1. Organiziranost EU i njenog pravaEvropska unija se sastoji iz tri stuba EU. Prvi stub čini tri evropske zajednice i to Evropska zajednica za ugalj i čelik, Evropska ekonomska zajednica (EEZ) te Evropska zajednica za atomsku energiju. Mastrihtskim ugovorom iz 1992., a koji je stupio na snagu prvog novembra 1993, osnovana je Evropska unija, a njena tijela EU su: Vijece EU, Evropska komisija, Evropski parlament, Evropsko vijece, Evropski sud pravde, Evropski revizorski sud.Drugi stub EU je zajednička spoljna i sigurnosna politika, a treci stub EU je policijska i sudska saradnja u krivičnimpredmetima. Sva tri stuba Cine EU, a njihove pravne norme čine evropsko pravo.

2. Primarno evropsko pravoPrimarno evropsko pravo čine norme europskih drzava kojima su one kreirale svoje zajednice i potom EU, i koje igraju ulogu ustavnih normi EU. Te norme prvo su bile medunarodni ugovori o osnivanju EZ te same EU, a potom su u njima preuzele ulogu ustavnih normi. U primarno evropsko pravo spadaju:1. Osnivački ugovori2. Ugovori koji ih dopunjuju3. Uz njih priljučeni anexi i protokoli4. Odredeni akti komunitarnih institucijaJezikom medunarodong prava osnivački ugovori su statuti (samoizvršivi ugovori). Jezikom komunitarnog pravnog poretka oni su ustav Zajednice i Unije. Oni su međunarodni ugovori, Ustavi i Zakoni. Ugovori su važeci na teritoriji drzava članica . Sastavni dio evropskog prava su i norme kojima se uspostavljaju i ureduju drugi i treci stub EU, zajednička vanjska i sigurnosna politika, policijske i sudska saradnja u krivičnim predmetima i te norme se nazivaju primarno pravo.

3. Sekundarno evropsko pravoSekundarno evropsko pravo su norme koje donose tijela evropskih zajednica,(Vijece EU, Evropska komisija, Evropski parlament) na osnovu ovlasti što ih daju norme primarnog prava. Sekundarno pravo nastaje pravnim aktima EU i njenih tijela izvodenjem iz primarnog evropskog prava. U pogledu drugog i treceg suba EU ne postoji Sekundarno evropsko pravo. Drzave članice nisu prenijele na tijela EU ovlasti da ureduju ta pitanja tako da bi to neposredno djelovalo i na pojedince - subjekte privatnih prava. Ono sto se odlučuje u okviru drugog i treceg stuba obavezuje samo drzavu, a da bi djelovalo i na pojedince, protrebno je da prvo bude pretočeno u pravo drzave čiji su drzavljani, pa ce tek tada na njih djelovati putem njihovog domaceg prava. U sekundarno evropsko pravo spadaju:1. Uredbe, 2. Smjernice, 3. Odluke, 4. Stavovi i preporuke, 5. Sekundarne prave norme koje ne potpadaju ni pod jednu od navedenih akata (npr svoje poslovnike).

4. Vrste pravnih akata evrposkog sekundarnog pravaTijela EU u granicama svoje nadleznosti donose sljedece pravne akte: uredbe, smjernice, odluke, stavove i preporuke, kao i akte koji ne potpadaju ni pod jednu od ovih kategorija npr. poslovnike. UREDBA: U EU uredba igra uloga u evropskom pravu koju igraju zakoni. To su propisi opceg karaktera koji djeluju neposredno prema adresatima njihovih normi.SMJERNICE: Smjernica je akt EU (Evropske komisija i Vijeca Evrope ili zajedno Vijece i Evropskog parlamenta) opceg karaktera donesen da bi se provelo uskladivanje pravnih poredaka drzava članica materija na koju se smjernica odnosi. Smjernica je instrument za uskladivanje prava. One ne djeluju neposredno. ODLUKE: Odluke Evropske unije su pojedinačni akti napravljeni pojedinačnim adresatimaOSTALI AKTI: Preporuke (mišljenja) i rezolucije tijela u načelu nisu pravno obavezujuci, ali sudovi drzava članica duzni su preporuke uzimati u obzir kod primjene evropskog prava. Tijela EU nisu ograničena na samo donosenje uredbi, smjernica i odluka. Mogu donositi i rezolucije, deklaracije i druge akte, ali ti akti nisu pravno obavezujuci premda imaju svoju pravnu tezinu.

5.Specificfnost uredaba kao vrste evr. prava i osvrtom na privatnopravnu oblastUredbe EU imaju vaznu ulogu u evropskom pravu jer one imaju snagu zakona. Prvo to su propisi općeg karaktera koje u drzavama članicama djeluju neposredno prema adresatima njihovih normi. Drugo adresati su odredeni apstraktno i generalno te trece uredbe su obavezne u potpunosti i njihovom se ispunjenju ne mogu ispriječiti nikakve unutrasnje norme drzava članica pa ni one ustavnog ranga. Sudovi drzava članica duzni su primjenjivati uredbe EU od kada one stupe na snagu, te priznavati i štititi učinke koje su izazvale za pravne subjekte. Od stupanja na snagu uredbe EU, ne primjenjuju se norme pravnog poretka drzave članice koje nisu u skladu s torn uredbom i to ne samo norme koje potiču iz razdoblja prije stupanja na snagu uredbe EU, nego ni one koje be se donijele nakon njezina stupanja na snagu.

6. Suština smjernica kao vrste evro. prava s osvrtom na privatnopravnu sferuSmjernica je akt EU koji sluzi usklađivanju pravnih poredaka drzava članica u pogledu onoga na što se smjernica odnosi. i one su opceg karaktera, ali ne djeluju neposredno na privatnopravne vec su njeni adresati drzave članice EU koje su obavezne u odredenom roku preuzeti sadrzaj smjernica u svoje unutrašnje pravo. Svaka drzava je duzna svoj pravni poredak uskladiti sa smjernicom, ali je slobodna u izboru oblika i načina kojim ce postici cilj. Nakon isteka roka u kqjem je drzava članica bila duzna uskladiti svoj pravni poredak s nekom smjernicom, a to nije učinila ili nije učinila na adekvatan nadin tada nastaju posljedice zbog tog zakasnjenja i to: protiv te države Evropska komisija kao i svaka pojedina drzava članica mogu pokrenuti postupak pred Evropskim sudom zbog povrede ugovora.

7. Odluke, suština i značaj ovog pravnog izvora za Evropsko pr. pravoOdluke su pojedinačni akti usmjereni pojedinadnim adresatima, bilo drzavama članicama bilo pojedincima. Sadrzaj odluke obavezan je za njene adresate. Kada je adresat odluke neka drzava njome su vezani sudovi i svaka druga vlast te drzave, a ako je adresat jedan ili više privatnopravnih subjekata odluka će djelovati samo u pogledu tih subjekata, a ne i trecih osoba.

8. Razlikovanje privatnopravnih od ostalog evropskog pravaEvropskim privatnim pravom u uzem smislu nazivaju se privatnopravna pravila evropskog prava koja su u svim drzavama članicama obavezna bez obzira je li izvor tih pravila primarno ili sekundarno evropsko pravo. Ostala pravila evropskog prava, ne mogu se ubrajati u evropsko privatno pravo. Kod razlikovanja privatnopravnih normi od ostalih normi evropskog prava, privatnopravni karakter nemaju norme primarnog evropskog prava, a imaju ga neke norme sekundarnog evropskog prava. Radi se o normama čiji su formalni izvori pravni akti tijela evropskih zajednica koja čine prvi stub EU, i koje izgraduje Evropski sud svojim odlukama.

9. Polozaj privatnopravnih normi u evropskom pravuObvezno pravo: pravo intelektualnog vlasništva i trgovačko pravo.Najviše normi Evropskog privatnog prava je s podrucja obveznog prava (ugovornog i vanagovornog) i prava intelektualnog vlasnistva (patentsko, autorsko) kao i trgovackog prava. Pojedine sadrzaje s podrucja govornog prava ureduju norme evropskog privatnog prava (pravila o elektonskim potpisima i trgovanju elektronskim putem, o sigurnosti proizvoda koji se plasiraju na trzište, dr.).Na podrucju prava intelektualnog vlasništva norme evropskog privatnog prava uređuju neka pitanja patentnog prava, zaštite robnih žigova, zaštitu kompjuterskih programa, autorskopravne aspekte kablovskog radia itd. Na podrucju trgovačkog prava norme evropskog privatnog prava ureduju pitanja prava društva, trgovačkog zastupanja, osiguranja, poslovanja banaka. Stvarno i nasljedno pravo. Vrlo se malo normi evropskog prava odnose se na institute stvarnog prava, a nema takvih koje bi se odnosile na nasljedno pravo. Obiteljsko pravo. Neke norme evropskog prava odnose se i na obiteljsko pravo. Spadaju tu i one o sudskoj nadleznosti u raznim stvarima.

10. Širenje pravnih sadrzaja uređenih evropskim pravomNorme evropskog prava nisu podjednako stvarne u svim grana privatnog prava niti svih njihovih pravnih instituta jer su neki segmenti privatnog prava u vecoj mjeri uredeni evropskim pravom nego drugi. Pod uticajem evropskog prava čije se norme umnozavaju pa je sve više sadrzaja koje one ureduju u pravnim porecima drzava članica EU. Promjene pojedinih pravnih instituta često zahtijevaju šire promjene unutar pojedinih grana privatnog prava drzava članica koje mogu izazvati promjene u njihovim pravnim porecima. Tako se pod pritiskom stvaranja sve veceg broja normi evropskog prava stalno mijenjaju pravni poreci drzava članica EU, a u pravcu njihovog sve veceg usaglašavanja..

11. Koje norme omogućavaju zaštitu evr. privatnog prava pred Evrop. sudomU uskoj vezi sa evropskim privatnim pravom su i norme koje uređuju organizaciju evropskog sudstva kao i postupanje pred Evropskim sudom. Ove norme nisu privtnopravnog karaktera. One su u takvom odnosu prema evropskom privatnom pravu u kakvom se nalaze i norme koje odreduju organizaciju građanskih sudova kao i norme građanskog prava prema privatnom pravu svojih drzava. Ove norme su vazne za evropsko privatno pravo jer Evropski sud je mjerodavan da ocjeni valjanosti i nevaljanost akata evropskog prava kao i da tumači evorpsko pravo.

12. Glavne osobine evropskog privatnog pravaVeci broj privatnopravnih normi europskog prava ima svoj neposredni formalni izvor u aktima sekundarnog europskog prava u uredbama i smjernicama koje donose tijela EU. Europski sud je tijelo koje je isključivo nadležno za tumačenje europskog prava i prosudbu valjanosti normi europskog prava. Europski sud svojim tumačenjima djeluje na dalji razvoj europskog prava u korist ostvarenja ciljeva europskog udruživanja. Time značajno doprinosi daljoj izgradnji evr. privatnog prava, jer njegove odluke u odredenom smislu djeluju poput pravnih precedenata. Norme europskog privatnog prava ne stvaraju homogenu pravnu cjelinu, ne prate niti čine ikakav sistem, a često su povezane s normama koje nemaju privatnopravni karakter.

13. Nadnacionalni karakter prava Evropskih zajednicaDrzave članice EU prenijele su dio svog suvereniteta na EU tj. na njene zajednice koje dine prvi stub EU, što im je dalo nadnacionalni karakter. Zajednice EU koje čine njen prvi stub donose propise evropskog prava u granicama nadleznosti koje su drzave članice prenijele na EU. One te propise donose samostalno bez učešća zakonodavnih tijela drzava članica.. Ti pravni akti imaju snagu vlasti pa im ne treba dodatno odobrenje da bi djelovali u nekoj od drzava članica. U slučaju da dođe do sukoba izmedu evropskog prava sa propisima pojedine drzave članice prednost ima evropsko pravo.

14. RASPODJELA ZAKONOD. NADLEZNOSTI IZMEDU EU I NJ. ČLANICAEU nije suverena država, sposobna da po volji donosi propise, ona je na to ovlaštena time što su joj drzave članice prenijele dio svog suvereniteta, odnosno dio svojih zakonodavnih nadleznosti. Ono što nisu prenijele na EU i dalje pripada drzavama članicama. EU i njene zajednice mogu stvarati europsko pravo jedino u granicama nadleznosti koje su im prenesene. Za svaki akt EU potrebno je da postoji ovlašcujuća norma. Ovlašćujuce norme su sastvani dijelovi primarnog europskog prava koji ovlašćuju na stvaranje sekundarnog europskog prava. Načelo je da ovlast EU za donošenje pravnih akata ne ide preko granice onoga što joj je preneseno izričito u nadleznost ovlašćujucom normom.

15. PRIMJENA EU PRED SUDOM DRZAVE CLANICESudovi drzava članica duzni su prvo primjenjivati europsko pravo, pa tek onda vlastito. Sudovi drzava članica nisu ovlašteni odlučivati o valjanosti akata EU, niti ih tumačiti. Ukoliko u toku postupka koji se vodi pred sudom drzave članice iskrsne spor o tumačenju europskog prava, o tom spornom pitanju ce biti potrebno da odluči Europski sud u postupku predodlučivanja. Ono što Europski sud o tome odluči, vezat ce sudove drzava članica. To pravilo je nešto ublazeno. U slučaju "Cilfit" Europski sud je odlučio da sudovi drzava članica nisu dužni mu na predodlučivanje dati one slučajeve u kojima postoji izvjesnost o tome kakav bi stav zauzeo Europski sud.. Ta izvjesnost postoji npr. ako je Europski sud o tumačenju neke odredbe europskog prava vec odlučio u nekom drugom slučaju, pa je time vec riješio problem. Pojavi li se tokom postupka koji se vodi pred sudom drzave članice sporno pitanje valjanosti nekog akta EU (sekundarnog europskog prava), to pitanje ne riješava sud drzave članice. O valjanosti akata EU moze odlučivati samo Europski sud, ili u postupku radi poništenja ili u postupku predodlučivanja. Odluči li Europski sud da neki akt sekundarnog europskog prava nije valjan, to djeluje prema svima. Dok Europski sud drugačije ne odluči sudovi drzava članica ce primjenjivati akte kao da su valjani. Od tog načela postoji izuzetak u pogledu pravnih akata EU koji su opterećeni takvim manama da se smatraju pravno nepostojecim.

16,17. Zastita europskog prava pred Europskim sudom i Europski sud i nj. ulogaEuropski sud je tijelo EU koje je "Čuvar" ugovora koji su primarno europsko pravo od mogucih povreda, a ujedno je i jedini mjerodavni tumač primarnog i sekundarnog prava. Od 1989 godine postoji i Europski sud Prvog Stepena koji od tada odlučuje o tuzbama privatnopravnih subjekata, a Europski sud ima ulogu drugostepenog suda. U tumačenju europskog prava Europski sud se sluzi nekim opcim pravnim načelima kao što su načelo razmjernosti, jednakosti, odredenosti, načelo neretroaktivnog djelovanja pravnih normi, načelo zaštite povjerenja i sva načela europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i sloboda.

18. POSTUPAK PRED EU ZBOG POVREDE UGOVORAU postupku zbog povrede ugovora Europski sud odlučuje da li je neka drzava članica normama svog unutrašnjeg prava povrijedila europsko pravo i svoju obvezu da mu se podvrgava. Postupak se vodi povodom tuzbe Europske komisije protiv neke druge drzave članice ili povodom tuzbe jedne drzave članice protiv druge, podignute zbog povrede neke norme europskog prava. Europski sud odlučuje presudom kojom utvrduje postojanje ili nepostojanje povrede, a osudene drzava je duzna učiniti ono što je potrebno da otkloni povredu.

19. POSTUPAK PRED EU SUDOM RADI PONIŠTENJAU postupku radi poništenja Europski sud odlučuje o valjanosti odnosno nevaljanosti europskih pravnih akata sa stajališta europskog prava, odnosno o tome da li su norme sekundarnog europskog prava u skladu sa primarnim europskim pravom. Tužba zbog poništenja je sredstvo kojim ce se tijela EU sluziti za zaštitu od povrede njihovih nadleznosti i polozaja unutar europskih zajednica. Tuzbu mogu podnijeti Vijece EU, Europska Komisija i EU parlament, dok su ostala tijela i osobe privatnog prava ovlaštene podniijeti takvu tuzbu jedino ako su neposredno i pojedinačno tangirane aktom koji pobijaju. Tuzba za poništenje moze se podnijeti jedino unutar propisinog roka (dva mjeseca, jedan mjesec). Utvrdi li Europski sud da pobijani akt europskog prava nije valjan, on ce ga poništiti. Podnošenje tuzbe nema suspenzivan učinak.

20. POSTUPAK PRED EU RADI NEČINJENJAVodit ce se u slučaju kada je neko tijelo EU propustilo donijeti akt sekundarnog europskog prava koje je bilo duzno donijeti. Ako Europski sud utvrdi da je neko tijelo EU povrijedilo ugovor tim nečinjenjem, odredit ce mjere koje ce to tijelo biti duzno poduzeti radi uklanjanja te povrede ugovora..

21.PREDODLUČIVANJE O TUMAČENJU SADRŽAJA I VAŽENJU EVROPSKOG PRAVAU postupku predodlučivanja Europski sud na zahtjev odlučuje o tumačenju i važenju europskog prava, ako se u postupku koji se vodi pred sudom drzave članice javi sporno pitanje tumačenja i vazenja normi europskog prava. Taj su postupak duzni inicirati najviši sudovi drzava članica odnosno oni protiv čijih odluka ne postoji pravno sredstvo.

22. PRAVO VIJEĆA EUROPE I PRIVATNO PRAVOVijeće Europe je osnovano 1949 u nastojanju da se tim putem postepeno ostvari zamisao okupljanja europskih drzava radi zaštite i unaprjeđenja ideala i načela koja predstavljaju njihovo zajedničko nasljedstvo, a i radi njihovog socijalnog i privrednog napretka. U početku su članice bile samo zapadnoeuropske zemlje, ali nakon prestanka podjele Europe na zapadni i istočni blok ušle su gotovo sve europske drzave u članstvo Vijeca Europe. Sadrzaj rada Vijeca Europe dijeli se u tri tzv. košare, a to su osiguranje mira, privredna saradnja i ljudska prava i slobode. Vijeće Europe je kreiralo norme privatnopravnog karaktera naročito u vezi sa tzv. trecom košarom. Ovdje naročito mislimo na evr. konvenciju za zastitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Osim nje donesene su i dr. konvencije usmjerene na uređenje nekih privatnopravnih odnosa, posebno obiteljskopravne prirode. Za razliku od evr. prava u užem smislu, konvencije i drugi akti Vijeca Europe nemaju neposredno privatnopravno djelovanje, nego djelovanje medunarodnopravnih akata. Norme sadrzane u tim konvencijama ne mogu proizvoditi pravne učinke u pravnom poretku neke drzave članice, dok ta drzava ne pristupi konvencijama i ne ratificira ih. A i kada neka konvencija stupi na snagu u odredenoj drzavi, ona ce u njoj biti izvor prava samo u granicama koje je ta drzava postavila..

23. PRAVO EUROPSKIH ZONA SLOBODNE TRGOVINE I PRIV. PRAVOEuropska zona slobodne trgovine (EFTA) je stvorena 1960 od nekih zapadnoeuropskih drzava koje tada nisu bile članice Europske zajednice, sa ciljem da bude u odredenom smislu konkurentna grupacija toj zajednici. Efta S.A. ima za clanice EFTA-e ulogu poput one koju ima Europska Komisija za EU, a EFTA Sud ima ulogu poput one koju ima Europski sud. U novije doba uključenju u nju teze neke tranzicijske zemlje.24. PRAVO ZAPODNOEUROPSKE UNIJE I PRIVATNO PRAVOZapadnoeuropska unija (WEU) je osnovana poslije II svjetskog rata kao vojno-obrambeni savez. U početku je to bio savez Velike Britanije i Francuske (ubzo su im se priključile Holandija, Belgija i Luxemburg) usmjeren na odbranu od Njemačke i Sovjetskog saveza. Zadržala je svoju ulogu vojno-obrambenog saveze ali sa proširenim članstvom. Ona sudjeluje u mjerama osiguranja mira u Europi. Ugovorom iz Mastrichta (1992) kojim je osnovana Europska unija, označena je kao integralni dio razvoja EU. Time je uključena u sistem EU, odnosno u sigurnosnu komponentu.

25. PRAVO OSCE I PRIVATNO PRAVO (U KNJIZI PRAVO OESS)Organizacija za europsku sigurnost i saradnju (OESS) je stvorena završnim aktom iz Helsinkija 1975 kao organizacioni okvir za stalno medudrzavno sporazumijevanje. Razvoj, medutim teče u smijeru sprečavanja i savladavanja kriza u vezi čega je izgraden cijeli sustav institucija OESS. Izmedu EU i OESS uspostavio je vezu Ugovor iz Mastrihta čije odredbe o policijskoj i pravosudnoj saradnji u kaznenim stvarima (treći stup EU) upućuje na završni akt konferencije u Helsinkiju i na taj nacin je izgraden cijeli sistem institucija OESS-a.26. OPISATI SMJERNICE DALJEG RAZVOJA PRIV. PRAVA U EUROPIPostepeno ce se stvarati sve vise normi europskog privatnog prava, pa će sve veci dijelovi privatnopravnih sistema drzava članica EU biti medusobno uskladivani. U buducnosti ce se pokazati da li ce biti stvoren sistem zajednickog europskog privatnog prava, da li ce biti donesen Europski gradanski zakonik, ili Europski privredni zakonik. Dinamičan razvoj koji ima europsko privatno pravo potrebno je stalno pratiti, jer on utiče na privatna prava drzava članica. Njegov razvoj zahtijeva paznju i onih europskih drzava koje nisu clanice EU. Europske drzave koje nisu članice EU morat ce svoja pravna uredenja stalno prilagodavati europskim. Ako ne teze Clanstvu u EU, onda ce svoje pravne, posebno privatnopravne poretke prilagodavati europskim onoliko koliko je potrebno da razlike u pravnim porecima ne budu smetnja saradnji, a ako teze uclanjenju u EU, da bi to mogle ostvariti trebat ce svoja privatnopravna uredenja potpuno uskladiti sa europskima. Tzv. tranzicijske zemlje će trebat učiniti dvoje. Prvo, svaka ce trebati poduzeti sve sto je potrebno da bi tranziciju cijelog svog pravnog sistema provela u potpunosti, kako na razini pravnih normi, tako i u praksi. I drugo, trebat ce, uporedo s promjenama koje ce se pod uticajem europskog prava dešavati u europskom pravu i u pravnim porecima drzava članica EU, stalno mijenjati svoje pravne i privatnopravne poretke.

27. PREDMET I OBIM ZASTITE VLASNISTVA U EVROPSKOM PRAVUPREDMET I SADRZAJ JAMSTVA (GARANCIJE) VLASNISTVA IZ CLANA 1 PRVOG PROTOKOLAPredmet jamstva (garancije) vlasništva su subjektivna prava vlasništva koja su pravni subjekti zakonito stekli. O pravu vlasništva se moze govoriti u njegovom uzem i širem smislu.Pod širokim pojmom vlasništva su obuhvacena sva privatna prava koja su valjano stekli privatnopravni subjekti. Taj široki pojam vlasništva obuhvata pored vlasništva u njegovom pravno-tehničkom najuzem smislu još i veoma široki krug ostalih privatinh prava. Iako taj krug u svim drzavama nije isti. Ono što je isto je da obuhvata imovinska prava koja postoje u pravnom poretku.što se tiče širine kruga subjektivnih prava stanje je slijedece:- Jamstvo vlasništva i ostala imovinska prava (sva stvarna prava, obavezna prava, intelektualno vlasništvo, clanska prava u trgovačkim društvima - udjeli (prava iz dionica)- Jamstvo vlasništva odnosi se na ona prava koja su imetak osoba, pa makar po pravnim kriterijima ne bi ulazila u njihovu imovinu.- Jamstvo vlasništva ne odnosi se na socijalna prava. Njime nije zajamdeno sticanje prava na penzijsko osiguranje, niti je zagarantovano da će se steci pravo na primanje sredsatva za odrzavanje minimuma egzistencije ali se štite ta njihova imovinska prava. Ali jamstvo vlasništva odnosi se samo na subjektivna prava koja su odredene osobe stekle.

28. DOPUSTENO LISENJE VLASNISTVA PO PRAVU EU (ZAKONITOST, JAVNI INTERES, POSTIVANJE OPCIH NACELA)U načelu niko se ne smije lišiti njegovog prava vlasništva ili drugog na koje se odnosi jamstvo vlasništva, ali ce izvlaštenje ipak biti dopušteno budu li ispunjene predpostavke koje odreduje Član 1 Prvog protokoala koje glasi da je izvlaštenje 1. zakonito 2. ako je to javni interes i 3. daje provedeno u skladu sa općim načelima medunarodnog prava. Sve ove tri predpostavke moraju biti ispunjene da bi izvlaštenje bilo dopušteno.1. Zakonitost: utemeljeno na zakonu. Izvlaštenje koje se ne bi temeljilo na zakonu - nedopušteno je, pa predstavlja povredu jamstva vlasništva.2. Javni interes: Da bi izvlaštenje moglo biti dopušteno potrebnoje da služi javnom interesu.3. Poštivanje opcih načela medunarodnog prava: Ova odredba je u funkciji osiguravanja o izvlaštenoj osobi pravo na naknadu za ono od čega se lišava.a) Pravo na naknadu - svaka mjera kojom se zadire u mirno uzivanje vlasništva u korist nekog zajedničkog interesa. Davanje naknade sluzi uspostavi ravnoteze.b) Kojim izvlaštenicima pripada pravo na nadoknadu? Nesumnjivo strancima i to odgovarajudu, neodgodivu, efikasnu te se to treba poštovati.

29.DOPUSTENO OGRANICENJE VLASNISTVA PO PRAVU EVROPSKE UNIJE (UREDENJE, UPOTREBE, ZAKONITOST, OPCI INTERES)?,,Svaka fizička i pravna osoba ima pravo na mirno uzivanje svoga vlasništva". Clan 1 Prvog protokola jamči zaštitu vlasništva. Zajamčena prava uzivanjem zaztitu od svih nedopuštenih zadiranja uključujuci i zaštitu od posrednih zadiranja.Jemstvo vlasništva ne djeluje aposolutno. Ono ne ide tako daleko da ne bi dopuštalo ikakvo zadiranje u ,,mirno uzivanje vlasništva". Kao što je u odredenim sludačevima dopušteno izvlaštenje, tako je i u sličnim slučajevima dopušteno da pravni poredak drzave potpisnice odredi mjere kojima će urediti upotrebu vlasništva, makar to djelovalo ograničavajuce na ,,mirno uzivanje vlasništva". Prepotstavke pod kojima je dopuštenoo zadiranje u ,,mirno uzivanje vlasništva" su :1. Zakonitost: Pretpostavka dopuštenosti zadiranja u ,,mirno uzivaje vlasništva" kroz ,,uređenje upotrebe" jest da se time ostvaruju opći interesi. Opci interes je širi pojam od javnog. Da bi zadiranje u ,,mirno uzivanje vlasništva uredenjem njegove upotrebe, potrebno je da ono bude usmjereno prema cilju koji se sastoji u zadovoljavanju nekog opceg interesa zajednice. Za to je potrebno troje:1- da postoji opći interes čijem zadovoljenju tezi mjera ograničenja vlasništva2- daje mjera kojom je to zadiranje poduzeto primjerena torn cilju;3- da postoji potrebna ravnoteza izmedu opceg interesa zajednice i zaštite vlasništva kao temeljnog ljudskog prava. Jamstvo vlasništva Prvog protokola ne ovlašćuje tijela Vijeca Evrope, kao ni Evropski sud za ljudska prava, da se uplicu u ekonomsku politiku drzava propusnica, niti da prosuduju priverdno i vlasničko uredenje bilo najbolje za pojedinu drzavu. Ali Evropski sud za ljudska prava je ovlašten da na zahtijev osobe koja smatra daje nedopušteno neko ograničenje njezinog zajamčenog prava, ocjenjuje zakonitosti i cilj mjere, a i da ocjenjuje primjerenost mjere torn cilju.

30.POVREDA JAMSTVA VLASNISTVA I POVREDA ZAJAMCENOG VLASNISTVA?Jamstvo vlasništva je u ,,mirno uzivanje vlasništva" što bi se omogucilo, dakle uz pomoć zakonodavne, izvršne i sudske vlasti drzave potpisnice. Dakle rijec" je o njenoj javnoj vlasti. A ona moze svojim opcim aktima (zakonima) ali i pojedinačnim aktima (odlukama, presudama) zadirati u zajamčeno vlasništvo, a da nisu ispunjene pretpostavke pod kojima bi to bilo dopušteno, tada je posrijedi akt koji vrijeda jamstvo ,,mirnog uzivanja vlasništva" što ga daje Clan 1 Prvog protokola.Akt jedne vlasti kojim ona vrijeda nečije ,,mirno uzivanje vlasništva", moze se sastojati u činjenju povrede ill u nečinjenju (nepruzanju) zaštite od povrede. Drzave potpisnice su se obavezale da će svakoj osobi osigurati prava i slobode zajamčene Evropskom konvencijom, a prihvacanjem Prvog protokola uz tu konvenciju su se obavezale i u pogledu prava vlasništva zajamcenog tim protokolom. Stoga su se duzne suzdrzavati od nedopuštenih zahvata svoje javne vlasti u ičije zajamčeno vlasništvo, a i duzne su putem svoje javne vlasti osigurati zaštitu zajamčenog vlasništva od nedopuštenih radnji trecih osoba.Povreda zajamčenog ,,mirnog uzivanja vlasništva" trebala bi biti otklonjena unutar pravnog pokreta drzave potpisnice.

31. ROKOVI I PRAVNE MJERE ZA ZASTITU ZAJAMCENOG VLASNISTVA?Da bi pojedinačni zahtjev bio dopusten potrebno je da se podnositelj tog zahtjeva obrati Sudu u roku od 6 mjeseci. Taj rok počinje teci od dana kad je bezuspješno iscrpljen put predviden za zaštitu zajamčenog prava u pravnom poretku drzave potpisnice. Povreda jamstva vlasništva nije isto što i povreda vlasništva pa ih se ne smije poistovjećivati. Povreda jamstva vlasništva se dogodila time što je defmitivno uskraceno mirno uzivanje vlasništva.

Iscrpljenje pravnog puta za zaštitu zajamčenog vlasništva u pravnom poretku drzave clanice . Da bi pojedinačni zahtjev bio dopušten potrebno je da bude iscrljen pravni put predviđen za zaštitu zajamčenog vlasništva. Iscrpljenje kada su iscrpljena sva pravna sredstva koja u tom slučaju stoje na raspolagajnu. Ako pravni poredak drzave otvara mogucnost zaštite zajamčenog prava vlasništva i njen sud odluči povodom ustavne tuzbe, tad Ustavni sud donosi odluku povodom ustavne tuzbe i onda će pravni put biti iscrpljen. Od dana uručenja Odluke Ustavnog suda osobi koja smatra daje povrijeđeno njeno Ustavom zajamčeno pravo vlasništva, počet ce teci šestomjesečni rok za obracanje Evropskom sudu za ljudska prava zbog povrede prava vlasništva zajamčenog Clanom 1 Prvog protokola.

32. OTKLANJANJE POSLJEDICA POVREDE JAMSTVA VLASNISTVA?Evropski sud za ljudska prava koji je utvrdio daje došlo do povrede jamstva vlasništva, moze na zahtjev oštecene osobe odrediti daje drzava potpisnica duzna toj osobi ispuniti odredenu činidbu za pretprpljenu štetu, kao i odrediti daje drzava potpisnica duzna toj osobi platiti odredenu svotu novca kao naknadu troškova postupka i zateznu kamatu. Presudom Evropskog suda bit ce odreden i tromjesečni rok za ispunjenje činidbe odredenih konačnom presudom.a) Naknada štete nastale povredom zajamcenog vlasništva:Riječ je o naknadi imovinske štete, kao i o izmakloj dobiti kroz to vrijeme. Naknada ce biti odredena u novcu, ali ne uvijek u novcu. Sud predlaze da se izvrši zamjena stvari tj. davanje druge stvari, ali sudskom presudom. Stoga preporuduje da se stranke sporazumiju. Ne bude li sporazumnog rješenja, naknadu ce odrediti sud i to uvijek u novcu. Evropski sud za ljuska prava odredio je placanje iznosa novca kao satisfakcije za pretrpljenu neimovinsku štetu.A) Naknada troškova. Troškove Evropskog suda za ljudska prava snosi Vijeće Evrope, a što se tiče troškova koje je imala stranka koja je uspjela sa svojim zahtjevom, sud ce na njen zahtjev, a na teret drzave potpisnice svojom presudom odrediti da joj je ta duzna naknade troškova postpuka za koje je Sud ocjenio da su nuzni.B) Zatezna kamata. Evropski sud za ljudska prava odredit će svojom presudom i duznost drzave koja bi bila duzna isplatiti u odredenom roku. U koliko bi zakasnila sa tom isplatom duzna bi bila platiti i zatezne kamate po odredenoj stopi.

33.NADLEZNOST EU ZA AUTORSKO PRAVO?U Evropskoj zajednici autorsko pravo nije jedinstveno uredeno za sve drzave dlanice. Pojedini dijelovi autorskog prava normalizuju se putem smjernica, a ima ih sedam. U primarnom pravu EZ autorsko pravo se nigdje ne spominje. Pojmom trgovačkog vlasništva je obuhvaceno i autorsko pravo. Ugovor o osnivanju EZ ne sadrzi neposrednu pravnu podlogu za zakonodavnu nadleznost Zajednice za podrucje autorskog prava. Potreba za odredenim oblikom uredivanja autorskog prava u EZ ukazuje se pred Evropskim sudom pravde. Prvi korak u rješavanju te potrebe bio je izrada Zelene knjige o autorskom pravu iz 1988 kojom je inicirano harmoniziranje u vezi pojedinih pitanja autorskog prava. Naime, brojna roba, pa i usluga sadrze autorska djela, pa se smatralo potrebno djelimično harmonizirati autorsko pravo radi omogucivanja slobodnog kretanja takve robe. Kao osnova za uređivanje autorskih prava u Zajednici mogao bi biti i Clan 151 kojim se zajednica obavezuje razvoju kulture u drzavama članicama i kroz mjere poticanja umjetničkog i knjizevnog stvaranja.

34.PRVA I DRUGA GENERACIJA HARMONIZACIJE AUTORSKOG PRAVA?PRVA HARMONIZACIJAPRVI KORACI HARMONIZ1RANJA autorskih prava bili su kompjutesrski programi.Prvom smjernicom 1991 godine harmonizirala se zaštita kompjuterskih programa. Njome je odredeno da su kompjuterski program autorska djela isto kao i pisana djela. Zabranjeno je privremeno ili trajno umnozavanje kompjuterskih programa, promjena kompjuterskih programa i stavljanje u promet njegovom prvom prodajom.RAZLOG ZA DALJU HARMONIZACIJU bio je pojava videokaseta, CD, DVD, i si. Kada je došlo do masovnog korištenja na taj način smatralo se vaznim osigurati njihovim tvorcima odredena prava kao naknadu za korištenje na cijelom jedinstvenom trzistu.Druga smjernica 1992 godine kojom je zajamceno pravu o autorima u pogledu njihovih djela, umjetnicima proizvodačima filmova (dopustiti ili zabraniti najam filma i posudbu).Priznata prava u autorskopravnom poretku putem smjernice su: pravo umjetnika izvodača, pravo proizvodača fonograma, pravo proizvođača filmova i pravo organizacija za radiodifuziju. Umjetnici imaju pravo zabraniti umnozavanje, saopćenje u javnost i emitiranje i stavljanje u promet svojih djela.Treća smjernica se odnosi na radiofuziju putem satelita i kablovske televizije. Stvorila se potreba za elektronskom bazom podataka. Pojavila se potreba njihove zaštite kao i ujednačavanje njihove zaštite na jedinstvenom trzištu.Ujednjačavanje je provedeno putem SMJERNICE IZ 1996 godine o pravnoj zaštiti baza podataka. To je cetvrta smjernica. Pravo tvoraca baze podataka traje 15 godina.DRUGA HARMONIZACIJADALJNJE USKLADIVANJE autorskog prava u EZ je u cilju stvaranja informatičkog društva pojavom digitalizacije predstavlja incijativu II harmonizacije izrazene zelenom knjigom i nastavkom 1996 godine. Javlja se peta smjernica 2001 koja se odnosi na uskladivanje autorskih prava u informatičkom društvu. Ovom smjernicom dopušteno je ili zabranjeno umnozavanje, saopcenje javnosti te stavljanje u promet autorskih djela. Ovom smjernicom autori mogu odobriti ili zabraniti saopcenje javnosti. Pravna zaštita prema smjernici o informatic'kom društvu mora se pruziti i u odnosu na informacije o upravljanju pravima.

35. TRZlSTE EU I ZASTITA NACJONALNIH KULTURNIH DOBARA?

Jedinstveno trzište izmedu drzava članica EU je trzište je bez granica, carina, bez kontrole prometa robe, usluga i kapitala. Ono se temelji na slobodnom prometu roba, usluga i kapitala. Sve drzave dlanice posebno ureduju pravni rezim kulturnih dobara, tj stvari koje smatraju svojim nacionalnim kulturnim blagom. Izmedu propisa pojedinih drzava članica postoje brojne razlike u pogledu kulturnih dobara, načinu ostvarivanja zaštite kulturnih dobara, prometu kulturnim dobrima. Ugovorom su dopuštene zabrane i ograničenja kulturnog blaga, za razliku od druge robe. Zabrana se odnosi na nacionalna blaga (umjetničke, historijske, arheološke vrijednosti). Potrebna je mjera zaštite kulturnih dobara, tj kontrola na trzištu kulturnim dobrima koja bi spriječila ilegalni promet. Medutim od 1993 godine unutrašnje trzište drzava članica EU funkcioniše bez kontrloe prometa robe osoba, usluga i kapitala. Da bi se uspostavila adekvatna zastita prilikom prometa kulturnih dobara iz jedne drzave članice u drugu ili van granica EU donesene su uredbe Ugovora koje ureduju da i zajednica ima vrlo vaznu ulogu u saradnji izmedu drzava i ocuvanju kulture evropskih naroda, o čuvanju zajednickog kulturnog nasljeda. Radi preovladavanja svih ovih problema Evropska komisija donijela je: Uredbu o izvoru kulturnih dobara i Smjernicu broj 93 o vracanju nezakonito iznijetih kulturnih dobara.Uredba ureduje pravni promet kulturnih dobara izmedu drzava članica kao i izmedu trecih drzava. Smjernica predstavlja temelj za uredenje pravnog prometa kulturnim dobrima unutar same EU. Navedeni akti su omogucili i pored slobodnog prometa roba, usluga i kapitala da se zaštite kulturna dobra onako kako ih ureduju nacionalna zakonodavstva drzava članica.

36.UREDBA O IZVOZU I SMJERNICA O VRACANJU KULTURNIH DOBARA- POLJE PRIMJENE?

Uredba o izvozu kulturnih dobara ureduje jedinstvenu kontrolu izvoza kulturnih dobara s podrucja bilo koje drzave članice izvan podrucja EU. Cilj je minimalni uvjeti zaštite kulturnih dobara, te spredavanje ilegalnog izvoza. Uredbom je uveden zajednički sistem izvoznih dozvola. Za izvoz kulturnih dobara potrebna je posebna izvozna dozvola izdana po pravilima Uredbe. Svaki izvoz kulturnih dobara izvan EU uvjetovan je izvoznom dozvolom koja mada je izdaju drzave clanice u skladu sa svojim nacionalnim zakonodavstvom vrijedi na teritorji cijele EU. Uredbu je donijelo Evropsko vijece 1992, a stupila je na snagu 1993. Uredba se primjenjuje ovisno o vrsti kulturnih dobara,starosti i vrijednosti. Komisija je donijela posebnu Uredbu koja se odnosi na pravila za postupanje prilikom izadavanja izvozne dozvole. Za svaku se stvar izdaje posebna dozvola. Postoje 3 vrste dozvola: Standardna dozvola (koja se izdaje kod svakog izvoza) Otvorena dozvola (izdaje za ponoljeni privremeni izvoz odredenog kulturnog dobra) Opca otvorena dozvola (izdaje se za svaki povremeni izvoz kulturnog dobra koji je dio kolekcije nekog muzeja)Uredbom je postignut zajednicki standard za izvoz kulturnih dobara izvan granica EU.Drzave članice same odreduju koja dobra štite i na koji način. Uredba ne ureduje promet kulturnim dobrima izmedu drzava članica vec promet sa trecim drzavama.SMJERNICA O VRACANJU KULTURNIH DOBARAOva smjernica ureduje vracanje kulturnih dobara koja su nezakonito iznjeta s područja jedne drzave članice u drugu drzavu clanicu. Ona sadrzi temeljna nacela za uredenje pravila o vracanju nezakonito stečenih kulturnih dobara koja je svaka drzava članica bila obavezna preuzeti u svoje unutrašnje pravo. Sud ce odrediti vraćanje kulturnih dobara na područje odakle je izneseno. Razlozi donošenja ove smjernice su: uspostava jedinstveong trzišta izmedu drzava clanica ne postoji vise mogucnost da se prilikom izvoza kulturnih dobara provjerava postoje li sve izvozne dozvole.POLJE PRIMJENESmjernice ne odreduju obavezu vracanja svakog kulturnog dobra koje je nezakonito iznijeto s područja neke drzave članice, vec samo onih kulturnih dobara koji se po opcem shvacanju smatraju najvaznijim i najvrijednijim kulturnim dobrima za drzave članice, za njihovu kulturu, historiju. Smjernicom se, kao ni Uredbom ni na koji način ne utiče na druge mehanizme zaštite kulturnih dobara u skladu sa nacionalnim zakonodavstvima.

37.POSTUPAK ZAHTJEV I NAKNADE U ZASTITI KULTURNIH DOBARA?NEZAKONITO IZNOSENJE KULTURNIH DOBARAO nezakonitom iznošenju kulturnog dobra radit ce se npr kada je kulturno dobro iz jedne u drugu drzavu članicu izvezeno u neku trecu drzavu izvan EU bez izvozne dozvle. Znači, za svaki promet kulturnih dobara na području EU potrebno je postovati nacionalna pravila o izvoznim ograničenjima i pravila Uredbe o izvozu kulturnih dobara izvan EU.Nepoštivanje tih pravila znači da je izvoz nezakonit i dovodi do obaveze drzave članice na cijem prostoru se nalazi kulturno dobro da nalozi vracanje kulturnog dobra drzavi članici clja su izvozna pravila povrijedena.ZAHTJEV ZA VRACANJE KULTURNOG DOBRAAktivna i pasivna legitimacijaAktivna legitimacija u korist drzave clanice postoji i kad je vlasnik dobrovoljno otuđio svoje kulturno dobro, koje je potom nezakonito izvezeno, pa čak i kad se ta osoba protivi podnošenju zahtjeva za vracanje.Pasivno legitimirane mogu biti sve fizičke ili pravne osobe koje posjeduju kulturno dobro.Zaštita zahtjeva za vracanjeSaradnja izmedu drzava članicaVlasništvo kulturnog dobra nakon vracanjaCilj koji se postize zahtjevom za vraćanje je fizički povrat kulturnog dobra u drzavu članicu za koju to dobro predstavlja nacionalno bogatstvo.Naknada stjecatelju vraćenog kulturnog dobraGubitak vlasnistva do kojeg osoba dolazi nakon vracanja kulturnog dobra popravlja se placanjem pravicne nadoknade. Pravičnu nadoknadu duzna je platiti drzava clanica kojaje zahtijevala vracanje, a ispata se provodi prilikom vracanja kulturnog dobra.Značenje smjernice za zaštitu kulturnih dobara

38.OSNOVNE ZNACAJKE ZASTITE POTROSACA EU?Zaštita potrosaca obuhvata ekonomska i zakonodavna pitanja te pitanja povezana sa sigurnoscu zdravlja i prehrane potrosaca, informisanje i obrazovanje potrosaca i doprinos potrosackih udruzenja razvoju politike zastite potrosača i opcenito, trzišne privrede .Zaštita potrošača obuhvata pet kategorija osnovnih prava potrošača:1. pravo na zastitu zdravlja i sigurnosti - korištenje dobara i usluga ne treba znaciti opasnost ako se obavlja u normalnim uslovima; utvrdi li se da je proizvod ili usluga štetan, njegovo bi povlacenje s trzišta trebalo osigurati propisanim mjerama2. pravo na zaStitu ekonomskih interesa - kupac mora bit! zaSticen od mogucih zloupotreba, posebno u podrucju potrošackih kredita i si.3. pravo na informisanje i obrazovanje - potrošac mora biti informisan o osnovnim obiljezjima proizvoda i usluga4. pravo na naknadu i pravni lijek5. pravo na predstavljanje - potrosači moraju biti predstavljeni u ostalim politikama EU-a. Na danasnju zastitu potrošaca u EZ istovremeno je uticalo nekoliko segmenata. Jedan od njih je da je zaštita potrošača do stupanja na snagu Ugovora o EU imala samo sporedni karakter. Tijela EZ reagirala su samo onda kada bi uočene razlike izmedu prava drzva članica zaprijetile razvoju zajedničkog trzišta. Na taj način izgradivanjem zajedničkog trzišta uredivano je i podrucje zasite potrošača. Pravo EZ je na području zaštite potrošača je samo nadopuna nacionalnim pravima drzava članica. Pravo drzava clanica EZ uskladuje se kroz smjernice. Smjernice su opci akti koji se donose radi uskladivanja prava drzava Clanica. One obavezuju drzave članice da svoje nacionalno pravo usklade s pravilima predvidenim smjernicama. Smjernicama na polju zastite potrošaca predvidaju se minimalni standardi zaštite u pogledu kojih pravo drzava clanica mora biti uskladeno, a drzavama članicama se ostavlja sloboda da uvedu i stroge zaštitne mjere potrošača. Standard minimalne zaštite potrošača ugraden je u tekst Ugovora o EZ. Do danas je doneseno preko 90 smjernica o zastiti potrošača. Pravo zastite potrošača u EZ predstavlja skup normi kojima se ujednačava pravo drzava članica u cilju obavjestavanja, zaštite zdravlja, sigurnosti i ekonomskih interesa potrošača. Sigurna podjela prava zastite potrošača je slijedeca: Pravila kojima je cilj zastita zdravlja i sigurnosti potrosača, Pravila kojima je za cilj zaštita ekonomskih interesa potrosača, Pravima kojima je za cilj osigurati naknadu štete potrosacima, Pravilima kojima je za cilj obavještavanje i edukacija potrošaca.

39.ZASTITA ZDRAVLJA POTROSACA, SMJERNICE I POSEBNI PROPISI?Područje zastite potrosaca u okviru prava EZ uredeno je nizom smjernica.Radi se o: zaštiti zdravlja i sigurnosti potrošača, zastiti ekonomskih interesa potrošača, naknadi stete, obavještavanju potrošača.1. ZaStita zdravlja i sigurnosti potrošača?Ovo je podrucje uredeno normama javnopravnog karaktera, kojima je cilj osigurati uslove da na trzištu budu prisutni samo sigurni proizvodi. Prethodnim su programom 1975 god. utvrdena osnovna načela za zaštitu i sigurnost potrošaca:

Načelo da roba i usluge koje se nude potrošaču budu takvi da pri redovitom načinu upotrebe ne predstavljaju opasnost za zdravlje i sigurnost potrosača. Prethodnim programom iz 1975 godine utvrdene su mjere kojima bi se osiguralo povlacenje opasniih proizvoda sa trzišta.

Nacelo da potrošač mora biti zasticen od posljedica fizičkih povreda uzrokovanih neispravnim proizvodom. Načelo da sirovine koje se koriste u proizvodnji prehrambenih proizvoda budu precizno definirani aktima

Zajednice.Veliki broj smjernica kojima se reguliše to područje je vecinom izjednačeno. S druge strane smjernice na ovom

podrucju su tehničkog karaktera. Tim se smjernicama usklađuju prava Drzava članica u pogledu sigurnosnih standarda.2. Smjernica o opcoj sigurnosti proizvodaTemelj zastite zdravlja i sigurnosti potrošača jesu Smjernica o opcoj sigurnosti proizvoda 2001/95 i smjernica istog naziva 92/59. Smjernica o opcoj sigurnosti proizvoda donesene je 2001 godine kako bi se smjernici o opcoj sigurnosti proizvoda iz 1992 godine izmjenila u nekoliko pravaca, a to je da bi se uskladila sa novim pravcima razvoja na podrucju zastite potroača, kao i da se osnaže, kompletiraju neke od odredaba iz smjernice iz 1992 godine.a) Pojam sigurnog proizvoda:Smjernice 92/59 i 2001/95 su smjernice kojima je razrađeno prvo načelo zaštite zdravlja i sigurnosti potrošača. Clan 1 mjernice 92 navodi da je cilj ove smjernice osigurati da proizvodi koji se stavljaju na trzište budu sigurni, a Clan 2 sadrzi slozenu defmiciju pojma siguran proivod: Tako se sigurnim proizvodom smatra onaj proizvod koji se prilikom upotrebe kao i trajanje proizvoda ne predstavlja nikakav rizik ili samo minimalni za zdravlje i sigurnost osoba. Smjernica predvida odredene elemente koji ce se uzimati u obzir prilikom ocjenjivanja sigurnosti proizvoda: 1. Obiljezja proizvoda 2. Uticaj ostalih proizvoda 3. Predstavljanje proizvoda i označavanje upute za upotrebu 4. Kategorije potrošača koja je izuzetno ugrožena korištenjem poizvoda, prvenstveno se misli na djecu.b) Pojam proizvođača:ProizvodaC je obavezan staviti na trziSte samo sigurne proizvode. Proizvodac je onaj koji se na proizvodu obiljezi svojim imenom, zigom jer zakonom i proizvodaCem ce se smatrati i prestvativi uvoznik i na kraju proizvodaCem Ce se smatrati svaka osoba koja je uticala na sigurnost proizvoda stavljenog na trziSte. ZnaCi u skladu sa Smjernicom iz 1992 godine svaka osoba bez obzira da lije zaista proizvela proizvod ili ga uvezla ili stavila na trziSte odgovara za njegovu sigurnost.c) Ovlasti drzava Clanica:Su slijedeci: 1. organizira provjere sigurnosti proizvoda na trzištu, 2. Zahtijeva potrebne obavijesti od zainteresovanih strana, 3. Uzima uzorke proizvoda i pregleda ih, 4. Stavljanje na proizvod upozorenje o rizicima povezanih sa upotrebom proizvoda, 5. Poduzimanje mjere kako bi osobe koje bi mogle biti izlozene riziku bile obavjestene,6. Privremeno zabrani stavljanje proizvoda na trziSte, 7. Trajno zabrani stavljanje proizvoda na trzište, 8. Organizira efikasno povlacenje proizvoda s trzišta, kao i njegovo uništavanje. Posebni propisi o sigurnosti proizvodaSmjernica 92/59 zamišljena je kao opci propis koji ce se primjenjivati samo na ono proizvode čija sigurnost nije uredena posebnim propisom (stav 2 Clana 1 Smjernice). Sigurnosti standardi za odredene proizvode uredeni su posebnim smjernicama. Izdvajau se slijedece:1. Smjernica 89/109 ( o ujednaCavanju prava drzava Clanica u pogledu materijala i porizvoda koji dolaze u kontakt s prehrambenim proizvodima)2. Smjernica 76/768 (o ujednačavanju prava drzava cilanica u pogledu kozmetidkih proizvoda)3 .Smjernica 88/378 ( u pogledu oznadavanja i reklamiranja prehrambenih proizvoda)Pravila ovih smjernica usmjerena su na to da se sprijeci da se opasni proizvodi nadu na trzištu. Potpuna zaštita potrošača je nemoguca. Ako bi neko uprkos svim sigurnosnim standardima bio oštecen neispravnim proizvodom ima pravo na naknadu Stete.1985 godine donesena je Smjernica 85/374 o ujednačavanju prava drzava članica u pogledu odgovornosti za stetu. Tom su Smjernicom predvidene posljedce stavljanja nesigurnog porizvoda na trzište.

40. ZASTITA EKONOMSKIH INTERESA POTROSACA, SMJERNICE I SADRZAJ ZASTITE?Prethodnim programom iz 1975 god. postavljena su odredena nacela na kojima se zasniva zaštita ekonomskih interesa potrosača. Tačka 19 Prethodnog programa 1975 godine govori da se pod ekonomskom zaštitom potrošača misli na sve one mjere kojima je cilj: zaštita potrošača od zloupotrebe polozaja prodavača, zaštite od nepoštenog ugovornog iskljucenja prava potrošaca, zaštita od nepravednih uslova kreditiranja, zaštita od predopuštenih metoda prodaje od zavaravajuce reklame, naknada stete uzrokovane proizvodom sa nedostatkom i sl. Sve su te mjere usmjerene na podrucje privatnog prava. Donesene su brojne smjernice kojima se ujednačavaju pojedina podrucja privatnog prava drzava članica. l.SMJERNICA 93/13/EEC - O NEPOSTENIM ODREDBAMA U POTROSACKIM UGOVORIMANepoštena ugovorna odredba - ce se smatrati ona odredba o kojoj se nije individualno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje nejednakost prava i obaveza stranaka na štetu potrošača. Uvodenje načela savjesnosti i poštenja moze izazvati mnoge probleme prilikom tumačenja u drzavama članicama. Prilikom ocjene je li neka ugovorna odredba bila nepoštena u obzir ce se uzimati priroda dobra ili usluge na koju se ugovor odnosi i sve druge okolnosti koje bi mogle biti značajne za vrijeme sklapanja ugovora. Nepostenim odredbama se nece smatrati one koje se odnose na bitne elemente ugovora. Anex smjernice sadrzi listu odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenim, ali ta lista je nepotpuna. Znači nece se smatrati nepoštenim samo one odredbe naznačene na listi vec i neke druge uz uslov da ostvare odgovarajuce pretpostavke.Radi se o tzv sivoj i crnoj listi. Odredbe unesene u Ugovor sa sive liste moraju se provjeriti, a one unesene sa crne liste su nepostene. Ovom smjernicom je odredeno i načelo tranparentnosti i tumačenja ugovornih odredaba. Da bi se izbjegle situacije da potrošač ne bude doveden u nepovoljan polozaj zato sto nije razumio odredbe ugovora koje je sklopio. Smjernicom je uvedeno načelo transparentnosti koje se razvilo kroz sudsku praksu drzave članice. Ali tekst odredbe bi trebalo tumačiti šire, nece biti dovoljno da odredba potrošaču bude razumljiva, vec i da potrošač zna da se odredba nalazi u Ugovoru. Zamjerka Smjernici je u tome što nigdje nije navedeno koje sankcije bi se primjenile ukoliko ugovorna odredba ne bi bila u skladu sa načelom transparentosti. U slučaju tumačenja ugovornih odredbi, treba je tako tumačiti na način koji je povojniji za potrošaca.. Odredbe iz Smjernice obavezuju drzave članice da u svojim nacionalnim zakonodavstvima predvide mogucnost podizanja popularne tuzbe protiv onih koji upotrebljavaju nepoštene ugovorne odredbe.2.SMJERNICA 199/9/44/EC O ODREDENIM ASPEKTIMA PRODAJE POTROSACKE ROBE I GARANCIJAMAOva smjernica se odnosi na ugovore kojima prodavač prodaje potrošaču robu. Potrošačem se smatra svaka osoba koja u

tim ugovorima djeluje izvan svoje djelatnosti, svog posla. Prodavačem se smatra fizička ili pravna osoba koja prodaje potrošačku robu u okviru svoje djelatnosti, svoga posla ili zanimanja. Potrošačkom se robom smatra bilo koja pokretnina osim vode i plina, električne energije. Prodavač je duzan isporuciti robu u skladu sa ugovorom. Znači: ako odgovara opisu, te uzorku, odgovara namjeni za koju je potrošač kupuje, proizvod ima kvalitete obično kao i drugi proizvodi tog tipa. Ako proizvod nije u skladu sa ugovorom potrošač ima pravo: 1.Zahtijevati da se mana ukloni na trošak prodavca2. Zahtijevati snizenje cijene, popravak proizvoda ili zamjenu, 3. Raskinuti ugovor3.SMJERNICA 85/577 EC O ZASTITI POTROSACA U POGLEDU UGOVORA SKLOPLJENIH IZVAN POSLOVNIH PROSTORAOvo je prva smjernica kojom je počeo postupak ujednačavanja prava drzava članica u pogledu nekih posebnih oblika prodaje (prodaja na ulicama, na radnim mjestima) kako bi se pojačao polozaj potrošača u tom pogledu bilo je potrebno priznati dva prava: - pravo na obavijest, te pravo na jednostrani raskid ugovora. Osnovni cilj ove smjernice je zastita potrosača od djelovanja faktora iznenadenja. Smjernica nece djelovati ako se ispune tri ptretpostavke: 1. Da se radi o ugovoru koji je sklopljen na temelju kataloga, kojeg je potrošač imao priliku pregledati; 2. Ako je postojala namjera da se odnos uspostavljen slanjem kataloga nastavi; 3. Da i katalog i ugovor obavještavaju potrošač'a da ima pravo vratiti robu dobavljaču u periodu od 7 dana od dana isporuke ili da ima pravo raskinut ugovor na bilo koji drugi način. 4. SMJERNICA 97/7/EC O ZASTITI POTROSACA U POGLEDU UGOVORA SKLOPLJENIH NA DALJINUUgovor sklopljen na daljinu je ugovor izmedu potrošača i dobavljača sklopljen putem sredstva daljinske komunikacije, koje koristi iskljucivo dobavljač. Znači bez prisutnosti ugovornih strana. Sredstva daljinske komunikacije su: pisma, publikacije, katalozi, telefoni, radio, elektronska pošta, fax i si. . Izuzetak čine: ugovori o pruzanju finansijskih usluga, ugovori sklopljeni putem prodajnih automata, ugovori o gradenju, te ugovori o stvarnim pravima na nekretnine. I ova smjernica predviđa dva osnovna prava potrošača: pravo na obavijest i pravo na jednostrani raskid ugovora. Smjernica obavezuje dobavljača da potrosača obavijesti o cijeni, troškovima dostave, načinu placanja. Potrošač moze raskinuti ugovor ne navodeci razloge u roku od 7 dana. Odredeni subjekti imaju pravo podignuti tuzbu kojom bi se trazilo ostvarenje prava odredenih smjernicom.

41.PRAVO POTROSACA NA NAKNADU - SMJERNICAMA POLJE PRIMJENE?

Zaštita potrosača bi bila potpuno neefikasna, kada pored odredenih standarda koji imaju za cilj zaštititi zdravlje i sigurnost potrosača, ne bi postojali propisi koji bi omogucili da potrošači i sudskim putem dođu do naknade štete ako je to potrebno. Jednu od najznacajnijih mjera na tom polju predstavlja smjernica o ujednacavanju prava drzava članica u pogledu odgovornosti za proizvode sa nedostatkom.Ovo je prva smjernica kojom je započeo postupak ujednačavanja pravila privatnog prava drzava članica. Do donošenja ove smjernice drzave članice su čuvale svoja privatnopravna uređenja od bilo kakve Evropeizacije, zbog nespremnosti da mjenjaju vec ustaljena pravila. Zbog toga je postupak donošenja ove smjernice trajao devet godina. Iako smjernica nije predvidena isključivo radi zaštite potrošaca, nego bilo koje druge osobe koja je ozliječena proizvodom s nedostatkom, ona se smatra jednim od glavnih mjera političke zaštite potrošača u pravu EZ. Smjernica je definirala proizvod kao pokretninu uz izuzetak primarnih poljoprivrednih proizvoda, čak i ako je ta pokretnina bila ugrađena u neku drugu pokretninu ili nekretninu. 1999 godine član smjernice je promjenjen i prema Clanu 2 proizvodom se smatra svaka pokretnina čak ako je ugradena u drugu pokretninu ili nekretninu. Proizvod uključuje i električnu energiju. Ovom promjenom se odgovornost za neispravne proizvode odnosi i na poljoprivredne proizvode. Jedno od osnovnih pitanja je pitanje kada ce se smatrati da proizvod ima nedostatak? Clan 6 smjernice navodi da proizvod ima nedostatak kada ne pruza sigurnost koju osoba moze očekivati (nacin izlaganja proizvoda, svrha proizvoda, vrijeme kada je proizvod stavljen na trzište).Osoba odgovorna za štetu prouzrokovanu proizvodom sa nedostatkom bit ce proizvodač gotovog proizvoda, proizvodač sirovine ili druga osoba koja se obilježila na proizvod svojim imenom ,nekim obiljezjem prestavlja se kao proizvodač. Bit ce odgovorna i ona osoba koja je uvezla takav proizvod. Cilj smjernice je zastita tjelesnog integriteta potrosača od šteta uzrokovanih neispravnim proizvodom. Clanom 9 smjernice odredeno je da proizvodač proizvoda s nedostatkom odgovara posebnim pravilima samo za materijalnu štetu uzrokovanu smrcu ili tjelesnom povredom oštecenog. Visina odgovornosti za štetu na stvarima je 500 Eura. Nematerijalna šteta nece se nadoknađivati po posebnim pravilima predvidenim smjernicom vec po pravilima odgovornosti za štetu nacionalnih zakonodavstava drzava članica. Proizvodač nece biti duzan platiti nadoknadu za fizičke ili duševne bolove te strah uzrokovan smrcu ili ozlijedom oštecenika. Naknadu nematerijlne štete oštećenik će tražiti po opcim pravilima o odgovornosti za štetu nacionalnog prava drzave članice. Ova smjernica je izuzetno značajna za zaštitu potrošača, jer je njome predviđena objektivna odgovornost proizvođača za štetu. Da bi ostvario potpunu nadoknadu štete, uključujuci i naknadu neimovinske štete, potrošač ce biti prisiljen posegnuti za opcim pravilima odstetnog prava nacionalnog zakonodavstva drzava članica. Smjernica nece uticati na primjenu oštetnopravnih pravila nacionalin zakonodavstava drzava članica.Proizvodač proizvoda sa nedostatkom moci ce se osloboditi odgovornosti ako dokaže:1. Da proizvod nije stavio na trzište; 2. Vjerovatno da nedostatak koji je uzrokovao štetu nije postojao kad je proizvod stavljen na trziste;3. Da proizvod nije bio proizveden u svrhu prodaje;4. Da znanstveno i tehničko znanje u trenutku stavljanja na trzište nije omogucavalo otkrivanje nedostatka; 5.Kada je u pitanju odgovornost pojedinog dijela proizvoda, nedostatak proizvoda posljedica dizajna glavnog proizvoda ili da je nedostatak posljedica uputa od glavnog proizvodača.

42.ZASTITA UGOVORNOG PRAVA EU (SMJERNICE O ELEKTRONICKOM POTPISU SMJERNICE O ELEKTRONSKOM TRGOVANJU, ZAKON O ELEKTRONSKOM POTPISU)

Smjernica o elektronskom potpisuElektronički potpis predstavlja, pri potpisivanju isprava u elektroničkom obliku, zamjenu za vlastoručni potpis. Elektronički potpis ne podsjeca na vlastoručni potpis. Smjernica o elektroničkim potpisima definira elektronički potpis kao podatak u elektroničkom obliku koji je povezan s drugim podatkom u elektroničkom obliku, a koji služi kao metoda utvrdivanja njegove autentičnosti. Posebno je definiran napredni elektronički potpis, koji ispunjava slijedece:1. Jedinstveno je povezan s potpisnikom;2. Izrađen je upotrebom koju kontrolise potpisnik; 3. Povezan je s podacima da se svaka promjena može zamijeniti.Ove pretpostavke ispunjavaju jedino digitalni potpisi ali je upitno koliko su s obzirom na razvoj tehnike ovi potpisi sigurni. Smjernice moraju predvidjeti da elektronicki potpis koji se temelji na certifikatu i koji je izraden pomocu sigurnog sredstva ima isti pravni ucinak kao i vlastoručni potpis. Osim toga takav elektronički potpis mora u pravnim poredcima drzava članica EU biti priznat kao dokazno sredstvo. Smjernica o elektroničkim potpisima ne izjednačava isprave u elektroničkom i pisanom obliku. Ona samo odreduje da elektronički potips u elektroničkim ispravama ima ulogu koju kod pisanih isprava ima vlastoručni. Smjernicom je propisano da se elektroniskim propisima ne smije oduzeti pravni učinak samo iz razloga: 1. Sto su u elektronskom obliku;2. Sto se ne temelje na kvalificiraniom certifikatu;3. Sto se ne temelje kvalificiranom certifikatu izdatim od strane akreditiranog izdavatelja;4. Nisu izradeni pomocu sigurnog sredstva.U smjernici su uredene dvije vrste elektronskih potpisa: napredni i oni koji to nisu.

Smjernica o elektronskoj trgoviniIzravna elektronska trgovina odnosi se na slučajeve kada se moderna sredstva komunikacije ne koriste samo za

sklapanje pravnih poslova, nego i ispunjenje ugovorenih obaveza (prodaja softvera, knjiga, časopisa u elektronskom obliku i sl.) Neizravna elektronska trgovina odnosi se na slučajeve kada se moderna sredstva komunikacije koriste za sklapanje pravnih poslova, ali do ispunjenja ugovornih obaveza dolazi se klasičnim putem bez upotrebe sredstva komunikacije. Drzave članice su prilikom preuzimanja smjernice o elektronskoj trgovini duzne predvidjeti mogucnost sklapanja ugovora u elektronskom obliku. Ali im je ostavljena i mogucnost da za neke ugovore odrede nemogu biti sklopljeni elektronskim putem (ugovori o nekretninama, ugovori o jamstvu, ugovori uredeni obiteljskim pravim ili naslijednim) U stvari isključeni su svi ugovori za koje je propisan pisani oblik obaveza preuzimanja odredenih obavještenja. Subjekat koji pruza informatičke usluge duzan je pruziti obavijesti u pogledu tehnike sklapanja ugovora, pohrane podataka jezika na kojima je moguce sklopiti ugovor. Smjernica ne odreduje sankcije za pruzatelja informatičke usluge, ako ne ispuni obavezu obavještenja, pa bi drzave članice mogle urediti ovo pitanje. Ovom smjernicom propisani su odredeni slučajevi isključenja odgovornosti za štetu:1. Subjekat koji je samo preuzeo informacije u elektronskom obliku; 2. Ako je samo privremeno pohranio podatke u elektronskom obliku;3. Ako je neka osoba u duzem razdoblju pohranila podatke na zahtijev trece osobeZakon o elektronskom potpisu

Pojam elektronskog potpisa odreden je u Clanu 3 Zakona kao skup podataka u elektronskom obliku koji sluze za identifikaciju potpisnika i potvrdu vjerodostojnosti elektronskog zapisa. Zakonom o elektornskom potpisu ureden je i napredni elektronski potpis. Napredni elektronski potpis prema Clanu 4 zakona je elektronski potpis koji je; 1. Isključivo povezan sa potpisnikom; 2. Identificira potpisnika; 3. Nastaje korištenjem sredstava kojima potpisnik moze samostalno upravljati i koji su pod nadzorom potpisnika; 4. Omogucava uvid u bilo koju izmjenu izvornih podataka.Zakon izjednačava pravne učinke naprednih elektroniskih potpisa sa vlastoručnim, kao i sa stavljanjem pečata.

43.PRIVATNOPRAVNI ASPEKTI GARANCIJA ZASTITE LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA

Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda potpisale su u Rimu 1950 godine drzave koje su tada bile članice vijeca Evrope. Stupila je na snagu 1953 godine. Danas su potpisnice te konvencije i sve drzave koje su u meduvremenu postale članicama Vijeca Evrope.Sva zajamčena ljudska prava i slobode imaju i svoj privatnopravni aspekt-neimovinskopravni ali i imovinskopravni. Neimovinskopravni aspekt zaštite ljudskih prava je taj što konvencija jamči pojedincima temeljitija ljudska prava (slobode; pravo na zivot, zabrana mučenja, ropstva i prisilnog rada, slobodu i sudsku zaštitu, pravo na privatnosti, slobodu vjeroispovijesti, slobodu istrazivanja, te pravo na brak i obitelj, zabrana za smrtnu kaznu). Neimovinskopravni, postoji i imovinskopravni aspekt zaštite ljudskih prava i sloboda. Prvi Protokol uz nju jamči vlasništvo u širem smislu.Pojedinac ce svoje zajamCeno pravo pravo na privatnost moci ostvariti uz pomoc drzave.

II ZASTITA LJUDSKIH PRAVA I TEMELJNIH SLOBODAEvropska konvencija za ljudska prava i slobode djeluje i posredno i neposredno: Posredno djeluje posredstvom pravnih poredaka drzava potpisnica u kojem su one unijele jamstva ljudskih prava i sloboda što ih odaje Evropska konvencija. Za posredno djelovanje jamstva što ih Evropska konvencija i dodatni protokoli daju ljudskim pravima i temeljnim slobodama, potrebno je da drzave potpisnice izvršavaju ono na šta su se tom konvencijom obavezale. Medutim, ako pravni poredak neke drzave potpisnice ne jamči nešto sto jamči Evropska konvencija, ili ako pravni poredak drzave potpisnice ne poštuje dato jamstvo nastaje problem. Za takve slučajeve osigurano je neposredno djelovanje tih jamstva zaštita prava i sloboda, na medunarodnoj razini, njihova zaštita putem tijela Konvekcije u prvom redu Evropsko Suda.

44.TIJELA KONVENCIJE ZA ZASTITU LJUDSKIH PRAVA I SLOBODA

Tijela Konvencije za pruzanje zaštite ljudskih prava i sloboda su Evropski Sud za ljudska prava i Odbor ministara Vijeca Evrope.Evropski sud za ljudska prava je nadlezan u pogledu tumačenja evropske konvencije, vodi medudrzavne sporove, odlučuje o pojednačnim zahtjevima, daje savjetodavna mišljenja. Medudrzavne sporove vodi na zahtjev svake drzave potpisnice koja mu se obrati zbog povrede odredaba Evropske konvencije. Tzv pojedinacnim zahtjevima Evropski sud za ljudska prava odlucuje povodom zahtjeva pojedinaca - fizičkih osoba, skupina pojedinaca, što su ih postavili zbog navodnih povreda ljudskih prava i temeljnih sloboda zajamčenih konvencijom. Savjetodavna mišljenja Evropski sud za ljudska prava moze dati o pravnim pitanjima u pogledu tumačenja Evropske Konvencije, a na zahtjev Odbora ministara Vijeca Evrope. Odbor ministara Vijeca Evrope ne sudjeluje u samom sudjelovanju nego bdije nad provedbom konačnih odluka Evropskog suda za ljudska prava. Osim toga je Odbor ministara Vijeca Evrope ovlašten zahtijevati od Evropskog Suda za ljudska prava davanje savjetodavnih mišljenja u pogledu tumačenja Evropske konvencije.

45.ZAHTIJEVI POJEDINACA PRED EVROPSKIM SUDOM ZA LJUDSKA PRAVA

Pojedinci - fizičke osobe ili skupine pojedinaca imaju pravo da podnesu Evropskom sudu za ljudska prava tzv pojedinačne zahtjeve ako su ispunjene sve pretpostavke pod kojima je dozvoljeno podnošenje takvih zahtijeva. Te pretpostavke su:-Podnositelj zahtjeva je žrtva povrede nekog svog ljudskog prava ili slobode priznate Evropskom konvencijom-Tu je navodnu povredu počinila neka od drzava potpisnica svojom odlukom-Iscrpljena su sva pravna sredstva drzave potpisnice-Osoba se obratila Evropskom sudu za ljudska prava za to predvideni rok 6 mjeseciPojedinačni zahtjev podnosi onaj ko tvrdi da mu je povrijedeno neko od ljudskih prava ili sloboda, a usmjerava svoj zahtjev protiv drzave potpisnice, koja je svojim pravnim aktom povrijedila neko od ljudskih prava ili sloboda.Taj se akt moze sastojati u nekom činjenju ili nečinjenju.Podnošenju pojedinačnog zahtjeva prethodi obraćanje sudu (prvo obracanje) koje treba biti pisano i potpisano.Tajništvo suda ce uspostaviti kontakt sa tom osobom i dostavit ce joj obrazac da ga ispuni. Kada taj obrazac ispuni i dostavi Evropskom sudu za ljudska prava, pošto Evropskom sudu za ljudska prava bude podnesen neki pojedinačni zahtjev, slučaj ce se registrirati.Podneseni zahtjev ce se ispitati: da li je prihvatljiv, dopušten ili ne. Odbacit će se ustanovili se daje nedopušten.Ako zahtjev ne bude odbačen kao nedopušten niti izbrisan sa liste slučajeva odlučivat ce Vijeće Evropskog suda ljudskih prava. O zahtijevu odlučuje Vijece od sedam sudaca, ali ako se pojavi neko vazno pitanje koje utice na tumačenje konvencije ,nadleznost ustupa Velikom Vijecu. Sud ce se zalagati za postizanje prijateljskog rješenja zainteresiranih strana. Ukoliko se postigne prijateljsko rješenje sud ce izbrisati slučaj sa svoje liste odlukom koja ce sadrzavati kratku izjavu o postignutom rješenju. Ne bude li postignuto prijateljsko rjesenje, a sud dođe do zaključka da je povrijeđeno ljudsko pravo i temeljna sloboda, tu ce povredu utvrditi presudom.Kad je utvrdeno da je vlast drzave potpisnice svojom odlukom povrijedila Konvenciju, Evropski sud za ljudska prava moze odrediti, da je ta drzava potpisnica duzna povrijedenoj strani platiti odredenu svotu novca kao pravednu naknadu za pretrpljenu stetu.Evropski sud za ljudska prava ce odrediti obavezu placanja zatezne kamate za slučaj zakašnjenja plaćanjem svote koju je drzava odgovorna platiti oštecenoj strani. Stopu te kamate odredit ce sud.Pošto vijece od 7 Sudaca donese presudu svaka od stranaka ima u roku od tri mjeseca od donošenja te presude pravo zahtijevati da se slučaj podnese velikom vijecu na odlučivanje.Uloži li se zahtjev na dalje odlučivanje, da li ce se torn zahtjevu udovoljiti ili ne, odlučit ce odbor od pet sudaca velikog Vijeca. Prihvati li odbor taj zahtijev, veliko vijece će riještiti slučaj presudom, odbije li ga, ranije donesena presuda je konacna. Presuda koju Veliko Vijece donese je konacna. Ona ne podliježe mogucnosti preispitivanja.Konačne presude se objavljuju. Presude djeluju samo prema drzavi članici. Oštećena strana nije ta koja moze na temelju presude Evropskog suda za ljudska prava siliti drzavu da išta ispuni. Taj zadatak pripada tijelu Konvencije koje se brine za provedbu konačnih odluka Evropskog suda za ljudska prava. Konacne presude Evropskog suda za ljudska prava obavezuju drzave potpisnice, jer su se one Evropskom konvencijom unaprijed obavezale na to da ce se podvrgnuti konačnoj presudi suda u svakom sporu.Drzave potpisnice su duzne:1. Učiniti što je potrebno da uklone povredu Evropske konvencije;2. Poduzeti sve potrebno da više do toga ne dođe;3. Izvršiti svoju obavezu prema ostećenoj strani.Drzava potpisnica sama bira način kako ce izvršiti te svoje obaveze. Ona mora ispuniti duznosti, a put kojim ce doci do njega bira sama.Konačne presude Evropskog suda za ljudska prava dostavljaju se Odboru ministara Vijeća Evrope, koji onda nadzire njihovu provedbu.

46.ZASTITA PORODICNOG ZIVOTA U EU PRAVU (PERSONALNI DOSJEI, MATERIJALNOPRAVNI DOSJEI)

Neosporno je da su ovlaštenici prava na poštivanje porodicnog zivota pojedinci članovi obitelji. Zakonodavci nerado definiraju pojam porodice. Prije 10-tak godina zamisao porodice na evropskom prostoru zadrzala se u pravilu na roditeljima koji zive u zajednici sa djecom, djedovima i bakama u odnosu na unuke… Publikacije UN s početka 20 god prepoznaju tri oblika porodice: Nuklearnu porodicu čine rodielji i djeca, a moze biti biloška (bračna, izvanbračna zajednica), socijalna (zajednica odraslih bez djece), nepotpuna (porodica jednog roditelja sa djecom), posvojiteljska (posvojitelj sa posvojenim djetetom), porodica nastala uz medicinsku pomoć (bračna ili izvanbračna).Drugi oblik u obliku komune - zajednice osoba istoga spola kojima neki pravni sustavi priznaju pravne učinke. Treci oblik je tzv proširena porodica koja moze biti trogeneracijska, srodnicka, plemenska.Bračnom ocu koji nije zasnovao zajednicu s majkom svog neplaniranog djeteta nije priznato pravo na poštivanje porodičnog zivota, samo temeljem činjenice postojanja biološkog srodstva. Biološko roditeljstvo nije dostutno za zaštitu prava u slučaju darovatelja sjemena koji je zelio uspostaviti pravni odnos sa svojim djetetom. Ko se poziva na svoje pravo na poštivanje porodičnog zivota mora u Strazburgu dokazati da je porodični život uistinu postojao. Okolnost do osobe koje zive, ili su zivjele u porodičnoj zajednici je snažan argument za zaštitu porodičnog zivota.

MATERIJALNO PRAVNI DOSEG

Buduci da je teško precizno odrediti doseg prava na poštivanje porodičnog zivota, potrebno je pomoci u odlukama tijela u Strazburgu te tako odrediti grane prava u kojima se ostvaruje pravo na poštivanje porodičnog zivota. Postupci koji su vođeni povodom tužbi pojedinaca tek su osnovni pokazatelj koje grane prava su najosjetljivije. Najvise postupaka vodilo se zbog izricanja mjera izgona iz države u kojoj osoba ima porodicu. Država mora procijeniti vrijedi li odluka o izgonu pravo na poštivanje porodičnog zivota. Uskraćivanjem mogucnosti boravka u drzavi prekida se i porodična zajednica. Ovi slučajevi bili su posebno osjetljivi, ako je osoba koja je odrasla počinila kazneno djelo pa zbog toga izgnana ,moze li mu se priznati pravo na porodični zivot. Druga veca skupina slučajeva bila je zbog izricanja mjera za zaštitu interesa djece, kad su djeca odvojena od roditelja. Upitna je bila primjena mjera da se roditeljima omoguci da ponovno uspostave pravo na porodicnu zajednicu. Okolnosti da je dijete povjereno drugoj osobi moze uzrokovati nepravednu povredu prava roditelja kome dijete nije povjereno. Razmatrana su i posvojenja s obzirom na prisatank roditelja. Pravo na postivanje porodičnog zivota obuhvata i pravo na nasljedivanje. Odluke tijela koja su nadlezna primjenjivati Evropsku konvenciju ukazuju na dio mogućih povreda. Veci broj rješava se u okviru domaceg pravnog sistema.

47.STICENIK U PORODICNOM PRAVU I EU PRAVUOdredbama o porodičnom zakonu regulisani su razlozi koji dovode do lisenja poslovne sposobnosti, stavljanje te osobe pod skrbništvo i imenovanja toj osobi zakonskog zastupnika. Zastupanjem štićenika zakonski zastupnik ispunjava obavezu pravne zaštite osobe koja nije sposobna brinuti se o sebi i koja ugrozava prava i interese drugih. Ovlaštenja zakonskog zastupnika zavise od stupnja šticenikova lišenja poslovne sposobnosti, pa se za sticenika koji je potpuno lišen poslovne sposobnosti imenuje skrbnik. Položaj osobe koja je djelimično lišena poslovne sposobnosti je drugačija. Ta je osoba ovlaštena samostalno poduzimati poslove, osim ako joj je odlukom suda pravna samostalnost više ili manje ograničena. Sud ce odlukom o djelimičnom lišenju poslovne sposobnosti odrediti mjere, radnje i poslove koje osoba nije sposobna samostalno poduzimati, upravljati imovinom, i sl. Radi zaštite prava i interesa šticenika zakonski zastupnik je duzan poduzimati radnje kojima se postizu učinci za zastupanu osobu. Odstupanje od tih pravila odnosi se na osobne potrebe štićenika.Primjeri:1. Ograničavanje skrbnika u zastupanju štićenika nalazi se u pravnom uređenju roditelja i djece. Majćinstvo i očinstvo ne moze se priznati osobi koja je potpuno ili djelimično lisena poslovne sposbnosti, ako se utvrdi da nije sposobna shvatiti značenje priznanja. Priznanje roditeljstva ne moze dati ni skrbnik takvih osoba ne može umjesto njih dati pravno relativnu izjavu volje. To znači da se porijeklo djeteta ne bi moglo utvrditi priznanjem roditelja nego samo sudskom odlukom. Nakon priznanja osobe koja sebe smatra roditeljom djeteta, za upis priznatog roditeljstva proizsana je daljna pretpostavka. Ako se radi o priznatom odinstvu, za upis priznanja trazi se pristanak djetetove majke, dok je za uupis priznatog majc'instva potrebna saglasnost centra za socialni rad. Pristanak na priznanje očinstva ne moze dati majka koja je lisena poslovne sposobnosti, već centar za socialni rad. Za upis priznatog majčinstva nije potreban pristanak drugog roditelja, jer otac djeteta prije priznjanja majčinstva nije pravno poznat.2. Ograničenje skrbnika u pravu zastupanja moze se sastojati i u tome da skrbnik smije poduzimati potrebnu pravnu radnju radi zaštite i ostvarenja štićenikovog prava samo ako to odobri centar za socijalni rad. Pravo na tuzbu radi utvrdivanja majčinstva i očinstva pripada djetetu do navršene 25 godine života. Tužbu u ime ponoljetnog djeteta koje je potupno lišeno poslovne sposobnosti, ovlašten je podnijeti skrbnik, a za takvu tuzbu potrebna mu je saglasnost centra za socijalni rad.3. Prema ???? skrbnik je ograničien u zastupanju štićenika, pa je potrebno da trazi saglasnost centra za socijalni rad. Skrbnik je obavezan tražiti odobrenje centra za socijalni rad prilikom zastupanja štićenika jedino u slučajevima u kojima se osporava majčinstvo ili očinstvo.U svim drugom slujčajevima koji su od interesa za šticenika to odobrenje nije potrebno. Centar za socijalni rad moze ograničiti skrbnikove ovlasti i tako da odluči da sluzbenik centra ili druga osoba obavlja pojedine poslove za štićenika. Nije poblize određeno koja vrsta poslova dolazi u obzir, već je istaknuto daje ograničenje ovlasti skrbnika u interesu šticenika.

48.PRAVA DJECE U EU PRAVU?Mnogobrojni dokumenti (rezolucije, preporuke, konvencije) Vijeća Evrope neposredno se odnose na neka specifična područja u vezi s djecom. Jedno od tih područja dotakla je Konvencija o pravima djeteta u odredbi člana 12 određujuci pravo djeteta na izražavanje vlastitog mišljenja. Ova konvencija se temelji na potrebi veceg pravnog jedinstva medu drzavama članicama i uvažavanju činjenice da djeca trebaju potporu porodice u svom odrastanju, ali da u slučaju sukoba unutar porodice trebaju adekvatnu pravnu zaštitu. Ali osnovno polazište konvencije je da zbog važnosti međuporodičnih odnosa, za dijete treba uvijek pokušati postići sporazum, prije nego li se sudski spor pokaže kao jedini moguci izlaz. Parlamentarna skupština Vijeća Evrope je 1990 godine usvojila preporuku broj 1121 o pravima djece. U njoj je naglašena potreba da se osigura pomoć, zaštita i skrb za djecu, te da odgovornost za to najprije lezi na roditeljima,ali i na društvu, odnosno drzavama.OSNOVNA POLAZISTA KONVENCIJEUsvajanje konvencije koja osigurava ostvarivanje prava dio je sveukupne zaštite dječijih prava, buduci da djeca neka svoja prava mogu ostvariti pred nacionalnim sudovima, ali i pred Evropskim Sudom za ljudska prava u slučajevima kad je drzava povrijedila neko njihovo pravo.POLJE PRiMJENEClan 1 stav 1 odreduje da se konvencija primjenjuje na djecu koja nisu navršila 18 godina. Znači, Konvencija se može primjenjivati i za djecu koja su poslovno sposobna, ali nisu napunila 18 godina. Cilj konvencije je trostruk: a) promicanje dječijih prava; b) osiguranje poslovnih prava; c) njihovo olakšano ostvarivanje. Djeci treba pomoci u ostvarivanju njihovih prava, tako da budu obavještena o postupku pred sudom o stvarima koje se tiču njih samih. Sudjelovanje djece pred sudom podrazumijeva da izraze svoje mišljenje. Konvencija je ostavila otvorenim odluku o tome hoce li dijete imati formalnog zastupnika svojih interesa ili će samo sudjelovati u postupku .Odredbe konvencije predstavljaju minimum standarda zaštite

djece u sudskim postpucima, pa nije isljučena da drzava svojim nacionalnim zakonodavstvima predvidi odredbe koje će značiti veći stepen ostvarivanja dječijih prava.

49.POSTUPAK ZASTITE PRAVA DJECE

Evropski sud za ljudska prava - zaštitnik prava djece

Uzimajući u obzir činjenicu da odluke Evropskog suda za ljudska prava prestavljaju izvore prava u EU, a da se zasnivaju na privatnim tužbama ,značajni napreci u oblasti zaštite prava djece postignuti su upravo na ovaj način.Sistem zaštite prava djece učinila je aktuelnim prvo Konvencija o pravima djeteta koju je donio UN, a kasnije i druge konvencije koje su se zasnivale na prvobitnoj Konvenciji, sa posebnom razradom određenih prava djece. lako se danas u privatnom pravu EU sve više obraca paznja na manje bitna prava djece, ona osnovna kršenja poput vrbovanja, trgovine djecom i sl. nisu nikad zaustavljena. Pored Konvencija i preporuka Evropskog suda za ljudska prava predstavlja još jednog kreatora izvora prava u ovoj oblasti. Iako sud nema vlastite mehanizme izvršenja odluka, njegove su odluke obavezujuće pa su drzave duzne da ih same provode. Ipak kao što su razlike primjetne u kvatlitetu života drzava EU, tako su primjetne i u stepenu zaštite dječijih prava u njoj. Ono što je za pohvalu je trend rasta broja dokumenata koji se donose u svrhu očuvanja dječijih prava.

5O.BiH I PRILAGODLJIVOST NJENOG PRAVA PRAVU EU?