad je u potpunosti naputen. Felix Romuliana je bila mona palata, sa oko 20 utvrnenih kula. Unutar su se nalazili : raskona palata, dva nekranska hram, tri hrianske crkve i druge granevine. Podnimozaici se smatraju ravnima najboljim ostvarenjima kasnoantikog doba u Evropi. Sve nedoumice vezane za ovaj kompleks su nestale 23. VI. 1984. god. kada je pronanen natpis Felix Romuliana. Danas je i izvesno da su Galerije i njegova majka Romula sahranjeni u bliziniGamzigrada, na lokalitetu Magura. Ovde su otkrivene dve zidane grobnice, bogato ukraene arhitektonskom plastikom.

Dva blokaGalerijeva smrt je predstavljala i konani raspad onoga to je ostalo od tetrahije. Sada nastupa vrijeme stvaranja blokova izmenu pretendenata i sukladno tome i grananski rat.etiri su bila tada glavna igraa : Konstantin koji je upravljao zapadnom Europom, Maksencije u Italiji i Africi, Licinije na Balkanu i Podunavlju i Maloj Aziji, Maksimin Daja u Siriji i Egiptu. Maksencije je onda objavio rat Konstantinu, a kao povod mu je posluila smrt oca kojeg je on kao elio osvetiti. Maksencije je vjerojatno elio da iznenadi Konstantina svojominicijativom i objavom rata. Konstantin nije nita preputao sluaju, i kako bi sprijeio daMaksencije sklopi savez Licinijem, Konstantin je pourio i uspio je u zimu 311./312. god. n. e. stvoriti vojni blok sa Licinijem. Nasuprot njima Maksimin Daja je poslao svoje izaslanike Maksenciju nudei saveznitvo, tako to bi Maksencije bio oficijelno priznat u zamjenu za vojnu pomo. Maksencije je prihvatio i tako su nastala dva vojna bloka u rimskom svijetu. Pribliavajui se gradu Augusta Taurinorum (dananji Torino), Konstantinova armija sesusrela sa brojnom Maksencijevom teko naoruanom konjicom. Bitka se zavrila pobjedonosno po Konstantina, a i Torino je preo na njegovu stranu. Uskoro su i drugisjevernoitalijanski gradovi i zajednice prele na stranu Konstantina. Vrhunac je bioprelazak Milana. Maksencije se pipremao da i na Konstantinovu armiju primijeni istu strategiju koju je koristio protiv Severa i Galerija. On se zatvorio u Rim i pripremao za opsadu. Konstantin je napredovao polako du Via Flaminia. Maksencije iznenada mijenja prvotnu strategiju i sada se odluuje za bitku na otvorenom. Obje armije su se srele sjeverno od Grada na Via Flaminia.

XP monogram na nebu?Prije bitke Konstantin je donio jednu vrlo iznenanujuu naredbu za svoju armiju. Eusebije iz Cezareje daje dva izvjetaja o bitci i Konstantinovom znaku. Po drugoj, duoj, verziji dok je Konstantin sa svojom armijom marirao , pogledao je u nebo i vidio svjetlosni krst i sa porukom na grkom, koja se moe prevesti: (sa ovim znakom, ti e podjediti ). Menutim doslovan prijevod poruke na grkom je : sa ovim pobijedi. Eusebije zatim navodi da Konstantin nije bio siguran u znaenje onoga to je vidio na nebu, i u toku naredne noi on je sanjao Krista koji mu objanjava da bi trebao koristiti taj znak protiv neprijatelja. Sama pria je moda rezultat propagande Konstantina, jer verzije Laktancija i Konstantina nisu ba podudarne. Uostalom, u ovim priama ni samom Konstantinu u poetku nije ba bilo jasno ta je vidio. Jo uvijek nema izvjesnog dokaza ni da su se grka slova XP u vidu monogramakoristila kao neka vrsta kranskog znaka prije Konstrantina. Samim tim se postavlja pitanje pa kako su znali da je ono to je Konstantin vidio na nebu ili usnio bio simbol XP. Nastarije pojavljivanje XP monograma je na srebrnom konstantinijanskom srebrenjaku iz cc 317. god. n. e. Konstantin je intenzivnije koristio XP monogram i labarum tek kasnije u vrijeme rata sa Licinijem. Labarum monogram XP se ne pojavljuje ni na slavoluku od Konstantina, koji je podignut nekoliko godina nakon vizije Konstantina. Uostalom ni sam Konstantin nije tada javno ispoljavao svoju veliku privrenost kranstvu, iz razloga to se jo uvijek dvoumio ili iz politikog oportunizma. Mogue je da je Konstantin na nebu vidio neto, to su mu njegovi kranski pratioci objasnili kao njihov znak. Zakljuak koji se moe izvui iz opisa deavanja vezanih za Konstantinovu viziju je sljedei. Pod uvjetom da je stvarno Konstantin neto vidio, onda bi se to objasnilo kao astronomsko atmosferski fenomen u kojem je sunce imalo vidljiv poloaj. Konstantin, koji je vjerojatno i sam imao ve izgranene sinkretike poglede je izgleda to tumaio kao neku mjeavinu suneve religije i kranstva. U poetku je uteg vie bio na strani sunevog boanstva, a kasnije kako se profilirala njegova prokranska pozicija uz prisustvo kranskih prvaka uteg se definitivno pomjerio na kransku stranu. Po svemu sudei Konstantinovo pribliavanje kranstvu vie treba promatrati kao proces koji traje decenijama, a ne kao neko iznenadno preobraenje, kako se esto misli u pukom vjerovanju i pojedinim historiografskim djelima.

Bitka kod Milvijskog mosta 28. X. 312. god. n. e. i Konstantin u RimuDo bitke izmeu Maksencijevih i Konstantinovih armija je dolo kod Milvijskog mosta (Ponte Milvio) preko kojeg je Via Flaminia premoavala Tibar. Ubrzo je dolo do bitke u kojoj je Konstantinova armija izvojevala odluujuu pobjedu. Bitka je bila krtka, ali ogorena. Bitka je odluena kada su probijene linije Maksencijevih vojnika i on odluio da se povue i to preko mosta koji mu je bio jedini izlaz ka Rimu. To je bila posljednja bitka pretorijanske garde koja je ovog oktobarskog dana dostojanstveno otila u povijest. I Maksencije je poginuo u bitci, tako to se utopio u rijeci. Konstantin je u Rim uao 29. X. 312. god. n. e. Maksencijevo tijelo je bilo izvueno iz rijeke kako bi mu se odrubila glava. Sa odrubljenom glavom se onda paradiralo ulicama Rima, kako bi je svi vidjeli. Kao iskusni politiar Konstantin je nakon zauzimanja Rima, vodio politiku pomirenja i saradnje. Paljivo je pazio koje poruke alje, prema kome i zato. Ostavljao je utisak otvorene osobe spremne na potivanje starih prava, ta god to znailo u kontekstu dominata. Senatorima je obeao da e obnoviti njihove ranije privilegije, a nije ni javno promovirao bilo kakve religijske poruke ili odrenenja. Senat mu je zauzvrat dodijelio pravo prvog imena, to je znailo da e njegovo ime biti prvo spomenuto na svim zvaninim dokumentima. Nije bilo ni osvete prema Maksencijevim pristalicama. Konstantinijanska snana propaganda, a na koju se komotno naslonila i kranska propaganda i historiografija, je Maksencija predstavljala kao nekog zloinca, okrutnog i krvolonog, te nemoralnog i nesposobnog tiranina a Konstantina kao idealiziranogoslobodioca (liberator) od te tiranije. Konstantin je i sa svoje strane neto gradio, pa je poveao kapacitet mjesta u Circus Maximus.

Milanski edikt/ Edictum MediolanenseKonstantin i Licinije su se u martu 313. god. n. e. sastali u Milanu. Tu su Konstantin i Licinije su donijeli zajedniku odluku, koja je danas poznata kao Milanski edikt. Dokument koji se naziva Milanski edikt nije izgleda nikada bio u formi epigrafskog spomenika. Verzija koja se nalazi kod Laktancija nije bila u formi edikta, nego je to bilo pismo Licinija namjesniku Bitinije. Ova odluka nazvana Milanski edikt je ustvari bila nadogradnja Galerijeve odluke koja je oficijelno dozvoljavala slobodu ispovijedanja i djelovanja kranima. javnosti se pogreno smatra da je rije o ustanovljavanju kranska kao dominantne religije. Ustvariovim dokumentom se uvodi tolerancija za krane, koji postaju ravnopravni sa ostalimreligijskim zajednicama. Tekst i duh samoga dokumenta prije svega promoviraju opu toleranciju i nesumnjivo je jedan od najbitnijih dokumenata u povijesti ljudskih prava i sloboda. Naalost, ovaj dokument od velike vrijednosti po razvitak prava i sloboda, je praktino derogiran krajem IV. st. n. e. od strane upravo onih koji ga formalno slave.

Konstantinov slavolukNakon pobjede nad Maksencijem, i Konstantin je elio da ovjekovjei svoju pobjedu saslavolukom u Rimu. Tako je podignut u periodu 312. (posveen) 315. god. n. e. Konstantinov trovratni slavoluk u blizini Kolosa i flavijevskog amfiteatra. Rije je o posljednje nastalom od danas postojeih slavoluka u Rimu i jedini koji je koristio spolia, odnosno materijal u sekundarnoj upotrebi. Ovaj slavoluk je i po broju skulptura najukraeniji slavoluk klasine civilizacije. Meutim, sve skulpture nisu bile originalne, nego su velikom veinom i to cjelosti uzete sa starijih spomenika. Poglavito su ukradene skulpture napravljene u vrijeme Trajana, Hadrijana i Marka Aurelija. Originalni, konstantinijanski frizovi su oni koji opisuje Konstantinovu kampanju u Italiji, Konstantina kako govori narodu sa rostre i Konstantina kako dijeli novac narodu. Iz doba samog Konstantina potjeu i impresivni tondi na uim stranama koji su prikazivali Selenu, boicu mjeseca kako zalazi, i Sola, boga sunca koje se raa. U usporedbi sa starijim reljefima, odmah se uoava manjak realizma na Konstantinovim. Dok su antoninijanske figure primjer umjetnikih formi karakteristinih za klasinu civilizaciju, dotle konstantinijanske figure u potpunosti od ovih naela odstupaju. Ova injenica ukazuje da se Konstantin uope nije libio da unitava raniju batinu kako bi sebe uzdigao ipropagirao.

Rat na istoku 313. 314. god. n. e.Konferencija u Milanu nije dugo trajala, jer su do Licinija stigle vijesti o iznenadnom napadu Maksimina Daje sa 70 000 vojnika. U aprilu 313. god. n. e. trupe Maksimina Daje su prele Bosfor i zauzele su Bizant. i Herakleju. U susret mu je krenuo Licinije sa cc 30 000 vojnika. Do glavne bitke je dolo 30. IV. 313. god. n. e. kod Tziraluma (blizu grada Herakleje Sintike, juno od Strumice), u kojoj su Licinijeve trupe bile pobjedonosne. Rat je zavren smru Maksimina Daje u augustu 313. god. n. e. Nakon ove pobjede, Licinije je postao jedini gospodar Istoka. Nakon to je uspostavio vlast, Licinije se okrenuo prema granici sa Irancima.

I. rat Konstantina i LicinijaI pored dogovorenog saveznitva odnos Licinija i Konstantina se pogoravao. Razilaenje menu dvojicom augusta je zapoelo ve odmah po pobjedi Licinija na istoku. Konstantin je planirao vjenanje svoje polusestre Anastazije (Anastasia) sa uglednim i utjecajnim senatorom Basijanom. Konstantin je poslao svoga polubrata Julija Konstancija u Sirmium gdje se nalazio Licinije, sa prijedlogom da se Basijan imenuje na rang cezara i sa vlau u Italiji. Licinije je odbio ovaj prijedlog. Uskoro je Basijan likvidiran zbog otkrivene zavjere u kojoj je uestvovao i njegov brat Senecije, inae u slubi Licinija. Konstantin je onda zatraio da mu se izrui Senecije, to je Licinije odbio pa i izdao naredbu da se uklone statue Konstantina u gradu Emoni (dananja Ljubljana). To je sve dovelo do otvorenog rata. Konstantin je sa svojom armijom prodro u dubinu Licinijevog podruja, i bitka se odigrala 8. X. 316. (postoji i alternativni prijedlog datuma u 316. god. n. e.) god. N. e. Kod grada Colonia Aurelia Cibalae (dananji Vinkovci u Hrvatskoj). Nakon teke cjelodnevne bitke i tek sa probojem Konstantinove konjice na svome desnom krilu Licinijeve trupe su poraene. Licinije je uspio pobjei, prvo u Sirmium, a zatim sa familijom i trezorom u Trakiju. Za Konstantina je odluka da ipak une u mir sa Licinije, motivirana iznenadnim napadom Licinijevih trupa kada je zarobljena njegova prtljaga i carska pratnja. Mir je potpisan u Sofiji (Serdica) 1. III. 317. god. n. e. Licinije je priznao seniorstvo Konstantina u kolegiju njih dvojice. Konstantin i Licinije su postali konzuli, a Konstantinovi sinovi Krisp i Konstantin II. i Licinijev sin Licinijan su proglaeni cezarima.

II. rat Konstantina i LicinijaSituacija se ponovo zakomplicirala 321. god. n. e. kada su Konstantinovi vojnici proganjajui Sarmate povredili liniju razgranienja i utjecaja izmeu dvojice augusta. Neto kasnije, prilikom proganjanja Gota, je ponovo dolo do nove povrede linije razgranienja. Licinijeva reakcija na ovo je bila otvorena neprijateljska. Sada je Konstantin ponovo poveo veliku ofanzivu na Licinijeve trupe. Kvantitativno Konstantin je bio slabiji u odnosu na Licinija, ali je raspolagao sa kvalitetnim vojnicima iz Ilirika i Podunavlja, te sa franakim auksilijarima. Na kopnu je 3. VII. 324. god. n. e. dolo do bitke kod Hadrianapolisa. Konstantinova armija je i ovaj put pokazala svoju dobru kvalitetu i obuenost i izvojevala je veliku pobjedu. Licinijevi gubici u ljudstvu i materijalu su bili ogromni, sa cc 34 000 samo mrtvih vojnika. U toku bitke Konstantin je u vidu jaanja morala aktivno koristio labarum. Konstantin je uskoro postavio opsadu Bizanta. Zapovjednik konstantinove flote Krisp je kod Galipolja izvojevao krucijalnu pobjedu II. rata Konstantina i Licinija. Ovom prilikom Krisp je pokazao da je rije o briljantnom stategu. Pomorska pobjeda je omoguila Konstantinu da prebaci svoje snageu Malu Aziju. im je saznao za katastrofu svoje mornarice, Licinije je povukao trupe izBizanta i uputio se prema Bitiniji. Do posljednje bitke je dolo 18. IX. 324. god. n. e. kodHrisopolisa ( danas Uskudar), blizu Halkodeona (danas Kadkoy). Ova bitka, kao uostalom i cijela kampanja II. rata je imala neke oblike protovjerskog rata. Konstantinova armija se borila pod svojim talismanom labarum, dok su Licinijeve trupe imale prikaze drevnih bogova. Na koncu se Licinije predao, tako da je Konstantin postao jedini gospodar rimskog svijeta, i to prvi put nakon aprila 286. god. n. e. sada se mogao posvetiti ureenju toga svoja imperija, izvodei itav niz reformi koje su sutinski preobrazile rimski svijet.

D O M I N A T S K A V O J S K A U D O B A D I O K L E C I J A N A,T E T R A R H I J E I U T O K U IV. st. n. e.Za razliku od vojski Republike i principata, za dominatsku vojsku se ne raspolae sa dostatnim relevantnim podacima. Oslanja se na Notitia Dignitatum, na djelo Amijana Marcelina (bio je i sam vojnik), na podatke iz kompilacija kodeksa rimskog prava. Vojnike diplome u potpunosti nestaju, velika je redukcija i vojnikih nadgrobnih tekstova, oltara i drugih posveta. Zvanini igovi na granevinskom materijalu (cigle i crijepovi) su jo rjeni Nedostatak(od poetka III. st. n. e.) vojnikih diploma koje su se izdavale auksilijarima se moe objasniti masovnom dodjelom rimskog graanstva.

Stvaranje dominatske vojske Navedeni procesi i trendovi koji su zapoeli u III. st. n. e. su djelimino svoj svretak imali u dioklecijanovskim i konstantinijanskim preobraajem oruanih snaga. Taj trend se odrazio i na rimsku oruanu silu. Kao to je ve reeno vojna zapovjedna struktura je potpuno odvojena od civilne, i vojne nadlenosti na terenu su prebaene na profesionalne vojnike sa nazivom vojvoda/dux. Oko 20 duces je bilo stvoreno za vrijeme Dioklecijana. U praksi je veina vojvoda imala komandu nad vojskom u samom jednoj provinciji, a nekoliko ih je imalo komandu i nad trupama u vie provincijaDioklecijan je konano i zavrio proces odvajanja senatorskog reda od visokih vojnih zapovjednitava, izuzev na prostoru Italije. Ono to je zapoeo Dioklecijan i dobrim dijelom i uradio, zavrio je Konstantin. On je ojaao comitatus i pretvorio ga u glavnu udarnu snagu. Tako su stvorene nove vexillationes jedinice, a nastao je novi tip jedinica nazvanih auxilia. Po Zosimu Konstantin je raspolagao sa 98 000 vojnika u svome comitatus. Tri Konstantinova nasljednika su na tri dijela podijelila i oev comitatus. Ta tri comitatus su ostala i nakon to je preostao na vlasti samo Konstancije II., postajui izgledapermanentno stacionirane mobilne armije u Galiji, Iliriku i Istoku. Na elu Galske armije i Istone armije su se nalazili njihovi magister equitum, a na elu armije Ilirika se nalaziocomes (plural: comites, od ega potie aristokratska titular grof).

Vojna doktrina i vrste armijaKonstantin je i promijenio i viestoljetnu principatsku (augustovsku) doktrinu o odbrani na samoj granici. Umjesto je uvedena doktrina o dubinskoj odbrani. Dominatska vojska na kraju evolutivnog procesa sastojala se od tri osnovne vrste armija : 1. Imperijalna pratnja/eskort koja je bila znatne brojnosti idobrog borbenog kvaliteta. Uglavnom je bila stacionirana u ili blizu prijestolnicaaugusta i cezara. 2. Regionalne dubinske armije (comitatus) koje su bile stacionirane u stratekibitnim podruijima u blizini granice. Oni su trebali da budu mobilna podrkagraninim trupama i operacijama na granici. 3. Granine trupe (exercitus limitanei ili ripenses), stacionirane na granici ipredstavljale su ostatak nekadanje borbene doktrine. Granine jedinice su bilesmjetene u utvrde koje su koristile i jedinice principatske vojske.

Tipovi jedinicaNije smanjivano samo brojno stanje legija, nego i ostalih tipova jedinica. A uvedena je ihijerarhija jedinica koja je bila znatno kompleksnija i sloenija u odnosu na onu iz dobaprincipata. Ta gradacijska hijerahija se izraavale preko njihovog kvaliteta, prestia inaravno plate. Tipovi jedinica (navedeni po gradacijskoj hijerarhiji) : 1. Scholae palatinae. Rije je o konjikomtipu jedinice koji je predstavljao neposrednu pratnju dominusa.2. Palatini (trupe palate) su bile jedinice koje su velikom veinom ulazile u sastaveskortnih armija (comitus praesentales). Ovaj tip jedinice je na hijerarhijskojljestvici dominatske vojske stajao ispod scholae, a iznad comitatenses i limitanei. 3. Comitatenses (ukljuujui i palatine). I u imperijalnim pratnjama i u regionalnimarmijama konjike regimente su nazivane vexillationes, a pjeadijske ili legionesili auxilia. 4. Limitanei. U graninim trupama je najvie bilo razliitih tipova jedinica.Pjeadijske jedinice su nazivane milites, numeri, auxilia, legions i cohortes.Konjike jedinice su nazivane equites, cunei i alae. 5. Dominatska vojska je raspolagala i sa specijalistikim artiljerijskim jedinicamakao to su ballistarii, koje su velikom veinom rasporenene u okviru comitatus. 6. Foederati ili symmachi (na grkom istoku) su bile jedinice sastavljene odpripadnika naroda van limesa. One su se odvajkada upotrebljavale u rimskimoruanim snagama. U dominatskoj vojsci ove jedinice su oznaene kao numeri.

Brojnost dominatske vojskeU toku III. st. n. e. brojnost vojske mijenjala od one maksimalne za vrijeme Septimija Severa, do pada u toku Pedestogodinjice. Sam Dioklecijan je poveao brojno stanje vojske i to prilino u odnosu na ono koje je zatekao. Smatra se da je Dioklecijanov nivo brojnosti vojske vie manje bio slian onoj iz II. st. n. e., prije poveanja za Septimija Severa. Po Notitia Dignitatum, od svih spomenutih jedinica 1/3 su bile konjike trupe, a poto su konjike jedinice (u odnosu na pjeadijske) imale veu razliku izmeu oficijelne i stvarne brojnosti, udio konjice je ustvari manji od1/3.

Zapovjedna hijerarhijaUz sve njene nedostatke Notitia Dignitatum je ipak glavni izvor kada se govori o zapovjednoj hijerarhiji u dominatskim vojskama i to u periodu nakon zavretka njenog evolutivnog razvitka. Po Notitia na istoku su krajem IV. st. p. n. e. bile dvije eskort armije (comitatus praesentales) a sa svakom je zapovijedao magister militum praesentalis. Navedeno zvanje predstavlja najvii vojni in, podinjen samo dominusu. Navedeno zvanje predstavlja najvii vojni in, podinjen samo dominusu. Na zapadu Notitia kao vrhovnog vojnog zapovjednika spominje osobu sa nazivom magister peditum praesentalis (naelnik pjeadije u carskom prisustvu). Njegov zamjenik nosi po Notitia nosi naziv magister equitum praesentalis koji je ujedno bio zapovjednik i jedine zapadne eskort armije. Do vremena Konstantina vojvode su odgovarale vikarima dijeceza u kojima su njihove snage bile rasporenene. Nakon cc 360. god. n. e. vojvode su odgovarale zapovjednicima comitatus trupa rasporenenih u konkretnoj dijecezi.

RegrutiranjePoto je broj dobrovoljaca u vojsku znaajno opao, a kako bi se vojska uvijek bila snabdjevena sa regrutima, Dioklecijan je izgleda dao ustanoviti sustavnu godinju regrutaciju vojnih obveznika (dilectus). U dominatsko vrijeme, baza iz koje su se unovaili vojnici je bilaznatno drugaija. Dominatski dilectus je zavisio od popisa ljudi i imovine, pa su zemljoposjednici/latifundisti (pojedinano ili grupno) zavisno od veliine posjeda moralidati odreneni broj regruta iz reda svojih kolona ili da tu obavezu izmire u novcu. Zemljoposjednici su naravno eljeli da zadre najbolje (fiziki i mentalno) mladie kao svoje kolone i radnike, pa su slali uglavnom slabije kvalitetne pojedince u vojsku. U vrijeme dominata skupljali su se jo i naseljeni Transdanubijci i Transrenci, a Dioklecijan je vjerojatno odgovoran i za edikt (prvi put zabiljeen 313. god. n. e.) po kojem sinovi vojnika i veterana imaju obavezu da unu sastav vojske. Regrut je morao da ima 20 25 godina starosti, do kraja IV. st. n. e. izmenu 19 i 35 godina starosti. Zanimljivo je da su ove odgovarajue osobine za dominatsku vojsku bile olabavljenje u odnosu na primanje dobrovoljaca u principatsku vojsku. Zatim je regrut bio igosan, kako bi se olakalo prepoznavanje ako dezertira.

Logistika podrkaPosebna panja je posveena logistici i snabdjevanju vojske. Dioklecijan je ukinuo praksu proizvoljnog uzimanja hrane i resursa (indictiones) za vojsku, i koja je nanijela veliku ekonomsku tetu pojedinim provincijama (posebno onima sa brojnijom vojskom). Umjesto toga, uspostavljen je sistem redovnih godinjih indictiones, sa porezom koji je zahtijevan za pet godina unaprijed i povezan sa koliinom kultivirane zemlje u svakoj provinciji. Rije je bila o nekoj vrsti poreza na visinu poljoprivrednog zemljita, i koji se isplauje u naturi. Podatke za odrenivanje poreza osiguravao je detaljni popis zemlje, seljaka i stoke.

PlateOd plate (stipendium) redova (pedes = pjeadinac, eques = konjanik) u IV st. n. e. se nije oduzimao dio za hranu i opremu (kao u principatskoj vojsci). Hrana i oprema se dobijalabesplatno (kao to je sluaj i danas). Vojska je dijelom isplaivana u namirnicama (in victim). Ali je i plata, zbog devalvacije srebrnog novca, sutinski bila znatno manja u odnosu na onu iz II. st. n. e. Ona je izgubila i preostalu vrijednost za Konstantina i prestala se regularno isplaivati od sredine IV. st. n. e. Vojnikov odgovarajui prihod je dolazio iz donativa, i bio je izraen u zlatnim solidima (koji nikada nisu devalvirali) ili istom srebru, a koji su isplaivali periodino dominusi. Postojao je regularni donative od 5 solida isplaivan svakih pet godina vlasti dominusa.

K O N S T A N T I N(S A M O S T A L N O V L A D A O O D 324. D O 337. god. n. e.)Osnivanje KonstantinpolisaKonstantin je skoro odmah po pobjedi nad Licinijem preduzeo korak kojim je definitivnoraskinuo sa klasinim rimskim svijetom. Rije je osnivanju jedne prijestolnice, i u formalnom i u funkcionalnom rangu sa starim Rimom, a koja bi bila oslobonena milenijuma duge tradicije klasine civilizacije koja je pratila stari Rim. Ta nova prijestolnica bi tako rasla i kao kranska metropola rimskog svijeta I tako bi romulovski Rim dobio istonog pandana konstantinijanski Rim. Ovim inom bi Konstantin jasno pokazao da sa njim poinje nova era. Na kraju je Konstantin odluio da novi, istoni, njegov Rim nastane na mjestu drevne grke kolonije Bizanta. Ovaj grad je nakon to je bio teko oteen za vrijeme V. grananskog rata, je ponovo (u vrijeme Septimija Severa i Karakale) izgraen po tradicionalnom modelu rimskog urbaniteta pod nazivom Augusta Antonina. To je pored njegovog odlinog stratekog poloaja i vrlo lako odbranjive pozicije, bio samo dodati motiv da se tamo podigne Konstantinov Rim. Uz to, i ekonomski potencijal ove poveznice Europe i Azije, jer se tu nalazilo vorite trgovakih puteva, je govorilo u prilog podizanja novog Rima na europskoj strani Bosfora. Oficijelno je Konstantin novu istonu prijestolnicu osnovao 11. V. 330. god. n. e., a ve od ranije (od 324. god. n. e.) tamo su bili preduzeti ogromni i monumentalni radovi,sutinski reigranujui grad. Zanimljivo je da u svojoj oficijelnoj tituli carigradski patrijarh jo uvijek nosi naziva Novi Rim. Naziv Konstantinpolis (; Konstantinov grad) je prvi put u slubenoj uporabi za vrijeme dominusa Teodosija II. u prvoj polovici V. st. n. e., da bio ostao glavni slubeni naziv za grad u toku cjelokupnog vizantijskog perioda. Konstantinpolis je dobio i svoj senat i svoga gradskog prefekta, a tu se odsada nalaziojedan od konzula. Egipatsko ito nije vie opskrbljivalo stari Rim, ve novu prijestolnicu. Tako je i Konstantinpoljskom plebsu dijeljeno ito. injeni su i napora da se senatori premjeste iz Rima u novu prijestolnicu.

Konstantin i profiliranje kranstvaTeko je ustanovljavati stupanj Konstantinovog kranskog opredjeljenja kroz vremenskiperiod u kojem je on vladao. Iako skoro praktino sve do kraja svoga ivota on nije bio u punom smislu rijei kranin, injenica je da su njegovi kranski nazori bili sve vidljiviji. Tako je on poeo podravati crkvu i financijski i materijalno dajui da se grade kranske bazilike. Konstantin je davao i privilegije sveenstvu, kao to je (313. god. n. e.) izuzee od nekih poreza. Pravo da prima legate i nasljena kranska crkva dobija dobija 321. god. n. e. Tako njeno bogatstvo raste jer je u pojedinim podruijima sve vie ljudi zavetavalo svoju imovinu crkvi, kao zalog za spas due na onozemaljskom svijetu. Tako je crkva, zahvaljujui onozemaljskom svijetu i spasenju u njemu, postajala sve bogatija na ovozemaljskom svijetu. U crkvi se poinju stvarati slube za raspolaganje sa tom imovinom, koja se esto zavjetava u karijativne svrhe, za podizanje bolnica, sirotita i zbrinjavanje starih lica. Ovakvo djelovanje je imalo jaku propagandistiku vanost, jer je osiguravalo socijalnu brigu. Promovirani su i krani na visoke pozicije i naravno vraana je imova konfiscirana za vrijeme dioklecijanovski pogroma. Konstantin je i u samome Rimu promovirao kranstvo dajui podii (radovi zapoeli izmenu 318. i 322. god. n. e.) staru baziliku sv. Petra koja se uzdigla iznad nekadanjeg Neronovog cirkusa. Danas je na tome mjestu nova bazilika sv. Petra izgranena u XVI. st. Mnogo sloenije crkveno pitanje (ovaj put doktrinalnog sadraja) je pred Konstantina izbilo neposredno poto je ujedinio rimski svijet pod svojim ezlom. Rije je o sukobu dvije doktrine i to nejednako trinitarianske i jednake trinitarianske. Ovaj sukob e predestinirati dogmtski razvitak veine kranskih dogmatskih pozicija. Sukob je direktno povezan sa aleksandrijskim sveenikom (libijskog porijekla) Arijem . Kada je aleksandrijski episkop Aleksandar je odrao propovijed o istobitnosti Sina saOcem, koju je Arije osudio iznosei svoju tezu po kojoj je ako je Otac rodio Sina,a ronenje oznaava poetak Sinovljeve egzistencije, onda je postojalo vrijeme u kojemSin nije postojao. Iz toga po Ariju proizlazi da je Sinova boanska narav podrenenaOevoj boanskoj naravi, pa samim tim ovi aspekti svetog trojstva jesu slini ali nisujednaki i koivui. Prema Arijevom stavu Sin, premda savren, bio je tek stvorenjeOevo i Ocu podrenen (subordiniran). Tako on nije prihvaao da bi Otac i Sinbili iste biti. Stoga Arije nije govorio da je Sin istobitan, nego da je slinobitan. Arijevineistomiljenici, kao Aleksandar, su tvrdili da je Sin istobitan Ocu, te da nije stvoren,nego da je od vjenosti ronen od Oca.U poetku biskup Aleksandar nije ba bio siguran ta da radi sa Arijem i njegovimtezama, pa se situacija nastavila sve do onoga trenutka kada se javila opasnost odunutranjih podjela u aleksandrijskoj crkvi. Tada Aleksandar saziva lokalni sinod biskupa321. god. n. e. i trai na njemu odluku ta da se ini sa Arijem. Aleksandrijski sinododluuje protiv Arija, i Aleksandar ga smjenjuje sa funkcije i ekskomunicira iz crkvenjega i njegove pristalice. Ali to nije nimalo rijeilo pitanje Arija i njegovog uenja kojese poelo iriti velikom brzinom (jer je bilo lake shvatljivije u odnosu na tezu ojednakom trinitarizmu). Arijanske pjesme su bile su popularne menu aleksandrijskimobrtnicima i mornarima. Svuda na trgovima, po ulicama voneni su sporovi, koji su prelazili u otvorene sukobe. Debate su vonene ne samo u egipatskoj, ve i u drugim crkvama. Sam Arije nastavio je djelovati u Palestini, pod zatitom svoga kolskog prijatelja, utjecajnog Euzebija iz Nikomedije. U prvo vrijeme Arije je pridobio za svoje uenje privremeno i Eusebija iz Cezareje, a zatim i neke maloazijske biskupe. ak su i dva lokalna sinoda, jedan u Bitiniji, drugi u Palestini ili u korist Ariju. Tako je pitanje koje je javno pokrenuo Arije poelo da se obranuje u cjelokupnoj crkvi. Ovo je postajaloza razliku od donatizma u sjevernoj Africi, znatno ozbiljnije pitanje jer zadire u jo uvijek nedefiniranu crkvenu dogmatiku, proizvodei ideoloko razmimoilaenje koje kao posljedicu daje tei oblik raskola, podjela i sukoba. U opasnosti je mir koji je Konstantin uspostavio. Konstantin zato alje Hosija, biskupa Kordove da ispita tu stvar i ako je mogue da jerijei. Menutim, debata koja se razvijala je poela da nadilazi Hosijeve napore. Zato Konstantin saziva sinod/koncil koji bi trebao biti sainjen od predstavnika crkve iz svih dijelova njegovog imperija kako bi se na njemu rijeilo ovo pitanje, vjerojatno na Hosijevu preporuku. Koncil bi se odrao u Nikeji 325. god. n. e., izuzev Britanije, sve ostale dijeceze su nanjega poslale svoje predstavnike (jednog ili vie). To je tako ujedno bio i prvi ekumenski crkveni sabor. Na ovaj koncil je pozvano svih 1800 biskupa iz itave kranske Crkve (oko 1000 s Istoka i oko 800 sa Zapada). Ipak, na sabor je stiglo izmenu 250 i 320 saborskih otaca, velikom veinom sa Istoka, budui da su se na Istoku vodile i najee rasprave. Toan broj sudionika nije mogue utvrditi, premda crkvena predaja najee govori o broju od njih 318. Od prisutnih biskupa, velika veina je dolazila sa Istoka.

Nikejski koncil je zapoeo 20. V. 325. god. n. e., a radom sabora je rukovodio Hosije. Sinodu je prisustvovao i sam Konstantin koji je u njemu aktivno i uestvovao sa svojim miljenjem i diskusijama. Kada su neka od Arijevih djela itana naglas, veina participanata je to ocijenila kao blasfemiju. Posebno je takvo miljenje zastupao tada mladi nakon Atanasije. Puna dva mjeseca je trajala debata, i obje strane su se pozivale na sveto pismo pravdajui svoje tvrdnje. ak je navodno dolazilo i do usijanja situacije, pa je Nikola iz Myra tako oamario Arija. Kako je vrijeme teklo Arije je imao sve manje pristalica. Eusebije iz Cezareje je nastojao predloiti kompromis, ali u tome nije uspio.I tek pod Konstantinovim utjecajem, veina participanata se sloila oko kreda vjera, otada poznatog kao nikejsko kredo vjere koje utvrnuje ortodoksiju jednakog trinitarizma, odnosno istobitnost Boga Oca, Boga Sina i Svetog duha. I 19. VI. 325. god. n. e. Pored Arija, dokument o nikejskom kredu vjere odbila su potpisati samo jo dvojica biskupa iz Libije. Nikejski koncil i dominus Konstantin su izdali cirkularno pismo svimcrkvama u i oko Aleksandrije da su Arije i dvojica njegovih pristalicam Teonas/Theonas i Sekund/Secundus skinuti sa svojih pozicija i prognani u Ilirik. Nareneno je i da se svi primjerci Arijevog djela Thalia spale. Na Nikejskom koncilu se raspravljalo jo o datumu Uskrsa. Konano je odlueno da e svake godine aleksandrijski biskup javljati rimskom papi datum Uskrsa. To je trebala biti prva nedjelja nakon prvog punog mjeseca poslije proljetne ravnodnevice. Zatim se rjeavalo pitanje Meletijeva raskola. Po tome pitanju su primjenjena dosta blage mjere. Ali to nije pokazalo rezultat, pa meletijevci kasnije pristupili arijancima. Atanasije iz Aleksandrije je dugo bio u sukobu sa njima. Nikejski koncil je izglasao i dvadeset novih crkvenih zakona, koji su nazvani kanonima i kojima se reguliralo mnogo stvari iz ivota kranskih crkvi. Rad sabora je oficijelno zakljuen 25. VII. 325. god. n. e., a prisutni sabornici proslavili su dvadesetu obljetnicu Konstantinova vladanja. U svome zakljunom govoru dominus je ponovio svoju nakanu da se zadri mir i jedinstvo u Crkvi, a u pismu koje je proireno odaslano rimskim svijetom objavio je da je postignuto jedinstvo itave Crkve. Nikejski sinod je tako bio prvi opekranski sabor koji je ustanovio put kojim e se kretati kranstvo i dao mu one prepoznatljive doktrinalne i vidljive osobine po kojima je on prepoznatljiv i danas. Nikejsko kredo vjere je danas temelj dogme velike veine kranskih crkava, kao to su rimokatolika, pravoslavne, istone crkve, anglikanska i luteranska. Menutim Nikejski koncil nije rijeio glavni problem radi kojeg je sazvan. Arijanstvo uope nije ugaeno. Ubrzo su arijanci i melecijevci ubrzo ponovno dobili sva prava koja su im bila oduzeta, a arijanstvo se irilo kroz itavo IV. s. n. e. Eusebije iz Nikomedije se prilino sluio utjecajem to ga je imao na Konstantina kako bi ga vremenom preobratio na arijansku stranu. U tome je i uspio, pa je 330. god. n. e. svrgnut i protjeran Eustatije iz Antiohije, isto se dogodilo 335. god. n. e. i vatrenom antiarijancu Atanasiju (protjeran u germanski Trier) koji je naslijedio Aleksandra na mjestu episkopa Aleksandrije. Sam Arije vratio se u Konstantinpolis kako bi se pomirio s Crkvom, no umro je kratko prije nego to je to moglo biti uinjeno. Dominus Konstantin je malo prije smrti krten od arijanskog biskupa. Tako je dominus Konstantin zavrio svoje viedecenijsko preobraivanje u kranstvo. Upravo injenica da Konstantin lavira u odnosu pema arijanstvu i nikejskom kredu vjeru jasno pokazuje da Konstantin praktino do same svoje smrti nije u potpunosti raistio sa svojom religioznou. Tako on inicijalno podrava veinu nikejskog sabora i donosi otre mjere protiv Arija i njegovih pristalica, da bi kasnije preo na drugu stranu, pa ak i prihvatajui arijansko krtenje. Konstantin je i donio neke zakone koji se tiu Jevreja, kojima je bilo zabranjeno da posjeduju robove krane i da obrezuju svoje robove. Ulozi i znaenju biskupa Konstantin je doprinio odlukom iz 333. god. n. e. da svaka strana u sudskom procesu moe apelirati na miljenje biskupa. Time je Konstantin praktino biskupe postavio kao drugostepeni pravni i sudski organ, bez obzira da li parniari bili krani ili ne. Sada su pod sudsku kontrolu biskupa doli i nekrani. Po svemu sudei Konstantin je puzeom strategijom polako pretvarao kranstvo u glavnu religiju, a crkvenim institucijama predavao i neke svjetovne, dravne prerogative. Konstantinov obraun sa sinom Krispom i suprugom FaustomKonstantin je bio i prvi rimski car koji je dao ubiti sopstvenog biolokog sina i suprugu. Krisp se proslavio svojim zapovjednim dunostima u drugom ratu sa Licinijem. Konstantin je zato poastio sina sa njegovim prikazivanjem na kovanicama, statuama, mozaicima, kamejama...itd... U tim trenucima je izgledalo da je Krisp nesumnjivo sljedei dominus, posebno stoga to su njegova polubraa bila jo djeca. Menutim, vrlo brzo u periodu izmenu 15. V. I 17. VI. 326. god. n. e. Krisp je po oevom nalogu pritvoren, osunen od strane lokalnog suda u Puli (Pola) i pogubljen. U julu iste godine je likvidirana, po nalogu Helene, i Konstantinova supruga Fausta tako to je

ostavljena da umre u prekomjerno zagrijanom kupatilu. Na njima dvoma je proglaena damnatio memoriae, njihova imena su izbrisana sa mnogih natpisa, a i spomen na njih je brisan i iz literarnih djela. Najstariji ivui sin Konstantin II. je poslan u Trier, kako biupravljao zapadnom, galskom prefekturom. Neto mlani sin Konstancije II. je dobio i bio poslan u istonu prefekturu. Najmlani Konstans, jo uvijek djeak je dobio Italiju, zapadni Ilirik i Afriku. Flavije Dalmacije Stariji (Flavius Dalmatius; polubrat Konstantina) je obnaao dunosti konzula i cenzora 333. god. n. e. On je bio zaduen i za sigurnost istonih granica, gdje je uestvovao u sluaju Atanasija iz Aleksandrije, nepokoljebivog borca protiv arijanizma. Zadravajui dioklecijansku upravno - teritorijalnu podjelu Rimske drava Carstva (na dijeceze i provincije ), Konstantin je izvrio ukrupnjavanje dijeceza u etiri prefekture : 1. Galiju, 2. Italiju, Afriku, Ilirik, 3. Ilirik, 4. Istok. Na elo prefektura postavljeni su prefekti pretorija. Pod Konstantinom je civilna vlast konano potpuno odvojena od vojne, jer su prefekti pretorija imali samo civilne nadlenosti.

Konstantinova smrtKonstantin je predosjeao svoju smrt i zato je unutar Crkve svetih apostola u Konstantinpolisu tajno dao pripremiti svoju grobnicu. Uskoro nakon Uskrsa 337. god. n. e. Konstantin je pao u postelju teko bolestan. Zato je napustio Konstantinpolis i otiao u oblinji Helenopolis koji je imao toplice. Tako je u crkvi svoje majke, a izgranene u poast apostola Lukijana, Konstantin molio i spoznao da umire. Odluio se vratiti u Konstantinpolis, ali je uspio doi samo od predgrana Nikomedije. On je okupio biskupe iz oblinjih gradova rekavi im da bi elio biti krten u rijeci Jordan. Bez obzira na nemogunost da mu se ta elja ispuni, Konstantin je ipak elio biti krten. Krtenje umirueg Konstantina je izvrio arijanski episkop Eusebije iz Nikomedije. Ubrzo nakon toga je Konstantin izdahnuo. Sahranjen je Crkvi svetih apostola u Konstantinpolisu.

T R I A R H I J ANasljeivanje rimskog imperija nakon smrti Konstantina je bio porodini posao. Rimski svijet je podijeljen izmenu sinova Konstantina iz njegovog drugog braa, polubrae zlosretnog Krispa : Konstantina II., Konstancija II. i Kostansa. Pored njih trojice, po Konstantinovoj elji, u diobi teritorija i titula su inicijalno uestvovala i dvojica njihovih ronaka i to Dalmacije i Hanibalijan. Konstantin II. je pod svojom upravom imao prefekturu Galiju (Britanija, galsko germanske provincije, Hispanija i krajnji zapad Mauritanije). Konstans je imao Italiju, vei dio sjevernoafrikih provincija, Dalmaciju, panonske i alpsko dunavske provincije. Flavije Dalmacije Mlani je imao Trakiju, donje Podunavlje, Makedoniju i balkansku Grku. Konstancije II. je imao maloazijske i levantske provincije i Egipat sa Kirenajkom. Menutim, ovako utvrnena podjela nije dugo zaivjela nakon smrti Konstantina, ija se elja, nada i ideja o jedinstvu flavijevske familije i zajednikom upravljanju rimskim svijet veoma brzo rasprila. Konstantinovi sinovi nisu eljeli da dijele vlast sa ronacima. Od trojice Konstantinovih sinova najblii Konstantinpolisu je bio Konstancije II., koji je tamo i doao to je bre mogao. Sinovi su traili dobar izgovor kako bi se rijeili ronaka i njihovih suradnika i prijatelja. Iz ruku nikomedijskog episkopa Konstancije je primio kobni svitak, za koji se tvrdilo da predstavlja autentini testament njegovog oca, u kojem car izraava sumnje da su ga braa otrovala i zaklinje sinove da osvete njegovu smrt, a da vlastitu bezbjednost osiguraju kanjavanjem krivaca. Odmah potom je uslijedila istka. Tako su pogubljeni Flavije Dalmacije Stariji i njegovi sinovi Dalmacije Mlani i Hanibalijan, Julije Konstancije i njegov stariji neimenovani sin, Flavije Optat (Flavius Optatus, senator i patricije). U ivotu su ostali samo sinovi Julija Konstancija : Konstancije Gal, Julijan (kasnije nazvan i Apostata) i Nepotijan, sin Konstantive Eutropije. Braa su se ponovo sastali 9. IX. 337. god. n. e. negdje u Panoniji, gdje ih je vojska aklamirala za auguste. Od Dalmacijevih oblasti, Konstans je dobio Makedoniju i Ahaju (balkanska Grka), a Konstancije Trakiju. Konstantinpolis je bio pod kontrolom Konstancija II.

J U L I J A N A P O S T A T A P O S LJ E D NJ I L A VK L A S I N E C I V I L I Z A C I J EKonstancije II., je shvatio da mora imati nekoga sa kim e djeliti vlast, pa je zato pozvaojedinog svoga preostalog ronakaJulijana, polubrata Gala, i proglasio ga 6. XI. 355. god.n. e. za cezara. Nekoliko dana kasnije je on bio oenjen za Helenu, preostalu sestru Konstancija II. Zbog teke situacije na rajnskoj i dunavskoj granici Konstancije II. je odluio ostati u zapadnim provincijama jo nekoliko godina, dok se prilike ne stabiliziraju. Po svemusudei u te njegove strateke planove se uklapalo i prisustvo Julijana u galsko germanskim provincijama. Sa druge strane, Konstancije II. nije elio ponoviti greku kao u sluaju Gala, pa je namjeravao da Julijan slui samo formalna figura u zapadnim provincija.

Parika pobunaKako bi osnaio Istonu armiju, Konstancije II. je u februaru 360. god. n. e. poslao naredbu da iz reda Galske armije izdvoji dio vojnika i pod komandom Lupicina i Sintule poalje na istok. U poetku je Julijan, iako sa prigovorom, pokuao da izvri narenenja. Kada se vijest o odlasku dijela trupa rairila menu vojnicima, javilo je veliko nezadovoljstvo menu vojnicima koji nisu eljeli da napuste prefekturu Galiju. Direktna posljedica vojnikog nezadovoljstva sa Konstacijem II. je bila pobuna trupa i proglaenje Julijana u Parizu za novog augusta. Proglaenje Julijana za augusta u februaru 360. god. n. e. u Parizu je stvorilo zanimljivusituaciju. Teorijski vojnici nisu zbacili Konstancija II., pa postavili Julijana umjesto njega, nego su sada u rimskom svijetu postojala dvojica augusta. Julijan je tek u novembru iste godine poeo otvoreno javno koristiti titulu augusta, pa su izdavani i novci sa ovim vladarskim nazivom. Kovanice su se izdavale ili u ime obojice augusta ili samo sa Julijanom. Tek nakon due od godinu dana u kojem se nije znalo ko je ili ko su legitimni dominusi, Julijan je pokrenuo trupe koje su nastupale iz tri pravca : prema Retiji, sjevernoj Italiji i brodovima nizvodno Dunavom. Julijanov zapovjednik (franakog porijekla) Nevita/Nevitta je zauzeo prokaz Succi, ime je najvei jugoistone Europe potpao pod praktinu kontrolu Julijanske stranke. Menutim, ve u junu 361. god. n. e. trupe lojalne Konstanciju II. su zauzele Akvileju, odakle su mogle da se ukline menu trupe Julijana. Akvileja je bila opkoljena od strane 23 000 vojnika lojalnih Julijanu, koji je doao do Nia. Odatle je slao pisma raznim gradovima u Grkoj, pravdajui svoje akcije. Ipak do pravo graanskog rata nije dolo, jer je ve u Kilikiji bilo jasno da je Konstancije II. bio vrlo ozbiljno bolestan i da nee doivjeti ni da done od Europe. Zato je Konstancije II. odluio da, slino svome ocu, bude krten. Zanimljivo je da Konstancije II., uvjereni umjereni arijanac itav svoj ivot, nije ustvari bio krten i tehniki je bio van okvira kranske crkve. Njega je krstio Euzoije, umjereno arijanski biskup Antiohije.Konstancije II. je umro 3. XI. 361. god. n. e. u gradu Mobsucrenae. Posljednja volja Konstancija II. je bilo priznavanje Julijana za legitimnog nasljednika.

Julijanova samostalna upravaJulijan je u Konstantinpolis uao 11. XII. 361. god. n. e. Iako je on ve bio obiljeen kao otpadnik (apostata) od kranstva, Julijan je vodio sahranu Konstancija II. u Crkvi Apostola u Konstantinpolisu. Ovim inom Julijan je pocrtao svoj legitimitet kao dominusa. Za svoj model vladavine je uzeo Hadrijana i Marka Aurelija, odnosno primjenjivanje svoje filozofije na upravljanje rimskim svijetom. Ve od ranije se Julijan zanosio teorijskim i idejnim principatomprimus inter pares, i da niko nije iznad zakona, ni dominus ni ostali granani. U skladu sa takvim naelom politike, Julijan je bio est na sjednicama senata Konstantinpolisa. Od Dioklecijana je tekao proces centralizacije i birokratizacije. Julijan je nastojao obrnuti proces. Novi dominus nastojao da smanji upliv dravne birokratije u poslove lokalnih zajednica, pa je njihova autonomija ponovo poveavana. Tako su zemljita lokalnih zajednica koja je preuzela imperijalna birokratija vraanja njima. Sa druge strane, Julijan je preuzeo na sebe vie direktne kontrole. Novi porezi i kuluk (Opera publica) su morali da budu direktno od Julijana odobreni, nego da budu ostavljeni na odgovornost birokratskog aparata kao to je to bio dotada sluaj.

Halkedonski procesKako bi se obraunao sa predstavnicima korumpirane hobotnice u upravno administrativnim slubama, neoficijelnim centrima moi i mrei obavjetajno bezbjednosne zajednice Julijan je ustanovio vanredni sud u Halkedonu. Za rad ovogsudita su bili odreneni Saturnije Sekund Salutije i etvorica vojnih zapovjednika. Na sud je izveden veliki broj Konstancijevih slubenika i dunosnika. Paladije, Taur, Euagrije, Saturnin i Cirin su prognani. Iako su agenti uspjeli saznati gdje se Florencije skriva, Julijan nije elio da uje ta su mu govorili. On nije elio d