2

“Tetovirer iz Auschwitza nevjerojatni je svjedok vremena, svjedok koji je danje svjetlo ugledao nakon više od sedamdeset godina od događaja koje opisuje. Tu je da bi nam ukazao na to koliko će ovakvih priča zauvijek ostati neispričano. Tu je i ne bi li nas podsjetio kako je baš svaka od golemog broja žrtava holokausta bila čovjek za sebe, sa svojom, jedinstvenom pričom... A ova je uistinu nevjerojatna, čak i u usporedbi s ostalim svjedočanstvima o holokaustu. Na trenutke dirljiva, na momente drska, no vječito optimistična, a da usto daje uvid u jedan od najstravičnijih događaja u ljudskoj povijesti.

Heather Morris Lalijevu priču pripovijeda dostojanstveno i suzdržano ne dopuštajući svome mišljenju da se uplete ni dajući da ljubavna priča nadvlada širi kontekst zatočeništva, traume i preživljavanja. Priča je to o dvjema krajnostima ljudskog ponašanja koje žive jedna do druge - proračunata brutalnost pokraj impulzivne i nesebične ljubavi. Ne mogu zamisliti da postoji itko koga ne bi privukla, dirnula i natjerala ga na preispitivanje. Preporučujem da je pročitaju svi, bez obzira jesu li dosad pročitali stotine priča o holokaustu ili nijednu.”

Graeme Simsion, autor knjiga The Rosie Project, The Rosie Effect, The Best of Adam Sharp i Two Steps Forward

3

“Nevjerojatna priča o jednom jedinstvenom životu i jednoj velikoj ljubavi. Heather Morris oprezno rekonstruira životni put čovjeka koji se zatekao na jednom od najstravičnijih mjesta u povijesti čovječanstva. Uz silovitu volju i neviđenu upornost, uz pomoć sreće i sudbine, svoju nadu i sanjarenje o čudu uspijeva pretvoriti u dug i blagoslovljen život. Njezin Lali govori o jasnoj ideji Viktora Frankla, da je 'čovjekovo spasenje kroz ljubav i u ljubavi'.”

Ashley Hay, autorica knjiga A Hundred Small Lessons, The Railwayman's Wife i The Body in The Clouds

4

Heather Morris

TETOVIVER IZ AUSCHWITCA

S engleskog prevela

Tamara Kunić

Fokus

5

6

7

U spomen na Lalija Sokolova. Hvala ti što si mi ukazao čast da ispričam tvoju i Gitinu priču.

Dio zarade od prodaje ove knjige namijenjen je Garyju Sokolovu, iz poštovanja prema njegovim roditeljima i nevjerojatnoj priči koju je njegov otac odlučio povjeriti Heather Morris.

8

PROLOG

ali se bori da ne podigne pogled. Samo pruža ruku i uzima komadić papira. Na podlaktcu djevojke koja mu ga je dala sada mora upisati pet znamenki. Već je bila označena brojem,

ali je taj izblijedio.

Stišće joj iglu na lijevu ruku, ispisuje broj 3, trudi se biti nježan. Probija krv. Ali, nije dovoljno duboko zario iglu pa brojku mora ispisati iznova. Svjestan je da joj nanosi bol, ali ona ni da bi trepnula. Upozorene su nemoj ništa govoriti, nemoj ništa činiti.

Potom obriše krv pa u ranu utrlja zelenu tintu.

“Požuri!” ispod glasa mu kaže Pepan.

Lali je prespor.

Jedno je tetovirati ruke muškaraca, ali to nagrđivanje tijela mladih žena zastrašujuće je. Kad napokon podigne pogled ugleda muškarca u bijeloj kuti kako laganim korakom prolazi ispred reda djevojaka. Svako malo zastane i pregledava lica i tijela isprepadanih žena. Nakon nekog vremena stigne do njega. Dok Lali drži ruku djevojke najnježnije što može, muškarac je rukama uhvati za lice i grubo ga okrene na jednu stranu pa na drugu. Lali pilji u njezine prestravljene oči. Usne joj se trzaju kao da se sprema progovoriti. Lali joj snažno stisne ruku da bi je odvratio od te ideje. Ona ga pogleda, a on prošapće: “Psssst.” Muškarac u bijeloj kuti ispušta njezino lice i odlazi.

“Bravo”, šapne joj Lali dok se sprema istetovirati joj preostala četiri broja - 4, 9, 0, 2.

Kada završi, zadrži je za ruku trenutak dulje no što bi trebao i opet ju pogleda u oči. Ona se natjera slabašno mu se, potajno osmjehnuti. On joj uzvrati još tajnijim smiješkom. Njezine oči kao da su zaplesale. Dok gleda u njih, srce kao da mu je zastalo pa opet počelo tući snažno lupajući, gotovo prijeteći da će mu iskočiti iz grudi. Lali pogleda u pod koji kao da se pod njim izmaknuo. Pružaju mu drugi komad papira.

“Požuri, Lali!” žustro prošapće Pepan. Kad ponovo podigne pogled, više je nema.

L

9

PRVO POGLAVLJE

TRAVANJ 1942. GODINE

ali se drma u vlaku koji mili kroz sela. Uzdignute glave, drži se po strani. Gizdavi dvadesetčetverogodišnjak ne vidi smisao u upoznavanju muškarca koji stoji do njega i s vremena na

vrijeme otpočine na njegovu ramenu; Lali ga ne odguruje. On je samo jedan u moru mladih muškaraca utrpanih u stočne vagone. Lali nije imao pojma kamo idu, pa je obukao svoje uobičajeno svečano ruho - izglačano odijelo, čistu bijelu košulju i kravatu. Uvijek se odjeni glamurozno.

Pokušava procijeniti veličinu svog zatvora. Širok je oko dva i pol metra, ali nije u stanju vidjeti gdje završava i tako procijeniti njegovu dužinu. Pokušava prebrojiti suputnike, ali se popriličan broj glava sve vrijeme spušta i podiže pa nakon nekog vremena odustaje. A i ne zna koliko ima tih vagona. Bole ga leđa i noge. Svrbi ga lice. Izrasla brada podsjeća ga da se nije ni kupao, a ni brijao otkad su se prije dva dana ukrcali. Sve se manje osjeća kao on.

Kad ga muškarci pokušavaju uključiti u razgovor odgovara im riječima ohrabrenja, pokušavajući njihov strah pretvoriti u nadu.

Jesmo u govnima, ali ne smijemo se u njima utopiti.

Ispod glasa mu dobacuju neugodne primjedbe na račun njegova izgleda i manira. Optužuju ga da dolazi iz više klase. “Evo ti sad kamo te to dovelo.”

Lali se trudi ostati netaknut komentarima, a na napadne poglede odgovara smiješkom.

Koga pokušavam zavarati? I ja sam prestravljen kao i svi oni.

Jedan mladić uhvati Lalijev pogled pa kroz gomilu tijela nekako krene prema njemu. Dok se probija kroz masu, neki ga muškarci guraju.

Imaš svoje mjesto samo ako ga obilježiš.

“Kako možeš biti tako smiren?” upita ga mladić. “Imali su puške. Ti gadovi su nas držali na nišanu i natjerali u ovaj... vlak za marvu.”

Lali mu se osmjehne. “Ni ja to nisam očekivao.”

“Što misliš, kamo idemo?”

L

10

“Nije toliko važno. Samo se sjeti da smo tu kako bismo zaštitili svoje obitelji kod kuće.”

“Ali što ako...”

“Nemoj razmišljati što ako. Ja ne znam što ako, ti ne znaš, nitko od nas ne zna. Ajmo samo činiti što nam kažu.”

“Što misliš, da ih pokušamo napasti kad stanemo? Ionako je nas više nego njih.” Blijedo mladićevo lice odaje koliko je zbunjen, ali i željan tog napada. Stisnutim šakama patetično boksa zrak pred sobom.

“Mi imamo šake, oni imaju puške. Što misliš tko će pobijediti?”

Mladić ponovo ušuti. Rame mu je stiješnjeno uz Lalijeva prsa pa Lali može osjetiti vonj znoja i nekog ulja s njegove kose. Ruke mu padaju i beživotno vise uz tijelo. “Ja sam Aron”, kaže.

“Lali.”

Ostali oko njih uključuju se u razgovor podižući glave prema dvojici muškaraca, no tada se ponovo povlače u vlastita tiha utočišta i tonu duboko u misli. Svi oni dijele isto, strah. I mladost. I vjeru. Lali se trudi ne zamišljali scenarije koji ga čekaju. Najavili su mu da ga vode nditi za Nijemce pa to planira i učiniti. Razmišlja o obitelji loja je ostala kod kuće.

Samo nek' su oni na sigurnom.

On se žrtvovao i ne žali ni za čim. Učinicbi to opet samo da njegova obitelj ostane na okupu, kod kure.

Čini se da svakih sat vremena ljudi krenu ispitivati jedno te isto. Iscrpljen, Lali počinje odgovarat: “Čekaj, pa ćeš vidjeti.” Zbunjuje ga što takva pitanja postavljaju njemu. Pa nema on nikakvih posebnih saznanja. Točno, nosi odijelo i kravatu, ali to je jedina vidljiva razlika između njega i bilo koga drugoga.

Svi smo u istoj kaljuži.

U prenatrpanom vagonu ne mogu sjest, a kamoli leći. Umjesto zahoda, na raspolaganju su im dvije kante. Kako se one pune, tako se muškarci pokušavaju izboriti za mjesto što udaljenije od smrada, neki i šakama. Kante se prevrću i njihov se sadržaj prolijeva. Lali čvršće stegne svoj kovčeg u nadi da će se s novcem i odjećom koju je ponio možda moći izbaviti od tamo kamo već idu. Ili barem platiti za siguran posao.

11

Možda će biti nekog posla u kojem će mi koristiti znanje stranih jezika.

Sretan je što je pronašao mjesto na rubu vagona. Kroz male procjepe među letvama nazire krajolik. Ukradeni udisaji svježeg zraka smiruju mu mučninu. Iako je proljeće, dani su puni kiše i tamnih oblaka. Tu i tamo prođu uz polja prekrivena proljetnim cvijećem i on se u sebi nasmije. Cvijeće. Još je kao dijete od majke naučio da žene vole cvijeće. Kad će idući put biti u prilici pokloniti cvijeće nekoj djevojci? Upija ga, njegove sjajne boje blješću mu pred očima, cijela polja makova plešu u lahoru poput grimiznog roja. Zaklinje se da će iduće cvijeće koje će nekome darovati ubrati sam. Nikad mu nije palo na pamet da ovo divlje raste u tolikom broju. Njegova je majka u vrtu imala nešto cvijeća, ali ga nikad nije brala i unosila u kuću. U glavi krene sastavljati popis stvari koje će napraviti “kad dođe kući”...

Uskoro novi sukob. Tučnjava, povici. Lali ne vidi što se zbiva, ali osjeća meškoljenje i guranje tijela. A onda uslijedi tišina. I potom iz gomile začuje: “Ubio si ga.”

“Sretnik”, promrmlja netko.

Jadnik.

Moj je život previše vrijedan da bi završio u ovom bezdanu.

Tijekom putovanja zastaju mnogo, ponekad na nekoliko minuta, a ponekad stoje satima, uvijek ispred grada ili sela. S vremena na vrijeme Lali uspijeva pročitati naziv stanice dok jure pokraj njih: Ostrava, grad za koji zna da je blizu granice Čehoslovačke i Poljske, zatim Pszczyna, koja potvrđuje da su stvarno u Poljskoj. Nepoznato je samo gdje će stati. Lali većinu vremena provodi izgubljen u mislima o životu u Bratislavi - svojem poslu, stanu, prijateljima - osobito prijateljicama.

Vlak ponovo staje. Mrkli je mrak, oblaci u potpunosti prekrivaju mjesec i zvijezde. Je li tama slutnja njihove budućnosti?

Stvari su onakve kakve jesu. Znam samo ono što u ovom trenutku mogu vidjeti, osjetiti i namirisati.

Vidi samo muškarce poput sebe, mlade i na putu u nepoznato. Čuje kruljenje praznih želudaca i škripu suhih grla. Osjeća smrad mokraće, izmeta i tijela koja predugo nisu vidjela vode. Vlak stoji pa muškarci

12

koriste priliku da se odmore bez potrebe da se guraju za komadić prostora. Sada se na njega oslanja nešto više glava...

Iz jednog od vagona u stražnjem dijelu dopire glasna buka koja se postupno prikrada bliže. Muškarcima koji su zarobljeni u njemu prekipjelo je i pokušavaju pobjeći. Zvuk tijela koja se zabijaju u drvene stijene vagona i udaranje kantom koja služi kao zahod sve uzbunjuje. Ne prođe dugo dok svaki vagon ne erumpira napadnut iznutra.

“Pomogni nam ili se makni”, zatrla snažni muškarac na Lalija dok tijelom udara u zid vagona.

“Ne trošite energiju”, odgovara Lali. “Da se ti zidovi mogu probiti, zar ne misliš da to dosad ne bi učinila i neka krava?”

Nekolicina muškaraca zastane u svom pokušaju razvaljivanja bijesno se okrenuvši prema njemu.

Razmišljaju o tome što im je rekao Vlak juri dalje. Možda su odgovorni zaključili da će kretanje zaustaviti nemire. Vagoni se umiruju. On zatvara oči.

Lali se vraća u roditeljski dom, u Krompachy u Slovačkoj. Prati vijesti. Židove iz malih gradova okupljaju i odvode na rad za Nijemce. Znao je da više ne smiju raditi, da su im poduzeća konfiscirana. Gotovo četiri tjedna pomagao je oko kuće popravljajući je s ocem i bratom te izrađujući nove krevetiće za nećake koji su prerasli kolijevke. Njegova je sestra jedina u obitelji zarađivala, kao krojačica. Na posao i s posla morala je u tajnosti, prije zore i nakon što padne mrak. Njezin je šef bio spreman riskirati, bila mu je najbolja radnica.

Jednu se večer vratila kući s plakatom što ga je šef morao izvjesiti u izlog radnje. Davao je na znanje da je svaka židovska obitelj dužna predati dijete starije od 18 godina na rad za njemačku vladu. Glasine o zbivanjima u drugim gradovima napokon su stigle i u Krompachy. Činilo se da se slovačka vlada sve više približava Hitlerovim stajalištima i daje mu sve što poželi. Na plakatu je masnim slovima pisalo da će svaka obitelj koja se ogluši o naredbu biti odvedena u koncentracijski logor. Lalijev stariji brat Maks odmah se ponudio, ali Lali za to nije htio ni čuti. Maks je imao ženu i dvoje male djece. Kod kuće ga trebaju.

Pa se u lokalnu upravu u Krompachyju za odlazak predbilježio Lali. Službenici s kojima je razgovarao bili su njegovi prijatelji, školski kolege, poznavali su si obitelji. Laliju su rekli da pođe do Praga, javi se vlastima i čeka daljnje informacije.

13

Nakon dva dana stočni je vlak ponovo stao. Ovaj se put izvana čula strka. Psi laju, čuju se zapovijedi na njemačkom, vijci se otpuštaju, a vrata vagona otvaraju se uz tresak.

“Siđite s vlaka, ostavite svoje stvari!” viknuo je vojnik. “Brzo, brzo, požurite! Ostavite stvari na podu!” Lali je bio u stražnjem dijelu vagona pa ga je napustio posljednji. Prilazeći vratima, spazio je mrtvo tijelo muškarca, očito ubijenog u okršaju. Nakratko je zažmirio i na brzinu izmolio počast mrtvacu. Potom je napustio vagon, ali i sa sobom ponio njegov smrad, vonj koji mu se upio u odjeću, kožu, svaku poru. Tad pada na koljena; pod dlanovima osjeća šljunak i ostaje tako zgrčen nekoliko trenutaka. Bori se za dah. Iscrpljen je i bolno žedan. Polako se pridižući, oko sebe ugleda na stotine uplašenih muškaraca koji pokušavaju shvatiti što im se događa pred očima. Psi laju i grizu one koji hodaju presporo. Mnogi posrću jer im mišići u nogama nakon nekoliko dana mirovanja odbijaju poslušnost. Kovčege, gomile knjiga, pa i bezvrijedne sitnice grubo otimaju onima koji ih ne žele predati ili jednostavno nisu razumjeli pravila. Zatim ih udaraju puškama ili šakama. Lali proučava muškarce u uniformi. Crnoj i prijetećoj. Dvije munje na njihovim ovratnicima jasno mu daju do znanja s kim ima posla. SS. U nekim drugim okolnostima pohvalio bi kroj odora, kvalitetu tkanine, oštrinu reza.

Stavlja kovčeg na pod.

Kako će znati da je ovaj moj?

Kad mu sine da najvjerojatnije više neće vidjeti ni kofer ni njegov sadržaj, sav protrne. Ruku spusti na srce, točnije na novac skriven u džepu sakoa. Pogleda u nebo, udahne svježi, ledeni zrak i podsjeti samog sebe da je barem na otvorenome.

Začuje se pucanj i on se trzne. Ispred njega stoji vojnik SS-a s oružjem uperenim u zrak. “Miči se!” Lali baca pogled na ispražnjeni vlak. Odjeća leti na sve strane, a vjetar lista stranice knjiga. Dolazi nekoliko kamiona iz kojih izlaze mladi momci. Skupljaju razbacane stvari i ubacuju ih u kamione. Neka težina spušta mu se na leđa. Oprosti, mama, uzeli su ti knjige.

Muškarci polako mile prema zgradama oc prljavoružičaste cigle s visokim prozorima. Ispred ulaza je drvored okupan novim proljetnim sjajem. Dok Lali korača kroz otvorena željezna vrata, pogled mu privlači natpis na njemačkom.

ARBEIT MACHT FREI.

14

Rad oslobađa.

Ne zna gdje je ni o kakvom je radu riječ, ali sama pomisao da bi ga to trebalo osloboditi čini mu se kao bolesna šala.

SS, puške, psi, oduzeta imovina - to nije mogao ni zamisliti.

“Gdje smo?”

Osvrne se i pokraj sebe spazi Arona. “Na kraju puta, rekao bih.” Aron se snuždi.

“Samo radi što ti kažu i bit ćeš dobro.” Lali zna da baš ne zvuči uvjerljivo. Hitro se osmjehne Aronu, a ovaj mu uzvrati. U tišini, uvjeri se da bi morao poslušati vlastiti savjet: Radi što ti kažu. I uvijek promatraj što se oko tebe zbiva.

Kad uđu u kompleks zgrada, razvrstaju ih u redove. Na čelu Lalijeva reda za malim stolom sjedi logoraš pretučena lica. Nosi jaknu i hlače na plavo-bijele vodoravne pruge i sa zelenim trokutom na prsima. Iza njega je SS-ovac s uperenom puškom.

Dolaze sivi oblaci. U daljini se čuje grmljavina. Muškarci čekaju.

Na početak reda stiže stariji narednik, a slijede ga vojnici. Vilica mu je četvrtasta, usne tanke, a oči prekrite crnim gustim obrvama. Uniforma mu je jednostavna u usporedbi s onom njegovih čuvara. Nema nikakve munje. Držanjem odaje da je zapovjednik.

“Dobrodošli u Auschwitz.”

Lali u nevjerici sluša riječi koje izlaze iz gotovo nepomičnih usta. Prisilili su ga da napusti dom, vozili kao neku živinu, okružen je teško naoružanim SS-ovcima, a sada mu žele dobrodošlicu.

Dobrodošlicu!

“Ja sam zapovjednik Rudolf Hoss. Tu, u Auschwitzu, ja sam šef. Kapija kroz koju ste prošli nosi poruku: Rad će vas osloboditi. I to vam je prva i jedina lekcija. Marljivo radite. Radite što vam se kaže i izaći ćete slobodni. Ako ne budete slušali, bit će posljedica. Ovdje ćemo vas registrirati, a zatim odvesti u novi dom, u Auschwitz II, Birkenau.”

Zapovjednik im promatra lica. Zausti još nešto, ali ga prekine gromoglasna grmljavina. Pogleda u nebo, promrmlja nekoliko riječi sebi u bradu, odmahne rukom prema muškarcima, pa se okrene i ode. Njegova je predstava završila. Za njim pojuri vojska čuvara. Izgledaju nespretno, ali i dalje zastrašujuće.

Procedura počinje. Lali gleda kako prve logoraše guraju prema stolovima. Predaleko je da bi mogao čuti o čemu razgovaraju, vidi samo

15

muškarce što sjede u tim pidžamama kako nešto zapisuju i dodaju logorašima komadiće papira. Napokon dođe red i na njega.

Mora dati ime, adresu, zanimanje i imena roditelja. Ispijeni muškarac za stolom zapisuje njegove odgovore urednim, kičastim rukopisom i predaje mu papir s brojem. Tijekom cijelog tog postupka muškarac nijednom nije podigao glavu i pogledao ga u oči.

Lali pogleda u broj. 32407.

Potom se pomiče zajedno s rijekom muškaraca prema drugim stolovima, gdje se nalazi druga grupa logoraša u prugastom označena zelenim trokutima, a pokraj njih stoji još SS-ovaca. Lali toliko žudi za vodom da je uvjeren kako će se srušiti. Žedan i iscrpljen, iznenadi se kad mu iz ruke istrgnu komadić papira. Vojnik ga povuče za sako, podere mu rukav košulje, uhvati ga za lijevu podlakticu i pritisne je na stol. Lali u nevjerici promatra kako mu logoraš u kožu zabija brojke 3, 2, 4, 0, 7. Jednu znamenku za drugom. Komad drveta s nazubljenim iglama mče se brzo i bolno. Muškarac potom grabi krpu umočenu u zelenu tintu i grubo je trlja po Lalijevoj rani.

Označavanje je trajalo samonekoliko sekundi, ali je Lali toliko šokiran da mu se čini kako je vrijeme stalo. Hvata se za ruku i tupo gleda u brojke.

Kako ovo netko može učiniti drugom ljudskom biću?

Pita se hoće li do kraja života ma koliko trajao, biti obilježen ovim trenutkom, ovim neurednim brojem: 32407.

Guranje kundakom prene ga iz transa. S poda podigne sako i otetura dalje slijedeći muškarce u veliku ciglenu zgradu u kojoj su uza zid raspoređene klupe. Prostorija ga podsjeti na školsku dvoranu u Pragu gdje je spavao pet dana prije puta ovamo.

“Skidajte se!”

“Brže, brže.”

SS-ovci uzvikuju naredbe koje većina muškaraca ne razumije. Lali ih prevodi onima koji stoje blizu njega, a oni njegove riječi prenose dalje.

“Ostavite odjeću na klupama. Bit će tu nakon što se otuširate.”

Uskoro cijela grupa skida hlače, košulje, jakne i cipele i tu svoju prljavu odjeću uredno slaže na klupe.

16

Lali je sretan što će se napokon susresti s vodom iako mu je prilično jasno da vjerojatno više nikad neće vidjeti ni svoje odijelo ni novac skriven u njemu.

Skine odjeću i odloži je na klupu, a onda osjeti kako ga preplavljuje nakupljeni bijes. Iz džepa u hlačama izvadi kutiju šibica, podsjetnik na davne užitke, pa odmjeri najbližeg vojnika. Čovjek gleda u drugom smjeru. Lali upali šibicu. Ovo bi mogao biti zadnji čin njegove slobodne volje. Upaljenu šibicu oprezno položi na podstavu svog sakoa, sako prekrije hlačama, a onda se hitro pridruži muškarcima koji čekaju svoj red za tuš. Iza sebe, nekoliko sekundi kasnije, začuje povike: “Vatra!” Lali pogleda unatrag i vidi gole muškarce kako se guraju i stišću da bi se odmaknuli od vatre i SS-ovca kako pokušava ugasiti plamen.

Još nije stigao do tuševa, a tijelo mu već drhti.

Što sam učinio?

Posljednjih je nekoliko dana svima oko sebe ponavljao da drže pognute glave, da rade ono što im se kaže, da ne uzrujavaju nikoga, a sada je sam potpalio prokletu vatru. Pretpostavlja što bi bilo da ga netko sada prokaže kao piromana.

Glupane. Glupane.

U bloku za tuširanje dolazi sebi, diše duboko.

Na stotine muškaraca stoje sabijeni, rame uz rame, i drhte dok se po njima slijeva studena voda. Zabacuju glave i očajnički pokušavajući utažiti žeđ unatoč tome što voda vonja. Neki rukama pokrivaj genitalije, pokušavaju umanjiti sram. Lali s tijela i kose pokušava sprati znoj, prljavštinu i smrad. Voda šišti kroz cijevi i moči pod. Kad je isključe, vrata od svlačionica ponovo se otvaraju pa ljudi, bez ijedne zapovijedi, odlaze do onoga što je zamijenilo njihovu odjeću - starih ruskih vojnih uniformi i čizama.

“Prije nego što se odjenete, morate do brijača”, uz cerek kaže SS-ovac. “Van. Brže!”

Muškarci ponovo staju u red. Pomiču se prema logorašu koji ih čeka sa spremnom britvom. Kada dođe red na njega, Lali sjeda na stolac uspravnih ramena i visoko podignute glave. Gleda SS-ovce kako hodaju kroz red, udaraju gole logoraše puščanim cijevima, vrijeđaju ih i zlobno im se smiju. Lali se još žustrije uspravi i dok mu potpuno ogoljuju tjeme, podigne glavu još više. I ne tržne kad mu britva zareže kožu.

Vojnikov udarac u leđa daje mu do znanja da je gotov. Slijedi kolona natrag u tuširaonicu, gdje se pridružuje ostalima koji tragaju za

17

odjećom i obućom u odgovarajućem broju. Sve što im se nudi prljavo je i puno mrlja, ali uspijeva pronaći cipele koje mu više ili manje pristaju, a nada se da će mu odgovarati i ruska uniforma koju uspije zgrabiti. Kad se odjene, izađe iz zgrade. Kao što mu je i rećeno.

Pada mrak. Korača po kiši, jedan je od bezbroj muškaraca, i čini mu se da put traje dugo. Zbog gusog blata teško od tla odiže noge. Ali odlučno nastavlja dalje. Meki se muškarci muče ili padaju na ruke i koljena, pa ih tuku dok se ponovo ne dignu. Ako ne uspiju, ustrijele ih.

Lali od kože pokušava odvojiti tešku, kišom natopljenu uniformu. Grebe ga i žulja, a smrad mokre vune i prljavštine podsjeća ga na onaj stočni vagon. Potom podigne pogled prema nebu pokušavajući progutati što više kiše. Od žeđi koja mu zamućuje vid postaje sve slabiji, a slatki okus kiše najbolje je što je okusio danima. Jedino što je okusio danima. Guta kišnicu. Spaja dlanove i divlje srče.

U daljini ugleda svjetla koja okružuju golemo područje. U tom njegovom napola deliričnom stanju izgledaju mu poput svjetionika koji sjaje, plešu na kiši pokazujući mu put kući. Zovu ga. Dođi, k meni. Dat ću ti utočište, toplinu i okrepu. Nastavi hodati. Ali dok prolazi kroz dvorišna vrata na kojima nema nikakve poruke, koja ne nude nagodbu, a ni obećanja o slobodi u zamjenu za rad, Lali shvaća da je svjetleće čudo nestalo. Samo je u drugom zatvoru.

Dalje od tog dvorišta koje se gubi u tami prostire se još jedan kompleks. Vrhovi ograde završavaju bodljikavom žicom. Gore, na stražarnici, Lali ugleda SS-ovce koji drže puške uperene u njegovu smjeru. Munja pogađa obližnju ogradu. Pod naponom su.

Grom nije dovoljno glasan da bi utišao zvuk hica. Pada još jedan čovjek.

“Uspjeli smo!”

Lali se osvrće i ugleda Arona kako se gura prema njemu. Mokar je do kože i neuredan. Ali živ.

“Da, čini se da smo kod kuće. Sjajno izlgledaš.”

“Nisi vidio sebe. Samo zamisli sebe kao moj odraz.”

“Ne bih, hvala.”

“Što će se sada dogoditi?” pita Aron. Zvuči kao dijete. Slijede sporu kolonu muškaraca; svaki od njih pokazuje svoju tetoviranu ruku vojniku SS-a koji stoji ispred zgrade i upisuje broj u mapu. Nakon snažnog udarca u leđa, Lali i Aron nađu se u Bloku 7, velikoj staji s

18

krevetima na kat u tri razine cijelom dužinom zida. Muškarci se naguravaju i miču jedni druge s puta da bi zauzeli mjesto. Ako budu bolje sreće ili dovoljno agresivni, dijelit će postelju samo s jednim muškarcem. Ili dvojicom. Sreća nije na Lalijevoj strani. On i Aron penju se na najviši krevet koji su dvojica već zauzela. Nisu jeli danima i nemaju baš puno snage za borbu. Najbolje koliko može, Lali se sklupča na vreću punjenu slamom koja služi umjesto madraca. Rukama stišće trbuh da bi zaustavio grčeve što mu probadaju želudac. Nekoliko muškaraca pozove stražare: “Trebamo hranu.”

Stiže im i odgovor: “Dobit ćete nešto ujutro.”

“Do jutra ćemo pomrijeti od gladi”, prozbori netko u stražnjem dijelu bloka.

“I u miru”, doda onaj isti zlokobni glas.

“Ovi madraci su punjeni sijenom”, kaže netko drugi. “Možda bismo se trebali nastaviti ponašati poput stoke i pojesti ga.”

Začuje se kratko hihotanje. Vojnici ne odgovaraju. A onda se iz dubine spavaonice začuje oklijevajuće: “Muuuuuu...”

Uslijedi smijeh. Tih, ali iskren. Vojnik, prisutan, ali nevidljiv, ne prekida ih i s vremenom muškarci utonu u san, dok im želuci i dalje krulje.

Kad se Lali probudi još je mrak. Mora mokriti. Zakotrlja se preko uspavanih kolega, spusti na pod i stane pipati put do stražnjeg dijela bloka. Nekako mu se čini da bi to moglo biti najsigurnije mjesto za olakšati se. Približavajući se, čuje glasove: slovački i njemački. Lakne mu kada shvati da su u tom stražnjem dijelu zaista toaleti u kojina je moguće obaviti i veliku nuždu. Skromni, ali postoje. Zapravo su to duboki jarci koji vode iza zgrade, prekrivenitrupcima. Trojica logoraša sjede nad jarkom, obavljaju svojei potiho razgovaraju. S druge strane zgrade Lali ugleda dvojicu vojnika SS-a kako se kroz polutamu približavaju, puše i smiju se, dok im se puške opušteno klate na leđima. Žmirkava reflektorska svjetla bacaju uznemirujuće sjene na njih Lali ne može razabrati što govore. Mjehur mu je pun, ali oklijeva.

Vojnici istodobno bace cigarete u zrak, okrenu puške prema naprijed i otvore vatru. Tijela trojce koji su bili na zahodu padaju u jarak. Laliju zastane dah Pribije se leđima uza zid zgrade dok vojnici ne prođu. Jednome uspije vidjeti lice. Klinac, prokleti klinac.

Dok nestaju u tami, obeća samome sebi.

19

Preživjet ću ovo mjesto. Izaći ću odavde kao slobodan čovjek. Ako postoji pakao, želim vidjeti ove ubojice kako gore u njemu.

Razmišlja o svojoj obitelji u Krompachyju i nada se da ih je njegovo utamničenje spasilo od slične sudbine.

Potom se olakša i vrati do kreveta.

“Oni pucnjevi...” pita ga Aron, “što je to bilo?”

“Nisam vidio.”

Aron prebaci nogu preko Lalija pa krene silaziti s kreveta.

“Kamo ćeš?”

“Pišati.”

Lali se prebaci na rub kreveta i uhvati ga za ruku. “Čekaj.”

“Zašto?”

“Čuo si pucnjeve”, odgovori Lali. “Samo izdrži do jutra.”

Aron ne kaže ništa, samo se ponovo vrati na svoje mjesto. Leži tako, šake je stisnuo na preponama, u strahu, ali i spreman za borbu.

Otac je došao po mušteriju na željezničku stanicu. Gospodin Sheinberg spremao se elegantno ući u kočiju dok je Lalijev otac stavljao putnikovu finu kožnatu prtljagu na sjedalo preko puta. Odakle je doputovao? Iz Praga? Bratislave? Ili možda iz Beča? Nosio je skupoqeno vuneno odijelo, cipele su bile netom ulaštene. Dok se smještao u kočiju samo se nasmijao i nešto kratko popričao s Lalijevim ocem, pa je ovaj potom potjerao konja. Kao i većina muškaraca koje je otac vozio svojom kočijom taksijem, i gospodin Sheinberg vraćao se kući s nekog važnog posla. Lali je htio biti kao on, ne kao otac.

Tog dana gospodin Sheinberg nije bio sa ženom.

Lali je volio krišom promatrati gospođu Sheinberg i ostale žene koje su se vpzile kočijom njegova oca. Gledati te njihove male ruke spokojno sklopljene u bijelim rukavicama, njihove biserne naušnice i ogrlice. Volio je lijepe žene u finoj odjeći i okićene nakitom, te dame koje su katkad pratile važne muškarce. Jedina prednost u pomaganju ocu bila je ta što im je mogao otvarati vrata, pridržavati im ruku dok silaze, udisati njihov miris i sanjariti o životu kojim su živjele.

20

DRUGO POGLAVLJE

an! Svi van!

Zviždaljke skriče i psi laju. Svjetlost novog dana nadire kroz vrata i ispunjava Blok 7. Muškarci se odvajaju jedni od drugih, spuštaju se s kreveta i zbunjeno izlaze. Stoje pred

zgradom. Nitko nije spreman previše se udaljiti. Čekaju. I čekaju. Ljuljaju se na nogama naprijed-nazad, šapuću s onim tko im je najbliže. Gledaju prema drugim blokovima i vide istu scenu. Što sada? Čekajte.

Napokon, vojnik SS-a i logoraš prilaze Bloku 7, koji naglo utihne. Nema predstavljanja. Logoraš proziva brojke s notesa. Vojnik stoji pokraj njega nestrpljivo lupkajući nogom i udarajući se po bedru pendrekom. Treba nešto vremena dok logoraši ne shvate da se brojevi zapravo odnose na tetovaže koje nose na lijevoj ruci. Kad prozivka završi, dva broja nedostaju.

“Ti!” pokaže logoraš koji ih je prozivao na muškarca s kraja reda. “Uđi i provjeri je li tko ostao.”

Čovjek ga zbunjeno gleda. Ne razumije ni riječi. Muškarac koji stoji pokraj njega prošapće mu upute i on požuri unutra. Vrati se za nekoliko trenutaka držeći desnu ruku u zraku. Pokazuje kažiprst i srednjak - dva mrtva.

SS-ovac im se primakne. Govori njemački. Logoraši su već naučili da moraju držati jezik za zubima pa samo poslušno stoje čekajući u nadi da će im sve izrečeno netko od njih biti u stanju prevesti. Lali sve razumije.

“Imat ćete dva obroka na dan. Jedan ujutro i jedan navečer. Ako poživite do večeri.” Zastane i posprdno se zacereka. “Nakon doručka počinjete raditi i radite dok vam ne kažemo da stanete. Nastavit ćete graditi logor. Dolazi nam još puno ljudi.” Kroz zluradi cerek izbija njegov ponos. “Slijedite upute koje vam da vaš kapo1 i oni koji su zaduženi za gradnju pa ćete doživjeti zalazak sunca.”

Začuje se zveckanje metala i logoraši se počnu osvrtati. Ugledaju skupinu muškaraca koja im prilazi noseći dva velika lonca i pune ruke

1 Zatvorenik u Auschwitzu s posebnim privilegijama; nadglednik ostalih logoraša, prisilnih radnika, nap. prev

V

21

malenih metalnih zdjelica. Doručak. Nekoliko logoraša krene prema njima ne bi li im pomogli nositi.

“Tko se pomakne, bit će strijeljan!” zaurla SS-ovac i podigne pušku. “Tu ne dajemo drugu šansu.”

Vojnik ode, a logoraš koji je vodio prozivku obrati se grupi. “Čuli ste ga”, kaže muškarac na njemačkom s poljskim naglaskom. “Ja sam vam kapo, vaš šef. Podijelite se u dva reda i čekajte hranu. Oni koji se žale, neće proći bez posljedica.”

Muškarci se poredaju kako im je rečeno i nekolicina ih počne šaputati među sobom pitajući se je li itko razumio što je “Nijemac” rekao. Lali prevede onima koji su mu najbliži i zamoli ih da prepričaju dalje. Prevodit će koliko god može.

Kako se približava početku reda, tako zahvalno prihvaća zdjelicu dok se njezin sadržaj prelijeva preko grubih ruku koje mu je pružaju. Odmakne se u stranu i proučava obrok. Smeđ je, ne sadrži ništa kruto i miriši po nečem neidentificiranom. Nije čaj, nije kava, a ni juha. Boji se da će povratiti odvratnu tekućinu ako je presporo ispije. Zato čvrsto zažmiri, prstima začepi nos i proguta je. Drugi nisu toliko uspješni.

* * *

Aron stoji nedaleko od njega i podigne svoju zdjelicu. Ruga se obroku, drži zdravicu. “Dobio sam komad krumpira, a ti?”

“Najbolji obrok koji sam ikad pojeo.”

“Ti si uvijek ovako vedar?”

“Pitaj me na kraju dana”, namigne mu Lali Potom vrati praznu zdjelicu logorašu koji mu ju je dao i još mu zahvali hitrim kimanjem i blagim smiješkom.

Kapo vikne: “Kad vi, lijeni gadovi, završite i jelom, stanite opet u red! Imamo posla!”

Lali prevodi zapovijedi.

“Slijedit ćete me”, viče kapo, “i slijedit ćete upute predradnika. Saznat ću ako zabušavate!”

Lali s ostalima stigne do napola sagrađene zgrade koja se doima poput replike njihova bloka. Ostali logoraši su već tamo, stolari i zidari, svi potiho rintaju u ustaljenom ritmu ljudi koji su navikli raditi zajedno.

“Ti! Da, ti. Popni se na krov. Radit ćeš tamo gore.”

22

Zapovijed je upućena Laliju. Gledajući uokolo, uoči ljestve koje se protežu do krova. Gore su dvojica logoraša, čekaju da prihvate crijep koji im drugi dodaju. Lali se popne na krov, a dvojica muškaraca pomaknu se u stranu i naprave mu mjesta. Krov ima samo drvene grede na koje dolazi crijep.

“Budi oprezan”, upozorava ga jedan od njih. “Pomakni se dalje na krov i gledaj nas. Nije teško, brzo ćeš pohvatati.” Muškarac je Rus.

“Ja sam Lali.”

“Upoznavanje kasnije, dobro?” Dvojica muškarca znakovito se pogledaju. “Razumiješ me?”

“Da”, odgovori mu Lali na ruskom. Muškarci se nasmiju.

Lali gleda kako preuzimaju teški crijep iz ruku koje izviruju s ruba krova, potom pužu do mjesta gdje su položili zadnje crjepove i pažljivo ga prekrivaju, a zatim se pomiču natrag do Ijestava po nove. Rusi su bili u pravu, posao nije težak i ne treba mu dugo da im se pridruži. Na sunčan proljetni dan samo ga bolni grčevi od gladi sprječavaju da prati ritam iskusnijih radnika.

Prođe nekoliko sati prije nego što ih puste na pauzu. Lali krene prema ljestvama, ali ga Rus zaustavi.

“Sigurnije ti je ostati ovdje i odmarati se. Ne vide ovako visoko.”

Ostaje, pa krene slijediti ovaj dvojac koji očito zna gdje je najbolje mjesto za sjesti i protegnuti se - ugao na kojem je za potporanj korišteno snažnije drvo.

“Koliko ste već tu?” pita Lali čim se smjeste.

“Otprilike dva mjeseca, čini mi se. Nakon nekog vremena teško je to precizno...”

“Odakle ste stigli? Mislim, kako ste završili ovdje? Jeste li Židovi?”

“Daj jedno po jedno pitanje”, Rus se zahihoće, a mlađi i korpulentniji radnik zakoluta očima na ovakvo neznanje pridošlice koji se tek mora izboriti za svoje mjesto u logoru.

“Nismo, mi smo ruski vojnici. Odvojili smo se od svoje jedinice pa su nas jebeni Nijemci pohvatali i upregnuli u posao. A što je s tobom? Ti si Židov?”

“Da. Ja sam iz one velike grupe koja je jučer stigla iz Slovačke, svi smo Židovi.”

Rusi razmijene poglede. Stariji se muškarac okrene i zatvori oči pa podigne lice prema suncu prepuštajući kolegi da nastavi razgovor.

23

“Pogledaj uokolo. Odavde možeš vidjeti koliko se blokova gradi i koliko će se još zemlje morati raskrčiti.”

Lali se podboči na laktove i promotri prazno područje ograđeno žicom pod naponom. Blokovi poput ovoga koji upravo grade protežu se u daljinu. Pri samoj pomisli što bi ovo mjesto moglo postati prođe ga jeza. Važe što će iduće reći, ne pada mu na pamet glasno izgovoriti svoje strahove. Ponovo sjedne pa okrene glavu od radnika očajnički pokušavajući smiriti emocije. Ne smije vjerovati nikome, malo toga smije otkriti o sebi, mora biti oprezan...

Muškarac ga pažljivo promatra, a onda kaže: “Čuo sam da se SS-ovci hvale kako će ovo biti najveći koncentracijski logor.”

“Ma nemoj?” kaže Lali trudeći se da mu glas ne pukne. “Pa... Ako ćemo ga zajedno graditi, možeš mi barem reći svoje ime.”

“Andor”, odgovori muškarac. “A ovaj veliki tikvan pokraj mene je Boris. On ne govori puno.”

“Ovdje možeš izgubiti glavu zbog previše priče”, promrmlja Boris i pruži Laliju ruku.

“Što mi još možete reći o ljudima koji su tu?” pita Lali. “I tko su, dovraga, ovi što ih zovemo kapo?”

“Ti mu reci”, kaže Boris i zijevne.

“Pa, ovdje ima još ruskih vojnika, ali ne tako puno, a tu su i ostali, oni s drukčijim trokutima.”

“Sa zelenim kakav nosi moj kapo?” provali Lali.

Andor se nasmije. “Oh, zeleni su najgori. Kriminalci. Ubojice, silovatelji i takvi. Oni im služe kao dobri čuvari jer su užasni ljudi”, kaže. “Drugi su tu zbog antinjemačkih političkih stavova. Oni nose crveni trokut. Vidjet ćeš ih nekoliko, ne puno, s crnim trokutom. Oni su niškoristi i ne prežive dugo. I napokon, tu ste ti i tvoji prijatelji.”

“Mi nosimo žutu zvijezdu.”

“Da, nosite zvijezdu. Vaš je zločin taj što ste Židovi.”

“Zašto vi ne nosite neku boju?” pita Lali. Andor slegne ramenima. “Mi smo samo obični neprijatelji.”

Boris frkne. “Vrijeđaju nas time što dijele naše uniforme vama ostalima. Ne mogu učiniti ništa gore od toga.”

Oglasi se zviždaljka i trojica muškaraca prionu na posao.

24

* * *

Te noći muškarci iz Bloka 7 okupljaju se u grupicama i prepričavaju jedini drugima što su doznali. Neki su se povukli u sam kraj barake i tu se mole bogu. Njihovi se glasovi miješaju u nerazumljivi žamor. Mole li se za vodstvo, osvetu ili prihvaćanje? Laliju se čini da se, bez rabina da ih vodi, svaki muškarac moli za ono što mu je važno. I odluči da je onako kao što mora biti. Hoda između tih grupica muškaraca, sluša ih, ali im se ne pridružuje.

Do kraja prvog dana Lali je iscrpio sva saznanja dvojice Rusa. Ostatak tjedna slijedi vlastiti savjet - drži pognutu glavu, radi što mu se kaže, nikad se ne svađa. U isto vrijeme proučava ljude i događaje oko sebe. Dok tako promatra dizajn novih zgrada, jasno mu je da Nijemci nemaju smisla za arhitekturu. Kad god je moguće, sluša razgovore i ogovaranja SS-ovaca, koji ne znaju da ih razumije. Daju mu oružje, jedino koje mu je dostupno - znanje, koje on brižno čuva za kasnije.

SS-ovci ih nadziru gotovo cijeli dan, puše naslonjeni na zidove i samo jednim okom promatraju što se zbiva. Dok ih tako prisluškuje, Lali doznaje da je zapovjednik logora Hoss lijeni gad koji se malokad pojavljuje i da je Nijemcima bolje u Auschwitzu nego u Birkenauu, u kojem nema ni cigareta ni piva.

Lali primjećuje kako se grupa radnika izdvaja. Drže se za sebe, nose civilnu odjeću i razgovaraju s SS-ovcima bez straha. Odlučuje saznati tko su. Ima i logoraša koji nikad ne rade fizičke poslove, ne prenose drvenu gradu ili cigle, nego opušteno hodaju uokolo radeći lakše poslove. Njegov kapo je jedan od njih.

Kako da dobijem takav posao? Takva pozicija osigurala bi mu da dozna što se sve događa u logoru, kakvi su planovi za Birkenau i, najvažnije, za njega.

Lali je na krovu, postavlja crijep na suncu kad uoči svoga kapoa kako mu se približava. “Hajde, lijeni gadovi, radite brže”, povikne Lali. “Moramo završiti ovaj bok!”

Nastavlja uzvikivati naredbe dok se kapo ne pojavi ispod njega. Ustalio je naviku da ga pozdravlja posebnim kimanjem glavom. Jednom mu je ovaj čak i uzvratb. Razgovarao je s njim na poljskom. Prihvatio ga je kao ponznog logoraša koji neće stvarati probleme.

25

S polusmiješkom, kapo ga pogleda u oči i pokaže mu da siđe s krova. Lali ga posluša i priđe mu pognute glave.

“Dobro ti je gore na krovu?” pita kapo.

“Radit ću što god mi se kaže”, odgovori Lali.

“Ali svi žele jednostavniji život, zar ne?”

Lali ne odgovori.

“Treba mi pomoćnik”, prozbori kapo igrajući se rasparenim rubom ruske uniforme. Prevelika mu je, očito izabrana da bi se mali čovjek doimao većim i moćnijim od onih koje mora kontrolirati. Iz njegovih bezubih usta Lali osjeti neugodan smrad napola probavljenog mesa.

“Radit ćeš sve što od tebe zatražim. Donosit ćeš mi hranu, čistiti čizme i moraš biti uz mene kad god to poželim. Radi što ti kažem i mogu ti olakšati život, iznevjeri me i bit će posljedica.”

Umjesto odgovora na poslovnu ponudu, Lali stane uz svoga kapoa. Pa se zapita je li napredovanjem od zidara do potrčka upravo potpisao ugovor s vragom.

Lijep je, ne prevruć proljetni dan kada Lali ugleda veliki zatvoreni kamion koji obično dovozi građevinski materijal. Ne zaustavlja se na uobičajenome mjestu, već samo prođe pokraj njega i nastavi dalje, pa skrene iza upravne zgrade. Lali zna da je ograda koja razdvaja komplekse tu blizu, ali se nikad nije usudio otići do nje. Sada mu znatiželja ipak ne da mira. Hoda za kamionom hrabreći samog sebe: “Smješten sam tu, valjda se mogu kretati kuda želim.”

Potom virne iza stražnjeg dijela zgrade. Kamion staje pokraj neobičnog autobusa koji je pretvoren u nekakav bunker: preko prozora su mu zakucane metalne ploče. Lali ugleda kako iz pristigloga kamiona istjeruju na desetke golih muškaraca i vode ih prema autobusu. Neki ulaze dobrovoljno. One koji se opiru udaraju kundakom. Njegovi kolege logoraši vuku one polusvjesne prema njihovoj sudbini.

Autobus je sada već toliko pun da oni zadnji zaostaju na stepenici na prstima dok im gole stražnjice vire kroz vrata. Vojnici ih uspijevaju ugurati u autobus. A onda se vrata zatvore. Jedan vojnik hoda oko autobusa lupajući po metalnim pločama, provjeravajući je li sve dobro zatvoreno. Potom se penje na krov s kanistrom u ruci. Lali nije u stanju ni pomaknuti se; gleda kako otvara prozorčić na krovu autobusa i u njegovu unutrašnjost istresa sadržaj kanistra. Potom zatvori prozor i dobro ga zaključa. Još dok se spušta s krova, autobus se počne silovito tresti, a iz njega krenu prigušeni vapaji.

26

Lali pada na koljena, bori se da ne povrati. Ostaje tako, cvili na tlu dok bolni urlici polako zamiru.

Kad autobus utihne i umiri se, otvore se vrata. Mrtvi muškarci krenu ispadati kao da su kameni blokovi.

S druge strane zgrade prilazi im grupa logoraša. Kamion se parkira bliže i logoraši počinju utovarivati mrtva tijela. Posrću pod njihovom težinom dok pokušavaju sakriti gnušanje.

Lali je upravo svjedočio nezamislivom činu. Uspravlja se na drhtave noge, stoji na vratima pakla dok mu u prsima bjesni oluja.

Sljedećeg jutra ne može ustati. Ima vrućicu.

Tek nakon sedam dana dolazi svijesti. Osjeća kako mu netko u usta oprezno ulijeva vodu. Na čelu mu je hladni oblog.

“Evo, dečko”, začuje glas. “Samo polako.”

Otvorivši oči, ugleda stranca, starijeg čovjeka, kako ga nježno gleda. Podigne se na laktove, a ovaj mi pomogne da sjedne. Lali se osvrće, zbunjen je. Koji je dan?Gdje je?

“Dobro će ti doći svjež zrak”, kaže muškaac i uhvati ga pod ruku.

Isprati ga u dan bez oblačka, dan kao stv.ren za uživanje, a on zadrhti od uspomene na posljednji takav bezbrižni trenutak. Sve oko njega zavrti se, pa posrne. Neznanac mu pomogne da se osovi na noge i povede ga dc obližnje hrpe drvene grade.

Potom podigne Lalijev rukav i pokaže mi na tetovirani broj.

“Ja sam Pepan. Tetovirer2. Što misliš o mom uratku?”

“Tetovirer?” pita Lali. “Hoćeš reći, ti si mi ovo učinio?”

Pepan slegne ramenima gledajući Lalija ravno u oči. “Nisam baš imao izbora.”

Lali odmahne glavom. “Ovo stvarno ne bi bio moj prvi izbor za tetovažu.”

“A što bi si ti tetovirao?” pita ga Pepan.

Lali se stidljivo osmjehne.

“Kako joj je ime?”

2 Njem. Tatowierer - osoba koja tetovira; ovdje ne kao majstor za tetovaže (tattoomajstor), nap. prev.

27

“Moja draga? Ne znam. Nismo se još upoznali.” Pepan se zahihoće. Dvojica muškaraca sjede u ugodnoj tišini. Lali prolazi prstom preko svojih brojki. “Kakav ti je to naglasak?” pita Pepana. “Ja sam Francuz.”

“A što se dogodilo sa mnom?” napokon upita Lali.

“Tifus. Bio si jednom nogom u grobu.”

Lali se strese. “Zašto onda sjedim ovdje s tobom?”

“Prolazio sam pokraj tvojeg bloka taman kad su te bacali na kolica koja prevoze mrtve i one na samrti. Neki je mladić preklinjao SS-ovce da te ostave, uvjeravao ih da će se on brinuti o tebi. Kada su otišli u drugi blok, gurnuo te da padneš s kolica i počeo vući natrag, unutra. Ja sam mu pomogao.”

“Kad je to bilo?”

“Prije sedam, osam dana. Otad su te muškarci u tvom bloku svake večeri njegovali. Ja sam te obilazio za dana koliko god sam mogao. Kako se osjećaš?”

“Dobro. Ne znam što bih ti rekao, a kako zahvalio.”

“Zahvali muškarcu koji te skinuo s kolica. Njegova hrabrost spasila te sigurne smrti.”

“Hoću, čim saznam tko je. Znaš li ti možda?”

“Ne. Žao mi je. Nismo se upoznali.”

Lali na nekoliko trenutaka zažmiri puštajući da mu sunce ugrije kožu i pruži mu snagu da nastavi dalje. Podiže pognuta ramena i počne mu se vraćati odlučnost. Još je živ. Ustaje na drhtave noge, isteže se pokušavajući udahnuti novi život u propalo tijelo koje treba odmor, hranu, tekućinu...

“Sjedni, još si vrlo slab.”

Priznajući očito, posluša ga. Samo su mu sada leđa uspravnija, a glas snažniji. Nasmije se Pepanu. Stari Lali se vratio, gotovo jednako gladan informacija koliko i hrane.

“Vidim da nosiš crvenu zvijezdu”, kaže.

“Ah, da. Bio sam profesor u Parizu, malo prebrz na jeziku.”

“Što si predavao?”

“Ekonomiju.”

“I ovdje si završio jer si bio profesor ekonomije? Kako?”

“Pa, Lali, čovjek koji predaje o porezima i kamatama ne može se ne dotaknuti politike. Politika će ti pomagati da shvatiš kako funkcionira

28

svijet sve dok to više nećeš moći podnijeti, a onda će te strpati u logor. I politika i religija.”

“I? Kad izađeš odavde, hoćeš li se vratiti starom životu?”

“Jesi optimist! Ne znam što me čeka, kao ni ti.”

“Znači, nemaš kristalnu kuglu?”

“Ne, na žalost.”

Kroz buku građevinskih radova, lavež pasa i urlike čuvara Pepan se nagne prema naprijed i pita: “Jesi li jak i karakterom koliko si jak fizički?”

Lali ga prostrijeli pogledom. “Ja ću preživjeti.”

“Takva snaga može ti biti i slabost, ako uzmemo u obzir okolnosti u kojima se nalazimo. Šarm i smijeh mogu te uvaliti u nevolju.”

“Preživjet ću.”

“Pa, možda ti onda u tome mogu pomoć.”

“Imaš prijatelje na visokim pozicijama?”

Pepan se nasmije i udari ga po plećima. Ma, ne, nemam. Kao što sam ti rekao, ja sam tetovirer, a najavili su mi da će nam uskoro stizati sve više ljudi.”

Neko vrijeme sjede u tišini s tom mišlju. Laliju se vrzma po glavi da netko negdje donosi odluke, izvlači brojeve... Odakle?

Kako odlučiš koga ćeš poslati ovamo? Na kojim informacijama temeljiš takve odluke? Rasi, religiji, politici?

“Zanimljiv si mi, Lali. Imao si snagu koju nije moglo prikriti čak ni bolesno tijelo. I ta te snaga dovela do toga da danas sjediš ovdje sa mnom.”

Lali čuje što mu Pepan govori, ali se bori s njegovim riječima. Sjede na mjestu na kojem ljudi umiru svakog dana, svakog sata, svake minute.

“Bi li volio raditi za mene?” U stvarnost ga vrati Pepanovo pitanje. “Ili si zadovoljan onime što su ti već dali da radiš?”

“Radit ću što god treba da bih preživio.”

“Onda prihvati moju ponudu.”

“Ti bi da tetoviram ljude?”

“Netko mora.”

“Mislim da ne bih mogao. Osakatiti nekoga, ozlijediti... To boli, znaš...”

29

Pepan zavrne rukav pa mu pokaže svoj broj. “Boli k'o vrag. Ali ako ti nećeš, netko s manje emocija od tebe hoće. I još će brutalnije ozljeđivati te ljude.”

“Raditi za kapoa nije isto kao i sakatiti stotine nevinih.”

Uslijedi duga tišina. Lalija ponovo počnu obuzimali mračne misli.

Imaju li oni koji odlučuju obitelj, imaju li ženu, djecu, roditelje? Nemaju, sigurno.

“Možeš se ti nastaviti uvjeravati, ali i dalje si marioneta u rukama nacista. Radio ti za mene, za kapoa ili gradio blokove, i dalje obavljaš njihov prljavi posao.”

“Dobro si to rekao.”

“Pa?”

“Pa, onda - da. Ako to možeš srediti, radit ću za tebe.”

“Ne za mene. Sa mnom. Ali moraš raditi brzo i efikasno i ne ulaziti u probleme s SS-ovcima.”

“U redu.”

Pepan ustaje, sprema se otići. Lali ga uhvati za rukav. “Pepane, zašto si izabrao mene?”

“Vidio sam da zbog tebe život na kocku stavlja neki izgladnjeli mladić. Pretpostavio sam da si netko koga vrijedi spasiti. Doći ću po tebe ujutro. Sada se odmori.”

Te večeri kad se kolege iz bloka vrate u sobu Lali primijeti da nema Arona. Pita dvojicu s kojima dijeli krevet što mu se dogodilo i otkad ga nisu vidjeli.

“Oko tjedan dana”, odgovaraju.

Osjeti kako ga steže u želucu.

“Kapo te nije mogao pronaći”, kaže muškarac. “ Aron mu nije mogao reći da si bolestan da te ne vrate na kolica smrti, pa mu je rekao da su te već odvezli.”

“A onda je kapo saznao istinu?”

“Ne”, zijevne muškarac iscrpljen od posla. “Bio je toliko bijesan da je odveo Arona.” Lali se bori zadržati suze.

Drugi muškarac s kojim dijeli krevet okrene se na bok. “Napunio si mu glavu velikim idejama. Želio je spasiti 'onog jednog'.”

“Spasiti jednog čovjeka znači spasiti svijet”, dovrši Lali rečenicu.

30

Muškarci neko vrijeme šute. Lali gleda u strop pokušavajući treptanjem odagnati suze. Aron nije prvi koji je ovdje umro, a neće biti ni zadnji.

“Hvala”, prozbori.

“Pokušavali smo nastaviti ono što je Ann započeo, da vidimo možemo li spasiti 'jednoga'.”

“Izmjenjivali smo se”, kaže mladić s ležaa ispod. “Krijumčarili smo vodu i dijelili svoj kruh s tobom, gurali smo ti ga u usta.”

U razgovor se uključuje još jedan. Podigre se s ležaja ispod, iscrpljen, mutnih plavih očiju, ali svejedno pun želje da ispriča svoj dio priče: “Skidali smo ti znojnu odjeću i mijenjali je s odjećom ljudi koji bi umrli tijekom noći.”

Lali više nije u stanju zaustaviti suze koje mu se kotrljaju niz upale obraze.

“Ne mogu...”

Ne može učiniti ništa osim da im bude zahvalan. Zna da ima dug koji ne može vratiti, ne sada, ne ovdje, zapravo nikad.

Utone u san uz umirujuće pjevušenje hebrejskih molitvi onih koje vjera još nije napustila.

Sljedeće jutro stoji u masi koja čeka doručak kada se uz njega stvori Pepan. Potiho ga uzme za ruku i odvede prema glavnom kompleksu. Tamo su kamioni iz kojih iskrcavaju ljude. Laliju se pričini da je zalutao u scenu neke klasične tragedije. Većina glumaca je nova, dijalozi im još nisu raspisani, ali im je uloga do u detalj definirana. Njegovo životno iskustvo nedovoljno je da bi shvatio što se događa. Tada se sjeti da je ovdje već bio.

Da. ali ne kao promatrač, nego kao sudionik. Koja mi je uloga sada namijenjena?

Zažmiri pa zamisli da se susreće s drugom verzijom sebe. Gleda u svoju lijevu ruku na kojoj još nema broja. Potom ponovo otvori oči i svrne pogled na stvarnu tetovažu, a zatim i na scenu pred sobom.

Gleda u stotine novih logoraša. Dječaci, mladići, sve do jednoga s neopisivim strahom u očima. Drže se jedni za druge. Grle se. SS-ovci i psi čuvaju ih kao janjad koju odvode na klanje. Poslušni su. Danas će odlučiti hoće li živjeti ili umrijeti. Lali prestane slijediti Pepana i stane kao ukopan. Pepan se vrati po njega i odvede ga do stolića na kojima je

31

položena oprema za tetoviranje. Oni koji su prošli selekciju postrojeni su u crti ispred njihova stola. I bit će obilježeni.

Drugi pridošlice, oni stari ili bolesni, označeni su kao nesposobni. Oni su hodajući mrtvaci.

Čuje se hitac. Muškarci se trznu. Netko pada. Lali pogleda u smjeru pucnja, ali ga Pepan zgrabi za lice i okrene mu glavu na stranu.

Grupa mladih SS-ovaca hoda prema Pepanu i Laliju okružujući starijeg vojnika. U srednjim je ili kasnim četrdesetima, ravnog držanja, u muževnoj odori i s kapom savršeno ravno postavljenom na glavu. Izgleda kao savršena lutka iz izloga, pomisli Lali.

SS-ovci zastanu pred njim. Pepan iskorači i umjesto pogleda pogne glavu. Lali ga samo promatra.

“Oberscharführer3 Houstek, zadužio sam ovog logoraša da mi pomogne”, Pepan pokazuje na Lalija koji mu stoji iza leđa.

Houstek se okrene i odmjeri ga. Pepan nastavlja: “Uvjeren sam da će brzo naučiti.” Houstek prostrijeli Lalija ledenim pogledom pa ispruži prst i da mu znak da priđe. Lali ga posluša. “Koje jezike govoriš?”

“Slovački, njemački, ruski, francuski, mađarski i malo poljskog”, odgovori Lali gledajući ga u oči.

“Hm.” Houstek se okrene i ode dalje.

Lali se nagne naprijed i šapne Pepanu: “Nije osobito pričljiv. Mogu li pretpostaviti da sam dobio posao?”

Pepan se okrene Laliju i premda i sam šapat, u očima i glasu osjeti mu se žar. “Nemoj ga podcjenjivat. Oprosti se sa smjelošću ili se oprosti sa životom. Sljedeći put kad budeš s njim razgovarao ne podiži pogled s njegovih čizama.”

“Žao mi je”, prizna Lali. “Neću.”

Kad ću naučiti?

3 Viši vođa skupine, nap. prev.

32

TREĆE POGLAVLJE

LIPANJ 1942. GODINE

ali hoda polako prisjećajući se sna koji mu je vratio smiješak na lice. Ostani, ostani, pusti me da ostanem još samo trenutak, molim te...

Voli upoznavati sve ljude, ali više od toga voli upoznavati žene. Uvjeren je da su prekrasne bez obzira na dob, izgled, način odijevanja. Vrhunac njegova dana je šetnja kroz odjel ženske konfekcije na kojem radi. Tada očijuka s mladim i ne tako mladim prodavačicama.

Čuje kako se otvaraju ulazna vrata trgovine. Podigne pogled i spazi ženu koja ulijeće u lokal. Iza nje na vratima stoje dvojica slovačkih vojnika. Ne slijede je. On požuri prema njoj s ohrabrujućim smiješkom. “Na sigurnom si”, kaže. “Ovdje si sa mnom na sigurnom.” Žena prihvaća njegovu ruku i on je povede prema pultu prepunom ekstravagantnih bočica parfema. Lali pregleda nekoliko, odluči se za jedan i pruži joj ga. Ona mu zavodnički podmetne svoj vrat. Lali je lagano poprska prvo po jednoj strani, a potom i po drugoj. Dok ona tako vrti glavom, pogledi im se susretnu. A onda mu ispruži oba zapešća i svako dobije svoju nagradu. Primiče jedan zglob nosu, polako sklapa oči i lagano udiše. Isto zapešće zatim ponudi i njemu. Nježno držeći njezinu ruku,

Lali je primakne licu i udahne opijajuću mješavinu parfema i mladosti.

“Da. Ovaj je za vas”, kaže Lali.

“Uzimam ga.”

Lali pruža bočicu trgovkinji koja je počinje zamatati.

“Mogu li vam još kako pomoći?” pita je.

Pred njim se izmjenjuju lica, oko njega plešu nasmiješene mlade žene. Sretne su, udišu život punim plućima. Lali i dalje drži daminu ruku. Čini se da njegov san juri dalje. Ulaze u poznati restoran. Svjetlost je prigušena, na stolovima su treperave svijeće koje drže teške brokatne stolnjake. Skupocjeni nakit baca šareni odsjaj po zidovima. Zveckanje srebrnog pribora za jelo po finom porculanu prigušuje milozvučan zvuk gudačkoga kvarteta smještenog u kut dvorane. Domaćin ga toplo pozdravlja pa uzima kaput njegove družice i usmjerava ih prema stolu. Dok sjedaju, konobar mu pokazuje bocu vina. Ne skidajući pogled s

L

33

pratilje, Lali kinine. Boca se otvara i poslužuju im ga. I Lali i dama prstima potraže čaše. Gledaju se u oči i ne odmiču pogled ni dok kušaju vino. Lalijev san ponovo ubrzava. Uskoro će se probuditi. Ne. Sada traži nešto u garderobi, bira odijelo, košulju, pomno razmišlja o kravati sve dok ne pronađe onu pravu i savršeno je ne stegne oko vrata. Obuva ulaštene cipele. S noćnog ormarića uzima ključeve i novčanik prije nego što se prigne i brižno odmakne nestašni pramen kose s lica svoje usnule drage i nježno je poljubi u čelo. Ona se promeškolji i nasmiješi. Nježnim glasom kaže: “Večeras...”

Pucnjevi izvana katapultiraju ga u javu. Muškarci u krevetu naguravaju ga dok pokušavaju saznati odakle dolazi opasnost. S još svježim sjećanjem na ženino toplo tijelo, Lali se diže polako, pa je zadnji u redu za prozivku. Kad zaboravi odgovoriti na prozvani broj, logoraš do njega podbode ga laktom.

“Što ti je?”

“Ništa... Sve. Ovo mjesto.”

“Isto kao i jučer. I bit će isto sutra. To si me ti naučio. Što ti se promijenilo u glavi?”

“U pravu si. Isto, isto. Samo, pa, sanjao san djevojku koju sam poznavao nekoć, u nekom drugom životu.”

“Kako joj je bilo ime?”

“Ne sjećam se. Nije ni važno.”

“Znači da nisi bio zaljubljen u nju?”

“Bio sam zaljubljen u sve njih, ali nijedna nje zarobila moje srce. Ima li ti to smisla?”

“Ne baš. Mene bi zadovoljilo da volim jednu da s njom provedem ostatak života.”

Danima kiši, no tog je jutra sunce zaprijetilo slabašnim zrakama po samom rubu kompleksa Birkenau. Lali i Pepan pripremaju svoje radno mjesto. Imaju dva stola, bočice s tintom, mnogo igala.

“Pripremi se, Lali, dolaze.”

On podigne pogled i ostane zapanjen. U susret im dolaze deseci mladih žena. Znao je da u Auschwitzu ima djevojaka, ali nije imao pojma da ih ima i u Birkenauu, paklu svih paklova.

34

“Danas imamo nešto malo drugačije, Lali. Prebacili su nam ovamo neke djevojke iz Auschwitza, treba im popraviti brojeve.”

“Molim?”

“Brojeve. Njihove brojeve. Upisali su im ih nekom nekvalitetnom tintom. Moramo ih napraviti kako spada. Nema vremena da im se diviš, samo radi svoj posao.”

“Ne mogu.”

“Radi svoj posao, Lali. Da nisi rekao ni riječ, ne obraćaj im se i ne čini ništa glupo.”

Red djevojaka pruža se dokle mu seže pogled.

“Ne mogu to. Molim te, Pepane, pa ne možemo to raditi.”

“Da, možeš, Lali. Moraš. Ako nećeš ti, htjet će netko drugi i onda sam te uzalud spašavao. Samo obavi svoje.” Pepan ga fiksira pogledom, a njemu se duboko u kostima gnijezdi očaj. Pepan je u pravu. Ili će slijediti pravila, ili riskira smrt.

I tada počne s “poslom”.

Lali se bori da ne podigne pogled. Samo pruža ruku i uzima komadić papira. Na podlakticu djevojke koja mu ga je dala sada mora upisati pet znamenki. Već je bila označena brojem, ali je taj izblijedio.

Stišće joj iglu na lijevu ruku, ispisuje broj 3, trudi se biti nježan. Probija krv. Ali, nije dovoljno duboko zario iglu pa brojku mora ispisati iznova. Svjestan je da joj nanosi bol, ali ona ni da bi trepnula. Upozorene su - nemoj ništa govoriti, nemoj ništa činiti.

Potom obriše krv pa u ranu utrlja zelenu tintu.

“Požuri!” ispod glasa mu kaže Pepan.

Lali je prespor.

Jedno je tetovirati ruke muškaraca, ali to nagrđivanje tijela mladih žena zastrašujuće je. Kad napokon podigne pogled, ugleda muškarca u bijeloj kuti kako laganim korakom prolazi ispred reda djevojaka. Svako malo zastane i pregledava lica i tijela isprepadanih žena. Nakon nekog vremena stigne do njega. Dok Lali drži ruku djevojke najnježnije što može, muškarac je rukama uhvati za lice i grubo ga okrene na jednu stranu pa na drugu. Lali pilji u njezine prestravljene oči. Usne joj se trzaju kao da se sprema progovoriti. Lali joj snažno stisne ruku da bi je odvratio od te ideje. Ona ga pogleda, a on prošapće: “Pssst.” Muškarac u bijeloj kuti ispušta njezino lice i odlazi.

35

“Bravo”, šapne joj Lali dok se sprema istetovirati joj preostala četiri broja -4, 9, 0, 2.

Kada završi, zadrži je za ruku trenutak dulje no što bi trebao i opet ju pogleda u oči. Ona se natjera slabašno mu se, potajno osmjehnuti. On joj uzvrati još tajnijim smiješkom. Njezine oči kao da su zaplesale. Dok gleda u njih, srce kao da mu je zastalo pa opet počelo tući snažno lupajući gotovo prijeteći da će mu iskočiti iz grudi. Lali pogleda u pod koji kao da se pod njim izmaknuo. Pružaju mu drugi komad papira.

“Požuri, Lali!” žustro prošapće Pepan.

Kad ponovo podigne pogled, više je nema.

Nekoliko tjedana kasnije dolazi na posao fo uobičajenom rasporedu. Radni stol i oprema već su pcstavljeni pa pokušava pronaći Pepana. Ugleda kako mu se približava grupa muškaraca. Medu njima u pratnji mladog SS-ovca spazi Oberscharführera Housteka. Prestravljen pogne glavu i prisjeti se Pepanovih riječi: Ne podcjenjuj ga.

“Danas ćeš raditi sam”, promrmlja Houstek.

Dok se Houstek okreće da ode, Lali potiho pita: “A gdje je Pepan?”

Houstek zastane, okrene se prema njemu i prostrijeli ga pogledom. Lalijevo srce zadrhti.

“Od sada si ti tetovirer.” Houstek se okrene SS-ovcu: “A ti si odgovoran za njega.”

Dok Houstek odlazi, mršavi klinac zlobnoga smiješka stavlja pušku na rame i usmjerava je u Lalija. On mu uzvraća pogled, ali ga onda ipak spusti.

Pepane, rekao si da bi mi ovaj posao mogao spasiti život. Ali što je bilos tobom?

“Čini se da mi je sudbina u tvojim rukama”, zareži vojnik. “Što misliš o tome?”

“Trudit ću se da te ne iznevjerim.”

“Truditi? I više ćeš se nego potruditi. Nećeš me iznevjeriti.”

“Da, gospodine.”

“U kojem si bloku?”

“Sedam.”

“Kada ovdje završiš, odvest ću te do sobe u jednom od novih blokova. Odsad ćeš živjeti tamo.”

“Zadovoljan sam u svojem bloku, gospodine..”

36

“Nemoj biti glup. Sad kad si tetovirer trebat će ti zaštita. Sada radiš za Politički odjel SS-a. Sranje, možda bih se ja trebao bojati tebe.” Ponovo uslijedi zlobni cerek.

Ohrabren time što je preživio ovaj krug ispitivanja, Lali okuša sreću.

“Cijeli će postupak ići brže, znaš, ako budem imao pomagača.”

Vojnik se približi Laliju i prezrivo ga odmjeri. “Molim?”

“Ako mi pronađeš nekoga za ispomoć, sve će ići brže i tvoj će šef biti sretan.”

Kao da ga je tome podučio sam Houstek, vojnik se okrene i krene uz red mladića koji čekaju svoj broj. Svi osim jednoga drže glave pognutima. Lali se prestraši za ovoga koji pilji u vojnika i iznenadi se kad baš njega dovuče za ruku.

“Tvoj asistent. Njemu prvome stavi broj.”

Lali od mladića uzme komad papira i hitro mu istetovira ruku.

“Kako ti je ime?” pita ga. “Leon.”

“Leone, ja sam Lali, Tetovirer”, kaže glasom čvrstim poput Pepanova. “Sad stani pokraj mene i gledaj što radim. Od sutra ćeš mi biti pomoćnik. Možda ti to spasi život.”

Sunce je odavno zašlo kad je i posljednji logoraš dobio svoj broj i potom završio prepraćen u novi dom. Lalijev čuvar, za kojeg je kasnije doznao da se preziva Baretzki, nije se odvajao od njega i pomoćnika. A onda im je prišao i obratio se Laliju.

“Odvedi ga u svoj blok, a onda se vrati.”

Lali požuri s Leonom u Blok 7.

“Ujutro me pričekaj ispred bloka, doći ću po tebe. Ako te kapo pita zašto ne ideš s ostalima, reci mu da sada radiš za tetovirera.”

Kad se Lali vratio na svoje radno mjesto, njegov je alat već je bio zapakiran u ručnu putnu torbu, a sklopivi stol rastavljen. Baretzki ga je čekao.

“Odnesi ovo u svoju novu sobu. Svakog se utra moraš javiti u upravnu zgradu. Tamo ćeš preuzeti dnevne zalihe i raspored.”

“Mogu li dobiti još jedan stol i zalihu za Leora?”

“Za koga?”

37

“Mog asistenta.”

“Sve što trebaš zatraži u administraciji.”

A onda ga povede do dijela logora koji se još gradi. Zastrašujuća tišina nezavršenih zgrada natjera Lalia da protrne. Jedan od blokova je dovršen i Baretzki mu pokaže jednokrevetnu sobicu smještenu odmah pokraj vrata.

“Spavat ćeš ovdje”, procijedi Baretzki. Lali odloži torbu na pod i stane promatrati malu izoliranu sobu. Već mu nedostaju prijatelji iz Bloka 7.

Slijedeći Baretzkog, dozna da će odsad jesti u prostoru uz upravnu zgradu. Budući da je tetovirer, dobivat će i veće porcije. Kreću na večeru, a Baretzki mu objašnjava: “Želimo da naši radnici imaju snage.” Pokaže Laliju da zauzme mjesto u redu za večeru. “Iskoristi to na najbolji način.”

Potom Baretzki ode, a Laliju pruže porciju bljedunjave juhe i komadićak kruha. Proguta oboje i već se sprema otići kad začuje slabašni glas.

“Ako želiš, možeš dobiti još.”

Lali dohvati još kruha i odmjeri logoraše koji oko njega jedu u tišini. Ne razmjenjuju riječi, samo skrivene poglede. Osjećaj nepovjerenja i straha očit je. S komadom kruha naguranim u rukav uputi se prema svom starom domu. Na ulazu u Blok 7 stoji kapo, pa mu kimne u znak pozdrava; čini se kako već zna da Lali više nije u njegovoj ingerenciji. Lali uđe u prostoriju pa pozdravi muškarce s kojima je dijelio dom, strahove i snove o nekom drugom životu. Priđe svom starom krevetu na kojem sada postrance sjedi Leon i klati nogama. Lali promotri mladićevo lice. Ima te krupne plave oči u kojima se oslikavaju nježnost i iskrenost i zbog kojih je toliko drag.

“Daj izađi malo sa mnom.”

Leon skoči s kreveta i krene za njim. Sve oči uprte su u njih dvojicu. Izađu i zajedno krenu kružiti oko bloka, a Lali iz rukava izvadi komadiće ustajaloga kruha i pruži ih Leonu. Momak ih halapljivo pojede. Zahvali mu tek kada završi.

“Znao sam da ćeš propustiti večeru, a ja sad mogu uzimati i dodatne porcije. Pokušat ću ih podijeliti s vama kad god budem mogao. A sada se vrati unutra. Možeš im reći da sam te izvukao kako bih te prekorio za nešto. I da, nemoj se ni po čemu isticati. Vidimo se ujutro.”

38

“Čekaj, ne želiš da oni znaju da možeš dobiti dodatne porcije?”

“Ne. Pusti da prvo vidim kako će stvar ići. Ne mogu pomoći svima odjednom, a njima stvarno ne treba dodatni razlog za svađu.”

Dok gleda kako Leon ulazi u njegov stari blok prožme ga paleta osjećaja koje uopće nije u stanju definirati.

Sada kad sam privilegiran, bih li se zapravo trebao bojati? I zašto sam tužan što napuštam staru poziciju iako mi nije pružala nikakvu zaštitu?

Potom se izgubi u sjenama nedovršenih zgrada. Sam je.

Tu noć prvi put u nekoliko mjeseci spava potpuno ispružen. Nitko ga ne udara, nitko ga ne gura. U svojoj novoj raskošnoj postelji osjeća se kao kralj. I baš poput kralja, sada mora strepiti zbog motiva onih koji mu žele postati prijatelji ili saveznici.

Jesu li ljubomorni? Žele li mi možda preuzeti posao? Riskiram li da me lažno optuže?

Vidio je ovdje posljedica i pohlepe i nepovjerenja. Većina logoraša živi u uvjerenju da će dobivati više hrane ako ih bude manje. Jer, hrana je ovdje valuta. Imaš li je, ostaješ živ. Imaš snage raditi sve što od tebe traže. Preživiš još jedan dan. Bez nje, oslabiš do mjere da te više ni za što nije briga. Njegova nova pozicija samo je dokaz koliko je preživljavanje komplicirano. Mogao bi se okladiti da je za njim, u trenu kad je napuštao svoj stari blok i prolazio polraj ležajeva s izmrcvarenim muškarcima, netko promrmlja: “Suradnik nacista.”

Sljedeće jutro čeka s Leonom ispred upravne zgrade, kad dođe i Baretzki i pohvali ga što je uranio. Lal steže u ruci putnu torbu, dok je stol odložio na pod. Baretzki zapovjedi Leonu da ostane vani, a Lalija pozove da uđe i njim u zgradu. Lali prvo ugleda veliki prijemni pult, a potom hodnike koji vijugaju u različitim smjerovima i nastavljaju dalje prema uredima. Iza velikog stola na prijemnom pultu poredano je nekoliko redova malih stolova za kojima marljivo rade djevojke, ispunjavaju papire, prepisuju. Baretzki i on prilaze SS-ovcu. “Evo, upoznaj ga”, kaže Laliju, a onda i pred njim ponovi kako mu je u opisu posla da svakog jutra dođe ovamo po zalihe i upute. Lali zatraži dodatni stol i alat i objasni da ga vani čeka pomoćnik. Zahtjev mu bez pitanja odobravaju i on s olakšanjem odahne. Barem je jedrog muškarca spasio od mukotrpnog rada. Tad se sjeti Pepana i u sebi mu zahvali. Potom preuzme stol, a onda i dodatne zalihe koje potrpa u torbu.

Kad se okrene, dozove ga službenik.

39

“Nosi tu torbu sve vrijeme sa sobom i samo se predstavljaj riječima Politisehe Abteilung4 i nitko te neće gnjaviti. Svaku nam večer vrati popis tetoviranih, ali torbu drži kod sebe.”

Baretzki frkne: “Da, istina, s tom torbom i takvim predstavljanjem si siguran. Osim od mene, naravno. Ako kiksaš i uvališ me u nevolju, nikakva te torba i nikakve riječi neće spasiti.” Ruka mu sklizne do pištolja, pa je položi na futrolu koju hitro otvori. Pa zatvori. Otvori. Zatvori. Disanje mu postane sve dublje.

Lali napravi pametan potez, spusti pogled i okrene se.

U Auschwitz-Birkenau danonoćno stižu novi logoraši. Tih se dana često događa da Lali i Leon rade bez prestanka. Baretzki pak tada pokazuje svoju najopakiju stranu. Urla na Leona ili ga mlati, optužujući ga da ne može na počinak zbog njegove sporosti. Lali ubrzo shvaća da se Baretzki ponaša još gore ako ga on od toga pokušava odgovoriti.

Jednog su dana s poslom u Auschwitzu završili tek u zoru. Baretzki je otišao prije nego što su njih dvojica pospremili radni pribor, ali se onda iznenada vratio. S lica mu se moglo pročitati da nešto važe.

“Ajoj, jebi ga. Vas dvojica se možete i sami vratiti u Birkenau. Ja ću večeras spavati ovdje. Samo se vratite do osam ujutro.”

“A kako ćemo znati koliko je sati?” pita Lali.

“Jebe mi se kako, samo budite tu. I da vam nije palo na pamet pokušati pobjeći. Osobno ću vas uhvatiti, likvidirati i pritom prokleto uživati.” Potom otetura.

“Što ćemo sada?” pita Leon.

“Točno ono što nam je govnar rekao. Ajmo. Probudit ću te na vrijeme.”

“Tako sam umoran. Zar ne možemo ostati ovdje?”

“Ne. Ako te ujutro ne pronađu u bloku, tražit će te. Hajde, krenimo.”

Lali se probudio s izlaskom sunca pa su on i Leon otpješačili ta četiri kilometra natrag do Auschwitza. Čekaju, čini im se, gotovo sat vremena dok se Baretzki napokon ne ukaže. Očito je da nije išao ravno u

4 Politički odjel, jedan od pet, zadužen za upravljanje koncentracijskim logorima, nap. prev.

40

krevet, nego je cijelu noć pio. A kad mu dah smrdi po alkoholu, ćud mu je još gora.

“Pokrenite se”, prosikće.

Nema novih logoraša, pa je Lali prisiljen nevoljko ga pitati: “A kamo?”

“Natrag u Birkenau. Tamo su iskrcali zadnju pošiljku.”

Trojac se vraća prema Birkenauu pa Lali i Leon prevaljuju ona ista četiri kilometra. U jednom trenutku Leon posrne i padne - umor i manjkava prehrana napravili su svoje. Ponovo se podigne. Baretzki usporava hod ko da čeka da ih Leon sustigne. Kad im se ovaj primakne, Baretzki mu podmetne nogu i on opet padne. Još nekoliko puta tijekom pješačenja Baretzki zaigra tu svoju okrutnu igru. Šetnja i užitak koji mu pružaju Leonovi padovi naočigled ga trijezne. I svaki put promatra hoće li Lali reagirati. On mu ne pruži to zadovoljstvo.

Kad se napokon vrate u Birkenau, Lal shvati kako je Houstek taj koji nadgleda izbor ljudi koje će poslati Laliju i Leonu da bi preživjeli još jedan dan. Njih dvojica krenu raditi svoj posao dok Baretzki maršira gore-dolje kroz kolonu mladića očito dajući sve od sebe ne bi i pred nadređenima ostavio dojam doraslosti zadaći koja mu je povjerena. U jednom trenutku iscrpljenog Leona preru jecaji momka kojem pokušava istetovirati broj, pa mu ispadne pribor za tetoviranje. Dok se sagiba da ga pokupi, Baretzki ga udari kundakom gurnuvši mu lice u blato. Nagazi mu čizmom na leđa i pritisne ga o tlo.

“Ako ga pustiš da se digne i nastavi, brže ćemo odraditi posao”, kaže Lali, gledajući kako Leon pod đonom sve teže dolazi do daha.

Houstek pogleda trojicu muškarca, promrmlja nešto Baretzkom i ode dalje, a kad im nestane iz vidokruga, Baretzki im se kiselo osmjehne pa pusti Leona na miru. Prije toga ga još jednom žestoko nagazi.

“Ja sam samo ponizni sluga SS-a. A ti, Tetovireru, ti si pod ingerencijom Političkog odjela koji odgovara samo Berlinu. Sretan ti je bio onaj dan kada te Francuz upoznao s Houstekom i rekao mu da si jako pametan i znaš sve one jezike.”

Svjestan da na ovo ne postoji ispravan odgovor, Lali hitro nastavi s poslom. Blatnjavi Leon se pridiže i kašlje.

“Pa, Tetovireru”, nastavlja Baretzki na čije se lice sada već vratio onaj poremećeni cerek, “što misliš o tome da budemo prijatelji?”

41

* * *

Jednu od prednosti svog novog posla Lali vidi u tome što barem zna koji je datum. Stoji na dokumentima koje mu uruče svakog jutra i koje svaku večer mora vratiti. No, gomila spisa nije jedino po čemu se može orijentirati u vremenu. Nedjelja je jedini dan u tjednu kada ostali logoraši nisu prisiljeni raditi pa ga mogu provesti tumarajući po kompleksu ili pak zbijeni u grupicama pokraj svojih spavaonica; nedjeljom se druže prijatelji koji su zajedno ušli u logor ili prijateljstva održavaju oni koji su ih tu sklopili.

Bila je nedjelja i kad ju je ponovo vidio. Odmah ju je prepoznao. Išli su jedno prema drugome. Lali sam, a ona s grupicom djevojaka, sve obrijanih glava, sve u istoj otrcanoj odjeći. Ne razlikuje se od njih ni po čemu osim po tim očima. Crnima, ne smeđima. Najtamnija nijansa koju je ikad vidio. Na sekundu kao da vide jedno drugome u dušu. Laliju srce počne brže kucati. Nastavlja piljiti u nju.

“Tetovirer!” odjednom mu Baretzki spusti ruku na rame i u sekundi razbije čaroliju.

Logoraši se udaljavaju; ne žele biti ni blizu vojnika SS-a ili pak logoraša koji s njim razgovara. Djevojke se razbježe i ostave je da gleda u Lalija, a ni on ne skida pogled s nje. Baretzki gleda malo njega, a malo nju i neko vrijeme samo stoje u savršenom trokutu, kao da oboje čekaju da ono drugo učini prvi korak. Baretzki se znalački nasmiješi. Ohrabrena smiješkom, jedna od prijateljica vrati se i povuče je natrag u njihovu grupicu.

“Jako dobro”, govori Baretzki dok on i Lali odlaze. Lali ga ignorira i pokušava kontrolirati mržnju koju osjeća prema njemu.

“Želiš je upoznati?” Lali ponovo odbije odgovoriti. “Piši joj, reci joj da ti se sviđa.” Zar misli da sam toliko glup?

“Dat ću ti papir i olovku i odnijeti joj tvoje pismo. Što kažeš? Znaš li kako se zove?” 34902.

Lali samo nastavlja hodati. Zna da je kaznaza posjedovanje papira i olovke - smrt.

“Kamo idemo?” umjesto odgovora, mijenja temu.

“U Auschwitz. Herr Doktor treba nove pacjente.”

Lali protrne od jeze. Prisjeti se muškarca u bijelom ogrtaču i njegovih dlakavih ruku na licu one preljepe djevojke. Nikad se u životu nije osjećao tako nelagodne u društvu liječnika.

42

“Ali nedjelja je.”

Baretzki prasne u smijeh. “Aha, drugi ne rade, pa misliš da bi i ti trebao dobiti slobodno? Želiš li o tome raspraviti s Herr Doktorom?” Smijeh mu postane dijaboličan, a Lali se naježi od užasa.

“Molim te, napravi to meni za volju, Tetovireru. Reci Herr Doktoru da ti je danas slobodan dan. Uživao bih u tome.”

Lali zna kada treba držati jezik za zubima. Odmaršira dalje, praveći mali razmak između sebe i Baretzkoga.

43

ČETVRTO POGLAVLJE

ok hodaju prema Auschwitzu, Laliju se čini da je Baretzki neobično veseo. Neprestano ga salijeće pitanjima. “Koliko ti je godina?”

“Što si radio prije, znaš, prije nego što su te doveli ovamo?”

Na većinu pitanja odgovara mu protupitanjem i otkriva da Baretzki zapravo voli govoriti o sebi. Pa tako dozna da mu je gotovo vršnjak, samo je godinu dana mlađi od njega, ali to im je ujedno i jedina sličnost. Baretzki priča o ženama kao pubertetlija. Laliju tada sine da bi mu upravo ta različitost mogla koristiti, pa mu počne odavati tajne o osvajanju djevojaka, kako ih treba poštovati i pokazivati interes za ono do čega im je stalo.

“Jesi li ikad nekoj djevojci poklonio cvijeće?” zanima Lalija.

“Ne, zašto bih?”

“Zato što žene vole muškarce koji im daruju cvijeće. Još bolje ako si ga sam ubrao.”

,,E, pa neću to raditi. Smijat će mi se.”

“Tko?”

“Prijatelji.”

“Misliš, drugi muškarci?”

“Pa, da, mislit će da sam papak.”

“A što će misliti djevojka koja dobije cvijeće?”

“Kakve veze ima što ona misli?” Baretzki se počne cerekati i hvatati za međunožje. “Eto. To je sve što hoću od njih i to je ono što one žele od mene. Razumijem se u te stvari.”

Lali ubrza korak. Baretzki požuri za njim.

“Što ti je sad? Jesam li rekao nešto pogrešno?”

“Siguran si da želiš čuti odgovor?”

“Aha.”

Lali zastane ispred njega. “Imaš li sestru?”

“Imam”, kaže Baretzki, “i to dvije”.

“Bi li ti bilo drago da se muškarci ponašaju prema tvojim sestrama onako kao što se ti ponašaš prema svojim djevojkama?”

D

44

“Da netko to učini mojoj sestrici, ubio bih ga.” Izvuče pištolj iz futrole i ispali nekoliko hitaca u zrak. “Ubio bih ga.”

Lali ustukne. Meci padaju oko njega. Baretzki teško diše, lice mu je crveno, a oči mračne.

Lali podiže ruke. “Shvaćam. Samo bi mogao malo razmisliti.”

“Ne želim više o tome.”

Pa onda dozna da Baretzki nije Nijemac, nego da je rođen u Rumunjskoj, u gradiću u neposrednoj blizini granice sa Slovačkom, nekoliko stotina kilometara udaljenom od Lalijeva rodnoga Krompachyja. Pobjegao je od kuće u Berlin, priključio se Hitlerovoj mladeži, a onda i SS-u. Mrzi oca koji je njega, braću i sestre brutalno premlaćivao. I dalje je zabrinut za sigurnost svojih sestara koje su ostale doma.

Kasnije te večeri, dok se vraćaju u Birkenau, Lali procijedi: “Prihvatit ću onu tvoju ponudu da mi nabaviš papir i olovku, ako to još uvijek vrijedi. Njezin broj je 34902.”

Nakon večere, Lali se tiho ušulja u Blok 7. Kapo ga promatra, ali ne kaže ni riječi. Ponavlja se to svake večeri - redovno navrati u svoj stari blok pa s prijateljima podijeli višak hrane. Muškarci prepričavaju događaje, razmjenjuju novosti. Kao i obično, oni religiozni među njima svake večeri pozivaju Lalija da im se pridruži u molitvi. On ih pristojno odbija, a oni pristojno prihvaćaju. I tako svaki put.

Sam u svojoj sobi, Lali se budi i ugleda Baetzkog kako stoji nad njim. Kao i obično, nije pokucao, ali ovaj je posjet nešto drukčiji.

“Ona je u Bloku 29.” Dodaje Laliju olovku papir. “Evo ti, piši joj, a ja ću se pobrinuti da ga dobije.”

“Znaš li kako joj je ime?”

I ne mora čuti odgovor, dovoljno mu je samo vidjeti njegov izraz lica. A što misliš?

“Doći ću za sat vremena i odnijeti joj ga.”

“Bolje za dva.”

Ne zna što napisati logorašici 34902.

Kako da uopće počnem? Kako da je oslovim?

45

Na kraju se odluči za jednostavan početak: Sok, ime mi je Lali. Kad se Baretzki vrati, preda mu papir sa samo nekoliko rečenica. Napisao joj je da je iz Krompachyja u Slovačkoj, koliko mu je godina i koga sve ima u obitelji, za koju se nada da je na sigurnom. Zamolio ju je da iduću nedjelju ujutro bude u blizini upravne zgrade. Objasnio joj da će se i on potruditi biti tamo, ali da to, zbog njegova posla, koji nije isti kao ostalih logoraša, ne ovisi o njemu.

Baretzki preuzme pismo i pred njim ga pročita.

“I to je sve što joj imaš za reći?”

“Sve ostalo ću joj reći uživo.”

Baretzki sjeda na Lalijev krevet i krene naklapati o tome što bi on rekao i napravio da je na njegovu mjestu, odnosno da ne zna hoće li biti živ do kraja tjedna. Lali mu zahvaljuje na savjetima, ali ističe da će radije riskirati.

“Dobro. Dostavit ću joj ovo takozvano pismo i dati joj papir i olovku, da može napisati odgovor. Reći ću joj i da ću sutra ujutro doći po to što je napisala. Znači, ima cijelu noć da razmisli sviđaš li joj se ili ne.”

Potom ode iz sobe smijuljeći se.

Što sam učinio? Izložio sam logorašicu 34902 opasnosti.

Lali je zaštićen. Ona nije. Ali ipak želi riskirati. Mora.

Idućeg dana rade do kasno navečer. Baretzki sve vrijeme patrolira u njihovoj blizini, često vježbajući strogoću kundakom među kolonom muškaraca, i to čini svaki put kad mu se netko ne sviđa. S lica mu ne silazi zlobni smiješak. Iskreno uživa u šepurenju među tim napaćenim muškarcima. I tek kad se Lali i Leqn počnu pakirati, uzme papir iz jakne i preda ga Laliju.

“Oh, Tetovireru”, kaže. “Ni ona nije baš rječita. Mislim da bi trebao izabrati drugu.”

Lali posegne za porukom, a Baretzki lakrdijaški povuče ruku.

Okej, ako se želiš igrati.

Lali se okrene i ode. Baretzki potrči za njim i tutne mu pismo u ruku. Kratko kimanje glavom jedini je znak zahvalnosti koju mu je Lali spreman pokazati. Potom spremi pismo u torbu i krene na večeru tužno gledajući Leona kako se vraća u svoj blok znajući da je on na svoj obrok po svemu sudeći zakasnio.

Ostalo je malo hrane kad Lali stigne. Nakon što se najeo, nagura u rukav nekoliko komada kruha proklinjući odjeću bez džepova kojom su

46

zamijenili rusku uniformu. Dok ulazi u Blok 7 pozdravljaju ga uobičajeni tihi glasovi. Objašnjava im da ima hrane samo za Leona i možda još dvojicu, obećavajući da će sutra pokušati donijeti više. U posjetu provede manje vremena nego inače i požuri natrag u svoju sobu. Mora pročitati riječi koje je sakrio ispod alata za tetoviranje.

Baci se na krevet i stegne pismo na grudima, zamišlja logorašicu 34902 kako piše riječi koje on toliko žudi pročitati. Napokon, otvori pismo.

Dragi Lali, počinje. Kao i on, i djevojka je napisala samo nekoliko opreznih redaka. I ona je iz Slovačke. U Auschwitzu je dulje nego Lali, od ožujka. Radi u jednom od skladišta za sortiranje stvari zaplijenjenih od ostalih zarobljenika, a koje među sobom nazivaju “Kanada”. Uglavnom, bit će u nedjelju na mjestu koje je predložio. I potraži će ga.

Lali pročita pismo nekoliko puta, vrti taj papir u rukama. Potom uzme olovku iz torbe i debelim slovina na poleđini papira napiše: Kako se zoveš?

Sljedećeg jutra Baretzki u Auschwitz prati samo Lalija. Danas dolazi manje novih, pa se Leon može odmoriti. Odmah počne zbijati šale na račun Lalijeva dopisivanja pa zaključi i da je dosad već sigurno zaboravio kako se treba ophoditi s damama. Lali ignorira njegovo zadirkivanje i upita ga je li u zadnje vrijeme pročitao kakvu dobru knjigu.

“Knjigu? Pa ja ne čitam knjige”, promrmlja Baretzki.

“Trebao bi.”

“Zašto? Što ima tako dobro u knjigama?”

“Možeš iz njih puno naučiti, a djevojke vole ako znaš neke citate ili ako im recitiraš poeziju.”

“Ne moram citirati knjige. Imam ovu uniformu i to je sve što mi treba za osvajanje. One obožavaju uniformu. Znaš, ja imam djevojku”, pohvali se Baretzki.

Za Lalija je to novost.

“To je lijepo. A ona voli tvoju uniformu?”

“Naravno da voli. Čak je i sama navuče pa maršira uokolo salutirajući. Misli da je vražji Hitler.” Oponaša je stupajući s podignutim rukom i jezivim osmijehom na usnama: “Heil Hitler! Heil Hitler!”

“Ne znači da voli tebe ako voli tvoju uniformu”, procijedi Lali, a Baretzki naglo zastane.

47

Lali proklinje samog sebe zbog nepromišljemoga komentara. Usporava korak razmišljajući bi li se trebao vratiti i ispričati mu se. Ne, nastavit će hodati i vidjeti sto će se zbiti.

Zatvara oči, stavlja nogu pred nogu, korak po korak, i čeka hitac. Čuje kako netko iza njega trči. Onda osjeti kako ga povlači za rukav. “To misliš, Tetovireru? Da joj se sviđam samo zbog uniforme?”

Lali se s olakšanjem okrene. “Otkud da znam što ona voli? Ispričaj mi malo više o njoj!”

Uopće mu se ne da sudjelovati u ovom razgovoru, ali je izbjegao metak pa mu se čini da nema izbora. Ispada da Baretzki o svojoj “djevojci” zna jako malo i to uglavnom zato što je nikad ništa nije pitao. Lali to jednostavno ne može prečuti i ubrzo se uhvati kako Baretzkom ponovo da je savjete o ophođenju prema, ženama.

Zašto bi uopće trebao brinuti o tom monstrumu i hoće li ikad biti sposoban ponašati se prema ženi s poštovanjem? Zapravo, duboko u sebi nada se da Baretzki s ovog mjesta neće izaći živ i da nikad više neće biti ni sa jednom ženom.

48

PETO POGLAVLJE

svanula je nedjelja. Lali iskoči iz kreveta i požuri van. Sunce je izašlo. Gdje su svi? Gdje su ptice? Zašto ne pjevaju? “Nedjelja je!” vikne praznom dvorištu. Osvrne se oko sebe pa

spazi da su se u njegovu pravcu uperile puške s promatračnica.

“Sranje.” Požuri natrag u blok. Mirnu zoru zaparaju pucnjevi. Stražari su ga očito odlučili uplašiti. Nedjelja je dan kada logoraši “spavaju dulje”, ili barem ne napuštaju blokove dok se ne počnu presavijati od gladi pa ih bol natjera po crnu kavu i komad ustajaloga kruha. Stražar ispali još jedan šaržer u zgradu, tek toliko, iz puke zabave.

U svojoj sobici, Lali korača gore-dolje i uvježbava što će joj reći.

Ti si najljepša djevojka koju sam ikad vidio, ulazi u uži izbor, ali ga na kraju ne zadovolji. Prilično je siguran da se onako obrijane glave i u prevelikoj i ofucanoj odjeći ne osjeća lijepom. Svejedno, ne odbacuje taj uvod u potpunosti. Možda je najbolje da se drži onog posve običnog: Kako se zoveš? I vidi kamo će ga to odvesti.

Prisiljava se ostati u sobi sve dok izvana ne čuje poznate zvukove buđenja logora. Prvo sirena koja prekida san logoraša. Onda mamurni SS-ovci, neispavani i zlovoljni, koji uzvikuju zapovijedi. Posude s doručkom zveckaju dok ih tegle prema svakom bloku, logoraši koji ih nose stenju jer su svakog dana sve slabiji, a posude im postaju sve teže.

Odlazi na doručak i pridružuje se ostalim muškarcima koji imaju pravo na dodatne porcije. Kao i uvijek, kimnu jedan drugome, podignu pogled i katkad se slabašno osmjehnu. Lali pojede pola kruha, a ostatak ugura u rukav te ga presavije da kruh ne bi ispao. Ako bude prilika, ponudit će ga njoj. Ako ne, dat će ga Leonu.

Lali promatra logoraše kako se međusobno druže, kako se okupljaju u grupicama i upijaju ljetno sunce dok ga još ima. Jesen je iza ugla. Krene prema kompleksu i počne je tražiti, a onda shvati da nije ponio torbu. Moja slamka spasa. Nikad ne odlazi iz sobe bez nje, no ovog ju je jutra zaboravio. Gdje mi je bila pamet? Potrči natrag u svoj blok i vrati se, sa smiješkom na licu i torbom u ruci. Muškarac na zadatku.

Čini mu se da dugo hoda čavrljajući s poznanicima iz Bloka 7. Sve to vrijeme očima pretražuje grupice djevojaka. Razgovara s Leonom, a

O

49

onda mu se potiljak naježi i preplavi ga osjećaj da ga netko promatra. Okrene se. Tu je.

Razgovara s tri djevojke. Kad shvati da ju je vidio, zašuti. Lali krene prema njoj, a njezine se prijateljice povuku na sigurnu udaljenost. Čule su za njega. Ostaje sama.

On se približava djevojci, ponovo privučen tim njezinim očima. Prijateljice su joj sada za leđima i potiho se smijulje. Uslijedi njezin nježni smiješak, kao da oklijeva. Lali umalo ostane stajati kao ukopan, ali nekako smogne hrabrosti pa joj pruži kruh i pismo. Nije si mogao pomoći, u ovom joj je pismu iskreno napisao da ne može prestati misliti na nju.

“Kako se zoveš?” pita je. “Moram znati tvoje ime.”

Netko njemu iza leđa dobaci: “Gita.”

Prije nego što uspije još nešto reći, dojure njezine prijateljice i odvuku je od njega, zasipajući je pitanjima.

Te noći Lali leži na krevetu neprestano ponavljajući: “Gita. Gita. Kakvo prekrasno ime.”

U ženskom logoru, u Bloku 29, Gita se šćućurila s prijateljicama Danom i Ivanom. Kroz pukotini; na daščanom zidu do njih dopire zraka svjetlosti i ona se napreže da bi pročitala Lalijevo pismo.

“Koliko ćeš ga još puta pročitati?” pita je Dana.

“Ah, ne znam. Sve dok neću napamet znat svako slovo”, odgovara.

“Kad će to biti?”

“Prije otprilike dva sata”, hihoće se Gita. Dana čvrsto zagrli prijateljicu.

Sljedećeg jutra Gita i Dana među zadnjima napuštaju baraku. Izlaze isprepletenih ruku, veselo razgovarajući, kao da su posve nesvjesne mjesta na kojem se nalaze. Bez ikakva upozorenja, SS-ovac koji je stajao ispred njihova bloka udari Gitu kundakom u leđa. Obje djevojke padnu, a Gita zajeca od bola. On im puškom pokaže da se dignu. Ustaju pognutih glava.

On ih s gađenjem pogleda i zareži: “Prestanite se smijati!” Potom žustro izvadi pištolj iz futrole i silovito ga pritisne Giti na čelo. Potom naredi drugom vojniku: “Za njih danas nema hrane.” I ode.

Dok on odlazi, djevojkama priđe njihova kapo i svakoj odvali pljusku.

50

“Nemojte zaboraviti gdje ste.” Potom i ona ode, a Gita spusti glavu na Danino rame.

“Jesam li ti već rekla da će Lali doći u nedjelju?”

Nedjelja. Logoraši mile po kompleksu sami ili u grupicama. Neki sjede, preumorni i preslabi da bi hodali. Nekolicina SS-ovaca smuca se uokolo; puše i čavrljaju, ignorirajući logoraše. Gita s prijateljicama hoda uokolo bezizražajnog lica. Sve osim Gite potiho pričaju; ona se samo osvrće.

Lali ju ugleda i nasmije se tom njezinom zabrinutom pogledu. Svaki put kad ga umalo ugleda, on joj se sakrije iza drugih logoraša. Polako joj se približava. Dana ga ugleda prije Gite i već zausti da će nešto reći kad Lali prinese prst ustima. Bez zastajkivanja, hvata Gitinu ruku i nastavlja hodati. Njezine se prijateljice smijulje dok je Lali bez riječi odvodi iza upravne zgrade, provjeravajući usput gleda li čuvar na tornju u njihovu smjeru.

Leđima se osloni na zid i sklizne na pod povlačeći Gitu sa sobom. Odavde mogu vidjeti šumu iza žičane ograde. Gita zuri u pod, a on ne skida pogled s nje.

“Bok...” kaže oklijevajući.

“Bok”, odgovara ona.

“Nadam se da te nisam uplašio.”

“Jesmo li na sigurnom?” podigne pogled prema stražarskom tornju.

“Vjerojatno ne, ali nisam se mogao zadovoljiti samo s tim da te vidim. Moram razgovarati s tobom kao čovjek.”

“Ali nismo na sigurnom...”

“Ovdje nikad nećemo biti na sigurnom. Razgovaraj sa mnom. Želim ti čuti glas. Želim znati sve o tebi. Znam ti samo ime. Gita. Prekrasno ime.”

“Što želiš da ti ispričam?”

Lali se trudi postaviti pravo pitanje. Odlučuje se za nešto jednostavno. “Pa recimo... Kako si provela dan?” Djevojka ga prostrijeli pogledom.

“Oh, pa znaš kako je. Ustala sam, pojela obilan doručak, poljubila roditelje, a onda požurila na autobus, na posao. Na posluje...”

“Dobro, dobro... Žao mi je, glupo pitanje.”

51

Sjede jedno pokraj drugoga, ali se ne gledaju. Lali osluškuje Gitino disanje. Ona palcem lupka po bedru. Napokon progovori: “A kako si ti proveo dan?”

“Oh, pa znaš. Ustao sam, pojeo obilan doručak...”

Pogledaju se i tiho nasmiju. Gita ga nježn. gurne i ruke im se na sekundu slučajno dotaknu.

“Pa, budući da očito nema smisla pričati lako smo proveli dan, reci mi nešto o sebi”, uporan je Lali.

“Nemam ti što reći.”

Lalija iznenadi takav odgovor. “Naravno da imaš. Kako se prezivaš?”

Ona pilji u njega, pa odmahne glavom. Ja sam samo broj. Barem bi ti to trebao znati. Ti si mi ga dao.”

“Da, ali to je samo dok smo ovdje. Tko si izvan logora?”

“Život izvan logora više ne postoji. Postoji samo ovo.”

Lali ustane i dalje netremice gledajući u nu. “Moje ime je Ludwig Eisenberg, ali me svi zovu Lali. Iz Krompachyja sam, iz Slovačke. Imam majku, oca, brata i sestru.” Zastane. “Sad si ti na redu.”

Gita ga prkosno probode pogledom. “Ja sam logorašica broj 34902 u Birkenauu, u Poljskoj.”

Razgovor zamre u neugodnoj tišini. Gleda je, te njezine oči i pogled uprt u tlo. Djevojka se očito bori s mislima, što reći, što prešutjeti.

Lali ponovo sjedne na pod, no ovaj put pred nju. Posegne za njezinom rukom, ali se ipak povuče. “Ne želim te maltretirati, ali možeš li mi nešto obećati?”

“Što?”

“Prije nego što odemo odavde, reći ćeš mi tko si i odakle si.”

Ona ga pogleda u oči. “Da, obećavam.”

“To mi je zasad dovoljno. Znači, radiš u Kanadi?”

Gita kimne.

“Je li ti tamo dobro?”

“Dobro je. Ali Nijemci sve stvari samo bacaju na istu hrpu. Trula hrana zajedno s odjećom. A plijesam... Mrzim je dirati. I tako smrdi...”

“Drago mi je što barem nisi vani. Razgovarao sam s nekim ljudima koji znaju za neke djevojke iz svojih sela koje također rade u Kanadi. Kažu mi da među tim stvarima često znaju pronaći nakit i novac.”

52

“I ja sam to čula, ali ja nalazim samo pljesnivi kruh.”

“Pazit ćeš na sebe, zar ne? Nemoj učiniti ništa glupo i uvijek pazi na SS-ovce.”

“Tu sam lekciju naučila, vjeruj mi.”

Začuje se sirena.

“Bolje da se vratiš u svoj blok”, kaže joj Lali. “Idući put ću ti donijeti nešto hrane.”

“Imaš hrane?”

“Mogu uzimati dodatne porcije pa ću ti ih spremiti i donijeti iduće nedjelje.”

Lali ustane i ispruži ruku prema Giti ne bi li joj pomogao podići se. Ona prihvati pomoć, a kad je osovi na noge, drži je za ruku sekundu dulje nego što bi trebao. Ne može skinuti pogled s nje.

“Trebali bismo krenuti.” Ona prekida njihov pogled, ali mu se osmjehne tako čarobno da mu zaklecaju koljena.

53

ŠESTO POGLAVLJE

jedni su proletjeli, drveće koje okružuje logor ogoljelo je, a dani postali kraći. Primiče se zima. Ma, tko su ti ljudi?

Otkako je stigao u logor, Lali ne može dokučiti tko su muškarci što rade na građevini odjeveni u civilnu odjeću i koje, nakon što obave posao, više ne viđa. Sav poletan i ponesen veseljem zbog svojeg odnosa s Gitom, pomisli kako bi baš mogao porazgovarati s nekolicinom muškaraca, a da se SS-ovcima ne nađe na nišanu. Uz to, ima i torbu koja ga štiti.

Ležerno došeće do jedne od hala koje se grade. Čini se da to nisu blokovi koji će primiti logoraše, no on se danas zaista ne namjerava zamarati njihovom namjenom. Prilazi dvojici muškaraca, jednom naočigled starijem od drugoga, koji su zauzeti slaganjem cigle. Sjedne na gomilu ciglenih blokova koje tek trebaju postaviti. Dvojica muškaraca gledaju ga sa zanimanjem usporavajući radni tempo. Lali podigne ciglu i pretvara se da je proučava.

“Nije mi jasno”, tiho progovara. “Što ti nije jasno?” pita ga onaj stariji. “Ja sam Židov. Označili su me žutom zvijezdom. Oko sebe viđam političke logoraša, ubojice i propalice. I onda spazim vas, a vi... Nemate oznaku.”

“To se tebe ne tiče, Židovčiću”, kaže mu mlađi muškarac, po prilici njegov vršnjak.

“Samo sam ljubazan. Znate kako je, proučavam gdje sam pa ste me ti i tvoji prijatelji zainteresirali. Ja sam Lali.”

“Daj, gubi se!” odbrusi mlađi.

“Mali, smiri se. A ti se nemoj obazirati na njega”, kaže grubim pušačkim glasom stariji muškarac. “Zovem se Viktor. Ovaj lajavac tu je moj sin Jurij.” Viktor pruži ruku Laliju i rukuju se. Lali potom ponudi ruku Juriju, ali je ovaj ne prihvati.

“Živimo tu u blizini”, objašnjava Viktor, “pa dolazimo svaki dan raditi.”.

“Samo da utvrdimo. Vi dobrovoljno dolazite ovamo svakog dana. Mislim, plaćaju vam za to?”

Jurij prasne. “Tako je, Židovčiću, plaćaju nas i svake večeri idemo kući. Ti bi...”

T

54

“Rekao sam ti da začepiš, Jurij. Zar ne vidiš da čovjek samo želi biti pristojan?”

“Hvala ti, Viktore. Nisam došao izazivati nevolju. Kao što rekoh, samo hoću znati kako stvari stoje.”

“A čemu ti služi ova torba?” provali Jurij, uvrijeđen što ga je otac ušutkao.

“U njoj nosim svoj alat. Alat za tetoviranje brojeva logorašima. Ja sam tetovirer.”

“Imaš pune ruke posla”, našali se Viktor.

“Ponekad imam. Nikad ne znam kad dolaze novi vagoni i koliko će ljudi dovesti.”

“Čujem da se spremaju još gore stvari.”

“Hoćeš li mi reći kakve?”

“Recimo, ova zgrada. Vidio sam planove. Neće ti se svidjeti kad ti kažem čemu bi trebala služiti.”

“Sigurno ničem strašnijem od onoga što se već događa.” Lali ustaje pridržavajući se za gomilu cigle.

“Zove se Krematorij 1”, potiho kaže Viktor, pa pogleda u stranu.

“Krematorij. Jedan. Što znači da postoji nogućnost gradnje i broja dva?”

“Žao mi je, rekao sam ti da ti se neće svidjeti.”

Lali udari šakom u zadnju ciglu koju supostavili pa ona odleti, a on otrese bolnu ruku.

Viktor posegne u svoju torbu i iz nje izvadi komad suhe kobasice umotane u masni papir.

“Evo ti, uzmi ovo, znam da vas izgladnjuju, a ja imam dovoljno.”

“To nam je ručak!” zacvili Jurij i potrči prema ocu s namjerom da mu je otme iz ruke.

Viktor ga odgurne. “Preživjet ćeš jedan dan bez nje. Ovom je čovjeku potrebnija.”

“Tužit ću te mami čim dođemo kući.”

“Pametnije bi ti bilo nadati se da joj neću reći kako se ponašaš. Moraš još puno naučiti o pristojnosti, mladiću. Nek' ti ovo bude prva lekcija.”

Lali još ne uzima kobasicu. “Žao mi je. Nisam vam htio stvoriti problem.”

55

“E, pa ipak jesi”, inatljivo zacvili Jurij.

“Ne, nije”, poklopi ga Viktor. “Lali, uzmi kobasicu i navrati sutra opet do nas. Imat ću još nešto za tebe. Dovraga, ako možemo pomoći bar jednome od vas, pomoći ćemo. Je li tako, Jurij?”

Jurij s oklijevanjem pruži Laliju ruku, a Lali je prihvati. “Spasi jednoga, spasio si cijeli svijet”, tiho kaže Lali, više za sebe.

“Ne mogu vam pomoći svima.”

Lali uzme ponuđenu hranu. “Nemam ništa čime bih vam mogao platiti.”

“Nema problema.”

“Hvala vam. Možda bih vam se ipak nekako mogao odužiti. Ako uspijem pronaći način, biste li mi mogli donijeti nešto drugo, recimo čokoladu?” Htio je čokoladu. Čokoladu možeš pokloniti djevojci. Naravno, ako je uspiješ nabaviti.

“Siguran sam da nešto možemo smisliti. Bilo bi bolje da sada odeš, jedan vojnik nas pažljivo promatra.”

“Vidimo se”, kaže Lali trpajući kobasicu u torbu.

Zalutale pahuljice lepršaju oko njega dok korača prema svojem bloku. Kroz njih se probijaju i posljednje zrake sunca, dajući pahuljama odsjaj koji ga podsjeća na kaleidoskop kojim se igrao kao dječak.

Što ne valja s tom slikom?

Dok se žuri ući u zgradu, svladaju ga emocije. Rastopljeni snijeg na licu miješa se sa suzama. Stigla je zima 1942.

U sobi, Lali uzima kobasicu i pažljivo je lomi na jednake dijelove. Zatim kida masni papir i snažno zamata svaki komad pa ih ponovo pakira u torbu. Kada dođe do zadnjega, zastane i stane promatrati taj mali, neodoljivi komadić hrane koji mu stoji među grubim, prljavim prstima. Ti su prsti nekoć bili njegovani, čisti i puniji nego sada, držali su delikatese, i te je prste običavao podizati u zrak da bi dao znak domaćinima. “Ne, hvala, ne mogu više ni zalogaja.” Odmahne glavom, a onda i posljednji komadić spremi u torbu.

Krene prema jednoj od onih zgrada koje nazivaju Kanada. Jednom je nekog čovjeka u Bloku 7 pitao zašto tako zovu te sortirnice.

“Djevojke koje tamo rade sanjaju o mjestu punom obilja, o mjestu na kojem je život kao iz mašte. Misle da bi Kanada mogla biti to mjesto.”

56

Mnogo je puta vidio sve žene koje rade u Kanadi, pa čak i razgovarao s nekoliko njih. Zna da Gita nije među njima. Vjerojatno radi u nekoj od sličnih hala, ali im on ne može tako lako prići. Tada spazi da mu prilaze dvije djevojke s kojima je već razgovarao. Posegne u torbu pa iz nje izvuče dva komada kobasice i sa smiješkom im priđe. Okrene se i sada hoda uz njih.

“Ispružite ruke, ali polako. Dat ću vam komad kobasice. Ne otvarajte je sve dok ne ostanete same.”

Djevojke učine kako im je rekao, ne usporavajući, dok pogledima traže SS-ovce koji bi ih mogli vidjeti. Kad im je smotuljak u rukama, prekriže ih na prsima :ako da izgleda kao da se žele ugrijati, a ne sakriti dragocjen dar.

“Djevojke, čuo sam da ponekad među oduzetim stvarima pronađete nakit i novac. Je li to istina?”

Žene se znakovito pogledaju.

“Pa, ne bih vas htio izlagati riziku, ali mislite li da postoji način da prokrijumčarite malo tih dragocjenosti za mene?”

Jedna od njih nervozno kaže: “Ne bi trebalo biti teško. Čuvari više i ne obraćaju pažnju na nas. Misle da smo bezopasne.”

“Sjajno. Samo uzmite što možete, ali oprezno, a ja ću vama i ostalima time kupovati hranu, poput ove kobasice.”

“Misliš li da bi nam mogao nabaviti čokoladu?” pita jedna od njih, a oči joj bijesnu.

“Ne mogu obećati, ali ću pokušati. Upamtite, svaki put uzimajte po malo. Pokušat ću doći sutra poslijepodne. Ako me ne bude, postoji li neko sigurno mjesto na koje možete sakriti te stvari dok ne dođem do vas?”

“U našem bloku ne. Tamo ne možemo sakriti ništa. Sve vrijeme nas pretražuju”, odgovori jedna.

“Znam”, kaže druga. “Ali ona gomila snijega iza našeg bloka postaje sve veća. Možemo stvari zamotati u krpu i sakriti ih tamo kad idemo na zahod.”

“Da, to bi se moglo”, složi se prva.

“Ne smijete nikome reći što radite ili odakle dobivate hranu, dobro? To je jako važno. Vaši životi ovise o tome da držite jezik za zubima. Jeste li shvatile?”

57

Jedna djevojka prstom prekriži usta. Kad se približe ženskom dijelu kompleksa, Lali se rastane od njih i nakratko prošeće oko Bloka 29. Ni traga Giti. Tako je kako je. A za tri dana je nedjelja.

* * *

Idućeg dana Lali s poslom u Birkenauu završi za samo nekoliko sati. Leon ga moli da ostane kako bi porazgovarali o situaciji u kojoj se nalaze, bez prisutnosti ostalih iz bloka, ali ga Lali odbije izmotavajući se da se ne osjeća dobro i da je umoran. Odlaze svaki svojim putem.

Lali je neodlučan. Očajnički želi tu hranu koju je Viktor donio, ali mu je mora nekako platiti. Djevojke završavaju s poslom otprilike u isto vrijeme kad Viktor odlazi. Hoće li imati dovoljno vremena da provjeri jesu li uspjele štogod ukrasti? Na kraju odlučuje da će se ipak naći s Viktorom i nekako mu objasniti kako radi na tome da mu osigura naknadu.

S torbom u ruci dolazi do bloka u izgradnji. Traži Viktora i Jurija. Viktor ga ugleda i pogurne sina da ga slijedi dok se odvajaju od ostalih radnika. Polako prilaze Laliju koji je zastao i pretvara se da traži nešto po torbi. Jurij Laliju pruži ruku u znak pozdrava.

“Majka je sinoć s njim razgovarala”, objašnjava Viktor.

“Žao mi je, nisam mogao nabaviti ništa čime bih vam mogao platiti, ali nadam se da ću uskoro nešto imati. Molim vas, nemojte mi donositi nove stvari sve dok vam ne platim one koje ste mi već dali.”

“U redu je, imamo dovoljno hrane za sve”, kaže Viktor.

“Ne, previše riskirate. Trebali biste dobiti nešto zauzvrat. Dajte mi samo dan ili dva.”

Viktor vadi dva paketa iz svoje torbe i spušta ih u Lalijevu. “Bit ćemo ovdje sutra u isto vrijeme.”

“Hvala vam”, kaže Lali.

“Vidimo se”, pozdravi Jurij, što Laliju izmami smiješak. “Vidimo se, Jurij.”

U svojoj sobi, Lali otvara pakete. Kobasica i čokolada. Primiče čokoladu nosu i duboko udiše.

Kao i prošli put, lomi hranu na komadiće da bi je djevojke lakše sakrile i podijelile. Oh, kako se samo nada da će biti diskretne. Ne želi ni razmišljati što bi ih moglo snaći ako progovore. Ostavlja mali dio

58

kobasice za Blok7. Sirena koja označava kraj radnog dana prekida njegove cpsesivne pokušaje da svaki komadić bude jednake veličine. Baca sve u torbu i žuri prema Kanadi.

Nedaleko od ženskoga kompleksa sustiže svoje dvije prijateljice. Vide ga kako dolazi pa usporavaju korak a on se stopi s kolonom djevojaka koje idu “kući”. Steže paketiće s hranom u jednoj ruci, otvorenu torbu u drugoj gura se kroz more žena. Djevojke bez pogleda ubace nešto u njegova torbu, a on im utrpa hranu u ruke, pa je one dalje guraju u rukav. Razdvoje se na ulasku u ženski kompleks.

Lali ne zna što će pronaći u četiri krpe koje je stavio na krevet. Pažljivo ih otvara. Unutra su novčanice i kovanice poljskih zlota, dijamanti, rubini i safiri, zlatno i srebrno prstenje optočeno dragim kamenjem. Lali naglo ustukne i udari se u vrata iza sebe. Polako se oporavi od pomisli na tužne sudbine bivših vlasnika kojima su te dragocjenosti bile simboli važnih životnih događaja. Boji se i za svoju sigurnost. Ako ga otkriju s ovim, sigurno će ga ubiti. Uplaši ga zvuk izvana pa sav nakit i novac ubaci u torbu i legne na krevet. Nitko ne ulazi. Napokon ustane iz kreveta, a torbu ponese na večeru. U kantini ju ne odlaže na pod kao obično, nego je sve vrijeme drži pokušavajući ne izazvati sumnju. Čini mu se da mu to baš i ne polazi za rukom.

Kasnije te noći odvaja drago kamenje od novca i s nakita skida olabavljene kamenčiće, pa ih umata zasebno u krpe u kojima ih je dobio. Većinu stvari nagura pod madrac. U torbu vrati rubin i dijamantni prsten.

Sljedećeg jutra u sedam mota se oko glavnog ulaza u kompleks, onoga na koji ulaze lokalni radnici. Približi se Viktoru i otvori dlan kako bi mu pokazao rubin ii prsten.

Viktor dlanom prekrije njegov pa glume da se rukuju sve dok ne preuzme dragulje. Lalijeva torba već je otvorena i Viktor u nju hitro prebacuje pakete. Pogodba je sklopljena.

Viktor prošapće: “Sretna Nova godina.”

Lali otetura dalje, dok snijeg sad već ozbiljno pada i prekriva logor.

Došla je 1943.

59

SEDMO POGLAVLJE

ako je vani očajnički hladno, a cijeli kompleks prekriven snijegom i blatom, Lali je sav razdragan. Nedjelja je. Gita i on bit će među hrabrima koji šeću po kompleksu, u nadi da će se

sresti, razmijeniti koju riječ i ispreplesti prste.

Ubrzava korak pogledom tražeći je i pokušavajući ugrijati promrzle kosti. Nekoliko puta prođe ispred ženskoga kampa trudeći se ne privući pažnju. Iz Bloka 29 izlazi nekoliko djevojaka, ali ne i Gita. Baš kad pomisli odustati, pojavi se Dana šarajući pogledom po kompleksu. Ugleda Lalija i pohita prema njemu.

“Gita je bolesna”, kaže čim mu se dovoljno približi. “Bolesna je, Lali. Ne znam što da radim.”

Srce mu se spusti u pete. Uspaniči se čim se sjeti onih kolica za umiruće, kolica na kojima je i sam ležao, i muškaraca koji su ga vratili u život. “Moram ju vidjeti.”

“Ne možeš ući, kapo je grozne volje. Želi pozvati SS-ovce da je odvedu.”

“Ne smiješ joj to dopustiti. Ne smiješ im dati da je odvedu. Molim te, Dana”, dahće Lali. “Što joj je? Znaš li?”

“Mislimo da je tifus. Nekoliko djevojaka iz bloka je ovaj tjedan već podleglo.”

“Onda treba lijekove, penicilin.”

“A gdje ćemo nabaviti lijekove, Lali? Ako odemo u bolnicu i zatražimo penicilin, samo će je odvesti. Ne mogu je izgubiti. Izgubila sam cijelu obitelj. Molim te, možeš li nam pomoći?” preklinje ga Dana.

“Nemoj je voditi u bolnicu. Što god radila, nemoj ići tamo.” Mozak mu radi sto na sat. “Slušaj me, Dana, trebat će mi nekoliko dana, ali pokušat ću joj nabaviti penicilin.” Odjednom se osjeća tupo. Zamuti mu se vid. Glava mu klone.

“Evo što moraš učiniti. Sutra ujutro je odvedi na posao kako god znaš. Nosi je, vuci, kako god, ali je odnesi u Kanadu. Tamo je drži skrivenu među odjećom i pokušavaj joj davati što više vode, a onda je odvuci u blok na prozivku. Možda ćeš tako morati nekoliko dana dok ne nabavim lijek, ali jednostavno tako mora biti. Sad idi i brini se za nju.”

I

60

“U redu, napravit ću tako. I Ivana će mi pomoći. Ali mora dobiti lijek.”

Lali grabi Daninu ruku. “Reci joj... Reci joj da ću se pobrinuti za nju.”

Lali gleda za Danom dok trči natrag. On se ne može ni pomaknuti. Opsjedaju ga crne misli. Kolica za umiruće vidi svaki dan, zovu ih Crna Marica. Gita ne smije završiti na njima. To ne može biti njezina sudbina. Gleda uokolo one hrabrije koji su se također iskobeljali iz spavaonica. Zamišlja ih kako padaju u snijeg i leže tamo smješkajući mu se, zahvalni što ih je smrt došla izbaviti.

“Nećeš je dobiti. Neću ti dopustiti da mi je uzmeš”, zavapi.

Logoraši mu se miču s puta. SS-ovci su na ovaj sumorni, mračni dan ipak odlučili ostati na toplom i Lali uskoro ostaje vani sam, paraliziran hladnoćom i strahom. Napokon počinje hodati. Razum mu se polako vraća. Otetura natrag do svoje sobe i strovali se na krevet.

Idućeg jutra, svjetlost mu se ušulja u sobu. Soba čak i njemu izgleda prazno. Čini mu se kao da sam sebe promatra s visine, ali se nije u stanju vidjeti. Izvantjelesno iskustvo.

Kamo sam otišao? Moram se vratiti. Imam važnog posla.

Sjećanje na jučerašnji susret s Danom vrati ga i stvarnost.

Zgrabi torbu i čizme, omota se pokrivačem i potrči iz sobe prema ulaznoj ogradi. Ne gleda tko je oko rjega. Mora odmah do Viktora i Jurija.

Dvojica muškaraca dolaze na posao. Čavrljaju s ostalima koji skupa s njima svakim novim korakom propadaju u snijeg. Ugledaju Lalija pa se odmaknu od ostalih presretnu ga na pola puta. On pokazuje Viktoru dragulje inovac koji stišće u ruci. Malo bogatstvo. Sve što ima spuštau Viktorovu torbu.

“Penicilin ili nešto slično”, progovori Lali. “Možeš li mi pomoći?”

Viktor spusti pakete hrane u Lalijevu otvorenu torbu i kimne glavom. “Da.”

Lali potom pohita prema Bloku 29 i ostane ga promatrati s pristojne udaljenosti.

Ma gdje su? Zašto se nisu pojavile?

Hoda gore-dolje, nesvjestan da ga s tornjeva koji okružuju logor promatraju krvožedne oči. Mora vidjeti Gitu. Ona mora preživjeti ovu noć. Napokon ugleda Danu i Ivanu kako je vuku podupirući je svojim

61

ramenima. Druge dvije djevojke pokušavaju ih sakriti od ostalih. Lali padne na koljena od same pomisli da bi mu ovo moglo biti posljednji put da je vidi.

“Što radiš na podu?” odjednom začuje Baretzkog koji se odnekud stvorio iza njega.

Lali se drhtavo uspravi. “Bilo mi je pozlilo, ali sam sada dobro.”

“Možda bi trebao do liječnika. Znaš da ih imamo nekoliko.”

“Ne, hvala. Radije bih tebe zamolio da me upucaš.”

Baretzki vadi pištolj iz futrole. “Ako želiš umrijeti, i to ovdje, Tetovireru, rado ću ti ispuniti želju.”

“Siguran sam da bi, ali ne danas”, odgovori Lali. “Pretpostavljam da imamo posla.”

Baretzki spremi pištolj. “Auschwitz”, kaže u hodu. “I vrati tu deku gdje si je već našao. Izgledaš smiješno.”

Lali i Leon su cijelo jutro u Auschwitzu, tetoviraju brojeve na uplašene logoraše i pokušavaju im umanjiti šok tog čina. Ali Lali je u mislima s Gitom pa nekoliko puta pritisne prejako.

Poslijepodne, kad završe s poslom, gotovo otrči natrag u Birkenau. Susretne Danu na ulazu u Blok 29 i preda joj cijeli svoj doručak.

“Napravile smo joj krevet od odjeće”, govori mu Dana dok u rukave košulje posprema hranu, “i dale joj da pije rastopljeni snijeg. Popodne smo je odnijele natrag u blok, ali je i dalje u jako lošem stanju.”

Lali stisne Daninu ruku. “Hvala ti. Pokušaj je nahraniti. Sutra ću imati lijek.”

Potom odlazi, a misli su mu uskovitlana bujica.

Jedva je poznajem, ali kako ću živjeti ako umre?

Te mu večeri san ne dolazi na oči.

Ujutro mu Viktor u torbu zajedno s hranom stavi lijek.

Popodne ga Lali nekako uspije doturiti Dani.

Navečer Dana i Ivana sjede pokraj nesvjesne Gite. Tifus je jači od žena. Tamna obamrlost potpuno ju je svladala. One joj sve vrijeme govore, ali mlada žena ne daje nikakav znak da ih čuje. Ivana joj drži razjapljena usta, a Dana joj potom u njih unosi nekoliko kapi tekućine iz bočice.

62

“Mislim da je nisam u stanju ponovo nositi u Kanadu”, iscrpljeno protisne Ivana.

“Bit će joj bolje”, uporna je Dana. “Još samo nekoliko dana.”

“Gdje je Lali nabavio taj lijek?”

“Nije važno. Samo budi zahvalna da jest.”

“Misliš da je prekasno?”

“Ne znam, Ivana. Samo ćemo je snažno jrliti da joj noć prođe što lakše.”

Sljedećeg jutra Lali izdaleka promatra kako Gitu ponovo nose prema Kanadi. Vidi da je nekoliko puta pokušala podići glavu, što ga ispuni srećom. Sad mora pronaći Baretzkog.

Glavni SS-ov stožer je u Auschwitzu. U Birkenauu na raspolaganju imaju samo malu zgradu pa Lali odlazi do nje jer se nada da će ga sresti. No, on se pojavljuje rakon nekoliko sati, iznenađen što ga Lali čeka.

“Nisi se dosta naradio, ha?” pita ga Baretzki.

“Htio bih te zamoliti za uslugu”, izleti Laliju.

Baretzki zaškilji. “Neću ti više činiti usluge.”

“Možda ću jednog dana ja moći učiniti nešto za tebe.”

Baretzki prasne u smijeh. “Što bi ti, molim te, mogao učiniti za mene?”

“Nikad se ne zna, a nije loše da ti dugujem uslugu, za svaki slučaj.”

Baretzki uzdahne. “Što želiš?”

“Riječ je o Giti...”

“Tvojoj djevojci.”

“Možeš li srediti da je iz Kanade prebace u upravnu zgradu?”

“Zašto? Pretpostavljam da je želiš prebaciti na toplo?”

“Da.”

Baretzki lupi nogom. “Možda će mi trebati dan ili dva, ali vidjet ću što mogu. Ništa ne obećavam.”

“Hvala.”

“Dužnik si mi, Tetovireru.” Gladeći pendrek, ponovo mu na licu osvane onaj njegov cerek. “Duguješ mi.”

63

S većim samopouzdanjem nego što ga osjeća, Lali mu odgovori: “Ne, još ti ne dugujem, ali se nadam da hoću.” Odlazi bitno poletnije nego što je došao. Možda joj barem malo olakša život.

Iduće nedjelje polako prolazi pokraj oporavljene Gite. Izgara od želje da je zagrli kao što je grle Dana i Ivana, ali se ne usuđuje. Dovoljno je već i to što je pokraj nje. Gita se brzo umara, a previše je hladno da negdje sjednu. Nosi dugački vuneni kaput koji su, bez sumnje, djevojke kriomice uzele iz Kanade. Ima duboke džepove i Lali ih puni hranom prije nego što je pošalje natrag u blok.

Sljedeće jutro Gita sva drhti dok je SS-ovac prati u upravnu zgradu. Nisu joj rekli ništa i boji se najgorega. Još je slaba; očito su odlučili da više nije korisna. Dok vojnik razgovara sa starijim kolegom, Gita se osvrće po velikoj prostoriji. Prepuna je zelenih stolova i polica. Sve je uredno, a najviše je iznenadi toplina. Ovdje rade i SS-ovci, pa naravno da ima i grijanja. Logorašice i žene u civilu rade brzo i tiho, pognutih glava pišu, ispunjavaju formulare...

Vojnik koji je prati usmjerava ju prema svojoj kolegici. Gita posrne još slaba od posljedica tifusa. Vojnikinja je uhvati, ali onda i grubo odgurne. Zatim je zgrabi za ruku i prije nego što je odvuče do praznog stola i gurne je na tvrdi drveni stolac pokraj logorašice odjevene poput nje, provjeri joj tetovažu. Djevojka ne podigne pogled, nastoji ostati što neprimjetnija, ne privući pažnju.

“Dajte joj posla”, zareži namrgođena vojnikinja. Kad ostanu same, djevojka joj pokaže dugačak popis imena i detalja. Daje joj gomilu kartica i pokazuje kako se prepisuju podaci o logorašima; prvo na karticu, a onda u veliku knjigu presvučenu kožom koja stoji između njih. Ne govore ništa, a brzi pogled po prostoriji uvjeri Gitu kako je najbolje da i ona drži jezik za zubima.

Malo kasnije začuje poznati glas i podigne glavu. Lali je ušao u sobu i predaje papire jednoj od djevojaka u civilu koja radi na prijemnom pultu. Kad završe s razgovorom, on polako promotri sva lica u sobi. Ugleda Gitu i namigne joj, na što joj se otme uzdah pa se nekoliko žena okrene prema njoj. Djevojka pokraj nje gurne je laktom u rebra, i žurno izađe.

Kad završi radni dan, Gita ugleda Lalija kako je zdaleka promatra dok s ostalim djevojkama odlazi iz zgrace adminstracije prema

64

blokovima. Tu se vrzma mnogo S-ovaca, pa im ne može prići. Dok djevojke hodaju jedna u: drugu, razgovaraju.

“Ja sam Cilka”, kaže Gitina nova kolegica. “Iz Bloka 25.”

“A ja sam Gita, Blok 29.”

Dok djevojke ulaze u ženski logor, Dana i Ivana pojure prema Giti. “Jesi li dobro? Kamo su te odveli? Zašto su te odveli?” zahtijeva Dana dok joj strah i olakšanje preplavljuju lice.

“Dobro sam. Odveli su me da radim u upravnoj zgradi.”

“Kako?” pita Ivana.

“Lali. Mislim da je on to nekako sredio.”

“Ali dobro si. Nisu te ozlijedili?”

“Dobro sam. Ovo je Cilka. Radim s njom.”

Dana i Ivana zagrle Cilku umjesto pozdrava. Gita se smije, sretna što su prijateljice odmah prihvatile novu djevojku. Cijelo poslijepodne brinula se kako će reagirati sada kad radi na relativno ugodnome mjestu, na kojem se ne mora strahovati od hladnoće i teškog fizičkog rada. Ne bi ih mogla kriviti da osjećaju ljubomoru i bojala se da više neće biti jedna od njih.

“Bolje da odem u svoj blok”, kaže Cilka. “Vidimo se sutra, Gita.”

Cilka ode, a Ivana nastavi gledati za njom. “Kako je samo lijepa! Prekrasna je, čak i ovakva u krpama.”

“Da, jest. Cijeli dan mi se smješkala, tek toliko da me ohrabri. Nije lijepa samo izvana, nego i iznutra.”

Cilka se okreće i smješka im se. A onda rukom skiine šal s glave i mahne im njime otkrivajući slapove prekrasne duge tamne kose koja joj se rasula po leđima. Hoda graciozno poput labudice, kao da se cijela drama ovoga groznog mjesta nje nimalo ne dotiče.

“Moraš je pitati kako je uspjela zadržati kosu”, kaže Ivana, odsutno se češkajući po goloj glavi.

Gita tada skine svoj šal i prijeđe rukom po bodljikavim vlasima koje su izrasle, dobro znajući da će ih uskoro ponovo obrijati na nulu. Smiješak joj nakratko zamre. Zatim ponovo popravi šal, uhvati Danu i Ivanu pod ruke i povede ih prema kolicima s jelom.

65

OSMO POGLAVLJE

ali i Leon rade od jutra do mraka jer Nijemci pretražuju svaki grad i selo te dovode Židove. Ljudi iz Francuske, Belgije, Jugoslavije, Italije, Moravske, Grčke i Norveške pridružuju se

logorašima koji su stigli iz Njemačke, Austrije, Poljske i Slovačke.

Njih dvojica u Auschwitz odlaze tetovirati samo one nesretnike koje je odabrao “medicinski tim”. Sve druge, predviđene za rad, odmah vlakovima prebacuju u Birkenau, što Lalija i Leona spašava od dotad uobičajene svakodnevne šetnje od osam kilometara. S toliko pridošlica Lali ne stiže preuzeti plijen koji su prikupile djevojke iz Kanade i Viktorove se poslastice svakog dana skupa s njim vraćaju kući. Ali svako-malo, kad se smanji broj logoraša, Lali moli da ga puste na zahod. Tada odlazi u Kanadu, pa je gomilica dragoga kamenja, nakita i novca pod njegovim madracem sve veća.

Dan se pretvara u noć, a muškarci se i dalje redaju da bi ih brojevima obilježili za cijeli život, bio on dug ili kratak. Lali radi mehanički, poseže za papirom, uzima ruku, utiskuje brojeve. “Možeš dalje.”

“Sljedeći, molim.”

Znao je da je umoran, ali sljedeća ruka koju prima toliko je teška da mu ispadne. Pred njim stoji golemi muškarac širokih prsa, debela vrata i velikih udova.

“Jako sam gladan”, prošapće.

Lali učini nešto što dosad nije. “Kako se zoveš?” pita. “Jakub.”

Počne tetovirati Jakubov broj, a kada završi, pogleda uokolo i shvati da su SS-ovci koji bi ih trebali nadzirati umorni pa slabo prate što se zbiva. Ugura Jakuba iza sebe, u sjenu do koje ne dopire svjetlost.

“Čekaj me dok ne završim.”

Nakon što završe s tetoviranjem posljednjega, Lali i Leon skupe alat i stol. Lali pozdravi Leona i ponovo mu se ispriča što je zbog posla propustio večeru, obećavši da će mu ujutro donijeti nešto iz zalihe.

Ili je to već jutros?

Dok Jakub čeka skriven, Lali odugovlači čekajući da svi SS-ovci odu. Napokon više nema nikoga. Brzi pogled na toranj uvjeri ga da ih nitko ne promatra. Uputi Jakuba da ga slijedi pa zajedno požure u njegovu

L

66

sobu. Tamo Lali zatvori vrata pa Jakub sjedne na njegov krevet. Lali podigne rub ulegnutog madraca iz kojeg izvuče kruh i kobasicu. Ponudi ih Jakubu i one brzo nestanu.

Kad je završio s jelom, Lali ga upita: “Odakle si?”

“Iz Amerike.”

“Kako si završio ovdje?”

“Bio sam u posjetu obitelji u Poljskoj i nisam se mogao vratiti, a onda su nas sve zatočili i evo me sada ovdje. Ne znam gdje mi je obitelj. Razdvojili su nas.”

“Ali živiš u Americi?”

“Da.”

“Sranje, pa ne mogu vjerovati.”

“Kako se ti zoveš?” pita ga Jakub.

“Ja sam Lali. Tu me zovu Tetovirer i mislim da će i tebi ovdje biti dobro kao i meni.”

“Ne razumijem. Kako to misliš?”

“Zbog tvoje visine. Nijemci su najokrutniji gadovi koji postoje, ali nisu posve glupi. Imaju nos za pronalaženje pravih ljudi za svaki posao pa sam siguran da će i za tebe pronaći nešto primjereno.”

“Kakav posao?”

“Ne znam. Morat ćeš pričekati. Znaš li u kojem si bloku?”

“Blok 7.”

“Aha, dobro ga poznajem. Ajmo, idemo te neprimjetno uvesti u blok. Bolje ti je da budeš tano kad je prozivka.”

Ponovo je nedjelja. Budući da je radio posljednjih pet, Gita mu neopisivo nedostaje. Dok hoda po kompleksu tražeći je, sunce ga obasjava. Kad zađe za jedan ugao, preplaše ga skandiranje i pljesak. Takvi se zvuci u logoru ne čuju baš često. Progura se da bi vidio što se zbiva. A kad tamo, okružen logorašima i SS-ovcima, Jakub ima predstavu.

Trojica muškarca donose mu golemi komad debla. On ga uzme i odbaci. Logoraši potrče da bi mu se izmaknuli. Drugi logoraš dodaje mu veliku metalnu šipku, koju Jakub s lakoćom presavije. Kako predstava odmiče tako Jakubu dodjeljuju sve zahtjevnije zadatke.

Odjednom svi ušute. Prilazi im Houstek okružen svojim čuvarima. Jakub nastavlja zabavljati okupljene nesvjestan da ima novu publiku.

67

Houstek ga gleda kako iznad glave podiže komad čelika i kako ga savija. Vidio je dovoljno. Kimne dvojici SS-ovaca koji potom priđu Jakubu. Ne namjeravaju ga ni taknuti. Samo mu puškama pokažu smjer u kojem mora krenuti.

Masa se počne razilaziti pa Lali spazi Gitu i požuri prema njoj. Jedna ili dvije prijateljice zahihoću se kad ga ugledaju. Zvuk potpuno nespojiv s logorom smrti. Lali u njemu uživa. Gita sjaji. On je hvata za ruku i odvodi na njihovo mjesto iza upravne zgrade. Zemlja je još prehladna da bi se na njoj moglo sjediti, pa se Gita naslanja na zgradu, okrećući lice prema suncu.

“Zatvori oči”, kaže joj Lali.

“Zašto?”

“Samo učini kako sam ti rekao. Vjeruj mi.” Gita zatvori oči. “Otvori usta.” Ona otvori oči.

“Ma, zatvori oči i otvori usta.”

Gita ga posluša. Lali iz torbe izvadi komadić čokolade. Stavi joj ga na usne kako bi prvo osjetila teksturu, a onda joj ga nježno gurne u usta. Ona ga poklopi jezikom. Lali ga ponovo izvlači na usne. Sada kada je komadić navlažen, on joj nježno prelazi kockicom po usnicama, a ona s užitkom liže rastopljenu čokoladu. Kad joj opet stavi komad u usta, ona odgrize komadić, širom otvarajući usta. Uživajući u okusu, pita: “Zašto čokolada ima bolji okus kad te netko njome hrani?”

“Ne znam. Nikad me nitko nije hranio čokoladom.” Gita uzme komadić iz njegove ruke. “Zatvori oči i otvori usta.”

Sad ona njega može zadirkivati. Nakon što je razmazala zadnje komadiće čokolade po njegovim usnicama, nježno ga poljubi i usput poliže čokoladu. On otvori oči i vidi da ona žmiri pa je povuče u naručje i strastveno poljubi. Kad Gita napokon otvori oči, briše suze koje se kotrljaju niz njegovo lice.

“Što još imaš u toj svojoj torbi?” pita ga zavodljivo.

Lali šmrcne i nasmije se. “Dijamantni prsten. Ili bi više voljela smaragdni?”

“Oh, radije ću dijamantni, hvala ti”, kaže i dalje glumeći.

Lali ruje po torbi i izvlači prekrasan srebrni prsten s dijamantom. Predaje joj ga i kaže: “Tvoj je.”

Gita ne skida oči s prstena dok sunce odbija zrake od kamena. “Otkud ti to?”

68

“Djevojke koje rade u jednoj od zgrada Kanade skupljaju mi nakit i novac. Time onda kupujem hranu i lijekove koje sam dao tebi i drugima. Evo, uzmi ga.”

Gita prvo ispruži ruku da bi probala prster, ali je onda naglo povuče. “Ne, ti ga zadrži. Upotrijebi ga za nešto dobro.”

“Dobro.” Lali ga krene spremiti u torbu.

“Stani. Daj da ga još jednom vidim.”

Drži ga među dva prsta i okreće.

“Ovo je najljepše što sam ikad vidjela. Sad ga spremi.”

“To je drugo najljepše što sam ja ikad vidio”, kaže Lali gledajući u Gitu. Ona se zarumeni i glavu okrene u stranu.

“Voljela bih još malo one čokolade ako ti j. ostalo.”

Lali joj pruži malu pločicu. Ona otkine konadić i stavi ga u usta, na trenutak zatvarajući oči. Ostatak sprema u rukav.

“Hajdemo”, kaže. “Idemo te vratiti djevojlama da možeš s njima podijeliti poslasticu.”

Gita ga pomiluje po obrazu. “Hvala ti.”

Lali se zanjiše, nepripremljen na njezinu blizinu, a ona ga uhvati za ruku i krene natrag. Vodi ga. Kad dođu do glavnog dvorišta, Lali spazi Baretzkog. On i Gita instinktivno puštaju ruke. Upućuje joj znakoviti pogled koji joj govori sve. Boli ga što se rastaju bez riječi i imalo izvjesnosti o ponovnom susretu. Lali prilazi Baretzkom, koji zuri u njega.

“Tražio sam te”, kaže mu. “Imamo posla u Auschwitzu.”

Dok hodaju prema Auschwitzu, prolaze pokraj nekoliko radnika koji su očito zbog nečega kažnjeni pa moraju raditi i nedjeljom. Nekoliko SS-ovaca koji ih nadziru pozdravljaju Baretzkog, ali ih ovaj ignorira. Danas s njim nešto opako nije u redu. Inače je pravi brbljavac, ali sada izgleda kao da mu je cijelo tijelo u grču. Ispred sebe Lali ugleda trojicu logoraša koji sjede na podu oslonjeni leđa o leđa, očito iscrpljeni. Oni pogledaju u Lalija i Baretzkog, ali se ne namjeravaju pomaknuti. Baretzki u naletu u trzaju skine pušku s ramena i ispali u njih nekoliko hitaca.

Lali se sledi pogleda prikovanog uz mrtve muškarce. Napokon, kad ponovo pogleda u Baretzkog koji grabi dalje, prisjeti se trenutka kada je prvi put vidio takav ničim izazvan napad na bespomoćne muškarce; one noći kad su sjedili u mraku na dasci. Pred očima mu proleti prva noć

69

koju je proveo u Birkenauu. Baretzki je već dobro odmakao i Lali se prestraši da bi se mogao iskaliti i na njemu. Požuri da ga sustigne, ali ipak ostaje na pristojnoj udaljenosti. Zna da je ovaj svjestan njegove blizine. Ponovo dolaze do ulaza u Auschwitz i Lali opet pogleda u riječi ispisane iznad njih: ARBEIT MACHT FREI.

U sebi proklinje sve bogove koji ga slušaju.

70

DEVETO POGLAVLJE

OŽUJAK 1943.

ali se javlja u upravnu zgradu da bi preuzeo upute. Vrijeme polako ide nabolje. Tjedan dana nije bilo snijega. Kad uđe, pogledom preleti po prostoriji kako bi se uvjerio da je Gita na

svome mjestu. Tamo je, sjedi pokraj Cilke. Njih su se dvije prilično zbližile, a čini se i da su Dana i Ivana bez problema prihvatile Cilku u svoje malo društvo. Na uobičajeno namigivanje dvije djevojke uzvraćaju skrivenim osmjesima. Prilazi Poljakinji za pultom. “Dobro jutro, Bella. Vani je divan dan.”

“Dobro jutro, Lali”, odgovara Bella. “Imam posla za tebe. Rekli su mi da ti kažem kako ispred svih današnjih brojeva mora biti slovo Z.”

Lali pogleda popis brojeva i doista, svakome od njih prethodi Z.

“Znaš li što označava?”

“Ne, Lali, meni ništa ne govore. Ti znaš više od mene. Ja samo slijedim upute.”

“Kao i ja, Bella. Hvala ti, vidimo se kasnije.” Lali izlazi s popisom. “Lali”, vikne Bella za njim.

On se vrati. Glavom okrenutom prema Giti, pita ga: “Nisi li nešto zaboravio?”

Smješkajući joj se, on se okrene prema Giti i podigne obrve. Nekoliko djevojaka drži ruke preko usta, očiju usmjerenih u SS-ovce koji ih nadgledaju.

Pred zgradom ga čeka Leon. Dok hodaju prema radnome mjestu, Lali mu tumači što će raditi. Vagoni iskrcavaju putnike i njih dvojica s nevjericom primjećuju da među njima ima i djece, ali i starijih muškaraca i žena. Dosad ih u Birkenau nisu dovodili.

“Nadam se da nećemo morati tetovirati djecu. Ja to neću raditi”, izjavi Leon.

“Dolazi Baretzki. On će nam reći što da radimo. Da nisi ni pisnuo.”

Baretzki stupa do njih. “Vidim, primijetio si da je danas nešto drukčije, Tetovireru. Ovo su tvoji novi prijatelji. Sada ćeš morati dijeliti dom s njima, pa bi ti bilo bolje da prema njima budeš ljubazan. Brojčano su te prilično nadjačali. Zapravo, vraški su te nadjačali.”

Lali šuti.

L

71

”Oni su smrad Europe, čak su gori i od tebe. Oni su Cigani i iz meni nepoznatih razloga Führer je odlučio da će živjeti ovdje, s tobom. Što kažeš na to, Tetovireru?”

“Trebamo li tetovirati i djecu?”

“Stavit ćeš broj svakome tko ti preda papirić. Idem, a vi prionite na posao. Imat ću posla sa selekcijom, pa me nemojte tjerati da se vraćam.”

Kad Baretzki ode, Leon promuca: “Ja neću.”

“Pričekaj prvo da vidimo što nas uopće čeka.”

Ne prođe dugo prije nego što prema Laliju i Leonu krene rijeka ljudi, što muškarci, što žene, od beba u naručju do pogrbljenih staraca. Dvojac s olakšanjem dozna da ipak neće morati tetovirati djecu, iako se neki što mu uručuju svoje brojeve Laliju čine premladima.

On radi svoje, smješka se djeci koja stoje pokraj njega dok im on tetovira roditelje i ponekoj majci koja drži dojenče kaže kako ima lijepo dijete. Baretzki ga ne ruje. Najteže mu je tetovirati starije žene, one koje izgledaju kao hodajući mrtvaci, praznog pogleda, vjerojatno svjesne svoje neizbježne sudbine. Njima kaže: “Oprostite.” Zna da ga vjerojatno ne razumiju.

U upravnoj zgradi Gita i Cilka rade za svojim stolovima. Dvojica SS-ovca prilaze im bez upozorenja. Cilka hvata zrak dok je jedan od njih grabi za ruku i podiže na noge. Gita gleda kako joj kolegicu odvode iz sobe, a ona na to ostaje nijema, zbunjenog i molećivog pogleda. Nije ih vidjela kad su dolazili, osjetila je samo snažan udarac u glavu, jasnu poruku da nastavi s poslom.

Cilka se opire dok je vuku niz dugački hodnik prema nepoznatom dijelu zgrade. Ne može se suprotstaviti dvojici muškaraca, koji zastaju pokraj zatvorenih vrata, otvaraju ih i doslovce je ubacuju u prostoriju. Cilka se podigne s poda i pogleda uokolo. Prostorijom dominira golemi krevet. Tu su i stol za uređivanje, noćni ormarić sa svjetiljkom i stolac. Netko na njemu sjedi. Prepoznaje ga - Lagerfuhrer5 Schwarzhuber, stariji zapovjednik Birkenaua, markantni muškarac kojeg u logoru malokad viđaju. Sjedi i lupka pendrekom po visokoj kožnatoj čizmi. Bezizražajnog lica zuri u prostor nad Cilkinom glavom. Cilka se naslanja na vrata. Rukom pokušava dohvatiti kvaku. U sekundi, pendrek poleti zrakom i udari je u ruku. Ona zacvili od bola i sruši se na pod.

5 Voditelj logora, nap.prev.

72

Schwarzhuber dođe do nje i podigne pendrek. Stoji iznad nje. Nosnice mu se šire. Diše teško zureći u nju. Potom skine kapu i odbaci je. Drugom se rukom pendrekom i dalje čvrsto udara po nozi. Cilka se trza sa svakim zamahom očekujući da je udari. Shvativši što se od nje očekuje, drhtavim rukama otkopča dva gornja gumba na košulji. Schwarzhuber joj zatim stavi pendrek pod bradu i natjera je da ustane. Uz njega izgleda sitno. Oči su mu bezizražajne, kao da je ne vidi. On je muškarac kojem je duša mrtva i čije tijelo samo čeka da ga zadesi ista sudbina.

Ispruži obje ruke, što ona protumači kao zapovijed da ga svuče. Priđe mu korak bliže, ali i dalje udaljena od njega, i pokuša mu otkopčati brojnu dugmad na jakni. Udarac pendrekom po leđima je ubrza. Schwarzhuber mora ispustiti pendrek da bi mu mogla skinuti jaknu. Uzima je od nje i baca u istom pravcu u kojem je odletjela i kapa. Potom sam skine potkošulju. Cilka mu počinje otkopčavati remen i zatvarač na hlačama. Klečeći, spušta mu ih do gležnjeva, ali ih ne može prevući preko čizama.

Cilka potpunp izgubi ravnotežu kad je gurne. On se spusti na koljena i opkorači je. Kad joj rastrga košulju, ona se prestravljena pokuša pokriti. Doleti joj šamar, a onda čvrsto zažmiri i prepusti se neizbježnom.

Te večeri Gita iz ureda odjuri prema svom bloku dok joj se suze slijevaju niz lice. Dana i Ivana vide je kako jeca na njihovu krevetu. Neutješna je. Uspije im samo reći da su odveli Cilku.

Bilo je samo pitanje vremena. Otkad je postao tetovirer, Lali je cijeli blok imao samo za sebe. Svakog dana kad bi se vraćao “kući” gledao je kako oko njega napreduju zgrade. On spava u zasebnoj sobi kakve su obično u svakom bloku rezervirane samo za kapoe iako on nikome nije kapo. Uvijek je računao s tim da će se prazni kreveti prije ili kasnije popuniti.

Danas, Lali se vraća u svoj blok i gleda kako djeca trče oko zgrade igrajući se lovice. Život više neće biti isti. Neka od starije djece dolaze do njega i zapitkuju na jeziku koji ne razumije. Ipak, otkriju da mogu komunicirati na nekoj varijanti mađarskoga, iako ne uvijek s potpunim razumijevanjem. Pokazuje svoju sobu onima s kojima sada dijeli blok, ozbiljnim glasom im dajući do znanja da nikad, ali baš nikad ne smiju

73

ući u nju. Zna da ga razumiju, ali hoće li ga poslušati? Samo će vrijeme pokazati. Razmišlja o svom skromnom poznavanju romske kulture i pia se treba li potražiti drugo skrovište za blago pod madracem.

Ulazi u blok, rukuje se s brojnim muškarcima i pozdravlja žene, pogotovo one starije. Oni znaju koji je njegov posao, a on im to pokušava detaljnije objasniti Ljudi žele znati što će biti s njima. Razumljivo pitanje na kop im on ne može odgovoriti. Obećava im da će im reći sve što čuje, a moglo bi ih se ticati. Čine se zahvalnima. Mnogi od njih kažu mu da nikad prije nisu razgovarali sa Židovom, a njemu sine kako ni on nikad ranije nije razgovarao s Romima.

Te mu noći san teško dolazi na oči. Pokušava se priviknuti na plač gladne djece.

74

DESETO POGLAVLJE

ali uskoro postaje njihov počasni Rom. Svaki put na povratku u Romski logor, kako ga sada i službeno zovu, na njega se sjure dječaci i djevojčice pozdravljajujući ga i moleći da se

poigra s njima ili pak kopaju po njegovoj torbi tražeći hranu. Znaju da uzima dodatne obroke; i dosad im je davao hranu, ali im je objasnio da će je ipak prvo davati odraslima kako bi je rasporedili najpotrebitijima.

Svakodnevno mu prilaze i muškarci raspitujući se ima li kakvih informacija o njihovoj sudbini. Lali ih uvjerava da će im prenijeti sve što čuje. Predlaže im da prihvate svoju situaciju najbolje što mogu. Jedanput im je savjetovao da organiziraju neku vrstu škole za djecu, makar da im pričaju o njihovu domu, obitelji i kulturi.

Bio je sretan kada su ga poslušali i oduševljen time što su starije žene preuzele ulogu učiteljica. Primijetio je u njima sitnu iskru životnosti koje prije nije bilo.

Naravno da njegov dolazak svaki put prekine nastavu. Katkad sjedi s njima, sluša i uči o ljudima i kulturi toliko drugačijoj od njegove. Često postavlja pitanja, na koja žene oduševljeno odgovaraju, dodatno podučavajući i djecu koja se tada čine puno zainteresiranija. Lali je cijeli život proveo u istoj kući, samo sa svojom obitelji, pa ga nomadski život Roma prilično intrigira. U usporedbi s putovanjima i borbama koje su ti ljudi prošli njegov ugodan život i jasno definirano mjesto pod suncem, obrazovanje i životno iskustvo, čine se dosadnim i predvidljivim.

Među svim tim ljudima viđa i ženu koja je često sama. Čini se da nema ni djece ni obitelji, nikoga tko bi joj pravio društvo ili joj poklanjao pažnju. Često posluži samo kao dodatni par ruku majkama što se bore s previše djece. Izgleda kao da joj je pedesetak, ali je Lali naučio da Romi često izgledaju starije nego što uistinu jesu.

Jednu večer, nakon što su oboje pomogli pospremiti djecu u krevet, Lali je slijedi u dvorište.

“Hvala vam na pomoći”, počne.

Ona mu se nježno nasmiješi i sjedne na gomilu složene cigle da bi se odmorila. “Uspavljujem djecu otkad znam za sebe. To mogu i zatvorenih očiju.”

L

75

Lali sjeda pokraj nje. “Ne sumnjam, ali čini se da vi ovdje nemate svoje obitelji.”

Ona tužno odmahne glavom. “Muž i sin umrli su od tifusa. Ostala sam samo ja. Nadja.”

“Tako mi je žao, Nadja. Pričajte mi malo o njima. Ja sam Lali.”

Te večeri Lali i Nadja ostaju u razgovoru do kasno u noć. Uglavnom govori Lali, Nadja nekako radije sluša. Priča joj o obitelji u Slovačkoj, o ljubavi prema Giti. Ona u razgovoru otkriva da joj je samo 41. Sin joj je umro kao šestogodišnjak, prije tri godine, i to dva dana prije oca. Kad je Lali pita za mišljenje, primjećuje da su joj odgovori slični onima koje bi dala i njegova majka. Je li ga to privuklo, želi li je zato zaštititi onako kao što želi zaštititi i Gitu? Osjeća da ga obuzima snažna nostalgija. Ne može više potiskivati strahove. Posve ga svladavaju mračne misli koje je skrivao duboko u sebi, strah za obitelj i njihovu sigurnost. Ali ako već ne može pomoći njima, onda će učiniti sve što može za ovu ženu.

* * *

Nekoliko dana kasnije, na povratku kući, do njega se dogega dječačić. Lali ga podigne u naručje.Dječakova težina i miris podsjete ga na nećaka s kojim se p>zdravio prije više od godine dana. Shrvan emocijama, spusi ga na tlo i požuri u sobu. Prvi ga put nitko od djece ne slijeli, kao da im nešto govori kako je bolje pustiti ga na miru.

Ležeći na krevetu, razmišlja kad je posljednji put bio s obitelji.

Oproštaj na željezničkom kolodvoru pred odlazak u Prag. Majka mu je pomogla spremiti kovčeg. Dok je brisala suze, sve je vrijeme vadila odjeću koju je spakirao i umjesto nje mu u prtljagu slagala knjige, za utjehu i podsjetnik na dom, gdje god završio.

Dok su stajali na peronu čekajući da se ukrca, prvi je put u očevim očima vidio suze. Očekivao ih je od svih ostalih, ali ne i od svojeg snažnog, hladnog tate. S prozora kupea vidio je kako ga brat i sestra vode. Majka e trčala za vlakom ispruženih ruku, očajnički pokušavajući dohvatiti svog najmlađeg sina. Dvojica njegovih malih nećaka, nesvjesni promjena koje dolaze, bezbrižno su trčkarala za vlakom igrajući se lovice.

Lali je samo čvrsto stegnuo kovčeg u kojem su bili odjeća i nekoliko knjiga, pa naslonio glavu na prozorsko staklo i zajecao. Toliko su ga obuzeli osjećaji prema obitelji da uopće nije razmišljao o onome što gubi on sam.

76

Prekorivši se što je dopustio da ga sjećanje snažno potrese, Lali ponovo izađe iz sobe i počne igru s djecom. Ona ga ganjaju, a on im dopušta da ga uhvate i penju se po njemu.

Kome treba drveće kad se možeš penjati po Tetovireru?

Te se večeri pridružuje grupici muškaraca koji sjede vani, na zraku. Prepričavaju obiteljske uspomene, zaintrigirani razlikama i sličnostima među njihovim kulturama. I dalje prepun emocija, Lali im prizna: “Znate, u nekom drugom životu ne bih s vama uopće imao posla. Da vidim kako mi prilazite, vjerojatno bih se samo okrenuo ili prešao na drugu stranu ulice.”

Uslijedi nekoliko trenutaka tišine, a onda neki muškarac provali: “Hej, Tetovireru, u nekom drugom životu ni mi ne bismo imali posla s tobom. Mi bismo prvi prešli na drugu stranu ulice.”

Zatim se svi toliko glasno nasmiju da jedna od žena izađe iz spavaonice i upozori ih neka se stišaju, probudit će djecu pa će biti problema. Muškarci se povlače unutra, osjećaji su rastjerani. Lali odugovlači s odlaskom. Nije dovoljno umoran da bi legao na počinak. Tad osjeti Nadjinu prisutnost pa se okrene i vidi je kako stoji u dovratku.

“Pridruži mi se”, kaže joj.

Sjedne pokraj njega i zagleda se u tamu. Lali joj odmjerava lice i profil. Prekrasna je. Neobrijana smeđa kosa u slapovima joj pada niz leđa i ziba joj se oko lica na laganom povjetarcu tako da je sve vrijeme mora obuzdavati i vraćati iza uha. Ta mu je gesta toliko poznata, gesta koju bi njegova majka radila cijeloga dana, svakoga dana, kad bi joj zalutale vlasi bježale iz čvrste punđe ili šala koji ju je skrivao. Nadja govori najtiše što je ikad čuo da netko govori. Ne, ne šapuće, takav joj je glas. A on napokon shvati što ga u njemu rastužuje. Nema emocija. Bilo da se prisjeća sretnih trenutaka s obitelji ili govori o tragediji zatočeništva, u njezinu tonu nema promjene.

“Što znači tvoje ime?” pita je.

“Nada. Znači nada.” Nadja ustaje. “Laku noć”, pozdravi.

I nestane prije nego što Lali stigne odgovoriti.

77

JEDANAESTO POGLAVLJE

SVIBANJ 1943.

aliju i Leonu dnevni ritam diktiraju dolasci novih patnika iz cijele Europe. Dok proljeće polako prelazi u ljeto, ljudi i dalje masovno stižu u logor.

Danas rade s dugačkim redom logorašica. Malo dalje od njih provodi se selekcija, ali su odveć zauzeti svojim poslom da bi na to obraćali pažnju. Ispred njih se izmjenjuju ruke i papiri pa šutke odrađuju posao. Iznova i iznova. Ove su žene neobično tihe, možda osjećaju zlo u zraku. Lali odjednom čuje kako netko zviždi. Melodija mu je poznata, možda je operna. Zviždanje postaje glasnije i on baci pogled u pravcu iz kojeg dopire. Prilazi im muškarac u bijeloj kuti. Lali pogne glavu pokušavajući zadržati radni ritam. Ne gledaj u lica.

Preuzima komad papira, tetovira brojke kao što je učinio već tisuće puta.

Zviždanje prestaje. Liječnik koji snažno vonja po sredstvu za dezinfekciju zastaje točno uz njega. Nadvije se nad njim i pomno proučava kako radi pa u jednom trenu uzme ruku na koju Lali upravo tetovira traženi broj i pregledava je. Očito je zadovoljan onime što vidi jer se brzo udalji, upropaštavajući svojim zviždanjem još jednu pjesmu. Lali pogleda Leona koji je sav problijedio. Pokraj njih se stvori Baretzki.

“Što misliš o našem novom liječniku?”

“Pa, nije nam se baš predstavio”, promrmlja Lali. Baretzki se smije. “S ovim se ne želiš upoznati, vjeruj mi. Ja ga se bojim. Frajer je jeziv.”

“Znaš li kako se zove?”

“Mengele, Herr Doktor Josef Mengele. Upamti to ime, Tetovireru.”

“A što je radio na selekciji?”

“Herr Doktor je najavio da će biti na gotovo svim selekcijama jer traži određenu vrstu pacijenata.”

“Pretpostavljam da mu kriterij za odabir nije bolest.”

Baretzki se odvali od smijeha. “Nekad si tako duhovit, Tetovireru.”

Lali nastavlja s poslom. Nešto kasnije ponovo iza leđa začuje zviždanje i taj mu zvuk izazove takvu navalu straha da mu se ruka

L

78

posklizne pa ubode djevojku koju tetovira. Ona zajeca. Lali obriše krv koja joj se cijedi niz ruku. Mengele mu priđe.

“Nešto nije u redu, Tetovireru? Ti si Tetovirer, zar ne?” pita ga.

Lali protrne od njegova glasa.

“Gospodine, mislim, da, gospodine... Ja sam Tetovirer, Herr Doktor”, promuca.

Mengele, koji sada stoji do njega, odmjerava ga pogledom u kojem nema ni trunke samilosti, očima crnim poput ugljena. Lice mu se razvuče u neki neprirodni smiješak, a onda napokon ode.

Baretzki mu priđe i snažno ga udari po ruci. “Danas nije tvoj dan, ha, Tetovireru? Možda bi se htio malo odmoriti, poći čistiti zahode?”

Te večeri Lali vodom iz lokve s košulje pokušava oprati sasušenu krv. Djelomično uspijeva, ali onda odluči da će mu ta mrlja ostati kao podsjetnik na dan kada je upoznao Mengelea. Liječnika za kojeg mu se čini da će uzrokovati više boli nego ih izliječiti, čije je samo postojanje prijetnja o kojoj ne želi ni razmišljati. Da, mrlja mora ostati da bi ga neprestano podsjećala na novu opasnost koja mu je ušla u život. Uvijek mora biti na oprezu od ovog čovjeka kojemu je duša hladnija od skalpela kojim se služi.

Sljedećeg dana Lali i Leon opet su u Auschwitzu i tetoviraju djevojke. Tu je ponovo i liječnik koji zviždi. Stoji ispred gomile poredanih djevojaka pa jednim pokretom ruke odlučuje o njihovoj sudbini - desno, lijeva desno, desno, lijevo, lijevo. Lali u njegovim odlukama re vidi logiku. Sve su u cvijetu mladosti, u dobroj formi i zdrave. Mengele primijeti da ga Lali promatra. Nije u stanju odvratiti pogled ni kada ovaj u svoje goleme dlanove zgrabi lice sljedeće djevojke. Vrti ga naprijed-natrag, gore-dolje, pa joj otvara usta. Onda je pljuskom po licu upućuje nalijevo. Odbijena. Lali bulji u njega. Mengele pozove vojnika i razmijeni s njim nekoliko rečenica. Oficir pogleda u Lalija i krene prema njemu. Sranje.

“Što je?” postavi se Lali s više samopouzdanja nego što ga zapravo ima.

“Začepi, Tetovireru.” Vojnik se okrene Leonu. “Ostavi svoje stvari i pođi sa mnom.”

79

“Čekaj malo, ne možeš ga odvesti. Zar ne vidiš koliko još ljudi treba obraditi?” pita Lali, sad već prestravljen za sudbinu svog pomoćnika.

“Onda ti je bolje da požuriš, inače ćeš biti ovdje cijelu noć, Tetovireru. A Herr Doktoru se to neće svidjeti.”

“Pusti ga, molim te. Pusti nas da nastavimo s poslom. Žao mi je ako sam učinio nešto što je uzrujalo Herr Doktora”, kaže Lali.

Vojnik uperi pušku u njega. “Hoćeš da i tebe odvedem, Tetovireru?”

Leon progovori: “Idem ja. U redu je, Lali. Vratit ću se čim budem mogao.”

“Žao mi je Leone.” Lali ne može pogledati prijatelju u oči. “U redu je. Bit ću dobro. Samo ti nastavi s poslom.” Leona odvedu.

Te je večeri Lali potpuno rastresen, pognute glave vuče se sam u Birkenau. Nešto uz put privuče mu pažnju, trag nekakve boje. Cvijet, cvijet koji se njiše na povjetarcu. Krvavo crvene latice i crni ručak. Gleda ima li ih još, no ovaj je jedini. Ipak, to je cvijet. Pita se kad će sljedeći put imati priliku darovati cvijet nekome do koga mu je stalo. Priviđaju mu se lica Gite i majke, dviju žena koje najviše voli, ali su mu nedostižne. Tuga ga zapljuskuje poput valova prijeteći mu da se utopi.

Hoće li se njih dvije ikad upoznati? Hoće li mlađa moći učiti od starije? Hoće li mama prihvatiti Gitu i voljeti je kao što je volim ja?

Na svojoj je majci učio i iskušavao umijeće udvaranja. Iako je bio prilično siguran da ona nije bila svjesna što radi, on je bio, on je znao koja mu je namjera. Učio je što kod nje prolazi, a što ne i brzo je usvajao što je primjereno, a što neprimjereno u odnosu muškarca i žene. Promatrao je sve mladiće u tom procesu učenja s majkama, iako se često pitao jesu li oni to radili svjesno. Razgovarao je o tome s nekoliko svojih prijatelja koji su šokirano ustvrdili kako to nikad nisu činili. Kad ih je nastavio ispitivati je li im majka opraštala mnogo više od oca, svi su priznali da su na neki način očijukali misleći kako nju mogu lakše preveslati nego tatu. Lali je točno znao što radi.

Lalijeva emocionalna povezanost s majkom formirala je način njegova ophođenja s djevojkama. Privlačile su ga sve žene, ne samo fizički, nego i emocionalno. Volio je razgovarati s njima, davati im do znanja da su bitne. Za njega, sve su žene bile divne i vjerovao je kako nema ništa loše u tome da i one u to povjeruju. Majka, a kasnije sestra, podsvjesno su ga naučile što žene žele od muškarca idosad je cijeli život

80

podredio životu po tim pravilima. “Buci pažljiv, Lali, sjeti se malih stvari i velike će se dogoditi sane od sebe.” Čuo je nježan glas svoje majke.

Lali se prigne i nježno otkine kratku peteljku. Mora pronaći način da ga sutra pokloni Giti. U svojoj sobi, pažljivo položi dragocjeni cvijet uz krevet pa padne u san bez snova. Kad idućeg jutra ustane, primijeti da je s :vijeta otpala jedna latica i sva se smežurala pokraj ručka.

Na ovome mjestu uspijeva samo smrt.

81

DVANAESTO POGLAVLJE

ali više ne želi gledati u cvijet, pa izlazi iz bloka da bi ga bacio. Baretzki je već vani, ali ga Lali ignorira i vraća se u sobu. Ali Baretzki ga slijedi i sada mu se oslanja na dovratak šutke

proučavajući odsutnog Tetovirera. Lali je svjestan da sjedi na grbavome madracu ispod kojeg je gomila dragulja, novca, kobasica i čokolade. U hipu zgrabi torbu i progura se pokraj Baretzkog prisilivši ga da se okrene i slijedi ga.

“Čekaj me, Tetovireru. Moramo razgovarati.”

Lali zastane.

“Imam molbu za tebe.”

Lali i dalje šuti gledajući u neku udaljenu točku iza Baretzkog.

“Mi, mislim, moji kolege i ja, moramo se malo zabaviti, a vrijeme se popravlja, pa smo mislili malo igrati nogomet. Što misliš?”

“Uvjeren sam da će vam biti zabavno.”

“Da, sigurno.”

Baretzki se igra i čeka.

Lali napokon trepne. “Kako ti mogu pomoći?”

“Pa, kad već pitaš, trebaš nam pronaći jedanaest logoraša za prijateljsku utakmicu protiv tima SS-a.”

Lali umalo prasne u smijeh, ali zadrži pogled iznad njegova ramena. Dugo i detaljno promišlja što će odgovoriti na taj bizarni zahtjev.

“Što, bez zamjena?”

“Bez zamjena.”

“Naravno, zašto ne.”

Otkud mi sad to? Mogao sam reći milijun drugih stvari. Na primjer - odjebi.

“Dobro, sjajno. Ti skupi ekipu i naći ćemo se na dvorištu za dva dana, u nedjelju. Ah, da. Mi ćemo donijeti loptu.” Umirući od smijeha, Baretzki ode. “Usput, Tetovireru, danas imaš slobodan dan. Nema novih pošiljaka.”

L

82

Ostatak dana Lali sortira svoje blago u hrpice. Hrana za Rome i dečke iz Bloka 7 te, naravno, za Gitu i njezine prijateljice. Drago kamenje i novčanice slaže po vrsti. Cijeli taj proces čini mu se nestvarnim. Dijamanti s dijamantima, rubini s rubinima, dolari s dolarima, čak i hrpa valute koju nikad nije vidio s pojmovima popu South African Reserve Bank i Suid-Afrikaans. Nema pojma koje su vrijednosti i kako su se našli u Birkenauu. Uzme nekoliko komada dragoga kamenja i krene pronaći Viktora i Jurija da bi obavio dnevnu nabavku. Onda se malo poigra s dječacima iz bloka istodobno smišljajući kako će ideju o utakmici prenijeti muškarcima iz Bloka 7.

Navečer, Lali je okružen desecima muškaraca koji ga gledaju u nevjerici.

“Ti se šališ!” kaže jedan od njih. “Ne”, odgovori Lali.

“Ti hoćeš da igramo nogomet s prokletim SS-ovcima.”

“Da. U nedjelju.”

“Pa, ja neću. Ne možeš me natjerati”, odgovara čovjek.

S kraja grupe čuje glas: “Evo, ja ću igrati. Neko vrijeme sam igrao nogomet.” Nizak muškarac progura se kroz hrpu drugih i stane pred Lalija. “Ja sam Joel.”

“Hvala, Joel. Dobrodošao u tim. Trebaju mi još devetorica. Što možete izgubiti? Ovo vam je šanse da se malo pohrvate s gadovima i prođete nekažnjeno.”

“Znam lika u Bloku 15 koji je igrao za mađarsku reprezentaciju. Pitat ću ga ako hoćeš”, javlja se irugi.

“A ti?” pita ga Lali.

“Da, može. I ja sam Joel. Pitat ću okolo, vidjeti koga mogu dobiti. Ima li ikakve šanse da prije nedjelje (držimo trening?”

“Igra nogomet i ima smisla za humor - sviđa mi se ovaj lik. Vratit ću se sutra navečer da vidim koliko ste ljudi uspjeli skupiti. Hvala, Veliki Joel.” Lali pogleda drugog Joela: “Bez uvrede.”

“Nema problema”, odgovori Mali Joel.

Lali iz torbe izvadi kruh i kobasice i položi ih na obližnji krevet. Dok odlazi, vidi kako dvojica muškaraca dijele hranu. Svaki muškarac prelama svoju porciju na veličinu zalogaja i daje ga dalje. Bez guranja, bez svađe, samo uredna podjela hrane koja znači život.

83

Čuje jednoga kako kaže: “Evo ti, Veliki Joele, uzmi moj dio, trebat će ti energije.” Lali se smiješi. Dan koji je počeo loše završava nesebičnom gestom izgladnjelog čovjeka.

Stigao je i dan utakmice. Lali uđe u glavno dvorište i ugleda SS-ovce kako iscrtavaju pravokutne linije. Čuje kako ga netko doziva i vidi okupljene članove svoga tima. Pridružuje se muškarcima.

“Hej, Lali, imam 14 igrača, računajući tebe i sebe. Nekoliko nas je u rezervi ako netko padne”, ponosno mu govori Veliki Joel.

“Žao mi je, rekli su mi da nema zamjena.. Samo jedan tim. Izaberi one u najboljoj kondiciji.”

Muškarci gledaju jedni u druge. Dižu se tri ruke, a oni koji odustaju odlaze. Lali promatra kako se nekoliko muškaraca isteže i skače gore-dolje pokušavajući se zagrijati, poput pravih profesionalaca.

“Neki od ovih momaka izgledaju kao da znaju što rade”, promrmlja Lali Malome Joelu.

“I trebali bi. Šestorica su igrala poluprofesionalno.”

“Šališ se.”

“Ne. Razbit ćemo ih.”

“Hej, ne smijete. Ne smijemo pobijediti. Valjda nisam bio dovoljno jasan.”

“Rekao si mi da okupim ekipu i to sam napravio.”

“Da, ali ne možemo ih pobijediti. Ne smijemo izvesti ništa što bi ih moglo poniziti. Ne smijemo ih izazvati da ne otvore vatru. Pa daj pogledaj oko sebe.”

U međuvremenu su se oko njih okupile stotine logoraša. Uzbuđenje u kampu raste dok se guraju i laktare kako bi se što više približili iscrtanom igralištu. Mali Joel uzdahne: “Reći ću ostalima.”

Lali pogledom prelazi po publici tražeći samo jedno lice. Gita stoji s prijateljicama i potajno mu maše. I on mahne njoj. Očajnički želi dotrčati do nje, podići je u naručje i nestati s njom iza upravne zgrade. Uto začuje glasno lupanje. Okrene se i ugleda nekolicinu SS-ovaca kako zabijaju velike stupove umjesto golova.

Priđe mu Baretzki: “Pođi sa mnom.”

Na jednom kraju terena stoji grupa logoraša. Prilazi im ekipa SS-ovaca. Nijedan nije u uniformi. Nekolicina ih je u odjeći u kojoj će im biti lakše igrati. Kratke hlače, potkošulje.

84

Nogometnu ekipu SS-ovaca slijede dobro čuvani zapovjednik Schwarzhuber i Lalijev šef Houstek. Prilaze Laliju i Baretzkom.

“Ovo je kapetan ekipe logoraša, Tetovirer”, predstavlja ga Baretzki Schwarzhuberu.

“Tetovireru”, Schwarzhuber se potom okrene jednom od svojih čuvara. “Imamo li nešto u što možemo igrati?”

Stariji SS-ovac uzima pehar od vojnika pokraj sebe i pokazuje ga zapovjedniku.

“Imamo ovo. Bit će i više nego dostojan trofej. Na njemu piše Svjetski kup 1930. Mislim da su pobjecnici bili Francuzi.” Pokaže pehar Laliju. “Što ti misliš?”

Prije nego što stigne odgovoriti, Schwarzhuber dohvati pokal i podigne ga visoko, da bi ga svi mog i vidjeti. SS-ovci kliču. “Počnite s igrom i neka bolji tim pobjedi.”

Lali prilazi svojim igračima i potiho pomrmlja: “Neka bolji tim preživi do sutrašnjeg izlaska sunca.”

Potom se obje momčadi skupe na sredini igrališta. Gledatelji navijaju. Sudac baca loptu prema timu SS-a i igra počinje.

U prvih deset minuta utakmice logoraši su dali već dva gola. Iako se Lali veseli zgodicima, kad ugleda ljutita lica SS-ovaca, vrati mu se zdrav razum. Suptilno daje do znanja suigračima da u ostatku poluvremena smanje doživljaj. Imali su svojih pet minuta slave i sad je vrijeme da puste SS-ovcima da preuzmu vodstvo. Poluvrijeme završava izjednačeno. Dok SS-ovcima u poluvremenu stiže okrepa, Lali i njegov tim okupljaju se da bi dogovorili taktiku. Lali im ponovo pokušava utuviti u glavu da nipošto ne smiju pobijediti. Dogovore se da smiju dati još dva gola kako bi podigli moral logoraša u publici, ali da moraju izgubiti s golom razlike.

Nekako s početkom drugog poluvremena po igračima i gledateljima počne padati pepeo. Krematoriji rade punom parom i nogometna utakmica ni na trenutak nije ugrozila temeljni zadatak Birkenaua. Uskoro uslijedi još jedan gol momčadi logoraša, a onda još jedan zabiju SS-ovci. Sve je očitije koliko su zatočenici pothranjeni i zamor u njihovim redovima nemoguće je izbjeći. SS-ovci zabiju još dva gola. Logoraši i ne moraju glumiti da gube, uistinu više nisu u stanju igrati. S dva gola prednosti za SS-ovce, sudac zviždukom označi kraj. Schwarzhuber se probija na teren i predaje trofej kapetanu SS-a, koji ga podiže u zrak uz oduševljenje čuvara i oficira. Dok se SS-ovci vraćaju u

85

svoje barake da bi proslavili pobjedu, Houstek prolazi pokraj Lalija. “Dobro odigrano, Tetovireru.”

Lali okuplja svoj tim i hvali ih, napravili su sjajan posao. Svjetina se počinje razilaziti. Lali gleda uokolo ne bi li pronašao Gitu, koja se nije pomaknula s mjesta. Trči do nje i hvata je za ruku. Guraju se kroz ostale logoraše prema upravnoj zgradi. Iza zgrade, Gita se spusti na tlo, a Lali se još neko vrijeme osvrće i provjerava jesu li se zaista sklonili od pogleda znatiželjnika. Tek kad je posve uvjeren da ih nitko ne gleda, sjedne pokraj nje i stane ju promatrati kako provlači ruke kroz travu, temeljito je pregledavajući.

“Što radiš?”

“Tražim djetelinu s četiri lista. Iznenadio bi se koliko ih ima.”

Lali se očarano nasmije. “Šališ se.”

“Ne, pronašla sam ih nekoliko. Ivana ih pronalazi sve vrijeme. Izgledaš kao da si u šoku.”

“Jesam. Ti koja ne vjeruješ da ćeš izaći odavde svejedno tražiš amajliju!”

“Nisu za mene. Ja ne vjerujem u takve stvari.”

“Za koga su onda?”

“Znaš li kako su SS-ovci praznovjerni? Ako nađemo djetelinu s četiri lista, čuvamo je poput blaga. To je naša valuta.”

“Ne razumijem.”

“Kad god nam prijeti neka opasnost od njih, samo im damo djetelinu i onda nas ponekad zbog toga ne udare. Ako ju donesemo na ručak, možda čak dobijemo porciju više.”

Lali je nježno pomiluje po licu. Silno ga izjeda što ne može zaštititi djevojku koju voli. Gita se ponovo nagne nad tlo i traži dalje. A onda zgrabi punu šaku trave i baci je na Lalija smijući se, na što i on prasne u smijeh. U igri ju gurne i ona legne na leđa, a Lali se nadvije nad nju i lagano joj po licu istrese šaku punu vlati. Gita ih otpuhuje. On je zaspe travom još jednom, sada i po vratu i prsima. Ona se ne miče. Lali joj otkopča prvi gumb na košulji, ubacuje joštrave i gleda kako se vlati gube u njezinu dekolteu. “Smijem li te poljubiti?” pita je.

“Zašto bi to želio? Ne sjećam se kad sam zadnji put oprala zube.”

“Ni ja, znači da smo jedan - jedan.”

86

Umjesto odgovora, Gita mu primakne usne. Nježni poljubac razbukta u njima vatru žudnje koja tinja već godinu dana, a nakupljena strast eksplodira. Žele i trebaju više jedno od drugoga.

Čaroliju razbija pseći lavež. Znaju da životinju prati i netko tko je drži na povodcu. Lali ustane i stisne Gitu u naručje. Poljube se još jednom, a onda se vrate u sigurnost dvorišta i utope u gomili.

U ženskom logoru ugledaju Danu, Ivanu i Cilku kako im prilaze.

Lali primijeti da je Cilka blijeda. “Je li sve u redu s Cilkom?” pita. “Ne izgleda baš najbolje.”

“Dobro je koliko može biti. S obzirom na okolnosti.”

“Je li bolesna? Trebaju li vam lijekovi?”

“Ne, nije bolesna. Bolje da ne znaš.”

Kad se približe djevojkama, Lali se stisne uz Gitu i šapne joj: “Reci mi. Možda mogu pomoći.”

“Ovaj put ne možeš, ljubavi.” Djevojke okruže Gitu pa sve zajednoodu. Cilka se pognute glave vuče za njima.

Ljubavi!

87

TRINAESTO POGLAVLJE

e večeri Lali leži na krevetu sretan kao što već dugo nije bio.

U svom krevetu, Gita leži sklupčana uz Danu otvorenih očiju, zureći u tamu i ponovo proživljavajući trenutak u kojem je ležala s Lalijem - sve njegove poljupce, čežnju koju

je osjećala u tijelu i koja ju je tjerala da ode dalje, da zajedno poduzmu korak više. Sva se zarumeni u licu dok u mislima proživljava maštarije o sljedećem susretu.

U velikom krevetu okruženom s četiri stupa zagrljeni leže Schwarzhuber i Cilka. Njegove ruke istražuju njezino tijelo dok ona zuri u prazno ne osjećajući ništa. Otupjela je.

U svojoj privatnoj blagovaonici u Auschwitzu Hdss sjedi za elegantno postavljenim stolom za jednu osobu. Pred njim su u skupocjenoj keramici poslužene delicije. Sam si u kristalni pehar toči Chateau Latour iz 1932. godine. Provrti ga, pomiriši, kuša vino. Ne dopušta da mu stres i opis posla ukradu sitne životne užitke.

Pijani Baretzki dotetura do svoje sobe u barakama. Nogom zatvori vrata, klati se pa se strovali u krevet. Nezgrapno i na jedvite jade skida remen s pištoljem pa ga prebaci preko uzglavlja. Raskrečen na krevetu, vidi da iznad njega gori svijetlo i to mu zasmeta, bode ga u oči. Nakon neuspješnog pokušaja ustajanja, nespretno napipa oružje i izvuče ga iz futrole. Drugim hicem uspije ubiti iritantnu žarulju. Pištolj pada na pod, a on u nesvijest.

Sljedećeg jutra Lali namiguje Giti dok od Belle u uredu preuzima potrepštine i upute za taj dan. Smiješak mu zamre kad ugleda Cilku, koja sjedi pognute glave i ne pozdravivši ga.

Ovo traje predugo.

Tada odluči prisiliti Gitu da mu kaže što je s njom. Vani susreće jako mamurnog i vrlo ljuti tog Baretzkog. “Požuri. Čeka nas kamion, idemo u Auschwitz.” Slijedi ga do kamiona. Baretzki se popne u kabinu i pred nosom mu zalupi vrata. Lali shvati poruku i ode u teretni dio. Tamo jedva nekako otrpi put do Auschwitza, baca ga s jedne strane na drugu.

T

88

Čim stignu, Baretzki mu objasni da ide leći i da Lali sam mora otići do Bloka 10. Lali posluša. Na ulazu u blok zatekne oficira SS-a, koji ga uputi na stražnji ulaz.

Lali primijeti da ovaj blok nije nalik onima u Birkenauu. Čim zađe za zgradu, prvo mu za oko zapne gusta žičana ograda kojom je omeđen dio stražnjeg dvorišta, a odmah potom u njemu primijeti neko gibanje. Pogleda bolje, pa posrne zatečen onime što vidi. Iza ograde su djevojke, na deseci njih, potpuno gole. Mnoge leže, neke sjede, ali se sve jedva miču. Kao paraliziran, Lali ugleda stražara koji upada u prostor, pa prolazeći među njima, svakoj podiže lijevu ruku. Očito traži broj, broj koji im je vjerojatno istetovirao Lali. Kad pronađe onu koju je tražio, odvlači je van. Lali gleda u lica mladih žena. Prazna su. Nijema. Primjećuje da se nekoliko njih naslonilo na ogradu. Za razliku od ostalih u Auschwitzu i Birkenauu, ova nije pod naponom. Čak nemaju priliku ni same si presuditi. “Tko si ti?” začuje glas iza sebe.

Lali se okrene. Vojnik je izašao kroz stražnja vrata. Lali polako podigne torbu. “Tetovirer.”

“Pa što onda tu stojiš? Uđi.”

Jedan ili dvojica liječnika i medicinke sestre kurtoazno ga pozdravljaju dok korača velikom prostorijom prema stolu. Logoraši koji su ovdje ne izgledaji kao ljudi. Više kao marionete koje je napustio lutkar. Prilazi sestri koja sjedi iza stola i podigne torbu.

“Tetovirer.”

Ona ga pogleda s gađenjem, frkne, ustane i nekamo se uputi. On krene za njom. Žena ga vodi niz dugački hodnik u veliku sobu u kojoj u redu stoji pedesetak djevojaka. Soba ima kiseo miris.

Na početku reda Mengele pregledava jednu od njih, grubo joj otvara usta pa je hvata za bokove, potom i za grudi. Njoj se suze kotrljaju niz nijemo lice. Kad završi s pregledom, mahne joj da pođe ulijevo. Odbijena je. Na ispražnjeno mjesto dolazi sljedeća.

Sestra ga doprati do Mengelea, koji na trenutak prekida pregled.

“Zakasnio si”, kaže mu uz cerek. Očito je da uživa u Lalijevoj nelagodi. Pokazuje na grupicu djevojaka koje mu stoje slijeva.

“Ove ću zadržati. Ispiši im brojeve.” Lali se pomakne.

“Ubrzo, jednog dana, Tetovireru, uzet ću i tebe.”

Lali pogleda iza sebe i odmjeri ga. I vidi te tanke usnice razvučene u bolesni osmijeh. Ponovo mu tijelom prođe jeza i ruke mu se počnu

89

tresti. Lali ubrza korak zureći prema malom stolu za kojim sjedi druga sestra s pripremljenim karticama za identifikaciju i koja mu u trenu napravi mjesta da posloži svoj pribor. Lali pokušava kontrolirati ruke koje drhte dok slaže bočice s tintom. Pogleda prema Mengeleu ispred kojeg je još jedna prestrašena djevojka. Prelazi joj rukama po kosi i grudima.

“Nemoj se bojati, neću te ozlijediti”, uvjerava je.

Lali zuri u djevojku koja se trese od straha.

“Dobro, dobro. Na sigurnom si, ovo je bolnica. Ovdje liječimo ljude.”

Mengele se okrene prema sestri koja stoji pokraj njega. “Donesi pokrivač za ovu prekrasnu mladu damu.”

Okrenuvši se opet prema djevojci, progovara: “Dobro ću se pobrinuti za tebe.” A potom je pošalje Laliju.

Lali spusti pogled i djevojci počne tetovirati broj koji mu je dala sestra.

Kad završi s poslom, izađe iz zgrade i pokuša vidjeti što je sada u onom ograđenom dijelu. Prazan je. Padne na koljena i pokuša povratiti, ali nema što izbaciti. Jedina tekućina u njegovu tijelu su suze.

Te večeri Gita se vraća u svoj blok i vidi da imaju nove stanare. Stari stanovnici promatraju one nove s ogorčenjem. Ne žele razgovarati o užasu koji svakodnevno doživljavaju, ni dijeliti svoje skromne porcije.

“Gita. Jesi li to ti, Gita?” dozove je slabašni glas. Gita priđe grupici žena od kojih se mnoge čine starijima. U Birkenauu se rijetko viđaju starije žene; ovo je ipak dom mladih, koje mogu raditi. Žena prilazi bliže ispruženih ruku. “Gita, pa to sam ja, Hilda Goldstein, susjeda.”

Gita pilji u nju i odjednom u ženi prepozna susjedu iz rodnog Vranova nad Topl'ou, doduše, bljeđu i mršaviju nego što je bila kad ju je posljednji put vidjela.

U hipu ju preplave sjećanja, mirisi i bljeskovi prošlosti, ona poznata ulazna vrata, miris pileće juhe, razlomljeni sapun za ruke pokraj kuhinjskog umivaonika, veseli glasovi u toplim ljetnim noćima, majčine ruke.

“Gospođo Goldstein...” Gita se približi i uzme ženu za ruku. “I vas su odveli.”

90

Žena kimne. “Sve su nas pokupili prije možda tjedan dana. Mene su odvojili od ostalih i smjestili u vlak.” Gita osjeti tračak nade. “Jesu li moji bili s vama?”

“Ne, njih su odveli još prije nekoliko mjesci. Roditelje i sestre. Braće ti nema već neko vrijeme. Tvoja mama mi je rekla da su se pridružili Pokretu otpora.”

“Znate li kamo su ih odveli?”

Goapođa Goldstein pogne glavu. “Žao mi je . Rekli su nam da su... Da su...”

Gita se sruši na tlo. Pritrče joj Dana i Ivana pa sjednu do nje i snažno je zagrle. Gospođa Goldstein stoji nad njima i samo ponavlja: “Žao mi je... Žao mi je.” I Dana Ivana plaču čvrsto stežući Gitu koja više nema suza. Prozbore neke riječi sućuti.

Nema ih.

Gita se više i ne prisjeća. Osjeća strašnu prazninu. Okreće se prema prijateljicama i pita ih kolebljivim, promuklim glasom: “Mislite da ne bih trebala plakati? Možda samo malo?”

“Želiš li da se pomolimo s tobom?” pita Dana.

“Ne, samo želim pustiti koju suzu. To je sve što ću dopustiti ovim ubojicama.”

Ivana i Dana brišu obraze rukavima dok se niz Gitino nijemo lice kotrljaju suze. Njih dvije joj ih naizmjence brišu. Pronalazeći u sebi snagu za koju nije ni znala da ima, Gita ustane i zagrli gospođu Goldstein. Oko sebe primjećuje zajedništvo svih koji su svjedočili njezinoj žalosti. Gledaju je u tišini svaka od njih prisjećajući se svog očaja, ne znajući što se dogodilo s njihovim obiteljima. Polako, dvije grupe žena, one koje su tu dugo i one koje su tek došle, postaju jedno.

Nakon večere Gita sjedi s gospođom Goldstein koja joj prenosi ostale novosti od kuće, priča joj kako su polako razdvajali obitelj po obitelj. Polako su i do njih dolazile priče o koncentracijskim logorima. Nitko nije znao da su to zapravo pokretne trake smrti. Znali su samo da se otamo ljudi ne vraćaju. Svejedno su malobrojni napuštali svoje domove da bi se sklonili na sigurno u neku od susjednih država. Giti postane jasno da gospođa Goldstein neće preživjeti dugo bude li ovdje morala raditi. Starija je od njih, slomljena i fizički i emocionalno.

Sljedećeg jutra Gita prilazi svojoj nadglednici, šefici bloka, da bi je zamolila za uslugu. Zamolit će Lalija da joj nabavi što god bude željela,

91

samo da ova poštedi gospođu Goldstein teškog rada i dopusti joj da provodi dan u bloku. Odluči predložiti ovoj da je angažira na poslovima pražnjenja kante za nuždu, što je zadaća koju svake večeri obično obavlja ona koju nadglednica tog dana odredi. Uglavnom to bude neka žena za koju je ova uvjerena da ju je ogovarala. Za tu uslugu šefica ima svoju cijenu - dijamantni prsten. I do nje su doprle glasine o Lalijevu blagu. Pogodba je zapečaćena.

Sljedećih nekoliko tjedana Lali svakodnevno odlazi u Auschwitz. Tamošnjih pet krematorija rade punim kapacitetom, ali i dalje ima mnogo ljudi koje treba tetovirati. Upute i pribor svakog jutra preuzima u upravnoj zgradi u Auschwitzu. Nema vremena, ali ni potrebe odlaziti u upravnu zgradu u Birkenau, pa nema prilike vidjeti Gitu. Želi joj nekako javiti da je dobro.

Baretzki je u dobrom, čak i veselom raspoloženju. Skriva tajnu i uporan je u namjeri da Lali pogodi što bi to moglo biti. Lali pristane na njegovu djetinjastu igru.

“Sve nas puštate kući?”

Baretzki prasne u smijeh i lupne ga po ruci.

“Promovirali su te?”

“Pametnije ti je nadati se da nisu, Tetovireru. Jer bi mogao završiti s nekim tko ti neće biti tako dobar kao ja.”

“U redu, predajem se.”

“Onda ću ti reći. Idućeg tjedna svi ćete na nekoliko dana dobiti dodatnu porciju hrane i pokrivače. U inspekciju vaših kućica za odmor dolazi nam Crveni križ.”

Lali razmišlja.

Što to može značiti? Hoće li svijet napokon saznati što se ovdje zbiva?

Trudi se pred Baretzkim obuzdati emocije.

“To će biti lijepo. Misliš li da će logor proći na testu humanosti prema logorašima?”

Lali kao da može vidjeti kako Baretz kome mozak užurbano radi, gotovo da može čuti hrčka koji mu u glavi vrti kotač. Smiješan mu je taj nedostatak zdrave logike, ali se ne usuđuje nasmijati.

“Dobro će vas hraniti u tih nekoiko dana. Mislim, barem vas koje ćemo im pokazati.”

92

“Znači, to će biti kontrolirani posjet?”

“Pa što misliš, da smo mi glupi?” nasmije se Baretzki.

Lali mu se ne udostoji odgovoriti.

“Mogu li te zamoliti za uslugu?'

“Možeš pokušati”, kaže Baretzki.

“Ako napišem poruku Giti, samo da joj poručim da sam dobro i da imam posla u Auschwitzu, hoćeš li joj je dati?”

“Još bolje. Sam ću joj reći.”

“Hvala ti.”

Iako Lali i odabrana grupa logoraša nekoliko dana uistinu dobivaju dodatne porcije, one se brzo potroše i Lali uopće nije siguran jesu li predstavnici Crvenoga križa ikad bili u logoru. Baretzki je više nego sposoban izmisliti takvo što. Lali mu mora vjerovati da će Giti prenijeti poruku iako mu baš i ne vjeruje. Može samo čekati i nadati se da će nedjelja brzo doći.

Napokon stigne dan kad ranije završi s poslom. Trči između dva logora i stigne pred upravnu zgradu u Birkenauu upravo u trenutku kada je radnici napuštaju. Nestrpljivo čeka. Zašto danas baš ona mora biti među zadnjima? Napokon se pojavi. Njemu zastane srce. Ne trati vrijeme pa je odmah zgrabi za ruku i odvede iza zgrade. Ona zadrhti kad je pritisne uza zid.

“Mislila sam da si mrtav. Mislila sam da te više nikad neću vidjeti, ja...” promuca.

On je pomiluje po licu. “Zar ti Baretzki nije prenio moju poruku?”

“Ne. Nisam dobila nikakvu poruku.”

“Pssst, u redu je”, umiri je. “Tjednima sam svaki dan u Auschwitzu.”

“Tako sam se bojala.”

“Znam. Ali sad sam ovdje. I moram ti nešto reći.”

“Što?”

“Daj da te prvo poljubim.”

Oni se ljube, isprepleteni, snažno i strastveno prije nego što ga ona odgurne.

“Što si mi htio reći?”

“Moja prekrasna Gita. Očarala si me. Zaljubio sam se u tebe.”

93

Čini mu se kako je cijeli život čekao da to izgovori.

“Zašto? Zašto to govoriš? Pogledaj me. Ružna sam, prljava. Moja kosa... Imala sam lijepu kosu.”

“Volim tvoju kosu kakva je sada i voljet ću je onakvu kakva će biti u budućnosti.”

“Ali mi nemamo budućnosti.”

Lali je čvrsto obuhvati oko struka prisilivši je da ga pogleda u oči.

“Da, imamo. Za nas postoji sutra. One noći kad sam stigao obećao sam si da ću preživjeti ovaj pakao. Preživjet ćemo i stvoriti život tamo gdje ćemo se moći poljubiti kad hoćemo i voditi ljubav kad god poželimo.”

Gita se zarumeni i okrene glavu. On nježno približi njezin obraz svojem.

“Da vodimo ljubav gdje god i kad god poželimo. Čuješ li me?”

Gita kimne.

“Vjeruješ li mi?”

“Voljela bih, ali...”

“Nema ali. Samo mi vjeruj. Sad, bolje da se vratiš u svoj blok prije nego što se tvoja nadzornica počne pitati gdje si.”

Kad Lali krene prema svom bloku,Gita ga potegne natrag i snažno poljubi.

On prekine poljubac i promrmlja: “Možda bih trebao češće izbivati.”

“Da se nisi usudio”, odgovori mu udarajući ga u prsa. Te noći Ivana i Dana bombardiraju Citu pitanjima, sretne što se njihova prijateljica ponovo smije. “Jesi li mu rekla za svoje?” pita Dana. “Nisam.”

“Zašto nisi?”

“Ne mogu. Previše je bolno... A on je bio toliko sretan što me vidi.”

“Gita, ako te voli kao što kaže, volio bi znati da si izgubila obitelj. Sigurno bi te želio utješiti.”

“Možda si u pravu, Dana, ali ako mu kažem, onda ćemo oboje biti tužni, a ja želim da vrijeme koje provedemo skupa bude drukčije. Želim zaboraviti gdje sam i što se dogodilo mojima. I kad me drži u naručju, ja to stvarno i zaboravim, samo na to kratko vrijeme. Zar je toliko loše što želim nakratko pobjeći od stvarnosti?”

“Ne, nimalo.”

94

“Žao mi je što samo ja imam svoj bijeg od stvarnosti, svog Lalija. Znate da svim srcem i vama želim isto.”

“Mi smo jako sretne što ga imaš”, kaže Ivana.

“Dovoljno je što je jedna od nas barem malo sretna. Dijelimo tvoju sreću i ti nam to dopuštaš, to nam je dovoljno”, dodaje Dana.

“Nemaš tajni pred nama, zar ne?” pita Ivana.

“Bez tajni”, potvrdi Gita.

“Bez tajni”, složi se Dana.

95

ČETRNAESTO POGLAVLJE

ljedećeg jutra Lali se pojavljuje u upravnoj zgradi i priđe Belli koja sjedi za prijemnim pultom. “Lali, gdje si bio?” pita Bella toplo se osmjehujući. “Mislili smo da ti se nešto dogodilo.”

“Auschwitz.”

“Ah, ne moraš mi ništa reći. Pretpostavljam da si potrošio sve zalihe. Pričekaj tu, sad ću ih donijeti.”

“Nemoj previše, Bella.”

Bella pogleda prema Giti. “Naravno. Moraš imati razlog da dođeš i sutra.”

“Predobro me poznaješ, draga Bella. Hvala ti.”

Bella odlazi po njegov pribor, a Lali se nasloni na stol i zuri u Gitu. Jasno mu je da ga je vidjela kad je ušao, ali glumi da nije pa joj je glava pognuta. Gita prijeđe rukom preko usana. Lali zadrhti od želje.

Primjećuje da je stolac do nje, onaj Cilkin, prazan. Ponovo se podsjeti da mora saznati što se s tom ženom događa.

Odlazi iz ureda i ide prema mjestu za selekciju, jer je upravo saznao da je stigao novi kamion. Dok postavlja stol, priđe mu Baretzki.

“Netko te želi vidjeti, Tetovireru.”

Prije nego što uspije podići pogled, začuje poznati glas, zapravo šapat. “Zdravo, Lali.”

A pored Baretzkog stoji - Leon. Blijed je, mršaviji, pregažen. Korača polako stavljajući oprezno nogu pred nogu.

“Ostavit ću vas same da razmijenite novosti.” Baretzki se zacereka pa ode.

“Leon, oh, Bože, živ si.” Lali požuri zagrliti ga. Kroz prijateljevu košulju može osjetiti svaku njegovu kost. Ustukne za korak-dva od njega te ga odmjeri od glave do pete.

“Mengele. Je li ti to učinio Mengele?” Leon uspijeva samo kimnuti. Lali nježno prolazi rukom po Leonovim mršavim rukama, dodiruje mu lice.

“Taj gad. Jednog će dana dobiti što zaslužuje. Čim završimo s ovim ovdje, dat ću ti brdo hrane. Čokolade, kobasica, što želiš? Udebljat ću ja tebe.”

S

96

Leon se slabašno osmjehuje. “Hvala, Lali.”

“Znao sam da taj gad izgladnjuje logoraše. Mislio sam da to radi samo djevojkama.”

“Da me barem samo izgladnjivao.”

“Kako to misliš?”

Sad se Leon zagleda ravno u Lalijeve oči: “Odrezao mi je prokleta jaja, Lali”, kaže čvrstim i smirenim glasom. “Nekako izgubiš apetit kada ti odrežu jaja...”

Lali užasnut posrne i okrene se ne želeći da Leon vidi koliko je šokiran. Leon pokušava ne zajecati i trudi se smiriti glas dok pogledom traži nešto na podu na što bi se mogao fokusirati.

“Oprosti, nisam trebao to baš tako reći. Hvala ti na ponudi. Jako sam ti zahvalan.”

Lali duboko diše, pokušava obuzdati bijes. Silno želi podivljati, osvetiti se za zločin nad prijateljem.

Leon se nakašlje: “Ima li ikakve šanse da se vratim na posao?”

Laliju se lice ozari. “Naravno. Drago ni je što si se vratio, ali prvo se moraš oporaviti”, odgovori mi. “Zašto ne odeš u moju sobu? Ako te koji od Roma zaustavi, reci im da si moj prijatelj i da sam te ja poslao. Naći ćeš zaihe ispod kreveta. Doći ću te obići čim završim s poslom.”

Prilazi im stariji SS-ovac.

“Idi sada, požuri.”

“U ovom stanju ne mogu brže.”

“Žao mi je .”

“U redu je. Idem. Vidimo se kasnije.” Vojnik pogledom isprati Leona, pa se vrati onome što je dotad radio - odlučivanju tko će živjeti, a tko umrijeti.

Sljedećeg dana Lali se javlja u ured u upravnoj zgradi gdje mu kažu da ima slobodan dan. Danas nitko ne dolazi ni u Auschvvitz ni u Birkenau, a ni Herr Doktor nije tražio njegove usluge. Jutro provodi s Leonom. Uspijeva podmititi kapoa u Bloku 7 i dogovoriti s njim da primi Leona, pod uvjetom da će ovaj raditi za njega čim vrati snagu. Hranu koju je planirao dati Romima i Giti daje Leonu.

Dok se oprašta s njim, Baretzki ga zazove: “Tetovireru, gdje si bio? Tražio sam te.”

97

“Rekli su mi da imam slobodan dan.”

“Više nemaš. Dođi, imamo posla.”

“Moram po torbu.”

“Za ovaj ti posao ne treba alat. Dođi.”

Lali požuri za Baretzkim. Hodaju prema jednom od krematorija.

Sustiže ga. “Kamo idemo?”

“Zar si zabrinut?” smije se Baretzki.

“Ti ne bi bio?”

“Ne.”

Lali osjeti pritisak u prsima, ostaje bez daha. Bi li trebao pobjeći? Ako pobjegne, Baretzki će ga sigurno ustrijeliti. S druge strane, kakve ima veze? Metak je sigurno bolji od peći.

Jako su blizu Krematorija 3 kad Baretzki odluči Laliju umanjiti muke. Usporava.

“Ne brini se. Sad požuri prije nego što obojica upadnemo u nevolju i završimo u pećima.”

“Nećeš me se riješiti?”

“Ne još. Imamo dvojicu s istim brojem. Moraš ih pogledati. Vjerojatno ste ih tetovirali ili ti ili onaj eunuh. Moraš nam reći koji je koji broj.”

Ispred njih izranja zgrada od crvene cigle, visoki prozori pokušavaju prikriti njezinu pravu svrhu, ali veličina dimnjaka potvrđuje stravičnu namjenu. Na ulazu ih dočekuju dvojica SS-ovaca koji se šale s Baretzkim i ignoriraju Lalija. Pokazuju na zatvorena vrata i Baretzki i Lali krenu prema njima. Lali proučava zadnju dionicu puta prema smrti u Birkenauu. Vidi pripadnike Sonderkomanndoa6 kako stoje u blizini, shrvani i spremni odraditi posao za koji se nitko živ ne bi dobrovoljno javio - skupljanje mrtvih tijela iz plinske komore i njihovo prebacivanje u peć. Pokušava ih pogledati u oči, dati im do znanja da i on radi za neprijatelje. I on je izabrao ostati živ što je dulje moguće i to tako što oskvrnjuje ljude koje je zadesila ista sudbina kao i njega. Nitko od njih ga ne želi ni pogledati. Čuo je što ostali muškarci govore o ovim ljudima i njihovim privilegijama - spavaju odvojeno, dobivaju dodatne porcije,

6 Posebna jedinica logoraša koji obavljaju najgore poslove, obično u krematorijumu, nap.prev.

98

imaju toplu odjeću i pokrivače. Njihovi životi slični su njegovu i on osjeća knedlu u grlu pri samoj pomisli da i njega jednako tako preziru zbog posla koji radi. Nikako ne može pokazati solidarnost s tim muškarcima, pa odlazi dalje.

Vode ih kroz velika metalna vrata. Ispred njih stoji stražar.

“U redu je. Nema više plina. Moramo ih otpremiti u peći, ali ne možemo dok ne odrediš točne brojeve.”

Stražar im otvara vrata. Izravnavši leca, Lali pogleda Baretzkog u oči i rukom pokaže s lijeva na cesno. “Nakon tebe.”

Baretzki pukne od smijeha i udari Lalja po leđima: “Ne, nakon tebe.”

“Ne, nakon tebe”, ponovi Lali. “Inzistiram, Tetovireru.”

Vojnik SS-a širom otvara vrata i njih dvojica ulaze u sobu užasa. Po prostoriji leže tijela, na stotine golih tijela. Svi su na jednoj gomili, ukočenih udova. U Lalja zure mrtve razjapljene oči. Muškarci, mladi i stari. Djeca su pri dnu. Krv, bljuvotina, urin i fekalije. Lali pokušava zćdržati dah. U plućima mu gori. Noge mu prijete izdajom. Iza njega Baretzki procijedi: “Sranje.”

Ta jedna riječ iz usta tog sadista samo produbljuje bezdan nehumanosti u kojem se utapa.

“Dođite ovamo”, pokaže im vojnik i oni ga slijede do kuta sobe gdje su dva muška tijela položena jedno uz drugo. Vojnik počinje razgovarati s Baretzkim. Ovaj je prvi put otkako ga Lali zna bez riječi pa vojniku samo da znak da i Lali razumije njemački.

“Obojica imaju isti broj. Kako je to moguće?” pita.

Lali je u stanju samo odmahnuti glavom i slegnuti ramenima.

Kako dovraga da ja to znam?

“Pogledaj ih. Koji je točan?” vikne vojnik.

Lali klekne i dohvati jednu ruku. Sretan je što kleči i nada se da će ga to malo smiriti. Pažljivo gleda u brojeve na ruci koju drži.

“Drugi?” pita.

Grubo mu gurnu ruku drugog muškarca. Pažljivo promatra oba broja.

“Pogledajte ovdje. Ovo nije trojka, nego je osmica. Dio je izblijedio, ali to je osmica.”

Čuvar napiše točne brojke na svaku hladnu ruku.

99

Bez dopuštenja, Lali ustane i izađe iz zgrade. Baretzki dotrči za njim i zatekne ga presavijenoga na tlu kako teško diše. Pričeka nekoliko trenutaka.

“Jesi li dobro?”

“Ne, dovraga, nisam dobro. Vi, gadovi. Koliko ćete nas još pobiti?”

“Vidim da si malo uznemiren.”

Baretzki je samo klinac, neobrazovani klinac. Ali Lali se neprestano pita kako je moguće da ne osjeća ništa prema ljudima koje je upravo vidio, prema agoniji smrti koja im je trajno upisana u lice i deformirana tijela.

“Hajde, idemo”, kaže Baretzki.

Lali se pridigne i krene hodati uz njega, ali ga ne može ni pogledati.

“Znaš što, Tetovireru? Kladim se da si ti jedini Židov koji je iz krematorija izašao živ.”

Pa prasne u smijeh, lupne Lalija po leđima i požuri naprijed.

100

PETNAESTO POGLAVLJE

ali odlučno izađe iz svog bloka i Žustro krene preko kompleksa. Prilaze mu dvojica SS-ovaca s uperenim puškama. Ne stajući, podigne torbu. “Politische Abteilung!”

Puške se spuštaju i on odlazi dalje bez riječi. Potom uđe u ženski kamp i odmah krene prema Bloku 29, gdje ga presreće Gitina nadzornica. Naslonjena je na zgradu, naizgled se dosađuje. Njezine podanice rade. Ne udostoji se ni pomaknuti kad joj Lali priđe i izvadi iz torbe veliku čokoladu. Baretzki ju je upozorio da se ne miješa u odnos Tetovirera i logorašice 34902, pa ona prihvaća mito.

“Molim te, dovedi mi Gitu. Čekat ću unutra.” Gurajući čokoladu među bujne grudi, kapo odlazi prema zgradi uprave. Lali uđe u baraku zatvarajući za sobom vrata. Ne čeka dugo. Zaslijepi ga zraka sunca, otvaranje vrata i njezin znak da je ona stigla. Gita ga vidi u polumraku, pognute glave. “Ti!”

Lali zakorači prema njoj. Ona ustukne i udari leđima u zatvorena vrata, očito uznemirena. “Jesi li dobro? Gita, ja sam.”

Zakorači prema njoj i šokira se kad viidi da drhti. “Reci nešto, Gita.”

“Ti... ti...” ponavlja ona.

“Da, ja sam, Lali.” Hvata je za zapešća i pokušava približiti sebi.

“Imaš li pojma što mi prolazi kroz glavu kad SS-ovci dođu po mene? Imaš li uopće pojma?”

“Gita...”

“Kako si mogao? Kako si mogao dopustiti da SS-ovci dođu po mene?”

Lali je zatečen. Pušta joj ruke, a ona se otrgne od njega i okrene.

“Žao mi je, nisam te htio uplašiti. Samo sam zamolio tvoju nadzornicu da te dovede. Morao sam te vidjeti.”

“Kad po nekoga dođu SS-ovci, više ga nikad ne vidimo. Razumiješ li? Mislila sam da me vode u smrt i jedino o čemu sam razmišljala bio si ti. Ne to da možda više nikad neću vidjeti prijateljice, ni Cilku, koja je morala gledati kako me odvode i sigurno se jako uzrujala, nego da nikad više neću vidjeti tebe. A zapravo me ti zoveš.”

L

101

Lali je sada posramljen. Uzrujala ju je ta njegova sebičnost. Odjednom pojuri prema njemu s podignutim šakama. On je pokušava zagrliti dok se ona zabija u njega. Udara ga u prsa, a suze joj teku niz lice. Lali pušta da ga udara sve dok se ne smiri. A onda, polako, podiže njezino lice, briše joj suze i pokušava je poljubiti. Kad im se usne spoje, Gita se otima, zureći u njega. On ispruži ruke da bi mu ponovo došla u naručje, ali primijeti kako oklijeva, pa ih spusti. Onda ponovo jurne prema njemu, ovaj ga put zabije u zid i pokušava mu strgati košulju. Zatečen, Lali je pokuša odmaknuti, ali ona ne pristaje i nastavlja se snažno upirati o njega divlje ga ljubeći. Podigne je i ona obavije noge oko njegova tijela ljubeći ga toliko požudno da ga ugrizne za usne. Lali osjeća slani okus krvi, ali je ljubi posrćući prema najbližem krevetu na koji zajedno padnu, skidajući jedno drugome odjeću. Vode ljubav strastveno, očajnički. Žudnja traje toliko dugo da se više ne može sakriti. Dvoje ljudi koji silno žele ljubav i intimu za koju se boje ca je možda nikad neće iskusiti. Ona samo potvrđuje njihovi međusobnu posvećenost i u tom trenutku Lali zna da nikad neće moći voljeti nijednu drugu. To osnažuje njegovu ocluku da poživi još jedan dan, pa još jedan, još tisuću dana, koliko god treba da dožive dan kad će moći ispuniti svoje obećanje Giti: da budemo slobodni voditi ljubav kad god i gdje god poželimo.

Iscrpljeni, leže zagrljeni. Gita zaspi, a Lali je ostane dugo promatrati. Fizički sukcb između njih je gotov, ali Lali osjeća borbu u sebi.

Što nam je napravilo ovo mjesto? Što smo postali? Koliko ćemo još izdržati? Ona je pomislila da danas svemu dolazi kraj. Ja sam kriv za tu patnju. Više nikada to ne smijem učiniti.

Dotakne svoju usnicu. Zaboli ga, ali čim se sjeti zašto ga boli, više nije zlovoljan. Nježno budi Gitu poljupcem.

“Hej, ti”, prošapće.

Gita se okrene na trbuh i zabrinuto ga pogleda. “Jesi li dobro? Izgledao si, ne znam... Bila sam uzrujana kada sam ušla, ali sada kad razmislim, ti si izgledao strašno potišteno.”

Lali zatvori oči i duboko uzdahne. “Što se dogodilo?”

“Recimo samo da sam zakoračio još dublje u pakao, ali sam iz njega uspio izaći.”

“Hoćeš li mi sve to jednoga dana ispričati?”

“Vjerojatno ne. Nemoj me na to tjerati.” Ona kimne.

102

“Mislim kako bi bilo najbolje da se vratiš u ured, da Cilka i ostali vide da si dobro.”

“Mmm. Želim ostati ovdje s tobom, zauvijek.”

“Zauvijek je dugo.”

“A može biti već sutra”, odgovara ona. “Ne, neće biti.”

Gita okrene glavu, zacrvenjena, i zatvori oči. “O čemu razmišljaš?” pita je.

“Slušam. Zidove.”

“Što govore?”

“Ništa. Teško uzdišu, za onima koji ujutro odlaze, ali se navečer ne vraćaju.”

“Ne plaču za tobom, ljubavi.”

“Ne danas. Sada to znam.”

“Ni sutra. Nikad neće plakati za tobom. Pođimo i idi na posao.”

Ona se sklupča. “Možeš li ti prvi otići? Moram pronaći odjeću.”

Nakon zadnjeg poljupca, Lali uokolo traži svoje stvari. Odjeven, još ju jednom na brzinu poljubi. Izvan bloka, kapo je i dalje na svojoj poziciji, naslonjena na zid.

“Osjećaš li se sada bolje, Tetovireru?”

“Da, hvala na pitanju.”

“Čokolada je sjajna. Volim i kobasice.”

“Vidjet ću što mogu učiniti.”

“I bolje ti je, Tetovireru. Vidimo se.”

103

ŠESNAESTO POGLAVLJE

OŽUJAK 1944.

ucanje na vrata budi ga iz dubokog sna. Pažljivo otvori, očekujući da će pred vratima zateći jednog od malih Roma, ali na ulazu stoje dvojica momaka gledajući malo lijevo, malo

desno, očito uplašeni. “Što želite?” pita Lali.

“Jesi li ti Tetovirer?” pita jedan od njih na poljskom. “Ovisi tko pita.”

“Trebamo Tetovirera. Rekli su nam da živi ovdje”, kaže drugi mladić.

“Ulazite prije nego što probudite djecu.”

Lali zatvori vrata za momcima i pokaže im da sjednu na krevet. Obojica su visoki i mršavi, a jednom je lice puno pjega.

“Ponovo vas pitam što želite.”

“Imamo prijatelja”, zastane pjegavi dječak. “Zar nemamo svi?” prekine ga Lali. “Naš prijatelj je u nevolji...”

“Zar nismo svi?”

Dvojica mladića se pogledaju pokušavajući se prešutno dogovoriti ima li smisla pričati dalje.. “Oprostite. Nastavite.”

“Ulovili su ga i bojimo se da će ga ubiti.”

“Što je napravio?”

“Pa, pobjegao je prošli tjedan. Ulovili su ga i vratili ovamo. Što misliš da će mu učiniti?” Lali im baš ne vjeruje.

“Kako je dovraga pobjegao i kako je bio toliko glup da ga ulove?”

“Ne znamo sve.”

“Pa, objesit će ga, vjerojatno odmah ujutro. Znate da je to kazna za pokušaj bijega.”

“Možeš li nešto učiniti? Ljudi kažu da možeš pomoći.”

“Mogu vam pomoći ako želite hrane, ali to je to. Gdje je sada taj dečko?”

“Vani je.”

“Ispred zgrade?”

“Aha.”

K

104

“Za Boga miloga, uvedite ga unutra”, kaže Lali otvarajući vrata.

Jedan od dječaka požuri van i ubrzo se vrati s mladićem pognute glave koji drhti od straha. Lali mu pokaže na krevet i on sjedne. Oči su mu podbuhle od plača.

“Tvoji mi prijatelji kažu da si bio pobjegao.”

“Da, gospodine.”

“Kako si uspio?”

“Pa, radio sam vani i pitao sam stražara mogu li se otići posrati. Rekao mi je da odem među drveće da mu ne smrdim. Kad sam se krenuo vraćati prema radnome mjestu, vidio sam da svi odlaze. Uplašio sam se da bi me drugi stražari mogli upucati ako krenem trčati prema njima, pa sam se samo vratio u šumu.”

“I?”

“Pa, samo sam nastavio hodati. Ulovili su me kad sam ušao u selo da ukradem nešto hrane. Skapavao sam od gladi. Vojnici su vidjeli moj broj i doveli me nazad.”

“I sutra ujutro će te objesiti, zar ne?”

Dječak spusti glavu. Lali pomisli da će i sutra na vješalima izgledati točno tako.

“Možeš li nam nekako pomoći, Tetovireno?”

Lali hoda gore-dolje po sobi. Potegne dečakov rukav i proučava njegov broj.

Jedan od mojih.

Nastavlja koračati. Dječaci sjede u tišini. “Ostani ovdje”, odlučno kaže, zgrabi torbu i požuri iz sobe.

Svjetla s tornjeva pregledavaju cijeli kompleks, poput očiju zločinaca koji traže koga bi mogli ubiti. Hodajući uz zgrade, Lali odlazi do uprave i ulazi u glavni ured. Odmah mu lakne kad za stolom vidi Bellu. Ona ga pogleda.

“Što radiš ovdje? Nemam posla za tebe.”

“Bok, Bella. Mogu li te nešto zamoliti?”

“Naravno, što god.”

“Kad sam danas bio tu, jesam li dobro čuo da noćas odavde odlazi jedan kamion?”

“Da, jedan u ponoć ide u drugi logor.”

“Koliko je ljudi u njemu?”

105

Bella podigne papir pokraj sebe. “Stotinu imena. Zašto?”

“Imena, bez brojeva?”

“Ne, nisu numerirani. Stigli su danas i poslat će ih u muški logor. Nitko od njih nema brojeve.”

“Možemo li na listu ugurati još jednoga?”

“Mislim da možemo. Koga? Tebe?”

“Ne, znaš da ja ne odlazim odavde bez Gite. Nekoga drugoga. Što manje znaš, to bolje.”

“U redu, učinit ću to za tebe. Kako se zove?”

“Sranje”, kaže Lali. “Odmah ću se vratiti.”

Ljut na sebe, Lali ponovo odjuri u sobu. “Tvoje ime? Kako se zoveš?”

“Mendel.”

“Kako još?”

“Oprosti, Mendel Bauer.”

U uredu, Bella dodaje njegovo ime na dno natipkane liste.

“Neće li se stražari pitati zašto njegovo ime nije natipkano kao i druga?” pita Lali.

“Ne, prelijeni su da bi išli istraživati. Upali bi u neprilike da se previše zainteresiraju za nekoga. Samo mu reci da bude na dvorištu kad vidi da se ljudi ukrcavaju na kamione.”

Lali iz torbe izvadi prsten s rubinima i dijamantima i preda ga Belli. “Hvala ti. Ovo je za tebe. Možeš ga ili zadržati ili prodati. Pobrinut ću se da bude na ukrcavanju.”

U svojoj sobi, Lali potjera dvojicu Mendelovih prijatelja s kreveta, uzme svoju torbu i sjedne pokraj njega. “Daj mi ruku.”

Dok ga dječaci promatraju, Lali se sprema izmijeniti broj u zmiju. Tetovaža baš nije savršena, ali je dovoljno dobra da sakrije brojke.

“Zašto to radiš?” pita ga jedan dječak.

“Tamo kamo Mendel ide nitko nema broj. Ne bi im trebalo dugo da ga vide i onda bi ga vratili ovamo, na susret s krvnikom.”

Kad završi posao, dječaci i dalje upitno pilje u njega.

“Vas dvojica idite u svoj blok i budite oprezni. Mogu spasiti samo jednoga u danu”, kaže im. “Vaš prijatelj sutra neće biti ovdje. Ide kamionom u ponoć. Ne znam kamo ide, ali gdje god da ode, bar će imati šansu ostati živ. Razumijete li?”

106

Trojica dječaka se zagrle i obećaju da će se ponovo sresti kad ova noćna mora završi. Kad mu prijatelji odu, Lali sjedne pokraj Mendela.

“Morat ćeš ostati ovdje sve dok ne dođe vrijeme za polazak. Odvest ću te do kamiona i onda si prepušten sebi.”

“Ne znam kako da ti zahvalim.”

“Ako opet kreneš bježati, nenoj da te ulove. To će mi biti dovoljna zahvala.”

Lali uskoro na dvorištu čuje komešanje. “Hajde, vrijeme je.”

Šuljajući se uz zgrade, dolaze do dva kamiona na koja se ukrcavaju muškarci.

“Požuri i pokušaj doći do sredine reda. Uguraj se unutra i kad te pitaju, reci im ime.”

Mendel odjuri i uspije ući u red. Obgrli se rukama kako mu ne bi bilo hladno, ali i da bi sakrio novu tetovažu. Lali promatra kako stražar pronalazi njegovo ime i tjera ga u kamion. Kad se motori upale i kamioni odu, Lali se odvuče u sobu.

107

SEDAMNAESTO POGLAVLJE

jeseci koji slijede posebno su teški. Ljudi umiru na sve moguće načine. Mnoge pokosi bolest, neuhranjenost i hladnoća. Nekoliko njih uspijeva se dokopati električne

ograde i ubiti se. Druge ubiju stražari prije nego što je se dokopaju. Plinske komore i krematoriji rade prekovremeno, a Lalijevo i Leonovo radno mjesto preplavljeno je desecima tisuća ljudi koje neprestano dovode.

Lali i Gita vide se svake nedjelje, kad god uspiju. Tih dana šeću među ostalima i kradu jedno od drugoga dodire. Ponekad imaju priliku nakratko biti nasamo u Gitinu bloku. Zbog toga i ostaju predani ideji da ostanu živi i, u Lalijevu slučaju, planiraju zajedničku budućnost. Gitina nadzornica je sve deblja od hrane koju joj Lali donosi. Jednom se prilikom, kada Lali nije mogao doći, čak otvoreno pobunila pred Gitom i pitala je: “Kada dolazi tvoj dečko?”

Jedne nedjelje, a nakon neprestanog Lalijeva zapitkivanja, Gita odluči otkriti što se zbiva s Cilkom. “Cilka je Schwarzhuberova robinja.”

“Oh, Bože. Koliko to već traje?”

“Ne znam točno. Možda godinu dana.”

“On je pijanica, sadistički gad”, poviče Lali bijesno stišćući šake. “Mogu misliti kako se ponaša prema njoj.”

“Nemoj to ni spominjati! Ne želim o tome razmišljati.”

“Što ti ona kaže, što radi s njom?”

“Ne govori mi ništa. Mi ne pitamo. Ne znam kako da joj pomognem.”

“Mislim, jasno ti je da će je ubiti ako ga na bilo koji način odbije. Pretpostavljam da je to već i sama shvatila, inače bi već odavno bila mrtva. Jedino je treba brinuti da ne zatrudni.”

“O tome ne mora brinuti. Ni jedna od nas ovdje neće ostati u drugom stanju. Znaš, moraš imati mjesečnicu da bi došlo do toga. Nisi znao?”

Lali posramljeno odgovori: “Pa, da, znao sam to. Samo, nismo o tome razgovarali. Pretpostavljam da nisam baš razmišljao.”

“Ni ti ni taj sadistički gad ne morate se brinuti da ćemo ostati trudne.”

M

108

“Ne uspoređuj me s njim. Reci joj da je prava junakinja i da sam ponosan što je poznajem.”

“Kako to misliš, junakinja? Ona nije junakinja”, kaže Gita pomalo ljutito. “Ona samo želi živjeti.”

“I zbog toga je junakinja. I ti si junakinja, draga moja. To što ste vas dvije odlučile preživjeti otpor je tim nacističkim gadovima. To što ste odlučile preživjeti čin je otpora, vrsta junaštva.”

“U tom slučaju, što si onda ti?”

“Meni su ponudili da sudjelujem u oskvrnjivanju naših ljudi i ja sam odlučio to prihvatiti da bih preživio. Mogu se samo nadati da mi jednog dana neće suditi kao agresoru ili suradniku nacista.”

Gita se nagne i poljubi ga. “Za mene si junak.”

Vrijeme im projuri, pa se iznenade kada djevojke nahrupe u blok. Odjeveni su pa Lalijev izlazak nije toliko sramotan koliko je mogao biti.

“Zdravo. Bok. Dana, drago mi je što te vidim. Djevojke. Dame”, govori dok odlazi.

Kapo, u svom uobičajenom položaja na ulazu u zgradu, odmahuje glavom prema Laliju.

“Ubuduće se potrudi izaći prije nego što se druge vrate. Dobro, Tetovireru?”

“Oprosti, neće se više ponoviti.”

Lali poletno šeće po kompleksu. Iznenadi se kad čuje svoje ime i okrene se da vidi tko ga doziva. Viktor je. On i ostali poljski radnici izlaze iz logora. Viktor ga ponovo zazove.

“Bok, Viktore. Jurij. Kako ste?”

“Ne tako dobro kao ti, bar mi se tako čini. Što ima?”

Lali odmahne rukom. “Ništa, ništa.”

“Imamo pošiljku za tebe i već smo mislili da ti je nećemo uspjeti predati. Imaš mjesta u torbi?”

“Naravno. Oprosti, trebao sam doći ranije, ali bio sam, ovaj, zauzet.”

Lali otvara torbu pa je Viktor i Jurij pune; previše je stvari da bi sve stale.

“Želiš li da ostatak donesem sutra?” pita ga Viktor. “Ne, uzet ću sve sada, hvala ti. Sutra ću vam platiti.”

109

Osim Cilke, među desecima tisuća drugih u Birkenauu još je samo jedna djevojka kojoj su SS-ovci dopustili da zadrži dugu kosu. Otprilike je Gitine dobi. Lali nikad s njom nije razgovarao, ali je s vremena na vrijeme zna vidjeti. Ističe se s tom svojom lepršavom plavom grivom. Sve ostale djevojke pokušavaju sakriti obrijane glave pod maramom koja je često samo isparani komad košulje. Lali je jednom pitao Baretzkog u čemu je stvar s tom djevojkom. Zašto joj dopuštaju da zadrži dugu kosu?

“Na dan kad je došla u logor”, odgovorio je, “na selekciji je bio zapovjednik Hoss. Vidio ju je, zaključio da je prelijepa i rekao da se njezina kosa ne smije dirati.”

Lalija često iznenade stvari koje ovdje vidi, ali ga potpuno zbunjuje činjenica da Hoss misli kako je od stotina i tisuća djevojaka koje su prošle ovuda samo jedna prelijepa.

Dok žuri u sobu s kobasicom naguranom u hlače, zađe za ugao i ugleda je, tu jedinu “prelijepu” djevojku u logoru. Netremice gleda u njega. U rekordnom vremenu stigne do sobe.

110

OSAMNAESTO POGLAVLJE

roljeće je rastjeralo sve okrutne demone zime. Toplije vrijeme ulijeva nadu svima koji su preživjeli oštrinu hladnoće i okrutnost tamničara. Čak je i Baretzki nekako manje

bezdušan.

“Tetovireru, znam da možeš nabaviti neke stvari”, kaže glasom tišim nego inače.

“Ne znam o čemu govoriš”, uzvrati Lali. “Stvari. Možeš ih nabaviti. Znam da imaš kontakte s vanjskim svijetom.”

“Zašto to misliš?”

“Slušaj, drag si mi, dobro? Nisam te ubio, zar ne?”

“Ubio si mnoge druge.”

“Ali tebe nisam. Mi smo poput braće, ti i ja. Nisam li ti otkrio svoje tajne?”

Lali odluči ne preispitivati tu njegovu konstataciju o bratstvu.

“Govori. Slušam”, kaže Lali.

“Nekad si mi davao savjete i ja sam ih poslušao. Čak sam djevojci pokušao napisati lijepa pisma.”

“Nisam to znao.”

“Sad znaš”, iskreno se otvori Baretzki. “Sad me slušaj, ima nešto što bih da mi nabaviš.”

Lali je nervozan jer se boji da bi ih netko mogao čuti. “Rekao sam ti...”

“Mojoj djevojci je uskoro rođendan i želim da mi nabaviš najlonske čarape.”

Lali ga gleda u nevjerici.

Baretzki mu se smije. “Samo mi ih nabavi i neću te ubiti.” Cereka se.

“Vidjet ću što mogu učiniti. Moglo bi potrajati nekoliko dana.”

“Samo nemoj da potraje predugo.”

“Mogu li učiniti još što?” pita Lali.

“Ne, danas imaš slobodan dan. Možeš ga provesti s Gitom.”

P

111

Lali se lecne. Dovoljno je loše što Baretzki zna da slobodno vrijeme provodi s njom, ali mu se posebno gadi kada taj govnar izgovara njezino ime.

Prije nego što ode do Gite potraži Viktora, ali pronađe Jurija koji mu kaže da je Viktor bolestan pa danas nije radio.

“Mogu li ja učiniti nešto za tebe?” povikne za njim Jurij.

Lali se vrati. “Ne znam. Imam poseban zahtjev.”

Jurij podigne obrvu. “Možda ti mogu pomoći.”

“Najlonske čarape. Znaš, ono što djevojke nose na nogama.

“Nisam dijete, Lali. Znam što su najlonke.”

“Možeš li mi ih nabaviti?” Lali mu pokaže dva dijamanta u ruci.

Jurij ih uzme. “Daj mi dva dana. Mislim da ti mogu pomoći.”

“Hvala, Jurij. Puno pozdravi oca. Nadam se da će brzo ozdraviti.”

Lali baš prelazi dvorište i ide prema ženskom logoru kad začuje zvuk aviona. Pogleda uvis i ugleda mali zrakoplov kako nadlijeće kompleks pa se okreće. Leti toliko nisko da na njemu može vidjeti oznake američkog ratnog zrakoplovstva.

Jedan logoraš poviče: “To su Amerikanci! Stigli su Amerikanci!”

Svi gledaju u nebo. Nekoliko ljudi počinje skakati mašući rukama. Lali pogleda prema tornjevima koji okružuju logor i primijeti da su stražari u stanju pripravnosti, uperenih pušaka prema dvorištu na kojem muškarci i žene rade pomutnju. Neki od njih jednostavno mašu da bi privukli pažnju pilota, drugi upiru rukama preoa krematoriju i urlaju: “Bacite bombe! Bacite bombe!” Lali razmišlja treba li im se pridružiti, kad avion i drugi put krene nadlijetati logor. Nekoliko logoraša pojuri prema krematoriju pokazujući na njega, očajnički pokušavajući prenijeti poruku. “Bacite bombe! Bacite bombe!”

Nakon trećega preleta preko Birkenaua avion se podiže u visinu i odlazi dalje. Logoraši nastavljaju vikati. Mnogi od njih bacaju se na koljena, očajni jer su njihovi vapaji neuslišani. Lali se povlači prema obližnjoj zgradi. U posljednji trenutak. S tornjeva se na dvorište sruči kiša metaka koseći desetke ljudi koji su prespori da bi se sklonili.

Lali odustane od sastanka s Gitom i vrati se u svoj blok, gdje ga dočekaju zapomaganje i plač. Žene u naručju drže ubijene djevojčice i dječake.

112

“Vidjeli su avion i počeli trčati s drugim logorašima po dvorištu”, ispriča mu jedan od muškaraca.

“Kako vam mogu pomoći?”

“Odvedi ostalu djecu unutra. Ne moraju ovo gledati.”

“Svakako.”

“Hvala ti, Lali. Poslat ću žene da ti pomognu. Ne znam što da radimo s tijelima. Ne mogu ih ostaviti ovdje.”

“SS-ovci će doći pokupiti mrtve, siguran sam.” Zvuči tako bezdušno. Lali osjeti kako ga u očima peku suze pa u mjestu zatetura. “Tako mi je žao.”

“A što će biti s nama?” pita muškarac.

“Ne znam što nam je sudbina pripremila.”

“Umrijet ćemo ovdje?”

“Ne, ako ja ikako na to mogu utjecati, ali nisam baš siguran da mogu.”

Lali počne okupljati djecu. Neka plaču, a neka su u prevelikom šoku da bi pustila suzu. Pridružuje mu se nekoliko starijih žena. Odvode preživjelu djecu u sam kraj bloka i počinju im pričati priče, ali su djeca neutješna. Većina je nijema od šoka.

Lali odlazi u svoju sobu i vraća se s čokoladom koju potom on i Nadja razlamaju i dijele im. Neka je djeca prihvaćaju, druga je gledaju kao da je otrovna. Više im nikako ne može pomoći. Nadja ga hvata za ruku i povlači da ustane.

“Hvala ti. Učinio si sve što si mogao.” Pogladi ga po obrazu. “Sad nas ostavi.”

“Idem pomoći muškarcima”, odgovori joj Lali shrvano pa otetura van. Tamo pomaže muškarcima da skupe malena tijela na hrpu kako bi ih SS-ovci mogli odvesti. Primjećuje da su već došli po ostale mrtve u dvorištu. Nekoliko žena odbija predati svoju djecu i Laliju se slama srce nad prizorom majki kojima SS-ovci ta sitna beživotna tijela otimaju iz ruku.

“Yisgadai veyiskadash shmei rabbah... Veličajte i slavite njegovo ime...” Lali potajno izgovara Kadiš.7 Ne zna kako ni kojim riječima se Romi opraštaju od svojih mrtvih, ali osjeća potrebu od njih se oprostiti

7 Molitva za mrtve u židovstvu. nap.prev.

113

na sebi poznat način. Još dugo sjedi vani gledajući u obzor, pitajući se što su Amerikanci vidjeli i zaključili. Nekoliko muškaraca pridružuje mu se u tom tihom bdijenju, u tišini koja više nije spokojna. Okružuje ih zid boli.

Lali razmišlja o datumu, 4. travnja 1944. Kad ga je ovog tjedna vidio na radnom nalogu, taj mu je travanj zazvonio u mislima. Travanj, kakve veze ima travanj? Onda je shvatio. Za tri tjedna bit će dvije godine otkako je ovdje. Dvije godine. Kako je uspio? Kako to da još diše kad su mnogi već izdahnuli? Prisjeća se zakletve koju si je dao na početku. Da preživi i vidi one koji su za ovo odgovorni kako dobivaju ono što zaslužuju. Možda su, ali samo možda, oni u avionu shvatili što se ovdje događa i možda je pomoć već na putu. Bit će prekasno za one koji su stradali danas, ali možda njihove smrti neće biti uzaludne. Zadrži ti misao. Neka ti ona bude poticaj da sutra uslaneš iz kreveta, i sljedeće jutro, i ono nakon njega.

Sjaj zvijezda iznad njega više mu ne pruža utjehu.

Samo ga podsjeća na jaz između živcta kakav bi trebao biti i života kakav jest.

Sjeća se kako se kao dječak za toplih ljetnih večeri znao iskrasti iz kuće kad bi svi zaspali, a onda puštao da mu svježi povjetarac miluje lice i uljuljka ga u san. Sjeća se i večeri provedenih s mladim damama, onih koje je držao za ruku u šetnji parkom, uz jezero, dok im je put obasjavalo tisuće zvijezda. Uvijek mu je svod noćnog neba ulijevao sigurnost.

Možda negdje moja obitelj gleda u iste ove zvijezde i pita se gdje sam. Nadam se da njima pružaju više utjehe nego meni.

Lali se početkom ožujka 1942. godine pozdravio s roditeljima, bratom i sestrom, sa svojim rodnim Krompachyjem. Godinu ranije, u listopadu, dao je otkaz i odjavio najam stana u Bratislavi. Tako je odlučio nakon susreta sa starim prijateljem, nežidovom koji je radio za vladu. Prijatelj ga je upozorio da se stvari za Zidove mijenjaju i da ga šarm neće spasiti od onoga što dolazi. Ponudio mu je i posao koji ga je trebao zaštititi od progona. Nakon sastanka s njegovim šefom ponudili su mu posao asistenta vođe Slovačke nacionalne stranke, koji je Lali i prihvatio. Članstvo u SNS-u nije imalo veze s vjerom. Njihova je želja bila zadržati zemlju u rukama Slovaka. Odjeven u stranačku uniformu vrlo sličnu vojničkoj, Lali je nekoliko tjedana putovao zemljom, dijelio

114

letke i vodio skupove i sastanke. Stranka se posebno trudila potaknuti mlade da se drže zajedno, da propitkuju odluke vlade koja se nije uspjela othrvati Hitleru i Slovacima pružili zaštitu.

Znao je kako je svim Židovima u Slovačkoj naloženo da u javnosti na odjeći nose žutu Davidovu zvijezdu. On je to odbio. Ne iz straha, nego zato što se prije svega smatrao Slovakom, ponosnim i tvrdoglavim, arogantno sigurnim u svoje mjesto pod suncem. To što je Židov bila je slučajnost koja ga nikad nije sputavala u poslu ili sklapanju prijateljstava. Ako se nekad u razgovoru to pitanje znalo i potegnuti, on bi potvrdio da je Židov i nastavio razgovor. Židovstvo ga nije definiralo. O njemu je čak češće raspravljao u ljubavničkoj postelji nego u restoranima i klubovima.

U veljači 1942. godine upozorili su ga kako je njemačko ministarstvo vanjskih poslova zatražilo da slovačka vlada počne transportirati Židove iz zemlje, na rad. Zatražio je dopust da bi posjetio obitelj, što su mu odobrili i rekli mu da se može vratiti na svoj položaj u stranci kad god poželi. Imao je siguran posao.

Nikad se nije smatrao naivnim. Kao i mnogi drugi koji su u to vrijeme živjeli u Europi, i on je bio zabrinut Hitlerovim uspjehom i strahotama koje je nametnuo drugim malim narodima, ali nije prihvaćao mogućnost da bi nacisti mogli ući u Slovačku. Nisu ni morali. Slovačka vlada davala im je sve što su željeli i nije predstavljala nikakvu opasnost. Slovačka je samo željela da je ostave na miru. Na večerama i obiteljskim okupljanjima znali su raspravljati o vijestima o progonima Židova u drugim zemljama, ali kao skupina slovačkih Židova, nisu mislili da su u opasnosti.

A sada je ovdje. I prošle su dvije godine. Živi u zajednici strogo podijeljenoj na dva dijela - Židovi i Romi, gdje su im identiteti određeni po podrijetlu, ne po nacionalnosti, i to je nešto što Lali ne može razumjeti. Narodi napadaju druge narode. Imaju moć, imaju vojsku.

Kaka mogu rasu rasprostranjenu po brojnim zemljama smatrati opasnošću?

Koliko god živio, zna da to nikad neće moći shvatiti.

115

DEVETNAESTO POGLAVLJE

esi li izgubio vjeru?” pita Gita dok liježe natrag na Lalijeva prsa na njihovu mjestu iza upravne zgrade. Izabrala je baš ovaj trenutak za to pitanje jer želi samo čuti njegov odgovor, ali mu

ne želi vidjeti izraz lica. “Zašto pitaš?” odgovara milujući je po kosi. “Zato što mislim da jesi”, odgovara, “i to me rastužuje.”

“Znači, ti onda sigurno nisi.”

“Ja sam prva pitala.”

“Da, mislim da jesam.”

“Kada?”

“Prve noći kad sam došao ovamo. Rekao sam ti što se dogodilo, što sam vidio. Kako milostivi Bog može dopustiti da se to događa. Ne znam. I od te se noći nije dogodilo ništa što bi mi promijenilo mišljenje. Zapravo, baš suprotno.”

“Moraš vjerovati u nešto.”

“I vjerujem. Vjerujem u to da ćemo ti i ja otići odavde i stvoriti zajednički život u kojem ćemo moći...”

“Znam, kad god i gdje god poželimo.” Gita uzdahne. “Oh, Lali, da barem.”

Lali je okrene prema sebi da bi ga pogledala u oči.

“Ne želim da me se određuje po tome što sam Židov”, kaže joj. “Neću to zanijekati, ali prije svega sam čovjek, čovjek koji te voli.”

“Ali, ako ja želim zadržati svoju vjeru? Ako je ona meni i dalje važna?”

“Ja ti nemam pravo reći ni riječi.”

“Da, imaš.”

Nastupi neugodna tišina. Gleda je, njezine pokisle oči. “Nije problem da ti zadržiš svoju vjeru”, nježno kaže Lali. “Zapravo, ja ću poticati tvoju vjeru ako ti tako puno znači i ako to znači da ćeš ostati uz mene. Kad odemo odavde, poticat ću te da živiš svoju vjeru, a kada dobijemo djecu, ona te u tome mogu slijediti. Je li to u redu?”

“Djecu? Ne znam hoću li moći imati djece. Mislim da sam iznutra po.tpuno propala.”

J

116

“Kad odemo odavde, malo ću te udebljati, imat ćemo djecu. I bit će to prekrasna djeca, kao i njihova majka.”

“Hvala ti, ljubavi. Zbog tebe vjerujem u budućnost.”

“Dobro. Znači li to da ćeš mi reći svoje prezime i odakle dolaziš?”

“Ne još. Rekla sam ti, reći ću ti to na dan kad budemo odlazili s ovog mjesta. Molim te, nemoj me to više ispitivati.”

Nakon što se rastao od Gite, potraži Leona i druge iz Bloka 7. Prekrasan je ljetni dan i planira s prijateljima uživati u suncu dok još može. Sjede oslonjeni na zid zgrade. Razgovor im je jednostavan. Na zvuk sirene, Lali se pozdravlja i odlazi u svoj blok. Kako se približava zgradi, tako osjeća da nešto nije u redu. Romska djeca stoje uokolo, ali ne trče prema njemu, nego mu se sklanjaju s puta. On ih pozdravlja, ali oni ne odgovaraju. Kad otvori vrata svoje sobe, shvati što je posrijedi. Na njegovu krevetu posloženi su dragulji i novac koji su bili skriveni ispod madraca. Čekaju ga dvojica SS-ovaca.

“Možeš li nam ovo objasniti, Tetovireru?” Lali ostaje bez teksta.

Jedan od vojnika uzme mu torbu iz ruke i na pod istrese sav njegov alat i bočice s tintom. Zatim u istu torbu trpa pronađene dragocjenosti. Potom upere pištolje u Lalija, okruže ga i pokažu mu da krene. Djeca stoje po strani dok ga SS-ovci odvode iz Romskog logora. Posljednji put, uvjeren je Lali.

Stoji pred Houstekom. Sadržaj njegove torbe složen je na Oberscharführerovu stolu.

Houstek podiže i pregledava svaki dragi kamen i komad nakita, jedan po jedan. “Odakle ti sve to?” pita ga, ne podižući pogled.

“Dali su mi logoraši.”

“Koji logoraši?”

“Ne znam kako se zovu.”

Houstek strogo pogleda Lalija. “Znači, ne znaš tko ti je sve ovo dao?”

“Ne, ne znam.”

“I ja bih trebao u to povjerovati?”

“Da, gospodine. Oni mi to donose, ali ih ne pitam za imena.”

Houstek lupi šakom o stol, od čega dragulji poskoče.

117

“To me jako ljuti, Tetovireru. Dobar si u svom poslu. Sad ću morati naći nekoga drugoga da to radi.” Okrene se prema stražarima. “Odvedite ga u Blok 11. Tamo će se brzo sjetiti imena.”

Lalija izvedu i smjeste ga na kamion. Dvojica vojnika sjede pokraj njega i svaki mu zabija pištolj u rebra. U vožnji se Lali oprašta od Gite i budućnosti o kojoj su maštali. Zatvarajući oči, ponavlja imena svih članova obitelji. Ne može se baš jasno sjetiti kako mu izgledaju braća. Majčina se lica sjeća savršeno. Ali kako da se oprostiš od vlastite majke? Od žene koja ti je udahnula život, koja te učila kako ga živjeti? S njom se nije moguće oprostiti. Uzdahne kad mu pred oči dođe očev lik, zbog čega mu jedan od vojnika samo snažnije zarije pištolj u rebra.

Zadnji put kad ga je vidio, plakao je. Ne želi ga se sjećali takvoga, pa prevrće po mislima sve dok ne ugleda oca kako radi sa svojim voljenim konjima. Uvijek je tako toplo pričao o njima, drugačije nego što je pričao o svojoj djeci. Pa brat Maks, stariji i mudriji. Lali mu u mislima poruči dase nada kako ga nije iznevjerio, da se pokušavao ponašati kao što bi seponašao i on da je bio na njegovu mjestu. Kad se sjeti mlađe sestreGoldie, bol je prevelika.

Kamion iznenada staje, bacajući Lalija na vojnika pokraj. Smještaju ga u sobičak u Bloku 11. Reputacija blokova 10 i 11 dobro je poznata. To su mjesta za kažnjavanje. Iza tih kuća za mučenje je Crni zid, zid za pogubljenja. Lali očekuje da će ga tamo odvesti nakon mučenja.

Dva dana sjedi u ćeliji, a jedino svjetlo dolazi mu kroz pukotinu na vratima. Dok sluša vriskove i jecaje drugih, ponovo proživljava svaki trenutak koji je proveo s Gitom.

Trećeg dana zaslijepi ga svjetlost koja ispuni sobu. Golemi muškarac zaklanja vrata i daje mu zdjelu tekućine. Lali je uzima i priviknuvši se na danju svjetlost, prepozna čovjeka.

“Jakube, jesi li to ti?”

Jakub ulazi u sobu prignuvši se zbog niskog stropa. “Tetovireru, što ti radiš ovdje?” Jakub je vidno šokiran. Lali se jedva osovi na noge, ispruženih ruku. “Često sam se pitao što se dogodilo s tobom”, kaže.

“Baš kao što si predvidio, dali su mi posao.”

“Znači, ti si čuvar?”

“Ne samo čuvar, moj prijatelju.” Jakubov glas je mrgodan. “Sjedi i jedi, a ja ću ti reći što radim ovdje i što će biti s tobom.”

118

Uplašen, Lali sjeda i gleda u hranu koju mu je Jakub dao. Jadna, prljava juha s komadom krumpira. Iako je prije nekoliko trenutaka umirao od gladi, sada nekako nema teka.

“Nikad nisam zaboravio kako si bio dobar prema meni”, progovara Jakub. “Bio sam siguran da ću one noći kad sam došao ovamo umrijeti od gladi, a ti si me nahranio.”

“Pa, tebi treba više hrane nego ostalima.”

“Čuo sam priče da krijumčariš hranu. Je li to istina?”

“Zato sam i ovdje. Logorašice koje rade u Kanadi daju mi novac i drago kamenje kojima kupujem hranu i lijekove od seljaka pa onda to dijelim ljudima. Pretpostavljam da netko nije dobio svoju porciju, pa me otkucao.”

“Zar ne znaš tko?”

“Znaš li ti.?”

“Ne, nije moj posao znati takve stvari. Moj posao je od tebe iskamčiti imena, imena logoraša koji planiraju bijeg ili otpor i, naravno, imena logorašica koje su ti davale novac i dragulje.”

Lali pogleda u stranu. Polako mu počinje svitati što Jakub govori.

“Ja te moram mlatiti dok mi ne kažeš ta imena. Lali, ja sam ubojica.”

Lali odmahne klonulom glavom i promrmlja sve psovke koje zna.

“Nemam izbora.”

Lalija obuzimaju razne emocije. Prisjeća se imena mrtvih logoraša. Bi li mogao Jakubu reći ta imena? Ne.

Nakon nekog će ga vremena razotkrili, a onda ponovo vratiti ovamo.

“Stvar je u tome”, kaže Jakub, “da ti ja ne mogu dopustiti da mi otkriješ imena.”

Lali zbunjeno zuri u njega.

“Bio si dobar prema meni i pravit ću se da te mlatim snažnije nego što stvarno hoću, ali ubit ću te prije nego što mi otkriješ ijedno ime. Želim što manje nevine krvi na svojim rukama”, objašnjava mu Jakub.

“Oh, Jakube. Nikad nisam mislio da bi ti mogli dati ovakav posao. Tako mi je žao.”

“Ako moram ubiti jednog Židova da bih spasio deset drugih, učinit ću to.”

Lali rukama dodirne ramena visokog muškarca. “Učini što moraš.”

119

“Govori samo na jidišu”, kaže mu Jakub, odlazeći. “Mislim da ovi SS-ovci ne znaju da govoriš njemački.”

“Dobro.”

“Vratit ću se.”

Ponovo u tami, Lali razmišlja o svojoj sudbini. Čvrsto odluči da neće reći nijedno ime. Sad je samo pitanje tko će ga ubiti - SS-ovac kojem se hladi večera ili Jakub, koji će ga smaknuti da bi spasio ostale. Osjeća mir dok se predaje smrti.

Hoće li netko reći Giti što mu se dogodilo, pita se, ili će provesti ostatak života u neznanju? Lali pada u dubok, iscrpljen san.

“Gdje je?” zagrmi otac ulijećući u kuću.

Lali se opet nije pojavio na poslu pa je otac zakasnio na večeru jer je morao odraditi i njegov dio. Lali trči i pokušava se sakriti iza majke podižući je s klupe na kojoj sjedi kao barijeru između sebe i oca. Ona posegne unatrag i zgrabi Lalija za odjeću štiteći ga od batina jer je najmanje što ga čeka ćuška u glavu. Njegov je otac ne pomiče niti pokušava ponovo doći do sina.

“Ja ću se pozabaviti njime”, govori majka. “Kaznit ću ga nakon večere. Sada sjedni.”

Lalijevi brat i sestra kolutaju očima. Sve su to vidjeli već sto puta.

Kasnije te večeri Lali obećava majci da će pokušati više pomagati ocu. Ali to mu je tako teško... Boji se da će završiti poput njega, prijevremeno ostario, preumoran da bi ženi udijelio kompliment. Lali ne želi biti takav.

“Ja sam tvoj miljenik, zar ne, mama?” običavao je pitati. Ako bi njih dvoje bili sami kod kuće, majka bi ga snažno zagrlila: “Da, dušo, jesi.” Ako bi tu bili brat ili sestra, odgovorila bi: “Svi ste vi moji miljenici.” Lali nikad nije čuo brata ili sestru da je to pitaju. Kad je bio dječak, često je znao govoriti da će se, kad naraste, oženiti majkom. Otac se pretvarao da ne čuje, a brat i sestra stali bi se s njim prepirati objašnjavajući da je mama već udana. Nćkon što bi smirila svađu, majka bi ga odvela u stranu i objasnila da će jednoga dana pronaći nekoga koga će voljeti i za koga će se brinuti. On joj nije želio vjerovati.

Kad je postao mladić, svakog bi dana jurio majci po zagrljaj, njezin utješni dodir, meku kožu i poljupce u čelo.

“Kako ti mogu pomoći?” pitao bi je.

120

“Ti si tako dobar dječak. Jednog ćeš dana biti sjajan suprug.”

“Reci mi što trebam raditi da bih bio dobar suprug. Ne želim biti poput tate. On te ne usrećuje. Ne pomaže ti.”

“Tvoj tata jako puno radi da bi nam zaradio za život.”

“Znam, ali zar ne može oboje? Zarađivati i usrećivati te?”

“Moraš još puno toga naučiti prije nego što odrasteš, mladiću.”

“Onda me nauči. Želim da me djevojka koja se uda za mene voli, da bude sretna sa mnom.”

Onda je sjela, a on nasuprot nje. “Prvo moraš naučiti slušati je. Čak i ako si umoran, nikad nemoj biti preumoran čuti što ti ima za reći. Saznaj što voli i, što je još važnije, što ne voli. Kad god možeš, daj joj male znakove pažnje, cvijeće, čokoladu. Žene takve stvari vole.”

“Kad je tata tebi zadnji put poklonio neku sitnicu?”

“Nije važno. Ti želiš znati što djevojke žele, a ne što ja dobivam.”

“Kad budem imao novca, ja ću ti nositi cvijeće i čokoladu, obećavam ti.”

“Ti bi trebao čuvati novac za djevojku koja će ti zarobiti srce.”

“Kako ću znati koja je ona prava?”

“Oh, znat ćeš.”

Povukla ga je u naručje i milovala po kosi. Njezin dječak, njezin mladić.

Majčin lik iščezne. Niz lice mu sklize suze, njezina se slika zamućuje, on trepće i potom zamišlja Gitu u naručju kako je miluje po kosi.

“Bila si u pravu, mama. Sada znam.”

Jakub dolazi po njega. Vuče ga niz hodnik prema maloj prostoriji bez prozora. Sa stropa visi žarulja, a sa zida lisičine privezane lancem. Na podu stoji brezova šiba. Dvojica SS-ovaca razgovaraju, naoko nesvjesni Lalijeve prisutnosti. On posrne unazad ne podižući pogled s poda. Bez upozorenja, Jakub ga opali, a on odleti u zid. Vojnici sada obrate pažnju na njega. Lali pokušava ustati. Jakub polako zamahuje desnom nogom. Lali očekuje udarac. Pomakne se unatrag baš kada Jakubova noga dotakne njegova rebra, zatim odglumi snažnu bol bacajući se u stranu, teško dišući i držeći se za prsa. Dok se pridiže, Jakub ga ponovo udari u lice. Ovaj put prima udarac svom snagom. Krv mu teče iz razbijenog nosa. Jakub grubo povlači Lalija na noge i veže ga lisičinama za lanac na zidu, a onda podiže granu, razdire mu košulju na

121

leđima i udara pet puta. Zatim mu skida hlače i gaće i udara ga po stražnjici još pet puta. Lalijevi jecaji nisu lažni. Jakub mu povuče glavu unatrag.

“Daj nam imena logoraša koji kradu za tebe!” zatraži Jakub, odlučan i grub.

Vojnici gledaju stojeći opušteno.

Lali odmahne glavom cvileći. “Ne znam.” Jakub ga udari još deset puta. Niz noge mu curi krv. Vojnici ih počinju pažljivije promatrati i zakorače bliže. Jakub mu nategne glavu unatrag i zagrmi: “Govori!” A zatim mu šapne u uho: “Reci da ne znaš i onda se onesvijesti.” A zatim glasnije: “Daj nam imena!”

“Nisam ih nikad pitao! Ne znam. Morate mi vjerovati...” Jakub udari Lalija u trbuh. On pada na koljena, okrene očima i odglumi da se onesvijestio. Jakub se okreće SS-ovcima.

“On je bijedni Židov. Da zna imena, dosad bi nam ih rekao.” Udara Lalijeve noge dck on visi s lanaca. Vojnici kimnu i izađu iz sobe.

Vrata se zatvaraju i Jakut ga brzo oslobodi polažući ga nježno na pod. Krpom skrivenom ispod košulje briše mu krv s tijela i nježno navlači hlače.

“Tako mi je žao, Lali.”

Pomaže mu da se osovi na noge, nosi ga natrag u sobu i polegne ga na trbuh.

“Bio si dobar. Neko ćeš vrijeme morati ovako spavati. Vratit ću se kasnije s vodom i čistom košuljom. Sada se odmori.”

Sljedećih nekoliko dana Jakub svakog dana posjećuje Lalija s hranom, vodom i novom košuljom. Izvještava ga o tome kako su mu rane na leđima, a onda i da zaqeljuju. Lali zna da će biti obilježen do kraja života. Možda Tetovirer to i zaslužuje.

“Koliko si me puta udario?” pita Lali. “Ne znam.”

“Da, znaš.”

“Gotovo je, Lali, oporavljaš se. Nemojmo o tome.”

“Jesi li mi slomio nos? Teško dišem.”

“Vjerojatno, ali ne prejako. Oteklina je splasnula i nije se gotovo ni pomaknuo. I dalje si zgodan. I dalje će te djevojke ganjati.”

“Ne želim da me ganjaju djevojke.”

122

“Zašto?”

“Našao sam onu koju želim.”

Kad se idući dan vrata otvore, Lali se počne pridizati da bi pozdravio Jakuba, ali ga umjesto njega dočekaju dvojica SS-ovca. Pokazuju mu da ustane i da ih slijedi. Lali ostaje sjediti pokušavajući se pribrati.

Je li ovo kraj? Idem li pred Crni zid?

Bez riječi se pozdravi s obitelji i na kraju s Gitom. SS-ovci postaju nestrpljivi, ulaze mu u sobu i u njega uperuju puške.

Slijedi ih van, a koljena mu klecaju. Dok hoda među dvoji com vojnika, namjerno se vuče i oteže, uživajući u sunčevim zrakama na licu nakon više od tjedan dana. Podigne pogled spreman suočiti se sa sudbinom, i vidi nekoliko logorašce koje guraju u kamion. Možda ovo nije kraj.

Noge ga izdaju i ostatak puta vojnici ga vuku. Ubacuju ga u kamion i on ne gleda unatrag. Ostaje stisnut uza zid kamiona sve do Birkenaua.

123

DVADESETO POGLAVLJE

omognu mu da izađe iz kamiona i odvuku u ured Oberscharführera Housteka. Dvojica SS-ovca drže ga ispod ruku.

“Nismo ništa izvukli od njega čak ni kad se njime pozabavio veliki Židov”, kaže jedan.

Houstek se okrene Laliju, koji podigne glavu. “Znači, stvarno nisi znao njihova imena? I nisu te ubili?”

“Ne, gospodine.”

“Znači, vratili su te meni? I znači, opet si moj problem.”

“Da, gospodine.”

Houstek se obrati vojnicima.

“Odvedite ga u Blok 31.” Okrene se prema Laliju. “Još ćeš se ti teško naraditi za nas prije nego što tvom broju istekne rok. Upamti što sam ti rekao.”

Lalija odvuku iz ureda. Pokušava držati korak s vojnicima, ali na pola dvorišta odustane, klone i pusti da ga vuku po šljunku, koji mu guli kožu na nogama. Vojnici otvaraju vrata Bloka 31 i ubacuju ga unutra pa odlaze. Leži na podu, iscrpljen i psihički i fizički. Nekoliko logoraša mu oprezno prilazi. Dvojica ga pokušavaju podići, ali Lali bolno zajeca, pa ga puštaju na miru. Jedan od muškaraca podigne mu košulju i otkriva velike rane na leđima i stražnjici. Sada ga mnogo nježnije podižu i stavljaju na krevet. On ubrzo zaspi.

“Znam tko je to”, kaže jedan od logoraša. “Tko?” pita drugi.

“To je Tetovirer. Zar ga ne prepoznaješ? Vjerojatno je istetovirao i tvoj broj.”

“Da, u pravu si. Pitam se koga je on naljutio.”

“Dobivao sam dodatne porcije od njega dok sam bio u Bloku 6. Uvijek je dijelio hranu.”

“Ne znam za to. Ja sam bio samo u ovom bloku. Naljutio sam nekoga čim sam stigao.” Muškarac se tiho zahihoće.

“Ne može na večeru, donijet ću mu malo svoje. Trebat će mu sutra.”

P

124

Ubrzo ga probude dvojica muškaraca, svaki s komadićem kruha. Ponude mu ga i on ga zahvalno prihvati. “Moram se izbaviti odavde.” Muškarci se smiju.

“Naravno, prijatelju. Tu imaš dvije opcije - jedna je brza, a druga bi mogla malo potrajati.”

“A koje su to?”

“Pa, ujutro možeš izaći van i baciti se na kolica smrt kad stignu. Ili možeš poći s nama i raditi u polju dok ne kloneš ili ih ne počneš proklinjati da te ubiju.”

“Ne sviđa mi se nijedna. Moram pronaći drugi način.”

“Sretno, prijatelju. Bolje ti je da se odmoriš. Pred tobom je dugačak dan, pogotovo u tvom stanju.”

Te noći Lali sanja o svojim odlascima od kuće.

Prvi put kad je otišao bio je mladić koji obećava, u potrazi za blistavom budućnošću. Želio je pronaći posao koji će voljeti i na kojem bi mogao napredovati. Želio je iskusiti puno, posjetiti romantične gradove Europe o kojima je čitao - Pariz, Rim, Beč. Više od svega, želio je pronaći ženu u koju bi se zaljubio, koju bi obasipao pažnjom i sitnicama za koje je njegova majka rekla da su važne - cvijećem, čokoladama, svojim vremenom.

Njegov drugi odlazak, pun nesigurnosti i straha od nepoznatog, zatekao ga je nespremnog. Što mu donosi budućnost?

Stigao je u Prag nakon dugog, emocionalno iscrpljujućeg rastanka s obitelji. Prijavio se u vladin ured, gdje su mu rekli da pronađe smještaj u blizini i da se jedanput na tjedan javlja, dok ne odluče što će s njim. Mjesec dana kasnije, 16. travnja, uputili su ga da pokupi svoje stvari i javi se u lokalnu školu. Tamo je bio smješten s mnoštvom mladih Židova iz cijele Slovačke.

Lali je bio ponosan na svoj izgled, a uvjeri u kojima se našao nisu ga sprječavali da izgleda najbolje što može. Svakog si je dana u školskim toaletima prao i čistio odjeću. Nije znao kamo ide, ali je želio biti siguran da će, kada tamo stigne, biti u svom najboljem izdanju.

Nakon pet dana koje je prosjedio, dosađujući se i strahujući, najviše dosađujući se, Laliju i ostalima rekli su da pokupe stvari i odveli ih na željezničku stanicu. Nisu im rekli kamo idu. Zaustavio se vlak za prijevoz stoke i muškarcima su naredili da se popnu. Neki su se

125

protivili, objašnjavajući da im prljavi vagon ruši ljudsko dostojanstvo. Lali je gledao njihove reakcije i prvi put vidio da njegovi sunarodnjaci podižu puške na Židove i udaraju one koji nastavljaju protestirati. Popeo se zajedno s ostalima. Kad više nikoga nisu mogli utrpati u vagon, gledao je kako slovački vojnici, muškarci čiji je posao trebao biti da ih štite, zatvaraju vrata i zaključavaju ih.

I sada iznova i iznova čuje kako se vrata zatvaraju i zaključavaju, zatvaraju i zaključavaju.

Sljedećeg jutra dvojica logoraša pomažu mu da izađe iz bloka i stane s njima na prozivku. Kada sam zadnji put tako stajao?

Brojevi, brojevi. Preživljavanje uvijek ima veze s brojevima. Kada ti kapo upiše plus na svojoj listi, to je znak da si još živ. Lalijev broj je zadnji, ipak je novi u bloku. Ne odgovori prvi put kad ga prozovu, pa ga logoraši gurkaju. Nakon šalice slabašne odstajale kave i tanke kriške ustajala kruha, odlaze na posao.

Na polju između Auschwitza i Birkenaua moraju prenositi veliko kamenje s jedne strane na drugu. Kad prebace sve, kažu im da ga ponovo vrate na drugu stranu. I tako prolazi dan. Prisjeti se da je sto puta prošao uz ovu cestu i vidio te radove.

Ne, samo sam ih nazreo. Nisam mogao gledati što ti muškarci moraju podnositi.

Ubrzo shvati da SS-ovci zadnjega koji dođe zatuku kamenom koji nosi.

Mora upotrijebiti svu snagu. Mišići ga bole, ali je u glavi snažan. Jednom stigne predzadnji. Kada dan završi, preživjeli skupljaju tijela pogubljenih i odnose ih u logor. Lalija taj zadatak zaobiđe, ali ga upozoravaju da ima samo jedan dan poštede. Sutra će morati tegliti još jednog čovjeka svoje težine, ako uopće bude živ.

Dok se vuku natrag u Birkenau, spazi Baretzkog kako s druge strane ograde. Priđe mu. “Čuo sam što ti se dogodilo.”

Lali ga pogleda. “Baretzki, možeš li mi pomoći?” Svjestan je da traženjem pomoći pred drugima priznaje kako je drukčiji od njih. Zna vojnikovo ime i može ga pitati za pomoć. Silno se srami, sada je obilježen kao prijatelj krvnika. Ali nema izbora.

“Možda... Što trebaš?” Baretzkom je neugodno.

“Možeš li poslati poruku Giti?”

126

“Zar stvarno želiš da zna gdje si? Zar nije bolje da pomisli da si već mrtav?”

“Samo joj reci točno gdje sam, u Bloku 31, i reci joj da kaže Cilki.”

“Želiš da njezina prijateljica zna gdje si?”

“Da, važno je. Razumjet će.”

“Hm. Reći ću joj ako mi se bude dalo. Je li istina da si pod krevetom skrivao hrpu dijamanata?”

“Jesu li ti rekli za rubine, smaragde, američke dolare, britanske i južnoafričke funte?”

Baretzki odmahne glavom, nasmije se i mlatne ga po bolnim leđima. Pa ode.

“Cilka. Gita mora reći Cilki”, vikne Lali za njim.

A onda zašuti nakon što mu Baretzki, okrenutih leđa, odmahne rukom.

Baretzki ulazi u ženski kamp dok djevojke staju u red za večeru. Cilka ga vidi kako prilazi šefici bloka i onda pokazuje na Gitu. Kapo prstom dozove Gitu. Cilka se sva stisne uz Danu dok Gita polako prilazi Baretzkom. Ne mogu čuti o čemu razgovaraju, ali zbog novosti koju joj očito prenosi, Gita prekriva lice rukama. Onda se okreće prijateljicama i otrči im u naručje.

“Živ je! Lali je živ”, govori. “Cilka, rekao mi je da ti kažem da je u Bloku 31.”

“Zašto meni?”

“Ne znam, ali Lali je inzistirao da ti kažem.”

“Što ona može poduzeti?” pita Dana.

Cilka svrne pogled, dok joj mozak radi užurbano.

“Ne znam”, govori Gita, neraspoložena za analiziranje. “Samo znam da je živ.”

“Cilka, što možeš učiniti? Kako možeš pomoći?” preklinje je Dana.

“Razmislit ću”, odgovara Gita.

“On je živ. Moja ljubav je živa”, ponavlja Gita.

127

Te večeri Cilka leži u Schwarzhuberovu naručju. Osjeća da još nije zaspao. Otvara usta da bi nešto rekla, ali je spriječi njegovo izvlačenje ruke ispod nje.

“Jeste li dobro?” oprezno ga pita strahujući da će mu takvo intimno pitanje izazvati sumnju. “Da.”

U njegovu glasu osjeti nježnost koju još nije čula pa ohrabrena nastavi. “Nikad vam ništa nisam odbila, zar ne? I nikad od vas ništa nisam tražila”, kaže pažljivo.

“To je istina”, odgovori on.

“Smijem li vas nešto zamoliti?”

Lali jedva izdržava sljedeći dan. Odrađuje svoj dio, pomaže nositi ubijene muškarce. Mrzi samog sebe jer razmišlja samo o tome koliku mu to bol uzrokuje, bez previše samilosti prema mrtvom čovjeku.

Što mi se to događa?

Korak po korak, bol u leđima prijeti da će ga povući na pod.

Bori se, bori se.

Kad ulaze u logor, Lalijevu pažnju privuče prizor dvoje ljudi koji stoje pokraj ograde što logoraše razdvaja od personala. Sićušna Cilka stoji uz Lagerführera Schwrzhubera. S njima razgovara čuvar s Lalijeve strane ograde. Lali zastaje, olabavivši stisak na truplu, zbog čega logoraš koji drži drugi dio tijela posrne i padne. Lali zuri u Cilku, koja pogleda u njega prije nego što nešto šapne Schwarzhuberu. On kimne i pokaže na Lalija. Cilka i Schwarzhuber odu, a stražar mu priđe.

“Pođi sa mnom.”

Lali odloži noge koje je nosio na tlo i prvi put pogleda u lice mrtvaca. Vrati mu se suosjećanje pa pogne glavu zbog još jednog tragično izgubljenog života. Ispričavajući se pogledom, pogleda u drugog muškarca koji nosi tijelo i požuri za stražarom. Ostali logoraši iz Bloka 31 bulje za njim.

Čuvar mu kaže: “Rekli su mi da te odvedem u tvoju staru sobu u Romski logor.”

“Znam put.”

“Kako hoćeš.” Čuvar ga napusti.

Lali zastane ispred Romskog logora promatrajući djecu kako trče uokolo. Nekoliko njih ga gleda, pokušavajući shvatiti kako se vratio.

128

Jedan od njih trči prema Laliju, grleći ga oko struka, snažno ga stišćući umjesto dobrodošlice. I drugi im se pridružuju, a ubrzo dolaze i odrasli. “Gdje si bio?” pitaju ga. “Jesi li ozlijeđen?” On izbjegne sva njihova pitanja.

Nadja stoji na kraju grupe. Lali je pogleda. Dok se gura kroz muškarce, žene i djecu, staje pred nju. Prstom obriše suzu s njezina obraza: “Tako mi je drago što te vidim, Nadja.”

“Nedostajao si nam. Meni si nedostajao.”

Jedino što može učiniti je kimnuti. Mora brzo otići, prije nego što se slomi pred svima. Požuri u sobu, zatvori vrata i legne na svoj stari krevet.

129

DVADESET I PRVO POGLAVLJE

a ti slučajno nisi mačak?” Lali čuje pitanje i pokušava dokučiti gdje je. Otvara oči i vidi Baretzkog kako se ceri i nadvija nad njim. “Molim?”

“Sigurno si mačak jer imaš više života nego bilo tko ovdje.”

Lali s mukom sjeda. “Pomogla mi je...”

“Cilka, da, znam. A sigurno je i lijepo imati prijatelje na visokim pozicijama.”

“Rado bih dao život za nju da ne mora imati takve prijatelje.”

“Gotovo da ga i jesi dao. Ali to joj ionako ne bi pomoglo.”

“Da, u toj jednoj stvari joj nikako ne mogu pomoći.”

Baretzki se smije. “Ti stvarno misliš da si glavni u ovom logoru, zar ne? Do vraga, možda i jesi. Još si živ, a ne bi trebao biti. Kako si se izbavio iz Bloka 11?”

“Nemam pojma. Kad su me izveli, bio sam siguran da idem pred Crni zid, ali onda su me ubacili u kamion i dovezli natrag ovamo.”

“Nisam upoznao nikoga tko je živ izašao iz Stralkompanieje8. Zato, svaka čast”, kaže Baretzki.

“Nije mi žao što ulazim u povijest upamćen kao takav. Kako to da sam opet dobio svoju sobu?”

“Lako. Ona dolazi s poslom.”

“Molim?”

“Ti si Tetovirer i sve što mogu reći jest hvala Bogu. Onaj eunuh koji te zamijenio nije ti ni do koljena.”

“Houstek mi dopušta da se vratim na posao?”

“Da sam na tvome mjestu, ne bih mu se približavao. Nije htio da se vratiš, htio te smaknuti. Schwarzhuber je imao druge planove za tebe.”

“Moram Cilki nabaviti barem čokoladu.”

“Nemoj, Tetovireru. Sad će te posebno držati na oku. Dođi, odvest ću te na posao.”

8 Kažnjenička radna jedinica, nap.prev.

D

130

Dok napuštaju sobu, Lali kaže: “Žao mi je što ti nisam mogao nabaviti one najlonke. Sve sam dogovorio, ali onda je iskrsnulo sve ovo.”

“Hm, pa, barem si pokušao. Nema veze, nije mi više djevojka. Ostavila me.”

“Žao mi je što to čujem. Nadam se da nije zbog nečega što sam ti ja savjetovao.”

“Mislim da nije. Samo je upoznala nekoga tko je u istom gradu, dovraga, u istoj zemlji kao i ona.”

Lali mu poželi reći još nešto, ali onda odluči da mu je bolje prešutjeti. Baretzki ga vodi iz bloka prema dvorištu na koje je stigao kamion pretrpan muškarcima koje upravo čeka selekcija. Lali se nasmije u sebi kad vidi Leona kako radi, kako mu ispada drvce za tetoviranje, kako prolijeva tintu...

Baretzki odlazi, a Lali se pritajeno, s leđa, primakne Leonu.

“Trebaš pomoć?”

Leon se trzne i sruši bočicu tinte dok presretan hvata Lalija za ruku snažno je tresući.

“Drago mi je što te vidim!” zavapi.

“Vjeruj mi, drago mi je što sam se vratio. Kako si ti?”

“Još piškim sjedećke. Inače sam posve dobro. Puno bolje sada kad si ti tu.”

“Nastavimo onda. Čini se da nam šalju mnogo posla.”

“Zna li Gita da si se vratio?” pita Leon. “Mislim da zna. Spasila me njezina prijateljica Cilka”

“Ona koja...?”

“Da, pokušat ću se sutra vidjeti s njima. Daj mi jedan od ovih držaka. Bolje da im ne dajem priliku da me vrate tamo gdje sam bio.”

Leon mu pruža svoj pribor za tetoviranje dok po Lalijevoj torbi traži drugi. Počinju zajedno raditi, tetovirajući najnovije stanovnike Birkenaua.

Sljedećeg poslijepodneva Lali čeka ispred upravne zgrade dok djevojke odlaze s posla. Dana i Gita ga ne vide sve dok ne stane ispred njih blokirajući im put. Reagiraju tek nakon nekoliko trenutaka. Zatim ga obje snažno zagrle. Dana plače. Gita ne ispusti ni suzu. Lali ih pušta i uzima svaku za ruku.

131

“Obje ste i dalje prelijepe”, kaže im. Gita ga udari u ruku. “Mislila sam da si mrtav. Opet. Mislila sam da te više nikad neću vidjeti.”

“I ja”, kaže Dana.

“Ali nisam. Zahvaljujući tebi i Cilki nisam. Tu sam s vama dvjema, gdje bih i trebao biti.”

“Ali...” zajeca Gita.

Lali je privuče sebi i čvrsto je stisne.

Dana ga poljubi u obraz. “Ostavit ću vas same. Tako je lijepo vidjeti te, Lali. Mislila sam da će Gita umrijeti od slomljenog srca ako se ubrzo ne vratiš.”

“Hvala ti, Dana”, kaže Lali. “Dobra si prijateljica, i meni i Giti.”

Ona ode, ne skidajući smiješak s lica. Stotine logoraša kreću se po dvorištu, dok Lali i Gita samo stoje, ne znajući što učiniti.

“Zatvori oči”, zamoli je Lali. “Molim?”

“Zatvori ih i broji do deset.”

“Ali..”

“Samo me poslušaj.”

Zatvarajući jedno pa drugo oko, Gita ga posluša. Broji do deset, a zatim ih otvara. “Ne razumijem.”

“Još sam ovdje. Više te nikad neću napustiti.”

“Hajde, moramo se pokrenuti”, zabrine se ona.

Hodaju prema ženskom logoru. Bez mita za nadzornicu, Lali ne smije riskirati da Gita zakasni. Nježno se nagnu jedno prema drugome.

“Ne znam koliko još mogu ovo podnijeti.”

“Ne može trajati dovijeka, draga moja. Samo se drži, molim te, izdrži. Imat ćemo ostatak života.”

“Ali...”

“Bez ali. Obećavam ti da ćemo otići odavde i stvoriti svoj život.”

“Kako? Ne znamo što će nam donijeti sutra. Pogledaj što ti se dogodilo.”

“Sad sam s tobom, zar ne?”

“Lali...”

“Nemoj, Gita.”

“Hoćeš li mi reći što ti se dogodilo? Gdje si bio?”

132

Lali odmahne glavom. “Ne. Sad sam opet s tobom. Bitno je ono što sam ti rekao već sto puta, da ćemo otići odavde i zajedno živjeti slobodno. Vjeruj mi, Gita.”

“Da.”

Laliju se dopada zvuk tih riječi.

“Jednog ćeš mi dana tu riječ reći u drugim okolnostima. Pred rabinom, okružena našim obiteljima i prijateljima.”

Gita se zahihoće i nakratko nasloni glavu na njegovo rame.

Dok se Lali vraća u svoj blok, priđu mu dva mladića i počnu ga pratiti.

“Ti si Tetovirer?”

“Tko pita?” uzvrati Lali. “Čuli smo da od tebe možemo dobiti hrane.”

“Tko god da vam je to rekao, bio je u krivu.”

“Možemo platiti”, kaže jedan od njih otvarajući stisnutu šaku da bi mu pokazao mali, ali savršeni dijamant. Lali zaškrguće zubima.

“Hajde, uzmi ga. Jako bi nam puno značilo da nam možeš nešto nabaviti, gospon.”

“U kojem ste bloku?”

“Devet.”

Koliko života ima mačka?

Sljedećeg jutra Lali se mota oko glavnog ulaza s torbom u ruci. Priđu mu dvojica SS-ovaca.

“Politische Abteilung”, kaže i puštaju ga na miru. Međutim, puno je oprezniji nego što je bio. Viktor i Jurij izdvajaju se iz reda muškaraca koji ulaze u logor i srdačno ga pozdravljaju.

“Da te pitamo gdje si bio?” kaže Viktor.

“Bolje nemojte”, odgovara Lali.

“Opet poslujemo?”

“Ne kao prije. Smanjit ću malo, u redu? Treba mi samo malo hrane, ako možeš. I bez najlonki.”

“Naravno. Dobrodošao natrag”, kaže entuzijastično Viktor.

Lali ispruži ruku, Viktor je prima i on mu preda mali dragulj.

“Avans. Vidimo se sutra?”

“Sutra.”

133

Jurij ih promatra. “Lijepo je vidjeti te opet”, tiho prozbori. “I tebe Jurij. Jesi li ti to narastao?”

“Aha, čini se da jesam.”

“Kaži mi”, reče Lali, “da nemaš možda malo čokolade kod sebe? Stvarno sam poželio biti malo nasamo sa svojom djevojkom.”

Jurij iz svoje torbe izvadi tablu čokolade pa namigne i pruži mu je.

Lali odlazi ravno u ženski logor, u Blok 29. Kapo je tamo gdje uvijek stoji, upija sunce. Odmjerava Lalija koji joj prilazi.

“Tetovireru, drago mi je što te ponovo vidim”, kaže.

“Jesi li smršavjela? Dobro izgledaš”, kaže Lali bez imalo ironije.

“Pa nije te bilo neko vrijeme.”

“Sad sam se vratio.” Turne joj čokoladu.

“Idem po nju.”

Lali je gleda kako odlazi do upravne zgrade i razgovara s vojnikinjama. Zatim ulazi u blok i sjeda čekajući da Gita uđe kroz vrata. Nije prošlo puno, a ona već zatvara vrata i hoda prema njemu. Lali ustane i nasloni se na uzglavlje kreveta. Boji se reći ono što mora. Pokušava izgledati kao da drži sve pod kontrolom.

“Da vodimo ljubav kad god i gdje god poželimo. Možda nismo slobodni, ali ja biram sad i biram ovdje. Što kažeš na to?”

Ona se baca u njegovo naručje obasipajući ga poljupcima. Kad se počnu razodijevati, Lali zastane i uhvati Gitu za ruke.

“Pitala si me gdje sam bio i ja sam ti odbio odgovoriti, sjećaš se?”

“Da.”

“Pa, i dalje ne želim razgovarati o tome, ali ima nešto što ti ne mogu sakriti. Nemoj se uplašiti, dobro sam, ali su me pretukli.”

“Pokaži mi.”

Lali pusti da mu košulja sklizne niz ramena i polako joj okrene leđa. Ona šuti, ali nježno prolazi prstima po masnicama. Zatim usnama prolazi po bolnim ranama i on zna da ne mora više ništa reći. Nježno i polako vode ljubav. Osjeća kako mu naviru suze, ali se bori s njima. Ovo je najveća ljubav koju je ikad osjetio.

134

DVADESET I DRUGO POGLAVLJE

uge vruće ljetne dane Lali provodi s Gitom ili makar s njom u mislima. Opseg posla nije se smanjio, naprotiv, sada u Auschwitz i Birkenau svakog tjedna stižu na tisuće

mađarskih Zidova. I u muškim i u ženskim logorima dolazi do nemira. Lali razumije i zašto. Što je na rukama ispisan veći broj, to je manje poštovanja ostalih. Svaki put kada dođe puno ljudi druge nacionalnosti, izbijaju nemiri. Gita mu je ispričala kako je u ženskom logoru. Slovakinje, koje su ovdje najdulje, svađaju se s Mađaricama, koje odbijaju prihvatiti činjenicu da nemaju prava na privilegije koje su Slovakinje stekle teškom mukom. Gita i njezine prijateljice misle da bi se trebalo poštovati sve što su dosad preživjele. Nose civilnu odjeću koju su nabavile u Kanadi. Više ne moraju biti u bijelo-plavim uniformama. I ne žele je dijeliti. A kada dođe do sukoba, SS-ovci ne zauzimaju stranu. Svi koji su bili uključeni u kaos završe kažnjeni na jednak, nemilosrdan način - smanjuju im porcije hrane ili ih išibaju. Ponekad prođu s udarcem kundakom puške ili pendrekom, a nekad ih zvjerski pretuku, dok su ostali logoraši prisiljeni gledati.

Gita i Dana drže se podalje od sukoba. Gita ionako ima dovoljno problema s ljubomorom ostalih djevojaka. Radi u upravnoj zgradi, u administraciji, prijateljuje s naizgled zaštićenom Cilkom i posjećuje je njezin momak, Tetovirer.

I Lali je prilično imun na nesuglasice. S Leonom i još nekolicinom drugih logoraša radi rame uz rame sa SS-ovcima i nije u nemilosti kao tisuće izgladnjelih ljudi koji se moraju boriti, živjeti i umrijeti zajedno. To što živi među Romima također mu daje osjećaj sigurnosti i pripadnosti. Shvaća da je ušao u životnu rutinu koja je prilično dobra u usporedbi s uvjetima u kojima živi većina oko njega. Radi kad mora, većinu vremena provodi s Gitom, u igri s romskom djecom, u razgovoru s njihovim roditeljima - većinom mladićima, ali i starijim ženama. Sviđa mu se kako se brinu za sve, a ne samo za svoju biološku obitelj. Ne pronalazi toliko dodirnih točka sa starijim muškarcima, koji većinom sjede uokolo ne igrajući se s djecom, čak i ne razgovarajući sa starijim ženama. Kad ih gleda, podsjećaju ga na oca.

D

135

Kasno jedne noći Lalija probudi dernjava SS-ovaca, lavež pasa i krici žena i djece. Otvara vrata i vidi kako muškarce, žene i djecu iz njegova bloka tjeraju iz zgrade. Gleda sve dok i posljednju ženu, onu koja uza se privija novorođenče, grubo ne odguraju u noć. Slijedi ih van i stoji, zatečen, dok uokolo prazne i ostale romske blokove. Trpaju u kamione na tisuće ljudi. Dvorište je osvijetljeno i deseci SS-ovaca i njihovi psi usmjeravaju masu, pucajući u svakoga tko odmah ne posluša zapovijed.

“Ulazite u kamion!”

Lali zaustavlja vojnika kojeg prepozna. “Kamo ih vodite?” pita ga.

“Želiš im se pridružiti, Tetovireru?” odgovara pitanjem muškarac, nastavljajući dalje.

Lali se povuče u sjenu promatrajući gužvu. Vidi Nadju i dotrči do nje. “Nadja”, zavapi. “Ne idi.”

Ona se hrabro nasmiješi. “Nemam izbora, Lali. Idem za mojim ljudima. Zbogom prijatelju, bilo je...” Prije nego što uspije dovršiti, vojnik je gurne.

Lali stoji, paraliziran, gledajući sve dok i zadnjega ne utovare u kamion. Kamioni odlaze i on se polako vraća u sablasno tihi blok. Vraća se u krevet, ali ne može zaspati.

Ujutro se Lali izbezumljen pridružuje Leonu pa užurbano rade dok pristižu novi uznici.

Mengele pregledava tihe redove ljudi, polako se približavajući mjestu za tetoviranje. Kako im se približava, tako Leonove ruke sve vidljivije drhte. Lali ga pokušava ohrabriti pogledom, ali je gad koji ga je osakatio samo nekoliko metara od njih. Mengele zastane i promatra ih kako rade. S vremena na vrijeme pažljivo proučava tetovaže, samo pojačavajući Lalijevu i Leonovu bojazan. Nikad ne skida onaj zastrašujući osmijeh. Pokušava Lalija pogledati u oči, no on nikad ne podiže pogled s ruke na kojoj radi.

“Tetovireru, Tetovireru”, kaže Mengele naginjući se nad stol, “možda ću te danas odvesti.” Nagne znatiželjno glavu, kao da uživa u Lalijevoj nelagodi. Onda, nakon što se zabavio, nastavlja dalje.

Nešto lagano padne Laliju na glavu i on podigne pogled. Pepeo iz obližnjega krematorija. Počinje drhtati i ispusti štapić za tetoviranje. Leon ga pokušava umiriti.

136

“Lali, što je? Što nije u redu?”

Jecaj uguši Lalijev vrisak. “Gadovi, vi prokleti gadovi!”

Leon zgrabi Lalijevu ruku pokušavajući ga obuzdati dok Mengele gleda u njihovu smjeru i ponovo se vraća prema njima. Laliju se zamuti vid. Nema više kontrole. Nadja. Očajnički se pokušava sabrati dok Mengele ne stigne do njih. Osjeća da će povratiti.

Mengele mu dahće u lice. “Je li ovdje sve u redu?”

“Da, Herr Doktor, sve je u redu”, drhtavo odgovara Leon.

Leon se sagiba i podiže Lalijev pribor.

“Samo nam se slomio štapić. Popravit ćemo ga i nastavili s poslom”, brzo će Leon.

“Ne izgledaš baš dobro, Tetovireru. Želiš li da te pregledam?” pila Mengele.

“Dobro sam, samo mi se slomio štap”, zakašlje Lali. Opet spusti glavu, okrene se i pokuša nastaviti s poslom. “Tetovireru!” zagrmi Mengele.

Lali se ponovo okrene prema Mengeleu, stisnute vilice te i dalje pognute glave. Mengele izvadi svoj pištolj. Mlitavo ga drži u ruci.

“Mogao sam te ubiti jer si mi okrenuo leđa.” Podiže oružje uperujući ga Laliju u čelo. “Pogledaj me. Mogao bih te odmah ubiti. Što kažeš na to?”

Lali podiže glavu, ali uperi pogled u Mengeleovo čelo, ne želeći ga pogledati u oči. “Da, Herr Doktor. Oprostite, neće se ponoviti, Herr Doktor”, promrmlja.

“Nastavi s poslom. Zbog tebe sve stoji”, zagrmi Mengele i ponovo odšeće dalje. Lali gleda u Leona i pokazuje mu na pepeo koji sada leti posvuda.

“Sinoć su ispraznili Romski logor.”

Leon predaje Laliju njegov pribor za tetoviranje prije nego što i sam nastavi s poslom, u tišini. Lali podigne pogled tražeći sunce koje bi ga bar malo moglo obasjati. Ali ono je zakriveno pepelom i dimom.

Te večeri vraća se u svoj blok koji je sada prepun ljudi što su ih danas tetovirali. Zatvara se u sobu. Ne želi sklapati prijateljstva. Ni večeras. Ni ikad više.

Želi samo tišinu.

137

DVADESET I TREĆE POGLAVLJE

ali i Gita tjednima provode vrijeme većinom šuteći dok ga ona pokušava utješiti. Ispričao joj je što se dogodilo. Iako razumije njegovu tugu, nije jednako turobna kao on. Nije

njezina krivnja što nikad nije imala prilike upoznati Lalijevu drugu obitelj. Uživala je u njegovim pričama o djeci i njihovim pokušajima da se igraju, šutirajući lopte od snijega ili otpadaka, natječući se tko može više skočiti da bi dodirnuo drvene grede na zgradi, većinom se samo igrajući lovice. Pokušava ga natjerati da priča o svojoj biološkoj obitelji, ali Lali je postao tvrdoglav i odbija joj ispričati išta prije nego što mu ona kaže neke stvari o sebi. Gita ne zna kako ga izvući iz začaranoga kruga tugovanja. U više od dvije i pol godine oboje su svjedočili najgorem od čovječanstva. Ali ovo je prvi put da ga vidi kako tone u depresiju. “A što je s tisućama naših ljudi?” izdere se jednoga dana na njega. “Što je s onime što si vidio u Auschwitzu, kod Mengelea? Znaš li koliko je ljudi prošlo kroz ova dva logora? Znaš li?” Lali ne odgovara. “Ja svaki dan vidim kartice s imenima i godinama, novorođenčad, starce, vidim njihova imena i brojeve. Ne znam čak ni brojati koliko ih ima.”

Laliju ne treba da ga Gita podsjeća na to koliko je ljudi prošlo kroz logore. On im je ispisao te brojeve. On gleda u nju, ona zuri u pod. Shvaća, dok su njemu bili samo brojevi, Giti su to bila imena. Zbog svog posla, ona zna više o tim ljudima nego on. Ona zna njihova imena i godine, i on shvaća da će je to saznanje progoniti dovijeka.

“Oprosti, u pravu si”, kaže joj. “I jedna smrt je previše. Pokušat ću ne biti toliko turoban.”

“Želim da budeš svoj kad si sa mnom, ali ovo već traje predugo. Lali, nama je i jedan izgubljeni dan previše.”

“Pametna i prelijepa. Nikad ih neću zaboraviti, znaš?”

“Ne bih te mogla voljeti da ih zaboraviš. Znam, bili su tvoja obitelj. Možda će ti ovo zvučati čudno, ali najbolji način da im odaš počast je da ostaneš živ, da preživiš ovaj pakao i ispričaš svijetu što se ovdje zbilo.”

Lali se nagne da bi je poljubio, srca punog ljubavi i tuge. I tada zrak zapara snažna eksplozija, toliko snažna da od nje zadrhti tlo. Skoče na noge i potrče prema prednjem dijelu upravne zgrade iza koje su se dotad skrivali. Nakon drugog praska pogledaju prema obližnjem krematoriju, odakle se diže dim i čuje zaglušujuća buka. Radnici

L

138

Sonderkommandoa trče iz zgrade, većina prema ogradi koja okružuje logor. S vrha krematorija čuju se hici. Lali pogleda gore i vidi radnike kako divljački pucaju. SS-ovci im uzvraćaju teškom artiljerijom. Za nekoliko minuta pucnjava jenjava. “Što se zbiva?” pita Gita. “Ne znam. Moramo se skloniti.”

Meci lete oko njih dok SS-ovci ciljaju u svakoga tko im se nađe na putu. Lali povlači Gitu uz obližnju zgradu. Još jedna glasna detonacija.

“To je Krematorij 4, netko ga diže u zrak. Moramo odavde.”

Logoraše koji trče iz upravne zgrade pokose mecima.

“Moram te odvesti do tvojeg bloka. To je jedino mjesto na kojem ćeš biti sigurna.”

Sa zvučnika se čuje obavijest: “Svi logoraši neka se vrate u svoje blokove. Nećemo pucati na vas ako smjesta krenete.”

“Idemo, brzo.”

“Bojim se, povedi me sa sobom”, plače ona. “Noćas ćeš biti sigurnija u svom bloku. Morat će biti prozivka. Ljubavi, ne smiju te uloviti izvan bloka.” Ona oklijeva.

“Idi sad. Ostani noćas u svom bloku i sutra normalno idi na posao. Ne smiješ im dati razloga da te traže. Moraš se sutra probuditi.”

Ona duboko uzdahne i počne trčati.

Dok odlazi, Lali joj kaže: “Naći ću te sutra. Volim te.”

Te noći Lali prekrši svoje pravilo i pridružuje se muškarcima u svom bloku, većinom Mađarima, kako bi saznao sve što može o poslijepodnevnim neredima. Čini se da su žene koje rade u obližnjoj tvornici oružja krijumčarile u Birkenau male količine baruta i to skrivene pod noktima. Davale su ga radnicima Sonderkommandoa, koji su od njega i ribljih konzervi napravili granate. Skupljali su i oružje, male pištolje, noževe i sjekire.

Muškarci u Lalijevu bloku prepričavaju mu glasine o velikom ustanku kojem su se i sami htjeli pridružiti, ali nisu znali da će se zbiti danas.

Čuli su da se Rusi približavaju i htjeli su podići ustanak u vrijeme njihova dolaska, da bi im pomogli u oslobađanju logora. Lali proklinje samog sebe što se prije nije sprijateljio s njima. Gita je umalo poginula jer nije znao ništa o tome. Detaljno ispituje muškarce o Rusima i kada bi

139

mogli doći. Njihovi su odgovori nepotpuni, ali dovoljni da mu probude malo optimizma.

Prošli su mjeseci otkad ih je preletio onaj američki avion. Kamioni s logorašima i dalje dolaze. Nije primijetio da je nacistička mašina smrti manje posvećena istrebljenju Židova ili drugih grupa. Ipak, najnoviji pridošlice imaju više saznanja o vanjskom svijetu.

Možda se ipak bliži dan oslobođenja.

Odlučuje reći Giti što je saznao da bi u uredu bolje otvorila uši i doznala sve što može. Napokon tračak nade.

140

DVADESET I ČETVRTO POGLAVLJE

esen je strašno hladna. Mnogi podlegnu toj studeni, no Lali i Gita i dalje se nadaju slamci spasa. Gita sustanarkama prepričava glasine o Rusima i uvjerava ih da mogu preživjeti Auschwitz.

Počinje 1945. godina, temperature i dalje padaju. Gita više nije u stanju podizati im moral. Topli kaputi iz Kanade ne mogu odagnati hladnoću i strah od još jedne godine u zaboravljenom svijetu Auschwitz-Birkenaua. Dolazi sve manje kamiona, što zastrašuje logoraše koji rade za SS, posebno pripadnike Sonderkomanndoa. Imaju manje posla, pa im i samima prijeti pogubljenje.

Lali je u međuvremenu spremio neke rezerve, ali je njegova zaliha dragoqenosti znatno manja. A lokalci, uključujući Viktora i Jurija, više ne dolaze na posao. Gradnja je stala. Lali je čuo obećavajuće novosti da ona dva krematorija oštećena u eksplozijama neće obnavljati. Prvi put otkad je tu više ljudi odlazi iz Birkenaua nego što ih dolazi. Gita i njezine kolegice obrađuju dokumente onih koji odlaze, navodno ih šalju u druge koncentracijske logore.

Snijeg je već dobrano utaban u kasnom siječnju kad Laliju kažu da je Leon otišao. Pita Baretzkog, dok zajedno hodaju, zna li gdje je. Baretzki isprva šuti, a onda upozori Lalija da bi se i on mogao naći na kamionu koji odvozi iz Auschwitza.

No, Lali se i dalje uspijeva pritajiti jer ne mora svako jutro i večer na prozivku. Nada se da će ga to zadržati u logoru, ali nije baš siguran da će i Gita uspjeti ostati. Baretzki se smije onim svojim bolesnim cerekom. Vijest o Leonovoj mogućoj smrti ponovo budi bol u Lalijevu srcu. A mislio je da je otvrdnulo na smrt.

“Kad se pogledaš u zrcalo, ti vidiš samo svoj svijet, ali moje zrcalo je drugačije”, kaže Lali.

Baretzki zastaje. Gleda u Lalija, a Lali zuri u njega.

“Ja gledam u svoje zrcalo”, odlučan je Lali, “i vidim svijet koji će poraziti ovaj tvoj.”

Baretzki se smije: “Misliš da ćeš to doživjeti?”

“Da, mislim.”

Baretzki stavlja ruku na futrolu pištolja. “Ja ti mogu odmah razbiti zrcalo.”

J

141

“Nećeš to učiniti.”

“Predugo si na hladnoći, Tetovireru. Idi se ugrij i dođi malo sebi.” Baretzki ode.

Lali ga gleda kako odlazi. Zna, da se ikad susretnu u mraku, s jednakim mogućnostima, on bi bio taj koji odlazi. Ne bi dvojio ni trenutka treba li ga ubiti. Njegova bi bila zadnja.

Jednog jutra u kasnom siječnju Gita posrče kroz snijeg dok se probija prema Lalijevu bloku iako ju je više puta upozorio da nipošto ne dolazi.

“Nešto se događa”, zavapi.

“Kako to misliš?”

“SS-ovci, ponašaju se čudno. Čini se da su u panici.”

“Gdje je Dana?” zabrinuto pita Lali. “Ne znam.”

“Nađi je, idite u svoj blok i budite tamo dok ne dođem.”

“Želim ostati s tobom.” Lali je otrgne od sebe i drži je na udaljenosti. “Požuri, Gita, pronađi Danu i idite u svoj blok. Doći ću i pronaći vas čim uspijem. Moram saznati što je na stvari. Već tjednima nije bilo novih logoraša. Ovo bi mogao biti početak kraja.”

Ona se okrene i nakon nekoliko trenutaka oklijevanja učini kako joj je rekao.

Lali dolazi do upravne zgrade i oprezno ulazi u ured koji mu je nakon godina primanja uputa itekako poznat. Unutra je kaos. SS-ovci viču na uplašene radnike koji se skrivaju za svojim stolovima dok im ovi uzimaju knjige, kartice i dokumente. Jedna službenica projuri pokraj Lalija s rukama punim papira i ulaznih knjiga. Sudare se i ispadne joj sve što je nosila.

“Oprosti. Daj da ti pomognem.”

Oboje se sagnu da bi skupili papire.

“Jesi li dobro?” pita ju najnježnije moguće.

“Čini se da bi mogao ostati bez posla, Tetovireru.”

“Zašto? Što se zbiva?”

Ona se nagne prema Laliju šapćući: “Praznimo logor, počevši od sutra.”

Laliju zastane srce. “Što još znaš o tome? Reci mi, molim te.”

“Rusi, uskoro će biti ovdje.”

142

Lali otrči od zgrade do ženskog logora. Vrata Bloka 29 zatvorena su. Vani nitko ne čuva stražu. Ulazeći, Lali vidi da su žene zbijene uz stražnji zid. Čak je i Cilka ovdje. Okupljaju se oko njega, uplašene i prepune pitanja.

“Sve što vam mogu reći jest da se čini kako SS-ovci uništavaju papire”, kaže Lali. “Jedna od njih rekla mi je da su Rusi blizu.” Ne govori im da će logor isprazniti sutra jer ne želi unijeti dodatnu paniku, ne zna kamo ih vode.

“Što misliš, što će SS-ovci napraviti s nama?” pita Dana.

“Ne znam. Nadajmo se da će pobjeći i pustiti da Rusi oslobode logor. Pokušat ću saznati nešto više. Vratit ću se i reći vam što sam doznao. Ne napuštajte blok. Vani će biti vojnika lakih na okidaču.”

Potom hvata Danu za obje ruke. “Dana, ne znam što će se dogoditi, ali dok još imam priliku, želim ti reći da ću ti biti vječno zahvalan što si bila Gitina prijateljica. Znam da si je mnogo puta poticala da izdrži, kad je željela odustati.”

Zagrle se. Lali je poljubi u čelo, a zatim je preda Giti. Okrene se Cilki i Ivani i obje ih snažno zagrli.

Cilki kaže: “Ti si najhrabrija žena koju sam ikad upoznao. Ne smiješ osjećati krivnju zbog onoga što se ovdje dogodilo. Nevina si, upamti to.”

Ona jecajući odgovori: “Učinila sam ono što sam morala da preživim. Da nisam, netko drugi bi patio u rukama te svinje.”

“Dugujem ti svoj život, Cilka, i nikada to neću zaboraviti.”

Okreće se prema Giti.

“Nemoj ništa reći”, govori ona. “Da se nisi usudio reći ni riječi.”

“Gita...”

“Ne. Ne moraš mi reći ništa drugo osim da ćemo se sutra vidjeti. To je jedino što želim čuti.”

Lali gleda u mlade žene i shvaća da su riječi suvišne. Dovedene su ovamo kao djevojke, a sada, iako su tek prešle dvadesetu, slomljene su, oštećene... Jasno mu je da nikad neće postati žene kakve su trebale biti. Budućnost im je skrenula s putanje i nikad se neće vratiti na isti put. Sva davna maštanja o sebi kao kćerima, sestrama, ženama i majkama, radnicama, putnicama, ljubavnicama zauvijek će biti zarobljena onime čemu su ovdje svjedočile i što su pretrpjele.

Napušta ih da bi pronašao Baretzkog i saznao što im donosi sutra. Vojnika nigdje. Odvuče se natrag u svoj blok, gdje shvati da su Mađari

143

prilično uznemireni i zabrinuti. Prepriča im što je doznao, ali njima to nije neka utjeha.

Te noći SS-ovci upadaju u svaki blok u ženskom logoru i crvenom bojom iscrtavaju crte na kaputima svake od njih. Žene su označene za sudbinu koja ih čeka. Ponovo. Gitu,

Danu, Cilku i Ivanu tješi činjenica da su sve označene jednako. Što god da se sutra dogodi, dogodit će se svima. Zajedno će ili preživjeti ili umrijeti.

U neko doba noći Lali napokon zaspi, a onda ga probudi neopisiva buka. Treba mu nekoliko trenutaka da komešanje dopre do uspavanog mozga. Prvo mu padne na pamet ona noć kad su odvedeni Romi. Sprema li se nova strahota?

Zvuk hitaca posve ga razbudi. Obuje cipele, ogrne se pokrivačem pa oprezno izađe van. Tisuće logorašica poredane su u linije. Pomutnja je očita, jer ni stražari ni logorašice ne znaju što da rade. SS-ovci ne obraćaju pažnju na Lalija. On se hitro ugura u te redove žena koje se stišću od hladnoće i straha od nepoznatog. Snijeg nastavlja padati. Neizvedivo mu je ubrzati kretanje. Ugleda kako pas grize neku ženu za nogu i povlači je na tlo. Prijateljica je pokušava osoviti na noge, no SS-ovac se hvata za pištolj i puca u nju.

Lali žuri dalje pregledavajući redove, tražeći. Očajan je. A onda je napokon ugleda. Gita i prijateljice gurnute su prema ulaznim vratima, drže se jedna za drugu. Nema Cilke, a nema je ni u masi drugih djevojaka. Lali se ponovo fokusira na Gitu. Pognula je glavu i on po pokretima njezinih ramena shvati da jeca.

Napokon plače, a ja je ne mogu utješiti.

Dana ga ugleda, pa gurne Gitu prema vanjskom dijelu reda i pokaže joj Lalija. Gita napokon podigne glavu. Pogledi im se susretnu, njezine su oči suzne i molećive, a njegove pune tuge. Usredotočen samo na Gitu, ne vidi vojnika. Ne stigne se izmaknuti kundaku koji ga udari u lice pa padne na koljena. Gita i Dana vrisnu i pokušavaju se ponovo ugurati među žene. U nepoznato. Stope se s gomilom tijela koja ih okružuju. Lali se bori, pokušava ustati dok mu se iz velike posjekotine iznad desnog oka krv slijeva niz lice. Sada potpuno izbezumljen, gura se u gomilu pretražujući svaki red nasmrt prestrašenih žena. Kada stigne do vrata,

144

ugleda je ponovo; sada je od njega udaljena oko metar. Čuvar stane ispred njega i nabije mu cijev puške u prsa. “Gita”, vikne.

Svijet se zavrti oko njega. Pogleda u nebo koje, učini mu se, samo postaje sve tamnije iako stiže zora. A ona nekako uspije nadglasati buku glasnih stražara i laveža pasa.

“Furman. Zovem se Gita Furman.”

A onda se on sruši na koljena pred čuvarom koji se odbija pomaknuti i vikne: “Volim te!”

Ne čuje odgovor. Ostane klečati. Čuvar odlazi. Plač žena je utihnuo. Ni psi više ne laju.

Vrata Birkenaua pqnovo su zatvorena.

Lali kleči u snijegu koji pada u krpama. Krv iz rane prekriva mu lice. Ostao je zaključan, sam. Nije uspio. Prilazi mu neki vojnik. “Smrznut ćeš se. Hajde, vrati se u svoj blok.”

Pruža mu ruku i podigne ga na noge.

Čin ljubaznosti od neprijatelja u posljednjem trenutku.

Ujutro ga probudi topovska buka i eksplozije. Požuri van s Mađarima i susreće uspaničene SS-ovce, pravi kaos logoraša i krvnika koji jure uokolo nesvjesni jedni drugih.

Ulazna vrata su širom otvorena.

Stotine logoraša izlaze, bez pitanja. Iscrpljeni, oslabljeni od loše hrane, neki posrću i onda se vraćaju u svoj blok da bi izbjegli hladnoću. Lali izlazi kroz vrata kroz koja je prošao stotinu puta na putu prema Auschwitzu. U blizini stoji vlak ispuštajući dim u zrak, spreman za polazak. Čuvari i psi uokolo skupljaju muškarce i guraju ih prema vagonima. Lali završi u toj gužvi i skupa s njima popne se u vlak. Nakon što vrata njegova vagona čvrsto zatvore, on se nekako probije do ruba i zuri van. Stotine logoraša i dalje posvuda besciljno lutaju. A onda, kada vlak krene, vidi kako SS-ovci otvaraju vatru po onima koji su ostali.

Stoji gledajući kroz proreze na vagonu u snijeg koji obilno i nemilosrdno pada dok Birkenau nestaje u daljini.

145

DVADESET I PETO POGLAVLJE

ita i prijateljice marširaju s tisućama drugih žena iz Birkenaua i Auschwitza probijajući se kroz tanki puteljak utaban u snijegu koji im doseže do koljena. Najpažljivije što

mogu, Gita i Dana pretražuju redove; svjesne su da bi ih bilo kakvo otezanje moglo stajati života. Stotinu puta pitaju: “Jeste li vidjeli Cilku? Jeste li vidjeli Ivanu?” Odgovor je uvijek isti. Žene pokušavaju pomoći jedna drugoj držeći se za ruke. Nekoliko puta ih zaustave i kažu im da se odmore. Unatoč hladnoći, sjede na snijegu samo da bi barem malo otpočinule noge. Mnoge od njih ostaju sjediti i kad im narede da krenu dalje; mrtve ili na umoru, više nisu u stanju napraviti ni koraka.

Dan prelazi u noć, a one i dalje hodaju. Sada ih je upola manje nego kad su krenule, a time im je teže izbjegavati nadzor SS-ovaca. U noći i Dana posrče i pada na koljena. Ne može dalje. Gita zastaje skupa s njom i neko ih vrijeme nitko ne može vidjeti jer ih druge žene zaklanjaju tijelima. Dana neprestano ponavlja Giti neka nastavi sama, da je ostavi. Gita protestira; kaže da će radije umrijeti s prijateljicom u polju negdje usred Poljske nego nastaviti bez nje. Četiri mlade djevojke ponude joj pomoć, nude se da će zajedno nositi Danu, no izmučena djevojka ne želi ni čuti, nego i dalje ponavlja djevojkama da povedu Gitu i pođu dalje.

Tada spaze da im se približava SS-ovac pa četiri djevojke nekako podignu Gitu s tla i uspijevaju je odvući sa sobom. Gita gleda u vojnika koji je zastao pokraj Dane, ali odlazi od nje a da nije izvukao pištolj. Ne čuje se hitac. Očito misli da je već mrtva. Djevojke nastavljaju vući Gitu. Ne mogu joj dopustiti da im se pokuša oteti i vratiti se po Danu.

Kroz tamu žene dalje posrću, a zvuk povremenih hitaca više nitko i ne primjećuje. Više se i ne okreću da vide koja je pala.

Sviće novi dan, pa im kažu da stanu pokraj željezničke pruge. Lokomotiva i nekoliko stočnih vagona već ih čekaju.

Doveli su me ovamo. A sad će me odvesti, razmišlja Gita.

Saznaje da su četiri djevojke s kojima putuje Poljakinje i da nisu Židovke. Ni same ne znaju zašto su ih odvojili od obitelji; dolaze iz četiri različita grada i prije Birkenaua nisu se poznavale.

Pokraj polja je kuća na osami, a iza nje se širi gusta šuma. SS-ovci urliču upute dok se lokomotiva puni ugljenom. Poljakinje se okrenu

G

146

prema Giti. Jedna od njih kaže: “Pokušat ćemo potrčati prema kući. Ako zapucaju za nama, umrijet ćemo ovdje, ali dalje ne idemo. Ideš s nama?”

Gita ustaje.

Kad počnu trčati, više se ne osvrću. Pažnja čuvara potpuno je posvećena utovaru tisuća iscrpljenih žena u vlakove. Vrata kuće otvaraju se i prije nego što stignu do nje. Djevojke ulete unutra i sruše se ispred tople peći. Tijela im se tresu od adrenalina i olakšanja. Domaćini im pružaju tople napitke i kruh. Poljakinje žustro govore, a ljudi u nevjerici odmahuju glavom. Gita šuti ne želeći da njezin naglasak oda kako nije Poljakinja. Bolje je da njihovi spasitelji misle kako je jedna od njih samo šutljiva. Glava kuće objasni im da ne mogu ostati jer im Nijemci često pretražuju imanje. Kaže im da skinu kapute pa ih povede na stražnji izlaz. Kad se vrati, na kaputima više nema crvenih crta, ali sada smrde po razrjeđivaču.

Vani se i dalje čuju pucnji, no vireći kroz zavjese, djevojke se uvjere da su sve preživjele žene napokon ukrcali u vlak. Mrtva tijela boje snijeg pokraj pruge. Njihov im domaćin zapisuje adresu rođaka u obližnjem selu i daje zalihe kruha i pokrivače. Djevojke napuštaju kuću i ulaze u šumu, gdje provode noć sklupčane na ledenom tlu pokušavajući se zagrijati. Ogoljelo drveće slaba im je zaštita, i od hladnoće i od tuđih pogleda.

U predvečerje dolaze u sljedeće selo. Sunce je zašlo i slabe ulične svjetiljke daju malo svjetla. Prisiljene su pitati prolaznicu za adresu koju su dobile. Žena ih odvodi do kuće koju traže i ostaje s njima dok kucaju na vrata.

“Pazi na njih”, kaže kad se otvore vrata, a onda ode.

Žena koja im je otvorila pomakne se u stranu dok djevojke ulaze u kuću. Kad zatvore vrata, objašnjavaju tko ih je poslao.

“Znate li tko je bila ova žena?” zacvili vlasnica kuće. “Ne”, kaže jedna od djevojaka. “Ona je SS-ovka. Visoko je rangirana u SS-u.”

“Mislite li da zna tko smo?”

“Nije glupa. Čula sam da je jedna od najokrutnijih u logorima.”

Iz kuhinje izađe starija žena.

“Majko, imamo goste. Sirotice su bile u jednom od logora, moramo im dati nešto toplo za pojesti.”

Starija žena pobrine se za djevojke, odvede ih u kuhinju pa za njih postavi stol. Gita se ne sjeća kad je zadnji put sjedila na stolcu ili za

147

kuhinjskim stolom. Žena uzme toplu juhu sa štednjaka i podijeli je djevojkama, a onda ih zaspe pitanjima. Potom vlasnice kuće zaključe kako nije sigurno da ostanu pod njihovim krovom. Plaše se da će ih SS-ovka prijaviti.

Starija žena se ispriča i napusti kuću, a onda se ubrzo vrati sa susjedom. Njezina kuća ima i tavan i podrum. Dopustit će djevojkama da spavaju na tavanu; od topline koja se podiže iz kamina, tamo će im sigurno biti toplije nego u podrumu. Danju će se morati skloniti jer Nijemci svakodnevno pretražuju sve iako se čini da se povlače.

Gita i četiri Poljakinje noću spavaju na tavanu, a danju se skrivaju u obližnjim šumama. Priča o njima u hipu se proširi malim selom pa lokalni svećenik skupa s vjernicima organizira da im se svakoga dana donosi hrana. Nekoliko tjedana kasnije ruski vojnici uspiju potjerati Nijemce, a neki od Rusa smještaju se u kuću nasuprot njihove.

Jednog jutra djevojke prekasno krenu prema šumi pa ih zaustave Rusi koji, pred susjednom kućom drže stražu. One im pokazuju tetovaže i pokušavaju objasniti gdje su bile i zašto su sada ovdje. Suosjećajući s njihovom patnjom, ruski vojnik ponudi im da postave stražu pred njihovu kuću. To znači da dane više ne moraju provoditi u šumi. Više nije tajna gdje žive. Vojnici im svakoga dana na dolasku i odlasku mahnu.

Jednog dana neki od vojnika upita nešto Gitu i kad ona ne odgovori, on odmah shvaća da nije Poljakinja. Te večeri zakuca na vrata i upoznaje Gitu s mladićem koji je odjeven u rusku uniformu, ali je zapravo Slovak. Njih dvoje razgovaraju do dugo u noć.

Djevojke iskušavaju sreću ostajući navečer predugo uz kamin; brzo su se udomaćile. Sve dok ih jedne večeri nije prestravilo naglo razvaljivanje vrata. U kuću im je upao pijani Rus dok je njihov stražar ležao onesviješten. Mašući pištoljem, pijani nasilnik pokazao je na jednu od njih i pokušao joj razderati odjeću, u isto vrijeme skidajući hlače. Djevojke su počele vrištati sve dok im u sobu nije upala još nekolicina ruskih vojnika. Vidjevši kolegu kako leži na jednoj od njih, jedan je izvadio pištolj i pucao mu u glavu, a onda ga skupa s kolegama odvukao iz kuće. Čim su se vratili, stali su se ispričavati bivšim logorašicama.

Traumatizirane, djevojke odluče da moraju krenuti dalje. Jedna od njih ima sestru koja je živjela u Krakovu. Možda je još tamo. Kao dodatnu ispriku za ispad svojeg suborca od prijašnje noći, ruski vojnici organiziraju vozača i mali kamion da ih preveze do grada.

148

Gita i djevojke brzo su pronašle sestru. Žena još uvijek živi u stančiću iznad trgovine. Stan je prepun ljudi, prijatelja koji su bili pobjegli iz grada pa se sada vraćaju kao beskućnici. Nitko nema novca. Da bi preživjeli, svakoga dana odlaze na tržnicu, svatko ukrade po jednu namirnicu, a onda od te hrane pripremaju večeru.

Jednoga dana Gita na tržnici čuje vozača kamiona kako govori slovački. Od njega sazna da nekoliko kamiona svakog tjedna ide iz Bratislave za Krakov, donoseći svježe voće i povrće. Muškarac pristane povesti je. Gita najavi ljudima s kojima je živjela da odlazi. Teško joj je oprostiti se s djevojkama. Sve četiri pođu s njom na tržnicu i mašu joj dok kamion odvozi nju i još dvoje njezinih sunarodnjaka. Gita je odavno prihvatila činjenicu da su joj roditelji i dvije mlađe sestre mrtvi, ali se nada da je barem jedan od braće preživio. Možda im je to što su se pridružili sovjetskim partizanima spasilo život.

U Bratislavi, kao i u Krakovu, pridružuje se preživjelima iz logora u zajedničkim, prenatrpanim stanovima. Daje svoje ime i adresu Crvenom križu, kao što čine i ostali logoraši koji se vraćaju u nadi da će pronaći nestale rođake i prijatelje.

Jednog poslijepodneva gleda kroz prozor svojeg stana kad ugleda dvojicu sovjetskih vojnika kako preskaču preko stražnje ograde. Prestravljena je, ali kada se približe, shvati da su to njezina braća Dodo i Latslo. Trči niza stepenice, širom otvara vrata i grli ih najsnažnije što može. Momci joj kažu da se ne usuđuju ostati. Iako su Rusi oslobodili grad od Nijemaca, lokalno stanovništvo sumnjičavo je prema ruskim uniformama. Gita ne želi pokvariti sreću ponovnog susreta, pa za sebe zadrži informacije o ostatku obitelji. Ubrzo će i sami doznati. A to nije razgovor za nekoliko kratkih minuta.

Prije nego što se razdvoje, kaže im da je i ona nosila rusku uniformu. Bila je to prva odjeća koju su joj dali kad su je doveli u Auschwitz. Kaže im da joj je stajala bolje nego njima. I svi se smiju.

149

DVADESET I ŠESTO POGLAVLJE

alijev vlak vuče se kroz sela. On se nasloni na pregradni zid igrajući se dvjema vrećicama zavezanima za hlače u koje je, riskirajući, sakrio drago kamenje. Gomilu ih je ostavio ispod

madraca. Tko god pretraži njegovu sobu, može ih uzeti.

Kasnije te večeri vlak napokon staje i SS-ovci ih puškama istjeruju van, jednako kao što su to učinili prije gotovo tri godine u Birkenauu. Još jedan koncentracijski logor. Jedan od muškaraca iz Lalijeva vagona iskače skupa s njim.

“Znam ovo mjesto. Tu sam već bio.”

“Da?” pita Lali.

“Mauthausen, u Austriji smo. Nije toliko strašan kao Birkenau, ali nije ni daleko.”

“Ja sam Lali.”

“Joseph, drago mi je.”

Kad su se svi iskrcali, SS-ovci ih upute da si pronađu mjesto za spavanje. Lali slijedi Josepha u blok. Muškarci ovdje gladuju, izgledaju kao kosturi prekriveni kožom, ali svejedno se i dalje imaju snage boriti za svoje mjesto.

“Goni se, ovdje nema mjesta.”

Jedan čovjek po krevetu, svatko želi svoj prostor i spreman je na sukob da bi ga obranio. U druga dva bloka isto.

Napokon pronalaze jedan s malo više mjesta i zauzmu krevete. Dok ostali dolaze u blok tražeći mjesto za spavanje, svi uzvikuju očito standardni pozdrav: “Goni se, puni smo.”

Sljedećeg jutra Lali vidi muškarce iz susjednog bloka kako staju u redove. Shvaća da će ga pretražiti i pitati tko je i odakle dolazi. Opet. Iz skrivenih džepića s draguljima vadi tri najveća dijamanta i stavlja ih u usta. Žuri u stražnji dio bloka dok se ostali muškarci još okupljaju i tamo rasipa ostale dragulje. Počinje pregled redova golih muškaraca. Gleda kako čuvari otvaraju usta onima ispred njega pa on brzo sakrije dijamante pod jezik. Otvori usta prije nego što čuvari stignu do njega. Nakon kratkog pregleda, odlaze dalje.

L

150

Idućih nekoliko tjedana Lali zajedno s drugim logorašima samo sjedi. Nitko od njih ne radi ništa. Jedino što može je gledati SS-ovce i pokušavati razlučiti kome od njih može prići, a koga bi bilo bolje izbjegavati. S vremena na vrijeme s jednim od njih upušta se u razgovor. Čuvar je zadivljen Lalijevim tečnim njemačkim. Čuo je, priča, za Auschvvitz i Birkenau, ali nije bio tamo i želi čuti sve o tome. Lali mu opisuje sliku koja nema veze sa stvarnošću. Ne može imati nikakve koristi ako Nijemcu sad ispriča pravu istinu o ponašanju prema logorašima. Ispriča mu što je tamo radio i da bi i ovdje više volio nešto raditi umjesto da cijeli dan besposleno sjedi. Nekoliko dana kasnije, čuvar ga pita bi li se želio preseliti u sestrinski logor Mauthausena, u Saurer Werke u Beču. Pomislivši da ne može biti lošije nego ovdje, i nakon uvjeravanja čuvara da su tamošnji uvjeti malo bolji, a zapovjednik prestar da bi ga bilo briga, Lali prihvaća ponudu. Stražar ga upozorava da taj logor ne prihvaća Židove pa neka šuti o svojoj vjeri.

Sljedeći mu dan naloži: “Skupi svoje stvari. Odlaziš.”

Lali se osvrne oko sebe: “Imam sve.”

“Odlazite kamionom za nekih sat vremena. Stani u red pred ulazom. Ime ti je na popisu”, smije se.

“Ime?”

“Da. Moraš skrivati broj, dobro?”

“Javljat ću se na ime?”

“Da, nemoj zaboraviti. Sretno.”

“Prije nego što odem, želio bih ti nešto pokloniti.”

Čuvar izgleda iznenađeno.

Lali iz usta izvadi dijamant, obriše ga o košulju i preda mu ga. “Sada ne možeš reći da nikad nisi dobio ništa od Židova.”

Beč. Tko ne bi volio posjetiti Beč? Dok je još bio mladi ženskar, za Lalija je to bio grad iz snova. Već je i samo ime odisalo romantikom, stilom i nebrojenim mogućnostima. Ali svjestan je da će sada iznevjeriti sva njegova očekivanja.

Kad stignu na odredište, čuvari se čine nezainteresiranima, i za Lalija i za ostale suputnike. Nekako sami pronađu blok u kojem im daju naputak kada i gdje da dolaze po hranu. Lali ne prestaje razmišljati o Giti i kako da je pronađe. Neće moći još dugo izdržati to seljakanje iz logora u logor.

151

Nekoliko dana promatra gdje je. Vidi da zapovjednik logora tumara uokolo i pita se kako je još uopće živ. Lali krati vrijeme razgovorima sa stražarima koji mu se čine opuštenijima i pokušava što bolje razumjeti odnose među logorašima. Kad shvati da je vjerojatno jedini iz Slovačke, drži se po strani. Poljaci, Rusi i nekoliko Talijana ionako po cijele dane sjede i razgovaraju sa sunarodnjacima, a njega uglavnom ignoriraju.

Jednog dana, Laliju priđu dvojica mladića. “Pričaju da si ti Tetovirer iz Auschwitza.”

“Tko priča?”

“Netko je rekao da mu se čini kako te zna od tamo i da si ti tetovirao logoraše.”

Lali zgrabi ruku mladića i podigne mu rukav. Nema broja. Okrene se prema drugome.

“A što je s tobom, jesi li ti bio tamo?”

“Ne, ali je li istina što govore?”

“Bio sam tetovirer, pa što onda?”

“Ništa. Samo pitamo.”

Momci odlaze, a Lali ponovo odjezdi u svijet mašte. Nije ni svjestan da mu se približavaju SS-ovci sve dok ga ne podignu na noge i ne odvuku prema obližnjoj zgradi. Tu se zatekne pred ostarjelim zapovjednikom koji samo kimne jednome od vojnika. Taj podigne Lalijev rukav otkrivajući njegov broj.

“Bio si u Auschwitzu?” pita zapovjednik.

“Da, gospodine.”

“Jesi li tamo bio tetovirer?”

“Da, gospodine.”

“Pa, jesi li onda Židov?”

“Ne, gospodine, katolik sam.”

Zapovjednik ga sumnjičavo pogleda. “Oh? Nisam znao da je u Auschwitzu bilo i katolika.”

“Bilo je tamo ljudi raznih vjera, gospodine, kao i kriminalaca i političkih zatvorenika.”

“Jesi li kriminalac?”

“Ne, gospodine.”

“I nisi Židov?”

152

“Ne, gospodine. Ja sam katolik.”

“Dva puta si rekao ne. Pitat ću te još jednom. Jesi li Židov?”

“Ne, nisam. Evo, dajte mi da vam dokažem.” Rekavši to, odveže vezicu na hlačama i one padnu na pod. Prstima ulovi prednji dio gaća i počinje ih skidati.

“Stani. Ne moram to gledati. Dobro, možeš ići.”

Ponovo navlačeći hlače i pokušavajući smiriti isprekidani dah koji bi ga mogao odati, Lali požuri iz ureda. U prednjoj prostoriji ipak zastane i stropošta se u stolac. Vojnik za obližnjim stolom ga pogleda.

“Jesi li dobro?”

“Da, dobro sam, samo mi se malo vrti. Znaš li možda koji je datum?”

“Danas je 22., ne, 23. travnja. Zašto?”

“Nema veze. Hvala ti. Doviđenja.”

Vani, Lali promotri logoraše koji lijeno sjede na dvorištu i čuvare što izgledaju još ljenije.

Tri godine. Uzeli ste mi tri godine života. I nećete više ni dana.

Iza blokova, Lali hoda uz ogradu. Svako malo je protrese tražeći joj slabu točku. Ne treba mu dugo da pronađe rupu. Ograda se odvoji od tla, može je povući prema sebi. I ne trudi se pogledati promatra li ga tko; samo se provuče ispod nje i mirno odšeće dalje.

Suma mu pruža utočište od Nijemaca koji bi mogli pretraživati područje. Dok ulazi sve dublje u nju, čuje zvukove topova i pucnjeve. Nije siguran je li mu pametnije hodati prema njima ili trčati u drugom smjeru. U kratkom primirju začuje žubor potoka. Ako mu želi prići, mora se približiti pucnjavi... Oduvijek je imao dobar unutarnji kompas i sad mu se učini da je ovo ispravan put. Ako su s druge strane potoka Rusi, ili čak Amerikanci, rado će im se predati.

Dok pada mrak, može nazrijeti odsjaj pušaka i topova u daljini. Ali ne da se smesti; želi doći do vode, nada se i do mosta, do izbavljenja. Kad joj se posve približi, shvati da je to ipak rijeka, a ne običan potok. Pokušava vidjeti što je sve s druge strane, osluškuje buku topova.

Sigurno su Rusi. Idem prema vama.

Uđe u vodu i šokira se koliko je ledena. Polako pliva, oprezan je, pazi da ne uzburka vodu više nego što je nužno. Zastane pa podigne glavu i sluša. Pucnjevi su sve bliže. “Sranje”, promrmlja. Prestaje plivati i pušta da ga struja ponese nizvodnije od bitke, pretvara se da je grana ili mrtvac kojega treba ignorirati. Kad stekne dojam da je izbjegao

153

zaraćene vojske, divljački dopliva do obale, izvuče se iz rijeke pa nekako dovuče pothlađeno tijelo do nekog stabla. A onda se sruši, od hladnoće i iscrpljenosti.

154

DVADESET I SEDMO POGLAVLJE

robude ga zrake sunca na licu. Odjeća mu se prosušila i jasno čuje zvuk rijeke. Odluči puzati među tim drvećem koje ga je skrivalo tijekom noći. Na obzoru mu se ukaže cesta i kad se

još malo primakne, jasno vidi ruske vojnike. Gleda ih tako nekoliko trenutaka, strahuje od nove pucnjave. Ali vojnici su opušteni. Odluči ubrzati svoj plan povratka kući.

Podigne ruke i zakorači na cestu preplašivši nekolicinu vojnika koji refleksno podignu puške.

“Ja sam Slovak. Bio sam tri godine u koncentracijskom logoru.”

Vojnici se pogledaju.

“Odjebi”, kaže jedan od njih pa nastavlja stupati s družinom. Drugi ga usput odgurne i samo prođe dalje. Lali nekoliko minuta stoji u nevjerici; vojnici hodaju pokraj njega i ignoriraju ga. Prihvati tu njihovu nezainteresiranost pa i sam nastavi dalje. Oni ga s vremena na vrijeme samo pogledavaju. Odlučio je nastaviti u smjeru suprotnom od njihova pretpostavivši da idu u daljnje bitke s Nijemcima pa nema baš puno smisla ići za njima.

Nakon nekog vremena pokraj njega se zaustavi džip. Vojnik na stražnjem sjedalu ga pogleda: “Tko si, dovraga, ti?”

“Ja sam Slovak. Tri godine sam bio zarobljen u Auschwitzu.” Pa podigne lijevi rukav i otkrije tetovirani broj. “Nikad nisam čuo za to mjesto.”

Lali proguta knedlu. Nevjerojatno je da ljudi ne znaju za tu tvornicu užasa.

“U Poljskoj je. To je sve što vam mogu reći.”

“Izvrsno govoriš ruski”, kaže vojnik. “Znaš li još neke jezike?”

“Češki, njemački, francuski, mađarski i poljski.” Vojnik ga pažljivije promotri: “A kamo si se uputio?”

“Kući, u Slovačku.”

“A ne, ne ideš tamo. Imam pravi posao za tebe. Upadaj.”

Lali osjeti poriv da se da u bijeg, no jasno mu je kako ne bi imao nikakve šanse, pa se penje na suvozačevo mjesto.

“Okrenite se, idemo natrag u zapovjedništvo”, govori vojnik vozaču.

P

155

Džip poskakuje nad rupama i jarcima vraćajući se u smjeru iz kojeg je došao. Nekoliko kilometara kasnije prođu kroz malo selo i skrenu na zemljani put prema velikom dvorcu na vrhu brda nad raskošnom dolinom. Ulaze u veliki kružni prilaz gdje je parkirano nekoliko skupocjenih automobila. Sa svake strane impozantnih vrata stoje po dva čuvara. Džip staje, vozač iskače iz njega i otvara vrata oficiru. “Pođi sa mnom”, kaže oficir.

Lali požuri za njim u predvorje dvorca. Zastaje šokiran raskoši koju vidi pred sobom. Velike stepenice, umjetnine, slike i tapiserije na svakom zidu, pokućstvo kvalitete kakvu dosad nije vidio. Ušao je u posve novi svijet. Nakon donedavnog života u Auschwitzu, ovaj je prizor gotovo bolan.

Oficir krene prema prostoriji uz glavni ulaz pokazujući Laliju da ga slijedi. Ulaze u veliku, bogato opremljenu sobu. Svu pažnju privuče mu veliki stol od mahagonija i čovjek koji sjedi za njim. Sudeći po uniformi i epoletama, pred Lalijem je neki visokorangirani ruski časnik. Kad mu priđu, muškarac podigne pogled.

“Koga to imamo?”

“Tvrdi da je tri godine bio u zarobljeništvu kod nacista. Pretpostavljam da je Židov, ali mislim da to nema veze. Važno je da govori i ruski i njemački”, kaže vojnik.

“I?”

“Mislio sam da bi nam mogao biti koristan. Znate, u razgovoru s lokalcima.”

Stariji oficir se nagne, naoko razmišljajući o prijedlogu. “Onda neka radi za nas. Pronađi nekoga da ga čuva i da ga ubije ako pokuša pobjeći.” Dok Lalija prate iz sobe, stariji oficir doda: “I operite ga i dajte mu neku bolju odjeću.”

“Razumijem! Mislim da će nam dobro poslužiti.”

Lali slijedi vojnika.

Ne znam što žele od mene, ali ako se mogu okupati i dobiti čistu odjeću...

Hodaju kroz predvorje i krenu na prvi kat, a Lali primjećuje da su u zgradi još dva kata. Ulaze u spavaću sobu gdje Rus priđe ormaru i otvori ga. Ženska odjeća. Bez riječi izađu iz te spavaonice i uđu u drugu. Ovaj put pronalaze mušku odjeću.

156

“Pronađi nešto što ti odgovara i u čemu dobro izgledaš. Tu bi pokraj trebala biti i kupaonica.” Pokaže mu smjer. “Operi se, ja cu se brzo vratiti.”

Zatvara vrata za sobom. Lali proučava sobu. Tu je veliki krevet sa stupovima, prekriven teškim pokrivačima i brdom jastuka svih veličina i oblika, ladičar od ebanovine, stolić s Tiffanyjevom svjetiljkom i stolac ukrašen bogatom presvlakom. Kako bi volio da je i Gita ovdje... Protrne od same pomisli. Ne može si priuštiti misliti na nju. Ne još.

Lali prelazi rukom po odijelima i košuljama u ormaru, običnima i svečanima, sa svim dodacima potrebnim da uskrsne stari Lali. Izabire odijelo i donosi ga pred zrcalo diveći se odrazu - pristajat će mu gotovo savršeno. Baca ga na krevet. Dodaje mu i bijelu košulju. Iz ladice uzima mekano donje rublje, čarape i glatki smeđi remen. U drugom ormaru pronalazi par ulaštenih cipela koje pristaju uz odijelo. Ugura u njih gola stopala. Savršene.

Vrata ga vode u kupaonicu. Pozlata na slavinama blista uz bijele pločice koje prekrivaju pod i zidove, a veliki zatamnjeni prozor daje žuti i zeleni odsjaj kasnopopodnevnog sunca. Ulazi u sobu i dugo stoji nepomičan prepuštajući se iščekivanju. Zatim pusti vodu u kadu i spusti se u nju, uživajući dok se voda ne ohladi. Doda još vrele vode, ne žureći se s prvom kupkom nakon tri godine. Nakon nekog vremena ipak izlazi i briše se mekanim ručnikom koji na vješalici visi s ostalima. Opet se vraća u spavaću sobu i polako se odijeva upijajući mekani pamuk i svilu i vunene čarape. Ništa ga ne grebe, nadražuje ili mu nemarno visi na omršavjelom tijelu. Vlasnik je očito bio mršav čovjek.

Neko vrijeme sjedi na krevetu čekajući da se njegova pratnja vrati. Onda odluči još malo istražiti sobu. Razmiče teške zastore koji otkrivaju francuski prozor što vodi na balkon. Nestrpljivo otvori balkonska vrata i izlazi.

Bože! Gdje sam to?

Pred njim se proteže nepregledni vrt, a travnjak nestaje u šumi. Ima savršeni pogled na prilaz, pa promatra kako nekoliko automobila dovoze još ruskih oficira. Čuje kako se otvaraju vrata sobe i vidi svog čuvara s još jednim, nižerangiranim vojnikom. Ostaje na balkonu. Muškarci mu se pridruže i promatraju okoliš.

“Jako lijepo, zar ne?” kaže Lalijev čuvar.

“Dobro ste se smjestili. Pravo otkriće.”

157

Njegov čuvar se smije. “Da, jesmo. Ovo je zapovjedništvo mnogo udobnije od onoga na bojišnici.”

“Hoćete li mi reći gdje se ja tu uklapam?”

“Ovo je Fredrich. On će biti tvoj čuvar. Ustrijelit će te ako pokušaš pobjeći.”

Lali pogleda čovjeka. Mišići na njegovim rukama zatežu rukave košulje, a prsa mu se tako nadimaju da bi mu dugmad mogla popucati. Tanka usta niti se smiju niti prave grimase. Ne uzvraća na Lalijevo kimanje.

“Ne samo da će te čuvati, nego će te svakog dana odvesti do sela da obaviš nabavku. Razumiješ?”

“Što kupujem?”

“Pa, vino ne, imamo ga pun podrum. Ni hranu, to kupuju kuhari. Oni znaju što im treba...”

“Znači, meni ostaje...”

“Zabava.”

Lali uspijeva zadržati neutralni izraz lica. “Svakog ćeš jutra ići u selo i pronaći prekrasne mlade dame koje žele s nama provesti večer. Razumiješ?”

“Znači, ja vam trebam da bih vam bio svodnik?”

“Vidiš da sve razumiješ.”

“Kako ću ih uvjeriti u to? Da im kažem da ste svi zgodni momci koji će se lijepo ponašati prema njima?”

“Dat ćemo ti nešto da ih još malo potakneš.”

“Što?”

“Pođi sa mnom.”

Trojica muškaraca silaze u još jednu raskošnu sobu gdje oficir otvara tajna vrata u zidu. Ulazi u skriveni sef i iz njega vadi dvije metalne kutije pa ih stavlja na stol. U jednoj je novac, u drugoj nakit. Lali vidi da u sefu ima još mnogo takvih kutija.

“Fredrich će te dovesti ovamo svako jutro, a ti ćeš uzeti novac i nakit za djevojke. Svake večeri trebat će nam ih osam do deset. Samo im pokaži da ćeš im platiti, a bude li potrebno, daj im nešto novca unaprijed. Reci im da ćemo im sve platiti kad stignu u dvorac. I da ćemo ih, kad večer završi, vratiti kućama žive i zdrave.”

Lali pokuša posegnuti u posudu s nakitom, no brzo je poklope.

158

“Jeste li već s njima dogovorili cijenu?” pita. “To ostavljamo tebi na prosudbu. Samo postigni najbolju moguću tarifu. Razumiješ?”

“Naravno, želite najbolju govedinu za cijenu kobasice.” Lali zna što mora reći.

Oficir se nasmije. “Idi s Fredrichom, pokazat će ti malo uokolo. Možeš jesti u kuhinji ili u sobi, samo reci kuharu.”

Fredrich povede Lalija niz stepenice i upoznaje ga s dvojicom kuhara. Lali im kaže da bi volio jesti u svojoj sobi. Fredrich mu tada rastumači da se ne smije uspinjati više od prvoga kata, a na prvom katu smije ulaziti samo u svoju sobu. Lali jasno i glasno prihvaća naputke.

Nekoliko sati kasnije u sobu mu donesu janjetinu u gustom umaku. Mrkve su kuhane al dente i zalivene maslacem. Jelo je začinjeno solju, paprom i svježim peršinom. Lali, koji se u zatočeništvu već pitao je li izgubio mogućnost uživanja u raskošnim i različitim okusima, sada zna da - nije. Ono što je izgubio, međutim, jest sposobnost uživanja u hrani koja je pred njim. Kako bi i mogao kada nema Gite da je podijeli s njim? Kako može uživati u hrani kada ne zna ima li ona što jesti? Kad ne zna je li uopće... Tu pomisao potiskuje. Sad je ovdje i mora raditi što mu kažu prije nego što je krene tražiti. Pojede samo pola hrane na tanjuru. Uvijek ostavi nešto sa strane, tako je živio posljednje tri godine. Uz hranu, Lali popije gotovo cijelu bocu vina. Opijen, s mukom se skine pa baci na krevet i padne u san.

Sljedećeg jutra budi ga zveckanje pladnja s doručkom koji mu poslužuju na stol. Ne može se sjetiti je li zaključao sobu ili nije. Nebitno, moguće je da kuhar ima ključ. Prazan poslužavnik s večerom i bocu su odnijeli. Sve bez ijedne riječi.

Nakon doručka se na brzinu otušira. Obuva cipele kad ulazi Fredrich. “Spreman?” Lali kimne. “Idemo.”

Prva postaja, radna soba sa sefom. Fredrich i još jedan oficir gledaju kako Lali bira određeni iznos novca koji zapisuju u bilježnicu, zatim nekoliko komada nakita i nekoliko dragih kamenčića. Zapisuju i to.

“Uzimam više nego što vjerojatno trebam jer mi je ovo prvi put i nemam pojma koja im je cijena, je li to u redu?” obrati se muškarcima.

Oni slegnu ramenima.

“Samo se potrudi da vratiš ono što im nisi dao”, kaže onaj zadužen za računovodstvo.

159

Lali pospremi novac u jedan džep, a nakit u drugi i krene za Fredrichom u veliku garažu uz dvorac. Fredrich sjeda u neki džip, Lali sjedne do njega na suvozačko mjesto i uslijedi nekoliko kilometara do sela kroz koje je Lali jučer prošao.

Je li to bilo tek jučer? Zašto se već osjećam toliko drugačije?

U vožnji, Fredrich mu kaže da će navečer dovesti mali kamion kako bi pokupili djevojke. Nije udoban, ali to je jedino vozilo koje može prevesti dvanaestero ljudi. Dok ulaze u selo, Lali pita: “Pa, gdje bih mogao potražiti djevojke spremne za provod?”

“Ostavit ću te na vrhu ulice. Uđi u sve trgovine. Radnice ili mušterije, nije nam važno sve dok su mlade i donekle zgodne. Saznaj koja im je cijena, pokaži im čime ćemo im platiti, a ako žele nešto unaprijed, daj im samo novac. Reci im da ćemo ih pokupiti u 18 sati ispred pekarnice. Neke su već bile kod nas.”

“Kako ću znati jesu li zauzete?”

“Pretpostavljam da će te odbiti. Mogle bi te i gađati nečim, pa budi spreman na bijeg.” Lali izlazi iz automobila, a Fredrich vikne za njim: “Čekat ću te i držati na oku. Daj si vremena. I nemoj učiniti nešto glupo.”

Lali prvo ode do obližnjeg butika. Nada se da danas nema muževa ili momaka koji kupuju sa svojim partnericama. Kad uđe, privuče svu pažnju. Pozdravi ih na ruskom, ali se sjeti da je u Austriji, pa se prebaci na njemački.

“Zdravo, dame, kako ste danas?”

Žene pogledavaju jedna u drugu. Nekoliko ih se zahihoće prije nego što ga prodavačica pita: “Kako vam mogu pomoći? Tražite li nešto za svoju suprugu?”

“Ne baš. Želio bih razgovarati sa svima vama.”

“Jeste li vi Rus?” pita jedna mušterija.

“Ne, ja sam Slovak. Ali dolazim u ime ruske vojske.”

“Zar živite u dvorcu?” pita druga žena.

“Da.”

Laliju lakne kad jedna od prodavačica sama pita: “Došli ste vidjeti jesmo li raspoložene za zabavu večeras?”

“Da, da, jesam. Vi ste već bili tamo?”

“Jesam. Nemojte biti tako uplašeni. Sve znamo što želite.”

Lali pogled uokolo. Tu su dvije prodavačice i četiri mušterije.

160

“I?” pita on oprezno.

“Pokažite nam što imate”, kaže jedna od mušterija. Lali prazni džepove na pult dok se djevojke skupljaju oko njega.

“Koliko možemo uzeti?”

Lali gleda u djevojku koja je već bila u dvorcu.

“Koliko su vam platili prošli put?”

Ona mahne dijamantnim i bisernim prstenom pred njegovim nosom: “Plus deset maraka.”

“U redu, kako bi bilo da vam dam pet maraka sada, a pet maraka i komad nakita dobijete večeras?”

Djevojka prebire po nakitu i izvlači bisernu narukvicu. “Ja ću uzeti ovu.”

Lali je nježno uzme iz njezine ruke. “Ne još”, kaže. “Budi večeras u 18 kod pekarnice. Dogovoreno?”

“Dogovoreno”, kaže ona.

Lali joj preda pet maraka koje ona sprema u grudnjak.

Ostale djevojke čeprkaju po nakitu i biraju što žele. Lali svakoj od njih daje po pet maraka. Ovo je mačji kašalj.

“Hvala vam, dame. Prije nego što odem, možete li mi reći gdje mogu pronaći još vaših lijepih istomišljenica?”

“Možeš pokušati u obližnjem kafiću ili u knjižnici”, predloži jedna od njih.

“Pazi se bakica u kafiću”, kaže jedna hihoćući se. “Kako to misliš, bakica?” pita Lali. “Znaš, starih žena - neke od njih imaju više od 30.” Lali se smije.

“Gledaj”, kaže prva volonterka. “Možeš zaustaviti doslovce svaku ženu na ulici. Sve znamo sto želiš, a ima nas puno koje trebamo dobru hranu i piće, čak i ako ih moramo dijeliti s onim ružnim ruskim svinjama. Ovdje više nema muškaraca koji bi nas mogli uzdržavati. Radimo ono što moramo.”

“Kao i ja”, kaže im Lali. “Puno vam hvala svima. Radujem se što ćemo se vidjeti večeras.”

Lali odlazi iz trgovine i naslanja se na zid, loveći dah. Jedna trgovina, skupio je pola djevojaka. Gleda na drugu stranu ulice. Fredrich zuri u njega. Pokaže mu podignuti palac.

Sad, gdje je taj kafić?

161

Dok hoda prema njemu, zaustavi tri djevojke od kojih dvije pristanu doći na zabavu. U kafiću skupi još tri. Misli da su sve u ranim ili srednjim tridesetima, ali su svejedno lijepe žene s kojima bi svatko volio biti viđen.

Kasnije tog dana Fredrich i Lali dolaze po žene koje ih čekaju pred pekarnicom, kako su im i rekli. Elegantno su odjevene i našminkane. Plaćanje u nakitu i novcu Lali obavlja uz Fredrichov minimalni nadzor.

Potom ih promatra kako ulaze u dvorac. Drže se za ruke s odlučnim izrazom na licu i povremenim osmijehom.

“Ja ću uzeti ono što je ostalo”, kaže Fredrich stojeći pokraj Lalija.

Lali uzima nekoliko novčanica i komada nakita iz džepova i predaje ih Fredrichu koji se čini zadovoljnim što je transakcija bila korektna. Fredrich stavlja dragocjenosti u džep, a onda pretraži Lalija, gurajući mu ruke duboko u džepove.

“Hej, oprezno”, kaže Lali. “Ne poznajem te tako dobro.”

“Nisi moj tip.”

* * *

Vjerojatno su kuharima već dojavili da se Lali vratio jer mu večera stiže ubrzo nakon što se vratio u sobu. Jede, a onda odlazi na balkon. Oslanja se na ogradu, gleda kako vozila dolaze i odlaze. S vremena na vrijeme do njega dopru zvuci sa zabave u prizemlju i on je zadovoljan što čuje samo smijeh i razgovor. Počinje se razodijevati za krevet. Malo prokopa po manšetama hlača pa pronađe mali dijamant koji je tamo sakrio. Iz ormara uzme čarapu pa u nju ugura dragi kamen i ode na počinak.

Nekoliko sati kasnije probudi ga smijeh i čavrljanje koji dopiru kroz otvoreni balkon. Izlazi van i vidi kako se djevojke uspinju u kamion koji ih odvozi kući. Većina izgleda pijano, ali nijedna nesretno. Vraća se u krevet.

Sljedećih nekoliko tjedana Lali i Fredrich dva puta na dan odlaze u selo. Tamo ga već dobro znaju, čak i žene koje nikad ne dolaze u dvorac znaju tko je i pozdravljaju ga u prolazu. Butik i kafić su mjesta na kojima se djevojke uskoro i same okupljaju točno u vrijeme kad on običava doći. Često ga pozdravljaju poljupcem u obraz i molbama da se priključi zabavi. Čini se da im je iskreno žao što nikad ne dođe.

162

Jednog dana u kafiću konobarica Serena glasno ga upita: “Lali, hoćeš li me oženiti kad prođe rat?” Ostale se djevojke smiju, a starije žene cokću.

“Zaljubila se u tebe, Lali. Ne želi nijednu od onih ruskih svinja bez obzira koliko novca imaju”, dodaje jedna.

“Ti si prelijepa djevojka Serena, ali bojim se da moje srce pripada drugoj.”

“Kojoj? Kako joj je ime?” kaže sumnjičavo Serena.

“Zove se Gita i obećao sam joj se. Volim je.”

“Ona te čeka? Gdje je?”

“Ne znam gdje je sada, ali ću je pronaći.”

“Kako znaš da je uopće živa?”

“Oh, živa je. Jesi li ikad u nešto bila sto posto sigurna?”

“Ne znam baš.”

“Onda nikad nisi istinski voljela. Vidimo se, djevojke, u 18. Nemojte kasniti.”

Ispraćaju ga zbornim pozdravom.

Te večeri, dok svojem ratnom plijenu dodaje veliki rubin, svlada ga snažna čežnja za domom. Dugo sjedi na krevetu. Njegove uspomene o domu sad su nadvladala sjećanja o ratnim strahotama. Sve koje je volio sada vidi samo kroz tamnu sjenu patnje i gubitka. Kad se uspije pribrati, isprazni sadržaj čarape na krevet i broji dragulje koje je uspio skupiti u ovih nekoliko tjedana. Onda ode na balkon. Noći postaju toplije i nekoliko gostiju sa zabave je na travnjaku, neki samo šeću, a drugi igraju neku vrstu lovice. Prestraši ga kucanje na vratima. Još od prve noći zaključavao je vrata, bio u sobi ili ne. Žureći da bi otvorio, na brzinu navlači pokrivač preko dragulja. Nije vidio rubin koji se otkotrljao na pod. “Zašto si se zaključao?” pita Fredrich. “Ne bih volio dijeliti postelju s nekim od tvojih kolega, jer sam vidio da neki od njih nemaju nimalo interesa za djevojke koje im dovodimo.”

“Tako znači. Ti si zgodan muškarac. Znaš da bi te bogato nagradili da imaš takve sklonosti.”

“Ali nemam.”

“Bi li želio jednu od djevojaka? Već smo im platili.”

“Ne, hvala.”

163

Fredrich zapazi svjetlucanje na tepihu. Sagiba se i podigne rubin. “ A što je ovo?”

Lali iznenađeno gleda u dragulj. “Možeš li mi objasniti zašto imaš ovo, Lali?”

“Vjerojatno mi je zapelo u džepu.”

“Stvarno?”

“Misliš li da bih ga ostavio na podu da ga pronađeš da sam ga stvarno uzeo?”

Fredrich razmišlja o tome. “Pretpostavljam da ne bi.” Stavlja ga u džep. “Vratit ću ga u sef.”

“Zašto si došao?” pita Lali, mijenjajući temu.

“Sutra me premještaju, pa ćeš od sada sam odlaziti u jutarnju nabavku i skupljati djevojke.”

“Misliš, s nekim drugim?” pita Lali.

“Ne. Dokazao si da ti možemo vjerovati, general je zadivljen tobom. Samo radi kao i dosad, a kada dođe vrijeme da svi odemo odavde, mogao bi dobiti i mali bonus.”

“Žao mi je što odlaziš. Uživao sam u našim razgovorima u kamionu. Pazi na sebe, rat i dalje traje.”

Rukuju se.

Kad Lali ostane sam, zaključan u sobi, skuplja drago kamenje s kreveta i vraća ga u čarapu. Iz ormara uzima najljepše odijelo i odlaže ga sa strane. Prilaže košulju i nekoliko pari gaća i čarapa stavlja na stol, a ispod njih gurne cipele.

Sljedećeg jutra tušira se i odijeva u odjeću koju je izabrao, uključujući četiri para gaća i tri para čarapa. Čarapu s dragim kamenjem stavlja u unutarnji džep sakoa. Baca zadnji pogled na sobu i odlazi do sefa. Tu uzima uobičajeni iznos novca i nakita i sprema se otići kad ga računovođa zaustavlja.

“Čekaj. Danas uzmi više. Popodne nam dolaze dva visoko rangirana generala iz Moskve. Njima kupi najbolje.”

Lali uzme još novca i nakita. “Možda ću se vratiti malo kasnije. Idem u knjižnicu po neku knjigu.”

“I ovdje imamo knjižnicu.”

164

“Hvala, ali tu su uvijek vojnici i... nekako ih se još uvijek bojim. Shvaćaš?”

“Ah, dobro. Kako želiš.”

Lali uđe u garažu i kimne pomoćniku koji pere auto. “Krasan je dan, Lali. Ključevi su u džipu. Čujem da danas ideš sam.”

“Da, Fredricha su premjestili, samo se nadam da nije na frontu.”

Pomoćnik se smije: “Tad bi imao vražju sreću.”

“Oh, danas su mi dopustili da se vratim malo kasnije nego obično.”

“Ideš i ti po malo akcije za sebe, ha?”

“Tako nešto. Vidimo se.”

“Dobro, lijepo se provedi.”

Lali opušteno sjeda u džip i udaljava se od dvorca bez osvrtanja. Automobil parkira u selu na glavnoj ulici, ostavi u njemu ključeve i ode. Vidi bicikl parkiran pred trgovinom, koji nonšalantno izvede na ulicu. Zatim sjedne na njega i odveze se iz grada.

Nekoliko kilometara dalje zaustavi ga ruska patrola.

Mladi vojnik ga pita: “Kamo ideš?”

“Bio sam njemački logoraš tri godine. Iz Slovačke sam i idem kući.”

Rus zgrabi volan bicikla prisilivši Lalija da siđe. Lali se okrene od njega, a ovaj ga udari nogom u guzicu. “Šetnja će ti dobro doći. Sad odjebi.” Lali šutke ode.

Nije vrijedno svađe.

Stiže večer, a on ne prestaje hodati. Vidi svjetla gradića ispred sebe i ubrza. Grad je prepun ruskih vojnika. Iako ga svi ignoriraju, osjeća da mora dalje. Na rubovima grada dolazi do željezničke stanice i žuri prema njoj nadajući se da će pronaći klupu na kojoj će se moći nakratko odmoriti. Staje na platformu i ugleda vlak, ali u njemu nema znakova života. Vlak ga ispuni strahom, ali ga on potisne pa hoda gore-dolje zavirujući unutra. Vagoni. Vagoni za putnike. Svjetlo u obližnjoj stanici privlači mu pažnju pa krene prema njoj. Unutra se vođa stanice ljulja na stolcu, dok mu glava pada na prsa, a on se bori sa snom. Lali se odmakne od prozora i glasno se nakašlje prije nego što se sa samopouzdanjem koje zapravo nema približi prozoru. Vođa stanice, sada posve budan, dolazi do prozora i otvara ga tek toliko da može čuti što govori.

“Kako ti mogu pomoći?”

165

“Ovaj vlak, kamo ide?”

“U Bratislavu.”

“Mogu li i ja s njim?”

“Možeš li platiti?”

Lali izvlači čarapu iz sakoa, vadi dva dijamanta i preda mu ih. Dok to radi, rukav na njegovoj lijevoj ruci se podigne i otkrije tetovažu. Šef stanice uzima dragulje: “Idi u zadnji vagon, tamo te nitko neće gnjaviti. Vlak odlazi tek sutra u šest ujutro.”

Lali pogleda na sat na stanici. Osam sati čekanja.

“Mogu pričekati. Koliko traje put?”

“Oko sat i pol.”

“Hvala vam. Puno vam hvala.”

Lali već krene prema vagonu, kad ga šef stanice pozove. Priđe mu i pruži hranu i termosicu.

“Ovo je samo sendvič koji je spremila moja žena, ali kava je topla i jaka.”

Uzimajući hranu i kavu, Laliju se spuste ramena i više ne može zadržati suze. Pogleda šefa stanice. I njemu su oči pune suza, no samo se okrene i vrati u ured.

“Hvala vam”, jedva uspije procijediti.

Sviće zora kad stignu na granicu sa Slovačkom. Graničar prilazi Laliju i zatraži od njega papire. Lali podigne rukav i pokaže mu svoj jedini identifikacijski dokument: 32407.

“Ja sam Slovak”, kaže.

“Dobrodošao kući.”

166

DVADESET I OSMO POGLAVLJE

ratislava. Lali silazi iz vlaka u gradu u kojem je živio i u kojem je bio sretan, u kojem je njegov život posljednje tri godine samo trebao ići naprijed. Lunja po četvrtima koje je

nekoć dobro poznavao. Neki od njih preživjeli su bombardiranje i sada su jedva prepoznatljivi. Ovdje za njega nema ničega. Mora se dokopati Krompachyja koji je udaljen četiristotinjak kilometara. Bit će to dug put kući.

Ukupno mu je trebalo četiri dana, što hoda, što povremene vožnje u kočijama, što jahanja na konju ili drndanja na zaprežnim kolima. Kad je trebalo, platio je vožnju, onako kao što je jedino mogao - dijamantima i smaragdima. Napokon je u ulici u kojoj je odrastao, stoji pred obiteljskom kućom. Sjaja s ograde je nestalo, sada je sva u korovu. Cvijeće koje je nekad bilo ponos i dika njegove majke ugušeno je visokom travom. Preko razbijenog prozora zabijena je daska.

Iz susjedne kuće izlazi starija žena i bijesno mu prilazi.

“Što radiš ovdje? Gubi se!” viče, mašući kuhačom.

“Oprostite. Ja sam... Ja sam ovdje živio.”

Žena pilji u njega i napokon ga prepozna. “Lali? Jesi li to ti?”

“Da. Oh, gospođo Molnar, jeste li to vi? Vi... Izgledate...”

“Staro. Znam. Oh moj Bože, Lali, jesi li to stvarno ti?”

Zagrle se. S knedlom u grlu pitaju jedno drugo kako su, ne dopuštajući da ovo drugo odgovori. Napokon, susjeda se odmakne od njega.

“Zašto stojiš ovdje? Uđi unutra, idi kući.”

“Živi li netko tamo?”

“Tvoja sestra, naravno. Oh, Bože, ona ne zna da si živ?”

“Moja sestra! Goldie je živa?”

Lali jurne preko ulice i glasno zakuca na vrata. Kad nitko ne odgovori, pokuca ponovo. A onda se začuje: “Stižem, stižem.”

Goldie otvara vrata. Kad ugleda brata, onesvijesti se. Gospođa Molnar ga slijedi u kuću, a on podiže sestru i smjesti je na kauč. Žena joj donosi čašu vode. Držeći Goldienu glavu u naručju, Lali čeka da otvori oči. Kad dođe sebi, ponudi je vodom. Ona jeca i pola vode prolije.

B

167

Gospođa Molnar potiho izađe iz kuće, a Lali ziba sestru dok oboje plaču bez prestanka. Treba mu neko vrijeme da progovori i pita je ono što očajnički želi znati.

Vijesti su tužne. Roditelje su odveli samo nekoliko dana nakon što je otišao. Goldie nema pojma kamo su otišli i jesu li živi. Maks se pridružio partizanima i ubijen je. Maksova žena i dvojica dječaka su odvedeni, ni za njih ne zna kamo. Jedine lijepe vijesti Goldie ima o sebi. Udala se za Rusa i sada joj je prezime Sokolov. Muž joj je na putu i trebao bi se vratiti za nekoliko dana.

Lali je slijedi u kuhinju ne želeći je ispustiti iz vida, dok im ona sprema jelo. Nakon što su pojeli, razgovaraju do dugo u noć. Koliko god Goldie navaljuje na Lalija da joj ispriča gdje je bio posljednje tri godine, on joj samo otkriva da je bio u radnom logoru u Poljskoj i kako je najbitnije da je sada kod kuće.

Sljedećeg dana otvara srce sestri i gospođi Molnar. Priča im o svojoj ljubavi prema Giti i kako vjeruje da je još uvijek živa.

“Moraš je pronaći”, kaže Goldie. “Moraš je potražiti.”

“Ne znam gdje da počnem.”

“Pa, odakle je?” pita gospođa Molnar.

“Ne znam. Nije mi htjela reći.”

“Pomogni mi da shvatim. Znate se tri godine i sve to vrijeme ti nije htjela reći ništa o sebi?”

“Nije htjela. Trebala mi je reći onoga dana kad je odlazila iz logora, ali sve se odigralo tako brzo. Sve što znam je njezino prezime - Furman.”

“Pa i to je nešto”, hrabri ga sestra.

“Čula sam da se ljudi vraćaju kući iz logora”, kaže gospođa Molnar. “Svi dolaze u Bratislavu. Možda je tamo.”

“Ako idem natrag u Bratislavu, trebat će mi prijevozno sredstvo.”

Goldie se smješka. “Pa zašto još sjediš ovdje?”

U gradu, Lali svakoga koga vidi s konjem, biciklom, automobilom ili kamionom pita želi li mu ga prodati. Svi ga odbijaju.

Kad već počinje gubiti nadu, prilazi mu starac s malim kolicima koja vuče konj. Lali zastane ispred životinje prisiljavajući muškarca da se zaustavi.

“Želio bih kupiti vašega konja i prikolicu”, provali.

“Koliko nudiš?”

168

Lali izvadi nekoliko dragulja iz džepa. “Pravi su. I vrijede mnogo.”

Nakon što je detaljno pregledao blago, starac kaže: “Pod jednim uvjetom.”

“Molim? Kojim god.”

“Prvo me moraš odvesti kući.”

Ubrzo nakon toga Lali staje pred sestrinom kućom i ponosno joj pokazuje svoje novo prijevozno sredstvo.

“Nemam nikakve hrane za njega”, kaže mu ona.

Lali joj pokaže na visoku travu. “Treba ti pokositi travnjak.”

Te večeri, dok se konj časti u dvorištu, gospođa Molnar i Goldie spremaju Laliju hranu za put. Ne želi se oprostiti s njima tako brzo nakon dolaska, ali one ne žele ni čuti da ostane.

“Ne vraćaj se bez Gite”, zadnje su Goldiene riječi prije nego što se Lali popne na prikolicu i konj ga umalo zbaci. Pogleda dvije žene koje zagrljene stoje ispred njegove obiteljske kuće. Smješkaju mu se i mašu.

Tri dana i noći Lali i njegov novi prijatelj putuju po zapuštenim cestama i kroz razrušene gradove. Prolaze potoke tamo gdje su mostovi uništeni. Usput povezu razne ljude. Lali štedljivo troši zalihe hrane. Silno je tužan zbog raspadnute obitelji. U isto vrijeme, žudi za Gitom, i to mu daje smisao koji mu treba da nastavi dalje. Mora je pronaći. Obećao je.

Kad napokon stigne u Bratislavu, odmah odlazi na željezničku stanicu. “Je li istina da dolaze preživjeli iz koncentracijskih logora?” pita. Kažu mu da jest i daju mu raspored dolazaka vlakova. Bez ideje gdje je Gita mogla završiti, čak ni u kojoj zemlji, odlučuje kako je jedino što može učiniti da čeka svaki vlak. Razmišlja o tome da pronađe neki smještaj, ali neobičan muškarac s konjem nije baš primamljiv najmoprimac, pa spava na kolicima na praznim zemljištima koja pronalazi uz prugu. Zadržava se onoliko koliko konju treba da se najede trave ili da ih otprave dalje. Često se prisjeća prijatelja iz Romskog logora i priča o njihovu načinu života. Približava se kraj ljeta. Cesto pada kiša, ali to ga ne sprječava u naumu.

Dva tjedna tumara po željezničkoj stanici i čeka svaki vlak koji dolazi. Hoda gore-dolje po peronu prilazeći svakoj ženi koja silazi. “Jeste li bili u Birkenauu?” Nekoliko mu puta potvrde, pa on nastavlja: “Jeste li poznavali Gitu Furman? Ona je bila u Bloku 29.” Nitko je ne poznaje.

169

Jednoga ga dana šef stanice pita je li prijavio Gitu Crvenom križu. Nemajući što izgubiti, odlazi u centar grada na adresu koju su mu dali.

* * *

Gita šeće ulicom s dvije prijateljice kad primijeti neka smiješna kolica i konja koji ih vuče. Na njima nonšalantno sjedi mladić. Miče im se s puta pa zakorad na pločnik.

A onda, kada konj sam zastane ispred mlade žene, njezino vrijeme stane...

S tih smiješnih kolica zakorači - Lali.

Gita krene prema njemu. On se i ne pomakne. Ona se približi još korak.

“Zdravo”, kaže mu.

Lali pada na koljena. Gita se okrene prema prijateljicama koje ih gledaju s nevjericom. “To je on?” vikne jedna od njih. “Da”, kaže Gita. “To je on.”

Lali se očito ne namjerava pomaknuti ili možda nije u stanju, pa Gita prva prilazi njemu. Sagne se prema njemu i šapne: “Ako me nisi čuo kad smo napuštali Birkenau, volim te.”

“Hoćeš li se udati za mene?” pita je Lali. “Da, hoću.”

“Hoćeš li me učiniti najsretnijim čovjekom na svijetu?”

“Da.”

Lali je podigne u naručje i poljubi. Jedna od Gitinih prijateljica priđe im i preuzme konja. Gita uhvati Lalija oko struka i spusti glavu na njegovo rame. Zajedno krenu dalje, gurajući se kroz napučene ulice. Mladi par u ratom ispijenom gradu.

170

EPILOG

ali je promijenio prezime u Sokolov, rusko vjenčano prezime njegove sestre, jer su ga u Slovačkoj pod kontrolom Sovjeta mnogo bolje prihvaćali nego prezime Eisenberg. On i Gita

vjenčali su se u listopadu 1945. godine i počeli živjeti u Bratislavi. Lali se počeo baviti uvozom finih tkanina - čipke, svile i pamuka - iz Europe i Azije te ih je prodavao trgovcima i krojačima koji su pokušali ponovo izgraditi i odjenuti njihovu zemlju. Budući da je Čehoslovačku pod svoje uzeo Sovjetski Savez, Lali tvrdi da je to bila jedina vrsta poduzetništva koju komunisti nisu odmah nacionalizirali. Između ostaloga zato što je nabavljao materijale koje je vladajuća kasta koristila za sebe.

Posao je napredovao, Lali je uzeo i partnera i zarada se povećala. Ponovo je počeo nositi elegantnu odjeću. On i Gita večerali su u najboljim restoranima i odmarali se u odmaralištima diljem Sovjetskog Saveza. Bili su veliki pokrovitelji stvaranja židovske države u Izraelu. Gita je u tome bila posebno aktivna skupljajući novac od bogatih sunarodnjaka kako bi ga prokrijumčarili iz zemlje. Kad se brak Lalijeva poslovnog partnera raspao, njegova bivša žena prijavila je Lalija i Gitu policiji. Lalija su uhitili 20. travnja 1948. godine pod optužbom da “iz Čehoslovačke izvozi nakit i druge vrijednosti”. U uhidbenom nalogu je pisalo: “Kao rezultat toga, Čehoslovačka je pretrpjela neizmjerne ekonomske gubitke, a Sokolov je za svoje ilegalne i pljačkaške pohode dobivao značajne iznose u novcu ili drugim vrijednostima.” Dok je Lali izvozio nakit i novac, na tome se nije posebno okoristio, jer je novac samo prosljeđivao dalje.

Dva dana kasnije njegovu su tvrtku nacionalizirali, a njega osudili na dvije godine zatvora Ilava, poznatom po držanju političkih zatvorenika i njemačkih zatvorenika nakon Drugog svjetskog rata. Lali i Gita bili su dovoljno pametni da sakriju dio svog imetka zarađenog na uvozu tekstila. Putem poznanstava u lokalnoj vlasti i sudstvu, Gita je podmitila službenike koji su im pomogli. Jednoga dana Lalija je u zatvoru posjetio katolički svećenik. Nakon što je zamolio čuvare da odu iz prostorije kako bi se Lali mogao ispovjediti, da ne bi prekršili ispovjednu tajnu, savjetovao je Laliju da se počne ponašati kao da je poludio. Bude li dovoljno uvjerljiv, pozvat će mu psihijatra. Nedugo zatim Lalija je doista posjetio psihijatar koji mu je rekao kako će srediti

L

171

da ga puste kući na nekoliko dana, prije “nego što potpuno poludi i ostane u tom stanju zauvijek”.

Tjedan dana kasnije odvezli su ga u stan u kojem je živio s Gitom i rekli mu da će ga pokupiti za dva dana kako bi do kraja odslužio kaznu. Te su večeri, međutim, Lali i Gita uz pomoć prijatelja pobjegli na stražnji izlaz svaki samo s osobnom prtljagom i slikom koju Gita nije željela ostaviti. Bila je to slika Romkinje. Uzeli su i mnogo novca, koji su trebali dati svojoj vezi u Beču, a koja je novac slala dalje u Izrael. Zatim su se sakrili iza lažnog zida u kamionu koji je iz Bratislave za Austriju prevozio neku robu.

U dogovoreno vrijeme na dogovoreni dan hodali su po peronu na bečkom željezničkom kolodvoru tražeći posrednika. Lali je to opisao kao scenu iz Le Carreovih špijunskih romana. Promrmljali su šifre nekolicini muškaraca dok jedan napokon nije dao odgovarajući odgovor. Lali mu je predao mali kovčeg pun novca, a ovaj je potom nestao.

Iz Beča su otputovali u Pariz, gdje su unajmili stan i nekoliko mjeseci uživali u barovima i restoranima grada koji je vraćao svoj predratni sjaj. Koncert Josephine Baker, sjajne afroameričke pjevačice i plesačice, koja je nastupila u kabaretu, sjećanje je koje će Lali nositi do kraja život. Opisao je kako je imala noge do ovdje, pokazujući na svoj struk.

Budući da nije bilo posla za došljake, Lali i Gita odlučili su napustiti Francusku. Željeli su otići što je moguće dalje od Europe. Kupili su lažne putovnice i otišli u Sidney, kamo su stigli 29. srpnja 1949. godine.

Na brodu su se sprijateljili s bračnim parom koji se planirao odseliti obitelji u Melbourne i to je bilo dovoljno da i Lali i Gita odluče tu nastaniti.

Lali je tu ponovo pokrenuo posao s tekstilom. Kupio je malo skladište i počeo preprodavati tkanine u zemlji i inozemstvu. Gita je odlučila da i ona želi sudjelovati u poslu pa je završila tečaj dizajna. S vremenom je počela dizajnirati haljine, čime su proširili posao.

Njihova je najveća želja bila imati dijete, ali jednostavno nisu uspijevali. I kada su već izgubili nadu, na njihovo veliko iznenađenje i oduševljenje Gita je ostala trudna. Njihov sin Gary rodio se 1961. godine, kada je Giti bilo 36, a Laliju 44. Vodili su ispunjen život, s djetetom, prijateljima i uspješnim poslom i ljetovanjima na Zlatnoj obali, a sve uz pomoć ljubavi koju nikakva nedaća nije mogla slomiti.

172

Slika Romkinje koju je Gita donijela iz Slovačke i danas visi na zidu Garyjeve kuće.

173

BILJEŠKA AUTORICE

jedim u dnevnoj sobi starijega čovjeka. Ne poznajem ga još dobro, ali sam već upoznala njegove pse - Tootsie i Bam Bama - jednog veličine ponija, a drugoga manjeg od moje mačke. Na

svu sreću, njih sam pridobila i sada spavaju.

Na trenutak svrnem pogled. Moram mu reći. “Znate li da ja nisam Židovka?”

Prošlo je sat vremena otkad smo se upoznali. Stariji muškarac u stolcu nasuprot moga nestrpljivo frkne, ali ta gesta nipošto nije neprijateljska. Gleda u stranu, križa prste. Noge su mu prekrižene; jednom lupka u nekom svom ritmu. Gleda prema prozoru, u daljinu.

“Da”, napokon kaže okrećući se prema meni sa smiješkom. “Zato želim tebe.”

Napokon se malo opustim. Možda sam ipak na pravome mjestu.

“Pa”, kaže on, kao da se sprema ispričati vic: “Reci mi što znaš o Židovima.”

Dok razmišljam što mu reći, na pamet mi padaju svijećnjaci sa sedam postolja.

“Poznaješ li kojeg Židova?”

Sjetim se jedne žene. “Radim s djevojkom kojoj je ime Bella. Ona je Židovka, bar mislim.”

Očekujem prijekor, ali dočeka me entuzijazam. “Dobro!” kaže on.

Prošla sam još jedan test.

Dalje slijedi prva uputa: “Nećeš imati predrasuda prema onome što ti ispričam.” Zastane, kao da traži riječi. “Ne želim nikakva osobna mišljenja u svojoj priči.”

Promeškoljim se nelagodno. “Možda imam neke predrasude.”

On se nemirno nagne prema meni. Prima stol rukom. Stol je nestabilan i njegova rasklimana noga udari glasno o pod. Psi se probude, preplašeni.

Progutam knedlu. “Djevojačko prezime moje majke je Schwartfeger. Njezina obitelj je iz Njemačke.”

On se opusti. “Svi odnekud potječemo”, kaže on.

S

174

“Da, ali ja sam Kiwi. Obitelj moje majke živi na Novom Zelandu više od stotinu godina.”

“Imigranti.”

“Da.”

On se naslanja, opušten. “Koliko brzo možeš pisati?” pita me.

Tu me uhvati nespremnu. Što me točno pita? “Pa ovisi o onome što pišem.”

“Moraš raditi brzo. Nemam puno vremena.”

Panika. Na prvi sastanak namjerno nisam donijela diktafon, čak ni papir i olovku. Pozvali su me da čujem njegovu priču i razmislim želim li je napisati. Zasad želim samo slušati.

“Koliko vremena imate?” pitam ga. “Vrlo malo.”

Zbunjena sam. “Zar morate nekamo ići?”

“Da”, kaže on, dok mu se pogled vraća prema otvorenom prozoru. “Moram biti s Gitom.”

Nikad nisam upoznala Gitu. Njezina smrt i Lalijeva želja da joj se pridruži prisilile su ga da ispriča svoju priču. Želio je da se zabilježi kako se, njegovim riječima, više nikad ne bi ponovila.

Nakon tog prvog sastanka odlazila sam Laliju dva ili tri puta na tjedan. Trebalo nam je tri godine da raspletemo cijelu priču. Morala sam zadobiti njegovo povjerenje i potrajalo je dok nije bio spreman preispitati se u nekim dijelovima priče. Postali smo prijatelji, ne, više od prijatelja, životi su nam se isprepleli dok je sa mnom dijelio krivnju koju je nosio više od pedeset godina i strah da će na njega i Gitu gledati kao na suradnike nacista. Dio Lalijeva tereta prešao je i na mene dok sam sjedila s njim za njegovim kuhinjskim stolom, s tim dragim čovjekom drhtavih ruku, isprekidana glasa, koji se i dalje znao rasplakati, šezdeset godina nakon što je doživio najgore iskustvo u ljudskoj povijesti.

Pričao je svoju priču isprekidano, nekad polako, nekad strahovito brzo i bez naizgled ikakve poveznice među događajima. Ali nije bilo važno. Bilo je očaravajuće sjediti s njim, njihova dva psa i slušati ono što bi nezainteresiranom uhu moglo zvučati kao lupetanje jednog starca. Je li bila stvar u zanimljivom naglasku iz istočne Europe? U šarmu ovog starog nevaljalca? Ili je bila riječ o izopačenoj priči koju sam tek sada počela doživljavati? Bilo je sve od toga, i još više.

175

Kao pripovjedačica Lalijeve priče primijetila sam da sjećanje i povijesne činjenice nekad plešu u korak jedno s drugim, a nekad se razilaze, ne da bi dale lekciju iz povijesti, kojih ima puno, nego da bi dale jedinstvenu pouku iz humanosti. Lalijeva sjećanja bila su većinom nevjerojatno jasna i precizna. Podudarala su se s mojim istraživanjem o tim ljudima, datumima i mjestima. Je li mi to bila utjeha? Upoznati čovjeka koji je uistinu proživio te stravične događaje učinilo ih je još strašnijima. Kod tog prekrasnog vremešnog muškarca nije bilo razlike između sjećanja i povijesti - za njega su išle ruku pod ruku.

Tetovirer iz Auschwitza priča je o dvoje običnih ljudi koji su živjeli u neuobičajenim okolnostima, kojima su oduzeli ne samo slobodu, nego i dostojanstvo, imena, identitete, i Lalijevo svjedočanstvo o onome što su morali činiti da bi preživjeli. Lali je živio prema svom motu: “Ako se probudiš ujutro, to znači da je dan dobar.” Na dan njegova sprovoda probudila sam se sa saznanjem da to za mene neće biti dobar dan, ali jest bio za njega.

Sad će biti s Gitom.

176

177

178

DODATNE INFORMACIJE

ali se rodio kao Ludwig Eisenberg 28. listopada 1916. godine u Krompachyju u Slovačkoj. U Auschwitz su ga transportirali 23. travnja 1942. i istetovirali mu broj 32407.

Gita se rodila kao Gisela Fuhrmannova (Furman) 11. ožujka 1925. godine u Vranovu nad Topl'ou u Slovačkoj. U Auschwitz su je doveli 13. travnja 1942. i tetovirali joj broj 34902, koji joj je Lali popravio u srpnju te godine kad su je iz Auschwitza prebacili u Birkenau.

Lalijevi roditelji, Josef i Serena Eisenberg, stigli su u Auschwitz 26. ožujka 1942., dok je Lali još bio u Pragu. Istraga je otkrila da su ih ubili odmah nakon dolaska. Lali to nikad nije saznao; otkriveno je nakon njegove smrti.

Lali je bio u zatočeništvu Strafkompanieje od 16. lipnja do 10. srpnja 1944., gdje ga je mučio Jakub. Taj odjel zamišljen je tako da ga nitko ne preživi ili da ga iz njega puste.

Gitina susjeda gospođa Goldstein preživjela je i vratila se kući u Vranov nad Topl'ou.

Cilku su osudili kao suradnicu nacista na 15 godina prisilnog rada, koji je odslužila u Sibiru. Kasnije se vratila u Bratislavu. Gita i ona susrele su se samo jednom, sredinom 1970-ih, kad je Gita došla u posjet svojoj braći.

Stefanu Baretzkom sudili su 1961. godine u Frankfurtu; osuđen je na doživotni zatvor zbog ratnih zločina. Počinio je samoubojstvo 21. lipnja 1988. u bolnici Konitzky-Sift u Bad Nauheimu, u Njemačkoj.

Gita je umrla 3. listopada 2003.

Lali je umro 31. listopada 2006.

L

179

POGOVOR

ad su me zamolili da napišem pogovor za knjigu, bio sam prilično zabrinut. U sjećanje su mi navirali razni događaji i nikako nisam mogao početi.

Da pišem o hrani, koja je bila središnji fokus mojim roditeljima, a posebno majci, kojoj je najveći ponos bio hladnjak pretrpan pilećim odrescima, narescima i raznim tortama i voćem? Sjećam se njezina očaja kad sam u jedanaestoj godini odlučio držati dijetu. U petak navečer poslužila mi je uobičajena tri odreska i nikad neću zaboraviti njezin izraz lica kad sam joj dva vratio. “Što nije u redu? Zar ti moja kuhinja više ne prija?” pitala je. Bilo joj je vrlo teško shvatiti da više nisam mogao jesti iste količine kao dotad. Kako bih joj se iskupio za to, kad bi došao moj prijatelj, odmah bi navalio na hladnjak, mene tek ovlaš pozdravivši. To ju je jako usrećivalo. Naša je kuća uvijek bila otvorena svima.

I mama i tata su svesrdno podržavali sve moje hobije i aktivnosti; htjeli su da se okušam u svemu - skijanju, putovanjima, jahanju, jedrenju i mnogim drugim stvarima. Imali su osjećaj da su njima ukrali mladost, pa nisu htjeli da nešto propustim.

Odrastao sam u obitelji ispunjenoj ljubavlju. Privrženost mojih roditelja jedno drugome bila je potpuna i beskompromisna. Kada su se roditelji mojih prijatelja počeli razvoditi, pitao sam majku kako su ona i otac uspjeli tolike godine ostati zajedno. Njezin je odgovor bio vrlo jednostavan: “Nitko nije savršen. Tvoj tata se uvijek brinuo za mene, još od prvog dana kad smo se upoznali u Birkenauu. Znam da nije savršen, ali isto tako znam da sam mu uvijek na prvome mjestu.” Kuča je uvijek bila puna ljubavi i pažnje, posebno za mene. Vjerujem kako su mi situacije u kojima sam ih vidio da se, i nakon pedeset godina braka, maze, drže za ruke i ljube, pomogle da i sam budem iskreno brižan muž i otac koji voli svoju obitelj.

I mama i tata htjeli su da znam što su prošli. Kad je počela televizijska serija Drugi svjetski rat bilo mi je trinaest godina i natjerali su me da je svakog tjedna gledam sam. Oni nisu mogli; bilo im je nepodnošljivo. Sjećam se situacija kad su prikazivali stvarne snimke iz logora, a ja sam gledao hoću li negdje vidjeti svoje roditelje. Te su mi slike zauvijek urezane u sjećanje.

K

180

Tata mi je otvoreno pričao o svojim pustolovinama u logoru, ali samo na židovskim blagdanima, kad bi se on i drugi muškarci okupili oko stola i pričali o svojim iskustvima koja su sva bila nevjerojatna. Mama, međutim, nije govorila o detaljima. Samo mi je jednom ispričala da joj se, kad je u logoru bila jako bolesna, u viziji ukazala majka i rekla joj: “Ozdravit ćeš. Odseli se u daleku zemlju i rodi sina.”

Pokušat ću vam objasniti kako su te ratne godine utjecale na njih. Kad je moj otac bio prisiljen zatvoriti tvrtku, meni je bilo 16 godina. Došao sam iz škole upravo kada su odvozili naš auto, a na kuću nam lijepili znak da je na dražbi. Unutra, mama je pakirala sve naše stvari. I pjevušila.

Vau, pomislio sam, upravo su izgubili sve, a mama pjeva? Posjela me da mi kaže što se zbiva, a ja sam je pitao: “Kako možeš samo pakirati stvari i pjevati?” Sa širokim osmjehom rekla mi je kako ne postoji situacija koju ne možeš preživjeti nakon što provedeš godine ne znajući hoćeš li u sijedećih pet minuta izgubiti život. Rekla je: “Dok god smo živi i zdravi, sve će biti u redu.”

Neke su mi traume ipak ostale. Kad god bismo hodali po travi, mama bi se saginjala i tražila djeteline s četiri lista, jer bi u logoru, kad bi je pronašla i predala njemačkim vojnicima, koji su vjerovali da donosi sreću, dobila dodatnu porciju juhe i kruha. Tata je imao snažan instinkt za preživljavanje, ali je patio od nedostatka emocija čak do razine da nije prolio ni suzu kad mu je umrla sestra. Kad sam ga pitao za to, rekao je da nakon što je dugi niz godina svjedočio tolikim smrtima, nakon što je izgubio roditelje i brata, više nije mogao plakati. Sve dok nije umrla mama. Tada sam ga prvi put u životu vidio da plače.

Najviše se sjećam topline u kući, mjesta uvijek ispunjenog ljubavlju, osmijesima, privrženošću, hranom i duhovitošću moga oca. Bilo je to zaista divno okruženje za odrastanje i uvijek ću biti zahvalan roditeljima što su mi pružili takav život.

181

ZAHVALE

alijeva priča je dvanaest godina postojala kao scenarij. Moja vizija uvijek se odigravala na platnu - velikom ili malom, svejedno. Sada postoji kao roman pa moram zahvaliti i

istaknuti važnost svih onih koji su mi pomogli na tom putovanju i onima koji su me se klonili.

Garyju Sokolovu - zauvijek ću ti biti zahvalna i voljeti te jer si mi dopustio da uđem u život tvog oca i u potpunosti me podržavao u namjeri da ispričam nevjerojatnu priču tvojih roditelja. Nikad nisi sumnjao da ću doći do tog cilja.

Glendi Bawden, ženi koja mi je već 21 godinu šefica i koja je žmirila na jedno oko kad sam se iskradala da bih se našla s Lalijem i drugima koji su mi pomogli razviti scenarij. I mojim kolegama, prošlima i sadašnjima, na Odjelu socijalnog rada u Medicinskom centru Monash.

Davidu Redmanu, Shani Levine, Deanu Murphyju, Ralphu Moseru u Instinct Entertainmentu, kojima sam se većinom iskradala. Hvala vam na vašoj strasti i dugogodišnjoj posvećenosti ovom projektu.

Lisi Savage i Fabianu Delussu na njihovim nevjerojatnim istraživačkim sposobnostima u traganju za činjenicama, koji su se potrudili da povijest i sjećanje savršeno odgovaraju jedno drugome. Hvala vam puno.

Hvala puno Film Victoriji za financijsku potporu istraživanju za filmski scenarij Lalijeve priče.

Lotti Weiss, koja je preživjela logore. Hvala ti na potpori i tome što si sa mnom podijelila svoja sjećanja o Laliju i Giti.

Shaunu Milleru, mom odvjetniku, koji zna kako postići dobar dogovor. Hvala.

Mojim donatorima na Kickstarteru. Puno vam hvala što ste prvi podržali ovu priču kao knjigu. Silno cijenimo vašu podršku. Vi ste: Bella Zefira, Thomas Rice, Liz Attrill, Bruce Williamson, Evan Hammond, David Codron, Natalie Wester, Angela Meyer, Suzie Squire, George Vlamakis, Ahren Morris, liana Hornung, Michelle Tweedale, Lydia Regan, Daniel Vanderlinde, Azure-Dea Hammond, Stephanie Chen, Snowgum Films, Kathie Fong Yoneda, Rene Barten, Jared Morris, Gloria Winstone, Simon Altman, Greg Deacon, Steve Morris, Suzie Eisfelder,

L

182

Tristan Nieto, Yvonne Durbridge, Aaron K., Lizzie Huxley-Jones, Kerry Hughes, Marcy Downes, Jen Sumner, Chany Klein, Chris Key.

Ova knjiga i sve što je iz nje proizašlo ne bi postojalo bez prekrasne, sjajne, talentirane Angele Meyer, urednice izdanja Echo u Bonnier Publishingu u Australiji. Zauvijek ću biti tvoja dužnica i baš kao i Lali, osjećam da si mi se zauvijek uvukla pod kožu. Prihvatila si ovu priču s jednakim žarom i strašću kao i ja. Plakala si i smijala se sa mnom kako se priča razvijala. U tebi sam pronašla nekoga tko se poistovjetio s Lalijem i Gitom. Osjetila si njihovu bol i ljubav i inspirirala me da pišem što je bolje moguće. Čini se da hvala nije dovoljno, ali ja ti stvarno silno zahvaljujem.

Angela nije bila jedina u Echou koja je ovu knjigu pretvorila u stvarnost. Hvala Kay Scarlett i Sandy Cull na nevjerojatnim koricama, Shaunu Juryju na unutarnjima. Hvala i Nedu Pennat-Raeu i Talyi Baker, nevjerojatnim lektorima, te Ani Vucic za čitanje teksta u završnoj fazi. Za dodatnu uredničku podršku hvala Cath Ferli i Kate Goldsworthy.

Cliveu Hebardu za završne korake prije izdavanja. Svima vam puno hvala.

U Londonu u Bonnier Zaffreu postoji tim koji vodi Kate Parkin čija podrška ovoj knjizi i predanost da je pošalje u što više dijelova svijeta znači da sam njezina vječita dužnica. Hvala ti, Kate.

Hvala Marku Smithu i Ruth Logan. I Richardu Johnsonu i Julianu Shawu u Bonnier Publishingu što su odmah prepoznali važnost ove priče.

Mom bratu Ianu Williamsonu i šogorici Peggi Shea, koji su mi usred zime na mjesec dana posudili svoju kuću u Big Bearu, u Kaliforniji, da napišem prvi nacrt rukopisa. Hvala vam na vašoj prekrasnoj kući i da parafraziram Sira Edmunda Hillaryja: “Odvalila sam planinu!”

Posebno zahvaljujem svom zetu Evanu i šogorici Peggi na maloj, ali značajnoj ulozi koju su odigrali u mojoj odluci da pretvorim svoj scenarij u roman. Znate što ste učinili!

Hvala mojoj braći Johnu, Bruceu i Sfuartu, koji su me bezrezervno podržavali i podsjetili da bi mama i tata bili jako ponosni na mene.

Mojim dragim prijateljicama Kathie Fong-Yonedi i Pameli Wallace čiju ljubav i podršku tijekom godina cijenim toliko da riječima ne mogu opisati.

183

Mom prijatelju Harryju Blutsteinu, čiji su me interes i savjeti za pisanje vodili tijekom godina. Nadam da sam ih usvojila i da se ponosiš mnome.

Muzeju holokausta u Melbourneu, kamo me Lali poveo nekoliko puta kao moj živi svjedok vremena i vodič. Otvorili ste mi oči u svijet koji su Lali i Gita preživjeli.

Mojim sinovima Ahrenu i Jaredu, koji su Laliju prišli otvorena srca i uma i pustili ga u našu obitelj s ljubavlju i poštovanjem.

Mojoj kćeri Azure-Dei. Lali te upoznao kad si imala 18 godina, bila si iste dobi kao i Gita kad su se prvi put sreli. Rekao mi je da se toga dana malo zaljubio u tebe. Sljedeće tri godine svaki put kad bih ga posjetila razgovor bi započinjao rečenicom: “Kako si ti, a kako je tvoja prekrasna kći?” Hvala ti što si mu dopustila da pomalo očijuka s tobom i što si mu vratila osmijeh na lice.

Partnerima moje djece - hvala vam Broneyn, Rebecca i Evan.

Steveu, mom suprugu već četrdeset i nešto godina.

Sjećam se kad si me pitao bi li trebao biti ljubomoran na Lalija jer sam s njim provodila puno vremena. I da i ne. Bio si uz mene kad bih kući stigla turobna i potištena nakon što bih čula strahote koje je Lali podijelio sa mnom. Otvorio si mu vrata našeg doma i s poštovanjem ga pustio da uđe u našu obitelj. Znam da ćeš biti uz mene na ovom putovanju.

Za sve dodatne izvore, informacije, fotografije i dokumente posjetite web-stranicu Heather Morris: heather-morris.com.au.

184

O AUTORICI

eather Morris rođena je na Novom Zelandu, a živi u Australiji.

Nekoliko godina, dok je radila u javnoj bolnici u Melbourneu i usporedno studirala, pisala je scenarije, a

prava na jedan od njih kupio je jedan američki redatelj, dobitnik Oscara.

Heather je 2003. godine srela starijega gospodina koji bi “mogao imati slušanja vrijednu priču”. Dan kad je upoznala Lalija Sokolova oboma je promijenio život. Njihovo je prijateljstvo postajalo sve snažnije pa joj je dopustio da zajedno prođu kroz preispitivanje njegova života u kojem joj je povjerio najintimnije detalje o svom preživljavanju holokausta.

Heather je Lalijevu priču isprva napisala kao scenarij, koji je jako dobro prolazio na međunarodnim natječajima.

No, tada ga je uobličila u svoj prvi roman, Tetovirer iz Auschwitza.

H