I KOLOKVIJ

1.Građaansko pr.odnosi sa elem.inost.U teoriji MPP strani element pojavljuje se u tri oblika: u subjektu, objektu, kao i u pravima obavezama. ****Strani element u subjektu javlja se na bazi državljanstva kao pravne činjenice, ali se može javiti i na osnovu prebivališta, pa i boravišta lica koja stupaju u gp, privrednopravni,porodičnopravni il radnopravni odnos. Kada su učesnici odnosa pravna lica, strani element je izražen u subjektu ukoliko je bar jedan od učesnika odnosa pravno llice koje ima stranu nacionalnu pripadnost. ****Strani element u objektu javlja se na bazi mjesta nalaženja stvari, koja je predmet transakcije, i na osnovu mjerila pomoću kojih se utvrđuje pripadnost osnovnih sredstava, kada su predmet transakcije.****Strani element u pravima i obavezama nastaje ako su strano obilježeni nastanak ili ispunjenje prava i obaveza – npr.ako je pravni posao zaključen u inostranstvu ,ako je deliktna radnja nastala u inostranstvu... Da bi se govorilo o pojavi stranog elementa u jednom, drugom ili trećem vidu dovoljno je, na primjer, da samo jedan od subjekata ima strano državljanstvo ili domicil u inostranstvu, da se samo dio stvari koje čine predmet ugovora nalaze u inostranstvu, da se samo nastanak prava i obaveza vezuje za stranu teritoriju,a ne i prestanak...

2.Načini regulisanja MPPPostoje dva osnovna načina regulisanja odnosa sa elem.inostranosti:1.Instrument direktnog načina regulisanja su norme koje neposredno rješavaju sporni odnos, tj.pitanja koja se javljaju u vezi sa privatnopravnim odnosom koji sadrži elemene inostranosti.2.Instrument indirektnog načina regulisanja podrazumijeva posredno regulisanje, ukazivanjem na mjerodavno pravo, koje se vrši putem specifičnih pravnih normi koje se zovu kolizione norme.

3.SUKOB ZAKONAPOJAM SUKOBA ZAKONA. Do sukoba zakona dolazi u onim pravnim slučajevima kada su pojedine činjenice vezane za više suvereniteta. Da bi bilo sukoba zakona moraju postojati bar dvije zemlje, dva poretka. Znači, nužno je da države, koje imaju među sobom odnose, rješavaju jedna ista pravna pitanja na razne načine. VRSTE SUKOBA ZAKONA. U pogledu pravca dejstva sukoba zakona može imati horizontalni i vertikalni vid. Vertikalni sukob zakona se javlja, sa jedne strane, kao pitanje odnosa međunarodnog prava i prava pojedinih država, a sa druge strane, kao pitanje međusobnih odnosa primjenjivosti univerzalnih, regionalnih i bilateralnih međunarodnih normi. Horizontalni sukoba zakona, javlja se, na međunarodnom planu kao pitanje odnosa prava različitih država, koja polažu pravo, svaka za sebe, da regulišu isti pravni odnos, kod koga se javlja element inostranosti. ****Domašaj pravnih normi ima svojih granica. One su vremenske i teritorijalne. Kada se istovremeno javljaju prostorni i vremenski sukoba zakona, tada definišemo vremenski sukoba zakona na specifičnom terenu MPP. Kombinacija vremenskih i prostornih sukoba zakona stvara conflict mobile, do koga dolazi, kada se protekom vremena mijenjaju činjenice, na kojima se zasniva „tačka vezivanja“, koja određuje mjerodavno pravo. Kod mobilnog sukoba zakona koji vezujemo i za promjenu suvereniteta, mijenja se pravno relevantna činjenica koja s sukcesivno vezuje za više prava i time se stvara sintezu sukoba zakona u vremenu i prostoru.UNUTRAŠNJI SUKOBA ZAKONA. Naš zakonodavac ima pravila, odnosno kolizione norme za sukob zakona i međunarodnog i unutrašnjeg karaktera. Unutrašnji sukoba zakona naročito je interesabtan u federalnim državama, kao i kod spajanja dvije države ili aneksije. Unutrašnji sukoba zakona u složenim državama može se javiti u dvije situacije: a) kada pojava unutrašnjeg sukoba zakona proizvodi pravne posljedice na unutrašnjem planu; b) kada unutrašnji sukoba zakona proizvodi pravne posljedice i na unutrašnjem i na međunarodnom planu.

4.SUKOB JURISKDIKCIJE (NADLEŽNOSTI)Sukob nadležnosti dijelimo na pozitivan i negativan. Pozitivan sukoba nadležnosti postoji kada više država prihvata postupanje u određenoj vrsti pravnih stavri. A negativan sukob nadležnosti postoji kada više država odbija da postupa u određenoj vrsti pravnih stvari, pa dolazi praktično, do situacije uskraćivanja pravne zaštite. Razlikujemo i otvoren sukoba nadležnosti do koga dolazi zbog propisa

1

koji imaju različite formulacije, pa se zbog toga više sudova oglašava nadležnim. Isto tako razlikujemo I latentan sukob nadležnosti, kada pojmovi u tim propisima imaju različit sadržaj.

5.Element inostranosti – pojam I karak.Osnovna dva pravna obilježja koja opredjeljuju određena pitanja I problem, jesu da su to privatnopravni odnosi I da oni sadrže elemente inostranosti. Nesumljivo je da su pravila o određivanju mjerodavnog prava (tzv.kolizionih pravila) najznačajniji dio MPP. Ako se na jedan životni događaj, koji se vezuje za više država, gleda sa aspekta organa jedne države, tada primjećujemo da u tom odnosu, pored domaće izraženih obilježja, elemenata, postoji I strani element. MPP iako reguliše odnose koji se vezuju za više zemalja, nije istinski nadnacionalno, međunarodno, već je unutrašenje pravo svake pojedine države, kao što su I građ.prava, krivično pravo… Sudovi jedne države uvijek polaze od MPP te države.

6.Istorijski razvoj MPP u Italiji-glos.i postgl.Istorija MPP vezana je za radni srednji vijek. U Italiji je nastalo MPP. Tada se Italija sastojala od samostalnih gradova u kojima su održavane pijace I bazari, stvarani su brojni kontakti I veze među ljudima, a time je dolazilo I do sporova. Sporovi su se rješavali uglavnom po pravima statute grada. Ali usljed intenzivne razmjene I kretanja ljudi između gradova, neophodno je bilo da određena pravna dejstva priznaju na više pravnih područja. Napušta se princip da se na jednoj teritoriji uvijek I apsolutno primjenjuje samo pravo te teritorije. Umjesto toga, kad se jedan pravni odnos vezuje za više područja tražilo se neko prihvatljivo mjerilo, tražio se kriterijum koji bi učinio izbor između statute. Vremenom dolazi do sukoba statute gradova, te Bartolus I Baldus formiraju teritorijalne I personalne statute, tj.prve KN. Personalnim statutima su se smatrali oni kojima se postavljaju neke granice slobodi ugovaranja. Realni statuti su oni koji propisuju zastarjelost I odražaj. **** Preteče Italijanske škole MPP su bili glosatori I postglosatori. U XI vijeku glosatori dolaze do rimskog prava I umjesto dag a komentarišu, oni na marginama pišu tumačenje, prevode, tzv.”glose” jer je tadašnji latinski bio “nejasan”. U XIII I XIV vijeku postglosatori su komentarisali Codex iuris civilis I davali mogućnost primjene nekih odredaba u praksi…

7.Istorijski razvoj MPP u FrancuskojU XVI vijeku Francuska je bila kraljevina sa jakim uticajem buržoazije. Dimulen (kao predstavnik buržoazije) I D’Aržandre (kao pripadnik monarhije,klase feudalaca) su se sukobili oko personalnih normi. Kao najznačajnija Dimulenova ideja se javlja koncepcija o autonomiji volje. To je teza po kojoj subjekti jednog pravnog odnosa mogu sami da odrede mjerodavni običaj. D’Aržantre se zalaže za zadržavanje teritorijalnog principa, nastoji da se oblast važenja normi poklapa sa oblašću na koju se prostire moć one vlasti koja te norme postavlja, a to je feudalna vlast. Međutim, obojica su kritikovala lex loci contrantuc (mjesto zaključenja ugovora) – ono ne mora imati nikakve veze sa ugovorom.

8.Istorijski razvoj MPP u HolandijiU XVII i XVIII vijeku se razvija MPP. Tada se u Holandiji radilo o povećanju teritorije, isušivanjem mora su dobili 30% teritorije. Predstavnici u Huber i Vet, koji su princip nacionalne suverenosti stavili na pijadastal (oni prvi govore o primjeni prava u drugim državama). Oni su imali u vidu sukobe zakona između država. Oni su izvor univerzalnih pravila u rješavanju sukoba zakona vidjeli prije svega u MJP. Huber je smatrao da pravila o rješavanju sukoba zakona (odnosno o izboru mjerodavnog prava) nastaju „prećutnom saglasnošću naroda“. Vet ističe da statuti država mogu da prekorače svoje teritoraijalne granice samo onda ako jedan narod želi da izađe u susret drugom narodu, te odluči da primjeni običaje drugog naroda na domaćoj teritoriji. Istu ideju razrađuje i Huber koji postavlja tri osnovna principa koji bi značili.“Unutar jedne države primjenjuje se u načelu pravo te države. Moguće je iz „učtivnosti“ priznati i dejstva stranih zakona ako se time ne povređuju vitalni domaći interesi“. Statuti mogu da se primjenjuju u drugoj državi, jedino ako ta država dozvoli.

2

9.Hijerarhija izvora MPPPojava međ.ugovora među izvorima MPP, kao i postojanje više različitih izvora u okviru istog pravnog poretka, postavlja problem određivanja redoslijeda, tj.hijerarhije izvora prilikom primjene prava. S druge strane, u vezi sa izvorima se postavlja i pitanje pravnih praznina.*** Sukob između međ.ugovora i unutrašnjih izvora : izražava se načelo pacta sunt servanta. ZMPP je odredio mjesto opšteg zakona čije će odredbe biti derogirane ukoliko regulišu isto pitanje , po pravilu lex specialis derogat legi generali. Drugo pravilo koje isto tako služi za određivanje hijerarhije izvora prava uopšte je lex pasterior derogate legi priori. ****U slučaju sukoba međ.ugovora i zakona, primat pripada međ.ugovoru. sukob između samih međ.ugovora rješava se u korist bilateralnog ugovora, a sukob između više ugovora istog ranga razrješava se na osnovu pravila lex posterior derogate legi priori. ***Dakle, prednost u primeni imaju bilateralni ugovori u odnosu na multilateralne ugovore i unutrašnje izvore, a multilateralni ugovori u odnosu na unutrašnje izvore.*****Pravne praznine se popunjavaju načelima zakona, načelima pravnog poretka i načelima MPP.*****Unutrašnji izvori – Zakon o MPP (Ustav, zakon i podzakonski akti)****Međunarodni izvori – multilateralni i bilateralni ugovori. ***Kod nas – osim ZMPP, Zakon o pomorskoj i unutrašnjoj plovidbi, Zakon o menici, zakon o čeku, izvori koji sadrže norme za prava stranaca. Dakle, hijer. je sledeća B – M – Z

10.Pojam kolizione normeKoliziona norma je pravno pravilo za određivanje mjerodavnog prava za rješavanje građanskopr.Odnosa sa elementom inostranosti. Kada su elementi nekog pravnog odnosa povezani sa dva ili višeSuvereniteta, organ koji na taj odnos treba da primjeni pravne norme mora da odluči čije pravnenorme će primjeniti. Kriterijumi za donošenjje odluke o izboru mjerodavnog prava sadržni su u kolizionim normama. Sud ili drugi državni organ primjenjuje uvijek kolizione norme svognacionalnog prava.

11.Struktura kolizione normeKoliziona norma se sastoji iz dva elementa: a) Pravna kategorija je element pomoću kojeg nadležniorgan opredjeljuje koju kolizionu normu će primjeniti za konkretan pravni odnos. b) Odlučujućačinjenica (Tačka vezivanja) je onaj element kroz koji se neposredno ostvaruje dejtvo kolizionenorme: u njoj se tačkom vezivanja Pojedine tačke vezivanja: - lex fori-Zakon foruma,pravo mesta postavljanja pitanja; - lex nationalis-pravo državljanstva; - lex domicili-pravo prebivališta; - lex rei sitae-pravo mjesta nalaženja stvari; - lex loci contractus-mjesto zaključenja ugovora; - lex loci solutionis-pravo mjesta izvršenja ugovora; - lex loci ventirois – zakon mjesta prodavca; - lex loci actus-pravo mjesta gdje je pravi posao nastao; - lex loci delicti commissi-mjesto gdje je nastala radnja; i dr.

12.Vrste kolizionih normiVišestrane kn – njihova karakteristika je da su one apstraktne, te zavisno od okolnosti konkretnogslučaja ukazuju na pravo bilo koje države svijeta. Jednostrane kn su one koje u svakom slučajudovode do primjene jednog istog i to domaćeg prava.*******Prema kriterijumu koji pokazuje da li koliziona norma prema svom tekstu podobna i dovoljna da ukaže na mjerodavno pravo ili nije, knmogu biti samostalne i nesamostalne. Samostalne su one kn koje ukazuju na mjerodavno pravo.Nesamostalne su one kn čija formulacija nije dovoljna da se pomoću njih odredi mjerodavnopravo.One dopunjuju samostalne kn tako što sadrže objašnjenja,uputstva.

????????? OVO PITANJE POGLEDAJ U KNJIZI MISLIM DA KOD PROSTIH I SLOŽENIH TAČKI VEZIVANJA NEŠTO NIJE DOBRO NAPISANO !!!!!

13.Vrste tačaka vezivanja1. Prema širini ovlašćenja organa primenea). neposredno vezujuće su one tačke vezivanja kod kojih je zakonodavac sam izvršio vrednovanje mogućih oblika povezanosti jedne pravne kategorije sa raznim suverenitetima i izabrao jednu vezu

3

koja će nas neposredno povezati sa merodavnim pravom. (Npr. određivanje poslovne sposbnosti lica kada je tačka vezivanaj državljanstvo, a ne domicil.)b). okvirne su one tačke vezivanja kod kojih je vrednovanje mogućih oblika povezanosti prepušteno sudiji. Zakon je samo okvirno propisao smernice i odredio „princip najtešnje povezanosti“ i daje samo okvirno upustvo sudiji da kao merodavno pravo izabere ono koje je najtešnje povezano sa datim odnosom. Tipično je za anglosaksonsko pravo.2. Proste i kompleksne tačke vezivanja ???????Proste tačke vezivanja su one koje nas vode do jednog merodavnog prava, sledeći bilo striktna bilo okvirna zakonodavna upustva. Ako se ugovorni odnos ceni po lex loci contractus, ta nas tačka vezivanja vodi do jednog prava, do prava one države gde je ugovor zaključen.Kompleksne tačke vezivanja su one tačke vezivanja koje nas unutar iste kolizione norme vode do više merodavnih prava. Npr. „Za materijalne uslove za zaključenje braka merodavno je pravo državljanstva verenika i lex fori“. Ova norma nas vodi čak do tri merodavna prava (ako su verenici državljani dve različite države i ako se brak sklapa u nekoj trećoj državi). Da bih se brak moroa zaključiti potrebno je da se ispune uslovi koje postavljaju jedno, drugo i treće pravo – kumulativno. 3. Stalne i promenjive tačke vezivanjaStalne tačke vezivanja su one koje su vremenski i prostorno fixirane. Npr. lex rei sitae, samo ako se radi o mestu nalaženja nepokretne stvari. Promenjive tačke vezivanja su one koje nisu vezane ni vremenski ni prostorno. Primer lex rei sitae, ako je u pitanju pokretna stvar.

14.NAČIN PRIMJENE I PRAVNA PRIRODA KOLIZIONE NORMENačin na koji se primjenjuje KN odgovoriće nam na pitanje kakva je pravna priroda te norme. Na prvom mjestu se mora odgovoriti na pitanje da li se KN obavezno primjenjuje, uvijek kada se u građanskopravnom odnosu nalazi i pojavi element inostranosti odnosno da li stranke mogu uticati na način primjene te norme. Samim tim se određuje imperativnost ili dispozitivnost kolizione norme. Imerativnost primjene kolizionih normi ima svoj čvrst osnov. Njihovo konstituisanje označava spremnost na međ.saradnju i težnju zakonodavca da se na svaki građanskopravni odnos sa elementom inostranosti primjeni ono pravo sa kojim je ta taj odnos najčvršće povezan. Ima i onih shvatanja da su kolizione norme dispozitivne prirode, i da samim tim , prijedlozi stranaka, odosno odsustvo ovih prijedloga može uticati na činjenicu da li će sud prilikom rješavanja pitanja sa elementom inostranosti primjentiti kolizione norme ili ne.Znači, koliziona norma je imperativne prirode u našem pravnom sistemu, kao i u drugim pravnim sistemima kontinentalanog sistema. Sud mora promjeniti kolizionu normu uvijek kada se rješava građanskopravni odnos sa elementom inostranosti i stranke ne mogu o tome odlučivati. One ne mogu birati ni koje će pravo primjetiti za rješenje njihovog GP odnosa , osim kada su u pitanju ugovorni odnosi koje stranke rješavaju autonomijom volje, a i tada sa određenim ograničenjima.

15.Pojam kvalifikacijePodvođenje činjenica pod pravne norme, vrste tumačenja. Suština posrednog (kolizionog) načinarješavanja privatnopravnog odnosa sa elementon inostranosti je u tome da se postavi mjerilo kojeće odrediti mjerodavno pravo. Zatim će se postavljena pitanja raspraviti po tome pravu, pravu jedneodređene države. Kvalifikacije se vezuju za norme koje indirektno regulišu odnose sa elem.inostranosti, putem određivanja mjerodavnog prava.

16.Vrste kvalifikacijaPotrebno je izvršiti kvalifikaciju a) pravne kategorije i b) kvalifikaciju tačke vezivanja.***Prilikom kvalifikacije pravne kategorije, dilema je zapravo u tome koju ćemo primeniti od dve ili više kolizionih normi čija primena dolazi u obzir zavisno od toga kako ćemo shvatati njihove kategorije. ***Prilikom kvalifikacije tačke vezivanja nema više dileme koju kolizionu normu valja primeniti, ali nije još jasno kuda ona vodi. Kvalifikacija tačke vezivanja ide i logički i vremenski nakon kvalifikacija pravne kategorije.Postoji više vrsta kvalifikacija:

- kvalifikacija po lex fori- kvalifikacija prem lex causae

4

- kvalifikacija pomoću autonomnih pojmova

17.Načini rješavanja kvalifikacijeKvalifikacija po lex fori (lege fori) je stav da kvalifikaciju treba vršiti prema pravu države gde se sudi i od čijih se kolizionih normi polazi prilikom rešavanja spora. ****Kvalifikacija prema lex causae je kvalifikacija prema pravu koje je merodavno za odnos koji se raspravlja. Ova kvalifikacija je manjkava jer pravo koje je merodavno za raspravljanje predmetnog odnosa nije još poznato u momentu kada se pristupa kvalifikaciji. *****Kvalifikacija pomoću autonomnih pojmova - Zastupa je Rabel. Suština Rabelove teorije je u tome da kvalifikaciju ne treba vršiti sa osloncem na jedno nacionalno pravo, bilo da je to lex fori ili lex causae, već se treba služiti autonomnim pojmovima, nezavisnim od nacionalnih pravila. Ti autonomni pojmovi bi se stvarali u nacionalnim sporazumima, ili bi ih sud pronalazio u putem komparativnih istraživanja.

18.Kvalifikacija u domaćem zakonodavstvuKvalifikacija se u domaćem Zakonu o MPP definiše u članu 9., na slijedeći način: „Pravo strane države primjenjuje se prema svom smislu i pojmovima koje sadrži“. Kada bi na osnovuo navedenih riječi trebalo da damo odgovor koji način rješavanja kvalifikacije je prihvatio naš zakonodavac , rekli bi po lex causae. Međutim, ona je nemoguća, amo se radi o kvalifikaciji pravnih činjenica, tj.pravne kategorije. S druge strane ako bi prihvatili činjenicu većine autora da se radi o stepenastoj kvalifikaciji onda bi pogrešno tumačili napisanu odredbu člana 9.Zakona. sigurno da je zakonodavac mogao i drugačije da odredi kvalifikaciju. Dilema koja se tiče načina rješavanja kvalifikacije tiče se prihvatanja principa lex fori ili lex causaec, odnosno kombinacije navedenih principa. Ne možemo,prihvatiti u potpunosti, da je za naše pravo prihvatljivije rješenje kvalifikacije po lex fori, obzirom da ono uvijek ne mora dati odgovor.

19.Izigravanje zakona (Fraus legis)Ako se veštačkim stvaranjem ili promenom činjenica, koja je tačka vezivanja neke kn, postiže primena nekog drugog prava a ne onog koje bi bilo merodavno u redovnim okolnostim, radi se o izigravanju zakona (fraus legis). Najčešće fraus legis srećemo kod statusnih, porodičnih i naslednih odnosa. Elementi fraus legis: 1)veštačko stvaranje ili promena tačke vezivanja 2) namera izigravanja zakona 3) izbegavanje domaćih imperativnih normi.

20.Elementi izigravanja zakona su:1)Veštačko stvaranje ili promena tačke vezivanja – promena državljanstva ili domicila, izbor naročitog mesta zaključenja ili izvršenja ugovora, prenošenje pokretne stvari iz jedne države u drugu...., sa krajnjim ciljem primena prava koje pod redovnim okolnostima ne bi bilo merodavno.2)Namera izigravanaja je uglavnom prihvaćena kao konstitutivni element fraus legis.3)Izbegavanje domaćih imperativnih normi – uglavnom preovladava mišljenje da samo izbegavaju domaćeg materijalnog prava predstavlja fraus legis u međunarodnom privatnom pravu, odnosno da samo takvo ponašanje treba sankcionisati.Oblici fraus legis: izbegavanje primene domaćeg imperativnog prava pred domaćim organima i izbegavanje domaćih normi pred stranim organima (sankcija kod priznanja strane odluke).Kod nas, Član 5. ZMPP (Ne primenjuje se pravo strane države koje bi bilo merodavno po odredbama ovog ili drugog zakona ako bi njegovo primenjivanje imalo za cilj izbegavanje primenjivanja domaćeg prava)

21.Uzvraćanje i upućivanje (renvoi)Slučaj “Forgo” - Pojava problema uzvraćanja i preupućivanja na dalje pravo, vezuje se po pravilu za odluke Kasacionog suda Francuske u sporu oko zaostavštine Forgo. Francuski sud je pošao od svoje kn, utvrdio je na ona ukazuje na bavrsko pravo. Po bavraskim kn, za nasljeđivanje je mjerodavno pravo faktičkog domicile ostavioca, a to je u Francuskoj, što znači da bavarska kn

5

uzvraća na francusko pravo. Slučaj je riješen na bazi koncepcije da fr.kn upućuje na bavrsko pravo u cjelini, po principu kolizionog upućivanja, te je konsultovana bavarska kn i došlo je do uzvraćanja na bavarsko pravo. Pošto po francuskom pravu pobočni srodnici vabračnog djeteta nisu zakonski nasljednici konstatovano je da zaostavština nema nasljednika i dosuđena je francuskoj državi.*** Uzvraćanje је postupak u MPP kod kojeg kolizione norme prava koje je određeno kao merodavno od strane normi zemalja suda, ukazuju da je merodavno pravo polazne države, dok kod upućivanja na dalje pravo one ukazuju na jedno treće pravo, kao merodavno.Pretpostavke:1) načelno-teorijska: da je prihvaćena koncepcija po kojoj kn upućuju na jedno pravo u celini; 2) različitost kn obe države (Slučaj „Forgo“-došlo je do uzvraćanja ); 3) činjenično stanje – sklop Način primene: 1) teorija stranog suda – anglosaksonski sistem 2) renvoi u jednom koraku (single renvoi) - naš sistem – primena materijalnih normi one države na koju su ukazale kn stranog prava na koje su prvo uputile kn foruma (gde se pitanje postavilo).Način primene kod nas: 1) renvoi u jednom koraku 2) prihvata se i primenjuje domaće pravo ako dođe do uzvraćanja. Nema odredbe o upućivanju na pravo treće zemlje

22.Elementi uzvraćanja i upućivanjaPretpostavke za uzvraćanje i upućivanje na dalje pravo su: 1)Načelno – teorijska pretpostavka - za renvoi je u tome da se prihvati koncepcija po kojoj kolizione norme upućuju na jedno pravo u celini, a ne samo na materijalne norme tog prava.2)Različitost kolizione norme države suda i kolizione norme na čije pravo polazne kn upućuju- Drugi je preduslov u tomeda u konkretnom slučaju kolizione norme države suda i kolizione norme države na čije pravo polazne kolizione norme upućuju, budu različite.3)Određeni činjenični sklop je takav raspored činjenica da se različita merila prihvaćena u dve ili više kolizionih normi vezuju u datom slučaju za različite države.

23.Javni poredak u MPPJavni poredak su osnovne norme domaćeg prava koje se u svakom slučaju moraju zaštititi. U tom slučaju domaće pravosuđe može nepostupiti po upustvu domaće KN ili nepriznati stranu odluku.Kod utvrđivanaja javnog poretka (sadržaja i granica) postoje dva pristupa.Prvi, opšta klauzula – opšti načindefinisanja koji se obično daje u zakonima i drugi enumeracija normi koje obuhvataju javni poredak, ili pak nabrajanje onih domena u kojima imperativne norme predstavljaju automatski deo javnog poretka. Npr. norme o punoletstvu su imperativne. Nadalje, javni poredak se ne može izjednačiti sa imperativnim normama. Javni poredak je uža kategorija od zbira imperativnih normi i obuhvata samo one domaće norme koje štite najosnovnije vrednosti našeg poretka.***********Posledice primene ustanove javnog poretka:- neprimena stranog prava, primjena prava lex fori; -nepriznanje strane odlukeKod nas ZMPP posvećuje tri člana javnom poretku i točl.4. – otklanjanje stranog prava; čl.91. – nepriznavanje strane sudske odluke; čl.99. – nepriznavanje strane arbitražne odluke. Znači neće primeniti pravo strane države ( neće se priznati strana sudska odluka niti arbitražna odluka) ako bi njegovo (njeno) dejstvo bilo u suprotnosti sa Ustavom utvrđenim osnovama društvenog uređenja.

24. Reciprocitet i retorzijaReciprocitet ili uzajamnost je ravnopravna saradnja među suverenitetima, a retrozija je napuštanje saradnje. Reciprocitet je ustupak kojeg čini država na račun svoje teritorijalne suverenosti, a u cilju međunarodne saradnje. Uslov reciprociteta u pravnotehničkom smislu znači konkretno uslovljavanje primene stranog prava, priznanje strane odluke, ili nekog prava stranaca istim ili sličnim postupanjem tangirane strane države prema našim građanima, pravu i odlukama.Reciprocitet se posmatra kroz tri oblasti koje čine MPP: SUKOB ZAKONA – vrši se određivanje i primjena mjerodavnog prava; SUKOB JURISDIKCIA - reciprocitet i retrozija javljaju se u vezi sa priznanjem i izvršenjem stranih sudskih odluka; PRAVA STRANACA - Kada su u pitanju prava

6

stranaca, neka prava se uslovljavaju. Uslovljena su ona prava koja je zakonodavac odredio. Relativno rezervisana prava stranaca su uslovljena reciprocitetom.

25.Oblici reciprocitetaPo načinu nastanka reciprocitet može da bude: a) diplomatski - sporazumevanjem država na multilaterarnom i bilateralnom planu; b) zakonski - Zakonski reciprocitet se utvrđuje zakonom. Npr. Zakon o pravima stanaca; c)faktički - postoji kad sticanje određenih prava od strane stranaca nije garantovano ni međunarodnim sporazumom niti paralelnim zakonima ali se faktički obezbeđuje u praksi . Najbitniji diplomatski, pa faktički. Zakonski je ređi.Prema sadržini reciprocitet može da bude: formalni (kad su stranci kod nas izjednačeni sa domaćim državljanima, a istovremeno su naši državljani u toj stranoj državi izjednačeni sa državljanima te države) i materijalni (znači pružiti strancu ona prava koja naš državljanin ima u strančevoj državi).U pogledu načina dokazivanja: dokazni (znači da je lice koje pretenduje da mu se prizna određeno pravo dužno da dokaže postojanje recip.u odnosu na državu čije državljanstvo ima) i pretpostavljeni (znači da se teret dokaza prebacuje na suprotnu stranu, onu koja strancu osporava uživanje određenog prava)

26.Saznanje i primena stranog pravaPrimjenjuje se samo strano materijalno pravo, a ne procesno.U kontinentalnom sistemu strano pravo se shvata kao prava i sud mora da ga sazna ex officio, a u anglosaks. kao činjenica i dokazuju ga stranke u postupku. Rijetka je primjena stranog prava u praksi, zbog nespremnosti sudova i teškog utvrđivanja sadržine stranog prava. Sud se prilikom utvrđivanja sadržine stranog prava može obratiti za pomoć strankama, državnim organima, naučnim ustanovama.U našoj teoriji i praksi se strano pravo tretira kao „pravo“. Kod nas – sud po službenoj dužnosti saznaje i primjenjuje strano pravo. Prema članu 13. ZMPP. Nadležni organ može zatražiti obaveštenje o stanju prava od Ministarstva pravde, koje nije obavezujuće.Stranke u postupku mogu sudu podnijeti javnu ispravu o sadržini stranog prava. Javna isprava o sadržini stranog prava sadrži tri oborive pretpostavke: autetičnost, istinitost, osnovanost.***Ukoliko je nemoguće saznati strano pravo, tada se ide na primjenu prava po lex fori. Procesnopravne konsekvence ovog zakonskog rješenja su:

- strano pravo se primenjuje ex officio (teret dokazivanja je na sudu ne na strankama)- strano pravo se dosledno tretira kao pravo i pogrešna primena stranog prava predstavlja

osnov za reviziju- u slučaju da ne zna sadržinu stranog prava sud će zatražiti obaveštenje od nadležnog organa

(Ministarstvo pravde), a može se osloniti i na pomoć stranaka i naučnih institucija- prema ZMPP nema alternative ako se ne sazna strano pravo

II KOLOKVIJ

27.Mobilni sukob zakona u mpp-Granice važenja pravnih normi: prostorne, personalne, vremenske.-Odnos starog i novog zakona (intertemporalni sukob zakona).-Do sukoba zakona dolazi: 1) ako se promene kn 2) ako se promene norme prava na koje je ukazala kn 3) ako se promene odredbe koje predstavljaju javni poredak i 4) promjenom suvereniteta nad teritorijom jedne države ili nad dijelom njene teritorije.-Treba razlikovati od izigravanja zakona-Način rešavanja mobilnog sukoba zakona (conflit mobile): 1) teorija stečenih prava 2) posebna pravila za svaki slučaj ili vremensko fiksiranje kn za određeni moment u vremenu.

7

28. Državljanstvo, domicil i boravište kao tačka vezivanja

Pravna i poslovna sposobnost fizičkih i pravnih lica sa elementom inostranosti Državljanstvo – javna veza određenog lica sa državom Ius sanguinis i ius soli – sticanje državljanstva Tačka vezivanja – lex nationalis Apatridi – prebivalište, boravište Bipatridi – efektivno državljanstvo, stvarna veza Prebivalište – faktički i voljni element Boravište – faktički element Redovno boravište – boravak na određenoj teritoriji, konstantan, ali ne i neprekidan Imigracione i emigracione zemlje Čl.14 ZMPP – lex nationalis za fizička lica; poslovna sposobnost – lex nationali, a lex loci

actus ako je nesposoban po lex nationalis Apatridi – lex domicilii, boravište, lex fori Proglašenje nestalog lica umrlim – državljanstvo u vreme nestanka (čl.16 ZMPP)

Državljasntvo je javno pravni odnos između države i lica u kojem lice – državljanin stiče takav status da su mu dostupna sva prava (privatna, politička, ekonomska i druga) koja obezbeđuje pravni sistem dotične države. Državljanstvo se stiče na dva osnovna načina: rođenjem i prirođenjem (naturalizacijom). Rođenjem znači da će dete automatski dobiti državljanstvo svojih roditelja. Prirođenjem znači naknadno sticanje našeg državljanstva od strane lica koja su imala neko drugo državljanstvo ili nisu imala nijedno državljanstvo. Uslove za naturalizaciju propisuje zakon. Poseban problem državljanstva kao tačke vezivanja predstavljaju lica bez državljanstva (apatridi) i lica sa više državljanstava (bipatridi). Ako se radi o bipatridima, a jedno od državljanstava tog lica je domaće, domaći organi će ga po pravilu tretirati kao da ima samo domaće državljanstvo. Ako je državljanin više stranih država, potrebno je utvrditi takozvano efektivno državljanstvo, a to je državljanstvo kojim se dotično lice u stvarnosti služi. Ako je reč o apatridima državljanstvo se zamenjuje prebivalištem, a ako ga lice nema, onda boravištem. Dakle,kod apatrida lex nationalis se zamenjuje sa lex domicilii. Sledeća supsidijarna tačka vezivanja je boravište. Ako ne može ni po tome sledi lex fori.Domicil (prebivalište) ima dva osnovna elementa: faktički i voljni. Faktički element se sastoji u prisustvu na jednom mestu, dok je voljni element u nameri lica da trajno ostane u tom mestu. Boravište - je tačka vezivanja koja se primenjuje u odsustvu domicila. Boravište ima jedno lice u mestu gde faktički boravi. Ovde nedostaje voljni element, tj. namjera da lice tamo trajno ostane. Postoji i termin redovno boravište koje podrazumeva boravljenje na određenoj teritoriji i određenu stalnost tog boravka, tj. efektivno središte života i rada. Kada je pitanja da li za tačku vezivanja uzimati državljanstvo ili prebivalište javljaju se interesi dve grupe država: imigracione i emigracione države. Imigracione države su one države u koje tradicionalno dolaze doseljenici i radnici iz drugih zemalja; emigracione su one države iz kojih ljudi dolaze da bi postali ekonomski emigranti. Imigracionim državama više odgovara domicil kao tačka vezivanja, a emigracionim više odgovara državljanstvo.Po našem pravu osnovna tačka vezivanja za određivanje pravne i poslovne sposobnosti lica je lex nationalis, a lex loci actus ako je nesposoban po lex nationalis. Lex loci actus če se supsidijarno primeniti samo ako je reč o utvrđivanju pravne i posloven sposobnosti, anikako kad se radi o porodičnim ili naslednim odnosima.

Proglašenje nestalog lica umrlim – državljanstvo u vreme nestanka (čl.16 ZMPP)

29. Merodavno pravo za pravnu i poslovnu sposobnost fizičkih licaPravila o pravnoj sposobnosti se danas mnogo ne razlikuju u raznim zemljama sveta. Svuda se smatra da je svaki čovek subjekt prava, dakle da ima pravnu sposobnost. Izvesnih razlika ima u pogledu nastanka i prestanka pravne sposobnosti. U najvećem broju zemalja pravna sposobnost nastaje rođenjem, dok u nekim zemljama 24 časa nakon rođenja. U pogledu poslovne sposobnosti

8

razlike su mnogo veće. Tako po jednom shvatanju uzrast za sticanje poslovne sposobnosti 18 godina, a po drugom 21 godina, a u nekim južnoameričkim pravima tek sa 25 godina. Razlike postoje i po tome da li udata žena ima punu poslovnu sposobnost. Veliki je sukob zakona i po pitanju emancipacije odnosno sticanja poslovne sposobnosti zaključenjima braka pre predviđenog uzrasta. Sve to ukazuje na značaj kolizione odluke, određivanja merodavnog prava u pogledu pravne i poslovne sposobnosti fizičkih lica. U pogledu određivanja mjer.prava za sposobnost fizičkih lica u uporednom pravu javljaju se tri osnovna koliziona rešenja: primena prava državlj., prava domicila i prava mesta nastanka obaveze.

30. Merodavno pravo za pravna lica-Mjerila za pripadnost: 1) državljanstvo članova UO; 2) registracija pravnog lica (moguće su i fiktivne registracije); 3) stvarno sedište pravnog lica (sedište glavnog organa); 4) centar realne eksploatacije (aktivnost pravnog lica; 5) kontrola – vanredne prilike.- Pravna lica – sistem inkorporacije (osnivanja) i sistem stvarnog sedištaPravna lica su osnovni nosioci međunarodne razmene dobara. Tačka vezivanja za određivanje merodavnog prava u pogledu sposobnosti pravnih lica je lex nationalis. S tim da se kod pravnih lica koristi izraz pripadništvo umesto državljanstvo. Prisutna pojava da se jedna privredna organizacija vezuje za više država (npr. multinacionalna kompanija). Teorija i praksa nude tri mjerila: državljanstvo članova glavnog organa, mesto registracije pravnog lica, stvarno sedište pravnog lica (smatra se uglavnom sedište glavnog organa), i centar eksploatacije. Naše pravo uzima dva pokazatelja: pravo po kojem je pravno lice osnovano i stvarno sedište pravnog lica.

31. Merodavno pravo za zaključenje brakaMeđunarodno porodično pravo – zaključenje braka-Lex nationalis bračnih drugova-Ako su različita državljanstva – onda kumulacija – distributivna –svaki b.drug ispunjava uslove po svom pravu-Kod nas – član 32.ZMPP – lex nationalis i dopuna po lex fori – bračne smetnje: raniji brak (dvobračnost), nesposobnost za rasuđivanje i krvno srodstvo-U pogledu kolizionih normi za materijalne uslove za zaključenje braka, MPP poznaje uglavnom dva pristupa: prema jednom, merodavno je personalno pravo budućih supružnika, a prema drugom primenjuje se pavo zemlje gde se brak zaključuje. Prvi je pristup prihvaćen znatno šire. Prema ZMPP naš matičar će moći da zaključi brak sa elementom inostranosti, samo ako su zadovoljeni uslovi država čiji su državljani verenici, kao i osnovni uslovi našeg prava.

***Kumulativna primena lex nationalis verenika Ako su verenici iz različitih država, kumulatino će se primeniti propisi tih država o materijalnim uslovima za zaključenje braka. Postoji obična i distributivna kumulacija. Obična kumulacija podrazumeva da oba verenika treba da ispune oba prava. Distributivna kumulacija znači da svaki od verenika treba da ispune uslove svog lex nationalisa. Ova kumulacija je više zastupljenija.

***Primena dela lex fori U mnogim kolizionim pravima, pored personalnog prava verenika predviđena je i merodavnost lex fori ili dela lex fori. Prema ZMPP, čak i ako prema lex nationalis određenog lica postoje uslovi da to lice zaključi brak, nadležni organ u našoj zemlji ipak neće dozvoliti zaključenje tog braka, ako u pogledu tog lica postoji jedna od tri smetnje koje se odnose na: postojanje ranijeg braka, srodstvo i nesposobnost za rasuđivanje. Rezime U pogledu materijalnih uslova za zaključenje braka primeniće se kumulativno nacionalni zakoni verenika s tim, da je kumulacija distributivna. Kad je reč o inostranim verenicima, pored uslova iz njihovih nacionalnih zakona, treba da se poštuju i tri uslova koje podstavlja naše pravo.

9

32. Forma braka sa elementom inostranosti-Forma braka može biti crkvena i građanska forma; te sklapanje braka preko punomoćnika.-Osnovna kolizioona norma u pogledu forme braka je Lex loci celebrationis – pravo mesta svečanosti – član 33. To znači da je mjerodavno pravo zemlje u kojoj se brak sklapa.-Priznaje se brak zaključen u inostranstvu ako ispunjava formu po pravu te zemlje-Zabrana fraus legis i prigovor javnog poretka-Priznanje na osnovu izvoda iz matičnih knjiga

33.Nevažnost (poništaj) braka sa el.inos.-Primenjuje se pravo koje je u vreme zaključenja braka bilo merodavno za materijalne uslove ili formu (zavisno za šta se vezuje uzrok nevažnosti)-Po tom pravu određuje se i krug lica koji mogu pokrenuti postupak-Sve po lex causae ; -Član 34. – pravo po čl.32.-Rešavanje vremenskog sukoba zakona za nevažnost braka – po pravu merodavnom u vreme zaključenja braka.

34.Razvod braka sa el.inostr.***ZMPP član 35.: 1) mjerdodavno je pravo države čiji su državljani bračni drugovi u vreme podnošenja tužbe ili zahteva 2) kumulacija – ako su bračni drugovi državaljni različitih država, u vrijeme podnošenja tužbe, za razvod braka mjerodavna su kumulativno prava obe države čiji su oni državljani3) ako jedan od bračnih drugova ima prebivalište u domaćoj zemlji u vreme podnošenja tužbe ili zahteva – domaće pravo 4) ako jedan od bračnih drugova ima državljanstvo domaće zemlje, iako u njoj nema prebivalište, onda domaće pravo***Supsidijerne tačke vezivanja***Vreme podnošenja tužbe ili zahteva – zbog promenljivosti državljanstva ili domicila

35. Diplomatsko konzularni brakoviSu domaći brakovi zaključeni u našim DiK predstavništvimaUslovi: 1) DiK predstavništvo mora biti ovlašćeno od MIP; 2) da se država prijema ne protivi tome; 3) domaći državljani mogu zaključivati takve brakove; 4) može i domaći državljanin sa državljaninom treće države (NE države prijema) ako je zaključen bilateralni ugovor.

36. Dejstavo braka sa elemntom inostranosti-Postoji zajenička i odvojena imovina br.drug. Često se imovinski odnosi br.d rješavaju i ugovorom. -Teškoće se javljaju kod primjene kumulacije različitih državljanstva zbog imovinskih efekata Danas vlada jednodušno uverenje da u pogledu dejstava braka treba primeniti pre svega pravo one zemlje čiji su državljani oba supružnika, tj. zajednički lex nationalis.***Ako stranke nemaju zajedničko državljanstvo, predlaže se pravo njihovog zajedničkog domicila, ako nemaju ni zajedničkog domicila, onda eventualno poslednji njihov zajednički domicil. Alternativa svemu tome je lex fori. ***Ako je reč o ugovornim imov.odnosima ZMPP predviđa da je mjer.pravo ono koje je bilo mjer.u vrijeme zaključenja bračno – imovinskog ugovora.-Zakonska dejstva braka: 1) zajednički lex nationalis 2) prebivalište 3) poslednje zajedničko prebivalište 4) lex fori

37. Vanbračna zajednica sa elementom inostranostiMeđunarodno porodično pravo – vanbračna zajednica-Posledice vanbračne zajednice – dužina trajanja. -Lična i imovinska dejstva-ZMPP, član 39. 1) Lex nationalis2) ako nemaju zajedničko državljanstvo, onda zajedničko prebivalište. ****Prema ZMPP merodavan je pre svega zajednički lex nationalis lica koja zive u vanbračnoj zajednici. Ako nisu državljani iste države, merodavno je pravo države u kojoj imaju zajedničko prebivalište. ako je reč o ugovornim imovinskim odnosima, merodavno je isto pravo (zajednički lex nationalis, ili pak pravo zemlje zajedničkog prebivališta), s tim da ZMPP precizira da je to lex nationalis , odnosno lex domicili u vreme zaključivanja ugovora.

10

38.PROBLEM KUMULATIVNE PRIMJENE PRAVAMožemo reći da postoji realan problem kod kumulativne primjene prava, ako bračni drugovi imaju različito državljanstvo. Problem je vezan za različito regulisanje ove oblasti. Problem kumulatvine primjene prava postoji kod svih bračnih odnosa, što znači i kod zaključenja braka. Kumulacija prava je nemoguća kod razvoda braka,dejstva braka ili vanbračne zajednice, što lako može dovesti do zaključka da je primjena državljanstva moguća samo, kada bračni drugovi imaju isto državljanstvo. Ali ne možemo se u potpunosti složiti sa tim.

39.Zakonsko nasleđivanje sa elem.inos.Naslednopravni odnosi sa elementom inostranosti-Princip jedinstvene zaostavštine, po jednom pravu celokupna imovina ostavioca. **** U uporednom pravu postoje dva osnovna koncepta za određivanje merodavnog prava za nasleđivanje. Prema jednom konceptu, najvažnije je da se za raspravljanje zaostavštine primenjuje jedno pravo, bez obzira što se delovi zaostavštine ili naslednici nalaze u raznim državama (princip jedinstvene zaostavštine). U tom slučaju primenjivalo bi se pravo po lex nationalis, odnosno pravo državljanstva ostavioca. Postoje i pristalice podeljene zaostavštine.Naše pravo stoji na stanovištu principa jedinstvene zaostavštine, s tim, da se u nekim specifičnim situacijama dozvoljava odstupanje od tog principa. -Zaostavština bez naslednika – naslednik država, lex rei sitae za nepokretnosti, lex nationalis ostavioca za pokretne stvari-Merodavno pravo za nasleđivanje (i za zakonsko i za testamentalno) – lex nationalisostavioca u vreme smrti. ***** Ako je ostavilac u toku svoga života imao više državljanstava, relevantno je ono državljanstvo koje ima u momentu svoje smrti. Za lice bez državljanstva merodavan je lex domicili, a ako nema ni prebivališta onda je merodavno pravo njegovog boravišta, a u slučaju da nema ni boravište merodavno je pravo domaće države.Ako je ostavioc lice sa više državljanstava, a među njima ima i domaće, primenjivaće se domaće.Ako je reč o bipatridu sa dva ili više strana državljanstva, smatraće se da je državljanin one države u kojoj ima prebivalište, ako nema prebivalište ni u jednoj, smatraće se da ima državljanstvo one države čiji je državljanin, a sa kojom je u najbližoj vezi.-Testamentalna sposobnost – lex nationalis zaveštaoca u vreme sastavljanja testamenta

40. Testamentalno nasljeđ. sa elem.inostranosti- Merodavno pravo za sadržinu testamenta – lex nationalis zaveštaoca u vreme smrti- Forma testamenta – punovažnost oblika testamenta – Haška konvencija o sukobu zakona u pogledu oblika testamentalnih odredaba 1961.- Pravila se odnose i na opozivanje testamenta- Zakon o MPP je preuzeo pravila iz Haške konvencijeU pogledu sposbnosti za sastavljanje testamneta merodavno je pravo države čiji je državljanin zaveštalac u vreme sastavljanja testamenta.

41.Forma testamenta- Pravila za određivanje merodavnog prava za formu testamenta: 1) mesto sastavljanja testamenta 2) državljanstvo zaveštaoca u vreme sastavljanja testamenta ili u vreme smrti 3) prebivalište zaveštaoca u vreme sastavljanja testamenta ili u vreme smrti 4) boravište zaveštaoca u vreme sastavljanja testamenta ili u vreme smrti 5) lex rei sitae za nepokretnosti 6) lex foriPrema našem važećem pravu, tj. prema Haškoj konvenciji, prema ZMPP, testament će biti u pogledu forme punovažan ako je punovažan po jednom od sledećih prava:

1. pravo mesta gde je testament sastavljen2. pravo zemlje čiji je državljanin bio ostavilac u momentu sastavljanja testamenta3. pravo zemlje čiji je državljanin bio ostavilac u vreme svoje smrti4. pravo mesta u kojem je zaveštalac imao domicil u vreme sastavljanja testamenta5. pravo mesta u kojem je zaveštalac imao prebivalište u vreme svoje smrti6. pravo mesta u kojem je zaveštalac imao boravište u vreme sastavljanja testamenta

11

7. pravo mesta u kojem je ostavilac imao boravište u vreme svoje smrti-Pored ovih sedam alternativa, predvišena je i jedna osma, akda su u pitanje nekretnine, a to je lex rei sitae – mesto nalaženja nekretnine.-ZMPP ima još i devetu opciju lex fori.

42. Merodavno pravo za stvarna prava na nepokretnim i pokretnim stvarimaStvarnopravni odnosi sa elementom inostranosti-Zakonsko određivanje stvarnih prava-Osnovno pravilo – lex rei sitae i kod nepokretnih i kod pokretnih stvari-Više nekretnina – stvarne službenosti – lex rei sitae poslužnog dobra (koje trpi)-Pokretne stvari – mobilni sukob zakona-Dva rešenja - princip stečenih prava (stvaranje “pravnog stanja”) ili ad hoc rešavanje-Osnovno pravilo je lex rei sitae – zakon mesta nalaženja stvari. **To znači da će merodavno pravo biti pravo one države na čijoj se teritoriji nalazi stvar koja je predmet spornog stvarnog prava. Ova tačka vezivanja spada u najstarije.

Pokretne stvari - U pogledu stvarnih prava nad pokretnim stvarima lex rei sitae je vladajuće, ali nije jedino koliziono rešenje. Kao alternativa, javlja se pricip mobilia personam sequuntur (pokretljivost prate ličnosti) koji dovodi do primene personalnog prava (prava državljanstav ili domicila) vlasnika pokretne stvari. U nekim pravima lex loci sitae je zamenjen sa lex loci actus, pravom zemlje u kojoj se preuzima pravni posao, a u nekim, anglo – americkim javlja se ideja o primeni principa najtešnje povezanosti u pogledu stvarnih prava na pokretnostima.****Lex rei sitae spada u tzv. varijabilnne tačke vezivanja, ona nije jednom za svagda prostorno i vremenski fixirana, što daje povoda problemu koji je u teoriji najviše poznat pod francuskim nazivom „conflit mobile“ (mobilni sukob). Postavlja se pitanje koji je zakon merodavan budući da stvar menja mesto.-Conflict mobile kod pokretnih stvari je situacija kad se stvar premešta sa područja na kojem postoje uslovi za oformljenje određenog stvarnog prava ili stvarnopravnog dejstva, na područje na kojem ti uslovi ne postoje.**Dva rešenja - princip stečenih prava (stvaranje “pravnog stanja”) ili ad hoc rešavanje.

43. Stvari u tranzitu-Stvari u tranzitu – prelazak stvari preko treće države-Lex loci destinationis - Za stvari u tranzitu kao mjerodavno pravo se uzima lex loci destinationis (pravo zemlje odredišta)-Prekid tranzita - lex fori (zaplena i sl.) - Ukoliko dođe do pr.tr. usled zaplene primenjiće se lex fori.-Ako stvar putuje zajedno sa vlasnikom – lex nationalis vlasnika stvari

28. Merodavno pravo za sredstva prevoza Sredstva prevoza – upisuju se u registre – brodovi i vazduhoplovi, a blizu su i železnice Registri sredstava prevoza u izgradnji i registri matične luke Zakon zastave – lex banderae (primjenjuje se) Železnica – kod železnica perimjenuje se sedište preduzeća koje se stara o železnici

45. Stvarna prava na hartijama od vrednosti sa elementom inostranostiMenica i ček sa elementom inostranosti Stvarna prava na hartijama odvrednosti i iz hartija od vrednosti – lex cartae sitae u vreme

izdavanja hartije. Konosman, skladišnica. Konvencije o menici i čeku 1930. i 1931. (3 paralelna akta) Jednoobrazni zakon o menici (čeku); Konvencija o taksama za menicu (ček); Konvencija o

sukobu zakona u materiji menice (čeka) Zakon o menici i Zakon o čeku – ista pravila sukobu zakona

12

Menična (čekovna) sposobnost, forma menične (čekovne) obaveze i prava i obaveze kod menice (čeka)

Menična (čekovna) sposobnost – lex nationalis izdavaoca. Dve dopune: renvoi i teorija najveće vrednosti.

Renvoi – prihvata se ovaj institut, ali ne dovodi do rezultata Teorija najveće vrednosti – ako nije sposoban po lex nationalis, onda treba konsultovati

pravo zemlje u kojoj je menična obaveza preuzeta – lex loci actus Forma menične (čekovne) obaveze – locus regit actum – gde je menična obaveza preuzeta Dve dopune: 1) ako je obaveza preuzeta u inostranstvu, a menični (čekovni) dužnik i

poverilac su domaći državljani, a nije zadovoleja forma po, tom, stranom pravu,ali jeste po našem, primeniće se naše, domaće, pravo (zajedničko državljanstvo) ; 2) kod sukcesivnih obaveza – ako je nepunovažna po pravu zemlje gde je preuzeta, sve kasnije obaveze bićepunovažne, ako su po pravu gdeje preuzeta kasnija, punovažen i kasnije i ranije preuzeta obaveza

Prava i obaveze kod menice (čeka) – zakon mesta plaćanja (lex loci solutionis) i zakon mesta preuzimanja (lex loci actus)

Lex loci solutionis – prava i obaveze glavnih dužnika – akceptanta kod trasirane menice i izdavaoca sopstvene menice. Po ovom pravu i mere koje se preduzimaju kod gubitka ili krađe menice ili čeka.

Lex loci actus – ostali, sporedni, dužnici – mesto gde je dat potpis dužnika. Po ovom pravu i rokovi za preduzimanje regresnih zahteva.

Postoji široka saglasnost da je merodavno pravu u pogledu stvarnih prava na hartiji mesto nalaženja hartije - lex cartae sitae. Dakle svojina na samoj hartiji ceniće se prema mesta nalaženja hartije. Lex cartae sitae je samo poseban izraz za lex rei sitae u pogledu hartija od vrednosti. Da li hartija od vrednosti sadrži stvarno pravo i kakva je sadržina tog stvarnog prava? Prema američkom pravu merodavno pravo po ovom pitanju je pravo mesta nalaženja stvari u vreme izdavanja hartije.

13

USMENI DIO (za one koji su položili oba kolokvija)46. Oblici autonomije volje

Pojam autonomije voljeUgovorni odnosi sa elementom inostranostiAutonomija volje je tačka vezivanja koja ovlašćuje stranke da učine izbor mjerodavnog prava koje će se primjeniti za regulisanje njihovog ugovornog odnosaPri određivanju autonomije volje potrebno je imati u vidu ograničenja javnog poredka i fraus legis.Takođe, granice autonomije volje obuhvataju i nekretnine na koje se ima primeniti lex rei sitae. Nekad se autonomija volje ograničava i međunarodnim ugovorima kao što je Konvencija o prevozu robe drumom, gde stranke ne mogu ugovoriti poravila drugačija od onih koje propisuje ova Konvencija.Koneksitet je veza između izabranog prava i ugovornog odnosa (strane ugovornice mogu da biraju samo jedno između prava sa kojim je ugovorni odnos povezan.

Oblici autonomije volje Oblici autonomije volje:

1) izričita2) prećutna3) hipotetična

Izričita autonomija volje postoji kada stranke izričito odrede koje će pravo biti merodavno. Prećutna autonomija volje je ona koju stranke nisu izričito odredile, ali je iz ugovora vidljivo da su one imale u vidu jedno pravo kao merodavno, da su htele da se primeni to pravo. Dokazi prećutno izražene volje su:

1) izbor suda određene zemlje2) okolnost da se stranke u svom ugovoru pozivaju na zakonske odrdbe iz određenog prava3) izbor jezika ugovora4) izbor valute ugovora5) zajedničko ugovaranje mjesta ispunjenja ili zaključenja ugovora6) zajednička nacionalnost ili sjedište ugovorača...

Hipotetička volja je u suštini identična sa principom najtešnje povezanosti. Kod nje se ne radi o pravu čiju su primenu stranke htele, već o pravu za koje bi bilo logično da su ga stranke htele, čiju su primenu trebale da žele, kao razumni privrednici, trgovci.

47. Kolizione norme za ugovore u odsustvu autonomije volje

Kolizione norme koje se primenju u odsustvu autonomije volje su: a) lex loci contractus b) lex loci solutionis c) domicil dužnika karakteristične prestacijed) princip najtešnje povezanostie) kombinacije navedenih.

Lex loci concractus, odnosno pravo mesta zaključenja ugovora je najstarija tačka vezivanja. Brzi razvoj saobraćaja i komunikacija, telefona telegrafa doveli su do toga da je teško odrediti koje se mesto ima smatrati mestom zaključenja ugovora, tako da ona gubi na svom značaju. Lex loci solutionis, zakon mesta ispunjenja, odnosno izvršenja ugovora. Teškoće se javljaju zbog tog što stranje ugovornice ne naznače mesto izvršenja i zbog toga što u jednom ugovoru ima dva ispunjenja (ispunjenja kupca i prodavca npr – predaja robe i isplata cene) i one se ćesto vezuju za najmanje dva mesta.

14

Domicil (ili sedište) dužnika kararakteristične obaveze. - Za označavanja prava domicila (sedišta) nosioca karakteristične obaveze kod kupoprodaje – a radi se o obavezi prodavca – koristi se latinska sintagma lex loci venditoris (zakon mesta prodavca).Princip najtešnje povezanosti – odnosno najbliže veze - Smatra se okvirnom tačkom vezivanja kod koje vrednovanje veze pravnog odnosa nije izvršio unapred zakonodavac, već se to prepušta sudiji, s tim da zakonodavac daje samo okvirna upustva. Preovladava u anglosaksonskom pravu. Kombinacija principa najtešnje povezanosti i neke neposredno vezujuće tačke vezivanja ZMPP je zauzeo stanovište da u odsustvu autonomije volje rešenje treba tražiti u kombinaciji principa najbliže veze i jedne neposredno vezujuće tačke vezivanja (domicila ili sedišta nosioca karakteristične obaveze).

48.MJERODAVNO PRAVO ZA PUNOVAŽNOST (FORMU) UGOVORAZa punovažnost oblika (formu) ugovora primjenjuje se opšte pravilo kao i kod drugih akata, locu regit actum, koja označava pojam – „mjesto vlada činom“. To znači da se forma ugovora reguliše po pravu mjesta gdje je ugovor zaključen. Postoje i izuzetci od prijene pravila locu regit actum, a to su slučajevi kada se ugovori odnose na nepokretnosti, kada će se i na formu ugovora primjeniti pravo po mjestu nalaženja nepokretnih stvari, lex rei sitae.Kod primjene losuc regit actum, moramo govoriti i o fakultativnosti primjene ovog pravila, to znači da se forma ugovora može cijeniti i po nekom drugom pravu. I kod nas je ovo pravilo fakultativne prirode. Po tom drugom pravu ugovor se cijeni , onda, kada nije punovažan po formi prema pravu države gdje je zaključen.Jedno od bitnih pitanja kod regulisanja punovažnosti oblika ugovora je primjena autonomije volje kod određivanja mjerodavnog prava za regulisanje forme ugovora. Postvlja se pitanje da li stranke mogu same da odrede pravo po kome će se cijeniti forma ugovora. Moguće je da to bude učinjeno kada stranke biraju pravo za ugovor u cjelini. Moguće je i neposredno kada stranke biraju pravo u pogledu forme. Naravno izbor nije moguć kada su u pitanju ugovori imperatvine prirode (kod nepokretnih stavi).

49.MJERODAVNO PRAVO ZA AKCESORNE PRAVNE POSLOVEZakon o MPP predviđa rješenje da će se na akcesorni pravni posao primjenjivati pravo koje se primjenjuje na glavni pravni posao. To znači da će se na zastarjelosti i sva pitanja u vezi sa ovim institutom, primjenivati pravo koje se primjenjuje na posao u vezi kojeg se postavlja pitanje zastarjelosti.

50.TEORIJA „PROPER LAW“Kada stranke ne odrede mjerodavno pravo tada se u većini zemalja primjenjuje princip najtješnje povezanosti ugovora sa određenim pravom. Rješenje koje se sastoji od navedenog principa i koje se u nekim pravnim sistemima, naročito anglosaksonskim, prihvata, predstavlja teorija „proper law“, koja se može definisati kao „pravo prema kome je ugovor sačinjen ili sa kojim je u najblilžoj ili stvarnoj vezi“. Prema Gravesonu ova teorija predstvalja primjenu prava slobodnog izbora mjesrodavnog prava. Svaki ugovor ima svoj „proper lew“, čak i onda kada nema izričite klauzule o izboru.Ovu teoriju možemo posmatrati sa dva aspekta , što se tiče stranke i njihove volje. Možemo je posmaatrati subjektivno i objektivno. Ako je posmatramo subjektivno znači da su stranke imale volju da odrede mjerodavno pravo, koje je u bliskoj vezi sa ugovorom, i da je baš to pravo, koje su odredile. A ako je posmatrammo objektivno, znači da ugovor ima tješnju vezu sa nekim drugim pravom, što zavis od niza okolnosti. Ova teorija govori da mnoge činjenice iz ugovora upućuju na primjenu jednog prava , koje je u najblližoj vezi sa tim ugovorom.

15

51.TEORIJA KARAKTERISTIČNE PRESTACIJETeorija karakteristične prestacije (kp) određuje mjerodavno pravo po karakterističnoj činidbi nosioca karakteristične obaveze u jednom ugovornom odnosu. Kod torije kp postoji veza , odnosno postoje određene činjenice koje se vezuju za jedan pravni sistem i po kojoj treba odrediti mjerodavno pravo, pa možemo reći da je u tom dijeli slična sa teorijom „centra gravitacije“ (teorija centra gravitacije promoviše pravilo da se za ugovore sa elementom inostranosti, mjerodavno pravo određuje po pravnim vezama tog ugovora koji „gravitiraju“ ka jednoj zemlji).Svaki ugovor ima jednu karakterističnu činjenicu, koja je bitna za njegovo funkcionisanje. Takva činjenica se nalzi u svakom ugovoru i njoj treba priznati značaj relevante činjenice u kolizionoj normi. Ono što je bitno kod teorije kp, jeste da određivanje mjerodavnog prava ne opredjeljuje ni državna pripadnost ugovornih strana, ni njihovo sjedište, nego ona činidba koja je bitna za izvršenje ugovora. Svaki pravni posao, odnosno svaki ugovor sadrži kp. Kp se može izraaziti u prenosa svojine na stvar, u izvršenju usluga, i sl., a što zavisi od samog ugovora. Te prestacije ili činidbe moraju imati prednost u odnosu na plaćanje druge strane. Ako je ta kp suština ugovornog odnosa onda se mora pristupiti odlućivanju o važnosti jedne ili druge prestacije. Naime, mora se odrediti čija je prestacija odnosno činidba važnija.

52. Ugovor o pomorskom prevozu stvari, putnika i prtljaga

I) Autonomija volje. – predviđa primjenu prava koje su stranke izričito ili prećutno izabrale

II) Ako nema autonomije volje, primjeniće se na ugovor sljedeće pomoćne tačke vezivanja:

1) za glavna prava i obaveze stranaka – lex loci contractus2) za sporedna prava i obaveze (način krcanja i predaje tereta, način plaćanja vaozarine....)– lex loci solutionis 3) za zaključenje ugovora na osnovu opštih uslova brodara– pravo države brodara4) za ugovor o tegljenju – lex fori.

Forma ugovora – lex loci actusNaše pravo se primenjuje na odgovornost brodara za gubitak ili oštećenje tereta, a luka ukrcaja ili iskrcaja je u našoj zemlji i kad je u pitanju putnik, koji bi bio stavljen u nepovoljan položaj primenom stranog prava

53.Ugovor o vazdušnom prevozu putnika i stvari

Najvažniji međ.sporazumi u ovoj oblasti suVaršavska konvencija o izjednačavanju izvesnih pravila koja se odnose na međunarodni vazdušni prevoz (1929.) i Čikaška konvencija o međunarodnoj civilnoj avijaciji (1944.)U pogledu prava i obaveza mjerodavno je pravo ono koje su stranke same izabrale, dakle autonomija volje. Ako je nema, onda za glavna prava i obaveze po sedištu prevozioca, a za sporedna prava i obaveze – lex loci solutionis.

Forma ugovora po – lex loci actus ili lex causaeAV trpi ograničenja koja su postavljena u prilog lex fori i to u tri slučaja:

1) ako bi putnik bio stavlje u nepovoljan položaj primenom stranog prava, 2) ako je ugovor čvrsto vezan za domaću zemlju i 3) ako postoji značajna veza između ugovora i domaćeg prava (materijalno pravo).

U pogledu prava i obaveza iz ugovora o prevozu, merodavno je pre svega pravo koje su stranke same izabrale.

16

54.Ugovor o željezničkom transportu

U oblasti željezničkog transporta postignuta je prilično široka unifikacija materijalnih pravila, posebno u Konvenciji o međ.prevozima željeznicom (1980).U slučaju da se ne mogu primjeniti ni unifikovana materijalna ni unifikovana koliziona pravila, ili ako ne pokrivaju postavljeno pitanje, mjerodavno će biti u pogledu prava i obaveza, pravo koje su stranke izabrale,a u nedostatku takvog izbora primjeniće se pravo zemlje gdje se u vrijeme prijema ponude nalazilo sjedište prevozioca. Kod povrede ili smrti putnika upotrebljva se lex loci delicti comissi. U pogledu forme mjerodavni su locus regit actum i lex causae.

55.Mjenična (čekovna) sposobnost sa elem.inostranosti

Konvencije o menici i čeku su Ženevska konvencija o mjenici i čeku 1930. i 1931. Donijete su tri konvencije povećene mjenici

- Jednoobrazni zakon o menici (čeku); - Konvencija o taksama za menicu (ček); - Konvencija o sukobu zakona u materiji menice (čeka)

Zakon o menici i Zakon o čeku – ista pravila sukobu zakonaMjenica i ček spadaju među one oblasti za koje imamo posebno razrađene kolizione norme u ašem pozitivnom pravu i grupišu se u tri pitanja:

- Menična (čekovna) sposobnost, - forma menične (čekovne) obaveze i - prava i obaveze kod menice (čeka)

U pogledu sposobnosti jednog lica da se menično obaveže tačka vezivanja je lex nationalis.Prema tome, sposobnost glavnih meničnih dužnika, kao i sposobnost indosanata, avalista i ostalih lica koje primaju menične obaveze, ceniće se prema pravu države čiji je državljanin lice.Ovo osnovno pravilo ima dve dopune:renvoi i teoriju najveće vrednosti.Renvoi – prihvata se ovaj institut, ali ne dovodi do rezultataTeorija najveće vrednosti – ako nije sposoban po lex nationalis, onda trebakonsultovati pravo zemlje u kojoj je menična obaveza preuzeta – lex loci actus

56. Formu mjenične (čekovne) obaveze sa elem.inostranosti

Forma menične (čekovne) obaveze – locus regit actum – gde je menična obaveza preuzeta Dvije dopune: 1) ako je obaveza preuzeta u inostranstvu, a menični (čekovni) dužnik i poverilac su domaći

državljani, a nije zadovoleja forma po, tom, stranom pravu,ali jeste po našem, primeniće se naše, domaće, pravo (zajedničko državljanstvo) ;

2) kod sukcesivnih obaveza – ako je nepunovažna po pravu zemlje gde je preuzeta, sve kasnije obaveze biće punovažne, ako su po pravu gde je preuzeta kasnija, punovažna i kasnije i ranije preuzeta obaveza

57.Mjenične (čekovne) radnje as elementom inostranostiU pogledu prava i obaveze kod menice javljaju se dve tačke vezivanja:- zakon mesta preuzimanja menične obaveze(lex loci actus)- ostali, sporedni, dužnici – mesto gde je dat potpis dužnika. Po ovom pravu i rokovi za preduzimanje regresnih zahteva.- zakon mesta plaćanja (lex loci solutionis) - Pravo države u kojoj je menica plativa merodavno je za prava i obaveze glavnih meničnih dužnika-akceptanta kod trasirane menice i izdavaoca

17

sopstvene menice.Po lex loci solutionisse određuju i mere koje se preduzimaju kod gubitka ili krađe menice ili čeka.58.Kvazidelikti – određivanje mjerodavnog prava

U članu 27.ZMPP ne koristi se termin kvazidelikti , već nabraja četiri kategorije odnosa na koje se odnosi:

1) Sticanje bez osnova (kondikcijski zahtjevi) – Do neosnovanog bogaćenja će doći ukoliko se plati nepostojeći dug (dva puta se plati jedan dug, ili se plati u uvjerenju da postoji). Ukoliko se radi o postojećem ugovoru , kod koga je došlo do dvostruke isplate , moguća je i primjena lex voluntatis. Ukoliko dug nikada nije postojao do mjerodavnog prava dolazi na bazi supsidijarnih poveznica koje važe za ugovore. Isto važi i za plaćanje duga pogrešnom povjeriocu ili plaćanje nedugovanog , ili više od dugovanog.

2) Poslovodstvo bez naloga – Prema jednom svatanju trebalo bi da je mjerodavno pravo dominius negotii (lica u čiju korist, odnosno za koga je radnja izvršena), ili pak negatoria gestora (lica koja vrše radnje bez naloga). Naše je pozitivno pravo na stanovništu da je mjerodavno obligaciono pravo zemlje u kojoj je radnja poslovođe izvršena – lex loci actus.

3) Upotreba stvari bez poslovodstva (verizioni zahtjevi) – U našoj sudskoj praksi najčešći slučajevi verzije vezani su za upotrebu tuđeg građevinskog materijala, građenje na tuđem zemljištu i neosnovano korištenje tuđeg stana. Za rješavanje sukoba zakona zakonodavac se opredjelio za primjenu prava zemlje na čijoj su se teritoriji dogodile činjenice – mjesto nalaženja stvari (lex rei sitae).

4) Negativno – sve druge vanugovorne obaveze koje ne proizilaze iz odgovornosti za štetu (npr.upotreba stvari u tuđu korist, upotreba stvari u svoju korist) – mjerodavno je pravo zemlje u kojoj su se dogodile činjenice koje su prouzrokovale obavezu.

59.DELIKTI U VEZI SA BRODOVIMA I VAZDUHOPOLOVIMAAko događaj iz kod proizilazi obaveza za naknadu štete nastane na brodu na otvorenom moru ili u vazduhoplovu, mjerodavno pravo se određuje po pravu države, čiju pripadnost ima brod ili vazduhoplov (pravilo lex banderae – pravo zastave). Znači ako šteta nastane na brodu ili vazduhoplovu na nečijoj teritoriji primjeniće se osnovno pravilo, a to je mjesto nastanka štete.

60.Lex loci delicti commisi – dvije tačke vezivanja u jednoj

18

61.LEX LOCI DELICTI COMMISSI U DOMAĆEM ZAKONODAVSTVU

U našem zakonodavstvu lex loci delicti commissi je osnovna tačka vezivanja za određivanje mjerodavnog prava vanugovorne odgovornosti sa elementom inostranosti. Zakon o MPP određuje lex loci delicti commissi na dva načina, kao pravo mjesta, gdje je radnja izvršena i kao pravo mjesta gdje je posljedica nastupila, zavisno od toga koje je pravo povoljnije za oštećeno lice. Od ocjene sudca zavisi koje je pravo povoljnije za oštećeno lice, imajući u vidu da od okolnosti samog slučaja , koji je doveo do nastanka štete, zavisi i koje će pravo biti primjenjeno.

62.LEX LOCI DELICTI COMMISSI U I ZASTARJELOST ZAHTJEVA ZA NAKNADU ŠTETE

Pitanje koje moramo spomenuti je i pitanje odnosa zastarjelosti i postavljanja zahtjeva za naknadu štete. Na zastarjelost se primjenjuje uvijek tzv.deliktni statut, odnosno mjesti štetne radnje. To znači da će se o zastarjelosti postavljanja zahtjeva za naknadu štete odlučivati po lex loci delicti commissi. U Zakonu o MPP ne izričite odredbe o tome.

63.Haška konvencija o mjerodavnom pravu za drumske saobraćajne nezgode - 1971

Lex loci delicti commissi primenjuje se na sve saobraćajne nezgode i na sva motorna i ne motorna vozila,dakle i na nezgode u kojem učestvuju i bicikli,zaprežna vozila itd.Pravilo koje zamenjuje lex loci delicti commissi je tačka vezivanja koja se relativno lako utvrđuje, mesto registracije vozila.Konvencija se primenjuje bez obzira na reciprocitet pošto su norme Konvencije ratifikacijom postale deo našeg MPP-a.Haška konvencija o merodavnom pravu za drumske saobraćajne nezgode sene primenjuje u sledećim situacijama:

- kod odgovornosti proizvođača, servisera i prodavca vozila; - na odgovornost preduzeća koje održava puteve; - na regresne zahteve između lica odgovornih za štetu; - na regresne zahteve i na subrogaciju u pogledu osiguravajućih društava.

Za štetu nanetu stvarima primenjuju se sljedeća pravila:a) za stvari u vozilu a pripadaju putniku, pravo koje se primenjuje na putnika b) za stvari u vozilu, a koje ne pripadaju putniku, pravo koje se primenjuje na vlasnika vozila c) stvari van vozila – mesto nezgode

Domaći sud će moći da odbije primenu strane norme ako bi ta norma bila suprotna domaćem javnom poretku.

Direktan zahtev prema osiguravajućem društvu – alternativno mesto nezgode, pravo za ugovor o osiguranju, mesto registracije vozila.

19

64.Pojam međunarodne nadležnosti

Svaka država ima svoja pravila o međunarodnoj saradnji.U jednom sporu sa elementom inostranosti možemo se obratiti pravosuđu one države čije norme u međunarodnoj sudskoj nadležnosti predviđaju nadležnost svojih sudova za taj slučaj.Međunarodna sudska nadležnost je krug poslova jednog pravosuđa,pravo i dužnost jednog pravosuđa da postupa u određenim stvarima koje sadrže element inostranosti.Važno je istaći da je riječ o kompetenciji jednog pravosuđa a ne konkretnog suda.

Građanski sudski postupak sa elementom inostranosti uređuju i slijedeće konvencije: Haška konvecija o građanskom sudskom postupku 1954., Haška konvencija o olakšanom međunarodnom pristupu sudovima 1980., Haška konvencija o ukidanju potrebe legalizacije stranih javnih isprava 1961.Prilikom ocjene svoje međ., stvarne i mjesne nadležnosti svaki sud polazi od propisa svoje zemlje, primjenjuje sopstveno pravo - lex fori

65.Odnos međunarodne i mjesne nadležnosti

Na međunarodnu nadležnost se pazi po službenoj dužnosti Norme o mesnoj nadležnosti primenjuju se i na međunarodnu nadležnost Norme o nadležnosti su uvek jednostrane (za razliku od kolizionih normi). One ne govore

koji je sud nadležan, ako nije domaći. Direktna nadležnost – da li je jedno pravosuđe uopšte nadležno da rešava sporove sa

elemntom inostranosti ili ne. Indirektna nadležnost – za priznanje i izvršenje stranih odluka.

Osnovna sličnost između međunarodne i mjesne nadležnosti je u tome što se u oba slučaja radi o teritorijalnom razgraničenju kompetencija.Razlika je u tome što pravila o međunarodnoj nadležnosti vrše razgraničenja kompetencija pravosuđa država, a pravila o mesnoj nadležnosti određuju koji će stvarno nadležan sud biti nadležan unutar iste države.Iz ovoga proizilazi da da od međunarodne nadležnosti može da zavisi ishod spora a od mjesne načelno ne može.Sud je dužan da na međunarodnu nadležnost pazi po službenoj dužnosti u toku celog postupka.Međunarodno je nadležno pravosuđe one države u kojoj se nalazi prebivalište tuženika.

66. Regulisanje međ.nadležnosti po Zakonu o parničnom postpku RS

20

67. Regulisanje međ.nadležnosti u Zakonu o MPP

ZMPP posvećuje veoma mnogo prostora posebnim normama o međ.nadležnosti. trebalo bi reći da su donošenjem ZMPP ukinute posebne norme o međ,nadl. ZPP, ali da nije ukinut član 27.ZPP koji govori o mogućnosti da se norme o mjesnoj nadležnosti primjenjuju u funkciji normi o međ. Nadležnosti, koje relativno potpuno uređuju problematiku nadležnosti domaćeg pravosuđa.Isti su sastavni elementi kolizione norme i norme o međunarodnoj nadležnosti, tj.pravna kategorija i tačka vezivanja, samo ova druga vezuje se za domaći sud a ne za pravo.Za naše se pravo mogu identifikovati određene tačke vezivanja koje predstvaljaju česte osnove nadležnosti: forum rei sitae (mjesto nalaženja stvari), forum loci contractus (mjesto zaključenja pravnog posla) , forum loci solutionis (mjesto izvršenja pravnog posla), forum delicti commissi (mjesto delikta)

68.LITISPENDENCIJA

Litispendencija – postupak u više država. ZMPP stoji na stanovništu da ranije pokrenuta parnica u inostranstvu ima određene procesne efekte. Efekat, tj.pravna posljedica međ.litispendencije. domaći sud će prekinuti postupak. Ukoliko se strani postupak ne okonča meritorno, ili se meritorna odluka ne prizna kod nas, prekinuti postupak bi se nastavio.

Uslovi za litispendenciju: a) identitet predmeta i stranaka – da je prvo ranije pred stranim sudom pokrenut postupakb) da je u pitanju spor za koji ne postoji isključiva nadležnost domaćih sudova c)da između naše zemlje i zemlje u kojoj je ranije pokrenut postupak postoji uzajamnostd) da postoji zahtev stranaka, ne prekida se ex officio

69.Aktorska kaucija

Aktorska kaucija (cautio iudicatum solvi) – obaveza polaganja kaucije za stranca tužioca, zbog izbegavanja parničnih troškova odlaskom u inostranstvo u toku ili nakon završetka spora. Zahtev postavlja tuženi na prvom ročištu ili na ročištu za glavnu raspravu, ali najkasnije do završetka glavne rasprave. Neće postojati obaveza za polaganje kaucije ako se radi:

- o bračnom sporu ili sporu o utvrđivanju ili osporavanju očinstva - o sporu koji se odnosi na zakonsko izdržavanje - o tužbenom zahtevu koji se odnosi na potraživanje iz radnog odnosa - o protivtužbi - o tužbi za izdavanje platnog naloga - o meničnoj ili čekovnoj tužbi

Ne moraju polagati kauciju ni tužioci sa kojima imamo faktički reciprocitet (ako je strani tužioc iz zemlje u kojoj ni naši državljani ne polažu kauciju kao tužioci)

70. Besplatna sudska pomoć

Ovo tzv.siromaško pravo priznaje se stanicima koji imaju prebivalište u našoj zemlji, pod istim uslovima kao i domaćim državljanima. Kod besplatne sudske pomoći (siromaško pravo) u pogledu stranaca, koji nemaju prebivalište u našoj zemlji neophodno je da se ispuni uslov uzajamnosti. Stranac domaćem sudu mora podnijeti Uverenje nadležnog organa o imovnom stanju (poreska prijava ili sl.).

21

71.STRANA SUDSKA ODLUKA

Strana sudska odluka može proizvoditi dejstvo na domaćoj teritoriji tek , nakon priznanja od strane od strane nadležnih domaćih organa. Kod odgovora na pitanje koja je odluka strana, odnosno koji će se kriterijumi primjenjivati kod toga pitanja, postoje dva kriterijuma tertiorijalni i personalni. Kada je riječ o tertiroijalnom kriterijumu govorimo o odluci koja je donijeta na teritoriji strane zemlje. Ovo je geografski kriterijum, koji je prihvatljiv ali ne u svakom slučaju. Mnogo je prihvatljivijii personalni kriterijum, koji ne polazi od mjesta gdje se nalazi organ, koji donosi odluku, već polazi od državne pripadnosti organa, koji donosi odluku. Znači bitna je pripadnost organa koji je donio odluku. Po ovom kriterijumu strana odluka je ona koja je donesena od strane organa, koji ima državnu pripadnost neke druge zemlje, a ne zemlje priznanja.

72.DEJSTVA STRANE SUDSKE ODLUKE

Strana sudska odluka može da ima samo ona dejstva, o kojima domaći sud odlučuje, dakle po pravu zemlje priznanja. To znači da će strana odluka imati dejstva, kao i odluka, koju donese domaći sud , po pravilu lex fori, po pravu mjesta suda. Naravno ona se ne može u potpunosti izjednačiti sa domaćom sudskom odlukom,obzirom da se strana odluka priznaje u posebnom postupku za priznanje i da tek nakon priznanja može proizvoditi dejstva na domaćoj teritoriji. Ta dejstva se sastoje u izvršenju te odluke. Strana odluka je osnov za donošenje domaće odluke.

73.STATUS STRANE SUDSKE ODLUKE

Da bi strana sudska odluka mogla da proizvodi dejstva u zemlji priznanja onaa mora da ima određeni status, koji se može posmatrati u odnosu na pretpostavke za priznanje predviđene u Zakonu o MPP i odnosu na domaće odluke. Da bi se moglo govoriti o statusu strane sudske odluke ona mora da ispunjava prtpostavke iz Zakona o MPP. To zanči da strana sudska odluka mora da prođe „provjeru“, o čemu odluku donosi nadležni domaći organ. Prvi korak ka „sticanju“ određenog statusa jeste ispunjenje uslova koji su definisani u zakonskim odredbama zemlje priznanja. Tek ako ispunjava uslove može se govoriti o položaju strane sudske odluke u odnosu na domaće odluke. Ukoliko dođe do priznanja strana sudska odluka se izjednačava sa domaćom. Znači, ona proizvodi sve pravne posljedice kaao i domaća odluka. No mogli bi reći da to baš i nije tako, jer bez donošenja domaće odluke o priznanju i izvršenju , ne može se govoriti o statusu strane sudske odluke. Osim toga izvršenje strane sudske odluke se vrši po lex fori. A možemo reći da straana sudska osluka ima nepovoljniji položaj (status) u odnosu na domaće odluke.

74. Izvršenje strane sudske odluke

Razlikujemo pet sistema sistema priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka:1) Sistem ograničene kontrole – pretpostavke, uslovi koje mora da ispuni strana sudska odluka.

Ne može se menjati strana odluka.2) Sistem neograničene kontrole – ispituju se i materijalne norme, koje su primenjene od

stranog suda3) Sistem revizije po meritumu – može se i preinačiti strana odluka4) Sistem prima facie evidens – nov postupak u kome je strana odluka samo dokaz, činjenica5) Sistem nepriznavanja ili ne izvršenja strane sudske odluke.

Kod nas sistem priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka je jedinstven.Ne postoji jedan sistem za priznanje a drugi za izvršenje stranih odluka.

22

75. Sistemi priznanja stranih sudskih odluka

Razlikujemo pet sistema sistema priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka:6) Sistem ograničene kontrole – pretpostavke, uslovi koje mora da ispuni strana sudska odluka.

Ne može se menjati strana odluka.7) Sistem neograničene kontrole – ispituju se i materijalne norme, koje su primenjene od

stranog suda8) Sistem revizije po meritumu – može se i preinačiti strana odluka9) Sistem prima facie evidens – nov postupak u kome je strana odluka samo dokaz, činjenica10) Sistem nepriznavanja ili ne izvršenja strane sudske odluke.

Kod nas sistem priznanja i izvršenja stranih sudskih odluka je jedinstven.Ne postoji jedan sistem za priznanje a drugi za izvršenje stranih odluka.

76. Pretpostavke za priznanje stranih sudskih odluka

Strana sudska odluka se izjednačava sa domaćom. Izvršava se strana odluka (njena sadržina), ali mora da postoji rešenje o priznanju.Pretpostavke – opšte i posebne

****Opšte se upotrebljavaju za sve odluke, mogu biti pozitivne i negativnePozitivne:

1) Međunarodna nadležnost suda koji je donio odlukuPravila ZMPP u pogledu međunarodne nadležnosti: priznanje strane sudske odluke se može odbiti sa pozivom na nenadležnost stranog suda samo u slučajevima u kojim postoji isključiva nadležnost domaćeg pravosuđa. U bračnim sporovima isključiva nadležnost našeg pravosuđa neće biti razlog za odbijanje priznanja ako priznanje traži sami tuženi, ili ako se on ne protivi priznanju.

2) Pravosnažnost (izvršnost) strane sudske odlukeDa li je jedna inostrana odluka pravosnažna i izvršna, cijeni se prema normama zemlje u kojoj je odluka donijeta. Pravosnažnost i izvršnost se dokazuje potvrdom nadležnog stranog suda, koju je dužno da podnese lice koje traži priznanje odnosno izvršenje (proglašenje izvršnom) strane odluke.

3) Uzajamnost – materijalni reciprocitet

Negativne: 1) nepoštovanje prava odbrane (dostavljanje) 2) nepostojanje isključive nadležnosti 3) zabrana povrede javnog poretka 4) da ne postoji pravosnažna domaća odluka u istoj stvari 5) da ne postoji već priznata strana odluka u istoj stvari 6) da nije započet postupak u domaćoj zemlji u istoj stvari

23

77.Posebna pretpostavke za priznanje stranih odluka

1) lično stanje domaćih državljana – ako je primenjeno strano pravo, a trebalo je domaće, priznaće se ako to pravo bitno ne odstupa od domaćeg

2) posebni uslovi u pogledu odluka koje se tiču statusa državljana države porijekla odluke – ne insistira se na uzajamnosti i javnom poretku. Naš sud provjerava samo dali su ispunjeni uslovi koji se tiču pravosnažnosti, prava odbrane i odsustva odluke našeg suda ili ranije započetkog postupka u našoj državi u istoj stvari

3) posebni uslovi u pogledu odluka koje se tiču statusa državljana trećih država – ako ispunjava uslove po pravu države čije državljanstvo ima to lice

78. Međunarodna pravna pomoć Saradnja sudova.

U našem pravu, dostavljanje sa elementom inostranosti,regulisano je u principu u ZPP-u.Nepravilno dostavljanje može dovesti do odbijanja priznanja strane odluke.

Tri načina dostavljanja: a) ako se radi o stranim državljanima – diplomatski način b) ako se radi o domaćim državljanima – konzularni način c) domicil notifikacije – punomoćnik za prijem pismena

Najznačajnije mulilateralne konvencije su dvije Haške konvencije (1905, i 1954) i Evropska konvencija o obaveštenjima o stranom pravu.Komunikacija sa stranim sudom teče,u načelu, diplomatskim posredstvom a može i konzularnim putem.Zamolnica za dostavljanje treba da bude sastavljena na jeziku zamoljene države. Pismeno koje se dostavlja može biti i na jeziku zemlje iz koje potiče.Po odredbama ZPP-a,koje se primenjuju u odsustve posebnog sporazuma, predviđa se da bude sastavljena na jeziku zamoljene zemlje ili popraćeno overenim prevodom.Ostali vidovi međunarodne pravne pomoći: izvođenje dokaza, saslušanje stranaka. Procesne radnje po lex fori. Izuzetno po stranom pravu, pazi se na javni poredak domaće zemlje. Troškove pružanja pravne pomoći snosi zamoljena strana.

Principi na kojima se zasniva međunarodna pravna pomoć: suverenost, ravnopravnost, efikasnost.

79.MEĐUNARODNA PRAVNA POMOĆ U UNUTRAŠNJEM ZAKONODAVSTVU NAŠE ZEMLJEDomaćim unutrašnjim zakonodavstvom reguliše se materija međunarodne pravne pomoći. ZPP i Zakon o MPP reguliše ovu oblast na opšti način , u slučajevima kada je potrebno utvrditi sadržinu stranog prava, a u skaldu sa opštim stavom domaćeg prava, koje pripada shvatanju da se strano pravo tretira kao pravo, odnosno da sud po službenoj dužnosti primjenjuje strano pravo. ZPP reguliše međunarodnu pravnu pomoć na taj način što su domaći sudovi dužni da pruže pravnu pomoć stranim sudovima onda kada je to regulisano međunarodnim ugovorima, odnosno kad postoji uzajamnost. Takođe sud neće pružiti pravnu pomoć stranom sudu ako se to protivi javnom poretku naše zemlje. ZPP određuje da će se sudovi upustiti u pružanje pomoći samo ako se dostavljanje molbe izvršilo diplomatskim putem i na jednom od jezika domaće zemlje, odnosno da je dostavljen ovjeren prevod. Pravila MPP određuju kako će se izvršiti dostavljanje diplomatskim

24

putem i šta treba da sadrži zahtjev ili molba, takođe predviđa i to da će se ta molba ili zahtjev dostaviti na jeziku zamoljene države.Zakon o MPP, članom 13.reguliše oblast međunarodne pravne pomoći i predviđa da će sud, po službenoj dužnosti, utvrđivati sadržinu stranog prava. Obaveza je suda da „zna“ pravo, koje treba primjeniti u predmetima sa elementom inostranosti, tj.da to pravo po službenoj dućnosti sazna. Desi se da sud ne može da sazna sadržinu stranog prava, tako da i u predmetima sa elementom inostranosti primjenjuje domaće pravo, znači primjenjuje pravo lo lex fori.

80.POJAM I VRSTE PISMENAPismena mogu biti sudski i vansudski dokumenti. Sudski dokumenti takođe mogu biti različiti ali im je zajedničko da ih je donio sud ili neki drugi organ sa sličnim ovlaštenjima. Vansudski dokumenti su doneseni od različitih organa i to mogu biti razna obavještenja, pozivi i sl. S obzirom da podjelu pismena na sudske i vansudske možemo koristiti i riječ isprave, a njih ćemo podijeliti na javne i privatne. Noo ova podjela je značajna sa stanovišta dejstva a ne sa stanovišta dostavljanja. Ono što je bitnije kod dostavljanja jeste kategorija lica, kojima se dostavlja pismeno. Ta lica se nalaze u inostranstvu. To je jedino što je zajedničko tim licima.

81.NAČINI DOSTAVLJANJA PISMENA U INOSTRANSTVO – DOSTAVLJANJE STRANIM I DOMAĆIM DRŽAVLJANIMAJedno pismeno se u inostranstvo može dostaviti na tri načina:

1) ako je u pitanju dostavljanje stranom državljaninu, tada je u pitanju diplomatski način2) ako je u pitanju domaći državljanin, tada se pismeno dostavlja konzularnim putem3) postavljanjem punomoćnika za prijem pismena.

Možemo reći da postoje dva osnovna dostavljanja pismena u inostranstvo to su diplomatski i konzularni. Diplomatskim putem se pismena dostavljaju i licima sa posebnim statusom koja uživaju diplomatski imunitet. Ako navedeno lice odbije da primi pismeno na taj način, smatrat će se da je dostavljanje uredno izvršeno. Široko se tumače odredbe dostavljanja pismena u inostranstvo. Ali ono što je najbitnije odnosi se na povredu postupka, ako se dostavljanje ne izvrši na pravilan način, a to naročito ako adresat odbije prijem pismeno. A ako primi pismeno smatrat će se uglavnom da nije došlo do povrede ovih pravila , pa čak ako je dostavljanje izvršeno na nepravilna način.Kod dostavljanja pismena u inostranstvo diplomatskim putem razlikuje se dostavljanje bez posredoavanja stranih nadležnih organa i uz posredovanje navedenih organa. Opšta pravila diplomatskog načina dostavljanja podrazumijevaju sljedeće činjenice:

1) domaći sud (sud koji je donio tu odluku) dostavlja akt, odnosno pismeno domaćem Ministarstvu pravde

2) navedeno ministarstvo dostavlja pismeno domaćem Ministarstvu inostranih poslova3) domaće ministarstvo inostranih poslova dostavlja taj akt stranom ministarstvu inostranih

poslova4) i nakon toga pismeno se dostavlja po pravilima zemlje prijema.

Najčešće će se taj akt dostaviti prvo stranom nadležnom organu za poslove pravosuđa, pa će zatim taj organ dostaviti pismeno sudu. A mogu se koristiti usluge i drugih organa, ako što je policija i sl.Kao što smo rekli nepravilno dostavljanje pismena predstavlja bitnu povredu postupka. Lice, kome se dostavlja akt, može se pozivati na ovu činjenicu u drugpostepenom postupku. I ne samo to jer nepravilno dostavljanje predstavlja razlog za odbijanje priznanja i izvršenja strane sudske odluke.

Dostavljanje pismena našim državljanima u inostranstvu se vrši preko našeg konzula akreditovanog u zemlji prijema. Tada se radi o konzularnom načinu dostavljanja. No ni tada se ne može izbjeći posredovanje stranih organa.

Kod diplomatskog i konzularnog načina dostavljanja pismena razlikujemo organe koji vrše neku od pravnih radnji međunarodne pravne pomoći kao i dostavljanje (sudovi i drugi organi) i organe koji se javljaju kao posrednici (ministarstva).

25

82.RJEŠAVANJE MEĐUNARODNIH PRIVREDNIH SPOROVATo su prije svega sporovi između privrednih subjekata , pravnih lica iz različitih država. Ti sporovi u sebi sadrže element inostranosti., što je njihovo osnovno obiljžje. Međ.privredni sporovi se mogu riješiti na više načina, prije svega to su sudski i arbitražni način. Kada budemo govorili o dejstima rješavanja ovih sporova , analiziraćemo dejstva odluka. Jer ovdje se postavlja pitanje priznanja i izvršenja tih odluka na osnovu unutrašnjih normi, koje sadrže mnog nedostatke. Važno je i pitanje poštovanja i primjene međunarodnih akata donijetih u ovoj oblasti, koji se primjenjuju kod rješavanja međunaronih sporova kod preduzeća.

83.Pojam i osnovne karakteristike međ.trg.arb.

84. Pravna priroda arbitraže

26

85. VRSTE ARBITRAŽE

Institucije za rešavanje sporova koje su ime poverile stranke. Postoje paralelno sa sudovima. Interesi stranaka, a ne interes države Elastičnost, brzina, neutralnost, jednostepenost, ali i mogućnost zloupotreba Vrste: ad hoc i institucionalne Ad hoc za 1 slučaj ( 3 ili neparan broj arbitara) Institucionalne – stalna organizaciona struktura, tehnički uslovi, pravila postupka Institucionalne: otvorene i zatvorene. Otvorene – svi privredni subjekti. Zatvorene – članice

organizacije koja je osnovala arbitražu.

Razlikujemo dvije osnovne vrste spoljnotrgovinskih arbitraža su1. AD HOC arbitraže i2. INSTITUCIONALNE ili STALNE arbitraže. AD HOC arbitraže stvaraju stranke za rješenje jednog slučaja, pri čemu obično imenuju

jednog ili trojicu arbitara. Arbitri su uglavnom poznati pravnici, stručnjaci za spoljnu trgovinu, pa i eksperti za neka tehnička pitanja. Ako stranke ne odrede mjesto sastanka arbitara ili način na koji će se voditi postupak, to će onda uraditi arbitri. Što znači da od dogovora stranaka ili dogovora izabranih arbitara zavise proceduralna pravila pa i neka tehnička pitanja, kao što je npr. vođenje zapisnika. Nakon donošenja odluka arbitraža prestaje da postoji i pravno i organizaciono.

INSTITUCIONALNE ILI STALNE arbitraže su one arbitraže koje imaju svoju stalnu organizacionu strukturu, tehničke uslove i pravila postupka. I nadležnost ove arbitaža se uspostavlja voljom stranaka, kao i kod ad hoc arbitraže, što znači da bez sporazuma stranaka ni stalna arbitraža nema nikakve pravne nadležnosti. Ali organizaciono ove arbitraže postoje i prije a i nakon donošenja odluke za šta su ih stranke ovlastile. Ove arbitraže su slične nekom servisu kojem se stranke mogu obratiti ako žele. Prednost ovih arbitraža je u tome što stranke i arbitre oslobađa pravno-organizacionih i tehničkih poslova, odlikuje ih elastičnost, brzina, neutralnost, jednostepenost, što smanjuje mogućnost zloupotrebe. Institucionalne arbitraže možemo podijeliti u dvije grupe:

zatvorene i otvorene

Zatvorene arbitraže su arbitraže koje rješavaju samo sporove u kojima se kao jedna strana pojavljuje članica udruženja ili organizacije koje su osnovale institucionalnu arbitražu. Ove arbitraže najčešće osnivaju trgovačka udruženja, banke, berze, privredne komore. One su zatvorene ako je jedna stranka u sporu članica dotičnog trgovačkog udruženja, banke, berze, privredne komore.

Otvorene su one arbitraže kojima se mogu obratiti bilo koje dvije stranke bez obzira na članstvo u udruženju ili organizaciji koja je osnovala institucionalnu arbitražu.

Postoje još i kvazi arbitraže koje su samo slične arbitraži. One umjesto odluke donose mišljenja i stavove. Ove kvazi arbitraže su poznate kao valuation ili certification u engleskom pravu, expertise u Francuskoj itd.

Postoje i „prave“ arbitražne ustanove koje donose odluke koje su podobne za prinudno izvršenje, ali koje su ograničene samo na tehnička pitanja. Primjer ove arbitraže je Arbitražni sud za pamuk u Avru, Francuska čija je aktivnost ograničena samo na ispitivanje kvaliteta.

27

86. Arbitražni sporazum – pojam i vrste

Razlikujemo dvije vrste arbitražnog sporazuma:1) Kompromis – je sporazm stranaka da podvrgnu arbitraži jedan spor koji je već nastao. To je

poseban pismeni sporazum, nezavisan od osnovnog pravnog poslaU slučaju da se tužilac obrati Spoljnotrgovinskoj arbitraži (SA) a ne postoji punovažan arbitražni sporazum koji bi se donosio na pokrenuti spor, tužena strana će se pozvati da se u roku od 30 dana izjasni da li prihvata nadležnost SA. Ako ona to učini smatrat će se da je zaključen punovažan kompromis. Ovakav kom.nije izričito predviđen u našem pozitivnom pravu, ali naša sudska praksa prihavata ovo rješenje Pravilnika SA.

2) Kompromisorna klauzula je dio (jedna klauzula) glavnog ugovora koji se zaključuje među strankama. Ta se klauzula ne odnosi na jedan konkretan spor nego na sve sporove koji mogu proizaći iz ugovornog odnosa stranaka.

87.ELEMENTI ARBITRAŽNOG SPORAZUMAStranke kod određivanja arbitraže moraju odrediti niz elemenata koji će biti sastavni dio sporazuma. To se odnosi na sljedeće elemente:

a) mjesto arbitražeb) pitanje imperativnih procesnih normi zemlje, u kojoj se vodi postupak,c) mjerodavno materijalno pravod) pitanje spora koji se rješava pred arbitražome) izbor arbitražef) plaćanje naknade arbitrimag) jezik na kojem se vodi arbitražah) primjena principa pravičnostii) oblik arbitražne odluke (pismena forma)j) pitanje ništavostik) pravo na pokretanje arbitražnog postupka

stranke mogu predvidjeti i druge elemente. Namjera stranaka za zaključenje arb.spor.i povjeravanje spora na odlučivanje arbitraži mora biti jasno izražena. Stranke mogu izmjeniti odredbe arb.sporazuma sve do trenutka donošenja odluke od strane arbitraže. Arb.sporazum mora sadržati elemente od kojih zavisi njegova punovažnost i koje se odnose na njegovu sadržinu.

88.ARBITRAŽNI SPORAZUM U PRAVILNIKU SPOLJNOTRGOVINSKE ARBIITRAŽE PRI PRIVREDNOJ KOMORI RS

Kad je u pitanju arbitražni sporazum Pravilnik predviđa opšta pravila u pismenoj formi tog akta, a posebnu odredbu posvećuje autonomiji tog akta. Pravilnik određuje način utvrđivanja postojanja as, ako tuženi to osporava i ako ne odgovori na tužbu. Ukoliko se utvrdi da je tužilac podnio isprave u kojima je sadržan as, tada će se postupak nastaviti. U suprotnom Sekreterijate arbitraže će pozvati tuženog da se u roku od mjesec dana, od dana prijema poziva izjasni, da li prihvata nadležnost arbitraže. Od odgovora tuženog zavisi da li će se nastaviti arbitražni postupak. Arbitraža može obiti da rješava spor iako je njena nadležnost ugovorena. To su slučajevi, kada as, sadži odredbe koje nisu u skladu sa nadležnostima i načelima arbitraže. Arbitraža, takođe, može da odbije da rješava spor i u vrijeme postupka , ako je postupanje stranaka takvo , da onemogućava normalan rad Arbitraže.

28

Kada se zasniva nadležnost jedne institucionalne arbitraže , tada se prihvataju i sva pravila iz Pravilnika te arbitraže.89.ARBITRAŽNI SPORAZUM KAO USLOV ZA PRIZNANJE STR.ARB. ODLUKA

Zakon o MPP reguliše pravila u vezi priznanja i izvršenja stranih arbitražnih odluka. Takva odluka priznaje se i izvršava ako je stranka koja traži priznanje podijela uz zahtjev sudu :

1) izvornu odluku arbitraže ili njen pvjeren prepis2) izvorni ugovor o arbitraži ili njegov ovjeren prepis.

Naravno ako ugovor ili odluka nisu sastavljeni na jeziku koji je u službenoj upotrebni suda, to se podnosi prevedeno na odnosni jezik.Strana arbitražana odluka će se odbiti ako jedan od sljedećih uslova nije ispunjen:

1) da ugovor o arbitraži nije zaključen u pismenom obliku, odnosno razmjenom pisama, telegrama ili teleprinterskih saopštenja,

2) da ugovor o arbitraži nije punovažan. Kako će se utvrđivati punovažnost, pitanje je, na koje mora da odgovri sam karakter ugovora , odnosno njegova pravna priroda, što zavisi od toga da li će se taj ugovor posmatrati po pravilu lex contractus, odnosno po pravu koje je mjerodavno za glavni ugovor ili po lex fori ili po pravu zemlje gdje se punovažnost utvrđuje.

3) Da sastav arbitražnog suda ili arbitražni postupak nisu bili u skladu sa odredbama ugovora o arbitraži.

4) Da je arbitražni sud prekoračio granice svog ovlaštenja određene ugovoromo arbitraži.

90. PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA OD STRANE MEĐUNARODNIH TRGOVINSKIH ARBITRAŽA

Primena materijalnog prava:1) kolizione norme države u kojoj arbitraža odlučuje 2) nenacionalne kolizione norme, određuju ih arbitri – lex arbitrii 3) opšti principi pravičnosti – ex aequo et bono 4) autonomno pravo međunarodne trgovine – lex mercatoria 5) više metoda

Pravna sredstva protiv arbitražnih odluka: - tužba za poništaj; - kontrola strane arbitražne odluke u postupku priznanja i izvršenja

Poreklo arbitražne odluke: po ZMPP strane arb. odluke su donesene van teritorije domaće zemlje i ako su donesene na teritoriji domaće zemlje po stranom postupku. Inače, različiti kriterijumi u drugim zemljama: sedište arbitraže, zakon kome su stranke podvrgle spor, itd.

Konstituisanje arbitraže: svaka stranka određuje po jednog arbitara (ili više), a oni se dogovaraju o predsedniku arbitraže. Ako ne odrede, pravilnici imaju rešenja.

Kod ad hoc arbitraža, o takvim situacijama odlučuje generalni sekretar Stalnog arbitražnog suda u Hagu.

Spoljnotrgovinska arbitraža pri Privrednoj komori u Beogradu : ako pravilnik ne sadrži rešenje za postupak, onda stranke ili ZPP. Rokovi nisu strogi. Arbitri sa liste. Mogu i strani van liste, ali predsednik arbitraže samo domaći.

Postoji nekoliko najznačajnijih tipova rješenja problema određivanja mjerodavnih pravila na osnovu kojih međunarodne arbitraže rješavaju sporove:

Prvi način se ne razlikuje od postupka određivanja mjerodavnog prava pred sudovima. Polazi se od kolizionih normi jednog nacionalnog prava (obično kolizionih normi države u kojoj arbitraža zasjeda), te se primjenjuje materijalno pravo one države na koju te kolizione norme ukazuju.

29

Kod drugog načina rješenje su ne-nacionalne kolizione norme kao polazna tačka, kolizione norme koje nisu uzete iz međ. privatnog prava određene države, određuju ih arbitri. Ovo rješenje je prihvaćeno u brojnim arbitražnim odlukama.

Treći način rješava spor na bazi „opštih principa“, pravičnosti, ex eaequo et bono. Ovakav način rješavanja merituma ne mora biti protivzakonit, već je u mnogim državama priznat kao mogući način arbitražnog odlučivanja.

Četvrti način je odlučivanje putem oslona na „autonomno pravo međ. trgovine“ ili „novi lex maercatoria“. U procesu razrade i afirmacije ovog „novog lex mercatoria“ značajnu ulogu imaju međ. trgovinske arbitraže.

91.POSTUPAK PRED MEĐUNARODNIM TRGOVINSKIM ARBITRAŽAMA

Poznatije arbitraže: Međunarodna trgovinska komora u Parizu, Londonski međunarodni arbitražni sud, Međunarodna arbitraža pri Ciriškoj trgovinskoj komori, Američka arbitražna asocijacija u Njujorku.

Spoljnotrgvinska arbitraža pri Privrednoj komori u Beogradu Izvori normi: 1) autonomija volje stranaka, 2) institucinalna pravila nedržavnog porekla –

Model zakon UNCITRAL 1976., 3) državne procesne norme, 4)međunarodni izvori normi: Ženevski sporazum o arbitražnim klauzulama 1923., Ženevska konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka 1927., Njujorška konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka 1958., Evropska konvencija o međunarodnoj trgovačkoj arbitraži 1961.

Arbitražni sporazum: kompromis (spor je već nastao) i kompromisorna klauzula (sastavni deo osnovog ugovora).

Uslovi za punovažnost arbitražnog sporazuma: 1) da je bar jedna o stranaka lice stranog državljanstva 2) arbitrabilnost spora 3) nepostojanje isključive nadležnosti domaćeg suda 4) neparan broj arbitara, ali nije uslov 5) pismena forma 6) domašaj arbitražnog ugovora, koji sporovi mogu da se obuhvate arb.sporazumom

Pravila postupka: pravilnici arbitraža, dopune ako postoje pravne praznine: određivanje od strane stranaka, određivanje od strane arbitara, primena procesnih pravila države u kojoj se vodi postupak

O postupku pred međunarodnim trgovinskim arbitražama je veoma teško govoriti, kao i o pravilima postupanja, što se naročito odnosi na ad hoc arbitraže koje zavise od volje stranaka ili arbitara. Međutim, postoje brojna model-pravila, a posebno model-pravila UNCITRAL-a koja pružaju značajnu pomoć pri organizovanju postupka ad hoc pred arbitražama. Ugovaranjem primjene određenih model – pravila, postupak pred ad hoc arbitražama vodiće se približno u istim proceduralnim okvirima kao i postupak pred nekom institucionalnom arbitražom.

Institucionalne arbitraže postupak vode na osnovu svojih pravilnika, izuzetno ako pravilnici nemaju rješenje za neko konkretno pitanje u obzir dolazi primjena nekih drugih normi na jedan od tri načina:

- supsidijarne procesne norme mogu da odrede same stranke- može se prepustiti arbitrima da odrede pravila postupka- a mogu se primjeniti i pravila parničnog postupka jedne države – obično je to država u

kojoj se vodi arbitražni postupak.

92. Njujorška Konvencija o priznanju i izvršenju stranih arbitražnih odluka (1958)Njujorška Konvencija o priznanju stranih arb.odluka sadrži izričitu odredbu kojom se ostavlja stranci koja traži priznanje, da to čini ili s oslonom na NJ.K., ili pak sa osloncem a važeću bilateralnu konvenciju, ili nacionalno pravo zemlje priznanja. Osnovni cilj NJ.K. jeste olakšanje priznanja stranih arbitražnih odluka. Osnovna ideja NJ.K.je u tome da ograniči razloge zbog kojih

30

se može odbiti priznanje strane arbitražne odluke. NJ.K.nije postavila standarde srbitrslnosti i javnog poretka. Umjesto toga upućuje na nacionalne standarde zemlje u kojoj se traži priznanje i izvršenje odluke.93.MEĐUNARODNE ARBITRAŽE – VRSTE

Pomenućemo samo one koje predstavljaju najvažnije, a to su:

1) Arbitražni sud Međ.trgovinske komore u Parizu je osnovan 1923,godine i osnovna karakteristika je njegovo međunarodno obilježje. Ovaj arb.sud može sprovesti postupak u bilo kom mjestu, državi, arbitri mogu biti bilo kog državljanstva, postupak se može voditi na bilo kom jeziku. Arb.sud ima svoj Pravilnik koji se primjenjuje u postupku.

2) Arbitraža trgovinske komore Ciriha je osnovana 1911.godine. takođe ima svoj Pravilnik. Mjesto arbitraže je u Cirihu, mada se arb.postupak može održati i u nekom drugom mjestu, postupak nije javan, jezik arbitraže je njemački, i ono što je karakteristično za ovu arbitražu jeste primjena procesnih pravila. Naime, ukoliko u Pravilniku nedostaju pravila za vođenje postupka primjeniće se građanski procesni zakonik kantona Cirih i Švajcarski zakon o međunarodnoj arbitraži.

3) Arbitraža Američkog arbitražnog udruženja u Njujorku – prije svega rješava međunarodne poslovne sporove. No pored tih rješava i neke druge sporove kao što su građanski. Za vođenje postupka primjenjuje svoj Pravilnik, ali postoji i dopunska procedura kako bi vođenje postupka moglo da se prilagodi svakom pojedinom slučaju.

94.DEFINICIJA STRANE ARBITRAŽNE ODLUKE

Arbitražna odluka je krajnji ishod arbitražnog postupka i konačni rezultat odlučivanja arbitražnog vijeća o predmetu spora. Utvrđivanje jedinstvenog pojma arbitražne odluke, naročito njene jedinstvene definicije , otežani su činjenicom da se najveći broj međunarodnih izvora u ovoj oblasti uzdržava od kvalifikovanja i definisanja rezultata vijećanja arbitara. Međutim, možemo reći, da pod pojmom arbitražne odluke podrazumijevamo svaku odluku arbitražnog vijeća ili arbitra – pojedinca, usmjerenu na rješavanje materijalnih i procesnih pitanja u vezi sa arbitražnim postupkom. Mora se istaći i to da je svaka arbitražna odluka , a posebno arbitražna presuda istovremeno i vrsta uslovne prinudne mjere, koja može biti prisilno izvršena posredstvom suda , ukoliko je stranke ne primjene dobrovoljno.

95.ODREĐIVANJE PORIJEKLA STRANE ARBITRAŽNE ODLUKE

Strane arbitražne odluke nije lako odrediti. Da bi se moglo govoriti o priznanju i izvršenju strane arb.odluke neophodno je povući paralelu između ove i domaće odluke, o čemu u uporednom zakonodavstvu postoje različiti pristupi i shvatanja od kojih ćemo navesti neke:

- Prvo shavtanje se zasniva na ugovornoj teoriji o pravnoj prirodi arbitraže – i prema ovoj teoriji arb.odluka je u svojoj osnovi ugovor i da li je odluka domaa ili strana zavisiće od toga koje se pravo kao mjerodavno odabrale stranke.

- Drugo pravilo se zasniva na jurisdikcionoj teoriji po kojoj je ona arbitražna odluka strana koja je donesena na teritoriji strane države.

- Treće shvatanje, kao kriterijum za određivanje strane ar.odluke uzima državljanstvo arbitara ili stranaka. Danas ovo stanovište gubi svaku podršku i nema nikakav značaj osim istorijskog.

31

Strana arbitražna odluka se, prema praksi međ.trg.arbitraža, uglavnom određuje prema teritorijalnom principu. Nacionalna pripadnost arb.odluke se mora prvenstveno rješavati po mjestu sjedišta arbitraže , odnosno po mjestu gdje je odluka donesena. Znači, strana arbitražna odluka je svaka ona odluka koju je donijela arbitraža u stranoj zemlji. Međutim ako je u stranoj zemlji primjenjeno domaće pravo onda je to domaća odluka. Zapravo, status domaće ili strane odluke vezuje se za pravni poredak jedne zemlje iz koga jedna odluka potiče, a to znači sveukupno vezivanje za njeno procesno mjerodavno pravo, organizaciju same arbitraže, postupak i način odlučivanja arbitara, uslove za izricanje poništaja.

Evropska konvencija prihvata dva kriterijuma o pripadnosti arbitražne odluke i to su:- Pravo koje se po volji stranaka primjenjuje na arbitražu i

- Mjesto u kome arbitražna odluka treba da se donese.Prema mišljenju pojedinih autora pravni sistem BIH ima dvojni pristup po kome donesene odluke povezuje sa pravnim sistemima , a mjesto razdvajanja mu je mjesto njihovog donošenja. Ako su odluke donesene u BIH, kriterijum za povezivanje je priocesnopravna autonomija volje. Ako je odluka donesena van teritorije BIH važi samo teritorijalni kriterijum i odluka pripada zemlji na čijoj je teritoriji donesena.Možemo na kraju da konstatujemo da se za određivanje strane arbitražne odluke prihvata teritorijalni proncip, čija su dva osnovna elementa jedište arbitraže i mjesto donošenja odlluke.

96. Pretpostavke za priznanje STRANIH ARBITRAŽNIH ODLUKA

Postupak priznanja i izvršenja : mesno nadležan sud, rešenje, žalba višem sudu, treba podneti zahtev, original odluke ili prepis, izvorni arbitražni sporazum

Bez davanja egzekvature, tj. bez odluke o priznavanju i izvršenju strana arbitražna odluka ne proizvodi pravno dejstvo kod nas.

Pretpostavke za priznanje stranih arbitražnih odluka - Strana arbitražna odluka može kod nas da dobije egzekvaturu, ako su ispunjeni sledeći uslovi:

- nadležnost arbitraže – prvo se ispituje da li postoji punovažan arbitražni sporazum;- arbitražna odluka mora biti pravosnažna i izvršna – specifičnost arbitraže je u tome,

što je sem rijetikih izuzetaka arbitražna odluka konačna čim je donijeta, jer po pravilu ne postoji mogućnost obraćanja višem organu;

- poštovanje prava odbrane- ne može se priznati arbitražna odluka ako je donijeta protiv lica kojem nije pružena mogućnost da se brani;

- poštovanje javnog poretka – neće se priznati strana arbitražna odluka koja je protivna javnom poretku;

- sastav arbitraže ili arbitražni postupakmoraju biti u skladu sa odredbama arbitražnog sporazuma;

- prekoračenje ovlašćenja od strane arbitara – kada arbitri donesu odluku o pitanjima koja ima stranke nisu povjerile – ako je došlo do prekoračenja ovlašćenja, priznaće se odluka u onom dijelu u kojem nema prekoračenja, pod uslovom da je taj dio odvojiv;

- izreka arbitražne odluke je protivrječna ili nerazumljiva – egzekvatura će se odbiti ako je izreka arbitražne odluke nerazumljiva i protivrječna;

- materijalni reciprocitet – u vezi sa ovim uslovom su postojali mnogi nesporazumi i kontroverze i to najčešće oko utvrđivanja države sa kojom se traži reciprocitet – a pogotovo kada je

32

riječ o odlukama ad hoc arbitraža. Danas međutim nema sumnje da reciprocitet treba tražiti prema zemlji porijekla arbitražne odluke.

97. PONIŠTAJ ARBITRAŽNE ODLUKE

Njujorška konvencija o priznanju stranih arbitražnih odluka 1958 .: nudi mogućnost da stranka traži priznanje ili na osnovu bilaterlanog ugovora ili na osnovu te Konvencije; ograničava razloge zbog kojih se može odbiti priznanje; kad se stranka protivi priznanju, teret dokaza na njoj.

Poništaj domaće arbitražne odluke – tužba, subjektivni (30 dana) i objektivni rok (1 god.). Razlozi: a) ako nije zaključen arbitražni sporazum ili je nepunovažan b) povreda odredaba arbitražnog sporazuma u pogledu sastava arbitraže ili postupka c) nedostatak obrazloženja d) ako je arbitraža prekoračila ovlašćenja

Poništaj domaće arbitražne odluke. Razlozi: e) izreka nerazumljiva ili protivrečna f) ako se stranka osuđujena činidbu koja nije dopuštena g) ako postojeneki razlozi za ponavljanje postupka po ZPP

Dejstvo domaće arbitražne odluke nije uslovljeno nikakvom kontrolom, ali postoji mogućnost da se domaća arbitražna odluka napadne tužbom za poništaj. Tužba se podnosi sudu u roku od 30 dana od dana prijema arbitražne odluke. Ako stranka kasnije sazna za razloge za poništaj, npr. da se odluka zasniva na lažnom svjedočenju, onda rok od 3 dana počinje teći od dana saznanja za razlog poništaja. Objektivni rok je 5 godina, od dana pravosnažnosti odluke, nakon čega se više ne može tražiti poništaj.

Razlozi za poništaj domaće arbitražne odluke su:- ako arbitražni sporazum nije zaključen ili je zaključen ali nije punovažan, (ovdje se radi

o provjeri nadležnosti arbitraže);- povreda odredaba arbitražnog sporazuma,- ako odluka nema obrazloženje osim ako se stranke nisu dogovorile da odluka ne mora

biti obrazložena;- u slučaju prekoračenja ovlašćenja arbitara,- ako je dispozitiv odluke nerazumljiv ili protivrječan,- ako se odlukom stranka osuđuje na činidbu koja zakonom nije dozvoljena ili je

zabranjena (npr. odluka koja bi naredila da se stranom partneru isporuči roba, bez obzira na zabranu izvoza datih proizvoda) i

- ako postoji neki od razloga za ponavljaje postupka prema ZPP (lažni iskaz svjedoka, vještaka ili falsifikovana isprava),

98.KARAKTERISTIKE STALNOG ARBITRAŽNOG SUDA

Sud je međuvladina organizacjia koja egzistira od 1899.godine i vremenom je postala organizacija koja se nalazi na raskrsnici između MJ i MP, odnosno privrednog prava. Sud rješava sporove između država , državnih entiteta, međuvladnih organizacjia i privatnih stranaka. Svaka država potpisnica imenuje 4 lica za članove suda na period od 6 godina. Oni postaju članovi suda i dobijaju naziv sudije. Sjedište suda je u Hagu. Pred sudom se mogu iznijeti svi sporovi koji se mogu iznijeti pred arbitražu , osim ako države u sporu nisu zaključile poseban sporazum koji predviđa osnivanje posebnog suda. (2009.godine Sud je imao 109 država članica).

33

99.POSTUPAK PRED STALNIM ARBITRAŽNIM SUDOM

Postupak pred sudom mogu voditi samo države odnosno subjekti međunarodnog prava. Volja država je od izuzetnog značaja. Sud je ovlašten da predvidi pravila za vođenje spora. Veliki broj ugovora predviđa primjenu Hašek konvencije o mirnom rješavanju sporova. Države u sporu su dužne da potpišu arbitražni sporazum, kao osnovni akt arbitražnog postupka kojim se pokreće postupak. U njemu se detaljno opisuje predmet spora. Nakon toga države su dužne da izaberu arbitre sa liste arbitara.Postupak pred sudom se pokreće predajom formalnog akta Međunarodnom birou (administrativni organ suda). Arbitražni postupak se sastoji iz dvije faze pismene i usmene. U usmenoj fazi bi se iznosili određeni dokazi i saslušala određena lica. U praksi je drugačije, usmena faza se izostavlja uglavnom pravdajući se ekonomičnosti postupka. Opšte pravilo definisano konvencijom iz 1899.godine jesteb da arbitražni postupak obuhvata dvije faze: preliminarno ispitivanje i raspravu. Preliminarno ispitivanje se sastoji u uzajamnom dostavljanju svih dokumenata koji će se koristiti u postupku. Rasprava je predviđena za usmenu komunikaciju zastupnika.

Pravila postupkaSud je donio niz pravila postupka. Nazivat ćemo ih opciona, obzirom da se radi o pravilima koja su izborna, izabrana, stranke u sporu slobodno odlučuju o njihovoj primjeni.

Ta pravila su sljedeća:

1) opciona pravila Suda o arbitražnim sporovima između dvije države. Ova pravila imaju osnov u arbitražnim pravilima UNCITRAL;

2) opciona pravila Suda o arbitražnim sporovima između dvije strane, od kojih je jedna strana država. I ova pravila imaju osnov u arbitražnim pravilima UNCITRAL. Ova pravila predviđaju autonomiju stranaka.

3) Opciona pravila Suda o arbitraži koja uključuje međ.organizacije i države. Primjenjuju se i u sporovima između dvije međ.organizacije.

4) Opciona pravila suda o arbitraži između međ.organizacija i privatnih lica;5) Opciona pravila Suda o mirenju.6) Opciona pravila Suda o arbitražnim postupcima koji se odnose na zaštitu prirodnih izvora i

sredine (osnov u arb.pravilima UNCITRAL);7) Opciona pravila Suda o mirenju u postupcima koji se odnose na zaštitu prirodnih izvora i

sredine.8) Vodič za prilagođavanje arbitražnih pravila Suda za rješavanje sporova koji proizilaze iz

multilateralnih sporazuma i ugovora zaključenih između više stranaka.

***Arbitražna pravila UNCITRAL – model pravila donesenih od strane Komisije UN za međunarodno trgovačko pravo 1976.godine. ona predstavljaju otvoreni model pravila, koja će se primjeniti ako ih stranke prihvate. Radi se o neobaveznom tekstu koji je prvenstveno namjenjen uređenju ad hoc arbitražnih sudova. Preporučuje se za rješavanje sporova u međ.trgovini. Ova pravila posebno uređuju: konstituisanje arb.suda, izuzeće arbitara, postupak pred arb.sudom,donošenje arb.odluke.

34

100.DONOŠENJE ODLUKA OD STRANE STALNOG ARBITRAŽNOG SUDA

Primjena materijalnih odredaba pred Sudom je veoma specifična a možemo reći i delikatna. Jer sporovi koji se iznose pred sud nisu samo pravni, nego i politički, privredni, finansijski, i sl. I tako je širok spektar propisa koji se primjenjuju u postupku. Izvori koji su korišteni za nonošenje odluka su pravni propisi, ali arbitri su primjenjivali i opšte međ.norme, pravna načela i princip pravičnosti.Arbitri donose odluku primjenom pravnih propisa, na osnovu činjenica iznesenih u raspravi i to, većinom glasova. Presude su konačne jer protiv njih nije moguće uložiti žalbu. Samo je jedna od institucionalnih arbitraža dvostepena, postoji i apelaciono postupanje – to je arbitraža u Londonu. Arbitražne odluke su obavezujuće za stranke u sporu. Kod izvršenja odluka je opšte prihvaćen princip dobrovoljnog izvršenja.

101.Porodična i bračna prava stranaca

- Pravo stranaca na brakNaše pozitivno pravo ne sadrži norme o pravu stranaca na brak ni u unutrašnjim izvorima prava, ni u ratifikovanim međunarodnim izvorima. Uprkos tome, u savremenim uslovima, nije sporno da svako ljudsko biće ima pravo na brak i da se ovo pravo tretira kao osnovno ljudsko pravo. Pravo stranca na brak je dostupno strancu pod jednakim uslovima kao i domaćim držvaljanima. Jednake uslove treba u ovoom kontekstu shvatiti kao lex fori, tj.materijalno pravo države pred čijim organom stranac želi da stupi u brak, ne postavlja nikakve posebne uslove s obzirom na svojstvo “stranca”.

- Pravo stranca da bude usvojilac ili usvojenikTeorijski su moguće tri situacije u kojima se može postaviti pitanje prava stranca da bude usvojilac ili usvojenik:

1) Kada stranac želi da usvoji pred našim organom dijete koje ima strano državljanstvo – u ovom slučaju, koji će se u praksi dešavati rijetko, naša država nema izraženi interes za zaštitom domaćih državljana, te se to pravo može priznati kao opšte pravo.

2) Kada usvojitelj – domaći državljanin želi da usvoji stranca pred našim organima – u ovom slučaju pitanje se svodi na to, da li dijete – potencijalni usvojenik, kao stranac, može biti usvojeno kod nas.

3) Kada stranac želi da usvoji dijete – domaćeg državljanina. U našem pravi se strancima prizna pravo da usvajaju domaće državljane samo kada nema potencijalnih usvojilaca – naših državljana. Kod nas stranci imaju pravo da budu usvojioci domaćeg djeteta.

- Pravo stranca da bude staralac ili štićenikDrugog stranog lica, kao i pravo stranca da bude štićenik domaćeg državljanina priznaje se, po pravilu, kao opšte pravo. Takvo rješenje je prihvatljivo i za naše pravo.

102.PRAVA STRANACA NA NASLJEĐIVANJE

U pogledu nasljeđivanja izjednačeni su strani državljani sa domaćim, odnosno traži se ispunjenje formalnog reciprociteta. U pogledu načina dokazivanja, zauzet je opšti stav da se reciprocitet pretpostavlja, što znači da lica koja osporavaju strancu pravo na nasljeđivanje snose teret dokaza da država , čiji je državljanin stranac, ne izjednačava naše državljane sa svojim u pogledu

35

nasljeđivanja. Dakle postavljaju se ista pravila kao i u drugim oblastima u kojima stranci mogu sticati prava koja nazivamo relativno rezervisanim.

103. Prava stranca za zasnivanje radnog odnosa

Riječ je o relativno rezervisanom pravu, tj.stranci, koji žele da zasnuju radni odnos kod nas, pored uslova koji se traže i od naših državljana, treba da ispune i nekoliko dodatnih uslova:

a) da strani državljanin ima odobrenje za stalno nastanjenje, ili pak odobrenje za privremeni boravak kod nas

b) da stranac dobije odobrenje za zasnivanje radnog odnosa (radna dozvola)c) da je riječ o radnom odnosuza koje je predviđeno da ga mogu obavljati i stranci, dakle da je

riječ o poslovima koji nisu rezervisani za domaće državljane.

Protiv rješenja kojim se odbija zahtjev za zasnivanje radnog odnosa moguće je uložiti žalbu, u roku od 15 dana od dana dostavljanja rješenja. U daljem roku od 30 dana nadležni organ mora riješiti po žalbi, što znači da je postupak relativno hitan.

Privremene ili povremene poslove u trajanju od najviše tri mjeseca u jednoj kalendarskoj godini stranac može obavljati bez ikakvih posebnih odobrenja, dakle kao i naš državljanin.

Javne funkcije i poslove od javnog povjerenja stranac ne može obavljati.

104.REGULISANJE PRAVA STRANACA NA ZAŠTITU KNJIŽEVNIH I UMJETNIČKIH DJELA U MEĐUNARODNIM IZVORIMA

Književna i umjetnička djela spadaju, šire, u autorska djela. I kada govorimo o njihovoj zaštiti govorimo o zaštiti prava na autorska djela. Prava stranaca na zaštitu književnih i umjetničkih djela možemo definisati kao relativno rezervisana prava stranaca, obzirom da strani državljanin mora ispuniti određene uslove da bi mu se priznalo pravo na zaštitu autorskih prava u drugoj državi. Uslov je reciprocitet. Predmet autorskog prava - Pod predmetom autorskog prava podrazumijevamo originalne tvorevine ljudskog duha i uma: kao što su književna i umjetnička djela, muzička djela, filmovi i sl. Zaštitta tih tvorevina počinje od dana nastanka ili dana javnog izvođenja. Subjekti zaštite su autor djela i nosilac autorskog prava. Nosilac autorskog prava je lice na koje autor djela prenese ovlaštenja inter vivos i mortis causa. Autorsko pravo sadrži dva prava ili ovlaštenja: 1) Moralno ili ličnpravno ovlaštenje (pravo autora da bude označen kao stvaralac djela) i 2) Imovinsko ili imovinskopravno ovlaštenje.Jedno od opšštih pravila, kada su u pitanju strani državljani, i njihovog ostvarivanja prava na zaštitu književnih i umjetničkih djela, mora se reći da se status stranog državljanina određuje unutrašnjim zakonima.

*******(Ovo su neke konvencije koje regulišu zaštitu aut.prava – u knjizi su podnaslovi ovog pitanja pa sam malo napisala nešto osnovno o njima)Bernska konvencija o zaštiti književnih i umjetničkih djela – donijeta je 1886.godine. ratifikovale su je 162 države. Zemlje koje su potpisale ovu konvenciju i na koje se ova konvencija odnosi obrazujuSavez za zaštitu prava autora na njihova književna i umjetnička djela, koja se još naziva i Bernska unija.

36

Svjetska (univerzalna) konvencija o autorskom pravu – donijeta je 1952.godine. ratifikovale su je 64 zemlje. Ova konvencija predviđa formalni postupka za zaštitu Bernske konvencije. To se odnosi na književna djela koja moraju imati oznaku C (Copyright).Sporazum o trgovinskim aspektima prava intelektualne svojine – TRIPS je zaključen 1994.godine u okviru opšteg sporazuma o trgovini i carinama (GATT). TRIPS reguliše cjelokupnu materiju intelektualne svojine.

105.REGULISANJE PRAVA STRANACA NA ZAŠTITU KNJIŽEVNIH DJELA I UMJETNIČKIH DJELA U ZAKONODAVSTVU BIH

Zakonodavstvo BIH je uredilo oblast zaštite autorskih prava aktomm koji se primjenjuje na teritoriji cijele države. Zakon o autorskim pravima i srodnim pravima u BIH (ZAP) uređuje, između ostalog, i prava autora na književnim, naučnim i umjetničkim djelima, kao i pravo na njihovo ostvarivanje. Po ZAP autor je fizičko lice koje je stvorilo djelo. Autorska prava pripadaju autoru od samog nastanka djela. Autor je lice čije se ime i prezime, odnosno pseudonim nalazi na djelu.Autor prava po ZAP, sadrži imovinskopravna ovlaštenja ( autorska imovinska prava) i ličnopravna ovlaštenja (autorska moralna prava – 1)autor može da odluči kada će i u kojoj formi njegovo djelo biti prvi put objavljeno; 2) autor ima pravo da bude priznat kao stvaralac djela; 3) ima pravo da se suprostavi svakom deformisanju, povredi ili bilo kojoj izmjeni djela, kao i svakoj upotrebi djela, koja bi vrijeđala njegovu čast i ugled).

Autorska djela državljana BIH, kao i državljana drugih država koje imaju prebivalište u BIH uživaju zaštitu po ZAP, ako su ta djela objavljena u BIH ili u inostranstvu. Autorska djela stranih državljana ili lica bez drž., koja se prvi put objavljuju u BIH ili u roku od 30 dana od dana objavljivanja u nekoj drugoj državi uživaju zaštitu po ZAP.Autorska prava traju za života i 70 godina nakon smrti. Ako autorska prava pripadaju koautorima, tada se rok od 70 godina računa od dana kada je posljednji koautor umro.

106.PRAVA STRANACA NA ZAŠTITU INDUSTRIJSKE SVOJINE

Industrijska svojina se dijeli na dvije oblasti:

a) robni i uslužni žigovi – oni odvajaju robe i usluge jedne firme od druge firme;b) zaštita geografskih oznaka porijekla robe – predstavlja identifikaciju dobara sa mjesta sa kojeg potiču.

Zaštita znakova razlikovanja ima za cilj da stimuliše konkurenciju, ali i da zaštiti s jedne strane titulara prava , ali i da zaštiti konzumenta robe, odnosno da mu omogući da bude informisan o izboru i kvalitetu robe i usluga.

Drugi vidovi industrijske svojine su zaštićeni radi stimulisanja pronalazaštava, dizajna, kreativne tehnologije i tu spadaju pronalazci (patenti), industrijski modeli i uzorci. PATENT – je pravo koje se priznaje za pronalazak iz bilo koje oblasti tehnike, koji je nov, koji ima inventivni nivo i koji je industrijski primjenjiv.

Žig predstavlja zaštićenu riječ, kombinaciju određenih slova, slog, kombinaciju sa određenim grafičkim rješenjem ili logotipom preduzeća ili drugog subjekta. Da bi proizvođač zaštitio određen znak u inostranstvu mora da ispuni dva osnovna uslova: da je znak podoban, odnosno da se odnosi na neke isključive karakteristike proizvoda ili usluga, i da nije sličan ranije zaštićenim znacima na određenoj teritoriji.

37

107.OBLICI STRANIH ULAGANJA su:

1) Osnivanje pravnog lica u potpunoj svojini stranog ulagača,2) Osnivanje pr.lica u zajedničkoj svojini domaćeg i stranog ulagača3) ulaganje u postojeće pravno lice4) posebni oblici ulaganja

Ako nije regulisano posebnim zakonom, vlada propisuje bliže uslove i načine za strana ulaganja. Strani ulagač ima pravo da u svrhu ulaganja otvori na području domaće države račun u bilo kojoj banci. Strani ulagač ima pravo da vrši transfer u inostranstvo, u slobodno konvertibilnoj valuti, dobiti koja nastaje kao rezultat njihovog ulaganja u domaćoj državi, uključujući, ali i ne ograničavajući se na:- dobit od ulaganja ostvarenu u obliku profita, dividendi, kamata i dr.oblika;- sredstva koja ulagači steknu nakon djelimične ili potpune likvidacijesvojih ulaganja u domaćoj državi ii od prodaje imovine, odnosno svojinskih prava.

Strani ulagač ima pravo da slobodno zapošljava radnike iz inostranstva, ukoliko nije drugačije određeno radnim zakonodavstvom domaće države.

108.STRANA ULAGANJA U BIH

Zakon koji određuje sam pojam stranih ulaganja u BIH i propisuje generalne okvire za strana ulaganja je Zakon o politici direktnih stranih ulaganja. Na osnovu ovog Zakona oba entiteta su usvojila zakone o stranim ulaganjima.Zakon je definisao pojam stranog ulagača i stranog ulaganja.Strani ulagač je fizičko lice koje nema stalni boravak u BIH i nema svoje glavno mjesto poslovanja u BIH ili pravno lice formirano u skladu sa stranim zakonom koje ima svoju registrovanu kancelariju, centralnu upravu ili glavno mjesto poslovanja u nekoj stranoj zemlji.Ograničenja ulaganja se odnose na ulaganja u preduzeća koja se bave proizvodnjom i prodajom oružja, muncije, eksploziva za vojnu upotrebu, vojne oprem te javnim informisanjem. Ova ograničenja su uslovljena dobijanjem posebne dozvole nadležnih organa pojedinih entiteta pod uslovom da ulaganje ne prelazi 49% kapitala u takvom preduzeću.Ovim zakonom je propisano i osnivanje organizacije koja će se baviti promocijom i pomaganjem stranih ulaganja, te je na niovu BIH usvojena Odluka o osnivanju Agencije za unapređenje stranih investicija u BIH, poznate pod skraćenim nazivom FIPA.

U Republici Srpskoj usvojen je Zakon o stranim ulaganjima. Po Zakonu oblici stranih ulaganja su:1) Osnivanje pravnog lica u potpunoj svojini stranog ulagača2) Osnivanje pravnog lica u zajedničkoj svojini domaćeg i stranog ulagača3) Ulaganje u postojeće pravno lice4) Posebni oblici ulaganja.

Ovaj Zakon uvodi novo tijelo koje će se baviti unaprjeđenjem stranih investicija kao savjetodavno tijelo Vlade RS – Savjet za strane investitore Republike Srpske. Zadaci Savjeta su skoro identični kao i zadaci FIPA.

38

U Federaciji BIH Zakonom o stranim ulaganjima se predviđaju identične odredbe u pogledu oblika, prava i obaveza investitora sa Zakonom o stranim ulaganjima u Republic Srpskoj, osima da FBIH nije osnovala posebno tijelo na entiteskom nivou koje bi se bavilo promocijom stranih ulaganja.

109.OSNIVANJE PREDUZEĆA U INOSTRANSTVU

Osnivanje preduzeća u inostranstvu pretpostavlja pravnu situaciju u kojoj domaći privredni subjekt samostalno ili zajedno sa drugim domaćim ili stranim pravnim ili fizičkim licem, osniva ili učestvuje u osnivanju preduzeća u inostranstvu, radi obavljanja privrednih djelatnosti u skladu sa propisima države u kojoj se te djelatnosti , odnosno poslovi obavljaju. Tada nastaje nov pravni subjekt – preduzeće u inostranstvu, preko koga postojeći domaći subjekt obavlja privredne djelatnosti na teritoriji druge države.Prvi uslov je da se preduzeće osniva radi obavljanja privrednih djelatnosti u inostranstvu.

Drugi uslov je da se preduzeće osniva kao strano pravno lice, s ciljem obavljanja pretežnog dijela svog poslovanja na stranom tržištu.

Treći uslov odnosi se na režim, po kome posluje preduzeće koje posluje u inostranstvu. (Ovdje je potrebno istaći da princip teritorijalne pripadnosti i prema odredbama naših propisa ima apsolutni prioritet. Tako da će se na režim od osnivanja i registrovanja preduzeća do obavljanja djelatnosti primjeniti propisi države gdje se preduzeće osniva odnosno obavlja djelatnost).

Četvrti uslov, odnosi se na odgovornost za obaveze koje preduzeća zasnuju obavljajući privredne djelatnosti u inostranstvu. (Za tako nastale obaveze preduzeća odgovaraju po propisima države gdje su registrovana, s tim i domaće preduzeće – osnivač preduzeća u inostranstvu do visine uloženih sredstava u to preduzeće osnovano u inostranstvu).

110.OTVARANJE PREDSTAVNIŠTAVA I POSLOVNIH JEDINICA U INOSTRANSTVU

Obvaljanje privredne djelatnosti u inostranstvu domaće preduzeće može organizovati tako što će na teritoriji strane države otvoriti predstavništvo, odnosno osnovati poslovnu jedinicu (ogranak preduzeća). Njihova statusna obilježja su:

- Ona su sastavni dio preduzeća koje ih je osnovalo

- Svoju pravnu i poslovnu sposobnost u obavljanju privrednih djelantosti vezuju za svog osnivača (to konkretno znači da predstavništva,odnosno poslovne jedinice nemaju status pravno lica)

- Troškove za njihov rad snosi osnivač

- Prestanak rada predstavništva, odnosno poslo.jedinice u inostranstvu vezuje se za odlukusamog osnivača.

39

40