Embed Size (px)
DESCRIPTION
Međunarodna ekonomija
Citation preview
1
5 REGIONALNE EKONOMSKE INTEGRACIJE Ciljevi i motivi sklapanja regionalnog integriranja: smanjivanje barijera trgovini među članicama regionalne integracije i diskriminacija trgovine s drugim zemljama nečlanicama integracije.
• Shvaćanje uloge otvorenosti u razvoju i strah od troška prilagodbe unilateralnoj liberalizaciji
• Želja za uključivanjem u bolji politički sustav • Želja da se osigura sigurniji pristup većem tržištu • Pritisak globalizacije koji traži veću efikasnost putem većih tržišta, jače
konkurencije i pristupa stranoj tehnologiji i investicijama • Želja pomaganja susjednim zemljama u stabilizaciji i prosperitetu te djelomično i
izbjegavanje efekata prelijevanja • Strah od ostajanja po strani dok se ostatak svijeta uključuje u regionalna
inegriranja Regionalni trgovinski sporazumi obuhvaćaju gotovo polovinu svjetske trgovine i očekuje se da će dalje rasti. Stupnjevi integracije među zemljama: plitiki i duboki. Plitke integracije: uključuju samo smanjivanje ili eliminiranje barijera u trgovini
robom. Prvih 20-30 god.nakon 2.svj.rata može se okarakterizirati kao razdoblje ovakvih integracija. Teoretska analiza je kompleksna (tzv.second best analiza) – okosnicu čini teorija carinskih unija. U ovoj se teoriji razmatraju promjene u trgovini u zemljama unutar regionalne integracije (efekti stvaranja trgovine
1), promjene u trgovini robe između regionalne integracije i ostatka svijeta (efekti skretanja trgovine
2) i promjene u međunarodnim cijenama s kojima se zemlje suočavaju (efekti uvjeta trgovine). Duboke integracije: nakon Urugvajske runde, zadnjih 10-15 god., idu iznad liberalizacije trgovine robom i standardnih zaštitinih politika (ukidanje/smanjivanje carina i kvantitativnih ograničenja) – uključuju elemente harmonizacije nacionalnih politika (modifikacija pravne regulacije, prakse i politika) te uvode internu faktorsku mobilnost. Značajke:
- olakšavanje financijskih i tijekova inozemnih izravnih ulaganja putem uspostavljanja protokola o investiranju i zaštiti
- liberalizacija kretanja rada unutar regionalne integracije - harmonizacija domaćih poreza (posebno onih koji utječu na proizvodnju i
trgovinu) - harmonizacija makropolitika (monetarne politike, fiskalne politike, politike
deviznog tečaja)
1 nastaje jer se dio domaće proizvodnje zamjenjuje uvozom jeftinijih proizvoda od efikasnijih proizvođača iz unije 2 nastaje kad se uvoz jeftinijih proizvoda izvan unije zamjenjuje skupljim proizvodom iz unije
2
- harmonizacija pravne regulacije tržišta proizvoda i proizvodnih faktora - osnivanje institucija koje vode i olakšavaju integriranje - poboljšanje komunikacijske i transportne infrastrukture radi potpomaganja
pojačane trgovine i faktorske mobilnosti - uspostavljanje monetarne unije, uvođenje zajedničke valute i potpuna integracija
monetarne politike i politike deviznog tečaja - transferi znanja i tehnologije, tehnološka difuzija, posebno od strane razvijenih
zemalja prema onima urazvoju što vodi rastu produktivnosti
Česta je podjela i na stari i novi regionalizam s istim značenjem. Otvoreni regionalizam – odnosi se na sporazume koji nisu ekskluzivni i dopuštaju priključivanje novih članica, odnosi se na slobodna trgovinska područja i carinske unije s niskim trgovinskim barijerama za nečlanice. Ovisno o širini i dubini integracije razlikujemo različite tipove integracija. Što se tiče širine – mogu biti obuhvaćeni samo neki sektori ekonomije do opće integracije koja uključuje sve sektore. Ovisno o dubini integracije razlikujemo:
- Područje slobodne trgovine: sastoji se od skupine zemalja koje međusobno trguju slobodno, bez carinskih ili drugih (kvantitativnih) ograničenja trgovini. To je najslabiji oblik integracije u kojemu svaka zemlja samostalno određuje svoje vlastite trgovinske barijere prema van. Primjeri: EFTA (European Free Trade Association), NAFTA (North American Free Trade Agreement) i ASEAN3 Free Trade Area (AFTA).
- Carinska unija: zemlje idu korak dalje te formiraju zajedničku vanjskotrgovinsku politiku
- Jedinstveno tržište robe: ima također zajedničku vanjskotrgovinsku politiku, a ukidaju se osim vidljivih (carine i kvote) i nevidljiva (standardi proizvoda i preferencija javne uprave da kupuje od domaćih dobavljača) trgovinska ograničenja unutar tržišta.
- Zajedničko tržište: pretpostavlja jedinstveno tržište robe uz slobodno kretanje faktora proizvodnje i financijske imovine
- Monetarna unija: pretpostavlja zajedničko tržište s dodatkom ili neopozivih fiksnih tečajeva ili zajedničke valute za sve članice. Slabiji oblik monetarne unije je fiksiranje deviznog tečaja jer implicira troškove deviznog tečaja. Kvazimonetarna unija – postoji kada su tečajevi fiksirani, ali se ipak mogu prilagođavati
- Ekonomska unija: u biti je monetarna unija u kojoj članice koordiniraju svoje ekonomske politike na visokom stupnju – to se posebno odnosi na fpu (slične porezne stope i procedurem visok stupanj jedinstvenosti u socijalnim davanjima, rashodi vlada koordinirani)
Stvaranje slobodnog trgovinskog područja, carinske unije, jedinstvenog ili zajedničkog tržišta je negativna integracija jer je njihova bit u ukidanju ograničenja mobilnosti robe, 3 Association of Southeast Asian Nations
3
faktora proizvodnje i financijske imovine. Monetarna i ekonomska unija imaju elemente pozitivne integracije zato jer se visoko kordiniraju monetarna, fiskalna i sektorska politika. Wu: istraživanje da li veća politička i ekonomska nesigurnost utječe na regionalno integriranje. Testirane su 4 mjere nesigurnosti: trgovinska (mjeri se otvorenošću – udio uvoza u BDP-u), politička (mjeri se razinom korupcije ili indeksom ekonomske slobode), nesigurnost poslovnog ciklusa i cjenovna (mjeri se stopm inflacije) – pokazala je da trgovinska nesigurnost jedina ima važnost u odluci o integriranju. Također je istražila da zemlje s višim dohotkom, demokratske zemlje s većom populacijom vjerojatnije pripadati dubljim integracijama dok zemlje u razvoju nemaju dovoljno jake institucije za to. Regionalni trgovinski sporazumi – odnosi se na cjeli spektar razina ekonomske integracije. Najniža razina su trgovinske preferencije koje liberaliziraju trgovinu u pojedinim sektorima. Najuobičajeniji tip je slobodno trgovinsko područje. S obzirom da dopuštaju članicama različite carine prema trećim zemljama, moraju uključivati detaljna pravila podrijetla koja sprečavaju da roba uđe u zemlju članicu preko zemlje s najnižim carinama. Pravila
podrijetla zahtijevaju da određeni udio proizvoda kojim se trguje unutar slobodnog trgovinskog područja bude domaćeg podrijetla. Pravila podrijetla su oblik trgovinske zaštite. Postavljanjem tog zahtijeva povećava se potražnja za lokalnim inputima te se skreće trgovina od dobavljača s povoljnijim cijenama izvan područja sporazuma na skuplje dobavljače unutar područja sporazuma. Ako inputi uvezeni izvana tvore veliki dio dodane vrijednosti proizvoda, proizvođači u zemlji članici s najnižim carinama na inpute u boljoj su poziciji od proizvođača u drugim članicama. Carinske unije liberaliziraju internu trgovinu te članice prihvaćaju zajedničke vanjske carine prema ostatku svijeta, eliminirajući potrebu za pravilima podrijetla. Moguće je potpuno eliminirati skretanje trgovine ako bi se uvele dovoljno niske zajedničke vanjske carine. Poseban izazov za regionalne trgovinske sporazume su tzv.osjetljivi sektori u koje spada poljoprivreda:
- carine u poljoprivredi ostaju visoke unatoč napretku Urugvajske runde; također su visoke državne subvencije ovom sektoru
- neke poljoprivredne politike su nužno globalnog karaktera – jedno od rješenja je harmonizirati ilil prihvatiti zajedničku politiku (kao što je bio slučaj s EU s Zajedničkom poljoprivrednom politikom – Common Agricultural Policy – CAP)
Nerecipročne (neuzajamne) preferencije – sporazumi između razvijenih i zemalja u
razvoju koji dopuštaju bescarinski ili nisko carinski pristup zemalja u razvoju na tržište razvijenih. Najrašireniji tip car.pref.
4
Rizici regionalnih sporazuma: manje zemlje su te koje se moraju prilagoditi standardima razvijenih, bez obzira da li je to u skladu s njihovim potrebama, uvjetima i mogućnostima. Smatra se da pozitivne efekte na rast imaju oni trg.sporazumi koji uključuju barem jednog razvijenog partnera. Stopa rasta nakon integriranja ovisi o mnogim faktorima: da li sporazum uzrokuje stvaranje ili skretanje trgovine, kakva je KP svake članice, te koje su i kolike početne trgovinske barijere. Zemlje s KP bližoj svjetskom prosjeku imaju niži
rizik skretanja trgovine. Analiza statičkih i dinamičkih efekata integriranja Efekti regionalnih trg.sporazuma:
- statički alokacijski efekti (efekti stvaranja i skretanja trgovine, efekti na uvjete trgovine, efekti na konkurentnost i efekti raznolikosti proizvoda)
- akumulacijski efekti (srednjoročni i dugoročni efekti na rast) - lokacijski efekti (prostorna alokacija resursa)
Ako su dvije zemlje prirodni trgovinski partneri (geografski su blizu i njihova trgovina je već intezivna) manje je vjerojatno da će njihova integracija generirati efekt skretanja trgovine pa su njihove potencijalne koristi od integriranja veće . Efekti stvaranja i skretanja trgovine u preferencijalnom trgovinskom sporazumu DA i SA krivulje domaće potražnje i ponude u zemlji A. Sp krivulja ponude uvoza iz
zemlje partnerice iz preferencijalnog trgovinskog područja i pokazuje kako ta zemlja nudi bilo koju količinu po cijeni Pp. SW označuje krivulju ponude uvoza iz ostatka svijeta i pokazuje kako ostatak svijeta nudi bilo koju količinu proizvoda po cijeni PW. PA je početna cijena koja uključuje carinu u zemlji A. Carina t je jednaka PA – PW. U početku je cijeli uvoz QcQp dolazio iz ostatka svijeta s obzirom na to da bi uz istu carinu uvoz iz zemlje partnerice P bio skuplji od razine cijena PA. Prihod od carina na uvoz iz ostaka svijeta je c + e. Domaća proizvodnja je Qp, a potrošnja Qc.
Pretpostavimo da sad zemlja A ukine carine na uvoz iz zemlje P, ali zadrži na uvoz iz ostatka svijeta. S uvozom iz P sada dostupnim po cijeni Pp, količina se uvoza se povećava na Qc'Qp', s tim da se tada radije uvozi iz zemlje P nego iz ostatka svijeta. Prihoda od carina više
nema. Domaća se proizvodnja smanjuje na Qp', a domaća potrošnja raste na Qc'.
5
Neto efekt od stvaranja pereferencijalnog trgovačkog područja na blagostanje zemlje A je dat s b+d – e:
• (b+d) neto korist potrošača (od povećanja potrošnje s Qc na Qc') i neto ušteda
resursa u proizvodnji (od smanjenja domaće proizvodnje s Qp na Qp') – to je dobit
od stvaranja trgovine zbog pomaka od skupe domaće proizvodnje prema uvozu od jeftinijeg partnera.
• e gubitakprihoda od carina – poradi pomaka s uvoza iz ostatka svijeta prema uvozu iz skupljeg partnera koji nije nadoknađen nižim domaćim cijenama za potrošače – to je gubitak blagostanja zbog skretanja trgovine
Ključna slabost ove analize – pretpostavka konstantnih troškova prizvodnje u zemlji partnerici i ostatku svijeta. No ta je pretpostavka u skladu s pretpostavkom savršene konkurencije na tim tržištima. Efekti stvaranja carinskih unija i jedinstvenog tržišta robe Efekt stvaranja trgovine – nastaje kad smanjivanje carina dovodi do zamijenjivanja skuplje domaće proizvodnje jeftinijom proizvodnjom iz zemlje partnerice u carinskoj uniji. Efekt skretanja trgovine – nastaje kada diskriminacija trećih zemalja (nečlanica) vodi zamijenjivanju jeftinije proizvodnje zemalja izvan unije skupljom proizvodnjom zemalja članica unije. U analizi efekata stvaranja carinskih unija se polazi od pretpostavke kako kapital i rad nisu mobilni ni u uniji niti s ostatkom svijeta. Rabi se model parcijalne ravnoteže s jednim proizvodom za analizu male zemlje u maloj carinskoj uniji. Zemlja A formira carinsku uniju s partnerom P. DA je krivulja potražnje zem A, SA je krivulja ponude zem A, Xp i XW su (savršeno elastične) krivulje ponude partnera i ostatka svijeta. Kako je zem A mala, zem partnerica P i ostatak svijeta W mogu izvoziti neograničene količine u A po cijenama Pp i PW. Zem A uvodi nediskriminacijsku carinu t po jedinici proizvoda pa se krivulja ponude ostatka svijeta mijenja na XW+t. Zem A troši ukupnu količinu Qc, s tim da količini Qp sama proizvodi po cijeni PA, a količinu QpQc uvozi po cijeni PW.
SADA
PA
Pp
PW
Xp
XW
QpQp' Qc Qc'
a b c d
e
XW+t
P0
Nakon formiranja carinske unije Xp je nova krivulja inozemne ponude s kojom se suočava A, pretpostavljajući da se t (prema ostatku svijeta) zadržala. Cijena u zem A pada na Pp, domaća proizvodnja opada na Qp', uvoz raste na Qp'Qc' i ukupna domaća potrošnja raste na Qc'. Postoje efekt skretanja trgovine – cijeli uvoz sada dolazi iz skuplje zemlje partnerice i efekt stvaranja trgovine – domaća se proizvodnja zamijenjuje jeftinijim uvozom.
6
Pad cijene za potrošače vodi većoj potrošnji i rastu potrošačevog probitka za područje (a+b+c+d), za proizvođače vodi smanjenju probitka za područje a te država gubi prihod od carina c + e. Pozitivni efekti, efekti koji nose korist zemlji A su smanjenje proizvođačkih troškova (b) i porast potrošačevog viška (d) – (b+d) efekt stvaranja trgovine u uniji. Negativni efekt, gubitak koristi je područje e, trošak skupljeg uvoza iz zemlje partnerice, a ne iz ostatka svijeta – efekt skretanja trgovine unije. Neto korist b+d–e: nije moguće unaprijed reći da li će on biti pozitivan ili negativan. Neto efekt kreiranja carinske unije
MA je potražnja za uvozom zem A, MA = DA – SA. S cijenama ispod P0, zem A je uvoznik, a s cijenama iznad P0 je izvoznik. Razlika između potrošačeva
viška i proizvođačeva viška je prikazana područjem c + b + d. Gubitak prihoda od carina je prikazan područjem c + e. Neto
korist je dakle područje b + d – e.
Možemo zaključiti kako su razlika u efikasnosti između zemlje partnerice u uniji (P) i ostatka svijeta (W), odnosno Pp – PW i veličina carine (visina carinske stope t) važni pri određivanju pozitivnosti ili negativnosti efekta formiranja carinske unije.
P0 je ravnotežna cijena u zem A kad nema VT. Odgovara cijeni P0 s prethodnih prikaza. Pretpostavlja se da je P0 ≥ Pp ≥ PW i t ≤ (P0 - PW) te ako su P0 i PW dani, ni (Pp –PW) ni t ne mogu premašiti P0-PW.
7
Ako je t < (Pp – PW), tada formiranje carinske unije nema efekta na blagostanje jer zem A nastavlja trgovati s ostatkom svijeta W. To je područje ispod pravca 45°. Ako je t ≥ (Pp – PW), to je područje iznad pravca 45°: Ako je incijalno P0-PW = t - carinska stopa prohibitivna i nema VT prije formiranja carinske unije (dakle carinska stopa je toliko visoka da izjednačava ponudu i potražnju u zemlji, pa nema uvoza niti izvoza, ovo je područje izvan kvadrata). Zbog toga carinska unija može voditi samo efektu stvaranja trgovine i efekti na blagostanje su samo pozitivni. Ako je carinska stopa samo malo niža od prohibitivne (t < (P0 - PW =PA), tada efekt stvaranja trgovine dominira nad efektom skretanja trgovine te imamo pozitivan neto efekt na blagostanje. Niska carinska stopa omogućuje velik uvoz iz ostatka svijeta te zbog toga efekt skretanja trgovine dominira nad efektom stvaranja trgovine. Efekt na blagostanje poradi primanja nove članice u carinsku uniju: ako je nova članica efikasnija od dotadašnje zem partnerice, postat će nova partnerica zem A i Pp-PW
će opasti. Na prikazu: ako se zem A nalazi u točki A prije primanja nove članice, te je nova članica bar malo efikasnija, tada se nova situacija može prikazati s točkom B. Ako je članica dosta efikasnija nova se situacija može prikazati s C (u kojoj dominira efekt stvaranja trgovine) – tu su za A najveći pozitivni efektni na blagostanje. Pretpostavimo sad model s 3 dobra od kojih su 2 uvozna. Pretpostavimo da su dvije zem u uniji premale da bi utjecale na uvjete trgovine i da su se obje specijalizirale u proizvodnji jednog dobra te da uvoze druga dva. Zem A uvozi dobro 1 iz zem P i dobro 2 iz ostatka svijeta W te izvozi dobro 3 u zem P. MA0 je krivulja potražnje za uvozom zem A za dobrima 1 i 2. Prije formiranja carinske unije postoji carina na oba dobra tako da su u zem A tržišne cijene Pp+tp i PW+pW. Xp i XW su savršeno elastične krivulje ponude zemlje partnerice P i ostatka svijeta W. Formiranje carinske unije vodi padu cijena dobra 1 u zem A, stvarajući rast
blagostanja za područje a. Nema efekta skretanja trgovine jer je zem P jedini dobavljač. Međutim ako su dobra 1 i 2 supstituti ili komplementarna dobra, krivulja potražnje za dobrom 2 će se pomaknuti s padom cijene dobra 1. Pomak će biti prema dolje ako su dobra supstituti i prema gore ako su komplementarna dobra.
Ako pretpostavimo supstitutivnost dobara, krivulja potražnje za dobrom 2 se mijenja s MA0 na MA1, uvoz opada s M0 na M1 i gubi se prihod od carina – područje e. S obzirom
8
na to da područje e može biti veće od a, neto efekti na blagostanje zem A mogu biti negativni. Smanjenje uvoza moglo bi se smatrati efektom skretanja trgovine, ali kako je promjena carine u tom modelu nediskriminacijska, taj se efekt smanjivanja trgovine zbog ukidanja ili smanjivanja carine na dobro koje se prije samo kupovalo od zemlje partnera iz unije se naziva prilagodba trgovine ili trade modification. Ako bi dobra bila komplementarna, formiranje carinske unije bi pomaklo krivulju potražnje zem A za dobrom 2 prema gore, došlo bi do porasta uvoza i blagostanja. Taj efekt se može nazvati efekt prilagodbe s pozitivnim efektima na blagostanje.
Komplementarnost između proizvoda unije i onih ostatka svijeta povećava mogućnost blagostanja. Ako su prooizvodi kojima se trguje unutar unije visokog stupnja supstitivnosti mogućnost blagostanja raste. Dakle zaključak je da unija među sličnijim
zemljama vjerojatnije nosi više prednosti za svoje članice. Efekti stvaranja zajedničkog tržišta
- u analizu se dodaje pretpostavka mobilnosti faktora proizvodnje Mogu se analizirati efekti stvaranja carinske unije kad su proizvodni kapaciteti u vlasništu građana ostatka svijeta. Stvaranjem unije potrošačev višak raste, a proizvođačev se smanjuje te prihod od carina. Smanjenje proizvođačevog viška u ovom slučaju je efekt
skretanja stranog profita, taj profit je dobit za domaće potrošače, a ne profit nekog durgog proizvođača. U slučaju kada je strani kapital investiran u industriju u kojoj zem ima relativno niske troškove te stoga ta dobra izvozi drugim članicama unije, stvaranje carinske unije vodi efektu stvaranja stranog profita (potražnja za proizvodnjom te zemlje raste, rastu cijene, raste profit stranog kapitala – no visina tih efekata ovisi o poreznim stopa na profit stranog kapitala). Pretpostavimo da imamo uniju s jedinstvenim tržištem robe i razlikama u cijenama faktora proizvodnje (do tih razlika dolazi zbog različitih funkcija proizvodnje). Stupanj integracije se povećava stvaranjem zajedničkog tržišta i ukidanjem svih barijera slobodnom kretanju rada i kapitala. Mobilnost faktora proizvodnje samo unutar unije, prema ostatku svijeta imobilnost. Promatra se utjecaj na blagostanje cijele unije, a ne pojedinih članica.
9
Efekt efikasne alokacije faktora Model s jednim dobrom i dva proizvodna faktora pogodan je za objašanjavanja efekata uspostave potpune faktorske mobilnosti na jedinstvenom tržištu za robu gdje nije postignuto potpuno izjednačavanje cijena proizvodnih faktora. Pretpostavimo zem A i P. Ukupni fiksni kapital 0A0P je konstantan. Krivulje AN i BM označuju graničnu produktivnost kapitala u zem A i P. Zem A ima početno količinu kapitala 0AK0, dok zem P i ima K00P. U uvjetima savršene konkurencije, realna kamatna stopa u svakoj zem je jednaka graničnoj produktivnosti kapitala,koja je jednaka stopi profita. Kamatne stope u zem A i P su rA i rP. Kada se kapital može slobodno kretati između zem A i P, ići će iz zem A, gdje su kamatne stope niske, u zem P, gdje su više. Realokacija kapitala iz zem A u zem P dovest će do efikasnosti alokacije faktora. Granična realokacija kapitala iz A u P, dK predstavljena je udaljenošću K0K1. Proizvodnja u A opada za područje FDK0K1, dok u zem P raste za područje ECK0K1. Porast blagostanja za uniju je stoga ECDF. Kako pretpostavljamo da je K0K1 veoma malen i označuje dK, taj se porast može aproksimirati s (rP – rA) * dK.
U slučaju kad postoji potpuna faktorska mobilnost, cijene faktora proizvodnje u potpunosti će se izjednačiti među dvjema zem. Transfer kapitala K0K* iz zem A u P i realna kamatna stopa rU, određena sjecištem krivulja graničnih produktivnosti u G. Probitak za uniju je
GCD, a sastoji se od probitka zem P u domaćem proizvodu od GCK0K* umanjenog za gubitak zem A u domaćem proizvodu GDK0K*. Pad domaćeg proizvoda u A više je nego kompenziran prihodom od stranih investicija rU (K0K*) pa nacionalni
dohodak zem A raste.
Iako su obje zem imale koristi, unutar njih će nastati redistribucija. U zem A će nastati redistribucija od radnika, čija produktivnost i nadnice opadaju s izvozom kapitala, prema
vlasnicima kapitala koji dobivaju više kamatne stope. U zem P nastaje obrnuta situacija, nadnice rastu, a kamatne stope opadaju. Uzimajući sad u obzir mobilnost rada, može se reći kako su efekti mobilnosti rada na blagostanje unije slični onima mobilnosti kapitala, ali distribucijski efekti nisu jednaki. Razlika je što se zarade od investiranog kapitala vraćaju u zem podrijetla kapitala, dok se zarade radnika u inozemstvu većinom troše tamo gdje se zarađuju.
10
Efekti na obujam trgovine Kada se opskrbljenost faktorima proizvodnje neke zem mijenja poradi njihova slobodnog kretanja, mijenja se struktura troškova kao i potrošnja jer je narastao neto dohodak što mijenja krivulju potražnje za uvozom, krivulju ponude izvoza i obujam trgovine s
ostatkom svijeta. Promjene utječu na blagostanje male carinske unije jer porast (pad) u obujmu uvoza iz trećih zem povećava (smanjuje) carinske prihode. Nema efekata na uvjete trgovine.
M0 krivulja ukupne potražnje unije za uvozom. XW potpuno elastična krivulja ponude ostatka svijeta. Cijena PW + t je cijena ponude s uključenom carinom. Razina uvoza je M0. Pretpostavimo da je kretanje faktora proizvodnje promijenilo strukturu proizvodnje i potrošnje tako da postojo granični porast uvoza dM od
M0M1. Porast blagostanja tdM. Kretanje faktora proizvodnje je ispravilo neke distorzije trgovine proizišle iz trgovinskih barijera. Ako kretanje faktora smanjuje uvoz, efekti na blagostanje su negativni.
Efekti na uvjete trgovine Ako pretpostavimo rastuću krivulju ponude uvoza ostatka svijeta XW i veliku carinsku
uniju (dakle ona može utjecati na uvjete trgovine za razliku od male) i da slobodno kretanje faktora vodi rastu uvoza, dolazi do graničnog rasta uvoznih cijena te carinska unija pogoršava svoje uvjete trgovine.
Došlo je do porasta uvoza s M0 na M1 i graničnog rasta cijena dPW. Pogoršanje uvjeta trgovine prikazano je osjenčenim područjem. Ako bi slobodno kretanje faktora proizvodnje dovelo do pada uvoza i uvoznih cijena, carinska unija bi poboljšala svoje uvjete trgovine.
Efekti liberalizacije kretanja proizvodnih faktora: (rP – rA)dK + tdM – dPWM0 Zbroj ovih efekata može biti pozitivan ili negativan. Ako su vanjske carine prilagođene na takav način da proces liberalizacije ne utječe na prihod ili uvjete trgovine, tada liberalizacija kretanja proizvodnih faktora neće mijenjati trgovinu s ostatkom svijeta. Doći će samo do efekta alokacije proizvodnih faktora koji je uvijek pozitivan.
11
Dosad smo promatralistatičke efekte integriranja – efekti koji su neposredan rezultat integriranja. U dugom roku nastaju i dinamički efekti integriranja koji jačaju ili slabe statičke efekte. Dva su glavna razloga nastanka dinamičkih efekata:
1. trenutačni efekti na efikasnost i proizvodnju vode povećanju štednje i investicija
te dolazi i do akumulacije kapitala koja dopušta povećanje proizvodnje. 2. vjerojatno je da integracija dugoročno vodi bržemu rastu produktivnosti zbog
raznih oblika specijalizacije te ekonomije obujma koja proizlazi iz nje: o Osim specijalizacije, proces učenja i stjecanja iskustva s novim oblicima
proizvodnje također pridonosi rastu produktivnosti. o Ekonomija obujma koja poboljšava produktivnost se postiže
eliminiranjem trgovinskih i investicijskih barijera što širi veličinu tržišta. o Dolazak jeftiniji dobara i usluga te ulazak stranog kapitala ohrabruje
konkurenciju unutar domaćeg tržišta što također povećava produktivnost. o S dolaskom stranih managera i tehničara širi se znanje što opet povećava
produktivnost. o Veće tržište stimulira inovacije i specijalizaciju putem investicija u nove
tipove kapitalnih dobara. Dinamički efekti integriranja su pozitivni – opadajući troškovi vode daljnjem opadanju cijena. Poduzeća u trećim zem su diskriminirana u ovom procesu jer su njihove prilike za učenje ograničene pa ne ostvaruju prednosti od snižavanja troškova, što znači da se efekti od skretanja trgovine postpuno smanjuju, pa je dugoročno vjerojatnoje da će neto efekt integriranja biti pozitvan. Prednosti i nedostaci sklapanja regionalnih integracijskih sporazuma Potencijalni troškovi i koristi stvaranja regionalnih integracija ovise o KP zem članica relativno jedna prema drugoj i prema ostatku svijeta. Općenito:zemlje s izraženijom KP prolaze gore od onih s KP koja se nalazi između zem
partnerice i ostatka svijeta. Utjecaj na blagostanje nečlanica: kako preferencijalne carine uzrokuju da zemlje članice postaju konkurentnije na tržištu preferencijalnog područja to će poduzeća nečlanica snižavati svoje cijene kako bi održale trgovinu. Dolazi do gubitaka u smislu uvjeta
trgovine u zem nečlanicama. Stupanj integracije i konvergencija Konvergencija – smanjivanje regionalnih disproporcija, smanjivanje realnih per capita razlika u proizvodnji bogatih i siromašnijih regija Postavlja se pitanje da li nužno integracija vodi svoje članice konvergenciji. Postoji razlika između prilagođavanja države integraciji i prilagođavanja regije. Neravnoteža među zemljama vodit će prilagodbama realtivnih razina nadnica i promjeni uvjeta trgovine unutar zem. Neravnoteža među regijama vodi ili migraciji ili trajnom subvencioniranju manje produktivnih regija. Glavni rezulta HO teorije je da međ.trgovina izjednačuje cijene proizvodnih faktora. To vodi izjednačavanju ponude rada i kapitala jer kapitalno siromašne regije uvoze kapitalno
12
intezivne proizvode i izvoze radno intezivne. Stoga nadnice i kamatne stope dviju regija konvergiraju. Integracija ne vodi uvijek nužno konvergenciji npr. kada postoje razlike u ukupnoj faktorskoj produktivnosti. Utjecaj integracije na kovergenciju dohotka po stanovniku među zemljama i regijama varira ovisno o prinosu na proizvodnju (jesu li rastući ili opadajući), stupnju konkurencije koja vlada na tržištima i stupanj mobilnosti faktora među regijama i zemljama. Teorija monetarne integracije
Teorija optimalnog valutnog područja Valutno područje – grupa ekonomskih entiteta među kojima je fiksiran tečaj ili uvedena zajednička valuta, a prema ostatku svijeta je devizni tečaj fleksibilan. Optimalno valutno područje je takvo područje u kojemu blagostanje ne može biti pobljšano ni proširenjem ni smanjenjem područja. 1953. M.Friedman započeo raspravu, u „pinirskoj fazi“(1960-1970-ih) nastaju 3 ključna rada vezana za problematiku: Mundellov, McKinnonov i Kennenov. Regionalne jedinice će se više okoristiti ujedinjenjem u monetanu uniju ako:
- postoji visok stupanj međusobne trgovine - postoji visok stupanj pokretljivosti radne snage među njima - ekonomski udari s kojima se suočavaju su jako povezani - postoji fiskalni sistem za prijenos sredstava u regije koje su pretrpile udar
Kriterji za uvođenje zajedničke valute/monetarnog integriranja:
• Fleksibilnost cijena i nadnica: ako su nadnice i cijene među zemljama fleksibilne, smanjen je negativan utjecaj mogućih šokova na zaposlenost i inflaciju. Međutim ako su ako su cijene i nadnice rigidne prema dolje, može doći do potrebe prilagodbe deviznog tečaja, kada je fiksni devizni tečaj neodrživ.
• Mobilnost faktora proizvodnje: (Mundell) na ovaj način bi se smanjila potreba za promjenama realnih cijena faktora i nominalnog deviznog tečaja zbog šokova. Također i teorija VT upućuje na mobilnost faktora kao nužnost za povećanje blagostanja unutar unije.
• Stupanj ekonomske otvorenosti: što je viši stupanj otvorenosti to će više promjene u međunarodnim cijenama direktno i indirektno utjecati na domaće. Također će devalvacija biti brže prenesena na cijene međunarodno utrživih dobara i trošak življenja te će nominalni devizni tečaj biti manje koristan instrument prilagodbe
• Sličnost stopa inflacije: ako su stope inflacije među zemljama niske i relativno slične, uvjeti trgovine su također stabilni. To vodi uravnoteženom tekućem računu i smanjenju potrebe prilagodbe nominalnog deviznog tečaja
• Diverzifikacija proizvodnje i potrošnje: visok stupanj diverzifikacije smanjuje potrebu za promjenama uvjeta trgovine putem nominalnog deviznog tečaja poradi nastanka šokova
• Integracija financijskog tržišta, fiskalna i politička integracija: ako postoji visok stupanj financijske integracije, čak i najmanja promjena kamatnih stopa vodit će
13
ravnootežnom kretanju kapitala među zemljama. Također za zemlje uključene u supranacionalni fiskalni sustav koji im dopušta dodjeljivanje sredstava zem članici pogođenoj šokom, nisu nužne promjene deviznog tečaja. Politička integracija je nužan uvjet prihvaćanja zajedničke valute.
Teorija endogenosti optimalnog valutnog područja -pretpostavlja da bi se neko valutno područje (kao EMU) moglo tijekom vremena pretvoriti u optimalno. De Grauwe i Mogelli istražuju endogenost u 4 područja:
� endogenost ekonomske integracije, primarno obračajući pozornost na cijene i trgovinu
� endogenost financijske integracije ili ekvivalentnost mogućnosti osiguranja na tržištima kapitala
� endogenost simetrije šokova te sinkonizaciju outputa � endogenost fleksibilnosti tržišta proizvoda i rada
pretpostavka je da se EMU može pretvoriti u optimalno valutno područje čak i ako nije ispunjavalo navedene kriterije prije nastanka. Efekt endogenosti OVP počiva na dvije pretpostavke:
- stupanj otvorenosti, odnosno recipročna trgovina među članicama valutne unije će se povećati nakon formiranja unije
- postoji pozitivna veza između trgovinske integracije i korelacije dohotka
zajednička valuta onemogućava konkurentske devalvacije, olakšava inozemna izravna ulaganja i građenje dugoročnih veza te politčku integraciju. S obzirom da su viši fiksni troškovi povezani s izvozom u inozemstvo, prednost ima recipročna trgovina. To dovodi do sinkornizacije poslovnih ciklusa. Uvođenje eura je pridonjelo smanjenju troška trgovanja direktno i indirektno: uklanjanjme rizika deviznog tečaja i troškova valutnog hedginga. Smanjenje troškova informiranja i transparentnost cijena – raste konkurentnost. Stupanj ekonomske otvorenosti i korelacije dohodaka – ključno za ostvarivanje neto koristi od priključivanja valutnoj uniji. Zemljama koje su međudobni jako otvorene ili imaju slične dohotke korisno je uvesti zajedničku valutu.
Pravac OVP je kombinacija simetrije i
integracije među grupom zemalja za koje su troškovi i koristi monetarnog ujedinjenja u ravnoteži. Kako se simetrija smanjuje, rastu troškovi monetarne unije. Ti su troškovi uglavnom makroekonomski i nastaju kao posljedica gubitka instrumenata monetarne politike. No oni se mogu kompenzirati mikroekonomskim koristima od dublje integracije.
14
Za monetarnu integraciju je jako bitan i stupanj fleksibilnosti. Što je manja simetričnost među zemljama, to je potreban viši stupanj fleksibilnosti kakko bi koristi monetarnog ujedinjenja nadišli troškove.
Prikaz sintetizira 3 kompromisa: između fleksibilnosti i integriranja, simetričnosti i fleksibilnosti te simetričnosti i integriranja. Kompromis između
simetrije i fleksibilnosti pokazuje kako je uz manju simetričnost među zemljama potrebna veća fleksibilnost da bi monetarna unija nosila koristi svojim članicama. Međutim taj kompromis ovisi o stupnju integriranja. Pa tako, ako razmatramo da nema integriranja i lagano pojačavamo stupanj integracije, možemo zaključiti kako je potreban manji stupanj fleksibilnosti uz datu simetričnost.
Postoji kompromis između stupnja integiranosti i fleksibilnosti koji je pod utjecajem stupnja simetričnosti i kompromis između integiranosti i simetričnosti koji je pod utjecajem stupnja fleksibilnosti. Specijalizacijska paradigma – kako postaju integriranije zem se sve više specijaliziraju. Proces specijalizacije se temelji na ekonomiji obujma i aglomeracijskim efektima. Članice unije postaju manje diverzificirane i ranjivije na asimetrične šokove. Usporedno se smanjuje razlika u dohocima među njima. Ta paradigma ne ide u prilog argumentu lašeg ostvarivanja OVP nakon formiranja MU. Teorija OVP proučava trade off između mikroekonomske efikasnosti i makroek.stabilnosti.
15
Prednosti i nedostaci MU Koristi zajedničke valute: povećana korisnost novca (koristi od povećane mikroekonomske efikasnosti), ušteda transakcijskih troškova konverzije valuta, veća transparentnost cijena, nepostojanje nesigurnosti nominalnog deviznog tečaja unutar područja što jača interno tržište te vodi izjednačavanju kamatnih stopa, smanjuje rizike investiranja te potiče inozemna izravna ulaganja. Povećana makroekonomska stabilnost kao rezultat opće stabilnosti cijena, pristupa širem financijskom tržištu i mogućnostima eksternog financiranja. Troškovi: promjene i uvođenja nove valute, administrativni troškovi zbog stvaranja supranacionalne institucije, gubitak kontrole nad monetarnom politikom i prihoda od seignioragea, šire cikličke fluktuacije i veći trošak asimetričnih šokova, no čak i isti troškovi mogu zahtijevati različite politike ovisno o početnom stanju, troškovi zbog razlika institucija tržišta rada. Ozbiljan problem je nedovoljna konvergencija, koja povećava rizik za zem. Troškovi konverzije valuta i nesigurnost deviznog tečaja Na mikroekonomskoj razini glavne prednosti MU su eliminiranje nesigurnosti deviznog tečaja i transakcijskih troškova konverzije valuta. Za obje te promjene se može očekivati da će poboljšati efikasnost, ali je njihovo kvantitativno zančenje nesigurno. Dvije su vrste transakcijskih troškova konverzije valuta koje se smanjuju u MU:
- vidljive uštede jer kućanstva i poduzeća ne plaćaju konverziju valuta - nevidljive uštede u računovodstvu jer se kalkulacije, revizija, procjene dugovanja
i potraživanja rade u samo jednoj valuti. Nesigurnost internog deviznog tečaja: protiv rizika deviznog tečaja se do određene mjere moguće osigurati na postojećim terminskim forward i tržištima opcija, dok se za zaštitu od dugoročnog rizika radi hedging putem izdavanja dugovanja ili potraživanja u stranim valutama. MU vodi eliminiranju ovih troškova te vodi rastu efikasnosti
alokacije resursa. Dodatno, uklanjanje nesigurnosti deviznog tečaja vodi izjednačavanje
kamatne stope unutar unije i efikasnojoj alokaciji kapitala. No i dalje postoji nesigurnost tečaja prema valutama ostatka svijeta što čini barijeru trgovini s ostatkom svijeta – pa mogu nastati efekti skretanja i stvaranja trgovine radi toga. Ako zajednička valuta postane rezervna svjetska valuta – postaje ranjiva na spekulativna kretanja kapitala te je pojaćana varijabilnost deviznog tečaja prema ostatku svijeta. Argument da nesigurnost deviznog tečaja ograničava trgovinu se zasniva na pretpostavci averzije prema riziku, odnosno da investitori preferiraju sigurnije povarate na domaćem tržištu od povrata na stranom tržištima koji su izloženi nesigurnostima deviznog tečaja. Uklanjanje troškova razmjene i nesigurnosti deviznog tečaja čini međunarodnu komparaciju cijena jednostanijom i lakšom, vodi rastu konkurencije i smanjenju razlika cijena među zem te same cijene postaju bliže pravoj vrijednosti.
16
Seigniorage U MU države ne mogu ostvarivati prihod od seignniorage – korištenja prava da izdaju novac te se moraju koristiti drugim porezima za nadoknadu tog gubitka u proračunu. Prihod od seignioragea unutar unije transferira se s nacionalne razine na razinu unije. No s druge strane ulaskom u MU zemlje članice ne moraju više držati rezerve valuta drugih članica unije. Seigniorage (SE) = ∆CU +∆R - iRR ili SE = iCU + (i – iR)R
CU – novčanice i kovanice R – rezerve komercijalnih banki iR – kamatna stopa na rezerve koja je niža od tržišne kamatne stope ∆CU i ∆R – godišnje promjene i – tržišna kamatna stopa Seigniorage u dugom roku ovisi o monetarnoj politici na dva načina:
- inflacija uzrokuje rast potražnje za nominalnim novcem u privatnom sektoru - inflacija utječe na nominalne kamatne stope, a one utječu na potražnju privatnog
sektora za realnim novcem Pretpostavimo da je BDP konstantan i da vrijedi kvantitativna teorija novca MV=PY* (M – ponuda novca, V – brzina optjecaja novca, P – razina cijena, Y* - BDP). Ponuda novca je proporcionalna količini novca B =CU + R ; multiplikator ponude
novca k egzogeno dan; pa je je M =kB.
Pretpostavimo iR=0 pa je SE = ∆CU + ∆R= ∆B. Ako izraz deflacioniramo s razinom cijena dobijemo: SE/P = ∆B/P. Dakle veličina ovog realnog prihoda ovisi o stopi rasta monetarne baze. Za dati multiplikator ponude novca, stopa rasta monetarne baze
∆B/B=b je jednaka stopi rasta ponude novca ∆M/M=m. U skladu s kvantitativnom teorijom novca, stopa rasta ponude novca je jednaka stopi inflacije p=∆P/P, a V i Y* su konstantni pa je b = m = p, dobijemo:
P
M
kp
P
M
M
Bp
P
B
B
B
P
B
P
SE 1==
∆=
∆=
M/P realna vrijednost ponude novca.
- Porast stope rasta monetarne baze b i stope ponude novca m vodi proastu stope inflacije p za isti postotak. To pridonosi porastu seignioragea.
- Viša stopa inflacije p vodi porastu nominalne kamatna stope i koja smanjuje potražnju za novcem privatnog sektora M/P, pa se B/P smanjuje. To ograničava rast seignioragea.
Zemlja koja prije ulaska u MU vodi inflatornu monetarnu politiku kako bi ostarila što više prihode od seignioragea, mora smanjiti javni sektor, povećati poreze ili izadati više obveznica kako bi zadržala iste prihode u proračun. Također će zemlje morati uskladiti visine obveznih rezervi što će također smanjiti prihod o seignioragea.
17
Gubitak autonomije i makroekonomski šokovi Stvaranjem MU gubi se autonomna politika vezano za devizni tečaj (ne može se više rabiti za povećavanje konkurentnosti), monetarna politika (vodi se preko središnje banke unije) i fiskalana politika (ograničena je). Ako uniju pogodi makroekonomski šok (znatne promjene u agreagatnoj ponudi i potražnji što uzrokuje promjene razine cijena) postoji mogućnost da ima asimetričan
utjecaj - njegovi efekti variraju kroz zemlje, pa gubitka autonomije može biti vrlo nepovoljan za pojedinu zemlju. Asimetrični šokovi su mogući kada među zemljama postoje strukturalne razlike. Trošak priključivanja ovisi o tome koliko se mehanizam deviznog tečaja uspješno
zamijenjio drugim mehanizmima. Među njima je najvažniji mehanizam fleksibilnost
tržišta rada – fleksibilnost nadnica i mobilnost radnika. Fleksibilne nadnice stabiliziraju potražnju i zaposlenost kao i promjene nominalnog deviznog tečaja. Kao mehanizam prilagodbe djeluju i kapitalni tijekovi i fiskalni transferi – u slučaju deficita platne bilance, kapitalni tijekovi među zemljama mogu smanjiti potrebu brze prilagodbe u konkurentnosti ili domaćoj potražnji u deficitarnim zem. Fiskalni tijekovi mogu ublažiti probleme na jednak način kao i pomaganje slabije razvijenih regija unutar zem. Troškovi i koristi učlanjenja u MU
Krivulja koristi je pozitivnog nagiba s obzirom da uštede transakcijskih troškova i uštede zbog smanjenja nesigurnosti deviznog tečaja rastu s rastom obujma trgovine, a krivulja
troškova je padajuća jer je potrebno manje raditi prilagodbe nadnica i cijena što zemlje više trguju (manje asimetričnih šokova). Što više zem trguje s partnericama iz unije to je vjerojatnije da koristi učlanjenja nadmašuju troškove.
Faktori koji utječu na koristi/troškove: - učestalost eksternih troškova kojima su izložene članice unije - struktura ekonomije zemalja članica – visok stupanj mobilnosti rada i otvorenosti
među članicama olakšava automatske tržišne procese koji eliminiraju unutarnju neravnotežu
Efekti zajedničke valute na trgovinu i dohodak Trgovina među područjima koja koriste jedinstvenu valutu je jeftinija i jednostavnija. Trgovina inducirana nastankom MU može imati pozitivne efekte na dohodak. Frankel i Rose se istraživali efekte fiksinih tečajnih režima/uvođenja zajedničke valute te pokušali kvanrificirati utjecaj na trgovinu i output. 1 faza istraživanja:
18
- dokazali su da pripadnost valutnoj uniji utrostručuje trogovinu sa zemljama članicama
- zajedničke valute promoviraju veću opću otvorenost tj.udjel trgovine u BDP-u - nisu našli dokaz da stvorena trgovina među članicama MU doalzi na račun
skretanja trgovine od nečlanica klasična teorija trgovine – trgovina ima pozitivan efekt na razinu realnog dohotka nova teorija trgovine - realistični pogled obraćanjem pozornosti na ekonomiju razmjera, trgovinu neasvršenih supstituta i endogene tehnologije. Upućuje na to da otvorene ekonomije prije svega imaju više dugoročne stope rasta (nego više razine dohotka) 2 faza istraživanja:
- porastom opće trgovine raste i dohodak valutne unije; za svaki 1% rasta ukupne trgovine prema BDP-u, BDP per capita raste barem 1,3% tijekom razdoblja od 20 god.
- nisu uspjeli dokazati da valutne unije poboljšavaju dohodak i drugim kanalima (npr. kredibiltet središnje banke ili stabilizacija ekonomije)
Zajednička valuta ili nacionalne valute u MU Pitanje pri formiranju MU je da li zadržati nacionalne valute i neopozivo fiksirati
tečajeve ili stvoriti zajedničku valutu. Čak i u prvom slučaju je prikladno da unutar unije postoji zajednička jedinica obračuna, koja se može bazirati na valuti jedne od članica ili košari valuta članica. Zajednička valuta potpuno eliminira transakcijske troškove razmjene unutar unije, ali zahtijeva skupu ponovnu kalkulaciju svih postojećih ugovora u novoj valuti. No to je jednokratan trošak. Prednost uvođenja je i podizanje transparentnosti tržišta i rastu kredibilnosti MU (teže je napustiti uniju ako ne postoji nacionalna valuta). Zajednička valuta je efikasnija u izjednačavanju kamatnih stopa unutar unije.Gubitak vlastite nacionalne valute se može percipirati kao gubitak simbola nacionalnog suverentiteta. Uvođenje zajedničke valute zahtijeva osnivanje zajedničke SB. Monetarne unije kroz povijest Povijest pokazuje da je u MU potrebna dominacija jake države kako bi unija bila uspješna. Kolonijalna Nova Engleska – pol.17 – pol.18 st Conneticut, Massachusetts Bay, New Hampshire i Rhode Island prihvatili zajednički papirnati novac. Latinska monetarna unija – 1865-1926, francuska, Italija, Belgija, Švicarska i grčka. Skandinavska monetarna unija – 1873.-1921, Švedska, Danska, Norveška Istočnoafričko valutno područje – 1922-1977 zemlje istočne Afrike Carinska unija na području današnje Njemačke – 1838. 35 principalija i 4 slobodna grada izabrali su jednu od 2 valute (taler ioli gulden). Austrija-Mađarska – 1880-1920 CFA(zona korištenja franka) – nakon kolonijalnog povlačenja francuske iz Afrike osnovane su 2 SB: jedna za zapadnoafričku MU (Benin, Burkina Faso, Obala Bjelokosti, Mali, Niger, Senegal, Togo), a druga (Kamern, Srednjoafrička republika, čad, Kongo, Ekvatorijalna Gvineja, gabon). Zajedno s komorskim fankom su to 3 valute poznate kao CFA franak koji je vezan za francuski franak
19
Europska ekonomska i monetarna unija (EMU) Primjer uspješne duboke regionalne integracije, za što su krucijalni bili jaka politička volja i institucionalni sporazumi. Za razliku od drugih inegracija je prihvatila supranacionalizam – proceduru donošenja odluka pri kojoj države članicue transferiraju i dijele određene dijelove svog suvereniteta te se obvezuju djelovati po zajednički pravilima. Trendovi europskog integriranja 1957. Rimski ugovor na kojem se bazira Europska ekonomska zajednica (1958 stupio na snagu). Cilj je bilo stvaranje jedinstvenog zajedničkog tržišta. -1968. završeno stvaranje carinske unije i zajedničke poljoprivredne politike. Tada je krenula liberalizacija kretanja roba, usluga, ljudi i kapitala. 1993. sporazum u Maastrichtu pravila i kriteriji za stvaranje ekonomske i monetarne unije za 12 članica EU (stvoreno zajedničko tržište) 1995. priključivanje Austrije, Finske i Švedske 2004. priključivanje (10) Cipra, Mađarske, Poljske, Slovenije, Češke, Estonije, Litve, Latvije, Malte, Slovačke 2007. Bugarska i Rumunjska Kandidatkinje: Turska, Hrvatska(od 2004) i Makedonija Prvi plan o ekonomskoj i monetarnoj uniji – Wernerov plan nije nikad implementiran, Delorsov plan iz 1989. je inkorporiran u Sporazum o ekonomskoj uniji. Institucije EU EU smanjuje ovisnost lokalnih područja i valsti o nacionalnoj državi. Svako lokalno područje ima direktan pristup zajedničkom tržištu. Europsko Vijeće (European Council) forum u kojem se nalaze predsjednici država EU i predsjednik Komisije. Nema formalnu moć donošenja odluka, ali ipak je najutjecajnije tijelo, gdje se donose glavne upute za vođenje politike. Sastaje se najmanje svakih 6 mjeseci i odluke se donose jednoglasno. Svakih 6 mjeseci rotira se predsjedništvo tog vijeća među članicama EU, od 12/2009 stupanjem Lisabonskog ugovora uloga zem predsjedateljice manje vidljiva, predsjedanje preuzima predsjednik Herman van Rompuy (Belgija). Vijeće EU(The Council of the EU, Council of Ministers) sve regulacije i direktive
odbrava ili zajednički s Europskim parlamentom ili u dogovoru. Sastoji se od predstavnika svake zemlje, obično nacionalnog ministra zaduženog za problematiku o kojoj se raspravlja. Iako je to jedinstvena institucija, najpoznatija inačica je Vijeće ECOFIN (Economic and Financial Council) u kojem se sastaju ministri financija kako bi raspravljali, nadgledali i koordinirali djelovanja vezana za proračun. Sastaje se prosječno 80-90 puta godišnje, odluke vezane za najosjetljivija područja se donose jednoglasno, inače kvalificiranom većinom (glasovi se dodjeluju u skaldu s veličinom populacije). Europska komisija ima više uloga a najvažnije su:
- pravo za iniciranje donošenja zakona – ni Vijeće ni Parlament ne mogu odobriti nijedan dio zakonodavstava ako ga nije predložila Komisija
20
- izvršna vlast – Komisija nadgleda implementaciju glavnih zakona koje je prihvatila EU
- regulativna vlast – većinom na području javnih usluga - moć nadgledanja europskog prava – Komisija je čuvar sporazuma, ako se otkrije
nepridržavanja i nakon pokušaja rješavanja, prijavljuje stvar Europskom sudu pravde
- nadzornik EMU – komisija nadzire udovoljavanje dogovorenim ekonomskim politikama početkom svake godine i predlaže različita djelovanja ako su potrebna
Komisija je odgovorna Europskom parlamentu. Članovi komisije nisu individualno politički odgovorni Parlamentu, pa predsjednik može otpustiti člana Komisije uz većinsku suglasnost. Europski parlament - direktno se bira u svim članicama EU na 5 godina i djeli zakonodavnu i vlast nad proračunom s Vijećem EU. Europski sud pravde – intepretira pravo EU i njegovu primjenu. Sporove mogu inicirati vlade država i građani. Dva su izvora zakonodavstva u EU: sporazumi koje su potpisale sve članice i regulative, direktive i odluke. Mikroekonomske poltitike EU Čine ih razna pravila o poljoprivredi, transportu, konkurenciji, subvencioniranj, industriji, harmonizaciji standarda, regionalnoj politici, razvoju i istaživanju i zaštiti okoliša iz Sporazuma o EU skupa s regulatornom praksom koja se razvila na određenim tržištima. Rezultat su zajedničkih odluka svih članica. Taj okvir djelovanja je obilježen raznim stupnjevima intervencionizma, poljoprivreda je regulirana sustavom garantiranih cijena i proizvodnim kvotama, dok je industrija nezantno regulirana. Regionalnom politikom se nastoji osigurati ravnotežna geografska distribucija blagostanja. Glavni efekti integiraranja je u većoj specijalizaciji što stvara dobitnike i gubitnike među proizvođačima i vlasnicima resursa. Ako se gubitnicima kompenzira gubitak subvencijama alokativna efikasnost je smanjena. Pojavljuje se konflikt
jednakosti i efikasnosti. U praksi interesi proizvođača i njihovih lobija imaju veći utjecaj na mikroekonomsku politiku nego interesi potrošača ili poreznih obveznika. Najpoznatija politika je zajednička poljoprivredna politika (common agricultural policy – CAP). Opravdanje za koordinaciju je standardiziranost poljopivrednih proizvoda, spillover efekti stimulacije proizvodnje u pojedinoj zemlji na druge članice te volatilnost cijena pp. Ciljevi CAP:
- povećanje poljoprivredne produktivnosti - osiguranje adekvatnog standarda života poljoprivrednicima - stabiliziranje tržišta - osiguranje dostupnosti ponude - osiguravanje razumnih cijena za potrošače
Osnovni problem poljoprivrede je njezin dugoročni rast i produktivnost. S obzirom da je cjenovna i dohodovna elastičnost potražnje za hranom vrlo niska, pa će rast proizvodnje znatno sniziti cijene. Ako bi se nastojali zadržati relativni dohoci poljoprivrednika u slobodnoj tržišnoj ekonomiji, potrebno je smanjiti broj poljoprivrednika. Kretanje rada iz
21
ovog u druge sektore je presporo dok relativni dohoci opadaju – šire se disproporcije
između poljoprivrednih i nepoljoprivrednih regija koje se smanjuju političkim intervencijama. I prije EU postojale su subvencije i politike garantiranja cijena, CAP je samo omogućio zajednički administrativni okvir za provođenje. Do 1992. glavni element CAP-a politika
garantiranja cijena, oblikovana u korist proizvođača i potrošača, no u praksi su proizvođači izvlačili veću korist. Svake se godine dogovaraju cijene za individualna poljoprivredna dobra putem političkih pregovora. Te se cijene održavaju razinama uvoza, izvoznim subvencijama i službenim kupnjama od strane EU - tzv.intervencijske kupnje koje se vrše po cijenama višim od svjetskih pa je rezultat smanjenje blagostanja unutar EU u odnosu na stanje slobodne trgovine.
Savršeno konkurentno interno tržište EU ima krivulju ponude SEU i krivulju potražnje DEU. Svjetska cijena je PW i početna je pretpostavka da je ona egzogena, dakle neovisna o poljoprivrednoj politici EU. Garantirana cijena unutar EU je PEU. Količina pp koju nudi EU je QS, a troši QD.
(a) politika garantiranja cijena je suvišna jer je cijena određena na razini svjetske tržišne cijene. EU uvozi količinu QD – QS. Potrošačev višak je područje ispod DEU, ali iznad PW (u intervalu 0QD), a potrošačev višak je područje iznad SEU, ali ispod PW (interval 0QS).
(b) Garantirana cijena je viša od svjetske cijene, ali nije dovoljno visoka da isključi sav uvoz iz ostatka svijeta. Uvedena je uvozna carina jednaka razlici između
22
garantirane i tržišne cijene. U praksi carina varira kako varira svjetska cijena. Blagostanje se je smanjilo za područja a i b, koja označuju dodatne resurse korištene kako bi se zamijenio jeftiniji uvoz sa skupljom domaćom proizvodnjom te gubitak potrošačevog viška s obzirom da je potrošnja smanjena.
(c) Carina je dovolno visoka da spriječi uvoz i domaća potrošnja je jednaka domaćoj proizvodnji. Zajamčena cijena i proizvodnja su više nego prethodno, ali su potrošnja i blagostanje niži. Gubitak blagostanja označen je s c.
(d) Garantirana cijena se ostvaruje intervencijskim kupnjama koje odvode do veće proizvodnje koja premašuje domaću potražnju QS – QD. Pretpostavlja se da je otkup viška ponude bio po tržišnoj svjetskoj cijeni i to bez troškova skladištenja. Potrošačev višak je prikazan područjem ispod DEU, ali iznad PEU. Proizvođačev višak je prikazan područjem ispod SEU ali ispod PEU. Javna kupnja ima troškove izvoza koji su prikazani područjem između PEU i PW u intervalu QD do QS. Blagostanje je smanjeno. Rastuća produktivnost i garantirane cijene su dovele EU u ovu poziciju.
EU je znatan dio svjetskog tržišta, osobito poljoprivrednih dobara te njen sustav zajamčenih cijena utječe i na njene uvjete trgovine pa tako i na njeno blagostanje. U dijelu (b) to je prikazano nižom svjetskom cijenom P'W, što znači da prihod od carina raste za područje označeno plusevima, a time i blagostanje EU. Međutim u dijelu (d) kad EU postaje izvoznik, njegovi se uvjeti trgovine pogoršavaju. Svjetska cijena je niža. Gubitak blagostanja je prikazan s minusima. Politika konkurentnosti – Sporazumom o EU zabranjeno je poduzećima fiskiranje cijena, dijeljenje tržišta, ograničavanje proizvodnje, ali samo ako to utječe na trgovinu među članicama. Zabranjuje se zlouporaba tržišne dominacije za povećanje cijena. Predlažu se 4 indikatora vjerojatnih koristi od spajanja poduzeća:
- rast potražnje na tržištu odnose se na rizik smanjivanja - stupanj penetracije uvoza na tržište konkurentnosti radi spajanja poduzeća - mogućnosti ostvarivanja ekonomije obujma odnose se na moguće - stupanj korištenja napredne tehnologije koristi spajanja
Klasifikacija industrija s obzirom na regulaciju spajanja
23
Regulatori bi trebali dopustiti spajanja industrija u grupi 3, odbiti ona u grupi 1, prema grupi 2 biti indiferentni dok za grupu 4. treba odvagnuti efikasnost i potrošačke interese. Članicama je zabranjeno davanje subvencija koje narušavaju konkurenciju ili trgovinu među članicama. Vanjskotrgovinska politika – cilj je eliminiranje ograničenja i smanjenje carina na VT iako se to u praksi nastoji postići multilateralnim sporazumima pod vodstvom WTO-a, a ne unilateralnim smanjivanjem. Uvozne carine i izvozne subvencije u poljoprivrednom sektoru su protekcionistički elementi VT politike EU. Značenje trgovinske politike opada s obzirom da je proširenjem EU VT internalizirana. Također su sklopljeni razni sporazumi s nečlanicama - koji u načelu daju slobodan pristup svim industrijskim proizvodima (osim za određene: ugljen, željezo, tekstil i poljoprivredni proizvodi). To nije u skladu s GATT-om, ali je omogućeno klauzulama. VER - s obzirom da je dobrovoljan zaobilazi GATT-ov sporazum o zabrani uvoznih kvota. No VER proizvodi veći trošak blagostanja pa je ograničena uporaba ovih sporazuma od strane EU. Stvaranjem jedinstvenog tržišta nacionalne kvte su zamijenjene kvotama EU – ukupna kvota za EU je zbroj nacionalnih te se cijena tog dobra izjednačuje unutar EU. To dovodi redistribuiranju potrošnje od zemalja koje su prethodno plaćale nižu cijenu i čija je granična potrošnja bila mala prema onima s višom cijenom i graničnom potrošnjom. Urugvajska runda obvezuje eliminaciju VER-a, tako da antidampiške mjere čine preostali instrument trgovinske politike. Intervencija može biti sporazum s provoditeljima dampinga o podizanju cijena ili uvođenje antidampiške carine. Analiza monetarnog sustava EU Temeljni cilj monetarne politike stabilnost cijena. Kako bi ostvarila svoje ciljeve zemlja se može koristiti različitim sidrima monetarne politike ili ciljevima te politike. Glavne 3 mogućnosti su:
1. sidro monetarnih agregata – ponuda novca (definirana nekim od agregata) se stabilizira i fiksira se njen rast na razini dugoročne stope rasta outputa. To znači da razine cijena, kamatne stope i devizni tečaj fluktuiraju u skladu s tržišnim silama. Zagovaratelji smatraju da postoji korelacija između ponude novca i dohotka od novca te kako je razina cijena stabila ako ponuda novca raste po stopi rasta outputa. Taj sustav pretpostavlja:
- jaku vezu rezervnog novca i novčane ponude, - stabilnu potražnju za novcem, - mogućnost ekonometrijske procjene potražnje za novcem i projiciranja stope
njezina rasta u dugom roku - snažnu korelaciju novčane ponude i novčanog dohotka - stabilnost cijena pod pretpostavkom jednakosti porasta novca i proizvodnje
2. sidro inflacije (targetiranje razine cijena) – podrazumijeva stabiliziranje jednog od pokazatelja inflacije. Argument korištenja sidra inflacije je kvantitativna teorija novca koja kaže da je ponuda novca proporcionalna razini cijena te da su promjene u ponudi novca proporcionalne promjenama razine cijena, bez
24
vremenskih pomaka koje remete očekivanja. Ovim sidrom vlasti nastoje postići ciljanu razinu inflacije.
3. sidro tečaja – dopušta ponudi novca da se mijenja u skladu s potražnjom za novcem i BP. Monetarne vlasti svojim akcijama nastoje održati tečaj domaće valute na unaprijed određenoj razini. Stabilizacija deviznog tečaja zahtijeva određivanje strane valute ili košarice stranih valuta prema kojima će se fiksirati domaća valuta, obvezu SB da kupuje i prodaje devize po fiksnom paritetu, koordinaciju politika monetarnih vlasti (izbjegavanje sterilizacije drugim operacijama), ukidanje konrtola konoverzije, eliminiranje mogućnosti financiranja deficita državnog proračuna, izgradnja povjerenja u domaću valutu (može i uz pomoć zemlje partnerice ili IMF-a). Tečajni režimi ove vrste: valutni odbor, fiksni tečaj, fiksni tečaj unutar zadanih granica,, puzeće prilagođavanje, tečaj unutar promijenjivih granica.
Europski sustav središnjih banaka (ESCB) sastoji se od nacionalnih SB zemalja članica EU i Europske središnje banke (ECB). Izraz Eurosustav se rabi za ECB i one SB iz ESCB koje su prihvatile euro. ECB vodi monetarnu politiku od 1999 kao supranacionalni autoritet. Neovisna je sa stajališta korištenja instrumenata i svojih preferencije – može birati makroekonomske ciljeve koji se razlikuju od vladinih/Vijeća ministara. Ne smije davati zajmove zemljama članicama. Primarni cilj Eurosustava je održavanje stabilnosti
cijena, primjenjuje se sidro inflacije. Stabilnost cijena je definirana kao godišnji porast harmoniziranog indeksa potrošačkih cijena za manje od 2%, dok donja granica nije eksplicitno navedena mada se i deflacija smatra odstupanjem od cilja. Referentni agregat je M3 (novac u optjecaju+prekonoćni depoziti+depoziti s dogovorenim dospijećem od 2 godine+depozite otkupljive po obavijesti do 3 mjeseca+otkupne sporazume+udjele na tržištu novca+vrijenosnice izdane s rokom dospijeća do dvije godine). Strategija Eurosustava je orijentirana na srednji rok. Ostali ciljevi su podupiranje općih politika Unije, održivi rast i vioka zaposlenost. Glavne zadaće Eurosustava:
- definiranje i implementiranje monetarne politike na području EMU - vođenje operacija konverzije - držanje i upravljanje službenim rezervama zemalja članica, promocija operacija
finog prilagođavanja Odluke unutar ECB-a donose se većinski (jedan čovjek-jedan glas). Članovi upravljačkog vijeća ECB-a nisu predstavnici svojih zemalja i SB nego se biraju kao individualci. Neovisnost ECB-a implicira da nema izravnog utjecaja eksternih čimbenika u donošenju odluka. Bitna je i transparentnost, dostupnost podataka javnosti. Statutom ECB-a je utvrđeno da se izvješća o aktivnostima i monetarna politika moraju godišnje prezentirati Europskom parlamentu. Tijela: Upravno vijeće (Governing Council), Izvršni odbor (Executive Board) i Opće
Vijeće (General Council).
25
Upravno vijeće se sastoji od predsjednika, potpredsjednika, 4 člana Izvršnog odbora i guvernera nacionalnih SB članica EMU-a. Glavne zadaće Upravnog vijeća:
- donošenje odluka potrebnih u svrhu ispunjenja zadataka Eurosustava - fomuliranje monetarne politike područja EMU-a - uspostavljanje smjernica za implementaciju
Izvršni odbor se sastoji od predsjednika, potpredsjednika i dodatna 4 člana. Glavne odogovornosti Izvršnog odbora:
- implementacija monetarne politike u skladu s odlukama Upravnog vijeća i davanje posebnih instrukcija nacionalnim SB
- odgovornost za tekuće poslove ECB-a - provedba određenih zadataka ili moći koje mu je delegiralo Uporavno vijeće
(uključuje regulacijske moći) Opće vijeće se sastoji od predsjednika, potpredsjednika i guvernera svih nacionalnih SB članica EU. Zadaci:
- jačanje koordinacije između ECB-a i nacionalnih SB - savjetodavna funkcija - skupljanje statisičkih informacija i izrada godišnjih izvješća - obavljanje potrebne pripreme za fiksiranje tečajeva u zemljama članicama koje još
nisu prihvatile euro - donose odluke i propise o zapošljavanju u ECB-u
Neovisnost ECB-a se temelji na:
- institucionalnoj neovisnosti – nacionalne SB u Upravnom vijeću ECB-a same moraju imati visok stupanj neovisnosti
- operativnoj neovisnosti – ECB je potpuno slobodan u odabiru i provedbi monetarnih instrumenata
- osobnoj neovisnosti – članovi Upravnog vijeća imaju duge i neopozive mandate - financijskoj neovisnosti – neovisne nacionalne SB su jedine upisale kapital ECB-a
Kapital ECB 5 mrld EUR. Zemlje članice su dale iznos u odnosu prema svom BDP-u. Devizne rezerve iznose oko 40 mrld EUR, članice su davale 15% u zlatu, 85% u dolarima i jenima. ECB ima na raspolaganju brojne instrumente, posebno moć upravljanja kratkoročnim kamatnim stopama. Glavni instrumenti monetarne politike:
- operacije na otvorenom tržištu - glavne operacije refinanciranja (glavna uloga, provode se svaka dva tjedna s rokom
dospijeća od dva tjedna) - dugoročnije opreacije refinanciranja (svaki mjesec s dospijećem od 3 mjeseca) - operacije finog prilagođavanja (brze akcije koje vode trend tržišta u željenu smjeru) - strukturalne operacije (emisije zadužnica, reversne transakcije, izravne transakcije) - ustaljene pogodnosti kreditiranja banka od strane ECB-a - politika rezervi likvidnosti
26
Koordinacija makroekonomski politika EU EMU obilježava jedinstvena monetarna politika, decentralizirana fiskalna politika i decentralizirana politika nadnica. Okvir a ekonomsku politiku unutar EU čini BEPG – Broad Economic Policy Guidelines. BEPG su prihvaile zemlje članice kao vodič za ekonomske i makroekonomske politike. Uključuje razne prijedloge i naputke o ciljevima ekonomske politike i opis političkih ciljeva i instrumenata EU, npr:
- fiskalna politika treba postići prosječnu ravnotežu proračuna (prema smjernicama Pakta o stabilnosti i rastu)
- vlade trebaju promovirati dugoročni rast smanjivanjem poreznog opterećenja, neproduktivnih troškova te povećavati investicije u fizički i ljudski kapital
- reforme tržišta rada i kretanje nadnica u skladu s ciljem visoke zaposlenosti - strukturne reforme i deregulacija tržišta proizvoda trebaju promovirati tržišnu
ekonomiju Fiskalna politika dobiva kritike najčešće zbog znatnih pomaka djelovanja te se ne bi trebala rabiti za tzv.fino prilagođavanje ekonomije – za stabilizacijske politike je monetarna politika puno bolji instrument. Koordinacija je u obliku informacija, primjernice Pakta stabilnosti i rastu u načelu ako svaka ekonomija drži „svoju kuću u redu“ nema potrebe za koordinacijom. BEPG se fokusira na meku koordinaciju koja nije poduprta snažnim mehanizmima. No nositelji politike ne prihvaćaju u potpunosti ta pravila i to je pravi problem ekonomske politike EU, a ne manjak koordinacije (Scheide). Fiskalni sustav EU i Pakt o stablinosti i rastu Djelovanje fiskalne politike mora postići ravnotežu fiskalne discipline, autonomije i
koordinacije. Fiskalna disciplina mora osigurati da deficit javnog sektora bude održiv u dugom roku - Ugovor iz Maastrichta se definira dozvoljeni deficit proračuna od 3%BDP-a i javni dug
od 60% BDP-a. Vrlo je važno da su fiskalne politike koordinirane – jer imaju efekt
prekograničnog preljevanja na output, devizni tečaj i kamatne stope. S obzirom da koordinacije znači neki stupanj centralizacije pa prednosti moraju biti jasne i vidljive. Eksternalije koje proizvodi fiskalna politika važne su za devizni tečaj i kamatne stope pa putem toga za BP EU i razinu investicija te dugoročno za stopu ekonomskog rasta. Koordinacijom monetarne i fiskalne politike bi se mogao postići optimalan mix monetarne i fiskalne politike prema ostatku svijeta (npr. za ublažiti rast kamatne stope ispravnom fiskalnom politikom ili prilagođavanjem poreznog sustava promijeniti smjer trgovine). Jedini zajednički instrument fiskalne politike EU je proračun – ostatak fiskalnog sustava je skup pravila i ugovora putem kojih članice usklađuju i koordiniraju ostale segmente fiskalne politike. Prihodi proračuna EU se dijele na uvozne carine (carine i ostala davanja na temelju Zajedničke carinske tarife pri uvozu iz zemalja izvan EU), poljoprivredne pristojbe
27
(carine na uvoz poljoprivrednih proizvoda i davanja za šećer i glukozu), prihodi na
osnovi poreza na dodanu vrijednost (primjenom jedinstvene stope na harmoniziranu poreznu osnovicu), prihodi na osnovi BNP-a (izračunava se tako da se određena stopa primjeni na razliku BNP-a članice i harmonizirane porezne osnovice), ostali (porez na dohodak i pristojbe osoblja institucija EU, prihodi od kamata i jamstava, prihodi od kazni i dr.) Rashodi proračuna se planiraju srednjeročno, u sklopu sustava tzv. sustava financijske
perspektive, instrumenta kojim EU provodi proračunsku disciplinu postavljanjem
gornjih granica rashoda na osnovi raspoloživih prihoda (sustav vlastitih prihoda). Sustav financijske perspektive se utvrđuje sporazumom Europskog parlamenta, Vijeća i Komisije. Pakt o stabilnosti i rastu je finaliziran 1997 i njime je dan okvir djelovanja fiskalnoj politici zemalja članica područja eura, na snazi je od 02/1999. Glavna svrha: smanjenje rizika od nestabilnosti nove europske valute, koja je mogla rezultirati iz mogućih izvlačenja dugova putem inflacije. Pakt definira sankcije za velike deficite, te ima funkciju njihove preventive. Načinjen je kako bi se osiguralo provođenje konkretnih odredbi Sporazuma o EU vezanih za ekonomsku politiku. Sastoji se od rezolucije Vijeća
Europe i dviju rezolucija ECOFIN-a. Svaka članica EMU-a mora godišnje podnijeti program o stabilnosti (s infomacijama kako će postići ravnotežu/suficit proračuna i opis ekonomskih mjera za postizanje). Vijeće Europe na preporuku Europske komisije daje mišljenje o svakom programu te preporuku ako je potrebno. Tri su vrste preporuka: nadopuna programa ako se smatra nepotpunim, ako se nakon prihvaćanja programa uvidi velika divergencija od srednjoročnih ciljeva daje se upozorenje i ako je divergencija uporna preporuka za neku korektivnu radnju. Nastoji se detaljnije precizirati „iznimno i privremeno“ preokoračnje deficita od 3%
BDP-a - koje je dopušteno ako je rezultat neuobičajenog događaja zemlje članice te ima veliki utjecaj na financijsku poziciju vlade ili kada je rezultat ozbiljnog ekonomskog
pada. S obzirom da Pakt ne definira točno srednjoročni cilj, proračunsku pozciju blizu ravnoteži ili suficitu, te iznimne okolnosti – to ga čini podložnim pregovorima među članicama. Tri članice EU (Danska, VB, Švedska su iskoristile option-out) koje nisu dio EMU se također moraju držati ograničenja deficita. Proračunski deficit je zbroj cikličnog i strukturnog deficita. Ciklički ili nediskrecijski je u kratkom roku izvan direktne kontrole fiskalnih vlasti, a strukturni ili diskrecijski je deficit koji se promatra kada je output na nekoj referentnoj potencijalnoj razini i rabi se kao mjera fiskalnog tijela. Strukturni se može podijeliti na 2 komponente: sistematski (endogeni) – nositelji vlasti mogu mijenjati strukturno trošenje/prihode na sistematski način tako da odgovaraju u stvarnim ili očekivanim cikličkim uvjetima u ekonomiji (npr. povećanje potrošnje vlade za vrijeme recesije) i nesistematski (egzogeni) – promjene u proračunskim varijablama koje ne odgovaraju sistematski na ciklične uvjete nego su posljedica egzogenih politički procesa ili neuobičajenih neekonomskih posljedica (npr.rat).
28
Istraživanja (Gali i Perotti) pokazuju da je diskrecijska fiskalna politika postala više protuciklička tijekom vremena te da postoji pad javne potrošnje kao postotka BDP-a, koji se ne može pripisati Maastrichtu i Paktu iz 2 razloga:
1. i druge industijalizirane zemlje su imale veći pad javne potrošnje, a nisu pod navedenim ograničenjima
2. pad javne potrošnje bio je još i veći prije donošenja Sporazuma iz Maastrichta Proširenje EMU
Izazovi proširenja Dilema između proširivanja i produbljivanja – ako dođe do produbljivanja integracije, teže će doći do proširivanja jer potencijalne članice moraju prihvatiti i podnijeti veće promijene prilikom učlanjenja. Proširivanje otežava produbljivanje jer s većim brojem članica postoji veći rizik neslaganja članica s procesom produbljivanja integracije. Rješenje dileme bi moglo biti u:
- Europa više brzina (multi-speed Europe) – rješenje po kojem bi se sve članice trebale složiti oko dugoročnih ciljeva integracije, ali bi im svaka trebala prići na svoj način, svojom brzinom.
- Europa po želji (Europe a la carte) – svaka individualna zemlja bi sudjelovala samo u onim elementima integracije za koje joj se čini da nose prednosti
Ovo je teško održivo zbog samog funkcioniranja cijele unije, donošenja odluka, pravnih i političkih komplikacija. Teorija trgovine po H-O modelu smatra da kad se dvije regije integriraju prinos po faktoru proizvodnje raste u regiji gdje je relativno obilniji, a pada gdje je oskudniji. Stoga se može očekivati da će rad u novim članicama imati koristi od ulaska u EU, a rad u starim će biti na gubitku (nadnice će padati). Vlasnici kapitala u starim članicama će se okoristiti proširenjem, dok će u novim pretpjeti gubitke. Nove članice će se moći okoristiti predostima integriranja u vidu slobodnog kretanja
robe, kapitala i u roku oko 7 godina i rada - to će otvoriti prilike za trgovinu, investicije i zaposlenost. Izazovi: konkurentski pritisak i stroža regulacija (zaštita okoliša, standardi kvalitete, sigurnosne norme – visoki trošak za neke industrije). Također bi nove članice trebale imati koristi od redistribucije sredstava EU preko fondova i CAP – mogu očekivati da će biti primatelji neto transfera iz proračuna EU. No odricanje monetarne i fiskalne politike može uvelike smanjiti mogućnost oblikovanja ekonomskog razvoja. Osim ekonomskih implikacija potrebno je promatrati geografske i kulturološke kriterije.
Rizik deviznog tečaja i preuzimanje eura Nove članice nemaju mogućnost option-out nego su dužne priključiti se EMU kad ispune kriterije iz Maastrichta. Propisani mehanizam ostvarivanja kriterija stabilizacije valute je ERM2 u kojemu potencijalne članice moraju sudjelovati najmanje 2 god prije prihvaćanja eura. Način funkcioniranja ERM2 je dozvoljavanje valutama koje u njemu sudjeluju da fluktuiraju u određenim granicama oko prije determiniranog i neopozivog tečaja prema euru bez mogućnosti devalvacije.
29
Najvažnije karakteristike i okviri unutar kojih ERM2 djeluje: definiranje centralnog tečaja i granica fluktuacije, pravila za intervencije, nabavljanje kratkoročnih sredstava za intervencije, izlazna opcija.
• Zemlja članica ERM2 mora definirati tečaj svoje valute prema euru (uz zajedničko odobravanje da ne bi došlo do dampinga), to je tzv.hub and spoke mehanizam s jednim centralnim paritetom. Taj sustav je asimetričan za razliku od ERM1 koji je počivao na parity grid gdje je svaki tečaj bio bilateralno vezan
sa svim drugim tečajevima. Arhitektura ERM2 je manje rigidna te je pogodna za tranzicijske zemlje koje trebaju veću fleksibilnost. Granice fluktuacija iznose ±15%.
• Pravila za intervencije: razlikujemo marginalne intervencije (intervencije koje se provode da se ne bi prekoračile granice fluktuacije; automatske su i neograničene ali mogu se suspendirati ako se kose s ciljem stabilnosti cijena) i intramarginalne
intervencije. Šokovi su brzo tjerali valute na granice fluktuacije za vrijeme sustava ERM1 od ±2,25% zato su prevladavale marginalne intervencije, dok u ERM2 marginalne rabe samo ako su intramarginalne zatajile.
• Financiranje intervencija: sredstva za marginalne intervencije su pravila automatski dostupna i neograničenog iznosa. Za limitirana sredstva za intramarginalne intervencije potrebno je odobrenje ECB-a, od članica se očekuje korištenje prije svega vlastitih sredstava. Limiti su dosta niski i u skladu s visnom BDP-a. Dospjeća su za oba kredita vrlo brza.
• Intervencija se može suspendirati ako se kosi s primarnim ciljem stabilnosti cijena – jaka deprecijacija valute neke članice bi narušiti stabilnost cijelog područja, pa stoga može biti poželjno suspendiranje intervencije.
Postizanje niske inflacije i ciljanja stabilnosti deviznog tečaja može dovesti do konflikata politike. Postoji opasnost da obveza održavanja tečaja može smanjiti sposobnost vlasti da simultano kontroliraju ponudu novca (inflaciju) posebno kada je zemlja otvorena kretanju kapitala. Također može nastati problem ako SB striktno provodi nisku ciljanu inflaciju u uvjetima autonomnih šokova agregatne potražnje (kako bi uklonila inflacijske posljedice takvog šoka uvodi veliku premiju na domaće kamatne stope radi monetarne restrikcije, veća premija rizika kamatne stope bi povećala premiju rizika deviznog tečaja čime bi dovela u pitanje njegovu stabilnost). Daljni konflikti prozlaze iz Balassa-Samuelsenovog efekta. Zajedničke karakteristike tranzicijskih zemalja su niže nadnice i cijene lokalnih dobara nego u EU, niži stupanj tehnološkog napretka i slabija produktivnost pa je za očekivati veći rast u sklopu njihove realne konvergencije. Tu je moguće nastupanje B-S efekta koji kaže da je produktivnost
u tranzicijskim zem veća u sektoru vanjskotrgovinske robe, nego u sektoru lokalne robe te dolazi do rasta relativnih cijena lokalnih dobara (preko porasta nadnica u sektoru VT robe i porasta nadnica u sektou lokalne robe i porasta produktivnosti u sektoru lokalne robe) što uzrokuje porast cijena u cijeloj ekonomiji što vodi inflaciji i aprecijaciji valute. Sposobnost smanjenja rizika deviznog tečaja bi trebala biti kriterij ocijenjivanja sposobnosti ulaska u ERM2 te kasnije prihvaćanja eura.
30
Strategije novih članica prema članstvu u EMU S obzirom da je unija 27 zemalja heterogena vjerojatnost je asimetričnih šokova visoka. S obzirom da je fleksibilnost nadnica niska u EU, jedinstvena monetarna politika će teško odgovarati svim članicama. Sudjelovanje u ERM2 zahtijeva visok stupanj makroekonmske konvergencije te konsolidaciju državnih deficita i strukturnih reformi. Tri su opcije isključene:
- potpuno fleksibilni tečaj bez zajednički utvrđenog pariteta - vezivanje tečaja za druge valute osim eura - konstantne, ali kontrolirane devalvacije
Ne bude li velikih oscilacija tečaja od pariteta te ispune li se mastriški kriteriji zemlja se najranije nakon 2 godine uključuje u EMU. Kako bi se mogli istodobno ostvariti kriterij inflacije i kriterij deviznog tečaja postoje 2 glavne mogućnosti: čvrsto vezivanje uz euro što zahtijeva visok stupanj fiskalne fleksibilnosti i fleksibilnosti nadnica te nominalna
aprecijacija unutar granica ERM2 što opušta fleksibilniju prilagodbu asimetričnim šokovima. Čvrstim vezivanjem uz euro bi vjerojatno došlo do B-S efekta koji vodi višoj inflaciji (porast potražnje za dobrima nove članice nakon ulaska u EMU). Kako bi zadržala nisku inflaciju zem može poduzeti restriktivnu fiskalnu politiku. Prednosti i nedostaci proširenja EMU-a Prvi problem: potencijalni utjecaj novih članica na proces donošenja odluka ECB-a Drugo pitanje: pitanje potencijalne uloge ERM2 za uvođenje novih članica u EMU Sa stajališta članica EMU nove članice trebaju ispuniti mastriške kriterije. No ti kriteriji nisu dovoljni kao kriteriji konvergencije. Institucionalna konvergencija je potrebna za funkcioniranje fiksnog deviznog tečaja te konvergencija kapitalnog tržišta potrebna za izbjegavanje propadanja sadašnjih članica na svjetskom tržištu kapitala. Potrebno je ostvariti visok stupanj konvergencije prema standardima EMU. Sa stajališta zemlja pristupnica konvergencija nije najvažniji kriterij – brzim ulaskom u EMU se može očekivati ubrzanje konvergencije i ušteda troškova prilagodbe prije učlanjenja. Važno za obje vrste članica je institucionalni razvoj bez kojeg postoji nezaposlenost i ispodprosječni rast dohotka. Koristi za zem pristupnice: jača bilateralna trgovina s EMU, veći dobitak u kredibilitetu, veći dio eura u košarici valuta iz koje se formira efektivni tečaj. Troškovi: asimetrični razvoj poslovnog ciklusa u odnosu na onaj EMU, veća razlika u strukturama trgovine, jači trend promjene realnog deviznog tečaja, veća devijacija deviznog tečaja od pariteta kupovne moći. Konvergencija i doprinos međunarodne trgovine konvergenciji Vrste konvergencije:
- σ- konvergencija – disperzija u realnom dohotku per capita se smanjuje tijekom vremena
31
- β-konvergencija – označava negativnu vezu između inicijalne razine BDP-a per capita i njegove prosječen stope rasta (što znači da siromašnije zemlje/regije rastu brže nego razvijene te ih jednom sustići)
β-konvergencija ne implicira nužno σ-konvergenciju ako je dohodak svake zemlje predmetom slučajnih proremećaja. Realna konvergencija – smanjivanje razlika u razinama razvijenosti. Definira se kao sličnost u iznosu BDP-a per capita, razine nominalnih nadnica, ravnoteže ralnog deviznog tečaja i s tim povezano sličnosti razina cijena i odnosa cijena vanjskotrgovinskih i lokalnih dobara. Esencijalan kriterij konvergencije je i ljudski kapital. Strukturna konvergencija – postojanje uvjeta postavljenih teorijom optimalnog valutnog područja. Najvažniji bi bili: realna i financijska otvorenost, mobilnost faktora proizvodnje, visok udio međusobne trgovine, sličnost ekonomskih struktura zemalja. Nominalna konvergencija – u kontekstu EMU podarazumijeva udovoljavanje zadanim nominalnim kriterijima za pridruživanje (iz Kopenhagena, Madrida i Maastrichta). Koristi od ekonomskog integriranja su dvojake (temeljeno na H-O):
- itnegracija promovira ek.rast, konkurentnost, smanjuje cijene i povećava ukupnu dobrobit
- integracija promovira konvergenciju u troškovima faktora proizvodnje (rad, kapital, zemlja) i posljedično u standardu življenja.
S aspekta tradicionalne teorije trgovine: cijene faktora se izjednačavaju među zemljama koje međusobno trguju. No to ne implicira izjednačavanja dohodaka među tim zemaljama. S aspekta tradicionalne teorije rasta: Solowljev model pretpostavlja konvergenciju dohodaka, ali u zatvorenoj ekonomiji bez potrebe trgovanja. Endogeni modeli: koncentriraju se na objašnjavanje stopa rasta, mali je naglasak na konvergenciju. Upozoravaju na postojanje rastućih prinosa od aglomeracije kapitala koji mogu imati negativne posljedice za nerazvijenije zem koje traže integriranje. Rast i konvergenciju se može inducirati putem trgovine, zbog konkurencije cijena faktora (H-O teorem). Zemlje bogatije radom će se specijalizirati u proizvodnji radno intezvinih dobara, a zem bogatije kapitalom u proizvodnji kapitalno intez. Uvjetna konvergencija – bez intervencije (države, i to u područjima obrazovanja i infrastrukture; a i za izbjegavanje neravnoteže zbog koncentracije kapitala te ispravljanje početnih neravnoteža između država7regija) nema realne konvergencije. Postavlja se pitanja da li povećana trgovina uzrokuje konvergenciju dohotka ili konvergencija dohotka uzrokuje intezivniju trgovinu. Istraživanja pokazuju da je prvo točno, a ne potonje.
32
Povećana trgovina među zemljama dodatno jača konvergenciju kad je trgovinski tijek povećan od siromašnijeg ka bogatijem partneru, povećani trgovnski tijekovi u obrnutom smjeru ne pokazuju vezu s promjenama u konvergenciji dohotka.
Liberalizacija trgovine bi trebala povećati rast putem jeftinijih inputa, porasta konkurencije koja vodi višoj produktivnosti i nižih cijena i većih tržišta u stranim zem. Smatra se da zem koje intezivnije trguju više međusobno konvergiraju od zemalja koji imaju mali obujam trgovine. Konvergencija dohotka povezana s trgovinom dolazi zbog konvergencije u odnosima kapital/rad te poradi trgovine dolazi do konvergencije u
tehnologijama. Konvergencija u tehnologijama povezana je s visokom konvergencijiom ukupne faktorske produktivnosti među zemljama koje imaju intezivne trgovinske relacije. Smatra se također kako trgovina može poticati rast u industrijskim zemljama povečavajući konkurenciju, promičući diferencijaciju proizvoda, specijalizaciju i ekonomiju obujma.
