SABRANA DJELA MARIJE JURI Ć ZAGORKE Sabrana djela Marije Juri ć Zagorke GRIČKA VJEŠTICA Svezak 6. Dvorska kamarila Marije Terezije Urednica Miroslava Vu či ć Marija Juri ć Zagorka GRIČKA VJEŠTICA Dvorska kamarila Marije Terezije (c) ŠKOLSKA KNJIGA, d.d. i NAKLADA MARIJA JURI Ć ZAGORKA, d.o.o. Zagreb, 2004. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, foto kopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja oba naklad nika. fc] školska knjiga mjz Zagreb, 2004. I BIJELA MASKA Zvijezde se smiju gradu nabujalom karnevalskim vese ljem. Prozori drš ću svjetlom, ulicama jure maske grudaju ći se snijegom, vi ču, hvataju se, komešaju, iz kr čme cvile glazbe, oglašuju se pokvarene trube, iz pala ča prodiru zvu či menueta, četveroprežne ko čije kr če put kroz masu, la-kaji na bokovima mašu ći traže prolaz. Straža pokušava za-kr čiti put radoznalima što se guraju prema ko čijama da izbliza vide otmjene krabulje. Masa grne prema r adosti. Iz tamnih visokih okvira žare se prozori, nad vežom crveno--zeleni lampioni kri čavim svjetlom pozivaju karnevalsku djecu u plesnu d voranu. Sve nalikuje ogromnoj kutiji gusto naslaganoj šarenim lutkama. N ad bijelim glavama s crnim krinkama leži magla dima od prašine goru ćih svije ća, vru ć zrak napojen je zadahom tjelesa, parfema, znoja, daha. Glazba, smij eh, vika, sudaraju se u zaglušnoj buci.

Sve guš ća biva maskirana masa, sve manja dvorana. Sve boje, smjesa svih krabuljnih tipova, sve vrste svile, baršuna, sve MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE priproste tkanine gužvaju se bez ustru čavanja. Šarena masa kipi poput kropa u kotlu. Dvije maske stisle se iza stupa i jedva odbi jaju val ljudi što nasr će. Debeo, visok muškarac u kockastom odijelu klovna za šti ćuje damu u zelenom dominu. - Vilmo, idemo, moje je tijelo pust otisak be čkih laktova. - Šuti, Franci, još uvijek manje bole od cari činih ujeda. Kad smo se pomiješali s tim svijetom, ustrajat ćemo do kraja. - Ako carica primijeti da smo nestali s dvorskog pl esa? - Šuti, dolaze nove maske. Na ulazu u dvoranu oglase se papirnate trube. Svi s e okrenu. Ude neobi čno široka krinolina; iz nje se na kolcu diže glava žene. Ispo d krinoline sa svih strana vire glave sa širokim crnim jezuitskim klobucima. L judi su na trenutak-dva za-nijemili, a onda se čitava masa podijelila u dva dijela. - Bravo! - vikne ve ćina poprativši to pljeskom. - Skandal! - zgrozi se manjina. Nekoliko jakih ljudeskara pode u sredinu: - Van kome nije pravo! Manjina utihne. Vilma u zelenom dominu stisne se k debelom caru u k ostimu klovna: - Ne boj se, Franci, to je samo njezina karikatura. - Idemo! Za koji čas ona će to doznati. I opet se ples prekida. Ulazi novo čudo. Četiri jaka momka nose na le ñima prijestolju sli čan naslonja č. U njemu sjedi debeo muškarac u livreji, na glavi mu kruna, na zupcima su zabodene glave luka. Sa zvu cima glazbe ori se skala grohotnog smijeha. - Siromašni vrag! - dobacuju maske lukom okrunjenom lakaju. - Iz hla ča ti viri suknja! - Bravo! "Der Zwiebelkonig"! Nitko se ne buni. Vilma se primakne svom zabezeknut om klovnu. - Čuješ li, Franci? "Lakaj na prijestolju" polu čio je jedno dušnu ovaciju! - To je glupost! - okosi se on glasno. Neki crveni otrcani klovn upadne: - To nije glupost, gospodine, to je rugalica Lotari nžaninu na dvoru! - Hvala, dragi kolega, na ljubaznoj informaciji, ni sam znao. Bravo, bravo! - i zaplješ će. Vilma se svija od smijeha. Glazba zaglušuje buku, maske se mijese, vru ćina, buka, vika omamljuje sve. Na otvorena vrata upadne s ulice s urnebesnom bukom vesela družina. Znatiželja vuče maske k izlazu, ledeni zrak ulazi u vrelu dvoranu . Vilma i njen pratilac utiru sebi put da što prije uteknu u dvor. Vani se komeša svjetina. Ulicom prolazi povorka. Prati je urlik ironi čna smijeha. Cestom stupa jezuitska pojava u crnoj halji, u ruci joj uzde, pred sobom tjera desetak majmuna. Na glavi im bijele vla-sulje, u de snoj ruci crni štapovi s modrim resama - znak dvor-jani čke službe. Majmuni stupaju, jezuit ih goni, svjetina se smije. Neki kvartet zapjeva: "Ide majmuna gomila. Svi ih znate - to je kamarila. Kamarila - koja para nema..."

Jedni prihvate refren na poznatu rugalicu, drugi se smiju. Svi plješ ću. Dva zakrabuljena muškarca stisnu se o zid. - Plješ ćite, Rosenberg - šapne mu Josip - smatrat će nas re darstvenim uhodama. -1 stane pljeskati. - Udarite o dlanove, pod krinkom možemo jednom i mi re ći istinu... - Molim, molim vas, idemo odavde, evo, ide straža! - Ipak bi bilo kukavno da bježimo pred njom. Obojica ostanu prislonjeni uza zid. I MARIJA JURIC ZAGORKA Redari se sjure medu svjetinu, potr če za majmunima i opkole ih. Majmuni ska ču, redari ih gone. - Majmuni tjeraju majmune - čuje se glas iz svjetine. Hihot se prolije ulicom, padaju povici, primjedbe, redari vi ču, tjeraju maske; val svjetine giba se naprijed i n atrag. Ulicom juri bijela maska na konju; viteška odora od bijele svile leprša zrakom. Čovjek maše bi čem i stiže pred stražu. Ona uzmakne pred konjem, a bijela maska zviždi bi čem. Svjetina se veseli. - Bravo! - Hura! Majmuni naprijed. Majmunska se četa razleti medu publiku, nekoliko žena vrisne od s traha pred njihovim gubicama. - Bravo, bijela masko! - Nema policije! Majmuni naprijed! - vi če dje čak drže ći se na stupu uli čne svjetiljke. Ljudi odgovaraju smijehom. Bijeli se jaha č isprsi. - Ne smijte se, ljudi! Majmuni nisu šala, majmuni l upaju ljudske glave kao orahe; majmuni kradu, proždrljivi su, pa met im je u trbuhu, a ipak zapovijedaju, majmune tr eba ve zati o lanac i tu ći! -Bravo! Bravo! - Pravo govori! - Tko si ti? Jezik ti je jednako oštar kao i bi č. - Budala sam koja nije htjela postati majmunom sija mske carice! Mala zabuna. Pod krinkama se zapanjila lica nad tol ikom smjeloš ću. Rekao je carica - rije č sijamska nije im bila poznata. - Tko si, bijela masko? - upita netko. - Ja sam bi č! - odgovori i zvizne zrakom, a svjetina nagrne sve bliže k bijelom jaha ču s krinkom. - Taj ne zbija karnevalske šale - šapne Josip Rosen bergu. - Ne će dobro svršiti. Eno, dolazi patrola. Idemo! DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ostajem ovdje... Jure ća četa raštrka svjetinu s ceste. Sve se stislo k zidov ima ku ća. Vojnici opkole bijelu masku. Padaju pošalice i čarkanje. Četovoda si ñe s konja. - Tornjaj se s puta - obra ća se bijeloj maski. - Ni na sudnjem danu ne ću da se bilo kome sklanjam s puta! - Ha-ha! Hura, bijela masko! - vi če publika. Odvažnost je osvaja. - Si ñite dolje! Pravite strku! On podbode konja, ovaj se ustobo či, zavrti, pojuri natrag, okrene i u brzom skoku presko či preko glave četovo ñe, kao preko patuljka. Veselje i divljenje pretvori se u divlju ovaciju bi jeloj maski. Ovakve vratolomije ljudi još nisu vidjeli. Svjetina sve uz ima za šalu, ali četovoda je posramljen i uvrije ñen. Bjesni. - Nisam vas presko čio ja nego moj konj! - dobaci mu maska.

Konj se pod bijelom maskom propinje, udara nogama s vakoga tko mu se približi. - Vojni čki konji boje se kopita bijesnog vranca i uzmi ču - a bijela maska sjedi na njemu i kao da ga namjerno podbada, konj se zalije će u patrolu. Razigrana svjetina hiho će: - Ne boji se vranac patrole! - Rastuma čite mu daje to patrola! - Halt! - vikne četovoda. - Ne respektira komandu! - Naprijed, vojaci, tko mu je ravan. - Marš! Smjesta ku ći! - vi če četovoda. - Mi ili konj? - upita šegrt s uli čne svjetiljke, a raspojasani smijeh provali iz veselih Be čana u karnevalskoj nedjeljnoj no ći. Više nego najoštrija demonstracija raspalio je t aj smijeh mladog vojnika, i povrije ñen on zagrmi vojnicima: I MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE -Palite! Josip se trgne, jurne naprijed i povi če dižu ći ruke uvis. -Ne pucajte! - Kuš! -vikne četovoda raspaljen. Prestravljeni Rosenberg nade se otkinut od Josipa. Bijela maska vi če: - Sklonite se, karnevalska djeco! Prasnuše puške. Vrisak žena, krik muškaraca, svjeti na nasrne u veže kao bujica s prelomljenog nasipa. Josip u gužvi osjeti teški udarac po glavi i klone. Bijela maska leži ispružena na crnom konju. -Pogo ñen je! S prozora gledaju ljudi, u kr čmama i pala čama zanijemila muzika. Svjetina vi če, žene zapomažu, karnevalsko veselje premetnulo se u strah, bijes i kletve. Bijela maska leži potrbuške na konju. Zabrinutih o čiju ljudi su se zagledali u njegovu bjelinu. Konj mu poskakuje. Vojnici se približavaju jaha ču. Bez daha pilje ljudi. Tada bijeli jaha č tresne o kordon, gurne konja s vojnikom i jurne ul icom kao bijela strijela. Jaha č je namjerno polegao na konja da bi tijelo zaštitio od taneta kojih zapravo nije ni bilo; vojnici su pucali u zrak da poplaše l jude. Stotine poklika razgaljene radosti odjekuju za bijelom maskom koju nitko ne pozna. Svi se raduju njezinu sretnom bijegu. - Za njim! - vikne četovoda. Snijeg zaškripi pod konjskim kopitama. Ljudi istr če na sredinu ceste, smijeh utihne. Iz žamora nasr ću zabrinuta pitanja: - Ho ću li ga uhvatiti? - Mnogo ih je, a on je sam. - Da ih je još stotinu, on će ih preletjeti kao bljesak oblaka. - Samo ako mu konj ne sustane... - Vražja živina, služi mu kao vilenjak ñavlu! - Presko čio je vojnika kao ma čka psa... - Tko zna otkuda je? - Bio tko mu drago -juna čina je! - Čitav mu Be č nije vidio premca. - Dao Bog da utekne! - Sveti Ilija kr čio mu putove!

Polagano razlijeva se masa ulicama pronose ći glasine o bijeloj maski na crnom konju. Ostale su samo grupe muškaraca na koje je vr atolomija okrinkanog jaha ča ostavila dubok dojam. Oni potanko raspravljaju o sv akoj njegovoj kretnji. Iza dvorskih rasvijetljenih prozora, u dvorani vene cijanskih zrcala, otmjeni parovi igraju menuet. Carica sjedi u dvorani goblen a, uz karte. Knezovi Auersperg, Liechtenstein i bogati Trautson hazardir aju gube ći velike svote. - Moja gospodo, ako nastavim, opremit ćete svojim mošnja- ma čitavu moju vojsku - re če ona, digne se i pode u njihovoj pratnji u plesnu dvoranu. Ugledala je grofa Kocha k ako živo razgovara s njenim tajnikom barunom Nemvjem. - Vi ste uzrujani? Što se dogodilo? - Veli čanstvo, ništa važno. U reduti zbijaju šale! - Karneval je zato da ljudi istovare svu svoju glup ost, koja bi ina če čitavu godinu tištila njihov mozak. O čito se opet za bavljaju na moj ra čun? - Veli čanstvo! Be čani obožavaju vaše veli čanstvo! -Na svakom karnevalu ilustriraju svoju ljubav karik aturama. Koch je bio sretan da je francuski poslanik prekinu o caricu. Josipov tajnik Hatzfeld uzrujano je tražio pogledom meñu gostima, a onda se opet povukao i potr čao u drugi kat. Rosenberg je čekao u predsoblju. - Nema ga dolje - re če mladi tajnik. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Rosenberg klone na divan. - Ako mu se što dogodi, ne će mi preostati drugo nego da napišem oporuku. U gužvi je nestao. Uzalud sam ga t ražio. - Trebalo je da ga udaljite od gužve. - Suvišne rije či! Jedva je do čekao karneval da se može nes metano kretati me ñu ljudima. On bi čitave dane plandovao po gradu i okolici. Gdje ima više skitnica, tu mu j e milije. Naj više voli sjesti u kr čmu i slušati što svijet govori. To je njegova bolest. To će zlo svršiti. Ne postoji ništa čime bih ga odvratio od tih izleta. Ja sam izvan sebe. - Što da radimo? - Idem k sestri. Ako nije tamo, ja sam izgubljen. D ajte mi moj domino. Ne ću da me dolje vide i pitaju za njega. Rosenberg ostavi dvor, pode pješke bu čnim ulicama i skrene u pala ču svoje sestre. Rasvijetljeni prozori vratili su mu nadu da će na ći Josipa. Potr čao je uza stepenice i ušao u salon. U naslonja ču sjedio je Josip. Barunica Rosenberg stavila mu je oblog na glavu. - Veli čanstvo - prestrašeno će Rosenberg - što se dogodilo? Nestali ste mi s vida. - Nije ni čudo. Bilo je vrlo veselo. I mene je dopao mrvi čak - i pokaže na glavu. -Kako vam je? -Vrlo loše! Moja je lubanja za vladara pretvrda, a za podanika premekana! - Molio sam vas da se maknete odande. - Dobro da vas nisam poslušao. Tko ho će vladati, mora okusiti podani čke radosti kundaka. To je pou čno. Jeste li što čuli o bijeloj maski? Jesu li ga uhvatili? - Ne znam ništa! - Bilo bi mi žao! Čovjek mi se svi ña. Ima odvažnosti i duha. - Nadam se, veli čanstvo, da je ovo vaš posljednji izlet na ulicu. - Tek sam po čeo. Karneval mi je dokazao da nas Be čani proziru kroz dvorske zidine, i da su u svom gledanj u sasvim

ugodni! - Ali nezgoda koju ste doživjeli spre čava vaše veli čanstvo da ide u Johanneshof! - To je svakako loša posljedica moje karnevalske sm otre. Poñite sami i odnesite grofici moju poruku. Dotle ću biti gost ljubazne barunice. - Veli čanstvo, danas je prekasno. Grofica ve ć odavno spa va. Sutra je zgodnije. - Možda imate pravo. - Veli čanstvo, ako ne kanite obustaviti svoje opasne izlet e, moram se zahvaliti na časti i sre ći da vas pratim. Ne mogu podnijeti strah i odgovornost. - Dvije stvari treba da si izbijete iz glave: da os tavite svoje mjesto i da me sprije čite u izletima. Rosenberg je bespomo ćno šutio. S ulice dopre do njih smijeh pustopašnih veseljaka. - Sve je veselo, a ona tamo čami sama - uzdahne Josip sjet no. - Sutra se ovo mora riješiti, ako prihvati moj prijedlog. - Uvjeren sam da će prihvatiti. - Jeste li se pobrinuli za sve udobnosti u novom dv orcu? - Moja je sestra u tom majstorica. - To me umiruje. Nakon kratke šutnje najednom re če Rosenberg: - Šteta da grofica nije - princeza! - Onda ne bi posjedovala moju dušu i srce, zar ne? Zato ste to rekli? - Ne, veli čanstvo. Zato što bi u slu čaju... da... - Izrecite odvažno: u slu čaju da me ona odlikuje i prihvati moju ruku i srce... Rosenberg porumeni osje ćaju ći carevo nezadovoljstvo naglašenom željom da se Ner a rodila princezom. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ne pletite, Rosenberg, sa mnom se govori otvoreno i is kreno. - Odabirem ono prvo: kada bi se prestolonasljednik vjen čao groficom, našli bi se vlada i dvor u jednoj fron ti, ne protiv vas - nego protiv nje. Zato je šteta što nije princ eza. Trebalo bi misliti o tome. - Tako valja govoriti. A sada čujte mene: vi se bojite da ni sam razmislio? Da idem slijepo? Istina je. Razmišlj ao nisam. Nemam što da razmišljam. Da sam se rodio princem, t o je slu čaj, igra prirode. A mogao sam se roditi u postolars koj ra dionici. Ako je priroda htjela da me pošalje na svi jet u car skom dvoru, to je njezina tajna, njezin problem - a li ne moj. Za mene je sada važno da sam tu i da iskoristim što mi život pruža lijepo, dobro i pošteno. Prema drugim name će mi pri roda dužnosti, prema sebi samom pravo da svojim živ otom upravljam onako kako ću moći lakše izvršavati dužnosti. Pri roda mije dovela u susret savršenu ženu. Tko je ona po rodu, to je svejedno. - Ali tako ne misle dvor i vlada. - To je opet njihova, a nipošto moja briga. - Progonit će groficu, više nego što je progone sada. - Kako vidite, j a j e štitim - koliko mi ona sama dopušta. Bu de li mojom ženom, moje će pravo biti potpuno. Danas ja u vladavini i na vlasti ne zna čim ništa - vu čem se svojim putem kao jesenja magla, ali ipak svoju ženu bih branio p rotiv svih

i svakoga, kao potpun muž. Budite mirni. U tom bih sretnom slu čaju znao i ja udariti po stolu i svima otkresati - svoj basta! - U to ne sumnjam! Tek sam mislio da bi tu trebalo riješiti neka pitanja... - Ima samo jedno neriješeno pitanje: što misli ona? ! - Onda su potpuno riješena sva pitanja... Josipove o či zahvate Rosenbergovo lice što je odavalo duboko u vjerenje. - Tko vam to veli, Rosenberg? - Moje iskustvo. Zagledao sam se u dubinu grofi činih osje ćaja prema vama. - Vi?... Zašto ih ja ne opažam? - Jer gledate sa strepnjom duše koja sav svijet pro matra kroz sivu maglu pesimizma. A onda - grofica još dan as ne zna da je udovica. - Strepim pred tim časom. I nemam odvažnosti da joj priop ćim. Ali kad je odvedem iz Be ča, bit će uvijek s nama i lakše će preboljeti. - Vaše veli čanstvo, ona će pošteno i dostojno pokopati us pomenu svog muža, jer je krijeposna i poštena duša. Meñu tim, ne ću više tajiti... - Što? - napeto će Josip. - Ono što sam doživio s groficom u Johanneshofu. Josip skine oblog s glave i okrene se k svom pouzda niku. - Recite mi to čno, sve po redu. - Kad smo posljednji puta posjetili groficu, bila j e velika mećava, i ja sam vašem veli čanstvu predlagao da preno ćimo na dvoru. Nije mi izbjeglo da grofica nijednom rije čju nije po duprla moje nastojanje. Nakon ve čere ona se oprostila i otišla u prvi kat. Vi ste, me ñutim, iznenada izjavili da ćete po ći u Beč i odvezli ste se s Oskarom mojoj sestri. - Da, pa onda? - Po vašoj želji ostao sam na dvoru da sutradan isk ušam ja haćeg konja za groficu. Ujutro sam izvršio vaš nalog i najavio se grofici. Bila je vrlo mrka i zamišljena. - Zbog čega? -Ja sam je to isto pitao, na što mi ona odgovori: - Prestrašila sam se. Oko pola noći netko je kucao na moja vrata. Kasnije sam se dosj etila da je možda njegovo veli čanstvo poslalo po mene. - Prestolonasljednik je odm ah poslije ve čere otišao u Be č - odgovorim. I tada se njezino lice neobi čno razvedrilo. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Vidio sam da je upravo sretna što vi niste bili te noći na dvoru - a onda se ispostavilo da je to kucala gospoda Rozalija. Prije nego sam otišao, grofica mije pokazala Voltairea što ste joj donijeli da čita, pokazivala mije vaše bilješke i naglašavala kako je po ovim bilješkama u poznala čitavo vaše mišljenje, zavirila u vašu dušu. Na oproštaju me mo lila da pazim na vas kad izlazite incognito, jer se boji jezuitskih zasjeda. - Naslu ćujem što zaklju čujete iz svega toga. - Ponajprije to, da se grofica s više strana ne čega boji. Ono kucanje, strah, pa radost... - Razumije, razumijem - odgovori Josip žalosnim gla som.

- Vi ste joj rekli da ste gori nego što ona misli, a to je bila pogreška i otuda njezin strah koji sam ve ć prije zamje ćivao. - Koliko mi to zadaje boli... - Kad je vaše veli čanstvo sa sobom nacistu, potrebno je da grofica sazna vaše najpoštenije namjere. Stoga j oj morate razotkriti smaknu će njezina muža. Kad tu zapreku oborite, ra zabrat ćete njezine duboke osje ćaje prema vama. - Polako, polako, nije dobro odviše se nadati. - Ja sam miran promatra č i stekao sam uvjerenje da grofica svoje osje ćaje skriva zbog nekog straha - ili sama nije svjesn a svoje ljubavi... - Prema kome? - Prema vašem veli čanstvu. - Zašto mi tek danas otkrivate svoja opažanja o gro fici? - Jer sam tek danas čuo od vašeg veli čanstva čvrstu odlu ku da groficu zaprosite, prema tome, svojim otkri ćem nisam nimalo utjecao na vašu odluku. A opet, rado bih vaš e veli čan stvo vidio sretnim... - Mnogo, vrlo ste mi mnogo rekli, prijatelju moj. P reveli kom mi nadom hranite srce... - Naprotiv, još uvijek nisam rekao sve. Ima još jed na novost za vas. Melankoli čnom Josipovom dušom zatitra neizvjesna sre ća. -Ona mije rekla... - Ne tako brzo, u turobnom životu nisam se privikao rado stima. Kad dugo živiš u mraku, sun čano svjetlo zaboli. - Opraštaju ći se s groficom, ona mi je svijetlim o čima re kla: barune, ja bih voljela da s prestolonasljednik om što ćešće svratite ovamo... - Rekla je što češće? - Da, i nastavila: ako mu nije dosadno društvo nesr etne prognanice. - O Bože, ona je meni dosadna!... -Kona čno je završila: vjerujte, njegov dolazak svijetli j e tra čak u mojoj samoći. U njegovu društvu osje ćam da nisam suvišna na svijetu... Drhtanje u prsima nije mu dopustilo da odmah odgovo ri. Gledao je preda se, kao u nenadano otkri će. "Ona želi da do ñem, ona želi..." - Zašto mi to niste odmah rekli? - Veli čanstvo, nisam htio da se ovom porukom osjetim su krivcem vaših odluka. Sada kad ih znam, savjest mi je mirna. Naslonio je glavu na naslonja č i zagledao se u kamin. - Moja mra čna, mrtva duša njoj je svijetli tra čak... Kako to zvu či lijepo i kako nevjerojatno... Paradoks! - Menije sve jasno. Nakon svoga muža, grofica mora ljubiti samo vas: u njemu je ljubila viteštvo, u vama dušev nost. - Svaka vaša rije č pada mi na srce kao tra čak sunca. Ušutjeli su. Josipove o či zasvjetlucale su mirnim toplim sjajem. - Srce je čudne prirode. U boli u čini te mrkim starim filozo fom; u sre ći, djetetom! Kako to godi!... Plamen u kaminu veselo svjetluca. Josipove se o či sklope. U mislima ugleda Neru kraj kamina, u ruci joj Voltaire, usta joj se smije še, a bijele ruke listaju stranicu po stranicu. On sluša MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE šuštanje papira i pucketanje plamena. Gleda je jasn o i živo, u grudima dižu se plahi kliktaji probu ñene nade, a čitavim bi ćem prostruji jedno jedino pitanje:

"O, prirodo božanska, zar si mi uistinu odredila za život taj veli čanstveni dar?"... Karnevalska se buka na ulicama stišava, svjetla gas nu, ludorijama izmoreni grad sprema se da usne. Rosenberg izi ñe iz odaja u kojima se mladi car odmarao uvijek nak on lutanja gradom i okolicom. Barunica Rosenberg, udovica u tridesetoj godini, di skretna pouzdanica svoga brata i njegova gospodara, čekala je u svom budoaru. - Je li usnuo? - upita brata. - Nije. Jako ga boli glava. Bojim se da je udarac k undaka ostavio težih posljedica. Zabranio mi je da pozovem lije čnika. - Brate, nastradat će on, a nastradat ćeš i ti. Ludi je užitak lutati ulicama grada i miješati se s ljudima. - Nije to njemu samo užitak. Studira ljude. -1 udarce kundakom. - Postoji još ve ća opasnost. Ako njegove izlete nanjuše jezu iti, završit će na ulici. Ubit će ga u masi svjetine. - Zašto mu to ne kažeš? - Iscrpio sam rje čnik upozorenja. Tvrdoglav je kao i nje gova mati. - Strašno je to. Čitavog karnevala moram strepiti da ga jed ne ve čeri ne donesu mrtva! - Posljednja mije nada grofica Vojkffy. Ona će sigurno rado prihvatiti njegovu ponudu da ostavi Johanneshof. A onda se on ne će maknuti od nje. - To bi bila prava sre ća za sve nas. Lakaj najavi vratara koji njegovoj preuzvišenosti ž eli priop ćiti nešto povjerljivo. Dvorski meštar pozove vratara u baruni čin budoar. Visok mršav čovjek u otmjenoj uniformi, opšivenoj bijelim gajtan ima, stane ponizno kraj vrata. - Govori pred barunicom. Što je nova? - upita Rosen berg. - Vaša preuzvišenosti, molim ponizno, oprostite mi što vas tako kasno smetam. Netko je tražio vašu preuzviseno st. -Tko? - Molim ponizno, neka bijela maska. - Bijela maska? Visok, snažan čovjek u bijeloj pelerini i per natom klobuku? - Na službu, upravo je tako izgledao. Barun zna čajno pogleda sestru i nastavi: - A što je rekla maska? - Neka najavim vašoj preuzvišenosti jednog prijatel ja zbog važne stvari. - A što si mu odgovorio? - Molim ponizno, odgovorio sam da vaša preuzvisenos t ni je u pala či. Bilo je to onda kad je vaša preuzvisenost izašla maskirana s njegovom preuzvišenosti grofom Falkenst einom. - Je li taj čovjek otišao? - Molim ponizno, nije otišao, nego je rekao: "Ne bo jte se, njegova preuzvisenost dobro me poznaje. Imam važne vijesti za njegovo veli čanstvo prestolonasljednika." - To je rekao doslovce? - Molim ponizno, jest doslovce. - Što si mu odgovorio? - Upita barun znatiželjno. - Molim ponizno, rekao sam: njegovo veli čanstvo i viso čan- stvo, i njegova preuzvisenost stanuju u dvoru, a ne u ovoj pa la či. Ako ste znanac njihovih preuzvišensoti, idite u dvor. - Vrlo dobro. A što je bilo dalje? - Molim ponizno, bijela maska je upitala: dakle, nj egovo

viso čanstvo prestolonasljednik nalazi se u dvoru. - Ja sam odgovorio: gdje bi se drugdje nalazio nego u dvo ru. Tamo je njegov uzvišeni dom. - Vrlo dobro. Ako bi ponovno došao taj čovjek, ili bilo tko drugi, uvijek tako odgovori. Grofu Falkensteinu ne smiješ ni- - MARIJA JURI Ć ZAGORKA "ga najaviti. Ako sam ja kod ku će i tkogod do ñe, odmah me pozovi. - Na službu, preuzvišenosti. - Vratar se pokloni i zatvori za sobom vrata. Barun uzrujano po čne šetati po sobi. - Što je? - zabrinuto ga upita sestra. - Ono što sam slutio. Bijela maska zna da prestolon asljednik dolazi u ovu pala ču, a to je do sada bila samo naša tajna. Tu se krije opasnost koju sam slutio. Jezuiti su nam z a petama. Barunica zalomi rukama. - Bijela maska nešto smjera. Budimo oprezni. Presto lona sljednika ne puštajte s oka, a sutra ću se pri činiti bolesnim da ne moram i ći grofici. Ona ne smije ništa znati. Poslat ću Os- kara u gradski magistrat, možda su bijelog jaha ča uhvatili, a onda ću sam k njemu na razgovor. Sutradan je Rosenberg hinio bolove u želucu i ostao u pala či, uzalud čekaju ći da štogod sazna o bijeloj maski. Niti su o njoj štogod znali u magistratu, niti se ponovno pojavio kod vratara. Ne slute ći ništa o tajnama svog meštra, prestolonasljednik j e mirno sjedio u njegovu salonu, čitao svoje miljenike filozofe, razmišljao, bilježio i opet čitao. Ipak je Rosenberg zapazio na mladom gospodaru neki nemir i uzbu ñenje, pa re če: - Vaša mi rana zadaje brige. - Meni zadaje brige vaš želudac. Njemu se prohtjelo da se stavi nad interese grofi čine sigurnosti. Mene obuzimaju vrlo zle slutnje... - Još ću danas oti ći grofici. - Bilo bi mi vrlo drago da vam se želudac za ovu lj ubav pre ma meni ne oduži zlobom. - Nadmudrit ću ga dozom lijeka. Rosenberg je shvatio da ne može dalje hiniti bolest , pa je odlu čio da nakon ru čka ispuni Josipovu želju. Me ñutim, DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE pozovu ga u prizemlje. Vratar mu najavi posjet. Zam alo Rosenberg povede malog stasitog mladi ća u prvi kat i najavi ga Josipu. -Veli čanstvo, stigao je šef našeg "tajnog kabineta". Stasit, prijatan mladi ć, u jednostavnom plemi ćkom odijelu pozdravi vojni čki. - Ne tako, Lasi - re če mu Josip - sada ste samo moj grof Koch, a nipošto vojnik. Sjednite i lijepo kazujte š to je na dvo ru novo. - Veli čanstvo, uspjelo mi je kupiti povjerenje jednog Kochova pouzdanika za 500 dukata. - Dakle "povjerenje" i nije odviše skupa roba. A št o vam je otkrio? - Grande je obe ćao onome tko prona ñe trag grofici Vojkffy 500 dukata nagrade. Ja sam mu odmah isplatio nagrad u. - Naravno, sada su se sva njuškala razletjela u lov za duka tima. - Da, veli čanstvo, svi osim Bindera, on je moja mušterija. - Dakle, nastavite s njim svoje neplatonsko prijate ljstvo i ja vite mi svaku sitnicu. Prestolonasljednik pruži ruku mladom časniku: - Dobro radite, mladi prijatelju, vježbajte se za K ochovo mjesto.

- Sretan sam samo u vojni čkoj službi, ali vašem veli čanstvu pridonosim svaku žrtvu. - Onda ostanite u vojsci samo neko vrijeme, potrebn a mije vaša vjernost, Lasi. A sada, Rosenberg, iznajmite n am ko čiju, idemo u Johanneshof. - To ne mogu dopustiti... Vaša rana, pa onda mogu ćnost da vas tko vidi i ude u trag grofici... - Ne trošite rije či, Rosenberg. Ho ću da idem. Nije li kar neval? Možemo po volji mijenjati svoja zvanja. Naba vite mi kakvu bijelu masku da je stavim zbog popularnosti z a svoje buduće carsko zvanje. - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Lasi i Rosenberg izi ñu u predvorje živo raspravljaju ći. - Nipošto ne smije uzjašiti, uzet ću ko čiju. - Ja ću vas pratiti - re če Lasi. - On se suviše izlaže opas nosti. Dan i no ć strepim za njega, a ova bijela maska o kojoj ste mi govorili ne ide mi u glavu. -Vratar ju je poslao u dvor. -Ako ima loših namjera, ne će do ći. To je jasno. Obojica odlu če da će se dobro naoružati, kako bi u svakom slu čaju mogli obraniti svoga gospodara, kojemu su bili odani ne samo li čno, nego su poštivali njegove nove moderne misli. U četiri sata popodne spustio se rani zimski mrak na o bla čno nebo. Iz dvorišta krenula je ko čija. Sva trojica, maskirani i okrinkani, odvezli su se grofici Neri. U SAMOTNOM DVORCU Navrh brežuljka samotne okolice, izme ñu visokih stabala svjetlucaju prozori malog dvorca. Kočija se uspinje uzbrdo. Josipov je pogled upravljen u prozore prvoga kata. Njegove su misli i osje ćaji vezani uz ono svjetlo. Izišli su iz ko čije i pozvonili. Vratar je pomno ispitivao i zaviri vao kroz mali prozor či ć u njihova lica i tek kad se uvjerio daje to doista "gospodin Huber", vlasnik dvora, otvori im vežu. Gospoda Rozalija pod e im u susret. - Što radi moja sestra? - upita Josip. - Njezina milost čita. Baš će se radovati što ste došli, pa još s tolikim društvom! Mogu li priredit ve čeru? - Molim, ali me najprije najavite. Kad se ona uspela na prvi kat, Josip šapne Rosenber gu. - Pratite i promatrajte. Vaše su opaske važne. Pokucali su na vrata. Ona se odazove mekim glasom. Josip i Rosenberg udu. U prostranoj sobi, sa stijen ama obloženim tamnim drvom, namještenoj crnim kožnatim naslonja čima, visokim policama punim knjiga, uz okruglu svjetiljku sjedila je Nera. Njena svijetla haljina, baršunasta ljepota njenog lica, pepeljastosivi uvojci što su padali po mramornom vratu, bili su u jakom kontrastu s mirnom, hladnom sobom. Josipu se učinila kao svjetlom obasjana sun čana slika u crnom okviru. I upravo zato što ju je n ašao u toj svojoj sobi, bio je radostan. Čarobne, lijepe, tamne o či uprla je u njega i Rosenberga. - Kakva li ugodna iznena ñenja - re če ona tiho. Josip joj pri ñe, pokloni se i poljubi joj ruku. - Osje ćam da se moji filozofi bune što im sada kradem vaše misli - re če on pogledavši knjige. - Mislim da će vam zahvaliti, odviše izrabljujem njihovo str pljenje. Ali vi nosite dah karnevala u ovaj u čenja čki stan! - Samo kao paravan - re če Josip - pod krinkom smo nevid ljivi i usudimo se izre ći ono čemu ne bismo našli rije či licem u lice.

Trepavice njenih o čiju malo su se spustile, kao da pokrivaju uspomenu što ju je ovim rije čima probudio, uspomenu na crnu masku u Bathyanyjevu perivoju. - Ubrajate li u to i kundakovu abecedu? - nasmije s e Ro senberg. - Grofice, upitajte njegovo veli čanstvo, kako izgleda pečat istine što su mu ga dali na ulici. - Što-o? - za čudi se Nera. - Optužujem prestolonasljednika da ne sluša vaše po ruke. Ranjen je u glavu. Rosenberg joj ispri ča doga ñaj na ulici, na što ona prekori mladog cara. - Vi upravo želite silom ucviliti sve svoje prijate lje? - Ne vjerujem - re če on sjetno - da bih baš sve koje sma tram prijateljima uistinu ucvilio. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Nije dobro odviše se družiti s filozofima - odgov ori ona pogledavši pred sobom knjige - u njihovu se društvu mnogo razmišlja i - malo vjeruje! Taj ga usklik trgne, pa je nesigurno zapita: - Odakle vašoj uvijek sun čanoj duši takvo iskustvo? Njena meka ruka prozirne puti, tankih prstiju, spus ti se na crne filozofske knjige, što su ležale pred njom na stolu. "Blago njemu kad ga ova ruka pomiluje", pomisli Rosenberg. - Vidite, odatle - odgovori Nera. - Filozofi su me zavukli u mnogi nepoznati mra čni kut, a kad sam izišla na sunce, nije mi više bilo tako svijetlo i blistavo kao prije... - Eto, slutnje su se moje obistinile: moji filozofi bili su opa sno društvo vašoj sun čanoj duši. - Možda... - Dopustite da to popravim. - Da iz uzmete? Prekasno je, ja ih volim. Nije odmah našao rije či da odgovori, a pogled mu se natopljen dubokom oda noš ću, zaustavio na njezinim o čima. - Dopuštate li da filozofima ja otmem - vas? - Oni se ne će ljutiti. -A vi? - Vaši posjeti utjelovljuju dva bi ća: filozofa koji te u či i pri jatelja koji te štiti - dakle, mogu li se ljutiti? Rosenberg je htio da se povu če ali Josip osjeti da bi to bilo netakti čno i povu če ga u razgovor. - Naslu ćujem neki važan preokret. - Jest, želim vam pružiti ljepše i sigurnije zaklon ište, s mno go više slobode. Jeste li zadovoljni? - Kako da zarobljenica ne bude zadovoljna. Odviše j e to. Zar da vam i nadalje budem brigom i smetnjom? Šutio je, a njegov joj je pogled govorio: "Zar ti n e vidiš kolika je sre ća brinuti se za tebe?" Zatim nastavi: I DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Nemam smjelosti govoriti ono što u ovom času mislim i osje ćam, ali zaboravljate, grofice, ja ne činim vama nikakvih usluga, ja tek iskupljujem velik svoj dug: vi ste s e čitavi zalo žili za moj jadni život. - Koji će milijune osloboditi jada! - re če ona oduševljeno. - Tko zna - uzdahne on - pustimo budu ćnost budu ćnosti. Sada je moja dužnost da vas povedem ujedan dvor u K oruš koj. Ovdje ste nesigurni. - Vi ste mi rekli da će se carica umiriti. - Ukoliko bi se ona i umirila, jezuiti se brinu da njezinu mi lost prema vama podjare. - To je razumljivo.

- Danas sam saznao da vas budno traže i nastoje car icu na govoriti da obnovi vaš proces. - Onda sam izgubljena. - Jednom sam vam rekao: ako vas ne može zaštititi c ari čin sin, zaštitit će vas - čovjek. Barun Rosenberg ima u Koruškoj velik dvor, sa dva golema krila. Ure ñen je tako da ćete imati sve udobnosti na koje ste navikli. Čitavo veliko krilo stavlja vam barun na raspolaganje, a uz to imat ćete ondje više slo bode - daleko od jezuitskih o čiju - živjet ćete kao mlada ba runova sestra. -To je vrlo lijepo. - Pristajete? - Pristajem vrlo rado i hvala vam na brizi. - Obratno, ja vama zahvaljujem što mi dopuštate da ski nem s duše strah da vas ovdje ne prona ñu. Mi ćemo uvijek bi ti sretni kad nam budete dopustili da vas pratimo u šetnju i na izlete, ili da vam prikratimo vrijeme čavrljanjem. - Bit će vam predaleko iz Be ča dolaziti onamo. - Mi ćemo tamo ostati s vama u drugom krilu dvora. Ne bih mogao podnijeti da vas ostavimo samu. To bi bil a samo polovi čna zaštita. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Spustila je pogled. Njemu se u činilo da joj je bijelim čelom proletjela mra čna sjena. - Mi vas ne ćemo smetati. Naša je dužnost da vas čuvamo, jer spremaju veliku potjeru za vama. Ako zaželite d ruštvo, vi ćete nas pozvati, a mi ćemo vršiti svoju dužnost. - Kako će dugo trajati ta strašna neizvjesnost? - Pouzdajte se u mene. Pokušat ću caricu nagovoriti da vaš proces ne dira, da ga zauvijek uništi. Kad uhvatim zgodnu pri liku. Sada je još odviše svježe. Zamolio sam grofa Meska da mi dovede svoje prijatelje, koji će posvjedo čiti da se u Gran- deu krije zloglasni Anzelmo. Kad njega maknemo, nes tat će glavnog huška ča protiv vas. - Veli čanstvo, vi ste mi obe ćali da ćete saznati što se dogo dilo s mojim mužem? Ovo mu je pitanje nekoliko časaka oduzelo snage. - Čini se kao da mi nešto tajite? Rosenberg upadne: -Vaša milosti, njegovo je veli čanstvo pokušalo mimo carice saznati istinu. Za nekoliko dana sve ćemo vam priop ćiti. Josipove lijepe bistre o či odražavale su melankoliju. Turobni pogled upro je u kamin i šutio. Rije č je preuzeo njegov dvorski meštar. - Kad stignemo u Tereziendorf - tamo se nalazi moj dvorac - sigurno ćemo dobiti glas o vašem mužu. Odlu čili smo, ako se slažete, da u srijedu do ñemo po vas. - Kako god odredite. - Smijemo li s vama ve čerati? - upita Josip. - Vi ste odviše čedan ku ćedomaćin - odgovori ona sa smi ješkom. -Veselit će me. U blagovaonici su ve čerali svi zajedno. Tu je razgovor bio veseliji. Pos luživala ih je gospoda Rozalija. - Kako vas zabavlja moja ku ćanica? - upita Josip Neru kad je Rozalija izašla. - Vrlo je zanimljiva. Žena ima zdravo opažanje i tr agi čnu

prošlost. Rado je slušam. Ipak su šale gospodina ba runa Ro- senberga zabavnije. - Nastojat ću ponijeti u Korušku sve najbolje što prona ñem. Vaša milost ne smije toliko čitati i razmišljati. - Možda nemate krivo. Poslije ve čere Nera ustane i stane se opraštati. Pruživši Josi pu ruku, re če mu toplo gledaju ći ga u o či: - Obe ćajte mi da ne ćete izlaziti na ulicu, niti se izlagati opasnosti. Njezina želja izre čena s toliko osje ćaja, razvedri mu lice i on odgovori: - Dakle u srijedu podve čer? - upita Josip Neru. - Dobro, u srijedu - odvrati ona i pode k vratima. - Obe ćajem. Rosenberg ih otvori. Josip je stajao usred sobe i z ačaranim pogledom motrio Neru. Lasi je sišao da priredi ko čiju, a Rosenberg pristupi Josipu: - Veli čanstvo, danas ste se uvjerili na svoje o či i uši koliko je zabrinuta za vas. - A pitala je za njega! - Baš zato što se ve ć po činje boriti sa svojim sklonostima prema vama, ho će da zna za sudbinu muža. Niste li primijetili melankoliju u njezinim rije čima, kad je govorila o filozofima, 0 razmišljanju i nevjerovanju? Sve je jasno: ona ra zmišlja i ne vjeruje daje vi ljubite s poštenim namjerama. - Rekao sam joj, kad smo je doveli ovamo, da bih je u činio svojom ženom. - Može li tome vjerovati krijeposna žena kad misli da joj je muž živ? Čim sazna da je udovica, sve će se izmijeniti. Sada ima pravo misliti da su vaše rije či samo plašt, pod kojim se skriva želja, da vam bude ljubavnica. Čim ste joj rekli da ćete 1 vi boraviti na dvoru u Koruškoj, ona je gotovo ug asnula, ft MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE smrkla se. Eto, ona se boji zamke, gubi vjeru u vas , a svemu je tome krivo, što joj ne velite istinu o mužu. Uto se pojavi gospoda Rozalija i pozove baruna Rose nberga. On izi ñe. Kad se zatim vratio, veselo se nasmiješi Josipu: - Grofica me pozvala i naredila mi da vas ne pustim s oka. "Ako još njega izgubimo, barune, svemu je kraj!" re če ona. Veli čanstvo, vi možete mirno čekati Korušku. Sudbina vašeg srca riješena je sretno! Od ganu ća nije mogao ništa odgovoriti tek potapša svog pouz danika po ramenu. Odvezli su se opet u Be č. Rosenbergovo razlaganje polako je smirivalo Josip ovu sjetu i on je u mislima slušao njen topli glas, vid io čarobni njen pogled ispunjen zabrinutoš ću kad je tražila od njega obe ćanje, da se ne će izlagati opasnosti. S tim je mislima stigao u Rosenbergovu p ala ču i legao na po činak. KOMESARI ZA ĆUDOREðE NA KARNEVALU Za utorak nave čer zakazan je na dvoru maskirani ples. Josip i Rose nberg odlu čili su da pod krinkom udu u dvor, da se ondje umiješaju medu maske i doznaju kakvo je raspoloženje prema Neri. Zato je Rosenberg pošao po naru čene kostime starovje čnih zvjezdoznanaca, u kojima ih nitko ne bi mogao p repoznati. Uzme crni domino i krinku i side u vežu pala če. Tu ugleda vratara kako je turio glavu kroz prozor či ć i s nekim se s ulice živo rje čka. Pri ñe bliže, prisluhne i povu če vratara za kaput. - Zaklju čaj ulaz na stepenište. Vratar zaklju ča željezna vrata što su vodila na prvi kat, a zatim otvori vežu. Dva gospodina u zelenim odorama dvor-

skog tajnog kabineta, Binder i Blank, stajali su pr ed Rosenber-gom s maskom na licu. - Mi smo izaslanici komisije za ćudore ñe - re če Binder. - Neka se vaše visosti smireno vrate - odgovori Ros enberg - u ovoj je ku ći ćudorednost u potpunom sjaju svoje čisto će. - To valja dokazati. - Ovo je pala ča sestre dvorskog meštra. Barunica stanuje ovdje posve sama. - Molimo, a što vi ovdje radite? - Ja sam baruni čin stric. - Molimo, to valja dokazati dokumentima. Barun segne u džep i izvadi dva zlatna dukata. - Je li ovo dostatni dokument? Čas-dva bila su oba činovnika zbunjena. Borba izme ñu dukata i dužnosti zrcalila im se na nosu. - Ako... ako se vaša milost obveze šutnjom... onda doku ment vrijedi. - Ja uvijek šutim kad mi to ide u prilog. Binder uzme sjajne dukate i odmah pruži Blanku njeg ov dio. - Da, još jednu informaciju. Da li je u pala či barun Ro senberg? - On je s prestolonasljednikom na putu. - A, tako, tako. Ne bi li nam izvoljeli re ći kamo putuju? - To bi vam mogli re ći samo oni. -Tako, tako... - Možda su potrebni još kakvi dokumenti? - A, ne, ne, hvala! Nalog je nalog. Najpokorniji sl uga! Izišli su. - Slušaj - re če barun vrataru - službu i glavu stavljaš na koc ku ako ne izvršiš moje zapovijedi: nikoga ne puštaj u pala ču niti iz pala če, pa tražio to i sam grof Falkenstein... - Preuzvišensoti, preponizno molim, prije ću se dati o- bjesiti. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Rosenberg je poznavao svog vratara i izišao na ulic u. Pokladno raspoloženje ve ć je jenjavalo. Samo djeca, šegrti i drugi veseljaci iskorištavali su pokladne ve čeri za svoje lakrdije. Idu ći po kostime, barun je prošao trgom i približio se "Crnom orlu". Pred gost ionicom se sakupila velika masa ljudi. Grohotan smijeh dopirao je do njega. Pr ivu če ga znatiželja. Razabrao je da ureduje kralji čina komisija za ćudore ñe, koja je najurila Be čane usred karnevala. Isprva su se ljutili, a kasnije se preda li humoru - i čitav se grad natjecao kako bi je što više izrugao. Rosenberg se progurao u gomilu da vidi uredovanje. Muškarac u hla čama i košulji bijesno je psovao nerazumljivim jezikom, a pred njim su neki čudni izaslanici komisije za ćudore ñe vukli damu u noćnoj košulji od čipaka. Ona se branila i drhtala. - Mi smo muž i žena - vikao je gospodin u košulji, lošim njema čkim jezikom. - Dokumente ovamo - tražio je komesar za ćudore ñe. - Vjen čani list ovamo! - upadne šegrt iz grupe, a drugi vikne: - Be čanke, ušijte vjen čane listove u no ćne košulje! Smijeh i neslani poklici zabavljali su mladež. Neki debeli gra ñanin stade savjetovati nezgrapna komesara. - Gospodine ćudoredni, nije ćudoredno voditi ženu na uli

cu u no ćnoj košulji. - Stari konj misli daje ženska košulja - bunda! Smijeh se pronosio trgom. Rosenberg se progura bliž e, uhvati starog komesara za ruku i zavi če mu na uho: - Vi, glupane, zar ne vidite da je to španjolski po slanik. Izaslanici komisije se zbune, publika na čas zanijemi, a onda mladi ći iskale zlurado veselje: - Koch! Ćudoredni klipane! - Neka, neka, zašto visoku gospodu ne bi malo prozr ačili na snijegu. Stari komesar pustio je pred sobom gospodina i gosp oñu u hotel. Rosenberg se razmahao i ljutio. Na ulici su ljudi pratili prizor primjedbama. Dok j e jedan zaostali član komisije uzalud nastojao da pobjegne, neki mu momak digne vlasulju s ćelave glave. - Neka ćudoredna djevica iš čupala mu kosu! U grupu se zaleti mladi ć u ženskoj košulji, s grdnom maskom stare krezube b abe i stane pred gologlava komesara: - Ja sam čista djevica, vaša milosti, ja nemam dragoga! Razigrani momci razdirali su se od smijeha. Iz jedne ulice izjuri bijela maska na konju. Svi se ogledaju. - Gle, bijela maska! To je on! Rosenberg iz veže ugleda kako jaha č medu ljude baci pregršt bijela papira i odjuri dalje. Momci su pokupili cedulje i ogledaval i ih na svjetlu uli čne svjetiljke. Ispod slike koja je prikazivala damu s krinkom u postelji, čitali su stihove ve ć poznate be čke podrugljive pjesme komisiji za ćudore ñe: "Rezika, Rezika, Zašto si tako moralna?" Momci povedu ulicom mladi ća u ženskoj košulji s grdnom maskom, pjevaju ći rugalicu. U "Crnom orlu" vratili su komesari gospo ñu i gospodina u njihove sobe. Rosenberg je pratio gospodina i skinuo svoju masku. - Vaša preuzvišenost sigurno me poznaje. - Kako da ne, sto put hvala na intervenciji. Ovo je nevi ñen skandal. Nekakvi komesari provalili su u moje sobe i odvukli mi ženu. Gospodine, to prevršuje sve pokladne budal aštine. - Ne razumijem kako su smjeli tako postupiti prema vama? - Moja se pala ča nanovo ureduje, pa sam sa ženom htio preno ćiti u hotelu. Naravno, nisam ponio sa sobom nikakvi h dokumenata i nisu mi vjerovali da sam poslanik. Gos tioni čar me natjerao da se podvrgnem zapovijedi cari čine komisije za - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE ćudore ñe -jer će ina če on izgubiti hotel. Ne vjerujem daje to odredba nj ezina veli čanstva. -Ako jest, za četnik joj je prokleta crna jezuitska čeljad. Poslanik se zagleda u male Rosenbergove pronicave o či: - Moj predšasnik po čeo je s vama razgovarati o toj stvari kod pokojnog nadbiskupa. - Vaša preuzvišenost je u to upu ćena? - Dobio sam nalog od pokojnog poslanika da mu priba vim dokaze o nekim zlodjelima jezuitskog reda u Španjol skoj. Ne biste li prekinute veze nastavili sa mnom. - Vaša preuzvišenost i ne sluti koliko me usre ćuje ta po nuda.

- To bolje. Treba nam pomo ć onoga, tko je upu ćen u vaše prilike. Tajnik pokojnog predšasnika vodi istragu; on je uvje ren da mu gospodar nije umro od uboda otrovne muhe, kako su to konstatirali lije čnici. - Možda je ipak muha - s crnim klobukom. - To i ja mislim. - Mi tražimo neku čaraparicu s Vo ćarskog trga. Ustanovili smo da je pokojni španjolski poslanik, zakleti dušm anin je zuita, umro pola sata nakon što mu je ona zakrpala čarapu; isto tako umro je prijašnji nadbiskup - to je moje uvjerenje. Caraparica se poslije toga još samo jednom pojavila na trgu, a odonda nema joj ni traga. To je vrlo sumnjivo. Rosenberg se udari po čelu sjetivši se izleta s Nerom i Josipom na trg, ka d je on primio tobožnji poziv Mimi, k ćerke kova ča lijesova. - Kakva li otkri ća! - usklikne on. - Ovo je "otrovna muha" uzalud pokušav ala zakrpati čarapu još jednoj li čnosti. - Neprijatelju jezuita? - Otvorenom, i gorljivom i opasnom za jezuitsku bud uć nost. - Biste li se potrudili da se negdje neopaženo sast anemo? - Ve ć sutra, ako želite. - Što prije, to bolje. Jedan drugome pruže desnicu, pa Rosenberg napusti h otel. DVORJANIN CRNOG PRINCA Pred pala čom kneza Auersperga stoji ko čija. Muškarac u dugom crnom plastu što ga pokriva od krinke do poda sklonio se iza ugla i paz i na vežu. Neka druga gospodska ko čija stane u blizini. Mlad muškarac sko či dolje i krene prema pala či. Crna krabulja pristupi mu i šapne: - Njezina kneževska milost ve ć je otišla u dvor i moli kneza daje odmah slijedi. - Koga čeka njezina ko čija? - Kneza, supruga njezine milosti. Molila je da se p ožurite za njom! Mladi se kavalir vrati ko čiji. Crna krabulja povu če se k zidu. Začas izi ñe lakaj nose ći u ruci bundu, pokriva č za ko čiju. Krabulja pristupi: - Recite kneginji, povjerljivo, daje knez Liechtens tein čeka u ko čiji. Ima nešto važno da joj priop ći. - Na službu, vaša milosti. Lakaj ode, a crna krabulja sjedne nasuprot pro čelju u ko čiji i uvu če se u kut. Opet čeka. Za nekoliko časaka izi ñe dama s krinkom, umotana u debeli ogrta č i naredi lakaju: - Isporu čite knezu da sam morala oti ći princezi Šarloti. Ne ka do ñe ravno na dvor. Uñe u ko čiju i sjedne na pro čelje. - Stoje to tako važno - zapita kad je ko čija krenula. - Tele ostaje tele! MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Samo ne u ovom slu čaju - odgovori krabulja. Preplašena, omjeri ona tamnu pojavu u kutu ko čije: - Zbijaš li komediju, Fritz? - Kako da zbijam komediju kad sam toliko sretan što nisam -Fritz!

Nagnula se k njemu ne vjeruju ći. Razgrnuvši njegov tamni dugi ogrta č, zabijeli se u polumraku ko čije svilena, zlatom izvezena bijela odora viteza sr ednjeg vijeka. - Stoje to? Tko ste vi? Smjesta si ñite. - Si ći iz ove ko čije zna či stupiti u grob! - Vi ste lu ñak ili doušnik mog muža? - Nebo će odgovoriti gromovima posred zime - toliku mi nepravdu činite, lijepa kneginjo. - Kako ste smjeli sjesti u moju ko čiju? - Nisam smio ali sam ipak u činio! Obožavalac sam vaše lje pote kojeg vi niste htjeli zapaziti i eto, drskom s am varkom sjeo na mjesto sretnog kneza Liechtensteina! - To bi mogao re ći i razbojnik da me lakše orobi. - Da, ja sam razbojnik! Zašutjela je bulje ći u njega. - Što kanite uzeti? - upitala je ona. Pustolovina j e stane dražiti. - Ni novaca ni dragulja, takva sme ća imam u izobilju! Ne ću vam uzeti silom ni poljubac, jer je to dragocjeno b lago tek kad je darovano. Ali otimam evo, nekoliko trenutaka sre će Fritzu Liechtensteinu! Ispod krinke smiješile su se njene usne. -Vaša sre ća ne će dugo trajati jer ću doskora sti ći k cilju. -Vaša milost ide na dvorski "otvoreni" maskirani pl es. - Kako ste vi u sve upu ćeni! - Odlu čio sam vašoj milosti otkriti svoju ljubav i dokazat i je! - Sve ujedan mah? Previše obe ćavate! - Iskupit ću sve do sitnice, ali pružite mi priliku. Molim vašu milost, povedite me na dvorski ples! - Savršeni lu ñak! Da vu čem sa sobom ma čka u vre ći! - Taj će mačak u dvoru ugristi ma čku koja je vašu predivnu milost često ogrebla. - Gle, vi ste baš u sve upu ćeni. Tko ste vi? - Osvetnik vaše milosti. Drugi uživaju sre ću da budu u va šoj blizini, dopustite mi užitak da budem vaš zašti tnik i osve- titelj. - Dražesni ste, gospodine. Vaše ime? - Rekao bih krivo ime, dopustite, dakle, da ne laže m. Bučna grupa mladi ća pro ñe kraj ko čije, vodili su ispred "Cr nog orla" karikaturu ćudoredne djevice. - Kakva je to galama? - Rugaju se komisiji za ćudore ñe, nose okolo pamflete. I ja ih imam uza se, pjesmicu "moralnoj Reziki"! - Ah! - usklikne Vilma. - Šteta da je vjetar ne otp iri u dvor. - Otpirit će je ako me povedete sa sobom. Radi toga nosim pamflet uza se. Pruži joj nekoliko primjeraka. Ona zaustavi ko čiju, promotri sliku i pod njom pjesmu. - Karikaturu ne razumijem. Pjesmu da. - Razumjet će je oni kojih se ti če. - Tko ste? Ho ću da znam! - Vaš vitez, rob, što god želite! - Stigli smo. Danas je otvoreni ples, dakle lako je uvesti gosta, ali pod uvjetom: da mi udvarate dotle dok va s ne ot pustim. - Želio bih da to bude tek o sudnjem danu! - Vaš je kostim napadno bijel. Ogrnite se crnim ogr ta čem. Tako ću vas neprimjetno uvesti u dvor. On se ogrne. Dvorski lakaji otvore vrata dobro poznate kneževske ko-

.1 MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE čije. Oni izi ñu. Krabulja zamotana u plašt povede kneginju predvo rjem. Komornici su se sagibali na poklon lijepoj kneginji , koja je skinula krinku da bi kordonom lakše provela svoga kavalira. Nikome od dvorske kontrole nije palo na um da traži pozivnicu od kavalira koji vodi kneginju. Na ulazu u plesnu dvoranu kneginja povu če na lice krinku i ude. Crna krabulja skine ogrta č, neprimjetno ga okrene na nali čje potpuno bijelo, i pode za kneginjom. Dvorana zrcala pružala je sliku beskrajnosti. Rasko šno bogatstvo maski blista u zrcalima. Ogroman luster razlijeva po svili i dragu ljima snop svjetla. Uza stijene dižu se stalci s mnogokrilnim svije ćnjacima. Žamor i gužva prenapunjene dvorane nadilaze dvorsku etiketu. Na pragu modrog salona stoji knez nadmeštar s grofo m Kochom. - Dajte mi krinku, grofe, da se ne rumenim na o čigled jav nosti. Ovakav sajam! "Otvoreni plesovi" spremit će me prije reda u grob. - To je politi čka potreba. Carica mora polaskati i onom plemstvu koje ne pripada društvu "oko dvora". - Moja je ruka na pozivnice sumnjivih velikaša mora la sta viti svoj potpis! Nisam mogao potpisati golom rukom , uzeo sam rukavice. - Etiketa je spašena - primijeti Koch ozbiljno skri vaju ći svo ju ironiju. - Ipak, mislim daje tu ve ćinom dvorsko društvo. - Varate se. I kroz krinku prepoznajem prave plemi će. Ot kad su mi u lovu pregazili Linu nisam bio tako depr imiran kao danas. Ali moram podnositi. Njezino veli čanstvo je od mla dosti najviše voljelo "otvorene plesove". Neka se z abavlja! Pristupe tri dvorska pjesnika: Metastasio, Gersterl ing i mali debeli Petras. - Kneže - šapne Petras - neka bogata bijela maska d obacila nam je da smo dvorski truba či! Vrlo duhovito! Je li? - Glup je. Upamtite: samo plemi ći mogu biti duhoviti. Kako biste vi bili truba či kad nemate trube! Molim vas pustite me, neću da čujem što se to govori. Eto, gledajte, kakav nered, nitko ne pazi na kolone, motaju se kao pu čani na proštenju. Gledajte onog bijelog viteza - kako drzovito hoda p o parketu. To je pandurski, gospodine. Kneginja Vilma, odjevena u zlatnu mrežu ribarice, š etala je sa svojom bijelom krabuljom i vrlo intimno šaputala. Slijedio ih je m uškarac u kostimu dvorske lude. Sve više uzrujan obilazio je par, ali ona kao da to nije opazila. Dvorska joj luda najednom zakr či put. - Lijepa ribarice, umjesto da hvataš ribice, uhvati li su tebe! - Nemam koga hvatati - sve su dvorske lude pohvatan e i progutane! - Osim mene koji nestrpljivo čekam da mi baciš mrežu. - Viteže, do skorog vi ñenja. Vi o čito još imate posla? - Oboje ću ispuniti i izgubiti se u gužvi. Dvorska luda povu če Vilmu k sebi: - Što taj čovjek ho će od tebe? - Budalasto pitanje! Ho će ribarici da ubaci u mrežu svoje milijune!

- Moji su ti premalo? - Previše! Upamti, Franci, od tebe ne primam novaca . - Ja ću te prisiliti! Koliko ti treba - upita on vuku ći je sa so bom. - S ovim čovjekom ne ću više da te vidim. Pod krinkom je treperio njezin zadovoljni smiješak. Bijela se krabulja umiješala u gužvu, stala kraj zida i povu čeno promatrala mušku masku. - Gledate li onog bijelog viteza? - upita Marija An tonija. -Viteza? Ne, gledam sve. -Vi biste sigurno rado zaplesali. Vidim, idite dolj e, barunice, ja ću se sakriti i nitko ne će primijetiti da sam sama. - Hvala, viso čanstvo, ja bih samo htjela nešto pogledati. Odmah ću se vratiti. l i i MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Nije potrebno. Plešite, ja ću se sakriti da ne primijete na še odsustvo. Povukla se u pozadinu i izvadila sakrivenu krinku i z stez-nika. Barunica je sišla dolje, pokrila se dominom i u mnoštvu naišla na crvenu masku. - Ne bježi! Poznam te - šapne barunica. - Što ovdje traži svetac? - Nadzirem ćudorednost kao član komisije. - Ti si kraljici predložio da me pošalje u Parmu? N ećeš me se lako osloboditi, Grande! -Zanijemi ili ću... - Ništa ne ćeš. Ja ću carici sve priznati. -Vi me napastujete, madame! Potužit ću se vladarici, a posljedice ćete i vi snositi. Zgrabivši ga za lakat re če drš ćući: - Podlace! Idem za tobom po dvorani! Na ći ću onu zbog ko je me infamno napuštaš i otkriti joj tvoje davolsko lice. - Madame, vi ste danas u službi princeze Antonije, a ja u službi carice! On se povu če kroz gužvu i ode iz dvorane. Maska u ruži častoj dvorskoj haljini s krinkom na licu privu če se bijeloj maski naslonjenoj na stup pod galerijo m. - Viteže, dugo vas promatram. Zašto ne plešete? Zaš to se ne veselite? - Nemam na tom svijetu nikog s kim bih mogao da ple šem i veselim se. - Ni ja nemam nikoga s kim bih plesala i veselila s e. Ne bis mo li nas dvoje zaplesali? - Ovako milom pozivu odazvao bi se i dobri i stari gospodin Bog! On obuhvati mla ñahno tijelo i zapleše. - Ne plešimo u koloni nego ovdje pod galerijom. Nekoliko su puta plešu ći obišli dvoranu. - Zaboga, stanite preda me! - šapne ona. - Carica! Zakrilio ju je svojim plaštem pitaju ći: -Gdje je carica? - Onaj sme ñi domino tamo. - Vi ste o čito s dvora kad se bojite carice? Ona se prigušeno nasmiješi: - Gospodine, ogrnite me plaštem da carica ne vidi m oju haljinu. Prebacio je preko nje bijeli plašt, koji se oko nje spustio po podu kao povlaka.

Kad se sme ñi domino izgubio, nastavili su plesati. -Vi divno plešete, gospodine. Ah, kad ću jednom smjeti da plešem sa svima! - Ta želja nije prevelik kompliment za mene! - Ja sam to rekla zato što se u tom slu čaju ne biste vi morali mučiti sa mnom. -Još ste dijete, a ve ć ste prepredeni! Zašto su sve žene jednako nevjerne ? - Ja nisam nevjerna, nemam nikakva obožavatelja! On je nije slušao. Naglo upita: - Biste li prepoznali pod maskom prestolonasljednik a? - Sigurno. I on se povla či u kut kao i vi. Ali njega nema na plesu. - Zna či u svojim je odajama? - Ne znam. Ne vidim ga. Uvijek sjedi kod svoje obož avane grofice. - Zašto ste stali? Vidite, ne želite plesati sa mno m! - Ne, naprotiv! Izvolite, nastavit ćemo. A gdje se nalazi ta njegova grofica? - To nitko ne zna. On je sakriva, jer se carica na nju vrlo ljuti. - Nije li grofica imala muža? - On je bio mlad; ustrijelili su ga. Šteta. Bio je vrlo lijep, - MARIJA JURIC ZAGORKA visok, stasit, kao i vi! Grofica je vrlo lijepa... Ja sam odmah znala da se ljube. -Tko? - Josip i ona! Vi zaista ne ćete plesati! Stalno sustajete! On da prestanimo. - Ni sa jednom ne ću plesati, samo s vama! - Nastavimo, molim vas. Vi lijepo plešete! Volim pl esati, to tako godi. Vi ste moj prvi plesa č... Nikad mi nisu dopustili da plešem u ovakvoj dvorani. Neumorno se okretala mala mla ñahna princeza Marija Antonija s visokim bijelim vitezom. Kad je glazba prestala, ona se s njim povu če u pozadinu. - Ljepotice, bih li vas smio zamoliti za malu uslug u? - Kakvu god ho ćete! - Imam pismo za prestolonasljednika. Izi ñite sa mnom u predvorje i naredite nekom dvorjaninu da odnese pis mo u nje gove odaje. Poslušat će vas, s dvora ste. - Oh, to je vrlo mala usluga. Iza ñu iz dvorane. Bijela maska preda pismo lakaju, a Ma rija Antonija digne krinku i zapovjedi mu da ga odnese u odaje prestolo nasljednika. Nakon toga povede ona svog viteza natrag u dvoranu i oni zaple šu. - Kako sam sretna - re če ona. - Da nema vas, umirala bih od želje za plesom. Kad budem kraljicom... ah... sa d sam iz- brbljala...! - Ništa, ništa! Ionako vas poznajem tako malo, viso čanstvo! - Tiho, tiho! Strašno bi vas kaznili. Ne smijete ni kad niko me priznati da me poznajete. To je naša tajna! Šute ći vodio je djevojku uokrug. -Vi ste žalosni, gospod ine! - Naprotiv, veseo sam, vrlo veseo, jer sam našao va s. - Vi ste pravi kavalir. Mene sada pripremaju za fra ncusku kraljicu... Vode me rano jutrom u jezuitsku crkvu n a propo- DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE vijed. Ne biste li sutra ujutro došli onamo i sjeli mi nasuprot. Uzmite bijeli cvijet u zapu čak, da vas prepoznam. Kad skinem krinku, moram biti u postelji. - Kako sam sretan - re če on rastreseno promatraju ći nekog

vitkog kavalira. Zatim upita: - Nije li to prestolo nasljednik? - To je sin kneza nadmeštra. Vidjela sam ga kad nij e imao krinke. Ali zašto vas toliko zanima - on? - Nosim mu važne vijesti. - Od grofa? - Od grofa, njegova najodanijega prijatelja! Odgovo r tre bam još no ćas... - A kamo da vam pošalje? - Ho ćete li do ći sutra ujutro u jezuitsku crkvu? - Ho ću, ali molim potpunu šutnju. - Bože sa čuvaj da nekome kažem. Ne bi me pustili. Do ñite svaki dan, ho ćete li? - Vrlo rado. Molim vas samo za jednu ljubav: saznaj te što je s prestolonasljednikom i groficom. To me zanima. Iza njegovih leda pojavi se visoka dama. Pri ñe k Vilmi i oslovi je ljubazno: - Koga je danas lijepa ribarica uhvatila svojom zla tnom mrežom? -Velikog morskog psa, madame! - Preslabi ste za tako snažnu zvijer. Progutat će vas! - Izbavit će me iz njegovih ralja onaj bijeli vitez - re če Vil- ma i pokaže na mladog kavalira što gaje dovela u dv or. Smeñi domino napadno odmjeri stasitu bijelu krabulju i počne joj se približavati. - Ako carica prepozna moju haljinu - prestrašeno se javi princeza. On ju je nastojao zakriliti, ali sme ñi domino pristupi bliže, ljuto se okrene Mariji Antoniji i šapne joj: - Skandal! Četrnaest dana ku ćnog zatvora! Odlazite! Princeza pokupi svoju povlaku i ubrza iz dvorane. MARIJA JURIC ZAGORKA - Madame - usprotivi se bijela maska - lišili ste m e dražes ne plesa čice! S kojim pravom? - Niste smjeli plesati s damom koja nema propisane kra- buljske toalete. - Madame, samo sam jednom uskratio poslušnost ženi. .. Zato sam izgubio glavu! - Čini se, nasadili su vam drugu, mnogo ludu! - Ispravno. Mnogo ludu. Da nije tako, ne bih sada s tajao pred vama. - Vaše su dosjetke napola zagonetke. -1 moj je drugi život zagonetan. - Dakle živite po drugi put? - nasmije se ona. - Na stojte pa metnije iskoristiti život nego prvi put. - Iskorištavam ga na slavu i diku - njezinu. - Dakle, osve ćujete se? - Zato sam oživio, ali, uvjeravam vas, brzo će me ponovno smaknuti. - U dvoboju? -Nastratištu! Prestala se smijati: - Samo vladarica može smaknuti na stratištu, gospod ine. - Ona i jeste vladarica. Očito iznena ñena, odgovori nešto oštrijim glasom: - Poznajem samo dvije vladarice: rusku i austrijsku . - Svaka je žena vladarica svojim podani čkim obožava teljima. Opet se nasmijala.

- Ali, te vladarice ne vode na stratište! - Daje vaše mnijenje krivo, dokazom sam ja! Moja me vla darica odvela na stratište! - Možda je tražite medu ovim maskama? - I nju i njezina sukrivca, kojeg ću još ove no ći povesti u vje čni mrak - medu živima - a ja se opet vra ćam u svoje druš tvo mrtvih! DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Dakle kanite se opet vratiti mrtvima? -Vrlo skoro! - Šteta! Vaši su odgovori ugodni, stas pristao, da lije lice u skladu? - U potpunom je kontrastu. - Ipak želim da vidim tko me tako duhovito zabavlja ! - Nemojte to željeti. - Zašto? - Moje vas lice ne bi nimalo zabavljalo! - Da vidimo. Skinite masku! - Ali madame: pod krinkom se može vrlo lako griješi ti i os tati čista obraza!... Zašto da se lišimo te pogodnosti? - Mene zanima kako izgleda kavalir koji je ve ć jednom bio mrtav i kani ponovno umrijeti! - Onda molim u pola no ći, kad mi dvorski propisi dopuste da skinem masku. - Opet uskra ćujete poslušnost ženi a kažete: sve su žene vladarice. Čuvajte se da ne umrete po tre ći put! - Pobije ñen sam. - Dakle skinite krinku, ali tako da ne primijeti dv orski meštar. - Skinut ću je iako s njom skidam i vaše simpatije! - Ako se dogodi obratno? - Madame, ja se pokoravam i ponovno idem na stratiš te ne milosti lijepe žene - vladarice. On privu če plašt k licu i polako digne krinku na čelo. Zapanjila se. Nijemo, iznena ñeno zuri u gustom bradom obraslo lice, crno kao ugljen. Ispod debelih crnih obrva svjetlucaju tamne , poluotvorene o či. Iza crvenih, nasmijanih punih usana, bijele se veliki j aki zubi. Nekoliko su se trenutaka gledali. Zatim on povu če masku na lice. - Madame, rekoh ne. Vi ste zaprepašteni. Ali i ja! Kad god MARIJA JURI Ć ZAGORKA skinem krinku, gubim kod žene ono što sam pod krink om stekao! Zna či li to: umirati na stratištu svoje rugobe? - Iznenadili ste me, ali moj ukus je izvrnut: vi bi ste mi se svi ñali daje crnilo vašeg lica - pravo! - Koliko u ovoj dvorani ima bijelih obraza, koji su crni... a nitko se ne pita: je li bljedo ća prava ili kriva? - nasmijao se on. - Nije sasvim neispravno! - Ako sumnjate u moje crna čko porijeklo, trebalo bi da se svu čem, ali takva bi toaleta bila povreda uzvišenog dvo ra. Ako me po častite i povedete poslije plesa svojoj ku ći... - Prije mi recite tko ste. - Madame, kad sam skinuo krinku, skinut ću i svoj incog- nito. Dopustite: dvorjanin sam crnog princa koji se nalazi u Beču: Selima Agora.

On se duboko pokloni. - Koliko znam, taj princ nema pozivnicu za ples. Zn ači, net ko vas je doveo na dvor! - Ljepotica čiju sam pozornost stekao na jednom plesu - kao i sada vašu. Ali nju još nisam razo čarao kao vas. - Tko je ta dama? - Kamo sre će da je ovo pitanje posljedica vaše ljubomore. Meñutim, kavalir nikad ne odbija ženu, ni onda ako je crno- kožac! - Nisam znala da crnokošci donose na svijet evropsk u du hovitost! - Madame, mozak mije bijel i prima koješta! Ja sam ovdje naučio nositi i krinku, što u mojem plemenu nije obi čaj! Smi jem li vas nakon plesa pratiti ku ći, da vas na ulici ne ugrize koji član dvorske kamarile. - Sto ho ćete time da kažete? - upita suzdržavaju ći se da ne plane. - Oprostite. Zar vama nije poznato? Ulicom je prošl o dese tak majmuna. Ljudi su mi objasnili daje to dvorska kamarila. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Tako, hvala vam, gospodine, na ljubaznoj uputi. V ašu ka- valirsku zaštitu primam: prije pola no ći čekajte me ovdje pod ovom galerijom. - Čekat ću, pa da su galerije i vješala! Ona mu mahne lepezom i izgubi se u gužvi. On se okr ene u suprotnom pravcu, ali mu oči ispod krinke zaokruže za njom. Ona se zaustavi s nekim zelenim dominom i nešto mu govori, zatim krene dalje. Zeleni domino, visok i snažan muškarac, gledao je po dvorani, lutao sad ovamo - sad onamo, kao ma čka kad se šulja za mišem. Bijelu masku uhvati za plašt dama u modrom kostimu s golemim šeširom. - To sam ja, gospodine viteže - šaptala je Marija A ntonija. - Odjenula sam se u kostim svoje dvorske dame, da m e carica ne prepozna. Ali sve uzalud. - Zašto uzalud? - Ne možemo više plesati. - Naprotiv, izvolite. - Vidite onaj zeleni domino? - To je šef dvorske ka marile. On vas traži. - Mene? Ne pozna me. - Čula sam kad mu je carica naredila: "Odmamite iz dvo rane onu bijelu masku, demaskirajte je i dovedite u modri sa lon. Čini se da je lice oli čeno crno. Budite oprezni. Ne smije vam izma ći..." - Tako je rekla? - Jest, a Koch je odmah dao nalog žutom klaunu - to je ba run Nemy - da ne pusti iz dvora nijednu bijelu mask u. Vidi te, nitko od muškaraca nije bijel kao vi. Što ste, zaboga, rekli carici, da će vas zatvoriti? - Ništa, izgrdila me što sam plesao s vama. - To sam odmah slutila. - Bježite ako možete, gospo dine. Ako umaknete, budite sutra u devet sati na ranoj mi si kod je zuita. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Marija Antonija ugleda u blizini zeleni domino grof a Kocha i pobježe. Bijela maska nasloni se na stup galerije. Zeleni do mino ga oslovi: -Vi se isti čete svojom bjelinom.

- Nemam ružnih namjera pa se mogu odjenuti i sun čanim svjetlom. - U to ne sumnjam. Vi ste se odjenuli u bijelo samo da svra tite pozornost ljepotica na svoj stas. - To čine razni glupani. Moja je bjelina svjetlo koje ima do mamiti no ćne leptire... - Vrlo ste zgodni! Ali... imam za vas poruku neke z aljub ljene ljepotice. - Nestrpljivo slušam. - Ne ovdje, nego vani. - Čekam nekoga - izgovorio se. - Može i ovdje. - Poziva vas kavalir. - Kavalir s kavalirom govori samo šampanjcem ili ma čem! Nemam volje ni za što. Zeleni domino se povu če i nestane ga. Bijela maska krene prema drugom izl azu u predvorju i side stepenicama. Za njim pode, na dostatnoj udaljenosti, grof Koch, koji je ve ć skinuo krinku i pokazao svoje oštro lice i jak energi čan nos. - Gospodine - re če vitez u bijelom - što ho ćete od mene? - Vašu milost zamoliti samo da na čas do ñe sa mnom u dvorsku kancelariju. - Da se legitimiram jesam li plemi ć dostojan dvora? To mo gu u činiti odmah - i povu če mač. Koch se zaprepasti. Gore, iza balustrade virila su zabezeknuta lica dvorjana. - Gospodine - tiho će Koch - vi niste pri svijesti. Neki se dvorjani odvaže i pritr če Kochu. Maska im dobaci: - Tko ho će umrijeti, neka samo do ñe. Svi su se zbunili, a Koch nije znao što da radi. Dv orjani su se okupili, izbe čili o či u nepoznatog junaka. - Zovite gardiste - šapne odozgo nadmeštar blijed i upla šen. - Neka samo do ñu. Ispod moje oštrice nitko živ nije izašao. Dvorjanici zadrš ću. Koch šapne maski: - Gospodine, zaboga, sjetite se da ste na dvoru. - Kad vi to zaboravljate, ne mogu ja da mislim. - Izvolite sam oti ći, molim vas, i stavite ma č u korice. Ne obeš čašćujte sveto mjesto. - Kad u mene netko dira, sveta mije samo oštrica ma ča! - Idite, molim vas! - Pazite da se nitko ne zaleti za mnom - na oštricu . Spusti ma č i stane silaziti stepenicama u prizemno predvorje gdje se izgubi medu kipovima. U tren oka nestane pod stepeništem. Oni o dozgo nisu ga mogli slijediti pogledima, jer im je smetala balustrada. - Ne bojte se - šaptao je Koch nadmeštru - ne može ute ći. Neće ga pustiti barun Nemy. Glavno je da smo sprije čili skandal. - Zašto ste ga zaustavili na stepenicama? - o čajavao je nadmeštar drže ći obim rukama duguljastu glavu. - Kakav skandal! - Tiho, za ime Božje, tiho! - Otkad sam izgubio svoju Linu, nije me zadesila ta kva sra mota! Je li ovo razboj ište ili dvor? - Ne jadikujte, kneže, glavno da nitko od gostiju n ije pri mijetio. - Nisam li rekao daje "otvoreni" maskirani ples "ka tastro falan"! Svatko se zavu če! Ostali su na okupu čekaju ći vijest baruna Nemvja. Prošlo je četvrt sata a nitko ne dolazi. i ¦¦

MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Idite u dvorište i pitajte baruna - zapovjedi Koc h jednom dvorjaninu. Ovaj se strese od straha i ne pomakne se. - Ho ćete ili ne? - promrsi grof bijesno. Klecaju ći silazio je dvorjanin niz stepenice - spreman svak og časa da potr či natrag. Izgledao je jadno, kao da silazi u sigurnu smrt. Konačno side. Malo zatim se vrati, potr či uz stepenice i javi: - Barun Nemy poru čuje da još uvijek nije došla nikakva bi jela maska. - On se negdje sakriva. - Recite neka pretraži čitavo predvorje i dvorište. Dvorjanin se opet spusti oklijevaju ći i strahuju ći da maska odnekle ne isko či. U modrom salonu čekala je carica nemirno šetaju ći gore--dolje. Duga povlaka njene zelene haljine vu če se za njom. U bijelo oprašenoj kosi sjaje dragulj i i dijadem, kao njene velike o či. Grofica Fuchs iz prikrajka sluša cari čino pripovijedanje o čudnoj maski. - Isprva me zabavljao - rije či su mu bile luckaste - ali du hovite. Tek sam kasnije primijetila, da skrivaju pr ikriveno zna čenje. Vilma me upozorila na njega. Da se pod krinko m ne krije kakav njen prijatelj koji me pokušao ismijati ? - To bi bilo odviše pustolovno - re če stara grofica smiješno produljena nosa. - Koch će ga demaskirati, pa ćemo vidjeti. Uñoše šef dvorske kancelarije i knez nadmeštar. -Dakle? Tko je? - Lu ñak ili razbojnik! Veli čanstvo, pokušao je na stepenica ma izazvati skandal - trgnuo je ma č! - Jeste li ga demaskirali? - Morao sam ga pustiti da si ñe kako ne bi prodro u plesnu dvoranu. Barun Nemy zatvorio je izlaz iz dvora. - No? Pa? - Još se nije pojavio, valjda se negdje krije. - Prekrasno! Dakle u vlastitoj ku ći nisam zašti ćena od uli č nih razbojnika. Kakva je to kontrola? - Veli čanstvo - progovori sad nadmeštar - pozivnice su strogo kontrolirane, ali na otvorene maskirane ples ove dola ze razni baruni i grofovi, koji nemaju dvorske savj esti i dovo de sa sobom kojekakve tipove. - Ove ću plesove ukinuti. - Veli čanstvo, ovo je najsretniji čas moje tridesetogodišnje službe - re če stari knez. - Što je dakle s tim čovjekom? - Sve ćemo pretražiti - odgovori Koch. - Postavite gardiste na sva vrata mojih odaja. Kaka v skandal! - Bio bi ve ći, veli čanstvo, da ga nismo pustili da side - re če nadmeštar. - Bit će najve ća blagodat ako je uop će iz dvora utekao - pri mijeti Koch. - Prekrasna re čenica u ustima dvorskog šefa policije. Nije čudo da ulicama grada jure vaše karikature u obliku maj muna. - Veli čanstvo, ja sve podnosim! - A ja - ništa. Grofe, želim da mi odmah predvedete tu

masku. Grofice - obrati se svojoj pouzdanici - zovn ite mi Ma riju Antoniju. Ona je govorila s maskom. A vi zamol ite knegi- nju Vilmu Auersperg da se potrudi do ći k meni - naredi nad- meštru. Kad su svi izišli, carica sjedne i zamisli se. Ali nije bila dugo sama. Na vratima se pojavi visoka, tanka princeza Elizabeta, u kostimu neke neobi čne kraljice. Šarolike i neskladne boje pružale su grot eskan dojam. Kruna od svakojakih kamen či ća neugodno je isticala kozi čavo lice. Uko čen pogled lijepih oči- MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE ju neprijatno se dojmio carice. "Ova djevojka doist a nema nikakva ukusa u odijevanju" pomisli carica i upita je: - Što želite, Elizabeta? - Veli čanstvo, rekli ste mi da sam francuska kraljica - pr o govori princeza monotonim glasom. - Da, rekla sam jer sam to željela. - Neke maske šap ču u dvorani da će francuska kraljica biti madame Dubarrv. - Ah, to ste krivo shvatili. Madame Dubarrv može ut jecati na Ljudevita XV. - zato se ne će ponovno oženiti. Princeza se zagleda u neku neodre ñenu to čku. - Ne će - ne će? - Mladi opet ho će mnogo mla ñu, to je prirodno. U činila sam sve da vam vratim ljepotu, potrošila sam mnogo novaca, ali još nema nikakva rezultata. Strpite se, možda k asnije. - Ja... ja ne ću biti francuska kraljica? - Na moju žalost - to nije mogu će. - Veli čanstvo, ja sam princeza, pa sam odabrana da budem kraljicom, a vi ste dopustili da me odbiju? - Strpi se, možda se na ñe koji drugi manji vladar. Fran cuski prestolonasljednik želi mla ñu, dakle, uzet će Mariju Antoniju. Ukočene se o či rašire, a usta zadrš ću. - Veli čanstvo - mene ste odabrali, mene! - Kakav je ovo ton? Velim vam, strpite se. Za sada nema ni kakvih nada da ostvarite svoje snove. Bog je tako h tio, protiv njegove volje ne mogu! Evo, dolazi kancelar, vratit e se na ples. Polagano, slomljeno odlazi Elizabeta iz salona. Kancelar je ušao u svijetloj sve čanoj odori naran časte boje, s ruži častim narukvicama i ruži častim čarapama. Ispod vrata mu sja velika kop ča od dijamanta pribodena na čipkastu ogrlicu. Duboko se pokloni sa širokim pokre tom desne ruke u kojoj je držao klobuk. - Veli čanstvo, oprostite što dolazim nemaskiran, pred va šim licem sam uvijek stajao bez maske. - To je moja jedina sre ća. Svemogu ći vas šalje u času kad trebam prijatelja. - Moje je srce osjetilo da sam ovog časa vladarici potreban. Znakom ruke ponudi mu naslonja č. - Nadala sam se da ću odagnati svoje brige u maskiranom plesu - to me uvijek zabavljalo, ali neka muška mas ka po kvari mi čitavu ve čer. Zamalo da nije bilo skandala. Sve mi truje život! Marija Antonija pobjegla je na ples, E lizabeta je

nesretna, jer se prevarila u nadama da će postati kraljica; iz Parme uzalud čekam Bathyanyja. Sve to danas teško pada na moju dušu. - Veli čanstvo odviše radi, uskra ćuje sebi svaki odmor. - Nemam ni jednog jedinog trenutka mira i ugodnosti . Čitav moj vladala čki život nije mi priuštio niti jedan dan mira - tužila se ona gotovo s nekim užitkom svome kancel aru. - Od svih nepogodnosti samo jednu smatram vrijednom da vaše veli čanstvo zabrinjava. -A to je? - Prestolonasljednikeva ženidba. - Ženidba? Kakva ženidba? - S groficom Vojkffy. - Vi to izgovarate tako jednostavno kao da mi pri čate o iz gubljenoj pfarao-partiji. - Veli čanstvo, kad se na ñem pred strahovitom činjenicom koja se više ne da popraviti, spopadne me nijemi o čaj. - Ne da popraviti? Ova rije č ne pristaje u Kaunitzova usta. Zar su vas ideje napustile? - Protiv ljubavi čovjeka kakav je prestolonasljednik - sve su ideje ovog svijeta uzaludne. - To govori Kaunitz koji vodi na uzdi čitavu Evropu? - Evropi se mogu nametnuti uzde - prestolonasljedni ku ni- J. _;.<*¦” MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE kada! On će groficu prije ili poslije, protiv želje sviju nas , u činiti svojom ženom. - Zar vi nemate nikakva na čina da ga u tome sprije čite? Grofi čina muža ne mogu uskrsnuti, morali biste ga ponovno smaknuti. Bio bi znak potpune klonulosti naših umni h sposob nosti kad ne bismo znali naše državne interese zašt iti druga čije, nego li uskrsavati - uhodu! Treba da govorite s Josipom. -Ve ć sam ga nekoliko puta tražio, ali ga nisam našao. O n je otputovao. Njegovi dvorjanici kažu da će se vratiti tek za dva tjedna, a mogao bi se vrati ti sa svojom ženom. - Ne čuveno, govorite o tome takvim tonom kao da biste že ljeli svoje posjete dvoru ukrasiti grofi činom ljepotom. - Nisam tu ljepotu zapažao ni onda kad me je vaše v eli čan stvo na nju upozoravalo. Ja poznajem samo jednu lje potu, a to je ljepota duha, pred kojom padam u prah, svaki put kad smijem kleknuti pred vladaricom. - Danas ste rje čitost ostavili kod ku će, dragi prijatelju. Ne možete prikriti da vas Josipova afera ne uzrujava n ego čak i raduje. - Veli čanstvo, kad biste vi znali koliko sam no ći probdio u teškim brigama. - Da ste probdjeli još koju no ć, sjetili biste se najjednostav nijeg rješenja, koje je meni palo na um iako nisam radi toga probdjela ni pola no ći. - S dosjetljivoš ću vašeg veli čanstva ne može se nitko na tjecati. - Onda provedite moju osnovu: prona ñite gdje boravi gro

fica i zatvorite je u samostan! - Prekrasna zamisao, veli čanstvo, ali prepuna zapreka. Pre stolonasljednik je o čito predobro sklonio svoju ljubav. Ipak, pokušat ću svim sredstvima daje prona ñem. - Nisam navikla na to da nešto pokušavate, a da ne ost varite. - Ovo je moj najteži zadatak. - Upravo sam zato uvjerena da će vam uspjeti. Da sam pret postavljala Josipovu ljubav, ne bih bila... Ona je pogledala k vratima i šuštala. Kancelar o čito nije opazio njen pogled pa nastavi: - Vaše veli čanstvo ne bi bilo potpisalo smrtnu osudu kape tanu, nego bije promijenilo u doživotnu tamnicu! Ona pogleda kancelara i upita za čuñeno: - Što vam je danas, kneže? Pruskog uhodu smaknula b ih tri put, da mu ne ostane ni trag. Vaša je rje čitost u krizi - sve više dokazujete daje simpatija što ste je iskazival i tom uhodi bila odviše prozirni paravan simpatijama - prema gr ofici. Ne recite više ni rije či, jer ako nastavite, razotkrit ćemo pravi uz rok vašeg tajnog sastanka s groficom kod "Crnog orl a". Sjedio je poražen bez ijedne rije či, a ona nastavi: - Da sam znala što će se dogoditi s Josipom, ne bih nikada dopustila da druguje s groficom. To sam, eto, htjel a re ći - smješkala se carica. - No, što šutite? - Smaknut sam nepovjerenjem vašeg veli čanstva! - Danas svi govore o smaknu ću. Čudna konverzacija na kar nevalu! Prekinimo. Marija Antonija stoji na vratima , ne treba da čuje. Do ñite bliže - obrati se svojoj k ćeri. Mlada princeza pristupi i smjerno se pokloni. Kance lar ustane i pozdravi. - Marija Antonija, što vam je govorila ona bijela m aska u dvorani? - Veli čanstvo, ništa nismo govorili, samo smo plesali. - Plesat ćete, dakle, dvije sedmice u ku ćnom zatvoru - za jedno s barunicom Kleber. - Ja sam joj pobjegla, ona nije kriva. Rado ću izdržati kaz nu jer sam je zaslužila. Samo, molim vaše veli čanstvo da mi dopusti da svako jutro po ñem u jezuitsku crkvu na pro povijed. - MARIJA JURIC ZAGORKA Smjerni odgovor i držanje zapanjili su caricu. - Najednom kakva je to promjena? Vi ste skromni i ž elite prisustvovati propovijedima, protiv kojih ste se uv ijek bunili? - Ja se želim popraviti - odgovori ona ljupko gleda ju ći caricu. - Čija je zasluga ova nenadana promjena? - Vaša, veli čanstvo! - Princeza je gledala milim, nevinim pogledom, a carica je pošalje iz salona jer je ulaz ila kneginja Vilma, sva zajapurena od plesa, drže ći u ruci masku. Zlatna mreža ljeskala se oko vitkog tijela kao simb ol njene zamamljivosti. - Mila moja kneginjo - po čne carica s namještenom ljubaz- noš ću - vaš bijeli vitez bio je u predvorju netakti čan prema dvorskim propisima, o čito nije vi čan dvorskoj stezi. Ne biste li ga izvoljeli ukoriti, ili mi barem priop ćiti njegovo ime, da mu taj ukor dade dvorski nadmeštrov ured. - Veli čanstvo, vrlo bih rado, ali ga ne poznajem. - Bila vam uvjerena da je vaš znanac, jer ste me up ozorili na njega. - Razgovarala sam s njim samo kao maska s maskom, o na ko kako je i vaše veli čanstvo razgovaralo s njim. - O čito je i vama brbljao ludorije.

- Meni se činilo da mu je nastup duhovit. - Drskost ste zamijenili s duhovitoš ću, mila moja! - Bože moj, da nije možda povrijedio vaše veli čanstvo? - vrlo se vješto prestraši Vilma. - Naprotiv, mene je vrlo dobro zabavljao. Zato sam s njim dugo razgovarala. Tek je na stepenicama stao rogobo riti. Vele da mu je šampanjac udario u glavu. Mislila sam da g a pozna jete. Hvala vam kneginjo. Želim da i nadalje ukraša vate dvor ski ples svojim prisustvom. Nakon tih rije či nije smjela ništa odgovoriti. Sagne vitko tijelo u dubokom poklonu i povu če se. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Kancelar je sve pomno slušao. Kad se kneginja udalj i, upita caricu: - Razabirem da je maska zloupotrijebila poziv na dv orski ples i uzrujala vaše veli čanstvo? - Neki muškarac u kostimu bijelog viteza izazvao je pozor nost. Njegova stasitost i drskost bili su jednako i zvrsni. Zaba vljao me uvjeravanjem kao malo prije i vi - daje sm aknut. - Smijem li zamoliti vaše veli čanstvo da kaže tko je taj gos podin? - Baš to ne znamo. Na moju želju skinuo je krinku. - Veli čanstvo ga ne poznaje? - Crnac - pravi Crnac! Posumnjala sam, doduše u to, da je imao svojoj majci zahvaliti za crnu kožu, ali on tvrdi daje dvorjanin crnog princa što se nalazi u Be ču. - Taj je princ otputovao prije dva dana. - Tako? Onda bi mogao biti kakav pruski uhoda - pos lan da Friedrichu pruži nov materijal za rugalice o mom dvoru. -Veli čanstvo veli daje visok, stasit, drzak? - Čini se, vi sumnjate na nekog? - Nemam nikakva povoda za izravnu sumnju, ipak je z a nimljivo. - Nestao je ispred o čiju mojih ljudi, o čito se skriva u dvoru. Nestrpljivo čekam da ga uhvate. Da mi bude lakše, do ñite što prije na partiju karata - to mi jedino pruža časak zaborava. Nešto zamišljen otpratio je caricu u dvoranu goblen a, gdje odmah odli čni knezovi sastave partiju. Carica se živo prepusti hazardnoj igri. Ipak, kad je tkogod ulazio, carica je pogledala na vrata, ne nosi li joj grof Koch vijest da su pronašli drzovitu masku. Princeza Elizabeta nije se vratila u plesnu dvoranu nego je iz salona krenula u drugo krilo dvora - u odaje princeza. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Dvorjanke su za čuñeno gledale kako še će predsobljem i sve sama sebi govori: - Ja sam francuska kraljica! Ja sam francuska kralj ica! Šute ći su slušale čudan njen monolog. Doskora se otvore vrata, a mlada Marija Antonija ve selo ude. Spazivši svoju sestru zaustavi se i svoje staklene o či za-bode u nju govore ći: - Ja sam francuska kraljica! Pustopašna Marija Antonija se nasmije: - Bila si, ali sada je svršeno! Tvoj je kralj umro. - Kralj umro? - ponovi Elizabeta. - A francuska kraljica - to sam ja! Elizabeta se najednom zaleti na svoju mladu sestru bezumnim bijesom, zgrabi je za vrat i stane je gušiti. Prestravljeni princezin vrisak privu če sve dvorjanke. Mada-me Guttenberg i Pichler prestrašeno se baciše da Mariju Anto-niju o trgnu od razbješnjele sestre.

Elizabeta popusti, klone i onesvijesti se... Prestrašena madame Pichler potr či po dvorskog lije čnika, druga opet pozove groficu Fuchs. Elizabetu polože u postelju. Lije čnik je poslije dužeg vremena dozove k svijesti. Ona podigne glavu i uko čen pogled upilji u jednu to čku, a zatim opet klone. - Veliko uzbu ñenje - re če lije čnik. - Trebalo bi pozvati Van Swietena. Grofica Fuchs se uputi u dvoranu, gdje je carica ig rala karte, ali nije htjela da joj pokvari veselje. Dogovorila se s lije čnikom kako do sutra ne će kraljicu izvijestiti, da joj ne pokvare no ć. Opazivši groficu carica je zovne bliže: - Stoje? Zar još uvijek nisu pronašli masku? - Nisam dosad vidjela grofa Kocha. - Neka mi odmah jave stoje s njim. Nestrpljivo je carica o čekivala da sazna ime čovjeka koji je prouzro čio tolike neprilike. Svršila je igra. Dok je kancelar razgovarao s knezo vima, približila se ona vratima dvorane. Maske su ve ć bile skinule krinke s lica. Oko Vilme se okupilo mnogo uzvanika carskog dvora. "Pravo je rekla bijela maska" pomisli carica. "Svak a je lijepa žena vladarica svojim obožavateljima. Vilma je sjela uz mene, hist orija će je ubilježiti, jer je moja suvladarica po - caru Stjepanu! A sve je to kriva grofica koju sam odabrala da Vilmu skine s mog imena." Kao uvijek kad bi se netko usudio da joj protuslovi ona pocrveni. Gnjev prema Neri usplamtio je dvostruko. "Ona će to teško okajati. Kao što nikad nitko nije okajao neposlušnost prema meni." Uto joj sine ideja, te zovne nadmeštra: - Dajte znak. Želim serkl s gostima. - Veli čanstvo - zaprepasti se nadmeštar - s maskama? -Karneval je! Sve luduje, dvor, gosti, plemstvo, ul ica-jedino carici da nije dopuštena karnevalska šala! Po ñite! - Ona se primakne grofici Fuchs. - Samo tako mogu na čas obustaviti Vilmino kraljevanje u dvorani! Kad je ušla u dvoranu, sve su maske bile u dvoredu. Čitav sat gosti su stajali dok je carica razgovarala s pojedincima. Na taj na čin svu pozornost svratila je na sebe usprkos suparnici, ljepotici Vilmi. Njenu pozornost sad privu če dolazak grofa Kocha s barunom Nemvjem. Odmah prek ine razgovor i pode dvoredom uzvanika u dvoranu goblena . Slijedili su je. - Dakle? - upita. - Ho će li to svršiti? -Veli čanstvo, pretražili smo sve, čuvali smo izlaz, ali nijedna bijela maska nije izišla iz dvora! MARIJA JURIC ZAGORKA - Neobi čno! Razbojnik nam sjedi za le ñima, a sva dvorska sigurnost ne zna gdje je. Kad zaspim, pojavit će se i ugušiti me. Prekrasno! - Veli čanstvo, nije mogu će da se krije u dvoru. - Onda je u garderobi uzeo ne čiji ogrta č i preodjeven uma- kao? U koga da se pouzdam? To je prevršilo mjeru! U tom času ude kancelar iz plesne dvorane. - Novo nema ništa? - zapita carica promijenivši ton . - Veli čanstvo - re če Nemy gotovo uplašeno - u plesnoj dvo rani i hodniku pod stepeništem našao sam neki pamfl et. - Sve ljepše. Dajte ovamo! Barun joj pruži nekoliko letaka. Proletjela je o čima stihove, ali kao da ih nije čitala re če: -Dama s krinkom u postelji, što to zna či? Koch je bio crven kao rak i čekao da ga otpusti. - To se izruguju komisiji za ćudore ñe.

Pamflet u dvoru bio je ipak prevelik udarac za njeg ovu dvorsku službenu čast. Ali na njegovo divljenje carica se nasmijala: - To nije upereno protiv komisije za moral, nego pr otiv vas, Koch. Nekome ste na putu pa vas želi skinuti s vrat a. Možda oni s drugoga kata. Radosno je prihvatio doba čeni konopac za spašavanje. - U to sam uvjeren, veli čanstvo. - Ne će im uspjeti. Privucite k sebi čvrš će komisiju za mo ral. Nemoralni Be čani poplavit će sve lokale i sva izletišta u okolici. Odgovorite im na uli čne karikature dvostrukom stro- goš ću. On se pokloni u znak da se pokorava zapovijedi. Grof Koch blagoslivljao je kancelarov dolazak u dvo ranu. Bio je uvjeren da je njegova prisutnost suzbila cari čin gnjev. Nije se prevario. Pred njim se uvijek svladavala. - Vaše veli čanstvo - re če kancelar - polaže odviše pažnje karnevalskom ispadu nekog mladi ća, koji se o čito duboko za- DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE gledao u čašu. Moja je jedina sre ća da vidim svoju vladarku vedru i nasmijanu. - Onda ste rijetko sretni, prijatelju moj. Ali poku šat ću da vas nagradim. Pozvala gaje u blagovaonicu. Tu nade debelog pjesni ka Pe-trasa uz praznu zdjelu. - Petras, recite mi - vi ste rodom Hrvat? - Na službu, veli čanstvo. Rodom iz Broda. - Svi vaši zemljaci rado jedu i piju? - Jedu, piju, suze ne liju, a za vaše veli čanstvo se biju! - Taj je sretan - nasmije se carica. Pogleda kancel ara i po vede ga k stolu. Bijela se maska uvukla u hodnik i pod stepeništem o krenula bijeli ogrta č na crnu stranu, skinula bijeli klobuk i navukla na glavu cr nu kapicu ogrta ča. Izišla je na stepenište dvorskih dama, kao čovjek koji poznaje sve prostorije dvora, prolaze ći pored baruna Nemvja i nekog drugog činovnika grofa Kocha, koji su napeto pazili na glavni izlaz. Crna je krabulja izišla drže ći ispod plašta spreman ma č. Dvorski konjušnik istr či pred otmjenu masku: - Vaša preuzvišenosti, čiju ko čiju zapovijedate? - Kneza Auersperga! Dvorjanin se duboko pokloni i dade nalog drugom kon juš-niku, koji istr či napolje vi čući: - Njegova preuzvišenost knez Auersperg! Srebrnom ormom ukrašeni konji dojuriše pred ku ću. Crna krabulja ude. Ko čija krene. Pred kneževom pala čom krabulja iza ñe iz ko čije. Na kapiju istr če vratar i lakaj, uvjereni daje to knežev ku ćni prijatelj, knez Liechtstein. -Vozite natrag - poluglasno naredi krabulja ko čijašu. Mah- m MARIJA JURIC ZAGORKA ne rukom slugama da ih ne treba pa se udalji ulicom kojom su prolazile nakresane maske. Te no ći carica nije usnula. Tužila se svojoj komorkinji, ma-dame Guttenburg, daje uznemiruju vizije bijele maske. TAJANSTVENI POZIV Dogañaj što su ga provocirali komesari za ćudore ñe pred "Crnim orlom" oduzeo je Rosenbergu mnogo vremena. S kostimima se vrati vrlo kasno i opiše Josipu čitav prizor pred hotelom i svoj razgovor sa španjolskim poslanikom. Potraga za sumn jivom čaraparicom zanimala je mladog cara. - Onog dana kad smo došli na trg, na sumnjivo krpan je ča rapa, groficu je upozorio neki Židov iz žutoga grad a. On o čito

zna više o njoj. - Bilo bi teško na ći toga čovjeka. - To više što groficu nikako ne želim iskoristiti d a ga traži. S njom nipošto ne smijemo na be čke ulice. - Bože sa čuvaj - upadne Rosenberg boje ći se da Josip ne po kuša kakvu potragu. - Prepustimo to tajniku poslani ka. Sutra ću vašeg saveznika dovesti u pala ču pa će vaše veli čanstvo s njim o tome raspravljati. - Mi smo zaboravili na ples. - Sada je ve ć prekasno, najbolje je da odustanete, ionako bi vas unato č brojnim uzvanicima mogli prepoznati, a to bi poremetilo vašu najve ću odluku - da groficu odvedemo u Ko rušku. Nasmiješena lica odvrati Josip: - Iza vaše zabrinutosti za nju, proviruje ve ća briga za me ne, a to nije kavalirski. Oprostivši se, zadovoljan se uputi u svoje sobe. Le gao je na postelju kad mu sluga najavi dolazak "Mladog gospodina". DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Barun odmah ustane i ogrne se duga čkim kaputom. - Stoje, Lasi? - upita mladog prijatelja. - Nešto važno kad vas budim u ovo doba no ći. - Da čujemo? - Vi ste mi pripovijedali o tome da se bijela maska raspi tivala kod vratara. - Što je s njim? - Pojavio se na dvoru. - Taj isti? - Ne mogu prise ći, ali bio je vitez u bijeloj bogatoj odori ve zenoj zlatom, visok, stasit, pravi vitez. - Bijelih maski ima više, ali opis pojave i odore p osve od govara. Ne vjerujem. Kako bi dospio na dvor, osim a ko se pod bijelom ne skriva kakva crna halja. - Ili kakav jezuitski duševni lu ñak. - Nije isklju čeno. Dakle pri čajte. - Grof Koch ga je htio povesti u dvorsku kancelarij u, a on je trgnuo ma č. Tada su se nešto tiho dogovorili i Koch ga je pustio da ode... Poslije se pronio glas da se nekom plemi ću u vru ćini pomjerila pamet! - Ovo je i odviše prozirno! Koch je valjda doznao d a je čovjek pod bijelom maskom crn. Dakle posve jasno: je zuit ska uhoda. Zato su ga pustili. Zato je izmaknuo i k azni što je navalio na patrolu. Sada imamo dvostruku dužnost: p resto lonasljednika treba što prije otpremiti u Korušku. - To će možda potvrditi i ovo pismo. - Tko ga šalje? - Bijela maska. - Otkud to znate? - U drugi kat donio mije pismo jedan lakaj. Kad sam ga pi tao tko to šalje, on mi re če daje princeza Marija Antonija izišla iz plesne dvorane s nekom bijelom maskom, ona je pr edala pi smo, a princeza naredila da se odnese prestolonaslj edniku. - Princeza? Gle, to je zanimljivo! - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Pismo glasi na mladog cara. Dakle imamo razloga p oši

ljaoca pisma smatrati sumnjivim; naša je dužnost da budemo indiskretni. - Da otvorimo pismo? - Svakako. - Ako se radi o kakvoj osobnoj carevoj stvari? - Onda ćemo muževno priznati svoju bojazan i - opravdati se. Rosenberg je okretao pismo i odlu čio: - Pravo velite. Naša je dužnost da to u činimo. Razdere omot i razmota veliki papir. Jaka muška ruk a napisala je velikim slovima: "Kavalir čije ime ne mogu ovdje navesti, želi hitno priop ćiti vijest važnu za vaš život! Čekam na zavoju ceste s juga k "Bijeloj raci" - dana s oko pola no ći! Da ne sumnjate, izvolite povesti dva pouzdanika. Znak raspoznavanja: dvorjanin crnog princa." Josipovi prijatelji gledali su se zna čajno. - Dakle? Što velite o tome, Lasi? - Ne čuvena je drskost pozivati prestolonasljednika i car a na takav sastanak - bunio se mladi oficir. - Nije drskost nego upu ćenost. Taj ga poznaje i zna da bi on smjesta pošao. -1 nitko ga ne bi mogao odvratiti. - Osim, možda, grofice, a nje nema. Jednom je ve ć dobio sli čan poziv. - Uistinu? Od koga? - Od neke djevojke: Mirni. Ali... ispostavilo se, d a ona... - Pa što se dogodilo? - Dakako, on je pošao, ali u grofi činoj i mojoj pratnji, po bi jelom danu. Čini se, i onda je grofi činom zaslugom utekao po tajnom atentatu. Rosenberg ispri ča mladom oficiru doga ñaj na Vo ćarskom trgu. Mladi ć se rumenio od uzbu ñenja: - Barune, ovo nam je strog nalog da mu ovo pismo ni kad ne pokažemo. Taj poziv je ponovna jezuitska stupica . - O tom nema sumnje. - Što da u činimo? - Koliko je sati? Mladi ć potr či k zidnom satu. - Dvadeset i dvadeset. Vi - mislite? - Da po ñemo nas dvojica. - Izvrsno! Posudite mi koje plemi ćko odijelo, ma č i pištolj. - Samo brzo. I krinke ponesite. - Probudite konjušara, neka osedla dva konja, ali t iho i neopaženo i neka ih odvede iza dvorišta na ulicu, d a u ku ći nitko ništa ne primijeti! - Razumiješ? Ako grof Falkenstein štogod pita, reci mu da sam otišao u šetnju. - Na službu, preuzvišenosti. Sluga ode, a Lasi odijevaju ći se zapita: - Mislite li da vaši ljudi u ku ći ne znaju tko se krije pod ime nom: grof Falkenstein? - Ako su me kadgod vidjeli u sve čanoj povorci s njim, mož da su ga i prepoznali, iako u skromnoj odori koju n osi svako dnevno nimalo ne podsje ća na carskog sina. Znali oni ili ne - ne smiju to pokazati. Sva je služin čad baština moje sestre i potpuno je pouzdana. Njima je ovdje dom i oni ga čuvaju kao svoj. Nemajte brige! Obukli su se, naoružali i tiho sišli stepenicama. R osenberg ode u vratarevu sobicu. - Slušaj, sutra ćeš spavati cijeli dan, ali ovu no ć treba da bdiš. Nikoga ne smiješ pustiti u ku ću ni iz ku će dok se ja ne vratim. Ti znaš što to zna či.

- Preuzvišenosti, na službu. Mogu ja bdjeti i osam dana ako zapovijedate. Otvorio im je mali ulaz. Izišli su u dvorište. Rose nberg pogleda u prvi kat. U Josipovim odajama bilo je još svjetlo. & MARIJA JURI Ć ZAGORKA Oprezno se išuljaju na ulicu. Tu je čekao konjušar s konjima. Obojica uzjašu. Odjurili su cestom kraj ku če kova ča li-jesova Tome, odakle je bio najbliži put prema "Bijeloj raci". Pod obla čnim nebom gust je mrak. Zdesna još svjetlucaju mnogi prozori iza kojih se slavi karneval. Slijeva gusta šuma. Ledeni vjetar piri im u lice. Cestom ne susre ću ni žive duše. Sve se više udaljuju od grada. Svjetla bivaju sve m anja i gube se u sitne to čkice. Okružuje ih gust zimski mrak. Smrznuti snijeg zatomljuje topot konja. Stali su, primakli se bliže, prišapnuli nekoliko ri je či i pojurili dalje. Iz mraka nazre se neka sjena i pojuri kao daje nose kr ila. -On je! Zadihani konji prohuje kraj bijelog jaha ča na cesti, ali se onda zaustave i krenu natrag. - Dvorjanin crnog princa - re če Rosenberg. - Dvorjanin je tu - odgovori bijeli jaha č. Mala šutnja. Maskirana se trojica u mra čnoj no ći gledaju. Čekaju tko će progovoriti prvi: - Samo dvojica? - Da, dvojica! - Koji je od vas onaj na kojega je glasilo pismo. - Ja - odgovori Rosenberg. - Odviše je zvu čan glas! Skinite krinku! - Skinite je vi. Dolazim na vaš poziv. Moram znati s kim go vorim. -I ja! -Vi znate! - Nisam uvjeren. Skinite krinku. - U tami ne ćete mi vidjeti lica. Bijela maska pokaže ispod ogrta ča o pojasu mali fenjer. Rosenberg sad prizna: - Nisam glavom onaj kojega ste zvali, ali sam njego v bliži pouzdanik pa je gotovo isto: on ili ja! DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Vama je isto, meni nije! - Recite mi barem o čemu s njim želite govoriti? - To može saznati samo on. - Jeste li vi onaj koji mu želi nešto važno priop ćiti ili do lazite u ime drugog? -1 to će doznati - samo on! - Zašto ga zovete u ovo doba no ći? - Jer mije hitno. Pristajem da do ñem sutra u zoru u klanac Sv. Ane na brdu Jelenovac. S njim mogu do ći samo dvojica. - Čemu ova tajanstvenost? - To će doznati on. Ho će li do ći ili ne? -Bolestan je i leži. - Izgovorom skriva strah. - Opozovite uvredu - uzvikne mladi oficir Lasi. - Mir - opomene ga Rosenberg. - Gospodine, vi ćete povu ći uvredu kad vam kažem istinu. Mi smo pismo otvoril i. On ne zna ništa o tome. - Onda čast, on nije kriv. Ako ste mu prijatelji, obavijest ite ga o mom pozivu. Za njega je dobro. - Želite mu javiti spletke njegovih crnih neprijate lja? -Da! -1 mi smo ovlašteni da to slušamo.

- Ali samo u njegovu prisustvu. - Mi ćemo do ći s njim, ako pristanete na jedan uvjet: si ñi- mo sva trojica s konja i skinimo krinke istodobno. - Primam. - Oni sjašu. Rosenberg i Lasi usporedo pr istupe čovjeku u bijelom kostimu, koji s pojasa skine fenje r. - Stoj! Vi ste naš uhapšenik! U tom času upere se u bijelu masku dva pištolja: Maska se podbo či desnicom. - Gle, gle! Zvao sam kavalire, a došli su razbojnic i! - Naprijed pred nama u grad. Ako pokušate bježati, mrtvi ste! - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ha! Ha! Ha! - smije se maska. - Mene može ustrije liti tko god, ali tjerati nitko. - Ho ćete li po ći ili ne? - Ne. Izvolite pucati, gospodo razbojnici. Na uvredu Lasi plane i pištolj odapne. Prasak odjek ne kroz no ć. Maska se sagnula i tane je proletjelo iznad njene glave. - Niste pogodili, razbojnice! - Povucite uvredu! -Vaš je postupak razbojni čki! - Sumnjamo da ste kavalir. - Nudim vam dokaz! Vadite ma č! Lasi pusti pištolj i povu če sablju. - Izvolite svijetliti - re če i fenjer preda Rosenbergu. - To je drugo! - re če bijela maska i povu če sablju. - Gospodine, čuvajte o či - upozori bijeli vitez. Sablje se sudare. Po njima liže blijedo svjetlo. Ne koliko zveketa i Lasijev se mač prelomi. - Posudite mu svoj ma č - primijeti bijela maska Rosen bergu. On pruži. Opet se sudare. - Pazite svoje - o či - govori bijeli vitez smiju ći se. Začas ovaj ma č tako ñer pukne. - Što je to? - vikne Lasi. - Pouka da se ne tucete s čovjekom u čijim je rukama ma č poslušni rob njegove volje! I ja imam pištolj - evo , gledajte, ali njime se služim samo protiv razbojni čke klateži. Rosenberg odgovori: - Dopustite da su naše sumnje opravdane. Vi kanite počiniti zlodjelo nad onim za koga smo došli bez njegova zna nja. - Dakle nešto je skrivio? - Njegova je krivnja: čist obraz. - To ću s njim raspraviti. Ho će li do ći ili ne? - Do ñite vi k njemu u ku ću. - Ha-ha, nije moja pamet samo u ma ču. U vašu stupicu ne idem. Na ći ću puta do njega bez vaše pomo ći. - Naprijed! - povikne opet Lasi i obojica ponovno u njega upere pištolje. Fenjer ugasne, hici prasnuše i bijela maska ve ć leži na zemlji. Odozdo zgrabi obojicu za noge, te oni padnu. To se odigralo u tre nutku... Maska se popne na konja, presko či jarak i odjuri u šumu. Čulo se tek praskanje grmlja. Oba se prijatelja podignu iz snijega. - Prokleti lupež - promrsi Lasi sav izvan sebe. - Lupež, ali junak kojemu nismo dorasli. To moramo pri

znati. Nadja čao nas je oružjem i mozgom. Jezuiti su i ovaj put odabrali pravog. - Što sad? - Ništa. Poraženi smo. Vratimo se. - Kaže da će do ći do njega i bez naše pomo ći. - Sprije čit ćemo ga. U tom ne smije nadmudriti ni nadja ča ti. Vratimo se. Popeše se na konje i krenuše u grad. Stigavši u pal aču našli su vratara kako bdije. On im priop ći da se nije ništa dogodilo. Ušli su u barunov salo n. - To je bio o čajni pokušaj jezuita da ga maknu. Zato o sve mu tome ni rije či. - Meni izbiti iz ruke dva ma ča? Meni - čuvenom mačeva- ocu! Da umreš od stida - bjesnio je oficir. - Pustite to. Ponijeli ste se kako treba. Ako je on ja či, niste vi krivi. - Ali tko je on? - Bit će velikaš ili plemi ć iz redova dvorske kamarile. To do kazuje Kochov postupak prema njemu. Drugog ne bi pu stio! - A njegov napad na patrolu, pogrdne uli čne rije či s majmu nima koji su prikazivali kamarilu? MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Sve je namješteno. Jezuiti su spremni propovijeda ti pro tiv sebe, kad im to ide u ra čun. Sada je najvažnije da se pri premimo za mogu ći novi napad na prestolonasljednika. Nijed no pismo ni poruka ne smiju dospjeti u njegove ruke . Zadržat ćemo sve. Osim toga, nijedan od nas ne može u činiti ništa dok se ne posavjetujemo. - Razumijem! - Vaša rije č? -Evo je! -1 moja! Pružili su ruke. - U srijedu pratit ćete nas u Korušku s moja dva naoružana lakaja na dovoljnoj udaljenosti da on ne primijeti našu pažnju. - Izvršit ću. - Kad stignemo u moj dvor, priop ćit ću grofici kakva mu opasnost prijeti. - Mislite daje to dobro? - Predobro. Ona će ga zamoliti da ostane s njom - nitko ga neće maknuti od nje. - Ne lovi li ga ona samo radi carske časti? - Naprotiv. On hvata nju. To je najvrednija žena! -1 sigurni zaklon za njega protiv svake nesre će? - Nema tako sigurne tvr ñave. - Hvala Bogu! A sad laku no ć! - Zaboravite naš poraz u susretu s bijelom maskom! - To ne ću zaboraviti ni oprostiti ni njemu, ni sebi. NAKON DVORSKOG MASKIRANOG PLESA U četiri i po sata ujutro bila je carska obitelj na ok upu u žutom salonu. Car Franjo Stjepan jedva se odupirao snu što mu je skla pao o či. Prin čevi Leopold i Karlo čekali su cari čine odredbe. Marija Antonija i princeza Marijana sj edile su zamotane u debele ogrta če.

Grofica Fuchs htjela je obavijestiti caricu o boles ti princeze Elizabete, ali ih prekine nenadani dolazak kurira. Carica se povu če u pokrajnu dvoranu i pozove cara Franju Stjepana. Drugi su šute ći čekali. Za kratko vrijeme vrati se car Stjepan, pri ñe Leopoldu i šapne mu: - Tvoja bi se ženidba mogla odgoditi. - Zašto veli čanstvo? - Stigle su loše vijesti s granice. Friedrich Prusk i sakuplja vojsku. Tko zna, ne kani li nas opet napasti. Caric a je straho vito uzrujana, strepi od rata. - A prestolonasljednik planduje! - Uživa u svojoj ljubavi. Ako plane rat, vratit će se. On zna svoju dužnost. Josip nije junak na rije čima, ali djelom će sve iznenaditi. Leopoldovo dugo, ružno lice, širokih nozdrva, nije bilo ushi ćeno ovom hvalom. Marija Antonija na ćulila je svoja mala uha i slušala razgovor. Onda us tane, pode u dubinu salona, stavi molitvenik na pisa ći stol, okrene svima leda i nešto zabilježi na papir u knjizi. Naglim koracima uni ñe carica u salon. Komornik je ogrne . krznom podsta vljenim ogrta čem. Uzrujano se obrati djeci i mužu: - Molite se da nas ne zadesi nesre ća! Molite se! MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Ledeno je zimsko jutro. Karnevalom izmoreni grad sp ava. Ulice su tamne i puste. Nad njima piri vjetar nose ći glas zvona s jezuitske crkve. Stižu žene i muškar ci zamotani do ušiju. Zebu, drš ću, dah im se smrzava. Svi ulaze u tamnu crkvu. U crkvi je tišina. Ljudi kle če i mole se. Svu svoju nadu upravljaju prema oltaru. Vani su stale ko čije. To zbuni pobožnike. Kroz sakristiju udu u debele ogrta če zamotani članovi dvora i sjednu u klupe. Posljednja je sjela Marija Antonija. Uz njeno sjeda lo diže se širok stup od poda do stropa. Ulaze tri jezuitska duhovnika. Marija Antonija drži pred sobom velik molitvenik i skriva njime svoje poglede kao lepezom. Zirka po crkvi - traži. Iza evan ñelja uspne se na propovjedaonicu otac Lehner. Tihom crkvom odjekuje njegov glas. Marija Antonija podigla je glavu prema njemu, a o či joj kruže crkvom. Misli o bijelom vitezu. Pogled joj padne na stup tik sjedal a. U tami razabire taman ogrta č i bijeli cvijet. "Tu je!" poveseli se ali ne trepne okom. Kad pro ñe propovijed, svi kleknuše na molitvu. Princeza bac i pogled prema stupu gdje se stisnuo muškarac. Duge crne kose padaju mu na čelo. "Nema vlasulje!", pomisli ona. "Zar prosti gra ñanin?" Ne vidi mu lice. Spustio je glavu duboko na prsa i skriva ga polutama crkve. "Vara me, gra ñanin ne može na dvor; ne će da ga drugi vide i zato nije uzeo vlasulju!" "U publici nema nijedne plemi ćke vlasulje! Ne želi da svrati pozornost!" tješi se ona. "Je li lijep?" Nikako ne može da mu vidi lice. Tama je u crkvi, a stup još ve ćim mrakom zasjenjuje čovjeka koji se tamo zavukao. Misa završi. Ljudi ustaju. Štropot koraka po kameno m podu ispuni crkvu. "Ovo je čas" - pomisli Marija Antonija - primakne se stupu i spusti na pod papiri ć, gledaju ći u bijeli cvijet svog ju čerašnjeg plesa ča. Dvor je ustao i okrenuo leda publici.

Očito je sve to opazio, jer se makne, ispruži nogu i njome pokrije papiri ć. Dvor se udalji kroz sakristiju. Princeza je ogrta čem zapela o klupu i pogledala k stupu ne bi li sad ugledala lice svoga viteza. On je ostao u mraku. Crkva je pusta. Samo jedan čovjek stoji u mraku, razmata papir i čita rije či bez naslova: "Prestolonasljednik će se vratiti za dvije sedmice sa svojom ženom - gro ficom! To je rekao kancelar. Do ñite svako jutro." Nakon ovih rije či slijedila je poruka još gotovo mokra i zaprljana: "Ujutro je stigla vijest daje blizu rat. Onda će se Josip vratiti. Carica se jako boji rata. Imat će mnogo posla i zaboraviti moj ku ćni zatvor. Izvest ću se svakog dana u tri sata popodne u VValdburg." Obećala mu je da će ga izvijestiti o Josipu i obe ćanje je ispunila. Crkvenjak pogasi svije će. Kroz mrak izi ñe čovjek, na vratima naturi na glavu klobuk do obrva, povu če ogrta č i krene niz ulicu. Pala ča kneza Kaunitza bila je okružena perivojem. Okolo je bio vrlo visok zid koji je dosezao do ispod razine visokog prizemlja. Bečani su ipak prozreli tajnu visoke ograde. Svrha joj je bila da od ulice sakrije prozore prizemnih kneževskih raskošnih odaj a. Osvijetljeni lusteri vrlo su se često susreli sa sjajem ranog sunca. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Nakon dvorskog plesa nastavio je knez zabavu u svoj oj pala či. Dvoranama jure pijani kavaliri vuku ći za sobom u plesnoj koloni polupijane dame u duboko dekoltiranim haljinama. Po kutovima sjede parovi. Ispod svilenih haljina pr otupro-pisno etiketi proviruju lijepe nožice u svilenim čarapama. S koliko gracije umiju dame sjediti i razdraganom k avaliru pokazivati svoju divnu nogu - šaptao je kancelarov prijatelj knez Tr autson. - I najslobodnija zna udvara ča držati u znatiželji. - Ne pokazuje ni premalo ni previše - odgovori nešt o stariji kavalir. - Čini se, mi smo završili svoju karijeru. U ovo doba jutra filozofirati?! - Do ñi da vidiš Kaunitza; taj je u naponu svoje ludosti! - Da ga vidi carica! - Ni za Boga ne spominji ovdje njeno ime, zamjerit ćeš mu se. Dignu se i podu u drugu dvoranu. Kraj prozora stol, na njemu je bogato porculansko i srebrno posude. U zlatnim stalcima raznovrsno vo će, šampanjske boce se valjaju a s njima usporedo ka valiri i dame. Uokrug sjede mlade dame. Iza leda kavaliri im virkaju u dekoltirane haljine. Kancelar, kome je šampanjac zacrvenio lice , a pustopašnost ozarila ina če mirne o či, stoji u sredini i govori, govori bez kraja, duho vit i ujedno stilski govor. -1 dolazi dan i sunce se javlja, golo, sjajno sunce . Iza zastora se pojavi žensko čeljade, potpuno golo, sa zlatnim resama oko pojasa. Ljepotica zapleše bosim nogama po mekom sag u. Svi izbulje o či. Neka se ljepotica prisloni knezu i šapne: - Da sad u ñe njezino veli čanstvo! - Madame, molim, u ovom krugu ne spominjite njezino ime. -Strah vas je? - Sveto je i ne pripada u ovaj krug! Upamtite, mada me! -

Kavalir joj iza leda šapne: - Saberite se! Nikad vas više ne će pozvati. Gola je ljepotica zaplesala oko kancelara, kavaliri su drobili čaše. Vru ćina, miris pi ća i parfema pretvori dvoranu u vreo val, kotrljaju ći se od jednog do drugog zida, u svjetlu svije ća zasjenjenih svjetlom dana stoje zavirilo u jutarnju orgiju. Vrata se naglo otvore. Ude kancelarov osobni tajnik i javi: - Kurir njezina veli čanstva! - Kancelar se trgne, povu če sa stola bijeli stolnjak tako daje sude palo na zemlju praskaju ći i baci stolnjak na golu ljepoticu. Načas su svi u dvorani zanijemili i zapanjeno gledali u kancelara. Stajao je usred zdrobljenog porculana pred ženom po krivenom stolnjakom i buljio u tajnika. Ovaj mu pristupi: - Preuzvišenosti, što vam je? - Što ste to rekli? - upita kancelar. - Kurir njezina veli čanstva je ovdje. - A, tako, kurir je tu, kurir. Recite, recite mu da spavam. - Rekao je da vas probudim. Vrlo je važno... - Važno? Tako rano pa ve ć važno? Nije li to... grofe, pogle dajte me. Ne mogu ovakav primiti kurira. - Carica vam uvijek sve oprašta - šapne tajnik. - Ali ne ću da oko svog vrata nanižem toliko nizova oproš- tenja, koliko dame nižu bisera! Oproštenje su biser i, a biseri - nose nesre ću. - Što da kažem kuriru? - Da do ñe kasnije, oko podne... - Sve sam pokušao, ali on tvrdi daje ovo i suviše v ažna po ruka njezina veli čanstva. - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Tiše, ovdje ne pripada njezino ime. - Nešto mu moram re ći. - Ako je vrlo važno, recite mu da sam u jezuitskoj crkvi na misi! - Veli čanstvo je upravo bilo u crkvi. - Onda izmislite koju drugu crkvu. Recite da se sad ispo vijedam, a primiti ću kurira kad se vratim... Neka do ñe moj sluga: brzo kupelj!! On se pokloni gostima i re če: - Moje dame i gospodo, knez Kaunitz odlazi da potra ži kan celara radi važnog posla. I ode s tajnikom kroz dvoranu da se uspne na prvi k at. Gosti su se tiho opraštali i kroz mala vrata perivoja napuštali pala ču. Pošto se okupao i legao u postelju, sluga mu otare tijelo i glavu mirisnom vodom. Kancelar se osjeti svježim. Ispod svilenog modrog ogrta ča izvu če tanku, bijelu otmjenu ruku. Prebaci čipke rukava no ćne košulje i pruži ruku na stoli ć sa srebrnim zvoncem. Ude visok dobro ugojen lakaj. - Feliks, čokoladu! - Na službu, preuzvišenosti! - Ina če ništa nova? -Vaša preuzvišenosti, ništa! - Reci neka čestito nalože, zima je. - Na službu preuzvišenosti - odgovori lakaj i kriom ice ob riše znoj, koji mu je probio po čelu u vru ćoj sobi. - Neka do ñe moj tajnik.

Lakaj izi ñe. Već za nekoliko trenutaka rastvore se vrata. Dva lakaj a u sivim odorama nosila su prostrt stol sa srebrnim priborom i postavili ga uz postelju. Jedan od njih nalije iz teške srebrne posude vru ću čokoladu. Kancelar sjedne u postelji. Lakaj mu podnese srebrn i pladanj, koji je držao dok gospodar nije ispio toplu mirisavu čokoladu. Tada odnesu stol iz sobe. Ponovno se rastvore vrata. Lakaji propuste mladog v isokog gospodina blijeda lica, bijele vlasulje u crnoj baršunastoj odori. Ka ncelarov se pospani pogled upravi na njega. - Što vi mislite, grofe, ne bi li se Franjo Bartok već mogao vratiti iz Parme? - Pitanje je koji je smjer puta odabrao i kakvim je kolima putovao. - Ako je misija važna, trebalo je da preuzvišenost pošalje jednog od naših činovnika. Ovi se gra ñani rado opiju, pa je očito zakasnio. - Poznam ga odavna. Pouzdan je, ali se bojim da nij e na stradao. Kad do ñe, smjesta ga najavite. Meñutim lakaj opet najavi kurira iz dvora. Ušao je s p ismom i predao ga kancelaru. Leže ći kancelar ga pro čita i zatraži pribor za pisanje. Napiše pismo, smota ga i preda kuriru, koji se udalji. - Njezino veli čanstvo neprestano uzrujavaju glasine o rat nim pripremama u Prusiji. Poslije podne idem u dvor . Po ñite mom kapelanu i recite mu neka mi ispostavi potvrdu da sam bio danas na propovijedi. Tajnik ode. Kancelar povu če na se pokriva č i zaspe. Oko podne je ustao i prepustio lakaju da ga odijeva . Dva-tri put je mijenjao prsluk i gornji kaput i dugo odabirao ogrlice. Brija č mu uredi lice i besprijekorno namjesti o češljanu vla-sulju. Nekoliko puta ogledao se u zrcalu i ušao u svoj radni, ku ćni kabinet. Velika dvorana, pokrivena perzijskim sagovima, oblo žena goblenima i slikama - bila je vrela. Kancelar sjedne za crni pisa ći stol da se spremi za polazak k carici. Iz predsoblja dopru hitri koraci. Tajnik otvori vra ta i poluglasno najavi: MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Preuzvišenosti, Franjo Bartok je stigao! - Tako? Pustite ga k meni. Duge kovr čave kose, guste neuredne brade, zamotan u sme ñi ogrta č, udao je Siniša u kabinet. Poklonio se i stao. -Vaša preuzvišenosti , Franjo Bartok je stigao. - Kona čno! Mislio sam da ste negdje zapeli. - Ja držim rije č. - Da u to nisam vjerovao, odavno vas ne bi bilo med u ži vima. Sjednite. Sjeo je. Kancelar gaje promatrao sa zanimanjem. - Kad ste stigli? - Malo prije. - Ravno iz Parme? - Iz okolice Be ča. Morao sam se najprije odmoriti od puta. - Da se možda niste i malo proveselili na karnevalu ? - Nemam se čemu veseliti. Moja misija nije uspjela. Vratio sam se iz Parme praznih ruku. Probudiše se pospane kancelarove o či. - Princeza nije opozvala svoju optužbu? - Jest, preuzvišenosti. - Dakle, gdje je pismo? - Razderao sam ga.

Skupivši obrve kancelar upre Siniši u lice sumnji čav pogled. - Vi niste bili u Parmi? Vi ste ovdje "nekoga" traž ili? - Dajem vam rije č da sam bio u Parmi i razderao pismenu izjavu. - Vi ste mi dokazali da vašim rije čima moram vjerovati. Po činili ste samoubojstvo kad ste razderali izjavu. - Znam, preuzvišensoti. - A to kao da vas se ne ti če! Nevi ñeno, ne čuveno - razljuti se kancelar. - Što vas je moglo navesti na taj čin? - Saznao sam od princeza ono zbog čega je vaša preuzvi- šenost izvoljela štedjeti moj život. Ovdje sam raza brao da je moj čin bio preuranjen. Htio bih svoju smrt odgoditi za dvije sedmice. - Zašto baš za dvije sedmice? - Toliko mi treba prije smrti da uredim neke ra čune! Zato molim vašu milost, ako je mogu če, da tanad što ste ih spremili za mene, još malo pri čeka. - A kad svršite svoje poslove? - Donijet ću vašoj preuzvišenosti svoj život, ako u me ñuvremenu ne bukne rat, pa mi se pruži prilika da na bojnom polju dokažem svoju nevinost. - Ah - mahne kancelar rukom - i vi govorite o ratu? Ako o tome zavisi vaš život, onda morate smjesta umrijeti . - Vaša preuzvišenost misli da ne će biti rata? - Uzalud se nadate. Pruski kralj ne će za vašu volju izazvati sukob, a njezino je veli čanstvo tako veliki neprijatelj rata, da vam zaista ne mogu pružiti nikakvu nadu. Gospodine grofe! Ja vas cijelo vrijeme promatram: ništa ne odaje da ste šenuli umom, a ipak, vaš čin je ludost - savršena ludost. Vi ne slutite kako teško čekam princezinu izjavu, a vi ste je razderali? I opet kažem: ovo je ludost, oprostite, ali za to nem am drugog izraza. - Ni ja! Svi muški članovi moje obitelji bili su ludi! - Vama su ostavili sveukupnu vrijednost svoje osobi ne, ali ja moram imati princezin opoziv vaše optužbe! O tom e ovise interesi države i - vaši! -Menije svejedno. -Ali državi nije. Vi ćete sprije čiti opasnost, razumjet. Smjesta putujte u Parmu najbržim putem i tražite novu izjavu. Ho ću vašu rije č, da ćete oti ći i donijeti princezin opoziv! - Ako mi preuzvišenost kaže gdje se nalaze njih dvo je! - Kad bih to znao, ne bi mi izjava tako silno treba la. Uredio bih stvar kratkim postupkom! - Nema tu kratkog postupka. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Sada nema, jer je put do njih dvoje pokriven tajn om. - Bude li rata, morat če se on pojaviti. - Uzalud govorite o ratu. Dakle, vi ćete opet u Parmu. Upamtite, grofe, njezino veli čanstvo vjeruje da steuhoda. Prin- cezinom izjavom dokazat ću da niste, onda ću vas pomilovati, a to mora sprije čiti brak. -Prekasno je. - Ili putujte odmah ili ću vas strijeljati! - Putujem. - Napokon. Vjerujem u vašu rije č. Do vi ñenja! Pružio mu je ruku kao prijatelju. Naturivši klobuk na o či, izašao je Siniša iz pala če. Prolazio je malim ulicama i skrenuo u neku gostionicu u predgra ñu. Ušao je u nisku, polumra čnu sobu. - Filipe! - zovne on tiho. - Hvala Bogu! Živ si! Pustili su te! - To će ga stajati glave. - Neka. Važno je što će biti s tobom?

- Sa mnom će biti čuda, kakva nisu dugo doživjeli oni tamo u Burgu. Samo da još i njega do čekam. -Gdje je? - Ne znaju ni oni. - A Nera? - S njim je. - Zar je to istina, Siniša? - Istina! Izrekavši to, baci se na postelju i ostane ležati k ao mrtav. Filip je šute ći stajao nasred sobe i gledao u njega. Osje ćao je kao da se u duši mladog čovjeka kotrlja stotinu smrti. Dugo su šutjeli. Fili p je čekao. Tada se javi Siniša, tiho, šap ćući. Filip je osje ćao kako ga guši bol. - Spremaj se Filipe, putujemo! DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Kamo? - Vidjet ćeš. - Što si naumio? - Ratovati! - S kim bi ratovao? - S Prusom. - Siniša, ve ć ti se pamet muti! -Ah, što pamet, srce, srce! Ušuti i zagnjuri glavu u jastuk. Suznim je o čima Filip spremao kov čege i pogledavao na postelju, gdje je Siniša uko čeno ležao kao da gaje dotukla bol. TEŠKA ODLUKA U malom samotnom dvorcu ništa ne znaju o pokladnom ludovanju, o spletkama i borbi u gradu. Bijela zimska pustoš pod obla čnim nebom sniva spokojno. Svijetli prozori dvorca gledaju prema dalekim vrhun cima snježnih planina. Uz topli kamin u sobi, nakrcanoj knjigama, sjedi Nera. Rasplela je kosu daje očešlja prije spavanja. Sus-tala je i sjela u naslonj ač. U ñe gospo ña Rozalija: - Opet ste zamišljeni? To nije dobro. Otkad je bio ovdje vaš brat, nešto vam nije pravo. Zar vas je rastužio? Ona slegne ramenima i ne odgovori. - Nije mogu će. Takva brata ne rada zemlja svaki dan. Toli ko nježne ljubavi još nisam vidjela. Koliko me ispi tuje za vas, jeste li veseli, nedostaje li vam štogod, a kad mu kažem: ništa joj ne manjka, o či mu se osvijetle poput svije ća. Ipak ste tako žalosni. A pogledajte se u zrcalo: lijepi ste, prel ijepi, samo vam treba carska kruna i nema na svijetu carske k ćeri koja bi vam bila sli čna. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ljepota je više puta velika nesre ća! - Vama je nešto teško na duši. Ne ću vas mu čiti pri čanjima, ali možda bih vam mogla olakšati bol. Znam ja što z nači kad se ne možemo izjadati. Nera podigne lijepe i žalosne o či. Starica je pogleda toplim i iskrenim pogledom. - Mladi ste, pametni, ali pamet nas često zaboli kad šuti- mo. Znam ja to. - Pravo velite, gospodo. Glava mije otežala, puna j e svako jakih misli. - Ali otkad je bio ovdje vaš brat, nešto vas je pri tislo. - Tome nije kriv brat, nego pismo koje mije on doni o. Neko vrijeme Nera je šute ći gledala u plamen. Zatim je po digla o či k stari činu licu.

- Sjednite, gospodo, kraj mene. Vi ste mnogo toga d oživje li, mnogo iskusili, i možda će mi vaše iskustvo pomo ći da stek- nem ispravan sud i donesem ispravnu odluku. - Dao Bog, lijepa moja - toplo će starica. - Mu či me sudbina moje šeste!... - Vi imate sestru? Zna či od nje ste primili pismo? - Da, brat mi gaje donio, ali ne zna ništa. - S muškarcima se ne može govoriti kao sa ženama. - Tako je, a u toj pustoši nemam nikoga svoga. - Povjerite se meni, kao da sam vam mati. Uzdahnula je i po čela svoju izmišljenu pri ču: - Moja je sestra udata. Živjela je na dvoru neke kn eginje, ne treba da vam kažem ime. - Svejedno je kako se zove - glavno je kakva je? - Bila joj je dobra. Kneginja je imala sina -vrlo u mna i neo bi čna čovjeka. On je s mojom sestrom drugovao. -1 zaljubio se u nju? - Možda. Kao drugarica kneginje često je bila kod nje dugo u no ć, a kad se jednom vra ćala u svoje sobe u prizemlju, ugle dala je u tami neku mušku osobu. - To je bio mladi knez? - Onda to još nije znala. Neku ve čer ovog ljeta bila je u pe rivoju maskirana zabava. Tada je mojoj sestri prist upio maski rani muškarac i stao joj govoriti o ljubavi i svom noćnom lu tanju za njom. Tvrdio je da će ga ljubiti, jer je to zakon priro de, jer se od nje nikada ne će maknuti. - A ona je ljubila svog muža? - Jest, i rekla je to maski, a ipak je on tvrdio da će kona čno biti njegovom. Najzad joj re če: ja ću do ći po tebe u času kad te svi napuste; kad do ñe - moj čas. - Tako svi oni govore. - Nakon nekog vremena no ću ude u njenu sobu taj muška rac zamotan u ogrta č. I lice je sasvim zakukuljio. Zabrinuto joj re če: prijeti ti velika opasnost, oko tebe pletu knegi nje na dvoru velike spletke, ali ja te čuvam i oslobodit ću te... - Svi su oni junaci pod krinkom! - Nakon nekog vremena na dvoru je bila velika sve čanost. Moja sestra vra ćala se s plesa u svoje sobe. U hodniku je bilo neobi čno tamno; ina če su hodnici bili više rasvijetljeni. - On je pogasio svije će. - To se i meni danas čini. Moja sestra ide hodnikom koji je spajao oba krila dvora, kad je netko uhvati oko pas a i onako zate čenu povu če za sobom. Našla se u tamnoj sobi. On je sta ne grliti i šaptati o svojoj ljubavi. Branila se i vikala, ali nije htjela da sakupi dvor. On ju je držao rukama kao od željeza. Imala je na sebi modar svileni ogrta č, zakop čan dugom zlat nom iglom. U zagrljaju igla joj se zabola u prsa... to joj na metne misao... ona mu po čne govoriti kao da ljubav uzvra ća, samo da oslobodi ruke. Izvu če iglu i - ubode ga. - Zar gaje ubila? - U tami osjeti kako je popustio i pao. Ona pobježe . Nije znala tko je to bio ali je sumnjala na mladog kneza , jer je sum nja bila opravdana. Drugog dana čekala je drš ćući što će se I MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

dogoditi! Ilije ranjen ili mrtav- ali saznat će tko je. Svi su se članovi kneževskog dvora sakupili, svi osim mladoga kneza! Javio je daje bolestan. - Bio je, dakle, ranjen? - Da, ranjen. Sad je znala daje bio on. Za osam dan a je oz dravio. -1 nije joj ništa o tome spomenuo? - Onako, izdaleka, ispri čao se... Prešli su preko toga, na pokon, ženu je stid govoriti o takvu doga ñaju, pa je uvijek šu tjela. A sad čujte dalje. Oni su drugovali kao da ništa nije bilo . On joj je iskazivao često prijateljstvo, kad jedne ve čeri do ñe njegov tajnik i re če joj da se nad njom ruši gnjev kneginje i da mora bježati. U strahuje pristala. On ju je poveo n a svoje vlas tito imanje, da tamo pri čeka dok kneginju ne mine bijes. - A zapravo je sve slagao? Načas se Nera zagleda u staricu: - Ne, nije. Kneginja se doista na nju ljuti, jer su njezini pri jatelji spleli oko jadne moje sestre spletku. Mladi je knez pre ma mojoj sestri postupao vrlo časno, dok je najednom nije stavio pred čudnu ponudu. - Da mu bude ljubavnicom? - To ne, ali ho će da je odvede nekud daleko, u neki kraj, gdje će on biti s njom pod istim krovom, daleko od svih l judi. Eto, to mi piše sestra, to me mu či, jer mi se čini... - Taj gospodin ho će da mu bude ljubavnicom, pa je želi ova ko dobiti u ruke. Lija je taj knez, a mu nema para. - Možda mojoj sestri prijeti opasnost od kneginje, ali opet... - Ne branite ga, draga moja, mladi ste i vi mislite daje sve zlato što šija! - Ne mogu vjerovati, da bi taj čovjek... koji tako divno, poš teno govori... A opet sumnjam... - Svi oni pošteno govore a nepošteno rade! Upamtite , lije pa gospodo. Jedva je držala glavu uspravno. Na licu joj se odra žavala sumnja i borba. - Vi ste rekli da je vaša sestra udata, a gdje joj je muž? - To je sva njezina nesre ća. Muža su joj zatvorili, jer je na vodno uhoda. - Jadna žena! Sad sve shva ćam. - Sama je kneginja svemu kriva, ona ga je optužila i pre dala vlasti. - A nije li tu imao prste mladi knez: - Ne, nikako! On se s majkom i ne slaže! On joj je rekao da je ljubi, da bi se njome oženio daje slobodna... I zaštitio ju je, pa dobro, ali zastoje sada kani odvesti nekud dalek o i živjeti s njom pod istim krovom? To sestru strašno uznemiru je i ona me moli daje savjetujem. Sada shva ćate moju zamišljenost. - Jeste li ve ć mislili što bi bilo najbolje? - Jesam, mislila sam! - Dakle što? - Najbolje bi bilo da to ne prihvati, štoviše: da m u se zahva li na zaštiti i ostavi njegovu ku ću. - To bih joj i ja savjetovala. - Recimo da on nema zlih namjera. Možda uistinu nem a, ali samotni zajedni čki boravak pod jednim krovom može ga zavesti protiv njegove vlastite volje. Zahvati ga n apast kao one no ći, a onda - ona će ionako biti prisiljena da ga odbije i ode. - To je kao na dlanu. - Još jedno: recimo da ona pode s njim. Što bi to z načilo? On mora posumnjati u njezino poštenje. -1 okoristio bi se time.

- On mora pomisliti da se predomislila, požalila št o se bra nila one no ći. Ako sada pode s njim pod isti krov, ne bi li to zna čilo da je sporazumna, da želi postati njegovom ljub av nicom. MARIJA JURIC ZAGORKA - Kad ju je ve ć jednom napastovao, taj bi korak bila privola na sve. - Razmislite dobro što vas pitam, gospodo: ako ona poñe s njim, to bi u njegovim o čima moralo zna čiti da nije poštena žena. - Što bi drugo moglo da zna či? - Ako je poštena, ona mora ostaviti njegovu ku ću! - Nakon onoga što se dogodilo, mora! - Jest, to sam i ja mislila. Tu nema isprike. Nema prijatelj stva. On je jednom htio da je uzme, a to je dosta! Nije mu smjela to oprostiti, nije! - Zašto mu je oprostila? - Molio ju je za oproštenje, rekao joj je da ga je zahvatio vrag, napast... Nitko joj nije bio sklon, samo on, prepustila se, vjerovala... primila njegovu pomo ć. - A da li je ona - oprostite ovo pitanje - poštena žena? -Jest, poštena je! - Neka ostavi njegovu ku ću. Što prije, to bolje. -1 ja tako mislim, samo nisam imala snage da joj to kažem. Nešto me odvra ćalo, neki nejasni strah, neodlu čnost, slutnja. Što li? Svejedno! Vi ste odobrili mo je uvjerenje da poštena žena ne smije oti ći s njim. Nikako! - makar joj sto puta prijetila mržnja kneginje! -Vidim, vama ne treba mnogo savjeta, samo odviše br anite toga mladog kneza. Vi ste uvjereni daje on ne kani odvesti sa zlom namjer om. - Možda se varam. Ipak, ne mogu vjerovati u toliku himbu! - Bit će bolje da vjerujete. -Vjerovala ili ne: sutra moram javiti savjet sestri . - Ima li ona kamo da se skloni? - Naš je dom daleko, u drugoj zemlji. Za prvi tren, meñu tim, ima neke prijatelje. - A vi? Zašto ne bi došla k vama? - Da, da, na to sam ve ć mislila, ali bojim se brata. On o to me ništa ne zna. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - To je najmanja briga. Brat vas toliko voli da će pristati na sve što vi ho ćete. Ako vam je draga čast vaše sestre, ne pusti te je da po ñe s knezom. Zapravo, zašto je skriva? Ako je kne- ginja na nju kivna, što joj može? - Mnogo, vrlo mnogo. - Ako sve to nije on izmislio! - Ne. To nije izmislio! - Možda nije, samo ta posljednja ponuda baca trak s umnje na njega, veliku opravdanu sumnju. Ono što se dogod ilo na kneževskom dvoru one no ći, ponovit će se kad bude s njom nasamu! - Mu čila sam se ne znaju ći činim li pravo ili krivo ako joj to savjetujem. Trebalo mije da čujem još ne čije mišljenje, da steknem odvažnost i mognem upravljati njezinim kora cima. Sad mije lakše. Čula sam rije č nepristrane osobe. - Svatko bi vam to savjetovao, gospodo. Vjerujte mi ! Znala sam daje trebalo da iskalite srce - i sve će biti dobro.

- Nije preporu čljivo da pišem sestri. Pismo bi moglo do spjeti u njegove ruke. Sutra je srijeda! Ranom zoro m sama ću odjašiti k sestri. -Zar je tako blizu? - Nije baš blizu, ali dobra sam jaha čica, do podne ću sti ći k njoj, a onda se vratiti s njom. Možda još sutra u no ći ili u četvrtak ujutro. - Samo da vas ne zadesi kakvo zlo na putu. - Projašila sam nebrojeno puta ovim krajevima. Ne b ojte se, gospo ño. Rano ujutro neka mi osedlaju konja. Ako bi slu čajno došao moj brat, ne govorite mu ništa o tome. J a ću za svaki slu čaj ostaviti pismo da sam otišla k sestri u posjete. - Pouzdajte se u mene, nitko vam ne želi dobro kao ja. Rano ću vam prirediti doru čak i nešto spremiti za put. Laku noć! Nera je sjela k stolu i uzela pero. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Dugo nije mogla da piše. Tek se iza pono ći odlu čila da nabaci na papir ove retke: "U prvom času straha pred njezinim gnjevom prihvatila sam vaš u zaštitu. Odonda sam mnogo razmišljala i stekla uvjerenje da nakon s vega što se zbilo one no ći u Burgu nisam smjela do ći ovamo, a nikako ne smijem primiti vašu ponudu za Korušku. Time bih stavila na kocku svoj ugled pred vama i pred samom sobom. Zahvaljujem vam na velikoj brizi i dobroti i odlazi m, jer ne ću da se razruši lijep, čist i pošten osje ćaj, koji sam unato č onom doga ñaju sagradila u svojoj duši. Nisam smjela ono zaboraviti i oprostiti, jer vas je to ovlastilo na posljednju ponudu. Kriva sam i želim to ispraviti s vojim odlaskom!" Zamotala je pismo, zape čatila ga i ostavila na stolu. Otišla je u spava ću sobu, spremila svoj nakit što gaje ponijela sa sobom kad je pobjegla s dvora, i legla. U SRIJEDU Nakon propovijedi i mise u jezuitskoj crkvi vratila se carica s ostalim damama i Marijom Antonijom, u dvor. Princeza je bila vrlo ve sela, poslušna, žive ći u nadi da je bijela maska njen prvi ljubavni roman. Poslije neprospavanih no ći carica nije nikad išla na po činak. S plesa bi pošla k misi i propovijedi, a onda se prihva ćala posla, u kojem je provodila vrijeme do kasnih sati. Crvena, svježa i zdrava prihvatila se rada i ove sr ijede. Velike bistre o či upirala je u spise, primala izvještaje o državnim p oslovima, i na kraju saslušala grofa Kocha. Ve ć na po četku ga prekine: - Bijela maska, naravno, rasplinula se u dvorskim z idinama? -Veli čanstvo, sva je potraga uzaludna. Čovjek se morao pre-odjenuti i umaknuti. Bezuvjetno poznaje prostorije dvora. - Vi ne slutite tko bi se mogao kriti pod tom odoro m? - Svaka kombinacija pada u vodu ako usporedim njego vu pojavu s onima na koje sumnjam. Tako se i meni doga ña. Samo, ja sam carica, a vi šef tajnog mog redarst va, a to nije isto! - Veli čanstvo, duboko žalim što nisam mogao sputati bijelu masku a da ne izazovem skandal pred gostima. - Prenaglili ste se na stepenicama, jer vam srce ni je moglo priuštiti barunu Nemvju da ga on uhvati na izlazu i z dvora! Da, da, tako je. Nisam vam ju čer pred kancelarom govorila ni o onom pamfletu. Ja vrlo dobro znam, da me be čki jezici ljuto ogovaraju. O meni odvajkada izmišljaju svašta, ali do sada im nije uspjelo da me tim cvije ćem zaspu u vlastitoj ku ći. To se više ne smije dogoditi.

Šef dvorske kancelarije spustio je glavu duboko pot resen. - Zaboravit ću, ako to popravite. - Čitavim svojim životom! - Malo previše. Tražim samo jedno: groficu Vojkffy. - Veli čanstvo, bit ću neumoran. - Slušajte: otac Grande i njegovi ljudi neumorno tr aže gro ficu. Oni ne posjeduju uhodarske o či. Tko mi otkrije njezino skrovište, nagradit ću ga sa hiljadu dukata. -Veli čanstvo, u činit ću sve stoje smrtniku mogu će, za jedinu nagradu - milost vašeg veli čanstva! - Pružam vam priliku daje osvojite za sva vremena. Poklonio se ganuto. Ona je postavila drugo pitanje. - U drugom se katu ništa ne doga ña? - Ju čer su vidjeli prestolonasljednikova oficira Lasija kako noću ulazi u dvor. - Trebalo je da paze kad je izlazio! - Ve ć sam mu postavio stupicu. Kad opet izi ñe, slijedit će mo ga na svakom koraku. - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ali oprezno! Taj mladi ć je raspaljiv i neoprezan - mogao bi nas dovesti u trag Josipu i njegovoj ljubavnici. Otpustila je Kocha i primila groficu Fuchs koja nap okon nade priliku da izvijesti vladaricu o ju čerašnnjem ispadu princeze Elizabete protiv Marije Antonije i o mišljenju dvorskog lije čnika. - Zašto me ju čer niste zvali? - Bilo bi okrutno vašem veli čanstvu pokvariti ve čer. - Zato se pobrinula ona maska. Kako je Elizabeti da nas? - Ustala je. Izgleda blijeda i neprestano šuti... - Žalim sirotu. S njezinom ljepotom propale su i mo je i nje zine osnove. Tko će je takvu uzeti? - Mnogi bi knez bio sretan da u svoje dvore uvede k ćer va šeg veli čanstva. Takav ne bi gledao na tragove kozica, a ona bi ipak našla muža! - Draga mami, vaš savjet pristaje dobroj staroj gos podi i pri jateljici Elizabetine majke. Ali, carica ga ne može uvažiti. K ći Marije Terezije ne može uzeti obi čnog kneza. Ili vladara - ili u samostan. Elizabeti, dakle, preostaje samostan! - To će se je, vaše veli čanstvo, silno kosnuti. Vrlo je potre sena što ne će biti francuskom kraljicom. - Odviše se opajala tom nadom. Njezino je "kraljevs ko" po našanje ostavljalo čudan dojam. Poslije crnih kozica nije bila normalna. - Utoliko bi više samostan djelovao porazno na njez inu dušu. - Poslušat ću vas. Zasad neka ostane na dvoru. U činila sam za nju sve što može u činiti mati i carica. - Istina je, veli čanstvo. - Može li mi ikad itko što prigovoriti? Recite! - Bila sam svjedokom plemenitog nastojanja vašeg ve li čan stva daje dostojno opskrbite. - Nije mi uspjelo. Madame Dubarrv je tome kriva i d a mo ram mladom dofenu dati drugu, a imam samo još Marij u Anto- niju. Ljubavnica Ljudevita XV, eto, uple će se u moju politiku i odre ñuje sudbinu moje k ćeri. Moja je savjest mirna! - Elizabeta, dakle, ostaje dalje na dvoru?

- Na vašu intervenciju, ali valja je preseliti iz o daja princeze da ne bude u blizini Marije Antonije. - Trebalo bi da se princeze ne sastaju. No, kamo da je pre selim? - U odajama Marijane bit će i njoj ugodnije. Sirota Mari jana! Čitav svoj život nosi križ nesretnog defekta svoje p oja ve! Vjerujte, boli me, eto, ali nemam vremena da mi slim o njezinoj nesre ći. I bolje je tako. Neka Elizabetu odmah pre mjeste k Marijani da ne bude skandala. Odmah nakon tog razgovora po čeli su Elizabetu seliti u dvorišne sobe, gdje je svoje tužne dane provodila boležljiva i od prirode osaka ćena Marijana. Elizabeta zuri preda se. Jadno kozi čavo lice zeleno je. Nikakvom kretnjom tijela ne izražava bilo kakvo ras položenje. Sjeda, ustaje i hoda, kako je smjerno upu ćuje madame Pichler. Oko deset sati prije podne ona napušta sjajne odaje u kojima su princeze odgajali za prijestolja. Tu su imale svoje odgojite ljice, u čiteljice, dvorske dame - komorkinje, svoj vlastiti dvor. Spremale su se za vladala čke domove. Kad bi koja napustila ove sobe, to bi zna čilo da prelazi u sve čane odaje "vjerenice kraljevskog princa" a odande ih je vodio put u daleku novu domovinu! Elizabeta je čekala taj sve čani čas. U svojim je sjajnim odajama mnogo mjeseci vježbala pred zrcalom kretnje kraljevskog dostojans tva, kako će jednog dana sve čano izlaziti iz tih odaja u one u kojima su čekale svoje vjen čanje dvije starije, udate sestre, a nedavno i tre ća - Amalija. Sada je sele, tiho, samotno. Nema dvorjana, sve čanosti, parade, vjen čanja ni vjerenika - sele je kao obi čnu komorkinju, premještaju iz jednoga krila dvora u drugo. I MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Komorkinje žalosno i znatiželjno pogledavaju kozi čavo lice, turobna izraza. Kao sobarica kojoj su otkazali službu, ona sjedi i gleda, kako joj otpremaju garderobu, molitvenike, knjige: madame Guttenburg k onačno upozori: - Viso čanstvo, po odredbi veli čanstva, molim vas izvolite se potruditi. Ona šuti i ne mi če se. Tek kad su joj otvorili vrata, razumjela je da treb a ustati. Izašla je bulje ći očima u koridor, kao mjese čar, prolazila je raskošnim hodnicima i stigla u svo j novi dom. Kroz visoke prozore ulazilo je blijedo svjetlo. Pok ućstvo je zagasite boje i ne nosi nikakvih tragova vedre raskoši prijašnjih njen ih odaja. U sumraku tih soba sjedi Marijana pogrbljenih leda, glave uvu čene u ramena, blijeda lica i žalosnih o čiju. - Ti dolaziš k meni? - tiho je upita. - Zar je i s tobom go tovo? Elizabeta ne odgovara. Bulji preda se. Samo katkad pogleda po sobi, kao da traži neki nevidljiv predmet. Onda se nasloni na vrata sp avaonice. - Zatvorit će je u ove sobe kao daje po činila kakav zlo čin - šaputale su komorkinje. - I ova druga živi kao zarobljenik, jer je grbava! Bože, ka kva je to sudbina. A ipak su princeze. Bace ih u ro potarnicu i gotovo je. Ako je koja od nas kozi čava ili grbava, barem je ljudi ne zatvaraju! A ove? - Sirota Elizabeta! Umjesto sve čanog izlaza na prijestolje, evo ti pogreba u živi grob. - Samo udovicu caricu Kristinu pratili su tako tužn o iz nje zinih odaja kad je umro stari car. - Zapravo je i Elizabeta udovica - odgovori druga - umrlo

joj je francusko kraljevstvo. Umro je kraljevski vj erenik prije nego što ju je vjerio. Odzvonilo je siroti! - Hvala Bogu da nismo princeze! Elizabeta je stajala izme ñu vratnica. Slušala je a da joj lice nije odalo zna ka o prisutnosti njenih misli. Tišina i pustoš okruže obje princeze, onu kozi čava lica i onu drugu grbavih le ña. Dva jadna zapuštena invalida. U sobu im donesu prostrt stol za doru čak. Posluživao ih je stari lakaj. Stare dvorske dame i komorkinje u miru njihovo su društvo . To je dvor mirovine, posljednja stanica pred grobljem. Za doru čkom dvorska gospoda upita Marijanu: - Ho će li se viso čanstvo nakon doru čka izvesti? - Da - odgovori Marijana. - Dalje ili bliže? - Danas je lijepo, mogli bismo u Waldburg. - Odredit ću. Elizabeta nije odgovorila. Samo pilji u jednu te is tu to čku. Onda ustane pa se izgubi u svoju spava ću sobu, pra ćena turobnim pogledom pogrbljene Marijana. Vrijeme je doru čku carske obitelji. Elizabeta izi ñe na hodnik, ogrnuta ogrta čem. Neko je vrijeme buljila preda se šap- ćući: "Kralj je umro... ja nisam kraljica?" Onda po ñe hodnikom. Side niz stepenice. Nikoga nije srela. Sve je bilo za doru čkom. Neodlu čna i plaha zaustavi se na kamenom poplo čenom dvorištu i pogleda gore u rastvorene, zimskim suncem obasjane prozore carskog dvora. Prene je štropot ko čije. Ugleda kola sa šest konja. Čekali su Marijanu da se izveze u šetnju. U ko čiji sjedi lakaj. Elizabeta potr či i sjedne. - Vozite! - re če ona. Kočijaš je navikao da s princezom sjedne i dvorska dam a, ali nije smio da progovori. Krene. Dvorska je ko čija izišla pustom cestom koja vodi prema VValdburgu. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Elizabeta zuri preda se. Kočija prolazi kraj du ćana lijesova majstora Wolfa. Njene se o či upilje u lijes u izlogu. Ustala je i htjela sko čiti na cestu. Lakaj zaustavi ko čiju. Ona ide ravno u du ćan. Stari se Tomo uspravi i za čuñeno gleda u ženu što se dovezla dvorskom ko čijom. - Što želi vaša milost? Ona pokaže jedan lijes. - Kamo da ga pošaljem? - U kola, tamo u kola. Odredba ga iznenadi, ali zovne Marka. Ovaj opet zov ne la-kaja. Skinuli su lijes. - U kola! - zapovjedi Elizabeta. Dvorjanici su bili vi čni njenim grubim zapovijedima, pa su se odmah pokor ili i svezali straga lijes. - Tko će platiti? - zapita Tomo lakaja. - Javite se dvorskom meštru. -Dobro! Zbogom! Tomo je gledao za čuñeno. Elizabeta sjedne. - U VValdburg! - zapovjedi ko čijašu. I on i lakaj se zagledaju ali Elizabeta je tako ošt ro podvik-nula da su odmah poslušali. Nijedan se od njih nije usudio usprotiviti hiru pri nceze, čiju su osornost, hirovitost i ispade teško iskusili.

Putem su ljudi zapanjeno gledali za dvorskom ko čijom s čudnom prtljagom. U SRIJEDU POPODNE Na toplom zimskom suncu, pred starim valdburškim dv orom sjedi žena u crnom ogrta ču. Uko čene zjenice zmijskih o čiju čas se šire čas suzuju. Refleksi nekih misli u dnu zjenice na čas bijesnu, da bi se zatim smra čili. Svojom crnom pojavom podsje ća na sovu. Iza ugla skrenula su dva čovjeka i gotovo se spotakla o nju. Obojica su snažn i muškarci. Jedan je malen i plav, brkat, crven, drug i visok, sme ñokos, bradat i nosat. Obojica nose ma čeve o pojasu i plašteve na le ñima po bavarskoj modi. Ona zažmiri i povu če se natrag. - Ne ljutite se, gospodo, mi smo pošteni ljudi. Mi smo došli da vidimo "bavarsku vješticu". - Tko vas je poslao? - Naša pamet. Putujemo, nekog tražimo. U kr čmi dolje pri povijedaju daje tu gore na brdu grofica iz bavarske - svetica! Kakvi bismo bili Bavarci daje ne posjetimo. - Da, da! A što želite od nje? - Kad je Bavarka i svetica, sigurno zna nešto o ono j osobi koju mi tražimo. - Koga to tražite? - Ovu tajnu smije čuti samo svetica! - Molim vas, - upadne drugi, kome se spoticao jezik ispod debela brka - recite joj neka ne prezre svoje zemlj ake. - Slijedite me. Pogledali su se i samozadovoljno gurnuli laktovima. Ali ona je nestala. U dvoru ih do čeka djevojka. Dade im upute kako se treba opremiti i ponašati pred sveticom. Skinuli su plašt eve. Djevojka im otvori vrata sobe. Zakora čili su, trgnuli se natrag, razvalili o či i usta, prepuna straha. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Mrtva čka raka! -I lijes! - Prekriži se, Melkiore, kandilo gori! - Ve ć se križam. Daj mi ruku, Inocente, lakše mi je kad te osjetim kraj sebe. - To je stan svetice! Dvije ljudeskare drže se za ruku. Vrata zaškripe. V itezovima se tresu trbušine, jake šake prave križeve po širokim grudima. - Melkiore, vidiš li što? - Vidim crnog duha! Visoka tanka žena, u crnoj uskoj haljini, mrtva čki blijeda, pokrivena velom, izlazi pred njih. Mra čnu silhuetu osvjetljava samo crveno kandilo. Mrak se oko nje zarumenio. Polagano stupa. Nasred dvorane stane i oglasi se du bokim zapovjedni čkim glasom: - Što od mene želite, pobožni ljudi? Bavarci se zbune, stanu se klanjati, ali nijedan ne može do ći do rije či. - Govorite! Bog me je obavijestio što vas vodi k me ni, ali hoću da čujem iz vaših usta. Jedan drugog gurkaju. Kona čno se osmjeli bradati Melkior. - Svetice pobožna, došli smo te najponiznije za... za... pro siti... da... da blagosloviš naš put. Mi tražimo ne vinu dušu koju su zatvorili! - Nevinu dušu štiti Bog. Dobri ljudi, njegovo su or uñe do bra djela! - odgovara ona povišenim proro čkim glasom. - Isuse, Bože, ova govori kao naš pop - krsti se In ocent.

Melkior nastavi: - Vi ste Bavarkinja, vi ste svetica - obra ćamo vam se za pomoć. - Govorite, moja će pomo ć biti velika! Melkior drš ćući nastavi: - Nepravda je stigla bavarsku princezu, našu prince zu, že nu princa koji će vladati ovom zemljom. - Nepravda je velika - oglasi se njen duboki glas - a na grada će biti još ve ća! - Ona sve zna - šapne Inocent - ne trebaš govoriti. - Nastavite, recite sve - izaziva tanka žena u mrak u - da vidim koliko je objavljenje Božje dopustilo da sazn ate. - Princezu našu zatvorili su, bavarsku princezu, va ša milos ti - nastavio je Melkior drhtavim glasom, proglasil i su je mrt vom! Ona živi, to svi ljudi znaju. Nikad nije nitko vidio njen sprovod. - Istina je! Ona živi! - odgovara žena, a Inocent g urne svoga druga. - Što ste nakanili, pobožni ljudi? Govorite! Melkior se osjeti kuražnijim i produži: - Zatvorili su... našu bavarsku princezu... Austrij anci. Oni još nisu ni sanjali stoje princeza, mi smo ve ć imali svoje princeze. Slavne, lijepe, krv i mlijeko! Naša princ eza imala je biti caricom, ali to ne će stara carica - i ona ju je zatvorila u samostan. Kad smo to čuli, moj brat i ja rekosmo: Imamo bla ga i imanja, ali nemamo pristup u dvor. - A tamo še ću ljudi - upadne Inocent - manjeg plemstva od nas. Melkior ga oštro pogleda i nastavi: - Kad smo čuli za nesre ću naše princeze, odlu čili smo da učinimo veliko djelo. Spasit ćemo našu princezu iz samostana i odvesti je u Bavarsku. Otvorit će nam tada vrata bavarskog dvora da našu krasnu princezu uvedemo u slavne dvor e ba varske! Melkior se oznojio dok nije svršio govoranciju. Ona je časak šutjela a onda upita svojim proro čkim glasom: MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Vi tražite princezu koju niste nikad vidjeli? - Nismo je vidjeli, jer nismo dvorski plemi ći, ali čuli smo o njoj. Ona je naša i spasit ćemo je makar potrošili pola imanja. - Kako da je spasite kad niste vidjeli lica njezina ? - pate- ti čki ona nastavi. - Znamo mi kakva je. Svakoj bavarskoj princezi je B og stvo rio lijepo lice, krv i mlijeko, plavu kosu, tanko t ijelo kao u gor ske vile. - Da, takva je ona! Spasite je! Bog tako ho će! - Hvala ti, Bože - re če Melkior i prekriži se. - Dobri ljudi - odgovori dubok zavjetni čki glas. - Dugo vas je princeza čekala. Bog Svevišnji objavio je da će vas poslati da spasite zato čenicu. -1 pokazao nam je put do svetice bavarske. - Zli bi ljudi mogli sprije čiti vaše viteške osnove da oslo bodite svoju slavnu zlatokosu princezu. Carica ju j e zatvo rila jer je ne trpi, a još je manje trpi prestolona sljednik. Cari ca ho će da sinu nade drugu princezu, na sramotu čitave Ba varske, naše mile Bavarske! - Nikad ta sramota ne će pasti na nju!

Oni su blijedjeli, rumenjeli i odobravali. Drhtali su slušaju ći njene rije či. - Dobri ljudi, po ñite u Be č i krenite glavnom cestom prema jugu. Idite sve dalje i pitajte za samostan "Mariji nih k ćeri" u Kleinburgu. Čekajte u selu pod samostanom dok vam se net ko ne javi. - Ho će li se ona sama javiti? - Obavijestit ću je i javiti vam. - Hvala vam! - Pobje ći će iz samostana, sti ći pod brdo, a vi je uzmite i sklonite... Ali oprezno. Na nju pazite! - Poveli smo šest slugu. Naoružani smo. - Imate li sredstva za bijeg? - Puna nam je mošnja. - Vodite je ravno u Bavarsku. Vani su se čuli koraci po kamenitu hodniku. - Ho ćemo li u selu dugo čekati? - Možda osam dana, jer svetica nema zemaljskih doba ra da brzo obavijesti princezu. - Dopustite nam - Melkior stavi na oltar čitavu šaku novca. - Tiho - upozori ona. - Dolaze redovnici. Oni su ca ri čini pri jatelji, njima ni rije či. Samo ja sam s vama za princezu. - Šutjet ćemo, vaša milosti! - A sad po ñite dogovorenim putem i čekajte! Princeza će doći za nekoliko dana. Bavarcima je odlanulo kad su opet ugledali sunce. U susret su im dolazili Grande i Pelegrini. Široko su razvalili o či gledaju ći crne jezuitske halje. O čito ih je ta crnina podsje ćala na sablasnu sobu svetice pa su kraj njih brzo pro-makli. Vani u perivoju obrisali su znojna čela. - Eto vidiš, sam nas je Bog poslao bavarskoj svetic i - re če Melkior. - Kako to da bavarska svetica ne govori bavarski ka o mi? - sjeti se mali debeli Inocent. - Kakve to brbljaš gluposti! Pa zar ti misliš da sv eci razgo varaju kao mi, obi čni grešnici? - korio ga je nosati Melkior. - Svetica čitav dan govori s gospodinom Bogom pa se odu čila bavarskom jeziku. - A, molim te, gospodin Bog nije Bavarac? - Hm, pa ja mislim da bi morao biti Bavarac, on jes t Bava rac, ali on je Bog i ne može da bude ono što smo mi ! Nemoj ti da griješiš ovakvim mislima. To je grijeh! Prekr iži se da ti Bog oprosti. On se križao silaze ći sa svojim drugom u kr čmu gdje su ostavili sluge. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Pelegrini i Grande udu u dvoranu s mrtva čkim glavama. - Što je to, grofice? Kakvi su to ljudi izišli iz d vora? - oštro upita Pelegrini crnu groficu. - Zasko čili su me u perivoju, a kad sam ve ć svetica, moram ih primiti. Primala sam uvijek! - Ovih je deputacija dosta. Ako se u dvor uvu če kakav vaš neprijatelj, ne ćemo vas braniti. - Ako uhvate mene, morali biste braniti sebe! Pelegrini se okrene k njoj:

- Kakva je to rije č! Možda prijetnja? Gle, nezahvalnice! Da li smo joj siguran krov nad glavom, gospodski život , zaklo- nište. - Pla ćam za to uzornu najamninu! - Što zna če ove odgovori? - Život mije dodijao u ovom zato čeništvu. - Krenite na sunce ako imate odvažnosti! - Niti u no ć! Recite mi barem dokle će to trajati? - Dok vas trebamo. - Obe ćali ste mi potpunu slobodu. - Kad zauzmemo vlast u državi. - Ho će li to barem biti skoro? - Da ste prije bili spretniji, ne biste danas ovo p itali. Pustite nas! Imamo posla! Iz sobe pode u salon. Svetost njenog lica pretvori se u ñavolski bijes. Potr čala je k prozoru i pogledala u perivoj kojim su odlazil i Bavarci. Na tankim bijelim usnama igrao je vražji smiješak. Dolje pred dvorom stala je dvoprežna ko čija. Jezuiti ulaze u dvor. U dvorani crnih zidova, s mrtva čkim glavama oko lijesa pokrivena crnim suknom pored ali su se crni široki klobuci. Na lijesu gori svije ćnjak. Na uzglavlju lijesa sjedi Pelegrini. Zraka svjetla pada mu na o či. Koštunjavo lice oštrih jakih crta ostaje ledeno. Uz njega se bijeli profil oca Grandea, kao da an ñeo stoji uz crnog vraga. Otac Lechner, suh, miran, sre ñen, tmurno gleda svojim sitnim o čima. Čini se da ne živi za svoje tijelo nego za ideje. Otac Johann, jak muškarac, s lakajskim zaliscima, čudno djeluje u toj slici. Nije mogao skinuti s lica masku lakaja, koja služi bra ći za velike pothvate. Rumeno okruglo lice oca Alojzija spokojno čeka. Plavokosi otac Antonije, ostavlja utisak Prusa. Uz njega grof Balzano, u crv enoj španjolskoj odje ći nalikuje crvenom demonu. Pelegrini mi če tamnim usnama. Sedmorici voda on objašnjava: - Bra ćo, naš je rad imao samo toliko uspjeha da smo stekl i nekoliko milijuna. Na žalost, svoju vlast nismo pro širili ni za korak. Sve smo snage utrošili u neprestanoj obra ni dosa dašnjeg posjeda na dvoru. - Zaista, zaista! Šteta je tolikih snaga - primijet i Lechner. - Mi nismo krivi što je carica slaba žena, u rukama kan celara; on je samo naoko naš, u duši sigurno prista je uz mla dog zmaja u drugom katu be čkog Burga. - Po čemu to sudite? - zapita Lechner. - Po tome što se kancelar još nikada nije družio ni s jednim našim bratom. Njegovoj duši ne može dati oproštaj n aš du hovnik, on ho će svog duhovnika. To je vrlo jasno. Tko traži svjetovnog popa, taj je protiv nas. To radi i prest olonasljednik. Svi su se oni urotili protiv nas, sa svjetovnim pop ovima i stoje uz mladog koji željno čeka da mu padne žezlo u ruke. Bože sačuvaj, da se to brzo dogodi. On će žezlo pretvoriti u ma č i udariti njime po nama. Poslušali smo Božji glas: "p omozi sebi sam" i bili bismo sebi pomogli, da nas u tome nije sprije čila besramna milosnica mladog zmaja! - Sad je utekla! - dobaci Lechner. - Ali Bog je nad njom izrekao svoj sud! - re če Grande. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Još nije izvršen! Josip je i predobro sakrio svoj u vješticu. Bra ćo! Došla je na dvor s ñavolskom mo ći - za čarala je i samu caricu, koja je tu ljepoticu u činila šti ćenicom! Vještica je to.

Zavela je i Josipa. Utekla je s njim i posula putov e za sobom ñavolskom mo ći. Nitko ne može na ći trag bjeguncima. To može da u čini samo ñavolska sila kojom se služi. Došli smo, bra ćo, da se posavjetujemo kako da se toj vještici odup remo. Što da radimo? Nemojmo čekati - cari čine godine jure, a mi stojimo. Neka nas bra ća izvijeste što su u činili u inozemstvu za tu stvar, a onda treba nešto odlu čiti. - Jest, odlu čiti valja - potvrdi Lechner. Pelegrini se obazre: - Dakle, govorite, ministre vanjskih poslova. Grof Balzano ustane: - Princezu Elizabetu odbio je francuski prestolonas ljednik, a zamijenit će je Marija Antonija. Madame Dubarrv nema niš ta protiv ženidbe s prestolonasljednikom Francuske. Imamo godinu dana vremena da Mariju Antoniju još više odg ojimo u duhu da u Francuskoj širi ljubav prema našem redu. Uspjelo mije nadalje priop ćiti pruskom kralju da Marija Terezija želi savez s Rusijom, s krivovjernom državom. Pruski car pokvarit će ra čune našoj carici i onemogu ćiti taj savez. Njemu to ne ide u ra čun, a nama još manje. - Vrlo dobro - odobravaju svi. - S protestantskom Engleskom carica je otklonila sv aki sa vez, dakle engleskih protestanata ne će biti u savezu naše dr žave. Njih se ne moramo bojati. Javlja mi otac Klau dije da nas je princeza Amalija posve iznevjerila, gotovo je po ludjela. - U tri godine! Bila je dobra, ponizna, poslušna, p obožna. Iskazivala je veliko poštovanje našem redu. Ako se pretvorila u vraga, nisam ja kriv - nego... - Ne pita se tko je kriv - ozbiljno se uplete otac Lechner - nego kako da je sputamo u lance. Netko mora po ći u Parmu da ispita što se to doga ña. Grof Balzano predloži: - Neka ide Siksto. Mlad je, lijep, umije govoriti t alijanski, zna se kretati kao kavalir. U plemi ćkom odijelu nalikuje veli kašu. - Dobro, neka ide. Dobit će i posebne upute - predloži Pe legrini. - A što je s bavarskom princezom? Plavokosi Antonije ustane: - Povukao sam se u Prusiju i Bavarsku i tamo sam pr onio glas da je bavarsku princezu carica zato čila u samostan. Us pjeh je potpun. Infantkinja Isabela, koju je carica namijenila Josipu, poslije toga radije je primila prosidbu hol andskog princa. Sve su princeze ve ć upu ćene u nesiguran položaj ako prihvate cari činu prosidbu za sina. Tako će carica lako pre- gorjeti Josipa, koji nema žene ni potomstva, i di ći na prijesto lje najmla ñeg sina Karla, koji je naš. - Ispraznosti, rije či koje izgovaraju neodlu čni ljudi. - Ili ho ćemo ili ne ćemo vlast? - udari Pelegrini po stolu. - Ako ho ćemo, on mora umrijeti! - Ali naravnom smr ću - upadne Balzano. - Mogli bismo ina če nastradati. - Od uboda otrovne muhe! - Pazite bra ćo - upadne Lechner. - Da Grande nije bio dosjetljiv u Josipovoj spava ćoj sobi, prilikom ispovijesti, mi nikada sa sebe ne bismo mogli skinuti optužbu gr ofice Vojkffy. - Istina je - potvrde svi, osim Pelegrinija. - Bra ćo - ustane Lechner. - Jest, Grande nas je spasio je danput, tko će drugi put? Imam bolji prijedlog. Rekli ste da je grofica Vojkffy za čarala Josipa. Što ho ćete? Postoji li bolje

i sretnije rješenje, a da nas ne tereti odgovornost ? Okrenimo oružje. Neka se grofica uda za Josipa. U tom slu čaju ne može biti vladarem. Napustit će ga i carica i ministri. Kako je mlad - MARIJA JURI Ć ZAGORKA i lud, i sam će se radi nje odre ći vlasti i povu ći u samo ću. I mi ćemo ga se tako osloboditi, opranih prstiju. - Kako da to provedemo? Ni nemamo prilike da grofic i to savjetujemo - upadne Grande. - Odmah ću vam objasniti: Valja ih navesti da se odmah vjen čaju i prebaciti ga preko granice svih njegovih vlas ti. To će u činiti ona sama budemo li pametni! Zato nam je sada naj pre ča i jedina briga da na ñemo njezino boravište. Dakle svi na okup: u potjeru za groficom. Bili bismo jadno ne sposobni kad je ne bismo pronašli. - Ako se njome oženi i ne odrekne se prijestolja? - upita Grande. -Velim vam, to je njen posao. U ruci nam je cari čina punomo ć da je uhvatimo i predamo sudu kao vješticu. Odabrati izme ñu loma če i njega ne će joj biti teško. Privoljet će ga da se odrekne. To je za nas bolje i sigurnije - ustrajao je Lechner. - Odobravam - oglasi se Grande. - Sada je osnova ja sna i prihvatljiva. - Prihva ćamo - odgovore. Pelegrini se namršti: - Još jedna važna stvar. Žuto pismo trune u crnom o rmaru sa zlatnom bravom, svakog dana sve više žuti, a ono je sigurni put do vlasti. Grande upadne: - Ako odstranimo Josipa, imamo vlast. Žuto ćemo pismo prodati carici, ako ne za kancelarsku lisnicu oca P elegrinija, a ono za milijune. - To je pametno - pohvali Lechner oca Grandea. Pelegrini bijesno pokrije o či pred ponovnim uvažavanjem Grandea. - Naše je vije će završeno - ustane Pelegrini. - Svu snagu valja uložiti u to da na ñemo zmajevo gnijezdo, a to zna či od sje ći mu svih sedam glava. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Grande se opet javi, kao da ho će nadja čati svog poglavara. - Samo niste odredili kako da ga tražimo. Valja paz iti na svakog slugu mladog cara i slijediti ih do na kraj pakla. Mo lim da mi stavite na službu u dvoru nepoznatu bra ću. Ja ću preuzeti vodstvo naše policije, ako dopustite. Svi živo odobre. - Molim vas, otpratite bra ću do Be ča kao moje goste. Otac Grande i ja ostajemo - re če Pelegrini Balzanu. - Grande je u carice zatražio dopust pod izlikom da sa mnom ide n a za vjetnu pobožnost u samostan Klosterneuburg. Odande se mo žemo vratiti u Be č samo no ću. - Zaboravili ste, o če Pelegrini, javiti je li Euzebije vratio u- kradene uložnice engleske banke? - upita Lechner. - Priznao je kra ñu i odvest će nas čovjeku kod kojega ih je pohranio. - Kada? To se odviše zateže. - Ocu Lechneru predat ću uložnice na budu ćem vije ću. Na to vam prisižem.

Grof Balzano povede petoricu vo ña do ko čije i uputi se s njima u Be č. Otac Grande i Pelegrini sjedili su šute ći. Grandeovo sveta čko lice bilo je puno zlobe. Pelegrinijeve mrke, temperamentnom zajedljiv ošću ispisane crte lica još su se ja če udubile. - Što ćete uraditi ako vas Euzebije vara? - zapita Grande. - Skinut ću mu glavu. - Nama trebaju uložnice da ne dospiju u Josipove ru ke. - Euzebije će ih dati, ne bojte se. Ali sunce se spušta. Do ñite da u podrumu pogledamo robu. Grande i Pelegrini spuste se u podrum. Šumom, prema dvoru, jaši Nera. Sklanja se cesti da nikoga ne susretne. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Lice joj je blijedo. Izmorena je. Od jutra neumorno putuje i upravlja konjem. Kroz suho granje visokih stabala viri orumenjena "z akleta kula" i budi u njoj uspomene: prvi put ugledala je kulu voze ći se u posjetu Malakoczvju sa Sinišom. Čudna legenda o zakletoj kuli ispunja joj dušu. Svak i čas popušta uzde i klone, a onda se opet uspravi. Snagom volje prisiljava svo je tijelo da izdrži do kraja. Sve se više uspinje šumom i traži put prema upravni m zgradama. Ugibaju ći se dvoru, našla je put i zagledala se u obris Malakocz vjeva stana. Zaustavi konja, side, priveže ga uz stablo. Dalje n astavi put pješke, da ne svrati pozornost. Prolazi kroz gusto grmlje i snije gom pokrivene omorike, šulja se i skriva kao tat. Začas se nade ispred zgrade. U duši joj je lakše. Napo kon je na cilju! Uñe u ku ću. Starac, po izgledu sluga, do ñe joj u susret. Ona ga upita: - Je li gospodin kod ku će? - Nije - odvrati on mrko. - Onda je gospo ña kod ku će? - Nema ni nje. - Zar tu nisu neki gosti? Bra čni par... - Nisu. Što ho ćete? - Gdje su, zaboga, vaši gospodari? - Otišli su nadzirati šumare. - A kada će se vratiti? - Za osam dana. Staja znam! - Čovje če, budite milostivi. Ja sam im znanica, mnogo že lim da se s njima sastanem. - Staja mogu. Nema ih. Gospodin je otišao daleko u šume, kao obi čno po svome poslu, i poveo sa sobom gospo ñu i gos te. Bit će im tamo dobro, pa što da se žure. - Dakle nikog nema kod ku će? - Nikoga. Stari gospodin nekuda je odjašio, vrag zn a kuda! - Onaj ćelavi, mali? - Proždrljivi! Nikad mu nije dosta. - Ne biste li bili tako dobri pa me pustili u njiho ve sobe, ja sam im znanica. - Kroz prozor? Zaklju čali su sve, kao uvijek. I dobro je ta ko, barem ni za šta ne odgovaram. - Dobri čovje če, zar me ne biste mogli ovdje zadržati da ih pri čekam? - Ne bih! Sam sam u ku ći. Družin čad su uzeli sa sobom da im u šumskoj ku ći kuha i služi ih. Samo je moja žena sa mnom, mi imamo svoj deputat i ne primamo goste. Nera je ostala slomljena. Uzalud se nadala da će na ći sklonište kod svojih prijatelja. Sto sad?

Žalosno se zagledala u zemlju, razmišljaju ći. Neprijatni starac bio je nestrpljiv: - Badava vam je sve. Nema ih i nema. Ja vam ne mogu po moći. - Recite mi gdje su? Kojim smjerom da po ñem, u kojim su to šumama? - Pješice ne ćete sti ći za tri dana. Idite nizbrdo, kod male kr čme pod VValdburgom zaokrenite nalijevo. Putem samo pitajte gdje su valdburške šume. Polako se okrenula. Padao je prvi mrak. Odlu čila je da se istim putem vrati i potraži Malakoczvj eve u šumama. To joj jedino preostaje. Obuzeo ju je osje ćaj neizmjerne osamljenosti. U tu ñem kraju prepuštena je sama sebi. Suze su joj navirale na o či. Neka teška sumorna bol pritisla joj je grudi. I pro pla če. Pokrije rukom o či da obriše suze. Onda se sabere i krene. Čudna neka slika stvori se pred njom... Bude joj tje skobno. U čini joj se daje progone sjene stare pri če o zakletoj kuli. Pred sobom ugleda neku tamnu ženu, kako podiže ruke i nešto govori, uz nju dva lakaja nose lijes... Tu joj je pri ču pri čao ko čijaš, i tu je istu pri ču morala pri- MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE povijedati onog predve čerja kad je carske princeze i cara Stjepana pratila u VValdburg. Umorne o či upirale su se u ovu sliku. Ona ih sklopi da se sa bere. "Zar sam toliko oslabila", pomisli, "da mije slika ove pri če tako živa kao da je doista vidim? Glad i umor razbuduju mi tu sliku." Opet otvori o či i htjede po ći dalje. Ali slika je opet tu, ona je vidi, gleda lijes, lakaje, gleda okom u oko visoku tamnu ženu, njezine široke rastvorene lu ñačke o či i sluša njezin glas: -1 kralj je umro! Moj kralj je u lijesu! Poklonite se! Uhvatila je granu, pipaju ći oko sebe, da se uvjeri što je to s njom. "Sveti Bože, što se to sa mnom zbiva? Zar sam obezu mljena? Ili sam pala na putu od iznemoglosti i snivam?..." Snijegom stane trti sljepoo čice i čelo. Onda opet otvori o či. Strašna slika pri če o zakletoj kuli i o kraljici Johanni stoji pred n jom utjelovljena. "Kralj umro!... Ja sam udovica!" Žena govori, ona je čuje posve jasno. Pristupi bliže da rastjera obmanu. Ali nije obmana. Uto primijeti kozi čavo lice princeze Elizabete. Bulji u nju, u lakaje, u lijes i shva ća daje sve to ipak istina. Elizabeta zahvati pogledom Neru, upre staklenaste o či... baci se na nju ispruženim rukama i zahvati joj glavu, stane vikati i čupati joj kose. - Daj mi kralja! Daj mi kralja! - vikala je princez a. Nera osjeti da su te ruke žive i da je to doista pr inceza, da su se princezini nokti zaboli u njenu kožu. Oslabljena gla ñu i umorom, uzalud je pokušavala da se oslobodi. Št o se više branila, Elizabeta je bjesomu čnije navaljivala. Lakaji su spustili lijes i prisko čili da joj pomognu. Princezina bjesomucnost nadja čala je njihove ruke. Njen lu ñački kreštavi glas razlijegao se perivojem kao krik strašne nemani. A - Natrag psine - vikala je princeza. Prestrašeni lakaji izmakli su. - Stoje to? - pitaju se. - Je li to ludilo ili hir?

- U pomo ć! - vikala je Nera. Ljudi nisu znali što da u čine: da brane ili da ne slušaju princezu. Koliko su god sumnjali da im je gospodarica poludjela, nisu s e usudili da joj se približe. Princeza je strgala Nerine haljine i zahvatila njen e plave kose. Držala ih je čvrsto kao uzde ne puštaju ći je da se makne. Vika i krika poludjele princeze i Nerino zapomaganj e doprli su do upravitelja zgrade i do dvora. Starac i njegova žena istr če na prag, ali vide ći kroz granje lijes i tamnu ženu, prestravljeno pobjegnu glavom b ez obzira vi čući: "Johanna! Johanna!" U dvoru su čuli viku. Tri sluge i služavka sidu u perivoj. Zapa njeno su zurili. Služavka se vrati u dvor vi čući: Johanna! Luda Johanna! Grande i Pelegrini upravo su izišli iz podruma. Čuvši viku služavke do ñu u perivoj. - Zaboga! - vikne Grande - što se to dogodilo. Do ñite, Pe legrini. Lakaji su stajali zbunjeni, kao da su oni izgubili pamet pa ne znaju što da urade. - Pelegrini! Pelegrini! - Pomozite! - zapovjedi Pelegrini lakajima. - Zgrab ite joj ruke. Zar ne vidite daje luda? - Što čovjek zna - odgovori jedan lakaj. - Princeza je uvi jek bila čudna. Pelegrini se približi i zalomi rukama od čuda. Grande je držao plavom kosom obavljenu Neru, koja se pokušavala istrgnuti. - Ona! Ona! - klicao je Pelegrini, lupaju ći se rukama po be drima i raduju ći se kao pseto na iznenada doba čeni zalogaj. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Tiho! Tiho, šutite! - povi če Grande latinskim jezikom da ne razumiju lakaji. - Nitko ne smije saznati tko je ! Služin čad s VValdburga pomogla je Grandeu držati Neru i la kajima sputati princezu. Ona je slomljeno buljila preda se i šapta la teško dišu ći. - Kralj je umro?... Ja sam udovica! - Stoje to bilo! - upita Pelegrini lakaja. - Kako s te s njom došli u VValdburg? Ispri čali su mu kako je uzela lijes i kako im je naredila da je voze u dvor. - Morali smo je slušati - rekne lakaj - nismo znali je li lu dilo ili gospodski hir. - Glupani! Kakav bi to bio hir? - Časni o če, mi smo dužni slušati. - Unesite je u dvor - naredi on lakajima. - Gdje va m je kočija? - Tamo dolje na cesti. Naredila nam je da skinemo l ijes i da ga nosimo u šumu. Grande mahne rukom valdburškim slugama na prihvate Neru, koja je u njegovim rukama izgubila svijest. -Nosite je. - Našao sam dolje u šumi privezana konja - prijavi Pele- grinijev ko čijaš. - Konj je iz dvorske staje. - To zna či da je ona dojahala iz Josipove okoline - šapne Pelegrini svom drugu. - Sve ću to izviditi. Sada obojica posvete pažnju princezi, koja se nekak o umirila. - Viso čanstvo, izvolite u dvor! Kao da se ponovno probudila, uspravi se i povikne l akajima, pokazuju ći Pelegrinija. - Smaknite ga! Smaknite ministra! Ubio je kralja - baci se na njega i stane ga grepsti po licu i crnoj haljini .

Jezuit stade bježati pozivaju ći u pomo ć. Mlad, kao sluga odjeveni jezuit potr či da ga oslobodi lude princeze. - Svezi je! Svezi je - zapovjedi Pelegrini drš ćući od straha. Prisko čio je drugi sluga, isto tako Pelegrinijev ortak. Sv eza li su princezi ruke i odveli je u dvor. Druga dvojica uzela su onesviještenu Neru. - Odnesite je ravno gore u kulu - zapovjedi Grande. Pelegrini je brisao okrvavljeno lice i drhtao. Gran de mu se približi: - Ovaj puta nam je sam gospodin Bog pomogao! - Nije nas ostavio - dahne Pelegrini - nije nas ost avio. Hvala mu i dika budi! - Kako je ovamo dospjela s princezom? - Gospodin Bog ravnao je njezinim putovima. Sad je naša. - Da, sad je naša - re če Grande. - I ona i on. Domamit ćemo ga u stupicu i jednim mahom mi smo ga skinuli s prijestolja. O, gospode, kako s i ti velik! - Da izvedemo prijedlog oca Lechnera? - Tako je zaklju čeno, iako mi nije drago! - Sad možemo raditi što nas je volja! - Da ga pošaljemo Bogu na ra čun. - Lechner veli da je opasno. - Još je opasnije pustiti ga da živi. Ja imam nešto ... - Što ste izmislili? - Ako pošaljemo nekog od naših, dobro preodjevena, s nje zinom porukom daje spasi iz kule - mo ći ćemo s njim što god budemo htjeli. Što velite na to? - Trebalo bi pitati i druge! Sami ne smijemo raditi . Zatvorit ćemo je i pozvati sve na vije ćanje - primijeti Grande. - Ali vi ste cijeli izderani, lice vam krvari. Da isperete r anu? Nokti lu ñakinje često su otrovni. - Što velite? - prestraši se Pelegrini. - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Kažem što znam. Balzano će se vratiti i pružiti vam po moć. Bože sa čuvaj da se dogodi kakva nesre ća! Pelegrinija je obuzimao strah i po čne trti lice rupcem. - Do ñite, ja ću vam isprati lice. Pošli su u dvor i sreli dva mlada novicija u odijel u slugu. - Je li gore u kuli? - upita Grande. - Jest. Došla je k svijesti. Ali izgleda vrlo slaba . - Evo klju ča od kule. Grande uzme klju č i stavi ga u džep, pa uzme pod ruku Pelegrinija. - Hajde da isperemo rane. To je sada najvažnije. - Što ćemo s princezom? - Odvesti je u Be č i predati carici. Ušli su u sobu. Grande je oprezno ispirao tragove p rince-zinih nokata s Pelegrinijeva lica. U kuli se stisla Nera. Hladno joj je i mra čno. Kroz prozor s rešetkama zaviruju zvijezde. To je sva rasvjeta. Vani je mirno. Okruže na je tišinom. Čuje otkucaje vlastitog srca. "Što me to snašlo?" Zure ći preda se, nastojala je prozrijeti doga ñaje. Sklopila je o či. Prošao je čitav sat. Barem joj se tako činilo. Trgne je štropot. Klju čanica zaškripi. Vrata se otvore. U tami ne vidi - t ek čuje. Mala svjetlost zatitra. U sobu netko ude. U ruci drži svije ću. Vrata se zatvore i opet zaškripi klju č.

Ona se dublje povu če u kožnati naslonja č. Na vratima stoji nešto sablasno. Nera ne vjeruje u duhove, ali sje ćanje na stare pri če o zakletoj kuli nesvjesno je optereti strahom. U polutami vidi žižak svije će i neku crnu priliku kako se mi če, prilazi i zaustavlja. Liceje pokriveno krinkom. Krabulja sa svije ćom! Ispod krinke javi se neki čudan glas, napola šapat, ali prijete ći. - Dugo sam čekao ovaj čas! "Stoje to?" misli ona. -Napokon ste tu! - Što ho ćete? - Želim ono što je meni bilo odre ñeno. - Je li to prikaza ili čovjek? - Čovjek, samo čovjek! "Opet lu ñak", pomisli Nera. - Odsada naši putovi teku zajedno - oglasi se prika za. - Tko ste vi? - Ja sam - no ć! Gleda ga i doziva sje ćanje. "Gdje sam čula te rije či? Gdje?" - Nije to više upisano u vašoj lijepoj glavici. Brz o ste me iz brisali iz sje ćanja, kao prah s cipelice. Alija sam obe ćao da ću doći onda kad bude moj čas, da nikad više ne odem. Drže ći u ruci svije ću, on raširi ruke. Njegov se ogrta č raširi poput krila. Nera se sje ća tih rije či i sje ća se tog odijela, te se maske dobro sje ća. - Obe ćao sam da ću do ći i obe ćanje sam ispunio! "Maska proljetnog sunca" iz Bathyanyjeva perivoja. Zaboravila je daje maska no ći obećala kako će tamom pokriti njen zlatni sjaj. Obe ćanje u zelenkastomodrom svjetlu sve čane maskerade, bijela prisega strasne ljubavi. - Maska no ći, maskerada! Sje ćam se! Ukočenim pogledom gleda masku pred sobom. - A dalje? - Dalje, što dalje? - Razgrni malo pepeo sa svoga sje ćanja, ljepotice. Traži! Traži stoje bilo dalje. Ona je tražila, pronašla i odgovorila: - Kasno no ću ušla je u moju sobu prikaza ovijena crnim ogrta čem. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE -1 najavila ti svoju zaštitu protiv spletaka i veli ke opasnosti na dvoru! - Da, govorila je isto tako sablasnim šaptanjem... -Kao ja? -ja! - Ne mogu to podnijeti! Govorite jasno, svojim glas om. - Htjela bi da me otkriju oni dolje? Da me čuju? Maska pristupi bliže: - Bježala si, a evo mene za tobom. - Skinite krinku! - Ne, skinut je ne ću, jer bi te mogla pro ći jeza! Dok ona po kriva moje lice, dotle sam ja u tebi. Dotle moja bl izina prelazi u tvoje kosti. - Gospodine, ne šap ćite! Govorite svojim glasom! On nastavi šaptati još sablasnije: - Strava prolazi tvojim žilama i tvojim tijelom. To su želje ljubavnih čežnji! Mladost ruši otpor, svu tvoju dušu gnje či jer hoće da pregazi tebe i da se baci k meni! Od toga stre pi tvoja čisto ća koja te je otela mom zagrljaju. - Vi ste poludjeli! Nikada nisam bila u vašem zagrl jaju. - Jesi, na ovim grudima!

- Lu ñak - re če ona i htjede pobje ći k vratima ali on pri ñe bliže da se nije mogla di ći iz naslonja ča. - Kušao sam tvoje usne! - Lu ñak! Lu ñak! - drhtala je ona. - U tmini Burga one no ći nije bio lu ñak čovjek kojemu je vrag natjerao tebe u zagrljaj. - U tmini Burga? - Dah ti zapinje, kad se sjetiš one no ći? Moje su usne po čivale na tvojima. Tišina i drhtanje njegova šapta smu ćivali su i mra čili joj vid. Pokrila je o či da ga ne vidi. Svije ća ispred njega u činila je crnu siluetu još crnjom i sablasnijom. Sad skine ruke. On stoji pred njom. Nije fantazija. Što je dakle? Rojevi misli lete joj glavom raštrkane poput ptica, na koje se bacio škanjac. - Nikada me niste poljubili! - Zaboravljaš da nosim brazgotinu na prsima kao dok az po ljupca one no ći? - Brazgotinu na prsima? -1 to si ve ć zaboravila? - Čovje če, tko ste? - Onaj koji sam bio onda! Nije mogu će! Josip nije mogao dospjeti u ovaj dvor, a ovaj čovjek govori kao da sve zna. Je li sve čuo? - Onaj nije mogao do ći ovamo! - Da nije mogao, ne bih tu bio! - Kakva je to igra? Tko vas je poslao da me mu čite? - Onaj koji vam je obe ćao da će do ći kad bude njegov čas! Evo ga! - Lažete! Vi ste to doznali... On posegne u duboke bore svoje svilene maske i izva di zlatnu iglu s drškom od smaragda, u obliku turpije. - Stoje ovo? Zaprepašteno usklikne: - Moja igla! - A ovo? Raskrili sada crnu svilu a ispod nje se zaplavi sre brom izvezeni njen modri ogrta č, omotan oko njegovih prsiju. - Nije li ova svila grlila tvoje tijelo? - Moj ogrta č! U njenom se mozgu sve ispreplelo. Čvor nevjerojatnosti, nemogu ćnosti. Sve je treptilo, sve se zbrkalo, nije nalazila nikakve vez e izme ñu onoga što se dogodilo one no ći i ovoga čovjeka, stoje pao u tu kulu - i ovih dokaza što ih je pružio o svom prisustvu u hodniku Burga. Nešto ju j e udarilo posred mozga. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE "Josip je ovdje, pod ovim odijelom? Kako? Nemogu će! To nije on!" - Ne - re če ona oštro - vi ste sve to saznali, vi ste u Burgu ove stvari našli, izmislili paklenu torturu da me m učite. Pre stanite! Vi me razapinjete na to čak. - Kao što si ti razapinjala moju dušu kad si preda mnom uz- disala za mužem, smiješila se drugima, davala im sv oje tijelo u zagrljaj, uz zvukove glazbe. - Bože, što da mislim o tom lu ñaku? - Nije lu ñak onaj koji vam to govori. Gavota, menuet, to su

samo svodilje javnog zagrljaja na svjetlu. Ja sam t o isto u činio u tami hodnika u Burgu! - Govorite glasno, ne šap ćite! Držala se rukama za sljepoo čice ne mogavši podnijeti njegovo šaptanje. - Otkrijte se, ne mu čite me dalje! Kao da uživa što joj njegovo šaptanje bi čuje živce, on je nastavio, približavaju ći se lagano: - Koliko si mene ti mu čila? Kad si prvi put prošla kraj me ne, zapalila si u meni loma ču. Omamljen puzao sam za šu mom tvoje haljine po mra čnim hodnicima dvora. "Stoje to", pitala se sa strahom. "Ovaj sve zna!" A on se približi i dotakne njene haljine: - Probudila si u meni zvijer. Ili će te gladna rastrgati, ili ćeš je milovanjem krotiti! Prije nego što se dospjela obraniti, povu če je k sebi na prsa šap ćući: - Kroti zvijer da te ne rastrga! U tom času stekne snagu i prisutnost duha. Prepusti mu se mirno, izvu če obje ruke, pograbi mu krinku i strgne je s lica. Njegove su ruke pale s njenog tijela. Gledala gaje uko čeno, zaprepašteno! Stislo je nešto u grlu: - G-Gra-nde! Iz crne maske virilo je lijepo jezuitsko lice. Zate čen naglim potezom zurio je u nju. -Vi? Vi? -Ja! - Ne, ne! Nije mogu će! Vi lažete. To niste bili vi! -Vi ste dakle pod ovom crninom osje ćali drugoga? -Da-a taj je bio... - Tko? Govorite, tko? Gledaju ći ga ona sabere misli i dobaci mu ironi čno: - Dostaje ove komedije. Sve mije jasno. Vi ste toga čovjeka uhodili, našli ste iglu i ogrta č u onoj sobi i sada sve to želite iskoristiti protiv mene. - Vi ste brzi, grofice! Prevarili ste me ovog časa kao i one noći, i skinuli mi krinku. Uza sve to još nismo svršil i ra čune. - Što tražite od mene? - Odgovor na jedno pitanje: zar vas drugi dan nije podila zio strah da ste čovjeka, koji vas je svom straš ću grlio i svojim cjelovom na vaša usta utisnuo svu svoju dušu, da st e toga čo vjeka ubili? - Zašto to pitate? - Velite da ste nekoga drugog nazreli u svom maskir anom obožavatelju. Htio bih znati tko je taj, za kojeg j e vaše srce ta ko slabo marilo da se niste ni prestrašili ako ste ga ubili. -Bio je tek ranjen. - Vi to sigurno znate? - Sigurno? - upita iznenada obuzeta sumnjom. - Govorite kao da znate baš sigurno daje bio ranjen . "Zar je ipak bio netko drugi. Zar da sam nekog ubil a, a ovaj čovjek to zna?" - Da, znam sigurno - re če ona odlu čno. - Za osam dana on se oporavio i ozdravio. - Dakle Josip! Njega ste nazreli pod tamnim ogrta čem u tmini Burga? Ha, ha, ha! On je bio taj od kojeg ste se branili ubojitom iglom? O, o, o! - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Lice mu je zasjalo, o či su plamtjele. Put mu se zarumenjela. Ona je primi jetila da ga hvata neka lu ñačka zluradost.

- Dakle on. On? - Onoga jutra nakon tog susreta nije se više pojavi o, niti je došao da se oprosti sa sestrom, princezom Amalijom. - Neka je blagoslovljena rana koju sam primio umjes to nje ga! Njega ste odbili, njemu je bila namijenjena vaš a obrana, vaša mržnja! - Svakom tko se usudio po činiti takav nedostojan čin. - Ja sam pretrpio bol koja je bila namijenjena - nj emu! - Zašto me obmanjujete? Vi znate daje poslije one n oći on jedini izostao s dvorske sve čanosti oproštaja s princezom. - Samo on? Nisam li i ja onog jutra nedostajao? Sje tite se da nisam služio misu? -Vi? Mislim... služio je otac Lechner. - Tek mislite? A ne znate da me deset dana nije bil o na dvoru? - Nije vas bilo? Možda... mislim da niste dolazili k meni na propovijedi. - Ali to niste primijetili! Niti izdaleka niste me svrstali me du one koji bi mogli i smjeli ljubiti vaše usne. - Zašto mi želite utuviti u glavu da ste me vi prog onili dvo rom kao vuk janje? -Ja i nitko drugi! - Vi? Sveti čovjek! - Svet za ljude, čovjek za sebe! - Dakle, barunica Ema nije vas bezrazložno napala s vojom ljubomorom na hodniku dvora? - Bila mi je ljubavnica. Uživao sam mirno dok niste došli vi i povukli me za sobom. Vi ste me susretali hladn o, a ja sam sve više divljao straš ću šuljaju ći se za vama. Eminim cjelovima utažio sam žed za vašim usnama. Pogledajte me bolje . Gledala je njegove crte i njegovo lijepo lice na ko jem se izražaj svetosti pretvorio u plamenu strast. Oči mu gore, usne drš ću. Njegov glasni i brzi dah ispunjava sablasni mir u kuli. - Vjerujete li da sam to bio ja? - Recite mi jeste li se kasnije na Bathyanyjevoj ma skeradi preodjenuli u srednjovjekovnog viteza? - Nisam. U onoj maski nastupio je Josip. Moj je cil j bio ma- skaradu iskoristiti da vam pod krinkom kažem ono št o mi nije uspjelo re ći vam no ću kad ste se vra ćali od carice. - Dolazili ste k meni svakog dana drže ći mi propovijedi po- božnosti. Vi biste mi sigurno po čeli udvarati kao i barunici Emi Kleber? - Zatražio sam te propovijedi od carice po želji sv oje bra će, jer su čuli kako vas odlikuje prestolonasljednik, naš nepri jatelj. - Htjeli ste me u činiti uhodom? - Ali kad sam sjeo nasuprot vama omamio me čar vaše lje pote. Dok ste bezazleno gledali u moje o či, ja sam kraj vas mirovao poput ledene pe ćine u čijoj nutrini plamti vrela la va. Osje ćao sam da vam se ne mogu približiti kao Emi, jer ste odviše krijeposni i ljubite muža. Uzeo sam dakl e masku. Muškarac ne smije pri ći ženi otvorena lica, bio on svetac ili ñavo. Maska je sigurna pobjeda, maska je tajanstveno st i s njom sam vas prisilio da me osjetite, da me se boji te, da misli te o meni. - S odvratnoš ću. - Svejedno, ipak ste mislili. Vi ste sa mnom nešto doživlja vali i vaša bi krv one no ći u mom naru čju slavila sve čanost da čisto ća vašeg srca nije tako tvrdokorna! Ali slomio bih t u tvrdokornost da me niste uboli. Deset dana bijah u postelji Pelegrinijeva stana. Uvjeravao sam ga da sam zadobi o ubod uhodare ći - njega. Je li vam sada jasno i dokazano?

- Čovjek koji ljubi straš ću a ne dušom - zar će progoniti že nu kao što ste vi progonili mene, postaviti me u ka ncelarovu stupicu da me ocrnite pred caricom? - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Grande obriše znoj sa čela. Njegov se dah smrzavao u ledenoj sobi. Nera je opažala da namjerno suzdržava strasnu želju da je z agrli. Ispod crne maske on izvu če bijeli papir. - Evo, čitajte cari činu odredbu. Čitala je cari činu punomo ć kojom carica ovlaš ćuje oca Gran-dea i njegovu bra ću da uhite groficu Vojkffy i da je predaju vlastima z bog po činjenih zlo čina čarolijama i ortaštvom s ñavlom. Pro čitavši, nije se ni na čas zgrozila. - Gospodine, sve mi je jasno. Ja sam, dakle, u vaši m ruka ma. Evo, vodite me pred sud! On stupi bliže, pri ñe joj vru ća lica i goru ćih o čiju: - Slast tvojih usana, nadu svojih želja, ljepote da r Božji, da bacim na loma ču? Pogledajte, za ime Božje, o či moje? Zar da vam u činim zlo? - Niste mi ništa drugo činili nego zlo. - Tko je spasio vašu baršunastu put daje nisu posul e crne kozice? Vi me gledate pitaju ći. Ne razumijete? - Ne - ne - ne - ne razumijem. - Sjetite se svoje sive dvorske gala-haljine? Bila je markant no zaražena od jedne zavidne žene. Htjela je da vam razori ljepotu, ali je čudni sud odredio druga čije. Kad je trebalo da je obu čete, haljine je nestalo! - Tko ju je ukrao? -Ne znam tko... - Onaj tko je no ću lutao hodnicima dvora za vama... Uzeo sam je i spalio. Da vas zaštitim! - Dakle i to je priloženo optužbama zbog kojih me z ovu na sud! - Tuže vas zbog smrti princeze, zato što ste obmanu li Josi- povo srce, što ste svoga muža poslali u pruske uhod e. Tuže vas! A ja? Ja sam vas namamio u stupicu s kancelaro m zato da vas mogu oteti, da vas carica odbaci i - preda m eni. Samo zato! Pobjegli ste nenadano prije. Ali sad vas imam . Moji ste i ja ću vas oteti carici, Pelegriniju, svima... -Vi, moj zatorni če, što ho ćete od mene? - Gledajte me u o či; ve ć davno sam kupio dvorac daleko odavde. Rekao sam Pelegriniju daje za Emu, a nitko ni sam Bog nije to slutio, daje to bilo za vas. Sklonit ću vas, nitko živ neće zaviriti u raskošnu ljepotu vaših odaja. Tiho gni jezdo da leko od ljudi, samo kad me zahvati nesavladiva želj a otkinut ću se od dužnosti i do ći da mirišem vaše usne. Ona je slušala njegove želje. - Otet ću vas svojim saveznicima, zaboravit ću da me zovu otac Grande. - Anzelmo, Anzelmo! - usklikne ona. Nimalo nije bio iznena ñen. - Dakle i to znate! Grof Meško vam je rekao? Prepoz nao sam ga kad je na dvorskom plesu skinuo krinku. - Jest, rekao mije! Znam vas! - Je li vam rekao grof i to daje ona koju Anzelmo l jubi zau vijek izgubljena za svijet? Je li vam rekao daje An zelmo vrelo ljubio i - hladno ubio. Strepnja je proze od njegova strahovito prijete ćeg pogleda. - Vi? Vi - se prikazujete svecom? - dobaci ona.

- Ljudi tako žele. Upamtite. Tijelo koje se pokriva haljinama griješno je. Nema savršenstva! - Ima! U vas je savršenstvo - zlo čin! - Nisam bolji ni gori od vitezova koji čine zlo čine u svilenim čarapama. Moja redovni čka halja samo poja čava zlo ću mojih djela, ali o tom ću vam pri čati pred toplim kaminom u svom, našem dvorcu! Čujete li? - Odstupite jer ću vikati! - Upamtite: sa svih strana na vas čekaju loma če. Nikoga ne mate. Muž vam trune u grobu. - Što ste rekli? - Muža su vam smaknuli. - Dakle, vi ste ona maska koja mije na dvorskom ple su pri- - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE šapnula onu laž? Sad razumijem! Sad znam zašto ste mi to rekli. Ni ovom laži nećete me slomiti. - Himbeno se izvla čite. Vi dobro znate da ne lažem! Preda mnom se pretvarate. Znam sve: branili ste se u tmin i Burga misle ći daje on. Zašto? Da još više raspirite njegovu žel ju da vas u čini svojom! Ništa drugo. - Sve su to laži! - Da nije tako, zar biste se izložili opasnosti i o sramotili svoju čas uletjevši u njegovu spava ću sobu onog jutra da ga zaštitite. - Dakle, ipak ste ga htjeli otrovati? - Htio ili ne htio; vi ste se prikazali njegovom za štitnicom, samo da još više poludi za vama, a ne znate tko je on, ne slu tite da vas je iskoristio da mu budete uhodom. - To je mogao u činiti, ali nije. - A zašto ste tu? Oteo vas je s dvora da vas zaštit i, a, eto, preodjenuo vas je i poslao u opasnost da uhodarite za nama u Waldburgu. Eto, kamo vas je doveo? - Kakva laž! Ja sam sama odbila njegovu zaštitu! Ja sama! - Zašto? Zar vas ne će vjen čati? - Nisam htjela da ostanem kod njega misle ći daje on no ćni silnik koji me je slijedio i napao u Burgu. - Vi ste ga sami ostavili? - Jest, ja sam otišla, utekla, baš onda kad je htio da me naj više zaštiti. Sad znam zašto - zbog čega me htio onako sakriti. Znao je što mi prijeti. A ja luda! Ja sam bježala! Odbila sam njegovu zaštitu i pala u ruke svojih neprijatelja. - U moje naru čje! - Ja sam utekla, o Bože, jer sam mislila da me namj erava učiniti svojom ljubavnicom. Nera primijeti, da su ga ove rije či sasvim zbunile, smele, da su mu ruke zadrhtale. Usplahireno i nervozno upita: - On vas dakle nije grlio? Nije ljubio? Niste bili njegovi? - Govorio je kao da sam sa sobom razgovara, a u glasu mu je drhtala trijumfalna radost. Opet joj se približio uko čenih zjenica i uhvatio je za ruku. - Sad vas ni sam Bog ne može oteti mom zagrljaju. N isi bila njegovom! Postat ćeš mojom! - Ako me dodirnete, zvat ću Pelegrinija i kazati mu sve što ste mi rekli! Odat ću da me kanite ugrabiti i skloniti od njiho ve osvete.

Tek sad uvidi da se u strasti odviše odao, ali rado st da je ostavila Josipa i nada što ju je iz tog crpio, sasvim mu oduzmu prisu tnost duha i snagu suzdržavanja. On klekne: - Grofice, ne ću vas ni dodirnuti, ne poznam slasti u silo vitom poljupcu. Vi ćete osjetiti da sam ja onaj koji vam vra ća mir života. Dolje čekaju Pelegrini i Balzano. Treba da žurim. Iz ove ku će vode dva puta, jedan da izgorite na loma či, drugi u moje naru čje! Izaberite što brže! Nešto je zapazio u njenom licu i nastavio bodrenje: - Sutra nakon zalaza sunca otvorit će se ona vrata kule: ja ću do ći i povesti vas u gustu šumu omorike. Tamo će nas če kati osedlani konji. Odvest ću vas u svoj dvor! Ne vjerujete li? Za vaš bijeg okrivit ću groficu Thurn. Silom ne ću ništa. Od lu čite! Odlu čite! Onda mu pogled padne na vrata kule. - Pogledajte ona mala željezna vrata, tamo vodi sig uran put iz kule, ja imam klju č. Napeto je razmišljala dok je on čekao odgovor. Pogled mu je nemirno oblijetao njene grudi s kojih je spao ogrta č. Ona najednom klone glavom natrag u naslonja č. - U dobru sam bila jaka! U nesre ći me ostavlja snaga. Ne mogu te muke dalje podnositi. Njegov je dah bio vru ć. I njegove su ruke žudile za njom. Ona se stala tr esti. To ga smete. - Sto vam je? - upita. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE -Sveje prekasno... -Stoje prekasno? - Vaša pomo ć? Hvata me groznica, od jutra nisam ništa okusila. Do sutra ću oboljeti od vru ćice, a onda mi je sveje dno što ćete sa mnom u činiti. Govorila je slabim glasom. Posve se smeo i uplašio. - Za ime Božje, na to nisam ni pomislio. Ne smijete oboljeti jer onda je sve propalo. Vaše je lice uistinu plavo , vaše su ruke ledene. Što da radim? Recite mi, pou čite me. U tom je času izgubio svoj mir i hladno prosu ñivanje. - Zar nigdje na dvoru nema toploga kutka, zar nema ka mina da se ugrije. Slabo mije. - Isuse! Na to sam zaboravio. Svega ima. - Dajte mi jela, topline! - Povest ću vas dolje grofici Thurn da se ogrijete i okrije pite. A onda ću narediti da vam ovdje zagriju. Pobrinut ću se za sve. Nadom napojena želja odagnala je njegov ledeni svet ački mir i za čas se pretvori u ljubavnika koji se brine kako da svojoj izabranic i ugrije i okrijepi ledeno tijelo. / - Sad idem! Više ne ću moći govoriti s vama na samu. Kad sutra za ñe sunce, bit ću ovdje. Otvorit ću ti vrata raskošnog života. Ho ćeš li? Odmah ću se vratiti da te vodim dolje. Ho ćeš li sutra po ći sa mnom? - Ako dotle ne umrem, ho ću - zadrhtao je njen slabi glas. U sljepoo čicama osjeti udar. - Onda brzo! Svoju crnu masku i njen svileni plašt smota crnom s vilom pa sakrije pod divan. - Idem i odmah ću se vratiti. Čekaj me! Izišao je, zaklju čao vrata i požurio dolje u blagovaonicu gdje su Pel egrini i Balzano ve čerali. - Stoje? - odmjeri ga Pelegrini. - I vi biste tako izgledali da ste čuli ono što sam ja čuo. U groznici i slabosti priznala je da umije čarati i da je omami-

la Josipa. Pelegrinijeve su o či zasjale. -A dalje? Što je još priznala? Gdje je J osip? Grande se uplašio. Zabavljen svojom straš ću, čak je zaboravio na Josipa. - Tako je oslabila i promrzla da nije mogla više od govarati - re če brzo. - Ne smijemo dopustiti da oboli ili umre pr ije ne go što sve doznamo. Trebalo bi naložiti vatru u kul i, dotle ćemo je smjestiti kod grofice da se okrijepi i ugrij e. Dajte joj, grofe, lijek. Groznica je trese. - Dobro, u činite tako - potvrdi Pelegrini. Grande je nastavio: - Balzano, vi ste sutra pozvani na dvorski ples. Ne smijete izostati, ali na ulaz dvora postavite dvojicu najja čih naših no vajlija da budno paze na groficu. - Ne bojte se! Iz ovog dvora ne može se nego kroz k lju ča nicu - odgovori grof. Pozove slugu, naru či jelo i pi će i uputi se s Grandeom u kulu. Slaba i promrzla, cvoko ćući zubima, zagledavala je Nera oko sebe. Svije ća, što ju je Grande ostavio na stolu, osvjetljavala je sob u. Veliki crni ormar bio je prislonjen uza zid. Tražila je dalje da nade vrata koja joj je Grande ozna čio. I našla ih je. U kutu sobe, stara debela željezna vra ta, zahr ñala i zaklju čana. "To je dakle izlaz, na koji bih sutra imala s njim da iza ñem?" Na stolu zabliješti njena duga zlatna igla s drškom od smara gda. Nalikovala je turpiji; dobila ju je na dar od bake. Nikad nije slutila da u opasnosti može poslužiti kao oružje. Da, mogao je na ći ovu iglu, ali nije mogao na ći to čno rije či kojima je govorila maska na Bathyanyjevoj maskaradi u njenoj sobi! MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Nije mogao znati pojedinosti. Prisje ćala se, ali nikada nije zapazila strasti u o čima tog jezuita, nije to ni pokušala zapaziti. Njeno uvjerenje da ju je hodnici ma slijedio Josip, onemogućilo joj je svaku pažnju i sumnju na drugog. Ali zašto se onda Josip ispri čavao? Zašto je govorio da je zgriješio, da ga je zaveo ñavo? Zašto se optuživao? Zastoje bolovao osam dana, baš onda? Zašto se sramila da o tome s njime govori? Zašto se stidila? Kamo je to dospjela? Što će biti s njom? Čula je korak i spremila iglu u njedra. Ušli su Grande i Balzano. On joj opipa bilo i re če jezuitu: - Uistinu joj prijeti zlo. Sasvim je iznemogla. Pre nesimo je dolje. - Pokušat ću sama - prošap će Nera ustaju ći. Primili su je ispod ruke. Osjetila je Grandeovu ruku kako drš će, kako se svija i doti če se njenog struka, dok je Balzanova ruka bila mirnija, ka-valirska. Grande je od tako bliskog dodira izgubio mir. Misao da će je sutra ovako voditi sam u svoj dvor, koji je u pohlepi za nju spremao, hine ći svojoj bra ći ledeni mir i mržnju prema njoj, pretvorila gaje u pravog m uškarca i razorila sve njegove dužnosti i sve osnove njegovih saveznika i pretpostavljenih. Jedva je sa čuvao toliko mira da pred svojim drugovima, grofom B alzanom i Pelegrinijem, sakrije uzbu ñenje. Sišli su niz kulu i doveli je u prvi kat. Grofica Thurn sjedila je na divanu kad su uveli Ner u u njen salon. Uko čenim zmijskim o čima promatrala je Grandea i Balzana kako vode uhi ćenicu, nude joj naslonja č pred kaminom i brinu se oko nje. Služavka donese pladanj s toplim jelom i vinom. Ota c Grande izda još naloge, a zatim se okrene crnoj grofici. - Kad se gore ugrije soba, grof će je odvesti natrag u kulu. Obojica izi ñu.

Nera je drhtala od zime i slabosti pa je malo založ ila i polagano se ugrijala. Obje su žene šutjele. Grofica Thurn je Neru promatr ala ispod oka. - Da vas ne zahvati bolest od koje je ondje gore u kuli umr la Jagušinska! -Tkoje to? - Niste nikad čuli za nju? - Nikad. Valjda nije bila moja predšasnica? - Nešto sli čno, ali okrijepite se i ogrijte; šteta za vaš mladi život. "Nekad je druk čije govorila svetica", pomisli Nera. Vrijeme je prolazilo. Iz dvorišta se čuo štropot ko čije i povici princeze Elizabete koju su Grande i Pelegrini povezli sobom u Be č. Štropot se gubio nizbrdo. - Otišli su - klikne grofica Thurn, a u tom je pokl iku bilo neko bodrenje, kao da je htjela re ći: "Sad možemo slobodno govoriti!" Nera je ipak šutjela. Žena uko čenih zmijskih o čiju budila je u njoj neprijatan osje ćaj. Podsje ćala ju je na san, one no ći nakon prvog susreta s njom. Sanjala je da se crna žena pretvorila u zmiju i ovila oko nje. I osj eti još ve ću neprijatnost. Prolaze ći budoarom grofica je nalikovala duhu neke stare sl ike. Iza svojih leda osjeti Nera njenu neprijatnu blizinu. Grofica dodir nu naslonja č i šapne Neri: - Sad lupeži imaju dvije zarobljenice! - Vi me iskušavate? - nasmiješi se Nera ironi čno. - Vi ste njihova pouzdanica. - Okovana i pribita uza zid. - Vi ste vlasnica ovog dvora? - To je samo prividno. Oni su vlasnici, ja zaroblje nica. Vas čeka još teža sudbina. Mislite li da nije gore preda ti se zagr ljaju Grandea negoli do ći p/ed sud i na loma ču? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Predati se Grandeu? Što vi time mislite? - Mislim na ono što sam čula. - Šta su se dogovarali? - Ne. Grande je nagovarao vas. - Gdje ste čuli? - Poznajem više tajnih prolaza dvorom nego oni. Vid eći da Grande odlazi k vama, zanimalo me: kani li vas bi čeva ti ili - grliti! Čula sam ve ći dio razgovora. Svakako dosta da saznam stoje trebalo da znam. - Zašto je trebalo da znate? - Da se osvetim! Ne gledajte me tako zapanjeno: Gra ndeova ljubavna strast ve ća je živina od njega samoga. Da mu vrate u život sto smaknutih Josipa, ne bi tako strašno šk ripio zubi ma kao onda kad bi mu istrgli iz ruku ženu njegove strasti - vas! A to ću ja u činiti! -1 nada i strah u isti mah sukobiše se u Nerinu srcu. - Kad sam čula vaša obe ćanja Grandeu, moj mi je instinkt govorio da to činite prividno. Ne znam šta kanite, ali ne zabo ravite: nad vama zijevaju dva strahovita zmaja: car i čin gnjev i gladna Grandeova strast. Izgubljeni ste ako se ne uklonite objema nesre ćama. - Onda bih najprije morala izi ći iz ovog dvora! - Ja ću vam pokazati siguran put. - Ako znate izlaz, zašto sami niste pobjegli? - Nisam imala sredstava za bijeg, niti sam se bilo gdje mo

gla pred njima sakriti. Danas sam našla jedno i dru go. Ho ćete li sa mnom? - Vi ste poslani da me iskušavate? - Da sebe osvetim! - Grofice, govorite li istinu? - Imate li sredstava za put? - Imam nakita što sam ga ponijela bježe ći iz dvora. - A ja imam dokumente svoje znanice Jagušinske, koj a je DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE umrla. Vi joj nalikujete. S njenom putnicom možete prije ći granicu Rusije. - Ali sutra uve če dolazi Grande, bit će prekasno - ustezlji- vo odgovori Nera. - Znam. Jeste li vidjeli gore u kuli onaj visoki cr ni ormar. Oni nikada nisu pronašli taj prolaz, jer vas ina če ne bi gore za tvorili. Dvor je dvije godine u njihovim rukama i j a sam imala dosta vremena da puzam njegovim prostorijama ispitu ju ći taj ne. Ako se zadržite u ovoj državi oni će vas uhvatiti. S tu ñim ispravama, pod drugim imenom, možete u Rusiju i zau vijek se spasiti. Nera je slušala s nepovjerenjem. - Vama nije posve jasno zašto vas toliko upu ćujem i nukam da bježite? Ne mogu vam otkriti strahovite veze koj e su me prikovale uz ove ljude. Kad biste ih znali, tek bis te onda mo gli shvatiti moju osvetu koju spremam ovim djelom. - Onda mije razotkrijte. - Nemam za to vremena, doskora će do ći Balzano i odve sti vas gore. - Što da činim? - Ako mi vjerujete, danas poslije pono ći bit će nad vama ve dro nebo, a pred vama put u slobodu. Ako ne, idite Grandeu. - Vjerovat ću - re če Nera. Iz hodnika su se čuli koraci i glas grofa Balzana. Ušao je i galantno se poklonio Neri. - Žalim što me zapala ova dužnost i što vašu milost ne mo gu povesti na udobniji po činak. Ne odvrativši, Nera se okrene grofici Thurn, pogled a je zna čajno i zahvali na gostoljubivosti. Zatim se s grofo m popne u kulu. x Soba je bila topla. Grof zatvori vrata, okrene klju č u bravi i stavi ga u džep. j MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Poslije podne iste srijede krene iz Be ča ko čija u okolicu grada. U kolima sjede Josip, Lasi i barun Rosenberg. Prestolonasljednik ž ivo pripovijeda. - Posjet španjolskog poslanika izvanredno me osvjež io. Sa da je jasno ustanovljeno daje "otrovna muha" od koj e su umrli i bivši španjolski poslanik i bivši nadbiskup - čaraparica! - I vas je čekala čaraparica - upozori Rosenberg - ali up ravo me grofica upozorila na opasnost; ako bi vam h tjela za krpati čarapu, zamolila me da vam ne dopustim! - Kada ću i čime isplatiti velike dugove kojima me zadu žila?! - Evo, i sada otpla ćujete. Časak su šutjeli. - Krajnje je vrijeme da groficu otpremimo u blizinu granice - re če Josip nakon kratke šutnje. - U mom će dvorcu živjeti kao u tvr ñavi - odgovori Rosen berg. - Vrlo je dobro ure ñen. Vaše veli čanstvo bit će iznena ñeno. - Svakako je dobro da ostanemo s njom dok ne mine o pas

nost. - A kad mine? - Onda se može dogoditi samo ono što ona sama bude htjela. Opet zavlada šutnja, koju Josip nenadano prekine: - Zašto mi ovaj put danas tako dugo traje? Osje ćam neka kav nemir, slutnje, što li? - Uzrujanost i ništa drugo. Nakon tri sata vožnje ko čija stane pred dvorcem. Sva trojica sidu. U hodniku su našli gospodu Rozaliju. - Je li moja sestra gore? - zapita Josip. Starica se nekako smete: - Nije gore. - A gdje je? -Vaša milosti, izjahalaje. - Kuda? U koliko sati. - Kako, zar se još nije vratila? - upadne Rosenberg . - Ne, nije se vratila. Rosenberg i Josip se pogledaju. - Kako ste smjeli dopustiti da ode? - Morala je oti ći. Vratit će se sutra... - Što to zna či? -Ja... ja ne znam. - Slutim zlo. Izjahala je i oni su je našli! - šapn e Josip Ro- senbergu. Neodlu čno i poraženo gledao je Josip svog dvorskog me-štra dok je stara gospo ña nastojala umiriti gospodara: - Vaša milosti, sestra vam je ostavila pismo. U nje mu vam javlja da je otputovala k sestri. - K sestri? - Da, k sestri - ponovi starica. Obojica se upute gore. Josip potr ča uza stepenice, uleti u knjižnicu i sa stola zgrabi pismo. Razmota ga i pro čita. - Barune, ona odbija moju zaštitu i odlazi! A od sv ega toga što ovdje piše ne razumijem ništa. Pro čitajte vi! - Zaista. I ja ne razumijem. Radi se o nekom čudnom doga ñaju u tmini Burga. Zar vaše veli čanstvo ne zna ništa o tome? - Trepti mi u o čima. Tu se nešto skriva. Čekajte, ova starica mora da zna nešto više! Govorila je o nekoj "sestri ". Zovnite je gore. \ Rosenberg pozove gospo ñu Rosaliju. Uzbu ñeno je stajala pred Josipom, a još se više zbunila kad ju je on oštro pogledao u lice i u pitao: - Što vam je govorila moja sestra? U ,^i.i ! “ MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Da ide k sestri. I s njom će se vratiti. - A zašto je otišla k njoj? - To će vam ona sama kazati. Gospoda se uplašila vidjevši razlju ćeno lice svoga gospodara. Takva ga nikad nije vidjela. - Gospodo, vi znate da kod mene možete slobodno ost ati

do smrti. Zahtijevam da mi smjesta kažete sve što z nate. - Gospodine, ne mogu vam re ći stoje... - Morate! Zapovijedam! Toliko se uplašila njegovih o čiju daje odmah bilo jasno kako je upu ćena u tajne Nerina odlaska. - Gospoda je bila vrlo nemirna, zamišljena, pa sam je ispi tivala i htjela joj pomo ći. I sama je željela da se nekome po vjeri, da se s nekim posavjetuje. - Dobro, dobro, ali o čemu? - O knezu. - O knezu? Što vam je rekla o knezu - upita Josip i kriomice pogleda Rosenberga. - Obe ćajte mi da je zbog toga ne ćete izgrditi. - Obe ćajem. Samo brzo govorite. I ona mu ispripovijeda sve što je s Nerom razgovara la. - A što ste joj vi savjetovali? - Potvrdila sam ono stoje ona sama ve ć zamislila. -A to je? - Mladi knez sigurno špekulira! Kada mu je oprostil a onaj napad i primila njegovu zaštitu, sigurno je uvjeren da se pre domislila i želi biti njegovom ljubavnicom. Ina če joj ne bi predlagao da pode s njim sad pod jedan krov. Ona je poštena žena i tražila je od gospo ñe Hubert savjet. -1 gospoda Hubert je odlu čila? - Da će sama odnijeti savjet svojoj sestri i dovesti je k na ma. Ali me molila da ništa ne kažem, jer vi ništa o tome ne znate pa biste se jako ljutili. Evo, sada sam vam s ve rekla. -1 zato je gospoda Hubert ujutro izjašila? - Da, zato! - Da joj odnese savjet: neka kneževu zaštitu odbije ? -Da. Tako je. - Hvala, gospodo. Ona izi ñe iz sobe. Josip ustane. - Prijatelju! Groznijeg udarca još nikada nisam dož ivio! - Što se dogodilo u Burgu? - Ne znam. Ne znam ništa - osim onoga što smo čuli. Samo znam, daje ona otišla a prijeti joj opasnost. Izišl a je medu je zuite, kao ovca medu vukove. Što će biti s njom ako je jezuiti prona ñu. Što će biti s njom? - Nesmotreni korak! - Netko je, dakle, za njom lutao po dvoru. Na maska radi, napao je no ću, a ona je mislila da sam to -ja! Vidite li: u nje zinu srcu zapremam vrlo loše mjesto! - Sada mi pada na um - re če Rosenberg. - Vi ste se jednog dana zatvorili u svoje odaje i najavili bolesnim. D apače, niste se ni oprostili s princezom Amalijom. Ni mene niste primili. A baš tog dana došla je grofica silno uzrujana pita ju ći za vašu bolest. - Bilo je nakon dvorskog plesa. Ona se mnogo zabavl jala s engleskim poslanikom: moram priznati, zahvatila m e ljubo mora. Nije htjela plesati sa mnom. Ja sam planuo, t eško je uvrijedio dobacivši joj da je obi čna žena! Povukao sam se u svoje odaje. Bio sam vrlo, vrlo nesretan i oja ñen, ljubomoran, iako nemam prava daje progonim ljubomorom. Zatvorio sam se. Nisam htio nikoga primiti, bolovao sam od ljubo morne strasti. To je sve. Nakon osam dana ponovno sam zaž elio da je vidim. - Ali vi ste se njoj ispri čavali - kako to stara pri ča... -Ispri čavao?... Da, vidite! To je istina. Ja sam se ispri čavao.

MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Govorio sam joj da mi oprosti, da me vrag vodio, da me često hvata, ja se s njim natežem, ali on prevladava. - Sto ste time mislili? - Mislio sam na ljubav koju sam osje ćao za nju, strast lju bomore koja me navela da je uvrijedim one ve čeri - a sve to prema ženi drugoga, ženi krijeposnoj koja mi je isto tako draga, kao sveta! Da, ja sam joj govorio o svom vel ikom gri jehu, ne grijehu u smislu naših duhovnih u čitelja, nego o gri jehu u smislu moje čisto će i onog svetog osje ćaja kojim je ona ispunila moj duh! - To ispri čavanje ona je povezala s onim doga ñajem. - Grozno je to! Ona je vjerovala da sam ja kadar pr ibližiti joj se na tako infaman i kukavan na čin! To je smrtni udar! - Veli čanstvo, vi ste više puta sa mnom polazili na no ćne šetnje i zamatali se u tamni ogrta č. Da vas nije možda jednom vidjela i zato posumnjala na vas? - Jedan jedini put prošao sam pod njezinim prozorim a u Schonbrunnu i tada sam se susreo s njenim mužem. -Eto vidite! - Sigurno joj o tome nije ništa govorio. Vjerujte, nisam ka nio onuda pro ći, sam ne znam zašto sam hodao pod njenim prozorima. Drugi put bilo je u Burgu. Tada sam proš ao ispred vrata dvorskih dama. Šetao sam dvorom, sam ne znam zašto. Vi znate da više puta ne mogu na ći mira, možda me i ona vu kla one no ći, a ja toga nisam bio svjestan. I te no ći nisam sreo nikoga nego caricu. Ona me vidjela. To je sve, drag i Rosen- berg, vjerujte mi, drugo ništa ne znam. Kada bi se ona silom morala braniti od mene, bio bih prvi koji bih sebe prezreo. Ono što ispunja čitavu moju dušu, to je osje ćaj koji od po četka na svakom koraku pita: Što je njoj dobro, kako bi joj bilo bolje, kako da je posadim na prijestolje koje ljudi zovu jednim imenom: sre ća. Moje tihe nade da joj nisam ravnodu šan, nisu želje, ne, to su samo snovi, pusti lijepi snovi... koji će to i ostati. - Naprotiv, veli čanstvo. Nisu snovi i ne će ostati snovi. - Ah - mahne on rukom - ne ću vas više slušati. Zakazalo je, prijatelju, oštroumlje vaših zapažanja. Krah. Potpu ni krah! - Zato što je otišla? -1 zato stoje mogla u mene tako posumnjati. - Veli čanstvo, vi znate što zna či sumnjati. - Zna či nepovjerenje... - A od koga je primila to nepovjerenje? Sjetite se - od vaših filozofa. Zašto je najprije prihvatila vašu ponudu, a kasnije je se odrekla? Po čela je razmišljati; ono često gotovo djetinjasto povjerenje što ga je imala u vas, razorili su joj v aši filozofi. Ne, ne, to je dokaz da sam joj stran. - Obratno, to je dokaz da ste joj bliz, vrlo bliz. Ona je mi slila da ste je vi napali, a ipak vam je oprostila. Dopustite, ve li čanstvo, to je znak da u njezinu srcu tinja za vas i skren os je ćaj. - Zašto mi to želite utuviti u glavu? - Sumnjati zna či voljeti. Da ste joj ravnodušni, ne bi nikada ni razmišljala o vama. I sami vidite, što piše: "Ne želim da se razruši onaj lijepi, pošteni i čist osje ćaj, što sam ga sagradila u svojoj duši." Neka vam to bude dosta! Više nije s mjela re ći.

Svakako čudna je - odviše sramežljiva i krijeposna. Trebalo je da o tome s vama otvoreno govori. - Dragi Rosenberg, terminologija naših izjava bila je uvijek daleka i tiha, profinjena melodija. Takav bi razgov or zna čio zaderati grubo po tankoj struni. Medu nama bila je velika za bluda. - Nesre ća je što grofica odviše delikatno stupa... - Ona je ostala dosljedna svom poštenom osje ćaju. Ako je istina da se kroz život može kro čiti samo kompromisom, on da smo grofica i ja za sre ću tog života - izgubljeni! Drže ći se za sljepoo čice, pošao je po sobi laganim koracima, kao da se i ne doti če zemlje. Njegova se otmjena pojava “ s MARIJA JURI Ć ZAGORKA odražavala kao tamna silueta ispred žara u kaminu. Njegov brzi hod odavao je uzbu ñenje i strah. Lomio je prstima misle ći na opasnost u koju je srnula. - Što sada? Što sada, Rosenberg? Postoji li u vašoj glavi ka kva misao, kakav putokaz? Kamo je mogla oti ći? Gdje da je tražim? Smijem lije uop će zašti ćivati budu ći da me odbila? - Vi ste to dužni i protiv njezine volje. - Ja je moram štititi, jer, vjerujte, carica je mrz i svom svo jom dušom, a jao onome kome je ona oduzela milost i zami jenila je mržnjom. - Što bi uradili jezuiti daje uhvate? - Kamo je mogla oti ći? Kamo? Da se možda nije obratila u VValdburg svojim prijateljima? - Oni bije primili u ku ću i zaštitili. - Onamo zalaze i jezuiti, i dvor, i kneginja Auersp erg. Dugo se ne može sakrivati. Carica će saznati. Moramo se pobrinuti za groficu. - Zapovijedajte! - Neka Lasi odmah osedla konja, neka povede sa sobo m Os- kara. Brzi su jaha či. Zovnite Lasija. Mladi oficir ude. - Lasi, vi ćete u VValdburg k upravitelju. Ilije grofica ve ć sti gla onamo, ili će sti ći. Pitajte, u činite sve daje na ñete i predaj te joj ove retke. Napisao je kratko pismo. - Lasi, vaša je dužnost daje na ñete bilo gdje. Javite mi od mah odgovor, ili je dovedite sa sobom. Za ovo poton je osje ćat ću se prema vama vrlo obaveznim. Lasi i Oskar odjurili su u mrak. Josip je za njima gledao kroz prozor. - Gdje lije sada? Osje ća li koliko zbog nje strepim. Da ba rem osjeti moju brigu i da se vrati. Rosenberg je zabrinuto pratio njegove kretnje. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Nepodnosivo - re če Josip. - Ne mogu sam sebe da trpim u ovoj sobi do k je ona u opasnosti koju i ne sluti. Čitavu no ć prosjedio je Josip u njenoj sobi. To je poja čavalo njegov nemir, ali tako joj se osje ćao bližim. BAVARSKA SVETICA Noćna tama okružuje kulu u VValdburgu. Nera čeka. Napetost se poja čava. Zuri u crni zaprašeni ormar, napola otvoren, nalik staroj ropotarnici. Je li grofica govorila istinu? Ništa se u kuli ne mi če. Dvor je ispunjen mirom. Nera se približi ormaru i otvori ga. Pole ñina od stare hra-stovine ne pokazuje nikakav trag vratima. "Ilije stupica ili je goni osveta prema Grandeu?" Vrijeme odmi če. U sobi nema sata i Neri se u čini daje ve ć prošla čitava vje čnost.

U ormaru čuje tiho škripanje. Pole ñina ormara otvara se prema unutra. Iza dasaka opazi crnu siluetu. Grofica je! Ulazi, nosi svežanj. - Tiho, morate se preodjenuti - šap će Neri. Njene duge pepeljaste kose splete u pletenice, ovij e ih oko glave i pokrije crnom vlasuljom. - Skinite svijetlu haljinu i obucite ovu crnu. Pruži joj crni ogrta č. Glavu joj pokrije crnom kapom s volanima što su p adali na lice. Konačno izvadi požutjeli dokument. - Ovo je vaš najja či oslonac. Od ovog ste časa ruska po danica. - Ali ne znanmiski. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Otmjeni Rusi govore francuski. Za svaki slu čaj, re ći ćete da ste dugo boravili u inozemstvu. Stalno se služit e francus kim jezikom i više niste vješti materinjem. - Poslušat ću vaš savjet. - A sada me slijedite. Grofica je skupila Nerine haljine i ponijela ih sa sobom u svežnju. Osvjetljavala je malim fenjerom u kojem je gorjela svije ća. Silazile su uskim stepenicama koje su više nalikovale na ljestve. Ner a nikako nije mogla ste ći potpuno povjerenje u ovu ženu, ali izme ñu nje i Grandea odabrala je nju. Zgurene, spustile su se niz tamne uzane ljestve i n ašle se pred željeznim rešetkama prozora. Grofica je tapkala i za čas se rešetke otvore. - Nije visoko - šapne grofica. - Spustite se k zeml ji. Poslušala je i našla se ispod kule, okružena gustom visokom borovinom. Kad se spustila i grofica, uzme Neru za ruke i povede je g ustom šumom nizbrdice. Noć je bila tamna, vjetar je šumio granjem. Brzo su st igle do podnožja brda i krenule šumovitom nizinom. Neri je odlanulo. Osje ćala se slobodnom i tr čala je naprijed. U zoru primijeti da se grofica potpuno promijenila. Ogrnu-la se svijetlim ogrta čem, glavu je povezala obi čnim vunenim rupcem ispod kojega proviri čuperak plave kose... Neprijatni osje ćaj preleti Nerinom dušom. Ona bolje pogleda u grofi čino lice. Nekog je sje ća, ali koga? Grofica se zaustavi: - Da sam ju čer popodne znala što će se dogoditi, obje bi nas čekali osedlani konji. Dva sata odavde, ako prije ñete ovu šumu, nai ći ćete na prvu putni čku stanicu. Sjednite tamo u putni čka kola i krenite prema Rusiji. - A vi, grofice? - Mene vodi put prema jugu. Nisam tako sigurna na s vom putu kao vi. S vašom putnicom i crnom vlasuljom nit ko vas ne bi prepoznao. Putujte sretno. Meni je glavno da vi uma- knete i da Grande cvili! Kad stignete u Rusiju, sje tite se one koja vas je spasila! Pružila je Neri ruku i one su se rastale. Nera krene prema sjeveru. Osvrnula se da vidi svoju oslo-boditeljicu; ugleda je kako se sakriva iza jednog stabla. Ponovno je obuzm e neprijatan osje ćaj, kao i prošle no ći kad je s njom silazila niz kulu. Nera ubrza korak šumom. Znala je daje negdje na šumovitom brdu šumska gosti onica. Često ju je vidjela voze ći se u VValdburg. Sve dublje gubila se u šumi. Oko podne stigla je na cilj.

U maloj ku ćici našla je kr čmara i njegovu ženu. Upravo su se spremali na ru čak. Njihova za čuñena lica pokazuju da su iznena ñeni posjetom osamljene gospo ñe. - Molim vas bih li mogla dobiti okrepe? - zapita Ne ra. - Za novac kod nas dobijete sve. - Molim vas, što god imate, svime sam zadovoljna. S amo neka je toplo. Kr čmarica je ispod oka promatrala ljepoticu u crnoj ha ljini s crnom kapom ispod koje su virili crni uvojci. Pratila je svaki njen p okret i jedva do čekala da je nešto pita, ne bi li saznala što traži u osamljenom šumovitom kraju u ovo zimsko doba. - Mogu li kod vas kupiti jaha ćeg konja? - zapita Nera. Kr čmar je odmjeri i odgovori - Na žalost, imamo samo kravu. - Prema tome, moram pješke. - Kako ste došli, tako ćete i oti ći. - Može li se ovom šumom do ći u Johanneshof? - Ne poznam to mjesto. Nekoje vrijeme razmišljala i pošto se okrijepila, z amoli da joj dadu sobu. r li MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Oni je odvedu u malu komoricu. Umorna od pješa čenja i probdjevene no ći ona zaspi. Probudilo ju je žestoko hrkanje koje je dopi ralo iza zastora što se spuštao od stropa do poda. Zamalo za čuje odande neko mrmljanje i hrvatske rije či, izgovorene kao u snu. "Vrag vas nosi! Dajte mi mira!" Nera se prišulja zastoru i zaviri. Razabere daje soba razdijeljena nekim doma ćim platnom napola. Na drugoj strani sobe, s onu stranu zastora, uz postelju stoji gosti oni čar, a na jastuku leži ćelava glava s koje strši uvis čuperak sijede kose. - Barune! Barune! - viknu ona i ude. Ćelava se glava digne i raskola čenih o čiju okrene k Neri. - Šta radite ovdje, barune? - Nek vrag zna! Glas mi je poznat, ali... Tko ste v i? - na stavi barun zure ći u Neru. - Ja sam - šapne ona - ne treba da mi izre čete ime. Ne ću da ovi ljudi saznaju tko sam! - Tako? Čudno. A što radite ovdje? -A vi? - Eto vidite. Malakoczvjevi i Meško sa Stankom otiš li su na osam dana da pregledaju lovišta i šume. Ja sam o stao u VValdburgu. Prokleta upraviteljeva družina kuha kao za vrap ce. Ju čer sam dojahao ovamo da se okrijepim i pošteno naje - dem i napijem. Vjerujte, taj gostioni čar vukao je vino iz nebes kih podruma. Gucnem i ve ć ne mogu na noge! Drugima vino u glavu, a meni u noge! Zaspao sam, a sad me lopov budi. Valj da se boji da ne ću platiti. - Možda ima pravo! - Ja, istina, nemam čime da platim, ali Malakoczv će pla titi. - Platit ću ja! - re če ona. - Šta vi mislite da sam ja kakva vucibatina! Ja sam kavalir! Molim vas, pomozite mi, recite kr čmaru da ja ustajem k ru čku popodne. - Ali ja vas molim da ustanete odmah, imam s vama n ešto važno da govorim.

Čudio se da na svijetu postoji nešto važnije od njeg ove želje da spava. Napokon se ipak pokori Nerinoj želji. Nera izi ñe u gostioni čarsku sobu. Gostioni čar joj se stao ispri čavati što jednu sobu mora podijeliti u dva dijela i tako iznajmiti posjetiocima, ali ina če mu gostionica ne bi dovoljno nosila. Nera ga uvjeri da se ne ljuti, jer gospodina dobro pozna. Odmah za njega naru či jela. - Samo, molim vas, dvostruki obrok! Za pola sata Kukmica je s najve ćim apetitom gutao svoj objed, a Nera je sjedila uz njega i tiho mu govorila. - Barune, ja sam u životnoj opasnosti. Carica je po vukla aboliciju mog procesa; ponovno će me staviti pred sud! - No eto. Pravo je slutio Meško da će se iz toga izle ći obno va vaše nesre će na Gri ču. Je li vas sam vrag nosio da ostavite Sinišu i spletete se s grofom Falkensteinom. Čast njemu, vrlo je gostoljubiv, čovjeka po časti kao da mu je brat. Ali niste smjeli s njim da se spletete! Zato vas carica progo ni. - Grof Meško vam je rekao da ja s grofom Falkenstei nom?... - plane Nera porumenjevši. - Pa da! Obilazio vas je taj mladi gospodin na dvor u kao pčela sa će. Onda su maknuli Sinišu u tamnicu da zrak bude čist, jer vas onaj ho će za ljubavnicu. - Tako? Tako vi mislite! Dobro, ne trošimo vrijeme - odsije- če Nera ustavši od stola. - Ho ćete li mi u činiti uslugu ili ne? - Najprije recite šta želite, jer ako zatražite da ne pijem ovaj žutak s Božjeg podnožja, re ći ću: ne! - Za ime Božje, zaustavite jezik i slušajte! U Be ču stanuje sestra tajnika grofa Falkensteina. Po ñite k njoj i dotle se ne maknite dok se ne na ñete okom u oko bilo s grofom, bilo s - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE njegovim tajnikom. Recite mu da čekam ovdje, u ovoj gostionici, neka smjesta doñe po mene. Za sat i po možete sti ći, to nije dugi put! - Zašto vi sami ne biste pošli? Dat ću vam svoga konja. - U Be č ne ću, imam razloga. Mogla bih se jedino vratiti onamo odakle sam ju čer krenula, ali bojim se da tamo ne bih mogla dospjeti, odavle ne znam puta, a sa valdburšk e strane neću putovati. Vi biste me mogli spasiti ako odmah po ñete u Beč. -A je li grof Falkenstein kod sestre svog tajnika? - Ako nije, čekajte ga. Rekoh vam: ne mi čite se! On će doći! - A dotle ću tamo biti gost! - Jest, bogato će vas podvoriti, a ja ću vas doživotno častiti kao ro ñenog oca. Ali nitko ne smije saznati gdje sam. - Dopustite samo da pojedem. Neka mi spreme konja! - Barune, upamtite, ako ne obavijestite grofa Falke nsteina, vi ste me bacili na loma ču! Barun pateti čno re če: - Kukmica pe če na ražnju samo purice! Dakle, idem! A vi ćete držati obe ćanje i primiti me u svoj dvor. Valjda Falken stein ne će biti ljubomoran na mene! Sumnje kojima ju je obasuo, koje su u njoj probudil e bijes, nije ni pokušala raspršiti da ne pruži novu temu njegovoj raz-govorl jivosti. To čno mu je rastuma čila gdje će prona ći ku ću barunice Rosenberg.

On se žurio. Završivši objed, ustane. Tada ude gost ioni čar i najavi nove goste. - Rijetko kad zimi zalutaju ovamo ljudi, a danas pa daju kao snijeg u gori. Dolje su im kola, dakle ne će dugo ostati. Nera povu če Kukmicu u sobu. - Pazite, barune, ako vas tkogod što pita o meni, j a sam grofica Natalija Jagušinska. Pazite, mi smo se upoz nali tek ovdje u gostionici. Vi ništa ne znate o meni. Izi ñite i što prije napustite gostionicu. Iz druge sobe za čuju se bu čna objašnjavanja. Onda netko drsko otvori vrata. Pomoli se dugi nos usred četvorouglaste obrazine, zatim malo lice sitnih o čiju. Odostrag je bila kr čmarica. Stranci prije ñu prag. Onaj duga nosa oslovi Neru i Kukmicu pateti čnim glasom: - U ime njezina veli čanstva carice pokažite svoj vjen čani list. Kukmici ispade iz ruke kaput koji je upravo h tio obu ći. - Slava i dika budi njezinu veli čanstvu, ali vjen čanog lista ne mogu pokazati jer ga nikad nisam imao. - Vi, dakle, niste s ovom ženskom vjen čani? - Ma, ljudi Božji, gdje su vam o či? Izmjerite nju, pa onda primjerite k meni. Pogledajte njezinu njuškicu i mo ju gubicu! - A što radite s ovom ženom sami u sobi? - Što radim s njom? Što bih mogao da radim? Ja ništ a ne radim, a što ona radi, to mene nije briga! - Vi dakle nemate čime potvrditi da ste vas dvoje muž i žena? - Čast njezinu veli čanstvu, ali nemam! - A ona? - A ona? Ne znam. Pitajte, k vragu, nju! Nisam ja n jezin tutor! - U ime njezina veli čanstva carice, slijedite nas. Kukmica zine. - Slijediti? Kamo? Možda me veli čanstvo poziva na ru čak? - Ne zbijajte šale s imenom njezina veli čanstva. - Kakve šale? Tukman! Mene je navla čila za ovo malo kose prava pravcata princeza. Zašto ja ne bih mogao na d vorski ru čak? - Slijedite nas u be čko redarstvo. - Tako. To ti je Be č! Veliki grad, pa love ljude, poštene ljude po izletima, fuj! - MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Mi smo komisija za ćudore ñe. Njezino veli čanstvo odre dilo je ovu komisiju da svakog tjedna pretražuje sv a izletišta gdje se skrivaju ovakve pti čice. - Ja mogu da budem samo škanjac - okosi se Kukmica - a ne pti čica, razumijete li vi, vi... Onaj sitnih o čica obrati se Neri, koja je shvatila kobnu situacij u. - Čujete li vi? Je li vaše zanimanje da se vucarate po izletiš tima, ili ste preljubnica? - Gospodine, ne vrije ñajte. Ja sam strankinja i odsjela sam ovdje na putu u Rusiju. - Gdje su vam dokumenti? Iz steznika izvadi spis što ga je primila od grofic e Thurn u Waldburgu. Oni su čitali, dodavali jedan drugome, onda su izišli u gos tinjsku sobu, konferirali, pa se napokon vratili sa zaklju čkom: - Budu ći da ste strankinja i grofica, a našli smo vas u is toj

sobi s neoženjenim gospodinom, moramo vas po propis ima komisije za ćudore ñe predati vašem ruskom poslanstvu. I vi, gospodine, morate s nama. - Moram? Nikad u životu još nisam išao kamo bi drug i htjeli. - Barune - obrati mu se Nera hrvatski. - Moj spas o visi o vašoj spretnosti. Kad stignemo u Be č, pobjegnite im i po ñite ravno onamo kamo sam vam rekla. Sad je to dvostruka potre ba. Opasnost je ve ća budu ći da me vode u Be č. - Govore ruski - šapne povjerenik i obrati se barun u: - Čuj te gospodine, jeste li vi Rus? Kukmica se izdere: -Idite do vraga! Nera upadne: -Jest, on je Rus. Kukmica se ponovno izdere: DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Što to govorite? Pod stare dane moram ja, pošteni Zago rac, postati Rusom. Neka vrag nosi Švabe i njihovo ćudore ñe. Na sre ću, govorio je hrvatski. Nera pou či Kukmicu da mirno po ñe s njima. - Idemo drage volje - re če Nera gospodi. Ćudoredni komesari poveli su ih nizbrdo gdje je čekala njihova ko čija. Budu ći da su se Kukmica i ona mirno pokorili, komesari su odr edili da u pomanjkanju mjesta u ko čiji barun jaše, a ona da sjedne s njima. Nera se sa krila u kut ko čije i povukla na lice svoju kapu. Kukmica je za njima jah ao na svom konju. Predve čer su stigli u Be č. Prolaze ći pored kazališta, nagrnuli su ljudi. "Sad je čas da konju podbrusim kopita" - pomisli Kukmica pa se izgubi u malu ulicu. Nera pogleda kroz prozor ko čije i odlanejoj. Komesari su se usplahirili, ali Nera ih uvjeri da će gospodin sam do ći u poslanstvo. Nikako je ne kani ostaviti. Smirili su se, Kukmica je ionako nestao. Pred ruskim poslanstovm se zaustave i Neru predaju činovniku s opširnim izvještajem. Činovnik oslovi Neru ruski, a ona odgovori francuski : - Odve ć sam dugo bila u inozemstvu, ne te če mi ruski jezik kako treba. Gospoda su me sasvim nevinu okrivila da sam na izletištu imala sastanak. Molim vas da me pustite. - Pokažite mi dokumente. Činovnik pogleda spise. Na njegovu licu ona razabra čuñenje. Odmah je povedu u uredsku sobu. Činovnik pozove sluge pa im nešto tiho re če. Oni istr če. Činovnik je stane promatrati. Za pola sata u ñe u sobu vrlo otmjeni gospodin s nekoliko mladih lj udi. Razabrala je neku strku, šaputanje i komešanje. Otmjeni gospo din je odmjeri i oslovi ruski. Ona opet odgovori francuski. iii i MARIJA JURIC ZAGORKA - Ve ć sam rekla gospodinu da sam odviše dugo izbivala iz domovine. Molim, govorite francuski. Nadam se, ispr avit će te pogrešku be čkih komesara za ćudore ñe i otpustiti me još večeras. - Govorite kao da niste grofica Jagušinska. - Nemam razloga da to pori čem. - Onda morate preno ćiti kod nas. Izašao je iz sobe, a nju su odveli u prostoriju što je više nalikovala zatvoru nego spava ćoj sobi. Nije se bunila, uvjerena da će Kukmica izru čiti poruku, a već sutra ujutro do ći će Ro-senberg daje izbavi. Noću je češće dolazila neka žena u sobicu. To ju je čudilo, ali je ipak nastojala zaspati. Pred zoru pojavi se opet žena, a s njom dva vojnika odjevena u rusku uniformu. Nešto su govorili, ali je ona tek po gestama shvati la da ih mora slijediti.

U o čekivanju daje Kukmica predao poruku, ušla je sasvim mirno u otmjeno ure ñeni ured. Gospoda u ruskim odorama stajala su oko rusko g poslanika, kojega je ona vidjela na dvoru. Poravna kapu da bolje sakrije lic e, iako se pouzdavala u crnu vlasulju čiji su se uvojci spuštali ispod nabora kape i znatn o mijenjali njen izgled. Sva su gospoda u nju upirala radoznale pogl ede. - Molim da me ve ć jednom pustite - oslovi ona gospodu, da ve ć na prvom koraku uvede francusku konverzaciju. Gospoda su se zagledala, nešto me ñusobno dogovarala, a onda su stala čitati neki spis na ruskom jeziku. Slušala je, uvjerena da to čitaju proglas kazne što su je našli s Kukmicom na izletištu. Jedan je činovnik čitao ruskim jezikom: "Grofica Natalija Jagušinska, bivša dvorska gospoda ruskog carskog dvora, zbog urotni čkih napada na caricu osu ñena na kaznu - da joj se izreže jezik. Ako bi ostala na životu, ima se prognati u Sibir. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Spomenutu groficu Jagušinsku koja je pobjegla u ino zemstvo, pronašlo je be čko redarstvo u nekoj gostionici na izletištu s nekim m uškarcem. Budu ći da je, kako se razabire iz dokumenata i li čnog opisa, identi čna s osu ñenom, ima se smjesta poslati u Rusiju na izvršenje kazne." Činovnik završi čitanje. Ona je gledala bistrim i mirnim pogledom. N ije razumjela ni rije či. Poslanik je nešto upita ruski, ali ona ne odgovo ri. Nato je zapita francuski. - Jeste li razumjeli? - Naravno da jesam - odgovori ona. - Toliko još uvi jek znam materinji jezik. Uvjeravam vas: slu čajno sam srela toga gospodina u gostionici. Molim vas da me dalje ne sp re čavate - da se vratim u domovinu. - Ne bismo li vas mi otpratili? - ironi čno joj se obrati pos lanik. - Menije svejedno. Jedino vas molim, jedan dan odmo ra. Jedan od činovnika, koji ju je budno motrio, upita: - Ako i ne znate dobro ruski, zašto se baš nikada n e služite ruskim jezikom? - Nisam li vam ve ć dva puta odgovorila na to pitanje? - Ne razumijem kako to da se usu ñujete legitimirati svojim pravim dokumentima? - Krivim se služe samo oni koji su nešto skrivili. Valjda ne sumnjate u mene. Nasmijali su se. - Madame, vi čudno hinite poreme ćenost uma. To vam ne će koristiti. Na žalost, ne možemo vam odobriti odmor. Neka se odmah spremi sve za put - naredi poslanik činovnicima. - Gospodo, molim vas, dopustite da se odmorim. Zar rus koj gospodi kavalirska dužnost nije poznata ni na r ije čima ni u osje ćaju? Ruski poslanik ustane i znakom glave pozove ostalu gospodu u pokrajnju sobu. I f MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Neru su odveli natrag u ćeliju. "Što da radim? Ako kažem tko sam, čeka me loma ča, ako ostanem pod krivim imenom, odvest će me odmah u Rusiju. Što je s Kukmicom? Zar je tako bezdušan i moje poruke nije predao?" BARUN KUKMICA Lasi, koga su poslali iz dvora Johanneshofa da potr aži Neru u VValdburgu, stigao je s Oskarom na brdo pred dvor "bavarske svetice" u četvrtak ujutro.

Dvor je bio zatvoren. Upraviteljev stan pust - kao da su svi pomrli. Stari čuvar nije ga ni pustio u ku ću. Od časa kad je na svoje o či vidio "ludu Johannu", nije se usudio izi ći. Kad je čuo lupanje stranog čovjeka, otvori prozor. Lasi je od njega saznao daje upravitelj sa svojim gostima otišao prije nekoliko dana u inspekciju. To čno je doznao tko je sve bio s njima. Ipak se nadao daje grofica u ku ći, pa upita: - Ju čer je ovamo došla neka dama? - Jest, bila je tu nekakva ženska. - Ostala je kod vas? - Kako bi ostala kad nema nikoga u ku ći. - Je li visoka i plavokosa? - Da je visoka, to sam vidio, ali lice joj nisam za gledao i ne znam kakvih je kosa. Ni konja nisam vidio. - Otvori vrata, ili ću ih silom provaliti. Čuvar se prestrašio, posavjetovao se sa ženom i zakl ju čio da ova dva muškarca nisu duh Johanne, a ako su pak razbojnici, bolje se pokoriti nego pustiti da provale unutra i da ih ubiju. Lasi pretraži sve prostorije. Sobe su bile zaklju čane. Nastavi ispitivati čuvara. Ovaj re če: - Kad sam joj rekao da je ne mogu zadržati, pokunji la se i otišla. - A gdje su oni iz dvora? - Ni to ne znam. Valjda su se prestrašili lude Joha nne i po bjegli. I on stade pri čati kako je ju čer predve čer vidio "ludu Johannu" s lijesom. Još mu i sada noge drš ću od straha. Uvjerivši se da stari ne laže, krene on s Oskarom n atrag u Johanneshof. U podnožju brda, na cesti, zaustavi se Lasi u maloj k r čmici da se okrijepe i nahrane konje. - Niste li ju čer vidjeli kako cestom jaši neka dama? - Nisam vidio, osim toga nitko ne pro ñe cestom a da ga ne zaustavim, i ne ponudim vinom. Osim isusovaca. - Njih se bojiš? - Oni su sveti ljudi, ne piju i ne jedu kao mi. - Često se voze ovuda? - Dosta. I ju čer su bili gore. - Gdje? - U VValdburgu, kod bavarske svetice. - Jezuiti? - Da, vozila su se dvojica u šestoropregu, a četvorica u dvo pregu. - Kada su prošli gore? - Poslije podne nakon objeda. - A nisu se vratili? - Pred zalaz sunca, ali samo dva četveroprega. Ovo pobudi pozornost mladog oficira. - Zar nisi s njima vidio nikakvu damu? - Bog s vama! Što bi oni sa ženama? - Ali čuli smo jednu ženu - uplete se kr čmarica. - Kako čuli? - zapita Lasi. -Vikala je. - Gdje? i MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

- U ko čiji. - U kojoj su se vozili jezuiti? S kirnje bila? - Tko bi to znao. - Zar niste vidjeli? - Bila je ve ć duboka no ć. - A što je bilo s tom ženom? - Ne znam ja, vikala je. - Kako vikala? Zar: "U pomo ć?" - Čini se da su je silom vozili. - Otimala se? - Mislim, htjela je sko čiti s ko čije, a oni su je držali, zapušili joj usta. Tako se činilo, a ona je vrištala. - Odakle su je vozili? - Sišli su s VValdburga. - Kamo su krenuli? -Prema Be ču! - A vi niste ništa u činili da ih sustavite? Kr čmar se zabezekne: - Da zaustavimo gospodska kola? Bog budi s vama! Ni da paraju živa čovjeka. Isparali bi oni moje hla če. - Tko je išao za njima? - Drugi četveropreg, na boku s lakajima. - Tko je bio u toj ko čiji? - Ne znam, nije se vidjelo kroz prozor. Bilo je tam no. - Nisu govorili naški - doda kr čmar. - Francuski? - Ne znam je li to francuski ili turski! Lasi je stvarao zaklju čak: uhvatili su je, ušla im je u ruke kao novak na nišan topa! Počeo je hitrije jesti. Vukao je Oskara da se žuri. Pl ativši, ostave kr čmu i sidu na cestu. - U Be č! - naredi Lasi. - Prekasno, vaša milosti. - Prerano zaista nije, ali ne mora biti prekasno. - Konji su umorni, čitavu smo no ć jahali. Ne nose nas kako treba - tužio se Oskar. Lasi je osjetio da su životinje umorne. One su vi čne samo zabavnim šetnjama, a nipošto ovakvim no ćnim potragama. Jedva su do podne stigli u Be č. Lasi ostavi konja u Rosen-bergovoj pala či i naredi Oskaru da ga čeka s izmijenjenim osedlanim vrancem. U obi čnoj svojoj plemi ćkoj odori pode u dvor. Na stepenicama dvora nije mu izbjeglo da ga neki ne poznati dvorjanin neobi čno promatra. Došao je u stan prestolonasljednika i upitao njegov a tajnika: - Ima li što novo? - Dosad ništa. - Njezinu veli čanstvu nisu predali groficu Vojkffy? - Što vam pada na um? - Tko je ju čer poslije podne održavao ku ćnu pobožnost? - Otkazana je, pošto su časni oci jezuiti pošli na zavjetni čku pobožnost u Klosterneuburg. - A održali su je u VValdburgu? - Odakle to znate? - Iz doma ćeg izvora. Ne biste li mogli saznati u kakvoj su kočiji krenuli na taj "sveti" put? - Vidio sam kad su se odvezli Pelegrini i Grande u dvorskom šesteropregu. - Onda je sve propalo!

- Da se njemu nije štogod dogodilo? - Njemu osobno ne, ali čini se za njega to zna či - daje stra dao on! - Sto vi mudrujete, Lasi? - Caricu niste vidjeli? - upita umjesto odgovora. - Nisam je vidio, niti koga drugog od "starog dvora ". - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Pazite, saznate li i najmanju sitnicu o grofici V ojkffy, ili bilo što u vezi s njom ili s njim, do ñite u Rosenbergovu pala ču i priop ćite barunici. Vratar vas pozna. Lasi se hitro uputi niz stepenice, zabrinut i zaoku pljen mislima ho će li izvršiti sve čime bi iskazao svoju duboku naklonost mladom caru. Nije opazio da ga netko iz daljine slijedi. Neka ko čija svrati njegovu pozornost. Činilo mu se daje u ko čiji neki njegov znanac, pa se okrene za njom. U tom času primijeti ono isto lice, što gaje gledalo na dvoru. Samo čovjek je sada bio zamotan u plemi ćki ogrta č. To mu ulije sumnju. On krene drugom ulicom, zaustavi se kraj du ćana i zirne kradomice iza svojih leda te u daljini ugleda istog čovjeka. Bio je uvjeren da ga slijedi ili Kochov čovjek ili jezuitski uhoda. Krene dalje Vo ćarskim trgom gdje je kanio nestati u "žutom gradu". Najednom mu padne u o či šator čaraparice. Pod njim stoje dva kavalira. Sjetio se Rosenbergova priop ćenja. Čaraparice nije bilo u šatoru. Pridružio se mladim k avalirima da vidi što će se dogoditi. Jedan mladi vo ćar pristupi i re če gospodi: - Uzalud čekate, gospodo, čaraparice nema! - Čemu je postavila šator ako ne radi? Čarape smo pode rali jašu ći u grad. - Njeni ro ñaci nisu znali da je bolesna, pa su postavili ša tor. - Ionako dolazi samo za zabavu! - upadne Lasi. - Za zabavu nitko ne radi - odgovori mladi ć. Oba se kavalira pogledaju. - Vrlo dobro zara ñuje kad svaka tri mjeseca zakrpi samo jednu čarapu. Bit će da krpi zlatom. Mladi ć se odmakne od šatora. Uto Lasi primijeti svog pratioca iz dvora posve bli zu, kako ga izazovno gleda. To ga razjari i on pode k njemu: - Čujte, vi njuškalo. Ako smjesta ne odletite, otpuhnu t ću vas ja. Recite svojim gospodarima da ima ljudi koji stoje pod vrhovnom paskom svoga poštenja. Nosite se s puta! - Gospodine - odgovori ovaj -ja sam miran prolaznik . - Obratno, ja sam miran prolaznik, a vi ste njuškal o koje njuška tu ñe putove. Oštro rje čkanje okupi oko njih ljude s trga. Neka trojica okr uže čovjeka koji je slijedio Lasija neprijateljski vi čući: - Opozovite uvredu nanesenu našem drugu! - Dakle, ima vas više. Uvredu doba čenu njemu bacam i va ma u lice. Oni potr če k njemu. Lasi trgne ma č. - Tko stavi ruku na me, izgubit će je! Ljudi su gledali što će se dogoditi. Publika je šutjela. Lasijev protivni k ga optuži. O čito je htio da izazove strku. Uto se pojavi gradski stražar. Publika je i dalje šutjela. Stražar pristupi k Lasiju: - Molim vašu milost, nije dopušteno trgnuti ma č! Izvolite

sa mnom na magistrat. -Živ? Svi ga pogledaju za čuñeno. - Mrtav valjda ne ćete! - Mrtav prije. Nikada živ! Dva kavalira koja su bila u šatoru, probiju se do L asija. - Gospodine, pokorite se. On se obazre: - Tko se to uple će? Jedan mu od njih šapne u uho: -Vi ste ju čer bili kod grofa Falkensteina u 10 sati prije podn e. Dakle, prijatelji smo! MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE U to doba bio je Josip kod španjolskog poslanika. P repoznao je čovjeka koji mu je šaptao: - Požurite se. Ja ću i ći s vama. - Ne mogu, imam važan posao za svoga gospodara. - Izbavit ću vas. - Ne mogu se pokoriti. Meñutim, osvijesti se i pokori. Na magistratu je bilo teškog okapanja. Lasijev je protivnik sa svom trojicom dokazivao daj e Lasi izvršio na njega napad koji se mora kazniti zatvorom. O čito je bilo da je imao posebne razloge da mladog preodjevenog oficira strpa u zatvor. Tajnik španjolskog poslanstva dozvao je stražara u posebnu sobu i pokazao mu svoje papire: - Ovaj gospodin moj je li čni prijatelj i jam čim za njega. Od godite to dok skupim one koji će dati izjavu da nije izazivao on nego protivnik. I ja sam svjedok. Redarstvenik je smjesta udovoljio visokoj intervenc iji i Lasi je s tajnikom otišao. - Slijedilo me jezuitsko njuškalo - šapne mu Lasi. - Do ñite k meni. Pošao je u tajnikov stan. - Mladi čovje če, pokvarili ste mi posao. Čekali smo čarapa- ricu daje slijedimo i uhvatimo. - Žalim što to nisam znao, ali meni se žuri! - Dakle, i sebi ste pokvarili! Sad nema druge nego da osta nete kod mene. Ako su vas slijedili, nastavit će. Lasi je osje ćao da gaje zanijela vrela ćud. - Ne bih li mogao poslati vijesti u Rosenbergovu pa la ču. - Po kome? Ja sam se kompromitirao pristaju ći uz vas. Pri čekat ćemo. Jezuiti su kod vas najbolja tajna policija. Prošla je ve čer. Lasi je uzrujano hodao po sobi. Ulicom su prola zile maske. Tada se dosjeti. Brzo izi ñe iz sobe. Za pola sata se vrati i dovede sa sobom dvije muške i dvije ženske maske - i donese dva kostima. - Do ñite, odjenite se - zovne Lasija. - U društvu možemo izi ći da vas lupeži ne prepoznaju. -Vi ste radi mene ostavili šator čaraparice? - Tamo stražare dva druga. Ako se čaraparica ne pojavi, netko će do ći da zatvori šator, a moji će ih drugovi slijediti. Iz ku će izi ñe veselo društvo, sjedne u ko čiju i odveze se. Nijedna ih ko čija nije slijedila. To ih umiri. Lasi putem izi ñe, uzme drugu ko čiju pa se uputi u pala ču barunice Rosenberg. Pošto se vratar uvjerio tko je, pusti ga unutra.

- Ima li što novo? - Neki je gospodin pitao za grofa Falkensteina. - Tko to? - Ne znam, bio je osoran i grub. Htio je da u ñe, govore ći da ga poznaje, daje on barun i da ima grofu nešto v ažno ka zati. - A što si mu odgovorio? - Da ne poznam nikakva Falkensteina. On mije prijet io da ću ga ve ć upoznati, jer ono što mu ima re ći, važnije je nego svi vratari svijeta. -Kad je to bilo? - Oko deset sati nave čer. - A drugo ništa nije rekao? - Jest: doviknuo mi je da kažem grofu da ga čeka u grofi- činu stanu. Jest, to je rekao, a ja sam mu pred noso m zalupio okance. Imam takav nalog od preuzvišenog gospodina ba runa. - Kako je izgledao taj gospodin. -Vidio sam ga tek djelomi čno - nos i o či kroz prozor či ć; nisam grubijana ni gledao; škiljio je u mene kao ma čak. -Gdjeje Oskar? MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Čeka mladog gospodina s osedlanim konjem, kako ste naredili. Lasi pohita u staju i probudi slugu koji je spavao: - Oskare, preodjeni se, maskiraj se i pojuri - u Jo hanneshof. Reci što si čuo u kr čmi pod VValdburgom i reci - da tražim po Beču nekog nepoznatog gospodina koji je pod ve čer donio ne ki važan glas. - Na službu! - Sad je prošla jedna ura! Do sutra češ sti ći. Lasi se vrati k vrataru. - Ako onaj opet do ñe, reci mu da čeka u kr čmi kraj pala če. Lasi je stao razmišljati: "Tko je taj gospodin? Zar opet kakav poslanik i uho da jezuita, koji su groficu na VValdburgu uhvatili i sad bi njega namamili u st upicu kako je to bilo s pismom Mimi." Onda mu padne na um druga kombinacija: "Ako su Neru u VValdburgu uhvatili, ona je vikala, možda se putem našao netko i spasio je p a se sad nalazi negdje u Be ču u svom stanu." Ova ga misao ohrabri. "Jezuitski uho da ne bi možda nastupio tako grubo kao ovaj. Ili bi? Oh - moja će glava puknuti. Nisam nikakav redarstvenik. A gdje je taj grofi čin stan? Gle -mislim daje ona dok je bila na dvoru, stanovala u nekom hotelu. Dvorjanici su govorili o sastanku s kancelarom." Lasi se udari po čelu pa izleti na ulicu. "Oprezno, Lasi", re če sam sebi, "ne kao popodne!" Uzeo je ko čiju i obilazio redom sve hotele pitaju ći stanuje li kakva grofica. Onda se na pola puta sjeti da bi ona u tom slu čaju svakako uzela i drugo ime, da se lakše sakrije. "Moj nos njuši samo barut. Nikako tajne putove grof ice. Što li ću?" Glazba i buka svrate mu pogled na rasvijetljenu zgr adu. Hotel "Crni orao"! To je baš otmjen lokal! Tu se valjda nije sklonila? Sam ću sebe blamirati ako pitam. Ipak ustavi ko čiju i ude.

- Je li još otvorena gostionica? - upita on vratara . - Imamo maskirani ples! - Tako, molim vas. Da li je ju čer ili danas stigla k vama ne ka mlada plavokosa dama i uzela sobu. - Kod nas ne stanuju dame ako nemaju pratnje! - uvr ije ñeno odgovori vratar. - Mislite li da sam iz komisije za ćudore ñe? Ne, naprotiv, ne špijuniram nikoga. Tražim svoju sestru, vrlo odl i čnu gos podu koja stanuje u nekom hotelu, ali ne znam gdje, dugo ni sam bio ovdje. I ona je bila odsutna - pleo je Lasi - na što će vratar: - Nije li možda grofica? - Da, grofica je - usklikne mladi ć. - Grofica Vojkffy! Lasi je gotovo zagrlio vratara. - Jest, nju tražim, je li ovdje? - Sobe su pla ćene unaprijed, ali nje ve ć dugo nema! - Možda je neki njen ro ñak u tim sobama? - Sobe su zaklju čane. Niti je tko bio, ni pitao za nju do vas. "Što sad?" - pomisli Lasi. Buka iz gostionice privu če ga vratima gostinjske sobe. Otvori vrata i zirne unutra. Oblak prašine dizao se s poda. Instrumenti cvile po d prstima nakresanih glazbenika. Plesa či se vrte u gužvi. Po kostimima je razabrao raznoli kost publike. Pod maskama nasluti dame, sobarice, plemi će i kavalire. Kroz vrata koja su vodila u drugu sobu dopre do nje ga praskavi smijeh. Oprezno se progura izme ñu plesa ča i zastane na vratima blagovaonice. Slika puna neobuzdana smijeha i veselja. Gužvaju se maske obaju spolova i muškarci bez maski . Smijeh se ori, pa opet stišava. Sve su o či uperene u grotesknu sliku: na stolu bure s pipom iz kojeg ljudi to če vino; na bure MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE zajašila komi čna figura kratkih nogu; debeli trbuh visi poput moš nje, dugo lice s ćelom, navrh ćelave glave strši u vis čuperak sijedih kosa; smiješna figura gotovo je bez obrva i trepavica, s čašom u ruci. Lošom njemstinom koja sama po sebi izaziva smijeh, govori taj klovn nesuvisle rij eči. Lasi htjede oti ći i ve ć je bio krenuo kad ga iznenada zadrži jedna rije č. Onaj s bureta re če: - Ja sam barun Kukmica, čast i dika Zagorja! Sa mnom je pio pobratimstvo grof Falkenstein. Svi hiho ću; Lasi se tako ñer smije, ali ga barun zainteresira. Nai ñe kr čmar, a Lasi uhvati priliku i zapita ga: - Tko je taj gospodin? - Odli čan gost, časti cijelu gostionicu. Nikada nisam toliko pazario. Pustite me, gospodine. Moram k njemu. - Stanuje li ovdje? - Stanovat će od danas. Molim vas, ne zadržavajte me! - Gdje će stanovati? - U sobama grofice Vojkffy. Ovo saznanje navelo gaje da gotovo zaurla od veselj a. Dakle, naletio je na njega. Bio je presretan. Ako on može stanovati u nj ezinim sobama, njen je prijatelj. Zna nešto o njoj. A sad k njemu. Počeo se gurati. Ljutiti ga povici zaustavljaju. Lasi opet pode u stupicu teške borbe. On nije vi čan da se ikome pokorava. Sada mora čekati, moliti, šutjeti. Kr čmar je stao pred bure i pita veselog visokog kavali ra što želi. - Zar ne vidiš da mi noge zvone? Podnožak trebam. Još jedno burence. Ne... buretinu... punu, da se razlijeva vino po sobi kao Sava pod Gri čem. Koliko imaš purana? Udri! Udri ih po glavi. Neka bra ća aus... aus... vrag bi ga znao kako se zovu!

Neka oni kušaju kakva imaju gospodina i brata! Hajd e, vrag te nosio! Pod nož s puranima. Nek zna Be č tko je Kukmica, čast i dika Zagorja! Lasi se progura do bureta. Odlu čio je da se uvjeri je li to onaj koga traži. Povuče Kukmicu za nogu. On se razljuti: - Ovo nije puranski batak! Netko Kukmici podmetne čašu vode. - Kušaj ovo? To je pravo staro! Kukmica lakomo nagne. Za tren oka otkloni čašu, a iz usta mu pljusne vodoskok po stolu i po glavama pijane bra će. U istom obliku pljusne zrakom njihov smijeh. Glazba prestane, plesa či se zaustave, vru ća znojna smjesa pohrli k njemu. Svi vratove istegnu, o či izbe če. Sva su lica upravljena k njemu, sva usta rastvorena a kroz njih prska vlažan prskavi smijeh. - Hura! Hura! - vi ču muški. Neki kalfe dižu Kukmicu. On jaši na buretu. Nose ga po sobi. Lasija uhvati bijes. Stane vikati: - Gospodine, grofica vas zove! Ali Kukmica u trijumfalnoj slavi ništa ne čuje. Kad su ga opet spustili na stol, netko ga stane vu ći za čuperak. On se usplahiri. - Mir mojoj kukmici! Klekni i prekriži se pred njom . Nju je natezala prava pravcata princeza u VValdburgu, p rava princeza, sa mnom se bratimio Falkenstein. Znate li vi tko je Falkenstein? -1 mi smo s njim pili bratimstvo - dobace mu veselj aci, ne znaju ći o kome govori. Lasi sko či na stol. Pograbi Kukmicu i digne ga sa bureta. Ku kmica zavrišti. Orkanski smijeh poprati ovaj prizor. Koprcao se u j akim mladi ćevim rukama kao hrušt u ruci nemilosrdnog dje čaka. Svi su se po gostionici valjali od smijeha. Kr čmar je nosio pe čenje vi čući: - Još samo pola sata i svi će purani sa stratišta sti ći na stol! - m MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Ži-vi-o! - vi ču ljudi. Kukmica se izdere na Lasija: - Čujte vi, ako me ne pustite drage volje, odmah ćete me pustiti pod "moraš"! - Gospodine - zavi če mu ovaj u uho - nosim vam od jednog pobratima poziv za ve čeru! - A-a-a! To je drugo! Pobratima! Da, to nije Falken stein? -Da, on je! -A, divan, krasan de čko! Po časti čovjeka! - Idemo! I Kukmica se uputi k izlazu. - O-o-o! Kamo, kamo? -vi ču ljudi. Desetak ruku vu če Kukmicu natrag. Mladi oficir pobjesni i zgrabi ba runa da ga otrgne. Kukmica je u natezanju stradao. Izmu čio se i kleo je. Uto su donijeli purane i to ga oporavi. Sjeo je na pro čelje stola. Pred njim četiri purana - a on sije če nožem i prstima dijeli. Ljudi se vesele, vino se lije, a Kukmica vi če: - Ja častim. Samo se veselite, bra ćo austrijanska, da znate tko je barun Kukmica - dika i ponos Zagorja! Lasi odlu či da pri čeka dok sve pojede. Slušao je smijeh, pošalice i kl eo. Publika je oko malog baruna stvorila barikadu. Kad su se purani preselili u želuce, Lasi dade glaz benicima novaca da zasviraju polku. To je polovicu publike povuklo na ples. Lasi šapne Kukmici: - Gospodine, kod Falkensteina čeka vas ve čera, pe čeno pra se, pe čena srna, pet purana i burgundac iz Francuske! - Burgundac? - Kukmica tome nije mogao odoljeti. - Recite ljudima da ćete se odmah vratiti - šapne Lasi. Pustili su ga u hodnik. Lasi gaje slijedio.

- Gospodin želi da plati - re če Lasi kr čmaru. - Što platiti? - zapanji se Kukmica. - Pa, ve čeru i vino. - Ja nikad u životu nisam ništa pla ćao! - Vi ste častili. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Častio jesam, ali pla ćao nikad. Kr čmar zaprepašteno zakr či put: - Stoj! Novce ovamo! - Jesam li zapao medu razbojnike? Znate li vi tko s am ja? Ja sam barun Kukmica, kojeg časti cijeli svijet, a ponos sam i dika Zagorja. Lasi povu če kr čmara: - Koliko iznosi ra čun? - Gospodine, dvije stotine forinti! Lasi izvadi novac što gaje za put primio od Rosenbe rga, pa istrese u kr čmareve ruke, naru či ko čiju, uzme Kukmicu kao prtljagu i odnese ga pred gos tionicu. Zrak mu udari u glavu i on zatetura. Lasi ga podign e u ko čiju. Kukmica se zavali, izvrne kao utu čena riba na vodi i zaspi. Uzalud gaje Lasi drmao. O n je hrkao! Stigli su u pala ču grofice Rosenberg. Vratar je u Kukmici prepoznao gospodina koji je tražio Falkensteina. Morali su ga nositi go re i položiti na barunov divan. Lasi pokuša s njim govoriti. - Gospodine, zašto ste tražili Falkensteina? - Falken... - i on zapadne u san! Lasi gaje nekoliko puta pokušao probuditi, ali uzal ud. Kukmica je spavao kao zaklan. Očajni je oficir kona čno sam zadrijemao. Kad se prenuo, pogleda na prozor. Dan je. Gleda na sat -deset sati prije podne. Od jada smrsi kletvu. Poleti Kukmici i budi ga. On se ruši i mrmlja. Lasi zovne slugu, zatraži octa, nakvasi krpu i stavi je Kukmici pod nos. Barun namr šti lice i pogleda: - Smrdi - fuj - smrdi! - Gospodine - pita Lasi - ovdje grof Falkenstein. Kukmica otvori o či. -A? Tu je, recite mu... daje grofica u, u... MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Gdje je grofica? - U Rusiji. - Ne zbijajte šale. Gdje je? - Ruskinja! Rusko poslan-poslanstvo! Lasi mu je silom oprao lice i polio ga octenom vodo m. Kukmica bijesno sko či: - Što sam ja, salata, da me polijevate octom? - Recite gdje je grofica? - U ruskom poslanstvu. Rekla je da, da... žurite se , grofe... - i padne kao klada. Lasi je ostavio slugu da ga čuva i pošao u rusko poslanstvo. Tamo mu rekoše da ne znaju ni za kakvu groficu Vojkffy. I sam je sumn jao u to. Što bi tamo radila? Sav o čajan, Lasi se vrati u pala ču. Po čne razmišljati kako bi saznao od baruna stoje s groficom. Dade prirediti hladnu kupelj, svu če Kukmicu i turi ga u ledenu vodu. Kukmica se probudi i po čne vikati: - Razbojnici! U pomo ć! Kupelj ga otrijezni. Bijesno pogleda. - Poštenog Zagorca guraju u vodu. Mene, poštenog Za gor ca, fuj vas bilo! Švabe, fuj! To ti je pobratim! Gd je je taj grof? Mene u vodu, mene, diku i ponos Zagorja! Vrata se širom otvore. Vitki se Josipov lik pojavi na pragu. On ugleda malog baruna s velikim trbuhom. Lasi ga navla či i polijeva vodom. - Brate - zavi če Kukmica uspravivši se onako gol. - Smiluj se, brate! Ovi telci misle da sam ja žaba. Komični prizor nasmije Josipa.

- Lasi, što je to? - Odmah ćete čuti. - Zamotajte ga u topli ogrta č - naredi on sluzi - i po čne uz buñeno pri čati Josipu zbog čega kupa malog baruna. - Barune, brate - re če Josip - govori, pripovijedaj. Brzo, brzo. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Samo malo rakije, da operem jezik. Napojili su ga i on se raspri čao. JAGUŠINSKA Pelegrini tr či po svom refektoriju kao zvijer u kavezu. Gran-de sjedi uz stol. Bijedi nego obi čno, mra čniji no ikada. Stisnute usne ne otvaraju se niti na opetovane ispade njegova pretpostavljenog. Balzano sjedi kraj pe ći. - To smrdi samo po izdaji. Jest, krijepili smo je, grijali kraj kamina kao milu goš ću! Je li to trebalo? Svezat ste je morali kao kuju, umjesto da ste je vodili k onoj crnoj lis ici. - U svemu tome nema krivnje - oglasi se Balzano iz kuta. - Ja sam je odveo u kulu i zaklju čao. Evo, još je klju č kod mene. Vrata na stepenicama bila su zaklju čana - dolje, željezna vra ta, netaknuta. Koga možete da okrivite? Najednom se Pelegrini zaustavi. - Grande? Zašto ste no ćas otišli u VValdburg sami a da niste nikome ništa priop ćili? Lice mladog jezuita ostalo je mirno. - Balzano je bio na dvorskom plesu. Antonija sam po slao prestolonasljedniku da se prikaže grofi činim glasnikom, ali ga nije našao! Obuzela me iznenadna čudna slutnja. Ipak, ni je dobro što od nas nitko nije ostao u VValdburgu. - Zar nisu Johann i Siksto čuvali stražu? - Dakako da jesu. Ali ipak, vidite - moja se slutnj a potvr dila. Nešto me vuklo da idem. I otišao sam! A kad s am ušao u kulu, ugledam sve pusto. Gledam u prazninu. Magli mi se. Sve je zaklju čano, a nje nema. Tek sada vidim da je vještica! Provukla se kroz klju čanicu. - Glupost! Onda bi svaka od njih lako utekla - vikn e Pe legrini. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Tako u či sveti zakon - oštro će Grande. - Balzano, izi ñite na čas. Grof posluša Pelegrinijevu zapovijed. Kad su ostali nasamu, Pelegrini osine Grandea sumnj i čavim pogledom. -Vi ste neobi čno shrvani. I taj vaš tajni odlazak u VValdburg - čujete li Grande? Vi ste ve ć jednom po činili strahotu zbog strasti za ženom. -Ivi! - Pazite: sad mi biva jasno kako to da ste se u gro fici uvijek varali. Nikad niste bili dosta oštroumni. Tvrdili s te daje naša, a bilo je obratno. Odgovorite. - Nikad nisam u strasti oštetio naše ciljeve kao vi svojom časovitom pohlepom za Mirni. - Šutite! Ne primam vaše prigovore. -Ni ja vaše! - Ja vas sumnji čim! -Vaša je sumnja nedostojna. Uostalom, to stoje nest ala Ne-ra, nije takvo zlo kao ono daje pobjegla vaša crna šti ćenica iz VValdburga! Ako je uhvate, znate što vas čeka. -Zatu ći ću je!

- Kad biste je mogli uhvatiti. Vi prijetite i to je sve, naba cujete se sumnjama, umjesto da razmislite što ćemo raditi i kako ćemo se utvrditi protiv osvete koja bi nas mogla zat eći od onih iz VValdburga. Ove ga činjenice shrvaše. - Prokleta žena! Dvor ima tajni izlaz za koji mi ne znamo, a ona mu je ušla u trag. - To je jasno! Premalo smo se brinuli za VValdburg - a ona previše. Na vratima netko živo zakuca. Grande otvori misle ći daje Balzano, ali umjesto njega u ñe dvorjanin i najavi: - Njezino veli čanstvo moli oca Grandea da hitno do ñe u dvor. - Jezuiti se pogledaše. Svaka ih je novost st rašila i uzbu ñivala. - Odmah ću po ći - odgovori Grande. - Njezino veli čanstvo poru čuje da njegova preuzvišenost ruski poslanik čeka u njezinu kabinetu. - Ruski poslanik? I opet se Pelegrini i Grande pogledaju. - Da, a njegovoj se preuzvišenosti žuri. - Idem smjesta! Grande namigne Pelegriniju. Osje ćali su da im prijeti opasnost i pošli su zajedno. Dvorjanin je pošao naprijed, a oni su lati nski razgovarali o tome kako ruski poslanik sigurno nije došao da se kod njih is povijeda. U predsoblju cari čina kabineta Pelegrini je zastao. Grande u ñe. Duboko se pokloni carici i stane blizu vrata. - Do ñite bliže - oslovi ga carica. - Njegova preuzvišeno st ruski poslanik priop ćio mi je nenadanu i vrlo ugodnu vijest. Jezuit se pokloni poslaniku i skrsti ruke na prsima ispod kojih je bu čno kucalo srce. Sagnuo je glavu kao daje kani skloniti od uda rca što gaje o čekivao. - U ruskom poslanstvu nalazi se zarobljenica koju s mo to liko tražili: Natalija Jagušinska. Grande podigne o či, sklopi ruke i mirno re če: - Što nisu mogli slabi ljudi, u činio je svemogu ći. - Zaista, Božja ruka - re če carica. - Moja je vru ća želja da njezinom veli čanstvu ruskoj carici predam urotnicu, koja se bila sakrila u mojoj zemlji. Njegova preuzvišenost veli da se Jagušinska nekako čudno vlada, pa je pobudila sumnju. - Kakvu sumnju, veli čanstvo? - Kao da zapravo nije ona, a ipak se njen opis potp uno po dudara s dokumentima. - Zar ima dokumente? - upita Grande. - Da. To je doduše čudno, ali razumljivo, jer je prona ñena u takvoj zabiti gdje ne bi nitko slutio da bije mog li otkriti. I MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ja ne sumnjam u to daje to ona - uplete se poslan ik. - Me ñutim, sjetio sam se da je vaše veli čanstvo jednom reklo da ima pouzdanika koji je li čno poznaje. To ste vi, pre časni o če! - Da - odgovori Grande - vidio sam je jednom zgodom , ali onda nisam znao tko je. Njezinu veli čanstvu sve sam ispri čao. - Molim vas, o če Grande, po ñite s njegovom preuzvišenosti u poslanstvo da se njegova preuzvišenost potpuno uv jeri u identitet uhi ćenice, kako bije odmah mogao poslati ruskoj ca rici. Vjerojatno je njeno neobi čno ponašanje samo trik! - Uvjeren sam u to - odgovori poslanik - htjela bi da je smatramo ludom. Upravo bih zato htio da je suo čim s tako

vjerodostojnim svjedokom kao što je pouzdanik vašeg veli čan stva. Onda ne će biti nikakvih sumnji ni odga ñanja. - Nastojte daje odmah otpremite - re če carica. - Vrlo sam sretna daje uhva ćena. Otac Grande se pokloni i izi ñe. Carica je pružila ruku poslaniku i s njim se oprostila. Izašavši u predsoblje, jezuiti se zna čajno pogledaju. Pelegrini je u blijedom Grandeovu licu čitao crne vijesti. Pri ñe mu i pogleda ga upitno. Grande šapne: - Uhvatili su je. Mene zovu daje identificiram. - Recite da to nije ona. -Vi ste je unajmili. Vaša je šti ćenica, treba da na ñete izlaz. - Samo niz strminu uklete kule. To je jedini izlaz. - Zar baš ništa ne pronalazite u svojoj glavi - gla varu našeg reda? Pelegrini se ugrize za usnice jer nije mogao udariti Grandea po njegovim usnama. - Po ñite sa mnom! - Ne, nema druge pomo ći nego da kažete da nije ona. - Evo, ide poslanik. Nema odgode. Moramo na klaonic u. Obojica su u pratnji poslanika izišli iz dvora žele ći da ni kada ne prispiju u rusko poslanstvo. Ipak su stigli. Grande i Pelegrini u ñu u poslanstvo ravno k poslaniku. On ih ponudi da s jednu. Oba su jezuita zaželjela da se prije nego što im do vedu Ja-gušinsku sruši strop. Grande je razmišljao, a Pelegrini pogledavao u njeg a, o čekuju ći da će im spas donijeti njegova dosjetljivost. Vojnik u ñe i širom otvori vrata. Prag ureda prelazila je Ner a - u crnini, s crnom kapom ispod koji su virili crni uvojci. Pogled joj se uko čio. Ugledavši jezuite, ustuknula je na čas. Šutjela je i nastojala da bude mirna. Grande i Pelegrini ostadoše ukopani. Unato č crnoj vlasulji, odmah su je prepoznali. Kako je do šla ovamo? - pitali su se pogledima. - Nije ona! - promrmlja latinski Pelegrini. - Što s ad? Zašto su oni došli? Odakle su mogli saznati što se tu doga ña i tko je u poslanstvu? - pitala se Nera. Zaklju čivala je da se tu nešto doga ña što ona ne razumije. Osoblje ruskog poslanstva sabralo se i napeto čekalo što će re ći cari čin poslanik. Ho će li potvrditi da je to Jagušinska ili to ona nije? - Dakle, što velite? - na francuskom jeziku obrati se pos lanik, s velikim poštovanjem Grandeu. - Jest, to je ona, držim da je zaista ona. U tom je času Nera, razumjevši pitanje i odgovor, bila uvjere na da to Grande identificira groficu Vojkffy. - Vi ste sigurni daje to doista ona? - upita poslan ik. - Da, jer je tako doista izgledala kada sam je vidi o. Ona je! Ona. - Opis u našim dokumentima i našim spisima podudara se s njezinom li čnoš ću - odgovori poslanik. - Možete je mirne duše poslati u Rusiju - nadoda Gr ande. - Prema tome možemo je poslati. Sve je spremno. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Nera je napeto slušala razgovor. Poslanik je nastav io: - Otpratit ćemo je i predati izravno njezinu veli čanstvu rus koj carici. Neka odlu či ho će li provesti smrtnu kaznu ili ne. Na Nerinu se licu odrazi užas.

- Smrtnu kaznu - povi če ona i pogleda redom gospodu što su stajala oko nje. - Ako ostanete živi kada vam odrežu jezik, madame - od govori poslanik - naravno, kazna ne će biti smrtna. Nera potr či poslaniku. - Preuzvišeni gospodine, zar se Rusi zabavljaju ova kvim ša lama na ra čun žene koja nema nikoga da je zaštiti. Grande stane izme ñu nje i poslanika. - Htjela bi se izvu ći, glavinja, to je najbolji dokaz da vrlo dobro zna što je u činila. Blijedo Nerino lice i drhtanje njezinih usana pobud e pozornost ruske gospode. - Kakva smrtna kazna? - povikne ona. - Zaboga, govo rite, gospodo! Mladi tajnik poslanstva, koji je stajao iz a poslanika - istupi: - Preuzvišenosti, dopustite mi nekoliko rije či. - Želite li možda uhapšenicu otpratiti njezinu veli čanstvu u Rusiju? - mrko upita poslanik. - Vaša preuzvišenost neka mi oprosti. Ja nimalo ne sum njam u izjavu tako vjerodostojne osobe kao stoje iz aslanik nje zina veli čanstva austrijske carice, ali tu ipak nešto nije ja sno. Poslaniku je o čito govor mladog činovnika bio dosadan, pa mu samo mahne rukom i nastavi razgovarati s Pelegrinijem i Grandeom. Ali mladi ć se nije dao odbiti. Crven u licu i vidno uzrujan o krene se k ostaloj ruskoj gospodi: - Dogodilo se što mu drago, ne mogu prešutjeti. Pro matram ovu ženu od prvog časa kada su joj čitali osudu. Ona je slušala potpuno iskreno, hladno i mirno. Rekla je da osudu razumije. Ispri čavala se nekim sastankom. To je moglo biti namješte no, ali ovo danas nije. - Što vam je, dragi tajnice? - upadne poslanik. - V i se za uzimate za urotnicu. Neka je odvedu. - Kakvu urotnicu? - prošap će Nera. Grande i Pelegrini obrate se poslaniku. - Jadnica, ne zna kako da sebi pomogne. Loše čini vaš mla di kavalir. - Ja nisam ovdje kavalir, nego ruski poslanik - nag lasi oš tro tajnik prekinuvši jezuita. Poslanik ga osine pogledom i opomene ruski: - Što vam je, Vasilije? To prelazi u skandal. Vi ne znate ka kve su li čnosti ova gospoda na dvoru? Tajnik je rumenio. - Kad je prepoznaje cari čin izaslanik, što onda ho ćete? Zar vas smu ćuje žena? - Ne. Nikako. Duboko se klanjam rije čima gospodina, ali on se može prevariti. Kad je čula osudu na francuskom jezi ku, ona je sva problijedjela. To nije pretvaranje. Ova žena ne zna ruski. Oštar glas mladog tajnika zaustavio je poslanika i on se zamisli. Pelegrini i Grande izmijene poglede kao da javljaju opasnost. - Poslanik ne može ove rije či odbiti, morate to provjeriti - re če jedan drugi Rus. Poslanik upita tajnika: - Po čemu vi sudite da nije Ruskinja? - Osudu nije razumjela. Ja sam to od prvog časa slutio. Nera, Grande i Pelegrini nisu razumjeli ruski, ali su osje ćali da se nešto ruši. - Molim vašu preuzvišenost, da mi dopusti da toj že ni po stavim nekoliko pitanja. - Dobro. Ho ću da izbrišem svaku sumnju. - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

Tajnik pristupi bliže k Neri, ali tako da su je svi mogli vidjeti u licu. - Jeste li razumjeli kada smo vam čitali rusku osudu? Oborila je o či smeteno. Nije znala što da odgovori. - Sada promatrajte, gospodo - re če on ruski svojim zemlja cima. I nastavi francuski: - Natalija Jagušinska osu ñena je zbog urotni čkih spletki. - Protiv koga? - Ruske carice. - Osuda glasi: "Natalija Jagušinska osu ñuje se na tešku kaznu da joj se odreže jezik - ako ostane na životu , progon u Sibir". Nera zatetura i uhvati se za stol. Pridrže je dva ruska činovnika. - Sveti Bože, ja sam strahovito prevarena! - Madame, vi niste Natalija Jagušinska? - Nisam - prošap će Nera. - Madame, vi niste ni Ruskinja? - Nisam! - Dakle, eto, moja gospodo! Sada je prepuštam vašoj preuz- višenosti - okrene se on ruskom poslaniku, zadovolj an što je dokazao svoju tvrdnju. Načas svi pogledaju oca Grandea, ali poslanik nije pop uštao i pristupi korak bliže. - Otkuda vam ovi dokumenti koji se sasvim slažu s o pisom vaše li čnosti? Zar je mogu će da se tu ñi dokumenti podudaraju s vašom spoljašnoš ću? Pelegrini i Grande povukoše se u pozadinu. - Odgovorite, madame, otkud vam ovi dokumenti s koj ima se slaže vaša spoljašnost. Nera stupi korak naprijed i hitro skine s glave crn u kapu. Oni upru o či u crnobojnu kosu. Zatim izvadi iz kose nekoliko ukosnica, kojima je p ri čvrstila vlasulju, i skine je s glave. Gospoda su zapanjeno gledala bujnu prekrasnu pepelj astu kosu, spletenu u debele pletenice i omotanu oko njene lijepe glave. U sobi nasta tišina. Zapanjeni ovim preokretom i lj epotom koja im se u ovom času razotkrila, gospoda se skameniše. Iako u jednostavn oj crnoj gra ñanskoj haljini, isticala se gracioznost i otmjenost Nerine pojave, blijeda i prelijepa put Nerina lica s tajnovitim čarom tamnih o čiju. Ruska su gospoda o čito bila više zabavljena ljepotom nego iznenadnim otkri ćem, koje je poricalo njihovu nadu da su uhvatili urotnicu. Grande se prislonio ormaru da prikrije drhtanje. Pelegrinijeve šiljaste o či žmirkale su amo-tamo, o čekuju ći što će se dalje dogoditi. - Madame - pristupi joj poslanik - čini mi se da sam vas ne gdje vidio. - Možda, preuzvišenosti! - Koliko se sje ćam, ovo lice, iste ove o či - vidio sam na dvo ru? - Da, preuzvišenosti. - Dopustite mi, kako ste vi dospjeli pod ovu vlasul ju i do ovih dokumenata? - Crnim spletkama još crnjih ljudi pala sam u nemil ost nje zina veli čanstva. Posluživši se varkom, htjela sam pobje ći pred čovjekom koji... - To je vaša stvar, madame, ja vas molim da mi kaže te ot kud vam dokumenti ruske podanice Natalije Jagušinsk e? - Dala mi ih je grofica Oktavija Thurn u VValdburgu ! Ove rije či osjete Pelegrini i Grande kao tanad koja su se iz nenada u njih zabijala.

- Zar je ona imala dokumente? - zapita Grande Peleg rinija sasvim tiho i latinskim jezikom. - Otela ih je Rusu kojeg ste vi pratili u Žutom gra du. - Mogli ste ih uzeti. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Pazite, gleda nas onaj balavi tajnik. Dotle je Nera odgovarala na pitanja poslanika. - Tko je ta grofica? - Gospodarica dvora u VValdburgu, koju su prozvali bavar skom sveticom. O čito u svojoj prevelikoj svetosti, ona mi nije ponudila da bježim od cari čine nemilosti - ve ć... - Mislim da su to posve li čne stvari austrijskog dvora - upadne Grande. - Ne, gospodine - odgovori Nera - to su stvari pošt enja... - Madame, ne dopuštam vam da govorite o tome, ve ć sa mo o dokumentima. Samo to je moje pravo. Što vam je rekla grofica u VValdburgu? Zašto vam je dala dokumente? - Nagovorila me da idem u Rusiju, navodno sam s ovi m dokumentima potpuno sigurna, a slala me zato da se osveti ovoj gospodi. - A što vam je rekla o Nataliji Jagušinskoj? - prek ine je poslanik. - Da je umrla i njoj ostavila dokumente, a da joj ja nalikujem. - Dakle, taje grofica o čito poznavala Nataliju Jagušinsku! Kako izgleda grofica u VValdburgu? - Visoka, vitka, crnih kosa i crnih o čiju. - Dakle, opis u dokumentima potpuno se slagao s vam a dok ste imali crnu vlasulju. -1 zato je, evo, varka tako uspjela - upadne tajnik . - Kako vidim, nije uspjela - nasmiješi se poslanik tajniku i re če mu ruski: - Čini se da ste vi kao ljubitelj plavojki osje ćali pod vlasuljom plave kose? Me ñutim, moram priznati vaše su slutnje same po sebi bile izvanrednog ukusa, pred n ama je prekrasna žena! Zaista mije drago da smo je kona čno demas kirali. Grande i Pelegrini napeto su čekali da im poslanik dopusti da se umiješaju. Njihov ruski govor smatrali su opasnim kao što im j e to pokazao malo prije i poslanikov tajnik. - Još jedno pitanje! Kako je grofica u VValdburgu d ošla do tih dokumenata? - zapita opet poslanik francuski. - Sasvim jednostavno - uplete se tajnik - čuli ste kako da ma u VValdburgu izgleda. Ona je sama urotnica Jaguš inska i živi pod tu ñim imenom. Umjesto sebe, u Rusiju je poslala ovu damu. -Vrlo smjela kombinacija, dragi moj tajnice - odgov ori poslanik i osmjehne se. - Gospodine - upadne Grande - promatram ove stvari i mo lim vas, dopustite mi da iznesem svoje mnijenje. - Dapa če, molim vašu preuzvišenost da nam pomogne. Ne prilika koja je zadesila ovu damu mogla bi nam otvo riti put do urotnice. -Vaša se preuzvišenost donekle vara. Grofica u VVal dburgu pobožna je žena, dapače sveta - ona živi samo za spasenje svoje duše. Ni izdaleka ne može se posumnjati, da bi bila ma u kakvoj vezi s urotnicom . Vjerojatno je neobi čnim slu čajem došla do tih dokumenata, a sama nije znala tko je Jagušinska. Moram još razjasniti gospodi da sam jednom u životu vidio Jag ušinsku nekim slu čajem koji

kao duhovnik ne smijem da navodim. Kad sam malo čas ugledao ovu ženu, sasvim je nalikovala urotnici. Da nisam bio potpuno siguran - dokaz je to - što nisam odmah ustvrdio daje to ona. Čas sam bio siguran, čas opet ne! - Molim, to je sasvim razumljivo, i stvar je razjaš njena. Mi smo bili u bludnji - re če poslanik. - Vaša preuzvišenosti - upozori tajnik - nije li po trebno za moliti austrijske vlasti da nam dopuste da posjetim o groficu u VValdburgu. - Ona je pobjegla zajedno sa mnom - re če Nera. Ovo je rusku gospodu iznenadilo. - Uzela je plavu vlasulju i svijetle haljine. Na ra stanku mije rekla da se sjetim u Rusiji one koja mije pomogla d a do ñem do slobode. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Ruska se gospoda uzgibaju. - To je njen cini čni na čin govora - usklikne tajnik. - To je ona! - Preuzvišeni gospodine - upadne Grande - dopustite mi da o tome odmah referiram njezinu veli čanstvu, budu ći daje grofica u Waldburgu uživala izravnu zaštitu njezina veli čan stva kao prava Bavarkinja! Ova žena ovdje laže da s e spasi. - Mislim da će tu biti nešto zaogrnuto crnim velom crnih savjetnika... - re če tajnik ruskim jezikom. - Ne dirajte zaboga u cari čine savjetnike - opomene ga pos lanik. - To se nas ne ti če. Šutite - i nastavi francuskim jezikom obra ćaju ći se ocu Grandeu. - Molim vašu preuzvišenost da o tome izvijesti njezino veli čanstvo. Nema razloga da sumnja mo u vaše najvjerodostojnije izjave. -Vi kažete da ja lažem - okrenu se Nera Grandeu - a ja izjavljujem da su ovi ljudi... da me ovaj čovjek... - Madame, ovo se nas ne ti če; izvolite svoje osobne stvari rješavati drugdje. - Preuzvišeni gospodine, molim vas samo jedno... Uv jerena sam da ćete mi to i kao kavalir i kao poslanik ispuniti. - A što bi to bilo, madame? - Odavde me otpremite pod pratnjom ravno u dvor. Na kon svega što se dogodilo, želim se njezinu veli čanstvu predati da me sasluša i da mi sudi! - Vrlo rado, madame. To vam mogu ispuniti. Osje ćaju ći da se nad njim lomi nebo, Grande se uspravi i pokloni poslaniku: - Preuzvišeni gospodine, ova je dama zadobila vašu mi lost, ali žalim što moram upozoriti vašu milost: nj ezino je veli čanstvo izdalo u vezi s ovom damom stanovite odredbe i njihovo ispunjenje povjerilo meni. Njezino veli čanstvo, na ime, traži ovu dvorsku gospo ñu, koju optužuju zbog vrlo teš kih zlo čina u vezi s čarolijama. Rusi su napeto slušali taj govor. Činilo im se da je ta glava i taj divni stas zaista neka čarolija, ali ne ñavolska. Na njihovim se licima razabiralo sažaljenje prema njoj i hladno raspoloženje prema o cu Grandeu. - Posjedujem posebnu punomo ć njezina veli čanstva da ovu damu stavimo pred sud - i molim vašu preuzvišen ost da je zadrži tako dugo dok moj glavar, otac Pelegrini, ne zapita njezino veli čanstvo ho će lije primiti. Ruski poslanik, osje ćaju ći težinu želje cari čina pouzdanika, odupre se caru kojim je na njega djelovala Nera i naglasi:

- Oprostite, madame - nisam to znao i moram povu ći svo ju prijašnju izjavu. Tada se okrene ocu Grandeu: - Ona nije ruska podanica i stoji potpuno pod vlaš ću onih koji po odredbi njezina veli čanstva vrše cari čine odredbe. Pre dajem je vama. - Pelegrini, molim vas, po ñite k njezinu veli čanstvu i javite da grofica želi stupiti pred svijetlo lice vladaric e. Vidjevši da su opet nad njom zavladali Pelegrini i Grande, i to dozvolom poslanika koji se pokorava i vjeruje njihovim rije čima, Nera je nijemo čekala svoju sudbinu. Izgubila je svaku nadu da je Kukmica pošao barunu R o-senbergu - ili je možda Josip ostao u Johanneshofu. U svakom slu čaju ona je napustila nadu da će joj odande do ći oslobo ñenje. Odlu čila je da se preda vladarici. Bila je uvjerena da će je Grande i Pelegrini rado predati carici. Ona je sada željela da do ñe pred caricu, jer je to smatrala najmanjom nesre ćom. Pelegrini se poklonio i izišao iz sobe, a Grande mu otvori vrata i prišapne nekoliko latinskih rije či. Ruska se gospoda uzvrpolje, a mladi tajnik zapit a Neru: - Smijem li zapitati vašu milost kako vam je ime? - Ja sam grofica Vojkffy. IX”- MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Mladi ć se okrene k Rusima. - Čini mi se daje to ime izrekao gospodin koji je dana s tra žio neku austrijsku groficu. - Sasvim je tako zvu čilo ime koje je naveo. - Madame, imate li ovdje kakvih prijatelja? - Imam. I čekam ih. - Neki je gospodin pitao za vas, ali tada još nismo znali da niste Jagušinska. - Bože moj, ne biste li mogli poslati kakvu poruku? Poslanik pogleda iza pisa ćeg stola i upadne: - Madame, mi se ne smijemo upletati u vašu stvar; o pros tite, takvi su diplomatski propisi. Grande je zatvorio vrata za Pelegrinijem i pošao po slaniku koji na ruskom oslovi svoje osoblje. - Gospodo, žalim što moram prekinuti vaš užitak i o duzeti vam mogućnost da i nadalje promatrate ljepoticu. Ona sada pripada Austriji i stoji pod vlaš ću austrijske carice. Stoga vas molim da se udaljite. Ruska gospoda izi ñu. - Milosti - re če Grande - njezino bi veli čanstvo bilo vrlo ozlovoljeno kad bi ova dama mogla pobje ći iz poslanstva. - Ne bojte se - odgovori poslanik. - Ona ne može iz i ći iz poslanstva, osim u vašoj pratnji. Do vi ñenja. Nera je po drugi put ostala sama sa svojim najcrnji m neprijateljem. Bijesna mržnja odražavala se na njenom licu. Njen pogled ka o da mu je prijetio. Njegovim tijelom trzali su se odjeci strasti koja ga je vodi la po mra čnim hodnicima dvora, koja ga je skrenula s vjernosti jezuitskim i nteresima u kuli kada ju je mogao prisiliti najpodlijim sredstvima da oda gdje se nalazi Josip. Drhtali su u njemu jezici strasti koja gaje lomila, narušavala n jegov ledeni mir, brkala njegove hladne ra čune i u činila ga na čas potpunim robom rasplamsane nade i zavela da vjeruje naglom preokretu Nerine krijepost i i njenom obe ćanju da će doći u njegovo naru čje.

Pogledi ruske gospode upu ćeni Neri probudili su u njemu ljubomoru i silom uspavanu strast; raskop čali su obru če ledenog mira kojima se čitav opasao. Stajao je sada pred njom osje ćaju ći da gubi ravnotežu. Pristupi joj bliže. Lice mu je ledeno, o či odražavaju pritajeni plamen. - Vi ste me dakle prevarili? Kad sam no ćas stigao da vas oslobodim, našao sam praznu kulu. Prevara je pala n a vašu glavu. Mogao bih vašu sudbinu ublažiti ako mi kažet e kamo je utekla grofica. - To mi nije rekla. Prepredenija je od svih vas. - Nije li vam pri čala da su ju čer popodne bili kod nje neki Bavarci? Proglašavala se bavarskom sveticom; da je možda nisu poveli sa sobom? - Proglasili ste je bavarskom sveticom vi, a o Bava rcima ne znam ništa. Bit će da je njena zloba crna isto tako kao i vaša mantija. Na oproštaju je rekla da je se u Rusiji sj etim. Neki unutarnji osje ćaj nije mi dopustio da idem u Rusiju. Nisam to ni kanila ali - uzela sam dokumente. - Još nije kucnuo posljednji čas. Da me niste prevarili, sa da biste uživali udobnost i ljubav. Preostaje vam v rlo tužna sudbina. Danas više nisam vaš gospodar samo ja nego i Pe- legrini i carica! Razotkriveni ste pred čitavim poslanstvom. Ne bih vas ni u ovom času napustio, kad bih mogao povjerovati da me ponovno ne ćete izdati. Nekoliko trenutaka kao daje kolebao i borio se sa s traš ću - Jest! Ja bih vas izdala! - dokraj či ona njegovu borbu. - Moja osveta pratit će vas na drugi svijet i ne ćete dospjeti ni da kriknete! Dolaze po vas! Mi se više ne ćemo vidjeti. An- zelmo je ljubio i - ubio! Anzelmo ljubi i - ubija! - Carica me ne će spaliti na loma či prije nego što me sas luša. Ne naglite se, Anzelmo. Osje ćala se potpuno mirnom. Ako je nije Josip izbavio - on MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE će doznati! Pa u činila carica što mu drago s njom, barem će joj otkriti Grandeove zlo čine. Pelegrini se vratio i najavio poslaniku da preuzima uhi ćenicu. Po odredbi njezina veli čanstva neka je odmah pošalje u dvor. Dolje je ko čija i izaslanik dvorskog tajnog redarstva kao pratnja. - Njezino je veli čanstvo odredilo, madame - re če poslanik Neri - da vas pošaljem u dvor. Ko čija vas čeka. Rus se galantno nakloni. - Hvala Bogu - re če ona, ustane i si ñe. Ruska gospoda stajala su u veži da još jednom vide zagonetnu ljepoticu. Grande i Pelegrini slijedili su je sve do ko čije. Pred kolima stajao je gospodin odjeven u zeleno odijelo dvorskog činovnika. Osje ćala se u vlasti carice. Ne pogledavši ni Pelegrinija ni Grandea, Nera ude u kola. Pelegrini je gledao mrko, a Grande okrenuo leda kolima - o čito da ne bi vidio Neru. Lice mu je bilo još blje ñe ali ledeno. Nera sjedne, a njoj nasuprot njen pratilac. Ko čija krene. Nera sklopi o či da sabere misli. PRED CARICOM Oko Kukmice su Josip, Rosenberg i Lasi. Pažljivo sl ušaju. Otriježnjen hladnom kupelji, Kukmica se sje ćao svega i pri čao kako se što dogañalo. Josip je nestrpljivo forsirao Kukmicu da govori. On se spoticao, objašnjavao svoj susret na izletištu i odredbe ćudorednih komesara: - Grofica je komisiji pokazivala dokumente. I kazal a da se zove Natalija - Ja - guš - kako se to veli?

- Jagušinska - upadne Josip. - Da, da, tako! Vele oni: Ruskinja je i mora u rusk o po slanstvo - tako glase propisi za tu ñe podanike, a mene je po slala k vama da bi odmah došli po nju. - Baš k meni? Rosenberg i Josip u istom času uhvate svoje ogrta če. - Ja ću oti ći sam - re če Rosenberg. - Ne ću vas više slušati! Idemo! - A ja? - upita Kukmica. - Ostat ćeš kod mene. - Da me opet polijevate vodom? - Dajte barunu što god ho će, što god zapovijeda - naredi Josip posluzi. - Samo ne vode - doda Kukmica. - Najprije postelju, on da mali doru čak, dvadeset pe čenih jaja, šunke, dvolitricu - naru čivao je barun zabezeknutom sluzi dok su Josip, Rose n berg i Lasi izlazili iz sobe. Odvezli su se u poslanstvo. Najavili su poslaniku novo ime - Strinberg. Kad je poslanik ugledao Josipa, iznenadi se, pokloni duboko i upita za njegove želj e. - Čujem da su vam pomutnjom doveli neku damu - groficu Vojkffy. -Da, bila je tu. - A sada? - Njezino veli čanstvo je odredilo daje pošaljem u dvor. Vijest potrese njegovo srce. - Vi ste to u činili? - Zapovijed veli čanstva mora se izvršiti. - Kada je otišla? - Nešto prije podneva. - Kako se to zbilo? Molim, recite mi sve ukratko. Poslanik ispri ča čitav doga ñaj od sino ć do danas pred podne. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Josipa obuze crna slutnja. - Dakle, vi ste je predali pouzdanicima njezina vel i čan stva? - Po njezinoj odredbi! -Oni su je odveli! - Neki izaslanik dvora. - Hvala, preuzvišenosti, molim da me ne ispratite, ja sam ovdje privatna osoba. Oprostivši se potr či niz stepenice. U ko čiji su čekala oba pratioca. - U dvor! - naredi Josip. - Zar je to potrebno? -Najhitnije! Kad je ko čija stala, on pohita u dvor. Kad je Josip ušao u predsoblje u svojoj gra ñanskoj odori, koja je izazvala zaprepaštenje dvorskih dama, u kabinetu carice bio je otac Grande. - Najavite me - re če dvorskom meštru. Njegov je dolazak caricu iznenadio. Grande htjede o ti ći. - Želim da ostanete - zapovjedi carica. - Josip ula zi ravno u ovu situaciju. Mladi se car pokloni. - Dugo me niste po častili posjetom - ironi čno re če carica.

- Progoni me crna nesre ća što ne mogu biti stalno uz vaše veli čanstvo - odgovori Josip ne gledaju ći Grandea. - Putovali ste? -To donekle šteti mojoj misiji. Veli čanstvo nije prijatelj dugih uvoda. - Ni prebrzih katastrofa, a ovaj put me udarila pot puno ne pripravnu. Zar grofica Vojkffy nije kod vas? Vi ste , dakle, go vorili neistinu? - Istinu sam rekao: bila je kod mene do prije tri d ana. - Oho, to je zanimljivo. Zastoje otišla? - Jer čisto ća njezine duše nije mogla podnijeti da živi sa mnom pod istim krovom, makar i u poštenju. - Čista špekulacija da se njome oženite! Predivna sple t karica. - Veli čanstvo, nisam imao snage da joj priop ćim tragediju njezina muža i mnogo sam sebe korio zbog te slabost i. - Čudna tajna obavija grofi čin korak iz vaše, meni nepoz nate ku će. - Tajna koju sam tek naknadno napola razjasnio, ali ... - Dopustite da vam je ja osvijetlim do kraja. - Molim veli čanstvo - ali gdje se nalazi grofica? - Mladost slijepa, brza - starost razborita, uspora va korake: dakle polagano. Otkrit ću vam tajnu: grofica je uhva ćena na ljubavnom sastanku! -Veli čanstvo je krivo izviješteno. - Svi lažu, samo ona govori istinu! -Vaše veli čanstvo svi lažno izvještavaju. Molim vas, otpustite ovog čovjeka da se objasnimo udvoje. Grande je spustio glavu kao mu čenik. - Ovaj čovjek spasio je ugled austrijske carice, ugled dr žave i njene politike. - Opet! Onda molim, slušat ću! - Vaša je grofica ostavila vašu ku ću - zbog vrlo važnih poli ti čkih razloga. - Politi čkih? Nevjerojatno. - Da. Politi čkih. Trebali su je njeni ortaci. - Veli čanstvo, kakvi ortaci? - Ostavite svoje zaprepaštenje za ono što tek dolaz i. Mlado Josipovo srce ja če zakuca. - Ona je otišla na tajni sastanak s urotni čkom bjegunicom Natalijom Jagušinskom. Rasplam ćenim pogledom mržnje osine Josip sveta čko lice oca Grandea. Osje ćao je da carica govori njegovim rije čima. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Pošto je znala da ja tražim Jagušinsku i želim je predati ruskoj carici, združila se s njom, pružila joj pomo ć, javljala joj sve što poduzimam da je otkrijem. I to je, eto, razlog što nisam mogla udovoljiti ruskoj carici da joj predam urotnicu koja se sakrila u mojoj zemlji. -Veli čanstvo, stanite! - Kona čno, kad su urotnici bili za petama, evo - otac Gran - de i njegovi drugovi, tada je vaša mila grofica pru žila urot nici svoju posljednju pomo ć, pomogla joj je da pobjegne, pre uzela njeno ime, spise s crnom vlasuljom i - takva se predala ruskom poslanstvu! Dotle je urotnica bila ve ć utekla. Ova stvar zaslužuje smrtnu kaznu. Josipa oblije plamen ljutnje i ogor čenja.

- Veli čanstvo, dopustite, da ispravim izvještaj vašeg "vje r nog" oca Grandea. Grofica je dokumente primila od g rofice Thurn u VValdburgu. - Veli čanstvo - upadne otac Grande - grofica Vojkffy je la gala. Josip usplamti. - Ja vjerujem samo ono stoje grofica rekla poslanik u. - A ja ono što veli otac Grande - odvrati carica. Grande nastavi: - Kad bi uistinu grofica Thurn predala grofici Vojk ffy doku mente, onda bi ona mogla posjedovati i spise dotada nepozna te, a da nije ništa znala o Jagušinskoj. Grofica Vo jkffy je poz navala groficu Thurn i mogla je svetu ženu kakvom p ri čom obmamiti da joj izru či spise. Ali to je isklju čeno! Mogu će je samo ovo: grofica Vojkffy je čula na dvoru o Jagušinskoj - ne gdje se s njom susrela i na ovaj na čin pomogla joj bijeg iz os vete za nemilost njezina veli čanstva. - Veli čanstvo, ja ću se pokoriti svemu, priznati ovom čov jeku da sam zalu ñen i prevaren, ako mi dopustite da s ruskim poslanikom u prisustvu svjedoka ispitam groficu Thu rn. I to odmah! - To sam ve ć odredila, čim se grofica Thurn vrati sa svog zavjetnog hodo čašća iz Češke. - Kako? Grofica Thurn nije u VValdburgu? - Ve ć osam dana - re če Grande. - Sumnjivo hodo čašće! -1 svetoj se pobožnosti rugate? - ljutito će carica. - Veli čanstvo, čekat ću, dakle, da se vrati; ako se vrati!... Grande se isprsi. - Sam ću je dovesti pred vaše lice! - Jesi li čuo? Pravedan čovjek ne može nigdje zapeti! -1 prepreden! - Zabranjujem vam da vrije ñate. -Veli čanstvo, zaklinjem vas, ne dajte ovom čovjeku da obmanjuje vaše divno, obožavano istinoljublje. -Veli čanstvo, nemojte bistrinu svog uma od kojeg sam o čekivala dostojnog nasljednika - prepustiti čarolijama licemjerne žene! - Veli čanstvo, ako je ona licemjerna, ja sam lu ñak kojemu nije mjesto na prijestolju. - Vi ste nesretnik kome su oduzeli vid! -Veli čanstvo, molim samo jedno: groficu saslušajte u mom prisustvu. - Duboko žalim što mije to prethodno uskra ćeno. - Zašto? -Onaje nestala. - Kako nestala? Odvezli su je u pratnji dvorjana u dvor! - A putem, po bijelu dana, nestali su grofica i nje n pratilac s ko čijom. - To nije mogu će! Vaše veli čanstvo me teško iskušava! -Velim vam, na moju rije č, daje tako. Pitajte oca Grandea. - Jeste li je pratili? - Ne. Otac Pelegrini i ja ostali smo u ruskom posla nstvu. Do sada nije stigla ni ona ni dvorjanin. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

- Kako bi mogla nestati po bijelu danu? - U tom je refren čitave njene krivnje. Recite mu, o če Grande. Jezuit je osjetio neprijatnost što mora da govori p red njim. Ipak posluša: - Urota protiv ruske carice nije djelo samo jedne ž ene, nego i njenih ortaka. Grofica Vojkffy se izložila d a spasi uro tnicu, sigurno na obe ćanje ortaka Jagušinske da će je izbavi ti. Dok smo mi, ništa ne slute ći, ostali u poslanstvu, uvjereni da će se pratnjom sti ći u dvor, čekali su negdje ortaci Natalije Jagušinske i dobro smišljenom spletkom zaustavili k očiju, uputili pratioca grofice s lažnom porukom, ili ga n ovom to božnjom odredbom skrenuli drugim putem a groficu ot eli. Možda će se pratilac pojaviti kad grofica bude na sigurnom mjestu. Valja čekati. Ali to je uobi čajen na čin kako urotnici, naro čito ruski, spašavaju ortake. Grandeovo razlaganje gomilalo je u Josipovoj duši s umnju i rasplamsavalo mržnju što se odavno prije bila upila u njegovu krv naspra m jezuitima. Nije ovdje više vidio oca Gran-dea, nego čitavu beskrajnu nit crnih pojava, što su splele svo je crne mreže oko kraljice, njega, čitavog dvora, naroda i puka. Alije suzdržao provalu mržnje uvjeren da bi time koristio samo ocu Grandeu. - Dobro je smišljeno, precizno, kao da ste sve to s ami iz veli, o če Grande! - re če mirno. - Zabranjujem vam da vrije ñate meni vjerne osobe! Nikad nećete imati ovakva prijatelja, nikad vjernijeg podani ka. - Ovakvih se najodlu čnije odri čem! - upadne Josip pokazu ju ći na Grandea. - Basta! - povikne carica ustaju ći. - Jednom ćete oplakivati sami sebe! - Možda, jer ću sebe založiti za istinu, zna či: osuditi na pro gonstvo! - Basta! - Po ñite u svoje odaje i ne dajte mi prilike da vam moram sprije čiti izlaz iz dvora. -Veli čanstvo, o toj odredbi još ću izre ći svoje mišljenje. Josip se okrene ocu Grandeu: - Upamtite: jednoga dana ja ću doviknuti vašim spletka ma: basta! A onda će istina meni doviknuti: naprijed! I ja ću poći-do kraja! - Njegova preuzvišenost, kancelar knez Kaunitz! - n ajavi nadmeštar. - O če Grande, pri čekajte u predvorju - re če carica. Grande se pokloni i izi ñe. Carica odvrati nadmeštru: - Čekam kancelara! Josip je namjerno ostao. - Ne obra ćam se carici nego majci i tražim put k njezinu srcu - po čne Josip. - Zapremila gaje sveta dužnost carice! Kancelar u ñe svojim kratkim teatralnim koracima, sav u modroj svili. Iznena ñen ugleda Josipa i poljubi carici ruku. Kaunitz i J osip pozdrave se nijemo. - Je li vam moj tajnik javio daljnji razvitak ove p rekrasne urotni čke idile? - zapita ga carica. -Jest, veli čanstvo! - On ništa ne vidi - pokaže na Josipa. Oba se muškarca pogledaju šutke. Kaunitz je obradov an što prestolonasljednik nije vjen čan. Josip je promatrao kneza misle ći: "Taj lisac sve vidi, ali ne će da vidi!" - Kancelaru, recite nasljedniku prijestolja u kakvu opasnost srlja. -Vjerujem da njegovo veli čanstvo nikad nije zaboravilo poziv da upravlja sre ćom dinastije i države. Josip uskipi:

MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Kakva je to sre ća, preuzvišenosti? - Da svoje divne, po uzvišenoj majci baštinjene umn e da rove, sa čuvate samo dinastiji i državi. - Dinastiji i državi koja je danas tamni čar moje slobode i mojih misli, čina i na čela, svjetlosti sunca novog vremena, pred kojim ja ne mogu zatvoriti o či kako to čine drugi - umni ljudi? Carica pogleda Kaunitza. - Jeste li čuli? Užas! Što sam do čekala! -Veli čanstvo - okrene se Josip carici - izme ñu nas stoje jezuiti: ho ćete li mene - odstranite njih. Ja ili - oni! - Kancelaru! Ho će da okrenem leda onima koji su plemstvo i puk u činili vjernim podanicima mom prijestolju! To zna či da je buntovnik! Na prijesto će sjesti buntovnik! - Veli čanstvo, smatrajte me privatnom osobom. - Veli čanstvo - re če kancelar - izravnat ćemo sve suprot nosti. - To nisu suprotnosti, to su planeti -ja sam na Mje secu - vi na Zemlji! Mi se nikada ne možemo sastati. Veli čanstvo, zat voru se ne pokoravam - ni kao car ni kao protivnik. - Sto činim, za vašu je li čnu sre ću! - Prepustite tu brigu meni. Nisam dijete! - Da. U najranijoj mladosti vi ste se ponašali isto tako tvrdo korno, samovoljno, oponiraju ći svemu kao i danas. - Dakle, ve ć sam onda mislio svojom glavom. Veli čanstvo, to je dokaz da nisam Voltaireov nego svoj. - Vi ste uistinu strana kaplja u našoj obitelji! -Veli čanstvo! - on se pokloni i izi ñe. - Trebalo je da ga odgajam šibama - re če ona. - Veli čanstvo, nikad nisu prin čeve odgajali šibama. -To se i vidi! Kancelar svrati govor na Neru: - Hvala Bogu, groficu su mu oteli. - Ortaci urotnici vratit će je njemu. Zato ga ne puštam iz dvora, iako je ova mjera prema njegovim častima preoštra. - Malo preoštra. - Grofica ga je sama ostavila pod izlikom poštenja. Vidi te kako ga silom plete u bra čnu mrežu. Napušta me sre ća: ali prkosit ću joj, jer me je Bog odabrao da usprkos svim ne prijateljima ostvarim slavu svoga prijestolja na sv e vjekove! - Divno romore ove rije či u mojoj duši! Ushi ćeno sagibam koljeno pred veli činom muževne snage moje vladarice i gle dam njezinu slavnu pobjedu! - Vi ćete me slijediti i pomagati. - Sa posljednjim dahom svog života! On joj toplo po ljubi ruku. - Ovo me oporavlja kao svježi zrak! Nadmeštar najavi: - Njegova preuzvišenost knez Bathyany! - Napokon! - usklikne carica obradovana.

Knez ude i pozdravi. Ona mu pruži ruku. - Vaše mi lice govori da u Parmi nije bilo tako obl ačno kao ovdje! - Ni izdaleka! Tamo je vedro sunce, a oblaci su sam o ob mana. - Da čujem! Brzo, govorite. Bathyany ispri ča carici da su doga ñaji u Parmi napuhani, optužba ne odgovara istini. Amalija živi s mužem kao sretan bra čni par, što dokazuje izvještaj dvorskog lije čnika. - Taj parmski kancelar doista nije Kaunitz. O njemu su na- bajali neistine. Kako bi moja Amalija, odgojena u p obožnom duhu, mogla tako zalutati? Bude li dogodine rodila sina, moj će duh živjeti i u Parmi. Napokon jedna dobra vijest . - Veli čanstvo - oglasi se Kaunitz - providnost uvijek jedn u kušnju zamjenjuje jednim darom! Ovo je dragocjen da r! - Nadam se daje Amalija tamo stekla simpatije? Zar ne? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Svi se dive njenoj ljepoti. Jedino sam morao prig ovoriti vojvotkinji zbog etikete. Mnogo je krši, pušta u dv or gladnu čeljad i sama im dijeli milostinju. - Što ju je snašlo? Otkud joj to? U pismu ću je ponovno opo menuti. A sad mi recite da li je zdrava, izgleda li dobro? - Mnogo bolje nego u Be ču. - Do ñite danas na ru čak. I kancelar će me obradovati. Oprostila se s njime vrlo vedro. Nakon toga je s kancelarom razmotrila državne poslo ve i ponovo ga pozvala na ru čak. Primila je zatim na cenzuru radove dvojice pjes nika napisane za predstavu u karnevalski utorak, i kona čno opet pozvala k sebi oca Grandea. - Kakav mi plan predlažete? Gdje da tražimo groficu ? - Veli čanstvo, upravo sam htio predložiti da sve to prepus tite meni. - Što kanite? - Imam grofi čin trag, ali ga nisam dospio objasniti jer se najavio prestolonasljednik. - Dakle, sad mi nesmetano recite. - Groficu su na izletištu našli s jednim barunom. O n je u Beču nekamo iš čeznuo. S groficom je dolazio u gostionicu "K šišmišu" u klancu Sv. Ane. Dakle, njen je znanac i stanovat će u njenim sobama, a dosad je bio u VValdburgu kod up ravitelja. Barun je o čito pijanica, lako ćemo ga uhvatiti i saznati nešto o grofici. - Vrlo problemati čno, ali nije sasvim izlišno. -Veli čanstvo neka drži na oku prestolonasljednika. Ili ćemo groficu na ći ili dobiti sigurne vijesti, ako joj vragovi ne po mognu. - Uistinu mislite daje vještica? -Nesumnjivo je. - Van Swieten znanstveno tvrdi da vještice uop će ne po stoje. On me u to potpuno uvjerio. - Znanost, veli čanstvo, obara vjeru. U čenjaci su duševni vo de pokvarenosti ovog doba, koju nazivaju prosvjetom . - To se i meni čini, a opet znanost je u čitavu svijetu stekla ugled. - Čitav se svijet udaljuje od vjere i unosi ideje čija je žrtva postao i prestolonasljednik.

- Imate pravo. Zasad je važno da što prije čujem povoljne glasove u grofi činoj aferi. U vas su položene sve moje nade. Time je razgovor završen. Sjede ći u kutu ko čije Nera je sklopljenih o čiju smislila sve što će re ći carici. Obračunala je sama sa sobom. Tada pogleda u svog pratioc a, pa u prozor. U čini joj se nešto predugom vožnja do dvora. Odgrne zasto r ali umjesto Burga i umjesto gradskih ku ća ugleda pust kraj. Postade joj jasno da je ne voze k carici. - Kamo me vozite? - upita čovjeka u dvorskoj odori. - Onamo kamo su mi naredili. - Ho ću da idem k carici. - Imate još vremena. - Stoje to? - vikne ona. - Ako ne kanite biti mirni, bit će vam žao. Osjeti pritajenu prijetnju i domisli se ne čem drugom. - Uostalom, što se uzrujavam! Svejedno mije, umrem li da nas ili sutra. I opet sklopi o či. Cestom kojom je prolazila ko čija polako se uvla čila u šumu. I no ć se spuštala snijegom pokrivenim krajem. Zamotana u kaput zirkal a je Nera kroz rupu na zastoru ko čije. Vožnja joj se činila beskrajnom. Stisla se u ogrta č i osjetila zlatnu iglu u njedrima. Odlu čnost udružena s mladom snagom ohladila je njene I MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE misli. Sklopivši o či stvarala je planove. Čovjek kraj nje je drijemao ili se pri činjao da drijema. Vrijeme je prolazilo. - Gospodine - prozbori ona slabim glasom. - Ne ću izdržati vožnju. Čitav dan nisam ništa okusila, možda je gdjegod u bl i zini selo. Stanite da se okrijepimo. -1 ja sam htio nešto da nabavim, ali samo ako budet e potpuno mirno i ne budete vikali. - Ako zavi čem, vi me vozite dalje bez okrepe. Glad ne pod nosim. On pokuca na okno. Ko čija stane. - Ako naidemo usput na kakvu kr čmu ili selo, zaustavite se. Nije prošlo ni pola sata a ko čija se zaustavi. Uz cestu je stajala ku ća. Prozori su bili tamni. Pratilac otvori i naredi ko- čijašu: - Probudi ljude, kupi nešto hrane. Govorio je latinski, što Neru uvjeri da su joj prat ioci preod-jeveni jezuiti. Dok je njen pogled pratio ko čijaša, koji je sišao s kola i pošao preko mosti ća k samotnoj ku ći, držala je na oku onoga kraj sebe. Sva su se njen a čula usredoto čila na iglu, kojom se ve ć jednom spasila. - Zima mije - šapne i gurne ruku pod kaput. Tamo preko mosta čulo se kucanje o prozore. Mladi ć uz nju podigne glavu, ispruži se ijednom nogom stane na podnožak ko čije, drže ći se rukom za krov. - Ne će da otvore - vikne ko čijaš. - Ako mrcine ne otvore, reci da ćemo sami otvoriti i uzeti što ho ćemo. U tom času Nera odlu či: trgne iglu iz njedra i svom je snagom zarine u r ame pratioca koji je stajao pored nje. Gurne ga. On se skotrlja na zemlju. U istom času sko či ona iz ko čije, uspne se na mjesto ko čijaša, trgne uzde i čvrsto ih nategne. Konji pojure. Osjetivši po-pušten e uzde dadu se u trk.

- Pucaj za njom! Pucaj! - o čajno je vikao ranjenik. Kočijaš ispali, ali je Nera jurila dalje. - Pomozi! Johanne! - Antonije, što ste uradili? Ona bježi. - Za njom! -Eno, lovite je! -Jao si ga nama! - Što vam je? Zašto se ne dižete iz grabe. - Ranjen sam. -Ona vas je ranila? - Ubola me! - Gdje? Čime? - Ne znam, ali krvarim! U ku ćici kraj ceste zasvijetli se prozor. Netko pomoli g lavu na okance. -Tkoje to? - Pošteni ljudi! Otvorite. - Pošteni ljudi ne pucaju! - Imate li konja u staji? Pla ćamo dukatima! - Dukatima ste mogli konja kupiti i drugdje. Čovjek se povu če i zatvori okno. - Zastrašite ga, Antonije. Recite da smo iz dvora, članovi ca- ri čine komisije, pa će nam dati sve što zatražimo. - Hej, čujete li? Smjesta otvarajte cari činoj komisiji ili više nijednog dana ne ćete imati kr čmu! Čovjek se opet pomoli na prozoru. Ko čijaš pokaže šaku dukata. - Brzo konja, dva konja! - Imam samo jednog. - Prokletstvo! Sve je to išlo vrlo brzo. Pelegrini je žurio kao divlji, nismo se mogli pravo ni dogovoriti. - Pelegrini je obe ćao da će poslati Balzana. - Ako je u Be ču! Ako nije, što onda? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Trebalo je da je vežemo. - Čime? Bila bi vikala. Nije smjela naslutiti da ne id e u dvor. - Do vraga, požurite - vikne čovjeku koji je sumnjivo i za strašeno gledao u njih opremaju ći im konja. - Molim vašu milost - re če vlasnik - opremio sam ga, ali molim, platite, siromašan sam čovjek. -Tornjaj se! - Gospodine - vikao je čovjek pla čući - to mi je sve što imam. Jao, jao meni! Cestom su dolazila dva jaha ča iz Be ča. Pla čni ih glas zaustavi. -Stoje to? - Ho će da mi uzmu konja - odgovori čovjek. - Balzanov glas! - upozori Antonije. - Hej, vi tamo na cesti? Tko ste? -A vi? Ranjeni Antonije potr či na cestu. - Vi ste, Balzano? - Poslao me Pelegrini s Vincencijem za vama. Čuo sam pla č. - Trebalo bi da i mi pla čemo. - Gdje je ona? - upita Balzano. - Dogodilo se zlo. Gledajte, krvarim! - Što ste uradili? - Ja ništa, ali ona... ranila me i utekla. - Vi ste poludjeli.

- Poštenja mi, utekla je. - Dvojica naoružanih muškaraca... - Ona se naoružala lukavstvom... - Zar ste pijani, Antonije? -Velim vam: odjurila je ko čijom! - Kada? - Prije dvadesetak minuta. -1 niste pošli za njom? - Ona živina nije htjela odmah otvoriti i dati nam konja. Evo, Johann se sprema. - Onda ćemo sti ći ko čiju. - To sam i ja rekao. Nema straha. - Kojim je smjerom utekla? - Prema dolje. - Johanne, za nama! - Ja ću ostati ovdje. Pošaljite sutra po mene samostanska kola. Sva trojica potjeraše konje. - Pazite na tragove u snijegu. Nera odlu čno upravlja kolima i podaje se nadi u siguran bijeg . U njenim rukama, vještim držanjem uzda, konji jure. Kola lete poput šesteroprega. Otvorena vrata lupaju; stakla se drobe. Napela je uzde. Konji drhte. Cesta zavija u šumu ob avijenu tamom. Iza jednog zavoja zaustavi konje, uspravi se i prisluh-ne. Nij e ništa čula, ali se bojala da će onaj u kr čmi dobiti konja i pojuriti za njom. I prekine svoj put. Sko či s kočije i stane isprezati konje. Svoju djevoja čku pasiju da oprema i ispreže konje iskoristi u toj teškoj situaciji i za čas konje oslobodi, omota uzde oko ruke i uzjaše. Drugog konja povede usporedo. Tako t rkom krene u šumu. Ne znaju ći kamo ide, tjera konje uklanjaju ći se stablima. Za njom opasnost - pred njom tamna šuma, a nad njom obla čna no ć. Svejedno je kamo će, tek da bude što dalje od svojih neprijatelja. Na kraju se osjeti gotovo spašenom. Jaha-la je vrlo dugo, čitavu no ć, kad se nad suhim granjem zabijele prve sjene jutra. Šuma se napuni bijelim danom otvaraju ći joj vidik. Naišla je na poto či ć djelomi čno zamrznut. Side dolje, razbije led i napoji konje . Onda opet uzjaše pa nastavi put šumom. m i* rf MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE NA PUTNIČKOJ POSTAJI Sunce je bilo visoko kad se pred njom rijedila šuma . Najzad izi ñe na čistinu. Pred njom pukne brdovit kraj. Na vrhu brda ugleda o gromnu zgradu. Ona traži selo pa odlu či da side na cestu. Trebalo je nahraniti konje. Bila je uvjerena da mje sto leži u suprotnom pravcu od onog kraja kojim su je vozili jezuiti. Krene ces tom da nade kakvo selo. Stiže pred putni čku postaju. To je obradova. Odmah krene u dvorište. Visoki koš čati gostioni čar stoji usred velikog dvorišta punog kola. Konji s u ispregnuti, pokriveni gunjevima. Kr čmar gleda mladu, vitku damu. Zapazi njenu bijelu put, ljepotu lica i tamne sjajne o či. Okrene joj se i bez ikakva pozdrava re če: - Za konje nema mjesta, ali vi možete u ći. - Na ći ćete mjesta. Dajte im mnogo sijena i zobi. Dobro ću platiti. Sko čila je bez njegove pomo ći. On je sluzi predao nje ne konje i promatrao je kriti čkim pogledom. - Htjela bih se okrijepiti. Molim vas, možda imate posebnu

sobicu? Dobro ću vam platiti. Ove su mu rije či po drugi put zazvonile u ušima i on je povede u d vorište. - Kamo vodi ova cesta? - zapita ga ona. - Kamo? Ta vodi daleko, čak prema Sloveniji i još dalje - odgovorio je on, kao da ga njeno pitanje potaklo na sumnju. Kakav je to putnik koji ne zna kamo vodi cesta? Ipa k ju je uveo u sobicu s posteljom i poderanim divanom. Zaudarala je po plij esni i vlazi. - Vrlo je hladno - primijeti ona. - Otvorit ću gostinjsku sobu. Tamo je prevru će; brzo će se ugrijati sobica. - Ali samo malo. Ho ću da me nitko ne smeta. Ona se povu če na divan. On napola otvori vrata i topli zrak isp unjen mirisom ljudi, jela i vina provali u sobu. - Ho ćete li zagristi nešto toplo? - upita je on. - Da, molim. - Poslat ću vam ženu. To je njen posao. - A vi naložite pe ć, jer ne ću da su mi vrata otvorena. Želim le ći nakon ru čka. - Dobro, dobro. Noć u kuli, pje čašenje šumom, teška no ć u ruskom poslanstvu i ova posljednja znatno su je umorile, ali još uvijek nisu iscrple s nagu mladosti i zdrava tijela. Prva je briga mine. Nadala se daje krenula suprotni m pravcem od svojih pratilaca. Nije se usudila izravno pitati gdje se n alazi. Ionako je primijetila da je gostioni čar sumnji čavo pogledao kad ga je pitala kamo vodi cesta. Sazn avši da vodi u Sloveniju smirila se i stvorila odluku: k roz Sloveniju po ći će u Hrvatsku k svojoj staroj baki. Tamo će se sakriti. Ipak, za put mora dobro prospavati ovu no ć i odmoriti se. Legla je na divan i zabavljena mislima sklopila o či. Iz druge sobe čula je žamor, ali je nije zanimao. Tada je iznenada zavlad ao mir, a to privu če njenu pozornost. Kroz otvorena vrata dopre do nje glas nekog muškarc a koji je živo pri čao: -1 onda ju je stara zatvorila u samostan. Da ne bi nitko saznao, proglasila ju je mrtvom. - A je li lijepa? - upita neki plahi glas. - Što mislite? Princeza? Kako princeza ne bi bila l ijepa. Sve su bavarske princeze lijepe: krv i mlijeko. - A je li crnka ili plavojka? - Sve su princeze plave, zlatokose, ako su dobre. - Samo su zlo česte crne - upadne drugi glas - naša je prin ceza suho zlato! t, A j .... MARIJA JURI Ć ZAGORKA Nera se pridigne, polako se prišulja vratima i pogl eda u sobu. Oko dugog stola sjede muškarci. Svi su zinuli u deb elog crvenoputog bavarski odjevenog gospodina, uz kojeg je stajao isto tako u gojen, ali mnogo manji plavokosi čovjek u bavarskoj odori sa širokim hla čama i rukavima i velikim klobukom. U tom krugu odraslih muževa djevoj čica od pet, šest godina zabezeknutih usana i o čiju upija svaku rije č pripovjeda ča. - Pa što ćemo sada? - zapita čovjek, o čito putuju ći trgo vac. - Znamo mi što ćemo. Našli smo ženu koja re če: " Čekajte kod samostana Marijinih k ćeri. Čekajte dok se princeza javi. Poslat će vam glas." Mi smo pitali za samostan, i, eto, doš li smo. - A niste u samostanu pitali za nju? - Ona će se sama javiti; kad bismo mi pitali, ona ne bi mo gla pobje ći.

- A mislite li da će ona bježati? - Ho će! Kad joj dojavi žena koja je nama rekla da je tam o grof! Mi čekamo. - A što će na to mladi car - pitao je trgovac. - Ima on drugu, i zato je s našom princezom tako po stupao. Ali ne će! Dok Bavarci imaju nas, Inocenta i Melkiora, dotl e na ša princeza ne će čamiti u samostanu. - Inocente, hajde! Neka mi sin zna da mu je otac bi o Ba varac! - Kamo idete? - zapita nekoliko glasova. - Da čekamo princezu. - Ju čer ste je uzalud čekali. - Čekat ćemo makar osam dana! Oni se oproste i odu. Jedva su se vrata zatvorila, kad se za čuje šaptanje: - Kad bi carica znala daje oni kane osloboditi? DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Šuti, ne pa čaj se u to. Zašto da se zamjeramo ljudima ko ji su nas tako pošteno po častili. Kupili su od nas kapute i gu- njeve za svoju princezu. Zar da ih izdamo? - Mi ne znamo ništa! Tko može prise ći da nešto zna? Umorna od bijega, slušala je Nera ovaj razgovor. Na dvoru je čula da bavarska princeza nije umrla, ali je tu pri ču smatrala ludom fantazijom. Iako su joj se Bavarci pri činili vrlo naivnima, ipak su njihove odlu čne rije či probudile njezinu pažnju. "Zar je carica zatvorila princezu u samostan žele ći da se Josip drugom oženi? Tako je pri čala na dvoru nezaposlena čeljad. Je li to mogu će? Takav postupak bio bi u skladu s ca-ri činom mo ći. Kakva je žena ovim ljudima rekla daje princeza u samostanu? Bit će da je samostan velika zgrada koju sam vidjela na brdu. Zar daje ona uistinu tamo? Ludost!" "Koju to drugu misle?" Ovo pitanje preleti Nerinom dušom s odrazom straha. Uto u gostinjsku sobu ude čvrsta okretna žena nose ći putnicima čorbu. Stavi zdjelu na stol i gurne djevoj čicu. - Marice, kog vraga blejiš? Nosi mi se s puta! Smje sta van! Djevoj čica podigne lijepe plave o či, prene se kao iz sna i povu če se kroz otvorena vrata u sobicu. Opazivši Neru, r az vali o či. Gledala je i slutila. Za njom u ñe debela kr čmarica. Pozdravi Neru i zapita je što želi založiti . - Sve mije pravo. Samo molim vas što prije. Dok je kr čmarica donijela jelo i prostirala stol, Nera je pro matrala lijepu djevoj čicu, čije je ime pobudilo njezinu pozornost. Pokazavši na malu, upita kr čmaricu: - Je li vam to k ći? - Što bi bila! Ne znam ni čija je! - Kako to? - Tako. Putni čka postaja je stovarište svakojakog sme ća - i gospodskog. K nama se zaleti sve što je pravo i k rivo. Tako I MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE se dogodilo i s njenom materom. Jednog se dana dove zla u kolima s nekakvim čovjekom u šumarskom odijelu. Bila je mlada i lijepa . Odsjela je. Taj je čovjek otišao dalje, a ona je ostala i čekala. Rekla je da čeka "muža", a onaj joj je šumar govorio nasamu kao daje djevojka. Čula sam ja! Živjela je tako dva mjeseca i čekala. Potrošila je sve do posljednjeg nov či ća. Onda mije pomagala dvoriti. Odmah sam vidjela da se nije rodila u fotelji. Ali sam vidjela i to da se sve

više deblja. Jednog dana došla su gore u samostan v isoka gospoda na hodo čašće. Kad je svršila pobožnost, došli su k meni. Moja lje potica ih gleda - gleda i padne u nesvijest! Vidjela je svog "muža" medu njim a. Gospoda su brzo pobjegla. - Sirota žena! - Vraga sirotica! Tko joj je rekao da se plete s vi sokim gos podinom? - Što se s njom dogodilo? - Rodila je djevoj čicu a onda je ginula kao list na grani i prije dvije godine umrla. - Odakle je došla? -Vrag bi znao. Jednom je rekla da su je poslali nek oj visokoj dami za sobaricu. Tamo je dolazio neki visoki gospodin, koji se vrtio oko nje. - Kako joj je bilo ime? - Rekla je da se zove Elizabeta Perkovi ć! Je li istina, ne znam... - A djevoj čica? - Ostala mi je u baštinu! Pa što sam mogla s djetet om? Ne možeš fa ćuka baciti u potok kao ma čku. Živi kod mene. Kad odraste, bit će isto što i mati: drolja - otkreše kr čmarica i ode opet za poslom, a mala je svojim bistrim plav im o čima gledala stranu gospodu i prilazila sve bliže. Nera je pojela juhu još uvijek promatraju ći djevoj čicu. Mislila je o krutosti njene sudbine. Ohrabrena pogledom gospode, mala se primakne k njoj pa će tiho: - Molim vas dajte i meni komadi ć mesa, ali nemojte re ći "teti" da sam vas molila. Nera joj spremno pruži čitav batak kuhane kokoške. Djevoj čica raširi o či i prinese batak ustima. - A jeste li vi - upita mala, sada ve ć mnogo prijaznije - jeste li vi ikada vidjeli princezu? - Koju princezu? - Onu koju su zatvorili gore u samostan. Ima lice k ao krv i mlijeko i plave sjajne kose! Djevoj čica digne batak. O čito joj se taj užitak rijetko kada pružao. Kad je zagrizla, zadovoljno se nasmiješi. - Jeste li vi iz Be ča? - Nisam. - Onda niste nikad vidjeli princezu koju su zatvori li. Ali vi ćete je vidjeti - šapne tiše - kad je oni dovedu. Sv i ćemo je vidjeti! Nera ponudi maloj još jedan komad mesa. Ti me je sas vim osvojila njeno srce. Mala sjedne do nje. - Znate, meni "teta" ne da jesti mesa. Ona se ljuti na mene, jer nemam oca ni majke. Tata me sigurno ne bi tukao . Ovdje me tuku. Vi ste sigurno jako dobri? Kr čmarica ponovno ude i ugledavši malu, izdere se: - Prokleti fa ćuk - ideš odavle! Proždrljiva je kao prase! Zaletjela se prema njoj kao da će je udariti. Nera je zakloni: - Nemojte, gospodo, ja sam joj dala meso. - Ima dosta žderati. Nemojte joj ništa dati. - Gospodo, meni je mnogo prijatnije ako još tkogod sa mnom jede. Molim, možda imate kakvih kola ča. Ova rije č zaiskrila je zjenicu u plavim o čima djevoj čice. Kad je kr čmarica otišla, ona joj šapne: - Teta ne će dopustiti da mi date kola če. - Ne boj se! Kad ode, dobit ćeš! Kr čmarica donese tanjur slatkih kola ča za osobite putnike pa izi ñe iz sobe. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

Nera izvadi sve slatkiše i pruži ih djevoj čici. Ona porume-ni do ušiju. - Sve? - zapanji se. - Naru čila sam za tebe! Uživala je u sre ći djevoj čice. - Još nikad ni od koga nisam dobila toliko kao od v as. Vi ste jako dobri. Nera se osmjehne i legne na divan. Mala je znatižel jno čavrljala. - Ho ćete li dugo ostati kod nas? - Samo do no ći. - Tako? - razo čarano će ona. - A kamo idete? - Ne odviše daleko! - Vi sigurno imate svoj dvor? - Nemam. - Je li da princeze imaju mnogo zlata i dragog kame nja? Oh, da sam ja princeza! Lice bi mi bilo od krvi i m lijeka i ima la bih velike duge plave kose, i svi bi me gledali. Nera se smiješila. Pri ča što ju je čula od Bavaraca djevoj čicu nije napuštala, ona nije mogla da govori ni o čemu drugome. - Samo daje ne uhvate! - Ti se bojiš za nju? - Ja bih jako rado daje ona gospoda spase. Pri čaju ći mala je kona čno u svom kutu usnula. Nera zatvori vrata, rasplete svoje pletenice da ih nakon tri dana u češlja. Meñutim, mala se nenadano probudi. Široko rastvorenih očiju buljila je u Neru. Kad opet ude kr čmarica upita: - Ho ćete li kod nas preno ćiti? - Ne. Le ći ću na divan i koji sat prospavati, a nakon ve čere kre ćem dalje. - Po no ći? Zar vas nije strah? - Nije. - Čekajte do sutra. Nije za ženu da putuje no ću. - Moram. Čekaju me kod ku će. A sad ću se odmoriti. -Van! - Zapovjedi kr čmarica djevoj čici. Mala se po čne uda ljavati i obra ćati Neri: - Menije žao da idete - re če napokon. Kr čmarica je izgura van. Odjevena Nera legne na divan. U toj maloj ugrijanoj sobi, s prozorom okrenutim na vrt, prožme je osje ćaj osamljenosti i tjeskobe. Čula je kroz vrata kako u gostionici trgovci nastavljaju pri ču o zato čenoj princezi. Razabirala je da su svi zabavljeni njome i svi čekaju - kad li će je Bavarci spasiti i odvesti. " Čudno, na prvom koraku u ovu sobu srela sam se sa sj enom nesretne princeze!" razmišljala je Nera. Tajnovita neprijatnost ove pri če sve joj je više prodirala u dušu i stvarala neotklonjiv nemir. Neprekidno je lebdjelo pred njom princezino ružno lice, sve dok nije tvrdo usnula. Predve čerje kr čmarica došla daje zapita za ve čeru, ali vidjevši da se ne mi če, ostavi je. "Neka spava", re če kr čmarica svojoj konobarici. "Barem će ostati duže kod nas, ima fino prstenje, ta će dobro platiti." Rano uve čer sve se smirilo. Kr čmar i njegova žena spremili su se na po činak. U kutu na slamnja či ležala je djevoj čica. Ali nije spavala. U djetinju dušu duboko se utisnula pri ča o princezi koju su zatvorili u tamnicu. U magli j e gledala ljepoticu princezu plave kose - okovanu lancima. Iz tih vizija trgne je razgovor kr čmara i žene: - Čuješ li, pripazi malo na onu tamo u sobi. Tu nešto nije u redu. - Zašto? - uplaši se žena. - Jesi li ikad vidjela ženu u gra ñanskoj odje ći da putuje sama? -Vidiš, vidiš, a naru čila je samo fina jela. Kuhano vino piju samo visoka gospoda!

MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - A kako je dojahala? Kao strijela. Ravna konjem ka o vi soka gospoda. Samo velikaške žene ovako jašu. Konji nisu osedlani nego ispregnuti. -1 govori vrlo fino. - Ne ide mi u glavu zbog čega ima sa sobom dva konja s potpunom opremom za kola. - I skrivala se. Nije htjela ni pogledati u gostinj sku sobu gdje su drugi putnici. Možda je pobjegla svojim rod iteljima. - Da, to bi moglo biti. U ove gospode ima svašta. - Pazi, još nije platila, a rekla je da će ve čeras krenuti dalje. - Kad sam malo prije došla u sobu ona je spavala. I sada još spava. A odjevena je! Da ne pobjegne? - Pobrinuo sam se i za to. Rekao sam sluzi da joj n e da ko nje ako ih no ću zatraži. Neko su vrijeme šutjeli. Djevoj čica je napela uši i slušala. Njenom glavicom letjel e su misli. - Kako je lijepa: lice joj je krv i mlijeko - čuo se opet glas kr čmarice. - Ima prstenja kao princeza. - Kad je spavala, vidjela sam joj na vratu ogrlicu, pravi biser. - Eto vidiš, tu nešto nije u redu. Ona je bjegunica ! - Briga nas. Samo da plati. A kad ima bisera, bit će i no vaca. Nastala je tišina. Dugo se nitko nije javljao. Djevoj čica je buljila u mrak. Čekala je ho će li još štogod re ći. Nakon nekog vremena čuo se glas kr čmarice: - Čuj, a što su ono ju čer i danas pripovijedali u kr čmi o ne koj plavokosoj princezi? Kr čmar se ne oglasi. Tiho hrkanje ispuni sobu. Kr čmarica se malo vrtjela, a onda i ona zaspi. Djevoj čica nije mogla da spava. Njene su misli bile preko u dvorišnoj sobici, uz st ranu ljepoticu. Razgovorom kr čmara i njegove žene razbudila se djetinja fantazija i povezala pri ču o zatvorenoj princezi s - Ne-rom. U tami mala je vidj ela njeno lijepo lice, njenu pojavu po kojoj se prosula sjajna svijetla kosa. Djetinja mašta stvarala je slike - čudne i nevi ñene. Gledala je Neru s carskom krunom na plavoj kosi, a ruke su joj svezane lancim a. Željela je da što prije bude dan, da može opet gledati njeno lice i njenu k osu i s njome govoriti. Od ovog časa malo je srce burno kucalo, uvjerena daje govori la s pravom princezom, vidjela njeno lice, da zna tajnu lijepe gospode koja joj je bila tako dobra kao nitko drugi. Čitavom postajom vladao je mir. Odjednom se maloj u čini da netko pod prozorom hoda i da govori. Tiho i oprezno, kao ma či ć, došulja se do prozora i zaviri na ulicu. Tamo su stajala mjese činom osvijetljena tri čovjeka, tamna kao prikaze. Omotali su se u crne ogrta če i razgovarali s ku ćnim slugom. Mala opazi da jedan od njih trojice gleda u prozore . Ona čučne i otpuže po podu u kut. Za čuje se oštro kucanje po prozoru. Kr čmar se probudi. - Stoje to? - pita sneni glas. Netko kuca na prozor. - Otvorite - čuje se glas izvana. Kr čmar ustane, pode k prozoru i vikne: - U ovo doba ne puštam nikoga u ku ću.

- Je li kod vas neka strana žena - čuje se glas izvana. Mala se trgne. Kr čmar se okrene svojoj ženi i šapne joj: - Sigurno pitaju za onu tamo. - Još nije platila. Reci da je nema. Zaboga, ostat ćemo bez svojih novaca. - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Kr čmar otvori okance. - Nema ovdje nikakve strane žene. - Ne lažite! Dojahala je s dva konja. - Makar i sa deset. Nisam je vidio. -Pazite se, pobjegla je. Mi smo je slijedili po tra gu u snijegu. Izašla je iz šume kraj vašeg sela. Ljudi su vidjeli tu ženu kako jaše prema vašoj kr čmi. - Onda je valjda i otišla. Nisam bio popodne kod ku će, a že na mi spava. - Vaš sluga ju je vidio. Mi smo gledali konje u sta ji. Ona je tu. - Pustite me u miru i do ñite po danu. - Otvorite u ime - carice... Nastane šutnja. Kr čmar se lecne. Kr čmarica sjedne u postelji, a djevoj čica se u kutu uko či, napne uši i sva protrne... Nešto su šaputali, a onda se jedan od njih uspravi prijete ći: - Poslani smo iz carskog dvora da uhvatimo bjegunic u koja je pobjegla carici. - Dobro, dobro! - odgovori kr čmar blažim glasom. Pobojao se ovih rije či a opet je strepio da će mu odvesti bjegunicu, a nitko ne će platiti. - Ostat ćemo bez svega - šaptala je kr čmarica. - Ne pusti ih u ku ću dok ne plati ceh. Kr čmar se obrati onima vani: - Oprostite, ali moram imati dokaz da ste uistinu g ospoda koja u ime carice traže neku bjegunicu. Znate, sveg a ima u svi jetu, mogli bi i razbojnici ovako do ći. Oni vani tiho su se dogovarali. Marica je trnula, zurila u mrak, gledaju ći pred sobom živu Nerinu sliku; svezane ruke lancima, a na glavi joj kruna carske princeze! Obuzme je strah za lijepu, dobru princezu. Jak dje čji instinkt ravnao je njenim postupcima. Slijedila je taj instinkt i neopazice otpuzala k vratima. Dok se kr čmar uzrujano dogovarao sa ženom, ona se izvu če na vrata u hodnik i potr či do male dvorišne sobe u kojoj je Nera spavala. Mj ese čina je kroz prozor bacala mlaz svjetla. Djevoj čica prodrma Neru i u nekoj groznici prošap će: - Ustanite! Ustanite! Traže vas od carice. Nera je sko čila i uko čeno se zagledala u djevoj čicu: - Od carice? - upitala je Nera u polusnu i razabral a pred sobom djevoj čicu. - Brzo, došli su za vama... vidjeli su konje... tam o su na uli ci... trojica su, crni su! Brzo... Shvatila je daje traže i prepustila se maloj daje v uče. Onako gologlava u haljini, kako je legla, slijedila je djevoj čicu u hodnik. Stale su pred mala vrata što vode u dvorište. - Otklju čajte, ja ne mogu - šapne mala. Nera otklju ča, a djevoj čica je povu če u dvorište u kojem je stajao visok golubinjak i zaklonio ih obadvije. Tada mala izvede Neru iz dvorišta šap ćući. - Samo požurite, ja znam gdje su. - Tko? - prošap će Nera.

- Oni koji su bili ovdje popodne, ja znam gdje su, samo do ñite! Izvede je iz dvorišta u gustu živicu, koja je obrub ljivala cestu. Grmlje ih je zaklonilo. Spuštale su se nizbrdicom. - Ja znam gdje oni čekaju - govorila je mala. - Vidjela sam ih ju čer, išla sam za njima. I danas su vas čekali. Nera nije razumjela smisao tih rije či, pa zastane. - Samo se vi požurite za mnom, ja ve ć znam gdje su oni. Nera je shvatila daje tamo negdje na ulici neka tro jica traže, ali nije shva ćala tko je čeka. Ipak se pouzdala u malu i tr čala za njom, osje ćaju ći da je opasnost za njom, a ne pred njom. Stigle su pred neku živicu. Gore, na visokom brežul jku le- *"“ “^C- MARIJA JURI Ć ZAGORKA žala je ogromna zgrada u mjese čevu svjetlu. Mali tornji č pokazuje daje to samostan. Ledeni zrak potpuno je osvijestio Neru i ona se zau stavi. Djevoj čica potr či uz živicu. Iznad granja Nera ugleda bijele perjanice. Mala joj se uzbu ñeno obrati: - Tamo su! Čekaju vas! Ne paze ći više na nju, djevoj čica potr či naprijed. U grmlju je stajao visoki bradati Melkior, zagrnut plaštem, a uz njega debeli Inocent. Obojica su zurili prema samostanu. Dolje na smrznutom snijegu sjedili su njihovi sluge . Uto bane djevoj čica, bosonoga, u košuljici, povu če Melki-ora i klikne: -Princeza je tamo! Kao da ih je netko udario po šiji, naglo se okrenu i kao izbezumljeni pogledaju djevoj čicu. - Došli su k nama od carice daje uhvate - govorila je djevoj čica. - Tri su, crni su, ja sam je dovela. - Koga? - Princezu. Tamo je! Pobjegla je k nama! Ogledali su se. Nad grmljem se uzdigla Nerina pepel jasto-plava kosa, obasjana mjese činom. Krv zavri u njihovim žilama. -Princeza!... Zahvatila ih ekstaza kao i djevoj čicu. Princeza o kojoj su čuli, koju su tražili, čekali, o kojoj čitav svijet govori daje zatvorena u samostanu. Oni su došli daje izbave. Sada je uistinu tu, tu pred njim a, plave kose što se sjaji na mjese čini! Iako su bili čvrsto uvjereni da bavarska princeza živi i da će je oni spasiti, kad su pred sobom ugledali čarobnu sliku na mjese čini, obuzme ih strah kao daje pred njih izašao mnogo spominjani duh nekog pokojni ka. Rasplamsana njihova mašta dobi nove pobude. Osje ćaj da pred njima stoji živa, prava princeza i čeka daje oni oslobode DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - sasvim ih smuti. U prvi čas nisu mogli da naprave ni korak. Njihovi sluge bi li su sabraniji i sko če uvis. To ih probudi. Ne mogu dopustiti da princezu tkogod prije pozdravi od njih. Debeli Melkior i mali debeli Inocent potr če prema Neri koja je stajala gologlava gledaju ći što se zbiva. Melkior se pokloni, onda se dosjeti - viteški skine svoj plašt i zamota je. Marica je tr čala za njima i šaptala: - Samo brzo, do ći će oni od carice. Tri su, crni su! U njenoj glavi lebdjela je slika trojice zamotanih u crne pla-števe. Osam muškaraca ustr ča se oko Nere. Tek je sada Inocent podigne na konja . Sluge izvedu iz živice svoje konje i uzjašu. Cvokotanje male djevoj čice prenerazi Neru. Tek sada primijeti daje dijete u košuljici i boso. - Zaboga, ova će se mala smrznuti - usklikne i pruži ruku

prema njoj. Inocent podigne djevoj čicu i stavi je uz Neru. - K župniku - zapovjedi Melkior pa se ponovno poklo ni pred Nerom. - Vaše veli čanstvo, župnik zna sve. On će vas primiti. Povorka krene. Sjede ći uz Neru, Marica se privijala k njoj šap ćući: - Zašto mi niste popodne rekli da ste princeza, ja bih vas od mah odvela! Oh, samo da vas ne uhvate cari čini ljudi. Trojica su, crni su, ali nas je više. Je li? Ova gospoda čekaju vas od ju čer. Razabrala je što se zbiva, ali je šutjela. Po mjese čini koja je otkrivala njihov trag udu u župnikov dv or. Melkior i Inocent natjecali su se koji će prvi da skine s konja Neru i djevoj čicu. Sluge su potr čali gore i uzbudili ku ću. Melkior je bez daha utr čao u spava ću sobu župnika: - Vaša pre časna milosti, tu je, imamo je! I MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Princezu? - upita župnik prestrašeno. - Zar je to zaista istina? - Kako da nije istina kad je rekla bavarska svetica da je živa. - Odmah ću do ći. Bavarci izi ñu, a župnik se brzo obu če. Ude kapelan. - Što velite na to? - zapita župnik kapelana. - Doista su doveli neku lijepu damu, otmjenu; bit će da je uistinu princeza. - Kad su mi pri čali o svetici, mislio sam da su malo luckasti. Čuo sam i ja da je princeza negdje zatvorena, ali ni sam vje rovao, poštenja mi. - Svašta ima na dvoru, a osobito na našem, pa je i to mo guće. Župnik je obukao sve čani habit jer u svagdanjem nije htio da izi ñe pred princezu i onda je s kapelanom ušao u bla govaonicu. Kraj pe ći stisle su se Nera i djevoj čica i obadvije se tresu od zime. Kad je ušao župnik, Nera se sabere. Nije znala što da mu k aže. - Vele časni gospodine, oprostite što sam tako nenadano i nepozvano banula u vaš dom. Mekoća njena glasa, otmjenost njenog nastupa, ženska mi- lota što je strujala iz njene pojave napre čac osvoje župnika i kapelana, koji je stajao iza sv og glavara. - Viso čanstvo, ja sam sretan što vam mogu pružiti zaklon u svojoj priprostoj ku ći. - Molim vas, dopustite mi da se kod vas ugrijem. - Moja ku ća otvorena je vašem viso čanstvu. "Dakle, i on živi u uvjerenju da sam ja zato čena princeza!" - Molim vas, ne zovite me tako, nije shodno. - Razumijem, nitko ne smije saznati kakva imam gost a. - Oni od carice tamo su dolje - oglasi se Marica. - Trojica su, i crni su. Ho će da odvedu princezu. -Ako su crni, sigurno su jezuiti. Ali kako su sazna li da ćete pobje ći iz samostana...? Nije htjela na to da odgovori pa zapita: - Što će se dogoditi ako do ñu i zatraže da me izru čite? - ðavlima i jezuitima pod mojim krovom nema mjesta -

re če župnik. Ta izjava olakša joj dušu. Njegovo suhonjavo ozbilj no lice odmah joj se svidi. - Vele časni gospodine, pogledajte ovo dijete. Njemu imam zahvaliti sretan trenutak što sam prešla prag vaše kuće. Smi jem li vas zamoliti nešto toplo da se ugrije, možda mlijeka. Začas svi su se u ku ći vrtjeli da Neri spreme što ugodniji ležaj, da je okrijepe kuhanim vinom a malu mlijekom. Ona je djevoj čicu pokrila toplim pokriva čem i milovala je njenu malu glavicu. Plave o či djevoj čice zagledale su se u Nerino lice. Na njenoj glavi nije vidjela kapu, ni crnu gra ñansku haljinu nije primijetila. Uzbu ñena mašta djevoj čice krunila ju je krunom i ogrnula carskim haljinama. Polako mala usne san o zato čenoj princezi, koju je ona spasila od grabežljivih crnih gavranova. BAVARSKA PRINCEZA Dolje, u putni čkoj postaji, oštar nastup trojice probudi putnike k oji su spavali na klupama gostinjske sobice. Trojica pod prozorom zaprijete kr čmaru: - Ako bjegunicu ne predate, jao si ga vama; dospjet ćete u zatvor! - Pusti ih u ku ću - domisli se kr čmarica. - Ako su razbojnici, ima tamo putnika; ako su uistinu u potjeri za onom, zadrži ko nje ukoliko ne plate njen trošak. J" sr MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ja ne znam ni za kakvu ženu bjegunicu - re če kr čmar - možda vi pitate za neku gospodi čnu, posve mladu u crnoj ha ljini. - Da, to je ona. - Zašto niste odmah rekli? Vi govorite o ženi, a ko d nas je odsjelo samo jedno žensko čeljade i to posve mlada gospo di čna. Nadao se da će iskupiti svoju krivnju. Odmah je izišao u hodnik i otklju čao vrata. Vani su čekala trojica. Dogovarali su se. - Vi, Johanne, čuvajte vrata, a mi ćemo obaviti ostalo. Kr čmar otklju ča. - Gdje je ta gospo ñica? - Tamo u sobi. - Dobro, ostanite u hodniku i dajte svije ću. Oni otvore vrata male sobe. Nema nikoga. Crni ogrta č i zgužvani jastuk na divanu pokazivali su da tu ne tko stanuje. Prozor je zatvoren, vrata u gostinskoj sob i zaklju čana, a klju č u bravi. Oni otvore, osvijetle. Snena lica putnika buljila su u strance ogrnute tam nim plaštevima. Medu njima nije bilo nikakve žene pa se stranci pov uku u malu sobu i izi ñu u hodnik gdje je stajao kr čmar. - Kamo ste je sakrili? - Gospodine, nikamo je nisam sakrio. Balzano mu zaprijeti pištoljem: - Govori ili ću te zauvijek ušutkati. - Pomo ć! - krikne kr čmar. Iz gostionske sobe za čuje se trka nekolicine muškraca. Jedan od njih uper i oružje u crnu trojicu. Balzano se isprsi i zapovjed i: - U ime njezina veli čanstva oružje dolje. Mi smo carski

izaslanici. Gospodske plemi ćke haljine i uvjerljiv grofov glas sklone ih na poslušnost. Spuste pištolje. - Pitam vas u ime carice: gdje je dvorska bjegunica koja je danas stigla ovamo. Nitko od putnika nije vidio Neru. Čitav dan zaokupila je njihovo zanimanje zato čena princeza i o čekivanje da je Bavarci do čekaju i dovedu. Sada su Balzanove rije či povezali s princezom i Bavarcima. Nitko ne re če ništa. Slijegali su rameniam. - Nikoga nismo vidjeli, gospodine - javi se nekolik o gla sova. - Lažete, tamo u maloj sobi... - Mije nismo vidjeli. - Gdje je? Govori, ili ćeš u tamnicu - obrati se grof kr čmaru. Medu putnicima nastalo je komešanje. - Jaje nisam sakrio, pogledajte cijelu ku ću. I razgledali su sve sobe, i kuhinju i smo čnicu, i zatim se opet vratili u malu dvorišnu sobu. - Je li ovo njen ogrta č? - upita Balzano kr čmara. - Ne znam je li njen, ali bio je na njoj. - Konji koje nam je pokazao sluga, naši su. Trag u snijegu vodi ovamo, sluga veli daje pred podne dojahala, a sad je ne ma. To ćeš platiti. - Zar nema drugih vrata u ku ći osim ovih? - Još su jedna, dvorišna. Balzano dotakne vrata i usklikne. - Otvorena su. - Onda je pobjegla - usklikne kr čmar. - Ja sam ih bio za tvorio. Vincencij i Balzano izi ñu u dvorište i stadoše tražiti, ali nigdje nikoga. - Gle - upozori Vincencij - svježe izgaženi snijeg. - Ah, to je, bježala je. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Otvore vrata ograde. Mjese čina otkrije po glatkoj površini snijega kraj živice svježe otiske nogu. Pozvali su Johanna i pošli tragom nizbrdo, sve dalj e meñu grmlje, sve do pod brdo, gdje im je izgaženi snijeg pokazivao put prem a selu, a odatle u župni dvor. Oni su ga slijedili. Pred ogradom u dvor stali su. - Netko ju je ovdje čekao ako su tragovi uistinu njeni. - Što bi ona u župnom dvoru? -Tko zna. Gore je svjetlo. Idi i reci župniku da gr of Balzano želi s njom govoriti. Johann ude u dvorište, pokuca na vrata u prizemlju, isporu či po sluzi župniku glas i doskora dobije odgovor. - Vele časni moli da se potrudite ujutro. No ću nikoga ne prima. Oni se povuku i vrate u putni čku postaju. Putnici su navalili na kr čmara i ženu s pitanjima o mladoj dami, koja je bila u maloj sob i. Njegovi su odgovori podržali ljude u uvjerenju da je to bila bavarska p rinceza, koju traže Bavarci. - Mimoišli su se - umovali su oni. - Bavarci pred s amostan, a ona je pobjegla i sklonila se ovamo. Tek sada primijeti kr čmarica da je nestalo djeteta. - Valjda joj nije to dijete pokazalo put. - Šuti - odgovori kr čmar. - Ako su ovi od carice, jao nama. Ni rije či o tom prokletom fa čuku.

Kad je mala Marica zaspala, Nera je pošla u blagova onicu. Tu ju je čekao župnik i priop ćio joj kakvu mu je poruku poslao skutonoša jezuita, grof Balzano. Čuvši tko joj je za petama, re če ozbiljnim glasom: - Vele časni, taj grof je jedan od onih koji me progone. - To sam slutio. Vaše viso čanstvo o čito nije bilo u volji jezu ita i zato se s vama dogodilo to što pri čaju Bavarci. Zatvorili su vas da uginete u samostanu. - Pre časni, osje ćate li kakve bi vas mogle sna ći neugodnosti ako doznaju da ste me primili u ku ću? - Dosta me progone otkako je pokojnog nadbiskupa za mije nio brat jednog jezuita. - Zar ste vi bili prijatelj bivšem nadbiskupu? - Zbog toga i stradam. -Vele časni, vaše me izjave ovlaš ćuju na ispovijed koja bi za nas oboje mogla biti sudbonosna. - Zašto sudbononsna? - Jer biste me vi morali predati ovom grofu i njego vim dru govima. - Bavarci će vas prije toga odvesti sa sobom. - Kamo? - U Bavarsku. I vratiti vas dvoru. Čim opreme ko čiju, kre nut ćete na put. - S njima? Nikako! - Zar da odbijete pomo ć ovih naivnih, ali dobrih ljudi? - Zavedeni su u bludnju. - Ne shva ćam. - Vele časni, stojim nasuprot čovjeku i duhovniku, kojega danas prvi put vidim! Ali vjerujem u njegovo pošten je, u pra vedno i čisto srce. - Niste se prevarili. - Ispovijedam vam istinu, jer ni časa ne mogu ostati pod va šim krovom zašti ćena neistinom. - Kakvom neistinom? - Pri ča o zato čenoj princezi pronijela se Be čom, pa je o či to doprla i u Bavarsku, gdje je našla dva naivna pl emi ća. Čud nim slu čajem upala sam u tu pri ču. - Vi? Kako to mislite? - Ona mala djevoj čica, kojoj je duša prepuna pri če što ju je na putni čkoj postaji slušala od Bavaraca, vidjela je u meni onu koju oni čekaju. A ja iskreno vjerujem daje oni ne će ni kada do čekati, jer ne vjerujem daje ona živa. - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Začuñeno gledao je u Nerine lijepe o či. - Vele časni, ja nisam nikakva princeza. Ja sam bjegunica koju progone jezuiti jer sam jednog jutra sprije čila da po čine veliko zlo jednoj li čnosti, koja im radi o glavi!... - Kako je onda sve to mogu će? - Ne znam gdje i kako su Bavarci doznali daje princ eza za to čena u samostanu. Mene je nesre ća ili sre ća na bijegu do nijela njima u susret! - To je uistinu čudnovato! -Vele časni, ispovijedam se vama kao duhovniku i čovjeku. Saslušajte me i onda odlu čite. Moj je glavni neprijatelj - otac Grande. - Dakle čitav pakao - uskliknu on. - Ponudio mi je svoju zaštitu u svom svetom naru čju. Ja

sam mu, eto, po drugi put pobjegla. Vozili su me ne kamo u kočiji, jednog sam ubola svojom iglom, ne znam jesam l i ubo jica ili nisam, ali u činila sam to. Neka mi Bog sudi! - Ne vjerujem da će vam za to odrediti strogu kaznu! - Bježim pred njima, oni me progone. To je strahovi t lov u kojem bih kona čno bila platila ja da me nije fantazija ove djevoj čice okrunila krunom princeze! Ispri čavši mu kako ju je djevoj čica vodila i dovela k Bavar-cima, ona završi: - A sad, eto, dolazim k vama sa čistom istinom: ja sam bivša dvorska dama grofica Vojkffy. Muža su mi bacili u t amnicu, a mene tjeraju kao psi svoju lovinu. U činite što god znate, ali lažnim imenom ne mogu da primam ni čiju pomo ć. Mirne, razborite župnikove o či odavale su tešku zabrinutost. - Grofice, vaše istinoljublje moglo vas je upropast iti, ali ja ću vas sakriti u svom dvoru. - Vele časni, jezuiti imaju cari činu punomo ć da me uhite, predaju sudu i proglase vješticom! - Neka mi oprosti Bog, iako je to vjera i zakon, al i ja ne vje rujem u ovu stoljetnu bajku! - Vele časni, a donesu li vam cari činom rukom potpisanu punomoć? Zamislio se, a onda re če: - Bavarci ne smiju saznati da niste njihova princez a. - A onda? - Vi sigurno imate u Be ču kakav rod, znanca ili prijatelja? - Da, imam prijatelja! - Koji bi vas uzeo u zaštitu i sakrio na sigurno mj esto? - Sasvim sigurno. - Dobro, sjednite i napišite mu pismo, a ja ću ga poslati od mah u Be č. - Po kome? - Odnijet će jedan od Bavaraca. - Vele časni, oni su dobri, ali odviše lako izdaju svoje ta jne. O tom sam se uvjerila na putni čkoj postaji. - Dobro, po ći će s njima moj kapelan. - A dok moji prijatelji nešto ne u čine? - Ostat ćete kod mene. - Nije li to opasno za vas? - Glavno je da naši poslanici stignu što prije u Be č. Neka smjesta krenu, kako bi se vratili natrag prije nego što Balzano dobije od jezuita kakvu pomo ć. - Mnogo vam hvala, vele časni! - Ne zahvaljujte meni, nego Bogu koji vas štiti... Donio je crnila, pero i papir. U tom času ude Melkior. - Spremni smo za put, viso čanstvo! - Dragi prijatelju, vrlo je opasno putovati - re če župnik. Malo prije javio mi se grof koji ima sa sobom mnogo ljudi. Mo gli bi vas putem napasti, ali... njeno viso čanstvo ima u Be ču mnogo prijatelja, koje treba obavijestiti. Oni će vam dati či tavu pratnju za put u Bavarsku. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Vele časni, ako dotle potjera navali na župni dvor? - Moji će me župljani braniti svi do posljednjega, a vi ćete ovdje ostaviti svog brata i svoje naoružane sluge.

Jamčim vam svojom glavom da se njenoj visosti ne će nitko približiti. - Jesu li oni prijatelji u Be ču pošteni? - Branit će me kao i vi - re če Nera. - Oni bi meni ve ć i po mogli da znaju gdje se nalazim. - Dobro, odmah idem. - Pratit će vas moj kapelan - re če župnik - kao da ga vodite nekom bolesniku. Tako vas nitko ne će zaustavljati. Melkioru se to svidjelo. Svom bratu Inocentu naredi o je da strogo čuva princezu. Nera je upu ćivala kapelana kako da potraži pala ču baruna Rosenberga. - Ovo je pismo upravljeno grofu Falkensteinu. Ako g a ne nañete, predajte pismo barunu Rosenbergu. On će znati gdje se nalazi grof Falkenstein. Dalje radite samo po grofovoj uputi i pazite da Bav arac nigdje ne pripovijeda o princezi, kako je u činio dolje na postaji. To mije doduše ovaj put kori stilo, ali sad bi mi moglo navu ći neprijatelje. Iz župnikova dvora krenuli su Melkior i kapelan pri jekim putem prema Be ču. Kad su župnik i Nera ostali nasamu, upita ga ona: - Nije mi jasno kako su ovi Bavarci došli upravo k vama? - To je i meni zagonetka. Ušli su u moj dvor, potra žili me i zamolili za pomo ć. Rekoše mi da im je Bog odredio da spase princezu. Čudio sam se i nisam vjerovao pri či o zatvorenoj princezi. Ali oni su tvrdili da ih je ovamo uputila bavarska svetica. - Kako, vele časni? "Bavarska"? - Da, bavarska svetica s dvora u VValdburgu. Nera se zapanji. - Vele časni, tu ženu poznam. Ona mi je pomogla da pob jegnem, ali me gotovo poslala na rusko stratište. Neri sada mnogo toga postade jasno. U čini joj se da je i bijeg "bavarske svetice" u vezi s Bavarcima. Njene rije či daje nenadano našla sredstva i priliku da pobjegne jezuitima, da je put vodi prema jugu - sve se to podudaralo sa zagonetnim izjavama one žene. Konačno je župnik zamoli da mirno legne na po činak. Ona mu prihvati ruku i htjede je poljubiti, ali on to uskrati: - Dijete moje - re če joj - dopustite da vas tako zovem - uv jeren sam da vas je Bog poslao k meni da vas zaštit im. Laku noć. Sutradan ujutro, kad se župnik vratio s mise, ude u dvorište grof Balzano. Župnik ga uvede u svoj ured. - Vele časni - re če grof - u ime njezina veli čanstva molim da mi izru čite vješticu. - Njezinu veli čanstvu uvijek vjeran podanik, na žalost, ne može da izvrši zapovijed jer se kod njega ne ro če vještice. - Jedna se prošle no ći sklonila u vaš dvor. - Koliko znam, vještice se ro če u utorak i petak, a ju čer je bila subota. - Vele časni, iz kr čme je pobjegla bjegunica koju carica tra ži. Odvela je sa sobom jednu djevoj čicu, o čito u grešne svr he. - Da joj izvadi srce? Govorio je mirno, pa Balzano nije znao ruga li se i li govori ozbiljno. - Izvolite pro čitati ovu naredbu veli čanstva. Župnik je pro čita. - Jeste li voljni predati nam vješticu? - Kunem vam se: ja bih vješticu predao i da to nije želja ve li čanstva, ali u mene nema nikoga. Kod mene je samo mo ja bolesna sestra. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

- Dopustite mi daje vidim. - Gospodine grofe, oprostite, vaša je dužnost da tr ažite vje šticu, ali i da čuvate svetinju tu ñeg doma. - Vi me dakle ne ćete dobrovoljno pustiti u dvor? - Ni dobrovoljno ni silom. - Dobro. Posljedice ćete snositi sami! - Gospodine grofe, ja nisam vaš kmet! - Ali ste podanik njezina veli čanstva. -1 to vjeran podanik. - Dokazali ste suprotno! Balzano je izašao a da nije pozdravio. Vani su ga čekali drugovi. Vratili su se u kr čmu putni čke postaje i zatvorili u malu sobu. - Nema sumnje, ona je kod župnika. To dokazuju trag ovi. - Da potkupimo kojeg slugu? - Dukati otvaraju i najvjerniju gubicu - re če Johann. - Volim se objesiti nego vratiti bez nje. Pelegrini bi nas ubio. - Sam vrag je štiti - bijesno će Johann. - Bili ste neoprezni. - Radili smo po uputi Pelegrinija. - Izgubili ste glavu u strahu; prijetila je opasnos t, ruski je poslanik zatražio preslušavanje grofice u VValdburg u, sve se skupilo u pola sata. - Ako se ona druga pojavi u Be ču i otkrije otrovnu krpariju čarapa? - Ona je sto puta ve ća opasnost nego li grofica Vojkffy. - Svejedno, pustiti je ne možemo. Što ćemo? - Nabavite tri selja čka odijela! - Čudno je da ovi ljudi putuju. Svi nas promatraju i p aze kao u zasjedi. - Gadovi. Govore kao da ih je tko podu čio. - Brzo trebam odijela, do objeda - naredi Balzano. Prvi mrak obavija selo. Dva snažna muškarca, otac Johann i Balzano, u selja čkom odijelu udu u jednu seosku ku ću. Pri malenoj svjetiljci sjede uku ćani i spokojno pjevaju: žene predu, a muškarci rune s klasa kukuruzno zrnje. Sel jaci to ne smatraju radom pa nedjeljom time krate vrijeme. Došljaci pozdrave i upitaju za put u samostan Marij inih k ćeri. Ku ćedomaćin im da potanje upute... Balzano upita: - Možemo li još danas sti ći pred samostan? - To nije mogu će - odgovore seljaci - daleko je! - Sto ćemo mi jadnici - uzdahne drugi. - Zašto jadikujete - upita ku ćedomaćin. -Ako ne do ñemo prije pozdravljenja, mogla bi nam put zasjesti vještica. - Kakva vještica? - upitaju oni. Muški se čude. Preslice utihnu. - U našem selu, tamo blizu Be ča, bila je žena kojoj je vrag dao ljepotu i druge plave kose. Žene se stresu i prekriže. - Činila se sveticom. Sam ju je župnik uzeo u ku ću da mu bude gazdarica. A ono, od dana kad je prešla njegov prag, sve krepava u selu, kokoši ne nesu jaja, kravama pr esahlo mlijeko, a prirod venuo, kao da ga je nebo polilo k ipu ćom vodom! Strepnja ovlada družinom. - Mir, žene! Što se bojite - opomene ih ku ćedomaćin. - Neće k nama takva. Znate što veli naš župnik: čuvaj se ljud ske zlobe, to je ñavo. Onaj iz pakla bježi ako se pobožno pre

križiš; ljudska zloba ti sjeda na vrat kao kuga. Mo lite se Bogu i pošteno živite, pa će vas minuti svaka nesre ća. To kaže naš župnik. To donekle smiri žene. - To je istina - re če Alojzije. - Sve je to istina, ali što onda ako zlo ulazi u an ñeoskoj odori, pa ga ne prepoznate. I naš je fl MARIJA JURI Ć ZAGORKA župnik bio dobar, a ipak mu je ušla u ku ću. Mi smo ga molili da je izbaci i vikali smo: "Vještica je pod tvojim krovom, izbaci je!" Ali on ne vjeruje, ne će daje makne iz ku će, a čitava je župa osiromašila, čitav je prirod propao. Rekoše nam da se treba zavjetovati i po ći gore u samostan, da nam se Bog smiluje. - A vještica? - upitaju žene. - Bila je su ñena na loma ču ali je pobjegla. Kažu, ravno pod ovaj samostan, da nam stane na put. Svi šute. - Rekli su nam neki ljudi da je pred nama došla pod brdo plavokosa ljepotica i sakrila se u župni dvor. - Koji župni dvor? -U vaš! - Ah, što bi - odgovori ku ćedomaćin. - Naš je župnik ne bi držao ni časa. Strah opet ude u žene. Muškarci ušute. - Ne dao Bog da vas vještica u čini prosjacima, kao što je nas u činila. Balzano šmrcne, sa suhih o čiju obriše suze, pa ustane: - Uništila nas je i strah nas je susresti se s njom e. Idemo na putni čku postaju da do sutra prespavamo. Nakon njihova odlaska sva je družina zamrla. Pjesma je zaboravljena, preslice su odbačene, kukuruz je ostao neoru-njen. - Tko su ti ljudi - oštro se javi ku ćedomaćin bodre ći sama sebe. - Što su nam tu nabajali? - Pa, vidiš, seljaci su kao i mi. - Plakali su - upozori drugi. Potišteni ku ćedomaćin izi ñe iz ku će. Uputi se k susjedu da mu priop ći stoje čuo. I da se posavjetuje. I žene se raštrkaše selom. O či im proziru tamu; stabla znana im iz djetinjstva smatraju sada zlokobnom sjenom neke nepoznate ñavolske mo ći. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Izdaleka svjetlucaju prozori župnikova dvora. Na vratima seoskih ku ćica pojavljuju se seljaci, pitaju, naga ñaju, nesvjesno se boje ći da iz župnikova dvora ne poleti u zrak grdna žena zmijske kose. U BEČU Čitavu no ć Josip je proveo u svojim odajama. Idu ćeg dana, u subotu, bilo je na dvoru veliko primanje plemstva i odli čnika. Uve čer je slijedio koncert. Golem broj uzvanika kretao se dvorom. Sva su predvorja vr vjela velikašima, njihovim ženama i k ćerima. Mladi je car u prisustvu svog tajnika obukao velika šku odoru, podstavljenu debelom postavom, da bi postigao široka ple ća i ispup čen trbuh. Vlasulja u češljana na stotinu pramenova prikazala mu je glavu širokom i okruglom. Zatim je na o či stavio lornjon. - Dakle, što velite? - Preuzvišeni gospodine, od trbuha do čela! - Do nosa, recite. Nos ne mogu maskirati, dragi pri jatelju. Budu li Kochovi ljudi svoj nos zabadali u moj, bit će to fatalni sukob za mene, ali i za njih. - Da šminkom izbrišem neke sjene? - Tu bi trebala ženska pomo ć. Žene umiju baratati šmin kom kao jezikom. - Da vidimo koliko smo vješti gluma čkom zvanju. Iskušaj

mo svoju sre ću. Josip je stepenicama svojih dvorjanika sišao u prvi kat, a odanle u dvorište. Prošao je pored čitave garde, gostiju, dvorjanika, raznih stranih la kaja i dvorskih činovnika. S lornjo-nom na o čima pri činjao se vrlo kratkovidnim. Sagibao je glavu paze ći kuda stupa. I MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Debeli gospodin nije izazvao pozornost grofa Kocha. Neo-pažen je izišao i sjeo u kočiju, koja ga je čekala pred vežom, pod imenom kneza Trautsona. Na vratima Rosenbergove pala če željno su ga do čekali Ro-senberg i Lasi. - Debeli trbusi zaista su mišolovke sre će - primijeti Josip ušavši u svoje odaje. - Gotovo mije žao da ga odlož im. Gdje je mali barun? Spava li? - Spava i jede, pa opet jede i spava - priop ći Rosenberg. - Jedva smo ga zadržali da ne ode. Pripovijedao je ka ko se pri- vikao velikim obrocima... - Dajte mu peterostruko! Njemu je sva duševna nasla da u želucu. Ali, meni nije do šale. Lasi je priop ćio Josipu svoj sukob na Vo ćarskom trgu, a onda vijest stoje stigla od španjolskog poslanika. - Čaraparica se nije pojavila. Šator i sada stoji. Nit ko ga ne ruši. - Oprezni su, kao što ste i vi Lasi bili neoprezni. Tko zna ne bi li bila došla da vas nisu prepoznali u blizini. - Ubudu će prije ću pregristi ma č nego ga potegnuti. Nisam diplomat! - Ali zato hrabar oficir! Kad je Lasi otišao, raspreo je Josip s Rosenbergom razgovor. - Ona žena za koju je Lasi čuo u kr čmi pod Waldburgom bila je sirota Elizabeta. Pomjerila je umom. Utuvil i su joj u gla vu kraljevstvo. Sirota! Njena je vika nanijela Lasi ja na pravi trag grofici, odnosno našem malom barunu. - Šteta, šteta. Prekasno! - Ponekad čitav život stradavaš zato što si ne nekoliko sati već nekoliko minuta zakasnio! - To potvr ñuje sudbina grofice. Kamo je nestala? Više se puta ponadam da je možda sama svojom dosjetljivoš ću up- ravila put ko čiji nekamo drugamo. Ali zar je to mogu će? Ta pratio ju je jezuit! Vidite, Rosenberg, nisam vas smio slušati i ostati u Johanneshofu! - Nisam mogao slutiti. - Vaši su savjeti iznevjerili vašu dobru namjeru. Dugo u no ć gorjelo je svjetlo u Josipovoj sobi. Nije mogao us nuti. Mislima je lutao u nepoznate krajeve, za njenim tragom. Mu čila gaje o čajna briga i pitanje: "Zašto tr či za njom sva ljudska zloba i nesre ća? Zar samo zato jer je čista i poštena?" Drugog dana, u nedjelju, ustao je vrlo tmuran. Pozv ao je Rosenberga i zatražio da u Waldburgu potraži grofa Meska i dovede ga k nj emu. - Odvest ću grofa carici. Neka joj kaže tko je Grande. - Ho će li to koristiti? - Pozvat ću i kancelara. Tada Josip zamoli da mu dovedu baruna Kukmicu. Htio je da ga ponovno ispituje o Neri, ali mu rekoše da barun još ljen čari. Josip ode k njemu. Kukmica je komotno leže ći brbljao o svemu stoje Josipa zanimalo. Rosenberg je upravo htio da se opremi kad k njemu uleti vratar i najavi neobi čne strance. Barun side.

Pred njim su stajali debeli bradati Bavarac i visok i mladi kapelan. - Što žele gospoda? - Imam važnu vijest za grofa Falkensteina - najavi kapelan. - Tako? Od koga? - Od jedne znanice. - Izvolite meni priop ćiti. Ja sam Rosenberg, njegov tajnik. - Izvolite pismo. Nare ñeno mi je da pismo uru čim njemu ili vama. Rosenberg, još uvijek sumnji čav, primi pismo. U tom trenutku prepozna Nerin rukopis i jedva sakrije iznena ñenje. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Molim, da li je grof ovdje? - upita Bavarac. - Pogledat ću - re če Rosenberg uzevši pismo. - A gdje se nalazi dama? - Njezina visost, princeza, nalazi se kod nas - upa dne Ba varac, nekako uvrije ñen što on govori o dami. Rosenberg se zbuni. - U pismu je sve - re če kapelan. - Molimo - upadne Bavarac -jako nam se žuri. Njezin o vi- sočanstvo ne može tamo ostati dugo. - Odmah ću vam donijeti obavijest. Spletke su Rosenbergovu opreznost jako usavršile da pismo nije ni predao Josipu, već je najprije potražio Lasija i s njim se posavjetov ao. Bojali su se daje Nera napisala pismo pod pritiskom jezuita, kako bi Josipa namamili k sebi. Čudno im je zvu čilo i to što čovjek dolje govori o princezi. Dok su vije ćali, vratar se ponovno pojavi: - Vaša preuzvišenosti, molim preponizno, onaj gospo din dolje u bavarskoj nošnji ljuti se i veli: ako gospo din grof ne će, ne treba dati svoju pomo ć. Ja ne ću dulje čekati. - Obojicu dovedite ovamo. Kad su ušli u sobu, Bavarac je bio crven od ljutine . - Gospodine, princeza je u smrtnoj opasnosti. - Koja princeza? - Koja druga nego bavarska. Soba u kojoj je Josip govorio s Kukmicom grani čila je s kabinetom gdje je Rosenberg primio strance. Mladi car za čuje povišen ton poznatoga glasa. Rije č "bavarska princeza" ponukala gaje da ude u kabinet. Njegovi prijatelji bili su zate čeni. - Mi ćemo princezu povesti sa sobom u Bavarsku - hvalio se Melkior - ne trebamo vas ako ne ćete - re če Lasiju uvjeren daje to grof Falkenstein. Josip je slušao pa upita: - O kojoj princezi govorite? - Tre ći put kažem bavarskoj. Druge me se ne ti ču. Mi smo je spasili iz samostana i ne bismo dolazili ovamo d a to nije že lio župnik. - Što je to? - obrati se Josip Rosenbergu. On mu pruži pismo. U trenutku je pe čat bio skinut. Čitaju ći Josip pocrveni. Oba njegova prijatelja primijete po vedrom, gotovo ushi ćenom izražaju lica da gaje sadržaj izvanredno obradovao. - Dakle, ona je kod vas u župnom dvoru? - upita Jos ip ka pelana. - Da. I čeka odgovor. - Rosenberg, molim vas naredite da gospoda dobiju s ve što

je potrebno za okrepu i odmor. Rosenberg pozvoni i lakaju izda naloge. - Jeste li jahali čitavu no ć? - upita Josip. - Do ovog časa - odgovori mrko Bavarac. - Biste li me mogli za jedan sat pratiti natrag. Ov aj puta u kočiji gdje se možete odmarati. - Predugo je da dotle čekamo - re če Bavarac. - Požurit ćemo se. Lakaj odvede goste. - A sada, prijatelji moji - re če Josip svojim pouzdanicima - pokažite mi svoju sklonost. -Veli čanstvo, zapovijedajte! - Ponajprije, svoj naslov ostavljam u Be ču. Grof sam i niš ta više. Trebam dobru komotnu četveroprežnu ko čiju, dobre jaha će konje. Molim barunicu Rosenberg da posudi nešto tople odje će za Neru. Molim je da priredi sve kao da se spre ma na put. Kona čno, vas dvojica se spremite sa mnom. Narav no, i Oskar. - Na putu nam treba ve ća pratnja radi grofi čine sigurnosti - doda Rosenberg. - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Povest ću svoje najpouzdanije snažne momke. Tako ćemo biti sedmorica, ne ra čunaju ći Bavarca i kapelana. - Pristajem. Samo vas molim da se spremite što prij e. Kad izdate naloge, Rosenberg, vratite se k meni. Sve je to govorio mirno, ali oni su opazili da suzd ržava duboko uzbu ñenje. I oni su bili uzrujani naglim preokretom, to više š to se nisu mogli osloboditi sumnje daje Nera napisala pismo pod pritiskom. Josip je ponovno uzeo Nerino pismo i posve se u nje mu izgubio. Probudio se tek kad je Rosenberg, izvršuju ći naloge, opet ušao. Znatiželjno je gledao u njegovo mlado skladno lice, s kojeg je iš čeznuo svaki trag melankolije. Obasjao gaje neki duhovni zanos i činio ga tako lijepim da se Rosenberg zadivio. To nije bilo ono lice što ga je gledao dotle svakog dana i još prije četvrt sata. - Do ñite, pro čitajte, Rosenberg, i recite svoje mišljenje. Prihvatio je dug bijeli papir iz župnog dvora, nali k službenom spisu, na kojem je Nera napisala opširan izvještaj. Brzo preleti sadržaj i odgovori: - Grofica opisuje kako je pobjegla jezuitima i dosp jela u župni dvor, kako je smatraju bavarskom princezom. O tkrila se župniku jer ne može pod imenom pokojnice primiti zaštitu dobrih Bavaraca; pita vas za savjet što da čini jer je Bavarci kane odvesti u Bavarsku. Sve to dokazuje da je u ne sre ći kao i vi bila dosljedna čisto ći i poštenju. - S druge strane pismo razjašnjava da se u narodu p renijelo vjerovanje daje živa bavarska princeza. Zanimljivo je, kako je nastala legenda o princezi koja živi kao cari čina zatvorenica. I na dvoru se o tom govori. -1 ja sam jednom vjerovao u tu legendarnu pri ču, ali sada ne vjerujem. Predbacujem sam sebi što sam prema njoj po- kazao tako ogor čenu neprijaznost kao da je ona kriva što su me s nj om poslali pred oltar. Osje ćam prijekor. - Zašto ne vjerujete u mogu ćnost da legenda postane isti nom? - Jer bi mi carica bavarsku princezu sigurno postav ila ba rem kao odgodu za novi brak, koji ona nikad ne bi o dobrila i

protiv kojeg se bori. - Mislite na brak s groficom? - 0 drugoj se uop će ne može govoriti. Me ñutim, moj dragi prijatelju, vi niste pro čitali pismo do kraja. - Kako nisam? - Okrenite prelomljeni papir na unutrašnju stranu. Tamo ima nekoliko važnih rije či. Razmotao je pismo. - Slušajte, Rosenberg, smiješna je usluga koju traž im od vas: uvijek sam bježao od žena, a to mi se sada osv ećuje. - Zašto osve ćuje? - Slijep sam i ništa ne vidim. Držao sam u ruci gro fi čino pis mo i osje ćao sam se kao šišmiš na suncu. Pro čitajte ove rije či i recite mi svoj utisak, ali pošteno i iskreno. Rosenberg okrene pismo i glasno pro čita Nerin dodatak: "Sumnja me natjerala ravno u vu čju jamu, i tek sam tu našla dokaz da je ta sumnja b ila teška i golema objeda najvjernije, naj čistije duše kojoj je trebalo da mirno predam svoju sudbinu. Kažnjena sam, ali i - osramo ćena!" - Dakle, što velite? - upita Josip. - Grofica je nešto saznala stoje razorilo sumnju, a budu ći da su sumnje pale, ona se obratila vama - "najvjern ijoj i naj čistijoj duši" - da vam preda u ruke svoju sudbinu. Josip nervozno ustane. - Polako, polako. Ne pretjerujte! - Ni najmanje. Vjerujte mi, grofi čino je pismo njen nesvjesni odgovor na vašu ponudu da vam bude žena. Kad bi zna la da - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE je udovica, ovaj bi odgovor bio svjestan i matemati čki precizan. Ali ona ne zna da joj muž ne živi. Josip se zagledao kroz prozor i dugo šutio, a onda se okrene. - Riješit ću sve do posljednje to čke čim stignemo u Korušku, a ovaj put ne može nam nitko postaviti zapreku. - Dakle, želite li groficu odvesti u moj dvor? -1 ostati tamo! Neka mi Oskar spremi moju garderobu , ali sve. Dakle, žurite se, dragi prijatelju. Josip iza ñe iz kabineta i uputi se u svoju sobu gdje sakupi k njige i bilježnice. Kukmica je u drugoj sobi prisluškivao razgovor i go tovo se veselio onome što je čuo, jer mu se svidio život kod grofa Fal-kensteina. Nije mu bilo poznato njegovo pravo porijeklo jer je to grof Meško zadavš i rije č, pred svima tajio. Kukmicu je za čudilo to što mu danas nisu donijeli ru čak u postelju kao što su to učinili ju čer. Još je uvijek čekao. Rosenberg je naredio da pozovu barunicu. Našla je brata kako sprema svoje papire. - Što je to? Spremaš se kao da putuješ? - Čini se, put koji nas vodi, odijelit će nas od be čkog dvora i udaljiti kao pet oceana! Natrag se više ne će moći. - Ne razumijem! - Našli su se. -Tko? - Ona i - on. - Dakle, uistinu? - Molim te, posudi nam za nju što možeš. Nikad nije trpio žene a sad se brine i za žensku garderobu. Divan je , želim mu sre ću! - Valjda se ne će njome oženiti?

- On to želi, a prema onome što danas piše, i ona n e misli drugo. - Čula sam čitave romane o njenoj ljubavi s mužem koji je bio krasan muškarac... Čim su ga strijeljali, eto, ona... - Ona će muža pošteno oplakati, sa čuvati na njega uspo menu i to najljepšu uspomenu i - postati Josipova ž ena. - Možda samo zato da se spasi loma če, carice i jezuita. - I u tom bi slu čaju to za njega bila sre ća jer je ona jedina poslana na svijet za njega. Svakako je prepoštena d a bi mu is kazala simpatije radi pukog interesa. Molim te, ses tro, sakupi sve stoje potrebno, ho ću da udovoljim njegovoj želji. A meni spremi kov čeg za nekoliko mjeseci. - Zašto na tako dugo? Kamo, zaboga, putujete? - Ja sam uvjeren da odlazim na vje čni put. - On će se vratiti kao muž grofice Vojkffy, tu ne može po moći više nitko. - A što ću s tim malim barunom? - Sasvim smo zaboravili na njega. Molim te neka ost ane dok gaje volja; donio nam je prvu vijest o njoj. Kukmica je prisluškivao: "Dakle, oženit će se! Pa dobro. Bit će mi dobro kod njih; on je sigurno bogat, ina če se carica ne bi upletala u ženidbu. Kukmica, ti nisi tukmica. Nisi se oženio i nisi izgubio glavu k ao siromah Siniša. Ona je dakle udovica. Strijeljali su ga. Bogme to nije ugo dno. Otišao je i ni čeg se nije nauživao! Što ću mu ja!" Napokon se Kukmica obukao i izašao. Instinktivno je pošao u blagovaonicu. Na vratima je zastao i razvalio male o či ispod beskrajnog čela. Za stolom su sjedili Melkior i kapelan, a tri lakaja su ih dvori la. Kukmica je zavidno gledao društvo sve dok nije ušao Josip i sam ga pozvao k stolu. "Ipak je to pošten de čko", mislio je barun, "bit će mi dobro kod njega." Za sat su bili svi spremni. Vrlo vedra lica Josip s e oprostio s barunicom i njenim gostom Kukmicom i sjeo s Rosenbergom i kapel anom u ko čiju. Ostali su uzjahali konje i svi krenuli na put. MARIJA JURI Ć ZAGORKA PALIKUĆE Nedjelja je. No ć. Seljani izlaze iz svojih ku ća. Pred crkvom se zaustavljaju. Po bijelom snijegu gibaju se siluete izgovaraju ći neodre ñene, bojažljive, poluglasne rije či, nedovršene izreke, neodlu čne odluke. Sve se to odražava u njihovim kretnjama, hodu i gestama. - Nije on znao! - Čudnoje to! - Sigurno ne zna. Ne zna! - Rekli su mu, ali je odgovorio: sve su to bajke! - Eto vidite, onda zna! - Kako ne bi znao! - Evo, došli su iz Be ča sveti duhovnici daje odvedu. - Pobjegla je iz zatvora! - Ve ć je osu ñena na loma ču! - Bože mili, zašto nas udaraš - uzdahnule su žene. - Treba odmah po ći k njemu i tražiti daje odmah otpusti iz kuće. Na vaše o či da vidite! - Ina če, kad osvane dan, bit će selo - marvinsko groblje. - Idite odmah k njemu, neka bude kraj vašem strahu, vašoj opasnosti: radije ga uvrijedite nego da ostanete be z volova, krava, mlijeka... U župnom su dvoru rasvijetljeni prozori. - Tamo nju čuva župnik, a vas čeka nesre ća - šapne Bal- zano.

Oni gledaju u prozore što se tako veselo svijetle u tami. Žeravica se rasplamsala, zahva ća suho gorivo. Plamen se širi, sve gori; i požar će planuti! - Stoka nam je sve što imamo. - Izgubiti je - zna či od gladi umrijeti. -Ah, šta! Idemo! DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Pedesetak muškaraca ide naprijed, za njima se šulja ju žene. Žure se prema župnom dvoru. Putem se povorci priklju čuju drugi. Župnik ve čera s Nerom i malom djevoj čicom. Sluga uleti u sobu i zableji se u Neru. - Što je? - pita župnik. -A? Molim... ništa! - Zašto onda stojiš? - Htio sam samo vidjeti je li... Ali ne dovrši ve ć istr či iz sobe. - Bezuman de čko - re če župnik. - Ne znam čega se upla šio. - Mislite li da bi Melkior i kapelan mogli sti ći sutra do pod ne? - nastavlja Nera razgovor. - Ako se nisu dugo zadržali u Be ču, možda. Svakako su se odmarali do ve čeri. Ne brinite se, vratili se kad mu drago, va ma ne će ništa uzmanjkati, grofice. Vrlo sam sretan što sa m upoznao tako umnu ženu! - Gospodine župni če, hvala vam na prevelikom kompli mentu, osje ćam se kod vas dobro i mirno čekam vijesti od svo jih prijatelja. Žamor s ulice privu če župnika k prozoru. Vani na bijelom snijegu mnoge su crne prilike. - Kao daje pred župnim dvorom jato vrana - re če on. I gleda i čudi se. Ne zna što je. Ide u drugu sobu, u kojoj je mrak i otvori okance. I Neru žamor privu če k prozoru, ali se sakrije iza zastora. Svjetlost u sobi razotkrije njenu plavu glavu. Odjednom odjekne Balzanov glas: - Eno je tamo! Tamo je vještica! Povik joj proleti tijelom kao žar munje. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Van iz župnog stana! - Pobjegla je s loma če! - Optužena. - Došli su po nju sveti ljudi. Predajte je! Slika nedavne prošlosti jurne pred Nerine o či: Gri č, svjetina i bijesne pesnice, izbuljene o či pune mržnje, trabanti, krvnici, suci, mu čitelji - loma ča! "O Bože, zar je mogu će da sam odabrana za loma ču?" Povukla se s prozora i pala na divan. Župnik dotr či iz druge sobe: - Ovo je nerazumljivo! - Nahuškala ih je crna čeljad! - Tome se nisam nadao od svojih seljana! -Bolje je da idem! - Ostanite, budite mirni. Župnik je znao sve. Nera mu je ukratko ispri čala kako je još ne tako davno gotovo stigla na loma ču. Bilo mu je, dakle, sve jasno i ozbiljno se zabri nuo ali je zadržao potrebnu pri-sebnost. - Molim vas, ne bojte se, grofice - nastojao je umi riti mla

du ženu. Iz prizemlja gore je dotr čao debeli Bavarac i puhao od jada: - Evo, rekao sam ju čer: odmah u Bavarsku! Sad će biti zla! Bit će okršaja! - Bože sa čuvaj da pucate! - Ne ću ih valjda milovati! - Molim vas, gospodine, ostanite ovdje, sve je to m oj posao. - A vitez neka preuzme vaše čislo. - Mir! U svojoj ku ći ja sam gospodar! - Onda mi povedimo našu princezu i po ñimo! Izvana dopre buka i krika. Župnik otvori prozor. Vika raste. - Bolje da idem - šapne Nera, pa istr či u drugu sobu, a Ino- cent niz stepenice. Izvana se čuju povici. - Mir, čujte me! - povi če župnik. - Ne slušajte ga! -javi se jedan glas. - Tko je to rekao? - pita župnik. - Šutnja. Nitko s e ne javlja. - Moji župljani ovako ne govore sa svojim župnikom. Bit će stranac koji kalja vašeg župnika? Šutnja, gibanje, traženje onoga koji je vikao. Župn ikov glas ulije respekt. - Moja bra ćo, ne razumijem što ho ćete i molim da mi netko od vas razloži stoje. Opet gibanje. Jedan seljak izi ñe pa re če: - Čuli smo da je u vašem dvoru žena-vještica, koju tra že sveti ljudi jer je pobjegla s loma če. - Do sutra će nam ure ći blago, sve će pocrkati! - upadne stara čki glas. - Dajte vješticu svetim ljudima i bit će mir. - Gdje su ti sveti ljudi? - upita župnik. - Bili su kod vas. - Nisam vidio nijednog svetog čovjeka! Dajem vam rije č! - Ne slušajte ga! - vi ču tri glasa. - Čuva vješticu, vidjeli smo je. Uzbuñenje je naraslo. Vi ču, približuju se dvoru; ništa ne vide nego samo kre panu stoku, prazne mlije čne sudove, uvenute usjeve, razoren život. Neki mlad i ć dolazi u grupu i dok ljudi prijete i vi ču, tiho pita prvog susjeda: - Gdje su Bavarci? - Kakvi Bavarci? - Oni za koje pita neka žena dolje. - Što ja znam za njih! - okosi se seljak. Preodjeveni Balzano okosi se na mladi ća: MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TE REŽIJE - Vi čite protiv vještice. - Moram na ći Bavarce! -1 htjede u dvor. - Što će vam Bavarci? - zakr či mu put preodjeveni Bal- zano. - Meni ne trebaju, ali trebaju jednoj gospodi. - Kakvoj gospodi? - Koja ih čeka. - Gdje ih čeka? - Tamo u živici!

- Kako? Zašto vas šalje? - Tako, išao sam ovamo, a ona je dotr čala za mnom, dala mi forintu i zamolila me da odmah pošaljem Bavarce. - Ja sam jedan od Bavaraca. Stoje poru čila? - A - i vi ste? - Dakako, samo sam se preodjenuo. Što poru čuje Bavarci- ma? - upita Balzano napeto. - Da do ñete po nju. Ali brzo! - To je ona koju čekamo! Stani malo. Odmah ću se vratiti. Balzano se progura do Johanna koji je ve ć ohrapavio od vi kanja. - Brzo! Ona je neopaženo pobjegla pod samostan i po slala po Bavarce. - To je pametno u činila. - Do ñite obojica. Čujte, mladi čovje če, odvedite nas i ostali će do ći. Ostavili su seljane i potr čali nizbrdo. Putem su šaptali latinski. - Razvežite užeta! - Evo rupca! Iznenadit će se! - Sigurno je pobjegla preko vrtne ograde. Silazili su u mrak. - Gdje čeka? - Eno, tamo u živici - re če momak. - Vrati se gore i vi či protiv vještice; mi ćemo odmah za to bom. Mladi ć se vratio s novom forintom. Oni su ušli u živicu. Stali su i poslušali. Čulo se pucketanje granja. -Mi če se. Ona je! Žena se polako pomaljala iz živice. Sakrivali su se za grmlje. Kad im je došla bliže, p odu prema njoj. Odjednom žena stane kao zvijer kad primijeti lovca i da se u bijeg. Oni potr če za njom preskakuju ći grmlje. - Opazila je selja čko odijelo i misli da smo pobunjeni se ljaci - pretpostavlja Balzano i ubrzava trku. Ona posr če. Prvi je dohvati Balzano. Drugovi mu prisko če u pomo ć i sva je trojica zgrabe. - Svezi joj usta - re če Balzano. Iz njezinih usta prolomi se u no ć prestravljeni vrisak. -Vežitejoj gubicu! Ona se lomila, kidala, trgala poput bjesomu čne lu ñakinje, derala, grizla, bacala; strahovita snaga bila je u njenom tijelu, r ukama, nogama i zubima. Isprebijala je sebe i njih. - Prokleta vještica! ðavo joj pomaže! Bacili su je na zemlju; jedan joj š čepa obje ruke, druga dvojica svezu maramu preko usta, a onda ruke. -Sadje gotovo. - Kamo ćemo s njom? - Odnijet ćemo je u blizinu postaje, a zatim je svezati na ko nja kao vre ću. - Ne treba gubiti vrijeme; baš nam je sam Bog crnim obla kom zaklonio mjesec. -To je dobro! Hajde! Uhvatili su je i ponijeli. Ona se prestala braniti. - Pazi, onesvijestila se. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ili se pretvara? - Lukavija je od Evine zmije.

- Čuj, župniku će zapaliti ku ću! - A vještica je u našim rukama! - Pazite, po ñimo dublje u živicu da nas nitko ne sretne. - Teška je kao mrtvac. - Sve se to ona pretvara! - Pazite, da opet odnekud ne izvadi kakvu iglu! - Ni vezanoj nije joj vjerovati! U gustom grmlju u blizini putni čke postaje polože je na zemlju. Dvojica su ostala da je čuvaju, a tre ći je pošao na postaju da plati ra čune. Uzeo je tri konja i vratio se. Oblaci su zastrli nebo. Vjetar puše. - Miriše po me ćavi. Snijeg će padati. - Makar kamenje. Do jutra moramo sti ći da joj podignemo loma ču. - To je s njom trebalo u činiti kad je bila u kuli, a onda ju je Grande častio kao princezu. Svezali su je u leže ćem stavu jednom konju za sedlo, uzja-hali i vode ći konja uza se krenuli u šumu. - Pazi! Opet se otima. - Ako se makneš, lupit ću te! - primijeti Balzano. Pojurili su prema Be ču. Pred župnikovim stanom stoje ljudi i slušaju. Župni k je sišao dolje k njima i govori dugo, polagano i uvjerljivo. - Kad bi ñavo imao vlast da uništi vaše dobro, ljudi, onda bi imao mo ć kao Bog. Je li to mogu će? - Onaj koji vas je nahuškao neka istupi, neka me po bije, ne ka mi kaže u lice da lažem. Gibanje. Glave se okre ću. Nigdje nema onih koji su im zbunili duše. - Gdje ste? Izi ñite! - zove župnik. Nastaje žamor. - Eto vidite, ljudi moji, ne usu ñuju se jer su lagali, jer su došli da vas odvrate od mene. - Gdje ste? - vikne selja čki glas. - Hajde, sad govorite, go vorite, govorite, kao što ste nama govorili. Sve se giba, traži, ali nigdje traga huška čima. Seljaci se spremaju oti ći. Zlotvori mira, razbojnici njihove sre će, paliku će sretnih seljaka, nestali su. - Vidite, dobra moja bra ćo! Netko vas je grdno nasamario. - Tko, gospodine? - Moji neprijatelji koji me žele od vas rastaviti. Dugo je župnik govorio, tuma čio. Njegove su rije či gasile plamen i zamalo sve se u njihovim dušama smirilo. - Istina je! Prokletnici! - Bili su selja čki odjeveni i vjerovali smo! - Oprostite nam! - Nikad više ne dopustite da vas netko strani uznem iruje. Doñite k meni i pitajte me o svemu. Započeti razgovor i razjašnjavanje svršili su prijateljs kim rukovanjem. Uznemirene duše vratile su se u svoje ku će da nastave mukotrpan ali miran život. Župnik se uspeo u dvor i htio govoriti s Nerom. - Gdje je naša goš ća? - Ne znam - odgovori gazdarica. - Dok ste vi bili m eñu župljanima, oni su otišli u dvorište, kad su ljudi bili ovdje, i csedlali konje. Ne znam stoje s njima. Župnik pokuca na vrata Nerine sobe. Ne odazove se n itko. To ga iznenadi. Otvori, ali u sobi mrak. Prestrašen stade tražiti po sobama i dozivati goš ću. i MARIJA JURI Ć ZAGORKA Tri jezuita u selja čkim haljinama jure šumom. Po čelo se daniti. Umorni zaustave konje, izvuku iz vre će bocu što im visi o sedlu da se okrijepe rakijom. - Ona se ne mi če. Da nije krepala?

- Podaj joj rakije! Grande je ho će živu. Sjahali su da vide. Ona leži glavom privezana o sed lo. Balzano joj podigne glavu, pri danjem svjetlu pogleda je u lice i krikn e. -Što ti je? - Bra ćo, za ime božje! -Umrla je? -Gledajte! Sva trojica su zinula u to lice i nekoliko sekundi nijedan nije mogao progovoriti ni rije či. Kad su se osvijestili, stali su se križati kao n a jutarnjoj molitvi. Sva trojica se križaju, Balzano u ruci drži plavu v lasulju. Iz nje padaju crne kose. U bijelom licu zmijske uko čene o či. Staklene su, ali u zjenici tinja život. - Mi vežemo vješticu, a ono... - Zmija iz Waldburga! Kako to? - Zar se putem prometnula? - Stoje? A? Govori, gade! - Zar si ti po selja čkom momku zvala Bavarce? Ona šuti kao mrtva. Samo zjenice titraju životom. A oni naga ñaju: - Bavarskoj svetici dolaze Bavarci... Onda čekaju Bavarci pred samostanom bavarsku princezu. -1 uzimaju za princezu groficu Vojkffy. - Pogodili smo? Je li? Prekasno si došla, ljutice. Bavarci su odnijeli onu kojoj su kose plave od ro ñenja, a crne je dobila od tebe! DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - dokumente si joj dala? Je li? Balzano se nasmije: - Natalijo, sad ćemo mi tebi zakrpati jezik, zauzvrat! - Huljo! Nitkove! Živino! - vikne ona. - Proklet bi o! - Kad bi kletva iz tvojih usta imala propusnicu do gospo dina Boga, mogao bih i ja ostati bez glave, kao što ćeš ti bez jezika! Ona je riknula, trgla se i previjala, a Balzano se obrati svojim drugovima: - Bra ćo! Požurimo se da ovaj Božji poklon što prije spre mimo. - A grofica Vojkffy? - Ova luciferka vrijedi tri grofice Vojkffy! - Budemo li hitri, još bismo se do ve čeri mogli vratiti pa i onu drugu smjestiti. - Razglasili smo da bavarska princeza živi, kako bi smo Jo sipu sprije čili novu ženidbu, a čini se, dovest ćemo u njegovo naru čje groficu Vojkffy. - To je posve u skladu u Lechnerovim prijedlogom. - Ali Pelegrini i Grande se ne slažu, iako šute. - Hajde, bra ćo! Daleko je! Požurimo! I nastave put. DVORSKI MEŠTAR BAVARSKE PRINCEZE U ponedjeljak pred podne zaustavila se pred župnim dvorom povorka koju su sačinjavali jedna velika ko čija i čitav niz jaha ča. Družina se štrcala u dvorište, dok je Josip s pratiocima silazio. Osje ćao je kako mu jako lupa srce, jer nije vidio Neru na prozoru župnikova stana. To ga ispuni nemirom i smuti mu nadu da će je vidjeti nakon svih doga ñaja i nakon njenog pisma. Rosenbergovo tumačenje njenog pisma probudilo je u MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE njegovoj duši sjenku tople nade da mu ona uzvra ća ili je barem na putu da osje ćaje uzvrati. Kad je pogledao na puste prozore, nešto ga je stegl o.

Kapelan ga povede dvorištem. Sa stepenica u susret im je silazio župnik. - Grof Falkenstein - predstavi se Josip. Zatim pred stavi Ro- senberga i Lasija, nadjenuvši im kriva imena. Župnik se pokloni odli čnom gostu i njegovim prijateljima. Melkior je svoju golemu pojavu ugurao medu njih i upitao važno kao čovjek koji ovdje svima upravlja: - Kako je njenom viso čanstvu? - Njeno viso čanstvo spava. Ju čer je bilo vrlo uzrujano, ali sve je opet dobro - odgovori župnik. Ove rije či smire Josipa. Opet se osjeti sretnim. Me ñutim, Melkior nije bio umiren, htio je pokazati daje tu on glavni faktor i stao je ponovno ispitivati i odre ñivati. - Neka vaša milost izvoli - dokraj či župnik Melkiorovo na metanje i Josipu, otvorivši vrata svog ureda, ponud i da ude. Melkior ja če porumeni. Da se župnik zatvara pred njim s tim pr ijateljem njegove princeze, a njega ne zove - to ga ozbiljno raspali. Istodobno župnik je u uredu već sjeo s Josipom. U jednostavnoj više sivkastoj plem i ćkoj odori Josip je pružao utisak nižeg plemi ća. Župnik po čne poluglasno: - Pred Bavarcima moramo govoriti o viso čanstvu, me ñu tim, vama je sigurno poznato da sam upu ćen u zabunu tih naivnih ljudi. - Grofica mi je o tome pisala. Zanima me što je ove ljude nagnalo da traže bavarsku princezu? - Pripovijest da nije umrla, nego da ju je carica z ato čila, pronosi se ve ć dugo, jer nitko u Be ču nije vidio njen sprovod. Dakako, masa ne može shvatiti to što je u činjeno zbog crnih kozica. Mene su Bavarci zadivili. Došli su tajanstv eno, zatra- žili od mene šutnju ispovijesti i sve mi ispri čali baš tako kao i ljudima na postaji. Pristao sam da zaista primim "princezu". Z animala me čitava stvar, a kad su zaista doveli damu, po njenoj otmjenosti i u mnosti povjerovao sam i ja u tu pri ču, dok mi ona sama nije otkrila sretnu zabunu. Bava rci su glasoviti zbog svoje umne ograni čenosti. Ova su dvojica dostojno potvrdila te glasin e. - Glupost udružena sa zlobom golema je opasnost: ip ak, udružena s dobrotom, glupost može posti ći divne rezultate! Ali dopustite mi pitanje. Vi ste spomenuli da se gr ofica ju čer uzrujala? Zbog čega? - Jezuiti su pobunili selo na mene i groficu, traže ći da im predam optuženu vješticu. Onda sam ih smirio, ali g rofica je bila toliko potresena da se u mojoj sobi, u času kad se odijeva la da pobjegne, onesvijestila. Jedva smo je našli i osvijestili. - Dakle, nije bolesna? - Ne. Oporavila se i od jutros čvrsto spava. -Vi zacijelo znate da su jezuiti nahuškali seljake? - Sigurno, jer poznam grofa Balzana. On je bio kod mene i u ime carice tražio da groficu predam njemu i drugo vima. Ka snije su nestali. Bojim se da su otišli u Be č. Ako se vrate, ne ću moći da je štitim; po svoj će prilici donijeti sa sobom i moju osudu, jer im nisam htio predati groficu. Alija nis am mogao vjerovati Balzanu da govori istinu. - Gospodine župni če, pouzdajte se u mene. Na ći ću puta da vas zaštitim od progona. Na Josipovu želju župnik je ispri čao čitav doga ñaj pred župnim dvorom. Josip je pozorno slušao i živo mu rekao: - Gospodine župni če, vaši župljani imaju mnogo povjere nja u vas, budu ći da ste nahuškanu masu mogli umiriti svo jim rije čima. - Da, oni mi vjeruju. - Zanima me kako ste stekli to povjerenje? J9

MARIJA JURIC ZAGORKA - Jednostavno, gospodine grofe. Ovi sirotani posjed uju uzan vidokrug; njihova ku ćica, blago, polje i crkva čitav su nji hov svijet, sve drugo zastrto je tminom. Ja nisam n astojao da ih u toj tmini zadržim, nego im naprotiv osvjetljav am tamu i razotkrivam istinu, u čim ih da nema vražjih mo ći od kojih ih mogu braniti samo ja, nego da postoji samo zlo prot iv kojeg se moraju boriti razumom, dobrotom, poštenjem. Ove su rije či gotovo ushitile mladog cara. Stavio je ruku na žu pnikovo rame: - Eto, takav sve ćenik, to je moj ideal, sre ća naroda i potpo ra države. Vaše rije či ne ću nikad zaboraviti, gospodine žup- ni če. Mi ćemo još o tome raspravljati. Sad je vrijeme da se pobrinemo kako da smjestimo groficu. Imam gotov pla n. Sa mo, vi ćete mi pomo ći, zar ne? - Koliko god mogu. Prije svega, molim, potrudite se u gos- tinjsku sobu da se odmorite i uredite. Skroman župn i stan ne ma previše udobnosti. - Toplina i prijatnost doma najve ća je udobnost, a to ću si gurno na ći kod vas. Sa župnikove crkve odzvonilo je podne. Župnik je s Ro-senbergom i Lasijem čekao u blagovaonici. Niska široka soba, bijelo okre čenih zidova, s velikim ormarom za sude, s policama, pružala je dojam prijatnog seosko g župnog stana. Velika je pe ć strujala toplinom, pa su Rosenberg i njegov mladi d rug grijali ruke. Josip je ušao u blagovaonicu osvježen i ure ñen. - Mogu li govoriti s groficom? - upita župnika. - Da, njena milost vas o čekuje. Obuzela ga je uzbu ñenost pomiješana sa strahom i radoš ću. Zasvjetlucale su njegove lijepe velike o či. Župnik ga provede kroz sobu, otvori jedna vrata, pa se povu če. Nera je sjedila uz pe ć u crnoj uzanoj staromodnoj haljini grofice iz VVal dburga u koju ju je odjenula "bavarska svetica" 1 DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE i izvela iz dvora. Plave kose o češljala je u kratku doma ću frizuru, čvrsto prikop čanu. S blijedog izmu čenog lica sumorno su gledale njene o či, kao da je preživjela bolest. Ovaj izgled preplaši Josipa. Lag anim korakom pode prema njoj. Ona ustane i ne rekavši ništa, pruži mu obje ruke. On ih prihvati, duboko se nad njima sagnu i na bijelu put prisloni svoje usne. One su svojim dodirom potvrdile veliku, duboku ljub av, otkrivale njenim bijelim rukama beskrajnu odanost, poštovanje i svu sre ću stoje tog časa ispunjavala njegovo bi će. Kad je podigao glavu, bile su mu o či ovlažene tronu ćem, sre ćom da ju je opet našao. I re če joj jednostavno i tiho: - Hvala što ste mi poslali kurira! Hvala! - Znala sam da ćete mi oprostiti, ali nisam namjeravala tra žiti od vas da se sami izvrgavate putovanju. - Zar bi bilo mogu će što drugo? - re če prekinuvši ono što mu je bilo u mislima i na usnama, pa joj se obrati: - Vrlo ste blijedi, oslabili ste, vidi se, mnogo st e prepatili. - Mnogo, previše, i to svojom krivnjom. - Krivnja patnjama leži u vama. Samo čiste, poštene duše osu ñene su da trpe. Zlo ća nema savjesti, dakle, nema uvjeta za patnju, grofice. Ne bih htio da vas ponovno umar am. Ipak, moram što prije saznati što se sve dogodilo s vama, da vidim krije li se još negdje kakva opasnost. Iznemoglo prislonivši glavu na naslon stolca, glas joj zazvu- či umorno: - O uzroku mog bijega od vas ne bih željela govorit i... - Ni ja! Čuo sam nešto od gospode Rozalije. Molim vas, po ñite dalje, od one srijede... - Da, od one srijede kad sam stigla u Waldburg.

Gledaju ći u prozor male župnikove sobice, pripovijedala je poluglasno, mirno, kako je dospjela u ruke ludoj El izabeti, pa jezuitima; kako su je zatvorili u staru kulu, a onda je stupila pre d nju crna maska sa svije ćom i govorila joj o svom lutanju po carskom dvoru... MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Josipove uko čene o či po čivale su na njenom licu. Kad je govorila, kako je c rnoj maski skinula krinku i ugledala lice oca Grandea, J osip se gr čevito uhvati naslona stolca. Zaprepastio se, ali njeno pri čanje nije prekidao. Drhtao je plaše- ći se onoga što će slijediti, a ipak mu je svaka sekunda, koja gaje dijelila od izvjesnosti, raspinjala živce. Ona sama , ni iza rešetki stare kule, ni u poslanstvu, ni u jezuitskoj ko čiji, nije toliko drhtala. Njegovo je lice u toku pri čanja odražavalo čovjeka čija je duša ispunjena strepnjom za nju. Sva se njegova nutrina pretvorila u slušanje, uko čeno gledanje, u napetost. Blijedio je i rumenio. Kad je Nera ispri čala posljednju fazu svog doživljaja kako je umakla opasnosti, on odahne i klone. Ona je gledala u prozor, kao da se tamo projicira slika proživjelih časova. Sumorno uzdahne: - Sve mi se čini kao fantazija u vru ćici, iz koje sam se pro budila. Recite mi: zašto ima toliko ljudi koji žive mirno, po vijest njihova života nema nijedne crne stranice. Z ašto me sudbina progoni? - Ljudi koji žive u svojoj ku ći ne oponiraju nikome, ne izlaze preko ograde svog vrti ća. Njihov je život miran! Vi ste izišli preko ograde onoga časa kad ste osjetili u duši potrebu da protestirate protiv progonstva vještica. Da niste s akrili svoju služavku sucu Kraja či ću, da niste dobacili sucima svoj prezir nad sramotnim zakonima, vaš bi život bio miran, lju di ga ne bi opazili. Vi ste odabrali borbu u koju se ne bi u sudio zaci ni muškarac. Vi ste pošli u lov na vukove, a vuci ne p opuštaju nikome tko zapadne medu njih, progone ga gladno, že dno, krvolo čno, bez daha. Tko istupi protiv divljaštva i glupos ti, tog divljaci i glupani progone! Vaš je roman prirod na sudbina svih koji to čine. Goni vas, eto, najkrvolo čnija zvijer, crno zlo, jer ste ustali protiv njega! Eto, to je vaš život i spisalo strašnim slovima i teškim opasnostima. - Zašto zlo uvijek progoni a nikad nije progonjeno? - Dobrota mu nije dorasla u naravi. Zlo ipak ima je dnu ve liku opasnost: samog sebe! Zlo se proždire samo! To sam ve ć jednom rekao, a vaši posljednji doživljaji dvostruk o su me u to uvjerili. Vuci su vam ve ć razderali haljine, uvukli vas u rub vučje jame, ali vas nisu mogli uvu ći u nju. Navaljuju, a time iscrpljuju sami sebe, svoju snagu; gone ći vas, oni su dojurili do sela i ostavili svoj trag... Njene se o či osvijetle nadom: - Razumijem vas. Grande i Pelegrini otkrili su svoj e zlo čine. Sada mogu stupiti pred veli čanstvo i otkriti joj tko je Grande, tko je "Svetica od Waldburga". - Ne. Tragom što su ih ostavili iza sebe poslat ćemo druge. Vi ne smijete nastaviti. Po ći carici zna čilo bi baciti se u nove opasnosti. Grofice, vi ste svojim o čima vidjeli spis kojim ca rica opoziva obustavu vašeg procesa i daje punomo ć ocu Grandeu i jezuitima da vas uhvate i stave pred sud? - Da, Grande mije dao da ga pro čitam. -1 potpis njezina veli čanstva ste vidjeli? -Vlastoru čni. Poznajem ga dobro.

- Ova je punomo ć izdana pošto sam ja s njezinim veli čan stvom sklopio nagodbu da će odustati od svakog progona protiv vas. Dao sam joj za uzvrat neka vrlo važna o bećanja. Prešutio je da je carici obe ćao kako će odustati od namjere da se vjen ča s Nerom, pa nastavi hitro, da ga ne upita za uvjet. - Dakle, ne smijete po ći k carici. Njezin je gnjev jako ras- piren. Nikad vam ne bi povjerovala da su me pokušal i mak nuti sa svijeta. Ja sam joj to rekao hote ći prodrijeti do njezina srca, ali put je do njega utvr ñen nerazrušivom utvrdom vje re u jezuite. - Trag što su ga vuci ostavili iza sebe progone ći mene, mo gao bi nas dovesti ispod utvrda i porušiti ih. - Tim ću tragom po ći ja, udružen sa španjolskim poslani kom, s kojim sam se povezao prošle srijede. Kad vas uputim bi "*?. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE u naše planove, vi ćete shvatiti kako je važno i za našu borbu da se sk lonite na sigurno mjesto. I... ako ono što ste mi pisali nije samo odraz trenutnog raspoloženja... Ona ga prekine čvrstim, odlu čnim tonom: - Od onog trenutka kad sam saznala da sam bila u za bludi, vodila me samo jedna misao: da vas molim za oprošte nje i vra tim se vašoj zaštiti. - Onda, ja sam sretan - odgovori sustežu ći uzbu ñenje što mu je htjelo narinuti na usne druge rije či i nastavi mirnije: - Sretan sam što se smijem brinuti za vas. - Trebalo je i prije da putove upravim vama. Sada s e osje ćam sigurnom pa ću... Iz hodnika dopre do njih dje čji vrisak, onda gruba ženska psovka. Nera hitro ustane i skrene k vratima. - Ne izlazite - sprije či je Josip, ja ću pogledati. On otvori vrata, a dijete uleti u sobu; vrište ći i pla čući baci se k Neri hvataju ći je za suknje. Prestravljenim glasom stane vikati: - Ne dajte me, princezo, tu če me, tu ći će me doma... Privinuvši je k sebi Nera re če: - To je moja mala spasiteljica. Župnik je na vratima pokušavao smiriti bijesnu kr čmaricu, ali ona je vikala: - Lako je vama! Ovo me dijete lišilo mojih novaca. Da nije odvela tu žensku, oni bi mi platili njen trošak. Ov ako su mi uzeli i njene konje, kažu da su njihovi. Dajte mi t oga gada da joj razbijem gubicu! - Gospodo, vaše su rije či poganije od vašeg srca. Vi ste si roticu othranili, nemate djece, nije mogu će da biste je zbog toga tukli. - A tko će mi vratiti izgubljeni novac? - Platit ću vam. Pri čekajte. Josip se približio i pozvao župnika u sobu: - Djevoj čica ne pripada ovoj ženi? - upita. - Ne, ve ć njenoj konobarici. Kad sam djevoj čicu krstio, upi sala ju je mati kao nezakonito dijete. Zbog toga to dijete svi progone. - Ja ću se brinuti za malu. To sam joj dužna - re če Nera. - Do ñite sa mnom, gospodine župni če.

Josip s njim izi ñe iz sobe u hodnik kojim je šetala kr čmarica ispunjaju ći ljutinom čitav prostor. Njen je muž stajao u kutu i s poštova njem gledao župnika. Opazivši župnikova gosta, on se pokloni, a ona se z austavi. Josip je oslovi: - Biste li htjeli djevoj čicu predati nekoj dami zauvijek? - Sad kad sam je hranila i čistila o svom novcu i kad mi fa- čuk čuva svinje i krave? Moj kruh je jela, meni će i služiti. - Koliko tražite otkupnine? Odgovor je zapeo na kr čmari činim otvorenim ustima. Energi čna se žena vidno ublažila i pogledala svoga muža, traže ći od njega pomo ć. Pred o čima su joj skakale brojke, ali se nije mogla odlu čiti. Nije ni slutila da bi dijete mogla unov čiti, i to nenadano otkri će probudi njenu pohlepu. "Riješiti se tog stvorenja što joj je ostalo na ter et i još dobiti novaca?" Oštro pogleda muža. - No, govori, ti znaš koliko... - Sto forinti - re če on. - Dobit ćete dvjesta, ali se djeteta potpuno odrecite. - Kr č marici zatrepte o či, a usta se ponovno razvale. - Dobro - odgovori muž. - Neka vam bude i pismeno a ko hoćete. - Gospodin župnik će to provesti. - Da, da, ali - upadne kr čmarica - tko će platiti hranu i stan za onu žensku koju je odvela; kažu da je princeza, ali to nije istina. Ona bi ina če platila. - Sve ćete dobiti - umiri je Josip. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Debeli joj se obrazi zarumene, kao dva rascvjetana makova cvijeta. Me ñutim, Josip je nešto smišljao pa upita: - Vi sigurno znate tko je otac djeteta? - To valjda nije znala ni njena mati. - Možda o njoj krivo sudite. Nije vam nikad govoril a o dje tetovu ocu. - Govorila je Elizabeta koješta. Vrag bi joj vjerov ao. Najprije je došla s jednim u šumarskom odijelu. Taj joj je o stavio nova ca, a kad je potrošila, po čela je prati sude tako spretno kao da je ve ć u maj činoj utrobi uvježbavala taj zanat. Onda su došla neka visoka gospoda na proštenje u samostan; kad su stali na našoj postaji, pala je Elizabeta kao izbezumljena, jer je medu tom gospodom navodno bio otac djeteta! - Kakva su to bila gospoda i odakle su došli? - Nisu nam rekli, ali vozili su se u finim ko čijama. - Četveroprežnim? -1 šesteroprežnim, a mnogi su mladi jahali i rekli su da su nekakvi knezovi, što ja znam! - Je li vam pokazala oca djevoj čice? - Nije. Kad se obezumila i pala, oni su podbrusili pete. Ta ko mije Elizabeta pokvarila posao, oprosti joj Bože ! - Dobro. Gospodin župnik će s vama sve urediti. Kad se vra ćala s mužem od župnika s punom kesom, ona je mrmlja la: - Toliko novaca za ono ušljivo prasence. Ona strana ženska koju su tražili ipak je princeza. - Znao sam daje tako nešto. - Zašto nisi rekao tri stotine forinti? Vrag ti odn io bedastu tikvu: nisi mogao re ći tristo... -I to je mnogo... - Ali da si rekao tristo, on bi udvostru čio, i eto ti šesto. O, zašto si takva bena - razdraživala se ona i čitavim putem

peckala njegovu pamet. Kad se Josip vratio u sobu, vidio je kako se mala M arica uz Neru privija još uvijek pla čući. - Ostat ćeš kod ove gospode, ne pla či! Djevoj čica podigne suzne tamnoplave o či, obrubljene dugim crnim trepavicama, i upita: - Kod princeze? - Da - re če Josip - ona želi da ostaneš! - Znala sam da ste dobri. Ja sam znala... - Siro če malo i ne sluti kakvo je veliko djelo u činila - re če Josip i pogladi malu po kosi. - Molim vas, grofice, skinite ovu haljinu "bavarske svetice", gospoda Rosenberg p oslala je nešto od svoje garderobe. U toj haljini uvijek vidi m nju. - Mnogo vam hvala. I ja se osje ćam u toj haljini kao da je oko mene omotana crna zmija. Uto se pojavi župnik i zamoli svoje goste da do ñu na skromni ru čak. - Jedno nismo riješili - upozori Nera. - Bavarcima valja re ći da nisam ona koju su oni tražili. - Prepustite to meni i župniku - umiri je Josip. Iz i ñu u bla govaonicu. Djevoj čicu je predala župnikovoj sestri i otišla u spava ću sobu, gdje je našla kov čeg barunice Rosenberg pun fine rubeni-ne i haljina, bijelih vlasulja i druge potrepštine. U blagovaonici je bio prostrt stol za malo društvo. Doskora je ušla u jednostavnoj haljini od modrog kašmira, urešenoj bi jelim čipkama. Modrina je još ja če isticala njeno blijedo lice i umorne o či. Rosenberg se gotovo uplašio te promjene, iako je priznao da joj ova bljedo ća i sumornost daju zanimljiv mučeni čki izraz. Pristupila je k njemu i srda čno mu pružila ruku. - Kov čeg mi je pokazao nježnu pažnju gospode barunice. Ne znam kako ću joj se odužiti. "Tko bi vjerovao da je ovu nježnost pobudila njegov a od- MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE redba", pomisli Rosenberg, izustivši nekoliko udvor nih rije či da otkloni hvalu. Oba su Bavarca, Inocent i Melkior, stala postrance, uko čeno kao vojnici pred generalom i čekala. Josip povede Neru na pro čelje stola. Melkior ga poprati srditim pogledom. "Mi smo je spasili, a on je vodi" , prigovarao je u sebi. S desne strane posjedne župnik Josipa, s lijeve Mel kiora. To ga nije zadovoljilo, jer je bio uvjeren da bi Inocent i on morali sjediti do princeze, svak sjedne strane. Bili su uko čeni i dostojanstveni. Pazili su na Josipa, Rosen-be rga i Lasija, slijedili njihove kretnje, boje ći se da to nije "dvorski", a oni su kraj princeze na čelu stola, osje ćali da su na dvoru okruženi dvorjanicima, paževima i sve čanim gostima. Kad bi ih Nera oslovila, progutali bi čitav neizgriženi komad mesa i stiskali usta. Isprsili bi se i odgova rali na pitanja zapinju ći jezikom. Obojica su Josipa zabavljali, tako da nije mogao prikriti smiješak. Primijeti francuski Rosenbergu: - Nikad ne će preboljeti sre ću koju im moram oduzeti. Nakon objeda, Nera je ustala a za njom čitavo društvo. Mel kior se isprsi i pokloni: - Vaše viso čanstvo, dopustite - molim dopustite mi neko liko važnih rije či nasamu. - Dragi prijatelju - odvrati ona - ono što mi imate re ći, smiju čuti i moji prijatelji koji su mi u činili tolike usluge. - Vaše viso čanstvo, ako želi vaše viso čanstvo, ja sam od lu čio, ja ću govoriti... Kad sam, kad smo prije podne stigli

s grofom Falkensteinom, ja sam dolje na dvorištu od re ñivao za naš - za vaš put, u Bavarsku, i tada je - tada j e došao je dan čovjek, s povezanom rukom, čudan čovjek i rekao mi: "Vi niste našli pravu - oprostite viso čanstvo - on se drznuo re ći: niste našli pravu princezu, nego samo jednu, opr ostite viso čanstvo, samo "groficu". Ja sam ga htio odrapiti po gubi ci, po licu, on mije uzmakao i opet nastavio prosta čki, neug- la ñeno. Oprostite, rekao je: "Prava princeza je sakriv ena u drugom samostanu, ja ću vas odvesti." Ja sam se odmah dosjetio: samo uhod a može tako što podmetnuti vitezu, ne bi li seja dao zavarati. Ja sam trgnuo m ač i rekao: "Lopovi. Sve ću vas sasje ći svakoga tko mi veli da to nije princeza." On se s trahovito prestrašio... - Taj dolazi od Balzana - upadne župnik i pogleda J osipa. - To je njihova stupica. - Čim je rekao da je njeno viso čanstvo samo nekakva "grofica", znao sam da me ho će prevariti i vas ponovno odves ti carici i njezinu sinu, vašem nevjernom mužu! Zna o sam ja odmah - ponosno će Melkior. Župnik, Rosenberg, Lasi i kapelan izmijeniše s Nero m i Josipom zna čajne poglede. - Kako je izgledao taj čovjek? - upita Nera. - Imao je zeleno odijelo sa srebrnim našivcima i si v klobuk. Ruka mu je bila povezana. - To je moj pratilac koga sam ubola - francuski re če Nera Josipu. Melkior namršti čelo i pokloni se: - Vaše viso čanstvo neka mi oprosti; ja ne znam toga jezika, ja nisam razumio... -Velim daje to sigurno jedan od mojih progonitelja. -Vaše viso čanstvo, to je uzrok, to je ono zbog čega molim; zapovijedajte da odmah putujemo u Bavarsku! Viso čanstvo, molim da krenemo odmah, jer će oni sakupiti ljude, carske čete i... - zapeo je pa nervozno pogleda malog Inoce nta. - Reci sve - ponuka ga ovaj. - Ima li još što? - upita ga Josip. - Govorite, nje no viso čanstvo želi sve čuti - mirno će Josip oslovivši Neru tim na slovom. - Ne mogu to da izre čem pred vašim svijetlim licem. To je odviše sramotno - branio se Melkior. - Onda recite mom prijatelju, grofu Falkensteinu. - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Melkior nije bio obradovan tom protekcijom. Mladi m u je grof bio mrzak od onog časa kad je po njega išao u Be č, jer se time osje ćao prikra ćenim u svojoj prednosti i smeten u naslovu neograni čenog jedinog spasitelja zato čene princeze. Ipak se povukao s njime k prozoru i tiho rekao: - Taj mije čovjek rekao da... da princeza... nije princeza... nego samo grofica i to... bože mi oprosti... optuže na vještica! Gotovo sam ga zadavio. Takvom groznom klevetom blat i on princezu samo da mene zavara i - da je se do čepa. Onda mi re če: "Ona vas je obmanula da je princeza, vi branite vješ ticu!" Gospodine, kažem ja, ne bih branio vješticu ni da je okrunjena carica! Ju čer su ve ć narod pobunili protiv prince ze, to mi je rekao Inocent, zato treba odmah putova ti u Ba varsku! - Dobro, nagovorit ću princezu da pristane na put, ali ne zamjerite ako joj govorim francuski. To je naš obi čaj. Josip se vrati k stolu, kratko priop ći Neri i prijateljima što je Melkior saznao i njegovo mišljenje o tom. - Situacija je nezgodna; moramo ih pustiti u uvjere nju da

je grofica princeza. Izvolite sjesti da s njima vij ećamo. Zatim oba Bavarca pozove bliže: - Njeno viso čanstvo želi da joj razložite vaš plan. - Mi... Mi ćemo krenuti - po čne Melkior kojemu se jezik uvijek pleo kad je govorio s princezom, jer je želi o da se što ljepše izražava. - Gospodin grof Falkenstein s prij ateljima pra tit će nas i štititi; kako je to željelo njeno viso čanstvo. - Prekrasna osnova - primijeti Josip vrlo ozbiljnim glasom - samo se bojim da njeno viso čanstvo ne će podnijeti naporni put. Pogledajte koliko je njeno viso čanstvo izmu čeno. Nego čujte: Kad bismo njeno viso čanstvo odveli u dvor jednog mog prijatelja, da se tamo oporavi. - Pa da njeno viso čanstvo nade cari čina potjera? Pošto smo se toliko mu čili i toliko žrtvovali? Ne, ne! - Ali, jam čim vam za nju! -Vjerujte, u grofa se potpuno pouzdajem - stane pom agati Nera, ali se Melkior usplahiri, a Inocent se povu če iza njega i stane ga nukati da govori: -Viso čanstvo, ne, molim... ne dopustite to! Koliko smo se namu čili i žrtvovali da vas na ñemo, pa sad da padnete u ruke mladog prestolonaslje dnika i carice... -Vi mislite daje prestolonasljednik - upadne Josip - zatvorio princezu u samostan? - Da. A tko drugi nego on i carica. - Ne, dragi ljudi. On sam princezu traži, drš ćućim srcem želi daje oslobodi - re če Josip. Melkior porumeni i sumnjivo ga pogleda: - Cijeli svijet zna da se naše princeze htio riješi ti, kako ona ne bi bila caricom. Viso čanstvo, je li daje tako? - obrati se on Neri, ali Josip predusretne odgovor. - Ja vam se kunem da je on - ljubi. I dao bi svoj ž ivot da je uzmogne posjesti uza se do smrti. Svi su šutjeli. Rosenberg i Lasi jedini su znali št o zna če ove rije či. Iako se činilo da to govori samo kako bi Bavarce nagovorio d a odustanu od puta u Bavarsku, njegove su rije či imale prizvuk istinskog o čitovanja... Josip je mirno gledao u Bavarce i Nera se nije ni pomakla. - Da - nastavi on. - Vi niste dobro obaviješteni. O n je ljubi i dao bi vam sve blago kad biste mu je doveli. Pita jte njeno vi sočanstvo, nije li tako. - Da, istina je - govori ona - a zbunjenost joj oba vije glas nekom maglom. - Samo me carica progoni. - Viso čanstvo - usklikne Melkior - to su vas zavarali. On ima neku drugu, neku groficu, dvorsku gospodu, koju su istje rali s dvora jer je vještica. Njome ho će da se oženi! Činilo se da su svi sustegli dah o čekuju ći nešto teško, nešto što je imalo udariti medu njih i razrušiti obrambenu ogradu f-"Sg^ MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE koja je još pola sata prije toga tako spretno namje štena oko Nere. Josipov zabrinuti pogled uhvatio je lake trzaje nje nih obrva i blijedih usana. To ga prisili da zadrži svoj mir pa upita: - Tko vam je to rekao? - Onaj isti koji mije kazao ono što sam gospodinu g rofu re kao tamo kraj prozora. - Dakle, vidite, dragi prijatelju, da je i to laž k ojom su vas htjeli zavesti, ne bi li vas zbunili da ostavite nj eno viso čanstvo i da joj se iznevjerite. Ali vas resi svijetao um, čvrsto poštenje

i nepokolebljiva vjera u ono što veli njeno viso čanstvo, koje mije danas izjavilo da će vas, kad jednom stigne na bavarski dvor, bogato nagraditi. - Ne, mi nismo željni bogatstva, mi ne... mi imamo svega, mi samo želimo da smijemo biti dvorski ljudi, koji su presret ni jer smiju gledati lice presjajnih članova dvora, a to nama do sada nisu dopuštali. Ja nisam imao prava na dvor , ja? Zar valjda nisam dosta plemenitog roda? Ili možda nisam dosta hrabar? Alija ću - mi ćemo im pokazati svima kad njeno viso čanstvo dovedemo slavno na bavarski dvor. Nenadano je Melkior zabrazdio u stupicu svoje tašti ne što nije dvorski čovjek. Zaboravio je na sve i raspalio svoju dušu, a to je očito Josipa obradovalo, jer mu je odmah odgovorio: - Vi ste po svom rodu, a osobito po svojoj odli čnoj umnoj genijalnosti, odabrani da budete prvi dvorjanin, da budete dvorski meštar, da ravnate dvorom i da budete ureso m dvo- rjanstva. "Taj se i ovdje ruga", pomisli Rosenberg gledaju ći Josipovo ozbiljno lice i slušaju ći uvjerljiv ton kojim je to govorio. Melkior je bio izvan sebe. Za čas se ublažila njegova antipatija prema mladom takmacu. - Oprostite, viso čanstvo - obrati se Josip Neri - odao sam vašu tajnu kojom ste na bavarskom dvoru htjeli izne naditi svog spasioca. - Nije lijepo što ste mi oduzeli veselje iznena ñenja - re če ona prinu ñena da potvrdi. Melkior je posrnuo ustavši sa stolice i gotovo je p revalio čitav stol poklonivši se do ruba stolnjaka. - Savjetujem vas da još ove no ći krenete na put u Bavarsku - odlu čno će Josip. Nera ga je pogledala za čuñeno, ali prihvati njegov prijedlog. Bavarci su bili presretni. - Mi ćemo, dakle, sve pripremiti za put - nastavi Josip. - Vi ćete, preuzvišeni gospodine, dvorski meštre - oslovi Melkiora - dopustiti da do granice pratimo princezu? - Da, da, kako da ne - dobrohotno će Melkior - mogli bi nas lupeži napasti pa biste nam bili potrebni. Nera je pošla u svoju sobu ne znaju ći što Josip namjerava svojom nenadanom odlukom. Nije ni o čekivala razjašnjenja. Umorna od stradavanja i progo na, željela je što prije mirno zaklonište. Odmah je stala odijevati djevoj čicu. Župnikova sestra donijela je neku staru haljinicu svoje djevoj čice. Bilo je mnogo brige dok nisu našli obu ću i prikladni ogrta č. Djevoj čica je s velikim interesom, vrlo zadovoljna, promat rala kako se brinu oko nje. Njene velike tamnoplave o či znatiželjno su gledale ispod crnih trepavica. Tanke i vrlo male usne bile su otvorene od čuda i ushi ćenja. U župnikovoj sobi vije ćao je Josip s Rosenbergom, Lasijem i župnikom. Melk ior je svojim slugama davao upute za putovanje. Inocent je žalosno stajao kraj njega. Načas ga oslovi: - Ti si sada dvorski meštar njezina veli čanstva?! A što sam ja? - Moj brat i pomo ćnik. - Na dvoru? - To ćemo vidjeti. Samo se dobro vladaj; na ći ću i za tebe dobru službu. Jedva čekam kad ću princezu uvesti u bavarski dvor. Zavidjet će mi izborni knezovi. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - A meni?

- Valjda i tebi ako budeš uz mene. Hajde, spremaj s e. Čujete li, volovi - okrene se slugama - što to radit e? Gunjeve u ko čiju. Pazite se, ja sam dvorski meštar njezina viso čanstva. Sad čete svi znati kako se sluša visoku gospodu! Josip i Lasi oproste se sa župnikom. Rosenberg izmi jeni s Josipom nekoliko francuskih rije či pa, kad su Josip i Lasi otišli, pristupi ku ćedomaćinu. - Gospodine župni če, imam jednu molbu. Odgovorite mi na pitanje: biste li vi mogli nekoga vjen čati s udovicom koja nema pismeni dokaz o smrti svoga muža? - To nije mogu će. - Ako bi vam li čnost koju biste imali vjen čati zajam čila isti nitost te smrti? Gledao je Rosenberga za čuñeno. On nastavi: - Vi biste u tom slu čaju saznali da je rije č ove li čnosti ap solutno vjerodostojna, jer ova li čnost stoji iznad svake sum nje da bi govorila neistinu. - Kad bih stekao uvjerenje o istinitosti muževljeve smrti, onda je to stvar moje savjesti. Ali ste ći uvjerenje... - Da vam zada časnu rije č o smrti muža sam - mladi car, biste li vjen čali udovicu? - Onda bih to u činio. Barun pogleda župnika pogledom koji mu probudi osje ćaj da se u njegovoj ku ći ne nalaze obi čni plemi ći. - Gospodine župni če mi ćemo se brzo sastati. Uskoro ću doći po vas. - Bit ću spreman, gospodine barune. Odmah nakon toga podu u blagovaonicu. Župnikov se pogled neobi čno čvrsto upiljio u Josipovo lice, čije čelo i usne oživješe u njegovim mislima cari čin lik što ga je vidio u Be ču. Zbunio se i nehotice duboko poklonio. - Gospodine župni če, za sada primite moje duboke izraze zahvalnosti - re če Josip primijetivši promjenu u župnikovu ponašanju. - Vaše prijateljstvo ne ću zaboraviti. Mi ćemo se u životu još mnogo puta sresti! - Dao Bog - odgovori suhonjavo prijatno lice, koje je odra žavalo da osje ća s kime govori. - Dakle, do vi ñenja? - upita Rosenberg naglašavaju ći pi tanje. -Kad god želite! - Do vi ñenja - doda Josip i srda čno mu stisne desnicu. U širokoj Rosenbergovoj ko čiji smjestila se Nera s djevoj čicom. Njima nasuprot Josip i Rosenberg. Lasi i Bavarci su uzja-hali, isto tako Josipov lakaj Oskar i barunovi povjerljivi sluge koji su ih dopratili iz Be ča. Krenuli su u tiho zimsko ve če. U ko čiji je čavrljala samo mala djevoj čica, raduju ći se vožnji: - Kamo se vozimo? Nera joj odgovori: - Sada ideš u drugi, novi život! -Ivi? - To zna samo Bog. Nakon toga djevoj čica zašuti i polako usne. Nera se stisla u kut ko čije. Rosenberg i Josip su šutjeli zabavljeni svojim misl ima. Pored ko čije jahali su Bavarci, pred njima osam njihovih slu gu; Lasi je bio naprijed s Oskarom i Rosenbergovim slugama vode ći povorku Bavarcima nepoznatom cestom. Nakon dvosatne vožnje ulazili su medu brdine obrasl e gustom šumom. Mrak je ovdje bio guš ći i neprozirniji, kraj pust, prava divlja zimska pu stoš. Lasi je potjerao konja daleko naprijed, zatim se vratio, do jahao do ko čije i rekao Melkioru vrlo glasno: - Vaša preuzvišenosti, dvorski meštre, put do grani ce bit će vrlo povoljan. Cesta je dobra. Hi

MARIJA JURI Ć ZAGORKA Počasni raport silno se svidio Melkioru. - Dobro - re če. - Samo marljivo dalje! U ko čiji se Rosenberg sagne Neri: - Grofice, ovo je Lasijev ugovoreni signal. Mi se p ribli žavamo mjestu gdje se križaju ceste. Sad valja da s e onesvije stite. - Toliko sam slomljena da to nije teško, ali se boj im. - To je Rosenbergova teatarska režija i on će je provesti do kraja. Nemojte njegovu dobru režiju kvariti lošom g lumom - pridometne Josip. - Željno čekam siguran krov nad glavom! - Onda vas molim, u činite sve što Rosenberg želi. - Evo, ve ć sam onesviještena... - i ona se nasloni na drugi kraj sjedala. Malu djevoj čicu uzeo je Josip na ruke. Barun udari po prozoru ko čije i naredi ko čijašu da stane. Onda izi ñe. Melkior se na konju približi: -Stoje? - Princeza se onesvijestila... -Za ime Božje! Sklopio je ruke, sko čio s konja i dignuo svoju čuturu s vinom da prite če u pomoć. - Uzalud je sve - govorio je Rosenberg. - Njezino v iso čan- stvo je zapalo u duboku nesvijest. - Sto da radimo, preuzvišeni dvorski meštre? - pita o je Josip. - Ja sam o čajan. - Rekao sam da princeza ne će izdržati put. Ona je ve ć u župnom dvoru bila silno blijeda. - Gospodine grofe - dosjeti se Melkior - povedite n as u dvor vašeg prijatelja, o kojem ste govorili kod žup nika. - Nemogu će! To je vrlo daleko, s druge strane prema jugu! - Izgubljen sam! Bože, smiluj se! Dovest ću je mrtvu, a onda je propala sva moja muka! Što da radimo? DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Približio im se Lasi. Melkior ga obaspe tužaljkama. - Gospodine, što da činimo? Ja sam vrlo nesretan! -To je lako. - Zaboga recite, govorite... kako? - Valja dovesti lije čnika, koji će joj pomo ći i s nama puto vati dalje. - Gdje da uzmem lije čnika u toj pustoši? Valjda ne će pasti s neba. - S neba ne, ali u ovom kraju leži mali gradi ć. Ako netko podbode konja, dovest će lije čnika i ljekarije. Neka ide ener gi čan čovjek koji će lije čnika izvu ći iz postelje. - 0, Bože, pa zašto sam ja ovdje princezin dvorski meštar- usklikne Melkior. - To je moja služba! - Dat ću vam slugu koji pozna put. Da vas vodi. Mi ćemo s princezom vrlo polagano za vama. - Prevalit ću put za četvrt sata. Tako mi bavarskog poš tenja. Začas je bio na konju. Lasi da znak barunovu pouzdanik u. Ovaj kimne i oni krenu zapadnom cestom jure ći kao pomamni. Inocent je sa svojim slugama ostao da prati ko čiju. Nakon četvrt sata upozori Lasi: - Potjera! Za nama dolazi potjera! Gledajte ona dva svjetla što jure upravo prema nama. To može biti samo potje ra prin-

cezinih progonitelja. Inocent gotovo klone: - Potjera? - Samo mir! Ako nas sada ostavi pamet, propali smo! -Daje tu Melkior! - Vi ste isto tako hrabar junak kao i on, možda i h rabriji. Spasite princezu! - Kako? Kako? - Brzo odjurite u susret potjeri. Oni i ne slute da bismo se mi mogli vra ćati pa ćete ih najuriti i potjerati. Dotle ćemo mi - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE skrenuti s princezom za dvorskim meštrom. Ako ih po tjerate, princeza će vam biti dužna vje čnu zahvalnost. I vas će čekati lijepa služba na dvoru! - Natrag, moji momci! Oružje u desnicu! Potjera nas goni! - Kad ih potjerate, vratite se za nama. Pazite, ono m cestom koja vodi desno. Sti ći ćete nas i Melkiora. Pazite, nadesno... - Do ći ću živ ili mrtav - re če on vrlo uzrujano, a Lasi do baci: - Bolje da se vratite živ. - Sam Bog mi je poslao ovaj čas - re če sam sebi i pojuri za svojim Bavarcima divljim trkom. Svjetla što su se v idjela u da ljini pretvorila su se u njegovoj razbu ñenoj mašti u lustere sve čane dvorane u koje on ulazi slavodobitno kao spasil ac prince ze, a ona mu kiti grudi barunskim, grofovskim, a mo žda čak i kneževskim naslovom. - Vaša milosti, izvolite se osvijestiti - prišapne Rosenberg Neri. - Momci, sad cestom lijevo - odredi on slugam a, a ko či- jašu dovikne: Tjeraj lijevo što god možeš! - A tko su oni što dolaze sa svjetlima? - upita Ner a. - Statisti, koji glume potjeru. Čim opaze da im se Bavarci približavaju, dat će se u bijeg. - Takvu režiju nisam vidio ni u kazalištu! - pohval i Josip. - Siromašni Bavarci - primijeti Nera. - Ipak su me oni oslo bodili, a ja bježim i spremam im tešku bol. - Ne zaboravite, ta bol ne će proiza ći iz njihova dobrog srca nego iz taštine, a taština uvijek zaslužuje bezobzi rnost - re če Rosenberg. - Da ste im rekli istinu, budite uvjeren i, oni bi se s njima združili protiv vas. - Melkior je bio kratko vrijeme u časti dvorskog meštra. To će biti jedino zbog čega će se on tužiti - re če Josip. - Možda imate pravo. Nisam u stanju razborito misli ti; svi moji živci titraju. O čito vam je kraj poznat, gospodine ba rune? - Meni ne, ali Lasiju da, prema tome udesili smo ot micu. - Samo da nam ne podu za tragom? - Melkior će, voden mojim čovjekom, tražiti mjesto koje ne postoji, a Inocent će tjerati tobožnju potjeru Bog zna kako daleko i opet krenuti u susret Melkioru. Tako će se oni sastati. Htio bih da prisustvujete njihovu susretu. Bit će klasi čan. - Zlobni ste, barune! - Čemu trošiti dobrotu za taštinu. - Kamo sad idemo? - zapita Nera. - U dvor gospodina baruna, o kojem sam vam govorio prije one srijede - odgovori Josip. - Tako ćete kona čno biti na sigur nom mjestu.

- Samo da stignemo što prije! Gusti snježni oblaci vise nad pustim krajem. Uz pot ok na granici s Prusijom svijetli malo svjetlo. U daš čari na slami sjede vojnici i kockaju se. Komandant straže prati njihovu zabavu drže ći ruke u džepu. Onda ih izvu če, protare i pogleda k vatri, gdje sjedi zamišljeni mlad vojnik. - Što blejiš? Zašto ne ložiš? Mladi ć posegne za kladom i baci je na vatru. I kockari na čas sustanu i taru ruke. - Prusi se neprestano gomilaju na našoj granici. Čuo sam što govore oni iz visoke komande. Prus bi se rado o grijao na našoj vatri. Izvana se za čuje glas vojnika. Nekoga je zaustavio. Strani glaso vi dopiru kroz prozor. Vojnici sko če na noge. Netko rine vrata, hladni mlaz jurne u sobu, a s nji m i dvojica ljudi u teškim ogrta čima. Jedan je bio u odori kapetana, a drugi u odori pukovnika. Obojica bradati, visoki, pokriveni šubarama do o čiju. Komandant i vojnici stadoše pred njima na pozdrav. Pukovnik odredi da vojnici pri čekaju u hodniku, a onda re če komandantu: MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Budite spremni. Povjerljiv glas javio je u Be č da se pruske straže spremaju ove ili budu će no ći prošuljati preko granice, baš ovdje, i napasti vas, pa izazvati bitku. Ako st e vjerni njezi nu veli čanstvu, to ćete sprije čiti svojom hrabroš ću. Sada vam se pruža prilika da se uzdignete do časnika. Pukovnikova povjerljivost i obe ćanje sasvim su ga zbunili pa je gotovo tronuto odgovorio: - Glavu svoju dajem! Zapovijedajte! - Treba da neprijatelju sprije čimo prijelaz preko granice. Sva momčad neka je spremna. Pukovnik iz vaše komande do lazi još ove no ći u pomo ć. Čekajte dok vas ne zovnem. Pukovnik i kapetan zaogrnu se i izi ñu. Vani je čekao njihov momak s konjima. Pukovnik odredi da konje spreme u stražarsku staju, ali ih ostavi osedlane, pa se onda uputi s kapetanom prema šumi. Zapovjednik s traže ude s vojnicima u sobu. - Da ste spremni. Važna nas čeka zada ća, možda još ove noći. Vijest ih je nemilo iznenadila. - Odmah sam znao daje zlo čim sam ugledao pukovnika - primijeti jedan od vojnika. - Ravno je došao iz Be ča? - A naš kapetan nije bio s njima? - Dolazi nam u pomo ć - odvrati komandant straže. Čekali su spremni s puškama. Vatra se razgorjela, al i njima je bilo studeno od pomisli da će opet biti rata. Šute ći slušali su zavijanje vjetra. Nakon jednog sata pojavi se pukovnik u sobi : - Prusi se šuljaju prema našoj granici. Svi za mnom . Vi uza me - obrati se zapovjedniku straže. Vani su čekali kapetan i momak, koji se nekako odviše intimn o približio visokom pretpostavljenom i rekao mu tiho francuskim jezikom : - Čuvajte glavu, grofe! On mu isto tako povjerljivo odvrati: - Ne želim lišiti caricu sre će da mije skine! Ali vi se povu cite s Filipom natrag. Tako ja zapovjedam! Onda izusti tihu zapovijed: - Za mnom oprezno i ne čujno. Krenuli su u šumu. Pukovnik prvi, iza njega zapovje dnik.

Gusta tama, zrak je leden. Ništa ne vide. Stisnu o či. Zapu-huje ih snijeg. Povorku guta šuma i tama. Osje ćaju se kao da su obloženi ledom. Oko njih lomi se suho granje, pod nogama škripi snijeg, ali svaki se šum gubi u vjetru snježne mećave. Komandantu se čini kao da su prešli granicu i ho će da upozori pukovnika, ali on mu mahne rukom da šuti. Polaze dalje šuljaju ći se. -Stani! Tko je? Svi se vojnici zaustave. - Prijatelj! - odgovori pukovnik. - Lozinku? - čuje se pitanje onoga što ih je zaustavio. Pruski vojnik digne ruku osjetivši da je opkoljen. Predao se. Pukovnik srlja dalje u stražarnicu. Pruski vojn ici zate čeni na spavanju, iznena ñeni su. Neki su pobjegli, a neki se late pušaka. Pukovnik sa svojim kapetanom i momkom sveže pruskog komandanta da ga odvede u zarobljeništvo, a onda naredi da pucaju za bjegunci ma. Sumu napuni hukanje snježne me ćave i zvižduk tanadi. Pukovnik juri, drugi za njim, pa u mraku gone Pruse. Vojnicima se u čini da to nisu Prusi, ve ć no ćne nemani. Gotovo su bezumni od zime. Posr ću, pucaju i opet jure naprijed. - Stoj! - vikne glas. Zaustave se. - Prisluhnite - re če pukovnik. - Čuje se tek zavijanje vjetra. - Pobjegli su pruski junaci - pridometne kapetan. - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Dobro je tako - opet će pukovnik. - Pretekli smo ih. Sad natrag! Uzmite svezanog prus kog ko mandanta. I okrenu se mnogo brže nego što su dolazili. Vjetar nosi snježne valove, zaple će im putove, lomi granje, kao da će smrskati šumu. A njima se kosti, ruke i noge pretvaraju u le d. Izi ñu iz šume. Lu č u daš čari tinja. Bace se pod krov stražarnice i jurnu k v atri. Nitko ne govori. Bradati pukovnik stoji kraj prozor a i zuri u me ćavu. Vojnici šute. Zima im je sledila rije č u grlu. Nitko ne misli, ne zna što se zbilo, samo osje ća daje ledenim kostima blizu vatra. - Daj im vino - naredi pukovnik svom momku. Unio je vre ću što su je donijeli na sedlu, izvadio nekoliko boc a i stavio ih na zemlju. - Okrijepite se. Bit će vam toplije. Navalili su na boce kao čas prije na vatru. - Samo polako, da se nitko ne opije. Do jutra može još ka kva bura poremetiti naš mir - upozorava snažni puko vnikov glas. Sve guš će pada snijeg, sve ja če valja ga vjetar. - Dobro ste se ponijeli - pohvali pukovnik komandan ta. - Podajte i zarobljeniku vina. Sad nije neprijatelj , sad je čovjek. Zarobljeni pruski komandant nije odbio ni vino ni t oplinu vatre. Pukovnik je stajao i pisao pismo. Kraj njega je mom ak, koji je preko leda čitao: "Gospodine kapetane! Sretan sam što mi je uspjelo natjerati Pruse i zaro biti njihova komandanta straže. Šaljem ga na dar njezinu veli čanstvu. Vaši vojnici nisu ništa krivi, morali su me slijediti, jer sam propisano avanzi-ra o na viši čin i prikazao se kao da me poslala vrhovna komanda. Do vi ñenja! Pukovnik Todtenkopf." Izvadivši iz džepa vosak, zape čati pismo i preda ga komandantu. - Doskora će zora. Odvedite zarobljenika kapetanu grani ce. Sti ći će onamo do podne.

- Ho ću - odgovori podoficir i odmah odredi ljude koji će na put. Pukovnik je pri čekao da krenu s pruskim zarobljenikom i pismom, a onda re če svom drugu: - Gospodine kapetane, nas zove dužnost! Bradati čovjek u kapetanskoj odori izi ñe s momkom koji zatim izvede njihove konje. Sva se trojica izgube u mraku stoje pred zor u bivao rje ñi. U stražarnici su ostali vojnici sa svojim komandantom. On je bio vrlo zamišljen. Kona čno se odlu či da iskali svoje misli: - Sve mi se čini da smo prešli prusku granicu, a ne oni našu... - To se i meni čini - odgovori njegov pouzdanik. - Prusi su pobjegli, dakle mi smo ih iznenadili, za tekli ne pripravne. - Pukovniku se moraš pokoriti. - Njegova je stvar ako se što dogodi. - Sto bi se moglo dogoditi? - Što? Budalo! Mi smo prešli granicu, navalili na n jih, zaro bili im komandanta, može da bude rat! - Rat? - zabezeknuo se vojnik. - Zašto ste slušali pukovnika? - Zato jer moram. Možda je imao nalog da provali! M ožda naši ho će rat, pa su nas poveli da ih napadnemo. Mećava polako jenjava. Dolina nalikuje bijelom moru sn ježnih valova. Iz njih se izvla če konji nose ći malog ugojenog vojnika, kapetana. Prosijedi brci vise mu ispod nosa kao šiljaste ledenice. Za njim jaše mlad i oficir. Obrijano lice opalila je studen rumenilom. - Kakva je to bila me ćava? Ne vjerujem da se Prusima htje- MARIJA JURI Ć ZAGORKA lo svoje prase će gubice zarinuti u takav snježni orkan - re če kapetan oficiru. - Nešto je ipak bilo kad su naše straže čule no ću pucnjavu s granice. Vele da se čulo kao da grme topovi. - Grmilo je u njihovim tikvama. - Gospodine kapetane, jaha či nam dolaze u susret. Pogle dajte, izlaze iz šume. Vojnici pozdrave svog kapetana koji ve ć izdaleka vikne: - Što se dogodilo? - Zarobili smo pruskog komandanta! - Na uhodarenju? - U bici, gospodine kapetane! - Kakvoj bici? - U koju nas je ove no ći poveo gospodin pukovnik. - Pukovnik? Koji pukovnik? Kad pukovnik vodi stražu ? - Gospodin pukovnik javlja sve - re če momak i preda pismo. Kapetan brzo razdere pe čat, preleti priop ćenje pukovnika Todtenkopfa, porumeni i prokune. - Vodite komandanta u moj stan. I da ste s njim lij epo po stupali - zapovjedi on i udari objema čizmama konja pa kre ne prema granici. Stigavši u stražarnicu si ñe, sav zapuhan ude u sobu i zavi če na komandanta. - Sto ste uradili? Sto ste u činili, proklete budale? - Oprostite - zapetlja se komandant - u činio sam ono što ja zapovjedio gospodin pukovnik. - Do vraga i pukovnik! Jesam li ja bio s njim? - On je rekao da vi dolazite. Kapetan baci na stol šubaru i obriše vodu s brkova, na kojima se stao topiti led. - Govori što je bilo. Nesretni komandant po čne sve ispo četka, osjetivši da do no ćnog napada nije došlo s kapetanovim znanjem. Dok je DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

govorio, kapetan je puhao, lupao rukama po koljenim a i psovao, stoje nesretnog komandanta natjeralo u o čaj. - A ti vole? Ti si slušao pukovnika kojeg nikad nis i vidio? - vikne kapetan. -Vidio sam carsku uniformu! Kapetan se zaustavi, uhvati svoj brk pa se okrene o ficiru: - Pa da. On ima pravo. Vidio je carsku uniformu. Va ljda ne će pukovnika legitimirati ili tražiti pismeni nalog! O, o - pro klete hulje! Mahne rukom komandantu da izi ñe, izvu če pismo i opet ga pro čita. - Lopov! Potpisuje se "Todtenkopf"! Mrtva čka glava! Koga je time mislila ta prokleta pruska svinja! - Zar Prus vodi našu stražu? - zaprepašteno će oficir. - Ako je naš, i opet je pruska svinja jer je njihov uhoda. O, razderali ga svi ñavoli. Mi se ovdje držimo kao janjad, tiho i mirno, a ona svinja tamo ho će silom rat i šalje uhode, obla či ih u naše uniforme, vodi našu stražu preko granic e da na padne Pruse i uhvati njihova komandanta! Svinja! Sv inja! Što će carica? Mi smo upropašteni. Pruski će nas topovi pregaziti! I još su mi to tako namjestili? Što će sada biti? Njezino veli čan stvo bit će o čajno. O čajno. - Grozna situacija! -Prokleta! Prokleta! Što ću sada? Brzo natrag, pa sve javiti Be ču. Zarobljenika moram odmah pustiti. Jao nama, njezino veli čanstvo će se strahovito razgnjeviti. Ali taj nesretnik vani nije kriv. Evo, ova mrcina j asno piše da gaje zavarao. Sva sre ća da se to nije meni dogodilo. Idemo! Smjesta pošal jite patrolu. Snijeg je svjež, odat će lupežu trag! - Ako se nije sklonio preko granice? -Vidjet ćemo u snijegu. Ali, ako mu ja u ñem u trag, namjestit ću mu glavu na noge da zauvijek ostane Todtenkopf! - A izvještaj za Be č? MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Taj ćete odnijeti vi. Sad brzo ku ći. Neka vam promijene konje da što brže stignemo! O, prokleti lupež! Reci te patroli: tko mi ga dopremi, taj će avanzirati u čin komandanta, ofici ra. Dao bih mu biskupsku mitru da mi je papa brat. Izašavši iz stražarnice tražili su tragove i opazil i da vode na austrijsko tlo prema jugu! - To je bio on! Nitko drugi nije odlazio odavde. Et o, nisu išli cestom, nego pre čacem! Patrola neka ide! Dajte im najbolje, najja če vojnike, najbolje konje, spretnog oficira. Natakn ut ću mu glavu na njegov Todtenkopf! Kapetan i oficir uzjahali su konje i vratili se u s tan zapovjedništva, odakle je odmah krenula patrola tražiti nepoznatog pukovnika. Oblaci su se prorijedili i sunce je obasjalo cestu. Tri jaha ča jure prema jugu, kao pomamni. Konji su im zasopljeni, puši se s njih , ali im ne daju odmora dok im se pred o čima nije zabijelio tornji ć seoske crkve. Skrenuli su u malu kr čmicu i ponijeli sa sobom svežanj što su ga odvezali sa sedla. Dvojica su odjevena u odoru malih plemi ća, a tre ći, stariji, u odoru sluge. Zatražili su u kr čmara njegovu privatnu sobu, pa naru čili hitno jela i pi ća. Kad je kr čmar izišao, oni su tiho šaputali: - Jesi li prozebao, Filipe? - Ali ne od zime, nego od straha! Što će biti s tobom i tvo jim bezglavim djelima? - Ono što ja ho ću. Rekao sam ti u Be ču: ratovat ću s Prusom! - Siniša moj, ti si izgubio zdravu pamet!

- Mrtav čovjek ne može imati pameti; pitaj gospodina Ernesta! - Ni odgovornosti, ni pameti, ni dužnosti - odvrati mladi ć. - Carica ne će rata, a mladi ho će mir da može uživati meni ugrabljenu sre ću! I zato ne će imati mira ni do sudnjeg dana! Neće! - A tvoja rije č kancelaru da ćeš i ći u Parmu? - Iskupit ću je, ali najprije ću dotle opetovati ju čerašnju pustolovinu dok ne puknu topovi: mladi mora ostavit i svoje sakriveno gnijezdo i do ći u Be č, a onda pripada meni! - Šuti, zaboga. Šuti. Vru ćina te spopala! - Ostani ovdje. Dat ću ti novaca. Nisi ti za nas dvojicu, je li, gospodine Erneste? Vas je carica pokopala, mene sma knula, mi smo mrtvaci, živi nam ljudi smetaju. Ostani, Fil ipe! -Ne ću! Star sam i svejedno mije: umrem li pametno na po stelji ili luduju ći s tobom po granici. Lupaš glavom po zidu, nemoj samo da mi kadgod predbaciš da te nisam pokušao zaustaviti. Zbog toga ti prigovaram. Za sebe ne marim. Koga ja imam? Kr čmar im donese jela i pi ća, a oni opet ušute. Siniša pode za njim da naru či za konje sijena i zobi. Filip šapne Ernestu: - Bio sam mu umjesto oca i teško mije. Radi te žene upro paštava sve. Svi su Vojkffyjevi bili takve lude gla ve, pa što mogu! Takva je to krv. Zna je cijelo naše Zagorje. - Valjalo bi ga nagovoriti da ide u Parmu. - Zašto vi ne govorite? - Mislio bi da to činim samo radi svoje koristi, znate što mi je obe ćao! - Stradat će i on i mi. Nikad ne ćemo vidjeti Parme! Sinišin dolazak prekine njihov razgovor. - Treba se požuriti - naglasi Filip kad su prionuli k jelu - snijeg je čvrst, odat će naš trag. Ako nas traže? - Neka nas traže! Za koji dan vra ćamo se na sjever da po novo provalimo na drugom kraju. Nakon tre će provale carica neće moći dokazati Prusima da to nije bilo namjerno. I zagr - mjet će topovi. - Ernest zaprepašteno pogleda Sinišu. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ne bojte se, gospodine. Izvršit ću sam što sam obe ćao. Otet ću princezu Amaliju grofu Riveri, pa daje on sto put a lu kavi Španjolac. Otet ću je, ali samo pod uvjetom da po ñete s njom u Prusiju. I to je moja osveta! - Cari čina k ći pod zaštitom Prusa. Oh, to godi! - Naše uniforme trebalo bi negdje sakriti - primije ti Filip. - Nije ih dobro nositi sobom. Trebalo je da ih zakopa mo u šumi gdje smo se preodjenuli. - Kupi od kr čmara kakvu lopatu. Reci: treba putem lomiti led na potocima i napajati konje. Ernest je me ñutim mislio samo na Parmu i uzdahne: - Ho će li Amalija htjeti u Prusiju? - Ako ne laže da vas ljubi, mora! Valjda nisu sve ž ene na svijetu jednake! Na ove rije či Ernest ne odgovori. Sinišino se lice smra čilo. Izgledalo je u tom času kao da bi nekoga htio zdrobiti. Njegovo je lice ve ć u tamnici obraslo gustom bradom, koja se sada produljila i davala nje govim crnim o čima gord, bjesomu čan izražaj. U neurednom odijelu, mrk i opaljen od v jetra, izgledao je

kao voda hajdu čke čete. Jedini trag lijepom gardijskom kapetanu pokazi valo je ponosito tijelo, čijim je kretnjama i sada upravljala priro ñena mu ugladenost. Sa zaviš ću promatrao je Ernest snagu što se o čitovala u svakoj kretnji, u svakom koraku pod kojim kao da je strepila zemlja. Odlu čna volja i željezna uzdržljivost njegove duše bile su u potpunom skladu s njegovom tjelesnom snagom i neustrašivoš ću. Žale ći što on ne posjeduje tu snagu duše i tijela, Ernes t se potpuno podao Sinišinu utjecaju. Nakon Par-me slije dio gaje u Be č i poslije na osvetni čke pustolovine. Ernest je padao u melankoliju i jed ino se hranio nadom da će mu Amalija vratiti izgubljenu radost života. Zato je činio sve stoje želio Siniša i slijedio ga svuda, nazivaju ći se tek "gospodinom Ernestom". Kad je Filip donio lopatu najavivši da su konji spr emni, oni krenu dalje na jug, da se za koji dan opet vrate. Nisu prekidali puta čitav dan i čitavu no ć. Tek su tre ći dan Ernest i Filip smalaksali i Siniša predloži da se odmore na prvoj putni čkoj postaji. No ć su prospavali, a ujutro se spremili za polazak. Pred postajom se nenadano pojavi čudna povorka. - Kakvi su to vitezi? - upita Ernest. - Gle, pa to je bavarska odora! - Glupa lica njihovih voda pokazuju da ste u pravu. - Pitaju kr čmara za neke putnike - objasni Ernest razgovor stranaca s kr čmarem. Siniša je bio zabavljen mislima i nije dalje gledao Bavarce. Dok je spremao svoga konja, približi mu se Melkior: - Odakle putujete? - upita Sinišu. -Nije vas briga! - Gospodin se ljuti što pitam, ali ja bih htio znat i jeste li pu tem vidjeli kakvu... - Ne smetajte nam - okosi se Siniša. Melkior digne glavu i vrlo ponosno odvrati: - Gospodine, nisam ja bilo tko, ja sam dvorski mešt ar ba varske princeze. Odgovor Sinišu iznenadi. - Koje bavarske princeze? - Nema ih deset. One koja je udata za austrijskog p restolo nasljednika. - Mislite bila je udata! Sada je mrtva! -Živi kao vi i ja! Siniša se sjeti kako je na be čkoj ulici slušao pri čanje naroda o zato čenoj princezi, pa se nasmije Melkioru u brk. - Znam tu glupu pripovijest! Melkior, silno uvrije ñen, odgovori: - To nije glupa pripovijest. Ja znam sve, carica i car MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE zatvorili su je u samostan da se mladi može oženiti groficom koja je vještica. Ove rije či udare ga posred duše i on ne odgovori ništa. Okre ne Bavarcu leda. Filip je me ñutim pristupio bliže k Bavarcu i tiho mu rekao: - Da je vaša princeza živa, ne bi se on mogao oženi ti dru gom. - Ja sam princezu vidio svojim o čima prije dva dana. Mi smo je spasili. Onda su nam je oteli i sada je traž imo. Ovaj odgovor pobudi Ernestovo zanimanje pa se pribl iži: - Odakle ste je spasili? - Ispod samostana. I odveli smo je, ali su nam je o pet oteli. - Tko ju je oteo? - Ne znamo. Bila je s grofom Falkensteinom, sve mi se čini da je on bio cari čin uhoda.

- Kako izgleda taj grof? - zapita Ernest. Melkior ga opiše, a Ernest šapne Filipu: - To je mladi car. I privatno je ime njegovo. A kak o je izgle dala princeza koju ste spasili? - Kao princeza! Znate kakva je princeza! Lijepa kao an ñeo, plave su joj kose do poda, o či tamne, lice: krv i mlijeko, a vit ka, visoka, nema joj ravne! - To je grofica - šapne Ernest Filipu i zajedno pre plašeno pogledaju prema Siniši. On je pred kr čmom vezao lopatu o sedlo i nije mogao čuti njihov razgovor, pa Ernest dalje upita: - A kamo je otišla? - Vozila se s tim grofom u ko čiji nekom šumom, ne znam taj kraj. Mene su poslali po lije čnika u grad, kojeg nema. Nje gov sluga nas je vodio a onda pobjegao. I brata su prevarili, i mene! Grof ju je opet odveo u kakav samostan! Mi smo pre vareni i sad je tražimo po cijeloj okolici. Nitko i h nije vidio - tužio se Melkior. Ni Ernest ni Filip nisu razabrali vezu izme ñu princeze i Ne-re, samostana i spasenja, ali su osje ćali da se tu nešto dogo- dilo, pa se povuku na stranu, kako daljnji razgovor ne bi pobudio Sinišinu pažnju. - Da on to sazna, po činio bi još ve ćih ludosti i nitko ga ne bi odavde maknuo. Sre ćom on je ve ć bio na konju. Melkior je htio podrobnije pri čati, ali oni su morali po ći što brže. Odjednom Siniša zaustavi konja. - Vratimo se. Idemo opet na granicu. Znam ve ć na kojem ću mjestu povu ći straže. Prividno su se složili, ali putem će Filip: - Čuj, Siniša. Rekao je onaj Bavarac da je vidio bavar sku princezu u samostanu, da ju je oteo i da su je opet uhvatili. - Što to buncaš? - Nije mogu će - primijeti Ernest osje ćaju ći na što Filip cilja. - Ja znam da je carica ve ć kod pape htjela ishoditi rastavu da bi se prestolonasljednik oženio kojom drugom prince zom, jer hoće unuka, a ona... Siniša ga prekine: - Daje bavarska princeza uistinu zato čena, carica bi mogla sprije čiti mladoga”da se oženi drugom i ne bi mene kancela r slao u Parmu. - Možda vas kancelar upravo zato i šalje u Parmu je r ne mo gu svijetu otkriti da su princezu zatvorili u samos tan. Možda samo vaš život može sprije čiti carevu ženidbu. Čas su jašili, a onda opet upadne Filip: - Otkrit ću ti istinu! - Kakvu istinu? - sa strahom upita Siniša. - Bavarac mije rekao da se mladi sprema za tri tjed na vjen čati - s groficom. Problijedjevši napne Siniša uzde. - Odakle to oni znaju? - Sve su čuli u Be ču - nastavi Ernest. - O tome svi govore. Siniši usne zadrš ću. ¦Mm&, MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

- Tri tjedna! Toliko je dosta da se vratimo za vrem ena iz Parme. Okrenimo! U Parmu! Filipu i Ernestu odlane. Malom intrigom polu čili su da Si-niša odustane od opasne pustolovine na granici i da krene u Parmu. T jerao je konja nemilosrdno kao da na njemu iskaljuje svoju krutu bol. DVA SVJETLA Čitavu no ć i drugi dan putovala je Nera u pratnji svojih prij atelja, prekinuvši dva put vožnju u seoskim kr čmama. Budu ći da se nisu smjeli vra ćati, krenuli su okolo i tako se put znatno produljio. Kad se spustio prvi mrak, Nera više nije mogla ni g ovoriti ni gledati. Sklopivši oči, sjedila je u kutu ko čije apati čna i shrvana ne misle ći ni na što. Rosenberg i Josip vjerovali su da spava i Josip prišapne svom dvorskom meštru: - Kad stignemo, vi ćete ostati na dvoru s groficom, ja mo ram na nekoliko dana u Be č. Imam važna posla. Sa mnom će Lasi. - Veli čanstvo će taj posao odložiti. - Nemogu će. Sutra ujutro putujem natrag! - Ve ć sutra? - oglasi se Nera. Svi su zanijemili; ne samo zbog toga što su držali da ju je njihov razgovor probudio, nego zbog prizvuka kojim je izrekla te ri je či. Bilo je u njima poklika nekog djetinjskog razo čaranja, straha, što li? Josipovo srce steglo se vel ikom sre ćom. - Ako želite, odgodit ću do prekosutra. - Oprostite, ne smijem vas zadržavati - ispravi se ona - ionako ste se za mene odviše žrtvovali. - Vi znate da to nije žrtva! Nije odgovorila. Slomljena, po čivala je na jastuku. Po sivom mraku, usred šumovitog kraja na brdu su za svje- tlucala dva jaka svjetla; kao dva rasvijetljena pro zora na tornju dvora. - Na cilju smo - odahne Rosenberg. - Kako to lijepo zvu či - uzdahne Nera umornim glasom. Usred pustoši, navrh obronka stajao je Rosenbergov dvorac, sa strana okružen gustom šumom. Ko čija se uspinjala serpentinama, pa se zaustavila pre d velikim vratima. U zimskoj magli caklili su se rasvijetljen i prozori. - Čekaju nas - re če Rosenberg. - Moj je kurir prispio mno go prije nas. Nadam se da će biti sve u redu. Upravitelj dvora sa slugama čekao je pred vratima. Nera se uko čila od zime i umora. Josip i Rosenberg uvedu je u z gradu; djevoj čicu koja je još spavala ponio je upravitelj. Uz stepeni ce uvedu Neru u mali salon. Ništa nije vidjela oko sebe osim žarkog ognja u pe ći... Posade je u naslonja č. Toplina Neru još više umori te sklopi o či. Muškarci se povuku. Sobarica donese na pladnju kuhano vino, mli jeko i čokoladu. Nera pogleda i popije punu čašu mlijeka. To je osvježi. U sobu ude Rosenberg pa naredi sobarici da spremi s pava ću sobu njegovoj sestri, a onda pri ñe Neri: - Upravitelj i sva služin čad znaju da ste moja najmilija ses tra i gospodarica u dvoru. Vaša milosti, oprostite, nakon to likog umaranja ne bih vas smio smetati, ali potrebn o je da vas hitno obavijestim... u interesu je mladog cara. - Govorite, slušam vas. - Kad ste vi one srijede ostavili Johannesdorf, pro tiv njega je skovana grdna urota. - Gdje? Kako? - Neka je bijela maska silom htjela prodrijeti u mo ju ku ću, da govori s njim. Kako je nisu pustili da ude, pozv ao je mas kirani bijeli vitez mladog cara da se vide na cesti blizu "Bijele race" u kasnoj no ći. - Zar ho će da ide? MARIJA JURI Ć ZAGORKA

- Ne, to je ve ć prošlo. Ja sam mu taj poziv zatajio i do čekao masku s prijateljem. Morali smo skinuti krinke, ali on svoju nije skinuo. Kad je vidio da nijedan od nas nije ml adi car, tra žio je novi sastanak, ali mi smo ga opet zatajili u vjereni da bi on pošao - a bijela maska nije daleko od crnih nepr ijatelja! Čak na dvoru se našla traže ći cara! - Dobro ste u činili što mu niste rekli. - Brine me što ho će u Be č. Na župnom dvoru mije rekao da neće mirovati dok ne stane na vrat ocu Grandeu. - Onda je tu odluku stvorio na temelju mojih priop ćenja. - Ako ode u Be č, uvijek će biti u opasnosti. Bijela maska is punja me najtežim sumnjama. Ako ga ponovo pozove, p oći će na sastanak. Vi ste u ko čiji sami izrazili želju da ostane, pa sam vas htio zamoliti da ga odvratite od sutrašnjeg put a u Be č. - Ako je u mojoj mo ći, ne će putovati. - Hvala vam! Jedva je to rekao, kad Josip u ñe i nježno upita: - Kako se osje ćate? - Nikad nisam slutila da topla pe ć i siguran krov nad gla vom mogu čovjeka toliko usre ćiti! - Odmarajte se, grofice. Za dva-tri dana bit ću sretan da vas ponovo pozdravim. - Zar uistinu niste odgodili taj put? - Vi biste željeli da odgodim? - Kad bih smjela izraziti kakvu želju, onda bih vas molila da ostanete - govorila je s iskrenom toplinom i nas tavila: - Go spodin barun ne će smatrati omalovažavanjem njegova doma ako kažem: osje ćam se mnogo sigurnijom kad ste vi ovdje! Izmu čene o či, iskrenost njenog glasa izazvaše u Josipu sre ću kakvu još nikad nije osjetio u svojoj mrkoj melankoli čnoj duši i on o ćuti na usnama rije či: "Ako ti ho ćeš - nikad ne ću oti ći!" U barunovoj prisutnosti odgovori tiho, boje ći se da ne oda svoje drhtanje: - Ostat ću vrlo rado. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Hvala vam! Sada se mogu mirno odmarati, a čini mi se, više sam iznemogla nego što izgledam. - Podnijeli ste mnogo stradanja, ali ovdje ste potp uno si gurni. - Osje ćam! A to mi tako prija! Rosenberg je pozvonio. U ñe sobarica, Nera se oprosti pa se s njom uputi u spava ću sobu barunice Rosenberg. Josip je gledao za njom. I Rosenberg. Najednom se m ladi car okrene k njemu: - Kad bude sasvim oporavljena, mora se riješiti - s ve! - Ja ve ć unaprijed naslu ćujem rješenje! -Vi odviše u meni bodrite nade! - Onaj poklik u ko čiji "ve ć sutra" i glas kojim je to izrekla, pokazali su više nego što je ona htjela re ći. - Danas ću se posve prepustiti toj nadi. - Molim veli čanstvo, dopustite da vas odvedem u moje kri lo dvora. Sišli su, pa se drugim stepenicama popeli u sjeverno krilo dvora, gdje je Rosenberg imao vrlo raskošno u re ñene so be. Kad je ostavio svoga gosta nasamu, potraži u pr izemlju La- sija, koji gaje nestrpljivo čekao. - Što je? Putujemo li sutra? - upita naglo. -Ne! On ostaje! - Divno! Vi ste uistinu sve predvidjeli. Ona gaje d akle za držala! - Mi ćemo u ovom dvoru slaviti njihovu svadbu. To je ve ć sada posve sigurno. - Odmah čim sazna za muževljevu smrt, ona će se udati za njega? - Rekao sam: muža će iskreno oplakati - to će car poštovati

- ali osje ćaj koji je u njenoj duši ve ć razvijen prema caru, brzo će pobijediti. To više što grofica zna da je samo ov a ženidba može potpuno zaštiti od svih progona jezuita i cari ce. Drugo joj ne bi preostalo i da ga ne voli. Ovdje smo sigu rni od svih MARIJA JURI Ć ZAGORKA uhoda. Treba samo da se popnem na toranj dvorca i čitavu okolicu obuhva ća moj pogled. Pojavi li se tko, smjesta ga imam u šakama. Grad je opasan, jer si opkoljen publikom i nemaš pravo nikoga zgrabiti, pa bio ti i sumnjiv. Glavna cesta udaljena je čitav sat, a moji su ljudi potpuno pouzdani dugogodi šnji službenici. Osim toga, nas smo dvojica ovdje. - Ako nas on ipak povede u grad? - Ne će se on maknuti od nje. Ona će ga trajno držati uza se. On je u sigurnim rukama. - Glavno je da je vaš plan uspio. Mi smo ga oteli s vim ne prijateljima. -1 sad možemo mirno spavati. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ne znam, ali sje ćam se da mu ime židovski zvu či. -Aje li Židov? -Vrag bi znao. Židovi nemaju pravo imati dvor. Siniša je od umora zadrijemao. Prisnilo mu se da gl eda dva svjetla na vrh brda, koja se pretvaraju u dvije baklje što rastu do neba . U njihovu svjetlu vidio je Neru u bjelini s vjen čanom koprenom... Kad se probudio, svi su putnici ok o njega spavali. Osje ćao se osamljen, izgubljen i napušten. LAŽNI CARSKI KURIR Duboka je no ć. Ledenim krajem glavnom cestom vuku se četveroprežna kola prema jugu. Sva su mjesta zauzeli putnici. Medu njima sje de Ernest, Filip i Siniša. Oko njih pri čali su putnici besmislene pri čice da bi prikratili vrijeme dugog noćnog putovanja. - Stoje ono tamo? - nenadano upita neka žena svog s uput nika. U daljini, na šumovitom obronku, caklila se dva svj etla. - Bit će nekakav gospodski dvor - objasni jedan putnik. Svi su pogledali kroz prozor velikih kola. I Siniša je zurio u ta dva svjetla što su prodirala u no ć i budila u njemu tužne uspomene na njegov mali tihi daleki dvor u kojem je proživio veliku i kratkotrajnu sre ću. Dok je buljio u svjetlo, nešto gaje u grlu steza lo, vuklo kao da su se ona svjetla zabola u njegovo srce. Vani uz ko čijaša sjedio je Filip i pitao: - Stoje ono gore? - Neki plemi ćki dvor. - Čiji? Ministar Tillot natezao je svoju šiljastu prosijedu bradicu, diktiraju ći svom tajniku izvještaj španjolskom kralju. Govorio je gl atko i hladno. Kazivao je u pero rije č po rije č: "Veli čanstvo! Otkada je ostavio Parmu izaslanik njezina v eli čanstva Marije Terezije, Parma je pozorište svakodnevnih skandala Marije Amalije, princeze austrijske, koja svoje vladala čko dostojanstvo izvrgava ruglu. K ći Marije Terezije, koju su odgojili na uvaženom kraljevskom dvoru Austrije pod nadzorom toliko slavne, seriozne i nadasve ustavne carice, i de preko svih propisa dvorskog reda, preko vojvodske časti i ustavnih zakona. Veli čanstvo! Čim se iz Parme udaljio knez Bathyany, vojvotkinja je pregazi la ugled vlade i vojvodskog dvora. Meni, po milosti vašeg veli čanstva odre ñenom ministru, šalje naloge koje mi može izre ći samo vojvoda uz odobrenje vašeg veli čanstva. Palazzo Du-cale

pretvorilo se u stjecište svih mogu ćih skitnica. Ne mogu da pro ñem stubištem vojvodine pala če a da mi ne zakr či put poderana čeljad, prosjaci, žene s djecom i kojekakve sumnjive osobe gra ñanskog porijekla. Vojvotkinja izlazi u grad sama, bez ikakve pratnje, poput kakve kramarice, ide pješ ice u du ćane i kupuje sama. Prolazi ulicama kao purgerica, s njima se zabavlja poput uli čnog čeljadeta. Toliko je ponizila vladala čko dostojanstvo, da naše MARIJA JURI Ć ZAGORKA plemstvo drži da više nema dvora. Kad sam je upozor io na strahovite posljedice kršenja vladala čkog ugleda, ona mi je osorno odgovorila: "Ja sam vl adarica, a vi ste samo namještenik! Ovdje zapovijedam ja!" Kad sa m upozorio vojvodu, on mije odgovorio: "Mi - moja žena i ja - tako ho ćemo!" Već ova formula: "Mi - moja žena i ja" - protuustavna je jer, kako vaše veli čanstvo zna, u Parmi postoji samo ustavni naslov: "M i -po milosti Božjoj i milosti kralja od Španije - vojvoda od Parme." Vojv oda je igra čka u volji vojvotkinje. Upozorio sam je na svoju dužnost da bd im nad njenim postupcima i molio da ne pretvara vladala čki dvor u azil skitnica, na što mije odgovorila: "Ako sam ja žena vladara Parme, imam pravo da upozn am ljude. Čovjek mora da upozna narod, kojemu je na čelu." Ne znam gdje je pobrala takve razorne misli, ali Pa rma je središte darmara i zbrke, zapleta i bezglavosti, što bi moglo dovesti do nemira. Vlada vašeg veli čanstva u Parmi krivnjom vojvotkinje gubi u narodu a utoritet i ja više nemam snage da zadržim eventualne nemire, jer vojvotkinja u prostom puku razara dužnost pokornosti vlasti i oblasti. Vojvoda se pod aje svom veselom životu i ne brine se ni za što. Zato od vašeg veli čanstva pre-milostivo molim odredbe što da učinim jer svaki dan može vojvotkinja uli čnu čeljad izazvati na otpor i u tom slu čaju mogu li bezobzirno postupati da spasim Parmu od ve ćih nesre ća." Ministar je još jednom pro čitao pismo, zape čatio ga i brzim glasnikom poslao kralju Španije. Tada je izdiktirao drugo sli čno pismo carici Mariji Tereziji i poslao drugog glasnika u Be č. Tek što je to uradio, ude u njegovu radnu sobu - št o je više nalikovala sve čanoj dvorani - dama u dugoj zelenoj naboranoj haljinici s uskom krinolinom za ulicu. Crni ogrta č od baršuna, opšiven širokim žutim volanima, padao joj je do koljena. Bijelu vlasulju resio je široki žuti baršunasti šeš ir, plosnat poput tanjura, posut crvenim i crnim perjem, a svezan oko vrata cr nim vrpcama. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Madame Malaspina! - usklikne ministar pa joj pohi ta u susret. Povede je k divanu i skine ogrta č. Ona sjedne i upre u ministra velike sjajne o či. - Dakle, stoje rekao grof Rivera? - Nesretan je što ne smije usre ćiti vašu k ćer, budu ći da je neizmjerno bolestan. - Za vojvotkinju je dovoljno zdrav. - Vaša ekscelencija je u bludnji. Rivera nema nikak va od nosa... - Prevejanac! Sve vas je strpao pod suknju bahate N je mice! - Uvjeravam vas, Rivera svojom taktikom spašava naš dvor; njegovom zaslugom još nije postao putna postaja uli čarima. On jedini umije da sputava Njemicu. Kralj mu vjeruj e i ja mu vjerujem! - Ja ne! On je bolestan od strastvene ljubavi prema Nje mici. Sama ću po ći kralju! - Ne vjerujem da biste mogli uzdrmati kraljevo povj erenje u Riveru. - Vi dakle ne kanite ništa poduzeti protiv vojvotki nje? - Čekam kraljev nalog. - Tako? Dobro! Čekajte - ali ja ne čekam. Evo što mi piše vojvotkinja: "Mnogo radosti i dug život želim vam o imenda nu. Oprostite što ne mogu do ći, jer upravo danas moji siro

masi dolaze po svoje kola če. Uvjerena sam, vi ćete lakše pre- gorjeti moje neprisustvo nego oni moje kola če! Amalija!" - Prepustite sve to španjolskom kralju - re če Tillot. - A vi čekajte. Mi ne čekamo. Kad god će biti na dvoru sve čanost, plemstvo će do ći k meni, a dvor neka se zabavlja sa skitnicama! Bojkot dvoru! U sobu u ñe jedan činovnik i gestom ministru pokaza prozor. On ustane i pogleda dolje na Piazza Grande. Vidio je gužvu svjetine: prodava čice povr ća, dje čurlija, razne kalfe, gra ñane. U sredini je stajala lijepa, u crveni baršun MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE odjevena žena s crnim šeširom i bijelim perjem i na smiješeno s ljudima razgovara, pridiže zaplakanu djecu na ruke, brblja i šali se. - Vojvotkinja! - usklikne ministar. \ Madame Malaspina pohita k prozorui usklikne: - Eto vam sajamske žonglerke! Fuj! Sad ste vidjeli na svoje oči što radi. Sramota! Ruglo! Parma je ciganski šator . Stid me je! Ministar je žestoko nategnuo svoju bradu, zamislio se, dao znak činovniku da stupi bliže i nešto mu prišapnuo. Činovnik se prenerazi, ali ministar nadoveže: - Na moju odgovornost! Smjesta! Malaspina je nastavila: - Gledajte, Rivera stoji postrance, kao direktor to ga cirku sa. Zašto joj to dopušta? Jer joj je ljubavnik. - Zar ne vidite kako je o čajan. Daje joj znak da to ne čini! Ne može je valjda svezati. On je samo dvorski mešta r. - Vi ga branite? Možda imate za njega kakvu šti ćenicu? - Da, to je vaša k ći! Ipak, ne mogu ga voditi na vjen čanje pod eskortom. Vaša preuzvišenosti, ja situaciju s v ojvotkinjom prosu ñujem s čisto vladarskog i državni čkog stanovišta, a to je dosta da vojvotkinju osudim. Ne ću da u to miješam otpor grofa Rivere prema ženidbi, koju želim ja, kao i vi. Vojv otkinja će to kruto platiti. U intrige se ne upuštam i opet velim : čekam od redbe španjolskog kralja. Madame Malaspina srdito je napustila kabinet parmsk og ministra. Amalija je na trgu, ništa ne slute ći, razgovarala s publikom, ispitivala žene o njihov oj djeci o ku ćanstvu, jesu li im muževi dobri, imaju li potrebna životna sredstva, a onda ih redom darivala uživaju ći u njihovu veselju. Uto je trgom prošla ko čija u kojoj je sjedio oficir u austrijskoj uniformi . Nitko ga nije ni primijetio, sve je bilo zabavljeno vojvotkinjom. Jedini Rivera koji je stajao izvan publike opazi stranca. Gužva oko vojvotkinje izazove pažnju gospodina u pu kov-ni čkoj odori i on zaustavi ko čiju. Rivera ga odmah prepozna i za čas se nade pred njim. Okolnost daje tog čovjeka vidio kod Amalije dan prije nego stoje htjela pobje ći, upravo ga raspali. - Što opet tražite u Parmi? - upita on ne vode ći ra čuna o vojni čkoj pukovni čkoj odori. Mladi pukovnik, crne brade, isto tako prepozna grof a Ri-veru. - Nosim vojvotkinji važne vijesti iz Be ča. - Predat ćete ih ministru Tillotu. - Nemam pisma nego usmenu obavijest koju smijem pre nijeti samo vojvotkinji. - Od malog princa? - Kurir sam njezina veli čanstva, carice! - Onda se morate najaviti ministru Tillotu! - Njezino veli čanstvo mi je izdalo suprotan nalog.

- Gospodine pukovni če, kuriri njezina veli čanstva dosad su se najavljivali ministru! Čujte me - ostavljam vam dva puta: jedan vodi mirno i ravno preko granice, drugi u - z atvor. Za odluku dajem vam puna dva sata. - Vi o čito niste zapazili da me od tih odredbi štiti carsk a uniforma i čast carskog kurira. - Pokažite mi dokumente carskog kurira! - Da ih otmete! Nisam takva luda! Vidim da me susre ćete neprijateljski, pa mi oprostite što vam ne vjerujem . Sjeo je u ko čiju i vratio se niz ulicu. Otkako je tog čovjeka vidio u Parmi prvi put, budno je pazio na sv aku vijest i na svakog stranca koji bi pokušao da se približi Am aliji, čvrsto odlu čivši da nikoga ne pusti u njenu blizinu. Ljubomorni Španjol ac sumnjao je u svakoga i u sve i poput bijesna psa čuvao sve putove k njoj. Dok je govorio sa Sinišom, jedan se časnik progura u publiku oko vojvotkinje. Slijedila su ga četiri vojnika i neo čeki- MARIJA JURI Ć ZAGORKA vano se bace na ljude da ih otjeraju. Okružili su A maliju kao u obranu. Nato je časnik, pozdravljaju ći po časno, po čeo nešto govoriti, ali ga vojvotkinja prekine: - Stoje to? Tko vam je dopustio da vojvotkinju smet ate? - Vaša visosti, njegova preuzvišenost nas je poslal a da za štitimo vašu visost od nedostojnih navalnika. - Smjesta natrag! - vikne ona. Sad tek opazi Rivera što se dogodilo pa potr či i dogura se do časnika. - Ja pratim njenu visost; ona je sama dozvala ljude k sebi; ako treba zaštititi vladaricu Parme, onda sam ja za to pozvan i svoju ću dužnost izvršiti sam! Časnik se nije micao, a publika je ostala u krugu mr mljaju ći. - Skitnice smetaju njenoj visosti! - Nema tu skitnica! - povikne Amalija. - Ovo su moj i po danici! Na te rije či uzgiba se publika i po čne vikati: - Mi smo vjerni podanici naše vladarke! Evviva! Evv iva! Rivera osjeti opasnost situacije i tiho zamoli časnika da se udalji. Ali on je oklijevao. - Natrag! - ljutito će Amalija. - Ovdje zapovijedam ja! Ho će me sprije čiti da razgovaram s onima koje volim i koji mene vole! Tko će se brinuti za njih ako ne ja? - Evviva! Evviva! - vi ču ljudi. - Mi volimo svoju vladaricu! - Abbasso! Abbasso! - vikali su vojnicima žene, mom ci i djeca. - Do ñite k meni! - rukom Amalija mahne publici. Narod pojuri na vojnike. Časnik im zapovjedi da napere puške, ali ona se nade pred njima i podigavši glavu vikne: - Puške dolje. Zapovijeda vam vojvotkinja! Časnik odstupi. Rivera je blijede ći zurio u Amaliju, a ma- DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE sa se okupila, pokrila trg, zatvorila promet bo čnih ulica i provalila u burnom klicanju: - Evviva la duchessa! Evviva...! Neki su gurali vojnike obasuvši ih pogrdama. Sve bu rniji i srda čniji bivali su poklici ljudi koji su je opkolili vi čući: - Abbasso vojska! Evviva vojvotkinja! - Visosti - tiho će Rivera francuski - zaklinjem vas, do ñite! Prijeti opasnost pobune. - Moji dragi podanici, do vi ñenja! Opet ću do ći k vama! Do vi ñenja!

- Evviva naša lijepa, dobra vladarka! Stigavši u pala ču, grof Rivera joj skine ogrta č i prošap će: -Visosti, ovo ne će imati dobre posljedice! - Za ministra Tillota doista ne će! Ah, Rivera, kako je dobro gledati u o či iz kojih struji privrženost i odanost. Ne ću da se lišavam tog užitka. Da sam kraljica, čitava bi me zemlja znala i voljela. - Ovakvo drugovanje ruši autoritet. - Da slijedim svoju majku, koje se svi boje i ogova raju je, a nitko je ne voli, osim onih koji dobivaju rentu iz dvorske kase. Ne. Prestanite s tim, jer ću se razljutiti na vas! Ušutio je i gledao je dok je odlazila u svoje odaje . Malo kasnije grofa Riveru pozvao je ministar Tillot da ga izvijesti o doga ñajima na trgu. Me ñutim, morao je pri čekati da ministar završi sa svojim pouzdanicima o novoj provokaciji vojvotkinje, pa je Rivera sjedio u ministrovu salonu. Ušao je Conte Gamet, prijatelj ku će plemkinje Malaspine. Drzak izazovni mladi ć, nahuškan od svoje prijateljice, ironi čno pogleda Riveru: - Današnjem sajmovanju na trgu kumovali ste i vi? - Conte, ja pratim vojvotkinju po dužnosti dvorskog meš- tra... - Samo dvorskog meštra? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Riveraje ustao: - Izvolite se izjasniti! -Vi se dodvoravate vojvotkinji i danju i no ću! Grof prisko či, ali zastane i re če drš ćući: - Za pola sata čekam vas u vrtu svoje vile sa svjedocima. - Kako želite! Pola sata nakon toga kratkog izazovnog razgovora na šla su se gospoda u vrtu Riverine osamljene vile. Počeo je dva put dvoboj. Znameniti ma čevalac Rivera je najurio protivnika i on je ve ć ležao na pijesku, teško ranjen. Rivera je ušao u k očiju i odvezao se k ministru. Pošto mu je odgovorio na pitanja o incide ntu, prijavi mu netom završeni dvoboj i uzrok tog^sukoba. Ministar ga zna čajno pogleda: - To je znatno pooštrilo situaciju. - Ja sam dužan zaštititi čast vojvotkinje. - Je li to samo kavalirska dužnost? - I vaša ekscelencija podliježe intrigama Madame Ma la- spine? - Ne. Ja vjerujem da vi ne ćete zloupotrijebiti povjerenje njegova veli čanstva. - Ni svoj položaj - doda Rivera mirno. Već sutradan pobrinula se gospoda Malaspina da čitavo plemstvo sazna kako je Rivera potukao i smrtno ranio člana odli čnog plemstva zbog "nekih intimnosti s vojvotkinjom" a oni su se požurili da to što prije saznaju austrijska carica i španjolski kralj. Pred velikim zrcalom odijevale su tri sobarice vojv otkinju od Parme za veliku sve čanost na dvoru. Sofija je pri tom govorila njema čki da njene talijanske drugarice ne bi razumjele: - Visosti, kad sam danas izišla iz dvora da kupim z a vas vrpce, slijedio me neki krasan mlad čovjek crnih o čiju i brade, pa me oslovio nejma čki. Ja sam se sva stresla od radosti. Re če mi da me poznaje s be čkog dvora. I ja sam njega prepoznala. To je onaj st oje prije mjesec dana bio kod vas, ali se jako promijenio. - Što traži? Mene?

- Ima vijesti za vašu visost. - Onda ga odmah dovedi k meni. - Ne mogu. Rivera mu je zaprijetio zatvorom ako ne osta vi Parmu. On je prividno otputovao, ali se vratio i sakrio, pa jedva čeka da ga primi vaša milost, jer o tome, re če on, zavi si vaša sre ća. - Dobro. Zovni Riveru i čekaj u mojoj garderobi. Marija Amalija prošetala je pred zrcalima. Kraljevs ka haljina od bijele blistave svile prošarana je umjetni čki svilenim vjen či ćima od rumenkastih ruža i mleta čkih čipki s privjescima od srebra. Svileni, duboko izrez ani struk priljubio se uz steznik nametljivo otkrivaju ći vitkost tijela. Na visoko o češljanoj vlasulji blista dijadem. Sme ñe joj o či sijevaju vlažnim sjajem. Svaka sitnica ove toalete vršila je savjesn u dužnost da njenu ljepotu ne samo istakne, nego je pove ća. Riveraje ušao u španjolskoj opremi za sve čanost: široki crveni rukavi išarani modrom svilom, haljetak izvezen zlatom i šarenim bo jama. Lijepo omršavjelo crnoputo lice i vrele, vje čno nemirne, ljubomorne o či gledale su Amaliju i zaljubljeno i bolno i žu čljivo. - Rivera - šapne ona - stigao je kurir njezina veli čanstva a vi ste ga vratili? - Jesam, jer je lažni kurir. Uvjeren sam da je kani o nešto doznati od vaše milosti i naštetiti vam. - Vi dobro znate da nije tako, ve ć ste ga odbili boje ći se da mi nosi vijesti od princa. S njim sam zauvijek zavr šila. Ako tog kurira nije poslala carica, onda je glasnik moj e pouzda- - MARIJA JURI Ć ZAGORKA nice. Dakle ne spre čavajte mi da se informiram o be čkim intrigama. Ho ću da znam što mi spremaju u Be ču i to neposredno od njega. Vi ćete ga danas pozvati na ples. - Visosti, to ne mogu! - Ne? Dobro! Na stolu je ležala lepeza, simbol njegove sre će. Ona ista lepeza koju bi nakon ru čka ostavljala na stolu, u znak da ga čeka u svojim odajama. Amalija posegne za lepezom, rastvori čipkaste plo čici nekoliko ih puta zanjiše nad grudima i onda polagano sredi, uzme u ruke oba kraja lepeze d aje prelomi. Pritr čavši k njoj, Rivera zgrabi lepezu, o čajno je i prestravljeno pogledavši: -Visosti, visosti, lomite život koji je posve ćen vama! - Da me smatra zarobljenicom? Dosta je. Pustite mi le pezu! - Zarobljen sam ja, ja, ja. Ja... ništa drugo i ne želim! Njene se usne malo nakrive. Po ñe dvoranom ponosna, lijepa, uzdignute glave; okrene se i da znak istom tom lepezom: - Slušaj Rivera! - ovako ga je nagovarala kad je ht jela da ga osobito raznježi. - Sofija će te odvesti k tom grofu, dovest ćeš ga na ples, a što mi javlja, čut ćemo kad "nam kaže". - Ho ćeš li ga dovesti? - Doveo bih u pala ču i rijeku Parmu - šapne rezignirano. Sofija je odmah pošla s njim. On sjedne u dvorsku k očiju, ona u obi čnu. Pred Riverinom vilom kola su stala. - Do vraga! Valjda ne stanuje kod mene? - srdito će Špa njolac. - Da, gospodine - oglasi se Siniša iz tame. - Kad b iste vi došli u moju domovinu, dao bih vam najbolju odaju. Vi ste mi ostavili na raspolaganju samo sjenik! Tu me vaši ljudi nisu mogli tražiti. Siniša je ve ć bio spreman za dvorski ples, odjeven u odoru austr ijskog pukovnika i sjeo s Riverom u ko čiju. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Gospodine pukovni če - primijeti Rivera - ako vojvotkinji nosite vijesti od princa, njenog bivšeg vjerenika, mi ćemo kr vavo obra čunati.

- Nemam ništa protiv toga - odgovori Siniša - uosta lom: ako žena ljubi iz zahvalnosti, jer ste bili njen vi tez, onda bu dite spremni, svake ve čeri kad za ñe sunce, s njim može da zañe i njena ljubav! Ove su rije či pale na Riverinu ljubomoru kao suha smola u oganj: "Od zahvalnosti? Da, možda me ona samo iz zahvalnosti - trpi?..." - Jest, zahvalnost, imate pravo. Vi ste to iskusili ? - I platit ću to svojom glavom, gospodine. Ako vas ljubi iskreno, onda ogradite svoju sre ću do neba visokim zidom, ako vas ljubi iz zahvalnosti, i nebo je samo mali p rag preko kojeg će prije ći - k drugome! Sprije čiti to ne može ni nebo ni pakao! "Alija ću sprije čiti", doda Rivera sam za sebe. Do grada je šutio razmišljaju ći. Kad su stigli, povede Sinišu u sobu za čekanje, a on je ušao u dvoranu mramornih vaza gdje je našao vojvotkinju. - Visosti, izvršio sam nalog i udovoljio vašoj viso koj želji. - Lijepo! Takvog te - volim! Prvi put ga ove rije či nisu tako razblažile kao dosad. Ljubomornu ćud zbunile su Sinišine o čajne rije či o ljubavi iz zahvalnosti. - Nisi li sretan? - Zahvalnost je gorka sre ća! Ali, visosti, vrijeme je da u ñete u dvoranu. Gosti čekaju. - Rivera, slušaj! Ovu ve čer želim re ći ministru Tillotu da... - Vaša milost je vladarica, kojoj se smjerno pokora vam i ne smatram se pozvanim da mi viso čanstvo unaprijed polaže ra čun. - Gle, ovo je pametno da me ne spre čavaš. Dakle, iznenadit ću i tebe. Ovakav mi se svi ñaš. Ne treba da znaš jer nisi kriv! - I" MARIJA JURI Ć ZAGORKA U njegovim je prsima sve drhtalo. A vrele o či indiskretno su otkrivale da nešto važno i veliko taje i prigušuju. - Jesu li se maloplemi ći i gra ñani odazvali pozivu? Pokazat ću gospodi plemi ćima da mi njihov bojkot ne smeta. - Uskratili su svoje sinove za paževe, a ja sam uze o sinove dvorjana. -Vrlo dobro, Rivera. Vojvoda je ušao. Malo tijelo izgubilo se u velikim naborima triju haljetaka ruži časte, modre i crvene boje. Lice mu je blijedo, posp ano. Izbuljio je o či u Amaliju kao uli čni dje čak. - Jeste li spremni, dragi vojvodo, da se oslobodimo našeg zarobljeništva? - upita ona tiho. - Kad god želi vaša prekrasna visost! Vi ste umni i odlu čni; ja vas uvijek slušam. Vi ste an ñeo. - Dakle, vašu ruku, prijatelju! Rivera, najavite na s. Zelen, blijed i uko čen pohitao je Rivera da najavi dolazak vojvodskog para. U predvorju su čekale dvorske dame, dvorjanici, ministar Tillot. No vi paževi prihvatiše dugu čipkastu, cvije ćem i biser-jem obloženu povlaku lijepe vojvotkinje. U dvorani mramornih stupova stoje dva reda dvorskih gostiju. U jednom se smjestilo visoko plemstvo, koje se nije odazvalo bo jkotu Madame Malaspine, u drugom su redu bogati gra ñani i maloplemi ći, što ih je vojvotkinja pozvala umjesto odsutnog visokog plemstva. Rivera je ušao ceremonijalno, udario tri put štapom o pod i dao znak za poklon. Palica mu se u ruci nakrivila. Obuzela gaje nesavla diva uz-rujanost zbog plana vojvotkinje, a opet ga nije htio sprije čiti. U tom je nazrijevao svoj adut. Sagnuo se gotovo do parketa. Amalija koju je vodio vojvoda u crnom kraljevskom ogrta ču što su ga smjeli nositi samo suvereni, kora čala je, ponosno, do povišenog postolja i sjela s desne, a vojvoda s lij eve strane.

DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE To je razdražilo ministra jer je bilo protupropisno . Ali kad je ugledao u redovima uzvalnika li čnosti koje nisu pripadale dvoru, preneraženo pogled a Riveru. On to primi hladnokrvno i prošap će: - Ona ih je pozvala, ne ja! Obavljeno je primanje. Vojvotkinja je prezirnim pog ledom mjerila plemstvo što se klanjalo s o čitim negodovanjem, prijete ći u mislima: "Pokazat ću ja vama, parmezanska gospodo, tko je Marija Amalija! Zapamti t ćete vi kad sam ja bila vojvotkinja!" Vrijeme je prolazilo. Ples je po čeo. Gospoda u sve čanim odorama, dostojanstvenici dvora i ministri sakupljali su se pod balustradom ne hote ći plesati u dvorani, gdje su bili ljudi koji nisu ima li prava da budu ovdje. Skandal je bio ne čuven, dotad nevi ñen. Ministar Tillot gledao je poput risa, vojvoda je zinuvši gledao svoju ženu, Rivera stisnu o zube i čekao... Amaliju o čito sve to nije zanimalo. Zovne Riveru znakom lepez e. - Dovedi mi be čkog kurira. -Visosti, zar dok je sve na okupu? - Kasnije nemam mnogo vremena. Samo da čujem o čemu se radi. Htjela je govoriti sa Sinišom da Rivera ne čuje. Morao je poslušati. Pošao je u dno dvorane gdje je Siniša u odori austrijskog pukovnika izazivao poglede lijepih Talijanki. Pukov nik je prošao iza plesa čkih redova, pristupio Ama-liji, poklonio se propisno tr i puta i u sagnutom položaju tiho rekao njema čki, da Rivera ne razumije: - On čeka iza granice i poru čuje: ako ga ljubite, slijedite mene, povest ću vas k njemu. Izgovorio je to brzo, poluglasno. - Dat ću vam odgovor - izjavi ona mirno - gledaju ći preda I p “-. p MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE se. Razabiru ći da po njoj padaju Riverini prikriveni pogledi, gl asno re če francuski: - Stvar je zanimljiva. Mi ćemo o tome govoriti nakon plesa. Poslat ću po vas dvorskog meštra, grofa Riveru. Španjolac je gledao u dvoranu, a nosnice su mu podr htavale. Siniša se povu če u pozadinu. Vojvoda ga opazi i zapita Amaliju: - Tko je taj pukovnik u austrijskoj uniformi? - Kurir njezina veli čanstva iz Be ča. Donio je pisma moje majke i čeka odgovor. - Stasit i lijep čovjek. Pozovite ga na ru čak. - Ve ć sam to u činila. Uto se pred vojvodskim parom pojavio drugi dvorski meštar, pomo ćnik grofa Rivere, i najavio: - Visosti! Njegova preuzvišenost vitez Breitenstein , kurir njezina veli čanstva austrijske carice, moli da ga primite. - Još jedan kurir? - za čudi se vojvoda. I Riverine su o či isto pitale. Njegove sumnje da pukovnika nije pos lala carica bile su potvr ñene. Ministar Tillot zna čajno je pogledao Riveru. Amalija je mirno odredila da viteza uvedu, rekavši vojvodi: - Bit će da se nešto važno zbilo u Be ču kad mi šalju i dru gog kurira.

Pouzdanik carice, vitez Breitenstein, ušao je u dvo ranu u srebrom opšivenoj odori carskog dvorjana i smjerno se poklonio mladom paru. - Njezino veli čanstvo počastilo me zadatkom da vašoj visosti predam pismo. I pruži zape čaćeni omot. Amalija ga otvori i preleti usiljenim smi ješkom: - Nakon sve čanosti napisat ću odgovor, a dotle vas sma tram gostom. Kurir se povu če. Vojvoda izda Riveri nalog da mu zovne mladog pri jatelja Pierrea na balustradu. Prolaze ći kraj grofa Breitensteina, Rivera upozori cari čina kurira na pukovnika što se povukao k prozoru: - Poznaje li vaša preuzvišenost onog pukovnika? I o n do lazi kao kurir njezina veli čanstva. Breitenstein se obazre i stane promatrati mladog pu kovnika sa sve ve ćom pažnjom. - Kakvo je to čudo? Kako se zove? - Isprave mu glase na Franju Bartoka. - Nisam čuo za takvo ime u Be ču, ali to ipak... - Preuzvišenosti, smijem li spomenuti daje meni neš to vrlo sumnjivo u tom čovjeku. - Sumnjivo... Da... veli čanstvo mije izri čito naglasilo da mjesec dana nije nikog slalo u Parmu, jer smo svi b ili zaposle ni, a ovamo može poslati samo jednog od najvjerniji h svojih prijatelja. Dakle, u toku mjesec dana nije poslan n ikakav ku rir. Drugo, ovaj pukovnik s bradom, razbojni čkog izgleda, ko liko je meni poznato, ne pripada li čnostima koje se ubrajaju medu cari čine prijatelje. - Slutnja se moja obistinjuje. On je lažni kurir. - Zar je pokazao isprave s potpisom njezina veli čanstva? - Nije mi htio pokazati kad sam to zatražio. - Grofe, onda... Ta pojava, pa lice, brada...? - Da je prava, to sam razabrao, ali što vam je tako čudno vato! - Njegova se čitava pojava pukim slu čajem sasvim podu dara s opisom li čnosti nekog pukovnika, koji je prije tri tjedna počinio na austro-pruskoj granici kažnjiv čin uhodarstva. - Preuzivšenosti, ovaj čovjek jednom je ve ć bio u Parmi. I onda je u meni pobudio sumnje... Ovo je razlog da sam se usudio vašu preuzvišenost na njega upozoriti. - Hvala vam! Upoznat ću se s njim i zapodjenuti razgovor. Začas ću znati tko je. Oprostivši se s Riverom, cari čin pouzdanik Breitenstein provu če se izme ñu redova, stupi pred Sinišu i predstavi se. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Siniša je ime carskog kurira vrlo često čuo na dvoru, znao je kakav ugled uživa kod carice, ali nikada nije imao prilike da ga li čno upozna. Osjetivši u njemu blizinu be čkog dvora, sa čuvao je potpuni mir. Komotno i ležerno, naslonivši se na stup u pozadini dvorane, čekao je da Be čanin zapo čne razgovor. - Gospodine pukovni če - re če on radosno - upravo sam presretan što smo se sastali. U ovom društvu osje ćam se vrlo strano i ne znam što bih radio čitavu ve čer. - To vrijedi i za mene. - Utoliko bolje. Bar me nije strah da ćete me okriviti da vam dosa ñujem. Dosadivat ćemo sebi me ñusobno - nasmije ši se cari čin kurir. -Vi ste ovdje, kako čujem, u svojstvu kurira njezina veli čanstva? - Da, preuzvišenosti. - Njezino veli čanstvo odviše se uzrujava zbog vojvotkinje

i za kratko vrijeme, evo, šalje ve ć tre ćeg kurira u Parmu. Ja ipak mislim da su glasine o vojvotkinji malo pretje rane. - Uvjeren sam u to. Po svoj prilici temelje se na ćeretanju žena. - Dakle, budimo iskreni, vojvotkinja je malo ekscen tri čna! - Mnogo ih je ekscentri čnih u obitelji - povjerljivo će Sini ša. - Nije li prestolonasljednik sve njih natkrilio svojom ne čuvenom ženidbom? - Vi mislite na groficu Vojkffy? - Mislim na onu kojoj su smaknuli muža. Siniša je trenutak rastreseno gledao dvoranom. -Vama kao dvorskom čovjeku sigurno je poznato zašto su ga smaknuli? - p rimijeti Breitenstein. - Kažu da je povod smaknu ća bio namješten, kako bi se mladi car mogao oženiti udovicom. Dakako, to izgled a nevje rojatno. - Posvema. Vi ste slabo upu ćeni u doga ñaje na dvoru. - Upu ćen sam samo u brbljanje dvorjana. Govorili su daje J grofi čin muž bio uhoda, ali tko bi to mogao znati. Smaknu će je obavljeno tajno. - Napokon, nije taj kapetan či ć ni tako znamenita osoba. Prekratko je vrijeme boravio na dvoru da bi se čime istaknuo. Tek radi grofice po čeli su se zanimati za njega i doznali za smaknuće. Rekoše mi daje bio krasan mladi ć. Zato ga se da me još i sada sje ćaju. - A što mu je to koristilo! - nasmije se Siniša iro ni čno. - Prestolonasljednik je njoj ipak ljepši - ili unosni ji!... - Kad bi se njome oženio, uvjeravam vas, smatrao bi h je ravnopravnu princezama. - Divne li karijere? Zar je uistinu tako lijepa? - Nevjerojatno daje niste vidjeli. Carica je svojim pouzda nicima uvijek hvalila svoju dvorsku gospo ñu. Zar vama nije? - Ja nisam tako blizu dvora. - Vrlo ste diskretni, ali kad ste odabrani da budet e kurir njezina veli čanstva, ne možete nikako biti daleko... - Što sam kurir, to je slu čaj. Imam na dvoru visokog pro tektora, koji je pouzdanik carice. On se nije usudi o u zimsko doba da po ñe na put i ja sam ga jednostavno zamijenio na dužnosti, jer on se pouzdaje u mene! Me ñutim, želio bih vi djeti tu damu, iako ne vjerujem da je prestolonaslj ednik oz biljno ljubi. - Znate li da su današnji muškarci gotovo poludjeli za du hovitim ženama. Ona je tim krijepostima obilno nada rena, a upravo te duševne osobine isti ču njezinu tjelesnu ljepotu i prikazuju je u deset puta ve ćem sjaju. Onda, posjeduje neki posebni čar koji osvaja. Zar je čudo stoje naš dvorski filozof u nju toliko zaljubljen da se odlu čio uzeti je za ženu? Čini mi se da vam vaš odli čni protektor vrlo malo pri ča o zanimljivim stvarima na dvoru. - Bit će da seja za to manje zanimam. Ovdje doista nema mo o čemu razgovarati pa me je stalo zanimati i to. Možda JfifeV MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

i zato jer je ženidba toj aferi dala veliku važnost . Kad se vratim, po svoj prilici bit će na dovru ve ć obavljene vjen čane sve čanosti. - Kako na dvoru? - A gdje drugdje? - Znamo samo to da je grofica s Josipom napustila d vor, a prije tri tjedna on je s Rosenbergom i nekim bradat im crveno- kosim čovjekom, odjevenim na bavarski na čin, krenuo iz Be ča prema jugu. - Na bavarski na čin? - zapita Siniša sjetivši se susreta s Ba- varcima. - Sto zna či taj Bavarac u njegovu društvu? - Ne znam, a i na dvoru nitko o tome ne zna ništa. - Onda je dvorska policija vrlo manjkava. - Slijedili su ga, budite uvjereni, ali vani ispred Be ča, na pustoj cesti primijetili su Kochove detektive i nat jerali ih natrag u Be č. Tako je Josip mogao uma ći bez nadzora i nitko ne zna kamo se izgubio. Svi su uvjereni daje otišao k njoj. Osje ćaju ći kako mu krv u žilama te če kao nabujali vodopad, okrene glavu prema plesa čima, da mu ovog časa carski kurir ne može zaviriti u lice. - Čudim se kako se carica ne protivi tom braku. Grofic a ipak nije dostojna budu ćeg cara. - Kako vi to zamišljate? Pa naravno daje to pokušal a spri je čiti, ali dosad uzalud. Povukla je obustavu grofi čina procesa - ona je, naime, prije dvije godine bila optužena k ao vještica u Zagrebu. Da su je uhvatili, ponovo bije stavili p red sud. Jo sip to zna i zato je pomno skriva. Ali to mu ne će koristiti. - Zna on što radi. - Još koji čas, pa ne će znati što radi. - Kad se njome oženi, tko mu šta može? - Carica i ministri ne priznaju taj brak, pa će se morati ili zahvaliti na prijestolju ili s njome rastaviti. - Rastavi treba valjan razlog. - Taj postoji. - Taj postoji? - Moj gospodine pukovni če, vaš dvorski protektor tako vas slabo upu ćuje da bih mogao posumnjati u njegov saobra ćaj s dvorom. - Ne znam zašto bih se pozivao na njega. Čitava ova stvar nije bila prije tako zanimljiva kao danas, kad se r adi o ženidbi koju rastavljate, a da se možda još nije ni sklopil a. Zato me zanima kakav razlog rastavi navode? - To je tajna koju ni dvorjani ne poznaju, dakle ne mogu vam je otkriti, ali grofica ne će biti zadovoljna onim stoje če ka. Uvjeravam vas, i mojoj glavi bila bi neprijatna njezina sudbina. Sekundu-dvije Siniša nije mogao odgovoriti. Kao da mu u žilama nabijaju čeki ći. Okrenuvši se balustradi, zašutio je. Pošto se smiri o, obrati se carskom kuriru: - Vi mislite da će je prestolonasljednik napustiti? - Sasvim sigurno. - Ako je pošteno ljubi? - Član dinastije uvijek je najprije car, a onda ljubav nik. A kad sazna dokazani čin... - Nešto je po činila? - Ono što je po činila nitko ne zna - dakle, o čito se radi o činu, i to vrlo rijetke podlosti. - Takvo savršenstvo žene kakvom ste je izvoljeli pr ikazati, još smaže podlosti? -Ipakje tako. - Doista zanimljivo. Bit će da danas dvor ne govori ni o čemu drugom nego o tome. - Da, dvor nije govorio ni o čemu drugom nego o tome, ali dva dana prije nego što sam pošao u Parmu, promijen ila se

tema. Dogodilo se nešto ja če od ove ženidbe! - Zar može biti nešto zanimljivije? - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Prijeti nam pogibao od Prusa. - Ne vjerujem. Friedrich se zabavlja draže ći nas; sakuplja na granici čete. To je stara stvar! Valjda ga ne svrbi na ramen u glava?! - O čito ga svrbi, a i njegove prijatelje. On nam je pos lao nekog lupeža uhodu koji je poveo naše straže preko granice i napao Pruse, pa još u odori austrijskog pukovnika.. . - Gle, kakva lopovska zamisao! Me ñutim, takvi su sukobi česti. Oni dovode do rata... - Još se ne zna. - Carica je za rat? - Obratno! Ali zamislite drskog uhode! - Sigurno ste tom pukovniku uresili vrat odlikovanj em na - užetu? - Ne će ga mimoi ći kad ga uhvatimo. -Zarje pobjegao? - Na žalost! - Valjda nije odmaglio netragom? -Onje u Italiji... Breitenstein je stajao vrlo blizu Siniši da mu uzmo gne gledati ravno u lice. No on je bio potpuno miran i nasmijan, čak i vedar: - U Italiji? Dobro je u činio, glupan. Tu ga barem mogu brzo uhvatiti. - To prije što to čno znamo tko je... ja sam radi toga došao u Parmu... - Ako vam, preuzvišenosti, mogu štogod pomo ći, izvolite samo raspolagati sa mnom. - Drage volje! On se, naime, nalazi ovdje - u dvora ni, pre- odjeven. - Taj je odista bjesomu čno drzak. Bit ću sretan ako vam mo gu pomo ći nategnuti tom lopovu uže oko vrata. - Zamolit ću vas kad mi bude potrebno. A sad dopustite da potražim grofa Riveru. Do vi ñenja, gospodine pukovni če! -re če on i srda čno mu pruži ruku. Odlaze ći prema balustradi, budno je pazio ho će li se pukovnik maknuti i pokušati da pobjegne, što bi njegovu sumnju potvrdilo i dalo mu čvrstu podlogu da ga može uhvatiti. Naprotiv, pukovnik se nije micao prema vratima, ve ć obratno, sve se više približavao balustradi, gdje su bili dvorjanici okr uženi plemstvom. Na balustradi se osje ćalo neko čudno gibanje. Ministar Tillot pristupio je vojvotkinji s rije čima: - Visosti, visoko je plemstvo sprije čeno da uživa gostolju bivost ovog dvora zbog ljudi kojima ovdje nije mjes to. Vaša visost izvoljela je time neizmjernom sramotom žigos ati dosto janstvo našeg dvora. - Gospodine, znam biti milostiva onome tko me sluša . Da kle, šutite i slušajte! - Po ustavu imam da slušam vojvodu! Ona ministru okrene leda i obrati se mužu. - Mi - moja žena i ja - vladari Parme, zapovijedamo da nas slijedite - rekao je vojvoda kao nau čenu lekciju.

Vojvoda pode vode ći Amaliju. Slijedila ih je čitava pratnja u sporednu dvoranu. Svi su čekali sa zebnjom. Rivera se uko čio, osjetivši da slijedi sudbonosni dogañaj. Vojvoda oštro re če: - Mi - moja žena i ja- ogor čeni smo stoje vaša preuzvišenost prije dva mjeseca vojvotkinju ponajprije pred caric om krivo optužila, zatim uskra ćuje poslušnost njezinim nalozima, a osim toga, poslala je vaša preuzvišenost protiv nje vojnike. Budući da ste time izrabili svoju vlast, ne možemo dulje gajiti povjerenje prema vama i uskra ćujemo vam čast ministra. Ministar Tillot se zabezeknuo. Rivera je blijedio. To nisu o čekivali. Vojvoda je nastavio: -Vašim nasljednikom imenujemo Paola Durattija. Takvo sablažnjavanje nije još nikada prohujalo dvor om parmskog vojvode. Svi su se ustremili. Nekoliko trenutaka MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE kao da su se svi pretvorili u kipove, kojima je bil a urešena dvorana. Paolo Duratti, najve ći protivnik Tillotov, dolazi na mjesto kraljeva min istra koji je tako sramotno protupropisno skinut, i to protiv vol je i odobrenja protektora države, španjolskoga kralja. Tillot je još uvijek stajao mirno. Kad je htio odgo voriti, Amalija ga sprije či: - Gospodine - obrati se Amalija Tillotu. - Mi smo s voje iz rekli. Mislim da razumijete talijanski. Ove su rije či pale kao kladivo. Svi su se probudili iz trenutne zbunjenosti. Tillot se tek lako pokloni čitavu društvu i polaganim, odmjerenim korakom, pode prema izlazu iz dvorane. Rivera je gledao za njim blijed i hladan, gotovo be šćutan. Ušavši u plesnu dvoranu, Tillot priop ći visokom plemstvu što se dogodilo. Zabuna i zaprepaštenje zbunilo je plemstvo. Jedan dio pode za ministrom, koji je išao k izlazu, a prijatelji vojvode ostali su raspravljati o njegovu postupku. Breitensten se nije zanimao ni za šta, tek je držao Sinišu na oku. Ugledavši da ministar Tillot napušta dvoranu, zaustavi ga i upit a: - Preuzvisenosti, oprostite. Ja sam se pravovaljano prijavio vašoj pr euzvisenosti. Ovdje je još jedan kurir. Da li je on u činio svoju dužnost? - Kod mene je bila samo vaša preuzvišenost, i za čudio sam se da onaj nije svratio. - Teške me sumnje snalaze, možda se pukovnik tek pr ikazu je kurirom iz vrlo opasnih razloga. - Molim vašu preuzvišenost, potrudite se sa mnom u dvo ranu gdje ćemo nesmetano razgovarati. Tillot povu če Breitensteina sa sobom i on mu ispri ča povod sumnji. S uvjerenjem i zabrinutoš ću objašnjavao je ministru: - Ekscelencijo, ako se li čni opis uhode na pruskoj granici samo pukim slu čajem slaže sa spoljašnoš ću ovog pukovnika, još uvijek ostaje opravdana sumnja da se lažno prik azuje ca-ri činim kurirom. Niti je on dvorjanin, niti šti ćenik kakva dvorjanina. Nisu mu poznate ni najpoznatije spletke a kamoli dvorski doga ñaji po kojima prepoznaješ dvorjanina kao plemenitog konja po žilama. Namjerno sam s njim raspredao doga ñaj o kojemu se govori na dvoru, a on ne zna ništa. Ako se, dakl e, prikazuje u Parmi kurirom carice, ima tajni povod, a taj bi mogao i Parmi šte titi, iako sam uvjeren, da sli čnost s ovim pukovnikom nije nikakav slu čaj, jer takvih čuda nema. Bio sam u cari činu kabinetu kad su donijeli izvještaj s granice i opisali pukovnika. - Razumijem. Vaša će preuzvišenost imati za pola sata pu kovnika u svojoj vlasti. Stoga, molim, ostanite ovd je. Ako bi on htio eventualno oti ći, zadržite ga pola sata. - Ne puštam ga ni čas samog. - Do vi ñenja. Ali, molim, nikome ni rije či o tome.

"Taj mije pukovnik došao kao naru čen", smješkao se kancelar Parme napuštaju ći pala ču mramornim stepeništem. Vojvoda se nakon smjenjivanja ministra Tillota vrat io u plesnu dvoranu. Marija Amalija ostala je u salonu. Rivera je stajao na vra tima, neobi čno miran. - Vaše je držanje danas zagonetno - re če mu ona. - Kad sam vam jednom ponudila ministarsko mjesto, odbili ste i sav jetovali me da odaberem Tillotova neprijatelja. Kad sam se odlu čivala da to u činim, vi ste me odvra ćali. Danas sam vas kanila upitati o tom što sam govorila s vojvodom, a vi ste od bili! Zaista zagonetno! Zar ste se priklonili Tillo tu? - Visosti, u ovako sudbonosnom času nalaže mi dužnost prema vama da budem neutralan. - Tako? To mi se svi ña. Pošaljite mi cari čina dvorskog kuri ra Breitensteina, a nakon njega dovedite mi pukovni ka u cr veni salon da ga nas dvoje zajedno ispitamo! Pošao je da izvrši njen nalog. MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Molim vašu preuzvišenost - prišapnuo je Breitenst ein pri mivši poziv vojvotkinje - ako bi pukovnik htio oti ći, recite mu da svakako pri čeka. Želim s njim govoriti. Zadržite ga. - On ne će oti ći. Vojvoda gaje pozvao na ru čak. To je smirilo cari čina kurira. Za nekoliko trenutaka našao se pred voj votkinjom koja je, drže ći cari čino pismo, gledala pouzdanika svoje majke. - Njezino veli čanstvo iznenada mi nudi rastavu braka s voj vodom? - Njezino veli čanstvo moli da to ostane u najve ćoj tajnosti i želi da njezino pismo spalite. - U činit ću tako. Ipak, najprije molim jedno razjašnjenje. Carica traži da obnovim optužbe što sam ih svojedob no pred njom podigla protiv grofice Vojkffy. Nije li to uvj et da dobijem rastavu? -Možda i to, visosti! - Zbog čega je carici potrebno da nakon toliko vremena ob novi zaboravljenu optužbu? To moram znati. - Spreman sam vašoj visosti objasniti i više. Njezino me veli čanstvo ovlastilo da priop ćim vašoj visosti opasnost da vam grofica o kojoj se radi postane šurjakinjom. Ako bi vaša visost izvoljela posjetiti be čki dvor, unato č svom sadašnjem položaju, zadesilo bi vas teško iznena ñenje, jer biste po propisu našli mjesto iza grofice , naime prestolona-sljednikove žene, a za primanja morali biste joj čak poljubiti ruku. U srcu vojvotkinje nije nikada ugasla mržnja prema grofici Vojkffy, ni nakon Sinišina poricanja i uvjeravanja da Nera nije osuje tila njen bijeg s princom Ernestom. Sada su rije či cari čina kurira da bi se grofica mogla uzdi ći iznad nje, rasplamsale tu mržnju. "Zar baš ta žena, koja joj je, kako je vjerovala, uništila sre ću, da zauzme mjesto pred njom?" I mržnja se u trenu tnoj uzbudenosti rasplamsala do krute osvete. Carski kurir o čekivao je potvrdu svojih pretpostavki. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Šute ći Amalija pode k pisa ćem stolu i sjedne posegnuvši za perom. "Zahvaljujem vašoj plemenitosti na materinskoj briz i za moju nesre ću u braku s razvratnim vojvodom. Rastava bi mi došla kao spasen je, samo ako se provede što brže - vrlo brzo. Odgovaraju ći želji vašeg veli čanstva, izjavljujem ponovno: mene je doista grofica Vojkffy nagovarala da napust im dvor i slijedim princa Ernesta. Nastojala me nagovoriti da bježim u Prusij u, gdje će me sam Friedrich rado uzeti u zaštitu, da se vama naruga. Samo me on a navela na taj čin, jer sam bila slaba i smu ćena lošim vijestima što sam ih saznala o vojvodi. G rofica mi je priop ćila da ima veze s pruskim oficirima i da o tom njen muž i ne sluti. On je doista bio nevin; ja sam ga samo zato optužila što sam time htjela potvrditi njezinu krivnju. Danas me pe če savjest radi njezina muža što ovime vašem veli čanstvu iskreno ispovijedam. Amalija."

Završivši pismo, preda ga cari činu pouzdaniku. - Ovo je moj odgovor. Požurite se u Be č. Blagodat rastave o čekujem što prije. Cari čin kurir je napustio salon i otišao u plesnu dvoran u da potraži lažnog pukovnika. Vojvotkinja je i dalje ostala za pisa ćim stolom, razmišljaju ći. "Rastava!... Carica i ne sluti kako bi mi dobro doš la baš sada kada mije Ernest poslao vijest da me želi i čeka." Najednom se njeno lice čudno smra či. Nakon kratkog razmišljanja ogleda se, brzo napiše nekoliko redaka, zape čati pismo i spremi ga u njedra. Odmah zatim ude u mali crveni salon, gdje je Siniša čekao s grofom Riverom. Uznemirio se vidjevši da se dvorski meštar ne kani udaljiti, ve ć je naprotiv stao nešto podalje, ali tako da može gledati u lice vojvotkinji i njemu. Ona je, me ñutim, mirno sjela, igrala se lepezom i uprijevši po gled prema Riveri, oslovi Sinišu. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Grof Rivera je moj pouzdanik, dakle možete i pred njim posve otvoreno govoriti. Vas je, zna či, poslala moja pouzda- nica, barunica Ema? - Jest, visosti. Shvaćaju ći ta zavaravanja pred Riverom, čekao je daljnja pitanja. - U plesnoj dvorani razumjela sam iz onih nekoliko vaših rije či da me barunica upozorava na opasnost. Be č mi sprema rastavu braka s vojvodom? - Tako poru čuje gospoda barunica vašoj visosti. Stvar je još tajna. Grofu Riveri zabruji u glavi a o či mu se upru u vojvotkinju kao dva plamena upitnika. Ona se pri čini kao da ništa ne opaža i nastavi: - Neka mi samo spremaju. O rastavi odlu čit ću najprije ja... jedino ja! - a pritom položi lepezu na stol, kao da tim ges tom želi Riverinu pažnju zabaviti straš ću. - Njezina milost barunica spremna je svim vezama po moći vašoj visosti. Ona smjerno čeka vaše odredbe. - Vi ćete još ove no ći odnijeti moju pismenu poruku. Ali pa zite da nikome ne dopre u ruke. - Visosti, na moj put pala je teška zapreka. - Zapreka? Gdje? Kakva? - zapita naglo. - Kurir njezina veli čanstva objeduje me da sam uhoda, a vaša visost najbolje zna odakle potje če ta sumnja. - Nisam li je opovrgla svojom izjavom kancelaru? -Visosti, bjesomu čni o čaj zbog nevjere moje žene, tako me obezumio, da sam milostivu izjavu vaše visosti razd erao. Gledala mu je u o či, rasplamsane unutarnjim uzbu ñenjem, koje je vješto prikrivao od časa kad se sastao s cari činim glasnikom i s njim raspredao o svojoj ženi i o činu pukovnika na granici. Pred Amalijom je pokušao pravi korak sumnje cari- čina kurira zaodjenuti njezinom optužbom. i - Vi ste je poderali? Doista ludi čin! - Priznajem, ali u onom času kad sam saznao za njezinu ne vjeru, bila mi je draža smrt. - Dat ću vam za kancelara drugo pismo, ako mi zadate rije č da ćete moje odredbe to čno izvršiti. - Zalažem svoju glavu za moju dobro činiteljicu. - Ono što ću vam napisati mora vam donijeti i cari čino po milovanje. Molim vas, Rivera, tamo u dvorani leži p isa ći pri bor. Želim pisati brzo i neopaženo barunici i kance laru.

Iako je dvorski meštar slušao razgovor i svaka ga j e rije č morala uvjeriti da zna či samo ono što kazuje, ipak njegova sumnji čava duša nije bila ni sada smirena, boje ći se da je Si-niša ipak donio vijest od princa, ali bilo je prirodno da se pobrine za pribor. Brzo se udaljio d a se što prije vrati. Jedva stoje izišao, segne Amalija u njedra i pruži Siniši pismo za Ernesta šap ćući: - Predajte mu ovo. Čekam odgovor. - Vi ne kanite k njemu? - Ako mi odgovori na moj uvjet "da", po ći ću. Jam čite li mi da pismo, u kojem leži velika tajna, ne će nitko dobiti u ruke osim njega? - Ako mi vaša milost zajam či slobodan put iz Parme, zala žem se sav. - Baruni čino pismo samo je isprika. Ona tobože čeka na granici... Hitro je otišla prema prozoru i z agledala se u perivoj. Kada je ušao Rivera, našao ju je kako mi rno gleda kroz prozor, a Siniša stoji apati čan na svom mjestu. Stavivši pribor na stol, upozori vojvotkinju. Sjela je i sta la pisati baru nici Emi: "Vašu poruku izru čio mije kurir, ali ne kanim pristati! Ne želim Parm u ostaviti iz dva razloga: ovdje sam sretna, a drugi je razlog moja tajna. Čekajte i dalje, dok se s nekim ne sporazumim i ne odlu čim što valja u činiti da se rastava onemogući. Stoga mi kurira odmah vratite." MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Predala je pismo Riveri da ga osuši i zape čati, uvjerena da će ga kriomice pro čitati. Nije se prevarila. Sušenje pisma trajalo je dulje, a kad je bilo zape čaćeno, preda ga ona Siniši. - Vojvoda vas je pozvao na ru čak. Ja ću vas me ñutim ispri čati, jer morate odmah otputovati. - Visosti - uplete se Rivera. - Cari čin kurir želi još s njim razgovarati! - Isporu čite mu daje pukovnik napustio pala ču prije nego što ste mu mogli predati poruku. Ni časa ne treba da se za drži. Sad idite! Molim vas, Rivera, odvedite ga Sof iji, neka ga pusti iz dvora stepenicama za poslugu da ga nitko n e zadrža va. Pri čekat ću vas ovdje. Siniša se pokloni i izi ñe s dvorskim meštrom. Rivera nije slutio što je puk ovnik nosio u njedrima, ali njegov nemir ni sada nije pop ustio. Ipak je pošao hodnikom dvorskog osoblja, pokucao na vrata Amalijine sobarice i priop ćio joj nalog. - Nije mogu će - odgovori ona. - Kad sam htjela malo prije izi ći, vojnici su opkolili pala ču i nisu me pustili. Časnik je is pitivao sluge na stepenicama da li je austrijski pu kovnik u pala či. - To je, dakle, radi vas - prišapne dvorski meštar Siniši i os jeti neko zlurado veselje. - Onda nema druge nego da se predam. Ali, molim vas , iz vijestite prije vojvotkinju. - Čekajte u ovoj sobi - naredi Siniši - a vi, Sofijo, povjerljivo javite vojvotkinji. Ona je u crvenom salonu. Rivera je bio čas neodlu čan, ali brzo potr či prema glavnom stepeništu da vidi što se doga ña. Siniši je bilo jasno da mu je carski kurir zavalio kamen pred vrata vojvodine pala če. Razgovor s njim jasno mu je odavao da ga želi na vesti na bijeg i baš je zato drsko ostao. Samo, i

ovom se nije nadao. Sada Siniša još dublje sakrije Amalijino pismo; dok je u njega, ona će ga svakako štititi. Rivera se odmah vrati da predusretne Amalijin razgo vor s njenim glasnikom nasamu. - Gospodine, na vas su pale teške sumnje. - Ja sam ih ve ć spomenuo pred vojvotkinjom. - A vi ste posve mirni? - Da, gospodine. - Uvjereni ste da će vas vojvotkinja spasiti. - Nisam ni u što uvjeren. Rivera se približi: - Možete li mi dati časnu rije č da vojvotkinji niste donijeli pismo od princa? - Vaša preuzvišenosti, vratio sam se u Parmu jer sa m želio zatražiti od vojvotkinje ponovnu izjavu o svojoj ne vinosti! To je razlog moga dolaska. Na to vam mogu dati časnu rije č. Grof Rivera je razmišljao o tom odgovoru, izre čenom iskreno, uvjerljivo i lukavom stilizacijom, koja je dvorskog meštra malo zbunila. Pokušao je da se prisjeti njegove izreke, uvjeren daje u uzrujanosti nije potpuno shvatio. Na vratima se pojavila visoka Amalijina pojava. Svo ju dugu vladarsku povlaku ovila je oko struka i hitro prišla: - Što se dogodilo, Rivera? -Visosti, dvor je opkoljen vojnicima. - Kakva je to drskost? Recite vojvodi da odmah nare di... - Visosti, nema spasa! Carski kurir tvrdi da ovaj g ospodin posve nalikuje opisu pukovnika koji je po činio zlo čin na aus trijskoj i pruskoj granici. Vojvoda želi da se pred a. - Vi ste rekli da je tu? - Obe ćao sam da ću ga potražiti. Čekam vaše naloge. Jer... ako bi se doznalo daje po činio kažnjivi napad na Pruse u svoj stvu uhode... - Stoje to s austrijsko-pruskom granicom? - upita A malija - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Sinišu. - Kako vas povezuju s pukovnikom kojeg tere te za takav zlo čin? - Visosti je dobro poznato zbog čega sam morao pustiti bradu... Da me ne prepoznaju u Be ču. Evo, umjesto da me sa da ova brada zašti ćuje, ona me ponovno vodi u sumnju. - U kakvoj ste vezi s onim pukovnikom? - zapida pon ovno, a Siniša opazi strah u njenim o čima. - Ja nalikujem na njega. Rivera je osjetio njen pritajeni strah i napeto je pazio na nju i njega. - Po ñite, molim vas, dragi Rivera i raspitajte se to čno. Ako je to samo zabuna, zbog čega da ovdje zadržavamo glasnika koji mi nosi tako važne poruke... - Visosti, to ne će koristiti - upadne Siniša da iskoristi je dinu šansu koja mu je preostala. Osjetio je da ona šalje Riveru kako bi od njega uzela pismo. I Rivera nije imao vo lje da ode, pa odvrati: - Ako se ispostavi da je samo zabuna, mo ći će ve ć sutra ot putovati. - Da, ali samo kao uhi ćenik- nadoda Siniša. - Zabunu sli č nosti mogu dokazati samo u Austriji; tamo su tog pu kovnika vidjeli licem u lice. Visosti, onda je najbolje da se predam!

Amaliiji je došlo da se onesvijesti. Ne može Siniši u prisutnosti Rivere oduzeti pismo, a on instinktivno ne će da ode. Tu je opasnost da njeno pismo do ñe u tu ñe ruke, a ona da izgubi povjerenje dvorskog meštra, z atim da njenu tajnu otkrije ministar Tillot, koji će odmah javiti carici. U nekoliko sekundi ona se od lu či: pokaže rukom na vrata i re če Siniši: - U ñite na nekoliko časaka u garderobu. Razumio je da se želi posavjetovati s dvorskim mešt rom. Kad su ostali nasamu, Amalija pristupi Riveri: - Ti ćeš, Rivera, ovog čovjeka sakriti u svoje odaje, ošišati, preodjenuti u svog lakaja i izi ći s njim iz pala če. Grof nije pokazivao volje da izvrši nalog: - Čudnim ga strahom zašti ćuješ! - Zašti ćujem ga jer je glasnik naše - moje i tvoje sre će. Zaš to nisi pro čitao pismo barunici? - Pro čitao sam i pitam te kakva je to tajna zbog koje ne mo žeš ostaviti Parmu? - Čim sakriješ ovog čovjeka, doznat ćeš je. Ona će nas za uvijek združiti. Da ga još više uvjeri, posegne u struk i izvu če cari čino pismo: - Gledaj, carica mi nudi rastavu. A carski mije kur ir nagla sio da će je carica provesti ako se usprotivim. Jedina baru nica može mi pomo ći da carici postavim nepremostivu zapreku, ali prije moraš znati ovu tajnu - da se možemo savj etovati. Da kle, odlu či se: ho ćeš li slušati vojvodu ili raditi za nas dvoje? Kad je vidio vlastoru čno cari čino pismo gdje joj piše o rastavi i čuo obe ćanje o tajni, osjeti težak strah da rastavom od vojvode ne izgubi svoju ljubav. U svojoj slabosti prošap će: - Slušam samo tebe! Njoj odlane, a on otvori vrata garderobe, povu če Sinišu u sobu, baci na njega svoj ogrta č i okrene se Amaliji: - Visosti, sad hitro k vojvodi. Recite mu da ste pu kovnika već davno otpustili iz audijencije jer se ispri čao glavoboljom i ostavio Parmu. Ja ću se brzo vratiti. Otišla je nijema bacivši Siniši pogled koji mu je j asno govorio da čuva pismo. Rivera povede Sinišu u hodnik i spusti se s njim s galerije u prizemlje gdje su bile odaje dvorskog meštra. Ušavši zaklju ča vrata i naredi Siniši: - Po zapovijedi njene visosti obrijte bradu i obuci te odijelo mog lakaja. Prošao je sobama i donio iz lakajeve komore jednu o doru. - Nakon završene toalete sjest ćete tamo u onu komoru, bude li potrebno i služiti me, dok ne na ñem pravi čas da vas MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE povedem iz dvora. Ne javljajte se nikome. Zaklju čat ću vas. Čekajte mirno i nečujno. Kad se Rivera opet pojavio u plesnoj dvorani, bio j e tako blijed da ga je vojvoda upitao nije li bolestan. - Pozlilo mi je, visosti, moja stara bolest. Ali iz držat ću do kraja. - Jeste li pukovnika predali? - Visosti, on je prije pola sata napustio pala ču. Javio sam to i časniku, ali on nije povukao četu ni na zapovijed vaše vi sosti. - Ovo će mi platiti. Nakon ru čka poslat ću kurira svom kra ljevskom ujaku u Madrid.

Dvorski meštar pohita u ministarsku pala ču. Rivera je opazio da mu je to prišapnula Amalija koja je stajala uz vojvodu isto tako blijeda kao i Rivera. - Ali vi ćete sada odmah k ministru - naredi vojvoda - s po rukom da se vojnici imaju smjesta udaljiti iz pala če, jer se tra ženi pukovnik više ne nalazi na dvoru. Tillot ga primi s lukavim smiješkom na licu: - Mene je vojvotkinja izbacila, ali ne s ovog mjest a. Kralj mora potvrditi moj otpust. Dotle sam tu! A vi, gosp odine gro- fe, zar niste znali što mi se sprema? - Časnu rije č vam dajem - re če on zadovoljan što je odbio da mu Amalija otkrije svoj plan. - Ipak, neka vojni ci odstupe. Taj je pukovnik ve ć odavno izišao iz pala če. - To mije bio samo izgovor. Razumijete, Rivera! Voj votki nja će osjetiti moju ruku. Nitko ne može iz pala če bez mo je odredbe. Njegovo veli čanstvo mi je poslalo punomo ć da prema potrebi radim ovako. A vi, ako ste vjerni kra lju, podu pirat ćete mene! - Preuzvišenosti, posve sam vaš. - Mislim da je ovaj postupak vojvotkinje vrlo sretn o rje šenje. Današnji će skandal završiti španjolska vojska okupa cijom ili skrbništvom Parme. Ona i on su slaboumni! Dvorski meštar osjeti prijekor što Amaliju nije od toga odgovorio, ali njegova strasna ljubav brzo zatomi prigovore savjesti i ode od ministra uzbu ñena srca govore ći u sebi: "Dignuta je ograda do neba! Ve ć zbog ovog savjeta treba austrijskog pukovnika da povedem preko granice. Ona je sad zarobljena i - moja, samo moja!..." Svi su mu živci titrali kad se vratio vojvodi i jav io da se ministar ne smatra svrgnutim. Vojvodu je nahuškala Amalija, pa je napi sao izvještaj u Madrid, svom ujaku i kralju Španije. Tek tada dade dvorski meštar znak za diner. Svi su gosti ušli u rasvijetljenu blagovaonicu dvor a. Nekoliko prostrtih stolova morali su lakaji brzo odstraniti, jer je velik dio plemstva demonstrativno napustio pala ču. S preostalima po čeo je diner. U pro čelju je sjedila Amalija, zdesna vojvoda. Svi su opazili neobi čnu mu čaljivost mladog vojvode, a i bljedo ću vojvotkinje. Iza naslonja ča svojih gospodara služio je Rivera sabran, ali s p ritajenim uzbu ñenjem. Činilo se da svi jedva čekaju svršetak dinera. Samo je vitez Breitenstein sve to vrlo pomno promatrao. Kad su goste pozvali u plesnu dvoranu, priop ći vojvotkinja svom mužu da se želi načas odmoriti, a zatim će održati serkl. Otišla je u svoje odaje ostavivši u naslonja ču lepezu. To je Riveru dovelo u još ve će uzbu ñenje. Pošao je ravno prema njenim odajama i čekao u salonu mramornih vaza, sa strepnjom kad će otvoriti vrata da dozna veliku tajnu. Sofija ga pozove vojvotkinji u salon. Ulazio je klecavim koracima. - Do ñite bliže - tiho će Amalija - obe ćala sam vam jedno priznanje. - Oblio gaje znoj. Što će mu re ći? Šutio je. - Carica ho će rastavu od vojvode. A to zna či rastavu - od tebe. - Blijed kao mrtvac zurio je u nju. - Ne boj se. Ako ja ne ću, nema rastave. Imam jaku obranu. Samo ne znam što mi sprema Tillot. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Ove ga rije či pogodiše kao pljuska i opet osjeti prijekor što j e svojom šutnjom pridonio onome stoje čeka. - Do ñi još bliže i slušaj. Vojvodina Parma može o čekivati na sljednika prijestolja, bude li tvoje dijete - sin!

Dah mu zape. Koljena mu se ugnuše. Klecao je i čudno tronut sklopio ruke, obuzet dosad nepoznatim o sje ćajima. Ona ga je gledala s izrazom čuñenja kao uvijek kad je primje ćivala njegovu ljubav. Nikako nije mogla shvatiti zastoje taj čovjek toliko voli, a ona mu nije nimalo uzvra ćala ljubav. - Sto ti je? Zašto šutiš? - Kad bi ti znala što sad osje ćam, ljubavi moja! Sagnuvši glavu obujmio je njena koljena. Ona nije s lutila što se taj čas u njemu zbiva. Ponovno gaje uznemirila savjest. Od trenutka kad mu je Siniša ovo govorio o ogradi koju muškarac tre ba da podigne oko ženine ljubavi, rasplam ćen ljubomorom on je te rije či shvatio kao savjet i odlu čio pustiti Ama-liji krila, da se uhvati ukoštac s mini strom, unaprijed uvjeren u teške posljedice koje će baciti Amaliju potpuno u njegove ruke. Nakon sadašnjeg priznanja on se osjetio krivim njoj i onome o kojem je ona čas prije govorila, pa ga zahvati kajanje i da se oprav da pred sobom re če: - Sve ću popraviti, kralj mi ne će uskratiti povjerenje i mol bu da skine s tebe ono što može do ći. - Slaba će biti tvoja rije č kad progovori Tillot. - U to ne vjerujem. - Zašto bi španjolski kralj više vjerovao tebi? - Zato jer sam ja nezakoniti sin njegova brata. Takvu se preokretu nije nadala. "Da sam to znala prije!" trgne se ona u sebi. "Što bih sve u činila! Da sam to znala!" - Sad znaš moje porijeklo i, kad ga ne bi smatrala nedostoj- .1 nim sebe, stavio bih ti pred noge i sebe i svoja im anja i svoje skromno ime. Gledaju ći s izrazom straha i ljubavi čekao je. Njegova je jasna ponuda probudila u njoj gnjev, ali od mladosti privikla pretvaranju na dvoru svoje majke, znala se ne samo savladati nego i odatle izvu ći korist. - Na to ću ti odgovoriti kad se potpuno uvjerim da se smi jem pouzdati u tvoju vjeru, da si zauvijek od sebe odbacio sumnji čavost koja mi uzima slobodu. - Čime da to dokažem? - Za to treba vremena. Ali da po čnemo: ponajprije šuti o onome što sam ti kazala. - Šutjet ću. - Carica je odlu čila da me rastavi, o čito ima za to neke opas ne planove. Treba ih, dakle, upoznati preko moje po uzdanice. Vezu s Be čom imat ćemo pomoću onog čovjeka kojeg skrivaš u svojim odajama. Ako su tvoje prijašnje rije či bile iskrene, učinit ćeš sve da nam uspostaviš vezu s tom pouzdanicom. Nadi izgovor da izideš još ove no ći iz dvora, izvedi tog čovjeka i osiguraj mu slobodan put do granice. - Moram ga izvesti radi tebe i sebe! Kleknuvši, poljubio joj je obje ruke strasnim cjelo vom i brzo otišao iz salona. Ona je gledala za njim i stala se pitati: "Jesam li dobro u činila što sam to odala, ali trebalo je na ći izlaz iz one strašne situacije! Dok onaj čovjek ne prije ñe granicu, nemam mira... Što će mi odgovoriti Ernest? Zašto ga još uvijek ljubim? Možd a zato stoje prva i jedina lijepa uspomena mog djetinjsta?" Amalija se zatim v ratila u plesnu dvoranu i nagovorila vojvodu da ponovno protestira protiv odr edbe ministra Tillota. Glasnici su neprestano kružili izme ñu dvora i ministarske pala če. Uzalud. Vitez Breitenstein koji se još uvijek nije udaljio, mrko je promatrao doga ñaje. Odlu čan u svakom naumu i uvjeren da MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

ga sumnja ne vara, nije se dao tako lako uvjeriti d a je pukovnik napustio pala ču. Njegovo izoštreno oko prodiralo je u Amalijinu p ometnju, vojvodinu zlovolju kao i uzrujanost koju je otkrivao u Rivere . Čuo je pri če o njegovu dvoboju radi vojvotkinje i čitavo vrijeme kriomice hvatao njegove poglede uperene u o či vojvotkinje. Divio se samo Amalijinoj vještini št o umije pred drugima prikriti da je nešto potresa. Sve mu je to dalo još više povoda sumnji. Amalija se nije brinula za pouzdanika svoje majke, o kojem je na dvoru čula da ima svoju glavu i usu ñuje se protusloviti i samoj vladarici. Nju je zaoku pljala samo misao kako da Siniša sretno prije ñe granicu s njenim pismom. Breitenstein se najednom približi dvorskom meštru: - Vaša milosti, smjerno molim da me ponovno najavit e voj votkinji. - U koju svrhu? - naglo upita Rivera. Mirni i hladni Breitenstein razvu če svoje široke usne u ironi čan smiješak: - Držim, vaša preuzvišenosti, da cari čin poslanik ne mora kao obi čni molitelj najaviti svrhu svoga dolaska. Moja je m i sija - cari čina odredba. Osjetivši da se zaletio, Rivera se ispri ča i javi vojvotkinji ku-rirovu želju. Odlu čili su zajedno da mu udovolje. Amalija gaje čekala u crvenom salonu, naredivši Riveri da ostane u sporednoj odaji. Razdražena gledala je izazovno cari čina kurira. - Što još želite od mene? - Visosti, opunomo ćenik njezina veli čanstva želi smjerno kćeri velike carice izložiti važan savjet. - Ne sje ćam se da sam od vas tražila kakav savjet. -Visost nije tražila, ali dužnost moja traži da vis osti naglasim ovo: ku ća vaše visosti ne smije biti sklonište čovjeku koji je pruski uhoda protiv vaše uzvišene majke. - 0 kome govorite? - O lažnom kuriru i još lažnijem pukovniku. - Tko vam veli da je on na dvoru? - povi če ona nešto ja če. - Nije mogao izi ći. Otkad je pozvan u audijenciju vašoj vi sosti - što sam dobro vidio - nije izišao iz pala če. Ja sam pa zio. - Vi ste, dakle, poslani k meni da vršite ulogu špi juna? - Ukoliko se brižljivost njezina veli čanstva za vašu sre ću smije nazvati špijuniranjem. - Još infamnije! Vi ste njuškalo?! - Visosti - oštro podigne glas vitez Breitenstein - ja se ni sam privikao takvu tonu na dvoru njezina veli čanstva. - Onda se priviknite na mom. - Visosti - re če on još oštrije - upozoravam vas da sam ov dje našao uhodu koji je njezinu veli čanstvu prouzro čio sud bonosnu budu ćnost. Taj se pruski uhoda ima predati vlasti, a dotle ću paziti na pala ču. Razjarena, u tom času poprimivši svu prirodu svoje majke, naglo ustan e i povi če: - Dosta! Smjesta napustite dvor. - Sa mnom se ne može ovako postupati! Ona pozvoni i najuri ga rije čima: - Ne želim više vidjeti nikoga s be čkog dvora. Recite nje zinu veli čanstvu da sam sita njenih opomena, njenih naloga, svega. Ho ću da živim u miru. Ostavite me! Izi ñite... Uto se pojavi Rivera. - Ovaj gospodin ima smjesta napustiti pala ču! - naredi voj votkinja. - Ja sam tražio uhodu u ime njezina veli čanstva. - Onda ga tražite u Be ču. Tamo se tove uhode. Ostavite me! Vitez se pokloni i nijemo izi ñe iz salona. Ona je klonula.

- Rivera! Spasi mene i sebe. Pa daje i uhoda, mi bi smo ga morali prevesti preko granice, da ne bi na nas pala teška sum nja da skrivamo uhode. To je sada pitanje tvoje i m oje časti! MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Vidim, bilo što mu drago, moram ga otpremiti. - Pouzdajem se u tebe, Rivera! Bila je toliko uzbu ñena da nije mogla odmah po ći na serkl. Cari čin kurir stajao je u predvorju gdje ga je čekao njegov tajnik. Kurir mu šapne: - Smjesta u Be č šaljite najbržeg našeg čovjeka s porukom daje pukovnik u Parmi. To će njezino veli čanstvo neizmjerno obradovati i olakšati joj situaciju, a ja polazim m inistru Tillo- tu na dogovor. Vojvodski par je održao serkl i onda se nastavio pl es. Amalija se nije udaljila iz plesne dvorane. Nervozn im je pogledima tražila Riveru. Kad bi on izlazio ili se opet vra ćao, padali su iz njenih o čiju nijemi, zabrinuti pogledi. Bilo joj je jasno da još uvijek nije mogao izvršiti njenu zapovijed. Kad su gosti polako odlazili vani je stajao časnik i svakoga dobro pogledao. Svjetla u pala či su se gasila. Nastala je tama. Vojnici su dalje s tražarili. Marija Amalija, odjevena, u potpunoj tami svoje sob e zurila je u perivoj i sa strahom prisluškivala svaki šum, svaki korak vojni čke straže i po stoti put pitala se sa strepnjom: kako će ga izvesti?!... Na granici Parme, u malom talijanskom selu, u nisko j prljavoj gostionici provodili su Ernest i Filip teške časove o čekuju ći Sinišu. Filipa je morio strah za Sinišinu glavu a princa Ernesta neizvjesnost u o čekivanju Amalije. Čitave dane provodili su gledaju ći u daljinu i o čekuju ći da se na cesti pojavi kočija, što su je ovdje unajmili da se Siniša odveze u Parmu. Uvečer su lijegali izmu čeni od čekanja da ujutro ustanu opet s istom zebnjom, s istim pitanjem. Jedne no ći u dvorištu zalaju psi. To ih probudi. I njihove n ade. Ustanu brzo, odjenu se i provire na prozor. Ali ko čije nije bilo. Čuli su samo topot konja. U dvorištu se nešto micalo, netko je šaptao, a onda su čuli u hodniku korake. Na vratima netko pokuca... Otvorili su. U blijedom svjetlu kr čmareve lojanice ugledaju na vratima blistavu lakajs ku odoru. Nakon toga su razabrali obrijano, mršavo lic e tamnih o čiju. Filip prošap će: - Za ime Božje, kakav si to? Ernest je prepoznao Sinišu i gledao ga zbunjeno jer iza njega nikog više nije bilo. Filip je samo vidio Sinišino obrijano lice. - U Parmi sam obrijao bradu da ne ostavim glavu. - A u Austriji brada ti čuva glavu. - Kad ovaj put prije ñemo granicu Austrije, svejedno je s bradom ili bez nje. Kora čam ravno u - grob. - Po drugi put? - Možda i po tre ći put, ako dodam Parmu. - Što te tamo snašlo? - Sve što nisam želio ni o čekivao. Zatekao sam cari čina dvorjanika i on se zaka čio za moju bradu. O čito je donio iz Be ča u svojoj tikvi to čan li čni opis gospodina pukovnika. Da nije bilo Španjolca, ne bih se vratio. - Kakva Španjolca? - Dvorskog meštra. Služio sam ga čitavu no ć i čitav dan, a drugu ve čer vozio se poslovno u vojvodsku ljetnu pala ču. Lo pov me posadio na istaknuto mjesto na ko čiji. Tako smo sret

no stigli u ljetnu rezidenciju vojvode, a odande me sam vodio sve do granice. Vjeran sluga svojoj gospodarici. To je istina. Pritom se obrati Ernestu, koji je šute ći čekao glas o svojoj sudbini. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Vi, gospodine Erneste, jedva čekate mnogo važnije vi jesti? - Kako vidim, nemate nikakvih! - Imam. Izvolite pismo. - Nije došla? - Ne bi ni mogla da je i htjela. Me ñutim, sve ostalo piše vam ona sama. Ernestovi dugi bijeli prsti ispružili su se za njen om porukom. Približio se svije ći. Ruke su mu lako drhtale. Stoje dalje čitao, više se sagibao k stolu i kona čno pustio pismo, a s njim i glavu na ruke. Filip se uvu če u kut, a Siniša pristupi bliže: - Nije pristala? Ne odgovorivši, gurne mu pismo. Preletio je njene n ervozne retke: "Erneste, opet dolaziš kasno. Ja sam majka. Još uvi jek ne mogu prestati voljeti tebe neodlu čnog, koji nije znao da bude otima č u pravi čas. Dužna sam ti to javiti. A ti pitaj sama sebe: bi li me mogao povest i sa sobom ovakvu? Ako možeš, pošalji svog pouzdanika natrag. Ako ne možeš, ne ša lji. Razmisli. Nesretna sam ovdje, ali još bih nesretnija bila uz tebe kad bi m i samo jednim pogledom to spo čitnuo." Dok je Siniša čitao, Ernest je plakao, tiho i gr čevito. Bacivši pismo na stol, Siniša je šute ći izišao iz sobe. Nije mogao gledati Ernestove suze. U dvorištu je zurio u tamnu no ć. I on je osje ćao želju da zapla če, zavi če i da se raskida u pla ču. Nakon dužeg vremena opet se vratio u sobu. Ernest je sjedio na postelji i zurio u svije ću. - Što ste odlu čili? Idem li natrag? Grof Rivera, kojemu je dobro zamazala o či, re če mi da se mogu vratiti u istoj lakaj- skoj odori u ljetnu pala ču i odande mu poslati glas. Nosim to bože vijest od barunice Eme. Ho ću li ili ne? Princ se ispravi: iz o čiju mije virila slomljenost: - Što biste vi odgovorili da vam to piše ona koju l jubite? Na ovo pitanje Siniša problijedi i kao da se radi o njemu samome zaprijeti: - Nikad ne bi od mene do čekala odgovor. Nikad. Ni onda kad ne bi bila u takvom stanju. Prije bih umro. Vi ste je ipak htjeli povesti sa sobom, iako se splela? - Da, htio sam, ali sada? Da svakog dana gledam svj edoka njenog čina? Ne mogu. To nikada ne ću moći... Zajecao je kao dijete. Filip je htio da ga tješi, ali ga Siniša zaustavi: - Pusti, neka se ispla če. Da bar ja mogu plakati. Jednom zauvijek da mije isplakati sve boli i onda kad se s ve pretvore u suze, zapjevati i viknuti: ne ljubim nikoga više! Slobodan sam! Ali, do vraga. Čemu ovdje gubimo život za ljubav kad je one prenesu na prvoga koji im dolazi u susret. Idem o. - U Be č? - zapita Filip. - Na granicu! Tamo me čekaju. Otvorio je svoj putni kov čeg u kojemu je bilo njegovo ple-mi ćko odijelo, klobuk i ma č. Filip je pokušao da ga odvrati. - Siniša, kancelaru si zadao rije č. - Rije č sam iskupio. Izjava je tu; ti ćeš je ponijeti kancelaru. Ja idem na granicu i svršeno. - Dakle, želiš sam sebe smaknuti. - Ako me pogodi kugla, što mogu?

- Siniša - opet će Filip. - Ne boj se, čuvat ću se, jer ho ću njega potjerati iz toplog gnijezda i mekog ležaja kraj... Ne dore če nego presije če svoju izreku udarivši rukom po stolu. Filip pogle da Sinišu pa Ernesta. "Obojica ste iste zaljubljene lu de, jednako prevarene, a ipak razli čito podnosite svoju sudbinu. Siniša bjesomu čno luduje, a princ skrhano tuguje! A ja idem za vama kao oblak za mjesecom. I ja sam luda!" I MARIJA JURIC ZAGORKA Na vratima netko zakuca. Filip ustane. - Tko je? - upita krenuvši prema vratima. Filip odgurne zavor. Na pragu je stajao gazda. Iza njega se pomoli visok čovjek u tamnom plastu. Skine klobuk. - Grof Rivera! - usklikne Siniša bijesno. - Vi, vi ste me sli jedili? - Da se poklonim gospo ñi barunici! - pritom se okrene prin cu i nasmije ironi čnim smijehom. Ernest, sjetivši se Amalijina pisma, pogleda na sto l, Rivera nije izbjegao smisao tog pogleda i prije nego su to mogli sprije čiti, zakora či k stolu, zgrabi pismo i turne ga u džep. - To je drska otima čina - umiješa se Siniša. - Da saznam što je u pismu - moje je pravo. - Možda po španjolskoj viteškoj reguli? - upita Ern est. - Ne, visosti, na sam postupak dali ste mi pravo vi . - Gospodine, takva je podvala nedostojna. Jednim pogledom razabrao je Siniša: ako se princ up usti s Riverom, oprostit če se sa svijetom. Zato se on uplete: - Gospodine, prije svega izvolite razjasniti: čime je princ dao pravo da otimate njegovo pismo? Rivera se cini čki nasmije: - Da je on svoju ljubav oteo za sebe onda dok je bi la u Beču, ne bih ja sada mogao otimati ovo pismo. Gospodin e! Sad je prekasno. Danas ona pripada meni i moje prav o na ovo pismo je opravdano kao pravo muža na pismo svoje že ne. "Španjolac govori istinu", pomisli Siniša. "Dragi m oj prin- če, ti si bio i ostat češ gospo ñica!" - Toliko o princu, a sad, gospodine, da mi riješimo svoje ra čune. Siniša upadne: - Želite da vas kaznim što ste me izdali slijede ći me ovamo? - Kad sam vas pratio do granice, nešto me neprestan o opo- minjalo da se bacim na vas i pretražim vam džepove. 1 DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Da ste to u činili, ne biste, eto, nosili u džepu ovo pismo... - Ili ne biste vi zadali rije č da ne nosite poruku princu. - Svoju čast založio sam na svoje rije či "da sam samo radi izjave vojvotkinje došao u Parmu". Radi princa ne b ih nikad prešao granicu. Čini se da niste tako hitar u mislima kao na maču. - Možda sam bio previše uzrujan da zapazim vašu pri je varu. - Na ovo imam samo jedan odgovor: napišite svoju op o ruku! - Ne bijem se s pukovnikom - uhodom! Umjesto odgovora Siniša se oštrim rije čima obrati svojim drugovima? - Molim vas, ostavite me s njim nasamu. Velim -ostavite me! Ne usu ñuju ći se protestirati, izi ñu iz sobe. - Tako. Gospodine grofe, još jednom: ho ćete li mi dati za

dovoljštinu? - Rekao sam: ne bijem se s uhodom! Siniša povu če mač. Pogledom punim prezira i ljutine okrene se Rivera k Siniši, segne u džep, izvadi pištolj i stavi ga kraj sebe: - Kad mi dozlogrdi čekanje, put mije u pakao otvoren. - Vi se radije ubijate nego da viteški sa mnom podi jelite boj. - Uhodu sam preveo preko granice jer sam bio slab n a mol be vojvotkinje, ali krv u mojim žilama ne dopušta m i da se po- tu čem s "pukovnikom" niti njoj za ljubav. Ja čekam. - Preuzvišenosti, dali ste mi dokaz, da stojim nasu prot ka valiru. Slušajte, vi se sa mnom možete tu ći. Ja nisam uhoda. -Ako govorite istinu, zakunite se na... svoju ljuba v. - Do ñavola! Ljubavi nemam, zagazila je u nju kopitom ne vjera. Zdrobljena, krvava kaljuža. Pustite to, imam samo jed no sveto bi će: mati moja u grobu. Kunem vam se na njene ko sti: nisam pruski uhoda, ja sam o čajnik! - prošap će. MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Hvala na ovim rije čima. Dakle, borit ću se s vama. Želite sa svjedocima ili odmah ovdje? - Obojica smo poštenjaci, ne treba nam svjedoka. - Dobro, ovdje odmah. Svije ća dovoljno svijetli, strop nije sasvim nizak, ali pazit ćemo. Siniša uzme ma č i oni zapo čnu izvanredno spretnu, elegantnu ali oštru borbu. Zamalo će Rivera: - Stanite! Pravo ste govorili... nisam vam dorastao , ali ho ću borbu do iznemoglosti. Dopustite, kad smo ionako prekr šili propise, ho ću da vidim što je ona pisala. Izvu če Amalijino pismo. Pro čita ga i osjeti ledene ruke oko svog grla i ko čenje srca. Tek nakon duge stanke se javi: - Dakle, to je... To je što ste nosili? Osje ćao sam to kao kostoboljnu jugovinu. - Dobro! Kad padnem, odnesite moj pozdrav ženi koja se u isto vrijeme iznevjerila - d vojici. Nas tavimo! I nastavili su. Borba je bivala sve oštrija. - Zabranjujem vam da me štedite - vikne Rivera. - N e vrije ñajte me, gospodine. Začas se Sinišina sablja zarila u Riverino rame. - Dalje, dalje - čuo se usopljen Riverin glas. Opet Siniša navali, ali nakon dva, tri hipa hotimi čno zapne sabljom u ormar. Rivera se zaustavi. - S ovakvim protivnikom preuzak je prostor - primij eti Si niša. - Da pri čekamo? Evo zora svi će. Ugovore nastavak borbe u šumi kad Filip utr či u sobu i povu če zastor. - Vani su konjanici. Mislim, policija iz Parme; tra že da im kr čmar otvori. Sumnji čavo je Siniša gledao Riveru. Prevede mu Filipove ri je či, ali iznena ñenje na licu dvorskog meštra obori sumnju, to prije što on primijeti: i DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Nekoga su, dakle, slijedili - mene, ili vas - ili obojicu? No, po čijem nalogu? Vidjet ću. Gospodine, ovaj čovjek - pokaže Filipa - i onaj princ neka odmah legnu u kr čmarevu sobu, a on neka otvori i Parmance pusti k meni. Siniša je objasnio Filipu i pustio ga da izvrši nal og. Za njim Rivera gurne zasun pa stane tik pred svoga protivnika u dvoboju. - Gospodine, čas je ozbiljan. Ono što se sada ima odigrati ovdje, prislililo me da vam postavim važno pianje: Budući da je austrijska princeza mogla da vas optuži carici, svakako ste

plemi ćkog porijekla? - Jesam, preuzvišenosti, grof sam po rodu. - Franjo Bartok nije vaše ime? - Ne, ali molim vas, ne tražite da vam priop ćim pravo ime. - Dobro. Vi ste dakle plemi ć, grof, i bili ste odli čan dvor janin. - Nešto sli čno. Žena mije bila dvorska gospoda. - Vaša žena? Cari čina dvorska dama? - Da, gospodine - zašto se čudite? - Ona je pod optužbom uhodarenja! - Moja žena? To nije mogu će! Tko to veli? - Čitao sam ove no ći cari čino pismo u kojem nešto govori o "grofici" "pruskoj uhodi"; toliko je ostalo u moj sje ćanju. Breitensteinove rije či u plesnoj dvorani o novoj optužbi pro tiv Nere prelete Sinišinom dušom poput sablasnih sj ena. - Vi ste to čitali u pismu što ga je cari čin kurir donio iz Be ča? - Da! Ja vjerujem vašoj zakletvi da niste uhoda, ali ste možda uzeli na sebe ženin grijeh? - Ne, gospodine, ne! Ona nije uhoda. Ali je ho će žigosati zato stoje voli prestolonasljednik i kani se njome oženiti. - Za vašeg života? - Preuzvišenosti, rije č me veže. Ne mogu vam to objasniti, ali ponovno se zaklinjem - ovo sumnji čenje je trik da moju - MARIJA JURIC ZAGORKA ženu mogu progoniti zbog prestolonasljednika - govo rio je Si-niša uzbu ñenim glasom. - Dobro je. Glavno da sam stekao uvjerenje o vašoj nevi nosti. Na vratima su kucali. - Otvorite - progovori Rivera Siniši - i stojte kao što to do likuje lakaju. Ušao je mlad čovjek. Dvorski meštar upita strogo: - Kako vi dolazite ovamo? - Po nalogu ministra Tillota. - Vi ste dobili nalog da me slijedite? - Ne vašu pruzvišenost, nego ovog ovdje - i pokaza Si- nišu. - Otkad su moji lakaji tako važne li čnosti? - Znam samo nalog. - A taj glasi? - Da ga oprezno slijedimo kamo ide i s kim će se sastati. - Recite im da se moji lakaji u službi imaju prilik e sastajati samo sa mnom. - Moramo ga uhititi. Izvolite pismo njegove preuzvi šenosti! Rivera razmota ministrovo pismo. "Oprostite, dragi grofe. Ovog su mi časa javili da su vas vidjeli kako izlazite iz dvora u pratnji lakaja, kojeg nitko u dvoru ne p oznaje, i da ste s njim otputovali u vojvodski ljetnikovac. Bojim se da ćete biti žrtva pustolova, a Breitenstein tvrdi da neznani pukovnik i lakaj nisu vrlo daleko, pa sam izdao nalog da vas slijede. Molim, predajte tog čovjeka mojoj policiji." "Dakle, na dvoru imam uhode", pomisli Rivera, pa on da mrko segne u unutarnji haljetak, povu če iz džepa pergamenu s pe čatom, razmota, zovne policajca k svije ći i pokaza mu: - Čiji je to potpis? - Njegova veli čanstva kralja Španjolske. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Što veli ovaj potpis? Čitajte i odgovorite. - Da vašu preuzvišenost nitko u Parmi ne smije smet ati u njegovu djelovanju, odredbama i kretanju, ni vojska , ni poli cija, ni ministar.

- Vašu preuzvišenost nitko ne će smetati... Jedino lakaja, jer je sumnjiv. - Tko se nalazio u sobi ministra Tillota kad vam je predao ovo pismo? - Njegova preuzvišenost kurir austrijske carice i n jena pre uzvišenost Malaspina. - Možda vam je ona izdala privatne naloge? Zbunio se, ali čovjeku koji uživa kraljevu punomo ć ipak odgovori: - Da, preuzvišenosti. Rekla mije da vas slijedim po šli vi ka mo mu drago i da svakako dovedem vašeg lakaja! - Ne ću se poslužiti vašom iskrenoš ću. Recite, dakle: ovaj lakaj nije moj nego mije donio diskretnu poruku od jedne da me s kojom ću se ovdje sastati, pa želim da me na mojim pri vatnim putovima nitko ne smeta! A sad, vratite se o dmah. Za lakaja odgovaram ja! Jao onome tko me ne sluša! - Na službu, preuzvišenosti. Dok je on odlazio, Rivera zatvori vrata i obrati se Siniši: - Radi toga sam se malo prije informirao o vašoj li čnosti. Morao sam biti uvjeren da se služim kraljevskom zaš titom za pravog plemi ća. Kad oni odu, mi ćemo dovršiti svoje ra čune. - Preuzvišenosti, nikad nisu kavalirski ra čuni viteškije ure ñeni. Molim vas, otpustite me da mogu što prije otpu tovati. Vaše priop ćenje o novoj kleveti protiv moje bivše žene mije nja putni plan. Dopustite mi da odem. - Uz jedan uvjet: da mi kažete kakav biste odgovor nosili vojvotkinji? - Nikakav! On je rekao: ne! - Onda mi to napišite u dvije rije či, pa ću joj to odnijeti. To je potrebno. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Siniša spremno udovolji njegovoj želji i za nekolik o trenutaka obojica se prijateljski oproste. Kad su se Filip i Ernest vratili u sobu, našli su S inišu ve ć spremnog za put. Filip mu predbaci: - Govorio sam ti ja. Ne idi u Parmu u odori pukovni ka. - Mislio sam da ću tako lakše prevariti Riveru i doprijeti do nje. Tko bi se nadao, da ću se tamo sastati s onim prokletim kurirom. Gospodine Erneste, vodi li vas put sa mnom ? - Možda se koja kugla nade i za mene. - Putujem ravno u Be č. - Odustali ste od ponovnog posjeta granici? - Ono što sam saznao od Španjolca, zove me kancelar u. - Bog vas blagoslovio - odahne Filip. - Po ći ću s vama - tužno će Ernest. - Samo, bojim se da me ne prepoznaju. Gdje ćete odsjesti? - Na drugom svijetu, a tamo vas ne mogu povesti. Al i vi imate prijatelja kova ča lijesova Wolfa. Po ñite k njemu i sakrij te se. - Istina je. On će me primiti. - Filipe, neka upregnu ko čiju. U prvom gradu kupit ću ti ku ću da se odmoriš od tog lutanja. - Ne budali! Sva si imanja založio, a tu se razbacu ješ nov cem kao pljevom. - Cijenim novac kao i život! To dolikuje posljednje m Vojkffyju. A sad, hajdemo! Žuri mi se...

Rivera je španjolskim tempom tjerao svog vranca u P armu. Na pojavu tornjeva vojvodske pala če razbudi se sva ljubomorna strast njegove krvi. Sumnji čavost ga je dovela u trag Amalijinu pismu. Sada je znao da samo mlitavosti mladog princa ima zahvaliti što ona još uvijek živi pod krovom te pala če. Kad je Siniša do- vršio dvoboj svojom voljom, odlu čio je Rivera da će prisiliti Amaliju da s njim napusti Parmu. Ali predomislio se. Ona bi pošla s n jim uz ljubazni smiješak i prvom prilikom pobjegla. U prevarenom srcu Španjolca gomilaju se misli što i h je pred nekoliko dana u njemu pobudio Siniša i ne slute ći da je čudnom igrom sudbine tim rije čima u Riverinu srcu pobudio plan koji će Amaliji zagor čiti život. "Da, ogradit ću te od zemlje do neba i još će mnogo viši biti zidovi izme ñu kojih ćeš ti čamiti bolesna na mojim grudima." Zelen od uzbu ñenja stupio je pred Amaliju, lijepu, ponosnu i hlad nu, punu namještene ljubaznosti žene koja vara sve i svakoga , ve ć prema tome kako traže njeni interesi. Amalija je u tom času bila svjesna daje od svoje majke baštinila vrlo malo grižnje savjesti. Iako se Rivera uvjerio u njenu tešku prijevaru, gle daju ći bjelinu njenog vrata i baršunast pogled sme ñih o čiju, osjeti daje svezan kao rob na galiji! Ona ga toplo upita: - Dakle, preveo si ga preko mosta! - Da! "Barunica" je poslala ovaj odgovor! Na velikom papiru našla je kratku Sinišinu poruku: "Rekao je-ne..." Rivera je, vrebaju ći, motrio izražaj njenog lica; ono je samo malo pob lijedilo; ina če nije opazio nikakvu promjenu. Pošla je do prozora pa se vratila. - Nadam se daje povoljan odgovor, gospo ñe - barunice? - Ima velikih zapreka - odvrati ona. Pružila mu je ruku, a njegove se usne upiše u bijel u ledenu put sjeverne ljepotice. - Hvala ti što si ispunio obe ćanje. "Varala si me! Ja ću nastaviti tvoj put i zarobiti tebe!" pomisli Rive ra. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Otišao je ravno ministru Tillotu i oštro protestira o što gaje slijedila policija. Kona čno primijeti: - Vaša preuzvišenost ima gotov plan što se sada ima dogo diti s Parmom i vojvodskim parom? - Njegovo veli čanstvo poslalo mi je naloge, evo ih. Me ñu tim, ako kanite spre čavati ove planove iz naklonosti prema vojvotkinji... Rivera ustane i okomi se: - Dosta mi je tih sumnji. Ne trpim ni čijih prigovora osim kraljevih. Izišao je na veliko čuñenje ministra Tillota. No ću, kada je sve u dvoru spavalo, zatvorio se Rivera u svoje odaje i napisao veliku čitulju: "Vašem veli čanstvu, kralju Španjolske, pokrovitelju Parme, veli kom zaštitniku i dobro činitelju uvijek vam vjernog Rivere! Bojim se da vel i čanstvo, moj visoki zaštitnik, nije to čno obaviješteno o onome što se doga ña u Parmi, jer pera koja pišu u mno-go čemu su intrige žena. Molim vaše veli čanstvo da sasluša mene - svog najvjernijeg šti ćenika. Doga ñaji su teški, vojvoda pruža dojam slaboumnosti, vojvotkinja razmaženog djeteta koje ho će da vlada. Mnogo sam puta sprije čio djetinjarije budu ći da mladi par prema meni gaji povjerenje. Zato savjetujem vaš em veli čan stvu da vojvodu i vojvotkinju ne povjeri njegovoj p reuzvišenosti ministru Tillotu, jer... koliko god je on bezobzira n, vojvodski par ga mrzi, što bi oboje moglo zavesti na neubrojiva d jela o kojima bi svijet govorio.

Javljam tek jedno: mladi je par htio pobje ći iz Parme zbog ministra, ali sam to sprije čio i nitko osim mene i njih nije o tome ništa dozna o. Ministar Tillot mi kaže, da mu je vaše veli čanstvo naredilo okupaciju Parme. Neka mojoj vjernosti vjeruje vaše veli čanstvo da to nije toliko uspješna mjera koliko bi bio drugi plan vašeg veli čanstva -da mladi par stavi pod skrbništvo. U tom slu čaju jam čim vašem veli čanstvu da ću vršiti ulogu skrbnika kao što je nikad nitko nije vršio, jer znam da time mogu vašem veli čanstvu pokazati vjernost, odanost, što su tek blijedo svjetlo onog plamena zahvalnosti koj im mi gore duša i tijelo prema vašem veli čanstvu..." Pisao je do jutra i poslao izvještaj u Madrid. NA ROSENBERGOVU DVORU S tornji ća svog dvora ugledao je barun Rosenberg da se uzbrd o uspinje jaha č. Prepoznao je Lasija, potr čao u prizemlje i čekao. Kad se Lasi bacio s konja, dade mu barun s prozora znak da do ñe k njemu. Mladi časnik u ñe. Barun ga do čeka šap ćući: - Vidio sam vas s tornji ća. Ho ću da se sporazumijemo prije no što govorite s njim. - Vaš oprez pokazuje da se nešto dogodilo za moga b orav ka u Be ču. - Ništa se nije promijenilo - nego kompliciralo. Te k što ste otišli, a grofica je od teških napora oboljela. Poz vali smo naj boljeg lije čnika okolice, a ja sam pred njim fingirao grofi čina brata. Zadržali smo ga punih osam dana. - A što je rekao on? - Strepio je za njen život. Nevjerojatno je strepio ! Tek sada razabirem svu njegovu ljubav. Grofica se oporavila, a on opet kani u Be č da posjeti španjolskog poslanika. - Ne će ostaviti groficu kad dozna što joj se sprema? - Zar nešto novo! - Čekajte, ovo je dobro smišljeno. On je strijeljan zb og pru skog uhodarenja - ništa lakše nego oklevetati nju d a mu je pomagala. Kad se nekome krivnja mora dokazati, onda je po manjkanje dokaza - dokaz! I MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ako mu to priop ćimo, on će to više pohitati u Be č da se za nju založi kod kraljice. -1 to je mogu će! Onda je bolje šutjeti. - Ali čime da opravdate svoj odlazak iz Be ča? - Nisam došao samo radi ove novosti. Nosim mnogo te žih glasina. - Onda govorite brzo, dok on ne sazna da ste tu. Sa mo tiho i kratko. - Na dvor je prispio časnik s izvještajem da se na pruskoj granici desila grdna zbrka. - Ozbiljan ili samo mali sukob? - pitao je Rosenber g. - Bio bi malen sukob da nisu okolnosti ogromne: nek i lažni pukovnik poveo je naše straže na mirnu prusku straž u, nava lio na nju i zarobio njihova komandanta. Barun usklikne: - Friedrich opet ho će rat! - Kažu da je taj pukovnik njegov uhoda. Carica je g otovo pobjesnila. Vele da je udarila šakom po stolu i dug o se nije mogla smiriti. Odredila je golemu nagradu onome tko uhodi

ude u trag. - Pustite uhodu - više je važno kakve su posljedice njegova djela. Što carica veli o doga ñaju? - Njezino veli čanstvo je imalo strašan dan. Pozvala je na konferenciju kancelara Kaunitza, sve ministre, dapa če i samo ga cara Franju Stjepana! - Zaklju čili su? - Prijedlog je glasio: da se carica svakako ispri ča Prusiji, a to joj je to lakše što je netko izvan vojske po činio kažnjiv čin i zavarao straže. -Je li prihvatila? - Ne znam. Vikala je: da molim pruskog lupeža za op ro- štenje... Ja... Ja - Marija Terezija! Čule su se te rije či čak u predsoblje. - Ona se ne će ispri čati: - Nisam čekao odluku. Odmah sam odjahao. - Ovo je težak incident. Ako se ne ispri ča, mi smo u ratu. A onda... -Slušajte dalje... - Zar još niste završili? - Još o uhodi koji je to izazvao. - On je manje važan za nas i prestolonasljednika. - Obratno. Isto je tako važan za njega i za nas, mo žda još važniji. - U kakvoj smo mi vezi s pruskih uhodom. - Ipakje tako. Zato sam u po četku govorio o njemu. Naime: nakon one velike konferencije bio je kod carice ota c Grande. - Sova na krovu ku će! - Vrlo je dugo boravio u kabinetu. Kad je izišao, c arica je došla k dineru sva rumena, a o či su joj sijevale: odmah nakon dinera pozvala je grofa Kocha. - Druga dvorska sova. Sve to sluti na dvorsku smrt u ku ći! - Uzrujavaju me koraci na hodniku. Zaklju čajte vrata da nas nitko ne smeta. Barun gurne zavor i vrati se k svom prijatelju. - Dakle, kad je Koch izišao iz cari čina kabineta, ušao je u svoj ured, pozvao Bindera i Blanka pa im izdao nalo ge koji su za nas važni. - Tko vam je sve to otkrio? -Vaši cekini, gospodine barune. - Dakle, Binder! - Nešto Binder, nešto Blank. Oni dijele tajne i zla to. Na granici je po tragovima snijega otkriveno da je taj pukovnik sa svojim pratiteljima krenuo austrijskim zemljište m prema jugu. Patrola je saznala po selima da su trojica, m edu njima jedan s bradom. Pukovnik je imao bradu. Odjeven je u ma- loplemi ća, odsjeli su u jednoj kr čmi. Zatim su pošli dalje ces- MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE tom sve niže na jug, prespavali u drugoj kr čmi, gdje su sreli neke ljude odjevene na bavarski na čin. Jedan je malen i debeo, drugi crvenokos i brada t. - To su naši Bavarci! - Nema sumnje da su to bili dvorski meštar bavarske princeze i njegov drug Inocent sa svojim slugama. J oš nešto. Ali ovo je najskuplja lovina: platio sam je svotom koju vam se ne usu ñujem odati.

- Ne marim, samo ako vrijedi. - Od prve do posljednje rije či. Vi se sje ćate onog dana kad smo s Melkiorom krenuli iz Be ča k župniku u pomo ć grofici? Opazio sam kako nas slijede dva lovca na konjima. V i ste od mah posumnjali da bi to mogli biti Kochovi ljudi. - Zar su nas otkrili? - Vašu su pala ču stalno nadzirali, vidjeli su Melkiora kako ulazi u ko čiju u - bavarskoj nošnji. - Sad razabirem vezu. - Tako je! Vojni čka patrola na granici, traže ći uhodu, usta novila je da su se trojica - od kojih jedan navlas sli či opisu tog pukovnika - susrela s tim Bavarcima i s njima govor ila. Dakle, povežite: Bavarac s nama polazi iz Be ča, a onda isti Bavarac susre će tog pukovnika nakon onog što se dogodilo na grani ci. - Valjda ne će posumnjati da smo u vezi s njim? - Sto misle ne znam, ali Binder i Blank su dobili n alog da traže ne samo pukovnika nego i Bavarce i da ih dove du u Be č Kochu. Sad vidite koliko je uhoda s nama u vezi. Rosenberg složi ruke unakrst: - Opasnost ima deset varijacija. Ako Bavarce na ñu i povedu u Be č - brbljavci će otkriti tko je bila ta bavarska princeza, tra žit će nas i povezati groficu s tim uhodom. A ima još ne što. On se sagne posve blizu k Lasiju. - Znate li, Lasi, što se u tom skriva? Do danas vam nisam rekao: Jednom je Grandeu pala u ruke Josipova bilje žnica u kojoj je napisao nekoliko povoljnih rije či za Friedricha. Carica je Josipu predbacila da je kadar konspirirati s Friedrichom p rotiv nje, samo da uzme vlast u ruke. - Sumnja na vlastitog sina? - Carica sumnja na svakog, samo ne u svoje zatira če: je zuite. To čno se sve podudara: Grande je čuo za Bavarce koji nas prate i sastaju se s "pukovnikom" i odmah pošao carici, da raspiri njezinu sumnji čavost protiv Josipa, a nije štedio ni groficu. Carica je uzrujana pozvala Kocha. To uvije k ide is tim putem. Grande raspiruje caricu. Koch namješta p odvalu. Uvijek isto. Ako sada mi njima ne podvalimo - završ it će ka tastrofalno. - Što da radimo? - Najprije treba zrelo razmisliti. Ako do ñe do rata, mladi će car napustiti moj dvor i carici ponuditi svoju pomo ć. Preuzet će svoje mjesto u vojsci. - Da, on svoju dužnost ne bi nikada nikome za volju na pustio. - S tim sam nacistu. Ako carica incident na granici izgladi, onda je, naravno, otklonjen rat, a naša je dužnost da presto lonasljednika pod svaku cijenu sprije čimo da ide u Be č ili na dvor, barem dok se duhovi ne umire. Pamtite, Las i: ni kad nismo imali teže odgovornosti. Trebam, dakle, v remena da o svemu razmislim, a moj će plan usmjeriti nepredvi ñeni dogañaj. Najprije treba saznati cari činu odluku. - Moram, dakle, otputovati natrag i saznati da li j e izazov na granici izgla ñen ili nije. - Da. Prije ipak moramo i njemu saop ćiti da ste čuli za taj dogañaj. I ništa više. - U činit ću to. -Daljnja naša djela odredit će njegove namjere. A sad idemo. Pošli su u drugo krilo dvora i najavili se. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

Čekaju ći, Rosenberg tiho primijeti: - Ne čudite se. Vrlo loše izgleda, mnogo je pretrpio stra ha za njene bolesti. Da preda mnom sakrije istinu, čitave je no ći čitao i pisao ispri čavaju ći se da stvara neko djelo. Zapravo, nije mogao spavati zbog nje. Josip je sjedio uz knjigu. Lasi zapazi daje omršavi o. - Gle, moj Lasi, što vas nosi k meni? - zapita prij azno. - Ništa nije suviše važno, ali sam smatrao dužnoš ću da se javim vašem veli čanstvu. - Nisam li vam zabranio da me nazivate tim imenom. Ja sam, hvala Bogu, samo čovjek. Nije loše zanimanje. Što mi dakle nosite? - Čuo sam na dvoru da je na pruskoj granici došlo do n e mila incidenta o kome se mnogo raspravlja. Ispri čao je doga ñaj ukratko, a onda ušutio. Mladi je car gledao zami šljeno preda se: - Odavno se govori da Prusi gomilaju čete na granici. Ne vjerujem da Friedrich želi rat. Odviše je zaposlen ure ñenjem svoje zemlje. Ipak, ništa nije isklju čeno. Dobro, Lasi, čekajte dolje moju odluku, a vi, Rosenberg, ostanite. Lasi izi ñe zabrinuta lica. Rosenberg je radoznalo čekao što će mu car priop ćiti. Bilo je jasno da se nešto mora dogoditi. - Barune, ova bi stvar mogla završiti ratom. Moram se vra titi u Be č i ponuditi carici svoju službu na bojnom polju. Za to treba groficu izvijestiti o sudbini njenog muža. Pr ije nego po ñem na bojište, ho ću da se to sve riješi. - Pošaljite Lasija u Be č da sazna kako se riješio sukob na granici. - Nipošto! Sam ću putovati. Zato molim, recite grofici da bih želio s njom govoriti. -Vi ste odlu čili da joj sami priop ćite? - U vašoj prisutnosti. Bojim se da ću izgubiti glavu; mogla bi se onesvijestiti. Iskreno priznajem, provalu o čaja ne bih mogao podnijeti. - Po ći ću k njoj i najaviti joj vašu posjetu. Barun ode a Josip pri ñe prozoru i upre pogled u daleku okolicu. Snježna b rda i doline raskrilile se u širinu. Promatrao je tihi, s mireni kraj posut selima. Po tom mirnom kraju lutale su njegove misli povrh sela i domova, pa se opet vra ćale dočaravaju ći mu strašnu sliku: snijeg poliven krvlju, mala sel a razrušena, a ljudi lutaju krvavom kaljužom psuju ći gospodare koji ih gone u rat. "Zar ovim tihim domovima treba rata? Zar su ugrožen e njihove ku ćice, njihova polja? Ugroženi su carski posjedi, kraljevske tašti ne, otimaju jedan drugome, a živote gube ovi jadnici. Čemu sve to kad je ljudima jedina potreba u životu d a imaju krov nad glavom i kruha na stolu. Carske tašt ine treba da pla ćaju oni svojom krvlju, svojim imetkom! Ne će li priroda jednom taj vladarski zlo čin kazniti i sva prijestolja zdrobiti u prah? Što će se dogoditi ako pravednost pošalje osvetu, ako jednom s njima u čini ono što carevi rade s pukom? Zar osveta ne bi bila pravedna?" Gledao je kroz prozor i razmišljao. "Možda ću u opasnosti rata na ći smirenje, sve zaboraviti u borbi? Možda me tamo nade blagotvorno tane i oslobodi tamnice mojih misl i, koje mi svakog dana otvaraju nove nepravde, nove ludosti, kojima ljudi ustaju sami protiv sebe, sputavaju se i obla če okove kao lijepu haljinu? A ja sve to moram gleda ti sputanih ruku? Ja, neki car - neka lutka, nemam vla sti da sve gluposti rinem niz strminu i sagradim državu: hram pameti, mira i kruh a? Moja majka to zove strahovitim izdajstvom dinastije, carstva, države i samoga sebe? Ne i ne, ona je u zabuni, ja ne mogu izdati sebe, jer ne ću ništa; ho ću tek graditi, dati! A ona? Kako će primiti tu veliku bol. Ho će li se od mene odbiti time što joj baš ja to kažem? Sve ću lakše podnijeti, sve, samo nek je ostala živa. Da je u toj bolesti umrla, moj bi život izgubio

MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE svjetlost dana. Samo nek je živa... Sve ću drugo podnijeti, iako teško." Opet je zapao u teške misli tako da nije ni opazio Rosen-berga. - Oprostite, dugo sam čekao groficu. Odmarala se. Moli vas da do ñete. Ustao je. - Ovo je najteži put u mom životu. Do ñite! U velikom salonu bilo je mnogo sunca; visoki prozor i propuštali su vesele zrake u toplu i ozbiljnu sobu. Nera je sjedila uz prozor gledaju ći smrznuto jezero, a iza njega bijelu smrznutu stazu. Odraz ruži časte haljine na njenom licu pokrivao je bljedilo pa se činilo da vrlo dobro izgleda. Josip se pokloni i srda čno poljubi pruženu ruku: - Smijem li upitati kako se danas osje ćate? - Osje ćam se vrlo dobro. -1 vedri ste, gotovo veseli! - Sanjala sam lijep san; taj mije prelijep san osta vio u baš tinu nešto i za budno stanje. - Onda je taj san ilustracija vaših budnih želja? - Napola. Ili: recimo da! - Dakle mi ne smijemo ni pokušati da saznamo sadrža j tog sna? Zar ne, Rosenberg? Nera upadne sa smiješkom: - Pokušaj je ve ć izveden. Ograda je više puta samo poziv da prije ñemo na tu ñe zemljište. Vi se ogra ñujete ne bih li vam do pustila da poga ñate moje tajne? Ja velim: ne! Ne dobivši odgovor, za čudi se: - Vi ste jako ozbiljni? Izrekla je to nekako ispri čavaju ći se, jer je njegovo lice tek sada poprimilo mračan izražaj. - Ja zbijam šalu, a vi... - U meni nema nijedne šaljive note. Pozorno gledaju ći u njegovo lice odvrati: - Zaista, čim ste stupili u salon, opazila sam čudno smrknu to lice. Pa danas kad je nezaboravno lijep, sun čan dan! - Da, o čito nezaboravan! Osje ćam to. - Tek sad opažam - vaše mi držanje govori o ne čemu, stoje u velikoj opreci sa sun čanom bistrinom dana. - Niste se prevarili. - Smijem li upitati što vas tišti? -Veliki teret! Ve ć ga dugo nosim, a nisam ga mogao skinuti, dok kona čno, grofice, nije kucnuo ozbiljan čas. Njeno se lijepo lice zasjeni, a magla pokrije oči: - Možda vam je Rosenberg rekao da se odnekle javlja ju boj ne trube? - Da, malo prije mi je to spomenuo. Me ñutim, to nije uz rok moje ozbiljnosti, nego ono što vam dugujem... J edan - odgovor. - Odgovor? - za čudi se ona. - Da, odgovor koji sam dužan, a do sad nisam imao s nage taj dug izmiriti. Upiru ći u njega pogled šutjela je i čekala. - Grofice, vjerujete li mi da bih volio prije sebi zadati stotinu muka nego vama samo jednu jedinu sitnu nevoljkost? - Vjerujem i slutim o čemu govorite! - upita i pogleda mu u o či.

- Ne smijem dalje tajiti jer biste me mogli teško p re- koravati. - Strašite me. Ipak, molim, govorite - kakav odgovo r? - Mnogo ste me puta pitali, a onda, vide ći da vam ne odgo varam, niste pitanje ponavljali. Znam, bilo je to i z obazrivosti da me ponovno ne stavite u neprijatan položaj: "ne mogu ni šta saznati"! - Ipak ja sam saznao i - znao... - Molim, recite. - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE -Vi ste me pitali stoje s vašim mužem? Uperivši u n jega prodorni pogled, čekala je. - Njegovu sudbinu nosio sam u sebi, vrlo teško, jer je ne pravedna i mu čna. Osuda je bila zlokobna! Dvije sedmice pos lije uhi ćenja, mjeseca novembra, on je... - Recite brzo! - Smaknut! Nekoliko sekundi uko čeno je zurila u njega, a onda ustane, pode nekoliko koraka prema divanu i pokrije lice rukama. Blijeda lica okrene se on Neri. Ona nije ni kretnjo m ni kakvim glasom davala znakove života. - Da joj nije pozlilo? Rosenberg progovori: - Vaša milosti, osje ćate li se slabo? Šutjela je. - Grofice - tiho će Josip, u čijem je srcu drhtala iskrena, duboka su ćut - kunem vam se svojom savješ ću, pokušao sam kod carice sve, ali moje su rije či ostale neuslišane, moja je duša strepila pred ovim časom, svakog dana, svakog sata, ne izmjerno me tištilo, nisam mogao da vam na dušu sva lim uz sve nesre će još i ovu bol! Ne odgovorivši, naglo ustane i gotovo istr či iz salona. Za njom su se zanjihali zeleni zastori na vratima kroz koja je izišla. Svog dvorskog meštra Josip je gledao za čuñeno. - Ova nijema bol me straši. - Da pošaljemo sobaricu za njom? - Molim vas. Barun odmah izi ñe i brzo se vrati. Josipovo je lice odavalo tešku z abrinutost. - Nikad nisam vidio toliko snage u žene, a opet, ve lim vam, barune, ovo je opasno. - Bol će provaliti suzama; zbog toga je istr čala. - Stanite, kao da čujem jecanje. Slušali su, ali sve je bilo tiho. Šutnja je dugo potrajala. Rosenberg se zagledao u s unce na zalazu, a Josip u plamen kamina. Sitni koraci male sobarice svrate nj ihovu pozornost. Djevojka ude i pogleda baruna. On zapita: - Što radi moja sestra? - Leži, mislim da teško pla če. Pokrila je glavu jastukom. - Ne ostavljajte je samu. - Željela je da odem. - Ostanite u garderobi, pritajite se i pazite. Snaš la ju je ve lika žalost. Morate biti oprezni. - Razumijem, vaša milosti.

- Svaku promjenu odmah javite - pridoda Josip. - Na službu, vaša grofovska milosti. Sobarica se udalji. Josip uzdahne: - Teški teret svalio sam sa svog srca na njeno. - Izdržat će, ima jak oslonac. Rosenbergove se o či zaustave na njegovu žalosnom licu. - Ne bojte se, djevojka će paziti na nju. - Sutra idem u Be č da se ponudim carici. - Ako odgodite još dan-dva, ne ćete u Be č zakasniti a mož da biste nju spasili. - Vi, dakle, ipak osje ćate opasnost? - Priznajem, strašni o čaj lakše bih podnio, nego ovo. - Možda osje ćate da joj prijeti nova opasnost? Vi nešto zna te a meni prešu ćujete? - Nisam imao prilike da vam kažem. Lasi je čuo da je kane rastaviti od vas klevetom daje udovica Vojkffy poma gala mu žu u špijuniranju. - To im ne će uspjeti. On nije bio uhoda; ja sam u to uvje ren. Dugujem njoj i sebi da ga opravdam. Ja ću ga opravdati i pred prijestoljem. - MARIJA JURIC ZAGORKA Sunce je odavno zašlo, a oni su sjedili u polutami. U kaminu je dogorijevala vatra i žarila Josipovo zamišljeno lice. Rosenberg ga upita: - Ho ćete li pri čekati do sutra uve čer? Poslao bih odmah Lasija u Be č da sazna što je carica odu čila, a dotle imate vremena daje negdje sklonite. - Pošaljite ga. Neka se brzo vrati, po mogu ćnosti sutra na večer. Rosenberg izi ñe da potraži Lasija. -Kockaje pala. - Crno ili bijelo polje? - Uvjeren sam: bijelo. - Dakle nije o čajavala? - Ja sam iznena ñen njenom mirnom boli, premda sam uvjeren da taj mir ima samo jednu odgonetku: ona vo li Josipa. A zašto bi to bilo nekakvo čudo? On je toliko pleme nitosti rasipao po njenim putovima, da ga mora volj eti. Zna daje sada potpuno zavisna o njegovoj vjernoj ljubav i i zato je mirna, ali pla če za mužem, to je jasno. Oplakat će ga. Sve ide kako sam ja rekao. - Što on veli? - Straši ga njena nijema bol. Pesimist ne vidi što se iza toga krije. Spremite se odmah u Be č da saznate ho ćemo li u vatru ili ne. Pošto se mladi časnik uputio natrag u Be č, Rosenberg se vrati u salon i naredi da unesu svije će. Odmah nakon toga ušla je sobarica i priop ćila: - Njena milost je čula da je netko odjahao i pita tko je ot putovao. Odgovorila sam daje "mladi gospodin". - Drugo ništa nije rekla? - Još je pitala: nije li možda otišao gospodin grof Falken- stein. Ja sam odgovorila daje on u salonu. - Dobro, idi i sve nam javi - naredi barun. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Najbolje je da se povu čemo - primijeti Josip. Te su ve čeri obojica zajedno ve čerali i dugo nisu legli. Sobarica ih je dvaput izvijestila da je grofica uzela mlijeka i legla. I drugi dan nisu ništa saznali osim da grofica leži i sobaricu šalje iz svoje blizine. Tre ći dan bane Lasi, sav usopljen i zadihan, u Rosenber govu sobu. - Svršeno je! - Dakle rat?

- Ah, ne rat! Carica ne će da čuje o ratu. Diplomacija se is pri čala, dokazavši da je čitavu zbrku stvorio nepoznati krivi pukovnik, neki pustolov. - Divno! Jedno je svršeno. - Ali nije svršeno ništa drugo. Pukovnika nisu našl i i sva je tajna policija u potrazi za njim i za Bavarcima. - Prema tome, naš boravak ovdje mogao bi biti otkri ven. - Odmah bismo to morali priop ćiti i njemu. Da je barem stvar izme ñu grofice i njega završena, otputovali bismo na jug. - To prepuštam vašem oštroumlju. - Glavno je da smo prebrodili dva teška zapleta: su kob na granici i otkrivanje smaknu ća. Sad valja čekati. Tjedan dana živjeli su muškarci potpuno odvojeno u svom krilu i redovito od sobarice dobivali vijesti. Svako poslijepodne je Jo sip s Rosenbergom i Lasijem izjahao u brda, a podve čer su se vra ćali. Osmog dana otkako je Josip kazao Neri o smaknu ću, pošto su se vratili u dvor, do čekala ih je sobarica s viješ ću: sestra baruna Rosenberga moli daje posjetite! Poruka je pobudila veliko iznena ñenje. Činilo im se da ih ne zove na obi čan razgovor nego radi nekog priop ćenja, a to ih je obojicu uzrujalo. Ušli su u zeleni salon i poklonili se nijemo upravi vši poglede k prozoru gdje je sjedila Nera. U okviru tamnog zasto- .V* •4 MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE ra i crnog šala oko vrata isticalo se blijedo lice kao dio nekog poprsja. Blijeda, turobna i nepomi čna gledala ih je mirnim pogledom i kretnjom ruke ponudila naslonja če. Šutjeli su čekaju ći da ih oslovi. - Čula sam da je opasnost rata otklonjena. Bila bi str ašna nepravda da se prolijeva krv. - Zbog pustolova - upadne Lasi - koji je služio Pru sima! - A što se dogodilo s njim? - upita Nera. - Još ništa, ali kad ga uhvate, prebacit će ga preko granice, odakle više nema povratka. Samo da ga uhvate! Josip primijeti: - Čovjek koji zna izvesti, pa i zamisliti takvu vratol omiju, neće se dati tako lako uhvatiti. - Ali imaju siguran trag - dokazivao je Lasi. - Put vodi u Parmu! - U Parmu? - za čudi se Nera. - Cari čin kurir Breitenstein poslao je glasnika carici. Ka d sam bio tamo, o čekivali su i Breitensteina da potanje referira o tom čovjeku. Josip primijeti da je spominjanje Parme probudilo u Neri teške uspomene, te prekine razgovor. - Glavno da je sve u redu. Mir zajam čen. To mi pruža do sta vremena da nastavim prekinute razgovore sa špan jol skim poslanikom i da po čnemo rat protiv doma ćeg crnog ne prijatelja. - Veli čanstvo, ludo je trošiti snagu u borbi koja mora završiti vašim porazom. - Vi, grofice, imate mnogo povoda za pesimizam, me ñutim ja sam drugog mišljenja: rije č istina i pravda nisu nastale ni iz čega, ljudi su ih našli u sebi i oko sebe, okrstili ih imenom: istina i pravda. One, dakle, postoje. - Postoje, samo putovi do njih zasuti su zlobom, a to su

prevelike zapreke. 1 - Ponavljam što sam ve ć rekao: zlo se proždire samo; tko hoće da pregazi istinu i pravdu, zaustavit će ga zapreke. - Makar i nakon smrti?!... Svi su bili uvjereni da misli na svoga oklevetanog muža i nitko se nije usudio odgovoriti. Me ñutim, ona je proslijedila tiho, zagledavši se u pro zor. - Na svom putu do pravde naišla sam na nerazrušive za preke i iskušenja, a kona čno, eto, kakva tragedija!... Nitko se od njih nije usudio prihvatiti ovu temu, p a su čekali što će ona dalje re ći. I nisu dugo čekali. - Dužnost mije - po čne Nera - da vas odriješim tereta koji vam spre čava da idete svojim putovima. - Kakva tereta? - naglo upita Rosenberg. - Mene, gospodine barune! Ovdje sam suviše iscrpla vašu gostoljubivost. Sad je moja sudbina riješena i došl o je vrije me da vam se na svemu zahvalim. U prvom redu njegov u ve li čanstvu! Vrijeme je da se vratim u domovinu, svojoj baki, a vi po ñite putovima koji su vam odre ñeni. Josipovo je lice pokazivalo da ga ova izjava poga ña u dno duše. Lasi je upitno gledao Rosenberga koji živo upadne: - Kako smijete, vaša milosti, i pomišljati da ste n ekome na teret? Molim vas, vaša milosti, recite mi zar je to jedini povod vašoj odluci? - Zar nije dovoljno opravdan? - Nije. I ako je jedini, ne biste smjeli oti ći - nikad! - Vi me kavalirski tješite! - Molim vašu milost - požuri Rosenberg - dopustite da vas kao ku ćedomaćin zamolim da ostanete i dalje ovdje. Vaša je milost jednom iskusila da nije pametno ostavljati p rijatelje! - Baš zato ovaj put ne kanim u činiti ništa a da ne zamolim prijateljski savjet. - Naš je savjet da ostanete - upadne Rosenberg ne čekaju ći da odgovori Josip. - U tom se slažemo svi - pritom pogleda i Josipa i Lasija. Onda naglo ustane: - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Oprostite, netko kuca. Sigurno me traže. Pode k vratima, malo ih otvori i vrativši se odmah, pokloni se Neri. - Neka mi oprosti vaša milost. Danas smo ustrijelil i nešto divlja či: neke vrlo lijepe egzemplare želim sa čuvati za svoju lova čku sobu. Upravitelj zove mene i Lasija da odlu čimo što ćemo zadržati. Za koji čas mi ćemo se vratiti. Lasi je ustao i s Rosenbergom izišao iz sobe. Ostal i nisu slutili daje Rosenberg sve to udesio kako bi Josipa i Neru ostavio same. O na k njemu okrene glavu: - Ho ću da vas nešto zamolim: ne pokušavajte ništa po duzeti protiv oca Grandea zbog onoga što je meni na nio zlo. Dokaza nemate, a goloruk ne možete u činiti ništa drugo nego svoga neprijatelja još ja če izazvati - protiv sebe. - Valjda ne pretpostavljate da se toga bojim? -Vi ne, ali ja se bojim! Uspjeha ne ćete imati, tvrda vjera njezina veli čanstva prkosi svim dokazima i sumnjama. Jednom ste i sami izjavili da je šteta trošiti sile u sitnoj borbi. Molim vas, dakle, pustite to, jer ću živjeti u vje čnom strahu za vas!

Pritom ga je pogledala tako iskreno i toplo da nije mogao izdržati njen pogled i spusti se na sag, a ona živo nastavi: - Nije li Lasi spretan? On bi vam moga donositi vij esti i po državati vezu sa španjolskim poslanstvom. Jedino po vezani s njim možete prikupljati podatke protiv neprijatelja - sve što učinite sami na dvoru, ne će imati uspjeha. Udruženi sa Špa njolcima, možda ćete uspješno mo ći raditi. Najbolje bi bilo da se sa saveznikom sastajete u ovom dvoru. Ustao je. Pozorno je pratila njegove kretnje, jer s e činilo kao da se kani oprostiti. Umjesto toga pristupi prozoru, kroz koji se vidjela velika zvijezda. Nakon dva, tri časa pode prema Neri ozbiljno je gledaju ći: - Grofice, mogu li vas nešto zapitati? - Zašto tako sve čano, moj prijatelju? Na ovo joj nije odgovorio i nastavi misao: - Vi želite oti ći. Molim vas, iskreno mi odgovorite: da lije ta odluka odraz vaše - nutrine? Gledali su se šute ći. Onda ona mirno odgovori: -Ne! Nije!... Njegove lijepe velike modre o či po čivale su na blijedom njenu licu izražavaju ći zanosnu radost. - Vi ste mi zadali veliku bol svojom odlukom da ćete oti ći i zato vas to pitam; ne bih vas htio spre čavati da činite što vam nalaže srce! - Bit ću vam iskrena. Strah me podilazi. Ne mogu vjerovati da će me oni iz Be ča pustiti na miru. Kad se ovako s prozora ovog dvora zagledam u pustoš, hvata me neka nerazum ljiva tjeskoba, kao da u toj pustoši postoji netko koji v reba; kao da k meni putuje tišinom ogrnuta nesre ća, koja bi imala biti svr šetak ove posljednje moje nesre će. A ja ne osje ćam da ću se u prvoj ponovnoj navali mo ći othrvati. Ne bih se više mogla hvatati u borbu s dubinom, osje ćam da ću se u prvoj ponov noj navali predati bez borbe, bez otpora! Po svoj p rilici moj me ljudski egoizam goni u strah koji me nuka da se zaštitim unaprijed, i zato se bojim ovdje duže ostati... - U časovima kad vas sna ñe takva strepnja, zar nikad ne pomišljate da iza vas stojim ja - vaš prijatelj? Je dina je svrha mog pustog života u tome što dopuštate da vas štiti m. - Bit ću i opet iskrena: kad ste vi tu, ne bojim se ni čega, a upravo me to ponukalo da odem; vi morate i ći za svojim ci ljevima; niti smijem, niti vas mogu duže ovdje zadr žavati. Dakle, treba da odem. - Kad sam ja ovdje, vi se osje ćate sigurnom, spokojnom? - Iskreno priznajem: da. Samo kad ste vi ovdje osje ćam se spokojnom. Sve što je govorila činilo mu se kao tiha, daleka melodija, koja mu otkr iva tajnu skrivenih osje ćaja. U prsima je osje ćao **# T|? MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE jeku tih zvukova i budio se. Sa dna duše dizali su se ogromni talasi tajnovitog mora ljubavi, koja mu je dosad bila nepoznata. U tom času, zagledavši u svoju dušu, prenerazi se osjetivš i orkansku snagu plamene ljubavi. Tek sad o čuti da mu ta ljubav ne prožima samo dušu ve č se upija u krv, drš če u svakom živcu, daje postala dio njega samog, sva ka misao i svaki udar srca upravljen je njoj, ali je razabirao i to da su njegove pesi-misti čke

filozofske misli poput jakog nasipa zadržavale divl ju bujicu njegove ljubavi i čežnje. Njene su mu rije či davale odlu čnu nadu, a ona je za čas probila te jake nasipe i sad je prestrašen osjetio kako iza nasipa pesimisti čkih misli čeka vir snažne ljubavi koja će ga razdirati i ponijeti u neizvjesnost. Strepio je. Visoko čelo sabiralo se u nabore. Krajnjim naporom volje sa vladava se da joj ne kaže ono što je osje ćao za nju, a što bije sada, tek nekoliko dana nakon saznanja o smrti muža, sigurno povrijedilo. Spustio je glavu na njene ruke, a njegove su se usn e približavale suzdržano plahim, dugim i jedva osjetljivim dodirom i šapnule : "Obožavam te i umro bih prije nego da ti to kažem - sada kad oplakuješ muža !" U tišini stoje vladala oko njih još je uvijek osje ćao strah od samog sebe i opasnost da ga val osje ćaja ne potopi. Podigao je glavu, odmaknuo se prema prozoru i zagledao u no ć. - Danas je nebo neobi čno vedro! Glas mu je zvu čio hrabro. Osjetivši uzde nad samim sobom, znao je da ne će popustiti. Ona je ustala. Iza tamnog zastora njeno blijedo lic e izgledalo je kao da ga pokriva crni veo. Njemu se u činilo da je ona razabrala kakva se gorostasna borba u tom času odigrala u njegovoj duši i da mu je za takvo držanj e zahvalna. Nastojao je prodrijeti do dna njenih o čiju, ali nije smio pristupiti bliže, jer se nije htio iz ložiti novoj opasnosti. Ostao je kraj prozora. Naslonivši se na rub prozora, dovoljno udaljen od n je, mirno i toplo s nekim tamnim zvukom re če: - Grofice, upravljam vam veliku molbu: ostanite - o stani te u dvorcu. Zastor nad njenom glavom stao se micati, ona se o čito uz-gibala, podigla se i trenutak, dva gledala u pod. - Ostat ću, ali mi obe ćajte da ne ćete po ći u Be č. Zavrtjelo mu se u glavi i - kao kroz san - odgovori : - Rado vam obe ćaj em! U tom je odgovoru bilo stotinu prizvuka njegovih os je ćaja što ih je obuzdavao snažnom voljom. Ona je ustala. Svjetlo svije ćnjaka s udaljenog kamina bljes-nulo je po njenoj tamnoj pojavi. - Smijem li se oprostiti - upita ona - i zamoliti v as da mi sutra poklonite koji slobodni trenutak? - Vi znate da su mi časovi u vašem društvu jedini dar ži vota. Ude Rosenberg, priop ći rezultat izbora divlja či i opazivši neki zanosni izražaj na Josipovu licu, obrati se Neri: - Vaša milosti, molim vas podijelite mi čast da sutra ru čate u društvu sa svojim prijateljima! - Ho ću, gospodine barune - odgovori ona. - Do vi ñenja do sutra! Odilazila je polagano, sredinom salona, i nestala i za zelenog zastora. Josip je pratio svaki njen pokret pogledom mlade du še ispunjene obožavanjem. Dugo je gledao u rese zastora; u činilo mu se da trepere od dodira njenih ramena. I kao da nema Rosenberga zagleda se u sjajno zvjezd ano nebo. U čini mu se da je ono glasnik njegovih nada... Razabravši u Josipu neko posebno ganu će, Rosenberg se polagano izvu če iz salona uvjeren da on želi da bude sam. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

Josip se ponovno nasloni na prozor gdje je maloprij e izdržao tako veliku borbu i zagleda se u naslonja č u kojem je sjedila Nera. Još ju je uvijek osje ćao ovdje, vidio je njeno lice, njen glas, uživaju ći u obnavljanju netom minulih trenutaka...! Nitko ga nije smetao. Vrijeme je neosjetno prolazil o u sanjarenju kad se najednom vrata bu čno otvore. U sobu uleti Marica, djevoj čica mala, nježna, u lijepoj haljinici od bijele tkanine. Nije više bila ni nalik na onu jadnu djevo j čicu, koju je Nera našla u gostionici kraj poštanske postaje. Potpuno se izmij enila, obrazi ći su joj porumenjeli, velike tamnoplave o či izme ñu dugih crnih trepavica gledale su vragoljasto. Neobi čne male i tanke usne smješkale su se pritajenim osm ijehom. " Čudnih li o čiju", pomisli Josip. "Nikad ih nisam vidio, a opet kao da ih poznam! Tko je to jadno dijete ostavio na ulici? Čije su to o či? Čije li su to tanane usne?" Marica se zatr či k njemu i obuhvati ga svojim malim ru čicama: -Stri če, ja te volim! - Zašto me voliš? -Jer ti voliš-nju! - Koga? - Moju lijepu tetu! - Tko ti kaže da je volim? - Ja znam. -Ništa ne znaš! - Znam. Kad je bila bolesna, uvijek si hodao gore-d olje i ovako - tada ona obori glavu do prsiju i stade šeta ti. Onda se zaustavi - a kad si opet digao glavu, onda su ti o či bile pune suza, jest, bile su baš kao i meni. Mije oboje voli mo! - A ona voli samo tebe? -Tebe još više. - Me-ne? - Zar te to ne veseli? - To nije istina. - Kažem ti da jest, jest, baš jest. -Tko ti je to rekao? - Ja znam. Ona se uvijek boji da ćeš nas ostaviti. Ju čer po podne me probudila, stala mi šaptati i rekla mi: "I demo strica zamoliti da nas ne ostavi." A onda me opet pustila, pozvala so baricu i naredila joj da spremi kov čege, jer želi oti ći. - Što je govorila? - Govorila je: što ćemo nas dvije ovdje kad stric ode! I bila je vrlo zamišljena. Ona uvijek misli, misli... - A da li pla če? - Pla če? - za čudi se mala. - Zašto bi plakala? - Tako - zar nije ovih dana mnogo plakala? Mala digne o či prema stropu kao da razmišlja: - Ne, nije plakala. - Pazi, Marice, sjeti se, možda je ipak plakala? - pitao je drš ćući. - Ja ne znam, jer uvijek sakriva lice u jastuk, a o nda opet ustaje i dugo u no ći seta po sobi gore-dolje. Ju čer sam je pita la zašto ne spava... - A što ti je odgovorila? - Što? Aha, znam! Rekla je: "Ti ne znaš od čega se ne spava." - Dakle, ti je nisi nikad vidjela da pla če? - Nisam. Uvijek šuti, misli, uzdiše i seta po sobi. Samo ma loprije kad je došla iz salona bila je vesela i rek la mije: "Stric

će ostati s nama, pa će nam biti dobro." Još me pitala da li te ja volim, a ja sam rekla: "Da, ja ga volim, a vo liš li ga ti, tetko?" - Tako sije pitala? Pa što ti je rekla? Što? - Gledala me, uzela na ruke i šaptala: "Zašto me to pitaš?" a ja sam odgovorila: "Zato jer ga ti -voliš." - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - To si joj rekla? A ona? Stoje ona rekla? - Na to nije ništa odgovorila. O, ja znam zašto. Za to jer se boji da bih ja to odala tebi. Mala pljesne rukama i stane se smijati: - Ja znam, vi ćete biti muž i žena; ti je voliš i ona voli tebe. U pozadini su stajali Nera i Rosenberg. Čuli su posljednje rije či djevoj čice. Josip se obazre i zbuni. Me ñutim mala poleti k njoj pitaju ći vedrim glasom: - Istina je, zar ne, tetko? Vi ćete biti muž i žena! Zabuna je bila teška. Nera je uzme na ruke i re če: - Mala vjen čava čitavo vaše osoblje, barune. I vama je do dijelila vjerenicu koju ne biste nikad prihvatili. To je sigurno naučila na postaji. - Ali ja mislim samo na one koji se vole, a vi se.. . - uvrije ñeno će mala, ali je Nera hitro prekine. - Male djevoj čice ne smiju govoriti osim kad ih se nešto pita. - Onda bih uvijek morala šutjeti. Svi se se smijali. Marica se osjetila uvrije ñenom, uvukla svoja mala ustašca i namrštila čelo. - Bistra je to mala - s tendencijom primijeti Rosen berg. - Bit će krasno djevoj če kad zaboravi loš utjecaj bivše oko line. Čim sam primijetila daje utekla iz moje sobe, znala sam daje otišla na konverzaciju. Sirotica, dosa ñuje se pa tako do sañuje i vama - okrene se Josipu. - Naprotiv, zabavlja me. Vrlo bih vas rado zamijeni o ako mi dopustite da se s njome zabavljam. - To je moja dužnost. Me ñutim, ako želite, podijelit ćemo tu obavezu. "Kakav je divan posrednik ova mala!" zaklju či u sebi Rosenberg. Nera uzme malu i povede je iz sobe. Iz pokrajnje sobe Rosenberg je čuo razgovor i držao da može u ći. Josip ponese malu do divana i posadi je kraj sebe. Njegovo lice, izraz o čiju, držanje i čitavo njegovo bi će iznenadile su Rosenberga. Prodorne barunove o či uvjeravale su ga da vrlo dobro razabire potpunu promjenu u Jos ipovoj nutrini, jer mu se spoljašnost posve izmijenila. Uvijek melankolijom p okrivene crte lica odavale su duboku unutarnju radost, a plave žalosne o či sjale su toplim, bistrim plavetnilom. I njegovo držanje i njegove geste, sve se izmijenilo. Kad ga je barun pozvao u blagovaonicu, vidio je i u njegovu h odu živu elasti čnost, a u glasu kad je govorio, neobi čnu zvu čnost. Sjede ći za stolom razgovarao je Josip s Rosenbergom i La- sijem dosad neopaženom živahnoš ću. Misli su mu hrlile, rojile se. Šaljive i satiri čne primjedbe vrcale su kao rakete u stotinu iskara. Kao da je u njemu p otpaljen nov život, užaren nadama i rasplamsan vjerom u blisku sre ću. Nekoliko puta Rosenberg i Lasi izmijenili su radosne poglede. Josip je vrlo dugo ostao s njima, razvijao planove kako će usre ćiti svoje narode, poticao je sve mogu će revolucionarne teme, smjelo ih razvijao i primjenjivao u svojoj budu ćoj državi. Nikad dosad nisu čuli iz njegovih usta što se sve roji u njegovoj glavi.

Vrlo kasno u no ć Rosenberg ga otprati u njegove odaje i prije no št o ga ostavi nasamu usudi se primijetiti: -Veli čanstvo, vi ste vrlo dobre volje. - Ona će ostati! -A vi? -I ja! - Vidite, moje se oko nije prevarilo. Mir kojim ona podno si smrt svoga muža najja či je dokaz da njeno srce pripada vama. - Kako to lijepo zvu či!... Do danas nisam u to vjerovao, ali sad... kad sam s njom govorio... i ta mala djevoj čica moju je - MARIJA JURIC ZAGORKA nadu u čvrstila! Osje ćam se snažnim i jakim. Rosenberg, ja ću stvoriti mnogo više nego što sam ikad slutio. Dvorom odjekne zvonce. Ušutjeli su. Obojica požure k prozoru. Rosenberg otvori i zapita tko je. Odgovori mu poznati glas: - Vaš lakaj Oskar nosi vam važne vijesti iz Be ča: Lakaj se nade u odaji svoga gospodara i javi: - Prije dva dana uve čer kod vratara njegove milosti go spodina baruna ostavio je netko pismo i odmah otiša o. - Pritom preda pošiljku. - Njena milost barunica, evo , što šalje. Josip pro čita naslov i pokaže barunu: - Adresirano je na groficu Vojkffy a šalju ga u vaš u pala ču. To bi mogla biti spletka. Samo su na dvoru uvjereni da vi po znate grofi čino boravište i - moje. - Zato je naša dužnost da otvorimo pismo. - Vi ste vrlo hitri u otvaranju tu ñih pisama. To ipak nije tako jednostavno. - Veli čanstvo, pismo je stiglo u moju pala ču, u moje ruke - i prije no što bi ga Josip sprije čio, on razdere omot i za neko liko trenutaka usklikne: - Ja sam doista brz u otva ranju tu ñih pisama, a to je donijelo najviše sre će onima prema kojima sam bio indiskretan. Pogledajte. - Tjeralica, formalno tjeralica protiv grofice Vojk ffy! - us klikne mladi car. - Žigošu je kao prusku uhodu. - Ovako vas žele od nje rastaviti. - Postigli su obratno. Htio sam čekati još nekoliko mjeseci da je zaprosim. Sile me time da se odlu čim mnogo prije, ve ć za nekoliko tjedana. - Prema tome, vi ćete grofici ponuditi trajnu zaštitu. - Do smrti! - odgovori on a o či su mu sjale. Sat poslije toga iz sna prodrma Rosenberg svog prij atelja Lasija. - Ne bojte se, probudio sam vas da vam zasladim dal jnji san. Tjeralica je riješila sve. Za nekoliko tjedana pozvat ćemo DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE našeg prijatelja župnika u dvor, obaviti vjen čanje i otputovati u Španiju a da Josip ne će ni zaviriti u Be č. Onda neka dvor traži groficu špijunku. Ona će nestati, a na njeno mjesto stupa žena prestolonaslj ednika. Carici će biti za sva vremena vezane ruke, jer strepi od svakog i najmanj eg skandala. - Mislite li da će grofica pristati da se tako brzo vjen ča? - Pokazat će joj tjeralicu a ona nije nikakav formalist. Um na je i razborita, voli ga, druge joj pomo ći nema; dakle mora prije ći preko svih korotnih propisa! - Onda nam se valja spremiti za svadbu. Ljudi njego vih i na ših na čela ne će nikad primijetiti da ona nije kraljevskog roda. Te su no ći prijatelji mladog cara legli smireni; njegove su putove okrenuli daleko od Be ča, u potpunu sigurnost. A gore kraj prozora stajao je Josip prepune duše i uzbu ñenim srcem i zanosnim ushi ćenjem pratio svijetlu blistavu zvijezdu stoje vedri m sjajem bdjela nad osamljenim dvorcem, osje ćaju ći da ona zajedno s njim o čekuje svanu će njegova velikog dana.

SUSRET U SUMRAKU Cestom je jahao barun Kukmica. U zimskom predve čerju razabirao je vrh brda i obrise zaklete kule VValdburga. Vinom ugrijana mašt a prenosi fantasti čne slike na četverouglastu kulu koja u njegovim o čima poprima oblik velike glave neke životinje. Vino ga grije a blizina VValdburga rashla ñuje. Želi što prije dospjeti gore, prije no što odzvoni pozdravljenje. Podilazi ga str ah od pri če o ludoj Johanni kojom je okolni puk i njega zarazio. Cestom iza nje govih leda zatopo ću konjska kopita. Ugledavši čitavu povorku jaha ča odlane mu te on obuzda svoga konja. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Kad su ga stigli, Kukmica skine klobuk da ih prisil i da od-zdrave. - Kamo, molim, gospodo? U VValdburg? - pita on vrlo lju bazno. Umjesto odgovora slijedi naduto pitanje: - Tko ste vi? - Barun sam, vlastelin, gost sam ovdje, a.. Zašutio je i prestravljeno gledao u bradatog jaha ča koji mu se približio: - Gospodine, visokoblagorodni gospodine, zar me ne po znajete? - Otkud bih vas znao? Nisam odavde! - Ni ja, ali vas ipak poznajem. Vi ste prije nekoli ko sedmica bili kod grofa Falkensteina. - Čuj, Inocente, taj ga pozna, pozna ga! - Kako ga ne bih znao! On je moj pobratim! - Ja sam dvorski meštar bavarske princeze - predsta vi se jaha č. - Kad ste grofov pobratim, molim vas, recite mi g dje bih ga našao? - Znate, nije mi ve ć dugo pisao, zato baš ovog časa ne znam, ali o čekujem pismo od njega. Možda me ve ć čeka u Waldburgu. - Ipak, poznate li onu ku ću u kojoj sam ga našao? Kad sam ono bio prvi put, zaboravio sam, nisam slutio da ću ga još tražiti. Pitam čitav Be č, a nitko ne pozna grofa Falkensteina, ni njegovu pala ču. Možda on nema pala če. - Kako nema kad ima. - A možda nije grof? - Pravi grof nije, on nosi ovo ime da... - Što sam rekao, Inocente. Odmah sam znao daje neki na- zovigrofi ć. A molim, ne biste li htjeli da nam pokažete tu pa la ču? - Zašto ne, otpratite me ku ći. Sutra u zoru po ći ću s vama! - Gdje je vaša ku ća? - Gore, u VValdburgu. - Vi ste iz dvora? Možda sveti čin ro ñak? - Ja? Kako da ne. Ja sam ro ñak, ali stanujem kod upra vitelja. - Gospodine barune, molite je da nas sasluša. - Ako baš želite - dobro. Idemo dakle zajedno. Čovjek se uvijek ljepše osje ća kad je u društvu s prijateljima. Istina, malo se teško razumijemo, ali ipak. Uspinjali su se uzbrdo. S obje strane ceste pružala se gusta šuma potamnjela sumrakom. Drže ći se čvrsto u sedlu, žmigale su Kukmi čine o či lijevo, desno - neće li gdjegod opaziti duh Johanne. Zvona iz dalekog sela objavljivala su pozdravljenje . Kukmica se tri put prekriži. Svijet govori da poslije pozdravljenja du h ide šumom. -Kasno je.

- Da, kasno. Tama ne čini ništa - odgovori Melkior s na mještenom odvažnoš ću. - Zar se vi bojite tame? - Ja? Barun Kukmica? Ponos i dika Zagorja? Nisam se bo jao ni u pola no ći na groblju -ja, sam samcat! - Ima ih koji se boje i po obi čnom mraku. A ne znam zašto! - odvrati Melkior. - A ne bojite se lude Johanne? - bubne najednom Ino cent. To je pitanje zazvonilo u njihovim glavama i Melkio r plane: - Bedak! Blesne kad ga nitko ne pita. - Vi, dakle, znate? - tiho će Kukmica - za onu glupu pri povijest. "Lopov, a tu se juna čio da ne zna zašto bi se bojao! I on se boji kao i ja", misli Kukmica u sebi pa ond a re če polu glasno i tobože sasvim ravnodušno: -1 ja sam ve ć zaboravio. To su pri če za babe, a ne za vitezove. Kakav duh? Gluposti! Duha nema! - Razumije se da nema. Ne bismo li pošli malo brže da sve tica ne zaspi? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Mogli bi nam se konji spotaknuti - tuma čio je Kukmica, boje ći se da ga oni na svojim ja čim visokim konjima ne osta ve za sobom. - Znate, gospodo, po toj cesti uvijek leže klade, ljame su, same male jame! Jahali su po njegovu savjetu korakom; široko otvore nih o čiju gledali su s obje strane u gusto granje. S desne strane nešto se gibalo. Grmlje zapucketa. Kukmica se zguri u sedlu u klupko. Melkior protrne i zaostane, tako da su mu sluge dos pjeli s obje strane. Pucketanje se ponovilo nešto više ispred njih. Kukm ica se prestrašeno obazre. Bavarci su zaostali za njim i on zaustavi konja. Za šti ćen slugama, Melkior hrabro upita: - Vjetar pucketa granjem? - Danas vjetar ne puše - re če Inocent. - Kako ne puše, kad puše - ljutito će Kukmica. - Idemo, idemo dalje - požurivao je Melkior, osje ćaju ći oko sebe svoje ljude. - Gospodine barune, potjerajte ko nja. - Ne će da ide! Plaši se! - Glupan! Čega se plaši? - Možda se i on boji lude Johanne... - pridometne I nocent. - Mu či - okosi se Melkior. - Barune, zar ne ćemo dalje? Krenuli su bliže Kukmici. Iz grmlja izi ñe tamna prilika. - Isuse! - Kukmica pusti uzde. - Nebesa! - prekriži se Melkior. - Tko ste vi? - zapita glas iz šume. Društvo osjeti strah u kostima. Melkior utisne čizme u trbuh svom konju, ovaj poleti, a ostali za njim. Trkom su se uspinjali uzb rdo. Kukmica, kupaju ći se u samrtnom znoju, zaostane. Užas ga tjera. Net ko je iza njegovih leda. Tko drugi nego duh Johanne. Klobuk mu padne s glave. Ono nekoliko čuperaka na ćelavoj glavi podiglo se u zrak. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Obazre se. Jašu na konju, dva duha na konju! Užas mu zaslijepi vid. Povi če naprijed Bavarcima: - Čekajte, čekajte, ne ostavljajte me! Oni su odjurili kao sjene, a baruna ve ć drže čvrste ruke. Razroga čenih o čiju vi če, spustivši uzde.

Duh ima mušku gubicu - pomisli. To ga malo smiri. - Zašto bježite ako ste pošteni? - pita ga muški gl as. - Pošten sam, ja ne bježim, ali se bojih duha - vi niste duh, gospodine! Je li da niste? - Ne brbljajte, ve ć mi kažite tko je bio s vama? -Visoka gospoda! Dvorski meštar bavarske princeze i pratnja - odgovori barun. - Tako? Onda nas predstavite. Mi smo ovamo zalutali , bili bismo vam zahvalni kad biste nas poveli nekamo pod krov. Umorni smo. Kukmica je presretan jahao u njihovu društvu. Kad s u se našli pred Bavarcima koji su ve ć bili pred dvorom, Kukmica se slavodobitno obrati M elkioru: - Zašto ste se prestrašili? Zašto ste pobjegli? - Mi? Što vam pada na um? Mi smo se žurili... -A ja sam lijepo polako jahao za vama. Zašto da se žurim? Melkior pogleda tamni dvor i za čudi se: - Molim vas, gospodine, gdje je svetica? - Valjda u nebu - odgovori Kukmica - u paklu nema s ve taca; u dvoru je nema ve ć bogzna kako dugo. - Pa zašto ste onda rekli daje gore. - Rekao sam daje bila... Vi me niste razumjeli... M i se ne razumijemo u govoru - ispri čavao se Kukmica, sretan što ih je zavarao jer bi umro od straha, daje sam slušao p ucketanje u grmlju i glas iz šume. - Do ñite, danas ste moji gosti. Idemo k upravitelju. I ova gospoda, kavaliri, neka izvole. Sve će vas častiti barun Kukmica! MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Vi, gospodo, tražite bavarsku sveticu? - oglasi s e jedan od jaha ča. - Mi znamo gdje je ona. - Sveti Melkiore, hvala ti budi - usklikne fiktivni dvorski meštar bavarske princeze. - Molim vas, visokoblagor odna go spodo, recite nam. - Povest ćemo vas. - Ali ne možete odbiti poziv gospodina baruna - vik ne Kuk- mica pa čitavu povorku povede upravitelju. Malakoczv i njegova žena čudili su se kakve im je to goste doveo Kukmica. U velikoj sobi našli su se na okupu Melkior, Inocent, Kukmica i dva plemi ćki odjevena jaha ča. Oni su se predstavili Melkioru kao kavaliri iz B eča. - Oprostite... Mi smo zalutali i slu čajno sreli staroga go spodina, koji nas je tako ljubazno pozvao da nismo mogli od biti poziv. - Ne bi bilo loše štogod... - oglasi se Kukmica. Kad je Malakoczv izišao da naru či jelo, Kukmica se s Baarcima nadmetao u hrabrosti, a dvojica kavalira primakli su glave i š aptali francuski: - Nabašemo na Johanneshof kad ga je Josip ve ć odavno ostavio, a na povratku baci nam nebo u prazne ruke - Bavar sku! Binder i Blank opet će se iskazati. - Ne vjerujem da će ovi ljudi prona ći trag pukovnika s pru ske granice, ali carica je naredila da ga love. Naš i siromašni kolege oko Tereziendorfa mu če se, a mi ubiremo lovorike. -Vrijedi li ova lovina ili ne, svejedno. Carica će se veseliti i na či "rezultat" našeg rada. A to je glavno! Razgovor utihne kad je ušao grof Meško. Njegovu poz ornost privukao je Melkior iznose ći Kukmici svoje pustolovine nakon odlaska iz Rosenb ergove pala če. Kukmica nikako nije mogao dovesti u sklad da je Bavarac don io pismo od Nere i da spašava bavarsku princezu. Kad gaje upozorio na groficu, Me lkior ga srdito ušutka:

-1 mene su htjeli prevariti daje "grofica" a ne pri nceza. Meško se umiješa pitanjem i za čas shvati razliku izme ñu princeze i grofice. To ga rastuži, pa kad se vratio u svoju sobu, obavijes ti Stanku o onome stoje čuo. - Sada sam se uvjerio... Kad se Kukmica vratio od b arunice Rosenberg ništa nije slagao. Sve je dakle istina. S ad znamo. On je mrtav, a ona je otišla s drugim. U prednjoj sobi gosti su odli čno podvoreni hladnim pe čenjem, kajganom i vinom. Binder i Blank bacili su se na jelo. Pi ćem su stalno nudili oba Bavarca koji su, uzdišu ći za svojim pivom, trusili čaše s vinom. - Vi dakle tražite sveticu? - pitao je Blank. - Da joj otkrijemo svoju nesre ću i zamolimo je da nas sa vjetuje gdje da na ñemo princezu. - Bavarska svetica nalazi se u Be ču u jednom samostanu. Povest ćemo vas onamo. - Gospodine, Bog vam pozlatio usta! - klikne Melkio r. - Učinit ćete veliko djelo. Ako se ne biste uvrijedili, mi bi smo vam trud nagradili. Pošto se opet pojavio Meško, Binder i Blank promije ne temu i ponukaju Bavarce da odmah krenu na put. - Molim vas - upozori Melkior svoje pratitelje - ni ste čuli onu glupost o duhu? - Kako da ne, ali mi ćemo uzeti fenjere. Dusi se klone svje tla kao i vuci. - Zašto to treba? Mi se ne bojimo, ali fenjeri ne će štetiti. Binder i Blank čitavim su se putem do Be ča smijali toj pri mjedbi. Za sat su se našli pred dvorom. - Kako je to veliki samostan! - za čudi se Inocent. - I kako je rasvijetljen. - Izvolite - ponukaju ih Binder i Blank. Kroz stražnja vrata uvedu ih u dvorište, a odatle u zadnje krilo dvora. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Najprije morate govoriti s klju čarem samostana - re če Binder. - On će vas ispitati. Recite mu sve iskreno. On će vas predvesti svetici. Sjeli su u predsoblju grofa Kocha, dok su Binder i Blank pošli k njemu da mu objasne svoju lovinu. Koch odmah potr či u cari čin kabinet i objavi trijumf svojih najodli čnijih pouzdanika. Kad se vratio u svoj ured, naredi Binderu da unese u sobu veliki naslonja č. - Njezino veli čanstvo želi prisustvovati ispitivanju - ali tako da Bavarci ne znaju tko je. Spremali su u velikoj žurbi. Kona čno Binder i Blank odu po svoje uhi ćenike, uvedu ih Kochovu sobu i ostave nasamu. Oni su razgledali fine sagove, velike zlatom uokvir ene slike, svilene zastore i srebrni pisa ći pribor. - Čuješ li, Melkiore, svetica bolje živi u ovom samost anu nego stoje živjela u onom dvoru. - Najprije je trpjela pokoru, a sad uživa nagradu. - Nisam znao da sveci imaju tako lijep samostan. - Sveci su ve ći od kraljeva. Valjda je pravo da imaju još ljepše stvari nego kraljevi. Što misliš? Sveci u ne beskom kraljevstvu sjede Bogu slijeva i zdesna. Kako je te k ondje sve ure ñeno. Binder najavi "klju čara" samostana. Bavarci nisu promijenili držanje, n iti su se poklonili. Čekali su klju čara apa-ti čno. Kad je Koch ušao, Bavarci su se malo stisli i pogledali Kochov srebrom opšiveni zeleni h aljetak. Izgledao im je odviše raskošan za klju čara. - Gledaj, gledaj - čudio se Inocent - nema ni prega če, ni

kapice, ni klju čeva! - Mu či! Nije sveta čki samostan naš majur. - Dobar dan, dobri ljudi - pozdravi Koch. - Dobar dan, gospodine klju čaru. Mi bismo rado govorili s bavarskom sveticom. - Ona vam poru čuje da meni ispri čate sve, što je i kako je bilo. U dnu se ukaže snažna cari čina pojava. Obojica prilijepe svoje poglede u nju. Inocent šapne: - Ide časna majka samostana! - Mu či! Vidiš, nema opati čko odijelo. Možda je vratarica. - Dobri ljudi, najprije recite zašto ste došli iz B avarske? - upita Koch. - Da oslobodimo bavarsku princezu! Carica se nasmiješi Kochu i progovori francuski: - Žrtve pu čkog pri čanja. Zaista vrlo naivne žrtve! - A odakle ste je htjeli osloboditi? - Pa znate... iz samostana kamo ju je zatvorila car ica. - To su pak izmislili u Be ču na moj ra čun - re če carica opet francuski. - Pusta je pripovijest da princeza živi. - Pitajte podrobnije - re če carica. Melkior ljutito pogleda caricu pomislivši: "Sto se ova plete." Kochu odgovori: - Kakva pri ča! Mi smo princezu vidjeli živu i oslobodili je, ali cari čini su nas ljudi prevarili i ukrali je. Šef kabineta i carica pogledaju se zapanjenim pogle dom. Ona mu dobaci: - Ispitajte ovo to čno. "Opet se plete", bjesnio je u sebi Melkior. - Iz kojeg ste je samostana oteli, kako? Ja ću sve to čno pre nijeti svetici. Melkior poravna crne br čine i po čne pri čati kako je jedne srijede bio u VValdburgu, gdje su primili uputu da pod samostanom Marijinih k ćeri čekaju princezu. - U VValdburgu? - usklikne carica. - Ovo zvu či nevjero jatno! "Prokleta baba, zašto se ona plete", promrsi Melkio r. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Kako je izgledala ta svetica? - Kako? Onako kako izgleda. - No, da, molim, opišite je, kakvo ima lice, kose, oči, sve! - Koji bi joj vrag, oprosti mi Bože, u onoj tami me du mr tva čkim glavama vidio lice. Nismo je osvijetlili, a tam o je kao u mrtva čnici. - Što vam je rekla svetica? Melkior opet ponovi cijelu pri ču, sve do puta u samostan Marijinih k ćeri. - I ona je došla, baš u času kad su je cari čini ljudi htjeli uhvatiti, ali mi s njom odmah k župniku, a onda smo išli po grofa Falkensteina. Carica uzbu ñeno i naglo upadne: - Tu se nešto skriva, grofe! Sada se Melkior okrene grofu i srdito upita: - Je li vam to žena? - Nije - odgovori grof zbunjeno. - Pa što nemate hrabrosti da joj kažete neka drži j ezik za zubima. Kod nas žene nemaju pravo da se uple ću u muške poslove.

Carica mirno odgovori: - Kod nas je druga čije. - Zato vam sve tako izgleda. - Ovo je iskrena kritika - primijeti carica. - Kako je bilo ono s grofom? Ispri čajte nam sve - nukao je grof Koch. Bavarac ispri ča kako je nosio princezino pismo u Be č grofu Falkensteinu. On je odmah pošao na put. Stigli su sretno, i još istog d ana zajedno s grofom krenuli u Bavarsku. Na kraju je princezi pozlilo, poslali s u ga po doktora, ali onda se nešto dogodilo: došla je potjera, Inocent je pošao daje odbije, tjerao ju je dugo, a kad se vratio, nije bilo ni princeze ni gro fa. Napeto i pozorno slušala je carica. Grof je ispitiv ao potankosti. Ni on ni carica nisu mogli shvatiti što se to dogodilo. - Pozvonite - obrati se grofu - neka do ñe otac Grande. Mož da će on razjasniti njihov posjet grofici u Waldburgu. - Onda zapita Bavarce: - U Bavarskoj se dakle govori da princeza nije umrl a nego da ju je carica zatvorila. Što vele, zbog čega? - Pa zato da mladi može uzeti drugu; a i zato što j e carica bila ljubomorna na princezu. - Zašto ljubomorna? - Zašto? Zato jer je princeza mlada i lijepa, a car ica bogme stara. - Pravo velite, stara je, ali je vaša princeza kraj nje izgleda la stara i ružna. Inocent i Melkior udare se laktima i prasnu u smije h. Carica ustane: - Zašto se smijete? - Tko vas je tako namazao? Kako princeza može biti ružna. Sve su princeze lijepe, a bavarska najljepša od svi h! - Možda se ipak varate. Melkior odreže: - A šta vi znate! Vi nikad niste vidjeli pravu prin cezu. Sa smijehom pitala je dalje: - Vaša je šti ćenica dakle lijepa žena? - Njezina visost princeza - ispravi Melkior - ljepš a je od svih princeza, od svih kraljica i carica. Carica se zna čajno zagleda u Kocha, a on potanko ispita Bavarce o li čnom izgledu princeze, na što carica usklikne njema čki: -To je ona! - Pa naravno daje ona! Nego što ste vi mislili? Tko bi bio nego ona. Nemilo iznena ñenje umori caricu i ona sjedne: - Ovo je genijalna spletka, ili su ova dvojica lu ñaci. Na vratima se pojavi otac Grande. Ugledavši Bavarce , okrene im profil i pokloni se carici. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Govorite francuski - naredi mu - oni ne smiju zna ti s kim govore. Koch će vam re ći što govore o grofici Thurn. Grande osjeti da se nad jezuitima sakupljaju oblaci , koje su navukli Bavarci. Malo zbunjeno zagledaju se u oca Grandea, koji je r azmišljao kako da udesi obranu. Postoje Koch priop ćio sve stoje čuo, lice oca Grandea odrazi mirnu ozbiljnost. -Veli čanstvo, molim, ovo je važno. Mislim da će nam otkriti veliku zamku. Neka gospodin grof to čnije ispita okolnosti. Njegova milost preslušala je svu bivšu

služin čad grofice Thurn i svi su iskazali da je pobožna gr ofica otišla četiri dana prije nego stoje grofica Vojkffy tobože od nje dobila papire Natalije Jagušinske. Prema tome, nisu ovi ljudi mogli s njom govoriti! "Sva sre ća - mislio je jezuit - da smo služin čad na dvoru sastavili od naše bra će i njihovih pouzdanica. Stvar je opasna.. . Sad pa zi Azelmo", bodrio se on. Sam je Kocha poticao na pitanja da što više probudi uvjerenje kako mu je stalo do istine. - Veli čanstvo, bivši sluge grofice Thurn tvrdili su - a to zna i grof Koch - daje grofica Vojkffy one srijede bila u Waldburgu, da je tražila groficu Thurn i ušla u njen salon s m rtva čkim glavama. Bavarci vele da su te srijede došli k svet ici... Stoje dakle jasnije nego da se lukava grofica poslužila t im slu čajem i, vide ći kako Bavarci traže tobože živu bavarsku princezu, u ime svetice uputila ih u samostan Marijinih k ćeri... Kako bi se ina če tamo s njima susrela? - To je sasvim vjerojatno - prihvati carica - ali z ašto se pri kazala bavarskom princezom? - Da iskoristi naivnost ovih ljudi koji su je htjel i povesti u Bavarsku. - A grofica je imala mnogo povoda da sretno umakne iz naše zemlje - nastavi carica. - Sad je sve jasno do nekih "cari činih ljudi" koji su hvata li princezu. - Upravo sam danas dva put pokušao vaše veli čanstvo za moliti da me primi, jer sam dobio važnu vijest. Vam a je poz nato da su naša bra ća glasom punomo ći vašeg veli čanstva tra žila zloglasnu groficu na svim svojim putovima i sv aki je od njih dobio to čne upute o njenoj li čnosti. Jednog dana puto vala su tri naša brata po selima da propovijedaju r ije č Božju i ljubav prema uzvišenom prijestolju - kad jedan opaz i na put noj postaji ženu navlas sli čnu grofici Vojkffy. Kad su se uvje rili da se ne varaju, htjeli su se grofice domo ći: upu ćivali su Bavarce da to nije princeza - tako da ove njihove i zjave pot puno odgovaraju istini. Me ñutim prije nego što su nas bra ća mogla izvijestiti o svom otkri ću, pristupio je grof Falkenstein i poveo groficu ne znamo kamo. To sam doznao ju čer kad su se ta trojica naše bra će vratila s puta. - Sad smo nacistu daje grof, inkognito sam prestolo nasljed nik, otputovao s njom netragom. - Na žalost, veli čanstvo! - A sada, grofe, ispitajte ove ljude o pukovniku. O stanite, oče Grande, to će vas zanimati. Njemu je odlanulo. Prvi je udarac dobro odbijen. Ba varci su opisali trojicu onih s kojima su se sreli, osobito onoga s crnom bradom, koji se okosio na njih i ostavio ih. - Biste li ga prepoznali da se na ñete s njim? - zapita Koch. - Kako da ne! -1 da se preodjene? - Pa da ošiša i bradu. Koga jednom vidim, toga ne z abo ravljam. - Dobro. Ostat ćete u Be ču. Kad vas zatrebamo... - Što bi to vi trebali nas! Mi trebamo vas, da nas povedete bavarskoj svetici. - Ona teško boluje... Treba čekati da ozdravi. - Zašto nam to odmah niste rekli? - Htjela je da vas sve ispitam. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

Melkior je sve češće pogledavao oca Grandea i kona čno ga oslovi: - Čujte, sveti gospodine, niste li vi, kad smo bili ko d sveti ce, došli s još jednim isto tako svetim gospodinom "u hodnik svetice"? Grande se u duši lecne, ali se nasmiješi okrenuvši se carici. - Te srijede bio sam s glavarem na hodo čašću, ali otac Ignjatije i Kalistro došli su u VValdburg i tamo su im rekli daje grofica Thurn prije četiri dana otišla u hodo čašće u Češku. To je dokaz, veli čanstvo, da su ovi ljudi doista bili u VValdbrugu i tamo o čito bili zavarani od grofice Vojkffy. Grande je trijumfirao: "Kako mi dobro Bog pomaže!" - Otpustite ih, ali čuvajte - re če carica Kochu. - Bavarska je Bogom nadarena zemlja, ali Bavarci su ma ćuhinski darovani umom! Konačno su obojicu isturali iz sobe i naredili im da čekaju ozdravljenje bolesne svetice u gostionici "K jelenu". Odredili su im pre odjevenog Kochova pouzdanika da ih svuda prati. Carica oslovi Kocha: - Grofe, pruža vam se prilika da steknete kneževski naslov, uz oproštaj svih taksa. Jedino se traži od vas da u ñete u trag grofu Falkensteinu i njegovoj ljubavnici. - Bavarci su nam otkrili siguran trag, koji valja s lijediti. Svakako su bjegunci pošli prema jugu, ili se sakriv aju negdje u osami. Kao što smo našli Johanneshof, tako ćemo otkriti i novo boravište. - Nadam se ne prekasno - upadne carica. - U činit ću sve da bude na vrijeme. Poslat ću Bindera i Blanka u Tereziendorf. - Obojica zaslužuju nagradu za svoj nalaz, a vi ćete, nadam se, zaslužiti kneževsko ime. Dotle je Grande razmišljao: "Otkad je prokleta ljepotica ostavila kulu i prevar ila me, ide za mnom magla opasnosti. Svakog časa moram paliti svjetlo da ne zalutam. Zar se urot ila protiv mene s vragom?" Carica ustane i pogleda Grandea: - Ja sam vrlo nesretna. Osje ćam da ne ću moći sprije čiti brak izme ñu ove žene i sina... -Veli čanstvo, možda sprije čiti ne, ali razvrgnuti svakako! Sveti otac papa ne bi se oglušio želji vašeg veli čanstva da proglasi ništetnim brak izme ñu prestolonasljednika i uhode... koja je čarolijama obmamila nesretnog sina. - To je moja nada. Samo da mi stigne Breitenstein i donese Amalijinu tužbu. Poslat ću je papi. Zašto sam toj licemjerki to liko vjerovala? Služi se imenom pokojne princeze - one čiste, dobre an ñeoske duše! Ilije vještica ili lu ñakinja. Do vi ñenja... - Veli čanstvo, ve ć odavno želim vam priop ćiti nešto vrlo važno. - Do ñite u moj kabinet. Slijedio ju je, prošavši čitav niz odaja. - Veli čanstvo, ono što želim priop ćiti vašoj velikodušnoj brizi za naš red, nije u skladu s mojim propisima - mislim pro pisima moga zvanja - ali je u skladu s mojom savjes ti, koja se u svom moralu uzdiže daleko nad sve pisane statute: služiti carici... "On ima samo jedan defekt: preduge uvode", mislila je carica nestrpljivo. -1 upravo bih zato bio teško nesretan ako vaše veli čanstvo ovaj moj čin, ovo moje priop ćenje ne bi zadržalo svojom tajnom... Možda bi inter es tražio da priop ćite kancelaru ili kojem drugom pouzdaniku vašeg vel i čanstva, ali to bi uništilo ugled svetog mi zvanja. - Nemam interesa koji bi me nagnao da prekršim zada nu

rije č... - Veli čanstvo, čut ćete vrlo važnu stvar, vrlo važno otkri će. Pouzdajem se u zakletvu veli čanstva... - MARIJA JURI Ć ZAGORKA -Da, pouzdajte se... - Budu ći da mi se vaše veli čanstvo kune, usu ñujem se priz nati. Rekoh, ne slaže se sa zvanjem, ali sa savješ ću danoj mi od Boga. Nekog dana - ve ć dugo - u jezuitskoj crkvi u mra ku, pred zornicu, kad sam ispovijedao vjernike... n eki čovjek kojemu nisam mogao kroz rešetke ugledati lice... is povije dao mi se... i na kraju rekao: " Čovjek neki u ovoj zemlji ima spise, koji sadrže sramotnu tajnu carske porodice. Izru čit ću spise njezinu veli čanstvu na vaše ruke, o če Grande, za pet mi lijuna." - Lupeško iznu ñivanje - u ispovjedaonici! Kakve li pokva- renosti! Sve to dolazi od slobodoumnih novotarija. To je, eto, degeneracija morala. A što ste mu rekli? - Da ne vjerujem u ispravnost takvih spisa, jer u p revišnoj porodici vlada najuzvišenija čisto ća morala, na čela i bogo- bojaznosti. On mi na to odgovori: ako ne vjerujete vi, vjero- , vat će car Friedrich. Te je rije či dignu sa stolice. Ode k prozoru i otvori ga. Lede ni zrak zastruji u kabinet. - I premda mi je rekao da će jednog dana osvanuti po od govor, ne vjerujem da takav spis postoji. Nema sumn je, spis ne postoji; neka lupeška duša ho će da ucjenjuje, ali dužnost i vjernost mi nalažu da obavijestim vaše veli čanstvo. Ako doñe, potjerat ću ga. - Ipak... s lupežima treba postupati oprezno. Kako bi bilo da se upustimo u pregovore s tim lopovom. - Traži odviše! Pet milijuna! - Mislim prividno, da ga redarstvo uhvati. - Veli čanstvo, pokušat ću, ali redarstvenu službu prepustite meni, ina če ću ostati žigosan da sam odao tajnu ispovijedi. - Da, da. To sam zaboravila. Oprostite, prepuštam v am sve. Grofica Fuchs prekine razgovor: -Veli čanstvo, vitez Breitenstein stigao je iz Parme. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Hvala Bogu! O če Grande, sutra u deset sati do ñite k meni. Mnogo vam hvala. Nešto se tu skriva, o tom nema sum nje. Cari čin kurir sreo se s ocem Grandeom na vratima kabinet a. Pozdravili su se i pošli svak svojim putem. - Dakle, Amalija je udovoljila mojoj želji? - upita vla- darica. - Jest, veli čanstvo, i radosno prima rastavu. - O tom ćemo još deset puta razmisliti. Da vidimo što piše o grofici Vojkffy. Željno čekam taj spis. Pro čitavši, carica je planula. - Grofica je imala veze s pruskim oficirima. Sve to biva ljep še i ljepše. Što je u toj ženi! Amalija brani grofi čina muža! Ludost! Pe če je savjest! Kada ga je optužila, njena je savjest bila na šetnji? Prekine temu: - Sada me zanima razjašnjenje o lopovima koji na gr anici bacaju ulje u vatru. Vi ste u Parmi vidjeli pukovni ka i s njim razgovarali? - Na vojvodskom dvoru! - Kakva on posla ima na vojvodskom dvoru? - Predstavio se kao kurir vašeg veli čanstva! Udarila je rukom po naslonja ču.

- To nadilazi sve drskosti! Onda je doista sam Prus ! - Po svemu: naš državljanin. - Kome je nosio vijesti u moje ime? - Vojvotkinji. - Mene ostavlja svijest! -Vojvotkinja gaje primila i nakon te audijencije ne stao je, a ipak nije izišao iz dvora. Ni na moju intervenciju vojvotkinja mi ga nije htjela predati. -Vi zbijate lakrdije! Kurir ustane i pokloni se, kao da će oti ći. - Što je? Nemam li prava posumnjati u mogu ćnost takve nemogućnosti? MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Veli čanstvo! Kad ja nešto ustvrdim, onda se to ne može nazivati nemogu ćnoš ću. - Da vaše umne sposobnosti ne zašti ćuju vaše loše mani re, mi ve ć odavno ne bismo zajedno razgovarali. Svakako, ne mogu da shvatim. To bi bio zlo čin protiv države, carice i majke. - Činjenica se ne može opore ći pa bila i neshvatljiva! Neka me veli čanstvo opet ne prekida. - Nadam se da ste u Parmi prakticirali taj ton! - Ondje bi bio potreban! -Govorite! Slušaju ći, nekoliko je puta udarila šakom po stolu da nadom jesti rije či od kojih se suzdržavala. - Stoje taj čovjek radio u Parmi? Stoje s njom govorio? - Ne mogu ni slutiti, a ipak sve se to desilo. - Da je živ princ - mogla bih pomisliti da je to nj egov pouz danik, ali ovako - ne razumijem. Ili taj čovjek ipak nema ništa zajedni čko s pukovnikom na granici! Kakav je! Pristao, mlad ? - Vrlo mlad i pristao. - Hvala. Tu se krije ljubavna pustolovina. Amalija neće os tati svom mužu vjerna. Mnogo je baštinila od cara. Što vi mi slite o tome? - Vaše veli čanstvo poga ña činjenicu, samo je osoba izmije njena. U Parmi se koješta govori o dvoboju grofa Ri vere s jed nim parmskim plemi ćem radi vojvotkinje. - To valja ispitati! A pukovniku nema ni traga? - Mislili smo da bježi preodjeven u lakaja grofa Ri vere. Meñutim, Rivera to odlu čno pori če. Najprije me upozorio na sumnjiva pukovnika, a poslije ga zašti ćivao. - Vojvotkinja se razvija u opasnu ženu. - To sam iskusio pri oproštaju. Ona me izbacila iz dvora za jedno s porukom daje sita opomena i tutorstva vašeg veli čan stva, pa traži daje pustite na miru. - Tu joj želju ne ću ispuniti. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Saznao sam da se iste ve čeri sukobila s ministrom Til- lotom, ali nisam bio prisutan. On mi je rekao da o tome želi poslati vašem veli čanstvu i španjolskom kralju vlatoru čni iz vještaj. - Basta! S tom ću Amalijom završiti kratko: ako se ne poko ri, snosit će posljedice kakvih do sada još ni jedna carska k ći nije snosila. Mene sad više zanima zlo činac. On ispri ča neuspjeli pokušaj da uhvati sumnjiva lakaja, što je caricu uzrujalo, ali je svejedno ispitivala potankosti. - Dakle, ništa više ne znate o tom lupežu, koji mij e... - Kad sam se vra ćao, saznao sam da su sva trojica ot putovala prema sjeveru. Dakle u Austriju. - Opet trojica! To je važno. Ako ih ne uhvate, ja ću razju

riti svu sigurnosnu oblast. Sve ću ih pobacati van. Moraju ga uhvatiti. To je moja zapovijed. Jao si ga njima ne bude li iz vršena... ISKUPLJENA RIJE Č KANCELARA KAUNITZA Kancelar Kaunitz leži na divanu u dnevnom salonu. G obleni pokrivaju crvene tapete velike sobe. Pozla ćeni okviri naslonja ča, bjelokoš ću izrezbareni ormari, kineske vaze, svileni zastori, bogati sagovi, mramo rni i bon čani kipovi nagih žena i muškaraca porazmješteni na postamentima- sve je raskošno, s jakim muškim linijama, ali čitava slika odaje da joj gospodar voli udobnost, os je ća rafiniranu pozu i uživa u raskoši. U središtu salon a na stalku je prislonjena velika slika Marije Terezije prikazuju ći je u naravnoj veli čini, kako stoji s kraljevskim amblemima kraj stola i upire se o žezlo . Val topline izlazi iz kamina. Kancelarove tamne o či izvirku-ju ispod debelih vjeda, pogledavaju po udobnom namještaju i odražava ju svjesni užitak udobnog odmaranja. Odjeven je u MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE svilene čarape, svijetlomodri ku ćni haljetak, a široke komotne ku ćne hla če spuštaju se u naborima i skop čane su ispod koljena šarolikom vezanom sponom. Na prsima je haljetak otvoren, pa se vide čipke. Ovako udešen, u raskoši, diplomat nalikuje besposle noj muškoj ka ćiperki. U pala či je tiho. Salonima, predsobljima i stepeništima, k rcatim prezasi ćenom raskoši, prolaze lakaji, ko-mornici. Jedva se doti ču sagova, pronose pala čom šapat: "Kancelar ima hunjavicu!" Ispred goleme, bogate pala če - dar carice Marije Terezije - stoji vratar u odo ri čuvenih kancelarovih ljubi častožutih boja. Važna lica prima ko čije; isto tako na zabrinuta pitanja odli čnika zabrinuto odgovara: - Njegova preuzvišenost kancelar Kaunitz ne može pr imati. Boluje od hunjavice. Kočije s posjetiocima odlaze polagano, da ne uznemire kancelara. Čitava vlada, plemstvo, dostojanstvenici, svi dolaze , pitaju, a vratar uporno odgovara šapatom: "Njegova preuzvišenost boluje od hunjavice!" Takva nesre ća, koja mu se doga ña više puta godišnje, poremetila je redoviti tok u životu dvora, društva i države. Iz njegova salona zaustavljen je čitav dnevni i ve černji redovni život dvorskog velikaškog društva. Sv i su osjetili potrebu da se zabrinu, odvezu k pala či i pitaju kako mu je. Oni koji su htjeli manifestirati osobito intiman odnos prema dvoru i k ancelaru, otkazali bi čak i večernju društvenu sve čanost. Jedino on spokojno leži na divanu; ne trpi postelju koja ga sje ća posljednje postaje ovog života pa nema odvažnosti da legne u n ju ni s nedužnom hunjavicom. On zna za svu brigu i pažnju što se okuplja oko nje ga i nad njim, on zna i u tom uživa. Neki ga i zlobno okrivljuju da svake godine po koji put naru či hunjavicu da bi ga tetošili kao ljepoticu koja ho će iskušati odanost svojih obožavatelja! U pala či se sve štrcalo. Pred ulazom je stala osmoprežna c arska ko čija. Grofica Fuchs pomaže carici da si ñe. Tajnici, ko-mornici - svi su se rastr čali ne doti čući se zemlje. Kancelarov prvi lakaj Gabrijel otr čao je u sobu svoga gospodara bez daha: - Njezino veli čanstvo! - Gabrijele, tunike, tunike! Sluga potr či, zgrabi iz ormara neke obru če na kojima su vi-sjele male svilene tunike i stade ih nabacivati na mramorne nage kipov e da pokrije forme boginja i Bogova. - Samo brzo, Gabrijele! -Ve ć je u redu, božanska je toaleta završena.

Kancelar se pokrio baršunastim pokriva čem. Lakaj mu je pružio zrcalo i vlasulju. Ure ñuje se, namješta sitne nabore svoje naprsnice, ogrl icu i suvratnike haljetka. U tom trenutku otvori tajnik dvokrilna vrata i naja vi: - Njezino veli čanstvo! Ušla je. Kancelar se digne s divana. Carica ga zaus tavi rukom. - Tko vam je dopustio da ustajete? Smjesta da ste l egli! Tada pri ñe k njemu i pruži mu ruku. On je poljubi. Tajnik namjesti naslonja č i i onda izi ñe zatvorivši za sobom oba krila vrata. - Vaša mi hunjavica zadaje više brige nego zdravlje Fried- richa Pruskog. - A meni zadaje više sre će nego podatnost evropske diplo macije. - Dovela me potreba da opet vidim kako vam je - i d a vam nešto kažem. Nakon nekoliko pitanja o hunjavici, ona mu se obrat i povjerljivim tonom: MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ne će li vam nauditi moje pri čanje? - Naprotiv, veli čanstvo, obasjat će se mutni časovi moje bo lesti, koju lije či samo brižljivost moje uzvišene vladarice. - Vaše hvale nisu u skladu s mojim dolaskom -jer sa m ipak zainteresirana. Čekajte da dovršim. Danas je neki čudan dan - osje ćam da vam moram povjeriti ono što vam nikada do sada nisam povjeravala. - Veli čanstvo, ministar ne moli ništa, ali vjerni prijatel j vapi da mu povjerite svoje strepnje. - Pravo velite, to je strepnja. Evo je: neki nepozn ati muš karac posjeduje neki dokument koji sadrži sablažnji v čin jed nog člana dinastije i, ako ga ne otkupim u roku od dva m jese ca, predat će ga Friedrichu Pruskom. - Kome je to saop ćio? - Ocu Grandeu. I traži pet milijuna. Zapanjeno gledaju ći caricu, usklikne: - Veli čanstvo, to vas ucjenjuje neka zlo čina čka banda. - Željela bih daje samo to. - Ne vjerujem u drugo. -Vaš savjet? - Veli čanstvo, pošaljite oca Grandea k meni. - Samo to ne. Obe ćala sam potpunu diskreciju. Zaklela sam se... jer je to doznao u ispovjedaonici. - Ne vjerujem, veli čanstvo, da postoji takav dokument o sramoti vaše uzvišene obitelji. - Ipak, dragi prijatelju, bojim se. - Prvi put čujem "bojim se" iz usta najmuževnije vladari ce svijeta! - Imate pravo. Nikad nisam pomislila da ću čitati urotni č ke ideje svoga sina, pa, ipak, sami ste vidjeli nje gove bilješke. Tko zna, nije li Josip zaglibio dublje, ne konspiri ra li sa svojim idealom Friedrichom... -Veli čanstvo, glavu polažem u neispravnost ove... - Koliko sam vam puta zabranila da zalažete svoju g lavu. Jedna jedina vaša hunjavica upropaštava državu, bez vaše glave ja bih ostala bez krune.

- Veli čanstvo me samo komplimentom tješi da joj toliko vrijedim. Čin dokazuje drugo: u mnogo važnijim stvarima vaše veli čanstvo uzima savjete i službe drugih, a mimoilazi svoga kancelara. - Opet rogoborite na isusovce. Oni su mi vjerni tje šitelji, pomoćnici i u mojoj duševnoj bijedi. Utapam se u žu či svoje zlokobne sudbine, koja me svakog dana iznenadi novi m do kazom zlobe. U mozgu osje ćam utege, u srcu stravu: idem u susret ne čem strašnom. -Veli čanstvo, to je indispozicija možda zbog tobožnjeg sp isa! Ako ne možete dopustiti da govorim s ocem Grandeom, molim vas da mi dopustite da vodim istragu mimo njega. - Kako? Samo on je tu faktor, a nikada ne ću dopustiti da sazna moju indiskreciju. Onaj nepoznati lopov čak prijeti. Možda vi na ñete kakav izlaz? Razmislite. Do ći ću opet da se sporazumijemo, ali ne vjerujte daje to sve. Još nis am iscrpla čašu: saznali smo iz posve vjerodostojnih podataka d aje gro fica opet isplivala na površinu. Josip se s njom sa stao i oboje su nekamo otputovali. Ona mu ispripovjedi i razgovor s Bavarcima. Slušaju ći, kan-celarovo lice bilo je sve ozbiljnije, zabrinutije, mra čnije. - Ovo je jedina opasnost vašem veli čanstvu i državi. - Mislite li da je Josip zaista kadar vjen čati se s groficom? - Uvjeren sam, potpuno uvjeren. - Onda ćemo brak raskinuti. - To je još teže nego sprije čiti, pa bi trebalo pokušati ono lakše. - To je drugi motiv koji me je doveo k vama: recite , postoji li kakav na čin da se sprije či? ji MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Mnogo sam o tome razmišljao. Nastojao sam da na ñem kakav trik. - Valja ga tražiti, dokazati mu da je ona bila uhod a. Za to imam Amalijino pismo. To je svjedo čanstvo. Muž joj je uho da, ona mu je pomagala. Zar to nije razumljivo, pri rodno? - Da - ozbiljno će kancelar - nama je prirodno, ali on ne će vjerovati. Kancelarovi su odgovori slijedili u sve ve ćem razmaku. Zamišljeno je gledao preda se. - Veli čanstvo o čito ne poznaje njegovo viso čanstvo. Što više navalimo zapreka i optužbi protiv grofice, on će je tvrdo- kornije braniti i oženiti se njome. Valja prihvatit i trik onako intrigantski, neodoljivo. - Vi ste ve ć smislili? - Razmišljao sam mnogo ijedne no ći u svojoj bolesti našao sam vrlo egzoti čnu, ali zgodnu ideju. -1 niste mi je javili! Dakle brzo. - Proglasit ćemo da kapetan nije smaknut! Skupivši guste obrve, osupnuti pogled dugo je istra živao miran izražaj njegova lica. - Otkud vam takva ideja? - Nisam intrigant, ali nešto me natjeralo da je smi slim. Samo je to zapreka braku. -1 teški udarac mom autoritetu. - Kako to, veli čanstvo?

- Ne naslu ćujete li poraz moje carske li čnosti u proglaše nju takve glasine? - Veli čanstvo, uistinu ne prozirem opažanje vašeg veli čanstva. - Takvom glasinom dali bismo neprijateljima adut u ruke da i moj kancelar, moj Kaunitz, revoltira protiv me ne i ne iz vršava moje zapovijedi. Svi prijatelji i neprijatel ji treba da ostanu u čvrstom uvjerenju da ste vi nepokolebivi izvršitelj mojih zapovijedi. -Veli čanstvo, mi ćemo izjaviti daje vaše veli čanstvo, pošto je potpisalo osudu - promijenilo svoju odluku uslijed... - Ni za što na svijetu! Sto jednom velim, ne pori čem. U to mora svatko vjerovati, kao u Sveto pismo. Ni za što na svijetu ne želim i najmanje uzdrmati vjeru u svoju nepokole bivost. To bi bio loš primjer. Okolnost da se njegov prijedlog podudara s Amalijin om obranom Siniše bacila je u njezinu dušu nejasnu sumnju: - Uistinu ne razumijem vaš prijedlog. Da nemate hun javi- cu, razljutila bih se na vas, kneže. Kad ga je zvala knezom, znao je da se ljuti i nasto jao je to popraviti. - Veli čanstvo, u ovom o čajnom položaju u kojem se na lazimo, ako se to desi i sazna u Be ču i u svijetu - mislio sam se time poslužiti u krajnoj nuždi. - Ali kapetan je kao uhoda zaslužio smrt, a Josipa neću spašavati ove ženidbe na ra čun svog autoriteta. On može po činiti stotinu ludosti, ja nijedne. Nitko, ni u vlad i, ni u dvoru - upamtite - ne smije ni u snu posumnjati da sam od godila svoju prvotnu osudu. Nikad ne bih dopustila sumnju da moj kancelar prelazi preko mojih zapovijedi. Takvi bi e ksperimen ti uništili moju snagu protiv doma ćih neprijatelja, slobodoum- nika kojima se služi Josip. Ali ne govorimo o tom. - Nisam slutio da ću ovim prijedlogom vaše veli čanstvo na vesti na crne misli. Gledala je čas preda se, a onda, zahva ćena instinktivnom sumnjom, nastavi: - Prijatelju, kad biste vi mogli prije ći preko moje volje - pa daje ona baš i nepravedna - bio bi to za mene li čno krajnji udarac. Bog je ionako posljednjih dana posuo previš e trnja mojim putovima. Ne, ne ću govoriti o tome! Neočekivano njeno stanovnište porazilo je kancelarov po kušaj daje pripremi za svoju osnovu. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Tajni instinkt gonio je njezinu sumnji čavost. Iako je dva puta odlu čila da o tome ne govori, njegov je odgovor nije umirio: - VVenzel, onoga časa kad bih otkrila da vi izigravate moje carske odredbe, saznala bih da nema nikoga tko nije protiv mene! Njegove mudre o či u ovom trenutku nisu odražavale njegovu unutarnju zabrinutost. To nije o čekivao. - Kad bih naišla na bilo kakav dokaz da moje zapovi jedi mimoilazite, moja bi vjera u vas bila za sva vremen a, za proš lost, sadašnjost i budu ćnost - izbrisana. Jer, ako moj kance lar i u najmanjoj sitnici, a kamoli u tako važnoj s tvari, obilazi moju odredbu, onda zaista ne bih imala više s kime vladati. Bacila bih uzde u ruke bezglavom Josipu, pa se nate žite s nji ma kako vas je volja, a ja bih čekala svršetak života u samo stanu.

Kancelar se osjetio kao vojskovo ña kojemu je vlastita vojska razbila plan i otvorila pred njim neprijateljske topove. Ca-ri čina izjava udarila gaje po tjemenu. - Veli čanstvo, život moj nema više svrhe. Strahovite sum nje - moja su smrtna osuda. Izražaj njegovih o čiju bio je uistinu o čajni čki. - Ali demantirajte moje sumnje - vi čite: nije istina... ja sam izvršio svaku vašu zapovijed, uredbu, svaku... svaku! - Ne smažem daha a kamoli rije či. Zasut sam težinom va ših sumnji. - Odbijte ih! Ne čujete li! Izrecite to, ho ću da čujem. Ako ne možete, ve ć ste negdje moju zapovijed pregazili... a to bi zna čilo da više ne smatrate caricom mene nego Josipa! Bio je frapiran, ali nije odgovorio, jer je ona nas tavljala ne dopuštaju ći mu obranu. Njegova je šutnja uznemiri pa upita čvrstim glasom: - Možete li mi dati poštenu rije č da je kapetan smaknut? Da ili ne? - ... Da! - Mogu veli čanstvo! - Pokažite mi protokol o smaknu ću. - Veli čanstvo, nalazi se u ormaru, u mom li čnom ormaru. Idem odmah. Digao se znaju ći da će ga zaustaviti. - Ovako bolestan? Što vam pada na um? - Klju čeve ne mogu povjeriti nikome... - Nije potrebno. Vi ste me umirili. Vaša je rije č dostatna. Neko je vrijeme šutjela. On je zurio u nju žalosnim po gledom. - Nikad se nisam nadao da će vaše veli čanstvo... - Dobro, dobro. Sad je sve u redu. Molim vas, ležit e. Žalim što sam vas uznemiravala. Nekoliko trenutaka nakon toga izišla je iz pala če. Kancelar pozvoni svojem tajniku. - Molim vas, ako do ñe Franjo Bartok, zadržite ga. - Stigao je danas, ali vaša bolest... -Brzo ga dovedite! Otišao je i vratio se sa Sinišom, koji mu preda Ama lijinu izjavu. Nije je pravo ni čitao ve ć slegne ramenima. - Dragi moj grofe, vaša putnica za Prusiju i velika svota novca što je onda prona ñena kod vas bilo je dovoljno da vas smjesta smaknem. Baš optužba princeze Amalije probu dila je u meni opravdano uvjerenje da ste nevini. Samo toj optužbi imate zahvaliti da nisam izvršio potpisanu osudu. A li, dragi grofe, situacija se promijenila. Govorimo otvoreno. Vi ste vi tez od glave do pete. Moram vam nešto otvoreno priz nati. - Izvolite, vaša preuzvišenosti. - Ja vas moram smaknuti. - Zato sam i došao. - Ja sam vas kanio poštedjeti. - Onda bih morao sam izvršiti osudu. - Razumijem! Ja ću biti iskren. Odluku da vas ne smaknem nije upravljalo samo uvjerenje da ste nevini. Mnogo više od - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE toga. Vodila me u tome želja da visokoj li čnosti, odabranoj za upravu države, sprije čim ženidbu koja nije u interesu države. Vi znate na što mislim. Siniša je problijedio. Kancelarove rije či probadale su ranu.

"Šteta lijepog, poštenog i odvažnog čovjeka!" pomisli Kau-nitz. "Ali mora umrijeti. Zadao sam rije č, on ne može ostati živ ako ho ću da zauvijek ne proigram cari čino povjerenje. Kancelar mora iskupiti zadanu rije č!" - Uzalud sam vas slao u Parmu. Iskreno žalim što se moja namjera nasukala. - Vjen čani su? - Još ne znam. Vjerojatno je. Nekoliko je časaka razmišljao, a onda upita: - Imate li prije smrti što urediti? - Svoju oporuku. - Prema tome, vaš život produljujem. Smaknu će se može obaviti samo u mojoj prisutnosti i uz pomo ć mog intimnog prijatelja. Zato morate pri čekati da me mine hunjavica. - Svaki čas moga života samo su nepotrebne muke. - Vjerujem, ali morate se strpiti dok ne ozdravim. Dva-tri dana. - Dobro, dva dana. Za to vrijeme podijelite mi dopu st. - U redu. Na vašu rije č onda se vra ćate. - Ali prije molim razjašnjenje. - Gle, vi ste čak i grubi. - Preuzvišenosti, ja sam nevino optužen. Dobro: put nica, novac i cari čin bijes - to troje je dosta da od poštenog čovjeka izmijese lopova. Ali od čega sada kanite izmijesiti zlo čin - za nju? - Molim nešto jasnije, hunjavica mi uzrokuje glavob olju. - Saznao sam da moju bivšu ženu kane okriviti zbog nekih velikih zlo čina. - A tako? Gdje su vam to rekli? - U Parmi sam čuo. - Recite jasno: vojvotkinja vam je to priop ćila. Ta se žena doista izvrsno razvija: najprije denuncira, a onda optužuje druge. Diplomat nije slutio kako svojim rije čima Siniši otkriva put do onoga stoje u Parmi Breitenstein nazvao: tajnom. Imaju ći razloga da zataji kancelaru svoj sastanak s cari činim kurirom, bio je oprezan. - Dakle, vojvotkinja optužuje. Ona? S kojim pravom? Zbog čega optužuje moju bivšu ženu? - Zbog čega je optužila vas? - Preuzvišenosti! Zar - uhodarstvom? - Stoje lakše vjerovati nego daje žena pomagala muž u? Siniša oštro zamahne i stisne pesnice. - Nju okrivljuje daje pomagala meni kojeg brani da nisam uhoda? - Da, dragi moj grofe. - Vi ste pristali na takvu strašnu laž? - Nisam još imao prilike da išta kažem. - Preuzvišenosti - ona laže! Vi, koji ste progledal i one no ći moju nekrivnju, morate razabrati da je i moja bivša žena u uhodarstvu - nevina. - Da, to je jasno. To ne treba naglašavati. - Vi ćete dakle sprije čiti ovu nepravdu? - Prijatelju, zašto se vi brinete za nju? Neka je o n brani! - A što on kaže? - To mi ne znamo, jer nam nije pružio sre ću da s njim go vorimo. - Ne ću dopustiti da se posluže takvom podloš ću. "Pogodio je", pomisli kancelar, "da budem branitelj em lije pe grofice pred caricom!" - Gospodine pokušat ću sve. Me ñutim, vidite, hunjavica me odviše mu či. Nadam se, za dva dana ću vaše brige skrati ti. Do vi ñenja.

MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Protiv volje uznemiravala je kancelara savjest i st ane je smirivati. Poznavaju ći cari činu tvrdokornost, osje ćao je da njezino daljnje povjerenje prema njemu ovisi o smaknu ću kapetana. "Državni interesi traže njegovu glavu. Ako moram pr edati ostavku, drugi kancelar neće znati spretno i neopaženo sputati cari čine temperamentne odredbe. Divna ova žena odviše je samovoljna i vrela a da bih smio ost aviti je samu. Država bi stradala. Kapetan mora umrijeti da država ne izgubi caricu, a carica da ne izgubi mene - svoje kormilo. Smatrat ću kapetana vojnikom palim u boju za sre ću carstva - a njemu ću pružiti sretni zaborav u smrti. Tako ćemo obojica biti zadovoljni." Kancelar je znao svoje razmišljanje završiti to čkom. Tako u čini i sada. Legne, spusti vjede i zaspi. Prošla su ve ć dva dana otkako je Siniša stigao s Filipom i Ernes tom iz Parme u Beč i čekao da ga primi kancelar. Ernest je otišao kova ču lijesova Tomi; Filip je ostao u gostionici "K jelenu", a Siniša se javio tajniku svoga visokog zaštitnika. Pošto mu je odredio dopust od dva dana, Siniša odlu či da prije smrti još jednom pode svojim prijateljima u VValdburg. Preodjenuvši se u odoru be čkog kavalira, koju mu je dao kan-celarov tajnik, on uzme ko čiju i odveze se prema velikom starom dvoru. Kukmica se trgne iz sna, digne glavu i pogleda oko sebe. Mrak je u čitavoj upraviteljevoj zgradi. O čito sve spava. Ali zašto se on budi! Nešto se mora dogoditi. On uvijek spava jednim dahom do podne - a sad, eto, usred no ći naglo se probudio. Zašto? Istražuje o čima i mislima, ali nigdje ništa što bi mu pitanje r azjasnilo. "Ve ć znam, premalo sam jeo, pa se zato budim", utješi s e i spusti glavu na jastuk. No tek što se dotakne perine, kad za-zve či prozor. "Isuse, što se to trese?" Pokrije se preko glave, samo jednim okom viri u mra čno staklo prizemnog prozora s debelim rešetkama. Opet nešto udari o prozor... "Joj" - stisne se on pod pokriva č. Malo zatim barun opet izvu če glavu ispod jastuka i proviri na prozor. Vani neš to jest... Pripovijest o ludoj Johanni uvijek mu se vr ze po glavi. "Ali kakva posla ima ona sa mnom? Zašto baš meni kuca?" Sluša i sluša, opet se nešto dotakne prozora. Iz mr aka se pomalja sjena. On čuje poluglasni poziv: - Otvorite! Hej - otvorite! Iznad Kukmi čine glave upravo odbija sat... On broji. Ravno dvan aest! -Pono ć! duhovi... - Otvorite, ja sam, Siniša! Malom se barunu navrh čela nakostriješi čuperak. Strava ga baci na postelju. Duh Siniše dolazi k meni... Joj!... U strahu hvata po m raku vrata, odgurne ih i klizne u hodnik. Njegov poklik odjekne zgradom. Našao se u hodniku. Kroz željezna vrata, što su zatvarala prostor ispred pe ći blagovaonice, svjetlucalo je svjetlo. Zaleti se, sko či u taj prostor, nad kojim se uspinjao dimnjak i tu se sakrije, nijem od strave pred duhom smaknutog čovjeka! Njegov krik probudi Malakoczvjeve i njihove goste - Meska i Stanku. Ustanu da vide što se zbilo. Tad za čuju kucanje na prozoru. Na njihova pitanja javi se glas izvana: - Ja sam Siniša! I Stanka osjeti nekoliko sekundi u duši isti osje ćaj koji je Kukmicu natjerao u peć, ali muškarci su otvorili prozor, pogledali van i opazili u mraku čovjeka koji je svojim stasom odgovarao Siniši.

Ponovno su pitali, a on im je ponovno odgovorio daj e to on i molio da mu otvore. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE S čudnim su osje ćajem obojica sišla u hodnik. Šute ći došli su do vrata. Malakoczv digne voštanicu i osvijetli došljaka. Uzbuñenje im nije dalo da progovore. Pratili su ga pogle dima kad je ušao i krenuo ravno prema blagovaonici. Gospode su, me ñutim, ve ć bile otr čale u spavaonicu da obuku haljine, a onda su iza poluotvorenih vrata plaho gledale prema blagova onici. Malakoczv upali svjetlo od sedam svije ća. Kad je svjetlo razotkrilo Sinišino lice i on odb acio ogrta č, svi su zanijemili. Šutnja je trajala čitavu minutu kad Meško pri ñe i njemu i uhvati ga za rame: -Siniša! Uistinu si ti? - Samo još dva dana! Odgovor nije nitko od njih razumio. Ali onako uzbu ñeni niti su pitali, niti znali da sebi razjasne njegovo prisustvo. Strepili su da će ih pitati za Neru. Mala gospoda Sanda prva rasprši zabunu i riješi ih nemilog položaja svojim kućedomaćinskim rije čima: - Sjednite, zaboga, sasvim ste ledeni. Da vam dones em top log vina? - Hvala, oprostite, u ovo doba ne smijem vam zadava ti bri ge. - Ne, ne! Ja ću odmah probuditi djevojku... Jedva se čujno spustila Stanka kraj vrata na stolac, boje ći se da ne svrati pozornost na sebe. Meško je prošao po sobi traže ći nit razgovora. Uzalud. O čito je Siniša razabrao njihovu tešku zabunu i po čeo sam: - Na putu, svratio sam k vama. - Ti putuješ? Kamo? - upita Meško. - Ne daleko. Još imam dva dana. Ponovno naglašavanje "dva dana" uznemiri ih i oni p onovno izgube mo ć govora. Sanda ude i brižljivoš ću doma ćice podvori Sinišu, pa tako razgovor skrene na obi čne stvari. Siniša je za neko vrijeme razabrao kako oni nastoje sitnicama nešto prikriti i upita okrenuvši se Mesku i Stanki: - Vas dvoje još ste uvijek ovdje? - Da - odgovori Meško. - Zimi me ionako ne trebaju kod kuće. Osim toga, nisam htio da Stanka putuje ovako neu dob no po snijegu i me ćavi, a želio sam joj pokazati i nešto za bave... I opet nitko nije mogao nastaviti razgovor. Ponovna tišina ispunila je sobu i stisla ih u grlu i u duši. Siniša podupre glavu ruk om, a o či ispod crnih trepavica upilji u njih. Onda iznenada progovori: -Vaša je šutnja strašna. Šutnja me još više ubija! Govorite, vidim da znate - mnogo. Ženama se pojave suze u o čima. Meško je nastavio hodati po sobi. - Čuli smo o tebi teške vijesti... pa... - Da sam strijeljan. I jest tako! Samo je slu čaj htio da tane putuje k meni tako dugo. Mene zanima što vi znate o njoj? - Što znamo? Dvor je zmijska spilja. Nitko od nas n e može da zna što se sve doga ña. Ona je pala u nemilost carice i tko zna... sklonila se gdje je mogla. Vrata blagovaonice polako se otvore i ukaže im se s lika, koja je u tragi čan prizor pala kao teška disonanca. Na pragu je stajao Kukmica u spava ćici, sav crn i čañav, kao daje čistio dimnjake. Ugledavši Sinišu, zine u njega i pr uži sliku

tolike komi čnosti da se nitko nije mogao oteti smiješku, iako i m u tom času nije bilo lako u duši. Kukmica se opazi u ogledalu i sam se sebe tako prep ane da je za čas nestao iz sobe. Društvo je ponovno dobilo nekoliko trenutaka odmora pred strepnjom koja se javljala pri pomisli što se ima dogoditi. Vije ćanje je ponovno prekinuo Kukmica. - Mi zapravo ne znamo ništa - re če Meško. - Kukmica je I MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE bio posljednji s njome, neka ti on sve ispripovijed a. On je upamtio svaku rije č i najbolje će biti da njega pitaš. Mali barun se oprao i preobukao. Znao je kakva ga v ažna dužnost čeka. Njegovo lice imalo je važan izražaj. - Barune, ne zatajite ništa, to bi zna čilo da mi niste prijatelj - oslovi ga Siniša. Isprvice se mali barun meškoljio na stolici, ali ka da je popio čašu kuhanog vina, okrijepio se i stao je pri čati kako je sreo Neru u izletištu. Nastavljao je neo čekivanim posjetom ćudoredne komisije i time kako ih je ona pozvala u grad. Zatim je on pobjegao k barunici Rosenberg. - A zašto ste išli k njoj? - Poslala me Nera da javim grofu Falkensteinu da je izbavi. - Falkenstein? Tko je taj? - Pa on... znate tko. To mu je ime za zabavu. Meško zna bo lje zašto se tako zove. Noja sam Neri o čitao lekciju. Gledajte Sinišu kakav je, a taj mladi komarac... Meško je pokušao znakovima ušutkati baruna, ali nje govu rije č bilo je isto tako obuzdati kao i njegov apetit. - Pri čaj ono stoje važno! - mrmljao je Meško. -Važno je bilo da me ona poslala k njemu kako bije bio izbavio. Tada sam otišao k barunici, ali me nisu pustili u pala ču pa sam namjeravao oti ći u gostionicu u kojoj ste vi odsjeli. Naišao sam na krabuljni ples. Pili smo, kako ne bismo! Znam samo da sam se probudio drugi dan u hladnoj vo di. Još mi uvijek cvoko ću zubi kad se sjetim onog lopova koji me polijevao. B io bih se sigurno pretvorio u ledenu sigu da nije kona čno ipak došao Falkenstein. Kada sam mu pri čao o Neri, zamalo me pojeo. - Šta vam je rekao? - muklo će Siniša. - On meni ništa, ali ja sam njemu rekao. A on me po deseti put ispitivao: stoje grofica rekla, kako je rekla, gdje je rekla... Malo su se pogledavali i zatim govorili francuski. Najednom grof odjuri kao lud, ali Neru nije našao u ruskom poslanstvu. Rekli su d a je odvedena na dvor k carici. No sve to nije bila istina. Znam, dan ili d va poslije toga dojašio je k nama. Ja sam, naime, bio tamo grofov gost. Neki čovjek, visok kao toranj, debeo kao bure a crven kao zrela paprika, neko strašno gl upo lice, govorio je pola švapski pola njema čki. Rekli su da je Bavarac. Donio je grofu Nerino p ismo. Ja sam ležao u krevetu. Grof je sjedio kraj mene i zabavljao me, kad se iz drugog kabineta za čuo taj grubijan. Grof je odmah otišao. Ja sam ostao ležati i slušati. Bavarac pripovijeda daje carica poslala je zuite daje uhvate i zatvore u samostan, a on ju je otkrio i sakrio. Govorio je ne prestano nešto o bavarskoj princezi, ali to je bila Nera. Da ste vidjeli kako su toga debelog Bavarca častili i napajali! - Zbog čega je on došao? - upita Siniša. -Velim, donio je Nerino pismo i zatražio pomo ć. Kako sam ležao u krevetu, nitko se nije brinuo za mene. Falkenstein i Rosenberg su razgovarali, jedan je drugome tumačio Nerino pismo. Barun je rekao: "Nakon što vas je napustila, grofica se

opet vra ća k vama, jer je uvidjela da ste vi vrijedni da vam povjeri svoju sudbinu." Tako ona piše. Zatim su govorili o putova nju. - O kakvom putovanju? - Pa o svome putovanju! Odmah su se spremili na put . Barunica je malo kasnije došla k svome bratu. Što m isli, ho će li on uistinu oženiti Neru? On je odgovorio da će grofica do stojno i vjerno oplakati svoga muža i zatim po ći za njega. To joj je jedini spas od progona jezuita i carice. Da ga i ne lju bi, to bi morala u činiti. Drugo joj ne preostaje - nastavljao je Kukmica reproducirati Rosenbergove rije či i pri tom opravda vati Neru. Na to ga je ponukalo blijedo Sinišino li ce i bolan izražaj njegovih o čiju. I "4f\ MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Drugi se nisu usu ñivali da ga pogledaju i svatko je nastojao svrnuti pogled na kakav predmet u sobi. - Da, taj Rosenberg rekao je još da mu se čini kako putuje na vjen čanje. I otputovali su! Ja sam ostao još neko vrijem e kod barunice, njegove sestre, ali su obroci bili sv e manji, pa sam je poslao k vragu i vratio se u VValdburg. Svi su ve ć mislili da me negdje uhvatio duh lude Johanne i položio u l ijes, gdje sam postao španjolskim kraljem. Šala nije došla od srca. - Da, zaboravio sam Bavarce - dosjeti se Kukmica. - Po novno sam ih sreo nakon šest-sedam tjedana. Kukmica se raspripovijedao i, uz pomo ć Meska i Malakoczvja, podrobno opisao Melkiorovu pustolovinu s "bavarskom princezom". O t ome su i drugi ponešto znali, pa su mu pomagali. Poduprijevši glavu i oborivši o či, Siniša je slušao krckanje stegnutih miši ća svoga lica. Stisnute usne odražavale su bol koja mu je sapinjala srce. - Tako je to! - dovršio je Kukmica. - Isprva sam jo j jako zamjeravao, kao i svi mi, ali zatim smo vidjeli: mi slila je da ste mrtvi; svije progone, stoje mogla drugo u činiti? Sada je sigurno ve ć sve svršeno. - Nije - upadne Meško - ako se nije s njim vjen čala! Taj brak ne vrijedi! - Vrijedit će! - oštro odgovori Siniša, ustane i zamoli Meska za kratak razgovor. On mu ispuni želju. Otišli su u gostinjsku sobu. Meško je bio obuzet br igom za nesretnog prijatelja. Siniša je polako sjeo na divan, gledao ga mutnim po gledom u lice i zapo čeo: - Jurica, ti si mi bio prijatelj u borbi za moju li jepu i ne stalnu ljubav. Bio si svjedok prvih trenutaka moje sre će, koju su mi tako brzo oteli. Imam još dva dana vremena... Povjerit ću ti istinu! Osu ñen sam na smrt! Krivo sam optužen da sam uhoda. Kan celar Kaunitz uvidio je da je moja optužba samo plod osve te. Htio mije spasiti glavu, jer je ve ć davno znao da je "on" zaljubljen u Neru. Misli da će je oženiti kada smakne mene. Budu ći da ta ženidba ne bi bila u skladu s njegovim polo žajem, niti po volji vlade, to je Kaunitz odlu čio da će je sprije čiti. Pokušao je sve. Slao me kojekamo, ali nije potrebno da ti o tome pri čam. Čini se daje kancelar saznao

sasvim to čne podatke o tome da su oni vjen čani, ili se nešto drugo dogodilo ne znam; znam jedino ono što mije sam rekao. Moja glav a mora pasti. Sada vidim daje to potrebno. - Ako mora pasti, zašto te je pustio samoga? - Na poštenu rije č, a ti znaš što to vrijedi. - Na poštenu rije č, Siniša? Možda je sam htio da prekršiš rije č i da se ne vratiš? - Nikako! Ovo se ne može promijeniti, i kad bi on h tio ne može. Jadnica! Sad tek shva ćam stoje morala prepatiti. Jao onom koga carica progoni, a k tome su se upleli i j ezuiti. Sada sam saznao od vjerodostojne osobe da i nju kane pro glasiti uhodom. U to vjerujem kada je ovako optužuju a znad u da je nevina. Sada shva ćam sve što se oko nje dogodilo. Da je ponovno navla če na mu čila i vode u tamnicu? On ju je ljubio već na dvoru... Primijetio sam te poglede... Znam što su oni zna čili... Ljubi je, nudi joj spas... A ona, uvjerena d a sam mr tav, prima... Teško je to! Boli me to, pe če... kako pe če Jurice, a ipak me misli sile da shvatim. Drugo nije mogla, sirota! Bilo je dana kada me to gonilo da ga zovem na dvoboj i d a mu ma čem iskljujem o či. Sada osje ćam da preostaje samo jedno: za svoju ljubav dati svoju glavu! - Ne razumijem, ne razumijem, Siniša! - Za dva dana moram se vratiti kancelaru i on će me smak nuti. Nera će postati uistinu udovicom... i ženom onoga koji je jedini može zaštiti. Evo, to je! Koliko sam joj puta rekao: - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE "Život bih svoj dao za tebe!" Ti znaš Jurice, što S iniša kaže to i izvrši. On će to zaista izvršiti! Dat će za nju život! Meško ustane i stade hodati po sobi . - Zar nema u ovoj mojoj glavi ni jedne jedine pamet ne mi sli koja bi mi došla u pomo ć? Kako da spasim tvoj život? - Sjedi! Ti si mnogo ljubio i trpio za svoju ženu i živiš s njom sretno. Razmisli, zar ne bi moj život bio gori , sto puta gori od smrti? - Ne znam stoje gore: živjeti ili umrijeti! - Živjeti, živjeti bi zna čilo vu ći se svaki dan po stratištu svo jih boli. Morao bih lutati svijetom kao divlja zvij er koju pro goni strahovita istina daje ona njegova. Njegova! Z amisli to, Jurice! - Ne, to se ne bi moglo podnijeti! - Kada bi me i ostavili na životu i time razorili b rak, ili da toga braka još i nije bilo, ona je ipak pod njegovi m krovom. Reci, da li bi to mogao podnijeti? Oprostiti ili os jetiti časak mirne sre će? Reci, da li bi to mogao? Te su rije či porazno djelovale na Meska i on ponovno ustane sa stolice. Šetao je sobom gore-dolje i uzalud tražio izlaz. - Evo, vidiš, Jurice, pred kancelarom sam osjetio š to mi je činiti. Sada, kad sam kona čno saznao i shvatio da su je hva tali, jurili za njom i progonili je, a on ju je šti tio i s njome ne kamo otputovao, sada vidim da je ona možda i patila . Tko zna, možda pati i danas kada se sjeti mene. Možda m e opla kivala. Mene čeka stratište, ja ću položiti glavu za njezin spas! Možda ne će biti sretna, a možda i ho će, svejedno! Boli me, ali glavu dajem da ona bude spašena i sretna. Tako su r adili svi Vojkffyjevi, tako će raditi i posljednji! Jedno te molim, ako se ikada s njom sretneš, ne rec i joj ništa. Neka ne zna da sam saznao za njezinu nevjeru, za njezinu muku; za to da je pristala uz njega.

To bi joj ogor čavalo život. Neka Malakoczv i obje žene zadaju rije č da će šutjeti. Baruna Kukmicu ne pusti nikada u blizinu, jer on ne bi znao zatvoriti usta. Napisat ću oporuku. Kada sam htio s njom bježati, založio sa m sva imanja. Još uvijek imam novaca. Ostavit ću ga tebi. Ako se imanja mogu iskupiti, utoliko bolje. Sve što još imam pripada njoj; samo neka ne zna da sam sve znao, da sam patio i plakao. Sutra ću još dan i ve čer provesti kod vas, da me nitko ne vidi, a prekosu tra podve čer odlazim kancelaru i svemu će biti brzo kraj. Da su me bar odmah smaknuli, bio bih umro sretan i ljubljen. Da sam ba r umro odmah, odmah! - Tko zna kako je njoj - re če Meško da ga utješi. Šutjeli su i gledali preda se. - Idemo, Jurice k njima. Sada znaš sve. Neka oni ta mo ne opaze što smo se dogovorili i da sam ti objavio pos ljednje želje. Vratili su se u blagovaonicu. Obje dame i upravitel j Malakoczv primili su ih tjeskobnim pogledima. Osje ćali su da se prijeko u sobi zbio važan doga ñaj. No umjesto bilo kakvog objašnjenja zapitao je Siniša M alakoczvja: -Vi ste se, kao što vidim, ovdje sasvim privikli? - Ali ne ću ostati! - odgovori upravitelj. - Vra ćam se u do movinu. Grof Meško želi da po ñemo s njima. - Zašto da radi za stranca? Podigao sam imanje uz p omoć i savjet svoje Stanke, pa sada možemo pružiti lijep ž ivot i upra vitelju. Nadam se, kada se Sandi rodi sin (a na put uje), sta ri će Malakoczv zaboraviti sve i svojega sina ponovno p rimi ti pod krov. U tom VValdburgu sve je mra čno, sve mi djeluje lupeški. - A kako se tek ja bojim! - primijeti Sanda. - Zapravo ne znam tko mi je gospodar - primijeti Ma lakoczv. - Ona crna mrtva čka grofica nestala je kao da ju je odnijela Johanna. Grofa Balzana nema. Jednoga jutra našli smo dvor zaklju čan. Svi su otišli, do posljednje sluškinje, a MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE nitko da mi javi bar jednu rije č. Drugima bi to išlo u prilog, a ja u svome radu hoću red. Ovdje nikada ne znaš s kime imaš posla i tko su zapravo tvoji gospodari. Gospoda Sanda priredila je Siniši sobu i kada su sv i od grofa Meska primili naloge da nitko ništa ne pita, legoše na po činak. Siniša nije spavao. Napola se razodjenuo i sjede ći na krevetu zagnjurio je glavu u ruke. Dušom su mu jurile trpkim bolima razmahane misli. Hvatao je ponovno svaku rije č što ju je čuo prijeko u blagovaonici, obnavljao je doga ñaje i uspomene. Grudi su se razdirale. Usnuo je tek kada je sunce bilo visoko. Sljede ći dan prošao je tiho. Svi su pazili da ne spomenu b ilo kakvu stvar, ime ili doga ñaj koji je bio vezan s Nerom. Postupali su sa Siniš om kao s bolesnikom. Nitko od njih nije slutio, osim Meska, da u ku ći boravi čovjek koji je jednom nogom na stratištu. Navečer, kada je družina otišla na po činak, sjelo je društvo u blagovaonici. Sanda ih je podvorila kuhanim vinom. Razgovarali su o dvoru, o bavarskoj svetici i o mra čnoj pri či koja je obavijala stari dvor. - Sretna sam - uskliknula je Sanda - što ću se riješiti ovog mjesta! Kad god gledam onu kulu tamo gore, podilazi me strepnja. Jo š se sje ćam kako je Nera uskliknula: "Kula strši uvis kao kletva!" Mlada gospo ña porumeni opazivši prijekorne poglede gostiju i sv ojega muža. Sasvim je zaboravila Sinišu i spomenula je Nerino i me i njezine rije či. Nije znala kako su te rije či vezale Sinišino srce uz uspomene na sretne trenut ke što

ih je proživio onaj dan kada se s njom prvi put voz io u VValdburg, kada je u kočiji slušao pri ču be čkog ko čijaša o duhu kraljice Johanne. Kada su se vra ćali u Be č, Nera je okrenuvši se prema VValdburgu rekla: "Gle daj, Siniša, kula strši uvis kao kletva!" Uspomene su pritisle Sinišu tolikim bolima da nije mogao više podnijeti društvo. Osje ćao je želju da ode nekamo u samo ću, gdje njegova bol ne će biti izložena sažalnim pogledima. - Čitav dan sam sjedio u ku ći - re če on - htio bih udahnuti malo zraka. - Po ći ću s tobom - ponudi se Meško. - Ne, Jurice, idem sam. Vratit ću se brzo, samo da malo prohodam i odahnem. Meško je shvatio i pustio ga je da ode. Visoko drve će staroga perivoja obujmilo je dvor granjem. Pogledao je gore: iznad vrška tornja pružala se crn a kula kao da se sastaje s obrisima neba. Ta mra čna slika budi u njemu uspomene na popodne u kojemu tone sunce, a oni se, zagrljeni, ko čijom be čkog ko čijaša vra ćaju u svoj stan. Ta slika kao da se zbiva sada. Ispod drve ća opazi klupu na kojoj su te ve čeri sjedili čekaju ći Malakoczvjeve. Kako je to bila lijepa, topla no ć! Treperile su zvijezde i pozdravljale njihovu sre ću. Naslonila je glavu na njegovo rame. On je ovio ruku oko njezina struka. Ona je čeznula i uzdisala za starim gri čkim kulama. Sve jasnija i življa bivala je slika u njegovoj duš i. Proživljavao ju je iznova raskidaju ći s patnjama raspršenog sna ljubavi i sre će. U perivoju vlada potpun mir. Sve se sledilo: i prir oda i sivi dvor što u tmini izgleda kao mrtva čka arkada. Po muževnom licu kradomice su klizile su ze. Pokrio ih je rukama, kriju ći ih i samoj no ći. Zatim polako ustane i upre pogled u kulu. Njegovi s e koraci uprave ravno prema dvoru. Slomljen se prepustio instinktu, ne misle ći kuda i kamo ide. Našao se pred debelim sivim zidom, naslonio se i po gledao gore. Kula! Ona ista kula koju je ona nazvala kletvom i koje se MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE plašila. Osje ćao se tako blizu Neri kao da sjedi s njom u ko čiji i gleda neku daleku pritajenu strepnju u njezinim lijepim tamnim o čima što su upravljene u vršak crne kule na koju se on sada naslanja kao na jedini ostatak razorene sre će. Sav se prepustio osje ćajima i oslonio se o debele zidine zure ći preda se u tamni perivoj. Vru ću glavu pritisne o ledeni zid i sklopi o či. Boli se talasaju u njemu divljom snagom. Prepustio se nijemu o čaju. Nešto probudi njegovu pozornost, nešto muklo, jedno li čno ulazi u njegov duh i polako budi osjetila. Otvorio je o či i slušao. U uho prislonjeno na zid kao da ulazi jeka dalekih udaraca, vrlo dalekih i jednoli čnih. Ponavljaju se u stalnom razmaku, kao kad ba čvar negdje daleko ili duboko nabija tupim udarcima punu ba čvu. Prene se, podigne glavu i ogleda se oko sebe. Sluša , ali nigdje ništa. Čim se opet okrene k zidu čuju se udarci. Ponovno prisloni uho na zid, uvjeren da mu se to pri činja. Ne, ipak nije utvara. Udarci se ponavljaju po lako, jednoli čno i muklo. Odmakne li glavu ne čuje ništa, kad se približi čuje jasno! To nije plod njegova uzbu ñenja. Pode dalje, ogleda visoke i puste zidove i vrlo vis oko pro-zor či ć s debelim rešetkama. Promatra ga. Iza njega nema traga života . Čitav je dvor nijem i mračan. A ipak... Ponovno se vrati k zidu i stane prisluškivati traže ći uhom zvukove. I na ñe ih! Isprva su bili slabiji, ali što se više približavao uhom zemlji, to su bili jasniji.

Obilazi kulu sa svih strana ali ne čuje ništa. Vra ća se opet na isto mjesto. Udarci se nisu promijenili ni u razmacima ni u snaz i. Razbudile se misli o tajnovitim zagonetkama, sumnja ma kojima su Malakoczvjevi, Meško i Stanka crtali sliku toga dvora. Siniša pogl eda obrise četvorouglastog krova kule o kojoj je ona govorila kao o kletvi. Zahvati ga uzbu ñenje. Krv mu zako-la žilama, misli su se probudile i strelovito jurile mozgom stvaraju ći slike i bude ći u njemu čudna pitanja, tajnovite utvare i nejasne odgovore. Prenio se mislima i svim živcima u taj stari debeli zid i ponovno stao istraživati udarce prislanjaju ći uho sad ovdje -sad ondje, sad više - sad niže. Konačno se otkinuo od toga mjesta i pošao brzim koracima prema upraviteljevoj zgradi. Društvo je zatekao još na okupu. Kada se vratio, sv ima je odlanulo, ali on nije sjeo. Pogledao je neodlu čno Meska i Malakoczvja. - Nemojte misliti da mi se muti pamet. U duhove ne vje rujem, ali u kuli netko ili nešto lupa o zid! - Lupa o zid? Kako lupa? - Znam samo to da sam se naslonio na zid i razmišlj ao. Odjednom sam čuo udarce, kao da dopiru iz daljine - i Siniša ponovi na stolu udarce. - Nije mogu će - primijeti Malakoczv. - U tom dvoru netko druguje s vragom! - Što da radimo? - zapita Meško. - Do ñite da čujete - ponuka ih Siniša. Gospoñe su ostale loše raspoložene a gospoda su izašla. P ošli su prema kuli. Siniša pokaže mjesto gdje je čuo udarce i re če im da slušaju. Obredali su se. - U pravu si - potvrdi Meško - zaista netko udara! - Ako to nije duh, tada je samo jedno mogu će, da se iza zida netko nalazi i udara. - Što se doga ña u dvoru? Moglo bi se svašta pretpostaviti. Poñimo razgledati kulu! Ogledali su sve kao i prije Siniša. - Ova željezna vrata nisam nikada vidio otvorena - razja sni Malakoczv. - Samo onaj gore željezni prozor s r ešetkama, to je jedini otvor u kuli na koji bismo mogli u ći. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Prozor je dovoljno velik. Kako bi bilo da rešetke pokuša mo savinuti? Ponovno su prisluhnuli. Što su dulje slušali, to im se zvuk udarca više približavao. - Najprije ćemo pokušati ovdje. Vrata dvora bilo bi teže raz biti nego savinuti rešetke na prozoru. Ugovorili su sve i otišli u stan da potraže jake že ljezne pre čke. Ponijeli su fenjere, pištolje i ljestve i uputili se opet prema kuli. Meško se popeo ljestvama do prozor či ća s rešetkama i uvukao pre čku da ih pokuša savinuti. - Gospode, što je to? - čuo se dolje Meškov usklik. - Stoje? - zapitaju ga tiho. - Željezne rešetke otvaraju se kao prozor! Do sto ñavola, to zna či daje pritvoren! Kada je Meško htio savinuti rešetke, one su popusti le i otvorile se. Opazi da su imale zavor koji je netko iznutra povukao. To ga iz nenadi. Dohvati fenjer i osvijetli unutrašnjost kule. Bila je pusta. Samo na podu opazi mali otmjeni fenjer.

Polako, bez ikakvog napora, uvukli su se kroz prozo r u kulu, povukavši za sobom i ljestve. Kada su razgledali fenjer što su ga našl i u kuli, ustanovili su da je svije ća potpuno do-gorjela. - Fenjer pokazuje da je ovdje netko bio, i to ne od više davno! - uvjeravao je Meško prijatelje. Nitko od njih nije slutio da su baš tim putem iz ku le prije nekoliko tjedana izašle valdburška grofica i Nera. Stali su tražiti i pronašli su u udubini strme step enice nalik na ljestvice. Uspinjali su se jedan iza drugoga sve više i više, dok su se našli pred širokom daskom. Odmah su je stali razbijati. Daska se pomak ne i ugledaše otvor. U ñoše jedan iza drugoga u neki tamni prostor i osvijetle ga. - Pa to je soba na vrhu kule! - za čudi se Malakoczv. - A mi smo ušli kroz ovaj ormar! - govorio je Meško . - Pravo je rekao Malakoczv - primijeti Siniša - čini se da ovdje svi druguju s vragom. Podigli su fenjere i pregledali sobu. Crni stol od orahova drveta, kožnati naslonja či i dugi kožnati divan. Odmicali su naslonja če i stol da sve dobro razgledaju. Kada su odmakli teški kožnati divan zas tali su zapanjeni. Meško osvijetli krabuljni kostim od crne svile s ve likim velom. S njim je bila smotana krinka. - Polako! - prigušeno upozori Siniša. U ruci je držao svilen modri ogrta č. Ta modrina probudila je u Siniši čudno gibanje. Nije pamtio ženske haljine, a ipak ga je t aj modri ogrta č sjetio Nere. Ona je imala takav svileni ogrta č! Makar mu se mogu ćnost da je ikada bila u toj kuli činila isklju čenom, nije mogao odvratiti pogled od toga ogrta ča i svladati misli koje su se rojile oko te svile. Našli su se pred zagonetkom. Nitko nije imao povoda da bilo kako dovede u vezu kostim od crne svile i modri ogrta č što je pripadao Neri, a Grande ga je one noći smotao i bacio pod divan u o čekivanju da će se ispuniti njegove strasne želje. Prijatelji su vije ćali. Udaranje o zid čuli su dolje, nekoliko stopa iznad zemlje. Kada su ušli u kulu, zvuk se izgubio. Bilo je jasno da bi morali prodrijeti u razizemlje. Odlu čili su da to pokušaju s unutarnje strane dvora. Naišli su na vrata što su vodila iz sobe, sišli su u prvi kat i uputili se da potraže ulaz u podrum. Prolazili su tamnim otvorenim hodnikom. U dvorištu je bilo sve mrtvo i uko čeno. Nigdje traga živom bi ću. Prisluškivali su, kora čali tiho i sakrivali fenjere. Sve ih je uvjeravalo da u dvoru nema živog stvora, no ipak nisu zaboravili oprez. Kada su ušli u razizemlje, potraže sjevernu stranu. Našli su se pred debelim zelenim vratima. Ta su vra ta nesumnjivo vodila u najdonji dio stare kule. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Stali su prisluškivati. - Jest - živahno će Meško -jasno čujem štropot i jeku uda raca! Prisluhnite vi. Tri glave prislonile su se na željezna vrata. Siniš a primijeti: - Ili mi je sluh ve ć ispunjen tim udarcima, ili taj dolje udara! Modri svileni ogrta č oživio je Sinišina osjetila i, premda je čuo daje Nera udobno sklonjena kod Josipa, ipak mu je svileni sja j modrog ogrta ča uzburkao zamrlu krv koja gaje gonila da prodre kroz željezna vrata i vidi tko je ili što je iza njih u tamnom, samotnom dvoru. - Oglasimo se, ako je živ stvor odgovorit će! Udarali su po debelom željezu šipkama, zatim su ope t osluškivali. - Prestali su udarati - šapne Meško. - Sada je tiho! Netko je unutra!

- Hej, otvarajte! Tko je tamo? Nitko ne odgovori. - Provalit ćemo! Daj željezne pre čke! - rekao je Siniša, odbacio gornji haljetak i zavrnuo rukave. - Odvalit ću vrata! Debele željezne pre čke zabili su ispod željeznih spona i sva trojica up ru iz sve snage da stražnji dio vrata rastave od vratnica. Mučan posao trajao je dugo. Trenutak bi se odmarali, s lušali i dozivali, ali nitko se nije javljao. Ta okolnost još ja če podstrekne Sinišinu nakanu i nastave rad pomažu ći se vijci-ma i pre čkama. Konačno su okovi popustili i jedno " lo vrata otvo ri. Gusta i pljesniva tmina nije zadrl”. ,1a Sinišu. Uz evši fenjer u jednu ruku, u drugu pištolj, ut-. ;?f mrak. Našao se pod niskim s tropom u uskom podrumskovMiodniku. Odatle je ušao u ve ći prostor prepun razli čitih strd|)||-i za mu čenje. - Ovo je mu čilište - upozori Meško. - Eno prolaza. Stali su kraj uskog otvora i osvijetlili ga. - Gle, ovdje je netko razrušio zid! Trag je svjež. Privukoše se k otvoru i sko čivši na mokri pijesak opaze pred sobom blijedo, mršavo lice muškarca obraslog n eurednom bradom. O či su buljile prestrašeno, napola o čajno. Stajao je drže ći u ruci debelu željeznu motku. Opazivši u sebe uperene pištolje spusti šipk u i re če: - Ne ću vam ništa! - Vrlo je lijepo od vas da ne kanite nikoga kvrcnut i po gla vi - re če Siniša. - Ne šalje vas on? -Tko? - Pelegrini. - Na to vam možemo prise ći! Vas su ovdje zatvorili? - Zatvorili i ostavili! Gospodine, smilujte se, spa site nas! -Zar ima još koga? - Gledajte, ovdje je! Muškarac ih povede dublje u podrum. Na zemlji opaze ženu, blijedu, mršavu, mutnih o čiju. - Ne znam kako ste dospjeli ovamo - govorio je čovjek- ali ne izgledate kao krvnici. Spasite nas! Siniša osvijetli ženu. Njeno lice bijaše i njemu i drugima sasvim nepoznato. - Vi ste ovdje o nešto udarali? - zapita Meško utam - ni čenika. - U o čaju, gospodine, namjeravao sam probiti zid. Ve ć dugo udaram o tvrde zidine; evo vidite, tko zna otk ada! U zidu je manjkalo nekoliko redova opeka. - Djelo valja dovršiti! - re če Siniša i pruži ruke ženi da je podigne. Jedva se držala na nogama. Opirala se o zi d. Gospoda su je ponijela iz podruma u hodnik pa u prv i kat kule. Njezin drug vukao se za njima. Pomagali su mu. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Iz kule su izašli putem kojim su i došli. Ženu su s puštali dolje. Meško prvi sko či niz prozor či ć da do čeka rukama iznemoglu ženu. Čim je udahnula svjež zrak, izgubila je svijest. Položili su je na zemlju i čekali dok se izvukao njezin drug. Meško prisloni željezne rešetke kako ih je našao, z atim podignu onesviještenu neznanku i ponesu je prema upravitelje-voj ku ći. Njezin je suputnik kora čao za njima uprijevši se o Mala-koczvja.

U blagovaonici su čekale uzrujane gospode. Vidjevši blatnu, napola mrt vu ženu i mladog muškarca u košulji i hla čama, raš čupanog i blijedog, nisu dospjele ispitivati gospodu, ve ć su potr čale da pomognu. Muškarci su onesviještenu ženu odnijeli u pokrajnju sobu a žene se prihvate posla daje osvijeste. U blagovaonici se mladi ć gotovo srušio na divan. Napojili su ga komovicom i natrljali mu glavu octom. Za pola sata se oporavio. Po čeo je sklapati ruke i šaptati: - Bože gospode, u činio si veliko čudo, veliko čudo! - Zatim pogleda svoje osloboditelje: - Gospodo, recite kako ste vi dos pjeli do mene? Meško pokaže Sinišu: - Ovaj gospodin šetao je kraj dvora i čuo vaše udaranje o zid. Pozvao nas je i odlu čili smo da pogledamo tko je u zatvo renom dvoru. - Zatvoren je? Nema nikoga? Čudno! Zašto su me ostavili? Nešto im se moralo dogoditi! - Čovje če, recite nam kako i zašto ste dospjeli u tamnicu. Čovjek se previjao, sklapao ruke i govorio: - Gospodo, mlad sam došao u isusova čki red, jer je tako htjela mati, da se ne bih pokvario u svijetu. Bio s am dobar kao i mnogi drugi moji drugovi. Ha-ha-ha, mi dobri, mi smo im sluge, a glavari kroje politiku i traže svjetovn a bogatstva; mi treba da im služimo, a ne da živimo pobožno kako je htjela moja mati. Stoje u činila od mene! - Slušajte, mladi ću, želimo saznati kako ste dospjeli u po drum. - Zatvorio me Pelegrini. On me bacio u kuriju na Du navu, a bio sam ve ć u Terezijanumu pomo ćni tajnik! Bojao se da bih ga mogao nadmašiti i ste ći cari činu milost. On ne trpi nikoga tko bi se mogao uzdi ći. Jedne no ći dovede u kuriju siromašnu djevojku i tamo je s njome u činio sramotno djelo. Tješio sam je i pozvao je da se zajedno osvetimo. Pripovijedao sam joj tajne svojih poglavara, uvjeravao je da nisam takav kakvi su oni. Nije mi vjerovala. Prevarila me, pobjegla je, ponijela sa sobom neke tajne namire naših poglavara i dala ih n adbisku pu. On je mrzio jezuite. Poglavari imaju uhode. Obi čno su to lakaji. Takav je bio kod nadbiskupa jezuit otac Joh ann. Čuo je kako nadbiskup pripovijeda stoje sve saznao od d jevojke, i tako su jezuiti znali da sam ih iznevjerio. Zatvori li su me u ku riju na Dunavu. Kasnije su me prevezli u Waldburg. Jednoga su dana doveli i nju. Čuo sam iza zida jauk. Bušio sam zid nje ne tamnice, izvadio opeke i našao sam je. Nisu joj davali jesti ni piti. sigurno su je htjeli ubiti gla ñu. Dijelio sam svoj obrok s njome a da oni to nisu slutili. - Tko je ta djevojka? - K ći kova ča lijesova. - To je Mirni - usklikne Meško sjetivši se Josipove i Nerine potrage za njom, ali pred Sinišom ne re če više ništa. Mladi ć nastavi: - Da, Mirni! I mene bi ubili, ali sam bio lukaviji od njih. U kuriji na Dunavu izvadio sam iz njihovih ladica ulo žnicu na velik novac u Engleskoj i zakopao sam je. Kada su m e doveli ovamo, bio sam uvjeren da me kane ubiti. Prije duže vreme na - ne znam kada je to bilo, jer u podrumu nema da na i ne mogu se brojiti datumi - došli su ponovno. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

-Tko? - Grande i Pelegrini. Ovaj mi re če: "Euzebije, gdje je uložnica? Ako nam to ne kažeš, otvorit ćemo ti gubicu zubatim kolom!" Rekao sam daje uložni ca u rukama siromašnog čovjeka. Dao sam mu je u pohranu i napomenuo: "Ako z a šest mjeseci ne doñem k tebi, odnesi uložnicu jednom gospodinu i on će ti za nju dati toliki imetak da možeš živjeti kao car. Upamtite, Pelegrin i, umrijet ću od gladi, a taj siromašni čovjek odnijet će uložnicu nekome tko je može dati Josipu." Udario me korba- čem i nazvao me psetom. Rekao sam da će moja smrt biti njihova propast. Neka udaraju, neka me isprže, ne marim! Vikao mije da sam izdajica, izrod, smrdljivi gad i udarao me. Stavili su mi na ruke pa l čenice a na noge španjolske čizme. Rastezali su me. Krv je brizgala. Rikao sam k ao životinja pod nožem, ali nisam govorio. Tada je Grande obuzdao Pelegrinijev bijes rekavši da ću umrijeti i da ih izazivam da me ubiju kako bi upropastili na š red. Najbolje će biti da ih vodim k tome čovjeku da uzmu uložnicu, a njemu će pokloniti život. Rekao sam da ću po ći. Prestali su me mu čiti. Donijeli su mi jela i odredili da ćemo po ći sljede će nedjelje. Znam da su bili kod mene neke srijede, jer su tako govorili. Htio sam ih prevariti. Vodio bih lopove k tobožnjem prijatelju najbu čnijim gradskim ulicama i viknuo bih ljudima da me spase. Pobjegao bih svakako. Meñutim, oni su došli jednoga dana i donijeli mi mnogo suhog mesa i mnogo boca vode i vina. Rekli su da se time hranim dok me uzmo gnu odvesti iz dvora. Momentano iz zaokupljaju drugi važni poslovi. Znao sam da svetoj bra ći prijeti neka pogibelj. Vidio sam da je doneseno jela za duž e vrijeme. Hranio sam Mirni i tješio je da ću se za nju pobrinuti kad iza ñem na slobodu. Tada mi do ñe misao da nikoga nema u dvoru, jer zašto bi mi donijeli najed nom toliko hrane. Odlu čio sam rastaviti mu čila i njima bušiti zidove, da mogu kroz rupu vikati i zvati u pomoć. O, Bože, ti si mi pomogao! Sagradit ću ti oltar! - Niste prijatelju dali uložnicu? - Ah, ona je zakopana na sigurnom mjestu. To sam re kao samo da ih zavaram. Pelegrini je u čen i silan, a ja lukav i ja dan. On je lav, ja lisica. Lav je glup, lisica prev ari sve šumske životinje. Meško se nasmije: -Vi ste vrlo ustrajni, mladi ću! Što ćete u činiti sada? - Gospodo, nemojte se ljutiti, ali vam to ne mogu k aza ti. Molim samo jedno, zadržite ovdje jedan dan i no ć sirotu Mirni, dok ja obavim što je potrebno. Tada ću s njom znam već kamo. - Ne biste li djevojku odveli k njenom ocu? - upita Meško mladi ća. - Bože sa čuvaj! Sto će ona tamo? Lupeži bije odmah otkri li. Carica je u njihovim šakama. I samog su Boga za robili. Go spodo, molim vas, sakrijte je! Ja ve ć znam što ću i kamo ću. Molio bih vas, tako ñer, da mi posudite kakvu staru plemi ćku odoru i vlasulju da se preodjenem. Dugo su još ispitivali mladog čovjeka. Bilo je ve ć jutro kada legoše. Siniša je ponudio mladi ću svoju sobu. Kad su se našli na samu, zapita mladi jezuit svoga dobro činitelja: - Kako se dogodilo, gospodine, da ste otkrili moje uda ranje? - Šetao sam kraj kule. S njom me vežu uspomene na p rošle dane. - Vi ste, dakle, moj spasitelj! Kako da vam to napl atim? - Meni ne treba ništa. Spavajte, mladi čovje če, san je za borav. Euzebije doista sve zaboravi i zaspi. No Sin iša nije na šao olakšanje u snu. Razmišljao je o čudnom osje ćaju koji ga je privla čio kuli i o svijetlomodrom ogrta ču koji je u njemu probudio želju da provali u raziz emne prostorije kule, gdje je našao Mirni, onu istu što ju je Nera jednom u njegovoj pratnji tražila kod ko- MARIJA JURI Ć ZAGORKA

DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE vača lijesova. Otvorenih je o čiju do čekao dan. Tada ustane i pode s Meskom k dvoru da uklone tragove. Kada su svršili taj posao, Siniša upita: - Jurice, što misliš, čiji je onaj modri ogrta č? - Možda je pripadao žrtvi crnih lopova, kao što je bila ona mala koju smo ju čer izvukli iz podruma. Zamišljen ostavi Siniša mra čnu kulu. Kada se Euzebije probudio, prijatelji se dadu na po sao da urede njegovu toaletu. Obukli su mu plemi ćku odoru, na glavu stavili lijepo u češljanu vlasulju, obrijali mu lice, našminkali ga poput fi ćfiri ća i dali mu lornjon da u potrebi sakrije o či. Gospoñe su njegovale Mirni. Od sre će, straha i boli ona je plakala. Euzebije ju je tješio. - Ne pla či, sad nemaš zašto plakati! Sve će biti dobro. Tebi će još biti lijepo. Samo se ništa ne boj i čekaj do sutra uve čer. Poslije podne čekala je pred upraviteljevim stanom ko čija. Siniša se opraštao s Meskom: -Jurice, odlazim! - Menije kao da te otpremam u grob! - odvrati Meško vlaž nim o čima. - Tako i jest! Ako je sretneš, ne reci joj ništa, z aklinjem te! Ona ne smije znati da sam pošao u smrt. Više se nik ada ne će mo vidjeti! Zagrlili su se. Oprostili su se svi. Kraj Siniše je sjeo Euzebije. Pozvao gaje da se s njime odveze do Be ča. Mladi ć je izgledao kao pravi na-duti plemi ćki sin. Nitko ga ne bi mogao prepoznati. Kola krenu. Siniša se okrene i još jednom mahne Mes ku. "Osje ćam da ga vidim posljednji put!" Meško je krenuo u ku ću kriju ći suze. Siniša još jednom pogleda mra čnu kulu. U bolnoj duši ponavljao je Nerine rije či: "Strši kao kletva!" Moja kletva, ti nesretna nevjer nice! Kola su se spustila nizbrdo i skrenula na glavnu ce stu. Na pola puta dolazila im je u susret ko čija. Izdaleka su razabrali široke crne klobuke i is pod njih lica Grandea i Pelegrinija. - Ne bojte se - smirivao je Siniša Euzebija. - Razb it ću im tikve, ali vas ne mogu prepoznati. Euzebije stavi lornjon. - Idu gore! Što će biti ako nadu Mirni? - Dok je tamo grof Meško, ne će joj se približiti nitko. Bečka ko čija pro ñe kraj njih. Jezuiti nisu slutili tko su ka valiri s kojima se sretoše. Euzebije bijaše miran. - Oprostite, da vas nešto pitam - re če Siniša. - Vi kanite nekamo putovati s tom djevojkom. Možda vam treba no vaca? Drage volje dao bih vam potrebnu svotu. - Gospodine, vi ste pošten čovjek. Ne treba mi mnogo. Samo do granice. Kada prije ñem granicu, imat ću dovoljno novaca. Re ći ću vam iskreno: s uložnicom koju sam uzeo po di ći ću u Engleskoj banci dva milijuna. Kupit ću u Engleskoj imanje i oženiti se s Mirni. Bijeda nas je zbližila . Vidjet ćete, odužit ću vam se. - Ah, meni nije ništa potrebno. Kočija u kojoj su se vozili Pelegrini i Grande uspinja la se u Waldburg. Oni su živahno razgovarali. - Bar sada možete mi ispri čati kako ste se sreli s tom Jagu- šinskom - govorio je Grande. - To je Balzanovo djelo. Našao ju je negdje na gran ici i s njom se spleo prije no što mu je otkrila da je rusk a bjeguni- ca. Vratio se s njome i predložio mi da je uzmem po d svo

ju zaštitu. Mi ćemo je kriti, a ona će nam služiti. Kupili smo VValdburg, tobože kao da ga kupuje ona. Tako smo do bili " čaraparicu". Eto, vladala se pred nama kao da je sre tna što je štitimo, a vidite kako nas je prevarila! - Ako su istinite glasine koje su nam donijeli, uzv ratili smo joj! ?* Y MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Sad još treba da od Euzebija izmamimo bankovnu ul ož nicu, pa onda kvrc po njegovoj glavi i nastat će Božji mir! -Ako je krepao? - Imao je šta žderati. - Dobro je što smo se sklonili iz toga prokletog dv ora dok Jagušinska nije u sigurnim rukama. Ruski je poslani k ne prestano hodo častio gore da nade groficu. Sada je mogu tra žiti koliko ih volja. - Orobila je naše dragocjeno vrijeme! Stigli su u dvor. Zapalili su svije će i odmah pošli da potraže Euzebija. Pelegrini je išao prvi. Njegov krik prepadne oca Gr andea. Primijetio je razvaljena vrata. Pelegrini prokune, a Grande re če: - Ovdje smrdi po paklu! Obojica udu u podrum sa svije ćama u rukama. - Euzebije! Euzebije! - vikao je Pelegrini slute ći zlo. Njegov je poziv odzvanjao od mokrih zidina. - Mu čila su polomljena! - pokaže Grande. Tr čali su podrumom da ga traže. U zidu opaze rupu. - Grande, ovdje je bila Mirni. Probijen je zid. Gdj e je nje zino truplo? Tražili su, svijetlili, uzalud. Vanjski je zid netk o prokopao. Izvadio je nekoliko opeka i drugo ništa. - Nema otvora, nije mogao izi ći - re če Pelegrini i potr či na trag lutaju ći tminom. Najednom krikne: - Gdje je crni ormar sa zlatnom bravom? - Ovdje su ga spremili Balzano i Antonije. Pelegrini tr či, glavinja, tapka, ormara nigdje. Grande izlazi, u lazi, vra ća se i traži ponovno. Progoni ga slutnja. Tada udari lakto m o drvo. Toliko su bili uzbu ñeni da nisu opazili ormar u kutu mra čnog podruma. - Prokleta hulja! Bacili su je ovamo gdje je bio or mar! - Ne uzrujavajte se, Pelegrini, ormar ne zna otvori ti nitko osim nas dvojice. - Da, da! Ho ću da vidim "žuto pismo"! Stavili su svije će na pod. Pelegrini i Grande polože ruke na ormar i svaki povu če jednu plohu k sebi. Dvije daske su se pomakle. U sredini nastane otvor. Pelegrini pogleda u prazni pretinac. Ruke mu zadrh ću. Spusti plo ču. Ona se brzo pomakne natrag i zahvati mu prste. Psovao je, vikao i vrištao. Grande mu jedva oslobodi prste iz čudnoga mehanizma. Hvatao se za glavu i previjao. Zdvojnost poja ča boli u rukama. - Udarit će vas kap! - opomene ga Grande i povede silom iz podruma u prvi kat. Pelegrini je tr čao po kuli, vikao i psovao. Krvavim rukama čupao je kosu. - Tko je odnio "žuto pismo"? Tko? Dva milijuna, pet , deset milijuna, pola države, kancelarsku lisnicu dala bi carica za

"žuto pismo"! Na vratima se pojavi Malakoczv. Oba jezuita ušute. - Zašto dolazite ovamo kad vas nitko ne zove - okos i se Pelegrini. - Po dužnosti! Vidio sam daje netko došao. Nemam ko me predavati dužnosti i ra čune, a u dvoru sam vidio svjetlo. - Svjetlo u dvoru? - Pelegrinijeve o či su siktale. - Svjetlo? Kada ste vidjeli svjetlo? - Oko pola no ći. Radio sam do dva sata. Tada se najednom utrnulo. - Na kojem ste prozoru vidjeli svjetlo? - Gore na kuli. - Idemo gore, Grande, a vi čekajte. Pelegrini je tr čao uz stepenice pridržavaju ći crne skute svoje halje. Grande gaje slijedio. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Našli su otvoren ormar i razvaljeno njegovo nale ñe. Otkrili su tamne uske stepenice. Pelegrini se stane lupati po grudima i d ahtati. Tada opazi na zemlji svilen ženski ogta č i crni krabuljni kostim. To mu navora čelo, a o či se zaustave na Grandeu. - Zašto ste vi kraj svega toga tako mirni, Grande? - Da ludujem kao vi? To ne će pomo ći! - Grande, odakle u kuli ženski ogrta č? Grande, nešto se do godilo, ovdje je netko bio s nekom ženom! - Nije isklju čeno! - Nitko ne može ovamo osim nas! - sve bješnje je vi kao Pelegrini. - Vi ste opet ženskim poslovima upropastili naše pl anove! Vi ste bili no ću u dvoru, vi - vi - vi! - Nisam ja živina koja vodi curu u samostan, prisvo ji je i uništava naš ugled pred caricom. - Vi ste ubojica! Razbojnik! Moritelj s Vo ćarskog trga, ortak Jagušinske, koju ste podmetnuli pod cari čin protektorat! To je ionako razjarenog Pelegrinija potpuno razbjes nilo. Krvožednim poklikom baci se na oca Grandea. Pod snagom žilavog Pelegrin ija klone Grande na pod. Pelegrini ga stade gušiti. Grande vi če, zove u pomo ć i brani se. - Hvaljen Isus i Marija, sveta bra ćo! Taj glas prodrma kulu poput potresa. Pelegrini posk oči. Grande se uspravi. Pred njima je stajao grof Meško. - Čuli smo zapomaganje, oprostite, dužnost je odazvati se kad netko moli pomo ć. Pelegrini otare znoj. Bjesomu čnost ga mine. - Nisam slutio - re če Meško obrativši se Grandeu - da ću jednom spasiti život ocu Anzelmu! - Moje je ime Vicencije! - Prije tri godine zvali ste se Anzelmo! - Varate se - upadne Pelegrini nesigurno. - Čitav red može dokazati da se varate. - Neka dokaže - re če Meško - ali mene o či i pamet nisu ostavili. Uostalom, nije mi do vas! Čekao sam dolje prijatelja i čuo kako nekoga ubijaju. U činio sam svoje. Meško krene prema vratima na koja ude Malakoczv. Pe legrini će upravitelju: - Ako tkogod za to sazna, selit ćete! - Seliti biste mogli vi! Prodrli ste u tu ñi dvor, a ja sam ovdje upravitelj. - Grofica Thurn je otišla u samostan a dvor je osta vila

nama u baštinu! - dovikne Grande. - Tada, molim, pripremite moj otkaz! S tim rije čima Malakoczv se udalji. Jezuiti su se gledali. Grande promrmlja: - Vaša silovita ćud u činila je ono što nije mogao Josip. Ako je čuo o čemu smo razgovarali... - Što mi može ova gamad? Idemo k upravitelju. Bacit ću ih sve napolje. - Ako do ñete u šake tome zagorskom grofu, ne ćete više moći sami sebe uhvatiti za nos a kamoli mene za grklja n. Bu dite sretni što vas pušta u miru. Upravitelj je dao otkaz. Tim bolje! Poslat ćemo mu pla ću za čitav mjesec i neka ide. Sišli su opet u prvi kat. Pelegrini je jadikovao: - Mirni nije krepala! Euzebija nema! "Žuto pismo" j e ne stalo! Bože, što si to u činio? Je li vrijedno mu čiti se na ovoj zemlji za tvoju slavu? Ako ti napuštaš nas, napusti t ćemo i mi tebe! Pred dvorom se zaustavila ko čija. Pelegrini potr či k prozoru. - Balzano! Ako taj ne donese bolje vijesti, sve je prokleto. Grof Balzano ude nasmijanog lica. Pelegrini mu re če: - Jeste li Jagušinsku predali ili ne? Je li istina daje sve sret no prošlo? i i- ~”±. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Nije bilo lako! Čitavim putem branila se i vikala, ali to nam je bilo u prilog. Svi su vjerovali da vozimo lu ñakinju i nisu nas smetali. Putovali smo do granice ne otpo činuvši. Prešli smo rusku granicu i predali je vlastima. Evo potvrde da je Natalija Jagušinska predana. Carica će nam dobro platiti uslugu koju smo u činili - sebi! Stoje? Niste dobre volje? - Ako pogledate u podrum, svisnut ćete i vi! Ispri čali su što se dogodilo i pošli ponovno dolje. Balza no se snebivao. - Imao je ovdje posla sam ñavo! Djevojku smo zatvorili Antonije i ja. Trebalo je da ve ć davno bude mrtva. Valjda je nisu proždrli štakori? Euzebije nije mogao pobje ći sam. Netko mu je izvana pomogao. Je li to izdaja ili vražja za sjeda? - Sada brzo u Be č, da obavijestimo bra ću! - upozori Gran- de. Sjeli su u ko čiju i odvezli se prema Be ču a da nisu zavirili k upravitelju. Pala je no ć. U Pelegrinijevoj sobi u Terezijanumu sastalo se s edmoro bra će. Razložio im je što se dogodilo. Prigušenim bijesom optuživao je: - Krivnja je u tome što svi nisu izvršili svoje duž nosti! - Ne znam koga okrivljuje otac Pelegrini - upadne u ri je č otac Lechner. - Optužiti valja one koji nisu pazil i na gro ficu Vojkffy Da nije pobjegla iz kule, da nije imal a uza se Jagušinskine dokumente, ne bi bila dospjela na rusk i kon zulat i ne bi se sve to dogodilo. Ne bismo morali o staviti Wald- burg da tr čimo za jednom i drugom bjegunicom. Krivac može biti samo onaj koji je grofici Neri dao prigodu da govori na samu s Jagušinskom. - To je bio vaš prijedlog, o če Grande - upre Pelegrini pr stom u mladog jezuita, ošinuvši ga pogledom mržnje. -Vi ste predložili da se grofica okrijepi i da se ugrije ko d tople pe ći.

- Ja bih mogao uzvratiti da ste vi krivi, Pelegrini , što se na našim putevima pojavila k ći kova ča lijesova. Prvi pogibeljan hitac na našu frontu ispalila je ta djevojka! - Vi, vi optužujete mene? - sko či Pelegrini. - Vi, kojega mogu... - Mir! Ne ćemo neprestane kavge izme ñu oca Pelegrinija i Grandea! Ho ćemo li se braniti ili otvoriti neprijatelju sva vrata i prozore? Pelegrinijeve o či krijesile su se kao u ma čke, dok je Grande bio miran i hladan. Lechner nastavi: - O tome valja raspravljati. Što će biti ako sutra carici ne tko preda ukradeno "žuto pismo"? - Ništa! - oglasi se Grande mirnim glasom. - Past će u zamku! Mi smo najavili anonimnog posjednika pisma i za tražili pet milijuna. Onaj tko ga donese, prosti je ucjenji vač. Dokazat ću carici da je "žuto pismo" krivotvoreno zbog iznu ñivanja. Tako će onaj koji ga donese iz cari čina kabineta otputovati ravno u tamnicu, a možda i pod vješala. Svi su pogledali oca Grandea kao spasitelja. - To je genijalno! - usklikne otac Lechner. - Jedino nam pogibelj prijeti od oca Euzebija - nas ta vi Grande. - Ili će uložnicu prodati Josipu ili će pobje ći u Englesku i podi ći novac. Mislim da će odabrati ovo drugo, a to je mnogo manje zlo. Ipak, bra ćo, treba na sve strane u trku za Euzebijem! Ja ću stražariti pred cari činim vratima. Nitko sumnjiv ne će moći k njoj! - dovrši otac Grande. Lechner mu pri ñe i potapša ga po ramenu: - Vaše su misli genijalne, vaši čini promišljeni i mirni, vaša odvažnost nepokolebljiva! Tako valja da se radi! Mi rno ra zmišljati, a ne optuživati! Naša je nada otac Grand e! Pelegrini zagrize usne. Hvala kojom je Lechner obas uo oca Grandea pekla gaje kao usijana pal čenica. Osje ćao je da mu se Grande uspinje na zatiljak, da juriš a na njegov ugled i na njegovu vlast u redu. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE POSLJEDNJI TRENUCI Siniša sjedi odjeven pokraj kreveta koji nije ni do taknut. U duši mu je sve polomljeno, razvaljeno, kao poslije orkana. Sjedi, ne misli, ne osje ća. Mrtav je. Samo srce još bije. Bulji nepomi čno u pod. U sobu ulazi mladi tajnik kancelara Kaunitza, zaogr nut krznom. - Izvolite, gospodine, kola su spremna! - Njegova preuzvišenost ne će s nama? - Preuzvišenost je no ć prespavao u pala či svoga prijatelja da se ne mora tako rano voziti gradskim ulicama. Nj egova preuzvišenost nije me htjela osloboditi dužnosti da vas pra tim na stratište. Žao mije vaše mladosti. - Meni nije žao, zašto da bude vama? Tajnik nije znao odgovoriti pa otvori vrata. Siniša prebaci preko ramena ogrta č i pode. Izašli su iz pala če i sjeli u ko čiju. Prozor nije zastrt. Siniša se zagleda u jutarnji mrak. Pustim ulicama prolazi ko čija. Ku će su zatvorene. Sve još spava. Siniša to ne vidi. Ništa ga ne zanima. Uvu čen je u sebe. Gleda pred sobom daleku, nepoznatu, nejasnu pustoš s one strane svijeta. Osje ća kako joj se približava miran i leden. Sa svijetom se oprostio, s Nerom je zauvijek raskinuo. Osje ća blizinu vje čnoga mraka u strahovitoj tišini. Osjetio je ne čiju ruku. Tajnik ga prodrma. Vojnik je otvorio veli ku vežu.

Ulaze u pusto dvorište. Vojnik ga zatvara. Zatim ul azi u sobu. Iz nje izlazi časnik i obojici mahne da do ñu. Sve je to bez rije či, unaprijed dogovoreno. Ušli su u ured vojarne. U pe ći gori vatra. Kancelar zamotan u krzno sjedi kod stola i gleda Sinišu. -Vi ste, dakle, došli! - Jesam, preuzvišeni! - Sastavimo zapisnik o smaknu ću. Časnik uzme pero. Kancelar diktira. Siniša sluša beš ćutno. Stavili su datum kao daje ve ć bio smaknut dan poslije osude. - Sad brzo dovedite vojnike i javite čim bude sve spremno. Časnik iza ñe. Tajnik ga je na kancelarovu želju otpratio. Kada su ostali na samu, kancelar stane promatrati S inišu: - Čujte, prijatelju, još koji trenutak i vas više ne će biti. Molim vas, recite mi iskreno: kako može lijep, mlad čovjek poći u smrt kao što bih ja išao na ples? Zar uistinu n e cijenite život? - Cijenim samo vrijednost, a život to nije? - Zbog žene se može koješta u činiti, istina je, no ipak, mog li ste oti ći umjesto u Parmu u svijet, ili se za onih četrdeset osam sati utopiti u ljudstvu. Tko bi vas našao? Ne bih se usu dio po ći u potragu. - Preuzvišenost nije nikad poznavala rod Vojkffyja. Oni drže rije č! - Znam to i poštujem, ali rije č se može zadati i opet iskupi ti. Život je samo jedan i ne odbacuje se kao prljav i naprsnik. Imate li mi još štogod re ći? - Imam, preuzvišenosti. Htio sam to u činiti ju čer nave čer, ali su mi rekli da niste u pala či. Molim vašu preuzvišenost da li su što poduzeli protiv moje žene, kako bi joj se dokazalo da je meni pomagala u uhodarenju? - Tjeralica protiv grofice Vojkffy ve ć je predana tajnom re darstvu. - Preuzvišenosti, posljednja molba! U vašim je ruka ma izja va princeze Amalije da ja nisam uhoda. Dakle, nije mi mogla pomagati. Predajte princezinu izjavu njemu koji je možda ve ć njezin muž, lakše će je braniti. Ja ovim časom za tu uslugu dajem protucijenu. Izvadi iz džepa omot i nastavi: "1 MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Dopustite da vam razjasnim. U činio sam jednom čovjeku veliku uslugu, a on je htio da mi se svakako oduži. Silom mi je gurnuo u ruke ovaj omot. - Što je unutra? - Neki važan spis o carskoj obitelji. Kancelarove pospane o či trepnuše. - Odakle bi dospjeli u vaše ruke spisi carske obite lji? - Ne mogu prise ći da su to uistinu spisi carske obitelji, ali tako mi re če čovjek. - Koji čovjek? Kakve su to bajke? - Dopustite da razjasnim. Nekom mladi ću spasio sam po sve nehotice život. Za nagradu ponudio mi je ovaj o mot.

Nisam ga htio uzeti. Što će to meni? Tada mije stao naširoko pripovijedati kako je našao neki crni ormar sa zlat nom bra vom, u koji su neki ljudi spremili ovaj "žuti spis" . Ti ljudi ka snije su ga zatvorili. On je provaljivao zid da do ñe do neke isto tako zatvorene djevojke. U tom dijelu podruma naišao je na taj ormar, otvorio ga i uzeo te spise u kojima j e, navodno, neka tajna carske obitelji. - Glupost, glupost! -1 ja sam to govorio dok mi taj mladi ć ne re če: Kunem vam se, carica bi za te spise dala i kancelarsku lisnicu! Rije č "kan-celarska lisnica" ponukala me da uzmem spis. Dao mi ga je kao nagradu za uslugu. Dop ustite da vam spis dadem u znak zahvalnosti što ćete je pomo ći obraniti od strašne klevete. Časnik ude i najavi: -Sve je spremno! - Samo još časak - odgovori kancelar. - Pri čekajte, odmah ću vas pozvati. Časnik iza ñe. - Preuzvišenosti, kad svršite sa mnom, imat ćete više vre mena da se uvjerite je li mladi ć lud ili je spis originalan. - Gospodine, vi ćete umrijeti. Ne mogu za vama na drugi svijet po razjašnjenja, ako ih ustrebam! U tišini se čulo deranje pe čata i raskidanje papira. Iz omota ispadne dug slože n žuti papir i nekoliko papiri ća. Kancelar pro čita sadržaj. Zatim pohiti k svjetiljci i stane čitati nanovo. Bulje ći u pismo nije se dugo micao. Samo su usne podrhtav ale. - Vaša preuzvišenosti, ne znam - preduhitri ga Sini ša - ne znam ništa o tome! Mladi ć mi je rekao da ga otvorim i pro čitam, ali mene ne zanima ništa i nisam ga otvorio. Kancelarovom glavom jurile su misli. O či su prodirale u Si-nišu. "Pet milijuna tražio je neznanac od carice za neke dokumente, a d onosi ih ovaj." Glasno zapita: - Što tražite kao protuuslugu za izru čenje ovog doku menta? - Da pomognete obraniti moju bivšu ženu od optužbe, a mene da što prije strijeljate! - Gospodine grofe, u posljednjem času života vi se grdno igrate sa svojom čašću, koju sam ja nau čio cijeniti. - Ja se igram sa čašću? Zašto? - Odgovorite mi: jeste li tražili za ovo pismo od b ilo koga kakvu protuuslugu? - Dalekovidnost vaše preuzvišenosti ne bi smjela do pustiti takvo pitanje. - Pravo kažete, imao sam prigode da se uvjerim u va šu isti noljubivost, ali ovo me frapira. Nije li vas možda taj mladi ć uputio da pismo predate carici? - Ne, savjetovao mi je da ga predam nekome s kime s e ne želim niti se mogu sastati. - Tko je to? - Prestolonasljednik. Taj mladi ć kaže da su posjednici "žu tog pisma" htjeli ucijeniti caricu i zato ga treba predati njemu. - To vam je on rekao? Na vašu časnu rije č? - Na časnu rije č! Kancelar se približi Siniši. MARIjA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Gospodine, razjasnite mi to čno gdje ste upoznali čovjeka koji vam je to predao, gdje se on nalazi i tko su b ili prvi po

sjednici spisa! - Vaša preuzvišenosti, dopustite da siromašnog mlad i ća ne izvrgavam opasnosti da mu se osvete njegovi drugovi , a mož da i vi i carica. Ne mogu ništa re ći. Siniša je znao koliko povjerenja uživa kancelar kod carice pa je mislio da on dijeli i njezinu ljubav prema jezuitima. Ako kaže j ednu rije č, kancelar će se dati u potjeru za Euzebijem i sprije čiti ga da pobjegne preko granice. Dužnost mu je nalagala da šuti. - Tada ću vas prisiliti! Sjedit ćete tako dugo u tamnici dok ne progovorite! Na vratima se čulo kucanje. Časnik ude i najavi: - Preuzvišenosti, sve je spremno! Kasnije se ne će moći strijeljanje obaviti tajno, kako je to vaša visost željela. - Moramo ga opet odgoditi! - Preuzvišenosti, zar je ovo pismo krivo da produlj ujete moje muke? - Do bijesa! Vojkffyjevi su zaista lude krvi. Ako v am se tako žuri da umrete, odgovorite na moje pitanje. Go spodine časnice, odga ñam strijeljanje! Budite ljubazni! Časnik opet izi ñe. Kancelar stade pred Sinišu. - Čujte, gospodine, vama nije poznato stoje u spisu? - Nije. U posljednjem času kunem se na svoju čast. - Kada to ne znate, ne možete prosuditi zašto moram sa znati tko vam je dao spis i tko je htio caricu ucij eniti. Ra zumijete? Moram to saznati, makar vi živjeli još pe t mjeseci. - Da sam to slutio, ne biste ovo prokleto pismo ima li u ruci. Ali, preuzvišenosti, vi me ne smijete više ni trenu tka ostavi ti na životu, ako ne kanite na sebe svaliti cari činu srdžbu, jer ja sam osu ñen na smrt po drugi put. Ja sam izveo pograni čni napad na Pruse. Osim toga, sadržaj ovog pisma ne mo že biti u vezi sa mnom. - Ipak je spis u vezi s vama! Osim toga, vi ste lud i! Vas tre se grozni čava manija umiranja! Ne ćete me prisiliti takvim ne motiviranim izmišljotinama... - Preuzvišenosti, ja... - Šutite! Ne vjerujem vam više ništa! Ni rije či! Vi ste u Par- mi, a ho ćete da ste na granici! Vi niste normalni! Ne mogu primiti bilo kakve izjave, to je smrtni delirij o čaja. Ne, ne do puštam vam da govorite! Svršeno je! Vratit ću vas u svoju pa la ču. Zatvorit ću vas čvrsto, a kada se smirite i razmislite ho će te li odati čovjeka koji vam je predao pismo, ili ne, razgovarat ćemo ponovo. Smrtno izmu čen tražio je Siniša smirenje u tanetu pušaka koje s u ga čekale u dvorištu vojarne. "Euzebije mije rekao da će za dva dana na put, dakle se još nalazi kod upravitelja. Treba da podnesem i najtežu torturu, r adije to nego da predam kancelaru, Pelegriniju i carici siromašnog Euzebija i nesretnu Mirni." - Dobro! - re če glasno. - Ve će je junaštvo čekati smrt nego je primiti! Razmislit ću nekoliko dana da li bih vam otkrio to ime. - Ne ću vam dati prilike da mladi ća upozorite da pobjegne! - Vjerujem, preuzvišenosti! Na to nisam mislio, ali vi ka žete da sam u smrtnom deliriju. Možda ste u pravu. "Do vraga", ljutio se kancelar, "kolika bruka! Da m i bar nije odnio jedno prekrasno jutro spavanja!" Spuštene glave vra ćao se Siniša u kancelarovu pala ču. Tajnik mu oduzme oružje kojim bi mogao po činiti samoubojstvo i zaklju ča ga u sobama prozori kojih su bili zašti ćeni rešetkama i otvarali se na zatvoreno dvorište. Počelo se daniti. Sinišu je boljelo svjetlo. Ve ć je bio u predvorju vje čne tmine a vratio se u dan od kojega su ga zaboljele o či, duša i srce.

Računao je koliko će dana potrajati dok se Euzebije i Mirni prebace pr eko granice i uzdahnuo je: MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE "Kako ču tih nekoliko dana izdržati u mu čilištu života? Znadu li ljudi kakvo je mučenje živjeti?" Toga jutra uzalud je kancelar pokušavao spavati, sa n mu nije sklapao o či. To mu se ve ć davno nije dogodilo. Hodao je po sagovima, prevrta o "žuti spis", zaustavljao se pred cari- činom slikom, dugo je gledao pa opet hodao gore-dolj e. Po-zvonivši sluzi naru či čokoladu, sjedne za pisa ći stol i po čne pisati. Pero je škripalo po bijelom papiru dugo, vrlo dugo. Nakon posljednje to čke odloži pero, ispije čokoladu i legne. Nemirne misli nabirale su mu čelo. Prvi put na svoje misli nije stavio to čku. Ležao je otvorenih o čiju. POSLJEDNJA POŠILJKA U maloj gostionici be čkog predgra ña Filip je uzalud čekao Sinišu. Danju i no ću nije se udaljivao, uvjeren da će ipak jednom do ći. Čekanje gaje zabrinulo i slomljen teškom slutnjom prvi put je sišao u gostin jsku sobu da bar vidi ljude i zaboravi svoje bojazni. Sjeo je, uzeo ve čeru i promatrao purgare koji su ispijali svoje vr čeve i razgovarali. Do ušiju mu dopru rije či: "bavarska princeza", "cari čina potjera", "Bavarci". To ga iznenadi. Odakle ti ljudi sve to z naju? Uskoro se sve razjasnilo. U gostionicu su ušli Inoc ent i Mel-kior. Gosti su se s njima pozdravili kao sa znancima. Filipu se činilo da bi bilo dobro da ode. No Melkior ga opazi, stane ga promatrati, prepozna ga i pri ñe mu. - Dobro ve če, gospodine! Mi se poznajemo. Sreli smo se u onoj seoskoj kr čmici kada smo tražili nestalu princezu. Uzalud bi bilo nijekati. Filip potvrdi a Melkior mu stade povjerljivo pri čati: -Vas, gospodine, traže! Vas i onoga s bradom. - Tko nas traži? - Ljudi iz samostana bavarske svetice. Filip se zabezekne. - Gdje je taj samostan? - Usred Be ča. Lijep je to samostan. Da ga traže iz samostana, to Filipu nije išlo u gla vu i zamoli Melkiora da mu ga pokaže. - Moram ovdje čekati gospodina kojega su nam dali u sa mostanu da nam bude za društvo. Uvažavaju nas kao š to se dolikuje. Sada sam toga gospodina zvao zbog nekog p osla, pa nam je urekao ovdje sastanak. On traži vas i bradat og. Sretan sam što sam vas našao. Bog zna kakva čast tamo čeka vas i vašeg bradatog prijatelja. Rekao je da će me bavarska prince za odlikovati ako na ñem onog s bradom. Filipu se zavrtjelo u glavi i osjeti da valja što prije umaknuti. "Ili je Bavarac tako glup, ili se pretvara?" - Dobro - re če Filip - moram odmah potražiti svoga druga. - To je prekrasno, i ja ću s vama! - re če Melkior i ne če kaju ći odgovor priop ći Inocentu da ga čeka. Zatim pohiti za Filipom na ulicu. Dok je razgovarao s Bavarcem, odlu či da ga odvede kova ču lijesova kod kojeg je bio Ernest. Tamo je na cesti nave čer uvijek gusta tmina pa će se izgubiti u mraku. Put prema kova ču lijesova vodio je kraj carskog dvora. Kada je Bav arac ugledao rasvijetljen dvor, uskliknuo je: - To je samostan! Nikad ga nisam mogao na ći! Gledajte, to je! - Ovo? - zapanji se Filip. - Da, ovo! Ja sam bio u samostanu. Vidio sam i časnu maj

ku. Velika je i debela, čvrsta i zubata baba! - Kako ste dospjeli unutra? - MARIJA JURIC ZAGORKA Bavarac po če pri čati o svome susretu s Binderom i Blan-kom i o čitavu prizoru u Kochovoj sobi. Filip je razabrao da su Bavarca prev arili i postavili ga kao nesvjesnog špijuna. Zato požuri: - Gospodine - re če - to nije samostan, to je carski dvor. Vas su zavarali, a onaj koji vas prati carski je špijun . - Čujete vi - izdere se Bavarac - kako se usu ñujete zbijati sa mnom takve šale? Filip zaustavi neke prolaznike i upita ih kakva je to zgrada. Ljudi odgovore: "To je carski dvor!" - Gospodine nije li to samostan? - upita Melkior. Ljudi prasnu u smijeh. -Vama se muti? To je carski dvor! - odgovore i podu dalje. - Carski dvor? Cari čin dvor? - šaptao je prestravljeni Ba varac. - Mene prati carski špijun? - I njuška ho ćete li opet po ći da spašavate bavarsku prin cezu. Tada će zatvoriti i vas i nju! - Isuse, Isuse, što je skrivio tvoj Melkior? - On vam ne će pomo ći, ako sebi sami ne pomognete! Idemo brzo natrag. Recite vašem špijunu da ste bole sni i le žite, a u pola no ći podbrusite pete iz Be ča; što dalje, to bolje! Zagrlio je Filipa nasred ceste. Stari Tomo sakrio je kod sebe Ernesta. S njim je pr ovodio ve čeri u tužnim razgovorima i još tužnijim mislima. Bio je petak. T omo spremi svoje knjige i naloži Marku da zatvori du ćan, kad pred ku ćom sjaše gospodin u jaha ćem odijelu. Uñe, pozdravi i upita: - Vi ste gospodin Wolf? -Da, jesam! - Molim vas, neka mi vaš mladi ć čuva konja, moram vam nešto važno priop ćiti. Marko izi ñe. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Gospodine, ja sam grof Meško. Nosim važne vijesti . - Od koga? - Od vaše k ćeri! Tomo se zagleda u grofa. - O čito ne vjerujete! Možda ste mislili daje mrtva. Bil a je namijenjena smrti, ali se gospodin Bog nije odazvao zlikov- čevoj želji. Vi poznajete unuku grofice Ratkav? - Ona vas šalje? - upita Tomo i namršti obrve. - Ne, ali znam da je kod vas tražila vašu k ćer. Spominjem da me bolje shvatite. Njezin muž naišao je prije os am dana na podrum u kojemu je bila zatvorena Mirni. Tek tada po čeo je Tomo vjerovati. Poveo je grofa u svoju sobu, ponudio mu stolicu i zagledao se u njega slušaju ći pri čanje o spašavanju Mirni i Euzebija. Kada Meško dovrši, prekriži ruke na prsima i stane šaptati: - Spašena je! Sada su crne vrane u mojim šakama! Po vest ću Mimi na ulicu, do čekati carsku ko čiju usred Be ča i neka čuje cijeli svijet što su u činili od mojega djeteta! Neka čuje svijet! Gdje je Mimi? - Gospodine, neka vam na to pitanje odgovori ona sa ma. Odazvao sam se njezinoj molbi da vam osobno predam ovo pismo, kako ne bi dospjelo u tu ñe ruke.

Tomo uze pismo. Tajna bojazan probudila se u njegov oj duši dok je promatrao papir na kojemu je bilo ispisano njegovo ime njenom rukom. - Čitajte, gospodine, dok sam ovdje. Možda će vam zatre bati razjašnjenja. Tomine ruke su drhtale. Suzama zamagljene o či hvatale su rije č po rije č: "Dragi, mili o če! Ve ć sam davno izmolila posljednje molitve smrtnog časa, ali mije Bog poslao spas. Gospodin koji nosi ovo pismo kazat će ti kako je bilo. Euzebije je svukao crnu halju da postane gra ñanin. U Engleskoj će podi ći dva milijuna. Pitao me: "Ho ćeš li sa mnom?" Što bih da- ¦r MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE nas kod tebe, o če? Ne ću da te svaki dan podsje ća da sam pala, jer te nisam slušala, ili da mi Marko svaki dan spo čitava sramotu. Da još jednom sretnem carsku ko čiju na ulici, razbila bih kamenom glavu onome koji je to skrivio. Bolje je da odem s ovim mladi ćem. On se ne gadi obeš čašćene djevojke. Idem u nepoznati svijet s nepoznatim čovjekom, koji je u tamnici otkidao od usta kruh i vodu da ne umrem od gladi. Oprosti mi sve što sam ti skrivila. Jednom kod uglj enara ti si mi rekao: "U tebi se burka zla materina krv!" Možda je istina. Sada t e po drugi put ostavljam. Odlazim sa čovjekom koji će me oženiti onakvu kakva jesam. Nikad se više ne ćemo vidjeti, dragi moj o če! Tvoja Mirni odlazi, ali ne ona dobra koju si vol io, nego ona zla koja je tebe ostavila i bila je kažnjena. N e žali za svojom nesretnom Mirni. Nije toga vrijedna. K ći je žene koja je uništila tvoj život. Zaboravi nju i mene! Pla čem za tobom, siromašni moj osamljeni o če! Zbogom zauvijek, Mirni." Tomino lice ni jednom jedinom sjenkom nije odavalo osje ćaje. Samo se malko uko čio. Nijemo je gledao u slova koja su mu nosila posl jednji pozdrav. Ispod gustih crnih obrva podigle su se tamne o či prema Mesku. - Gospodine, je li ve ć otputovala? - Odmah drugi dan kako smo iz izvukli. Budu ći da su se vratili u VValdburg jezuiti i otkrili njihov bijeg, ja sam ih otpra tio do pruske granice. Više im se ništa ne može dog oditi. - Otišla je zauvijek! Pravo je u činila, to je najbolje za nju. Pa i za mene! Molim vas, gospodine grofe, znadete l i gdje bih mogao na ći groficu Vojkffy? - Ne. Ona je o čito nekamo otputovala. - Imam nešto za nju. Molim vas, uzmite to vi. Donij et ću vam sutra ujutro. - Na ći ćete me u "Crnom orlu". Tamo smo se preselili iz VValdburga. Malo kasnije Meško se oprosti i ostavi kuću. Tomo je pošao u svoj du ćan. Marko se vratio. - Marko, reci mi da li bi se ti nakon svega oženio s Mirni? Mladi ć se smete, obori o či i nesigurno slegne ramenima. - Dakle, ne bi! Da, da, razumije se. Ipak je dobro tako; dob ro, sasvim dobro! - Stoje dobro, uja če? - Da je ne bi oženio. - Biste li vi uzeli obeš čašćenu djevojku? - Uzeo bih Luciferovu drolju kad bih je volio! -vik ne Tomo ogor čenim glasom. - Ne ljutite se. Kada bi se vratila, a vi biste htj eli, ja bih ipak... - Ne trebaš! Ve ć je otišla s drugim! Mladi ć ga stane ispitivati, ali Tomo ne odgovori. Dugo je sjedio medu svojim lijesovima bulje ći u njih. Čitav sat nije se maknuo, pa ni onda kada je došao

kupac. Obukao je zatim kaput i otišao k Ernestu. S njim je dugo šaputao. U pola noći vratio se u svoju sobu. Svije ća je gorjela cijelu no ć. Sjede ći za stolom, pisao je, mislio i opet pisao dugo i polako. Kada j e dovršio, pretražio je sve pretince, složio neke sitnice i zaputio se u du ćan. Stavi svije ću na stol i sjedne u naslonja č. Žižak svije će gorio je visokim plamenom. Blijede zrake padale su po Tominoj bijeloj kosi, iz koje je ispad ao i poneki crni uvojak. Neprozirna crnina njegovih o čiju ljeska se. Zjenica kipi kao vir u neprovidnoj dubini. Visoko, stasito, čvrsto tijelo miruje skamenjeno, ledeno kao i lijeso vi oko njega. Rukom pritiš će prsa. Tišti ga bol. Uzeo je Mimino pismo, čitao ga i šaptao. "Nikada te više ne ću vidjeti! Nikada više!" Naslonio je glavu na ruke. Jutro ga je zateklo kraj goru će svije će medu lijesovima. Otvorio je du ćan i čekao. Kupac du ćana i ku će isplatio je ra čun. Potpisali su sa svjedocima kupoprodajni ugovor. Tomin ne ćak Marko upregao je konje i natovario svu prtljagu. - Ti ćeš naprijed. Na prvoj postaji pred Be čom, u Marien- dorfu, čekaj dok do ñem. Idi! No? Što čekaš? Vozi! MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Marko pozdravi i krene. Tomo ne odzdravi. Zatvori d ućan i ode u grad k "Crnom orlu", gdje su Meško, Stanka i Ma-lakoczvjevi čekali da popusti zima i da zajedno putuju u Hrvatsku. Tomo preda Mesku zape čaćen omot. - Molim vas, ovo je za mladu groficu. Predajte joj li čno, nikome drugom nego njoj. Dao sam vam važne stvari. Nitko ih ne smije dobiti u ruke nego ona. Jedino grofica dat će ih kamo spadaju. - Izvršit ću vašu želju! -Avama, gospodine, hvala! Ostavio je sobu grofa Meska i vratio se ku ći, gdje gaje čekao Ernest. On ga ozbiljno pogleda: -Još vas jednom pitam jeste li spremni? Promislite dobro, ja ću otputovati, a na vama je ta zada ća. Ho ćete li? - Bilo što mu drago, idem! Podvečer zaustavio se pred du ćanom kirijaš. Tomo je s njim iznio na kola tri natovarena lijesa. - Lijesovi su naru čeni. Evo ti za trud. Vozi ih kamo te ovaj gospodin vodi, ali pazi da... - Uvijek sam vas pošteno služio, papa Wolf! - Papa Wolf je davno mrtav. - Alije vama ostavio du ćan i svoje ime. - Žuri se! Tamo čekaju! Ernest krene za lijesovima. Tomo ga je pratio pogle dom dok je zašao za ugao. Tada zatvori za sobom željezna vrata du ćana i ude u svoju sobu. Ogleda se. Sam je. Polako pri ñe žutom ormaru i otklju ča ga. U ormaru visi složena uniforma, bijela paradna gard ijska uniforma, jedini svjedok njegove mladosti, čarobne, posijane nadama u veliki svijet, pune sre će i ljepote... Potamnilo je sukno, zahr ñala su puceta, a s njima i njegov život. Sva sre ća, sav jad i sramote njegove, sve nade i čitav svijet od jednog do drugog kraja leže u toj gardijskoj uniformi. U svakoj niti utkane su osušene suze, u svakom puce tu ponos njegove oficirske časti. Tu je i službeni zlatni pojas. Tomo odloži gra ñansko odijelo, uzima uniformu, obla či staru požutjelu monduru, komad po komad. Obrijao je brkove i stavio vlasulju. Obukao je unif ormu, uzeo ma č i opasao stari zahr ñali pojas. Na glavu je stavio kal-pak kao da ide u dvor na službu. Vlasulja mu okružuje lijepo muško lice, a poput alema crne o či gledaju mirno suhim

pogledom, kao da nikada nisu zaplakale, nikad zabli stale, nikad uzavrele životom. Tomine su o či suhe, usne stisnute, prsa mirna, samo srce kuca p olako i odmjereno. Stoji pred ogledalom što odražava svu nj egovu ljepotu. Lijep je i sada. Stasit je kao nekad, kada su ga na dvorskim s tepenicama pratili pohlepni pogledi dama. Otvara se knjiga njegova života, stra nica po stranica. Nevidljiva ruka sje ćanja lista sve dalje, sve brže. Po uvelim uspomenam a padaju tihe suze, nevi ñene, neisplakane, ni od koga otirane, samotne i zap uštene, a tako gorke da bi se njegove li čke pe ćine razdvojile na dvoje, na troje... ...Gleda svoju ku ćicu u kamenom zakloništu. Nad njom nebo, oko nje pu stoš, a tamo dalje na brdu, mnogo dalje, gri č-ki tornjevi stare kule; dvorac obrašten crvenim ružama, dvorac grofice Ratkav. Perivojem še će njegova majka dadilja, u krilu nosi dijete. Svaki hrast, svaka klupa, svaki puteljak u perivoju sje ća ga na mladost. Redaju se slike. Sve ih proživljava i o sje ća čitavom dušom. Zatim uzima posljednje Mimino pismo, posljednji uda rac kojim gaje sre ća odgurnula od sebe u mrak samo će i suza. Uze pismo i mirno ga zapali. Plamen brzo guta poslj ednji oproštaj njegove k ćeri. Tomo dune. Pepeo se usprši pustom sobom. Tako su na pravili s njegovim životom. Tada uze sa stolice sliku majke i ku će i ode u sobu, bijelu, čistu, punu slika i papirnatog cvije ća. Tu je spavala Mimi u bijelim jastucima. Sanjala je o suncu, a skotrljala se u baru. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Tomo gleda i šuti. O či su suhe, prsa nijema, samo srce bije polako, odmj ereno. Zatvorio je vrata, uzeo svije ću i pošao. Stigao je u du ćan. Zrake svije će kližu po limenim uglovima posljednjih ljudskih ku ćica što ih je kovala njegova ruka. Postavi svije ću na stol. Njegovi koraci sablasno odjekuju medu li jesovima. Skida poklopac s jednog lijesa i gleda u prazan uza ni prostor što se pruža u daljinu i čeka svoga stanara na vje čni spokojni san. Tu, u tome malom prostoru, tu se smiruju boli, suše suze, spokoji se srce, sni va se san iz kojega te više nijedna nesre ća ne može probuditi. U du ćanu mrtva tišina. Lijesovi po čivaju. Svije ća titra. Zrake ska ču po kovanim škrinjama posljednje samrtne vezice sa životom. Tom o zakorakne u lijes. Prelazi s ovoga na drugi svijet. Kako je to kratak put, a k ako je dugo i kako mnogo prošao puteva posutih trnjem do ovoga jednog jedino g koraka s poda sobe u lijes! Spustio se nauznak, na grudi položio maj činu sliku i gledao u svije ću. Strava ga podilazi od strašne slike. U lijesu leži čovjek blijedog lica, o či mu trep ću, ruke se mi ču, traže po zlatnom pojasu, izvla če pištolj, gardijskog poru čnika... Lijesovi miruju. Svije ća se prestrašila. Tišina je zadrhtala. CRNI PETAK Cari čine dvorske dame stoje u predsoblju. Grofica Fuchs ulazi i vodi cara Franju Stjepana. Iz cari čina kabineta dopire u predsoblje njen povišeni glas . Odgovara joj muški, još oštriji. Grofica Fuchs gurne u sobu Franju Stjepana. Rumena od ljutine govori carica svome pouzdaniku i glavnom referentu za unutarnje poslove, vitezu Breitensteinu: -Vi ste mimoišli moje odredbe! Ne zapovijedam lija u svojoj državi? - Veli čanstvo, u čitelji ne mogu djecu nau čavati poštenju ako budu prisiljeni krasti. Snosim za svoje čine posljedice. Ima ljudi koji ne rade ništa, a ubiru velike pla će. - Basta! To miriši po novim idejama, po slobodnim b olesti ma! Ne možete više sjediti uz moje prijestolje i ra zbacivati dr žavni novac! Car Stjepan pri ñe bliže: -Veli čanstvo, sve je to nesporazum! Molim, dopustite... - Znate li vi koliko je potrošio novaca na povišice gdje ih nije trebalo? Zašto sam vam predala financije, ako to ne znate? - Veli čanstvo, znam da vam je Breitenstein vjerniji od

svih. - Jer je vaš prijatelj! Ne pa čajte se u stvari koje se vas ne ti ču. Grofice, tko vam je dopustio da zovete cara? Ne trebam ni čije pomo ći! Svršili smo! Breitenstein iza ñe sa carem u predsoblje, obojica crveni i uzbu ñeni. - Izmirit ću vas, kao uvijek - re če car. - Danas je strahovito neraspoložena. Po ñite kancelaru, on će... - Hvala, veli čanstvo! Nemam uzroka da molim, znam što ću! - Oboje ste žestoki. Zamolit ću kancelara da posreduje. Kada su oni odlazili, grofica Fuchs je osje ćala da je jutro po čelo odviše burno, a dvorske dame držale su da je tome kriv glas petka . Cari čina razdražljivost očitovala se danas u tolikoj mjeri da je grofica ulaz ila tek kada je čula zvono. A ono se javilo prije nego što se nadala. Kada je o tvorila vrata, carica će kratko: - Neka do ñe intendant Keglevi ć! U predsoblju su ga pratili sažalnim pogledima. Jedv a je ušao k carici, kad ga oblije vru ći val. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Skandal koji ste ju čer priredili u kazalištu ne mogu sma trati plodom normalne pameti! Vi ste se usudili u m ojem ka zalištu davati djelo a da ga niste podnijeli najpri je meni na cenzuru. -Veli čanstvo, neka mi se oprosti, dramu sam predložio kao uvijek. - Ali niste upozorili na svršetak! Vi o čito ne shva ćate što ste uradili. U dvorskom kazalištu prikazujete dramu gla vni junak koje nalazi jedini pošten izlaz u samoubojstvu. To je skandal! Skidam s repertoara dramu i vas! Grof je sagnuo glavu, poklonio se i napustio cari čin kabinet. Dvorske dame razabrale su po njegovu držanju kako je završila ka rijera grofa Josipa Keglevi ća, intendanta dvorskog kazališta Marije Terezije. - Što je to, grofice? - zapita carica opazivši dvor skog nad- meštra u vrlo sve čanoj pozi. - Španjolski poslanik moli da ga primite. - Recite da ga čekam. Ni kada je ušao poslanik nije mogla svladati zlovol ju, makar je pokušavala ljubazno pitati za uzrok audijencije. - Veli čanstvo, njegovo veli čanstvo španjolski kralj u naj smjernijem poštovanju javlja daje prisiljen okupira ti Parmu i šalje onamo vojsku. - Kako? Vojsku? Zašto? - Veli čanstvo, vojvotkinja je primila vladavinu u svoje ru ke, oslobodila je dužnosti ministra Tillota i uspostavi la Durattija. Tillot ne će da se makne, a Duratti zapovijeda. Parma ima dva kancelara, koji jedan drugome bacaju u glavu zapovi jedi! -To je ludnica! - To misli i njegovo veli čanstvo. - Zar nemate lu ñačke košulje? - Veli čanstvo, o tome se i radi, ali dopustite da vam kaže m još nešto. Vojvoda se zabavlja sa svojim mladim pri jateljima i trati novac. Vojvotkinja je otvorila dvor klateži i istjerala je plemstvo. Vojvotkinja je izrekla izaslaniku španjolskog kralj a ove rije či: "Španjolski kralj je vladar u Španjolskoj, u Parmi je vladar Ma rija Amalija, vojvotkinja!" Ne preostaje drugo nego poslati vojsku. - Zar je moja k ći slaboumna? - Veli čanstvo, sve se to dogodilo kao što sam rekao. Parmi

se mora odmah pomo ći. Klatež i prostaštvo povla ñuje vojvot kinji i mogli bi buknuti nemiri. - Zamolite njegovo veli čanstvo da odustane od okupacije vojskom. Sramota će pasti na mene. Budite uvjereni, nijedna mati na svijetu nije se toliko brinula kao ja da jo j k ćeri budu poslušne. Iskušajmo drugo sredstvo, da ne bude skan dala. - Tada bih u ime njegova veli čanstva kralja Španjolske iznio jedan prijedlog. No u tom slu čaju moralo bi vaše veli čanstvo dati privolu da se vojvotkinji i vojvodi dad e tutor koji će voditi dvor, ure ñivati sve po svojemu. Vojvodski par ne bi se smio maknuti iz dvora. Prema tome, upravu vojvo dine povjerio bi kralj ministru Tillotu kao nosiocu vojvodske vlasti. - Pristajem na sve, pa i na to da im se odmjeri nek oliko kor- bača! Samo ne vojsku! Evo - dohvati ona pero i stade b rzo pi sati, dok je ujedno govorila - izdat ću k ćeri naredbu da joj za sva vremena zabranjujem prije ći granicu svoje države. Moja obitelj ima je bojkotirati. Nitko joj ne smije pisa ti ili od nje primati kakve vijesti. Basta! U Parmi više nemam k ćeri! - Veli čanstvo, vašu odlu čnu rije č primit će moj uzvišeni vladar s velikim poštovanjem. Za tutora odredio bi veli čan stvo španjolski kralj svojega pouzdanika grofa Rive ru. - To prepuštam kralju. Tutor je vrlo dobra stvar, t o je isto što i lu ñačka košulja. Iz nje se može samo ako lu ñaka mine bjesomu čnost. Poslat ću joj poruku po odlu čnom čovjeku, da se nad njom izvi če kako treba. Sve u činite, samo bez oku- fc . MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TER] pacije, to bi bila prevelika sablazan. Pisat ću osobno njegovu veli čanstvu i zamolit ću ga da mi tu sramotu prištedi. Time je audijencija svršena. Cari čina zlovolja uvelike se poja čala. Ponovno zazve či srebrno zvonce. Carica naredi da joj pozovu Breit ensteina. Bio je još kod cara Franje Stjepana. Nije se htio o dazvati pozivu, ali kona čno popusti carevoj molbi. On se čak odvažio da ga otprati do carice. Ona se nije zbog toga ljutila, ve ć je to prihvatila kao zgodan izgovor za svoju kapitulaciju. Trebala je čvrstu ruku i umnu glavu toga državnika, i re če mu: - Car Franjo Stjepan rekao je da se radi o nesporaz umu. Kamo sre će daje tako, ali osje ćam da vas zahva ća novi vjetar što ugrožava stare prokušane stupove države i prije stolja. Jer taj će se vjetar pretvoriti u orkan! Opustošit će sve, i vas! Pri mite moj savjet i zaogrnite se dobro, da vas ne dot akne. Čujte što se dogodilo u Parmi - nastavi carica. Kada je pripovijedala, car Franjo Stjepan mislio je : "Da je dopustila Amaliji da uzme princa, bila bi ona sretna a moja nov čarka punija. Vojvodski naslov proždro je prevelik miraz!" - Dakle - dovrši carica i obrati se Breitensteinu - vi ćete odmah putovati u Parmu i sa svim mojim punomo ćima razviti svu oštrinu svoga postupka. Tamo je silno potreban! Ne daj te se nadvladati! Razjasnite Amaliji daje samo njez inu majku odabrao Bog da bude vladaricom, a njoj je dosudio j edino tu ulog" da bude poslušna žena. Moja k ći Karolina žena je na- puljskog kralja, dakle kraljica, a drži se granica poslušne žene i doma ćice. Pošto se nije držala mojih uputa, njoj je pris tup u moju državu zabranjen, a španjolski kralj stavit će nju i muža

pod tutorstvo, kao slaboumnike. Time je ta stvar za vršena! Vrlo ozbiljnog lica, nemirnog ali poslušnog, ostavi Breiten-stein kabinet, dok je car ostao. -Vi ste vrlo zaposleni - re če mu carica - pa ne dospijete referirati o stanju naših financija. Zar ste preuzeli sre ñivanje financija kneginje Auersperg? - Veli čanstvo odviše sluša doušnike koji svoj posao vrše s prevelikom zlobom, a možda i s li čnim interesom - Svejedno! Da vidimo najprije naše ku ćno stanje. Prevelike su brojke izdataka. - Veli čanstvo izdržava četrdeset tisu ća dvorskog osoblja. Deficit je velik i u državnoj blagajni. Pokrivam ga sam. Po novno sam prekupio državna imanja koja se ne mogu o drža vati, isplatio ih u gotovu i time prisko čio u pomo ć - Dobro ste u činili - odvrati carica. Stanje ra čuna ublažilo je njezinu zlovolju prema caru. Uvi ñala je daje svojom pomoću umanjio deficit. "To je jedini moment kada je kor istan", mislila je ona. Nadmeštar je najavio veli čanstvima doru čak Uvečer je carica ostavila svoj službeni kabinet i povuk la se u privatni. U modrom salonu modre su tapete, modri naslonja či sa zlatnim utkanim ružama. Pisa ći stol je bijel a svila kojom je omotana porculansk a kugla svjetiljke ruži časta. Ruži čast odsjaj pada po modrikastoj boji sobe i slijeva se s njom u fantasti čnu koprenastu maglu. Uz pisa ći stol u svijetloj haljini sjedi carica. Bijelo oprašena glava, prelivena maglenastim sjajem , spuštena je nad perom. Njegov zvuk katkada zabruji kao krivo uhva ćena struna na glazbalu. U dnu se mi ču modre tapete. Mala tapetna vrata se otvaraju. Suš anj privu če cari činu pozornost i ne podigavši glavu zirne prema vrat ima. Zvuk pera utihne. Cari čine se o či otvore, glava se uzdigne. Pozornost se ustremi na bijelo čudo kod vrata Podilazi je neprijatan osje ćaj. Bijela slika stoji mirno. Carica svladava strah koji se uvla či u njenu odvažnu dušu. Ne će da govori, a još manje da vi če. Prkosi. Jednom će se to strašilo maknuti. MARIJA JURI Ć ZAGORKA I mi če se. Jedan, dva tri koraka i poklon. Opet tri kora ka i ponovno poklon. Ponovno tri koraka... Sve sasvim propisno, caricu p odilazi hladno ća. "Ovo lice, o či, čelo? Stoje to? Živ čovjek? Mrtav? Duh? Predodžba?" Dok su te rije či sjekle njenim mozgom, u tijelu osjeti drhtanje, z austavljanje srca i prekidanje daha. Njena bijela ruka pomi če se polako prema srebrnom zvoncu. Kad ga osj ćti medu prstima pozvoni. Oštra neprekidna zvonjava iz cari čine odaje prene groficu Fuchs u susjednoj sobi i ona pohiti u salon, ali stane i cikne. Carica upre prstom u pojavu zamotanu u bijeli plašt i upita groficu: -Tkoje to? Grofi čino uzdignuto lice u profilu ispoljava dugi nos, ka o uskli čnik straha. - Gledajte u mene! - strogo će carica grofici. - Govorite! Tko je to? - Izgleda kao - princ Ernest! - Tko ste? - vikne carica na onoga koji je stajao u bijelom plastu. - Tko sam, to veli čanstvo zna. Što ho ću, to će veli čanstvo saznati. Carica je ponovno tresla zvoncem dok je uš la i druga dvorska gospo ña. - Neka smjesta do ñe Koch! Vi ostanite ovdje! - zapovjedi dugonosoj grofici. Ispod prin čeva plašta proviri talijanski klobuk s perjem. To j oj poda nade da je ipak netko drugi. - Opet vas pitam, tko ste? - Zvali su me princ Ernest, i sada bih se mogao tak o zvati, ako veli čanstvu nije neugodno. - Ne bojim se, ali to nije mogu će. Sli čnost je, doduše, ne

vjerojatna. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Najvjerojatnije nalikujem sam sebi * - Odakle dolazite? - Dolazim iz čudnog grada, odakle me šalje kova č VVolf. - Čujete li - šapne carica grofici - taj je lud! - Bio sam - odgovori on. - Neka ga sluge bace napolje. - Po drugi put? Grof Koch je ušao. Carica upre ruku u princa. -Tko je taj? Velike o či šefa dvorske kancelarije isko čile su, široke noz-drve prelaze u valovite kretnje, kao u životinje koja osje ća tešku i nejasnu pogibelj. - Veli čanstvo, mene ostavlja pamet! - Isto tako kao što je ostavila vaše ljude kada su me htjeli zakopati - up adne princ Ernest. Te su rije či šefu tajnog kabineta razjašnjavale situaciju. - Kova č lijesova VVolf vratio me u život, a njih natjerao u bijeg. - Opet govori o VVolfu - šapne carica grofici, dok je grof Koch zadrhtao od cari čina pogleda. Odmah je slijedilo pitanje: - Razjasnite, grofe, tu ludost! - Veli čanstvo, neka mi se dopusti da pozovem svoje ljude kojima je to poznato. Dok je tr čao dvorskim hodnikom u svoj ured bilo je Kochu jasn o da se kotrlja nizbrdo. Dao je odmah pozvati Bindera i Blanka, koj i su upravo stigli u kancelariju s izvještajima. Dotle je carica promatrala princa. Kona čno se uvjerila da je to on i sva se napregnula da sazna što se s njime zbilo i što ho će. Ne čekaju ći Kocha zapita: - Pošto ste došli? - Donosim vam vijest iz Parme. - U Parmi je bio? Sada mi je jasno zašto se doga ñaju skan dali s Amalijom! Vi ste Amalijin ljubavnik? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Nikada ne bih bio ljubavnikom ženi koja pripada d rugo me. Veli čanstvo - zapo če princ mole ći - pozovite svoju k ćer k sebi da vam se razotkrije, povjeri, da joj pomognet e. - Nikada njezina noga ne će prekora čiti granicu moje dr žave! - Veli čanstvo, njezin je brak s vojvodom prividan; zapravo je žena drugome. - Možda drugima? -Veli čanstvo okrivljuje svoju k ćer teže nego stoje zaslužila. Molim vas, raskinite taj brak, uzmite je k sebi. Dopustite mi da vam razjasnim njezin strašan život. - Vi ste odstrijelili komadi ć mozga - re če carica pro matraju ći svježu brazgotinu na njegovu čelu. - Nakon sramo te što ju je u činila Amalija u svojoj državi, iz moje je izgnana. Vi se smatrajte prognanim s teritorija Parme. Misli m da vam je to dovoljno. - Meni dovoljno, a vašem veli čanstvu bit će za kratak čas. - Što ho ćete time re ći? Nije odgovorio. Carica se povukla plaho iza stola, dok je Koch stre peći ulazio s Binderom i Blankom. Oba redarstvenika gledaju princa. Noge im klecaju. Kada ih pitaju, jezik im se spoti če. - Prestrašili smo se. Mrtvac je progovorio. Oživio je i mi smo pobjegli. - Pobjegli? Dakle, to su ta dva vaša redarstvena čudovišta, gospodine grofe?

- Nisu oni krivi - re če princ. - Wolf me spasio i odnio sa sobom, a njegova k ći Mimi, koju je Pelegrini obeš častio, nje govala me kod ugljenara. - Pelegrini? Čujete li poganog klevetnika? Ako još samo je dnom rije čju dotaknete mojega prijatelja, bacit ću vas u tam nicu. Mirnije kod ugljenara? Vi ste poludjeli! Ona je u samo stanu! Čujete li, grofice? To su moji neprijatelji! Poznaje m ih DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE po ubojitoj lozinki koju su uperili protiv mojih je dinih prijatelja, Pelegrinija, Grandea i ostale bra će. Ali jao svakom tko ih dirne! Jeste li to vidjeli gdjegod? On ulazi k meni a da ga nitko nije vidio niti najavio! To je urotni čka organizacija! Neka do ñe knez Khevenhiller! Grofe, to je kažnjivo! Ova je sablazan nepopravljiva. Podnesite ostavku! Nije se prenerazila ni ražestila. Obratila se grofi ci Fuchs: - Tome je tane odnijelo više mozga nego što sam mis lila u prvi čas. Ovakvu glupost može ustvrditi samo lu ñak. Mirnije u samostanu, evo, u ladici su njezina pisma ocu Pel egriniju, kojima zahvaljuje stoje tako mirna i sretna daleko od svijeta. - Veli čanstvo - upadne princ - pisma su krivotvorena. Neka Mimi do ñe, dajte je pozvati preda se! - Dobro, dobro, mladi ću, u činit ću to. Ove komedije je do sta! Ako još izustite rije č protiv mojih prijatelja, ne ću imati obzira prema vašem umnom stanju. Neka do ñe Khevenhiller! Ovo je ne čuveno! Što se radi na mojem dvoru? Ulaze k meni a da ih nitko ne vidi i ne pita, a vi, grofe - okre ne se Kochu - razabirete li nepopravljivost svojega čina? Predložite mi nas ljednika. Pismeno! Allons! Šef dvorske kancelarije zgurio se kao izbatinani pa s. Koch, Binder i Blank, stupovi dvorske tajne policije, izišli su iz salona u sprovodu svojih lešina. -Veli čanstvo - osmjeli se princ -još jednom molim milost za Amaliju. -Van, smjesta van! Zatvorit ću vas u tamnicu! Neka o vama nikada ne čujem ni rije či! - Veli čanstvo, ostavljam vam na dar rije č vjernog podanika. Ona htjede nešto re ći, ali u tom se času pojavi knez nad- meštar i carica se više nije obazirala na princa. O n ostavi na etažeru zape čaćena pisma, pobrza iz salona i napusti dvor. Knez Khevenhiller je problijedio. Ve ć po četak cari činih rije či uvjeri groficu Fuchs da je taj dan jedan od čuvenih crnih MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE petaka, kada je carica kotrljala odabranike niz ste penice svoje milosti. - Vašoj carici dolaze s ulice lu ñaci i urotnici ravno u njezin privatni salon, a da to nitko ne vidi i ne javlja! Je li to poznato knezu nadmeštru? Postoji li na kontinentu takav dvo r? - Vel... - izrekao je za odgovor prva slova. Ona dr uga za- peše u grlu. Smrtno problijedivši drhtao je kao čovjek koji umire od samoga straha pred udarcem. Tridesetogodiš nji vjerni službenik pobudi u njoj samilost. - Vi ste sigurno odviše zaposleni - nastavi blaže. - Umorni ste, ne možete fizi čki sve to nadzirati. Dodijelit ču vam po- močnu silu da vam olakša nadzor. Hvataju ći dah on se ispri čao. Taj "pomo ćnik" zna čio je: budu ći zamjenik. To ne bi mogao preživjeti. - Na ći ću, veli čanstvo, krivce koji su dopustili tako straho vit čin. Volim umrijeti nego svojoj vladarki... - suze s u mu navrle na o či a u grlu ga nešto stezalo. To caricu gane.

- Razumijem, vjerujem, ali ho ću da budem zašti ćena. Dakle, uredujte, kneže! Nadmeštar se nije kotrljao niz stepenice kao predša snici, ali je osje ćao da izlazi kao invalid. Carica se obrati grofici Fuchs. Osim jezuita, jedin a ona u nizu brojnih pouzdanica i prijatelja što ih je carica imala uza se, što ih je bacala van i opet uzimala nove, znala je cari čino povjerenje čuvati ve ć četrdeset godina, od vremena, kada još nije sjedila na prijestolju. Grofica je slušala cari činu tužaljku pokorno sagnuvši glavu. - Mami, nije li istina kad tvrdim da se ne mogu ni u koga pouzdati? Okružuju me sami neprijatelji moje vladav ine, urotnici koji mi žele oteti vlast iz ruku i zato, e vo, jurišaju na moju jedinu obrambenu tvr ñavu, oslon moga prijestolja, na jezuite! I toga lu ñaka su poslali! Nisam ga zatvorila samo zato što vidim da nije pri pameti, i neka ne misle da ih se bo-jffn. Grof Koch me naprosto izdao! - Veli čanstvo, prevarili su ga njegovi pouzdanici, ali on je vjeran. - Tada je nepažljiv! Vjernost traži žrtve! Usto još evo pre- divne paske mojih pouzdanika. Pravo je čudo da me nisu ve zali i odveli u tamnicu kraj takve nepouzdanosti mo jega pri jatelja Khevenhillera. Predana sam na milost i nemi lost ljudi koji mi rade o vlasti - govorila je kora čaju ći sobom. Zaustavi se kod etažera. - Kakvo je to pismo ostavio taj zlikovac? Pogleda napis, koji je glasio: "Njezino veli čanstvo umoljava se da nade medu svojim dvorjankama ženu na koju glasi pismo u omotu." - Nevi ñena drskost! Svejedno, da vidim! - Ljutito razdere omot iz kojega padne kuverta s naslovom: "Dvorskoj dami sa crnom krinkom." - Karneval je minuo, dakle zakašnjela šala? Uostalo m, ne znam damu kojoj je namijenjeno i otvorit ću ga. Da vidimo ne javljaju li mi urotnici smrtnu osudu? Cari čine se o či zaustave na gusto pisanim slovima jakih crta: "Jeste li još tamo, okrinkana gospo? Je li vam soba još mra čna? Zovete li još koga k sebi, ili ste se zaodjenuli krinkom kreposti ? Stid, poštenje, savjest, plaše li vam dušu ispod crne krinke? Plaše li vas o sje ćaji poru čnika u gardi, onoga kojega je zvao život da ga ugosti, ali ga zgr abi blatna ruka upravljana prosta čkom željom, povu če u mra čnu sobu i žedna čistog vrela napoji ga kaljužom. Gladna sre će nahrani ga slaš ću čemernom! Mrzim je, prokleta bila! U mraku te sobe ostao sam pokopan živ. Nikada više ne ugledah svjetlo života, ni ja ni sirota mala Mirni! Izba čena u mrak kao i ja, lutala je mrakom života kao i ja; omamljena obe ćanjima pokvarenog princa, obeš čašćena od lupeškog Pelegrinija bila je osu ñena na smrt po dvorskim crnim lupežima, duševnim čuvarima ženskog cara! Moja Mimi, k ći žene pod krinkom, otišla •&¦ MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE je sa crnim jaretom iz dvorskog tora, s jezuitom. N eka slavi ženski car, neka služe crni vrazi crni Tedeum mladom paru! Sirota Mi rni! Nisam joj mogao dati dovoljno srama i poštenja iz svoga srca, odviše je ponijela iz one mra čne sobe pokvarene krvi nepoznate okrinkane! Mrzim je, prokl eta bila! Zbog nje je otišla i Mirni, i nikada je više ne ću vidjeti. Bila je jedina bijela zastavica u crnini mojih dana, jedina mala radost u gor-kosti mojega ž ivota. Idem i ja iz zemnog mraka u vje čni! Nemam nikoga i ništa do tri lijesa, tri svjedok a osvete.

Predajte ih, okrin-kana gospo, kao moj dar ženskom caru! Žao mije što joj ne mogu više poslati! Ako ima na drugom svijetu života , potražit ću tamo svoju majku i, pazite svi, kad padne no ć prolazit će dvorom strašna bijela žena, majka moja, da osveti sina. Prolazit će u bjelini i sipati vašim dvorom prokletstvo i nesre ću do sudnjega dana. Mrzim vas, gospo neznana, sto p uta prokleta bila... Tomo Prpi ć, poru čnik carske garde, poslije kova č lijesova Wolf." Carica i grofica Fuchs gledale su se trenutak mirno i ozbiljno, zatim carica baci pismo na stol. - Danas sami lu ñaci! Nije li to uistinu nesnosno? Navješ- tavaju mi tri lijesa kao dar. Stoje to? - Dakle, to su... - grofica zapne. - Vi znate više nego ja? Da čujem! -Veli čanstvo, Koch mije priop ćio da su stigla podve čer tri limena lijesa za vas. Koch mi re če da su teški zaliveni olovom. Odlu čili smo šutjeti, da vas ne uzrujavamo. - Pozovite Kocha! Ni pola sata nije prošlo daje izba čeni šef dvorske kancelarije opet ulazio u svoj posao. Carica bez ikakvog uvoda upita: - Gdje su lijesovi? Idemo ih otvoriti da vidimo što je unutra! - Veli čanstvo, to sam ve ć u činio, i zato ne mogu dopustiti da ih vidite. - Oho! Neštro strašno? Otkada se bojite za moje živ ce? Hoću da ih vidim! Grofice, po ñite s nama! Koch se pokorio zapovijedi i uzeo svije ćnjak. Silazili su stepenicama za dvorsko osoblje u prizemlje. Prošli su uskim hodnikom i spu stili se nekoliko stepenica niže. Koch zaustavi caricu pred nekim vratima i pon ovno je zamoli da ne ulazi. Ona nestrpljivo gurne vrata i u ñe. U hladnoj, mra čnoj prostoriji stajala su na podu tri otvorena lije sa. U njima tri mrtvaca: dva crna u jezuitskim haljinama, tre ći u gra ñanskom odijelu. Šute ći gledala je carica svoj strašni dar, koji bi zgroz io i hladno muško srce. Strah kao da je produljio nos grofice Fuchs. Nijedn a rije č nije izašla iz cari činih usta. Koch je iza visoko uzdignutog svije ćnjaka promatrao mir svoje vladari-ce. Kona čno ona okrene le ña i dade znak pratiteljima da je slijede. Uspeli su se i vratili u salon. Carica upita Kocha napadno mirno. - Jeste li zaklju čali vrata one prostorije? - Jesam, veli čanstvo! - To je, dakle, po činio VVolf. Zašto? O čito je poludio. - Tu tajnu mogao bi razjasniti samo on. - Po ñite u njegov stan. I grofica Fuchs će s vama. Valja ga oprezno zatvoriti u ludnicu. Njegovo je ludilo, kao što vidi te, pogibeljno. Prije toga pozovite oca Grandea, pr edajte mu klju č sobe, neka pogleda mrtve i zatim do ñe k meni. Ni rije či ne smije nitko saznati! O čekujem da ćete sve zataškati. Izdavala je naloge mirno, stoje i Kocha i groficu F uchs zaprepastilo. Poslušavši zapovijed potraži grof oca Grandea, pove de ga u prizemlje i isporu či mu cari činu poruku. Grande zalomi rukama promatraju ći lešine. Ostao je sam sa mrtvacima i zaklju ča sobu. Odmah je shvatio VVolfov čin. "To su, dakle, bra ća koja su tražila Mirni!" MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

Promatraju ći ih razmišljao je: "Razderane haljine svjedo če da su se borili sa starim. Osje ćao sam da nestanak bra će nešto krije! Nije loše pretražiti džepove, možda se štogod na ñe." Stade pretraživati. Kod prvog mrtvaca nije našao ni šta, kod onoga u gra ñanskoj odori na ñe samo novac. Iz crne ha-lje tre ćeg izvadi pismo. Ogleda ga. Bilo je potpisano: "Mirni". Grande stade čitati. Lice mu se smiješilo. Gotovo klikne i stavi pismo u džep. To je pismo prvi poslanik jezuita dolaze ći k Tomi izvukao iz njegove ladice u dućanu i spremio ga u džep da ga odnese svojem glavaru , ali je pao pod udarcem star čeve osvete. Grande iza ñe, zaklju ča, uzme klju č i najavi se carici. Ona ga teško do čeka. - Grande, tko su ta trojica? - Naši noviciji! Tre ći, u gra ñanskom odijelu, Pelegrinijev je tajnik Oktavije. O čito je bio poslan u kakvoj važnoj misiji i zato je odjeven gra ñanski. - Strahota je to! Vi ne slutite zašto i kako su sir omašna bra ća tako strahovito stradala? - Razmišljam o tome. - Ja ću vam kazati istinu! Grandeove sveta čke crte lica napele su se sjenama lake strepnje. - Znam sve! Pali su žrtvom osvete. Wolf je sigurno nekako saznao daje Pelegrini njegovu k ćer po mojoj zapovijedi vodio u samostan, jer sam je htjela spasiti od Leopoldovi h namjera daje u čini ljubovcom, i to je čovjeku poremetilo um. U ludilu je sebi utvarao daje Pelegrini djevojku obeš častio. Sada je sve jasno. Čut ćete kasnije što se dogodilo s Ernestom. I tome je natovario čak to daje Mimi vidio u šumi kod ugljenara. Da ih obojicu ne držim lu ñacima, čamili bi u tamnici kao spletkari i klevetnici. Vidite, u tome je ludilu Wolf hvatao jadne žrtve i ubijao. Ludilo toga čovjeka po činilo je grozote. Ja sam ne- utješiva. -Veli čanstvo, tko zna Božje puteve, možda je tako moralo biti! - Jedino me uzrujava što da kažemo Pelegriniju? Grande ostane nepomi čan i odvrati: - Optužba je strašna i zato bije trebalo posve raš čistiti. - Znam daje to spletka mojih i vaših neprijatelja. Sad, eto, pristupaju toj četi lu ñaci! Carica ispri ča sve o Ernestu i njegovu tvrdnju da ga je u šumi n jegovala Mimi. - Sve su to strahovite, infamne klevete, ne bi li s e izme ñu mene i vas razrušilo povjerenje da se lakše domognu moga žezla! - Da, veli čanstvo, upravo zato ne smijemo to tako osta viti. Ako iznenada uskrišen princ tvrdi da ga je Mi mi njego vala, to bi zna čilo da djevojka nije u samostanu. To baca na Pelegrinija sjenu teške krivnje. Savjetovat ću mu da djevojku predvede vašem veli čanstvu, da se uvjerimo svi. - Kako? Sumnjate u Pelegrinija? - zaprepasti se car ica. - Što vam je, Grande? - Veli čanstvo, naprotiv, želim oprati s njega svaku krivnj u, a to zna či i s našeg reda. Kad bi tko htio prikazati tu optu žbu istinom, naš bi red u o čima veli čanstva... - Ali, Grande, kako bi takva nemogu ćnost mogla postati istinom? Vjerujte, vaša carica nije samo stroga u m oralu, nego i dalekovidna u životu. Ne bih nikada dopustil a da ok rive vaš red zbog jednog čovjeka! Kona čno, može se u vaše redove uvu ći slabi ć koji bi podlegao ne ćudorednim na gonima. To se dade oprostiti i zataškati, to još ni je tako straš no. Ne ćudoredni prekršaj nije zlo čin, nije ubojstvo, nije raz bojstvo. Takve zlo čine ne bih doista mogla ni htjela za taškati, ali u vaš red takav se zlo činac ne može uvu ći. No, hvala Bogu, sve to nije tako! Pelegrini je čist i neokaljan. Otac Grande nije nikada doživio ve ći udarac.

MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE "Mi se toliko naprežemo da sakrijemo taj Pelegrinij ev grijeh, a ona bi ga "zataškala", jer to nije ubojstvo, nije razbojstvo. " Posljednje izreke udare ga u čelo. Jedva se držao na nogama. - Pravo kaže vaše veli čanstvo, Pelegrini je čist i zato ne tre ba ništa saznati! To bi ga teško povrijedilo. Pošto vidim daje povjerenje vašeg velicanstve nepokolebivo, primam p rijedlog veli čanstva da Pelegrini ništa ne sazna. Neka to ostane na šom tajnom. - Tako je! A sad, molim vas, dajte tim nesretnim žr tvama lu ñaka sveti blagoslov i zakopajte ih. Nadam se da će i to os tati tajnom. - Zaklinjem se, veli čanstvo! Nitko živ ne će za to saznati! U meñuvremenu vratila se grofica Fuchs s grofom Kochom i priop ćila je: - Veli čanstvo, našli smo Wolfa u lijesu, u odori carske ga r de. Mrtav je. Ustrijelio se. - Dakle, vidite, bio je lud! O če Grande, dajte mi svete vode. Moje su ruke držale pismo samoubice! Najprije spali na svije ći primljeno pismo, zatim je otac Grande blagoslovi i blagoslovljenom vodom poškropi salon i caricu. Ona uzdahne: - O, Bože, siromašni Pelegrini! Što sve svaljuju na njega! Grofice, što ste našli u Wolfovoj ku ći? - Nekoga čovjeka koji je kupio posjed i du ćan. Drugo nis mo našli ništa. - Pretražili smo sve pretince, po vašoj želji i upu ti, ali ni gdje nije na ñeno ništa. Samo tragovi spaljenog papira, a to dokazuje da je lu ñak sve što je bilo pobacao u vatru. - Evo, sve potvr ñuje ludilo! Ni rije č, ni slovo ne smije o toj stvari prodrijeti iz ovog salona! Zataškajte sve, k ao da ništa nije bilo. Grofe, to je vaša dužnost! - S lijesovima pokopat ćemo svaki trag! - re če grof Koch. Njega su tri Wolfova lijesa vratila u službu i prib avila mu povjerenje. Carica je brzo uvidjela da bez njega ne može biti. Otac Grande ostavljao je cari čine odaje teško razo čaran i pogo ñen u dno duše. Neprestano je u sebi ponavljao: "Dakle Pelegrinijev bi grijeh ona zataškala! Čovjek može podle ći ne ćudorednim nagonima. To se može oprostiti i zataškati. To nije ubojstvo, razbojstvo..." Podilazila ga hladna jeza i teške su misli navorale uvijek glatko čelo. "Kad bi znala moju prošlost, to ne bi zataškala! To ne, to ne bi..." Upravo u trenutku kada se Pelegrini spremao k ve čeri došao je otac Grande. - Zar se možda vratio Josip? - O njemu nema glasa. Ali ima nešto drugo. O če Pelegrini, danas sam vam spasio glavu! Male Pelegrinijeve o či žmirnuše sumnji čavo. - Visjela je na vlasi mogu ćnosti da se otkrije vaš pohotni zlo čin nad k ćerom kova ča lijesova. - Meni govori o zlo činu mnogostruki ubojica, razbojnik An- zelmo? Grande je osje ćao da se oko njega slažu loma če, ali ostane miran kao čovjek koji osje ća da mu je svaka kap krvi, svaki živac potreban za izvo ñenje životne zada će. - Pelegrini, naši ra čuni nisu čisti! Vi ćete mi prepustiti mje sto glavara i vo ñe našega reda u Be ču! - Vama koji ste ubijali i robili? - U mojoj je ruci vaša glava, vaša čast i mo ć!

Na te rije či zaleti se Pelegrini k njemu, ali Grande uzmakne k vratima i povu če vrpcu zvona. - Neka do ñu! Pokazat ću im pismo koje vas goni s vašeg n -5 MARIJA JURIC ZAGORKA mjesta! Pelegrini je zastao. Zvonce je pozivalo na okup ostale članove crne kamarile. Pojavili su se Antonije, Ignacije, Lechner i otac J ohann, koji su bili taj čas u zgradi. - Zvao sam vas - re če Grande -jer se dogodila nesre ća. Okupili su se blijedih lica i slušali kako je Wolf poslao carici na dar tri lijesa. Mu čila ih je zebnja da su i oni mogli u ći u limene škrinje. - Novicij Francisko, kojega smo poslali prije šest mjeseci k Wolfu, imao je u džepu pismo što gaje Mirni pisala ocu. Ona optužuje! Grande pogleda oca Pelegrinija. Lechner namršteno u padne: - Recite mi, Grande, zašto smo potražili toliko sna ge i vre mena za hvatanje te djevojke? - Zato stoje s Euzebijem ukrala neke važne spise - odgovo ri Pelegrini umjesto Grandea. - A što ste je zatvorili na Dunavu u našu kuriju? A ko je ca rica htjela djevojku sakriti pred Leopoldom, trebal o je da je predate u kakav samostan. Grande ustade. - Na to bih mogao odgovoriti ja. - Razjasnit ću sam - re če Pelegrini. - Carica je željela da dje vojku odvedemo u kuriju koju nam je dala, dok se ne odredi druk čije. Kriv je Euzebije stoje dopustio da pobjegne. Čemu da se sada brinemo oko nje? Imamo ve ćih briga. Me ñutim, već davno sam htio predložiti, bra ćo, da nagradimo oca Gran dea za njegove usluge i da ga što prije imenujemo g lavarom samostana u Dolini svete Ane. - Što vam pada na um, Pelegrini? - odvrati Grande. - Ni kada to ne bih prihvatio! - Glavar još nije umro, a možda i ne će - okosi se Lechner. - Uostalom, otac Grande ne smije iz dvora. On zapra vo čitavu našu stvar vodi sam i zaslužuje ve ću nagradu nego što predlaže Pelegrini. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Nastavili su raspravljati o mrtvacima, o Wolfovu dj elu i o potrazi za Euzebijem. Uskoro su svi otišli. Otac Grande je ostao. Stao je usred sobe. - Pelegrini, carica ho će da vidi Mirni. Ja sam stvar odgo dio, dok nas dvojica ne raš čistimo svoje poslove. Vaš je udes u mojem džepu! - Dajte mi to pismo što ste ga našli kod mrtvaca, i li ću vam ga sad oteti! - Ha, ha! Mislite li da sam tako lud da tako dragoc jenu stvar nosim uza se? Čujte me, Pelegrini, vi me mrzite, zato što vas natkriljujem sposobnostima pred ostalom bra ćom. Dno vašega džepa odviše je duboko. Proždrljivost je vaš a sli čna svi nji. Pazite, ako se svinja preždere - krepa. A sada upamtite: ako pismo pokažem carici ili ocu Lechneru, vi ste i zba čeni iz reda! Zadovoljite se da ostanete upraviteljem konvi kta, a me ni prepustite mjesto glavara, na koje spadam. Ja ću šutjeti i vi ćete šutjeti, i svatko će imati svoje. Laku no ć! Pelegrini je ostao grickaju ći usne i suzdržavaju ći želju da potr či za njim i da ga zadavi. Njegova prijetnja i Lechnerove rije či o nagradi za oca Grandea

prikazivale su odviše jasno da je otac Grande u duh u ve ć zaposjeo njegovo mjesto. KANCELAROVA OPORUKA Sinišu su doveli u kancelarovu raskošnu radnu sobu. Kancelar je sjedio u svilenom ku ćnom haljetku i strogo gledao u šti ćenika. - Lijepo izgledamo i vi i ja! To nam nije trebalo! - Čuo sam daje vaša preuzvišenost ponovno oboljela? - Onog jutra u vojarni ponovno sam se prehladio. Tr i tjed na, dragi grofe, tri tjedna a još sam u krevetu! Al i i vas kao da je mu čila kancelarova hunjavica! Izgledate vrlo loše. - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Je li čudo? Produžiti mrtvome život za tri tjedna! - No, dobro, svršit ćemo brzo, čim priop ćite tko vam je dao "žuto pismo", i kome je oteto? - Preuzvišenosti, udovoljit ću vašoj želji, ali vas molim jedno. - Vi neprestano postavljate uvjete! - Nisam vam to mogao re ći onoga jutra, jer sam pouzdano znao da se mladi ć koji mije dao spis nalazi u našoj državi. Da steknem potpunu sigurnost, dopustite mi da odem do svoga sluge koji me sigurno još uvijek čeka kod "Jelena". On će mi moći pribaviti dokaze daje mladi ć na sigurnom mjestu, i tada od mene možete znati više nego što o čekujete. - Idite! Za jedan sat o čekujem vas ovdje! Oslanjam se na časnu rije č grofa Vojkffyja da ćete se vratiti. Siniša se zaogrne zelenim plaštem i pohiti k "Jelen u", gdje nade o čajnog Filipa, a s njime i Ernesta. Čekali su ga. Saznao je za samoubojstvo starog VVolf a, kao i to daje Meško Euzebija otpratio do granice. Rekli su mu da se u "Crnom orlu" nalaze Meško i Stanka, koja pobolijeva pa ne mogu o tputovati. - Idem k "Crnom orlu" da ih vidim, a ti, Filipe, pr eseli se k Mesku, jer ja ne znam kada ću se vratiti. Istr čao je na ulicu ostavivši starca slugu u tuzi i neiz vjesnosti. Sat kasnije stajao je pred kancelarom Kaunitzom. Komotno naslonjen u udobnoj fotelji slušao je kance lar Si-nišino pri čanje o dogañaju u podrumu Waldburga i o Euze-bijevu razjašnjenj u da su "žuto pismo" sakrili Grande i Pele-grini, da su se nadali dobiti za nj "kancelarsku lisnicu" i sve ostale stvari. Nikada se pospane kancelarove o či nisu tako raširile kao u času kada je saznao za posjednike "žutog pisma". Ni jednim jedinim pita njem nije prekidao pripovijedanje. Rije č po rije č pohranjivao je u glavi. Siniša zataji jedino da je Euzebije ponio uložnicu. - Najposlije pri čao mi je mladi ć i to - dovrši Siniša - da isusovci žele posti ći da prestolonasljednik bude princ Karlo, a da se svrgne sadašnji. Upozoravam vas, preuzvišen osti, pazite na svoje lakaje! Jezuiti se u spletkama služe lakaji-ma, koji uhode nepoćudne li čnosti. Tako je bilo i s nadbiskupom. Navodno je on umro po njihovu receptu. Još jedno, preuzvišenosti, ako biste kadgod zaželjeli saznati kako je Grande ubijao i robio za svoju ljubavnicu, obratite se na "Crnog orla", t amo će vam o tome potanje pri čati moj prijatelj i pobratim grof Jurica Meško. Kancelar ustade. Sve to bilo je za njegove mirne ži vce mnogo. - Znam, povrijedio sam vaše veliko poštovanje prema cari- činim pouzdanicima. Željeli ste to saznati i, evo, t akva je isti na kad joj skinete crnu mantiju. "Nagost je njezina doista bestidna", odgovorio je k ancelar u sebi. Odviše oprezan, nijednim gestom nije razotkrio svoje raspo loženje prema onome stoje čuo i prema onima o kojima je slušao tolike optužbe. Pr omijenivši sjedalo pogleda Siniši uo či:

- Ništa niste dometnuli? - Poštenja mi, nisam! - U redu, gospodine grofe! Još danas će se odlu čiti o vašoj sudbini. -Vašoj ću želji udovoljiti! Do vi ñenja! Siniša je sišao u razizemlje, gdje je živio zatvore n u udobnim prostorijama. Kancelarov osobni lakaj donosio mu je jelo, a tajni k bi dolazio da o njegovu držanju izvijesti šefa. Tu je tri tjedna ispatio du šu, srce i tijelo, misle ći uvijek samo na nju, za sre ću, mir i oslobo ñenje koje je odlu čio dati svoj mladi život. Dva sata kasnije stajao je kancelar nasred salona i u zrcalu ogledavao svoju pojavu u napadno biranoj toaleti. Bijele svilene hl ače, bijele čarape, svijetlomodri haljetak, bogato izvezen zlatom, a is pod njega bijeli svileni prsluk s pucetima od i.,; MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE zlata. Naprsnica od svilenih čipaka spušta se u sitnim nabo-rima na prsa. Prikop čana je briljantnom iglom, cari činim darom. Frizura ima uzorne uvojke. Cijelim licem razvukao se vrlo prijatan, otmjen izr az. Elegantan kancelar ogledavao se u zrcalu i govorio svome tajniku: - Čudite se brizi koju posve ćujem svojoj spoljašnosti? To čini svaki kavalir našega doba! - Nekima je to potrebno da pobude pozornost, ali va s resi ugled evropskog diplomate i državnika, o kojemu s p ravom kažu da svojom diplomatskom politikom "ko čijaši Evropom". - Ako ko čijaš želi upozoriti na svoje veliko umije će, mora odjenuti briljantnu livreju. To je naše doba. Pamet nije potre bna, spoljašnost je sve. Pamet je vrlo malo, ako jo j manjka šes- teropreg! Uzeo je lisnicu od fine kože, urešenu vezivom i dra gim kamenjem, tako ñer cari čin dar. Zaogrnuo se ogrta čem bez rukava i sišao s tajnikom niz stepenice do k očije. U dvoru su ve ć znali da će do ći, jer se najavio. Njegovu su preuzvisenost u predsoblju do čekali znatiželjno promatraju ći napadnu toaletu i još napadnije bljedilo lica. - Ilije blijed, ili se našminkao! - šaputale su dvo rske dame iza lepeza. Kancelar bijaše nemiran. Njegove su ruke nervozno p rebi-rale po čipkama naprsnice kada je stajao pred ogledalom. Nadmeštar Khevenhiller najavi ga carici. Za čudo, nešto je oklijevao. Nadmeštar ga upozori da veli čanstvo čeka. Naposljetku ude laganim koracima. Marija Terezija g ledala je otmjenu, uvijek brižno odjevenu pojavu, ali joj se pri čini da je danas osobito napadno obu čen. Bio je dotjeran kao njegov umjetni čkim kistom izra ñen portret u cari činu kabinetu. - Vrlo ste sve čani! - re če ona. - Uvijek slavim sve čanost kad stupam pred lice svoje mile vladarke! Ponudivši mu naslonja č nasuprot sebi, carica ga zapita brižljivo za zdrav lje. Zatim ga upozori. - Zamolili ste za audijenciju. - Veli čanstvo, najprije ugodna vijest! Vaša je rodbinska v e za s Francuskom ustaljena. Primio sam iz Pariza por uku da bi se francuska vlada i kralj osje ćali vrlo sretnim, ako vaše veli čanstvo dopusti da najmla ña i jedina neudata k ći Marija Antonija postane ženom budu ćem francuskom kralju Ljude

vitu XVI. Francuski će poslanik uskoro službeno podnijeti tu poruku. - Kona čno! Dakle, naša je politi čka alijansa u čvrš ćena i ovom rodbinskom vezom. To me umiruje. Friedrich će nemir no spavati. - Jedino mole da biste princezi imenovali odgojitel jem francuskog duhovnika. - Drage volje! Neka ga odaberu. Ipak ne odustajem o d toga da mi k ćer i nadalje odgajaju isusovci. Odgojili su sve moj e kćeri. Daje Marija Antonija krenula krivim putem, to nije nji hova krivnja. Ima li još što? - Veli čanstvo, u Poljskoj se sve klima. Ona će se dijeliti. - Grozim se od te diobe! - Veli čanstvo, naša država ne će zlo pro ći, a vi se bojite. - To je moja li čna stvar! Dioba tu ñe zemlje strahoviti je precedens! Mene su neprijatelji napali sa žezlom, d a podijele moje kraljevstvo. Kad me god sjete da se Poljska im a dijeliti, čini mi se da dijele moju državu, ili da se u Poljsk oj vježbaju kako bi podijelili mene. - Istina je bila kad su mi rekli daje vaše veli čanstvo jednom na prvi glas o Poljskoj proplakalo? - To nije proplakalo veli čanstvo, nego trudna žena! - To je dostojno carice muževnog srca! - O meni šire mnogo iskrivljenih anegdota. Da ih ba r sve sta ve na papir, mogla bih to zaplijeniti. Za jezike ne ma cenzure! - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Takva bi cenzura bila potrebna zbog be čke zlobe. - Nema vijesti o Josipu? O čajavam! Binder i Blank tragaju kao psi. Od Tereziendorfa dalje nema bjeguncima tra ga. - Dobro su se sklonili. - Držim da Josipova putovanja ne odgovaraju njegovu po ložaju. Treba ga prisiliti da se vrati. Imam važnih poslova. - Glede prestolonasljednika? - Da. S vama to moram raspraviti, a zatim ću pozvati na konferenciju ministarsko vije će. - Veli čanstvo, dozvolite da prije svega pred vas položim tešku, sudbonosnu tajnu. - Sudbonosnu tajnu? Zato ste zatražili audijenciju? - Da, veli čanstvo, saberite se. Vaša velika, svijetom prone- sena i pjesni čki opjevana odvažnost mora danas proslaviti svoju najve ću pobjedu nad svim iskušenjima života. - Zaboga, ne toliki uvod! Ovo je gore od katastrofa lnog fakta! - Veli čanstvo mora pro ći križni put redoslijeda doga ñaja. - Spremna sam, spremna, samo molim bržim tempom. -Vaše se veli čanstvo sje ća našeg razgovora kad me hunjavi- ca obasula sre ćom i vaše veli čanstvo odlikovalo me posjetom. - Da, da, znam - nestrpljivo će ona. - Veli čanstvo, neka organizirana razbojni čka družba poku šala je da vašem veli čanstvu proda neko pismo, u kojemu su podaci što sramote vašu porodicu. - Da, to sam vam rekla. - Tražili su za to pet milijuna. - Tako je čovjek rekao ocu Grandeu. - Veli čanstvo, u interesu te stvari zahtijeva se da ispita mo oca Grandea pobliže.

- Ali, zaboga, prikazujete me vjerolomnikom! Zadala sam mu rije č, zaklela sam se da ne ću o tome nikome ništa kazati. Vi znate daje to bilo u ispovjedaonici! - Moram ga čuti, veli čanstvo! - Želite da carica prizna vjerolomstvo? Prestanimo o tome! -Veli čanstvo, o tome ovisi čast imena vaše porodice! - Recite mi što želite da ga pitam, a vi možete raz govor slušati iz mojega salona, ako se zaklonite iza zato ra. To je do voljno! - Nije! Moja pitanja izazvat će njegovi odgovori. - Ali što ho ćete s njim? - Saznati neke pojedinosti. - Ponavljam, to možete samo kako sam predložila - o dvrati carica strogo. - Interesi traže potankosti. - Za bilo kakav interes ne mogu žrtvovati svoju zak letvu. To je, eto, Božja kazna što sam u času slabosti prekršila rije č. On ustade hladnog pogleda. - Dakle, primam i ovaj prijedlog - pokori se. Carica je naredila da pozovu oca Grandea. Kancelar joj priop ći što bi htio znati i povu če se u salon onkraj teških zastora. Čekanje nije dugo potrajalo i Grande ude. Carica ga zapita ljubazno: - Dragi prijatelju, zanima me što je s onim dokumen tima nepoznatog lupeža za koje traži pet milijuna? Bojim se! Imate li novih vijesti o tome? - Veli čanstvo, ju čer sam vas htio o tome izvijestiti, ali je ve li čanstvo bilo zaposleno. - Za vas nalazim uvijek vremena. Dakle, stoje? - Kako je veli čanstvu poznato, čovjek je došao po drugi put i ja sam prividno pristao na pet milijuna. - To znam. Ugovorili ste sastanak u nekoj šumi. Zaš to ga niste odmah uhvatili i zadržali? - Bio sam uvjeren da smo izgubljeni ako to u činim, i ako spisi postoje. On mije zaprijetio ovako: "U času kad me vi pre date vlasti, ovi će dokumenti biti predani Pruskoj!" j”4 MARIJA JURIC ZAGORKA - Kamo se okreneš - Pruska! Užas! Ali što se dogodi lo kas nije? - Taj čovjek u ispovjedaonici obe ćao mi je pismeno da će odrediti dan i sat predaje spisa, ali se nije pojav io do danas. To opravdava moju sumnju daje pripovijest o tim dokume ntima izmišljena i daje neki lupež htio od vašeg veli čanstva iznuditi pet milijuna, ali se preplašio zamke i odustao. To je tim vjero jatnije što držim posve nemogu ćim da bi postojalo nešto što bi moglo zasjeniti svijetli obraz vaše uzvišene obi telji. - Prema tome, vi mislite da taj čovjek više ne će do ći? - Kad bi pravi spisi postojali, on bi došao. Ako pa k do ñe, tada ćemo iznudiva ča uhvatiti. Predloži li kakve spise, to je krivotvoreno! Ja sam ve ć posve uvjeren da me kanio iskoris titi za lupeško iznu ñivanje. - Možda se još pojavi. - Ne će se usuditi! -1 ja sam toga mnijenja. Kad bi se usudio... - Smjesta treba zatvoriti toga nitkova! Budimo opre zni, ve li čanstvo. Ako bi se mimo mene tkogod prijavio, molim vaše veli čanstvo da me odmah obavijesti. - Razumije se samo po sebi. Uzdam se u Boga da je s ve to bio samo zlo čina čki pokušaj, koji je prestrašio samoga zlo činca.

- To i mene umiruje. - Hvala, o če Grande! Dogodi li se što, razgovarat ćemo. Jezuit se udalji u uvjerenju da je time zauvijek on emogućio Euzebija da pokuša "žuto pismo" podnijeti carici bilo kojim putem. Kan celar je izašao iz skrovišta vrlo ozbiljan i nezadovoljan. - Dakle, čuli ste, spis ne postoji. - Veli čanstvo, vašu radost moram potamniti neizmjernom tugom. Cari čino se čelo smrkne. - Imate tragi čan glas. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Zato stoje moja duša pozornica na kojoj se odigra va naj veća tragedija moga života - govorio je on vješto namj ešteno i sugestivno. - Govorite, recite, ne otežite! - Spisi postoje! - Tada su krivotvoreni. - To kaže otac Grande. -I ja! -Ali ne kažem ja! - Vi? Ne sje ćam se da ste se ikad protivili mome mišljenju. - Do danas. - Dakle, osim mojega Kaunitza postoji još jedan. - Samo je jedan Kaunitz, koji će i u smrti pripadati svojoj vladarici! - govorio je povišenim glasom. - Moj Kaunitz ne može utvrditi da se u mojoj obitel ji dogodilo nešto sramotno. - Tvrdim samo da dokumenti postoje. - Onaj koji ih posjeduje može biti samo krivotvorit elj. - Ne, veli čanstvo, on je vaš najvjerniji sluga. -A to je? -Vaš Kaunitz! Ustala je protiv obi čaja polako i uprla u njega pogled koji mu je odavao da te rije či pobu ñuju sumnje u njegovu zdravu pamet. - Jeste li vi pri svijesti? - Žalim što moram to potvrditi. Šute ći zagleda se u prozor, kao da prikuplja misli. Zati m će brzo i kratko: - Gdje su spisi? - U mojoj lisnici. Uhvatila se za naslonja č. Bila je ošinuta njegovim držanjem, rije čima, glasom, protivnoš ću svome mnijenju, a kona čno i tim otkri ćem. Gledala mu je u o či čvrsto, istražuju ći, ali u duši se pojavi neke nejasna slutnja, zamag ljena nervoznim strahom. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - To je odviše za moje nerve! -Veli čanstvo, mila, obožavana vladarice, molim odvažnosti ! - Ne mogu dalje! Dajte spise! Tankim bijelim prstima prebirao je kancelar po lisn ici. Izvukao je žuti omot. - I dušom punom boli i strepnje navaljujem teški ka men i molim Boga da vas ne ostavi! Posve se uživio u teatralni ton. Ukrašavao gaje fra zama, koje su u njegovim ustima uvijek zvu čale blistavo. -Veli čanstvo, ovo pismo tek je prvi udar, a ove četiri namire novi. Ponajprije izvolite čitati pismo.

Carica mahnito dohvati papir, dok je on na stolu po redao potvrde i napregnuto ispitivao rumenilom zdravlja osuto ca-ri čino lice. No kada je čitala, rumen je iš čezavala. Lice je polako blijedjelo. Sagibala se kao daje nešto pritište k zemlji. Ona koja je usplam ćivala kad bi joj se nešto neugodno dogodilo, klonul a je shrvana, spustivši papir u krilo. Užas joj zaustavi rije č u grlu. Kaunitz je nije takvu vidio nikada. - U boli mi se savija srce što sam morao ovako ucvi liti vaše veli čanstvo. Još nije našla rije či. - Hrabrosti, mila prijateljice, obožavana vladarice , hrab rosti! Ruke skrštene na krilu obamriješe. Nije ih podigla da udari po pisa čem stolu. Usne su se stisle. Nije ih otvorila da iskali težin u svoje nutrine. Slomljen pogled oborio se u pod. To prestraši Kaunitza pa uhvati njezine ruke i priv ine ih na usne. - Najhrabrija medu najhrabrijima, ni trenutka ne sm ijete klonuti! Vi ste vladar! To je probudi. - Sto sam ti skrivila, Bože? - usklikne. - Ako je t o istina, tada... tada... -Veli čanstvo, saslušajte svoga najvjernijeg prijatelja. N eka ove bijele ruke, koje snažno nose žezlo, posegnu za svojom velikom, prokušanom hrabroš ču. Ni čega nema što bi veliku caricu moglo i na čas stijesniti u mrak. - Ali joj može dati pravo da ovaj udarac uzvrati! - Ne sijecite čvor! Odmotajmo ga! - Ima li još što da odmotamo? Po činio je izdaju protiv ca rice i države! - Ne mogu ga braniti, ali možda na ñemo opravdanje. - Opravdanje? Ima li opravdanja za ovo? - Pokušajmo tražiti! Kako je bilo? - Ja ratujem s Prusom a on, moj živež, moju municij u, mo je oružje prodaje neprijatelju! Moj muž! Car! Ima l i sli čnog primjera u povijesti? - Možda, ali ga ne znamo. - Ja sam morala zacarevati da povijest svoje dinast ije obo gatim ovakvim žigom? - Treba istražiti prošlost. - Htjela sam imati Šlesku, da, ali kad sam čula narode kako proklinju ratovanje, prestrašila sam se. On mije re kao: "Od- reknu će od Šleske bit će po četak gubitka krune!" Razmišljala sam o tome i činilo mi se da je u pravu. Zaklela sam se da ne ću predati Šleske, i to me vodilo u čitavoj borbi. - Razmotrimo, veli čanstvo, je li vas car Franjo Stjepan ka da ste sklapali mir podjarivao da nastavite rat? - Ja sam stvorila odluku da se ne dam skloniti na m ir, ali on me podjarivao da nipošto ne dam Šleske, jer čim se odre čem te zemlje gubim ugled u državi. - Znali ste daje dobavlja č vaše vojske? - Znala sam. Radio je dobro i neumorno, ali da je r adio za neprijatelja, to... to... Uhvatila se za čelo. - Bio je, dakle, ratoboran? MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Neizmjerno. O tome smo govorili čitave no ći i kad bih na čas malaksala, on me bodrio na otpor, za Šlesku, kam en koji

ne smijem sama uzeti iz krune, jer će se raspadati. Zagledala se u prošlost i nakon duge šutnje usklikn e: - Zar da me nagovara na rat s tako strašnim motivom car, muž vladarke, VVenzel? To ne ću preživjeti! To je veleizdaja! To vodi na stratište i u moju smrt! Kaunitz se sagnuo k njoj i primio je za nemo ćne ruke. - Ona koja je hrabrija od svih vitezova, koja je st ajala posred neprijatelja kada su joj htjeli razderati dr žavu, mora podnijeti taj udarac što dolazi iz prošlosti i ne u činiti ništa! - Sve, sve se ruši, sve, vjera u sve i svakoga! Da sad ne vje rujem da me i Josip izdaje, da se roti protiv caric e? Vi ste čes to opažali da se oni slažu protiv mene? - Samo u nevažnim stvarima. Car Josip nema nutarnji h ve za s ocem, oni su dva razli čita bi ća. Ovo, važno je ovo što leži pred vama. - Namire potvr ñuju dobitak velikih suma od Prusije za do bivanje municije, oružja i živeža. - Potpisan je pukovnik Franz Stefani. Svima je pozn ato da seje tako potpisivao car kao dobavlja č naše vojske. - Da, to nije tajna, car je to ime upotrebljavao i za incogni- to na bojištu. Zar ga je dobava Prusiji gonila da p rotiv moje dozvole toliko put ute če na bojno polje? - Pogledajte dobro potpis, veli čanstvo, možda je apokrifan. Gledala je pismo i mrmljala: - Da je bar tako, ali to je njegov potpis! - Da makar možemo posumnjati u istinitost potpisa! - Gledajte, čak i njegovi čuveni koluti ći, s kojima se zabav ljao kada bi završio pismo! Kancelar je promatrao caricu pozorno, spremaju ći se za ono što tek treba da doñe. - Ništa me nije moglo minuti! Sin mi se prometnuo u revol- tera, muž u izdajicu! To se ne može preživjeti! - Mora, jer je Marija Terezija junak! Znao je čime je mora savladati. Ona podigne pogled. - Zar gramzivost za novcem gazi po svim dužnostima i mo ralnim osje ćajima? - Gramzivost, hazardiranje, opijanje, ženskarenje, to su jednake strasti! - Dakle, nosim četiri križa! "Baš sve te kreposti nosi on u sebi", mislio je on. "Njegovih trideset imanja, njegovi milijuni, zar su to dio protiv mene i držav e ste čenog blaga?" pitala se carica. -Ja sam zgažena! -Veli čanstvo, čujte svoga vjernog kancelara! - Nema u rje čniku izraza, u pojmovima ni jedne jedine pret postavke, kojom biste mogli ušutkati moje srce. Ras tat ću se s njim! Rastati službeno, i izagnati ga iz države! - Veli čanstvo, vi ne ćete ime svoje dinastije potamniti tak vim činom pred čitavim svijetom. Saslušajte savjet beskrajne vjernosti. Smatrajte ove papire tamnim, dosada nepo znatim stranicama u zlatnoj knjizi slavne svoje prošlosti! Sunce ne besko ima svojih mra čnih epoha. Vi, sunce ove države, mora te se pokoriti zakonu Božjem i podnijeti svoju pomr činu. - Nemam snage, ova je pomr čina vje čna. - Nije, jer vi ne ćete da bude. Evo, u knjizi vaše vje čne ne izbrisive slave otkrili smo nekoliko tamnih stranic a. Istrgnite ih, bacite ih u vatru, kao da ih nije bilo, i zahva lite bogu što nije dopustio da ih upozna onaj drugi. - Koji drugi? - Onaj koji vam je ova pisma htio prodati kanio ih je odni jeti pruskom kralju! Friedrich bi platio deset mili juna da može takvim dokumentima potamniti sjaj imena Marije Tere zije.

- Friedrich to zna, kad je od njega kupovao municij u. - Ali nema u ruci namire da to dokaže. Bez tih doka za on se ne bi usudio okrivljivati. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Istina je, u pravu ste! Od te pomisli prošla je njezinim tijelom jezovita s tuden. Okrene se kancelaru i pogleda mu u o či što su je promatrale odano. - Čudno je što su ove namire dospjele u tu ñe ruke. - To će ostati tajnom koju tek naslu ćujem. - Recite mi, što naslu ćujete? - Žene su uvijek opasne u tim stvarima. - Mislite da mu ih je mogla uzeti koja od njegovih - nije htjela izre ći rije č "ljubavnica", da ne ponizi sebe. -Najvjerojatnije! - Da ih je bar spalio! - Odviše je lagodan za takav oprez, a tko zna, možd a su spi si još u vrijeme rata dospjeli u tu ñe ruke, koje... - VVenzel, vi ste me spasili od velike sramote. Bit ću vam vje čni dužnik. - Sre ća mi nije nikada bila sklonija nego kad sam se doba vio ovih spisa. Bilo je to teško! - Da, uistinu, treba da mi kažete kako su dospjeli u vaše ru ke; gdje, od koga? On se uspravi i stupi korak natrag. - Veli čanstvo, sada slijedi ono pred čim strepim. - Platili ste za njih pet milijuna? To je moralo bi ti! - Nijedne forinte! - Čime ste ih platili? - Golemim blagom koje sa činjava jedinu sre ću moga živo ta, jedinu njegovu svrhu. - Čime, govorite! Zastala je u nekoj zloj slutnji. Kancelar se još ja če uspravio i povukao tri koraka iza pisa ćeg stola, zagledao se u nju sugestivno i zapo čeo prigušenim glasom. Nije se moglo razabrati da li vješto glumi ili sve to čini spontano. - Veli čanstvo, optužujem samoga sebe, vašeg najvjernijeg kancelara i prijatelja, zato što sam stekao ove dok umente na činom koji će mi zauvijek oteti sre ću i povjerenje vašega veli čanstva. - Šutite, šutite, ne ću da to čujem! Šutite! - Veli čanstvo, ako mi ne dopustite ovu ispovijest, rastat ćemo se a da nikada ne saznate. - Što je? Strašno ste blijedi? Glas vam drš će? Zar čekam novi udarac? Boje ći se ne čega, ona ustane. - Najmilija, najdraža, uzvišena moja vladarke - nas tavljao je on, sagnut, drže ći desnicu na grudima. Njeno lice dovoljno mu je jasno objavljivalo koliko se plaši te ispovijesti. - Veli čanstvo, prije osam mjeseci dobio sam pismo kojim neznana hulja traži da vlada plati pet milijuna za spise što odaju sramotu dinastije. Ako ne postupim tako, pred at će do kumente Friedrichu. "VVenzel, ova je laž opasna igra", pomisli on. "Paz i!" - O tome mi niste rekli ni rije či. - Ni za što na svijetu ne bih svojoj vladarici tako strahovito

mutio državi potreban i dragocjen mir. Čekao sam dok izvi- dim. - Govorite dalje - ponuka ga ona svladavaju ći strah pred onim što bi mogla čuti: Nastavio je: - Anonimni pisac doveo me u lupešku zamku. Protiv n jega ne mogu ništa, a kako da uzmem državi pet milijuna? Ako spisi uop će ne postoje, zar da se dam iznuditi? Ta dilema nij e mi dala mira danju i no ću. Tada se dogodilo nešto što je u toj aferi najgroznije. - Ah, kako me mu čite! Prije ñite na stvar! - Sjetio sam se čovjeka čija se tradicionalno vratolomna - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE smjelost pronosi čitavim jednim krajem kao predaja starovje č-nih vitezova. - Ostavite vitezove, govorite o sebi! - Veli čanstvo, još trenutak. Stajala je smrvljena slaboš ću. - Pozvao sam toga viteza i rekao mu: "Uhvatite mi l upeža, saznajte ima li kakvih važnih dokumenata i gdje su. Morate ih oteti, makar bili sakriveni na dnu pakla!" - To ste dobro u činili. Zašto se, dakle, optužujete? Njezina nestrpljivost je opasno rasla. - Veli čanstvo mora saznati čitav doga ñaj. Taj čovjek naj prije je lukavstvom dopro do posjednika dokumenata, zatim preziru ći smrt dopre u njegovo skorivšte. Bacao se u pogibe lji, našao je dokumente i stavio ih na moj stol. - Lijepa odvažnost! No zašto zbog toga optužujete s ebe? - Jer sam, poslavši toga čovjeka u vratolomno poslanstvo, pregazio zapovijed svoje carice i prekršio zadanu r ije č. -Vi? Nemogu će? To nije tako! - Sretan sam ipak daje tako! - Prijatelju, vi imate vru ćicu! - Ne, veli čanstvo, ja samo drh ćem pod težinom žrtve koju sam prinio svojoj vladarici. Spasio sam spise da up ropastim sebe, jer sam odabrao kao oru ñe čovjeka... Sa zebnjom carica zapita: - Koga? - Kapetana garde, grofa Sinišu Vojkffyja! Ukočen pogled upre u njega, usne su se otvorile, ali ri je č je na njima dugo zapinjala. Kancelar je čekao kao osu ñenik na pravorijek. - Vi niste izvršili smrtnu osudu koju sam ja potpis ala? - Nisam, jer mije bio potreban za taj zadatak. Kobna, teška šutnja. Njene su o či zablistale, lice se zarume-njelo. Ruka joj klone na pisa ći stol. - Bože i gromovima me poga ñaš! Moja je čaša puna! Dak le, nigdje istine! Nigdje vjernosti, nigdje pouzdan ja! Nigdje! Nigdje! Njezin glas je odavao da su te rije či odraz dubokog iskrenog razo čaranja. Dok je bila prije zbog dokumenata prestrašena, sada je obu ze osje ćaj beskrajne osamljenosti i poraza. - Ja sam dvaput pregažena! Zašto sam to morala doži vjeti? Zamaglilo joj se. Zadržala se na naslonja ču. - Samo izdajstvo, izdajstvo na sve strane! Sada zna m da u ovoj državi nisam više vladarica. Sasvim je suvišno što nosim naslov carice. Sasvim suvišno! Ovdje mi više nema m jesta!

Prevarena sam! Nije ni pokušao daje tješi ili da opovrgava optužbe . Šutio je, jer je znao da bi obranom izazvao gnjev, a to mu nije išlo u ra čun. Odlu čio ju je šutnjom prisiliti da postavlja pitanja. Kancelar bijaše svj estan da se u tome času odlu čuje o njegovoj državni čkoj sudbini. Otvorio je sve svoje mozgovne pretince da može spremno zauzimati obranu. Napregnuvši živce , čekao je. Šutnja je caricu uništavala. - Vi ste me izvijestili da je osuda izvršena? - upi ta. - Jesam, veli čanstvo! - Kada sam za vrijeme vaše bolesti bila kod vas, da li ste mi rije č daje kapetan strijeljan. - Jesam, veli čanstvo! - Mogli biste mi ipak pogledati u o či! Objasnite mi taj pos tupak! - Bio sam uvjeren da će mi kapetan donijeti spise i da ću nakon toga izvršiti osudu. Istodobno smo saznali da presto lonasljednik kani vjen čati groficu Vojkffy i, uo čivši tu veliku državnu pogibelj, htio sam onemogu ćiti ženidbu. - Tako ste me prepredeno izigrali vi kojega sam drž ala jedi nim bezuvjetnim izvršiteljem svoje volje, jedinim čovjekom u kojega se mogu slijepo pouzdati. Vi ste me tako izi gravali i u - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE drugim odredbama, nije to dakle bila komotnost kojo m sam ispri čavala sporo izvršavanje svojih odluka! Koliko puta sam naložila da izvedete moju odluku, a vi ste se izgovarali. Niste li me s izgonom Židova jednako izigrali? Rekli ste da trebate milijune za taj pothvat. Strahota! Caric a je ovdje koja vlada, zapovijeda, odre ñuje, a njezina se odluka jednostavno baca ad acta! Zašto sam ovdje? Titularni vladar? Sada mije sve jasno! Sada je svršeno! Sad znam da više nemam nikoga! Pozorno promatraju ći njeno razo čaranje odgovori on povišenim glasom: - Veli čanstvo, samo jednu rije č: nikada nisam u činio što sli čno. Kada sam sagriješio, optužujem se da sam prekrš io prvi put u životu vašu zapovijed. - Sto puta ste to u činili! Ne mogu vam više vjerovati. To se ne može zaboraviti nikada! Sagnuo je glavu i odgovorio: - Da, veli čanstvo, nikada! I zato se, veli čanstvo, moja ve lika obožavala vladarke, optužujem, kajem se i sudi m sebi! Markantnom gestom stavi na stol zape čaćenu kuvertu. - Ostavka! Zar mislite daje to meni melem za razore ne na de u potporu koju sam nazrijevala u vama? - Veli čanstvo, ostavka kakvu nikada nijedan kancelar nije dao u ruke svojoj vladarki ne će biti melem, ali opravdanje... Carica prihvati zape čaćeni omot na kojemu je bila napadnim slovima napisan a rije č "oporuka". Njena zlovolja bila je odviše duboka da bi ta rije č izazvala željeni efekat. Uze pismo, razo čarano pri ñe k prozoru i okrene mu leda daje ne gleda za vrije me čitanja. On se pritaji. Šuljaju ći se natrag, oprezno otvori vrata i opet ih zatvori . Carica je izvadila iz kuverte akt i pro čitala naslov. "Oporuka kancelara Kaunitza - Njezinom veli čanstvu!" U tom se času probudila. O či joj zahvate slova. Na čas su joj sva zaigrala. U jednom dahu pro čita izreke i okrene se. Kan- celara nije bilo u sobi. Pohiti k stolu i stane mah nito zvoniti srebrnim zvoncem. Kada je grofica Fuchs ušla, carica uzbu ñeno re če:

- Kaunitz, gdje je Kaunitz? -Veli čanstvo, otr čao je niz stepenice i napustio dvor! - Natrag! Zovite ga natrag! Odmah neka tr če! Svi su lakaji jurili niz stepenice. U dvorskoj veži objesili su se na kancelarovu ko čiju, zaustavili je i predali mu cari činu zapovijed. Potpunim mirom side Kaunitz i polako, napadno polak o, vra ćao se u prvi kat. U predsoblju se zaustavi. Srce mu je brzo udaralo. Ul azio je oklijevaju ći. Carica mu je dolazila u susret. - Zar ste vi izgubili svijest? - Izgubio sam vašu vjeru i moj život nema više svrh e! Carica ga povu če za ruku i sjedne nasuprot njemu bliže ne go što je dopuštala etiketa. - Ho ćete li doista da me ucvilite svojim postupkom? Ho ćete li da me posve uništite? Zar ne vidite bijedu moga života! Osamljenost u koju su me strovalile sve nesre će svijeta? Vi bis te me ostavili ovako i... ah, nije mogu će da biste vi u činili ono što pišete u oporuci. - Odba čenom Kaunitzu nema više mjesta u životu! - Tko vas je odbacio? Ja? Zar da se veselim nad oni m što ste učinili? Revoltiram se protiv vašeg revolta, i ništa drugo. Ako u ovom kaosu sa svim i sa svakim izgubim još i vas, uništena sam. Moram se povu ći s vlasti i predati je ludoj Josipovoj gla vi. Zaboravite što sam rekla, sve je opet kako je b ilo! - Nije! Bio bih presretan daje to mogu će, ali nije. Veli čan stvo mi nikad više ne će vjerovati, a to bi zna čilo za vaše veli čanstvo i za mene vje čno mu čilište. Kažem, nije mogu će da bude kako je bilo. - Kancelar ustane. Carica mu zak r či put. - Niste li prije jedan sat ovdje rekli da knjiga na šega života v.- -¦*• MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE može imati tamnih stanica, ali ih valja istrgnuti i baciti u plamen? - Da, to sam rekao! - Dakle, ja to evo činim! Kidam ih iz knjige našega dugogo dišnjeg prijateljstva i ona je opet prepuna samo li jepih strana! Jeste li zadovoljni? Pružila mu je ruku promatraju ći ga. On sagne koljeno i na bijelu ruku utisne cjelov. -Veli čanstvo je, dakle, sve izbrisalo i zaboravilo? - Samo zbog vašeg iskrenog kajanja, a tek u drugom redu zbog korisnih posljedica vašeg čina. -Veli čanstvo uvida kako je bolje da nisam izvršio uzvišen e zapovijedi nego da su dokumenti došli u ruke pruskom kralju? - Ne znam stoje od obojega gore! - Niste mi oprostili? - Rekoh, iskinula sam stranice i neka se pretvore u pepeo! -Veli čanstvo, i ove strašne dokumente valja zauvijek uniš titi. - Prije ću pozvati na odgovornost cara. - Ne iskapajte pokojne čine! Grobove prošlosti treba da os tavimo na miru, jer iz njih može zavonjati nepodnoš ljiv za dah! Njegovo priznanje ne bi čin umanjilo, a poricanje ne bi umirilo vaše boli. Razjašnjavanje bi potamnilo o no malo svjetla stoje mojoj uzvišenoj i miloj vladarki preo stalo. Spalit ćemo spise. Vjetar bi ih mogao odnijeti sa stola kro z prozor na ulicu.

Dala je donijeti svije ću i oboje je spaljivalo papire. Tada je kona čno vidio da su pisma zbog kojih tako dugo nije spavao spaljena. Ali istodobno osjeti omaglicu. -Vama je zlo? Opet vrtoglavica? - Oprostite, veli čanstvo! - Milija mije vaša tvrdoglava glava nego deset drug ih zdra vih! Bit će vam odmah dobro. Naložila je da kancelara podvore u salonu toplom ju hom. Kada su donijeli okrepu, ona gaje nudila juhom i ku hanim piletom, zabrinuta što ga vrtoglavica nije ostavljala. - Vi se mu čite nekom mišlju koju ste mi zatajili i dok se ne oslobodite vrtjet će vam se u glavi. -Veli čanstvo mi čita iz dna duše! - Dakle brzo, izrecite je. -Veli čanstvo me nije pitalo za onoga čovjeka koji je taj akt posjedovao i htio vam ga prodati. - Okolnosti koje su me čas prije tako uništile mnogo su važ nije od njega. - Ali on zna stoje bilo u aktu! - Ne smeta, ta on je pod klju čem. - Nije! Kapetan mu je spis ugrabio u odsutnosti. Ka da sam drugi dan oko njegove ku će postavio stražu, nije se vratio. Naslutio je opasnost. - To je fatalno! Ne smije vam ute ći! Tko je taj lupež? - S time nisam na čistu. Dokumente je čuvao u podrumu kuće koja je, navodno, njegovo vlasništvo. Bili su u n ekom cr nom ormaru sa zlatnom bravom. Tko je posjednik, i o dakle je, to kapetan nije mogao saznati, jer nitko od susjeda nije znao njegovo ime. Tada se kapetan preodjenuo i stao se š uljati za njim. Pošavši njegovim tragom ude ponovno u ku ću. Našao je visokog, mršavog muškarca u crnoj mantiji. - Crnoj mantiji? Kakvoj crnoj mantiji? -U jezuitskoj. - To je kapetan lagao! Spletkarski je lagao! Mrzi j ezuite. Evo, to je najbolji dokaz s kim podržava veze. Upam tite da neprijatelja svojeg režima poznajem po zajedni čkoj lozinki: mržnja i spletkarenje protiv isusovaca, oslonca moj ega pri jestolja! "Toga sam se bojao", odgovorio je kancelar u sebi. - Čujte, da nije kapetan bio sam u vezi s onim koji je pos jedovao taj dokument? MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE "O Kaunitz, Kaunitz, obustavi paljbu! Tvoji hici po gañaju tebe!" - Uvjeren sam da veli čanstvo toliko cijeni sposobnost svoga kancelara da ne bi o njemu pretpostavilo neprispodo bivu sla- boumnost da nije sam nadzirao i sam vodio kapetanov e kora ke u potrazi. Sve se doga ñalo pod mojim vodstvom, po mojoj osnovi. Iako sam bio kadar zgriješiti, gluposti ne mogu po či niti nikada! - Ne uzrujavajte se, molim vas! Dobro, dobro, vjeru jem vam. Dakle, moja je sumnja ispravna. No da i je kap etan la gao o li čnosti toga čovjeka, kojega vi niste vidjeli, to može izi grati i vaše nenatkriljive sposobnosti. -Veli čanstvo, ne znam što kapetan osje ća prema jezuitima, ali kad mu je saop ćena vaša osuda, pozvao je ispovjednika, i to baš jezuit a. - Jezuita? To, uostalom nije važno, nego to da on s ada stva

ri prikazuje kao daje posjednik ovoga spisa bio jez uit! Molim vas, prestanimo! -Veli čanstvo, da dovršim! Posjednik se mogao poslužiti tr ikom i obu ći isusova čke reverende. To bi, dapa če, bilo s njegova stanovišta vrlo mudro. - To se može prihvatiti. Niste mogli saznati tko je ? - Nastavljam sa stupicom pomo ću kapetana. -Onje na slobodi? - Pod mojom je paskom i jam čim za njega životom. Uhva tio lupeža ili ne, kapetan ostaje na raspolaganju v ašem veli čanstvu. - Ne ću da čujem za njega. Na vama je da osudu izvršite. - Obe ćao sam mu za tu uslugu pomilovanje. - Onda ćete obe ćanje prekršiti u interesu moga vladarskog ugleda. Nitko ne smije nikada saznati kako i zašto ste odgodili osudu. - Veli čanstvo, doživotna tamnica teža je kazna za čovjeka koji pati od lu ñačke muke zbog nevjere svoje žene. On bi svoj grijeh okajavao, a mi bismo sprije čili brak vašega sina s njegovom ženom. - Vaš šti ćenik uživa svu moju mržnju, neka vas to vodi u toj stvari. Kancelar se zamisli. "Osje ćam daje kapetan mnogo više skrivio od onoga zbog čega je osu ñen!" - Glede Josipa imam bolje rješenje, dragi kancelaru . - Oženit će groficu unato č svim optužbama. Ni papinskoj rastavi ne će se pokoriti, a država vašega veli čanstva zbog to ga će stradati. - Ne će! Vi znate da sam jednom ve ć željela Josipovo odrek- nuće. Ve ć sam davno na čistu da bi Josipovo vladanje zna čilo katastrofu za dinastiju. Jedino uto čište protiv katastrofalnih posljedica jeste u promjeni nasljedstva. Moj otac m ogao je na prijestolje posaditi svoju k ćer, ja mogu mla ñeg sina Karla. Sa da je došao čas da to provedem. Kancelar se uvjerio u tom času daje njegov gluma čki talent zamjerno velik, jer je tu izjavu primio tako neprispodobivom mirno ćom kao da je ve ć davno to jedva čekao. - Veli čanstvo, klanjam se toj sretnoj ideji, vrlo sretnoj i ra dosnoj ! Tako se jedino može riješiti taj teški pro blem. - Dakle, vi mi pružate pomo ć? - Svom dušom i svim svojim skromnim sposobnostima! "VVenzel, kad ne možeš prodirati naprijed, povuci s e!" Raspravljao je sa caricom o promjeni nasljedstva ko joj je bio do dna duše protivan i time je potisnuo u zabor av Siniši-nu sudbinu. Pomno je pazio da se ona sama ne dotakne teme. Volio je d a to ostane neriješeno nego da mu dade nove zapovijedi. Za najvažnije debate najavili su viteza Breitenstei na. - Taj zubati vitez ne dolazi nikada praznih ruku - re če ca rica. - Ostanite da vidimo što donosi. * .". -. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Kada su se gospoda pozdravila, carica dade rije č svome referentu unutrašnjih poslova. - Veli čanstvo, danas prije podne bio sam kod "Crnog orla" zbog jedne zlorade moralne komisije. - Nije vršila svoju dužnost? - Dala je ponovno Be čanima materijala za karikature.

- Karikature me manje zanimaju nego što je u činila ko misija. - Doznao sam i uvjerio sam se osobno kod "Crnog orl a" da je komisija po četkom karnevala izvukla iz kreveta u ho telu španjolskog poslanika i njegovu ženu. Izbavio ih je Ro- senberg, dvorski meštar prestolonasljednika. - Kako se to moglo dogoditi? Komisija je samo pomo ćni or gan redarstva, a nipošto izvršni. Ne može nikoga za tvarati i kažnjavati. - Ima pravo redarstvu predvesti na sastanku prona ñene osobe. Ona je to u činila i s poslanikom, jer nije imao uza se vjen čani list. -Vi ste sigurno odredili stoje potrebno da se ispri čamo. - Odredio sam, makar se poslanik nije do danas potu žio. Savjetujem veli čanstvu da komisiju ukine. "Taj ska če preko bedema i jednog dana slomit će vrat", mislio je Kaunitz. - Kako ukinuti? Zašto ukinuti? Još nije pravo po čela raditi! - A ve ć je predmetom smijeha i rugalica. - Vi referirate pred uli čnom ruljom? - Komisija nema pravne mo ći. Oslanja se na li čno uvjerenje o moralu, ima tek upute a nema pravnog rezona, tako da se nje nitko u Be ču ne boji. Svi joj se smiju. Be čani zovu tu komi siju "pometnu će". Jest, to sam čuo na svoje uši. Komisija će potamniti ugled naših nutarnjih odredbi. - Čujete li, kancelaru, kako on razgovara sa mnom? " Čujem i ne zavidim mu", odgovori Kaunitz u sebi. - Iskreno govorim, ne znam laskati i dodvoravati se , ve ć u vjernosti svojoj govorim ono što mislim da je dob ro ili zlo. "Nišaniš na mene", govorile su kancelarove o či. "Vidjet ćemo kako će dugo potrajati tvoje unutarnje ku ćanstvo!" - Što vi kažete, kancelaru, o komisiji? - Kad bismo imali toliko bezuvjetno sposobnih i nep ristra nih, takti čkih i umnih ljudi, mogla bi služiti onoj velikoj mi siji koju joj je namijenilo veli čanstvo. Breitensteinove usne su se razvukle u podrugljiv sm iješak, ali ga kancelar naumice previdi. -Ako je ta komisija uistinu napravila što nedopušte no, sus-pendirat ćemo je do daljnje odredbe. To sa španjolskim poslanikom nedop ustivo je i neoprostivo, dok je slu čaj grofice Vojkffy od neprocjenjive koristi. -Veli čanstvo je u činilo veliku uslugu svojoj slavi kad je komisiju iz voljelo suspendirati. "Taj ima hrabrosti", zavidio je Kaunitz. - U redu, suspendirajmo je! "Time smo se oslobodili pokladnog djeteta", re če kancelar u sebi. "Ni tri mjeseca nije živjelo", i pogleda Breitensteina odob ravaju ći mu. - Samo to ste mi imali javiti? - upita carica. - Veli čanstvo me prekinulo i slijedio sam vašu intenciju. Moja istraga zbog te stvari kod "Crnog orla" u vezi je s ne čim drugim, što me zapravo dovelo k vašem veli čanstvu. Pred ho telom sam se sreo s nekim visokim čovjekom u plemi ćkom odijelu. Carica je ve ć nakon prvih rije či bila nestrpljiva. - Pogledali smo se licem u lice. Susret je bio tako nenadan da obojica nismo mogli sakriti iznena ñenje; ja radosno, on zaprepašteno. Zapamtio sam dobro njegove o či. Donji mu je ovratnik pokrivao dio lica. Prepoznao sam u njemu o noga čov jeka kojega sam vidio u Parmi! MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

- Pukovnika! - usklikne carica napeto. - Oslovio sam ga njema čki i francuski, ali on je neprestano slijegao ramenima da ne razumije. Odgovorio mije vr lo tiho nekim jezikom koji nali či poljskom ili ruskom. Pozvao sam ga da me slijedi, ali nisam tako dobar policist kao st oje on lupež i nestao mije pred o čima u mnoštvu ljudi. - Zašto ga niste odmah uhitili? - Ja nisam policajac, ne mogu po ulicama voditi uhi ćenike. Odlu čio sam da ga kriomice slijedim. Uzmicao je na sve s tra ne, ali moje su o či dalekovidne. Kad me više nije vidio, nas tavio je put mirno. Slijedio sam ga. Našao se pred nekom pa la čom. - Pred pala čom? - zadivljeno će carica. - Pred kojom, pa la čom? - Njegove preuzvišenosti kancelara Kaunitza! Kancelar je imao gluma čku zalihu svih raspoloženja potrebnih u svome zvanj u. Mijenjao ih je kao na zapovijed. I sada smijeh razv uče njegove velike usne, a mirne o či, uvijek na oprezu, sjale su radosnom šalom. -Veli čanstvo, ne mogu se suzdržati! Danas prije podne doš ao je u pala ču neki stranac i najavio se vrataru da želi odmah upoznati kancelara. Vratar se prestrašio da to zna či atentat i odmah ga je vezao. Poslije toga do ñe moj brija č i priop ći mi da je to njegov pomo ćnik. Me ñutim, molim, možda se vitez Breitenstein nije prevario, pa se radi o drugom slu čaju. Možda se taj čovjek sklonio u vežu da zavara vašu presvjetlost, no taj slu čaj s brija čem jako me nasmijao. Bojim se daje identi čan. - Oko me nije prevarilo! - Zašto niste došli u pala ču? - Preuzvišenosti, u vašoj pala či da vodim istragu? - Ja bih vam pomogao! Me ñutim, vi znate da se u moju pala ču može samo preko lešine mojega vratara. Sad vam ne preostaje drugo nego da i mene povu čete medu osumnji čene pukovnikove ortake. - Preuzvišenosti - odgovori Breitenstein - nisam za služio zabadanja. - Dragi prijatelju, valjda se ne kanite ljutiti? - Dostaje, gospodo! Vitez je izvršio dužnost. U pal aču ni je mogao u ći. Konstatirali smo daje uhoda u Be ču. Odmah iz vijestite o tome Kocha. Potreban je to čan opis li čnosti. - Razabrao sam daje obrijan kao onaj lakaj na grani ci Par- me, a nosi zeleni ogrta č i zeleni klobuk. - O čekujem da će za 48 sati biti u našim rukama. To recite Kochu. Neka ne štedi nikoga i ništa. Jao njima ako ga ne uh vate! Kaunitz se živo zanimao za sumnjivog čovjeka. Ponudio je Breitensteinu pomo ć. Zatim je ustao. - Smijem li, veli čanstvo, zamoliti da me milostivo otpus tite? Ne osje ćam se dobro. S nekoliko brižljivih uputa za čuvanje zdravlja oprostila se carica s njim da nastavi vije ćati s Breitensteinom. Kancelaru je bilo mnogo stalo da se udalji prije si gurnosnih odredaba oštrookog, bezobzirnog i od njega mnogo marljivi-jeg šefa unut rašnjih poslova Breitensteina. Čim je sjeo u ko čiju skine bolesnu masku, namršti obrve, pogleda mirno u tajnika koji mu je sjedio nasuprot i prije ñe rukom preko čela. - Preuzvišenosti, možda vrtoglavica? - i mladi tajn ik po nudi osvježuju ći parfem. - Danas moja glava ima puno pravo da se vrti! Molim vas,

čim stignemo gore, dovedite mi našega uznika. Stigavši u svoj budoar, kancelar legne na divan i s klopi o či. "Iz bitke da opet osvojiš njezino povjerenje izašao si, dragi VVenzel , pobjednikom! Sve druge ofenzive totalno si izgubio. Jedino si iskusio snag u lozinke: “Ne diraj u crne mantije!” Pošto mi je draga državni čka vlast i miran sporazum sa caricom, ja odstupam. Tako mi časti, nitko mi ne bi vjerovao. Evropu sam zako čijašio, jezuite ne mogu stegnuti za vrat ni čislom a kamoli uzdama! MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Budi miran, VVenzel, čini pokoru i čekaj dok ti vrag sam ne ponudi da mu prodaš dušu. Kako? Stoje mojoj carici? Karlo, ta naduvena neznal ica, ali jezuitski kandidat!" Tada ustane, pozvoni i dade nalog da mu dovedu "Fra nju Bartoka". Do čekao gaje sjede ći uz pisa ći stol. Sinišaje dugo stajao pred kancelarom a da g a ovaj nije oslovio, ve ć je promatrao njegovu zelenu odoru. "Zar je mogu će da se onog jutra nije optužio preda mnom u smrtno m deliriju? Je li on zaista pukovnik? Ne, on bi to bio kadar potvr diti, a njegov mi život treba, makar poveo na Pruse i deset kompanija!" - Preuzvišenosti, svoju sam misiju ispunio. O čekujem sutra nagradu na stratištu. - Sutra još ne! - Budite milosrdni. Obe ćali ste da ćete me osloboditi muka. Ne bih htio umrijeti kao propalica, od svoje ruke. "Ova glava treba da spasi državu i da sprije či promjenu prijestolja! Dakle, vrijedi dvostruko!" - Obe ćao sam vam da ću što prije vašu usijanu ćud ohladiti, ali situacija se promijenila. - Nisam o čekivao da ćete svaki sat mijenjati odluke. - Sat ima šezdeset minuta, a u ovo se vrijeme situa cija mi jenja sto dvadeset puta! Tako je to u diplomaciji. Ona je ples na užetu, a dobro i ustrajno plesati, to iziskuje u mije će da se zadrži ravnoteža na lijevo i desno. - Mene držite svojim uzetom? - Do ju čer uzicom, danas ve ć uzetom. A zamislite, takvih užeta imam bezbrojno mnogo u svome cirkusu, i na sv ima moram otplesati svoju to čku. Ina če se gubi rutina, publika i gaza. Vi niste plesa č, vi padate lijevo i desno. Ali recite mi zaš to silom ho ćete da vaša žena bude udovica? - Zato stoje vrlo nesretna. Najprije su je silom ht jeli u činiti vješticom, sada opet uhodom, a od toga je može obra niti samo - on! -Vidite, to je valjda i jedini uzrok njezinom korak u. - Svejedno! Ako me preuzvišenost ne smakne, provoci rat ću vas, jer imam još jedan... - Samo se smirite! Ne trošite rije či. Moram to u činiti, zadao sam rije č carici. Jedino vas molim da se strpite dan-dva, mo ž da ni toliko. Kažem vam, u šezdeset minuta sto dvad eset promjena! Kancelar je pozvonio i tajnik odvede Sini šu. Kada se vratio, kancelar ga uhvati za ramena. - Prijatelju, vi jedini znate tko je naš tajni gost . On tako čez ne za smr ću kao ja za životom. Pazite da mu bude dobro u svakom pogledu. Dakle, vi ste odgovorni za sve. Ni koraka iz njegovih soba! Nitko ga ne smije vidjeti, osim vas i mojega la- kaja. Pazite na njega! Redarstvo traži nekoga čovjeka s kojim je kapetan identi čan po sli čnosti. Oprez! Redari zabadaju nos

kamo ne treba, a naš grof spremanje da provocira sk andal! Uvečer se u dvoru održavao ples. Cari čino držanje prema suprugu bilo je napadno ljubazno pred gostima, a isto tako ledeno kad su se poslije plesa povukli i pošli dvoranom sami. Iza njih je stajao u propisnoj udaljenosti Khevenhiller. - Pukovniku smo u tragu! - re če ledeno carica. - Veseli me što će veli čanstvo na ći zasluženu odmazdu za toliku drskost. - Drskost? Da! Zar je čudo da nam sjede za vratom pruske uhode kad ima i bliže pogibeljnih ljudi koji su za vrijeme ra tovanja pomagali Friedricha mojom municijom i živež nim na mirnicama. Nije se mogla suzdržati da mu ne gleda u o či. Njegovo svježe, ruži často lice nije promijenilo izražaj zadovoljstva. Odvratio je sasvim ravnodušno: i MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Vaše veli čanstvo ima pravo da svakoga za takav zlo čin kazni. Taje odgovor razdraži. - Jesu li financijski ra čuni uvijek odgovarali vašem položa ju i savjesti? - Nijedna funta svije ća nije izgorjela u dvoru a daje nisam savjesno uveo u knjižicu ku ćanstva vašega veli čanstva. Dvor ska je ku ćanica potpuno savjesno izvršila svoje dužnosti. - Jesu li vrela naših prihoda uvijek bila korektna? - To me veli čanstvo trebalo pitati prije nego što sam ispla tio miraze princeza. Neugodno pogo ñena carica smjesta promijeni temu: - Veli čanstvo - re če ona hladno - želim da skandalu s Vil- mom bude kraj i konac. - Veli čanstvo može iz dvora odstraniti koga god želi. - Ne želim bilo koga odstraniti, ali želim da sa čuvate pred odraslom djecom i unucima ugled pravoga oca. - Ja sam ispunio svoje dužnosti, doprinio svoj obol obnovi dinastije i pobrinuo se da svakome pod svaku cijenu priskr bim dovoljan imetak. Vaše veli čanstvo bilo je vrlo zadovoljno sa mnom kada su naše k ćeri dobivale miraz. - Zadovoljna sam, Franci! - re če ona ispri čavaju ći se. - Ne ka se mojom zlovoljom zabave dvorjanici. Pošla je dvoranom u pratnji nadmeštra. Zagledala se u kne-ginju Auersperg, nakit koje je izazivao divljenje. "I to je nabavljeno na ra čun njegove izdaje mojega carstva!" Pokušala se zabaviti s knezom Bathyanyjem zatim kor ekturom svojih grešaka s grofom Tarukom. Lice mladog Portugiza bivalo je sve nezadovoljnije. - Sto to mislite, Taruka? Bar vi u duši ne nosite o lovne terete! - Kada gledam mrak stoje potamnio svijetlo čelo vašeg ve li čanstva, sagibljem se pod teškim teretom. Tako mrko lice u okviru ove sme ñe haljine gubi sli čnost s njezinim veli čan-” stvom Marijom Terezijom. Gdje je sun čana vedrina koja je obasjavala vaše lice još prije nekoliko mjeseci? - Zastrli su je pješ čani oblaci. Još malo i ja sam starica! Va še mi korekture ne će više koristiti! "Ni trebati?" pitao se korektor plaho.

Njezin je pogled oblijetao čitavom dvoranom. Na vratima opazi Kochovu visoku pojavu u zelenoj, srebrom opšivenoj odori, kako dol azi prema njoj. Primijetila je kako mu nozdrve drš ću i razabrala je daje uzrujan. "To ne sluti na dobro!" - Ima li što novo, Koch? - Veli čanstvo, Binder i Blank vratili su se iz Terezijendo rfa s pozitivnim vijestima. Carica po ñe s njim u kabinet. Binder je na njezinu želju, poklonivši se, po čeo odmah referirati: - Dani i tjedni su prolazili u Terezijendorfu da nismo ništa mogli saznati. Stanovali smo u blizini župnog dvora da držimo na oku župnika o k ojemu su pri čali Bavarci. No župnik je šutio i ni čim nije odavao ni rije či o bavarskoj princezi koju su sklonili kod njega. Prije tri dana vidjeli smo Lasi ja kako je dojahao pred župni dvor. Pola sata kasnije odjahao je s njim u Terezij endorf župnik. - A vi? - nestrpljivo će carica. - Mi smo se odjenuli u odijela putuju ćih trgovaca i slijedili njihov trag. - Čudo je da niste i tada bježali! Ta napomena smela je svu trojicu, me ñutim Binder ipak hrabro nastavi: - Put je trajao čitav dan. Tada smo na brdu ugledali dvor. - Čiji dvor? - upadne carica. - Saznali smo od nekih seljaka da pripada barunu Ro sen- bergu. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Tu smo! Brzo, brzo! - Lasi i župnik pošli su gore, mi za njima. Sakrili smo se i čekali dok netko iza ñe iz dvora. Neki nam sluga za mito ot krije da se grof Falkenstein ženi. - Ženi? - opetovala je carica. - Zar je to mogu će? -Veli čanstvo, tako je bilo. Dugo u no ć svi su prozori bili os vijetljeni. - Glupost! To ništa ne zna či, ništa! - Taj put je zna čilo. - Nije, kada ja velim da nije! Binder ušuti i pogleda svoga šefa Kocha. - Veli čanstvo - uplete se on - dopustite mu da dovrši. Iz volite vjerovati. - Što da vjerujem? -Vjen čanje je obavljeno. Zato je pozvan župnik. - Zatvorit ću ga! Eto, to su svjetovni sve ćenici! - govorila je kao u groznici. - Veli čanstvo, tu se ništa ne može. - Može! Koch, smjesta u dvorac! Smjesta! Vi ćete uredovati i u smislu tjeralice protiv... - carica zanijemi i pogleda ga o čaj no, pa će onda tiho: - Izvela je spletku do kraja! Mogu li ženu svoga si na uhititi, suditi? - Veli čanstvo, još nije gotovo! - Što? Još ima nešto? - Poslije pono ći poredale su se pred dvorom četiri ko čije. Sluge su po čele pretraživati okolicu. O čito su se bojali uhoda. Mi smo se povukli. Uskoro su ko čije prošle pored nas. Kad sam poslije toga pitao slugu o čemu se radi, rekao mije daje novovjen čani par krenuo na jug. - Otputovali su? Dakle, sve je svršeno! - Svršeno je, veli čanstvo, potpuno svršeno. Carica mahne Blanku, Binderu i Kochu da odu. Dala j e pozvati groficu Fuchs. Kada je ušla zastane. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Veli čanstvo, nešto vas tišti? - O, mami moja, kad biste vi znali kako je danas st rašan

dan! Kako strašan! Danas sam izgubila prošlost i bu dućnost! - Mila, dobra carice moja, ne smijem pitati, ali... - Bolje će biti da ne pitate! Izgubila sam vjeru u sve. Umrl a je prošlost, umro je i moj sin. Vjen čao se s groficom. Grofica zanjiše glavom i sklopi ruke. - Bože, čuvaj moju dobru vladaricu! - Svi su me ostavili! - Da bar nije smaknut njen muž! - Ah - nije - da - da jest - smaknut! A da nije... - Brak ne bi bio valjan. - Ne! Zna či, konkubinat! Šteta stoje... Nekoliko je trenutaka šutjela, zatim ogor čeno usklikne: - Moj je život niz katastrofa, što ih ljudi zovu ca rskim sjajem. ZLO SE PROŽDIRE SAMO Salonom nove, lijepo ure ñene gostionice u predgra ñu še će grof Meško. Na divanu sjedi Stanka i veze. Kroz prozor donosi vjetar miri s ranoga prolje ća. - Jurice, što čekamo u ovom gradu? Ja sam se ve ć opora vila, zašto ne idemo ku ći? - Malakoczv mi ureduje gospodarstvo. - Zašto si njih poslao naprijed? Zašto čamimo ve ć dva mje seca u gostionici? - Strpi se, dušo, strpi se još samo malo! - Strpljivosti je kraj! Bolujem od čežnje za našim dje tetom. Stanka odbaci vezivo, povu če Meska k sebi na divan, obujmi mu glavu i pokuša m u cjelovima otvoriti usta. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ti nešto kriješ? Zar sam izgubila pravo da saznam što te drži ovdje? Još ću posumnjati da te zadržava neka lijepa Be- čanka. Zagrlivši je uzvrati joj Meško cjelove dvostruko i privu če njezino uho svojim usnama. - Najbolje će biti da ti kažem sve. Tada ćeš biti mirna. - Ti znaš da Stanka zna šutjeti i svojem Jurici pom agati, ako zatreba. Govori, ali istinu! - Potpunu istinu! Ovdje je visoki gospodin kojemu j e Siniša jednom otkrio što znam o Anzelmu, koji se naziva ot ac Gran- de. Taj me visoki gospodin iznenada jednom pozvao k sebi i pitao me za to. Sve sam mu rekao. Čini se da se taj gospodin ne usu ñuje protiv jezuita govoriti otvoreno i pokušava obi - laznim putem. Lukav je kao lisica. Ho ću da mu pomognem. Na poštenu rije č obavezao sam se da ću domamiti u Be č Franceka Pata či ća i našega mladog prijatelja Oktavija Orši ća. Oni sve znaju i treba da posvjedo če pred caricom Anzelmove, naime Grandeove zlo čine. Eto, pisao sam im i molio ih, obe ćao sam čak da ću vratiti putni trošak. Čekam njihov dolazak. Eto, to je sve! - Ako ne do ñu? - Pisali su mi da dolaze. Svaki dan ih o čekujem. - Zarekao si se da se ne ćeš pa čati u tu stvar. - Moram, dušo, zbog Siniše. To mu mora spasiti živo t. -Zar je utamni či? - Zatvoren je u ku ći toga gospodina, koji bi ga htio svakako spasiti, jer bi time obezvrijedio valjanost ženidbe . - Oni su vjen čani? -Toje utvr ñeno.

- Siromašni Siniša! Kakva je to žalost! Zna li on t o? - Zna. Rekao mu je taj gospodin. - Što će se dogoditi zbog toga? - Siniša je spreman umrijeti da ona bude sretna. Vi dim u njemu djeda koji se strmoglavio na konju niz kulu. Tako je to. Ljubio ju je više od života, a ona ga je prevar ila tako bestidno! - Nemoj, Jurice, tako! Tko zna nije li i njoj teško ? Muškarac ne bi mogao u činiti nešto bolje kad bi ga progonili kao nju. - Nerado slušam daje braniš. Da se to meni dogodi, ja bih njemu pet puta okrenuo vratom, a sebe bih ustrijeli o. - Nemoj, ljubomora je crv koji izjeda i najljepše s tablo. Ve ć je po čeo i mene na činjati, zato što mi nisi htio re ći zašto ne idemo ku ći. Sada ću mirno čekati. Uñe Filip, mirnim stara čkim koracima. - Treba li vaša milost štogod? - Zašto, Filipe? Želiš nekamo oti ći? - Ovdje u gostionici stanuje tajno princ koji je s nama bio u Torinu. Molio me da do ñem k njemu. Vjerojatno ima kakav posao. - Idi. O čekujem goste, pa ću te možda i ja trebati. Filip otvori mala vrata sobice s dvorišne strane. Ernest je stajao kod stola i buljio u neki papir. - O, kako to izgledate? Čovjek bi vas pokušao opet sa hraniti. - Tko zna? Vi ste u sve upu ćeni. Pro čitajte ovo. Vidjet ćete... Po čnite odavde... "... Carica mije u divnom sporazumu sa španjolskim kraljem odredila tutorom grofa Riveru. Tillot bi me mu čio dan i no ć, a Ri-vera me drži u tamnici svoje ljubavi. Mrzim sve, čak i dijete koje će do ći u znaku prijevare i laži. Carska princeza pod tutorstvom kao slaboumnica! Car ska princeza u tamnici sjajne pala če! Carska princeza, k ći Marije Terezije, izgonašica! Carica mije obe ćala (ako bude sin) da će ukinuti bojkot obitelji, ali ne izgon. Vratiti se ne smijem. Proklinjem sve! Ho će li me Josip, kad jednom do ñe na vlast, osloboditi toga su-žanjstva? Oh, dotada ćete me zaboraviti svi! I ti! Zauvijek zbogom! Amalija." MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ve ć nekoliko dana čitam ovo pismo, i tugujem i prokli- njem. - Koliko je proklinju, kako da bude sretna pod svoj om kru nom? - Stari, želim se s tobom oprostiti i ostaviti pozd rave tvome gospodinu. - Odlazite? - Što da čekam? Sada je sve svršeno. Mislio sam otvoriti si lom maj čino srce, ali je ostalo zatvoreno. Imenovali su joj tu tora i zarobili je. Idem u Češku na svoje imanje. - Što ćete tamo sami? - Proklinjati kao i ona! - Vi se baš niste trebali roditi princem! - Nisam. Hvala na svemu što ste mi u činili tvoj gospodar i ti! Možda se jednom sretnemo. Princ je uzeo kov čeg, sjeo u najmljenu ko čiju i odvezao se. - Siromah! - šaptao je za njim Filip. - Htio je bit i čovjek, a bio je samo princ. Dok je pratio njegovu ko čiju opazi vrlo prašna kola, puna kov čega, što su se približavala gostionici.

- Gospodine, vaša milosti! - dotr či Filip k Mesku. - Dolaze iz Zagreba! Netko iz Zagreba! Pobenavio bih da ne čujem ne što o Gri ču. I ko čijaša poznajem. Osje ćam svoj zrak. Tr čali su svi, Stanka, Meško i Filip, i gurkali se oko veselog grofa Pata či ća i oko njegovog sentimentalnog druga, mladog grofa Orš i ća. Kada su se gosti uredili i okrijepili, pozove ih Me ško u svoju sobu da im priop ći razlog zbog kojega ih je zvao. Meško im sve objasni i oni pristanu da svjedo če. Meško pohiti u kancelarovu pala ču. Tajnik ga uvede u privatni budoar, malo kasnije doveo je Sinišu, a najposlije se pojavio sa m kancelar. Iza zatvorenih vrata vije ćala su sva trojica vrlo dugo. Nakon dva sata vrati se Meško u gostionicu, ali ne više sam nego zajedno sa Sinišom. Stanka je zamalo kriknula opazivši promjenu u izgle du Ne-rina muža. - Samo sjena lijepog i prekrasnog muškarca! - re če Stanka. - Šuti, dušo, da ne opazi! - smirivao ju je Meško. Muškarci se odmah povukoše na dogovor. - Osje ćam da pripremaju nešto važno, veliko i vratolomno - rekla je Stanka Filipu. Za vrijeme ru čka govorili su o svakidašnjim stvarima. Nakon jela muškarci ustadoše. - Idemo u grad. Do ve čere se ne vra ćamo - re če Meško ženi. - Čekam vas sa strahom! - Ono što će se danas dogoditi osvetit će i tebe i mene i sve nas! Budi mirna! Pelegrini je poslije ru čka sjedio u naslonja ču i promatrao malog novicija Siksta, koji se nekoliko put zaputio k vratima i op et se vra ćao. -Vas nešto uznemiruje? - Ho će li me jednom zarediti? U činio sam mnogo usluga vašem redu. Dao sam samoga sebe kad ste me trebali; i samoj madame Dubarrv. Grof Balzano raspolaže mojom dušom i ti jelom, a nitko od vas ne raspolaže s mojim zaredenj em. Že lim ve ć vidjeti plod svoga rada i pouzdanosti. Obe ćali ste mi mjesto tajnika. - Razumijem. Sve će do ći. Još smo uvijek u velikoj brizi zbog neprilika u Engleskoj banci. Znaš daje hulja E uzebije po digao novac, a da ga ne možemo progoniti. Ova dva m jeseca svo zlo iscijedilo je na nas žu č. Još uvijek nismo sigurni da taj lupež nije "žuto pismo" negdje pohranio da ga u nov či. Ca rica je prije dva mjeseca ispitivala oca Grandea o njemu i on je tvrdio da pismo ne postoji. Sve nam ne koristi, ako ga ne možemo unov čiti. >fc. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Zamisli, sinko, koliki imetak propada u slavu Božju ! Zato se strpi, ti i jesi moj tajnik, iako još nisi zare ñen. Sve će do ći, samo još malo! Prije svega valja odlu čiti o nagradi za oca Grandea, koji nam je u činio velike usluge. Je li tako? - Zato on i ra čuna na vaše mjesto. - On? Gdje si to čuo? - Bra ća govore daje on sposobniji od vas; čak daje to i ca rica potvrdila. - Carica? Tko je to rekao, sinko? Ako nešto znaš, t reba da mi kažeš. To će biti u tvoju korist, jer želim da budeš moj po uzdanik. - Čuo sam od oca Antonija i Johanna. Grande je upro sv e

sile protiv vas. -Vidiš, sinko, to je sve potrebno znati, i ne boj s e, nagrada će do ći. Ude novicij poslužitelj. - O če Pelegrini, traže vas neki plemi ći. - Sigurno mi opet dovode nove ñake za Terezijanum. Neka udu. - Krasan si, jak i zdrav mlad momak! Predložit ću bra ći da te odmah zarede i da potvrde tvoje imenovanje za ta jnika svo jega glavara. Sad idi, dolaze plemi ći! Mladi ć napusti sobu. Pelegrini sjedne za pisa ći stol da pripravi što je potrebno za upis novih gojenaca u konvikt. Obavljao je to sam, da kao pozn avalac plemstva odmjeri visinu mjese čne svote za gojence prema imetku pojedinih plemi ća. Novicij otvori vrata. Četiri gospodina udu. Pelegrini pogleda svakoga poje dince. "Ovi bi mogli platiti dvostruko", i sra- čuna sume, ali zastane. Pogled mu zapne na Mesku. "Odakle poznajem ovoga?" Odmah je našao odgovor. Sjetio se prizora u kuli u Wald-burgu, kada je davio Grandea, a taj mu je došao u pomo ć i nazvao ga Anzelmom. "Zar mi nije Grande rekao daje njegov neprijatelj otišao u Hrvatsku?" Znatiželjna neprijatnost porodi se u njegovoj duši. - Ja sam grof Jurica Meško, a ovo su moji prijatelj i plemi ći. - Njihove milosti žele svoje sinove ili bra ću povjeriti pleme nitom odgoju u našem zavodu? - Hvala, naša će djeca biti sigurnija u našim rukama. - Što, dakle, žele vaše milosti? - upita Pelegrini osje ćaju ći da se sprema nešto od čega čovjeka podilazi strah. Ako mogu vašim milostima poslužiti, evo me! - Želimo govoriti s ocem Grandeom. - On je u dvoru i ne smijem ga zvati. Njegovo viso čanstvo Karlo teško je obolio i mogla bi nastupiti katastro fa. Mora vr šiti svoju duhovnu dužnost. - Pre časni o če - oslovi ga Meško - vi ste glavar ovog reda. Moramo govoriti s ocem Grandeom unato č prin čevoj bolesti. Budite tako ljubazni i odvedite nas u dvor. Vi to m ožete u či niti bez ikakve zapreke. - Oprostite, ali ne smijem voditi u dvor nepoznatu gospodu. - Tada će nas uvesti u dvor gospo ñica Mirni! - re če Meško zna čajno. Pelegriniju se u činilo kao da su ga polili vru ćom vodom. - Gospodo, molim, dopustite da dovršim. Mislio sam daje teško, me ñutim, nastojat ću. Izvolite re ći što vas vodi k ocu Grandeu? - To ćete čuti! - Sje ćam se vas, gospodine grofe! Vi ste u VValdburgu neš to spomenuli o njegovoj prošlosti. Ja sam ga tada b ranio. Na pokon, ne mogu znati sve! Može k nama do ći i nevrijednik! - Ve ć se hvata! - re če Meško na hrvatskom Siniši. Pelegrini nastavi: -Ako se radi o kakvoj lošoj stvari, ako je što skri vio, molim vas, gospodine, recite to meni. U našem redu ne trpimo zlo će, pa ja... MARIJA JURIC ZAGORKA - Podvaljuje mu! - šapne Siniša. - Tjeraj naprijed. - Da - odgovori Meško - želimo obra čunati s njim zbog ne kih njegovih čina u Zagrebu. - Dakle, ipak! Vi biste htjeli da vas baš ja pratim ? - Da, gospodine, baš vi! Kad sam vas u VValdburgu z atekao u onako prijateljskom položaju, kada ste ga davili, sigurno ste

imali povoda. - Posumnjao sam daje u činio jednu ružnu stvar protiv na šega reda, ali se kasnije opravdao. - Uvjeravam vas da se ovaj put ne će opravdati! - Carica ga izvanredno cijeni i zato mu koješta opr ašta. - Kad sazna za ovo, odbacit će ga! - Vi imate nepobitnih dokaza? - Da nemamo ne bismo se usudili da ga vu čemo pred sud. Pelegrinijeve male o či treptale su kao da mu je pred nosom bljesnula munja. Njegovo krepko tijelo napelo se. S totine misli kružile su glavom. - Želimo da nam ne umakne, a samo vi možete nam po moći. - U dvoru se ne bi smjelo obra čunavati, gospodo! - Nigdje nego na carskom dvoru! - To bi imalo smisla, samo ako namjeravate tužbu po da strijeti njezinu veli čanstvu. -Vidjet ćete što smo odlu čili. -Vi želite svakako doprijeti k carici a da ne morat e najaviti audijenciju. Želite carici sve to otkriti? - Oslobodit ćete red toga čovjeka. - Kanite carici govoriti o Anzelmu? - nastavljao je Pelegrini tresu ći se. -U VValdburgu još nisam znao stoje, ali sam p oslije sukoba u kuli istraživao. Saznao sam da ste vi bili u pravu, taj Grande zove se Anselmo Giovanni. -Vaša je policija brza! Hvala vam! - Budu ći da mi je do istine i časti i ugleda našeg reda, uvest ću vas u Burg i povesti do cari čina kabineta, ali dalje DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE ne. Jedino molim rije č da onu djevojku Mimi pred caricom ne spominjete. S ve je izmišljotina i osveta mladog novicija koji se htio uspore ñivati s glavarom. Ako mi gospoda zajam če da tu klevetu ne kane iznositi, u činit ću što želite. - Prihva ćamo! - Mislim da viteška rije č vrijedi kao zakletva! - Više, mnogo više, gospodine, ali vas upozoravamo da po godba ne vrijedi ako ne izvršite obe ćanje. - Bože sa čuvaj! Kao vrhovni glavar našega reda želim znati istinu. Samo vas molim, ne recite Grandeu da sam va s ja do veo, nego da smo se slu čajno sreli u dvoru. Nitko, a osobito Grande, ne smije saznati da sam vas ja uveo. - Pristajem, u ime svoje i svojih drugova! - Idemo, u ime Božje i svih svetaca Božjih! Četiri plemi ća otišla su prema Burgu u pratnji crnog visokog jez uita sa širokim šeširom. Pelegrini pro ñe s gospodom pokraj straže. Nitko nije pokušao traž iti razjašnjenje, bilo od njega bilo od gospode koju vo di. U dvorištu je stajala kočija. - Neprilika! - primijeti Pelegrini. - Kancelar je k od carice, nećete mo ći k njoj. - Samo nas vi vodite, a sve je drugo naša briga - r eče Meš ko dobacivši zna čajan pogled Siniši. Pelegrini ih povede stepeništem kroz stražnju zgrad u za dvorsko osoblje. Sluga u koridoru obavijesti jezuita da se Grande nalazi u s vome stanu. Pred vratima svoga druga, Pelegrini je malo zastao. Teško je disao. Previjao ga strah pred onim što će se dogoditi, ali je osje ćao želju da zgazi omraženog protivnika. Pokuca. Iz sobe se javi sonoran glas: -Tko je? Umjesto odgovora, Pelegrini otvori vrata i ude prvi . Iza njega redom četiri plemi ća. MARIJA JURI Ć ZAGORKA

DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Grande sjedi za pisa ćim stolom. Njegovo lice ne pokazuje promjene. Crne oči upiru se u neobi čnu frontu četvorice plemi ća s Meskom na čelu. Iza njih isko či mu slika pala če na Gri ču i barunice Lehotske; iza nje Meško, Pata či ć i svi ostali redom, a on ponižen, uhva ćen u stupicu, priznaje da je iz ljubomore ubio, daje plja čkao da daruje svoju ljubavnicu... Slika je strahovi to bljesnula i nestala. Grande ju je pokrio mirom svojega mramorno g lica i unutarnje željezne snage. Vrlo uljudno ustane Grande i duboko se pokloni. - Presvijetla gospoda možda traže dvorskog kapelana ? On nije ovdje! - Tražimo vas, Anselmo Giovanni! - odgovori Meško. - Oprostite, gospodo, izvoljeli ste se zabuniti, ja sam Vicen- cije Grande. - Koliko puta su vas krstili? - Gospodo, nalazite se pod časnim krovom i pred vjernim slugom njezina veli čanstva! Moj će vam glavar dokazati, i mi svi, kako ste strahovito zavedeni. Izrekavši to, zahvati Pelegrinija pogledom kao klij eštima. - Moj glavaru, govorite! Pelegrinijeve usne se ne mi ču nego blijede. "Odakle prijeti ve ća opasnost? Od ove gospode, koja su mi zadala rije č, ili od Grandea? Njegov glas prijeti, jer čuva Mi-mino pismo, dokaz mojega grijeha." Jadnik ne zna da mu je carica oprostila i koleba vi seći nad opasnoš ću. Ledeni znoj probija mu čelo. Osje ća se kao izme ñu dva noža, samo ne zna koji je oštriji i bliži njegovu mesu. Ne usu ñuje se maknuti. Samo se usne mi ču kao da će govoriti, ali ni rije či ne dolaze. Skrutile su se. Grande čeka. Lice mu je ledeno, strašne o či uprte su u Pelegrinija i sijeku ga kao dva bodeža. Još ja če podigne glas: - Pelegrini, go-vo-ri-te! - Uzalud bi govorio! - upadne Siniša. - Ova dvojica znaju sve! - i pokaže na svoje drugove. -1 carica zna sve ! Nevidljiva željezna ruka stisne jezuitu grlo. Cesto je na dvoru čuo taj glas i gledao te o či. "To je, dakle, muž one koju sam zatvorio, optužio, ljubio svom straš ću? Zar me on upropastio? On živi? Živi!" Misao da će odnekud banuti i Nera i otkriti njegov pokušaj u VValdburgu daje odvede iz kule u svoj dvor, probode ga ledenim srsi ma. "Zar je ve ć sve rekla?" Grande stisne usne da ne opaze kako teško diše. - Anzelmo, svršeno je! Ova će gospoda carici prise ći - oglasi se Meško - da ste ubijali i plja čkali. Dakle, uzalud se opirete! Ponovno se za čuje povik: -Pelegrini, govorite! Visok i snažan jezuit se strese, mi če usnama, ali šuti. Pelegrini se boji, strepi od njega, a ipak ne može izgovoriti rije č u njegovu obranu. Kukavno drš će Pelegrini pred svojim činom u istom času kad izdaje Grandea. - Pelegrini, Mimi i Euzebije su kod mene! - odlu či se Gran de u krajnjem času da ga pritisne o zid. - Lažete! - upadne Meško. - Oni su kod nas! Mi smo ih iz vukli iz podruma u VValdburgu! Pogledi zlikovaca se sastadoše. Bulje jedan u drugo ga. - Naprijed - zapovjedi Meško - k carici! "K carici?" pita se Grande i prikuplja misli. "Je l i mogu ća kakva obrana?" "Dakle, raskrinkani ubojica! Zar da se me ñusobnom izdajom podave?" - K carici, razbojnice! I kancelar je kod nje! Grande još uvijek ne gubi snagu.

- Dobro, neka carica odlu či! Dopustite da uzmem sa so bom pismo djevojke kojoj je oduzeo čast, lupež, a želi da me ne upropasti - i posegne za pretincem pisa ćeg stola. * V MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Uzet će pištolj! - upozori Pelegrini Sinišu. On ga uhvati za ruke. - Ne treba vam pismo! Sve stoje potrebno imamo mi. Na prijed! - Pelegrini! - rikne Grande. Još jednim pogledom pokuša zaustaviti Pelegrinija, ali on prekora či prag, a za njim grof Pata či ć sa drugovima. - A sad vi! - zapovjedi Meško pogledavši oca Grande a. - Idem, ali vratit ćemo se bez ovoga! - i pokaže Sinišu. - Ne zabrinjujte se! Moja glava ve ć ima svoje mjesto! Grande pode mirnim koracima, Meško pred njim, Siniš a za njim. Čitava povorka kretala je dvorom. Pelegrini ju je vo dio polaganim teškim koracima. Osje ćao se kao da polazi na vatru i ne zna ho će li se živ vratiti, ili će postati prah i pepeo. Jedno ga pitanje sapinje: " Vodim li u propast njega i sebe, ili pak...?" Prošao je ve ć pored stepenica što vode u drugi kat, a za njim ob a plemi ća. Krenu prema cari činu predsoblju. Grande uspori korak i pogleda prema stepenicama. Ni gdje ni lakaja ni dvorjanina. Hitra misao vu če ga naprijed. Nenadano ispred Siniše i Meska potr či uz stepenice kao da mu se noge ne doti ču sagova. U tren oka pojure oni za njim. Grande jurne pustim koridorom drugog kata. Oni ga slijede. Meško ne pozna prostorije i b oji se da će lopov na ći negdje izlaz. - Drži ga! Siniša ne izgubi prisebnost duha. -Zatvori mu put natrag! Ovdje su odaje prestolonasl jednika. Ne može u ći! Sve je zatvoreno kad ga nema. Meško stane kraj stepenica i gleda što kani Siniša. Dvostrukom brzinom pojurio je hodnikom, prestigao G randea i pred njim raskrilio ruke: - Ni koraka dalje! Ako naletite na mene, razmrskat ćete glavu! Grande sustane. O čima sijeva na sve strane. Meško zatvara stepenice n atrag, Siniša naprijed. "Što su ova dvojica? Dva jaza, dva ma ča, dva lava? Kamo? Kamo god zakoraknem stupam u prosjek iz kojega će me odvesti k carici!" Uzavrelim mozgom jure cari čine rije či: "Daje Pelegrini obeš častio djevojku, to bih mogla oprostiti, to bih zataškala. Nije ubijao, nije plja čkao. Takav zlo čin ne bih mogla oprostiti!" "Ja, Grande, u kojega ona toliko vjeruje, da budem raskrinkan pred kancelarom i pred svjedocima da sam ubijao i robio, ja...? Kamo? Kamo da jurnem? U pakao, u nebo, pod zemlju?" - Što čekate? Uhvatili smo vas, crni vu če! - govorio je Si niša obuzet bijesom, slute ći da je iskopao vu čju jamu onome koji ju je kopao njemu i njoj. - Uzalud čekate, nitko vas ne će spasiti! - Carica je zapovjedila da vas dovedemo k njoj na v je čni sud. Ako ne po ñete sami, odnijet ćemo vas na ramenima - do da Meško.

Grande drš će. Blijedim licem prolazi zelenilo. O či gasnu, tijelo trepti, noge klecaju. Osje ća se kao u željeznoj mreži. Valja se u njoj kao živ ina. Htio bi je pregristi. U smrtnoj borbi traži izlaz. "Kamo? Kamo?" vi če u njemu do vrhunca rasplamsani instinkt. "Spasiti vlast, upliv, gospodarstvo, život, sebe!" S visine kotrlja se u mra čnu, blatnu baru. Misao, lukavost, odvažnost, spletka, sve ga napušta . I tijelo. I srce se zaustavlja. Mišice ga izdaju. G uši se. Mozak miruje. Samo još sluh razabire Meškov poklik. Mladi grof prilazi. Grande zamire. Samo o čijoš o čajnom grozom životinje u posljednjem, smrtnom vrisku traže zaklonište. Kamo? Kako? Tada zahvate svjetlo na otvorenom prozoru. Crna sjena odroni se niz drugi kat kao uvenuo list, otkinut u orkanu razbješnjele prirode. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Siniša i Meško nagnu se preko prozora. Na kamenom d vorištu leži crno klupko. Na dvorištu strka. Vojnici, sluge, dvorjani. Žurba, strepnja, uzdisaji i pla č žena. - Idemo, Siniša, treba da za vremena umaknemo! Još će nas okriviti! - Neka pokušaju! Raspoložen sam da se potu čem sa svima. ðavo me nateže kad gledam ovaj hodnik. Ovdje su bile nje gove odaje. -1 upravo ovdje morao je na svoj sud! - Idemo! Kancelar će čuti što se dogodilo i znat će sve, pa ga ne trebam izvještavati. - Brzo! Obojica potr če niz stepenice. U dnu hodnika prvog kata stoji Pelegrini s oba plem i ća. - Kamo ste s Grandeom? - Mi nismo, ali on. Nismo primijetili otvoren prozo r na dnu hodnika! - Bacio se dolje? - usklikne Pelegrini. - Da, potr čao je u drugi kat i bacio se. Pelegrini se okrene. Neizmjerna radost prošla je čitavim njegovim bi ćem. - Gospodine - re če Siniša - sada nas izvedite iz dvora kao svoje goste, potpuno nevi ñeno, ali odmah. To vam je dužnost! - Dužnost sam vazda vršio! Hodnikom su se štrcali dvorjanici, blijedi, zadisan i i prestrašeni, pa lutaju amo-tamo. Jedni silaze, drugi ulaze. - Tko su ova gospoda? - zapita pomo ćnik dvorskog meštra Pelegrinija. - Moji mili gosti i vjerni pristaše našeg reda. Hti o sam im pokazati dvor. - Časni o če, sada nije mogu će! Dogodilo se nešto za što ne smije nitko saznati. Molim vas, povedite gospodu st ražnjim stepeništem. Pelegrini se vrati sa svojim pratiocima i brzo, mno go brže nego što je bilo potrebno, povede ih iz dvora. Zatim se vrati i popu t ma čke ušulja u stan svoga takmaca, otvori pisa ći stol, pretraži sve papire, kona čno nade pismo i gurne ga u džep. Pelegrini se baci na stolicu prekriži se i sklopi r uke: "Spašeno je sve! Hvala ti, Bože, pomogao si sluzi svome!" Tada obriše znoj, prikupi snagu i ustane. Kao da ni šta ne zna vrati se u carski dio dvora.

Side u dvorište da ogleda Grandeovo tijelo. Prekriž i se i s rukama na prsima stane moliti: - U ime oca i sina i duha svetoga! O, Bože, kušnja je tvoja velika! Nesretni, jadni brat! Što se dogodilo s nji m? Smiluj se, o veliki Bože, što iskušenje šalješ svijetu da te s lave i hvale. U cari činu kabinetu sjedio je kancelar i čekao da prema ugovorenom planu Pelegrini dovede Grandea i plemi će koji su ga imali nenadano raskrinkati. Učinio je sve u dogovoru s Meskom i Sinišom, znaju ći da će ih on uvesti u dvor. Od onoga dana kad mu je carica priop ćila daje nepoznati čovjek pomo ću oca Grandea htio izmamiti za "žuto pismo" pet milijuna, ozbiljno je sumnjao da je Grande iznudiva č i da bi ostali morali biti s njim u vezi. Kada mu je Siniša napokon sve rekao, odlu či da pokuša ofenzivu protiv jezuita, ali nije htio da ponovno stavlja na kocku povjerenje pred caricom i da nastupi aktivno u raskrinkavanju oca Grandea, pa se poslužio drugima. Sa strahom je o čekivao taj susret i gotovo se pokajao, uvjeren da će carica ja če graknuti na tužioce nego na krivca. Čitavo vrijeme razgovarao je sa caricom o njezinu mi ljeniku, bolesnom princu Karlu. Ugovoreni rok je prošao, a njih nema. Najednom u predsoblju nastane strka. Carica se lecn e: - Kaunitz, to je katastrofa! Karlo je umro! Svemogu ći, daj mi snage! MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Grofica Fuchs u ñe i jecaju ći najavi: - Veli čanstvo, otac Grande se bacio s prozora drugoga ka ta! Leži mrtav u dvorištu. Carica sklopi ruke i zavapi: - Bože, zašto me ostavljaš? Njene su se o či orosile. Kancelar ustane. Slutio je što se zbilo. "Pa da nisu svi ñavoli s njima!" bjesnio je u sebi. Kada je vidio cari čino zaprepaštenje i žalost, bude mu jasno: Grande j e smr ću spasio ugled pred caricom, a njemu je zatvorio usta . - Ne, to nije mogu će! - govorila je pla čnim glasom. - On se nije bacio, to je nesre ća! Taj kreposni, pobožni čovjek nije mogao po činiti tako strašno djelo. Zovite oca Pelegrinija, b r zo! Tamo mi se ljubimac sin bori sa smr ću, a ovdje je njegov duhovni vo ña, moj najodaniji prijatelj, zahva ćen nemilosti- vim rukama smrti! Zar moja iskušenja ne će imati kraja? Kancelar je ljubomorno promatrao njezinu žalost i j edva je izgovorio da se radilo samo o nesre ći. Odmah je pozvan otac Pelegrini. Ušao je s divnom maskom žalosti. - Pelegrini, prijatelju, zar je istina? -Veli čanstvo, upravo sam prolazio hodnicima s nekim svoji m prijateljima kad su mi javili tu strašnu vijest. - Zar je mogu će daje on sam... Ne, ne mogu izgovoriti tu strašnu rije č! Govorite, razjasnite! - Ne znam ništa, veli čanstvo, nego to daje otac Grande bio nekoliko dana potišten. Govorio je da mu prijete ne prijatelji otkri ćem grijeha koji je negdje po činio. - On je, dakle, bio bolestan? - Vje čito se bojao da ga progone neki plemi ći koji mu žele dokazati nekakva nedjela. - Strahota! Ja sam o čajna! Jeste li još što opazili? - Opazio sam da su ga doista slijedila neka gospoda i nešto su se jedne ve čeri s njim prepirala, dokazivala mu neke stvari. - Prestanite, trebalo je da te ljude uhapsite!

-Veli čanstvo, nisam svršio. Bili su to samo neki bezbožni ci koji mrze naš red. Kada sam se približio, otišli su . - Sve je to nesretnika nagnalo u smrt. Te ljude tre ba pro naći. "VVenzel"! klikne kancelar u duši, "natrag, trubi n a potpunu predaju!" Zatim će glasno: -Veli čanstvo, nema sumnje daje otac Grande imao protivnik a, me ñutim, taj susret sigurno je bio slu čajan. Vjerojatno su to bili kakvi pijani kavaliri. To je očito bilo na ulici? - Da, na ulici - potvrdi Pelegrini. "Sad imam u njemu i saveznika!" rugao se kancelar u sebi. - Nisam li rekla da je otac Grande žrtva žalosti zb og pro gona svoga reda. -1 ja mislim tako, veli čanstvo. Zdrav mi ne bi govorio o kakvom nedjelu koj e ga tišti - repe Pelegrini. - Zašto niste zvali lije čnika? -Vidio sam da mu se mra či um i savjetovao sam mu da ode k lije čniku, ali uzalud. On je mnogo radio, mnogo se posve ćivao studijama, a to mu je štetilo. - O če Pelegrini, može li se taj čin zataškati? -Veli čanstvo, odviše je dvorjana vidjelo doga ñaj - odgovori Pelegrini. To potvrdi i grofica Fuchs, koja je stajala postran ce, a debele suze curile su joj po dugom nosu. Kaunitz je u duši psovao. - Pelegrini, pokopajte ga sa svim po častima! Nije on kriv što je bio umobolan. - Veli čanstvo, izvršit ću krš ćansku dužnost. -Ah, otac Grande bio je izvanredan duhovnik! Žalost je zadesila čitav vaš red! Izražavam vam duboko sau češće! - Važem veli čanstvu neizmjerna hvala na tolikoj milosti! - Do vi ñenja, dragi prijatelju! - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Promatraju ći dirljiv oproštaj, kancelar se sam sebi rugao. "VV enzel, obuci crno odijelo, pa možeš sebi priuštiti luksuz da budeš bu dala! E, sad si opet gdje si bio!" Carica nastavi uzdisati: - Kakva nesre ća! Pomra čenje uma ima gotovo uvijek jed nako strahovite posljedice. Još mi je pred o čima njegovo sveta čko lice. Grande je bio uzoran redovnik. Svi su oni uzor ni u svojoj vjernosti mojoj dinastiji. U to sam se uvjerila na hodočašćima. Tamo gdje su isusovci imali crkvu, školu ili s a mostan, narod me pozdravljao s ushi ćenjem, a u svim drugim mjestima gdje isusovaca nije bilo u narodu nisam za mje ćivala preveliko oduševljenje. - Da, veli čanstvo, to je istina. - Oni su stup države, to morate i vi priznati. - Moje duboko poštovanje svakom isusovcu, veli čanstvo, oni mogu sve, mnogo više od mene i svih nas. - To nisam rekla. Vi ste mi dragocjen dar, ali vi s te uvijek ljubomorni na njih. Okanite se toga, bar nad odrom oca Grandea. - Nikad još nisam nad bilo čijim odrom toliko o čajavao kao nad njegovim. - Čemu to pretvaranje? - Kunem se, veli čanstvo, na svoju čast! - Tada je to znak da ste se popravili. To mije utje ha u boli. S jedne strane, eto, mrtvac, s druge strane teški b olesnik!

- Veli čanstvo, nadajte se, mlad je, zdrave je krvi. - Da, zdrave krvi. To trebam! Zdravu krv moram osta viti u baštinu svojoj dinastiji. Josip nosi u sebi klicu duševne bo lesti. Zdravog kraljevskog sina ne bi mogle okružit i ideje koje razaraju dinastiju. Samo da Karlo ostane u životu, promijenit ću nasljedstvo! Molite da ostane živ. "Po mojoj molitvi ne će ozdraviti", mislio je kancelar opraštaju ći se sa caricom. Vrativši se u pala ču nade Meska i Sinišu kako čekaju sa izvještajem o doga ñaju na dvoru. - Gospodine grofe - obrati se šaptom kancelar Mesku - molim vas ovdje, pred grofom Vojkffyjem, uputite ga da mir no čeka rješenje svoje sudbine i da mi ne pokvari plano ve. Njegov je život ovoj državi dragocjen, neka se dakl e žrtvuje i - živi. - Što biste vi, preuzvišenosti, u činili na mojem mjestu? - upita Siniša. - Ho ćete da vam iskreno kažem: ja bih davno šetao negdje na jugu u aleji naran či! - nasmije se kancelar. - Diplomati nisu heroji smti, oni su akrobati života! To sam va m ve ć jed nom rekao. Dakle, čekajte! Jednom ću ipak izbaciti i vašu kar tu. Molim vas, pokušajte se priviknuti strpljivosti . Dolje u mo jim sobama ipak je ugodnije nego u grobu. Meško se oprosti i ode u svoju gostionicu. Siniša s e uputi u prizemlje pala če. Kancelar je legao. Odmah je zaspao, ali ga uskoro l akaj probudi s viješ ću da ga carica zove u dvor. - Da se nije opet netko od njih bacio kroz prozor? Ulaze ći u Burg našao je lakaja sa crnim velom presvu čenim naramenicama. "Karlo!" pomisli on. "Ovo je božja diplomacija!" U cari činom predsoblju pogleda se u zrcalo, virtuoznom brzinom namjesti na licu ma sku duboke potresenosti i polaganim koracima napola spuštene glave približava o se carici. Bila je ve ć u crnini, sa crnim velom na glavi. - Svršeno je! - šapnula je. Kancelar odvrati jednako tiho: - Koga Bog ljubi, toga i kara! - Tada me mnogo ljubi! - Ne sje ćam se dana koji bi bio vedar od po četka do kraja. U njemu se pojavi bol, ali ne zbog Karlove smrti, v eć je bila namijenjena njoj. Pokušavao ju je tješiti, ali ona odvrati: MARIJA JURIC ZAGORKA - Što dotaknem, umire! Ruši se sve! Svaki mi dan od roni po jednu nadu. Sto da radim? Leopold? On nije ni čim pre- destiniran za prestolonasljedstvo. Karla su nosile simpatije, bistrina mu nije manjkala. Leopold je bezbojne nada renosti, u srcu plemstva nije ostavio trag. Što da radim? - Možda ho će sam Bog da ostavite sve prema pisanim obi teljskim propisima dinastije. - Ne govorite tako, to bi zna čilo da mi Bog oduzima Karla da na svom mjestu ostane Josip. - Veli čanstvo je izvoljelo odlu čiti da brak razriješi pomo ću pape i optužbe da je grofica Vojkffy uhoda i da je obmamila cara čarolijama. - To je bilo onda kad sam u duši stvorila odluku da bude prestolonasljednik Karlo. Postoje Josip ostao na sv ome mjes tu, ne smije se rastava provesti sa skandalom. U činite to bez skandala. - Od svega srca rado, ako mi dajete slobodne ruke. - Prepuštam vam, ali ne činite ništa da me prije ne pitate. - Želji vašeg veli čanstva odazivljem se s potpunom odanoš ću. Veli čanstvo, muž grofice Vojkffy još uvijek živi! Molim, odrije šite me rije či da izvršim osudu.

- Muški car ne bi oprostio uhodi. Ja nisam na prije stolju žena. - Veli čanstvo, vi natkriljujete i kraljeve i careve! Daje uho da, bio bi spise odnio Friedrichu, uzeo bi veliku n agradu i živio na pruskom dvoru lagodnim životom. On to nije u činio. - Jer ste na nj pazili. - Naprotiv, sad vam mogu re ći, pustio sam ga na poštenu rije č da ide kamo ga volja i da se domogne ovih spisa ka ko zna i može. On se s njima vratio i predao sam sebe. Poslije male stanke ona re če: - Svoje uvjerenje ne mijenjam, mijenjam samo smrtnu osu du za tamnicu! DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Veli čanstvo, ja sam vrlo blizu cilju. Kapetanov život mo ra ostati tajnom. Prestolonasljednik ne smije to sazna ti dok se ne vrati. Jednom se ipak mora vratiti. Možda ga i s mrt prin ca Karla na to skloni. Kad do ñe, molim veli čanstvo, primite ga tek kada se sporazumijemo o na činu kako ćemo postupati. On bi mogao prije ći i preko te zapreke, jer ako je uistinu vjen čan s njom, ne će je napustiti. - Da, to je on kadar! Danas sam izgubila miljenika sina i vjernog prijatelja. Nadoknadite mi obojicu! - Nikad se vaše srce ne će otvoriti meni kao što se otvaralo ocu Grandeu. - Budite kakav je bio on! - Teškim srcem moram priznati da to nije mogu će, ali mož da ipak dostignem... Kasno u no ć ostavio je Kaunitz u žalost preodjeven Burg. Kad j e opet bio kod kuće, promatrao je cari čin portret, s kojega ga je gledalo njezino lice s visokim čelom, bistrim okom i energi čnim crtama, i usklikne: "Kolika snaga, ustrajnost, energija, bistrina uma, priro ñen talent, instinktivna sposobnost diplomacije! Kako bismo nas dvoje zadivili Evropu d a joj jezuiti nisu izvadili oči!" DVA ŽIVA MUŽA Za mladog kraljevi ća Karla, cari čina miljenika, spremao se sve čan sprovod. Makar je carica bila teško ožaloš ćena, njezine su odredbe bile sabrane i razvijale su svu brižljivost da sprovod pokaže što ve ći sjaj, kao da je time htjela odštetiti svoga miljenika za izgubljene po časti nasljednika prijestolja, koje su bile njegova jedina životna sanja. Jedan sat prije sprovoda dojuri pred Burg ko čija. Iz nje sidu Josip i Rosenberg. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Dvorsko osoblje raskola čilo je o či. Sav interes svratio se od sve čanosti sprovoda na prestolonasljednika. Str čavalo se, šaputalo i naga ñalo. Nikada dotad nije Josip toliko zanimao dvorjane. Zaboravili su p ropisanu žalost. - Kako dobro izgleda! - šaputale su dame. - Brak mu prija! Grofica Fuchs priop ći carici dolazak i op ćenita zapažanja. - Osje ćala sam uvijek - re če ona - da ta žena ima mo ć da izlije či njegovu odvratnost prema ženama. Da je to u činila kada sam ja željela, danas bi slavila slavlje na dv oru kao kne- ginja i kraljevala bi nad Vilmom. - Ali zatim umukn e i stavi prst na usta. - Ispod zastora na vratima čula sam daje netko ušao u sus jedno predsoblje - re če carica. - To je car Stjepan - šapne grofica Fuchs.

Istodobno se iz predsoblja čuo glas cara Franje Stjepana: - Zarumenio se na bra čnom putovanju. Priznajem, Julien, da me spopada zavist. - Veli čanstvo nema povoda nikome zavidati kraj lijepe Vilme. -Varate se, gospodine dragi, Vilma grdno izrabljuje moj poraz kod grofice. Svakim me danom neprikriveno podsje ća da me grofica odbacila i da me ona milostivo primila natrag. Ne čuvenom drskoš ću atakira na moju blagajnu. Skupo pla ćam svaki njezin smiješak. Ne samo da to ozlovoljuje moju štedljivost, nego ne zadovoljava moju iluziju s kojom sam prije uživa o Vilminu ljepotu. Najavite me u kabinetu. Čuvši carica da je car otišao u kabinetsko prijestol je, povu če za sobom groficu Fuchs u privatni budoar. -Veli čanstvo, grofica vas je ipak osvetila! - šapne pouzd a-nica. - Ta smanjuje donekle broj svojih grijeha, ali idem o, valja primati žalobne goste. U velikoj dvorani okupila se obitelj, svo dvorjanst vo, odli čnici, vlada i plemstvo, da izraze carskoj obitelji sau češće. Čekali su strpljivo, kad ude Josip u pratnji svojih dvorjana. U dvorani nije nitko mogao a da ne misli o njegovoj ljubavnoj afer i. I službeno i neslužbeno žalosnih lica grabili su za njime znatiželjni pogle di. On se nije obazirao na bilo koga i stajao je kao da je sam samcat. Malo kasnije u ñe carski par. Cari čin i Josipov pogled sretnu se prvi put nakon dugog vremena. Njezina žalost nije mogla prikriti nastup ogor čenja kad ga je ugledala. Redale su se sažalnice. Josip pristupi carici i prozbori nekoliko jednostav nih rije či. Sve su uši nastojale da dohvate zvuk njegova dosada svima neza nimljivog glasa koji je u tome času žalobnom zboru obe ćavao užitak. Iz zvuka bi mogli zaklju čiti je li sretan i koliko se promijenio, ali on je govorio ti ho kao i uvijek. Poslije toga obavljen je sve čan sprovod. Kada se dvor vratio, carica u dubokoj crnini ude u svoj kabinet i dade pozvati kancelara. Obrisala je suze za Karlom i šapnula kancelaru: - Josip mije najavio audijenciju. Recite brzo što d a radim? - Primite ga i ispitajte! Treba saznati autenti čno je li s njom vjen čan. Ne recite mu ni u kom slu čaju daje kapetan živ. - Zar još treba tajiti? - Potrebno je! Ako je s njome živio u ljubavi, nika da je ne će ostaviti. - Ali tu je njezin muž! - Muž je nikada više ne će primiti! - Mora! Zato sam mu poklonila život! - Život njegov obeskrepljuje brak, ali prestolonasl jednik će s njom, čim sazna za muža, pobje ći u inozemstvo. Veli čanstvo, ne uzrujavajte se, prije nego sazna on, uredit ću sve s njom. - Shva ćam, vrlo dobro! - Još jednu važnu okolnost. Da mogu kapetana suo čiti sa - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE ženom, moram zamoliti da ga mogu osloboditi iz tamn ice. Ovdje je osuda. Carica odbije mahnuvši: - Još ne znamo stoje. Ako nije vjen čan, osuda ostaje. Pozvoni. Dvokrilna vrata se rastvore. Josip je ulazio. "Taj zaista izgleda kao daje uživao sre ću", pomisli carica. Kancelar propisno pozdravi. Josip uzvrati.

- Veli čanstvo, uzvišena moja majko, dopustite da vam se nakon dužeg izbivanja poklonim. - Na odlasku to niste smatrali potrebnim. - Odluka da putujem pala je iznenadno i žurio sam. - Put vam je prijao. Izgledate izvrsno. Pocrnili st e, o čito od južnog sunca. - Kad gledam vaše veli čanstvo, uvjeren sam daje u vrijeme moje odsutnosti kalendar krenuo natrag. - A ja osje ćam da leti naprijed munjevitom brzinom. To je od boli i briga što mi nanosi život, a vi se trudit e da te boli po većate. - Veli čanstvo, čime sam vas rastužio? - Iz ku će sestre vašeg dvorskog meštra pronosi se sramota da ste groficu Vojkffy vjen čali i s njom otputovali. Pitam vas pred kancelarom, je li to istina? Umjesto odgovora, izvadi Josip iz džepa složen papi r i preda ga carici. Njezine su ruke drhtale. - Vjen čani list! Njegov vjen čani list! -Veli čanstvo, zakon odre ñuje punoljetnost svakomu podaniku, o čito ne kanite svojega sina staviti izvan zakona? - U vašem stanju nije druk čije mogu će. - Tek poslije lije čni čkog nalaza, a dosada me nije pregleda vao nijedan specijalist za lu ñake! -Veli čanstvo - upadne Kaunitz da predusretne neželjen suk ob - stvar se može raspraviti mirnije. To će biti u interesu prisutnih i neprisutnih. Bilo je jasno da se ovo posljednje odnosi na Neru. Josip se svlada. - Veli čanstvo ne može biti zadovoljno mojim činom, razu mijem, pokušat ću vas uvjeriti da se to ne da promijeniti. Već je htjela viknuti Sinišino ime, ali je kancelarov pogled odvrati. - Država, vlada, carstvo ne može biti nego o čajno, a ja se stidim. -Veli čanstvo - presije če oštro Josip - žena koja mije dopustila da joj dad em svoje ime uzvišena je. - Jer je on svoju dužnost ponizio do vjerolomstva! - Veli čanstvo, to ne podnosim ni od majke! - Prekinuli ste viteški zadanu rije č. - Kome? - Meni. - Kada? - Nije li me ñu nama bio pakt na časnu rije č? Vi ste mi pri je nekoliko mjeseci ponudili sami: ako odustanem od obnove procesa koji je groficu doveo ve ć gotovo na loma ču, jer su je optužili da je vještica, i ako odustanem od proglas a te obno ve, vi je ne ćete vjen čati. Niste li na to dali svoju rije č? - Jesam! Me ñutim, budu ći daje veli čanstvo izvoljelo pre kršiti pakt, nije me ništa vezalo. - Ja? Ja sam prekršila pakt! Tko to kaže? - Otac Grande. - Njegov grob želite poprskati cini čnim izgovorom? - Veli čanstvo, dopustite prestolonasljedniku da izre če sve, pa ćemo prosuditi - upadne opet Kaunitz. - Veli čanstvo - nastavi Josip - Grande je poslije našeg pa k ta pokazao vašom rukom potpisanu tajnu punomo ć da je jezu iti imaju pravo zatvoriti. To otkri će nagna je u bjesnilo kao uvijek kad bi tko ušao u trag i najmanjoj njezinoj spletki. - Nije istina! Takve odredbe nije bilo! MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

Stala je poricati tim oštrije što se jasno sje ćala pisma predanog ocu Grandeu. - Da sam tu punomo ć doista ocu Grandeu izdala, on je gro fici ne bi pokazao. - Veli čanstvo je izdalo punomo ć, a on je s njom htio kupiti grofi činu ljubav! - Blatom se nabacuje na grob čovjeka koji mije bio do pos ljednjeg dana odan! Basta! Basta! -Veli čanstvo, čujte sadržaj te punomo ći! Kancelar se opet uplete: - Veli čanstvo, upravo to što njegovo veli čanstvo car i pres tolonasljednik ne će pogoditi sadržaj punomo ći koja ne posto ji bit će dokazom daje okrivljavanje neopravdano. - Dosta, dosta! - ljutito carica mahne rukom. Josip po čne citirati tekst punomo ći i dovrši brzim tempom: - Grande ju je s Pelegrinijem zatvorio u VValdburgu . Po božni otac Grande odlu čio je da groficu otme Pelegriniju i je zuitima za sebe. Ona je pobjegla. Putnicu za bijeg dobila je od anonimne grofice Thurn, šti ćenice vašeg veli čanstva, a zapra vo ruske urotnice Natalije Jagušinske. Da zaustavi njegove rije či, podigla je ruke uskliknuvši: - Prestani, prestani s tim budalaštinama! Okužili s u ti lo giku i rasu ñivanje! Nemaš kontrole nad mogu ćnostima. Gro fica Thurn pisala mije vlastoru čno da odlazi u samostan. Na- talija Jagušinska predana je ruskim vlastima. Imam pismenu potvrdu o tome. Prije nego što si optužbe iznio, ve ć su te do kazane činjenice dezavuirale. - Veli čanstvo je ipak dalo ocu Grandeu punomo ć da traži i uhvati bivšu groficu, a on joj je ponudio za spas s voju ljubav. Kada gaje odbila, on je vašem veli čanstvu savjetovao daje pro glasi uhodom i izda tjeralicu, a sve je to bila osv eta strasti. - Kancelaru, čujete li urnebesnu laž? Kancelar je šutio. - Ali doslovce citirana punomo ć veli čanstvo? U desnom ku tu papira potpisano je ime vašega veli čanstva. Preko njega prolivena je crta crnila. Bar to nije laž! - Sve je laž! I ako je Grande štogod govorio grofic i o lju bavi, tada je sigurno htio samo iskušati pokvarenos t njezine duše. - Veli čanstvo, tražim od vas zaštitu za ženu prestolonas ljednika protiv izraza kojima ste izvoljeli... Ona lupi po stolu knjigom: - Dostaje toga! Taj brak je ništetan! Kancelar pogleda caricu i ona osjeti da bi mogla sv e pokvariti, zato promijeni tekst izjave: - Grofica je vještica i uhoda, papa će taj brak razriješiti! -Ja ne ću priznati! Da ublaži zaoštrenu situaciju, obrati se kancelar p restolonasljedniku: - Viso čanstvo, njezino veli čanstvo je doživjelo tešku bol. Vi ste uvijek bili vrlo obzirni prema veli čanstvu, možda bi se ova konferencija mogla nastaviti koji drugi dan, kad nj ezino veli čanstvo ne bude tako umorno i slomljeno bolima. - Razumijem, preuzvišenosti. Uostalom, nemam o čemu de batirati. Ta je stvar za mene riješena, potpuno i n eopozivo. Zatvorila je uha, ushodala se dugom dvoranom punom svjetla, uljanih slika i naslonja ča. Sjela je na divan i pokrila rukom čelo: - Zar sam to zaslužila od svog prvorodenog sina? Ož eniti vješticu, uhodu, on koji je pozvan da bude car! Glas joj se slomio i činilo se da će proplakati. Josip se približi:

-Veli čanstvo, vrlo sam zabrinut za vaš mir i zdravlje, al i ne mogu da toj brizi žrtvujem život žene kojoj pripada moje srce i pošto vanje. - Taj brak ne vrijedi, bavarska princeza je živa! MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Veli čanstvo me ne će uplašiti pu čkim pri čama. Da je i to istina, opet bi ostalo sve kako jest. Samo tada mož e biti brak brakom, ako ga takvim smatram ja! Carica je bespomo ćno gledala Kaunitza, kao da bi htjela re ći: "Uzalud ste kapetana ostavili na životu!" Kancelar je odgovorio u sebi: "Menije samo do toga da brak nema pravne vrijednosti." - Kaunitz, vašu vladarku je ubio njen sin! - Nadam se da će njegovo veli čanstvo i viso čanstvo car i prestolonasljednik na ći izme ñu sebe i vašeg veli čanstva kom promis. - Nikada takav koji bi makar svojom sjenom dotakao pra vo, mir i sre ću žene koju ljubim. Carica je pokrila lice i činilo se daje plakala. - Ne ću dulje svojom prisutnoš ću rastuživati maj čino srce - re če on naglo i izi ñe. - Kaunitz, radite brzo, brzo! - Morao bih dobiti nalog da pustim kapetana iz tamn ice. -Dajte osudu! On izvadi brzo iz lisnice spis Sinišine smrtne osud e. Carica je napisala na rubu: "Poslije novih fakata osudu sam odgodila." Ni že opet napiše: "Mjesec dana poslije toga: uvje-rivši se na temelju novih fakata da je optuženi i osu ñeni nevin, osudu ukidam!" - Vidite, to je bilo potrebno za slu čaj da akt kome dospije u ruke. Neka nitko nikada ne posumnja da biste vi r adili na svoju ruku, ili da sam ja pod ne čijim uplivom nešto porekla. - Prema tome, nesretniku je su ñeno da živi - re če kancelar. - Drugo nije zaslužio! A sad brzo, u činite što mislite daje najbolje. Elasti čnije nego što je ušao, ostavi Kaunitz kabinet i upu ti se u dvorski ured k prestolonasljedniku. Zapitao je može li sutradan bi ti primljen u audijenciju. Rosenberg mu odvrati da Josip kani ostati još tri d ana u Burgu. Zadovoljan odgovorom, Kaunitz ode. Rosenberg javi razgovor s kancelarom svojem gospoda ru. - Upravo zato odlazim - re če Josip. - Ne biste li ipak pri čekali, veli čanstvo, sutrašnju audi jenciju? - Ne! Kancelar na igra lijepu ulogu. Kad sam tako b jelo dano prikazao majci Grandeovo lupeštvo, morao sam o tvo reno istupiti protiv lupeža. Uostalom, rekao sam: " Zlo se prož dire samo!" Grande je na to udario pe čat istine. Idemo! Ona me čeka! Kancelar se uspeo u ko čiju protiv svoje navike vrlo brzo i dao potjerati četiri vranca kao da mu je pala ča nakraj grada. Stigavši ku ći, odredi da se povjerljivo pozove grof Meško. Tajnik se čudio nemiru svoga gospodara. - Pustite me, dragi prijane, čitava Evropa nije mi zadala to liko briga kao jedna jedina lijepa žena. A najtragi čnije je da ja li čno nisam od te žene užio ni jednog jedinog smiješka . - Oprostite, preuzvišenosti, što u to ne vjerujem. - Časti mi! Jedanput sam imao s njom sastanak i taj mi je aranžirao drugi. Da sam tada pokušao iskoristiti si tuaciju lije pe žene, ne bih uspio. I upravo ta žena, prema kojo j sam se

vladao posve kavalirski, prouzro čila mi je više besanih no ći nego sve druge zajedno! Sada mi je jasno zašto sam morao is crpiti toliko diplomatske snage u toj stvari. Posri jedi je žena. Čim grof do ñe, nema nitko pristupa k meni. Za sat je Meško ušao diskretnim dvorišnim stepenica ma. - Dakle, sada je sudbina grofa Vojkffyja u vašim ru kama! Evo, ovdje je spis! Carica ukida osudu! On je slobo dan! - Napokon slobodan! - Ali ona nije slobodna. Vjen čani su. Josip je ne će napu stiti, zato sam odlu čio ovo: vi ćete joj priop ćiti vijest da joj je muž živ i nagovoriti je da napusti Josipa. Uvjeren sam da ćete to obaviti oprezno i spretno. "¦S MARIJA JURIC ZAGORKA - Gdje daje potražim? - Upu ćen sam da su vjen čanje održali na dvoru baruna Rosenberga i odande su otputovali. Pošto je stigao na spro vod, logi čno bi slijedilo da su se opet nastanili u tome dvor u. Morate po ći onamo. Ne poznajem njezin zna čaj, me ñutim, valja je dovesti brzo i spretno u situaciju da pred sobom ugle da prvog muža. To će djelovati kao grom iz vedrog neba i ona će u tom momentu, u odsutnosti drugoga muža, povu ći kon- zekvence. Najbolje bi bilo da prvoga muža s njom iz mirite. - Biste li vi, preuzvišenosti, uzeli takvu ženu nat rag? - Ja? - kancelar se nasmiješi. - Dragi grofe, ja sa m i kod žena diplomata: u 60 minuta 120 situacija! O mojoj ljuba vi mogli biste čuti epizoda. Dakle, ne pitajte me što bih ja. Stalnost nije moj resor! Prestolonasljednik ostaje ovdje još tri dana. Sutra ću k njemu u audijenciju i zadržat ću ga još koji dan ovdje, a vi no ćas putujte onamo. Do sutra podve čer sti ći ćete. Odmah me obavijestite o uspjehu. Put koji vodi prema dvoru pokazat će vam moj tajnik. Dakle, nadam se najbolje mu! Ne časite i odvedite je iz dvorca što prije! Njega ću ja ve ć zadržati ovdje. Nakon toga razgovora kancelar je primio Sinišu i na oproštaju mu dao nekoliko uputa o lagodnosti života. Toga poslijepodneva, kad je Meško doveo svoga prija telja u hotel, re če mu: - Siniša, vrati se sa mnom u Hrvatsku! - Ne, nikada više! - Što kaniš? - Ništa. - No, dobro, govorit ćemo o tome drugi puta. Danas uve čer idemo na kratak put. Ponudili su mi na prodaju dvor sa ze mljištem za tako jeftinu cijenu da ga moram pogleda ti. - Nije mi do putovanja. Meško pogleda Stanku. - Dragi gospodine grofe, u činite tu uslugu meni! Kada Ju- DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE rica putuje, uvijek me izjeda strah da će mu se nešto dogoditi. On, doduše, ne treba tutora, ali kad se vas dvojica zajedno, posve sam mirna. Priuštite mi taj mir, molim vas! Vi ste uvijek bili prema meni kaval ir. - Radije recite: "Dužni ste mi vratiti dobrotu kad ste još bili sretni!" Da, da, u pravu ste, i ći ću. - Hvala vam, puno vam hvala! Stanka je odmah opremila muža za put. Oboje je bilo zabrinuto. - Kako će to svršiti, Jurice? - Ne znam, ali da ne će dobro, to je o čito. - Sirota Nera, nikada je više ne ću vidjeti! - Drugo joj zaista ne preostaje nego da sko či kroz prozor

kao Anzelmo. - Sirota, kad bi znala stoje čeka! Siniši ne ćeš re ći ni putem kamo ga vodiš? - Dok god ne stupi pred nju. - Oh, Jurice, pazi da ne po čini još ve će zlo! Dotle je Siniša u blagovaonici pisao: "Ja, grof Siniša Vojkffy, bivši kapetan garde, izve o sam izdajni čki napad na Pruse na granici i molim da vojno zapovjedništvo sa mnom postupa prema pravdi i zakonu." Naslovio je pismo na vojno zapovjedništvo, predao g a Filipu i naložio mu da ga, čim otputuje, preda na poštu. Podvečer je s Meskom otputovao unajmljenom ko čijom put Rosenbergova dvora. SUKOB Na velikom gospodskom majuru blizu putni čke stanice, nedaleko od ceste, stoji nekoliko konja. Putnici znatiželjno promatraju strk u pred majurom. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Zaustavila se i Josipova ko čija kojom je putovao u Rosen-bergov dvor. Ne slušaju ći barunove opomene, Josip ne čase ći časa side i uputi se k majuru. Na stepenicama jednokatnice stoji muškarac. Šumarsk i klobuk zabacio na tjeme, oštre geste prate njegove zapovijedi seljacima što stoje u velikoj kružnoj skupini i nemo ćnim pogledom promatraju gospodina na stepenicama. - A sad u ime preuzvišensoti našega gospodara, knez a Leichtensteina, zapovijedam posljednji put: na posa o, kmet ske hulje! Iz skupine iza ñe seljak: - Gospodine, gladni ne možemo raditi! Poplava nam j e od nijela posljednji komadi ć kruha. Dva dana nismo jeli. - Žderite zemlju! Grizite kamenje, ali na posao! - Živinu hranite sijenom, a mi da jedemo kamenje? - vikne seljak. - Živina je korisna, a vi ste blato, otpadak, prokl eta gamad! Naprijed, na posao! - i podigne pištolj. - Dok ispa lim hitac, da ste svi uzeli motike! Nitko se ne makne. Starac pognut i slab iza ñe pred upravitelja, skine klobuk sa sijede glave i podigne ruke mole ći: - Gospodine upravitelju, znam, dužni smo našem gosp oda ru, ali slab sam, gladan, samo malo kuhanih posija nam dajte. Razjareni upravitelj vikne: - Udri svakom dvadeset pet korba ča! Ljudi se zbijaju u gomile. Nekolicina hvata motike, drugi stoje i šute. Starac brižne u pla č. Korba či se dižu. Iza le ña seljaka sko či neznanac i pohiti k upravitelju: - Gospodine, vi ste nepravedni! - Što se vi u to pletete? Idite svojim putem i ne b rinite se za moj posao! - Opozovite bi čevanje! -Vršim svoju dužnost! -1 ja sam plemi ć i znam što je vaša dužnost. - Ako ste plemi ć, tada znate što su kmetovi. - Ja nemam kmeta. - Nego sami kopate svoje oranice? Da ste pravi plem i ć, ne biste se brinuli za njih. Gospodin pri ñe upravitelju i nešto mu tiho re če. Upravitelj ga odmjeri od glave do pete, zbuni se, z atim slegne ramenima.

Ljudi vide da upravitelj popušta pod dojmom rije či što mu ih gospodin govori. Razbuñeni upiru o či u njih, ne znaju i ne čuju ništa, tek naslu ćuju da se nešto zbiva njima u prilog. Upravitelj ulazi u ku ću. Nitko ne zna što se doga ña. Gospodin se približi ljudima. Glave im se sagiblju od po či-tanja i zahvalnosti. On ih oslovi: - Budite mirni, ponašajte se lijepo, i ne govorite više o to me. Dobit ćete kruha. Žuljevima posute ruke pružaju se prema njemu, grabe mu ogrta č i ljube ga. Gotovo su ga svukli. Nisu znali tko je i što je, ali su os je ćali da je u činio nešto što je njihovim pojmovima i njihovim patnjama oslobo ñenje, makar samo za jedan jedini dan. - Ustajte, ljudi, bit će bolje! - O, gospodine, nikad kmet nije vidio uz plug i mot iku neš to drugo osim batine i korba ča! - Do ći će bolja vremena! Moraju do ći, na putu su! Iz ku će iza ñu sluge. U rukama im visoko naslagani hljebovi. Gla dni ljudi žvakali su ih ve ć gledanjem. Dok su im dijelili kruh, progura se do Josipa u sme ñi ogrta č umotan Rosenberg i šapne mu u uho: -Veli čanstvo, idemo! - Pustite mi užitak da gledam u činak svoga djela, tako nez natnog, a eto koliku je sre ću prouzro čilo. Što je zna čila ova korica hljeba i oproštenje od korba ča! Rosenberg, ako ikad bu dem vladar, moj moto bit će: dijeliti sre ću, kao što sam danas dijelio hljeb! Starcu dajte dukat, ali kad ja sjedn em u ko čiju. MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Veli čanstvo, poslao sam ko čiju na stanicu da nahrane konje. - Kako će dugo to trajati? - Oko dva sata, a dotle se veli čanstvo mora odmoriti. - Dobro, žurite za mnom. Josip se neopaženo izgubi iza grmovite ograde. Kad je stigao Rosenberg, obojica nastave put pješice. Meško i Siniša ve ć su dva sata na stanici čekali da im se konji nahrane. Informirali su se kolik je još put do Rosenbergo-va dvora. Sunce je zapadalo i čudno, krvavo svjetlo uprlo se u prozor stanice. Meš ko je čuo u Zagorju od seljaka pri ču da krvavo sunce prouzrokuje krvavu nesre ću. Tada se on tome smijao. Sada se sjetio tih rije či praznovjernog puka s nekim slutnjama. Ljutio se zbog toga na samoga sebe, ali se nije mogao oteti dojmu i neprestano je gledao u prozor. Dvije muške glave odražavale su se kroz staklo obli veno krvavim sun čanim zrakama. Tako se trgnuo daje Sinišu probudio iz mis li. Pogledao je Meska i slijedio njegov pogled, da vidi zbog čega se tako trgnuo. Kroz prozor opazi dva gospodina. Problijedivši smrt no, sko či. Meško ga oštro povu če natrag, sjedne k njemu i svojim ga tijelom zagrad i u kutu, osjetivši kako mu čitavo tijelo drš će, a o či mu se smutile. - Prijatelju moj, ovo je strašan slu čaj! Obuzdaj se! - govo rio je Meško makar je vidio da su rije či izlišne. - Gotovo je! Ne mogu ostati! - Čekaj, dogovorimo se, sporazumimo se! Ne srljaj! - Nema dogovora! Svršeno je! Pusti me! - Pamet u glavu, Siniša, čekaj! Rekao si da ne ćeš uništiti nju! - Željezna ruka uhvatila me za srce i zdrobila ga! Nema mi ^- ¦”¦¦¦” DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE pomoći! Moram k njemu! Ako me ne pustiš mirno, odgurnut ću te! - Ne gubi svijest! - Daje tebi netko uzeo Stanku i da s njom živi, ti bi ga pus tio da mirno prolazi kraj tebe?

To je Meska razoružalo. Bilo mu je jasno da Josip putuje u Rosenbergov dvor , kamo se on uputio sa Sinišom. Sada je oprez još više tražio da mu to zat aji. - Vidim, nema druge, ne možeš to ovako pustiti. - Onda me pusti! - Pustit ću te, samo... - Nema uvjeta! - Siniša, ho ću samo da primiš moju pomo ć. - Ako me pokušaš sprije čiti u osveti, popljuvao si naše pri jateljstvo! - Evo moje ruke i rije či! - Govori, dakle, što bi ti u činio? - Ne bih prekora čio granice viteštva. - Zaslužio je da umre kao pseto! - Da lije ženu uzeo iz tvog naru čja? - Dašta! - Uzeo je uvjeren da si ti mrtav, a to je drugo. Siniša je zurio u zemlju. - Da nije bilo njega, što bi carica i jezuiti napra vili od nje? - Jurice, zašto sam ga sreo? Taj je susret moja i n jezina ne sre ća. Ne mogu ga pustiti! Kr čmar je žurio u posebnu sobu nose ći jelo. - To nosi njima. Dakle, sporazumimo se! -Ne boj se i šuti! - Što si odlu čio? Imaš moju rije č. - Ono što sam zamislio u Parmi. Ako je kavalir, nek a se bije sa mnom! MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Dvoboje je carica zabranila, pa... - Zabranila je koješta što ona sama čini. - On se ne će ustru čavati da izi ñe i protiv zabrane. - Jurice, sutra ne će više vidjeti izlaz sunca! Ne će više vid jeti njezinu ljepotu. Moj ma č dota ći će samo njegove o či! Ne ka je onda miluje, neka caruje slijepac. Ja ću spokojno ležati u grobu, to je ve ć gotovo. On će čitav život umirati u mraku svojih plavih o čiju, kojima ju je omamio. - A ona? - Imat će branitelja, a on ne će imati potpunu sre ću. - Pri čekaj, kr čmaru! Ho će li ona gospoda, iz posebne sobe skoro oti ći, da se mi preselimo tamo? - Za pola sata mora ko čijaš krenuti. - Dakle, pola sata! Meško je shva ćao odluku svoga prijatelja i nije ga više pokušavao odgovarati, uvjeren da bi i sam radio to što on čini. Kazalo na satu je odmicalo. Siniša ustane. - Idem! Čekaj me ovdje! - Siniša, saberi se, svladaj, ne smiješ pogriješiti . - Ne boj se! Zna Siniša suditi mirno! - Ugovorite dvoboj za sutra. Zatim otr či k vratima posebne sobe i pokuca. Odazva se Rosenberg. -Slobodno! Otvorio je i zakora čio u sobu. Rosenberg, uvijek prisutan duhom, u tom času vidio je klimanje zidina, savijanje stropa, nijemo zaprepaštenje.

Josipove plave o či gotovo su izgubile boju. Toplina je sledila zjeni ce koje su se pripile o Sinišino uspravljeno tijelo. Nitko se ne mi če. Ni glasa, ni geste, ni trepnja. Sva trojica kao da su no ću nasred groblja ugledali čovjeka kojeg su svojim rukama pokopali. Josip ne vjeruje u duhove, ne vjeruje u prikaze, a ipak on pred njima stoji živ! Siniša se ne čujnim koracima približio Josipu, kao lav kad se šul ja namamljenoj žrtvi. Njihove su se o či stopile, probile, prodrle jedne u druge. Misli se sudare. Sinišino srce probija prsa, a Josi povo se stislo, zaustavilo. Napeto prati Rosenberg kretnje mladog kapetana. Pog led traži geste njegovih ruku. Kapetan otvori blijede usne. Zubi mu provire kao da se spremaju da zagrizu, ali izre če samo žu či napojene rije či: - Niste se nadali ovom susretu, je li! ðavo je prokleto pod mukao! Tanka, lijepa Josipova ruka podigne se i dade znak Rosen-bergu da ode. - Moja je dužnost da ostanem! -Vaša je dužnost da me slušate. Iza ñite! - Ostanite, ostanite! - dobaci Siniša. - Čuvajte ga, trebat ćete mu! - Ne treba mu moje pomo ći, ali je moja dužnost da osta nem uz njega. - Rosenberg, ostavite me na samu s kapetanom! - Ne smijem! - Rosenberg, ostavite me! - vikne Josip strogo i pr ijete ći. Njegov prijatelj sagne glavu. Ispunjen strepnjom, j edva se iz vuče van. Suparnici su ostali sami. Okom u oko, kao dvije ubo jite oštrice zasjenjene predve černjim sjenama, zaprepaštene kobnim slutnjama. Sini šin se pogled zabode u Josipovo orume-njeno i garavo lice. To mu probuduje predodžbe bra čnog putovanja po jugu. Ne vidi ništa nego njezinu glavu, svoju lj ubljenu na prsima nuzljuba. Sva mu nutrina usplamti žarkim plamenom. Bol i srdž ba sijeva mu iz pogleda. Iz mišica suklja mra čna životinjska uboj-stvena želja. Osje ća u ranu zarinut nož i sve u njemu vi če u osvetni čkoj zluradosti. Utapa se u tom užitku. 4 MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Korakne bliže k suparniku, u drskom stavu tjelesne snage i u žu či namo čenom porugom re če: - Nekad ste vi pogazili moju sre ću, danas ja gazim vašu! Ukradena sre ća krvavo je zlobna. Pravda je nepodmitljiva, ne popušta i carevima. -I dobro je tako! - Vama će biti krivo! - Tražite razjašnjenje? - Ne tražim! - Saslušajte me, gospodine kapetane! -Ne ću da slušam! -Radi nje! - Nju vam, gospodine, potpuno prepuštam, na vijeke vje kova! - Zašto ste onda došli? - Krivo vam je što sam živ? - Ako ste me po častili posjetom, imate sigurno svrhu. - O, i te kakvu svrhu! - Izvolite mije priop ćiti! - Pitam vas: slaže li se s viteškom časti vašega položaja da

ne odgovarate na izazov viteza? - Ne, gospodine, ne slaže se! - Zašto niste došli kada sam prvi put zaželio da se na ñemo okom u oko u be čkoj šumi? - Vi ste me zvali? - Možda baš ne ja, ali recimo ipak ja, pod drugim i menom i maskom. - Kada je to bilo? - Kao da ne znate? Sje ćate se kada vas je u karnevalu zvala bijela maska? - Bijela maska? Ne, ne znam ništa! - Veliki ste u pretvaranju! - Zabranjujem vam dvojiti o mojim rije čima! Kad velim da ne znam, to je istina! - Baš čudno! Vi ne znate ništa? - Gospodine, ne tražite da još jednom potvrdim rije či: ne znam! Ne govorite u zagonetkama! Što ho ćete? - Ho ću da gospodinu prišapnem: niste imali odvažnosti doći, jer ste znali da sam ja či od vas! - Uvijek ću iza ći na borbu, makar unaprijed znao svoju sudbinu! Siniša je sve ja če kipio. Josip re če hladno: - Čarkanje rije čima ne dolikuje vitezu. Gospodine kapeta ne, izjasnite se! - Evo objašnjenja: plemi ć izlaže za ljubav žene sve! -1 glavu! - Na rije čima ste veliki, na djelu ste bili sustezljivi! - Smatrate me kukavicom? - Ne znam kakvim se imenom obi čavaju nazivati kavaliri koji ne dolaze na izazov. - Gospodine vi me izazivljete? - Ne znam da li vam je vrijedno gubiti koji važni u vjet sre će za moju bivšu ženu? - Za nju je i život premalo! - Dakle ste vrlo sretni, gospodine? -Birajte oružje! - Pokoravam se! Neka ma čevi odlu če koji od nas dvojice neće sutra u zoru vidjeti izlazak sunca, njezine o či, njezinu ljepotu! Neka odlu či ma č! Vaš i moj! - Želim da to budem ja! -1 ja! Čak vjerujem u to! - Sasvim spremno čekam sudbinu, kapetane! -I ja! - Da ne zavla čimo, neka se odmah svrši! - Hvala vam na toj usluzi! - Zadovoljit ćemo se svaki sa jednim svjedokom. Sa mnom je dvorski meštar Rosenberg. - Sa mnom grof Meško. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Sasvim dobro. Dakle, odmah! - Pristajem! Da potražimo zaklonište. Želim da me d obro gañate. Pet sati udaljen odavde leži dvor u potpunoj z abiti. - Odga ñate?

- Odga ña onaj koji odbacuje mogu ćnost dvoboja. Vi znate daje takvo obra čunavanje zabranjeno. Dobro vidite daje tak vo obra čunavanje nemogu će ovdje izvesti nezapaženo. - Što želite? - Kapetane, ako se ozbiljno odazivljete mojem poziv u, ta da me slijedite u dvor. Tamo će naš dvoboj ostati za sva vre mena tajnom. -1 svršit ćemo ga odmah, čim svane zora? - Odmah, gospodine, čim nam zora toliko osvijetli ma čeve da možemo njima baratati. - Prihva ćam! - Pozvat ću gospodu naše pratioce. Josip otvori vrata druge sobe. Meško i Rosenberg udu. Na licima suparnika nastojal i su pro čitati što se medu njima dogodilo. - Utana čili smo obra čun na ma čeve - objavi Josip. - Pošto želimo ostati nesmetani, nalazimo da to ovdje nije zgodno učiniti i polazimo odmah u vaš dvor, gospodine barune . Srce grofa Meska stalo je burno kucati. Josip nasta vi: - Gospodo, postavljam dva uvjeta. Gospodin kapetan i nje gov drug imaju dužnost da prije dvoboja prisustvuju pisanju moje oporuke, kao svjedoci. - Drage volje - odgovori Siniša. - Drugo, gospodin kapetan opetovano me uvrijedio sm a traju ći me kukavicom, jer da nisam izišao na megdan nekoj bijeloj maski, i... - Za ime Božje, veli čanstvo! - Ne miješajte se u to, Rosenberg! - Ne mogu šutjeti, jer vi ne znate što je bilo s bi jelom mas kom. - Svejedno je, moj je grijeh! - Vaš grijeh? Što vi znate o tome? - Sve, a vi, veli čanstvo, ništa. -Govorite! - U ono vrijeme kad su jezuiti vrebali čak i na vaš život, ne ka je bijela maska lutaju ći Be čom na dvoru izazvala sablazan i strah. - Mrtvi uvijek izazivaju sablazan i strah - odvrati Siniša. Rosenberg se zagleda u kapetanove o či koje su odavale da go vori o grozni čavoj strasti. Prestrašio se osje ćaju ći da taj čov jek snuje veliko zlo. Uplašen za svoga gospodara ba ci se me du njih da raš čisti uzrok dvoboja. - Rosenberg, govorite, želim znati sve! - zapovjedi Josip. - Veli čanstvo, u to opasno doba bijela maska se našla na dvorskom plesu i pokušala posredstvom princeze Mari je Anto- nije do ći do vas. Dvorski meštar nije se usudio nastupiti p rotiv maske koja je podigla ma č. Mi smo prema tome zaklju čivali da je odli čna li čnost. - Opasna, opasna - upadne Siniša. - Bijela maska došla je pred moju pala ču u Be č i tražila vas. Ostavila je pismo za vaše veli čanstvo prestolonasljednika. - Što je s tim pismom, Rosenberg? - Veli čanstvo, u tom pismu tražio je taj bijeli vitez da d o ñete u šumu "Divlje patke" na sastanak, jer vam ima javiti ne ke važne stvari. - Što ste vi u činili s pismom? - Veli čanstvo, prisegao sam za vaš život i radio sam po sv o joj savjesti. Otvorio sam ga i, vidjevši da vas nez nanac zove u zamku, ja sam pismo zatajio. - Zašto? - Zato što sam znao da biste vi pošli.

- MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Zašto ste me sprije čili da odem? - Bio sam uvjeren da se pod bijelom maskom krije je zuit ili kakav njihov ortak, u namjeri da vas ubije. - To ste se izmislili, gospodine dvorski meštre, sv e je to iz mišljotina, dogovor! - naruga se Siniša. - Suspregnite svoju divlju ćud, gospodine kapetane! Dajem vam rije č daje prestolonasljednikov život bio ve ć napadnut, i netko drugi je tako ñer bio napadnut, ali o tome nemam prava ovdje govoriti. Moja je savjest čita. Vršio sam svoju dužnost. Josip upadne: - I po toj dužnosti vi ste, Rosenberg, mene prikaza li kuka vicom! - Pred kim? - Pogledajte gospodina kapetana. Tvrdi da je on bio pod tom bijelom krinkom. - Da, gospodine Rosenberg! Vi znate gdje smo se sas tali, kad sam vas izigrao i demaskirao. - Doista je bilo tako! Ali mi smo vas držali mrtvim , gospo dine kapetane! - Čudan se slu čaj poigrao s mojim životom. Dok ste vi mi slili da trunem u grobu i ubirali nad mojim grobom meni ote tu sre ću, dotle sam svoje mrtvo lice sakrivao pod maskom b i jelog viteza. Pitajte gospodina kancelara, nije li bilo tako. - Gospodine, ja vam vjerujem - re če Rosenberg - ali vi ste nepravedno okrivili mojega gospodara. - Rosenberg, ni rije či! Svoju stvar rješavam sam! To ne spa da u djelokrug mojeg dvorskog meštra. - Veli čanstvo, motiv koji vas je doveo u ovu situaciju moj je čin! - Za sve odgovaram ja! Upamtite, nije se rodilo i nika da se ne će roditi na ijednoj planeti svemira čovjek kojemu ću ikad u životu dati prigode da posumnja daje Josip k ukavica! Nema razjašnjenja! Izazov ne povla čim! Gospodine kapeta ne, jeste li spremni? - Od sveg srca! DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Još jedna stvar, gospodine. Tražim od vas da se b ijemo čim svane. To tražim na poštenu rije č. - Stotinu rije či i svoju čast! - Svršili smo! Rosenberg, neka upregnu konje. Gospo da si gurno imaju ko čiju? - Da - odgovori Meško. - Neka se upregnu obje. Siniša i Meško iza ñu. Josip pogleda Rosenberga prijekornim pogledom. - Rosenberg, što ste u činili? Dopustili ste da me netko mje sece i mjesece drži kukavicom! Idite! Idite, neka s e zapregne, brzo! - A što onda? - Ni rije či! Izvršite moje naloge! Odsada ću sam biti svoj dvorski meštar i svoj pouzdanik. Idite! U dvorištu putne stanice izvukli su ko čije i brzo uprezali. Zaogrnut kabanicom, stajao je Josip na pragu male zgrade i gledao kako se spušta mrak po obrisima dalekih gora. Rosenberg je stajao kraj njega. - Tko zna da li ću vidjeti ovo i sutra? - Kakve su to misli, veli čanstvo? - Misli, misli! Tko zna da li će sutra iza ći sunce, ili će osta ti vje čni mrak. - Kakav mrak, veli čanstvo? - Ne znam. Kapetan zna, on mi gaje proricao. Ali, i demo. Sjeli su u ko čije i odjurili cestom.

OPORUKA Tamom jure ko čije. Meško i Siniša voze se nepoznatim krajem. No ć je neprozirna. Mala svjetlost ozna čuje im da se pred njima voze Josip i Rosenberg. Oko lnost da su se sastali poka- MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE zuje im da su i jedni i drugi imali isti smjer. Zaš to bi on putovao tamo, kad bi ona bila drugdje. Siniša šuti. Meško ne po činje razgovor. Uznemiruju ga misli. Da lije na dvor u Nera, ili nije? Ako jest, tada Josipov poziv na dvo r zna či da želi izbje ći dvoboj. Činilo se, dakle, vjerojatnim da nije tamo. Svejedno je čvrsto odlu čio da Siniši ništa ne kaže. Nesretni susret na stanici pomrsio mu je ra čune da s njom razgovara prije Josipova povratka. To gaje sve ja če uznemiravalo. - Siniša, zašto neprestano šutiš? - Nemam što re ći. - Još uvijek nisi odustao od strahovite kazne? - Nikada ne ću odustati! - A kad bi te ona molila? -Tada bih ga ubio! - Osje ćam da se približavamo velikoj tragediji, koju bi ti , Siniša, mogao sprije čiti. - Ništa se ne može sprije čiti. Idemo u dvor njegova dvor skog meštra tamo će se sve lako obaviti. - Ne će te pe ći savjest da si je predao cari činoj nemilosti? -Velim ti, ostat će živ! Samo je više ne će gledati svojim o či ma. Ponovno su šutjeli. Sati su prolazili. Ko čije su jednoli čno štropotale cestom. Topot konja pronosio se pustim krajem. Nakon pet sati vožnje, na brdu op aze svjetlo. Meska nešto stegne u srcu. Razabirao je obrise dvora. - Što zna či svjetlo? Zar ih tkogod čeka? Možda su ih naja vili, pa ih čeka družina? Siniša ne odvrati. Ispod brda prva ko čija stane. I druga se zaustavi. - Izvolite iza ći, gospodo! Uspet ćemo se pješice da ne izazo- vemo sumnju i pozornost. Prilazili su puteljkom dvoru. U tmini svijetle se t ri prozora na prvom katu. Meško primi Sinišu pod ruku i osjeti kako mladog ka petana obuzima drhtavica. Rosenberg ih zaustavi: - Gospodo, prestolonasljednik vam želi nešto re ći. Josip se približi: - U ći ćemo u dvor potpuno tiho, ne rekavši nikome ništa. Molim gospodu da se klone pitanja i primjedbi. Rose nberg zna sve što treba raditi. Uvest ćemo vas u sobu odakle ćete pratiti diktiranje moje oporuke. Tražim od vas vite šku rije č da me ne ćete nijednog momenta prekidati ili se upletati. - Jam čimo! - odgovore Siniša i Meško. - Kada oporuka bude napisana, izravnat ćemo na obali je zera naše ra čune. Slijedite nas! Uspeli su se do dvora. Rosenberg nije pozvonio pred vežom, nego pokuca na razizemni prozor. Lasi pruži glavu. - Ah, vi ste! Čekamo vas! - Molim vas, otvorite sami vežu! - Što to zna či? - Njezina visost žena prestolonasljednika nije legl a? - Ne, ona je budna i čeka njegovo veli čanstvo.

- Ne javljajte joj ništa! Prozor se zatvori i oni su stajali pred vežom. Mešk o je podupirao Sinišu. Osje ćao je da sav drhti. - Dakle, grofica Falkenstein! Njegova žena! - šapta o je Si niša. - Bit će zla, Jurice! Nisam odgovoran za to! - Ali si odgovoran za poštenu rije č koju si dao. Sada treba da šutimo dok ne kucne tvoj čas. Poslije oporuke radi što znaš. - Čekat ću mirno, ali budi uz mene. Veža se tiho otvori. Ušli su u ku ću. Lasi je visoko nosio svije ću i pokazivao im put. Po sagu se njihovi koraci nisu zamje ćivali. Rosenberg i Josip išli su zajedno, Meško i Siniša za njima. MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Vrata su se otvorila. Ugledali su potpun mrak. Stra ga Lasi podigne svije ću. Razabirali su obrise naslonja ča. Rosenberg nijemo ponudi rukom gostima mjesta. Josip je stajao u sredini i mirno gledao. Rosenberg je dao znak Lasiju da sa svije ćom ode. Vrata su se tiho pritvorila. Ostali su u mr aku. Meško osjeti drhtanje, ne od straha zbog tih pripre ma, ve ć zbog strepnje od onoga što će slijediti. Čini mu se da u toj tmini neka strahovita ruka odre ñuje puteve sudbine njegova prijatelja i obuhvati ga des nicom kao da ga želi zaštititi. Siniši zatitra pred o čima, u sljepoo čice mu udari krv. U njegovoj je duši mrak kao i u sobi. Na vratima njima nasuprot za čuje se kucanje. "To kuca sudbina", pomisli Meško. Iza vrata iz neke daljine odazove se melodiozni gla s. I Meško i Siniša osjete kao da ih je potresla munja . Taj glas dotakao se njihovih živaca. Meško čvrš će stisne desnicu svoga prijatelja. Iz tamne sobe odazove se Josip. - Ja sam! Da lije slobodno? - Dakako! Vrata ispod teških zastora otvorila su se tiho. Jos ipova silueta odrazila se u mlazu svjetla. Iz tamnog salona Meško, Siniša i Rosenberg gledaju izme ñu rasporka zastora u salon prepun svjetla. Na stolu svije ćnjak, uz njega ženska glava posuta pepeljastim uvojcima. Pred o čima im je slika: Nera u bijeloj haljini s pepeljast om kosom, ovita nekim nevidljivim čarom što je svjetliji od svjetla i zamamniji od ras koši koja ih okružuje. Tamni, zagonetni pogled zasjenjen tajanst venom moći upire u Josipa. On stoji pred njom udaljen tri koraka i klanja se. U tamnoj sobi grobna tišina. Dva su se prijatelja z agrlila. Siniša osje ća da u njemu titraju one svije će iz dubine drugoga salona, a njezina milota prolaz i mu kostima. U mozgu i u vidu nestane smetnje. Kriknuo bi da ne osje ća kraj sebe prijatelja. Obojica se zagledaju kroz otvor zastora. Uhodarski prate svaku njegovu kretnju, naprežu sluh o čekuju ći prve rije či, kao što čeka osu ñenik na stratištu posljednje rije či osude. Josip je oslovi: - Nisam se najavio! Mislim da ne će biti zamjerke. - Kad netko tako teško o čekuje kao ja, da još mislimo na etiketu? - A da nisam došao? - Isklju čeno! Bila sam u to uvjerena. Dakle, stoje njezino veli čanstvo odgovorilo? - Da će naš brak rastaviti. Meško u tmini osjeti kakav je drhtaj prošao tijelom njegova druga. Obojica se ja če stisnu. Iz salona dopre do njih njen baršunast to pao glas:

- Znala sam daje sve bilo uzalud. - Ne, nije bilo uzalud! - A cari čin odgovor? - Popustit će! Znam njezinu prirodu. Nekoliko će dana bjes njeti, a onda me ipak pozvati da sklopimo pogodbu. - Nikada ne će pristati! - Poznajem svoju majku! Uskoro će me zvati. No baš je za to potrebno da se prije toga potpuno sporazumijem s a svojom dragom suprugom. - Što je vama danas? Čudno govorite? - Ljudi se uvijek tuže na sudbinu. Nema sudbine! Ži vot zna samo tragediju ili lakrdiju, koju odigravamo sami s ebi. Jedni dobro, drugi loše! A to zovemo sre ćom ili nesre ćom. Obi čno se igramo reprize. Ali, vidite, ja sam se danas odl učio da ne koliko prizora svoje tragikomedije odigram ponovno. - Nešto se s vama dogodilo? - To će se tek dogoditi. Ima ljudi koji oporuke pišu, ja ih govorim! - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Prijatelju, vi me plašite! - Budite mirni i odgovorite mi sje ćate li se one ve čeri kad sam vam pokazao tjeralicu koja je glasila: "Da se g rofica Vojkffy odmah uhiti, jer je pomagala svome mužu u u hodar- stvu protiv Prusije"... Carica je potpisala tjerali cu. - Kako se ne bih sje ćala tog strašnog časa! - A sje ćate se i toga kako smo doznali za tu tjeralicu? - Gospodin Lasi je potkupio dvorske špijune Bindera i Blan- ka, i oni su mu otkrili daje carica naredila da nad u moje bora vište i smjesta me uhite. Zašto pitate? - Oprostite da umjesto odgovora postavim pitanje: š to sam vam rekao u času kad sam vam otkrio tu pogibelj? Želio bih to čan i iscrpan odgovor. - Zašto? Čemu? - Da vam mogu postaviti jedno važno i sudbonosno pi tanje. -Vrlo ste sve čani! Dobro, odgovorit ću kada želite. - Ali molim da to čno reproducirate moje rije či. - Nastojat ću. Vi ste pokazali tjeralicu i nalog da me uhapse, jer sam, navodno, svome mužu pomagala u uhodarenju. Rekli ste mi: "Grofice, dvorski špijuni razišli su se na sve strane! Ne ma sumnje da će na ći i ovaj Rosenbergov dvor. Kad vas otkri ju, vaša je sudbina zape čaćena. Carica će vas bezuvjetno ne milosrdno dovesti pred sud." Rekli ste mi tako ñer... ali to nije potrebno ponavljati. - Naprotiv, baš na to polažem važnost! Ho ću da ponavlja ju ći sve to u vašim i svojim o čima kontroliram da li sam radio korektno. Razlog ćete kasnije vidjeti. - Dobro. Vi ste mi tada rekli: "Grofice, na dvoru i u drža vi vjerojatno nema podanika koji bi bio kod carice u ve ćoj ne milosti negoli ja. Sav moj zagovor ne bi koristio. A sad, kad sam vas doveo iz dvora da vas zaštitim od cari čina gnjeva, moj je upliv ravan ništici. Mogao sam njezino veli čanstvo ubla žiti jedino pritiskom. Kada me pitala da li sam vas ja odveo iz dvora, priznao sam. Tada sam joj rekao da ću vas vjen čati ako ne obustavi progon. Carica je na to pristala, ali je istodobno dala ocu Grandeu punomo ć da

on i svi jezuiti imaju pravo da vas uhite i stave p red sud." To ste mi rekli. Da, spomenuli ste, tako ñer, da je otac Grande tu punomo ć meni pokazao u Waldburgu, kada me tamo zatvorio, i s tom me punomo ći htio prisiliti da prihvatim zaštitu u njegovu naru čju. - Dalje, grofice, dalje! - Zatim ste mi priop ćili da je od te punomo ći mnogo gora tjeralica koja me okrivljuje da sam pruska uhoda. R ekoste mi: "Ja sam potpuno nemo ćan da vas branim, ali postoji jedno sredstvo, jedino kojim bih mogao uništiti sve splet ke, obeskri- jepiti i onemogu ćiti svaki postupak protiv vas, pa dolazio on i od carice. A to je sredstvo..." Čemu da to opet ponavljam? - Baš to je važno! Molim vas, reproducirajte to čno! - Dopustite mi pitanje, čemu sve to? - Nalazite se pred velikom odlukom i treba da zajed no sve to još jednom proživimo. - Ako je tako, spremna sam da obnovim sve što je bi lo. Vi ste rekli ovo: "Grofice, Rosenbergovom dobrotom kri o sam vas ovdje u dvoru. Sada je vaš položaj nemogu ć. Sveta mi dužnost nalaže da vam govorim o onome što vam ina če ni kada ne bih spomenuo u doba vaše korote. Previše po štujem vašu žalost za nepravedno smaknutim mužem, ali me o d govornost pred samim sobom i pred svojim osje ćajima nuka da presije čem sve putove vaših neprijatelja što vode do vas. Vi poznajete moje osje ćaje, ali u ovom času nisu oni povod po nudi, ve ć jedino želja da vas pred svakim potpuno zaštitim." Je li tako bilo? - Dobro ste upamtili. Molim dalje! - Zaista me čudi ovo obnavljanje! - Mora biti grofice! Dalje, dalje! -Vi ste nastavili: "Dozvolite, grofice, da vam u na jdubljem poštovanju podastrem smjernu prošnju. Dopustite da vas nao- MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE čigled svih vaših neprijatelja uvedem u dvor kao zak onitu ženu. Duboko ću poštivati vašu žalost i pokoriti se svim vašim odre dbama." - Da, to sam rekao. A vi ste odgovorili? - Odgovorila sam ono što sam mogla. - Želim da sada ponovite. - Odgovorila sam: "Veli čanstvo, moja žalost za nevino smaknutim mužem odviše je svježa da bih mogla primi ti vašu plemenitu zaštitu u toj formi." - Poslije toga sam ja nešto u činio. - Jest. Neko ste vrijeme šutjeli, zatim ste mi pred očili moj težak položaj. - Kojim rije čima? To je važno, vjerujte, vrlo važno! - Izjavili ste: "Grofice, razumijem vas potpuno, al i vaš od govor ne će utjecati na moju odluku da vas bezuvjetno zašti tim i da vaš život oslobodim neprestanih napada vaš ih i mojih neprijatelja. Evo druge ponude: Želim postaviti bar ikadu koja će biti isto tako jaka. Carica može u činiti sve, ali se ne će izvr gavati skandalu da štogod u čini protiv prestolonasljednikove žene. Ona se ni čega toliko ne boji kao sablazni. To je svima dobro poznato. I to je naša barikada! Zato ću pozvati, ako do zvolite, župnika iz Terezijendorfa, koji mije potpu no odan, i dva svjedoka, Lasija i Rosenberga. Sastavit ćemo vjen čani list o vjen čanju koje nikad nije obavljeno. Ja ću smjesta otputo vati u Španjolsku, a vi ćete ostati potpuno zašti ćeni vjen ča nim listom i Lasijevom paskom."

- Tako je to bilo. No vi ste postavili još jedan uv jet. - Vidjevši da sam sa svih strana izložena bijesnim napadi ma, a osamljena sam udovica, pružila sam vam ruku i zah valila se za plemenitost. Tražila sam još jedan uvj et: da ne poñete više u Be č, nego da ravno s toga dvora krenete u Špa njolsku. Bojala sam se da vas u Be ču neprijatelji ne do čekaju zasjedama. Sve je išlo po vašem programu. Župnik je došao, sve je izveo kako ste vi odredili. Jeste li sada s mojom ispovijedi zadovoljni? - Nismo li fingirali još nešto? - Da, vaš vjerni sluga otkrio je Bindera i Blanka u blizini dvora i napunio im uši da se slavi svadba. Tada ste odredili da se osvijetle svi prozori, a služin čadi je objavljeno kako je vjen čanje obavljeno u salonu. To je Oskar ispri čao i špijunima. Dao se, tobože, podmititi. - A što je bilo poslije ve čere? - Čekale su spremne tri ko čije s kov čezima, kao da putu jemo zajedno na jug. Zapravo ste otputovali samo vi i Rosen- berg. - A što ste vi u činili? - Ostala sam ovdje i živjela sakrivena u potpunom m iru i samoći. - Kada sam se ja vratio? - Ali to je sada doista sve čudnije i čudnije! - Danas živimo u neprestanim čudima! - Stigli ste prije četiri dan. - Grofice, ništa danas nije čudno, sve je prirodno i potreb no. Dakle, kad sam se vratio, opet se nešto dogodil o? - Da, dogodilo se i nastavlja se. - Molim vas, u činite mi posljednju ljubav: što se dogodilo poslije moga povratka? - Makar sve ne razumijem, udovoljit ću vašoj molbi. Prije četiri dana vratili ste se iz Španjolske i priop ćili mi što ste sve tamo u činili da skršite vlast jezuita. Istodobno stigao je brzo- te ča iz Be ča i javio smrt oca Grandea i princa Karla. Vi ste m i tada objavili da idete na dvor, da ćete ponijeti vjen čani list, kako biste s njim iznudili od carice ukidanje svih progona pro tiv mene i poništenje mojega zagreba čkog procesa, koji me ži- gosao kao vješticu. - Da, da, to sam rekao. To sam i htio! Sada je na m eni red da govorim. Pokazao sam carici fingirani vjen čani list u uvje- - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE renju da će mi ponuditi za vas potpunu slobodu, ako se vas od re čem. I kancelar je bio prisutan. Izazivao sam i najoštrije branio s voj tobožnji brak s vama, samo daje ponukam da mi ponudi takav pakt. -A ona n ije ni pokušala, ve ć je prijetila rastavom! Prema tome, vaša je žrtva bila uzaludna! - Nije mi ponudila nego je, naprotiv, prijetila. Os tavio sam je u uvjerenju da naš brak postoji. - A što sada? - Sada dolazi ono zbog čega sam htio sve to obnoviti i još jednom preživjeti, makar sam ovaj čas gazio po samom sebi. - Bojim se, veli čanstvo! - Ovu torturu valja izdržati do kraja! - Za kakvu svrhu? - To će do ći na kraju. Čujte me: moja zaštita obasula vas je nedostojnom famom koja zasjenjuje vaše ime. S druge je stra ne pogibelj koja vam prijeti. Čujte što vas pitam! Odgovorite

promišljeno, jer u ovaj čas odlu čuje se vaša i moja sudbina. Smijem li ponuditi da fingirani vjen čani list pretvorite u istin ski i zakoniti? -Veli čanstvo, molim vas, zaklinjem vas, ne tražite odgovo r! - Ne mogu se zadovoljiti neodre ñenim odgovorom. Tražim potpunu iskrenost. Istinu! Medu nama leži nešto ner azjašnje no, tamno. U ovom času mora se sve riješiti. - Molim vas i zaklinjem, dajte mi vremena do sutra. - Ne može se odgoditi ni jednog jedinog časa! - Dalje ovako ne može te ći razgovor. Recite mi cijelu isti nu! Nešto se dogodilo? - Ne, grofice, vi ste pošteni. Zahtijevam od vas po štenu is tinu. Ona se uspravi. Milota u njezinu licu pretvor i se u bol. - Gledate me prijekorno. Niste privikli iz mojih us ta sluša ti tako oštar ton. - Zaista nisam! - U ovom času stekao sam pravo i najoštrije tražiti jasan od govor na sva svoja pitanja. .L - Dajte mi bar da odahnem. - Ne mogu! Morate govoriti. Apeliram na vaše pošten o srce! Pokrila je lice rukama. Nastala je duga šutnja. U tmini tamnog salona Siniša drš će u strepnji. Stisnuo je sljepoo čnice. U mozgu mu vri. O čekuje njezin odgovor kao ubojito tane. Meško ga čvrsto uhvati. I Rosenberg čeka bez daha. Nera, obasjana svjetlom, još uvijek šuti. Josip gotovo grubim pogledom iznu ñuje odgovor. Njezine se ruke spuste u krilo. Otvoreno mu pogleda u o či. - Ne prepoznajem vas, veli čanstvo! - Ho ću nepatvorenu istinu! - Kad biste slutili kako me mu čite! - Moram! Ovaj je čas neodgodiv! - Kad bih bar znala zašto. - Znat ćete! Razumijem što se doga ña u vašoj duši. - Znala sam da vi niste kruti, da sve shva ćate i... - Shva ćam, ali ne odstupam! Da vam pomognem do ći do jasnog odgovora. Treba po ći prema nedavnoj prošlosti. Mož da ćete na tome putu ste ći i potrebnu snagu i čistu spoznaju svojih osje ćaja. - O da - prošap će ona glasom koji je drhtao. Stajao je s druge strane stola i pogledao joj čvrsto u o či. - Sjetite se, grofice, one ve čeri, upravo u ovom salonu, kad ste me pozvali po gospodinu Rosenbergu da vas posje tim. - Sje ćam se, vrlo dobro se sje ćam! - Iznenadili ste i mene i gospodina Rosenberga izja vom da osje ćate kako ste ovdje na teret i želite oti ći ku ći u Hrvatsku. Rosenberg vas je upozoravao na opasnost i srda čno vas poz vao da ostanete dok te opasnosti ne pro ñu. - Da, bilo je tako - odgovori ona lome ći se. - Ja sam rekao: "Ako grofica želi, nitko je ne može sprije čiti da ode." - MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Da, priznajem, to ste rekli. - A vi, grofice? Kad smo poslije toga ostali sami, vi ste sami od svoje pobude dodali: "Ja bih ostala ako mi obe ćate da ćete

ostati i vi." - Prestanite, prestanite! Ali on nastavi: -1 još ste rekli: "Samo kad ste vi ovdje, ne strahu jem, samo uz vas osje ćam se sigurnom!" - Sve, sve sam to rekla! - Vaš je glas bio neobi čno topao, prožet naglašenim osje ćajima. Moje srce, stoje do onog časa živjelo u potpunom bez nañu, zalutalo je stazom nade. Znate li što to zna či? -Znam, i ja ću... - Te ve čeri prvi put u životu osje ćao sam se potpuno oslo boñen nepovjerenja u život. Nera ustane. -Veli čanstvo, samo jedno: stojim li pred vašim sudom? - Pred čijim još? Pred odsudnim trenutkom koji, upamtite, treba da odlu či vašom sre ćom i mojim čitavim životom. - Razumijem, veli čanstvo! - Samo sam čovjek koji ima pravo na odgovor. - Odgovaram na sve! - Razjasnite mi, stoje bilo one ve čeri? - Jest, to se mora razjasniti. - Ne ćete ostaviti u mojoj duši ni tra čak sumnje, ma kakav bio vaš odgovor. -Vi imate pravo kad me pozivate na red! Ako sam tad a znala naglasiti osje ćaje, treba da danas znam povu ći posljedice. - To je pošteno. Slušam vas. - Re ći ću sve, a vi sudite. Vaša sklonost bila je prema men i tiha i suzdržljiva, to vrlo dobro znam, dok je ja n isam iza zvala! Da shvatite što se sve u meni doga ñalo, moram se i ja vratiti u prošlost. Mojega je muža carica okrivi la i bacila DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE u tamnicu. Obe ćavala mi je sasvim sigurno da će ga pošte-djeti. Vjerovala sam i čekala. No stigla me cari čina nemilost. Vi ste se pojavili i s gospodinom Rosenbergom odveli ste me one no ći u vaš dvorac, u Johanneshof, da me zaštitite od njezina gnjeva. U strahu pred tim gnjevom ja sam se prepustila sudbini, ali najedared sam stala sumnjati u čisto ću vaših namjera. Držala sam da ste vi onaj koji me no ću progoni kad se vra ćam od carice u svoje sobe. Prestrašila sam se i ostavila sam vaš dvor. Kasnije sam se uvjerila da s am najvjernijem čovjeku i prijatelju nanijela nepravdu. Čovjek koji me progonio bio je otac Grande. Jezuiti su me ponovno dobili u vlast i tada sam vas pozvala u pomo ć. Zar nije prirodno da sam u onom času, uvjerivši se da ste vi bili moj zaštitnik u naj čistijem i najsvjetlijem smislu, osjetila prema vama veliku i neizmjernu odanost? - Dalje, dalje, molim vas! - Stigli smo u ovaj dvor, gdje se zbilo nešto što v i ne slu tite. - Što? Molim vas, razjasnite mi! - To i ho ću. Poslije vašeg dolaska ovamo, gospodin Rosen- berg molio me da razgovaramo povjerljivo. - Iza mojih leda? - Da, ali u poštenoj namjeri. -Što vam je rekao? - Rekao je: "Grofice, razotkrit ću vam istinu. Prestolonas- ljednikov život je na kocki!" Što se dogodilo, pita la sam u strahu i duboko uznemirena. "Grofice, dogodilo se n ešto zbog čega drš ćemo Lasi i ja!" Molila sam da mi sve kaže, jer su mi vaš život i sigurnost draži nego njima. Otkri o mije ono stoje odredilo moje držanje. Njegov je pogled upijao te rije či. - Rosenberg mi re če da je neka bijela maska tražila u nje govoj ku ći u Be ču prestolonasljednika, a na dvoru tako ñer. - Bijela maska?

- MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Da, ona gaje pozvala pismom na sastanak koji je z a njega zna čio smrt! Gospodin Rosenberg je otvorio pismo. Vama je to zatajio i otišao je s Lasijem na sastanak. Taj b ijeli vitez vit lao je ma čem. Tražio je od Lasija i Rosenberga da do ñete vi sa mi drugi dan. Oni vam to nisu priop ćili, ali su bili uvjereni da vas taj čovjek kani ubiti. Nije bilo ništa jednostavnije neg o po sumnjati da su ga poslali jezuiti. I ja sam u to vj erovala i stre pila sam. Rosenberg mi je priop ćio u razgovoru kako ste vi odlu čili da se vratite u Be č čim me spremite u dvor. To je zna čilo po ći u susret bijeloj maski koja će iskoristiti karnevalsku buku i modu uli čnih maski da vas traži. Bili smo uvjereni da će vam opet pisati ili će vas prepoznati na ulici. Rosenberg je izrekao rije či koje mi još danas zvone u ušima: "Grofice, nje gov je život u vašim rukama!" -To je on rekao? - Da! Pitala sam ga kako to misli? Odgovorio je: "J edino ga vi možete zadržati daleko od svih njegovih neprijat elja. Vama za volju ne će se udaljiti iz dvora. Vama je sigurno poznato što on osje ća za vas. Uvjeren sam da i on u vašem srcu ima svoj e mjesto." - Nastavite, nastavite! - Tražim daha. Nastavit ću. Gospodin Rosenberg, da me još ja če uvjeri, izvadi iz džepa jedno pismo. - Čije pismo? - Pismo bijele maske kojim vas zove na samotno mjes to. -Dakle tamo! -Pro čitala sam pismo i rekla: "Znam što mije činiti! Gospodine Rosenberg, prestolonasljednik će ostati ovdje. On ne će ostaviti dvor." Lice mladog cara nije odavalo dojam njezinih rije či. - Poduzela sam sve da ostanete. Ponovno je nastala šutnja. On se nije micao. Iz salona nije bilo čuti daha. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Josip se oglasi: - Još nismo gotovi, grofice. - Znam! Pitajte! - Još jedan mnogo važniji doga ñaj treba razjasniti. One ve čeri kad sam vam u prisutnosti gospodina Rosenberga priop ćio smaknu će vašeg muža... - Osje ćam što me čeka! - Ja sam više mjeseci šutio u strepnji da vas opter etim tak vom boli. Kad sam vam kona čno to rekao, vi ste primili vijest tako mirno da je to i mene i Rosenberga za čudilo. Obarate glavu? Svejedno, morate mi re ći zašto? Zašto niste zajecali ili pokazali bilo kakav trag boli? Mala Marica pri čala mi je sve, njezinom djetinjom indiskrecijom saznao sam da i na samu niste plakali, tek ste bili zamišljeni. - Dotakli ste me u najteže rane! - Mala mije rekla da ste veseli, jer ja ne ću oti ći! Sve je niže spuštala glavu i sakrivala lice rukama. - Razjasnite mi kako ste mogli tu vijest primiti ta ko mirno? - Nisam mogla plakati! - Ali nije bilo tragova nijeme tuge. - Nisam se mogla pretvarati! - Pretvarati? To je nova zagonetka! Nera ustane nervozno. - Možete li mi obe ćati da protiv onoga kojega se to ti če ni kada ne ćete bilo što poduzeti? Vi biste ga mogli, ako vam s e

otkrijem, žigosati kao veleizdajnika. - Zadajem vam rije č, rekli što mu drago, smatrat ću da ni sam ništa čuo. - One ve čeri vi ste mi priop ćili smaknu će muža. Rekli ste mi: "Carica mije priop ćila daje vaš muž smaknut osam dana poslije zatvaranja, dakle u novembru." - Da, tako mije rekla carica. - A ja sam čas prije nego što ste mi to rekli o mome mužu u mjesecu februaru imala u ruci pismo bijele maske... “¦% MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - U kakvoj je to vezi? - Znate li čije sam crte prepoznala u pismu? -Dakle, sada mije... - Jedva sam prikrila Rosenbergu drhtanje kada sam u tim crtama prepoznala njegovu ruku. Ali sam razabrala i ono što se dogodilo iza naših leda. -Vi ste znali... - Ja sam sve znala! Naslutila sam daje moj muž pobj egao iz tamnice. Tko njega poznaje, ne drži to velikim čudom. On je kadar i snagom i lukavoš ću sve natkriliti. A znam i to da su na dvoru cari čini pouzdanici klevetali čiste odnose izme ñu vas i mene. Nije li razumljivo da me kriomice traži o i saznao što se govori? - Da, to je vjerojatno! - Dakle, kad sam pro čitala pismo bijele maske i slušala što mije sve Rosenberg pripovijedao, bilo mi je jasno š to gaje nag nalo da vas zove. Još prvih dana mog dolaska na dvo r bio je ljubomoran zbog mojega oduševljenja za vaše napredn e misli. Saznavši za klevetu, povjerovao je sve i htio vas j e kazniti. Časakje odahnula. On je šutio. - Sada znate zašto nisam mogla plakati. Znala sam d a je živ. Ne znate li zašto sam nastojala da vas zadržim u Rosen- bergovu dvoru? Strepila sam! Što će se dogoditi ako se vas dvojica sretnete negdje u Be ču? Nije li razumljivo moje drh tanje? - Razumljivo je. Bojali ste se za njegov život. - Ne za njegov, bojala sam se samo za vaš život. - Samo za moj? Opet zagonetka! - Sinišu ne može nijedna ruka pobijediti! Tko ide s njim na mačeve, taj se više ne vra ća! -Više se ne vra ća... - Drhtala sam vje čito da ne digne ruku na svojega najve ćeg prijatelja, da ne probode najdivnije srce pod sunce m. - Hvala, hvala! Ironizirate? Dakle, sve je bila pri jevara? - Pardon, obmana. - Kad biste vi znali kako se varate! - Tada izvolite odgovoriti na moje pitanje: želite li da to božnji vjen čani list bude zakonit? - Odgovorit ću. U njegovu licu napeli su se svi miši ći. Uko čen pogled ustremio je u nju. - Moj odgovor je ispovijest. - Čekam je! - Prvi put srela sam vas na dvoru kada su me optuži li za

čarolije. Nisam znala tko ste. Pitali ste me i ja sa m vam rekla da se rugam zakonu koji osu ñuje na smrt nevine žene. Bunim se protiv njega, jer je praznovjerje za puk a za kr vnike pod muklo vrelo dobitka. Sve sam vam to ispripovijedala i vi ste me razumjeli. Vi jedini, kao što me nikad nitko nij e razumio. Tada su me poveli na istragu. Tamo sam vas srela i saznala za vaš položaj. Vi ste me oslobodili loma če. Vaše rije či i vaš lik ostadoše u mojoj duši kao slika na oltaru. - Za to ne ću da čujem. Ona pode k njemu i uhvati ga za obje ruke. - Prijatelju, morate čuti iz mojih usta ono što je bilo uzro kom svemu što se dogodilo. Sada, kad ste htjeli da govorim pustite me da vam se potpuno povjerim. - Davno je trebalo da se potpuno povjerite. Nisam b io ni kada tako sretan da probudim u vas potpuno povjeren je. - Ljudi i doga ñaji bacili su sjenu na vas, a tu je, kona čno, i vaš položaj, zbog kojega sam mnogo šta prešutjela što bih vam bila rekla. - Dakle, moj položaj je bio kriv! U njemu sam se os je ćao ne sretnim od djetinjstva. Ali ostavimo to, odgovorite na pitanje. - Morate me slušati, to želim i to vas molim! - Slušam! - re če on tiho. - Kada sam drugi put stigla na dvor kao dvorska gos poda - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE vi ste mi prišli s povjerenjem s kakvim niste sreta li nikoga od svojih. - Jer sam u vama pri prvom susretu otkrio dušu koja me shva ća. - To sam osjetila. Slušala sam vaše rije či kao dijete čarobne pri če. U vama sam upoznala velike ideale koji dolaze od nekud izdaleka i obe ćavaju novi život. S vama sam pogledala u taj novito vrelo prosvjetnih ideja i bilo mi je kao da gledam ba joslovnu sliku o kojoj sam samo snivala; da je gled am izda leka, tamo u mojem rodnom gradu na Gri ču, gdje sam nejaka duhom i s mladim poletnim srcem stala vikati protiv mra čnog vjerovanja u vještice. Vaše misli bile su mi nova b ajoslovna zemlja, a sve što ste u činili, sve je bilo u skladu s njima. Bila sam presretna što uživam vaše povjerenje, i što vam u vašim borbama protiv jezuita pružam male usluge. Njezine rije či tekle su sve ve ćom brzinom i sve uzbu ñenije. On je slušao spuštene glave. - Ta je vaša borba dosegla vrhunac, a ja sam pod te žinom klonula. Htjela sam nositi buzdovan, a mogla sam po nijeti samo lepezu. Slomili su me jaki neprijatelji i pruž ila sam vam obje ruke, pro čiš ćena uvjerenjem da se predajem najvjernijem i najplemenitijem prijatelju pod suncem. Drhtala sa m za vaš život, za vaš mir. U takvim trenucima kucala sam i na tajna, zatvorena vrata vaših osje ćaja. Zbog vas! Upoznala sam vaše srce. K njegovoj plemenitosti uzdizala se moja duša kako se možda uzdiže molitva pobožnog vjernika. - Ah, ostavimo takve... - Ne, ne! Želim re ći sve do kraja, prijatelju moj! Govorim u ovom času zaklinju ći se na sijedu glavu svoje bake. Ja sam vas voljela! On se trgne. Nera pri ñe još bliže. - Ja vas volim! Kad biste bar znali kako vas volim! Sve što bi sestra u činila za predragog brata, to bih u činila za vas ja. Nešto je drhtalo oko njih.

Nešto je plakalo. On je gleda dubokim pogledom. -A... ljubav... žene... - Ljubav? Daleko odavde na malom brdu leži grad u k o jemu sam se rodila. Grad sa starim tornjevima. Gri č! Tamo je bio dvorac posut ružama. Moja djevoja čka duša odisa la je njihovim mirisom. U cvjetnjaku toga dvorca na šla bih katkada pisamce. Nisam znala od koga je. Našla bih ga kao cvijet na puteljku. Bijeli papir donio mije čarobnu sliku o lju bavi; o tome da je negdje nepoznati vitez čija je ljubav ja ča od svemira, čija me ljubav ogrijava kao sunce zemlju. Ta pisma do čaravala su mi sanje srca, ljubav prepunu strada nja, otimanja, vratolomnih borbi, ne čega što je strahovito i prelijepo! U svojoj djevoja čkoj sobici, kad su tornjevi starog Gri ča drijemali u tami, čitala sam ta pisma. Duša je prvi put saznala za čežnju mladosti, za ljubav. Po čeli su progoni pro tiv mene, zbog čarolija. Neki vitez ote me s loma če. Mnogo kasnije saznala sam da je on pisao tajnovita pisma, da je on probudio prvi drhtaj mojega djevoja čkoga srca za tihih no ći. U staroj crkvi mojega grada mi smo se zakleli. U gr adu sa starim tornjevima proveli smo svoju prvu sre ću, ali ju je br zo pokrio oblak sa cari čina dvora. Sre ća je danas razorena, ali zar mogu zaboraviti ona pisma, one osje ćaje, drhtaje... Ta ljubav i danas živi u mome srcu! Od onog dana ka da se ro dila jedva su prošle tri godine. Prerano je razoren a moja sre ća. Nadam se da će se vratiti i da ću ste ći velik dar Božji, vaše prijateljstvo, onakvo kakvo svom dušom osje ćam za vas. Mo žete li mi ga uzvratiti? -Ne! - Vi me, dakle, osu ñujete zato što sam katkada prešla gra nicu kojom rije čju ili kojim tonom, da vas zadržim pred opas nostima? - Prekoravam vas! - Dakle, izgubila sam... - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ono što ja osje ćam ne može se patvoriti nazivom prija teljstva. - Slutila sam! Zato sam se toliko bojala re ći istinu! Miši ći na njegovu licu su se trzali. Velike blage o či i mili izraz njegova lica poprimili su krut izraz. Činilo se da sakuplja nabore na čelu da zadrži snagu. Zapanjeno je gledala kako se preobražava i osje ćala je da se u njemu sve potreslo i uzdrmalo. Kao da čuje stotinu krikova iz njegovih prsiju. No njegovo držanje iznenada dobije službenu formu. Stane pred nju i pokloni se kao glasnik carici kad joj javlja neku neobi čnu vijest. - Gospodo grofice, vi ste me nekoliko puta u po četku pita li zašto želim sada, baš sada, ovaj čas, neodgodivo i neu moljivo saznati istinu. - Srsi me prolaze od vaših rije či! - Gospodo grofice, muškarac koji naslu ćuje svoj poraz ne će izazvati priliku da ga i sluša okom u oko. Je li tako? - Što to zna či? - Gospodo grofice, upamtite, nikada nijedan muškara c ne će dopustiti da bude svjedokom njegova poraza netko drugi!

- Netko drugi? Gdje? Tko? - Ja sam u ovom času, eto, dovršio kalvariju, svoj sam križ donio do vrha, da vama, grofice, vratim sre ću. - Meni vi vra ćate sre ću? - Kad biste to ispri čali mužu, možda ne bi vjerovao. - Ako me još ljubi, mora vjerovati! - Da, sada mora vjerovati! - Što ste rekli? Zašto "sada"? - Dopustite da uzmem svije ću. Blijede ći gledala je u njega. - Što namjeravate? - Samo ono što je dobro za vas! Pošao je brzo prema vratima u tamni salon. Ona je drhtala. Plaho je za njom šuštala svilena po vlaka. Stade izme ñu oba zastora kao bijeli kip u crnom okviru. Široko otvoreni pogled pratio je njegovu glavu osvi jetljenu vršcima svije će. Približio se stolu i postavio na nj svije ćnjak. Opazi tri siluete. Tri glave. Bliješti svjetlo. Josipov glas zazvoni joj u ušima. - Gospodine grofe, moja je oporuka napisana! Čekam vas! Nera sklopi o či. Još jednom mislima hvata rije č po rije č. "Što je to rekao? Napisana oporuka!" Podigne vjede. Gleda: Josipa nema u sobi. Samo dva muškarca. Iz polumraka prilazi joj Meškovo lice i jedna glava sakrivena u ruke. Čuje jecanje. Korakne. Pohiti bliže. - Siniša! Siniša! Meško pokaže rukom naslonja č u kojemu je Siniša napola ležao izmu čen, i ostavi bra čni par na samu. -Ti si, Siniša! On se spusti na koljena, pokrivši lice rukama, a nj ezine o či i njezine crte govorile su o boli, ukoru i ganu ću. Htjela je da mu podigne glavu, ali on se zagnjuri u njene haljine i zajeca kao da kle či pred odrom. Bijele drhtave ruke obasuo joj je suzama. - Što je sve to bilo? - pitala je ona. Ne dobiva odgovor. On nema rije či. Patnja, uvjerenje daje ostavljen, zaboravljen zauvijek, raspojasalo se tek u ovom času, kada je čuo istinu. - Ljubljeni, pokaži mi lice! Ali on ga još dublje sakrije u naborima njene halji ne i ne odgovara. Žalost nesvjesno prelazi na nju. Sagne se k njego- 1 MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE voj glavi, prisloni lice na njegovu crnu kosu i suz e iz lijepih o čiju padaju po čupavoj glavi. Umjesto slatkih rije či, vrelih cjelova i vru ćih zagrljaja oni su se priljubili jedno uz drugo i plakali. Nera je osjetila zašto ga para bol, zašto ga lomi, zašto sakriva lice. - Dragane moj, ho ću da ti vidim o či! - Ne mogu, ne mogu! - Ne možeš mi pogledati u o či? - Ja sam te proklinjao, ja sam posumnjao u tvoju vj ernost! - O, ja sam to razabrala iz pisma bijele maske!

- Nero, sam kancelar rekao mije da si se vjen čala. - Sam kancelar? - Nisam pobjegao iz tamnice! On me sakrivao. Nije i zvršio osudu da poništi taj brak. -1 nitko nije znao? - Krio je to i pred caricom, a ja sam lutao, divlja o, proklinjao i opet ga molio da me smakne. Kad sam saznao kako t e carica progoni, htio sam se smaknuti, ali kada sam se sreo s njim na putnoj stanici, prometnuo sam se u zvijer. Tek kada me poveo ovamo i ostavio me da slušam... - Ti si bio ovdje za vrijeme razgovora? - On je tako htio! Sad osje ćam strahovit stid! - Zato me on sve to pitao! Zato je tražio sva razja šnjenja! - Nisam te vrijedan! Nisam! - Oboje, Siniša, nismo vrijedni njega! Ušute. Njihovi se pogledi zaustave na vratima kroza koja je izašao Josip. - Zar je mogu ća takva veli čina? - Da, Siniša, to je zapravo on! Sada ga poznajem po tpuno! Taj čovjek štitio je tvoju ženu kao stoje ne bi nitko. K ada mi je spomenuo svoju ljubav, u činio je to zato da me zaštiti pred samim sobom. Nikada ne bi preko njegovih usana, nek oliko tjedana nakon što mi je priop ćio tvoju smrt, prešla prošnja da mu budem ženom, da to nisam izazivala u strahu d a će se sukobiti s tobom. O Bože, koliko sam po činila zla pobu ñuju ći njegovu nadu! - Krivi smo, dakle, oboje! Kad bi ti znala kakvu je strašnu osvetu rodila moja ljubomora! Mislio sam da on uživ a sre ću. - Sada si se uvjerio da je bilo obratno. - Tebe nazvati svojom i izgubiti te, to je paklena muka. - Siniša, ti se kidaš od bola kao da me nisi našao nego iz gubio! - Ponovno te gubim, jer te nisam vrijedan, jer me z avela krv mojih otaca u ljubomorno ludilo. Nikada mi to n ećeš za boraviti, nikad mi to ne možeš oprostiti. - Nije li ti sam kancelar rekao da smo vjen čani? Nije bilo moguće vjerovati u moju vjernost. - Nera, ti me ispri čavaš. - Drago mije da te imam čime ispri čavati. -1 ne odbacuješ me? Ona prisloni glavu na njegovo lice i osjeti kako mu se u duši trzaju rastvorene rane. - On mije vratio tebe! Da te sada odbacim kad si ta ko straš no ispa ćen, izmu čen, ne čovje čno izmrcvaren? Nisi mogao os jetiti da te nisam mogla prevariti. Obuzimao gaje djetinji strah daje sve to san i utva ra razbu ñenih težnja, i čim skine glavu s njenog krila i otvori o či sna će nestati. Dugo je gurao glavu u njenu bijelu haljinu i cjelivao joj ruke i koljena. Vrata se otvore, Meško u ñe. - Oprostite, grofice, moram nešto re ći Siniši. On te čeka! - Zašto? Gdje? - Još ima nešto važno! - Ho ću da znam! Govorite, grofe! - Sreli su se obojica. Izazov je pao. Siniša je hti o da se dvo boj izvrši odmah, ali on je zatražio da do ñemo ovamo. Sada mi je jasno zašto! - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE

- Nije li sada razlog nestao? - Ne, grofice, Siniša mu je spo čitnuo kukavštinu, a on ga je obvezao poštenom rije či da će poslije oporuke iza ći na dvoboj. -Ne će biti borbe! - On je nepokolebljiv u zahtjevu. - Dvoboj izme ñu tebe, Siniša, i njega? Nikada! Tko je iza ziva č? - Ja sam ga izazvao uvredama! - Siniša, upamti, prije nego što biste se vas dvoji ca pobili, nestat će mene! - U činit ću ono stoje dostojno i pošteno. Ja sam krivac. - Idi, Siniša, idi k njemu! On je velik, mi smo pre ma njemu patuljci. - Nera, ako ja ne mogu, ti ćeš ga odvratiti. Nije imao snage daje zagrli ni sada kad je odlazio uvjeren da njegov protivnik neće popustiti. Ni ona nije mogla drugo nego da ga pom iluje po ruci i isprati pogledom. U knjižnici je Josip pisao oporuku. Kraj njega su s tajali Ro-senberg i Lasi puni straha. - Evo, Rosenberg, tih nekoliko redaka predat ćete za slu čaj moje smrti. Nemam mnogo što da kome ostavim. - Veli čanstvo, ako iza ñete na taj dvoboj, mi vas ne možemo pratiti. - Ja vas zovem svjedocima! - Nas dvojica ne možemo biti svjedoci. Ako vi odlu čite da se pobijete, mi ćemo prije obra čunati sami sa sobom. - Rosenberg, vaša odanost bacila je na mene sjenu k ukavice! - Tko je mogao slutiti da se pod onom maskom krije grof Vojkffy? Mi smo ga svi držali smaknutim. - Rosenberg, vi ste me zasljepljivali nadama u njen e osje ćaje. Htjeli ste dobro, a u činili ste kao da u krv uštrcavate kap otrova. - Veli čanstvo, nemam drugih rije či nego da sam za svoj čin spreman snositi svaku konzekvencu. - Najprije ja! Ho ću da se bijem! - Po ći s njim na dvoboj, zna či po ći na stratište. - Znam i ne odustajem! -Veli čanstvo, grof Vojkffy! Siniša je stajao pred njim. Na licu mu tragovi pla ča i pre-pa ćenog uzbu ñenja. - Smijem li govoriti, veli čanstvo? - Izvolite, gospodine kapetane! - Došao sam da vas molim, shvatite me, prevelika lj ubav, uvjerenje da sam tako brzo zaboravljen, izbezumilo me. Ni sam znao što činim, s kim govorim; nisam znao... - Govorili se s muškarcem kojega ste držali otima čem svo je žene. Imali ste pravo da ga izazovete kako je ko nveniralo vašem shva ćanju. - Molim muškarca da mi oprosti, da povu čem izazov na dvoboj, da me odriješi rije či. - Isklju čeno! Ja bih sam u sebe posumnjao da sam onaj pri zor gore u salonu inscenirao ne bih li spasio život od vašega mača. Upravo zato sam vas obavezao na stanici poštenom rije čju da ne ćete uzmaknuti. - Tada povla čim rije č! - Gospodine, to je nova uvreda! - Ono što ste gore u salonu u činili mnogo je ve će herojstvo nego deset puta iza ći na dvoboj. Pred vašim činom ja sam pot puno poražen, posramljen; sagibljem glavu i molim z a oproš-

tenje. - Mogu oprostiti samo čovjeku koji drži svoju rije č. - Prije ću umrijeti nego podi ći ma č na vas. Osim toga, veli čanstvo, vi se sa mnom ne možete tu ći iz drugih razloga. Ova je moja ruka obeš čašćena! - Rosenberg i Lasi, molim iza ñite na čas. * f”e” MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Oni se povuku. - Gospodine grofe, čime je obeš čašćena vaša ruka? - Kancelar Kaunitz u interesu države nije izvršio o su du i sakrio me. Poslao me u Parmu k princezi Amalij i da opo zove optužbe protiv mene. Prije toga ja sam otišao na prusku granicu. Nitko nije znao gdje je ona i gdje ste vi. U prevelikoj, lu ñačkoj strasti namjeravao sam izazvati sukobe, uvjeren da se u slu čaju okršaja vi morate pojaviti. Ja sam krivac za on aj dogañaj na granici! Josip je zadivljen promatrao grofa. - Dakle, to ste u činili vi zbog... Vrlo dugo promatrao je Si- nišino lice. - Da, gospodine, na vašem mjestu u činio bih to i ja! Drugo nemam što primijetiti. - Primijetit će drugi. - Tko drugi? - Ju čer sam se prijavio zapovjedništvu pismom. - Prijavili? Zašto? - Da ona bude sretna! Nisam slutio kamo me prijatel j vozi i s kim ću se sresti. - Razumijem! - Uvidjeli ste da se sa mnom ne možete tu ći? - Nisam izbacio frazu kad sam rekao da bih na vašem mjes tu postupio jednako. Ne odustajem od dvoboja! Nera se pojavi na vratima. - Oprostite, veli čanstvo, želim se sama uvjeriti ne moram li vam sre ću opet vratiti. - Ne mogu vam udovoljiti, grofice - odgovori on tvr do. - Pozivam grofa da održi svoju rije č. - Ali moj muž ne će da se s vama bije! - Grof Vojkffy ne može na sebi ostaviti ljagu vjero lomstva. Nera mu se približi, uhvati njegove ruke i pogleda mu u o či. - Zar je mogu će da vi, čovjek velikog novog doba, vi koji nosite zastavu prosvjetiteljstva, koji ste odbacili sva prazno- vjerja, zar vi u ovom času sagibljete glavu pred bezumnim shva ćanjima srednjega vijeka? Kroz vrata su se ušuljali Lasi i Rosenberg. Ona mir no, ozbiljnim i prodornim pogledom nastavlja: -Vi niste primili izazov iz uvjerenja. Vi ste se od azvali shva ćanju vojnika. Ne možete odbiti njegovo uzbu ñenje, jer biste smrtno uvrijedili sva svoja na čela i ideje. Vas čekaju druge borbe! Zagledavši se u nju, po ñe korak naprijed. Svi su šutnom pratili njegove kretnje. Ponovno se o krene k njoj i pokloni se. - Razoružali ste me! To je pobjeda vašeg duha! Rosenberg i Lasi najradije bi pali pred njom na kol jena. - Grofice, molim vas, ostavite me na čas s gospodinom grofom.

Pogledajte, Rosenberg i Lasi o čekuju vas s ushi ćenjem. Siniša je ostao s njim na samu. - Gospodine grofe, vi ste se uistinu prijavili zapo vjedništvu? - Jesam, ju čer. - Prema tome, oni bi vas mogli ve ć danas popone zatvoriti. - Hito sam se nakon povratka odavde javiti sam. - Zaista niste znali kamo putujete? -1 sad mi još nije jasno zašto me Meško doveo ovamo . - Znate li vi kakva vas kazna čeka? - Rekoh da sam se htio smaknuti. - Grofe, vi ćete još danas otputovati, zajedno s groficom. - Ona još ne sluti što me čeka. -1 ne smije saznati. Putujte, ali ne u Be č! - Zar da bježim nakon što sam se sam prijavio? - Čujte, kapetane, vi ste izgubili vojni čki čin. Vratit će vam ga kada se dokaže vaša nevinost. Rekoh, putujte s g roficom smjesta ravno u Hrvatsku, u svoj dom. Da vas tkogod na putu ne zaustavi, putovat ćete kao moj izaslanik. To je samo forma. - MARIJA JURIC ZAGORKA - Zar da to primim od vas? - Morate! Evo, dat ću vam jednu izjavu koju dobro upam tite. S njom ćete upravljati dalje svojom sudbinom. To je vaša obrana, bude lije trebalo. Dok je on pisao, Siniša je više poražen nego sretan stajao pred pisa ćim stolom. - Evo, pazite na svaku rije č. Nitko osim nas dvojice ne će znati pravu istinu. Putujte odmah, jer bi vas sutra ve ć mogli zaustaviti. Zbogom, kapetane! -Veli čanstvo, dopustite još jednu rije č! -Izvolite! -Veli čanstvo, vi ćete jednom zasjesti na prijestolje. Kad us-trebate vjernog vojnika, vjernog podanika, nadasve vjernog prijatel ja, molim vas, ne zaboravite mene. Ne uskratite mi zadovoljstvo da za vas dam ži vot. Zaklinjem vam se, veli čanstvo, pružite mi obe ćanje koje će mi biti ciljem i svrhom života. - Život vaš ne ću, grofe, ali vašu vjernost prihva ćam ne zbog sebe, nego zbog djela što me čeka. Dajte mi ruku, kapetane! Pružili su ruke. Siniša iza ñe iz knjižnice vlažnih o čiju. Prestolonasljednik je ostao sam. Sjeo je. Misli kao da su ga fizi čki umorile. Naslonio je glavu na ruke i gledao preda se. Iz dvorišta su dopirali glasovi ko čijaša. Razabrao je da opremaju ko čiju za put. Ustane i stade šetati po sobi. Zastao je zagledavši se u vrata. Iz hodnika se čuo šum svile. Povukao se natrag. Usred tamne knjižnice stajala je Nera. Oko nje pada ju bijela krila haljine. - Došla sam da se oprostim. On nije odgovorio. - Tek danas, danas sam vas upoznala, tek danas sam vas dvostruko zavoljela! - Utjeha nije na mjestu! Ali, zbogom! DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Ne mogu oti ći dok ne vidim u vama smirenje. - Sre ća traži raskoš ljepote, ukrase života, a ja sam pus ti njak koji je osamljen od časa kada je osjetio mislima život. - Ali pustinjak će i ći putem koji odabire priroda i veli čina duše, da osloba ña iz tmine. Milijuni vas čekaju pla čući, šibani nevoljom crnih tamni čara. U mislima se zagleda u star čevo patni čko lice, u debele suze i sklopljene ruke kada je slušao njegovu molitvu. - Prevelike su to rije či! - Ne, nisu! Vi ste stvoreni za to da narodima dijel ite sre ću. - To, to je sanja čitave moje mladosti. S njom sam se, valj da, rodio. Ju čer sam osjetio prvi put u srcu užitak dijeljenja

sre će drugima. Njegove plave o či odavale su duboku žalost. - Jednu molbu, veli čanstvo! Dopustite da vas oteretim i da uzmem sa sobom malu Maricu, koja mi je bila spasite ljica, i da se za nju brinem. - Zar baš ništa ne kanite ostaviti meni? -Vi biste željeli daje ne povedem? - Ostavite mi nju, jedinu živu uspomenu na nekoliko krat kih trenutaka nade u sre ću. Oborila je glavu. -Ostavljam je. - Odgojit čuje sam, u ljubavi prema vama. Čut ćete za nju kad god zaželite. -Hvala! A sada... Pružila mu je obje ruke. On ih prihvati, zagleda jo j se u o či i poljubi ruke cjelovom u kojemu je osjetila samo bol i odricanje. Još trenutak pridržao je te drage ruke u svojima, a zatim ih brzo pusti. - Grofice, zbogom! - Zbogom, ali i do vi ñenja! Gledao je za njom. Izašla je brzo u koridor. ., MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE U spava ćoj sobi se preodjene. Kada se obu če, pri ñe kreveti- ću. Njena mala osloboditeljica je spavala. Nera se sagne k njoj i poljubi je. Mala se probudi. - Kamo ideš? - Idem ku ći, dijete moje, muž je došao po mene. - Tvoj muž? Kapetan o kojemu si mi pri čala? - Da, on je došao da me odvede. -A što ću ja? - Ti ćeš ostati ovdje. Za tebe će se brinuti stric. -Ali ti ćeš opet do ći? -Ho ću, do ći ću! - Sutra ili prekosutra? - Tako brzo ne, ali ne pla či, do ći ću! - Znam, tvoj je muž kapetan, a ti si rekla da će biti i general. Generali stanuju u Be ču, je li? - Ne svi. - Tvoj će muž biti general i tada ćeš do ći s njim u Be č. To znam. - Da, da, tako će biti. -Ali uskoro, što prije! - Ti ćeš tada biti ve ć gospo ñica, a tvoj stric car. Svi ćemo biti sretni, vrlo sretni. - O, kako se tome veselim! Zar ne, to će biti uskoro? - Smiri se, sve će biti dobro! Djevoj čica je ipak plakala i sišla s kreveta. U dvorištu je Meško uzjahao konja. - Siniša, žurim u Be č da se javim Stanki. Mi ćemo za vama sigurno ve ć sutra. I potjera konja. Kočija je bila spremna. Nera pruži Rosenbergu ruku. - U ovom času ne znam ništa drugo nego: hvala! I vama, gospodine Lasi! Siniša je digne u ko čiju.

Sjeli su u zatvorena kola i krenuli nizbrdice. Sini ša obujmi Neru s obje ruke i priljubi se k njoj. Ona mu nasloni glavu na rame. - Siniša, osje ćam tvoje suze! -I ja tvoje! - Zašto pla čemo? - U našoj sre ći pla čemo zbog njega! - Sva mi duša moli da što prije zaboravi. -Tebe, Nera, ne može nitko zaboraviti! U zelenom salonu stajao je Josip kod prozora i gled ao za njima. Vidio je svjetlo na ko čiji. Iza sebe za čuje sitne korake bosih nogu. Obazre se. Djevoj čica u spava ćoj košuljici dotr či k njemu. - Ti ne spavaš, dijete? - Stri če, ona je otišla? -Da, otišla je! -1 ti pla češ? Nemoj se žalostiti! Ona će opet do ći! Uistinu, rekla mije. -Što ti je rekla? - Da će do ći kada ti budeš car. Ja ću biti velika gospo ñica. Njen će muž biti general. Stanovat ćemo u Be ču. Svi ćemo biti sretni, vrlo sretni. Zatim me poljubila. - Poljubila te. - Da, u lice ovdje! On joj obujmi lice i utisne u nj dugi cjelov pun bo li oproštaja. - Stri če, ono svjetlo što odlazi, to je ona? -Da! S vj e t lo s t što od la zi, to je ona! Oboje je pratilo pogledima svjetiljku što se udalja vala, bivala sve manja i tonula u mrak. - Nema je više! - šapne mala. - Ostali smo sami! - Ali ona će do ći k nama, to je rekla. Znam, mora do ći. Ne smiješ se žalostiti, do ći će! MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE Stisnuo ju je na prsa ispunjena nijemim pla čem. - Čekat ćemo, mala moja, čekat ćemo! SVRŠENO DJELO Lakaj je probudio kancelara od popodnevnog sna. - Ti si poludio, zašto me budiš? - Preuzvišenosti, prestolonasljednik! Knez brzo ustane, odjene se i jedva dospije oprašit i lice. Zastao je. Kruta ozbiljnost u uvijek blagom licu mladog cara zapanji la ga. - Veli čanstvo, oprostite ako ste čekali. - Ništa, ništa! Želim vam samo re ći nešto povjerljivo. Raz govarao sam s grofom Vojkffyjem. Kancelar se nijemo pokloni. - Došao sam da svojem djelu primetnete još jedno. - Izvolite, veli čanstvo! - Ju čer je grof Vojkffy otputova sa svojom ženom. Kancelar je za čuñeno gledao cara. - Moj odnos prema grofici bio je čist! Sve je, gospodine, fin- girano da ishodim od carice potpuno ukidanje proces a u Za grebu i optužbe da je uhoda. Njezin muž imao se pri like u to uvjeriti. Grof je potpuno nevin, i to znam. -1 ja sam to znao, veli čanstvo! - Svoje djelo treba da izvedete dokraja. - Razumijem, veli čanstvo, ali molim za upute. - Oti ći ćete k njezinom veli čanstvu i donijeti mi akt kojim ukida ne samo proces protiv grofice i sve optužbe, nego i sus

penziju zakona o progonu vještica. Koliko poznajem vaša načela, vi sami znate da je upotreba toga sramotnog za kona sredovje čnih zabluda nemogu ća u današnje doba. Ujedno neka se grof uspostavi u vojni čkoj časti i neka mu se dade zadovoljština. Vi možete sve, u činit ćete i to. - Zadajem vam rije č, veli čanstvo! -1 još nešto: grof Vojkffy htio je još ju čer silom na stratište. Optužio se! - Opet? Čime? - Daje on izazvao sukob na granici. -1 menije to jednom rekao. Slutio sam da se namjeri ce optužuje i nisam to uzimao u obzir. - Ali će uzeti u obzir vojno zapovjedništvo. Grof se prek ju čer prijavio. - To je vrlo ludo, a njemu potpuno odgovara. -Vaša je, dakle, zada ća da odete u zapovjedništvo i komandantu povjerljiv o kažete zastoje grof preuzeo krivnju nekoga nepoznat og. - U činit ću to, veli čanstvo! - Bude li potrebno da ja posvjedo čim, dobro, ako ne, tim bolje. Molim vas da se ta stvar briše zauvijek. - Zadajem unaprijed rije č! - Nadam se, kneže, da ćete odmah oti ći k carici, a zatim komandantu. Oprostite što vam smetam u vašem miru, ali to je potrebno. - Smjesta ću udovoljiti želji vašeg veli čanstva! Do ve čeri predložit ću vam akte koji vas mogu zadovoljiti! Josip ustade. - Gospodine kneže, do vi ñenja! - Moj smjerni poklon, veli čanstvo! Kancelar ga isprati i zagleda se za njim. "Wenzel, s ovim ne će biti lako kad sjedne na prijestolje!" Carica sjedi uz bolesni čki krevet svoje najmilije pouzdanice, grofice Fuchs . Blijeda i upala leži starica na jastucima i bezbojn e o či upire u caricu. MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Veli čanstvo, čini mi se kao da sam dugo bila odsutna. - Mjesec dana niste bili pri svijesti. Hvala Bogu, nadam se da čete potpuno ozdraviti. - Čini mi se kao daje na dvoru potpuna tišina. - Da, vrlo je tiho. Kao da su svi umrli. - Što radi princeza Elizabeta, veli čanstvo? - Kako ste dobri što se nje sje ćate! Ona ništa ne radi, samo pla če. Probudila se iz duševne smrti, a sada zajedno s Marijanom oplakuje svoju sudbinu. Ne mogu ih u činiti lije pima niti sretnima. - A Marija Antonija? Rado bih je vidjela! - Ona je jedino sretno stvorenje u dvoru. Spremna j e da postane francuskom kraljicom. To je veseli. Tko zna što i nju čeka! U teškoj boli za Karlom, tješim se daje umro n e do če kavši u životu kakvu veliku nesre ću. - A prestolonasljednik? -1 on je zapravo umro! Vazda je bio hladan za sve ž ivotne radosti. Nešto je strano u njemu. Još nije pravo znao čitati i pisati, a ve ć je sebi utvarao da može misliti svojom glavom. Pripovijedali su mi nje govi odgojitelji kako mahnito guta knjige. Nisam tada tome pridavala važnosti. Sa da žalim! Knjige su pomogle da se otu ñi od mene i čitave obitelji, od svih tradicija koje su stijena m oje dinastije i moje države. Čini se kao daje on mrtav, a ne Karlo. - Veli čanstvo, zar nije oženjen s groficom?

- Zatajila sam vam zbog državnih razloga da smo ja i Kaunitz zajedni čki kriomice sprije čili izvršenje osude nad njezinim mužem. Sakrili smo ga da bi taj brak bio o bes- krijepljen. -A sada? - Sada je on, velim, mrtav. Mjesec dana poslije nje zina odlaska nisam ga vidjela. Zavukao se u svoje odaje, dao je donijeti ne čuveni kvantum knjiga i no ć i dan provodi u knjižnici. Vi znate kako je njegovo lice bilo milo i drago. Njegove lijepe o či znale su često gledati s nekom djetinjom bla-goš ću. Sasvim se promijenio. Crte lica su tvrde, a ironija oko usta jako je naglašena . Mami, njegova je glava prepuna, on ne će biti dobar vladar. - Morate ga oženiti, a žena može mnogo. - Da ga oženim, to je moja jedina i posljednja nada . - Veli čanstvo, umorit ćete se kod mene! - Naprotiv, teško mi je bilo ovih mjesec dana kad n isam imala vas da se izjadam. - Veli čanstvo, ne smijete biti nesretni! - Ne smijem biti? A kada sam bila sretna? Potražite to u mo joj prošlosti. Otac je odredio da budem nasljednica prijesto lja. Odredio mije muža da me prati na tom putu. Bio je lijep, vedar i veseo. Doveli su ga na dvor da s njime drug ujem. U svojoj samo ći ljubila sam ga poput kakve djevojke iz pred gra ña. Ali moj Mauzi vrlo je rado zamjenjivao ljubav ml ade carice za bilo koju drugu ženu. Sve sam činila da mu bude položaj dostojan. Dala sam mu naslove, ali sve to n ije koris- tilo.Volio je lagodan život i žene. Volio je odviše novac i teško se ogriješio. No ostavimo to! - Ipak je bilo i svijetlih trenutaka, veli čanstvo! - Nije! Mlada, života željna carica, u kojoj sve ki pi i vri, uz muža koji mi nije pružio ništa osim dužnosti da pov ećavamo obitelj... Mene su raspaljivale katkada neobuzdane želje za užitkom, a ljudi nisu slutili da se carica koja zap ovijeda dr žavom ne može naužiti ljubavi i mladosti. Tko zna š to su ljudi sve o meni rekli, što su sve mislili. Carica puna života, što ona može i smije? Tražila sam, htjela i tražila , da ugasim žed i da odahnem, ali sam se opet trgla natrag. Car ica sam, dužnost zahtijeva da vladam i ra ñam. Moram roditi dinastiji što više nasljednika, da više nikada ne izumru mušk arci. Ra ñala sam i vladala. Moj princ lotarinški Franjo Stje pan je bio - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE zadovoljan. Osje ćao je daje njegova dužnost ispunjena. Šesnaest puta bila sam majkom. O čito je da mije prebrzo oduzet svaki osje ćaj užitka. I priroda me lišila svega što ima obi čna žena. - Ali vas je okrunila vje čnom slavom vladarskom! -A kome je to ostavljeno? Josipu! Nekom meni nepozn atom stranom zanesenjaku, čovjeku kojega oduševljavaju misli što su nastale u bolesnim mozgovima i našem vremenu ve ć dale mnogo lu ñaka. Ali ovi su svi dolje, dolje ispod prijestolja! Ah, nije li strahota da se sada, nakon toliko godin a rada, u starosti moram bojati svoga sina, koji će do ći za mnom da raz-ruši carstvo? Što će biti s mojom dinastijom? Kakva će biti generacija habsburško-lotarinška kad pomisli m na sve poroke svojega muža i sablasti koje vidim u Josipu? Ah, mami, moji su živci pri kraju. Nisam više gospodar svoje snage. Kad biste b ar vi brzo ozdravili! Vidite kako sam sentimentalna! Nisam se imala kome izjadat i. - Straši me, veli čanstvo, iz vaših usta tolik pesimizam. - Ne znam što je to. Možda predznak kakve nesre će. Pro

šle no ći činilo mi se da sam vidjela u koridoru sjenu bijele žene. Znam, privi ñenje, ali mene nikada nisu plašila takva privi ñenja. U sobu u ñe knez Khevenhiller. - Kneže, pogledajte, naša dobra grofica na putuje o zdrav ljenja. Znate što mije priop ćila o vašem dnevniku? Da ga ka nite ostaviti historiji! - Veli čanstvo, želim svojoj djeci ostaviti u baštinu ponos na svoga oca, koji je bio tako sretan da bude vašim dvorskim nadmeštrom. - Čujte, kneže, ako ste napisali štogod o ljubavi pres tolo nasljednika prema ne ćakinji grofa Keglevi ća, to brišite! Doka zat ćete mi time veliku ljubav. Vi znate kakve su babe s trani poslanici. Raznose i stvaraju razli čite pri če o mome dvoru. Uostalom, ta grofica ne će pasti povijesti u o či, ali Vilma... Ponovno vas molim da odnose cara Franje Stjepana prema Vilmi Auersper g ne dirate, ili ih prikažite prijateljskima. Velika bi to bila bol da uz moje im e historija zabilježi i Vilmu Auersperg. Najbolje će biti da govorite samo o prijateljstvu obiju dama prema Josipu i caru Stjepanu. - Veli čanstvo, bit ću sretan ako svojim perom izbrišem iz povijesti ono što vama nije drago, ali engleski pos lanik se mnogo zanimao za groficu, i tko zna nije li pronio o njoj glas u Londonu. Lord ima ujaka kojemu mnogo i često piše. - Svejedno! Vilma, Vilma, je opasna. Mogu je stavit i upo- redo sa mnom, a to ne ću! Ne ću! - Njegova visost princ Leopold želio bi posjetiti g roficu - najavi komornik. Mladi ć je ušao, naklonio se carici i njezinoj bolesnoj pr ijateljici. - Ti me jedini shva ćaš! Upravo me dira tvoja pažnja prema mojoj prijateljici. - Vaša je visost spremna za vjen čanje? - upita grofica. - Da, sve je spremno! - Leopolde, pregledala sam tvoje dvorsko ure ñenje. Zado voljna sam sa svim osobama, ali me čudi što će ti toliki pjes nici, spisatelji i gluma čka trupa. Pazi, Leopolde, fanatici novih ideja misle da je znak velike kulture družiti se s pjesnicima, piscima, glazbenicima i glumcima. To ti je valjda p rišapnuo Josip, ali ne bavi se takvim malenkostima kao što s u ti ljudi. Trebaš ih, da ti perom služe kao lakaji, ali u druš tvu njihova imena nisu vrijedna spomena. Kad iza ñeš iz kazališta, odbaci uspomenu na sve te ljude kao papir od bombona! U do brom društvu ne govori se o ljudima od teatra i njima sl i čnim. Tako treba da odgojiš i svoju djecu, jer ako se Josip ne oženi, tvoj će sin sjesti na prijestolje da u svemu slijedi moj duh. - Veli čanstvo, ako moj sin ikada sjedne na prijestolje, po ći će vašom stazom. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - A sada molimo! Molite svi da grofica ozdravi što prije. Nije ozdravila. Dva dana kasnije je umrla. Carica j u je dala sahraniti u vladarskoj grobnici i odredila osmodnevnu korotu. Šest mjeseci kasnije čitav se dvor našao u Innsbrucku. Sjajne povorke i k očije, plemstvo i brojno dvorjanstvo razvilo je nevi ñenu raskoš. Princ Leopold čekao je svoju zaru čnicu, in-fantkinju Izabelu, i drugi je dan s veliki m sve čanostima obavljeno vjen čanje. Nave čer, poslije sve čane predstave u kazalištu, povukla se carica u kneževski salon i pozvala Josipa. - Htjela bih saznati kada želiš da pripremim tvoje vjen

čanje? - Veli čanstvo, zahvaljujem na trudu, ne kanim se ženiti. - Josipe, ja sam stara. Tebi je potrebna žena koja će te obuz davati. - Hvala! Bit ću sam svoj ko čijaš! - Ti ne osje ćaš dužnosti? - Ve ć sam jednom rekao veli čanstvu da država može tražiti od mene sve, i život, samo ne moju li čnu slobodu. Rastali su se mrko. Carica se htjede uputiti na po činak, kad opazi na vratima Khevenhillera, blijedog i drhtavog. -Veli čanstvo, budite jaki! Nešto se strašno dogodilo! - Može li se oko mene dogoditi štogod dobro? -Veli čanstvo, poslije kazališne predstave car Franjo Stje pan ušao je u svoje odaje, zateturao i pao. Na mjestu j e ostao mrtav! Nijema, suhim očima i uko čenim licem gledala je carica u svoga dvorskog nadme štra. Ni rije či, ni suze, ni usklika. Nadmeštar zuri u nju i čeka što će se dogoditi. Carica ne re- če ništa. Prolazile su minute. Ona stane kora čati po sobi gore--dolje, i tek tada prozbori: - Gospodine grofe, obustavite sve čanosti! Odredite da svi skinu sve čana odijela i da ih zamijene crninom. Pobrinite se za carev prijevoz u Be č. Javite Kaunitzu i Leopoldu. Svima. Idite! Oko pola no ći pozvan je k carici knez Kaunitz i nadmeštar. Njez ine su o či bile zaplakane. - Kancelaru, valja nam se rastati. Sita sam svih ud araca ko ji me iz dana u dan snalaze. Jedan prestiže drugoga . Želim se povu ći u potpuni mir. - Što namjeravate, veli čanstvo? - U ovoj pala či u kojoj je umro car uredit ću sama sebi sa mostan. Ovdje želim provesti svoje dane i pomiriti se s Bo gom kojemu sam valjda nešto skrivila, jer me ina če ne bi uda rao svim bolima i razo čaranjima. Povla čim se s prijestolja i predajem ga Josipu. Na vama je da ga vodite putem k oji smo mi, vi i ja, zacrtali. - Veli čanstvo neka dobro promisli! Bojim se da državi nije od koristi tako nagla promjena. - Umorna sam od svega i povla čim se. -Veli čanstvo bi time ostavilo brod koji je sagradilo. Nad am se da će u vama pobijediti briga i skrb za državu. - Na vama je da Josip ne prekora či granice koje smo pos tavili. - Veli čanstvo ne pozna svoga sina. Njegova su na čela pre uranjena i volja nepodatna. Razmislite, veli čanstvo, dobro razmislite što ćete u činiti. - Mislit ću! Kad je car bio prevezen u Be č, nije više nitko čuo iz cari činih usta da se želi povu ći s prijestolja. Car je pokopan s velikim ža-lobnim sve čanostima koje je odre ñivala carica. Poslije pogreba primila je u dubokoj žalosti izraze sažaljenja čitavog plemstva i poslanstva. Kad joj je prišla Vilma Auersperg, ca rica re če: n MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Da, kneginjo, mi smo obje mnogo izgubile! Tre ći dan predala je kneginja carevu doznaku koju joj j e dao dan prije smrti, a glasila je na 80.000 forinti. Carica odredi da joj se isplati. Tada se povu če u svoje odaje, presvu čene sivom tkaninom, i po španjolskoj etiketi dvorske korote odreže svoju bujnu kosu. Zat im pokrije sve kipove i slike crnim velom.

DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE mije strašno teško i kako se bojim što će biti s mojim siromašnim prijateljima jezuitima. Otkrili su kod njih mnogo, vrlo mnogo ru žnih stvari. Kažu da su pronevjerili velike svote. Njihova ku ća u Klancu Svete Ane sama po sebi oštetila je mnoge tvornice čokolade, prodava če vina, ljekarija itd. Oni su na štetu gra ñana i države krijum čarili, trgovali sva čim, dapa če i s gotovim haljinama i razli čitim drugim potrepštinama. Govori se da su četrdeset milijuna uložili u engleske i holandske banke, a tko zna što će se još prona ći..." Josip postade suvladalac svoje majke. Dva razli čita svijeta, dva na čela nastavila su borbu, samo u ja čim, odlu čnijim, stvarnijim pitanjima. Izme ñu prvoga kata, gdje je stanovala ona, i drugoga, u ko jemu je stanovao on, izme ñu "starog" i "mladog" dvora vodio se neprestano boj k oji se pretvorio kasnije u pismeni rat. Car bi teškom mukom izvojštio pobjedu poneke svoje ideje, i to tek napola. Cesto su sa stola presto-lonasljednikova do lazile na vladari čin stol ostavke. Kancelar Kaunitz bdio je nad tim kreševom samo kao izmiritelj. Protiv jezuita nastavio je borbu, dokazuju ći je podacima o njihovim nedjelima u Španjolskoj, koja je vodila borbe protiv isusovaca u samom Rimu, traže ći od pape da ukine red, dok nije izišla čuvena papinska bula Dominus ac Redemptor, kojom papa ukida isusova čki red. Carica je prema akciji protiv jezuita pokazala demo nstrativni pasivitet. Kad je stigla bula, oklijevala je, ali je kona čno potpisala publikaciju. Šest tjedana nakon potpisivanja poslala je svojoj prijateljici, nekadašnjoj dvorskoj dami grofici Ezemberg, ovo pismo: "Sudbina jezuita je zape čaćena! Njihov se red raspušta. Ja sam zbog toga neutješiva i o čajna. Čitav život voljela sam ih i poštivala, zato što sam vidjela u njima samo krjepost. Bili su prijatelji m oga prijestolja. Prepustila sam provedbu te nesretne bule komisiji koju je vodi o savjetnik Kresel. Tebi jedino priznajem kako U ZAGORSKOM ZATIŠJU Vrhove zagorskih brda orumenilo je kasno sunce. Spu šta se predve čerje ispunjeno pjesmom poljodjelaca, dozivanjem pastira i melodioz nim klopotanjem zvon či ća na govedima. Bijelom cestom jure gospodski jaha či, dame i gospoda. Za njima se vitla prašina. Vitka žena upravlja bijelcem. Konj pojuri naprijed. Jaha či su se prepali. Muškaracjurne daje dostigne. - Stanka, Nerin se bijelac poplašio! - Ne vjerujem! Ona ga samo podjaruje. Tako od šale iskuša va Sinišinu ljubav. - Neka ona radije iskušava svoju ljubav, njegova je iskušana. - U odanosti Siniši vrlo si nepravedan prema Neri. Njena ljubav na dvoru prošla je mnogo ve ća iskušenja nego Sinišina. Napokon, u nekoliko godina što uživaju svoj mir, im ao si se prigode uvjeriti da Nera živi samo za Sinišu i za n jihova div nog dje čaka. - Ipak dopušta da joj muškarci udvaraju! - Samo muškarci? U nju su zaljubljene žene, djeca, sluge, seljaci, svi. U nje ima nešto čemu se ne može nitko oprijeti, a - MARIJA JURIC ZAGORKA DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE nije se mogao ni sam naš car kada je bio prestolona sljednik, pa ni pokojna carica. Ne bije ona tako progonila da Nera nije bil a poštena. Carica bije uzdigla do svih časti daje htjela služiti njezinoj osveti kneginji A uersperg. Zašto rogoboriš protiv Nere? - Ljutim se na nju zato stoje tako o čarala Sinišu da joj sve

dopušta, i zove tolike goste. Čemu? Ja se ne osje ćam dobro u tom društvu. Najviše me ljuti ova zelena mladež. Ako se udvara Neri, nije me briga, ali se mota i oko tebe, i ja ću jed nom nekome slomiti vrat. Drugi je razlog politika. Plemstvo rogobori protiv cara. Zato želim ostati daleko od g ospode. - Pravo kažeš! Gospoda mi se ne svi ñaju, no tome je lako pomoći. Ne ćemo k Neri kad ima goste. - Ti si najmilija žena na svijetu! Bijelac se zaustavio. Nera se smiješi. Siniša ju je dostigao. - Nemoj, zlato, zbijati vratolomne šale! - Ne boj se! Moj bijelac i ja vrlo se dobro razumij emo, ali poslušat ću te. Dvorac leži usred perivoja. Dražestan dje čak crne kose i velikih tamnih o čiju zajašio je veliko pseto. Kraj njega ide mladi ć, vodi psa i podupire dje čaka. Mlad sluga tr či za njima vi čući: - Gospodine Lovro, pazite na maloga Ivicu, grofica bi umrla da mu se što dogodi! - Držim ga čvrsto. Ali pogledajte, pred vratima perivoja sto je dva vranca. Sluga krene prema zatvorenoj ogradi. Dva stranca u odorama putuju ćih trgovaca gledaju preko ograde. Stariji zapita: - Je li ovo dvor grofa Vojkffyja? - Jest! Što želite? - Molimo da lije kod njega u gostima grof Erdodv? - Jest, ali njegova je milost s ostalim gostima odj ahala u šetnju. - Moramo razgovarati s njim! - Čekajte ga dok se vrati. Sluga ode. Stranci se povuku na cestu. - Moj Pelegrini, tko je od nas slutio da ćemo jednom stajati pred vratima grofice Vojkffy! - Doživjet ćemo još i to da grof Vojkffy bude zajedno s njom u našem taboru protiv cara. Plja čka on grofovske privilegije kao i naše samostane. Ne bojim se, Siksto, mi ćemo brzo us- krsnuti! Koliko sam star, doživjet ćemo to! Samo treba raditi pametno i lukavo. Velikaši su glupi i neuki. Trebaj u naš mo zak! Bez nas oni su protiv cara nemo ćni. Pazi, dolaze gospod ski jaha či! - Povucimo se da nas grofica ne prepozna. - Ni naš an ñeo čuvar ne može nas prepoznati. - Čekat ćemo Erdodvja iza živice. Oni se povuku sa ceste. Jaha či i jaha čice ulaze u perivoj. Stari gospodin zastao je poslj ednji. Dvojica iza živice iza ñu na cestu. Mršava ruka zaustavi ga. Gospodin se za gleda u starca. - Vi ovdje? Odakle, za ime Božje? Prije pola godine našao sam vas u Ugarskoj. Što vas nosi amo? - Gospodine grofe, dolazimo iz Ugarske. Šalje nas g rof Bathyany. U vašem su nam dvoru rekli da ste ovdje u gosti ma, pa samo došli. Poruka je važna. Čekamo odgovor. -Vratite se u moj dvor. Do pola no ći bit ću kod ku će. Obojica se poklone i po ñu cestom kojom je padao sumrak. U dvoru grofa Vojkffyja planu svjetiljke. Kroz otvo rene prozore razliježe se perivojem žamor, buka i smijeh veselih gostiju. U dvorani stoje kavaliri i dame u živahnom razgovor u. Nera u ñe u svijetloruži častkoj haljini od tila, tanana, nježna i MARIJA JURIC ZAGORKA gipka. Lice joj ruži časta latica, tamne o či osvijetljene čarobnim smiješkom. Njezina ljepota rascvala se u pravoj raskoši. - Oprostite - govorila je gostima - moj sin smatra se prvim

gostom ove ku će. Odviše sam dugo ostavila vaše milosti na samu. Zaokruživši pogledom svu gospodu, primijeti k ako iz pokrajnog salona izlazi grof Erdodv s nekoliko prij atelja. Iza njih je Meško i Siniša. Pogled uprt u nju navještao joj je nešto ozbiljno i važno. Gosti su posjedali k ve čeri. Razvilo se veselo čavrljanje. Kada su sluge dvorile poslasticama i vo ćem, ude u dvoranu Sinišin upravitelj i nešto mu šapne. Doma ćin iza ñe. Nakon dugog izbivanja vrati se s gospodinom srednjeg uzrasta, u plemi ćkoj odori, i predstavi ga gostima. - Nenadano stigao je iz Be ča dragi ro ñak moje žene, grof Keglevi ć! Pozdravivši se s Nerom i gostima sjedne grof k st olu. Gospoda i dame stadoše ga ispitivati o Be ču, o caru, o dvoru. Tada se ujedared okrene k njemu Erdodv. - Pa kako Be čani, što kažu na sve te careve novotarije? - Gdje god se pojavi pozdravljaju ga! - Ne mislim na fijakeriste i fakinažu, nego na gosp odu. No, oprostite što postavljam ovo škakljivo pitanje. Zaboravio sam, vi ste carev komornik i ne smijete govoriti št o mislite. - Naprotiv, preuzvišenosti, smijem govoriti sve što ho ću! Ja sam, uostalom, pristaša novoga careva duha. - Novi duh? Što je to novi duh? Društvo kmetova, po sto lara, razbojnika, luterana i klateži. Znate li vi t ko je pradjed našega cara? Matija Gubec! Njega su na Markovu trgu okru nili užarenom krunom. Što me tako gledate? Javio se Gubec na prijestolju, razara naše stare pravice. - Preuzvišenosti - upadne Siniša - ovdje su dame, a poli tika ih ne zabavlja! - Danas je moda da gospode politiziraju. Naša lijep a do maćica imala je još u djevoja čkoj dobi odvažnosti pobijati DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE zakone, pa sam uvjeren daje danas baš njezina želja da sazna šta se doga ña u državi. Siniša upadne: - Preuzvišenosti, danas moja draga žena jedino želi da vi s njom otvorite ples! Rije č ples tako je odjeknula u srcima mladih dama i kava lira da su svi ustali. Stanka je sjela za klavir i zasvirala. Nera prihvat i ispod ruke grofa. Stari kavalir osjeti poraz i po ñe na ples. Sve se prometnulo u bu čnu, veselu plesa čku gužvu koja se nije osvrtala na upadicu. Ipak se sta ri grof nije mogao udobrovoljiti. S nekoliko svojih drugova ostavi dvor. Poslije pono ći otišli su i drugi. U malom salonu sjedili su prijatelji doma ćina, Meško i Stanka s grofom Keglevi ćem. - Sada nam pripovijedajte, dragi uja če, što vas nosi k nama? - Car mije dao dopust da uredim neke obiteljske pos love. A tim sam povodom došao i kao kurir careve šti ćenice Marice. - Oh, to me veseli! Pri čajte mi o njoj! Kakva je, da li se lijepo razvija? - Nitko ne može s njom nakraj, osim cara! Dražesna je i dvoru zadaje sto briga i neprilika. Nije čuvena ljepotica, ali tko joj pogleda u plave o či, ostat će prikovan kao rob na galiji. Tako kaže car. To bi zna čilo da mu ne će biti dobro. Me ñutim, evo ti, Nero, njena pismena poruka. Dok je Keglevi ć nastavljao, Nera pro čita pismo i zamisli se. - Ne razumijem ovu izreku. Slušaj, Siniša: "Dolazi teško o čekivan čas. Ja sam, eto, velika gospo ñica, a vaš muž postat će generalom. Vi znate što to zna či." - Zaista ne znam na što misli. Do generala je još d aleko. - Nije! - re če Keglevi ć. - Car okuplja sve što je sposobno meñu starima i najmla ñima. Careva desna ruka, komandant

¦~Yw% i MARIJA JURIC ZAGORKA Lasi, sastavlja čitavu četu mladih generala. A sada, dragi Si-niša, gospodi ne pukovni če, dopusti da ti čestitam! Zamalo imenovat će te generalom! Nera, Meško i Stanka tako ñer su čestitali. - Tolike časti nisam zaslužio! Nadam se da će se gospodin Lasi predomisliti. - Ne će! Car mu je nekom zgodom rekao: "Ostavite Vojkffyj a u miru!", ali Lasi je odgovorio: "Trebam ga, njemu ravnih ima malo!" - Sada još manje razumijem kakva je veza izme ñu "velike gospo ñice Marice" i tebe, moj budu ći generale! Možda znate vi, uja če? - Tko bi znao što se vrzma u njenoj glavi! - Recite nam, grofe - upita Stanka - kada će se car oženiti? - Taje rije č pala na dvoru samo za života carice. Poslije nje ne smrti svi su ušutjeli. - Iznenadit će nas - re če Nera. Kasno u no ći svi se oproste sa svojim doma ćinima i napuste dvor. Siniša i Nera ušli su u salon s otvorenom širokom terasom. - Daj da te poljubim! - re če ona. - Ti si majstorski sprije čio Erdodvja da izazove nemilu politi čku prepirku. Nisam li uvi jek govorila da moj Siniša nije samo junak, nego i dosjetljiv čovjek! - Kad bi ti znala kako mi upravo to priznanje godi! No sa da sjedni kraj mene da ti nešto kažem. Kad smo se v ratili sa šetnje zvao je Erdodv nas nekoliko da idemo u Ugars ku, gdje bismo se dogovorili kako da istupimo protiv cara. N aravno, drugi su to jedva čekali. Meško je otkresao da se ne kani mak nuti sa svoje zemlje, a ja sam mu odgovorio da sam u caru upoznao duboko poštenu dušu i ne želim se miješati u splet ke. Erdodv mi dobaci da ne zaboravim što dugujem im enu Vojkffy. Odvratih: "Preuzvišenosti, prepustite meni slavu i diku Vojkffyjeva roda!" Vidiš, to je bio uzrok one upadi ce kod stola. DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE - Dobro si odgovorio, vrlo dobro, mili moj! Ne ću više pozi vati društvo. Sretni smo kada smo posve sami. On je zagrli. - Mi smo presretni, Nero moja, a tko zna kako je nj emu koji nam je tu sre ću dao? Često mislim na njega. Danas, kada je Keglevi ć spomenuo da će me imenovati generalom, osjetio sam iz dna duše želju da mu se odužim. On mije dao vjeru u tebe i nikad je ne bi nitko mogao uzdrmati. Kakva j e to sre ća, Nero! Samo još želim... - Što, dragi moj? - Uvjeriti se daje i on sretan i smiren. - U to sam uvjerena. - Tko zna, možda još uvijek misli na tebe. - Ti si moje veliko dijete! Njega zaokupljaju velik e ideje, ve like osnove, nema on vremena misliti na takve stvar i. Sve je davno zaboravljeno. Ljudsko srce pregara sve, sve z aboravlja. - Samo moje ne može nikada zaboraviti, nikada prego rjeti tebe! Za tebe je plakalo, za tebe je kliktalo. Što sam duže s to bom, to više te ljubim. Ipak si ti vještica, Nero, čarobnice moja! Vani su treperile zvijezde. Siniša prisloni svoje u sne na Nerine. U staroj kuli Erdodvjeva dvora osvijetljeni su proz ori. Pe-legrini i Siksto stoje pred grofom. - O če Pelegrini, putujte! Naše se vrijeme približava! P re dajte grofu Bathyanyju moju poruku. Pouzdajem se da nas ni kada ne ćete iznevjeriti, dogodilo se što mu drago.

Starac uspravi pognuto tijelo. - Nikakve strahote, nikakve patnje i stradanja ne će nas slo miti! Ja i moji drugovi ne ćemo mirovati dok na svetom našem prijestolju sjedi sotona u liku Josipa drugoga! - Tako nam Bog pomogao! - doda Siksto. Pelegrini ispruži tri tanka prsta uvis i zakune se. AiSk;i”;- 4 SABRANA DJELA MARIJE JURI Ć ZAGORKE DVORSKA KAMARILA MARIJE TEREZIJE, SVEZAK 6. Grafi čka urednica Danijela Karlica Korektorica Paula Župan Vesna Škarica Grafi čka priprema Grafi čko-likovna redakcija Školske knjige • ŠKOLSKA KNJIGA, D.D. Zagreb, Masarykova 28 NAKLADA MARIJA JURI Ć ZAGORKA, D.O.O. Zagreb, Vlaška 72b Za izdava če Ante Žužul, prof. Željko Car Marino Smi čiklas Tisak Grafi čki zavod Hrvatske, d.o.o. Zagreb Tiskanje dovršeno u studenome 2004. ISBN 953-0-60248-0 (cjelina) ISBN 953-0-60280-4 (sv . 6) •5$ , :,,•*" •-A CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sve učilišna knjižnica - Zagreb UDK 821.163.42-31 JURI Ć-Zagorka, Marija Gricka vještica / Marija Juri ć Zagorka. - Zagreb : Školska knjiga, 2004. -(Sabrana djela Marije Juri ć Zagorke) ISBN 953-0-60248-0 (cjelina) Sv. 6: Dvorska kamarila Marije Terezije ISBN 953-0- 60280-4 440910034 Knjižnica Zelina