KRLEŽA O RELIGIJI

Sarajevo, 1982. godine

Priredio: dr Ivan Cvitkovlć

SADRŽAJ

PREDGOVOR 9 I O RELIGIJI 3 3

a) O religiji uopšte 35 b) O korijenima religije 41 c) O kršćanstvu 48 d) O Bibliji 5 2

e) O pokrštenju Slavena 54 f) O raskolu • 5 5

g) O katolicizmu 56 h) 0 pravoslavlju 61 i) 0 islamu 63 j) O protestantizmu 63 k) O sektama 69 I) 0 budizmu 70

m) O praznovjerju 70 n) Oduši 73 o) O crkvenim objektima i crkvenoj organizaciji 74 p) O vjerskim obredima i vjerskim praznicima 86 r) O Marksovoj kritici religije 92 s) O »svjetovnoj religiji« 95

II BOGUMILI , 9 7

a) Bogumili 9 9

b) Bogumilski mramorovi " 3

III O NEBESKOJ I ZEMALJSKOJ RELIGIJSKOJ HIJERAR­HIJI , 123 a) Bog 125 b) Madona 135 c) O Kristu 140 d) OBudhi 143 e) 0 svecima 144 f) O papama 145 g) O kardinalima 153 h) O biskupima i drugim religijskim vođama 154 i) O Strossmaveru 165 j) O Račkom 168

IV RELIGIJA U SLUŽBI VLASTI 171 V RELIGIJA I NACIJA 193 VI RELIGIJA I POLITIKA 237 VII RELIGIJA I KULTURA 247 Registar imena 273 Registar pojmova 277 Bibliografija 281

UVODNE NAPOMENE

U svome bogatom, enormnom književnom opusu Mi­roslav Krleža se često osvrtao i na razna pitanja iz ob­lasti teorije ateizma i religije. O tome bi se mogao pripre­miti mnogo obimniji zbornik no što je ovaj koji sada nudi­mo. Ovaj put u izbor smo uvrstili samo one fragmente iz Krležinih djela koji za nas imaju prvorazrednu vrijednost za tumačenje te »rastvorne, konzervativne svijesti«, bez obzira da li se ona zove katolička, pravoslavna, islamska ili ma koja druga. Odabrani fragmenti pokazuju da Krleži-no djelo nije antiteističko već Je areligiozno i iznad svega — antiklerikalno. Naime, njega gotovo ne interesuje reli­gija kao takva (u domenu vjerskih poslova i vjerskih ob­reda) već crkva kao religijska institucija sa svojom poli­tičkom orijentacijom, ona crkva koja je, na ovom tlu, dje­lovala (u cjelini gledajući) — negativno.

To što Krleža u svom djelu više apostrofira katoličku crkvu nego ostale, rezultat je toga što je, kao marksista koji živi u sredini u kojoj dominantnu ulogu igra katolička crkva, morao o njoj progovoriti onako kako je i zapisao. Sve to ne znači da njegove varijacije nemaju značaja i za marksističko poimanje religije uopšte na balkanskom tlu.

7

određuje čovjekovu svijest1. Kao da ovdje iz Krleže progo­vara Engels, koji je tu istu ocjenu izrekao nad grobom K. Marksa.

Marks, kako to ističe i Krleža, u svojoj kritici ekonom­skog vulgarizma nije mislio da religija »statički« počiva na ekonomskoj osnovi, već je tražio da se ona posmatra u dija­lektičkom odnosu sa društvenom zbiljom'. Krleža je bio toli­ko oduševljen Marksom da će za njega reći da progovara glasom starozavjetnog proroka, ističući da čovjek treba da se oslobodi svega što ga raščovječuje'. Mislili mi o životu, piše Krleža, kršćanski, budistički, islamski, materijalistički — život ipak nije nastao da bi se o njemu govorilo, već da se živi u ravnopravnosti i slobodi. I zato Krleža cijeni Marksa koji kaže da je dosta filozofiranja — treba svijet mijenjati'.

Značaj navedenih Krležinih stavova utoliko je veći što su oni nastajali u periodu kada su se kod nas ispoljavala različi­ta teorijska stanovišta, a sva su se pozivala na izvornu mar­ksističku misao. U teorijskim razmatranjima Marks je različi­to interpretiran, a da se nije dovoljno pažnje posvećivalo is-torijskom aspektu u kritici religije. Na tom planu Krleža je dao značajan prilog. Na žalost, mnogi aspekti pristupa reli­giji na koje je on ukazivao nisu kasnije razrađivani u našoj marksističkoj kritici religije.

Ako kod Krleže — u izvjesnim periodima njegovog stva­ralaštva — / nalazimo elemente oštrije kritike religije, to je bio odgovor na klerikalne reakcije religijskih zajednica na nove ideje (i na stvarnost) koje su se pojavljivale na jugoslo-venskom tlu.

II

Još dvadesetih godina ovoga vijeka Krleža piše da po­stojeći oblici religije spadaju u »starudije duha«. Činjenica da i tada nastaju novi oblici religije potvrđuje, po njemu, sa­mo to da čovjek pokreće i stvari i pojave. On ne želi da učestvuje u raspravama o tome da li ima boga ili ga nema,

3 Krleža, Magistra Vitae, v. Djetinjstvo i drugi zapisi, »Zora«, Zagreb 1972, str. 324.

4 Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 3, NIšP »Oslobođenje«, Sa­rajevo 1975, str. 708.

5 Krleža, Dnevnik 3, NIšP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 280. 6 Krleža. Književnost danas, v. Eseji, »Prosveta«, Beograd 1958, str. 278.

10

jer kao marksista smatra da to pitanje spada u sedamdese­te godine prošloga vijeka'.

Crkva, kao religijska institucija, jeste »vrsta glupe i suviš­ne nesuvremene predstave i kazališta«'. Crkve su otvoreni grobovi koji stalno čekaju na nas.' Dekorativni momenat je, po Krleži, važan u svakoj propagandi, te se o tome vodi ra­čuna kod unutrašnjeg uređenja crkve. Pa ipak, piše Krleža, crkva od svog osnutka gubi moralne bitke. »Vrijeme se po­igrava crkvama kao i svim tvorevinama ljudskim i nosi ih u oblacima kao vjetar lišće jesenje.«" Crkva nema mnogo vremena. Po nju je, navodi Krleža riječi jednog jezuite, fatal­no što se Marks nije pojavio u njenom krilu".

Pod uticajem prosvjetiteljske misli početkom ovog vije­ka, u marksizmu se ukorijenilo mišljenje o religiji kao bes­mislici, predrasudi, zabludi. Tako i Krleža 1915. godine piše da je religija zabluda", sredstvo za zaglupljivanje. U kom smislu autor religiju smatra zabludom. To je vidljivo iz njego­vog rukopisa iz 1961.", u kojem ističe da se religija pretvo­rila u dućan, državu, carstvo, ratove, banke. Dakle, Krleža religiju ocjenjuje — pa i kao eventualnu zabludu i iluziju — po njenom odnosu prema društvenoj stvarnosti, i prenosi je u istorijski i društveni sadržaj. Kao i klasici'14, religiju — uz policiju — uvrštava u sredstvo za nasilno čuvanje postoje­ćih društvenih odnosa.

Teških, ratnih godina 1942, kad svijet ropće pod ratnom čizmom, štampa je bila puna proročkih vizija iz knjige sv. Malahija. Krleža je na to ogorčen, jer se »pomutilo pamće­nje, zamračio se razum, na samrti Evrope krepava pamet, sve je zapravo sramotno i tugaljivo«15.Po njemu, ni jedna od religija nije uspjela s oplemenjivanjem čovjeka i njegovih

7 Krleža, Ivan Meštrović vjeruje u boga, v. Eseji IV, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1979, str. 317.

8 Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 2, NIŠP »Oslobođenje«, Sa-rajevo 1975, str. 501.

9 Krleža, Dnevnik 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 289. 10 Krleža, Na rubu pameti, »Sloboda«, Beograd 1977, str 244. 11 Krleža, Dnevnik 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 296. 12 Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 5, NIŠP »Oslobođenje«. Sa­

rajevo 1975, str. 78. 13 Krleža, Razgovor o demokraciji, o humanizmu i o socijalizmu, v. Knjiga

eseja, »Srpska književna zadruga«, Beograd 1961, str. 301. 14 Vidi Marks -Engets -Lenj in , 0 religiji, »Mladost«, Beograd 1976, str. 59 i

61. 15 Krleža, Zapisi iz godine 1942, v. Djetinjstvo i drugi zapisi, »Zora«, Zaqreb

1972. str. 456.

11

pogleda na svijet." Krleža je za takav stav Imao dosta prak­tičnog iskustva: prvi i drugi svjetski rat, krematoriji za uniš­tenje ljudi Itd.

Ne samo da religija nije uspjela u oplemenjivanju čovje­ka, već je teško izbjeći utisak da je — bar kad je riječ o reli­gijama u našem socijalnom miljeu prve polovine 20. vijeka — bila prešla u vjerski fanatizam. Kao takva ona je, po Krle-ži, bila sredstvo za uspavljivanje duha.'' Krleža kritikuje reli­giju koja služi za »ograđivanje od životne istine i od istine ži­votne stvarnosti«."

U strahu prea prazninom, čovjek postaje vjernik. »Čov­jek se tješi vjerom kao dijete u kolijevci zvečkom. Vjera je zaista opijum, a opijum uspavljuje stišavajućibolove«". Od tih razmišljanja iz 1918. Krleža nije odustao ni pedeset godi­na kasnije, ističući da vjera služi kao narkotik onome ko nije sposoban da ostvari svoje ideale u ovom svijetu, pa ih pre­nosi u onostrani. Ova je parola po Krleži »kompromitirana glasnom antireligioznom agitacijom, a zapravo je fraza o opijumu samo ausklang jedne od tridesetak sitnih podreče-nica one, kao Udav glomazne od devet, ili (tko zna) koliko teza sastavljene Mancove glavne rečenice, i tako sve to is­pada kao kakva zbirka metafora iz Biblije pauperum, a za­pravo je blistava fjoritura na kraju klasične definicije vjere i svih njenih derivata!«" Religija je za Marksa opijum za vjeru u bolji život, »jalova iluzija svih probisvijeta i golaća da će na oblacima razgovarati na ravnoj nozi sa kraljevima i kardinali­ma« — piše Krleža." Tu Marksovu tezu Lenjin je parafrazi­rao rekavši da je religija opijum naroda. Njom je Marks, po Krleži, uništio sav »šarm metafizičke narkoze.«"

• Krležina kritika religije kao »opijuma naroda« odnosi se na društvena stajališta koja je imala religija. On analizira so-cijalno-istorijsku i klasnu dimenziju religije, i u tom kontek­stu za nju i kaže da je »opijum naroda«. Autor je imao dovoljno dokaza iz svoa života za takvu ocjenu religije. Up-

" Krleža, »Referat na plenumu Saveza književnika, v. Eseji II, »Sloboda«, Beograd 1977, str. 230.

" Krleža, Razgovor o demokraciji, o humanizmu i o socijalizmu, v. Knjiga eseja, »Srpska književna zadruga«, Beograd 1961, str. 290.

" Krleža, Povratak Filipa Latinmi^a. »Sloboda« Ro«n«<< 1077 " c <

'• Krleža, Dnevnik 2, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 58. " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 3, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­

rajevo 1975, str. 709. " Krleža, O Bogu, v. Eseji IV, »Zora«, Zagreb 1963, str. 194. " Krleža, Izlet u Rusiju 1925, »Nolit«, Beograd 1958, str. 157.

12

ravo to čini njegov centralni stav u odnosu spram religije — ocjena njene društvene funkcije. Religija koja je tješila a nije tražila ni prihvatala društvene promjene nosila je istorijsku krivnju, i o takvoj religiji kao utjehi morao je govoriti i Krleža. Dakle, svoje stanovište o religiji kao opijumu temeljio je, pri­je svega, na političkim razlozima klerikalizma.

Krleža u svojim razmišljanjima o religiji nije mogao mimo­ići ni pitanje o korijenima ove društvene pojave. Tu ubraja i »životinjski strah pred nepoznatim«." »Čovjek u strahu pred prazninom, bojeći se istine, postaje vjernik. Bolje je klečati i vjerovati, nego očajavati u samoći, prepušten sa­mome sebi.«"

Ne osjeća li se ovdje, pod uticajem Fojerbaha, izvjesno naturalističko stanovište, koje će autor kasnije napustiti? Is­tina, Krleža će psihološki momenat kao korijen religije — naročito strah od smrti — uvažavati i u nekim svojim kasni­jim radovima. Zbog smrti ljudi vjeruju u neki viši, vanzemalj-ski smisao svog života, te je religija nastala pred strahom od smrti." I sam pojam boga, po autoru, nastao je pred strahom od smrti, od »užasa pred nestankom.«" Katolički ceremonijal smrti ostavio je na Krležu, još u njegovom dje­tinjstvu, dubokog traga. Sam će reći 1942. godine da je to ostavilo trajan trag i u mnogim njegovim književnim motivi­ma, " iako religijski ceremonijal sahrane nije ništa drugo ne­go sredstvo za plašenje ljudi od smrti. Za to Krleža nalazi i opravdanje, jer »inženjeri svakojakih paklenih agonija« žive od smrti »svojih pacijenata«. U »životnom paklu«, društve­nim razdorima, ratovima, ubijanjima, Krleža pridaje smrti os-loboditeljsku ulogu od tog životnog pakla. Šta je zapravo za njega smrt? To je »prastara mehanička pojava« koja se kre­će po zakonitosti: »zastoj gibanja, smirenje«. A to je meha­nika, »mehanički problem posljednjeg njihaja.«" I kako se čovjek treba odnositi prema smrti da bi je mogao prevladati kao korijen religije? Treba joj prilaziti kao prirodnom zako-

" Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 5, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­rajevo 1975, str. 57.

" Ibidem, str. 370. " Krleža, Panorama pogleda, pojava I pojmova 3, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­

rajevo 1975, str. 624. " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 1, NIšP »Oslobođenje«, Sa­

rajevo 1975, str. 341.

" Krleža, Dnevnik 3, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 405. " Krleža, Glembajevi, »Sloboda«, Beograd 1977, str. 294.

13

nu, piše Krleža. Onaj ko smrti ne prilazi kao prirodnom za­konu »izmjeni zemlje, vode, vatre ili vjetra«, taj njeguje cere­monijal smrti kao nešto zagonetno, nešto sa »prizvukom vrhunaravnog misterija«." Kao marksista, Krleža ukazuje da je bit materije vječna, te da smrću umire samo njena forma. Otud je za njega smrt »samo nužna izmjena materijalne for­me, te je prema tome strahovanje pred smrću i pred smrtnošću ili pred vulgarnom prolaznoŠću oblika kao takvih potpuno bespredmetno.«'"

Krleži bismo mogli prigovoriti da je u izvjesnom periodu svog razvoja (dvadesetih godina ovog vijeka) imao i politički pristup korijenima religije, želeći da je objasni na osnovu političkih potreba. Naime, Krleža tad piše da su »boga iz­mislili popovi da bolje trguju«", da njime plaše narod. Evi­dentno je da je riječ o tzv. državno-političkoj koncepciji pri­stupa korijenima religije, prema kojoj su religiju »izmislili« svećenici i vladajuća klasa.

Pa ipak, kad govori o korijenima religijskih oblika koji se javljaju u njegovoj mladosti, Krleža to vezuje za probleme »bolesne Evrope«, ističući da su svi oni vezani za život. Tu je Krleža na istom stanovištu na kojem je bio i Marks pišući da se svijet odlikuje protivurječnostima i da je religija izraz tih protivurječnosti. Bijeda je izvor religije, dodaje Krleža'2.

Temelj religijske kritike za Krležu je čovjek, jer čovjek stvara vjeru, a ne obratno (»Sve je stvorio čovjek: Sebe, Bo­ga«). Krleža ovdje parafrazira Marksovu rečenicu »Temelj /'religiozne kritike jest čovjek pravi religiju, religija ne pravi čovjeka«33, te nastavlja: »Religija jeste doduše samosvijesti samoosjećanje vlastitog ljudskog dostojanstva, koje se kroz duge vijekove izgubilo u dugotrajnom lutanju, a sada otkriva i traži samo sebe«". Kao da opet čujemo Marksa: »Religija je, doduše, samosvijest i samoosjećanje čovjeka, koji sebe ili još nije stekao ili je sebe već ponovo izgubio«.33

" Krleža, Dnevnik 3, N!ŠP »Oslobođenje-.. Sarajevo 1977, str. 400 " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 3, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­

rajevo 1975, str. 318.

" Krleža, Hrvatski bog Mars, »Sloboda«, Beograd 1977, str. 331. " Krleža, Bijeda svojim rukama dotiče se svega, v. Pjesme u tmini, Biblio­

teka nezavisnih pisaca, Zagreb 1937, str. 20. " Vidi Marks-Engels-Lenjin, O religiji, »Mladost«, Beograd 1976, str. 48.

" Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 5, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­rajevo 1975, str. 369.

" Vidi Marks-Engels-Lenjin, 0 religiji, »Mladost«, Beograd 1976. str. 48.

14

Bog je za Krležu slika i prilika ljudske bijede, koja čovje­ka prati kao neka prijeteća sjenka31. To je čovjeku posljed­nja instanca obraćanja za patnje, »kao što se i na dvorsku kancelariju pišu molbe kad je sve drugo zatajilo«3'.

Religija je za autora socijalnogenetički produkt, a ne pri­marna snaga. Ona je — kao i moral, pravo i drugi oblici svi­jesti — uslovljena zemaljskim prilikama. Kao produkt ljud­skog života, ona ima sasvim prolaznu i relativnu ljudsku vri­jednost". Ističući hipotezu o prolaznosti religije, Krleža uka­zuje i na jedno interesantno pitanje za teoriju religije: Kako to da su se do dana današnjeg održali i oni oblici religije koji su, već u svom nastanku, predstavljali prevladane društvene odnose?3'

Krleža gotovo nikad ne govori o religiji uopšte, on je uvi­jek smješta u kontekst naših socijalno-istorijskih okolnosti. Tako, na primjer (nasuprot građanskim istoričarima), iako pitanje pokrštenja Slavena smatra, samim po sebi, tugalji­vim, ne može a da kritički ne ukaže da se Slaveni nisu sus­reli sa pravim, već etatiziranim kršćanstvom, koje je služilo kao rentabilna zastava za nečije političke interese. Takvo kršćanstvo kakvo su primili Slaveni bilo je političko sredstvo državne vlasti."

Kritički se osvrćući na kršćanstvo koje je najprije zarobi­lo sebe pa Evropu", Krleža ne zaboravlja istaći da je ono nastalo kao rezultat raspadanja antičkog društva, kao iluzija o oslobađanju robova." Ono je nastalo kao.masovna orga­nizacija najnižih društvenih slojeva43. Postati od roba kršća­nin, to je za Krležu bila revolucija44.1 ne htijući, ovakva Krle-žina razmišljanja o socijalnim korijenima kršćanske religije podsjećaju nas na Engelsove riječi: »Od kakvih su se ljudi

" Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­rajevo 1975. str. 341.

" Krleža, Hrvatski bog Mars, »Sloboda«, Beograd 1977, str. 259. " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 3, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­

rajevo 1975. str. 12. " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 5, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­

rajevo 1975, str. 388.

" Krleža, lllvricum sacrum, v. Eseji V, »Zora«, Zagreb 1966, str. 15. " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 3, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­

rajevo 1975, str. 400. " Krleža, Dnevnik 3, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 411. " Krleža, O Paracelzu, v. Eseji II, »Zora«, Zagreb 1962, str. 59. 4 4 Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 4, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­

rajevo 1975, str. 484.

15

regrutovali prvi kršćani? Poglavito od, umornih i natovare­nih, pripadnika najnižih slojeva naroda, kao što i dolikuje re­volucionarnom elementu«4'.

Specifičnosti u feudalnom razvoju istočnog i zapadnog dijela Rimskog carstva pospješile su unutrašnju diferencija­ciju u kršćanstvu. Tako se borba na ekonomskom i politič­kom području prenijela I na područje religije, da bi 1054. go­dine došlo do raskola na istočnu i zapadnu crkvu. Krleža grčko-latinsko-islamski raskol tretira kao »duboku tekton­sku pukotinu« na našem tlu do danas. Naročito su dvije veli­ke kršćanske religije na našem terenu predstavljale među­sobnu negaciju od raskola naovamo. Raskol je, po Krleži, doveo do izgubljenosti našeg čovjeka najprije u Grku i Lati­nu, pa u glagoljaštvu, pravoslavlju i islamu, te ustaštvu i čet-nlštvu od 1941. do 1945. Sve se to odigralo pod »korozivnim utjecajem bojovnih vjerskih shema«, u vrijeme rađanja naci­onalne svijesti koja se izgrađivala na uzajamnoj negaciji, če­mu je pogodovala ekonomska i kulturna zaostalost seoskih masa. Krleža ustaje protiv parola o Drini kao granici Istoka i Zapada; protiv teza o dva svijeta I isključivosti zapadnoev­ropske civilizacije i Balkana; ustaje protiv vldovdanskih ras­nih parola, kajmakčalanskih i hrvatskih državno-pravnlh pa­rola, jer su sve one imale tragičnu ulogu u oba svjetska rata na našem tlu".

Unatoč tome što je osnovna kršćanska misao plebejska negacija aristokratskog sistema, katolička se crkva orijenti-sala da iz Vatikana osvaja svijet. Tako se ona pretvorila u negaciju svoje osnovne misli. U ime boga vladalo se svije­tom, narodima.4'

Krleža će tako pomno da proučava i protestantski pokret kao vid izražavanja socijalnog protesta. On ukazuje na greš­ke građanske istoriografije ističući da protestantizam kod nas nije bio germanski refleks, već simptom socijalnog sta­nja. Protestantski pokret je imao daleko šire osnove nego

" Vidi Marks-Engels-Lenjin, 0 religiji, »Mladost«, Beograd 1976, str. 145.

" Krleža, O nekim problemima enciklopedije, v. Eseji I, »Sloboda«, Beog­rad 1977. str. 311.

" Krleža, Razgovor o demokraciji, o humanizmu i o socijalizmu, v. Knjiga eseja, »Srpska književna zadruga«, Beograd 1961, str. 277.

16

što to pokazuje građanska istoriografija — piše Krleža4'. On je zahvatio i mnoge biskupe, književnike i prodro u širo­ke slojeve stanovništva.

Uz pojavne religijske oblike, Krležu zanima i prevladava­nje religije. Još kao mladić (1915) on sa ushićenjem izjavlju­je da »posljednji bogovi u historiji čovječanstva umiru«. "Ne vjerovati više ne predstavlja »nikakav naročito hvale vrijedan napor«", ukoliko se to svodi na golo odricanje boga. Tu je Krleža opet blizak Marksu. Naime, i Marks je u radu »Privat­no vlasništvo i komunizam« isticao da »ateizam kao porica­nje te nebitnosti nema više smisla«." Krleža se sam čudi onima koji uporno hoće dokazati da boga nema. »Kako se može pedagoški poricati nešto što je proglašeno neposto­jećim«, piše on". Kao da ima u vidu Marksovu napomenu da je borba protiv nečijeg postojanja prvi oblik njegovog priznavanja. Za njega Je logično što se u školi uči o egipat­skoj, kineskoj, američkoj mitologiji, ali Krleži nije logično što se ne uči i o biblijskom mitosu." U njegovoj kritici religije nije riječ, kako to i sam kaže, o »skidanju svetinja« nego o njihovoj demistifikaciji makar i kroz njihove veze sa »zem­ljom ili podzemljem«." Svakako da navedenu hipotezu o prevladavanju religije kod Krleže ne treba mistifikovati, već je sagledavati u kontekstu njegove cjelokupne kritike religi­ja

III

U svom pristupu bogumilima, Krleža nadvladava polaziš­te građanske istoriografije koja ih uzima u obzir da bi »bra­ni/a« teze o tome da lije Bosna katolička, pravoslavna ili is­lamska. Bogumili Krležu ne interesuju ni kao »plebejska va­rijanta« evropske srednjovjekovne mistike, niti kao »organi-

" Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 4, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­rajevo 1975, str. 341.

" Krleža, Dnevnik 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 68. Krleža, Dnevnik 2, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 15.

! ' Vidi Marks-Engels-Lenjin, O religiji, »Mladost«, Beograd 1976, str. 202. " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­

rajevo 1975, str. 325. " Ibidem.

" Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 5, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­rajevo 1975, str. 146.

- KRLEŽA 0 RELIGIJI 17

zirana moralno-intelektualna sekta«." Njega, prije svega, pojava bogumilstva na tlu grčko-rimskog raskola interesuje sa stanovišta njenog političkog značaja. Bogumilstvo je za njega izraz otpora feudalnoj Istočnoj i zapadnoj crkvi. Taj bogumilski proturimski i protugrčki nonkonformizam Krleža naziva nekom vrstom »artističke pobune ili revolucije«" ko­ja predstavlja »slavan evropski datum«'7 kod nas. Krleža ci­jeni bogumile jer iz njih prodire nadahnuće protiv podjarmlji­vanja", jedan socijalni protest. Ta »svjesna i organizirana opozicija protiv Bizantije i Rima« predstavlja »jedan smioni revolt već nekoliko stoljeća prije reformacije«." Bogumilski pokret htio je davno prije Husa srušiti cezaropapizam, što je bilo neostvarljivo.

Kadu Evropi dolazi do prvih buđenja laičke svijesti, njeni protagonisti nalaze utočište u bogumilskoj Bosni." Ona je u XIII i XIV stoljeću bila heretičko utočište slobodnih mislilaca zapadnoevropskog svijeta. Poslije sloma albigenza u Bosni je bilo sjedište patarenskog univerziteta. »U Bosni su bili međunarodni manihejski intelektualni centri, a Bosna je kao svjetionik svijetlila na drugu obalu Jadrana pa preko Južne Francuske sve do Španjolske«." Takva, slobodna Bosna, pokrenula je protiv sebe »čitave tehničke fakultete smrti«, piše Krleža.

Međusobna uništavanja »južnog feuduma« oko Bosne omogućila su manihejskoj vlasteli da se kao samostalni fak­tor odupre prodoru i katoličke i pravoslavne crkve na tlo Bosne sve do njene propasti. Koliko je snažan otpor pružan ilustruje podatak da katolička crkva nije za 400 godina us­pjela da na bogumilskom tlu podigne nijednu biskupsku crkvu." Ne želeći se podvrgnuti ni rimskoj ni bizantiskoj crkvi i istovremeno negirajući i jednu i drugu podjednako, bogumili su njegovali narodno pismo i čitali evanđelje »vlas­titim jezikom i na svoj vlastiti način«."1 Oni su svojim prko-

" Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 1, NIšP »Oslobođenje«, Sa­rajevo 1975, str. 355.

** Krleža, Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije, v. Eseji V, »Zo­ra«, Zagreb 1966, str. 254.

" Krleža, Dnevnik 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 205. " Krleža, Dnevnik 2, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 135.

" Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 5, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­rajevo 1975, str. 406.

" Krleža, Kako stoje stvari, »Zora«, Zagreb 1953, str. 41 . " Krleža, Dnevnik 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 433.

18

som željeli pokazati da je »Gospod osim latinskog i grčkog stvorio i naš narodni jezik«."

Po bogumilskoj doktrini, svijet i sve živo u njemu stvorio je nečastivi duh. Svojom doktrinom bogumilstvo je bilo ne­gacija i rimske i bizantinske religioznosti. Za obje crkve smatralo je da su đavolsko djelo", kao i čitav svemir. S ob­zirom da nisu prihvatali papinsku dogmatiku, bili su izloženi progonima, što je dovelo do toga da se odbacivanje papin­stva pretvorilo u »svjesno i dosljedno, politički organiziranu mržnju«." Papu nisu uzimali za Petrovog nasljednika, već za negaciu ideja Novog zavjeta.

Bogumilska doktrina došla je do izražaja i na njihovoj skulpturi. Naime, nijedan lik na bogumilskim mramorovima ne kleči pred autoritetom religijskih nadzemaljskih i ovoze­maljskih simbola. Motivi te skulpture su areligiozni." Mra-morovi predstavljaju kult ljepote koja nije htjela da ima bilo kakve' veze sa onim što je vrijedilo kao import zapadnog ili vizantinskog duha. Oni su nastali u zemlji u kojoj su se spa­šavali zapadni »heretici« »kao na jedino evropsko ostrvo, gdje se poštuje sloboda savjesti i uvjerenja«."

Kao ni doktrina tako ni bogumilska skulptura ne priznaje kult smrti: »Ona načelno, bogumilski, upravo materijalistički negira zaglupljujuću misao umiranja na koljenima pred za­gonetkom bilo kakve prekogrobne hijerarhije, i od hiljada i hiljada ljudskih ruku na ovim monolitima nijedna nije sklop­ljena u predsmrtnoj molitvi!" Kao što je to bila i u vrijeme svog nastanka, bogumilska plastika, koju čini više od tride­set hiljada nadgrobnih spomenika, I danas predstavlja nešto specifično u Evropi. Krleža podsjeća da je »naš učeni svijet« ova »isprepletena kulturnohistorijska i umjetnička pitanja

" Krleža, Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije v Eseji V »Zo­ra«, Zagreb 1966, str. 254.

" Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 1, NIšP »Oslobođenje, Sa­rajevo 1975, str. 354.

" Krleža, Zlato i srebro Zadra, v. Eseji, »Prosveta«, Beograd 1958, str. 51 . " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sa

rajevo 1975, str. 354. " Ibidem. " Krleža, Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije, v. Eseji V, »Zo­

ra«, Zagreb 1966, str. 257. " Ibidem. " Ibidem.

19

objašnjavao nacionalistički romantično na način, u konzer­vativnim građanskim krugovima u devetnaestom stoljeću uobičajen: politikantski«." Na žalost, sa takvim pristupom susrećemo se kod pojedinih intelektualaca građanske ori­jentacije i danas, potkraj dvadesetog vijeka.

Sve je bilo ustalo protiv bogumila: Rim, Mleci, madžarski i srpski kraljevi. Papa Inocentije III je 1199. godine naredio inkviziciji da radi na uništenju »kuge bosanske«. Već krajem 1202, nakon pada Zadra, javlja se na našem tlu prvi inkvizi­tor da bi ispitivao pojavu bogumilstva između Splita i Trogi­ra." Bili su to nasljednici sv. Dominika, koji je i vlastitu kari­jeru gradio borbom protiv »heretika«. Inkvizicija i dominikan­ci nisu tako u naše krajeve, piše Krleža, donijeli kulturu i ob­razovanje, već mač i tuđe interese." Zato su ih bogumili i nazivali »đavolskim sjemenom«."

Rim se dvjesta pedeset godina borio protiv bogumilstva za vrijeme pontifikata papa — Inocentija III, Honorija III, Grgura IX, Inocentija IV, Bonifacija VIII, Ivana XXII, Benedik-ta XII, Urbana V, Inocentija VI." Za sve to vrijeme iz Rima su stizale klevete na naše narode da su »rodoskrvnitelji, ocou-bice, razbojnici, gusari, guje, škorpioni, šizmatici, raskolnici, nevjernici, pogani krivovjerci, jeretici, odmetnici, provalnici, idolopoklonici, bezbožnici, vješci, arijevci, goti, bludnici, paklena bagra, infamna družba i bosanska kuga.«7' Tek je pad Stjepana Tomaševića u Jajcu izazvao veliku radost pa­pe Pija II, jer je time skinuto i pitanje »bogumilske kuge«. Nemoćni da se održe na vjetrometini između Istoka i Zapa­da, bogumili su tako, nakon nekoliko stotina godina borbe, nestali sa »istoriske pozornice«. Politički slom »heretičkog« pokreta, koji se pojavio šesto godina prije reformacije i radi­kalnije od nje, odigrao se u 16. vijeku. Tim slomom, u to vri­jeme, slomio se i »samostalan život narodnog bića«.

Krleža zamjera objema crkvama (katoličkoj i pravoslav­noj) da su se — unatoč borbe protiv bogumila — pojavile »oko trupla bogumilskog« nakon pada Bosne pod Turke."

7 0 Krleža, Zlato i srebro Zadra, v. Eseji, »Prosveta«, Beograd 1958, str. 7. 7 1 Ibidem. " Krleža, Iz hrvatske kulturne historije, v. »99 varijacija« NIP »Duqa« Be­

ograd 1972, str. 218. ' " Ibidem, str. 219. " Krleža, Zlato i srebro Zadra, v. Eseji, »Prosveta«, Beograd 1958, str 7 , s Ibidem. " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 2, NIŠP »Oslobođenje« Sa­

rajevo 1975, str. 543.

20

Njihovi istorici nastojali su »dokazati« svoju primarnost nad Bosnom. Katolički su teolozi dobar dio građe o bogumilima zasnivali na inkvizicionom materijalu Rimske kurije, koja je vodila krstaški rat protiv bogumila više od četiri stotine go­dina. Jasno da je rimska politika prema bogumilima morala ostaviti traga i na vjerodostojnost i jednostranost tih izvora. Ali, Krleži je jasno da ni katolički ni pravoslavni teolozi ne prilaze bogumilima kao tipično »našoj pojavi«, jer »iz jedne i iz druge perspektive priznati bogumilstvo kao treću kompo­nentu, značilo bi odreći grčkoj ili latinskoj misiji značenje historijske magistrale«." I ostala građanska istoriografija, pod uticajem »čiste nauke a u ime svog historijskog poslan­stva« nad ovim podnebljem negirala je pojavu bogumilske Bosne. Otud kod Krleže protest na takav odnos prema bo­gumilstvu. Paradoksalno je za Krležu da je tek jedan sveće­nik (Franjo Račkl) pokazao da su bogumili na ovom tlu vodili svoju vlastitu politiku. »Da Rački nije bio kanonik i da nije trebao onih prokletih dvjesta forinti mjesečno naša histori­ografija izgledala bi drugačije!«"

IV

Bog je, kada je riječ o pojavnim oblicima religije kod nas, jedan od bitnih elemenata u njihovoj strukturi. Vjerovanje u boga je minimum za sociološku definiciju religije na našem tlu. Zato nije ni čudo što u Krležinom pristupu religiji nalazi­mo i njegova razmišljanja o bogu. Za njega je bog samo hi­poteza'' na koju se čovjek poziva kad je nemoćan da riješi neku nepoznanicu; izraz bijedne ljudske misli'0, san od straha pred stvarnošću.'1 Unatoč dostignućima moderne nauke, bog se ne može dokazati — u njega se može vjero­vati.

Osvrćući se na teološke iskaze o svemudrosti, svedob-roti i svemoći božjoj, Krleža, poput Marksa," ističe da je

" Krleža, Iz hrvatske kulturne historije, v. Eseji III, Zora, Zagreb 1963, str. 367.

" Krleža, Dnevnik 2, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 200 " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 2, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­

rajevo 1975, str. 264. " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 3, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­

rajevo 1975, str. 792. 1 1 Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­

rajevo 1975, str. 340. " Vidi M a r k s - E n g e l s - L e n j i n , O religiji, »Mladost«, Beograd 1976, str. 32.

21

već Lajbnic to logički doveo u pitanje ukazujući da nesav­ršenost svijeta potvrđuje 1) da bog ne zna šta bi moglo da bude najbolje, 2) da bog neće da stvara najbolje ili 3) da bog to ne može da uradi." Pomisao o bogu bila je od po­četka neka vrsta utjehe da »izvan ovozemaljskog pakla« po­stoji nešto što nije »ovaj pakao«, piše Krleža nakon prvog svjetskog rata. Tajna boga je, po Krleži, u njegovoj milosti, permanentnoj moralnoj amnestiji." Ali, bog nije jedinstvena konstanta, već se mijenja (u ljudskim predstavama) kroz stoljeća pod uticajem istorijskih zbivanja. Čovjek je najprije izmislio boga, da bi stoljećima klečao pred njim." Krleža, još u svojoj mladosti, protestvuje protiv takvog poniženja čovjekovog:

»Da padnem, pred bogom da padnem, zar i ja nisam bog?«"

Živeći u sredini u kojoj djeluje, prije svega, Katolička crkva, Krleža nije mogao a da ne iskaže svoje ogorčenje na politiku njenog vrhovnog poglavara — pape. On ne može oprostiti Inocentiju III (1484-1492) što je 4. XII 1484. izdao bulu »Summis desiderantas affectibus«, i što je za vrijeme njegova pontifikata spaljeno po Evropi nekoliko hiljada »he­retika«, isto tako ne može oprostiti papi 1916. godine zbog njegove političke orijentacije. Jer, da je papa stao na stranu prosjaka, mrtvih, ranjenih, bijednih i prognanih, mogao je svojim moralnim autoritetom zaustaviti ratno ludilo. Ali, »da je Papa ono što bi trebalo da bude — 'Papa od pete do gla­ve', ne bi nikada bio izabran za Papu«." Kao što je tad ću-tao, isto je tako za vrijeme drugog svjetskog rata pokazao da je »rimski grof«" koji 1948. godine ustaje protiv »moral­nog nihilizma materijalističkih pogleda na svijet«. U vrijeme žestokih crkvenih napada na našu zemlju nakon drugog svjetskog rata, Krleža ustaje protiv papine politike: »Svetom

" Krleža, Marginalija na temu o spoznajnoteorljskoj magiji, v. Eseji IV, »Zo­ra«, Zagreb 1963, str, 96.

" Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­rajevo 1975, str. 343.

" Ibidem, str. 573. ** Krleža, Pan, v. Simfonije, »Zora«, Zagreb 1964, str. 29. " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 4, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­

rajevo 1975, str. 137. " Krleža, Zapisi iz godine 1942, v. Djetinjstvo i drugi zapisi, »Zora«, Zagreb

1972. str. 456.

22

Ocu je potpuno svejedno da li posluje sa Habsburgom, sa Mussolinijem, sa Karadordevićem... isto tako kao što mu je vijekovima bila sedma briga, da li u ovoj zemlji kolju Arpa-dovci, Anžuvinci, Venecija ili Ostmarka, Karlo Prvi Veliki, Karlo Peti, Karlo Posljednji, Pavelić Hi Karađordević. On i da­nas radi sa kraljevskim četničko-ustaškim salzburškim cen­trom broj 101, s Vladimirom Mačekom, s Francom, s New Yorkom ili s Turcima i Grcima isto tako kao što je hrvatsku krunu nudio danskom kralju Suenonu II za svoj račun protiv Roberta Guiscarda, kao što je klao naš narod u Bosni s ma­džarskim kraljevima kroz tri stoljeća, jer Sveti Otac njeguje u svom srcu jednu jedinu misao, da šatre ovu glagoljašku, bogumilsku, slavensku guju na istočnoj obali Jadrana." Dok ističe da se drži po strani od politike, taj isti papa odbi­ja davanje svetih sakramenata svakome ko glasa lijevo. Tak­vim svojim metodama djelovanja papa predstavlja negaciju svega onoga što bi crkva trebala da bude."

Krleža u svojim radovima govori i o svećenicima, tim »crnim bumbarima«" koji za oltarom glume kao glumci" i koji vole »čeprkati po tuđim savjestima.«'3 U vrijeme kleri­kalnih napada na njega pred drugi svjetski rat, Krleža se pi­ta: »Šta hoće ovi ljudi? Stvorila bagra nepismena sebi unos­no zanimanje od toga što gnjavi onu drugu nepismenu bag­ru«. " Na osnovu ovoga bilo bi pogrešno izvlačiti zaključak da Krleža ima negativan odnos prema svim religijskim voda­ma. On, naprotiv, odaje dužno poštovanje kardinalu Jamo-metiću, koji je tragično završio u Bazelu (udavili ga u tamni­ci, zalili smolom i u bačvi bacili u Rajnu), jer je ustao protiv balkanske politike Siksta IV." Naime, Jamometić je na ba-zelskom koncilu 1482. optužio Siksta IV da je kriv za invaziju Turaka na naše krajeve. Jamometić se obratio papi riječima: »Franjo od Savone iz Reda bosonogih. Sine Đavla, koji si se prokrao do Svoga Dostojanstva kroz prozor Simonije, tebi je otac Đavo i Njegovu đavolsku volju želiš izvršiti.« Na taj

" Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 4, NIŠP »Oslobođenje«, Sa­rajevo 1975, str. 139.

" Krleža, 0 Parcelzu, v. Eseji II, »Zora«, Zagreb 1962, str. 62. " Krleža, Dnevnik 5, NlSP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 103. " Krleža, Zastave 3, NIšP »Oslobođenje«, Sarajevo 1976, str 387. " Krleža, Zastave 2, NIPŠ »Oslobođenje«, Sarajevo 1978, str. 30. '" Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 2, NiŠP »Oslobođenje« Sa­

rajevo 1975, str. 209. " Krleža, O nekim problemima enciklopedije, v. Eseji I, »Sloboda«, Beog­

rad 1977, str. 330.

2?

način Jamometić je otvoreno optužio papu da je svojom po­litikom omogućio pad Bosne kako bi se oslobodio bogumi­la. Sve se to odigralo gotovo pet decenija prije pojave Lut-hera."

Poput Jamometića, Krleža cijeni i Štrosmajera, koji je na vatikanskom koncilu (18. III 1870) rekao da je Rim Rim a Krist Krist," koji je izgradio đakovačku katedralu, osnovao Akademiju, Galeriju." Štrosmajer je, po Krleži, bio oličenje buđenja građanske svijesti kod Hrvata, te zbog toga i nije mogao postati zagrebački biskup, iako je za to bio najpoz­vaniji." I on je, kao i Jamometić, bio žrtva vatikanske politi­ke prema istočnoj Jadranskoj obali.

V

Već smo u uvodnim napomenama rekli da Krležu ne inte-resuje sama religija već crkvena politika koja je imala kon­stantno negativan stav prema »istočnoj Jadranskoj obali«. Tako se Krist, koji se pojavio kao socijalna formula, pretvo­rio u svoju suprotnost, u fantastičnu riječ »Kralj nad Kraljevi­ma«, "° u »formuli carske feudalne i građanske Pravde«, preuzimajući na taj način konzervativnu društvenu ulogu."' S tog stanovišta ni Krist nije imao što tražiti na afričkom tlu, gdje je, po Krleži, odigrao ulogu kolonijalnog menadžera.'" Od legende o bogu, o socijalnoj pravednosti, »stvorila se politička prevara. Umjesto da oslobodi robove kršćanstvo je najprije zarobilo sebe pa Evropu.« »Već su bogumili prije mnogo stotina godina znali da se ne radi više o Kristu nego

" Krleža, Zastave 2, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1976, str. 123.

" Krleža, Mlada misa Alojzija Tičeka, v. Novele, »Zora«, Zagreb 1963, str. 207.

" Krleža, Dnevnik 4, NIšP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 131. " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 5, NIŠP »Oslobođenje, Sa­

rajevo 1975, str. 67 ' " Krleža, Dnevnik 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 296. "" Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 4, NIŠP »Oslobođenje«,

Sarajevo 1975, str. 48. Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 3, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1975, str. 474.

24

o Antikristu«, piše Krleža."' Crkva je prevarila i obeščastila Krista.Od boga su napravili »trgovinu, građansko zani­manje, procente«,"" svećenici postaju ministrima,"" vjeru prodaju za novac.'"

Samo krštenje naših naroda bilo je više politički angaž­man nego sveti sakramenat."" To su bili politički angažmani u interesu i u igri velikih sila. Od tada je latinsko-grčka rela­cija zatrovana do dramatskog raskola. Sve što se kasnije zbivalo na ovom tlu, po Krleži, zbivalo se na prostoru traj­nog rivaliteta između Rima i Carigrada/" Poziv na borbu »za krst časni« smatra reakcionarnim, zasnovanim na svijes­ti koja je, u svojoj suštini, na ovom tlu djelovala rastvorno. Krleža ne može a da ne uputi kritiku religijskim vođama koji u ime boga brane rat: »blagosilju topove I propovijedaju na­uku tvoju vojskama, a sve to u ime tvoje Gospodine«.'"Da ima logike, veli Krleža, rat bi najprije odnio sve biskupe i sve crkve, sve vjere, a prije svih »kršćanstvo«, i to »upravo ovu vrstu istočnog I zapadnjačkog 'kršćanstva' koje blagosilje topove i sablje u ime, 'evanđeoske ljubavi'«.'11

Krleža optužuje crkvu kao ciničku organizaciju, jer se vi­še bavi kupoproaajnim ugovorima nego religijom1", iako bi daleko bolje živjela da je poslušala sv. Pavla i da se bavi du­hovnim stvarima. Crkva je bila feudalnoaristokratska institu­cija i kao takva svrstala se u eksploaiatorsku vlast, kojoj je bio osnovni cilj potčiniti sve svom feudalnom interesu."3

Crkva je svome kmetu bila grof, »kao što mu je grof samo grof i ništa više. Samo grof ga ne gnjavi moralom. Grofa in­teresira samo desetina, a biskupa osim desetine i lukna i ta

• " Krleža, Dnevnik 2, NIŠP »Oslobođenje« Sarajevo 1977, str. 237. 1 0 4 Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 2, NIŠP »Oslobođenje«,

Sarajevo 1975, str. 51 . Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1975, str. 343.

' " Ibidem, str. 305. Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 2, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1975, str. 81 .

' " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1975, str. 498. Ibidem, str. 499.

" ° Krleža, Legenda, v. Legende »Zora«, Zagreb 1967, str. 45.

" ' Krleža, Dnevnik 1, NIšP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 85. ' " Krleža, lllvricum sacrum, v. Eseji V, »Zora«, Zagreb 1966, str. 51 .

Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 4, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1975, str. 785.

25

glupa moralistička gnjavaža, kojom obrazlaže svoju deseti­nu.1" Ako se crkva na početku i pojavila kao neka iluzija o ljudskoj ravnopravnosti, tokom istorije otišla je na stranputi­cu i negaciju svoje osnovne misli.11' Inkvizicija, šizma, here­za, lomače, smrtne presude koje je crkva vršila, to je u stva­ri, negacija Krista predstavljenog simbolom ljubavi i vjere.'"

Ta i takva crkva, koja je bila »politički kompas za duhov­no siromašne«"7, pobunila se (1945) protiv socijalizma na jedan primitivan način."' Htjela je boriti se protiv ideja i prakse socijalizma, čime se zadržala kao »oblik reakcionar­ne građanske svijesti«. Biskupi, svojim Pastirskim pismom u kojem su osudili agrarnu reformu, nisu mislili ni o čemu već o svojim agrarnim privilegijama i motivima."' Zbog toga su socijalizmu pristupili kao kuli babilonskoj koju valja srušiti »u interesu hrvatskog naroda«. Politika ih je, u tom trenutku, više zanimala nego njihova »pastirska vrhunaravna duž­nost«. Dakle, crkva je ušla u borbu protiv socijalizma iz stra­ha pred agrarnom reformom, a biskupi su pokazali da su u stanju da se za svoje veleposjede bore ne samo enciklika­ma već i topovima.

VI

Pitanje odnosa između religije i nacije bilo je konstantno prisutno u našoj društvenoj teoriji. Pa i danas smo svjedoci »dilema« kod pojedinih autora kada je riječ o tome da li je religija bitan, konstitutivni elemenat nacije, bez kojeg nacija ne bi mogla ni nastati ni opstati. Ti autori uzimaju religiju kao sastavni elemenat nacionalnog bića i žele njom objasniti na­stanak i razvitak nacije. Religija se uzima kao faktor u pro­cesu nacionalnog razvitka, i to na takav način da se daje prednost ideji nad socijalno-ekonomskom stvarnosti glorifi-

"" Krleža, Dnevnik 1, NIšP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 187. ' " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 4, NIšP »Oslobođenje«,

Sarajevo 1975, str. 529. " * Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 1, NIŠP »Oslobođenje«,

Sarajevo 1975, str. 511. ' " Krleža, Dnevnik 2, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 261.

"" Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 3, NIšP »Oslobođenje«, Sarajevo 1975, str. 394.

" • Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 5, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1975, str. 462.

26

kujući religiju kao osnovni elemenat nacije. Krleža je jedan od rijetkih autora koji je kritikovao teze po kojima se nacio­nalna svijest svodi na oblik religijske svijesti (katoličke, pra­voslavne, islamske). U XIX vijeku politička i književna svijest naših naroda bila je na tako niskom stupnju da je vjersku pripadnost uzimala kao glavni elemenat nacionalnog opred­jeljenja. 120 U uslovima velike etničke bliskosti i zajedničkog jezika religije su uzimane kao jedno od obilježja nacional­nog raspoznavanja.

U zemlji biskupa i episkopa, crkvi i manastira, katedra­la,"1 naši narodi su se formirali pod uticajem stranih vjerois­povijesti i ideologija. »Korozivni« uticaj vjerskih shema na rađanje jedne nacionalne svijesti »koja je već po tome bila nesuvremena, jer se rađala na uzajamnoj negaciji latin-sko-grčkoj«.122 Na to je, po Krleži, uticala materijalna, agrar­na i kulturna zaostalost. Krleža daje marksističku analizu, povezujući sav taj proces sa sveopštom bijedom i zaosta­lošću.

Ako su pravoslavlje i katolicizam i doprinosili diferencija­ciji Srba i Hrvata, to ne znači da su imali pozitivnu ulogu u razvitku ova dva naroda. Katolicizam je, na primjer, u Bosnu uveden stranim oružjem, čime je označavao političku pre­vlast stranaca i onemogućavao opšti razvoj nacionalne svi­jesti. Krleža s tog stanovišta, zamjera Katoličkoj crkvi u Hrvata što je bila »instrument talijanske državne politike.«"3

Zato on i razlikuje »gospodsko«, »biskupsko«, »grofovsko« od »narodnog« hrvatstva.124 »Biskup, grof Drašković, koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu, hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draškovića ne priznajem za svoje hrvatstvo.«"' Nikad, ističe Krleža, »Sveti Otac nije pomagao

" ' Krleža, Dnevnik 2, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 316. " ' Krleža, lllvricum sacrum, v. Eseji V, »Zora«, Zagreb 1966, str. 12. " * Krleža, Razgovor sa sjenom Frana Šupila, v. Deset krvavih godina i dru­

gi politički eseji, »Sloboda«, Beograd 1977, str. 182.

Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 2, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1975, str. 644. Ibidem, str. 785. Krleža, Nekoliko riječi o malograđanskom historioizmu uopće, v. Deset krvavih godina i drugi politički eseji, »Sloboda«, Beograd 1977, str. 111.

27

hrvatskom narodu, već ga je, naprotiv, negirao kao na­rod.«'1'

To, ni u kom slučaju, ne znači da Krleža ne uvažava i one pozitivne uticaje koji su se preko religije odražavali na jača­nje nacionalne svijesti. Primjer toga je glagoljica, koju Krle­ža smatra »organiziranom narodnom pobunom« protiv Rima u vrijeme kad o narodnosti u Evropi »niko nije ni sanjao«."' Afirmacija vlastitog jezika i pisma bila je izraz otpora stra­nom imperijalizmu. Dok je naš narod gradio crkve po vlasti­tom ukusu — ističe Krleža — stvarao elemente svog slikar­stva, pisao knjige vlastitim pismom, dotle su drugi narodi živjeli kao »nepismeni refleksi mediteranskih civilizacija«.

Prihvatajući stav da su se naši narodi formirali pod uiica-jem različitih stranih vjeroispovijesti i ideologija, Krleža ni­kad ne daje primat religiji u formiranju nacije. On zamjera i Supilu što nije vidio da je ekonomska komponenta glavna pokretačka snaga svega, pa i formiranja nacije. Nismo se razvili kao narod zbog naklonosti prema latinluku ili bizantin-luku. Jest da se narodi definiraju na vjerskoj osnovi, ali i često ne — piše Krleža."'

Neprihvatljivo je, na osnovu činjenice da je rađanje naci­onalne svijesti kod nas djelimično izgrađivano na uzajamnoj religijskoj negaciji zbog ekonomske i kulturne zaostalosti naroda, izvlačiti zaključak o religiji kao bitnom, konstitutiv­nom elementu nacije. Ako je nekad religija i imala uticaj na naciju, postavlja se pitanje da li se u društvenim pojavama i njihovim međusobnim odnosima mogu postavljati neki »traj­niji« modeli odnosa. Svako tumačenje nacije religijom, vidje­li smo, vodi nepovezivanju nastanka i razvoja nacije s odre­đenim stupnjem društveno-istorijskog razvitka. Ako su reli­gije i imale određenu ulogu u formiranju pojedinih južnoslo-venskih naroda (Srba, Hrvata i Muslimana) koji govore srpsko-hrvatskim jezikom, to ne znači da je religija eleme­nat po kojem se te nacije razlikuju, iako Krleža ne isključuje i mogućnost takvog modaliteta njihovih međusobnih odno­sa. »Vjerski razdor kao temelj nacionalnog identiteta: Holan-

" • Krleža, Zlato i srebro Zadra, v. Eseji, »Prosveta«, Beograd 1958, str. 26. " 7 Krleža, Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće, v. Deset

krvavih godina i drugi politički eseji, »Sloboda«, Beograd 1977, str. 94. " * Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 4, NIŠP »Oslobođenje«,

Sarajevo 1975, str. 23.

28

dija i Flandrija — jedan jezik, dva naroda, protestanti i kato­lici«."'

Krleža kritlkuje što se bog uzima za neku vrstu naciona­lističkog mitosa (»Nije li nacionalizam opasnija narkoza od bilo kakve religije«1") ili za dokaz »osjećanja nacionalne svi­jesti«. "' On protestuje zbog toga što se za simbole nacio­nalnog mitosa uzima narodna pjesma, deseterac, slava, vi-dovdanska i svetosavska tradicija, kao i drugi elementi reli-giozno-nacionalne svijesti.

Tim svojim stavovima Krleža nimalo ne umanjuje značaj pojedinih svećenika koji su odigrali progresivnu ulogu u raz­vijanju i očuvanju nacija. Kad je riječ o Katoličkoj crkvi, au­tor navodi Štrosmajera. Bez sumnje, on je izdanak buđenja narodne svijesti u drugoj polovini 19. stoljeća. Zbog toga — kako je već rečeno — nije nikad ni mogao postati zagrebač­kim biskupom, jer je »narodna crkva« kod Hrvata bila Instru­ment talijanske državne politike, i kao takva internacionalna negacija hrvatstva. Medu te, narodne svećenike, koji su — boreći se za narodne interese — usprotivili se papi, Krleža ubraja Jamometića, Gospodnetića, Jurjevića, Grbica, Truba-ra i druge.'"

Krleža je među prvima u našoj marksističkoj literaturi ukazao da je religija, u cjelini gledajući, na našem tlu djelo­vala negativno (unatoč nekim periodima kada je imala pozi­tivnog uticaja) na razvoj nacionalne svijesti. Na žalost, niko nije taj pristup odnosu između religije i nacije dalje razrađi­vao. Djelimlčno je to rezultat I stanja u našoj političkoj istori-ji i marksističkoj istraživačkoj svijesti o ovome. Otud toliko priča o hiljadugodišnjici pokrštenja Hrvata, o Hrvatima kao »vjerujućoj naciji«, o Kosovu, o »Svetom pravoslavlju«, o prosvjetitelju Savi, iako su sve to elementi svijesti koji su rastvorno djelovali na ovome tlu.

" ' Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 4, NIŠP »Oslobođenje« Sarajevo 1975, str. 23.

Ibidem, str. 7. '• ' Krleža, Dnevnik 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 324. ' " Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 4. NIšP »Oslobođenje«,

Sarajevo 1975, str. 343.

29

»Raskol, to je duboka tektonska pukotina, to su kanjoni preko našeg terena sve do danas« — piše Krleža.'" Posto­janjem više religija i više religijskih zajednica na istom soci­jalnom tlu religija je postala »suština razlike«, jer »...svaka religija vjeruje da se od drugih posebnih uobraženih religija razlikuje upravo svojim posebnim bićem i da upravo svojom odredenošću predstavlja pravu religiju«.'" »Bogovi su kao psi: reže jedan na drugoga«.'" Jedan bog čuva Srbe, drugi Hrvate."' Svjestan otrovnosti i konzervativnosti klerikaliz­ma, Krleža 1920. upozorava da proletarijat neće izvojevati nijednu konkretnu političku bitku ako se bude iscrpljivao u jalovim raspravama bilo o hiljadugodišnjem hrvatskom kra­ljevstvu, bilo o Dušanovom carstvu. Takve rasprave name­tao je sukob između hrvatske buržoazije (»Bog i Hrvati«) s jedne i srpske (»Samo Sloga Srbina Spašava«) s druge stra­ne'", u kojem su Srbi vjerovali da »Bog čuva Srbiju«, a Hrvati su govorili »Bog i Hrvati«. Tu uzajamnu pravoslavno--katoličku negaciju Krleža naziva »dosadnom kontrarevolu-cionarnom retorikom« '".korozivnim, razornim, intelektualno rastvornim shemama koje su djelovale na rađanje i na razje-dinjavanje naše nacionalne svijesti u 19. vijeku."' Crkva nije imala argumenata da čovjeka uvjeri da je njen odnos prema nacionalnom pitanju progresivan i da odgovara narodnim in­teresima. '4° Vjerski konflikti služili su samo za međusobne obračune stranih sila'" te se u interesu najširih narodnih masa, trebalo sa njima najenergičnije razračunati. Već 1924. godine Krleža kritikuje svećenike koji se bore protiv ateizma uvjereni da se na taj način bore za narodne interese, I što obmanjuju narod nacionalnim ekstremizmom, nudeći mu na

' " Krleža, Dnevnik 1, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 180. 1 , 4 V. M a r k s - E n g e l s - L e n j i n , O religiji, »Mladost«, Beograd 1977, str. 29 ' " Krleža, Aretej, v. Drame, »Svjetlost« - Sarajevo i »Školska knjiga«

Zagreb 1977, str. 35. ' " Krleža, Hrvatska smotra, v. Evropa danas, »Zora«, Zagreb 1972 str

103. Krleža, Dnevnik 2, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1977, str. 427.

" • Krleža, Uvodna riječ za časopis »Danas 1952«, v. Eseji VI, »Zora« Za­greb 1967, str. 216.

Krleža, Probgomena za enciklopediju Jugoslavije, v. »99 varijacija«, NI­ŠP »Duga«, Beograd 1972, str. 30. Krleža, Zastave 4, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1976, str. 236.

1 4 1 Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 5, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo 1975, str. 115.

30

taj način političku narkozu koja će uroditi »kobnim umrtvlje­njem narodne volje«.Sve je to dovelo do toga da se čov­jek izgubio u okviru raskola. Tako je i »fantom o poslanstvu pojedinih naroda« odigrao negativnu ulogu već u ratu 1914-1918,141 kada se vjerski sukob produžio podjelom na oslobodioce I oslobođene, a I u ratu 1941-1945. Pa i nakon 1945. godine crkvene parole da se u interesu hrvatskog, od­nosno srpskog naroda treba boriti protiv »ideja i stvarnosti komunizma« bile su u koliziji sa Istinskim narodnim interesi­ma, jer su izražavale klasnu, feudalnu poziciju crkve koja je ustala protiv agrarne reforme.

Po Krleži, nismo se ni pojavili, ni razvijali, ni civilizirali kao narod zbog toga što smo pripadali jednoj, drugoj Hi trećoj vjeroispovijesti. Uticaj ovih triju religija na narodnu svijest ne treba shvatati kao dogmu, kao princip ili model.144 Bilo kakvo rješenje nacionalnog pitanja koje nije areligiozno za autora je protuprogresivno i predstavljalo bi preživjele, re­akcionarne snage.

Autor je posebno kritičan prema dezintegrativnoj funkciji religija u nacionalnim odnosima. U tom smislu on 1935. go­dine piše: »Bošnjaci, bez obzira na to što su muslimanska, katolička ili pravoslavna raja, bliži su jedni drugima nego Hrvatima iz Krapine ili Varaždina, a katolik iz Livna ili Imot­skog Hrvatu katoliku iz Zlatara još je uvijek čovjek iz inos-transtva«. '4S

U vrijeme najžešćeg vatikanskog antikomunizma pred drugi svjetski rat, Krleža s puno mudrosti upozorava zago­vornike radikalne negacije crkve među komunistima da ih to može dovesti do moralne izolacije u vlastitoj religijskoj sre­dini'4', svjestan da je »trabunjanje« o »crkvenoj« predaji protuprogresivno i da vodi produbljivanju nesporazuma. Sa­mo areligijsko prilaženje naciji može dati plodne rezultate — upozoravao je Krleža. Njegova vizionarska misao se na­kon rata i obistinila.

Dr Ivan Cvitković

Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 4, NIŠP »Oslobođenje« Sarajevo 1975, str. 495. Krleža, Panorama pogleda, pojava i pojmova 3, NIŠP »Oslobođenje« Sarajevo 1975, str. 162.

' Krleža, lllyricum sacrum, v. Eseji V, »Zora«, Zagreb 1966, str. 32. ' Krleža, Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, v. Deset krvavih godina i

drugi politički eseji, »Sloboda«, Beograd 1977, str. 537. ' Ibidem, str. 538.

31

a) 0 religiji uopšte

1 U maglama mutnih i uznemirenih pogleda na svijet (sve struje u filozofiji poslije engleskih empirista' i Kanta1), u krvavoj i luđačkoj zainteresiranosti životinja nižih vrsta, što samo prividno hodaju kao ljudi dvonošci, a u stvari se iždiru i grizu animalno (tabelarne statistike ratova i privrednih ne­reda), Između karikatura boga, dobrote i ljepote (sve crkve od Luthera' i Bizanta do Rima i Vojske Spasa') u tom katas­trofalnom tempu i kvantitetima preko građanske Evrope, kao krda pobjesnjelih biblijskih svinja u koje je netko satje­rao sveukupno ludilo globusa, valjaju se sve novije i novije senzacije, laži, blefovi, sekte i organizacije, sve sa svojim principima, pogledima i zastavama, sve sa svojim programi­ma i putokazima, kako da se riješi taj nerješivi problem bo­lesne Evrope! (1:27)* (1926)

2 Ideologije, vjerski pogledi, misaoni sistemi, uvjerenja, načini vjerovanja i sanjarenja, mode i pomodni trikovi, sheme i raz-mimoilaženja u primjeni rukotvornih metoda, načini stvara­nja, pitanja ukusa, umjetničkih smjerova i programa, sve se

1 empirizam je filozofsko stanovište po kojem cjelokupno saznanje ima po­rijeklo u iskustvu

1 njemački filozof (1724-1804) 3 njemački vjerski reformator (1483-1546) i osnivač protestantizma ' međunarodna vjerska organizacija uređena na vojnički način, osnovana

1878.

* Prvi broj u zagradi označava redni broj pod kojim je na kraju knjige nave­deno djelo iz kojeg je tekst preuzet, a drugi broj označava stranicu na kojoj se tekst nalazi

3 ' 35

te kakvoće i količine isprepleću kroz vjekove (po zakonima raznih stanja, sredina, razvoja, gibanja i odnosa), ali sve je to talasanje ovisno od životne prapodloge, kao što su i face-tiranja materijalnih ploha ovisna od same tvari, na čijoj se površini nalaze: jedina stvarnost podataka, koji se kroz stvaralački proces pretvaraju u umjetnine, jedina podloga i pratvar tih sirovina, kojima se ljudska umjetnost vjekovima hrani, to je stvarnost ljudskog vlastitog života, stvarnost, koja traje preko nas i kroz nas, koja ne će da utrne zajedno s nama, koja teži da nas nadživi te, pokoravajući se očito prirodi, slijepo provaljuje iz nas u jakim uzbuđenjima, što ih ljudi konvencionalno zovu ljepotom. (47:272) (1933)

3 Današnji oblik svih mogućih svijesti: narodnih, socijalnih i vjerskih, spada u starudije duha. Kakve će biti nove forme naše svijesti, nije na nama da znamo, jer već po tome što znamo da ovo što jeste nije pametno, već samim tim pokre­ćemo stvari I pojave Iz hrvatskog mrtvila. Kako? Svakako ne tako naivno kao neki naši pjesnici kojima su jedini Izvori in­spiracije Ilustracije Iz »Dle Jugend«, ili kao kiparstvo, kome je ideal Hodler' u kamenu III Bourdelle' sa simboličnim em­fazama'. To nije Imalo smisla niti do Bregalnlce* 1913, a da­nas je bespredmetno. (44:522) (1916)

4 Sve što ključa u svijesti zbunjena čovjeka današnjice, fanto­mi raznih mitomanija, poklonstvo lažnim božanstvima rase, nacije, nacionalne misije, državotvornosti, dogmatičkog na­čina mišljenja, teleoloških ili teoloških upliva religiozne pro­pagande o apsolutnoj vrijednosti dogmatske spoznaje, sve se to odražava u gornjim slojevima ljudske svijesti u trajnom previranju, čas kao razumno objašnjenje, a čas kao luckasti

' švicarski slikar (1853-1918) • francuski kipar (1861-1929) 7 izrazima • rijeka u Makedoniji u čijem je slivu srpska vojska pobijedila bugarsku

1913. godine

36

fanatizam, opsjednut najraznovrsnijim, često opasnim i zli­kovačkim fiksnim idejama. (33:211) (1952)

5 Neuspjeh religije. Cijepljenjem se oplemenjuje jabuka, a krematorij je sredstvo uništavanja ljudskog roda na ideološ­koj i rasnoj osnovi u jednom takvom periodu historijskog is­kustva, kada se pokazalo, da ni jedna religija nije uspjela s oplemenjivanjem čovjeka ni njegovih pogleda na svijet. (68:230) (1954)

Ansambl historije zapravo je neizmjeran. Na njenoj pozorni­ci igraju ulogu sve ljudske mane, sve predrasude, sve za­blude, sve laži i sva krvološtva, tu halabuci fanatička zasli­jepljenost gladnih, bijesnih i suludih gomila, koje se valjaju kroz vjekove sa svojim bogovima, vjerama, zakonima, mo­dama i ukusima, sa svojim zakonodavstvima, lomačama, kardinalima i patrijarsima, prorocima, samovladarima i žrtva­ma, mučenicima i svecima kao krdo bijesnih veprova. (44:459) ' (1940)

Kao lim dječjih igračaka, tako su tanke i prozirne i besmisle­ne sve ograde ljudskih shema, kojima se ljudi ograđuju od životne istine i od istinite životne stvarnosti. To su zapravo... religija, božičnih bedastoća, idila, koje unose kult čiste laži. (71:40) (1932)

8 Kako bi mogao da od djevojčure, bludnice, skitnice, svirača, pijandure, glumca, cirkusanta ili komedijanta nastane učitelj, propovjednik i govornik? Koja je to religiozna zamisao koja je spala na tako niske grane, da tjera propagandu za svoje metafizičke ideje na ovakav sajmarski i opsjenarski način? Kako da se uzme grubo ovo plebejsko sredstvo kao sred­stvo propagande u visokosvećeničke ruke?

(46:251) (1940)

37

9 Gdje počinje, a gdje prestaje vjerski ili politički fanatizam, ograničiti tu kontaminaciju nije jednostavno, a zbrka pojmo­va koja se kod ovog nezahvalnog posla javlja na svakome koraku, dala bi se ilustrirati bezbrojnim primjerima. Dosljed­na okrutnost građanskog kaznenog prava, na primjer, nosi u sebi sve elemente gvozdenoreligioznog karaktera, koji ne prezaju ni pred svijesnim zločinom u obliku smrtne kazne, a da bude drastičnije, u ime čovjekoljublja i pravde. Fanatična umorstva iz krvne osvete, po barbarskom pravilu »oko za oko i zub za zub«, temelji su uglednog i nadasve čovjekolju­bivog građanskog društva i njegove moralistike.

10 Sve su nesunčane religije kobne zablude uma i srca ljud­skog. Sunce, kao pojam, poganski je čist oganj, svjetlost u staklenim vedrinama, nepojmljiva vatra u azuru, i kretati se u plamenim krugovima oko Sunčane Svjetiljke, svakako je čovjeka dostojnije nego zvoniti na pobunu protiv zakona sunčane krvi. Ne Kalvarija, nego podnevni trijumf.

11 Kako bi se mogao održati čovjek, koji hoće da sruši medici­nu (Paracelzo1 — I.C.), da je obori na zemlju, da se nije za­ogrnuo togom apsolutnog i fanatičnog vjernika, u vremenu, kada je i jedan Erazmo'0 muku mučio između papističke in­kvizicije" i lutoranske histerije. Lomače se dime od Rima do Rajne, a vučje urlikanje odjekuje sve do Baltika i do Po­ljske. Paracelzo, kao i Voltaire'2 dvjesta pedeset godina kasnije, njeguje religiozni ceremonijal, savijajući se na kolje­nima i formalistički ispovijedajući jedinospasavajuće formu­le, no unatoč evanđeoskim retoričkim ukrasima, njegov svi­jet je poganski zbrkan, zemaljski nezgrapan i demonski praznovjeran.

(44:195) (1942)

(47:78) (1915)

(16:19) (1942)

' švicarski Ijekar i filozof (1493-1541) '° holandski filozof (1466-1536) " kazneno tijelo u katoličkoj crkvi protiv pogleda suprotnih ovoj crkvi

38

12 Sve Religije ratuju. Sve ratujuće Religije su antireligiozne. A kako nema ni jedne koja ne bi bila ratujuća, ni jedna od njih, prema tome, nije religiozna, (46:474) (1928)

13 Religija, to ustrajno nastojanje vlasti za zasljepljivanjem bezazlene lakovjernosti, oprobana i rafinirana metoda koja izaziva opasni gubitak pamćenja, i tako, blagouspavijujući senzibilitet, stvara od mozga gluhonijemu I slijepu, hipnotizi­ranu smjesu. Religija, to je virtuozno i znalačko baratanje protokolarnim, mandarinskim trikovima blistavih ceremoni­jala, ali istodobno i unosnih karijera. (47:368) (1942)

14 Sve su Ideje od Bude i od Krista postale dućani, države, carstva, kraljevstva, kasarne, ratovi, banke ili fabrike. (14:301) (1961)

15 Zna se da je dokazivati ispraznost vrhunaravnih hipoteza potpuno jalovo, pa, ipak, one izobličuju našu suvremenu savjest kao otrcane preživjelosti davno već prevladanih so­cijalnih prilika i odnosa. Olimp ludovao je kao razuzdana ko­medija i od lukijanskog smijeha rasplinuti su se bogovi od oblaka, ispraćeni uzvišenim kikotom jedne bezbožne litera­ture koju su pokopali, potamnivši »vedro helensko nebo«, mračni grobari svojim kobnim rekvijemom" koji traje, eto, već dva milenija. (47:388) (1942)

16 Postoji niz slika i predodžaba o uzvišenim pojmovima, koje smo protokolarno uzvisili do najvišeg dostojanstva, a to su

francuski filozof i književnik (1694-1778) muzičko djelo žalobnog karaktera

pojmovi Dobrote, Ljepote, Vječnosti, Mudrosti, Istine i tako dalje, a zapravo ovi fantomi blistaju u svjetlosti naših kandila svojim izoliranim životom kao zlatnouokvirene ikone u svjet-lomraku katedrala.14 Pa kad ih netko od vremena na vrijeme želi oprati od prašine prohujalih stoljeća, diže se graja na svaki takav pokušaj kao na svetogrđe. Nije riječ o skidanju svetinja, nego o pravilnom osvjetljenju, dakle o demistifika­ciji. Ove svetinje egzistiraju na patetičan, »epifenomenalis-tički« način iznad vremena i iznad prostora u tornjevima od poznate bjelokosti, tako da do danas nikome nije uspjelo da ih definitivno kompromitira njihovim sasvim banalnim veza­ma sa zemljom ili s podzemljem. (47:146) (1960)

17 Htjeti oteti najvišem moralnom Autoritetu najfantastičniju tajnu, tajnu božanskog Stvaranja, htjeti razgrnuti magičnu koprenu nad Posljednjim stvarima i pojavama, spadalo je u rabotu kažnjivu po pozitivnim zakonima, nad čijim su ugle­dom bdjeli krvnici i biskupi16 s fanatičnom gorljivošću. (16:22) (1942)

18 A danas, usred Zapadne Evrope, nitko intelektualno živ ne­će da se liječi religioznom limunadom »Carstva Nebeskog«. Deklamirati takve srednjovjekovne gluposti kao programat-ske direktive, spada u intelektualni bezobrazluk. (43:611) (1916)

19 Jedna od najvećih zabluda u mukotrpnoj historiji ljudske misli krije se u pretpostavci da filozofija može postati zamje­nom vjere. Religije, filozofije i države i ideologije stupaju us­poredo, sve bez izuzetka podjednako grube i okrutne, a kao posvećena božanstva one su smrtna opasnost po slobodu čovjeka. (45:18) (1942)

' crkve sa sjedištem biskupa " papini pomoćnici koji upravljaju crkvom ili pojedinim njenim dijelovima

40

20 Razne religije, bogovi, ideologije, revolucije i kontrarevoluci­je, revolucionari i kontrarevolucionari, kapitalisti, biskupi, generali, banke, sindikalni borci za pravilno reguliranje od­nosa radne snage i zlata, kontrolori i profiteri kretanja robe na tržištu, privatno pravo i posjed, sve će to biti svrstano u grupu idiotskih pojmova iz davne historijske prošlosti kad su Sjekira i Vaga bile simbolom pravde. Prevladavat će čov­jek brzinu svjetlosti i vremena, tako da će konačno postati ravan bogovima, a kao besmrtnik zaputit će se u intergalak-tičke strateški planirane izlete za konačno osvajanje svemi­ra. (43:770) (1967)

21 Šta su religije? Interastralne iluzije da se može preplivati na neku drugu zvijezdu. Budu li ljudi jednoga dana doista pre­plivali na drugu zvijezdu, religije će se rasplinuti kao dim! (52:330) (1917)

b) 0 korijenima religije

22 Osnivači pojedinih vjerskih pokreta individualno su nevažne efemeride.1' Jedna iskra, od iskre požar. Nisu rodonačelnici religioznih ili političkih prevrata tako svetački čisti kao njiho­vi životopisi, koje hagiografi17 prerađuju u legende. Važno je ispitivanje one lakoupaljive materije, koja je planula od ras-paljivih misli bezbrojnih voždova, rabina'" i hodža19 kroz his­toriju, koji se kao čudotvorci, kao što vidimo vlastitim oči­ma, javljaju ciklički usred kobne histerije gomila. Teku rijeke otkad ima svijeta i vijeka, a za jednu jedinu od bezbrojnih dunavskih kapljica piše se u knjigama da Stari Danubius20

ne bi tekao u Crno more da ga baš ta jedna jedina, genijalna kapljica ne vodi. (46:290) (1942)

" manje važne pojave " oni koji se bave pisanjem životopisa svetaca " svećenik u jevrejskoj religiji 1* islamski vjerski službenik " Dunav

41

23 Pitanje jma li boga ili ga nema, spada s jedne strane, ako se uzme ozbiljno, u dirljivo naivne i neuke beletrističke motive sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

24 Ljudi su već više od dvjesta-trista godina bili uvjereni da »prodiru u nepoznato« analizom apstraktnih pojmova. Ljudi nisu ispitivali fakta nego »misli«, uvjereni da »misao« stvara fakta, a ne obratno. Mislim, da je čisti gubitak vremena do­kazivati da je idealistička misaonost — besmisao. To, da­nas, zaista, više nema rezonal Takvi trikovi spadaju u cirkus, pred sasvim neuku publiku.

25 Od početka čovjek objašnjava svoj život u vezi sa zemalj­skim i svemirskim zbivanjem, a sve što se zove čarolija ili vjera u vrhunaravne sile, sve se to rodilo od opasnih neiz­vjesnosti kakve muče neiskusnog majmuna kada je na po­četku svog ljudskog puta uznastojao da se snađe pod zvi­jezdama. I u čemu je najnedostojnija sramota raskola da­našnje ljudske pameti? U tome što se taj čovjek ne kreće vjše na početku svog majmunskog puta, što je iskusniji od svih svojih upokojenih pokoljenja, nestalih za posljednjih dvjesta-trista tisuća godina, a ipak mu se dobar dio svijesti još uvijek vuče kao pogrebna sjenka oko misaone i moralne strvine jednog vremena koje je već davno crklo, te strši kao prnja i strašilo za intelektualne vrapce.

26 Jer što je to »svrha života«, ako se pravo uzme? Teleološ-ki 2 1 izgovoreno, to je plod »povrhunaravljenja« naravi kao takve, to je zapravo neobično naivna igra eholalijama,22 sas­vim luckasta i brbljava rječitost usred najispraznije gungule

" svrhovito " patološko ponavljanje riječi koje čovjek čuje oko sebe

(63:284) (1928)

(45:11) (1954)

(54:227) (1942)

42

koja se zove »stvarnost«, a koja je opet tako halucinantno jeziva varijanta sna i snivanja, da zapravo i ne začuđuje kako se čovjek, vidite, molim vas, taj isti čovjek koji danas pro­matra materiju Rentgenovim23 očima, da se taj, kažem, Čov­jek još uvijek nije uspio oteti — religiji! Čovjek se tješi riječi­ma i, pazite dobro: riječi, pojedine besmislene ljudske riječi povampirile su se u metafizičke pojmove, pretvorivši se u samostalna, takoreći samoživa bića, ove su se glupe ljud­ske riječi pretvorile u svetinje, u bogove, u političke i u na­rodne svetinje. (73:44) (1962)

27 Izmislili su Boga, da plaše narod tim Bogom! (74:333) (1921)

28 Glavnim inspiratorom religioznih ljepota je životinjski strah pred nepoznatim. (47:57) (1917)

29 Čovjek u strahu pred prazninom, bojeći se istine, postaje vjernik. Bolje je klečati i vjerovati, nego očajavati u samoći, prepušten samome sebi. Čovjek se tješi vjerom kao dijete u kolijevci zvečkom. Vjera je zaista opijum, a opijum uspavlju­je stišavajući bolove. (47:370) (1918)

30 Ideje su socijalnogenetički produkt a nikakve »primarne snage«! Svi morali, sva prava, sve religije i svi takozvani po­gledi na svijet ili naučni nazori, sve je to uslovljeno zemalj­skim prilikama. Ni jedna jedina »Ideja« nije pala s neba nego se pojavila kao ljudska briga među ljudima, i tako kao što se rodila među ljudskim stvarima, tako ima svoju sasvim pro­laznu i relativnu ljudsku vrijednost. (45:12) (1960)

njemački fizičar (1845 - 1 9 2 3 ) , otkrio rendgenske zrake

43

31 Već je Platon" znao da se u vjerskim nagonima i u njihovoj trajnoj sklonosti za bogotvornošću ne krije nikakva pobož-nost, nego megalomanija samozaljubljenosti: »Svatko među nama mašta o tome kako bi postao Bog.« (46:252) (1942)

32 Sve je stvorio čovjek. Sebe, Boga, kasarnu, ratove, pakao, medicinu i umjetnost. (47:352) (1917)

33 Čovjek koji u fantastičnoj stvarnosti nebeskoj traži bogo-čovjeka ili čovjeka (u svakom slučaju vrhunaravno biće ili jednu varijantu tog fantoma), lutajući za tim duhom, otkrio je u njemu varljivi privid sebe samoga i takav čovjek poslije svog negativnog iskustva nije više sklon da dalje luta za ut­varama uobrazilje. On danas obraća svu svoju pozornost vlastitoj ljudskoj stvarnosti. Temelj svake religiozne kritike jeste i ostaje čovjek, jer čovjek je taj koji stvara vjeru, a ne obratno. Religija jeste doduše samosvijest i samoosjećanje vlastitog ljudskog dostojanstva, koje se kroz duge vjekove izgubilo u dugotrajnom lutanju, a sada otkriva i traži samo sebe. (47:369) (1942)

34 Bog je čudestvena i strašna riječ, koja je nastala od strave pred smrću. Od užasa pred smrću čovjek je od ove nejasne i tajanstvene riječi zamislio most u daleke i nepoznate pred­jele pod zvijezdama. Sanjar kroz vjekove, čovjek je čudnu tu riječ čuvao obavijenu zlatnokrvavo protkanim koprenama magičnih pojmova kao svetinju, uvjeren da tom čarolijom podređuje svojoj volji sve svemirske sile, tako neprijatno i tako ustrajno nesklone vlastitim mu naporima. Svi su se bo­govi (na početku) prikazali kao utvare po tropskim prašu­mama ili u polarnim mećavama.

2 4 grčki filozof ( 4 2 7 - 3 4 7 p.n.e.)

44

U borbi s vulkanima i gromovima, uz riku talasa i divljih zvje-rova, ta slika i prilika ljudske bijede prati čovjeka kao sjenka na dugom putu od spiljskih fresaka i helenskog mramora sve do današnje bezbožne misli, koja još uvijek svome zna­nju uprkos kleči pred nemoćnim samrtnim uzdahom, kao da »ništa ne zna«. (22:192) (1957)

35 U odnosu spram smrti čovjek se ne razlikuje mnogo od psa: on je podjednako tup spram ovog iznenađujućeg do­gađaja. Sta se tu može? Podvinuti rep, zalajati nad crnom, krvavom lokvom svoga bližnjeg, i tjeraj dalje pod mjeseči­nom i pod olujnim oblacima. Hoće li netko da bude naročito mudar, on se u takvoj prilici javlja udivljenja vrijednom sen-tencijom,25 od kojih jedna od najpatetičnijih glasi: prirodni zakon. To ti je, brate, veli, prirodni zakon i, prema tome, stvar je jasna. (52:170) (1960)

36 Svi ljudi žive s velikim životnim zamahom u sebi, sve do jed­ne psihološke crte, a kada prijeđu tu posljednju đavolsku crnu crtu, onda su sazreli za bezbožnu smrt! Svaki pojedi­nac nosi u sebi fundamentum augustinske božanske dobro­te, to je osnovni vitalni princip svega zbivanja. Deus est in omnibus rebus," kao što je zapisao sveti Toma. Non timor sed admiratio et gratitudo deos fecit,27 doduše je ciceron-ska poganska riječ, ali može se primijeniti i danas. Ljudi su puni te božanske admiracije28 i te vrhunaravne zahvalnosti i svi ljudi vjeruju u neki viši, nadzemaljski smisao svog sub­jektivnog života i ona Fichteova28 »sittliche VVeltordnung«30

više-manje po svim je dušama zapečaćena. Ljudi nose u se­bi moralnu vjeru u onaj Ens realissimum, Ens per se ip-

" poukom " Bog je u svim stvarima " bogove ne čini strah nego ushićenost i zahvalnost " divljenje " njemački filozof (1762-1814) " moralni svjetski red

45

sum,3' u Boga, u božanski autoritet i u društvenu hijerarhiju. Ustvari: jedan strogo disciplinirani sistem u materijalnom smislu. S tim i takvim slikama u sebi ljudi se mogu držati na površini u životnim krizama. To je ona biblijska uljenica u na­ma. Lux in tenebris." Ali kad jedan subjekt misli da je spoz­nao da nad njime nema ničega: ni moralnog autoriteta, ni ideje Boga, ni dobrote, pa ni društvene hijerarhije, onda tak­vog čovjeka proguta osjećaj paklenog vakuuma. (45:309) (1929)

37 Nekrofori na jednoj ranohelenskoj amfori nose pokojnika uvijena u crno sukno, svi u crnini, kao suvremena građan­ska pogrebna pratnja. To je već pravi, autentični rimokato­lički ceremonijal smrti, gdje smrt nije samo prirodna izmjena zemlje, vode, vatre ili vjetra, već nešto više, zagonetnije, svakako događaj sa dramatskim prizvukom vrhunaravnog misterija. Arhajske narikače, zaogrnute crnim mantijama, svirači, frulaši, već su na starohelenskoj majolici modeli kas­nijih bizantijskih i rimskih pogrebnih parada. (54:400) (1942)

38 U gimnaziji helenizirao sam se u poganskome smislu već potpuno svijesno. U četvrtome razredu pučke škole sve sam se više priklanjao laičkim pogledima na svijet, tako da u gimnaziji kod popisa, kada su dječake zapisivali kao minis­trante,33 nisam više svijesno priznao svoje ministrantske vještine. Osjećao sam to kao neki neodređeni ali ipak pro­blematični minus. Atenske noći, antika, svijet rimske vučice i punskih ratova postajali su polagano našim idealima, a, eto, čitavu godinu poslije Kaptola,34 ja sam još uvijek pod dojmom patetičnog katoličkog doživljaja smrti. Kako može takva propaganda da ima trajne rezultate, vidi se i po tome što je taj doživljaj smrti dominantan u mnogim mojim knji-

" najstvarniji bitak, bitak po sebi samom " svjetlo u mraku " dječaci koji poslužuju kod mise " dio grada Zagreba gdje se nalazi nadbiskup

46

ževnim motivima do danas. Mrtav Hektor" u krvavoj ponja­vi. Prijamov" plač u dramatskom poniženju pred pobjedni­kom nije grčki već golgotski motiv. (54:405) (1942)

39 Stojim u gomili i razmišljam o čemu zapravo misle ti ljudi oko mene, koji su se skupili da prisustvuju pobožnoj cere­moniji jedne fantastične organizacije, kojoj je jedina svrha da ljude od pamtivijeka plaši jednom jedinom idejom, a to je pomisao na smrt. Taj medikus," koji živi od smrti svojih pa­cijenata, koji zaglupljuje svoje bolesnike jednom jedinom nadom, a to je da će sigurno umrijeti, koji vijekovima terori­zira, da će se te njihove muke i tegobe produžiti u haluci-nantnim oblicima i na drugom svijetu, taj Hipokrat" ovoze­maljske smrti i Pluton " prekogrobnog vječnog umiranja, taj inženjer svakovrsnih paklenih agonija. On stoji nad ovim zbunjenim ljudima kao mračan oblak istjerujući iz njih đavla. A đavao to je logična misao i osjećaj za stvarnost. (77:11) (1948)

40 Smrt, konačno, sama po sebi, to je prosta mehanička poja­va. Posljednja kontrakcija izvjesne muskule poslije čitavog niza kontrakcija te iste muskule po nekoj dubokoj zakoni­tosti, i isto tako: zastoj gibanja, smirenje. Da! To je mehani­ka! I njihalo se njiše pa poslije izvjesnog broja njihaja stane. To je sve mehanika, i ustvari, sve je to mnogo jednostavnije no što se na prvi pogled čini. I to se sve zbiva po jednoj du­bokoj nevidljivoj zakonitosti, logično i zapravo vrlo jednos­tavno i mudro! Da! To je smrt! Normalna smrt, zastoj izvjes­nog gibanja, mehanički problem posljednjeg njihaja. (70:294) (1928)

" po grčkoj mitologiji najveći trojanski junak " po grčkoj mitologiji trojanski kralj otac Hektorov " Ijekar " najveći grčki Ijekar (460 - 377 p.n.e.) " bog podzemlja u grčkoj mitologiji

47

41 Sve, dakle, što je zauzelo formu bilo kakve pojave te njihove »materije«, sve stoji samo na hiljadama i hiljadama već dav­no prije mrtvih oblika te iste »materije«, jer umire samo for­ma tvari, a bit je materije »vječna«, prema tome je smrt kao takva samo nužna izmjena materijalne forme, te je prema tome strahovanje pred smrću i pred smrtnošću ili pred vul­garnom prolaznošću oblika kao takvih potpuno bespred­metno, jer to je jedan od prirodnih »materijalističkih« zako­na (po toj veleučenoj gospodi suvremenim misliocima), da se samo oblici tvari mijenjaju, to jest da prolaze, to jest da prividno umiru, a zapravo nisu drugo nego varijacija nečega što je neuništivo, a zove se »materija«! (45:318) (1939)

42 Iluzija o vrhunaravnom izletu s onu stranu groba nesumnjivo je jedna od najturobnijih izmišljotina ljudske misli, pa ipak, što rade katedre već vjekovima nego da znanstveno obraz­lažu ove fikcije?" Ne radi se o hirovitim pretpostavkama ne­go o visokoparnim filozofemlma (teleološke, teološke i juri-dičke formule) o sistematskom izobllčavanju svih ljudskih svojstava i djelatnosti po principu dućana I jeftine robe, a na kraju, ne treba zaboraviti, profita naročito. (47:371) (1942)

c) 0 krićanstvu

43 Kršćanstvo je jedan od mnogobrojnih simptoma raspadanja antičkog društva u onom smislu kao što su danas svi oblici zapadnoevropskih socijalizama simptomi raspadanja gra­đanske društvene koncepcije, osnovane na sistemu unos­nih profita i ozakonjenih ovlaštenja. (54:411) (1942)

" izmišljotine

48

44 Kao jedan od najmasovnijih moralnofilozofskih pokreta vje­kova, kršćanstvo se formiralo u okviru socijalno-političkih previranja onog davnog perioda, kada su umirali antički bo­govi u agoniji koja će potrajati nekoliko tragičnih stoljeća, gotovo čitav jedan milenij. Kada su magični elementi tog međunarodnog pokreta počeli da dopiru k nama pod konac prvog milenija, onda je planetarij ljudskog razuma u odnosu spram slavnih demokratskih hipoteza i spoznaja već bio za­peo u melankoličnom zastoju, gotovo marazmu" pameti Ovo neuko, zaostalo, bijedno i okrutno vrijeme tjeralo je svoju svakodnevnu pseudoreligioznu, praznovjernu retoriku potpuno šablonski, hijerarhijski birokratizirano, vodeći u prvqm redu brigu o problematici velike lateranske, ahenske ili carigradske politike, upotrebljavajući parolu evanđeoske inspiracije (od koje su se antički robovi Mediterana ponadali svom materijalnom i moralnom oslobođenju), kao genijalno sredstvo za svoju feudalnu propagandu.

45 Talas magnetskih čarolija nije mogao ostati bez utjecaja na kršćanstvo, koje se rađa i nastaje kao praznovjerna iluzija o oslobođenju robova, u okviru socijalno-političkih i filozof­skih kriza, koje s jedne strane predstavljaju sumrak antičkih bogova, a s druge uspon novih barbarskih božanstava na najviše vrhunce Olimpa. Kršćanstvo se javlja kao nova ma­sovna organizacija najnižih društvenih slojeva, koja će u borbama od nekoliko dramatskih stoljeća, na ruševinama antičkih političkih i misaonih pretpostavki, zavladati slijede­ćim milenijem. Rađajući se u historijskoj krizi, kojoj mogu da posluže kao analogija i naši dani, kada sa pozornice sila­zi takozvana građanska civilizacija sa čitavim bijednim cirku­som svojih praznovjerja, kršćanstvo, kao sveizlječiteljna i sveusrećiteljna doktrina, kompromisno i kombinatorski pre­uzelo je čitav poganski repertoar antičkih čarolija u cjelini.

(7:48) (1950)

(16:59) (1942)

4 1 ustajalosti

4 - KRLEŽA O RELIGIJI 49

46 Kršćanstvo je htjelo da oslobodi robove. Onda je zarobilo najprije sebe, a zatim čitavu Evropu, a danas služi sramotne mise" »Vergatterunzima« sviju vrsta. (45:490) (1917)

47 Nisam nikako sklon da se pomirim s hipotezom kako se prve kršćanske misli o ravnopravnosti ljudskoj, na primjer, javljaju točno u onom historijskom periodu kada se robov­lasnički sistem, u razvijenijoj društvenoj svijesti, pretvarao u uvjerenje o nesuvremenoj formi proizvodnje na zaostao i primitivan robovlasnički način. Koliko god bismo ovu pre­tpostavku mogli zamisliti kao ispravnu, da je na početku na­še ere robovlasnički način proizvodnje zaista već bitno za­ostajao za potrebama dana, i da se, prema tome, kršćan­stvo javlja kao neka vrsta tehnokratskog anticipanda u okvi­ru raznovrsnih disfunkcija tadanje otrcane proizvodnje, da je kršćanstvo neka vrsta idejne tehničke zamisli o poboljša­nju staromodnih proizvodnih uslova (kao jučer tajlorizacija, na primjer), odgovorite mi, kako to da je robovlasnički sis­tem potrajao u Evropi barem još pet do šest stoljeća poslije potpune pobjede kršćanstva, pošto je kršćanstvo već po­četkom Četvrtoga stoljeća postalo državotvorni elemenat? — Nove ideološke zamisli o funkciji ili o disfunkciji društve­nih uređenja javljaju se i u načinu moraliziranja kao simpto­mi krize podjednako ustrajno i postojano. Odgovarajući uz­nemireni odrazi u moralno-intelektualnim kategorijama ne­sumnjivi su popratni znak poremećenja u načinu proizvod­nje. — A što znači poremećenje u proizvodnji i u moralnim ob­lastima kada permanentno traju nekoliko stoljeća? Jer ako je kršćanstvo jedan od simptoma zaostalosti i neupotreblji­vosti robovlasničkog sistema, i ako je kao takvo — i kao sa­mo to — steklo uvjerenje da način robovlasničke proizvod­nje zaostaje za potrebama dana, onda, logično, kršćanstvo ne bi bilo pasivno očekivalo pojavu feuduma, ne znam koli­ko stoljeća; ono bi reorganizaciju privrednih odnosa bilo provelo u djelo odmah.

" katoličko bogoslužje

50

— Kada se čovjek u okviru historijskih obrata nađe u pro­tuslovlju sa svojim vlastitim proizvodnim sredstvima, on ih mijenja najprije planski, a zatim i na djelu, svijestan da je put od zamisli do ostvarenja veoma dalek. Bastilja oborila je fe-udum u devetom deceniju XVIII stoljeća, a tek Oktobarska revolucija, sto i dvadeset godina kasnije, predstavlja Likvi­daciju Feuduma i Feudalnog Legitimiteta u mnogim civilizi­ranim zemljama. Mi danas živimo u petome deceniju poslije Lenjina," a klasično XIX kapitalističko stoljeće još uvijek traje pred našim očima u metodama i u mentalitetu velikog broja zapadnoevropskih zemalja. Ostvarenja ne slijede da­tume izuma i otkrića kalendarski u stopu. Što je robovlas­nički sistem potrajao još nekoliko stotina godina poslije eta-tizacije kršćanstva, to je samo jedan od dokaza da se stvari u prelaznim fazama razvijaju često protivno od subjektivne ljudske volje. Takve »prelazne faze«, mogu u historiji potra­jati, kao što vidimo, i vjekovima. (14:288) (1961)

Kršćanstvo živi, u samostanima,44 u relativno dobrim svra-tištima sa hladnom i toplom vodom, sa lijepom ženskom po­slugom, kršćanstvo tolerira pomalo preljub i divlji brak, od­gaja vanbračnu djecu, gosti se po mogućnosti pijuckajući umjereno ali trajno: tu su kokošje juhe, kobasice, kolači, vi­no, a pomalo i sveti Toma, brevijar4' pa litanije,4' već kako to sezona traži, pak će se pokazati da je Bog milostiv. Sag­riješiti se može, ali i pokajatl, a glavno je da smo skrušeni pred biskupima. Savjesti nam nisu baš čiste ali su mirne, a peru se na ispovijedima kao i noge, svake subote. Kršćan­stvo, u jednu riječ, od mnogobrojnih vjeroispovijesti jedna je svakako od najudobnijih, a svojim psihoanalitičkim trikovi­ma u obliku ispovijedi ono je i najokorjelijem zločincu osta­vilo sve dobre Izglede na nebeski uspjeh njegove kriminalne karijere. (45:493) (1942)

" marksista i političar, vođa oktobarske revolucije (1870 - 1 9 2 4 ) " zgrada u kojoj žive katolički redovnici i redovnice " knjiga molitava za svećenike " crkvene molitve koje se govore ili pjevaju

51

49 Postati od orangutana impresionistički slikar, od riblje škrge vodozemac, od roba kršćanin, sve su to revolucije. (46:484) (1932)

50 Kršćanstvo kao misaona koncepcija nerazmjerno je oportu-nističkije od budizma. Spram budističke matematike dijelje­nja svemira do ništice kršćanstvo jeste pozitivan, životno afirmativan, utilitaristički47 pokušaj primjene tih apstraktnih principa (nadstvarnog, neljudskog razmišljanja o ljudskim stvarima) na ljudske, na društvene prilike. Po svojoj osnov­noj zamisli, budizam nema nikakve namjere da bude organi­zaciono praktičan u zemaljskome smislu, kršćanstvo, na­protiv, kroteći životinju u čovjeku i uzdižući ga do vrhuna­ravne zamisli, nastoji kako bi mu utuvilo u glavu da je »život sam po sebi toliko božanski, te je zavrijedio da u oduhovlje-nom obliku potraje vječno!«. Kršćanstvo sugerira čovjeku da je hranjen na zvjezdanu pupkovinu, da je stvoren na sliku i priliku vječnih autoriteta, da je, dakle, vječan kao Bog. Kršćanstvo tješi čovjeka, ono ga uspavljuje dekorativnom pjesničkom inspiracijom o Vječnom Životu, a budizam go­vori mu o besmislu života i smrti, sna i utjehe. Kršćanstvo odgaja i vodi obitelj i države, posvećujući brigu najsvakod-nevnijim ljudskim zadacima, a budizam je nihilizam.4" (54:417) (1942)

d ) O B ib l i j i

51 O, kakav li je ono Olimp od Geneze pa preko Davida do Na-zareta? Čudne li literature, ropske, za robove, a nasjeli su joj i vlasnici robova, zapravo nelogično. Ono, kako je od rim­skog patricija49 postao evropski barun,50 trajalo je dugo, a

" utilitarizam je stanovište po kojem je korist osnovni kriterij moralnog djelovanja

"* negiranje svih načela i tradicija

" osoba koja je pripadala povlaštenom staležu " plemić nižeg ranga

52

kako se na koncu preobrazio u bezbožnika, nije nerafinira­no. U ovu vrstu evanđeoske literature, osim robova, vjero­vao nije nitko, a ne vjeruje ni danas. Pjesnici biblijske legen­de bili su i ostali robovi, rođeni u ropskoj utrobi majke robi­nje. Vlasnici talionica spram ovih su robova »slobodni misli­oci«. (37:108) (1917)

52 Što znače Renan6' ili Strauss" spram genijalne bistrine Markova Evanđelja? Naša suvremena evropska literatura mnogo je primitivnija od njihove. (47:148) (1916)

53 Što se tiče Reda, Rada i Zakona, i ostalih raznovrsnih poli­cijskih propisa protiv umorstava ili preljuba, tekstovi su i u Novom zavjetu ostali konzervativno konvencionalni, ali ne­što što prevladava evanđeoskim neraspoloženjem trajno i neprikriveno, to je antipatija s kojom se govori uz prizvuk prezira, a to je idiosinkrazija spram literata. (46:77) (1942)

54 Biblija se stoljećima pisala za bijednike duha. (15:135) (1943)

55 Ti su biblijski tekstovi oduvijek bili komponirani s očitom i vi-še-manje prozirnom namjerom da ne djeluju svojom istini­tošću, nego vrhunaravnom, legendarnom bombastikom, ko­joj nije svrha da bude vjerodostojnim svjedočanstvom, ne­go da širi strah i trepet oko vrhunaravnih pojmova. (61:10) (1924)

francuski književnik i filozof (1823 - 1 8 9 2 ) njemački filozof i teolog (1808 - 1 8 7 4 )

53

e) 0 pokrštenju Slavena

56 Ne bi trebalo izvršiti baš ogroman napor, da se komparativ­nim metodama sistematski i neosporno dokaže, da su sla­venski pogani na našem tlu primili kršćanstvo formalistički, a da su im jezik, pjesme, običaji, vjera i praznovjerje, poslo­vice, zadruge na bazi plemenskoj, ornamentika u tekstilu, keramici, na oružju, na preslicama ostali kao elementi patri­jarhalnog životnog i stvaralačkog stila, bez obzira na to što su se crkvenohijerarhijski podredili političkim imperativima, koje nisu mogli prevladati u prvom naletu. (43:501) (1950)

57 Kada se slavenski pogani susreću sa kršćanstvom, to nije više ono fanatično kršćanstvo, koje je u svom legendarnom, mitski nadahnutom, gotovo revolucionarnom obliku potres­lo temeljima Carstva. To kršćanstvo već je etatizirana, ot­rcana diplomatska mistika, satkana od neoplatonizma i alek-sandrijskog postplotinskog epigonstva," izmiješana sa gru­bim, neprevladanim još poganskim praznovjerjem u obliku raznih rituala i političkohijerarhijskih koterija,5' koje kršćan­sku formulu smatraju veoma rentabilnim barjakom za pobje­du vlastitih vladalačkih strategema. To kršćanstvo tada nije više »idealno« u naivnom smislu toga pojma; bila je to politi­ka organizirane državne vlasti, koja se zaogrnula grimizom i, okrunivši se krunom Kralja nad Kraljevima i Vladara nad svjetovima i zvijezdama, zavladala zemljom i nebom. (28:15) (1944)

58 Slavenski narodi pokrstiše se, a jedno od svjedočanstava o tome krštenju jeste Višeslavova55 Krstionica, rađena po do­maćem majstoru, kao mramorna rustikalna šestorokutna zdjela ne pretjerane umjetničke vrijednosti. Pitanje našeg krštenja, samo po sebi tugaljivo, nije, istina, rodilo nikakvim

*' sljedbeništa bez stvaralačke originalnosti " grupa " hrvatski knez

54

naročitim književnim djelima, ali veličanje naših svetaca i svetinja (na freskama srbijanskim i makedonskim) predstav­lja u historiji evropskog slikarstva jednu epohu, koja traje puna dva-tri stoljeća, a koja nije toliko nemarkantna te ne bi zavrijedila posebno poglavlje. (28:33) (1944)

59 Ima glupana koji buncaju o slavenskoj mitologiji kao o hlje­bu nasušnom. »Slavenska mitologija bila je potreba dana!« »Madžarska već postoji, te bi nam mogla biti uzorom...« To je duhovito. Sada još da se »peruniziramo«, bilo bi to sjajno! Već smo se dobrano razvidovdanili, a sad nam fale samo još slavenski bogovi. Kraljeve i svetitelje već imamo. Valkiri-zam, valhalaizam, vagnerizam kao protuotrov od germaniz­ma. Budi bog s nama! (46:638) (1917-19)

60 Pisati o temi pokrštenja slavenskih barbara na Jadranu d'annunzijevskom frazom, da smo i mi narod »svetaca, ge­nija, kraljeva i junaka«, ne bi bilo inteligentno, ali kako se ta priglupa rabota obrtimice tjera sa latinske i ortodoksne stra­ne podjednako ustrajno i tvrdoglavo, produbljujući metodič­ki davno već preživjele raskole do stepena nacionalne strastvene svijesti, bilo bi vrijeme da se i o tom »metafizič­kom uzvišenju naše rase« progovori jednoga dana — više-manje istinoljubivo. (28:31) (1944)

f) O r a s k o l u

61 Trebalo bi napisati ciklus drama na temu Bizantije i Rima, Raskol,56 to je duboka tektonska pukotina, to su kanjoni preko našeg terena sve do danas. Tko bi imao dara za takav pothvat velikog stila? (46:448) (1916)

" cijepanje kršćanske crkve na katoličku i pravoslavnu

55

62 Legenda o Istoku i o Zapadu, o Drini, o Srijemskoj Mitrovici, kao biskupiji57 svetog Andronika (koja je poslužila za raskol jedne i druge crkve), teza o dva ili o tri svijeta, parole o za­padnoevropskoj civilizaciji i o Balkanu, kao pojmovima koji se međusobno isključuju, parole vidovdanskog rasnog idea­la, koji je oslobodio austrijske provincije od vjekovnog rop­stva itd., sve te kajmakčalanske i hrvatske državnopravne parole odigrale su tragičnu svoju ulogu, u periodu, 1918-1941, a naročito pak 1941-1945. (64:311) (1953)

g ) O k a t o l i c i z m u

63 Za Zapad je prerana propast kršćanstva sudbonosna, jer novog, poslijekršćanskog pogleda na svijet, koji bi razlivene odmetničke, bezbožne gomile mogao da formira, još nema, i tako mase padaju iz kršćanskog kozmosa u kaos materija­lizma. Gubeći tako više nego što su primile s materijaliz­mom, mase gube svoju savršenu, harmoničnu kršćansku dušu i ostaju pod sivim ateističkim,58 praznim nebom same sebi prepuštene kao sirote. Katolicizam je predslika evrop­ske neoaristokracije, jer katolicizam sa svojim savršenim kardinalskim izbornim redom, koji daje svakome plebejcu šanse da postane Svetim ocem papom, sa svojim ustavom najveličanstvenije organizacije svijeta, sa svojim izgrađenim pogledom na svijet, sa svojom izgrađenom moralkom, u svi­jetu današnjeg kaosa, taj i takav katolicizam slika je prave i veličanstvene kulture! (43:504) (1935)

64 Kad smo se rodili, posolili su nas rimskom solju i polili rim­skom vodom i pomazali rimskim uljem. Cijeli nam život pje­vaju napjeve rimskokatoličke od rođenja do smrti, i cijeli svoj život slušamo zvona katolička, oh, i sve to, u čemu živi­mo, sve je to obijeno rimskim rešetkama. Toga nema, to je

" područje vlasti biskupa '" ateizam = negiranje boga

56

jasno, da svega toga nema! Sve je to glupa, stara, deformi­rana simbolična nemoć, da se život kao takav shvati u svoj svojoj dubljini. (46:527) (1921)

65 Cijelo čovječanstvo već deset hiljada godina ne radi drugo nego govori. Od Sokrata58 do Vatikana same govornice i propovjedaonice. (73:97) (1938)

66 Postojanje Tibeta i Vatikana živo nam pokazuje što znače zakoni duhovne tromosti i kako kobno mogu da traju neke jalove fikcije kao božanstva tisućama godina. (43:609) (1942)

67 Ljubav, propisana crkvom katoličkom, nesumnjivo da je kontrarevolucionarna. (68:237) (1954)

68 Putovanje jednog pozdrava: Hvaljen Isus! Djeca u koru školskom, djeca na ulici, bogomoljke po ispovjedaonicama, svećenici kao prolaznici, na vijeke vjekova, dijete moje, u streljani, to je formula, kada metak padne izvan kruga. Bog bogova zgoditak, a hvaljen Isus znači: idi do vraga! Na, hva­ljen Isus — tri magazina u luft! Bravo! Dobri ste vi hvaljeni-susi, oca vam zagorskog, majmuni prokleti, šta mislite da car ima toliko novaca da plaća vaše hvaljenisuse. (44:893) (1916)

69 Boga nema, ali na svetu misu ići svake nedjelje i ispovijedati se, to je sine qua non,80 parlamenat je štala i bordel! (44:299) (1968)

grčki fiiozof.(470 - 3 9 9 p. n.e.). ono bez čega se ne može

57

70 A na kraju, iz Vječnog Grada krenula je rimska Crkva na svoje osvajanje svijeta. Zar osnovna kršćanska misao nije plebejska, antipatricijska negacija aristokratskog sistema? — Da, da, iz Rima zaputila se Crkva na svoje »osvajanje Svi­jeta«, to je istina, i ukoliko se ona i pojavila na početku kao neka iluzija o ljudskoj ravnopravnosti, njeno kretanje po his­torijskim cestama zavelo je tu istu Crkvu na opasne stran­putice i ona se pretvorila u negaciju svoje osnovne misli. — A što je s heretičkim sektama kroz stoljeća? Zar one ni­su dokaz da se laička misao o demokraciji u okviru Crkve ni jednog jedinog trenutka nije ugasila? Zar sve heretičke ide­ologije iz perspektive eklezijastičke," papističke Dogme ne predstavljaju razorne pojave, prokletstva i lomače dostojne samo zato, jer se javljaju kao egalitarna, prokršćanska zami­sao o ljudskoj jednakosti i ravnopravnosti? — Točno, ali je papistička politika uspjela da pavlinsku for­mulu »Omnis Potestas a Deo«'2 preobrazi u sasvim solidno, zemaljsko sredstvo Volje Božje, tako da se svekolika vlast našla u rukama po Svetom Ocu pomazanih vladara, koji su vladali i koji do danas vladaju širokim pučkim slojevima, to jest narodima u Ime Božje, to jest u Ime Vrhunaravnog Prin­cipa, to jest u Ime Svoje i Svojih Interesa, a to je opet jedan od dokaza da takav način vladanja nije demokratski. (14:277) (1961)

71 Platonska Teofanija odzvanja još i danas u litanijama laure-tanskim kod poslijepodnevnih katedarskih blagoslova, upra­vo tako kao i na idealističkim seminarima po univerzitetima svijeta i u svima radio-emisijama od Vatikana do Metro-goldwyna. (46:238) (1942)

72 Tko je umro, taj je otputovao. U nepovrat. Čovjek može koli­ko hoće klecati, moliti, kajati se, ispovijedati se, brbljati čita­ve noći, slušati zvona, putovati u Rim, biti predbilježen na

" službene " »Svaka vlast je od Boga«

58

blagoslov Svetoga Oca, čovjek se može bolećivo rastereći­vati samopljuvanjem, može osjećati olakšanje najpomnijom analizom svojih vlastitih gluposti, mjesto pred topovima, po­licijama ili vojskama, on može klečati pred žrtvenicima koli­ko ga je volja, on može biti vegetarijanac, ako ga raduje, on može da živi po strogim pravilima bračne ljubavi, poštenja, dobrote, on može spavati snom filistarskog" pravednika i bitisati čitavog svog života po načelima najstrože dijete, nje­ga će svejedno odnijeti vrag u nepovrat i on će, uprkos to­me što je uzor-građanin, izdahnuti pod neumoljivim nožem smrti. (46:667) (1939)

73 Stoji Kaptol s masom debelih kanonika" i velikom bijelom crkvom, koje zvona tutnje preko modrih vrbika na dalekim savskim ravnicama kao umorni glasnici, koji još uvijek putu­ju, a već su davno pomrli razlozi, zbog kojih se ti glasonoše miču svijetom. Između mesnica i kurija strši katedrala prvostolna, i sve je nabijeno zvonjavom i ornjavom ura, što odbijaju zvučno i glasno, da se čovjek treba sjetiti, da je pe­peo i da vrijeme protječe kao stara klepsidra.*5

(26:137) (1919)

74 Te gospe polaze gotovo sve propovijedi i bogoslužja po programu: one su i kod Svetoga Vinka Paulinskoga, i u crkvi jezuitskoj", i kod kapucina'7 u gradskoj bolnici, i u svim gornjogradskim i kaptolskim crkvama. I Sveti Petar i Sveti Vlaho i Sveti Rok i Sveta Marija Milosti Puna i Sveti Ivan i Presveto Srce Isusovo, sve to vrvi od tih bijednih »fraulika«, koje tu kleče i mole se bogu, a da nijedna od njih nije ni do­bra ni kršćanski raspoložena spram svojih bližnjih, a spram svoje vlastite djece ponajprije. One polaze sve pobožnosti, sve blagoslove, sve večernjice, sve mise pjevane i tihe, sve

" malograđanskog • 4 viši svećenički čin u katoličkoj crkvi " vodeni ili pješčani sat " jezuiti su »borbeni« red u katoličkoj crkvi " kapucini - franjevački red u katoličkoj crkvi

59

zornice i sve procesije, rekvijeme"' i tedeume" i križne pu­tove, u svim gradskim hramovima, u svako vrijeme. One no­se svijeće u procesijama, članice su Presvete Vojske, voze se na Mariju Bistricu i k Majci Božjoj »na Trskom Vrhu« dva­put godišnje, i sačinjavaju glavni kadar naše gospojinske katoličke organizacije, koja raspolaže u svako vrijeme sa nekoliko hiljada potpisa i nepismenih, analfabetskih križeva za demonstrativan istup u bilo koju svrhu crkve katoličke. To su u većini materijalno ili duševno uboge žene, koje za­divljuje i predobija u prvom redu dekorativni katolicizam i srednjovjekovna ornamentika tog tužnog kazališta, u kome danas glume naši provincijalni kapelani70 kao putujući glum­ci bez talenta. Njihovi su molitvenci puni svetih šarenih slika, a u crkvi zirkaju na svilene plašteve, čipke i bogato vezivo, zanose se glazbom orgulja, i u onim tmurnim zgradama, u koje se svjetlost probija kroz šarena stakla, one proživljuju najljepše momente svog bijednog života između jutarnjeg vezivanja kravate svom tiraninu suprugu i večernjeg dosađi­vanja u toploj kuhinji. (26:73) (1919)

75 Kršćanstvo dalo je prve uzorke samodopadljive historiogra­fije, ispjevane isključivo u svrhu hagiografske71 reklame, za poslovni uspjeh svog vlastitog dućana, s bogatim asortima­nom svetačkih mumija od prvih apologeta7" sve do svetoga Augustina, koji je kao genijalni etatist Gospodnji razradio tematiku državotvorne strategije velikoga stila sa neprikrive­nom namjerom da dokaže da je Sve što su crkveni oci rekli — konačno i neoborivo rečeno, pak da čovjek nema doista nikakva razloga da razmišlja dalje o svrsi ljudskoga života. U okviru univerzalne Monarhije sa Svetim Ocem na čelu spoz­nati božju Providnost i smiriti se u Gospodinu, bila je to poli­tička apologija vrhunaravne državotvornosti koja je ostala misaonim idealom sve do svetoga Tome, a ista hijerarhijska zamisao vlada mentalitetom i uvjerenjima Crkvenih političa­ra, umjetnika i mislilaca do danas. (40:315) (1940)

" misa za umrle u katoličkoj crkvi •" molitva zahvalnica 7 0 pomoćni svećenik u katoličkoj crvi 7 ' životopisa svetaca " branitelji kršćanstva

60

76 Što da se radi danas, u ovom slijepom živinskom zbivanju, u ovim dilemama? Katolicizam, uznemiravan za ovog posljed­njeg stoljeća u svojoj kozmopolitskoj statici nacionalistič­kim strujanjima, i sam se pretvorio u koncesionara73 tih lin-gvističkomerkantilnih demarkacija, i tako vidimo da je Eraz-mo bio jedan od posljednjih predstavnika zapadnoevrop­skog duhovnog i moralnog jedinstva. (Recite to — danas — Admiralu Horthvju" i njegovom zetu, u »Pester Llovdu«!) (39:475) (1942)

h) O pravoslavlju

77 Zbrka, kakva se javlja kao simptom rasula intelektualnih centara grčkih i rimskih, između Male Azije i Egipta, širila se i po makedonskim manastirima,73 pa kada danas netko pa­tetično evocira Hilandar76 ili Atos, on nije rekao mnogo više od najispraznije fraze iz srednjovjekovnog tipikona,77 ma­nastirskog opštežitija, o kome će tek Dositije da progovori kako nije drugo do fetišizam i farizejstvo, koje trune »u vse-konečnom i plača dostojnom beslovesju«. Igumani73 i jeromonasi,7' u okviru svojih bdenija i časova, u svijetu u kome ih muče priviđenja, zmajevi i bjesovi tipičnog boschovsko-brueghelovskog kompleksa, klanjaju se pod freskama, na kojima su smrtnicima prikazane genealogije30

vladara, uokvirene girlandama, cvijećem i lovorikom. (28:48) (1944)

78 Pravoslavlje Dostojevskoga"' je rusko, a rusko pravoslavlje je Azija.

" koji je dobio dopuštenje 7 4 austrougarski admiral (1868-1957) i ratni zločinac 7 1 mjesto gdje žive pravoslavni redovnici '* manastir na Atosu u Grčkoj " propisi za manastirski život " starješine manastira 7 4 u pravoslavlju, monah sa svećeničkim posvećenjem 4 4 rodoslovlje

ruski književnik (1821-1881)

61

Kako spram tih teza stoji ruska oficijelna crkva, nije jasno, ali joj ta romansijerska propaganda očito nije nesimpatična. Ovaj amalgam" najraznovrsnijih teorija nije katolicizam ni protestantizam, to je neka vrsta povampirenog lutoranstva na jeziku, u prividnoj pobuni protiv društvenih laži, a zapra­vo pretvorljivo arhimandritsko" prenemaganje oko otrcanih smicalica u pitanjima morala i evanđeoske ljubavi.

Ruski Hristos jeste na svijetu zato da bude artiljerist i da pu­ca iz topova za oslobođenje balkanskih Slavena i čitavog čovječanstva. To mu je poziv! Ruski Hristos šatro je po toj logici jakobinizam u liku đavolskog Bonapartea.'4

(52:18) (1914)

79 Do kog stupnja je lazarska simbolika (umiranja za carstvo nebesko) blesava, trebalo bi da se postavi na daske. Slat-kopravoslavni cukervaser oko naših intelektualnih amvona'1

kao jedina romantična utjeha da smo se, nejunačkom vre­menu uprkos — ipak privoljeli nebeskom carstvu jednog Tresića Pavičića" ili Nike Bartulovića ili I. Vojnovića." U ovoj bitki koja grmi oko nas i ruši gradove, u ovim razvalina­ma, u ovom dimu požara i paljevina, tu nam pjesnici i proro­ci govore kako se među nama ili nad nama kreće prozirna lazarska sjenka i da je to jedini fenjer u našem mraku, ova carska prikaza u bizantinskom ornatu, kao duh Hamletova oca. Svi su skloni da pjevaju (lošim stihovima) kako nas ta uzvišena carska sjenka vodi preko krilatoga mosta (narodne pjesme) na drugu obalu sna i rajske muzike, i sve naše bo­love i krize ovaj će deseterac izliječiti, netom se poklonimo ikonostasu" naših vrhunaravnih etičkih melema — skulptu­rama Ivana Meštrovića, slikama Mirka Račkoga ili stihovima kneza dubrovačkoga, ideološkim receptima Nike Bartulovi­ća, Korolije etc. Povorke stale su da se kreću smjerom tran­sa, na spiritističke seanse religiozne nacionalne svijesti. (45:519) (1917)

" mješavina " nadstojništvo " francuski vojskovođa i car (1769-1821) " propovjedaonica " književnik i političar (1867-1949) " pisac (1857-1929) " ikonama ukrašen zid koji dijeli oltar od ostalog dijela pravoslavne crkve

62

80 Piše se (već više od sto godina), ne pretjerano duhovito, sa trajnim tremolom" pseudosentimentalne rodoljubive nari­caljke, koliko li je stradavalo naše slatko Pravoslavlje od austrijskog latinskog klera, kao da se u tim stradanjima i na­silju radi o nekim vječnim duhovnim vrijednostima, koje Lati­ni hoće da satru kao naš djedovski amanet i narodnu sveti­nju, trajno ugrožavanu aždajom latinskog obraćenja. Sve su te teze o opasnostima pokatoličenja idealističke. Is­tina je: habzburška monarhija bila je katolička satrapija" par excellence," a kao takva ona predstavlja principijelnu negaciju bilo kakve varijante grčkoga pravoslavlja, pak pre­ma tome, razumije se, i srpskog. Promatrano, međutim, his­torijski egzaktno, u okviru austrijskih vjerskih nasilja nije se radilo ni o kakvim moralnim ni duhovnim kategorijama meta­fizičke konverzije, nego o kolonatu.'2

(41:249) (1959)

I) O Islamu

81 Krist nije imao što tražiti na afričkom ekvatoru. Odigravši ta­mo, nažalost, ulogu kolonijalnog menedžera, porazio ga je Muhamed do nogu. (45:474) (1968)

j) O protestantizmu

82 S protestantskim eksperimentom" prestaje u širokim pote­zima kod nas Srednji vijek i poslije ove, po kontrareforma-torskoj historiografiji namjerno ruglu izvrgnute »beznačajne epizode«, u punoj pobjedi španjolsko-rimske kontrarefor-

" titranjem pokrajina

•' u prvom redu " oblik kmetske ovisnosti seljaka " pokusom

63

macione ofenzive, mi se u šesnaestom stoljeću duhovno ponovno rušimo u čisto Srednjovjekovlje, kakvo je vladalo od devetog stoljeća na svim duhovnim horizontima. (46:341) (1944)

83 Bugri, patareni, publikani, albigenzi, manihejci, husiti, wal-denzi, wyclifovci, mesijanci, lollardi (pod Johnom Oldcastle-om) itd.," svi oni samo su mnogobrojni simptomi da more oko papinske lađe nije bilo baš uvijek idilična bonaca. Pro­testantizam na našem terenu, prema tome, ne će biti da je bio germanski refleks, kao što glasi kontrareformaciona te­za, da su nam isusovci" bili jedinim garantom nacionalne egzistencije, stvorivši narodnu književnost. Protestantizam na našem terenu javlja se nekoliko decenija nakon bogumil­ske katastrofe, u krajevima, koji su bili napučeni bosanskim bjeguncima i emigrantima. Ovaj posljednji intelektualni pro­plamsaj protubizantinske i proturimske vatre, koja je već svijetlila starim glagoljašima, kada su kraj svjetlosti svojih slabih uljenica još u devetom stoljeću prepisivali crkvene tekstove narodnim jezikom, planut će ponovno »Historijom crkve rimske«, pod perom Matije Vlačica," Flaciusa lllvricu-sa. (46:340) (1944)

84 Svijet je preopterećen suviše grubim, ljudskim stvarima, čovječanstvo guše skolastičke predrasude i dogme, tiranija Crkve i urlik horda, prosjačkih nametnika, samostanaca. To su trabanti Stolice Rimske, ali ih ima toliko, te se osiliše ta­ko, da postaju neprilikom za vladare i za samog Svetog Oca. Oni su đavolska struja, koja je preplavila svijet, i oni danas valjaju papinsku politiku silinom nabujale vode, koja prijeti svemu što se zove civilizacija. Nepismeni bataljoni đavolskih fratara izgurali su Krista, i danas samodopadno naučaju svoju vlastitu nauku. Govore o oproštenju grijeha tako neinteligentne da je to već i za idiote postalo nepod-

" različite religijske sekte " katolički red " teolog,, protivnik Rima (1520-1575)

64

nošljivo. Luther" je po Erazmu" dobronamjerno i naivno riskirao da progovori o tim evidentnim, pučkim, sajamskim istinama, a sada su, dakako, pokrenuli čitavo podzemlje da ga dotuku, jer oni i ne umiju drugo nego klati i paliti! Sve što se govori u obliku crkvenih propovijedi nije drugo nego ma­nija za bogaćenjem, laskanje ispraznim interesima, taština i neuka fantastika. Ti barbari svojom glupom halabukom tje­raju Luthera u ekstreme tako, da je i on već počeo da gubi pravu mjeru. (43:128) (1942)

85 Taj samozvanac (Martin Luther — I. C.) Antipapa piše o Erazmu, da je bezbožnik, da je Lukijan, da ne vjeruje u Bo­ga uopće, jer je svinja iz Epikurova" krda, jer propovijeda da je Bog zanemario čovjeka, i da se Bog uopće, kao takav, principijelno ne brine za ljude. Ovaj mladoženja (trećore-dac) javno govori o Erazmu, da prezire Sveto Pismo kao tašto ljudsko djelo koje vrvi nedostacima, da razara religiju, da je neprijatelj kršćanstva, opasniji od Turaka, da dosljed­no I pretvorljlvo laže i obmanjuje svijet svime što piše i ob­javljuje, i da ima srce puno mračnih, ateističkih, protu-kršćansklh namjera. (45:615) (1942)

86 On (Erazmo Rotterdamski — I. C.) godinama upozorava lju­de kako je vrhovni autoritet Pape nagrizen vlastitom kriv­njom! Papa je mlohav, papa je kolebljiv, papa se klati uslijed slabosti ljudskih u samome Vatikanu, i taj rimski biskup već je davno postao sjenkom onoga što se na početku htjelo i što je trebalo da bude: sjenkom evanđeoske iluzije, koja se prometnula u podlo umorstvo. (44:42) (1942)

" osnivač protestantizma u Njemačkoj (1483-1546) " holandski pisac, humanista (1466-1536) " grčki filozof, materijalist (342-271 p.n.e.)

5 - KRLEŽA O RELIGIJI 65

87 Erazmo se godinama nervira nad faktom da »moralnu bud­nost« propovijedaju najveći pospanci i bludnici duha. Ti pro­povjednici i propagandisti laži, te kardinalske i biskupske la-žitorbe koje, osim svojih zemaljskih probiti (biskupija, pre-benda1 0 0 i kardinalskih klobuka), nijesu imale nikakve druge misli u svojoj glavi režale su na nj godinama kao bijesna pseta. Spram tog, pravih biskupa i liječnika duše ljudske ne­dostojnog poziva, spram toga zanata lajavaca, koji su sku­hali svoju brbljavu vještinu u »urinu svih Gratia«, kao neču­venu papazjaniju10' najblesavijih i unebovapijućih gluposti. Erazmo je objavio čitavu biblioteku kritičkih tekstova, da bi tako spasio dostojanstvo duha svog i ljudskog. (44:49) (1942)

88 Monotono, do dosade, on (Erazmo Rotterdamski — I. C.) deklamira čitave serije konvencionalnih fraza: kako je Lut-her dobro počeo, kako je imao pravo u mnogim stvarima, kako je u jednoj jedinoj grdno promašio, zaboravivši da su izborni knezovi isto tako bezbožni kao i rimski kardinali! Prosuđujući problematičan vulkan oko Luthera veoma često formalistički, Erazmo, je uvjeren, da bi Luther bio — eventu­alno ipak — dobio svoju historijsku bitku, da je ostao miran, uzvišen i mudar i da nije proigrao, svojom netrpeljivom ne-umjesnošću, mnogo dobre šanse. Sada je sve nož i mržnja, pokolj, palež i uzajamno istrebljenje u ime evanđeoske lju­bavi! Niti sam Sveti Otac ne može pred historijom da igra ulogu isključivog krivca, ali za fatalan razvoj stvari, nažalost, nije ni Luther lično odgovoran. Svjetiljku kršćanske, eraz-movske koncepcije života pogasili su primitivci, i kao što je bitka zapravo počela za zemaljske stvari, za kramarske pro­fite, za pare oko oproštenja grijeha, tako sada i svršava: u pokolju i u paležu. Potukli su se trgovci u hramu, i sve je sa­mo pijana terevenka suludih biskupa, opijenih svojom sla­vom, a zapravo ni jedni ni drugi ne znaju da su biskupi, i što bi imalo to da znači kada je čovjek uzeo na sebe dužnost da bude miropomazani sluga Gospodnji i kao takav jedini glas­nik ljubavi. (44:57) (1942)

' " posjed svećenika '• ' smjesa svega i svačega

66

89 Luteranski pokret poprimio je i kod nas mnogo šire omjere nego što to govori naša građanska historiografija. Već od X stoljeća, a naročito od pada Zadra, naši ljudi na Istočnoj obali Jadrana i oko Zagreba nisu imali nikakvih iluzija o pa­pinskoj politici. Vidimo iz dokumenata da je mnogo naših učenjaka, biskupa i kardinala'" mislilo i djelovalo protestan­tski. Od Balda Lupetine, Matije Vlačića, od kardinala Jamo-metića i biskupa Gospodnetića, biskupa VergerNa Modruš-kog do Primoža Trubara,'" do Vranića,104 do Skrinjarlća i do Dalmatina"" mnogo je naših književnika pisalo na pro­testantski način, što znači, da je svijest da paplzam ne predstavlja više nikakvu moralnu koncepciju nego Banku velikog stila prodrla u relativno široke slojeve. (46:341) (1951)

90 Protestantizam, tretiran kao »beznačajna epizoda« koja je nestala uslijed pobjedonosnog naleta kontrareformacije, kao dominantnog intelektualno-moralnog modelatora takoz­vane latinske, katoličke kulturnohistorijske sheme, Isto je tako jedna od onih tema naše kulturne historije koja očeku­je svoje pero. Protestantizam, vezan b naše ljude i krajeve, rodio je Flaci-jevu epohalnu »Historiju crkve Kristove«, Vergerijevo'" od-metnuće i izopćenje i knjigu Marka Antonija Gospodnetića »De republica Ecclesiastica«'07, zbog koje je bio izopćen i naknadno posmrtno spaljen in effigie."" Da Vergerije, kao papin legat'" i pisac poznate protuluterovske filipike"' »Adversus apostatas Germaniae«"', postaje i sam glavnim propovjednikom lutoranstva kod nas, da Mark Antonije piše protupapističke manifeste, spasivši se pred Inkvizicijom u Englesku, ili da Flacije daje historijsku sintezu antipapistič-

najveći svećenički čin u katoličkoj crkvi ' " protestantski pisac u Sloveniji (1508 -1586)

književnik i kanonik (1538 -1587) protestantski pisac i prevodilac (1547 -1589) vjerski reformator I pisac (1498 -1565)

'•' »O crkvenoj republici« u slici

'"• opunomoćenik "* oštar tekst ' " »Protiv otpadnika Germanije«

5- 67

ke koncepcije, to nije bilo, niti se može prozvati »beznačaj­nom epizodom« u našim kao ni u evropskim omjerima. (46:342) (1944)

91 »Religiozna pacifikacija«"' počela je u obliku krvave vojnič­ke akcije godine 1579, a svršava godine 1628 emigracijom od 700 plemića protestanata. Imena književnika, prevodila­ca, propovjednika i agitatora: Bartol Jurjević, Matija Gr-bić, 1 1 3 Primož Trubar, Flacije, Vergerije, Dalmatin, Stjepan Konzul Istranin, Cvečić, Juričić,114 Juraj Zrinski, Mihajlo Bu-čić, 1 1 5 Pergošić, Vramec1", Škrinjarlć, Gospodnetić, i tako dalje,' svi oni nisu bili niti su mogli da budu »epizoda«, kada su kažnjavani prokletstvima, izopćenjima i smrtnim osuda­ma papinskih koncila'1' i biskupskih sinoda /1570, 1573, 1574 — tri sinoda u Zagrebu). Štamparije u Urachu i u Ne-delišču radile su svega nekoliko godina, a po podacima, što su doprli do nas, u periodu 1561 —64 štampano je dvanaest knjiga glagoljicom i sedam ćirilicom, u tiraži do danas regis­triranih 25.000 egzemplara."' Kult narodnoga jezika kod Slovenaca ima se svesti isključivo na protestantsku inicijati­vu, isto tako kao što je i u Hrvatskoj tek kontrareformacija počela Imitirati u pogledu širenja narodnoga jezika protes­tante. Jezuiti otvaraju svoju gimnaziju u Zagrebu tek 1607, a i Bartol Kašić11' piše svoju prvu gramatiku na ustuk protes­tantima relativno veoma kasno, 1604. (46:343) (1944)

92 Osnovna kontrareformaciona teza, da je naš protestantizam nosio u sebi opasnost od germanizacije, nije točna. Teza da je namjera germaniziranog protestantskog feuduma kod nas bila, da parolom »božje pravde« veže slavenskoga kme-

umirenje kaznenim mjerama humanist blizak protestantizmu (1508 - 1 5 5 9 ) pop glagoljaš (poč. 16. st. - 1 5 7 8 )

" 5 protestantski pisac (16. st.) , " ' književnik i župnik ( 1 5 3 8 - 1 5 8 7 ) ' " crkvenih sabora

primjeraka " • isusovac (1575-1650)

68

ta uz svoje specifične interese njemačke, da pučkim gomi­lama zamagli socijalnu svijest pod vidom protupapističkog fanatizma, nije lišena svake uvjerljivosti, ali antiteza našega kranjskog i podravskog kmeta bila je formulirana ne toliko u teološkim raspravama, koliko buntovnom parolom »Stara pravda«. (46:344) (1944)

93 Isusovcima'" je svaka i najmanja pomisao na protestanti­zam kod nas odvratna, a istina je, da je protestantizam kod nas galvanizirao'1' dvije-tri generacije intelektualaca, od Flacija i Trubara do Zrinskih, i da je prije austrijskog barok­nog trijumfa protestantizam bio posljednji pokušaj da se du­hovno emancipiraju i politički oslobode oni dijelovi pučan­stva, koji nisu postali turskom rajom. (44:543) (1944)

k) 0 sektama1"

94 Lude nose zastave, krvare, izjedaju se frakcije i sekte, truju­ći se klevetom i invektivom,123 netalentirani božji isposnici, arhimandriti'24 i vladike,'25 religije, stranke, čitava ta shizof-rena rulja mijenja ustave i kabinete kao pelivanske krpe. Crkve jednoga Boga, koji je izdahnuo pred mnogo godina na križu, stoje prazne, a u okovanim blagajnama bankovnih trezora čuvaju ključari zlatno tele i pale mu kandila čitave noći. (62:384) (1924)

katolički red (jezuiti) 1 , 1 preporodio ' " vjerska grupa koja se otcijepila od vladajuće crkve

uvredom nadstojnici manastira u pravoslavnoj crkvi

' " episkopi pravoslavne i grkokatoličke crkve

69

95 Sekte nemaju fantazije: one trajno prepisuju i citiraju svete oce. Sekta je pamet jednog slova, sekta je čovjek jedne knjige. Nepismenjaci su nerazmjerno manje opasni od sek-taša. Analfabeti mogu planuti kao vulkan i ugasiti se, ali der­viši su trajno razorno opasni. (46:610) (1967)

I) 0 budizmu

96 »Misao kao takva«, »misao po sebi«, »misao kao zamisao vrhunaravna«, misao kao »vertikala nad stvarima I pojava­ma«, misao kao neka vrsta nebeske sonde nad glavama i sudbinama ljudskim, misao kao misaona samozamisao, rije­šena i oprana od svega što je ljudsko I zemaljsko, takva mi­sao, primijenjena na sve što je još odviše ljudsko u čovjeku po sebi i kao takvo vezano s utrobom, sa crijevima, s mater­nicom i s ljudskim društvom, takva čista, neljudska misao o jalovoj prolaznosti svega što je ljudsko, doslovno i dosljed­no sprovedena u obliku misaone artmetike — daje: budis­tičku koncepciju, koja u zbroju svega vidi ništicu. (45:796) (1942)

97 Legenda o božanskom princu, koga je njegova (Budina—I. C.) kraljevska majka bezgrešno začela s tajanstvenim bo­žanstvom u obliku bijelog slona, koji je prodro u utrobu svo­je uzvišene majke kao sedmobojna zraka nebeske svjetlos­ti, a rodio se na desno pazuho svoje djevice majke sedam stotina godina prije Krista. (72:188) (1938)

m) 0 praznovjerju

98 Pošto živimo u svijetu najsvakodnevnljeg, najnormalnijeg kraepelinskog Izobličenja, poremećenja i Izvrnuća Istine I stvarnosti, pošto se gubimo u maglama raznovrsnih princi-

70

pa, fikcija, vjerovanja i praznovjerja, svi »više-manje danas kao i manje-više sutra« još uvijek strahujući pred srednjo­vjekovnim simbolima kao što su: Faust, Mefisto, opatica12' na ulici kao prva prolaznica koju smo sreli na početku svog dana, franjevac127 na lađi kao nesumnjiva opasnost od bro­doloma, vlaški pop na željeznici kao siguran znak smole, ri­ba u snu, porculanski zubi u izlogu (prije ispita), dijete u pe­lenama (prije polaska u lov), ili očekujući naročitu sklonost Fortune (te stare namiguše), od Lijepe Jelene, od vječno ženskog pojma djevice Margarete, ili od novogodišnjeg simbola, ružičastog odojka, od dimnjačara kao sigurnog ga­ranta skorog dobitka na lutriji, od četvorolisne djeteline itd., itd., potpuno paranoidno, školski primjerno strahujući pred crnim mačkama, pred crnim psima, ili radujući se bijelim pti­cama (po Kraepelinovom načelu): »Umišljajući sebi da to mi sebi ne umišljamo«, nego da te pojave ili stvari imaju doista neko više, posebno, upravo »vječno« značenje, dakle, da sve to u nama i oko nas doista tako i jeste kao što to mi se­bi umišljamo, progonjeni, dakle, raznovrsnim manijama, po­litikama i spasonosnim mislima, u stravi pred katastrofom i u stalnom porastu bolećive samosvijesti, svi mi više-manje i manje-više nismo drugo do očito i iz dana u dan sve paklen-skije rastvaranje mračnih pukotina na raspuklini čitave jed­ne civilizacije, i svi mi nismo drugo do usplahireni mravinjak luđaka i glupana, jedan drugome snujući o lubanji, naprežu­ći svoju glavu jedino time kako ćemo svom bližnjem pre-gristi grkljan u ime bilo kakve predrasude, kao što su na pri­mjer: uređaj društveni, ili bezglavo krdo i količina koja umiš­lja sebi da joj je sveto pravo da ždere isto takve druge bez­glave količine u ime snage, predaje, prošlosti, budućnosti, prostora, trgovine, percenata, dobitka, poslanstva, pobjede, tradicije itd., itd., ili kao elita ili kao kompaktna većina, kao crkva, kao sekta ili bilo koja druga, po načelima zdrave pa­meti, organizirana ludnica. (46:309) (1939)

Uprkos legendarnom preuveličavanju uloge pojedinih proro­ka, historija bilo koje vjere ipak je samo historija praznovjer-

"• redovnica kod katolika " ' pripadnik katoličkog reda

71

ja, pak rekli mi Vjera ili Praznovjerje, nismo rekli mnogo; vje­re i praznovjerja traju, a pogane bezbožne misli lepršaju oko tih aveti kao komarči. (47:370) (1942)

100 Razulareno i primitivno sektaštvo mnogobrojnih i raznovr­snih pokreta u međunarodnim omjerima smatrao je Rim iza­zovnim odmetništvom, jer su sve širi i sve masovniji laički krugovi bili prozreli jezivu prazninu rimske fraze, zadavajući Svetome Oficiju'" velike brige od Portugala do južne Fran­cuske i do Lombardije, pa preko istočne jadranske obale do Bosne i Srbije. Praznovjerje zavladalo je Čitavim svijetom, te nije čudo da su, u sveopćoj neukosti (koja je bila naučni sis­tem), crkveni fanatici bili isto tako praznovjerni i neuki kao i oni heretici12" koje su slali na lomače. Imperijalistička politika crkve bila je dijabolizirana do tog stepena, da se nitko, logično, nije usudio posumnjati u stvarno postojanje đavolskih vrhunaravnih snaga. Poricati đavolska svojstva krivovjernika značilo bi bilo poricati egzis­tenciju đavolsku uopće, a to je praktično moglo da znači iz­ložiti se životnoj opasnosti po raznim kanonima.130 Sveu­kupna politička i moralna stvarnost pričinjala se opsjednuta đavlom. Plodovi političke rimske i bizantinske propagande zavladali su fantazijom svijeta, a ova se kretala i plašila sa­mu sebe kao sablast. (46:527) (1944)

101 Sve ono što mi iz naše, ne zna se zapravo zašto »progresiv­ne perspektive« smatramo srednjovjekovnom fantastikom živi i djeluje jednako slijepo i danas kao masovna halucinaci­ja: u ideologijama, u politici, u bezbrojnim fanatizmima koje neki pelivani reklamiraju kao »poglede na svijet«, u sasvim beznadnoj zbrci pojmova u čovjeku i izvan čovjeka kao tak­vog. Živimo u Srednjem vijeku pod vlašću suludog Duha Svetog koji puše gdje mu se svidi, vitlajući intelektualnim smećem kao vihor. (54:154) /1942/

jedan od vatikanskih sekretarijata ' " krivovjerci " • crkvenim propisima

72

n) O duši

102 Vjeru u prekogrobno postojanje namrla su nam pokoljenja kao jedino mjerilo ljudskih stvari. Sama činjenica, da ova mjera kao konvencija traje doista od početka čovjekova lu­tanja po ovoj planeti, klasičan je dokaz bijede nedorasle još ljudske pameti. (47:371) (1942)

103 Duša stanuje u srcu. Urođena duševna pneuma'3' stanuje u lijevoj srčanoj komori, u kojoj nema krvi. Iz te prazne srčane komore izviru oba žilna sustava. Aorta je nabijena krvlju, ali sadržava pneumu koja se pjeni spram mozga. Žile promiču krv i pneumu, arterije više pneume, vene više krvi, a disanje hladi prirođenu toplinu. Naivno? Dakako. Iz naše današnje perspektive sasvim djetinjasto, ali ni za mrvu manje naivno od našeg poimanja te iste procedure, spram koje smo upra­vo tako bespomoćni kao što to bijaše Diokles1" i čitava nje­gova medicinska škola. Dišemo kao žabe ili trava, osjećaju­ći i zamišljajući srce, kao da je naše srce zaista stan »du­še«, u koju više ne vjeruje nitko, ali dvije milijarde čovječan­stva kleče pred tim idolom i klanjaju mu se u obliku religioz­nog idolopoklonstva ili lirike još uvijek. (43:626) (1943)

104 Kao svi pojmovi ljudski, i pojam »subjektivnog« ima svoju žalosnu i sasvim mutnu povijest. Naše misteriozno i nejasno »Ja« bilo je najprije »Duša«, naša »Duša« ne poznaje nikak­vih raskola, jer je po sebi cjelovita, apsolutna jedinica i po današnjem naučnom nepodvojenom mišljenju mnogih »Ap­solutna Istina« u koju ne valja sumnjati, jer predstavlja pred­met Vjere, to jest vjerovanja. Ako je to naše »Ja« zaista — »Duša«, onda je ona — nema sumnje nikakve — dolepršala do nas kao Dah Gospodnji iz božanskih usta u glinenu gra­đu krhkog ljudskog kostura, da bi nas, kao uklete dvonožne

* " duh grčki Ijekar (IVst.p.n.e.)

73

smrtnike, vratila k zvijezdama, u eteričnu prapostojbinu, gdje »Duše« lebde kao eterne koprene pod nebeskim svo­dom po višim zakonima, ne baš uvijek razgovijetno jasnim, ali izvan svake sumnje postojećim, jer vjernici u njih ne će da sumnjaju — quia absurdum est.'"

o) O crkvenim objektima I crkvenoj organizaciji

105 Budapest i Pariz i Peking i Zagreb! Sve same kasarne i sa­me tamnice i crkve i sve samo vječna ljudska glupost!

106 Po fragmentima kojih se sjećam, bio sam dijete razigrane uobrazilje: od prvih dana svog pamćenja uživao sam u polu-rasvjeti crkvenoj, kada u dnu mračne lađe paluca dušica ili pucketa plamen svijeće, sa čađavim pramenom koji titra okomito, uznemireno, a vani se čuje cvrkut lastavica. Uzda­sima starih bogomoljki u polumraku crkve prisluškivao sam kao tajanstvenom objavljenju žalosti, nejasne i neshvatljive. Na liniji simpatije, to mi je bilo čudno slušati kako uzdišu že­ne u polumraku kao da ih nešto boli, a grmljavina klecala134

u praznoj crkvi djelovala je na mene tajanstveno: u praznoj kući, u kojoj ne stanuje nitko, sprema se pokućstvo crkve­no. Čudno! Polupljesnivi miris velike crkvene lađe, miris sta­rih pergamena, u pomalo sagnjiloj koži, djeluje do danas podjednako intenzivno. Zapljusne li me i danas talas takva mirisa iz crkvenih knjiga, taj je doživljaj po svojoj snazi ravan onim davnim, prvim im­presijama, I ja ga mogu danas mjeriti s onim prvim mirisima prije četrdeset godina po intenzitetu, koji se još uvijek nije ishlapio. Sam po sebi takav miris nema za mene nikakve od­ređene sadržine danas niti je može imati, u tim asocijacija-

'*' jer je apsurdno klupa za klečanje

(45:79) (1960)

(27:21) (1919)

74

ma ima elemenata njuha iz davnih dana, i to je sve: ja njuš­kam po crkvama za mrtvim ljepotama kao pas. Te su asoci­jacije vezane o davne mirise čijim se slapovima moj njuh opio čudnim naslućivanjem nepojmljivo dubokih prostora potpuno slobodno, bez razmišljanja, jer nikada me nitko nije učio da njuškam po praznim bogomoljama, tražeći anđeos­ke tragove na nebeskim stazama. Bio sam u raznim grado­vima po crkvama, u raznim raspoloženjima, njuškajući us­trajno za sjenkom svog vlastitog djetinjstva po kaptolskim crkvama. Koliko li se puta pri tome uznemirila moja dijafrag­ma od gorke čežnje za nečim što je davno umrlo, što nam je bilo drago, a milina tog doživljaja još se nije ugasila. (54:389) (1942)

107 Da je »Stabat Mater« bio moćan udar truba, kakve odjekuju scenom prave drame, da je Jeremijina kuknjava nad Jeruza­lemom koji leži u ruševinama tragedija velikoga stila, da je mrtvo tijelo Kristovo jezivo umorstvo, to se sve otkriva u uhu djeteta uz moćnu jeku kerubinskih truba i korova. Sve što sam kasnije doživljavao mjerim mjerilom svojih tadanjih doživljaja, a kako je to moglo da djeluje doista, to opisujem indirektno, danas po pamćenju, ali da je doživljaj morao da djeluje silno, nema sumnje, pošto još i danas traje u sjeća­nju podjednako intenzivno. (43:622) (1942)

108 Od najranijeg svog sjećanja imao sam razvijen, ne ću da ka­žem prirođen, ali svakako snažan osjećaj za elegične doga­đaje na sceni, a sve, što se zbivalo na Veliki petak u crkvi, bila je elegična predstava ne samo po pogrebnim dekoraci­jama nego i po motivima. Svete crkvene slike presvučene tamnoljubičastim zavjesama, žrtvenici barbarski, razbojnički razvaljeni, svijećnjaci povaljenl, čegrtaljke mjesto zvona kle­peću pakleno, a jadno tijelo Kristovo leži krvavo i doista mrtvo, ukočeno na crnome suknu. Spava tu na odru nevina, krvava ljudska žrtva, stižu starice u crnini, plaču i ljube krva­ve rane Kristove: to je smrt, neshvatljiva, istinita smrt. Dekorativni momenti oduvijek su od ogromnoga značenja kod svake propagande. Jedan od takvih bio je srebrni ante-

75

pendij'" pred glavnim oltarom Katedrale. Na tom antepen-diju iz dječje perspektive baš ništa nije bilo jasno: srebrne šume, srebrni oblaci, mnogo drveća u blistavom srebrnom reljefu oko srebrne Marijine kolibice. Ništa nisam mogao da odgonetam, jer se suviše mnogo toga događalo na samome reljefu i bilo je blistavo uznemireno, ali sam fakat srebrne ploče ispred kamene menze bio mi je neizrecivo svečano drag. Volio sam one junačke kraljeve u srebrnom oklopu, ali velika ploha srebra djelovala je na mene sama po sebi kao masa blistave materije, koja govori o uzvišenom, nebeskom bogatstvu. Od prvoga trenutka kako sam ugledao reljefno izvezene strane katedralnog Božjeg Groba, plastiku uzne­mirenih, halucinantnih događaja, gdje netko nad gomilom ispruženih ruku kao da drži zmiju, to (štikarsko) remek-dje-lo odgojilo je u meni smisao za goblene, koji mi i danas još govore nerazmjerno više od fresaka ili od slika. (44:342) (1942)

109 U fratarskoj crkvi tinja jedna jedina žarulja iz pobočne kape­lice desne lađe. Nemaju fratri voska. Trebalo bi imati veze sa pčelama. »I fratri su štedjet stali...« Odsjaj tmurne svjetilj­ke rasplinjuje se u pojumračnom prostoru crkvene lađe i si­va svjetlost sipi po tamnim zakucima kao paučina. Jedna starica kleči sklopljenih ruku kao da je osuđena na smrt. Čega se boji? (55:36) (1943)

110 Ruža je Dionizijev cvijet, i dok je vjekovima mirisala na bije­lim stolnjacima simpoziona,'36 dok je po crkvama i hramovi­ma raznih religija bila simbolom brze prolaznosti ljudske i smrti, dok je bila glavnim elementom kozmetike od Egipta do Pariza, nakitom po ljubavnim logovima, dok je bila mis­tičnim rozarijem, budističkim sredstvom molitve, Rosa mvstica137 svetoga Dominika, danas je simbol gorile. (54:75) (1942)

' " ukrasna zavjesa ili ploča gozbenika

1 " Mistična ruža

76

111 Pretvarajući čovjeka zvijer u Čedo Gospodnje, Crkva je kao rutinirani pastir raspolagala bogatim iskustvom, znajući veo­ma jasno da se ovce strižu, ali isto tako i kolju, a prema to­me da su metode mesarskog zanata neophodne, kad se sprema gozba s janjećom pečenkom na Uskrs.'" Djelujući u primitivnim prilikama na fantaziju svog ovnujskog stada grubim simbolima, Crkva škropi svetom vodom i pali tamjan nad svojim kadaverima13' duha, balzamirajući ih glupošću i paleći ih na lomačama. Slikovitošću demonističke simbolike grijeha Crkva je uspjela da scenske fantazije svojih crkvenih prikazanja doista preobrazi u živu sliku gruboga praznovjer­ja i, razdraživši neuspavanu fantaziju polupoganskih gomila, ona je sliku grijeha pretvorila u pravu pravcatu paklenu sab­last, koja će u očima vjernika, obratno od očekivanja, popri­miti tjelesni oblik najviše crkvene hijerarhije. (43:509) (1942)

112 Javi se koji mladić, piskara po provincijalnim novinama, um­re! Objasni kome arhimandritu da je crkva vrsta glupe I su­višne nesuvremene predstave i kazališta! Govori narodu, obustavlja procesije,140 kamenuju ga! (44:501) (1928)

113 Ljudi glume sebe isto tako kao što to čine i crkve, države, političke partije, imajući o sebi programatski uzvišeno miš­ljenje i uopće sve što je ljudsko prikazuje se u najboljoj kondiciji zbog društvenog ugleda i kredita. (45:752) (1968)

114 Po crkvama poslije podne je tišina. To su danas jedine dvo­rane gdje čovjek može razgovarati sa samim sobom. (52:288) (1917)

" * kršćanski praznik leševima svečani masovni ophodi

77

115 Crkve su otvoreni grobovi. Stalno čekaju na nas. (52:289) (1917)

116 U polutmini crkve. Odjeci prazni, tupi, akustika groba: tu se slatko drijema. Mrtvi sveci, trule knjige, boga nema. Meket ovce iz crkvenog trijema.141

(75:175) (1931)

117 Ljepota moskovskih crkvi tiha je kao što su tihe pjesme iz starih mrtvih vremena. Trijumfalna slava ruskih hramova sve se više gasi, kao blaga uspomena na davno već povelo cvi­jeće u spomenarima. Bilo je to doba puno patnje, kaosa i zla, kad su ljudi palili u tamnim prostorijama svjetiljke pred mirisnim maglama tamjana, udarajući se u grudi i vapijući na koljenima uz glazbu zvona i pjesmu nevidljivih pjevača u crnim, čarobnjačkim mantijama. Teatralika bizantinskog car­skog ceremonijala djeluje nerazgovijetnom tajanstvenošću crne, grčke magije, kao što djeluju sve rafinirane predstave, grimizne149 zavjese, zlatne kulise ikonostasa, prekogrobno potitravanje kandila i lumina14' na voštanim maskama božjih ugodnika, slatka ljepota, slatka kao kora nebeskih mirodija, slatka kao violine svetoga Grala u VVagnerovu144 »Parslfalu«. Tajna uspjeha ruskih opera skrivena je u crkvenom pojanju, iz kog progovara misterij antičkih korova, jednog od naj­moćnijih propagandističkih sredstava grčkog pravoslavlja. (5:224) (1926)

118 Svi ti hramovi Bogojavljenski i Blagovještenski, te crkve Ma­tere Božje Vladimirske, i Matere Božje Gruzinske, i Iverske, i Kazanjske, i Donske, svi ti Vasiliji Blaženi i Voskresenija Hristova, svi su oni stali da grme jedan za drugim sve glas­nije i sve smionije. Javio se u toj grmljavini Sveti Georgije Pobjedonosac na glas Paraskeve Pjatnice, i Sveti Nikola

"" galerije purpurne svjećica, žižak njemački kompozitor (1813 -1883)

78

Boljšdj Krest i Sveti Nikola v Hamdvnikah i Sveti Kliment Pa­pa Rimski, i Sveti Kozma i Sveti Damjan, svi su oni davali signal ponosno, nepobijeđeno i izazovno. U prvi momenat ove muzikalne uvertire, ta je zvonjava počela kao svečana radosna i slavna uskrsna zvonjava u čast Pashe14* i biblij­skog poetskog momenta, kada su žene u nedjelju ujutro na­šle prazan grob i bijeloga sorata'" nad mramornom plo­čom. Ali kad se u taj čas iznad svoje dominantne trista i šesnaest pudi teške zlatne kupole javio Glas Hrista Spasite­lja sa takvom detonacijom, da su školjke sluha nabubrele kao od praska eksplozije, u onim kružnim talasima zvonova što su tresli staklima, granitnim pločama i ljudskim mozgovi­ma, u tutnjavi bezbrojnih zvonika, bilo je više topovske grmljavine nego pomirljive uskrsne zvonjave. Polagano, ne­primjenjivo, iz jednog lirskog uskrsnog preludija ta je zvo­njava rasla u patrijarhalnu, inkvizitorsku, okrutnu i drsku ka­nonadu, u paroksizam'47 što puca po oblacima, po gradu, po dalekoj i beskrajnoj moskovskoj ravnici i diže se s hala­bukom panično histerične zvoncadi do goleme demonstra­tivne ornjave, do protesta. Svi su oni protestirali jednoglas­no, u koru kompaktnog demokratskog stada Gospodnjeg. I stari Tihon Amatunski na Arbatskim vratima, i Stefan Arhida-kon, i Roždestvo Prečiste Bogorodice, i Sveta Jekaterina, i Sveti Ivan Preteča, svi su oni u zboru glasno protestirali uz borbeni motiv Hrista Spasitelja, koji je grmio najstravičnije kao na požar, na anatemu, na kontrarevolucionarni bunt! U svakom talasu te zvonjave, u velikim uznemirenim krugovi­ma ponoćne strave pucale su sve grobnice ruskog carstva, otvarali se grobovi i ustajali su svi carevi i patrijarsi'4' i veli-

komučenici, u ornatima14' sa svjetiljkama i zlatnim krstovi-ma, i dizali anatemu na Antikriste, na Hebreje i na Boljševi­ke, koji su obeščastili zemlju rusku. — Prokleti bili ti Bronštajni i Apfeljbaumi, koji su u ovoj sve­toj noći vezali zvono Ivana Velikog u Kremlju, tako je grmio trista i šesnaest pudi 1 5 0 zlata teški Hristos Spasitelj, te sa

"* glavna proljećna svetkovina - Uskrs "• anđela '*' oštar nastup 1 4 1 poglavari pravoslavne crkve "* svečanim svećeničkim odorama

mjera za težinu

79

svojih četrdeset zvona udarao po glavama pravoslavnih vjernika kao da ih bije mlinskim kamenjem. — Prokleti bili ti Bronštajni i ti Apfeljbaumi, koji su Boga iz­bacili iz škole, odjekivale su čitave galerije svetaca prijeko u nizini na drugoj obali Moskve. — Ti su Apfeljbaumi naše crkve pretvorili u muzeje i partij­ske klubove, od djece pravoslavne stvaraju bezbožnike, pravoslavlje su raspeli na krst, Rusiju su razorili i osramotili, pravoslavnu majčicu! Četrdeset puta po četrdeset moskovskih crkvi, sa petnaest hiljada zvona grmjelo je i protestiralo u toj noći u ime Gos­podina Boga, u ime Njegova Veličanstva Ruskoga Cara, u ime Njihovih ekscelencija1" Kolčaka158 i Denikina1" i Wran-gela!1'4 — Mi protestiramo u ime Njegove Svetosti Ruskog Patrijarha u Srijemskim Karlovcima! Prokleti bili ti Bronštajni i ti Apfeljbaumi! Nije to više bila zvonjava uskrsna, ni lirska kantilena1" se­natske legende... Pobjesnjel! krvavi lavež, otrovna kanonada kletve, žuči I mržnje, anatema ludih prokletstava, ta zvonja­va urlala Je kao panlhida1" nad slobodom ljudske misli. Ne­koliko tisuća zvona zapalo je u sablasnu, epileptičku egzal­taciju vansebnog zanosa, pa kada su zabrujali korovi, kada se teatralna grmljavina sa sijevanjem munja popela do pa-roksizma, u taj čas krenula je povorka arhijereja,157 episko­pa 1 5 ' i đakona,1"' u boljarskim ornatima, sa svetim moštima, kandilima, zlatom, zadimljenim voštanicama i trubama oko Hrama Hrista Spasitelja. U taj momenat moglo je biti na trgu pred katedralom oko petnaest do dvadeset hiljada ljudi, a nad uzdužnom linijom Moskve Rijeke, iznad mostova i pala­ča, na dalekim uzvisinama, stale su vrcati rakete i plamtjeti bengalske vatre. U svečanoj iluminaciji1'0 crvenih i zelenih repova, rumenilo se riječno ogledalo kao od požara, sive fa­sade i bezbrojne zlatne kupole u sjaju ognja i u bezumnom zanosu bjelogardijskog uskršnjeg trijumfa.

' * ' uzvišenosti jedan od voda kontrarevolucije u Rusiji (1873 -1920 ) jedan od vođa kontrarevolucije u Rusiji (1872 -1947 ) jedan od vođa kontrarevolucije u Rusiji (1878 -1928 ) pjesma opijelo

" ' viši svećenički čin u pravoslavlju (vladika) " • pravoslavni biskup (vladika) ' " pomoćni svećenik u pravoslavlju

različiti svjetlosni efekti

80

Kad god bi šiknula u zrak po koja raketa, zasjao je u tmini iznad te vulgarne galame uzvišen Kremlj, nerasvijetljen, mrk i ozbiljan, sa svojim vezanim zvonovima, bedemima, kulama i topovima kao prava tvrđava. Zasvjetlucala bi zlatna kupola Ivana Velikog na odrazu rakete i tako je izgledalo u onoj grmljavini kao da šrapneli'" prskaju nad kremaljskom tvrđa­vom u divljem bombardmanu. Nad Senatskom kulom viso­ko, na istočnom vjetru, vijorila se crvena zastava, osvijetlje­na jakim reflektorima. Crveno sukno barjaka teklo je i titralo u tmini, razgaralo se na udaru vjetra, palucalo i lizalo iznad čitavog grada, visoko, markantno, na okomitom koplju kao na admiralskom jarbolu. (5:237) (1926)

119 I po bizantfnsko-venecijanskim crkvama ima zakutaka u ko­jima se vrijeme zaustavilo, gdje još i danas paluca po koje bizantinsko svijetlo iz davnine. Ali u smeđezlatnom tkivu crkvene rasvjete u centru Kremlja, u titranju srebrnih kandi­la, u zlatu ikonostasa na freskama, na zlatu crvenocrnih iko­na, gdje se sveci i mučenici mole Gospodinu u bijelim dal-matikama'" i bijelim togama'" sa dekorativnim crnim krstovima, u umornoj proljetnoj rasvjeti, centar kremaljske tvrđave čini se kao da je preživio svoje vrijeme netaknut. (5:97) (1926)

120 Djeca nisu religiozna, ona ne vjeruju u vrhunaravne prikaze, ali udišu miris crkava i crkvenih prostora tako zanosno, da nijedan od profesionalnih namještenika i statista bilo koje crkve nije u stanju da proživi tajanstvo hrama s intenzitetom maloga dječaka u bijeloj roketi'" i crvenoj suknji, koji s bakrenom kadionicom u ruci kleči na sagu'" pred srebrom okovanim antependijem"" mramornoga žrtvenika. Baroknu plastiku srebrnog antependija (gdje reljefi kraljeva u herme-linu"7 i vitezova u oklopu kleče pred posljednjim tajnama),

eksplozivne artiljerijske granate ' " gornja odežda katoličkih svećenika " ' dugačak plašt bez rukava , " bijela košulja katoličkih svećenika

ćillm ' " ukrasna zavjesa ' " samurovlni

6 - K R L E Ž A O RELIGIJI 81

miris starinskih dalmatika, protkanih zlatnim ljiljanima, teške brokate'" pluvijala,1" tajanstvo izblijedjelih crkvenih barja­ka, sve to udišu djeca kao ribe vodu. Kasnije, u životu, čov­jek upija u crkvama pljesniv i rakijaški vonj prosjaka, slijepa­ca i epileptika,"0 on promatra »kulturnohistorijski« po koju dematerijaliziranu kretnju baroknog sveca na oltaru, on se sjeća promašenog randevua u polutmini crvotočnih klupa (što mirišu po mošusu17' starih usidjelica), ali nikada više ne će ni jedna crkva postati snenim prostorom katedrale, sa crveno-žutim, suncem obasjanim rozetama, s mramornim sveticama i vitezovima, sa solo-sopranom Scrnibertove171

Ave Marije17'... Čovjek je u životu zaboravio da uživa u mirisu tamjana i zato mu sakristije174 mirišu po pljuvačnicama ispunjenim pilovi­nom, a crkve po prnjama prosjačkim, po kupusu i po gluho­nijemim uzdisajima idiota. (5:81) (1926)

121 Jest! Posazidale se po dolinama crkve i kaznionice, kamene zgrade sa stjegovima i krstovima rimskim, s gromovodima i orguljama, rešetkama i paragrafima: ali sve te kaznionice i uredi i crkve nisu još jučer bile, a može se dogoditi, da te crkve i spisi i paragrafi opet ni sutra ne budu, a Jezuševo, Sveti Jalžabet i Sveti Ivan prozvat će se opet Lisjakom i Vučjom Jamom kao i prije toga, pa nikome ništa! Slava Bo­gu! (44:816) (1923)

122 Pitanje je osnovno: turbine ili opanak! Treba li elektrificirati ili zidati crkve? Gospoda Maček,'7' Torbar, Pernar i Stepinac zidaju crkve! (60:496) (1953)

teška tkanina protkana svilom, zlatom ili srebrom " ' ogrtač za svećenike koji seže od vrata do gležanja 1 7 0 padavičara ' " sekret " ' austrijski kompozitor (1797 - 1 8 2 8 )

Zdravomarije... " ' prostorija uz crkvu gdje se čuvaju predmeti za bogosluženje

"" političar Hrvatske seljačke stranke, protivnik NOB (1879-1964)

82

123 Kakva je to perfidna agitacija? Hiljade godina već se tako agitira sa sviju tornjeva kugle zemaljske jedna prazna fraza i njome se pune mozgovi kretenal Zvona zvone ujutro, zvona zvone o podne i zvone navečer i kad smrt ide preko Kaptola i kad sunce gori nad meridija­nom i svaku nedjelju i svaki blagdan i svaki dan sedam puta, uvijek ta prokleta zvona zvone jednu praznu frazu i ne govo­re ništa! Što zapravo misle ta zvona? (47:491) (1951)

124 Bogoslovi"' hrču, bludniče, pomalo truju jedni druge i ubi­jaju, kradu i pale dobro svojih bližnjih, lažu, podvaljuju i ko­lju se međusobno i ratuju, ulizujući se bestidno vlastodršci-ma. Varajući široke plebejske gomile kao govedo, trgujući vjerom na sajmovima pameti ljudske, stvorili su od Crkve lu-panar,'" kartašnicu i krčmu, a onda (talmudski ritualno) is­piru svetom vodom svoje grijehe, i sve se opet vraća u nor­malno, »nevino« predstanje na temelju oprosta, koji se mo­že kupiti u svakoj sajamskoj šatri, kao ulaznica u nebesku panoramu. (43:513) (1942)

125 Pobijajući politički tendenciozno »bezbožnjačko« praznov­jerje u čovjeku vjerniku, gorljivi propovjednici crkvene stvari našli su se u nezavidnoj poziciji, postavši negativnim oliče­njem paklene simbolike. Opasnost, da se crkvena materijal­na i politička baza sroza u krizama, nije bila baš tako ne­znatna, kada se sve plebiscitarnije širilo uvjerenje gomila da su glavni uzroci zla, grijeha i nesreće ljudske upravo biskupi i kardinali. Jedno od najfatalnijih zapadnoevropskih protus­lovlja onog perioda medijevalnih protusektaških papističkih krvoprolića, kao okrutne uvertire u reformacioni raskol, up­ravo je u tome, što je praznovjerje, kao sredstvo borbe, za­vladalo svim društvenim slojevima na bazi masovne sugesti­je, pa nije čudo da je Crkva u općoj neukosti i grubosti sa svojim isto tako neukim i grubim zanesenjacima doista po­vjerovala, da likvidirajući odmetnike i paleći krivovjernike

"• polaznici škole za pripremanje svećenika javne kuće

6' 83

ubija samoga Lucifera,'" koji hoće da je tim demagoškim intrigama proglasi đavolskim ovapioćenjem. Ta dvostruka, sve luđa dijabolizacija'7" rasla je kao kuga, i nitko živ nije se usudio posumnjati u stvarno postojanje nečistih demonskih snaga, koje djeluju na oba fronta. Da je papa đavo, tom po­grebnom pjesmom odjekuju pesimistički korovi patarena, husita, albigenza i bogumila"" preko cijele Evrope, a domi­nikanci'"' razmilješe se Evropom doista kao doge, istjeruju­ći Belzebuba"* ognjem i mačem. Plodovi sugerirane politič­ke propagande zavladali su pučkom maštom, a ta se krenu­la mehanički svijetom dalje plašeći samu sebe kao sablast. (16:65) (1942)

126 Ovim dućanima iza žrtvenika narugao se već Aristofan'" prije dvije i po hiljade godina, protiv njih napisao je Hipokrat filipiku'" na koju jalovo prisiŽe slavna Hipokratova družba

^ već milenijima, a ovi čarobnjaci ipak razapinju šatore svoga Korosanta i pronose ih gradovima, užižu tamjan vrh oltara i, u sjaju buktinja do pira nebeskog, tanko vino piju vrh pri-pravnijeh trpeza od Uskrsa do Brašančeva i od Male Gospe do Badnjaka i Silvestrova, trista šezdeset i pet dana na go­dinu. (43:510) (1948)

127 Kod njega (Erazma Rotterdamskog — I. C.) se javlja rezig­nacija već veoma rano, da je Krist zapravo nebeska filozof­ska formula i nadljudska zamisao, koja je obasjala papistički svijet, kao odraz sunčanog oblaka u predvečerje. Njemu je jasno, da zvjezdano Janje prate na zemlji povorke krvavih i suludih papa, kardinala i biskupa, i da bi dublji smisao Sim­bola Crkve i Vjere bio zapravo u tome, kada bi aristokracija Crkve krenula tragom vrhunaravnog Janjeta. Knezovi, koji

" • anđeo koji se pobunio protiv boga i postao vođa demona. đavolizaoija heretički pokreti

'* ' katolički propovjednički red ' " đavolski poglavica , , s grčki komediograf (446-389 p.n.e.) 1 , 4 oštar govor

84

svojim oružjem štite javni red i mir (kao brahijalna1" pratnja ove crkvene aristokracije), ne uređuju s mačem u ruci po Kristovim zakonima, nego radi sebe, a za njima valja se rulja krvožedne svjetine, rod samostanaca, brbljavi soj i jato te neuke čeljadi, krdo ovih smrdljivih rutavaca, nitkova, brblja-vaca, klevetnika, glupana, duhovnih opica i brbljavih sojki,1" koje sve zajedno, kao kompaktna crkvena demokratska ve­ćina, predstavljaju negaciju Kristove formule.

(44:52) (1942)

128 Sama Crkva je cinička organizacija, koja javno trguje simo-nijom1" i robljem, podmitljiva, moralno pretvorljiva rulja, ko­ja se bavi kupoprodajnim ugovorima više nego vrhunarav­nim pitanjima. Crkva je po svojim protektorima1" zaštićena mnogobrojnim privilegijama, i dok plemstvo imitira bizantin­sku aristokraciju u nošnji i u društvenim običajima, svećen­stvo još uvijek barbarski bestidno poganski cara, baveći se egzorcizmima1" za dobre pare. (28:51) (1944)

129 Crkva bi mogla mnogo udobnije živjeti da je poslušala sve­toga Pavla pa da se bavi samo duhovnim stvarima. Danas se u Italiji bakće sa bračnim pravom. Preljubi, rastave, bor­ba spolova, to je unosna roba koja se kupuje isključivo u njenom dućanu. Crkvena administracija ima da monopolis-tički riješi godišnje deset hiljada preljuba, u delikatnom slu­čaju kad je žena zatečena in flagranti.190 Ulovljena u »blu­du«, žena ne može biti krivično progonjena zbog kurvanja, nego zbog konkubinata, jer biti priležnica u divljem braku moralno je bolesno, treba dakle grešnicu predati vječnom ruglu Inkvizicije. (56:482) (1968)

" • tjelesna " • vrsta ptice 1 , 7 crkvenim stvarima 1 " zaštitnicima " • »izgonjenjem zlih duhova« " ° u prekršaju

85

130 Svijet je surov, ljudi isto tako. Svi su pod svojim krovom podjednako sebeljubivi. Crkva tu nije postigla gotovo ništa. Nije uspjela da ukroti u čovjeku životinju. (43:509) (1915)

131 Neizrecivo je glupo ovo gaženje socijalne mizerije čovječan­stva kao takvog u ime nekakvih moralnih propisa. Crkva je svome kmetu grof kao što mu je grof samo grof i ništa više. Samo ga grof ne gnjavi moralom. Grofa interesira samo de­setina, a biskupa osim desetine i lukna'" i ta glupa moralis-tička gnjavaža, kojom obrazlaže svoju desetinu i lukno, da bi mogao da bude kmetu grof i da mu diže desetinu i lukno. (43:510) (1916)

132 Negodovanje nekih »lijepih duša« da je taliti zvona za topo­ve — barbarizam! Jeste. Ali mnogo neviniji nego bušiti ljud­ske lubanje zvonima uz blagoslov biskupa Zvona i kupole, sve se može kupiti kao roba, a ljudske lubanje nikako. (47:491) (1917)

133 U takvim đavolskim prilikama (»u vremenu samoga đavla«, Beiiard), u začaranome stanju duhova, mozgova i moralnih predodžaba, jedan dio crkvenih krugova i sam pod sugesti­jom sveopće zarazne psihoze odlučio se na nasilno svlada­vanje opasnog političkog bunila pomoću sredstava, koja ni­su bila ni po čemu manje đavolska od pojava, koje je namje­ravao iskorijeniti. U Francuskoj, u španjolskoj, u Engleskoj, u Italiji, u švedskoj, u Njemačkoj planule su lomače inkvizi-cionih sudova i po Evropi počela je da lopti krv potocima. Od Beča do Pariza, od Sicilije do Toteda i Erdelja pucale su kosti buntovnika po mučionicama, i u toku tih nesmiljenih progona stradalo je mnoštvo vjernika. (16:68) (1942)

godišnje davanje vjernika župniku

134 što je praznovjerje, kao sredstvo borbe, zavladalo svim društvenim slojevima na bazi masovne sugestije, pa nije ču­do da je Crkva u općoj neukosti i grubosti sa svojim isto ta­ko neukim i grubim zanesenjacima doista povjerovala, da likvidirajući odmetnike i paleći krivovjernike ubija samoga Lucifera, koji hoće da je demagoškim intrigama proglasi đa­volskim ovaploćenjem.

135 Sve se u Crkvi pretvorilo u formalnosti: inkvizicija, šizma, hereza, krivovjerstvo, lomače i smrtne osude u masama, sve to predstavlja negaciju Kristova Simbola kao lika ljubavi i vjere.

136 Pristupite li danas regrutskom mesu, da biste mu objasnili, kako su topovi kriminalne protuljudske tepsije i kako se ta krokodilska ždrijela hrane isključivo našim vlastitim, tj. ljud­skim glavama, ili kako u crkvama ne stanuje nitko, spalit će vas na lomači samo zato, jer te »lijeve teorije« smatra opas­nošću za svoje drage fantome, pred kojima maše repom pasji, kao pred generalima ili pred biskupima.

137 Crkva danas »ne će ostati konzervativna«! I ona se »moder­nizira«! Treba ići s vremenom, treba gledati naprijed, a ne natrag, treba gledati ružičasto, a ne crno, gledati činjenica­ma u oči treba, vjerovati, a ne sumnjati, pokoravati se, a ne buniti, slušati, a ne misliti svojom glavom, stupati u stadu, a ne lutati kao izgubljena ovca! Treba se kretati cestom ko­jom idu svi, treba biti čedan, moliti se i raditi, treba se orga­nizirati sindikalno i politički, treba plesati po diskotekama, svirati džez na Uskrs, sve vrlo jednostavno. Tako pleše da­nas Crkva, a i vojne džez-muzike svih naroda sviraju danas mjesto marševa kaubojske napjeve.

(56:470) (1968)

(46:751) (1942)

(43:511) (1942)

(43:511) (1916)

87

138 Kada igra pojmova prelazi u ispraznu rječitost, kada iz trbu-šine brbljavaca progovara logika debeloga crijeva mjesto uvjerenja, kada je sutana1"2 kostim na balu pod krinkama, kada papiga postaje propovjednikom, kada stado bleji za onim, tko ga vabi na solilo, onda je Crkva izgubila svoju unutrašnju svrhu i onda se Crkva pretvara u mehaničko kre­tanje mrtve mase, ona se pretvara u dvostruko knjigovod­stvo, u saldakonto krvi, zlata i umorstava, u poslovne tajne, u karijeru, u okrutnu hijerarhiju, u birokratizirani pogon poduzeća koje briljira i čiji je prosperitet postao njezinom metafizičkom svrhom. (43:511) (1942)

139 Crkva (je) antipatična laž a pitanje tmine i užasa i živinskoga smrada u čovjeku nije (se) moglo i ne može riješiti na ova­kav plitki, glupi, dekorativni i čovjekova mozga nedostojni način kao što to stoji zapisano u crkvenim knjigama i para­grafima. (43:508) (1924)

140 Ni u jednoj dogmi, ni u jednoj crkvi, kitile se one lijevim ili desnim epitetonima,"3 nema ni mrve neposredne, žive ljud­ske istine. (43:647) (1942)

141 Crkva nema mnogo vremena! Dobro je rekao onaj belgijski jezuit da je po Crkvu fatalno što se Mara nije pojavio u nje­nom krilu... Danas je to već kasno. (52:296) (1917)

odjeća katoličkog svećenika

ukrasnim pridjevima

8b

p) O vjerskim obredima i vjerskim praznicima

142 Tajna svete vjere se krije upravo u tome da se čovjek trajno kaje, a da bi se mogao kajati, on treba da griješi. (49:292) (1962)

143 A što je ispovijed ako ne anticipirani freudizam, psihoanaliza veoma mudro pretvorena u moralno-političku špijunažu, a zatim i u dućan? (45:636) (1967)

144 Što radimo kada smo zaprljali svoje ruho, dajemo ga u ke­mijsku čistionicu, a što je »vjera« zapravo drugo, nego ke­mija, za materijaliste kemija je »Bog«, i to je sve jedna te is­ta stvar. (45:320) (1961)

145 Merkantilni, financijski, kramarski lajtmotivi »velikog historij­skog vremena«, u kome je Erazmo igrao intelektualnu ulogu »arbitra elegantiarum«"4 stila i dobrih književnih običaja, bili su papinski oprosti od grijeha i suviše prozirna igra oko ovog nedostojnog mlaćenja para, kao očito profiterska i iza­zovna prijevara. (43:512) (1942)

146 Čitav period prevladavanja religiozne mistike odvija se u ok­viru barokne kozmogonije,1"5 i svi ljudi iz onoga vremena uvijek su još barokni ljudi. Živeći u sjeni šoštarkalendarske kabalistike svoje bake, kao pravi kaptolski Latin, njegovao

" »svjedoka ljepote« (pristojnosti)

" nauka o porijeklu i razvitku svjetova

89

sam kult velikih crkvenih blagdana na čisti barokni način, uglavnom hedonistički. Moji crkveni blagdani posuti su (do danas) na poganski način cvijećem, kolačima i pečenkama. Orehnjače, makovnjače, jelove grane, uskrsna jaja, sa pro­ljećem i ranim proljetnim vojničkim paradama. Glavni su motivi ovih pantagruelskih"* svetkovina: »Narodil se je«, »Pojte, pastiri«, »O, sveta tri kralja, o, blažen vaš dan«, »Jeremija«, »Stabat Mater« i litanije, sve samo čiste formule baroknih svetkovina... Misterij betlehemske badnje noći, kao zvjezdana zavjesa ispred današnje povampirene okrutnosti suvremenoga svijeta, govori o tome kako se čov­ječanstvo prepredeno zakrinkava da bi pritajilo svoju zvjer­sku ćud bezazlenim pričama o Bogočovjeku, Princu ljubavi i mira među ljudima, vrhunaravnom vjesniku harmonije s ono­ga svijeta... Iz visine biblijskog ptičjeg leta promatra mali vrapčić taj betlehemski pastorale, uznemirenu tu mizansce-nu'" u mahovini prije četrdeset i više godina, a nije mogao o tome da piše (jer uopće nije ni poimao da se to može izra­ziti riječima), a već je bio na putu da postane dobrim rutini-ranim glumcem u toj crkvenoj drami i u tome kazalištu koje se zove misterij Svete Mise.

147 Istočnjaci, posve sklupčani na svojim uzahnim sagovima"* za molitvu, sasvim su šćućureni kada se mole svojim sveti­njama kao onaj Bošnjo, koji je metanisao pred svima nama kao da nas nema; kod tog sveudiljnog klanjanja te orijental­ne lijenčine vrše zapravo svakodnevnu sokolsku tjelovjež­bu.

148 Najfrrtelkjerttnfji (do danas) oblik da se kleči pred nekom taj­nom, to je klecanje pred nebeskom usijanom loptom.

(54:402) (1942)

(45:776) (1916)

(47:76) (1915)

nezasitih " ' raspored glumaca

ćHImlma

90

149 Metodu prilaženja duhovnim usponima ne treba suviše komplicirati. Treba posve jednostavno, seljački, pokušati s Krunicom,pak onda nastaviti s Litanijama,*" pohađati Svete Mise, moliti prije spavanja Ave Mariju, jednu, drugu, treću, tridesetitreću Ave Mariju, i vi ćete utvrditi, kako se u čovjeku nemir tali poput proljetnog snijega, kako klokoću uskrsne vode na obroncima našega duha, kako taj žubor nebeskih potoka ispire iz nas sve one mračne taloge sata-nizma, što su se u nama nagomilali godinama, i iskustvom će se pokazati, da je ljekovit balzam"" molitve mnogo ko­risniji nego što se to nama na prvi pogled čini. Put nije tako nejasan, a uspon nije tako težak, kao što izgleda laicima, ali treba imati neprestano na umu i to, da su te početne duhov­ne vježbe elementi, kao što su i gramatička pravila samo pomoćno sredstvo kako bi se čovjek izrazio. Molitve su in­dividualne, molitve leže pred nama kao slova u slagarnama. Od vještine pojedinaca zavisi kakvu će pjesmu složiti od tih razbacanih crnih slova. (45:316) (1939)

150 Molitva, koju čovjek moli s usredotočenom namjerom da se vrati Bogu, lebdjenje je iznad stvari i pojava, a nad stvari može se čovjek uzdignuti i optičkim zanosom nad jednim Raspelom i uz crkvenu muziku i uz mudru lektiru crkvenih mislilaca. Molitva je dodir s Bogom, a dodir s Bogom vraća nam, mjesto melankonićne, odvratne praznine životnih is­praznosti i taština, vjeru u životnu punoću, u životni smisao. Molitva, pa i najneuspjelija, uvijek je dobro i pouzdano sred­stvo protiv moralnih glavobolja, i u svakoj, pak i najneznatni-joj molitvi leži uvijek po koja, ma ne znam kako sitna nijansa nade, da još nije sve potonulo, jer da još uvijek ipak ima ne­gdje u našem srcu mjesta za Svevišnju Milost, koja teče s neba kao kišnica nebeska. (45:317) (1939)

' " vrsta molitve vrsta molitve mast

91

151 Koljeno je znamen prkosa, ali, istodobno, i simbol, nažalost, ropske pokornosti. Na koljenima čovjek kleči. Koljeno svoje ovaj zbunjeni stvor sagiba klanjajući se lažima i nasilju, i ta­ko, pretvarajući se u pseto, prestaje da bude čovjek. (45:349) (1968)

152 Ramazanski top. Danas, u prvom večernjem sumraku, od­jeknuo je nad Zagrebom posljednji pucanj ramazanskog to­pa. Dolaze nam dani Bajrama, dani naših slavnih narodnih tradicionalnih blagdana. »NI Bajrami više nisu, kao što su nekad bili...«. Kladanj, Zvornik, Srebrenica, Vlasenica, Foča, Rogatica, Gacko, Prijedor, sve bajramuje. I grad Agram baj-ramuje sa svojijeh osam munara2", sa kojih svijetli osamde-setiosam kandilja na trgu Kulina bana: sursum corda!"3

Bajram mubarek olsun."4 Kistijand im želim."' (39:499) (1942)

153 U ognjičavom nemiru bunila Sveto Pravoslavlje ne da se bal-zamirati od barbara, ono posljednjim svojim ritualnim trzaji­ma ustaje sa samrtne postelje, da se uspravi za posljednju borbu: eto budet poslednii i rešiteljnii boj... U toj uskrsnoj noći pravoslavlje razvija svoje posljednje barjake da pobije Antikrista i da admiralski zaplovi u nove, svijetle, vatromet-ne, trijumfalne pobjede... (45:841) (1962)

r) O Marksovo] kritici religije

154 Osjećaj društvene solidarnosti sudara se s tromim zakoni­ma zemaljskog sebeljublja, na neuralgičnom, vječno uzne-

" ' džamijskih tornjeva " * gore srca!

»Sretno bajramsko veselje« * " »Željeti sretan Bajram«

92

mirenom polju ljudske svijesti, o kome (iz idealističke per­spektive) »socijalno« orijentirani političari ne će da vode ra­čuna, kao da ne postoji. Liberali se rugaju moralistima, sve­cima i crkvama da nisu uspjeli da pobijede mračnu mehani­ku svemira kroz vjekove, i rugajući se bogovima da nestaju sa pozornice, ne ostvarivši ništa, poraženi, zaboravljaju da u prirodi ljudskog djeluje masa snaga nerazgovijetnih, koje ni­je pobijedio nitko, kao što ih ne će nikada nitko ni pobijediti, jer tako stoji zapisano iznad ljudske sudbine od početka: u znoju lica svoga jest ćeš hljeb svoj svagdašnji.

155 U »panteonu90* božanskih pojava«, što ga Hegel zove »filo­zofijom«, Marksova maksima da se je »dovoljno filozofiralo«, blista kao obelisk jedne epohe koja se primila gigantskog zadatka da pristupi izmjeni životnih uslova i da strave, gla­dovanja i pokolje preobrazi u život čovjeka dostojan. Filozo­firali mi o pitanjima ljudskog iskustva (što raste sve više u našem ljudskom vremenu i prostoru kao kretanje i kao po­rast) kako god nas je volja, mislili mi o tome budistički, kršćanski ili dijalektički, jedno treba da bude izvan svake sumnje: nije ljudski život nastao zato da bismo jedan drugo­me o životu snovali, nego da živimo kao ravnopravni i slo­bodni ljudi, u ljepoti i u harmoniji.

156 Marx i Darvin otkrili su, doduše, neke važne istine. Ovaj maj­muna u našoj krvi i tjelesnoj građi, a onaj kanibalsku kame­nu sjekiru, a kasnije plug, točak i tkalački stan kao neke od osnovnih faktora, koji bitno uplivišu na ljudski način mišlje­nja. »Nije svijest ljudska koja određuje ljudske odnose, ne­go obratno ljudsko društveno stanje određuje ljudsku svi­jest«. Priznajem da je mene subjektivno darvinsko otkriće potpuno umirilo, a i danas smatram ovu Marxovu formulu pouzdanom magnetskom iglom i jedinom do danas pouzda­nom filozofskom utjehom.

(45:67) (1942)

(11:278) (1945)

(23:153) (1957)

"" skup božanstava unutar vjerovanja u više bogova

93

157 Kod Iverske Matere Božje, gdje su se molili Bogu Šulek"' i Gaj,"' i gdje se kanonik Račkl čudio pobožnosti ruskog na­roda, uklesana je Lenjinova parafraza Marksove teze, da je Religija opijum plebsa. Parola, kojom je Marks uništio sav šarm metafizičke narko­ze, postala je devizom časopisa »Bezbožnik«, organa rus­kog federativnog ateističkog saveza, što ga po Moskvi u ti­sućama i tisućama primjeraka razvoze veliki kamioni, Ispisa­ni istom parolom. (5:157) (1928)

158 Vjera je po Marxu »opojna nada u bolji život na onome svije­tu«, a, kao takva, jalova Iluzija svih probisvijeta i golaća da će na oblacima razgovarati na ravnoj nozi sa kraljevima i kardinalima! Prema tome, religija je još uvijek »point d'hon-neur"' moralistike i kompendij sveukupnog bijednog ljud­skog znanja do danas.« (22:194) (1957)

159 Zbunjeno (ljudsko) stvorenje mašta o neminovnom ostvare­nju svojih ideala na onom, drugom, imaginarnom svijetu, po­što nije sposobno da ih ostvari na ovome, i tako se narkoti-zira vjerom u prekogrobne iluzije, i tako mu ta vjera služi kao narkotik, to jest opijum, locus communis,2" kompromi­tiran, uostalom, glasnom antireligioznom agitacijom, a za­pravo je fraza o opijumu samo ausklang"1 jedne od tridese­tak sitnih podrečenica, one, kao udav glomazne, od devet, ili (tko zna) koliko teza sastavljene Maocove glavne rečeni­ce, i tako sve to ispada kao kakva zbirka metafora iz Biblije pauperum,2'2 a zapravo je blistava fjoritura1" na kraju kla­sične definicije vjere i svih njenih derivata! (45:709) (1968)

narodni preporoditelj (1816 - 1 8 9 5 ) " • književnik i vod narodnog preporoda (1809 -1872 )

pitanje časti * " zajedničko mjesto

eho " * osiromašenje " ' pjevačka finesa

94

160 Iskustvo nas uči da Mane pod superstrukturom ne misli is­ključivo na gornje spratove ljudske misli koji da statički po­čivaju na masivnim donjim spratovima, takoreći temeljima sile, privrede i socijalnih odnosa, kao idealističke konstante nadgradnje svijesti, kao statičke konstrukcije misli, kao bez-idejni stanovi predrasuda. Kada Marx govori o nadgradnji, on misli na gejzirsko previranje relikata i preživjelosti, u vječnom strujanju vrenja, pak prema tome fantomi božan­stva, dogmi, magičnih panaceja,*14 teoloških sistema, religi­ozne retorike o vječnosti ili o apsolutnim vrijednostima i do­gmatskim istinama vrhunaravnih spoznaja imaju se po Marxu pratiti trajno u dijalektičkoj fluktuaciji.

(45:708) 1952)

s) 0 »svjetovnoj religiji«

161 Jedan od najvažnijih motiva moralne i materijalne likvidacije (naše zemlje) jeste pitanje nepogrešivosti Svetoga sinoda u Kremlju. (47:15) (1952)

162 Imaš da se ispovijedaš, da poklekneš, da pospeš glavu pe­pelom, da se pokaješ, da se pomoliš pred nepogrešivim Si­nodom, da priznaš autokratsku volju aristokratskog mos­kovskog centra, koji se pretvorio u moralni i duhovni, eko­nomski, politički i strateški perpetuum mobile*" i koji nijed­noj dijecezi*" ne dopušta da raspolaže slobodnim izborom biskupske mitre, jer to pravo pripada isključivo moskov­skom kardinalu. I kada si pokleknuo i posuo glavu pepelom (kao što je to formalno učinio Andre Martv), onda to još uvi­jek nije dovoljno za iskreno i definitivno difamantno*" poka-

2 1 4 sredstva koja, tobože, liječe sve bolesti ' " neostvarivi »vječni motor-' " biskupija

klevetničko

95

janje, jer po ovoj protokolarnoj logici ima da ponoviš formu­lu, koju ti naređuje Najviši Autoritet, a kojom te sili da izja­viš, da žališ što si mislio sve ono što nijesi mislio, i da žališ što si uradio sve ono što nijesi uradio, da bi se tako pokaza­lo, kako nijesi nikakav junak nego kukavelj, i kako nijesi po-štehjačina nego pronevjeritelj, i nijesi revolucionar nego bi­jedna kreatura, koja je sve što je uradila radila iz lične tašti­ne, bolesnog častoljublja, gramzljivosti i materijalne zainte­resiranosti. Ova vrsta moskovskog »ideološkog jedinstva i discipline na dobrovoljnoj osnovi« stvara od socijalističkog pokreta u svijetu navijenu, bezidejnu mehaničku lutku, koja kopa grob svemu što se zove socijalistička logika. (47:14) (1952)

163 TV je velesila. TV govori litanije. TV je pop pred oltarom, slu­ži svetu misu, a narod na koljenima pobožno se klanja. Sve­ta TV, moli za nas! (47:177) (1968)

96

II

BOGUMILI

a) Bogumili

1 Njegujući narodno pismo, vjerujući u patrijarhalne predaje svog praslavenskog podrijetla, živeći u družbama, za koje je kršćanska zajednica bila prije svega ekonomska podloga (sazdana na jednakosti prava i dužnosti), smatrajući sva ob­javljenja crkvene i feudalne vlasti đavolskom pojavom, bo­gumili predstavljaju kod nas kontinuum onih primitivnih prasnaga koje nisu htjele da se podrede organiziranom na­silju feudalnih baruna, ni rimskih, ni bizantinskih biskupa. Preslabi da se politički održe, oni su nakon vjekovne borbe nestali kao tolike sekte od balkansko-tračkih provincija do Irske i od Praga do Lanquedoca.

2 Optuživani da poriču Kristovo Božanstvo, smatrani đavol­skom tragom i sami pomalo satanisti, bogumili vjerovali su da je čitav svemir nečistog, đavolskog podrijetla, po čemu se ne odvajaju od sablasnog i halucinantnog vremena u ko­me žive. Čitava Evropa vjerovala je u egzistenciju nečistih duhova, a bogumili stvorili su od te vjere moralno-intelektu-alni sistem, koji je predstavljao negaciju svih religioznih pro-gramatskih teza Bizanta i Rima podjednako. Crkva rimska vjerovala je u egzistenciju đavla kao što vjeruje i danas, a bogumili opet, sa svoje strane, bili su skloni da vjeruju da je đavao stvorio obje crkve, i rimsku i bizantinsku.

3 Bogumilska teza, koja se pojavila na klasičnom tlu grčko-la-tinske raspre, bila je politička, da je papa đavao sam i da je

(43:352) (1944)

(43:354) (1944)

T 99

prepolovio živo tijelo Kristovo upravo zato jer je sotona sam. Našem opanku papine naranče ni s cukrom' nisu prija­le i u našem trajnom i dosljednom otporu spram papinskih utjecaja vidi se, sve do kontrareformacije, da ovom našem svijetu nije prijao latinski drijemež duha ni logika crkvenih ožuraša i ovrhovoditelja. I dok su ti tuđinci s našim dječjim glavama kamenje mlatili i od masti naših desetina otustjeli, cezaropapisti su prilično mnogo naših heretika pobili, jer Brač i Hvar, Trogir i Istra, Zadar i Bosna, Zagreb i Slavonija, sve je to ili sumnjivo zbog hereze, pod istragom zbog here­ze, na lomači zbog krivovjerstva ili izopćeno sve do XVI sto­ljeća. Tek sa dolaskom Turaka proradile su papinske eko­nomske agenture mirno u našim nevjerničkim krajevima, in partibus infidelium,2 pak je za vrijeme Turaka mnogo grmlja­vina otutnjalo nad našim glavama i nad našim hridinama, pri­je nego što je naš narod tek pod turskim zulumom shvatio da je igra mirakulima3 papinskim samo igra diplomatska ko­ju papa cinički igra našim glavama. (52:432) (1947)

4 Bogumilski »Vjeruju«, da su Patrijarh carigradski i rimski Biskup utjelovljenje Đavla, glavni je motiv naše srednjovje­kovne historije od kojeg Bosna nije odstupala do svoje pro­pasti. (44:399) (1951)

5 Naše bogumilstvo više je simpatiziralo s etikom novog evanđelja nego sa dogmama papinstva, spram kojih se od­ređuje sa izrazitom idiosinkrazijom,4 koja kasnije na temelju iskustva raste iz nesumnjive antipatije u svijesnu i dosljed­nu, politički organiziranu mržnju. Reformatorska u oba smjera, spram maloazijske šizme i papinstva podjednako, naša bogumilska ideologija ostala je u svojim negacijama dosljedna do svoje propasti. Smatrajući monoteizam mono­polom papinstva, ovi naši laici, krivovjerni u antiklerikalnom smislu, koji su poricali grčku i latinsku crkvenu hijerarhiju po svom praslovjenskom duhu u ime evanđeoske socijalne rav­nopravnosti, čitali su evanđelje vlastitim jezikom i na svoj vlastiti način. Ne vjerujući, da je bog mogao stvoriti Papu,

' šećerom * u nevjerničkim zemljama • čudima 4 preosjetljivošću

100

koji kao destruktivna' i satanska sila djeluje po principu zla, oni su rimskog biskupa smatrali đavolskim simbolom nega­cije onoga bratstva i one ljubavi kakvu je (po njihovom miš­ljenju) propovijedao Novi zavjet. (43:354) (1950)

6 Ma šta se mislilo, bogumilstvo će ostati magistralom naše medijevalne' prošlosti, jer tek njihovim slomom svršit će na našem području, sa Srednjim vijekom, samostalan život na­rodne supstance. (7:60) (1950)

7 U davnini sredovječnoj, sve do dolaska Turaka, naša je zemlja već jedamput bila »Lux in tenebris« (svjetlost u tmi­nama), ona je bila »refugium haereticorum« (sklonište ne­vjernika), tadanje nesretne, manihejske i albigenske zapad­ne Evrope, kada su se u svijetu počeli buditi prvi laički ele­menti ljudske svijesti, na kojima se kasnije izgradila čitava slobodoumna i napredna zapadnoevropska civilizacija. (4:41) (1952)

8 Bogumili su jedamput davno, prije Husa,7 htjeli da diskredi­tiraju cezaropapizam i to je bilo, dakako, neostvarljivo, a ilir­ska romantika dovela nas je do naših illustrissimusa8. (52:232) (1917)

9 Govorio sam tome provincijalnom kapelanu naše lirike (Lju­bi Wiesneru-I. C.),° da su bogumili svijesna i organizirana opozicija protiv Bizantije i Rima, da su dakle bogumili jedan smioni revolt već nekoliko stoljeća prije reformacije, da je bogumilstvo kod nas slavan evropski datum itd. (47:406) (1916)

10 Politika tih barona Babonića, Šubića i Nelipića bila je para­lelna s politikom madžarsko-hrvatskih kraljeva u relaciji

' rušilačka * srednjovjekovne

' češki ceformator, spaljen i izbačen iz crkve (1371 - 1 4 1 5 ) • »presvijetlih« " književnik (1885-1951)

101

spram svega što je u zemlji pagansko, to jest patarensko, bogumilsko. Od Inocencija III. do Honorija II. i Grgura IX. etc. »de damnata catharorum haeresi«'0 misli se u svim tim krugovima od Budima do Žiče Stjepana Uroša II. i od Bribira do Laterana i Dušanova Skoplja isto: valja ih ognjem izliječi­ti. (7:13) (1950)

11 S obzirom na vjekovno trajanje bosanskog bogumilstva kao tipičnog nonkonformizma protiv političke i aristokratske crkvene hijerarhije, buntovna sklonost u obliku neprikrive­nih simpatija za humanistička raspoloženja »antikurijalne« naravi (u slučaju della Mirandole, a naročito u slučaju Savo-narolinom) javlja se kod Dragišića11 (Juraja) kao zakasnjeli odraz patarenstva njegovog bosanskog zavičaja. Dragišić je bio nesumnjivo neka vrsta zakrinkanog buntovnika, nonkon-formista sa humanističkim simpatijama, trajno uznemiren pi­tanjima koja uzbuđuju savjest svijeta, a kako ga taj nemir prati sve do smrti, čini se da je buntovništvo jedna od os­novnih komponenata njegove naravi. (43:708) ' (1955)

12 U ranom Srednjem vijeku naši narodi bili su trajno vjekovi­ma kandidati matematski sigurne rimske, bizantinske ili ka­rolinške smrti. Od Mletaka i Laterana: smrt. Od franačkih ra­tova (obraćenje Koruške, Gosposvetsko polje, Samo, Ljuto-vid) sve do Fruške gore i Soluna preko Tracije i Mezije, Sve­tog Ilirika i Panonije: smrt. U administrativnoj, političkoj, strateškoj mreži dijeceza, biskupija i prefektura,12 pred po­koljenjima careva, patrijarha, duždeva,13 logoteta," arhona-ta," preto/a," legata" i markografova," uvijek i trajno kle­čanje, proskineza19 i smrt. Aachen, Bizant, Lateran i Veneci­ja, kada govore o nama kao o primitivnim barbarima, tjeraju

" »o osuđenom katarskom krivovjerju« " filozof i teolog (1450-1520) " uprava " poglavari starih republika Venecije i Denove 1 4 državnih funkcionera 1 ! nosilaca najviših dužnosti " sudija " opunomoćenika '* upravitelja '* padanje ničice

102

dakako političku propagandu i ti dragi naši latinski i grčki »inženjeri ljudskih duša« bili su više jacklondonski »inženjeri smrti«, kada se radilo o nama i o tome da nam treba skinuti glavu. Čitavi tehnički fakulteti smrti bili su stavljeni u pogon za našu heretičku bosansku kugu, pestilenza bosignana, koja je propovijedala, da su papa rimski i patrijarh carigrad­ski inkarnacija20 samog nečastivog! Pedeset i devet mletač­kih duždeva ratovalo je na našoj obali, a za osvojenje zadar­ske terraferme Venecija je objavila dvadeset i šest međuna­rodno deklariranih ratova, a sveti otac rimski, kada je bila ri­ječ o nama, smatrao je mletačkog lava svojim vlastitim evanđelistom. Pax Tibi, Marce, evangelista rpeus!21

13 Dvjesta i pedeset godina lomio je Sveti Otac Bosnu, a kad je konačno nestala u dimu zuluma,22 on, koji je od godine 1200 »molio, napominjao i nagovarao« serije raznoraznih inostranih kraljeva, biskupa, velmoža i suverena: »da se spreme silom i kako kraljevskoj moći dolikuje osvete ne­pravdu bosanskom kugom nanesenu svetome ocu«, on, ko­ji je od Kulina bana do posljednjeg kralja bosanskog oduzi­mao nevjernicima »sva zemaljska dobra« i »bez oproštenja« tražio da se »pravom državne vlasti i Petrova Mača« izvrši nad njima »smrtna osuda«, sada, kada Bosne nije više bilo, uživajući plod svoje vjekovne politike, pasivno je čekao da patarenstvo izumre definitivno, jer su mu Prorokovi konjski repovi bili draži od bilo kakve moralne ili intelektualne (kršćanske) sumnje u Njegov Vrhovni Autoritet.

14 Istina je da je sveti Dominik23 počeo svoju karijeru u pobija­nju krivovjerstva, koje je u ono doba značilo početak rađa­nja laičke svijesti i pobunu protiv crkvene hijerarhije na te­melju evangelističkih principa, pa kad se danas govori o du­hovnom poslanstvu ovog Reda, ne treba zaboraviti, da je recept o ljekovitosti vatre dominikanski izum. I u našu zem­lju dominikanci stizali su sa delikatnim zadatkom svoje Misi­je, da spale bogumilsku herezu. Kada je riječ o »našim do-

" utjelovljenje 1 1 Mir tebi, Marko, evanđelista moj! " nasilja, nepravdi " osnivač dominikanskog reda u katoličkoj crkvi

(34:136) (1949)

(64:330) (1952)

103

minikancima«, mi kao da im tepamo, rastapajući se od milja — koliko li ih je bilo, kako su bili kulturni, mudri i obrazova­ni, i kako su mudro i dalekovidno djelovali u izgradnji naše civilizacije, otevši nas poganskom i đavolskom mraku naše barbarske svijesti, a zapravo ti naši bijeli fratri doputovali su k nama kao tuđinci iz tuđine, za tuđe račune, i do danas os­tali su što su i na početku bili: inostranci na proputovanju kroz jednu nevjerničku, barbarsku zemlju. (41:218) (1959)

15 Da dominikanci nisu postupali sa jereticima u rukavicama, to je jasno, jer u surovom i poganom vremenu i dominikanci su bili u zlu zli i u surovostima surovi i opaki, kao što su društvene prilike i odnosi tog perioda bili brutalni. No dok je takozvani jeretički laicizam (kod nas i u svijetu) mogao zna­čiti neku pobunu u ime naivnih, evanđeoskih principa, lavež ovih vjernih pasjih čopora dominikanskih, koji su se sami di­čili pred Gospodinom da su mu psi (»Domini canes«), odje­kivao je čitavom Evropom. Istina je: dominikanci bili su rodi­telji likovne propagande, oni su prvi u slikarstvo unijeli teme mrtvačkih plesova, prijeteći nevinom stadu svojih vjernika. »Terorom Sudnjeg Dana« (Campo Santo u Pisi kao primjer). Bilo ih je više od sto i pedeset bataljona. Počeli su svoju vojničku i generalsku karijeru kao siromasi, božji bojovnici, ali ratujući za račun svjetovne vlasti i oni su pali u iskušenja raznorazna i predavši se kultu svjetovnih dobara, pogospo-divši se, pretvorili se u feudalnu vlastelu tako, da ni u tom pogledu nisu očuvali čistoću svojih moralnih ideala. Naši bogumili smatrali su ih đavolskim sjemenom, pak su tu jere-zu platili svojom ludom glavom, a sve, što je stoljeće-dva kasnije o tim fratrima govorio i pisao Erazmo, nije mnogo blaža ocjena ove fanatičke družbe. Sveti Dominik, organiziravši svoje bataljone protiv albigen-za, postao je već u svojoj dvadeset i petoj godini pobjedo­nosni general, koji je ovaj sveti rat završio punom pobje­dom. Čitav francuski jug bio je zaklan, a Lombardija zgaže-na. Kako su ti »intelektualni zaštitnici« evropske umjetnosti i književnosti njegovali kult knjige, o tome nam je ostavio dragocjeno svjedočanstvo i fra Angelico" u svojoj apologiji Čudo svetoga Dominika, gdje se vidi, kako braća domini-

" talijanski slikar (1387-1455)

104

kanci uživaju u ognju od jeretičkih knjiga. Kao specijalisti u inkviziciji, dominikanci siju po čitavom civiliziranom svijetu strah i trepet za svaku, u evangelističkom smislu ovog po­jma, i najneviniju slobodnu misao. Ne treba zaboraviti da su oba autora čuvenog Mlatila za vještice (Malleus Malefica-rum) bili dominikanci: Jakob Sprenger i Institoris. Tehnika uništavanja političkih i ideoloških protivnika (u smislu nacio-nalnosocijalističkih direktiva) jedva da je savršenija od bo­gatih i invencioznih propisa ovog slavnog Mlatila, pomoću koga su dominikanci pomlatili masu evropske svjetine, po broju veću od Kserksove vojske. Između ostalih svojih izu­ma dominikanci su zaveli u historiju evropske civilizacije crkvenu cenzuru, a kod pokrštavanja Antike oni su sa sve­tim Tomom Akvinskim odigrali svoju besmrtnu ulogu, zaus-tavivši normalan tempo razvoja zdrave ljudske pameti za dva do tri stoljeća potpuno, a kao što se po proplamsajima neotomistike25 na svim filozofskim kongresima poslije Dru­gog svjetskog rata vidi, taj zastoj još uvijek traje. (41:219) (1959)

16 Od glagoljaške borbe za pravo narodnog jezika u crkvi do sloma bogumilske Bosne, mnoga iskustva naših odnosa s Vatikanom bila su negativna. Vjerujući da je Vatikan u XVI stoljeću jedan od glavnih razloga evropske katastrofe, naši protestanti tražili su dodir s protestantskim Zapadom, uvje­reni da time smanjuju opasnost koja im je zaprijetila od Azi­je. (46:342) (1951)

17 Kao malo tko, bogumili su jedini kontrapunkt usred našeg nadasve zbrkanog srednjovjekovnog rasula. Bogumili su ar-hajska2' plebejska varijanta evropske srednjovjekovne mis­tike, povampirene na osnovi starinskih orijentalnih psihoza, koje su zavladale Evropom s jednom jedinom fiksnom ide­jom, da je duh nečisti stvorio ovaj svijet i da je sve živo na kori Zemljinoj od đavolskog sjemena. Više od trideset tisu­ća nadgrobnih mramorova2' govori nam o bogumilskim po-

" savremeni pravac katoličke filozofije koji nastoji obnoviti učenje Tome Akvinskog

" prastara " spomenika

105

koljenjima, koja su živjela kao organizirana moralno-inteieK-tualna sekta, u neposrednoj blizini Rima, od bizantinskih va­zala kao i od Laterana progonjena kao bijesna zvjerad protiv koje se Rim i Mleci, madžarski i srpski kraljevi trajno spre­maju na križarsku vojnu. Fenomen toliko antipatičan Latini­ma i Grcima, Mlečićima, Madžarima i Dubrovčanima u dav­noj prošlosti, a hrvatskoj i srpskoj inteligenciji devetnaesto­ga stoljeća naročito da se o njima i danas, u novijoj našoj historiji, još uvijek govori u afektu. O njima se mislilo i misli se i danas kao o bosanskoj kugi, a što je Vladika Vrhbosan­ski i Đakovački odabrao za svoju spavaonicu baš onu sliku posljednjeg bogumila, kralja Stjepana Tomaševića, kada moli milost nebeskoga vladara u predvečerje katastrofe, to govori o bogumilskoj problematici poglavlja. (43:355) (1944)

18 Ima li u evropskom slikarstvu mnogo kraljevskih donatora," koji tako pokornički iskreno kleče pred Likom Spasiteljevim kao što se usitnio pred Kristom posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević? Onaj milosrdni stav Sina Čovječjeg, ko­jim se slabokrvni lik jednog šablonski slikanog akta sagnuo spram kraljevskog molitelja u brokatu," ona uzvišena sim­bolika mizerne schiavonske kraljevske audijencije pred Pan­tokratorom svjetova i vjekova govori za sebe čitavo poglav­lje naše feudalne historije. Posljednji patarenski kralj, pokaj­nički krivovjerac i obraćenik u istom licu, na koljenima, sklopljenih ruku ponizno, slavenski vapi za latinskim, zapad­noevropskim, rimokatoličkim spasenjem, jer je bogumil, jer piše knjige bosančicom,30 jer je manihejac, kome prijete ka­tastrofe istodobno: turski kolac ili latinska lomača. Duhom odsutna, aristokratska, gotovo nehajna poza Kristova, ko­jom potpuno pasivno, upravo nervozno, sluša ovog barbari-na, gdje ga gnjavi nekom svojom mračnom balkanskom po­litičkom problematikom, glavni je motiv ove pogrebne kom­pozicije. Stav Uzvišenoga doista toliko je vrhunaravno uzvi­šen iznad sviju bijednih ovozemaljskih briga jednog bezime­nog bosanskog kralja, da se taj jedan od tih balkanskih ba­runa, koji su »svi pretvorljivi i nečasni« (»baroni di Rassa, tutti falsi et iniqui«), gubi zapravo do posljednje granice sa-

darivalac umjetničkog djela crkvi '• teška tkanina protkana svilom, zlatom ili srebrom " nekadašnje pisanje bosansko-hercegovačkih ikavaca, varijanta ćirilice " papa Pio II (1405-1464)

106

moponiženja, kada mu ne će preostati nego da se baci pred Veličanstvom ničice i da se potrbuške protegne pred Gos­podinom u propisanome ceremonijalu carskih audijencija, u »proskinezi«.

19 Kada je pala glava Stjepana Tomaševića u »glavnom stol­nom gradu Jajcu«, poslije Kosova u historiji već četvrtoga »kralja Srbljem, Bosne, Primorja, Humsci zemlji, Dalmaciji, Hrvatom, donjim krajem, zapadnim stranam, Usore, Soli, Podrinju«, onda je Eneja Silvije Piccolomini,3' Papa Pio II, prolio dvije-tri konvencionalne protokolarne suze nad gro­bom posljednjeg bogumilskog kralja, sretan što se riješio tog patarenskog obraćenika, koji je svojom smrću pitanje »bogumilske kuge« skinuo sa dnevnog reda. (32:281) (1952)

20 Bogumili, promatrani iz bilo koje perspektive svoga vreme­na, smatrani su prokletnicima i krivovjercima; biti bogumi­lom značilo je živjeti izvan zakona, bez zaštite bilo koje ze­maljske vlasti kojima su bili okruženi, u vrijeme kada se poli­tika bosanskih kraljeva kretala po crti kompromisa sa rim­skom kurijom,32 značilo je biti žigosan žigom krivovjerstva, to jest biti solidnim kandidatom smrti.

21 Zadarski sarkofag je ingeniozna33 slika bogumilsko-anžuvin-skog i zadarskog pakla. Ovaj blistavi kovčeg svetoga šimu-na vrvi od istjerivanja duha nečistog, đavolskih iskušenja, dramatskih izopćenja, zakletava, brodoloma, krađa, obraće­nja, umorstava, intriga, preljuba, mržnje i trijumfa. On je đa­volska politička parafraza ovoga ukletog terena, gdje jedna bogumilska bobovačka djevojka postaje kraljica napuljska, gdje se u zlatnoj apoteozi34 anžuvinskih grbova snuju umor­stva, gdje prijeti smrt na svakome koraku i gdje je sve ne­mir, strah i neizvjesnost dramatskog nevremena, koje se iz­jedalo kao skorpijon.

(31:295) (1946)

(26:69) (1944)

(66:265) (1951)

" centralne ustanove papinske vlasti " dovitljiva 1 4 raskošnosti

107

22 Od četrnaest ploča na Raki svetoga šimuna, osim smrti ba­na Kotromanića, tri se bave egzorcizmom" duha bogumil­skog, tako da se vidi kako je kraljevska Donatorka bila in­tenzivno zabavljena tim problemom. To je i prirodno. Čitavo­ga svog života ova je Kraljica (Jelisava Kotromanićeva — I. C.) brinula jednu te istu brigu, kako da skine sa sebe ljagu svog manihejskog podrijetla, moralne sramote koju je na­stojala iskorijeniti ognjem i mačem. Uznemireni san onoga fratra na Svečevom sarkofagu, kome je sveti Šime zaprijetio krvničkim mačem ne bude li se obra­tio u pitanju Dogme Bezgrešnog Začeća, to su Kraljičine nemirne anžujske noći, kada je iza svake zavjese očekivala da zablista sablja, da se pojavi zavjerenička sjenka i da joj prekine život, progonjen trajno dominikanskim i benediktin­skim očima, koje inkvizitorski ispituju njenu manihejsku, bo­gumilsku nečistu savjest. (45:107) (1950)

23 Ostvarenje životnoga sna jedne lijepe naše djevojke iz Bo-bovca (Jelisave Kotromanić — I. C) , koja se mukotrpno probila do napuljske, poljske, hrvatske i ugarske krune. Da bi se taj ideal mogao realizirati, da bi jedan uzvišeni Anžuvi-nac mogao da uzme siromašnu bogumilsku djevojku, kćer­ku bosanskog heretika i bandita Stipe Kotromanića iz Bo-bovca, o, za to je bilo potrebno neobično mnogo snobov­ske mašte i arivističkih sposobnosti, što je po svemu ova djevojka izvela posve sama, vođena živom fantazijom lijepe Bosanke, koja je postigla jednu od najblistavijih karijera tre-čentističkih u Evropi. Za to je trebalo zaratiti se sa pravos­lavnim šizmaticima," otkinuti se od patarenskog ambijenta, sprovesti očevo obraćenje od bogumilske zablude na latin­ski put jedinospasavajućeg rituala, a sve te isprepletene in­trige u obliku mnogobrojnih fait accomplija" ona je uspjela da izvede i da sve to ovjekovječi na šestoj tabli, koja prika­zuje katolički lojalnu smrt njenog oca, bosanskog bana Sti­pe Kotromanića. Ona je dovela sv. Šimu, svoga patrona," in personam," kao uglednog, nadzemaljskog svjedoka, do

" »izgonjenje zlih duhova« " raskolnicima " svršenih činjenica " zaštitnika " lično

108

smrtne postelje svoga gospodina oca, koji umire patetično ispred dekorativne zavjese u prvome planu uz sjaj voštanice i uz plač banskih nećaka, njenih kuzena:" Tvrtka, kasnijeg kralja hrvatsko-srpskog, i Vuka, njegova nasljednika na prvom prijestolju južnoslavenskom. Ova noćna posjeta svečeva kod uzglavlja kraljičinog mani­hejskog oca dokazuje nam da je upravo — lično on, sv. Ši-me, bio taj, koji je po njenom zavjetu igrao presudnu ulogu u ovom političkom i par excellence" ženidbenom obraće­nju, a onaj mali banski paž," koji je sav obuzet stravom smrti i vrhunaravnom pojavom sveca u ovoj dvorani, to je njen kuzen Tvrtko, koji joj je ukrao Zahumlje kao jedan dio njenog miraza i kome se ona kao srpskom i hrvatskom kra­lju osvećuje mnogo kasnije (sedamdesetih godina), s oči­tom aluzijom na Tvrtkovo vlastito oportunističko" latinsko obraćenje. Scena treba da znači: evo čovjeka, koji se u pra­voslavnoj Mileševi44 na grobu sv. Save okrunio za pravos­lavnog srpskog kralja, evo ga, kako kleči pred sv. Simom, pošto se od bogumilskog heretika obratio na katoličku vje­ru! (46:438) (1950)

Ojađen koncilima rimskim i bizantinskim, u panici pred Se-renissimom, pred Arpadovcima,45 pred napuljskom dinasti­jom Anžuvinaca i katoličkim Jogelonima kao i pred Mafijom Korvinom4' ili srpskim kraljevima i njihovim zakonima, koji im prijete smrću, lomačom, barbarski, anarhoidni bogumil­ski narod nije se dao krstiti, a kada je Nekrst prevladao sla­be kršćanske, krvave feudalne susjede, bogumili su spram ove moralne i političke katastrofe u komšiluku ostali, po svoj prilici, savršeno indiferentni. Slom kršćanstva na Balka­nu nije bogumilima iz njihove dijabolizirane47 perspektive iz­gledao takvim elementarnim historijskim zlom, koje ne bi bi­lo manje od onog da je to satansko kršćanstvo nad njima

" rođaka " naročito 4 2 mladić iz plemićke porodice " prikladno 4 4 manastir iz 13. st. kraj Prijepolja " mađarska dinastija koja je vladala i u Hrvatskoj (1102-1301) 4" hrvatsko-ugarski kralj od 1458 (1440-1490) 4 7 đavolske

109

trijumfiralo. »Ad evitanda mala maiora«," bogumili prikloni-še svoje barjake pred Islamom. (43:357) (1944)

25 Bogumilska Bosna, koja je, od XIII stoljeća bila utočište slo­bodnih mislilaca zapadnoevropskog manihejskog svijeta, bogumilska Bosna, koja se više od trista godina opirala pre­vlasti latinske i grčke crkve, ležala je u ruševinama. Sjedište Antipape, a poslije sloma albigenza sjedište patarenskog univerziteta, Bosna, koja je pretrpjela nekoliko serija križar­skih ratova raških, dukljanskih i madžarskih baruna i kralje­va, ta nevjernička zemlja pala je na veliku radost Svetog Oca, koji je mogao da se pojavi u Bosni tek poslije dolaska Turaka. (43:389) (1951)

26 Naš čovjek, inteligenat svoga vremena, izgubio se u okviru tih tragičnih raskola naše historije i raspao do toga da je od slavenskoga poganina4' postao Latin, od bogumila muha-medanac, od balkanskog feudalnog subjekta venecijanski, bizantski, turski ili austrijski graničar. (52:444) (1947)

27 Našim bizantineggiantima sve je »legenda« što govori o La­tinima pozitivno. Vjernicima dušanovskog svetosavlja bo­sanski manihejci podjednako su antipatični kao i magistri­ma"1 svetoga Franje, a opet je nepobitna istina da su se ob­je crkve pojavile u Bosni oko trupla bogumilskog kao hijene tek poslije katastrofalnog sloma Bosne pod Turcima. (44:543) (1944)

28 Već u ranom Srednjem vijeku javlja se kod južnog feuduma svijesna namjera da prodre do centra bosanskog masiva, ali se ove politogenetičke snage satiru u međusobnom uništa­vanju sa isto tako prirodnim zavojevačkim tendencijama raškog i zetskog feuduma tako da se bosanska manihejska vlastela, kao treći subjektivni faktor, opiru prodoru latinske i

4 1 »Da bi se Izbjegla veća zla«

" nevjernika •• učiteljima

110

pravoslavne Crkve, sve do svoje propasti. Poslije sloma bo­sanskog reljefa, poslije turskih ratova, na sjeveru hrvatstva raste sve organiziranija snaga habzburškog faktora, u ono vrijeme kao jedino zamisliva strateška i politička baza za us­pješnu borbu s islamom, što će, kasnije, vjekovima pred­stavljati stopostotnu negaciju svake hrvatske emancipacije.

29 Asistent sarajevskog muzeja Vego51 utvrdio je naučno da bogumila bilo nije. Znači čitav moj medijevalni puzzle, u ru­kama »egzaktne nauke«, zapravo je dim. Nešto što je trajalo trista i više godina proglašeno je neegzistentnim. Time se skida s dnevnog reda pojava bogumilske Bosne. Sjajno!

30 Kakvi narodni biskupi, kakva borba za narodnu crkvu, za to ne postoje dokumenti osim u lomačama, a te su se izdimile. Glagoljica,62 bosančica, narodni sabori, »pestilenza bosig-nana«, kuga bosanska, sve su to legende kao i one fantazije o »bogumilskoj« crkvi, koje uopće nije bilo, ni 33.000 steća-ka" nije bilo, to nije skulptura, nego barbarstvo, i zato smo sve što je bilo bogumilsko pobili, spalili, razorili i uništili. Protestantske štamparije su »neprovjerene glasine«, pro­testantizma kod nas nije bilo, akvilejski i franački, i salcbur-ški, i rimski misionari" stvorili su od nas ljude, Evropljane, već u desetom stoljeću, a isusovci u sedamnaestom.

31 Rački. Franjo Rački. Jedan od naših historijskih preteča: bogumilstvo. Bogumili su prvi koji su na ovom terenu tjerali svoju vlastitu politiku, a to nam je morao objasniti i pokazati jedan pop. Sve je otkriveno tek jučer. Ima tek da se napiše hrvatska historija. Sve je još uvijek na veoma bijednom, mu­cavom, barbarskom početku.

(44:865) (1926)

(56:21) (1958)

(52:435) (1947)

(53:17) (1918)

" istorićar Marko Vego " slovensko pismo nastalo oko polovine 9. st. " srednjovjekovni nadgrobni kameni spomenik " oni koji šire vjeru

111

32 Čitam Račkoga: »Borbu Južnih Slavena«. Bogumili ostaju kao magistrala naše povijesti. Kotromanići, Babonići, Horva-ti, Paližne, Gorjanski, šubići, sve se to kreće oko bogumil­skog fokusa," koji je predominantan kroz tri puna stoljeća. Luksemburgovci i Habzburgovci ulaze u našu historiju tek poslije fatalnih poraza i čitave serije nesretnih bitaka. O, da Rački nije bio kanonik" i da nije trebao onih prokletih dvjesta forinti mjesečno, naša historiografija izgledala bi drugačije! No, svejedno, čast i slava tom dragom našem, zaista milom čovjeku! (52:200) (1916)

33 Da je baš jedan zagrebački kanonik jedini osjetio bogumile, i to je jedan od naših paradoksa. (52:328) (1917)

34 Svi naši historičari (bez izuzetka), kada govore o pataren-skom »krivovjerstvu«, nastoje^kako bi toj poganskoj pojavi dali neko manje vrijedno tumačenje, kao da je tobože, naža­lost, doista simptom rasula nekih moralnih principa, ali ta balkanska, slavonska ili bosanska jereza nije tipično »naša pojava«, jer bilo što se javljakod nas kao »krivovjerstvo«, zapravo je »strano tijelo u okviru našeg historijskog razvo­ja«. Da se stidimo nečega što se zove krivovjerstvo u našoj historijskoj prošlosti, da žalimo te naše davne »jeretičke za­blude«, da ih zaobilazimo sordinantno kao mačke oko domi­nikanskih lomača, kao da tih lomača i te jereze uopće nije bilo, smisla mnogo nema; upravo stoga što je besmisleno, to se ipak kultivira dalje svakoj historijskoj logici uprkos. Kod tih pravovjernih, pravoslavnih, latinskih ili grčkih antije-retičkih idiosinkrazija" obje su naše klasične, rasne vjerois­povijesti idealno podudarne. Iz jedne i iz druge perspektive priznati bogumilstvo kao treću komponentu, znači odreći grčkoj ili latinskoj misiji značenje historijske magistrale, a ta opet hipoteza ruši sve idealističke aksiome" naše moralne supstance na ovome svijetu, a takav način gledanja jeste satanski, dakle bogumilski, dakle danas — materijalistički. (18:367) (1959)

" ognjišta, žarišta " viši svećenički čin u katoličkoj crkvi " odvratnosti " činjenice

112

35 Protestantizam kod nas tretiran je po našoj nauci kao »bez­načajna epizoda« koja se izgubila netragom pred »pobjedo­nosnim naletom isusovaca«, jer su iz naše isusovačke nauč­ne perspektive upravo isusovci bili ti koji su odigrali glavnu i vladajuću ulogu kod oblikovanja naše građanske i tzv. nauč­ne svijesti. A isusovci su, naime, bili ti koji su, u okviru krva­ve vojničke pacifikacije'9 1573-1579-1628, počeli da stižu u naše krajeve kao okupatori vakuuma, pošto je iz domovi­ne pobjeglo sve što je slobodno mislilo. Čitava legija pro­testantskih pisaca, dokumenata, crkvenih sinoda (samo u Zagrebu tri) govori jasno da protestantizam kod nas nije bio epizoda isto tako kao što seljački ustanci kod nas u XVI, XVII, XVIII i XIX stoljeću nisu epizoda, nego glavna matica naše historije, što je u ušima bogoljubivih štilaca naših his­torijskih dokumenata u XIX stoljeću hučala kao bujica pak­lena i propast svega onoga što su smatrali svojim narodnim idealom.

36 Kod te romantične, malograđanske," reakcionarne »žetve«, heretička, bogumilska, šizmatička, protestantska, protupa-pinska naša prošlost predstavljala je samo tehničku smet­nju, ona nas je u očima katoličkog Beča mogla samo kom­promitirati, pak su je izbrisali u svojim glavama, a potom i u knjigama. A uprkos tome istina je da je Bosna u XIII i XIV stoljeću bila heretičko utočište zapadnoevropskih krivovje­raca, da su u Bosni bili međunarodni manihejski intelektual­ni centri i da je Bosna kao svjetionik svijetlila na drugu obalu Jadrana pa preko južne Francuske sve do Španjolske.

b) Bogumilski mramorovi

37 Bogumilskijeh mramorova ima svega oko trideset hiljada, razasutih na čitavom južnoslovjenskom reljefu između Jad­ranskog mora, Une i Morave, južno od Save od Plaškog pod Kapelom pa sve do Kolubare i Dubrovnika.

(52:434) (1947)

(52:433) (1947)

(65:267) (1954)

" umirenje kaznenim mjerama

8 KRLEŽA O R E L I G I J I 113

38 Izvan svake je sumnje, da su pojedine bogumilske nekropo­le 6 0 s masom od po pet stotina mramornih monolita" gra­đene kao jedinstvena i rafinirana arhitektonska kompozicija, koja grandioznošću svoje osnovne zamisli prelazi svaku efemernost folklorne primjene. Ova skulptura je tendenci­ozna i propagandistička. Ona ne priznaje kult smrti. Ona na­čelno, bogumilski, upravo materijalistički negira zaglupljuju­ću misao umiranja na koljenima pred zagonetkom bilo kak­ve prekogrobne hijerarhije, i od hiljada i hiljada ljudskih ruku na ovim monolitima ni jedna nije sklopljena u predsmrtnoj molitvi. Ni jedan bogumilski lik ne kleči pred autoritetom re­ligioznih nadzemaljskih ili ovozemaljskih simbola. Pred na­ma su nadgrobni spomenici naivnih i čistih evanđelista, lai­ka, koji nijesu do svoje propasti priznali nikakve crkvene hi­jerarhije, smatrajući umorstvo najvećim grijehom, a cezaro-papizam đavolskom negacijom svih evanđeoskih principa. Uslijed demonstrativno naglašene areligioznosti njenih mo­tiva govorilo se o toj skulpturi kao o dokumentima primitiv-nosti Herodotovih skitskih galaktofaga, a zaboravilo se, da su ti kipovi nastali u zemlji, kamo su se spašavali heretici za­padnog, latinskog svijeta, kao na jedino evropsko ostrvo, gdje se poštuje sloboda savjesti i uvjerenja. Bogumili nijesu bili anarhoidna sekta već državno organizirana laička pas­tva, koja je u međunarodnim omjerima između Lombardije i albigenza igrala ulogu vrhovnog arbitra. (29:257) (1950)

39 Bosanska heretička plastika, kao neobično vrijedan dokaz za svježinu umjetničkog doživljaja čitavih skulptorskih po­koljenja, prodirala je s patarenskim parolama iz bosanskih planina do Zadra, Trogira i Dubrovnika.

(66:262) (1951)

40 Istina je, koju možemo provjeriti vlastitim očima, da su ova umjetnička svjedočanstva strogo puritanska". Dinamika ži-

" grobnice "' spomenika " starog morala

114

votnog ritma, koji nam gotovo lirski suptilno progovara iz ovoga kamena, sve je prije nego mračan i dijaboliziran pesi­mizam, o kome nam govore stare kronike, opisujući bogu­mile kao uklete lutalice, koje truju svijet svojim beznadnim i razornim nihilizmom. (43:363) (1951)

41 Ove viteške, feudalne ruke nepoznatnih i davnih bosanskih baruna u oklopu, ruke boljara koji se opraštaju od nas na odlasku u Aheront" — u ritualu rimskoga pozdrava — uz­dignutom desnicom, s otvorenim dlanom kao ruke saobra-ćajaca kada zaustavljaju promet u gradovima, ove glomaz­ne, teške desnice, što nam se javljaju s druge obale, da li su znameni prijetnje ili pozdrava — tko bi to znao i mogao da kaže? Toliko nesrazmjerne spram samih mrtvih likova, one su se ispružile preko demarkacije koja nas odvaja od ne­poznatih pokojnika, te na trenutak izgleda kao da te ruke hoće da posvjedoče pred pokoljenjima kako su bile gvozde­ne i prkosne, jer nijesu htjele da se sklope pred inkvizitori­ma,'4 koji proklinju i pale Bosnu vjekovima. (43:364) (1954)

42 Bogumilsko umjetničko djelo nije imitacija prirode. Neotup-Ijene konvencijom, konture ovih reljefa su u rafiniranoj igri svjetlosti mekane kao hod srne, i ovi jahači, obasjani mjese­činom, djeluju dematerijalizirano kao pojave tihog i zaborav­ljenog sna. Čovjek ima osjećaj, da stoji nad ruševinama jed­ne davno potonule Atlantide,'5 koja nam progovara kroz ne­jasnu koprenu tajanstvenih doživljaja o stvarima danas po­tpuno nepoznatim. U ovoj skulpturi otvaraju se prostori za-karpatskih i azijskih daljina, ona nam diže zavjese nad izgle­dima sve do Kavkaza i Perzije. Ovi uznemirujući delalji goto­vo suvremene postimpresionističke tehnike, ova bogata partitura puna ilitizma, ovaj kompendij" znanja i moralne

" podzemni svijet " mučiteljima " ime bajoslovne zemlje, koja je, navodno, potonula u Atlanski okean " priručnik

115

svijesti, sve nam to dokazuje jedan neobično visok umjet­nički potencijal, koji djeluje sugestivno. Ako je istina, da je između događaja i doživljaja u umjetničkostvaralačkom smislu ogroman raspon, pun najfantastičnijih mogućnosti, onda ovi umjetnici svakako nijesu bili kopisti artističkih ko­deksa svoga vremena.

43 Komparativnim proučavanjem proširio se. raspon pojedinih hipoteza, a jedna od najuvjerljivijih jeste, da se u tim sarko­fazima odražavaju elementi one drevne praskulpture, koju su Slaveni donijeli sa sobom u svoju novu balkansku postoj­binu i koja ih po svojim stilskim elementima povezuje sa skulpturom Baltika i Kavkaza i skitsko-sarmatskim motivima u jednu cjelinu.

44 Sjeverni slovjenski došljaci, pred zidinama bogatog antemu-ralea67 talasokratskog bizantinskog dalmatinskog temata, meso za galije mletačke i lomače latinske i grčke, u panici pred svime što je za ove heretike kao civilizacija predstav­ljalo sigurnu smrt, ovi skulptori nijesu djelovali u ideološkom vakuumu barbarske nepismenosti, kao što se to misli na te­melju nepoznavanja najosnovnijih kulturnohistorijskih fakata ovoga perioda. Nepodredivanje artističkim manirama svoga vremena samo je jedna od bogumilskih idiosinkrazija, koja se javlja kao detalj jednog moralno-intelektualnog misaonog sistema. Mrtvi djeluju u umjetnosti neobično živo, često mnogo intenzivnije od suvremenika. Ovi bogumilski umjetni--ci bili su slobodni od svake sugestije evropskog umjetnič­kog i misaonog groblja ne zato, jer ga ne bi bili poznavali, nego zato, jer su mu načelno i idejno poricali svaki moralni i estetski smisao.

(43:365) (1951)

(43:366) (1954)

(43:360) (1951)

" predziđa

116

45 Ove ruke na oklopima i na grobovima, ruke s mačevima i kopljima, ruke u praznom polju monolita" govore nam sim­boličnim značenjem viteških sredovječnih rukavica, kao znamen smionog izazova na dvoboj sa svim moralnim auto­ritetima svoga vremena, ne priznavajući nikakve moralne hi­jerarhije u mnogo radikalnijoj formi od VViclifa ili Husa ili Lut-hera dvjesta i trista godina ranije. (43:364) (1954)

46 Animalna, svježa, neukroćena, ova plastika penje se do mo­numentalnih razmjera trijumfalnog, granitnog dostojanstva, koje je u svom gordom solipsizmru" preživjelo okrutni i pak­leni »memento mori«70 crkve latinske, koja je u Bosni stala da biskupuje tek pod protektoratom71 Alahovim. (43:364) (1951)

47 Oko davnih bogumilskih spomenika trajale su neohelenistič-ke varijacije dučentističkog slikarstva po srpskim pravoslav­nim zadužbinama, gradile su se gotičke katedrale i romanič­ke bazilike72 od Poreča i Zagreba do Raba i Zadra, tekla je bogumilska i glagoljaška krv od Istre do Splita, prodirala je romanika od Trogira i Kotora do Vardara i Morave, a ovdje, na ovim planinskim visovima, traje kult ljepote, koja nije htjela da ima nikakve veze sa bilo čime, što je moglo da vri­jedi kao import iz zapadnjačkih ili bizantinskih sfera duha. Ova vrsta estetske autarkije73 ostavila nam je tumbane obe­liske sa slijepim arkadama74, tajanstvene grobove u sintetič­kom obliku između bosanskog krova i nordijske posmrtne kuće, nepreglednu gomilu stalaktita i paralelopipeda75, is-

" spomenika " priznavanje vlastitog »ja« jedinom realnošću

»sjeti se da ćeš umrijeti« 7 1 pokroviteljstvom " crkve " samodovoljnosti " stupovima 7 5 tijelo oblika cigle

117

prepletenih u Besperspektivnoj fantastićnosti i u vertikala­ma čudestvenih bareljefa, u ingenioznom7' ostvarenju sna i priviđenja. (43:366) (1951)

48 Bogumilski skulptori, slobodni od svake artističke manire svoga vremena, promatrali su stvari i pojave oko sebe na svoj vlastiti način, i oni su u tome poslu bili, nema sumnje, neka vrsta izumitelja. Ovi umjetnici živjeli su u izolaciji bo­sanskih planinskih šuma, u prostorima za prometne prilike onog vremena ogromnim: od Jadrana do Save put preko bosanskih prašuma trajao je tri nedjelje. (29:253) (1950)

49 Bosanski nadgrobni spomenici prate tok naše likovne civili­zacije od XI stoljeća pa do pada Bosne, zemlje patarenske, godine 1463. Bosna bila je manihejska i bogumilska vjekovi­ma, i ona je to ostala sve do svoje političke katastrofe pod papom Piom II, humanističkim laureatom i tršćanskim bisku­pom Enejom Silvijem Pikolominijem. Bosna je bila »refugi-um haereticorum«" zapadnoevropskog manihejskog svije­ta, sjedište manihejskog Antipape i moralno-intelektualni centar albigenskog otpora poslije pada Provanse. Ovi bo­sanski nadgrobni spomenici, koji nam poganski prkosno govore o životnim radostima, o plesovima, o ljepotama lova, životinja i bilja, očit su dokaz jakog artističkog i moralnog nonkonformizma, koji je trajao stoljećima. (65:270) (1954)

50 Papi je bilo oduvijek svejedno, tko će ovim jereticima na is­točnoj obali Jadrana skidati glave, a što se nije podredilo papinskoj vrhunaravnoj politici za papu bilo je jereza do da­na današnjega. Sve što su nam bogumilski kipari (a ime im

dovitljivom " »utočište heretika-

118

je legija: Bolašin, Bogačić, Dragoje Dijak, Grubač, Obrad, Prerad, Radoje, Ratko, Semorad, Zekan Morača, Radić, Ra­dan Hranić, Dragiša, Ugarak) ostavili dokumenti su vedre slike o životu, gdje je sve skladno uznemireni ritam pojava i stvari, ornamenata, ljudskih likova, leoparda, konja i flore. (20:175) (1955)

Razmišljajući o slikarstvu, o minijaturnim bazilikama sa ku­polom nad četvornim temeljem, o ornamentalnoj plastici i o portalima, o grafici, o minijaturama, o tri narodna pisma, o staroslovjenštini i o glagoljici, o bosanskim sarkofazima i o bogumilskoj herezi (koja je bila sjedištem međunarodnog patarenskog hijerisijarha Antipape i univerziteta, sklonište krivovjeraca čitavog svijeta), nama se kao glavni i osnovni motiv našeg Srednjeg vijeka nameće niz fakata, neobično sličnih, gotovo podudarnih na cjelokupnom našem reljefu od Koruške i Blatnog jezera, od Soče i Istre do Kosova i Ohrida. Ornamentalna plastika, freske, bazilike, sarkofazi, sve to odudara od suvremenog stila svoga vremena. Vidi se, da se u umjetničkom krugu carigradskih, rimskih, karolin­ških i mletačkih sugestija kod nas razvija jedna civilizacija po principu antagonizma, ne dam se podrediti ni u pismu, ni u jeziku, ni u kipu, ni u slici, ni u crkvi, ni u politici. Jedini kralj sredovječni, koji je pao od ubojničke ruke, jer ga poda­nici nisu htjeli da slijede u Svetu zemlju, jeste Dimitrije Zvo­nimir. Jedina revolucija, koja je svršila s ubojstvom suvere­na, jer narod nije htio da slijedi papinsku politiku križarskog rata, buknula je na našem terenu. (7:31) (1950)

Radi se o naročitoj koncepciji svijeta i života, o čitavoj jed­noj bogumilskoj kozmogoniji, o kojoj mi danas, nažalost, ne znamo mnogo, a i ono neznatno, što nam je o njoj poznato, to smo doznali po inkvizicionom materijalu rimske kurije, koja je ratovala protiv bogumilske hereze duhovnim i mate­rijalnim mačem više od četiristo godina. Ova histerična reto­rika lomače i sjekire nije, dakako, bogumilskoj plastici mog­la posvetiti nikakve naročite estetskomorfološke pažnje, jer smatrajući »bosansku kugu« svojim najopasnijim neprijate­ljem, ona se kao propaganda javlja u ulozi krvnika, a ovi, kao

119

što je poznato, nijesu nikada bili skloni da rješavaju, estet­sku problematiku. Da li je ova plastika nadarena? U smislu zapadnoevropskih konvencija, od lateranskih) ravenskih mozaika do Boetija i svetog Tome Akvinskog, od lacoponea da Todi do Cimabu-ea, svijet bogumilskih mramorova na tako je ogromnoj dis­tanci, te bi svako uspoređenje ispalo jalovo. Ova bosanska umjetnička planeta ne kreće se u svijetu mediteranskog sis­tema: Stabat Mater Dolorosa,78 a da je bila odiozna79 bizan­tinskoj vlasteli i južoslovjenskim barunima Rasciae i Serviae, to se vidi iz antibogumilskih formula Dušanova zakonika, na primjer, koji ih iskorjenjuje ognjem i mačem. (29:255) (1950)

53 Kakav je to stil stvaranja, mi to danas ne znamo. Da se bo­gumilski način nije poveo za modom svoga vremena, to je izvan sumnje. Da li je to bila neka vrsta artističke pobune ili revolucije, kao što je to slučaj s bogumilskim vjerskim pro-tulatinskim i protugrčkim nonkonformizmom, to ne znamo. Smatrajući Svetoga Oca đavolom, oni su, vjerojatno, i ceza-ropapističke umjetničke formule prezirali kao ikonoklasti80

latinskog i grčkog likovnog duha. Crkva rimska nije sa svo­jih dvadesetak naročitih poslanika i poklisara, kardinala, le­gata i inkvizitora za četiristo godina uspjela da podigne na bogumilskom tlu ni jedne biskupske crkve. U raznim inter-regnumima" takve su se katedrale počinjale graditi desetak puta, ali su jalovi napori svršavali s rušenjem objekata još u temeljima. Možda su to bile samo sopravoivenze, dakle ipak zaostale sugestije davnih, mrtvih praslovjenskih skulptor-skih pokoljenja, tko bi to mogao danas* da kaže pod izvjes­no? U tome pitanju sve su kombinacije otvorene i moguće. Za objašnjenje bogumilske likovne tajne palo je mnogo glasnih riječi: nordijski, vikinški motivi, praslovjenska plasti­ka, gotički fragmenti, skitsko-sarmatska ornamentika, kik-

'* Stajala je prežalosna Majka '* neugodna " kipoborci " međuvlašćima

120

lopske zagonetke, misterij antičkih sarkofaga u bizarnim va­rijantama, lunama, vizionarna plastika, mikenske spirale, egipatski bareljefi, derivat romanike, tumbani obelisci, vene­cijanska dekorativna ornamentika itd., itd. (29:254) (1950)

54 Bogata ormanentika na rafiniranim slijepim arkadama pove­zuje se u harmonične nizove, koji nam se danas usred bo­sanskih šuma i planina u svojoj gordoj samoći javljaju kao svjedoci jedne tragedije tako krvave, te od nje osim ovih monolita nije ostalo ni slova ni krova. Tu i tamo po koji prsten ili pečat i nekoliko sanduka inkvizicionog materijala u rimskoj kuriji, do danas uglavnom neobjavljenog. (43:363) (1954)

55 Osamdesetih godina prošloga stoljeća, poslije austrijske okupacije Bosne, kao turske provincije, kada se iz central-noevropske imperijalističke perspektive uznastojalo, da se estetska mjera s političkom tendencijom omalovažavanja spusti do barbarskog minimuma urođeničke primitivne infe­riornosti, govorilo se o bogumilskim mramorovima sa višim prezirom, kao što se tada pisalo i mislilo o zaostalosti bar­bara na Balkanu. (43:368) (1951)

56 Bogumilska skulptura, kao centralna pojava na našem kul-turnohistorijskom reljefu, stoji i danas pred nama kao mo­numentalan i zagonetno mračan spomenik, kao kiparski in­geniozno ostvareni sarkofag nad grobljem našeg umjetnič­kog i moralno-intelektualnog nonkonformizma, kojega je nestalo u maglama i požarima davno prohujalih vjekova i ka­tastrofa, tako simboličnih za našu mučnu i krvavu borbu, u čijem smo se vrtlogu izobličili do sljepačkih gusala, do raje, do Morlakije i do baroknog graničarstva, do tragične sudbi­ne uskoka, galijota, martoloza82 i grencera. (43:361) (1950)

" ime kojim su Turci nazivali kršćane-vojnike u pograničnim gradovima

121

III

O NEBESKOJ

I ZEMALJSKOJ

RELIGIJSKOJ

HIJERARHIJI

a) Bog

1 Da je Bog postao oličenjem Zakonodavca koji poriče svako naravno objavljenje ljudske prirode, koji je ponizio čovjeka do prezira dostojnog, nelagodnog osjećaja sramote, ovo ot-jelotvorenje na smrt nevino osuđenog čovječanstva pretvo­rilo se u bijednu kapitulaciju pred nepravdom, mjesto da bu­de borbena negacija nedostojnog ljudskog života.

2 Kada je čovjek izmislio riječ »natprirodno« ili »vrhunaravno«, on time nije rekao mnogo više nego kada kaže »prirodno« ili »naravno«. U jednom i u drugom slučaju, čovjek tom svo­jom frazom nije rekao ništa stvarno. Slika Boga je ljudski odraz bijedne ljudske misli, koja je poslije mnogo i mnogo tisuća godina doista zavrijedila da je oslobode veriga.

3 To da se Bog razvio od neke vrste spiljskog, himalajskog fantoma do sinajskog dobroćudnog grandseigneura u ba­roknoj varijanti, prividno bezazlenog sitog i preuzetnog Gospodina iz Osamnaestoga stoljeća, to je produkt očite degeneracije ovog nadljudskog bića. Bio Bog Jedan Jedini ili ne, bio on dokazom za slabu nadarenost ljudske fantazije, on se izobličio do jezive negacije svih ljudskih pozitivnih svojstava, djelujući trajno rastvorno na sve bolje šanse ljud­ske sudbine.

(43:341) (1942)

(45:792) (1916)

(43:342) (1942)

125

4 Bog je čudestvena i strašna riječ, nastala od strave pred smrću. Od užasa pred nestankom čovjek je od ove nejasne i tajanstvene riječi zamislio most u daleke i nepoznate pred­jele pod zvijezdama. Sanjar kroz vjekove, čovjek je ovu čud­nu riječ čuvao u zlatnokrvavo protkanim koprenama magič­nih pojmova kao svetinju, uvjeren da ovom čarolijom podre­đuje svojoj volji sve svemirske sile, tako ustrajno nesklone vlastitim mu naporima.

5 Bol je počela zauzimati vrhunaravne forme i ljudi su počeli zazivati Boga. Sam Gospodin Bog dozivao se kao posljed­nja instancija, kao što se i na dvorsku kancelariju pišu mol-benice, kad je sve drugo zatajilo.

6 Misao o Bogu bila je od početka neka vrsta utjehe kako iz­van ovoga pakla postoji nešto što se zove »Nebo«, to jest nešto što nije ovaj pakao, i kao što se s najplemenitijim ide­jama događa, i ova pomisao pretvorila se u otrcanu riječ ko­ja danas znači mnogo manje nego kad je bila izgovorena prvi put, ali se trajno blebeće uz svečanu muzičku pratnju. Ima opasnih riječi. Javljaju se pod krinkom kao zločinci. Bog je jedamput prijetio ovcama kao lav, a jadno stado Gospod­nje doista je blejalo u stravi pred božanskom rikom. Nebo je danas prazno. »Javljaju se mnogo okrutniji bogovi nego što sam bio ja«, iz­javio je stari veliki autentični Bog kad su ga vodili na stratiš-te, »i ako bog da imat ćete prilike poživjeti pod njihovom vladavinom.« Nije imao krivo. Novi bezbožni bogovi već su zavladali svije­tom. Jedan od njih zove se Narod. Priznaju novom Božan­stvu sve vladarske pridjeve, apostrofiraju ga kao Veličan­stvo, a nikada ni jedan Tiranin nije posjekao toliko nevinih glava.

(43:341) (1942)

(174:259) (1921)

(53:84) (1918)

126

7 Uvijek je bilo i uvijek će biti bolesnika koji traže utjehu u tra­vama, u hodžinim zapisima, u lažima, pa tako i u Bogu. I ta­ko se Bog zove čas lijek, čas čežnja za ozdravljenjem, čas maštanje o sreći ili o zaboravu, čas chestertonska knjiga koja vrvi duhovitim aforizmima, a čas bezbožna litanija. Bog je veoma često i san od straha pred stvarnošću, on je stra­va koja obuzima čovjeka pred opasnom istinitošću, bolećiva bojazan pred ozbiljnošću neminovne propasti koja prijeti ljudskoj supstanciji, užas pred slomom koji nas stiže neod­godivo. Bog je nada u spas usred brodoloma, fiktivni osje­ćaj sigurnosti za slabiće i kukavelje, ali isto tako osjećaj po­tpuno nemoćne bezvoljne izgubljenosti pred neminovnim. (43:340) (1942)

8 Moralistički teizam, koji se javlja kao regulativno načelo raz­uma, promatrajući sve veze između stvari i pojava kao da potječu iz jednog jedinog razloga koji sam po sebi zadovo­ljava, ova »djelotvorna dobrota u najvišoj potenciji« zamiš­ljena je više-manje u stilu baroknih kantata i oratorija. Orguljaška retorika, stopostotno predjakobinska, aristokrat­ska: sve ono neshvatljivo u vrhunaravnom redu, bučni kata­rakti ukrasnih pridjeva, povišeni ton opisne rječitosti, onaj duh u apsolutnom i eminentnom umu, koji pobjeđuje preko Subjekta — Objekt (dakle pomoću idealnog — realno), onaj svemirski Um, koji se putem vječnodijalektičkog procesa probija do Apsolutne Samosvijesti, ljudska samospoznaja koja boguje, to jest božanska svijest koja jeste samobožan-stveno bogovanje bogočovjeka, koji opet kao Bog boguje u čovjeku, spoznavši Boga samo utoliko ukoliko je Bog sa­moga sebe spoznao u njemu, sve su to prnje iz garderobe sa otrcanog filozofskog bala iz Osamnaestog stoljeća, koje je već davno trebalo spremiti u vitrine kao punjene ptice. (43:338) (1942)

9 Bog, zapravo, i nije ništa drugo nego integralna formula (ve­oma naivna i primitivna) za životnu sveukupnost, spram koje se ljudski mozak osjeća bespomoćan, na koljenima, još od davnih spiljskih dana, kada je bio započeo svoju borbu sa slijepom i okrutnom orirodom. za svoj najčedniji udio op-

127

stanka. Čudno ovo neodređeno čuvstvo nemoći i manjevri-jednosti, podudarno sa potpunim podređivanjem svima ži­votnim pojavama, nije tako glupa škola, stvorena s očitom namjerom da bi se ljudstvo prisililo na dresirano klanjanje »Jačemu« jer, osim prirode, postojali su »Jači« već pomalo kao organizirani glavari čopori čopora, a dalje se sve logič­no razvilo u društvenom smislu, u ime najvišeg autoriteta nad autoritetima. Sve su to »Jači« veoma dobro iskombini-rali.

10 (Po protokolu svih dobro organiziranih crkava), čovjek živi da bi Boga spoznao, samo zato! Postavljati nerazumno, plit­ko pitanje »zašto čovjek živi«, znači izgubiti se u razmatra­nju najbanalnije površnosti. Bog je milostivo Veličanstvo i njemu treba pristupati uvijek na koljenima, kao pred pravim Prijestoljem, sklopljenih ruku. Smrtni grijeh je Veleizdaja Božanskog Zakonodavca, ali ovaj iskusni i premudri Suve­ren oprašta svaku veleizdaju dobronamjerno; u tome i leži tajna njegove milosti, što je kod njega moralna amnestija ta­koreći permanentna.

11 Leibnizova' monadološka pretpostavka sagrađena je na lo­gičnoj trilemi: kad naš svijet ne bi bio od svih mogućih svje­tova najbolji i najsavršeniji, bilo bi to moglo da nastane sa­mo iz tri razloga: ili 1) da Bog nema pojma što bi od svega mogućeg moglo da bude najbolje, ili 2) da Bog ne će da stvara najbolje i, na kraju, 3) da Bog ne može da to uradi. Sve ove tri pretpostavke protuslove božjoj Svemudrosti, Svedobroti i Svemoći, a kako je Bog nesumnjivo svedobar, svemudar i svemoćan, to nam naš razum a priori naređuje da zaključimo, kako je ovaj naš svijet najbolji i najsavršeniji, uprkos eventualnim negativnim dokazima ljudskoga iskus­tva.

(43:340) (1916)

(43:343) (1939)

(21:96) (1942)

' njemački filozof, matematičar, istoričar i fizičar (1646 - 1 7 1 6 )

128

12 On (Immanuel Kant* — I. C.) je o Bogu govorio kao mate­matik, koji postavlja jednadžbu i traži jednu od sedamdese­ti sedam Nepoznanica, ne sumnjajući u objektivno postoja­nje definitivne formule. Bog je za Kanta ostao otvorena ver­tikala nad svima stvarima i pojavama. U toj njegovoj teleo-loškoj3 glomaznoj statici imade još veoma mnogo tromosti iz.intelektualnog diluvija', tromosti koja hrče u toplim pliči-nama moralistike i ne miče se kroz stotine hiljada godina iz jednog speciesa5 u drugi. (45:269) (1924)

13 U kakvim se to mi prilikama nalazimo? Velik dio čovječan­stva moli se i klanja porculanskim lurdskim bebama kao stvarno postojećim božicama. Drveni sveci i polugobovi na konju sa sabljom i ostrugama, čitava jedna kavalerija" bogo­va. (52:75) (1916)

14 Čovjek je izmislio Boga, a sada kleči pred njim stoljećima. Čovjek je iščeprkao iz blata zlato, a sada ta bespredmetna kovina vlada njegovim nazorima i uvjerenjima. Čovjek je iz­mislio strojeve, a danas strojevi vladaju čovjekom, mjesto da je obratno! (43:573) (1933)

15 Gospodine, smiluj se, Kriste, smiluj se, od rata i od Pneu-me7, od bogova i od plinova i od zla svakojakog izbavi nas; Gospode! (53:20) (1918)

16 Biblijski, starozavjetni »Gospodin Bog« jedan je od mitskih autoriteta, na koga se svi Mediteranci, u sjeni palestinske legende, pozivaju u nedoumici, kako da se otkrije uvijek no­vija i novija nepoznanica u vječnom rješavanju svemirske zagonetke. Ovaj »korijen sviju korijena«, ovaj infinitezimalni

' njemački filozof (1724-1804) J svrhovitoj ' potopa ' vrsta " konjica 7 životni princip koji sve pokreće, duh, duša

9 - KRLEŽA O RELIGIjl 129

Mathematicus*, Koji usredsređuje sve trake sveukupnog kozmičkog zračenja u svome mozgu, ovaj naš i njihov »Gospodin Bog nad vojskama«, u Bibliji zamišljen je kao umjetnik, Stvaralac, koji mijesi zvjezdano blato kao majstor lončar glinu, u magičnom, teurgijskom* smislu. (43:336) (1921)

17 Na svijetu ima danas najmanje trideset hiljada bogova. Kani­bali u Africi zazivaju svoje bogove, kad peku svoju tetku za doručak, baš kao i evropski biskupi, kada blagoslivljaju to­pove. Jedan bog čuva Srbiju, a drugi drži s Hrvatima i s mnogim krunisanim glavama, carevima i kraljevima, i dok su čitave falange bogova pokrovitelji mnogoženstva, evropski monogamijski bog zasađuje grešnicima u ljudska srca nje­žan cvijetak estetskog i moralističkog »krasoćutja«, a boriti se protiv takvog ptičjeg strašila argumentima logike i esteti­ke bezazelno je, kao što je glupo iz brovvninga'0 opaliti u vreću punu mekinja. Za dvije-tri šake pilovine, što će se pro­suti, šteta je metka. (35:103) (1933)

18 Tvar se dematerijalizira do pojma, i poslije velikog romantič­nog entuzijazma za materiju, kada se činilo da je metafizi­ka' ' konačno skinuta s dnevnog reda, opet se piše o Bogu. (Ne da se dokazati da ga nema i obratno.) U maglama mutnih i uznemirenih pogleda na svijet (sve struje u filozofiji poslije engleskih empirista'2 i Kanta), u krvavoj i luđačkoj zainteresiranosti životinja nižih vrsta, što samo prividno hodaju kao ljudi dvonošci, a ustvari se pro-ždiru animalno (tabelarne statistike ratova i privrednih nere­da), između karikatura boga, dobrote i ljepote (sve crkve od Luthera i Bizanta do Rima i Vojske Spasa), u tom katastro­falnom tempu i kvantitetima preko građanske Evrope, kao krda pobjesnjelih biblijskih svinja, u koje je netko satjerao sveukupno ludilo globusa, valjaju se sve novije i novije sen­zacije, laži, blefovi, sekte i organizacije, sve sa svojim princi-

* koji računa beskrajno malim količinama ' čarobnjačkom " pištolj, puška, mitraljez ' ' idealistička filozofija o prapočecima svijeta " pristalice filozofskog pravca koji priznaje iskustvo

130

pima, pogledima i zastavama, sve sa svojim programima i putokazima, kako da se riješi taj nerješiv problem bolesne Evrope!

(5:273) (1926)

Opet jedanput gnjavaža o bogu. Piše se o bogu na sve strane i brblja, ne samo po crkvama nego, što je mnogo blesavije, po novinama. Da su pastiri u betlehemskoj noći mogli da se bezazleno bace na koljena pred Repaticom kao pred nečim što nije od ovoga svijeta, to je bilo iskreno po­klonjenje pred nepoznatom vatrom nebeskom, ali da se o ovoj noveleti'3 lupeta u liberalnoj štampi danas patetično kao o »nacionalnom programu«, s obzirom na Carstvo Ne­besko cara Lazara, i da se od toga ovdje i sada stvara neo-nacionalistički Mitos, to je momentano unosna roba u poli­tičkom dućanu zagrebačkih advokatsklh jugokalfa, koji se klanjaju Carstvu Nebeskom, a rastu Im zazubice za minis­tarskom karijerom... — Vi ste preokupirani svojim ateističkim invektivama14 i traj­no izvrgavate ruglu sve simbole našeg nacionalnog Mitosa, po planu i dosljedno, — Da! I - što? — Vama je vrlo dobro poznato da se radi o simboličnom na­činu izražavanja kad se piše o Nebeskom Carstvu cara La­zara, pa ipak vi... — Piše li se o Carstvu simbolično ili ne, svejedno, dakle se ipak piše o Carstvu, — A vi niste za to? — Ne! Ja nisam carist!

— Dobro, ali vi isto tako niste ni za naše Duhovno Jedin­stvo, jer kad se govori o Carstvu »Nebeskom«, jasno je na što se cilja. Nismo djeca. Pa kad niste za Jedinstvo, u redu, izvolite vi to deklarirati, nije zgodno da se čovjek krije iza dvosmislenih riječi, — Nisam carist, a zatim ne vjerujem u boga, pak prema to-

" priči 1 4 uvredama

131

me ne vjerujem ni u nebo, dakle ne mogu biti za Carstvo Nebesko jer to smatram glupom parolom, — Vi ste nihilist! Za naše narodne potrebe pojava potpuno suvišna. Ništa nam drugo ne treba samo još nihilizam, ove vaše sorte, bravo! — Nisam nihilist! Ja sam za narod i to beskompromisno, sa­mo, za razliku od vas, ja sam za ovaj naš narod ovdje, na zemlji, a ne sutra na Nebu, da se razumijemo, — Sve što se ne da pojesti ili popiti ne predstavlja nikakvu vrijednost za svjetinu, — Ja sam za svjetinu, za najvulgarniju plebejsku logiku. Po­misao da bilo kakvu političku kombinaciju povezujem sa Ne­beskim Carstvom, pa bilo i s onim cara Lazara, sasvim mi je strana. Stvarati od legende političku prevaru smatram po­slom nespojivim s boljim običajima. To, što se danas radi s tim našim takozvanim »Duhovnim Vrijednostima«, najbanal­nija je trafika. Radi se o glupoj demagoškoj politici iz najba­nalnijih materijalnih motiva, ništa više. S jedne strane vi ste antiklerikalci, slobodni mislioci, naprednjaci, a s druge pro­povijedate Nebesko Carstvo! Cista mistifikacija! — Ne tajimo da nismo antiklerikalci, nego ćemo valjda naš narod da ostavimo latinskim popovima i Švabama da robuje vo vi jeki. Ako već ima da zvona zvone na našim crkvama, neka zvone našim narodnim svecima i svetiteljima, našim narodnim carevima, a ne tuđinu! — Hoćete da kažete da sam za službu tuđinu, — Vi ste dekadent u anacionalnom smislu! Vi nemate osje­ćaja nacionalne svijesti, a Mi, kad uzmemo Meštrovića1' kao Proroka, mi smo za kneza Lazara kao simbol Uskrsnuća, i ja se vama čudim da ne uviđate da je pitanje, kome koristi ova vaša rabota danas, sasvim opravdano, — Hoćete da kažete, jer nisam za Meštrovića, da sam fran-kovac, — To nisam rekao, ali da se vi slažete s onom čifutarijom bečkom i njenim filijalama, to nije bez vraga, ovaj naš aus-tromarksizam, to je handele! Šta će nam danas »Arbeiter Zeitung«? To nas je osudilo na smrt, to nas je proglasilo

" kipar (1883-1962)

132

graničarskom ruljom, a da nije bilo Jelačića1', vrag bi ih bio sve odnio, to je bezobraznije od svega što se o nama ikada napisalo u Evropi, a to je baš ono što vi propovijedate, to je vaš veltanšauung17! Vi vrijeđate naše narodno dostojanstvo, vi izvrgavate ruglu sve što je našem narodu sveto, a onda se vrijeđate kad vam čovjek kaže da ste odrod! — Vi ste, gospodo, antiklerikalci kada je riječ o latinskim svecima, a grčkim svecima imamo da palimo voštanice? — Nije riječ o grčkim svecima, nego o našem narodu! — A ja više volim da se giljotiniraju svi sveci, jedni i drugi, jer ovi naši sveci pjevaju političke sevdalinke, a mi, »narodni odrodi«, ne palimo tamjan nikakvim svecima! — Dakako, za vas je Deseterac — politička sevdalinka, pre­krasno, pa to je upravo ono što tvrdim da nemate osjećaja nacionalne svijesti! Vi ste prosto slijepi za romantičnu pate­tiku naše historije! Vi gubite tlo pod nogama, jer, evo, sve što doživljavamo danas, to je historijski trenutak biblijskog patosa dostojan! — O, molim vas, osjećam se sasvim dobro bez biblijskog patosa, a što se tiče deseteračkog mitosa, pustite ga, mo­lim vas, neka samo dalje spava!

(52:324) (1977)

Šta su bogovi, a šta je bog, naročito pak što predstavljaju beskonačni razgovori o bogu u današnjoj ruskoj i neruskoj beletristici? Bogovi, to su uzdasi ljudske čežnje u bespo­moćnom i svake pozitivne ljudske ocjene nedostojnom sta­nju, koje se mirne duše može prozvati intelektualnom sra­motom. Priča Kornelije kako je netko donio u kruševačku Kreisko-mandu nekoliko brojeva »Die Neue Zeit«. Šta govori Kaut-sky'8 o kršćanstvu? Epikurejci su pisali da eterični bogovi stanuju u intermundiju, u metakozmiju, uzvišeni iznad svega što je ljudsko, kao božanske sjenke, prikazujući se ljudima od vremena na vrijeme u obliku sretnih inspiracija, a ostalo

" ban (1801 - 1 8 5 9 ) ' ' pogled na svijet '* njemački socijaldemokrat (1854 - 1 9 3 8 )

133

je sve nepismeno, inferiorno brbljanje. Uopće: ne vjerovati ne predstavlja nikakav naročito hvalevrijedan napor. Sve je to više-manje ipak samo — brbljanje. (53:15) (1918)

21 Nedjelja. Poslije momčadske mise sa pričuvnočasničkom školom kod Svetoga Blaža. Bio je prisutan štancer. Feldku-rat je govorio veoma učeno. Upotrijebio je riječi: fluktuacija i vibracija. To je bilo za duhovnu elitu budućih pričuvnih do­mobranskih Časnika. Kaže: racionalizam1' je pao pod ste­čaj, a katekizam" je jedini način da se čovječanstvo spase. (Čovječanstvo — to znači: svi mi zajedno.) Istočni grijeh je objavljenje nad razumom. Krivine našeg vremena nisu u to­me što je danas rat, nego u tome što naš inteligenat misli da mu je bog nepotreban. To je istočni grijeh naše inteligen­cije. Bez vlasti i oblasti na zemlji bi trajalo sveopće klanje, a bez vlasti u duhu zavladao bi svijetom sveopći mrak. (Sada je svjetlost, a klanja nema.) Crkva božja među ljudima nad-vladat će Kainov grijeh naroda i doći će Krist Kralj Mirono­sac i porodicu ljudstva pomiriti kao otac kod stola kada smi­ruje djecu svoju nemirnu kriškom hljeba. To je, dakle, svrha života našega. Misli o toj propovijedi: trebalo bi sve to staviti u glomaznu romančinu, tako golemu te se ne bi mogla sagledati druga obala, a romantična poplava tekla bi s ljudima i sa individual­nim sudbinama što nestaju kao kapljice velike rijeke. Indivi­dualne sudbine nestajale bi u takvoj kompoziciji kao sjenke u igri svjetlosti kobnih historijskih požara. (52:79) (1916)

22 Božanstva su davno već pomrla, a njihove sjenke kreću se među nama podjednako nametljivo i njihov život po svemu nije se ugasio, a kako danas stvari stoje, on će potrajati svim vrstama bezbožnih zanovijetanja uprkos još dugo, du­go, kao da o toj povampirenoj igri sjena nisu kritički negativ­no ispisani čitavi folijanti". Govori se glasno već više od dvjesta-trista godina da bi se s ovim demonima trebalo raz-računati u ime dostojanstva ljudske misli, a, eto, čisti pro-

" pravac u teoriji spoznaje koji polazi od razuma " kršćanski nauk " debele knjige velikog formata

134

dukti halucinantnih nemira napastuju svijet još uvijek svojim obmanama. (43:351) (1942)

Jedna te ista misao: o sumraku bogova. Trebalo bi ovjekov­ječiti galeriju bogova na samrti, jer posljednji bogovi u histo­riji čovječanstva umiru pred našim očima. Ne znam što je umrlo da me boli. Potresla se zemlja pod na­šim nogama, odnio je potres nekakve divne mramorne spo­menike bogova u koje smo vjerovali. Bili su to divni bogovi! (52:68) (1915)

Ima li Boga ili nema?... Svi se ti razgovori oko boga vrte, i sve se tako raspline u neko glodanje, iz kojega konačno on­da ipak ne izbija ništa jasno i pozitivno. (74:333) (1921)

Bog je ponovno osvojio sve oduhovljene katedre svijeta. Da ga nema, to spada u davno već zaboravljene teme... Između mnogih drugih stvari i pojava i po tome se veoma poučno vi­di kako se pamet ljudska polagano kreće unatraške. (22:191) (1957)

b) Madona

što znači bijela, koketna bosa ženska noga na zmiji, koja se savila uz srp mlađa pod zvjezdanim likom Vječne Djevice, u trenutku njene posmrtne apoteoze" u obliku Uzašašća? Ta bijela, čista, astralna" snaga na gadnom, plutonskom, pod­zemnom, đavolskom tijelu Zmijurine koja je u punome na­ponu praživotne, slijepe snage htjela da se sklupča i ugni­jezdi u mesu, u utrobi, u toploj maternici ove morganatske" kraljice Svemira post mortem? (poslije smrti) Ta je Madonina noga vrhunaravni pojam netjelesne, božan­ske i čiste ljepote nad zmijskom pojavom svega što je ze-

" proglašavanje božanstvom " bestjelesna " neravnopravna

135

maljsko, zapravo đavolski puteno i bijedno ljudsko. Đavo, kao nevjerni sluga Gospodnji, kao odbačeni službenik vrhu­naravnog vladara svjetova, poznavajući veoma intimno, ta­koreći zakulisno sve slabe strane svoga Principala i Šefa, dobio je od Boga nogom, jer veliki Meštar Metafizike ne voli mračnih đavolskih pogleda svoje rafinirane zemaljske poslu­ge koja je prozrela sve trikove staroga majstora. Netko, tko ima uho za nemušti, zmijski, đavolski govor, mo­gao bi odgonetati riječi ovog nebeskog — valeta de cham-bre (sobara), a tko bi umio da bvronski opjeva te zagonetne riječi, stvorio bi dobru poemu... Evo, što sikće Guja pod nogom Djevice, na srebrnoj luni u predvečerie vječnoga Anpelusa-— Sjećaš li se Madona? U ono vrijeme (a tome je davno), jednog proljetnog predvečerja, boreći se s Bogom u tvojoj kolebljivoj ženskoj glavi, sklupčao sam se kao prva topla zmija u tvome krilu. Tvoj nazaretski stan nije bio lođa fra An-gelica, već mala smrdljiva izba puna škorpiona, stjenica i ga­madi svakojake, a ja sam ti, u tvojoj provincijalnoj bijedi, bio dočarao čudesne bogate gradove na Eufratu... Bila si već na putu da mi se prikloniš i da otputujemo u Babilon kao zgodan par: jedna mlada, naivna djevica i jedan zmijski pro­bisvijet koji zvecka zlatom i draguljima. Stari Krvnik (koji u odabiranju svojih elegantnih pustolovina nikada nije imao pretjerano mnogo ukusno odnjegovane mašte), imitirajući u ljubavi vjekovima uvijek moj vlastiti izbor, poslao je pred tvoju kolibicu četu svojih Serafa2*, i kada su se ti kavaliri po-gnali u nebeskoj gloriji kao četa krilatih božanskih glasnika, ti si povjerovala da će ti ona dijamantna zvijezda martov­skog predvečerja svijetliti vječno i da će ova serafinska ope­ra odzvanjati sa muzikom sfera za čitavog tvog zemaljskog života, i tako si raskrilila svoje naivne, ustreperene ruke i predala svoju tjelesnu tajnu onome golubu, koji nije bio zmi­ja, nego golub, dakako, ali golub sa najvišeg vrhunca ne­beskog. To je bila stvar tvog ličnog zbunjenog ukusa, da si povjerovala u ljubavni šarm jedne bijele golubice, a nije bilo teško uznemiriti fantaziju male, nepismene provincijalke či­tavom jednom falangom Serafa u zlatu i u srebru i u oblaci­ma tamjana, ambre26 i indijskih mirodija,

5 anđela * masna tvar poput voska, ugodna mirisa

— Drugoga jutra, međutim, pokazalo se da je sve to bilo sa­mo naivan san, poslije kojega nastupa (po programu u ovoj dolini suza) grešna zbilja, kao u svim takvim melodramskim basnama. Socijalne posljedice bile su kobne. Život osramo­ćene djevojke koja se udaje za senilnog starca, jer nema drugog izlaza. Skitanje stranim zemljama u bijedi i neimašti­ni i na kraju plač na stratištu, nad truplom svog egzaltira­nog, genijalnog jedinca, koji je bio plod jedne jedine božan­ske ljubavne noći s vrhunaravnom pticom, — Mene, dakako, nijesi htjela da počastiš svojim alabastre-nim krilom, a sada kada si balzamirano voštano truplo, kada si starija otmjena dama, prilično banalna moleta Murillova (dekoracija svih filistarskih spavaonica), sada, u plavome di­mu kadionica uz zvuk pogrebnih zvona, jedna grešna ze­maljska idila javlja ti se u obliku zmije kao uspomena iz mrtvog djetinjstva. Ti me prezireš, znam, ti me gaziš u viso-čanstvu morganatske37 nadvojvotkinje nebeske, jer pučan-ka, ti si danas prva dama Carstva, a ipak, kneginjo moja uz­višena, zar ne osjećaš na svojoj nozi palucanje moga jezika što te žeže kao otvorena rana? Ostala si otrovanom mojim tjelesnim dodirom i ti samo glumiš da si me zaboravila! Ni­kada ni jedna žena nije zaboravila prve tople zmije u svome krilu! Koliko si me grijala svojim tijelo'm i svojim usnama za djevičanskih nemirnih noći, nesretnice! Šta si imala od svog nebeskog zaručnika! Sramotu, poniženja, djetinjastog star­ca kao supruga i krvavo majčinsko srce probodeno sa se­dam mesarskih noževa... — Kako smo mogli biti sretni nad plavim vodama babilon­skim gdje čitave noći odzvanjaju gitare? Semiramido3' mo­ja! Apage, satanas (odstupi sotono), to je prazna riječ sa tvojih usana, jer ti se dosađuješ, ljepotice moja, u tome svom carstvu gdje uškopljenici mrmljaju psalme3', a sve je ubitačno dosadna nedjelja poslije podne. Zvona, muhe, ko­lači po izlozima poslastičarnica, pljusak vodoskoka u malom rajskom perivoju, gdje na nebeskim stazama, kao u vatikan­skom vrtu, nema ni jedne jedine mramorne klupe, a svi sve­ci puše porculanske lule sa dugim kamišima i šetaju u bije­lim spavaćicama do poda. Unebovapijuća Glupost nebeske

" neravnopravne " legendarna asirska kraljica " pobožne pjesme

137

bolnice, šum redovnica u predvečerje, pomolimo se, bla­goslovljena, Angelus. (52:60) (1915)

A što je bilo sa Prečistom prije nego što je počela svoju ka­rijeru da se uzvisi na Prijestolju Nebeskom kao Bezgrešno začeta? Upravo time što je bila začeta »bezgrešno«, Deus, qui per Immaculatam Virginis Conceptionem dignum Filio tuo habitaculum praeparasti40 bila je, dakle, njena utroba već predodređena da postane »dostojnim stanom za plod ljubavi božje«, jer ona sama priznaje da ju je Bog posjedo­vao već na početku njene vrhunaravne karijere: Dominus possedit me in initio viarum suarum (već na početku svojih mnogobrojnih putova i staza), dakle već davno prije nego što je bilo što stvorio, antequam quidquam faceret a princi-pio (Gospodin me je imao u početku puta svojega, prije dje­la svojih, prije svakoga vremena — Priče Salamunove, 8, 22, Đ. Daničić). Postojala je ta djevica prema tome od početka svijeta i vijeka, znači odonda kad još nije bilo ničega, dakle davno prije nego što je Bog taj svijet stvorio, i tada već od­ređena za ovu ljubavnu vezu. Ab aeterno ordinata sum, et ex antiquis antequa terra fieret (Prije vijekova postavljena sam, prije početka, prije postanja Zemlje — Priče Salamu­nove, 8, 23, Đ. Daničić). Ni ponora nije bilo ni bregova, a ja sam već bila zametnuta, ni izvori nisu tad još potekli, ni bo­kova planinskih ne bje, pa još ni rijeke nisu tekle, a Ona je bila pristuna već od početka, kao neka vrsta božanske kon-kubine. Pitamo se kako je sišla na zemlju među nas? Ovo­zemaljska pojava Njenog Sina je više-manje jasna, on je plod normalne zemaljske ljubavi, ali kako se Prečista pojavi­la među smrtnicima, to je izvan svake mogućnosti da bi tu­pa ljudska pamet mogla da se pred tim pitanjem snađe. Ka­ko je izdahnula, kako je njena duša otputovala s ovoga svi­jeta, kako se uzvisila u pratnji anđeoske čete, to nam je po­znato, ljudski pojmljivo, to znamo napamet, to je tema ev­ropskog slikarstva istočnog i zapadnog likovnog kruga, sli­karstva obiju kršćanskih vjeroispovijesti, ali kako je bila bo­žanska Nevjesta već od početka svijeta, to će ostati misteri­oznom zagonetkom. (56:256) (1967)

" Bože, koji si po Bezgrešnom Začeću Djevice pripravio dostojan stan svome sinu - -Misal«

28 In Conceptione Immaculata Beatae Mariae Virginis (o Bez­grešnom Začeću Blažene Djevice Marije) 1477 papa Siksto slavi u Rimu Prečistu Djevicu kao Djevicu, bože moj, a to je bilo prije pet stotina godina kada su legendarne fantazma-gorije41 vladale ljudskom sviješću. 1854 Pio IX (suvremenik Danvina) proklamira svakoj naučnoj logici uprkos da je Dje­vica rodila Sina, kao što je to Papa Siksto utvrdio da je tako, a Leo XIII pretvorio je ovaj blagdan u Normu koju smo svi slavili sve do propasti Austrije. (56:255) (1967)

29 A Madona? Čudotvorna Advocata Urbis Zagrabiae (Zaštitni­ca grada Zagreba), pod Kamenitim vratima... Tolike milosti­ve našega Grada intimno su povezane sa palucanjem kandi­la i žižaka pred Svetom Slikom ove vrhunaravne lutke. Koli­ko li je nesretnih žena oplakalo svoju mrtvu sreću pod ovim čađavim svodom stare gornjogradske kule? Ta je metafizič­ka beba kao neka vrsta nebeske lutrije. Sve te babe na ko­ljenima očekuju od ove božanske bebe svoj glavni zgoditak. (53:42) (1915)

30 Ako hoćeš da doživiš, kako najsunčaniji i najvedriji majski dan može da se zgusne u neku bolesnu i paklenu viziju, pu-tuj na Bistricu. Ide procesija41 gušavih Međimuraca i nose drvenu Madonu sa mirtovim4' vijencem; pale voštanice, pje­vaju madžarski, a na čelu te povorke nosi krst jedna žena sa idiotskom, natečenom glavom, upaljenom od vrbanca ili crvenoga vjetra i histerično luđački jeca od nekog višeg us­hita. Čuju se cirkuski limeni tromboni, klarineti, bubnjevi, negdje mumljaju berde, a oko crkve uz zvonjavu pogrebnu pužu po golim koljenima sa svijećom u ruci starice i djeca i prebiru po krunicama i bistričkim čislima44 od kestenja ili li­citarskih medenjaka. Jedan željezničar u uniformi, kao svra-ka kad skakavce nabada na trnje, nabada na ocalne bodljike goruće voštanice, kleči i moli se a pri tom poslu vrlo pažljivo suče svoj junački brk. Jedan mladi svećenik u roketi41 sa

"' neobične slike " svečani masovni ophod " mediteranska zimzelena biljka bijelih cvjetova 4 4 brojanicama 4 4 bijeloj svećeničkoj košulji

139

kukmom kao bijeli kakadu" trči i maše i viče zvonaru uzru­janim glasom režisera: »Miško, zvonite!« A Miško se na­gnuo preko pasa na okno zvonika, jede kranjsku kobasu, puši cigaru i zvoni, zvona odjekuju i pobožno se razlijevaju po zelenim tratinama,47 parcelama šuma i poljima, predsta­va počinje, novac pada u blagajne Blažene D. M. Bistričke, Rim pobjeđuje Nečastivoga. U onim arkadama sve je, puno reklame. Tu oglas za svete mise: zagovorne ili posmrtne, sve je jeftino po narudžbi i želji konte.4' Pet dinara jedan ko­mad svete mise. Tamo besplatni papinski oprostk tri dana jedeš i piješ kod B. D. Marije B., tamo presvete ispovijedi, tamo duplinarnica gdje se dobivaju voštani predmeti za za­govore po jedan, tri i pet dinara komad. Dobro je kupiti te zagovorne predmete, jer eto velike obojadisane reklame po zidovima gdje se vidi, što sve radi firma Be. De. Em. Be. Ona je oživjela Katu Lenić od mrtvih g. 1758 i razbojnike od­vratila od napada ognjenim oblakom g. 1722. Sigurno djelu­je u ratu, osigurava protiv požara, zmijskog ujeda, pokvare­ne probave i teškog sna, vraća zarobljenike iz ruskog rop­stva, sve solidno i jeftino! Plaća se u duplinarnici! (45:691) (1925)

c) O Kristu

31 Evo, što je za mene značila i što danas znači Kristova poja­va! Krist znači: da bi se golo i gladno meso robova moglo okupati, da uđe u patricijske4" ljetnikovce na ravnoj nozi, da se kreće u bijelim aristokratskim tunikama'0 i da pozivi slo­bodno na ovome svijetu kao ptice u Svetome pismu. Krist je socijalna formula koja se, nažalost, pretvorila u pojam pun transa, u fantastičnu riječ. Kralj nad Kraljevima. Onoga tre­nutka, kada je Krist sjeo u grimizu na prijestolje, sve je otiš­lo do vraga. (52:296) (1917)

4 4 vrsta papige " vrsta biljnog roda 4 1 mušterija 4 1 patricij - privilegovani stalež " starorimska košulja

140

32 Sinteza Krista i Apolona.91 Imbecilno. Što je Krist? Gladna bijeda na palestinskom pijesku. Glas čovjeka u pustinji. Živ­jelo se gladno i bolesno kao danas.

33 Od vremena na vrijeme javlja se glas trube na uzbunu protiv socijalne bijede. Krist je mač, a nije maslina. On razara obi­telj (glavnu bazu feudalnog, građanskog i socijalnog druš­tva), on baca razdor među ukućane, sustanare i sugrađane, njemu je moralni imperativ mnogo važniji od socijalnih od­nosa i obaveza i od bilo kakve krvne veze.

34 Ni Krist nije bio vegetarijanac, i Krist je pogostio svoje apostole janjećom pečenkom na posljednjoj večeri, a mi se pričešćujemo njegovim janjećim tijelom i ločemo njegovu kršćansku krv na hektolitre, ovo je tijelo naše i krv naša... (49:34) (1962)

35 Stoljeća kleče pred barjakom smrti bezidejno (kao i naše danas pred truplom čovjeka), kao jedinim objektivnim odra­zom civilizacija, koje neizbježno srljaju u uništenje golgot-ske svoje supstancije. Od Budne i Petrarke do danas ljud­sko truplo, skinuto s krsta, ostalo je simbolom čovječanstva i danas mu se klanjaju milijuni kao jedinoj, bezidejnoj koz­mičkoj formuli da je čovjek rođen da bude raspet.

36 Kod Erazma nije humanizirano samo Sveto Pismo kao Djelo Gospodnje. Pojam Krista, kako ga tumači on, isto je tako samo pojam običnog, smrtnog čovjeka. Erazmov Krist nije ritual, njegov Spasitelj nije Sveta Misa! Taj sin skromne ma­le Izraelićanke nije ceremonijalni obred biskupa i kardinala, nego čista misao ljudska, etički poetizirana do višeg stepe-na čovječnosti. Astralni" ljiljan u mučionici Velikog Inkvizi­tora! Harfa Orfejeva u džungli među tigrovima! U kaosu his­terije uzvišena zamisao nadljudske harmonije!

(49:185) (1962)

(45:470) (1942)

(46:449) (1943)

(9:305) (1942)

grčki mitološki bog sunca, ljepote i- mudrosti zvjezdani

141

37 Erazmo često citira kako su antički pjesnici zamišljali rat gdje u obliku mračnog priviđenja dolazi iz podzemlja, go­njen furijama", zaludu lamentirajući", kako ovaj Krist, koji tako ratuje, nije Krist evanđeoski, nego izobličena zamisao, koja se pretvorila u đavolsko nasilje i u tiraniju. (44:48) (1942)

38 Krist u predodžbama od četrdeset do pedeset pokoljenja, otkad ljudi čitaju ove legende, nije jedinstvena konstanta. I Krist se mijenja kroz stoljeća, takoreći sezonski. Izvan sva­ke je sumnje da onaj Krist iz rimskih katakomba nije sličan ni Chestertonovom" ni mome Kristu, kad je zaogrnut svo­

jom rafaelskom tunikom raširio svoje probijene dlanove na zlatnouokvirenoj četvorobojnoj spomen-slicl moje Prve Svete Pričesti. I ikonografija Kristove pojave rječito dokazu­je kako on nije spomenik izliven od bronce, jer između Kris­ta iz centralnoafričkih, ekvatorijalnih prašuma i michelange-lovog" olimpijskog giganta leže beskrajno razmaknuta vre­mena i nedogledni prostori. I Krista zamišljaju ljudi na suvi­še ljudski način, kaleidoskopski, u sve novijim i novijim ras­vjetama, pod utjecajem historijskih zbivanja i sve protuslov­l j e lektire (katedre, katedrale, sekte, pokreti, akademije, države, revolucije, strukturalne izmjene društva, itd., itd.). (45:469) (1942)

39 Vrijeme, u kome se i Kristova misao propovijeda pomoću li­mene glazbe i skautske odore, u četvororedovima, s bub­njem i činelama i s narodnim zastavama (kao neka vrsta voj­ničke, spartanske tjelovježbe, s vatrogascima i s pučkom zabavom: vatrometom), to vrijeme ruga se sistematski sve­mu, što je u čovjeku ljudsko. Ono po višem jednom planu uništava ljudske porive u čovjeku, ono bezidejno majmuni-še, igrajući se repom svoje vlastite gluposti, i kamo putuju ti divljaci s emajliranim simbolima u zapučku, zašto su se raz­vrstali u razrede i podrazrede svojih uniformiranih i limenih »pogleda na svijet«, i što traže ovdje, u Sikstini? (72:246) (1938)

" boginjama osvete " jadikujući " engleski pjesnik, historičar, dramaturg (1874-1936)

" Michelangelo, talijanski slikar, kipar, graditelj i pjesnik (1475 - 1 5 6 4 )

142

d) O Budhi

40 Za neko čudo od glinene zemlje, sa sićušnim očima, kao u krtice, i salovitom, masnom trbušinom, kažu, da je sin božji! I prije mnogo, mnogo godina, da je osvanuo na krilu svoje majke, pun svjetlosti, pun sjaja i nebeske vatre! Njegova majka bijaše božica jutarnjih sjena i kraljica, sva u skrletu i damastu", sva u svili i nakitu, indijska zmijska kraljica! Taj čudak nije odrastao u sitnoj potleušici, zbitoj od zemlje, nije pomagao kao šegrt svome očuhu kad je tesao balvane — ne, on je bio kraljevskog roda, nasljednik krune i pobje­donosni u grimizu rođeni princ! Imao je žena, pjesama, oružja, robija, imao je sreće, imao je vatre, konja i vojnika, pobjeđivao je u ratovima, a nije gladan sanjario na mjesečini po tuđim maslinicima. I onda, taj u grimizu rođeni dečko) jedne je noći spoznao, da je vatra njegova života lažna i od­šuljao se u noć. Svoju svilu zamijenio je prosjačkim krpama i živio je čitavo vrijeme u šumi i tražio istinu. I godine su hu­jale povrh njegove glave, a on je samo mirno sjedio i motrio zvijezde, što su šetale visoko nad njim. I spoznao je, da je ona plava praznina, gdje se te sićušne zvjezdane mrvice šeću, gdje se ganjaju tako, da jedna dru­goj ni perca ne dotakne, gdje se ganjaju običajnim redom, koji se uvijek ponavlja, da je ta plava praznina zapravo jedno ogromno ništa! Veliko Ništa! I on, koga je narod prozvao »prosvijetljenim«, on je tražio putove do onog Ništa. On je tražio putove, a tome je već davno! Ljubio (je) učenike svo­je, kao što ih ljube oni, koji traže istinu, a učenici su ga nje­govi ismijali. Smijali su se njegovim svetim riječima. (43:419) (1913)

41 U Budhinoj lirici plamti vatra bezizlaznosti zemaljske, gdje se čovjek davi u govnu i u blatu, gdje ga bodu i izjedaju igle-ni krpelji, i kad kao pravi četvoronožac snuje kako bi se po-bavučke prokrijumčario iz tog ukletog pasjeg legla, on vrlu­da šumom trnovitom, gdje mu na vjetru izvijoreno prijeti teško granje od britkih sabalja, gdje šumi lišće od golih no­ževa, a bijedno ljudsko meso probija se između oštrica golo golcato, kao od majke rođeno, i kako ga granje od sabalja siječe, ljudsko to krvavo žedno meso, da bi srknulo oganj

" tkanina s arabeskama

143

od lužine, da bi se plivanjem spasilo preko sumpornih voda, liže vatru, i tako ga smalaksana iz, utopljeničkog hropca krvnici ponovno pecaju na udicu, čisteći mu ždrijelo plame­nom kuglom kao dimnjačari. Kad su mu od guše do petlje razderali meso, bacaju nesretnika ponovno u kazan s pakle­nom smolom, i tako se ti krugovi političkih stvarnosti i iluzija ne zatvaraju nikad.

e) O svecima

42 Bože moj, svetaca ima toliko mnogo, pogotovo slavenskih, svi su oni šizmatici više-manje, buntovnici, manihejci, bogu­mili, glagoljaši, od tog ritualnog umorstva, na kraju, in parti-bus infidelium" ne će nikoga zaboljeti zubi.

43 Svecima kod nas nijesu cvjetale ruže ni na oltarima, to je is-. tina, a ako je do pjesničke evokacije naše prošlosti, našim

modernim pjesnicima trebala bi da bude draža pomisao da je tu negdje kod nas, u ovim našim biljurnim zatonima izme­đu Hvara, Korčule i Mljeta, umro Veliki Pan, nego da je sveti Konstantin rodom Nišlija, bio zapravo naš zemljak. I njegova majka, sveta carica Jelena, rodom Šoltanka, naša je zemlja­kinja, koja je na povratku iz Svete Zemlje smirila katastrofal­nu jadransku oluju, bacivši u ustalasano more jedan presve­ti čavao sa Kristova križa, što ga je bila ponijela u Ravennu. Legenda, da su anđeli nebeski na svom poznatom historij­skom letu iz Nazareta aterirali s kolibom Prečiste Djevice na našem tlu, na Trsatu, i danas je još živa u narodu pomoraca, koji u svojoj bezazlenoj dobroćudnosti nije ni trenutka po­sumnjao u to, da su nebeski piloti i papinski argonauti5' pre­nijeli ovaj dragocjeni kovčeg nazaretski na drugu obalu iz vi­ših, cezaropapističkih razloga. Mi, »barbari«, nijesmo, daka­ko, ovoga čuda bili dostojni, premda je na našem ilirskom tlu zapečatilo svoju kršćansku vjeru krvlju na hiljade svetaca i mučenika.

(43:422) (1943)

(55:355) (1943)

(46:640) (1944)

•• u nevierničkm zemljama " hrabri pomorci

144

44 Koja je razlika između svetoga Pavla i sv. Hegela? Sveti Pa-vao i sv. Hegel, obojica vjeruju u Pneumu. Sveti Pavao i He-gel, obojica još uvijek vjeruju u Pneumu. Svemirski duh i Poslanica Korinćanima: sve spada u jedan te isti period, u još nedepneumatizirani period, kad još nije bilo otrovnih pli­nova... Još uvijek vlada svijetom Eter, Sin Noći i Tmine, i sve je još uvijek orfejska poema zločina i krvi, zla, prokletstva i nesreće, a naš nam je udes da gazimo kroz grimizne venoz-ne'" masne poplave krvi do pojasa, ne imajući pojma dokle ćemo još lutati ovim ukletim podzemljem. (53:19) (1918)

f) O papama

45 Papa Inocentije VIII (1484—1492), glavni protivnik husita, iz­dao je 4. XII 1484 bulu »Summis desiderantes affectibus« o pobijanju krivovjerstva, uputivši dva doktora teologije, dva dominikanca, Heinricha Kramera (Institoris) i Jakoba Spren-gera, u Njemačku, da u smislu bule otpočnu sa čišćenjem u »satanskim redovima krivovjernika«. U roku od pet godina, za papstva pape Inocentija VIII, spaljeno je po uputama ove dominikanske bogougodne braće, po raznim dijecezama srednje Evrope, nekoliko tisuća »satanskih krivovjernika«. (16:70) (1942)

46 Kad bi Sveti Otac imao toliko smionosti da krene sa prosja­cima, da se postavi na čelo mrtvih i ranjenih, bijednih i pro­gnanih, i da s njima krene, da spava po stepenicama svojih hramova i da se hrani od milostinje, da hoda u prnjama, za­ustavio bi ovo ludilo, kao što mravi mogu da zaustave loko­motivu. To je, dakako, paradoksalna igra fantazije, jer da je Papa ono što bi trebao da bude — »Papa od pete do gla­ve«, ne bi nikada bio izabran za Papu, pošto se Papabilis bi­ra po sistemu među uzvišenom gospodom kardinalima, da ne bude upravo ono, što bismo mi manihejci htjeli da bude. (46:137) (1916)

47 Od dana današnjeg po svetome Malahiji ima da pozivi svega još samo pet Papa. To nije mnogo. Ovo irsko proročanstvo

" tamne

10 - KRLEŽA O RELIGIJI 145

od lužine, da bi se plivanjem spasilo preko sumpornih voda, liže vatru, i tako ga smalaksana iz. utopljeničkog hropca krvnici ponovno pecaju na udicu, čisteći mu ždrijelo plame­nom kuglom kao dimnjačari. Kad su mu od guše do petlje razderali meso, bacaju nesretnika ponovno u kazan s pakle­nom smolom, i tako se ti krugovi političkih stvarnosti i iluzija ne zatvaraju nikad. (43:422) (1943)

e) O svecima

42 Bože moj, svetaca ima toliko mnogo, pogotovo slavenskih, svi su oni šizmatici više-manje, buntovnici, manihejci, bogu­mili, glagoljaši, od tog ritualnog umorstva, na kraju, in parti-bus infidelium5* ne će nikoga zaboljeti zubi. (55:355) (1943)

43 Svecima kod nas nijesu cvjetale ruže ni na oltarima, to je is-. tina, a ako je do pjesničke evokacije naše prošlosti, našim

modernim pjesnicima trebala bi da bude draža pomisao da je tu negdje kod nas, u ovim našim biljurnim zatonima izme­đu Hvara, Korčule i Mljeta, umro Veliki Pan, nego da je sveti Konstantin rodom Nišlija, bio zapravo naš zemljak. I njegova majka, sveta carica Jelena, rodom Šoltanka, naša je zemlja­kinja, koja je na povratku iz Svete Zemlje smirila katastrofal­nu jadransku oluju, bacivši u ustalasano more jedan presve­ti čavao sa Kristova križa, što ga je bila ponijela u Ravennu. Legenda, da su anđeli nebeski na svom poznatom historij­skom letu iz Nazareta aterirali s kolibom Prečiste Djevice na našem tlu, na Trsatu, i danas je još živa u narodu pomoraca, koji u svojoj bezazlenoj dobroćudnosti nije ni trenutka po­sumnjao u to, da su nebeski piloti i papinski argonauti" pre­nijeli ovaj dragocjeni kovčeg nazaretski na drugu obalu iz vi­ših, cezaropapističkih razloga. Mi, »barbari«, nijesmo, daka­ko, ovoga čuda bili dostojni, premda je na našem ilirskom tlu zapečatilo svoju kršćansku vjeru krvlju na hiljade svetaca i mučenika. (46:640) (1944)

" u nevierničkm zemljama " hrabri pomorci

144

44 Koja je razlika između svetoga Pavla i sv. Hegela? Sveti Pa-vao i sv. Hegel, obojica vjeruju u Pneumu. Sveti Pavao i He-gel, obojica još uvijek vjeruju u Pneumu. Svemirski duh i Poslanica Korinćanima: sve spada u jedan te isti period, u još nedepneumatizirani period, kad još nije bilo otrovnih pli­nova... Još uvijek vlada svijetom Eter, Sin Noći i Tmine, i sve je još uvijek orfejska poema zločina i krvi, zla, prokletstva i nesreće, a naš nam je udes da gazimo kroz grimizne venoz-ne"° masne poplave krvi do pojasa, ne imajući pojma dokle ćemo još lutati ovim ukletim podzemljem. (53:19) (1918)

f) O papama

45 Papa Inocentije VIII (1484—1492), glavni protivnik husita, iz­dao je 4. X!i 1484 bulu »Summis desiderantes affectibus« o pobijanju krivovjerstva, uputivši dva doktora teologije, dva dominikanca, Heinricha Kramera (Institoris) i Jakoba Spren-gera, u Njemačku, da u smislu bule otpočnu sa čišćenjem u »satanskim redovima krivovjernika«. U roku od pet godina, za papstva pape Inocentija VIII, spaljeno je po uputama ove dominikanske bogougodne braće, po raznim dijecezama srednje Evrope, nekoliko tisuća »satanskih krivovjernika«. (16:70) (1942)

46 Kad bi Sveti Otac imao toliko smionosti da krene sa prosja­cima, da se postavi na čelo mrtvih i ranjenih, bijednih i pro­gnanih, i da s njima krene, da spava po stepenicama svojih hramova i da se hrani od milostinje, da hoda u prnjama, za­ustavio bi ovo ludilo, kao što mravi mogu da zaustave loko­motivu. To je, dakako, paradoksalna igra fantazije, jer da je Papa ono što bi trebao da bude — »Papa od pete do gla­ve«, ne bi nikada bio izabran za Papu, pošto se Papabilis bi­ra po sistemu među uzvišenom gospodom kardinalima, da ne bude upravo ono, što bismo mi manihejci htjeli da bude. (46:137) (1916)

47 Od dana današnjeg po svetome Malahiji ima da pozivi svega još samo pet Papa. To nije mnogo. Ovo irsko proročanstvo

" tamne

10 - KRLEŽA 0 RELIGIJI

na početku drugoga milenija, izgovoreno prije osam stotina i više godina (publicirano 1595), obuhvaćajući u sto i jeda­naest proročanstava historiju budućih stotinu i jedanaest papa, od Celestina II, 1143, do konačnog pada zavjese pod posljednjim, sto i jedanaestim Svetim Ocem, koji će se u historiji pojaviti pod zloslutnim hebrejskim simbolom »Gloria Olivae« (»Slava Masline«). Današnji papa Pio XII (dr theolog. et phil. Pacelli) po Malahiji je sto i šesti, pod simbolom »Pastor Angelicus« (»Anđeoski pastir«, »izabran više kao Anglicus), i pod njim treba da propadne Pariz sa čitavom Evropom, a poslije njega dolazi sto i sedmi Sveti Otac »Pas­tor Nautaque« (»Pastir i pomorac«), koji će u Grad, sagra­đen na sedam brežuljaka, doletjeti iz velike visine. Poslije tog krilatog nasljednika svetoga Petra dolazi vrhovni pastir pod botaničkim simbolom »Flos Florum« (»Cvijet Cvjeto­va«), kao intermeco kršćanske utjehe i mira usred krvavog historijskog ciklusa kaosa, umorstava i laži.

Evo ga gdje vlada ovaj »Cvijet nad Cvjetovima«, evo Ljiljana gdje kruniše sve kreposti čitavoga svijeta, evo Pontifikata" koji će čovječanstvo pretvoriti u mirisav perivoj blagostanja, mira i sreće. Sveta Crkva još jedan jedini put, silazeći s ob­zorja kao blistava zvijezda, pred potonućem u oceanu koz­mičke noći obasjat će čitav svijet posljednjim zracima svoje vrhunaravne apoteoze". U tom svečanom trenutku svemir će se naći u uzvišenom zanosu posljednje inspiracije. Ali eto, tog istog časa, u hipu blistavog zapada sunčane monstrance", javljaju se već prve sjenke sa sumračnim znacima novih iskušenja i progona. Dva giganta, dva biblij­ska proroka, Enoh i Danijel, uhvatit će se u koštac s Antik­ristom. Slijedi posljednja runda boksa s nečistim đavolskim silama. Neposredno, prije posljednjeg trenutka sloma i oča­ja, zlatni zraci utjehe obasjat će još jednom prokletu zemal­jsku loptu, i na kraju puta i svijeta, kao što se i Antika smirila pod Augustom, tako će se i zemaljska kugla smiriti pred tri­jumfalnom pojavom Krista. Nekoliko trenutaka prije same smrti, u zvjezdanoj agoniji svjetova, zablistat će sto i osmi Sveti Otac Papa, Cvijet Cvjetova, kao historijski svjedok ve­ličanstvenog posljednjeg zapada rimskog sunca.

" vladavina pape " obožavanja " crkvena posuda u kojoj se čuvaju hostije

146

Slijedeći, sto i deveti Papa bit će po svemu politikantska šeprtlja koja kao pravi mjesečar gubi Igru: »De medletate lu-nae« (»Od polovice mjeseca«). Javljaju se narodi dalekih is­točnih zemalja, Azije, Afrike, kontinenata barbarskih, polum­jeseca, raskola, svakovrsnih sektaških fanatizama, da bi se pod sto i desetim rimskim Biskupom »De labore soliš« (»Od rada sunca«), od sunčane rabote svijetlih vrhunaravnih for­mula, Zemlja još jedamput zazelenjela kao božanska njiva, preko koje gaze pokoljenja barbara, krivovjeraca, odmetni­ka, bezbožnika i pogana. U toj mračnoj viziji svetoga Malahi-je planeta s jedne strane dodiruje Zodijak duhovnoga sav­ršenstva, a s druge pada već sve neprozirnija koprena sum­raka i kriminalne noći u kojoj se javlja gigantska sjenka po­sljednjeg, sto i jedanaestog Pastira »Gloria Olivae« koji će završiti s prokletim danima smrti spram kojih je Titov ulazak u Jeruzalem bio nevina bengalska vatra. A sve će se to odigrati koncem drugog milenija, oko godine 2000.

Razgovaram s jednim našim —burno rekli— »inteligentom« koji me je upozorio na recenziju o Maistreovoj knjizi. Kon­verzacija o fantazijama irskoga sveca čija je papiga izvukla iz cezaropapističkog planetarija nekoliko banalnih numera, i sada o tome piše štampa kao da nema većih briga. I to je je­dan od znakova da smo doputovali u najčistije srednjovje­kovlje između Solovjova i Berdjajeva. Popustilo je pamće­nje, zamračio se razum, na samrti Evrope krepava nam pa­met, sve je zapravo sramotno i tugaljivo. I štampa, i razgo­vori.

— Pa da vidite, sve to i nije tako glupo. Eto, molim, izvolite: Benedikt XV (1914—22) po svetome Malahiji javlja se pod znamenom »Religio depopulata« (»Vjera sa sve manje lju­di«). A šta hoćete? Prvi svjetski rat 1914—18 zar je bio za­pravo drugo nego ogroman gubitak vjerničkog pučanstva? Najprije masovno krvoproliće na ratištima, a zatim anarhi­zam, ateizam, boljševizam, socijalizam u neviđenim razmje­rima. U jednu riječ, »socijalizam«... — A vi ovo sve što se danas zbiva zovete »socijalizam«? — Pa da, naravna stvar, a šta je sve to drugo nego »socijali­zam«? Nacionalni socijalizam i socijalizam, to je jedno te is­to. Ili zar Mussolini nije socijalist? Mussolini je bio i ostao socijalist! A zar sve ono između 1914 i 1918 nije bila depo­pulacija Evrope? To je sociološki fakat. I tako dalje, i tako dalje. Eto, na primjer, Malahijin sto i četvrti papa: »Lumen in

147

coelo« (»Svijetlo na nebu«), Leo XIII? Zar nije bio lumen?" To barem ne možete da poreknete. Zar njegova Enciklika »Rerum novarum« (»Novih stvari«) nije predviđanje svega što se događa danas? — Ukusa nije imao, to se mora priznati ovom rimskom gro­fu, — Kako? — Pokvario je crkveni ukus. On i njegov protektor" Fran-cesco Giuseppe, to su dva plavokrvna lumena »in coelo« (»U nebu«). To su historijski vicevi, gospodine doktore! — Pa da, za vas je čitava historija jedan »vic«! Franjo Josip je u historiji potpuno rehabilitirani vladar. Nitko više ne će peći tako dobre zemičke ni kuhati tako do­bre virštle kao Franjo Josip. To je bio historijski non plus ul-tra". Liberalizam Leona XIII je isto tako jedna od posljednjih historijskih idila. I vidite: Malahijini simboli koje vi zovete pla­netarijem nisu »bei den Haaren herbeigezogen« (»nategnu­ti«). Sve su to fakta. A »Rosa Umbriae«, a »Ursus Velox«'7, a »Aquila Rapax«? Zar Pio VII nije bio otet po Bonaparteu? Zar Pija VII Bonaparte nije oteo kao »grabežljivi orao«? Ili zar Grgur XVI (1831 —46) nije bio, po svetome Malahiji, »De Balneis Etruriae«? Bartolommeo Alberto Capellari, iz reda kamaldulejaca, kojima je centar u etrurijskoj Balneji, pokraj Firence? Idite, molim vas, sve su to fakta. Najfantastičniji glupani su oni ljudi koji poriču istinu. Moj znanac, gospodin doktor, veseljak, profetski amater, po svom je građanskom pozivu advokat i kao takav ima rutiner-ski razvijen njuh za sve vrste kombinacija pro futuro". — Po vama, gospodine doktore, znači, mi po svetome Ma-lahiju nemamo više od pedeset godina? Mi smo takoreći na kraju balade? O tome naše babe bažuljarke i šlogerice nisu još progovorile ni jednu riječ svojim klijentima, — A zar sve ovo što se zbiva nije jasan simptom da sveti Malahije ima pravo? Bezboštvo, buđenje Istoka, provala

svjetlo " zaštitnik " vrhunac " »Brži medvjed« " u budućnosti

148

barbara u civilizaciju, sve to vama zar ne miriše po koncu? — Jeste. Sve je to konac jedne vrste luckastog karnevala. To da. Ali nije konac pjesme kao takve. Ptice još uvijek mir­no pjevaju... — Mislite? Onda nemate sluha. Danas je već svakome vrap­cu jasno o čemu se radi, — A o čemu se radi? — Radi se o tome što je već Nostradamus jasno predvidio: ima da se vrate jake dinastije da bi se svijet konačno sredio. Bez reda, bez zakona nema civilizacije. Svi ovi danas samo stvaraju uslove za likvidaciju satanizma. Čitajte Nostrada-musa, molim vas! Ozbiljnim stvarima ne valja se rugati. — Čitamo Nostradamusa. Čaramo, prorokujemo, predviđa­mo, kombiniramo, bacamo karte, ispitujemo kaveni talog, vjerujemo bažuljarkama, astrolozi smo, vjerujemo u zvijez­de, u horoskope, u svetoga Malahija, u povratak jakih dinas­tija, u restauraciju legitimizma, u uskrs Habsburga na Duna­vu, zvone zvona, molimo se, ispovijedamo se, crkve se pu­ne, »samo Majka Božja Lurdska može nam pomoći«, punom parom putujemo kroz đavolska crijeva u mračne i dlakave dubljine kaosa, veseljaci smo, advokati smo, znamo gdje je dobar rizling, prvorazredne samoborske češnjofke, šunka u hljebu, gdje se zazivaju duhovi, čitamo teozofske" traktate, čitave noći spiritiziramo i ništa nas toliko ne privlači kao ovaj tajanstveni magnet u čijoj se polarnohladnoj svjetlosti davi­mo kao Ijubičastozelenkaste sjenke suludih kalibana u bro­dolomu, — Nisu to nikakvi vicevi, amice! Nostradamus je doista pro­rekao i revoluciju godine 1793, i pad Carstva, i Restauraciju, i Burbonsku dinastiju, i revoluciju 1848, pak, ako želite, i boljševizam, — Pa da! Sve su to naivne kombinacije oko drugog i konač­nog konca svijeta, oko godine 2000, na kraju takozvanog našeg drugog kršćanskog milenija. Ali, molim vas: izvan ovog vašeg, potpuno vještačkog zapadnjačkog, latinskog planetarija, sve malahijevske i nostradamske kombinacije s milenijima nemaju baš nikakvog stvarnog historijskog smis­la. Zamislite ili pretpostavite da ovaj vaš po redu »drugi mile-

" mistične

149

nij« nije po redu »drugi«, nego —recimo— da je sedamde-setisedmi milenij isto tako naše ljudske ere, onda sve vaše Malahijine i Nostradamusove kombinacije nestaju kao dim. Ne morate uzeti čovjeka da živi 1942 godine post Christum naturn'". U ovome slučaju, ako živimo u godini sedamdese-tisedamhiljadasedamdesetisedmoj, sve se ove vaše kombi­nacije gube kao poluge, jer se 77 milenija već ugasilo bez katastrofe... — A šta već na ovome svijetu nije štampano? Proročanstva o pobjedi Paklenoga Kneza Sotone i Antikrista koji će po-tresti temeljima svih krišćanskih carstava, to je srednjovje­kovni kulturnohistorijski kliše preštampavan kao najbanalni­ja shema ravno već pet stotina godina. (38:456) (1942)

48 Papa se kao Pontifex Maximus danas buni protiv tzv. »mo­ralnog nihilizma materijalističkih pogleda na svijet«, a ubijao je vjekovima sve one mislioce i filozofe, ideologe i vjernike, koji su evanđelje tumačili u moralnopozitivnom, tj. u evanđe­oski demokratskom smislu, da je tajna hostije jednako pri­stupačna kardinalima kao i laicima i da nema privilegija pla­ve krvi pred Gospodinom. Pomisao, da ćemo na Posljed­njem sudu svi biti podjednako goli, te se ne će pitati, tko je bio papinski Cavalliere della spada ili tko je nosio odlikova­nje Pro Ecclesia et Pontifice, bila je Svetome Ocu oduvijek antipatična! (46:138) (1948)

49 Svetome Ocu je potpuno svejedno, da li posluje sa Hab-sburgom, sa Mussolinijem, sa Karađorđevićem ili sa Gorin-gom i von Ribbentropom, isto tako kao što mu je vjekovima bila sedma briga, da li u ovoj zemlji kolju Arpadovci, Anžu-vinci, Venecija ili Ostmarka, Karlo Prvi Veliki, Karlo Peti, Kar­lo Posljednji, Pavelić ili Karađorđević. On i danas radi sa kra­ljevskim četničko-ustaškim Salcburškim centrom broj 101, s Vladimirom Mačekom. s Francom, s New Yorkom ili s Tur-

7 0 poslije Kristova rođenja

150

cima i Grcima, isto tako kao što je hrvatsku krunu nudio danskom kralju Suenonu II za svoj račun protiv Roberta Gu-iscarda, kao što je klao naš narod u Bosni s madžarskim kraljevima kroz tri stoljeća, jer Sveti otac njeguje u svom srcu jednu jedinu misao da šatre ovu glagoljašku, bogumil­sku, slavensku guju na istočnoj obali Jadrana. (46:139) (1947)

50 Već dvije hiljade godina govori Papa malom čovjeku, robu i plebejcu, kmetu i proleteru: rodio si se i umireš u blatu da li­žeš meni pete, a stvoren si da se rađaš u blatu i da ližeš me­ni pete! Mali čovječe, tako govori danas Sveti otac svojim trećorecima, maloj braći, katoličkim dječacima i djevojčica­ma, aktivistima' i članovima kongregacija:71 mali bezimeni jadnice, od koga je Giovanni Gentile htio da stvori Heroja, ti koji si zatajio kao fašistički bojovnik, koji nisi imao u sebi rimske vučje krvi da osvojiš Albaniju, Heladu, Dalmaciju i Af­riku, ti, koji nemaš pojma šta je to Tepeleni ili Korča ili, Drvar, čuj me u Ime Spasitelja, koji je uskrsnuo, što ti poru­čuje kao vidljiva glava božja! Danas se vodi za tebe i u tvo-me interesu atlantska politika, i ti, koji si zatajio po Giovan-niju Gentileu na crti svog intelektualno-političkog minusa, uslijed pomanjkanja političke fašističke svijesti, ti danas tre­ba da gineš u interesu naših vječnih Ideala. (46:228) (1948)

51 Da je ovaj Papa (Pio XII) odlučio, da se definitivno razračuna sa svima nijansama slobodne misli, dokazao je i time što je dozvolio svome Kardinalu Inkvizitoru, da objavi dokumente oko procesa Giordana Bruna.'2 Kardinal Inkvizitor došao je do ponovnog pravnog zaključka, da je smrtna osuda protiv Giordana Bruna bila i ostala potpuno pravednom, i tako je ovaj naš anđeoski Papa Pater Angelicus, svojim moralnim imprimaturom nihil obstat A.D., 1948 ponovno potvrdio to pravno umorstvo, kao jasnu opomenu svima, koji misle da je Zemlja okrugla, da se vrti oko Sunca, da Galenova maj-

" sekretarijata " talijanski filozof (1548-1600)

151

munska anatomija ne vrijedi za čovjeka, da prvi ljudski ana-tom Andrija Vesalius nije zaslužio pokajničke smrti, da smo majmunskog podrijetla, da Marx ima pravo itd., itd. (46:228) (1948)

52 Svima koji ne misle glasati za Papinu politiku, pa čak i oni­ma, koji uopće ne misle glasati, Sveti Otac je zaprijetio Da­nom Gnjeva, Danom Srdžbe Gospodnje, paklenim pedep-sama strašnoga posljednjega suda, kada će đavoli da peku i prevrću s uživanjem Togliattijeve" glasače u užarenim tava­ma kao palačinke. Pun evanđeoske ljubavi, Papin govor bio je uskrsna varijacija na određenu klerikalnopolitičku temu, koja traje već od prvih dana Pacellijeva Papastva: Crkva, da­kako, ne učestvuje u političkim gužvama, ali Crkva odobrava postupak milanskog kardinala gospodina Schustera, koji je odbio podjeljivanje Svetih Sakramenata svakome ko glasa lijevo. Crkva je nadvladala Vrata Paklena i Vrata Paklena ne­će je nadvladati nikada, ali to nije politika, to je infernalna" igra riječima, u kojoj »Pakao« predstavlja materijalistička iz­borna listina Palmira Togliattija. Crkva je, prema tome, razu­mije se logično, uzvišena iznad svake političke borbe, ali is­to tako, logično: Crkva danas nije i ne može biti indiferentna spram sastava talijanskog parlamenta, te, prema tome: tko ne misli glasati po svojoj kršćanskoj, katoličkoj savjesti za onorevolea De Gasperija, taj će zatajiti Vjernost vidljivoj Glavi Crkve i, sagriješivši tako smrtno, prekršit će najnoviju Pacellijevu zapovijed ad hoc. (46:230) (1948)

53 Papa Pio XII u svom govoru na Uskrs 1948, bio je furerovski agresivan. Papina riječ bila je pomalo nervozna ali glasna uzbuna. Papa je onog istog malog čovjeka, koji je po Gio-vanniju Gentileu skrivio propast fašizma, ponovno pozvao na oružje, vandejski, kondotjerski, inkvizitorski! To je govor Pape generala, Pape u oklopu na bijelcu, to je govor Pape fanatika, koji hoće da bude Papa sa Pinturicchiove slike ka-

' * talijanski političar (1893-1964) 7 < paklena

152

ko putuje na bazelski kongres ili Pape sa freske Benozza Gozzolija »Viaggio dei maggi a Gerusalemme«. (46:230) (1948)

54 Da li je papizam pobijao demonsko praznovjerje doista kao poganske preživjelosti o pojmu »duha nečistog« ili je to bila samo diplomatska izlika za masovnu likvidaciju politički »ne­čistih duhova«, koji se sa sviju strana gomilaju kao tamni oblaci pred olujom? Prijeteći svojim negacijama demonizma klasičnom otjelotvorenju Belzebuba i sotone u Vatikanu na stolici sv. Petra, kao što je to bila parola dana u najširim raz­mjerima već sto-dvjesta godina, isti razorni elementi sve vi­še ugrožavaju političke rezultate, postignute cezaropapi-stičkom politikom osvajanja svjetova, više od osam stotina godina. Sveti Oficij rimske kurije (kao neka vrsta ministar­stva lateranskog Gestapoa) bio je preokupiran razularenim i primitivnim sektaštvom raznovrsnih religioznih i političkih pokreta, koje je sve po crti najmanjeg otpora svrstao pod jednostavan i lapidaran pojam »praznovjerstva«. Od Ilirika do Irske, od Praga do Languedoca i Lombardije javlja se glas zdrave ljudske pameti u sve većim razmjerima, glas po­litičke i moralne sumnje, da papa svojim metodama pred­stavlja negaciju svega, što bi Crkva trebala da bude, i da je ovaj način vladanja na temelju nasilja policijski organizirane religije jedna od najđavolskijih negacija boga na zemlji. Bo-ugrei, bogumili, patareni, publicani, albigenzi, manihejci, val-denzi, husiti, bonshommei, wycliffovci, lollardi (pod Johnom Oldcasteom) itd., ta mračna družba krivovjeraca, odmetni­ka, bogohulitelja, razbojnika koji pljačkaju crkvena dobra i hramove, đavolska bulumenta zlikovaca, to klupko otrovni­ca, demonskih urotnika i neukih barbara sve se više gužva oko rimskih perivoja, lođa i fontana, i Sveti Oficij nad rasu­lom ove neobrazovane svjetine stvara smion strateški plan, da primi bitku koja mu je nametnuta i da prijeđe u efikasnu protunavalu. (16:62) (1942)

g) O kardinalima

55 Visokoobrazovanoj gospodi kardinalima i prelatima i bisku­pima uvijek je nekako drago, kad se nađe gvozdena rukavi-

153

ca, koja može da raskrvari poganu njušku bezbožne, nepis­mene pigre mase. (43:510) (1938)

56 Tragična smrt kardinala Andrije Jamometića u Bazelu, ko­jom je platio svoju pobunu protiv balkanske politike Siksta IV posljednji je proplamsaj (našeg) patarenskog patosa u većem stilu. (64:330) (1953)

57 Šta je to »čovjek«? Kardinali duha, kardinali raznovrsnih kompanija, bez obzira na to jesu li religiozne ili antireligioz-ne, ne odgovaraju na to pitanje. Ono je za njih gnjavaža. Is­kvareni novcem i nasiljem, blagodatima vlasti, gospoda su koči jaši, a nisu konji, gospoda su agenti raznovrsnih doktri­na, a nisu ideolozi, gospoda su gnjavatori jer su derviši i jer su krvnici, i jer im je život već davno izgubio svaki ljudski smisao, osim njihove jedine misli, pomisli i primisli, a to su galoni,7' epolete i titule. (54:153) (1942)

h) O biskupima i drugim religijskim vođama

58 Zagrebački su biskupi7' ljubav spram bližnjega propovijedali kroz vjekove pljenidbom, globom, sekvestrom,77 prodajom, bubnjem, zakonom, puškama, topovima, sudom, verigama, kaznama, hapsom, batinanjem, Verboczvjevim" Tripartitom, paragrafima, izgonom i smrću na vješalima ili na lomači, izopćenjem i crkvenim prokletstvom, štampom, ideologi­jom, pamfletima, bankama, drvenim lutkama koje miču oči-

7 1 zlatne ukrasne trake na odijelu 7 1 upravitelji određenog crkvenog područja 7 7 stavljanjem pod upravu drugoga ' • mađarski feudalac (1460-1542)

154

ma, čudesima, kokošjom krvlju kao krvlju Kristovom i pro­vincijalnom politikom. (47:462) (1947)

59 Biskup rodoljub svoga vremena kontrareformator i papist Drašković" ili drugi poznati rodoljub Tahi," spremni su na pakt sa samim đavlom, samo da bi mogli da potpišu smrtnu osudu Matiji Gupcu,'1 tamnoj neprosvijećenoj masi, koja je podigla veleizdajničku bunu kad je Turčin stajao pred Za­grebom, te je slom hrvatstva bio takoreći već za biskupskim i plemenitaškim petama.

60 Za naše historiografe, pojam pravog rodoljuba i narodnog biskupa, to je biskup i ban grof Drašković (Juraj — I.C.) koji je spalio na lomači Matiju Gupca. Ideal svim našim historici­ma, to je taj biskup, koji nije bio apostata" kao svi oni drugi kardinali i biskupi koje je Kurija osudila na smrt, kao Jamo-metića, Gospodnetića, Vergerija itd. (43:711) (1947)

61 Debeli popovi koji za sebe sentimentalno govore, da su sla­bije plaćeni od proletera i da su oni zapravo proleteri, a vu­ku puna teretna kola brašna i butina i lukna" i desetina.

62 Sjednica Odbora za spas hercegovačke djece od gladi. Pop Dane iz Okučana. Objašnjava kako je donio samo deset fo-

" zagrebački biskup, kardinal i hrvatski ban (1525-1587) " vlastelin na feudu u Stubici (?-1573) "' voda velike seljačke bune (7-1573) " otpadnik " godišnjih davanja vjernika za uzdržavanje župnika

(44:706) (1926)

(47:566) (1923)

155

rinti, avec un beau geste," kao da je donio milijardu: »Eh, nije se ni čuditi, gospođe moje i gospođice! Stvar je u ovo­me: idem ti ja primjerom, a Srce'Naroda je blagorodno i ono lako plane.« Pop Dane razmeće se, lomata rukama i, klanja­jući se lijevo i desno, reklamira svojih deset forinti kao da su dukati. Doktor Đ. B. (Đuro Basariček): »E pa hvala vam, prečasni, nema što, forinta do forinte pogača za našu dječicu. U ime našeg presvijetlog predsjednika Josipa Šilovića zahvaljujem vam...« Pop Dane: »A molim vas, gospodine doktore, s amvona" samo treba da se kaže jedna topla ljudska riječ!. Rišćani su naši, a više nisu ni mogli, a ja sam primjerice dao zekser, kao tobož prvi...« S obzirom na raskol naših svijesti i savjesti (u moralnom smislu) kaptolski predstavnik, jedan od uglađenih biskup­skih trabanata, taj veleučeni gospodin, ne bi bio to što jeste da je progutao da deset forinti našeg popa Danijela danas nije, rečemo, baš neka suma. (53:47) (1918)

63 Inženjeri duše, kardinali duha, biskupi i ministri svih moral­nih i političkih hijerarhija, bez obzira na to da li su religiozne ili antireligiozne, kokodaču nam o osnovnim pitanjima još uvijek kao neokantijanske ćorave kokoške sumnjičavo, bos-suetovski, pogrebno, prevrćući tartuffeovski oči nad trup­lom civilizacije, zaogrnuti poznatim satanskim cinizmom ka­ko je život božansko prokletstvo i kako je pojava da civiliza­cije umiru stvar posvema normalna, jer nije li i sam čovjek drugo nego vrhunaravni grešnik proklet kao narav sama, i prema tome ima da živi i da umre u patnji i u grijehu? (45:47) (1942)

64 Nema sumnje da u ovom periodu evropske umjetnosti u ko­me živimo golgotski motivi stvoreni po falangama ingenioz-

" s velikom gestom " s propovjedaonice

156

nih" »inženjera duše« koji su kao propagandisti religioznog pogleda na svijet djelovali vjekovima još uvijek djeluju mag­netskom snagom, i sam fakat, da ljudi pred tim golgotskim motivima još uvijek kleče i da te motive smatraju simbolima svoje vlastite patnje, i to da ti motivi još uvijek živo djeluju svojom neposrednošću kao odraz žive stvarnosti znači, da se još uvijek nalazimo u prvoj fazi prehistorije čovječanstva. Sasvim na početku. Jer kako bi inače bilo koja evropska majka mogla da kleči pred »Pietom« — kada ne bi bilo i da­nas još uvijek živih žena koje u svome naručju drže mrtve sinove? Svake druge sezone dvadeset milijuna mrtvih Hris-tosa! Ili: kako ne bi žene plakale pred probodenim srcem Majke Gospodnje (kao simbolom patnje) da im vlastita ma­terinska srca i danas još nijesu probodena noževima histo­rijske stvarnosti? (44:343) (1952)

65 Ozbiljni, ne pretjerano brižljivo obrijani »rimski muževi«, ve­lečasna gospoda u brokatnim" dalmatinkama," ovi bogato kostimirani glumci sa svojim dugim, bijelim svitnjacima ovi­jenim gaćama, pod neispeglanim pantalonama, u božanskoj komediji sporedna lica, to bijedno oduhovljivanje žalosnog našeg provincijalnog mesa, te predstave zapravo su glumiš­te koje je od svih naših kazališta po kojima glumimo zapad­njačku civilizaciju ponajmanje smiješno. To je moć odgoja. Kada psi u cirkusu daju koncert na flauti, oni su, veoma je vjerojatno, i sami uvjereni o dubokom smislu svoje pasje glume. Ovi barokni angažmani (za božansku operu) traju već poprilično, a komparserije" naših klerika80 i kanonika,81

imajući dovoljno pokusa do danas, uvježbale su se u ovom misteriju presvete krvi i kao ministranti služe posve dobro. (54:9) (1933)

" dovitljivih " teška tkanina protkana svilom '* liturgijsko odijelo u katoličkoj crkvi *' skup statista

studenata bogoslovije " viši svećenički čin u katoličkoj crkvi

157

66 Lux fulgebit hodie super nos quia natus est nobis Domi-nus," šta radi onaj gospodin ispred kamenitog stola pro­strtog bijelim platnom, čudan glumac, u čipkastoj ženskoj košulji do poda gusto nabranoj, sa zlatnoprotkanom prega­čom bez rukava, pijucka vino iz svjetlucave zlatne čaše, podiže je, nazdravljajući Nepobjedivom Suncu koje se jut­ros rodilo svima nama kao betlehemsko novorođenče: Sol Invictus!*3 Gutljaj za gutljajem hladnog vina cijedi se niz jed­njak pospanog glumca, Viteza u bijeloj samurajskoj svili, na pozornici do koje se uzlazi stepenicama prekrivenim crve­nim sagom. U tmini mramorne kolonade svjetlucaju božje svjetiljke, uzmiču mračne sjenke svemirske noći, sviće po­bjedonosno božično jutro, a onaj mandarin" u bijeloj košu­lji kreće se ispred prostrte menze kao u blagovaonici, amo-tamo, lijevo-desno, namješta i prenosi razne predmete pa ih opet vraća na isto mjesto, briše zlatnu čašu blistavu, rastva­ra glomaznu knjižurinu, čita pismo svetoga Pavla Titu, poru­ku organizacionoadministrativne naravi, kako se već dopi­suju ljudi, vlastima u svakom pogledu sumnjivi, »učinite ovo, pripazite na ono, budite spremni na sve eventualije, prijeti vam policija«, čita to onaj gospodin kod oltara poluglasno, uvježbano, čita svom zablejanom stadu koje drhturi u hlad­nim klecalima, a misli su gospodinu pastiru odlutale bogte-pitaj kuda: zijevnuo je, i kao usput, ležerno prekrio usta ru­kom, pa zatim zijevnuo ponovno kao magare kad reve, uz-dignuvši glavu spram neba, e, baš mu se zijeva, ljudska na­past, sasvim naravna, probdio je svetu noć uz kaplju vina i dobru pečenku u sjajnom društvancetu. (49:387) (1962)

67 Zvoni katedrala tri frtalja na tri, veličanstveno, patetično, grmi nad kaptolskim kulama sveti Ladislav, a kadikad i Sveti Stjepan (mađarski kraljevi). Stižu gospoda kanonici sveča-

" Danas je zasjalo svijetlo nad nama jer nam se rodio Gospodin " Nepobjedivo Sunce!

visoki činovnik

158

nim korakom, lento maestoso" kreću u katedralu na bla­goslov, jedan po jedan, crni bumbari, tromo, dostojanstve­no, u teškim suknenim sutanama:" »Hvaljen Isus i Marija«! (56:103) (1967)

68 Blato strahote i smrdljivih krčama, gdje je sve licentia carna-lis*7 protiv koje vojuju ovi generalni vikari" priori," opati,'00

kanonici, naslovni biskupi, gvardijani"" katehete'02 lekto­ri,1 0 3 regenti kora, monsinjori, kapelani, koadjutori, preben-dari,1 0 4 orguljaši, propovjednici, fratri, klerici, trećoreci, crkvenjaci, sakristijani, vjeroučitelji, ravnajući učitelji, vjero­nauci, egzercicije,'05 zvona, tamjani, brokati, ruže, ljiljani, žrtvenici, crkve, drevni sveci, predrasude, svete knjige, sli­ke, kadionice, ciboriji,'" uroci, prokletstva, anđeli, patrijarsi, blagdani i kalendari, i gdje svi moralni problemi gamižu oko čovječuljka i crvuljka kao škorpioni, rakovi, gušteri, otrovni­ce, riđovke, udavi, krokodili, zmajevi, žabe, demoni, vukod­laci, pokojnici, sablasti, vampiri, krvopije, kuge, kosturi, ra­tovi, strah i trepet, jauk i lelek, plač i škrgut zuba, gdje ne pomaže ništa nego molitva, koja nas jedina brani od zla, da ne bismo pali u napast u koju smo se naime strovalili, još uvijek toliko zločinački blesavi, kriminalno naivni, poganski neprosvijećeni, da uopće ne znamo da smo omotani nečis­tim i blatnim ponjavama grijeha i bluda, i da ćemo pasti u pakao matematski sigurno.

(54:447) (1942)

69 Bilo bi naivno govoriti o stanjima obraćenja sa stanovišta vjerujućih, autentičnih ekstatika, planulih u suludom zanosu,

" polako dostojanstveno '* odjeća katoličkih svećenika izvan bogosluženja " tjelesna raspuštenost " pomoćni svećenici " poglavar samostana kod nekih svećeničkih redova 1 0 0 starješina samostana kod nekih svećeničkih redova "" starješina franjevačkog samostana

vjeroučitelji 1 0 1 predavači , 0 4 svećenici koji imaju posjed ' " duhovne vježbe

veliki kaleži s poklopcem

159

uzvišeno bezbrižnih hoće li svojim ispadima prekoračiti pro­pise Kurije ili pasti eventualno žrtvom crkvene nemilosti. Sjena velike Propagande trajno prati ovu vrstu kukavelja, ti­pa papinijevskog, kojima je ime legija, ne razlikujući se mnogo od bezazlenih bogomoljki, koje iskreno i predano cjelivaju zlatna stopala drvenih svetaca. Pravi crkveni bun­tovnici velikog stila izgarali su ognjem fanatičkog srca, svo­jom uznemirenom nervozom unoseći strah u svoje biskupe, svojim temperamentom pobjeđujući trijumfalno crkvenu hi­jerarhiju, dok je Papinijevo107 pokajanje samo sažaljenja do­stojna ambicija da bude najbolje ocijenjen među đacima in­telektualne kongregacije.10" (45:372) (1942)

70 U tekstovima »Riječkog novog lista« javlja se između redaka tiho pitanje: što da se radi i kako da se spasi narodna sup­stancija, kad nam je inteligencija sastavljena od svećenika, od oficira ili bijedno plaćenih činovnika. Svećenstvo, u svo­jim nižim hijerarhijskim redovima, životari u ulozi disciplinira­nih vojnika, razdraženo borbom protiv fiktivnog i apstrak­tnog ateizma, uvjereno da se — pobijajući bezbožnike — bori za narodne interese. Jedan dio patriotskog klera iskre­no hrvatuje na riječima, nasjedajući crno-žutoklerikalnim podvalama Jozue Franka, obmanut da nacionalnim ekstre­mizmom podiže narodni duh, a ova politička narkoza urodit će kobnim umrtvljenjem narodne masovne volje. (46:495) (1924)

71 Svi ovi fratri i sve ove crkve! Kakva unebovapijuća glupost? Šta hoće ovi ljudi? Stvorila bagra nepismena sebi unosno zanimanje od toga što gnjavi onu drugu nepismenu bagru! Lažu sebi da bi im vjerovali glupani, kako lažu u nečije »Vi­še« ime! Samo rangovi imponiraju ljudima. Sve što dolazi »odozgo«, ima prizvuk vrhunaravne misije. (44:209) (1939)

talijanski književnik (1881 - 1 9 5 6 ) ' " bratstvo

160

72 Ta mesnata fratarska mješina živi spokojno i mirno u ravno­teži. Ima svoje zapovijedi, dogme, stožere, osovine, njima se pokorava, po njima živi, oko njih se okreće i vrti kao zu-bati kotačić u stroju i stvar je jednostavna i potpuno riješe­na. (24:298) (1S23)

73 U vlaku između Knina i Drniša, davno je tome, našao sam se u razgovoru s jednim franjevcem. Maiešni kaplar božje pro­sjačke ćete znao je da je Duhamei" " pisac koga dobro od­gojeni katolik ne treba čitati. »Nije na indeksu, " " aH se ne preporuča«, toliko je znao, da je u vea s tim naš razgovor i počeo kada je mnogopoštovani brat svetoga Fftmje primije­tio da čitam Duhamela.

U jednom trenutku, kad sam bio ustao da na prozoru srknem dašak ozona (bilo je vrelo ljeto a bili smo u kupeu sami) dohvatio je moju knjigu i, prelistavši je na brzu ruku, nervozno je vratio na njeno mjesto. Primijetivši kako lista mojim Duhamelom, zadržao sam se na prozoru, a vrativši se na svoje mjesto, nastavih sa čitanjem. Usred šutnje, pune neizvjesnosti, imao sam utisak da se moj suputnik ne osje­ća lagodno; o ovoj vrsti kompromitantne literature naslušao se toliko mnogo invekt iva, 1 " te nije mogao odoljeti a da se ne dotakne napasti da bi je s gnušanjem odbacio.

Osjetivši da je počinio nešto što nije spojivo s boljim običa­jem, poslije duže stanke riskirao je da ipak prekine moju upornu lektiru, »da mu oprostim što nije odolio znatiželji«, i tako je počeo naš razgovor o literaturi i o svrsi kojoj bi imaia služiti, a zatim i o raznim drugim stvarima.

Razmatrajući značenje i smisao našeg ovozemaljskog op­stanka »u svemirskim razmjerima«, fratar se izražavao sta­romodnim rekvizitima one kićene pseudopoezije kakva se u našoj provinciji duha obožavala u sjeni Arnoldova genija. Pobijajući moje »vulgamomaterijalističke« poglede, ovaj naš brat u Kristu sav se rastapao u svojim deminutivićima, u svoiim zvjezdicama i leptirićima, kako bi meni, kao kompro-

francuski književnik (1884 - 1966) 1 , 0 popisu 1 1 1 uvreda

11 - KflLEŽA O RELIGIJI 161

mitiranom bezbožniku, otvorio oči da shvatim vrhunaravni smisao pravog, vjerski skrušenog života. Kao moj gost u vagon-restoranu, poslije četvrte ili pete fla­še ledenog piva, a bilo je zaista vrelo poslijepodne, fratar se povampirio u pastoralnog jarca kakvi skakuću po čitavoj na­šoj Arkadiji112 od Biokova do Dubrave, pa kao što kršni al­kar već umije da se razmeće, ovaj polubrat Bakonje fra Brneta razglagoljao se o svojim galantnim pustolovinama, i tako se pokazalo da mali fratarski vrabac »samo kljunom slavi svoga Gospoda«. Sjećajući se onog priprostog seoskog momka u sutani, gdje je gladan ženske golotinje trabunjao o dekameronskim pustolovinama po ispovjedaonicama, razmišljam o bijedi obraćenja — an sich,1 1 3 a naročito onog Giovannija Papini-ja. Ni Papini nije mnogo inteligentniji od onog mladenca, koji bi se bio razgaćio radije nego vidio Boga, osuđen na ona-nističko maštanje koje se u žanru naše hrvatske lirike u Sil-vijevoj sjeni zove »Pregaranje«. Bog bi sam znao zašto se Papini obratio ako nije da — pro futuro114 — osigura sebi moralno-politički alibi kako ipak nije ostao da umre kao crna košulja. Budu li se jednoga dana preispitivale intelektualne savjesti, imat će prilike da se ogradi da nije bio baš tako gvozdeno strogo organizirani legionar'15 u Duceovoj kohor-t i ' 1 6 kad se ovaj pučki tribun spremao da osvoji obalu Ilirika ispod Velebita i Biokova. Pomodne konverzije, lijeve i desne, dokone su igre, neka vrsta neotomističkog mahjonga zapadnoevropske inteligen­cije, poigravanje zagonetnim riječima i pojmovima za razo­nodu koja se u zaostalim duhovnim zonama pretvara u kari­katuru. Kod nas, onaj se fratarski prozelit117 već kod treće flaše piva pretvorio u ždrijepca koji kida svoje ulare i kao aj-gir'1" pun nabrekle snage bijesno rže za seoskim snašama sa jednom jedinom idejom kako je divno povaljivati cure po hambarima. (54:252) (1942)

1 1 2 sretnoj zemlji, zemlji pastira po sebi

1 , 4 za budućnost vojnik vojnici

' " gorljivi pristaša " • ždrijebao

162

74 Duhovna kriza zahvatila je i neke hrvatske fratre. Čitajući holandski katekizam,'" odobravaju ga na moje najveće iz­nenađenje. »Trebalo bi raspustiti redove«, kaže mi jedan fra­njevac, simpatičan mladić, na početku svog puta. »Redovi su medijevalne ustanove, treba crkvu laicizirati.« »Treba fratre rastaviti od stola i od krova, neka plivaju kako umiju, to je jedini način da se uspostavi duhovna disciplina. Ko vje­ruje po svom uvjerenju, taj ne mari za menažu. Treba vjero­vati u napredak biblijske ideje!« (56:470) (1968)

75 Četiri Dubrovčanina, četiri Gučetića: Petar, Ambrozije, Ni-kša i Božo, dominikanci, inkvizitori, profesori na Sorboni i u Louvainu, filozofi i liječnici, komentiraju Petra Hispana, Lom-barda, Aristotela, Averroesa, a svršavaju s »Rosariom Pre-čistoj djevici« i »Rosariom s drushbom prislavnoga Imena Isusova« (1597). Peripatetici, matematici, tumači naše histo­rije, biskupi, prijatelji kardinala i pojedinih papa, profesori na sveučilištima u Parizu, Rimu, Bologni, Padovi: Patričić, Me­do, Monaldi, Benković, Budisaljić, Nalješković, Dragišić etc, etc, kreću se u zatvorenom krugu tomistike, pišući protiv heretika (Agrippe von Nettesheima, etc), radeći na sintezi Dunsa Scota'" i Tome Akvinskoga. (43:757) (1948)

76 Kao specijalisti u inkviziciji, dominikanci siju po čitavom civi­liziranom svijetu strah i trepet za svaku, u evangeličkom smislu ovoga pojma, i najneviniju slobodnu misao. Ne treba zaboraviti da su oba autora čuvenog »Mlatila za vještice« (»Maleus Maleficarum«) bili dominikanci: Jakob Sprenger i Institoris. Tehnika uništavanja političkih i ideoloških protivni­ka (u smislu nacionalnosocijalističkih direktiva) jedva da je savršenija od bogatih i invencioznih propisa ovog slavnog

"" katekizam koji su holandski svećenici pripremili nakon II koncila 1966. godine

škotski filozof, franjevac (1270 - 1 3 0 8 )

163

»Mlatila« pomoću koga su dominikanci pomlatili masu ev­ropske svjetine, po broju veću od Kserksove vojske. Izme­đu ostalih svojih izuma dominikanci su zaveli u historiju ev­ropske civilizacije crkvenu cenzuru, a kod pokrštavanja An­tike oni su sa svetim Tomom Akvinskim odigrali svoju bes­mrtnu ulogu, zaustavivši normalan tempo razvoja zdrave ljudske pameti za dva do tri stoljeća potpuno, a kao što se po proplamsajima neotomistike na svim filozofskim kongre­sima posiije Drugog svjetskog rata vidi taj zastoj još uvijek traje. (43:652) (1955)

77 Red svetoga Benedikta osnovan je na ruševinama Apolono-va Hrama iste godine (529), kada je Justinijan u Ateni zatvo­rio svoju, u historiji posljednju helensku filozofsku školu. Benediktinci, kao filozofski i medicinski enciklopedisti, bili su zapravo bijedni i bezidejni kompilatori starogrčke i kasni­je carigradske medicinske literature, pa kada su se oko go­dine 1500 štampale prve knjige, između sedam stotina arap­skih štampanih autora, Hipokrat preštampan je po benedik-tinsko-saleritanskom receptu svega jedamput. Salernitan-ska anatomija bila je anatomija svinje. Spram intelektualno mizernog benediktinskog Srednjeg vijeka, Arapi su preuzeli ulogu Aleksandrije i njima imamo zahvaliti, što su Evropi sa­čuvali Aristotela,121 Platona,'22 Plotina,'23 Euklida,'2' Arhi-meda 1 2 5 i Ptolomeja.126

(28:42) (1944)

78 Optužujući »jalovo tlo rimsko«, Lovola'27 je osnovao svoj isusovački red i postao prvim generalom vlastite vojničke družbe (1541). Pisao je dosadno i suhoparno, jezikom voj­ničkog reglemana,'28 organiziravši svoj red strogo derviški

grčki filozof (384-322 p.n.e.) grčki filozof (427-347 p.n.e.) grčki filozof (205-270)

" 4 grčki matematičar (330-275 p.n.e.) " * grčki matematičar, fizičar (287 -212 p.n.e.)

grčki matematičar, astronom (2. st.l osnivač isusovačkog reda (1491 -1556) pravila

164

tako, da još i danas, četiristo godina kasnije, njegova Crkva liči više na kasarnu u kojoj vlada kadaversko mrtvilo, nego na kuću božju u kojoj se propovijeda ljubav spram bližnje­ga. (45:599) (1935)

i) 0 Strossmaveru

79 Strossmaver12' je na Vatikanskom koncilu, gospodo mon-signori,'30 citirao Leibniza'31 u svojoj tezi, da je Rim Rim, a Krist Krist. (25:207) (1921)

80 Leibniza je citirao biskup Strossmaver u svom znamenitom govoru na Vatikanskom koncilu, u specijalnoj raspravi, u uvodu u shemu »De fide catholica«,'32 18. III. 1870. Biskup, koji iz naše historijske apologetske perspektive nosi ukras­ni naslov »naprednog i slobodoumnog« crkvenog kneza, osudio je »neprežaljiva zla«: racionalizma i kriticizma, huma­nizma i klasicizma, reformacije, Voltairea'33 i enciklopedista, i, oborivši se na naturalizam, panteizam,'34 ateizam i protes-tanizam, đakovački biskup usudio se spomenuti Leibniza: »Tako je Leibniz bio odista učen i u svakom pogledu odličan čovjek, heretik, koji bludi po svetom Augustinu u dobroj vjeri, a nas drži za heretike« — ali su biskupi tu govornika počeli prekidati i vikati udarajući biblijama o klupe: »Damna-nus illurn!«'3' (47:65) (1935)

" " đakovački biskup, osnivač JAZU (1815 - 1905) visoki crkveni dostojanstvenici

1 " njemački filozof, istoričar i fizičar (1646 -1716) 1 , 2 »0 katoličkoj vjeri«

francuski književnik, istoričar i filozof (1694 - 1778) učenje koje poistovjećuje boga s prirodom

" * »Osuđujemo ga!«

86 Strossmayer se povlači u pasivnu rezignaciju poslije ma­džarske Nagodbe i Vatikanskog koncila. Biskupov stav na Vatikanskom koncilu bio je radikalna anticipacija crkvenih reforma, koje ne će po svoj prilici biti ostvarene ni u dalekoj budućnosti, pak vrlo vjerojatno ni na petom Vatikanskom koncilu. (45:402) (1965)

j) O Račkom

87 Kome bi palo na pamet da odrekne pozitivno značenje ka­noniku Franji Račkome? 1 4 0 On je bio član visokog klera, a od svih naših historičara imao je najviše nacionalnoga ka­raktera, i to nerazmjerno više nego mnogi njegovi suvreme­nici građanski slobodni mislioci. (46:385) (1947)

88 Oj, Marijo, rajski cvijet, Stepinac u Krašiću, Stepinac postao Kardinal, ne će da napusti zemlju, on hoće da dijeli bijedu sa svojim narodom, Te Deum iaudamus, Veni Sancte, Laus, Honor et Triumphus perpetuus, 1 4 1 Majko božija kraljice Hrvata. (40:20) (1952)

89 Poslije Bazaline 1 4* »Historije filozofije«, u isusovačkoj Knjiž­nici života, pojavio se P. D. pater doktor Franjo Šanc, sa svojim remek-djelom »Povijest filosofije«. Otac Sanc ne pro­matra stare filozofe, on nije pasivan posmatrač, on je akti­vist Družbe Isusove. »Novum« njegove knjige: pater Sanc, u strogoj akademskoj mjeri, daje ocjenu vrijednosti pojedinog sustava u svietlu istinitosti. Dakako, da se iz takvog načina obrađivanja razabira, koji smjer zastupa pisac«. (Koji je to

1 4 0 historičar, političar, teolog (1828 - 1894) 1 4 1 Tebe Boga hvalimo, Dođi, Sveti, Hvala, Čast i Vječna slava

filozof (1877-1947)

168

smjer, koji jedan P. D. I . " 3 može zastupati — da nam je znati?) »To je dubokoumno filosofiranje Aristotela, čiju je nauku (kasnije) proširio najveći katolički filozof sveti Toma Akvinski.« (Simultano padaju mi na pamet razne i raznov­rsne, duhovite i manje duhovite magareštine u obliku citata, materijalističkih, dakako, iz svetoga Tome. Na ovu temu dala bi se napisati vesela knjiga.) »Knjiga oca Šanca pisana je la­ganim, pristupačnim sti lom, da će je moći s korišću pročitati svaki obrazovani čovjek. No to nije išlo na uštrb znanosti, baš u tome i leži vrijednost knjige. Knjiga završava s poglav­ljem o Boet i ju.« ' 4 4 (Čitam »Consolatio philosophiae«' 4 5 Boe-tijevu već od početka rata. Elaborat mi se negdje izgubio.) Pater D. I. Šanc objavio je: »Sententia Aristotelis de compo-sitione co rpo rum«" 6 i on je svojom raspravom na svjet­skom tomističkom kongresu u Rimu zablistao na nebu svjetske filozofijske javnosti. Jedna od filozofijskih zvijezda na neotomističkom nebu (o, Altitudo) filozof Schuster, piše o Šancu: »Koliko ja znam još nitko nije tako oštroumno i opširno raspravljao o ovim pita­njima«. Schuster bleib bei deinem Leisten! Ne sutor ultra c rep idam! ' 4 7 P. D. I. Šanc je djelovao više godina kao profe­sor filozofije na glasovitom papinskom sveučilištu »Gregori-anum«, zatim je bio profesor na bogosloviji u Sarajevu. Da­nas je profesor na zagrebačkom isusovačkom institutu na Jordanovcu«.

Čovjek nikada nije dovoljno svijestan veličine svojih suvre­menika. Bože, kako smo sretni, udišemo isti intelektualni i duhovni vazduh s jednim misliocem velikog stila. Poslije Vla­dimira Dvornikovića, 1 4 3 Zdenka Vernića, doktora Đure Ar-nolda, 1 4 " Sakača, Daniela Uvanovića i Zimermanna, Pater Družbe Isusove Šanc svakako je jedan od najmarkantnijih hrvatskih mislilaca. On sustavno misli, a piše laganim stilom, koji nije na uštrb — čemu? Znanosti, zna se. Baš u tome i leži značenje P. D. I. Šanca. Sada znamo sve. (39:491) (1942)

' " pripadnik Družbe isusove - isusovac rimski filozof (480-525) »Utjeha filozofije«

' " »Aristotelovo mišljenje o sastavu tjelesa« " " Obućaru ostani kod svog posla! Ne sudi o onome u što se ne razumi­

ješ! " * filozof, pisac, eklektik (1888 -1950) 1 " književnik, filozof (1854-1941)

169

90 Kao naročito talentirani ideolog, upravo pjesnik kraljevskih parola, javlja se danas sve glasnije mračni žički vladika, koji laje s amvona150 svoje polupismene i zbrkane gluposti a la Stanislav Krakov ili Velmar-Janković ili Dimitrije Ljotić,151 u obliku genijalnog književnog paperja velike intelektualne Sove, koja se zove Smer Pameti. Vladika Nikolaj Žički nema danas nikakve druge brige nego da s amvona laje o sujev-jerju suvremenih pozitivizama i o nadriljekarstvu današnjice, propovjedajući Krunu, kao jedini spas od ove čudne kuge, što urla svijetom, a zove se materijalizam. (47:344) (1940)

"" propovjedaonice . '*' političar (1854-1946), propagator rasističkih ideja, organizator oruža­

nih formacija protiv NOP-a

IV

RELIGIJA

U SLUŽBI VLASTI

1 Helenski bogovi su lakoumni razvratnici, pijandure, preve-janci, rogonje i veseljaci, smioni pustolovi i trubaduri lutali­ce, no dok se danas već može o njima govoriti kao o Offen-bachovom operetnom ansamblu bez ritualnog počitanja i kaznenozakonskih posljedica, nazaretski Olimp trijumfira još uvijek na pijedestalu svoga dostojanstva, do juče kao državna religija moćnih evropskih carstava, ruskog, austrij­skog i njemačkog. A kad se Bog već pretvorio u formulu carske feudalne i građanske Pravde, kad je preuzeo konzer­vativnu društvenu ulogu da siječe buntovne glave, pojava trajnog rekvijema 1 poslije golgotskog misterija predstavlja s jedne strane kanibalski ritual, a s druge pobjedonosni zna­men perverzne tiranije. (46:48) (1915)

2 Sve to kako stoji stvorio je Sam Gospodin Bog (slava mu budi i dika), i muži i jesu bokci, kada ih je Sam Gospodin Bog bokcima stvorio, i tako je to zapisano na farofu i na ka­tastru, u paragrafima, na kotaru i u zakonima kod suda, gdje je Gospodin Bog postavio Gospodu, da pazi na muže bok­ce, da dobro vrše deset zapovijedi Gospodnjih, da plaćaju porez i prireze i namete i da idu u soldate, a kada se to Nje­mu svidi bogme i u rat. (74:10) (1921)

3 Ne razmišljajući, po svoj prilici, ni o čemu drugom nego o čitavom nizu svojih stečenih agrarnih privilegija i prava, naši biskupi u ovoj madžarskoj biskupiji nisu se osam stoljeća

1 zadušnice

173

zapravo bavili nikakvim drugim pitanjima nego stjecanjem, povećavanjem i obranom svojih feudalnih dohodaka. (47:462) (1947)

4 Seljak je bio vlasništvo vlastelina, kao grofovsko govedo ili zemlja. Od kolijevke do prve bračne noći seljak je plaćao vi­še od dvjesta vrsta poreza i nameta, i u onome svijetu gro­fova, baruna, biskupa,- generala, papa, bogova i krvnika, se­ljak je živio životom mnogo sramotnijim, nego što je bio ži­vot rimskog roba. (44:400) (1951)

5 Biskupi nisu samo trgovci »duševnom hranom«, dakako, jer drveni sveci spadaju istodobno i u veleposjednike, i više od šezdeset posto dobrih blitvinskih njiva žanju pozlaćeni sve­ci na oltarima, a, osim toga, podržavati dobre veze s bisku­pima, znači ubirati najmanje dvadeset do trideset posto gla­sova više. (73:344) (1962)

6 Erazmu je jasno da je aristokracija oduvijek sklona prakti­čnom ateizmu, i da plemstvo kao takvo, manje-više klasnos-vijesno, propovjeda kako je »Religija« samo sredstvo u ba-ronskim rukama, da bi baroni u ime Svevišnjeg vladali kao Najviši autoritet do dana sudnjega. Jednu jedinu misao aris­tokracije, kako bi, uzvišena iznad bijednih i smiješnih igra­čaka »Vjere«, mogla da trajno vlada nepismenom svjetinom, koju tako drži na koljenima pred tajnom svojih feudalnih, vrhunaravnih i božanskih privilegija, tu jedinu aristokratsku zamisao Nebeske Vlasti, Erazmo je trajno izvrgavao ruglu kao pogansku. (9:302) (1942)

7 Ovaj rat, kad bi bilo logike, odnio bi prije svega sve Biskupe i sve Crkve, sve vjere ovoga svijeta, a u prvom redu »kršćanstvo«, i to upravo ovu vrstu istočnog i zapadnjačkog »kršćanstva« koje blagoslivlja topove i sablje u ime »evan­đeoske ljubavi«. (52:85) (1916)

174

8 Sprovod zvona još uvijek traje. Od zvona lijevaju topove, a od topova zvona. Sve u svoje vrijeme. Kao u bibliji.

9 Plemena, rase, porijekla, vjeroispovijesti, jezici i dijalekti stoljećima u tim balkanskim kotlinama tako su se amalgami­rali,' da je granicu današnjeg etnografskog stanja povući nemoguće, a rekonstruirati je mitraljezama i vješalima, na temelju nekih fiktivnih stanja od prije mnogo stotina godina, bilo bi zločin ili ludilo.

10 U novinama pojavila se fotografija jednog ranjenika, koji je prostrijeljanih pluća mogao da pušta dim kroz ranu na leđi­ma; biskupi su javno u crkvi lagali sa propovjedaonice da je vjernicima koji padaju na fronti bolje mjesto osigurano na drugom svijetu, uz oprost grijeha i razne vjerske olakšice svima mobiliziranima. (46:369) (1924)

11 Prolaze narodi evropski u defilejima historijskim, kao da je netko po kontinentima rasuo pune kutije dječjih olovnih sol­data, i dok nad usijanom retortom sebi Faust razbija glavu zbog evropskih dilema — treba li vjerovati ili htjeti, biti ili ne biti, doživjeti ili znati — dok se u mozgovima evropskim kao u alkemijskim pivnicama kuhaju osnovna neriješena pitanja o odnosima subjekta i objekta, o apsolutnom i relativnom, dotle se evropski narodi igraju svojim olovnim igračkama ra­tova, i ta djetinjasta halabuka traje u Evropi neprekidno već sedamdeset hiljada godina. Glas tog evropskog dječjeg bubnja glasniji je od Platona i Kanta, i dok se po katedrama javljaju stare crkvene papige sa svojim apriorističkim smicalicama defilej evropskih naro­da traje po svim evropskim cestama i u svim smjerovima, u osnovnom protuslovlju sa svim pravilima evropske pameti, ali s blagoslovom božjim i svim dobrim željama evropskih kršćanskih biskupa.

(53:58) (1918)

(2:148) (1924)

(44:164) (1933)

' izmiješali

175

12 Gospodin vijećnik buni se protiv suvremene stvarnosti iz vi­teške perspektive: on živi u zlatnom okviru jedne staromod­ne oleografije,3 gdje se oklopljeni vitezovi bore s nemanima na turniru, on zamišlja sebi svoje fijakerske ideale u grimizu i hermelinu,' kako ginu za pojam »domovine« u purpuru po­žara i vijorenju stjegova, u križarskom zanosu jedne geste, kao što su zanosne kretnje stjegonoše i barjaktara, koji gi­nu u potoku krvi »za Krst časni i Slobodu zlatnu«, gdje »Krst časni« znači njegovu baroknu Svetu Mariju na Božić i na Us­krs, a »Sloboda zlatna« predstavlja zapravo njegovu malog­rađansku tvornicu... Zlatan križ kao simbol naše — hiljadu-gbdišnje »zlatne slobode«, »zlatne« slobode rezanja Patent--čavala, punjenja Soda-flaša i zaštićivanja odvodnih kanal­skih cijevi. Čovjek lebdi iznad stvarnosti nekoliko centimeta­ra. (72:12) (1938)

13 Sve je pod oružjem. Plemstvo i plebs rade jedni drugima o glavi, a Sveti Otac da može, jednim bi udarcem mača odru­bio glavu čitavoj Evropi, Austrijski knez Ferdinand pali Wur-tenberg, Margarita od Navarre opsjeda s' Hertogenbosch, Antvverpen je podigao luteransku pobunu, na sve strane in­kvizitori, kardinali, oklopnici, opsadna stanja i grmljavina to­pova. Čitava rulja inkvizitora mobilizirana je na svoja mjesta, a kraljevi, mjesto da se organiziraju za vojnu protiv Turaka, koji sve više prijete uništenjem čitave zapadnoevropske ci­vilizacije, uništavaju se međusobno kao žrtve obostrane mržnje. (44:170) (1942)

14 Zbor duhovne mladeži zagrebačke zaključio je u travnju ove godine da za uspomenu godišnjice uspostave NDH izda no­vo prerađeno, XXXII izdanje molitvenika: »Isus prijatelj ma­lenih«. (39:294) (1942)

15 U ovoj zemlji ratuje se od prvoga dana kako smo se pojavili na ilirskom reljefu: vojske i ratovi Bizantije i Franaka, Nor-

• tehnika reproduciranja " samurovina

176

mana, papastva, carigradskih patrijarha i stambolskih vezira, Mletaka, madžarskih, hrvatskih i srpskih kraljeva, Ostmarke te biskupske i kardinalske vojske I kaznene ekspedicije od Ostrogona i Kaniže do Budima, i od Mohača do Soluna, u oba pravca, kroz vjekove. Tisuću i jedan rat, od gotike do renesanse i od romanike do baroka. Rat i ruševine, dim po­žara i baruta, uz pogano urlanje derviša, isusovaca i kalude-ra. Svi su naši gradovi rušeni do temelja, stoljećima, a kroz Beograd prohujala su sve lude evropske vojne od Balduina do Sulejmana Veličanstvenog, od Anžuvinaca i Jagelona do Habsburga; na Uni, na Savi, na Drini, na Dunavu, između Ostrovlce I Klisa, Između Niša 1 Valjeva, krv se lije neprekid­no od biskupa senjskog Markantonija do opala Fortlsa, od Prote Mateje do D'Annunzija. (45:237) (1944)

16 Pozivaš se na zveket svijetlog krišćanskog oružja, kada si godinama ginuo od turskih kuršuma za austrijske interese: od princa Jevgenija do Laudona, kad nas je izginulo ne zna se koliko hiljada. Svoje smo glave za svijetle krune u torbi nosili, a i dan-današnji činjmo to isto, bogoradeći, zbog Slatkog Pravoslavlja, pred Imperatorom Rosejskim. Klečimo pred carskim sanktpeterburšklm Ikonostasom vapijući u Ime svete vjere srpske, grčke, pravoslavne, ruske, pounija-čene, grkoistočne i latinske, jer je Nekrst onaj protiv koga se boriš sam samcat i goloruk, a dalje od zlatnih baroknih vrata u carskim predsobljima dopro nijesi. Jedini koji te pri­maju dvorski su šambelani u bijelim bječvama i lakiranim pa­pučama, kao posluga u posmrtnoj gali, spram tvog plebej-skog leleka, koji je toliko glasan te bi mogao uznemiriti gos­podske uši na ovoj panihidf* dostojanstva i pameti ljudske, gluhonijema mramorna služinčad. (46:792) (1953)

17 A da je u zemlji francuskoj ponestalo svake vrste jeftine ro­be, da je radinost presušila kao mlin bez kiše, da je vrijed­nost francuskog novca klizila sve opasnije, da su krvavi po­rezi postali jedinom nadom kraljevske kase, zbog svih ovih sitnih stvari povampireni kraljevski režim nije patio od glavo­bolje. Crkva, kao što se to obično u ovakvim zgodama zbi-

* opijelu

12 - KRLEŽA O RELIGIJI 177

va, opet je jedamput postala političkim kompasom za du­hovno siromaštvo kome se sa propovjedaonica bajalo kako je Kralj uskrisio Domovinu kao biblijskog Lazara i da nije bi­lo kraljevskog Pomazanika, koji je historijskom gestom Dje­vice Orleanske vratio Staru Slavu, nečisti duhovi pod utjeca­jem »tuđinske kulture« bili bi razdrli Narodno Tijelo kao hije­ne. (53:261) (1919-1938-1961)

18 Iz Rima zaputila se Crkva na svoje »osvajanje Svijeta«, to je istina i ukoliko se ona i pojavila na početku kao neka iluzija o ljudskoj ravnopravnosti, njeno kretanje po historijskim cestama zavelo je tu istu Crkvu na opasne stramputice i ona se pretvorila u negaciju svoje osnovne misli. (46:529) (1960)

19 Kada se slavenski narodi i formalno podređuju dogmi »evanđeoske ljubavi«, primajući tokom Devetoga stoljeća krst od Bizanta i od Rima, iluzije o dubljem smislu ili o vrhu­naravnim kvalitetama ove dogme nisu više mogle kod njih biti tako naivne, te ne bi bili svijesni, da je to krštenje više politički aranžman nego sveti sakramenat. Krštenje to i tak­vo, koje propovijeda Serenissima,' ta »guja od otrovnih naj-otrovnija«, koja je po riječima Svetoga Oca Pape krstila svo­je gusarske šćave i galijote, na temelju iskustva što su ga ti bijedni pogani stekli ratujući za račun mletačkih trgovaca od Afrike do Azije i Cipra, to i takvo krštenje moglo je imati sa­mo jedan jedini dublji smisao, da se radi o politici manjeg zla spram Kurije Rimske ili spram Consiglia dei Dieci, koje je sam Papa krstio kao leglo »nezasitnih proždrljivaca, ubo­jica, trovača, Lestrigona, Ciklopa i Polifema«, po svaku civili­zaciju »opasnije od svih morskih monstruma, orkana, vjetro­va, briganata7 i rata i sveukupne hajdučije zajedno. (43:498) (1944)

20 Kada su »barbarske i divlje horde« stupale u organiziranu koordinaciju kršćanstva (u grčkoj ili latinskoj varijanti) ne će

• titula Mletačke republike 7 razbojnika

178

biti pretjerano, ako se kaže na temelju čitave serije historij­skih, krvlju zapečaćenih dokumenata, da o dubljem smislu dogme o »evanđeoskoj ljubavi« nije moglo biti više nikakvih iluzija. To su već tada bili politički aranžmani u igri velikih si­la, oportunističko nadmudrivanje sa međunarodnopravnim garancijama, smrtonosna partija šaha po crti manjeg zla. (43:498) (1950)

21 Legendarna palaeoslavica pojavila se u prostoru i vremenu latinsko-bizantinskih antagonizama devetoga stoljeća, koji zacijelo da nisu bili manje antipatični i manje kriminalni od onih što smo ih i sami doživjeli u periodu 1941—45. Kada je Leone Isaurfjevac (prvi ikonoklast)' Papi takoreći pred no­som digao Ilirik' i podredio ga patrijarhu carigradskom, do­godilo se to poslije dvjestagodišnjeg diplomatskog nad­mudrivanja, tako da historijski ne će biti pretjerano ustvrditi, da je između mnogih problema i »Ilirik pridonio tome da se latinsko-grčke relacije konačno zatruju do dramatskog ras­kola«. Sve ono što bi se moglo označiti kao Conversio Sla-vorum Meridionalium10 zbivalo se u prostoru trajnog rivalite­ta između Rima i Carigrada, pak je i legenda o slavenskim apostolima samo odraz našega ukletog balansa između jed­nog i drugog, ekumenskog i katoličkog centra. (43:499) (1950)

22 Apologija antike trebala je da zasjeni Slavenstvo istočne jadranske obale u obliku »naučnoobjekth/nog« sistema, na temelju takozvanih »fakata«. Svi naši jučerašnji i današnji ar­heolozi nazovi humanisti, zapravo benediktinci jedne eccle-siae militans," Lovrićevi cokulaši, koji su bili agenti Serenti-sime1* (Kačić) i kojima je od fra Dorotića" iz 1806-1814 do fra Vištice 1941-45 ime legija, svi su se oni živo upeli da obrane neprekinuti latinski kontinuitet istočne jadranske obale i svi su oni zapravo prepisivali negativne ocjene jed-

• kipoborac ' antički naziv za područja na Balkanu naseljena Ilirima " Obraćenje Južnih Slovena

1 1 militantne crkve 1 1 Mletačke republike " političar, pisac, franjevac (1761 -1837)

179

nog Ro de Flerija, Ajtlbergera, Rumora, Katanea, Rivoire ili Dudana i Prage, Freja ili šafrana, etc, etc.

23 Slavonija, Hercegovina, Istra, Dalmacija, sve oteto, pregaže­no i zauzeto austrijskim, turskim ili venecijanskim četama. Nad zemljom prelijeću vještice, vukodlaci, đavli i demoni, po crkvama gunđaju jezuiti, a kmetovi pale plemenitaške kurije.

24 Sam fakat da smo se pojavili u ovom prostoru i da nismo nestali, jedan je od dokaza za našu krivnju. Mi smo krivi što se na istočnoj obali Jadrana slavizirala romanska civilizacija, što je za Rim značilo da je propala. To su argumenti Latera-na, Vatikana, Bizanta, Venecije i Italije do danas.

(45:159) (1950)

25 Iz Akvileje i Salzburga, iz Laterana i Mletaka prodirala je za­padnoevropska civilizacija k nama punih osam stoljeća na azijatski način: latinsko kršćanstvo širilo se kod nas ognjem i mačem vjekovima. (45:160) (1948)

26 Carevi su danas skloni da sklope Svjetski Mir u svom vlasti­tom interesu. Njihov interes i interes širokih masa su podu­darni. To tvrde biskupi, kardinali i admirali. Zato su biskupi, kardinali i admirali za Cara. Samo ne rušiti okvire. Okviri, kakvi bili, rođenom su sinku mili. Dakle: Gott, erhalte'4... Bo­lje je carevka nego ruski kaos.« »Tako misli narod.« Narod, to su široke, kompaktne narodne mase. Kvalificirana de­mokratska većina. Treba ukloniti između Krune i Naroda po­srednike. To su Kardinali i Admirali. Ne treba govoriti o Obe­ćanoj Zemlji. Kanaan je paranoja.15 »Kanaan su izmislili Ži­dovi.« To je bio egipatski kšeft. Jedini autoritet buržoazije

" Bože, štiti... " umišljenost

(7:40) (1950)

(44:492) (1929)

180

danas je Nauka. Treba poštovati Tradiciju. Prošlost nas uči kako će izgledati budućnost.

27 Mi (komunisti — I.C.) smo za te žandare nasilnici i rušitelji slobode zato, jer njihove banke, njihove kasarne i njihove crkve smatramo običnom prevarom i negacijom svake poli­tičke pameti i građanskog morala. Ta gospoda rojalisti su »državotvorni« zato, jer u njihovim očima državnu vlast predstavlja žandarski kundak, a ml smo po mišljenju njihove policije protudržavni elementi zato, jer hoćemo da naša država ne bude nasilje i zločin, nego bolnica, škola i pristo­jan roditeljski dom, da naš rad ne bude robija za tuđe dže­pove nego društvena funkcija koja stoji pod nadzorom čita­vog naroda. (45:126) (1920)

28 Bez obzira na to da li su naši građanski političari rojalisti, ju-gointegralisti, separatisti, federalisti, republikanci, demokra­ti, radikali ili klerikalci, u jednoj su formuli složni, a to je da socijalno uređenje ove naše zemlje treba da ostane kakvo jeste. (45:128) (1920)

29 Crkva, Banka, Veleposjed i Vojska danas su najjači instru­menti jedinstvene srpsko-hrvatske reakcije, i dok se ova zemlja ne izmijeni strukturalno, tako dugo će riječi o njenom oslobođenju ostati, nažalost, samo lijepe fraze.

30 Praktično, u Boga ne vjeruje nitko, ali Njegovo Ime odštam­pano je na pasošima, gdje je Svojom Voljom pomazao Kra­lja, i na hiljadarkama, gdje čuva našu zemlju od socijalistič­kih opasnosti. Jedino Božanstvo, kome se čaršije čitavoga svijeta klanjaju od Mojsijevih vremena do danas, jeste Zlat­no tele.

(53:62) (1918)

(53:317) (1920)

(45:389) (1924)

181

31 Ribe i žene, knjige i glazbe, vjere i zakoni, pogledi na svijet i pjesništvo, sve se prodaje u Evropi za novac, i mjesto čov­jeka moneta je danas jedina mjera, jedina vaga i jedina svje­dodžba ljudskih svojstava. (44:81) (1933)

32 Što se tiče pravoslavne Srbije, ona je — kao sredstvo dvor­ske politike — uživala blijede simpatije, a nepoznata i po svojim liberalnim sklonostima sumnjiva jugoslavenska lica, koja stižu iz Austrije preko Niša, kao »antiaustrijski propa­gandiste«, iz perspektive tzv. Statističkog odjeljenja veoma su antipatična zbog svojih antimonarhističkih programa pro­tivnih osnovnom principu Svetoga sinoda i svemoćne Teok­racije, da »katoličke Jugoslovene ne treba ujediniti s pra­voslavnima zbog opasnosti koja bi pojačala pogibao poka-toličenja«. (46:551) (1960)

33 Austrija je nastojala da zbriše Srbiju sa geografske karte, a u Antanti je stalo da Austrija, kao protuteža Njemačkoj i Ru­siji podjednako, dok se Rusija, kao autokratska i teokratska monarhija, nije odlučila da uništi Austriju, carsku autokrat­sku i teokratsku silu kao što je bila i sama, po liniji solidar­nosti. Car sa Svetim sinodom simpatizirao je sa srbijan­skom regionalnom idejom da Srbija prisvoji pravoslavnu Bosnu, ali nije bio sklon da se bosanska aneksija proširi na hrvatske katoličke krajeve, jer se time zadiralo u katoličke interese s jedne strane, a pojačavala latinska kontaminaci­ja" pravoslavnih balkanskih zemalja. (46:780) (1960)

34 Ideolozi, štampa, katedre, crkve, sudnice i svi megafoni, progovarajući iz đavolske utrobe jednog socijalnog sistema, koji ruča i večera narode, pojedince, civilizacije i čitave kon­tinente iz profiterskog Interesa, sablasti, trgujući mesom bližnjega, političke varalice, pustolovi i cinici, koji se profesi­onalno bave kupoprodajom političkog uvjerenja, u jednu ri­ječ, sve što kod nas predstavlja rojalističku stvarnost na po-

" zagađenje

182

četku političkog puta i ujedinjenja, sve se to pobunilo protiv lenjinizma kod nas na krvav, na surov i na sasvim primitivan način. (45:394) (1945)

Najradikalnije je ušla u bitku protiv »anarhije, nihilizma i bez-božnog boljševizma«, naša draga rodoljubiva kaptolska štampa, štampa Njegove Preuzvišenosti sedamdeset i prvog zagrebačkog biskupa i arcibiskupa nije birala riječi da prokune ovaj pakleni izmet koji se pod kaptolskim zidinama pojavio sa crvenim barjacima i s parolom međunarodnog svjetskog mira. Nije svrha ovih redaka da budu historijom onih davnih dana, ali kako je zagrebačka biskupija prije tri­deset godina stala da igra svoju fatalnu političku ulogu, po­trebno bi bilo ipak i uprkos svemu ipak posvetiti neku, ma i minimalnu pažnju tim našim biskupima koje politika već tri­deset godina zanima više od njihovih pastirskih vrhunarav­nih dužnosti. U našoj biskupiji, osnovanoj u dvadesetom stoljeću medu »slavenskim poganima i idolopoklonicima«, razmišljalo se godine 1917 o mnogim suvremenim zemaljskim pojavama i stvarima na prilično staromodan način, koji se od Krčeiice-vih" marijaterezijanskih dana, nažalost, u svojim elementi­ma nije ni u čemu izmijenio. Ova barokna, feudalna metoda mišljenja, po kojoj su biskupi pozvani da budu boljari'' j — kao takvi — narodni voždovi, nije više bila podesna za sna­laženje u prostoru i u vremenu. Poslije petnaestovjekovne tragične plovidbe, mi smo se u stvarnosti godine 1917 nala­zili kao narod u potpunom brodolomu, a u našoj biskupiji, međutim, o stvarnim opasnostima naše ovozemaljske eg­zistencije kao da nisu imali pojma. Nadbiskup, koji je prije trideset godina tvrdo odlučio da sruši babilonski, grešni to­ranj boljševizma, najavio je tome pokretu križarsku vojnu do istrebljenja. Reklamiran od svoje vlastite štampe kao »veliki duh«, »organizator«, »stvaralac i ideolog«, taj »mislilac udubljen u problem kršćanske filozofije« tako duboko da je »s lakoćom prelazio preko najtežih pitanja metafizike«, taj »mistik« koji je stvorio »neprolazno djelo teodiceje«, taj »akademik« i »pokrovitelj Akademije«, »učenjak i silogistik«,

" historičar i zagrebački kanonik (1715 -1778) " veliki zemljoposjednici

183

taj, »enciklopedist«, od koga »divovski raznolikijeg i univer-zalnijeg imena u našoj historiji nije bilo«, taj naš »meditator grandioznog uma« ušao je u borbu protiv boljševizma od straha pred agrarnom reformom, Takoreći u predvečerje lenjinskog Oktobra, naš Nadbiskup prisustvovao je, kao jedan od krunitelja, krunisanju posljed­njeg Cara i Kralja austrijskog i hrvatsko-ugarskog u Budi-mu; kao »starcevićanac«, on je hladnokrvno glasao grofu Tiszi ratne kredite, a za financiranje austrijskih topova zabi­jao je zlatne čavle u Slavensku lipu na Trgu Bana grofa Jela-čića, ali u pitanju »ljudskog majmunskog podrijetla« i »bol­jševičke« agrarne reforme bio je idealno i postojano bes­kompromisan protivnik. Taj naš »Sacerdos Maximus« (»Vrhovni svećenik«), pred kojima su orgulje himnički intoni­rale: Vos posuit Spiritus Sanctus regere Dei Ecclesiam (vas je postavio Sveti Duh da upravljate Crkvom Božjom), taj naš natpastir, »knez i vladar naših duša« kome je ovozemaljski put bio »veličanstvena via triumphalis« (pobjedonosna ces­ta), taj naš »graditelj duševne kulture« koji je zaustavio »prvu ofanzivu slobodoljublja i slobodnog zidarstva«, taj naš slavni antidarvinist, antišulekdvac i antibrusinovac, narodni dobročinitelj i bankir, »koji je u svojoj Poljodjelskoj banci or­ganizirao kapital za davanje jeftinog kredita« — on je na či­tavu dramatsku problematiku oktobarskih dana reagirao po shemi najbanalnijeg tvrdoglavog zemaljskog Gospodina iz šesnaestog ili sedamnaestog stoljeća. Ovi naši kaptolski ve­leposjednici, uvjereni da su biskupske, tj. njihove desetine, činži", gornice20 i dezme »juriš divini« — božanskog prav­nog podrijetla, za svoje livade, lukno21, daće i vinograde u stanju su da se bore ne samo enciklikama22 već isto tako i topovima. Ti milosrdni zaštitnici djevica Sv. Vinka Paulskoga patetično su zaprijetili godine 1917 svim agrarnim interesen­tima oko sebe ognjem i mačem, kao Toma Bakač kada je branio Sisak od Turaka. Ne razmišljajući, po svoj prilici, ni o čemu drugom nego o čitavom nizu svojih stečenih agrarnih privilegija i prava, naši biskupi u ovoj madžarskoj biskupiji nisu se osam stoljeća zapravo bavili nikakvim drugim pitanji­ma nego stjecanjem, povećavanjem i obranom svojih feu­dalnih dohodaka. U svetome Evanđelju po Luki, X, 7 i 8 i u Poslanici svetoga Pavla Korinćanima I, IX, 4, 7, 11, 13 i 14

" vrste novčanog poreza feudalnom gospodaru " vrsta godišnjeg davanja vlastelinu " godišnje davanje župniku " papinim okružnicama

184

jasno je rečeno kako je pravo dušobrižnika da od svoga stada primaju nagradu, da čineći svetu službu imaju pravo i hraniti se od te svete službe, da propovijedajući Evanđelje od njega i žive i da služeći oltaru logično pokušaju sve ono što se na oltarima nađe... Da je smiješno hraniti se od vrhu­naravnih čaranja i od smokava, jarića i ulja po žrtvenicima, to je bilo jasno već Aristofanu", ali Hrvatski sabor nije na evanđeoske zapovijedi gledao okom helenskoga komediog­rafa, pak su hrvatski saborski zaključci o biskupskim tributi-ma" i o biskupskoj desetini od godine 1273, 1353, 1480, 1481, 1537, 1567, 1608, 1621 I 1660 imali punu zakonsku i evanđeosku snagu sve do godine 1848, kada je zagrebački kaptol pobio i povješao prilično mnogo seljaka, gladnih kap­tolske zemlje, a za koje se već onda govorilo i u štampi bis­kupskoj pisalo da su komunisti! U ovih trideset godina dva zagrebačka biskupa, sedamde­set I prvi i sedamdeset I drugi, djeluju u okviru naše suvre­mene političke stvarnosti na staromodan, a pomalo i dosa­dan način sedamdesetorice svojih predšasnlka. Zagrebački su biskupi ljubav spram bližnjega propovijedali kroz vjekove pljenidbom, globom, sekvestrom, prodajom, bubnjem, za­konom, puškama, topovima, sudom, verigama, kaznama, hapsom, batinanjem, Verbdczvjevim Tripartitom, paragrafi­ma, izgonom i smrću na vješalima ili na lomači, izopćenjem i crkvenim prokletstvom, štampom, ideologijom, pamfletima, bankama, drvenim lutkama koje miču očjma, čudesima, ko­košjom krvlju kao krvlju Kristovom i provincijalnom politi­kom. O toj sedamdesetorici zagrebačke gospode biskupa dala bi se napisati zanimljiva knjiga na temu socijalističkog realizma, kada se već traži da taj realizam ima da bude dois­ta — i socijalistički. Sve do šesnaestog stoljeća zagrebački biskupi su, prije svega, sami stranci: Talijani, Nijemci, Ma­džari, Anžuvinci, Koiomanovci, Arpadovci, svjetovnjaci, si-monisti, baruni, kraljevski favoriti, zagonetni pustolovi i jalo­vi teolozi. Za osam stotina godina ti Fancike, Ugrini, Deb-rentheji, Zoliji, Scolariji, Monoszli, VVolfgangi, Osvaldi de Szentlaszlo ne rade drugo nego kupuju kmetove, robe zem­lju, otimaju prebende", pale gradove, ubijaju i gaze kroz vjekove to seljačko meso oko sebe i tove se od desetine, a čitava ona serija baroknih grofova s mitrom2' u sedamnaes-

" grčki komediograf ( 4 4 6 - 3 8 9 p.n.e.) " porezima " posjede " biskupska kapa

185

tom i osamnaestom stoljeću uvijek se borila protiv svog na­roda dosljedno. Sa svojim biskupskim jagarima, haramija­ma", drabantima, pandurima, španima, dvorskim kaštelani­ma", kanonicima i prebendarima ti biskupi ubiru desetinu vinsku, pšeničnu, žitnu, prosenu, hršulju, jačmenku, zobeni-cu, kukuružnjaču, kruškovnjaču, povrtnu jalovicu, jaricu, kablenku, katansku, hljebnu, gornicu, govedščinu, dinaršči-nu, filjaršČinu, arendu", harmicu i egzekucionalni groš! Pod zaštitom pozitivnih zakona ti naši biskupi gutaju vjekovima krave, konje, med i mlijeko, maslac, sireve, svinje, janjce, konoplju, lan, predivo, voće, perje, vinograde, sjenokoše, purane, zečeve, guske, perad uopće i divljač sezonsku, grožđe i povrće, i kad bi se sabralo sve, čime su se ta gos­poda pogostila na račun svojih bližnjih, jedva da bi ono što su oni »duhovno posijali« predstavljalo neku vrhunaravnu protuvrijednost za tu nepreglednu količinu zemaljskih doba­ra. Oni stoje doduše na principu da imaju pravo da žanju tjelesne stvari za nagradu što su posijali duhovne vrijednos­ti: Si nos vobis spiritualia seminavimus, magnum est — si nos vostra carnaiia messuerimus? (Kad mi vama duhovna sijasmo, je li to što veliko ako mi vaša tjelesna ožnjemo?) Kada nas biskupi sa svetim Paviom pitaju, zar su sve te ze­maljske sitnice zaista tako nešto ogromno te se ne bi smje­le požnjeti za ono što se duhovno posijalo, mi im isto tako odgovaramo pitanjem: a što je to što se posijalo duhovno godine 1917? Posijala se kardinalska, vatikanska, papinska teza: boljševizam je kula babilonska koju valja srušiti! Tom rušenju paklenih vrata dodali su naši biskupi vrlo mudro i lu­kavo još i tzv. narodnu parolu: »u interesu hrvatskog naro­da«. Nisu se biskupi pobunili protiv boljševizma jer Darwin*° ima ili nema pravo kad pretpostavlja da je čovjek »majmun­skog podrijetla«, nego zato što je do gospode biskupa do­pro glas da Lenjin sklapa mir, da dijeli zemlju i da socijalizira banke, pa će, u slučaju da dopre do Zagreba, socijalizirati i Katoličku poljodjelsku banku. Po svojoj moralnoj i intelektu­alnoj strukturi ti biskupi reagirali su na novootvorene pro­bleme godine 1917 sa dvjestagodišnjim zakašnjenjem. Kao tipični boljari i velemože iz početka sedamnaestoga stolje­ća, ti su biskupi godine 1917 procijenili situaciju tako te su došli do genijalnoga političkog zaključka da je »jačanje ka-

" razbojnicima " nadzornicima " zakupninu " engleski prirodoslovac (1809 -1882)

186

toličke svijesti na slavenskom jugu« jedina hrvatska politika koja treba da bude »u službi politike Kraljevstva Božjeg«. Po formuli krčkoga biskupa, biskupa dr Antuna Mahniča, mi smo se kao narod — jeseni godine 1917 u osmom mjesecu ruske revolucije našli »na pragu nove dobe«: Stojimo na pragu nove dobe(l). Težište svjetovne politike prelazi od Zapada na Istok, a tu, kako pokazuju sv) znakovi, namijenjena je hrvatstvu uloga nalik na onu, što se označa­va riječima »Antemurale Christianitatis*1«... Njiva na Istoku dozrijeva. A tko će biti prvi. Koga će gospodar poslati na ka­toličku žetvu istočne njive, ako ne opet narod hrvatski, koji neposredno međaši s Istokom, koga uz to s istočnim naro­dima vežu veze krvi i jezika? Evo narode hrvatski, na umu Providnosti, u savjetu je Trojednog Boga zaključeno da pre-uzmeš među rođenom braćom, koja bijahu krivnjom kobnih slučajeva kroz tisuću godina podijeljena, poslanstvo ujedi­njenja. Novo, veliko vrijeme Oktobarske revolucije trebalo je i riječi­ma veličanstveno izraziti! Ako je netko među nama uspio da nađe adekvatan monumentalan izraz za grandioznost histo­rijskog trenutka, to je bio, nema nikakve sumnje, naš gos­podin »krčki biskup«. Povampireni »antemurale«" u tom biskupskom remek-djelu od poslanice, ove njive i ove žetve koje na Istoku dozrijeva­ju, i to upravo godine 1917, ovi strateškopolitički zaključci koji su pali u Savjetu Trojednoga Boga, ova katolička anek­sija naše po krvi i jeziku srodne šizmatičke braće, ovo mile­nijsko naše latinsko poslanstvo da budemo carski i vatikan­ski graničari, ova nepismena kapetanska retorika nad grob­ljima, na ratištima i po stratištima, a to sve zato jer »se težiš­te svjetske politike premjestilo na Istok« i jer je došlo do sloma ruske carske vojske, pak je prema tome dospio onaj slavni trenutak da u službi politike grofa Czernina i kraljev­stva božjeg prijeđemo u navalu na slavenske krivovjerce! Krčki biskup pri slaboj svjetlosti vatikanskog lukijemara" piše i sastavlja svoje dalekovidne političke strategije, a oko njega je noć, neproziran, mračan, olujni ratni hrvatski nok­turno kroz koji jure nerasvijetljeni vozovi smrti, vojnički tran-

" »Predziđe Kršćanstva« " »predziđe« " vrsta svijećnjaka

187

sporti krcati gladnog i ranjenog narodnog mesa. I što pjeva ovo umorno, potpuno osamljeno, samome sebi prepušteno narodno meso koje gone od Galicije do Venecije iz hajke .u hajku, iz pogibije u pogibiju, iz dana u dan, već treću godinu (1914—17)? Bez svojih političara, mislilaca i pjesnika, bez svojih knjiga i pjesama, narod se po grabama, po rovovima, po bolnicama i po vozovima tješio svojom vlastitom politi­čkom lirikom, a to je bila poezija tendenciozna i jeseni De-vetstotinaisedamnaeste nesumnjivo buntovna, zelenokade-raška, po biskupe, po banke, po grofove i po carske gene­rale porazna. Od poznate carske ratne: »Marširala, marširala Pedesetitre-ća« i veselog skerca" »Udaralo ture u tambure« narod je duhovito kompilirao rugalicu punu sarkazma i gorčine: Marširale, marširale kurve uz pandure, marširale pak se rasplakala... Ovaj refren »Ide junak za junakom, ide barjak za barjakom, mi nosimo barjak beli, hajdmo, hajdmo svi u boj«, pjevao se na kraju balade s naročitim akcentom pretjeranog očaja, kao biva, vidite: moramo se predati. Pošto je došlo do aberacije" međunarodnog političkog te­žišta na Istok, narod, putujući u smislu biskupskih direktiva, kao politički faktor hrvatske politike Kraljevstva Božjeg, na rusku frontu, osjeća se »kurvom uz pandure«, on nosi »bar­jak beli« da se preda neprijatelju i plače za Bršadinom svo­jim jedinim utočištem: »Bršadine, moj drveni Beču...« O ca­ru Karlu, Ziti, Franji Ferdinandu, Franji Josipu, o nadvojvoda­ma, grofovima i popovima ovaj naš antemuralski, graničar­ski narod mislio je politički mnogo bistrije, klasnosvjesnije, dijalektički mudrije od našeg Sabora, od naše štampe, od naših pjesnika i od sveukupne naše inteligencije. (52:382) (1947)

36 Konzervativnoj građanskoj tezi uprkos javila se lenjinska, narodna, pučka antiteza koju su htjeli savladati ideologijama i crkvenim dogmama, štampom, zakonima i topovima, ali je nisu prevladali. Govorili smo našoj gospodi biskupima, našim pjesnicima, našim političarima, našoj građanskoj inteligenciji da je rus-

" malo živahno muzičko dielo " skretanja

188

ka, lenjinska revolucija početak nove ere u međunarodnom, u evropskom, a naročito u dunavskom i balkanskom mjerilu. (52:427) (1947)

37 Mi moramo — htjeli ili ne — da posvetimo ogromnu pažnju ispitivanju fakata oko nastajanja naše reakcionarne građan­ske svijesti jer je ta reakcionarna građanska svijest još uvi­jek među nama živa. Ona nam se na svakom koraku prika­zuje kao biskup koji vodi politiku, kao intelektualac koji ovo što jeste ne će jer on zna više. (52:441) (1947)

38 Ne će da priznaju blesavi literati, da je kundak - kundak, i da je bog kundak, i da je država kundak, i crkva Isto tako kundak i ništa više. (49:408) (1982)

39 Kršćanstvo je htjelo da oslobodi robove. Onda je zarobilo najprije sebe, a zatim čitavu Evropu, a danas služi sramotne mise »Vergatterunzima« sviju vrsta. Prije stotinu godina Dante" je bio cenzuriran u papinskom Rimu, a mi živimo u kazematama duha od fra Ibrišimovića do danas. (52:231) (1917)

40 Za sve treba inspiracija. Blago ljudima koji vjeruju u dublji smisao Papinskog Suvereniteta. Za ovu vrstu vjernika Krist je Država. Solidno organizirana, sa generalima, barjacima i topovima. Krist ima svoje tvrđave, svoje štamparije, svoje novine, svoj kapital, on potpisuje mjenice, on financira bur­zovne transakcije, on igra hazardnu igru po političkim kar-tašnicama i bankama, piše knjige, dijeli doktorate, vlada svim fakultetima, djeluje društveno, a od ovog raznovrsnog i mnogostranog aktiviteta stotine tisuća, milijuni kršćana po­stižu ugledne i unosne kršćanske karijere. Krist se dakle pretvorio u solidno zemaljsko Tijelo, on se očovječio, um­jesto, obratno, da se čovjek obogočovječio i uzvisio iznad grešnih zemaljskih iskušenja, Krist je podlegao napastima đavolskim. Otrcana stara priča: već su manihejci, albigenzi, husiti i bogumili prije mnogo stotina godina znali da se ne radi više o Kristu nego o Antikristu. U čemu je smisao gol-

" talijanski književnik (1265 - 1 3 2 1 )

-U39

gotske žrtve, kako su u okviru crkvenih hijerarhija kršćanski ideali o ljubavi spram bližnjega ostvareni traljavo, to su misli zatrovane heretičkom sumnjom. Dosadna zanovijetanja oko kardinalskih talara", oko rimskog zlata i srebra, pompe i biskupa, poricanje evangeličke ideje, sve to zbog čega su nekad padale glave, sve to spada u staru kramu. (53:237) (1919)

41 Ne živi crkva katolička zaludu u najboljoj ljubavi s kraljev­skom i carskom i kraljevskom ugarskom domobranskom ar-madom"; pa kao popovi u crkvi i oficiri su pusti vikači iz profesije. Svaki oficir kao oficijelni propovjednik raspolaže stanovitim rječnikom i stanovitom količinom parabola", ko­je onda upotrebljava u svoje vrijeme i na pravome mjestu bez jedne jedine svoje vlastite misli. (74:51) (1921)

42 Nije istina da je ta antimaterijalistička, antimarksistička i an-tilenjinistička plovidba »Hrvatske smotre« — »skopčana s velikim pogiblima«. Osim pogibli stilističkih, koje su za tu »zdravu« lađu prilično opasne, drugih pogibli na horizontu danas za »Hrvatsku smotru« nema. Iza četrdesetisedam hi­ljada kanonika, biskupa, prelata, kardinala i monsinjora, iza dvadesetišest bataljona isusovaca rimske crkve i papinskog suvereniteta, iza ogromnih trezora krcatih milijardama za propagandu vjere, iza pethiljadipetsto oklopljenih topnjača i razarača međunarodne flote, iza dvadesetišest evropskih armada, moralnih, intelektualnih i bodljikavom žicom ozna­čenih kordona i protumarksističkih izolacija, oboružan do zuba zakonima, vlastima i ugledima protumaterijalističkog pogleda na svijet, na repu tog ogromnog kvantiteta organi­zirane sile kukavno se vuče sjena fratra Kerubina (Kerubin šegvić — I.C.), da istrijebi »bakcile« marksizma iz bijedne naše hrvatske knjige, i tu svoju današnju rabotu taj pop zo­ve »plovidbom koja je skopčana s velikim pogiblima«. (35:106) (1933)

" duga svećenička haljina " armijom " izmišljenih priča

190

43 Ona (katolička crkva) predstavlja danas, a po zakonu tro­mosti Duha Svetoga predstavljat će i sutra, trajnu negaciju svih onih koncepcija, koje se zasnivaju na idealističkoj pre­tpostavci »narodnog jedinstva«. Po tom istom zakonu poli­tičke inercije, pravoslavna crkva dostojan je partner rimske. Prevladati obje crkve građanska klasa Jugoslavije nije i ne će biti u stanju iz čitavog niza materijalnih razloga. Crkva i ta klasa su korelati.40

(45:115) (1935)

44 Čitava naša politička zbrka danas (godine 1935) vrvi ogrom­nom količinom protuslovlja, a da o njima nitko, zapravo, stvarno nije razbistrio pojmove, ni odakle su stigla ni kamo smjeraju. Sve je više očit utjecaj Crkve, kao jedine materijal­no nezavisne feudalne organizacije, koja u rukama svećeni­ka (seljačke i malograđanske djece u prvome koljenu) po­stiže neku vrstu nezavisnog političkog eksteritorijaliteta i zato svećenici igraju ulogu vođa narodne inteligencije, vo­deći sebe kao i tu inteligenciju po direktivama iz inostran-stva. (60:472) (1953)

45 Poslije uzmaka Turaka na jug od Save i Dunava glavni razlog svih ustanaka i pobuna na austrijskoj granici leži u pitanju kolonata41 nerazmjerno više nego u pitanju pokatoličenja ili konverzije.42 Latinska crkva u podjarmljivanju turske raje asistirala je austrijskom feudumu, a što se duhovnih vrijed­nosti tiče, ona je tim dekorativnim frazama samo zakrinkala pravu i osnovnu svrhu svoje misionarske djelatnosti. (41:250) (1959)

46 Živimo u vrijeme diktature kadavera.4* U našim prilikama, treba ih visceralno osjećati, da bi se čovjeku objasnilo kako

" u uzajamnom odnosu 4 1 obliku kmetske ovisnosti seljaka 4 1 promjene " leševa

191

je pojava, da jedan Vladika (Njegoš — I. C.) propovijeda umorstvo u Badnjoj noći kao sveti čin — normalna. Slaveći Roždestvo Hristovo, Vladika brusi noževe. Sveto pismo i Ja­tagan našim su popovima bili jedina utjeha. To su popovi koji vode narod, to su pjesnici koji pjevaju o borbi »za krst časni«. Tako smo se našli na čelu raznih armada s jedne i sa druge strane i godine 1914, sa blagoslovom biskupa i patri­jarha. Kako li se samo zove onaj ludi fratar nasred Požege? (45:101) (1917)

47 Sarajevski Metropolita,44 časni otac Haralampfje, carski i kraljevski hofrat, virllni4' član Bosanskoga sabora (našli smo se, brate, zbrda-zdola u jednom džaku, te se kod nas skupi­lo poprilično prečanske žgadije), dakle, ovaj Metropolita, kao što rekosmo, blagosivajući za austrijske pare sve skan­dale austro-bbsanskog ćifitizma4' i tašlihanstva, i iznuđujući od srpskog pravoslavnog naroda čisto zlato za austrijske ratne zajmove, u sjaju svog metropolitanskog Autoriteta Srpskog Bosanskog Vladike, danas je, eto, vidite, kao što vam je po svoj prilici poznato, naše otvoreno političko pita­nje, koje ne mogu ni naša »Konstituciona Vlada«, pa ni naš Parlamenat riješiti ni »Odozgo« ni »Odozdo«, nego samo ta­ko, da se Njegova Preosveštenost kandiduje na predstoje­ćim izborima, da bi se Njegovoj Preosveštenosti dala satis­fakcija za pretrpljena poniženja, kada je morao da plati Uje­dinjenje predajom svoje zemlje raji baš kao da je Turčin! Ta­ko je, eto, s našim bosanskim Vladikom. (50:203) " (1962)

48 Crkva ne radi drugo nego gubi moralne bitke već puna dva milenija, a ipak joj ide, po svemu, sasvim dobro. Crkva je klasičan primjer aristokratske, u svakom slučaju protude-mokratske ustanove! Ona je oličenje političke i intelektual­ne samovolje. (46:529) (1960)

4 4 nadbiskup 4 1 po položaju 4 4 trgovine

192

V

RELIGIJA I NACIJA

13 - KRLEŽA 0 RELIGIJI

1 Novi bezbožni bogovi već su zavladali svijetom. Jedan od njih zove se Narod. Priznaju novom Božanstvu sve vladar­ske pridjeve, apostrofiraju Ga kao Veličanstvo, a nikada ni jedan Tiranin nije posjekao toliko nevinih glava. (46:20) (1918)

2 Već davno prije dolaska slavenskih plemena na istočnu jad­ransku obalu, ova zemlja bila je ruševina čitavog niza medi­teranskih civilizacija. Stobi, Nin, Solin, Pula, Zadar, Split Di­oklecijanov bile su posljednje kulise usred rušilačkog viho­ra, koji je davno već bio ponio Ilire i Helene i Romane u ne­povrat. Svidjelo se našim historicima da našu ovozemaljsku pojavu komponiraju ozarenu sjajem antičke rimske legen­de: našli smo se — biva — na patetičnome tlu, gdje se ra­đaju rimski carevi (u Nišu Konstantin, na Šolti majka mu sveta Jelena), gdje se sveti Jeronim nadahnuo za prijevod Vulgate, a Marko Aurelije1 u Ljubljani pisao svoje memoare, gdje je Dioklecijan3 sadio kupus, a Cezar,' Pompej4 i Au-gusto gubili bitke. Slavoluk Sergijevaca u Puli, Arena i Augustov hram, solinski Pompeji, ninske ruševine, Dijanin hram, Dioklecijanov mau­zolej, Jupiterov hram, ljubljanski Castrum, Stobi, Sirmium, Segestica, od Varaždinskih Toplica i Ptuja do Beograda i Ni­ša i Skoplja, kipovi, sarkofazi, geme,' skarabeji, vaze, nad­grobni spomenici, Srebrna vrata, Zlatna vrata, Peristil, »ča je

1 rimski car i filozof (121-180) ' rimski car (243-316) * rimski vojskovođa i državnik (100-44 p.n.e.) ' rimski vojskovođa i političar (106-48 p n e ) ' ukrasni kamenčići

13- 195

pusta Londra kontra Splitu gradu«, fasada jedne od najmo-numentalnijih građevina carskoga Rima s mora, solinski tea­tar, teatar u Stobima, Mogorjelo itd., itd. U tom legendarno-patetičnom ambijentu pojavila se slavenska stihija pred Ca­rigradom, pred Solunom, pred Mlecima i Ravennom, tako da se bizantinski i rimski utjecaji odražavaju na svima sred­njovjekovnim pojavama naše civilizacije: crkve, kupole, za-dužbine, manastiri, freske, portali, tvrđave, pisma i knjige do Beneventane i do Palaeoslavika, do glagoljice i ćirilice. Zem­lja latinskih i grčkih vladika, tridesetak tornjeva i portala ro­manskih i gotičkih, zemlja bogatih talasokratskih komuna: Zadra, Trogira, Splita, Dubrovnika, Poreča i Pule, zemlja od stotinjak feudalnih burgova u ruševinama, već od tatarskih i turskih ratova, seljačkih buna, ustanaka i žakerija,' zemlja benediktinskih, dominikanskih, minoritskih i ortodoksnih manastira, Hilandara, Žiče, Ljubostinje, Manasije, Svete So­fije Ohridske, Svetoga Klimenta, Svete Marije u Zadru, zem­lja monumentalnih katedrala u Poreču, u Zagrebu, Gračani-ci, Ohridu, zemlja skulpture, slikarstva i bogate manihejske plastike. (28:12) (1944)

3 Naš narod u vjekovnoj prošlosti živio je isprekidan državnim granicama i bojnim linijama šeststogodišnjih ratova, razdrt na desetak dijalekata, formirajući se pod tucetom svojih i tuđinskih suvereniteta, raznovrsnih stranih vjeroispovijesti i ideologija, on se jalovo tješio jeftinom mudrošću kako je svaka sila za vremena, skupo plaćajući ovu glupu šentenci-ju-(44:477) (1947)

4 O, Gospode ti Bože moj, ima li nešto megalomanskije na ovome svijetu, i, uopće, kada se narodnost već uzdigla na rang božanstva, onda je na satu ljudske pameti otkucala po­noć, onda nema više izgleda da bi svanulo, jer ova vrsta na­cionalističkog fetišizma, to je konac balade. (73:147) (1962)

* seljački ustanci

196

5 Socijalno nehomogena masa po slabim centrima sa slabom manufakturom, feudalno deformirana sa seljačkom kmet­skom bazom, poslije čitavog niza neuspjelih žakerija, usta­naka i pobuna i buntova od petnaestog do šesnaestog sto­ljeća, pa preko sedamnaestog sve do dvadesetog, s inteli­gencijom u devetnaestom stoljeću školovanom uglavnom formalno evropski (talijanski ili njemački), s inteligencijom bez svog vlastitog socijalnog i političkog profila, odgojenom uglavnom na konzervativan način, pod ekonomskom hijerar­hijom carske, mletačke i turske granice, sa masama tudina-ca, agenata, činovnika i oficira politički neprdbuđenih, razje­dinjenih na dvije, upravo na tri vjeroispovijesti. (44:489) (1952)

6 Upadom austrijskim u Bosnu počela se ocrtavati agresivna politika germanskog imperijalizma, koji je svojim političkim parolama »dijeli pa vladaj« uspio da u Bosnu baci oganj ple­menskoga i vjerskoga razdora, uživajući da mu je već prije trideset godina uspjelo da nam zapali krov nad našom gla­vom. (44:491) ^ (1948)

7 Njemački romantizam razvio se do černosotenskog7 i po­povskog mesijanizma jedne i druge crkve. Kao što je herde-rovski slavenoljubac Tjutčev' bio rekao za Rusiju »Rusija se ne može pojmiti, u Rusiju se može samo vjerovati«, tako su i naši dramatičari nerazumno i slijepo povjerovali u mesijani-zam svojih mrtvih kraljeva, propovijedajući svojim stihovima, u posljednjoj konzekvenciji, načelo uzajamne negacije. To su bile ideje latinske i grčke autokracije, ideje cezaropapi-stičke (latinske) i ekumenske (grčke) megalomanije, banal­ne ideje o prevlasti istočne ili zapadne teokracije,0 ideje, u jednu riječ, koje su tjerale stvar u čistu političku ortodoksi-ju'° »slatkog pravoslavlja« ili isusovačkog mandarinizma, na

7 krajnje desnog * ruski književnik (1803-1873) • oblik vlasti u kojem svećenici imaju i političku vlast " pravovjernost

197

temelju romantičnog medijevalnog" kraljevskog samo-državlja, pravoslavnog ili katoličkog. (44:549) (1948)

8 Čudne li briškule" s ovim jadnim kraljevima jedne i druge krvi! Svakog sažaljenja dostojni naši narodni vladari pomeli su pamet mucavoj katedarskoj čeljadi, a čitava historijska galerija slavnih nam pređa zapravo je švapska romantika, pi­sana kao zakrinkana palanačka kamuflaža, da bi se prikrila dva programatska tvrdoglava motiva još uvijek dominan­tnog religioznog raskola. (44:549) (1943)

9 S jedne strane borba na nož sa verbecijanskim madžaron-skim pogledima analfabetskoga plemstva, sa megalomani­jom madžarskih državotvoraca, sa latinitetom Hrvatskoga sabora kao obranom protiv trajne opasnosti germanizacije i madžarizacije, a s druge diskusije sa svim elementima grčko-latinskog i islamskog raskola, sa ukletim balastom austrijske Vojne krajine, sa materijalnom i kulturnom zaos­talošću, sa podvojenošću »na dva svijeta«, na Istok i na Za­pad, na ogromne razmake arhajske tradicije, materijalne kulture, geopolitičkih elemenata, jezika i stranih uticaja, sve je to trajno djelovalo kao elemenat razdvajanja, a ovi dubo­ko ukorijenjeni refleksi vjekovne dezagregacije ostali su jednom od glavnih oznaka naših regionalnih karaktera, koje ilirski entuzijazam nije uspio prevladati. (45:33) (1966)

10 Kada se uslijed imperijalnog elefantijazisa" stao sa Rimom usporedo razvijati administrativnopolitički i kulturni grčki centar u Bizantu, stapanje azijskih, sirijskih, arapskih, judej­skih, perzijskih, indijskih, jermenskih, egipatskih i afričkih

" središnjeg ' ' vrsta kartaške igre " izobličenja

! 3 0

masa te njihovih vjerskih i društvenih predrasuda i uvjerenja odražavalo se u sve mutnijem vjerskom, rasnom i socijal­nom šarenilu. Slavenska plemena, prema tome, ne dolaze u dodir s jednom intelektualno-moralno jasno profiliranom ci­vilizacijom, već se i sama, kao slabo izdiferencirani amal­gam, utapaju u fantastičnoj rastopini rimsko-helenske deka­dentne tradicije, u magičnoj mješavini istočnjačkobarbar-skih upliva i fantazmagorija". (28:14) (1944)

11 Historija svih dominantnih kulturno-političkih ideja u našoj prošlosti uči nas, da su reakcionarni partikularizmi prevlada­vali kroz vjekove pod utjecajem stranih političkih snaga, a zatim, da se naš čovjek (inteligenat svoga vremena), u okvi­ru svojih raskola, izgubio i raspao, te od slavenskoga paga-nina" postao Grk ili Latin, tj. latinski ili grčki fanatik, ili non-konformist" glagoljaš ili pravoslavac od devetog do petna­estog stoljeća, od manihejca i bogumila muhamedanac u petnaestom i šesnaestom stoljeću, a od balkanskog anar-hoidnog feudalca venecijanski, bizantinski, turski ili austrij­ski vazal, graničar, pa čak i ustaša, četnik u talijanskofašis-tičkoj ili njemačkonacionalističkoj varijanti u 1941—45. (64:346) (1953)

12 Sve ove komponente korozivnog uticaja bojovnih vjerskih shema na rađanje jedne nacionalne svijesti, koja je već po tome bila nesuvremena, jer se izgrađivala na uzajamnoj ne­gaciji latinsko-grčkoj kao očitoj preživjelosti iz četrnaestog--petnaestog stoljeća, Frano Šupilo'7 u svojim analizama ni­kada nije dovoljno ocijenio. On nikada nije dovoljno uočio materijalnokulturne i agrarne zaostalosti planinskih, stočar­skih masa Banije i Korduna, tih perverznih žrtava srpske vjersko-rojalističke i crno-žuto hrvatske podaničke hipnoze, hoteći da objasni kobnu zavrzlamu individualnopsihološki,

" opsjena " neznabošca " nepokoreni " političar i publicist (1870 -1917)

199

on je smetnuo s uma da je bio prevaren na oba krila svojih ideoloških pozicija: na latinskom kao i na pravoslavnom podjednako, jer nikada nije uočio ekonomske komponente, kao glavne pokretne snage. Vodila se borba zaista zaostala i nedostojna za autonomiju patrijaršijsku i banovinsku (feu-dalnobansku), na dva nacionalno odvojena fronta, uslovlje-na sveopćom bijedom i zaostalošću. (57:182) (1924)

13 Hrvatsko pitanje je neka vrsta rasne, plavokrvne vlasteoske izolacije od pučke, primitivne, balkanske, šizmatičke stvar­nosti. To je inercija austrijske Istočne marke, Vojne granice, bečkih valcera, Austro-ugarske monarhije, zapadnoevrop­skih predrasuda, koja po planu izolira zapadne južnoslov-jenske zemlje od »balkanskih cigana«. To je »Limes na Dri­ni«, koji se kongenijalno" podudara sa svim Gezemanovim nacističkim teorijama o »rasnom čovjeku«. To je već više od tisuću godina otvoreno pitanje biskupije svetoga Andronika u Sirmijumu (Srijemskoj Mitrovici), to je odnos Zapada i is­toka, Rima i Bizantije, odnos latinske i grčke zone, uopće, u jednu riječ, latinska izolacija od pravoslavnog balkanizma i grčka izolacija od latinskog pokatoličenja. S jedne i s druge strane, to su dvije negacije pomoću kojih se Majka Božja, kraljica Hrvata, nada punoj pobjedi Rima sve do Sudnjega dana, i, obratno, pomoću koje Sveto pravoslavlje misli da je Kruna Karađorđevića najunosnije sredstvo za promicanje patrijaršijskih interesa. Bistrička Madona postoji u ovom slučaju kao Advocata ne samo Croatiae, nego i Crkve kato­ličke kao takve, a hrvatstvo i katolicizam podudaraju se u toj političkoj kozmogoniji do romantične cjeline, koja se u sva­kom slučaju javlja kao simboličan jaganjac Gospodnji, sto­jeći na predziđu zapadne civilizacije, čas kao carski i kra­ljevski port-parol prodora na istok, a čas kao oklop božjih bojovnika, koji i dan-današnji deklamiraju o »krstu časnom i slobodi zlatnoj« kao o aktuelnim političkim parolama. (60:454) (1935)

14 Iz mnogobrojnih razloga koji djeluju razdorno po logici spe­cifičnih interesa u pitanjima historijske uloge, fantom o po-

" srodno

200

slanstvu pojedinih naroda i u našem je slučaju odigrao svo­ju negativnu ulogu već tokom rata 1914—18, kada se vjerski razdor još produbio novom podjelom građana na oslobodi­oce i na oslobođene. (45:162) (1952)

15 Ograničit ćemo se, radi pojednostavnjenja zadataka, na ne­ke probleme naših, nažalost, još uvijek aktuelnih latinsko-bi-zantskih horizonata, jer su upravo te korozivne, razorne, vi­še od toga: intelektualno-moralne rastvorne sheme najfatal-nije djelovale na rađanje, a istodobno i na razjedinjavanje naše nacionalne svijesti u devetnaestom stoljeću. Stvaranje latinsko-bizantinskih izoliranih malograđanskih shema na­rodne svijesti, djelovanje tih palanačkih politikantskih kon­cepcija u drugoj polovini devetnaestoga stoljeća na formira­nje naše kulturne nadgradnje oblikovalo je srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u onoj razdvojenoj, bilateralnoj formi, kakvu smo je mi zatekli u historijskom periodu ujedinjenja, pa sve do godine 1940—1951. (42:30) (1953)

16 Strossmaverov' * govor na posljednjem vatikanskom koncilu 1870, kada se autoritetom Biskupa opro Dogmi, klasičan je argumenat za »Tertium datur«20 latinske filozofsko-etičke orijentacije u najnovije vrijeme, koja se sa historijskim kon­cepcijama Račkoga,21 Kukuljevića22 ili Nodila" podudara sa čitavim nonkonformizmom naše kulturne i političke historije. Nizom citata iz tekstova kardinala Jamometića, Marulićeva1' suvremenika, Mavra Vetranića," apologeta i anahoreta,2" koji u svojoj poeziji temeljito sumnja u etičke principe »kršćanskoga antemurala«,27 citatima iz Marina Držića,2*

" đakovački biskup, osnivač JAZU (1815 - 1 9 0 5 ) " »Postoji treće« " historičar, političar, teolog (1828 -1894 ) " političar, književnik i istoričar (1816 - 1 8 8 9 ) " istoričar i političar (1834 - 1 9 1 2 ) " književnik (1450-1524) " književnik, benediktinac (1482 - 1 5 7 6 ) " pustinjaka " »kršćanskog predziđa« " književnik (1508?-1567)

201

ogromnom masom argumenata kultumohistorijske i etičke prirode od pada Bosne i Beograda, od Zapolje i Cetinskoga sabora u Šesnaestome stoljeću do Urote zrinsko-franko-panske u Sedamnaestom, i do niza ustanaka u Osamnaes­tom stoljeću, pokazalo bi se kako je upravo taj »Tertum da­tur« razdirao latinluk naše zemlje više od dvjesta godina, kao što je bogumilski »Tertium datur« razdire do pada Bos­ne i poslije toga trista i više godina, ili kao što je islamski »Tertium datur« razdire do dana građanske naše civilizacije, koji, što se svijesti tiče, nažalost još uvijek nisu odumrli. (33:214) (1952)

17 Hrvatski i srpski proletarijat ne može i nikada ne će moći iz-vojevati ni jednu konkretnu političku bitku ni pobjedu bude li dangubio pravdajući se jalovo o hiljadugodišnjem hrvat­skom kraljevstvu ili o Dušanovom carstvu, jer je to politika vjetrenjača i sablasti iz prošlog stoljeća. Prije sto godina na­ša je politička i književna svijest bila takoreći još na tako ni­skom stupnju da je vjerska pripadnost ostala glavnim ele­mentom nacionalnog opredjeljenja, razdvajajući književnike po tome da li su rođeni u okviru ove ili one vjere. (53:316) (1920)

18 Čitava historija civilizacije naših naroda razvijala se u znaku treće varijante, u znaku nonkonformizma spram teze, da »nema treće mogućnosti« i da se radi o »Dva Svijeta«, spram bilo kakve hadrijanske ili nehadrijanske, ekumenske ili katolički negativne pojave u Rimu, u Aachenu ili u Sal-zburgu. Od staroslovjenske borbe za pravo narodnoga jezi­ka u crkvi do bogumilskog perioda, koji traje nekoliko stoti­na godina, od glagoljaških početaka u prvim fazama hrvat­ske politogeneze do stvaranja srpske pravoslavne crkve, od slobodarskog antipapizma Panonijevog i svih humanista do tragedije kardinala Jamometića, od Ivana Viteza" od Sredi­ne do Vrančića, Utješinovića" i Flacija,3' do Mavra Vetrani-

" nadbiskup, humanist (1400 -1472) " književnik (1817 -1890) " protestantski pisac (1520-1575)

202

ća i Držića, od čitave serije kmetskih ustanaka do protes­tantizma, u rasponu od osam stoljeća, magistrala naše his­torije uči nas da idealistička militantna grčko-pravoslavna ili jezuitska teza predstavlja negaciju materijalne istine.

19 Postoji ogromna masa idealističke dosadne kontrarevoluci-onarne retorike koja se njeguje sistematski, ne predstavlja­jući nego megalomansku varijantu provincijalnih šoviniza-ma, na podlozi uzajamne negacije pravoslavno-katoličke. Teza o Dinaridima, na primjer, takva je jedna kontrarevoluci-onarna teza, koja kao groznica trese našim svijestima već više od šezdeset godina, a koja je za posljednjih pet dece­nija prošla mnogobrojne faze nezdravog i razornog fatalnog djelovanja, od Jovana Cvijića'1 i Ivana Meštrovića" do Dvor-nikovićeve" Karakterologije.

20 Raskoljena na dvije zone, istočnu i zapadnu, na dvije civili­zacije, na dvije crkve i na dva pisma, dvostruko izrabljivana u svojim vječnim dilemama, odnarodivana i krvava, ova je zemlja dvjesta godina rađala pojedince, intelektualno-moral-ne stradalnike, koji pate od nerazmjera između svojih uzvi­šenih ideja, svojih ličnih inspiracija i njihove materijalne os-tvarivosti. Za sudbonosne probleme, kako da se likvidira turska okupacija, kako da se obori carski Beč ili skine mle­tačka tiranija, hrvatsko meso osjećalo je instinktivno da je preslabo u svojoj izolaciji. Odatle se rađaju kao iluzije ideje o integraciji u Križanićevo" doba i u vrijeme ilirizma pa pre­ko romantizma sve do konca stoljeća; ideje o lingvističkim cjelinama, crkvenom raskolu uprkos, i snovi o etničkom kontinuitetu od Karlovca do Moskve i od Soluna do Praga i Krakova.

(33:214) (1952)

(33:216) (1952)

(44:478) (1929)

" geograf (1865-1927) " kipar (1883-1962) " filozof (1888-1950) " pisac i političar (1618-1683)

203

21 - ... Dijeli nas (Srbe i Hrvate — I.C.) i Bog! — Kako Bog? Pa Bog na čitavom svijetu spaja narode, a ne da ih dijeli! — E, vidite, kod nas je to baš obratno! Srbi na svojim ban­knotama imadu štampanu devizu: »Bog čuva Srbiju!« A Hrvati vjeruju da je Bog s njima. »Bog i Hrvati.« Nije još rije­šeno na čiju će se stranu Bog odlučiti. Na hrvatsku ili srpsku. — Meni je to nejasno! Jesu li to dva boga i jedan narod ili dva naroda i jedan Bog! — To su dva naroda i jedan Bog! — Čudno! Ta kako može jedan Bog da dijeli dva naroda? — Može! To su dvije crkve i jedan Bog! Hrvati vjeruju da že­na može roditi dijete kao djevica, a Srbi po iskustvu tvrde da je to nemoguće. Još ni jedna Srpkinja do dana današnje­ga nije rodila kao djevica.

22 Uzevši u obzir sve krugove nacionale zaostale, neuke, neo-baviještene i zaboravne palanačke svijesti kod Srba i kod Hrvata (djela palanačkih pjesnika, uglavnom, i loših žanr-sli-ka prošloga stoljeća), ova ne pretjerano mudra mješavina pretvorila se u korozivne procese koji kemijski izjedaju sa­mu supstanciju po dubljem, nezdravom zakonu gluposti. Ig­ru tih smiješnih »kozmogonija«3*, tog lažljivog kraljevskog historiografskog patosa,37 blesavog »rasnog« megaloman­skog (zapravo tuđinskog) vjerskog ponosa, te religiozne re­likte i preživjele karikature trebalo bi već jedamput izvrgnuti dostojanstvenom intelektualnom ruglu i skinuti ih sa dnev­noga reda zauvijek.

23 Nije li nacionalizam opasnija narkoza od bilo kakve religije.

(76:1) (1924)

(60:456) (1953)

(46:7) (1916)

učenje o nastanku i razvitku zanosa

204

24 Narodnost upija se jezikom, sluhom i okom, štampanim slo­vom i propovijedima u crkvi. Kod Srba, u srpskoj nacional­noj crkvi, u svakome slučaju s amvona9' Cara Lazara, kao srpska vrhunaravna vrijednost, a kod Hrvata, ta katolička, kozmopolitska narodnost otupljuje se do političkog indife-rentizma, tako da su Hrvati katolici za posljednjih pedeset godina potpuno zaboravili, kako je njihova »narodna« Crkva postala instrumentom talijanske državne politike. Kod prin­cipijelnih ateista Hrvata, ta jednostrana beskompromisna negacija crkve katoličke, kao bilo kakve crkve, dakle i hrvat­ske, dovodi do moralne izolacije od vlastite katoličke sredi­ne. (60:538) (1935)

25 Mi se nismo pojavili ni razvili ni civilizirali kao narodi zato, jer smo se priklonili bizantinluku ili latinluku, i mi danas, na pra­gu trećeg Milenija, njegujući bilo koju od latinskih ili grčkih varijanata naše narodne svijesti, ne bismo trebali da je kom­poniramo kao dogmu, kao principe ili kao modele onih poli­tičkih i kulturnih snaga, koje smo prije jednog milenija za­tekli kao organizirane Velike Sile na ovome terenu, jer ukoli­ko te političke i kulturne snage još uvijek djeluju kao iner­tne, njihovo značenje ni u kom slučaju nije paralelno s na­šim vlastitim interesima danas, kao što nije bilo ni jučer. Ra­tujući sa krilatim lavovima i dvoglavim orlovima, sa španjol­skim i bečkim inkvizicijama i ceremonijalima, sa Muhamedo-vim barjacima, ne treba zaboraviti da su ti tuđinski religiozni, politički i partijski programi i pogledi na svijet i moralne prin­cipe bili trajnom prijetnjom naših vlastitih spoznaja u duhov­nom i materijalnom smislu. Pa ipak, uprkos tome, mi smo Bizantu i Vatikanu i Mlecima i Beču bili »Antemurale«3" vje­kovima, sve do njihove propasti, a i habzburška Austrija ne­stala je sa pozornice nesvijesna do posljednjeg dana svoje egzistencije, da bi je kurdistanski đavao bio odnio već u šesnaestome stoljeću, da nije u njeno ime i za njen račun bio odnio nas. (28:32) (1944)

" propovjedaonice " »Predziđe«

205

26 Pitanje je da li se narodi definiraju na vjerskoj ili jezičnoj os­novi? Na jednoj i na drugoj, a često ni na jednoj ni na dru­goj. Kalendarski detalji, kao što su »Sveta tri kralja« i »Hris-tos se rodi«, poprimaju glupe a često i kobne forme i nisu samo naš specifikum. Vjerski razdor kao temelj nacionalnog identiteta: Holandija i Flandrija — jedan jezik, dva naroda, protestanti i katolici. Ili Flami i Valoni — dva jezika, jedna vjera. Ili Bavarska i Austrija — jedan jezik, jedna vjera, dvije države, Irska, švicarska, Katalonija i tako dalje. (46:23) (1958)

27 Naše... vjerske... nesuglasnosti... sa kojima se u interesu državne politike, upravo u interesu najširih narodnih masa, moramo najenergičnije razračunati... Da su naši današnji... popovi rulja, koja nema baš nikakvih argumenata te bi mogla da uvjeri čovjeka kako je njeno gle­danje na naše nacionalno ujedinjenje progresivno... njihov program ne odgovara danas interesima narodnim, mislim, interesima našeg naroda. (50:236) (1962)

28 Ne biti mitoman, ne biti opterećen balastom prošlih vjekova, teretom takozvane tradicije i fetišizma, ne popuštati pasivno inerciji konzervativnog javnog mišljenja, opirati se dosljedno svemu što u ovoj zemlji predstavlja takozvane patrijarhalno zaostale »ideale«, to znači poricati sve one elemente koji nacionalnu svijest naših naroda i narodnosti grade po pro-šlostoljetnom romantičarskom kalupu, koji politički organizi­rani predstavljaju nesumnjivo preživjele, da ne kažem reak­cionarne snage. Taj i takav način razmatranja naše suvre­mene političke problematike ne bi trebalo da bude zatrovan grčko-latinsko-muslimanskim raskolom koji u biti predstav­lja suštinu svih onih elemenata nacionalne svijesti koji djelu­ju rastvorno. Sve ove danas još uvijek dijalektički nedefini­rane entitete4' trebalo bi ponovo definirati na Marxov način, kao elemente svijesti koji su lišeni svake transcedentalne41

" bića, nešto što postoji u stvarnosti ili svijesti 4 1 izvansvjetske

206

pretpostavke. S obzirom na to što su upravo ovi elementi nacionalne svijesti kod Hrvata i Srba, u našim relacijama, po pravilu grčko-latinske religiozne naravi, bilo kakvo prilaženje rješavanju ove pojave koje nije areligiozno, koje trabunja o nekoj crkvenoj predaji, jeste protuprogresivno i dovodi lo­gično do produbljivanja nesporazuma. Ova metoda razmat­ranja i snalaženja nije i, prema tome, ne treba biti zatrovana mutnom etatističkom megalomanijom ili centralističkom državotvornošću: ova metoda predstavlja principijelnu ne­gaciju svake oslobodilačke profesije kakva se kod nas nje­guje po političkim solunskim i kajmakčalanskim stipendisti­ma još od 1918, ona je beskompromisna negacija svake vjerski određene ili organizirane politike jedne, druge i treće vjeroispovijesti. (56:223) (1967)

29 Hrvatstvo bi trebalo da već prestane biti »ljubavlju rodolju­ba«, jer od te dugotrajne »ljubavi«, kao i od one biblijske, ni­je hrvatskom narodu granulo sunašce slobode. (58:139) (1926)

30 Šta ostaje, do vraga, u glavi našeg kavanskog glupana, kad proguta jednu od brbljarija o Božiću ili o Uskrsu kao o hrvatskim narodnim blagdanima, kao da smo zaista vjeruju-ća katolička nacija. (48:38) (1962)

31 Legati42, biskupi i inkvizitori zapadnoevropskih ideala rušili su, uništavali i palili uglavnom sve što je bilo slavensko, to jest pogansko na zemlji ili u svijestima, a odnos naših da­našnjih latina i bizantineggianata još je uvijek negativan spram svih ovih pojava, po zakonu tromosti. (28:67) (1944)

" opunomoćenici

207

32 Nikakvi starohrvatski grobovi i nakiti i keramika kao doku-menat civilizacije »prije razaranja Solina«, i nikakve slaven­ske mitologije prije Višeslava, jer to miriše po komunisti­čkom društvu, po masovnoj demokraciji prije kršćanskog, franačkog feuduma, po praslavenskim zadrugama uopće po Slavenstvu i Praslavenstvu, koje se ne da Rimu, dakle po boljševizmu, a to nije autohtono! Nikakva, prema tome, ni starohrvatska, staroslavenska arhitektura, kao originalno stvaralaštvo, jer sve su to »neprovjerene glasine« za koje nema podloge u pozitivnoj nauci, pošto smo sve gradove, sve crkve, sve građevine, sve dvorove, sve spomenike, svu keramiku i drvo razorili, a dokumente spalili. (44:539) (1947)

33 Mi smo govorili našem visokom kleru i gospodi biskupima: »Vjerujte, gospodo, što hoćete i kako hoćete, ali ne vjerujte da vam mi vjerujemo da vi vjerujete u interesu našeg naro­da! Vi vjerujete u interesu Vatikana, a Vatikan je dosljedan i hladnokrvan neprijatelj našega naroda.« Kada je god. 1925. našim biskupima konačno uspjelo da na čelu od četiri hiljade hrvatskih hodočasnika pokleknu pred Svetim Ocem u Rimu da bi ih blagoslovio prigodom hiljadu-godišnjice hrvatskog katoličkog kraljevstva, što im je rekao Sveti Otac? Pozdravljajući veće skupine, pozdravljam očinski i manje skupine, koje su tako dolično zastupane. Šta više, u ovim većim i manjim skupinama želimo da pozdravimo cjelokup­nu etničku i jezičnu državnu skupinu, koja dolazi pod ime­nom Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca... U tako svečanom, trijumfalnom trenutku kada četiri hiljade hrvatskih hodočasnika očekuju na koljenima papinski po­zdrav i papinsku riječ o hiljadugodišnjici Hrvatskog Kraljev­stva, Sveti otac govori jezikom svoga kod Sebe akreditira­nog poslanika beogradske kraljevske vlade i Sveti otac je po međunarodnom protokolu i po volji Nikole Pašića radikal. Hrvati nisu za Svetoga oca Papu u tome trenutku nikakav »antemurale christianitatis«43, za Hrvate nije dozrela nikakva Mahničeva »istočna njiva«, Hrvati su »skupina«, i to još »ma-

" »predziđe kršćanstva«

208

nja«, i to »etnička i jezična«, i to »skupina« S. H. S. pod kru­nom Karađorđevića! Svetome Ocu je potpuno svejedno da li posluje sa Habsburgom, sa Mussolinijem, sa Karađorđevi-ćem, ili sa Goringom i von Ribbentropom, isto tako kao što mu je vjekovima bila sedma briga da li u ovoj zemlji kolju Ar-padovci, Anžuvinci, Venecija ili Ostmarka, Karlo Prvi Veliki, Karlo Peti, Karlo Posljednji, Pavelić ili Karađorđević. On i danas radi sa kraljevskim četničko-ustaškim salcbur-škim centrom broj 101, s Vladimirom Mačekom44, s Fran-com, s New Yorkom ili s Turcima i Grcima, isto tako kao što je hrvatsku krunu nudio danskom kralju Svenonu II za svoj račun protiv Roberta Guiscarda, kao što je klao naš narod u Bosni s madžarskim kraljevima kroz tri stoljeća, jer Sveti Otac njeguje u svom srcu jednu jedinu misao, da šatre ovu glagoljašku, bogumilsku slavensku guju na istočnoj obali Jadrana. A ovo jadno i bogumrsko pentanje što naši misni­ci 4 ' po direktivama svog sedamdeset i drugog biskupa da­nas s oltara plaše narod pomorom marve, sušama i suho-njavijem žetvama, što im se »pogana vidi para kroz krvave dimit usne« (Palmotić)4', što sipaju jad i jed protiv današ­njeg stanja fakata u našoj zemlji, to iz njih progovara otrov vatikanskog baziliska47, koji se boji Slavena na Jadranu. Bis­kupi misle da obore danas Lenjina »lava srditog« svojim po­ganskim budalaštinama, i to tako da kokošima režu vratove i da ptičjom krvlju škrope pragove crkvene, kao biva, pe-depsa se nebeska javlja i krvlju bogočovjeka oznojila se zemlja. Nikada Sveti Otac hrvatskome narodu nije pružio sa svoje trpeze ni ubrusa za njegove rane. Tegleći teško bre­me od lažnih vatikanskih političkih predrasuda, taj narod je već doista zaslužio da odahne i da se otrese tih otrovanih kaleža latinskog, rimskog imperijalizma. U ovom mraku od tamne noći vatikanske valja već jedamput očistiti narodnu misao od praha predrasuda vjekovnih i valja toj duhom tro­moj čeljadi reći: Ližite, braćo, vaše pozlaćene plitice, ali da­nas., kada sijevaju ponovo oko nas oštra gvozda tuđinskih interesa, danas vam više ne ćemo dopustiti da krivotvorite historiju i da za vaše prozirne političke parole tvrdite da su zlatna marama svete Veronike.

" političar, protivnik NOB-e (1879 - 1964) " svećenici " književnik (1606-1657) " zmijskog kralja

- KRLEŽA O RELIGIJI 209

Prije trideset godina počeo je razgovor o elementima naše latinske civilizacije, te čudovišne živine sa trideset i tri obra­za, posute sa hiljadama očiju kao leopard pjegama, koja nas zatravljuje svojim aherontskim" sjenkama i ne da nam da otpočinemo. Ta lažna civilizacija pije nam krv i otrbušuje (far pancia, divenir panciuto)49 našu gospodu biskupe, harači kod nas za ljubav božju, a to papastvo i ta naša duhovna biskupska vlastela ne žele nas vidjeti u drugom intelektual­nom sastavu, već samo na koljenima. Oni govore da su nam dali univerzalnu ideju spasa koja nas je iz primitivnog, bar­barskog kaosa stvorila historijskim narodom. Da postane­mo doista historijskim narodom, to nam Rimljani nikada ni­su dopustili, pa čak ni danas kada to doista jesmo. Mi smo za njih kao narod bespravna rulja koju su oni naučili poštiva­nju tude imovine, privatnog prava, tomističke filozofije i sve­tosti obiteljskog života. Mi smo za njih od osmoga stoljeća do danas ona ista gomila slavenskih pljačkaša koja je razva­lila sarkofage solinske i splitske, a svojim nadnaravnim brat­stvom i evanđeoskom ljubavi oni nas pridižu već od glago­ljaškog biskupa Sedehe koji je bio početkom XI stoljeća apostata" i koji je zato i »izbljuvao svoju pogansku utrobu«, kao što mu to na čast na nadgrobnom stupu i piše. U du­gotrajnom procesu sramota, uvreda i poniženja, od paljenja knjiga do posmrtnih difamacija", od onog jadnog glagoljaša Vuka koga su u Rimu u X stoljeću ismijali i obrijali, pa sve do Krčelića" u sedamnaestom, nema ni jednog historijskog dokumenta iz koga bi slijedilo da su se Pape kod nas zauzi­mali za bilo što drugo nego što je Petrov Novčić. U svim ta­kozvanim hrvatskim kraljevskim i kneževskim dokumentima od devetog do dvanaestog stoljeća Pape se zanimaju samo za bankirsku, poslovnu stranu svojih relacija s barbarima. Osiguravaju tribute", Petrov porez, desetine, daće, posje­de, zemlju, garantiraju sebi procente od prevrata, državnih udara i buna koje sami organiziraju protiv tih hrvatskih kra­ljeva, traže elemozinu i specijalne prihode za kraljevska umorstva, štite latinske zavjerenike, vode protubogumilske križarske ratove, izbijaju naročite postotke iz takozvanog kraljevskog pokajničkog fonda, mrze slavensku liturgiju,

" podzemnim ** (izbočiti se, rastrbušiti se) " otpadnik " klevetanja " istoričar, kanonik (1715 - 1 7 7 8 ) " dugovanja

210

progone hrvatski jezik i trajno prijete prokletstvom i izopće­njem. Naša inteligencija naprtila je na sebe nadahnuća raznorazna kroz vjekove, ali jedna od tih najnesretnijih inspiracija bila je kontrareformaciono tumačenje naše historije. Naši visokou-čeni kontrareformatori nisu prosto htjeli čitati historijske do­kumente, objavljujući samo ono što je odgovaralo njihovoj tezi, a krivotvoreći i uništavajući sve što je tu glupu jezuit­sku propagandu stavljalo pod naučni znak pitanja. Naši his­torici, u sjeni biskupske mitre'4, nisu htjeli da priznaju da je glavni motiv naše historije kroz vjekove borba pape sa na­šom domaćom, autohtonom, slavenskom šizmom, sa here­zama, s idolopoklonstvima, sa vjerskim zabludama i krivov-jerstvom svake vrste. Hrvatski raskolnici, odmetnici, otpad­nici, apostate i šizmatici u borbi s papinskom politikom vla­daju našom hrvatskom prošlošću kao najmarkantnije pojave kroz vjekove. Rimu je ovo pogansko meso d'oltre mare (s onu stranu mora) trajno sumnjivo i Rim ne radi s nama dru­go nego nas eksterminira", iskorjenjuje, plijeni, progoni i uništava, gazi i ponizuje.

(52:429) (1947)

34 Da je Gospodin izabrao tri jezika, grčki i latinski i hebrejski, koji su dostojni, da ga ljudi njima slave (»Deus tres tantum elegit linguas, hebraicam, graecam, latinam, quibus deo lau-des edere dignum est...«), to su bile lingvističke parole u službi rimske i carigradske politike, a emancipirati se od tih bogougodnih teza, osjećati svoj barbarski jezik ravnoprav­nim jezicima po Bogu izabranim, značilo je osjećati se poli­tički i kulturno subjektom u devetom stoljeću, a to je značilo živjeti pod denuncijacijama" raskola, idolopoklonstva, kri-vovjerstva i poganstva, u posljednjoj konzekvenciji pod uda­rom iuris canonici" i inkvizicije jedne kompaktne baptizira-ne većine. Nije riječ o apologiji praslavenstva već o činjeni­cama, da se tu radi o visoko izdiferenciranom književnom jeziku, koji vlada svim liturgijskim i ritualnim nijansama jedne

•• biskupske kape •• istrebljuje •• sumnjama " kanonskog prava

14- 211

crkvene hijerarhije, koja je u devetom stoljeću u svakom po­gledu (a naročito stilskom) rafinirano dekadentna.

35 A Papa — ma što se govorilo — gledao je, kada je riječ o nama, u mletačkoj floti svoju flotu, u venecijanskom lavu svoga evanđelistu, a u mletačkim gonfalonijerima" i bisku­pima svoje biskupe, kojima je i Krk i Cres i Rab i Lošinj i Za­dar u obliku političkih fait accomplija" konačno ipak predao na milost i nemilost već u jedanaestom stoljeću. Kada se sveti otac u tom tristagodišnjem ratu pojavio u Zadru (1077), narod ga je u romanskoj katedrali svete Stošije po­zdravio slavenskim pjesmama (in eorum sclavica lingua), a to je bila očita demonstracija protiv tristagodišnjeg Papinog mišljenja da naš narodni jezik nije dostojan da se njime slavi Gospodin... Negirajući nas kao narod, Papa je upravo u pe­riodu romanike iz svoje perspektive mislio u svojoj evanđe­oskoj i ljubavi punoj diskriminaciji, da je jedino duhovno sredstvo da se ovaj otrovni korov Slavenstva konačno isko­rijeni na istočnoj jadranskoj obali pomoću mletačkih mače­va, vješala i galija. Trajna opasnost raskola, pomanjkanje svake i najmanje simpatije za latinštinu, nedostatak moralne discipline, ispretkane manihejskim i poganskim elementima skepse, rasulo u crkvenoj administraciji kao simptom sabo­taže, slabo flnancijalno poslovanje u interesu rimske kurijal-ne banke uslijed laičkih i heretičkih lokalnih interesa pojedi­nih biskupa odmetnika, serijske pobune pučkih gomila, gra­đanska nesigurnost u ciklusima umorstva vladara i knezova, biskupa i svećenika, takvo je bilo stanje na istočnoj obali što se tiče »crkvenih veza« u periodu romanike. Osim bez­brojnih tekstova papinih poslanica saborima i sinodama i biskupima. Sedehin stup, legenda o biskupu Vuku, ubojstvo biskupa Arnera, pobuna kod kninske biskupije na kvinkve-eklezijanskom polju kod Knina protiv križarske vojne i smrt kralja, koja otvara političku krizu do unije s Mađarima, sve su to sitni detalji za tezu da se Petrov Novčić nije ubirao ta­ko romanski skladno, kao što bi se moglo pretpostaviti, ako se uzmu u obzir »vjekovne vjerske kulturne veze« sa zapad­nom obalom.

(47:60) (1950)

(7:26) (1950)

" vojvodama " gotovog čina

212

36 »Gusari« s istočnojadranske obale podjednako su odiozni" iz perspektive mletačke, carigradske i rimske. Predmetom i motivom trajnih optužaba i kleveta, Slaveni su istodobno nevinom žrtvom političke propagande, jer o gerilama i o ge­rilcima, o pirateriji i o piratima sve bogom pomazane legitim­ne vlasti ovoga svijeta govore kao o banditima; kada Papa u jednom jedinom od svojih mnogobrojnih pisama uzima Hrvate u odbranu, on reagira na bizantijske prepade na is­točnoj obali, u periodu Raskola, kao političar: Hrvati su u to­me trenutku Papi manje zlo od »Slavena« šizmatika. Kao što slavensku piratsku, gusarsku rulju prikazuju latinski i grčki pamfleti, tako opaki, okrutni, necivilizirani i pogani ovi »Sla­veni« ipak nisu bili. Kulturni centri u kojima se pišu ti pamfle­ti, diplomatske kancelarije koje govore o hrvatskim knezovi­ma i vladarima na istočnoj jadranskoj obali trajno sa pejora­tivnim" prizvukom, a često i s prezirom punim gađenja, u svojim kriminalnim metodama nisu bili ni za jotu humaniji ni pristojniji. (41:216) (1959)

37 Vatikan je za Beč, raspoložen dosljedno antijugoslovenski od antipatije spram pojave eventualnog novog, pravoslav­nog, srbijanskog suvereniteta na Jadranu. (30:328) (1960)

38 Monumentalna madžarska gotička katedrala je sama po se­bi curiosum mundi,8* (jer) je tu, usred manihejskih predjela, u centru hrvatskog političkog separatizma, in partibus infi-delium83, sazidana već u ranom Sredjem vijeku takva gran­diozna crkva, koja pod simboličnim patronatom madžar­skog Svetog Kralja predstavlja negaciju hrvatske moralne egzistencije. (47:458) (1964)

°° neželjeni " pogrdnim

" neobičnost svijetova " u zemlji nevjernika

213

39 U toj svojoj zaljubljenosti u aristokratsku prošlost, u galeriju svojih biskupa i grofova, latinsko, takozvano zapadnjačko hrvatstvo reagira histerično povišenim tonom na svaku lije­vu kritiku, samozadovoljno prevrćući očima na prazne fraze, kakve se izgovaraju iz lažljive konvencionalnosti. Da smo »Antemurale Christianitatis«", to nisu govorili samo nama nego svim nacionalnim bijedama katoličkim na Duna­vu i na Visli, koje su ginule na krvavoj predstraži evropskih interesa, dok se u centru civilizacije bančilo na vlas tako, kao što je to opjevao Jan Panonije, biskup pečujski. Da smo krvarili na braniku civilizacije zapadnoevropske, u bitkama za inostrane kraljeve »do posljednje kapi krvi«, o tome se pisalo iz austrijske perspektive sve do sloma Austrije (1527--1918). (59:110) (1926)

40 Historijski proglas Andrije Dorotića" »Narode slavni«, od 12. V11797. godine, objavljen mjesec dana poslije pada Mle­tačke Republike, simbolizira svu bijedu i žalost ne samo jedne zabačene mletačke provincije, kakva je bila Dalmacija kada se Bonaparte pojavio pred vratima Austrije, nego sve­ukupnog hrvatskog ambijenta, koji se jalovo otima svome udesu stoljećima. Kada se Mlečići sa Dandolom pod zaštitom Bonaparteovih topova ponovno javljaju u Dalmaciji, Andrija Dorotić, antija-kobinac od glave do pete, nekoliko puta osuđivan na smrt po venecijanskim agentima kao narodni neprijatelj, postaje u Zagrebu šef austrijske policije. Kao šef austrijske policije, ovaj luckasti cokulaš bavi se idejom da štampa hrvatske no­vine, jer po svom iskustvu konstatira dnevno kakav utjecaj vrši i kakav jakobinski razdor među najširim masama sije ve­necijanski »Regio Dalmata«, štampan na narodnom jeziku. Zašto se Martinovićev" prijatelj, jakobinski zavjerenik bis­kup Vrhovac" usprotivio planu ovoga fratra, da se narodne novine štampaju hrvatski, ne bi bilo teško odgonetnuti. Kompromitiran kao republikanac u okviru Martinovićeve afe-

" »Predziđe Kršćanstva« " političar i pisac, franjevac (1761 -1837) " profesor (1756 -1795) " zagrebački biskup (1752-1827)

214

re, koja je svršila krvavo, biskup i slobodni zidar Maksimili-jan Vrhovac nije mogao imati nikakvo povjerenje u ovog crno-žutog šefa policije, uvjerenog da je Austrija jedino mo­guće utočište pred jakobinstvom, republikanstvom i ostalim ludim jatom revolucionarnih sablasti, koje prijete Dorotiće-vim fratarskim idealima do istrage. Relacije između biskupa masona i jakobinaca i policijskog cokulaša u franjevačkoj mantiji jedan su od paradoksalnih motiva mnogobrojnih ža­losnih zavrzlama vlastitih naših austrijskih protuslovlja. (43:699) (1955)

41 Biskup grof Drašković", koji potpisuje smrtnu osudu Matiji Gupcu" hrvatski je feudalac, a Gubec hrvatski kmet. Nema hrvatstva, koje je u stanju da pomiri hrvatskog kmeta sa hrvatskim grofom. Ja, dakle, hrvatstvo biskupa i grofa Draš-kovića ne priznajem za svoje hrvatstvo, stoljećima kulturno jalovo, a politički parazitsko i renegatsko," ja izrazito pori­čem, što još uvijek ne znači da sam i negator »hrvatstva kao takvog«, i kao da biskup i grof Drašković ima monopol na svoje biskupsko i grofovsko hrvatstvo, a ja na svoje pučko i narodno nemam. Hrvatstva »kao takvog«, hrvatstva »an sich«", hrvatstva po sebi uopće nema, i bilo bi dobro da se sporazumijemo o vrijednosti i o smislu nekih pojmova. Ni­čeg na ovoj planeti »kao takvog« ili »po sebi« nema, pa čak ni naše planete »kao takve« — po sebi same... »Po sebi«, dakle, ovo naše hrvatstvo ne postoji, jer nije balon da lebdi nad vremenom i nad prostorom, a nije ni Platonska Ideja, da bi naše misli o njemu bile tek božanski odraz jednog vrhu­naravnog pojma. (58:111) (1926)

42 Gospoda doktori, advokati i svećenici u Narodnom vijeću SHS rezignirano su jeseni godine Osamnaeste konstatirali, da su hrvatske mase tamne i neprosvijećene, jer nitko u Hrvatskoj nije bio naročito oduševljen podvaladžijskim nači­nom »prisajedinjenja«, koje su gospoda sa Markovog trg.? smatrala ingenioznim" političkim marifetlukom. U moment J

" biskup, kardinal i ban (1525? -1587) " voda velike seljačke bune 1573 (7-1573) '* otpadničko " »po sebi« " duhovito smišljenim

215

objektivne revolucionarne situacije po svim dunavskim zem­ljama, kada se stihija demoralizirane carske soldateske va­ljala kućama, potpuno zrela za akciju lenjinskog stila, slabo-umno zbunjeni dio rodoljubive inteligencije, koja se našla na čelu događaja, izgubio je svako snalaženje u prostoru i u vremenu. Vojničke mase, ponijete vihorom rasula, nesklone i sumnjičave spram rojalističke formule ujedinjenja, naslutile su njuhom oslobođene zvjerke, od svoje društvene elite mnogo stvarnije, da se radi o novome gvozdu i o novim za­mkama. Oružani otpor koji se spontano javio po čitavoj zemlji, kao protest protiv očito surovog političkog nasilja, bio je pozitivan revolucionarni otpor visoke političke svijesti, a ne »mraka« niti »tupe zaostalosti«, kao što se to objašnja­valo iz kraljevske ugarsko-hrvatske, banske, kotarskopred-stojničke, fiškalske73 ili biskupske jugoperspektive. (58:124) (1926)

43 Hrvatstvo ne znači onih pet dosadnih, glupih kavana u na­šem gradu, ni ona tri spomenika: dvojice generala i jednoga fratra (citat iz jedne moje novele), kojima se sada pridružio još i jedan brončani biskup, nego hrvatstvo znači onu masu bijednika, koji tegle i argatuju" mnogo više od osam sati dnevno, pod najtežim životnim uslovima, bez ičije pomoći, uvijek i neprekidno izrabljivani u svome naporu potisnuti i nepriznti, pod batinama kuluka, prezreni i bezimeni. (44:873) (1926)

44 U našoj marijabistričkoj stvarnosti nikada još nije bilo mrač­nije nego danas kada je barjak nekakvog, nazovimo ga tako, »narodnog otpora«, pao u lukasovske ruke. Ne razumijem kakve su to »zastave« i koji su to »narodni interesi«, koje mogu da brane takve mizerije duha kao što je ovaj zatucani plovan, krsteći svoje jariće smjesom od takvih nakaradnih majmunluka da normalan čovjek ne može da se ne zabe-zekne nad sve opasnijim i sve evidentnijim zamračivanjem naše duhovne »Elite«. Ne razumijem, o kakvim je to speci­fičnim »narodnim vrijednostima« riječ, o kakvoj »latinskoj

" advokatske 7 4 kuluče

216

spiritualizaciji«, koja da je ugrožena od šizmatika i od mate-rijalista? Ne razumijem čega se ta naša duhovna »Elita« toli­ko boji, kad su duhovne vrijednosti već same po sebi meta-logičkog podrijetla i, prema tome, logično, potpuno imune spram bilo kakvih »materijalističkih«, zaista efemernih zano­vijetanja sa »ljevice«. Ako je briga o »Posljednjim stvarima« jedina svrha našeg ovozemaljskog života (kao pojedinaca i kao naroda, ovdje, na zemlji), koji su ti geniji koji su izmislili ovu hrvatsku narodnu, upravo nacionalističku eshatološku metodu da brige o duhovnim stvarima treba zbrinjavati tako da se naši uzvišeni Auguri75 bave (kao ovaj pop) najsvako-dnevnijom vulgarnom politikom upravo uličnjački blesavo? (54:11) (1933)

Hrvati su lojalan legitimistički76 narod i oni kao takvi traže od nove dinastije legitimističku formulu, Hiljadugodišnja kultu­ra, zapadna Evropa, a ne Balkan, mi smo plavokrvni plemići, a ne Cigani, mi smo ginuli vjekovima na predziđu kršćan­stva, mi smo istaknuta pozicija u borbi sa šizmaticima, mi smo Centralna Evropa, a nismo dinarski stočari, Majka Bo-žija Bistrička je Advocata Croatiae, pavlini, jezuiti, domini­kanci, franjevci, kontrareformacija, Hrvatska četristogodiš-nja književnost, talijanskomediteranska simbioza, suprema­cija u kulturnim oblastima. (60:544) (1935)

»Dobar Hrvat« — iz reakcionarne perspektive — jeste i mo­že da bude danas samo onaj Hrvat, koji je do godine 1918 ostao politički nekompromitiran bilo kakvom unitarističkom idejom, te prema tome nije bio nikakav »dobar Hrvat«, pa čak ni »Hrvat«, nego običan austrougarski provincijalni glu­pan. Takav glupan nije pak mogao biti kompromitiran unitarističkim idejama zato, jer do godine 1918 ne samo da nije bio »dobar Hrvat« nego je bio veoma loš i sramotan Hrvat pošto je bio lojalan habzburški, madžarski, unionistič-ki, carski ili crno-žuti kameleon. Razlozi desne aberacije77

7 5 svećenici 7" monarhistički 7 7 skretanja

217

su evidentni. Svi Kvaternici", Štanceri, Lipoščaci, Lakše, biskupi e tutti quanti", svi, koji su ljubili zlatne papučice ca­revića Otona, koji su skakutali oko caričina skuta, koji su sa doktorom Aleksandrom Horvatom denuncirali"' iz »Hrvat­ske« svakog naprednjaka kao veleizdajnika, svi su oni da­nas »hrvatski rodoljubi«, pod visokim autoritetom Crkve, Ar-nolda," Kerubina, generala Scheurea. Te mračne čete sas­tavljaju uglavnom klerikalci, trijalisti, Madžaroni, itd., itd. (44:758) (1935)

47 Sve, što je srednjovjekovno kod nas (a toga ima nepregled­na količina), tema je potpuno neobrađena po našoj suvre­menoj historiografiji. Osim Jirečeka" (koga naša konzerva­tivna, da, više od toga, reakcionarna historiografska nauka prepisuje savršeno neinteligentnoj, osim lingvističkih ek­spertiza pojedinih detalja (Jagić", Daničić" itd) te nekih kuttumohistorijskih pojedinosti, latinski dio našeg intelektu­alnog klera pada u slatkorječivu nesvijest, kao papiga po­navljajući: »Montecassino, Salerno, benediktinci kod nas i među nama«, s jedne strane kora, kome kao antifona" od­govara drugi, pravoslavni unisono," ne manje patetično, ka­da je riječ o »uticajima jelinske kulture na Srbe«, o Atosu, o Hilandaru, o visokim Dečanima kao o »kulama svetiljama vi-zantijske civilizacije kod nas«. (44:543) (1944)

48 Naši kontrareformatori zatajili su prevodioca Voltairea", jer su im prevodioci Kotzebuea" srodniji po programatskom

'• političar (1825-1871) " svikoliki " prijavljivali " književnik, filozof (1854-1941) •• češki istoričar (1854-1918) " slavist (1838-1923) " filolog (1825-1882) " naizmjenično pjevanje dva hora " istomišljenici " francuski književnik, filozof, istoričar (1694 -1778) " njemački književnik (1761 -1819)

218

stavu i, pišući historiju naše književne civilizacije, oni su pi­sali historiju Družbe Isusove, a pišući povijest narodnu, oni su pisali povijest grofovske heraldike", a ne historiju eko­nomskih i materijalnih prilika u kojima je narod živio.

49 Čitav maršbataljOn jučer bio je pijan. Talas ruma pod troboj-nicama sa slatkim prišpendlovanim Kristušom u firfarben-druku" na barjaku. Uskrsnuće. Na hrvatskoj trobojnici Krist je razvio crveni barjak. Internacionalna negacija hrvatske trobojnice. Kad to isto radi Lenjin, on je opasnost. Bolj­ševički praporščik Krilenko i problem Mira u prvome planu štampe. Ovi krvavi stjegovi hrvatski s Kristovom glavom u krvavo i tužno predvečerje (pjesma). »Naša kuća« (pjesma). Nije li sve to rasulo Razuma, Uma i Pameti uopće? To nije Srednji vijek. Srednji vijek bio je spram toga paradiz." To je rasap diluvija.

50 Zašto biskup Bonaventura Jeglič pali Cankarovu" liriku, što to rade hrvatski biskupi, kao onaj Kranjac Mahnič sa svojom glagoljicom na Krku, kakvu opaku politiku vodi sarajevski biskup Stadler, kakvo je značenje Strossmavera, što rade sabori u Zadru, u Poreču, u Zagrebu, kakvi su to uopće sa­bori i kakve su to narodne sramote.

51 Strossmaver sanja o Toskani, o Jedinstvu Crkava, Šupilo o Jedinstvu Narodnom i o pijemonteškoj ulozi Srbije.

(44:541) (1947)

(52:349) (1917)

(51:66) (1962)

(58:871) (1926)

" istorija i značenje grbova " četverobojan " raj " književnik (1876-1918)

219

52 Rim, koji je od početka vladao Dacijom, Mezijom, Makedo­nijom i Ilirikom (solunski biskup je u četvrtom stoljeću rim­ski vikar" čitavog Ilirika isto tako, kao što su bili biskupi Mit-rovice ili kasnije Solina), u borbi za supremaciju, gubeći svoje pozicije, taj Rim smatra, da je konačno »manje zlo«, da se Ilirik preda Francima, samo da ne bude grčki. »Manje je zlo«, da Ilirik bude i barbarski, samo da ne bude carigrad­ski, i tako sazrijeva povoljna konjunktura za Mutimire i Kre-šimire i ostale »gusarske poglavice« (iz rimske perspektive) u devetom i desetom stoljeću. Tako se javlja serija sezon­skih barbarskih koncesija hrvatskim suverenima (ninska, splitska biskupija), tako se Rim poigrava i crkvenom slov-jenštinom, samo da bi mogao ponovo da organizira svoju biskupiju u Srijemskoj Mitrovici (Sirmium, srušena po Avari­ma) sa novom jurisdikcijom, sve preko Srbije, koja je kao Mezija već bila pod jurisdikcijom carigradskom. Strahujući pred porastom snage carigradske, Papa priznaje i novu sta-roslovjensku mitrovačku biskupiju, u sijelu sv. Andronika, on dopušta da se pjeva u crkvi barbarski, i ukoliko je bilo za slovjenštinu i glagoljicu historijskih šansa, one su uslovljene ovim dualizmom dviju velikih sila, koje predstavljaju uzajam­nu negaciju od raskola sve do naših dana. I Brižinski listići spadaju ovamo kao zanimljiv dokaz za paklenu mehaniku stvari: ahenski, salzburški, freisingenški biskupi, zakleti ne­prijatelji bilo kakve integracije južnoslovjenske, smatraju očito manjim zlom, da se crkveni tekstovi prevode na slo­venski sa latinskog nego sa staroslovjenskog. Glagoljaška hereza, pretvorit će se za stoljeće-dva u pučku književnost, u romane, u pjesme, u sveta prikazanja na mediteranskom pojasu i tako postati neobično rano datiranim početkom jedne literature, koja je životarila u tisućugodišnjim ratovi­ma, pa ipak usred barbarskog zveketa oružja ove naše mu­ze nisu ušutjele ni za trenutak. (45:23) (1950)

53 Slaveni se od Jeronimovih94 vremena javljaju na sve strane kao sablasti: Skitija, Tracija, Makedonija, Dardanija, Dacija, Tesalija, Ahaja, Epir, Dalmacija, Panonija, sve su u plamenu.

" pomoćni svećenik

" crkveni učitelj, pisac, rodom iz Dalmacije (340-420)

220

Sarmati, Huni, Vandali, Markomani, Vendi, Slaveni (sve sino­nimi u kronikama i u dokumentima) dolaze sa sjevera od četvrtog i petog stoljeća, javljaju se između Bospora i Ate­ne, prelaze karpatski krater, prenose kroz ovaj kaos svoje bogove, svoje hramove, svoju skulpturu i sa svojim praz­novjerjem, duhovima, vilenjacima i vukodlacima stižu na ovo klasično tlo između Ilirika i Makedonije, na groblje i na krva­ve ceste naroda, koji su već prije njih nestali u dimu i u po­žaru stoljeća. Na svakome koraku (u najdoslovnijem smislu te riječi) promatraju ih iz otvorenih grobova lubanje i kosturi Pelazga i Tračana, Liburna, Kelta i Ilira, koji su već platili svojom glavom »kulturne veze sa zapadnom obalom jadran­skom«, i, razmišljajući o toj političkoj problematici, ovi bar­barski putnici sa sjevera, ovi poganski došljaci stoje pred nizom pitanja kao sigurni kandidati rimske ili bizantijske smrti. (45:151) (1950)

Pojava slavenskog pisma, prodor barbarskog slavenskog jezika u crkvu i u bogoslužje, prijevodi biblijskih tekstova, psaltlra" i misala", pojava liturgijskih igara na narodnom je­ziku s antiklerikalnim invektivama", pojava manihejskih sek­ta u obliku buđenja laičke svijesti, ustrajno jačih od svake zemaljske i vrhunaravne vlasti, avet bogumila, koji na doma-ku Rima sve više jačaju te ih Kurija nije u stanju svladati sve do prodora Turaka u Bosnu, rana hrvatska arhitektura, kao negacija svih antičkih principa, poganski rituali i mitologija, poganska skulptura i umjetnost kao masovna pojava bogu­milskih spomenika, odvajanje od bizantijske slikarske she­me, osamostaljenje srpske crkve već u trinaestom stoljeću, glagoljaški otpori na saborima i na biskupskim konferencija­ma koji traju od devetoga stoljeća sve do dvadesetoga, sve to govori za to da vitalne snage narodne nisu ni trenutka za­mrle. (28:36) (1944)

" knjiga psalama "' knjiga molitvi i pjesama za bogosluženje " uvredama

221

55 Hrvati primaju krst iz Rima, a postaju glagoljaši, i ta protu-rimska, glagoljaška tvrdoglava upornost znači zapravo prvu organiziranu narodnu pobunu u okviru rimske crkve, u vre­menu kada o narodnosti u Evropi još nitko nije ni sanjao. (58:94) (1926)

56 Crkvena slovjenština i glagoljaška borba za narodni jezik već su u devetom stoljeću nepobitnim dokazom, kako su »barbari«, organizirani pod mnogobrojnim suverenitetima, postali politički subjekti, koji, gradeći u devetom stoljeću u Zadru, na rimskom forumu, svoju monumentalnu baziliku, ne podižu je — slučajno — baš na samoj plokati mramor­nog foruma i ne uzimaju — slučajno — za postamente svo­je barbarske kolonade »slučajno« polomljene fragmente ko-rintskih stupova i blokova antičkih sarkofaga. Ta zadarska bazilika nije »slučajna« inspiracija na početku jedne civiliza­cije; ona je uvertira u pojavu treće jadranske komponente: slavenske. Ona se nadahnula splitskim mauzolejem i ahen-skom bazilikom, ali onako gruba, barbarska, rustikalna, glo­mazno impozantna, više tvrđava, nego bogomolja, ona nije nikakav lombardijsko-ravenatski derivat nego patetična po­ema, koja i danas, usred srušenog Zadra, zvoni kao fanfara nad vjekovima i civilizacijama, što su nestale u mračnim vi­horima historije. (47:38) (1950)

57 Zar je zamislivo, da bi se starogtagoljaška živa riječ evanđe­oska mogla proširiti od Koruške i Blatnog jezera i Istre pre­ko Dunava i Bosne do Soluna i Carigrada, da nije bila živa pojava, nošena elementima politički, intelektualno i socijal­no isto tako živog medija? Zar bi ona mogla da više od hilja­du godina djeluje ex chatedra" preko Volge i Urala sve do Tihog oceana, da svlada otpor bizantinske, karolinške, late-ranske i mletačke politike, da se nametne, uprkos Rimu i Veneciji, od Akvileje i Poreča do Zadra, da nije nosila u sebi jake elemente tipično naše, južnoslovjenske nonkonformis-tičke volje, koja se nikada, ni u kojem, pak ni u umjetničko-

•" učeno

222

stvaralačkom obliku nije htjela podrediti ni jednoj od stranih civilizacija, kojima smo okruženi u ovom prostoru od prvoga dana svoje historije. (47:40) (1950)

58 Ovaj narod prvi je među narodima preveo Sveto pismo na svoj jezik, on je izmislio tri narodna pisma i veličao Gospodi­na svojim barbarskim govorom Rimu i Bizantu na ponos i slavu vjekovima, ali milosti od »uzvišene rimske misije« nije izmolio. On je posagradio hiljade crkvi i zadužbina, samos­tana, bazilika i zvonika, on je ispisao bezbrojnu gomilu folija-nata" i naslikao na hiljade svetih slika, ali je u očima »uzvi­šenih misionara« ostao barbarinom. (31:295) (1946)

59 Ako postoji neka konstanta u historiji južnoslovjenskih na­roda, kojima je sudbina udijelila nezavidnu ulogu da su se iz vjekovnog ropstva oslobodili tek jučer, upravo, može se re­ći, tek danas, vlastitom snagom, onda je to upravo konstan­ta južnoslovjenske vjekovne borbe za oslobođenje. Za oslo­bođenje narodnog jezika u grčkoj i latinskoj crkvi, za oslo­bođenje svog moralnog uvjerenja u okviru srednjovjekovnih borbi protiv rimske i bizantinske dogme, za oslobođenje iz kmetskog ropstva pod austrijskim i osmanlijskim feudu-mom, za oslobođenje svoga mora i svoje zemlje ispod su­vereniteta tuđinskih barjaka. (45:149) (1950)

60 Na bizantijski i latinski imperijalizam'naši su narodi reagirali afirmacijom svog vlastitog govora i pisma i evanđelja, dakle politikom smanjenja zla, politikom prevladavanja poteškoća, politogenezom čitave jedne serije narodnih političkih sre­dovječnih suvereniteta i umjetničkim stvaralačkim, intelek­tualnim otporom spram supremacije tzv. latinskog i grčkog i germanskog duha, koji nije bio drugo nego sublimirana smrtna osuda svega što je u onom davnom slučaju bilo »pri­mitivno«, dakle »barbarsko«, dakle naše — vlastito. (45:156) (1950)

" debelih knjiga velikog formata

223

61 Poriče se postojano sve ono što je kod nas kroz vjekove bi­lo par ekselans100 evropsko: početak elementarne borbe za međunarodnu ravnopravnost jezika već u devetom stoljeću (crkvena slovjenština, glagolizam), dakle borba za princip narodnosti, borba za etičku i socijalnu principijelnost evan­đeoske misli (bogumilski anticezaropapizam) od devetog do petnaestog stoljeća; borba za slobodnu formulu zapad­noevropskog umjetničkog stvaranja (plastično slikarstvo uprkos bizantijskoj shematiziranoj modi 12, 13. i 14. stolje­ća, koje rađa perspektivu u posljednjoj konsekvenci) ili da­nas: borba za socijalizam — sve su to dokazi barbarstva, koje anticipira i nacionalnu svijest i jezik i književnost i kom­parativnu filologiju i kupole i plastično perspektivno slikanje i protestantizam, to jest osnovne elemente zapadnoevrop­ske civilizacije, koji se javljaju na zapadu tek stoljećima kas­nije. (7:9) (1950)

62 Kada su se (Zadrani - I. C.) pred -Svetim Ocem hrvatski raspjevali u Svetoj Stošiji prije devet vjekova, taj osjećaj jezične pripadnosti dakako da se nije podudarao sa zapad­noevropskom suvremenom formulom narodne svijesti, ali da nije bio klasičan protest protiv papinskog izopćenja ma­terinjeg jezika iz Crkve i da demonstrativno pjevanje hrvat­skih pjesama nije bilo otmjena gesta protiv latinske političke i rasne diskriminacije sa strane najvišeg moralnog autorite­ta, to se ne bi moglo reći. Politički, kulturni i religiozni otpor svoga grada protiv inostranih upliva, dosljedno nepodređi-vanje stranim zapovijedima, prkos, koji se često golim prsi­ma suprotstavljao gvožđem okovanim galijama, to je ostalo glavnim motivom naše srednjovjekovne historije, u okviru koje je Zadar samo jedna galija, koja je potonula poslije pet-stogodišnje borbe ali se nije predala. (47:419) (1950)

63 Dva svjedočanstva o protokolarnom skandalu u Stolnoj crkvi svete Stošije, prigodom posjete Svetoga Oca Alek-

u pravom smislu

224

sandra III, godine 1077, Zadru. Već se više od sto godina pravdamo sa prijateljima sa zapadne obale, da li se u zadar­skoj katedrali prigodom te svečane papinske posjete pjeva­lo hrvatski, u prisustvu samog Svetog Oca, koji je prisustvo­vao službi božjoj u čast slavne srijemskomitrovačke muče­nice. Pozivajući se na Baronija101, naši historici po Bosonu tvrde, da se u katedrali svete Stošije pjevalo hrvatski. Da se u crkvi pjevalo kod službe božje, to ne bi trebalo da djeluje iznenađujuće, ali da se pjevalo hrvatski, i to pred Svetim Ocem, sam taj pomalo nevini fakat djeluje i danas još iza­zovno kao sablazan i kao podvala, jer pjevati u crkvi hrvatski bilo je svetogrđe, a pjevati hrvatski u Zadru bilo je još gore od toga: veleizdaja.

Gospoda Latini pak, svijesni svih kobnih posljedica ovog pjevanja, tvrde po Romualdu Guarni obratno, da se nije pje­valo, jer Romualdo Guarna, koji je kod te demonstracije bio prisutan, nije o tom crkvenom skandalu napisao ni riječi... Brunelli, Cronia, Benevenia drže dakako, da je svjedočan­stvo Romualda Guarne, koji u svome Chroniconu nije čuo da se pjevalo, jedino pouzdano, a po crti oportuniteta i jedi­no mudro. Naša glagoljaška literatura citira Bosona, da se i te kako pjevalo, i to još demonstrativno, i to još hrvatski, a to se patetično i ovjekovječilo mramornom spomen~plo-čom na samoj katedrali, da ne bi bilo nikakve sumnje da se doista pjevalo: »cum immensis laudibus et canticis altisone resonantibus in eorum sclavica lingua«102 itd. Pred tim kabastim pitanjem gospoda s onu stranu obale tvrde podjednako postojano da se nije pjevalo, ili ako se pjevalo da se pjevalo na pučkom, dalmatinskom, neolatin-skom dijalektu, pak prema tome, ako se uopće pjevalo, iz­van svake je sumnje da se nije pjevalo hrvatski. Naši pak connaisseuri pobijaju tu neolatinsku verziju isto tako neu­morno i nepokolebljivo, citirajući Bosona, koji ni u kom slu­čaju ne bi bio zapisao expressis verbis'03 da se pjevalo kad se ne bi bilo pjevalo, kao što to po Romualdu Guarni uosta­lom i ne slijedi da se nije pjevalo, zato što on nije zapisao da se pjevalo... Čovjek je mogao na kraju krajeva i zaboraviti da li se pjevalo, a odonda je proteklo osam stotina osamdeset i više godina, pak tko bi mogao danas apodiktički104 tvrditi da

' " kardinal, crkveni istoričar (1538 - 1 6 0 7 ) »odzvanjale u njihovom slavenskom jeziku« izričitim riječima

1 " odlučno

- KRLEŽA O RELIGIJI 225

se nije pjevalo kad je zapisano da se pjevalo? Pitanje, pre­ma tome, da li se u Svetoj Stošiji, godine 1077, pjevalo ili ne, ostat će otvoreno po svoj prilici minimalno još slijedećih osam stotina godina. (41:197) (1959)

64 Naš narod gradio je crkve po svom vlastitom ukusu prije hi­ljadu godina, ne podređujući se graditeljskim principima za­padnoevropskim, on je stvorio elemente svoga slikarstva či­tav jedan vijek prije onih elemenata, koje nauka zove rene­sansnim, on je intelektualno-moralno organizirao svoje na­rodne crkve, glagoljašku, bogumilsku i pravoslavnu, pišući knjige svojim vlastitim pismom dok su ostali narodi živjeli kao nepismeni refleksi mediteranskih civilizacija. I dok je ovaj narod ginuo u vulkanskim katastrofama, »Francuska je drijemala, Španjolska nije marila za Krista, Engleska je stra­dala od plemićkih urota, Njemačka je sazivala jalove sulude sabore, a Italija je prodavala svoju robu«. (31:297) (1946)

65 Dokazivati, da su od naših ljudi učili i Michelangelo1" i Bra-mante'" i El Greco"", da bez naših arhitekata ne bi bilo ni Avignona ni urbinske palače ni napolitanskog Castella Uova, da bez naših pjesnika ne bi bilo humanizma na Dunavu ni renesanse u Budimu, da su naši ljudi napisali prvu historiju Crkve rimske, da smo napisali prvu talijansku gramatiku, razvili protestantizam od Metoda do Flacija, da smo 150 go­dina prije Nevvtona'0' otkrili spektar, dali prve temelje sla­venskim ideolozima, slavistici, bizantologiji, atomistici, da smo imali na hiljade artista, graditelja, arhitekata, kipara, sli­kara, ideologa, manihejsku univerzu, da smo bili refugium haereticorum totius mundi"", da smo prije Cimabua"0 i Bu-oninsegne11' imali plastično slikarstvo, da imamo narodnu

talijanski kipar, slikar i pjesnik (1475 -1564) talijanski arhitekt (1444 -1514)

*" grcko-spanski slikar (1540 -1614) engleski matematičar, fizičar, astronom i filozof (1642 -1727) utočište krivovjernika čitavog svijeta talijanski slikar (1240-1302)

" ' talijanski slikar (1255-1319)

226

književnost već pet stotina godina, da smo za latinsku i grčku crkvu dali martira"' više nego što je Italija imala sta­novnika zajedno s Carigradom, da smo se borili u nepreki­nutom kontinuitetu od XIV do XX stoljeća, da smo bili ne­posredan razlog raskola Rima i Bizanta, da smo i u ovom ra­tu podigli socijalizam na milijun i sedam stotina tisuća mrtvih glava itd. — govoriti dakle tako plaidover pro do-mo,'" znači biti nacionalist i imperijalistički špijun. (34:138) (1949.)

66 Da naši ljudi nijesu već u ranom Srednjem vijeku htjeli misliti na način kako se mislilo oko njih, i da nisu htjeli da im se ta­kav inostrani način života i mišljenja nametne kao model, kome treba da se podrede, to nam dokazuje politogeneza naših srednjovjekovnih suvereniteta isto tako kao i borba za samostalnost crkve u bogumilskoj, srpskoj i glagoljaškoj varijanti. Po načinu kako su gradili svoje tvrđave, crkve i gradove, po načinu kako su slikali svoje slike, tesali kamen ili tkali, po načinu kako su pisali svojim vlastitim pismom i či­tali Evanđelje na svoj vlastiti način svojim vlastitim jezikom, po načinu kako nijesu htjeli da vjeruju ili kako su se borili za nezavisnost, po svemu tome vidi se, da su predstavljali ne­sumnjivu negaciju svake vladavine duha ili sile, koja je htjela da Ih podredi stranim interesima. (29:252) (1950)

67 Od 1836 do 1843, sve ilirsko fantaziranje nije potrajalo du­go, jer kad se pokret pomalo počeo širiti horizontalno, a po­malo kretati u organiziranom obliku, kad je stvar počela po­primati razmjere usmjerenog političkog programa, pa kad je već i bosanski paša intervenirao u Beču na dvoru zbog sumnjivog ilirskog vršljanja bosanskih franjevaca, ilirizam je oduhnut jednim carskim policijskim dekretom, nestavšl sa pozornice kao duh sa spiritističke seanse. (45:36) (1966)

1 1 1 mučenika 1 " obrambeni govor u svoju korist

15" 227

68 Naš narod u svojoj vjekovnoj prošlosti živio je isprecrtan državnim granicama i bojnim linijama ratova šeststogodiš-njih, razbijen na tridesetak dijalekata, on se formirao i od­rastao pod tiranijom tridesetak svojih i tuđinskih suverenite­ta, on je patio pod raznovrsnim stranim ideologijama, vjero­ispovijestima i turskim zulumom. Naš narod raspolaže og­romnim iskustvom i u prosuđivanju svojih vlastitih vrijednos­ti narod nije sitničav ni jednostran... Za biskupa Stros-smavera, na primjer, ne će nitko reći da nije bio biskup od pete do glave, da nije apologet reakcije osamstočetrdeseti-osme i da nije čak i svoje talijanske slike kupovao u svrhu religiozne propagande da u »hrvatskom narodu probudi za­mrlo religiozno čuvstvo«. Pa ipak, kada se taj i takav biskup kao što je bio Strossmaver (koji je zbog Darvvina zamrzio majmunsku rasu do tog stepena te nije više mogao vidjeti žive opice), na posljednjem papinskom koncilu 1870 usudio posumnjati u nepogrešivost Svetoga Oca i spomenuti Leib­niza, šest stotina rimskih biskupa stalo je da udara svojim srebrom okovanim biblijama o klupe i da viče iza glasa: »Apage Satanas«11*. (odstupi sotono) (52:439) (1947)

69 Taj osjećaj potisnutosti ostao je narodnim masama jedinom branom od nasilja, a kao takav jedini je potrajao i preživio šestojanuarsku rojalističku najezdu, kao masovno raspolo­ženje seljačkih zaostalih gomila. Ne treba taj osjećaj ostaviti u masama kao majkobožarski bistrički štimung, jer od njega do restauracije Habsburga u Šenbrunu ili do bilo kakve dru­ge restauracije samo je korak! Ne treba ga ostaviti kao Ste-pinčev patent vatikanske politike »in partibus infideli-um«..."s

(60:479) (1935)

70 Za medijevalni period: sva svjedočanstva u freskama, u ar­hitekturi, u dekorativnoj ornamentici, u kiparstvu i u književ­nim dokumentima, u borbi za afirmaciju narodnoga jezika i pisma, dokazuju da se može objektivno govoriti o civilizaciji,

, 1 4 odstupi sotono 1 1 1 »u zemlji nevjernika«

228

kojoj je osnovna oznaka simultana isprepletenost istočnih i zapadnih stilova i intelektualnih koncepcija. Trebalo bi metodički razraditi čitav medijevalni period u pet osnovnih tema, kako slijedi: 1. makedonska politogenetska komponenta sa crkvenos-lovjenskim, solunsko-ohridskim krugom do glagoljaške faze na Jadranu i do stvaranja srpske pravoslavne crkve; 2. raško-makedonska zona do Cruattrocenta, sa periodom neohelenističkog slikarstva i arhitekture; 3. karolinško-franačka zona sa jadranskom temom, od sta­rohrvatske borbe za narodni jezik u crkvi, sa arhitekton­skom lombardijskom komponentom, do venecijanske oku­pacije; 4. manihejskobosanska komponenta sa velikom temom rim­skih intervencija i bogumilske plastike, do sloma Bosne; 5. kranjsko-koruška faza od Conversije Carantanorum, od Gosposvetskog kamena, kada je narod birao slobodno svo­je vladare, pa preko alpinskogotske faze u slikarstvu, do pe­rioda prvih seljačkih pobuna. Svih navedenih pet faza dokazuju kako narodi nisu konstan­te, ni kabinetski profilirani fantomi. Svi stilovi na našem tere­nu dokazuju da je stilska sinhronizacija, u svom negativnom odnosu Istoka i Zapada, premda inkoherentna, ipak jedin­stvena. Serija političkih i kulturnih antagonizama (iz Italije i Bizanta) prevladava sa otporom narodnog mentaliteta u crkvi, u politici i u umjetnosti. Nema ni jedne bizantinske, la­tinske, romaničko-ravenatske, karolinške ili gotičke varijan­te koja nije prevladana, ni mehanički, ni epigonski1". U ma­nihejskoj bogumilskoj plastici stvaralački individualizam do­stiže svoju slobodnu inspiraciju. Dramatska borba za principe jezika, moralnog uvjerenja i umjetničke slobode, borba za pojitički i intelektualni opsta­nak rađa nizom anticipacija i stvaranjem samostalnih politič­kih i vjerskih organizacija: pravoslavne, glagoljaške i bogu­milske, preteče laičke revolucije u zapadnoevropskim crkvama Driie VViclifa, Lollarda, Husa'17 i Luthera1", a origi-

" • ' nasljedno " ' češki reformator " * osnivač protestantizma u Njemačkoj (1483 - 1 5 4 6 )

229

nalno slikarstvo u trinaestom stoljeću javlja se prije talijan­skog protorenesansnog perioda. Dva se sintetična kruga ukrštavaju nad ovim intelektualno-artističkim reljefom, i to u obratnom smjeru: zapadni, mediteranski, dopire preko Zete i Duklje do Vardara, a istočni do zapadne istarske obale, ta­ko da pojas glagoljaških natpisa u Istri od Buzeta do Pule predstavlja demarkaciju Istoka, a freske u srpskoj kulturnoj zoni od Sopoćana do Nagoričana demarkaciju Zapada. (28:59) (1944)

71 Strahujući od gotovo opsjednute pomisli na pokatoličenje, pravoslavna narodna svijest stala se sve više udaljavati od vlastite političke banovinske pripadnosti, tako da se u svom vlastitom domu i na svojoj vlastitoj zemlji počela smatrati »narodnom manjinom«, okruženom nevjerničkim latinskim masama, koje trajno prijete njenoj moralnoj egzistenciji. Izolirane i razdraživane mnogobrojnim sredstvima kratko­vidne političke propagande, te su se mase jednog dana na­šle narkotizirane rojalističkim dinastičarskim romantizmom, u obliku dekorativnih parola srpske Vjere i Krune, kao jedi­nih nacionalno-religioznih utjeha na ovome svijetu. (57:182) (1924)

72 Promatrajući Meštrovićeve Hristose, njegove golgotske motive, njegove krilate anđele, svece i svetice božje, njego­ve madone i njegove isposnike, pred tim ogromnim kipar­skim materijalom javlja se logično teško pitanje. Preko tog osnovnog pitanja prijeći sa ćurčinskom frazom da je Meš-trović bogom nadahnuti prorok bilo bi plitko, kao što je plit­ko prijeći preko vidovdanske fraze s nekakvim artističkim kultom toga političkog propagandista par excellence. Kao što vidovdanski problem Ivana Meštrovića nije samo rasno-religiozne naravi nego i političke, tako ni posljednja Meštro-vićeva religiozna faza nije samo kiparska, već isto tako i protunarodna, čemosotenska i reakcionarna! Sve te vrlo složene komponente problema Meštroviću izviru ne samo iz njegove ličnosti već i iz naše specifično hrvatske sredine. To osnovno i sudbonosno pitanje treba postaviti veoma kratko, jasno i lapidarno. Da li Ivan Meštrović doista vjeruje u Misterij Vidovdanskog Hrama? Vjeruje li on doista da se Tajna Kosovske Večere otkriva samo vrlo uskom krugu odabranih duhova, kao što su Lord Robert Cecil, Milan Mar-

230

janović1" ili Miloš Gjurić? A kada se ta misteriozna tajna Vi-dovdanske Večere već otkrila pojedinim adeptima'", zar je doista moguće, da između njih nema ni jedne glave, koja bi tu tajnovitost znala da objasni na inteligentniji način nego što to čine sva ta gospoda interpretatori od Ivana Meštrovi­ća i Lorda Roberta Cecila pa do Milana Marjanovića, koji tvrdi da ga je ta ista bečka Moderna, što je dala Meštroviću uzore, zarazila kao kolera? Ne treba biti pretjerano logičnim pak da čovjeku Tajna tog Vidovdanskog Misterija postane jasnom, kao što su mu jasni pojmovi Glavnjača, Vidovdanski Ustav i Pobjeda na Kajmakčalanu. (45:763) (1928)

Treba već jedamput zapitati Ivana Meštrovića, vjeruje li on doista u tog i takvog vidovdanskog Boga, o kome toliko go­vori i piše već više od dvadeset godina. Pa kad taj vidovdan­ski Bog za njega već nije paskalovsko pitanje, pobožna sli­ka iz Stoljetnog kalendara također ne bi trebalo da bude! Kakav je dakle zapravo taj Bog Ivana Meštrovića? Čovjek može reći: »Ja sam onaj koji sam bio, i biću ovo što sam«; ali ne može reći: »Ja sam bio ono što sam htio biti« niti: »Ja sam to sada«, iako voli da vjeruje da će to biti. Gospod je u svakom vremenu to. Zato i kaže Hristos u objavljenju Jova-novu: »Prvi i posljednji.«

(I. Meštrović u članku o Michelangelu, »Nova Evropa«, 11. VI 1926). Gospod je dakle ono što hoće da bude! Prvi i posljednji! To je Gospodin Bog po Ivanu Meštroviću! Meštrović je mogao reći: ja sam onaj koji sam htio biti, to jest ja sam rasnovi-dovdanski propagandist, koji sam to htio biti pak sam to i postao, a bit ću ovo što jesam, naime poklonik političkih ideologija protivnih interesima naroda svoga kome propovi­jedam Vidovdanskog Boga, ali Ivan Meštrović ne može da kaže, ja sam ovo što nisam, »iako« vjerujem da ću to biti što sam htio biti, a nisam postao, jer to nisam mogao postati, jer sam htio biti što jesam, a nisam ono što nisam htio biti, a

" • književnik i publicist (1879 - 1 9 5 5 ) " ° pristalicama

231

što tvrdim da jesam, to jest: vjerujući katolik i vidovdanski šizmatik u jednom licu i u jednoj duši. Što to znači? Znači li to Meštrovićevu prodiku o Etici pred novčarima njujorškog Citvja? Što? Kuda? Zaludu svako pi­tanje!.

74 Sve separatističke teorije sa srpske i sa hrvatske strane već su od polovine devetnaestoga stoljeća čisti anahronizam. Teorija, da su Srbi izolirana vjerska i historijskopolitička za­jednica i da je srpska iredenta u rojalističkome obliku bila stvar »organska, logična i u izvjesnom smislu progresivna«, dovela je srpske političare u Hrvatskoj do one fatalne uloge koju su odigrali od Nagodbe 1868 do sloma Austrije godine 1918.

75 Piše se (već više od sto godina), ne pretjerano duhovito, sa trajnim tremolom121 pseudosentimentalne rodoljubive nari­caljke, koliko li je stradalo naše slatko Pravoslavlje od aus­trijskog latinskog klera, kao da se u tim stradanjima i nasilju radi o nekim vječnim duhovnim vrijednostima, koje Latini hoće da satru kao naš djedovski amanet i narodnu svetinju, trajno ugrožavanu aždajom latinskog obraćenja. Sve su te teze o opasnostima pokatoličenja idealističke. Is­tina je: habzburška monarhija bila je katolička satrapija122

par excellance, a kao takva ona predstavlja principijelnu ne­gaciju bilo kakve varijante grčkoga pravoslavlja, pak prema tome, razumije se, i srpskog. Promatrano, međutim, historij­ski egzaktno, u okviru austrijskih vjerskih nasilja nije se ra­dilo ni o kakvim moralnim ni duhovnim kategorijama metafi­zičke konverzije, nego o kolonatu.123

(45:764) (1928)

(60:532) (1935)

(18:401) (1949)

1 , 1 podrhtavanjem

pokrajina " • oblik kmetske zavisnosti seljaka.

232

76 Još uvijek jedan prilično visoki procenat naše srpske i hrvatske konzervativne inteligencije smatra ujedinjenje Srba i Hrvata u jednu državnu cjelinu događajem anorganskim do tog stepena, da je parlamentarna kriza Eshaezije sa kralje­vom oligarhijom logično završila jednim od najtragičnijih lo­mova 1941. Legenda o Istoku i o Zapadu, o Drini, o Srijem­skoj Mitrovici kao biskupiji svetog Andronika (koja je poslu­žila za raskol jedne i druge crkve), teza o dva ili o tri svijeta, parole o zapadnoevropskoj civilizaciji i o Balkanu, kao p-ojmovima koji se međusobno isključuju, parole vidovdan­skog rasnog Ideala, koji je oslobodio austrijske provincije od vjekovnog ropstva itd. sve te kajmakčalanske i hrvatske državnopravne parole odigrale su tragičnu svoju ulogu u pe­riodu 1918 - 1941, a naročito pak 1941 - 1945. (42:32) (1953)

77 Ja bih umro od stida prije nego što bih se pozvao na neko­ga svog mrtvog kralja, a vi, oprostite, od tih istih utvara stva­rate patetično božanstvo nacionalne tradicije i poslanstva... tipično seljački... i ja ne znam kakvo je to prokletstvo, da se ne možete oteti opanku? Zar vi zaista nikada niste pomislili od čega je zapravo sastavljen vaš nacionalni mitos: od opa­naka, od poderanih opanaka, od crkvenih zvona, od rakije, od kolača, od kobasica, od tamburica o Božiću, od naivnog klečanja nad grobovima mrtvih feudalnih kriminalaca i bara­ba, od groblja i zvonika... (73:150) (1962)

78 Na Zapadu doista nije bilo Tatara ni Madžara, ni Turaka ni Avara, ni »romanske uzvišene misije o barbarskim zemlja­ma«, ni Venecije, ni Bizanta, ni Austrije. Krilati lavovi, dvogla­vi orlovi, španjolske, rimske, bečke i belvederske12' inkvizi­cije, stratišta i ceremonijali, Koran i konjski kurdistanski re­povi bili su zaista trajnom prijetnjom naših najsretnijih poli­tičkih i kulturnostvaralačkih inspiracija kroz vjekove. Ovaj narod, ratujući više od pet stoljeća s carstvima mediteran­skim, više od hiljadu godina s Venecijom, šest stotina godi-

" * dvorske

233

na s Islamom, tek je prije dvadeset i sedam godina uspio da djelomično povuče svoje granice. (31:293) (1946)

79 Kao Strosmajer, Juraj Križanje'2s postao je Slavosrbin i po­rekao je svoje narodno ime za ljubav integracije. Kao Stros­majer svoju jugoslavensku akademiju, konstruirao je Križa-nić univerzalnu sveslavensku gramatiku: jezik kao temelj. Prvi lingvistički eksperiment u sedamnaestom stoljeću što svršava bezuspješno! Kao što Strosmajer štampa Solovjo-va' 2 ' i on sanja o jedinstvu Crkve. (6:105) (1929)

80 Katolici, Hrvati, ako su graničari — Šokci, ili pravoslavni Ra­ci, kao uniformirani carski graničari šajkaških ili slavonskih regimenata, po afinitetu graničarske zone bliži su jedni dru­gima od gradova, koji su ih odgojili u narodnoj svijesti, na crti ekskluzivnog srpstva ili hrvatstva. (60:536) (1935)

81 Bošnjaci, bez obzira na to što su muslimanska, katolička ili pravoslavna raja, bliži su jedni drugima nego Hrvatima iz Krapine ili Varaždina, a katolik iz Livna ili Imotskog Hrvatu katoliku iz Zlatara još je uvijek čovjek iz inostranstva. (60:537) (1935)

82 U smislu njegovih (August Cesarec127 — I. C.) analiza jedi­na vrijednost naših političkih pokreta mogla se ostvariti is­ključivo samo u izgradnji socijalističke civilizacije, na zajedničkom interesu seljačkih i proleterskih masa, a ne na konzervativnom principu vjerskog, rasnog ili romantičarski zaostalog nacionalnog patosa. M9:408) (1961)

" ' pisac i političar (1618 - 1683) " • ruski filozof, pjesnik, mistik (1853 - 1900)

" ' romanopisac, pjesnik (1893 - 1941)

234

83 Da nije bilo Komunističke partije Jugoslavije, mi bismo godi­ne 1941. pod udarom fašizma bili neminovno propali, a nad ruševinama one katastrofe danas bi pobjedonosno graktali svi mračni faktori, koji su svojom politikom i doveli do toga sloma: svi politički elementi rojalističkoga centralizma, svi sredovječni vjerski fanatizmi muslimanske, grčke i latinske zaostalost), svi superprofiti inostranog i domaćeg kapitala, na bazi zaostalih agrarnih masa, koje su u svojoj patrijarhal­noj naivnosti uvijek bile idealnim medijem za ovakva bijedna polukolonijalna stanja. (45:366) (1948)

235

VI

RELIGIJA I POLITIKA

1 Politika živi po kazalištima i po crkvama već vjekovima. (73:31) (1938)

2 Politika u sjeni biskupske mitre', politika bez horizonata, politika crkve, a ta je oduvijek odiozna' i opasna. (51:24) (1962)

3 I sam Gospodin Bog je političar, i on vodi svoju božansku politiku danas i uvijek i u sve vijeke vjekova. Ne uvijek mud­ro, ali ustrajno. Treba, dakle, biti svijestan politički protivnik njegove vrhunaravne politike, i kao što su njegovi pobožni vjernici politički trabanti', tako čovjek treba da bude janje u ateističkom političkom stadu kojega nema. Svejedno, u-prkos svemu, ipak. (53:17) (1918)

4 Glavnim razlogom naše moralne i materijalne bijede javlja se i sve kombinacije trajno ugrožava zaostala, kratkovidna, reakcionarna politička svijest, zakržljala uslijed katoličkog klerikalizma4, to jest perfidne jezuitske uloge Rimske Crkve, s jedne strane, i onih prokletih arhimandritskih' korita oko Karlovačke Patrijaršije, s druge, pa dok se hrvatski Srbi tje-

' biskupska kapa * nepoželjna ' pratioci 4 uticaj crkve na politički život ' nadstojnika manastira

239

še da su svi pravoslavni slavenski narodi slobodni, a katolič­ki ni jedan, nemaju, što se Srbije tiče, prividno krivo, jer nas Hrvate, za razliku od slobodnih Srba u Srbiji, osim našeg pravoslavnog, graničarskog, kaisertreu' mentaliteta, bije još jedno veliko zlo, a to je naša domaća, takozvana hrvatska aristokracija, koja nije hrvatska, jer je odrođena, jer je zabo­ravila svoj vlastiti materinji jezik, jer služi tuđincima i jer sa jezuitskim klerom traje kao bedem ispred madžarskih i beč­kih pozicija u protuhrvatskom smislu. (48:255) (1962)

Glagoljaši prosto nisu znali ni tko su ni čiji su ni šta hoće. Pjevali su grčku misu pod bizantinskom temom, bunili se protiv Carigrada iz Aachena, protiv Rima sa Carigradom, i u toj su vegetaciji uvenuli baš kao i manihejci pred poturče-njem: tu papistička lomača, a tamo Kurdistan. Ad evitanda mala malora...7

(44:327) (1919)

6 Ljetopisi onog Bogom blagoslovljenog vremena govore po­glavlja kako su ultramontanci preplavili francusku zemlju kao skakavci. Svi memoari uskrslog i preporođenog kraljev­skog perioda pričaju nam kako je crkvena aristokracija po­čela politizirati, sastavljajući nove političke stranke, spekuli­rajući na burzama kao u Mazarinovo* i Richelieuovo* doba. Božje sluge, kao pravi, rođeni srebroljupci, zaboravile su što je riječ evanđeoska, pretvorivši se u vođe političkih stra­naka, u ministre i u profesionalne krvnike. Nisu se pastiri duhovni brinuli za duše svoga stada, kao što je zapisano, već su kao zvjerad otimali bezbožna slobodnozidarska i bo-napartistička zemaljska dobra u prokletoj »Dolini Suza«. (44:261) (1919)

7 Da je u zemlji francuskoj ponestalo svake vrste jeftine robe, da je radinost presušila kao mlin bez kiše, da je vrijednost

vjeran caru ' da bi se izbjeglo veće zlo... ' francuski političar, kardinal ( 1 6 0 2 - 1 6 6 1 ) ' francuski državnik, kardinal (1585 - 1 6 4 2 )

240

francuskog novca klizila sve opasnije, da su krvavi porezi postali jedinom nadom kraljevske kase, zbog svih ovih sit­nih stvari povampireni kraljevski režim nije patio od glavo­bolje. Crkva, kao što se to obično u ovakvim zgodama zbi­va, opet je jedamput postala političkim kompasom za du­hovno siromaštvo, kome se sa propovjedaonica bajalo kako je Kralj uskrisio Domovinu kao biblijskog Lazara, i da nije bi­lo kraljevskog Pomazanika, koji je historijskom gestom Dje­vice Orleanske vratio Staru Slavu, nečisti duhovi pod utjeca­jem »tuđinske kulture« bili bi razdrli Narodno Tijelo kao hije­ne. (44:264) (1919)

8 Osjećajući se sitnim i nevidljivim kao najautentičniji »bakcil« marksizma i materijalizma pod sitnozorom Kerubinove Nau­ke o »krasoćutju i dobroćutju«, izgleda mi da je potrebno, da — uza sav intelektualni respekt što ga osjećam prema tome tajanstvenom fratru — »neumjesno primjenim« neum­jesno načelo »slobodne evolucije« i da njemu i njegovima iz­javim, da sam u slučaju »Hrvatske smotre« za materijalistič­ke »bakcile« marksizma, i to bezuslovno i do posljednje konzekvencije,10 Jer kada je priroda već toliko hirovita, te je u svojoj luksuznoj bezglavosti stvorila organizam sličan knji­ževnom subjektu Kerubina šegvića, ja sam toliko otrovan »duševnobolesnim i neumjesno primjenjenim načelom slo­bodne evolucije«, da propovijedam samoodređenje »bakci-la«, i uz životnu opasnost Kerubinove moralne i književne egzistencije. »Bakcili« sveukupnoga marksizma i materijaliz­ma neka se ujedine, i neka pojedu popa Kerubina s njego­vim »krasoćutjem i dobroćutjem i Bogom stvorcem« i Arnol-dovom1' lirikom zajedno! (47:155) (1933)

9 Padaju li danas glave komunističkih bezbožnika, skidaju ih balkanski šizmatici za svoj vlastiti račun, a spram toga po-

1 0 zaključka

" književnik, filozof (1854-1941)

16 - K R L E Ž A O RELIGI. 241

kolja Pop Filip" (uzimam toga urednika »Hrvatske revije« kao formulu) nije indiferenat, nego katolički fanatički intere-senat. Bezbožnici su za Lukasa opasni ideolozi unitarizma, jedinstva, političke integracije, to jest, u ovom konkretnom političkom slučaju, jedinstva južnoslovenskih proleterskih masa, to jest jedinstva šizmatičkih, latinskih i grčkih, pra­voslavnih masa, a to je princip koji treba prevladati bilo kak­vim sredstvima. Intenzitet ove mržnje, ove trajne latentne negacije hrani se od vremena na vrijeme uvijek drugim i dru­gim argumentima. Čas je to »hiljadugodišnja kultura«, onda je »zapadna civilizacija«, onda je »rasno pitanje«, onda je »plemenitaško rodovsko uređenje«, onda je »feudalna pro­šlost«, onda su »historijske misije«, onda su teorije o »tlu i krvi« (Blutund Bodentheorie), onda je »hrvatska samobit­nost«, onda je »vidovdanska etika«, »dinarski rasni principi«, onda je austrijanština, vjekovno ropstvo, kulturna zaosta­lost, onda je plod lektire površnih publicista (dakle hartija i čista slama), ali je uvijek tu da oponira, jer ne će, pošto oni sa druge obale isto tako laju gluposti, uslovljene niskim ste-penom palanačke svijesti i neznanjem i nesnalaženjem pred problemima.

(60:455) (1935)

10 Bosna, do jučer još kolonija turska i austrijska, danas je jedna od najzaostalijih zemalja u Kraljevini Eshaeziji. Tamo caruje čisti Srednji vijek. Vjerski momenat je u Bosni najvaž­niji, a u tome pogledu mi (komunisti — I. C.) ne možemo da vršimo nikakvog utjecaja, naročito na muslimanske mase. (53:324) (1920)

11 U našem slučaju Kraljevine SHS stvar stoji ovako: republi­kanski pokret kod Hrvata, pod vodstvom Hrvatske republi­kanske seljačke stranke (HRSS), jeste rezultat čitavog sple­ta klerikalnih i monarhističkih utjecaja bezbrojnog broja komponenata iz drugih zemalja, to jest iz zemalja Krune Svetoga Stjepana, Austrijske krune, Vatikana, kuće Savoja, itd., po zakonu historijske inercije, u obliku čitavog sistema historijskih anahronizama, koji djeluju kao negacija rojalisti-

1 1 Lukas Filip, klerofašista

242

čkog, dinastičkog svršenog čina od 1. XI11918 na svaki na­čin negativno. (60:450) (1935)

12 Ne živimo mi danas samo na najdubljem dnu političke arci-reakcije, nego — što je gotovo još žalosnije i bezizglednije — mi smo potonuli u posljednjih pet godina u takve dubljine kulturne tmine u kakvoj se naš javni život nije nalazio goto­vo još nikada! Nije to tek neka prolazna slučajnost, da je na zastavi naše seljačke republikanske stranke zlatnim slovima ispisana vjera u Boga, da je klerikalna stranka svojim politič­kim organizacijama zarobila naše najciviliziranije provincije, da se katolička propagandistička literatura unatoč analfabe­tizmu štampa u nakladama od pedeset hiljada primjeraka, da se osnivaju nekakvi katolički književni klubovi i lože kato­ličkih zidara, kao u slavno doba protureformacije. Nosilac suvereniteta ove države javno kleči pred patrijarhom i bisku­pima, po pravoslavnim se književnim listovima pišu egzalta­cije1* o Pascalu," a »beogradski Apollinaire«", g. Rastko Petrović, u strahu da ga zbog nekakvog besmislenog stiha ne izbace iz crkve, nije se stidio javno izjaviti da je religio­zan; nekakvi brbljavi vladike kao Velimirović obnavljaju pra­voslavlje svetoga Save nevjerojatno smiješnim poslanicama i zdravicama u ničeanerskom stilu; gđa dr Isidora Sekuliće-va" zanosi se u knjigama od dvanaest štampanih tabaka za pravoslavlje, tamjan i đakone,17 i uglavnom veselo je u ovoj našoj blagoslovljenoj državi SHS. (45:394) (1924)

13 Da bi se naš narod mogao osloboditi, to jest da bi se po ne­kom stvarnom, suvremenom političkom planu mogao početi oslobađati, to jest da bi mogao da krene na svoj historijski put istinitog ekonomskog i političkog oslobođenja, minimal­ni su preduslovi za to...

" sa zagrijanošću 1 4 francuski filozof, matematičar i fizičar (1623 -1662) " pjesnik, esejist (1898 -1949) '• književnica (1877-1958) " pomoćnike biskupa i svećenika

16- 243

4) da se sve crkve (kao stalan faktor razjedinjavanja) odvoje od države... (53:317) (1920)

14 Nikada nitko nije zamišljao da socijalizam treba na ovom ok­rutnom svijetu Velikih sila i masovnog pokolja da bude vo­kalni zbor humanističkih brbljavaca, kao oni puritanci i pro­povjednici čiste ljubavi i samilosti, pripadnici vjerskih zajed­nica koje veže kršćanska ljubav (Lavv Church) i koji već od Marxova perioda prvotne akumulacije deklamiraju o kršćan­skoj ljubavi, a ne o socijalizmu. Ali da socijalizam ne treba da programatski samodržavno postupa sa svojim podanici­ma kao sa robljem i da ih kao Henrik Vili1' žigoše kao robo­ve, kao skitnice ili buntovnike, suvišno je dokazivati. (46:694) (1952)

15 Liturgijske igre i naša crkvena, pobožna prikazanja znače zapravo prvi prodor narodnog jezika na scenu, a kao kultur-nohistorijski problem, s obzirom na čitave nizove u Sred­njem vijeku uobičajenih antiklerikalnih invektiva1', te liturgij­ske igre još su uvijek otvoreno pitanje. Bez nekog naročitog poznavanja tih pobožnih tekstova, uprkos tome, što naši književni benediktinci misle, da su te »sacre rappresentazi-oni« doista »sveta prikazanja«, nije suviše smiono, ako se kaže, da bi dobar dio tih stihova danas, sa scene, povrijedio ukus mnogobrojnih naših lirskih franjevaca, kao nadarena antiklerikalna propaganda. O visokom kleru, o papama, o biskupima, o koludricama, o franjevcima, o karmelićanima i o remetama govori se u tim stihovima često veoma grubo, da, upravo bezbožno, to jest točno tako, kao što je o crkve-njacima mislila ona mnogobrojna pučka publika, koja je, pri­sustvujući tim predstavama kao narodna masa, crkvu po­znavala iza kulisa. (44:524) (1948)

engleski kralj (1491-1547) " uvreda

244

Problem klerikalizma i antiklerikalizma kod Hrvata prepon-derantno" je važan, i on se ne će moći likvidirati vulgarnom antiklerikalnom propagandom, jer je on emotivne naravi i, prema tome, mnogo dublji nego što se to na prvi pogled či­ni. Liberali u Hrvatskoj, veoma malena grupa inteligenata, otputovali su godine 1918 u rojaliste i time se, praktično, skinuli sa dnevnog reda kao faktor, koji može da vrši bilo kakvu utjecajnu politiku na svoju konzervativnu katoličku, to jest danas, po logici ekskluziviteta, republikansku sredinu. (60:539) (1935)

" nadmoćno

245

VII

RELIGIJA I KULTURA

1 Ako je svrha historije »Objavljenje Apsolutnog« i .ako je svrha Kulture da čovjek svojim historijskim aktivitetom uz­mogne dokazati kako je Boga dostojan, i da prešutno time prizna i to da Bog zaista postoji, svi dokazi za Tezu o »apso­lutnome«, kao o udesu čovjeka, ili o naravnim zakonima kao o sveobjašnjavajućoj komponenti, ili o »Providnosti« kao nebeskoj kontroli ljudskih poroka, nemaju baš nikakve na­ročite dokazne snage. (40:320) (1940)

2 U sveopćem sumraku bogova ljepota je danas posljednja boginja, kojoj gasne njen metafizički dijadem1. SUmnja u božansko podrijetlo tajanstvenog božanstva ljepote raste iz dana u dan, i ta suvremena dedivinacija posljednjih onostra-nih tajna i takozvanih nadzemaljskih nadahnuća (još polovi­com devetnaestoga stoljeća otvoreno pitanje) u suvreme­noj estetici postala je istinom tako jednostavnom kao Arhi-medov poučak. Jučer, u romantici, ili, prije toga, u gotici, pojmovi o ljepoti ili o vremenu nijesu bili empirijski, jer je lje­pota bila tajnovita ogromna praslika sviju mračnih slutnji, i sve je zemaljske i materijalne pojave čovjek mogao elimini­rati iz toga tajanstvenog pojma o ljepoti, a ona je ipak ostala da lebdi nad zemaljskim i nad posljednjim stvarima, nestvar­na i neshvatljiva, kao kakva mutna skolastička rečenica nad otvorenim grobom. Ljepota je svijetlila kao polubožanska zamisao nad materijom i nije bila zemaljska, a istodobno bi­la je samo to potitravajući kao mutna pojava nad ljudskim glavama, prividno beskrajna kao božanski prapojam, ljepota

1 vrsta skupocjenog ukrasa koji žene nose na glavi

249

je grizla mozgove ljudske svojim nejasnoćama kao nadze­maljska prikaza; teška i opasna, upravo pustolovna bijahu poniranja u magle nejasnih stvaralačkih zanosa, u kojima se naslućivala tvrdoglava stvarnost i neobična logika krvavih, čovjeka nedostojnih stanja, iz kojih se umjetnik u čovjeku spašavao u djetinjasto nadstvarna ostaklenja ljepote, bes­predmetna, kao što su u stvarnosti bespredmetni svjetovi dječijih igračaka. Tim su dilemama otrovani životopisi svih umjetnika sviju epoha, a kroz sve zemljovidive umjetničkih mozgova protječu srebrne vode i zvone stakleni vodoskoci ljepota, kao muzika posljednjih prekogrobnih laži, i umjetni­ci putuju po svojim slikovnicama sa crvenim jedrima, nošeni još i danas vjetrom te tajanstvene sugestije, o kojoj se u knjigama čarobnjaka i zvjezdoznanaca poezije piše da je doprhnula k nama s »one strane«. Evo, kakav je, na primjer, taj vrhunaravni svijet, »onostrane ljepote« fra Djovanija da Fiezole, zvanog Anđeliko: taj izbli­jedjeli kobalt plašteva, taj skupocjeni grimiz s plavokosim talasima raščešljanih djevičanskih glava, taj požar dragulja na dalmatikama2, taj porculan bljedolikih dječaka, sve je to bio san, obasjan zlatom anđeoskog (doista) predvečerja u sjeni Bogorodice. U fra Angelicovoj legendi svetoga Domi­nika sve su mogućnosti otvorene, kao u nadstvarnom snu: tu sveci udaraju glavom od očaja o zidove od ružičastog mramora, i dok bogougodnici nose goruće, krvave zvijezde nad glavom, papa sniva u svom sitom miru, sa zlatnom tija-rom3 na glavi. Beskrajno su dugi ti dominikanski samostan­ski hodnici s lukovima kamenim i crvenim zavjesama i za­vjetnim škrinjama, i taj kozmos4 grimiznih kardinala, to golu-binje nebo Rima, taj sveti okvir samostana, sve to cvate za sebe u ništavilu, kao zatvoren, voštan, neshvatljiv cvijet. A sve su mogućnosti otvorene, kao u nedočitanoj lirskoj pjes­mi mogu se na dnu hodnika zapaliti zlatna kandila, anđeo Gospodnji može nas dotaknuti svojim snježnim krilom, mo­že nam se objaviti božanska istina i svetokrug planuti nad našom grešnom glavom, kao znamen nebeski, može nam zaklano tijelo prsnuti u potoku i mlazu krvoskoka, mogu nas (kad umremo) pokriti žuto-crveno ispruganom svilenom tkaninom, kardinali mogu plakati nad našom jalovom smrću,

2 liturgijsko, misno odijelo katoličkih svećenika ' trostruka kruna rimskog pape 4 svijet

250

i Kristovo Veličanstvo još može da nam lično uruči crvenu starostavnu knjigu, i nas još mogu pozvati u goste kod trpe­ze Gospodnje! U crno-bijeloj dominikanskoj haljini mi ćemo sjesti uz svetoga Dominika za stol božiji kod bijelog (kao mrtvačka ponjava) prozirnog stolnjaka, dva će anđela u po­sve tamnomodroj tunici dijeliti pričesne hljebove, a smrt će naša biti ugodna, kao uzdah umornog isposnika na tvrdoj slamnjači: konačno posmrtno smirenje u samostanu, kad pada suton. Evo, stigli su bosonosi anđeli, dragi dječaci, do­šli su po vosak zemaljskog tijela svetoga Dominika i već se dižu s njime i s nama u vedrine nebeske: crveni krovovi rim­ski ostaju pod našim nogama, bijele stijene grada rumene se u predvečerje kao daleki kamenolomi, šumi lepet golubi-njih krila nad našom umornom glavom i tvoji hladni prsti, Gospodine, kao kamfor... dotiču se našega grešnoga tije­la... mi smo otputovali na »onu stranu« i otresli pepeo svega što je ostalo zemaljsko na potplatima naših dominikanskih sandala... Pobožna priviđenja ovog abnormalno nadarenog fratra, ta oduhovljena platna genijalnog mu kista, njegove fratarski is­krene i bogu predane slikarske molitve, naslikane takvom sugestivnom snagom kakvom se svome bogu prije njega ni­je molio još ni jedan crkveni slikar, to jedinstveno fra Angeli-covo djelo, da li je ono doista plod »onostrane« Inspiracije i ne nosi li i ono sve najtipičnije oznake svakodnevnih, posve zemaljskih uzbuđenja? Kada fra Angelico prikazuje muče­ničku smrt svetoga Kuzme i svetoga Damjana (na primjer), to umorstvo pred tvrđavnim zidom prikazano je perverznom objektivnom hladnoćom bezlične fotografske leće, događaj, kakve nam danas donose ilustrirani listovi kao scenu iz suv­remene kitajske pobune: više Kraft-Ebing nego crkvena do­gma i patetično uzveličavanje martirija. Ta su primitivna fra­tarska navještanja puna samobluda, i sve te okrečene sa­mostanske samice s drvenim tavanicama, ti snovi o biskup­skim mitrama i fantazije o posljednjem nebeskom smirenju povezani su na tjelesno i ljudsko i od tog tjelesnog i ljud­skog neodvojivi, a bez tog zemaljskog značenja neshvatljivi. Bog je nad tim slikarskim, tjelesno povezanim stvarnostima neka vrsta dekadentnog štimunga, a često i nezdrave, na-gnjile erotike, koja se u putenosti najglasnijih vatikanskih slikara često raspaljuje do razvrata i bezbožnog bluda (u crkvenom smislu). Botičelijevi blijedozelenkasti sutoni s tamnosmedim krošnjama, narančastocrvena upaljena sukna

251

Ghirlandajevih djevojačkih sukanja, Caravagiov plač nad smrću matere božje (ona krvavocrvena mračna zavjesa, što u gustim naborima draperije pada nad tamnim, gotovo bez­nadnim događajem smrti kao takve), sve te blijedozelenkas-te rasvjete starinskih slika, damastnožuti talas plašteva s breskvinim preljevom golog ženskog mesa na majčinim gru­dima, te tajanstvene ljepote već vjekovima govore o raznoli­kosti zemaljskog zbivanja na ovoj tamnoj lopti, što je zove­mo zemljom. (12:138) (1933)

3 Kod umjetničkoga je stvaranja sposobnost doživljavanja vrlo često uvjetovana neusporedivo više karakterom umjet­nika nego njegovim estetskim teorijama, pogledima na svi­jet ili društvenim i religioznim nazorima. (47:264) (1933)

4 Svako doba unosi u estetsku procjenu svoje vlastite ele­mente, a to se kod naših esteta odražava naročito nakarad-no, jer su oni i danas još orijentirani religioznofanatički ne­gativno spram svega što nije bizantinsko ili, obratno, latin­sko; njihova teza, da se ne treba miješati s latinskom skul­pturom, nosi još uvijek karakter grčkog jednoplošnog kano­na u slikarstvu. (28:60) (1944)

5 Likovni ukus crkvenih krugova pod Leonom XIII počeo se osjetljivo kvariti, i jeftine oleografije koje smo primali na dar kao pohvalnice ili uspomene na svetu misu ili svetu pričest, sve je to bio masovni produkt za neuku, pučku klijentelu, sve suviše ružičasto i sve suviše zlatno. Bazarska roba! Nije mi se sviđala. Sa svojim Đakovom i svojim Seitzom, Stros­smaver vrlo je poučan primjer kako je u našim likovnim kru­govima moglo izgledati kada su zagrebački franjevci počeli da me smetaju svojim novonafarbanim tirolskim svecima. Onda je već djelovala beuronska škola (o kojoj nisam mo­gao znati da postoji), a Frangešovo' (rodinsko) Sveto Troj­stvo nad portalom' Katedrale uopće nisam razumio. Onaj

• kipar (1872-1940) * ukrašenim ulazom

252

rodinski impresionizam pričinjao mi se nesuvislom gomilom jastuka, a sve je podsjećalo na nered nepospremljene spa­vaonice više nego na nebesku svečanost. Više sam volio uzbudljive Kikerčeve slike o čudesima u arkadi marijabis-tričkoj, a inače se ne sjećam da je na mene likovno bilo koja slika sa bilo kog oltara kaptolskog izvela neki trajniji dojam. Osim onoga sveca u brokatnoj daimatici lijevo i bradatoga kralja u oklopu desno, na tamnomodrom fondu nad vratima crkve svete Marije (na supraporti sa kaptolske strane), ni jedna od tih slika kaptolskih nije mi nikada rekla ništa uz­budljivo.

(54:396) (1942)

6 Kada se umjetnost pretvara u miksturu7 morala ili etike na­rodne pjesme, kada se na sve strane deklamira o rasnosve-izlječiteljnoj pomadi koja će nas ozdraviti od naše vjekovne gube, od svraba, od trahoma i od ušljivosti, onda ne bi tre­balo zaboraviti da je naša narodna pjesma rođena u sred­njovjekovnom zulumu, komponirana religioznopropagandis-tički. A danas, usred zapadne Evrope, nitko intelektualno živ ne će da se liječi religioznom limunadom »Carstva Nebes­kog«. Deklamirati takve srednjovjekovne gluposti kao pro-gramatske direktive, spada u intelektualni bezobrazluk. (72:154) (1916)

7 Trebalo bi proučiti srednji vijek crkvene umjetnosti. Crkvena umjetnost bila je mnogo slobodnija u svome izrazu od ono­ga što se o tome danas prosječno misli. (52:165) (1916)

8 Tumačiti našu umjetničku prošlost mitski romantično, arhaj-ski, po opatu Fortisu iz osamnaestog stoljeća, sa hajdučkim rekvizitima, krvnom osvetom i folklorom, tumačiti je rasno politički (dinaridi, planinski tip sa svojom superiornošću etc), pravoslavno ili benediktinski, značilo bi tjerati latinsku,

7 mješavinu

253

jezuitsku pro ecclesia et pontifice' ili arhimandritsku' pro­pagandu u slavu Nemanjića. (17:30) (1950)

9 Ima li kulturnohistorijski ili historijskomaterijalistički bilo kakvog smisla poricati da su krvavi i mračni vjekovi ideolo­škog religioznog, golgotskog (naročito likovnobaroknog) terora protekli, dok je evropska paleta uspjela da se oslobo­di simboličnog, religioznog, upravo jezuitskog clair obscu-ra'°, da se ove larpurlartističke narančastožute tende, uzne­mirene na berlinerblau maestralu, odraze tako intenzivno, te se kroz otvorene persijane osjeća jod tamnomodre medite­ranske pučine, da se sa tog prokletog, impresionističkog platna čuje žamor golih kupača i pljusak mokrog vesla, ova­mo, u ovu mediteransku slikarsku sobu, gdje se na štafelaju rumeni škarpina i blista srebro zubaca na glinenom pladnju. Ova otvorena paleta od kraplaka i cinobera, od okera i bije­log cinka, ovaj »bezidejni kult« bresaka, glicinija, smokava i

. grožđa, morskog plavetnila, ljetnog neba i oblaka, ova »bez-idejna« slikarska manira — »bezidejna« je samo po tome, što tematski, po svojim sižeima, ne propovijeda nikakvu ide­ju Boga, Bonapartizma ni Drugog carstva ni Treće republike ni karolinškog ni pangermanskog Reicha. (45:40) (1952)

10 U ime pristojnog moralističkog odgoja, umjetnost prošlih stoljeća trebala je da se vlada čedno i nadasve pobožno, glumeći da simulira kako vjeruje skrušeno i iskreno; na sli­čan način, u ime egzaktnonaučnog dostojanstva, zabranje­no joj je pred našim očima da vjernički ne smije više ni da pisne, a kamoli da se pomoli bogu, pa bilo to i po uzoru na tercine iz pera jednog Rainera Marije Rilkea" (premda su sve te konverzije smiješna i nevina literarna komedija). Kao što je umjetnost nekad morala da služi Gospodu bez ikak-

' za crkvu i za papu • arhimandrit - nadstojnik manastira " svjetlomraka " austrijski pjesnik (1875 - 1926)

254

ve, pak i najsakrivenije, podmukle materijalističke misli, tako joj je jednako naloženo da, hoće li uopće propovijedati neki pogled na svijet, namjerava li da filozofira na bilo kakav, pa i najbezazleniji način, treba vjerovati u apsolutnu istinu sub­jektivnih odraza objektivne stvarnosti i stupati u zatvorenim redovima socijalističkorealističkim. (47:283) (1967)

11 Između religije i umjetnosti nijesu razmaci baš tako veliki kao što to hoće da nam utuve u glavu za posljednjih nekoli­ko decenija. Ono prokleto: »ne što — nego kako« uvijek je još religiozno postavljanje pitanja. Jer: ako je sve svejedno na »kako«, a ako ovo »kako« — ima »više zakone«, onda Je stvar jasna! Ključevi su kod sv. Petra i za ova delikatna pita­nja... A ako se ovo formalističko »kako« ne podudara sa šablonama religioznog duha, onda ga treba — kao bezbo-žnu kugu — sputati u luđačku košulju. Vidi sudbinu Baude-laireovu" do danas. (52:194) (1916)

12 Religiozni rasap dubljeg, metafizičkog uvjerenja obezglavio je suvremenu umjetnost, pojačao je nemire nesnalaženja među oblicima, razlogom je prevarnog novotarstva i slabo-umnouzrujanog, pomodnog povođenja za takozvanim »no­vim« i »neotkrivenim«, bacio je suvremenog čovjeka u plit­ke, bezrazložne i suvišne arheološko-historijske imitacije dalekih i stranih ljepota, i umjetnost, mjesto da postane ka­tarzom" živinskog i nižestepenog u nama, postala je lum-penproletersko lunjanje, koje upropaštava sve nagone, koji čovjeka vode kroz tmine i koji su ga doveli do toga da je uopće postao čovjek! (36:163) (1934)

13 Nad nenadarenim, neiskrenim, duhovno lijenim i neinvenci-oznim prenemaganjem današnje takozvane religiozne, a is-

" francuski pjesnik (1821 - 1867)

" proćišćeniem

255

to tako i antireligiozne tematike, što da se kaže o nabožnim motivima suvremene umjetnosti? Javlja se mučnina ukusa i pameti nad ovom rabotom. (46:7) (1940)

14 Postoji jedna konstanta da umjetnost, otkad je ima, vjeruje ili ne vjeruje u Boga, u državnu vlast, u ratove, u armade", u pobjede, da je grize ili ne grize savjest kada laže sa propov­jedaonice ili katedre, da ne vjeruje više u misterij političkih partija i pokreta, a ipak često igra ulogu političke papige, da se ne pokorava disciplini, da ne će da se podredi nikakvim principima ni tendenciozne ni netendenciozne literature, pa kada se pitamo šta je zapravo umjetnost htjela, treba pri­znati da joj nije bilo baš naročito jasno šta hoće, ali ako je uopće nešto htjela, onda je htjela Sebe, a o Sebi nije ni ona sama nikada pravilno sredila ni svoje misli ni svoje pojmove. (47:284) (1968)

15 Da nema u nama ljudske svijesti o smrti, ne bi bilo ni umjet­nosti, a zašto se čovjek boji smrti, to je pitanje isto tako ljudsko kao i to, zašto čovjek zapravo živi. (12:143) (1933)

16 Veliki likovni san kršćanskog slikarstva o prekogrobnom razračunavanju pred neshvatljivim božjim tribunalom po­sljednjega suda nastao je od jalove iluzije roba, da će zajed­no s patricijem stajati gol na božjoj vagi. 443:518) (1933)

17 Početkom trinaestoga stoljeća, kada je Bizant pao u latin­ske ruke, raškim barunima pošlo je za rukom da izazovu •ISstu svršenog čina, te su izvojštivši punu samostalnost, u slavu borbe protiv latinluka, oteli srpsku patrijaršiju bizantij-

1 4 vojske

256

skom pantokratoru.15 Samostalnost u pitanju moralnog uv­jerenja, koja je poprimila organizacione crkvene forme, od­ražava se i u oblasti crkvenog slikarstva: mjesto kanonizira­na estetske hijerarhije javlja se slobodan tretman, mjesto patetične apologije1' psihološki portret, mjesto banalnih rekvizita realizam u detaljima iz svakodnevnog materijalnog života. (46:764) (1950)

18 Ni crkva ne podnosi šale kad se služi služba božja. Umjet­nost treba podrediti svima kanonima17 vojske religioznog ri­tuala i stvarajući umjetnički treba se klanjati političkim bolja-rima skrušeno, sklopljenih ruku, na koljenima, treba prizna­vati autoritete u svim hijerarhijama, jer sve ostalo spada pod pojam »izopačene umjetnosti«. Umjetnost treba da ostane propedeutički1' sat po propisanom redu nauke, jedna od duhovnih vježbi pedagoškog seminara. (47:249) (1940)

19 O Sv. Križu ninskom, o Sv. Donatu zadarskom, o Sv. Petru starom zadarskom, o Sv. Lovri zadarskom, o Sv. Martinu splitskom, o Sv. Trojici na Poljudu, o Sv. Barbari trogirskoj, o Sv. Petru omiškom, o Sv. Petru krčkom, o Sv. Mihajlu stonskom i o tolikim drugim minijaturnim bazilikama može se reći da nose u sebi elemente velike monumentalne arhi­tekture. U proporcionalno povećanim razmjerima svojih pla­nova, rasporeda, omjera i arhitektonskih masa, sve bi se te građevine pretvorile u monumentalne bazilike visokoodnje-govanog ukusa, koje se po svojoj zamisli ne razlikuju od os­talih poznatih arhitektonskih pokušaja u svijetu. (47:37) (1950)

" svevladaru '* strastvene obrane " crkvenim pravilima " pripravni

17 - KRLEŽA O RELIGIJI 257

20 šta se zbiva na religioznim slikama? Ljude sijeku, paraju, re­žu, kolju, pile, utapaju, kuhaju u vrelom ulju, strijeljaju i vje­šaju. Na tim crkvenim slikama teku krvave vode iz svetačkih grobova, plamte gradovi, urla pokolj po ulicama i crkvama, muče ljude, bodu ih iglama, noževima, truju ih, pale ih na lo­mačama, osljepljuju ih, vežu ih lancima, bodljikavom žicom i konopima, muče ih moralnom torturom, nasiljem, prisilnim polaganjem zakletava, odricanjem od svoga uvjerenja, hap­se ih, hrane ih ricinusom, duhanom, režu im spolovila, baca­ju ih zvjerovima, kopaju im oči, siluju djevice, kradu, robe, pale, otimaju, opijaju se i kockaju. Na tim je slikama Krvnik ostvaritelj zemaljskih planova, a jedini ideal jeste Smrt, i to Smrt svetačka: držati u rukama svoju vlastitu glavu i tako klečati pred negacijom svakog ljudskog života kao pred bo­žanstvom vječne ljubavi. Moralni teror zrači iz tendencioz­nog, idejno religioznog slikarstva i širi se panika pred smrću, koja je neminovna i svešpasavajuća sila, osnovni svemirski zakon. Smrt uništava čovječanstvo po principu mistične postojanosti, u perverznoj i otrcanoj, banalnoglu-poj monotoniji svakodnevnih molitava: pomolimo se za du­šu onoga, koji će prvi među nama biti obješen, zaklan, osu­đen na smrt, spaljen ili raščetvoren! De profundis. (43:518) (1952)

21 Bizant je slikarski stoljećima propovijedao strogu disciplinu, podređenu osnovnoj ideji, da je pravoslavni bizantijski car­ski lik bazileusa zapravo sam Gospodin Bog među nama. Ova idealizacija grubih, ovozemaljskih, imperijalističkih po­java, ova likovna apologetika jedne krvave autokratske poli­tike, bila je vezana slikarskim liturgijskim propisima do naj­sitnije grafičke i dekorativne nijanse, tako da su se slike za­pravo prepisivale kao kodeksi i da je to tradicionalno carsko i Gospodnje ovaploćenje bilo teologizirano do tog perver­znog stepena, te je slikati odvojeno od kanona (pa i u naj-neznatnijoj nijansi) značilo razriješiti onu mističnu vezu, ko­jom su bile vezane ikone sa svojim vlasteoskim, feudalnim ili vrhunaravnim modelom, kao metafizičkim prototipom. (43:328) (1950)

22 Trebalo bi jedamput definitivno progovoriti o estetskoj valo­rizaciji pojedinih likovnih svjedočanstava. Za historike našeg

258

arheološkog tipa pojava pojedinog estetskog spomenika je važna samo utoliko, koliko se u blizini nalazi kakva villa rus-tica ili biskupija, jer za ovu vrstu poznavalaca pleterna orna­mentika ili manihejska plastika barbarske su pojave, pošto se o pleternoj ornamentici ili o bogumilskim mramorovima kao i o arhitekturi (našeg) ranog perioda u inostranstvu go­vori s omalovažavanjem. Ova vrsta connaisseura1' svrstava pojedine pleterne ornamente kronološki, i to im je jedini po­sao; slijedeći zapravo u svojim analizama dobro organizira­ne benediktince ratobornih crkava, naši se stručnjaci nesvi-jesno pretvaraju u aktivne latinske ili grčke političke porte-parole, u protuslovlju sa svojim subjektivnim regionalnim ro­doljubivim namjerama, uvjereni da igraju ulogu aktualnih na­cionalističkih propagandista. (45:242) (1944)

23 Već više od 20 godina vode se u našim redovima razgovori o tome, da li se naša umjetnost ima podrediti čistoj politi­čkoj tendenciji u dosljednoj fanatičkoj i jednostranoj formi političke partijnosti, koja se bori protiv privatnopravne baze banaka i industrije, da li da se otme raznovrsnim religioz­nim, konzervativnim, legitimističkim (u biti kapitalističkim i privatnopravnim) tendencijama, koje propovjedaju isto tako partijnost jednostranu u supranaturallstičkom i Idealistič­kom smislu, ili da li da ostane indiferentna spram ovih pita­nja u obliku prividno neutralnog zapadnoevropskog deka­dentnog estetizma, koji programatski traje već više od stoti­nu godina. (45:218) (1952)

24 Biblijske ili vidovdanske alegorije Ljube Babica: apokaliptič-ki anđeli, Krist i Juda ili ciklus udovica, a naročito njegove narikače, jeste nešto što nije samo simbolizam, dok mu platna nose još uvijek habermanski potez kista. Bez obzira na tematiku, taj slikar stvara u okviru jedne manire, koja ho­će da bude čas katolička, čas kosovska, a čas Impresionis-tička, no bez obzira na ta protuslovlja svoje tematike on

" stručnjaka

1 7 - 259

ipak slika. On govori o oslobođenju u katolicizmu, kao što je to govorio i Marik, a za Ljubu Babica katolicizam u ovome slučaju je fraza koja simbolizira »apsolutno čistu paletu«. »Čista paleta« kažu da su van Gogh, Gaugin ili kod nas: Kra­ljević. Međutim: helenska tematika bila je mitska, dakle reli­giozna, ona nam pokazuje heroje u obliku nekih veoma kompliciranih strategema, dakle ipak i tematika može da bu­de primjerom čistog dlijeta ili palete. (52:175) (1916)

25 Kod Babica prevladava smisao za scenu. Njegov crtež »Krist i Juda« (1913) dramatski je naglašen kao bilo koji scenski detalj crkvenih igara. Njegovi su rembrandtovski golgotski motivi zaista dramatski uznemireni... Babić simuli-ra i religiozne motive: Krist na odru, sveti Franjo propovije­da pticama, iz merkantilnih razloga, za biskupe. Jalova nada, uzme li se nivo naših crkvenih knezova kao mjera ukusa eventualnih kupaca. Svakako zanimljiviji od mnogih primiti-vaca, dječaka naprasitih, pijanih, nadarenih, koji ne znaju šta hoće, ali to što ne znaju smatraju da je važnije od sva­kog tuđeg znanja, vještine, ukusa ili plana. Slikaju pijano, sli­jepo, preslikavaju po pariškoj modi, simuliraju temperamen­te, a sve je ipak još uvijek provincija...

(52:245) (1917)

26 Uzmimo Rembranenta!20 Na primjer: Krista u Emausu. Sje­na Krista u titravom svijetlu uljenice, koje se razlijeva po po­sudama na stolu, po zaprepaštenim maskama učenika, po trulim daskama štaglja, po onom prostoru tako gigantskom, koji u pozadini zijeva u beskrajnu noć, ta vizionarna sjenka Kristova dominantna je sinteza čitavog jednog vremena i kroz nju govori glasno određen nazor o svijetu i životu. Onaj golemi prostor, ona debela tmina, kroz koju netko negdje daleko nosi lampu (a možda i ne nosi lampu, nego se to sa­mo pričinja), gigantska irealna snaga vizije, koja se zgusnu­ta u dva tona: u žutilu uljanice i u sjeni Kristovoj, sve to po-

" holandski slikar (1606-1669)

260

stoji i živi već stotine godina kondenziranim životom, mno­go jačim i silnijim, nego što je ovaj naš život izvan masivnog zlatnog okvira te smeđe slike. Taj isti pogled na svijet, koji živi u tom rembrandtovskom prostoru, probijao se na van Delftovim kristalima, a već i na platnima Brueghelovim, koji je osjećao svu dinamiku svoga vremena, do drugih valera,21

i te je valere modelirao u druge forme, ali je sve to ipak bilo obavijeno velom jednog vremena i jednog više-manje iden­tičnog pogleda na svijet.

27 Od vremena Kršnjavoga do danas gotovo svi naši likovni umjetnici stajali su i stoje u službi svete matere crkve i o toj temi trebalo bi načelno i stvarno napisati iscrpan prikaz da se dokaže kako intelektualni prerez kroz mozak našeg li­kovnog svijeta daje uglavnom bijednu i poraznu sliku.

28 Oko kabalističkih22 tekstova Ivana Meštrovića, oko njegovih kipova anđela, svetaca, bogougodnika i isposnika, oko te mase drva, bronce i kamena, uvijek se povija mutna, ledena misteriozna šutnja. Pitanja bez odgovora! Ti hramovi, te grobnice, ti tornjevi, kupole, oltari i krstovi i svetokrugovi, ti heruvimi23 i biskupi, kraljevi i prinčevi, sve te koncepcije i svi ti graditeljski snovi, svi ti dokumenti ogromnog napora u slavu božju, sve je to krivo sazdano, ledeno i prazno kao što su prazne kulise po pozornicama poslije predstave. Straho­vito teatralno prazne su te fraze Ivana Meštrovića preštam-pane iz pučkog katekizma24 o bogu, i neizrecivo su prazne te graditeljske koncepcije Ivana Meštrovića, kao kuće u ko­jima ne stanuje nitko! Ja već godinama lutam po graditeljskom i metafizičkom va­kuumu Ivana Meštrovića u tmini neizvjesnosti i u nemiru is­krenog poštovanja i simpatija za njegov talenat, zaludu tra­gajući za odgovorom. Odgovora tu prosto nema!

(10:218) (1921)

(44:622) (1925)

(45:765) (1928)

*' vrijednosti " mističnih " anđeli " učenje o bogu

261

29 Ivan Meštrović je u svome članku o Mikelanđelu2' razvio re­ligioznu tezu, da religije rađaju umjetnost, da su religije maj­ke sviju ljudskih misli i tvorevina. (63:279) (1928)

30 Osim umjetničkog svako drugo (religiozno ili političko) tu­mačenje likovnog govora je isprazno; nevažna je prema to­me, u slučaju vlastitog djela, i sama subjektivna interpretaci­ja umjetnika Meštrovića kad on programski, u ulozi politič­kog propagandista ili vjerskog mislioca, objašnjava mističnu simboliku svojih kipova. Jer tamo gdje je Meštrović uspio da razotkrije svoj unutarnji umjetnički lik, svaka riječ politič­ke, religiozne ili idejne interpretacije vlastitih djela pretvara se u jalovu retoriku. (45:766) (1964)

31. Od te podzemne, ilegalne, propagandističke ljepote po ka­takombama i sakrivenim bogomoljama kršćanska je ljepota ušla trijumfalno u cezarski Rim i na sikstinskoj se stijeni pretvorila u golotinju olimpijsku. Od osmog stoljeća do Lut-hera, od ikonoboraca" do naših dana likovnu ljepotu bacaju iz hrama Gospodnjeg kao suvišnu i bespredmetnu, a današ­nji utilitaristi, kao Cerniševski na primjer (koji tvrdi da je ko­basica važnija od Šekspira), ne razlikuje se mnogo od iko-noklasta carigradske škole u osmom stoljeću. Ljepota je bi­la cehovska u srednjem vijeku, sluškinja božja u gotici, har-fistkinja i komediograf u Versaju, a danas je reklama za in-dustrijalnu robu ili propagandistički plakat u političkoklas-nom ili reakcionarnom smislu. (12:143) (1933)

32 Ideje latinske ili grčke autokracije", ideje komičnoga ceza-rizma osnovanog na megalomaniji, banalne ideje kratkovid­ne istočne i zapadne teokracije2*, ideja, u jednu riječ, koje

" talijanski kipar, slikar, pjesnik (1475 - 1 5 6 4 ) " protivnika štovanja ikona " samodržavlje " oblik vlasti u kojem svećenicima pripada i svjetovna vlast

262

su tjerale stvar u čistu političku ortodoksiju »slatkog pra­voslavlja« i isusovačkog mandarinizma, na temelju romantič­nog kraljevskog samodržavlja, pravoslavnog ili katoličkog. Osim Svetozara Markovića" nitko se kod nas nije vinuo do vidovite hercenske spoznaje, da »misao na vječnost zaglup­ljuje«, da je sumnja u objektivnu stvarnost moralno i intelek­tualno samoubojstvo, i da bizantinska ili vatikanska misao nisu nego apoteoza90 smrti! Velika većina naših pjesnika bi­la je latinski ili grčki apologet3' smrti! (8:79) (1948)

33 Sve što su Hrvati mogli da stvore na istočnoj jadranskoj obali »da nezgrapno oponašaju lombardsko-ravenatske de­rivate«, a to je otprilike teza koju ponavljaju svi naši arheolo­zi u koru. Oni grčke vjeroispovijesti, jer je po grčkobizantij-skim kanonima obrađivanje kamena tabu i jer se time kod nas anihilizira značenje latinštine iz pravoslavne perspekti­ve, a ovi pak naši arheolozi latinske vjeroispovijesti, jer se ti­me dokazuje neprekinuta kulturna povezanost istočne oba­le sa zapadnom, što je sine qua non32 cokulaškog pogleda na svijet, na principu negacije svega što je grčko kod nas, to jest u ovom slučaju hrvatsko. (7:40) (1950)

34 S obzirom na to što zapadnoevropske religiozne organizaci­je u svojoj vjekovnoj propagandi upotrebljavaju književnost, muziku i likovnu umjetnost u svim njinim granama, bilo bi zanimljivo ispitati kako likovna umjetnička propaganda dje­luje u masama danas. Patetika33 golgotskih motiva u crkve­noj umjetnosti kroz vjekove tako je glasna, te mislim da nije pretjerano ustvrditi da se još i danas jedan veoma visoki procenat zapadnoevropskog pučanstva posvećuje uzbuđe­nom razmatranju tih golgotskih motiva, koji nam svojim de­korativnim sjajem vrhunaravne posmrtne počasti dokazuju

" publicist, političar, socijalist (1846 -1875) " obožavanje " branitelj " uslov bez kojeg se ne može " zanos

263

dnevno da je jedna od glavnih inspiracija zapadnoevropske umjetnosti još uvijek zasjenjena biblijskim mitosom. Ova opasna religiozna propaganda ne djeluje samo po zakonu inercije, već i po tom što je građanska propagandistička umjetnost u svojoj buržujskoj, legitimističkoj, rojalističkoj, masonskoj, liberalnoj ili slobodnomislilačkoj varijanti potpu­no zatajila uslijed svoje mizerne umjetničke fakture. Izgubiv­ši se jednim dijelom svoje erotike u pornografiji, a drugim u banalnostima mondenog života i pomodnih detalja, nespo­sobna da sama simbolizira smisao građanskog besmisla do umjetničke sinteze, likovna umjetnost Zapadne Evrope sro-zala se u bestidnoj kapitulaciji svoje vlastite bezidejnosti i paradoksalno se predala golgotskom patosu religioznih mo­tiva. Golgotska simbolika njeguje se po zakonu ustrajnosti u raznim laičkim varijantama u svrhu praktične građanske, legitimističke državotvorne, vulgarne političke propagande. U patosu nadgrobnih spomenika palih junaka i žrtava mno­gobrojnih ratnih ciklusa, u kultu svetih ratnika, koji su polo­žili svoje živote za misao idealnog državnog, imperijalnog i kolonijalnog osvajanja, u trijumfu i u vansebnom zanosu idealne pobjede nad bezbrojnim »neprijateljskim, destruk­tivnim i zlim silama« iz ove građanske Umjetnosti progovara uglavnom golgotski misterij Raspeća. (44:145) (1952)

35 Nikola je zaista »fantasticus et barbarus«34. Kipar koji ne prevladava humanistički klasicizam gotikom ni Burgundijom nego barbarskom slavenskom crtom odbojnog, duboko tra­gičnog, ingenioznom plastikom35 izraženog, gordog i po­tresnog doživljaja, kakav se rađa samo u velikom bolu. Up­ravo jednostavno to ljudsko svjedočanstvo bola, koji se pe­nje do visoke patetičke fraze vidovitog, danteovskog zama­ha, to je Michelangelo naučio kod ovog majstora, s kojim je radio na kovčegu svetoga Dominika. Na tom istom bolonj-skom kovčegu Nikola je ostavio lik Gospodnji, kao lik Star­ca iz ruske beletristike, starca bosjaka i bogoiskatelja (iz-

" neobičan i barbarski " dovitljivom skulpturom

264

medu Ljeskova3' i Gorkoga37), bosanskog bogumilskog djeda, a poznato je da je Michelangelo dovršio dva anđela koji nose kovčeg, po kome je Nikola dobio svoj atribut »dall'Arca«. Mogla bi se napisati analiza o michelangeleskoj sikstinskoj fakturi, o magičnoj fantastičnoj, barbarskoj, halucinantnoj tematici patetičnih ljudskih pokreta, o vizionarnoj mizansce-ni »Posljednjeg suda«, o elementima hirovito podudarnim s Nikolinim patosom, tako da pretpostavka, da se jedno od vrela sikstinske kompozicije krije u Nikotinom Oplakivanju Tijela Gospodnjeg, na bolonjskom Božjem Grobu u Santa Mana della Vita (oko 1485), ne bi ostala bez specifične sna­ge uvjerljivosti. Plač Matere Božje tu je ostvaren s veličan­stvenim patosom Jacoponeove »Stabat Mater«, i prema to­me nije fraza kad se kaže da je Michalangelo Nikolin đak već po tome, što mu je kao i njegovu učitelju jedan od idea­la bio da dosegne visinu Danteovih3* stihova.

36 Umjetnost je bila oduvijek angažirana, a naročito kad je bila uvjerena da ona to nije, jučer još u religioznom ili u naciona­lističkom smislu, danas u socijalističkom ili antisocijalisti-čkom.

37 Leon VIII je svojim beuronskim i tirolskim ukusom snizio ni­vo crkvene umjetnosti pod konac prošloga stoljeća do kolo­riranih mulaža** Djevice lurdske itd.

(46:57) (1955)

(47:276) (1968)

(67:278) (1951)

" ruski književnik (1831 - 1 8 9 5 ) " ruski književnik (1868 - 1 9 3 6 )

" talijanski književnik (1265 - 1321)

" obojenih odljevaka u gipsu

265

38 Granitna Izida doji svoga sina nad egipatskim grobovima i ima pasju glavu, a riđovke sikću u bujnoj semitskoj, kovrča-voj kosi; od te gole, božanske egipatske crnice do kakve fi­rentinske blondine, koja kao božja mati doji na renesan­snom platnu svog kraljevskog princa, prohujali su vjekovi, ali je kroz vjekove ostao zaustavljen jedan te isti vječno ljudski motiv: »vječno ljudska« ili »suviše još ljudska« ljepo­ta gole ženske dojke, što hrani nova pokoljenja mladih dvo­nožnih sisavaca, koji sišu slijepo i požudno kao svi slijepi novorođeni sisavci u ogromnoj i mračnoj prirodi.

Ideologije, vjerski pogledi, misaoni sistemi, uvjerenja, načini vjerovanja i sanjarenja, mode i pomodni trikovi, sheme i raz-mimoilaženja u primjeni rukotvornih metoda, načini stvara­nja, pitanja ukusa, umjetničkih smjerova i programa, sve se te kakvoće i količine isprepleću kroz vjekove (po zakonima raznih stanja, sredina, razvoja, gibanja i odnosa), ali sve je to talasanje ovisno od životne prapodloge, kao što su i face-tiranja materijalnih ploha ovisna od same tvari, na čijoj se površini nalaze: jedina stvarnost podataka, koji se kroz stvaralački proces pretvaraju u umjetnine, jedina podloga i pravo tih sirovina, kojima se ljudska umjetnost vjekovima hrani, to je stvarnost ljudskog vlastitog života, stvarnost ko­ja traje preko nas i kroz nas, koja ne će da utrne zajedno s nama, koja teži da nas nadživi, te pokoravajući se očito pri­rodi, slijepo provaljuje iz nas u jakim uzbuđenjima, što ih lju­di konvencionalno zovu ljepotom. (12:146) (1933)

39 Bizantski i rimski utjecaji se odražavaju na svima srednjov­jekovnim pojavama naše civilizacije: crkve, kupole, zadužbi-ne, manastiri, freske, portali, tvrđave, pisma, i knjige do Be-neventane i do Palaeoslavicae, do glagoljice i ćirilice. (45:233) (1944)

40 Taj osjećaj za plastiku pojava je normalan u okviru jedne li­kovne (sakralne i profane) civilizacije, koja je ostavila toliku masu svoje vlastite skulpture i fresaka, kao ni jedna druga oko nas, od Dunava pa sve do male Azije i Kavkaza, do Siri­je i Jermenije. Aproksimativno: više od deset tisuća kvad-

266

ratnih metara fresaka, više od trideset hiljada sarkofaga, na stotine crkava, tvrđava i gradova etc. Uslijed međunarodne konstelacije početkom trinaestog sto­ljeća, kada je Carigrad pao u latinske ruke, ovim raškim ba-ronima je i pod cijenu formalne šizme pošlo za rukom da stvore takav fait accompli40, te su oteli srpsku patrijaršiju bi-zantijskom Pantokratoru i stekli pravo autokefalije41. Auto­kefalna vlast održava se u oblasti crkvenog slikarstva u ve­ćoj, slobodnijoj, autokefalnijoj formi. Mjesto kanonizirana estetske hijerarhije javlja se slobodan, gotovo antički tret­man, mjesto patetične apologije slobodan psihološki po­rtret, mjesto banalnih rekvizita realizam u detaljima iz sva­kodnevnog života, dok je kardinal Joan de casamaris poslije pada Zadra 1202 palio slikarske jeretike između Trogira i Splita, ovdje, u ovim planinama i šumama, na dvadeset dana distance preko klanaca i urvina, poslije šest stotina godina teške borbe za samostalnost u govoru, pismu i slici, rađa se autokefalija in artibus4', koju će pred samu katastrofu u čet­rnaestom stoljeću ponovno da podgrize banalna grecizaci-ja, kao rezultat političkog prodiranja u Epir i Trakiju, gdje je grčki kvantitet bio preogroman, da bi se bio mogao svlada­ti... (7:23) (1950)

41 Ovo naše slikarstvo Srednjeg vijeka samo je jedan detalj na­še kulturnohistorijske problematike, kakva se javlja u crkve-noslovjenskom krugu, a poznata je stvar, da se sama zago­netka postanja crkvenoslovjenskog jezika i pisma i književ­nosti smatra i danas magistralom slavenske filologije. Čitav taj enigmatični period ima za nas još uvijek legendarno zna­čenje, pak se i o našem fresko-slikarstvu govorilo uglavnom na legendaran način. (46:765) (1950)

42 Pitanje srpske freske postavlja se nažalost još uvijek politi­kantski, nacionalistički ili hagiografski, a estetskom anali-

" svršeni čin 4 1 samostalnosti 4 1 u umjetnosti

267

zom slikarskih valera" ovog velikog slikarskog perioda nije se do danas pozabavio nitko. (67:278) (1951)

43 Te svete slike žive su i dobre zato, jer su žive, a ne zato, jer su svete. One su dobre, jer više nisu svete nego ljudske i jer je čovjek koji ih je slikao prevladao u njima ono hijeratič-no što je bilo kanonizirano, i ja lično ne vjerujem, da bi se te slike bile mogle sviđati pravoslavnoj estetskoj hijerarhiji onoga vremena.

44 Naši biskupi, lordovi, grofovi, plemstvo našeg duha, naši svemirski titani kojima je razmak do Vege bio najmanjom kozmičkom mjerom, naši intelektualni kapelani, »siti uma, o, Gospode«, nisu se stidjeli svojih ovozemaljskih hrvatskoz-majevskih predikata, i svi ti naši lirski stolčeki, katolički mu­ževi i nosioci reda »Pro Ecclesia et Pontifice«44, ta naša lir­ska republika, u jednu riječ, bila je apologet »slobode knji­ževnoga stvaranja«, smatrajući politiku u umjetnosti i knjizi — običnim nasiljem protiv duševne slobode, zagarantirane Gospodinom nad svim estetikama.

45 Ali ono što se zove »kompaktna većina« tzv. književne ma­se, ona prosječna količina dijalektika, mislilaca i dominika­naca, otplovila je sigurnim kursom pod okrilje Inkvizicije i pod pokroviteljstvo Družbe Isusove... Naš humanizam uga­sio se, upravo, zaglavio je »u pokornosti crkvi katoličkoj i u istinitoj vjeri.

(67:280) (1951)

(52:410) (1947)

(8:63) (1948)

" vrijednosti 4 4 Za Crkvu i Papu

268

46 Naša književnost rađa se u bitkama kroz vjekove i stoljeća, ona zapravo i nije drugo nego niz neprekidnih bitaka. Rođe­na na groblju mnogobrojnih mediteranskih književnosti, po­javivši se pod zidinama carigradskim, lateranskim i vatikan­skim, na izdisaju najmračnijeg Srednjeg vijeka, naša književ­nost preživjela je Mletke i Carigrad, Vatikan i Lateran, a da se po svojim najsvjetlijim imenima nikada nije duhovno pod­redila ni jednom od ovih teokratskih i političkih ideoloških centara. Kada Jan Panonije Česmički pjeva o Papi da je srebroljubac i bludnik koji osim zlatnoga teleta ne priznaje nikakvo božanstvo, on pjeva zapravo samo jednu od kvatro-čentesknih45 varijanata bogumilske književne teme, koja je rimskoga Papu i Patrijarha carigradskog smatrala đavolskim objavljenjem. (44:600) (1948)

47 Od religioznog straha pred takozvanim »veličanstvom priro­de« do dekadentne, ateističke slike o svijetu čovjek se giba još uvijek kao strah i trepet životinja slabijih od sebe, i pišu­ći danas lirske pjesme o tihim životima, čovjek još uvijek je­de ribe, krave, svinje, srne, kokoši i razne druge životinje, a ti su animalni motivi neobično draga tema našeg još uvijek suvremenog slikarstva. (12:144) (1933)

48 Srednji vijek cijenio je Virgilija samo zato, jer on »sub imagi-ne fabularum totius philosophiae exprimit veritatem«4". Po medijevalnom receptu poezija je imala isključivo četiri smis­la: smisao slova, alegorije, morala i anagoškog, simbolistič-kog tumačenja božanske misli. Jedini zadatak poezije bio je da podučava Svetu Istinu Morala i Vjere, kao dva osnovna elementa kršćanskog pogleda na svijet' pa i za Dantea poe­zija nije bila ništa drugo nego »nihil aliud quam fictio rhetori-ca in musicaque posita«47. Misao odjevena u ruho rimovanih slika, obojadisanih rječi-

" petnaestostoljetnih " pod predstavom pripovijesti izražava istinu čitave filozofije 4 7 »govornička fikcija stavljena u muziku«

269

tošću, treba da je savršeno izražena, jer bila bi golema sra­mota za pjesnika, kada se, razgolićujući njegove lijepe rije­či, ne bi naišlo na smisao moralističke koncepcije. (46:267) (1940)

49 Isusovci su spalili i iskorijenili čitavu našu pučku poeziju, dotjeravši jednu živu narodnu književnost do toga, da se poslije tristagodišnje egzistencije dičila prepisivanjem Kot-zebueovih tekstova, a to se prepisivanje iz »pseudoliberalne perspektive« reklamira do danas kao »grandiozna pobjeda nad tminom«. (45:72) (1947)

50 U našoj poeziji ima više Tridenta i više Svete Braće od Druž­be Isusove, nego hrvatskog glagoljaštva, bogumilstva ili — ako hoćete—marinizma. Svi su naši pjesnici pobožni i česti­ti Knezovi Republike, rodoljubi, uzor-građani, uredni i do­stojanstveni činovnici, lukavi butigari, uzorni supruzi i rodi­telji, pak prema tome, dakako, da je Marija Mandaljena Po­kornica postala idealom ove filistarske pisanije. (18:353) (1959)

51 Između Boga i čovjeka svi su odnosi bili uzakonjeni, a izme­đu čovjeka i čovjeka vladale su isto tako Zapovijedi Božje, pa su i ove teme, ukoliko je nekome palo na pamet da ih ob­rađuje pjesnički, bile jasne. Obožavanje neospornog veli­čanstva bogova (a kasnije jednog jedinog), bezuslovno po­koravanje njegovim vječnim estetskim i moralnim propisi­ma, to su bili okviri unutar kojih su se sve lijepe vještine usavršavale isključivo samo s obzirom na izražajna sred­stva, i, osim same spretnosti u rješavanju pojedinih zadata­ka, tu nikakvih naročitih problema nije bilo: kao na maraton­skoj utrci, onaj koji je stigao prvi, bio je ovjenčan lovorikom.

(69:316) . (1967)

270

I elektronska muzika danas hoće da bude pod svaku cijenu apokaliptička, da govori o »Posljednjim Stvarima«, to jest u jednu riječ: i elektronska muzika hoće da bude pod svaku cijenu religiozna. (44:20) (1954)

271

REGISTAR IMENA

A

Ajtlberger 189 Akvinski T. 45, 51,105,120,163,

164,169 Andronik 56, 220, 232 Arhimed 249 Ristofan 84,185 Aristotel 163,164,169 Arnold 161,169, 218,241 Augustin 60,165 Aurelije M. 195 Averroes 163

B

Babić Lj. 259, 260 Bakač T. 184 Baroni 225 Bartulović N. 62 Basariček Đ. 156 Benedikt XV 147 Benković 163 Berdajev 147 Bogačić 119 Bolašin 119 Bonaparte 148, 214 Boson 225 Bramante 226 Brunelli 225

Bučić M. 68 Buda 39, 70,141,143 Budisaljić 163

C

Cankar 219 Cecil R. 230, 231 Cesarec A. 234 Cezar 195 Croni 225 Cvečić 68 Cvijić J. 203

Č

Černiševski 262

D

Daničić Đ. 138, 218 Dante 189, 265, 269 Darvin93, 139, 186, 228 Dijak 119 Dioklecijan 195 Diokles 73 Dionizije 76 Dorotić 179, 214, 215 Dositej 61 Dostojevski 61

18 - KRLEŽA O RELIGIJI 273

Dragišić J. 102,163 . Drašković 155,215 Držić M. 201, 203 Duce 162 Dudan 180 Duhamel 161 Dvorniković V. 169, 203

E

Epikur 65 Erazmo 38, 62, 65, 66, 84, 89, 104,

141, 142,174

F

Fichte 45 Flacije 67, 68, 69, 202, 226 Flerije 180 Frank J. 160 Frej 180

G

Gaj 94 Gjurić M. 231 Gorki M. 265 Gospodnetić 67, 68,155,167 Goring 150, 209 Grbić M. 68 Greco 226 Crgur IX 102 Grgur XV1148 Grubač 119 Gubec 155, 215 Gučetić P. 163 Gučetić A. 163 Gučetić N. 163 Gučetić B. 163

H

Hamlet 62 Hegel 93, 145 Hektor 47 Henrik VIII 244 Hipokrat 47, 84,164 Hispan P. 163 Honorije I1102

HorvatA. 218 Hranić R. 119 Hristos 62, 79, 80,157,192, 206,

230, 231 Hus 101,117,229

I

Ibrišimović 189 Inocencije II1102 Inocentije VII1145 Isus 57, 59, 159, 163, 176

J

Jagić 218 Jamometić 67, 154,155,167, 201,

202 Jeglič B. 219 Jelačić 133,184 Jeremija 75 Jeronimov 220 Jireček 218 Juričić 68 Jurjević B. 68

K

Kant 35,129,130,175 Karađorđević 150,200,209 Kašić B. 68 Katane 189 Kautskv 133 Konstantin 195 Kotromanić S. 108 Krakov S. 170 Kramer H. 145 Krčelić 183,210 Krilenko 219 Krist 39, 63, 64, 70, 75, 84, 85, 87,

99 ,100,106,129,134,140,141, 142,146,155,161,165,185, 189, 219, 226,251,259,260

Križanić J. 203, 234 Kukuljević 201 Kvaternik218

274

L

Lj Ljeskov 265 LjOtić D. 170

M

Mačak 82,150,209 MahničA. 187,208,219 Malahij sv. 145,147,148,149, 150 Marjanović M. 230,231 Marković S. 263 Martinović 214 Marulić 201 Mane 88,93, 94, 95,152, 206, 244 Medo 163 Meštrović 1.62,132,203,230,231,

232, 261,262 Michelangelo 226,231,262,264 Monaldi 163 Mojsije 181 Muhamed 63 Mussolini 147,150,209

N

Nalješković 163 Nemanjić 254 Nevvton 226

Nj

Njegoš 192

P

Palmotić 209 Panonije J. 214,269

Papa: - Aleksandar III 224 - Grgur IX 102 - Honorije I1102 - Inocencije II1102 - Inocentije VII1145 - Pio 11107,118 - Pio VI1148 - Pio XI1151,152 Papini G. 162 Paracelzo 38 Pascal 243 Pašić N. 208 Patričić 163 Pavelić 150,209 Pergošić 68 Pernar 82 Petrović R. 243 Platon 44, 58, 164, 175 Pluton 47 Prijam 47

R

Rački F. 94,111,112,166,168, 201, Rački M. 62 Rembrant 260 Renan 53 Ribbentrop 150,209 Rilke 254 Rivoir 180 Rumor 180

S -

Sakač 169 Schuster 152,169 Sekulić 1.243 Siksto IV 139,154 Sokrat 57 Solovjev 147, 234 Sprenger J. 105,145,163 Stadler 219 Stepinac 82,168 Strause 53 Strossmaver 165,166,167,168,

201,219,228,234,252 Šupilo F. 199,219

18- 275

Leibniz 128,165 Lenjin 51 ,94,186,209, 219 Leon XII1139,148, 252, 265 Lollard 229 Lombaro 163 Lovola 164 Lupetina B. 67 Luther65, 66,117,130, 229, 262

Sveti: - Dominik 76,103,104, 250, 251,

264 - Franjo 110,161,260 - Marko 53 - Pavao 85,145, 158, 184, 186 - Petar 59, 255, 257 - Sava 109 - Šimun 107,108, 109 - Toma 45, 51 , 60

S Šanc F. 168,169 Segvić K. 190,218,241 Šekspir 262 Šlović J. 156 Škrinjarić 67, 68 Šulek 94

T

Tahi 155 Togliatti 152 TomaševićS. 106, 107 Torbar 82 Trubar P. 67, 68, 69

U

Utješinović 202 Uvanović D. 169

V

Velimirović N. 243 Vergerije 67, 68, 155 Vernić Z. 169 Vetranić M. 201,202 Virgilije 269 Vištica 179 Vitez I. 202 Vlačić M. 64, 67,167 Voinović 1.62 Voitair38,165, 218 Vramec 67, 68 Vrančić 202 Vrhovac M. 214, 215 Vuk 167, 210, 212

Z

Zimermann 169 Zrinski J. 68, 69

W

VViclif 229

276

REGISTAR POJMOVA

A

albigenzi64, 84,104,110,114,153, 189

anđeli 144, 250, 251, 259, 261, 265 antiklerikalci 132,133 antiklerikalizam 245 antipapa 110,118,119 apostol 141,179 arhijerej 80 arhimandrit 69 ateizam 56,147,160,165,174

B

badnjak 84 Bajram 92 bazilika 117,119, 222, 223, 257 benediktinci 164,179, 218, 259 bezbožnik 53, 65, 80,147,162, 241,

242 Biblija 52, 53, 94,130,175 biskup 40, 41 , 51, 65, 66, 67, 83, 84,

86 ,87,95,99,100, 101,103, 111, 130, 141, 147, 153, 154, 155, 156, 160,163, 165,166, 167,168,173,174,175,177, 180, 183, 185, 186, 187, 188, 189, 1.90, 192,201,208,209, 210,212, 214, 215, 216,218, 219,220,228,243,244,260, 261,268

biskupija 56, 66,102, 183, 200, 212, 220, 233, 259

bog 39, 41 , 42, 43, 44 ,45,46, 51, 52, 55, 57, 58, 59, 65, 69, 78, 80, 82, 89, 91, 93, 94,100, 125, 126, 127,128,129,130,131,133, 134, 135, 136, 138, 153, 162, 167,173,181, 187,204, 211, 231,239,241,243,249,251, 254,256,258,261,270

bogomolja 75, 222 bogoslovi 83 bogoslovija 169 bogoslužje 59, 221 bogovi 49, 55,135 bogumili 64, 84, 99,100,101,102,

104, 105, 106, 107,108, 109, 110, 111 112, 114, 115, 144,153, 182,221

bogumilska plastika 113,114,117, 118, 119, 120, 196,229,259

božanstvo 40, 57 Božić 176, 233 Brašančevo 84 Brevijar 51 budizam 52, 70 bula 145

C

carstvo nebesko 40,62, crkva 35, 56, 58, 59, 60, 62, 64, 69,

71 ,72 ,74 ,75 ,76 , 77 ,78 ,80 ,81 , 82, 83, 84, 85, 86, 87, 88, 93, 105, 110, 119, 120, 128, 130, 131, 132, 134, 149, 152, 153.

277

160,163,165, 174,175,177, 178,180,181,182,184,191, 192,196,197, 202, 203, 205, 208, 213, 218, 219,221,223, 224, 226, 227, 232, 239, 241, 243,244, 257, 258, 259, 261, 266,267,

crkva katolička 57 ,60 ,99 ,190 ,191 , 200, 205, 222, 226, 239, 268

crkva pravoslavna 111,191,202, 205,221,226,229

D

derviši 154,177 dijeceza 102 dogma 58,64 ,88 ,167,178,188,

201,205,251 dominikanci 84,104,105,145,163,

164, 217, 223, 251,268 duh 53, 72 duša 45 ,73 ,74 ,86 ,103

Đ

đakon 80 davao 47 ,59 ,64 ,72 ,84 ,86 ,99 ,

100,136,152,155,180,205

E

episkop 80 evanđelje 100,150,184,185,223,

227

franjevci 104,160,161,162,163, 217,227,244,252

freska 45, 55,61,76,81,119,196, 228, 230, 266, 267

G

grijeh 63,134,175

H

heretici 72,108 hereza 87,100,103,119,211,220

hodza41 hram 60 ,66 ,81 ,145 ,230 ,261 husiti 64, 84,145,153,189

I

ideje 39,43 ideologija 3 5 , 4 0 , 4 1 , 58,72,100,

185,196,228,231,266 iguman 61 ikona 81,258 ikonostas 62 ,78 ,81 ,177 inkvizicija 38 ,85 ,87 ,105,163, 211,

268 islam 63,109,110 ispovijed 61 ,57 ,58 , 89 ,95,140 ispovjedaonica 57 isusovci 64 ,69,111,113,177,190,

270

J

jezuiti 68,180, 211,217

K

Kalvarija 38 kaluđer 177 kandilo 40 ,69 ,78 ,80 , 81,139 kanon 72,257,263 kanonik 59,112,157,158,168,186,

190 kapelan 60,101,268 kapelica 76 Kaptol 46 ,59 ,83 ,183,185 kapucin 59 kardinal 56 ,66 ,67 ,83 ,84 ,94 ,95 ,

120,141,145,150,151,152, 153,154,155,156,163,168, 176,180,190, 250

katedrala 40 ,59 ,76 ,80 ,82 ,117 , 158,159,166, 212, 213, 225, 252

katekizam 134,163,261 katolicizam 56 ,60 ,61 ,62 kip 195,262 kler 63,160,168,208,218, 232, 244 klerik 157 klerikalizam 239,245

278

koncil 68 ,165,166,167,168, 201, 228

kontrareformaclja 67,68,100, 211, 217

krivovjemik 72, 83, 87,103, 107, 112,145,147,

križ 60,69,176 krst 80,139,141,176,178,192,

200, 222, 261 kršćanin 52 kršćanstvo 48, 49, 50, 51 , 52, 54,

56, 58, 59, 60, 65,109,133,174, 178,180, 189, 217

krštenje 54,178

L laik 150 litanije 51,58, 91,96 lutoranstvo 62

M

manastir 61,196, 266 manihejci 64,110,144,145,163,

189, 240 Markovo evanđelje 53 minaret 92 ministrant 46,157 misa 50 ,57 ,59 ,90 ,91 ,96 ,134 ,140 ,

141 mistika 54 mitologija 55,221 mitra 211,239,251 molitva 58 ,76 ,90 ,91 ,119 molitvenik 60,176 monoteizam 100 moral 43 muhamedanac 110

N

nacija 193 nacionalizam 204 nacionalna svijest 55,62,132,133,

199, 201, 205, 206, 207, 224, 234 nadbiskup 183,184 narod 43, 55,126,132,133, 168,

180,181,186,187,192,195,

196,201,204,206,206,807, 208.209,212,217,219, 223, 226,228,229,231,233

nevjernik 101,103 Novi zavjet 53,101

O oltar 76 .82 ,64 ,96 ,144,166,174,

186,209,261 opatica 71 opijum 43

P pantalzam 166 papa 66 ,66 ,69 ,60 ,64 .66 ,66 ,64 ,

99,100,106,116,120,146,140, 147,180,161, 162, 163, 163, 167,174,176.176,179,206, 209,210,211,212, 213,220, 224, 226, 226, 244. 250, 269

Patha 79 patareni 04.84,102,103,110,112,

163 patrijarh 79,80,103,177,179,192,

243,269 patrljvilja 200.239,256, 267 pavlićanl 217 pogled na svijet 36 ,37 ,43 ,46 ,56 ,

72,130,142,150,157,182,190, 205,252, 261,263,269

pokatoličenje 63,182,192,200, 230, 232

pokrštenje 54,55 pop 71,96,111,155,156,188,190,

192, 217 pravoslavlje 61 ,63 ,78 , 80,92,177,

182,197, 200, 213, 232, 243, 263 praznovjerje 49,54, 70, 71 , 72, 77,

83, 87,153, 221 procesija 60, 77 propovjednik 37,88,190 prorok 230 protestantizam 62 ,63 ,64 ,67 ,68 ,

69,105,111,113,165. 203.224, 226

R

rabin 41 raskol 55, 56,73, 83,147,156,198

199,201,203,206, 211,212 213, 220, 227

raspelo 91 reformacija 101 religija 37, 38, 39, 40, 41 , 43, 44, 65,

69 ,76 ,94 ,153,171,173,174, 193, 204, 255, 262

ritual 54,173, 221

svijeća 74 svijest 36, 42, 50, 69, 93, 95, 101,

103,104,113,116, 127, 156, 166, 187, 189, 202, 204, 216, 221,230,239

čizma 87,100, 211,267

T

teizam 127

sakramenat 152,178 sakristija 82 samostan 51, 223, 250, 251 sarkofag 108,116,119, 121, 195,

210, 222, 267 sekta 35, 58,69, 70, 71,106,114,

130,142, 221 sinod 68,95,113,182, 212 smrt 44, 45, 46, 47,48, 52, 59, 75,

76,83, 102, 107, 108, 114, 116, 125, 126, 132, 141, 146, 147, 152, 154, 155, 187, 212,214, 221, 251, 252, 256, 258, 263

svećenik 57, 85, 139, 160,184, 191, 212,215

svetac 55, 80, 82,133,147 svetinja 43 ,44 ,45 Sveto Pismo 65, 140, 141, 192, 223

U

Uskrs 77, 84, 87,152, 176

V

vikar 166, 220 Višeslavova Krstionica 54 vjera 40,42, 43, 44, 54, 71 , 73, 84,

87, 89, 91,94, 109, 147, 174, 177, 190, 202, 206, 230, 243, 269

vjernik 43, 74, 77, 80, 83, 86, 150 vjeroispovijesti 51,112,138, 175,

196, 197,207,228,263 vladika 69,166,167, 170, 192,196

zabluda 37, 40, 211

280

BIBLIOGRAFIJA

1. O Lenjinu, v. Knjiga studija i putopisa, Biblioteka nezavisnih pi­saca, Zagreb, 1939.

2. Balkanske impresije, v. Knjiga studija i putopisa, Biblioteka ne­zavisnih pisaca, Zagreb, 1939.

3. Dijalektički antibarbarus, Biblioteka nezavisnih pisaca, Zagreb, 1939.

4. Kako stoje stvari, Zora, Zagreb, 1953. 5. Izlet u Rusiju, 1925, »Nolit«, Beograd, 1958. 6. O patru Dominiku Jurju Križaniću, v. Eseji, »Prosveta«, Beog­

rad, 1958. 7. Zlato i srebro Zadra, v. Eseji, »Prosveta«, Beograd, 1958. 8. O našem dramskom repertoaru, v. Eseji, »Prosveta«, Beograd,

1958. 9. O Erazmu Roterdamskom, v. Eseji, »Prosveta«, Beograd, 1958.

10 Marginalija uz slike Petra Dobrovića, v. Eseji, Prosveta, Beog­rad, 1958.

11. Književnost danas, v. Eseji, »Prosveta«, Beograd, 1958. 12. Predgovor »Podravskim motivima« Krste Hegedušića, v. Eseji,

»Prosveta«, Beograd, 1958. 13. Na dalekom sjeveru, v. Knjiga eseja, Srpska književna zadruga,

Beograd, 1961. 14. Razgovor o demokraciji, o humanizmu i o socijalizmu, v. Knjiga

eseja, Srpska književna zadruga, Beograd, 1961. 15. Paul Valerv, v. Eseji II, »Zora«, Zagreb, 1962. 16. O Parcelzu, v. Eseji II, »Zora«, Zagreb, 1962. 17. Aldo Palazzeschi, v. Eseji II, »Zora«, Zagreb, 1962. 18. Iz hrvatske kulturne historije, v. Eseji III, »Zora«, Zagreb, 1953.-19. August Cesarec, v. Eseji III, »Zora«, Zagreb, 1963. 20. O pojavi Jana Panonija, v. Eseji III, »Zora«, Zagreb, 1963. 21. Marginalija na temu o spoznajnoteorijskoj magiji, v. Eseji IV,

»Zora«, Zagreb, 1963. 22. O Bogu, v. Eseji IV, »Zora«, Zagreb, 1963. 23. O društvenom nagonu, v. Eseji IV, »Zora«, Zagreb, 1963. 24. In extremis, v. Novele, »Zora«, Zagreb, 1963. 25. Mlada misa Alojzija Tičeka, v. Novele, »Zora«, Zagreb, 1963.

18 - KRLEŽA O RELIGIJI

26. Veliki meštar sviju hulja, v. Novele, »Zora«, Zagreb, 1963. 27. Hodorlahomor Veliki, v. Novele, »Zora«, Zagreb, 1963. 28. IHvricum sacrum, v. Eseji V, »Zora«, Zagreb, 1966. 29. Srednjovjekovna umjetnost naroda Jugoslavije, v. Eseji V, »Zo­

ra«, Zagreb, 1966. 30. Jugoslovensko pitanje u Prvom svjetskom ratu godine 1914 —

1918, v. Eseji V, »Zora«, Zagreb, 1966. 31. Jadranska tema, v. Eseji V, »Zora«, Zagreb, 1966. 32. O ratovima na jugoslovenskom terenu, v. Eseji V, »Zora«, Za­

greb, 1966. 33. Uvodna riječ za časopis »Danas 1952«, v. Eseji VI, »Zora«, Za­

greb, 1967. 34. Riječ o diskusiji na Drugom kongresu književnika Jugoslavije,

v. Eseji VI, »Zora«, Zagreb, 1967. 35. Hrvatska smotra, v. Evropa danas, »Zora« Zagreb, 1972. 36. Hermann Bahr, v. Evropa danas, »Zora«, Zagreb, 1972. 37. Zapis iz godine 1917, v. Djetinjstvo i drugi zapisi, »Zora«, Za­

greb, 1972. 38. Zapisi iz godine 1942, v. Djetinjstvo i drugi zapisi, »Zora, Za­

greb, 1972. 39. Kalendar jedne bitke godine 1942. v. Djetinjstvo i drugi zapisi,

»Zora«, Zagreb, 1972. 40. Magistra Vitae, v. Djetinjstvo i drugi zapisi, »Zora«, Zagreb,

1972. 41 . Iz hrvatske kulturne historije, v. »99 varijacija«, NIP »Duga«, Be­

ograd, 1972. 42. Pregalomena ze enciklopediju Jugoslavije, v. »99 varijacija«,

NIP »Duga«, Beograd, 1972. 43 — 47. Panorama pogleda, pojava i pojmova 1 — 5, NIŠP »Oslo­

bođenje«, Sarajevo, 1975. 47 — 52. Zastave 1 — 5, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo, 1976. 52 - 56. Dnevnik 1 - 5, NIŠP »Oslobođenje«, Sarajevo, 1977. 57. Razgovor sa sjenom Frana Šupila, v. Deset krvavih godina i

drugi politički eseji, »Sloboda«, Beograd, 1977. 58. Nekoliko riječi o malograđanskom historizmu uopće, v. Deset

krvavih godina i drugi politički eseji, »Sloboda«, Beograd, 1977. 59. O malograđanskoj ljubavi spram hrvatstva, v. Deset krvavih go­

dina i drugi politički eseji, »Sloboda«, Beograd, 1977. 60. Teze za jednu diskusiju iz godine 1935, v. Deset krvavih godina

i drugi politički eseji, »Sloboda«, Beograd, 1977. 61 . Deset krvavih godina, političke refleksije između 1914 — 1924,

v. Deset krvavih godina i drugi politički eseji, »Sloboda«, Beog­rad, 1977.

62. O jedinim zastavama našega vremena, v. Deset krvavih godina i drugi politički eseji, »Sloboda«, Beograd, 1977.

63. Ivan Meštrović vjeruje u boga, v. Deset krvavih godina i drugi politički eseji »Sloboda«, Beograd, 1977.

64. O nekim problemima enciklopedije, v. Eseji I, »Sloboda«, Beog-

282

rad, 1977. 65. Bogumilski mramorovi, v. Eseji I, »Sloboda«, Beograd, 1977. 66. Zadarski zlatari, v. Eseji I, »Sloboda«, Beograd, 1977. 67. Srpska i makedonska freska, v. Eseji I, »Sloboda«, Beograd,

1977. 68. Referat na plenumu Saveza književnika, v. Eseji II, »Sloboda«,

Beograd, 1977. 69. O stogodišnjoj Bodlerove smrti, v. Eseji II, »Sloboda«, Beograd,

1977. 70. Glembajevi, »Sloboda«, Beograd, 1977. 71 . Povratak Filipa Latinovića, »Sloboda«, Beograd, 1977. 72. Na rubu pameti, »Sloboda«, Beograd, 1977. 73. Banket u Blitvi, »Sloboda«, Beograd, 1977. 74. Hrvatski bog Mars, »Sloboda«, Beograd, 1977. 75. Seoska crkva, v. Poezija, »Sloboda«, Beograd, 1977. 76. U Dresdenu, »Oko« br. 130/77. 77. Brašančevo u Dubrovniku, v. »Oslobođenje«, od 8. jula 1978.

283