Upload
others
View
1
Download
0
Embed Size (px)
Citation preview
67
5.
RAT 1914-1918.
Odsecanje Kosova od Albanije izazvalo je duboki
šok i uznemirenost među većinom kosovskih
Albanaca. Pored očiglednog psihološkog efekta,
nova granica imala je i ozbiljne ekonomske
implikacije za čitavu severnu Albaniju, bez
obzira na to na kojoj su se strani granice
stanovnici našli. Srbija je sada zabranila
Albancima da prelaze tu novu granicu i time je
lišila brojno seosko stanovništvo tržišta kojima
su tradicionalno gravitirali i do kojih su
dolazili drevnim trgovačkim putem od Skadra do
Đakovice i dalje ka Prizrenu; sada se, međutim,
taj put nalazio na srpskom tlu. Đakovica je bila
pazarni grad za plemena Nikai, Merturi, Gaši,
Krasnići, Tropoja i Puka, a sada bi ih batinali,
ili bi čak i pucali na njih kada bi pokušali da
pređu granicu. Jedina alternativa bilo je
četvorodnevno putovanje u Skadar.1 Na istoku
zemlje je mnogo veći broj albanskih bratstava bio
odsečen od pazarnih gradova, kao što je bio
slučaj sa bratstvom Lurja. Njegovi pripadnici su
živeli u oblasti Zali Miltita i potom, preko
prevoja, prelazili u dolinu Male (lurja Mala),
sve do Drima. Debar, koji je za ovo bratstvo bio
pazarni grad , bio je pripojen Makedoniji.
Razna plemena sa severa Albanije su za uzvrat
dizala bune zbog toga što im je onemogućeno da
dolaze u stare tržišne centre u Srbiji; tako je
već početkom avgusta 1914. godine došlo do
čitavog niza manjih okršaja i puškaranja na
granici između Albanije i Kosova. Albanci su
neprestano vršili povrede granice i zbog toga što
su Srbi, kada su se po nalogu velikih sila
povlačili iz Albanije, odveli za sobom stoku koja
je pripadala Albancima, a ovi su onda, u potrazi
za svojim stadima, išli preko granice. Srbiji je
odgovaralo da nemiri i dalje traju na severu
Albanije, jer je to onemogućavalo novu državu da
postane stabilna i sposobna za život. Ali,
1 J. Swire, Albania – The Rise of a Kingdom, London, 1929; repr. New York,
1971, p. 153.
68
albanski vodji su bili veoma podeljeni u vezi sa
politikom koju bi valjalo voditi kako bi se
očuvala teritorija Kosova na kojoj su živeli
Albanci. Bajram Curi, Riza Beg i Isa Boljetinac
obilazili su severna bratstva, tražeći savet i
podršku, ali moćno katoličko bratstvo Merdita
nije bilo spremno za saradnju, već je savetovalo
kosovskim vodjama da ne podstiču ustanak protiv
Srba. Njihov vođa, Djon Marka Djoni, imao je
sopstveni plan za osnivanje nezavisne merditske
republike koja bi uživala podršku Srbije.
Neposredno pred rat, i Srbija i Austrougarska su
se i dalje trudile da pridobiju poverenje
albanskih vodja. Noseći sa sobom mnogo novca za
podmićivanje, austrougarski agenti su putovali
uzduž i popreko po Albaniji, tragajući za mogućim
pristašama. S obzirom na to da se nova albanska
vlada Ismaila Kemala suštinski opredelila da
traži promenu granica Albanije utvrđenih na
konferenciji ambasadora, srpska vlada nije bila
voljna da sklapa bilo kakav sporazum sa vlastima
u Valoni. Umesto toga, ona se trudila da
pridobije razne Albance koji su želeli da postanu
nezavisni vladari u centralnoj Albaniji;
najpoznatiji među njima bio je Esad Paša Toptani,
koga su Srbi smatrali najverovatnijim svojim
pomoćnikom u ostvarivanju ciljeva u severnoj
Albaniji.2 Srpska diplomatija se bezuspešno
zalagala za albansku državu na čijem bi čelu bio
Esad Paša i koja bi bila prosrpska, ali, to bi
bila zemlja u kojoj bi sve zavisilo od jednog, i
to veoma podmitljivog pustolova. Beograd se sada
usredsredio na to da pridobije Mirdite.
Rat izaziva nove poremećaje na Balkanu
Balkanskim ratovima počelo je razdoblje
poremećaja u pograničnim područjima Bosne i
2 Esad Paša je rođen u Tirani 1863. godine u uticajnoj muslimanskoj
porodici koja je imala veliko imanje u blizini Tirane U ~itavoj Albaniji
bio je poznat kao oportunista sa ogromnim apetitom za vlast, a tu
reputaciju je uživao čak i među svojim saveznicima, Srbima. Pre 1912.
godine Esad Paša Toptani je podržavao Mladoturski pokret i predstavljao je
Dra~ u turskom parlamentu. Bio je zamenik Husein Riza Pa{e, komandanta
Skadra, da bi ga potom ubio u zasedi koju je postavio u trenutku kada je
osmanlijska vojska opkolila grad, 1912. godine. Tako se domogao komande nad
Skadrom i osigurao svoj položaj time što je potpisao ugovor sa Crnom Gorom.
69
Hercegovine koja su bila pod kontrolom Austrije,
Srbije i Crne Gore. Ova seoska pogranična
područja odlikovao je opasni sklop banditizma,
nezadovoljstva seljaka i srpske nacionalističke
agitacije. Ovoj mešavini, nabijenoj emocijama,
dodata je i ideja "trojedinstva", po kojoj je
Austrougarska gledala na južnoslovensku
teritoriju kao na treći deo carskog poseda u
vlasti austrijskog imperatora Franje Josifa, osim
kraljevine Mađarske; bila je to trojedina
carevina pod njegovom kontrolom. Takva koncepcija
mogla je samo da osujeti planove nezavisne Srbije
za dalje gomilanje teritorija. Iz te opasne
situacije planula je iskra koja je potpalila
evropski rat, kada je Gavrilo Princip, Srbin iz
Bosne i pripadnik organizacije Mlada Bosna,
izvršio atentat na budućeg naslednika habsburškog
prestola, nadvojvodu Franca Ferdinanda i njegovu
ženu prilikom njihove posete Sarajevu, 28. juna
1914. godine, na godišnjicu Kosovske bitke.
Austrija je, mesec dana kasnije, objavila rat
Srbiji i to je dovelo do izbijanja I svetskog
rata.
Po završetku balkanskih ratova, granice Albanije
su bile nepromenljive, ali, samo u teoriji, ne i
u praksi; izbijanje svetskog rata prekinulo je
aktivnosti dveju pograničnih komisija, jedne za
sever, a druge za jug zemlje, koje su osnovali
učesnici Konferencije ambasadora i naložili im da
utvrde preciznu liniju na licu mesta i postave
granična obeležja. Kao što smo videli, ta granica
je bila vrlo nedorečena, i to zbog političkih, a
ne etnografskih ili geografskih razloga.
Komunikacije su bile do te mere otežane da su
vesti o izbijanju I svetskog rata, 1914. godine,
stigle do Severne pogranične komisije sa četiri
dana zakašnjenja. Ni jedna ni druga komisija nisu
mogle temeljno da pregledaju teren, niti da
postave međaše u području za koje nije postojala
nikakva skorašnja mapa, niti je bilo ikakvih
zemljišnih knjiga.3
Colonel F.L. Giles, Boundary Work in the Balkans, Royal
Geographical Society, London, 1930, p. 303.
70
Izbijanje rata pružilo je priliku susednim
zemljama da krenu u osvajanje i zauzmu onoliko
zemlje koliko se moglo zgrabiti u zbrci nastaloj
kada su se u čitavom području brzo sabirale
vojske. To je, isto tako, bitno osujetilo
pokušaje Srbije da uspostavi i učvrsti svoju
upravu na Kosovu. Vest da je Austro-Ugarska
objavila rat Srbiji sa zadovoljstvom je dočekana
u čitavoj Albaniji, posebno na severu, gde je
stanovništvo neprestano upućivalo molbe i
peticije Austro-Ugarskoj, tražeći podršku u borbi
protiv teritorijalnih aspiracija Srbije i Crne
Gore. Srbi su i dalje gledali na albansku državu
kao na veštačku tvorevinu zbog koje su ostali bez
teritorija, i imali su jednako loše mišljenje o
albanskom narodu, povezujući ga sa osmanlijskom
carevinom zbog muslimanske veroispovesti koja je
među Albancima preovladavala. Kosovo je tada
postalo poprište žestokih borbi između Srba i
Albanaca u kojima su i jedna i druga strana
počinile zlodela. Dok su se neprestano vodile
gerilske borbe, u Albaniju su se slivale albanske
izbeglice sa Kosova.
Zapadni saveznici su, 26. aprila 1915. godine,
tajnim Londonskim ugovorom, priznali konačno
rasparčavanje teritorija na kojima su živeli
Albanci. Kako bi ohrabrili Italiju da uđe u rat
na strani Antante, potpisnici ugovora koji su
obelodanili boljševici, 1917. godine, pristali su
da se Albanija podeli između Grčke i Italije, s
tim što bi središno područje te zemlje
predstavljalo malu autonomnu državu. Na osnovu
tog ugovora Italiji je dodeljeno ostrvo Sazano,
luka Valona i dobila je mandat nad centralnom
Albanijom. Pored toga, utvrđeno je da, u slučaju
da Italija dobije Tršćanski zaliv, Istru i
Dalmaciju, kako je ugovorom bilo dogovoreno,
Grčka može da preuzme južnu Albaniju, dok bi
Srbija i Crna Gora podelile severnu Albaniju.
Bilo je,isto tako, odlučeno da će Grčka i Srbija
uspostaviti zajedničku granicu zapadno od
Ohridskog jezera, anektiranjem albanske
teritorije. Centralni deo Albanije trebalo je da
se uspostavi kao autonomna, ali ne nezavisna
71
država, koju bi u spoljnim poslovima zastupala
Italija. 4
Kako se rat dalje širio, austrougarske snage su
okupirale veliki deo Kosova, dok je Bugarska
preuzela kontrolu nad prištinskim, prizrenskim,
kačaničkim, gnjilanskim i uroševačkim okrugom.
Srbija je bila primorana da vodi borbu na dva
fronta zbog zajedničke nemačko-austrougarske
ofanzive, u jesen 1915. godine, i zbog stupanja
Bugarske u rat na strani sila osovine, i potonjeg
njenog upada u Makedoniju, koji je ugrozio
povlačenje srpske vojske u Grčku. Srpsko
povlačenje i duboki prodor Bugara u Makedoniju
podstakli su stotine albanskih regruta da
dezertiraju iz srpske vojske. Mnogi su se
pridružili Bugarima koji su im dali oružje u
ruke. Sa prethodnicom austrougarske vojske, oni
su napadali srpske vojnike u dolini Ibra i,
početkom oktobra, uprkos tome što je uspešno
dovela do poraza tri velike austrougarske
ofanzive, Srbija je dospela u neodrživi vojni
položaj. Vrhovna komanda Srbije, čije su sve veze
sa Solunom prekinuli Bugari, odlučila je da
celokupnu vojsku povuče preko Albanije.
Srpsko povlačenje preko Albanije
Suočena sa austrijskom i bugarskom ofanzivom na
dva fronta, srpska vojska nije imala drugog
izlaza do da krene u epsko i tragično povlačenje,
preko Kosova, pa potom preko snežnih vrleti na
severu Albanije. Sa vojskom se, na nosilima,
povlačio i bolesni kralj Petar I , kao i masa
srpskog civilnog stanovništva koje je bežalo od
krvavog masakra koji im je pretio od
austrougarskih vojnika, Nemaca koji su jurišali
iz Raške i Bugara koji su nastojali da preseku
srpske pravce povlačenja između Prištine i
Prizrena.5
C. and B. Jelavich, The Esstablishment of the Balkan National
States, p. 318.
5 Dobar pregled i veliki broj fotografskih dokaza o varvarskim
masakrima austrijskih snaga nad srpskim civilima može se naći u: R.
A. Reiss, Austria-Hungary – Report, Simpkin, Marshall, Kent and Co.,
London, 1916.
72
Sa vojskom su bile hiljade srpskih civila-
izbeglica koji su sopstvenim očima videli
bugarska zverstva i koji su čuli za sudbinu
Belgije. Videli su vojsku kako se povlači kroz
njihova sela, i osećajući nadolazeću nesreću,
napuštali su svoje domove i pridruživali se
kolima sa konjskim zapregama za koje su, pozadi,
bili vezani volovi. Epsko povlačenje srpske
vojske preko Kosova i albanskih planina do Drača,
u oktobru 1915. godine, pratio je američki pisac,
Fortijer Džons (Fortier Jones), koji se
dobrovoljno pridružio američkoj humanitarnoj
organizaciji angažovanoj u to vreme u Srbiji, da
bi se ispostavilo da je došao upravo u trenutku
kada su Srbi krenuli da se povlače. Putovao je sa
njima i bio je duboko dirnut onim što je video:
"Od Mitrovice do Prištine, teško da ima nešto
više od 25 kilometara, ali sam siguran da nikada
ranije u ljudskoj istoriji više patnje, herojstva
i patriotizma nije bilo na tako malom prostoru."6
Džons je opisao jad i očajanje vojske u
povlačenju preko Kosova; vojnici su danima bili
gotovo potpuno bez hrane, a povlačili su se po
snežnoj mećavi koja im je zamrzavala odeću.
Austrijanci su bombardovali kolone izbeglica i
bilo je to prvo vazdušno bombardovanje civila.
"Nije bilo drva za ogrev, niti je bilo hrane
za životinje... samo smrtno beli krajolik,
bezobličan i bezličan, kroz koji se povlače
hiljade ljudi i životinja, svi patimo, a
većina je izgubila svaku nadu. Duž puta
lešine mrtvih životinja, i mnogo drugih koje
se još nisu smrzle ili potpuno izgladnele i
onemoćale, bespomoćno gledaju u prolaznike.
Kako je dan odmicao, video sam mnogobrojne
vojnike i zarobljenike kako, gotovo potpuno
poludeli, kidaju sirovo meso sa konja i
volova i jedu ga, ako ne s uživanjem, a ono
barem sa zadovoljstvom."7
Stigao je u Prištinu sa Srbima, mokrim do
kože:
6 Fortier Jones, With Serbia into Exile, London, 1916, p. 206.
7 Ibid, pp. 230-1.
73
"Niz brdo smo se spustili u grad koji više i
nije bio grad, bio je to pakao. Desetine
hiljada ljudi koji su bežali pred Bugarima i
desetine hiljada onih koji su bežali pred
Nemcima sastali su se i izmešali u Prištini,
pre no što su zajedno krenuli ka Prizrenu. U
Prištini nije bilo čak ni onog privida
zakonitosti koji je postojao u Mitrovici.
Vlada je posrtala, nacija je umirala i sve
takve trivijalnosti kao što su sudovi ili
policija, predstavljale su stvar prošlosti".8
Posle mukotrpnog puta preko Kosova, stigli su
u Prizren:
"Sve tri srpske armije okupljale su se na
albanskoj i crnogorskoj granici, između
Prizrena i Peći; neke su planirale da krenu
preko Albanije u Skadar, a ostale da idu kroz
Crnu Goru, preko Peći, Andrijevice i
Podgorice, opet do Skadra. Put za Bitolj je
presečen; generalštab je već doneo odluku o
evakuaciji Prizrena i pripremao se da preko
Albanije krene u Skadar. Pored ogromnog broja
zatočenika, u Prizrenu je bilo više izbeglica
okupljenih na jednom mestu no igde drugde za
vreme povlačenja. Kada su izbeglice ugledale
planine pred sobom i čule topove za sobom,
konačno su shvatile da je Srbija izgubljena,
prepuštena na milost i nemilost trima snažnim
zavojevačima, izdata od tri moćna saveznika.
To je bilo osećanje koje je zahvatilo sve.
Neprestano sam od civila, vojnika, oficira i
vladinih zvaničnika čuo upravo to: "Zašto
Rusija nije došla u pomoć? Gde su Francuzi?
Da li nas je Engleska zaboravila? Ta pitanja
su bila do te mere uobičajena da su postala
neka vrsta nacionalne tužbalice."9
Srbi su se nadali da će moći da se probiju do
Skadra, gde su im saveznici obećali da će ih
čekati sa hranom i drugim potrepštinama. Put
srpske vojske vodio je kroz srednju Albaniju,
preko Elbasana. U isto vreme, Bugari su sa istoka
8 Ibid, p. 238.
9 Ibid, p. 291.
74
nastojali da prodru u Albaniju. Albanci su se, u
celini uzev, uzdržavali od fizičkih napada na
jadne kolone Srba čije je putovanje jedan
engleski posmatrač opisao na sledeći način:
"Putevi koji su vodili južno od Skadra
prolazili su područjem koje je u svakom
slučaju bilo, makar formalno, prijateljsko.
Ovde se, u ime saveznika, ostvarivao uticaj
Esed Paše, jedinog preostalog pripadnika
centralne vlasti u Albaniji koji uživa neko
šire poštovanje. To, međutim, nije
sprečavalo stanovništvo da sledi primer
Albanaca brdjana kada je trebalo iznuditi
novac. Tražili su zlato, a oni koji nisu
mogli da plate ostajali bi tamo gde su bili i
umirali. Oni koji su pregrmeli čitavo
povlačenje kažu da je ono poslednje,
provlačenje kroz močvare i blato u centralnoj
Albaniji bilo najgore od svega. Kada su, na
kraju, stigli u Valonu, hiljade njih je umrlo
jer im niko nije posvetio pažnju pre no što
su mogli da se ukrcaju na francuske i
britanske brodove. Iz Valone je vojska od
150.000 ljudi konačno napustila Albaniju i
prešla na Krf.”10
Procenjuje se da je oko 100.000 Srba izgubilo
život u mukotrpnom povlačenju preko Kosova i
Albanije. Većina ih je ostala nesahranjena,
prekrivena snegom ili blatom, da bi se tek na
proleće pojavile njihove kosti.
Posle srpskog povlačenja, Kosovo je podeljeno na
dve austrougarske okupacione zone: Metohija je
ulazila u sastav austrougarskog Guvernmana nad
Crnom Gorom, dok je jedan manji deo Kosova, sa
Mitrovicom i Vučitrnom, postao deo Generalnog
Guvernmana nad Srbijom. Najveći deo Kosova -
Priština, Prizren, Gnjilane, Uroševac, Orahovac -
uključen je u bugarski vojni Guvernman nad
Makedonijom. U Mitrovici se veliki broj Albanaca
dobrovoljno priključio austrougarskoj vojnoj
komandi, gde su rasporedjeni u manje jedinice.
10 R.G.D. Laffan, The Serbs: The Guardians of the Gate, New York,
1989, p. 227.
75
Između 1916. i 1918. godine, austrougarske
okupacione vlasti na Kosovu dozvolile su
otvaranje više od 300 škola na albanskom jeziku,
u nastojanju da podriju srpsko prisustvo u toj
oblasti. U bugarskoj okupacionoj zoni Kosova čak
su se i Albanci trudili da se što manje uočava
njihovo prisustvo, strahujući od strogosti
bugarske uprave. Srbi su kasnije tvrdili da su
Albanci kopali oči likovima na freskama u srpskim
crkvama koje su napadnute za vreme austrijske
ofanzive, nesvesni koliko bi to bilo bogohuljenje
za bilo kog Albanca, svejedno da li je musliman
ili katolik. Oštećenja na freskama su sasvim
sigurno izazvali turski ili bugarski vojnici;
Bugari su Gračanicu pretvorili u štalu i pritom
su ozbiljno oštetili freske. Taj čin je užasnuo
Albance, jer je po njihovom strogomzborniku
zakona , kanonu Leke Dukađinija, ozbiljna kazna
predviđena za svakoga ko ne poštuje crkve, o
kojoj god veri da je reč.
U jesen 1918. godine, ratna sreća se okrenula
protiv austrougarske imperije u raspadanju i
austrijske i bugarske snage su se povukle.
Zajedno sa francuskim snagama, srpske komitske
čete su ponovo ušle na Kosovo u oktobru i, posle
nekoliko žestokih okršaja, uspostavile su vojnu
upravu. Ubrzo posle potpisivanja mira, početkom
novembra 1918. godine, u Skadru je formiran
ilegalni Odbor za nacionalnu odbranu Kosova
(Komiteti i Mbrojte Kombetare e Kosoves), koji je
docnije bio poznat samo po imenu Kosovski odbor
ili KK; on je, kao labav sklop, postojao još od
maja 1915. godine. Sada su mu osnovni ciljevi
bili vođenje borbe protiv odluka o granicama
donetih na Konferenciji ambasadora, za
oslobođenje Kosova i za ujedinjenje svih zemalja
naseljenih Albancima. Dalji cilj je bilo
organizovanje upada u Srbiju i krijumčarenje
oružja pobunjenicima preko granice. Ovom odboru
je pomagala Italija, a na njegovom čelu je bio
Hodža Kadriu, iz Prištine; u njegovom sastavu
bile su uglavnom političke izbeglice sa Kosova.
76
Dvojica najpoznatijih članova bili su Hasan
Priština i Bajram Curi.11
Srpska vojska je sada, uzvratila surovom
odmazdom nad albanskim stanovništvom. U novembru
je razorila područje Podgora Metohijskog (u
blizini Peći), masakrirajući žene i decu i
uništivši 138 kuća. Još 700 Albanaca ubijeno je u
Rožaju (Sandžak), a 800 u području \akovice.
Sredinom februara 1919. godine 15, sela u
Rugovskoj klisuri, glavnom putu između Metohije i
Crne Gore, uništeno je topovskom vatrom. U
februaru su opet primenili isti način gušenja
ustanaka u oblasti Plava i Gusinja, što je dovelo
do masovnog egzodusa Albanaca, koji su, poput
svojih predaka-dardanaca, nastojali da se domognu
vrleti Prokletija, a odatle su mnogi bežali na
jug, put Skadra.12 Britanski parlamentarac,
pukovnik Ginis (Guinness) je, 14. marta 1919.
godine, skrenuo pažnju članova Donjeg doma na
srpske napade na Albance u oblasti Peći i
\akovice; reč je o oblastima koje su, istina,
dodeljene Crnoj Gori, 1913. godine, ali ih
Sloveni nikada nisu potčinili niti okupirali.
Ipak, nije pokrenuta nikakva istraga, a zlodela
su se nastavila. Zauzvrat, nastavilo se neumorno
gerilsko ratovanje protiv Srba i na Kosovu i u
Crnoj Gori. 13
U pismu uredniku časopisa "Nju Stejtsmen" izvesni
Kanington (Cunnington) piše o svojim iskustvima
u Skadru, u januaru 1919. godine, kada su Srbi i
Crnogorci pregazili Gusinje:
"Bio sam u to vreme u mestu [kutari, sa
zadatkom da ispitam 2.000 preživelih Albanaca
koji su pobegli iz Gusinja i da saznam od
njih šta se dogodilo. Ljudi koji su bili
vezani za postelju živi su spaljivani u
11.Isa Boljetinac i njegova porodica oti{li su u Podgoricu kako bi
pregovarali sa kraljem Nikolom. Izgleda da je tamo do{lo do sukoba
izme|u Albanaca i Crnogoraca i da su u tom sukobu Isa Boljetinac,
njegova porodica i trojica njegovih prijatelja ubijeni.
12 Hoover Institution Archives, C.W.Furlong Collection, Box 3:
Outcard no. 454. The Committee for the National Defence of Kosovo:
Letter to David Lloyd George (nije datirano, verovatno kraj zime ili
po~etak prole}a 1919). Banac, The National Question in Yugoslavia, p.
298.
13 Swire, Albania, p. 290.
77
svojim domovima, žene su napastvovane da bi
potom, u duhu srpske obesti, bile rasporene,
polivene benzinom i zapaljene; mala deca su
skupljana i bajonetima bacana u vatru.
Nedelju dana kasnije, srpsko-crnogorske snage
su uhapsile jednog britanskog oficira koji je
bio zvanično poslat da obavi istragu; prema
njemu su se ponašali krajnje nedostojno. Na
kraju je naš poslanik u Beogradu primorao
srpsku vladu da uputi izvinjenje. Oficir je
izvestio da su gradovi Gusinje, Plav i
\akovica bili uništeni, a da je većina
njihovog albanskog stanovništva nestala.14
U prilično slaboj odbrani srpskih akcija,
britanski novinar Henri Berlejn (Henry Baerlein),
koji je delovao kao savetnik beogradske vlade na
Pariskoj mirovnoj konferenciji, tvrdio je
sledeće:
"Albanci su u oblasti Skadra izvršili
nekoliko žestokih napada u decembru 1919. i u
januaru 1920. godine. Ti napadi su bili do te
mere uporni da je jugoslovenska vlada
odlučila da njena vojska mora da zauzme
defanzivne položaje koji bi jednom za svagda
stali na put tim neprestanim incidentima".15
Srpsko rukovodstvo je branilo svoj stav,
podvodeći sve poremećaje pod izdaju čiji je
osnovni cilj uništenje nove države, tako da se
snažna žandarmerijska represija i dalje
primenjivala protiv svih onih koji se nisu
slagali sa vladajućim režimom. Ova policija je
dovela do toga da je veliki broj Albanaca
zatražio izbegličko utočište na teritoriji
Albanije, čime su se uvećavale teškoće i problemi
inače slabe i nemoćne albanske vlade. U
međuvremenu je Hasan Priština, u to vreme
predsednik Debarskog ogranka Kosovskog odbora,
pisao britanskom Forin ofisu o "strahotama koje
us počinile srpske trupe nad albanskim civilnim
stanovništvom Kosova i Debra".16 Opisujući
14 The New Statesman, 22. januar 1921.
15 H. Baerlin, A Difficult Frontier, London, 1922, p. 32.
16 PRO, FO, 371/5725-96398, 7. February 1921.
78
događaje koji su usledili posle "ponovne srpske
okupacije Kosova", 1918. godine, Priština je
pisao: "Od 28. do 30. avgusta 1920. godine, u
debarskoj oblasti Ljum zapaljeno je 7.800
albanskih kuća; u tim požarima je stradalo 250
ljudi, a početkom decembra, u području Vučitrna,
na Kosovu, spaljeno je 250 kuća i tom prilikom je
život izgubilo 120 ljudi". Priština je
protestvovao i zbog toga što je vlada u Beogradu
ohrabrila "doseljavanje Kozaka iz armije generala
Vrangela u dreničko područje, tvrdeći, pritom, da
je dolazak Kozaka izazvao "neslaganje između
Albanaca i Slovena", čekajući Britance da
intervenišu kako bi se zaustavilo "uništenje
albanske rase i srpska okupacija albanskih
područja.17
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca
Mirovnim ugovorima iz 1919-20. godine
podeljene su stare dinastičke imperije na ono što
su, navodno, bile nacionalne države; u suštini, u
tim državama su i dalje postojale velike
nacionalne manjine. Poražene sile Austrougarska,
Turska i Bugarska, ušle su u međuratno razdoblje
koje im je bilo veoma otežano onim što su one
doživljavale kao nametnuti mir, a nove države-
naslednice strahovale su od njihove odmazde u
pokušajima da se izmene mirovni sporazumi. Nova
jugoslovenska država, proglašena Krfskom
deklaracijom, u julu 1917. godine, tada je
zvanično uspostavljena kao "troimena nacija" -
Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca. Prema tome,
ona je suštinski definisana kao slovenska država,
a etničke, verske i jezičke razlike između
različitih činilaca velikog neslovenskog
stanovništva namerno su prenebregavane. Ustavna
monarhija je uspostavljena na osnovama opšteg
biračkog prava muškaraca, imala je 12 miliona
stanovnika, uključujući 400.000 Albanaca. Prema
popisu iz 1921. godine na osnovu albanskog jezika
kao maternjeg, od 436.929 stanovnika Kosova, njih
17 Ibid.
79
280.440, odnosno, 64,1%, bili su Albanci; od toga
su 72,6% bili muslimani, 26% pravoslavni i 1,4%
katolici.18 Ovi podaci iz popisa, međutim, nisu
pouzdani i pretpostavlja se da je albansko
stanovništvo moglo biti mnogobrojnije. Nova
kraljevina je trebalo da bude organizovana na
način koji je neposredno podsećao na predratnu
Srbiju; njome se vladalo iz Beograda i sistem
upravljanja je, zapravo, predstavljao proširenje
sistema srpske uprave. Srbi su sebe doživljavali
kao oslobodioce Južnih Slovena i time su
opravdavali svoju nameru da dominiraju potonjim
nacionalnim životom Južnih Slovena.
Posle dugotrajne rasprave o jugoslovensko-
italijanskoj granici, Britanija i Francuska su se
konačno složile da Italiji treba poveriti
kontrolu nad Istrom, Rijekom i Zadrom i mandat
nad centralnom Albanijom. Zauzvrat, Jugoslavija
će dobiti najveći deo severne Albanije,
uključujući Kosovo i dolinu Drima, dok Grčka
dobija delove južne Albanije. Pitanje albanske
granice se onda više nije otvaralo, sve do 1920.
godine, kada su Albanci zatražili da neutralna
Međunarodna komisija povuče liniju razgraničenja
izmedju severozapadne Makedonije i novoosnovane
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, zbog
napetosti koja je tamo zavladala između dveju
zemalja. U komisiji imenovanoj za obavljanje tog
zadatka bili su britanski, francuski i
italijanski vojni predstavnici, a Japan se
odrekao svog prava da bude u njoj zastupljen.
Tehnički posao su obavile topografske ekipe
Jugoslavije i Albanije (Albanija je za ovaj posao
angažovala Italijane, jer nije imala sopstvene
topografe).19 Duž granice su, u pogodnim
razmacima, postavljani kameni-međaši.20
18.Popis stanovni{tva u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca,
Sarajevo, 1924.
19Giles, Boundary Work in the Balkans, p. 304.
20.Gr~ko-albanska granica na terenu je zavr{ena u decembru 1923.
godine. Posle zimskog prekida nastavljeni su radovi na severnoj
granici u maju 1924. godine, tako da je jugoslovensko-albanska
granica prakti~no zavr{ena tokom tog leta. Usled diplomatskih sporova
nisu doneti zaklju~ci jo{ ~itave dve godine. U leto 1925. godine,
zavr{eni su svi tehni~ki radovi na jugoslovensko-albanskoj granici,
80
Jugoslovenski ustav iz juna 1921. godine
temeljio se na rezultatima izbora iz 1920, tako
da su 94 mesta u Skupštini imali srpski
demokrati, 89 srpski radikali, 58 komunisti, 50
Hrvatska seljačka stranka, 27 slovenačke i
hrvatske klerikalne partije, 24 bosanski
muslimani, a 10 socijaldemokrati. Tako su novu
vladu formirali demokrati, dok je Hrvatska
seljačka stranka odlučila da ne učestvuje u
Skupštini. Komunisti su potpuno isključeni.21 Tako
je novi ustav odražavao otežnje srpskih
centrista, ali je bio neprihvatljiv za većinu
Hrvata, Slovenaca i komunista. Veliki deo
ovlašćenja prebačen je na kralja. Kao i u
predratnoj Srbiji, vlast je trebalo da bude
centralizovana u Beogradu i da uglavnom ostane u
rukama srpske političke elite. U pokušaju da se
stvori osećanje jugoslovenskog jedinstva, zemlja
je podeljena na devet banovina. Pritom su
napravljene granice za koje se želelo da oslabe
ili odagnaju tradicionalne lojalnosti, ali su u
suštini bile veštački i tendenciozno postavljene,
kako bi Srbi formirali većinu u šest banovina,
Hrvati u dvema, Slovenci u jednoj, a muslimani i
Albanci ni u jednoj.
U isto vreme, budućnost albanskog
stanovništva u jugoistočnoj Evropi čvrsto su
zapečatili državnici koji su predstavljali
evropske sile, jer mnogi od njih nisu ništa ni
znali o balkanskim pitanjima. Dok su moćna
jugoslovenska, italijanska i grčka propaganda
nastojale da utiču ishod, zabrinutost Albanaca
za budućnost njihove novostvorene države jedva da
je privukla ičiju pažnju. Njih su neprestano
ignorisali iz dva glavna razloga. Prvo, zbog
uloge koju je Srbija odigrala u I svetskom ratu,
sile Antnte su blagonaklono gledale na njene
pretenzije prema Kosovu. Tokom I svetskog rata
ali kona~ni dokumenti nisu potpisani, tako da je komisija postojala
do avgusta 1926. godine.
21 Komunisti~ka partija Jugoslavije (KPJ) osnovana 1919. godine, spajanjem
socijaldemokratskih partija koje su postojale pre 1914. godine. Kao i u
drugim evropskim zemljama, ”levi” elementi su se 1919. godine izdvojili i
formirali KPJ kao sekciju Komunisti~ke internacionale. Godine 1920. na
izborima KPJ je dobila 12,3% glasova i 13,8% izabranih predstavnika.
81
Srbija je izgubila jednu petinu stanovništva.
Sile Antante su bile uverene da bi Srbiju trebalo
nagraditi za taj njen heroizam i žrtve. U junu
1918. godine, nekoliko meseci pre kraja rata,
Sjedinjene Američke Države su priznale godišnjicu
Kosovske bitke kao dan posebnog sećanja na Srbiju
i sve druge potlačene narode koji su se borili u
I svetskom ratu. Značaj Kosova bio je tema
bezbrojnih verskih službi, predavanja i govora
širom Sjedinjenih Država. U specijalnoj
memorijalnoj službi, održanoj u njujorškoj
katedrali Svetog Jovana Bogoslova, velečasni
Hauard S. Robins (Howard C. Robbins) uporedio je
Srbiju sa narodom izrailjskim, rekavši da Srbija
"mnogo duže od Izraela strpljivo podnosi svoje
patnje ulivajući nadu koja je plamtela pet
vekova”.22
Srbija je, isto tako, postala miljenica
britanske i francuske javnosti.23 U Velikoj
Britaniji je, 1916. godine, održan pomen u slavu
godišnjice Kosovske bitke. U Londonu je otvorena
prodavnica u kojoj se mogla naći literatura o
Srbiji, a nju su izdavačke kuće štampale u
desetinama hiljada primeraka, informacije su
naširoko razglašene i preko drugih sredstava,
uključujući i filmove. Afiši napravljeni po
slici "Junačka Srbija" iz Panča (Punch) mogli su
se videti širom zemlje. ^ak se i u nekim
pozorištima svirala srpska nacionalna himna.24
Tako su Srbi bili u povoljnom položaju da mogu da
tvrde kako im je Kosovo potrebno za
uspostavljanje vlastitog kulturnog identiteta
posle stravičnih žrtava i stradanja koje je
njihova nacija pretrpela u ratu, i to su veoma
uspešno i činili. Posle proglašenja kraljevine,
Srbi su, prvi put u svojoj istoriji, živeli
unutar jedne jedinstvene države, za koju su
smatrali da imaju pravo da rukovode njome posle
strašnih ratnih žrtava. Albanci su, s druge
22 T.A. Emmert, “The Kosovo Legacy”, Srbian Studies, vol.5, no. 2, 1989,
p.22.
23 Englezi, baba i deda autorke ove knjige, dr`ali su srpsku zastavu u maloj
vazni na polici u svojoj londonskoj kuhinji sve do 70-ih godina, kada su
preminuli.
24 Ibid., p.21.
82
strane, imali velike teškoće da se prilagode
novoj situaciji, u kojoj su njima vladali
pripadnici dojučerašnjeg nižeg sloja. Na Balkanu
je osam godina neprestano vođen rat i za to vreme
su se produbile nove i stare mržnje između Srba i
Albanaca. Osećanje straha, ogorčenosti i izdaje
sada je preovladavalo u albanskim selima na
Kosovu. Neposredno posle uspostavljanja
Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca zatvorena su
albanska filantropska i kulturna društva, kao i
sve albanske škole.
Dok su se žestoki pogranični okršaji
nastavljali, evropski listovi su objavljivali
vesti o tome da srpske snage napreduju i preko
granice iz 1913. godine. Obri Herbert (Aubrey),
bivši pukovnik britanske vojske, koji je vodio
kampanju u ime Albanaca, ovako je opisao
situaciju u Albaniji u februaru 1921. godine:
"Na severu su jugoslovenske snage uništile
više od 120 sela; izbeglice iz tih sela žive
u potpunoj nemaštini i albanska vlada, uprkos
svojim ograičenim sredstvima, nastoji da im
olakša nevolje. Ti nesrećni ljudi žive u
užasnoj bedi i preti im skora smrt od
gladi”.25
U julu 1921. godine, kosovski Albanci su
uputili peticiju Društvu naroda, tražeći da im se
omogući ujedinjenje sa Albanijom. U tom dokumentu
su na 72 strane opisana srpska zlodela, a pritom
je navedeno ime i adresa svake žrtve. Tu je iznet
podatak da je u kosovskom vilajetu, od 1918.
godine, ubijeno 12. 371 lice, dok je njih 22.000
zatočeno.26 U birokratskom odgovoru koji je
Anketna komisija Društva naroda za pogranične
sporove dala posle obilaska jugoslovensko-
albanske granice, navedeno je da su obe strane
počinile nevažne i nenamerne povrede
"demarkacione zone" zbog nepreciznih mapa i
pogrešno protumačenih naređenja, ali da izgleda
kako su i jugoslovenske i albanske vlasti veoma
voljne da izbegnu takve povrede. Osim toga,
25 New Statesman, 5 February 1921.
26 Swire, Albania, p. 291.
83
članovi Komisije su predložili da se formira
zajednička jugoslovensko-albanska vojna komisija
koja bi se bavila svim daljim incidentima u zoni,
i na to su obe strane smesta pristale. Otvoreno
ratovanje - sem puškaranja - između Albanaca i
Jugoslovena je na taj način okončano. Početkom
marta, Jugoslavija je zvanično priznala albansku
vladu i imenovala je poslanika u Tirani.27
Kačački pokret
Nove srpske vlasti su pokušale da konsoliduju
svoju izrazito nepopularnu upravu na Kosovu, ali
im je bilo jako teško da razoružaju albansko
stanovništvo čiji je rastući otpor, sada uz
aktivnu podršku Italije, postao poznat kao
kačački pokret.28 Osnovni cilj ovog pokreta, koji
je predstavljao veliku prepreku naporima za
stabilizaciju nove političke situacije, bio je da
se ubedi međunarodna zajednica da pristane na to
da Albanija anektira Kosovo. Vodeći koordinator
kačačkog pokreta (kačak znači prognanik, otpadnik
od zakona i vodi poreklo od turske reči kačmak,
koja označava onoga koji je u bekstvu i koji se
krije) bio je kosovski odbor koji je osnovao
svoje ogranke u svakom gradu Pokrajine. Neke
vrlo dramatične kačačke akcije zahvatile su sva
područja u kojima se nalaze albanska naselja, od
mesta Tuzi, u Crnoj Gori, do Debra u zapadnoj
Makedoniji; takve akcije su organizovane u prvih
pet posleratnih godina.
Pripadnici kačačkog pokreta uglavnom su bili
albanski emigranti sa Kosova, i Srbi su o njemu
govori kao o otpadničkoj organizaciji, dok su ga
Albanci doživljavali kao nacionalno-oslobodilački
pokret. U suštini, kačački pokret je imao
elemente i jednog i drugog. Otpadnici od zakona
su krenuli u brda i odatle vodili gerilski rat
protiv vlasti, ne samo terorisanjem lokalnih
predstavnika vlasti, već i krađom stoke od
27 Ibid., p. 384.
28 Detaljniji prikaz Ka~a~kog pokreta na}i }ete u knjizi autora L. Rushtija,
Levizja Kacake Ne Kosovo (1918-1928), Pristina, 1981, and Hajredin Hoxha,
’Proces nacionalne afirmacije albanske narodnosti u Jugoslaviji’, Casopis
za kritiko znanosti, Ljubljana, 51, 52/1982.
84
doseljenika, i to u masovnim razmerama. Nkoliko
nezavisnih bandi koje su napadale i pljačkale
udaljena i slabo zaštićena područja duž granice,
delovalo je u isto vreme, izbegavajući, isto
tako, plaćanje poreza i služenje vojnog roka.
Godine 1921., proglašena je amnestija za sve
zločine osim ubistva; ona je, međutim, donela
samo delimično uspela, jer su se prognanici
predavali neposredno pre no što bi nastupila
zima, a uproleće su se opet vraćali u šume,
sledeći na taj način tradicionalnu hajdučiju.
Mnogi kačački vođi zaista su bili pljačkaši u
hajdučkog manira tradicionalnih, narodnih junaka
iz p usmenog predanja. Najveći i
najproslavljeniji kačački vođ bio je Azem Bejta
(1889-1924), koji je svoju rodnu Drenicu, okrug u
centru Kosova, tokom ranih 20-ih godina, držao u
stanju neprekidne pobune. Bejta i njegova žena
[ote, koja je krila da je žensko preuzevši muško
ime (]erim) da ne bi povredila patrijarhalne
narodne običaje, bili su vođe snažnog pokreta
koji je, samo krajem 1918. godine, brojao oko
2.000 boraca i još 100.000 pristaša.29 Po savetu
Bajrama Cura i Hasana Prištine, Bejta je pozivao
Albance da ne plaćaju poreze i da odbiju da služe
vojni rok, dok god su im uskraćena prava. Prema
srpskim izvorima, ovaj njegov poziv je naišao na
masovni odgovor: "Kačaci su nicali kao pečurke.
^im neko bude prijavljen sudu, ili osuđen da
plati kaznu, pridružuje se kačacima; to se isto
događa kada ga regrutuju".30
Ispostavilo se da je Bejtin otpor, koliko god
da je bio prihvaćen u narodu, zaustavljen ne
toliko vladinom represijom, već sebičnom poltikom
Ahmeta Zoga i albanskih konzervativaca. Italija
je tada postala glavni suparnik Jugoslavije u
Albaniji. Godine 1922., Zogu, tadašnji ministar
unutrašnjih poslova Albanije, poznat kao
protivnik kačaka, počeo je da razoružava plemena
u brdskim područjima na severu Albanije i unutar
neutralne pogranične zone ka Jugoslaviji, gde su,
posebno u Juniku, kačaci i Bejta imali svoje
29 Banac, The National Question in Yugoslavia, p. 303.
30 Ibid, p. 302.
85
baze. U martu 1922. godine, Bajram Curi, Hasan
Priština i Elez Jusufi, još jedan važan kačački
vođ, pokušali su da svrgnu vladu u Tirani, ali im
to nije pošlo za rukom. U januaru 1923. godine,
ubrzo pošto je Ahmet Zogu postao albanski
premijer, Curi i Priština su još jednom
bezuspešno pokušali da ga svrgnu, bez obzira na
to što je u poduhvatu učestvovalo i 500 kačaka sa
Kosova. Između tih dveju oružanih pobuna, Zog je
sklopio tajni sporazum sa Beogradom, obećavši,
između ostalog, da će preduzeti mere koje će
dokrajčiti Cura, Prištinu i kačake. Treći pokušaj
Bajrama Cura, po uzoru na atentat na Avnija
Rusemija, izveden pod Zogovim uticajem (Rusemi je
čovek koji je u atentatu ubio Esad Pašu
Toptamija) bio je deo junske revolucije 1924.
godine; tom revolucijom na vlast je došla
nacionalistička i progresivna vlada Fana Nolija.
Azem Bejta i glavnina njegovih snaga od 1.000
kačaka izdati su jugoslovenskim žandarmima na
samom kraju nemira koji su doveli do promene
režima. Bejta je pao 15. jula, a Zogu se, 24.
decembra, vratio na vlast, na čelu režima koji je
uživao podršku Beograda. On je brzo rasturio
Kosovski odbor, organizovao je da Zia Debra bude
ubijen "u pokušaju bekstva", poslao je žandarme
da ubiju Bajrama Cura i razbio je i raspršio
ostale vođe kosovskih Albanaca. Devet godina
kasnije, 1933., njegovi agenti su u Grčkoj ubili
Hasana Prištinu.31 Zogu je sebe proglasio kraljem
Albanije, 1928. godine, i otad je usredsredio sve
svoje snage na to da ostane na vlasti,
prepuštajući Albance na Kosovu na milost i
nemilost sudbini. Tako su se izjalovile nade da
će Tirana pružiti pomoć borbi kosovskih Albanaca
za ujedinjenje sa Albanijom; od tada pa do danas
ta situacija se nije menjala i to je uobičajeno
ponašanje svih vlada u Tirani.
Zbog ogromne podrške koju su pružili kačačkom
pokretu, Albanci su u očima nove jugoslovenske
kraljevine izazivali najveću sumnjičavost i na
njih se gledalo kao na subverzivni element koji
31 Ibid., p. 305.
86
će, prvom prilikom, dići pobunu. U isto vreme,
započela je grozičava aktivnost u onom izolovanom
delu Metohije, na jednu milju udaljenosti od
Peći, u kojoj je sve vrvelo od života, gde je
skup crkava činio sedište Pećke patrijaršije. Na
Patrijaršiju, praktično, niko nije obraćao
pažnju, otkako su je Turci napustili, ali je
tada, 1924. godine, ponovo ovenčana slavom, kao
prva patrijaršija u novoj Jugoslaviji. U isto
vreme, srpske vlasti su pojačale represivne mere
prema kačacima tako što su držale na okupu mnoge
proširene porodice koje su brojale i do 50
članova; pritvarale su ih i pretile im smrću, sve
dok se njihovi "odmetnuti rodjaci" ne predaju.
Ovaj metod je verovatno bio jedini koji je
kačake mogao baciti na kolena i pokazalo se da je
izuzetno delotvoran, budući da su te male i veoma
pokretne jedinice, koje su uživale tako ogromnu
podršku naroda, mogle lako da se izgube u
planinama posle okršaja sa policijom ili vojskom.
Po rečima jednog očevica, selo Dubnica, u
vučitrnskom okrugu opkoljeno je ,10. februara
1924. godine, po naredbi prefekta Lukića i
komandanta Petrovića, da bi potom bilo zapaljeno,
tako da su svi stanovnici živi izgoreli.
@andarmisu, u stvari, želeli da zarobe pljačkaša,
Mehmeta Konija, ali im je on pobegao. Vlasti su
smatrale odgovornima za to, ne samo rođake
Mehmeta Konija, koji su svi izmasakrirani, već i
čitavo selo. U tom požaru poginulo je 25 ljudi,
uglavnom žena, dece, mlađe od 10 godina i
muškaraca starijih od 50 godina.32
Kačački pokret je počeo da se osipa 1924.
godine, kada je, posle hapšenja Azema Bejte,
jedna od liberalnijih vlada u Beogradu donela
odluku o opštoj amnestiji koja je obuhvatala i
počinioce težih zločina. Ta amnestija i
poboljšani odnosi sa Albanijom pomogli su da
zamre kačački pokret, koji je, uprkos tome što je
nemilosrdno gušen, poslužio kao sredstvo za
snaženje rastućeg osećanja nacionalne svesti među
kosovskim Albancima. On je još uvek postojao u
32 PRO, FO, WO 204/9463 196888.
87
vidu malih enklava otpora, negde do kraja 20-ih
godina. Tada se već albansko (i tursko)
stanovništvo Kosova moralo pomiriti sa činjenicom
da živi u državi u kojoj, umesto da ima onaj
povlašćeni status koji je uživalo pod
osmanlijskom vlašću, ima samo građansku
jednakost, koja je ranije bila rezervisana za
neverničku, hrišćansku raju.