SABRANA DJELA MARIJE JURI Ć ZAGORKE Sabrana djela Marije Juri ć Zagorke GRIČKA VJEŠTICA Svezak 3. Malleus maleficarum Urednica Miroslava Vu či ć Marija Juri ć Zagorka GRIČKA VJEŠTICA Malleus maleficarum (c) ŠKOLSKA KNJIGA, d.d. i NAKLADA MARIJA JURI Ć ZAGORKA, d.o.o. Zagreb, 2004. Nijedan dio ove knjige ne smije se umnožavati, foto kopirati ni na bilo koji način reproducirati bez pismenog dopuštenja oba naklad nika. 5k školska knjiga mjz Zagreb, 2004. NA LOMAČI Brežuljak pod Mesni čkom kulom pretvorio se u ljudski mravinjak. Sivo pr edve čerje pokrilo svjetinu što je na-grnula na Zvjezdiš ću. Snijeg škripi pod nogama, zrak štipa za lice, ali ljudi stoje kao da su se u snije gu zamrznuli i čekaju. Na vrhu brežuljka izdaje odredbe krvnik Matija Punc er, a njegovi pomo ćnici slažu loma ču. Stotinu o čiju nestrpljivo prati svaku kretnju njihovih ruku. U gradskoj vije ćnici sjedio je sudac Kraja či ć, čekao ostale suce i razgovarao s Dvojkovi ćem. Naglo se otvore vrata i na pragu se pojavi Sini ša. -Vi niste kod loma če? - za čudi se sudac. - Gospodine, zar sam zato stekao kapetansku čast daje po- nizujem asistencijom kod ovakve lu ñačke grozote?

- Kakvu to mislite lu ñačku grozotu? - Spaljivanje tobožnje vještice. - Gospodine kapetane, što vam je? - uzrujano će sudac. - Kako možete govoriti o tobožnjim vješticama? - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Jer u tu ludoriju ne vjerujem. Kraja či ć odsko či od Siniše - upilji u njega svoje male o či, a onda uzme sa stola neku debelu knjigu vezanu u koži pa je pokaže kapet anu. - Znate li, gospodine, stoje ovo? - Ne znam. - To je Malleus maleficarum.1 Zakon, posve ćeni zakon o kažnjavanju vještica. Vi ste vojnik i dužni ste taj zakon pošti vati. Svi suci Europe crpe iz ove knjige dokaze o t om koliko zla mogu po činiti vještice. - A tko je te dokaze u ovu knjigu napisao? - Pobožni u čenjak jezuit Heinrich Institoris. - Lupež koji je okrao crkvene novce i krivotvorio p apinske pečate. - Gospodine, vi me silite da podnesem protiv vas pr ijavu da hulite na zakon. - Zakon poštujem, ali taj vaš Malleus maleficarum n eću po štivati. - Dobro. A sad uzmite, evo, nalog gospodina bana da oko loma če sa četom održavate red. - Ako to ban zapovijeda, neka trenkovci čuvaju loma če! - Siniša tek lako pozdravi, pa snažnim koracima iza ñe iz sobe. Sudac je uzeo pero da napiše generalu tužbu protiv Siniše i uputio Dvojkovi ća da njegovo ponašanje priop će grofici Auersperg. Za pola sata stajao je Siniša sa četom na Zvjezdiš ću. Njegovi su momci zaokružili loma ču u prostranom krugu. Mrko promatra Siniša uzburkanu svjetinu i sluša nje zinu buku. Pogled mu padne na lijevu stranu brijega gdje se pokraj jednog drveta stisla Barica, Adam i Nera. 1 Malleus maleficarum (lat.) - "malj vještica", ink vizitorski spisi s konca 15. stolje ća u kojem su popisane upute za kažnjavanje i pronal aženje "vještica". Remetinci se skupili u hrpicu posve blizu trenkovac a i neprestano gledaju u svjetinu. Tito pristupi k Siniši i tiho mu re če: - Nema ga! - Koga to o čekujete? - upita Siniša jednog od Remetinaca. - Pavla Galovi ća koji je optužio Jelicu Kušenku. Danas je došao u ku ću suca Kraja či ća i Tito gaje nagovarao da opozo ve svoju optužbu protiv Jelice. Baš sam bio prisuta n i vidio da taj čovjek trpi zbog svoje optužbe. - Zar bi joj pomoglo da opozove? - Možda. Kad bi svjetina iz njegovih usta čula daje nevina, smilovala bi joj se, a onda bi i sud bio pod dojmom mase. Ako glavni svjedok opozove, sud mora to uvažiti i obnov iti par nicu. - Gledaj, tko dolazi ono tamo iz šume? Izgleda kao kostur! Siniša pogleda lijevo, prema šumi, odakle se upravo iza Ne- rinih le ña šuljao muškarac. -To je on. Dakle, ipak je došao. - Galovi ć ide - šaptala je Barica s druge strane loma če. - Kakav je! Izjeda ga savjest. - Dolazi ovamo! - tiho će Nera. - Recite mu sada... - Poznajete li me, Pavle? - On je stao. - Tražila sam vas nekoliko puta u samostanu, ali ni tko nije

znao kamo ste nestali. Vi znate da sam bila u tornj u. Ondje sam razgovarala s Jelicom! Galovi ć podigne glavu, a Barica ugleda njegovo suho upalo lice i mutne o či. - Vidite, Pavle, umjesto da ste je poveli pred olta r, vi ste je rinuli na loma ču. - Ona se vjen čala s vragom, a mene je mrzila! - Kako vas ne bi mrzila kad ste htjeli da vam bude draga? Da ste joj rekli: imam te rado, oženit ću te, bila bi vas rado uzela. Dok je niste napastovali, ona je mislila sam o na vas. &•L MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Galovi ćeve o či zabodu se u Baricu, a siva mu se usta otvore: - To vam je ona rekla? - Oslijepila ako lažem! Zar je ona kriva što ste vi o njoj uvi jek sanjali? I ona je sanjala o vama pa vas zato ni je okrivila da ste coprnjak. Još vam je poru čila da vam sve oprašta. Galovi ć se zgrbio kao da ga je netko udario toljagom u zat iljak i zagledao se u smrznuti snijeg. - Dolaze! - Dolaze! - vikne u isti mah stotinu glas ova. -Vode coprnicu! Svjetina se ustalasala vi čući i dozivaju ći ostale na okup. Sve se razgibalo i ustr čalo. Ljudi su se stisli uz dva zida. Izme ñu njih prolazila povorka. Naprijed stupahu gradski panduri nose ći, po starom obi čaju, velika koplja, iza njih šestorica grabanata u zelenim kaputima s goru ćim bakljama, a onda krvnik Matija Puncer. Ponosno uzdiže glavu pokrivenu šubarom. Ogromno je tijelo zamotano u crveni plašt, a u ruci nosi crni štap, znak smrtne osude. Sad se pojave volovi, upregnuti pred žuta kola, opk oljena naoružanim stražarima. U kolima sjedi poguren otac Smole, uz njega sjena o d žene, omotana u crni rubac. Svjetina se potiskivala prema kolima: - Gle mrtva čke glave kako viri iz crnog rupca. - Sto? Zar te vrag ostavio na cjedilu? - Zašto nije došao po tebe crveni vrag na konju? - Ne isplati mu se spašavati grdobu. Ovako je dovikivala svjetina, dok je nesretnica u k olima zurila preda se kao daje ve ć mrtva i kao da ništa ne čuje i ne vidi. Sa Zvjezdiš ća zacinkalo mrtva čko zvonce. - Slušaj, kako ti zvone vrazi! - vikale neke stare žene. Za kolima stupao je kapelan škrope ći put kojim su prolazili da otjera ñavle koji, sigurno, prate svoju službenicu na loma ču. Posljednji se pojavi sudac Kraja či ć pra ćen sucima i prisež-nicima, Dvojkovi ćem i Saleom, sa vlasuljama na glavi i potpunom suda čkom opremom. Na kraju povorke stupao je Mi-kica Smernjak. Pred loma čom skinuše grabanti Jelicu s kola. Nije mogla stajati na nogama, jer su joj bile zdrob ljene pa je ostala napola sjede ći napola kle čeći. Ruke sa zdrobljenim ranjavim prstima opustila je kraj sebe kao da i ne osje ća da su njezine. Glavu je spustila na prsa. Iz svjetine padale su na nju bijesne psovke i pogrd e. Sudac Kraja či ć, okružen pratnjom, razmota papir i stade čitati: "U ime njezinog veli čanstva carice i kraljice Marije Terezije izri če se ovime osuda Jelici Kušenki - po vlastitom priznanju pravo j vještici. Jer je činila ljudima zlo, za čaravala cvije će u vrtu duv-na,2 onda obmanula čarolijama Pavla Galovi ća tako da još danas ne može na ći mira i spasenja svojoj duši, osu ñuje se prema postoje ćim zakonima da se živa spali na loma či."

Strašan vrisak iz Jeli činih grudi potrese zrak. Krvnik Puncer pruži Kraja či ću crni štap, a ovaj ga prelomi napola i baci pred nju. Svjetina zaurla: - Smrt coprnici! Živio sudac Kraja či ć! Na krvnikov znak pograbe grabanti djevojku, odvuku je na loma ču i stanuje vezati. U tom trenutku bane pred suca Galovi ć, baci se na koljena, stane mahati rukama i udarati se u prsa. 2 Duvna (lat.) - opatica, redovnica, kalu ñerica. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM To je presenetilo svjetinu i ona najednom zašuti že dno gledaju ći u Galovi ća u nadi da će joj on re ći o vještici još nešto strano. Kroz tišinu prodirao je njegov o čajni drš ćući glas: - Nije me op čarala čarolijom. Htio sam je imati za dragu, ona nije htjela - bila je poštena, a ja sam mislio daje privoljela vragu. Krivo sam je optužio! Smijeh svjetine zatomi odgovor Kraja či ćev. - Sudac vam poru čuje da mu ne vjerujete. Vrag gaje opsjeo - vikne Mikica svjetini gromkim glasom. Kraja či ć samo potvrdi glavom u znak daje to doista rekao, a kapelan stane škropiti Galovi ća svetom vodom kako bi istjerao iz njega vraga. Ali Galovi ć nastavi vikati: - Nije mene vrag opsjeo, nego me savjest zapekla. D anas sam se pri čestio i kunem se da ona nije coprnica! Lagao sam i opozivam sve što sam rekao. Očajni Galovi ćev glas iš čeznuo je u vici i buci svjetine. Svaki je vikao neš to drugo. Nastala je op ća zabuna. Grabanti su svezali Jelicu za stup, a ona je drhtal a i strahovito vikala. Sudac je izdavao naloge. Galovi ć se sruši na zemlju, i stane sebi čupati kosu. -Vragovi su ga napali! Bjesomu čan je! - Užgi coprnicu, odmah će ga vrag pustiti. Ruke se Jeli čine pružile prema svjetini. Iz prestravljenih njezi nih grudi zarida strahovita, lu ñačka molba: - Ubijte me! Smilujte se! Ne dajte da živa gorim! U bijte me! U rukama krvnika zasja baklja, on ju okrene k loma či, a smola i drvo plane. Vru ći žarki traci plamena poput ognjenih zmija zasiktal i oko Jelke. Njezino se lice strašno izobli či, o či joj se prevrnu-le, prsti stadoše grepsti po zraku , a iz prestravljenih grudi kri čao je samrtni užas: - Ubijte me - ne dajte da živa gorim! Smilujte se, ljudi! Zar nema nikoga tko bi se smilovao? Bacite mi, za ime B ožje, nož - ustrijelite me - da ne izgorim živa. Siniša osjeti na svojoj ljevici hladnu ruku koja ga je čvrsto stisla. Do ušiju mu dopre drš ćući Nerin šapat: - Za ime Boga, oslobodite je da ne izgori živa. Mol im vas, Siniša! On se lecne. I ne pogleda tko ga drži za ruku, lati se pištolja i zapovjedi svojim momcima: - Pucajte u zrak! Oštri gromoviti prasak zagluši urlik svjetine, a Je lica se u isti mah nagne smirena niz loma ču.

Dim zakrije trenkovce, svjetina vrisne i u divljem bijegu uz-makne natrag. Suci i gradska gospoda skameniše se. Nastala gužva i kri ka. Strah i neizvjesnost gonila je svjetinu u o čajno klupko. Samo je plamen nepomu ćenom že ñom sukljao ispod suhog drveta i hvatao se smirenog beš ćutnog Kušenkinog tijela. Ne-rina ruka još je uvijek držala gr čevito Sinišinu ljevicu. Dvojkovi ć prvi pohiti k Siniši i vikne: - Što ste to u činili? - Svjetina je htjela da nas potisne i provali do lo mače. Zato sam dao pucati u zrak. - Ali ste ustrijelili vješticu. To je upereno proti v osude. - Ako je doista tko to u činio, odgovarat će za to! - Tko je ova ženska ovdje? - re če Dvojkovi ć i pokaže Neru koja je stajala kraj Siniše, pa mu se o čito u činila sumnjiva. - Nisam vam dužan polagati ra čun ni za koga! Siniša lagano gurne Neru medu svoje momke i šapne j oj: - Sad ja molim vas: brzo bježite ku ći. Ona se pokorila i prihvatila Filipovu ruku da je iz vede iz osinjaka. Ali bilo je prekasno. Svjetina se oporavila od prvog straha i u prla o či gore u loma ču. Plamen je zahvatio MARIJA JURI Ć ZAGORKA M A L L E U S MALEFICARUM Kušenkino odijelo i u dva tri hipa ga proždro. Ona je ležala u ognjenom plastu. - Ne vi če! Ne vrišti više! - pitala se preneraženo svjetina . - Kako? Ne će da jau če? - Još joj nije oganj dosta vru ć. - Pa nije viša živa. Netko ju je ustrijelio! - povi kne Mikica. Silni bijes i razjarenost prodre iz svjetine. Krika i vika uz digla se iz gustog klupka ljudi. - Ustrijelio ju je netko daje spasi muka! - Tko je spasio coprnicu? Tko spašava coprnice? - Razderimo ga! Ubijmo ga. - Trenkovci su pucali! - vikne Mikica. - Udrite po coprnjakima! Strašan bijes obuze svjetinu koja je željela da se nasla ñuje patnjama vještice kad joj se plamen živoj upije u meso. Zato navali n a trenkovce vi čući: - Oni su je ustrijelili! -Vražji ortaci! Saveznici coprnica! Siniša stane na čelo svoje čete i zagrmi: - Natrag! Ne dirajte u carsku vojsku! Momčad je uperila na svjetinu pištolje, ali im Siniša z apovjedi da nitko ne puca. Onda opet povi če svjetini: - Opametite se, ljudi. Tu nema saveznika vraga. Mi smo služ benici kraljice. - Coprnica je vaša kraljica. Udrite ih! Najednom netko vikne: - Ona na loma či nije coprnica. To je samo obmana. Gledaj te - tu je coprnica. Sad isko či jedan pandur iz mnoštva i pokaže Neru koja je sta jala zašti ćena trenkovcima. Siniša problijedi. - Eno vam, gledajte, crni rubac i mrtva čka glava! To je Ku- šenka! Prevarili su nas. Svjetina se baci prema trenkovcima, a konji stadoše skakati. - Pucaj! - zapovjedi Siniša i prvi podigne pištolj. I opet prasnuše hici u zrak, a svjetina nagne u bij eg. - Filipe! Sad brzo bježi s njom ku ći! Obidi Gri č naokolo i

udi na Kamenita vrata - nipošto na Mesni čka. Tko je dirne sa- sijeci ga. Dvojica neka te prate! Filip se izgubi s Nerom u smrznutu šumu. Kroz no ć žarila se loma ča. Truplo Kušenkino pretvorilo se u živu žeravicu. Sudac Kraja či ć pristupi blijeda lica k Siniši koji ga odmah napad ne: - Vi odgovarate za sve što će se dogoditi. Vaš pisar huška svijet na vojsku. - Vi ste se urotili protiv osude izre čene u ime kraljice! - Onaj kojemu se dokaže daje pucao u Kušenku neka b ude kažnjen. - Kakvu ste to žensku skrivali? Svijet misli daje o na Kušen- ka i da je sve prijevara. - Zaštitio sam žensku koju je napala svjetina! Što ja znam kamo je nestala. -Tko je ona? - Ni to ne znam! Pritom je Siniša pogledao u tamu u kojoj se izgubio Filip s Nerom. Srce mu je zadrhtalo od brige. Samo da im uspije pobje ći - poželi u sebi. Kad je svijet vidio da sudac razgovara sa Sinišom, opet se stane približavati trenkovcima. - Ako tko od ovih ljudi stavi ruku na moju mom čad, platit ćete vi glavom - zaprijeti Siniša Kraja či ću. Prijetnja prestraši suca i on se okrene k svjetini: - Po ñite, ljudi, ku ći. Trenkovci su pucali u zrak, oni nisu u- strijelili Kušenku. Vi znate da ñavo često sam umori svoju co prnicu da bije lišio muka. Sigurno je to u činio i ovaj put. I MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Ove su rije či djelovale na puk snažnije nego pištolji trenko-va ca. Narod se smirio, nije više navaljivao na momke, nit i na Sinišu. Razo čaran što nije mogao da gleda vješti čine muke buljio je svijet u loma ču što se u no ćnoj tami žarila poput baklje. Ali sad ih uskomeša vrisa k žene. Neka žena ležala je na snijegu bez svijesti. Nitko se nije usudio dota ći je. Svi su od nje pobjegli kao od ñavla. Siniša je dojašio me ñu svjetinu koja se, opazivši iza leda konja, rastr čala. Sagnuo se i pogledao u snijeg gdje je zamijetio one sviještenu djevojku. Si ñe s konja i pridigne joj glavu. Upravo se iznenadio kad je ugledao neobi čnu ljepotu. Stane joj snijegom trti čelo od čega se djevojka polako osvijestila. Oko njega sakupio se svijet i nekako ga sumnjivo gledao i sve nešto mrmljao. - Zašto se vi, gospodine, brinete za ovu djevojku? - upita ga jedan gra ñanin. - Zašto da joj ne pomognem? - Jer, sigurno, nije prava - kad se onesvijestila. Zašto se bo ji loma če? - Zar nije mogu će da joj je teško gledati gdje ljudski stvor gori? - A zašto mi možemo gledati mirno? Ha? - izbe či se na Si nišu neka debela žena i podbo či se. - Zašto nas nije strah? - prihvati odmah druga. - Jer znamo da nas ne će pržiti na loma či, jer smo poštene, jer nemamo ništa na duši. - Jest, tako je - potvr ñivao im je Mikica koji se za čas stvo rio uz Sinišu. Raspoloženje protiv djevojke stalo je rasti. Siniša je razabrao daje u pogibelji i pogleda oko sebe ne bi li se pojavio tko god kome bi djevojku mogao povjeriti.

Prestrašeni banuše preda nj Barica i Adam. - Ne biste li poveli ovu djevojku sobom? - upita on Baricu. - Zar joj je pozlilo? Neka samo po ñe s nama - odvrati Bari ca i prišapne Siniši daje izgubila Neru. On je umir i daje poš la s Filipom okolišnim putem ku ći i zamoli je da djevojku uz me sobom. Nekoliko baba skupilo se dotle oko Mikice koji im j e šap ću- ći govorio: - Ovo nisu čisti poslovi! Taj se kapetan neprestano vrti oko hljebarke. Ali svoje pripovijedanje nije mogao nastaviti. Od M esni čkih vrata, kojima se ve ć jedan dio svjetine uspinjao na Gri č, čula se vika i strka. Ljudi stadoše bježati onamo da vide stoje. Siniša uzjaše svoga konja i pozove mom čad da ga slijedi. Trenkovci pojuriše prema Mesni čkim vratima gdje se svijet tako natiskao da se jeda n drugome gotovo htio popeti na le ña. To je pobudilo kapetanovu znatiželju pa se progura pred vrata. Na jednoj vratnici pod zidom, nedaleko od zelene sv jetiljke, pružao se strašan prizor. Na željeznoj izbo čini visio o užetu neki čovjek. Lice mu poplavilo, o či isko čile, a iz crnih usta provirio jezik. Mnoštvo je preneraženo gledalo u čovjeka i s nekim strahom šaputalo: - Galovi ć! Galovi ć! Vratarica je prestravljeno zurila u njega i glasno jadiko-vala: - Joj, joj - zašto nisam išla za njim? - Kamo? - pitali je neki muškarci. - Doletio je k meni u sobu - pripovijedala je vrata rica drš ćući od uzbu ñenja. - Izgledalo je kao da mu se pamet okre nula. Pjena mu se cijedila iz usta, a o či je izbe čio u mene da me je sve groznica tresla. - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - A stoje htio? - upita nekoliko ljudi u isti mah. -Vikaoje kao da ga, Bože mi prosti, ñavoli peku na ražnju: "Krivo sam je optužio, a oni su ipak zapalili loma ču! Bože, to ne mogu preživjeti - mu či me, razderat će mi prsa." I onda pograbi uže na kome sam sušila rublje i okrene se vi čući: "Nisu mi htjeli vjerovati, prokleti bili. Sam ću olakšati svoju savjest." - Tako je rekao? - upita jedan gra ñanin plaho. - Da, to je rekao i onda istr čao iz sobe, a ja sam se bojala iza ći za njim, i sada, eto, vidite - objesio se na vrat ima. - Savjest gaje zapekla, jer je krivo svjedo čio. Svi se ogledaše prema čovjeku koji je rekao ove rije či. Bijaše to Tito. - Sin gradskog suca! - šaptali su iznena ñeni gra ñani. - Kako vi to znate? - vikne prijete ćim glasom gradski pri- sežnik Jela či ć koji je sudjelovao pri Jeli činoj osudi. Tito se uspravi: - Jer je to sam rekao, a i dokazao ovime. Čovjek svoj život neće odbaciti za što god. Kad se netko sam ubija i u času smrti veli da ju je krivo optužio, onda je to istina. U s mrtnom času čovjek ne laže. Svi su zašutjeli. Nitko mu nije protuslovio. Rije či što ih je izrekao Tito pale su kao teška istina koju nitko nije mogao da pore če. - Zar nije Kušenka sama priznala daje vještica? - v ikne Mi- kica koji je stajao uz prisežnika.

- Da, priznala je - odvrati mjesto Tita njegov prij atelj Mala- koczy - ali da vas metnemo na muke, i vi biste odma h tu pred nama priznali da ste vi objesili Galovi ća. I opet nije svjetina odgovarala. - Kako smijete ovako govoriti? - ponovno će prisežnik Je la či ć. - Zar nije ona grofovska vještica priznala daje K ušenka coprnica? - To nije istina! - klikne u isti mah do desetak ml adi ća. Remetinci se najednom našli na okupu i stali vikati : - Kontesa nije ništa priznala i oni koji to vele - lažu. Grañani su iznena ñeno slušali ovu prepirku i kao daje nisu shva ćali. Mikica je, me ñutim, naglo iš čeznuo. A prisežnik Jela či ć nastavi: - Kušenka je s kontesom Nerom pravila tu ču i ubijala marvu. - Ne dajte se ljudi zavoditi! - povikne opet Tito g romkim glasom. - Kako bi ženski stvor mogao da pravi tu ču?! - Coprnice prave tu ču, a vrag im daje mo ć! - re če Jela či ć. - Jest, coprnice su za sve krive - povikne više gla sova, a drugi su odobravali. - Vrag nema nikakve vlasti - sva je vlast u Božjim rukama. Tko god tvrdi da vrag i vještice mogu po volji prav iti tu ču, na nositi ljudima bolest ili pretvarati ljude u životi nje, taj daje ve ću vrijednost vragu nego Bogu! Sva su lica preneraženo zurila u Tita, a sve su ga oči zabrinuto pitale: "Zar je mogu će da mi dajemo ve ću vrijednost vragu nego Bogu?" - Ima pravo - promrmljalo je nekoliko muških glasov a, dok su neke žene gledale u Tita s tihim ushi ćenjem, ali se, o či to, nisu usu ñivale ni pisnuti. Dok su neki odobravali, šapne grof Čikulini Titu: - Kad se umoriš, preuzet ću ja rije č. - Samo me pustite - odvrati Tito i nastavi govoriti : -Ali, recimo, kad bi vrag mogao dati coprnici tolik o moći da može letjeti zar ne bi ona najprije odletjela s loma če? Ako se vrag može provu ći kroz šiva ću iglu - kako se to veli - zašto se ne provu če kroz rešetke coprnja čkog tornja i zatvorene žene ne spasi iz zatvora? On bi se mogao uvu ći kroz rešetke tornja, uspavati stražare i coprnicama otvoriti vrata da po bjegnu! MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Svjetina je na čas stala kao ukopana. Ovi su razlozi djelovali. Nas tade tišina. Ali samo na čas. Najednom se pojavio Kraja- či ć. Bio je blijed, o či mu se raširile, a donja čeljust mu je drhtala. - Nesretnice! - krikne sudac. - Iz tebe govori ne častivi! U mnoštvu je zamrmorilo iznena ñenje. Odmah zatim, kao da su se ljudi probudili oda sna i od časovite obmane, povi ču deseci glasova: - Ne častivi, da ne častivi! - ðavo ga je opsjeo! Vrag brani sebe i vještice na nje gova usta! - čuo se glas gradskog odvjetnika Dvojkovi ća kraj ko jega je stajao Sale. Dvojkovi ć je po čeo ponovno vikati: - Evo, ljudi, koliku vlast ima ne častivi! Nahuškao sina pro tiv oca. Sin gradskog suca govori protiv onoga koji ispovijeda zakon i vjeru. Zar bi to u činio sin suca Kraja či ća da ga nije op sjeo ñavo? - Lažeš, huljo! - vikne Tito drš ćući od bijesa. - Iz mene go vori zdrava pamet i poštena istina, a vi zavodite n esretni puk i silite ga da se klanja vragu. - Zar nije ovaj pošteni narod vidio na svoje o či kad je po

bijelom danu vrag oteo vješticu Neru? - odgovori uz buñeno Dvojkovi ć. - To nije bio vrag, nego čovjek, vi to znate najbolje. Titove se rije či nisu mogle razumjeti. Svjetina je planula bijesom , sipala psovke, pogrde i kletve na vješticu koju je ñavo oteo po bijelom danu i stane se prijetiti Titu koji brani tog ñavla i vještice, a i Remetincima koji su Tita okružili da ga obrane od mnoštva. Kraja či ć je drhtao. Dvojkovi ć, Sale, Mikica i Jela či ć nešto su govorili sucu živo mašu ći rukama, a svjetina se sve više tiskala oko Remeti naca i vikala: - Fina su to gospoda koja brane vraga. Je li vam da o cekina zato?! - Sram vas bilo! Fiškali coprni čki. - Bacite ih kroz gradska vrata! - Van s Gri ča! Ne ćemo imati vražjih slugu me ñu nama! - Oni su sami coprnjaci, zato i brane svoje drugari ce! Van iz našeg grada! Gadovi! Babe stadoše pljuvati prema mladi ćima, a muškarci dizahu pesnice i batine. - Ho će da nas ubiju, jer im propovijedamo istinu - plane Malakoczv. - Šuti Francesko, nosiš glavu u torbi - opomene ga Tito. Remetinci su razabrali da su u životnoj pogibelji. Ali nisu mogli iza ći iz mnoštva koje ih je zaokružilo i potisnulo na v rata. - Grofovski derani da ovdje brane coprnice?! - povi če Mi kica svjetini. - To ne ćemo dopustiti! No još to nije izgovorio kad mu najednom glava klon e, nagne se na lijevu stranu, a u zraku se opazila Franceskova ruka kojom mu je d ao zaušnicu. To je svjetinu još više razjarilo i ona nahrupi na mladež. Ali u isti čas zatopo ću konjska kopita. Ljudi shvatiše da na njih navališ e konji na kojima su sjedili ogromni jaki momci s pištoljima u ruci. Žene stadoše vrištati, a muškarci se bijegom ukloni še konjima. Za čas su Remetinci stajali na čistini, opkoljeni tren-kovcima. - Sad se požurite ku ći! - dovikne im Siniša koji je izveo tu navalu na svjetinu stoje ći sa svojom mom čadi izme ñu mno štva i Remetinaca. Kad je svjetina razabrala da su im trenkovci oteli iz ruku mladež, obrati svoj gnjev prema njima. Ali to njih nije smetalo. Oni su mirno stajali, dok su Remetinci vikali: - Vivant Remetinci! Vivat prosvjeta! - Čujte coprnjake - odgovarala im svjetina. r~~ MARIJA JURI Ć ZAGORKA OPSJEDNUTI VRAGOM Magistrat opkolila uzbu ñena svjetina, a ugledni gra ñani okupili se u skupinu i bučno raspravljali o doga ñaju što se netom zbio. Žene se razdijelile u više grupa, a djeti ći, šegrti i drugi svijet opsjedao ulaz u magistrat i željno o čekivao da sazna što će gospoda od grada u činiti s onima koji su pogrdili zakone i sud. Katkad pojavio se na vratima magistrata Mikica tako važna lica da gaje svijet svaki puta saletio sa stotinu pitanja. Ali on je sv aki put odgovarao: - Još nismo ništa odlu čili. Čekajte malo - nije to mala stvar kad sin gradskog suca popljuje zakone! I svjetina je ostala i dalje na trgu pred magistrat om na snijegu, ledu i zimi strpljivo čekaju ći što će biti. Dotle se u sobi gradskog notara Salea odigravao uzb udljiv prizor. Gradski sudac Kraja či ć stajao je sav blijed, potišten, pognute glave nasr ed sobe. Odvjetnik Dvojkovi ć i notar Sale govorili su mu: - Tito ne bi nikad iz vlastite pobude ovako govorio . Ili ga je opsjeo ñavo, ili gaje za čarala kakva vještica da se vama o-

sve ćuje pa nesretnik ne zna što govori. - Vi ga morate kazniti, ve ć zbog svijeta! - doda Sale. - Ta pomislite kamo ćemo do ći ako sin prvog čuvara zakona po č ne svijet buniti protiv zakona! - Pa onda onaj Malakoczv koji oblijeta oko vaše k ćeri. - Oko moje Sande? - vikne sudac uprepašteno. - Jest. Ve ć cijeli grad zna daje mladi ć kani zaprositi. - Zar je mogu će da bi sin i zet radili protiv vas kad to ne bi bio posao vraga i osveta kakve vještice? MALLEUS MALEFICARUM Kraja či ć je nijemo slušao Dvojkovi ća i Salea. Alije njegovo lice pokazivalo da mu je svaka rije č pala na dušu kao novi užas i strahota. Otare sebi znoj sa čela i usklikne. - Uvijek sam bio uvjeren da mi vještice ne mogu nau diti, a sad eto! Kako mi se strašno osve ćuju! - Ne mogu vam nauditi tijelu, jer nosite svete mo ći, ali vam otrovaše sina, a sad još ho će da vam narinu ovakvog zeta - re če Dvojkovi ć. Vrata pokrajnje sobe bila su tek pritvorena, ali sa da se širom otvore. Na njima se pojavi Tito, a s njim njegovi drugovi. - Kako dugo ćemo ovdje čekati? - upita Tito. Na njegovu mladom licu s crnim br či ćima i visokim čelom drhtao je bijes i prezir kad se obratio prema Dvojkovi ću i Saleu: - Mislim da ste mi oca ve ć dovoljno nahuškali pa mogu do ći pred vaše lice. - Gospodine, zabranjujem vam da nas vrije ñate! - poviše nim glasom odvrati Dvojkovi ć. - Još me se usu ñujete obje ñivati da sam vas uvrijedio! Čuo sam sve što ste govorili. Evo, izvolite mi suditi. - Gospodin odvjetnik ne treba da me huška na tebe! - drš- ćućim glasom re če sudac. - Svaki čovjek mora uvidjeti da te opsjeo vrag. - Zaboga, o če, tako je svijet mislio prije pedeset godina. Ali sada vani svijet priznaje da zdrav razum nije plod ñavla i da ljudi koji ne vjeruju u vještice nisu opsjednuti vr agom nego nadahnuti prosvjetom. - Ti ne vjeruješ u vještice? - upita ga Kraja či ć prestrašeno. -Ne! -1 mi svi ne vjerujemo! - kliknuše Remetinci. Kraja či ću se pri činilo da se cijela soba sa svima koji oko njega sto je zavrtjela. Znoj ga oblije, i on osjeti neki strah o d ove mladeži koja gaje okružila. Gledao je u mladi će kao u nesret- I MARIJA JURI Ć ZAGORKA M A L L E U S M A L E F I C A R U M ne stvorove, opsjednute vrazima i za čarane vješticama, pa ih se bojao. - Tko vas je okužio takvim strahovitim mislima?! - iznena ñeno će Dvojkovi ć. - Tko drugi nego ona prokleta vještica koju je ñavo oteo na očigled svijeta - doda Sale. - Sad mi svi će pred o čima! - vikne sudac. - Ove mlade lju de našao sam jedno ć u Remetama u nekoj kolibi s unukom grofice Ratkav! - Oni su se vrlo često s njome ondje sastajali - re če Dvoj

kovi ć. - Ja sam to naknadno saznao. To su oni mladi ći s ko jima se sastajala kontesa Nera i čija imena nije htjela da spo mene u istrazi. Ako se sje ćate, gospodine suce, ona je i natuk- nula da ima više ljudi koji misle jednako s njom i ne vjeruju u vještice, a pritom vam se zlorado smiješila u lic e. - Ona je sve to u činila, ona ih je za čarala - samo ona! - vi kao je sudac. U njegovu glasu drhtala je strašna mr žnja pre ma Neri. - Opameti se, Tito! Za ime Božje, zar ne vidiš da s i žrtva one prokletnice koja se podala paklu? - Ne, o če, ona se nije podala paklu! Nera je djevojka koja ima više razuma nego drugi. - Za ime Boga, zar nisi čuo da ju je nao čigled svijeta oteo ñavo? - I ti u to vjeruješ, o če? Kakav ñavo? To je ludost. Netko je djevojku spasio i tko zna kamo je odveo. Da li u dobroj ili zloj namjeri, to ne znam, ali čovjek, koji ju je oteo, sigurno je izrabio praznovjerje svijeta i da je spasi odjenuo se u vraga. - Ne, vi ste svi obmanjeni - re če Sale. - Svi ste vi zaslije pljeni čarolijama! Kako možete nijekati ono stoje cijeli sv ijet vidio na svoje o či? - Neka mi oprosti gospodin gradski notar i gradski odvjet nik - ali ja vam u o čima čitam da vi sami ne vjerujete u ono što zagovarate. -Ovo je drzovito. - A ono što vi radite jest nepošteno! Mislite li da nismo čuli kako ste gradskog suca, koji je do dna duše zar ažen pra znovjerjem, uvjeravali daje njegov sin opsjednut ñavolom? - Ti si, o če, opsjednut ñavlima u ljudskoj spodobi! - povik- ne Tito i pokaže na Dvojkovi ća i Salea. - Evo, to su tvoji ñavli koji te opsjedaju i zlonamjerno - vikao je Tito - t ruju tvoju dušu. - Ovo je zlo čin što vi radite! - dovikne mali Čikulini Dvoj- kovi ću, a lice mu se zarumenilo od ljutine. - Ja sam jed noć čuo odvjetnika Dvojkovi ća gdje se u razgovoru s mojom ma ćehom ruga sucu Kraja či ću i njegovim vješticama. - Pa i vi se još javljate, gospodine grofe, koji st e izdali svoje drugove kad su htjeli oteti kontesu Neru? - odgovor i mu Dvoj kovi ć zajedljivo. Jedan trenutak svi su zanijemili tako da se čulo njihovo disanje. O či Remetinaca upiljiše se u Franju Čikulinija koji se gotovo skamenio. - Ja? - krikne on. - Ja da sam ih odao? - Da vi! Bili ste ljubomorni na Tita koji je tako ñer bio za ljubljen u Neru. Još nije Dvojkovi ć ni izgovorio te rije či, kad mladi ć u tren oka trgne iz džepa pištolj i nao čigled svih ispali ga u Dvojkovi ća. Gradski odvjetnik je u posljednji trenutak odsko čio, a hitac probije stijenu na onom mjestu na kojem je malo prije stajao. Kad je Čikulini opazio daje Dvojkovi ć umaknuo, poleti prema njemu i baci mu se na prsa. Ali Dvojkovi ć, snažan kao bi-vol, pograbi malog grofa za ruke, s vine mu ih i za čas je slabašni mladi ć bio savladan. Smrtno bljedilo prosulo mu se nježnim bijelim licem, o či mu se zatvorile, a tijelo mu se stalo trzati. -A" :L MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

Remetinci se okupili oko svoga druga i zabrinuto vi je ćali što da u čine. - Vidite li ga? - re če Dvojkovi ć tiho Kraja či ću. - Kao da ga je vrag uzeo! - Zaboga, na usta mu dolazi pjena! - šapne Sale. Kraja či ć se prestraši, povu če se k prozoru i odanle zapovje di Mikici: - Brzo po župnika. Recite mu da je nekog mladica uz eo vrag! - Potr či po lije čnika! - re če Tito jednom panduru, ali ovaj nije htio da ide ve ć mu se posprdno nasmije. - Donesi brzo vode - prišapne Dvojkovi ć jednom panduru, a ovaj otr či i za nekoliko se časaka vrati s posudom. - Evo, gospodo - ponudi pandur Remetincima vodu. Nisu znali kakva je to voda, niti su to pitali, te stali polije vati čelo mladoga grofa. Za malo se grof prestao tresti. Otvori o či, sko či na noge i pogleda po sobi. - Vidite li - prišapne Dvojkovi ć Kraja či ću - da je bio uzet od vraga. Dao sam mu donijeti svete vode, odmah je otjerala vraga. Sada su Remetince otpremili u pokrajnju sobu, a Kra ja či ć, Sale i Dvojkovi ć ostadoše sami. Nakon pola sata opet su mladež pozvali u notarevu s obu. On je ve ć sjedio kod svog stola vrlo važna lica, dok su Dvojkovi ć i Kraja či ć stajali iza njega. - Gospodine Tito Kraja či ću! - sve čanim glasom oslovi Sale. Vi ste javno pred svijetom pogrdili zakon i huškali svjetinu na ovaj sud. Vi ste ljudima govorili daje Kušenka nedu žna i time okrivili sud da je nepravedno osudio vješticu na sm rt. Vi ste ujedno govorili da ne vjerujete u vještice, a to op et zna či daje sud nepravedno osudio sve žene koje su dosad spalje ne. - Jest, to doista i držim! -1 mi se svi slažemo s njim! - rekoše ostali. - Vivat prosvjeta! - kliknuše svi na zgražanje nota ra i suca. Sada pristupe gradski panduri i stave okove na ruke Titu, Malakoczvju i grofu Čikuliniju, koji se ve ć posve oporavio. Vani je svjetina stajala na snijegu, bu čila i galamila, a Mi-kica je pred vratima magistrata pripovijedao ljudima što se sve zbilo u sobi gradskog notara. Muškarci su klimali glavama i čudili se: - Ja sam odmah znao da je Tito opsjednut vragom čim je počeo onako govoriti! - re če mošnjar Canjko. - Da, a na Mesni čkim si vratima odobravao - okosi se na nj Mikica. - Zar ja? Prise ći ću da to nije istina! - Mošnjar pristupi k Mikici i šapne mu: - Hodi malo sa mnom da ti nešto kažem. Grañanin izvadi kriomice iz svoje kožnate kesice dvije forinte i dade ih Mikici: - Na, pa šuti! Mikica pograbi novac i spremi ga brzo u džep. Onda se vrati jednoj grupi ljudi i stane im pripovijedati kako su mlada gospoda koja b rane vještice saveznici i službenici grofovske co-prnice Nere. Sad je gnjev ljudi još porastao. Nastala je vika i krika, te se stalo zahtijevati da se coprnjaci odmah stave u toranj. Na vratima magistrata napokon se pojave svezanih ru ku Tito, Malakoczv i Čikulini, a za njima ostali Remetinci. Svjetina stade vikati: - Coprnjaci! - Sram vas bilo! - Na loma ču s njima! Mladež je neprestano vikala: -Vivat prosvjeta! Pred zatvorom se povorka zaustavi. Svjetina se tek onda udaljila kad se za trojicom svezanih uhapšenika zatvorila vrata zatvor a.

MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM SVETAC Svjetina je vikala, bu čila, klela. Buka je prodirala u ku ću Ba-rice Cindek. Iz galame čulo se neprestano Nerino ime. - Barice, čujete li? - šapne Nera. - Čujem! Prava je sre ća da ste na vrijeme stigli ku ći. One su šaptale da ih ne čuje djevojka koja se zavukla za pe ć i prestrašeno podigla glavu slušaju ći bijesnu viku svijeta. Bila je to ona ista djevojk a koju je Siniša našao ležati pred loma čom u nesvijesti i zamolio Baricu daje povede svojoj ku ći. Nekoliko časaka šutjele su sve tri žene i sa strahom slušale. Barica se bojala da će svjetina možda opaziti njezinu ku ću i sjetiti se da je i ona bila ve ć u tornju. Ali, o čito, nitko se nije sjetio ni opazio da prolaze kraj hljebarkine kuće. Najednom netko zakuca na ku ćna vrata. Barica se u prvi čas prestrašila, pohiti u drugu sobu i re če poluglasno: - Adame, nemoj nikome otvoriti dok ti ne kaže tko j e. Bojazan Bari čina bila je neopravdana. Adam je za čas do veo u sobu kapetana Sinišu. Nera naglo ustane i htjede mu po ći u susret, ali se sjetila da je u sobi strana djevojka, pa ostane na svom mjestu. - Vidio sam da prolaze ljudi ovuda pa sam se bojao da ćete imati neprilika - re če Siniša. - Hvala vam na brizi, mirno su prošli pokraj nas. -Ako više nema nikakve pogibelji, onda bih ja mogla oti ći. u mi umrli otac i ra došla u toranj. - Kamo? Gdje vam je dom? - Kod suca Kraja či ća. - Sto radite kod suca Kraja či ća? - Ja sam Dorica, njegova kmetic mati došla sam k njemu u službu. - Ve ć dugo? - Baš onoga dana kad je lijepa konte - Zar ste je vi poznavali? - Kako je ne bih poznavala! Bila je vrlo dobra s k ćerkom moga gospodara, gospo ñicom Sandom. Bila je tako lijepa da je za njom poludio sam Lucifer. - Tko ti je to rekao? - upita je Siniša. Pa to svi znaju. Da nije Lucifer za njom poludio, n e bi, bogme, došao po nju po bijelom danu. Siniša je motrio djevojku pronicavim pogledom. Opaz io je da su djevoj čine kretnje uzrujane, lice blijedo, premda lijepo, a od ijelo neuredno. Na prvi mah pobuñivao je njezin nemirni pogled pozornost. Njezine ve like, lijepe plave o či bile su staklene, zjenice velike i sjajne, pa se činilo da neprestano gori u vatri. Ogledavala se oko sebe s nekim strahom. Od s vakog se štropota trgnula, više puta je pokrila o či rukom. Čas bi pogledala širokim pogledom u Sinišu, a onda opet po čela treptati o čima. Vika svjetine ve ć se gubila u daljini. Barica ponudi kapetanu da ost ane još koji čas kod njih. Najednom sko či Dorica kao da se ne čega prestrašila. Po ñe prema vratima šap ćući: - Ja moram i ći, moram odmah i ći! - Sad, u to doba, ne mogu vas pustiti - re če Barica. Spavaj te kod nas. - Ne mogu, ne mogu! Što će re ći svetac Rafael? - Što ti imaš sa svecem? - upita je Siniša. - Moram još danas k njemu!

- Zašto moraš k njemu? - Jer mi to zapovijeda gospodin Sale. - Što ćeš ti kod "sveca" u to doba no ći? - Molit ću se Bogorodici da mi pomogne - odvrati ona gle daju ći tupo kapetana, a onda se okrene prema vratima i n a glo iš čezne u mraku. Siniša je gledao za njom i primijetio: MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Ovo je čudnovata djevojka. Što to ona ima sa "svecem"? Idem za njom. - To vam je dobra zamisao, kapetane - odobri mu Ner a. - Molim vas, požurite, da vam ne ute če. Noć je bila tamna, a ulice puste. U tami Siniša nije m ogao razabrati kamo je djevojka otišla, ali je znao put kojim se išlo do R afaelove ku će. Za čas je čuo Dori čine brze i hitre korake, pa se uputi za njima. Pod Rafaelovom ku ćicom djevojka pokuca na prozor. Iz daljine čuo je Siniša kako se prozor otvorio. Čuo je da Ra-fael nešto govori. Odmah zatim zaškripala su vrata od dvorišta i za čuli se brzi djevoj čini koraci kroz dvorište. Kapetan pobrza i htjede u ći na dvorišna vrata, ali su ve ć bila zaklju čana. Popne se na ogradu i sko či u dvorište. Tu je bilo tamno kao u grobu. Samo kroz jedna vrata što su se otvarala u otvoreni hodnik virio tra čak svjetla. Siniša po ñe tiho i polagano šuljaju ći se kao tat do vrata. Kroz njih je prodirao povišeni glas Rafaelov: -Tebe, djevojko, šalje k me ni tvoj dobro činitelj notar Sale! - Kako znaš? - za čuje se plahi glas djevojke. - Svetac zna sve i vidi sve. - Sale mi je rekao da me oblije ću vrazi, pa me je strah. Ne znam što da u činim! - Znam ve ć, tebe ho će vrazi da povuku u pakao, pa moraš tražiti lijeka. - Ali ja to ne znam. - Slušaj Božjeg Rafaela. Bog će te čuvati, ali moraš biti po slušna dobrim ljudima koje Bog šalje u svijet da ih u če. - Smiluj mi se! Što da u činim? Dan i no ć obilaze oko mene ñavli, be če u mene o či i posižu svojim pandžama za mnom da me odvedu u pakao, govore mi ružne rije či, napastuju me, ho će da činim ružne stvari. Nagovaraju me na besramni grijeh, nude mi da će mi biti lijepo kod njih u paklu, da ću ima ti novaca i svilenih haljina. - Kad ti se pokazuju? - Svaku no ć kad legnem spavati, dolaze k meni i stoje oko mog kreveta, vuku s mene pokrivalo. Vidim pakao i li jepe mlade vragove kako plešu i kako se vesele i on i mi pri povijedaju da moram do ći k njima i da mi je otac bio vrag. A ja bih htjela da po ñem k njima, ali se onda ukaže duh mojeg oca, pograbi me i odvu če opet u postelju i ondje me sveže da ne mogu disati. Molim te, svece, smiluj mi se. Reci mi što da radim. - Idi k notaru Saleu, samo on može da iz tebe istje ra vraga. - Kako? On? - Jest, samo on! Po ñi, dijete moje, i čini sve što ti Sale na loži. Dorica ustane s poda. Noge su joj klecale, a o či kružile sa strahom po sobi.

Rafael joj otvori vrata i provede je do dvorišnih v rata. Siniša ju je slijedio do ku će suca Kraja či ća, a onda se vratio u svoj stan. Baci sa sebe kabanicu i vojni čku dolamu i sjedne kraj toplog kamina. Naslonio se na koljena i pripovijedao Filipu što se sve zbilo kod "sveca". Ovaj se snebivao od čuda. - Ja se samo divim - re če Filip - kako se tebi ho će da vršiš službu mjesto gradskog kapetana. Mladi ć trgnu glavom i odbaci sa čela crnu kosu. Pogleda Filipa. O či mu sijevnu, a neka toplina prelije mu se licem. Uljanica je ve ć bila dogorjela i Filip nije nalijevao drugu. Iz ka mina se žarilo svjetlo. Nekoliko crvenih trakova osvjetljavalo je Sinišu. -Ja ipak mislim, Siniša, daje pogibeljno što radiš. Protjerat će te iz grada. - Pusti me. Živim samo u ovom ludovanju, grozni čavom traženju i pogibeljima što se slažu i gomilaju oko mene. - Bio si uvijek takav, ali ovo što ovdje radiš možd a je ipak - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM previše. To bi te moglo dovesti u tamnicu. I ono da nas, kod loma če - to je bilo ipak previše, Siniša. To je čin protiv zakona. - Ne bi ti tako govorio da si osjetio ono što sam o sjetio kad me je uhvatila za ruku... Filip se iznenadi nad ovim o čitovanjem. Ovako mu Siniša još nije govorio. - Kako sam mogao to izdržati? Kad me se dotaknula, pro trnuo sam. Da mije onda prišapnula: ubij svoga oca -ja bih pucao. Njegove su rije či zvu čale poluglasno i muklo, kao da govori sam sebi. Fil ip opazi da je Sinišu obuzelo ganu će, kao ono kad je pisao one listove. To ga osokoli, pa odlu či s njim progovoriti iskrenu rije č. Ali Siniša nastavi: - Nisam je vidio, ali znao sam da je to njezina ruk a. Ona ista bijela ruka koja se neko ć pištoljem branila od mene, a pri jateljski primala ruke drugih. Znaš li, Filipe, da nikad nisam u svojoj ruci imao njezine ruke - nikad mi je još n ije pružila - a danas! Kako je gr čevito uhvatila ovu moju ljevicu. Gledaj: - ljubomoran sam na svoju vlastitu ruku. A ipak, daje nemam, ne bih danas osjetio ono - Filipe! Kakav mora daje tek dodir njezinih usana! - Siniša, mani se tih misli, to će te odvesti do propasti. Zar ne vidiš da ona nije više ono stoje bila? Izgubila je svoj vedri um i svoju ljepotu. Filip je o čekivao da će Siniša sko čiti i viknuti na njega. Ali on ostane nepomi čan, samo usta su mu čudno šaptala: - Nisi ružna, Nero, za mene nisi ružna - uvijek si ista. - Taj nije više zdrav! - prošap će Filip sam sebi. Ova ga je misao snašla ve ć onda kad je zamijetio da joj no ću piše pi sma, a onda ih spaljuje. Filip pri ñe k Siniši i zagleda mu se u blijedo lice slušaju ći ga kako budan bunca i sanja o njoj. Htjede ga probu diti i nastavi govoriti: - Osvijesti se Siniša. Sanjaš o dodiru njezinih usa na. Pogledaj ta usta i vidjet ćeš kako su blijeda. Vjeruj, ljube ći ih ne bi osjetio ono što naslu ćuješ. Svi smo ljudi. Kad bi te ona poljubila - onda bi bilo m ožda još nekako razumljivo. Ta vidiš, Siniša, da ona nije zdrava, samo lu ñakinja može svoju ljepotu hotimice iznakaziti. Po sobi su tiho mrmorile Filipove rije či i zamirale u tami. Siniša mu nije odgovarao. Filip se nagne nad njega i pogleda mu u lice. Ono je bilo posve preobraženo, usta su mu šaptala nesuvisle rije či, desna ruka čvrsto je držala ljevicu...

"Ništa. Gurnut ću ga u naru čaj kakve lijepe žene. Ljubavnica mu treba, pa će ga sve minuti", odlu či u sebi Filip. PRVA KOCKA Barica se rano vratila iz svog du ćana i ostavila ondje Adama da prodaje kruh. Nedjelja je i htjela je da priredi što bolji objed. Neru je našla u njenoj sobici s prozorima na dvoriš te. Kao i svaki dan, sjedila je zure ći preda se, blijeda, žuta lica i sumorna pogleda. A li kad opazi Baricu, naglo upita: - Niste li vidjeli kapetana? - Nisam, ali on će sigurno do ći - odvrati hljebarka i pode brzo u kuhinju. Kad se vrtjela oko ognjišta iznenada ude k njoj not ar Sale. Ona otare ruke, povede ga u sobu i ponudi mu stolic u. Sale ne sjedne. Drže ći u ruci svoj crni klobuk stane pred lijepu Baricu. Odjenuo je posve novi baršunasti kaput, a pod svježe i nasm iješeno lice prikop čao kao snijeg bijele čipke. Guste MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM crne obrve dijelile su o či od pramenova bijele vlasulje, lice mu se bijelilo , a na usnama po čivao onaj tajanstveni čeznutljivi smiješak kojim je Sale tako uspješno osvajao žene. - Stoje dobra vašu milost dovelo u moju skromnu ku ćicu? - upita Barica. - Vi znate da sam vas onomad pustio iz tornja. Ali možda i ne znate da sam to u činio zato jer sam uvjeren da vi niste vještica. Vi ste predobri i prelijepi da se podate vragu. Ali vas moram obavijestiti i o tome da istraga protiv vas j oš nije obu stavljena. Meni bi bilo vrlo drago kad bih vas moga o riješiti svake sumnje, ve ć i radi Adama. - Odve ć ste dobri, vaša milosti. - Jer znam da ste nevini - re če Sale i položi ruku na jedro hljebarkino rame. Ona se polako odmakne od njega, a notar nastavi: - Istraga bi se mogla odmah dovršiti. - A kako, vaša milosti? - Posve jednostavno. Trebalo bi ustanoviti da na va šem tijelu nema vražjeg pe čata i istraga bi bila odmah obustav ljena. - Ah, gospodine, taj vražji pe čat vrlo je čudna stvar. Takvu znamenku može imati i novoro ñeno dijete, pa valjda ne će ni tko re ći daje i ono imalo posla s vragom! - Sve je mogu će. Ali meni se čini da se vi ustru čavate da vas pretraže. Čini mi se da niste odve ć sigurni da nemate pe čata. Ali ništa zato - nastavi blago. - Ja ću vas pretražiti, vraž jeg pe čata ne ću na ći. To ću dati u zapisnik i sve je gotovo. Da kle, kada ćemo to u činiti? - Ne, ne! Ja to ne ću, mene je stid. - Zar će vas biti manje stid ako vas dadem pretražiti po k rv niku? U o čima lijepe hljebarke pojavi se zabrinutost. Osje ćala je da je to ionako svejedno. - Pa dobro, neka bude - re če ona mrzovoljno. - Do ñite sutra poslije podne u moju sobu na magistrat, i li bolje, da vas ne bude stid; u moj stan. Donesite mi tobože hljeba.

Barici se taj prijedlog nije odviše svidio. Zamišlj eno se zagledala u pod i nije odgovorila. Sale je to krivo shvatio, pa se sagne k Barici i la gano ovije desnu ruku oko njezina struka. Hljebarka se lecne i htjede sko čiti, ali je notar čvrsto stisne k sebi. Uprijevši sve svoje sile, Barica mu se ipak istrgne , uhvati s prostrtog stola nož za rezanje kruha i pogleda ga odlu čnim pogledom. -Ako smjesta ne ostavite moju ku ću, rasporit ću vas! - dovikne mu ona. Sale se ne preplaši, ve ć se nasmiješi. - Kad biste vi znali, kako ste ovako lijepi?! Nije pametno, Barice, da tako postupate sa svojim notarom. - Kupite se iz moje ku će! - Baš sada bih ostao radije nego ikad. Vi mi se gro zite no žem, a ja vas ovdje preko stola obasipljem cjelovim a a da se i ne doti čem vašeg vrata. Vaš vrat je napast. Kad god vas gle dam, uvijek ga grlim. Vaš vrat mi ne da spavati. Sv e grofice i barunice, pa ni kontesa Nera, nije imala tako zamam ni vrat. Vrelim je glasom govorio ove rije či, a još vrelijim pogledima obasipao njezina ramena. Barici poleti krv u lice. - Vi ste sam sotona. Nosite se! - vikne ona prestra šeno. - Odnijet ću u svojim o čima sliku vašeg vrata i gledat ću ga i grliti dok se ne omamim kao od vina. -Ostavite me! Na vratima sobe pojavi se Siniša. Jedan pogled razj asnio mu je o čemu se radi. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEF I CARU M - U kakvom ste poslu ovdje, gospodine notaru? - iro ni čno upita kapetan. - A u kakvom je poslu ovdje vaša milost? - uzvrati Sale. - Sigurno ne u onom u kojem vi. - Imam s optuženicom nešto govoriti. - Oprostite, ali ja nemam namjeru da vas ostavim s njom nasamo. - Pa dobro. Vi ćete, Barice, do ći sutra poslije podne k meni kako smo rekli. Ako naime ho ćete da se istraga što prije za vrši... Sale osine hljebarku ljubomornim o čima. Pro ñe kraj Siniše i ne pogledavši ga. Kad je uhvatio kvaku, pokro či Siniša k vratima i upita ga: - A mene ste zaboravili pozdraviti, gospodine notar u? Bljedilo oblije Saleovo lice. Ali kad ugleda široka Sinišina ramena i njegovu jaku desnicu kojom se podbo čio o struk, on se nasmiješi i odmah ispri ča: - Oprostite, posve sam zaboravio. Barica se i protiv volje nasmije. Notara pogodi ovaj smijeh u srce. Crne mu se obrve stisle, a usta sklopila. Prigušivši svoj ljubomor iza ñe. - Sva je sre ća da ste došli, kapetane - re če Barica. - Kad bi samo što prije došao i Adam. Jedva čujno u ñe u sobu Nera. Siniša je pozdravi. - Barice, zar vam se što dogodilo? - upita je. Jedva stoje Barica po čela pripovijedati, do ñe Adam. Bio je smrknut i nemiran. - Nisi li susreo Salea? - upita ga ona. - Jesam. Re če mi da tvoja stvar ne stoji dobro i daje pošao k tebi da te na to upozori, ali je morao i ći jer je našao u tvojoj sobi kapetana. - Hulja! - re če Siniša. - A nije li vam još što rekao?

- Jest, da je Barica bila kod vas na Sljemenu i da zbog nje dolazite u našu ku ću. - A što si mu ti odgovorio? - upita Barica. - Rekao sam mu da ja najbolje znam kamo ona ide i t ko do lazi u našu ku ću i zašto. To je moja briga. - Ja vas odrješujem vaše rije či - oglasi se sada Nera. - Re cite slobodno Adamu gdje ste bili i zašto. - Ja znam da Barica nije u činila ništa zla - primijeti Adam. Barica ispripovjedi i Adamu sve što se dogodilo izm eñu nje i notara. On je slušao snebivaju ći se. Lice mu se zarumenjelo od bijesa, a opori gla s mu provali iz grudi: - On ti re če da je tebe izbavio iz tornja i to zato što zna da si nevina? - Jest, to mije rekao. - O, prokleti lopov! - Zar je bilo još što drugo - upita Siniša opazivši Adamovu srdžbu. - Ako je što drugo vi nam morate re ći. Tko zna ne bi li se time Salea moglo uhvatiti na nepoštenu činu. - Nisam htio da to Barica zna, ali sad vidim da je bolje da dulje ne tajim. Sale je od mene tražio 400 forinti i ja sam mu ih dao. Onda je Baricu pustio na slobodu. Svi su na časak zanijemili. Siniša se tom nenadanom otkri ću silno obraduje. - Sad budite mirni, Barice! Ništa vam se ne može do goditi. Ovo je prva kocka koja je pala na Saleovu glavu. Sa d je u na šim rukama. Dok je Siniša likovao, Barica se približi Adamu i t iho ga upita: - Ti si me, dakle, iskupio tako velikim novcem? - Daje tražio, dao bih mu cijeli svoj du ćan. Siniša opazi da bi sada trebalo mladi bra čni par pustiti na miru. Neka sebi kažu što im srca žele. Zato re če Neri: - Smijem li vam sada pripovijedati što sam novo saz nao? f- "*¦• MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Do ñite! - odvrati ona i povede kapetana u svoju sobicu u dvorištu. Tu on po čne pripovijedati stoje vidio i čuo kod Rafaela. Pripovijedao je hotimice polagano, samo da njezine lijepe crne o či, koje ništa nije moglo nagrditi, što dulje gledaju u njega i da njezinu po zornost što dulje privežu za sebe. Kad je dovršio, opazi da joj se ugasli pogled probu dio, a o či malo zasjale. Štoviše, radovala se onome što joj je pri čao. - Sad se po činjem nadati da na Gri ču više ne će dugo paliti na loma či nevine ljude. Ono ju čer bilo je strašno. - Baš zato niste smjeli do ći da to gledate. - Htjela sam vidjeti kako bi spalili mene da... - Da nije došao jedan pustolov koji vas je sa crnim namje rama oteo loma či. To ste htjeli re ći? -Ali kad me je oteo i kad se dogodilo ono s mojom b akom, onda se trgnuo i pružio mi prijateljsku ruku. Samo, nisam mogla ste ći povjerenje u taj preokret - osobito onda kad su zakrabuljeni ljudi došli u dvor i o njemu pri čali strahote. - Vi ste često čuli o nekim Luciferima? - Vrlo često, pa još uvijek mislim da ste, možda, i vi bili u

tom društvu. - Ne, konteso. Nisam bio, ali da znam kako bih moga o do ći medu njih, pošao bih samo da vidim tko su i kakva j e to dru žba. - Čudnovato. One no ći kad smo bili u samoborskom dvor cu, slušala sam neki smijeh i buku i bila sam uvjer ena da ču jem vaš glas. - Moj glas? Ja nisam bio medu gostima samoborskog g o spodara. Nera je šutjela, a Siniša pomisli: "Prije dva tjedn a ona bi sko čila i viknula: Pretvarate se. Laž je svaka rije č? Zašto sad šuti? Sumnja li još ili ne će priznati da mije u činila krivo?" Htio je nastaviti taj razgovor, ali ga ona prekine: - Ne ću da propustim još nešto. Vi ste ju čer kod loma če u či nili opasan čin, ali ujedno veliko djelo milosr ña. Hvala vam! Nera mu pruži ruku, prvi put u životu... Siniša prihvati malu blijedu ruku, sagne se i dotak ne je u-stima. Činilo mu se da svoje usne ne će moći otkinuti s te ruke. Skupi svu svoju snagu. Naglo se uspravi i ostane stoje ći pred njom, dok je Nera zamišljeno gledala u zemlj u. - Ipak je strašno tako umirati - u ognju - šapne on a zure ći preda se. - Dok sam bila u tornju, nisam to osje ćala kao da nas kad sam tu muku gledala svojim o čima. U tornju sam se uvijek nadala da će odnekle do ći spas. - Nadali ste se? - upita je Siniša. Jedva je svlada vao uzbu ñenje. - Kako ste se mogli nadati? - Jedne no ći donio mije Mikica pismo. Nepoznati prijatelj pisao mi je da će me spasiti, neka ne klonem duhom. Nisam očekivala spas, ali ipak, kao da mi se u daljini ukaz ivala neka nada... - A tko je bio taj čovjek? - Ne znam. Mislila sam da je možda grof Čikulini ili Tito, ali njihova pisma poznam. - Zašto niste nastojali saznati tko je taj čovjek? Tko zna ko liko bi nam mogao pomo ći? Nera izvadi iz prega če mali prljavi papiri ć i re če: - Ovdje je njegovo pismo. Čitajte ga. Ah, da, vi ste odrasli na ratištu, a ne u školi - re če Nera sjetivši se prizora kad je Siniša rekao da ne zna pisati, a onda nastavi: - Pisano je francuskim jezikom. On me jednostavno o bavje štava da će me spasiti. Niste još vidjeli ovakav rukopis. - Ne, ne sje ćam se. Veliko uzbu ñenje obuze ga dok je gledao pismo što gaje držala u ruci. Pisao ga je on svojom rukom i svojom krvlju. Ali ostade naok o miran, a njegov glas bio je jasan i zvonak: MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Ako želite, pokušat ćemo prona ći onoga tko je to pisao. - Ne, sad imamo ve ćih i važnijih poslova. U sobu ude Barica i donese ru čak za Neru. Kapetan ustane. - Adam je izvan sebe - re če Barica - što kontesu nismo po- dvorili i grdi me što mu nisam prije rekla tko ste. - A ne ljuti se više što ste mu zatajili svoj no ćni polazak na Sljeme? - upita Nera. - On mi vjeruje - odgovori Barica. - Vjerovati može samo ljubav - re če Siniša. Osjeti bol u du ši pa se brzo oprosti. Kad je izašao, Barica tiho re če Neri:

- Jeste li opazili kako izgleda taj čovjek? - Kako? - Svaki je dan mršaviji i bijedi, a o či mu plamte kao da mu u prsima nešto gori. Filip mi kaže da čitave no ći ne spava, nego tr či okolo kao lud. Svi su trenkovci bili ludi, ali ov aj nat- kriljuje sve. Nera ne odgovori. - A znate li što ljudi šap ću o njemu? -Što? - Da je on ustrijelio Kušenku. Bogme, to bi bilo zl o za nje ga. Pomislite, oficir pa da se opre osudi koja je i zre čena u ime kraljice. - Tko vam je to rekao? - Oni tamo, od suda. Na uvelom i žutom Nerinu licu Barica opazi tra čak zabrinutosti. Šute ći, gledala je kontesa preda se i zamislila se. POSJET U TAMNICI Grof Vojkffv, gradski odvjetnik Dvojkovi ć i notar Sale sjede u sobi gospodina notara. Svaki se udobno zavalio u svileni naslonja č. Sr ču čokoladu. Mirisavi dim smotaka napunio sobu kao magla. Na vrata proviri šiljasto lice Mikice Smernjaka. O čito je, htio bi gospodi nešto re ći. Ali oni su skupili glave i nešto šaputati, pa ni je imao smjelosti da ih prekine. Zato se nakašlje, a gospoda okrenu glave k vratima. - Netko traži gospodina notara - re če Mikica. - Nemam vremena. - Ali, molim ponizno, žensko je. Notar ustane. - Povedi je u drugu sobu. Mikica se izgubi. - Gle ti njega, on tu prima posjete žena. - Samo službeni posjeti. Moram istraživati vražje p ečate... Sva se trojica grohotom nasmiju. - Vi ste kivni na moju službu. To je, uostalom, Bar ica Cin- dek. Ti znaš da ne volim doma će purice, ve ć samo plemenite fa-zanke - re če Vojkffv. - Onakve kakva bijaše Nera? - Nju je odnio paun? - nasmije se notar. - Prokleti magarac! Onakva smjelost! Još me danas h vata bijes kad se toga sjetim - ljutito će Vojkffv. - Ja se nikako ne mogu oteti slutnji daje samo Sini ša kadar počiniti takav drzovit i vratoloman čin. - Ali Siniša se nije zanimao za Neru - primijeti Dv ojkovi ć. - Baš mije to sumnjivo. Ja sam, bogami, ludovao za njom. Svega me je užarila - prizna Vojkffv. - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M - Ne govori dalje o tom. Ovo nije mjesto da se govo ri o ta kvim stvarima. Kad bi on i bio oteo djevojku, dugo je ne će skri vati, premjestit će ga iz Zagreba. - Ali kad? - Čim ovamo stigne grofica Auersperg. Ona će riješiti stvar. Sale je dotle pred zrcalom ure ñivao svoju vlasulju. - Gledaj ovog lu ñaka. Ure ñuje se za hljebarku - re če Vojkffv Dvojkovi ću. - Vi znate da ništa ne ću silom. Ho ću da se dopadnem. U- kradeni cjelovi ne idu mi u tek.

- A ti nastoj da ih dobiješ dobrovoljno, mi idemo. Sale isprati goste do hodnika, a onda pohiti u svoj u sobu, namirise se mirisavom vodom, promijeni ovratnik od čipaka. Sitna otmjena dama u smedem krznenom kaputu ustane sa stolice i polako pode prema notaru. "To nije Cindekovka", iznenadi se on. Nepoznata mala dama podigne s lica gustu koprenu. - Vi, gospo ñice Sando? - klikne iznena ñeno notar. - Tiho gospodine Sale! Nitko ne smije znati da sam ovdje. - Pouzdajte se u mene gospo ñice - prošap će Sale, nakloni se vrlo udvorno i ponudi Sandi naslonja č. - Vi možda i ne slutite zašto sam došla... - prošap će Sanda spustivši se na stolicu. Notarova se usta sklopila u tajanstveni smiješak, a njegov se pogled spusti k djevojci. Nije znao što da misli o tom posjetu, ali bio je previše tašt a da se ne bi podavao ugodnim nadama. - Presretan sam što vas ovdje gledam, ali čemu imam za hvaliti tu sre ću? - Došla sam zamoliti vas za veliku uslugu, ali ne z nam ho će te li mi je iskazati. - Pogledala ga je svojim topl im o čima što su se plavile poput modrih zvjezdica. Ovaj ga je po gled smje sta raznježio pa re če kavalirski: - Unaprijed vam zadajem rije č da ću ispuniti sve što želite. - Ne pitate što tražim od vas? - iznena ñeno će Sanda. - Ne, menije svejedno što od mene traže vaše krasne o či. - Htjela bih kriomice govoriti s Titom, a samo bist e mi vi to mogli dopustiti. -Ve ć sam unaprijed dopustio, ali vas molim samo jedno: to mora ostati naša tajna. Nitko ne smije znati da sam vam dopustio u ći u tamnicu, pa ni Dvojkovi ć. Razumijete li? - Obe ćaj em! - Provest ću vas kroz dvorište i ondje predati pandurima da vas odvedu u tamnicu. - Hvala vam, gospodine Sale. Lijepa vam hvala. - Kavalir ne prima hvalu, ve ć samo nagradu. Ona ga iznena ñeno pogleda. -Vi ste me pogledali, i ja sam, eto, ve ć nagra ñen!... re če on udvorno. Galantno joj otvori vrata i izvede iz sobe u dvoriš te gdje je stajao stražar. Njemu naredi kamo da povede gospo ñicu. U maloj ćeliji magistratskog zatvora sjede Tito Kraja či ć i Francesko Malakoczv. Oko njih mokre pljesnive stijene. Na zemlji dvije s lamnja če, a pred njima mali stol od dasaka i zaprljana klupa. Na stolu tinja ul janica, blijedim tracima šara po mrkoj tami ćelije. Sjede na slamnja či i govore poluglasno: - Ja od Čikulinija nikad nisam o čekivao da bi bio kadar pu cati na čovjeka. Uvijek se ponašao kao djevojka. - Bio je silno uzbu ñen. Ne čini li ti se ona nesvijest čudnom. Kao da je padavica - odvrati Malakoczv. -1 otac mu je bolovao od iste bolesti. - Čekaj časak! Čuješ li? Obojica prislone uho na tamni čki zid. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEF1CARUM - Opet govori sam sa sobom - re če Tito. Kroz tanki zid, što ih je dijelio od tamnice grofa Cikulinija, čuli su se grozni čavi uzdisaji:

- Ja sam ih izdao.. Zvao sam Salea... Ja sam mu oda o cr venu svjetiljku... Baš ja! Nitko drugi nego ja! Izd ajica-ja!... - Čuo sam ga i no ću da govori u snu. - Misliš li daje on zaista izdajica? - Ne znam. Dvojkovi ću se, doduše, ne može vjerovati, ali smo ipak svi tog mnijenja. Nitko osim nas nije moga o znati za crvenu svjetiljku, a ipak su stražari, koji su n as do čekali na istom onom mjestu gdje nas je imao čekati Čikulini, imali crvenu svjetiljku koja bijaše naš ugovoreni znak. T o je odve ć sumnjivo. - Ja sam ve ć mnogo o tom razmišljao. Taj mladi grof čini se tako djetinjski odan i iskren, a opet protiv nje ga ima toliko sumnjivih dokaza. - Jesi li čuo što se govori o obitelji grofa Cikulinija? Vele da im je izdajstvo obiteljska bolest, da im je u kr vi. Znaš daje obitelj Cikulinija dobila od kralja Leopolda velik dio imanja Petra Zrinjskoga. - Čuo sam. Zar i ovu pala ču Petra Zrinjskog na Gri ču? - Jest. A po njegovu vlastitom priznanju dobili su ta imanja zato što grofovi Čikulini nisu sudjelovali u uroti Zrinjskog i Frankopana. -1 zato su dobili imanja? - Ne čini li se to i tebi čudnim? Obi čno se ne dariva nekoga što nije bio urotnik. Tako je nastala pri ča da su oni bili izdajice ili bar pomaga či izdajica Petra Zrinjskog. Tako im svijet prišio daje njima izdajstvo obiteljska bolest. Tito se zamisli. Najednom kroza zid prodru teški uzdisaji i prigušen i pla č. Tito podigne glavu: - Kao da se netko guši u pla ču! Tito sko či, udari šakom po stijeni Čikulinijeve ćelije i zovne: -Franjo! Ali nije bilo odgovora. - Da mu nije zlo? - re če Tito i prodrma vrata ćelije. Kroz otvor na željeznim vratima pojavi se koštunjavo lic e stražara koji se grubo izdere: - Koji vam vrag ne da mira? Što ho ćete? - Pogledaj malo preko u susjedstvo. Čini se da je grof Čikulini bolestan. - Vraga ne će biti bolestan kad je u krletki. Stražar otklju ča susjednu ćeliju. Na zemlji, tik uza zid koji je dijelio njego vu ćeliju od one u kojoj su bili Tito i Malakoczv, leža o je mali grof. Liceje pokrio objema rukama i pritisnuo ga 0 zid. Sav se trzao od pla ča. - Što vam je? Gospodi či ć bi htio na krabuljni ples? - upita grubo stražar. Ali se Franjo nije obazirao na njega. Gušio se u su zama poput djeteta. Stražar ga promjeri pogledom, pode opet k vratima i zatvori ih. Onda proviri kroz vratašca i re če Titu: - Ništa mu nije. Pla če. Vraga ne bi plakao kad vani slave fašnik, a on leži u zatvoru. - Pla če! - ponoviše u isti čas Tito i Malakoczv. Sjedoše opet na svoje slamnja če, ali više nisu razgovarali. Slušali su kako se u pustoj tami zatvora polako gubi tihi pla č 1 zamire jecaj. Kad je opet sve zanijemilo, spustil a se u crne zidine duga, olovna ve černja tišina, ispunjena pljesnivim te škim zadahom. U bravi zastruže golemi klju č. Obojica upriješe o či u vrata. Sitno žensko bi će prhne u polutamu poput pahuljice. Oko nje zamiriš e zrak. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

Mladi ći u tren oka sko čiše sa slamnja če. Malakoczv raskrili ruke i klikne: - Sando! Moja Sando!... Ona se bez rije či baci na njegove prsi. - Što se zbilo Sando! - upita on nastoje ći da podigne nje zinu malu glavicu, pokrivenu kapom od krzna. No ona je sa mo jecala i gr čevito se uhvatila njegovih grudi. - Zašto pla češ, mila moja? Stoje on nježnije govorio, ona je bolnije plakala. Kad se malo umirila, posadiše je na klupu. - Daj mi ruku, Tito - šapne ona. Tako, sad će mi biti lakše. Sad osje ćam da ste obojica uza me. - Zar se što dogodilo ocu? - upita Tito nestrpljiv da sazna zastoje Sanda tako blijeda i zastoje toliko plakala . - Ne. Ali on se veoma promijenio. Od one ve čeri kad si ti dospio ovamo, on sa mnom gotovo i ne govori. Sumnji čavo me gleda i šuti. Samo me jedne ve čeri upitao: "Jesi li i ti odlazila na sastanke u Remete?" "Jesam", odgovorih. On me po gleda tako strašnim pogledom kao da je ovaj moj odgovor u njemu ugasio svaki roditeljski osje ćaj. Još iste ve čeri čula sam kako su k njemu došli Dvojkovi ć i Sale. Gotovo je svaki dan s njima, a svake ve čeri dolazi k njemu i Rafael i dugo ostaje. Ju čer, kod objeda, otac mi najednom re če: "Za mjesec dana spremi svoju opremu. Isprosio te gradski odvjetnik Dvojkovi ć." - Bilo mije kao da se strop srušio na mene. Ali, o če - zaboga - ta ja njega nimalo ne volim... rekoh mu ja... On upilji u mene prijete ći po gled i upita me: "A koga ljubiš? Franceska Malakocz vja? Urot nika koji će svršiti na vješalima?!" re če on strašnim glasom. - On nije urotnik, o če - pa da i jest, ja ne ću drugoga. Volim umrijeti, nego po ći za drugoga... "Onda umri!" kriknu otac. Reče oštro: "Za mjesec dana obavit će se vjen čanje. Budeš li do tada živa, po ći ćeš za Dvojkovi ća..." - Ne ćeš po ći za njega! - re če Francesko odlu čno. - Ti pripa daš meni i nikome više! - Što da uradim - zapla če ponovno Sanda. - Reci kako da se oduprem? Kako? - Sando, znaš li ti kako te volim? Zar sam ja kukav ica? Mi sliš li da te ne ću moći braniti? - Znam Francesko, ali ti si u tamnici. - Vidiš, debele su ove zidine, ali ljubav će razvaliti i tvr ña ve. Ja te ne dam nikome, razumiješ li? Ili ćemo biti svoji, ili ćemo zajedno umrijeti. Prisegni mi Sando, da ne ćeš ništa u či niti dok se sa mnom ne sporazumiješ! - Ne ću Francesko, tako mi Bog pomogao! - Ali tko te je pustio ovamo k meni? - Notar Sale. - Notar? Prijatelj Dvojkovi ćev? To je zbilja nedoku čivo! - Bio je vrlo udvoran prema meni i rekao mi da to n e smije saznati nitko, pa ni Dvojkovi ć. - Što to zna či? - upita Francesko. - Da Sale ne može nijednoj lijepoj ženi ništa odbit i - odvra ti Tito. - Ali mnogo je čudnovatije zašto Dvojkovi ć ho će da oženi Sandu. Mora da je važna stvar radi koje on ho će da je uzme. Ona nema miraza, nema visokih veza, a on je n e ljubi. Zašto je ho će oženiti? - To je sad svejedno - nestrpljivo će Sanda. - Reci radije što da u činim. Drš ćem od straha pred ocem. On me mrzi, i ja ga se bojim! Kad no ću čujem njegove korake, od straha se zaklju čavam. On nije više naš otac, Tito, on nas je odbaci o. Moj je život uz njega strašan.

- Znam - odvrati brat. - Izme ñu njega i nas dvoje prazno vjerje je iskopalo jaz koji se možda nikad ne će premostiti. Ali menije sad samo do toga kako da tebe spasimo od te ženidbe. Mi smo ovdje u tamnici nemo ćni. - Zašto imamo svoje drugove na slobodi? - re če Francesko. - Potraži Meska. Možda će što prona ći. Gledaj, Sando, ovdje gore ove rešetke. Upamti dobro taj prozor, tre ći od ugla. Ovu da nam možeš ubaciti u ćeliju svaku obavijest. I MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M Francesko uhvati njezine ruke i pogleda je o čima u kojima se zrcalila vjernost, ljubav i mladena čki zanos. Iza vrata ćelije oglasi se hrapavi glas stražara. - Moram i ći, stražar zove! - šapne Sanda, a o či joj se na pune suzama. - Umiri se i misli na mene. Tito i ja izbavit ćemo te svih boli - re če nježno Francesko i zagrli je. Sanda se oprosti i s Titom i poput sjene iš čezne iz tamnice. OSVETA Stara Pal či ćka i Mikica stoje u kutu du ćana i povjerljivo razgovaraju. Mežnar Žajler pijucka komovicu i polako prisluškuje. Pokra j vrata neki čovjek položio glavu na ruke i hr če. Uza nj prazna boca komovice. Pal či ćka i Mikica ne obaziru se na nj. - Ne bojte se - govori Mikica poluglasno. - Ovaj pu t ona vi še ne će ugledati sunce. Sale je ne će pustiti iz tornja. Samo ne ka Andrija nabrusi jezik. - Prokleto pseto! Drš će pred Adamom kao pile pred jastre bom. Ali ja ću mu ve ć otvoriti žvale ako sam ne bude znao govoriti. - A vi, Žajler? - okrene se Mikica mežnaru. - Ho ćete li vi svjedo čiti kod suda? -Zašto ne bih?! - A koliko tražite? - Ako moram svjedo čiti pravo, onda pol cekina, ako krivo, onda cijeli. - Cijeli cekin? - Mikica će za čuñeno. - Dobro - odvrati Žajler i po češe se po nosu što mu se izbe čio iz lica kao veliki crveni prišt. - A protiv koga da svjedo čim? - Protiv Barice Cindek - re če Mikica. - A sad, Pal či ćka, zbo gom. Neka se Andrija dobro potkuje. - Samo neka do ñe ku ći, ve ć ću ga ja potkovati - odvrati stara. Čovjek stoje dotad spavao podigne glavu. - Čujte, majstorice, a tko je taj čovjek? - tiho upita Žajler Pal či ćku. - Vrag bi ga znao! Dolazi svaki dan, pije kao ćutura i onda spava kao puh. Čovjek u kutu ustane, plati i iza ñe. Bijaše to Filip. Žurio se uz Kamenita vrata i pošao ravno u ku ću Barice Cindek nadaju ći se da će ondje na ći Sinišu. Barica mu, me ñutim, re če da Siniša nije došao, ali je zato u prvoj sobi Ne ra. Filip brzo priop ći Barici stoje čuo kod Pal či ć-ke dok se pretvarao da spava. - Meni onda nema spasa. Što će, zaboga, kontesa ako me

ne opet odvuku? - re če Barica i po ñe u sobu da priop ći Neri što joj prijeti. - Morali bismo se posavjetovati što da uradimo! - r eče Ne ra. - Zovnite kapetana. Kad je zano ćilo, sjedili su Adam i Barica uz ve čeru i smišljali osnove kako bi se spasili Saleove osvete. Na bijeg se nije moglo n i pomišljati. To bi se smatralo sigurnim znakom daje vještica. Odlu če zaprijetiti Saleu da će odati kako se dao podmititi. Još nisu pove čerali kad u ku ću osvanu dva stražara s dija-kom Mikicom. Predadoše Barici pozivnicu od gradskog notara da mora odmah u magistrat. Adam i Barica osje ćali su da im ta pozivnica radi o glavi. U prvi čas Barica se prestraši. Pobojala se za Neru koja je bila u dvorišnoj sobici. Ali nije se mogla opirati jer bi time samo pobudila sumnju. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Mikica najprije pretraži smo čnicu i ponese sobom sve trave i korijenje što ih je Barica imala za lijek. Kad je došao u Neri-nu sobu, za čuñeno stane i upita Baricu: - Tko je ta ženska? - Moja ro ñakinja. Kako vidite, bolesna je. Mikica je promjeri od glave do pete, Nera je gledal a u pod. Promatrao je neko vrijeme, a onda šute ći iza ñe iz sobe. Adam i Barica ostave Neru i odoše sa stražarima do magistrata. Sale je sjedio u svom uredu i zluradim podsmijehom gledao Baricu. - Žao mije majstorice - re če Barici - ali protiv vas su ponov no dva svjedoka iskazala vrlo sumnjive stvari. Istr aga je svr šila zlo, pa vas ponovno moram zatvoriti u toranj. - Znam - vikne ona. - Ali ja se ne bojim. I vas će sti ći pla ća. - Zašto se ljutite? Nisam li vam rekao da do ñete k meni i da ću vas osloboditi sumnje? Još nije prekasno. - Sale joj se posve približi i dotakne se njezina g olog vrata. Ali ga Barica gurne od sebe i vikne: - Nosite se lopove! Sale se samo nasmiješi i pozove pandura. Adama nisu pustili u uredsku sobu. Dok je on čekao na hodniku odvedoše Baricu na druga vrata u toranj. Kad je Adam to saznao, pohiti k Siniši da mu sve is pripovijeda i zapita ga za savjet. Ali kod ku će nije našao ni Filipa. Tužna srca vrati se ku ći. Bijaše mu pusto, nesnošljivo. A kad opazi da je Bari čino mjesto za stolom prazno, pritisne glavu rukama i zapla če. CRNA VIJEST Na Trgu sv. Marka talasa se svjetina. Gradski pandu ri tr če okolo i potiskuju ljude da mogu pro ći sjajne četveroprežne ko čije kojima upravljaju ko čijaši u modrim, crvenim i crnim surkama. Na pragu crkve poj avljuju se gospode u svilenim i krznenim kaputima, a sa širokim šeširima punim pe rja, krzna i zlatnih čipaka. Iza njih stoje gospoda u sjajnim odorama od svile i sukna obrubljenim krznom. Samo gdjegdje vidi se kavalir u bogatoj francuskoj nošnji s bijelom vlasuljom i o-kruglim klobukom. Gospoda vode dame iz rasvijetlj ene crkve niza stube, pokrite debelim sagovima, i pomažu im pri ulazu u ko čiju. Pred crkvenim vratima stane ko čija opto čena zlatom. Ispred nje trza glavama šest vranaca, sjajnih kao crna svila, na njima blista zl atom obrubljena orma. Nekoliko zraka zapa-daju ćeg sunca osvijetli crkvene stube. Baš tada pojavi s e krasna mlada žena u bijeloj svili, s dugom bijelom koprenom u kojoj drš ću briljanti i sjaje se biseri. Vatrenim o čima zaokruži cijeli trg. Sve zadivljeno gleda u nju, njezinu ljepotu, mladost i svadbenu od oru.

Uz nju stupa visok, otmjen mladi ć, s plavim br či ćima, u sjajnom crnom odijelu hrvatskog velikaša. Kad su se približili ko čiji, ona pode naprijed, a on na čas zaostane. - Lijepa Terka, bit ćeš gospodar u ku ći! - šap ću žene. - Vi diš, ona ide naprijed! - Makar je on grof Erdodv i premda je bogat, ipak j e ona banova k ći. - Ipak je on bolje odabrao nego ona! - primje ćuju mu škarci. Mladenci udu u šestoroprežnu ko čiju. Nestrpljivi vranci ponosno dižu zlatom urešene vrane glave i krenu korakom pre- MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM ma Opati čkoj ulici. Za njima se reda ko čija za ko čijom. Jure pred svjetinom, a za njima u zraku ostaje miris svile, parfema i bjel ila. Filip stoji snužden, neodlu čan. U ruci gnje či ruži často mirisavo pisamce. Ve ć tri puta donio je to pismo Terkin sluga traže ći Sinišu, ali ga ne nade kod ku će. Tre ći put je pismo o-stavio i naložio Filipu da odmah p otraži svoga gospodara. On je znao gdje je. I kad se svijet po čeo razilaziti a sunce zapalo, uputi se Filip na Kapucinski trg. Siniša je često zalazio k ocu Smoleu da u njegovoj ćeliji proboravi koji sat i govori s njim o Neri i staroj grofici Ratkav. Danas se o čito sakrio jer mu je naložio da nikome ne re če gdje je. Filip je ipak pozvonio na vratima samost ana i pošao u ćeliju oca Smolea. Mladi fratar zgurio se u naslonja ču. Lice mu je ostarjelo, kosa sasvim pobijelila. Siniša je stajao kraj prozora i po stot i put slušao kako se Smole optužuje da je samo on skrivio Nerinu nesre ću. Da nije doveo u njenu ku ću Kušenku, ona ne bi dospjela u toranj. A onda je po stoti put uzdišu ći šaptao: - Samo dobri Bog zna gdje je sada i kako joj je! A Siniša je šutio. Morao je šutjeti. Tako je htjela Nera. Kad je Filip ušao u ćeliju, mladi se kapetan gotovo razljuti. - Oprosti - šapne mu Filip. - Morao sam ti donijeti ovo pismo. Siniša ga otvori, a zatim ga srdito zgnje či i baci. - Nema me kod ku će! Zar ti nisam rekao? -1 grofica Auersperg je prispjela na svatove i dva puta je poslala svoga slugu po tebe. Kad je čuo to ime, ušuti. Nakon nekoliko časaka re če: - Idemo, Filipe! Siniša se opraštao od oca Smolea, a Filip iskoristi zgodu i pokupi zgnje čeno pismo. Na hodniku ga kriomice pro čita. U njemu su bile napisane ove rije či: "Siniša! Danas je naš dan. Čekam vas. Terka!" Za nekoliko časaka bio je Siniša kod ku će i odijevao sve čanu oficirsku odoru. I Filip obu če crvenu odoru Trenkove čete i pode sa Sinišom u pala ču grofa Nadaždija. - Zanima me što će ti re ći tvoja vjerenica - usudi se primi jetiti Filip. -1 mene. Danas moram u činiti kraj toj strašnoj neizvjesnosti. Saznat ću tko je ona žena što sam je one no ći ugušio. "Dakle, zato on ide na svadbu?" pomisli Filip. "Ali ništa zato. Terkina ljepota pobijedit će mladu krv. To je njegov jedini spas da se izlije či od bolesne ljubavi prema Neri." Filip je ostao medu ostalim slugama koji su doprati li svoje gospodare, a Siniša ude u veliku sjajnu dvoranu. Bila je ispunjena sjaj em svije ća, šumom svilenih povlaka i mirisom razgaljenih ženskih ramena. Sve se o či upriješe u njega kad se pojavio na vratima u sjaj noj odori što se priljubila njegovu jakom, visokom stasu. Gospode su napeto promatrale ho će li

pristupiti najprije grofici Auersperg. Od onog dana kad je tako nenadano nestao s dvora u Mokricama, šaputale su daje s njom prekin uo. Ali Siniša pode najprije domaćici, banovoj sestri, poljubi joj ruku, onda se pokl oni grofici Auersperg, a tek se tada uputi Terki da joj čestita. Ona mu je čvrsto stisnula ruku koju on tek galantno poljubi. Terka mu nije mogla re ći ništa jer je bila opkoljena svatovima. Samo gaje ispod oka motrila kad je ponov no prišao grofici Auersperg. - Dugo se nismo vidjeli - re če ona mirno. - Na žalost, ali ja tome nisam kriv. - Znam. Šampanjac je kriv da si onda onako otišao. Pa još s onom grdobom sobaricom! Me ñutim, ja sam od onog dana bolesna. I kad sam te molila da me u bolesti posjet iš, ti nisi došao. - Imam viši nalog da se odavle ne smijem maknuti. - Tako? Uskoro ćeš dobiti drugi nalog pa ćeš mo ći ostati - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM kod mene u Mokricama. Mislim da bismo se mogli vjen čati u velja či. U taj čas pristupi im dvorski grofa Nadaždija i zamoli Sin i-šu da groficu Čikulini povede k ve čeri, a baruna Skerleca opet dovede grofici Auersper g. Grofica od bijesa stisne zube i šapne prijateljici: - Sigurno je tako naredila Terka, samo da Siniša ne sjedi uza me. Zmija! Večera je trajala puna dva sata. Siniša je čitavo vrijeme motrio grofa Vojkffvja koji je dobacivao zna čajne poglede grofici Auersperg i katkad mra čno pogledao preko stola Terku. Promatrao je Skerleca koji je do bacivao nježne poglede svim gospo ñama što su sjedile u njegovoj blizini. Terka je sva ki čas nastojala da se sastane sa Sinišinim o čima, ali je on to izbjegavao. Poslije ve čere grofica Čikulini šapne grofici Auersperg. - Što se dogodilo sa Sinišom? On se posve promijeni o. Gle daj samo kako mu o či plamte. Misli su mu negdje daleko. - Opazila sam to i odlu čila povesti ga sa sobom. - Krajnje je vrijeme. S njim se zbiva nešto neobi čno! Još su bili u rije čima kad pri ñe Siniša i zamoli groficu Auersperg za razgovor. Ona rado prihvati. Pod ruku po ñoše kroz plesnu dvoranu gdje su mladenci otvorili ples uz burni pljesak mladeži. U pokrajnjem salonu Siniša ponudi grofici da sjedne . - Prije ve čere govorila si mi o našem vjen čanju - re če mir no - i zato sam odlu čio da prije svega raš čistimo jednu važnu stvar. Ho ču da znam tko je onaj čovjek koji zna za moj nesretni mladena čki čin o kojem si mi govorila u Mokricama. - To ti ne mogu re ći. Kona čno, to je i posve suvišno. On te nikad ne će odati. - Zastoje to onda pripovijedao tebi? -1 to je suvišno da znaš. - Nipošto nije suvišno. Ti ne znaš čitav doga ñaj onako kako se zaista zbio. Ja nikad nisam bio zavodnik one žen e. - Prvi njezin zavodnik doista nisi bio! Zar ti je l ijepa grofica rekla da si ti prvi kojega je ljubila? "Sad moram lagati ho ću li da doznam tko je ta grofica", pomisli Siniša. Reče glasno: - Naravno da mi je to rekla. - Kolike li drskosti! Ona je imala ljubavnika, neko g mladog grofa, i kad je htjela da ostavi muža, izvela je lu kavu osnovu. Jednog dana dok je njen muž bio u lovu, do ñoše u dvor ne ki lovci i donesu joj poruku da joj je muž u lovu r anjen. Sil no uzbu ñena, ona pohiti s lovcima u lovište, ali sve je to bi

la laž. Njezin muž nije bio ranjen. Sve je to dogov orila s lju bavnikom i tako pobjegla. Muž joj je od žalosti oti šao u rat i ondje poginuo, a ona se bacala iz naru čaja u naru čaj dok se nije ugušila u tvome. - A djece nije imala? - Kako nije? Zar ne znaš daje Nera njezina k ći? Siniša protrne. U grudima mu zastao dah i srce pres talo udarati. - Grofica Ratkav pomno je tajila kakva joj bijaše k ći - nasta vi Auerspergova. - Nera je znala samo to daje njezi na majka počinila samoubojstvo od žalosti što joj je muž pao u ratu. Ja se nikad nisam čudila što te Nera tako mrzila. Kao daje u tebi osje ćala ubojicu svoje majke. - Prestani - povikne Siniša muklo, uhvati se objema ruka ma za čelo i pokrije lice. - Ne razumijem što te to uzbu ñuje - nastavi grofica. - Za što se nisi prije uzrujavao? Još se sad sje ćam kako si ono htio silom plesati s Nerom i podigao čitavu galamu. Zar onda nisi na to mislio? Siniša nije odgovarao. Ništa nije čuo. U ušima mu je šumilo kao da oko njega vitla orkan. Nekoliko trenutaka prosjedio je u - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM ovako dok ga je grofica iznena ñeno gledala ne znaju ći što da misli o tom. Najednom se on digne i naglo izjuri iz salona. Brzim koracima prošao je dugim hodnicima i našao se na otvorenoj verandi. No ćni zrak hladio mu je čelo. Nasloni se na stup i zagleda u tamno dvorište. Dugo je stajao na toj verandi, a glavom mu se križale teške i sumorne misli. U toj samoći njegove su boli bile sve glasnije i teže. Uskoro je osjetio da se više ne može vratiti u društvo i odlu či neopaženo oti ći. Tiho i oprezno prošulja se kroz hodnike i spusti ni za stube. Dolje nade Filipa i pozove ga da podu ku ći. - Upravo sam htio da ti donesem poruku od bana. Žel i da odmah do ñeš k njemu. Ima s tobom razgovarati nešto važno. Siniša je bio uvjeren da se banova stvar odnosi na potragu za vješticama i razbojnicima i odlu či da se odazove pozivu. Filip povede Sinišu u drugo krilo pala če gdje je čekao sluga. O čito je ve ć bio obaviješten o Sinišinom dolasku pa ga je poveo u ma li salon i zamolio da ga tu pri čeka. Prošlo je tek nekoliko časaka. Otvore se pokrajnja vrata. Siniša ustane misle ći da ulazi ban. Ali se nemalo iznenadi. Na vratima stajaše Terka u bijeloj laganoj haljini od čipaka, bez vijenca i koprene. - Oprostite, čekam ovdje njegovu preuzvišenost - re če Si niša. - Ne ćete ga do čekati. Ovaj trenutak pozvali su ga u salon. Siniša uvidi da gaje Terka prijevarom namamila da b ude s njim nasamu. - A vi, grofice, zar ste ostavili goste? - Samo na čas. Pola no ći je prošlo, a ja sam morala odložiti svoje vjen čano odijelo. Skinula sam ga, štoviše, moj mi je muž pred djeverušama skinuo vijenac s glave. Oh, ka ko sam brzo poslala iz sobe i njega i djeveruše! Mislila s am na vas. - Grofice, jednom zaista treba da budemo nacistu. N e že lim vas uvrijediti, ali bih vas zamolio da me otpus tite. Ova i- gra nije dostojna. - Siniša, zar me opet kanite razgnjeviti? Vi strašn i čovje če!

Vama se svi ña kad ludujem za vama, kad uspirujete u meni svu moju mladu krv! - Nipošto, grofice. To ne kanim i ne želim. Opameti te se i pustite me svojim putem. Terka ga pogleda raširenim o čima i podigne ruke koje su čekale na zagrljaj. Nije dugo čekala. Savije mu ruke oko vrata i stane ga cjelivat i. Siniša se trgne, skine Terkine ruke sa svoga vrata i odgurne je od sebe. - Grofice, slušajte moju ozbiljnu rije č. Vaša ljepota ostavlja me hladnim. Ne mislite da se pretvaram. Moja je duš a puna boli i bio bih sretan da je kod vas mogu na čas zaboraviti. Ali, vidite, mene se vaša ljepota ne doima. Ja nisam tu, kod vas, moja je svaka misao drugdje, moj svaki kucaj srca v api dru gamo. Glas mu bijaše taman i mukao, a lice tako blijedo d aje Terka iznena ñeno kriknula: - Siniša, kako to izgledate? Vi ste poludjeli, vi n iste pri se bi? Vaše misli, vaše osje ćaje prepuštam onoj drugoj, ali vaše cjelove ho ću da imam ja. - Ona ih ne će, a druge ne mogu cjelivati. Razumijete li me sada? - Zar je tako lijepa, tako bogata, čarobna? - Baš obratno! Ništa od svega toga nema, a ja umire m za njom. - Siniša, vi ste bolesni. Vaše o či zure kao da gledate stra šilo. Evo, pogledajte me, Siniša. Zar nije ovo čar, ljepota, slast života? Terka spusti sa sebe čipke što su pokrivale prozirnu no ćnu haljinu od koprene. Izgledala je kao kip u kojemu se probudilo stotinu mladih života. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Da, ljepota je to. Ali ne za mene! Terka omota svoje krasno tijelo i re če: - Ne ću mirovati dok ne smrvim onu zbog koje me odbijate. Iz njezinih o čiju siktali su otrovi stotinu zmija. Siniša osjeti takvu tjeskobu da je zaželio poletjeti zrakom onamo , u tihu dvorišnu sobicu, podi ći Neru na ruke i odnijeti je daleko kako bije sakri o pred tom ženom. U blijedom mramornom licu ljepotice sijevnulo je ne što kao munja prije oluje. Onda se okrene i naglo nestane. Siniša uzme svoj klobuk, iza ñe na druga vrata u hodnik, pojuri niza stube i pozove Filipa. U velikoj dvorani plesali su menuet. Na čelu parova bila je grofica Draškovi ć i ban Nadaždi, osim njih plesala je Terka sa svojim m ladim mužem, zatim je slijedila grofica Čikulini sa Skerlecom. Samo je grofica Auersperg ple sala s grofom Vojkf-fyjem, pa su gospode radoznalim pogled ima kružile po dvorani traže ći Sinišu. On, koji ih je uvijek kod menueta zadivljavao svoji m otmjenim kretanjem, danas nije plesao i nije ga bilo u plesnoj dvorani. Jedino je Terka znala zašto ga nema. Odjenula je za ples krasnu žutu svilu sa zlatnim čipkama, a na glavi joj je sjao dijadem od dijamanat a, poklon vjerenika. Njezine su o či plamtjele i često se sastajale s pogledom otmjenog i zanimljivog grofa Vojkffvja. Kad god se Terka u plesu sastala s njim, pogledao j u je zna čajno i stisnuo joj struk. Glazba zamukne, ples završi. Parovi se me ñusobno poklone zahvaljuju ći se. Terka i Auerspergova sretnu se licem u lice. Obje se lako naklone. Umjesto da se udalji, Terka uhvati groficu ispod ruke i smiješe ći se upita je: ii

- Smijem li vas, grofice, povesti u svoj salon da v am poka žem vjen čane darove? -Vrlo ću se veseliti - odvrati Auerspergova nemalo iznena ñena. Grof Vojkffv i grof Erdodv ostadoše sami, a obje žene po ñoše dvoranom u mali salon gdje su bili darovi. Terka na pola puta stane i vrlo srda čno pogleda groficu Auersperg: - Grofice, osje ćam da mi je dužnost me ñu nama razjasniti jednu stvar. - Zaista ne znam o čemu se radi. Mi smo uvijek bile dobre prijateljice. - Ipak, vidite, grofice, danas sam postala žena čovjeka ko jega vrlo volim i cijenim pa ne želim da o meni mis lite krivo. Radi se o kapetanu Siniši. Grofica Auersperg pri čini se vrlo za čuñenom. - O mom vjereniku? Zaista me zanima kako njegova os oba dolazi u vezu s vama? - On, sigurno, nije ništa kriv. Vi znate, grofice, daje Siniša tako lijep i tako napadan da gotovo nema žene koja se na čas nije u nj zagledala. Štaviše, mog je oca tako osvoj io da me je htio za nj udati. Mislila sam da moram slušati oca - premda sam bila zaljubljena u grofa Erdodvja, ali Siniša j e lijep. Kad sam čula da Siniša ljubi drugu, odlanulo mije. Jedne mij e ve čeri, onako slu čajno, priznao da umire za nekom ženom koja njega ne će da gleda. Pogled grofice Auersperg potamni, a Terka nastavi: - Dakako, nije mi odao vaše ime, ali sam slutila da ste vi ona nedoku čiva sre ća za kojom tako uzdiše. I drago mije što je tako. - On ne obi čava drugima govoriti o svojim osje ćajima. - O čito je one ve čeri bio malo slab pa se osjetio prisiljenim govoriti o svojoj čežnji za nekom ženom koja ga ne ljubi, koja nije ni lijepa ni bogata, a on umire za njom. is MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEF1CARUM Terka je naglašavala svaku rije č. Lice dvorske gospo ñe smr-kavalo se sve više, a usta joj se stiskala. - Naravno - nastavi smiješe ći se Terka - on je govorio tako po svoj prilici zato što nije htio da saznam da ste to vi -jer vi ste, zacijelo, prelijepi i bogati. To je što vam ht jedoh re ći. Jed ne ve čeri sreli ste me kad sam bila s njim u intimnijem r az govoru pa mi se čini daje otada me ñu nama nastala neka mr zovolja, a ta je suvišna. Ja ljubim svoga muža, a S iniša opet umire za vama. Samo, vi ste malo škrti prema njemu. Kad je danas odlazio, susrela sam ga i opet je bio silno s nužden. Ali, ne biste li izvoljeli pogledati darove? Grofica prihvati ponudu. Ali je jedva čekala trenutak da se Terki izmakne i potraži groficu Čikulini. - Julijo - re če ona tiho kad je našla groficu - Siniša nekoga ljubi. Na brzu ruku ispripovjedi joj razgovor s mladom gro ficom, a onda re če: - Ona sigurno ne misli da sam tako glupa pa ne shva ćam njezine rije či. Sve sam progledala. Ona je sigurno Sinišu htje la namamiti k sebi, a on ju je odbio i rekao joj da ljubi neku drugu. On je doista posve izmijenjen. To opažaju dr ugi, a bog me i ja. Pomisli, taj strastveni mladi ć, uvijek žedan cjelova,

već me se odavna kloni. - Nisam te htjela rastuživati i zato sam dosad šutj ela, ali kad to ve ć sama uvi ñaš, onda ti moram iskreno re ći daje Sini ša u neku zaista zaljubljen do besvijesti. Ali u ko ju? Kakva je to osobita krasotica? - Terki je rekao da nije ni lijepa ni bogata. Cikulinka podigne ruku kao da se dosjetila ne čem neobi čnom. - Čuješ, ti si mi pripovijedala čitav doga ñaj one ve čeri u Mokricama kad je odveo onu sobaricu. - Ali, zaboga, ona je žena bila ružna kao strašilo. Pa i se ljanka! - Ne znaš što sve umiju seoske žene. Za čaraju grofa i kne za. Siniša je s njom pobjegao one no ći i otada je nitko nije vi dio. Premalo smo važnosti polagali na onaj doga ñaj i na to što je djevojka nestala. - Tu se nešto zbiva što ja ne znam. Ja ću se s Terkom sprijateljiti da od nje što više saznam. Glavno je samo da do znamo gdje je ona sobarica. - Evo, ide Sale, možda će ti on pomo ći. Notar pristupi k njima uz tajanstveni smiješak. Gro fica Čikulini ode, a dvorska gospo ña povede Salea u prazni salon gospo ña. PRIZNANJE Već je odavno odmakla pono ć kad su Filip i Siniša stigli ku ći. - Naloži vatru - re če kapetan i sjedne u stari kožnati na slonja č. Za koji čas crvenkasti je plamen veselo pucketao. Filip se t ada nasloni na kamin i kriomice pogleda u mladog kapetana. Ovaj se podup ro rukama, skupio obrve i mrko zurio preda se. Jedna cjepanica u kaminu turobno je pištila kao da pla če za svojim životom. Filip je osjetio da se nešto dogodilo. Siniša je uv ijek tako šutio kad god gaje snašlo nešto teško. Ali se nije usudio da ga pita. Šutio je i čekao. - Filipe - oglasi se napokon Siniša podigavši glavu . - Do ñi bliže! Ono što sam slutio, istina je. Ona žena bila je Nerina majka. Mukla šutnja ispuni sobu. Samo je cjepanica u kamin u pištila čudnim, pla čućim glasom... - Znam - re če Filip - daje to strašno, ali ti imaš opravdanje pred sobom, a i pred njom. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M - Tu nema opravdanja! -Ti ćeš joj reci sve? - Moram! Dao sam joj rije č. - Ali ne zataji joj kako je došlo do toga da si nes retnicu ubio. - Onda joj moram re ći i to kakva joj je bila majka... - Naravno! - Bi li ti nekome tko ti je drag mogao re ći: Tvoja je mati bila zla i pokvarena djevoj čura? Filip metne obje ruke na Sinišina ramena i upita ga tihim toplim glasom: - Siniša moj, zar ne vidiš da će te sve to upropastiti? -Ja sam je upropastio... - Ne govori uludo! Što bi ona imala u životu od ona kve maj ke? Saberi se. Po ñi, idemo odavle. - Ti si lu ñak! - povikne Siniša. - Ako me ne shva ćaš, onda

ušuti i pusti me na miru. - Ne, sinko, ja te odve ć ljubim, a da bih te pustio. Ostat ću uza te do posljednjeg časa svog života. Samo sam te htio upo zoriti da ne srljaš u propast. Ali, kad ti ne možeš druk čije, o- stat ću s tobom. Što god ho ćeš u činit ću. Sve što ho ćeš! Sinišu su te rije či ganule. Uzme Filipovu ruku i naglo je poljubi. Ovaj je trgne, sagne se k njemu i re če mu ganuto: - Samo budi iskren i reci mi sve... - Sto da ti re čem? Zarobljenik sam svoga srca, okovan sam, trpim i ljubim te patnje... Već se no ć susrela s danom i prozore osvijetliše prvi traci z ore, kad se Filip i Siniša spremiše na po činak. Najednom netko dva-tri puta udari po staklu prozora . - Tko je? - trgnuše se obojica i prisko čiše k prozoru. - Gumbar Adam - re če Filip. - Otvorit ću vrata. - Da se nije što dogodilo? - dahne Siniša. - Ovako rano dolazi... Adam je ušao blijeda lica na kojem su se vidjeli tr agovi ne-prospavane no ći. - Barica je sino ć odvedena u toranj - obavijesti ih Adam. Vijest se Siniše nemilo kosnula. Prva mu je misao b ila: A Ne- ra? Što će biti s njom? Sva trojica stadoše vije ćati što da u čine. Siniša uputi gum-bara da sam po ñe Saleu i neka mu zaprijeti da će ga odati kako se dao podmititi i daje Baricu htio otpremiti u toranj zbog osvete što nije htjela da bude njegova. On pak ide k banu da mu sve to re če. Sunce je pozlatilo smrznuto inje kad je Siniša pohi tao u ku ću hljebarice Barice. Ogledao se da ga tko ne opazi. Kad se uvjerio daje ulica pusta, ude u ku ću. Neka sitna, mala žena, Bari čina ro ñakinja, uputi Sinišu da je djevojka koju traži ve ć davno ustala. Siniša nade Neru snuždenu, potištenu. - Konteso, vi odmah morate iz ove ku će - re če Siniša. - Zašto? - upita ona iznena ñeno. - Sigurno osje ćate pogibelj otkad su Baricu ponovno za tvorili. - Ne - odvrati ona. - Ja ostajem ovdje, kapetane. S voju za daću još nisam izvršila. -Vaša je zada ća samo jedna: izvršiti obvezu stoje dadoste svojoj baki: na ći ubojicu svoje majke. - Još ga nisam našla. - Ja sam ga našao... -Vi! - klikne Nera glasom od kojeg je Siniša protrn uo. - Jest, konteso, našao sam ga. Kad god zaželite, on je u va šim rukama. Ubojica vaše majke stoji pred vama. Nerin pogled, pun preneraženja uko či se. U Sinišinim o čima drhtala je pritajena strava izmu čene duše koja čeka na osudu svoje ljubavi. Gledali su se napregnut im nijemim I MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM pogledom. Kao da su čuli strašnu vijest koja ih je oboje jednako prestra vila. Nera se najednom nasloni na pe ć kao da ne može stajati. Samo drhtaj Sinišinih obrva odavao je da mu je taj čas zatrep-tjela čitava duša. U nijemom čekanju pro ñe više časova. Siniša je čekao da Nera prva progovori. Uskoro je čuo tih, plah i prestrašen glas kakav još nikad nije čuo s njezinih usana.

- Dakle, ipak - vi?... - Nesre ća je tako htjela. Siniša ponikne glavom. - Jest, konteso, samo nesre ća. - Nesre ća? A nije li ubojica moje majke bio i njezin zavod nik? - vikne ona o čajnim glasom. - Onaj isti koji je moju maj ku odmamio iz dvora moga oca himbenom varkom? Onaj isti koji ju je ubio i spalio... - Nije konteso - dahne Siniša slomljenim glasom. - Nije, ta ko mi Bog pomogao! - Nisu li vaši ljudi došli u dvor moga oca i poveli moju maj ku sa sobom, jer da je otac u lovu ranjen? A sve to bijaše laž i himba, samo da je mogu odmamiti. Otada je više ni tko nije vidio. Kako je umrla, zastoje umrla? Govorite: što ste u činili s njom? Govorite! - Konteso, nikad nisam bio zavodnik vaše majke. Pri zna jem da sam u jednom nesretnom času okaljao svoje ruke nje zinom krvlju, ali je zaveo nisam. Promislite: to se dogodilo prije deset godina, vi to sami znate, a onda mije b ilo tek 15 godina. Bio sam još dje čak - nisam bio zavodnik, samo sam je ubio. -Ali zašto? Zašto ste to po činili? - upita ona drš ćući kao da bi željela da se on opravda. - U tom je baš moja nesre ća što vam ne mogu re ći uzrok. Ne pitajte me jer vam ne ću re ći ni kad bih znao da biste mi oprostili. Alija ne tražim, ja ne ću oproštenje. Ja se, evo, predajem posve vama. Učinite sa mnom što ho ćete. Samo vas jedno molim, da prije po ñete sa mnom, da vas odvedem na sigurno mjesto gdje ne mogu do vas d oprijeti osvetljive zlo čina čke ruke. - Ne, ja se odavle ne mi čem. -Konteso, prijeti vam opasnost. Otkako je Barka zat vorena, mogla bi lako pasti sumnja i na vas jer ste u njezinoj ku ći. - Menije svejedno što će se sa mnom dogoditi. - Ali meni nije! - klikne on uzbu ñeno i po ñe korak prema njoj. Ali odmah nastavi svladavaju ći se: - Ja imam još samo jednu zada ću u svom životu - da vas otpremim na sigurno mjesto. - A ja odbijam svaku vašu pomo ć. Prepustite meni da se brinem o sebi. - Mora da me držite strašno opakim čovjekom. Ili, zar zaista mislite da se može toliko lagati? Zar mislite da me nikad nije zaboljela duša zbog nesretnog grijeha moje prve mla dosti? Nikad čovjek koji je nekom oduzeo život nije propatio toli ko muka kao ja. Ova mi je patnja potamnila svjetlost m ladosti, ona me natjerala me ñu trenkovce, na bojne poljane, daje za glušim u grmljavini topova. Ali nisam je mogao uguš iti. Uvi jek, i u smijehu, u zabavi, u pustopašnim časovima, kucala je na moju savjest i mutila mi život kao neizlje čiva bolest. A kad sam saznao strašnu istinu o tom tko je bila ona nes retnica, moje su se patnje ustostru čile. Nera gaje pozorno slušala. Razabirala je u njegovu patni č-kom pogledu da govori istinu. On, me ñutim, nastavi: - Sve što sam vam skrivio uništilo mi je život i za to sam imao samo jedan cilj: braniti vas od ve ćih nesre ća i pogibelji koje vam prijete. - Mnogo bi mi olakšalo dušu da mi kažete je li isti na da je moja majka izgorjela? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

- Jest, tako barem kažu. - A vi je niste odvukli na loma ču? - Ne, i nije rije č o loma či. Netko je zapalio ku ću u kojoj je ona bila pošto je ve ć umrla od moje ruke. - Dakle, nije bila živa? Sirota baka uvijek je govo rila daje živa spaljena. -1 to nije isklju čeno. - Zašto vi ništa to čno ne znate? Kako ste mogli ubiti ženu koju niste poznavali, niste znali tko je bila i što se s njom do godilo? - Konteso, ta je tajna usko povezana s mojom obitel ji. Ne mogu vam re ći više nego to da sam bjegunac obitelji koja je nadamnom razastrla smrtno velo. Kad bih govorio, ta j bi ne sretnik uskrsnuo, a ja moram i nadalje živjeti - mr tav! Vidite, bio sam iskren, a mogao sam vam zatajiti sve što mi je rekla grofica Auersperg i sve iskriviti. Ipak, govorim is tinu, makar me ona tereti. Nera je kratko vrijeme razmišljala. Onda se okrene k Siniši i re če mu tiho: - Moja bol i moj o čaj zbog moje nesretne majke upravo su strašni. Ali ono što ste mi rekli moram vam vjerova ti. Od te jedne rije či bljesne Sinišinim licem svijetli tra čak: - Obe ćajte mi, konteso, da ćete ostaviti ovu ku ću i Gri č i skloniti se daleko od neprijatelja? Nera mu nijemo pruži ruku. Njemu, ubojici svoje majke, ona pruža ruku. Sasvim se zbunio. Privinuo je tu ruku na svoja usta. Ona mu je nije otela, makar ju je odve ć dugo držao na usnama. Oborivši glavu, zagleda se u njegovu rusu g lavu što se sagnula nad njezinom rukom. A kad se Siniša uspravio, raširile se Nerine zjenice u nekom tihom iznena ñenju. Razabrala je da su njegove duboke tamne o či vlažne, pune ganuća. To je tako iznenadi da nije mogla re ći ništa ni kad se on okrenuo i bez rije či pošao k vratima. Tiho joj re če: - Požurit ću da sve pripremim. Putujemo još ove no ći. Pokloni se s dubokim počitanjem i naglo zatvori vrata. U PREDVEČERJE BIJEGA Poslijepodne došao je u Bari činu ku ću Filip. Adama nije bilo, tek je u kuhinji nešto radila starica, njegova ro ñakinja. - Gdje je moja k ći? - upita Filip staricu. - Sjedi ondje u sobi. Ne znam što joj je, nije ni o kusila o- bjeda. - Bolesna je, sirota. - Bit će još štogod više. Čitavo je prijepodne nemirna, čas sjedi, čas opet ustaje i pokriva lice rukama. Nigdje nema m i ra. Još je nisam vidjela takvu. - Idem da je vidim. Kad je ušao, nade kontesu naslonjenu kraj pe ći. "Gle", pomisli Filip, "izgleda nekako druk čije. Kao da njezine o či nisu više onako mrtve. Ali pogled joj je nemiran i uzbu ñen." - Šalje me gospodar i poru čuje - re če joj Filip - da ću posli je deset sati no ću do ći po vas. Mi ćemo pješke do Save gdje će nas čekati on s dva momka. Svi ćemo se odjenuti u gra ñanska odijela, sjesti na konje i oti ći u Kranjsku. A ja ću, ako dopu stite, ostati ondje s vama. Predve če je Nera bila kod ku će posve sama kad se ušulja Kraja či ćeva služavka Dorica. - Došla si potražiti Baricu? - upita Nera. - Ah ne! - odvrati djevojka, a pogled joj je nemirn o lutao po sobi i svaki čas zapeo o drugi predmet. - Nego, što želiš?

- Molim vas - prošap će Dorica povjerljivo - recite mi istinu je li Barica zaista coprnica? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M Kontesu je pitanje iznenadilo, ali je to prikrila. Bila je u-vjerena daje djevojka ne čiji uhoda, premda joj se za to činila odve ć smetena. - Kakva coprnica? - odvrati Nera. - Nikad to nije b ila. - Nije? - Dori čino se lice snuždi, a iz glasa joj proviri dubo ko razo čaranje. - A ni vi niste coprnica? - upita ona još zbunjenij e Neru. - Sto ti pada na um? - Meni se činilo kad sam vas prvi put vidjela da ste vi i Ba- rica coprnice. - A zašto to tebe zanima? Djevojka po čne uzbu ñeno gužvati jedan kraj svog zobunca. Onda najednom brižne u pla č. - Što ti je, zašto pla češ? - Vi ćete me sigurno odati. - Sto bih te odala? Ja te i ne poznam. - Vi ćete re ći sucu da sam bila ovdje i pitala za Baricu. Ja sam mislila da ste vi sigurno coprnica pa sam htjel a... - Reci samo što si htjela! Zanijemila zauvijek ako te ikome odam. Zakletva je o čito djelovala na Doricu i ona pla čući prošap će: - Htjela sam vas pitati kako bih mogla i ja postati copr nica? To priznanje silno iznenadi Neru. A djevoj čino ponašanje izbrisalo je svaku sumnju daje uhoda i potaklo Nerinu znatiželju što t a djevojka zapravo ho će. - Zar bi ti zaista htjela postati vještica? - Vrlo rado. Svake no ći dolaze k meni vragovi i plešu oko moje postelje, a svi su lijepi i mladi. Svi imaju p une džepove cekina pa ih bacaju kao pljevu po zraku. Ali kad bi h htjela u- stati da odem s njima, pobjegnu. - A zašto bježe? - Zato što još nisam zapisana u ceh. A ne znam gdje se to upisuje pa sam htjela pitati vas kako da to u činim. - Reci mi zašto bi ti rado postala vještica? - Zato što one ne moraju ništa raditi, imaju pune l once ce kina i onda im je lijepo. Svakog tjedna imaju gozbu na Me dvednici, svaka ima vraga za dragoga. To mora daje puno lje pše nego imati pravoga de čka. - Tko ti je to rekao? - Čula sam govoriti da se kod vragova pleše, fino jede i pi je, i kad vrag svoju coprnicu zagrli, onda je gotov o zadavi. Sad se Nera sjeti svega što je pri čao Siniša kad je prisluškivao Dori čin razgovor s Rafaelom, pa je upita: - A nisi li ti kod Rafaela molila da te spasi od ti h želja? - Jesam, a on me poslao Saleu da iz mene istjera vr aga. - Pa zar ti nisi bila kod njega? - Jesam! Htio je da mi traži vražji pe čat, ali ja nisam htjela. Sramila sam se, a onda, meni je ogavan i on i svaki drugi muškarac. Voljela bih imati vraga za dragoga nego p ostati grofica. U taj trenutak zazvoni pozdravljenje. Kroz sivo predve čerje provla čio se zvuk zvona s tornja Sv. Marka. Njegov glas probudio je zvonove ostalih crkava, polako se oglas ilo zvono za zvonom.

Dorica i Nera stajahu licem u lice. Kad god se ogla silo zvono, Dorica se trgla i ispruživši glavu slušala zvonjavu kao da nešto o čekuje, a pritom joj pogled zurio u Neru. "Što me samo tako gleda?" pomisli Nera. "Što se tak o trza kao da se zvuk doti če njezinih žila. Čudnovato! Zašto je pozdravljenje tako uzbu ñuje?" Zvonovi se složili u ve černju molitvu. Obje su se djevojke šute ći gledale. Najednom Dorica prozbori: - Vi ste ipak coprnica. Vi se ne križate, a evo zvo ni, nemojte mi tajiti! Idete li na Manduševac? MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Što bih ondje radila? - Pa danas je petak. Poslije pozdravljenja sastaju se ondje coprnice da idu u ceh. I ja idem u ceh. Idem, pa ma kar sutra došla u toranj. Povedite me, molim vas, samo do zde nca, on dje me čeka moja prijateljica Anka. Ona me ve ć dugo zove da doñem u ceh, ali se ja ne usudim i ći sama na Manduševac. Anka je ve ć dugo u cehu, ona može letjeti, praviti tu ču i tjera ti oblake. To probudi u Neri davnu težnju da traži te žene koj e se zovu vještice. Sve što joj je pripovijedala Dorica, njezino drhtanje i uzb uñenje, izazvalo je u Neri dvostruku znatiželju: da vidi što se doga ña s tom djevojkom i je li doista tkogod čeka na Manduševcu, ili je to samo utvara. - Pa dobro - re če ona Dorici - otpratit ću te do Mandu- ševca. Dorica je radosno i brzo pohitila k vratima kao da joj se žuri. - Samo žurno dok zvoni, jer kad bismo poslije pozdr avljenja došle na zdenac, svijet bi odmah prepoznao da smo v ještice. Dajte mi brzo škaf kao da idemo po vodu. Nera je u činila po Dori činoj želji. Uzela je škaf za vodu i s njom izašla i z kuće. Ni Adam ni njegova stara ro ñakinja nisu se još bili vratili, pa su tako mogle iza ći a da ih nitko ne vidi. Hoće li danas doista koga vidjeti? Ili je sve to što p ri ča Dorica samo utvara njezine uzbu ñene duše? Ovako razmišljaju ći, prolazila je ulicama prema Novim vratima. Da je izašla na Kamenita vrata, sigurno bi je tkogod vidio. Na Novim vratima nije bilo žive duše, pa su neopaženo izašle na cestu i spustile se niz brdo k Manduševcu. Dorica je gotovo tr čala u teškom iš čekivanju da što prije stigne na zdenac i svaki se čas okretala poput kradljivca koji se boji da tko na nj vreba. Putem su neprestano susretale žene koje su sa zdenca nosile vodu na Kaptol i Gri č. Kad su ugledale zdenac, Nera ondje opazi mnogo žena. Jedne su staja le izvan ograde zdenca s punim škafovima na glavi i pripovijedale o doga ñajima u svojim ku ćama i raznim dnevnim sitnicama, a nekoliko ih je još stajalo na vrelu i uzimalo vodu. "Zar su to vještice?" pomisli Nera u čudu. "Pa te žene nose uve če ku ći vodu." Ali na ogradi zdenca opazi babu Uršu gdje sjedi mol eći pozdravljenje, a uz nju prazan škaf. Prisutnost Uršina silno je iznenadi. J oš se više za čudila kad je razabrala kako se stara krevelji i pobožno moli, sa mo da drugi vide kako je pobožna. Neka mlada žena pristupi Urši i stade s njom povjer ljivo razgovarati. - Vidite li onu ženu tamo što govori s Uršom? - upo zori je Dorica. - To je Anka, ona je kmetica baruna Skerlec a i prava pravcata coprnica. Danas su kmeti otišli na Skerlec ovo ima nje runiti kukuruz, pa i njezin muž, zato će ona i ći u ceh. I ja idem s njom. - Tko te nagovorio na to?

Čula sam kod suda kako coprnice pripovijedaju kako ž ive, kako im je lijepo, pa sam i ja poželjela da idem u ceh. Ondje mora daje v eoma lijepo. Osobito želim piti žgano vino. Zamukoše posljednji zvu či zvona i kroz sivo predve čerje čula se samo njihova jeka. - Zurite se, žene, da nas ne zateknu coprnice - ogl asi se jed na Gri čanka koja je na glavi nosila puno vjedro vode. Žene se uzvrpoljile i stale grabiti vodu. U toj vre vi primakne se Nera babi Urši i okrene joj le ña ne bi li čula što to razgovara s kmeticom Ankom. Čula je samo nekoliko rije či: - Samo je dovedi - šaptaše Urša Anki. - Ionako prip ada k nama. A jesi li govorila s lijepom Lizom? - Jesam - odvrati Anka - ali ona ne će da ide, kaže da ne će imati nikakva posla s coprnicama. Urša ustane i spusti se stubama na vrelo da uzme vo de. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Danas je petak- re če Urša - žurite se, coprnice dolaze na križanje. Bježite ku ći. Neke su žene vrisnule i pohitale s vodom, a druge s u šute ći izlile vodu u zdenac i onda je ponovo uzele. - Izlijte vodu iz vjedra - šapne Dorica Neri - to j e znak Urši da ćemo do ći na križanje. Nera je to u činila i sa zanimanjem pogledala žene koje su netom izlile vodu iz vjedra, ali nijednoj nije mogla vidjeti lice. Neke su povukle rubac na čelo pa u tami nije nikako mogla raspoznati ni čiji lik. Zato uzme praznu posudu i uspne se stubama do ograde zdenca. Za nekoliko trenutaka nes tale su sve žene, dapa če i sama se Urša izgubila u tami. Samo Dorica, An-ka i Nera stajale su pokraj kamenite ograde Manduševca. Gusta tama pokrila je čitav prostor oko njih. Tišina se rasprostrta oko zd enca. Tamo dolje pod ogradom tiho je žu-borilo vrelo i iz lijevalo se u kamenito korito da onda niz korito pote če u potok. - Ostavite vjedro tu - prošap će Anka - i do ñite brzo da nas tko ne zatekne. Vi danas idete prvi put u ceh? - up ita mlada kmetica Neru. - Da - odgovori ona i po ñe za mladim djevojkama. Tjerala ju je goru ća želja da vidi kamo se to ide i što će se dogoditi. Nekad je toliko no ći probdjela čekaju ći te vještice, a danas joj se, eto, nenadano pružila prilika da ih napokon vid i. Anka je išla prva i vodila ih ravno na Harmicu, a o nda okrenula širokom cestom Ilicom. Na mjestima je cesta bila smrznuta, pa su m ogle brže kora čati, ali mjestimice je opet smr-zavica popustila pa su zagaz ile meku, duboku ilova ču i jedva iz nje izvla čile noge. Nera je hodala preko jaruga i graba u koj ima je popucao led, pa su joj noge zagrezle u kaljužu i vo du. Nije vidjela kamo ide pa ni svoje dvije pratilice. Nigdje u blizini nije bil o ni ku će ni kolibice, razabirala je da se udaljuju od grada. Najednom Ank a stane. - Sad treba ovdje čekati! Nera je stala zure ći u gustu tamu. Sad po čne razabirati da se na tom mjestu križaju dvije ceste, a na samom križanju kraj ceste strši uvis veliko drveno raspelo. - Okreni križu le ña - re če Anka Neri. - Ina če te ne će primi ti u ceh. U gustoj tami stajale su sve tri pod križem. Pred n jima u daljini, visoko gore, svijetlile su lu či. Nera je razabrala da su to rasvijetljeni prozori gri čkih pala ča. Vjetar bi pokatkad zašuštao golim granjem stare lip e što se sablasno uzdigla pod tamno obla čno nebo. Od tog se šuma Dorica svaki čas trgla pa ju je Nera više

puta upozorila da je to samo vjetar. Odjednom se u tami pojavi neka crna sjena i stane im se približavati. - Tko je to? - prestraši se Dorica. - Šuti, to su one druge - odvrati Anka. Iza te sjene pomoli se druga, pa tre ća i četvrta. Dolazile su šute ći, bez pozdrava, i stale pokraj raspela. Nera je nastojala da im zagleda lice, ali su one povukle rubac na čelo kao da se jedna pred drugom sakriva. Samo po nj ihovim kretnjama i po vitkosti njihova tijela mogla je raz abrati da su to mlade žene. Od Trnja najednom dopre do njih topot konja i štrop ot ko čije koja im se sve više približavala. - To dolazi on sa četveroprežnom ko čijom - šapne Anka. -Vrag? -Da! Dorica prigušeno usklikne, sva se potrese i uhvati Neru za lakat. Kontesa osjeti da djevojka drš će. I druge su žene bile o čito uzbu ñene. Svaki su se čas okretale i uzdisale gledaju ći u tamu iz koje im se topot konja i štropot kola p ri činjao kao paklena buka. Ta ondje u tami, u četveroprežnoj ko čiji vozi se ñavo i dolazi sve bliže da ih odveze nekamo na nepoznato mjesto. Stoje dolazio bliže, žene su bile sve nemirnije. Samo MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M je Nera ostala mirna i s velikom znatiželjom prislu škivala kako se ko čija sve više približava. Kona čno pod raspelom stane. Četiri vranca soptala su kao svaki konj kad ga malo gone. Ali to soptanje činilo se ženama paklenim, a konje su držale vilenjacima. Iz ko čije isko či visoka i crna muškara čka pojava i pri ñe im. Žene prigušeno ciknuše i stisnuše se u klupko, dok je Dorica gr čevito stiskala Nerin lakat. Nera je jasno vidjela da žene tu pojav u smatraju vragom. Ona se približila k njoj da je bolje vidi. Odmah je razabr ala daje to samo visok i jak muškarac. Dodirnula se i crnog plašta kojim se sav omotao. Osjetila je da je plašt vrlo fin, šuštao je kao svila. Lice je ne-zna nčevo pokrivala crna kapuca, pa ga nije mogla vidjeti. - Koliko vas je? - upita muškarac. - Šest! - odvrati Anka. - Bit če dovoljno mjesta. Mogao bih vas u svojoj ko čiji po vesti i dvadeset, ali ovako če vam biti ljepše. A sad do ñite re dom, moje golubice, da vam malo svežem o či. One opet ciknuše od prigušena straha, na što se isp od crne kapuce oglasi zvonki i ugodni glas: - Ne bojte se, lijepe moje djeveruše. Svezat ću vam o či samo zato što moji vilenjaci lete napola po zemlji, a napola po zraku, pa bi vas bilo strah i snašla bi vas vrto glavica. Ispod plašta izvadi poveze i stane im vezivati o či. Najprije je stavio povez Dorici - ona se trzala kao da je prolazi zima. Nako n toga pri ñe Neri. Ona osjeti da joj je na o či metnuo neko debelo sukno i čvrsto ga svezao oko glave. To u njoj pobudi neku neugodnost pa nehotice posegne ruk om za povezom. - Ne diraj u povez! Ako ga skineš, pustit ću te nasred ceste! Morala se pokoriti i pridržati povez na glavi. Za n ekoliko trenutaka muškarac je ukrcao u ko čiju sve žene. Nera osjeti meke svilene jastuke. "To je otmjena ko čija", pomisli u sebi. Tada zvizne zrakom bi č, ko čija se makne i jurnu. Neri se pri činilo da se voze na valovima vjetra. Ali onda se po čne osvješ ćivati. Ne, ne, to je ludost! To je varka. Mene ne mogu pre variti. Ja čujem svaki dodir konjskog kopita po cesti. Kako nije ništa vidjela, nastojala je da barem sluš a što se oko nje radi i govori li tko što. Ali žene su bile posve tihe. Po dodiru njihovih nogu osje ćala je da sjede kao skamenjene. Hladni no ćni zrak pirio joj u donji dio lica koji

nije bio pokriven pa joj se činilo da svaki čas biva hladniji kao da se približavaju gorama. Vožnja bijaše vrlo duga i ve ć se s nekom zabrinutoš ću pitala kamo se to zapravo vozi i što će se dogoditi s njom i s ostalim ženama. Kočija naglo stane. Neka muška ruka uhvati je oko pasa , a jedan muški glas re če: - Upri se o mene i iza ñi iz ko čije. Ona ustane i iza ñe. Osjeti da ju je muška ruka čvrš će stisla oko pojasa nego stoje bilo potrebno i da joj je neznanac pri-šapnuo : - Krasna li struka! Neugodni osje ćaj preleti joj dušom. Tješilo ju je što je čula da su i one druge s njom. "Što će sada biti s nama?" pitala se u sebi nastoje ći da bar kretnjama li čnih miši ća odmakne povez s o čiju ne bi li vidjela gdje je. Zamalo osjeti da je n etko zaogr će dugim plaštem. Krupni muški glas re če: - Sad smo na Medvednici, ali se moramo spustiti dol je u paklene dvorove. Slijedite me. "Na Medvednici!" klikne u sebi Nera presene ćeno. "Ta to je ne čuvena sljeparija. Kako smo došli na Medvedgrad?! Zaboga, vozili smo s e neprestano po ravnoj cesti. Ta zar smo tako glatko došli na ovako visoki brijeg kojemu je put posve uništen? To je lupeština." Nera se prisjeti da je za vrijeme vožnje zrak bivao sve hladniji kao da su se približavali gorama. Taj zrak posve je MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM mirisao na gore i na sljemensku omoriku. Ali kako b i mogli prispjeti na Medvedgrad kolima koja neprestano jure? Gore je got ovo nemogu će dospjeti ko čijom jer je put loš. A kad bi se i moglo, konji bi vozil i polagano i veoma dugo. Iz tih je misli trgne muški glas: - Drži ovaj plašt i ne puštaj ga iz ruke. Idi polag ano kako te drugi vode. "Preda mnom ide jedna od onih žena", pomisli Nera, "ili tko drugi? Ne znam tko je, ali držim ne čiji plašt koji me gotovo vu če naprijed. I za mnom kora ča netko pa se hvata za moj plašt kao da idemo u povorci jed an po jedan. Ne vidim ništa, ali kao da su mi ostala osjetila postala osjetljivi ja. Čini mi se da uz nas ide još više muškaraca. Ovako kora čaju samo muške noge. Ali stoje to? Mi neprestano zaokre ćemo. Kao da se vrtimo najednom mjestu. Da, ja to posve dobro osje ćam. Kakva je to igra? Čudnovato kako je tlo po kojem hodamo glatko i meko! Na Medvedgradu nije tako. Ne, nipošt o, ondje je tlo grubo i kamenito. Onaj čovjek re če da silazimo, a mi idemo ravnim putem. Ne, ne to j e opsjena, prosta opsjena i varka." - Pazite! - poluglasno će muški glas. - Sad dolaze stube. Silno radoznala, Nera je napela sva svoja osjetila ne bi li spoznala kamo to ide. "Zrak više nije hladan", pomisli. "Sad su ušli pod krov. Jest, sigurno. Osje ća toplinu u zraku. I tlo je tvrdo kao da idu po kamen om podu. Sad silaze stubama. Doista su stube. Kakvi su to glasovi? Kao da se neg dje daleko čuje buka? Stube su ravne, kamenite. Sad opet idu ravno. Zaboga, ovo je sag! Kora čaju po mekanom sagu. Kamo su stigle? Buka je sve glasnija, čuje se glazba i smijeh. Da joj je znati gdje je? Htjela bi maknuti povez s o čiju, ali kraj nje neprestano netko kora ča kao da upravo pazi na nju." Neki muški glas zapovjedi: - Evo ih. Neka se preodjenu. Nera osjeti da joj netko skida povez s lica. Jedva je čekala da može vidjeti gdje je. Pred o čima joj bljesne svjetlo, magleno i mutno. No polako joj se o či oporave od poveza koji je čvrsto stiskao i ona pred sobom opazi neku ženu s krinkom na licu.

Brzo se ogleda po sobi. Razabere tamne zidine, pokr ivene crvenim suknom i veliku široku dvoranu. Sa stropa je svjetiljka tek malo ra svjetljavala žene u tamnim plaštevima. Žena s krinkom na licu zapovjedi im: - Evo, tu su vam odijela. Brzo se odjenite! Nera je na glavi imala pokrivalo i pomno skrivala s voje lice dok su one druge skinule svoja gra ñanska odijela. Žena s krinkom stade im odijevati cr vene svilene suknje, haljetke izrezane na grudima i s kr atkim rukavima. Nera je mislila da će im sada vidjeti lica, no one su se i dalje jedna od druge sakrivale, a žena s krinkom nije ih u tom nimalo sp re čavala, štoviše sama ih je meñusobno prikrivala. Obu ću su skidale okrenute jedna od druge, a žena koja i h je odijevala zapovjedi im da spuste kosu po le ñima, a onda svakoj dade crvenu masku i sveže joj preko lica. Žene ciknuše i sustaše na vratima. Neka starica pot puno crvenih obraza digla metlu i zaprijetila im, a ma čak joj sko či s grbe. - Ne bojte se, golubice moje - re če " ñavo" - to je Luciferova punica. Ona svakoj ljepotici prijeti, ali nema nika kve vlasti da kojoj naškodi. Iš, babo! - potjera je " ñavo". Starica se ponizno i pokorno povu če u kut, a Neri se činilo kao daje ispod grbe čula prigušeni smijeh. "To sam lice ve ć negdje vidjela", pomisli Nera u sebi. "Posve je si gurno namazano crvenilom, a ona grba čini mi se kao da se micala slijeva nadesno kad je ma čak s nje sko čio." Ali " ñavo" ih pozove da u ñu u carstvo Lucifera. Svi su zidovi obloženi crnim baršunom. S niskog str opa posutog zvijezdama visi svjetiljka nalik na mjesec. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Ovo je predvorje pakla - re če " ñavo". Žene su zapanjeno gledale u crne stijene posipane z vijezdama i u čudno svjetlo što je tek toliko svijetlilo da su se mogli raspozn avati oblici. - Sad ćemo stupiti u dvorac njegovog veli čanstva Lucifera - navijesti " ñavo". Onda pri ñe k crno presvu čenom zidu i tri puta udari željeznom šipkom. Na to se vrata otvore kao sama od sebe, a kroz crne zidine z ine crveno svjetlo i sukne crvena para. U "PAKLU" Nera je u prvi čas stala zapanjena. Iz usta žena oteše se prestravl jeni glasovi. - U ñite! - zapovjedi " ñavo". - Ne će vam se ništa zlo dogoditi. Tu vas čeka gozba, veselje i radost. One u ñu. Nevi ñeni prizor omami Nerine o či. Sva se izgubila. Oko nje se rasprostirao crveni mirisavi oblak koji ju je omaml jivao i oduzimao svijest. Stoje dulje gledala u taj pla-meni crveni oblak, to joj je više titralo pred očima, u glavi se vrtjelo, a njezine misli kao da su se sakrile zaprepastivši se onoga što su gledale o či. Sva joj osjetila obamriješe, a razum je iznevjer i. Samo još vid ostane gospodar u toj omami razbu ñuju ći sliku u mnogo ja čoj formi. Osjetivši neku slabost i vrtoglavicu, uhvatila se z a otvorena vrata. Nekoliko puta zatvorila je o či da ništa ne vidi. Što ih je dulje držala zatvoren ima, to joj je brže stao raditi mozak. Domalo opet pribere svoje misli i zavlada svojim duhom i osjetilima. Kad je ponovno otvorila o či, vidjela je sve jasnije i kroz crveni oblak sjaja i mirisa razabrala što je oko nje i gdje se nalazi. Pred njom se pružila mala dvorana s niskim stropom. Zidovi presvu čeni crvenom svilom po kojoj se sjale male zlatne trozube vile. Po stropu vise crveni jezici i zlatni lanci, a sa sredine se spustila svjetiljka , obavijena crvenom prozirnom svilom. Njezin sjaj polio je dugi prostrti stol, zl atne trozube vilice i srebrne vr čeve. U velikim srebrnim stalcima složeno je južno v oće. Uz svilene zidove prislonjeni su divani od crvenog baršuna, a nad njima uzvinuli se nasloni na kojima po čivaju punjene sove i zure velikim zelenim o čima.

Gore u pro čelju diže se prijestolje od grimiza. Nad njim se ra zastro baldahin od svile, obrubljen zlatnim resama. Na krovu baldahina sjaju dva zlatna roga. Medu njima sjedi strašna crna sova. Iz crne glave vire j oj dva oka od dijamanata. Uz prijestolje stoje dva golema kotla. Iz njih se d iže mirisava para i puni dvoranu maglom koja se stapa sa crvenim svjetlom i stvara mirisavi oblak. Kroza nj se sve stoje u dvorani ljudskom oku privida kao bajka, pri ča, čarolija... Nera pogleda na svoje drugarice što su stajale pred njom kao okamenjene zure ći u paklenu čaroliju. Sve je bilo tako zamamno da je i sama Nera trenutak izgubila prisutnost duha. Sirote ove priproste žene, zaražene praznovjerjem, moraju, naravno, misliti da su u stanu ñavla. "Ja razabirem", rekne u sebi Nera, "da je u o nim kodovima kod prijestolja žeravica i da su je posipali ne čim mirisavim od čega se uvis diže ova mirisava para, onako isto kao što se u crkvi pa li tamjan. Ali ove žene to ne znaju. Sigurno vjeruju daje sveto istina." - Pazite, sad će do ći vragovi! - opomene " ñavo" žene. - Ali, ne bojte se! Vidjet ćete da su lijepi i vrlo ljubazni, baš kao kakvi vit ezovi. Otvore se mala vrata pokraj prijestolja, a kroz nji h zabruji nešto kao grmljavina. Žene se lecnuše. Na vratima se pojavi MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM povorka. Dva muškarca omotana u crni plašt i crne k apuce, a u ruci goru će baklje. Nera gotovo vikne od iznena ñenja. Ovi ljudi! Takve je vidjela u dvorcu pod Sljemenom. Imali su iste takve ogrta če, isto takve kapuce. Ta to su oni, to je četa crnih. Sva je zadrhtala od tog otkri ća. Crni se postaviše kraj prijestolja, a za njima s u dva " ñavla" nosila veliki kotao u kojemu se žarila žeravica a druga dv ojica zlatne posude. Sad se pojave crveni ñavoli. Visoki i stasiti. Od pete do glave o-djeveni u crvenu svilu koja im se priljubila uz tijelo. 0 struku lan ci. Hla če su im uske i kratke do koljena, a noge obu čene u crvene svilene čarape i crvene svilene cipele. Lica im se ne vide. Glavu sakriva kapa od crvene sv ile koja se spušta preko lica, oko o čiju je izrezana. Iz tjemena glave vire im roš či ći od bjelokosti. Nera je morala priznati da su ti " ñavoli" posve pristali i da izgledaju kao pravi ñavolski vitezovi. Osam crvenih " ñavola" poredalo se oko prijestolja. - Dolazi Lucifer s kapetanicom pakla i dvorskim gos poñama! - navijesti jedan od " ñavola", a sve se o či upriješe u vrata. Strašan tutanj odjekne dvoranom kao da je zagrmjelo nebo. Odmah nakon toga zatrube trube, a na vratima se ukaže Lucifer! Visok je. Viši od svih. Visoka stasa i širokih le ña. Jaki bokovi odaju snagu. Odijelo mu je od grimiza, isto onakva kroja kao i u drugih, samo mu se na glavi sjaji kruna od zlatnih rogova. U ruci mu goleme zla tne trozube vile poput žezla. Za njim u ñu tri žene odjevene u crvenu svilu, opšivenu blista vim draguljima. Suknje su im kratke, ruke i grudi gole, a glava pok rita kao i Luciferova. " ðavoli" stupe pred njih, naklone im se, pruže im ruk e i povedu ih pred prijestolje. Lucifer krene natrag i uvede u dvoranu stasitu ženu . Odjevena je u bijelu svilu. Po kratkoj suknji i duboko izrezanom struku crvene joj se vraži ći izvezeni svilom. Suknja joj je kratka, prerezana na više mjesta, pa joj se ispod bijele svile vide crve ne doljnice od čipaka. Glava joj je zamotana u bijelu kapu, samo navrh glave sje di joj bijela sova, s velikim crvenim o čima. Neri sustane dah. "Katica Dolenec pri čala mi je u tornju da je bila na gozbi ñavola, daje vidjela prave vragove, da se plesalo, jelo i pilo i tamo je vidjela kapetanicu pakla u bijeloj haljini s bijelom sovom na glavi. Je li to ona ista koju sam čula kod babe Jane?! Ona ista koja je došla da kupi od nje l ijes u kojem sam ležala u

onoj podrtini iza Janine ku će one ve čeri kad je onamo došao Siniša i kad je sve izgledalo daje on moj otmi čar." Neri se pri činilo da se cijela dvorana zavrtjela oko nje. Prene raženo je zurila u tu ženu. Sve joj se više činilo da je to ona zagonetna žena koja je od Jane htjela kupiti lijes. "Zar je znala da su mene otmi čari zatvorili u taj lijes? Ona je govorila o mom bratu, o mojoj majci i njezinom ubojici... Tko je t a žena? Da je mlada, to se vidi po njezinim rukama i razgaljenim grudima." Uzalud je uprla svoje o či u nju kako bi kroz onu gustu koprenu na licu raspoznala tko je i što je. "Valjda će skinuti bijelu masku. Cijele no ći ne će ovako probaviti", pomisli u sebi. Dok je ovako razmišljala, čula se izvana grmljavina i mukli zvu či trube. Lucifer sjedne na prijestolje, a uza nj desno bijel a kapetanica pakla. U dvorani nastane tišina. Lucifer re če. "Taj glas!" pomisli Nera. "Taj glas kao daje glas - Sinišin?" Osjeti da joj se opet zavrtjelo. Brzo se spusti na divan. Lucifer je to opazio i okrene se k Neri. - Ne boj se, ljepotice! Kad se kod nas priu čiš, ne ćeš se više bojati. i MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Ta Luciferova utjeha još je više uzbudi. Njegov gla s koji je dopirao do ušiju zavrtio je oko nje čitavu dvoranu. Stoje više slušala taj glas, to je v iše nalikovao Sinišinu. Pokuša da bude mirna i po čne promatrati Lucifera. "Zar je to varka, utvara moje mašte?" Ali nije se u sudila dalje misliti. Upre u nj o či i sasvim zaboravi na "Bijelu sovu" koja je sjedil a kraj njega prekriživši noge kao i njezine dvorske gospode. - Pristupite bliže! - re če Lucifer ženama što su stajale zajed no s Nerom u krugu oko prijestolja. Nera odvažno pri ñe posve blizu, samo da uzmogne što bolje promatrati . - Dobro nam došle, lijepe duše iz onoga kraja svije ta - po če Lucifer - u naš pakleni kraj! Neka vas ne bude st rah, bit će vam ovdje ljepše nego gore gdje ljudi veselje sma traju gri jehom. Predajte nam dušu i tijelo vaše, a mi ćemo vam dati svu snagu svoje mo ći... Sazivat ćete oblake, sipati tu ču i le tjeti u nepoznate krajeve slasti. Ho ćete li, dakle, pristupiti u naš ceh? - Ho ćemo! - čuli se poluglasni odgovori. Nera je šutjela, a da to nitko nije zamijetio. - Ho ćete li se pokoriti svemu što od vas traži kraljevst vo pakla? -Ho ćemo! - Dvorski meštre, daj amo kotao! Dva " ñavla" stave pred Lucifera kotao sa žeravicom a drug a dvojica dodahu mu zlatne posude. On iz jedne i druge uzme neku teku ćinu i baci je u žeravicu iz koje se digne žarka i mirisna para. - Posve ćujem te vražjim pe čatom i znamenjem paklenog carstva - govorio je sve čano Lucifer. - Bit ćeš odsad vještica pa možeš izabrati jednog ñavla da ti bude vitez i ljubavnik! Doñe red na Neru. Nastojala je da progleda gustu kopre nu, da što bolje vidi Lucifera koji joj bijaše tako blizu, ali mu je lice sakrivala crvena maska. Lucifer dodirne zlatni m vilama njen vrat, njegove oči upiljiše se u njezino jedro tijelo i on joj šapne : - Prekrasna si struka, ljepotice! Ti ne smiješ bira ti drugog ñavla osim mene.

Svi su promatrali Neru kad je izašla pred prijestol je. Njezino visoko lijepo tijelo u crvenoj svilenoj haljini napadno se istica lo, pa su s užitkom gledali njezin vitki struk, grudi, bijele ruke i bijeli lab uñi vrat. Tada crni " ñavo" otvori u zidu vrata, a odanle sukne plamen kao iz pakla. Lucifer uzme pregršt slame što mu je dao crni " ñavo", baci je u pe ć i re če: - Ovako će svaka izgorjeti ako ikome re če što je ovdje vi djela. Nera opazi da je to jednostavna pe ć što je grijala sobu, ali je tako spretno uzidana i prekrita da izgleda kao tajnovito ždrijel o pakla. - Pristupite, okrinkane duše. Ovo vam je gospodaric a - ka petanica pakla, slušajte je i pokoravajte joj se! - re če kralj pa kla. Onda se okrene prema kapetanici: - Vaše veli čanstvo i dvorske gospo ñe, izvolite k stolu. Luciferi povedoše gospo ñe i Nerine drugarice k stolu. Je dan crni " ñavo" pri ñe Neri i prišapne joj: - Lucifer želi da ti sjedneš k njemu slijeva! Uzme Neru za ruku i posjedne je za stol. Zdesna Luc ifera sjedila je "Bijela sova", a svi ostali poredaše se duž cijeloga stola. Crni " ñavoli" nisu sjeli k stolu. Trojica po ñoše u kut dvorane da sviraju, a jedan je uzeo buban j i po čeo po njemu udarati lisi čjim repom. Crni su " ñavoli" donosili zdjele s pe čenim mesom, zatim kopune, jarebice i fazane, raznovrsno pripremljene kola če i slastice. Dva crna to čila su vino: kod jednog jela žuto kao ulje, kod dru gog rumeno, onda opet crno, a na kraju šampanjac. Pucal i su čepovi, a vino je skakalo poput MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM vodoskoka. Nerine priproste drugarice snebivale su se nad tim čudesima, uživale u neobi čnim doga ñajima, finim jelima i još finijim vinima koje su ul ijevale u sebe s pohlepnom slaš ču. Dotle su u kutu dva " ñavla" proizvodila ne čuvenu glazbu, dokje tre ći neprestano udarao u bubanj. Neri se o čito činilo da ta buka i trube imaju svrhu: zaglušivati ono što se kod stola govorilo pa je nes trpljivo čekala kad će se i kako to završiti. Čitavo je vrijeme pazila na Lucifera, promatrala nje gove kretnje i slušala njegov glas. Što gaje dulje promatrala, sve je više bivala uzrujana i nemirna. Sli čnost sa Sinišom bivala je sve ja ča i vjerojatnija. Napokon donesoše " ñavoli" u bijelim vr čevima crno vino što se pušilo i mirisalo po mirodijama. Lucifer se sagne k njoj i šapne: - Ti ne jedeš i ne piješ. Uzmi šampanjca! Pokušaj, krv će ti pote ći mladim žilama kao bujica. - Ne mogu piti. Ovdje je tako lijepo da ne želim ni piti ni jesti. Htjela bih zauvijek ostati. Lucifer se nasmije i odvrati: - Ali mi ne primamo nikoga zauvijek, osim ako koja pruži povoda daje bacimo u pe ć. Kad bi mi sada koja od vas skinula masku ili kad bi na povratku bacila povez s o čiju da vidi odakle je izašla, strpali bismo je u pe ć. - To nikad ne ću u činiti. Meni je svejedno gdje smo, samo kad bih mogla opet do ći. - Dok si tako mlada i lijepa, možeš do ći. Vidim tvoj krasni struk i tvoj labu ñi vrat. To mije dovoljno da prosudim. - Tako i ja po vašem stasu sudim da ste lijepi, naj ljepši od svih! Lucifer se grohotom nasmije. - Znam da se nisam prevarila. Zapitat ću jednog Lucifera neka mi kaže jeste li doista onako lijepi. Smijem l i? - Ni oni me svi ne poznaju. Tko bi poznavao sve Luc ifere u paklu?

- Onda mi bar recite imate li crne o či... - Naravno da imam. -1 lijepo garavo lice? - Izvrsno si pogodila. - A crne br či će? - Ti si vražja cura! Vidim da te omamio neki crni m omak, a čini se da je nalik na mene. - Posvema. - A ne bi li mi kazala tko je taj de čko? - Jedan trenkovac. - Što? Trenkovac? A koji je to? - Kapetan Siniša. - Što, svi ña ti se kapetan Siniša? - iznena ñeno će Lucifer i nasmije se. - Zar zbilja? - upita življe. - Da - odgovori ona - vrlo mi se svi ña. A vi mu tako veoma nalikujete. - A tko ti veli da ja nisam - on? Nera ne odgovori. - Pogledaj me samo - re če on. - Nisam li ja visok kao on? Nisu li moja le ña široka, ramena snažna, nisu li mi o či tako tamne, plamene i duboke? Neru je nešto stislo u grlu pa je zanijemila i samo u nj uprla o či. - Sto si se skamenila? - upita je on i nasmije se g lasno. - Ti si zaljubljena u mene, draga moja. Vidiš kako je to čudan slu čaj da smo se ovako sastali. Sad bih zaista htio vid jeti tvoje lice. Ali krinku ne smiješ skinuti. - Zašto ne? Zar nas dvoje ne bismo smjeli skinuti s lica krinku? - Ne - odvrati on - to je kod nas strogo zabranjeno . Pri svjetlu se krinka ne smije skidati. Jer kad bi ñavoli vidjeli lice svojih lijepih vještica, onda bi se zbog njih posva ñali. Svaki bi htio da odabere najljepšu. Zato smo uveli obi čaj. Ali, moram - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM ti priznati, čim sam te ugledao kad si ono pristupila k meni pred prijestolje, osjetio sam da me nešto vu če k tebi. A to nije badava. Meni se čini da sam te negdje ve ć sreo. Ne čekaju ći odgovora, Lucifer najednom ustane i pode truba čima koji su još uvijek trubili i lupali u bubanj prave ći zaglušnu buku s kojom se miješao lu ñački smijeh vinom omamljenih žena i pripitih Lucifera . Nerin ga je pogled pratio. "Taj hod", pomisli ona i srce joj stane burno kucat i, "te kretnje i taj stas. Jest, tako je izgledao onaj dan u crvenom ñavolskom odijelu kad me ponio na konju ispred tornja kod Kamenitih vrata? Zašto bi s e taj izdavao za Sinišu? Zašto mu tako strašno nalikuje?" Pitanje za pitanjem gomilalo se u njenoj duši, uspo mena gonila uspomenu, jedan razlog obarao drugi, jedan dokaz uništavao naredni. U njezinoj duši smiješao se neki dosad nepoznati strah pred neizvjesnoš ću, dosad nepoznate muke što ih je prouzro čila svaka pomisao, svaki znak da bi taj Lucifer mog ao biti - Siniša. Dok se ona mu čila takvim pitanjima, zapo čeo je ples. Lucifer je plesao s bijelom "kapetanicom pakla". Nera je za čuñeno gledala kako se pleše. Svi su parovi plesali ok renuti jedan od drugoga le ñima. To joj se skakanje u činilo kao kolo lu ñaka kad ih obuzme mu čna mahnitost.

Lucifer do ñe i po nju da s njim pleše, ali je ona odbila jer d a ima vrtoglavicu. On se nasmije i pusti joj na volju. Nisu odve ć dugo plesali kad se najednom pojavi crni " ñavo" nose ći u ruci crnog mačka. Nera je zapanjeno gledala kako ga postavlja na stol i veže za svjetiljku, tako daje prednjim nogama visio o svjetiljci, a zad njima stajao na stolu. Ples prestane. Svi su gledali ma čka stoje napola visio. Lucifer uzme u ruke komad slanine i baci ga prema ma čku. On se zaleti po stolu za mesom, staklenke se prevrnu i porazbijaju. Pritom ma čak povu če svjetiljku o koju je bio svezan, tako da se ona z anjihala kao pomamna. Žene su vrisnule, a Luciferi i Lucifer ke zahihotaše pijanim smijehom. - Ostani uza me, posve blizu - šapne Lucifer Neri. Neru prožme strah i tjeskoba. Kao da je osje ćala što će se dogoditi, pogleda kamo bi se sklonula. Lucifer baci drugi put meso prema ma čku, a ovaj se pohlepno zaleti. Boce i tanjuri popadaše, staklo i porculan se zdrobi, a sv jetiljka se stropošta preko mačjih le ña na stol i razbije se. Nasta paklena tama... Sad se tek za čuje lu ñačka vika, hihot i vrisak - smijeh -cjelovi... Nera spretno sko či prema prijestolju. Paklena orgija poslužila joj j e daje nitko nije čuo kad se bacila na vrata kroz koja su prije ve čere ulazili Luciferi i izjurila iz sobe. Našla se u lijepom malom salonu, napola rasvijetlje nom. Nigdje prozora, tek jedna vrata u dnu. Progonio je strah i užas. Da se spasi, pojuri na ta vrata. Kad ih otvori, na ñe se na hodniku - onom istom kojim je s ostalim ženam a došla ovamo. Bilo je tamno, samo se u dnu hodnika nešto sjajilo. Ona stade tražiti ne bi li bar negdje našla kakav p rozor, ali uzalud. Kao daje u grobnici. Prošao je čitav sat u grozni čavom iš čekivanju. Tad joj dopre do ušiju muški razgovor koji se sve više približavao. Nera se prisloni na zid kao da se s njim stopila. D va muškarca, eto, dolaze i pro ći će tik nje. Nera se ja če pritisne uza zid. Oni pro ñoše posve pokraj nje. Čula je kako je jedan pijano promucao: - Pravo ti budi! Da si slušao mene, ne bi nam Nera nikada utekla. Bila je prava ludost strpati je u lijes i o nda ga ondje o- staviti. Tako si zauvijek izgubio finu vražicu. Ha- ha-ha! Kad si pijan, uvijek sanjaš o njoj! MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Kunem ti se da če lijepa Nera kraljevati u našem carstvu. Dalje nije čula jer se muškarci izgubiše iz hodnika i zarvo- riše neka vrata. Drhtala je od uzbu ñenja. U dnu hodnika opazi ženske pojave. Bile su to njezine drugarice koje je vodio jedan " ñavo". Ona brzo potr či za njima pa im se pridruži kao da je s njima izašla iz "pakla". Crni " ñavo" povede ih opet u onu sobu gdje su se odijevale . Tu ih do čeka ista ona žena i zapovjedi im da se odjenu u svoje odijel o. Sve su one omamljene vinom teturale i smijale se. Slijedilo je ono isto što i prije ulaska u "pakao". Svezali su im o či i ruke, a muškarac u ogrta ču i kapuci izvede ih iz onih prostorija na zrak. No sada više nisu hodale tako dugo kao prije. Odmah su ih smjest ili u ko čiju. Ni vozili ih nisu dugo. Doskora stadoše. Muškarac s kapu-com koji je sjedio s njima u ko čiji oduzme im poveze s lica i iskrca ih pred raspel om na križanju. Nera se još nije pribrala kad opazi da stoji sama s Doricom. Druge su se razbježale u no ćnu tamu. - Uzmite me sa sobom - šapne Dorica. - Strah me sam u.

Nera pohiti s njom prema Gri ču. Oko nje u tami sablasno je zviždao vjetar i ispunjavao joj dušu neugodnim osje ćajima. Sive predjutarnje sjene lebdjele su na gradskim bed emima kad je prispjela u Ilicu. Žurno pojuri na Harmicu, uspne se do Novih v rata, obi ñe Popov toranj i okrene u Opati čku ulicu. Bila je pusta i prazna. Nera i Dorica presko če preko ograde u dvorište Barice Cin-dek. U tom tre nutku zakriješti mladi pijetao. - Jeste li čuli? Zapjevao je mladi pijetao! A to zna či da će nas sti ći nesre ća. - Ne govori ludosti. Popni se na sjenik, ondje ćemo le ći. Čini se da iz ku će čujem glasove. Požuri se da nas ne opaze. Za nekoliko časaka one legoše u sijeno. Dorica je usnula. Nera j e zurila u strop sjenika. Duša joj se uko čila od pretrpljenih uzbu ñenja... PREOKRET Sunce se uspelo visoko. U dvorištu Barice Cindek vl adala je tišina. Adam je stajao prislonjen na vrata i pušio lulu zamišljena i žalosna lica. Iz ku će iza ñe starica, pogleda Adama i uzdahne, a onda poluglas no re če: - Adame, zar si zaboravio što sam ti rekla? Donesi sijena za krave. Mladi gumbar odloži lulu i ljestvama se popne na sj enik. Kad je željeznim vilama htio zagrabiti sijeno, izvine mu se iz grudi: -Nebe sa! Evo je! Odbaci vile i zovne Neru koja je čvrsto spavala u sijenu: -Konteso! Nera se trgne, sko či i smu ćeno pogleda oko sebe. U prvi je mah mislila da je još uvijek u onom straš nom paklu. Ali se brzo sabere. - Kako ste došli ovamo gore? - upita je Adam iznena ñeno. - Pretražili smo sve, samo ne sjenik. - Ovdje spava Kraja či ćeva služavka Dorica - re če Nera mje sto odgovora. - Pustite je. Kontesa se stade ljestvama spuštati sa sjenika. Ro ñakinja Adamova sklopila je ruke i sumnjivo gledala Neru kao da bi rado rekla: "To nisu čisti posli!" Nera se, me ñutim, sklone u svoju sobicu, baci se na postelju on ako odjevena i sakrije lice u jastuke. Već za nekoliko časaka otvore se vrata. Ona podigne glavu: ušao je S iniša. Sva joj krv pote če u sljepoo čice, a u duši joj se uzdigne čitav orkan sumnji i straha. Kakvu će sada otkriti istinu? Pri ñe mu i pogleda ga poput istražitelja. Kad je opazila da mu je lice blijedo i neispavano, a o či sumorne, porasla je u njoj sumnja. Osjeti daje oblijeva hladan znoj. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Konteso - re če Siniša prijekornim glasom - što ste u činili? Kamo ste nestali? Ona se uspravi i polagano re če: - Gospodine kapetane, bila sam u paklu! Siniša se lecne kao da se prepao. "On je bio!" šapne sama sebi potišteno. "Eto, zapre pastio se!" Njezine se o či zališe strašnim gnjevom i ona se spremi da mu dobac i u lice sve objede koje su joj navrle na usta. Alije u grlu stislo. Mahne Sini ši rukom da ode iz sobe. On se bez rije či pokori. - Adame - re če Nera gumbaru kad je čas nakon toga ušao - zahvaljujem vam se za sve dobro koje ste mi iskaz ali, ali mo ram vas ostaviti, i to odmah. - Znam - odvrati on. - Pogibeljno je da ostanete du lje ovdje. Da znate samo kako se gospodin kapetan ju čer bojao za vas. Ve ć smo mislili na zlo i čekali vas do jutra. -Vi ste me do jutra čekali?

- Da! Gospodin kapetan nije htio da ode, uvijek se nadao da ćete odnekle do ći, a menije bilo drago da mogu s njim raz govarati o Barici. Tako nas je zateklo jutro. - On je morao oti ći još prije pola no ći. - Sjedio je kod mene od deset uve če do jutra. - Adame - re če Nera drš ćućim glasom - nešto ću vas moliti, a to je za mene važnije nego sve drugo. Sjetite se i recite mi is tinu: kad je došao kapetan Siniša, a kad je otišao: - Nikad ne vidio Barice ako lažem! Menije svejedno kad je došao ili otišao. Zašto bih vas varao? Ali kažem va m istinu: kapetan je došao po vas oko deset sati, a otišao je kad je sunce bilo visoko i od ve čeri do jutra nije se maknuo iz ku će. Kunem se sre ćom svoje Barice, što mije na svijetu najdraže. Nera pritisne ruke na grudi u kojima je srce udaral o tolikom snagom da joj je ponestalo rije či. - Vama je zlo? - upita je Adam koji nije slutio što se zbiva u Neri. - Pustite me sada da se odmorim. Kontesa pokrije o či rukama kao da se sakriva sama pred sobom. "A tko je onda bio Lucifer koji mu tako strašno nal ikuje i sam se prikazuje Sinišom?" Ali nije imala kada da se dalje pita jer na vratima netko pokuca. Siniša se vratio. -Vi ste htjeli da iza ñem, ali ja se opet vra ćam. Moram s vama razgovarati. Ona mu korakne u susret i neobi čno ga pogleda. Pružaju ći mu obje ruke, re če: - Oprostite. Nije shva ćao zašto mu je to rekla niti je mogao vjerovati da je to ona pružila ruke njemu, ubojici svoje majke, njemu kojega je jo š čas prije gledala s mržnjom. Ali onda je ipak uvidio daje sve to istina , da se u pogledu njezinih očiju zrcali topla, odana molba. Srce mu je snažno zakucalo, a u grudima mu se topil o ganu će. Prihvati njezine bijele ruke i privine ih na svoja usta. - Vi se ljutite - re če ona -jer sam malo prije... - Nipošto! - prekine je on. - Tek sam se uplašio ka d ste go vorili o paklu. Pobojao sam se za vaše zdravlje. - Mislili ste da sam pomjerila pame ću? Sad sama uvi ñam da sam bila blizu tome. Ove sam no ći doživjela mnogo, vrlo mnogo. Sve me to izmu čilo... - Što se dogodilo? - Bila sam doista u "paklu", me ñu Luciferima. Vi opet mislite da ludujem, ali sjednite i slušajte... Nera mu stade redom pripovijedati sve što se dogodi lo. Samo mu je pomno prešutjela daje prvi Lucifer nalikovao na nj i koli ko je zbog toga prepatila. Oprezno je izbjegavala sve što je bilo u svezi s nj im. Kad je završila svoju pri ču, re če joj Siniša: MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - U Be ču sam mnogo čuo o takvim društvima. Tamo ima ta kvih zabava koje prire ñuju raskalašeni velikaši i dvorski do stojanstvenici, ali nisam znao da su ih prenijeli o vamo k nama. Ta gospoda za svoju raskalašenu zabavu izrabljuju s ve što su čuli o vješticama i tako k sebi vabe lijepe djevojke i snahe isko- riš ćuju či njihovu glupost i praznovjerje. Najednom se Siniša udari po čelu i klikne: - I ja sam jednom vidio no ću povorku koja je obilazila oko grmlja. Bilo je to jedne no ći prije Boži ća na Mesni čkom brijegu.

- Zaista?! Ali ondje nema nikakva dvorca u kojem bi mogle postojati takve prostorije. A onda, mi smo se vozil i izvan gra da. A vi ste me uzalud čekali? - iznenada upita Nera. - Ve ć sam se pobojao da ste opet utekli preda mnom odbi jaju ći moju pomo ć. - Ne, to više ne ću u činiti - odvrati ona toplo. - Danas ću drage volje po ći s vama da ostavim Gri č. - Čim padne no ć, konteso, mi ćemo krenuti. A kad se vi sklonite na sigurno mjesto, onda ću ja zapo četi da tražim Lu- ciferove hulje. Možda to ne će biti tako teško. Nastojat ću da me prime u svoje kolo. Ispred vrata za čuju se psovke. Prije nego stoje progovorio rije č, vrata se naglo otvore i u sobu bane Mikica. Iza njega se pojave dv a pandura. Gumbar Adam stajao je prislonjen na zid škripaju ći zubima od bijesa. Mikica se vrlo ponizno nakloni i skine kapu sa svoj e dugoljaste glave. - Staje? - okosi se na nj ljutito kapetan. - Tko ti je dopustio da ulaziš ovamo? - Neka mi vaša milost oprosti, nisam znao da ću tako jako smetati! - odvrati on ponizno dok su mu se usta drz ovito smiješila. - Htio sam ga zadržati - re če Adam koji je stajao iza njega - ali su me stražari odgurnuli. On dolazi u moju ku ću s pandurima! U vlastitoj kući više nisam gospodar. - Ne ljutite se, majstore - opet će Mikica pjevaju ćim, po niznim glasom - ali ja nosim gospodinu kapetanu važ nu po ruku. - Od koga? - Od njegove preuzvišenosti bana! - Lažeš! Otkad si ti banov glasnik? - Vaša milosti, nije ban poslao mene, nego svojega tajnika. Taj vas uzalud traži, pa kad je došao na magistrat da pita za vašu milost, poslao me notar Sale da vas ja tražim. A ja sam znao da niste nigdje drugdje nego ovdje. - Ako me se još jednom usudiš tražiti po Gri ču, bit će ti to posljednji put. - Evo vašoj milosti pismo od njegove preuzvišenosti . Siniša uzme zape čaćeno pismo, pro čita ga i onda odgovori: - Do ći ću odmah! Mikica se nije maknuo s mjesta. - Što blejiš? Gubi se! - Čekam vašu milost! - Ne trebam tvoje pratnje. Mikica iza ñe. Adam se povu če u sobu i upozori Sinišu na nešto. Kapetan po ñe do prozora i opazi daje Mikica s dva pandura stao u dvorištu i nešto im govori pokazuju ći na Nerine prozore. - Ovaj nije došao samo radi mene - re če Siniša i iza ñe iz sobe. - Imaš li mi još što kazati? - zapita Mikicu u dvorištu. -Ne. - Čemu onda tu stojiš? Ovo je dvorište poštenog gra ñanina i tu nemaš nikakva posla. - Naloženo mije da ostanem ovdje dok vi ne iza ñete. Siniša plane: MARIJA JURIC ZAGORKA MAILEOS MALEFICARUM - Ja sam carski časnik i nitko ne će na mene paziti. Tornjaj

se, ina če ćeš kupiti kosti po cesti. Kapetan podigne svoju jaku pesnicu, a Mikica se zgu rio kao pas kad podvine rep. Pobrza na ulicu, a za njim požure i panduri. Siniša zatvori ulaz u dvorište i htjede se vratiti u ku ću kad preda nj iz sjenika dotr či Dorica i baci mu se pred noge: - Spasite me, vaša milosti! Došli su po mene, odves t će me u toranj. - Tko to veli? - Čula sam kad je dijak izašao iz ku će i rekao pandurima neka čekaju dok vi odete, a onda će djevojku odvesti u toranj. To sam sigurno ja, samo ja. Siniši je tek sad puklo pred o čima. Pode k dvorišnim vratima i kroz pukotinu opazi da vani stoji Mikica. Brzo se vrati u sobu i povede sa sobom Doricu. - Adame - šapne kapetan gumbaru. - Može li se iz va še ku će pobje ći s koje druge strane? - Može, a zašto pitate? - Mikica je o čito došao da nekoga odvede iz ove ku će. - Mene? - upadne Nera. - Mene, mene - zapla če Dorica. Siniša je bio uvjeren da se ne radi o Dorici, ve ć o Neri i da Sale kani uhititi navodnu Bari činu ro ñakinju ne bi li od nje što doznao i ne slute ći tko je ta ro ñakinja. Siniša se zamisli što da uradi. U to se izn enada pojavi Filip i re če uzbu ñeno: - Vidio sam s našeg prozora da pred vašom ku ćom stoji di jak Mikica s pandurima. Što to zna či? - Dobro da si došao - poveseli se kapetan i naloži gumbaru: - Adame, vi ćete Filipa i kontesu povesti kroz dvorište. Ti je, Filipe, odvedi u onu malu kolibu u Remetama. Ondje čekajte noć, a dotle ću ja dovesti konje i sve potrebno za put. -Vi ih, Adame, otpratite i onda se vratite. Dotle ću ja sjediti u ku ći, jer dok ja ne izidem, Mikica ne će prekora čiti praga. Filip, Nera i Adam odmah se spreme na put. A Dorica se baci na koljena i stade vikati i plakati: - Spasite me, odvest će me u toranj. - Neka ide i ona - re če Nera. - Dobro, ionako bi ovdje mogla sve pokvariti - prim ijeti Si niša. Za nekoliko časaka Siniša, Nera, Dorica i Filip iza ñoše iza sjenika kroz vrt. - Eto, vidite, tu nema živog stvora. Tu možemo oti ći neza mije ćeni - uputi Adam Sinišu. Nera pruži Siniši ruku i šapne: - Do vi ñenja! Nestrpljivo vas o čekujemo. - Još prije nego što se smrkne bit ću tamo. Nekoliko trenutaka nijemo su se gledali. Filip opom ene: - Idemo! Što prije, to bolje! Siniša se vrati u ku ću. Sve je više bio uvjeren da Mikica čeka Neru. Otkako je Barica bila odvedena u toranj, osje ćao je da Neri prijeti pogibelj. "Da samo prije nije bila tako tvrdokorna i da je bj ežala odmah kad sam joj govorio", mislio je on. "Još ga nikad nije tako pog ledala kao danas. Još mu nikad nije govorila takvim glasom. Što to zna či? Kako se to najednom promijenila? Strah da joj opet prijeti pogibelj? Pr itajena radost zbog tog preokreta prožela je njegovu dušu. U Nerinoj sobi s jeo je Siniša na stolac na kojem je ona obi čavala sjediti i podao se maštanju. Živo ju je pred sobom vidio i slušao njen glas... I z tog sna-trenja samo ga katkad probudi neka tajna tjeskoba." Onda je polako ustao, provirio kroz prozor i opet vidio Mikicu kako čeka s pandurima. Za pola sata Adam se vratio i navijestio Siniši da je Filip s djevojkama sretno prošao u Remete. - Dobro sam ra čunao - re če Siniša. - Mikica još uvijek stoji vani. Neka još malo zebe dok se oni odmaknu od grad a, a MARIJA JURI Ć ZAGORKA

MALLEUS MALEFICARUM onda moram k banu koji me zove. Poslije ćemo opremiti konje i obojica krenuti u Remete. Čekajte me u mom stanu. - Dobro, vaša milosti. Samo vas molim: ne zaboravit e banu re ći za moju Baricu. - Sigurno ću mu govoriti. A vi svojoj staroj naložite, ako je tko pita gdje je Bari čina ro ñakinja, neka kaže da je otišla u Trnje i da će se vratiti sutra u podne. Do tada smo mi ve ć daleko. Pola sata kasnije Siniša opazi da je Mikici ve ć dodijalo čekati. Ljutito je otišao ravno k banu. Dotle se po smrznutom snijegu žurio Filip vode ći Neru i Do-ricu u Remete. Kontesa je hodala brzo i odlu čno, dok se Dorica neprestano obazirala svojim vje čno prestrašenim o čima. Neprestano je spominjala mladog pijetla što je jutros zakukurijekao. To sigurno donosi nesre ću. - Više se ne usu ñujem vratiti u Kraja či ćevu ku ću - govorila je ona. - On će me dati uloviti kao kradljivicu, ili bogzna što. Napokon stigoše u malu kolibu u Remete. Stari trošni stol, klupa i slama na podu osvježili su Nerine uspomene na one lijepe sretne časove kad se tu sastajala sa svojim prijateljima Re metincima i s malom Sandom, pa su kovali urote protiv praznovjerj a i progona vještica. Tada je ona bila još sretna i slavljena ljepotica. "A danas?" pomisli Nera, "danas sam, eto, vještica grada Gri ča, progonjena, ponižena, najbjednija žena na svijetu." Filip ponuka Neru da se odmori na slami jer će putovati čitavu no ć. On iza ñe na dvorište da ondje stražari. Dorica se pomalo umirila. Dok je kontesa umorna leg la na slamu, djevojka se naslonila na klupu. "Kako je to no ćas bilo lijepo", stala je govoriti sama sa sobom. " Kako su Luciferi lijepi, kako su bogati, kako umiju grli- ti! Oh, da još jednom do ñem dolje u pakao, nikad se više ne ću vratiti na ovaj svijet." Nera je s velikim zanimanjem promatrala djevojku i slušala kako bunca o davolima, a onda izvadila nekakav mali lon či ć, sa svih ga strana ogledavala s velikom znatiželjom i najednom se stala smješkati k ao daje obezumila. - Što to imaš? - upita Nera djevojku. - Coprnja čku mast! - šapne ona. - Što? Coprnja čku mast? Odakle ti to? - ustane Nera. - Kupila sam od babe koja nas je ove no ći odijevala. - A zašto sije kupila? - Da mogu letjeti. Kad se coprnica namaze ovom maš ću, onda se digne u zrak i poleti u ceh. Ja ću danas odletjeti u pa kao i ostati ondje zauvijek. - Ne vjeruj u to, Dorice. To je sve laž. Ona baba p rodala ti je to samo zato da izmami novac. Čovjek ne može letjeti. Dorica se nasmije i re če: - Kako ne bi mogao? Cijeli svijet na Gri ču zna da coprnice lete. One su to i same pripovijedale. Nera pogleda mast u malom lon či ću. Bila je zelenkasta i nekako je čudno mirisala. - Sve je to utvara i laž - opet će Nera. - Evo na, ja ću se na mazati, a ti pazi i vidjet ćeš da te je ona žena prevarila jer se letjeti ne može. - Pa dajte - zamoli Dorica. Nera se stane mazati po sljepoo čicama, grudima i vratu. Dorica je široko otvorenih o čiju pratila svaki Nerin pokret i kona čno re če: -1 pod pazuhom se morate namazati, druk čije ne vrijedi. Nera u čini i to i sjedne na klupu.

- Dakle, gledaj. Ostat ću tu, sjede ći s tobom i ne ću letjeti. To je obi čna svinjska mast pomiješana s nekim biljem da do bije drugu boju, i to je sve. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Dugo su sjedile i razgovarale. Dorica je nestrpljiv o čekala kad će Nera poletjeti. Otprilike za pola sata Nera osjeti že ñ i Dorica pozove Filipa da u svom klobuku donese s poto či ća vode. Nera je sve više žedala, a usta joj se sušila. Stoj e više gutala vodu, to je u ustima više gorjelo. Filip je opazio da se Nerino lice osulo tamnim crve nilom, a glas joj oslabio. Kad je opet donio vode, dotakne se njezine ruke koj a bijaše hladna kao led. Pogleda je u o či i razabere da su joj se zjenice nenaravno raširil e. - Vama nije dobro - re če on s pritajenom zabrinutoš ću. - Osje ćam se čudno, ruke i noge su mi teške. Ona se spusti na slamu i glavu nasloni na ruke. Lic e joj je bivalo sve vrelije, a ruke hladnije. Filip je opet izašao pred kolibu da bude na straži, dok je Dorica s velikom napetoš ću gledala u Neru čekaju ći kad će ve ć jednom poletjeti. Kad god je podigla ruke, djevojka se trg-la o čekuju ći da će se strop kolibe rastvoriti, a ona se uzdi ći poput ptice. Nera je, me ñutim, leže ći zurila preda se. Žed ju sve više morila, usta se sušila, lice joj gorjelo, a tijelo zeblo. Htjede se pridi ći i nešto re ći, ali joj se jezik prilijepi za suho nepce. Tada osjeti d a više ne vidi Dorice. Oko nje lebdjela neka siva, neprozirna magla kao u pred večerje. Najednom se iz te magle pomoli nešto strašno i crno. Pred njom se otv ori ponor, a ona mu leži na rubu. S druge strane ponora stoje Auerspergova i Te rka. Pružaju ruke za njom. Ruke im se strašno produljuju i sve se više približ uju k njoj. Njihovi veliki, zašiljeni nokti ve ć se doti ču njezine odje će. Ali u to na konju dojuri Siniša, istr-gne je iz njihovih ruku i ponese. Privinuo ju je čvrsto uza se, tako da osje ća toplinu njegovih grudi, osje ća kucaj srca i njegovu ruku kojom je privija na svo- je široke prsi. Osje ćaj ugodnosti i milja prolazi joj tijelom, konj leti kao na krilima, a Siniša je drži čvrsto zagrljenu. Htjela bi da mu nešto re če, ali su joj usta slijepljena. Najednom oko nje zalepršaju s ove, bijele poput golubova, a s njima mali crni vrazi. Istrgnu je Siniši iz ruku, podignu s konja i ponesu gore... Naglo se diže, sve je više i više pod nebes kim svodom. Zemlja izmi če njezinu oku. Krovovi i zvonici Gri ča gube se. Ona plovi nad cvjetnim poljanama prekras nih krajeva i bogatih gradova. Na mjese čini se ljeskaju stakleni krovovi poput srebra. Zamalo zemlja se posvema izgubi, a Nera osjeti kako joj se ruke raskriljuju kao krila, pa zavesla toplim valovima povjetarca poput lagane pti čice. Leti - leti sve više gore, k plavom svodu, gdje je razdragana l ica i raskriljenih trakova čeka - mjesec. Oko nje se u toplom modrom valovlju i graju zvjezdice, a njihovi osmijesi sijevaju zlatnim zrakama i spuštaju se dol je na zemlju. Razdragano joj se smije mjesec i plovi sve bliže i bliže. Ve ć joj njegov sjaj zaslijepio o či. Najednom, mjesec i zvijezde ugasnu, a ona se naglo spusti dolje u kobnu dubinu u kojoj plamti more crvene vatre. U toj vatri plivaju crni i crveni vrazi, smiju joj se, dozivaju je. Lucifer se krilima digne do nj e, uhvati je i povede do bogato prostrtog stola, stavi joj na glavu krunu od suhog zlata i proglasi je kapetanicom pakla. Svi joj se ñavli klanjaju i slave je u strašnoj buci i vici. Odjednom o-sjeti da se tik uz stolac na kojem sjedi prorovao pod i zinuo strašan, dubok, bezdani ponor. Ona zirne dolje, u g lavi joj se zavrti i strovali se u bezdan. Glava joj udari o nešto tvrdo, pred o čima joj se zakrijesi. I

MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM KRVAVA NOĆ U ŠUMI Mala remetska dolina snivala je u tihom predve čerju. Dolje, u samostanu, svjetluca nekoliko prozora. Siniša i gumbar Adam ja šu brdom nad samostanom. Kapetan vodi sa sobom jednog konja za Neru, a na Fi lipovu jaši Adam. Putem mladi gumbar ispripovijeda kapetanu da su ga odmah nakon njegova odlaska pozvali na magistrat i ondje preslušavali o Barici, a uz to su ga ispitivali o tobožnjoj bolesnoj ro ñakinji Bari činoj. Shvatio je daje doista bilo krajnje vrijeme da se kontesa ukloni. Zadržali su ga na mag istratu do no ći, pa je jedva dospio sko čiti do Siniše koji se ve ć spremao u Remete. Na kraju gumbar zapita kapetana je li što u činio za Baricu. - Rekao sam banu sve - odvrati Siniša. - Gotovo nij e povje rovao daje Sale tražio mito. Banje rekao da će se zauzeti za Baricu. - Evo nas na cilju - re če napokon Siniša, poda Adamu uzde oba konja i pode u kolibu. - Sve je tiho i tamno oko kolibe - primijeti gumbar . - Pritajili su se - odvrati Siniša - da ih tkogod n e zamijeti. Ovamo, doduše, nitko ne zalazi, ali ipak, moglo bi se dogoditi, pa je bolje da se ne javljaju. Siniša posko či uzbrdice. Za nekoliko trenutaka bio je pred kolib icom. Otvori prislonjena vrata i poluglasno zovne u tamu: - Filipe! Filipe! Evo me! Trenutak je čekao na odgovor. Ali se nitko ne odazove. Adam je imao u džepu komadi ć lojanice. Zapali je i stadoše pretraživati kolibu. Po svježe izgaženoj zemlji uvjeriše se da je u koli bi netko bio. - Bit će da se Filip ne čega bojao. Možda se tko približavao kolibi, pa je s djevojkama pobjegao - re če Siniša. - A što je to? - upozori Adam kapetana. Na stolu ko madi ć ispisanog papira! Siniša ga brzo dohvati. - Dajte bliže svije ću. To je Filipovo pismo. Kako je samo mo gao biti tako neoprezan i ovako ga ostaviti ovdje? Da gaje tko drugi našao? Na papiri ću napisao Filip samo nekoliko rije či: "Morao sam odmah krenuti dalje i primiti ponudu dob rog prijatelja koji mi ponudi da do ñem u Sisak. Do ñi za mnom u stari dvor na Kupi." - Nešto se važno dogodilo kad je tako u činio - re če Adam. - Nema sumnje. Ali tko je taj prijatelj koji mu je ponudio da doñe u sisa čki dvor? - Da nije tko dolje iz samostana? - Znam da je Filip pametan, ali mi nije razumljivo kako se odvažio da s Nerom pode u kaptolski dvor u Sisak? O ndje je, doduše, nisu nikad poznavali, ali ipak... Najviše m e ljuti što je pismo ovako ostavio. Ali sad nema druge. Uzjašit ću konja i krenuti u Sisak. A vi se vratite ku ći. - Ne biste li pri čekali jutro? - Nipošto. Ho ću da znam što se zbilo. Pošto su još malo razgovarali, oprosti se gumbar od Siniše i povede oba konja što su ih imali sa sobom za Filipa i Neru. Siniša s e uputi pre čacem da što prije stigne na cestu koja vodi u Sisak. Noć je bila vrlo tamna. Nebo su osule zvijezde, ali mu nisu osvjetljavale put. Ipak, nikako nije mogao prekinuti putovanje. Najprije se nadao da će, možda, Filipa sresti putem. Ali se ta nada brzo raspršila kad se sjetio da je on sigurno otišao još za dana. Tko je taj

prijatelj koji ih je onamo poveo, to se nikako nije mogao sjetiti. Nekoliko puta opetovao je u mislima cijeli Filipov list. Na koncu se ipak umirio: "Bit će da se i "¦ i • MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM nenadano s nekim susreo kome se mogao povjeriti. Fi lip zna što radi. Druk čije me nije mogao izvijestiti nego ovom ceduljicom. Samo k ad bih mogao što prije sti ći u Sisak." Odlu či da pode prijekim putem kroz šumu. Tako će dva sata prije sti ći na cilj. Dobro je poznavao ovaj put. Više puta jahao je ovud a u sisa čki dvor kad su časnici iz Karlovca i Zagreba bili u gostima kod pre časne gospode s Kaptola, posjednika sisa čkog dvora. Onda je Nera još bila slavljena nasljednica grofice Ratkav pa je često, potresen njezinom mržnjom, tražio zaborav u pustopašnoj zaba vi daleko od Gri ča, u pijankama kod gvardijana. Krene u šumu. Sve je pokr iveno snijegom, ali on odmah prona ñe kolni put, potapka po vitkom vratu svoga konja i brže ga potjera. Životinja kao daje osjetila kakve brige nose gospod ara u Sisak- pojuri kao vjetar. Gusto drve će širilo nad njegovom glavom pobijeljele gole grane . Iznenada se vranac zaustavi, podignu glavu i stade trzati ušima i poskakivati. Okretao je ušima kao da nešto sluša. Siniša se ogleda. Nigdje ništa. Svom snagom osine konja, ali životinja stane drhtat i i uzmicati. Siniša razabere da se konj ne čega plaši. Brzo segne za pištoljem. Izdaleka pronos ilo se šumom sablasno zavijanje. Njegov vranac nije strašljivac i baš zato je mladi ć oprezno pogledao oko sebe. Nekoliko kora čaja pred njim šuljalo se po snijegu nešto crno poput velikog pseta. Bez oklijevanja odapne hitac - nešto se prevali u snijeg. Vuk - iznenadi se Siniša. O čito nije sam. Okrene konja nadesno da obi ñe ranjenu životinju i poleti poput munje. Neko vrijeme jurio je vranac naprijed kad se kapeta nu pri čini da čuje vukove kako zavijaju. Stoje brže hitao naprijed, zavijanje je bivalo to glasnije. Sad kao da su posve blizu. Obazre se i zamijeti da se p o snijegu za njim valja čopor vukova. Ni časa se nije prepao. Ljevicom uhvati uzde, a desnico m stisne pištolj, čvrsto se upre o sedlo i okrene gornje tijelo. Kad su vuci do spjeli ve ć posve blizu konja, on opali hitac. Vuci sustaše uz divlji urlik, a Sin iša segne za drugim pištoljem što ga je imao u sedlu. Vranac je jurio vrtoglavom brzinom. U divljem trku vuci love konjanika i urli ču. Siniša osjeti kao da vranac pod njim ćuti da ga progoni smrt i zato se uzda u njegovu munjevitu brzinu. Opet prasne hitac iz pištolja. To je posljednje. Si niša nema više što da ispali. Nadaleko i široko pusta šuma, niotkuda se ne može n adati pomo ći. Upre, tjera konja. U njegovim je nogama spas obojice... Ali ni vuci ne sustaju. Još se bješnje bacaju za ko njanikom, još glasnije urli ču. Siniša drži ljevicom uzde, desnicom trže sablju. Vuci ska ču oko njega, bacaju se na konja. On ga brani sabljom. Nekoliko trenutaka, i vranac zarže, zaustavi se i p adne na stražnje noge. Podigne glavu u o čajnoj boli. Mladi ć sko či sa sedla i strelovito se popne na stablo. Vuci se bacili na konja. "Na mene su zaboravili", opazi Siniša i stade se šu ljati sve dalje i dalje, skrivaju ći se od stabla do stabla. Tako dospije do šupljeg d ebla pred kojim je ležalo povaljeno stablo. Popne se u šupljinu ogromn og hrasta. Tu je stajao

zaklonjen u dubini stabla. Šupljina se protezala jo š visoko iznad njegove glave. Slušao je i čekao, ali se nigdje ništa ne javi. Izlazilo je sunce. Ljute zvijeri potjerao dan u mra čna gnijezda. Kapetan proviri iz svoje tvr ñave. Svuda je tiho. Ode potražiti mjesto gdje je ostavio konja. Ono što je našao predo čilo mu o čajnu borbu i strašan konac njegova ljubimca. Lijepo crno konj če bijaše njegov vjerni drug i prijatelj, jedini živ i svjedok njegovih ljubavnih muka. Kad je Nera, MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM okružena otmjenom mladeži i laskavim poklonima, dob acila Siniši prezirni pogled ili osornu rije č, on je uzjahao vranca. A ovaj kao daje osje ćao da mu gospodara boli duša, poletio je s njim poput munje u goru da mu olakša boli. Kad bi on u bijesu rinuo u njegova rebra ostruge, konj je skaka o preko graba i gudura trpe ći s njim mu čeni čki. Taj ponosni, jaki, dobri prijatelj pomogao mu s pasiti Neru iz Kraja či ćevih pandža. Ponio ju je poput munje ispod Kameniti h vrata lete ći kao da osje ća kakav dragi teret nosi gospodar u svome naru čju. Htjede oti ći, ali na snijegu opazi čuperak grive, crne kao u-gljen i svijetle kao svila. Sagne se, pridigne je, zagleda se časak u crnu grivu. Onda je brzo turi u džep prsluka i pohita naprijed. Ali nije mog ao hodati brzo. Sve je više zaostajao. Nije mogao vjerovati da to sada on odlazi doista sa m iz šume, bez svoga konja na kojem je ju čer tako bezbrižno jahao. Činilo mu se daje na groblju, drve će su spomenici, a on odlazi ostavljaju ći u hladnom snijegu dragog, vjernog stvora koji gaje volio i znao toliko njegovih tajni. Na istoku se pomoli sunce. Od njegovih zraka zasja na granama drve ća smrznuto inje, sva šuma bljesne. Sinišu obuzme još ve ća tuga. Napokon Siniša iza ñe na cestu. Trenutak opet stane i pogleda još jedno m u šumu gdje je ove no ći izgubio svog vjernog prijatelja, svog ljubimca, s udionika svoje patni čke ljubavi. Spasio je s loma če Neru, a sada svoj vjerni život žrtvovao i za njega. NEOČEKIVANI DO ČEK U SISKU Sunce je ve ć ugrijalo zrak kad je stigao na obalu Kupe niz čije su korito tiho hitali sitni valovi, a u njima se kupalo zimsko sun ce. Stupi u čamac što je bio svezan uz obalu, sjedne i zavesla prema drugoj obali gdje je sjedio ponosni sisa čki dvor. Stare okrugle kule, teške i čvrste poput pe ćine, stoje kao spomenik stare velike slave. Sive stijene nose tragove juna čke prošlosti i kao da suncu što ih ogrijeva pri čaju o davnim prošlim vremenima kad ih je grijala va tra turskih topova. Siniša od svega toga ništa ne zamje ćuje. Misli na Neru, uzbu ñeno pogledava u prozore kula. Možda se baš ondje, u toj kuli, sklon ula, možda gleda iza onog prozora. Tko zna - možda i čeka na njega. Zaveslavši krepko, za čas-dva stiže do obale, pohita pred vrata dvora i za zvoni. Otvorio mu je stari klju čar, njegov dobar znanac. Mnogo mu je puta otvarao v rata kad je dolazio u dvor na veselice. - Zar pješice? - upita ga iznena ñeno starac. - Na žalost, moj dobri Grga. Ali reci mi je li me o vdje tko čeka? - Jest, jest, čekaju vas, ve ć su mi rekli. Neka se vaša milost samo potrudi gore.

Siniša se uspne drvenim stepenicama i po ñe dugim otvorenim trijemom što je opasavao gornji kat dvora. Pokuca na vrata upravite lja, kanonika Blaška. Iznenadi se kad mu u susret po ñe kanonik Pulingar, njegov znanac iz Zagreba. - Što vi tu radite pre časni? - upita ga Siniša i pruži mu ruku. - Ju čer sam vas još vidio u Zagrebu. - Kao i ja vas - nasmiješi se kanonik. - Želio sam govoriti s kanonikom Blaškom. - On je otišao po poslu, ali će odmah do ći. Ima goste. - Koga to? - General Auersperg iz Karlovca boravi tu ve ć tri dana. Po znajete li ga? - Kako ne? Toliko smo ovdje zajedno proveli veselih ve čeri. Ali tu mene netko čeka. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Da, odmah će do ći - re če kanonik i otvori pokrajnja vrata kroz koja ude visok, otmjen časnik, prosijede kratke brade, puna lica i pronicavih o čiju. - General - re če kanonik i udalji se. Siniša vojni čki pozdravi visokog časnika. Auersperg mu odvrati, ali mu ne pruži ruke. - Gospodine kapetane - re če general ponešto hladno - o va ma se pronose zli glasovi. - O meni? Ne znam tko ima da mi što prigovori. - Do ñite malo sa mnom u moje odaje. Kapetan ga posluša, premda je gorio od želje da vid i Neru. Kad su se našli u generalovoj sobi, ovaj se ustobo či pred Sinišom. - Ono što ću vam sada re ći govorim vam kao znancu, a ni pošto kao vaš pretpostavljeni. Vi ste se na badnju večer zaru čili s mojom ro ñakinjom groficom Auersperg. Svoj odgoj do bili ste u Trenkovoj četi, a ja mislim da ste ondje nau čili što zna či nekome zadati rije č. - To sam znao uvijek, gospodine generale - odvrati Siniša oštro. - Nemojte misliti da sam u to ikad posumnjao i baš zato kanim vas upozoriti na neke vrlo neugodne stvari. M oja vas je ro ñakinja odlikovala svojim srcem i upravo mije zato d vo struko neugodno što se pletete u stvari koje nisu d ostojne časnika. - Gospodine generale, razjasnite mi te teške objede . - Sad s vama ne govori general, ve ć samo grof Auersperg. Vi ste bili pozvani u Zagreb da grad zaštitite od z lo čina čkih vještica, a kad tamo, tuže se na vas da ih još podu pirete. Mo lim vas, budite tako dobri i čekajte dok svršim. Optužuju vas da ste na loma či ustrijelili vješticu koju je kraljevski sud osudio da umre u plamenu. Nadalje, da ste na dan za ruka ostavili Mokrice na vrlo čudan na čin i - poveli sobom grofi- činu sobaricu. Štoviše, da ste svakoga dana zalazili u ku ću jedne hljebarice, obi čne pekarice koja je pod istragom zbog čarolija. Na kraju se ispostavilo da ste onamo zalazili radi one iste djevojke s kojom s te pobjegli iz Mokrica. Ja se ne bih postavio sucem vašem moralu - napokon takav doživljaj s jednom sobaricom nije ni spomena vrijedan - ali taje djevojka prava nakaza, pa je isklju čeno da bi vas privla čila njezina ljepota. Posve je, dakle, naravna sumnj a da vas je omamila čarolijama. Zašto biste ina če tu djevojku posje ćivali svakog dana? - Jest, gospodine generale, ja sam doista često zalazio u kuću hljebarice, ali iz posve drugih razloga. Mene je zamolila njegova preuzvišenost ban da u ñem u trag nekim zlo čincima.

Tom sam zgodom doznao da se gradski notar Sale dao pod mititi od muža spomenute hljebarice, a ja sam htio da toj lo- povštini u ñem u trag. Jednog sam dana ondje i našao grad skog notara; imao sam, dakle, mnogo povoda pohoditi taj bra čni par. Pritom sam često govorio i s onom sobaricom, to više što je ona k ći mog vjernog sluge Filipa. - Ta vam isprika ne vrijedi. Znam da je taj tobožnj i sluga Filip vaš ro ñeni otac. Ali vi to o čito ne ćete priznati jer je obi č ni vojnik. - Nemam razloga stidjeti se svog oca. Ali tko je, g ospodine grofe, rekao da je Filip moj otac? - To je sporedno. Glavno je da to znam i da to ne m ožete opore ći. - Pa dobro. Ako to ve ć znate, da, on mije otac. Ako on ne će da se to zna - to je obiteljska stvar, ali djevoj ka o kojoj je rije č moja je sestra, pa će vam sada biti jasno zašto sam tako mnogo zalazio k njoj. - Oprostite mi, ali ovo posljednje ne vjerujem. Ona djevojka nije vaša sestra, to ja dobro znam. Vi je, naravno, kavalirski zašti ćujete, ali ona je pod sumnjom daje vještica. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Krivo su vas izvijestili, gospodine generale. Svo ju rije č da jem da nije vještica. - Ako se dokaže protivno, kako ćete onda opravdati zada nu rije č? - Ne može joj se ništa dokazati. Ali kad ve ć govorimo o njoj, molim vas da mi kažete tko je optužuje za čarolije? - Ja o svemu tome ne znam ništa drugo ve ć samo ono što mi je pisala moja ro ñakinja grofica Auersperg i što sam ovaj čas rekao. Ali da prije ñemo na službu. Sad govorim kao gene ral. Protiv vas, gospodine kapetane, podnesene su t užbe da ste se ogriješili o carske zakone, da ste ustrijeli li vješticu ko ja je bila osu ñena da umre u plamenu i da ste zašti ćivali bun tovnu mladež koja se javno pred svijetom bunila pro tiv suda i zakona. - To mi se sve, gospodine generale, mora tek dokaza ti. - Posve naravno. Meni je čak stalo do toga da vam se sve to ne bi moglo dokazati i da se oslobodite svih sum nji. U tu svrhu želim vas privremeno lišiti osobne slobode. -Ali, gospodine generale, to ne može biti! Vi nemat e pravo lišavati me moje slobode - upadne mu u rije č Siniša. - Ne uzbu ñujte se - general će. - Vi jednostavno ostajete u ovom dvoru iz kojeg se ne smijete maknuti dok vam to ne dopustim. - Dopustite mi, gospodine generale, jedno pitanje. Kao da ste znali da ja danas dolazim ovamo i kao da ste me čekali? - Posve naravno. Sinišu obuzmu strašne slutnje. Kako je mogao netko obavijestiti generala da on dolazi u Sisak kad ga je ovamo poslao Filip? Ilije tkogod neznani zatekao ono pismo? U taj čas u ñe kanonik. Siniša ga odmah upita: - Zar nije ove no ći stigao ovamo moj otac Filip? -Ne. Stigao je iz Zagreba samo jedan tekli ć koji je generalu donio jedno pismo. Mladom se kapetanu gotovo zamagli pred o čima. Kako to da Filip nije stigao kad mu je to napisao svojom rukom? Ilije posrijedi kakv a spletka? Nakon kratkog razmišljanja, Siniša će generalu:

- Gospodine generale, ja imam da obavim na Gri ču vrlo važan privatni posao. Dopustite mi da po ñem onamo, a u za log vam ostavljam svoju časni čku rije č da ću se za 48 sati vra titi i ostati vaš sužanj dokle god želite. - Slušajte me, dragi kapetane. Vas zaista op činiše čarolija ma, pa kad bih vas pustio da po ñete na Gri č, pali biste u ruke onih koji vas opsjeniše. Zato vas moram zadržati ov dje da ne doñete više u doticaj s onima koji su vas smutili. - Ali, gospodine grofe, zar vi, ozbiljan čovjek, možete vje rovati u takvu glupost da sam ja pod utjecajem kakv e čaro lije? - Moram u to vjerovati. Da ste odabrali kakvu lijep u dje voj čicu pa s njom malo prikra ćivali vrijeme, bilo bi to posve naravno. Ali tu se radi o djevojci koja je ružna, b olesna, lice joj žuto poput voska, a vi ste ipak zalazili k njoj . Kako da ni ste onda o čarani? Ne, to vam nije sestra! Za sestrom ljudi ne izgube pamet. Eto, vi stojite preda mnom, a u vama sve drš- će. Htjeli biste opet na Gri č radi one djevojke. Saberite se, dra gi kapetane. Vi sami vidite da ste žrtva čarolije. Ostat ćete u dvoru, ovdje je za vas spremljena soba, a ne ćete biti ni sami. Grofica Čikulini poslala je ovamo svog pastorka. On nešto ni je pri sebi, pa je zamolila gospodu kanonike da ga prime i sa kriju od lošeg utjecaja prijatelja koji su i njega povukli u svoje društvo. Pobrinuo sam se da vam bude dobro. Živjet ćete kao da ste na svom imanju, ali ne ćete mo ći pobje ći. Dakle, ne po kušavajte. - Dobro, ostat ću ovdje - pristane Siniša. -Vidite, to je pametno. Nitko ne će znati za vaše zato čenje. Ja sam ovdje ve ć tri dana sa svojim časnicima iz Karlovca, a i i MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM danas u podne bit ćemo zajedno na ru čku. Ponašajte se tako kao da se ništa nije dogodilo. Uve če kad se ja vra ćam u Karlovac, vi ćete mjesto na Gri č - u kulu. A sad sjednite pa ćemo odigrati partiju šaha. Satovi su prolazili polagano, u strašnoj neizvjesno sti. Sini-ša je po šahovskoj plo či premetao figure od slonove kosti a poslije razgov arao sa časnicima i gospodom kanonicima, ali njegove su misli bile u Re metama i na Gri ču. Neprestano mu se vrzlo po glavi ono pismo zbog kojeg je došao ovamo. Na stotinu na čina pokušavao je riješiti zagonetku: kamo je Filip otiš ao, zašto mu je pisao ono pismo i gdje je sada Nera? Jesu li krenuli u Sisak pa ih je general dao uhvatiti? Ni na jedno pitanje nije našao odgovor. U veče se general oprostio sa Sini-šom i svojim časnicima. Prije nego što gaje kanonik Blaško poveo u kulu, re če mu Siniša: - Pre časni gospodine, znam da su vam zabranili da bilo št o kažete, ali jedno mi ipak možete iskreno re ći. Je li ju čer došao ovamo Filip s dvije djevojke? Molim vas, odgovorite mi istinu pa ću biti miran. - Kunem vam se spasom svoje duše da ovamo nitko nij e do šao, osim jednog sluge grofice Auersperg. - A kako je grofica znala daje general ovdje? - To ne znam. Poznato mije samo to da joj je pisao iz Kar lovca i htio se s njom ovdje sastati zbog ženidbe s vama. Ali grofica nije stigla, ve ć mu je poslala pismo. Kanonik povede Sinišu u desnu kulu i pokaže mu otmj eno ure ñenu sobu:

- Eto, vidite, kapetane, imate sve što možete požel jeti. Mo žete se prošetati po dvoru, ali iza ći ne možete. Ne samo da vas klju čar ne će pustiti, jer mu je strogo zabranjeno, nego je general u klju čarevu sobu namjestio i dva vojnika koji imaju da stražare dan i no ć. Tamo stanuje grof Čikulini - može vam biti za društvo. Kad se kanonik oprostio, Siniša ostade sam. Uzbu ñeno je hodao gore-dolje. Mu čila ga neizvjesnost. Kamo je dospjela Nera i zašto mu j e Filip pisao to nesretno pismo? Uza sve neprilike još i to da su mu uskratil i slobodu. To ga je raspaljivalo do bjesnila. Što da uradi? Da bježi? A li kako? Ipak, ne čemu se dosjeti. GROF FRANJO ČIKULINI Hitro iza ñe iz svoje sobe u mali trouglasni hodnik i pokuca n a vrata. Odazove se slab glas. U kutu na velikom naslonja ču sjedi slabašan mladi ć. Lice mu je propalo, blijedo, put prozirna, plave o či ugasle. Slabašan je i nježan poput djevojke. -Vi ovdje, gospodine kapetane? - klikne mladi ć veselo. - Da, grofe, i to prvi put protiv svoje volje! - Baš kao i ja. A ve ć sam se poveselio da ćete mi pomo ći da se oslobodim tog zatvora - re če grof Čikulini. - Ne znam ni sam kako da sebi pomognem, ali možda ćemo dvojica biti spretniji. Recite mi, najprije, ka ko ste do spjeli ovamo? Mali grof tužno pogleda Sinišu i re če blagim, plahim glasom: - Prije četiri dana pustili su me iz tamnice. Mene su pustil i, a Tita Kraja či ća i Franceska Malakoczvja nisu. To me silno pe če. Zar ne izgleda kao da me uzimaju u obranu i da m e štite? Tito i Malakoczv nisu u činili ništa drugo nego što su porekli da ima vještica Ja sam pucao na gradskog odvjetnika - i oni me ipak puštaju na slobodu. Znam daje to ishodila m oja ne sretna ma ćeha, velika Dvojkovi ćeva prijateljica. Ali to me sra moti i ponizuje. Ne mogu to podnijeti. - Zašto vas je grofica poslala ovamo? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - One ve čeri kad sam došao iz tamnice, našla me je u času kad sam htio sebi pištoljem prosvirati glavu. Istrg la mije iz ru ke oružje i poslala po svog prijatelja kanonika Pul ingara koji me je otpremio u Sisak. Sad sam ovdje, zapravo, suž anj pre- časne gospode. - Grofe, vi ste se htjeli ubiti? Vi, posljednji pot omak svoje obitelji? - Baš zato. Čikulinijeva krv mora izginuti. - Ali zašto? Što su vam zlo u činili vaši pre ñi? - U činili su me najnesretnijim čovjekom na svijetu! - Vi pretjerujete! - nasmiješi se Siniša. - Uvijek sam osje ćao, gospodine kapetane, da se iza vaše divlje ćudi krije toplo srce. Ne znam jesam li se prevario, ali meni je ovaj čas tako da vam se moram izjadati. - Samo vi recite sve, pokušat ću vas shvatiti. - Sigurno se sje ćate, gospodine kapetane, kako je neko licina nas mladih htjela spasiti kontesu Neru kad s u je ono vozili na Savu. Znate sigurno i to kako smo bili za te čeni na sumnjivi na čin. Ja sam imao do čekati svoje drugove na ure če- nom mjestu kad su dovezli splav s Nerom. Stajao sam na obali sa svoja dva druga i držao u ruci crvenu svjetiljku koja nam je bila ugovoreni znak. Podalje je stajala ko čija koja je imala

odvesti Neru. Najednom iz tame padoše Kraja či ćevi panduri, oduzeše mi svjetiljku, svezaše mene i moja dva drug a. A oni dočekaše Neru i poslije su je odveli u toranj. Sve je izgledalo kao izdajstvo. Nitko osim nas nije znao gdje ćemo do čekati Ne ru ni što zna či crvena svjetiljka. A znate li koga moji drugovi drže izdajicom? Mene, jer me optužio Dvojkovi ć. - To nije mogu će. Oni to ne će vjerovati. -Jest, gospodine. Kad sam bio u tamnici, čuo sam razgovor izme ñu Tita i Franceska. Mislio sam da moji drugovi ne će u to vjerovati, ali sam se prevario. Slušaju ći njihov razgovor, uvidio sam da oni doista vjeruju klevetniku. Ja da izdam Neru, ja, koji je tako... - Tu mladi ć zapne i potekoše mu suze. Pokrije lice rukom i stade plakati kao dijete. Siniša je sažalno gledao mladi ća. "Ti, siromah, ljubiš Neru", pomisli u sebi. Ali ne osjeti nikakvu ljubomoru, naprotiv, sažaljenje. - Vi ćete mi se rugati što pla čem kao žena, ali ne mogu druk čije. Ima još nešto što me mu či strasnije nego sumnja mojih drugova. Iste one ve čeri u tamnici slušao sam Tita i Franceska kako govore o mojoj porodici. Vi znate, k apetane, da je moj djed dobio na dar od kralja Leopolda pala ču Petra Zrinjskog na Gri ču i još neka imanja. Predaja veli daje dobio zato što nije bio urotnik zajedno s Petrom Zrinjski m, a onda se još koješta šaptalo o mojoj obitelji. Ljudi vele da netko ne može biti nagra ñen samo zato što nije urotnik. Nagra ñuje se samo onoga koji urotnike izdaje... - Kakve vas to misli snalaze?! - Čuo sam na svoje uši gdje u tami govore i zbog te pr o šlosti mog imena i Tito i Malakoczv vjeruju da sam i ja bio iz dajica. Nisam ništa kriv i ne mogu sebi protuma čiti kako je netko drugi saznao ono što je meni povjereno. Ali k ad sam stupio iz tamnice u dvor svog oca, bilo mije mnogo gore ne go u tamnici. Obuzelo me strašno uzbu ñenje kad sam pro lazio dvoranama Petra Zrinjskog. Promislite! Sve su te dvo rane sada moje. Ja idem iz jedne sobe u drugu, hoda m po svilenim sagovima, sjedim u starodrevnim stolicama od bar šuna, pijem iz zlatnih vr čeva, a sve to daje postalo moje - iz dajstvom? ! Od toga časa kao da neprestano u mene zuri straš na rije č: izdajstvo! Progonile su me strašne misli i tjerale iz jedne so be u drugu. Tada u jednoj dvorani ugledam na stijeni veliku sliku Petra Zrinj skog. Slika se stade micati, a njegove o či upriješe se u mene osvetni čkim gnjevom. Gledao me je kao da je oživio. Njegove o či probiše mi grudi. Znoj me oblio, pao sam na ko- MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM ljena i stao ga moliti: "Reci mi je li istina da te izdao moj djed?" Strepe ći, očekivao sam odgovor. Njegova lijepa glava sagne se n aprijed kao da je nijemo potvrdio moje pitanje. Oh, kapetane, vi ne znate ka ko mi je bilo. Bacio sam se pred njegovu sliku i plakao. Svaka moja žilica tres la se od tuge i razo čaranja. Isplakao sam više suza nego stoje isteklo iz njegov a tijela krvi kad su mu odsjekli glavu. Nisam mogao živjeti. Kud god pogled am, svud njegove o či koje u meni gledaju potomka njegovih izdajica. Onda se lat ih oružja da u činim kraj svojim mukama i u tome me zate če maćeha. Tako sam, eto, dospio ovamo. Zašto me tu drže, ne znam. Istina, ne mogu do ći do oružja, ali me još više progone njegove o či. Vidim ga kad se spusti mrak i no ću kako seta po mojoj sobi i kako se sagiba do mene. Strašno je to, kapetane! Eto, vi dite gore njegovu sliku. - Ali to nije slika Petra Zrinjskog - re če Siniša. - Vi ste uz

buñeni, to je slika jednog biskupa. Grof nije slušao Sinišu, ve ć je i dalje zurio u tamnu sliku što je visjela na zidu. Lice mu je blijedo, slabašno tijelo zgurilo s e u naslonja ču, a usta prestravljeno govorila: - On je! On je! Kako me strašno gleda! Mladi grof sko či s naslonja ča, baci se pred sliku na koljena vi čući prestrašeno: - Što sam ti u činio? Smiluj mi se, ne progoni me. Sve ću ti vratiti natrag, ne ću zadržati ništa što je tvoje. Ne ću tvoje pa la če, ne ću tvojeg zlata, ne ću ništa. Samo me pusti, ja nisam ništa kriv... Mladi ć se sruši i stade jecati. Siniša podigne slabašnog grofa s poda, metne ga u postelju i upali svjetlo. On je ležao potpuno u b esvijesti. Lice mu se strašno iskrivilo, baš kao onoga dana kad je u sobi notara Salea pucao na gradskog odvjetnika. Siniša brzo pozove slugu koji je dvorio grofa i naloži da mu pomogne. Dugo je s mladi ćem imao posla dok se ponovno osvijestio. - Ve ć drugo jutro kad je mladi gospodin došao k nama, opazio sam da nije zdrav. Govori u snu kao da su ga urekle coprnice. - Stoje to pripovijedao? - upita Siniša slugu. - Da je nekoga izdao, da će se ubiti, da će odavle pobje ći i - da voli nekakvu Neru. - Što si rekao? - upita najednom Čikulini podignuvši glavu. - Ništa - re če Siniša. - Čuo sam sve. Uzalud me tješite. Bože, govorim u snu? ... Onda sam tako mogao pripovijedati i ono... Mladi ć klekne na jastuke. Siniša se sagne k njemu. - Nikad mi nitko nije kazao da govorim u snu. To je užasno. Čujete li, kapetane. Ja sam ipak izdajica! - Ne uzbudujte se. Vi ste bolesni pa vam bilo što p adne na pamet. Pustite da vas najprije spremimo u krevet , a onda ćemo dalje govoriti. Pola sata nakon toga ležao je Čikulini u svom krevetu. Uza nj je sjedio Siniša. - Vi mnogo toga sebi umišljate, dragi grofe, zato i jeste bo lesni. Zašto sebe progonite izdajstvom svoje obitel ji? Da je vaš djed i dobio na poklon imanja Petra Zrinjskog, otud ne sli jedi da je bio njegov izdajica. Savjetujem vam da s e okanite takvih misli. Nigdje se ne može dokazati da je vaš pradjed doista bio izdajica, a naga ñanja ne slušajte. Vi ste vrlo nježnih čuvstava i još nježnijih živaca, pa će vas takve misli ubiti. Doskora grof usne, ali je ve ć nakon četvrt sata stao opet govoriti u snu. Pripovijedao je o svemu što je malo prije razgovara o sa Sinišom. Sad je i Siniša počeo sumnjati u to da je grofa netko slušao dok je go vorio u snu i tako odao Reme-tince. Te no ći Siniša nije izašao iz sobe svog mladog prijatelja . Prema jutru kapetan osjeti da je njegovo snažno i jako tijelo MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM stala tresti groznica. Kad ga je grof upitao što mo ra da je povod, kapetan mu ispri ča svoje doživljaje u no ći u šumi: - Kad sam tako ostao bez kabanice, o čito sam se nahladio. Siniša se uvukao u svoju sobu i borio se s vru ćicom tri dana. Četvrti dan njegovo snažno tijelo svladalo je bolest i on re če mladom grofu koji se brinuo o njemu: - Danas mi je bolje, sada ve ć treba da pokušamo kako da odavle umaknemo. - Recite kako bismo mogli ute ći?

- Još ne znam što ćemo i kako ćemo. To bih morao prepu stiti slu čaju - odvrati Siniša i uputi se u dvorište. Dotle je mladi Čikulini sjeo u naslonja č, pokrio lice rukama i zaplakao: "Ne će da mi kaže jer bih u snu sve izbrbljao. Ja to dobro znam. Sigurno sam tako odao i svoje drugove. Samo tko je ta hulja? Tko je prisl uškivao i tako bezdušno odao moju tajnu?" Najednom se trgne, pogleda u kut, ustane sa stolice i sav problijedi. "Opet me progoni svojim o čima. Što sam ti skrivio, što me mu čiš?" Mladi grof otetura k vratima, izleti iz sobe i stan e tražiti Si-nišu. Ali ga ne nañe. Skloni se u njegovu sobu u nadi da ga ondje ne će progoniti prikaza. Izmu čen baci se u naslonja č, ali uzalud. Kud god je pogledao, svuda je vidio sliku Petra Zrinj-skog kako ga probada svojim o čima i kao da mu nešto govori i spo čitava. Mladi ća spopadne smrtna tjeskoba. Bjesomu čan stane tr čati po sobi i pograbi Sinišin pištolj koji je još od prošle no ći bio prazan. Onda se baci prema prozoru, popne se i htjede se ba citi niz kulu. Ali čvrste željezne rešetke zaustavile su ga u njegovoj namjer i. Ostao je tako leže ći kraj prozora, a tijelo mu se trzalo. Dolje pod kulom tek la je Kupa tiho i lagano slušaju ći jecaje mladoga grofa... HASAN Siniša se prošetao dvorištem i nekoliko puta zašao u blizinu dvorskih vrata. Odanle je provirila klju čareva glava i kad je Siniša razabrao da nikoga nema u blizini, namigne klju čaru da do ñe bliže. Golem čovjek, suh i žut u licu, pri ñe k Siniši. Velika usta što su ih pokrili sivkasti brci ponizno se na-smiješiše. Skine kapu stoje pokrivala nisko čelo i pokloni se. - Što radiš cijeli dan? - upita ga Siniša. - Otvaram i zatvaram vrata - re če mu klju čar. - Ja ni to ne mogu raditi - odvrati Siniša. - Dosa ñujem se. - Kad bih smio, vaša milosti, ja bih vam rado prikr atio vri jeme - nasmije se vratar. - A ti ne pitaj nikoga. U no ći kanonici spavaju. Mogao bi mi pomoći isprazniti koju bocu, sam ne mogu piti. - Trista mu ñavola, kako ne bih htio! - re če klju čar. - Samo kad bi me vaša milost po častila. - Kad sve usne, do ñi k meni u kulu. Ta mi smo oduvijek dobri prijatelji. Dovedi i dvojicu vojnika koji ima ju paziti na mene. Vina ima dovoljno, ali pazi da kanonici ništa ne za mijete. Siniša po ñe u kulu. Noć je... Vani tužno zavija vjetar. Čikulini sjedi u kuli sa Si-nišom. Lice mladoga grofa je blijedo. Zadubio se u misli i gled a u pod. Siniša mu sjedi sučelice. Njegove su crne o či upale. I njega mu če misli. Na vratima se za čuje tiho kucanje. - Oni su - šapne Siniša. Kapetan otvori vrata. U ñe klju čar s dva vojnika. Pozdraviše vojni čki, na što im se Siniša nasmije: - Ajde, ajde, sad smo prijatelji ijedan drugome rav ni. Kad je nekom dosadno, onda mu mora drugi prikratiti vri jeme. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM To je plemenito djelo. Sjednite malo i gucnite kao da ste mi u gostima.

Siniša je tako ljubazno oslovljavao vojnike da su s e brzo snašli i doskora se medu njima rasprede srda čni razgovor. Siniša im najprije stade pri čati o svojim doživljajima s vucima, a onda svoje vojni čke pustolovine. Pritom im je neprestano to čio gusto crno vino iz podruma gospode kanonika. Voj nici i klju čar Grga otvorili uši i usta. Gutali su svaku kapetanov u rije č. Pogledavali su se, gurkali laktima, a klju čar se tako zaboravio da je nekoliko puta udario šak om po stolu kako bi tako izrazio svoje za čuñenje nad doga ñajima. Više se puta upletao i stavljao svoje primjedbe. A Siniša je pri čao sve dalje i pritom sve više to čio... Vojnici su više šutjeli, ali to marljivije pi li. - A molim vas, vaša milosti, bez zamjere, zašto ste vi ovdje zato čeni? - upita ga Grga. - Takav junak, pa ga zatvorit i. - Nisam ja ni u kakvom zato čenju - odvrati Siniša. - To je sa mo tako naoko. Htio sam se riješiti jedne žene p a sam se dao zatvoriti, to je sve. - U - u, mudri ste vi - re če klju čar i raširi svoja velika u- sta na smiješak. Tako se zaboravi daje Sinišu potap šao po ra menima. Siniša je uživao i ponovno stao to čiti. Neprestano je podržavao veseli razgovor. Dotle se mladi grof neop azice išu- ljao iz sobe. Najednom se kroz kulu prenese štropot. Kao da je ne tko udario gvož ñem po gvozdu. - Sto je to? - trgnuše se svi. Klju čarevo se lice produlji, usta mu se otvore i on, zure či u vrata, prestrašeno šapne: -Toje Hasan! - Da, to će biti on - odvrati Siniša tako ñer prestrašeno i šap- ćući. - Svaku no ć čujem takvo udaranje po gvozdu. - Uvijek on tako radi - re če klju čar još uvijek prestrašen. Ali nije vidio da je Siniša preko klju čareve glave pogledao na vrata kroz koja se tiho ušuljao grof Čikulini i da su jedan drugome nešto namignuli. Grof Čikulini sjedne k Siniši i upita klju čara kao da se nije udaljavao iz sobe: - A tko je taj Hasan? - Zar još ništa niste čuli o njemu? - za čudi se, tobože, Siniša. - Ne - odvrati grof- nikada! - To morate čuti, je li, Grgo? - okrene se Siniša klju čaru. - Vi ćete mladom grofu pripovijedati. - Kako ne bih pripovijedao - re če klju čar kao da je jedva dočekao čas da može o tom govoriti. - Bilo je to onda - re če Grga - kad su ovaj dvor opsjedali ne- kršteni Turci. Ja, Bog i duša, nisam to vidio, ali su vidjeli drugi Siš čani, pa pri ča otac sinu, sin opet sinu, a vele da i knjige o tom pišu. Grga protegne ruke, podsu če rukave. Vojnici ga gledaju znatiželjno, grof Čikulini upre u nj svoje plave o či, a i kapetan ga promatrao s velikom znatiželjom. Kad Grga uvidi kako je uvažen i kako s vi s velikom radoznaloš ću očekuju njegovu pripovijest, otkop ča surku, poravna pojas, skine s njega pregršt klju čeva što su mu visjeli niz bedro i metne ih na stol. Kad su klju čevi zazve čali, Sinišine zjenice sijevnu kao da je samo to čekao. Ali ostane nepomi čan i miran, upilji, tobože, još s ve ćom znatiželjom o či u klju čara. - Ja sam to ve ć jednom čuo - re če Siniša - ali me uvijek iznova zanima. Ajde, pri čajte Grga! - Pritom je Siniša u klju- čarev vr č nato čio finoga vinca, a on ga je nadušak iskapio i stade pri čati: - To bijaše onda kad je pod Siskom gradom zaurlao d ivlji Alah, a duž Kupe i Save podigli se svileni šatori s polumjese com na krovu. Sjao se kao križ na tornju Sv. Marka, baš pred nosom ove kule. Ovdje, u tom dvoru, sjedili su hrab ri naši si sački momci s drugom bra ćom. Sve stoje moglo da digne sa blju i pušku zavuklo se medu ove zidine, pa čekaj Tur čina. - MARIJA JURIC ZAGORKA

MALLEUS MALEFICARUM Vodio ih je hrabri Mikac, a Turke Hasan-aga. Dva-tr i puta od-biše naši tursku navalu. Na to gizdavi Hasan plane i re če sam sebi: "A što ću ja, Alaha im, da se s njima bijem?! Neka oni predaju grad jer ja sam si lni Hasan, a Sisak tek paš če." I hajd”, pošalje Hasan Mikcu poslanika neka pre da grad, jer ako ne bude, onda jao njemu. Mikac pomisli u sebi: "Ne ćeš ti da se sa mnom rugaš, Tur čine", i re če poslaniku: "Kaži ti svome Ha-sanu da ću mu predati grad kad on tako želi jer Hasan je sila, a mi smo bokci. Ali samo ti jedn o velim, poslanice: - ne ću predati grada bilo kakvim vojnicima. Sisak je čestiti komad tvr ñave pa treba da ga predam časno! Ako Hasan pošalje samo begove i age, e, onda čast, evo mu grada!" Poput munje dojavi to poslanik Hasanu, a on gotovo da zapleše od veselja. Sve se smiješi i govori: "E, pa kad ho će begove da časno preda grad, evo mu ih." I tre ći dan nakon toga eto ti njih u Sisku. Pet stotina njih na broju pokucaše na vrata. Sam Mi kac u paradi iza ñe pred njih pokloni im se smjerno i pusti ih u predvorje grada. Ali se za njima odmah zatvorila vrata. - Što mislite - žmigne Grga o čima - što se zbilo? Jedva begovi pogledali tvrde zidine i jedva im se n akesila usta od miline kako će se ovdje baniti i šepiriti, kad najednom zatutnji zemlja! Iz zelene tratine zagruvaše topovi što bijahu zakopani i pokriveni tr atinom! Pucaju topovi, jedan za drugim, kao da iz zemlje pucaju vrazi. Turci se ruše i 500 glava omotanih čalmama pade pod zidinama u gradu. Mikac se nasmije i poru či Hasanu: "To ti je odgovor na tvoju zapovijed da predam grad!" A Hasan rikne od bijesa: "Osveta! Smrvit ću hulje krštene da će me se sje ćati dok bude sisa čkog grada." I on skuje osvetu. Grga, koji je stajao i razmahivao se rukama, srkne opet pun vr č vina što mu ga pruži Siniša. A mladi vojnici srkali o čima klju čara, a ušima njegove rije či. Samo Siniša i grof, kadgod bi se kriomice pogledali, kao da se nešto pogledima do govaraju. Onda Siniša upita: - A dalje, što je bilo dalje? - Onda - nastavi Grga - dovu če Hasan pred Sisak osamna est hiljada Turaka. Postave se ovako: Turci stoje t u - iza le ña im Kupa - lijevo Odra, a desno most kojim mogu da p o potrebi odmagle. Sunce bijaše visoko kad Turci udare na gra d. Ali da! Ne zna Hasan tko su naši. Tu se pred njih baci Ivan Draškovi ć, slijeva, a zdesna eto ti Auersperga - pradjeda naše ga generala koji je danas bio ovdje - pa udri sa svih strana na Tur čina. Naši se tuku, oni padaju. Ve ć su im naše puške bile pod nosom, kad oni bjež” na most. Ali prevari se, kuzum Hasane! Na mostu ih skresa ban Toma s Hrvatima i tako udri sa svih s trana po Turetu. Sve im se cijepaju lubanje i kotrljaju u Ku pu, a što je još imalo glave na ramenu, udri u bijeg - ali kamo? Za le ñima Kupa, lijevo Odra, sprijeda Hrvati i Slovenci, na m ostu ban Tomo. Turska daleko, a Alah visoko. Voli Tur čin u vodu, nego puški nadohvat, i cijela rulja sruši se niz strmu o balu. Prska voda, dižu se valovi Kupe i gutaju nekrštene duše. Kupa guta i guta, proguta ih petnaest i pol hiljada. I ljuti, gizdavi Hasan sko či u vodu. Diže glavu i bori se sa smr ću, htio bi da se spasi i sve se uspinje na ljutu Turad, ali tonu oni, tone i on. Voda mu zahvatila grkljan. Hasan pruža ruke i hvata zraka, ali mu glava utone i za čas ga poklopi Kupa, valovi se zapjeniše nad njim kao da s e Kupa smije stoje u svom zagrljaju zagušila Hasana. I kad je na zapadu zakrv arilo sunce, plivali su po Kupi mrtvi Turci kao uginule ribe. Pobjeda je naša! Dva momka iz sisa čkog dvora po ñoše da potraže Hasana. I baciše - Bože prosti - za njim udicu. Izvukoše ga, pa ni pet ni šest, odre zaše mu glavu, skinuše kožu s lubanje, napuniše je piljevinom i slamom, pa hajd” s njome na kolac da vidi vojska kako osvetiše jednog našeg vo ñu kome su Turci isto tako na-takli glavu na kolac.

MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM I tako prije dvjesta godina zaglavi u šumnoj Kupi H asan--aga iz Carigrada. I do danas kao da to ne može zaboraviti. Sramota ga što se ugušio u vodi, a nije slavno pao na bojnom polju, pati no ću, obilazi nekršten duh Hasanov naše zidine. Čas ga čuješ gdje udara po gvozdu nasred krova kule, čas ga opet vidiš gdje odvezuje čamac ondje dolje na Kupi i vesla niz vodu kao da tr aži svoje truplo. Vidjeli smo ga ve ć mnogo puta. Baš zato ne marim no ću hodati po dvoru, a najmanje po toj kuli. Ali kad ste vi tu, kapetane, ne bojim se ni Hasana! - E, pa vi ste Grgo hrabri i jaki kao tri Hasana! - re če Si- niša. - E, čekte, čekte, gospodine kapetane. Drugo je živ Hasan, a drugo mrtav. Lako ti se sresti s krštenom dušom, a Bog zna kako bi bilo s nekrštenom. Vojnici su krvavim pospanim o čima zurili u klju čara dok je on, mašu ći rukama i cijelim tijelom, čas stoje ći, čas sjede ći, pokazivao, razmahivao se, a iz velikih mu je usta sipala kiša rije či. Kad je svršio pripovijest, nato či Siniša vr čeve do vrha, pa će onda klju čaru Grgi: - Ajd”, u zdravlje Hasan-age! - E, nemojte tako, kapetane. Nemojte se šaliti, nem ojte ga dozivati. Oba vojnika i klju čar ispiju vr čeve do dna. Siniša je mladom grofu dobacio pogled, a onda brzo ustao. - Tiho, čujete li? - šapne Siniša uprijev se o stol i ogleda va ju ći se. Klju čar Grga i vojnici prestrašeno pogledaju kapetana, u vjereni da su i oni nešto čuli. - Jest, nešto smo čuli. - To je Hasan, sigurno je on - šaptao je Grga. - Pa vi ste barem vojnici - dobaci Siniša momcima - vi ste ratnici, pa što se bojite? - E, gospodine kapetane, živom bih triput odsjekao glavu, ali se s mrtvima ne bih rado sreo. Tko zna kakvi su nekršteni dusi, kako pravo veli naš Grga. - Idem mu ja u susret - re če Siniša - pa da vidim ho će li mi doći na megdan. Svi iznena ñeno pogledaju u Sinišu. On otvori vrata i iza ñe na hodnik. Zamalo se, meñutim, vrati i re če: - Eto, nema nikoga. Ali da vidim i u svojoj sobi. Ode na druga vrata u svoju sobu. - Hajde, pustimo to - re če mladi grof Čikulini Grgi. - Dok je tu kapetan Siniša, ne treba da se bojimo. On će i mrtvome Hasanu sjesti na vrat. - To je istina - re če Grga - ali ipak... Čikulini je nastojao da klju čara i vojnike malo zabavi pa im nato či još vina. Za nekoliko časaka škrinuše vrata koja su vodila u hodnik. Otvor e se kao da ih je otpuhnuo vjetar. U svjetlu mjese čine u hodniku se pokaže Tur čin, okrenut k mjesecu, s bijelom čal-mom na glavi. Kabanica mu duga do poda, a oko pa sa širok pojas, pilji u njih. Grga i vojnici trgoše se i sko čiše. Stol se nagne, svjetiljka se u tili čas ugasne i skotrlja niz stol, a klju čevi zaštropo ću... - Kleknite i križajte se - dahnu Grga u mraku. - Ne bojte se - čuje se Sinišin glas odnekud iz blizine - u- drite samo triput po stolu, to će ga prestrašiti. U tami zaštropo će stol, nešto sušne, kao da se netko odšuljao, i vr ata se zatvore a vojnici i klju čar tuku po stolu ve ć deveti put. - Ha, vidite - šapne Grga - prestrašio se i pobjega o. Ajd”

lupi još tri puta da ode što dalje. Vani je dotle "Hasan" gurao pred sobom grofa Čikulinija koji se prošuljao kroz tamnu sobu nose ći klju čeve od dvora. Obojica su potr čali niza stube, otvorili vrata od kule, izašli i opet ih zaklju čali, pa onda brže niz tamne stube u dvorište. Tu MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM smuknuše pod boltu ogromnih vrata - u velikoj bravi škljocne klju č. "Hasan" i Čikulini požuriše prema Kupi. Brzo stignu na obalu g dje su se njihali svezani čamci. Odvežu najja či i ukrcaju se. "Hasan" baci klju čeve u Kupu i re če: - Grofe, ležite na dno, a Hasan će veslati. Mjese čina nas, doduše, odaje, ali što za to? Ja nisam Siniša, ja s am Hasan- -aga! I čamac se otisnu niz Kupu, Siniša je veslao brzo i up irao ispitiva čki pogled u ponosni, mjese činom obasjani sisa čki dvor. Gore u dvoru klju čar Grga još je uvijek kle čao u tamnoj sobi i zvao kapetana i grofa. Ali nitko se ne odazva. - Što je to, zaboga? Da ih nije - Bože prosti - ugu šio Hasan! Klju čara uhvati strah i stane gurati oba vojnika što su bili kraj njega. U mraku, omamilo ih vino i čekaju ći Hasana, zaspaše. Klju čar se izvu če ispod stola i zatetura po mraku sve drš ćući od straha ne će li ugledati Hasana. Nije se usudio na hodnik, a nije z nao gdje je svjetlo da ga zapali. Vojnici hr ču, a Grga tetura amo-tamo, čas se križa, čas opet kune. Traži izlaz iz sobe i nai ñe na prozor. Mjese čina svijetli kroz željezne rešetke, a vjetar lomi granje. Pogleda dolje. Ispod ponosne kule šumi Kupa, a po njoj klizi čamac. - Za ime Boga - Hasan! On je - vikne Grga - eto, ve sla niz Kupu. Spusti se na koljena i stade se križati, a pijane m u o či lutahu za Hasanom koji je polako izmicao njegovim o čima i plovio ravno u Savu. Onda i njega svlada vino i strah, nasloni se na prozor i zahr če. Siniša je dotle veslao svom snagom. Osje ćaj slobode udvostru čio mu snagu. - A oni nas ne progone? - upita mladi grof iz dna čamca. - Otkud? Vino im je tako smutilo mozak, vrata su za klju čana, a s klju čevima se igraju ribe na dnu Kupe. - Cijelu sam se ve čer bojao da ne ćemo uspjeti. - Mene nije bilo strah. Znam ja Grgu: Hasan je njeg ova sla ba strana. Slušao sam ga ve ć mnogo puta kako pripovijeda tu pri ču. - Ne ćete skinuti svoje tursko odijelo? - Zašto da ga skinem kad mije u njemu toplo? A smij ešan sam u njemu, je li? Siniša je doista bio smiješan. Vojni čku je kapu omotao ru čnikom, a na sebi je imao pokriva č od šarene svile koji je na kraju prerezao i kroza nj turio ruke, a u prsima ga stegnuo i u struku svezao nekakvom širo kom maramom koja mu je služila kao pojas. Mjesec se ve ć sakrio za oblake, a jutarnjica zasjala na plavom n ebu. Slabašni grof je usnuo. Njegovo blijedo lice i nemi ran san, u kojem je neprestano pripovijedao, izazivahu u Siniši samilos t.

Kad su Savu posipali zlatni sun čevi traci, Siniša probudi grofa i obojica izadoše na obalu. Kapetan potopi čamac, a oni se pješice upute u Trnje. U jednoj maloj seoskoj kr čmi zatražili su sobu da se odmore. Kr čmaru su rekli da su cijelu no ć putovali pa žele malo prospavati. Čitav su dan proveli u toj sobici - nisu se usudili po danu po ći na Gri č. Tek podno ć kad je ve ć tama zastrla Gri č a mjesec još nije izišao na obzorje, upute se u grad. Obojica se zaogrnuli plaštevima što su i h sobom ponijeli iz Siska. Stadoše se stranputicom uspinjati na Gri č. Siniši je srce drhtalo od teškog očekivanja, tjeskobe i straha. Ho će li na ći Neru i Filipa?! Te misli mu čile su ga punih šest dana što ih nije vidio. I što se više približavao gradu i osje ćao im se bliže, to je njegovo uzbu ñenje bivalo ve će... MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M PREVRTLJIVA SUDBINA Šuljali su se poput tatova preko potoka na nova vra ta. Tu se obazriješe na sve strane. Nigdje nikoga. Tek prozori ku ća rasvjetljavali su ulice, ali oni su se uklanjali svjetlu. Za malo stignu pred Sinišin stan. Kroz okance je sjalo svjetlo. - Netko je tu! - klikne Siniša. Sna ñe ga nada daje to Nera s Filipom. Pokuca na vrata. Dotle je mladi Čikulini blijeda, izmu čena lica zurio preda se u tamnu ulicu. Samo se gdjekad ogledao da ga tko ne prepozna. Odlu čio je da se ne vrati ku ći, nego da ostane uz Sini-šu koji mu je omilio. Kapetan je dva-tri puta pokucao. Najednom se na pro zoru pojavi Filipova glava. Mladi ću odlane. Filip brzo dotr či, podigne svjetiljku u zrak i pogleda Siniši u lic e. Kao da ne vjeruje daje to zaista on. - Do ñite - re če kapetan mladom grofu i udu brzim kora kom u ku ću. Prvim pogledom zaokruži sobu. Pogled mu se zaustavi na vratima koja su vodila u Filipovu sobu. - Zašto mra čiš lice? Što je? Ve ć šest dana drš ćem od neiz vjesnosti. Što se sve dogodilo? Zašto si mi ostavio ono pismo u kolibi? - Evo, re ći ću ti odmah! - Reci prije je li ona tu i je li joj dobro? - Najprije me slušaj da ti kažem sve. Moramo se vra titi šest dana unatrag kad smo ono čekali tebe u kolibi... Još za bijela dana najednom opazim da idu k nama panduri s Mikico m. - A ti si s kontesom pobjegao? - Do ñem u kolibu da je pozovem da bježimo, ali kontesa leži na slami u tvrdom snu. Budim je, dozivam. Uzal ud. - Ona se namazala coprnja čkom masti - re če mi Dorica. - Govorila je da to nije ništa i da ću vidjeti kako ona ne će letjeti, i eto, sad spava, a doskora će letjeti. Dok je Dorica ovako govorila, mene oblije hladan zn oj. Pokušao sam je ponovno probuditi, ali uzalud. Ho ću da je uklonim nose ći je na rukama, kad iza sebe začujem pla č. Opazivši pandure, Dorica je zaostala, bacila se n a koljena, stala plakati i vikati: "Kriva sam! Bila sam u paklu! Smi lujte se!" Prokleta lu ñakinja! Bio bih je ubio. Valjda im je kazala kojim sam pravcem pošao s kontesom, i hulje me ulovile.

Siniša je slušao Filipove rije či, sve je više blijedio. Mikica zapovjedi pandurima da mi otmu djevojku. Pon ijeli su je na Gri č... - To je moja k ći - viknuh ja. - Bolesna je, bez svijesti, leži u mom naru čju, pustite da je odnesem ku ći. Ali Miki čino ši ljasto zlo čina čko lice iskesi se na mene: "Sad je moja, dragi trenkov če, a ti do ñi i napiši jedno pismo." Kome? - upitam ja. Mikica podigne svoj šiljasti nos i stade mi kazivat i u pero onaj list što sam ti ga pisao. - A ti si ga mirno pisao? - klikne Siniša. -Ne, dragi! Rekoh mu: "Strijeljaj me, ali pismo pis ati ne ću. Ako možeš, zatvori kralji činog vojnika. Ne ću da lažem!" Propalica je nešto razmišljao, a onda re če: "Meni nije stalo do djevojke. Samo mije do toga da kapetan ode u Sisak, tako hoće grofica Auersperg. Ako mi napišeš pismo, evo ti d jevojke pa je nosi ku ći. Ako ne ćeš, vodim ti k ćer u toranj." Bio sam uvjeren da je tako najbolje i napišem ono pismo, a on ga namjesti u kolibici. Ne znam kako je doznao da ćeš doći. - Dobro si uradio. A onda ti je vratio Neru? - Krenuli smo na Gri č. Mikica me nije puštao s vida, a to me silno uznemirivalo. Kontesa mi je bez svijesti l ežala na rukama. Nju je tako lako nositi, ali sam je ja nosi o kao daje doista moje dijete. Kad smo stigli pred Kaptol, ona hulja mi - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM re če: "Hvala ti što sije dovle donio. Uzmite je, momci - zapovjedio je stražarima - i nosite je kamo sam odredio." Bacim s e na Mikicu, isprebijam mu rebra, navalim na druge, ali oni mi svezu ruke, odv edu me na magistrat, a kontesu mi oteše. Zatvorili me jer sam se opro vlas ti. Sutradan su me pustili na slobodu. - A Nera? - upita Siniša. - Sve je bilo dogovoreno. Adama su pozvali na magis trat i ondje ga zadržali da ne do ñe ku ći, tebe su pozvali k banu i ondje te zadržali - a Mikica je provalio u Adamov u ku ću i našavši u njoj njegovu staru ro ñakinju, stade je tu ći i mu čiti da re če kamo smo iš čezli iz ku će. Ona im ispri ča čitavu našu osnovu. I tako su nas u Remetama uhvatili. - Ali zašto mi ne odgovaraš na pitanja? Gdje je ona ? - po vi če Siniša dok je mali Cikulini, skvr čivši se u kut, slušao bez daha njihov razgovor. - Gdje je? Odveli su je na Kaptol gdje su je zadrža li, dok si ti otišao u Sisak. Oni su te uhodili oko kolibe i k ad su vidjeli da si odjahao, odveli su je - u toranj! Siniša se uhvati za glavu. Mali Cikulini nije pravo shva ćao što se to zbilo s Nerom pa je zabezeknuto zurio u Sinišu. - Ona u tornju? Tko ti je rekao? Tko ti je to rekao ? - Cijeli grad govori o tome daje Auerspergovkina so barica u tornju jer je op čarala kapetana Sinišu... Siniša problijedi, ruke su mu drhtale. Okrene se Čikuliniju: - Po ñite, grofe, u drugu sobu, ležite i odmorite se. Vi ste sla bi da dalje slušate te strašne vijesti. Mladi ć je suznih o čiju pošao u drugu sobu kamo ga je otpratio Filip. Kad se ovaj vratio k Siniši, nade ga gdje leži na p ostelji zari-nuvši glavu u jastuke! - Sad je sve izgubljeno. Sad je sve svršeno - šapta o je Filip dok su mu suze curile niz lice. Siniša se trgne, podigne glavu i pogleda ga bijesni m po gledom: - Svršeno? Ne - nikako. Nije svršeno. Ili ću je izbaviti, ili s njom umrijeti.

- Ali kako ćeš je izbaviti? Ako su je ve ć stavili na muke? Sinišu oblije znoj. Iznemoglo se spusti na postelju . Na o či mu isko či o čaj. - Ako je s njom ve ć sve svršeno, onda je i sa mnom! Razu miješ, Filipe? Ako njoj ne bude spasa, onda mi spre mi smrtno velo. - Osvijesti se, Siniša. Zašto da ti umreš? - Kad ugasne sunce, mora usahnuti i zemlja. Filip je brisao suze, a Siniša stiskao sljepoo čice. Onda re če Filipu: - Po ñi k ocu Smoleu i upitaj ga bi li htio sakriti u sam ostan mene i grofa Čikulinija, i to još ove no ći. Ovdje nismo sigurni. - A što si nakanio u činiti? - Vidjet ćeš! Je li ban na Gri ču? - Vra ća se tek za tri dana. A onda grof Draškovi ć prire ñuje u njegovu čast oproštajnu ve čeru. - Tek za tri dana. Tko će to do čekati? Bez bana nema ništa. Idi brzo k fratru. On će nas barem obavijestiti što je s njom. Sad mu moram re ći sve. Idi, idi, brzo! Filip pohita u samostan. Ve ć za pola sata vrati se s fratro-vom porukom da može doći odmah. Gvardijan samostana otputovao je u Italiju , a on je sada upravitelj pa će ga to lakše uzeti pod krov. Purgerske ku ćice i ulice Gri ča utopiše se u tami. Tri sjene veru se uz ku će kao da se uklanjaju mjesecu što se diže iza Kapto la. Tiho prolaze ispod pala če grofa Erdodvja, banova zeta. Prozori su rasvijetl jeni. Na jednom prozoru zasjaji dijadem MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM od briljanata na crnoj, tek lako naprašenoj glavi l ijepe Terke. Siniša i ne pogleda gore. On se žuri. Na ulazu u Kamenitu ulicu stane, pogleda u toranj. Pokrila ga no ć. Crne rešetke zijevaju. Ondje je, iza njih, ona. Sinišu zamalo obuzme slabost. Drhtavom rukom uhvati Filipa, a on ga povu če gore na Kapucinski trg. Tiho, žalosno, cik-ne zvonce na samostanskim vratima. Na pragu se pojavi mutno svjetlo i glava mladog kap ucina Smolea. Svjetlo mu drš će na licu kao da ga pita: Što te u čini starcem?... Siniša i Čikulini tiho udu, a Filip se vrati preko Kapucinsko g trga. Dušu mu ispunila tjeskoba... U SALONIMA GROFA DRAŠKOVIĆA Zlatni svjetionici sipaju sjaj po žutim tapetama go leme dvorane, razotkrivaju gole grudi, bujna ramena, naprašena lica i skrovite poglede sjajnih o čiju. Po dvorani šumi svila, drš će grimiz, dostojanstveno se ko či baršun, žubori smijeh, glasni i prigušeni. Grudi dišu vru ćim dahom, plamene o či odavaju pritajene čežnje. Sve šumi, bukti, blista, zrak se opaja zamam nim mirisom. Po sagovima tek pritajeno zveke ću ostruge. Poput cvjetnog grmlja gosti stoje u grupama. U sred ini lijepa doma ćica grofica Draškovi ć strasnih o čiju. Slijeva joj suprug Ivan Draškovi ć, blijeda, boležljiva lica, a zdesna elegantni snažni ban grof Nadaždi. P odalje dva otmjena talijanska lica, s njima bradati Krištof Erdodv i uvijek nježn ih pogleda željan grof Vojkffv. Mlada grofica Terka u središtu, a zavidnim je okom gledaju grofice Auersperg i Čikulini. Sve dalje talasa se otmjeni svijet Draškovi ća, Orši ća, Kegle-vi ća, Erdodvja i bezbroj drugih plemi ća. Kajkavština im zbori s usta kao stvorena za ljubavn e domjenke. Opet čuješ hladnu latinštinu, bu čnu nijemštinu i otmjenu francuštinu. Gore na stropu užarile se svjetiljke miluju ći oprašene glave, otapaju ći se u golim ramenima i cjelivaju ći vru ća usta.

Večer je minula. Gosti se zatalasali po dvorani, plove ći u zabavi. Glazba ljulja mladež u plesu, a drugi još čekaju i šap ću, sanjare, puše, politiziraju, ljubakaju rije čima i pogledima... Ogovaraju i splektare... U velikoj dvorani za konverzaciju pobu ñuju pozornost dva visoka otmjena kavalira. Tamne o či i sanjiva blijeda lica pokazuju tragove bezbrojni h proban čenih no ći, a sjaj njihova odijela raskošne navike. - Tko su ona dva neobi čna kavalira? - upita tiho barun Skerlec groficu Čikulini. - Zar ih ne poznajete? To su Genovežani grof Jeroni m Fieschi i markiz Josip Lamellini. - Ona dvojica s kojima se Krištofor sprijateljio u Genovi? - Da, to su oni krasni ljudi! -Vama se odviše svi ñaju! Cijelo ih vrijeme motrite. - Ne - odgovori grofica. - Mogla bih, doduše, biti markiza Lamellini, ali... - Kako to? - Kad sam bila u Mokricama, dolazili su onamo i jed an me od njih zaprosio. Što mislite bih li se udala za nj ? - Vi biste se udali, a da ne ljubite? - Oh, barune, čovjek se osje ća tako usamljen! Grofica je ispod oka promatrala dojam svojih rije či, a onda stisne zube, okrene glavu i ljutito po ñe prema grofici Auersperg koja je razgovarala s Gen ovežanima. - Ti si zle volje - re če dvorska gospo ña hrvatski da Talijani ne razumiju. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Mene ostavlja strpljivost s barunom. Kad god govo rim o ženidbi, onda oglupi. - Valjda ne ljubi i sad još Neru? Umiri se, ja ću danas s njim ozbiljno govoriti. Grofica Čikulini primi ruku markiza Lamellinija i s njim ot- hrli na ples pred nosom barunu Skerlecu. Grofica Auersperg pode u sal on gospoda. U dvorani punoj plavetnila, plavih tapeta, sagova i naslonja ča, hladi se lepezom visoka i snažna grofica Auersperg odjevena u crvenu svilu kao makov cvijet. Iz crvenila bijele se polugole grudi, vrat i lijepo du hovito lice. Uz nju se tihom kretnjom spustila na svileni meki naslonja č visoka, vitka grofica Terka. Struk joj je obavio ruži časti muselin poput prozirna ruži časta oblaka. Crna, tek malo naprašena kosa, uzdigla se nad golim vratom. Posred izreska grudi privinula se k njezinim prsima kita crvenih ruža. Latice im klonul e od vru ćeg daha mladosti i ljepote. Blijedo lice, obasjano žarom o čiju, vješto sakriva svoje misli i buktaje srca. Kroz smiješak zirkaju u groficu Auersperg bijeli zu bi i vrebaju kako bi je ugrizli. - Sto velite na Genovežane? - upita grofica Auerspe rg Terku. - O, vrlo su otmjeni i dražesni kavaliri. Oni nam n ose slut nju mirisa naran čina cvijeta, mirte. Ali, opažam grofice - re če Terka i pokaže svoje šiljaste biserne zube - vi ste danas nešto nujni? - To vam se tek čini - odvrati Auerspergova. - Shva ćam vas grofice - uzdahne Terka hinjenom su ćuti - osje ćaje moramo kriti. Sav je svijet zloban. Ali, budite posve mirni. Siniša će brzo ozdraviti od čarolije. Kako je to mogu će da gaje za čarala vaša ružna sobarica? - Neka se vaša milost za to ne brine - nasmije se g rofica, a u smijehu joj drhtao bijes. - Siniša me toliko ljub i da ga čaro lije ne bi mogle dose ći.

-1 ja sam često mislila o tom. Kad mi je ono jednom kapetan Si niša pripovijedao kako umire od ljubavi za nekom djevojkom koja nije ni lijepa ni bogata, ja sam se smijala jer sam znala da misli za vas. Ali kad s u mi pripovijedali da zalazi k hljebarici Cindekovki i to zbog one vaše sobarice iz Mokrica, po čela sam zaista vjerovati u čarolije. Ovako lijepa, bogata i otmjena gospo ña kao što ste vi! On se s vama zaru čio tek prije dva mjeseca, a svakako se zaru čio zato što vas silno ljubi. Vi ga sigurno niste na to prisilil i. Ta on nije bogat niti je plemi ć! Dakle, pripovijest sa sobaricom ne može biti drug o nego tek bezdušna čarolija koja će ga ubrzo minuti. Moram priznati da nikad nisam vi djela muškarca da onako lu ñački čezne za ženom kao što sam vidjela Sinišu da luduje za tom ružnom djevojkom. - Molim vas kojim se povodom vama tako izjasnio? - To je bilo jedne ve čeri kad je kapetan kod nas ve čerao. Nakon ve čere vrlo smo povjerljivo razgovarali kao dva dobra prijatelja. Znate - re če kroz smijeh Terka - muškarci pod doj mom šampanjca često pripovijedaju istinu što se nama žena ma ne doga ña ni uz šampanjac. Terka je pri čala krilatom brzinom, vitkoš ću jegulje i samo-sviješ ću potpuno nedužne žene pa je uživala gledaju ći kako grofica Auersperg pod prašinom bjelila sve više blijedi, kako stiš će ruke da se svojoj suparnici ne zaleti u kose. - Zašto danas nema gradskog suca Kraja či ća? - upita na jednom grofica Auersperg, samo da svrne razgovor na drugo. - Ne znam, pripovijedaju da ovih nekoliko dana otka ko je u tornju vaša sobarica, neprestano zalazi u toranj i ne pušta nikoga k njoj, pa ni Salea ni Dvojkovi ća. Jedini Smole smije dolaziti daje škropi svetom vodom. U to u sobu bane barunica Lin čika. Stara djevojka odjenula se u bijelu haljinu pa je stršila iz bjeline kao osušeni kolac. - Jeste li čuli - vikne Lin čika - stigao je moj vjerenik. I MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Koji to vjerenik? - iznenadi se Terka. - Pa valjda znate! Tko drugi nego grof Adam Orši ć! Bio je, siromah, dugo bolestan u Be ču. - Dakle, bit će svatova? - napola će podrugljivo Terka. - Čini se da ćete imati svatove istodobno kao i preuzvišena go spo ña Auersperg s kapetanom Sinišom. Dvorska gospoda sko či sa stolice kao da ju je ujela zmija, ali se brzo svlada i ljubazno se nakloni Terki. - Ja vas ve ć danas pozivam na vjen čanje. Ali, oprostite, zanima me da čujem zašto je grof Adam došao iznenada u Zagreb. Rekavši to, brzo iš čezne u dvoranu. - Baroneso - šapne Terka Lin čiki kad je grofica otišla - ka nite se uobraženja da će vas grof Adam oženiti. - Ali, on se vjerio sa mnom. - Ha, ha! - nasmija se Terka. - To je bilo onda kad je popio ljubavni napitak, namijenjen nekom mladom krasniku. .. - Zar zbilja ima ljubavnih napitaka? - Pa vi to ne znate? Ima jedna crno-plava trešnjica . Ako od nje tek dvije-tri kapljice ulijete u bocu šampanjca i date je po piti čovjeku svoga srca, poludjet će od ljubavi. - Draga grofice, ako Boga znate, recite mi kakva je to treš nja? Dat čuje svu obrati. - Čekajte do ljeta ili po ñite babi Urši! - smiju ći se odvrati Terka i iza ñe iz salona.

Već bijaše pola no ći. Grofica Auersperg otplesala je s grofom Kristofo rom gavotu. Kraj prozora je do čeka notar Sale. - Vi plešete, a Siniša čami u Sisku? - podraška je notar. - Bilo je krajnje vrijeme da smo ga poslali onamo. Ostat će ondje makar do ljeta. Istjerat ću mu uroke! -Ako ne probije zidine sisa čkog dvora? Što ne u čini Tur čin, to bi mogao u činiti on - primijeti Vojkffv. - Još i sad osje ćam udarac njegove sablje. Pri ñe im Dvojkovi ć s groficom Čikulini koja bijaše uzbu ñena. - Grofice, nemojte se prestrašiti nad onim što ću vam re ći - šapne Dvojkovi ć dvorskoj gospo ñi. - Orao je odletio s kule i poveo sobom mladog orli ća. Pobjegao je iz sisa čkog zatvora i poveo sobom maloga grofa Čikulinija. - To je ne čuveno! Kanonik Pulinger sigurno je tr čao za si sačkim djevojkama i nije se brinuo za kapetana. - Ni za mog pastorka! - A naložili smo mu da budno pazi na njih. - Evo, čitajte što piše. Grofica Auersperg preleti pismo i onda re če: - To je ne čuveno. Pobje ći na takav na čin! - Nisam li rekao, grofice - primijeti Vojkffv da Si niši nije ništa nemogu će. - Ali kamo je otišao? - Tko bi to znao? - Mislila sam da ću ga jedino ovako izlije čiti od pustolovine u koju se upustio. - Ali, draga grofice - prihvati rije č Dvojkovi ć - zar vi uis tinu držite daje onu djevojku ljubio? To bi zbilja bila nadze maljska čarolija. - Nisam li vam rekla da je s njom pobjegao iz Mokri ca i opet sada htio pobje ći s Gri ča. Eno, pitajte groficu Terku. Ona je vrlo dobro upu ćena u to da Siniša luduje za djevojkom koja nije ni lijepa ni bogata. To joj je rekao on sam - naravno u vrlo intimnom razgovoru -jer Siniša ne odaje tako l ako svoja čuvstva... - Vi mislite da je Terka pokušala s kapetanom?... - Ona je mnogo nastojala da ga osvoji... - Što ćemo sada? - upita grofica Čikulini. - Gdje da tražim svog pastorka. U taj se trenutak društvo u dvorani nešto zavrtjelo , uskomešalo. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Što se dogodilo - upita grofica Auersperg. - Kao daje netko došao - doda Dvojkovi č. - Da vidimo! Svi nagrnuše u prvu dvoranu gdje gosti radoznalo uz dižu glave i nekoga gledaju. U dvorani se pojavio Siniša . Sve se o či upriješe u njega... Korak mu je odvažan, tijelo snaga, oko odaje boli š to mu izmoriše dušu. Odjeven je u sve čano odijelo sa zlatnim resama. O boku mu zvoni sabl ja, o čizmama ostruge, a po čelu mu pala crna kosa. Izgleda kao da nije došao u mirisavu dvoranu zabave, nego na bojno polje gdje ga čeka neprijatelj. - Gle, kako je krasan - šap ču žene. - Vidi mu se da je op čaran. Svi čekaju što će u činiti i kamo će po ći. Siniša pri ñe grofici Draškovi ć, otmjeno joj se klanja i ljubi joj ruku, onda se okrene banu koji mu pruža ruku. Siniša mu nešto gov ori. - Sto to zna či? - On ne traži svoju vjerenicu? Ban uzme Sinišu pod ruku i povede ga u dno dvorane.

Grofica Terka dobaci Auerspergovoj podrugljiv pogle d. Ona podigne glavu, a o či joj prospu tisu ću bijesova. Gosti se skupljaju u grupe, šap ću, pogledavaju bana i Sinišu, pa opet groficu Auersperg. - Dolazim vašoj preuzvišenosti s velikom molbom - r eče Siniša banu. - Recite samo što želite. Rekoše mi da ste u Be ču. - Ne, bio sam bliže. Ali da kažem vašoj preuzvišeno sti za što sam došao. Nenadano sam čuo da sutra putujete pa sam vas morao smetati ovdje u društvu. Rije č je samo o mom vjer nom sluzi Filipu koji mije otac. On ima bolesnu k ćer, a meni je sestra - to je ona koja je bila kod hljebarice B arice. Ja sam sirotu bolesnu djevojku više puta posjetio, ali naš la se zla že na koja je proglasila da me djevojka obmanula čarolijama. Po moću svojih prijatelja spremila je djevojku u toranj. Doñoh, dakle, vašoj preuzvišenosti koja je ovdje zamjenik kraljice i čuvar njezinih zakona. U ovom slu čaju zakon je upravo nemilo pogažen. Djevojci nisu p oslali poziv, kako je to propisano, niti su je preslušali prije nego što su je odvukli u toranj, a tada je bila u potpunoj besvijesti. -Ako je zbilja tako kako mi kazujete, onda je to sa blazan. - Da nije bilo tako, ne bih se za to zauzeo. Vani j e Filip koji vas moli za pomo ć. - Dobro - odvrati ban. - Odmah ću govoriti s Kraja či ćem, samo vas molim da me malo pri čekate. Ispri čao se doma ćici grofici Draškovi ć da ima neki važan posao, ali će oko pola no ći biti ovdje da se oprosti. Nadaždi uhvati Sinišu pod ruku i onda mu re če: - Do ñite kapetane, ondje vam je vjerenica. Grofica Auersperg istupi brzo iz grupe, ali je Terk a bila hitrija. Laganim je koracima prestigne i pogleda mladog kapetana o čima punim vru će čežnje. Siniša se udvorno nakloni, prihvati pruženu ruku i jedva je d otakne usnama. Ali ona mu je ruku uhvatila prstima kao kliještima. Na usnama lij epe Terke titrao je pobjedonosni smiješak kad je pristupila grofica Aue rsperg i glasno nagovorila Sinišu: - Odakle tako nenadano dolazi moj vjerenik? - Nagla sila je pritom rije č vjerenik osobitim akcentom. - Htio sam vas pozdraviti - re če Siniša nakloniv se pa polju bi ruku isto tako hladno kao i Terki. - Oprostite mi na čas, moje gospode - re če kapetan. - Mo ram na važan razgovor, doskora ću se vratiti. Siniša pusti obje gospo ñe kavalirima koji su se brzo okupili oko njih. S nj ima je stajao mlad, visok snažan gospodin. On se poklon i Siniši i re če: - Ja sam grof Jurica Meško. - Čuo sam o vama - primijeti Siniša. - A ja još mnogo više o vama, kapetane. Živim povu čeno na svom imanju sa svojom ženom, ali danas sam slu čajno - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM boravio po nekom poslu u gradu i na želju grofa Erd odvja morao sam se odazvati pozivu. Tu su mi, dakako, naše dame pri čale čitave nevjerojatnosti o vašoj stvari. Oprostite ako to sve spominjem, ali ja ne v jerujem u čarolije, ima samo spletki i, čini se, da su vas oštro zapleli u mreže. Iskreno os je ćam s vama, kapetane, i ako vam ustreba prijatelj - potražite m e. - Vašoj se ponudi iskreno veselim, grofe - re če Siniša. - Sramota je da naše otmjeno društvo vjeruje u čarolije. A još nikad nisu bili tako uvjereni da se radi o čarolijama kao ovaj put - re če Meško.

- Vele da je djevojka vrlo ružna, pa kako bih se mo gao za nju brinuti da me nije omamila čarolijama? To vele, zar ne? - upita Siniša. - Da. Vi ste se o čito iz samilosti zauzeli za jadnu djevojku. Kamo vodi to glupo praznovjerje? - Nije to samo praznovjerje! Zli i opaki ljudi služ e se time i po činjaju zlo čine na loma čama. Ni progonstvo krš ćana nije bilo tako strašno kao što je progonstvo žena koje z ovu vje šticama. Tješe se time daje Njema čka u dvije godine spalila tri hiljade nevinih žena. - Prava strahota - šapne Meško. - Čudim se da ban nije predložio kraljici neka obustavi te progone. - Ženske intrige - odgovori Siniša. - Veselim se što sam vas upoznao i molim vas uputit e me u čitavu stvar. Opetujem, ako vam ustreba moja pomo ć... Meñutim u dvoranu u ñe gradski sudac Kraja či ć s dva suca. Vrlo uzbu ñen i blijed odmah pri ñe Dvojkovi ću i stane nešto uzrujano pripovijedati. Siniša i Meško približe se grupi u kojoj je u sredi ni stajao Kraja či ć, a oko njega se skupili Vojkffv, Dvojkovi ć, Sale, grofica Čikulini, Auersperg i Terka, veliki župan Krsto Orši ć. Sve polako dolazili su i drugi. Kraja či ć je uzbu ñeno govorio: - Menije odmah bilo čudno kad su mi rekli daje u nesvje stici, da ne vidi i ne čuje i da se ne odaziva na pozive. Držao Jj sam da je opsjednuta ñavlom. Dadem je zatvoriti u posebnu tamnicu, pozove m lije čnika Stillera i on mi re če da je djevojka zapala u čudan san i da nije u njegovoj mo ći daje probudi - pa je uvjeren da taj san nije nara van. Odlu čio sam, dakle, da nikoga ne pustim k njoj i da je sam proma tram sa Stillerom. Ali sam se dosjetio daje s njom došla u zatvor još jedna djevo jka. Kad mije predvedoše, bio sam izvan sebe od čuda. Bijaše to moja vlastita služavka. Kad sam je i spitivao, baci se na koljena i prizna bez mu čila da se njezina drugarica, koju je upoznala kod hljebarice Barice, namazala maš ću od vještica i od toga tako zaspala. Mast su dobile u paklu gdje su obadvije bile na cehu. - Tko to, tko? - padahu znatiželjna pitanja sa svih strana. Gosti se sve više skupljali oko suca. Za malo bilo je tu gotovo sve što bijaše u gostima kod Draškovi ća. - Tko - opetuje pitanje Kraja či ć. - Sobarica njezine preuzvi- šenosti grofice Auersperg. Povik iznena ñenja prenese se dvoranom. Kao po dogovoru svi se po gledi zaustavili na Siniši. On je stajao nepomi čan i blijed, uko čen, ali miran. - Tada sam odredio - nastavi Kraja či ć - da nesretnica o- stane sama u jednoj ćeliji da mogu to čno izvidjeti kako će se držati kad se probudi. Lije čnik Stiller bio je sa mnom. Prvi se dan uop će nije probudila. Drugi dan je ve ć stala otvarati o či, lupati glavom o zid, pridizati se, gledati oko sebe , ali kao da nas nijednog nije vidjela, ili se pri činjala da nas ne vidi. Pro- ñoše dva dana, a da nije odgovarala na pitanje. Tre ći dan, kad smo ušli, ona sko či, pogleda nas i upita: - Zar nije došao Siniša? U dvorani nasta gibanje. Čule su se tihe primjedbe, a svi se pogledi zapiljiš e u Sinišu koji je desnicom stiskao držak svoje sablje, a čelo mu probio znoj. - Mi smo je tada ispitivali zašto pita za kapetana, ali je ona glavinjala lijevo i desno, nije mogla stajati na no gama. Spu- MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M

stila se na slamu i nije više odgovarala. Peti dan ponovno sam došao sa Stillerom u ćeliju i našao je gdje snuždeno sjedi na slami. Kad nas je opazila, trgnula se kao od straha, oborila o či i okrenula od nas lice. Bilo je jasno daje pri svijesti. - Zašto ne odgovaraš na tolika pitanja? - rekoh ja. Ali ona je opet šutjela. Čudnovato - re če mi lije čnik Stiller - kako to da neprestano odvra ća lice od nas? - Stupi naprijed - rekoh, ali ona se ne makne. Pozo vem stražara i zapovjedim mu daje silom dovu če pred mene. Ona se borila s njime i pokazala snagu kakva je u žena rijetkost. Kako je skrivala lice, zapovjedim stražaru da mi si lom pokaže njezino lice. Kad joj pogledam o či, ona ih obori. Ja i doktor Stiller ostadosmo zapanjeni. Prvi dan kad je došla u toranj, njeno je lice bilo žuto kao vosak, a sad je najedno m bilo bijelo i svježe. Siniša čvrsto uhvati Meska za lakat. - A onda, što se dogodilo onda? - navališe gosti na Kra- ja či ća... - Eto, što je bilo dalje - nastavi Kraja či ć. - Pustili smo je u miru da vidimo što će se dogoditi. Doktor Stiller i ja nismo mogli nikako doku čiti kako to da ona u tornju svaki dan biva svježija dok su druge vještice, naprotiv, svaki dan bile sve blje ñe. To, svakako, mora daje nešto neobi čno i nadnaravno. Do govorimo se da ne ćemo nikoga puštati k njoj. Zatajio sam svoje otkri će pred svima, dapa če i pred mojim prijateljima, jer nisam bio siguran da je moja sumnja istinita. N apokon se ipak obistinilo ono što sam mislio. Tom djevojkom d oista je vladao ñavo. Dan na dan mijenjalo se djevojci obli čje. Ne či ni li vam se - rekoh doktoru - da ta djevojka ima s li čnosti s jednom osobom koju svi vrlo dobro poznajemo? Tijelo m joj posve nalikuje, a licem kao da joj po činje tek sada nalikovati. Doktor Stiller bio je istog mišljenja i prizna mi d a ima neke sli čnosti. Odlu čimo ovo: tri dana ne ćemo djevojku uop će po- hoditi pa ćemo razliku i promjenu njezina lica mnogo bolje zam ijetiti nego kad je gledamo svaki dan. Što smo ugovorili, to smo i u činili. - Pa što ste pronašli? - zapita nekoliko znatiželjn ika. - Danas podve če došli smo opet u toranj. Našli smo je gdje snuždeno sjedi. "Do ñi ovamo", rekoh ja. Ali ona se ne mak ne i ne odgovori. Morao sam opet pozvati stražare k oji je izvukoše pred nas. Rubac je svezala na glavu, tako da joj se jedva vidjela bradica. Mi joj silom skinemo rubac i tad ostane mo zapanjeni... Pripovijedanje Kraja či ćevo dokraja je pobudilo radoznalost. U dvorani nast ane tišina. Sve je pohlepno slušalo suca. - Što ste vidjeli? - čulo se nekoliko pitanja. Pred nama je stajala djevojka bijela lica i svijetl e pepeljaste kose. Kad je s glave skinula rubac, pala joj je kosa duga i svijet la kakvu je imala samo jedna djevojka u našem gradu. I kad sam joj pogledao lice , bio bih prisegnuo daje to ona. - Tko? - klikne u isti čas desetak glasova. - Samo se još časak strpite. Da se uvjerimo kako se nismo prevarili, dozvali smo pandure i upitali ih neka na m kažu po znaju li ovu djevojku. Oni se stadoše križati i gov oriti... Onda pozovem dva gra ñanina i upitam ih poznaju li tu djevojku? - "Neka nas Bog zaštiti", rekli su u jedan glas, "t o je gricka vještica!" Dao sam pozvati i dva suca i gospodu pri sežnike i upitao ih neka kažu tko je ona. Oni mi isto rekoše: "To je kon- tesaNera!!" Poklik iznena ñenja pronio se dvoranom. Sve se uskomešalo, gospode su sklapale ruke od čuñenja. Grofica Auersperg bijaše skamenjena. Terka pr oblijedi, grof Vojkffv bijesno stisne usta i pogleda Salea zna čajnim pogledom. Skerlec se sakrio kao da se boji da će se tko od gostiju sjetiti daje bio Nerin vje-reni k.

Ljudi nisu znali kamo bi se djenuli od iznena ñenja i čuñenja. Dolje u dnu dvorane spustio se u naslonja č grof Adam MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Orši ć, koji je danas prvi put stupio u društvo, a uza nj njegov brat Krsto Orši ć. Kod zida odmah blizu vrata stajao je Siniša blije d, drže ći gr čevito držak svoga ma ča. - Što to zna či? - tiho upita Meško Sinišu. - Da, to je bila ona - odgovori kapetan tiho. - Hlj ebarica Barica pri čala mije da Nera svaki dan ispire lice i kosu da bu de ružna, a kosa da joj pocrni. A sad u tornju dese t dana nije imala čime prati lice pa joj se vratila prijašnja boja i s vježina lica. To je beznadna propast. Što će se sada dogoditi? Što će biti s njom? Grof Meško su ćutno pogleda Sinišu. A Siniša mu uzvrati tako o čajnim pogledom da se ovaj nije usudio ništa pitati, premda mu je na u stima lebdjelo pitanje. Grof Vojkffv povukao je u kut notara Salea i bijesn o se oko-sionanj: - Eto vidiš kako si opet glupo postupio. Kako to da nisi baš ništa znao što radi Kraja či ć? - Čuo si da me nije pustio blizu. Zar sam mogao slutit i tko se krije iza one neznatne sobarice? - Sad nastoj da je izbaviš iz tornja. Razumiješ li? Sada to želim više nego ikad. - Ili si poludio ili si se ozbiljno u nju zaljubio. Siniša je opazio da su svi pogledi upereni u njega pa se o-krene Mesku da ga znatiželjne o či ne promatraju. Kraja či ć je, me ñutim, pri čao gospo ñama i gospodi sve što je vidio i opazio. Drhtao je od veselja stoje opet dobio u šake pogibe ljnu vješticu. - Sad nam je više nitko ne će oteti iz tornja. - A recite nam, gospodine gradski suce - upita ga j edna djevojka - zar je ona doista za čarala kapetana Sinišu? On je zaista u nju zaljubljen? - To će se vidjeti u istrazi. Moj pisar Mikica našao je t obožnju sobaricu s kapetanom u vrlo povjerljivom razgovoru. - A zar je on znao da je ona Nera? - upita opet mla da djevojka. - Sigurno nije jer je onda ne bi ni pogledao. Ali s ve mi se čini da je ona nagrdila svoje lice zato da može do ći kao sobarica grofici Auersperg i ondje čarolijama omamiti Sinišu. - To je mogla i na Gri ču - re če mladi Stiller, sin lije čnika Stillera koji je pripadao mladim juratušima. - Sumnjate daje ona vještica? - okosi se na nj Kraj ači ć. - Štoviše, uvjeren sam da nije. - Kanite li mene i cijeli sud obijediti za nepravde ? - To nikako! Ja samo mislim: da je ona vještica, za r vam ne bi mogla ute ći? Ta vještice lete. Trebalo bi samo da poleti iz kule u zrak poput ptice i da vam se s vrha tornj a nasmije u brk. - Sad više vrag nema nikakve mo ći nad njom. - A ipak ste rekli da ñavo često dolazi vješticama kad su na mukama u tornju i pomaže im da toliko ne pate. - Vi ste premladi, gospodi či ću, da se prepirete sa sucem. Još morate u čiti zakone - re če gradski notar Sale. Dvojkovi ć mu pohita u pomo ć: - Vaš je otac vrlo uljudan gospodin. Bilo bi lijepo da ga u tom slijedite.

- Prolazi vrijeme kad su mladi ljudi morali svoje z drave mi sli gutati jer je neuljudno istinu govoriti. Ja sam uvjeren da kontesa Nera nije vještica. - Daje ona vještica, o tome danas ne smije dvojiti nijedan čovjek koji štuje zakone - odvrati Kraja či ć koji je bivao sve uz buñeniji i neprestano mijenjao boju lica. Kao da strep i od stra ha da će tko posumnjati u to daje Nera vještica. - Cijeli je Gri č na svoje o či vidio da ju je ispred tornja u po bijela dana oteo sam pakleni ñavo. Može li tko pore ći da ona nije vještica? - Ja - za čuje se u taj čas snažan muški glas. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Sve se glave okrenu prema dnu dvorane odakle je dop ro glas. Ondje je stajao Siniša. Njegova visoka pojava prislonila se na zid, o či su mu prijete ći zurile u dvoranu u kojoj je sve zujalo oko njega. - Gospodine kapetane - odvrati Kraja či ć - vi ste žrtva čaro lije i ne možete biti vjerodostojan svjedok. - Ja sam jedini pozvan da opovrgnem ono čime ste vi kon- tesu obijedili - zagrmi Siniša. "On jedini", šaputale su grofica Terka i Auerspergo vica u sebi tiho strepe ći. "Zašto on jedini?" pitao se tiho grof Vojkffv. Siniša i Kraja či ć stajahu licem u lice. Ban grof Nadaždi iza ñe iz skupine znatiželjnika, pristupi k Siniši i tih o mu re če: - Molim vas, dragi kapetane, ostavite, mi smo u ku ći gro fice Draškovi ć. Nije uljudno da ovdje zapo čne tako neugodna prepirka. - Neka mi vaša preuzvišenost oprosti, ali u toj ist oj ku ći ovaj je čas Kraja či ć uvjeravao prisutnu gospodu o velikoj za bludi. Pred svima je rekao da nitko ne može pore ći daje kon- tesa vještica. - Jest - uleti mu u rije č sudac. - Čitav je Gri č na svoje o či vidio kako je na paklenom vrancu jašio ñavo i odnio je nao či gled cijelog naroda. Neka kažu uzvišena gospoda nij e li to i- stina? Nisu li to vidjeli svojim o čima? - Dakako da smo vidjeli - čulo se nekoliko glasova. - Što smo vidjeli, ne da se pore ći. - Eto, sud ima stotinu i hiljadu svjedoka daje kont esu Ne- ru odnio sam ne častivi. Da toga nije bilo, možda biste je još mogli pred gospodom i gospo ñama braniti. Ali svi su na svoje zdrave o či vidjeli ñavla kako je nosi na konju i kako je s njom iš čeznuo. To je živa istina, živo svjedo čanstvo. - A gdje su vam živi svjedoci daje taj " ñavo" bio pravi prav- cati ñavo? - povikne Siniša. U dvorani nastane gibanje. Neki su sumnjivo gledali Sinišu dok je Kraja či ć gotovo bez daha po čeo uvjeravati: - Svi su ga vidjeli, nitko ne može kazati da nije b io ñavo. Konj je letio kao pravi vilenjak, iz nozdrva mu suk ljao plamen, a na njemu je jahao ñavo. - Niti je vranac bio paklenski niti je jaha č bio ñavo - povik ne Siniša. - Ako nije vrag, tko je bio? - klikne nekolicina iz društva. Siniša stupi naprijed, podigne glavu, pogleda goste i vikne zvonkim, snažnim glasom: -Ja sam bio!

Kao da je mlaz hladne vode pljusnuo u društvo. U ci jeloj dvorani nastane za čas mrtva tišina. Ne čuje se ni daha, ni šuma svile, ni šuštaja čipaka. Svima ostadoše usta otvorena, a poklik preneraženja uko čio im se u grlu. Svi su se pogledi prikva čili o Sinišu koji je stajao me ñu njima poput mladog gorostasnika, samosvjestan i spreman da se sa svima omjeri. Terka je sjedila u naslonja ču uzdignutih grudi. Grofica Auersperg stajala je kao ukopana stisnutih usta. Prvi se sabere grof Vojkffv i šapne Saleu: - To sam uvijek slutio. Svi su čuli taj šapat i on ih trgne iz prvog preneraženja. Poslije iznena ñenja dvoranom prohuji žamor. Sve se vrze, pita, govori, sklapa ruke i čudi se. Nedaleko od Siniše stoji ban grof Nadaždi. Njegovo je lice vrlo ozbiljno. Po ñe dva koraka bliže k Siniši i zabrinuto klikne: - Gospodine kapetane, vi kao da ne znate kakve posl jedice navla čite na sebe takvom izjavom. - Znam, vaša preuzvišenosti. Ali moje je poštenje i moja viteška čast takva da moram govoriti istinu i da ne dopustim klevetati mladu djevojku. Kad su ostali vidjeli da Siniša govori s banom, brz o se oku- MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM piše oko njih ne bi li čuli što potanje. A Siniša, kao da nije vidio nikoga , nastavi: - Sudac Kraja či ć rekao je da je najve ći i jedini nepobitni dokaz daje kontesa Nera vještica to što ju je oteo ñavo. Evo, dakle, tu mu je taj ñavo. Tu je fabula o ñavlu, ñavlu i pakle nom konju. Bijaše to moj vlastiti vranac koji me to likom br zinom ponio kroz Kamenita vrata da sam kontesu Neru mo gao oteti nao čigled svijeta i straže. Stavio sam na kocku pu č ko i službeno praznovjerje. Odjenuo sam se u ñavla, kako ga gospoda suci prikazuju, i oteo sam je. To je bilo d jelo moje domišljatosti. Sva moja mom čad svjedoci su mog čina. Taj vaš ñavo je utvara, ludost, opsjena, a ja i moja mom čad ži vi smo svjedoci kako je sve to grozna kleveta, stra hovita za bluda kojom silom gradski sudac ho će da kontesu dovede na loma ču. I sve samo zato što mu se ona usudila jednom nas mi jati u lice i re ći da ne vjeruje u vještice! - On je op čaran i ne zna što govori. Nije on oteo kontesu. Iz njega govori sam ne častivi. Eto, to je najbolji dokaz da je začaran - usplahirio se Kraja či ć. - Čekajte, gospodine suce - posreduje ban. - Saslušajm o najprije gospodina kapetana, neka nam razloži kako je bilo moguće da je on po činio to djelo. - Hvala vašoj preuzvišenosti i molim da me samo časak sa sluša. Cijela stvar bila je vrlo jednostavna. Tko o d nas ne zna kako naši suci opisuju ñavla! Vele daje odjeven u crveno, da hoda po svijetu kao čovjek i svijet drš će pred njim. Pa dobro, rekoh, ne će biti ništa lakše nego preodjenuti se u ñavla i ote ti kontesu. Tako se i dogodilo. Moji vlastiti momci sašili mi cr veno ñavolsko odijelo. Kad sam pojurio ispred tornja, svi jet je od mene bježao, sve se prestrašilo, ja sam mirno mogao pograbiti kontesu i pobje ći. Nitko me nije pokušao progoniti. Zar je, dakle, tako nemogu će oteti kontesu? I sami vidite, preuzvišenosti, da me nije mnogo truda stajalo pobj eći s djevojkom pred ljudima koji su me se prestrašili i pustili me bježati. Nije to bio nikakav ñavolski čin. - Pa dobro, ako je to istina - uplete se gradski od vjetnik

Dvojkovi ć - vi ste jednu djevojku oteli vlasti suda stavivši na kocku svoju službu, ugled i čast, znaju ći da bi vas taj čin mo gao stajati tamnice, a možda i glave? S kojeg ste r azloga pošli sebe izlagati za kontesu? - Jer ga je čarolijama namamila da je spasi! - vikne Kraja či ć. - Možda će gospodin kapetan druk čije opravdati svoj čin - uplete se ban da utiša Kraja či ća. Dvojkovi ć zna čajno pogleda Sinišu i upita: - Zašto ste se, dakle, izložili za kontesu? - Ne bi trebalo da to pita muškarac i vitez... - Dakle, na to vas je ponukalo srce? - čuo se jedan glas. - Sad je sve jasno. Oteo ju je za sebe. - Tko je to rekao? - vikne Siniša. - Ja gospodine kapetane - javi se Vojkffv. - Valjda imam pravo na to. Niste li to rekli dovoljno jasno? Sinišino se lice izduži, put mu pozeleni, a ruke mu se uzdignu i poklope ramena grofa Vojkffvja. Gospode se prestrašile, gospoda su pohitala k njima dok je Siniša držao grofa pitaju ći ga: - Grofe, ho ćete li zamoliti oproštenje zbog te uvrede? Glas mu je prijetio i nitko se nije usudio umiješat i u njihovu prepirku. - Ako sam krivo shvatio vaše rije či - tiho će grof - onda sam pripravan ispri čati se, ali vi ste govorili tako da sam mo gao shvatiti da se radi o srcu. - Da, gospodine grofe. Radi se o srcu, ali čistom kao sunce... Nitko ne ostade miran. Sve se uskomeša i okrene pre ma grofici Auersperg koja se poražena naslonila na prozor, a iz MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM očiju joj sipao bijes. Ali Siniša nastavi govoriti že le ći uvjeriti društvo, a osobito bana koji ga je pomno slušao, da ga Nera ni je op čarala čarolijama, pa je volio pred svima otkriti naj-skrovitiju tajnu svoga srca, samo da dokaže Nerinu nevinost. - Jest, srce je htjelo da to u činim. Iskazujem to, evo, posve otvoreno, uzdignute glave, pred svima i pitam ovdje sve vite zove zdrave pameti i poštena srca jesu li umnoj, od važnoj i lijepoj djevojci kakva je kontesa Nera potrebne čarolije da o- svaja mlada srca? - Djevojka je doista lijepa pa može da zavrti pamet svakom muškarcu - re če ban mirno i pomirljivim glasom. - To je i mo je mišljenje. -Vaša preuzvišenosti - okrene se Kraja či ć banu - dopuštam daje bilo mnogo mladih ljudi koji su ljubili kontesu Neru i mogli je ljubi ti jer je lijepa. Ona je, dapače, bila zaru čena s otmjenim velikašem koji ju je ljubio, ali zat o nije pošao daje otme zakonu. - Stotinu će zakona pogaziti ako je ljubi - povikne Siniša. Skerlec se povukao medu prozore, u dno dvorane, a g o spode su svoje o či pune divljenja izgubile u Siniši. - Svatko ljubi na svoj na čin - re če Nadaždi - ali mislim da te stvari spadaju na drugo mjesto. - Samo još jednu rije č neka mi dopusti vaša preuzvišenost -

primijeti Dvojkovi ć. -Kad je gradski sudac našao za shodno da tu stvar ispripovjedi, moramo to pro čistiti da naše društvo ne bi imalo o svemu krivi pojam. Vi ste nas, gospodine kapetane, iznenadili otvorenim priznanjem da ste vi oteli kon tesu Neru odjenuvši se u ñavla. To je doista bio vratoloman čin i vi velite da ste taj čin u činili iz naj čiš će ljubavi prema kontesi Neri. Pa dobro. A kamo ste kontesu sklonuli? Da li kod sebe? - U njezin vlastiti dvorac pod Sljemenom... - U kojemu ste vi stanovali... - Ali izme ñu mene i nje stajao je cijeli ocean, i nitko živ neće iz te dvorane tko u to ne vjeruje... Siniša nateg ne svoje miši će kao da je spreman da sve oko sebe smrvi i razbije. Ban mu pri stupi i uhvati ga pod ruku: - Kapetane, vi ste odviše uzbu ñeni, do ñite, govorit ćemo o tom u četiri oka. -1 ban povede Sinišu iz velike dvorane u jedan prazan kabinet. - Sjednite. Izgledate strašno , dragi ka petane. Morali biste se svladati. - Vaša preuzvišenosti, da znate koliko se susprežem ? Da nije toga, razbio bih sve one čeljusti koje su se objesile u pod smijesima kad sam govorio o kontesinoj nevinosti. Siniša sjedne i podupre glavu rukama. - Smirite se malo. - Vi ste vrlo dobri, preuzvišenosti. Molim vas u činite nešto za nesretnu kontesu. - Ho ćete li mi na jedno pitanje odgovoriti čistu istinu? - Dajem vam časnu rije č. - Jeste li ono malo prije govorili samo u kontesinu obranu, ili ste zbilja vi bili onaj crveni konjanik? - Jesam, tako mi moje časti. Cijela moja četa može to po svjedo čiti. - Dosta. Vjerujem vašoj rije či. Nikad nisam bio uvjeren da je onaj konjanik bio doista ñavo, ali gospodin Kraja či ć u to je sveto vjerovao, a vi znate ako se ne dijeli njegovo uvjerenje, plane i okrivljuje čovjeka daje protiv suda i zakona. Ne bih se dao ovako objedivati od gradskog suca. Gra ñanstvo i narod rekli bi: evo, banje protiv zakona! -1 brani vještice... - Jest, i zato se radije time ne bavim. Mislim da s am jed nom s vama razgovarao o kontesi i onda je nisam bra nio. Naravno, onda mi nije bilo poznato kako vi o njoj m islite. Ali sada ne ću ostati skrštenih ruku jer vidim da se tu doista r adi nepravedno. - Samo upozoravam vašu preuzvišenost da ni časa ne ča- site. Kraja či ć će kontesu što prije staviti na muke, samo da od - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM nje izmami priznanje koje mu je potrebno daje može osuditi. A promislite - ako djevojku stave na mu čila... - Umirite se. Po ñite na čas u drugu sobu. Ban pozvoni i naloži sluzi da pode po Kraja či ća. Siniša se digne i brzo se udalji. Ostane u pobo čnoj sobi u blizini vrata da može čuti što će ban govoriti sa sucem. Doskora u ñe u sobu Kraja či ć i pokloni se. Ban mu re če: - Ponajprije, moram vam iskreno re ći da nije bilo shodno da ste tu stvar s kontesom Nerom donijeli u ku ću grofice Dra- škovi ć i pokvarili dobru volju društva. Vi ste duboko uvj ereni daje kontesa Nera Keglevi ć vještica? - To je dokazano. Uostalom, neka govore svjedoci.

- Dobro, ne mislite da ću seja zato stoje iz naših velikaških krugova zainteresirati za nju, ali moram vam prigov oriti što se kod njezina uhi ćenja mimoišao zakon. Nije joj poslan po ziv i zato mislim da bi bilo potrebno pustiti je na slobodu, a uhi ćenje provesti kako propisuje zakon. - Vaša preuzvišenosti, onoga časa kad to u činim, podignut će u gradu revoluciju. Naš je narod ugrožen od te vj eštice, a ja ne bih mogao odgovarati za ono što bi se u tom s lu čaju do godilo. A onda, tko je jednom uhi ćen... - Ali ona nije uhi ćena onako kako propisuje zakon. - Zlo činca valja odmah uloviti - da ne pobjegne. - Opet vam velim da se ne kanim plesti u vašu suda čku vlast, ali vas upozoravam da sam ovdje namjesnik vl adarice i moja je dužnost štititi zakon. Zato vas pozivam da se u postup ku prema kontesi ne smije ni za vlas mimoi ći zakon. Ona se ne smije staviti na mu čila prije mjesec dana po čevši od dana njezina uhi ćenja. Bude li se to dogodilo, podnijet ću svoju pri javu kraljici u Be ču. - Ne, ne preuzvišenosti! Zakon će se štovati, to vam jam čim. - Isto vrijedi i za onu hljebaricu koja je tako ñer bez poziva odvu čena u toranj - nastavi ban. - U prvom redu, imaju s e poštivati zakonski propisi. -Vaša preuzvišenosti, bit će kako zahtijevate. Strogo ću naložiti da se postupa propisno. -1 ako to bilo tko okrnji, stradat ćete vi. Ja ću ravno kraljici i njezinom savjetniku Van Swietenu! To je sve što sam vam htio re ći. Hvala vam što ste se potrudili do mene. Sudac se udalji, a ban iz druge sobe pozove Sinišu. - Jeste li čuli? - Jesam, preuzvišenosti. Sad smo barem sigurni da j e ne će odmah staviti na mu čila. - Čudim se da je nisu ve ć dosad mu čili. - Od toga ju je spasila samo besvjestica u kojoj su je uhitili. Siniša ispri ča banu što je doznao od Filipa kako je Nera htjela uvjeriti Doricu da vješti čja mast nije ništa nego prijevara - i tako je od nje zaspala. Pošto su dulje o tom razgovarali, S iniša re če banu: - Sad bi bio prvi korak: odmah po ći u Be č i zamoliti kralji cu za pomo ć. Vaša milost zna daje kraljica ve ć ukinula jednu osudu u Križevcima kad su je uvjerili da osu ñenica nije bila vještica. - Pošaljite nekoga u Be č, a ja ću mu za kraljicu dati prepo ru čeno pismo. - Hvala vam, preuzvišenosti. Samo molim neka grofic a Auersperg o tome ništa ne sazna. - Razumijem. Ali što će biti s vama, kapetane? - Prijavit ću se svojim pretpostavljenima da mi sude. - Želim da vam ne sude odve ć strogo. Siniša se oprosti. Iza ñe u veliku dvoranu da po ñe ku ći. Gosti grofice Draškovi ć stajali su još uvijek u grupama i razgovarali o ono m što su čuli od Siniše. Čak ni mladež još nije plesala. Kad je Siniša prolazio dvoranom, iznenada mu pri ñe barun Skerlec i upita ga: MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Gospodine kapetane, molim vas samo jednu rije č. Jeste li malo prije nišanili na mene kad rekoste... - Tko ste vi? - upita Siniša.

- Pa valjda znate tko sam? Barun Ivo Skerlec. - Tako? Žalim, ali s tim gospodinom nemam nikakva p osla. Skerlec problijedi i odvrati: - Dobro, ali morat ću vam ipak dati prilike da imate sa mnom posla, makar na sablji. - Budite uvjereni da sam to ve ć odavno zaželio. Kako se Siniša ironi čno nakloni, iza ñe iz dvorane. U isti čas osjeti na ramenu nečije ruke. Okrene se i spazi grofa Adama Orši ća. - Davno li se ne vidjesmo! - re če Siniša. - A odonda koliko se toga dogodilo! Molim vas, samo tre nutak, dragi kapetane. Mislim da i vi osje ćate da imamo sebi mnogo što re ći. - Dugo sam želio da se jednom sastanemo - re če Siniša i pode za grofom koji ga uvede u mali salon za konver zaciju. Tu su ih čekali veliki župan Krsto Orši ć i njegova žena Ivka Orši ć. Oboje Siniši pruže ruku, a da nisu pritom ništa rekli. Kad sjedo še, Adam upita kapetana: - Recite mi, kapetane, zašto ste sve do danas šutje li? Zašto nam niste ništa javili? - Kontesa je tako htjela. - Ali, ipak, da ste barem nekako pisali u Be č! - Zadao sam joj rije č da nitko ne će saznati o njoj. - Kako je niste mogli bolje sakriti? - upita grofic a Ivka. - Zašto joj niste savjetovali da napusti Gri č? Siniša je šutio sagnuvši glavu. - Da ste je odveli kamo daleko, nikad ne bi ponovno došla u ruke Kraja či ću - re če Krsto Orši ć. - Nije htjela da ide. - Ali da ste joj razjasnili opasnost. - Jesam. - Pa ipak vas nije slušala? - Nije imala u mene povjerenja. Vi znate da me je u pravo mrzila. - Ta vi ste je spasili od smrti? - Onda me još više mrzila misle ći o meni ono isto što je danas mislio Vojkffv kad sam ono htio da njime tres nem o zemlju. Orši ćevi se nisu više usudili pitati. Sinišin glas bio j e taman i mutan. Osje ćali su da ga je svladala duboka žalost. Me ñutim, on se prene i re če: - Ne mogu vam sada pripovijedati sve što se u to vr ijeme dogodilo. Kontesina mržnja i nepovjerenje prema men i raslo je iz dana u dan. Tek posljednje dane opazio sam na njoj neki preokret, neko povjerenje. Onda me poslušala i odlu čila da mi se povjeri i pristane daje odvedem daleko odavle . Ali sad je ve ć bilo prekasno. Uostalom, što je bilo o tom ne ćemo sada govoriti. Mnogo je važnije to kako ćemo kontesu spasiti. - Treba se obratiti banu - re če veliki župan. - Svi smo danas čuli da on blago misli o Neri i da ne vjeruje u čarolije. - Ja sam s banom ve ć govorio - odvrati Siniša. - Rekao mi je da bi trebalo nekoga poslati u Be č, a on će mu dati vlasto ru čno pismo za kraljicu. - Onda smo spašeni. - Samo ako grofica Auersperg nešto ne upotrijebi pr otiv Nere, stoje napokon i razumljivo. Vi ste njezin vje renik, a lju bite drugu. - Banje ipak glava zemlje. Kad se on zauzme i svojo m ru kom napiše kraljici pismo, tada se ne treba bojati ni čega - re če Siniša. - Trebalo bi samo što prije po ći u Be č. - Ja ću odmah sutra na put - ponudi se veliki župan. - Bilo bi dobro da gospodin veliki župan odmah pode do bana jer sutra odlazi iz Zagreba. -

MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Grof Krsto Orši ć ustane, poravna svoje velikaško odijelo i svoju pl avu kosu koja mu je na tjemenu bila ve ć prorijetka i uputi se k banu. Siniša je ostao s gr ofom Adamom i njegovom šurjakinjom groficom Ivkom. Razgo varali su o Neri. SUPARNICE U salonu za gospode sjedila je grofica Auersperg s prijateljicom groficom Čikulini. Dvorska gospoda grizla je usta i trgala sk upocjene čipke na svojoj haljini. Ono što se malo prije dogodilo izazvalo je sav njezin gnjev. Sakrila se od ostalih gostiju daje toliko ne gledaju. Na vrati ma se pojavi notar Sale. - Smijem li se približiti, vaša milosti? - Što se dogodilo? - Sudac Kraja či ć izašao je od bana vrlo blijed i uzbu ñen i priop ćio mi da je ban zapovjednim tonom posredovao za Neru. - Ban! - klikne grofica Auersperg i ustane. - Ne kani li on možda posredovati kod kraljice? Čuli ste ka ko je neprestano branio Neru? - Sto da u činimo? - zabrine se grofica Čikulini. - Ne znam - re če Sale. - Molim vas, recite grofu Vojkffvju neka pod bilo k akvom izlikom dovede ovamo groficu Terku - zapovjedi grof ica Auersperg. - Vojkffv je tako ñer Nerin zaštitnik. - Neka je ukrade iz tornja, pa će se tako stvar najbolje riješiti. - Vi ste glava policije, valjda to možete u činiti. - Nije to mala stvar. Nera je pod Kraja či ćevom vlaš ću. - Onda idite brzo! - Slušam, vaša svjetlosti! Sale iza ñe, a grofica Auersperg sko či sa stolca i ljutito re če: - Jesi li čula? Ban će posredovati. Sve je to u činio Siniša. Prvi put sam uspjela sprije čiti da Nerina stvar do ñe do kralji ce, a ho će li ovaj put? - Ali ja od toga nemam nikakve koristi - odvrati gr ofica Čikulini. - Barun Skerlec još uvijek ne će da se izjasni o ženid bi. I danas, kad je sve to čuo o Neri, nestao je iz društva. Valj da je još uvijek voli. - Pusti me, draga prijateljice, s tim stvarima. Dan as imam druge brige. Evo, ide Terka. Pazi da potvrdiš sve š to govorim. Grof Vojkffv dovede pod ruku lijepu Terku. Bila je nešto blijeda, ali se vrlo ljubazno smiješila. - O, grofice! - za čudi se Vojkffv obrativši se objema ženama kao da ih je tek sada opazio. - Možda smetamo? - Naprotiv - nasmiješi se grofica Auersperg. - Vrlo ste mi dobro došli. Jeste li ve ć izru čili kapetanu poruku koju ste mu imali odnijeti u moje ime? - Nisam ga mogao na ći. Ali bila bi mi dužnost da to sada učinim. - Možda će grofica Terka biti tako ljubazna da se za čas, dok se vratite, pozabavi s nama? - upita gospoda. - O, vrlo rado - re če Terka. - Ionako vas poslije onog nemi log otkri ća što gaje u činio kapetan Siniša nisam imala prilike utješiti. Grof Vojkffv ode, a grofica Terka nastavi: - Taj siromašni Siniša. On je doista posve op čaran. Ina če ne bi mogao to sve po činiti. - Ja sam, naprotiv, uvjerena - re če grofica Auersperg - da

je Siniša ozbiljno zaljubljen u Neru i zato prezire mnoge ča robne ljepotice koje mu se upravo ne čuveno nadaju... - A kako je onda mogu će da se s vama zaru čio? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Posve jednostavno. Nera gaje mrzila, pa se vratio k meni. Volio je ipak mene negoli one druge ili, bolje, jed nu drugu lje poticu koja gaje silom htjela primiti u svoj naru čaj. Terka bi najradije bila dobacila grofici kakvu uvre du, ali se samo svojim lijepim zubi ćima ugrizla u ruži časta usta i odvratila: -Vi, dakle, mislite da će se s vama vjen čati? - Ne, ja sam mu ovaj čas po grofu Vojkffvju poru čila da s njim raskidam vjereni čke veze. - Nije mogu će! - Terka nije mogla suzdržati radost. Glas joj je zadrhtao od veselja. - Evo, pitajte groficu Čikulini. - Jest, grofica mu je vratila prsten. - Odlu čila sam da se udam za velikaša - nastavi dvorska gospoda. - Siniša neka uzme onu koju ljubi. - Neru! - klikne Terka i gotovo se zaprepasti. - Ta ona je izgubljena. On je ne može uzeti. - Varate se - odvrati grofica. - Vaš će otac posredovati za nju kod kraljice. Terka je bila gotovo izvan sebe. Morala je ustati d a sakrije svoje uzbu ñenje i re če: - To je zaista lijepo da se moj otac zauzeo za nju. - Ban će je svakako spasiti iz tornja i od loma če pa će onda poći za Sinišu. Vi znate daje u dvoru grofice Ratkav i zgorjelo sve blago obitelji, sve vrednote, a ono malo imanja što je ostalo Neri ne može joj nadomjestiti nekadašnje bog atstvo. Pa što će drugo u činiti nego udati se za Sinišu koji ju je spa sio. Neka budu svoji! Grofica je naglašavala svaku pojedinu rije č, dok je Terka neprestano upirala o či u plesnu dvoranu, gdje je ve ć zapo čeo veliki ples, samo da sakrije svoju uzbudenost. - Oprostite - re če Terka grofici Auersperg - kontesa Ženka Draškovi ć domahuje mi da do ñem k njoj, valjda mi ima što re ći. Terka iza ñe iz dvorane. - Jesi li vidjela? - šapne dvorska gospo ña svojoj prijatelji ci. - Kako je čas blijedila, čas crvenila. Pazi! Ban ne će posre dovati. Još je bila u rije čima kad u salon u ñe Siniša. Grofica Čikulini odmah je otišla, a Siniša stane podalje od grofice Auersperg i hladn o se pokloni. - Vaša milost poru čila mi je po grofu Vojkffvju da želi sa mnom razgovarati. - Siniša, što si to u činio? - Odgovaram samo sebi, kraljici i zakonu. - Zar nisi moj vjerenik? - Valjda znate kako sam došao do te časti. - Meni nije bilo toliko stalo da se sa mnom oženiš, ve ć da ostaneš uza me, da sa čuvam tvoju ljubav. - Koju niste nikad posjedovali. - Dakle, da se bolje izrazim, bilo mije stalo da os taneš moj ljubavnik. - To je ve ć iskrenije. Ali ljubavnik kakav sam ja bio vama može se ostati samo dotle dok se ne ljubi! To ste, valjda, uvi djeli!

- Ho ćeš li popraviti sramotu u koju sam upala kad si pre d svijetom priznao da ljubiš Neru? -Ne! - A ako te prisilim da mi održiš zadanu rije č? - Nisam vam zadao nikakvu rije č. Vaša je milost proglasi la zaruke, a ja, naravno, nisam mogao re ći svoj gospodi: ona laže! Prepustio sam vremenu da te zaruke raskinete na časniji način. Grofica ustane i oštro pogleda kapetana u lice: - Ti ćeš Neru, ako kojim slu čajem do ñe do slobode, ože niti? - Molim, gospo ño, da ne spominjete u našem razgovoru ime koje je za mene svetinja. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M Grofica se nasmije: - Za tebe postoji i svetinja! T i koji si umorio Nerinu majku hoćeš da se igraš viteza prema njenoj k ćeri! Ona te ipak ne će ljubiti. Ubojicu svoje majke može svatko samo mrziti. - To ja vrlo dobro znam, ali upamtite: sve to ne mo že pro mijeniti moje osje ćaje. Grofica dosegne Sinišine o či zmijskim pogledom. - Ti je, dakle, zbilja ljubiš? -Više nego svoju slobodu, svoju sablju i svoj život ! - Ubojica grofice Keglevi ć nema prava govoriti o sablji jer će je izgubiti. Ako se ne skloni k meni, može do ći samo u tamnicu. - Odabirem doživotnu tamnicu i deset smrti, samo ne ono što ho će vaša milost. - Siniša! - klikne grofica preneraženo. - Rekoh! -Tako? Dobro! - Moj poklon, vaša milosti. Nadam se da se više ne ćemo sastati. Siniša ode na protivna vrata, a grofica Auersperg p ohita u plesnu dvoranu. Tu nade groficu Čikulini i povede je sa sobom u salon u kojem je čas prije razgovarala sa Sinišom. Salon je bio gotovo uvijek prazan, pa se tu moglo govoriti. Grofica Auersperg uzbu ñeno se baci u naslonja č i re če svojoj prijateljici: - Svršeno je, Siniša će prije odabrati tamnicu i smrt nego da bude moj. - Pa što ćeš sada u činiti? - Potražiti čovjeka koji zna za njegovo ubojstvo i podnijeti prijavu. Ti o tome ne moraš više šutjeti. Pripovije daj svakome. - Nemoj se prenagliti. Sama si rekla da ba n ne će posredovati za Neru. - Ali tu je još Terka. Nje se više bojim. Uvjerena sam da će Terka kad sazna da sam raskrstila sa Sinišom, u činiti sve da uništi Neru, ali će Sinišu ujedno svojatati za sebe. Siniša me odbio, a to zna či da je zauvijek sve svršeno. Dakle - po ći će k Terki. - Zar ne vidiš da luduje za Nerom? - Kad je ne dobije, zar će živjeti kao fratar? A Terka je pre krasna i strastvena, ona će ga omamiti i osvojiti. - Zar ti je toliko do Siniše? - Ludo pitanje! Najkrasniji, najstrastveniji, najdi vljiji mu škarac što sam ga ikad poznavala, a ipak sanjar, pj esnik... - Ti si u nj zaljubljena? - Nisam nikad ljubila, ali kad gaja ne mogu imati, neće ni

druga. - Što ćeš u činiti? - Sutra ujutro Sinišu moraju uhapsiti. Zapovjednik ovdaš nje posade moj je najnoviji obožavatelj. Siniša će sutra biti u tamnici. U taj čas netko tiho zatvori vrata koja su vodila u hodnik . Grofica Čikulini to zamijeti, pohita k vratima i otvori ih. Hodnikom je prolazio Filip. - Što ste radili u ovoj sobi? - Nisam ni bio, vaša milosti. - A što radite ovdje na hodniku? - Došao sam tražiti svoga gospodara, kapetana Siniš u. Grofice se vrate u salon. Pozovu Salea i Dvojkovi ća i sta doše spremati svoju zamisao. BANOVA KĆI Ban Nadaždi sjedi u knjižnici grofice Draškovi ć. Ogromni visoki ormari puni debelih knjiga, svezanih u skupocjenu kožu, prislon jeni po zidovima, izgledaju kao velike tamne sjene. Veliki kožni naslonja č i debeli perzijski sagovi čine sobu mra čnom. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Svjetiljka što gori na pisa ćem stolu pokrivena je zelenom svilom. Njezin zelenkasti sjaj tajanstveno se odrazuje na lijepoj polusijedoj banovoj glavi. Njegova otmjena pojava odaje muževnu ljepotu i snag u zdravog 45-godišnjeg muškarca. Grof Nadaždi piše pismo. Uza nj se naslonila u nasl onja ču grofica Draškovi ć i uprla lijepe sme ñe strastvene o či u bana. U sobi je tiho, čuje se samo škripanje pera. U zelenkastom svjetlu banova gustom kosom obr aštena glava izgleda tako zamamna daje grofica ustala, tiho mu se približila i stavila mu ruku na kosu. On stavi pero na stranu, privu če njenu ruku i poljubi je u lakat. - Suzano, meni se sutra nikako ne ide u Varaždin. - Moraš! Što će re ći svijet da tako dugo izbivaš od ku će? Čini mi se da ve ć na sva čijim ustima vidim podrugljivi smije šak kad god tko veli da si naš gost. Po ñi samo lijepo u Varaž din, doskora ćemo i mi onamo. Čim sazoveš bansko vije će, moj muž će krenuti u Varaždin da prire ñuje zabave. - Ti me tjeraš? - Znaš da bih najradije da si uvijek samo uza me. Grofica mu ovije ruke oko vrata, a banje ogrli i pr ivine sebi svom straš ću. - Ne, ja sutra ne ću da idem. - Budi pametan. Ve ć je krajnje vrijeme. Moram ti iskreno re ći da se bojim Ženke. - Tvoje k ćeri? Ali zašto? Valjda ništa ne sluti? - Bojim se. Neprestano se šulja po ku ći i kad god smo na samu, uvijek nas iznena ñuje svojim dolaskom. - To sam i ja opazio. Ali zašto se ve ć jednom ne uda? Vidiš, Terka nas danas više ne smeta. - Nastojala sam da Ženku podsjetim na udaju, ali on a sve jedno ne će o tome ništa da čuje. Veli da joj se svi ña neki mu škarac kojega ne može tako lako dobiti za muža. Sve mi se čini daje zaljubljena. - Ispitaj je u koga. Mislim da nema mladi ća koji ne bi htio uzeti kontesu Draškovi ć. - Kad bi se ona udala, mi se ne bismo morali sakriv ati ni kod mene ni kod tebe.

Grof Nadaždi zagrli groficu i nasloni na njezine gr udi svoju glavu poput sanjarskog mladi ća. Dolje, u dnu knjižnice, me ñu crnim ormarima, kožnim knjigama i tamnim tapetama , najednom sijevne nešto bijelo. Kao daje iz tamnih k njiga izašao duh i ne čujnim se korakom približio grofici i banu... Svila zašušti, a oni se prenuše. Grofica se odmakne od bana, a on uhvati pero i nastavi pisati. U zelenkastom svjetlu ispred crnog ormara stane Terka. Oko nje leprša ruži časti rau-selin, ruže na vru ćim grudima ve ć su uvenule. Stoji mirno i od crnog ormara isti če se kao kip. - Što pišeš, o če? - upita jedva čujnim glasom. - Bit će nešto važno kad si ostavio goste. - Da, vrlo važno - nastavi ban. - Pišem kraljici. - Što pišeš kraljici? - Molim je da pomiluje kontesu Neru Keglevi ć jer nije ništa kriva. - Nije ništa kriva? Odakle ti to znaš? - Iz svega onoga stoje danas rekao Siniša morao sam stvo riti zaklju čak daje djevojka žrtva osvete i Kraja či ćeva prazno vjerja. - Zar te Siniša molio da se za nju zauzmeš? - Dakako da me je molio. Ali i sam vidim daje stvar doista nepravedna. - O če, ti ne smiješ pisati kraljici! - Što to govoriš? - Velim da ne smiješ posredovati za kontesu. Nadaždi podigne svoju lijepu prosijedu glavu i pogl eda svoju priliku Terku što se ustobo čila pred njim, a jednom se i! MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM rukom uhvatila za pisa ći stol. Njezino blijedo lice i plamte će o či odavale su da se u njezinoj duši natje ču crne misli. - Stoje tebi, Terka? - iznena ñeno upita ban ne slute ći o če mu se radi. Grofica Draskovi ć ustane, ali je Terka zaustavi. - Molim vas, grofice, u činite mi ljubav i ostanite. - Terka, ja te ne shva ćam - re če ban. - Jer me uop će ne nastojiš shvatiti, jer me ne vidiš. Tvoje srce baš nimalo ne pripada meni. Zato i nemaš vreme na da se brineš za svoju k ćer. Da si se više bavio sa mnom, bio bi se malo više zanimao zašto sam u svoje doba toliko pri čala o Si- niši. Mislim da sam ti dosta jasno rekla da ga ho ću za muža. - Ja sam pokušao nešto u činiti, ali sam razabrao da mladi ć ne misli na ženidbu. - Ali zašto si ti ban? Zašto sam ja tvoja k ći? Grof i ban Na- daždi mogao je na ći sredstva kojim bi pustopašnog kapetana odveo u moj naru čaj. Ali ti imaš previše svojih briga... - pri tom pogleda groficu. Nastavi: -1 tako sam se morala udati za neljubljena muža. - Ti se nisi morala udati, ja te nisam silio. - Nisi me ti silio, ali me je na to prisilila bašti njena krv. - Ne shva ćam u kakvoj je vezi to pismo kraljici s tvojom udajom? - Ho ćeš spasiti Neru? - Nakon onoga što sam danas čuo uvjeren sam da bi bilo zlo činstvo ostaviti djevojku da pogine sramotno i straš no. A onda, kontesa je k ći našeg društva, k ći plemi ćka, pa mije duž

nost da se brinem za nju. - Ne, o če! To ne može biti. Moju suparnicu ne smiješ spaša vati. Ako to u činiš, ja više nisam tvoja k ći. - Terka, ti nemaš savjesti. - Ti najbolje znaš da u ljubavi nema savjesti... Banje osjetio da tim rije čima nišani na njegov odnos s uda-tom groficom, ali se uspravi i re če: - Ne, Terka, ako ti nisi uspjela dobiti Sinišu, zat o Nera ne smije umrijeti. Iz crnih Terkinih o čiju plane gnjev. Nekoliko časaka šutjeli su svi troje, a onda se Terka obrati grofici Draskovi ć uljudnim rije čima, ali zapovjednim glasom: - Vaša milosti, usrdno vas molim samo nekoliko rije či, ali posve nasamo. Ban upitno pogleda groficu. Ona se mirno i poslušno digne i pode s Terkom poput uhapšenika na preslušavanje. Na vratima se Terka ok rene ocu: - Pri čekaj groficu ovdje. Grof je zapanjeno gledao za svojom lijepom k ćerkom. Bojao se za groficu znaju ći daje strašljiva i plaha pa je o čito drhtala pred Terkom. Vlastita k ći u činila mu se sada kao pripitomljena zvijer u kojoj se opet st ao buditi zvjerski osje ćaj pa se spremila da u čini nešto strašno. Meñutim, grofica Draskovi ć uvede Terku u svoj salon. Tu je sve mirisalo od raskoši, svile i čipaka. - Izvolite, drago dijete, sjesti - blagim će glasom plaha grofica. - Grofice, moj otac ne smije pisati kraljici! - re če Terka o- štrim i tvrdim glasom kakav grofica nikad nije čula iz njezinih ustiju. - Zašto to želite, Terka? - Nera mi je otela onoga za kojim čeznem kao prolje će za suncem. - Vi ljubite kapetana Sinišu? - Da grofice. Pa kad mi ga otac nije znao pribaviti za muža, ja sam se vjen čala s Erdodvjem, ali samo zato da mogu ljubiti Sinišu... - Terka, zašto se tako optužujete? - Mislim da nije ve ći grijeh udati se za neljubljena da možeš ljubiti drugoga nego se udati radi bogatstva pa opet i MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM ljubiti drugoga. U jednom i drugom slu čaju muž je jednako prevaren. Zar ste vi, možda, drugog mišljenja? Rumen oblije lice grofice Draškovi ć, a usta joj zadrš ču. Nije mogla odmah odgovoriti. Osje ćala se preslabom da Ter-ki uzvrati milo za drago. R azabrala je da sjedi okom u oko svome sucu u kojem nema ni trun ka obzira ni trunka ljudske samilosti. Terka je opazila da je grofica posve u njezinoj vla sti, pa nastavi: - Nemojte misliti da vam kanim spo čitavati. Naprotiv! Ja sa mo želim da me shvatite. Ta vi ste žena koja ljubi, ali ne svoga muža. I baš zato morate me razumjeti što se borim n ogama i rukama za svoj ideal, za ideal svoje mladosti. Dakl e, slušajte me, grofice, i recite mi svoje mišljenje. Na dan ka d sam se vjen čala pozvala sam Sinišu u svoju ložnicu. -Ali, Terka... - Mislila sam: od danas po činje moja sre ća. Pala sam mu

na grudi, kle čala pred njim na koljenima, obujmila ga svojim golim rukama, ponudila mu svu svoju ljepotu i umiru ći čekala na njegov cjelov. U tom času - kad sam bila njegova - odrinuo me, odbio, a zašto? Jer je onaj čas kad sam gaja grlila, mislio na drugu! Pojmite li to, grofice? Zamislite kad ona j koga vi svom straš ću grlite i kad opojeni čekate njegov cjelov, u taj tren misli na drugu, bulazni o drugoj. Lijepa grofica Suzana sve je više blijedila. Neki u žas i strah provirivao joj na oči. - Recite ne biste li vi onoj drugoj koja je otela v ašeg Boga željeli smrt? Ne biste li je sami ubili svojom ruko m? Što biste uradili da vam u času kad se svom dušom svojom privinete uza nj - stupi u vašu ložnicu ona druga koja vam je ugrabila njegovo srce i njegove cjelove? A Nera je bila u mo joj ložnici. On ju je gledao svojim o čima, do čaravao je svojom mladom maštom, grlio je i cjelivao svojim mislima, oslijep io za moje čari jer je vidio samo nju. Shva ćate li sada, grofice, zašto strastveno želim njezinu smrt? Moraju je spaliti, njezino se tijelo mora pretvoriti u prah da je ni mrtvu ne može cjelivati. Eto, zato moj otac ne s mije pisati kraljici. Tišina zavlada u raskošnoj sobi u kojoj je drhtala ruži časta svjetiljka i talasao se miris parfema, a Terka zuri u nju kao zv ijer. - Dakle? - upita ona. - Terka, vi tražite od mene strašno djelo. Zar da b udem sudionica smrti kontese koja ništa nije kriva? Terka sko či uvis, podigne glavu kao zmija kad joj zaprijeti p ogibelj, otvori usta kao da sipa otrov i povikne: - Vi ste jedini kadri sprije čiti bana da piše kraljici, a ipak to nećete u činiti? Dobro. Gdje je Ženka? - Sto ho ćete s njom? - Ho ću da se njoj istužim. Ona će me shvatiti jer ljubi ne sretno kao ija. - Ona ljubi nesretno? - Čudnovato da vi to ne opažate, kao što ni moj otac n e opa ža moje boli. Znate li koga ljubi Ženka? Moga oca, bana. - To je ludost - klikne grofica. - Ali ta vas ludost vrlo uzbu ñuje. Čini vam se smiješna ta ljubav? Ženka je mlada, tek joj je 16 godina, a moj otac ima ve ć prosijedu glavu. Ali je u najljepšim godinama, je li, grofice? Lijepa grofica Suzana drhtala je, nije mogla ništa odgovoriti. U grlu je uhvati gr č, samo njezine o či odaju kakva ju je uhvatila strava. - Vi se ne bojite što će biti ako Ženka sada sazna da njezina majka ljubi onoga kojega je ona odabrala u svojim s anjama? - nasmije se Terka. -1 vi biste njoj to priop ćili? - Jest. U mene nema ni savjesti, ni poštenja, ni ob zira jer ljubim, a vi vrlo dobro znate da ljubav ne pozna ni kakva mo- rala. Mlada krv vri u meni i gušim se u njoj kao on aj koji se utapa u vrtlogu i očajno lovi oko sebe za što da se uhvati. Mrzim i zav idim svakoj ženi koja je voljena. U toj mržnji i zavisti spremna sam svakoj ženi pokvariti sre ću, pa bila to i grofica Draškovi ć. - Ali vaš otac? - zavapi grofica. - Štedite njega! - Zar je moj otac žrtvovao samo časak svoje ljubavi za me ne? Ne poznam nikoga i ništa osim svoje želje i svo ga ljubo mora. Upamtite to, grofice! Da nije bilo Nere, bio bi Siniša, taj pustopašni mladi ć, u mom naru čaju. Samo ljubav što je osje ća prema njoj u činila je od njega pe ćinu postojanosti. I ako moj otac za tu djevojku u čini samo jedan korak, Ženka će doznati sve. Razumijete li me? - Vi mislite da će Siniša, ako spale Neru, do ći k vama? - Mrtvi se uvijek zaboravljaju. S groficom Auersper g je

raskinuo. Pa da i nije, moja je ljepota najbolje ja mstvo da će Siniša zaboraviti Neru. Dakle, u ruci moga oca stoj i sudbina moja i - vaša. Grofica Draškovi ć uko čeno je stajala pred svojim lijepim i bezdušnim suce m i gledala u pod. U to netko tresne o vrata koja se ot voriše bu čnim šumom. Pred objema ženama zaustavi se lijepa, mla ñahna i vitka djevojka u bijelom odijelu i začuñeno pogleda. - Mama, svuda te tražim. Banje u o čevoj knjižnici i vrlo je zamišljen. Zar mu se što neugodno dogodilo? - Ne znam, ali ti ne bi smjela smetati bana kad je u knjižnici, dijete moje. Sigurno piše nešto važno. - Posve sam slu čajno ušla u knjižnicu - odgovori djevojka naglo i porume ni preko ušiju. - Ban te nije korio što si ga smetala? - upita Terk a. - O ne! Pogladio me po kosi, a ja sam ga molila da doñe plesati. Obe ćao mi je menuet i rekao, kad mala Ženka ho će, plesat ću i ja. Kako se veselim, mama! On tako lijepo pleše . I - Ženka, ti odve ć rado plešeš s mojim ocem - primijeti Terka i zaprijeti joj prstom. - Još ćeš mi ga o čarati. Djevojka se zbuni i lice joj se zarumeni. Grofica Draškovi ć se lecne. Sad joj je pala mrena s o čiju. Vidjela je sve, sjetila se u taj čas svih sitnica koje prije nije opažala, a sad joj najednom uskrsnuše pred o čima da potvrde sve ono što joj je rekla Terka. Grofici bude jasno da se to lijepo, mlado djevoj če doista zagledalo u otmjenu banovu pojavu. Dušom joj proleti strah i proviri u njezinim o čima. Pogled joj padne u zrcalo. Uvjerila se da je još uvijek lijepa i poželjna. Ali u zrcalu bijesnu vitka i za čarana pojava. Pro ñoše je srsi. Strah i ljubomor uzdrmaju joj dušu i napune grudi, pa će naglo Ženki: - Idi, dijete moje, na ples, ja ću odmah do ći. Terka i ja imamo još da se nešto dogovorimo. Djevojka tiho iza ñe, a grofica Suzana pokro či Terki, uhvati njezine ruke i mole ći prošap će: - Terka, molim vas, kao što nikad nikoga nisam moli la, ne mojte bana upozoriti da ga Ženka ljubi. - Obe ćajem vam još više. Udat ću vašu k ćer za brata mog muža. Bogat je i glup, a to su skupocjene vrline za muža ko jega ne ljubite. Tražim jamstvo da ćete mi kod bana ishoditi ono što želim! - Obe ćavam, evo moje ruke! Nijemo su sebi pružile ruke. Terka podigne svoju li jepu glavu. U o čima joj sijevne grešna nada. Grofica Draškovi ć pohita iz svoje sobe ravno u knjižnicu. Ban ju je čekao radoznao što joj je rekla Terka. Kad ju je upi tao, ona je šutjela. Suzana u taj čas nije ništa čula ni osje ćala, ve ć samo svoju lijepu kćer što pokraj nje izgleda kao proljetni pupoljak ko ji se rastvara u ljubavi prema ovom mužu kojega ona ljubi svom straš ću. Gledaju ći ga ovako lijepa u snažnim godinama, vidjela je uz a nj svoju Ženku i osje ćala strašnu pogibelj. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Što me tako gledaš? - re če ban tiho. - Znaš da mi od tvog pogleda nestaje slobodne volje. Ona upravi u nj svoje lijepe, sjajne, strastvene o či. Grof joj položi ruku na smeñe naprašenu glavu i htjede je poljubiti. Grofica se trgne. Njezin prestrašeni pogled posve z buni bana.

- Što je tebi, Suzano? - Ne smiješ pisati kraljici. Moraš poslušati Terku. - Što ti je, zaboga, rekla? - Ona je nesretna pa je spremna na sve... - Da nas oda tvome mužu? -1 njemu i drugima. Ona se pretvorila u lavicu. Gro f se smrkne, malo problijedi i re če: - Kakva opaka krv! - O ovom pismu kraljici ovisi naša ljubav. Moj živo t ovisi o tom - prošap će lijepa grofica. Grof ni časka nije razmišljao. Pode k stolu, uzme pismo, raz dere ga i baci na pod. Onda se okrene grofici i obujmi njezin goli vr at: - Sad si zadovoljna, draga? Grofica mu se nijemo baci na grudi. - Ne želim više po ći gostima - prošap će ban. - Obe ćao si Ženki menuet? - Ispri čaj me! Ona će na ći deset lijepih, mladih zamjenika. Danas ne želim vidjeti više nikoga osim - tebe... Kad se grof Krsto Orši ć vratio u mali salon gdje su ga čekali grof Adam i grofica Ivka, njegovo je lice odavalo da se zbilo n ešto neugodno. - Ti si mrk - zabrine se grofica. - Što ti je rekao ban? - Odustao je od toga da piše kraljici. Siniša sko či sa stolice. - Nije mogu će. Još prije jedan sat sam mije ponudio da će pisati kraljici. - Što ti je rekao zašto ne će pisati? - upita grofica sa strahom. - Rekao je da se ne može pa čati u vlast suda. To bi izgledalo kao da štiti Neru i ho će daje izvu če ispod vlasti jer je grofica. A bude li svijet ovako mislio, re ći će da velikaši štite grofice a siromašne žene vode pred sud, pa bi zbog toga moglo do ći do pobune protiv velikaša. Na kraju je rekao da se mor a pri čekati istraga, pa ako je Nera nevina - što i on sam drži - njezina će se nevinost ionako dokazati. - Netko je bana morao na to nagovoriti - klikne Sin iša pre neraženo. - To sam i ja odmah opazio - doda grof Adam Orši ć. - Netko je tu imao svoje prste. - A što ćemo sada? - zavapi grofica Ivka zalomivši rukama. - Treba pokušati sve da do ñemo do kraljice. -Ali ništa ne će koristiti. Banje odustao da posreduje, a grofica Auersperg ima mnogo uzroka da svakome zatvori put do kraljice. Ne će preostati drugo nego silom provaliti u kralji činu pala ču. - Treba da o svemu tome malo razmišljamo - odvrati Si niša. - Jedno jamstvo zasad imamo: Neru ne će staviti na mu ke punih 14 dana. A do tada se može nešto u činiti. Pošto su još neko vrijeme vije ćali, oprostiše se žalosna srca. Siniša je pošao dolje. Na stubištu nade Filipa i s njim iza ñe iz pala če. Noć je bila gusta, po ulicama se topio snijeg. Siniša osjeti u nogama neku težinu. Tek sad je osje ćao kako je sve ono što se danas dogodilo kod grofa Draškovi ća potreslo njegove živce. Tek na zraku osjeti kako mu krv uzbu ñeno kola žilama, kako je izmu čen i umoran. - Idemo Filipe, na spavanje. - Ja mislim da nemaš kad. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

- Zašto? - Jer će te sutra u zoru uhititi! - Što ti pada na pamet? - Pošao sam da te potražim u gornjem katu. Jedva ot vorih sobu kad mi dopre do ušiju razgovor grofice Čikulini i tvoje dobre vjerenice grofice Auersperg. Ona je pri čala da sije od bio, pa kad te ona ne može dobiti, ne će te priuštiti ni kojoj dru goj. Još danas podnijet će protiv tebe prijavu zapovjedniku posade zbog onog tvog nesretnog djela. Siniša stane. Sva krv poletjela mu u sljepoo čice. - Upravo sada! Dosta mije dugo i strogo sudila vlas tita sa vjest, a sad, eto, dolazi da izrekne svoj sud i svj etska pravda. A što će biti s Nerom? Dok ja budem u tamnici okajavao str ašnu smrt njezine majke, umrijet će ona u groznim mukama u ovom tornju. Kroz tamnu no ć pružio se u zrak toranj na Kamenitim vratima poput grdne sablasti. Kroz debele zidine nije dopirao nijedan v apaj nesretnih mu čenica koje su dolje u tami, svezane okovima, čamile zbog ljudske gluposti, zlobe i pokvarenosti. Dugo je stajao na mjestu bulje ći preda se. Sad mu se činilo da shva ća zašto ban odustaje od posredovanja za Neru. Naslu ćivao je da se iza banove odluke krije ženska ruka, a ban bijaše tako slab prema lijepim ž enskim rukama... - Sad mi još jedino preostaje otac Smole. Po ñimo k njemu - re če Filipu. Krenuše u kapucinski samostan. Najednom prozoru još je drhtalo svjetlo. - Što to zna či? On još bdi? Filip pozvoni. Za čas su bili u Smoleovoj sobi. Vratar im re če da Smole nije kod kuće, ali da se doskora mora vratiti. Siniša i Filip j edva sjedoše kad im do ušiju dopru koraci. - U pokrajnjoj sobi netko hoda - upozori Filip. - To je valjda grof Čikulini. Njega je Smole tu smjestio. Čekaj ovdje, i kad se vrati Smole, zovi me. U OČAJU Grof Čikulini šetao je gore-dolje po sobi u kojoj je gorj ela mala no ćna svjetiljka. Kad ude Siniša, grof ustane, ali ne re če ni rije či. - Zar vi još ne spavate - upita Siniša. - Ili ste t ako rano ustali? - Ne, nisam mogao usnuti cijele no ći. - Da niste bolesni? - Sva mi je duša bolesna. Ali, na žalost, od bolesn e duše nitko ne umire. - Kakve vas to misli snadoše?! - Vidite ono svjetlo? - šapne mladi grof i uhvati S inišu za lakat. Na drugoj strani Kapucinskog trga, u pala či grofa Čikulinija, svijetlili se prozori. - Vidite li onu pala ču? - Da to je vaša pala ča. - Ne, to je pala ča Petra Zrinjskoga. - Kad ćete se, dragi grofe, ve ć jednom okaniti tih utvara? Rekao sam vam da ste na posve krivom putu. - Nisam. Osje ćam u sebi da je sve istina. Čitao sam ovdje u knjižnici stare dokumente u kojima piše daje kral j Leopold imanje Petra Zrinjskoga doista darovao mom pradjedu grofu Čikuliniju jer mu je bio vjeran. I drugi velikaši bi li su za vri jeme Petra Zrinjskoga vjerni kralju pa zašto kralj njima nije dao pala ču Petra Zrinjskoga i njegova imanja? Zašto baš gro fovima Čikulini? Ne, ne, gospodine, ne ćete me utješiti. Osje ćam da su moje slutnje opravdane. Lice mladoga grofa bilo je blijedo. Dok je govorio, čeljusti mu je stezao gr č. Njegove djevoja čke plave o či uprle se preko, u pala ču, čiji su prozori bili rasvijetljeni. U salonu se pojavile grofice Čikulini i Auersperg.

MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Vratile su se od Draškovi ća - re če Siniša. - Nešto važno govore! Mladi grof je šutio i zurio kroz rasvijetljene proz ore u svileno poku ćstvo, dragocjene sagove po stijenama i vaze po stolovima. - Vidite li, kapetane? Ovako bogato stanuju samo iz dajnici. - Ne gledajte više onamo. Vi se hotimice podajete u tvari ko ja će vam izgristi dušu. Bolesni ste, dragi moj grofe. Otresite se tih misli, ina če ćete si ći s uma. - Ne mogu ih se osloboditi. I danju i no ću prikazuje mi se onaj strašni trenutak kad banu Petru odsjekoše glav u. I uvijek vidim krv, vidim njegovu glavu. A kad pogledam krvn ika, na jednom se njegovo lice pretvara u moje vlastito. Vi dim sama sebe. To je užasno, kapetane. To je nepodnošljivo. Ispod meke plave kose mladoga grofa isko če kaplje znoja i spustiše se niz lice. Njegove o či odavale su o čajan strah i duševne muke. - Ne smijete ostati ovdje - odlu čno će Siniša. - U toj samo ći još se više podajete tim ludim mislima. Živite samo s njima i vjerujete u njih, a to vas može dovesti do ludila. Poslušajte me, vratite se ku ći. - Nikada! U onu pala ču moja noga više ne će stupiti. Nikad više ne ću sjesti na svilene naslonja če na kojima je neko ć sje dio on niti ću spavati na dragocjenom krevetu na kojem je nekad spavao Petar Zrinjski. Moram bježati odavle. Bogatstva i blaga stoje pripadalo mom ocu ja se odri čem jer osje ćam da mirišu na izdajni čku krv. - Grofe, daje sve i istina što vi mislite o svom pr adjedu, zar ste tome vi krivi? U vas nema ni kaplje izdajni čke krvi. Vaša je duša čista, a srce pošteno. - Varate se. U mojim žilama te če izdajni čka krv koja je nadvladala i moje srce. Nije li prokletstvo izdajst va to što govorim u snu? Sada ve ć posve dobro znam da sam u snu izbrbljao cijelu naš u osnovu kako ćemo spasiti Neru. Netko je za to čuo, možda i moja ma ćeha, pa je sve to odala Dvojkovi ću, i tako je nesretna kontesa izdajstvom ponovno pa la u tamnicu. A ja, ja sam bio njezin izdajica. Čujete li? Ja koji bih rado dao svoj život da se mogla spasiti ona koja me je ispunjaval a po čitanjem, obožavanjem i udivljenjem, u koju sam gledao kao što siromašni pr osjak gleda u kraljicu. Ja sam njezin izdajica. Ono što srce ne bi bilo nikada u činilo u činila je ipak moja krv koja mije u času besvjesnog sna natisnula na usta najstrašnije i zdajstvo... - Opet vam velim ne utapljajte se u ludim utvarama. Okanite se toga, grofe! Kad bih mogao prognati i iš čupati iz svog mozga te misli! Ali one peku, tište i žegu poput usijanog gvozda, pritiš ću mi prsi kao olovni teret. Ne vidim više nikakva spasa, ne mogu nikamo ute ći, ne mogu se nigdje sakriti pred tim mislima koje me progone kao sablast. Ute ći pred njima mogao bih samo u grob. Možda me onamo ne bi dostigle. Siniša je s dubokom su ćuti gledao u nježnog, malog, suhonjavog mladi ća koji je sjedio na postelji zguren i potišten i kroz pla č govorio kao djevoj čica koja ne može da suzdrži suze. - Mislite, kapetane, da sam kukavica što ovako pla čem? Ništa drugo nemam na svijetu nego suze koje mi bare m na ča- sak ublažuju boli. - Ne, dragi grofe, varaju se ljudi kad misle da nij e muževno plakati. Ima jedna suza koju može da pla če samo juna čki

muž. To je suza što dolazi iz najdublje dubine pošt ena pat- ni čkog srca. Nije sramota plakati, ali vas molim da se umirite jer ćete nastradati. Ako ne kanite po ći svojoj ku ći, povjerite se kojemu vrijednom velikašu iz okolice, pa idite k njemu: Čekajte! Danas sam upoznao grofa Juricu Meska. Vi zn ate, to - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M je onaj mladi grof što je bio zaru čen s nekom barunicom Makar? Lehotski - kako li se zvala - pri čali su mi čitav roman. On živi povu čeno na selu. Čovjek koji je onako živo branio svoju ljubav prema sadašnjoj ž eni razumjet će vas - a i mene! - Eno vam Jurica Meško, on će vas povesti na svoje imanje ili koji drugi od Remetinaca. - Da se sakrivam kao pravi izdajica? Ne, nikada! Siniša sjedne k njemu na krevet i blago mu re če: - Dobro, nastojte, dakle, tražiti svoje umirenje u radu za druge koji su vam dragi, ali su mnogo bjedniji od v as. - Koga to mislite? - Nera je u strašnoj opasnosti. - Zar uistinu? - Na žalost, kruta istina. Sve ću vam kazati kad do ñe otac Smole. Tko zna, grofe, ne ćete li nam baš vi biti od velike ko risti? U krajnjoj smo nevolji i ovoga časa ne znam ho ćemo li ikad iza ći iz te nesre će. Vi znate da ljubim Neru, a i vi je lju bite. Dat ćemo zajedno za nju svoj život. Ho ćete li? - To bi za mene bilo otkupljenje! U taj čas ude u sobu Filip i najavi da se vratio Smole. - Idemo sada k njemu - re če Siniša - a vi se smirite. - Ono što ste mi rekli ispunja me nadom da ne ću umrijeti sasvim isprazno i bez koristi. Kad je Siniša ušao u sobu k fratru, snašle su ga zl e slutnje. Upita sa strahom. - Što se dogodilo? - Neru će sutra staviti na muke. - To nije mogu će! Sam ban zapovjedio je Kraja či ću da se ima držati zakona - vikne Siniša. - A ipak on to ne će u činiti. Neka se spletka plete protiv Ne- re - zbog vas, Siniša! Otac Smole spusti umornu glavu i sklopi ruke na mol itvu, a Filip obriše suze. - Što da u činim? - klikne Siniša. Morao bih u činiti nešto strašno, nešto lu ñačko, nešto nadnaravno, nešto ñavolsko ili božanstveno da istrgnem Neru iz ruke krvnika! Otac Smole pogleda Sinišu kao da mu je htio re ći: ja sam posve nemo ćan. - Oženi groficu Auersperg - dobaci Filip. - Prije bih se ubio! Umuknuli su, zagledali se u pod i zavezli u o čajne misli. U sobu se uvukla tjeskobna tišina. Samo iz sobe grofa Cikulinija čuli su se sitni koraci. RAZORENE NADE Drugi dan natrpali se u du ćan Andrije Pal či ća kaptolske prodava čice i prodava či, natiskali se u malu hljebarnicu kao daje svetak. Pal či ć, rumen, pripovijeda i to či rakiju, a iz svijeta se od časa do časa čuju poklici: - Zar je mogu će? Niz Kamenitu ulicu spustio se Mikica Smernjak. Baš je prošao pokraj du ćana Barice Cindek koji je bio zatvoren, dok je gumbar A dam sjedio žalostan u svom dućanu. Mikica stupa ponosno, da se nije udostojio ni pogledati Adama. Visoko dignuvši glavu, popne se u Pal či ćev du ćan. Iz džepova mu virili spisi, a iz kratkih rukava duge, suhonjave ruke. - Dobar dan - pozdravi Mikica.

Svijet se naglo razdvoji i pusti ga pro ći, ali se odmah oko njega sklopi kao obru č i navali na nj sa stotinu pitanja. - Je li istina što veli Pal či ć da je Bari čina ro ñakinja, neka žuta djevojka, op činila onog lijepog kapetana? Mikica se podupre rukama o struk, a lice mu zadobi vrlo važan izražaj. - Što bi bilo istina? - re če on hladnokrvno. Svjetina zine. - Nije to bila nikakva Bari čina ro ñakinja. -A tko je bio? Tko? - Grofovska coprnica što ju je ñavo odnio ispred tornja. - Kriste! - vikale su žene i muškarci i stadoše se krstiti. - Ne budi lud, Mikice. Vele da je ona djevojka što je bila kod Barice kržljava i žuta. - Dakako kad joj je vrag preobrazio lice da je ne p repo znaju. - Uh, grom je Božji raznio! - povikne debela mesari ca iz Mesni čke ulice. - To još nikad nisam čula. - Dakako da nisi čula - re če Mikica. - Još nikad u tornju na Gri ču nismo imali kapetanicu pakla. Samo slušaj pa ćeš saznati... Zid znatiželjnih lica okružio Mikicu i stotinu pita nja padalo je iz njihovih usta. A on im je pri čao sve ono što je Kraja či ć ju čer govorio kod Draškovi ća. Samo je zašutio svijetu da je Siniša bio onaj ñavo koji je oteo Neru. Ali im je pri čao da je Nera opsjednuta ñavolom, da se namazala coprnja čkom masti, da joj se lice u tornju preobrazilo i da je s Doricom bila u paklu. Kad je svršio pripovijedanje, lica su ljudima bila crvena i znojna od uzbu ñenja i stiske. -A gdje je sada kapetan? Stoje s njim? -1 njega će staviti u kavez. - A zašto? - Zašto? Coprnica Nera nagovorila ga je da ubije nj ezinu majku, samo da se može do čepati njezina imetka. A tko zna, možda je i mati bila coprnica, kao i stara grofica Ratkav. Sve se to rodilo u paklu. Coprnja čka familija! - Jao! jao - križali se ljudi sklapaju ći ruke. - Kakvih sve nemani ima na tom svijetu! - Sa čuvala nas sveta Bogorodica! Još se nisu dosta na čudili kad oni koji su stajali na pragu opaze da niz Kamenitu ulicu tr či zvonar Markove crkve Žaj- ler. Ljudi se okrenuli prema njemu čudeći se što tako bježi. Slutili su da im nosi nekakvu strašnu novost. - Što je, kume Žajleru? Bježite kao da vas vrazi go ne? - pitahu ga ljudi. Žajler stane i otvori usta htiju ći nešto re ći, ali mu nestane daha. - Ka - pe... - promuca teškom mukom. - Stoje? - upita brzo Mikica kao da naslu ćuje daje Žajler donio neobi čnu novost. - Kapetan - opet će Žajler mu čeći se uzalud da izgovori ostalo. Žajler mahne glavom, povu če u se dah i s najve ćim naporom re če: - Kapetan Siniša leži u kapucinskom samostanu! Svjetina nagrne iz du ćana s velikom bukom u kojoj se izgubila svaka Žajle rova rije č. Svatko je pitao, a nitko nije čuo Žajlerov odgovor. Ali su ljudi stali bježati uz Kamenitu ulicu i uspeli se gore na Kapuc inski trg. Žamor i buka pred crkvom dovabili su vratara samost ana na ulicu. Mikica iza ñe preda nj i zapita gaje li istina daje kapetan Siniš a ovdje, a fratar mu re če: - Ne mogu vam ništa re ći, samo magistrat može... - Ja sam od magistrata - naglo će Mikica. Fratar se zbuni. Nije poznavao Mikicu pa nije pravo znao što da s njim uradi. Ali se Mikica tako ponosno prikazao da mu otvori sa mostanska vrata i jednim uskim hodnikom povede ga u sobicu u prizemlju.

Kad je stupio na vrata, Mikica se gotovo uko čio od prene-raženja. Na drvenoj postelji, odjeven u časni čko odijelo, leži Siniša nauznak, uko čen kao da je mrtav. Lice mu blijedo, samo su se gdjegdje vidjele crne pjege. Do uzglavlja je stajao Filip. Okrenuo le ña prema vratima, a lice pokrio rukama. - Što se dogodilo tvojem gospodaru? - nagovori Miki ca Filipa. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM a uzana fina usta složio na smiješak u kojem je leb djelo neopisivo zadovoljstvo. Redom je gospo ñama ljubio ruke i gotovo se rastapao od milja što s u mu sve došle u susret. Znao je da ih je na to potakla radoznalos t donosi li im što nova, a ipak je bio tako sretan kao da su ga opkolile zbog njegove osobe. - Što nam nosite novo? - upitahu ga dame znatiželjn o. - Ništa takvo što ve ć ne biste znale. - Strašno je to što se dogodilo sa Sinišom. - Svakoga je iznenadilo - odvrati Sale. - Tko bi mogao slutiti da taj lakoumni časnik može tako ljubiti. - Kako? - upita Sale i nasmiješi se svojim zagonetn im tajan stvenim smiješkom. - Mislite li daje posrijedi ljub av? - Pa to se razumije. Niste li sami čuli daje do ludila zalju bljen u Neru kojoj nema spasa iz tornja? -Vaše milosti, dakle, još ne znaju sve... - Što? Što još ne znamo? - Danas ujutro imao je Siniša biti uhapšen po odluc i našeg zapovjednika... - Što vi to govorite? - Njega da uhapse? Ali da... -To nije mogu će! - Da, da, živa je istina! - Ali zašto? Zašto? - Zašto? To je vrlo zanimljiva pripovijest koju nij e tako la ko tek naizust izre ći - govorio je Sale uživaju ći stoje sada sre dište interesa i što sve dame upravljaju na nj o či. - Lijepi ka petan ima na svojoj duši veliku ljagu. - Recite nam kakva je to ljaga? - ponuka Salea Terk a. - Kazujte! - Drage volje ako vas zanima... - Naravno da nas zanima. Kako nas ne bi zanimalo? - Molim vas - nestrpljivo će grofica Terka - da čujemo što je? - Kapetan Siniša bio je ve ć od rane mladosti ženskar, a oso bito mu se svidjela grofica Olga Keglevi ć. - Nemojte se, gospodine, takvim pri čama šaliti s nama - ukori ga grofica Draškovi ć. - Oprostite, vaša milosti, nisam kanio da pri čam nešto što nije istina. Tadašnji mladi poru čnik u Trenkovoj četi upoznao je groficu Keglevi ć. Gdje, to ne znam. Ali jednoga dana ona je ostavila svoju k ćer Neru, kojoj je tada bilo sedam godina, muža i majku groficu Ratkav i pobjegla k njemu. Pri kazala je svoj bijeg u dogovoru s ljubavnikom, kao da ju j e netko oteo... - Ali, dragi notare, Olga Keglevi ć bila je vrlo čestita gospoda. Ja sam je dobro poznavala - opet će grofica Draškovi ć. - Ne

znam što se sve dogodilo u toj obitelji, a nisam ni ispitivala jer se grofica Ratkav sasvim povukla iz društva. Al i zna se to č no da se mlada grofica ubila zbog žalosti što joj j e muž pao u ratu. - Tako je to prikazivala grofica Ratkav: da je grof ica u Beču, a grof da je pošao u rat i ondje pao, a njegova žena da se od žalosti za njim ubila. Zapravo je obratno. Grofica je pobjegla, a tek je onda grof otišao u rat. - Gdje je bila grofica nakon bijega? - upita grofic a Čikulini. - Svakako negdje s poru čnikom Sinišom. Izgleda kao da se Siniša zadovoljio i zasitio svoje lijepe ljubavnice , koja je bila mnogo starija od njega, pa je umorio ili možda ubio u sva ñi. To bi se tek imalo ustanoviti u istrazi. - Zašto Sinišu nisu onda uhitili? - upita grofica D raškovi ć. - Sigurno zato što su svi tajili doga ñaj, a najviše obitelj Ratkav da se ne bi saznalo za grofi činu zabludu i naškodilo Nerinu glasu. Tako je Siniša dobro prošao. Ali ima jedan čo vjek koji sve to zna, pa je tako stvar izašla najav u sada kad više nemaju obzira prema obitelji Ratkav. " MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Zna li to sve grofica Auersperg? - Ne, nije mi poznato, moje gospode. - Nikako ne mogu vjerovati u tu pri ču - odlu čno će grofica Draškovi ć. - Kapetanu je tada moglo biti tek kakvih petnaest godina. - Mislim da mu je bilo više od petnaest, a ako i ni je, Siniša je s petnaest godina bio razvijeniji od svih drugih mladi ća te dobi. Žalim, vaša milosti, ako sam vas lišio jedne romanti čne iluzije. Doskora ćete čuti daje brisan iz imenika časnika car ske vojske. - Dakle, ne će ga pokopati s vojni čkim po častima? - za čulo se razo čarano pitanje jedne starije gospode. - Na žalost, ne će, vaša milosti. Štoviše, ne će ga pokopati ni kao svakog drugog čovjeka sa sve ćenikom, a ne će biti po kopan ni na groblju, ve ć izvan groblja kao svaki drugi samo ubojica. Na licima gospoda pojavilo se nemilo razo čaranje. - Zaista žalostan svršetak za tako slavnog časnika - re če Sale. - Tome se nikada nisam nadao. Polako su po čele dolaziti i druge gospode, pa se razgovor nastav io. Sto puta opetovalo se jedno te isto pitanje. Društvo je sve dalje i više kritiziralo Sinišin čin. Na kraju ga svi osudiše. Kad je bilo nadomak pr edve čerju, gospode se razidoše ku ćama. Samo je Terka ostala kod grofice Draškovi ć. - Sale me umirio. Dosad sam se držala sukrivcem kap eta nova samoubojstva. Samo se vama, Terka, čudim što ste tako mirni. - Dok je bio živ, drhtala je u meni svaka kaplja kr vi od lju bomore. Sad sam posve mirna, znam da ne može nijedn u dru gu ljubiti i nije mi više stalo. - Kad je tako, Terka, onda valjda ne ćete dopustiti da Neru spale - re če grofica glasom koji je molio. -To je nešto drugo. Nerajoš živi i zato je još uvij ek mrzim. Ona me je lišila nekoliko sretnih časova što sam ih mogla pro-

vesti sa Sinišom. Ho ću da Nera umre u bijedi i da prije te smrti vidi me ne kako joj se smijem i rugam i time osve ćujem za one sretne trenutke što ih je provela s kapetanom kad ju je posje ćivao kod hljebarice. Ona mije otela najve će užitke mladosti - i ja ću joj uskratiti pomo ć. Lijepa grofica Draškovi ć sasvim se zgrbila u naslonja ču i zaprepašteno gledala Terku. Spustila se ve čer. Lijepo Terkino lice obaviše sjene iz kojih se k rijesile njezine o či. Jedva što su bile upaljene svjetiljke, na-javiše grofa Vojkffvja. - Tako kasno, gospodine grofe? Ve ć su svi otišli - za čudi se Terka. - Neka mi vaša milost oprosti, prevario me san - i poljubi ruku doma ćici, a onda Terki. - Što velite, grofe, za Sinišu? - Što da re čem - slegne grof ramenima. - Mladost ludost. Nije smio u činiti takve sramote, pa makar ga i uhitili. Neko bi vrijeme sjedio u tamnici, a na kraju bi ga ipak pomilovali. Ljudi bi zaboravili, kao što se sve na svijetu zabo ravlja. Ne mi slite li vi tako, grofice? - dovrši Vojkffv i pogle da Terku. - Sasvim tako. Sve se zaboravlja! - Jedno nadomješta drugo - život je takav. Alija za državam domaćicu. Smijem li vas otpratiti ku ći? - okrene se grof Terki. Na stubama Vojkffv re če: - Smijem li vam ponuditi da se o mene oslonite? - Držite li, ako sam udata, da ve ć trebam oslona niz stube? Grof je pogleda vru ćim pogledom i nasmiješi se: - Mladosti treba uvijek oslona da ne posrne... Grofica se nasmije, uzme njegovu ruku i pode naglo niz stube. Tu joj noga malo zapne o sag, no grof je čvrsto povu če k sebi i pridrži. - Eto, vidite grofe. Mlad čovjek i uz oslon može posrnuti... - Ali onda uvijek pada u naru čaj... - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM On raširi ruke prema Terki, približi svoje o či njezinu licu i pogleda je tako prodorno da je časak stala i sa zanimanjem ga gledala. " Čudnovato", pomisli Terka u sebi kad je prolazila ulicom, "taj kavalir ima tako vreli pogled. Zašto to nisam prije opazila?..." MEðU MRTVIMA Noć je. Nad Gri čem vise debeli oblaci, a topli vjetar zviždi oko ku ća. Zamalo se prva kiša sasula na grad. Voda pljušti po krovovima i te če niz ulice. Cijeli grad spava, svi su prozori tamni i zatvoreni. U samostanu kapucina nitko nije budan. Kroz tamne h odnike odjekuje zavijanje vjetra i udaranje kiše o prozore. U prvom hodniku otvorila se mala vrata. Iza ñe tamna sjena i šulja se ne čujno hodnikom kao da se ne doti če zemlje ili joj se koraci gube u šumu vjetra. Silazi stubama polako i oprezno i spušta se stubu p o stubu sve niže u prizemlje. Tu opet malo postane, a onda okrene niskim tamnim h odnikom. Ide po tami tako odvažno kao da joj ñavo svijetli nevidljivim svjetiljkama. Vjetar udari o prozore malog hodnika i uzdrma ih. S ablasni štropot ispuni tamu. Crna sjena otvori vrata nalijevo, zatvori ih i osta ne u neprozirnoj tami. Najednom nešto bljesne. Malo svjetlo zadrš će u ruci čovjeka koji se tiho prošuljao kroz tamne hodnike. Drhtavi blijedi traci padoše na blijedo i umorno lice oca Smolea. On se o-krene k vratima kroz koja je ušao, zaklju ča ih, spremi klju č u džep i digne uvis lojanicu. Svjetlo lizne crne i hladne stijene što su se u valovitom krugu stisle nad njegovom glavom. Ti k pod njegovim nogama spuštaju se strme stepenice u duboku tamu.

Fratar se polagano spusti dolje. Pred njim se otvor i široki hodnik. Lojanica rasvjetljava mrke zidine i kamene nadgrobne plo če fratara koji u tim zidinama počivaju mrtvi san. Smole prolazi kraj svojih mrtvih drugova mirno i sp okojno. Dva hodnika vode lijevo i desno, a jedan ravno. Na dnu ovoga bljesne nešto zlatno. To je oltar na kojem fratri na Svisvete služe misu za pokojnike. S mole pode prema oltaru. Crvena uljanica titra posred mrtve nepomi čnosti. On se izgubi za oltarom i rasvijetli lojanicom mala uska vrata. Sablasni kuca j pronio se kroz grobnicu: jedanput, pa onda brzo jedan nakon drugoga - dva pu ta... Kao daje mrtvi fratar pokucao na poklopac svoga lijesa, Dva tri hipa bila je potpuna tišina, a onda se otvore vrata... Smole ude, a pred njim u maloj sakr istiji stoji Filip. - Kako je? - šapne Smole. - Sve onako kako je i bilo. Smole pode u dno sakristije i osvijetli Sinišu koji je ležao blijed i uko čen. Fratar pruži Filipu svije ću, izvadi iz džepa bo čicu, nalije na ruke teku ćinu i stade Siniši trljati sljepoo čice i žile. Onda namo či maramicu i metne mu je pod nos. Trenuci prolaze, lojanica drš će, a mrtvaci spavaju svoj vje čni san. Obavija ih mukla tišina. Svuda uko čeni mir. - Sto to zna či da se još ne budi? - tjeskobno će Filip. - Ne znam - šapne Smole sakrivaju ći tjeskobu. - To čno sam izra čunao. Nakon trideset sedam sati mora se probuditi. Dobro poznam te kapljice, iskušao sam ih u jednom t alijan skom samostanu... - Možda bi ipak bilo bolje da smo upotrijebili onaj Uršin "pospanac" kojim su jednom Neru uspavali njezini ot mičari. - To ni izdaleka nije tako sigurno. Dobar bi lije čnik morao vidjeti da samo spava, a ovo zavede i najboljeg lij ečnika. A onda, ne znate vi kako je to kad se čovjek ne može maknuti, a čuje sve što se oko njega zbiva. Nera mi je pri čala kakve je - MARIJA JURI Ć ZAGORKA strašne časove proživljavala u onom snu. Ove kapi uspavljuju tako da čovjek ne zna za sebe, a to je mnogo bolje za onoga koji ih u zme. Njihov šapat prodirao je kroz sakristiju, kao da ša pću mrtvaci. - Možda sam metnuo jednu kapljicu previše, pa će dulje spavati, ali ne vjerujem. Brojio sam kaplje kao časove svoga života. - Čini mi se da su mu se grudi maknule. Smole prisloni uho na Sinišine grudi. -Ve ć diše. - Oh, sad mi je lakše. Ja sve nekako nisam vjerovao da će se on ikad probuditi. U taj čas Siniša otvori o či. Zjenica mu je mutna, uko čena. - Ne bojte se - šapne Smole Filipu. - Trebat će barem pola sata dok mu se vrati vid, sluh i svijest, a onda je opet kao vuk. Sjeli su i čekali. Fratar se nije prera čunao. Siniša se doskora podigne, sjedne na svoj neo bi čni ležaj, protegne se i zijevne. Kao da je u-stao iz o bi čnog sna. U prvi je mah za čuñeno pogledao oko sebe. Kad opazi Filipa, odmah će: - Ti si to? Ovaj mu se baci oko vrata i stane ga grliti kao ota c sina kojega davno nije vidio. - Kako se osje ćate? - zapita Smole Sinišu. - Kao da sam previše spavao. - A sje ćate li se kako ste zaspali? - Sje ćam li se? Da, čini mi se da se sje ćam. Nismo li zajedno sjedili u vašoj ćeliji - vrlo žalosni i nesretni zbog Nere. Ali odmah se lecne, uhvati fratra za ruku i sa stra hom ga upita: - Sto je s njom? Jesu li je stavili na mu čila?

MALLEUS MALEFICARUM - Kraja či ć strpljivo čeka novoga krvnika. Pismo što smo ga pisali Rafaelu urodilo je obilnim plodom. Ponajprij e treba da se odjenete u svoju novu uniformu. Sašio ju je samo stanski kroja č - re če Smole - a taj starac nikad ne izlazi. Nema, da kle, straha da bi se što saznalo. Sinišino visoko vitko tijelo izgubilo se u ljubi častoj halji do poda. Preko ove prebacio je crni plašt, glavu pokrio širokim crnim klobukom, a jedno oko povezao crnim zavojem. - Nikad se nisam nadao da ću nositi suknju ni onda da do ñem po drugi put na svijet kao danas. Kad uza se ne osje ćam sablju, kao da nemam desne ruke. - Dosad ste ratovali sabljom, a odsad himbom i luka voš ću, dragi moj kapetane! - Zabunili ste se, ja sigurno u ovom času više nisam ka petan. - Da, da! Skinuli su vam kapetanski znak dok ste le žali na odru... - Privjesili su mi ga kad sam ležao na bojnom polju . A jeste li me ve ć pokopali? - zapita Siniša. - Ove no ći. - Sprovod je svakako bio traljav? - Nosili su lijes izvan groblja, a na sprovod su do šla dva stražara i nekoliko vaših momaka. Plakali su... - Dobri, vjerni momci! I nitko nije zamijetio da u lijesu nije Siniša. - Ja sam u lijes nametao mnogo olova i pošao s njim a da sve bude u redu. - Da znaš kako su babe navalile moliti za komadi ć krpice tvoga odijela jer da im to donosi sre ću. Nudile su po dvije i tri forinte za krpicu - re če Filip. - Što nisi otvorio trgovinu? Sva trojica izadoše iz sakristije u grobnicu da bi se popeli u samostan. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS M A 1. E F I C A R U M Jedva su prošli nekoliko koraka i za sobom ostavili oltar sa crvenom uljanicom, kad u prednjem dijelu grobnice ugledaju kako na tam noj stijeni titra malo svjetlo. - Stoje to? - prošap će Smole i zaustavi se. - Još je netko ovdje osim nas! - šapne Siniša i puh ne u loja nicu što ju je fratar držao u ruci. Ostadoše u tami . Izme ñu njih i rasvijetljenog prostora još je čas bljesnulo na stijeni, čas na podu. Stisli se uza zid i motrili sablasno svjetlo, udaljili se od oltara. Nosi li tko svjetiljku, po grobnici, ili je to utvara? N ajednom kroz mrtvu tišinu prodre o čajni, mukli rik živa stvora. Svjetlo se utrne i pon ovno oko njih polegne mrtvi mrak i olovna tišina. Siniša pokro či naprijed, ali ga Smole i Filip zadrže. Prošlo je mnogo časaka a da se nisu maknuli. Čekali su što će se dogoditi. Uzalud. Oko njih su mirno i spokojno snivali mrtvac i. Ništa se ne mi če. Samo mali plami čak uljanice nad oltarom žalobno titra po crnim stij enama. - Kao da se netko zagušio - šapne Siniša. - Idemo! Krenu naprijed. Kad su došli u široki prostor, zapa le loja nicu i podignu je uvis: - Tko je ovdje? - upita Smole. Odgovori mu vlastita jeka. Pretraži sve kutove. Nigdje ništa. Iz glatkih stije na strše samo nadgrobne plo če pokojnih fratara. Filip se okrene nalijevo. -Stoje to?

- Zdenac - re če Smole. Pristupe bliže. - Što je u tom zdencu? - upita Siniša i posvijetli u zdenac iz kojeg je stršila tama. - Dajte mi, o če, uže ako imate. Na jednoj grobnici fratar na ñe uže i da ga Siniši. Ovaj sveže na jedan kraj užeta lojanicu i polako je spusti u zdenac. - Nema ništa. Siniša okruži lojanicom oko cijele površine vode. - Ipak, nešto je tu. Ondje, u blizini zida, pliva p o vodi nešto okruglo. - Nešto se svijetli kao da su mokre dlake. - Kad bismo imali kakvu posudu? - Donijet ću odmah iz sakristije posudu za svetu vodu. Ona ima držak - re če Smole i pohita u sakristiju. Brzo se vrati. Siniša sveže držak na uže i spusti posudu u zdenac. Neko je vrijeme tražio po vodi kad osjeti daje posuda udarila o nešto tvrdo. Zaroni posudom u vodu, zgrabi, i povu če. Sva trojica znatiželjno su se okupila oko posude. U njoj je ležala muška glava, odrubljena od trupla. Tamna mokra kosa sjala se na svjetlu. O čito je dugo ležala u zdencu, jer je voda izjela o či i kožu s lica. - Što vam se čini, o če Smole, kako je ova glava dospjela ovamo? - Nevjerojatno je to što vide moje o či... - Ovako jaka glava mogla je pripadati samo jakom ti jelu. - Možda je i truplo u zdencu? - Ne znam je li utvara - re če Siniša - ali kao da je to glava onog čovjeka što su mu je kradljivci Kraja či ćeva vina odrezali od trupla u su čevoj klijeti. - To je vrlo vjerojatno - potvrdi Filip. Siniša pri čvrsti o uže dvije željezne šipke što su ležale pokr aj zdenca i stane njima tražiti po vodi i spuštati ih sve do dna ne b i li napipao kakvo truplo. - Ništa ne osje ćam - re če on - ali bi trebalo bolje pretražiti zdenac. Kome je palo na um kopati zdenac u grobnici ? - Ne znam - odvrati Smole. -1 najstariji fratri ne sje ćaju se tko gaje iskopao, tek se zna da postoji ve ć odavno. Ali nikad ga nitko nije dirao. - Tražili smo čovjeka koji je kriknuo, a našli smo glavu ko ja je ve ć dugo ležala u zdencu. Sve sam više uvjeren daje to MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM glava onog čovjeka iz Kraja či ćeve klijeti koji je na ra čun vještica krao su čevo vino. - Ali kako bi mogla dospjeti u grobnicu? Tko ju je mogao baciti? - Ima li još kakav drugi izlaz iz grobnice? - Nema. Jedini je izlaz ovaj koji vodi stubama u sa mostanski hodnik. - Ipak ćemo malo razgledati te zidove - ponuka Siniša. Uzeše s oltara svije će i stadoše pretraživati cijelu grobnicu. Ali nisu našli ništa. Svuda okolo bile su čvrste jake zidine od opeka, nigdje nikakve rupe, nikakva kuti ća, nikakva izlaza. Vrata grobnice na ñoše zaklju čana, a klju č je imao Smole. - Da vjerujem u duhove, rekao bih da su mrtvi ustal i da se malo proše ću od dugotrajnog sna. Ali ovako mi preostaje samo još to uvjerenje daje netko ušao na samostansk a vrata, otklju čao ih drugim klju čem i opet se vratio. - Ja sam klju č uzeo zato što sam se bojao da nesretnim slu

čajem ne do ñe za mnom koji od bra će i vidi daje klju č u klju čanici, a to bi pobudilo sumnju. - Dakle, netko je mogao poslije vas do ći s drugim klju čem. Isto je tako mogao drugim klju čem ući u grobnicu prije dva mjeseca i baciti glavu u zdenac. - Zaboga, to nije mogu će! - Ne ću da okrivim koga u samostanu - re če Siniša. - Ipak, onaj koji je ovu glavu bacio u zdenac, mogao je do ći do zdenca samo kroz samostan. - Meni staje pamet. Stranac nikako ne može u samost an, a da ga tko ne opazi. Ali, po ñimo sad gore - predloži Smole. - Vrijeme je poodmaklo, i fratri će uskoro ustati. Glavu ćemo sakriti u sakristiju. Sva trojica popeše se stubama do željeznih vrata, k roz koja je prije ušao Smole, pa se oprezno i tiho ušuljaše u hodnik. Grobnu tiši nu stoje vladala dolje razbije ovdje šum pljuštavice i zvižduk oluje koja još uvijek nije popuštala. Ona im posluži da se ne čujno uspnu u prvi kat. U ñoše u veliku sobu u kojoj su bile spremljene škrinj e i ormari puni starih spisa i knjiga. U kutu na starom divanu ležao je grof Cikulini. - Kad su ušli, mladi ć sko či i osta kao ukopan. - Znao sam da ćete do ći u tom odijelu - re če Cikulini - ali vas nisam prepoznao. Kako vas samo iznakazuje to od ijelo i povezano oko. - To mi je vrlo drago, mladi grofe. Na drugom svije tu o- stavio sam sablju, oko i pristalost. - Kako sam se bojao! - re če grof. - Sve nisam vjerovao da ćete ikad ustati s onog ležaja. - Pa ipak je to mogu će, hvala budi mudrim ljudima koji i otrove umiju upotrebljavati za ljudsko dobro. A kak o je va ma? Jeste li se umirili? - Ovih dana nisam ni na što drugo mislio ve ć samo na Ne- ru, na vas i Rafaela. - To je mnogo zdravije nego da sebi razbijate glavu pra djedom. - A sada na put - klikne Cikulini odlu čno. - Vrijeme baš nije ugodno - primijeti Smole - kiša lijeva, ali je vrlo prikladno da vas ne sastane tko od Gri čana. A vi, Siniša, morate prije založiti. Poslije ovog sna tre ba napuniti želudac. Grof Cikulini i Filip izadoše iz sobe, a Siniša je dotle jeo meso i pio vino što mu gaje spremio Smole. Doskora se Filip i grof vrate s malim torbama, ogrn uti u ogrta če, sa šubarama na glavi, spremni za put. Otac Smole uze iz ormara pis mo i pokaže ga Siniši. - Ovo je pismo za kraljicu. - Napisali ste ga vrlo dobro - re če Siniša pošto ga je pro čitao. - Glavno je da ste spomenuli obe ćanje što gaje kra ljica neko ć dala grofici Ratkav da će ispuniti svaku njezinu - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM molbu ako joj se kadgod obrati. Dospije li pismo u njezine ruke, kraljica će održati rije č... - Kunem se svojim životom da ho će - oglasi se grof Čikulini. - Ono što mi rekoste izvršit ću. Dan i no ć čekat ću pred dvorom i kad se kraljica izveze, bacit ću pismo u kočiju. - Budite oprezni - re če Siniša. -Ako je s kraljicom grofica

Auersperg, onda čekajte drugu zgodu. Bilo bi najbolje da joj predate onda kad se s njom vozi samo mladi car Josi p II. On je jedini čovjek na dvoru koji sigurno ne vjeruje u vještice. - Dobro. Iz moje ruke tu molbu ne će primiti nitko nego sa mo vladarica ili mladi car. Ali prije nego odem mor am vam zahvaliti - re če Čikulini tronutim glasom - što ste mi povjerili tako veliku i svetu stvar. Dali ste mi prigodu da p opravim ono što sam prvi put na Savi pokvario. Bit ću vam zahvalan preko groba. - Nema potrebe da zahvaljujete. Po ñite na put vedra lica i u svakom trenutku mislite samo na to da o vašoj luk avosti i spretnosti ovisi Nerin spas! Siniša zagrli Filipa, onda pri ñe grofu Čikuliniju, uhvati njegovu slabašnu ruku, srda čno je stisne i zagrli ga. Kad je podigao glavu s nj egovih grudi, Siniša opazi da su mu o či suzne. - Nadajmo se da ćemo se sastati sretniji nego što smo danas. - Tko zna ho ćemo li se još ikad vidjeti? - odvrati grof turob no. Onda pode s Filipom i ocem Smoleom dolje i kroz crkvu izadoše iz samostana. Vani je bilo još tamno, no kiša je ve ć popustila, a jutro je bilo nadomak. Pred crkvenim vratima stajao je Sinišin momak i držao dv a konja. - Zbogom, o če Smole - šapne Čikulini. Filip i mladi grof uzjašu konje i potjeraju ih prek o Kapucin-skog trga. Kad su prolazili kraj Čikulinijeve pala če, grof se obazre na njezine tamne prozore. - To je posljednji put što gledam ovu pala ču - re če i potjera konja.” KRVNIK NEUHOFER Rafael je sjedio u svojoj sobi. Bila je no ć. Pri svjetlu uljanice čitao je pismo: " Čestiti i pobožni svece! Glas o tvojoj svetosti dopr o je daleko preko granice tvoje domovine, pa i do mene. U Mariboru sam čuo da u gradu Gri ču ima jedna vještica, rodom grofica, o kojoj se pripovijedaju z lo čini o kakvima ja, koji sam u Njema čkoj stavio na muke barem 1000 vještica, nikad nisam ništa čuo. Kako se sada nalazim na granici Hrvatske, u Štajerskoj, kam o me je pozvao sud da jednu okorjelu vješticu prisilim na priznanje, želja mi j e da vidim tu čuvenu grofovsku vješticu i da je, ako mi sud dopusti, sam podvrgnem mukama. Izumio sam posebna mu čila i nikad se još nije dogodilo da na tim mu čilima vještica ne bi priznala sve što god je u životu u činila zla. Otvorio sam dosad usta i najopasnijoj vještici pa bih vrlo rado pokazao svoj u vještinu i vašim sudovima, ako budu htjeli. Ali, upozoravam te da moja mu čila mogu koristiti samo onda ako prije mene vješticu nije dotaknuo ni jedan drugi kr vnik ni grabant. Odlu čio sam kad ovdje svršim posao, odmah do ći u Zagreb da je barem vidim jer me kao stru čnjaka silno zanima. A kad bi se ti, svece, zauzeo s vojim rije čima i preporu čio me gradskom sucu, bio bih ti pripravan dati 50 z latnih cekina da ih upotrijebiš u slavu Božju. Dok se ne vidimo, cjeliv am tvoje svete ruke. Neuhofer, prvi krvnik njema čkih mu čilišta." "Otkad sam primio ovo pismo", mislio je u sebi Rafa el, "a toga krvnika nema, njegovih cekina nema! A ipak sam ja za ovih 50 ceki na izvršio svoj posao." MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM "Istoga sam jutra potr čao Kraja či ću koji je onog dana htio kontesu staviti na torturu, ispripovijedao mu o tom krvniku čitave litanije i nagovorio ga da ga pri čeka. On je odmah pristao, ali je nestrpljiv jer, ve li, cijele no ći ne može mirno spavati. Neprestano sniva o Neri kako dolazi k njemu s vješticama i

vragovima pa jedva čeka daje što prije stavi na mu čila i osudi. Da se nije i on zagledao u nju - taj lu ñak..." "Samo kad mi taj krvnik ne bi izmaknuo. Poslao mi j e pismo po fratru -varka, dakle, nije! Bilo bi šteta 50 cekina. Kako se to ko d krš ćana dade lijepo zaslužiti, sjede ći u naslonja ču i smišljaju ći koješta! Kad bi samo taj Neuhofer već jednom došao! Svaki dan moram tri puta tr čati Kraja či ću da ga tkogod ne odgovori. Naš krvnik Puncer nimalo ne će biti zadovoljan, kad sazna da će drugi spremiti u džep zaslužbu koja bi, zapravo, išla nje mu. Ve ć davno nisam vidio na okupu toliko zlatnika." Na vratima netko oštro zakuca. Rafael pode i otvori . U sobu ude stranac. Visok, nešto pognut, u ljubi častoj halji sa crnim šeširom i crnim ogrta čem. Po garavu licu izrasle su crne dlake, brkovi su mu bili kuštr avi, a jedno oko svezano crnim rupcem. - Hvaljen Isus! - pozdravi stranac njema čkim jezikom i čud nim mrkim glasom. Svetac ga iznena ñeno pogleda. - Po svetoj halji što pokriva tvoje tijelo - re če stranac - vidim da si bogobojaznik Rafael o čijoj se svetosti pronio glas nadaleko i široko. - Ja sam taj - odvrati Rafael njema čki. - Što želite? - Prije svega, dopusti da se ustima dotaknem ruba t voje haljine - re če stranac, klekne jednom nogom pred "sveca" i poljubi mu bijelu haljinu. Rafael se osjeti silno po čašćen. - Ti si ovih dana primio pismo poslano po jednom fr atru? - upita stranac. - Jesam - klikne Rafael jedva se suzdržavaju ći od veselja. - Bilo je to pismo glasovitog krvnika Neuhofera iz Nj emačke. -Taj sam ja. - Hvala providnosti da ste prispjeli. Ve ć vas teško čekam. - Nisam se žurio - odvrati stranac. - Čuo sam, naime, daje vještica o kojoj sam pisao ve ć bila stavljena na mu čila. - Nije. Ja sam sucu savjetovao da pri čeka na vas i on je pri hvatio moj savjet! - Hvala - tiho će stranac. - Ali da ne misliš, sveti o če, da mi je možda do pla će što je propisana krvniku za taj posao. Ta ja sam za put potrošio mnogo više nego što bih d obio za ovo. Menije mnogo više do slave koju ću ste ći pred sudovima svijeta kad se pronese glas daje na mojim mu čilima priznala svoje grijehe najzlokobnija vještica stoje pamti va ša sudbena povijest. I zato mi dopusti da ti predam 50 cekina. Ti ih upo trijebi na slavu i diku Božju. Ali neka sve to, osi m nas dvojice, nitko ne zna. Ne ću da zna ljevica što čini desnica. Ja sam bo gat i za plemenite stvari mogu žrtvovati tu svotu, čak i više! - Blagoslovljena budi tvoja darežljivost. Upotrijeb it ću sve zlatnike za spas tvoje duše - re če "svetac" sklopivši ruke, a oči mu sijevnuše. Budući da je Rafael spremio novac, pozvao je stranca da s njim pode Kraja či ću u njegov stan. Ubrzo su gradski sudac i krvnik Neuhofer sjedili za jedno. Stranac je pokazao Kraja či ću svoje spise, preporuku biskupa s pe čatima i potpisima daje on najslavniji inkvizitor vještica. Kraja či ć se oduševljavao. Promatrao je stranca s osobitim poštovanjem. Odijelo što je nalikovalo n apola krvni čkom, napola jezuitskom, kakvo je sudac vidio na nekim talijansk im slikama koje su prikazivale inkvizitore 14. vijeka, ulijevalo mu os obito po čitanje. Promatrao ga je važnim licem dok je stranac ispitivao suca u naj tanje tan čine povijest vještice Ne-re. Ispitivao ga je za sve optužbe što ih podigoše protiv nje, a MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

Kraja či ć je pri čao vrlo obradovan time što se novi krvnik zanima za sve sitnice, o svemu raspravlja s velikom pomnjom, zgraža se, ma še glavom, snebiva nad onim što mu on pripovijeda. - To što sam čuo upravo je ne čuveno - re če stranac. - Kad se radilo o kakvoj okorjeloj vještici, mene su pozivali ne samo svi sudovi u Njema čkoj ve ć su me zvali i u Austriju, Švi carsku, pa i u Italiju. Tamo sam vidio i stavljao n a muke ču vene vještice, ali to što mi vi pri čate nadilazi sve što sam do sad znao. - A čuo sam - re če sudac - da vi imate posebna mu čila za vještice na kojima svaka bezuvjetno prizna svoje zl očine. -Jest, to je istina. - Rado bih ih vidio. - To su teški željezni strojevi koje moram uvijek p osebno zgotoviti prema tijelu vještice. - Onda bismo mogli odmah po ći u toranj da vidite vješticu. Tvrdokorna je do krajnosti. Ve ć nekoliko dana ne će da uzima hranu. O čito ho će da se ubije gla ñu. - Dajem svoju glavu da će od danas jesti. Podu odmah u toranj, Kraja či ć povede stranca tamnim hodnikom, a stražar im otvori zaklju čana vrata i posvijetli bakljom. Kraja či ć se nije usudio prije ći praga tamnice, ve ć je stajao vani dok je njegov gost ušao u zatvor - mali uski prostor. Na slami le ži Nera. Njezine duge raspletene kose pokrile su blijedo upalo lice i pol a tijela. - Ustaj! - zapovjedi stražar što je držao baklju. A li se ona ne makne. - Pustite je - re če krvnik stražaru njema čkim jezikom, a onda se okrene Kraja či ću: - Bit će mi teško jer ne znam jezika kojim se ovdje govori. Neka se pandur ukloni. Sudac zapovjedi stražaru neka iza ñe. - Mi u Njema čkoj vještice upravo tovimo u zatvoru, hrani mo ih najboljim jelima - re če krvnik sucu. - Kako to? - za čudi se Kraja či ć. - Da tjelesno oja čaju jer tada im ñavo ne može na mu čili- ma ni čim oduzeti svijest. - Vidite - klikne Kraja či ć - to je istina. Kod nas im svaki ñavo oduzima svijest pa leže po dva-tri sata, a da n išta ne kažu. - Šteta što je tako slaba. Ne ću moći odmah po četi s tor turom. Neka vaša milost zapovjedi da donesu dobre j uhe, me sa, vina, a onda bih molio vašu milost da mi pošalj u najboljeg kova ča da se s njim dogovorim kako će iskovati mu čila. Na Kraja či ćev nalog stražar u zemlju zatakne baklju i po ñe po jelo, a sudac pobrza gore u stražarnicu po jednog stražara da mu pošalje željenog kova ča. Stranac je dotle ostao sam u ćeliji. Nekoliko je časaka gledao za sucem, a onda promijeni svoje držanje i kao tat sko či k Neri, sagne se k njoj i prošap će: -Nero! Djevojka se prene, otvori o či i pogleda stranca. - Nero - šapne on ponovno. - Ne prepoznajete moj gl as? Ja sam vaš prijatelj - Siniša! Nerine se obrve trgnu, a blijedim i upalim licem pr eleti zaprepaštenje. -Vidim, ne prepoznajete mi lice, ali to sam uistinu ja. Slušajte moj glas, on vas ne može prevariti. Pokoravajte mi se pred sucem , on je u našim rukama. Uzmite jelo što ću vam ga dati i slušajte sve što ću vam kazati. Sve što govorim i činim samo je za vaš spas. Činite to kao da se protiv volje pokoravate mojim rije čima. Nera mu htjede pružiti ruku, ali je obuze takvo uzb uñenje daje zaklopila o či i klonula na slamu. Siniša brzo ustane i po ñe k vratima. Uto se sudac vrati i

najavi da kova č nije na Gri ču i da će tek sutra biti ovdje. Me ñutim, stražar je donio jelo. MARIJA J U R I Ć ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M Tobožnji krvnik okrene se k Neri i zapovjednim glas om re če: - Uzmi jelo. Ja želim da jedeš. Nera tiho i pokorno pogne glavu: -Jest ću... Kraja či ć od čuda raskola či o či. Takvom se uspjehu nije nadao. Nera posrkne juhu, pojede mesa i ispije nekoliko gu tljaja vina. - Vi ste čudovište - klikne Kraja či ć kad su izlazili iz Nerine tamnice. - Nismo je mogli ni čim prisiliti da jede, a evo kako se sada brzo pokorila. - Ja imam samo jedno oko, ali kad njime pogledam vj ešti cu, pokorava mi se kao pas. - Mi smo vašu milost ve ć odavno ovdje trebali - re če Kraja či ć i zatvori željezna vrata Nerine tamnice, a klju č preda no vom krvniku s rije čima: - Evo, predajem vam je posvema. - Imate li još koju vješticu u tornju? - Kako ne. Ako vas zanima, molim da ih pogledate. Kraja či ć odvede novog krvnika u veliku tamnicu. Dvije žene stajale su svezane u okovima za stijenu, a jedna je visjela na užetu i t upo zurila preda se. - Ovo je vještica Marija Vugrinec - re če sudac. Ve ć je šest mjeseci u tornju. Mu čili smo je barem sedamdeset sati, ali ona šuti kao grob. Ova je ovdje moja služavka Dorica. T a je pri znala sve bez muka i bit će uskoro spaljena. Ova mlada žena je nekog gumbara koju svijet poznaje pod imenom Bar ica Cin- dek. Ju čer smo joj metnuli pal čenice, ali nije priznala ništa. Molio bih vašu milost kad biste se htjeli potruditi i katkad po gledati i ove vještice. - U činit ću po vašoj želji. Ali sad želim još nešto: ho ću sta novati u tornju. - To je lako. Gore nad tamnicama ima jedna prostran a soba. - Vrlo dobro. Prije no što se latim posla, redovito se ispo vijedam i pri češćujem. Onda se uvu čem u svoju sobu i ne pri mam nikoga. Molim propisane molitve i ni s kim ne r azgova ram nego samo s vješticom koju kanim mu čiti. Naravno, spre man sam razgovarati s vama kad god zaželite. - Ho ću li mo ći biti nazo čan mu čenju? -Naravno! - Koji dan želite po četi s mu čenjem? - Samo onaj koji ima u datumu broj sedam, dakle: se dmog, sedamnaestog ili dvadeset i sedmog. Sad je na redu sedam naesti. - Samo vas upozoravam još na to da sve one dane kad pri premam vješticu za mu čila ne smije u gradu biti ni spaljivanja vještica, ni sve čanosti, ni parade, ni plesa, ni svatova jer se kod tih sve čanosti uvijek sakupljaju vještice i krvniku kvare posao. - A baš ovih dana imala bi se vjen čati moja k ći s gradskim odvjetnikom. - Onda ćemo mučenje odgoditi na dvadeset i sedmoga - re če krvnik.

- Ne, ne. Volim da se odgode svatovi, premda mije t o neu godno jer smo ih ve ć nekoliko puta odgodili zbog bolesti mo je k ćeri. - Recite mladom vjereniku da djevojka još nije potp uno zdrava. To je najbolji izgovor. I ja bih volio da v aša milost do živi iznena ñenje kakvo još niste imali. Ta okorjela vještica ne će moći zatajiti ni najmanji zlo čin. - Ja potpuno vjerujem u vas. Što god želite, samo r ecite, sve će biti po vašoj želji - re če sudac i odvede krvnika u sobu nad tamnicama. Noć je. U tornju u gustoj tami usnuše vještice izmu čene od boli i pla ča. U tornju je tiho, samo vani u stražarnici bdiju straž ari i kartaju se. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MAUEUS MALEFICARUM Malim drvenim stubama spušta se Siniša u podzemlje tornja i polako se šulja Nerinoj tamnici. Tiho poput duha otklju čava vrata. Nera je ležala otvorenim o čima na slami i zurila preda se. - Niste li se prestrašili, Nero? - Znala sam da ste vi. - Kako vam je? -Pogledajte me!... - Zašto ste odbili hranu? - Ho ću da umrem! - Pred vama je život!... - Ne vjerujem više u to. - Morate vjerovati. Nero. Otac Smole, Čikulini i ja oslobodit ćemo vas odavle. - Čikulini će vam pomo ći da me oslobodite? Ta on je tako plah - što bi on mogao u činiti? - Pošao je u Be č i prodrijet će do kraljice. - Ne vjerujem da će to u činiti. - Ho će jer vas ljubi! - Siromah! Njezin samilosni glas čudno ga se dojmio. - Zašto imate svezano oko? - upita ga ona. - Da se bolje prikrijem. - Ako ipak tko u vama nasluti Sinišu? - Nije im ni na kraj pameti. Ja sam za njih mrtav i pokopan. Vi ćete, Nero, odsad jesti, morate se oporaviti. Tako s am op činio Kraja či ća da će vam dati najbolju hranu. - A što će biti ako se oporavim? Odavle se ne može bježati, stražari bdiju dan i no ć. - Neka bdiju. Nastojte se oporaviti. Ja ću misliti kako ćete doskora na slobodu. - Slušat ću vas! - odgovori ona smireno. - Da sam vas ba rem prije slušala. Šapćući je izrekla te rije či. Ali u njegovoj duši odjeknuše poklici. Osje ćao se sretnim što ga ona smatra svojim prijateljem i što je odlu čila poslušati ga. - Kako bih vam rado pripravio ljepši ležaj i omogu ćio malo svježeg zraka i toplog sunca. Ali ne smijem u činiti ništa što bi moglo samo na čas uzdrmati Kraja či ćevo povjerenje...

Brižno joj popravi slamnato uzglavlje i pokrije ga gunjem što joj ga dadoše po njegovu nalogu. - Sad spavajte i mislite samo na svoje oslobo ñenje - koje će do ći. S tim rije čima Siniša iza ñe iz tamnice. Nera je gledala za njim, a njezino je srce pitalo r azum: "Zašto on sve to čini za mene?..." U BEČU U Beču vrvi svijet. Ulicama hrle djevojke u svilenim šeš irima, gospode u baršunastim ogrta čima. Svilene odje će lepršaju oko njih i pobu ñuju pozornost kavalira što se žure iz jedne ulice u drugu. Ko čija se s ko čijom prestiže. S veselim smiješkom na ustima susre ću se Be čani kao da svaki od njih uvijek slavi samo blagdan. Nedaleko od carskog dvora stoji mali grof Franjo Čikulini. Odjenuo se u najsve čanije odijelo hrvatskog velikaša. Njegovo djevoja čko lice, oko kojega leprša plava kosa, bijede je nego ikad. "Kako su svi ti ljudi oko mene sretni!", šap će on. "Samo ja moram snositi tolike boli. Svi ljudi idu vedra čela - samo ja nosim žig..." - Zašto ste tako blijedi? - zapita ga Filip stoje ći uza nj. -Otkako smo ovdje, neprestano se uzbu ñujete. Rado bih znao što vam je na duši. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Nije to mala stvar, dragi Filipe, što imam da izv edem. Ne prestano se plašim da ne ću uspjeti... - Ne bojte se, ova vaša odora vrijedi više nego sva odvaž nost. Kad vas samo vide da ste poletjeli kralji činoj ko čiji, kra ljica će spaziti vašu plemi ćku odoru i ne će pro ći a da ne zapi ta tko ste, što ste i što želite. Samo, ako se kral jica izveze u za tvorenoj ko čiji - onda će biti zlo. - Ve ć sam nestrpljiv. Izgubili smo tri dana, a kraljica se nije povezla u šetnju. Ho će li danas? - Htio sam se propitati negdje oko dvora, ali bi to bilo sum njivo - re če Filip. - Ali još nije doba. Kraljica uvijek izlaz i u četiri sata. Po ñite, idemo dotle u jednu gostionicu. U gostionici naru če vina i nešto za jelo. Jedva su zagrizli, kad opaz e da su u gostionicu ušla tri hrvatska ñaka. Jedan je od njih mladi Stiller, sin lije čnika Stillera. Kad su opazili Čikulinija, u činili su se kao da ga ne vide. Mladog se grofa to teško kosnulo. Odloži jelo i obori o či. Najednom Cikulini ustade i pode prema Stilleru koji je sjedio za stolom sa svoja dva drug a i pruži mu ruku. Stiller ga pogleda, ali ne prihvati grofovu ruku. Mladi ć zadrš će, pa je trebalo nekoliko časaka dok je smogao rije č. - Zašto to činiš, druže moj? - upita slomljenim glasom. - Suvišno je da me pitaš. - Ti, dakle, vjeruješ Dvojkovi ću? - On je najbolji prijatelj tvoje majke pa vjerojatn o nešto zna. Ali uzmimo da mu i ne vjerujem - nije li sumnj a posve opravdana? Nisu li nas uhvatili u stupici upravo s onom cr venom svjetiljkom kojom si nam ti imao dati znak da se možemo mirno iskrcati? Istina, oni su te zatvorili s nama, ali samo prividno. Nisu li te sada pustili na slobodu i ako si pucao na Dvojkovi ća? - A zašto sam pucao na njega? -Valjda zato što te odao. Čemu se uzrujavaš? Daj nam dokaza da nisi baš ni čim sudjelovao pri tom izdajstvu, dokaži nam da je Dvoj kovi ć lagao pa ćemo ti svi pružiti ruke i moliti te zaoproštenje. Dajem ti rij eč.

Grudi mladoga grofa sapinjale se, pred o čima mu se smra čilo, a tijelo mu se počelo trzati. Posrne i sruši se. Svi pohitaše k njemu, polise ga hladnom vodom da ga do-zovu k svijesti. - Nisi mu smio ništa govoriti - ukori Stillera jeda n od dru gova. - Znaš daje bolestan kao suhi list na drvu - a možda ga to ipak pe če. Kad se Franjo probudio iz nesvjestice, razabrao je da leži na gostioni čkoj klupi. Uza nj je stajao Filip s gostioni čarom i njegovom ženom, a podalje pokraj vratiju opazi Stillera i njegova dva druga. Prvi po gled padne na drugove. U tom pogledu kao da se zrcalila duboka, beznadna bol. Ok rene se Filipu i šapne: - Idemo! Dok je grof prolazio kraj Stillera, bijaše tako bli jed i slomljen da se drugovima o čito sažalio. Vani na ulici grof stade tako brzati d a gaje Filip jedva stizao. - Samo, ho će li danas kraljica u šetnju? - pitao se Filip. Filip je nastojao da grofovu pozornost svrati na ne što veselo, na kakvu lijepu damu, zaustavljao se pred du ćanima ne bi li ga razvedrio i trgnuo iz njegove šutljivosti. Uzalud. Franjo nije odgovarao, nije ni u koga gledao, samo je žurio naprijed gore-dolje ulicom kojom je morala pro ći kralji čina ko čija. Kad bi kraj njih projurila kakva ko čija, stao je i zapiljio o či u noge hitrih konja. Kao da za nj na ulici nije postojalo baš niš ta do jure ćih konja. Filip razabere da se grof trgne na svaki topot konj a. Nekoliko puta potr čao je na cestu i do čekao ko čije tako blizu da su mu se gotovo dotaknule velikaš ke odore. Ji "J "v y& A "*L>.k ,: i1 MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM "Sigurno prou čava kako će u ko čiju baciti pismo", pomisli Filip. "Kad samo ne bi bio tako uzbu ñen!" Ve ć su po stoti put prošli ulicom gore-dolje, kad se i zdaleka začuje štropot ko čije. Grof Cikulini opazi da su ljudi na ulici zasta li, da gledaju za ko čijom, a muškarci skidaju šešire. Na grofovu se licu pojave crvene mrlje, a zjenice mu se rašire. - Evo kraljice! Filipov poklik lecne Franju. U prvi se čas skamenio, a onda sko či naprijed, pode na cestu i izvadi pismo što gaje otac Smole napisao za kraljicu. Filip pode za njim i stane kraj njega. - Propali smo! - šapne. - Ko čija je zatvorena. Pismo se ne može baciti u ko čiju. - Pusti me - okosi se na njega grof. - Ostani otrag a! Filip ga posluša, a u sebi pomisli: "Pravo je dijete! Sve u njemu igra što će vidjeti kraljicu." Kočija se približavala. Sve se više blistao zlatni vijenac na krovu ko čije. Franjo je stajao na cesti, upiljio svoje plave o či u bijelce što su, ponosno dižu ći glave, u sjajnoj ormi hitali niz ulicu. Pred Fran jinim o čima nesta svijet i ku ća. Vidio je tek zlatni vijenac na krovu ko čije ispred koje su obijesno

skakala četiri bijelca. Pred o čima mu se njihove noge umnožile, rasle i produživale se. Sve se u njemu potreslo, a u ušima mu se pri činjalo da ko čija grmi, a zemlja se trese. Filip opazi da je grofovo lice problijedilo poput m ramora. Ko čija je ve ć bila tu, posve blizu, samo još dva-tri trka, i konji će proletjeti kraj grofa, a on neće moći baciti pismo jer je ko čija zatvorena staklom. "Što kani?" protrne Filip. U isti mah grof se nagne, posko či pred konje, sruši se i nestane pod kopitima bijelaca. U tili čas nastane silna vreva. Vrisak žena, zapomaganje Filipovo, strka ljudi - sv e se to zbilo u nekoliko trenutaka. Ko čijaš trgne uzde, konji su stali. Iz ko čije isko či visok mladi ć, potr či k prednjim konjima, u-hvati nogu lijevog konja i skine je s grudi mladoga grofa. - Drži dobro konje! - vikne ko čijašu. - Izvucite ga van, ali oprezno. - Mladi car Josip - šap ću ljudi gledaju ći u mladi ća koji se trudio oko mladoga grofa i davao naloge. - Stoje, Josipe? - za čuje se iz ko čije kralji čin glas. Svjetina je uzbu ñeno gledala čas kraljicu i mladog cara, čas opet nesretnog mladi ća ispod nogu konja. - Veli čanstvo - tiho će sin majci - pregazili smo nekog plemi ća. Marija Terezija iza ñe iz kola. Garda opkoli ko čiju i potisne svjetinu. - Evo ga! - upozori car kraljicu. - Izvukli su ga i spod konja. Dva muškarca nosila su grofa koji se nije ni micao. Obje su mu ruke visjele, a u desnici je gr čevito stiskao veliko pismo, okrvavljeno vlastitom k rvlju. - Zar ga nisi vidio kad je prolazio ulicom? - strog o će kra ljica ko čijašu. -Vaše veli čanstvo - odvrati dvoranin umjesto ko čijaša sko čivši s prvog sjedala - on se bacio pod konje. Kraljica pogleda mladi ća. - Nije mogu će da se bacio pod konje! - Jest - odvrati nekoliko glasova. Jedan dvoranin pri ñe kraljici i re če: - Veli čanstvo, tu medu svjetinom stoji sluga ovog plemi ća. I on tvrdi da se njegov gospodar sam bacio pod konj e. - Dovedite slugu! Dvoranin po ñe do Filipa i dovede ga pred kraljicu. - Tko je taj plemi ć? - upita kraljica Filipa. - Grof Franjo Cikulini, veli čanstvo - odgovori on ponizno. - Ti veliš da je sam sko čio pod konje? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Jest, veli čanstvo. - A zašto? - Htio je u ko čiju vašeg veli čanstva baciti neko pismo, a kad je vidio da je ko čija zatvorena i da ne će uspjeti, odlu čio je žrtvovati svoj život, samo da pismo do ñe u ruke vašeg veli čanstva. - Gdje je to pismo? - Eno, još ga drži - re če Josip. - Dajte ovamo! - re če carica. Jedan dvoranin pohita k teško ranjenom grofu i uzme pismo. Kraljica pogleda naslov, razmota i pro čita. Lice joj se smrkne. Onda naloži dvoraninu: - Ponesite grofa odmah u bolnicu i poru čite u moje ime lije č

nicima neka upotrijebe svu znanost kako bi spasili mladica. - Živjela kraljica! - klikne narod stoje stajao oko lo. Kralji ca se uspne u ko čiju i zajedno sa sinom odveze natrag u kra ljevski dvor. U prostranoj sobi be čke bolnice sklopljenih o čiju leži grof Franjo Cikulini. Lice mu je blijedo i prozirno kao da gaje smrt pomi lovala ve č objema rukama. Lije čnici su ga dozvali k svijesti, ali njihovo zabrinut o lice pokazuje Filipu koji sjedi do grofovih nogu da nemaju nade u njegov spas. Filip je dozivao u pamet sve one časove što ih je proveo s grofom, po čevši od ranog jutra kad je s njim pošao na put u Be č. Sjetio se kako je mladi ć projašio Kapucinskim trgom, pogledao pala ču svog oca, nekadašnje vlasništvo Petra Zrinjskoga, i tužno prošaptao: "Ovu pala ču nikad više ne ću vidjeti." Shvaćao je njegovu uzbudenost ova dva-tri dana u Be ču i njegovu sutljivost. Sad je znao zašto je neprestano silazio na cestu, zurio u konje, zašto je drhtao i blijedio i tr čao ulicom gore-dolje. Gradom se proširila vijest o mladom hrvatskom plemi ću koji se bacio pod kralji činu ko čiju. Stiller i njegovi drugovi tako ñer saznaše za to i pohitaše u bolnicu da čuju što se dogodilo s njihovim zemljakom s kojim se tek prije sata onako nemilo sukobiše u gostionici. Kad su ušli u g rofovu sobu, pode im u susret Filip. - Dakle, istina je što ljudi vele? Bacio se pod ko čiju. - Jest! Samo zato da u kralji čine ruke do ñe molba za Neri- no pomilovanje. ðaci su zurili u pod. Šutjeli su. Nisu se usudili ni pogledati u Franju. Njegovo teško disanje provla čilo im se kroz dušu kao teški ukor. U sobu u ñoše dva lije čnika i stadoše nešto pripremati oko bolesnika. - Molim da se malo pomaknete u kut - re če jedan lije čnik ñacima - dolazi kralji čin osobni lije čnik. Jedva su se povukli, kad u sobu u ñe stariji gospodin srednjeg stasa, mudrih pronicavih o čiju iz kojih je virila hladna promišljenost. Bio je to osobni lije čnik Marije Terezije u čeni Holandanin Van Swieten. Lije čnici rekoše Van Swietenu da je grofu zdrobljen cije li prsni koš i saop će mu kakve je sve zadobio unutarnje ozljede. Van Swieten ga još i sam pregleda i re če: - Siromah, skupo je platio kralji činu milost. Grofa su te rije či probudile. - Kraljica će, dakle, uslišati našu molbu? - prošap će on i otvori o či. - Jest, mladi čovje če - odvrati Van Swieten. - Kraljica je od redila da se povede nova istraga o krivnji mlade ko ntese i o- stalih optuženih vještica u Hrvatskoj. Oči mladog grofa zasjaše: - Sad mogu mirno umrijeti! -Vi ste zaista korisno uložili svoj život. Ipak, št eta je za vas - re če Van Swieten. - Kraljica vas po meni pozdravlja. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Sad sam sretan kao nikad u životu. - Zbogom, mladi ću - re če Van Swieten opraštaju ći se. - Samo da kralji čina rije č ne do ñe u Zagreb prekasno. Ako kontesu stave na muke, zauvijek je propala. Osakati t će je... - Ako zlonamjernost nije prekora čila granice, onda će vla- dari čin glas sti ći na vrijeme - re če stari lije čnik, pruži Franji ruku i iza ñe. Kad ñaci ostadoše s Franjom nasamo, pri ñe mu Stiller. Čikulini ga tužno pogleda. - Mislim da sam ti pružio dokaz da je Dvojkovi ć lagao - re če on.

- Franjo, valjda te nisu moje rije či?... - Ne, tu sam odluku donio ve ć iz Zagreba. Nisam posve ne vin, ti si ipak imao pravo. - Što to veliš, Franjo? - Čuj me. Ljudi vele da su grofovi Čikulini izdajstvom stekli imanje Petra Zrinjskoga. - Ta se pripovijest rodila u zraku, tek onako kao s vaka druga. - Svejedno je, ja sam ipak izdajica. - Franjo, strašno je što govoriš... - Idi u Zagreb i pitaj moju ma ćehu nije li u snu prisluškivala što govorim. Da, da! Dok sam bio budan, nitko od me ne ne bi mogao išta doznati - ni na mu čilima. Ali kad usnem, onda kao da sa mnom vlada neko prokletstvo! -1 tako je Dvojkovi ć saznao za naš plan? - Samo tako... Alija sam u sebi ubio prokletog izda jicu, ba cio sam ga pod kopita kralji činih konja - i sad sam se oslobo dio. Sad me više ne ćete prezirati? - Oprosti nam, Franjo. Tko bi sve to slutio! Zašto nam nisi rekao? - Zar biste mi vjerovali? Samo svojim životom mogao sam iskupiti vaše poštovanje... i povjerenje... Grof nasloni umornu glavu na jastuk. ðaci su stajali uza nj susprežu ći suze. Stiller je bio nemiran. Najednom se odlu či: - Franjo! Uvrijedio sam te danas i nisam ti dao ruk e. - Samo mije sada podaj, pa će sve biti u redu... Mladi ć uhvati pruženu grofovu ruku, sagne se nad nju i br ižne u pla č... - Ah, druže, kako mi to godi. Te suze padaju na moj u du šu kao tiha kiša na uvelo liš će. Da su barem sada ovdje i oni drugi... I Tito i Francesko da mi barem i oni pruže ruku, prije nego što umrem... Kao tada kad smo se sastajali u m aloj ko libi u Remetama, kad smo vije ćali o svojoj osnovi kako ćemo preporoditi praznovjerni narod, kako ćemo raditi za prosvjetu našeg puka. A sad? Gdje su svi moji lijepi snovi?.. . - Oni su postali djelo. Ti si im dao život, udahnuo si im svoj vlastiti život. Ti si svojim životom otkupio pravdu iz okova strašne zablude praznovjerja. Nad tvojim grobom pod i ći će Remetinci spomenik slave. Oko Franjinih usta zatitra smiješak, jedva zamjetlj iv kao da sluša sanjivu slatku glazbu s onog svijeta. Onda prošap će: - Daj mi, druže, još malo svoju ruku... Tako, sad m ije do bro.. . Sad znam da mi svi vjerujete, da me opet vo lite. Stiller se sagne i pritisne malu bijelu grofovu ruk u na svoja usta. - Koliko sre će!... Recite mi, prijatelji moji: zar ne da me u grobu ne će dosti ći muke što sam ih pretrpio ovdje? Ne ću vi djeti kako odrubljuju glavu Petru Zrinjskom? Njegovi su prijatelji šutjeli i suznim o čima gledali kako se iz mladih grudi dijeli bolesna duša. - Filipe, pri ñi bliže... - mahne grof Filipu. Filip se sagne nad grofa, a ovaj mu šapne: - Kad do ñeš u Zagreb, pozdravi mi Neru i reci joj: ako ne može ljubiti Sinišu, ne smije ljubiti nikoga!... Re ci joj da sam tako silno želio umrijeti, da sam tako - tako - rad o umro... MARIJA JURI Ć ZAGORKA

MALLEUS MALEFICARUM Zbogom, mili drugovi... Dajte mi još jednom ruke... ! Stisnite ih čvrsto -još čvrš će - tako - sad mije lijepo - sad mije ugodno... Poz dravite onu kolibicu u Remetama, sazovite onamo sve drugove i recite im da nisam imao opako srce, nego da sam bio nesretnik. Mladi ćeve o či najednom se rašire i prestravljeno upilje u zid. - Vidite, ondje daleko! To je opet - on, Petar Zrin jski. Ka kva muževna glava... kako ponosna, kakve o či! - Gleda me, zuri u me! Grof zatvori o či, a lice mu odavalo stravu. - Sad su ga doveli na stratište. Krvnik ide - krvni k! Grof se stao bacati. Strašan vrisak prodre iz njego vih grudi. Stiller ga uhvati za ruku. Oči umiru ćeg mladi ća zaustaviše se na njemu. On mu pruži i drugu ruku i smiren klone na jastuk stiš ćući ruke svog prijatelja... Malo po malo stisak je bio sve slabiji i slabiji... Oko njega stoje prijatelji nijemi, gledaju ga bez d aha osje ćaju ći daje sada iz mladog tijela prhnuo duh - kao prašak što ga odnese vjetar s proljetnog cvijeta. Kroz prozor provirilo proljetno sunce i poljubilo o proštajnim cjelovom čelo posljednjeg potomka grofova Čikulini. UROTA Svaka novost na Gri ču prošla je kroz du ćan Andrije Pal či ća. Tu su se sastajali svi muški i ženski brbljavci na čašicu ko-movice i komadi ć svježeg bijelog kruha. Otkako je du ćan Ba-rice Cindek bio zatvoren, kupovao je svijet k ruh kod Pal či ća, pa je on sada bio veoma zadovoljan stoje svjedo čio protiv Ba-rice i tako se riješio opasnog takmaca. Samo se nije usudio izlaziti na ulicu. Kad se uve če vra ćao iz du ćana, uvijek ga je pratio prijatelj Puncer ili njegova dva grabanta . Pal či ć je drhtao pred gumbarom. Njegovo blijedo lice, na kojem se uko čila duboka bol i jad na cijeli svijet, pratilo je Pal či ća danju i no ću. Svake je no ći snivao kako mu je sko čio za vrat i kako ga guši. Najsretniji bijaše preko dana kad je u njegovu du ćanu sjedio krvnik Puncer s grabantima. Onda se nije bojao gumbara. A ve ć su prošla dva tjedna otkako krvnik s grabantima sjedi kod Pal či ća i pije. U tornju nema posla, pa cijeli dan sjede ovdje. S njima je i Mikica. Ruke mu isko čile iz kratkih rukava kaputa, na njih je naslonio svoju šiljastu glavu i buljio preda se. U malom zagušljivom prostoru vlada zlovolja, mrzovolja. Na vratima se nenadano pojavi jak, pristao čovjek prosijede kose i brade. - Dobro jutro, kume! - pozdravi Puncera. - Gle! - re če Mikica - to je klju čar sisa čkog grada. - Jest, ja sam gospodine - ponizno će Grga uzdahnuvši. - Dakle, vas su isperjali preko zida. -Bogmejesu, gospodine! - Pravo vam budi! Niste se smjeli tako glupo pustit i preva riti od kapetana. - On je pobjegao, ali me nije prevario. - Beno! On ti se prikazao kao Hasan. - Zar meni? Nisam ja bilo tko. Nikad ne vidio zvije zda ni sunca ako Hasana nisam vidio svojim o čima. Vidjeli su ga i moji susjedi kako je veslao. Ali gospoda od Kaptola razljutila se na mene pa me otjerali jer se grofica Auersperg veoma ra- srdila. Pa što sad imaju? Smrt bi kapetana našla i u gradskoj kuli. A kako je u Zagrebu? - pita Grga. - Kako? Ne može biti gore. Gradski sudac je šenuo p a meću... - Što, vraga? - Kako nije kad ve ć dva tjedna čuva u tornju vještice i ne da

ih mu čiti, a mi tu sjedimo bez posla i zaslužbe. 5* -> MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - A zašto ih, nesre ća, ne da mu čiti? - Jer je odnekud iz Švapske došao neki strani krvni k pa će ih on tobože bolje mu čiti nego mi. Kraja či ć misli da on umije bolje natezati užeta i ja če stezati španjolske čizme nego ja - re če bijesno Puncer. - Je li mogu će? Pa zar još uvijek nije mu čio vještice? - Nije, hulja. Dao je praviti razli čita mu čila kod kova ča Fun- teka, a svaki put to još nije dobro, svaki se dan n ešto poprav lja, a sve zato da hulja zavu če mučenje. Vele da svaki dan što je ovdje dobiva dvije forinte. - Ništa ne radi, a ipak dobiva pla ću. - Gdje stanuje? - upita Grga. - U tornju. Nitko ne može k njemu, samo sudac Kraja či ć. Ni Dvojkovi ć, ni Sale ne smiju k njemu. Kaže da ne smije ni s kim govoriti, neprestano moli , a Smole ga svaki dan pri češćuje. - Pa kako će dugo trajati gospodstvo tog krvnika? - Dok mu ja ne stanem na vrat - povi če Puncer i udari po stolu da sve čaše zazve čaše, a boca se prevrnula. Svi su iznena ñeno pogledali Puncera. - Kad on ovako lupa po stolu, bit će zlo - šapne Pal či ć svojoj ženi. - Taj će stranom krvniku skuhati poparu, vidjet ćeš. Sve se više ljudi skupljali u du ćan, kupovali hljeb i pili ko-movicu. Kad je došao zvonar sv. Marka, posjetitelji pohite k njemu . Njegovo je lice odavalo daje opet donio novosti. - Stoje, Žajleru? - upita Mikica. - Zar opet nešto znaš? - Ove no ći provalile su coprnice u gradsku op ćinu. Svaki dan nešto pokradu. - Je li se još ikad dogodilo toliko provala i razbo jstava kao u ovih četrnaest dana? Ha? - upita Puncer i pogleda blistav im očima sve prisutne izazivaju ći odgovor. - Istina je - potvrde drugi plaho, nešto iznena ñeni tim otkri ćem. - Kako coprnice ne bi gospodarile kad su tako slobo dne! Sjede čitav dan u tornju, hrane se i smišljaju kakvu će novu psinu u činiti u no ći, a sve to za volju stranca krvnika. - Idemo gradskom sucu - vikne Zajler. - Jesmo li mi , do vraga, gra ñani ili nismo? Mi smo ga izabrali za suca pa ima mo pravo tražiti da coprnice stave na muke. - Tako je, ovo se ne da trpjeti - upadne Pal či ć. - Još će i nas orobiti. Pal či ćka je pomogla, a grabanti, Puncer, Mikica i svi koj i su sjedili u malom zadimljenom du ćanu po češe se sve više uzbu ñivati i psovati gradskog suca. Uzbuñenje iz du ćana prenijelo se do popodne po čitavom Gri ču, tako da se predve čer svjetina skupila pred stanom suca Kraja či ća i stala bijesno vikati. - Gdje je sudac? Na muke s vješticama! Ali suca nije bilo kod ku će. Mala Sanda izašla je pred svjetinu i blijeda i prestrašena. Onima koji su stajali u prvom redu rek la je da otac nije kod ku će, daje nekamo otputovao po poslu i da će se vratiti tek sutra. Sad je svijet pošao k tornju, galamio i lupao po vratima stražarnice vi čući: - Provalite vrata, idemo sami u toranj.

- Razapet ćemo ih na muke mi, kad ne će gradski suci. - Razrušite toranj! - Van s coprnicama! Vodimo ih na loma ču! Neka izgore u plamenu, proklete utovljene nesnage! Već je oko tornja i Kamenitih vrata padao mrak, a svje tina je još vikala. Notar Sale poslao je pandure da čuvaju toranj, ali ni ovi se nisu baš nimalo uzrujavali i potiskivali svjetinu. Sve se nešto dog ovarali i šaputali. Vrata stražarnice bijahu zatvorena. Andrija Puncer, četiri grabanta i Mikica zavukoše se me ñutim u komoricu u kojoj su se obi čavali odmarati poslije mu čenja. MARIJA JURI Ć ZAGORKA Puncer je pisao na debelom papiru, a ostali su gled ali u pero. - To je posljednji ra čun. Kad nam ovo isplate, onda nema više nikakve zarade - re če Puncer. - Daj ovamo ra čun da ga odnesem na op ćinu neka nam is plate - re če Mikica. Krvnik još jednom pro čita svoj ra čun što gaje imao za svaku vješticu predložiti gradskoj op ćini. Glasio je: "Za mu čenje Jelene Kušenke potrossil szem: Item grabantom 36 forinti. Item dal szem za sveche kaj smo ju pekli 12 den. Item dal sz em gda su babu žgali polag vina oficialom 20 den. Item henkaru polag vina, kru h i meszo 12 den. Item stražarom i dvem grabantom, gda su babe mucsili 12 den. Od 20 deczembra do 20. janera dal szem coprnici szaki dan dva groscha za k ruh 1 for. 60 d. Na 20 janera, gda su babe Marija Vugrinec i Kušenka na mu kah bile, potrosil szem za vino grabantom i henkaru 32 den. Na 14. februara do bil je henkar za mucsenje bab 4 puta vino, kruha i szira 25 den. Na 1. marta pocs eli smo hraniti dve coprnice Baricu Cindek i Neru Keglevich. Vszaka je dobila gr osch na dan za kruh 20 den. Pokehdob 14 danov nemam poszla proszim da sze ov ra čun isplati. Andrija Puncer, varoški henkar." Kad je krvnik pro čitao i uvjerio se daje sve u redu napisano, složi p apir. - Sve me je strah da će sudac namjestiti ovog novog stra nog krvnika, ali onda ćemo i mi grabanti otfrknuti - re če je dan grabant. - Bukvane! - izdere se na nj Puncer. - Ova zemlja n ije rodi la krvnika kakav sam ja i nikad ne će mene nitko odavle mak nuti jer-onda... - Ne bojte se. Još ćemo danas mu čiti groficu - utješi ih Mi kica i otvori vrata. - Čujete li viku? M A L L E U S M A L E F I C A R U M - To su Gri čani. Dakle, uspjeli su. - Sad je sve u redu. - Suca si otpravio. - Jesam - odvrati Mikica. On u Bukovcu vodi istragu o co- prnicama koje su orobile groficu Draškovi ć. Rekoh mu da se grofica ljuti što još nije bio ondje da presluša lj ude i on se od mah odvezao onamo! - Dobro! Sad smo mi tu gospodari. Stavit ćemo sve vještice na mu čila. - A što će re ći sudac? - upita jedan grabant. - Zašto imaš tako veliku lubanju kad si tako glup? - izdere se Puncer. - Kad se sudac vrati, re ći ćemo mu da je svjetina htjela provaliti u toranj i zapaliti njegovu ku ću ako coprnice ne metnemo na mu čila pa će šutjeti i platiti svakome njegovu zaradu kao obi čno. - A onaj strani krvnik? - S njim ćemo biti odmah gotovi. Do ñite! U sobi nad tamnicom vještica sjedi Siniša. Ljubi časta halja, crni šešir i povez s oka leže na stolu. Mjesto vojni čkog odijela dao mu je otac Smole od

samostanskog kroja ča produžiti jedne svoje hla če i prsluk preko kojeg je odjenuo ljubi častu ha-lju i skinuo je samo onda kad se zaklju čao u sobi nad tamnicama. Samo kad je odložio halju njegov je stas podsje ćao na nekadašnjeg lijepog Sinišu, nao čitog kapetana Trenkova bataljo-na. Njegovo lijepo i mla ñano lice obasuše guste dlake i nagr-diše ga. O či su mu upale, a kosa neuredna i nepočešljana pada mu sve do ušiju. Čelo su mu nabrale brige i boli, lice uve-nulo kao nakon neprospavanih no ći, a o či mu upale i smrknuto gledaju po pustoj sobi strašne kule. Čekao je oca Smolea. Svake ve čeri dolazio je kapucin k MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM njemu i tobože ga ispovijedao, a svako jutro da ga, tobože, pri česti. Na vratima netko tiho pokuca i zovne: - Otvorite, pobožni čovje če. Dolazi ispovjednik! Siniša je poznao glas oca Smolea, ali je ipak brzo obukao halju, metnuo na oko povez, a na glavu šešir i tek onda pošao otvoriti. Kapucin je ušao tiho i oprezno. Siniša ga zabrinuto pogleda: - Još uvijek ništa? - Ništa - odvrati Smole, ispod halje izvadi omot me sa i bocu vina i stavi na stol. - Što se to moralo s njim dogoditi? - Možda nisu na vrijeme stigli u Be č? - Ja sam to čno prora čunao vrijeme kad bi mogli sti ći iz Beča. - Budimo strpljivi, ja se čvrsto nadam. A kako je njoj? - Neprestano šuti i zuri preda se. Samo katkad razg ovara sa mnom, a onda joj glas, tako mekan, postane i tuž an... Kao da se više ne uzda u svoju slobodu. -A vi? - Pomislite o če, ja sam tu u ovoj sobi, a ona dolje u tamnici na slamnja či i ne smijem joj ni čim pomo ći. Jedino ako joj dam malo jela ivina. - Ovo je čekanje zaista strašno - re če Smole. - Cijele no ći ne spavam, a usnem li, uvijek snivam da vidim kralj i činu ko čiju kako hrli kroz be čke ulice, a mali nespretni Čikulini stoji blijed i prestrašen ispred ko čije i ne može u nju baciti pismo. - Mene ti sni mu če i na javi. -Vi još uvijek niste spavali? - Odvikao sam se od sna. Bojim se. Krvnik Puncer me gleda strašno, a nije ni čudo. Ako sucu re čem da se odri čem svoje pla će za mu čenje, mogao bi posumnjati zašto ho ću da radim badava. Ali svejedno. Sad to ne može više dugo traj ati. Vijest iz Be ča mora doći, osim ako obojica, i Filip i Čikulini, nisu na putu stradali. Dok su ovako razgovarali, iznenadi ih buka i vika s toje dopirala kroz debele zidove kule. Siniša sko či k prozoru. Prva mu je misao bila da je stiglo neš to iz Be ča. Ali kad otvori prozor, provališe u sobu povici izvana: - Na muke s coprnicama. Mi ćemo ih spaliti sami kad ne će sudac! Siniša i Smole se pogledaju. Razumjeli su se. - Nahuškali su ljude - re če Smole. Vika je bivala sve zaglušnija a kroz toranj tutnjil i udarci svjetine po željeznim vratima. - Po ñite, o če, do suca, a ja idem k njoj. Meni sve nešto veli da nam prijeti velika nesre ća. Samo sudac može umiriti svjeti nu. Žurite se jer ako provale u toranj, izgubljeni smo.

Siniša otvori vrata. Tu su se kroz pod spuštale drv ene stube, sli čne ljestvama kojima se Siniša spuštao u tamnicu, a dale su se pr isloniti i opet odnijeti. Ali kad je otvorio vrata u podu, opazi da su ljestve ne stale. - Što to zna či? - klikne Siniša. - Netko je odnio ljestve? Siniša pohita prema vratima kroz koja je ušao Smole , otklju ča ih i htjede po ći stubama u stražarnicu. Ali vrata bijahu izvana zakl ju čana. - To je urota - re če Smole. Siniša malo razmisli. Uzme sa svog ležaja pokriva č, smota ga i sveže za nogu željeznog ormara, onda se oboruža s dva pištolja št o ih je sakrio u sobi, uhvati kraj pokriva ča i spusti se. Visio je u tami. Tlo hodnika bilo je još daleko. Neko je vrijeme čekao da mu se o či priviknu na tamu. Sad je razabrao visinu, pa se spusti. Nije ni posrnuo, nego se zadržao na stij eni. Onda se uputi u Nerinu ćeliju. Kad je htjede otklju čati, padne mu ruka u prazan prostor. Vrata su bila otvorena, razvaljena. ffr1?. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M Srce mu se stislo. O čajan ode u tamnu ćeliju i zovne: - Nero! Ali mu ona ne odgovori. Slamnja ča je bila prazna. Nera je nestala. Strašna slutnja obuzme Sinišinu dušu. Sune iz ćelije i po-hita prema mu čilištu. Do njega dopre Nerin glas: - Što ho ćete sa mnom? Siniša bane u mu čilište. Dva grabanta vukla su Neru prema mu čilima. Krvnik Puncer stajao je u sredini prekriženih ruku, a Mikica je sjedio uz mali stoli ć drže ći u ruci pero kako bi bilježio, kao i uvijek, kad j e koja vještica bila na mukama. - Sto to radite? - upita ih strogo Siniša stoje ći na vratima i uspravivši svoju čudnu pojavu. Grabanti se preneraziše. O čito se ni u snu nisu nadali da bi taj čovjek sada mogao nai ći. Krvnik Puncer okrene se k njemu i lukavom ljubaz noš ću re če: - Gri č se pobunio što coprnice još uvijek nisu na mukama, a toliko su nedjela posljednjih dana po činile po cijelom gradu. - Recite ljudima - zapovjednim će glasom Siniša Mikici - da će vještice sutra na mu čila. Mikica je bio tako iznena ñen odlu čnim glasom da je ustao i izašao. A Siniša je gledao Neru koja mu je o čima davala neke znakove. No on ih nije razumio, a n ije htio da je pred Puncerom i grabantima što pita. Zat o brzo uzme pero i napiše francuski: "Vidim da mi nešto želite re ći. Recite na francuskom kao da govorite sama sa sobom." Tada uzme papir i šapne Punceru: - Odmah ćemo vidjeti je li zrela za mu čenje. Bude li sada govorila i buncala, sutra ćemo zapo četi. U tom času kontesa je na čas zaboravila svoju bijedu. "On umije pisati?" pitao je Nerin pogled prate ći kako mu pero u ruci leti po bijelom papiru. "Zar je to mogu će? A jed- nom je pred cijelim društvom rekao da umije držati u ruci samo srblju, a pero da nije nikad upoznao." Siniša nije opazio njezino preneraženje. Mislio je na pogibelj koja joj je zaprijetila. Kad je vidio da Puncer sa zanimanjem o čekuje što će u činiti s papirom, pri ñe k Neri i bez rije či joj pokaže ispisani papir. Njezino se lice uko či, o či joj piljile u pismo. Zaboravila je da mu odgovori i slijedi njegov poziv . Vidjela je samo njegova slova kojima su nekad bila ispisana pisma što ih je dobivala od nepoznatog viteza.

U tom je času zaboravila da mora odgovoriti, daje možda na ko cki i njezin život. Vidjela je pred sobom ista ona slova kojima su bile napisane ljubavne rije či. Ipak se sabere, okrene glavu od Siniše i, zagledavš i se u mu čila što su visjela na stijeni, obasjana blijedim svjetlom uljanice po čne govoriti monotono francuskim jezikom kao da govori sebi: - Čula sam gdje su se dogovorili da će me staviti na muke, a sucu će re ći da je svjetina htjela u kulu. Njima je do novca što će ga dobiti strani krvnik. Siniša se okrene Punceru koji je znao prili čno njema čki i šapne mu: - Sutra ćemo je staviti na mu čila. Vi ćete mi pomo ći prije nego što se dam na posao. Moram s vama nešto govori ti. Do ñite! Puncer iza ñe iz mu čilišta u hodnik. - Ja znam da nikome nije drago kad tko do ñe i oduzme mu službu. Puncer odmahne glavom i re če: - Pa dobro, ali svijet se ne će umiriti. Oni traže da se copr nice odmah stave na mu čila. Čujete li kako vi ču? - Sam ću razložiti ljudima. Siniša ostavi Puncera i pode u stražarnicu, otvori prozor i htjede govoriti onima koji su bili blizu, kad najednom stane netko vikati: MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Ja ću ga kamenom. - Neka ide u Švapsku toviti coprnice! - Van s tim strancem, mi imamo doma ćeg krvnika. Bacite ga van! Svjetina je to bu čno prihvatila i stade vikati: - Udrite dotepenca. U isti mah na prozor padne nekoliko kamena, a za nj ima se prema Siniši saspe čitava kiša. Siniša se vrati u mu čilište. Kroz hodnik dopru mu do ušiju glasovi kao da tko st enje. Nije mu bilo jasno tko to stenje pa pobrza u mu čilište jer su glasovi dopirali odanle. U tami opazi stražara koji mu zakr či put. - Natrag! - re če stražar i naperi u Sinišu pušku. Nešto se ovdje doga ña, pomisli Siniša. Svi su se urotili protiv mene, z ajedno sa stražarima. Bez oklijevanja baci se na stražara kao ris, izbije mu iz ruku pušku i udari ga tako da se onesviješten srušio na pod, a onda pohit a u mu čilište. Nera je sjedila na mu čeni čkoj klupi, jedan ju je grabant držao, a drugi joj stavljao na lijepu bijelu nogu španjolsku čizmu, podstavljenu oštrim čavlima. Jedna strana čizme ve ć se napola zabola u meso, a druguje pripremao da on da obje strane pri čvrsti na nogu. Siniša mu bane iza leda i gurne ruku pred čavle koji su se imali zarinuti u Nerinu nogu. Grabanti se trgnu ne znaju ći u prvi čas čija je to ruka i tko im je za le ñima. Siniša ih gurne, a oni, nepripravni na napadaj, obo jica padnu na zemlju. Onda istrgne dio čizme s Nerine noge. Nera je sjedila blijeda, napola sklopljenih očiju, i tiho stenjala. Dok se Siniša brinuo o djevojci, grabanti se podign u. Uto iz henkarove komorice dotr či Puncer i Mikica i htjedoše navaliti na Sinišu. Al i on segne u prsluk, a u rukama mu bijesnu pištolji: - Tko se makne, poginut će - vikne Siniša. - Ako se odmah ne povu čete, postrijeljat ću vas kao pse. Mikica pogleda Punc^ra. "Sad najednom zna i hrvatski, a dosad je govorio sa mo njema čki", pomisli u sebi. "To nisu čisti posli." Uzbuñeni Siniša zaboravio je na svoju ulogu; zaprijetio im na hrvatskom.

- Idemo u komoricu - re če Puncer - ne će dugo trajati njegovo vodstvo, platit će on to skupo. I oni se povuku u "henkarovu komoricu", kako su naz ivali sobicu u kojoj su se krvnik i grabanti odmarali i gostili za vrijeme mu čenja. Uzmakoše pred pištoljima Siniše koji ih je sproveo do praga, a ka d su bili u komorici, zaklopi vrata i zaklju ča ih. Jedva što je to u činio, pobrza na ulaz u mu čilište i zatvori velika željezna vrata ogromnim zavorom. Tada pristupi k Neri koja g aje gledala široko rastvorenim o čima poput djeteta koje se ne čem divi. Nikad dosad to još nije vidio i nikad to nije mogao ni slutiti. Mladi ć je upravo nije ni pogledao, ve ć svu če svoju halju, razdere rukav košulje i omota krvavu Nerinu nogu. ZAŠTO? Ona je gledala preda se izmu čenim pogledom i ne paze ći što on radi. U tom času nije mislila ni na bol u nozi ni na to da joj povij a ranjenu nogu. U njezinu blijedom licu odražavalo se neko nijemo preneraženj e. Kad joj je povio ranu iz koje je tekla krv, tiho je upita: - Je li vas jako boli, Nero? Ona ne odgovori. Siniša se sagne i pogleda joj u ši roko rastvorene o či što se upriješe u crni zid na kojem su visjela mu čila. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEF1CARUM - Obuzeo vas je strah? Smirite se. Više vas ne će dotaknuti ruka krvnika. Samo još malo izdržite, molim vas. Do sad ste me svaki dan slušali i pouzdavali se u moje rije či. Zar vas tako silno mu či bol u nozi? Ili ste se prestrašili daljnjih muka? Ona zanije če glavom. - Zašto ste tako problijedili, zašto vam je pogled tako pre neražen? - Siniša! - Sto želite re ći? - Zašto vi to sve činite za mene? To pitanje snašlo ga kao grom. U grudima kao da su ga sa-pela kliješta, srce se prestrašeno sakrilo i utihnulo, a sva krv u tijelu kao da mu se sledila. Šutio je i blijedio... A onda, zure ći preda se, Nera tiho nastavi: - Nekad, još neki dan, mislila sam da ste se posvet ili samo jednom cilju: otkupiti svoj grijeh što ga po činiste na mojoj majci. Ali sada, od danas... Rije č joj zastane. Duboka šutnja zavlada u tamnim zidinama mu čilišta. Nisu se čuli grabanti u komori ni svjetina pred tornjem. Samo mala uljanica tinjala je na stijeni i njezin se plami čak sagibao k njima kao daje radoznao zašto šute. Nera se sretne sa Sinišinim o čima, dubokim, tamnim i tajanstvenim. U njima je počivala njegova zatajena, izmu čena ljubav. Ona šapne drhtavim mekim glasom: - Moji su časovi izbrojeni, ali prije nego što umrem, rado bih znala zašto - zašto? Njezin mekani topli glas zavukao mu se u svaku žili cu snažnog tijela. Dugo zatajivana, teško izmu čena, uvijek odbijana i uvijek krvavo vrije ñana, njegova iznemogla ljubav klonu a da se nije mogla oduprijet i. Slabost i ganu će preliju mu dušu. Njezin glas poput sunca otopi nj egov ledeni ponos... Nešto kao da ga je pritislo o zemlju. Padne na kolj ena do njezinih nogu i pokrije lice rukama. Sva zatajivana bol provalila j e sada iz njegova srca kao što divljom snagom provaljuje dugo zadržavana bujic a. Sustežu ći dah i drš ćući cijelim tijelom Nera je gledala kako pod težinom neizmjerne boli podrhtavaju njegova jaka ramena...

Nehotice, besvjesno položi ruku na njegovu glavu. - Siniša, ja bih morala pred vama kle čati i svojim suzama vaše zaustaviti... Ali odve ć su mi drage i skupocjene... Siniša podigne glavu i pogleda je u lice. Preobraže no je osje ćajem beskrajne odanosti. Njihovi se pogledi susretoše i stopiše u jedno. U dodiru njihovih zjenica zadrš će ljubav što u taj čas ne osjeti ni čeznu ća, ni strasti, ni težnje ni želje - ljubav što se rodila u patnjama. Ni ruke im se nisu dotakle ni usta primakla. Samo s e suze u njihovim o čima nijemo zagrliše čistim zagrljajem. Nijedno nije progovorilo. Kao da su oboje željeli da se taj trenutak vine u vje čnost. Tad netko lupne po vratima divljom snagom. Kroz tam no strašno mu čilište zatutnji prijetnja. Oboje se trgnu. Siniša sko či i pohita do vrata komorice, ogleda bravu, a onda se vrati Neri. - Ne bojte se. Vrata su željezna, brava jaka. Ne će ih razbiti Puncerove jake mišice. - Ipak, dugo to ne će trajati. Do ći će mučitelji. Siniša, dajte mi otrov što ste mi ga obe ćali. - Obe ćao sam vam, Nero, ali samo u krajnjem času. - Zar taj čas još nije došao? - Ne. Još se uvijek nadam u oslobo ñenje. Samo onda kad bi sve bilo uzalud i kad bi vas sudac htio staviti na muke, kad izgine svaka nada, samo onda... - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Dajte da vidim otrov, da budem mirna. On segne u džep, izvadi dvije bo čice napunjene teku ćinom i da joj jednu. - A ova druga? -Ova je za mene. - Za vas? Njezina usta kao da se bore s pla čem. - Htjeli ste sa mnom umrijeti, Siniša? - Moram, Nero. Priroda tako ho će. Zemlja mora izdahnuti kad ugasne sunce. Tako joj je pisao u onim pismima... - Bila sam bogata i obožavana kad ste to pisali... A sad ho ćete da to izvršite! - Mogu li druk čije? Otpratit ću vas u smrt. - Kao što ste me pratili u svoj mojoj nesre ći! Nisam zaslu žila ni vaših žrtava ni vaših patnja. - Da su bile sto puta ve će, još uvijek ne bih zaslužio ovaj čas... S tolikim je zanosom izgovorio te rije či da je Nerina duša sva zatreperila. - Sada bi bilo najljepše umrijeti, Siniša - re če ona. Vani se za čuju bu čni glasovi. -Ve ć idu. Moja se želja ispunjava - klikne Nera. - Ne bojte se, Nero. Ta se vrata ne daju tako lako otvoriti. Dok do ñu do nas, mi ćemo ve ć snivati u miru. Ponajprije da čujemo tko su i što ho će. Siniša prisloni uho na klju čanicu. Usprkos bolovima u nozi, Nera je pošla za njim i na peto o-sluškivala. Izvana su se čuli poklici i glasovi. Netko udari na vrata. Siniša prisloni uho na klju čanicu. - Tko je tu? Otvorite? - Zašto je mu čilište zatvoreno? - Krvnik Puncer stavio je groficu na mu čila. - A gdje je strani krvnik?

-Valjda gore. Gibanje, tr čanje. Neki su o čito potr čali gore u sobu nad tamnicom. Za nekoliko su se časaka vratili jer je galama po čela iznova. Ali sada se čuo i glas oca Smolea kojega su o čito doveli iz gornje sobe. Siniša i Nera slušali su ne shva ćaju ći pravo što ho će i zašto ih traže. - Razbijte vrata mu čilišta! - zapovjedi netko. - Gdje je kontesa Nera? - Filip! - kliknu u isti čas Nera i Siniša prepoznavši njegov glas. Stisli se i slušaju što se vani doga ña. - Ali, jao vama ako ste je mu čili! - čuo se opet prijete ći Filipov glas. - Nitko nije odredio mu čenje, ako nije sam Puncer. - Onda će izgubiti glavu. - A gdje je strani krvnik? - Pošao je dolje - tuma čio je otac Smole. - Mjesta, ljudi! Pustite velikog župana i podbana. - Nero, dolazi podban. Ja slutim, to je rije č kraljice! - klik ne Siniša. - Otvarajte! U ime njezinog veli čanstva kraljice, otvarajte! Siniša odrine zavor i velika željezna vrata se rask lope. U hodniku su stajali gusto natiskani stražari, nota r Sale, Dvojkovi ć, veliki župan Orši ć, a uz njega podban. Nekoliko trenutaka iznena ñeno su gledali u velikog čudnog čovjeka koji im je otvorio vrata, a lice mu je bilo tako čudno i obraslo. Dolje kraj njega ležala je ljubi časta halja i crni šešir. Povez mu se s o čiju okliznuo i visio o vratu. Podban ude. Iza tog neobi čnog čovjeka opazi Neru. Veliki župan pohiti prema njoj i sav je ganut zagrli. Filip se progurao kroz straž are i ostale u hodniku, prisko či Siniši i šapnuo mu: MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M - Sada bjež, dok je vrijeme. -Ne ću bježati! - Prepoznat će te, moraju te prepoznati. - Neka. Čulo se kako netko lupa na vratima komorice. - Tko je ondje? - upita podban. Siniša pode k vratima i otvori ih. Puncer, Mikica i grabanti banuše iz komorice. Htjed oše se oboriti na Sinišu, ali se prestraše opazivši toliku gospodu. - Ovi ljudi htjedoše silom, bez prisutnosti suda, s taviti op tuženu kontesu na mu čila - odvrati Siniša. Govorio je svojim glasom, držao se uspravno kao da mu je svejedno ho će li ga prepoznati ili ne. Svi se zgledaše. Taj im je glas bio poznat, ali je svjetlo bilo pres labo da bi mu mogli zagledati u o či. Da Siniša nije za njih bio mrtav, bili bi prepoz nali njegov glas i pojavu. Ali on je bio mrtav, pa nikome ni u snu nij e palo na um da u njemu traži Sinišu. - Vaša presvjetlosti - re če Mikica pokazavši na Sinišu - s ovim krvnikom nisu čisti posli. Još koji sat prije imao je samo jedno oko, bio je pognut i nije znao hrvatski a gla s mu je bio posve druk čiji. Zato smo ga htjeli i otjerati. - To nije moja stvar - re če podban i okrene Mikici leda. - Mislili smo da ćemo tu na okupu na ći suce, a kad tamo, tu se očito nešto dogodilo. Neka to istraži Kraja či ć. Ja ne ću imati s njim posla. Evo, dajte mu kralji čino pismo i recite neka od mah sve uredi prema želji vladarice.

Grof Orši ć uzme pismo, a podban ode s Dvojkovi ćem i Saleom. Veliki župan, Filip, Siniša i Nera ostadoše sami. - Kako sam te čekao, Filipe! - re če Siniša i zagrli ga. - Bježi što prije možeš - šapne mu on. - Pusti me, Siniša ne bježi ni pred kim - tiho će on i okrene se velikom županu Krsti Orši ću. Poznajete li me, grofe? - Filip mije sve rekao. - Kad si prispio, Filipe? - upita ga Siniša. - Podve čer. Upravo kad je svjetina vikala pred tornjem. Do šao sam zajedno s kralji činim glasnikom koji je donio pismo od grofa Batthyanyja. - Što piše? - Evo čitajte - re če veliki župan. - Glasi na bana. "Preuzvišeni gospodine! Njezino veli čanstvo naložilo mije da Vam povjerljivo pišem i izr učim nalog naše premilostive vladarice. Svi zapo četi procesi protiv vještica u Hrvatskoj imaju se uputiti u Be č. Njezino veli čanstvo ho će da ih ovdje ispitaju juristi i ljudi koji su vještaci u svim granama juridi čke znanosti. Neka, dakle, Vaša preuzvišenost ne kasni da dade svaki takav proces, osobito sadašnji proces protiv Nere Keglevi ć, sebi predložiti i meni ga u tu svrhu odmah predat i. S ostalim pak procesima koji su u te čaju ne treba zato prestati, ve ć treba dalje uredovno istraživati, ali tako da se nipošto ne izr eče presuda, a još manje da se kakva osuda izvrši, ve ć se ima stvar najprije meni poslati da sve to podastrem na uvid Veli čanstvu. Nadalje, njezino veli čanstvo želi da se tri vještice, medu njima Nera Keglevi ć, pošalju u Be č da se vladarica sama uzmogne osvjedo čiti je li zaista šta na stvari glede tih vještica. Dok to Vašoj ekscelenciji osobito na srce stavljam, ostajem Vaše preuzvišenosti odani sluga grof Karlo Batthyan y." Kad je Siniša pro čitao pismo, pruži ga Neri koja je sjedila na mu čeni čkoj klupi i nijemo gledala što se oko nje doga ña. Veliki župan pri ñe Siniši: - Vaša je prijevara bila vratolomna i ne čuvena. - Pustimo to! - upadne mu u rije č Siniša. - Sad je najvaž nije ima li vaša milost potpunu punomo ć od podbana da ureduje? - Jest. Podban još uvijek sam vjeruje u vještice, p a je došao u veliku nepriliku. On ne će da ureduje protiv Kraja či ća, pa - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM mu je zato po meni poslao ovo pismo. Čitajte pa ćete vidjeti kakav vjetar puše s podbanove strane. Siniša uzme pismo koje je glasilo : "Velecijenjeni i vrlo poštovani gospodine suce! Iz privitog pisma grofa Batthyanyja, koje sam kao zamjenik bana otvorio, Va še će gospodstvo uvidjeti radi čega želi njezino veli čanstvo da joj se procesi protiv vještica, osobito protiv kontese Nere, pošalju u Be č. Budu ći da, kako dobro razabirem, te vještice terete iskazi ozbiljnih ljudi, neka Vaše gospodstvo ne kasni odrediti da se proces to čno prepiše i meni s autenti čnim potpisima pošalje da ga uz-mognem poslati u Be č preuzvišenom gospodinu grofu." - Koji to ozbiljni ljudi terete Neru? - upita Siniš a pro čitavši pismo. - Ne znam - posprdno će veliki župan - ali, kako vidite, go spodin podban je zabrinut. - Glavno je da vi imate mo ć odrediti neka se tri zatražene vještice što prije pošalju u Be č. Najbolje da pošaljete Baricu Cindek i Kraja či ćevu služavku Doricu. Ona je skrenula pa meću, pa neka je kraljica vidi. Ali sad bismo kontesu morali smjestiti gore u sobi nad tamnicom. Ovdje je ne smi jete duže

pustiti. Siniša je s grofom otpratio Neru gore. Bila je to prostrana soba debelih zidova i s malim prozorom, ali je bila suha i zrak je u njoj bio snošljiviji. Nera se jedva snašl a u tim prostorijama. Priviknuta na usku, mokru, zagušljivu tamnicu i pro stu slamu, smatrala je te gole zidine i jednostavan krevet pravim bogatstvom, a zrak joj se činio čistim i ugodnim. Teško je hodala jer ju je boljela noga. Siniša ju j e više nosio nego vodio i posjeo na klupu. - Neka vaša milost dade pozvati ranarnika - re če Siniša - da kontesi ispere rane. Onda upita Neru. - Ho ćete li što založiti? - Ne, ali me mori že ñ. Mladi ć podigne slamnja ču, izvu če bocu jakog vina i dade ga djevojci s rije čima: - To imam još od oca Smolea. A sad nam reci, Filipe , kako ste došli do kraljice? -Ne pitaj me! - Zar se dogodila kakva nesre ća? Govori! Filip im ispripovjedi što se zbilo u Be ču. Slušali su duboko potreseni, na licima im se odražavala bol zbog smrti mladoga grof a. - On se na to spremao! - re če Filip. -Ve ć je u Zagrebu od lu čio da će se baciti pod kralji činu ko čiju. Time je sa sebe htio oprati sumnju daje izdajica. -1 oprao ju je, ali odve ć strašno - uzdahne Nera. - Vi ste se, konteso, umorili - primijeti Siniša. - Treba vam počinka i sna. - Tko bi danas spavao?! - Onda barem ležite. - Ho ću, samo se bojim... Ako me opet stave na muke? - Tko bi se usudio raditi protiv kraljice? - Vaša milost neka odredi - okrene se Siniša veliko m žu panu - da Filip ostane tu. Filip je ostao na stubama, koje su vodile u stražar nicu, da čuva Neru, a Siniša i veliki župan izadoše na ulicu. Grad je ležao u dubokom snu. Crveno svjetlo pod Kam enitim vratima titralo je na vjetru stoje puhao kroz vrata. Veliki župan stane i prišapne Siniši: - Recite mi, prijatelju, kako ste mogli po činiti onako straš no djelo u svojoj mladosti? - U času uzbu ñenja! - Kako ste vi došli do Nerine majke? - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Nesretan slu čaj. Ali ne pitajte me dalje o tom. - Dakle, ne kanite bježati? - Ne. Bježao sam kad mije bilo 15 godina. Danas sam mu škarac i odgovarat ću za ono što sam po činio kao dje čak. - A zna li Nera da ste ubojica njezine majke? -Rekao sam joj. - A vi je zaista ljubite? - Neka me to vaša milost ne pita! - Čujte me, mladi ću! Iako ste po činili to nesretno djelo, ne mogu zatajiti da prema vama gajim iskrene osje ćaje. Mi smo muškarci, i ja znam što je ponos, ali bih vam s avjetovao da po ñete u svijet. To će za vas biti najbolje. Vi ste ionako u

očima svijeta mrtvi pa nitko ne će ni pitati za vas. - Hvala vašoj milosti na dobroti, ali ve ć vam rekoh: bježati neću. - Ludo je što vas toliko ispitujem. Vi i sami najbo lje znate što ćete u činiti. Žurim ku ći - re če veliki župan - čekaju me že na i grof Adam da čuju što se dogodilo. Veliki župan ode, a Siniša se vrati na Kamenita vra ta. Želio je da bude sam i da bude u blizini Nere. Bio je uvjeren da joj sada više ništa ne prijeti i mislio je samo na ono što je dož ivio ove no ći. Šetaju ći oko tornja, do čaravao je časove što ih je netom doživio. Još mu je uvijek u u šima titrao Nerin topli glas kojim mu je govorila, još j e uvijek vidio njezin pogled ispunjen odanoš ću, još je uvijek u svojoj duši osje ćao da se njezina ruka dotakla njegove glave. "Ona da mene - ljubi?! Siniša, ti si lud! To je sve san, preuzetni, bolesni san!" Premda je to sebi rekao ve ć po deseti put ipak je cijelim bi ćem osje ćao daje bliz Nerinu srcu. Taj osje ćaj tjerao ga oko tornja i omamljivao. Na kraju sjed ne ispred Kamenitih vrata i upre pogled u onaj prozor či ć s rešetkama iza kojeg je počivala ona. Njegove o či gledale su gore s nekim zanosom. Ovako je sjedio sve dok se nisu pojavili prvi traci proljetne zore. NOVA BORBA NEPRIJATELJA Salon grofice Čikulini pun je posjetitelja. Grofica sjedi u potpunoj crnini, nešto blijeda, sa žalosnim izražajem lica. Sa svih strana prima sažaljenje zbog tragi čne smrti koja je zadesila mladoga grofa. Gospode su došle u crnim ili tamnim odijelima i gov orile tiho i su ćutno. Grofica im je zahvaljivala nijemim naklonima. No žalosne posjetitelje još je više zanimala druga vijest: da je kraljica odredila neka se Nera Keglevi ć pošalje u Be č. Svi su jedva čekali da tkogod spomene njezino ime kako bi mogli g ovoriti o njoj. Tu im je želju ispunila grofica Terka. - Sve je to skrivila Nera - primijeti ona. - Zbog nje je izumrlo pleme grofova Čikulini - uzdisale su gospode. - Zar se zaista zbog nje bacio pred kralji činu ko čiju? - upita grof Erdodv. - Drugog uzroka nije imao - re če grofica Čikulini. - Pa kako je mogao pobje ći u Be č? S kim i kako? - To ne znam - re če žalosno grofica. - Otkako je pobjegao s kapetanom Sinišom, ništa o njemu nisam čula. - Čudnovato - primijeti grofica Terka. - Siniša se zbo g nje otrovao, mladi se grof zbog nje ubio; to je ipak vr lo neobi čno. Dosad nisam vjerovala u čarolije, ali sada po činjem vjerovati. Ona ipak nije čista. - To će se tek vidjeti iz istrage - umiješa se grof Vojkf fv. - Pazite, grofe, da ne budete tre ći koji će se ubiti zbog kon- tese - naruga se Terka grofu i ljubomorno ga pogled a. - Zbog nje nipošto - šapne grof Terki u uho - ljubi m samo vas. - Onda je ne branite - re če ona tiho. Uskoro se gosti oproste od grofice Čikulini. Ostala je samo Terka. 1 I., " 4 MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEF1CARUM - Što veliš na to, Terka? - Skerlec nije došao. - Da si prije sa mnom sklopila tako usko prijateljs tvo, od

mah bih ti bila rekla da te Skerlec nikad ne će oženiti. On je kukavica i slabi ć, dade se premamiti i svašta nabajati, ali je još uvijek zaljubljen u Neru. - Često mije govorio kao da će me uzeti. - Mijenja se kao žena. Ako kraljica oslobodi Neru, onda se uzalud nadaš. Ali reci mi kakvo su ti to pismo dana s donijeli iz Be ča. - Posljednje pismo mog pastorka. - Zbilja? A što piše? - To ti je cijela pripovijest. Moj pastorak obi čavao je govoriti u snu. Kad je ono Nera bila zatvorena pa su je Reme tinci htjeli spasiti, čula sam kako Franjo u snu nešto bunca. Zavla čila sam se u njegovu sobu i prisluškivala. Tako sam doz nala o če mu se radi te pozvala k sebi Salea i Dvojkovi ća i rekla im što će se dogoditi. Oni su u posljednji čas sprije čili lude mladi će da spase Neru i sakriju je u Slaveti ć. - Zašto si to u činila? - Zato što sam sebi utuvila u glavu da Skerlec mora biti moj. A sad mi Franjo u pismu spo čitava da sam ja kriva stoje svojim životom morao iskupiti svoje poštenje. Ali n eka to ni tko ne sazna, molim te. - Sto će sada biti s Nerom? - Bojim se da će je kraljica spasiti. - Bilo bi strašno da nam opet do ñe u društvo i oduzima ka valire. - Pisat ću u Be č grofici Auersperg. Ona bi mogla utjecati na one koji će tamo voditi istragu. U taj čas sluga najavi baruna Skerleca. Ušao je vrlo ozbil jna lica i rekao grofici Čikulini nekoliko rije či sažaljenja. Terka je izišla iz salona da ih ostavi nasamo. - Vidite, barune - re če grofica - sad sam ostala sama na svijetu, posve sama! - Ali prijatelji vas ne će napustiti. - Nemam mnogo nade. Vidite, vi ste mi bili najiskre niji prijatelj, a došli ste posljednji kad me je stigla ova žalosna vijest. . - Oprostite, spremao sam se na put. - Putujete? Kamo? -U Be č! - Zar vam je stiglo imenovanje? - Ne, ali ja sam glavni svjedok u stvari moje ro ñakinje i biv še vjerenice kontese Nere pa će me u Be ču preslušati. - Zaista? Vidite kako bismo lijepo mogli putovati z ajedno. -1 vi putujete? -Ve ć sam sve spremila, idem na grob svoga pastorka. - Bit ću sretan ako vam na putu mogu biti zaštitnik. - Hvala vam, barune, rado primam vašu ponudu. Kad je odmah nakon toga Skerlec otišao, potr čala je grofica u drugu sobu k Terki i kliknula: - Još nisu propale sve nade. Putujemo zajedno u Be č, barun i ja. - Ako sada ne upotrijebiš sva sredstva, onda nisi ž ena. Ako Neru ne spale, onda bar ne smije dobiti nikakvu zad ovoljštinu. Ne smije se vratiti u društvo... Od časa kad je Vojkffv čuo da bi Nera mogla biti slobodna odmah se prema meni ohl adio. Ona kao daje na svijetu zato da meni oduzima ljubav nike. - Odmah ću se spremiti za put, a ti se pouzdaj u moju di plomaciju. Terka ostavi groficu koja se odmah po čela spremati za put.

Sudac Kraja či ć hodao je gore-dolje po sobi i cupkao svoju šiljast u bradu. Sale i Dvojkovi ć sjede uz mali stoli ć i gledaju u suca. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Sad nema druge - re če Dvojkovi ć. - Kraljici se ne može nitko oprijeti, vještice moramo poslati u Be č. - Ali kako je vladarka mogla posumnjati u naš sud? - o- glasi se Kraja či č i sklopi ruke od čuda i ogor čenja. - Ovako pra vednog sudišta nema u cijeloj carevini. Mi se to čnije držimo zakona nego itko drugi. Naš je sud uzor, a kraljica ipak sumnja. - Netko nas je morao optužiti. - Samo tko? Da ga mogu prona ći, nikad više nikoga ne bi tužakao - zaprijeti Sale. - Kraljica ipak ne će poniziti sud i zakone. Mi smo se u svemu držali zakona - re če Kraja či ć. - Kraljica valjda ne će posramiti zakon? - A sje ćate li se one zgode u Križevcima? Nije li kraljica dokinula osudu suda križeva čkoj vještici Herucini? - podsjeti Sale. - Istina je, ali ja to ne bih mogao preživjeti - pr imijeti Kraja či ć i sjedne. - Ovako opasnu vješticu da vladarka pomi luje? Ne, to ne smije biti, to ne može biti - stane vikati Kra ja či ć, a lice mu poblijedi. - A Barica Cindek? Nije li i ona pogibeljna vještic a - pri hvati Sale. - Ako ve ć pomiluje groficu, neka barem ne zaštiti one druge! - Ne, nijedna ne smije biti pomilovana. Onda nema v iše za kona, nema više suda! - Jedan od nas mora u Be č da ondje pripremi suce koji će voditi istragu. - Ja ću po ći - ponudi se Dvojkovi ć. - Imam ondje mo ćnih prijatelja. - Onda vas molim da po ñete odmah. Ako ho ćete, možete se odmah i vjen čati i povesti sa sobom Sandu. - To ne bi bilo pametno - re če Dvojkovi ć. - Ja sam vas, do duše, uvijek silio na vjen čanje, ali kad ste vi mogli svatove od- gañati dosad, možemo još malo pri čekati. Sad su na kocki naš ugled, naše poštenje i naša čast. - Istina je - tiho će sudac i obriše znojno čelo. - A tek naša sigurnost? - primijeti Dvojkovi ć. - Jednog da na u pola no ći spustit će se vještice u moju ku ću, ubiti me i orobiti. Drugu no ć do ći će k vama - okrene se odvjetnik Kra- ja či ću. - Kad usnete, okružit će vašu postelju i svezati vas. - Prestanite! - upadne mu u rije č Kraja či ć, a lice mu pro- blijedi kao u mrtvaca. Na Kraja či ćevu čelu pojavile se krupne kaplje znoja. Jedva je podig ao ruku da ih obriše, tako se uko čio od užasa. - Samo bi nas jedno moglo spasiti - nastavi odvjetn ik. - Što? - uzbu ñeno upita Kraja či ć. - Ako u Be č pošaljete samo one svjedoke koji su govorili protiv Nere i drugih vještica. - Pa to je lako. Recite kako da to u činimo? Sudac je bez daha čekao odgovor. - Trebalo bi pou čiti svjedoke. Mi, o čito, imamo neprijatelja

koji nas ho će skinuti s naših mjesta. Oni će sigurno htjeti pot kupiti naše svjedoke da nas osramote. Mi bismo ih m orali pot platiti, tako da ih nitko ne može preoteti. To je, doduše, malo ružno, ali što da drugo u činimo kad smo dospjeli ve ć dotle da zakon moramo čuvati potkupljenim svjedocima? - U zaštitu zakona treba u činiti sve - re če sudac ozbiljno. Sale i Dvojkovi ć zna čajno se pogledaju. O čito se nisu na dali da će Kraja či ć tako brzo privoljeti. - A odakle nam novac? - Neka dade op ćina - odvrati sudac. - Onda, imetak Barice Cindek je zaplijenjen. Uzmite koliko treba. Sale i Dvojkovi ć odmah se oproste da sve u čine kako treba. Na ulici Dvojkovi ć šapne notaru: - Držali smo ga poštenijim nego što jest. - On misli da ćeš oženiti njegovu Sandu makar ga skinuli sa sudstva. J ¦”&. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Glupan! Ali to se ne će dogoditi. Ja mislim da će kraljica pomilovati Neru i ništa više. -Ako je i pomiluje, naš džep još uvijek nije ugrože n. U BEČKOM DVORU Veliki župan uredio je sve, tako da je transport vj eštica ve ć za tri dana bio spreman za put. Čitav Gri č sakupio se ispred tornja radoznao da vidi vještice koje će putovati u Be č kraljici. Veliki župan, kojemu je podban dao svu vlast da ure di stvar, dopustio je gumbaru Adamu da se oprosti sa svojom Ba-ricom. Donio joj j e čisto pristojno odijelo, i Barica se sve čano odjenula. Samo su joj prsti, ranjeni od pal čenica, bili svezani. Dorici tako ñer odjenuše bolje odijelo, a Neri je grofica Ivka p oslala haljine, ogrta če i šešire od tkanine. Vrata tornja se otvore i sve tri žene iza ñu u pratnji stražara. Sudac nije bio prisutan. On je toga dana od uzbu ñenja obolio i legao u postelju. Svjetina koja je stajala duž Kamenite ulice šutjela je. Na svim l icima odražavao se bijes i prezir prema vješticama. Bili bi ih najradije kamenovali, ali ljudi su šutje li jer je kraljica željela da joj dovedu vještice. Pokorili su se kralji činoj želji. Vještice posjedaše u kola sa stražarima, dok su svjedoci sjeli u posebna kola . Meñu ovima su bili Andrija Pal či ć, Mikica i Žajler. Uz Neru je, na naro čitu želju velikog župana, sjeo Filip. Sve su o či bile uperene u nju. Bila je mirna i gledala preda se. Ispod crne kape virili su njezini pepeljasti pramenovi. Sa prozora pala ča provirivale su naprašene glave velikašica koje ni su mogle odoljeti znatiželji. Čitav transport mirno je prošao ulicama. Nitko od sv jetine nije progovorio rije či, a ipak su svima na ustima lebdjele pogrde i želj a da ih taj tren sprovedu na loma če. .i... - Dolaze zagreba čke vještice! Te su rije ču u Be ču išle od usta do usta.

Pred zidinama be čkog dvora sakupio se toliki svijet da su stražari j edva mogli da ga zadrže u redu. Sve se guralo naprijed da bude što bliže velikim vratima na kojima će se na ulazu u dvor vidjeti te čuvene zagreba čke vještice. Pri čale se o njima čitave legende i pripovijesti. Govorilo se da imaju strašna usta i velike zube, da im je pogled ñavolski i da se hodaju ći ne doti ču zemlje. Kad god je ulicom projurila kakva ko čija, svijet se uskomešao. Sve se guralo da vidi tko se to vozi i nisu li to vještice. Pro čulo se da će ih dovesti u dvor u kočijama da ne poplaše svijet. Ali radoznalo ih mnoštvo nije vidjelo jer su one ve ć davno prije kroz pokrajni ulaz dopra ćene u dvor gdje su u jednoj maloj dvorani čekale da ih primi carica.3 U predsoblju smjeste Neru, Baricu Cindek i Doricu. Nerino je lice blijedo, ali mirno. Odjenula se u cr no odijelo od obi čne tkanine, posve jednostavno i bez ikakva nakita. Njezina bujn a pepeljasta kosa napadno se isticala na crnoj odje ći. Blijedo lice, na kojem su velike crne o či bile zasjenjene kolobarima, odavalo je tragove patnji št o ih je proživjela. Ruke je složila u krilo i sjedila poput kamena. Barica Cindek nešto je omršavila, a njezino rujno l ice izgubilo svježinu. Samo je Dorica neprestano trzala glavom, ogledavala se l ijevo i desno. Njezine grozni čave o či neprestano su nešto tražile. Kad god bi tko otvor io vrata i začuli se kakvi glasovi, stala je drhtati od straha i povukla se u kut. 3 Primitak zagreba čkih vještica na dvoru Marije Terezije opisao je Jos ip Peharnik. Dokument o tome sa čuvan je u be čkom arhivu. i. *- i MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALIEUS MALEFICARUM S druge strane predsoblja sjedili su gradski notar Sale, odvjetnik Dvojkovi č, Mikica Smernjak, dva stražara i Josip Peharnik koji je nad njima imao glavni nadzor. Tko god bi od dvora slu čajno otvorio vrata tog predsoblja, stao je i začuñeno zurio u tu malu četu, a onda se opet povukao. Na vratima se pojavi grof Karlo Batthyany, nešto pr ogovori s Dvojkovi čem i opet iza ñe. Dvojkovi ć pri ñe Neri i njezinim drugaricama. - Pazite! Ni jedna ne smije ništa govoriti ni koga tužiti. Kraljica ne trpi da joj se tuži. Osobito vi, konteso, treba da pokažete smjernost i krotkost jer ćete ina če izgubiti kralji činu milost. Nera nije odgovorila, nijemo je gledala preda se. Svaki bi čas netko otvarao vrata i zirnuo u sobu. Sad muško, sad žensko, i radoznali bi pogledi promatrali vještice. Čitav se dvor str čao u čudu da vidi strašne stvorove koji mogu praviti tu ču, za čarati ljude i marvu. Oni koji su ih vidjeli priop ćili bi to drugima, i tako se na vratima predvorja o bredalo sve što je bilo na dvoru. Nera nikoga nije pogledala. Doric a se stisla k Barici koja je potpuno mirno čekala svoju sudbinu. Najednom Nera opazi da je lakaj rastvorio oba krila desnih vrata i stao postrance s po čitanjem koje ne pripada obi čnom dvoraninu. Na vrata u ñu dva muškarca, obojica umotana do brade u modre og rta če da bi sakrili svoja odijela. Znatiželjno su prišli bliže i gledali djevojke. Prv i - visok, jak, obrijana zdrava svježa lica, činilo se da ima nešto više od četrdeset godina. Velike o či pod tamnim debelim obrvama i snažne ispucale usne p okazivale su lakomislenost. Bujna vla-sulja spuštala se oko širokog lica u gust im uvojcima. Drugi je bio mlad, jedva nešto više od dvadeset god ina. Srednjeg stasa, vitak, vrlo tamne puti, s visokim čelom koje je obrubila glatka vlasulja, sa strane uvijena u nekoliko dugo-

ljastih uvojaka. Tanke tamne obrve uspinjale se kos o od nosa prema sljepoo čicama. Oštar nos i snažne usne odavale su odlu čnost. Crte lica, mrke i zamišljene, nisu izražavale ljepotu, ali to više od lu čnost i dobrotu. - Stoje to? Ova tre ća je ljepotica - šapne stariji mladi ću. - Tiše, kontesa sigurno govori francuski - odgo vori mladi ć. - Da s njom po čnemo razgovor? - Što će na to kraljica? - Valjda se ne bojiš ljubomore njezinog veli čanstva? Mladi ć se obazre, zovne lakaja i nešto mu šapne - a onda se oba gospodina udalje. Lakaj pristupi Neri i uput i je da po ñe za gospodom. Slijepo, ne pitaju ći, slijedila je nepoznate muškarce. Našla se u malo m kabinetu. Oba su gospodina, još uvijek umotana u pl ašteve, stajali pokraj kamina i nijemo upirali u nju znatiželjne poglede. Starije mu se lice čudno smiješilo, a mladi ćev je obraz izražavao da Nera pobu ñuje njegovo zanimanje. Tada je poluglasno oslovi: - Vi ste kontesa Keglevi ć? - Jesam, vaša milosti. - Optužuju vas da ste vještica. -Vještica nema! Mladi ćeve se o či rašire i nekoliko sekunda upilje u lijepo blijedo kontesino lice. On nastavi: - Ali zakon ih priznaje i kažnjava. - Taj su zakon stvorili ljudi u doba neprosvijetlje nosti. Stariji se gospodin lecne, a mladi ć se približi djevojci i za čuñeno joj re če: - Odvažno izražavate svoje misli, konteso. Nije čudo što su vas stavili pred sud. - Oprostite, zvali su me ovamo pred svijetlo lice k raljice da se opravdam - a naredili su mi da šutim. Ne znam, g ospodi- MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM 111 ne, tko ste, ali govorim onako kako bih govorila i njezinom veli čanstvu da me pita. Moj život ionako nema više druge svrhe nego d a kažem istinu i da za nju umrem. Mladi ć je opet stupio korak bliže. Njegove mrke o či sve su više oživljavale. Kao da ga neka nevidljiva sila vu če sve bliže k Neri. - Nije potrebno da znate tko sam, ali bih želio čuti sve što vas tišti. Recite mi čistu istinu, možda ću vam pomo ći kod nje zinog veli čanstva. - Hvala, vaša milosti. Dopustite da kažem sve, maka r me i osudili. Moj zlo čin je u tom što ne vjerujem u vještice. Time je zapo čeo moj križni put. Rekla sam svima da ne vjerujem u vještice koje prave oblake, tu ču, dižu vihore i sa ñavolom progone pravedne i poštene ljude. Zbog tog uvjerenj a padoh u nemilost suca Kraja či ća. To je moj prvi zlo čin. Drugi moj zlo čin bijaše što sam sakrila Jelenu Kušenku. Njezinu v lastitu majku na mukama su prisilili da je optuži zbog vješ ti čenja. Tu sam djevojku sakrila od suda jer sam uvjerena da nije bila vještica. To su zlo čini koje sam po činila. Sve ostale zlo čine nametnuli su mi kod suda. Optužili su me da sam ubijala djecu, da sam se podala vragu, da sam kapetanica pa kla. Jednom sam bila u takvom "paklu". Na svoje sam o či vidjela Lucifera, ali su to bili živi ljudi! Tko su, ne znam, jer se skrivaju u tajnim skrovištima i mam e onamo lude, neuke djevojke

i žene za svoju grešnu zabavu. Okrivljuju me da sam po činila zlodjela s ostalim vješticama. Ako su vještice tako mo ćne da mogu praviti tu ču, zašto bi onda krale i ubijale? One do tu ñeg novca mogu do ći nadnaravnom mo ći. Samo obi čni ljudi mogu ubijati i krasti da do ñu do tu ñeg novca. Ali sud ne istražuje tko su razbojnici koji robe i ubijaju, je li istina što svjedoci govo re iz osvete, nego pale žene na loma čama ni krive ni dužne. Ali ako tobožnja vještica im a novaca i može platiti otkupninu, tada se pobožna srca gospode od pravde ne zgražaju i ne nalaze uzro ka da ih zatvore. Dok u njihove džepove padaju cekini, nesretnica se ne mor a bojati da će izgorjeti na loma či!... Kad je njezino veli čanstvo svojim predobrim srcem odredilo da se istrag a povede ovdje, pred njezinim licem, po-slaše gospoda od sud a samo svjedoke koji će nas optužiti. Ima i drugih svjedoka koji će dokazati da nijedna od nas nije kriva za ono zbog čega ho će da nas osude na loma ču. Oni su došli kriomice i mi, nesretne optužene, molimo da se saslušaju i ti svjedoci. Ako se onda dokaže da smo krive, neka nas stigne zaslužena kazna: neka nas žive bace na goru ću loma ču! Stariji gospodin nije toliko slušao koliko promatra o strojno Nerino tijelo. Ni čim nije pokazao da ga zanimaju njezine rije či. Naprotiv, mladi ćeve sivomodre oči upile se u Neru. Lice mu se rumenjelo, a u njegov u se pogledu zrcalilo duboko divljenje. - Konteso, vi zborite kao umni prokušani odvjetnik - kao mladi mudrac! - Rekla sam ono što mislim. - Pametno mislite - vrlo pametno i hvala vam! - Na čemu zahvaljujete, vaša milosti? - za čuñeno i smete no će Nera. - Što ste mi razotkrili prostu trgovinu kojom obeš čašćujemo zakone. Postoje li vještice ili ne - svejedno je - vi to niste. - Nisu ni one koje su došle sa mnom ni one koje su spalili. Sve su samo nedužne žrtve zablude. -1 u Francuskoj i Njema čkoj progone žene okrivljene zbog čarolija - re če on. - Zar to opravdava zabludu? Naprotiv, zlo je to ve će i sra motnije što mu služi više ljudi i više država. Htjela je nastaviti, ali se suzdrži. On je sivomodre o či tako čvrsto i s toliko iznena ñenja upi-ljio u nju i približavao joj se tako čudno da se nije usudila nastaviti. Obuzela je smutn ja. Kome to govori, tko je taj mladi ć MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM što zuri u nju kao u neko čudovište, je li dobro što mu govori? On se zaustavi sasvim blizu nje, pa će poluglasno: - Ljudi vele da vi umijete čarati? - Da to umijem - upadne kontesa ne mogavši prešutje ti - davno bih bila pozvala sve ñavolske mo ći da se oslobodim svojih progonitelja. Oni su zarobili pamet, zdravu pamet pri- kovali na križ gluposti. - Sad razumijem zašto su vas proglasili vješticom. Vaša mudrost su vaše čarolije kojima se ne možeš oteti. Kad stupite pred njezino veli čanstvo, ne recite sve ono što ste rekli meni. Ja ću to sam priop ćiti kraljici. Pouzdajte se u mene, konteso! Njegove su rije či zvu čile tako toplo, a njegov je pogled svjedo čio da govori iskreno. On hitro dade znak lakaju stoje stajao pokraj ulaza , pokloni se kontesi, kao što bi se poklonio kakvoj dvorskoj dami, i otprati je d o vrata. Kad je izašla, oba muškarca skinu plašteve ispod ko jih zablista bogato odijelo i zlatom okovane sablje. - Dakle, što veliš - upita mladi ć starijega.

- Ona je uistinu vještica. - Kako to? - Za čarala je i tvoje, ženama vazda zatvoreno srce, Josi pe. - Koliko uma u toj glavici! Koliko ljepote uma! - Meni se više svi ña glavica nego pamet - re če stariji. - Svakako zagovaraj kontesu kod njezinog veli čanstva, ali joj nikako ne odaj ovu pustolovinu. Barem ne kazuj da s am ja u njoj sudjelovao. Odviše je lijepa, a da mi kraljica to ne bi spo čitnula. - Opet se rugaš, o če. Da te kraljica ne voli, ne bi bila lju bomorna. - Šalim se, ali uza sve to obe ćao si mi diskreciju. Na vratima se pojavi gospodin u crnom baršunu sa zl atnim vrpcama i pozla ćenom palicom. Duboko se nakloni mladi ću i re če: - Njezino veli čanstvo moli da bije vaša visost pratila. - Šteta što će kontesa saznati s kim je govorila - šapne mladi ć ocu - sigurno će sebi predbacivati stoje govorila tako iskreno. Ali - moram i ći! Mladi ć iza ñe. Onaj u crnom baršunu pogleda starijeg koji je os tao sjediti u naslonja ču. - Tebe kraljica ne zove, slavni prin če Franjo Lotarinški?! - Sigurno su joj rekli daje kontesa lijepa. To je s udbina prin ca Lotarinškog kad je muž Marije Terezije - nasmije se on. - Ali kad sam odabrao to zvanje, ne mogu nikamo iz to g kaveza. Ništa zato. Vidio sam vještice, osobito onu grofovs kog roda. - Pa kakav je dojam ostavila na tebe? - Da sam ja austrijski kralj, ona bi bila moja Mada me Pom- padour. Ovako sam samo muž kraljice koja vlada i ne mogu imati ni svoje volje, a kamoli svoje Pompadurke. - Pompadurka ne bi dopustila svom kralju da ima tol iko lju bavnica kao ti. - Šuti, tapete imaju uši... U sobu gdje je Nera čekala sa svojim optuženim drugarica-raa ude dvorani n i pozove ih da ga slijede. Peharnik povede povjerene mu vještice u veliku dvoranu s modrim tapetama i tamnim poku ćstvom. U grupi su stajali dvorani, nekoliko starije gospode i starijih dama. I žene i muškarci iznena ñeno su gledali žene što su stale pokraj Peharnika. Dorica je drhtala. B arica je smeteno gužvala prega ču, a Nera mirno i ponosno gledala preda se. - Što? To su te vještice? - usklikne u čudu jedna dama. - Da, vaša preuzvišenosti - odvrati grof Batthyany. - Vi se šalite, to su posve obi čne žene. Ho ću da ih vidim izbliza. Bečanka pode nekoliko koraka prema Neri. Za njom se pr imaknu i ostale dame. Neke su kroz stakalca zurile u "vješti- i MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM ce", a druge su ih hvatale za ruku. Dorica je brizn ula u pla č. Gospode se stale smijati. - To su isto takve žene kao i mi. - Štaviše, vrlo lijepe i mlade - čudila se druga. - Kakve su to vještice kad nemaju dugih zuba i veli kih noseva? Gospodin u crnom baršunu najavi: - Njezino veli čanstvo kraljica.

Gospoda i dame ostave "vještice" i hitro se poredaj u u dvored. Neru je nešto stislo u srcu. Ona koja sada ulazi im a u svojoj ruci svu njezinu sudbinu. I strah, i po čitanje, i divljenje smeli su njezinu odvažnost. Kraljica u ñe. Kontesa obuhvati pogledom njezinu visoku snažnu pojavu. Krinolina je visoko, ugojeno tijelo činila još impozantnijim, snažnijim. Ugojeni struk ipak je zadržao gipkost. Svježe lice, unato č podbratku, još nije izgubilo tragove ljepote. Napraše-na kosa, po češljana unatrag, otkrivala je visoko čelo ispod kojeg su gledale oštre i pronicave o či. Bjeloputno lice, nešto odviše rumeno, nije ulijevalo pouzdanja. Izražavalo je suv iše samovolje i hladno će. Ali kad se Nera zagledala u čelo što je odavalo mudrost, ponovno joj se vratila nada. Dostojanstvenim korakom pode kraljica do naslonja ča i sjedne. Iza nje je stajao kancelar Kaunitz. Njegovo plosnato lice sa šiljasti m dugim nosom pokazivalo je da mu je dosadno. Kraljici slijeva stao je njezin osobni lije čnik i savjetnik Van Swieten. Na njemu se moglo zapaziti mnogo više pozornosti. - A gdje je mladi car? - upita kraljica. Pojavi se mladi ć sivomodrih o čiju. Nera protrne. Onaj s kojim je prije pola sata razgo varala bio je car Josip. U isti mah osjeti strepnju i radost. Opazila je kako je njegov pogled upravljen k njoj i kao da je bodri i hrabri. Onda se mladi ć sagne prema kraljici i nešto tiho re če. - Gdje su vještice? - upita kraljica kancelara. Kaunitz dade znak da djevojke pristupe bliže. -Vidim samo tri mlade žene - za čudi se kraljica. - Veli čanstvo, ove su žene optužene zbog čarolija - najavi grof Batthyany. Kraljica zapovjedi da stupe još bliže pa ih redom p romotri. - Ja sam vještice zamišljala druk čije - šapne kraljica sinu. - Što veliš, Josipe? - Ne vjerujem da bi te djevojke mogle po činiti tako strašna nedjela i prodati svoju dušu ñavlu. Ova u sredini, to je unuka grofice Ratkav - doda car. -A, da! Gotovo sam zaboravila. Grofica mije za ratn ih neprilika pomogla novcem - tiho će kraljica. - Rado bih joj se odužila, samo ako nje zina unuka nije kriva. Ne izgleda skromno ni krotko, a to je zlo! Kraljica se obrati Neri: - Vi ste unuka grofice Ratkav? - Jesam, veli čanstvo. - Čini se da ste ipak nešto sagriješili kad su vas opt užili zbog gadnih zlo činstava. - Molim vaše veli čanstvo da moje grijehe ispita sud koji će služiti samo istini. Kraljica pogleda Neru nešto oštrije: -Vi optužujete svoje suce? - Molim vaše veli čanstvo neka se uvjeri imam li pravo da se tužim. Ako mi istina i pravda dokažu krivnju, on da molim da me sude na loma ču. Svi pogledi upravili se kraljici. Ovako se u njezin oj prisutnosti nisu usudili govoriti ni kralji čini najbolji prijatelji. Svatko je bio uvjeren da će vladarica, koja nije trpjela protuslovlja ni od muš karaca, a kamoli od žena, Neru ukoriti i otpustiti u nemilosti. -Veli čanstvo, vidim da biste željeli odgovoriti: ovako mo že MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM govoriti samo nevina duša! I ja se slažem s vama! - prišapne car Josip svojoj majci. - Da, to sam doista u ovom času mislila, premda se kontesa

izražava odviše mudro. Žene obi čno nisu tako pametne, a to izaziva neku sumnju. Car se sagne posve blizu svojoj majci: - Nije li najumniji vladar Europe njezino veli čanstvo kra ljica, moja uzvišena majka? Vladarka se nije nasmiješila ni odgovorila. Smatral a je da njezin sin govori ono u stoje i sama uvjerena, ali joj je to priznanje go dilo. I kao uvijek kad bi joj tko rekao što sli čno, njezino raspoloženje pretvori se u veselost. - Da vidimo što kažu one druge dvije - re če kraljica. - Se ljanke su, pa bismo se mogli i pozabaviti: Obrati s e Dorici. - Ti si udata? Tumač ponovi Dorici kralji čino pitanje na što ona brižne u takav pla č da nije mogla ništa odgovoriti. Bacila se pred kralji čine noge i plakala tako silno daje nisu mogli umiriti. - Pustite je - zapovjedi kraljica kad je htjedoše o dstraniti. - Neka se ispla če. Onda se obrati Barici: - Ti si optužena da vra čaš? Kako je i njoj tuma č obrazložio pitanje, Barica će: - Vaše veli čanstvo, imam siromašnu pekaru i umijem pe ći dobar kruh, što mogu posvjedo čiti svi velikaši jer ga kupuju kod mene. Dvojkovi ć mahne Barici da šuti, ali se ona nije dala smesti. - Uz moj du ćan ima pekaru i Andrija Pal či ć - nastavi ona neustrašivo - koji me je optužio da moj kruh kupuju zato što sam se podala vragu. Tumač rastuma či kraljici stoje pripovijedala Barica. Vladarka se nasmije i nastavi: - To je sve zbog čega te tuže? - Još me optužuju da vra čam jer sam mnogim ljudima izlije čila groznicu. Jednom sam travama izlije čila i kontesu. Da su to znali kod suda, ve ć bih davno bila spaljena. Ali, ovdje, pred vašim veli čanstvom, usudim se re ći sve što mi je na duši. - Čini se da su i seljanke iz Hrvatske odvažne - zaklj uči kra ljica. Onda ustane i re če Van Swietenu: - Tu stvar povjeravam vama. Znam da ćete je ispitati u du hu prave istine. Van Svvieten se pokloni. Kraljica ostavi dvoranu u pratnji svog sina. Grofica Auersperg našla se uz Kaunitza i šapne mu: - Gospodine kancelaru, ako pomilujete kontesu, imat ćete u Hrvatskoj revoluciju protiv velikaša. Narod je uv jeren daje ona vještica i traži da se smakne. Mislim da vam po buna puka ne bi bila odviše poželjna. - Zaista ne bi. Vanjska politika opet se nešto zamr šuje, ne mamo vremena za doma će neprilike. ISTRAGA NA CARSKOM DVORU U kraljevskom dvoru sve je utihnulo. Tama ispunjava duge hodnike i stubišta. U jednoj sobi lijevog krila dvora gori mala svjetil jka prikrivena zaslonom. Dvije žene prisluškuju na vratima. Katkad nešto šap nu, a onda opet prisluškuju. U klju čanici zaštropo će klju č. Gospo ñe se trgnu. U sobu bane visok muškarac s klobukom na glavi, omotan u plašt. Načas se zagledao u gospo ñe, kao daje iznena ñen. - To je moja prijateljica grofica Čikulini. Ne boj se, Geza -šapne grofica Auersperg. Mladi ć baci klobuk i plašt. Pred gospo ñama stajaše čovjek MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

visok, jak, s bijelom vlasuljom na glavi, u odori d vorskog lakaja. - Jesi li kod "Crnog orla" našao Gri čane? - Jesam. Jedan je od njih mlad, visok čovjek i čini se da je posve obi čan gra ñanin. Zovu ga Adam. - To je gumbar Adam - šapne grofica Čikulini. - Drugi je fratar. Izgleda mlad, ali je ve ć sijed. - Sigurno otac Smole. - Tre ći ima ljubi častu halju, crni klobuk i povezano oko. Kao neki inkvizitor. Kr čmar je rekao da su sva trojica iz Zagreba. - Dobro si ih upamtio Geza? - upita grofica Auerspe rg. - Pouzdajte se u mene, vaša milosti. - Sada možeš oti ći - re če grofica Auersperg lakaju. Ali se on ne makne. Grofica ga pogleda i nasmije mu se. Mahne glavom i pokaže mu mala vrata iza leda grofice Čikulini. Geza je slijedio taj znak. - Mladi ć je drzak - šapne grofica Čikulini. - Ali gotovo tako stasit kao što bijaše Siniša - zn ačajno će grofica. - Pouzdan? - Bezuvjetno. Budi posve mirna. A što će u istrazi govoriti barun Skerlec? - Ono stoje rekao prvi put. Rekoh mu: ako pore če ono što je izjavio u Zagrebu, držat će ga nestalnim čovjekom, a to bi moglo škoditi njegovoj karijeri. - Kakav je bio na putu u Be č? - Vrlo nježan. Ali me još nije zaprosio. - To ne shva ćam. - Uvjerena sam da još misli na Neru. Ako je oslobod e kriv nje, oženit će se s njome. - Ne će je vjen čati. Bit će posve onako kako mi ho ćemo. - Da kraljica istragu nije povjerila Van Swietenu, vjerovala bih, ali ovako... - Nitko drugi nije to skrivio nego car Josip. Ali n e gubi sr čanosti. Poznam sve putove do Nerine osude. Po ñi mirno spavati. Grofica Auersperg pruži svojoj prijateljici ruku i oprosti se pa iza ñe kroz ista vrata kroz koja je otišao mladi lakaj. Kad je grofi ca ušla u svoju sobu, Geza je sjedio na divanu i pušio smotku. - Zadimit ćeš mi spava ću sobu - ukori ga grofica. - Zašto vas tako dugo nema? - Tvoja drzovitost prelazi sve granice. Ali neka ti bude opro šteno. Sutra ćeš izvesti vrlo važnu stvar. Budeš li pametan, do bit ćeš veliku nagradu. - Danas sam kod "Crnog orla" potrošio cijelu kesu. - Evo ti novaca. Mladi ć uzme doba čenu kesicu zlatnika. - Zadjenuo mi se šal o naušnicu - re če grofica tobože ljuta. - Odriješi mi ga Geza, ali pazi da ne razdereš čipku. - Odmah, vaša milosti - odvrati Geza i spremno ugas i smotku... Drugi je dan Van Svvieten prebirao po spisima. Čitao je, razmišljao, odmahivao glavom, kao da se snebiva, i opet čitao. Prodoše sati. Lije čnik pozvoni. U sobu ude Geza. - Gdje je moj sluga John? - za čuñeno upita Van Svvieten ugledavši Gezu. - Naglo mu je pozlilo pa me zamolio da ga danas pri jepod ne zamijenim. -A mene niste znali pozvati kad mu je pozlilo? - up ita lije čnik i oštro pogleda Gezu. - Nije htio smetati vašoj milosti pa je otišao da l egne. Iz kancelarije su mu zvali lije čnika. - Jesu li prispjeli neki ljudi iz Hrvatske?

- MARIJA JURIC ZAGORKA M A L L E U S M A L E F I C A R U M - Jesu, vaša milosti, čekaju u predsoblju. - Dobro. Pozovi državnog odvjetnika Dvojkovi ća. U sobu ude Dvojkovi ć. Sjede ći u naslonja ču, Van Svvieten upiljio o či u došljaka. Dvojkovi ć se nije smeo. Otvoreno je gledao u lije čnikove male o či što su poput dviju uhoda zurile iz njegova lica. -Vi ste, dakle, taj čuveni državni odvjetnik koji brani Hrvatsku od vješ tica? - upita lije čnik. - Na službu - odvrati Dvojkovi ć mirno. - Ja sam se držao zakona. - Jesu li svi svjedoci ovdje? I vaši i svjedoci opt uženih? - Jest, svi su ovdje. - Recite mi tko je taj oštroumni policijski glavar Sale? Je li taj ovdje? -Da, i on je ovdje. - Nije li se možda potrudio i sudac Kraja či ć? - On se razbolio pa nije mogao do ći. - Sigurno su ga za čarale vještice. To je lako mogu će. Vje štice su zlobne. Lije čnik je sve to rekao tako hladno i mirno da Dvojkovi ć nije pravo znao ruga li se ili ne. - Molim, pošaljite mi redom sve svjedoke. Naravno, svje doci vaše optužbe imaju prednost. Dvojkovi ć se pokloni i iza ñe u predsoblje. Tu su u jednom kutu sjedili Mikica Smernjak, zvonar Žajler, Andrija Pal či ć i njegova žena i stari Miško, kmet grofice Ratkav. Dvojkovi ć odredi kojim će redom svjedoci polaziti u Van Swietenovu sobu. U drugom kutu stisle su se optužen e Barica Cindek i Dorica. Nera je sjedila mirna i puna nade. Vrijeme se vuklo polagano. Satovi su prolazili dok su svjedoci izlazili iz Van Svvietenove sobe zažareni od umora kao da su bili n a teškoj lije čni čkoj pretrazi. Dvojkovi ć je sjedio kraj prozora i zamišljeno gledao na ulicu. Kako se koji svjedok vratio, on bi ga pozvao k sebi i s njim šaptao. Barica Cindek šapne Neri: - Što je to da nema naših? - Ne znam. Valjda im Dvojkovi ć nije sprije čio pristup na is tragu? Geza je sjedio dolje kod malih vrata koja su vodila iz lije čnikova stana na ulicu. Vratara je odstranio lukavom izlikom, pa je on vršio njegovu službu. Iz uskog hodnika, koji je spajao činovni čke zgrade dvora sa stanom Van Svvietena, iza ñe žena odjevena u selja čku nošnju. - Izvolite samo gore - šapne joj on. - Odvest ću vas na dru ga vrata k lije čniku. Uto netko pozvoni na malim vratima. - Stanite malo iza vrata - re če Geza - da vas došljak ne vi di. Ona se povu če, a Geza otvori vrata. Vani stajahu gumbar Adam, otac Smole, grof Orši ć i zagreba čki krvnik s povezanim okom. Bio je to Siniša koji se još krio u tom odije lu. - Što želite? - upita Geza. - Pozvani smo njegovoj milosti Van Swietenu - odvra ti grof Orši ć. - Njegova milost poru čuje da se ne morate truditi k njemu jer je ve ć sve ure ñeno. Istraga je dovršena u prilog kontese. Geza htjede zatvoriti vrata, ali ih zadrže jaka Sin išina ramena. - Mi želimo bezuvjetno po ći k njemu - zagrmi on.

- To ne može biti, sad ne prima. Mladi lakaj htjede ponovno zatvoriti vrata, ali ih Siniša od-rine i stane na prag. Opazi da se ondje naslonila neka žena odjeven a kao hrvatska seljakinja. To ga iznenadi, zato joj se primakne i pogleda je u li ce. Ona se povu če u kut, ali prekasno. Siniša ju je ve ć uo čio. Upita lakaja: MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - I ova žena pripada k nama, vidim po odijelu. Zašt o si pustio nju, a nas ne puštaš? - Nikome nisam dužan odgovoriti, nego svom gospodar u. Iza ñite jer će biti zla. - Pazi da ne požališ svoju prijetnju - zagrmi Siniš a na la- kaja i pogleda ga prijete ći. Geza se bez rije či okrene, otvori vrata i vikne u hodnik. Izadoše mo mci i lakaj im naredi da dovedu dvorsku stražu, jer netko ho će provaliti u dvor. Siniša je znao što to zna či. Sam se povu če, a za njim se zatvore vrata. - Da je istraga dovršena u prilog Neri? - upita Orš i ć. - Možda, ali zašto nas je Van Swieten zvao? - re če Smole. - Iza vrata sam vidio groficu Čikulini u odijelu seljakinje. Tu se nešto kuha - priop ći Siniša. - Grofica Čikulini u odijelu hrvatske seljakinje? To ima ne što da zna či. - Čekajte, evo jednog lakaja. Poznajem ga iz doba kad sam bio u gardi. Siniša pri ñe muškarcu koji je upravo izlazio iz velikog dvoriš ta. - Molim vas - upita ga Siniša - znate li kad će kod Van Swietena biti preslušavanje zagreba čkih vještica i svjedoka? - Preslušavaju ve ć od jutra - odvrati lakaj i po ñe dalje. Siniša zna čajno pogleda svoje prijatelje. - Netko ho će da nas prevari. Ali ostanite ovdje. Ja ću pro valiti do kralji čina lije čnika. Bio sam godinu dana u dvorskoj službi i tu poznam svaki kuti ć. Siniša ostavi Orši ća, gumbara Adama i oca Smolea. Znao je koji su proz ori u prvom katu Van Swietenovi. Ispod tih prozora dostaj e visok zid. Kad u blizini nije bilo nikoga Siniša mahne gumbaru da do ñe do njega. Onda sa sebe skine ljubi častu halju i ostane u odijelu, uspne se na Adamovo rame i popne na zid. Za koji trenutak uspne se do otvorenog proz ora da bi se kriomice uvukao u stan Van Swietena. Za to je vrijeme kralji čin lije čnik u svojoj radnoj sobi preslušavao groficu Čikulini koja je stupila pred njega preodje-vena u s eljanku. Upita je: - Što ste vi bili kod grofice Ratkav? - Njegovala sam pokojnicu koju je iznenada snašla b olest. Nitko nije znao zašto se razboljela. Jednog mi dana ona po vjeri veliku tajnu. Uzdišu ći, starica je govorila. "Ah, draga Marta, nitko ne zna kako sam ja nesretna. Nitko ne sluti zašto ja ovdje ležim napola mrtva. Nezahvalnost me prikov ala tu. Evo, vidiš - potuži se starica pla čući - ljubila sam nadasve svoju unuku i da bih joj osigurala muža, baruna Ske rleca, da rovala sam joj sve što imam. A ona me, da što prije do ñe u posjed mog imetka, htjede otpremiti na drugi svijet . No ću kad je zamolih za lijek, ona mi nešto saspe u bocu. Ota d osje ćam da mi slabi um i da ne ću dugo. Sve polako gubim svijest i po sve ću je izgubiti. To sam povjerila tebi, a kad umrem, reci tko je kriv za moju smrt." - Zašto to niste odmah prijavili sudu? - upita Van Swieten ženu. - Ležala sam dugo mjeseci u bolesti. Sad kad sam oz dra

vila, pošla sam sucu Kraja či ću koji me poslao s drugim svje docima u Be č. - Možete li na ovo što rekoste položiti prisegu? -1 deset puta. - Dobro, izi ñite i pri čekajte. Po nalogu Van Svvietena opet u ñe Dvojkovi ć. - Znate li vi, velecijenjeni gospodine državni odvj etnice, stoje iskazala svjedokinja koja je netom izašla? - Menije nešto rekla, ali još ne sve. - Kako tuma čite to da ova jedina važna optužba protiv kon- tese nije unesena u Zagrebu u sudbene spise? I”- MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Zato što se svjedokinja javila tek kad je vladari ca odredila da se vještice imaju dovesti u Be č. - Sad mi pošaljite svjedoke obrane. - Svjedoci obrane bili su ve ć pred vama. To je kmet grofice Ratkav i zvonar Žajler. - To su, dakle, bili svjedoci obrane? Niste li u mo je ime po zvali ovamo fratra Smolea i gumbara Adama? - Jesam, ali su oni izjavili da ne mogu uzeti na sv oju dušu da brane kontesu pa su otputovali u Zagreb. - Kontesin branitelj? Gdje je taj? - Ona nije imala branitelja. Narod bi ga kamenovao što bra ni takvu vješticu. - Izvolite mi poslati optužene. Siniša je čuo kako je Dvojkovi ć izašao. Nekoliko časaka vladala je tišina. Zamalo se čulo kako je netko ušao, a odmah nakon toga glas lij ečnika: - Recite mi iskreno sve što ću vas pitati. Ako niste krivi, vaša se nevinost mora dokazati. Zato je potrebno da budete posve iskreni i da mi ništa ne prešutite. - Neizmjerno sam vam zahvalna - odgovori Nera. - Do da nas mi još nitko nije dopustio da se opravdam. Nera po čne toplim i mirnim glasom pripovijedati sve što se s njom zbilo, kako je noću tajno polazila na Kamenita vrata, kako je jednom išla na križanje sv. Žavera da ondje čeka tobožnje vještice, kako se potajice sastajala s Remetincima i kako nikad nije vjerovala da postoje vještice; za što je sakrila Kušenku, što je sve u činila, kako je živjela i što je radila i, napokon, kako je dospjela u toranj, kako ju je Siniša spasio odnesavši je na ko nju u dvorac pod Sljeme. Konačno mu ispri ča sve stoje doznala o Dvojkovi ću i Saleu. - Ima li tko da mi posvjedo či što ste mi iskazali? - Ima. Svjedoci su u Be ču. Samo ne znam zašto ne dolaze. - Odustali su da svjedo če za vas. - To je nemogu će, posve nemogu će! Van Swieten je malo razmišljao, a onda pri ñe vratima i zovne Dvojkovi ća. - Gospodine državni odvjetnice, optužena se poziva na svjedoke. - Ve ć sam vašoj milosti rekao da su otputovali. - To nije istina! - klikne Nera. - Ho ćete li dokaza? Evo pisma oca Smolea, gumbara Adama i Neuhofera, njema čkog krvnika. Gumbar, doduše, brani svoju ženu da nije vještica, ali što se ti če kontese pere ruke. Ostali izjavljuju da ne mogu braniti kontesu jer ne bi mogli prise ći na svoje izjave.

Van Swieten uzme pismo i pro čita ga: - Što velite na to? - upita Neru. - To oni nikad nisu pisali, nikad! - Posve je naravno - re če Dvojkovi ć - da će optužena svaka ko nastojati da se obrani. Alija, vaša milosti, zas tupam ovdje istinu pa ću dokazati sa svjedocima koji će na to prise ći da ovi ljudi ne samo što su pisali to pismo nego su, dapa če, rekli da ih je kontesin prijatelj grof Orši ć podmitio daje brane. - Ne! - vikne Nera. - To moji svjedoci nisu rekli. - Mi imamo svjedoke koji će na to prise ći. - Dovedite ih - re če Van Swieten. Dvojkovi ć iz predsoblja dovede dva muškarca odjevena gra ñanski, oba Štajerca, koji su potvrdili da im je gumbar Adam to govorio. Van Swieten otpusti svjedoke i Dvojkovi ća, a onda se obrati Neri: - Vaša sudbina prikazuje se beznadnom. - Vidim, sve je protiv mene. Ostavlja me snaga da s e dalje branim. Van Swieten je nešto razmišljao. Iznenada ude dvors ki meštar cara Josipa i najavi carev dolazak. Lije čnik uputi kontesu u predsoblje. i MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Mladi car ušao je k lije čniku zdesna odakle je vodila galerija ravno u carsk e odaje. - Istraga me vrlo zanima - re če car - pa sam došao da vi dim spise o preslušavanju. Van Swieten mu priop či sve što se dogodilo. Careve sivo-modre o či, uvijek zamišljene i ponešto melankoli čne, uprle se u lije čnika. - Ipak ne vjerujem daje ta djevojka vještica. Što v i mislite? Samo recite svoje mišljenje, kao čovjek čovjeku. - Mlada kontesa zapanjuje bistrinom svog razuma. On a ne vjeruje u vještice, ona je bila na čelu ñačke družbe koja čita zabranjenu studiju protiv progona vještica. To je njezin grijeh. Ne vjerujem da se razumije u čarolije, osim onih koje proizlaze iz bistrine njezina uma, iz snage njezine ljepote i nastupa. Ali svjedoci su protiv nje. - Pitam vas kao prosvije ćeni čovjek, a ne kao car: vjerujete li da postoje vještice koje imaju ñavolsku mo ć? - Njezino mi veli čanstvo ne bi oprostilo da o tome izre čem svoje mišljenje. - Što u ovom času kaže u čenjak Van Swieten čovjeku - Josipu, a ne caru - ostat će naša tajna. - U tom slu čaju kazat ću istinu: ne vjerujem u to. Četiri sto tine godina čovje čanstvo progoni svoju pamet groznim pra znovjerjem. I kontesa, slaba žena, morala se svima omraziti kad je tom praznovjerju navijestila borbu. Divim jo j se. Vidi te, mi nemamo odvažnosti da glasno izre čemo svoje mišlje nje, a ona vi če na sav glas, ona radi, sakriva optužene, uhodi u Zagrebu suca i državnog odvjetnika. To bi u današ nje doba bilo odviše i za muškarca. - Glas ove Zagrep čanke pobudio je u meni želju da prou čim čitav proces protiv vještica. Ho ćete li mi pomo ći? Pribavi te mi knjige koje pišu za progon, ali i onu zabranj enu koja to pobija. A sad još jedno: molim vas u činite sve što je u vašoj moći da tu djevojku spasite od loma če.

- Samo, kako da to provedem? Vaše veli čanstvo zna da kra ljica nije vladar kojemu se samo referira. Ona ho će to čan iz vještaj, ho će dokaze, ho će sama prou čiti spise. A svi su svjedo ci protiv kontese. - Ne bih li mogao govoriti s kontesom? Lije čnik pozove Neru. Kad je ušla i opazila mladog cara, duboko se pokloni i obori o či. Car je zamoli da sjedne, a onda će tiho: - Ponajprije, nitko ne smije saznati da sam govorio s vama prije dva dana i sada ovdje. To bi vašoj stvari mog lo naškoditi. A sad mi recite zašto su vas vaši svjedoci napustil i? - Nisu me napustili, ne vjerujem u to, veli čanstvo. Netko ih je morao izigrati. Gospodin Dvojkovi ć ne bi se usudio po ći u Zagreb kad bi mene riješili krivnje, i tko zna što on sve radi. Trebalo bi moje svjedoke pozvati ovamo, pa ako pred licem njegove preuzvišenosti gospodina Van Swietena potvr de ono što kaže Dvojkovi ć onda mi doista nema spasa. Melankoli čne Josipove o či gledale su je toplo i uvjerljivo. - Opet vam velim, konteso: pouzdajte se u mene. Vaš a sud bina bit će mi u svakom času na pameti. Nekako zna čajno pogledao je Van Swieten mladog cara, ali brzo spusti pogled na spise da sakrije svoje misli. Re če: - Ako su svjedoci doista otputovali, ja ću ih ponovno po zvati u Be č. - Vrlo dobro - odvrati car. - Konteso, do sretnijeg vi ñenja! Car se pokloni kontesi što je ponovno pobudilo lije čnikovo čuñenje. Kad je car otišao, Van Svvieten upita Neru: - Prema svemu što ste mi pri čali o kapetanu grofu Siniši Vojkffvju, on, dakle, živi? Ali gdje? - Ne znam. Menije rekao da će svakako s ostalim svjedoci ma u Be č. - Dobro, poslat ću u Zagreb posebnog kurira. \b MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM U tom času Siniša odgurne zavjesu na vratima spava će sobe i stupi u Van Swietenovu radnu sobu. Iz Nerinih grudi otkine se p oklik iznena ñenja. Van Svvieten namjesti o čale i upilji o či u Sinišu. - Da, to je kapetan. Dobro je što ne vjerujem u duh ove - re če Van Swieten. - Da ste se proglasili mrtvim, to sh vaćam, ali ne shva ćam kako ste ušli u moju spava ću sobu? - Kao provalnik, vaša milosti. Popeo sam se na zid i kroz otvoreni prozor, na kojemu nema rešetaka, ušao u va š stan. Oprostite mi, morao sam tako u činiti. Siniša ispri ča lije čniku kako je Geza odbio njega, oca Smo-lea, Adama i grofa Orši ća i onda re če: -Vaša milosti, moram vam kazati jednu važnu stvar, ali nasamo. - U ñite u moj salon - re če Van Swieten i pode za njim. - Konteso, strpite se dotle. Kad je Siniša bio nasamu s lije čnikom, re če mu: - Vaša milosti, ova je djevojka nevina i čista kao sunce. Že ne su se uplele u stvar. U vašem hodniku vidio sam groficu Cikulini iz Zagreba u odijelu hrvatske seljakinje. - Seljakinju sam preslušao, ali... - Bila je to prijateljica grofice Auersperg... - Pri čekajte časak - re če Van Swieten, otvori vrata i pozove kontesu Neru.

- Ostanite ovdje dok vas ne zovnem - re če lije čnik Neri, pri tvori vrata i pode u svoju radnu sobu. Nera i Siniš a stajahu sa mi licem u lice. U isti mah u Sinišinu srcu bude bolno i veselo. Pru ži prema njoj obje ruke i privine njezinu bijelu ruku na svoja usta. Dugi, to pli cjelov odao je Neri sve stoje osje ćao. - Bojala sam se da vam se što dogodilo - re če ona. On podigne glavu i pogleda je u o či čistim pogledom. - Dok vi niste oslobo ñeni, ne smije mi se ništa zlo dogoditi. - A onda kad budem slobodna? - upita Nera. - Što će biti s vama? - Nero, jedina želja mog života jest da vi budete s lobodni. - Ali vi morate misliti i na sebe. - Menije sudbina ve ć skrojena. Iz druge sobe trgnuo ih prijete ći glas Van Swietena. - Zašto zamjenjuješ mog slugu. - Zato stoje bolestan. - Lažeš. Znam tko te je ovamo poslao i zašto. Pazi, ako ne odgovoriš na svako moje pitanje, ako slažeš, bit ću neumoljiv. Tko te ovamo poslao? - Grofica Auersperg. - Ona ti je naredila da otpremiš mog lakaja: - Da, vaša milosti. -1 da ne pustiš preda me one svjedoke? -Jest, vaša milosti! - Gdje je grofica koja se preodjenula u odijelo sel jakinje? - Sakrio sam je u vaš žuti salon daje ne vide drugi Zagrep čani. - Iza ñi - oštro zapovjedi Van Swieten sluzi. Siniša i Nera nijemo su slušali taj razgovor, puni nade u istinu i pravednost. Van Svvieten otvori vrata od salona gdje je bila gr ofica Cikulini. Grofica ustane, protrne. Ne bojte se, draga grofice, znam sve. Ovoga časa razgovarao sam s groficom Auersperg. Lijepa se grofica prevarila kad me ubroj ila me ñu svoje protivnike. Najmoćnija gospo ña u cari- činoj okolini može imati samo prijatelje. S njom sam se spora-zumio, i sad je stvar svršena. Kontesa Ner a je kriva. - Još se uvijek ne mogu sna ći od velikog čuda i straha - dahne grofica. - Pouzdajte se u mene, grofica Auersperg našla je u meni saveznika. Ne trebam vaše svjedo čanstvo o tom kako je kon- - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM tesa Nera unesre ćila svoju baku. Zašto teretiti dušu krivom prisegom ? Budite, dakle, sa mnom iskreni i otvoreno recite što želite . Vi ćete svakako posti ći svoj cilj... - Tko zna? Grof Skerlec je muši čav... Ali glavno je da kontesa ne do ñe na slobodu. Najviše sam se bojala vas, ali sada... - Ja sam potpuno vaš saveznik. Zaista vas grofica A uersperg silno voli kad se odvažila da to sve u čini za vas. -1 nju vodi želja za osvetom - zbog Siniše. On je, doduše, umro, ali žena ne može zaboraviti kad joj druga preotme dragoga. To j e razumljivo. - A sad vas molim da još neko vrijeme ostanete u mo m sa lonu dok ne svršim neke formalne stvari, a onda ću vas još jednom zamoliti da mi kažete neke potankosti o toj vještici.

Van Swieten pomno zatvori vrata salona i povu če teški zastor. A tada naredi da se pozovu otac Smole, gumbar Adam i grof Orši ć koji su još uvijek čekali pred dvorom. Sve ih je redom preslušavao. Najprije Sinišu, onda ostale, i potanko ih ispitivao o svakoj sitnici. Kad su bili preslušani, lije čnik pozove Dvojkovi ća i Salea. - Premudra i velevrijedna gospodo - re če lije čnik mirno, podignuvši nao čale. - Ne ću vas dugo mu čiti. Sve mije jasno kao sunce. Spisi su u redu i svjedoci izvanredno sp remljeni. Možete se mirne duše vratiti u Zagreb i ondje čekati odluku njezinog veli čanstva. - A kontesa? Mogla bi ute ći. - Na nju će paziti naša policija. Do kona čne odluke ona ostaje ovdje. Dvojkovi ć i Sale sa svojim ljudima otputuju u Zagreb potpuno uvjereni u svoj uspjeh. A Nera i obje njezine drugarice, Barica i D ora, ostale su u Be ču. CAR JOSIP II. Mladi car Josip sjedio je kraj prozora. Njegova vit ka i vazda tmurno odjevena pojava sasvim se izgubila u tamnoj sobi. Carev tjel esni sluga nekoliko je puta ušao da svoga gospodara opomene neka izjaše, ali ga se nije usudio osloviti. Car se udubio u knjige i ni da bi trepnuo okom kad je s luga stao ispred njega. -Veli čanstvo! Vaše veli čanstvo! Car Josip spusti knjigu u krilo i pogleda slugu. Me lankoli čni pogled mladoga cara činio se još umornijim, kao da se probudio iza sna. - Što je, Vili? - upita ga. - Zašto mi smetaš? Sluga se smeo. Njegovo oštro lice gledalo je cara s izražajem odanosti. Ve ć je davno prešao tridesetu. Godinu dana služio je cara i zavolio ga svom dušom, brinuo se o njegovu zdravlju više od lije čnika. - Htio sam podsjetiti veli čanstvo da bi trebalo zraka. A želi uni ći i njegovo veli čanstvo car Franjo Stjepan. - Moj otac? Pusti ga neka ude, ali nitko drugi. Zamalo ude u sobu visok, snažan gospodin, crvena li ca, zdrav, veseo i nasmiješen. - Oprostite, veli čanstvo - re če sinu kao da govori s pret postavljenim. - Oprostite mi, ali silno me zanima o na stvar s groficom, kako li se zove zagreba čka vještica? Da - Nera, čud no ime, vrlo čudno. Kako napreduje istraga? Ne bi me toliko zanimalo da me za to nije zamolila grofica Auersper g. Ona je vrlo zabrinuta... - Grofica Auersperg prva je dvorska gospo ña pa će znati bolje od mene. - Ne mislim na dvorsku gospo ñu, nego na ženu kneza Auersperga, mog prijatelja. Valjda ti je poznato da zalazim - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM u kneževu ku ću, ako, naime, dobijem dopust od njezinog veli čanstva. -Ah, tako? Znam... - Po svoj prilici ne vjeruješ u dvorska pri čanja da udvaram kneginji? - Nipošto. Ali zašto tebe zanima sudbina grofice Ne re? - Recimo da i mene zanima, ali više kneginju i knez a. On je brati ć bivšeg muža dvorske gospode grofice Auersperg. - Ne brinem se za rodoslovlje dvorskih ljudi. - Čudak si ti, veli čanstvo, veliki čudak. Kraljica majka bila je vesela i živa žena i meni ne nedostaje životnog eliksira, ali ti, ti si uvijek šutljiv, uvijek nepovjerljiv. Mene to boli. Iako sam car, samo po tituli, ipak sam tvoj otac, trebal o bi da mi se

povjeriš. Ako, naime, tvoje veli čanstvo uop će osje ća potrebu da mi se povjerava... - Takav sam. Ne mogu govoriti. Mislim - opet mislim . Oda bran sam nositi teret krune, a to me ve ć danas zastrašuje. Ta kav sam ro ñen - ne mogu druk čije. Ali Franjo Stjepan o čito nije slušao ono što govori Josip. Pogled mu je neprestano kružio po knjigama što su bile raza-strt e po stolu mladog cara. - Da, odabrao si teret krune, ali to je još daleko. Hvala zdravlju njezinog veli čanstva, tvoje majke, ona je još čvrsta i lijepa, njezina energija i želja da o svemu odlu čuje sama ni ča sa ne prestaje. Dakle, još će pro ći mnogo vremena dok ti pri miš krunu. I ti si sad još samo titulirani car, pa uživaj! Ništa ni je ljepše nego nositi titule, a bez odgovornosti. V eseli se. Mlad si - a živiš kao fratar kad ostari. Josip se nasmiješi. - Živim kad čitam ili mislim. - Vidim. Čitaš, smijem li pogledati, veli čanstvo, što čitaš? Znatiželjno posegne Franjo Stjepan za knjigama što mu ih je pružio car. - "Progoni vještica"? - Oho! Dakle ti prou čavaš sudstvo? Zato te ve ć nekoliko dana nema na dvor. Njezinom si veli čan stvu poru čio da si boležljiv. - Čovjek se mora razboljeti kad čita te strahote. - Ho će li mladu groficu pomilovati? - Nadam se. - Bila bi šteta ložiti loma ču tako lijepim gorivom... Opet se pojavi sluga i najavi Van Swietena. - Sigurno bih smetao - re če Franjo Stjepan i nakloni se si nu kao suverenu. U njegovu govoru i gestama bilo je nešto sarkasti čno, podrugljivo, ali Josip to nije opažao. Odavna se privikao takvu na činu govora svog oca. Ustane i isprati oca do vrata. Van Swieten ude nose ći spise. Careve su o či oživjele, njegovo mirno hladno lice izražavalo je napetu radoznalost. - Što mi nosite, dragi prijatelju? - oslovi car kra lji čina li je čnika. - Vrlo mnogo, veli čanstvo: Raskrinkao sam krajnju prije varu i zlo čin što su ga htjeli po činiti protiv vaše mlade šti će nice. - Recite "naše", jer ste i vi uvjereni da nije kriv a. - Da, veli čanstvo. Dopustite dakle: naša šti ćenica bila bi spaljena da vaše veli čanstvo kraljici nije savjetovalo da istra gu povjeri meni. Ali i mene bi prevarili da opet ni je u posljed nji čas prisko čilo vaše veli čanstvo. Sad se radi o tome kako kraljici priop ćiti ono što sam pronašao. Vi znate daje kraljica vrlo pobožna. Vjeruje u sve u što vjeruju i njezini savjetnici. Mislim... - Samo recite što mislite, mi smo u ovom času službenici pravde. Vi mislite da moja kraljevska majka vjeruje u sve što vjeruju ili, bolje, zapovijedaju drugima vjerovati -jezuiti? O tom sam ja davno nacistu. I tko bi se usudio kralji ci izre ći najmanju sumnju protiv jezuitskih prijatelja i njih ove nauke, - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM naškodio bi samo sebi, a i onome koga bi htio zagov arati. Dakle, sad mi recite sve što ste pronašli u toj istrazi.

Van Swieten je po čeo svoj referat: - Dorica, služavka suca Kraja či ća, protiv nje uopće nema svjedoka. Ona sama sebe optužuje i pripovije da da je vještica i da ljubi vragove. Ispitivao sam cijeli njezin život i razabrao da je bila silno zaljubljena u nekog momka koji ju je ostavio. Od pr irode je bolesna na živcima, a neispunjena žudnja prouzro čila je u njoj razli čite sne. Čula je da vještice imaju ljubavnike vragove koji strastveno ljube. I p očela je težiti za tom ljubavi. Snadoše je sanje i utvare dok joj se, napo kon, nije poremetila pamet. Ona nije ubrojiva, pripada u ludnicu, a ne na loma ču. - Dobro, a stoje s kontesom? - Neka mi veli čanstvo dopusti da prije pri čam o Barici Cin- dek. To je lijepa i mlada gra ñanka, vrlo iskrena i poštena. U Zagrebu pe če dobar kruh, pa kako je vrlo lijepa i rje čita, ima i više kupaca. Uz njezin du ćan drži pekaru Andrija Pal či ć ko ji nema ni polovicu toliko kupaca; dakle, Barica mu je konku rentica. Ovaj je čovjek glavni svjedok protiv Barice. On veli: budući da Barica tako mnogo prodaje, zna či da ima posla s vragom. - To je ne čuveno i sramotno za naš vijek! - Ovdje ima još nešto zanimljivo. Notar Sale primio je od muža lijepe Barice 400 forinti i pustio je na slobo du. Kad je bila na slobodi, htio je notar da Barica s njime za podjene lju bavni odnos. Jer to nije htjela, ponovno ju je baci o u toranj. - Sto se sve ne doga ña u našoj državi? Strašno! Ali stoje s kontesom? - Samo još časak. Barica je žrtva osvete. Tako je nastradalo najviše žena koje su, ni krive ni dužne, došle na l omaču. Sva tko ih može optužiti, a ne traže se ni dokazi. A sa da, vaše ve li čanstvo, da se osvrnem na kontesu Neru Keglevi ć, našu šti ćenicu. U Zagrebu se pojavila mlada generacija koja je najprije potajno, a onda javno ustala protiv prazno vjerja. Nera je bila odve ć neustrašiva pa je prva javno izrekla svoje misli. I na temelju toga je do srži neinteligentni i praznovjerni gri čki sudac bio uvjeren da je vještica. Zatvorio ju je u pljesnivu tamnicu. Sve stoje u činila dobra, upisali su joj na ra čun vra ćanja. Sudac Kraja či ć nema nijednog svjedoka koji bi mogao makar i najma nje dokazati njegove optužbe. - A što je bilo s onim ñavlom koji ju je odnio po bijelom danu. - Taj ñavo bijaše kapetan Siniša. Mladi ć ju je ljubio i prevario čitav Gri č. Odjenuo se u ñavla i tako je oteo. Sad još nešto, vaše veli čanstvo. Kontesa je optužena da se mazala vješti čjom maš ću. Ja sam tu mast to čno istražio. Ona sadrži neke otrove koji su kadri čovjeka uspavati. To čno sam je is tražio i ispitao kontesu. Ona se zanimala za sve št o se ti če vještica i na činila je pokus. To čno mije ispri čala kako je od te masti pala u san i sanjala da leti. O čito, ima žena koje umiju praviti takvu mast pa je skupo prodaju onima koje, čuvši toli ko o vješticama, žele i same da to budu i zato kupu ju mast i njome se obmanjuju. Zapadnu u san i misle da je ist ina ono što sanjaju. Valjalo bi kažnjavati one koji tvrde d a postoje vje štice. Dakle, te parnice i bajke posljedica su praz novjerja koje šire i raspiruju sama gospoda državni odvjetnici, p olicija, gra- banti, krvnici i razli čiti op ćinski pisari. Što svijet u to više vje ruje i što ima više vještica, posao bolje uspijeva. - A zašto onda postoji sudac? - Kraja či ć je praznovjerni lu ñak, a državni odvjetnik Dvoj- kovi ć i notar Sale lopovi koji ne vjeruju u ono što prip ovijeda ju, ali od toga imaju koristi. Pomislite, veli čanstvo, koliko na Gri ču ima žena i gotovo svaka druga pla ća Saleu i Dvojkovi ću rentu da ih ne optuže da su vještice. Van Swieten ispri ča caru o Nerinu posjetu "paklu" što mu je povjerila kontesa. MARIJA JURI Ć ZAGORKA

MALLEUS MALEFICARUM Car je iznena ñeno slušao i najzad upita: - Što vi držite o tom "paklu", Van Swieten? - Bit če da netko na ra čun vještica veselo živi i zato tim zlo čincima moramo u či u trag. Op ćenito sam opazio da u Hr vatskoj ima čudnih zlo čina koji se pripisuju vješticama. Jed nom su, na primjer, provalnici došli kao vještice s metlama u ruci. To prelazi sve granice lopovluka, i ja se čiste savjesti usu ñujem ustvrditi daje zakon o progonu vještica najstr ašniji zlo čin koji ljudima pruža sredstva da izmišljaju zlo činstva krajnje podivljalosti i pokvarenosti. - To je velika rije č - re če zamišljeno car. - Prema tome, ovaj bi zakon zapravo bio zlo čin? -Budu ći da govorim čovjeku, a ne caru, velim: da, to je zlo čin. Kontesa ga je pravo nazvala tim imenom. - To je izvanredno pametna djevojka. Nikad nisam vi dio djevojku tolike duševne bistrine. Nikad! Gledaju ći u daljinu, car je izrekao te rije či s melankolijom koja bijaše u njegovoj ćudi, ali se Van Swietenu u čini da nikad nije čuo cara govoriti s tako sjetnim prizvukom. - Van Swietenu - re če car. - Vi imate najve ći utjecaj na caricu. Razjasnite joj sve što se odnosi na kontesu , samo joj ne recite da se kontesa buni protiv zakona o progon u. Pro tumačite joj sve i predložite sve spise, samo ne o tome da je kontesa oponirala vlasti, to bi kraljicu razljutilo . Ali ne štedite ni groficu Auersperg! - Ona je htjela podmetnuti krive svjedoke, ne samo kontesi nego i ostalim optuženima. To je zlo čin. Van Svvieten se zadržao kod kraljice dva sata. Vlad arka je pro čitala sve predložene spise, pozvala k sebi svog pouzdanika ka ncelara Kaunitza i naložila da pozovu groficu udo-vu Auersperg, a isto tako da joj još jednom dovedu vještice. Groficu odmah obavijestiše o kralji činoj želji. Ona pohita u svoje odaje gdje se sklonila grofica Čikulini. Od časa kad ju je Van Svvieten raskrinkao, sakrivala se u odajama grofice Auersperg čekaju ći što će se dogoditi. Osje ćala je da se kralji čin lije čnik zauzima za Neru i nastoji dokazati njezinu nevinost . - Što se dogodilo? - upita grofica Auersperg. -Van Swieten me je prepoznao. - To je nemogu će! Kako bi znao tko si kad te nikad nije vidio? - Ali ti si mu rekla tko sam. -Ja sam mu rekla? Zar ti se muti pamet? On je moj n ajve ći protivnik. - Ne razumijem. Poslije preslušavanja došao je k me ni i re kao daje netom govorio s tobom i da si mu ti sve pr iop ćila jer je i on protiv kontese. - Ali, zaboga, ti si po činila ludost! - Rekao mije daje s tobom govorio, daje tvoj prista ša i da Nera mora biti osu ñena. Grofica Auersperg uhvati se za glavu. - Ti si po činila strašnu ludost. Sve si to vjerovala? Zar ne znaš dvorske intrige? Znaš li tko je Van Swieten? O n je najpo- gibeljniji čovjek na dvoru, on sve vidi i sve čuje. On je mozak dvora, a jao dvoranima kad na dvoru ima mozga. Što si mu rekla? - Ništa, on je ve ć sve znao. -1 da sam te ja poslala da svjedo čiš? - Nisam mu govorila o tebi, ali mi je on sam sve re kao što smo mi zaklju čili, a ja sam samo potvrdila.

- Van Swieten te prevario, samo da sve dozna!... Grofica Auersperg baci se o čajna na divan. Izgubivši priseb- nost, sklapala je ruke, hvatala se za čelo i o čajno govorila: - Sad sam izgubljena. Sad je sve izgubljeno. Netko nas je odao. Van Svvieten zna sve. - Mogao nas je odati samo tvoj lakaj Geza - re če grofica Čikulini. I MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEF1CARUM - Neka smjesta do ñe ovamo. Ali - kraljica me pozvala. 0- stavila me pamet. Moram brzo k njoj. Slutim da mi s e pod no gama nešto ruši. Ako je Van Svvieten govorio s kral jicom, on da sam izgubljena. Idem da čujem o svojoj sudbini. Dok su dvorani pošli po "vještice", Van Swieten je kraljici pokazivao spise, čitao joj i tuma čio. Kraljica gaje pomno slušala, a lice joj bivalo sve ozbiljnije. Prošao je čitav sat dok su na dvor doveli Neru s drugaricama. U maloj dvorani, gdje je radila kraljica, skupilo se samo nekoliko d vorjana i dvorskih gospoda koje su znatiželjno raspravljale što to kraljica za pravo ho će s vješticama. Vrlo uzbu ñena i blijeda, ušla je grofica Auersperg u kralji čin mali žuti salon. Marija Terezija sjedne vrlo ozbiljna lica u naslonj ač, pogleda po dvorani i pozove Neru, Baricu i Doricu da pri ñu bliže. Bez ikakva uvoda, re če im: - Kako su vaše parnice po pravdi istražene, isposta vilo se da protiv vas nema nikakvih dokaza, pa vas kao vrho vni su dac u svojoj državi osloba ñam svake optužbe i puštam na slo bodu... Nera se baci kraljici pred noge. - Veli čanstvo, slutila sam da ču u vas na či pravde. - Zahvalite pravednosti koja je pobijedila zlo ću i spletke - odvrati kraljica. Grofica Auersperg naslonila se na stijenu. Došlo jo j da se onesvijesti. - Sad se možete vratiti svojim ku ćama - re če Van Svvieten optuženicama. Kao da ništa nije shvatila, Dorica je zurila u kral jicu, a Bari-ca i Nera duboko se poklone. Sve tri optuženice iza ñu. Kraljica se obrati grofici Auersperg: - Grofice, vaših savjeta više ne trebam. Od ovog časa više niste moja dvorska gospo ña! -Veli čanstvo! Netko me je ocrnio. - Urotili ste se protiv mojih odredaba i groficu Čikulini po slali da krivo svjedo či. Protiv mene, koja želim dijeliti pravdu, usudili ste se skovati urotu. Grofica problijedi. - Grofica Čikulini nije krivo svjedo čila, ono je istina, ali se nije usudila da svjedo či kao grofica - re če dvorska gospo ña skupivši još posljednju snagu da se opravda. - Sama mi je priznala da je krivo svjedo čila - re če Van Swieten. - Jeste li čuli? - upita oštro vladarica. Grofica Auersperg stajaše poput kipa, blijeda i drš ćući. - Što još čekate? - oštro će kraljica. - Idite mi ispred o čiju! Dvorska gospo ña protrne i satrta i slomljena po ñe prema vratima salona. Sva njezina mo ć ležala je sada pred njom zdrobljena i razrušena. Ta i s dvora su je izbacili.

Dva dana pošto je grofica Auersperg ostavila kralji činu službu, najavio se Van Sweiten kraljici: - Veli čanstvo mi je bilo vazda sklono pa se usu ñujem po dastrijeti pred noge vašeg veli čanstva vru ću molbu. - Govorite. Ne ću vam ništa odbiti... - U mojim odajama boravi mladi ć, nekad časnik u dvorskoj gardi, poznat kao kapetan Siniša. - Znam, hrabar je vojnik i pouzdan dvoranin. To je onaj ko ji je s loma če ugrabio optuženu kontesu? - Da, veli čanstvo. Protiv njega podnesena je prijava da je jednom ubio neku ženu. Netko je saznao daje u mom s tanu i izdanje nalog da se odmah uhiti i preda sudu. - Ako je svoje ruke okaljao krvlju, ne smijem ga ot eti odluci pravde. - Molim vaše veli čanstvo samo to da ga saslušate. - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM -Vrlo rado, dragi Van Swietene. Dovedite ga k meni, ali odmah dok ga ne uhite. - Moja najsmjernija hvala, veli čanstvo. Sudbina tog mladi ća vrlo je tragi čna. - Zanima me ako mu i ne smijem pomo ći. Kralji čin se pouzdanik nakloni i ode iz salona po Sinišu. Jedva što je izašao, najave vladarici dvoranina grofa Batthyanyja. - Pozvala sam vas - re če kraljica - da javite u Zagreb banu neka se povede istraga protiv svih koji su vodili i stragu u par nici grofice Keglevi ć, osobito da se istraži jesu li državni od vjetnik Dvojkovi ć i notar Sale primali mito od nekih žena da ih ne zatvore kao vještice. Nadalje, na mjesto g rofice Auersperg želim pouzdanu i ozbiljnu plemkinju koja neće spletkariti. Ali pazite, ona ne smije biti prijatel jica otpuštene grofice Auersperg, jer ne ću da grofica nade novih putova do mog doma. - Onda bi to mogla biti samo grofica Terka Erdodv, kći ba na Nadaždija, neprijateljica grofice Auersperg. - Dobro. Banova k ći bit će nasljednica grofice Auersperg. Neprijateljica grofice Auersperg ne će dopustiti da grofica svo jim spletkama nadalje doseže u moj dvor. - Veli čanstvo, mora li to ostati tajnom? - Onda to ne bih rekla - vama! Grof se pokloni i uozbilji, a kraljica sa smiješkom re če: - Budite radije veseli. Takvi su ljudi državnicima često po trebni. - Zahvaljujem vašem veli čanstvu na velikodušnim rije či ma. Ujedno bih se usudio zamoliti vaše veli čanstvo da izvoli potvrditi moju ostavku predanu prije više mjeseci. - Zasitili ste se dvorske službe? Vidite, odviše st e se zanima li za žene, odnosno za jednu ženu. - Vaše veli čanstvo ima svevidljivo oko. Doista je tako, že nim se. - Protiv toga nema utoka. Niste li se pobrinuli za nasljed nika? - Preporu čio bih baruna Ivana Skerleca. - Tako? Dobro. Razmislit ćemo. Dakle, otpuštam vas iz svoje dvorske službe i želim da stalno ostanete u d vorskoj službi kraljice svog srca. - Hvala vam, veli čanstvo.

Grof se nakloni, poljubi kraljici ruku i udalji se. PRIZNANJE Jedva je grof izašao, kad vladarici opet najaviše V an Swietena. Kraljica upita lije čnika: - Gdje je vaš šti ćenik Siniša? - On čeka da ga vaše veli čanstvo izvoli primiti. - Prije nego što ude, ho ću vas nešto upitati. Jeste li čuli da je barun Skerlec bio vjerenik kontese Nere? - Čuo sam. Dapa če, medu spisima sam našao jedan ulomak njegova iskaza kojim je optužuje. - Sad mi se čini da gaje grofica Auersperg prije više mjeseci mnogo preporu čivala da ga imenujem svojim dvoraninom. Što mislite o tom? - Govorio sam sa Skerlecom dva puta. Nesposoban je za spletke. Prema ženama je neiskusan i plah, ali bit će revan u službi. - Dobro. Pokušat ćemo. A sad, neka ude vaš šti ćenik. Van Svvieten iza ñe, a zamalo u ñe u sobu Siniša. Bijaše odjeven u uniformu kapetana slavonskog bataljona. Njegovo visoko snažn o tijelo znatno je omršavjelo, a lice izblijedilo. Kraljica gaje promatrala kao da ga istražuje. Siniša se pokloni na vojni čki i pogleda vladaricu u bistre pronicave o či. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Primila sam vas zato da ispunim molbu svog lije čnika doktora Van Swietena - re če kraljica strogim glasom. - Ali, koliko se sje ćam, vama je oduzeta čast kapetana. Vi ne biste smjeli nositi ma č. - Menije čast kapetana slavonskog bataljona podijelila kralji ca, pa mije nitko ne može uzeti, nego samo vaše vel i čanstvo. Siniša pritisne svoj ma č na usta i položi ga pred vladari čine noge. To se kraljici o čito svidjelo pa ga stane promatrati s ve ćom pažnjom! -Vi ste, dakle, krivi? Zbog čega vas optužuju? Ili, bolje, zašto ste ubili ženu? - Nisam znao što radim. Na taj čin nagnala me ljubav pre ma majci... - Govorite jasnije. Želim znati sve. Pri čajte mi, obe ćala sam Van Swietenu da ću saslušati vašu sudbinu - re če kraljica da bi opravdala znatiželju što ju je obuzimala gledaju ći pred so bom mladog čovjeka koji je s loma če spasio Neru. - Tko je bila vaša majka? - Bila je prekrasna djevojka, Španjolka. Moj otac u poznao se s njom ovdje u Be ču i zaljubio se u nju kao što se, uostalom, zaljubljivao u svaku lijepu ženu. Ona je mog oca lj ubila do ludila i kad ju je nagovorio da s njim pobjegne, u svojoj ve likoj ljubavi privoljela je. Ali je za to doznao nj ezin otac i ulovio bjegunce u času kad htjedoše pobje ći. Tada moj otac oženi mladu Španjolku. Ljubav moga oca trajala je k ratko vri jeme. Rijetko su ga vidjeli kod ku će, uvijek je veselo živio u krugu svojih prijatelja i žena, a majka je bila ost avljena. Kad odrastoh, poslao me otac u Be č na nauke, a majka je provo dila patni čki život u jednom dvorcu mog oca usred šumske pustoši. Jedne jeseni, kad mi je bilo petnaest godi na, do ñoh iz Be ča da vidim svoju majku. Bila je sama. S njom u dvor cu živjela je i stara služavka i moj sadašnji sluga Fi lip. Majka je preda mnom tajila da ju je otac napustio, ali sam v idio to u njenim tužnim o čima i blijedom licu. Osokolim se pa je zapitam: "Re ci mi, majko, gdje je otac?" "Otputovao je", odvrati ona. "Bit će dugo na putu." "Dugo?

A zašto nikad ne do ñe da vidi sina?" "Do ći će, dijete moje, prije nego što opet po- ñeš na nauke." Osje ćao sam da mi nešto taji. O čito, nije htjela da oca ocrni pred sinom. Pro ñoše dva dana. Odoh u šumu u lov. Kad sam se vratio, opazim pred kućom stranog slugu gdje drži osedlanog konja. U ñem u sobu. Iznena ñeno sam stao i slušao. Iz druge sobe čuo se tu ñi ženski glas: "Ja ostajem ovdje, a vi se odstranite iz dvora." "Znate li gdje ste?" čuo se glas moje majke koja je dodala: "Ja sam u dvorcu svoga muža!" "Baš zato vas molim da se što prije odstranite. O čekujem ovdje svoje prijatelje." "Tko ste vi da se usu ñujete mene odavle tjerati?" vikne moja majka. "Ljubavnica vašeg muža", odvrati strana žena i nasm ije se. "Odlazite, ali hitro. Ako ne odete, pozvat ću svog slugu", re če žena, otvori prozor i zovne slugu koji je pred ku ćom držao njezina osedlanog konja. "Što ste nakanili?" vikne majka. "Dat ću vas baciti iz dvora, da mi ne smetate." Veli čanstvo, u meni je uzavrela sva moja mlada krv i sva ljubav prema majci. Provalim u njezinu sobu. Upravo u taj čas visoka lijepa žena zaletjela se prema mojoj majci i udarila je bi čem. Izgubio sam svu pamet. Tek sam osjetio da držim za vrat stranu ženu, da je moje ruke stiš ću, a ona se otimlje snažno, a onda sve slabije. Klonula je... Skinem ruke s njezina vrata, ali se više nije branila... "Što si uradio, nesretnice?" krikne majka prestravl jeno i poleti k svojoj suparnici. Ali ona je bila mrtva. Ugušio sam je ja, petnaestogodišnji dje čak! U sobu u ñe maj čin sluga Filip. Odmah je shvatio što sam u činio. Sko či k vratima i zaklju ča ih. Uzalud je sluga lijepe strane žene kucao na v rata. Nitko mu ne odgovori. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM "Sine, dragi moj, što si u činio?!" naricala je majka čupaju ći kosu. "Sad sam i tebe izgubila. Više mi nema života." Najednom, kao da joj je sinula sretna misao. Pohita k meni, gr čevito me uhvati za ramena i prošap će: "Bježi! Bježi!" "Majko, kamo ću od tebe?" pitao sam kao u snu. "Bježi, ne ubijaj svoju majku. Filipe, brzo... Ti m oraš s njim!" "Kamo da bježimo?" upita sluga. "Svejedno, samo neka je daleko gdje vas nitko ne će na ći!" "Nemojte, maj čice, da vam sin bude kukavica", dugo sam molio majk u. Ali ona stane preda me i po čne mi govoriti kao u ludilu: "Bježi u svijet, ili ću ja u smrt. Smiluj mi se - bježi!" Sa svojih ruku uzme dr agulje, pokupi sve svoje zlato, drago kamenje i nešto novaca. Grozni čavom brzinom strpa to Filipu u džepove. Za čas bijaše sve gotovo. Majka mi se baci oko vrata i re če: "Bježi i sakrij se pred ocem. Javi mi se kad budeš na sigurnom mjestu." "Filipe! obrati se moja majka sluzi - zakuni mi se da ćeš ga njegovati i paziti kao sina." On se zakleo. Ali nisam mogao oti ći. Majka trgne sa zida pištolj i zaprijeti se: "Ako ne ćeš bježati, ubit ću se pred tobom." "Dobro", rekoh ja, "ali što ćeš ti?" "I ja ću pobje ći, ali oprezno. Bit ću u Be ču, tamo ćeš me na ći." Majka me zagrli svom ljubavlju i o čajnim strahom, a onda me gurne s Filipom na druga v rata u hodnik. Tu je još uvijek stajao sluga umorene žene. "Molim vas - re če on - grofica me pozvala. Javite joj da sam tu." "Ja sam obavio posao zbog kojega te pozvala", odgov ori mu Filip. "Idi u kuhinju i založi, grofica će ostati kod nas." Sluga nas je odmjerio od glave do pete. Pode s nama . Ose-dlali smo dva konja, i sluga nas upita: "Kamo idete?" 1 "U susret gostima koji dolaze."

Sjedosmo na konje i odjurismo u šumu. Bježali smo m nogo dana. Jedne no ći opazimo u šumi svjetlo. Filip me upozori da su to panduri. "Kakvi panduri?" zapitao sam. "Trenkovi. Tu im je sklonište. Poznam ih jer sam iz njihovih krajeva", re če Filip i podbode konja. Doskora smo prispjeli k pandurima. Prijateljski su nas primili. Ostao sam kod njih i s njima živio kao obi čan pandur, bez imena i porodice. Prozvali su me Sinišom, a nisam znao zašto. Jednog dana po ñem s njima u rat i tu steknem milost svoje kraljice - čast oficira. - A majka? - upita kraljica slušaju ći sa zanimanjem. - Nju smo zaista našli u Be ču. Ali njezin je otac umro ne gdje u Španjolskoj. Nitko o njemu ništa nije znao, pa nije dobi la imetak svog oca, nego živi oskudno. - A što se dogodilo s umorenom? - Ne znam. Majka mi je rekla da je odmah ostavila d vorac. Nikad mi nije rekla što se tamo dogodilo. - Tko vas je sada prijavio za vaše nedjelo? - Ne znam. - Vaš je otac bio plemi ć? - Da, veli čanstvo. On još živi. -1 ništa ne zna o vama? - Ne zna. Posljednji me put vidio kad mi je bilo os am go dina. Kasnije bi dolazio u Be č na balove, ali me nikad nije posjetio u naukama - nije ni pitao za me. To je cij ela moja ispovijest, veli čanstvo. Po činio sam zlo i kao dijete popustio majci i pobjegao. Sad se, eto, predajem u vaše ruke . - Shva ćam vas, zavela vas je vaša divlja priroda. Ali, pra vdi se mora udovoljiti. - To znam, veli čanstvo, i mirno čekam odluku. Ne mogu za vas u činiti ništa drugo nego preporu čiti sucima da budu blagi. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM -Veli čanstvo, i to je odviše velikodušno. - Činim to samo zato što ste hrabar vojnik, pa je štet a da takav čovjek bude izgubljen za moju vojsku. Ali ne da se i zbri sati ono što ste u činili. -Veli čanstvo, znam da me čeka tamnica. Samo jedno molim vaše veli čanstvo, a to je, zapravo, ono zbog čega sam molio da me vaše veli čanstvo primi. -Štoje to? - Molim vaše veli čanstvo svim svojim srcem za jednu veli ku milost. - Ako je kraljica može ispuniti, u činit će. - Jedina mi je želja da prije nego što se za mnom z atvore vrata tamnice, mogu govoriti s kontesom Nerom Kegle vi ć. -Vije ljubite? - Da, veli čanstvo. - A ona je bila vjerenica baruna Skerleca? - Da, veli čanstvo? - A ipak ima samo vama zahvaliti da još živi. To je lijepo i ja sam popravila svoje mišljenje o vama. - Vaše me je veli čanstvo osu ñivalo? - Rekoše da ste se otrovali od straha pred kaznom. - Nikad ne bih u činio takvo što. - Veseli me da ste ostali dosljedni svom juna čkom glasu i zato vam dopuštam sastanak s kontesom. Dat ću potrebne odredbe. - Do posljednjeg trenutka svoga života zahvaljivat ću va šem veli čanstvu za tu velikodušnost. Kraljica pozvoni i pozove Van Swietena koji je čekao u pokrajnjoj sobi.

- Van Svvietenu, vi znate da je kapetan Siniša sada uhi će nik? - re če vladarica pokazavši na Sinišu. - Znam, veli čanstvo, predat ću ga njegovoj oblasti. - Dobro, povjeravam ga vama. Dopustila sam mu da go vori s kontesom. Siniša se duboko pokloni i iza ñe s lije čnikom. U predsoblju mu Van Smeten šapne: - Siniša, kod mene vas čeka grof Adam Orši ć. Govorit ćete s njim prije nego što vas predam vojnom sudu. - Hvala vam stotinu puta! Van Swieten povede Sinišu u svoj stan. U salonu je sjedio grof Adam Orši ć. Njegovo debelo tijelo ispunilo je čitav divan. Crveno okruglo lice priklonio je na naslon. Male modre o či zurile su žalosno preda se. Ruke je složio na trbuh koji mu j e stršao iz debelog tijela. Tužno raspoloženje uvijek gaje činilo smiješnim. Kad je opazio Sinišu, htjede ustati, ali se nije mo gao pridi ći. Pruži mu samo ruke i re če: - Što će biti s vama? - Ono što odredi sud. Van Swieten otvori jedna vrata i da znak sluzi koji u sobu uvede visokog, snažnog muškarca, odjevena u odoru plemi ćkog lakaja. Lice mu je bilo ledene hladno će, o či male i mirne, a put kozi čava. - Poznate li ovog gospodina? - upita Van Swieten la kaja. - Poznam. To je kapetan Siniša. - A vi, Siniša, poznate li vi njega? - Poznam. To je lakaj Toma, služi kod grofice Auers perg. - Niste ga nikad prije vidjeli? - Rekao bih da jesam, ali ne znam gdje. - Kad si posljednji put vidio ovoga gospodina? - up ita Van Swieten Tomu. - Prije deset godina kad je umorio groficu Olgu Ke glevi ć. - Tko ti je to rekao? - upita ga Siniša povišenim g lasom. - Bio sam njezin sluga pa sam je dopratio u vaš dvo rac onog dana kad ste je umorili. - Ti si bio onaj sluga koji je stajao u hodniku kad sam ja izašao? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Jest, to sam bio ja. Vi ste onda sa svojim slugom pobjegli. - Kako si me tek sada prepoznao, a prije dvije godi ne bio sam često kod grofice Auersperg. - Najprije sam prepoznao vašeg slugu Filipa, a onda sam se sjetio i vas. Ve ć ste onda bili snažan momak. - Kako to - upita Van Svvieten - da si se tek sada sjetio da prijaviš kapetana. - Odmah sam rekao grofici Auersperg sve što sam zna o. - Zašto nisi ništa o tome spomenuo Filipu? - Zabranila mije grofica. -A sada... On zašuti. - Ja ću ti pomo ći - re če Siniša. - Sad ti je grofica Auersperg naredila da me prijaviš. -Da, tako je. - Znaš li daje groficu Keglevi ć netko ugrabio? - upita grof Orši ć. - To su bile pripovijesti da bi se ona pred svojima u činila boljom. Grofica je pobjegla od svoje volje.

-Skim? - S grofom Kristoforom Erdodvjem. Orši ć i Siniša iznena ñeno pogledaše. - Gdje je živjela grofica da se za nju nije znalo? Obitelj ju je tražila. - Najprije je bila na dvoru grofa Erdodvja u Samobo ru, a poslije uvijek kod onoga koji joj se dopao. - Lažeš! -vikne Adam Orši ć. - Neka mi oprosti vaša milost, ja sam je služio sve dok nije umorena i spaljena. - Tko ti je rekao daje spaljena? - Kad je vaša milost pobjegla, grofica je nestala - re če To ma. - Nisam znao ni zašto dok nije ku ća po čela gorjeti. Pohi tao sam da groficu spasim iz plamena, ali sam je na šao zadav- ljenu pa sam je ostavio u plamenu i utekao. Na zgar ištu nije ostao kamen na kamenu. - Tko je zapalio dvorac? - upita Siniša. - Bio sam uvjeren da je to u činila vaša milost da zamete trag umorstva. - Ne, ja to nisam u činio. - Imate li nam još što re ći? - Ne znam ništa drugo. Van Swieten otpusti Tomu. Tada re če Siniši i grofu Orši ću: - Odgovara mirno i hladno, gotovo bih rekao daje pr epre dena hulja. - Ali ne laže - tiho će Siniša. - Vi ste, dakle, doista ubili groficu Keglevi ć? - upita Adam. - Ako vas time ne ću povrijediti, molio bih vas da mi kažete zašto i kako se to dogodilo? Siniša ispuni grofovu želju i sve mu ispri ča. Grof je slušao upiljivši u njega male modre o či i slušaju ći rije č po rije č. Kad je dovršio, grof Adam se zagleda u zemlju i re če: - To nije mogu će! K ći grofice Ratkav daje bila zla? Ne mo gu vjerovati. - Pa ipak, bilo je tako - re če Siniša. - Ni ja ne bih vjerovao da na svoje uši nisam čuo kako govori s mojom majkom. - Majka moje Nere da je bila milosnica? - klikne gr of Adam ogor čeno. - Onda ne bih smio vjerovati više ni u koga na svijetu! - Žene su uvijek nerazumljiva zagonetka - re če Van Svvieten. - Ona daje dobrovoljno pobjegla s Kristoforom Erdod vjem? Čekajte, sje ćam se daje upravo u to doba on otputovao s ne kom lijepom groficom u Italiju. Tako su barem pri čali. - Kad se grofica vratila iz Italije, postala je lju bavnica moje ga oca - re če Siniša. - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M - A tko je vaš otac? - upita grof Adam Sinišu. - Ne tražite od mene da vam odgovorim. Deset godina mo ja usta nisu izgovorila ime koje mije ostavio u baš tinu. - Vi ste se odrekli svog imena? - Nije li to razumljivo? Morao sam tajiti da bi moj nesretni zlo čin ostao tajnom. - Zna li Nera zašto ste ubili njezinu majku?

- To ona nikad ne smije saznati. - Kad bi znala kako se to dogodilo, ipak biste pred njom do nekle opravdali svoj čin. - Ali bih joj zadao neizbrisivu bol. To ne mogu i n eću. Mo lim vas, grofe, da joj to nikad ne kažete. - Vi ljubite k ćer one koju ste ubili? - re če Van Svvieten. - Strašno je to! - odvrati Siniša. - Kad ste se s njom upoznali, niste to, naravno, sl utili? - Ne. Tek sam znao da sam ubio neku groficu. Ali ni kad ni sam znao tko je bila ta žena. - Žalim vas, Siniša, iz sve duše - re če grof Adam. - Zabo ravite Neru, to vam je su ñeno. - Zaboraviti? Grofe, jeste li kada ljubili? - Jesam. Beznadno i bez cilja, kao i vi. -1 niste to zaboravili? - Ne, ni sa sijedim kosama, ni sada - preko njezina groba. - Pa ipak tražite od mene? -Alije vaša ljubav potpuno bez cilja i nade, baš po sve... - Znam. U tom je odgovoru nešto tajno zadrhtalo, pa je grof Orši ć prestao ispitivati. Siniša se okrene Van Svvietenu i re če: - Vaša milost, prije no što se oprostim s vama, sto tinu vam puta hvala! Vi ste sprije čili strašni zlo čin što ga htjedoše počiniti na kontesi Neri. - U činio sam samo svoju dužnost. - Molim vas samo još jedno. U tamnici u Zagrebu čame sin gradskog suca i vjerenik njegove k ćeri jer su svijetu govorili da nema vještica. Sjetite se i njih. - Bit će pušteni na slobodu. - Ne ću dulje iskorištavati vašu dobrotu. Po ći mi je u ta mnicu. - Tek u istražni zatvor - re če Van Svvieten. - To je predsoblje tamnice. - Grofe - oslovi Siniša Adama - dopustite da vas ne što pi tam: gdje je kontesa Nera i kako joj je? - U Be ču je. Vrlo je slaba, pa smo pozvali lije čnike. Rekoše da su je sasvim uništile velika oskudica i još ve će duševne patnje. - Sloboda će joj vratiti zdravlje i zadovoljstvo. - To se i ja nadam. Samo me zabrinjava što je uvije k tiha, zamišljena i šutljiva. - Mnogo je prepatila. - Baš bi zato sada morala biti smirena. Ali meni se čini da se njezina duša ne će smiriti. - Grofe, nisam zaslužio da me vi koji ste tako bliz u Nere po dupirete i da mi budete prijatelj. Ipak se usu ñujem zamoliti vas da mi iskažete ljubav. - Nehotice ste u činili jedno zlo, ali ste u činili mnogo dobra za Neru. Spreman sam u činiti sve što želite. - Uskoro ću pred sud. Odanle me put vodi u tamnicu. Prije nego što se za mnom zatvore vrata tamnice, jedina m i je že lja da govorim s kontesom. Biste li htjeli tu moju molbu ispo ru čiti kontesi? - Ho ću. Samo ne znam je li to pametno, Siniša, izme ñu vas i nje stoji njezina mrtva majka. Ne bi li bilo bolj e da s njom ne govorite? - Ne bih mogao podnositi svoju sudbinu. Ne ću joj govoriti o sebi, ali bih htio da je još jednom vidim. - Dobro, Siniša. Ispunit ću vašu želju. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA

MALLEUS MALEFICARUM - Kraljica mi je to dopustila. Recite joj da se žel im s njom oprostiti. A sada, zbogom! - Tko zna ho ćemo li se još kada vidjeti?! Grof Adam i Siniša pruže si ruke. Siniša se zatim o prosti i s Van Svvietenom i iza ñe. Kad je ostavio Van Swietenov stan, Siniša se prepus ti vojnicima koji su ga odveli u zatvor. OSUDA Mali debeli Švaba, vlasnik "Crnog orla", dao je don ijeti u gostionicu vr č vina i dvije čaše. Blago lice nešto mu se smrklo. Otvorio je vrat a što vode u kuhinju i pozvao dje čaka koji je ondje posluživao. - Idi gore u prvi kat i dozovi mi starog slugu grof a Orši ća, onoga koga zovu Filip. Razumiješ li? Ali da si ga p ozvao pri jazno, a ne kao obi čnog slugu! Valjda si vidio da ga mlada kon- tesa i grof paze kao da im nije sluga. Hajde, požur i! Debeli Švaba sjedne uza stol i neprestano pogledava še vatru. Nije čekao dugo i Filip ude u malu čistu gostinjsku sobu. - Što želite? - upita Filip gostioni čara. - Ništa veliko - re če Švaba. - Ali vi znate da mi je mnogo stalo do mojih gostiju, do grofa i kontese, pa bih rado saznao jesu li zadovoljni i ne bi li željeli još kakvu udo bnost. - Sve je u redu. Ovih mjesec dana što su tu vrlo im je dobro i zadovoljni su. Samo im nije ugodno što je svijet tako silno znatiželjan. - E, znate, to vam je ono. Ljudi dolaze u gostionic u i sjede kao da si ih prilijepio. Kod mene se dobro jede i p ije. A onda svatko bi htio da vidi "vješticu". Svijet zna da ju je kraljica o- slobodila jer nije ništa kriva, pa bije rado vidjel i. Ali ne bojte se, ne će je nitko smetati. A je li joj ve ć bolje? - Dakako, daje. Pa ona i nije teško bolesna, samo j e slaba i turobna. Bogme je dosta prepatila. - Sirota! Grofica, pa ovako s njom postupati?! Ali zato je tu kraljica. Ali, recite mi tko je ona grofica što je ju čer pri spjela? - To je grofica Ivka Orši ć, žena našeg grofa. Ona će sada os tati s kontesom. - Ovdje u Be ču? - Da. Samo, kako dugo, to ne znam. Švaba se vrlo zadovoljan rastane s Filipom. U kuhin ji šapne ženi: - Ostat će još. Mi ćemo, ženo, dobro zaraditi. Ve ć čitav Be č dolazi k nama radi te mlade grofice. Pa da nije vje štica?! Filip je tiho ušao u sobu grofa Orši ća i promatrao Neru koja je u susjednoj sobi sjedila drže ći na krilu knjigu. Ali ve ć čitave sate nije okrenula nijedan list. Svaki bi tren pogledavala kroz prozor na ulicu kao da nekoga o čekuje. Najednom brzo ustane i prije ñe u pokrajnju sobu. Tu su se ve ć čuli koraci. Na vratima se pojavi grof Adam. - Dugo vas nije bilo, grofe. Niste obi čavali da tako dugo izo- stajete? Što je novo? Grof Adam kriomice pogleda Neru. - Banje stigao u Be č. - Doista? Što pri ča? - Vrlo mnogo. - Zanimalo bi me što. - Ti znaš daje kraljica odredila istragu protiv Sal ea i Dvoj- kovi ća. -1 što se ustanovilo? - Ništa.

- Kako to? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Nijedna žena koja je Saleu pla ćala rentu nije htjela da to prizna. Naprotiv, sve su notara branile i tvrde da je najbolji čovjek na svijetu. Ni protiv Dvojkovica nije se mogl o ništa pro naći. -Toje ne čuveno! Grof je ušutio. Sjetio se dana kad je od Dvojkovica kupio Nerin pojas koji bi imao biti dokaz da je ona no ću bila kod Kamenitih vrata. Ali on nije htio prijaviti Dvojkovica. Bio je sretan što je Nera slo bodna pa je šutio. A onda, Dvojkovi ć je prodao pojas u ime svjedoka, a ne u svoje ime. Ovako je grof opravdao samog sebe. - U takvoj istrazi, drago dijete, svatko radije šut i i sretan je što nema neprilika i što nitko ne spominje njego vo ime. A onda, Sale je šef policije! Njega se svi boje, a mo žda je i pot platio ljude. - A Barica Cindek i njezin muž? - To je tek jedan svjedok. Adam je bio sa Saleom na samo kad mu je dao novac, a potrebna su dva svjedoka. Tk o će do kazati daje Sale primio novce? - To je vjerojatno. Van Swieten je bio silno ljutit kad je pro čitao izvještaj istrage. "To je himna Saleu i Dvojko vi ću", kliknuo je lije čnik, "i za to se vaša preuzvišenost potrudila u Beč?" rekao je banu. Van Svvieten veli da se ban, o čito, nije brinuo za to. Me ñutim, kraljica voli bana, a kome je ona sklo na, protiv toga se ne može. Čuo sam da se za istragu zauzi mao car Josip. - Tako? - re če Nera, sjetivši se želje mladog cara da o nje govu udjelu u istrazi nikome ne govori. - Imam jednu dobru vijest - re če grof. - Tito Kraja či ć i Fran- cesko Malakoczv pušteni su na slobodu. - Kako će Sanda biti sretna! - Tužne li sre će! Njezin je otac zabranio da progovori ma samo rije č s Franceskom. - Taj je čovjek zaista lu ñak! - On je jedini u toj hajdu čkoj četi koji doista i vjeruje sve što radi. Kad je saznao da je kraljica dokinula pro ces protiv tebe, Barice i Dorice, razbolio se i sada leži u gr oznici. Grof je ušutio i stao listati po nekakvoj knjizi. - A drugo nema ništa novo? - upita Nera nakon dulje šutnje. - Da, još nešto. Danas je Siniša bio pred sudom. Njezin upitni pogled odavao je da sa zebnjom o čekuje što će joj re ći grof. Ali on nije znao kako bi po čeo pa je neprestano otkap čao i zakap čao puceta na svojoj odori. Djevojka nije mogla izdržati. Naglo u stane i pode grofu, nasloni se k njemu na stol i tiho upita: - Što ste saznali o raspravi? - Ništa. Sve se vodilo iza zatvorenih vrata. On je sam želio da nitko ne zna. Bili su prisutni samo suci. - Zar se nije doznalo ni to zašto je po činio ono strašno djelo? - Ne. Tek znam da nikad nije bio zavodnik tvoje maj ke. Ta kako bi i bio? Tada je još bio dje čak. On je pošten mladi ć, pa sam uvjeren daje ono strašno djelo po činio nesvjesno. - To sam i ja mislila.

Oboje su zašutjeli. Grof Adam skrivao je svoj pogle d pred Nerinim istražuju ćim očima. - Zar zaista ništa ne znate o tom kako je ispala os uda? - upita opet ona. - Je li osuda stroga? Dalje nije mogla. Kao da se zgrozila nad onim što j e htjela da pita. - Ne, nisu ga osudili na smrt - re če grof osje ćaju ći što misli Nera. - Osudiše ga na tamnicu, mislim na pet godina . Kontesa se povu če iza grofa da sakrije lice. No grof se o-krene i r eče: r MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM -1 tako su drugi izvršili osvetu koju je željela tv oja baka. Nera ne odgovori. Stisla je usta i htjela oti ći. Grof nastavi: - Imam za tebe poruku. - Od koga? - Od Siniše. Moli te da mu dopustiš da se oprosti s tobom. Nera problijedi. U taj čas Filip najavi Van Swietena. Nera se iznenadi tom posjetu i radosno mu pohita u susret. - Presretna sam, vaša milosti, što ste nas tako po častili. - Došao sam po želji vladarke da vidim nije li tamn ovanje možda ostavilo kakva traga na vašem zdravlju. - Dobre li i velikodušne kraljice! - re če kontesa ganuto. - Kraljica je pravedna, ali i vrlo dobrostiva. A sa da, dopu stite, konteso, da izvršim Njezinu želju. Meñutim, zatajio je Neri da ga je zapravo poslao car J osip. Lije čnik pomno pogleda u Neru i priop ći grofu da je njezino tijelo oslabilo, osobito da su uništeni živci, pa će trebati čitava godina da se oporavi. Zato mu savjetuje da je povede u Italiju. - No, donio sam još jednu poruku od kraljice - re če Van Svvieten. - Vladarka zna da je ve ći dio kontesina imetka iz gorio u njezinu dvoru na Gri ču i zato vladarica ho će da kon- tesi vrati cijelu svotu što ju je nekad grofica Rat kav poklonila kraljici za rat. Novac će kontesa primiti s kamatama. Grof Orši ć i kontesa branili su se da to prime od vladarice, ali je Van Swieten rekao da se to ne može i ne smije promijeniti. - Kontesa je nevino stradala - re če lije čnik - njoj se ne mo že vratiti drugo nego taj novac. A kraljica to bezu vjetno želi - i car Josip je to naro čito naredio. Orši ć i Nera zahvale se, na što Vam Svvieten re če Neri: - Jeste li čuli, konteso, kako je ispala istraga u Zagrebu? - Malo prije ispri čao mije grof. Tome se nisam nadala. -Vjerujte, ni ja. Ali mi ne ćemo mirovati. Uvjeren sam da su Sale i Dvojkovi ć glavni krivci što je Kraja či ć dao spaliti toliko žena. - To je živa istina, vaša milosti - re če Nera. - A znate li, konteso, tko bi mogao tim ljudima u ći u trag? Vi! Jest, vi. Žene imaju izvanredno oko. Mi ćemo lopove pu stiti, neka nitko više na njih ne pazi, neka se nit ko za njih ne brine. Tako će se opet osjetiti sigurnim, po čet će svoj zlo či nački posao i zaboraviti na oprez. Tada ćemo ih polako hvata ti. Ali sad moram po ći. Htio sam vas još pitati, konteso: imate li kakvu poruku za svog spasitelja Sinišu? To pitanje silno je iznenadi. Nije mogla odmah odgo voriti. - Vama je teško, konteso - re če lije čnik - vjerujem. On je ubojica vaše majke. Ali morate misliti na to da vi njemu du gujete isto toliko zahvalnosti koliko je on vama na nio zla. Bu dite plemeniti! On, nesretnik, nema nikakve druge ž elje nego

da mu uslišite posljednju molbu. - Recite mu da ću do ći! - re če Nera odlu čno. - To je plemenito - re če Van Svvieten. - Dakle, poslijepodne vas čekam u svom stanu. OPROŠTAJ Grof Orši ć i grofica Ivka krenuli su poslijepodne s Nerom k V an Svvietenu. Kralji čin lije čnik do čekao ih je u predsoblju i poveo u salon. Njegovo pr onicavo oko odmah je opazilo Ne-rinu bljedo ću. Isprva se razgovaralo o obi čnim stvarima koje se nisu ticale Siniše. Najednom Van Svvieten ustane i re če: - Konteso, naš osu ñenik čeka u mojoj radnoj sobi. Smijem li vas povesti onam o? MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLBOS MALEFICARUM Lije čnik ponudi Neri ruku, odvede je kroz salon i otvori vrata svoje ordinacije. Tu je čekao Siniša. Sjedio je na divanu. Rukama je stisnuo sljepoo čice i zurio u pod. Svaka njegova misao i svaki otkucaj srca doziv ao je Neru. Činilo mu se da za njega nema ve će sre će na svijetu nego daje sada vidi. Najednom za čuje šum svilene haljine. Trgne se kao da ga se takl a munja, podigne glavu i naglo ustane. Pred njim je stajala Nera. Crna haljina svu je obav ila. Iz hladne crnine uzdignuo se bijeli vrat i blijedo lice iz kojeg su turobno i mirno gledale tamne oči. Premda je čekao čitav sat i neprestano mislio na nju, sada gaje smel a njezina blizina. - Oprostite, Nero, što sam se usudio zamoliti vas z a ovaj sastanak. Ona ne odgovori i odvrati od njega pogled. - Vi znate daje pravda rekla svoju? - Znam - tiho će ona. - Pet godina tamnice! - Za mene je to blagodat. Da, Nero, jer kaznu koju mi je dodijelila pravda podnosit ću za vas - za vaš mir. Svakim da nom svog zatvora otkupljivat ću boli koje sam vam zadao. Da mogu svojim životom otkupiti vašu majku, ja ve ć davno ne bih živio. - Siniša, recite mi barem: zašto? Kako je došlo do tog straš nog čina? Kako je mogu će da ste vi... On pred njom sklopi ruke i stane je moliti: - Ne pitajte me, Nero, molim vas jer vam to ne mogu re ći. Zašto? To ne bi moglo popraviti moj čin, a vas ne bi utješilo. Zato me ne pitajte. - Bilo bi mi lakše da znam. "Ubilo bi je da zna tko je bila njena mati", pomisl i Siniša i nastavi: - Konteso, ne ću dugo iskorištavati besprimjernu plemeni tost Van Svvietena. Moram u tamnicu. Na pragu tog m og no- vog života nisam imao nikakve druge želje nego da v idim vas i da vas nešto zamolim. - Što? - upita ona jedva čujno. - Obe ćajte mi da ćete zaboraviti veliku nesre ću koju sam vam prouzro čio, da ćete se smiriti. - Pokušat ću. - Hvala! Sad rado polazim u tamnicu. - Rado? Pitanje se Neri nehotice okliznulo niz usta, a njeg a je tako potreslo daje sklopio ruke na prsima i zavapio: - Bolja je tamnica nego sloboda u kojoj ne bih vidi o vas! U tom času korakne k njoj, prihvati obje njezine ruke i ut i-sne na njih vru ći cjelov. Kad je otkinuo svoja usta s njezinih ruku, tiho prošap će: - Zbogom, Nero!

Onda se upravi i podigne glavu. Još je držao njezin e ruke što ih je ovaj tren izljubio. Sad im se sretoše pogledi. Siniša protrne . U njezinim o čima drhtale su suze... A on je osje ćao da pripadaju njemu... Sva mu duša zatrepti. Nije vidio ništa drugo nego njezine suzne o či, ni na šta nije više mislio, samo je osje ćao nju. U tom osje ćaju povu če njezine ruke i privine ih na svoje grudi. Nera se nije opirala. Osje ćala je da mu srce burno udara, da je svaki udar jed an krik za njom, vapaj k njoj, da je svaki dah ovog mu škarca njezin... Kroz tvrdi oklop kojim je okovala svoje srce proval i zatajena ljubav. Misli i razbor utekoše, ona klone na njegove grudi... Zadrhtao je kao trstika, kad je zahvati vihor. Njeg ove jake ruke obuhvate je, privinu k sebi tako čvrsto, silno i pohlepno kao da će je pretvoriti u sebe. Sve misli, sav razbor zanijemiše, obamriješe. Samo srca šap- ću, dozivaju se i cjelivaju u besvjesnom omamnom zagrljaju. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Sunce se spuštalo na zapad i kroz velike prozore op raštalo se s njima svojim krvavim suzama. Tiho i ne čujno šuljaju se trenuci da ih ne probude iz sna. Nera se prene prva. Htjede mu se istrgnuti iz naru čja, ali je on pridrži. Opet joj uhvati ruke i nježno privine na grudi, uzburkan e njezinom blizinom i njezinim priznanjem ljubavi... - Ostaje nam još nekoliko časaka, Nero. Uskoro će se za mnom zaklopiti vrata tamnice. Možda vam nikad više neću smjeti kazati svoje boli jer se nikad više ne će vratiti ovaj čas. Nero, propatio sam lu ñačke boli, a ipak, tako su mi drage one strašne muke u kojima sam se svijao kao izranje na zvijer. Od prvog časa kad se s vama sretoh - ne, ne odvra ćajte lice, znam zašto vam se mra če o či - od našeg prvog sastanka. - Zašto ga spomenuste? - Čujte me, Nero. Kunem vam se životom svoje drage maj ke: od onog časa kad ste me vi po čeli mrziti, ja sam vas po čeo ljubiti. Otad smo prepatili mnogo, danas ćete mirnije mi sliti i shvatiti me. Kad se ono sretosmo u tamnoj š umi, bijah mlad, pun čežnje za ljubavlju. Sav moj život do onog časa bio je prazan, nikad mi srce nije u ljubavi zadrhtalo, nikad pro patilo, nikad žena nije potresla moju dušu. One no ći kad smo se sreli u onoj šumi, prvi sam put čuo vaš glas. Nisam vidio vaše ljepote ni znao tko ste ni što ste, ali - glas vaš dotakao se moje duše kao bljesak i duša mi zatreptala prvi put u životu. Vaš glas, kojim su zvu čile vaše pametne rije či, svega me opo- jio - i bio sam lud, mlad i bezuman, ali nikad opak ... Jer, da mi je krv bila opaka, zar ne bih bio oteo vaš cjelo v onda kad ste u mene ispalili hitac i lako mi ranili ruku? Za r nisam imao svu vlast nad vama kad do ñoše moji drugovi? Niste li kad razmišljali o tome kad ste me po čeli mrziti? Svojim glasom koji mi je prodirao u dušu posijali ste u meni onu klicu iz ko je je proklijala moja bezumna ljubav. Ljubio sam va s bez na de, bez cilja, divlje poput lu ñaka i nježno poput djeteta. Sva moja divlja ćud promijenila se u janje što leži do nogu svog gos podara i onda kad ga odgurne. Pisao sam vam svoje zatajene uzdisa je krvlju kao mali glupi dje čak. Ali ta je ludost bila moja slast, jedini odušak kad me spopala divlja čežnja za vama. A kad sam poslije govorio s vama, bio sam osoran i grub, a ipak, svaka moja gruba rije č milovala vas je tajno, svaki moj hladni pogled kri omice vas je cjelivao. Svaki moj divlji, sablažnjiv čin bio je krinka - da sakrijem svoju beznadnu ljubav. Kad sam vas ono ugrabio u dvorcu p od Sljemenom i čuvao, vi ste se grozili od mene, smatrali ste me svojim zlotvoro m. A pred vama je bio

nesretnik koji nije želio ništa drugo nego da mu do pustite da vas spasi iz ruku progonitelja! -Vi ste me, Siniša, ugrabili samo zato što... - Što sam vas ljubio, Nero! Ali vi to niste osjetil i, vi o tom niste razmišljali. Kako je velika i beskrajna bila moja ljubav, ta ko je velika i beskrajna bila vaša mržnja... Shva ćao sam vas. Sve što se dogodilo, sve je bilo protiv mene. Sve j e u vašim očima bacalo na mene sumnju. Dapa če, i onaj čas kad sam htio da vam padnem pred noge, odvratili ste se od m ene sa zgražanjem. Šutio sam i patio... Danas bih kleknuo i blago slivljao sve te svoje boli, jer su mi donijele najv eću sre ću o ko joj se nikad nisam usudio pomišljati ni u snu. Nera je slušala zure ći kroz prozor u sunce. - U tamnici ću misliti na svoju preveliku sre ću, na ovaj čas. Da su me osudili doživotno, još ne bi bilo dovoljno da svaki čas ispunim ovom uspomenom. Njezine o či podigoše se k njemu. Siniši se činilo da ga miluju i cjelivaju. - Uspomenom? - šapne ona. - Zar se od uspomene može živjeti? Ali ona ne dovrši što je htjela re ći. Razumio ju je i pokrije lice rukama. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Ja sam dosad živio samo od svojih patnja. Uspomen a je jedan čas sre će, Nero. - Zašto se to moralo ovako završiti? - Ja sam razorio sve, ja... - Kad biste bar rekli zašto? - Ne pitaj, draga, ne pitaj, moju krivnju ništa ne može popraviti. - Možda bi i vaše patnje bile lakše da mi kažete... - Sve patnje koje bi me još mogle sti ći tek su kap prema moru sre će u koje sam sada utonuo. Ne tražim ništa više od života. Zahvalan sam mu što si me ti samo jedan tre nutak ljubila! Ne smijem ništa više tražiti od života - n emam na to pravo. -Ni ja! Oboje ušute. Siniša je držao njezine ruke kao kakvo veliko blago. - Ali na jedno imam pravo, Nero - šapne on. - Na što? - Da mislim na ovaj čas. Pet godina provest ću u tamnici s jednom jedinom mišlju - na tebe. Ali ti - ti mi obe ćaj da ćeš svake godine na ovaj dan pomisliti na mene. - Ho ću, Siniša! - Da ćeš me se sjetiti podve če, o zapadu sunca, ovako kao sada. - Ho ću! - šapne ona i pogleda na prozor na kojem se odra žavahu posljednje krvave zrake umiru ćeg sunca. - Kako se tužno oprašta - šapne on. - Sutra će ipak ponovno granuti. - Ali mene više ne će obasjati! Nera je gledala sumornim pogledom na zapad. Is čeznuo je i posljednji trak sunca. - Oni nas čekaju! - šapne ona i ustane. - Zbogom! - Zbogom, Siniša! Trenutak su se nijemo gledali, a onda padoše u naru čaj. Nisu se cjelivali. Plakali su i jecali. Nera se prva otkine od njega i pode prema vratima.

- Nero, čuj me! Svaku godinu na današnji dan - pisat ću! Smijem li? -Da! - Uvijek - svake godine? Uto u ñoše u sobu ostali. -1 drugi ho će da se oproste - re če Van Swieten. Mladi ć pode k vratima. Opazivši Filipa koji je plakao, re če mu: - Filipe, suspregni suze! Grof Adam, grofica i lije čnik pridoše k Neri i povedoše govor o njemu. Dotle je Siniša poveo Filipa do prozora i rekao mu: - Filipe, ti si mi bio i otac i majka. Budi to sada i njoj! O- stani joj vjeran i ne pusti je ni časa. - Ti ho ćeš da ja budem uz nju? - Ho ću da je nikada ne ostaviš, da je čuvaš više nego svoj život. - Ako se jednom što promijeni? - Što? - upita on gotovo prestrašeno. - Tako, mislim, pet godina je cijeli vijek, pa ne će valjda uvi jek ostati djevojka. Ako se uda, zar daje i onda čuvam? Sinišino se lice preobrazi, ali se ipak svlada i ti ho odvrati: -1 onda! Sav se urušio u sebe. Filipove rije či kao da su ga probudile iz omame. Dosad nije ništa drugo osje ćao, ni na što drugo mislio nego na nju i na sebe. S re ća da ga Nera ljubi, opojila ga tako da mu se pet godina tamnice činilo tek nekoliko dana. Iako je osje ćao da ih zauvijek dijeli duh njezine majke, ni na čas nije pomislio što se može dogoditi ovih pet godina. Znao MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM je tek jedno: da će ona svake godine na današnji dan misliti na njega , a on će joj pisati. Ho će li se udati, na to se ni u snu ne bi sjetio. Fili p gaje na to upozorio. Sad je najednom pred sobom vidio pet godi na kao vje čnost u kojoj će se sve utopiti u zaborav. I ve ć ugleda Neru gdje stoji pred žrtvenikom s nepoznati m mladoženjom. Nešto ga potrese poput bjesomu čne groznice. Osjeti želju da ne čim tresne o tlo, da nešto smrvi, uništi, da razbije prozor i da ute če Van Swietenu i tamnici i cijelom svijetu. Van Swieten je, me ñutim, govorio u dnu sobe nešto glasnije i pri čao grofu Orši ću i grofici Ivki: - Svakako što prije povedite kontesu iz ovih krajev a na jug--- - Odmah sutra krenut ćemo na put u Italiju. Neka ostane ondje dok svijet u Hrvatskoj zaboravi što se dogodi lo. U Hr vatskoj sada ne bismo mogli mirno živjeti. U Italij i nas nitko ne pozna, a podneblje je blago, pa će joj dobro činiti - re če grofica. - Vrlo pametno - re če Van Svvieten. - Ondje, u tu ñem svi jetu, zaboravit će sve! Siniša je čuo svaku rije č. Bilo mu je kao da su mu iz zasjede gurnuli u prsa bodež. Naglo se okrene i sretne s Nerinim pogledom. Stajala je posve blizu vrata, naslonjena na zid i z urila nijemo preda se. Pode polako k njoj i zaroni u njezine zjenice o čajnim pitanjem: - Sve ćete ondje zaboraviti, Nero?! - Mislite li da tako lako zaboravljam? U njezinu pogledu kao daje bila nijema prisega. Van Swieten re če: -Vrijemeje. Doñite! Siniša se stane opraštati s Orši ćevima, a onda ogrli Filipa i šapne mu: - Svojom mi glavom odgovaraš za nju!

Tada pristupi posve blizu Neri i sagne glavu na pok lon. Ne paze ći što će re ći drugi, ona pruži ruku ubojici svoje majke. On je pr ihvati kao gladno pseto mrvicu kruha i utisne na malu bijelu ruku čitavu svoju dušu. Ona osjeti kako mu ruka drš će, kako u njemu trne cijeli život. A on stisne usta kao mu čenik na mukama i bez jedne rije či, nijem kao grob, krene k vratima. Van Swieten je pošao za njim. Siniša se uhvatio za glavu. Klone prislonivši se na stol. Lije čnik opazi kako sav drš će i kako ga orosiše kapi znoja. Brzo mu pruži bo čicu s jakim pi ćem. Siniša je iskapi i požuri u hodnik. Tu ga je čekao tamni čar. Kad je Nera stigla u gostionicu "K crnom orlu", Fil ip je zamoli da ga primi u službu. - Ostani - re če ona tiho. - On je pokopan, pokopan na pet godina, a možda i u mre. Služiti vašoj milosti to je jedino radi čega još živim. Filip se sagne da joj izljubi ruke. - Siromašni, dobri Filipe! - re če Nera i pogladi sluzi pro- sijedu kosu. Filip iza ñe na ulicu da u ve černjem mraku bude sam sa svojim mislima. Jedno je vrijeme šetao, a onda sjedne na klupu uz stablo. Iz grada su dolazili neki ljudi, prolazili pokraj njega u potpunoj tmini. Nit i ih je u tami razabirao niti je slušao što govore. Iz misli ga probudi šapat. Na ćuli uši. Blizu gostionice stajala su u tami dva muškarca. Razabrao je to po konturama njihovih poja va. Isprva probudi njegovu pozornost to što su šap-tali, a kasnije rije či što su ih tajanstveno izmjenjivali. - Tamo je gore svjetlo, ondje stanuje čarobnja čka ljepotica - šaptao je jedan glas. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Zašto si me vodio ovamo, o če? - čuo se snažan muški glas - baš nije odviše otmjeno. - Ne pretvaraj se! I ti si želio daje vidiš prije n ego što ot putuje. Zašto nam Van Svvieten nije rekao da će ona do ći na dvor. "Gle, to su dvorani", pomisli Filip, stisne se na k lupi i još bolje na ćuli uši. - Ajde, vratimo se, znaš kakve bi bile posljedice d a nas ov dje zateknu. - Valjda me ne ćeš ostaviti? Ljepotica će sigurno ve čerati s društvom u gostionici. - Ali, o če, ako nas prepoznaju! Nikako. Napokon, sasvim je suvišno truditi se oko nje - ona je čestita djevojka. - To bih se više veselio daje osvojim. - O če, zaboravljaš tko si. Nije lijepo da si me na prij evaru doveo ovamo. Ako sam te poslušao da s tobom idem gl edati vještice, bilo je to prirodno, jer vještice se ne g ledaju svaki dan. Ali ovo nije lijepo - to je prijevara u kojoj sam ti pomogao protiv svoje majke. - Ne jadikuj! Mlada grofica ionako sutra odlazi - i time će biti sve svršeno. - Nadam se da će biti sve svršeno! - Valjda ne ću za njom?! To je ionako muškara čki trenutni hir. - Ako je tako, vratimo se. - Pa dobro, pokoravam se. Filip nije ništa toliko želio nego da nepoznatoj go spodi vidi obraz. Zato polagano po ñe za njima. U jednoj ulici čekala su kola na kojima je bila svjetiljka. Oni su upravili korake prema ko čiji. Sad je Filip razabrao da su

odjeveni gospodski. Onaj koji je želio vidjeti Neru bio je visok, krupan, a drugi, što gaje zvao ocem, niži i vitak. Obojica su sjeli u ko čiju i odvezli se. Filip se vrati "K crnom orlu". "Eto", pomislio je, "jedva što su se za njim zatvor ila vrata tamnice, ve ć su za njom pružili ruke. Pa još k tome - oženjen. Istina, dvoranin je, ali ipak ima ženu i tako velikog sina pa ho će osvojiti Neru. Preuzeo sam dužnost da se o njoj brinem. Nije li Siniša mislio da je čuvam od udaje? Ne, to je prevelika dužnost. To ne ću moći da ispunim. Ali tko je taj dvoranin koji ho će da osvoji Neru?" U OLUJI Nad stubi čkim brdima visi oblak poput nemani stoje naslonila krila na vrhunce i kad sijevne o čima, sipa bljesak munje, kad rukne, zatutnji grmlja vinom, kad zine, strovali se na zemlju pljusak leda. Gromovi trešte jedan za drugim, tutnje kao da se go re lome. S neba se sasula rijeka i omela vinovu lozu po brež uljcima, zamela oranice, potopila poljane i putove. Široka cesta pretvorila se u potok, livade u jezera. U vodi leži gospodska ko čija. Konji zagreznuše u grabu, plivaju u blatu i vo di. Na cesti stoje četiri muškarca. Do koljena su u vodi, tijelo im per e pljusak, a nad glavama im se igraju munje i gromovi. Ali se on i smiju, hiho ću i dovikuju: - Vojkffv! Tu ča te je kvrcnula po nosu! - Zatvori usta, markiže, napit ćeš se vode. - Isplazi pogani jezik, Kristofore, da ti ga kiša o pere. - Nikad još nisam vodom okužio usta. Iz grabe se izvukao ko čijaš. Odora mu se prilijepila uz tijelo, a klobuk poklopio niz uha. -Vaša milosti, ne možemo dalje. Valja potražiti skl onište. - Pod ko čijom? Ili pod konjima? Kamo da, do bijesa, idemo? “<*¦ MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - A što je to na brežuljku, tamo medu drve ćem? - To je krov. Ako ne lebdi u zraku, onda je pod nji m ku ća. - Baš si bistra glava! Ej, ko čijašu? Stoje ono gore! -Dvorac, gospodine! - Čiji? - Grofa Jurice Meska. - Ajde, otplivaj gore - re če Vojkffv smiju ći se. - Kako da mu dokažemo da u ovakvoj toaleti nismo pr opa lice i lopovi? - Ne bojte se, poznam ga. Prije dvije godine upozna o sam ga u Zagrebu kod bana. - Pa dobro, negdje se moramo skloniti. - Ej, ko čijašu, pusti ko čiju neka pije vodu, a konje povedi u dvorac. Krenuše cestom gaze ći vodu, smiju ći se i zbijaju ći šale. Svaki bi se čas netko spotakao, okliznuo ili zagazio u grabu, jer je voda narasla visoko i cestu sravnila s livadama. Nakon teškog lutanja, na ñoše napokon put na brežuljak. Niz brdo se valjala voda kao da se negdje gore otvo rilo stotinu vrela. Jedva se odupriješe bujici. Gore izme ñu vitkih jablana i gustog drve ća smiješio se dvorac s tornjem i obe ćavao im suho sklonište. Cijeli je sat prošao dok stigoše u perivoj. Drve će se lomilo pod pljuštavicom, a cvije će ležalo na zemlji blatno i zamu-ljano. Grof Vojkff v prvi se uspne stubama što su vodile u dvorac. U susret im po ñe sluga u narodnoj surki. - Je li gospodin grof kod ku će - upita Vojkffv. - Jest.

- Onda mu reci da su stigli stranci. Sluga nestane iza jednih vrata. Ve ć za nekoliko trenutaka na njima se pojavi muškarac. Visok, vitak, brkat i plemenita čela pod kojim se smiješila dva tamna oka. - Mislim da se ne varam - re če Meško ljubazno - vi ste grof Vojkffv. - Pogodili ste, grofe. Eto, u oluji stigla nas nevo lja. Ko čija nam se prevrnula, a pljusak nas gotovo ugušio. Smij emo li za moliti komadi ć krova? - Molba je suvišna - re če Meško. Moj vam je dvorac otvo ren i pružit ću vam što mogu. - Dopustite da vam prije predstavim svoje drugove: grof Kristofor Erdodv, grof Jeronim Fieschi i markiz Jos ip Lamelli- ni, naši prijatelji iz Genove. - Gospodu sam imao čast vidjeti u Zagrebu. - Ali onda nisu izgledali kao pokisli ma čki. - Osušit ćemo vas. Samo izvolite za mnom. Meško ih odvede u lijevo krilo dvorca, pozove sluge i naredi da gospodi dadu njegova odijela i osuše njihove mokre odore. - Odjenite se kako znate - re če Meško - a onda izvolite do ći u blagovaonicu da se malo okrijepite. Markiz Lamellini, koji je stajao pred jednom veliko m slikom, pokrije se mokrim plaštem i re če: - Ne bih rado da me ova lijepa gospo ña vidi u takvom ko stimu. - Kad se preodjenete, izgledat ćete mnogo bolje, a onda joj se možete predstaviti. - A tko je ona? - upitaju oba Genovežanina. - Moja žena. - Svojedobno sam mnogo čuo o njoj. - Sad živimo osamljeno i zaboravljeno. Izvolite se preo- djenuti. Kad je Meško izašao, skupila se sva četvorica pred slikom mlade gospode. - Bogme, lijepa ženica - re če Vojkffv. - Sad mi je drago što smo se prevalili u grabu - pr imijeti Lamellini. - Markiže, mi smo se tebi za volju odrekli Nere - r eče Vojkffv - a ti nama prepusti mladu groficu. - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Grof Fieschi ve ć se zaljubio u sliku - peckao je Kristofor Talijana . - Što će tek u činiti kad je ugleda živu? - Poslije svake oluje grane sunce, a ovaj smiješak bogme je čisto sunce - oduševljeno će talijanski grof. - Šuti. Netko kuca. Sluga im donio tople vode da se umiju. Požure se odjenuti. Meškovo odijelo pristajalo je o sobito dobro oboma vitkim Genovežanima i grofu Vojkffyju, dok je Kristofora E rdodvja odviše stegnulo jer je bio nešto ugojen. Kad su se umili i dotjerali, u du u veliki salon s vrlo jednostavnim poku ćstvom od hrastovine. Zidovi su bili urešeni slikama i sagovima, a stolice presvu čene tamnomodrim brokatom. U salonu ih je čekao grof Meško. Jedva što su zapo čeli razgovor, na vratima blagovaonice pojavi se vit ka, visoka žena u bijeloj ljetnoj odje ći bez krinoline. Lice joj je lijepo zaobljeno, jabu čice pokrivene ruži častim velom, a ispod sme ñih obrva smijala se dva oka kao

dvije poto č-nice. Oko visokog glatkog čela padali su joj bujni sme ñi pramenovi tek malo napraštene kose. Gosti su na čas ostali iznena ñeni. Mali grof Fieschi gotovo zaboravi ustati. Meško promotri svoje goste ispod oka i nasmiješi se ženi: - Evo, Stanka, naših nenadanih gostiju. Dopustite, gospo do, da vas predstavim svojoj ženi. Sva četvorica gledala su gospo ñu s velikim zanimanjem, otmjeno joj se poklonili i neobi čno joj toplo poljubili ruku. Mlada grofica uputila se s njima u razgovor i stavl jala šaljive primjedbe o njihovoj nezgodi. Doskora su gosti pozvani u blagovaonicu na užinu. U brzo se razvio veseli domjenak. Meško je bio vrlo ljubazan doma ćin, a mlada grofica Stanka središte zanimanja. Grof Vojkffv nastojao je da njezinu pozornost što v iše skrene na sebe, dok je mladi Genovežanin grof Fieschi šutio i nijemo proma trao groficu. To je Meska ponukalo da ga bolje pogleda. Činio mu se neobi čno lijepim. Talijansko lice, tamna put, plemeniti nos i vru će crne o či, izbo čene rumene usne, iza kojih su uvijek o čijukali bijeli zubi morali su pobuditi zanimanje svake žene. Vlasulju nije nosio o čito zato stoje imao prelijepu dugu kovr- častu kosu koja mu je padala u pramenovima do ramena popu t prave vlasulje. - Gospoda su sigurno došla u naš kraj da love - upi ta Meš ko poslije užine svoje goste. - Da, ali ne divlja č - odvrati grof Vojkffv. - Što to zna či? - primijeti Meško. - Tražimo gri čku vješticu. - Ovdje nema nikakvih vještica - nasmiješi se Stank a. - Ima, grofice. Vi i ne slutite. - Na kakvu to gri čku vješticu mislite? - zapita Meško. - Na unuku grofice Ratkav koja je u Zagrebu bila op tužena kao vještica. - Oh, znam re če Meško. - Sje ćaš li se, Stanka; susreli smo kontesu onoga jutra kad sam te nakon vjen čanja povezao u svoj dvorac. A ko čijaš je rekao da to zna či nesre ću. Ludorija - nasmije se Meško. -1 vi ste bili njezin obožavalac? - re če Vojkffv Mesku. - Bila je pametna, odvažna i posve neobi čna djevojka - ali nisam zalazio u dvor grofice Ratkav. Otvorila je sv oju ku ću gostima kad sam ve ć bio sretan muž moje sadašnje žene. Ali vije uzalud tražite ovdje - re če Meško, ona je u Italiji. -Ve ć se vratila i nastanila negdje oko Stubice. - Ne vjerujem. - Daje vidite kako se razvila ove dvije godine - za nosno će grof Vojkffv. - Vi ste je vidjeli? - upita Meško. - Nedavno, na povratku iz Italije. I ja sam bio tam o, a prije dva tjedna vratio sam se u Hrvatsku. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Jeste li ve ć bili u Zagrebu? - Nisam još dospio, premda me vrlo zanima je li se što pro mijenilo otkako sam otišao. Htio bih znati kako živ e moji pri jatelji Dvojkovi ć i Sale. - Posve dobro. Kad je ono protiv njih bila povedena istraga zbog podmi ćivanja, obojica se zahvališe na službi i povukoše na svoja imanja, premda im se nije ništa dokazalo. - Dakle, sada žive pustinja čkim životom?

-Više ne. Opet su se vratili u službu. - Kako to? - Ne znam. Mislim da ih je u službu povukao gradski sudac Kraja či ć. - On je još uvijek gradski sudac? - Kad je kraljica reformirala zakon o progonu vješt ica, raz bolio se pa je morao napustiti službu. Kad je ozdra vio, prije godinu dana ponovno je izabran za gradskog suca. - I onda su Dvojkovi ć i Sale ponovno nastupili svoju službu! -Da. - Kraja či ć, Dvojkovi ć i Sale bili su nerazdruživi. Posjetit ću ih prvom zgodom. Domaćica je ustala i povela gospodu u salon za pušenje. Ali Meško i Vojkffv ostadoše razgovarati u blagovaonici. - Gdje ste našli ove Talijane? - upita Meško grofa. - Proveo sam ve ći dio ove godine kod njih. Erdodv odavno s njima prisno prijateljuje. - Sje ćam se da su jednom bili njegovi gosti u Samoboru. S i gurno su i sada tamo? - Da, samo s tom razlikom što je sada Kristofor nji hov gost. - Zar im je grad prodao ili dao u zakup? - Nijedno ni drugo, ali je grad ipak njihov. - Kako je to mogu će? 1 - Kristofor i ja bili smo jednom u Genovi gdje mark iz Lamellini ima svoju pala ču. Uve čer smo kartali upravo za veli ke bure. Kristofor je gubio, a naša dva Talijana do bivali. Vani je bjesnjela bura, more je udaralo o stijene pala če, i to nas je neobi čno razdraživalo. Bacali smo karte po mramornom stolu, zlato je zve čilo, a Kristofor praznio svoje džepove. Mar kiz Lamellini i grof Fieschi kao da su gutali zlatn ike. Kad je Kristofor bacio na stol posljednji komad zlata, htj edosmo prestati s igrom, ali on udari po stolu i povi če: "Tko će vri je ñati hrvatskog velikaša? Jao vama ako ne nastavite. Igrat ćemo dalje. Zar mislite da se može kartati samo o ce kine? Naprijed. Stavljam u blagajnu južnu kulu svoga grad a Sa mobora. Lijepa je, vitka, koketna i ponosna kao mla da Sici- lijanka." Nasmijasmo se i nastavismo igru. Karte pa doše, ali pade i kula u vlasništvo markiza Lamellinija. Krist ofor nije po puštao. "Dalje! Igram za zidove druge kule. Cetvoro uglasta je i ponosna, prijete ći zuri na Samobor." I ta je kula postala vlasništvo Genovežanina. Kristofor re če: "Tre ća kula na jugu mrka je kao lav. Čuva ulaz u grad. Brani ga od provalnika i ne prijatelja. Udrite!" Za čas i ta kula pade u ruke grofa Fieschija. Ali ludi Kristofor nastavlja: "Bedemi padoše! Nepri jatelj ulazi u grad, ali još branim rudarsku kulu u kojoj šušte svilene suk nje, zvoni smijeh i romone cjelovi. Ona mi je najdr aža. To je kula ljubavi!" I ona pade u ruke grofa Fieschija. " Koga će nam bijesa kule?" re če grof. "A ti čekaj dok osvojiš grad!" - rekao je Kristofor. "Kule su osvojene. Još ostaje grad! D alje?" Za četvrt sata Samobor pade u vlasništvo markiza Lamell inija i grofa Fieschija. - Ne čuveno? A što je na to grof Kristofor? - Nato čio je četiri čaše šampanjca i kliknuo: "Kule moje li jepe - grade moj prekrasni - dijelim se od tebe i d olazim ti odsad samo u goste! U zdravlje genoveške uprave gra da Sa mobora!" Kad smo ispili, on re če Talijanima: "A sad, prijatelji - MARIJA JURI Ć ZAGORKA

MALLEUS MALEFICARUM moji, pozovite me u goste. Rado bih vidio kako će to biti kad budem u Samoboru gost." Odmah smo se dogovorili da ćemo u Samobor. Kao da je to preko puta. Ve ć drugi dan ukrcali smo se u grofovu la ñu i krenuli put Napulja. - U Samobor put Napulja? - Nipošto! Markiz Lamellini htio je da uzmemo sa so bom nekoliko lijepih djevojaka, a po njegovu mišljenju, Napuljke su ljepše od drugih. Otputovali smo u Napulj, povel i sobom tri krasne djevojke i krenuli dalje morem. Kad smo došli u Messinski zaljev, sna ñe nas strašna bura. Pala je siva magla, more i nebo se spojilo u sivi beskraj. Nismo vidjel i drugo nego sivu vodu i neprozirnu maglu. Najednom pred na ma sijevne svjetlo. Svi se štrcasmo na palubu. Kapetan broda najavi da smo naišli na brod koji je stradao u buri . Grof naredi da se brodolomci pokušaju spasiti. Nakon pet sati borbe s valovima, donesu na brod jednu djevojku. Bi la je onesviještena i zamotana u plašt. Sagnem se k njoj i kad sam je bolje pogledao, prenerazim se. Što mislite koga sam pre poznao? Kontesu Neru! - Sto vam pada na um? - Najprije sam i ja mislio da to nije mogu će, ali doskora se uvjerih da se nisam prevario. Donesoše i grofa A dama i jednu kontesinu komorkinju koja nam je pripovijedal a da je to doista kontesa Nera Keglevi ć i da su na povratku iz Italije u Hrvatsku. Putem ih je snašla oluja i njihov je brod stradao. Oko Nere osobito se brinuo markiz Lamellini. Ulijev ao joj u usta šljivovicu, stao joj trljati žile i sljepoo čice i tako je dozvao k sebi. Kad me prepoznala, očito je bila neugodno iznena ñena. Jedva me je pogledala. Lamellini je bio bolje sre će. Brinuo se oko kontese, prepustio joj svoju spava onicu na brodu, obasipao je svim kavalirštinama, dapa če, zaboravio je lijepe Napuljke što smo ih vodili sobom. Vrijeme se doskora promijenilo. Kontesa i gr of Orši ć osje ćali su se kod nas ugodno. - Ona je i dalje putovala na vašem brodu? - Jest. Dvorili smo je kao kraljicu. Nekad sam bio u nju za ljubljen pa sam, naravno, ponovo usplamtio, ali ona me se klonila kao ñavla, a bila je naklonjena markizu Lamelliniju. U Trstu su se grof Orši ć i kontesa od nas oprostili i od tog časa nismo je vidjeli. Ali smo pošli za njom u potjeru. Nismo je na šli na imanju grofa Orši ća u Slaveti ću. Danas smo od nekog na šeg povjerljivog sluge saznali da je negdje u ovoj okolici pa smo krenuli na put daje potražimo. Markiz Lamellini je u nju zaljubljen i sve mi se čini da će je zaprositi. - Mislite li da bi kontesa pošla za njega? - Bila je s njim vrlo ljubazna, a grof Orši ć pokazivao je pre ma markizu i odviše prijateljstva. A onda, markiz j e lijep, ot mjen i - silno bogat. Kontesa ima vrlo malo imetka. Ali, da kako, prekrasna je, ljepša nego je bila prije godin u dana, pa se upravo čudim da se takva ljepotica nije udala u Italiji. - Možda nekoga čeka. - Valjda ne mislite na Sinišu koji čami u tamnici zbog ubojstva njezine majke? Sinišu nikad nije podnosila . - Ipak sam uvjeren da su njih dvoje jedno za drugo kao stvoreni. Dakako, ne može se ni pomisliti na kakvu vezu me ñu njima. On je ubio njezinu majku, pa bi takav brak , da se i vole, bio nemogu ć. - Vjerujem da se Lamellini svi ña kontesi.

Njihov razgovor prekinu grof Kristofor i markiz Lam ellini. - Bura je prestala - re če grof Kristofor. - Mogli bismo dalje. - Po ovoj poplavi? - oglasi se Meško. - Ostanite do sutra kod mene. - Moramo u Samobor da nabavimo nova odijela. Naša s u tako upropaštena od vode da ih više ne ćemo moći odjenuti. - Mi se još ne kanimo vratiti - re če markiz -jer nismo oba vili svoj posao. - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Mogu li vas poslužiti svojim odijelima? - upita M eško. - Vrlo ste ljubazni, ali nam ta odijela ne bi odgov arala. Na mjeravamo posjetiti kontesu Keglevi ć i valja da budemo odje veni u svoja paradna odijela. - A gdje ćete je na ći? - Posve pouzdano znam da je u ovoj okolici, u ku ći kakvog velikaša ili plemi ća. - Tada bismo i mi o tom nešto znali! Uostalom, neka go spoda ostanu kod nas - predloži Meško - a u Samobor pošalju po odijela. Gosti su to prihvatili. Odmah je odre ñeno da će dvojica slugu po ći na put u Samobor čim prestane kiša. - Samo ako će to grofici biti s voljom? - primijeti grof Vojkffv. - Unaprijed znam da će se tome veseliti - re če Meško. Meško pode u salon za pušenje da obavijesti Stanku o tom da gosti ostaju. Talijanski grof pri čao je grofici nešto na francuskom jeziku i pritom je sanjarski gledao. Meško je nehot ice stao na pragu dok je Genovežanin govorio Stanki: - Naprotiv, presretan sam što nas je snašla oluja. - Vidi se da niste gospodar - re če grofica i nasmiješi se. - U potopu, bujici i strijelama nitko ne može na ći sre će. - Da nije bilo ove oluje, nikad ne bih upoznao vas, grofice. - Ja sam ve ć davno prerasla takve komplimente. - Oprostite, komplimenti se obi čno govore iz navike, iz ka- valirštine a ja sada govorim ponukan svojom dušom. - Morat ćete obuzdati svoju dušu - nasmiješi se Stanka. - Meško je pošao prema njima. Kad je Genovežanin čuo ko rake, svrne razgovor na drugo. - Stanka - re če Meško - gosti će danas i sutra ostati kod nas. - Radujem se - kratko će grofica i ustane. - Oprostite - na kloni se Genovežaninu - zove me dužnost doma ćice. Mlada grofica sagnula se nad kolijevku u kojoj je s pavalo dijete zdravo, rumeno, poput jagode. Gledala gaje razdragano i prisluškiva la svaki njegov dah. Oluja je ve ć davno prestala. Nebo se razvedrilo i osulo zvijezd ama. Kroz otvoreni prozor u sobu je strujao svjež zrak, pun mirisa lipe, cvije ća i mladog liš ća. Tiho i ne čujno došuljao se po mekom sagu mlad, visok, lijep m uškarac - grof Meško. Približio se kolijevci, obuhvatio groficu ob jema rukama i utisnuo joj cjelov u zatiljak. Ona se sretno nasmiješi i ukori ga: - Probudit ćeš Juricu! - Samo na njega misliš. Zar ti nije drago što sam t u? -Ti lu ñače! Ona ga pogladi i poljubi, a onda se opet sagne nad dijete i šapne: - Gledaj, kako se smiješi. Kako je krasan!

- Opet on! - Ti si, Jurice, ljubomoran? - Uvijek misliš samo o njemu. A ja bih rado da uvij ek misliš samo na mene, samo o meni! Grof obujmi njezina ramena i pogleda je u o či pronicavim bistrim pogledom. - Čini mi se daje ovaj mališan došao na svijet samo za to da mi otimlje tebe. Jedanput ti to moram re ći. Volim našeg ma log dje čaka, ali sada ne tako kao prije. Kad sam vidio da s e ti posve ćuješ samo njemu, da živiš samo za njega, nešto sam o- hladnio prema djetetu. Stanka se istrgne iz njegova naru čja i re če prijekorno: - Kako si sebi čan! - Mlad sam i zaljubljen u tebe. - A nisam li ja u tebe zaljubljena? Ali mi imamo i svoje dužnosti. - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Zar nisam uvijek veselo radio i svršavao svoje du žnosti? U jutro sam išao s težacima i čitav te dan nisam mogao zagrliti. Ali uve čer sam se vra ćao presretan jer sam znao da ću se sklo niti u tvoj zagrljaj. A sad? Sad je dijete vje čno u tvojem naru č ju. Za mene tu više nema mjesta. Ti si se promijeni la. A sve je kriv taj mališan. Stankine zjenice sijevnuše. Pode korak prema njemu kao da će mu se baciti u naru čje, ali u taj čas dopre joj do ušiju uzdah djeteta. Ona se lecne i sva njena duša privine se k djetetu. U tren oka kle čala je pred kolijevkom i gledala u lijepo zdravo liš će svog novoro ñenčeta. Tada nježno pokrije djetetovu ru čicu stoje ležala postrance i opet se zagleda u nj. U to nešto lupne o zid, a Stanka se okrene. Njezin muž stajao je naslonjen na prozor. Lijepo visoko čelo smrklo se, lice navoralo, a obrve stisle. Zamiš ljeno i sjetno gledao je u perivoj. Nekoliko trenutaka up irala je u nj o či, a onda ustane od kolijevke, polako mu se približi i ovije ruke oko vrata. Meško je iznena ñeno privine k sebi, ali ona mu se nježno otme i re če šap ćući: - Jurice, budi dobar i pametan. - Ne mogu. Tako sam željan tvojih mekih usta! Više nego onda kad sam za njima po čeo čeznuti. Ti znaš, Stanka, kako sam se teško dovinuo te sre će, a sad, kad smo jedva osamnaest mjeseci svoji, kad bismo mogli uživati svu našu lju bav, ti se od mene tu ñiš. Reci: zar je mogu će da me više ne ljubiš kao prije? Zar je ovo dijete ugasilo u tebi sav tvoj mladi pla men? - Nije, Jurice. Čekaj da ti sve kažem. U mom srcu nije uga- snula ljubav - ista je kao i prije, samo joj se pri družila ljubav majke. - Zar ljubav majke traži da ne budeš moja? Ona obori o či, no brzo ih opet podigne i pri ñe mu: - Nešto ću ti re ći. Mi oboje imamo dužnosti prema svom djetetu. Budi pametan i strpljiv. Majka se potpuno mora posve- titi svojem dojen četu i samo njemu, makar je to stajalo i najtežeg pr egaranja u ljubavi. To ne će više dugo potrajati... Jurica odvrne o či od Stanke i pogleda u lijepu svježu no ć. Lice mu se smrklo, ali je nastojao da izgleda vedar i miran. Tiho pokr oči k Stanki, poljubi je u ruku i čelo i re če nešto zlovoljno: - Laku no ć, dušo! S tim rije čima po ñe tiho prema vratima. Stanka je gledala za njim kao da ga svojim pogledom želi prinukati da se još jednom osv rne. Ali on je izašao, a da se nije ogledao.

Turobnost zasjeni njezino lice, o či joj se napune suzama. Ali suze iš čeznu kad joj pogled padne na kolijevku, i ona klekne pokraj mališana i povu če ga prema svom krevetu. Mjesec je kroz prozor zavirio u kolijevku u kojoj j e spavao mališan. Upiljivši mu se u o čice, podraži ga svojim sjajem i kona čno probudi. Dijete zacvrku će poput pti čice u gnijezdu, a majka hitro sko či iz postelje k prozoru i spusti zastor da nametljivom mjesecu sakrije svoje blago. Onda se vrati kolijevci, uzme dijete na ruke i privine ga na grudi. Osjetivši bij ele, slatke grudi svoje majke, mališan se dosita nasiše i spokojno zaspi. Pod prozorom se čulo kao da se netko šulja oko zida. "Što je to?" pomisli Stanka. Slušala je podignuvši glavu poput srne kad u šumi začuje neobi čno gibanje. Polako položi dijete u kolijevku, po ñe k otvorenom prozoru, nagne se i pogleda dolje. U perivoju, tik pod njezinim prozorom, stajao je mu škarac i gledao gore. Posve jasno razabirala se muškara čka surka. "Sto radi no ću dolje?" pomisli ona, nagne se nad prozor i zovne: -Jurice! -&. \ MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Muškarac se povu če u grmlje i ne odazove se. " Čudnovato. Zašto se sakrio?" Povuče se u sobu da vidi ho će li se opet pojaviti, ali ga nije bilo. Neugodno čuvstvo obuzme joj srce. "Zašto se Jurica sakriva? On je morao čuti i poznati njezin glas? Zašto no ću hoda okolo?" S takvim mislima pro ñe po sobi, a onda, kao da se nešto dosjetila, uzme svjetiljku i otvori vrata sobe u kojoj se odijevala . Tihim koracima prije ñe preko sagova i zaustavi se pokraj vrata što su vodi la u drugu sobu. Prisloni uho na bravu i prisluhne. Zovne Juricu, al i se on ne javi. U ñe u sobu, bila je prazna. Nije dugo razmišljala. Vrati se u s voju sobu i oprezno se stane odijevati. Kad je bila obu čena, pogleda dijete, ugasi svjetlo i iza ñe u hodnik. Polagano, daje ne čuje, iza ñe do ku ćnih vrata. Bila su otvorena. To je još više učvrsti u uvjerenju da je Meško u perivoju. I ona opr ezno iza ñe. Noć je po čivala u dubokom snu. Grane drve ća raširile se nad njezinom glavom, a u debeloj rosi stoje visjela na so čnom liš ću drhtale su mjese čeve zrake. Cvije će je ispunjavalo zrak omamnim mirisom. Nad stubi čkom dolinom po čivao je mir, ni lahori ć ga nije pomu ćivao. Stanka pode uskom bijelom stazom prema mjestu gdje je malo prije vidjela muškarca kako se sakrio u grmlje. Upiru ći o či u gusto drve će i grmlje, zaustavi se pod svojim prozorom. U grmlju nešto zašušti. U t ami granja Stanka primijeti visokog muškarca. - Jurice! -zovne. Grane se rašire, a pred nju iza ñe muškarac u Meškovu odijelu. Ali to nije bio on, ve ć talijanski grof Fieschi. - Što radite ovdje? - iznena ñeno upita Stanka. - Snatrim. - Ali u to doba no ći ve ć biste mogli spavati. - San mi ne ide na o či, grofice. Duša mije uzbu ñena. - Zar vam se nešto neugodno dogodilo? - Smu ćen sam. Ne znam ni sam što mije... Najradije bih pobjegao. - Baš niste udvorni prema mom domu...

- Možda sam ludo govorio, oprostite. Ali ni vi, gro fice, ni ste spavali? - Probudilo me dijete, pa sam čula da netko hoda po vrtu. Grof je šutio. Ona opazi daje gleda nekako neobi čno. To je smete, okrene se od njega i pogleda oko sebe. - Tražite li nekoga? - Niste li vidjeli mog muža? - Jesam. I on je pošao u šetnju. - Ne znate gdje je? Možda u sjenici. -Nije. Odjašioje. - Odjašio? To nije mogu će. - Vidio sam ga. - Onda se valjda nešto dogodilo u vinogradu. Što je rekao kad je otišao? - Nisam razgovarao s njim. - Zar niste zajedno šetali? - Ne, grofice. Kad su ostali legli, izašao sam u pe rivoj da po tražim mir. Otprilike nakon pola sata opazim grofa kako hoda gore-dolje po glavnom putu. Malo zatim čuo sam topot konja. Netko se uspinjao prema dvorcu. Grof je pošao čovjeku u su sret. Bio je neki muškarac odjeven u zeleno lova čko odijelo. Grof je s njim razgovarao, a onda otišao u staju, u zeo konja i obojica su odjahali. -Kad je to bilo? - Prije dva i po sata. - Po ñite, grofe, na po činak. - Smijem vas otpratiti u dvorac? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA M A L L E U S M A L E F I C A R U M - Ja ostajem ovdje. Čekat ću muža. - Ne bih bio vitez da vas ovdje ostavim samu. Do ñite, ide mo pred ulaz u dvorac da čujemo kad će se vratiti grof. Zani ma me što se moglo dogoditi. Još to nije izgovorio kad se pod dvorcem za čuje topot konja. - Evo ga - re če Stanka vedro. Blijedo talijansko lice grofa Fieschija smrkne se. - Smijem li ostati ovdje ili da po ñem u ku ću? - Zašto? - iznenadi se Stanka. - Čas prije zamolili ste me da smijete ostati. - Ali sad više ne ćete ostati sami. Stanka je ve ć bila pošla. U sjenama što ih je pravila mjese čina padaju ći kroz granje razabirala je Meska. Poñe mu u susret. On zaustavi konja, sko či i pri ñe Stanki. - Što tu radiš u ovo doba? - zapita je iznena ñeno? - Čekam tebe. - Kako si znala da sam otišao? - Probudila sam se i čula kako netko u vrtu hoda, pa sam mislila da si ti, ali sam našla našeg gosta grofa F ieschija. Tek sada Meško opazi da u sjeni lipe stoji mladi gr of. Pode k njemu. - Vi ste sišli da se ohladite - re če Meško grofu glasom koji je zvu čao prisiljeno ljubazno. - Gotovo je grijeh prospavati takvu no ć. - I ja sam bio tog mnijenja - re če Meško - pa sam malo iz- jahao. Njegov glas bio je čudan, nekako stran i neiskren. Genovežanin pogleda groficu kao da bije htio upozoriti: "Vidiš kako taji daje p o njega netko došao i daje zato otišao."

- Zar si bio sam? - upita Stanka. - Da, tko bi bio sa mnom? - Mislila sam daje i špan pošao s tobom. - Ti bar znaš da ja nikada nisam trebao pratnje. Al i sad mi dopustite da odvedem konja u staju. Odmah ću se vratiti. Meško odvede konja, a Genovežanin se okrene grofici i tiho joj re če: - Ne bih volio da vaša milost drži moje rije či za izmišljotinu. Izvolite grofa preda mnom pitati tko je došao po nj ega. - To je suvišno. O čito se nešto dogodilo u vinogradu, pa ne će da mi to kaže. Nije vrijedno spomena - odvrati on a mirno. Kad su uskoro svi troje ušli u dvor, Genovežanin se oprostio s bra čnim parom i pošao u svoju sobu. Meško i Stanka u ñu u svoje odaje. - Kad sam vidjela da te nema, bojala sam se da se š to do godilo? - Što bi se dogodilo? Nisam mogao zaspati pa sam ma lo iz- jahao. Njegov je glas zvu čao hladno. Zašto govori ovako? Zašto je izjahao, gdje je bio d va sata, tko je došao po njega i zašto? Htjela gaje zapitati, ali se suzdrža la. - Nisi li se vani nahladila? - upita je on nakon kr atke stanke. "To sad pita samo zato", pomisli ona u sebi, "da mu pripovijedam što sam u perivoju razgovarala s Genovezaninom. Ali dok mi on sam ne kaže gdje je bio, neću ni ja ništa re ći." - Nisam bila dugo vani - odgovori mu ona i doda: - Lezi Jurice, kasno je. - Laku no ć - odvrati on tako kako se još nikad nije s njom oprostio. Sjetna srca ode Stanka u svoju sobu. Ali nije mogla usnuti. Zastoje otišao? Kamo? Zastoje tako hladan? Što se to zbilo? Drugi je dan uzalud čekala da će joj re ći zašto je izjahao i tko je došao po njega. Čitav se dan vladao prema njoj ljubazno kao da ništa nije bilo. Gosti su cijelo prijepodne Ji. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM proboravili u vinogradu, a poslije objeda u perivoj u. Grof Fieschi neprestano je slijedio stope doma ćice, a i grof Vojkffv se trudio da je što više zaba vi. Podvečer, kad su gosti došli sa šetnje, sjedne Vojkffv uz Meska i upita ga: - Zar vi uvijek stanujete ovdje? - Zimi stanujem u svom dvorcu kraj Zagreba, a ljeto provo dim ovdje. - Naši su Genovežani zaneseni ljepotom vašeg dvorca i va šom gostoljubivoš ću, a osobito dražeš ću doma ćice. - To mije vrlo drago. - Ne smijete zamjeriti što se grof Fieschi toliko t rudi oko grofice. Južnjakje, a njihovo je evan ñelje da moraju udvarati svakoj gospodi. -Vrlo ste ljubazni što ste se potrudili da me umiri te. Pri ñe im grof Kristofor Erdodv i po češe govoriti o vinogradu. Drugi dan vratio se sluga iz Samobora i donio nova odijela. Gosti se dogovore da će u zoru po ći tražiti Neru. - To nije tako lako - re če Meško. - Ja ću s vama u potjeru za kontesom - ponudi se. - Poznajem svakog vlasteli na pa ću lakše prodrijeti u njihova gnijezda nego vi. - Izvrsno - klikne Lamellini. - Stotinu puta zahval jujem na

ponudi. - Nemate na čemu zahvaljivati. Mene samoga zanima je li kontesa u ovoj okolici. - I je li tako lijepa kao što sam rekao - primijeti Vojkffv, kriomice pogleda Stanku koja ih je šute ći slušala. - Sve se vi še odajete da i vi niste pošte ñeni od njezine ljepote. - Ho ćete li nam za danas otpustiti svog supruga? - upita grof Lamellini Stanku. - Kako ne - nasmiješi se ona i nato či gospodi vina. Kad su ve ć bili polijegali, stajao je Meško uz prozor svoje s obe i gledao u perivoj. Nešto mu nije dalo da usne. Smrknuta pogleda zurio je u perivoj po čijem su zelenilu stazice išarale bijele pruge. Najednom pod Stankinim prozorom opazi sjenu. Zavukl a se u grmlje i pritajila se. Nešto ga trgnulo u duši i on se povu če. Spopala ga želja da pode u sobu svoje žene ili da bar pri-sluhne. Baš u taj mah dijete za pla če. Meško je razabrao daje Stanka ustala i čuo kako ga je nosila po sobi, a onda je opet sve ut ihnulo. TAJNI PUTOVI Dje čarac je spavao tvrdim snom. Kraj njega je sjedila S tanka i čekala muža. Ujutro je otišao s Genovežanima i još se nije vrati o. Stanku je to ispunjavalo tjeskobom. Zašto ne dolazi? Otkako su uživali svoju sre ću, nikad nije izostao iz ku će. Zastoje danas pošao da traži ljepoticu? Zašto ga on a tako zanima? I nehotice je obuzimala ljubomora prema nepoznatoj ženi. "Vojkffv je rekao daje i Meško bio njezin obožavate lj. Zar su se u njemu probudili stari osje ćaji?" pitala se. "Ali ujedan dan nije se mogao promijeniti." Noć se sve više približavala, a njezina je čežnja bivala ve ća. Napokon je svlada umor i ona usne. Ujutro je našla Meska kako duboko spava. Tiho se po vukla i pustila ga nasamo. Na zajutrak je došao prili čno kasno. Dočekala gaje ljubazno, kao da nije nimalo ožaloš ćena što se nije uve čer vratio. Meško je poljubi u čelo i upita za dje čaka. - Dobar je i veseo - re če ona. - A kako si ti? Jeste li našli izgubljenu kontesu? - Nismo. Znao sam da nije u Stubici. - A zašto se kontesa krije? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM -Valjda izbjegava Genovežane. Možda je uvidjela da ti Talijani baš nisu najvredniji ljudi. - Po čemu to sudiš? - Žive od orgija i pustolovina. - Možda. Ali tada kontesa sigurno ne će prihvatiti marki- zovu prošnju? - Tko bi znao! Prema onom što mi je o njoj pripovij edao kapetan Siniša, jam čio bih da se kontesi ti pustolovi ne bi svi djeli. Me ñutim, prošla je godina dana, a ljudi se mijenjaju, osobito žene. - Kako to govoriš o ženama, Jurica? - ukori ga Stan ka. - Oprosti. Malo sam umoran, nisam dovoljno spavao, a Ge- novežani su me vodili okolo kao popa s križem. - Baš ih nije trebalo u našoj ku ći! Poslije zajutarka Meško je otišao u vinograd, udalj en od dvorca puna dva sata. Tu je čitav dan proveo s kmetovima koji su radili u klijet i i po vinogradu. Sam je obilazio svaki trs, privezivao ga i gledao lozu. Podve čer krene ku ći. Pred njim su išli kmetovi, nose ći oru ñe i pjevaju ći. Zamolio ih je da pjevaju, a on je pošao za njima.

Cijela stubi čka kotlina ležala mu je pod nogama. Predve čerje se polako spuštalo sa stubi čkih gora i ispunjavalo cijeli kraj nekim sjetnim mi rom. Kad su se spustili u dolinu i pošli putem što je vo dio u Me-škov dvorac, opazi da su se kmetovi nešto uzvrpoljili, prestali pjevat i i zaustavili se. Pohita naprijed. Kad je došao bliže, primijeti kako na travi leži mu škarac. Do njega je stajao njegov konj. Sagne se čovjeku na zemlji i za čuñeno klikne francuski: - Grof Fieschi! Što vi radite ovdje? - Orobiše me i gotovo ubiše - odvrati on slabim gla som. -Tko? - Kmetske psine. - U ovom su kraju samo moji kmetovi, a oni takvo št o ni kad ne bi u činili. - Onda ne znam tko je to bio. Ne mogu se ni maknuti . - Na činite nosiljku - naredi grof svojim kmetovima - i p o nesite grofa u dvorac. Za pola sata ležao je Genovežanin u jednoj sobi Meš kova dvorca. Seoski ranarnik pregledao je grofa i povio mu rane. Kad je uve čer stari ranarnik, kako je ponovno pregledao Talija na došao grofu Mesku, ovaj ga upita: - Dakle, jesu li rane teške? - Bit će vrlo teške, vaša milosti, jer se nijedna ne vidi iz vana. - Kako to? - ðavo bi ga znao! Grof najprije nije dopuštao ni da g a gle dam, a kad sam ga ipak nagovorio, nisam našao ni tr aga rani, dapače ni ogrebotini. - A ipak ga boli? - Sigurno - kad jau če. Alija mislim da grofa nije napao čo vjek. Vještice su mu zamele put i premlatile ga. - A nije li, možda, grof tek od šale rekao da su ga napali? - Zašto bi onda jaukao? Neka sumnja provukla se grofovim čelom, ali ne re če ništa. Otprati starca i po ñe u sobu svoga gosta koji je u postelji stenjao. - Kako ste se vi to vratili u blizinu moga dvorca? - upita Meško Genovežanina, budu ći da gaje ispitao kako mu je. - Grof Lamellini nije se htio iz Oroslavja vratiti u Samobor, već odlu či da po ñemo još u Gornju Stubicu ne bismo li ondje našli lijepu kontesu. Uputili smo se, dakle, na put , a ja sam malo zaostao i zalutao. Meško je podrobno ispitivao grofa kako je došlo do napadaja. Slušaju ći ga, sumnji čavo se smješkao. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Grof Fieschi ležao je u dvorcu šest dana. Nije htio ni jesti ni piti pa je bio vrlo slab i blijed. Meško gaje posje ćivao i nukao da uzme hrane, ali uzalud. Jedva je uz eo juhe i mlijeka. Otkako je u ku ću došao grof Fieschi Meško je bio šutljiv, hodao ok olo zamišljeno i nije odlazio u vinograd. Njegova se sl užin čad tome čudila. Stanka je bila uvjerena da je onaj tajanstveni no ćni posjet uzrok stoje njezin muž mrk i hladan i čekala je iz dana u dan da će joj to objasniti. Ali uzalud. Sedmog dana podve če, kad je Stanka sjedila u vrtu, pri-spije neki čovjek u lova čkom odijelu i zatraži slugu da ga odvede grofu Mesk u. Stanka je čula što taj čovjek govori i povukla se u sjenicu da je nitko ne vidi. Za kratko vrijeme opazi da je stranac izašao i spustio se niz putelja k prema cesti. Malo zatim iza ñe Meško i pode istim putem. Stankino srce zadrh će. Tiho ustane i oprezno

pode za njim. Sakrije se pokraj jednog drveta i sta ne gledati za njima. Meško se spuštao na cestu gdje ga je čekao stranac na konju drže ći na uzdama još jednog osedlanog konja. Meško je uzjašio i obojica krenuše niz cestu. Mlada grofica prisloni se na drvo. Osje ćala je u duši tjeskobu. Kroz sivi mrak pratila je o čima svog muža koji je odmicao. Uputi se u dvor, sre tne slugu i upita ga: - Gdje je gospodin? - Rekao je neka vašoj milosti kažem da je otišao u selo go spodinu župniku. Stanki se stislo srce. Meško je otišao protivnim pu tem, a ne u selo. Obuze je nemir. Nije mogla oti ći u svoju sobu, ve ć je pošla u sjenicu, naslonila glavu na ruke i mu čila se mislima. Najednom osjeti da kraj nje netko stoji. - Oprostite, grofice, što sam se usudio da vas uzne mirim. Stanka podigne glavu i opazi grofa Fieschija. - Niste smjeli iza ći - re če ona posve mirno. - Zrak je hla dan, mogli biste nazepsti. - Zaželio sam čuti vaš glas, grofice, pa sam zato izašao. Stanka je bila tako zabavljena svojim mislima da ni je opa zila grofove namjere da joj udvara. - Ovdje je krasno - re če grof. - Zavidam vam, grofice. Ova je sjenica doista opremljena samo za dvoje zaljublj enih. Sigur no sjedite ovdje s grofom svake ve čeri? Da, mora daje lijepo sretno ljubiti. - Zar vi ljubite nesretno? - upita ona, samo da odv rati go vor od sebe i Meska. - Ja? Vrlo sam nesretan. - Zbilja? Zar vam žena koju ljubite ne uzvra ća osje ćaje? - Nije samo da mi ne uzvra ća, nego pripada drugome. -To je zaista žalosno. -Ali taj je drugi ne ljubi, a to mene još više unes re ćuje. Kad bih znao daje ona sretna, lakše bih podnosio svoje boli. - Dakle, i ona je nesretna? - Mislim da ne zna o nevjeri svoga muža. On je prem a njoj tako dobar i ljubazan kao da samo nju ljubi. A ipak , kad sve u kući spava, muž odlazi iz ku će i polazi svojoj dragoj. Ve ć sam mislio da bi mi bila dužnost otkriti nevjeru njezin a muža, ali bi ona to mogla shvatiti kao da kanim muža ocrniti samo zato da preporu čim sebe. - Zna li ona da je ljubite? - Ne zna. Recite što da radim? - Tu se ne da savjetovati. Najbolje je da odlu čite sami. Grof je šutio i gledao u pod. Stanka je otkinula cv ijet s buse na i stala ga mirisati, a njezine su o či lutale u daljinu. Najednom se grof spusti na koljena. Iznena ñena Stanka zapita ga: - Što vam je najednom? - Odlu čio sam se. Ne mogu dulje tajiti. Od onog časa kad sam vas prvi put ugledao na slici, za one oluje, ka d sam prvi put s vama razgovarao, izgubio sam svoj mir i svoju pamet. - MARIJA JURIC ZAGORKA M A L L E U S M A L E F I C A R U M Stanka naglo ustane i stane zuriti u njega. - Moj muž daje meni nevjeran? - krikne ona prigušen o. - Moje priznanje nije u vama probudilo ništa drugo nego samo pomisao na muža...? Stanka nije ni mislila na ljubavno priznanje. Doziv ala je sebi u pamet samo ono što joj je grof čas prije rekao o mužu one koju ljubi. A to je, eto, on - Meško.

- On da odlazi no ću k svojoj...? Ludost. Laž. Himba. Vi ste sve to izmislili, to je gadno. - Ako lažem, pripravan sam primiti svaku kaznu. Osu dite me kako ho ćete. Nije li grof i sada otišao? Nije li opet došao po njega neki stranac? Sve sam čuo. - Što ste čuli? - Kako je stranac rekao grofu: "Ona vas moli da do ñete od mah." Čujete li - ona?! - Nije istina. Nije to rekao. - A da vam to dokažem? Prekju čer u no ći vaš je muž otišao, i ja sam ga slijedio. - Slijedili? Vi lažete, vi ste bolesni. - Nisam bolestan. Izmislio sam da su me napali, sam o da mogu bar nekoliko dana poživjeti pod vašim krovom. - Govorite ludosti! - Govorim istinu. Ostavio sam svoje prijatelje i do šao ova mo. Vidio sam grofa u vinogradu i znao sam da će se pod- večer vra ćati ku ći. Zato sam legao na putu što vodi u dvo rac. Znao sam da će me odnijeti ovamo. Pa to je naravno. A nisam uzimao hranu da budem blijed i slab kako gr of ne bi posumnjao. Jedne no ći čuo sam da je grof ustao i izašao, osedlao konja, a na kraju perivoja čekao ga je neki stranac. Nisam dugo razmišljao. Odoh u staju, izvu čem drugog konja i po ñem za grofom - svakako u razmaku. Nakon sat jahanja prema sjeveru opazim lijep dvorac. Grof je zaustavi o konja i pošao u dvorac. Vidio sam u mjese čini pro čelje i stube dvorca, a gore ženu koja je čekala grofa i s njim ušla u ku ću. Bilo joj je kao da pred njom stoji sam ñavo i ñavolskom zlobom udara po njezinu srcu. - Oti ñite - šapne ona. - Oti ñite! Stanka izjuri iz sjenice prema dvorcu i uspne se uz a stube. Poleti u sobu svoga sina, baci se k njegovoj kolijevci i zajeca. Kasno u no ć Meško se vratio ku ći. Stanka je još bdjela. Kad je čula da se muž vratio, obriše suze i legne u postelju. Čula je kako je grof došao u svoju sobu i kako se ti ho, na prstima, približio vratima njezine sobe. Ujutro pri zajutarku pozdravili se supruzi naoko lj ubazno. - Moram na dva dana u Zagreb - re če Meško. - U Zagreb? O tom mi nisi prije govorio. - Tek mi je danas stiglo pismo od upravitelja naše pala če. Markiz Lamellini došao je u Zagreb i ho će je iznajmiti. -I ti ćeš je dati? - Ne, nipošto, ali zbog toga moram i ći osobno. - Tada otpremi odavle ovoga Genovežanina. Neugodno mi je biti u ku ći sa strancem. - To je razumljivo, ali on još ne može putovati u S amobor, odviše je slab. - Ja ne ću da ostane ovdje - re če Stanka. - Priop ći mu da odlaziš. Jedva je to izgovorila, kad se otvore vrata, a u so bu u ñe plemi ć kratkih nogu, debela trbuha i dugoljastog stara čkog lica. Kad je s glave skinuo kapu, nakostriješio mu se navrh glave čuperak prosijede kose i stršio uvis. - Barun Kukmica! - klikne Meško. - Otkud tako rano? Barun poljubi grofici Stanki ruku i odvrati: - Iz Varaždina, dragi grofe. Bio sam gost Franceska Pata či- ća. Danas će vjerovnici zaplijeniti imanje njegove žene, pa ni sam htio da, možda, zaplijene i mene. - Nesretnik je dakle posve propao? To sam mu prorek ao, ali se nije mogao okaniti raskošna života. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA

MALLEUS MALEFICARUM - To je bolest. Tako sam, eto, i ja pao na prosja čki štap. Ako nadeš u mene groša, možeš mi odrapiti trideset brez ova ča. - To zna či da si moj gost. - Ako me ne izbaciš. - Ne ću - budeš li se lijepo vladao - nasmije se Meško. - Vladat ću se kao sveti Alojzije. Djevojke ću pustiti na mi ru, ali čuturicu ipak moram katkad zagrliti. - Ajde, sjedni. Ho ćeš li štogod prigristi? - Baš i ne bih, ali kad ve ć cijeli svijet doru čkuje... Ali samo malo, onako - dvadeset pe čenih jaja. - Ne će li to biti premalo? - upita Stanka napola u šali. - Ne, ali ako baš tako mislite, možete mi uz to dat i i kakva rebarca ili malo šunke. Domaćica iza ñe, a barun sjedne s Meskom. Grof mu ispri-povjedi d a je upravo danas kanio u Zagreb, na što Kukmica klikne: - Vidiš kako sam dobro došao! Zabavljat ću ti ženu dok se ne vratiš. Valjda imaš u mene potpuno povjerenje. V idiš da sam star, jedino mije želudac još mlad. - Ionako imam odviše suhog mesa, ve ć se kvari. - Dakle, vidiš, bit ću tvoj dobrotvor. Prije objeda priop ćio je Meško Genovežaninu da odlazi u Zagreb. Talija n je odmah rekao da u tom slu čaju ne će smetati doma ćici, ve ć će se povu ći u selo k župniku. Pri objedu je Kukmica bio izvanredne volje. Pojeo j e polovicu purana, dva pileta i pola odojka. Od velike slasti krupne kapi znoja p okrile mu čelo. Genovežanin ga je motrio s velikim zanimanjem i nastojao mu las kati. - A čime se bavi vaša milost? - upita Genovežanin baruna . - Posje ćujem prijatelje. - Tada dopustite da vas pozovem k sebi u Samobor. - O, vrlo rado, vrlo rado! - poveseli se Kukmica. - Vi znate kako smo markiz Lamellini i ja došli do samo borskog dvorca. Još ovaj mjesec priredit ćemo sjajnu gozbu i pozvati sve velikaše da se s njima upoznamo. Bit će to prava talijanska gozba. Bit će ostriga. - Ostriga?! Krasno! Nisam to još nikad jeo. Baš sam znatiželjan - vrlo sam znatiželjan. Je li to meso ili kakav kola č? Ali meni je to posve svejedno, volim jedno i drugo. Raspravu o ostrigama uskoro je prekinuo sluga najav ivši da su kola za grofa Fieschija spremna. Talijan poljubi grofici ruku i t užno je pogleda što Mesku nije izmaklo. Meško se zatim sa svojim gostom odvez e u selo k župniku gdje je grof imao ostati dok se oporavi da može po ći u Samobor. Uveče, kad je ve ć pao gusti mrak, oprosti se Meško sa ženom, poljubi joj ruku i čelo i odjaha. Kroz tihu dolinu odjekivao je topot Meškova konja. U daljini od nekoliko stotina kora čaja slijedio ga drugi jaha č, polako iz zasjede, drže ći se uvijek u blizini šume i pres-kakuju ći grabe i poto či će. Meško ga nije čuo, jer je jaha č tjerao konja po travi i zaostajao daleko iza njega . Najednom Meško zaustavi konja. Mjesec je svijetlio kroz tanke obla či će kao kroz sivi veo. Dobro se razabiralo daje Meško sišao s ko nja i okrenuo putem izme ñu vitkih jablanova. Iza njih bijeljen" se tornji ći dvorca. Jaha č koji ga je slijedio potjera konja, obi ñe dvorac i zao-krene u šljivik. Tu sko či s konja, sveže ga za drvo i pogleda oko sebe. S o bzorja iš čeznu i posljednji obla či ći, a mjesec se punim svjetlom smiješio svibanjskoj noći. Počeo se uspinjati prema dvorcu, skrivaju ći se u sjeni drve ća. Na jednom usponu kroz rijetko liš će mladih vo ćaka o-svijetlila je mjese čina njegovu visoku, vitku pojavu. Zabijelio se klobuk s perom i genoveški pla št kojim se ogrnuo. Brzo se ukloni izdajni čkom mjesecu i za ñe u gusto šikarje što je zaokružilo dvorac poput zida. Dva prozora na prvom katu bijahu rasvijetljen a i otvorena. Odozgo se čuo ženski glas.

MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Čovjek s perjanicom povu če se u grmlje nastoje ći da prodre krošnjati zid. Najednom se zaustavi. Posve blizu čuli su se glasovi grofa Meska i neke žene. O čito su se spuštali niza stube. - Ostanite, nemojte po ći sa mnom - re če Meško. - Ostavio sam konja daleko pred ulazom u dvor. Pouzdajte se u mene. - Kad se ne bih pouzdala u vas, bila bih neizmjerno nesret na. Vi ste jedini čovjek kome sve vjerujem. -1 ne ćete se prevariti. - Brojit ću satove do vašeg povratka. Sretan vam put! - Do vi ñenja! U pijesku zaškripe čvrsti koraci grofa Meska. Čovjek u grmlju stisne se k zemlji i prikrije lice p laštem kao da se boji da bi ga tkogod mogao zamijetiti. Žena nestane u ku ći. Oko dvorca zavlada tišina. Svjetlo na oba prozora u gasne, a pred dvorcem, na cesti, odjekne topot konja koji se stade gubiti ces tom prema Zagrebu. Mjesec je prosuo srebrni sjaj po tornji ćima dvorca. Jedan prozor u prizemlju plane svjetlom. Zeleno grmlje stane se micati. Živi stvor izvla či se iz grmlja, omotan plaštem. Jaha č što je slijedio Meska izvukao se iz grmlja i stoji pred prozorom što se netom osvijetlio. Prikriva ga golem a lipa. Vrijeme je odmicalo. Muškarac po ñe korak po korak naprijed do prozora. Onda se uhvat i ne čujno, oprezno, za željezne pre čke i polako se uspne uprijevši se u izbo čine zida. Zirne kroz otvoreni prozor. Uz stoli ć kraj uljanice sjedio je čovjek okrenut prozoru le ñima. Po odijelu se razabiralo da je sluga. Spremao je čitav omot pisama, slagao jedno na drugo i razmatao ih. Pergame-na je bila sva ispisana. On je primakne posve blizu uljanice. Muškarac je s prozora mogao pro čitati: "Dragi Filipe!" Ostala su slova bila odviše sitna i neznanac je uza lud naprezao o či da ih pro čita. Spusti se niz prozor i ponovno se sakrije iza stabla. A sluga je čitao: "Dragi Filipe! Shva ćaš li moj život? Kroz polumrak gledam stijene svoje tamnice, samo gore na rešetkama prozora uhvatila se zraka su nca i draži moju mladu krv i vje čnu čežnju za njom. Sjedim prikovan medu četiri zida, a vani prolaze dani i mjeseci. Prolaze kraj moje tamnice. Tamni čar veli daje ve ć prošla godina dana. Ja to ne osje ćam. Živim još uvijek u onom danu kad sam se odijeli o od nje. U mojoj tamnici svakog se dana ponavlja sve ono što sam doživio na dan rastanka s njom. Od onog dana moj se život nije ni na čas produljio. Sve što se kasnije dogodilo nije me se ni dotaklo, sve mi se pri činja kao ružan san. Ali ipak, prikazao mi se najavi! Mislim da je bila no ć. Otvor medu rešetkama na prozoru bio je tako crn kao i željezne rešetke, a svuda je u hodnicima vladao mir. Legao sam na slamnja ču, pokrio se gunjem i zatvorio o či. I tada je došla k meni - ona. Vidio sam je kao što je vidim svaki dan. Razgovarao sam s njom, privinuo je na svoje grudi kao onog dana. I bio sam tako sretan... ! Tada se dogodilo nešto čudno. Izvana dopru do mene nekakvi glasovi i probud e me iz slatkog snatrenja. Na vratima tamnice pojavi se muklo svjetlo. Sanjam li? Ili to zaista netko dolazi? Sad, u ovo doba no ći? Na vratima se pojavi neka visoka, crna prikaza. Bijeli žižak svjetla otkrije mi tek rubove crnog sv ilenog plašta. Zašušti svila. Davno nisam čuo šum svilene haljine!...

Prikaza se polagano i neodlu čno približi k meni. Malom svjetiljkom obasja mi lice. Svjetlo mi zaslijepi vid. - Siniša - šapne ona. Trgnem se i sko čim s ležaja. Tamna se prikaza odmakne. - Tko si? - upitam ja. - Žena koja te ljubi. - Ženu koja me ljubi prepoznao bih i po šumu njezin ih haljina. - Siniša! - vikne ona. U tom glasu drhtalo je nešto divlje. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Ne, ti nisi ona! To nije njezin glas. Crni rubac padne joj s glave, a u mra čnom sjaju svjetiljke što ju je držala u ruci stajaše žena lijepa kao grešna božica. - Grofica Terka? - iznenadim se. - Što vas je dovel o ovamo? - Ljubav! Izvrgla sam se svim pogibeljima, Siniša, da vas mogu vidjeti. U činila sam sve da vas spasim iz tamnice u koju vas j e do vela osveta grofice Auersperg. Ljuta zmija spremila vas je u ta mnicu da vas može imati posve u vlasti. Ali se prev arila. Kraljica ju je odbacila, a mene podigla do svoje prve dvorske g ospode. Došla sam vas tješiti. - Ne trebam utjehe! -Ni slobode! - Do slobode još je daleko. - A ako nije? Ako kraljicu privolim da vas pomiluje ? - Tada bih to pomilovanje odbio. - Još ste i sad tvrdi. Siniša, valjda niste poludje li? Zar da čamite ovdje sami, da se živi zakopate u grob kad možete u živati sve ži votne slasti? No ću kad ljudi klonu u san, došuljat ću se k vama, bit ćemo sretni kao da smo u raskošnom dvorcu gdje nas o kružuje zlato, svila i zamamni miris. - Grofice, ja sam ve ć sretan! Ona me gr čevito uhvati drš ćućim rukama. Istrgne joj se prijete ći poklik: "Tko dolazi k vama?" -Nera! - Buncate, to je nemogu će. Ona je u Italiji, to znate dobro. - Ona živi sa mnom u mojim mislima. - Ali ja sam tu uz vas, živa i željna vašeg milovan ja, Siniša, a vi ste hladni. - Vidite, dakle, da se ne moram tek pri činjati takvim. - Niste vi zdravi - vi ste ludi! - Za mene živi pod suncem samo jedna žena. Jedna us pomena na nju svega me uzbu ñuje, dok me vaša ljepota i kad ste mi najbliže, ostavlja hladnim poput leda. Budite razboriti, grof ice. Ništa ne želim nego samo to da me ovdje puste u miru, da mog u misliti na nju i o njoj. Svako mjestance u toj tamnici, sva ki stup - sve je ispunjeno njome. Za vas tu nema mjesta. - Lu ñače! Vi trapite svoj život, a ona ga uživa. Nešto hladno proleti mi kroz žile. Nisam shva ćao njezine rije či, ali su me preplašile. - Zašto šutite? Zar ste mislili da možda još uvijek nosi partu? Davno ju je skinula i zamijenila mirtovim vijencem. - Tko vam je to rekao? - Svi to znaju. Udala se za nekog talijanskog grofa . Bilo mi je kao da se na mene srušio strop. Omrtvio sam. To se nikad nisam nadao. Istina, nikad moja ljubav nije imala nade. Rodila s e u bezna ñu. A sad? Sad da se nadam? Medu nama leži mrtvac koji se ne da oživjeti . Možda, kad bi mrtvi mogli uskrsnuti...

Sve do tog trenutka nisam mislio ni na što drugo ne go samo na onaj posljednji čas kad sam se rastao s njom. Bijaše to najsretniji i najstrašniji trenutak u mom životu. Sve do ovog časa vidio sam je onakvu kakva je bila tog dana - lijepu, blijedu, u crnoj haljini s partom na glavi. Osje ćao sam kucaj njezina srca. Ni čemu se nisam nadao, ništa o čekivao. A ipak, sada, kad mije ova žena rekla daje Nera skinula partu, zamro je u meni sav život. - Vi ste vrlo potreseni - re če mi grofica Terka blago i sažalno. - Da sam to znala, ne bih vam rekla. Razbjesni me njezina tobožnja blaga samilost. - Ostavite me - viknem. -Vi ste šenuli umom! - Ne ću da vas vidim. Ona pokorno sagne glavu i ode. Kad su se za njom zatvorila tamni čka vrata, u mojem srcu ponovno nastane neprozirna tama. Kao da su mi polomljene sve kosti. Natopio sam suzama cijelu tamnicu. Kad bi ti, Filipe, znao kakve su to suze? Ne olakšavaju, ve ć pustoše tijelo, dušu i život... Filipe! Jesi li ikad vidio kako siro če pla če na grobu svoje majke? Ja sam siro če, neprestano kle čim na grobu... Kraj mene lete dani i noći, ali ih ne mogu razlikovati. Dao sam zatvoriti ka pke na prozorima - samo da ne vidim sunca. Mogao bih pobjesniti ili poludjeti. Jednog dana ili no ći - ne znam što je bilo - do ñe k meni tamni čar i tiho mi šapne: M MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Neka vas žena želi vidjeti. - Kako izgleda? - Lijepa je, ima tamne o či i pepeljastu kosu. Zamagli mi se pred o čima. Samo ona ima crne o či i pepeljastu kosu. - Što je rekla? - upitam kao u snu. - Da joj je kraljica dopustila da govori s vama. Da, to je ona. Samo njoj može kraljica dati takvu d ozvolu. - Mogu lije dovesti? - upita tamni čar. - Da - da - prošap ćem jer mije ponestalo daha. Tamni čar ode. Sva mi se krv skupila u sljepoo čicama. Svijest će me ostaviti. Ona! Ona je tu! Zaboravio sam i na to daje žena dru goga! Nepripravna nada da ću je sad za koji čas vidjeti slomila me. Prislonim se na zid da se ne srušim. O či su mi probile željezna vrata tamnice i ja sam je vi dio gdje dolazi - u crnoj haljini, s partom, blijeda i žalosna. Otvarao sam svojim čeznu ćem teška tamni čka vrata. Mala svjetiljka bljesne daleko u hodniku. Na vratima nisam vidio nikoga, ali sam čuo šum haljine. Čitavo mi je bi će slušalo. Ali, nešto me trgnulo. Moja nada iš čezne. Tihi šapat pro ñe kroz tamu. - Siniša! U duši mi se sve srušilo. Zar se tako promijenila! Onda opet za čujem šapat: - Nera je tu, Siniša! Nisam se mogao otisnuti od zida niti joj po ći u susret. Bilo mi je hladno, ledeno. Tad osjetim da mi se približila i bacila na grudi. - Ne - to nije Nera - rekoh i odrinem je. - Lagali su. Nisam se udala, Siniša - šaptaše ona p osve tiho i je dva čujno. - Ljubim te! I opet osjetim njezinu glavu na svojim grudima. Uzalud, moje je srce bilo mirno. "Da imam bar svjetlo da joj ugledam lice!" pomislim . Otmem joj se, napipam u mraku lojanicu, zapalim je i podignem. Ona se povu če u dno tamnice, ali pohitam za njom i osvijetlim joj lice:

- Terka! - kliknem iznena ñen, a u isti me čas obuzme bjesnilo. - Gadne li prijevare! Smrvio bih vas, ugušio bih vas! - Spremni ste ubijati, ali ljubiti ne. Trenkovi pan duri prometnuše se u fratre i zlo čince. Njezine crne o či upriješe se u mene, iz svake zjenice proviri o- trovnica. Prevarena nada da ću vidjeti nju gotovo me u čini dvostrukim zlo čincem. Obuzela me takva ogavnost prema toj ženi da bih je mogao smrviti. Ali joj rekoh: - Idem, grozim se vaše blizine. - Još ćete se više groziti! - povikne ona. - Terku još nit ko nije od bio. Kazna će biti strašna. Upamtite što rekoh. Nehotice se nasmijem. - Vi se smijete danas, a ja ću sutra. - Dat ćete me, možda, otrovati. - Ako ne vas, onda - nju! I furija se povu če pokraj mene i nestane. Iza sebe je ostavila o- trov. Svaki dan drš ćem od straha za Nerom. Razumiješ li to? Sa- krij je, Filipe, daje ne ujede otrovnica. Je li se Nera udala? Obuzima me luda nada. Bolje mije kad mislim da nije ... Ja sam već prvi časak osjetio da to nije šum njezine haljine, da to nije njezin šapat, njezin dodir. Daje to bila ona bio bi h poludio ve ć od prvog šušnja njezine haljine! Zaklinjem te, sakrij je i pazi na nju! Ako me iznev jeriš, kosti ću ti iskopati iz groba. Bdij nad njom više nego što bi b dio nad svojim djetetom! Ako je ne budeš štitio, tvoj je život suv išan. Danas je, eto stigla kazna! Otpremit će me u Spielberg. Tu ću postati pravi rob! Zatvorit će me kao najgoreg zlo činca. Nemoj mi ništa pisati. Kažnjenik koji mije otpremao pisma ostat će ovdje, pa sad ne ću imati nikoga tko bi slao listove dok se sam ne javim. Reci joj da sam u zatvoru sebi sagradio o ltar pred kojim se neprestano molim - njoj... Čuvaj je, zaklinjem te! Siniša." MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Čovjek do čita pismo, složi ga i metne na stol. Onda spremi sv a pisma u ladicu, ustane i stade se svla čiti. Zamalo utrne svjetiljku i u cijelom dvorcu zav lada tišina i tama. Mjesec se spusti na zapad, nebo potamni, a oko torn ji ća dvorca šaptao je vjetri ć majske sne... STRANAC Vitez što se sakrio iza goleme lipe oprezno se spus ti u šlji-vik, odveže konja i povede ga drugim putem ravno u perivoj. Stane tik pred vratima dvorca. Jednom rukom čvrsto u-hvati uzde svoga konja, a drugom segne u džep i izvadi pištolj. Obazrijevši s e oprezno na sve strane, uperi u tamu oružje. Kroz no ćnu tišinu razliježe se nekoliko hitaca u razmaku od nekoliko trenutaka. Konj se trgne i htjede pobje ći, ali ga jaha č zadrži i čvrsto u-hvati za uzde pa se spusti na zemlju.

Dva se prozora rasvijetle. Otvori se prozor či ć nad vratima dvorca. Kroz rešetke se pomoli muškara čka glava i upita gromkim glasom: -Tko je? Jaha č ne odgovori. Ostane naslonjen na konja napola sjed eći, napola leže ći. - Tko je to ovdje? - čuo se vratar koji je stajao iza prozor- či ća. Odmah zatim škrinuše velika vrata dvorca. Iza ñu dva muškarca i stadoše ogledavati jaha ča. -To je Genovežanin. - Ne možemo ga unijeti u dvorac. Nipošto - govorio je sta riji čovjek. - Nemojte tako nemilostivo, Filipe! -Ne i ne! - Čujte, ovo nije Genovežanin! Pogledajte mu lice. - Bogami, nije! - Neki mladi ć. Odakle mu plašt i zeleno pero? Takvo nose Genovežani. - Što da u činimo? Čovjek je, o čito mrtav. - Unesimo ga u tvoju sobu da vidimo što mu je. Ako se tek onesvijestio, dat ćemo mu okrepe pa neka ide. - Baš ste plašljivi. - Ova genoveška perjanica nikako mi se ne dopada. J edva smo se riješili tih prokletih Talijana, pa da nam o pet sjednu za vrat. Mladog čovjeka unesu u veliku okruglu sobu i polegnu na pos telju u kojoj je malo prije spavao mladi sluga Ivan. Strancu stanu trljat i žile, ali se on nije osvijestio. Ni komovica mu nije pomogla. - Bit će daje mrtav. Ostani tu, ja ću se odmah vratiti. Idem u dvorac da izvijestim njezinu milost što se dogodi lo. Sigurno je čula pucnjavu, bit će u brizi. Mladi sluga ostane sam. Trenutak je sjedio miran, a onda pode k pe ći odakle se čulo kako netko hr če i zovne: -Lovro! Lovro! S pe ći se digne sneni dje čak kuštrave glave. - Sidi brzo dolje, tu je mrtvac. - A koliko ću dobiti da na njega pazim? - Dobit ćeš po brbljavoj čeljusti. Sidi! Dje čak sko či s pe ći i pode k postelji, pogleda stranca, okrene se k I vanu i posprdno mu re če: - Što vam pada na um? Taj nije mrtav! -Nije?! -Vidite da nije! Vidio sam ja više mrtvih nego živi h! Dajte mu komovice. Od malih nogu čuvao sam mrtvace po selu. Nanjušim mrtvaca kao zeca . MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM I dje čak stane trljati tobožnjeg mrtvaca. Ivan je izbe čio sive o či u dje čaka koji je uzeo jaha čeve ruke i stao ih trljati od prstiju prema gore. T o mu se činilo nevi ñenim. - Donesite tople vode - naredi dje čak i nastavi posao. Ivan iza ñe i donese vode. Napokon se stranac po čne micati. - Aha! Ve ć je tu. Dobro jutro, gospodine. Vi ste htjeli umri jeti? Ve ć ste zaspali prvi san, ali je pametnije što ste odl učili dalje živjeti. Šteta za vas, mladi ste i lijepi. - Čiji si i što radiš tu? - upita stranac. - Čiji sam - to ne znam. Imam staru tetku Janu i baku Uršu, ali njih dvije žive u Stubici kao sirote pralje, a umiju i lije čiti

ljude, samo što se ovdje ne da puno zaslužiti. U Za grebu je to bilo druk čije. - Ti si ovdje sluga? - Tako nešto. Iz milosti mi daju jesti, a ja njima štogod uradim. - Čiji je ovo dvorac? -Vele daje Orši ćev, a zovu ga Oroslavje. - Zar tu nema gospodara? - E, to ne smijem kazati. - Zašto mi ne bi rekao? Valjda to nije ništa tajnov ito. Na, uzmi ovaj zlatniš. Dje čak ogleda zlatni novac i re če: - Zlatniš ću uzeti jer je pravi, ali mi recite ne kanite li, možda, njezinoj milosti u činiti kakvo zlo? Jer, onda zlo po vas, sam ću vam polomiti kosti. Ne mislite da sam slab. Ve ć mi je trinaest godina, dragi moj gospodine. - Nikome ne ću u činiti zla. Evo, otpasat ću sablju. - A zašto želite znati tko je u gradu? - Tražim po svijetu jednu krasoticu koju ljubim, a srce mi govori da nisam daleko od nje. - Bogme niste! Jedna krasotica skriva se u tom grad u kao ukleta vila. Vidio sam je ve ć više puta. Lijepa je i veoma je vo- lim. Izlazi tek uve če ili rano ujutro, a tada uvijek na nju pazi njezin sluga Filip. - Nitko je ne posje ćuje? - O, da. Jedan gospodin, pa jedan vrlo debeli gospo din. Da, i još jedan, mlad. Visok je, lijep, i uvijek do jaše kasno uve če... - A kako se ljepotica zove? - E, to ne znam, onaj debeli gospodin zove je Nera. Ali što je vama, gospodine? Vi ste potpuno problijedili! - Valjda mi se vra ća nesvjestica. - Ilije tome kriva lijepa kontesa? - Reci kad bih mogao s njom razgovarati. - Nikada! Ne prima nikoga i kad tko u ñe u dvorac, moramo re ći da tu nema nikoga. Vi ste jedini kome sam to reka o, ali samo zato što ste tako mladi i dobri. Ako ho ćete, pou čit ću vas gdje biste je mogli zate ći u vrtu. No, čuvajte se, budete li joj dosa ñivali, tada ću vas u rebra. Pazit ću na vas. U sobu u ñoše oba sluge, Ivan i Filip. Lovro i stranac ušute. Ivan se gotovo srušio od straha vidjevši daje stranac živ. A i kad se oporavio, nekako je sumnji čavo gledao u Lovru. - Što se to s vama, gospodine, dogodilo? - upita Fi lip stranca. - Napali su me razbojnici pa sam se sklonio ovamo i pao s konja. Stranca napojiše komovicom i pustiše ga da spava. U za nj je ostao Lovro, a Ivan pode na posao, jer se ve ć danilo. Putem re če Filipu: - Ovo nije čist posao. Rekao sam: ne uzimajte u ku ću ovog dje čaka. - Zašto? Stoje u činio? - Pa nije li oživio mrtvaca? Čim gaje po čeo trljati, ve ć sam vidio da tu nešto nije u redu. - Ne brbljaj gluposti. Čovjek je bio onesviješten, a ne mrtav. Radije idi za poslom. Ji MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

Sunce se osmjehnulo tihoj kotlini iz koje su virili okrugli i šiljasti hum či ći obrasli vinovom lozom. Jutro diše svojim mirisavim dahom. U perivoju što se pruža oko osamljenog dvorca zabijelila se ženska ha ljina. Izme ñu drve ća pojavi se žena. Njezin korak je lagan i odlu čan. Oko nje leprša bijeli ogrta č, a po njemu padaju bujne pepeljaste kose. Iz grmlja sko či pred nju mlad vitez. U ruci drži klobuk i stoji k ao ukopan. Preneražen je, blijed. Klobuk mu drš će u ruci. Žena je stala, skamenila se. - Tko ste? Tko vam je dopustio da me zaustavljate? - stro go će ona. - Idite svojim putem. - Ne mogu! Moram govoriti s vama. - Tko ste vi? - Ja sam grof Hofberg i dolazim iz Be ča. Uvjeren sam da govorim s kontesom Nerom Keglevi ć. - Nemam razloga da to tajim. A što želite? - Dopustite, prije svega, da vam kažem radi čega do ñoh ovamo. Kako vidite, mlad sam i - žestoke krvi. U Be ču sam se pobio i dospio u tamnicu. Ondje sam se upoznao s kr asnim vitezom. Sprijateljili smo se u samo ći. U časovima kad ga je svladala duboka i teška tuga, pri čao mi je kao u snu bajke o ženi koja je ljepša od sunca, zamamnija od prolje ća, umnija od evan ñelja. Pri čao mije o njoj pjesme kakve nikad nitko ni je spjevao, nitko još slušao jer još nitko nije tak o ljubio kao što on nju ljubi. - Tko je taj vitez i koga je ljubio? - izvine se Ne ri iz rumenih usana tiho pitanje. - Kapetan Siniša. Ona obori crne velike o či, a svilene tamne trepavice do-takoše joj se bijel e puti. Ali tek na čas. Tada ih opet podigne i upita: - Kako mu je? Što radi? -Misli na vas! - Je li vas on poslao k meni? - Kad sam odlazio iz zatvora, re če mi: Ako vas ikad za padne sre ća daje ugledate, recite joj: u ovoj godini stoje pr o šla nije minuo nijedan čas koji nije bio njezin. -1 radi toga dodoste? - Za svog prijatelja u činio bih još više. Više bih u činio za nj nego za svoga brata jer je najiskreniji, najve ći vitez na svijetu. Nera je pomakla glavu i pogledala u dolinu. -Vi nis te tog mnijenja, konteso? - re če mladi ć glasom koji je pritajeno drhtao. - Zašto me to pitate? - Zato što me boli - što ne mogu podnositi da vi... - Što želite re ći? - Dok on tamo za vama gine i broji časove svoje slobode, da vi ovdje ljubite drugoga! - Gospodine, vi ste odve ć smioni! - Niste li sino ć rekli jednom vitezu: vi ste jedini kome se povjeravam? Nera pogleda mladi ća sumnji čavim pogledom. Strogo ga upita: - Kako to znate? - Šuljao sam se cijelu no ć oko dvorca. - Znali ste da sam ovdje? - Da, znao sam. - Tko vam je to rekao? - Obilazio sam sve dvorce ovoga kraja. Kona čno sam se do šuljao do ovoga i, napokon, opazio vas. - Kako ste me prepoznali?

- Sto sam puta čuo Sinišu kako pri ča o vašem krasnom li ku i on mi se utisnuo u mozak kao živi lik. Čim vas opazih, kli- knula mi duša: Evo je! Njegova ljubav tako vas je v jerno osli kala! I onda sam se dosjetio varci. Stanem pucati. Domamim vaše sluge i prevarim ih da su me napali razbojnici . Čuo - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEF1CARUM sam sve što ste govorili s vitezom koji vam dolazi kasno u no ć u dvorac i kome vi šap ćete: Brojit ću trenutke do vašeg dolaska! - Kojim pravom govorite sa mnom tako kao da me pozi vate na red. - Ne mogu podnijeti što ste zaboravili mog siromašn og pri jatelja. Ako onog čovjeka zateknem tu, bit će krvi. - Vi ste mladi i pomahnitali. Govorite sa mnom kao da sam nešto skrivila vama. On se trgne, obori glavu i ponizno šapne: - Oprostite, lud sam. Ali ne zamjerite. Nesretnik s am. Mo žda se ne borim samo za onoga koji, leže ći u tamnici, svaki čas svoga života posve ćuje vama. Možda su pjesme što ih je svaki dan pjevao vama odjeknule i u mom srcu. Znam samo to da će biti zla ako se vrati onaj vitez kojeg sam ju čer tu vidio. - To je previše! Neka vam dovedu vašeg konja. Odlaz ite! - Da može do ći onaj drugi koga čekate? - Nikome ne polažem ra čuna o tome koga ja čekam. - Vi ga, dakle, ljubite! - povikne on. - Ako ga i ljubim, što se to vas ti če? Nera ljutito pogleda stranca. Ali se njezina ljutin a brzo rasprši jer opazi daje mladi ćevo lice problijedjelo i da su mu ruke zadrhtale. - Što vam je? On ne odgovori. Ispod kaputa izvu če pištolj. Pomu ćeni pogled upre u nju i podigne pištolj prema svojoj glavi. U taj čas iza mladi ća se razmakne granje, a pištolj uhvate dvije čvrste ruke. Bio je to Lovro. - Zar nemate drugog posla, gospodine? - re če dje čak istr- gnuvši mladi ću iz ruke oružje. Istodobno je i Nera pobrzala da mladog čovjeka sprije či u samoubojstvu. Šute ći je gledala u njegovo blijedo lice. Onda zapovjedi Lovri: - Podi po Filipa. Dje čak otr či, a Nera pri ñe k strancu i blago re če: - Recite mi, gospodine, što je s vama? Zaista ne zn am što da mislim. Vaše je ponašanje vrlo čudnovato. - Priznajem - odvrati on tiho. - Ne možete shvatiti jer ne znate mojih boli. - Nisam ih ja skrivila. -Vi! Samo ste vi krivi! - Kako? Pa danas sam vas prvi put vidjela. - Ali ja vas vidim danju i no ću. Od onoga dana kad sam prvi put slušao Sinišu da govori o vama i kad sam j učer vidio ondje onog čovjeka. - Onaj vas se čovjek ne ti če, budite razboriti. - Ne mogu, to nije mogu će! - Čovje če, vi niste pri svijesti. Saberite se i oti ñite svojim putem. - Ako mi obe ćate da kadgod smijem do ći k vama.

- Ali zašto? - Da vas vidim. Ako mi to uskratite, onda ću ovdje pred va ma umrijeti. Nera je časak razmišljala, a onda mu re če: - Slušajte me! Ja se ovdje krijem pred svijetom i n eću da ljudi za mene znaju jer bi to moglo biti kobno po m ene. - Šutjet ću poput groba. - Kad bi ljudi vidjeli da u dvorac zalazi mlad vite z, posum njali bi da tu netko stanuje. - Do ći ću samo no ću ili pred zoru. -To je nemogu će. - Ipak ću do ći. I ustrijelit ću se pred vratima dvorca. - Do ñite idu će nedjelje, pa ćemo razgovarati. Uto do ñe Filip s Lovrom. - Podi s našim gostom i daj mu da nešto založi, a o nda mu osedlaj konja - re če Nera. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M Stranac se oprosti mirnim poklonom i pode s Filipom . Lovro pristupi kontesi, skine kapu i re če: - Vaša milosti, ja sam za sve kriv. Ja sam odao str ancu da se u gradu krije neka lijepa gospoda. - Zašto si to u činio? - Bilo mi ga je žao. Bio je vrlo žalostan i silno v as voli, ali sam ondje u grmlju pazio da vam ne u čini ništa zla. - Zar bi tebi bilo žao da mije u činio kakvo zlo? - Ja vas vrlo volim, vaša milosti. - Kako me voliš kad me i ne poznaješ. - O, ja vrlo dobro poznajem vašu milost. Ne sje ćate li se kad sam vas ono prije godinu dana čuvao kod babe Jane? Nera širokim o čima pogleda dje čaka. - Ti si bio taj dje čak? - Da, i od tog časa uvijek sam vas volio. - Ti si bio i kod babe Urše? Pa kako si sada došao ovamo? - Ona me dovela. Urša i moja baka Jana tu su u selu . - A zašto ste otišli iz Zagreba? - U ono vrijeme kad je kraljica pomilovala vašu mil ost, jed ne no ći pokuca netko pet puta na prozor. Bio je gospodin no tar Sale i rekao Urši: "Spremite sve što imate i pu t pod noge. Iz Be ča traže istragu: Odvedite sobom babu Janu i Lovru j er bi mogao izbrbljati kakvu ludost." Još one no ći spremili smo se na put preko Samobora u Štajersku. Ondje smo živ jeli četi ri mjeseca, a tada smo došli ovamo. Baba Urša valjd a će opet u Zagreb jer sada je gospodin Sale opet notar. Uvij ek se nešto dogovarao s Uršom. - Što su se dogovarali? - Skrivali su to od mene. - A jesi li ikad kod nje vidio neke ljude koji su i mali crna odijela i na glavi crne kapuce? - Dakako da jesam. Ali su me uvijek otjerali. - Zašto nisi i sada kod Urše i Jane? - Posvadio sam se s njima. Htjele su da odnesem otr ova ne koj ženi koja je htjela da utamani svog muža da bi njoj ostao imetak. Čuo sam kako su ugovarali s onom babom pa me sr dilo što se bave takvim poslom i zato sam ih izgrdi o. Otad mi

nije bilo opstanka kod njih pa sam pobjegao. - A kako si došao u dvorac? - Bio sam gladan i došao sam ovamo prosja čiti pa me je vaš sluga Filip uzeo k sebi pod krov. Moje babe ne znaj u gdje sam i nikad to ne će doznati. - Bi li htio ostati kod mene? - Naravno da bih. I ne bih vas nikad ostavio! - A ipak si me odao onom strancu? - Jesam! Dao mi je dva zlatnika, ali ja sam ipak u grmlju pazio da vam ne u čini zlo. - Nije lijepo da si strancu pri čao o meni, ali ja ću ti oprostiti. Samo, odsad ne smiješ nikome ništa re ći o meni. - Kad mi vi to velite, ne ću pa makar mi nudili deset cekina. Ipak ste mi draži nego cekini! Nera se zagleda u dje čakovo lice i opazi daje lijepo, da su mu crte pravi lne, a tijelo snažno i skladno. Svidjela joj se dje- čakova iskrena prostodušnost pa mu re če: - Ti si mi ve ć jednom spasio život. Zašto nikad poslije nisi došao k meni? - Baba Urša mi je zabranila pa nisam mogao. Kad čovjek nema ni oca ni majke, mora slušati tu ñe ljude. - Roditelji su ti, dakle, ve ć pomrli? - Kad sam još bio posve mali. Zato sam morao sebi s lužiti groše sam pa sam čuvao mrtvace. I sada čuvam mrtvace u selu. Razgovor prekine Filip koji je javio daje stranac o tišao, ali nije htio uzeti ništa za okrepu. Nera ostavi Lovru i pode s Filipom u dvorac. - Što veliš, Filipe, o tom strancu? MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Tu nešto nije u redu. - Meni se čini da je nekakav lu ñak. Čovjek pri zdravoj pa meti ne bi tako govorio i ponašao se. Htio se ustri jeliti preda mnom ako mu ne dopustim da ponovno do ñe. - Vi ste mu dopustili? - Što sam mogla u činiti? - Da to nije čiji uhoda pa se tako pretvara? - Ono što sam vidjela nije bilo pretvaranje. Bio je uzbu ñen i često je problijedio, a o či mu gorjele kao da ima vru ćicu. Kad bi govorio o grofu Mesku, spopadala ga drhtavica. Kontesa ispri ča Filipu sve što je razgovarala sa strancem. Kad mu je rekla da dolazi iz Be ča i daje ondje govorio sa Sini-šom, Filip namršti l ice: - Sad tek uvi ñam da je to opasan čovjek i da je ne čiji uhoda. - Danas više nitko nema uzroka da me uhodi. Zašto? Ja sam zaboravljena kao da me nije bilo. - Tko zna, konteso, nema li gdje kakva zmija koja b i vas htjela ujesti? - Ti svuda vidiš neprijatelja. Čak i grofa Lamellinija smatraš mojim zlotvorom. A ipak nas je on spasio od brodolo ma. - Ne smatram ga zlotvorom. On vašu milost možda i l jubi, ali čovjek koji je čitav svoj život proveo u orgijama ne može biti dobar muž! - Moj muž ne će biti nikada! - Zaista ne?! - Čudno li me pitaš? Zar i ti misliš... - Neka mi vaša milost oprosti - re če Filip uzbu ñeno - ali ja

sam se tako bojao... - Zato što sam prema njemu bila prijazna? Baš si di jete. Bio je dobar prema nama pa nemam razloga da budem n a nj kivna. Nera pogleda u Filipa i opazi da su mu o či suzne. -Što je tebi, Filipe? - Pla čem od radosti što vaša milost ne će po ći za grofa. Nera se zagleda u vjernog slugu što briše suze popu t dje teta. - Znam, zašto te ganulo! Budi miran. Nikad se ne ću udati ni za koga! Filip tek kimne glavom i poljubi Nerinu ruku. NENADANA PORUKA Nera je ostavila Filipa i pošla u dvorac. Popela se u prvi kat i ušla u svoju sobu. Sunce se visoko diglo i napunilo sobu toplinom i ra dosnim svjetlom. Ali njoj to nije ogrijalo dušu. Uzela je knjigu, ali je prelist ala tek nekoliko stranica. Pokušala je vesti, ali i vez baci u košaru i po če šetati. Sve je nešto uzbu ñivalo. U neprestanom nemiru hodala je iz sobe u sob u. Kod objeda je samo malo okusila, a poslijepodne nije mogla ni usnuti. Što se više bližila ve čer, njezino je uzbu ñenje bivalo ja če. Kad je mjesec izašao iz svog skloništa i nad gorama prosuo srebrne zrake, stala je k prozoru i uprla o či prema cesti. Uznemirivao ju je svaki glas, svaki štropot. Sat za satom tonuo je u no ć, a ona je još uvijek budna. Sve je ve ć snivalo u noćnom miru, kad iz daljine kroz dolinu odjeknu topot konja. Bio je sve bliži. Nera podigne glavu prisluškuju ći. Za čas je kroz granje vidjela konja i jaha ča kako se uspinje u perivoj i kako je stao tik pred u lazom u dvorac. Poñe k vratima i otvori ih. Za nekoliko časaka u ñe u sobu grof Meško. Bio je sav prašan od puta. Nera mu pruži ruku: - Nestrpljivo sam vas o čekivala. Grof poljubi pruženu ruku i baci klobuk na stolicu: MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Malo sam zakasnio, ali sam dugo čekao oca Smolea. - Dakle, stoje? Vijest od Siniše? - Na žalost, nije. - Zašto mije onda otac Smole pisao da mu odmah u Za greb pošaljem povjerljivu osobu? - Jer je stvar ipak važna! - O čito ne toliko da sam morala vas mu čiti da idete u Zagreb! - Ipak je trebalo da to bude posve povjerljiva osob a. Čujte: Prije tri dana došla je k ocu Smoleu neka lijepa, v rlo otmjena gospoda. Znate li tko? Grofica Terka Erdodv. - Ona? - iznenadi se Nera. - Fratar mi je ispri čao svoj razgovor s groficom. Pre časni oče - re če mu grofica - do ñoh, eto, k vama da mi pomognete u dobrom djelu. - Vrlo rado - odvrati otac Smole - za dobra sam dje la vaz da spreman. Neka vaša milost samo zapovjedi. Čula sam - rekla je grofica - da se kontesa Nera vratila iz It alije, ali ne znam gdje je. Grofovi Orši ć rekli su mi da ne znaju njezino prebivalište. Me ñutim, imam kontesi poru čiti vrlo važnu stvar - koja će joj biti izvanredno ugodna, dapa če, možda će je usre ćiti. Recite mi gdje je - govorila je grofica, a fra tar joj odvrati: Doista ne znam, ali ako želite, mogao bih saznati.

To je fratra ponukalo da vam piše i zamoli vas neka pošaljete nekoga u koga imate povjerenja da grofici može javiti vašu odluku . - Sto mi ona ima re ći? - upita Nera zamišljeno. - Što ve lite? Daje primim? - Bit će najbolje. Doduše, ona ne će prešutjeti vaše boravi šte, ali, napokon, zašto da se sakrivate. U ovoj ok olici nitko vas neće uznemirivati. Tu ljudi ne znaju što se zbilo s va ma prije godinu dana. - Ne radi se o tom. Ne ću da za mene sazna naše društvo. Hoću živjeti samotno i tiho. - To ne će biti mogu će. Najzad, jednom morate u društvo. Zar da se zakopate u samo ću? - Da - to želim. - Zašto? - Velika sam grešnica. - Vi? To je nemogu će! - Jest, dragi grofe. Ljubim ubojicu svoje majke, on oga ko ga bih morala vje čno mrziti! Jednom sam ga doista mrzila, ali ne kao ostale ljude - ne onako kao Kraja či ća ili druge svo je neprijatelje koji su mi bili ogavni. Mržnja prem a Siniši oti mala mi je san i duševni mir. U toj mržnji često sam plakala, taj osje ćaj uzbu ñivao mije čitavo bi će, potresao mojim živo tom kao vihor. - Vaša je mržnja trebala postati ljubav. Od prvoga vašeg susreta sa Sinišom morala je vaša duša planuti ljub avlju - ali zbog onog doga ñaja u šumi, o kojem ste mi pri čali, ljubav ko ja je u vama baš čekala njega poprimila je oblik mržnje, a ovu je podjarila još i sudbina i vaše nepovjerenje. Sve stoje za vas učinio plemenito vaše su o či gledale kroz mržnju. - Bila sam tvrdoglava i ponosna, a onaj susret u šu mi zatro je moje ideale. Kad sada mislim na sve što se me ñu nama zbi lo, pri činja mi se da nisam bila posve normalna. Ina če ne bih bila po činila toliko ludosti. - Svatko je od nas po činio ludih stvari. Ja sam gotovo pao u ruke jednoj pustolovki i bio bih stradao za cijel i život. Da nas se i ja čudim kako nisam vidio daje ona barunica što me namamila u svoje mreže bila pustolovka. Ali sre ća nas ne ostavlja zauvijek. - Mene je ipak ostavila. Re ći ću vam iskreno: kako sam ga strastveno mrzila, tako ga sada strastveno ljubim. Pa da me sre ća nije ostavila? - Ljubav je sre ća i tada kad je beznadna. - Možda nemate posve krivo. - Ipak - boli su velike . I sami - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM vidite da je svaka mogu ćnost za bilo kakvu nadu nemogu ća za nas oboje. - To je razumljivo. Ali vrijeme mnogo toga izgladi. - Ne, ovo ne će moći izravnati. U njemu uvijek vidim ubo jicu svoje majke, a to se ne da izbrisati. Ali mora m se odlu čiti hoću li primiti Terku. - Savjetovao bih vam da to u činite pred svjedocima. - Dobro. Mogli bismo ugovoriti sastanak u Slaveti ću. Tako ipak ne će saznati gdje stalno boravim. - Bojite se da će vas na ći Genovežani? - Jest, ne bih htjela da se sastanem s njima. Uvije k bi mi dosa ñivali, a moraš biti ljubazan prema njima jer su naš i spa

sitelji. - Ako ste odlu čili da primite groficu Terku, onda to sutra javite ocu Smoleu. A meni dopustite da se oprostim. - Valjda ćete prije nešto založiti? - Hvala vam, žurim ku ći. Ako me što ustrebate, konteso, pošaljite Filipa. - Drago mi je što sam u vama našla prijatelja. Vi s te me spasili da me Genovežani nisu pronašli. Stotinu vam puta hvala. - Svojedobno sam ponudio pomo ć kapetanu Siniši u borbi za vas i svoju rije č iskupio vama. Sve je ve ć spavalo kad se Meško vratio. Samo je Stanka bdjela . Meško se tiho, na prstima, približio vratima spava će sobe i opet otišao. Ona ga je čula, ali se nije ni maknula. Sakrila je lice u jastuke i plakal a... Sutradan pri zajutarku sastadoše se muž i žena. Meš ko poljubi Stanki ruku i čelo, a ona ga upita: - Ho ćeš li Genovežanima iznajmiti pala ču? - Ne ću. Zimi ćemo stanovati u Zagrebu, pa nisam htio iz najmiti pala ču. Nije ga dalje pitala. Okrenula se Kukmici i ponudil a mu jelo. 1 Meško nije htio Stanki ništa govoriti o Neri i o sv ojim posjetima. Šute ći je prolazio ku ćom. Stanka je zapažala daje ozbiljan i zamišljen. I ona se sve više povla čila u svoju sobu i posve ćivala djetetu još više pažnje nego prije. Jedini je Kukmica bio dobre volje. Stol u grofa Mes ka bijaše uvijek pun, a to je on smatrao vrhuncem životne sre će. Nera je sjedila uz prozor. Perivoj je sijao u mjese čini. Kukci u travi razgovarali su monotonim cvrkutanjem. Dolje u grmlj u pjevao je slavuj. Dugo je slušala zujanje kukaca i pjesmu slavuja. Ta da pode k svom stoli ću, izvadi iz ladice pisamce i stade ga čitati: "...Nero, do čekao sam blagdan kad smijem pasti pred tvoje haljin e i poslati uzdisaje svoje na mrtvom papiru. Došao je taj dan. Čekao sam na to cijelu godinu. Blagoslivljan ga, ljubim ga i molim ga da s e što dulje zadrži kod mene. On mi je dao uspomene od kojih živim. On mi je dao više sre će nego što sam ja mislio sanjati. To je dan kad ti mogu pisati. Kad s e spušta mrak, on dolazi k tebi: miluje tvoje lice i cjeliva tvoje o či. Mrzim ga zbog tebe. Kad spomenem tvoje ime, srebrne mu zrake drš ću! Kad se budi jutarnjica i kad je pitam za tebe, zatrepti i ugasne. Sve ih mrzim. Samo no ć ljubim. Jedino te ona ne otima. Evo, ve ć je sunce stiglo na rešetke mog prozora. Kako se to plo smiješi, kako presretno! Sigurno obasjava tebe. Vje čno bih bio sretan da sam sunce..." Nera spusti pismo na stol i sakrije lice rukama. On da uzme ogrta č i spusti se stubama u perivoj. Nešto ju je tjeralo van u ljetnu no ć gdje kraljuje tišina. Prolazila je puteljcima po kojima je mjesec prosuo srebro. Zašla je na čistinu, naslonila glavu na ogradu i zagledala se u plavetno nebo s ko jeg se smiješio mjesec i šaputao joj tihe čežnje... MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Slavuj u grmu zamukne, kukci u travi zanijemiše. Ka o da su klonuli pred veli činom onoga stoje drhtalo u njezinim o čima. Najednom se u grmlju nešto makne. Iz zasjede izadoše crne pojave. Prije nego s toje Nera mogla da se sna ñe, stadoše pred nju s uperenim pištoljem. - Pisneš li, mrtva si!

Nera ostane mirna i hladnokrvna kao daje i nisu izn enadili. Samo joj je problijedilo lice. Stajala je naslonivši se na ogra du i zurila u napada če. Odijelo im je pokrivala crna halja, a glavu kapuca. Nera odmah razabere da je jedno od njih muško, a drugo žensko. - Imaš li kod sebe oružja? - upita ženski glas. - Nemam, ali ni novaca. - Nismo razbojnici. - Što onda želite od mene? - Želimo da ne zoveš u pomo ć. - Vidite da to i ne činim. - Ho ćeš li mirno i tiho razgovarati sa mnom? - upita žen a. - Ho ću, ne bojim se. Poznam tvoj glas. - Tomo, stani podalje i pazi da tko ne do ñe. - Ako ipak tko do ñe? - Zaustavite ga, ali mu ne u činite zla - zamoli Nera. - Dobro! - pristane žena. - Pri ñite bliže. Nera pode nekoliko koraka naprijed, a žena što je s tajala pred njom u crnoj halji skine s glave kapucu. - Prepoznala sam vas po glasu, grofice - re če Nera grofici Terki. - Kako ste me našli? - Grof Meško je bio kod oca Smolea. Nije bilo teško pogoditi daje došao kao vaš poslanik. Kad je odlazio, uzjaši h konja i sa svojim čovjekom po ñem za njim. Nisam se prevarila. - Zašto ovako dolazite k meni? - Sigurno mislite da sam došla u zloj namjeri. Prev arili ste se. Još prije mjesec dana nakanila sam vam u činiti zlo. Možda sam vas htjela i otrovati - ubiti - lišiti vas života... - A zašto? Što sam vam skrivila? - Oteli ste mi čovjeka za kojim vri svaka kap moje krvi. Si- niša ljubi vas. - Ja vam ga ne otimam. - On vas toliko ljubi daje odbio mene. - Nisam tome ja kriva. - Recite mi iskreno: ljubite li vi njega? - Ljubim. - To gore po mene. - Ali naša je ljubav beznadna. Medu nama leži mrtva c, i to nitko ne može promijeniti. - Ljubav može sve. - Mrtvaca ne može oživjeti. - Istina, ali ga može zakopati. -Ne! Nikada! - Ne vjerujem ni u što. Ljubav ruši svjetove, pa št o ne bi mogla srušiti jedan grob? Re ći ću vam sve iskreno. Prije mje sec dana uputih se iz Be ča u Hrvatsku sa crnom mišlju da vas dadem ubiti. Jest, to sam htjela. - Zašto ste od toga odustali? - Putem mi se nasmijala sre ća i sad imam u ruci ve će i bolje sredstvo, a da ne moram svoju dušu opteretiti krvlj u. Kome pomaže sre ća, pomažu mu i vrazi. Slušajte me. Ali unaprijed vam velim: ako viknete u pomo ć, nema vam spasa. Past ćete od mog pištolja. - Ne bojim se. Govorite! - Putovala sam iz Be ča u vlastitoj ko čiji. Prvih pet dana pu ta pro ñe sretno. Jedne no ći prolazili smo kroz gustu šumu. Bilo je to na granici Štajerske. No ć je bila lijepa, ali bez mje sečine, i ja sam u ko čiji usnula. Najednom me probudi uzvik: "Stani! Razbojnici!" vikne moj sluga i trgne pištol j. U tami - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

bljesne nekoliko svjetala kao od kremena. U prvi čas nisam čula prasak, tek sam osjetila da je oko mene zadrhtala tama. Sluga me gu rne u sjedalo, a ja se zgurim u jastuke. "Tjeraj!" vikne lakaj ko čijašu. Konji poput strijele polete kroz gustu šumu. Pola sata hrlili smo kroz tamu. Tada opazim malo sv jetlo. "Što je ono?" upitam svog lakaja. "Bit će ku ća, kr čma, što li!" Zapovjedim da okrene onamo u namjeri da se dalje ne vozim. Ta moja odluka odlu čila je vašim životom i mojom sudbinom. Okrenuli smo prema svjetlu i našli se pred nekim dvorcem s visokim zidom. Lupali smo p o vratima. Nakon nekoliko časova otvori se željezni prozor či ć, a iza njega proviri fratarska glava. "Tko ste?" upita fratar. "Unesre ćeni putnici. Napali su nas razbojnici!" Izvadih iz svog putnog kov čega pismo s pe čatom kraljice. "Ja sam kralji čina prva dvorska dama i molim vas za konak." Vratar primi moje pismo i doskora nas fratri prime pod krov. Bio je to neki stari dvorac. U njemu je živjelo nekoliko fratara k oji su imali zada ću da u starodrevnom dvorcu čuvaju grobove stare njema čke plemi ćke obitelji. Tu se odmorih i drugi dan odlu čih putovati. Ujutro se, me ñutim, dogodi nešto čemu se nitko živ ne bi nadao. Podoh u dvorsku kapelicu da se pomolim, a onda se vratih kroz tamne hodnike. Tu se sretoh sa starom služavko m pobožne bra će. Izašla je iz neke sobe i ostavila vrata napola otvorena. Iz sobe sam čula neobi čne glasove. "Tko je tu?" upitam ženu. "Naša lu ñakinja!" "Kakva lu ñakinja?" "Neka žena kojoj je starost otela sje ćanje." "Valjda je bila služavka kod fratara?" "O, ne, dolutala je k nama." Htjedoh oti ći, ali mi pogled nehotice padne na otvorena vrata u sobu. U velikom naslonja ču opazih neku ženu. Pri činila mi se neobi čno poznatom. Nešto me ponukalo daje bolje pogledam i da se za nju pobliže propitam. Čovjek je u stanovitim časovima kao dobar pas koji izdaleka njuši lovinu. N ešto me je vuklo u sobu. "Pokažite mi tu lu ñakinju", rekoh ja. "Zašto ne, ako vaša milost to želi", odvrati služav ka. Uñem u sobu. Pri činilo mi se da sam izgubila svijest ili da mi se ja vila prikaza. "Kako je ta žena dospjela ovamo?" upitam služavku. "Prije godinu dana našli smo je kako obilazi gradsk e zidine. Pitali smo je odakle je i kako se zove, ali nije odgovarala. Uzel i smo je pod krov i poslali mog muža u selo da pita seljake odakle je došla. Re kli su da ne znaju ni kako se zove ni otkud je stigla. Sa sobom ju je doveo neki starac koji je živio u jednoj kolibi i prehranjivao sebe i nju pletenjem užeta." Slušala sam pri čanje služavke i gledala ženu stoje, sjede ći u naslonja ču, prebirala čislo kao od navike. Gotovo sam se pretvorila u kame n. Ta visoka otmjena pojava, dugi vrat, plemenite crte lica, oko veliko, ali smu ćeno, visoko čelo i bujna gusta bijela kosa. Još uvijek nisam htj ela vjerovati u ono što sam vidjela svojim o čima. Po ñem prioru fratara i upitam ga zna li što pobliže o toj ženi. On mi ispripovjedi: "Prije godinu dana došao je u selo s tom ženom neki starac. Ve ć je bila luda. Starac se s njom nastanio u jednoj kolibi i pleo už eta. Time je prehranjivao i nju i sebe. Šetaju ći, često sam svra ćao u njegovu kolibu i opazio da se starac prema toj ženi ponaša tako kao daje on tek njezin s luga, uza sve to stoje bila luda i nije shva ćala ništa. Jednog dana upitam tog čovjeka je li mu to žena. Odgovorio je da je njegova gospodarica. Starac mi n ije htio ništa više re ći. Poslije dva dana došli su k meni seljaci i rekli da u kolibi leži umiru ći čovjek. Pošao sam MARIJA JURI Ć ZAGORKA

MALLEUS MALEFICARUM onamo. On se ispovjedi i preda mi dragocjeni lanac sa zlatnim medaljonom. Zamolio me da to spremim jer je to jedini dokaz daj e njegova gospodarica plemi ćkog roda." "Tko je ona?" upitam starca. "Ne mogu vam re ći. Kad biste to doznali, prekleli biste je!" Tako j e starac umro, a da nije ostavio nikakvo razjašnjenje. -To m ije ispri čao prior. "Imate li taj lanac?" upitam gaja. "Evo, pokazat ću vam." Fratar je iz ormara izvadio dragocjeni lanac sa zla tnim medaljonom. Meni se gotovo sledila pamet. Taj je lanac zavidno promatra o čitav Gri č. Taj lanac od debelih briljanata sijao je na vratu najuglednije g rofice na Gri ču one ve čeri kad su vas, konteso, prvi put uveli u društvo. Drht avim rukama pregledala sam taj lanac i pokušala saznati što više. Ali fratar n ije znao ništa, osim da je pokojni starac imao druga drvara koji još živi, ali od njega nikako ne može doznati odakle je starica. Zamolila sam priora da m e odvede k drvaru. Za jedan sat bili smo u selu. Nekoliko ku ćica na rubu goleme šume. Stanovnici su drvari, sijeku šumu. Na obronku s kojeg se šuma pro širila u nepregledne brdine stajala je kolibica napola zidana, napola drvena. U toj kolibici na ñosmo starca drvara. Kad nas je spazio, silno se iznenadio. " Čuješ, starce ", upitam ga pošto smo se pozdravili, "jesi li ti poznavao starca koji je u ovaj kraj doveo jednu lu ñakinju?" "Dakako da sam ga poznavao. Zajedno smo stanovali." "Nagradit ću te zlatom kažeš li mi sve što te pitam. Odakle je došao starac?" "Iz drugog kraja šume, tamo s me ñe." "A što je ondje radio?" "Kad smo u šumi drvarili, našli smo ga u jednoj spi lji. Ondje se skrivao." "Zašto?" "Zato što bi ga u njegovoj domovini bacili na loma ču." "Pa stoje u činio?" "Ne mogu vam re ći, bilo bi zlo za onu što je sada fratri hrane." "Neće joj se ništa dogoditi", rekla sam ja. "Kako da povjerujem vašim rije čima? Neka mi se pre časni zakune da se onoj ženi neće ništa dogoditi." "A što bismo joj mogli u činiti nažao?" upitao je fratar. "Mogli biste re ći daje opsjednuta vragom i daje zato luda. Ali to n ije istina. Ona nikada nije bila coprnica, tako mi je rekao pok ojni Ignjac. Bila je dobra i pobožna. Ne, ne ću da govorim, bojim se da joj ne naškodim." "Evo, zadajem ti svoju rije č", re če fratar. "Zakunite se na ovo raspelo, i vi, i ova gospoda." Zakleli smo se. Starac nam je ispri čao ovo: "Lu ñakinja je nekad bila grofica, ali je imala unuku vješticu koja je svojoj baki dal a nekakav napitak od kojeg je onda stara poludjela i obnemogla tako da nije mogla hodati. Jedne ve čeri upalila je svjetina stari čin dvorac. Sva se služin čad razbježala, samo vjerni stari sluga Ignac zgrabi staricu koja je nepomi čno sjedila u naslonja ču. Oko vrata je imala taj lanac s medaljonom. Odnio je staricu kroz vinograd u šumu. Kad je ve ć bio daleko od grada, kupio je u nekom selu kola i k onje i umakao s njom preko granice u veliku šumu u koju se sklonio i ondje živ io." "A zašto se skrivao?" "Spalili bi ga na loma či kad bi saznali da je staru spasio. Svijet je vjer ovao daje ona vještica. Ali Ignjac je rekao: "Ako je mla da vještica, stara nije." U šumi je stara malo prizdravila i po čela hodati, ali joj se pamet nije vratila. Kad sam ga našao u jednoj spilji, sprijateljili smo se. Pozvao sam ga k sebi i tu smo živjeli. Ako to sada kome re čete, spalit će staru jer je iz coprnja čke familije." Čitavo vrijeme slušala je Nera groficu kao da pripov ijeda MARIJA JURI Ć ZAGORKA

MALLEUS MALEFICARUM naučenu pripovijest. Bila je uvjerena da je sve to njez ina izmišljena zamka. - Ja sam tada - nastavi Terka - otišla s fratrom u dvorac i predložila mu: "Pre časni, ja ću ovu ženu uzeti sobom. Po znam je i brinut ću se za nju. Platit ću vam sve troškove što ste ih imali - dapa če, mnogo više." Fratri privole. Još isti dan ot putovala sam s nesretnicom iz dvorca u kojem me je čekalo tako nenadano otkri će. Nera je uhvati za ruku. -Lažete! Terka iz male torbice izvadi lanac i podigne ga pre ma mjese čini. Nera problijedi i sklopi ruke na prsima. - Poznajete li ga? Otvorite medaljon! Neri su drhtale ruke pa ga nije mogla otvoriti. Ter ka uzme zlatni privjesak i otvori ga. Iz medaljona se nasmijale dvije slike iz ra ñene umjetni čkim kistom. Bile su to slike Nere i njezine majke. Djevojka protrne: - Grofice, to je strašna, ñavolska prijevara. A ipak - to je njezin lanac i to su naše slike. - Žena koju sam otkupila od fratara doista je vaša baka. Nera se hvatala za sljepoo čice kao da se boji da će joj se pomutiti pamet. Zatvori o či da se pribere. Prikaže joj se užareno nebo što ga je gledala s prozora šumskog dvorca one no ći kad ju je oteo Siniša. Pod užarenim nebom prikaže joj se dvorac njezine bake, bijesna svjetin a što je navalila na dvor i stari vjerni sluga njihove obitelji kako vi če i zove u pomo ć, a bijesna mu svjetina odgovara: "Neka se ispe če stara coprnica! U vatru s njom! Jao onome koji je izvu če iz plamena!" "Zar je ipak mogu će da je stari, vjerni Ignac spasio baku? Zaista, on ju je mogao uzeti na ruke, bio je tako jak. Mogao je ute ći alejama što ih je sačinjavala gusta loza. Kako god se to činilo nemogu ćim, ipak, lanac je eto tu..." Nera otvori o či, upre ih u Terku i vikne zabrinuto: -Ako je sve to istina, gdje je ona? - To je upravo ono o čemu se moramo porazgovarati ovako nasamu. Grofica pritegne pištolj. Plašt padne s njezinih ra mena. Mjesec se upio u njezinu kraljevsku pojavu što ju je obavilo modro j ahaće odijelo. - Pazi, budi na oprezu! - re če Terka sluzi što je stajao ne daleko od njih, a onda se obrati Neri: - Mogla sam pri čekati da mi javite ho ćete li sa mnom razgovarati. Ali htjela sam raz govarati s vama tako kako nitko ne bi mogao posvjed očiti da nas je vidio zajedno. To je uzrok što sam slijedila grofa Meska i ušuljala se ovamo. - A da me slu čajno niste našli u vrtu? - Tada bi se moj sluga uvukao u vašu spavaonicu. Ve ć smo bili spremni na to. Dakle, vaša je baka kod mene, a li zasad ne možete saznati gdje. Nemirnim licem preleti oblak sumnje. -Vi ćete svoju baku mo ći vidjeti i njegovati je. Ve ć je prili čno ozdravila. Nastojala sam daje pomo ću vra čarice izlije čim i mislim da će joj se svijest posve vratiti. Ima časova kad joj se sje ćanje vra ća. U takvim časovima gleda u strop i zove: "Nero, ho ćeš li mi dati lijek?" - Jest, to je istina. Tako me uvijek zvala kad je n esretnica ležala u postelji. Molim vas, vodite me k njoj - mo lim vas. - Vrazi ili bogovi upravljali su mojim putovima kad smo onako ne čuvenim slu čajem naišli na vašu baku. Da me nisu napali razbojnici, ne bih bila prekinula putovanje i vaša bi baka po drugi put umrla u onom starom štajerskom dv orcu. Vaša baka bila vam je majka i otac, sve. - Moja baka! - šapne Nera. -Vodite me k njoj! - Ni prema kome nemate takvih dužnosti kao prema nj oj?

- govorila je grofica. -Oh,da... MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Nikad niste mogli ni slutiti da ćete ponovno vidjeti svoju baku, da ćete je opet njegovati i vra ćati joj zahvalnost za ono stoje u činila za vas! Ho ćete li da vam je dadem? - Zašto sve to govorite, zašto to pitate? Sto bih m ogla više željeti nego da se opet na ñem na njezinim grudima. Oh, to je tako nenadano, nevjerojatno! Izmu čili ste me, grofice; recite mi, ne okolišajte, gdje je? Ho ću odmah k njoj, odmah! - Ne - odmah ne, jer ja tražim uzdarje. - Kakvo uzdarje? Recite mi, sve ću vam dati, samo recite - govorila je Nera drš ćućim jecajima. Tek je sada po čela vje rovati grofi činim rije čima. - Od vas, konteso, nisam se mogla drugo nadati. Vi ćete za svoju baku žrtvovati sve jer ste dobro i zahvalno d ijete. Go vorim s vama posve iskreno. U svojoj ruci imam vaše nepro cjenjivo blago, a vi imate moje. Ja imam vašu baku, a vi ideal mojih želja - Sinišu! Zamijenimo se. - Zadajem vam rije č da se nikad ne ću s njim sastati ni pri mati njegovih pisama. A znate da se ne možemo uzeti . - To nije dovoljno. Vi se morate udati za drugoga. Kad on sazna da ste žena drugoga, mora vas zaboraviti i na pokon se prikloniti k drugoj. A ve ć ću se pobrinuti da to budem - ja! Ako ho ćete baku, morate se za osam dana pravovaljano vjen čati s nekim drugim. Ako ne pristanete, nikad više n ećete vidjeti svoju baku. Nera je zapanjeno gledala u Terku. - Vi šutite? - re če grofica nestrpljivo. - To je najbolji dokaz da baš niste sasvim obra čunali sa svojom ljubavlju. - Šutim zato što me iznena ñuju vaši uvjeti. Zahtijevati od mene moj život. To je grdno nasilje. Sve čano ću vam se za kleti na što god ho ćete da nikad vidjeti više ne ću Sinišu. Ne možete od mene zahtijevati više. - Tražim potpunu cijenu za ono što vam dajem. Ako ž elite baku, onda izvršite moj zahtjev. Po volji birajte v jerenika. Mi slim da sam dovoljno plemenita. - Još se i rugate? - Ne, konteso, ne rugam se. Mogla bih tražiti i to da se uda te za onoga koga ja odredim. Ja mogu sve što ho ću. - Vi ćete groficu Ratkav vratiti njezinoj unuci i bez ika kvih uvjeta - oštro će Nera. - Nikada. - Onda idem kraljici! - S kraljicom možete razgovarati samo ako vas ja pu stim do nje. Pa da vas i primi, što ćete joj re ći? Daje vaša baka kod mene. A ja ću re ći da ste o čito šenuli umom jer je vaša baka izgorjela u svom dvorcu. - Ali fratri će posvjedo čiti daje bila kod njih i da ste je po veli. - Znate li vi gdje su ti fratri i gdje je taj dvora c? Ne znate niti zna itko drugi. Moje će sluge prise ći da nigdje na putu nismo vidjeli nikakve fratre. - Ja ću vas ipak optužiti! - Zbilja? Kada? Kome? Ogradi kraj koje stojite ili mjesecu

što sja nad nama? Grofica uperi u Neru pištolj: - Nitko živ ne zna da sam bila ovdje i vama nema iz laza. Ako pokušate zvati u pomo ć da me time odate svojim sluga ma, ušutkat će vas dvije šake mog sluge. - Zar je mogu će da se iza tako lijepog lica krije tako ružna duša? - Ho ćete li da vas u to uvjerim? Upamtite: - Nikad još n i jedan muškarac nije odbio lijepu Terku. Siniša je t o u činio pr vi i zato ga ho ću. Brzo se odlu čite. - Sto, dakle, želite? - Da se idu će nedjelje vjen čate. Svoju baku dobit ćete kad mi pošaljete vjen čani list. - To mi nije dovoljno jamstvo. Mogli biste me preva riti. - Zašto? Što će meni grofica Ratkav, zašto da vam je ne dam? MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - A ako je laž sve što ste mi rekli? - Evo vam još jednog dokaza. Je li vaša baka i u bo lesti ima la na prstu vjen čani prsten? - Jest, nikad ga nije skidala. - Stoje bilo utisnuto na tom prstenu? - Ime njezina pokojnog muža i datum vjen čanja. Iz male fine torbice grofica izvadi prsten i pokaže ga Neri. Djevojka zadrš će: - Jest, taj je prsten imala na ruci i nikad ga nije skidala. "Da je izgorjela u dvorcu, ne bi taj prsten mogla d obiti grofica Terka", uzdahne u sebi Nera. - Evo, ponijela sam ga sobom da vas uvjerim kako je vaša baka doista kod mene. Dapa če, odrezala sam nekoliko prame nova njezine bijele kose. Evo ih! Drš ćući, Nera ih prihvati. Jest, to je njezina kosa. Svje ža živa kosa. Sad više nije mogla suzdržati osje ćaje. Oni provale iz dna njezina srca. - Vidite, konteso - vi ljubite svoju baku. Opet ćete je imati. Za nju biste morali dati i život. Zašto je onda ne biste spasili svojom slobodom? - Bilo bi bolje da me ubijete nego što tražite od m ene da provedem život uz muža koji mije stran. Recite mi b arem to zašto ho ćete da se udam! - Vaša mi udaja više koristi nego vaša smrt. Da vas ubijem, Siniša bi vas i dalje ljubio. Ali kad se udate, nje govi će ideali biti razoreni. Nije to samo moj hir. Uvjerena sam da on u vama lju bi nevinost. Dok sam još bila djevojka, prava djevo jka, jedne sam ga ve čeri mogla osvojiti i zamamiti svojom ljepotom. Ali poslije me odbio - na dan mog vjen čanja odbio me. Otad sam uvjerena da će se od vas odvratiti ako se udate. Evo, nisam li poštena u svojoj iskrenosti? - Ako mislite da bi udaja mogla razoriti njegove os je ćaje prema meni, pred vama ću vam napisati pismo i vi ćete mu ga uru čiti. - Ne. Ho ću da ste do nedjelje vjen čani! Ako u pono ć ne do bijem vaš vjen čani list i ako moji svjedoci na svoje o či ne vide da ste se vjen čali, nikad ne ćete vidjeti svoju baku. Nerino lice obaspe bljedilo. Osje ćala se kao rob sapet u verige, kao osu ñenik pod vješalima, kao goloruki bijednik pod nožem svog napada ča. -Pristajem... - Vi ste dobra i zahvalna unuka. U nedjelju, kad pa dne

mrak, pošaljite svog čovjeka na prvo križanje. Nikoga ne ćete poslati za mnom. Kad seja ne bih vratila, sluga bi izveo moju prijetnju. Grofica Terka pri ñe svom sluzi i zajedno s njim nestane u sjeni drve ća. Nera pode u dvorac. Došavši u svoju sobu, osjeti da je u grudima nešto strašno tišti. Zašto? Zašto sam tako bijedna? - pitala se h odaju ći po sobi. Njezin pogled padne na Sinišino pismo što je ležalo na stolu. Svake ve čeri u tihoj samo ći, kad je nitko nije vidio, čitala je njegova pisma. Danas, još sat prije ovoga, imala je u ruci to pisa mce ispunjeno ljubavnom čežnjom. Činilo joj se da rije či iz papira oživljuju - daje grle, cjelivaju, miluju i o čajno vi ču: "Što ćeš to u činiti, Nero?..." VJENČANJE Već su prošla dva dana, a Nera nije mogla na ći mira ni sna. Neprestano je mislila na onaj dan koji će joj u naru čaj dovesti dragu baku a nju samu lišiti slobode. Nikome nije htjela re ći ni rije či. Plašila se da se povjeri grofu Adamu, jedinom čovjeku koji joj bijaše sada otac, majka i MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M baka. On bi mogao pokušati da uhodi groficu Terku i otme baku bez uvjeta koji je grofica postavila Neri. Ali svaki pokušaj da Terku prevari stavlja na kocku mogućnost da će ikad vidjeti baku. Još manje se usudila pozvati grofa Meska. On bi bez oklijevanja pokušao Terku prevariti, ali tko zna što bi se tada dogodilo. - Ništa ne smijem pokušati da spasim sebe. Neka se ispuni njezin uvjet. Meni je ionako svejedno. Moj život je izgubljen - moja ljubav beznadna. Nera pozvoni Filipu. Njegov o je lice bilo vedro. Još je uvijek imao koš čata ramena i snažne pe snice. Nera gaje gledala kao da nešto razmišlja, a onda re če: - Spremi se na put u Samobor. Nosit ćeš pismo Genoveža- nima. - Kako - iznenadi se sluga. - Odnijet ćeš pismo kojim ih sutra pozivam u dvor na objed. Filip se smrkne. - Nemoj se mrštiti, dragi moj prijatelju. Mnogo se toga promijenilo, pa sada ne može biti druk čije. Oborene glave Filip iza ñe iz sobe i spremi se na put. Dotle je Nera pisala pismo kojim uljudno poziva Genovežane da do ñu u Oroslavje jer im se želi zahvaliti za njihovo gostoprimstvo što su joj iskazali na brodu kad se vra ćala iz Napulja. Sve je oživjelo u tihom dvorcu u Oroslavju. Dvorana ma odjekuju veseli glasovi, zveke će porculan i staklo. Pije se šampanjac. Oko stola u "pala či" sjede oba Genovežanina u svojim izvanredno finim zelenim odor ama i njihov gost grof Vojkffv. Dovedoše ga ispri čavaju ći se da gosta nisu mogli ostaviti kod ku će. Grofica Ivka Orši ć, žena velikog župana zagreba čkog, sjedila je na čelu stola, a njezin muž Krsto Orši ć i njegov brat Adam zauzeli su mjesta ku ćedomaćina. Zabava je tekla živo. Genovežani i Vojkffv bili su veseli. Grof Adam neprestano je pogledavao svoju ljubimicu Neru i markiza Lamell inija kao da nešto o čekuje. Kad je ve čera svršila, razišli se neki gosti po dvoranama, a drugi sjedoše na terasu. Grof Adam ugrabi priliku da bude trenutak n asamu s Nerom pa joj šapne: - Dijete moje, zar mi zaista ne ćeš re ći što sve to zna či? Me nije vrlo drago što se više ne bojiš ljudi i želiš društvo. Možda se kaniš i udati? - Možda. - Od prvog trena dopao mi se markiz Lamellini... - Reci: može li unuka grofice Ratkav i k ći grofa Keglevi ća

uzeti njegovo ime? - Jest, može. Ve ć sam se za sve propitao. Moram priznati: ja bih veoma rado da podeš za njega. Potomak je vrl o starog talijanskog plemstva, ugledan i neizmjerno bogat, a uz to je lijep i pametan. Kad te je ono po Stubici tražio i došao u Za greb, nešto mi je natuknuo da bi te rado zaprosio, ali ne zna što ti misliš. Da mu što re čem? - Ne, to prepusti meni - re če ona i pode dalje, a grof ode u puša ći salon. Ona pomisli: "Kad bi ti znao zašto se tvoj a Nera mora udati za tog markiza?!" Čitav dan izbjegavala je Nera da se s markizom sasta ne nasamu. Htjela je da što duže odgodi trenutak kad će je markiz zamoliti za ruku - a ona će privoljeti. Uveče stade popuhivati ugodan lahori ć i gosti se odlu če prošetati perivojem. Grof Vojkffv, koji je čitav dan bio nekako uzbu ñen, hodao je uz Neru kojoj je zdesna išao markiz. Premda je posljednja godina na njegovu licu ja če istakla daje mladost ve ć prošla, ipak je grofova pojava pokazivala elegantn u gibivost. Markiz je nekoliko puta pogledao grofa daju ći mu znak da se udalji, ali on nije otišao. Tada se markiz najednom ispri ča, MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M zaustavi se i pri čeka grofa Adama koji je hodao polagano, teturaju ći jer su noge jedva nosile njegovo golemo tijelo. Grof Vojkffv os tane s Nerom nasamu. - Konteso, vama nije drago što sam i ja ovdje. Znao sam to unaprijed, a ipak sam došao. Prije godinu dana - pr ije one va še nesre će na Gri ču - izgubio sam pamet i srce. A danas -ja sam iznova poludio, i to još ja če nego tada. - A vi se ponovno opametite! - Znam, vi ljubite markiza. - Nije vaše brinuti se za to koga ljubim. - Dobro. Uzmite samo markiza Lamellinija, pustolova koji će nanijeti sramotu vašem imenu i vašoj obitelji! - A vi ipak primate njegovo gostoljublje? Čini se da baš mnogo ne cijenite sami sebe. Ispod terase u taj tren iza ñe mali Lovro. Uputi se ravno k Neri: - Vaša milosti, molim, zovu vas. To je Neri došlo u pravi čas. Ispri ča se grofu prema kojem je upravo dolazio markiz Lamellini i htio po ći za Nerom, ali ga grof Vojkffv zadrža rekavši mu d a su doma ćicu pozvali u ku ću. Nera je slijedila mladog Lovru. Kad su ušli u hodni k dvorca, dje čak se obazre na sve strane, a onda važno šapne? - Vaša milosti, ispod grada u šljiviku vidio sam on og mla dog viteza koji je ovdje bio prošlog tjedna. - Što radi? - Ništa! Sjedi u grmlju kao da nešto čeka. Trenutak je razmišljala, a onda naloži: - Po ñimo ga vidjeti, ali oprezno da nas tko ne opazi. Obilaze ći dvorac, do ñoše na puteljak koji je vodio u šljivik. Lovro se sagne i pokaže svojoj gospodarici: - Eno, vaša milosti. Vidi se odavle. U grmlju je sjedio mladi vitez sa zelenim perom na glavi. Plašt je ležao pokraj njega na travi. - Vaša milosti, on je sigurno ljut na one što ste i h pozvali - jer on nije mogao do ći. - Možda si pogodio. - Bogme, čini se kao da bi najradije našoj gospodi pustio krv.

- Idi k njemu i pozovi ga. Ali oprezno da ga tko ne zamijeti. Lovro se povu če tiho i oprezno. Nera je stajala pod gustim krošnjama drve ća i čudila se Lovrinu oštroumlju i vjernosti. Primijeti daje mladi vitez odmah ustao i pošao s Lovrom. Kad je do šao bliže, skine klobuk ne prozborivši ni rije či. Nera pri ñe mladom vitezu, a Lovro se povu če u grmlje poput dobra psa. - Rekla sam da do ñete tek u nedjelju! Zašto ste došli da nas? - Htjedoh vas vidjeti izdaleka. Ništa vas ne molim, nego da smijem prošetati oko dvorca i da me vaši ljudi u tom ne smetaju. - Ne razumijem vas. Najprije ste se toliko zauzimal i za ka petana Sinišu, a sada mi se opet udvarate. - Iskreno ću vam re ći: Sinišu ne smijete iznevjeriti. Za sebe ne tražim ništa, ali on je zavrijedio da mu budete vjerni. - Govorite li iskreno? Recite! - Kunem vam se čašću. - Ako se niste krivo zakleli, možete me spasiti! - Kako? Recite, u činit ću što god ho ćete. - Po ñite sa mnom u dvorac, ovdje bi nas tko mogao čuti. Budite oprezni - da nas tko ne opazi. Nera je s mladim strancem ušla u dvorac kroz mala d vorišna vrata za služin čad. Uspeli su se drvenim stubama i ušli u jednu sobu s tamnim poku ćstvom. - Sjednite - ponudi djevojka mladi ću naslonja č. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Vi ste doista iskreni prijatelj kapetana Siniše? - upita Nera. - Jesam, konteso. - Rekli ste mi da ne želite ništa drugo nego da ost anem vjer na Siniši. - Jest, konteso. -Alija se moram udati... Zbilo se nešto zbog čega sam prisiljena da to u činim. - Što se dogodilo? - Ne mogu vam to re ći, ali do nedjelje moram biti vjen čana - bilo za koga. Kako me markiz Lamellini kani još d anas za prositi, udat ću se za njega. Nera je za čuñeno gledala u mladi ća koji je problijedio i stao drhtati. Najednom on vikne kao mahnit: - To je podlost. Mislite li da ne znam zašto se mor ate udati? - Ne znate. - Znam. Vi imate ljubavnika ali je oženjen - i da m ožete s njim... - Mislite na grofa kojega ste vidjeli kod mene? Ne, dragi gospodine! Grof Meško nije moj ljubavnik, ve ć samo prijatelj. - Uzalud se ispri čavate. - Doista ste odve ć drzoviti i ne znam što da o vama mislim. Mladi ć se okrene i zapla če pokrivši lice rukama. - Zaista vas ne razumijem. Ili ste bolesni, ili lud i. Žao mije samo što sam na čas pomislila da ćete me mo ći spasiti. - Od čega? - upita mladi ć i pogleda Neru suznim o čima. - Da se ne moram udati za markiza. - Vi se, možda, ipak ne morate udati, nego to samo želite. - Ne, ja se moram udati. A kad ve ć mora biti tako, rado bih da to bude samo za svijet. - Dakle, ipak samo za svijet - vikne mladi ć i opet plane.

- Slušajte me, mladi čovje če. Vaši ispadi izgledaju mi doista ludi ali čujte me: htjeli ste se preda mnom ubiti jer vam nis am htjela dopustiti da me katkad posjetite. A ipak žel ite da ne lju bim nikoga osim Siniše. - Da, jer on gine za vama. Moja ljubav prema vama t ek je molitva pobožnog djeteta. Ja želim samo to da vas s mijem vidjeti. A bio bih najsretniji stvor na svijetu kad bih znao da ćete ostati vjerni Siniši. - Ali moram se udati! Ne uzbudujte se i poslušajte me. Imam baku koja mije bila kao majka. Nju moram iskup iti. Nerine se o či ovlaže. Mladi ć ih je gledao s nekom pritajenom radoš ću. - Vi, dakle, ljubite samo njega - samo Sinišu - a n e grofa Meska? - Tako mi pokojne majke. Neobi čna radost prelije se mladi ćevim licem. Nera se nije mogla dovoljno načuditi kad je razabrala kako su mladi ćeve o či obradovale te njezine rije či. - Recite kako i čime da vas spasim? - upita on toplo. Pošao je bliže k Neri. - Ako se udam za markiza, on će tražiti svoje pravo. - Da, to će u činiti. - Vi ste stranac i sigurno imate kakvog slugu kojeg a ovdje nitko ne pozna. - Imam. A zašto? - Čujte me, mladi prijatelju. Odjenut ćemo ga u vaše vi teško odijelo, posuditi mu vaše ime i neka se sa mn om vjen ča. Dobit će za to veliku svotu novaca pa neka ode u svijet. N itko o tom ništa ne će znati. Bit ću vjen čana, a ipak ostati svoja. -Vi to želite?! - Da. To bi mi bio jedini spas. I kad mije Lovro re kao da ste tu, pala mije na pamet ta sretna misao. - Konteso, to je zamišljeno vrlo spretno. Tu zamisa o ja ću samo malo popraviti, ali nemojte me krivo shvatiti. Za tu t -J MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM uslugu nudim vam sebe. Molim vas primite je. Dajte mi papir i crnilo da vam se pismeno obavežem da ću vaš suprug ostati samo za svijet. - Vi ste zanesenjak, moj mladi prijatelju. To biste jednom mogli teško požaliti. - Ja nikada, ali vi biste mogli jednom požaliti što niste primili moju pomo ć. Primite moju ponudu - molim vas i zaklinjem vas! - Kakve mi postavljate uvjete? - Nikakve. Uvrijedili biste me u dno duše da govori te o u- vjetima. Neri se mladi ćevo lice činilo izvanredno nježnim i lijepim, ali njegovo ponašanje od prvog je časa izgledalo neobi čno i ona je posumnjala da je njegova pamet posve zdrava. I sada zapravo nije znala što d a uradi. Ipak joj se u činilo da bi tako bilo najbolje. - Vi oklijevate, konteso? - Bojim se da bih po činila grijeh kad bih prihvatila vaš pri jedlog. - Siniša će umrijeti kad sazna da ste se udali za Lamellinija . Odem li k njemu i re čem mu da ste se vjen čali sa mnom samo zato da ostanete vjerni njemu, sve će biti dobro. Drugome on

to ne bi vjerovao, ali meni će vjerovati jer me voli kao brata. Zato ću i ostati u njegovoj blizini i tješiti ga. - A kad jednom zavolite neku djevojku pa je ne ćete mo ći uzeti? - Ne brinite se za mene. Brinimo se oboje za njega. - Ako mi jednom predbacite... - Nikada, konteso. Ovaj je trenutak odlu čan za čitav vaš život. Promašite li ono što vam se nudi, u činit ćete veliko zlo sebi i njemu. Dajte mi ruku saveznicu, odsad ne ću više biti lu ñak. Bit ću sretan i presretan što sam u činio veliko dobro djelo. Glas kojim je mladi ć izgovorio te rije či bijaše topao i iskren, a njegovi se o či razbistrile. - Pa dobro, prihva ćam... - Bilo u sretan čas, konteso. Dopustite da vam dam pisme nu izjavu da stupam s vama u brak samo prividno i d a ću se u svemu pokoravati vašim zahtjevima i željama. Nera mu da papir, a mladi ć sjedne k stolu i napiše ono što je rekao. - A sad po ñite sa mnom - re če kontesa. - Predstavit ću vas Genove zanima. - Nipošto. Vi do nedjelje morate biti vjen čani. Dotad mo ram pribaviti spise, zato mi je dragocjen svaki čas. Kad mo ram do ći? - U nedjelju podve če. - Još vas jedno molim: obavimo vjen čanje ovdje u dvorcu, ali da ne bude gozbe ni gostiju. Neka nitko ne sazn a za to prije vjen čanja jer bi vijest o tom mogla do ći do Siniše prije nego što mu je ja donesem. -Vrlo dobro. Nisam ni mislila na kakvu sve čanost. Dva svjedoka: grofovi Krsto i Adam Orši ć i grofica Orši ćeva - to će biti naši gosti. - Neka budu grofovi Orši ć i nitko drugi. - Dobro. Vjen čanje ćemo obaviti u našoj dvorskoj kapelici. - Iste ću no ći otputovati k Siniši. - Sad mi recite bar otkud ste i što ste? - Svejedno je tko sam. Bit ću vam vjeran sluga, a to je naj više što želim. - Hvala vam, mladi prijatelju. Voljet ću vas kao brata. Mladi ć prihvati Nerinu ruku i poljubi je neobi čno toplo i nježno. - Zbogom, konteso. Do vi ñenja u nedjelju. Mladi ć iza ñe. Nera je još časak ostala u sobi i razmišljala. "Kako je čudan taj mladi ć! Zašto se tako promijenio? Zašto MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM mu je lice sada sjalo od sre će? Kako je prije izgledao lud, tako je sada bio razborit i miran. Tko je, otkud je?" Ipak, Neri je odlanulo i odvažno iza ñe da se vrati gostima. Na hodniku sretne Lovni koji je kod svjetiljke nešto razgledavao. - Što to imaš? - upita ga Nera. - Mladi vitez dao mi je zlatan prsten i rekao da ga uzmem za uspomenu na današnji dan. Kad se Nera vratila gostima, bili su oni raštrkani po perivoju. Prvog je susrela markiza. Stajao je pod terasom. - Što radite ovdje sami, markiže? - upita ga Nera. - Čekam vas - odvrati on. - Vrlo lijepo - re če djevojka. - Potražit ćemo ostale. - Smijem li vas zamoliti, konteso, da mi posvetite jedan

čas? - Drage volje. - Bio sam presretan kad sam primio vaš poziv. Otkak o do ñoh u Hrvatsku, tražio sam vas uzalud. Sakrili ste s e, a to me je duboko zaboljelo. - Znate da sam bila optužena. Ne ću da me svijet gleda kao čudo. - Shva ćam vas. Zato bi bilo najbolje da odete iz ove zemlj e, da pružite ruku čovjeku koji vas ljubi. Vi znate tko je taj vitez. Kad ste se jedne no ći iskrcali s parobroda u Trstu, on vam je razotkrio svoje srce, a sad, ovaj čas, konteso, on prosi vašu ruku. - Ne, markiže. Pozvala sam vas zato što sam htjela da vam zahvalim za požrtvovnost. Genovežanin ostane trenutak zapanjen, a tada re če: - Nisam se nadao takvu poniženju. Pozvali ste nas o vamo da mi se rugate. - Hvala, ne primam takvu zahvalnos t. Samo žalim što sam se tako kruto prevario. Markiz se nakloni i ode duboko uvrije ñen. 1 Tiho je u kapelici mirnog dvorca. Kroz visoke gotsk e prozore od raznobojnog stakla sunce baca svoje posljednje zrake. Svjetlo p ada na protivnu stranu i riše na njoj šarolike slike. Na malom drvenom oltaru dvi je vaze svježeg cvije ća, u sredini jednostavan križ a pod njim skupocjeno svil eno vezivo. U zlatnim svije ćnjacima gore dvije svije će. Pred oltarom dvije prazne klupe presvu čene crvenim baršunom, a iza njih dva stara velika klecala. Slijeva na vratima sakristije visi grimizni zastor. Takav zastor zastire i vrata u sredini kapelice. Kameni p od pokrivaju skupocjeni sagovi. Ništa se ne mi če, samo žišci titraju u nijemoj tišini. U sredini kapelice otvore se vrata. Zastor se malo rastvori, debela muškara čka pojava ude tiho kao da se boji da koga ne probudi. Iza njega stupa visok, jak, crnomanjast čovjek - grof Krsto Orši ć. Lice mu je mrko i blijedo. Oba grofa uhvate svaki po jedno krilo zastora. Visoka i malo ugojena grofica Orši ć ulazi polako, umornim korakom. Njezino ugodno lice blaga pogleda i oprašene kose vrlo je blijedo i zabrinuto. Na o čima se opaža trag suza. Svi troje podu prema klecalima. Odijelo grofova nim alo ne ukazuje na kakvu sve čanost. Odjenuše jednostavne crne velikaške odore, a grofica zelenu svilu bez ikakva nakita. Grof Krsto sagne se k njoj i šapne: - Ne pla či! - Ne mogu se oteti bojazni daje šenula umom. - Tko zna, možda joj se mladi ć svidio? On veli daje pozna iz Napulja gdje ju je zavolio - tješio je groficu s uprug. - Pa da ga i voli, to još nije dovoljno! Tko je taj mladi ć? Barun Hofberg? Nikad nisam čula za to ime. Tko je i otkud? Ako je pustolov? - Da je bar pri čekala dok se o njemu propitamo - uzdahne Adam. m MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Moram priznati da i meni nije drag taj izbor, ali ne tre ba da mislimo na najgore. Možda je s njim ve ć davno spora zumna - umirivao Krsto groficu.

-A zašto je onda zvala Genovežane? Zašto me je onu večer pitala: može li po ći za Genovežanina i može li uzeti njegovo ime, a onda ga najednom odbila i tako teško uvrijedila? - Tko može prozreti misli mladih djevojaka? Njihova su sr ca uvijek zagonetka. Možda je htjela po ći za Genovežanina, a onda se pojavio mladi ć kojeg je u Napulju zavoljela pa je odu stala od Genovežanina. - Da, to bi moglo biti - odvrati grofica Ivka. - Al i onda bi njezino lice moralo sjati od sre će, a njezine o či morale bi biti vesele kao u svake mlade sretne vjerenice. A ona je blijeda i zamišljena kao da ne ide na vjen čanje, nego na pogreb. Iz sakristije za čuje se šum ženske haljine. Grofica Ivka obriše suze. Iz sakristije iza ñe Nera. Od crvenog grimiznog zastora istaknula se njezina bijela haljina od muselina i l ijepa glava obavijena pepeljastom kosom u koju je stavila tek nekoliko bi jelih ruža. - Kako je lijepa! - šapne Krsto Orši ć. - Šteta za nju! - Eto, ide i on. Vitak je, visok, mlad kao kaplja. Možda ga ljubi? - Ali zašto onda takvo tiho vjen čanje? Kao da se pred kim krade? Ne će ni vjen čanoga ruha, ni gostiju, ni sve čanosti. Ni kad još nisam vidio da se tko ovako vjen čao - šapne bratu Adam Orši ć. Mladi par zaustavi se pred oltarom. Iza njih su sta la oba grofa Orši ća a grofica je ostala u klecalu. Još jednom rastvori se grimizni zastor na vratima s akristije. Pred oltar stupi stari sve ćenik u misnom odijelu. Iza njega ude mali Lovro u c rvenoj suknji i bijeloj košulji. U ruci je nosio posudu sa svetom v odom. Neprestano je pogledavao Neru i njezina vjerenika. Sa stijena nestalo i posljednjeg šarolikog svjetla. Sunce je ve ć zapalo. Sve je u kapelici postalo sivo i turobno. Kroz žalosnu tiš inu prodre mrmljaju ći glas sve ćenika. Iz njegovih u-sta izlazile su nerazumljive r ije či. Zapo čne vjen čani obred. Glasovi mladenaca stapali su se s mrmore ćim glasom sve ćenika u žalobnu molitvu. Kao da se mole nad grobom mrtvaca. Njihovi glasovi pronose po kapelici sjetu. Obred je dovršen. Novovjen čani ustanu i po ñoše svojim ro ñacima da prime njihove čestitke. I te su čestitke bile tužne. Kao sažaljenje... Za čas se ispraznila kapelica, a tihi svatovi us-peše se na prvi kat. U blagovaonici je prostrto za petoro ljudi. Nikakav nakit na stolu ne odaje da se slave svatovi. Kad je Nera došla u gornji kat, ude u svoju sobu gd je ju je čekao Filip. On brzo ustane kao da se prepao. - Ti si plakao? Filip obori glavu i stane jecati. - Smiri se! Vrijeme je da ideš. Filip pritegne svoj plašt i uzme pištolj. - Idem. - Budi oprezan. Filip brzim korakom iza ñe iz sobe. UCJENA Na stubi čku dolinu pao je gusti mrak. Nebo se osulo zvijezda ma. Kroz dolinu orile se još posljednje pjesme kmetova koji su se v ra ćali s posla i, o čito, negdje zakasnili. S brda se čuje po koji veseli poklik pastira koji se dulje zadržao i pjesmom i poklicima javlja svojima da eto stiže. Polako se približava noć. Cijela okolica zapala u tihi san. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

Na cesti gdje se križaju putovi u Zagreb i Stubicu stoje dva čovjeka u tamnim ogrta čima. Povukli se pod drve će što ih je sakrilo u svoju sjenu. Samo katkad sijevne žar u njihovim lulama. Polako i oprezno dol azi im u susret čovjek do poda zaogrnut u tamni plašt, a u ruci mu mala svjet iljka. Jedan od dvojice iza ñe na cestu, uperi u nj pištolj i vikne: - Tko si? - Poslanik iz Oroslavja. - Dobro. Imaš li pisma? - Imam. Filip pruži čovjeku pismo. - Ovaj razmota papir, uzme svjetiljku osvijetli ga i pro čita. - Sve je u redu. Uostalom, mi smo vjen čanje gledali kod vrata crkvice. Sad do ñi. Obojica povedu Filipa u šumu koja je bila tek sto k ora čaja udaljena od ceste. Tamo nadu tri konja svezana o stablo. Tre ćega ponude Filipu. On uzjaše i s njima zajedno pode u gustu šumu. Nakon dva sata iza ñu na široku cestu. Na cesti nije bilo ni žive duše. Jedan od Filipovih pratilaca ode, a on ostade s drugim čekaju ći. Za kojih pola sata dopre do njih zvižduk. Filipov p ratilac re če: - Do ñite. -1 oni krenu prema malom svjetlu. Doskora je Filip ugledao malu osamljenu ku ću u kojoj je o čito nekad stanovao kakav poljar, a sada je bila pusta i prazna. Filipa uvedu u praznu sobu. Tu ga je do čekala gospoda od glave do pete zaogrnuta crnim ogrt ačem. Na glavi je imala crni rubac od čipaka. Odmah se dosjeti daje to Terka. - Ti si pouzdanik kontese Nere? - Jesam, vaša milosti. Terka povede Filipa u dvorište iza ograde. Tu je st ajala ko čija u kojoj je sjedila starica umotana u crni rubac. Ruke je složi la na krilo i spavala. Kočijaš je sjedio spreman da vozi. - Sjedni na kola - zapovjedi Terka Filipu. - Moj sl uga od vest će vas ku ći i tada se vratiti. Lijepa grofica popne se na konja i sa dva pratioca odjaše. Kasno u no ć stala je ko čija pred Oroslavjem. Na ulazu je čekao Lovro. Filip mu da znak i mali pohita u dvor. Začas do ñu sluge, dignu iz ko čije ženu i ponesu je malim stubama u prvi kat. Polako otvori Filip vrata Nerine sobe. Kao da se u njoj sve skamenilo od nekog prestrašenog o čekivanja. Njezine o či o čajno su pitale: "Je li sve to istina ili varka?" Kad su sluge unijele u sobu ženu umotanu u crni rub ac i polegli je u postelju, mahne im Nera rukom da odu. Nera ostane sama sa ženom. Svaka je njena žilica dr htala od straha. "Ta žena da je moja baka?!... A ako je to prijevara ?" Neri se činilo kao da to nije ne samo njezina baka nego da u opće nije živi stvor. Kako se mogla ovako ludo zavarati? Terka se s njom narugala. Htjela je samo to da je sveže u brak. Kako je mogla njoj povj erovati? Bol, strah i o čaj obuzmu čitavo Nerino bi će. Žena na postelji teško uzdahne. Kroz sobu se prošul ja tihi šapat: - Daj mi lijek, Nero! Djevojka padne na koljena, a o či upre u rub tamne haljine stoje visjela niz postelju. To je doista njezin glas, glas njezine dr age bakice. Kad je ono prije dvije godine ležala bolesna i kad je Nera sjedila p okraj njezine postelje, starica je isto tako šaptala. - Daj mi lijek, Nero! - ponovi starica. Djevojku od ganu ća obliju suze, ali se svlada, ustane, po ñe k postelji i raskrije starici lice. Nije varka, ona je! Kako je propala i ostarjela! - Bakice, draga bakice! Zar je to mogu će? !•*"

MARIJA JURI Ć ZAGORKA M A L L E U S M A L E F I C A R U M Stari čine su o či bile otvorene i uperene u strop. "Da, isto je tak o ležala i tada, onog dana kad ju je Kraja či ć otkinuo od njezine postelje i odmamio u toranj!" - Bako, slatka bako! - klikne Nera i podigne joj gl avu. Ali stari čine je o či nisu vidjele. Bez shva ćanja i svijesti kružile su okolo. Nera pritisne svoje lice na bakino i oblije ga vru ćim suzama. Na vratima se čulo tiho plaho kucanje. Nera se podigne, poleti pre ma vratima i otvori ih. - Čekam vas! - re če njezin suprug s kojim se prije nekoliko sati vjen čala. - Evo me - re če ona i iza ñe u drugu sobu. - Istina je, dakle? Doveli su vašu baku? - upita on šap ćući. - Jest. Sad vidite da sam govorila istinu. - Ja odlazim. Konj mije ve ć osedlan. Jeste li napisali pismo Siniši? - Jesam, ho ću samo da ga završim. Pri čekajte časak! Nera sjedne k stolu gdje je ve ć bilo gotovo dovršeno pismo. Ona još doda: "Nije me prevarila. Nevjerojatna pri ča postala je živi čin! Moja je baka ovdje! Svijest joj se nije vratila, ali ipa k je tu. Shva ćate li to? Sad ću živjeti samo s njom, samo za nju. Zatvorit ću svijetu sva vrata svoga doma i živjeti njeguju ći nju i svoje zakopane čežnje. Svaki dan kle čim na njihovu grobu, sadim tužne čemprese i sjetno cvije će. A no ću, kad iza ñe mjesec i kad se nebo obaspe zvijezdama, gledam kako se grob otvara, a iz njega izlazi živi duh. To ste vi, Si-niša. Bolno je, a ipak - lijepo je!" - Zape čati pismo i da ga mladi ću. - A sad, konteso, zbogom! - Hvala vam, stotinu vam puta hvala! Vi ste plemeni t mladi ć! - Ne precjenjujte moj čin. Zahvalu ću primiti kad se jed- nom vratim. Možda ćemo onda imati da zahvalimo jedno drugom. Zbogom! Poljubi Neri ruku, naglo ode iz sobe, baci se na ko nja i odjuri. Kad se vratila k stolu, Orši ćevi su iznena ñeno gledali Neru. O čito su mislili da mladi par ne će više do ći k njima. Nera sjedne grofici i re če: - Znate li što sam čula? Vele da baka nije izgorjela u onom požaru! Orši ćevi se pogledaše, a Adam plaho odvrati: - To nije ništa novo, o tom pri ča cijeli svijet. - Ali vi mi to nikad niste rekli? - To je razumljivo, Nero. Nismo te htjeli uzbu ñivati. - Kako su ljudi došli do takvih misli? - Kad je kraljica tebe pomilovala i kad si oslobo ñena op tužbe, sva se služin čad vratila. Kad je svjetina zapalila dvor, služin čad je pobjegla boje ći se da i nju ne okrive za čarob njaštvo. Jedino stari najvjerniji bakin sluga nije došao natrag. Nije se znalo kamo je dospio. Ostala služin čad dokazala je da nije izgorio. Vidjeli su ga daje izašao iz plamena nose ći na ru kama nešto umotano u ponjavu. - I vi se niste o tom potanje raspitivali? - prijek orno će Nera. - I kako smo propitkivali! - uzdahne grofica Ivka. - Raza- slali smo ljude na sve strane, tražili, ali sve je bilo uzalud. Ni gdje u okolici nismo mogli u ći u trag starom Ignjacu ni tvojoj baki. Zato sam uvjerena da je pri ču izmislio narod. Baka je izgorjela.

- A da ipak sve to nije istina? Daje naš vjerni slu ga Ignjac doista spasio baku i da ja to sigurno znam? Debelo crveno lice grofa Adama problijedi. - Neobi čno govoriš - primijeti Ivka plaho. - Ali ne govorim krivo! - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Nero, što je tebi? - upita grof Adam. - Zašto gov oriš o tom? - Danas sam svojim vjen čanim listom otkupila baku! Zanijemili su, uperili u Neru preneražene poglede. - Govoriš kao da nisi pri sebi! -1 te kako sam pri sebi. Čujte... Nera im ispripovjedi sve što se zbilo izme ñu nje i Terke, kako je ova našla baku i kako je tražila da se Nera bilo s kim vjen ča da ona za sebe pridobije Sinišu. Slušali su blijede ći. Nerino im se pripovijedanje u činilo bajkom. Ipak, morali su vjerovati da djevojka ne laže i da nije pomjeril a pame ću. -1 ti si pristala da se udaš? - gotovo pla čnim glasom upita Adam - a ništa nam nisi rekla? Ako sve to nije istina, ako te grofica prevarila? - Nije me prevarila! Sve troje Orši ća zanijemi i uko čenim o čima pogleda Neru. - Do ñite i pogledajte... Nera ustane odlu čno, a oni plaho - kao da još ne vjeruju. Pošli su z a djevojkom u njezinu sobu. Tu je na postelji sjedila stara gro fica, zurila u strop i šaptala: "Daj mi lijek, Nero!" Sve ih obuze preneraženje, uzbu ñenje i ganu će. Grof Adam pri ñe bliže k starici i zovne je: - Suzano, poznaš li me? Grofica je o čito čula svoje ime. Okrenula se prema grofu, ali nije od govorila ništa. Njezine o či stale se sklapati. Nera i grofica Ivka polože je na jastuke. - Gdje je tvoj suprug? - upita grofica Ivka Neru. - Preko gora i dolina. Dobri mladi ć vjen čao se sa mnom tek naoko i nikad ne će tražiti svoja prava. - Ti ga, dakle, nisi ljubila? - Nisam ga ni poznavala! Čitavu Nerinu svadbenu no ć proveli su u razgovoru pokraj postelje siromašne stare grofice. Pro ñoše puna četiri dana. Grofovi Orši ć odmarali su se poslije objeda na terasi, kad najednom opaze da se prema dvorcu uspinju ko čije. - Stoje to? Nismo pozvali nikakve goste! - iznenadi se gro fica. Nera je nevoljko gledala niz perivoj gdje su se vid jele ko čije, a iza njih pojavili se konjanici. Grofica Ivka spusti se stubama s terase u perivoj z ajedno sa svojim mužem, velikim županom zagreba čkim. Ubrzo supruzi razabraše da su doista došli gos ti. Pred ulazom u dvorac stane čitav niz ko čija. Iz prvih sko če Ladislav Sale s Dvoj-kovi ćem, grof Vojkffv i sudac Kraja či ć. Iz druge ko čije iza ñe grof Kristofor Erdodv, njegova dva ne ćaka i Ivo Erdodv, muž grofice Terke. Stara barunica Skerlec sjedila je u tre ćoj ko čiji s barunom Ivom Skerlecom. Iz četvrtih kola izašla je nešto pre-ozbiljna lica ljep uškasta Sanda Kraja či ć, a s njom Tito Kraja či ć i dva mlada plemi ća. Slijedili su grof Auersperg, grofica Auersperg i Čikulini, plemi ći Malakoczv i mnogo mladih velikaša. Orši ćevi su bili preneraženi. - Sto ho će ti ljudi? Tko ih je sve pozvao? Kako znaju da smo ovdje? Nizala se pitanja jedno na drugo, a da nisu mogli n i na koje odgovoriti.

- Da su samo moji prijatelji - re če Krsto Orši ć - mislio bih da nas kane iznenaditi. A kojim pravom dolaze ovamo Ivo Skerlec, grofica Čikulini i Auersperg? - To je krajnja drzovitost. Ne ću ih primiti - ljutito će grofi ca Ivka. - Gledaj, pa tu su Dvojkovi ć, Sale i Kraja či ć! - Sto da u činimo? Uto se pojavi i grof Adam, dok se Nera povukla u dv orac. Pred supruge Orši ć stupi barun Ivo Skerlec. Jedva su ga ._.,*! I MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM prepoznali. Veoma se osušio, a lice mu se navoralo. Nakloni se i re če: - Posve je razumljivo da se vaše milosti snebivaju što vide pred dvorcem ovu gospodu. Oprostite - nitko se ne b i usudio prekora čiti vaš prag, ali se to dogodilo po višem nalogu. - Kakvom višem nalogu? - Kraljica me poslala u Zagreb s nalogom da se kont esi Neri Keglevi ć pruži potpuna zadovoljština za onu sramotu koju je prepatila prije godinu dana. Vladarka je odredila d a se kon tesi moraju nao čigled društva ispri čati sve službene osobe ko je su je ponizile ili joj u činile zlo. - Tada me zaista iznena ñuje - re če grofica Orši ć - da su tu grofice Auersperg i Čikulini. -Valjda su htjele vladarici dokazati kako su i one ispravile nepravdu koju naniješe kontesi. Imam nalog da izvijestim vla-dari cu je li njezina volja izvršena. Molim, dakle, da nas kon-tesa primi. - Isporu čit ću joj - odvrati grof Orši ć, a barun se udalji. - Što zna či ta kralji čina odredba? - okrene se grofica Ivka svome mužu. - Zna či da se car Josip osobito brine za kontesinu stvar. Pi sao sam Van Swietenu da se Nera mora kriti od svije ta jer će svatko na nju prstom pokazivati: evo, to je bila vj eštica pa je pomilovana. Djevojka ne može u društvo i tako će ostati osamljena i neudata. To sam mu pisao. Mi se često dopisuje mo, a Van Swieten je naš odani prijatelj, pa je zat o kraljici sa vjetovao da Neru pred društvom opet podigne, a car Josip pre dložio je takvu zadovoljštinu. - Kako se razabire iz barunovih rije či, oni još ne znaju da se Nera vjen čala. - To bolje. Po ñimo sada da primimo te goste. Samo ne shva ćam zašto ih je toliko došlo. - To se može lako razumjeti. Znatiželjni su da vide velikaši- cu koja je slovila kao najljepša i najbogatija vješ tica. Pol sata kasnije skupili se neobi čni gosti u velikoj pala či dvorca i čekali Neru. Doskora se otvore vrata. Radoznale o či upriješe se u Neru. U prvi čas posjetioci ostadoše nijemi od udivljenja gledaju ći kako se u Italiji razvila do savršene ljepote. Njezina ponosna visoka pojava sad je bila viša i ja ča, oblici tijela razvijeni i zaobljeni, njezin bijeli labu ñi vrat još bjelji, ljepota lica još izrazitija, a čuvene njezine o či kao da su još ve će i crnje. Bujna pepeljasta kosa, koja je uvijek pobu ñivala toliko zavisti, u češljana je visoko, a niz vrat se spušta u pramenovima. Obukla je haljinu od žute svile, ukrašenu čipkama. Na licima gostiju vidjelo se kako nisu o čekivali da je Nera tako lijepa i ponosna. O čito su mislili da je nesre ća i sramota koja je zadesila Neru, uništila njezinu ljepotu i slomila njezin ponos.

Kad je uzdignute glave ušla u dvoranu, ponosno i ne što prezirno pogleda svoje goste. Prvi stajaše Dvojkovi ć, odjeven u odoru od crnog baršuna. Njegovo lice ni je izgubilo zadovoljni izgled. Ostao je svjež i gibak kakav je bio prije godinu dana. Poklonio se Neri svojim vazda otmjenim poklon om, pogledao je prijatno kao da joj je najve ći prijatelj i stao naizust govoriti: -Vaša milosti, po nalogu Njezinog veli čanstva kraljice i po vlastitom svom nagonu i uvjerenju čast mi je vašoj milosti, u ime našega gradskog suda na čelu sa sucem Kraja či ćem i u ime gradskog notara Salea, izre ći duboko žaljenje što je vaša visost morala prepatiti tako veliku nepravdu. Nesre ća je htjela da vaša milost bude krivo optužena, pa smo tako i mi bili z avedeni. Žalimo sve što se dogodilo i priznajemo da nije bilo nikakva povoda n i najmanjoj sumnji protiv vaše milosti. Molimo zato vašu milost da sve to zab oravi i da nam oprosti. - Ima doga ñaja koji se ne mogu zaboraviti, ali kad me netko za moli da mu oprostim i prizna da mi je u činio krivo, ja mu opraštam - re če Nera. li. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Slijedila je ceremonija koja je Neru iznenadila. Dv ojkovi ć se sagne i poljubi joj ruku, iza njega to u čini notar Sale, zatim suci koji su je neko ć sudili. Posljednji pri ñe Kraja či ć. Bijedno je izgledao. Mršav i blijed, a male grozni čave o či neprestano su mu igrale. Maleno tijelo sasvim se pognulo. Kad je vidio da mora slijediti primjer Dvojkovi ća, u velikoj neprilici stade griskati blijede uske usne. Nera opazi da mu ruke drš ću i da silom čini ono što je u činio Dvojkovi ć. Najzad se ipak sagne i poljubi Neri ruku, onu ruk u koju je nekad dao vezati lancima. Nera je razabrala da u o čima svih što su stajali oko njih taj čin izgleda kao najve ća zadovoljština koju je mogla doživjeti. Onaj straš ni siloviti Kraja či ć koji nije znao kakve bi muke smislio za Neru i koj i je nestrpljivo o čekivao dan kad će nad njom prekinuti štap i zapaliti loma ču, taj Kraja či ć sad se morao pred njom pokloniti i smjerno joj pol jubiti ruku. U taj čas srela se Nera s pogledom svoga bivšeg vjerenika baruna Ive Skerleca. Premda se svladavao, nije mogao sakriti uzbu ñenje. Ipak je prišao, promucao nekoliko nerazumljivih rije či i poljubio joj ruku. Zatim pri ñu grofice Auersperg i Čikulini. Izgledale su vrlo ljubazno, pozdravile Ner u tako srda čno kao da su oduvijek bile njezine najbolje prijateljice. Slijedili su i prijatelji i znanci. Kad je Neri pri šao Tito Kraja či ć, ona mu pruži obje ruke, a kad je ugledala Sandu, k ćerku suca Kraja či ća nježno je zagrli i šapne: - Želim s tobom mnogo razgovarati. Oglasi se Krsto Orši ć, veliki župan zagreba čki: - Miloš ću Njezinog veli čanstva kraljice koja ne podnosi ne pravdu danas je našoj šti ćenici podijeljena zadovoljština za sve stoje nevina prepatila. Stoje bilo, neka je izb risano! Mo lim vaše milosti da prihvate moj poziv i ostanu kod mene na večeri. Polako se medu gostima razvilo veselo raspoloženje. NENADANI GOST Prije ve čere gosti se razidoše perivojem. Stari barun Sker-l ec sjeo je na klupu s groficom Ivkom Orši ć. Puše ći smotku, stao je pripovijedati kako mu je drago stoje Nera danas opet uvedena u društvo. - A što kažete za kralji činu dobrostivost prema Siniši? - Ništa nisam čula - odvrati grofica Orši ć. - Kraljica gaje pomilovala. Grofica Orši ć se trgne i nehotice joj padne pogled na Neru koja je na te rije či problijedila, ali usprkos svemu mirno gledala u bar una Skerleca. - Kad ga je pomilovala? - zapita grofica kao da nij e raza

brala kako se ta vijest dojmila Nere. - Prije dva tjedna i on je odmah pušten na slobodu. Ali nije samo to. Vladarka mu je vratila čast kapetana Slavonskog ba- taljona. Tako je on pred svijetom ponovno ono stoje i bio. - Dakako, ali ono što je po činio ne da se izbrisati - doda grofica i pogleda Neru. Ona se, me ñutim, ve ć izgubila u gu stom drvoredu. Osje ćala je da mora biti nasamu. Gotovo je tr čala perivojem, dolje, prema šljiviku, prema cesti. Tu je sjela u gustu sjenicu od vinove loze. Njezina je duša drhtala. Sama nije znala zašto ju je obuzelo t akvo uzbu ñenje. Čas je osje ćala sre ću stoje Siniša tako nenadano pomilovan, čas se opet osjetila neizmjerno nesretnom. Osje ćala je da mora ostati ovdje sakrivena kako bi se umirila i ohrabrila. Sad je shva ćala zastoje grofica Terka htjela da se ona vjen ča. Znala je da će ga osloboditi. Nera se zagledala u sunce stoje zapadalo. S ceste j e dopirao topot jaha ča. Njezino uho prisluhne: tko se tako silno žuri? Nerinu dušu obuzme čudni nemir. Njezino srce stade ja če udarati u grudima. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Ona ustane, iza ñe iz sjenice i pogleda niz cestu. Oblak prašine diz ao se za konjem i obavio konjanika koji je projahao pokraj n je. Sagne se da vidi tko je. Tek je graba dijelila od ceste. U taj čas konjanik trgne konja. Muškarac u vojni čkoj odori skokne sa sedla, udari preko grabe i stan e pred Neru. Visok je, širokih ramena, garava blijeda lica, viso ka čela i tamnih dubokih očiju. Nijem stajaše pred njom, a o či mu se upiljiše u nju. - Siniša! - dahne ona. Nekoliko trenutaka kao da su se izgubili. Svijet se oko njih okretao, nebo tamnjelo, a svijest tonula u zaborav. Nera nesvjesn o podigne obje ruke. Siniša prihvati pružene ruke i htjede nešto re ći, ali mu rije č zamre na usnama. Sunce se spustilo na zapad. Sive magle obavile su o ko njih svoje sivilo. Plakali su iskreno i bolno kao djeca... Siniša se spusti do njezinih koljena, nježno skine njezine ruke s lica, privu če ih na svoje grudi i šapne: - Nero, koliko sam sre će proživio putem misle ći na ovaj čas! - Naslutila sam te tek tada kad sam čula topot konja. Ova ko divljeg jaha ča čula sam samo jedanput... - Kad sam te oteo i nosio na svojim grudima! Kako s am sre tan, Nero. Uvijek sam bio sretan otkako sam ljubio tebe! I tada kad sam lutao po gorama da na ñem odaha svojim patnjama. Najsretniji sam bio onoga dana kad do ñoh u tamnicu - jer sam znao da i ti katkad misliš na mene. -Mislila sam... - Tako sam osje ćao. Više puta u najve ćoj tišini i miru nešto me trglo, moje je srce zakucalo burnije, a neka nei zmjerna dragost kakvu nisam poznavao ispunila mi grudi. Tad a sam bio uvjeren da ti misliš na mene. -Mislila sam ali... - Ništa ne reci što bi moglo biti žalosno. Pusti me da pred tvojim nogama osjetim svu sre ću ovoga časa. Nera je ušutjela i prepustila mu svoje ruke. On ih je cjelivao i gledao joj u oči kao putnik koji se stao oporavljati obamrijevši o d že ñi. - Kako si lijepa! - šapne Siniša nakon kratke šutnj e. - Od više lijepa! - Ljubio si me i tada kad nisam bila lijepa! Tada s am prvi put osjetila da moje srce laže kad te mrzi. Htjela sam više pu

ta da ti se bacim na grudi i raspla čem. - A ostala si hladna poput kamena. - Nisam mogla druk čije. - Zašto? - Ne znam ni sama. Mrak se spustio oko njih, drve će im se pri činjalo kao tamne sjene. Gore u dvorcu planuše svjetiljke. - Moram ti nešto re ći, Siniša - zapo čne Nera. - To moraš saznati iz mojih usta. -Što? - Prije pet dana ja sam se vjen čala. Nera suspregne dah. Upre o či u njegovu tamom obavijenu pojavu. Kao daje umro. Nijedne kretnje - ni daha - ni disaj a. Hladni srsi pro ñoše njezinim tijelom. "Sad je sve svršeno", pomisli ona. "Terka je imala pravo. On će me ljubiti samo dotle dok sam djevojka. Sad je sv e svršeno. Izgubila sam ga. I bolje je tako! Zar da g a ubija beznadna ljubav, a on bi mogao biti tako sretan i uz drugu zaboraviti svo ju prošlost. Uz mene mora uvijek misliti samo na svoj čin..." Ali prestraši je njegova nepomi čnost. U mraku pod sjenicom razabirala je obrube njegove vis oke snažne pojave, ali ta kao da se stvorila kamenom. I stoje duže trajala ta nje gova uko čenost, njezina je duša više drhtala. Ve ć ju je obuzimao o čaj. Odlu čno pri ñe posve blizu i u tami opazi daje pokrio lice objema rukama. Nera otrgne S inišine ruke s njegova lica i upita napola jecaju ći: MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Siniša, što si zanijemio? - Što da kažem? - odvrati on slomljenim glasom kaka v još nikad nije čula od njega. On istim glasom nastavi: - Smijem li ja - mogu li ja štogod re ći? Imam li kakvih prava? Jesam li ikada smio nadati se da - da bi ti bila moja?!... N emam prava ništa re ći... A ipak me boli, Nero, boli... Ne dovrši, nego umukne. Vrati se prijašnja uko čena tišina. Nera se borila s očajni čkim pla čem i šapne: - Ti ćeš me lako zaboraviti! - Zaboraviti?! - klikne on i uhvati je za ruku. - S vaki djeli ć moje duše i svaki komadi ć moga tijela ispunjen je tobom. Ja više nisam svoj, pretvorio sam se u tebe, shva ćaš li to, Nero? Ti sama ne znaš što govoriš, sama ne vjeruješ u ono što si re kla. Ili me nisi nikad ljubila! - Sada, pošto sam to u činila?... - Ništa nisi u činila, imala si možda pravo na to, a ja imam pravo da te ljubim i da patim. Siniša ustane, pruži joj ruku i re če: - Smijem li te svake godine samo jedanput vidjeti - na da našnji dan? - Još ti nisam rekla ono što ti moram re ći. - Ne ću podnijeti, Nero! Pusti me! Ona ga nježno prisili da sjedne. - Ovih dana zbile su se neobi čne stvari. Jedne ve čeri stvori se preda mnom gore u perivoju Terka. -1 sad mu Nera ispri ča kako ju je Terka iznenadila, kako je putem iz Be ča našla baku i kakav je stavila uvjet da joj vrati staru groficu, a onda završi: - Isprva sam mislila da moram uzeti markiza Lamelli nija, Genovežanina koji me je ve ć davno htio zaprositi. Ali nisam se mogla odlu čiti. Progonio me užas da nekog uzmem za muža, a ljubim tebe. Tada mi do ñe na pamet mladi vitez Hofberg i ja ga zamolih neka mi pomogne da fingiramo vjen čanje s kojim njegovim slugom. Ali plemeniti mladi ć ponudi mi sam svoju

ruku i svoje ime i dade mi pismeno da nikad ne će tražiti da budem njegova žena. -Tko je taj vitez? - Tvoj prijatelj iz tamnice. - Moj prijatelj iz tamnice? Ne poznam ga. - Lijep, visok mladi ć koji je s tobom proveo više mjeseci. - Ne, sa mnom u tamnici nije bio nitko. Tog mladi ća ne poznam. -Ali, on je tvoj najbolji prijatelj. - Vjeruj mi da ga nisam poznavao. - Pri čao mije o tebi, o tvojoj ljubavi prema meni... - Onda je to spletka grofice Terke. -Toje nemogu će. Taj mladi ć u činio mije plemenitu uslugu i odmah nakon vjen čanja otišao k tebi u Be č da ti odnese pismo i da te obavijesti što se dogod ilo. - Taj je čovjek Terkino sredstvo i ništa drugo. - Slušaj kako sam se s njim upoznala - re če Nera i stade mu pripovijedati o svom prvom sastanku s mladim vit ezom. - Vidjela sam njegovo uzbu ñenje, vidjela sam kako je probli jedio od ljubomore na grofa Meska. Bljedilo, pla č i ono uzbu ñenje kakvo vidjeh u njega ne da se umjetno prikazat i. -Ako je tako, onda je to o čito neki mladi ć koji se u tebe zagledao - ali ga ja nikad nisam vidio. Možda se predstavio za mog prija telja da lakše do ñe u tvoju blizinu. - Sada doista ne znam tko je taj čovjek i zašto se tako po nio... - A ti si mu dala za mene pismo? - Jest, i pisala sam ti sve što se zbilo. Oboje su šutjeli i razmišljali o mladi ću koji se tako neobi čnom varkom uvukao k Neri i ponio tako zagonetno. - Menije doista svejedno tko je - samo kad sam spas ila ba ku i kad uza sve to, nemam muža. - Znam, Nero, da nas dijeli jaz koji se ne da pregr aditi, a ipak! Ali, sad moram po ći. Tebe, možda, čekaju u dvorcu. MARIJA JURIC ZAGORKA M A L L E U S M A L E F I C A R U M - Ne ćeš oti ći, Siniša. Ostat ćeš tu. - Kako? Da po ñem gore? To je nemogu će! - Mogu će je! Prvi put nakon godinu dana danas imamo goste. Kraljica je naredila sucima i gradskoj gospo di da me za mole za oproštenje. I do ñoše svi koji su me nekad prezirali i urotili se protiv mene. Na okupu su svi koji su me mrzili i po nizili. Do ñi! - Nero, to je nemogu će! Ne mogu gledati te ljude. A što bi rekli tvoji šti ćenici? - Za one gore ti si opet čist. Prepatio si kaznu, kraljica ti je vratila tvoje časti - dakle, opet si dobio sva društvena prava. Za nas dvoje nije tako. Stoje bilo, ne da se oprati - mi nikad ne možemo biti svoji. Ali zar da oduzmemo sebi tu j edinu sre ću da katkad jedno drugom kažemo svoje boli, pa maka r sa mo jednim pogledom? Do ñi, Siniša! Siniša se sagne k njoj, a ona se glavom dotakne nje govih grudi. Osjeti daje čvrsto privinuše dvije jake ruke. Osje ćala je da su snažne i da se sva izgubila u njima. Osje ćala je njegov drhtaj i burno divlje kucanje srca. S vaki kucaj dirnuo se njezine duše i prošao njezinim tijelom ka o da je tko miluje. Slatko je bilo slušati kucaje njegova srca i drhtaje njegovih grudi iz kojih je izlazila opojna slast i zatalasala čitavim njezinim mladim bi ćem.

Držao ju je svojim rukama kao škrtac najdragocjenij e blago. Svega ga obuze besvjesna sre ća u kojoj nije ništa drugo znao ni mislio osim daje ona posve blizu... - Ne mogu htjeti ništa drugo nego što ti ho ćeš! - Do ñi, idemo gore! - Netko hoda ovuda? - O čito me traže. - Po ñi im u susret! -A ti? - Do ći ću cestom. Ne ću da te zli ljudi vide sa mnom. - Posve sam zaboravio na konja. Čini se da pokraj ceste pase. Uzjahat ću ga i do ći u dvorac. - Do skorog vi ñenja, Siniša! On lako stisne njezinu ruku i po ñe prema cesti gdje je pasao njegov osedlani konj. Siniša uhvati za uzde, onda pogleda za Nerom. U tami je razabirao kako se meñu drve ćem gubi njezina svijetla haljina. Naslonio se na ko nja prisluškuju ći kako za njom šušti liš će... ODMAZDA Iš čezne Nerina svijetla haljina, a Siniša sko či u sedlo. Pri čini mu se da čuje srditi glas. Pritegne uzde i sustegne dah. Iza drve ća odjekne prigušeni krik. Siniša presko či s konjem grabu i zatjera ga u šljivik. Posve blizu čuo je uzbu ñen Nerin glas. Mladi ć sjaha s konja, pohita bijelim puteljkom i opazi Nerinu haljinu. S nekoliko skokov a presko či tratinu i opazi da grof Vojkffv stoji pred Nerom i čvrsto je drži za ruke. Ona se otimala u prigušenom bijesu. - Grofe, ako me ne pustite, vikat ću i osramotit ću vas. - Samo vi čite. Tko će vam vjerovati da niste sa mnom pošli dobrovoljno ovamo. -Vi ste podli, pustite me! - Oprostite, ali ne mogu druk čije. Čekao sam godinu dana da budem jednom s vama ovako na samu. - Grofe, skupo ćete to platiti! - Neka se na mene sruši nebo, ali ja vas ne puštam! Siniša uhvati grofa objema pesnicama i gurne ga od Nere takvom snagom da je udario o jedno stablo. - To je ve ć drugi put što sam vas ulovio kako kontesi dr zovito dosa ñujete. Savjetujem vam da to tre ći put ne poku šate. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Kojim se pravom vi name ćete za kontesina branitelja?! - bijesno upita Vojkffv. - Najprije ću damu otpratiti gore, a onda ćemo nas dvojica obra čunati. Odmah ću se vratiti. - Izvolite, konteso - okrene se Siniša k Neri i pon udi joj ru ku da je povede u dvorac. - Sto će se sada dogoditi? - upita ona Sinišu kad su se us pinjali u dvorac. - Neka me pozove na dvoboj ako se osje ća uvrije ñenim. Kad su stigli u dvor, opaze daje Vojkffv došao za n jima. Siniša otprati Neru do stuba, a on se okrene grofu: - Ne želite li sa mnom razgovarati? - Želim, ali ovo mjesto nije za to pogodno. - Ako me zovnete na dvoboj, to možete i ovdje. Bit ćemo

brzo gotovi. Vojkffv je htio odgovoriti, ali ga prekine štropot kočije i bu čni glasovi. Netko je stigao u dvorac. Siniša pogleda u drvored odakle je dolazilo društvo i povu če se k ulazu. Najednom opazi Filipa koji je tako ñer izašao da vidi tko je došao. Obojica padoše u zagrljaj. Filip je bio izvan sebe od sre će. Plakao je, smijao se i povukao Sinišu u vratarovu sobu da ga se nagle da i nasluša, da mu kaže sve stoje doživio. Dotle je ko čija stala pred dvorcem. Grof Vojkffv sko čio je na stepenicu ko čije i razgovarao s Terkom. Uz ko čiju su jahala oba Genovežanina. - Sto vas nosi ovamo, grofice? - šaptao je Vojkffv Terki. - Znam sve. On je došao u Zagreb i ravno odjurio k njoj. - Našao sam je dolje u perivoju i, čudnovato, on je ve ć bio tamo. - Jesu li ve ć zajedno razgovarali? - Ne znam. Njegov je konj još dolje, dakle nije mog ao dav no prispjeti. - Pohitala sam za njim. Našla sam dobru izliku, tob ože sam donijela Neri pozdrav od kraljice i da joj čestitam na udaji! - Na udaji! - Nikome nije rekla da se udala. Ona to taji samo z ato da on ne dozna. A što ste vi tako smrknuti? - Prije godinu dana bio sam za njom poludio. Sad se to lu dilo vratilo, a vi velite da se udala. - Zakasnili ste, dragi grofe, ali možda će tek sada biti po željna. Ne klonite duhom. - Razo čaran sam. - To će se dogoditi i s njim. Vi ste dužni da mi pomognet e! - A što tu rade Genovežani? Markiz je uvrije ñen jer je od bijen. - Prisilila sam ih da do ñu jer nisam htjela za njim i ći sama. Prevarila sam se u ra čunu - držala sam da će ga pustiti na slo bodu tek za mjesec dana, ali mije car Josip pokvari o ra čune. Njegova briga za kontesu vrlo je dirljiva - nasmije se Terka. - Čak je i za Sinišu intervenirao. Bojim se da se tu k rije nešto drugo. Gosti su upravo bili pripravni da posjedaju oko pro strtog stola kad sluga najavi groficu Terku Erdodv. Svi su bili iznena ñeni, a najviše njezin muž. - Zar nisi otputovala u Be č? - upitao ju je. - U posljednji čas morala sam odustati od puta - odvrati ona i pokloni se doma ćici grofici Ivki Orši ć koja je ljubazno primi. Sve se klanjalo lijepoj mladoj dvorskoj dami. Ona j e zaokružila pogledom po dvorani i odmah primijetila da nema Nere i Siniše. Terka po ñe prema groficama Auersperg i Cikulini, nasmiješi i m se ljubazno kao da sja od sre će što ih ponovno vidi i re če Auerspergovoj: - Vi ste uvijek svježi, uvijek lijepi i mla ñahni. - Još nisam u godinama u kojima žena gubi te osobin e - odvrati grofica Auersperg čije je lice tako ñer poprimilo ljuba zni izražaj. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - A kako ste vi, grofice? - obrati se Terka grofici Cikulini. - Niste li se još zaru čili s barunom Skerlecom? Grofi čino se lice produlji od bijesa, ali ona složi usta na smiješak koji joj je iznakazio lice. - Gine za mnom, ali ne ću da budem na putu njegovoj dvor

skoj karijeri - re če ona. - Ja sam u nemilosti kraljice zbog one istrage kod Van Swietena. Zapravo, nisam bila n išta kri va. Stara grofica Ratkav doista mi je povjerila da ju je Nera otrovala, samo da prije može do ći do njezina imetka, a Van Swieten mije u lice doviknuo da lažem. On je branio Neru - pa što ću! - Vi još danas tvrdite da vam je to rekla grofica R atkav? - To ću prise ći i na samrtnoj postelji. - A da vas tko pred kraljicom opravda? Biste li tad a mogli poći za baruna Skerleca. - Tada bih mogla. - Pouzdajte se u mene. Nastojat ću da opet do ñete u milost na dvoru - re če Terka i upita groficu Auersperg: - Znate li tko je još ovdje osim mene? Lijepi Siniš a! To ime poput groma osine groficu. Jedva svlada uzbu ñenje i odvrati naoko mirno: - Nismo ga vidjeli. - Da, nema ga u dvorani. Gle, i Nere nema, a ja joj imam isporu čiti važnu poruku. Grofica Auersperg sumnji čavo pogleda kao da ne vjeruje Terkinim rije čima. No Terka je gledala tobože u dno dvorane i ispri čala se da još mora nekog pozdraviti. - Što zna či to da mi nudi svoju milost? - čudila se grofica Cikulini. - Nešto je zasnovala. O čito, Nera njoj opet smeta. Uosta lom, ne vjerujem da je Siniša ovdje, ali ona ga pre da mnom spominje iz puke zlobe. Spremila sam ga u tamnicu d a ga mogu imati za sebe, a ona je ubrala plodove. To je prva stvar u životu koja mi je loše uspjela. - Nisi li opazila kako dugo nema baruna Ive? Bojim se da se opet ne vrati k Neri! - re če grofica Cikulini. Grofici Auersperg došao je u susret Genovežanin i z apočeo s njom razgovarati talijanski, na što se grofica Cikulini udaljila i p ošla u salon koji je dijelio veliku blagovaonicu od odaje za konverzaciju. Grofica je instinktivno pošla onamo i gledala okolo traže ći baruna Skerleca. Doista, iz salona za konverzaciju čula je njegov i Nerin glas. Ona sjedne na divan, uzme knjigu s bakrorezima i st ane je pregledavati slušaju ći njihov razgovor. - Posve je suvišno da se ispri čavaš - čuo se Nerin hladni glas. - Oprosti, ja sam ti ro ñak, a bio sam i tvoj vjerenik. - Uza sve to nije potrebno da govorimo o prošlosti. - Vrlo je potrebno, Nero. Moram ti re ći da me ona mu či. Nanio sam ti veliku nepravdu. Možda te nitko nije u vrijedio kao ja. - Zato sam ti vratila prsten i slobodu. Dakle, ništ a ti nisam ostala dužna. - Napustio sam te u onom strašnom času. Morao sam ipak nešto u činiti za tebe. Ali nisam mogao. Sve je bilo protiv tebe, sve je izgledalo kao da si doista zaražena magijom. Nera se nasmiješi: - Zašto ti je priroda dala tako plosnato čelo? Mislim da svi koji imaju plosnato čelo imaju i plosnatu pamet. - Nije plemenito da mi se rugaš u ovom času. - Kako to sve čano zvu či? Zar ovaj čas ima za tebe kakvo zna čenje? - Nero, molim te, saslušaj me. Nigdje nemam mira. M nogo sam ti skrivio, ali dopusti da to ispravim. Budi mi opet vjereni ca - i sve će biti popravljeno i zaboravljeno. - Tražiš li odgovor na to? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

- Iskren odgovor. - Dobro. Tebe nikad nisam ljubila. Tek sad znam sto je lju bav. Samo, čekaj da svršim. Bila sam dobra prema tebi, a za ru čila sam se s tobom iz prkosa prema kapetanu Siniši. Sad mi je drago što je bilo tako jer bih te sad prezira la da sam te ikad ljubila. - Nero, nisam li zbog tebe toliko trpio? - Vidio si da oko mene oblije ću Vojkffy i drugi - i ti si trpio zbog toga. Onog dana kad sam bila optužena da sam s akrila Kušenku i kad je baku udarila kap, prestadoše tvoje patnje. Savjetovao si mi da se ispri čam Kraja či ću i da ga molim za oproštenje. A zašto? Zato što ti ne bi mogao uzeti djevojku o kojoj se misli daje vještica! Bila sam osoba koja j e radila pro tiv zakona. Vratila sam ti prsten i ti si lijepo - da sebe zaštitiš - potvrdio sucu kako ti isto tako misliš da sam te opčarala lju bavnim napitkom. - To sam tada mislio... - Mene su navla čili kao posljednju zlo činku, mu čili su me, oduzimali mi hranu i vezali me lancima, a ti nisi z a mene u či nio ništa. Zabavljao si se s groficom Čikulini. I odlu čio si se s njom oženiti. Ali njoj se dogodila neprilika. Van Swieten je otkrio da me je, preodjevena u seljanku, htjela kri vo optužiti. Na to su ona i njezina prijateljica grofica Auerspe rg pale u nemilost. I onda si se najednom odvratio od grofice jer više nije imala izgleda da bude dvorska gospoda! Kasnije je vla- darica mene oslobodila, a ti si i dalje šutio. Sad kad mije ona dala i društvenu zadovoljštinu - sad kad mi svi moj i nepri jatelji, velikaši i dostojanstvenici moraju ponovno dati onu počast u društvu koju sam imala prije - sad ti dolaziš moliti za oproštenje. Sad mi, štoviše, nudiš svoje ime i r uku. Uvijek ra čunaš na dobre kamate! Kad bih te i ljubila, morala bih se zgroziti nad takvom plitkom kramarskom dušom. Evo, to je moj odgovor. Barun je zurio u pod. - Hvala, gospodine barune, na vašoj velikodušnoj po nudi. Ljubim i štujem čovjeka koji ima sve one odlike što vama ne dostaju. - Sinišu? -Vrlo dobro poga ñate. Nera ustane i pode u mali salon. Tu zate če groficu Čikulini koja nije dospjela pobje ći. Kontesa je opazi i zovne baruna: - Ivo, tu je barunica Čikulini. Možda će opet u kraljice ste ći milost, pa se tada možeš predomisliti i ponovno se s njom vjeriti. Nera pode u dvoranu gostima. Barun Ivo ustane i ne osvrnuvši se na groficu, izi ñe na druga vrata. Jedva stoje Nera ušla u dvoranu, sluga najavi: - Kapetan Siniša! Sve kao da je ošinula munja. Laki trzaj pro ñe dvoranom. Sve o či upriješe se u zatvorena vrata ispred kojih je stajao Siniša u crv enoj vojni čkoj odori. Njegovo snažno tijelo, tako ponosno, pružilo se uvis raskri livši široke grudi, raširivši ramena na kojima je gizdavo po čivala crna glava garave puti, crne kose i plemenitih o čiju. Žene su ga gledale požudno, a iz o čiju muškaraca virila je zavist. Ušao je mirnim gipkim kretnjama, naklonio se vojni čki, a tada odlu čnim i sigurnim koracima pošao grofici Ivki Orši ć, poklonio se i predao joj pismo. Sve su o či slijedile Sinišine kretnje, a onda radoznalo prom atrale pismo. Siniša je pred groficom Ivkom stajao nijemo i nepomi čno. Pošto pro čita i složi pismo, grofici se lice ugodno nasmiješi. Pruži Siniši ruku i re če:

-Vi ste naš gost! Zatim pruži pismo grofu Adamu. - To je zapravo bilo za tebe. Oprosti što sam ga ot vorila. Van Swieten ti piše. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Grof Adam uzme pismo i stade ga čitati. Kralji čin lije čnik pisao je grofu Orši ću kako je kraljica pomilovala Sinišu. "Vi ste okajali svoj nepromišljeni čin djetinjstva - rekla je kraljica Siniši - a budu ći da naša država treba vaše velike vojni čke sposobnosti, vra ćam vam mač. Upotrijebite ga na obranu kraljice i države! - Tako je kraljica ponovno uspostavila u časti našeg nesretnog mladog kapetana. Molim vas, ne prezrite ga. Zaboravite ono što je u času uzbu ñenja u činio za svoju majku. Neka vam bude dovoljno da on danas zbog tog čina pati više nego itko drugi na širokom ovom svijetu. Budite obzirni prema njemu i njegovim patn jama. Budete li mu pred društvom predali svoje oproštenje, bit će to od vas plemenito, a njemu će biti lakše. Zauzimam se zato što sam ga nekoliko puta po sjetio u tamnici i s njime iskreno govorio. Upoznao sam njegovu prelijepu dušu i čisto poštenje kakva ima malo na svijetu. To vam zaista ovom zgodom javljam da ću još ovog ljeta, možda i vrlo brzo, u Hrvatsko primorje pa tom prigodom namj eravam i vas posjetiti." Grof Orši ć letimice je pro čitao pismo, a onda pružio obje ruke Siniši i čvrsto ih potresao. To u čini i veliki župan Krsto Orši ć. U napetosti koja je zavladala nitko nije pravo znao što da u čini: da li da slijedi primjer grofova Orši ć ili ne. Terka se sagne grofu Vojkffvju i šapne mu prili čno glasno da su čuli neki u blizini: -To je nevjerojatno! To je mistificirano! Kako se dvorska gospoda zgražala, neki su se povukl i, ali su Tito Kraja či ć i Malakoczv ustali i pošli k Siniši pruživši mu ruke. Uskoro je u dvoranu ušao barun Ivo Skerlec. Mirnog izražaja na licu, kao da se nije ništa dogodilo, pode k Siniši i srda čno ga pozdravi. Društvu je odlanulo. Svi su znali da barun Skerlec to ne bi u činio da Siniša ponovno nije u milosti vladarke, a on kao dvoranin kraljice to sigurno dobro zna. Nera je stajala medu zastorima na pragu malog salon a. Nitko je dosad nije opazio. Sad je izašla u susret Siniši, osmjehnula m u se i pružila ruku. U društvu je nastala tišina. Prije godinu dana Siniša je svima priznao da ljubi Neru i da se zbog nje odjenuo u " ñavla" i oteo je nao čigled gri čkog puka. Sad su ih prvi put nakon onoga dogañaja vidjeli licem u lice. I rije č im je zapela na ustima, a na licima se odrazilo napeto iš čekivanje... Svi opaziše da je mladi kapetan poljubio Nerinu ruk u sasvim druk čije nego ostalim gospo ñama, da se dublje sagnuo, a gospo ñe su prisizale da je rukoljub trajao dulje nego što je pristojno... Oboje nisu re kli ni rije či. To je udvostru čilo napetost. Tišina je bivala sve neugodnija. Sad se uspravi lijepa Terka. Poput zmije podigne gl avu, pri ñe im i pogleda ih sa smiješkom. - Dopustite da vas i ja pozdravim! - re če Terka neobi čnim glasom, uzme Neru ispod ruke i zluradim smiješkom p ogleda Sinišu: - Oprostite, gospodine kapetane, što vam je otimam, vi ste s lijepom doma ćicom dosta dugo razgovarali dolje u pe rivoju. "Zastoje onda Siniša pozdravio Neru kao da su se sa stali tek ovog časa?" pitali su se svi i pridometnuli tome stotinu svojih misli. Ali Terka, kao da ništa nije opazila, obrati se Neri: - Još nisam imala prilike da vam čestitam na udaji. Ho ćete li mi predstaviti svojeg supruga?

Zapanjeni gosti su, ponovno ušutjeli. - Tu vam želju ne mogu ispuniti. On je odmah nakon vjen čanja ostavio Hrvatsku. Gosti su se nijemim pogledima pitali što to zna či. Ona se udala! A uz to je njezin muž ve ć otputovao? Zašto nije odmah rekla da se udala? ..I MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Terka je Nerinim odgovorom bila najviše zapanjena, pa ju je povukla u stranu i tiho upitala: - Jeste li rekli istinu? Vaš je muž otputovao? -Jest, istina je. - S kim ste se vjen čali? -Vi tone znate?! - Vjere mi, ne znam. U vjen čanom listu čitala sam ime ba runa Hofberga. - Kao da mi ga niste vi poslali! - Nisam. - Zašto tajite? -Vi znate da sam bezobzirna. Rekla sam vam otvoreno sve svoje planove. Zašto da vam to zatajim? Tko je taj čovjek? - Neki plemi ć iz Be ča. - Recite kako izgleda. - Visok je, vitak, vrlo mlad, dugoljasta blijeda li ca i plavih očiju. - Vi ga prije niste poznavali? -Ne. - A zašto ste se s njim vjen čali? - Zato što ste od mene tražili da se udam. Udala sa m se za čovjeka koji je poljubio samo moju ruku. Lijepo Terkino lice problijedi. -Vi ste, dakle?... Njezina su usta zadrhtala kao od želje da ugrizu Ne ru. - Koliko ste tom mladi ću za to platili? - Ništa. On mi je to rado u činio jer zna da ljubim čovjeka kojega nikad ne mogu uzeti. - A vi ste mu rekli zašto se morate vjen čati? - Donekle, ali nisam spomenula vaše ime. - Vi ste me prevarili! - Nisam prevarila, ve ć nadmudrila. - Zna li Siniša za tu prividnu ženidbu? -Zna. - Mislila sam da je današnjim danom završen rat izm eñu nas dvije, ali vidim da nije. Pazite, konteso, da u tom boju ne budete ipak vi pobije ñeni. Dosad nisam znala daje moj protiv nik isto tako jak kao ja. Sad ću se baciti u borbu divljom sna gom i brzinom kojoj vi niste dorasli. Onda njezina ruka uhvati Nerinu, a usta su joj govo rila slatko i glasno: - Vladarka je uvijek osobito mnogo pitala za vas pa vam moram čestitati. Uto doma ćica pozove goste na ve čeru. Gospoda su tražila gospode da ih povedu k stolu. Pritom je svaki izabrao onu koja mu je bila najbliže. Grof Vojkffv pristupi Terki: - Moram vam re ći mnogo toga. Danas na ve čer po činio

sam dolje u perivoju ludost i ne bih smio sjesti za ovaj stol. Ali drzovitost je moja najkorisnija krepost. - Čujte, grofe, ona je još djevojka! Vjen čala se samo pri vidno. - To je zaista zagonetna udaja. Svi su upravo prese nećeni i nitko ne zna kako da to objasni. - Neka vas za to ne boli glava. Zašto se vjen čala to je ma lenkost, ali recite mi žedate li još uvijek za Nero m? - Osobito otkako znam da nije imala muža. - Možete li mi dati rije č da ćete se na bilo koji na čin ušuljati još no ćas ili sutra u njezine odaje? - Prise ći ne mogu, ali ću pokušati, na to prisižem. - Dobro, sad mi još recite poznate li baruna Hofber ga? - Ne, za to ime nikad nisam čuo. - Menije to ime vrlo dobro poznato iz Be ča, ali ne poznam mladi ća. Mora da je veliki glupan. To je, naime, njezin m už koji je poslije vjen čanja odmah otputovao. Kad bih ga mogla prona ći, ne bih se oslanjala na vas. Ali imam dobru polic iju, .^M. J II MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEF1CARUM mnogo bolju nego sama vladarica. Otkrit ću ga, pa bio na kraj svijeta. U vas se odviše ne pouzdajem. - Prisiljavate me da se prenaglim i po činim ludost... - Svejedno mije. Ako ne ćete vi, onda će on. Odmah sutra poslat ću u Be č Tomu. On će ga na ći. Hofbergovi imaju pristup na dvor. Predusretnete li ga, tada je, naravno, pob jeda vaša. Dotle gosti posjedaše oko stola. Groficu Orši ć vodio je Si-niša, stoje svako smatrao za osobitu po čast kapetanu, a Neru je vodio Tito. S druge strane Nere sjedila je Sanda. Njezino ljepu šno okruglo lice nije se ništa promijenilo. Samo je izražaj lica bio ozbiljn iji, a plave o či nešto manje vesele. Ali njezina plava kosa sjala je kao nekad. - Kako si živjela otkako se nismo vidjele? - upita je ljuba zno Nera. - Kad je bila provedena istraga protiv oca, živjela sam na selu. Istražitelji su rekli da oca ništa ne tereti - i opet ga us postavili. Sada smo opet na Gri ču. - A Francesko? Kad je kraljica tebe oslobodila optužbe, pustili su i Franceska. Ali otac je zabranio da on dolazi u ku ću, a menije zaprijetio da će me ubiti ako s njim drugujem. - Pokorili ste se? - Ne drugujemo, ali se ljubimo kao i prije. - A Dvojkovi ć? Zar nije tražio da po ñeš za njega? - Kad je došao iz Be ča, najednom se zahvalio na mojoj ruci. Nikom ne dugujem toliko zahvalnosti kao njemu. - A što ćeš sada? - Čekam da Francesko dobije svoj dio od oca. Tada ćemo pobje ći i vjen čati se. Otac Smole obe ćao je da će nas vjen čati protiv volje roditelja. Možda i ne znaš daje i otac mog Fran ceska protiv našeg vjen čanja. Zato mu i ne da imanje koje bi on imao dobiti. Obje djevojke nastavile su čavrljati o prošlosti. I drugi su razgovarali meñusobno. Grofice Auersperg i Čikulini bile su šutljive. Osje ćale su da danas one više ne sa činjavaju središte društva.

Ni Skerlec, ni sudac Kraja či ć, pa ni Vojkffv nisu bili razgovorljivi, ali je sve zamijenio Dvojkovi ć. Nikad nije bio u neprilici kad je trebalo nešto r eći. Notar Sale promatrao je lijepe gospode smiješkom kojim je obi čavao osvajati sve ženske. Ali otkako je bio pod istragom, žene mu viš e nisu tako rado uzvra ćale poglede i smiješke. Poslije ve čere gosti iza ñu na terasu. Sa sljemenskih brda strujio je svjež z rak, pa su se svi osje ćali udobnije. U jednom uglu terase sjedio je Tito i razgovarao sa Sini-šom. Najednom ga iza leda trgne Terkin glas. Sjedila je s Vojkffvjem, Ge novežaninom, Dvojkovi ćem i još dvojicom mladih kavalira. Tito je čuo samo nastavak pripovijesti. - Jednog je dana ta lijepa djevojka sasula svojoj b aki u ča šu otrov, od čega je starici pala kap. Tako se htjela do čepati stari čina imetka. Tito je ve ć prije opazio da Siniša jednim uhom prisluškuje Ter kinu pri čanju pa ga nije za čudilo što se kapetan okrenuo grofici i upitao: - A tko je ta lijepa djevojka? - Zanimalo bi vas to? - dovikne mu Terka preko stol a. -Vrlo. - Zašto, kapetane? - Jer znam nastavak te pri če. Ako je zaista starica dobila neki otrov, tada to nije u činila unuka, nego netko drugi. U taj tren Dvojkovi ć je htio ustati, ali se nespretno spotakne. Svi su ga pogledali, pa i Siniša. Ali oni nisu razabrali ono što je Siniši bilo napadno. Dvojkovi ć je promijenio boju lica, a o či su mu postale nemirne. "Taj je o čito uzbu ñen, ali zašto? Zar su ga se moje rije či tako neugodno kosnule?" pomisli u sebi Siniša. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Dobro ga promotri i nastavi: - Ako je stara umrla, a nitko nije bio prisutan - k ako vi re- koste - kako znate da je starica otrovana? - Ona je to nekom povjerila. - Sad ve ć znam! Ho ćete li da vam ispri čam svršetak? - re če Siniša. - Neka lijepa i visoka gospoda zarobila je staricu i zaprijeti la njenoj unuci da će je ubiti, ako... - Evo naše lijepe doma ćice! - upadne Terka vrlo bu čno Si- niši u rije či i pode u susret Neri, samo da prekine Sinišine ri je či. - Do ñite, gospodo - obrati se Terka svom društvu - i za molite Neru da nam dopusti malo plesati. Potražimo velikog župana, on će nam svirati. Siniša je bio zadovoljan. Ono stoje htio re ći bilo je grofici neugodno. Sad zna da on zna tajnu. To mu je bilo drago. Ovako je prot iv grofice imao barem nekakvo oružje. Svi su još bili na terasi kad netko dojaha pred dvo r. - Glas grofa Meska - poveseli se Tito. Dolje je doista grof Meško pozdravio Orši ća. - Mi smo vam pisali da do ñete na ve čeru - ukorio je Meska grof Adam. - Oprostite, nisam dospio. Svega me zaokupilo gospo dar stvo, ali ipak nisam htio da se ne odazovem pozivu baš danas kad imate tako odli čne goste. Meško se uspeo stubama. Njegova simpati čna pojava, od-važni koraci i bistro visoko čelo ostavljali su ugodan dojam. Kad je opazio Sinišu, gotovo se prenerazio od čuda. Ali odmah pohita k njemu i zagrli ga.

Kad se sa svima pozdravio i kad se društvo potisnul o u veliku dvoranu da vidi kako će mladež plesati, povu če se Nera s Meskom u samotni kut i re če mu: - Toliko se toga dogodilo da ne znam gdje bih po čela. Dugo vas nije bilo, a ja vas nisam htjela pozvati jer sa m se bojala da biste me spre čavali u mojim osnovama. Na prozoru što se otvarao na terasu pojavi se Genov ežanin grof Fieschi s jednom mladom damom. Meško se trgne i poluglasno upita Ner u: - Genovežanin je tu? - Da, došli su obojica s Vojkffvjem. Zašto vas to u zbu ñuje. - Mrzim ga od onog dana kad su bili u mojoj ku ći! - Grofe, da niste možda ljubomorni na svoju ženu? - Što vam pada na um? - Oprostite što sam to rekla. Mi smo prijatelji, a to ćemo i ostati. Ho ćete li me upoznati s groficom? - Ho ću, samo dok mali nešto ponaraste - odvrati Meško i ponudi Neri ruku. Odvede je u dvoranu u kojoj se pl esalo uz svirku glasovira. - Vaša milost - čuo se glas ispod terase. - Gle, to je Lovro. Otkud ti u ovo doba? - Zvali su me da čuvam jednog mrtvaca. Kad sam izašao iz dvora, sreo sam onog viteza s kojim se vaša milost vjen čala - re če Lovro prostodušno. - Gdje si ga vidio? - Dolje na cesti. - Stoje radio? - Odjahao je dalje prema Stubici, a ja sam se vrati o da to javim vašoj milosti... - Dakle, vidite, on nije otišao u Be č - šapne Nera grofu. - Čini se da je taj mladi ć u vas zaljubljen i zato vam je u či nio tako veliku uslugu. Sad obilazi dvor da vas mož e katkad vidjeti. To je posve vjerojatno. Kad se zaljubimo, svi smo mi muškarci lu ñaci. - Baš čudno govorite. Lovro je ostao na terasi, a Nera je s grofom ušla u dvorac. Jedva u ñoše, kad grof Vojkffv sko či kroz otvoreni prozor na terasu, uhvati Lovni za r amena i pogleda mu u o či: MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Ti si zaista dolje vidio muža svoje gospodarice? - Ja nisam vidio ništa - ništa. - Ugušit ću te ako ne kažeš što si rekao grofici. - Grof stis ne dje čakov grkljan. Terka je stajala uz prozor i napeto slušala. Grof j oš jednom zapovjedi Lovri da mu odgovori. - Da, bio je on - odvrati Lovro. Kad ga grof pusti, po čne bje žati niza stube. - On je, dakle, u okolici?! - klikne veselo Terka. Dobila sam igru. - Sto ste zasnovali? Ona se nasmije, uhvati grofa Vojkffyja pod ruku, a u o čima joj bljesne zadovoljstvo. NA STRAŽI Svježa je i vlažna no ć. Mjesec plovi po obzorju po kojem je razasuo svoj čarobni sjaj. Lovro ide cestom prema Stubici.

Hoda odvažno, ali se katkad ogledava. Krošnjato drv eće u daljini pri činja mu se časomice poput velikih prikaza. Tada po čne iz sveg glasa pjevati kao da sam sebi hoće zatajiti da se boji. Pjeva zure ći u mjesec. Sve mu se više čini da mu se mjesec smije. To ga tako iznenadi da prestane pjevati. Stao je brzati i, naj zad, bježati. "Zašto me strah?", pitao je dje čak sama sebe. "Dosad me ni čega nije bilo strah. Ni mrtvih." Naglo se zaustavi. Pred njim se otvorila nova dolin a obrubljena brežuljcima. Nigdje nikakva glasa. "Sve spava", pomisli Lovro. P risluhne, činilo mu se da zemlja u snu diše. "Zašto se bojim?" upita sam sebe. "Tko će mi u činiti što nažao? Ljudi spavaju, zemlja, šuma i poto či ći dobro me poznaju. Koliko sam puta ve ć ovuda hodao!" I krene mirno dalje. Prešao je pre čacem livadu i ušao u šumu. I tu je vladala tišina. Nisu se micale ni gran čice ni liš će. Hitro preleti mladu šumu i za ñe na čistinu na kojoj se za-bijeliše sitne ku ćice slamnatih krovova. U jednoj je drhtalo svjetlo. Lovro pokuca na vrata. -Tko je? - Čuvar mrtvaca - odazove se dje čak. Zavor škrinu i na vratima se pomoli neka mrka žensk a glava. - Ti si, Lovro? - Da, zvali ste me da čuvam mrtvaca. - Čekaj samo dok ga opremimo i odnesemo u mrtva čnicu. - Svejedno je gdje ga čuvam. Lovro sjedne na prag i stade misliti o vitezu kojeg je danas vidio. Kakav je to čudan vitez! Vjen čao se s gospodaricom i onda pobjegao? Zašto obilazi dvor? To gaje pitanje mu čilo, a nije nalazio nikakva razloga za to da taj vj enčani vitez obilazi dvor, a drugi se u njemu še ću. Dok se mu čio razmišljaju ći o nepoznatom vitezu, ponovno se otvore vrata selj ačke kuće. Dva muškarca na nosiljkama ponesu mrtvaca pokriv enog ponjavom. Lovro im pode u susret, a onda se uputi za njima. Muškarci s u prošli selom i uputili se livadom prema kapelici na groblju. Lovro krene za n jima. Kad su ve ć bili blizu kapelice, u ñoše u ogra ñeni prostor. Iz zemlje su virili mali crni križevi. U kutu ogra ñenog groblja drvena komorica. Muškarci u ñu, polože nosiljku na zemlju i odgurnu ponjavu. Na nos iljci je ležao mrtav muškarac. Lovro ga nehajno pogleda. Ljudi su podigli lijes i metnuli ga na škrinju pokrivenu crnim suknom na kojem se isticao bijeli k riž. - Tako, sad je sve u redu. - A kad ćemo ga zakopati? - upita Lovro. - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M - Preksutra popodne. Ali da se nisi maknuo od mrtva ca. - Ne trebate me u čiti, znam kako se čuvaju mrtvi. Ali tre bate mi donijeti nešto za jelo. - Ništa ti ne će uzmanjkati. No, reci, zar te nije strah? - Koga? Mrtvace čuvam od sedme godine. - Možda će sutra do ći onaj čovjek koji pregledava mrtvaca da tobože ne bi još bio živ. Reci mu daje čovjek umro ve ć ju čer. Ne treba ga pregledavati. - Što će ga pregledavati? Valjda svatko vidi daje mrtav! T re bam ga samo pogledati i ve ć vidim... - Dobro, dobro. - A do ći će valjda i žene da se kod mrtvaca mole Bogu. Tre ba ih pustiti s mrtvacem nasamu. Neka se ispla ču. - Razumijem.

Muškarci sa svake strane zapale po svije ću i odu. Lovro je sjeo na prag mrtva čnice i zurio u groblje. Odjednom mu padne na pamet čudna misao. "Zašto su mi sve to rekli? Tko će to do ći plakati i zašto ih moram pustiti s njim nasamu?" Dje čaku su se upute seljaka činile neobi čnima. Odlu či da žene ne će pustiti same. Zašto on ne bi smio vidjeti kad pla ču? Uvijek je bio prisutan kad su se došli opraštati od mrtvaca pa će ostati i ovaj put. Dugo je hodao oko mrtva čnice i razmišljao. Sve mu se više činilo čudnovatim što su ga ovi ljudi tako upu ćivali. Najednom stane. Na vratima groblja opazi dvije žene zao-grnute crnim rupcima. Jedna je visoka, druga oniska. S njima su dva muška rca. U mjese čevu svjetlu opazi da nisu seljaci. Nije razabirao njihova odije la, ali je dobro prepoznao gospodske klobuke i duge ogrta če. Nekoliko su trenutaka razgovarali, a onda krenuše p rema mrtva čnici. Lovru spopadne silna znatiželja. "Kamo da se sakrijem?" Tek što bi trepnuo okom, smukne u mrtva čnicu, podigne crno sukno ispod odra i uvy č,^|;e u šupljinu, pa opet spusti sukno. Ništa nije odavalo da se pod odrom krije živ o bi će. Obje žene stupe u mrtva čnicu, a za njima muškarci. - Svije će gore, a mrtvac je sam! - šapne žena. -A gdje je Lovro? - Rekli su nam daje tu. - Pogledaj malo po groblju. Jedna žena iza ñe, a ona druga skine s glave rubac. Blijedo svjetlo svije će rasvijetli lice stare Urše. - Kako ste mogli otjerati tog derana? - oglasi se m uška rac. - Bio je drzak. Stao nam je predbacivati da se bavi mo ne poštenim poslom. -Valjda niste pazile što radite i govorite. - To je kriva ona glupa baba koja je došla moliti d a izlije čimo njezina muža, tako da njoj ostane imetak... pa nam je obećala novaca, a dje čak je odmah svrnuo sve na zlo i pomi slio da muža ho ćemo otrovati... - Babo Uršo, stradat ćete ne okanite li se opasnih stvari. - Nije bilo ništa opasno. Na činila sam joj iste onakve kaplji ce kakve sam dala vama za groficu Ratkav. - Šutite - zagrmi muškarac. - Ne bojte se, ovaj je mrtav... - To se ne govori pred mrtvacem. - Nisam plašljiva. - A jeste li štogod dali onoj ženi? - Samo one kapljice. Ve ć sam rekla kakve. Muža je ostavila zdrava pamet, a žena sada dalje gospodari i živi s ljubavni kom. - Ako što izbrblja? - Ona? Nije valjda poludjela. Upropastila bi se. Je r, tko će dirati u nas dvije. Svijet nas smatra sveticama. Sv aki dan obi lazimo crkvu po dva puta, župnik nas cijeni i prika zuje seo skim ženama kao uzor... II MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Zaboravili ste na Lovru - oglasi se drugi muškara c. - Čudim se da još ništa nije rekao kontesi Neri. - Što bi kopile govorilo?! - odreže Urša hrapavim g lasom.

- Ve ć ću se pobrinuti za njega. Ali kako je vaša milost sa znala da je lopov u dvorcu kontese? - Danas smo ga vidjeli tamo. - Tako? Vaša je milost dakle na povratku iz dvorca? Tako ste neoprezni da dolazite k meni ovako pa vas može svatko prepoznati? Šampanjac grofa Orši ća nije dobro djelovao... - Šuti, babo! Ne brini ti za nas, ve ć za sebe i Lovru. - Hajdemo - požuri manji muškarac. - Ne bi škodilo da požurite jer je Lovro možda na g roblju. Što bi rekao da ovdje u mrtva čnici nade s nama gri čkog no tara i državnog odvjetnika. Stara se smijala da su se njezina debela i stara li ca raširila, a zubi tresli. Muškarci uzeše klobuke. - Hajdemo, Sale, mogao bi nam tko ispred groblja od vesti konje. A ti, Uršo, pazi kako smo rekli. Za koji dan poslat ću ti čovjeka koji će od tebe preuzeti kapljice. - Kako ću poznati čovjeka koji će do ći? - Pokucat će tri puta na prozor i re ći: "Pozdrav od “Bijele sove”." - Dobro, vaša milosti. - Pazi da kapljice budu dobre. - Ne bojte se. Kontesa će ih popiti kao slatki med i bit će vrlo poslušna, hehe! - Da ti vrag sjedi na jeziku, još bi uvijek njime l ako kle- petala. - Protiv toga nema kapljica, vaša milosti! - Ali ne bi škodilo da taj lijek prona ñeš. U mrtva čnicu ude druga baba. - Stoje, Jano? - Sve sami mrtvaci i križevi - nigdje živa stvora. - Lopov, pobjegao je, valjda se uplašio. - Budite oprezne. Ako se izdate, nastradat ćete samo vas dvije. Muškarci odu, a babe ostadoše u mrtva čnici. - Čuješ li ih? Obijesna gospoda! Misle: ako svijet saz na za naše kapljice, ne će pitati kome smo ih napravile. Gospodske tikve! Ako mene pograbe za vrat, ni oni ne će pobje ći. - A zašto da nas ulove? - To misli gospodin Sale jer se boji da će nas Lovro izdati. Ako je samo do Lovre, onda je stvar vrlo laka. Tko će pitati ako mu zavrnemo vratom kao vrapcu? - To bi bilo najbolje. Mene je sve više strah da će nam taj dje čak donijeti nesre ću. - Ne će! Krepat će čim mi do ñe u ruke. Bilo bi najbolje da ga tu pri čekamo. Neka onda čuvar mrtvaca čuva sam sebe. - A po čne li ga tko tražiti? - Tko? Možda grof? On je ve ć zaboravio daje Lovro njegov. Ne plaši se. Dje čak će nestati, a oni na kontesinu dvoru ne ma re baš mnogo za njega kad su ga pustili da i dalje čuva mrt vace. - Istina je. Neka kopile crkne. Tada se barem nemam o koga bojati. - A sad mi daj bocu da mrtvacu namažem lice. Vidiš, ve ć dobiva crne pjege. - Svijet je glup pa ne će primijetiti. -Vraga ne će! Sad ve ć i glupi naslu ćuju da nešto nije u redu kad mrtvac ima crne pjege. Daj bocu i do ñi bliže! Baba Jana pri ñe Urši i da joj bocu iz koje ova izlije teku ćinu na svoj rubac i opere mrtvacu lice. Pritom je neprestano žmirkala s vojim manjim okom istražuju ći koliko je njezina teku ćina djelovala na mrtvaca.

- Pusti neka se osuši, a onda ćemo vidjeti. Obje babe ostave mrtvaca i povuku se u kut. Urša iz vuče iz MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM njedara bocu s rakijom i valjano gutne, a onda ponu di babi Jani. - Lovro još uvijek ne dolazi - re če Urša. - Nešto mu se dogodilo. On nikad nije bježao od mrt vaca. - Možda nas je vidio kad smo ušle pa se sakrio? - Gdje? Ovdje nema gdje da se sakrije, a nije ni na groblju. - Možda se sakrio za koji grob. Potražit ćemo ga. Evo ti ko nopac. Ako ga na ñemo, svezat češ mu oko vrata konopac. Ja ću ga držati, a ti pritegni dok ne isplazi jezik. - Onda će do ći sutra. Bilo bi najbolje da odemo s groblja i sakrijemo se negdje vani. Pa kad do ñe, a mi za njim u mrtva čnicu. -Dobro, idemo! Babe se sakriše pred grobljem za stog sijena što su ga ondje ostavili kosci. U mrtva čnici je mrtvac ležao nepomi čno. Svije će su gorjele blijedim svjetlom. Najednom se crno sukno odmakne, a ispod njega provi ri blijedo dje čakovo lice. Oprezno pogleda na vrata. Bila su otvorena i kroz n jih je mogao razabrati čitav prostor do ulaza na groblje. Nekoliko je trenutaka prisluškivao i zurio u prazni nu. Kad je vidio da nema baba, izvu če se ispod mrtvaca i stade se šuljati puze ći da ga babe ne bi zamijetile. Puzio je izme ñu grobova poput zmije i neprestano se ogledavao na ulaz u groblje. Kad je dospio do ograde, smukne uvi s, popne se poput ma čka na ogradu i spusti dolje. Na livadi se da u bijeg. Ond a se spusti na cestu i okrene put dvorca. Sad nije pjevao, ve ć tr čao kao pomaman. Znao je da ga babe nisu vidjele. Ipak je tr čao. Sav usopljen stigao je u dvorac. Svi su prozori bil i tamni. Ali nije htio buditi vratara, nego je ostao na terasi. Pokušao je zaspati, ali nije mogao. Ono stoje čuo sakriven pod odrom nepoznatog seljaka nije mu dalo sna na o či. Sve mu je u glavi šumjelo, krv mu se zalijetala u sljepoo čice, a srce je burno kucalo. Neprestano mu je pred o čima lebdjela lijepa kontesa kojoj je baba Urša imala spremiti kapljice. - Ho će lije otrovati? Ili će joj oduzeti pamet? Osjeti takav strah za svoju gospodaricu da mu niz l ice poteknu suze. Zadubljen u misli, zurio je na istok čekaju ći zoru. Mjesec je polako gubio sjaj i spuštao se na zapad. Na istoku je granula jutarnjica i sijevnula poput zlata. Lovro je takvu još nije vidio i smiješak mu zatitra na licu. Skoro će dan i sad će je spasiti. Činilo mu se da on sada nosi u sebi veliku tajnu koj om će iz ruku zlo činaca spasiti svoju lijepu gospodaricu. Napokon ku ća oživi. Služin čad je ustala, i Lovro ude u dvorac. Odmah potraži Nerinu sobaricu i važnim izražajem li ca zatraži neka probudi kontesu. Sobarica mu je gotovo prilijepila zaušnicu. Dje čak je morao čekati. Kad je Nera izašla iz sobe u hodnik, stupi pred nju i re če joj. - Vaša milosti, moram vam re ći nešto važno. Čuvao sam ove no ći nekog mrtvaca pa sam opet čuo nešto o vama. Nera iznena ñeno pogleda dje čaka i povede ga u sobu. S nepovjerenjem sasluša dje čakovo pri čanje. Ono stoje čula sasvim je prenerazi. Dje čak je gledao znatiželjno o čekuju ći da će ga kontesa pohvaliti. Ali mu ona nije ništa rekla, tek ga je pogladila po crnoj kosi, ustala i napisala pismo. Sluzi je naredila da po ñe u dvorac grofa Meska.

Ondje će na ći kapetana Sinišu koji je prošle no ći otišao s grofom da bude njegov gost. Kad je sluga otišao, Nera pozove malog Lovru preda se. - Više ne idi u selo da čuvaš mrtvace. - Ja to rado činim, vaša milosti, jer na tom zaslužim no vaca. - Što će ti novac? I MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEF1CARUM - Spremam ga. Kad budem velik, i ći ću u svijet da vidim ka ko se drugdje živi. - Dobit ćeš novaca od mene, a sad idi i ne izlazi iz dvorca. - Molim vas vaša milosti - re če Lovro - što to zna či da sam ja kopile i zašto su babe rekle da grof ne će pitati za mene? Ka kav grof? - To ne znam ni ja - zamišljeno će Nera. - Zar ja nisam unuk babe Jane? - Ni to ne znam, ali sve ćemo saznati. Samo te opominjem da nipošto ne izlaziš iz dvorca, a da me ne pitaš. - Ne ću vaša milosti - re če dje čak i iza ñe iz sobe sretan i po nosan stoje kontesi mogao biti od pomo ći. Kad je Nerin sluga prispio u dvor grofa Meska, sjed ili su u sjenici grof, njegova žena Stanka i Siniša. Siniša otvori pismo u kojem ga Nera poziva da se od mah vrati jer daje saznala izvanredne stvari. - Oprostit ćete mi grofe - re če Siniša - ali moram se za hvaliti na vašem gostoprimstvu. - Razumijem vas i ne ću vas zadržavati. Ali predve čer vas ponovno o čekujem. - Hvala vam, rado ću se vratiti ako dopusti gospoda gro fica. Siniša odmah krene put Orši ćeva dvorca. Stanka i Meško ostadoše sami. - Siniša je doista silno ljubi - re če ona. -1 ona njega. - A zar se nikad ne će uzeti? - Kako bi mogla biti žena ubojici svoje majke? A on a se ve ć i udala. - Udala? Uzela je drugog, a ljubi Sinišu? - Što će drugo? - Kad se vjen čala? - Tek prije nekoliko dana. - Uvijek sam se nadala da će se njih dvoje ipak jednom uzeti. - Možda je ovako bolje. Da su se uzeli, možda se vi še ne bi voljeli. Stanka ušuti, a ljepušno joj se lice pokrije sjetom . Ispod oka pogledavala je u njega, ali je Meško neprestano gledao u dolinu. Ond a ustane i re če ženi: - Siniša će sigurno do ći podve če. Odredi da za njega spre me sobu. - Ve ć je sve ure ñeno - re če Stanka. Grof se spusti niz brežuljak, a Stanka pode u svoju sobu. U bijeloj kolijevci spavao je mali dje čak. Krupne ru čice odbacio je od sebe, sav se podao snu i ne

slute ći da se njegova majka srušila do njega na koljena, da pla če i uzdiše: "Sve je izgubljeno. On doista ljubi nju. On misli samo n a Neru!" Siniša se popodne vratio i Meško je s njim proveo v ečer. Poslije ve čere podu svi zajedno na šetnju. Samo je Kukmica ostao kod stola. Bio je nešto mrk i zlovoljan. To čio je vino, ali mu nikako nije išlo u tek. Kad su se Meško, Siniša i Stanka vratili, odu u svo ju sobu. - Jurica! - zovne Kukmica Meska kad se od njega opr aštao. - Što želiš? - Ostani trenutak. Imam nešto da ti re čem. - Što ti nije pravo? - Pe če me savjest... - Tebe? Tome se nisam nadao. - Nešto nisam dobro u činio. Znaš kad sam ti ono rekao da sam vidio Genovežanina kako se šulja oko dvorca... - Nisi valjda lagao? - Kad si ti otišao od ku će, ja sam se napio, ali sam ga ipak vidio. - Tvrdio si da si ga vidio više puta... - Da, vidio sam ga više puta... - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Jedanput si vidio da je ušao u perivoj... - Dakako da jesam. Ali...no, da... ako se on ovuda i šulja, tvoja žena može biti čista... - Sto ti govoriš o mojoj ženi! Nje se Genovežanin n e ti če! - Ah, pusti! Kog bi vraga on tu ina če radio! Vidim da si po sve izmijenjen od onog doba kad sam ti to u svojoj gluposti rekao. Uvijek si žalostan, a i grofica je blijeda i žalosna. - Tebi se o čito, od vina pomutio vid! Ne brini za to. Samo ti mirno dalje jedi i ne umišljaj sebi da te pe če savjest. - Samo sam mislio da nije pravo što sam uradio. Ti si danas još više mrk, jer su Genovežani ostali kod župnika, pa... - Ne buncaj gluposti. Bit će zla rekneš li pred mojom že nom o tome samo rije č. S tim rije čima Meško ostavi baruna Kukmicu. Kad je sve u dvoru zaspalo, izašao je grof Meško i šuljao se po perivoju s pištoljem u ruci. Oprezno je hodao po travi i sakri o se u grmlje kao lovac kad čeka zvijer... Drugi dan svi su se zajedno sastali na doru čku. IZDAJNI ČKE KAPLJICE Na licu grofa Meska opažali su se tragovi besane no ći. Ali bio je vedriji i veseliji nego obi čno. Stanka je, naprotiv, teško prikrivala tugu koja je provirivala iz njenog glasa. Kukmica nije više osje ćao grižnju savjesti jer je vrlo mnogo i slasno jeo. Samo je Siniša katkad upit no pogledavao mlade supruge. Čitav taj dan, a i naredni proveli su Siniša i Meško zajedno i sve se nešto dogovarali. Poslijepodne otišli su u selo i vratili se tek podve če. Kad su svi legli na po činak, po ñoše Siniša i Meško u grofovu sobu. Siniša je odjenu o staro tamno gra ñansko odijelo, prebacio preko sebe crnu halju s kap ucom kojom je prekrio glavu i lice. Pritom mu je pomogao Meško. Pljuštala je kiša kad je Siniša ostavio grofa Meska , uzjahao konja i potjerao ga u Stubicu. Za pola sata prispije u selo. Kmetovi su ve ć spavali. Siniša obi ñe njihove ku će jašu ći korakom. U blizini jedne ku će zaustavi konja, sveže ga o stablo i približi se k olibi. Mali, papirom oblijepljeni prozor či ći bili su u tami. Siniša tri puta udari po okviru prozora. Iz sobe se čuo hrapavi glas jedne, a tada druge žene i odmah zatim pitanje: - Tko si?

- Otvori prozor! - promuklo će Siniša. Prozor či ć se otvori, a nakazna baba zažmiri u stranca. - Pozdrav od "Bijele sove" - promrmlja on. - Šalje me Dvoj- kovi ć. - Udi, sinko - odvrati baba. Vrata se otvore. Na stoluje gorjela mjenica. Samo j e napola rasvjetljivala trošni stol i klimavu klupu, svete slike po stijena ma i na zemlji slamnja ču na kojoj je ležala baba Jana. - Došao sam po kapljice - tiho re če Siniša. - Evo ih! - re če baba i stade u krpe umatati malu bocu pro matraju ći ispod oka čovjeka ogrnuta do zemlje u crnu man tiju i s kapucom na glavi. - Evo da te poznam i s ovom crnom krinkom! - re če baba. - Pogodi. - I ho ću! Nisi ni manji ni viši od Mati čeka. Zar ne da si ti to, lopove! - Jesam. Tako mi Boga, dobro poga ñaš. A kad ćete opet na Gri č? - upita on poluglasno. - Kad nam Sale poru či. Dok zrak nije čist, ne možemo ona mo. A kako vi? Kako moja ku ća? - Sve je dobro i u redu. - Ne vjerujem da mi niste uništili podrum, vi, crne nesnage. A kako posao? - Slabo. Sve su krivi Dvojkovi ć i Sale. Prestrašili se istrage i pobjegli, a mi ostali sada stradamo. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Dakako da stradamo, ali bit će bolje. Dvojkovi ć i Sale opet su se ugnijezdili. - Samo, budu li se umjeli držati kako treba. A što rade Lu- ciferi? Sada imaju malo mladih pe čenki? - Baš im i ne nedostaju! Znaš da oni uvijek umiju n aći lje potice. - Što bi umjeli? Bez mene ne mogu ništa. Zašto nika d nisu mogli do ći do kontese Nere? Zašto nisu stvar prepustili meni . Baš ništa ne mogu bez mene. - Zato je vrijeme da se ti što prije vratiš na Gri č. - Ne idem dok mi Sale ne prisegne da ću biti sigurna. A bi li ti štogod založio? Skini mantiju i kapucu pa jed i. - Ne mogu. Gospodar mi je naredio da se odmah vrati m. Čeka me na križanju. - Vraga! Toliko mu se žuri! Evo ti, dakle, kapljice i reci mu da su jake. Stavi li u vino šest kapi, spavat će tri sata, stavi li dvanaest, spavat će šest sati. Ali neka ih ne stavi u bijelo vino, pocrvenjet će, nego u crveno. Razumiješ li? - Dobro, isporu čit ću mu. - A sada bi li ti meni iskazao jednu dobrotu? Evo t i klju ča od moje ku će na Gri ču. Udi u nju, ali vrlo oprezno, i pogledaj je li tko provalio u moj stan. Uvijek sanjam da su tati odnijeli sve moje stvari. - A kako ću ti javiti? - Zar ne znaš da će crni na mladu nedjelju ovamo? - izne nadi se starica. - Nisam bio s njima jer me gospodar neprestano šalj e okolo pa mi još nisu rekli. A što će ovdje? - Pitaj njih. - Dobro! A sad idem. Laku no ć, babo Uršo. - Laku no ć, neka ti coprnice ne pometu puta!

Siniša iza ñe, sjedne na konja i odjuri. Gri čke su ulice puste i tamne. Nad njima vise tmasti ob laci. Kraj Mesni čke kule šulja se crna sjena. Uspinje se do prozora opremljenog krupnim rešetkama i pokuca tri puta. To se ponovilo nekoliko puta. Najednom se odazove Dvojkovi ć: -Tko je? - Vaš ponizni sluga. Dolazim od babe Urše. Obe ćali ste da ćete nekoga poslati k njoj, ali baba ide na više dan a u Bistri cu pa ne može čekati i zato vam po meni šalje ovaj omot i is poru čuje pozdrav od "Bijele sove". - Znam - promrmlja Dvojkovi ć i uzme kroz rešetke pruženi omot. - Još vam Urša poru čuje da crni ne do ñu na mladu nedjelju u Stubicu jer ona nije kod ku će. Javit će vam kad se vrati iz Bistrice. - Dobro - odvrati Dvojkovi ć sneno i povu če se u sobu. Siniša se spusti s prozora i požuri dolje na Gri č, u samostan kapucina. Kod vratara gaje čekao otac Smole. - Je li vam pošlo za rukom? - Jest - odvrati Siniša. - Bio je sanjiv, nije mnog o ispi tivao. - Što li samo kane u činiti s tim kapljicama? Kako zamišljaju da će do ći k Neri? - Moramo biti oprezni. Neru namjeravaju uspavati, a više je nego razumljivo da tada kane po činiti nekakav zlo čin. Ove će kapljice izdati lopove. - Samo ako se Dvojkovi ć i Urša prije ne sastanu i ne usta nove daje kapljice odnio netko tre ći. - Nadam se da ne će. Koliko bih god rado vidio na mladu nedjelju te "crne", ipak sam Dvojkovi ću rekao da ne do ñu. Bojim se da bi moja varka prije izašla na vidjelo. Ali moramo biti strpljivi i oprezni. Žurim k Neri da budem u s vako doba - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM na straži. S toliko ću slasti zadaviti onu hulju koju ulovim kraj nje s kapljicama. VAN SVVIETEN Nera je sjedila kraj svoje bake i gledala njezino b lijedo lice i mutne o či što su besvjesno kružile po sobi. Uz nju stajaše Van Sw ieten koji je prijepodne prispio iz Be ča i, održavši obe ćanje, posjetio svog prijatelja grofa Adama Orši ća. Ve ć gotovo pola sata pozornim okom promatra staricu. N era mu je ispripovijedala ono što je čula od Lovre, kako je baka izgubila svijest od neki h kapljica što ih je baba Urša dala Dvojkovi ću. Slušaju ći to, stari se u čenjak zamislio a onda stao ispitivati Neru i grofa Orši ća: - Možete li bar donekle naslutiti zbog čega bi Dvojkovi ć o- trovao groficu? - Ne mogu se dosjetiti - odvrati grof Orši ć - koji bi mogao biti uzrok da po čini takav zlo čin. Zašto bi htio da starici otme baš pamet! - Recite to čno od kojeg je dana starica izgubila svijest i kako se to dogodilo. Je li se tog dana u ku ći zbilo što neobi čno? - Jest, bio je požar. Upalila se zgrada u našem vrt u. - Pri čajte kako se to zbilo. - Bilo je to jedne ve čeri kad je baka ležala udarena od kapi, ali posve pri svijesti. Razgovarala sam s njom. Kas no uve če pozvoni na ku ćna vrata Dvojkovi ć. Došao da se propita za gro-

fi čino zdravlje. Sje ćam se da je u pokrajnjoj sobi pisao neko pismo, kad najednom stadoše u ku ći vikati: Vatra! Vatra! Po hitala sam k baki, ali je ona spavala. Kad sam opet izašla, na vratima bakine spava će sobe sretnem Dvojkovi ća. - Njega? Kamo je krenuo? - upita Van Svvieten. - Koliko se sada prisje ćam, čini mi se da je zaista htio u bakinu sobu. Tada, u onoj zabuni, nisam to primijet ila. - A što ste vi u činili? - Potr čala sam dolje da vidim gdje gori. Kad sam se uvjeri la da se zapalila samo jedna zgrada u vrtu, dotr čim natrag i na ñem Dvojkovi ća u salonu pokraj bakine sobe. Skupljao je po podu sagove i rekao mi kako je htio napraviti nosil jku da ba ku iznesemo iz ku će ako je požar ozbiljan. - Je li Dvojkovi ć za vaše odsutnosti mogao u ći u bakinu sobu? - Dakako da jest. Uop će ne znam gdje je bio kad sam po tr čala da vidim gdje je vatra. - A tko je potpalio požar u vrtnoj zgradi? - upita Van Swieten. - Neki skitnica. Ne znam kakvog je povoda za to ima o. Bi la bi tu jedina mogu ćnost osvete, ali taj čovjek nije imao ni kakva uzroka da se osve ćuje. - Zašto ga niste predali sudu? - Sam Dvojkovi ć dao ga je odvesti, ali nikad nije došlo do suda, pa ni do preslušavanja. - Tako? Dvojkovi ć ga je dao zatvoriti - re če lije čnik. - Čovjek ipak nije mogao potpaliti vatru bez uzroka. A li pusti mo to i nastavimo tamo gdje smo ostavili Dvojkovi ća s kon- tesom. Kako ste se razišli s Dvojkovi ćem kad ste ga sreli u predsoblju svoje bake? - On se brzo oprostio i rekao da mora oti ći. -1 ništa više? A sada mi recite kad je grofica po čela gubiti svijest. - Dala sam joj lijek prije nego što sam pošla spava ti. Tada je i ona zaspala. Kad se ponovno probudila, po čela je govoriti nesuvisle rije či. - Ako je, dakle, Dvojkovi ć grofici doista dao kapljice o ko jima vam je pri čao taj dje čak, tada je na kakvu stoli ću blizu grofice morala biti i neka čaša s pi ćem u koju je ulio kapljice i podmetnuo ih grofici da ih popije. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Ne - odvrati Nera. - Na stoli ću nije bilo ništa, a i baka je bila tako slaba da ne bi mogla sama posegnuti za pi ćem. Na stoli ću je bio samo lijek koji sam davala baki. - Lijek? Mogao je i lijek otrovati. Kako je bilo st arici poslije kad ste joj davali taj lijek? - Opažala sam da njezine o či postaju svaki dan sve mut nije. - Dvojkovi ć je, dakle, mogao kapljice staviti samo u lijek. Posve je mogu će da se od otrova što ih ove babe prave od bilja može za kratko vrijeme izgubiti svijest. Ali kad ot rov prestane djelovati, svijest bi se morala vratiti. Zato misli m da to njezi no ludilo potje če od kakvog dubljeg potresa. Uto se smra čilo, i grof Orši ć pode upaliti svjetlo. Kad je svjetlo planulo, starica se makne i kao da se prestrašila, tiho vikn e.

- Stoje to? - upita iznena ñeno Van Swieten. - Uvijek je takva kad opazi plamen - re če Nera. - Uvijek pred njom moramo skrivati kad nešto gori. Uzbu ñuje je čak i svjetlo od smotaka. - Zanimljivo. Ne biste li mi, konteso, dali malo ku djelje u posudi. - Kudjelje? - za čudi se Nera. Ali donese lije čniku kudjelju. On je stavi u kovnu posudu i zapali pred staricom. Uzdigne se mali plamen, a grofica se prestrašeno okrene. - Sve mi se čini daje grofica poludjela one no ći kad je u ne svijesti razabrala pogibelj koja joj prijeti. Znate li grofice - re če Van Swieten - da bi se takvo ludilo moglo izlije čiti? Samo, naravno, trebalo bi mnogo toga staviti na kocku... - Oh, vaša milosti, kad bi se to moglo! - re če Nera suznih očiju. - Živim u vje čnoj nadi da će joj se ipak vratiti svijest. Često govori iste one rije či kojima je od mene tražila lijek kad je još bila pri svijesti. Filip najavi da je iz Zagreba stigao kapetan Siniša . Svi ga srda čno pozdrave. Van Svvieten zagrli Sinišu rekavši mu: - Održao sam obe ćanje i na putu u Primorje zaustavio se kod svog prijatelja grofa Orši ća. Vrlo se veselim što ste došli. Siniša ispri ča Van Svvietenu i Neri zašto je došao i ispripo-vje di što se dogodilo s kapljicama koje je varkom dobio od babe Urše. Van Svvieten gaje pomno slušao. Tipkao je prstima p o stolu. To je radio uvijek kad je ne čim bio nacistu. Na kraju udari još ja če prstima po stolu i re če: - Kad sam prije godinu dana preslušavao vašeg držav nog odvjetnika, mirisao sam u njemu zlo činca. Bilo bi upravo ve liko djelo da ga uhvatimo na činu. Produžit ću svoj boravak ovdje. Svi ostave grofi činu sobu, a k njoj ude žena koja se cijeli dan brin ula o njoj. Prije ve čere Nera je opazila da Van Swieten, Siniša i grof O rši ć dugo o ne čem raspravljaju i povjerljivo se dogovaraju. Bila je u vjerena da se radi o Dvojkovi ću. Kad su se poslije ve čere razišli, legne mirno spavati. U no ći je najednom probudi veliko svjetlo. Soba je bila rasvijetljena kao da gori tisu ću svije ća. Nera pogleda na prozor, sko či s kreveta i razabere veliki plamen. U prvi je čas mislila da sanja. No kad je otvorila prozor, vid i da tik uz dvorac gori čitava loma ča, a dug plamen diže se gotovo do krova. Kraj vatre je stajao Siniša. Nije pravo znala što d a misli. Brzo baci na sebe noćnu haljinu i otvori vrata svoje sobe. Ali se na vra tima zaustavi. Povik preneraženja izvine joj se iz grudi. U naslonja ču pokraj prozora sjedila je stara grofica, a uz nju je stajao Van Swieten. Prom atrao je staricu mirnim pogledom lije čnika. S druge strane stajaše grof Orši ć koji je bojažljivo gledao groficu. Pred prozorom je sukljao vru ći plamen i ispunjao svjetlom cijelu sobu. Stari čine širom otvorene o či zurile su u plamen... Strah i užas odražavao joj se na licu. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M Sva je trnula i drhtala. Iz njezinih grudi prodre k rik. Pokuša ustati, ali se strese kao da ju je ošinuo grom. Tada najednom prob lijedi kao da se sledila svaka kap njezine krvi. Nijema, sruši se u naslonja č. Nera je htjela prisko čiti, ali ju je ostavila snaga. - Prihvatite groficu da je stavimo na postelju - re če Van Svvieten grofu Orši ću. Brzo je polegnu na krevet. Ležala je nepomi čno, uko čeno kao mrtva. Van Svvieten re če: - Pala je u duboku nesvijest. Tek se tada Nera oporavila i bacila kraj svoje bake pitaju ći s užasom?

- Što se dogodilo? Ne vidite li da grofica...?! - Konteso, budite mirni. Ovaj požar ne će nikome naškoditi, a možda će koristiti. - Što to govorite? Zaboga, ja ništa ne shva ćam. - Bolje da ne shva ćate. Pri čekajte da vidimo što će biti. U sobu u ñe Siniša. Nera pode prema njemu da bar od njega saz na što se dogodilo. Njegov se pogled zaustavio na njoj. U no ćnoj haljini, s raspuštenom kosom, bila je tako lijepa da mu je gotovo zastao dah. Na njezi no pitanje nije mogao odgovoriti. - Sjednite tu - re če Van Swieten Siniši. - Čekat ćemo da vi dimo što smo polu čili. Nera je, me ñutim, otišla u svoju sobu, odjenula se i prikop čala kosu, a onda se vratila u spava ću sobu i sjela uz krevet. Van Svvieten je neprestano trljao stari čine ruke i sljepo-o čice. Grof Orši ć i Siniša promatrali su kako pred prozorom dogorijeva sijeno. U sobi je vladao mir i nijemo iš čekivanje. Trenuci su polagano prolazili. Prošao je jedan sat a da se starica nije maknula. - Zar će umrijeti? - prošap će Nera pla čnim glasom. Van Svvieten tek mahne rukom da šuti i da bude mirn a. - Što će biti? - dahne grof Orši ć i pritom sklopi ruke i po gleda Sinišu. - Strepim od užasa. Što ću ako smo prouzro čili njezinu smrt? - Budite mirni - opomene ih Van Svvieten. - Ono je za sta ricu bio mrtvi život. Trebalo je staviti na kocku t aj žalosni ži vot radi mogu ćnosti pravog života. Gledajte, kako joj drš ću trepavice i obrve. Srce joj je po čelo pravilno udarati. Čekajte spokojno. Starica najednom otvori o či. Lice Van Svvietena zasja zadovoljstvom. Pomakne se natrag i dade Siniši i grofu Orši ću znak neka se sakriju iza grofi čine glave, a Neru posjedne na stolac pokraj kreveta. Starica je časak gledala preda se kao da se probudila iz teškog sna i po čela očima istraživati oko sebe. Najprije je pogled zausta vila na ormaru nasuprot krevetu, onda je o čima polagano dalje prelazila svaki pojedini komad p oku ćstva kao da želi razabrati gdje se nalazi. Tada opet zak lopi o či i duboko uzdahne poput čovjeka koji je snivao strašan san pa kad se probudi o, odlanulo mu što taj san nije java. Za nekoliko trenutaka ponovno je otv orila o či i pogledala desno kao da je znala tko je tamo. Tada prošap će: - Nero, dušo, daj mi lijek! Hladni trzaj pro ñe djevoj činim tijelom, a pitaju ći pogled upre u Van Svvietena. On pri ñe bliže i da Neri bo čicu. - Dugo sam spavala? - upita opet starica mirnim gla som. Djevojci su zadrhtale ruke. Pogleda u umorne stari čine o či s kojih kao da je nestalo one mrene što joj je dosa d mutila pogled. - Nisi draga bakice - odvrati Nera, a glas joj je d rhtao kao da će proplakati. - Ti si bdjela cijelu no ć? Zašto ne legneš! Idi, dijete, lezi! - Ne, bakice, ja sam spavala čitavo vrijeme i tek sam se sada probudila. - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M - Meni je zlo, zar ne? Ali ipak osje ćam da mogu lakše mi cati rukama. Zar je grof Adam otišao? Nerin pogled susretne se s pogledom grofa Adama. Ni z njegovo lice klizile su krupne suze. - Ne, bakice, on je ovdje. Van Swieten da grofu znak neka se približi postelji . Grof o-briše suze i pri ñe starici. Svjetlo mu je palo na lice i ona ga je sta la promatrati.

- Od čega ste vi, Adame, tako bijeli? Ju čer još niste bili ta ko sijedi! - To vam se tako samo čini. Svjetlo je palo na moju kosu. - A zašto ste promijenili poku ćstvo? Ju čer je soba bila zelena... - Tako je naredio lije čnik - oglasi se Van Swieten. - Tko to govori? - upita starica. - Lije čnik - odvrati Nera. Grofica zaklopi o či kao da ju je snašao umor i san. Grof Adam zagrli Van Svvietena. - Vjerujte mi - re če Van Swieten - strepio sam za nju. Ovo je zna čilo staviti na kocku jedan život. Ali zar je imalo smisla onako živjeti? Sve sam u činio samo kao čovjek. Glavno je da je sve dobro prošlo. Mnogo sam puta vidio vlastitim o čima da je takav potres duše često poludjelom vratio pamet. I vidjet ćete: ona ne će znati ništa što se dosad s njom dogodilo. Kako ste čuli, ona misli da još uvijek leži u svom dvorcu na Gri ču i da je još ju čer s vama razgovarala. U tom je mnijenju treba i ostaviti tako dugo dok ne bude dovoljno jaka da joj se može kazati sve što se zbilo. Nera im se polako približila. Drš ćući od uzbu ñenja, prihvatila je ruku starog lije čnika i naglo je poljubila. A Van Svvieten utisnuo j e na njezino čelo poljubac. Samo je Siniša snuždena i blijeda lica stajao uza z id. Van Svvietenu je to palo u o či pa mu se približi i upita ga: - Što vam je? - Zar ćete grofici kazati baš sve što se zbilo? I ono što se zbilo sa mnom? - upita tiho. - Sazna li grofica sve - re če van Swieten Siniši - vi ne ćete smjeti više ni časa boraviti uz Neru. - Jest - uzdahne Siniša. - Ali ipak sam sretan što joj se vra tila svijest jer to usre ćuje - Neru. Grofica se opet probudila, i oni ušute. Starica otv ori o či i kao da se ne čega sjetila zabrinuto upita: - Nero, jesi li našla svoj pojas? - Kakav pojas, bakice? - Onaj crveni što mi ga je donio Dvojkovi ć. - Nisam, bakice. Na stari činu licu pojave se zabrinutost i srdžba. - Onda gaje odnio. A mora ga vratiti. Dobio je za n j mnogo novaca. Nera i Van Swieten pogledaju se. Grof Adam iznena ñeno upita groficu? -Vi mislite onaj Nerin crveni pojas, obložen dragim kamenjem. Imam ga kod sebe. - Onda je sve dobro. Starica ušuti, a grof Adam povede Van Svvietena u d rugu sobu i uzbu ñeno mu ispripovjedi: - Taj pojas prodao mije Dvojkovi ć za mnogo tisu ća forinti. Rekao je da su ga našli kod Kamenitih vrata i da će zbog toga na Neru pasti sumnja daje "bijela vještica" što se tuda verala. Mislim da vam je Nera u istrazi ispri čala da je ona doista noću polazila na Kamenita vrata da sluša jecaje izmu čenih "vještica". Tako je polazila i na Manduševac da vid i tko su te žene što se nazivaju vješticama i tom je zgodom kod Kame nitih vrata izgubila taj pojas. Shva ćate li tu vezu? Sad, evo, grofica veli daje taj pojas kupila od Dvojkovi ća za veliku svo tu. Bit će da mu je za nj dala čitav imetak, samo da odvrati MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

sumnju od svoje drage unuke. A stoje u činio Dvojkovi č? Kad je grofica ležala bolesna i bez svijesti, došao je on k meni i pripov ijedao mi daje neki čovjek našao taj pojas i daje Nera sada propala ako ga ja ne otkupim. Što sam mogao učiniti u takvo doba kad cijeli svijet vjeruje u "vje štice" i svaka je žena u pogibelji da će nastradati! Dao sam mu 20 tisu ća forinti. - Eto, sad znate zašto je Dvojkovi ć htio starici oduzeti svijest. Da pojas još jednom može prodati vama! Tko bi to mo gao o njemu misliti? Onako pošteno, prijatno lice! - Upravo mu ljudi zato i vjeruju pa može lako po činjati nedjela. Zato sam odlu čio da ne odem odavle dok god ga ne raskrinkam. Sutra ću u Zagrebu posjetiti i groficu Terku Erdodv. - Ne ćete joj ništa spo čitnuti zbog onoga što smo vam pri povijedali? - Ni izdaleka. Ali kraljica mora saznati tko se kri je pod li jepim i milim liš ćem grofice Terke. Jutro je sve do čekalo budne. Samo je grofica tvrdo spavala. Skupili su se u blagovaonici i čekali da se i ona probudi. Najednom do njih dopre š tropot kočije. - Netko se dovezao - re če grof Orši ć i pogleda kroz prozor. Brzo se okrene Van Swietenu i klikne: - Dvojkovi ć i Geno-vežanin! - To je zanimljivo - odvrati Van Swieten i doda: - Primite ih i ne recite im da sam ovdje. To bi Dvojkovi ća moglo uplašiti, jer nema ugodnih uspomena na mene. Orši ć posluša lije čnika, iza ñe na hodnik i pošalje dolje Filipa neka goste uvede u veliki salon. Doskora udu Dvojkovi ć i Genovežanin markiz Lamellini i vrlo srda čno pozdrave grofa Orši ća. - Osobito se veselim - re če im grof- što vas opet mogu po zdraviti kao svoje goste. - Danas se moramo zahvaliti na gostoprimstvu - re če La mellini. - Došao sam tek zato da vašu milost pozove m na sve čanost koju prire ñujemo u našem novom dvorcu u Sa moboru. Jednom sam u vašoj ku ći doživio razo čaranje, ali kontesa je ve ć odabrala drugog pa neka bude sve zaborav ljeno. Molim stoga da bi moj poziv primila i mlada grofica Hofberg. - Moram je upitati - re če grof Orši ć. - Ne znam ho će li se ona odlu čiti da po ñemo u društvo. Njezin je muž otputovao. - Bilo bi, štoviše, potrebno da ude u društvo posli je one zadovoljštine koju joj je podijelila kraljica - umi ješa se Dvoj kovi ć. - Neka sama odlu či - odvrati grof. - Molim gospodu da ča- sak pri čekaju. Orši ć je pošao u blagovaonicu gdje su bili Van Swieten, Nera i Siniša. Kad im je Orši ć rekao zašto su došli, Van Svvieten ga uputi: - Kažite da će kontesa - ili, oprostite, grofica - svakako doći. Tada se lije čnik okrene k Neri: - Vi ćete po ći onamo. S tim pozivom nisu došli uzalud. Ja ću s vama - nasmije se Van Svvieten. -1 Siniša, je l i? Kapetan pogleda Neru toplim, odanim pogledom i odvr ati: - Ako kontesa dopusti. -Molim vas zato... NENADANO OTKRIĆE U maloj zidanoj ku ći samoborskog gra ñanina Miši ća skupili se mještani i uzbu ñeno vije ćali. Lica su im od ogor čenja zaža-rena, a usta sipaju kletve i psovke. - Ni Auerspergovi, ni Erdodvjevi, ni drugi gospodar i grada MARIJA JURI Ć ZAGORKA

MALLEUS MALEFICARUM Samobora nisu s nama pošteno radili - vikao je suho njavi Samoborac. - Sami smo krivi. Zašto smo mirno gledali kad su na s sa moborska vlastela proglasila svojom imovinom?! -Vraga smo mirno gledali! Nismo se o tom brinuli, a kad je sve bilo gotovo, bilo je prekasno. - Ništa nije prekasno! - Dosta smo u Be ču moljakali da nam vrate pravice. - Sto treba moljakati? Pokupi oružje i ponesi živu glavu, pa udri na dvor. Mnogo će glava ostati gore, ali pravdu ćemo ponijeti. - Ne bi bilo ni teško tu ći se s Genovežanima. Cijeli dan i noć prolijevaju vino i šampanjac. - Nitko nije hara čio kao ovi prokleti izrodi. Meni su danas s paše otjerali blago. - A meni su provalili u podrum i odnijeli vino. - Znaš kako su susjedu Budiju oteli sijeno? Kad je upravitelj grada Šuljok došao van s gradskim slugama, oduzeše ljudima sijeno. Naši su se branili i navalili na gradske sl uge kosama, ali su ovi po čeli pucati. Na to dolete naše žene, a oni, ni da bi nabrojio pet, oteše dvije najljepše djevojke i o dvedoše ih u grad. Zgražanje provali iz grudi gra ñana kad govornik nastavi: - Što se onda dogodilo? Išli smo gore da zatražimo djevojke, a upravitelj nam re če: "Djevojke su u tamnici jer su vještice." Bura ogor čenja izvine se iz njihovih usta, a Miši ć stade vikati: - Pokazat ćemo Genovežanima! - Što ćeš pokazati? Djevojke nisu htjeli dati. Sluge kažu da je jedna od o čaja sko čila u badanj pun mošta i ugušila se. - Bjesomu čna čeljad! Trebalo bi ih pobiti - vikne starina ko ji upravo otvori vrata. - Što se dogodilo, Sušek? - upitahu sakupljeni došl jaka. i - Genovežani su poludjeli. Sijeku šljive jer da će saditi smokve. Od jutra su posjekli pol vo ćnjaka pa vele da će u- mjesto krušaka i jabuka saditi naran če i limune. - Neka samo sijeku na svom imanju - smijao se Miši ć. U taj čas projure ispred ku će bogate ko čije i stadoše se penjati u dvorac. - Eno, voze se gosti da jedu naše pe čenke i piju naše vino. Da smo ljudi, napali bismo ih usred zabave i potukl i. - Samo budite mirni, ljudi - umirivao ih Miši ć. Genoveška gospoda sama će sebe izjesti. Dok su oni bijesni i ogor čeni gledali kroz prozor či će, ko čije su jedna za drugom jurile gore u dvorac i zaustavljale se pred velikim željeznim vratima na kojima je stajao mali talijanski vratar. Klanjao se gostim a do zemlje, pozdravljaju ći ih talijanskim jezikom. Čitavo jato sluga stajalo je na ulazu u prvo dvorišt e ispod kamenitih stupova i vodilo goste po hodnicima u sobe opredijeljene za njih. Tu su se gosti odjenuli za sve čanost. Doskora sve dvorane zasjaše u moru svije ća. Zelenilo, cvije će i bogata svila, zlato i kristal sjalo se po dvora nama. Crveno, zeleno i plavo svjetlo prelijevalo se po kristalnim lusterima i pružalo čarobnu sliku. Genovežani su razvili sav južnja čki sjaj. Gospode u svijetloj svili dolepršale su u to more s vjetla, a gospoda su bila u sjajnim velikaškim odorama.

U prvom katu sjeverne kule sjedio je Siniša. Dodije lili su mu ovu sobu. Kroz otvoren prozor pružio mu se vidik na rudarsku dragu . Bujni brežuljci poput velikih zelenih valova nizali se jedan iza drugoga. Mjese čina im je posrebrila obrube vrhunaca pa se činilo kao da su pokriveni srebrom. Duboka sjeta leb djela je na Sinišinu licu dok mu je pogled kružio po zele nim brdinama. Otkako se grofici Ratkav povratila svijest, osje ćao se poti- .*. ¦ MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM šten. Činilo mu se da je tim časom zauvijek izgubio nadu da će moći bar vidjeti Neru i s njom drugovati. Ovog trenutka obuzela ga dvostruka sjeta. Stajao je pokraj prozora one iste sobe u kojoj je neko ć proveo jedno ve če s Ne-rom kad ju je ono spasio iz pandža grofice Auersperg. Tada bijaše zima. Snijeg je pokrivao lijepe bujne b režuljke koji su tada izgledali kao ledene sante, a danas se zelene. Iz t ih misli trgne ga Filip koji mu javi daje došla Nera s grofom Orši ćem. Van Swieten je svoj dolazak odgodio tek poslije ve čere kao da je tobože naišao slu čajno. Nije htio zastrašiti Dvojkovi ća ako je ovaj naumio da štogod poduzme protiv Nere. Siniša je odmah pošao u dvoranu gdje s e sakupio svijet i znatiželjno gledao u lijepu unuku grofice Ratkav. V ećina je nije vidjela čitavu godinu dana. A zanimala ih je još i zato što se rom anti čno i nikome razumljivo vjen čala s nekim nepoznatim vitezom. Uz to je svatko zna o da je ljubi ubojica njezine majke, od svih obožavani kapetan Siniša, pa je tako sav interes bio usredoto čen na nju. Sve su je o či radoznalo gledale kad je ušla u dvoranu u modroj svili opšivenoj biserjem i brili-jantima. Sj ajnim crnim o čima zaokružila je dvoranom kao da nekoga traži. I doista, njezin se pogled zaustavi na Siniši koji je ušao s protivne strane. Cijelu ve čer boravio je Orši ć uz Neru, a uz Orši ća Siniša. Tako su se dogovorili: da budu neprestano na oprezu. Očekivali su da će Dvojkovi ć ve čeras svakako pokušati s onim kapljicama po činiti kakav zlo čin. Tako ih je barem uvjeravao Van Svvieten. Štoviš e, on je smatrao da su Neru pozvali samo zbog toga da bilo kako provedu svoju zamisao. Sve troje nestrpljivo je o čekivalo što će se dogoditi. Vazda su o čima pratili Dvojkovi ća i Salea. Kad su sjeli k ve čeri, na njihovo za čudenje, ni Dvojkovi ć ni Sale nisu došli u njihovu blizinu. Naprotiv, sjedoše uz groficu Terku Erdodv koja je bila okružena mnogobrojnim mla dim kavalirima. Večera je prošla bez ikakvih doga ñaja. Poslije ve čere iz dvorane rasvijetljene ruži častim svjetlom glazba je pozvala društvo na ples. Ne mogavši odoljeti, gosti pohitaš e u ruži časti oblak svjetla da se ljuljaju po taktovima svirke kojom je tiho od zvanjala cijela dvorana. Nera je sjedila uz grofa Orši ća i Sinišu kao da ne kani plesati. Ali joj pri ñe grof Vojkffv i zamoli je za ples. Budno Sini-šino o ko pratilo ju je pomno, ni trenutka je nije pustio s vida. Najednom opazi da j e grof Vojkffv prestao plesati, ponudio Neri ruku i nešto joj govorio. Ona je kriomice pogledala prema onoj strani gdje je sjedio Siniša, tri puta zamahnu la lepezom kao da se rashla ñuje i tada, smiješe ći se, kimnula glavom grofu Vojkffvju i pošla s njim iz dvorane. Siniša ustane i po ñe za njom. Na vratima sretne Van Svvietena. - Evo me - re če on Siniši. - Nitko nije pravo ni vidio da sam tu. Ima li što novo? - Ništa. Jedino je čas prije grof Vojkffv poveo Neru na ples. - A gdje je Dvojkovi ć? - Još se uvijek nije približio. Eno, gledajte ga ta mo blizu one velike palme. Kao da nekoga traži. Sad je, evo, pri šao Orši ću.

- Mislim da će biti najbolje ako se još ne pokažem gospo dinu gradskom odvjetniku. Takvi ljudi imaju dobar n os. A gdje su grof Vojkffv i Nera? - Otišli su iz dvorane kroz ova vrata. - Ne smatrate li da bi grof Vojkffv mogao biti u ve zi s Dvoj- kovi ćem? - Kad bi se radilo o meni, vrlo vjerojatno, ali ipa k ću ga po tražiti. Siniša se uputi kroz srednja vrata na koja su izašl i Vojkffv i Nera i u ñe u mali kabinet za odmor plesa ča. Tu je našao MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM nekoliko plesa ča koji su se rashla ñivali pi ćem. Siniša pode izme ñu njih i prije ñe u sporednu sobu. Tu su stolovi bili prostrti. Hla dno jelo i vo će stajalo je u srebrnim i zlatnim posudama, a okolo je sjedil o nekoliko parova i krijepili se. U kutu primijeti Siniša baruna Kukmicu kako vrl o spokojno sjedi kod stola i pustoši pi će i jelo. - Poznajemo se s mog posljednjeg posjeta grofu Mesk u, ba rune - pozdravi Siniša Kukmicu. - Da, da, gospodine kapetane. Ali moram priznati da to ni je jelo za mene. Morao bih pojesti nekoliko tisu ća takvih slu zavih puževa a da osjetim da nešto ima u želucu. Ja volim šun ke, komad sira, pa luka. - A zašto nisu došli grof Meško i grofica? - Zato što grofica nikako nije htjela do ći. Šteta za njih! Ve lika šteta! - Kako to mislite? - E, tako, tako! Nije sve onako kako je imalo da bu de. A da znate kakva je to bila ljubav?! Ti prokleti Genovež ani, oni će u nas po činiti još mnogo zla. - Ne razumijem što rekoste. - Možda nije pristojno da vam to ispripovjedim, ali , najzad, nema u tom ništa zla. Mladi Genovežanin odviše obil azi oko dvora grofa Meska, ali, dakako, grofica sigurno nij e ništa kri va. Uostalom, na žene nitko ne može prise ći. - Čujte, barune, vi ste malo odve ć pili pa previše govorite. Molim vas da to ne pri čate pred drugima. - Ne bojte se! Sutra bi me pekla savjest, ve ć mi je, uos talom, sasvim ispe čena. Bio sam tako lud pa sam grofu Mesku pripovijedao o Genovežaninu, ali me tješi da još uv ijek nisam rekao sve. Ne samo što je Genovežanin obilazio oko dvorca, već sam ga dvije no ći vidio kako ulazi u ku ću... - Lažete, barune! Trebalo bi vas zatvoriti dva mjes eca i po- jiti samo vodom pa biste sve to oporekli. - Molim, ja ve ć opozivam! Samo vas molim ne govorite mi 0 vodi. - Bilo bi najbolje da se udaljite jer biste mogli p red kim još štogod izbrbljati. Recite mi radije jeste li vidjel i da je ovuda prošao grof Vojkffy s jednom mladom damom. - A, ona lijepa, mlada, impozantna dama što ima tak o ne obi čne crne o či i kosu kao daje posipana pepelom? To je ona stoje bila optužena daje vještica. Jest, jest, malo prije su pro šli ovuda. Siniša pode smjerom koji mu je pokazao Kukmica i ud e u mali kabinet iz kojega se ulazilo u pokrajnji salon. Zelenkasto svjetlo čarobno je rasvjetljavalo tamno poku ćstvo i prostrte stoli će, pune hladnih jela. U salonu Siniša primijeti Ner u i Vojkffyja. Nera je upravo sjela za stol. Bila je licem okrenuta prema njemu.

Grof Vojkffv je stajao nasuprot Neri, okrenut le ñima prema vratima. Iza Nere je visio zastor koji se neprestano micao pa ga je Sini ša, stoje ći u malom kabinetu, odmah opazio. Činilo mu se daje iza zastora otvoren prozor 1 da vjetar zamahuje zastorom. On brzo ugasi svjeti ljku u ka binetu da ga ne bi opazili iz salona. Tada sjedne n a stolicu kao da se, tobo ñe, odmara, ali se okrene, tako da je jasno ra zabirao svaku kretnju Nere i grofa Vojkffvja. "Što opet ho će s njom?" pomisli on u sebi. "Nakon onog doga ñaja pred njezinim dvorcem još uvijek ima obraza da s njom razgovara!" Siniša se još bolje sakrije medu zastore koji su di jelili mali kabinet od salona. Do njega dopre glas grofa Vojkffyja. Stoje ći pred Nerom, sagnuo je glavu kao pokorni grešnik i stao govoriti: - Trebalo bi da tu pred vama padnem na koljena i za molim vas za oproštenje. To je jedini povod što sam vas z amolio za ovaj trenutak. - Još uvijek imate obraza da tražite oproštaj? - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Ne u činih pri svijesti ono što sam u činio. - Hvata vas, dakle, katkad ludilo? - Ne rugajte mi se, grofice! Sjetite se onih dana d ok ste još bili na Gri ču. Sjetite se koliko sam vas ljubio. A to bijaše pr vi put u životu što sam ljubio žensko bi će. Dotad sam poznavao bezbroj žena, ali nijedna nije mogla da mi se poput vas usi- je če u dušu. Tada se dogodilo ono - ne ću da vas podsje ćam na teške časove, ali ja bih i život žrtvovao za vaše oslobo ñenje da vas nije za sebe oteo Siniša. - Ne dopuštam, grofe, da govorite o njemu. - Ljubite ga? - upita Vojkffv, a glas mu je zvu čio ljubo morno. - Pa, ako ga ljubim? - Ubojicu i zavodnika svoje majke? - Koliko se to ti če vaše osobe? - Zato što vas ljubim, grofice, i ne znam kako bih zadobio vaše oprostenje što sam u času ludila onako postupio prema vama. Nera ustane i htjede oti ći, ali je Vojkffv zaustavi: - Znam da sam vam mnogo skrivio, ali vas molim bare m me pred svijetom ne osramotite. Svuda okolo ima lju di koji su vidjeli da ste pošli sa mnom. Što će re ći ako vide da ste me o- stavili? Sjednite malo, bar naoko, i uzmite nešto j ela. Mogao bi tko nai ći i opaziti da ste me otjerali. - Kad vam je stalo do svijeta, dajte mi komadi ć paštete. - Ne bi ste li malo burgunca? - ponudi Vojkffv i pr i ñe or maru gdje su stajale boce. Nera ga sumnji čavo pogleda i re če: - Nipošto burgunca. Radije čašu šampanjca. Vojkffv je bio le ñima okrenut prema Neri, tako da nije mogla vidjeti što radi. On uzme s ormara bocu i nato či u čašu pjenušava vina, a drugom je rukom spretno segnuo u džep, izvadio srebrnu bo čicu i ulio u šampanjac nekoliko kapi. U tom trenutku uhvati ga netko objema rukama, tako daje bo čica pala na pod. - Što to radite? - vikne Siniša drže ći za vrat Vojkffvja. Nera je razabirala što se dogodilo i samo je čekala što će grof odgovoriti. On je bio blijed i prestrašen. No u trenutku kad mu se činilo da je sve propalo, ipak se sabere. Dok ga je Siniša držao svojim čvrstim rukama traže ći od njega razjašnjenje, on se pri čini kao da se ljuti na njega i stane hiniti da je uvrije ñen. -Poludjeli ste! - Od čega je šampanjac u čaši crven?

- Vi niste pri sebi. Ulio sam sebi u šampanjac lije k zato što imam groznicu. - Sebi? Lažete! Ove ste kapljice dobili od Dvojkovi ća koji ih je naru čio od babe Urše. Vojkfv nije mogao na ći odgovor. Nera je bila iznena ñena. Dakle, ne Dvojkovi ć - nego Vojkffv! Siniša pusti Vojkffvja i posegne za srebrnom bo čicom. Dotle se Vojkffv pribrao: - Čini mi se da biste se opet rado nametnuli kao brani telj kontesi. Silom biste htjeli ste ći njezinu naklonost. - Ne će me smesti vaša ironija. Recite što ste htjeli u činiti i zašto ste ulili u čašu ove kapljice? Zašto ste to htjeli u činiti? Nećete iza ći iz ove sobe dok to ne priznate. - Dragi kapetane, upravo ste smiješni u ulozi konte sina bra nitelja. Zavodnik njezine majke ne može biti zaštit nikom nje zine k ćeri. Kao da je udario grom. Oko Siniše sve se potreslo. Činilo mu se daje svaka Vojkffvjeva rije č postala čeki ć i da ga udara po sljepoo čicama. Kao da se u njemu ledila krv, a srce prestalo tu ći. Neizmjeran bijes poput orkana svega ga zahvati, ruke mu se digoše, o či isko čiše i cijelim svojim jakim tijelom baci se na Vojkffvja. Jednom rukom pograbi ga za prsa, a dr ugom za vrat. Prijete ćim pogledom vikne: MARIJA JURI Ć ZAGORKA M A L L E U S M A L E F I C A R U M - To se usu ñujete re ći, vi, vi?... Vojkffv nije mogao odgovoriti, rije č mu je zastala u grlu. Preneraženo je gledao u Sinišu osje ćaju ći da bi ga ovoga časa mogao ubiti. Nije se usudio ni pokušati da pobjegne. Osje ćao je da će ga smrviti snažne kapetanove ruke. - Govorite: tko je zavodnik grofice Keglevi ć? - vikne Siniša i ponovno stisne Vojkffvja za vrat. - Ne znam. - Govorite jer ćete zauvijek zanijemiti! Vojkffv se pokušao odriješiti Sinišinih ruku koje s u ga držale poput kliješta, ali ga on stisne još čvrš će zahtijevaju ći odgovor. Nera se povukla k prozoru, tako da oba muškarca to nisu primijetila. Nadala se da će sada čuti ono što možda pred njom ne bi htjeli da kažu. Siniša je posve zaboravio na njezinu prisutnost. U sebi nije osje ćao ništa drugo nego lu ñački bijes i želju da Vojkffvja prisili na priznanje. - Pustite me! Vi ste pobjesnili - povi če Vojkffv nastoje ći se osloboditi. - Ne ćete živi iz mojih šaka dok mi ne odgovorite. Čija je lju bavnica bila grofica Keglevi ć? Moja ili vaša?... Vojkffv protrne i spusti glavu. - Možete li opore ći da ste vi bili zavodnik zbog kojeg sam jednog dana postao ubojica? Vi zavodnik, a ja žrtva ! Siniša pusti ruke s Vojkffvjeva vrata, gurne ga od sebe k prozoru i vikne: - Došao je čas obra čuna. Govorite sada, gospodine grofe! Evo, gledajte ove ruke - zbog vas su se omastile kr vlju. -Nije istina! - Istina je! Sre ćom svog života platio sam vaše zlodjelo, a sada mi vi - vi dobacujete u lice da sam zavodnik m ajke one koju ljubim? Bacate mi u lice objedu da joj se name ćem za branitelja iako dobro znate zastoje branim od vas! Ili možda niste nikad naslutili zašto sam je branio od vas one ve čeri kad sam vas našao da kle čite pred njom i prisižete joj ljubav? Niste li opazili da sam slijedio svaki vaš korak, pratio svaki vaš pogled kojim ste mladoj dje vojci hinili da prikrivate svoju strast? A nisam to činio samo zato što sam je ljubio nego i zato što sa m znao tko ste!

- Znali ste? -Jest, znao sam dobro grofa Vojkffvja, poznavao sam dobro njegovu prošlost, poznavao sam dobro njegovu ženu koju je bezdušno na pustio! Poznavao sam dobro i sina kome je dao život, a nije se za nj pobrinuo ni onoliko koliko se pas brine za svoje mlade. Znao sam da grof Vojkffv nema ve ćeg cilja u životu nego da se zabavlja sa ženama i da nema ljepotice za kojom ne bi posegnuo, pa makar uz cijenu zlo činstva. - Krivo me objedujete! - Nema toga na svijetu čime bi se vas moglo krivo obijediti. - S kontesom Nerom nisam imao nikakve zle namjere. - Jeste! Sjetite se onog dana kad sam vas prvi put gurnuo od tog božanskog djeteta kojem ste govorili o ljuba vi, vi ko ji nikad niste osjetili nikakve ljubavi nego samo z a sebe i svoje strasti. No ći i no ći stajao sam pred njezinim dvorcem, sakrivao se pod onu staru lipu i pazio na vas. Vi s te neprestano obilazili oko dvorca, a ja sam stražario jer sam sl utio da ste vi onaj koji je kontesu dao oteti iz kapucinske crkve. -Nisam, nisam... - Jeste! Samo vi u svojoj obijesti možete zamisliti takvu ot micu. Oteti djevojku i onda je zatvoriti u lijes - to je mogla bi ti zamisao samo grofa Vojkffvja. -Nije istina! - Prisegao bih na to. - Vaša vas je strast prometnu la u zvijer. Odvela vas je tako daleko da ste posegnuli i za ženom svog najboljeg prijatelja, daje zavedete, a onda na kon toliko .”*-"" *-¦?<¦¦** MARIJA JURIC ZAGORKA M A L L E U S M A L E F I C A R U M godina niste ni zadrhtali pri pomisli da posegnete za k ćerkom te žene! A poslije svega toga vi svoj grijeh predbacujete meni, i to u trenu kad vas opet hvatam na zlo činu! Recite zašto ste Neri htjeli dati one kapljice ? U kakvoj namjeri? Sto ste htjeli u činiti s njom? Recite ako vam je život drag! Vojkffv je stajao pred Sinišom kao osu ñenik pred svojim sucem, blijed i uko čena pogleda, poput lupeža kojeg su ulovili na djelu pa mu nema izlaza. Na vratima se pojavio Van Swieten. Ostao je tu i po vukao se u stranu gledaju ći oba muškarca. - Ništa nisam htio u činiti! - odvrati Vojkffv. - Laž vam ne će koristiti. Unaprijed sam znao da s tim ka- pljicama netko želi po činiti zlo čin, ali nisam ni slutio da ćete to biti vi. - Nema nikakva zlo čina! - Čujte! Ovdje je Van Swieten koji zna sve. On se zare kao da će onoga koji po čini to nedjelo predati u ruke zakona. Zna te li, dakle, što vas čeka? Recite mi što ste htjeli u činiti, a ja ću zatajiti da ste to bili vi. - Nisam htio u činiti ništa. Žena me na to nagovorila. - Žena? Koja? - Grofica Terka. - Što je htjela? Zašto vas je nagovorila? - Znala je da sam vazda ludovao za lijepom kontesom i re kla mije: "Evo, grofe, pruža vam se prigoda da ispu nite svoje čežnje..." Dala mije ove kapljice da ih ulijem konte si u pi će. - A što onda? Što biste onda? Grof Vojkffv pode prema zastoru koji je Siniša vidi o da se mi če i podigna ga: - Evo, gledajte! Tu su vrata koja vode u kulu kamo sam imao ponijeti Neru kad zaspi.

- Htjedoste je zavesti? - Grofica mije savjetovala, a ja nisam odbio. Siniša sklopi drš ćuće ruke i glasom punim uzbu ñenja vikne: - Zlo činac ste od poroda. Približi im se Van Swieten, uhvati Sinišu za ruke i upita ga: - Što sve to zna či, kapetane? - Da smo našli zlo činca. Evo, stoji pred vama. -Stoje on vama? - Otac, vaša milosti! Van Swieten je stajao časak iznena ñen zbog tog otkri ća. Pogledavao je tren Sinišu, tren Vojkffvja, gladio bradu i zamislio se. A tada mirno i hladno upita Vojkffvja: - U koju vam je svrhu grofica Erdodv to savjetovala ? - Bila je uvjerena da bi Siniša tada prestao ljubit i Neru. Ušute: Pokraj prozora ispod teških modrih zastora N era se borila s nesvjesticom. Nitko to nije zamijetio, nit ko sada nije mislio na nju, svaki je bio zabavljen svojim teškim mislima. - Što ću s njim? - upita Van Swieten mirno kao da se nije ništa dogodilo. - Obe ćao sam mu da ću, prizna li, zatajiti njegovo zlodjelo. - On je, dakle, vaš otac? - re če Van Swieten. Nekoliko je trenutaka razmišljao. Tada se okrene Vo jkffvju i hladno mu re če: - Gospodine grofe, ni Siniša ni ja nemamo s vama št o raz govarati. Vojkffv je pošao k vratima spuštene glave i izašao iz salona. - To je, dakle, vaš otac koji je šutio znaju ći da čamite u ta mnici? - upita Van Swieten. Siniša slegne ramenima i odvrati: - Stoje mogao u činiti? Ipak, ja sam je ubio!! - Ali ja sam uvjeren da nad njezinim mrtvim tijelom niste zapalili ku ću zbog čega su vam dvostruko sudili. - Ne, doista nisam. - Nije li to u činio Vojkffy? - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Nije. Znam tko je podmetnuo vatru. - A ipak ste pred sudom uzeli na sebe krivnju? -1 uzeo bih je još deset puta. - Zašto? -Vatru je podmetnula jedna duša koju sam nadasve lj ubio. - A tko je to bio? - Moja majka. Kad je vidjela daje nesretna grofica izdahnula u mojim rukama i kad me je prisilila da pobjegnem, zapalila je dvorac u kojemu je grofica izgorjela. Sirota majka! U činila je to zato da izbriše trag mojem nesretnom djelu. I do ista. Osim sluge Tome, koji me je kasnije odao grofici Auerspe rg, nitko nije znao što se dogodilo s groficom Keglevi ć. Sad znate zašto sam na sebe uzeo djelo svoje majke koja je bila pri pravna u či niti sve da spasi sina. To mije priznala onog dana u Be ču kad sam došao k vama i predao se pravdi. - A gdje je sada vaša majka? - Ubila je tuga dok sam čamio u tamnici. - A što ćemo s dvorskom gospodom, k ćerkom bivšeg bana? Siniša slegne ramenima kao da mu je svejedno. - Razgovarat ću s njom.

Vidjevši da je Siniša još uvijek potresen i ne će da govori, Van Swieten ga ostavi nasamu. SAMRTNI PLES Siniša se baci u naslonja č i sakrije lice u dlanove. Najednom se zastor razdijeli. Iza ñe Nera blijeda i zaplakanih o čiju. Čuvši korake Siniša, podigne glavu. Njegove o či sretnu se s njezinima. Sko či sa stolice, pohita k njoj i prošap će potresenim glasom: - Sve si čula? - Jesam. - Sad je sve svršeno! Prezri me, Nero, ja sam doist a njegov sin! - Ne mogu te prezreti, Siniša! Ljudi nas rastaviše, ali nam srca ne mogu oduzeti. - Imaš li još onaj lijek što si mi ga dao da se rij ešim muka u tornju? - Otrov? -Da! Siniša segne u džep, izvadi iz njega svilenu kesu, otvori je i pokaže Neri malu koštanu posudicu. - Evo ga. - To je izlaz za nas oboje! Shva ćaš li me, Siniša? - Da zajedno umremo? - klikne on. - Zajedno! - Sad više nisam nesretan, Nero! Osje ćam da ćemo opet bi ti svoji - bar u smrti! On posegne za njezinom rukom, privine je na svoja u sta i utisne cjelov. - A sad, do ñi Siniša. Daj mi ruku. Idemo u svijet i veselje. Zamislimo da smo sretni vjerenici i da ćemo zajedno snivati san smrti kad ne možemo živjeti san sre će i života. Uzbuñen, Siniša ponudi Neri ruku, a ona je prihvati. Iz salona po ñu ravno u plesnu dvoranu. Sve se o či zaustave na njima. Sve je gledalo nekim zlovoljni m iznena ñenjem stoje Nera uhvatila pod ruku čovjeka koji je ubio njezinu majku. Ona je to opazila, prkosno digla glavu, smiješila s e ironi čno. - Čuj - šapne Siniši. - Sje ćaš li se kad ono na Gri ču nisam htjela plesati s tobom? Sad te ja pozivam na ples. Plešimo! Bit će nam prvi i posljednji put. Do ñi na naš samrtni ples! Ne čase ći časa, on ovije svoju ruku oko njezina struka i privine je la ko uza se. Cijelo mu je bi će zadrhtalo, o či mu se MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM upile u njezine. Dok je glazba veselo svirala, oni se u plesu okrenuše dvoranom kao da su pomahnitali, kao da plešu na svadbi. "Kako nas gledaju!" pomisli Nera u sebi. "Ne znaju da ple-šemo svoj samrtni ples!" Zaboravila je na sve oko sebe i osje ćala samo njegovu blizinu. Podala se svom osje ćaju slatke voljkosti protkane bolima i pregaranjima . Njihovi pogledi stopiše se ujedan, njihove su misli govorile samo j edno: - Ljubim te!... Dok su oni zaboravili čitav svijet, društvo se zgražalo oko njih. Parovi s u prestali plesati, a gospode od uzbu ñenja gotovo padale u nesvijest. Manje i ve će skupine povla čile su se u kutove dvorane i s negodovanjem gledali u lijepi par. A ovaj kao daje zaboravio da ih gleda i osu ñuje stotinu zavidnih, zlobnih o čiju. - Sramota! - govorile su gospode. - Pleše s ubojico m svoje majke. Prava k ći svoje majke. Nema stida ni osje ćaja. Još će ga uzeti za muža!

- Ili će mu postati ljubavnica! - Pretpostavlja ga nama, čestitim ljudima! - bjesnila su go spoda gledaju ći zavidnim pogledom Sinišu koji te ve čeri bija še odabran da pleše s Nerom. - A kako ga je mrzila? - Nije htjela plesati s njim ni tada kad se zagrozi o pištoljem. Sje ćate li se one sablazni u dvorcu grofice Čikulini? - Beskarakterna djevojka! - Ni on nema ponosa. Nekad gaje prezirala, a sada j e, eto, sav sretan što ga je malo pogledala. Ovako je govorilo društvo dok su se njih dvoje priv inuli jedno uz drugo i plesali, a njihova se ljubav opraštala sa životom. Dugo su plesali, duže nego što su htjeli. Prestali su tek kad je prestala glazba. Omamljeni provalom beznadne, strasne ljubavi, oboje sjednu uz grofa Orši ća. Srca su im udarala, grudi im se nadimale, a pogledi grlili... Grof Orši ć sam nije znao zašto je Nera plesala sa Sinišom. Ni je odobravao njezin čin - to je ona razabrala na njegovu licu - ali nije rekao ništa. Jedini je Van Swieten svojim pronicavim o čima istraživao Neru i Sinišu. Kao da je nešto slutio. Upravo je razgovarao s groficom Te rkom koja nije mogla zatajiti bijes i zlo čina čku ljubomoru što je potresala njezinu dušu. I dok j e zmijskim očima lovila svaku Nerinu i Sinišinu kretnju, Van Swi eten je govorio ozbiljnim glasom: - Ozbiljno vam savjetujem, grofice, prestanite prog oniti kontesu. - Vi to ne shva ćate - odvrati ona. - Žena sam koju progoni ljubomora. - Vas progoni strast i pazite: ta će strast postati vaš krvnik. Dobro razmislite što vam rekoh i uklonite se tom st rašilu koje vas tjera na zlo. Blijedo grofi čino lice sasvim se smrklo. - Sutra putujem u Italiju - re če van Swieten - i dok se vra tim, treba da razmislite. Dajem vam rokod mjesec da na da odu stanete od daljnjih progona kontese. Ako to ne u činite, kazat ću kraljici. - Kraljici? Ima li ljubomornije žene od nje? Ona bi u lju bomori po činila najgroznije stvari. Ta vi znate - kraljica će me shvatiti, ona jedina. Preuzvišenosti, nikad se ne ću odre ći da se osve ćujem kontesi i da joj zagor čavam život. Ne prijetite mi se kraljicom, tu sam ja ča od vas. Nakloni se i pode traže ći nekoga o čima. Dok je prolazila pokraj Nere i Siniše, opet je po čela svirati glazba. Jedan kavalir pri ñe Neri i zamoli je za ples. - Hvala! - odgovori Nera. - Ne plešem više ni s kim . Pritom ustane, uhvati Sinišu pod ruku i pode s njim u bla govaonicu. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM U Terkinu oku bjesnjele su munje... U četvorouglastoj velikoj sjevernoj kuli sakrili se gr ofica Terka, notar Sale i državni odvjetnik Dvojkovi ć od ostalih gostiju. Preko dvorišta dopirali su iz plesne dvorane zvu či glazbe pomiješani s bukom i smijehom. Terka je otvorila prozor stoje gledao na Samobor. S brda je dopirao hladni povjetarac i osvježavao joj uzbu ñeno čelo. U svoj ljepoti naslonila se na prozor i prepustila svježem zraku da joj rashla ñuje uzburkanu krv. Sale i Dvojkovi ć sjedili su joj do nogu i promatrali je. -1 tako nam je propao i taj pokušaj - re če Terka ogor čeno. - Vojkffv je bio nespretan. Kako je mogao onako nao čigled

svih ulijevati kapljice u čašu! - Nitko nije bio u salonu osim njih dvoje - re če grofica Ter ka. Stajala sam iza zastora i slušala. Sve je bilo dobro, kad se najednom pojavio Siniša. Možda je slu čajno ušao u salon ili ih je slijedio, ali Vojkffv ni u kom slu čaju nije pazio pa je Si niša, ulaze ći, vidio kad je u čašu ulio kapljice. - I ja sam mu to predbacio - upadne u rije č Sale. - No on tvrdi da je bio oprezan, ali je Siniša, navodno, zn ao o čemu se radi. Dapa če, rekao mu je da mu je kapljice dao Dvojkovi ć i da ih je naru čio od babe Urše. Udobno sjede ći u naslonja ču i puše ći smotku, gradski odvjetnik stao se smijati: - Kako bi on to znao? Time je samo ludoga Vojkffvja pre vario i naveo na priznanje. Bila je to Sinišina stu pica. Najviše žalim samo to što ste vi, grofice, zbog toga tako z lovoljni. - Još uvijek nisam izgubila nade. Još mi preostaje taj mladi Hofberg. Samo njega je malo teže na ći nego što je bilo grofa Vojkffvja. Nespretan čovjek. Pokvariti tako lijepu priliku. - Najgore je to - primijeti Dvojkovi ć - što se sada umiješao i Van Svvieten. To je jedini pogibeljni čovjek koji nam može smetati. Ne znam što je uop će došao ovamo. - Putuje u Italiju, pa je svratio k Orši ću - primijeti Terka. - Što? U Italiju! To je izvrsno - re če Dvojkovi ć i udari se po koljenu. - Na što mislite? - sa zanimanjem upita grofica. - Kad Van Svvieten ode, mo ći ćemo svoju osnovu brzo o- stvariti. - Kakvu osnovu? - zanimala se grofica. - Ta valjda vidite da se narod buni što je kraljica pomilovala grofovsku vješticu. Terka se nasmije: - Vi, dragi Dvojkovi ću, o čito mislite da govorite s Kraja či ćem. Recite mi radije istinu. Zbog toga što su obust avljeni procesi protiv vještica osušio se vaš džep - i Saleov tako ñer. -Ali, grofice! Vi govorite odviše glasno. - Ova je kula šutljiva, a zidine debele. Ne će progovoriti! Terka se okrene od prozora, po ñe dva koraka prema njemu i lagano ga udari. - Vi ste uvijek u pozi i mislite da svi mi imamo za vezane oči. Ali da niste takvi, ja bih vam se narugala. Čovjek koji do ñe na svijet nešto je poput gosta, a doma ćin je život. Priroda ga prima kao dobra doma ćica, i svaki onaj koji ne umije da gostoprimstvo života i doma ćice iskoristi na sve mogu će na čine nije zaslužio drugo nego da cijeli svoj život o stane za vratima! - U tom se slažemo. - A što ste vi zamislili, Dvojkovi ću? - upita Terka. - Brojim za koliko ćemo dana mo ći doprijeti do kraljice da možemo progoniti barem druge vještice. - Zar ste što poduzeli? - Jesmo, vaša milosti. Glavni naš saveznik bit će barun Skerlec. - Ne vjerujem! To je mrtvo puhalo. Nema smisla ni z a žene, ni za pi će, ni za životno veselje. Njemu je samo do karijere . - MARIJA JURIC ZAGORKA - To prije će poslužiti našoj svrsi - re če Sale. - Jeste li, grofice, u dobrom prijateljstvu s minis trom Kaunitzom? - upita Dvojkovi ć. - Jesam, a kad bih htjela mogla bih biti još u bolj em. - Dakle, recite mu da u Hrvatskoj sve više osu ñuju pomi lovanje vještica. - Vi ste, Dvojkovi ću, stvoreni za diplomata. Ve ć naslu

ćujem... - Samo, molim vas ne izri čite svoje slutnje. Uvijek sam tog principa da se može posti ći samo ono što nikad nije izre čeno glasno. A sad idem da se malo nasla ñujem s ljepoticama! Sale i Dvojkovi ć ustadoše. - Molim vas, vani na stubama stoji moj sluga Tomo. Budite ljubazni i pošaljite ga ovamo. Kad je ostala sama, po ñe k prozoru što se otvara prema dvorištu. Odatle je vidjela plesnu dvoranu čiji su prozori bili rasvijetljeni pa je razabirala svaki pojedini par. Kod posljednjeg prozora stajahu Nera i Siniša rukom o ruku. Nešto su razgovarali i gledali u dvorište gdje su se vrtj ele sluge i neprestano izlazili i ulazili u unutrašnje zgrade. Terkino su lice iznakazili bijes i mržnja, a o či zvjerska pohlepa za Sinišom. Crne misli križale joj se dušom, a lijepe, razvratn e grudi nadimale se i spuštale dišu ći strašnom osvetom. Na vratima netko zakuca. Visoka, jaka ljudeskara u crvenoj livreji, prosijede kose i izbo čenih čeljusti ponizno stade pred Terkom. - Vaša milost zapovijeda? - Ti si, Tomo, vidio onog mladog viteza s kojim se vjen čala kontesa Nera Keglevi ć? - Jesam, vaša milosti. Vidio sam ga u kapelici kad su se vjen čali. - Bi li ga mogao prepoznati? -1 po danu i po no ći. I MALLEUS MALEF1CARUM - Slušaj! Kažu daje u stubi čkoj okolici i da se no ću zna šu ljati oko dvorca grofa Orši ća. Trebalo bi da ga ondje zatekneš. - Dobro, vaša milosti. -Ako je doista ovdje, onda ga jedne ve čeri moraš napokon zate ći. - A što ću tada, vaša milosti?! - To ću ti kazati sutra. Sad idi. Tomo iza ñe. Terka poravna kosu i odijelo, iza ñe iz kule o-tvorenom galerijom u dug hodnik i po ñe u unutrašnju zgradu gdje se orilo veselje, sviral a glazba, a bezbrižni se ljudi podavali životnoj radosti. REVOLUCIJA NA GRI ČU Na Markovom trgu talasala se svjetina poput vala ko jim se igra bijesni vjetar. Narod se nagiblje amo-tamo, vi če i prijeti. Iz užarenih lica i plamte ćih o čiju sipa mržnju i bijes. Jutarnji povjetarac pronosi kr oz trg i ulice razdražene ženske i muške glasove. Muškarci ostavili posao, a žene ognjišta, prodava či na trgu košare. Svi stoje u skupinama, govore, pri čaju, vi ču, razmahuju se rukama i prijete. Pred gradskom vije ćnicom, usred velike skupine ljudi, Mi-kica Smernjak maše rukama i uzbu ñeno govori. Kao da je omršavio, pa mu je blijeda su rka još šira nego prije. Rukavi su mu kra ći i vise u krpama. Kapa mu na zatiljku glave, prošku-ljena je i trošna. Džepovi su mu i sada puni spisa pa mu strše poput oteklina. Razmahao se dugim rukama i razbrbljao, ra z-vla čeći svoja velika tanka usta. Ljudi mu povla ñuju i sve nešto prijete. Najednom se ljudi uskomeša še, žene vrisnuše i masa svijeta razdvoji se. Medu njima se pojavi konjanik. Kao da je pao s neba. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Kapetan Siniša! Šapat pro ñe od usta do usta. Na vitkom šarcu uspravio se Siniša. Čizme mu prasne, konj znojan i usopljen. Očito je prešao dug put. Konj pro ñe korakom medu svjetinom koja ga je mrko

pogledavala. Okrene ravno na Kamenita vrata. Pred d ućanom Barice Cindek Siniša side s konja, priveže ga za stup i u ñe u du ćan. Barica Cindek upravo je u košare slagala kruh. Kraj nje se igrao dje čak i za čuñeno promatrao čovjeka u časni čkoj odori. - Vaša milosti, jeste li to zaista vi? - klikne Bar ica. - Kako vidite, jesam. - Niste se baš ništa promijenili, samo što vam je l ice ozbilj nije i bijede. - Kako ste vi, Barice? Čini se da vam je dobro. Tako bar iz gledate - re če Siniša zaokruživši pogledom Bari činu ugojenu svježu pojavu. - Hvala, vaša milosti, dobro mije. Barica otvori mala vrata što su spajala njezin du ćan s du ćanom gumbara Adama i zovne: - Do ñi ovamo, Adame, da vidiš tko je došao. Kroz vrata u ñe ple ćat i visok, malo udebljan gra ñanin. Radosno iznena ñen, klikne: - Ne bih se ni u snu nadao da ću vas vidjeti, vaša milosti. - Došao sam po poslu pa sam odlu čio da vas prije pozdra vim. A ne moram ni pitati kako vam je. Adamovo se lice nasmiješi, kako se mogu smiješiti s amo ljudi čija je duša ispunjena mirnom i skromnom sre ćom. - Hvala našoj kraljici, sve je dobro! - odvrati on i razdra gano pogleda Baricu. - Radimo i dobro nam je! Ne že limo da bude bolje. - To je velika rije č! - uzdahne Siniša. - Još ću ja pe ći kruh za vašu svadbu - veselo će Barica Siniši. Gorki smiješak zasjeni Sinišino lice: - Ne nadajte se tome, draga Barice! A za kontesu Ne ru i ne pitate? - Ne usu ñujem se. Rado bih je još jednom vidjela. - Onda požurite. - Kako? Zar će opet iz Hrvatske? - Možda. - Je li istina da se udala? Siniša kimne. - Ipak bih prisegla da kontesa voli samo vašu milos t. Što se jedanput usjekne u srce, to se više ne može zaborav iti. - Da, Barice, to ste dobro rekli. Vjerno je srce na jve ća sre ća, ali često i najve ća bol na svijetu. U du ćan dopru buka i galama. Svjetina se pustila niz Kam enitu ulicu i nagrnula k tornju. Poplavila je čitav prostor, sve do du ćana. - Upravo sam vas htio pitati - što se to svijet ope t buni? - To su vam čudne pripovijesti, vaša milosti - re če Adam, zatvori vrata i nastavi poluglasno: - Opet su se po javile copr- nice! Otkako su se ponovno ovdje ugnijezdili Dvojko vi ć i Sale, svijet se sve više vrpolji, u kr čamama raspravlja, žene šap ću i pripovijedaju da su vidjele ovu ili onu ženu na Man duševcu, da su vidjele ñavola i šta ja sve znam! Lude glave opet polu- dješe i sada opet onaj koji radi i nešto zaslužuje pada pod su mnju da mu ñavo donosi novac. Gledam ja sve to i sve mi nešto ne da mira da to nisu čisti posli. Mikica Smernjak dane i no ći opet sjedi kod Andrije Pal či ća, grabanti stiš ću glave i sve nešto šapu ću. Nikog ništa ne pitam, ali vidim da se nešto kuha . - O tom nisam ništa znao. - Pa tko zna? Sve to oni rade potajice. Osobito ova dva po sljednja mjeseca, gotovo su pobjesnjeli. Neprestano vladaju oluje, urod je slab, a ono što je ostalo uništava b ura, prolomi oblaka i tu ča. Za sve to, eto, vele: - MARIJA JURIC ZAGORKA

M A L L E U S M A L E F I C A R U M - To su u činile vještice! Vratile su se i sada je opet ono st oje bilo prije. I bit će zlo i naopako. Osim toga, danas se dogodilo još nešto. - Sto to? - upita sa zanimanjem Siniša. - No ćas su bili velikaši u Samoboru kod Genovežana. Bila je tamo i obitelj baruna Skerleca. Kad su se ujutro vratili, na ñoše opustošenu ku ću. U prostoriji u kojoj gospoda blaguju našli su sve porazbijano i zdrobljeno. Sve je bilo rasipano uokrug kao da su vještice plesale kolo. Sve što je bilo vrijed no, vještice su odnijele i porazbijale, a pred ulaz om u ku ću o- stavile su metle kao znak da su u ku ći doista bile coprnice. - To je ono isto što se doga ñalo i prije - re če Siniša i zamisli se. Svjetina vani najednom stane vikati iz sveg glasa: - Dajte nam coprnice! Dovedite ih van! - Koga to traže u tornju? - upita Siniša. - U tornju čami sva sila žena što ih je zatvorio Kraja či ć. Par nice su ve ć dovršene, ali ih ne šalju kraljici jer se boje da će ih osloboditi kao stoje oslobodila moju Baricu. Siniša je kroz prozor promatrao svjetinu i slušao š to se doga ña. Najednom se buka stišala. Medu mnoštvo do ñoše Dvoj-kovi ć, Sale i Kraja či ć. Ljudi su ih odmah zaokružili i stali im nešto govor iti sve mašu ći rukama. Tada Dvojkovi ć podigne ruku i svijet ušuti. - Narode - re če Dvojkovi ć. - Strašno je ono što se dogodilo, ali se još uvijek ne smijemo uzbu ñivati. Pitanje je jesu li to za ista u činile vještice. Neki su ljudi na te rije či ušutjeli, a grabanti, zvonar Žajler i Mikica s nekoliko muškaraca i žena stali su vikati: - To su bile coprnice i nitko drugi! - Ako nisu coprnice, zašto su pred vratima ostavile metle? - Tat će ukrasti - povikne Žajler - i pobje ći, ali ne će zdrobiti skupocjene stvari i plesati kolo. - A tko nam pravi oluju, tko je kriv nerodnoj godin i? One tamo što se tove u tornju i rugaju cijelome svijetu . - Udrite po njima! - vikali su oni. - Dajte ih nama , sami ćemo im suditi! - To ne smijemo u činiti - oglasi se Dvojkovi ć. - Procese va lja poslati kraljici! - Idemo sami kraljici - vikao je Žajler. - Kazat ćemo njoj ka kva nas je nesre ća stigla. - Umirite se, ljudi - molio je Dvojkovi ć. - Nema mira dok su tu coprnice! Na loma ču s njima! - upu ćivao je Sale ljude. - Mi ćemo ih nataknuti na ražanj! Svjetina navali na toranj, pograbi kamenje i stade ga bacati na vrata stražarnice. Dvojkovi ć stane iz svega glasa vikati i moliti ljude neka se umire. - Čekajte, ljudi, tu je kralji čin dvorjanin barun Skerlec. Po ći ćemo k njemu i zamoliti ga da u čini nešto u vašu korist. Str pite se dok vam ne donesem odgovor. Siniša je kroz prozor vidio kako se Dvojkovi ć i Sale nešto dogovaraju s gradskim sucem Kraja či ćem i zatim podu prema Markovu trgu. Došavši u Gospo dsku ulicu, u ñu u pala ču baruna Skerleca. Primio ih je mrka i zlovoljna li ca. - Vaša milosti - re če Dvojkovi ć - svjetina se buni i ho će da provali u toranj i spali vještice koje su tamo zatv orene. Obe ćao sam im da ćete se vi zauzeti kod kraljice kako bi ponovno dopustila da se progone te zlo činke, na što je puk odustao od

provale u toranj. Sad ondje čekaju. Nešto bi se moralo u činiti. - To doista ovako ne može duže ostati - re če barun Skerlec. - Ne bih vjerovao da su se vještice vratile da u mo joj vlastitoj kući nije po činjen tako sumnjiv zlo čin. Po ñite samo u drugu sobu i vidite što su u činile! Barun pode naprijed, a oni za njim. U velikom salon u ležale su na podu zdrobljene i smrvljene nebrojene dragocjenosti. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Sve je bilo u jednom krugu kao da se netko vrtio u kolu. U sredini kruga bio je načinjen križ od dvije metle. - To je strašno - re če Kraja či ć prekriživši ruke. - Sve isto onako kako je bivalo kad je u tornju bil a kontesa - dometne Sale. - A što da radimo? Koga da zatvorim o? - Razbojnik ne će razbiti i zdrobiti dragocjenosti - zamišlje no će Skerlec. - On će ih odnijeti. -A što je radila služin čad? - upita Dvojkovi ć. - Zar se ništa nije čulo? Ništa nisu vidjeli? - Znate kako je. Svi smo bili odsutni, a sluge odoš e no ću u kr čme. Kod ku će je ostala samo jedna stara žena s dvije djevoj čice. Iza sna ih je probudila buka. Kad su ustale i htje le bježati, na vratima se pojavile žene u nekakvim sivim odi jelima s metlama u ruci i stadoše im prijetiti. Got ovo su pale u nesvijest od straha. Vještice ih zatvore u sobu. Cijela dva sa ta slušale su kako u prvom katu vještice plešu i ra zbijaju dra gocjenosti. Ne bih vjerovao da nisam sve tako doist a našao. Ali to dokazuje da se tu ipak skriva neki tajni zlo čin tih žena. Što ste vi pronašli, gospodine Sale? - upita Skerle c notara. - Isto što i vi, vaša milosti. Preslušao sam sve sl uge i slu žavke i ništa drugo nisam mogao saznati nego to što i vi sami kažete. - Doga ñaj je posve izbezumio narod. Zemlji prijeti revolu cija - zabrinuto će Dvojkovi ć. - Niste li bili kod bana? - Tražio sam ga ujutro - uplete se Kraja či ć - ali mi on re če da tražimo zlikovce jer mi ništa drugo ne može kaza ti. - Dobro. Sutra putujem u Be č - re če Skerlec - pa ću ondje sve razložiti. - Bilo bi dobro, vaša milosti, da se obratite minis tru Kaunitzu. Kod vladarke je mo ćan pa će moći nešto i u činiti. Ako je svijet krivo optužio Neru i Baricu Cindek, n e slijedi iz toga da su i ostale vještice nepravedno osu ñene. Ta, zaboga, ne dolazi valjda sam ñavo iz pakla i stvara takve strahote. - No, nisu takve stvari po činjene samo na Gri ču - re če Sale. - I u Vrapcu su se ponovno pojavile vještice. Župni k Imbro Perkovi ć piše pismo u kojem se tuži na vještice. Evo, izvol ite čitati stoje pisao velikom županu. Sale pruži Skerlecu pismo u kojem je pisalo: "Visoko poštovani i velemožni gospodine veliki župa ne! Najcjenjeniji gospodine! Kako je poznato iz izjava jedne siromašne žene prot iv dviju vještica, u svako doba iza moje kurije pokazuju se na potoku strašne prikaze. Kapelan i moja obitelj žive u užasnom strahu. No ću nemaju mira ni po činka ni jednog sata. Rije čju, da nema Božje pomo ći, sve bi vrag odnio. Kao što su mi uništile kuharicu, tako sada navaljuju na cijelu moju ku ću i uku ćane. Osobito bjesne tada kad se pojavi gradski sudac. U činile su sve što mogu u činiti pomo ću ñavola. Zato se najponiznije preporu čujem vašoj milosti i molim vašu pomo ć. Ostajem vašeg velemožnoga gospodstva najponizniji sluga Imbro Perkovi ć, župnik vrap čanski."

- Ostavite meni to pismo - re če Skerlec. - Predložit ću ga samoj vladarki. Mnogo drži do sve ćenstva, pa će ovo pismo biti najbolji zagovornik da nešto postignemo. Dok su oni još bili u rije či, pojavi se svijet pred pala čom i podigne silnu buku. - Što da kažemo narodu? - upita Dvojkovi ć Skerleca. - Recite ljudima neka se umire. Jam čim im da će kraljica odrediti neka se vještice odmah spale. Oproste se i po ñu meñu razjarenu svjetinu. Dvojkovi ć re če mnoštvu: - Budite mirni, njegova milost barun Skerlec sve će kazati kraljici i izvršiti vašu želju, a dotle se strpite i idite svojim kućama. Mrmor nezadovoljstva bijaše odgovor na te rije či. Mikica se približi Dvojkovi ću i upita ga tiho na latinskom: - Zar zaista mir, vaša milosti! MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Budalo! Kakav mir. Ti dalje tjeraj svoje. Mikica poput munje odleti od Dvojkovi ća i izgubi se medu mnoštvom. Za nekoliko trenutaka svjetina stane opet vikati. Okrenu pravo prema Markovu trgu i zaustavi se pred banskom pala čom traže ći da im se izru če vještice. Medu svjetinu do ñe župnik i obe ća da će svaki dan duž cijeloga grada voditi procesiju, posvetiti sve ulice, moliti s narodom i proklinjati vještice. Ali to nije pomoglo. Ljudi se nisu htjeli razi ći. Grofica Terka stajala je pokraj otvorenog prozora s voje pala če na Markovu trgu i slušala kako narod rogobori. Najednom se okrene, po de po sobi i pozvoni. Kad je ušao sluga, re če mu grofica: - Idi gospodinu Dvojkovi ću i kaži mu neka odmah do ñe k meni. Sluga ode, a grofica Terka sjedne u naslonja č i nešto smišljaju ći stade promatrati svoju lijepu malu nogu. Uskoro vesela i vedra lica ude k njoj Dvojkovi ć. Poljubi joj ruku i obuhvati je oko struka. - Stoje tako prešno mojoj lijepoj prijateljici? Terka zlovoljno odgurne njegovu ruku i re če: - Nisam vas za to zvala. Danas nisam raspoložena ni za ka kve ljubavne domjenke. - Naposljetku ćete zbog tog prokletog Siniše postati opa tica. - Radije sjednite i slušajte. Čini se da vani po činje buna. Dakle, progoni vještica će po četi iznova? - Ho će, ako Skerlec bude spretan. Kaunitz se boji ustank a poput kuge. Ima pune ruke posla s reformama u držav i i sva ka bi mu revolucija pomrsila ra čune. Pristat će na sve, samo da bude mir. -Ako se ne varate, to je dobra osnova. Ali slušaju ći svjetinu, pala mi je na um sjajna misao. Ne bi li takva revolucija bila moguća i u Stubici gdje stanuje vještica nad vješticama? Nera mora opet bježati iz Hrvatske u Italiju, a Siniša je časnik -mora ostati ovdje. Nakon pola sata državni odvjetnik i grofica Terka r astadoše se vrlo srda čno... NA OPROŠTAJU Noć je potjerala u ku će razjarenu svjetinu, a i procesiju koju je vodio ž upnik. Pustim ulicama hoda Siniša. Spustio je glavu i zami slio se... Kora ča gore-dolje uz tihe, tamne ku ćice. Sve drijema i sniva o vješticama... Zaustavio se pod lipom kojoj se nekad nasuprot dizao ponosni dvor gr ofice Ratkav. Tamo gdje je neko ć stajao, sada raste trava i grmlje... Nasloni se na staro stablo koje ga zakrili krošnjama poput krova.

Pred njegovom dušom uskrsnula je prošlost kad je tu stajao po cijele no ći, tu na tom istom mjestu i zurio u njezine prozore. Mlado s rce kucalo je u tihoj i beznadnoj čežnji... Tu je stajao cijele sate, tu ju je vi ñao kad je stajala pokraj prozora i gledala u mjese činu. Zadrhtao je kad je na prozoru opazio njezinu sjenu. Srce mu je glasno zakucalo dozivaju ći njezino ime. Pod prozorom je šetao on - Vojkffv, sa crnim namjerama u duši... Kad gaje opazila, povukla se u sobu. Obnavljaju ći tako svoje uspomene, ostao je dugo naslonjen na s tablo. Prisje ćao se najmanjih uspomena, dozivao najsitnije doga ñaje koji su ga vezali uz tu staru lipu i cvije ćem obrasli "Crveni dvorac" kojemu sada nema ni trag a. Tada pode Markovim trgom i zaustavi se pred ku ćom La-dislava Salea. Tu na tom uglu sreo ju je jedne no ći kad je išla sa Sandom i grofom Cikulinijem babi Urši. Bila je zamotana u rubac, a lice MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM je njezino bilo pokriveno krinkom, ali on ju je pre poznao... Poznao ju je po hodu, po njezinim kretnjama, tko bi znao po čemu? I tada ju je slijedio sve do ku će babe Urše, samo da bude blizu nje i da je čuva. Sjeti se svega što se zbilo u ku ći. Sjeti se malog Lovre po kojemu joj je poru čio da ovamo više ne dolazi. Sjetio se kako se vra ćala, on ju je opet čekao na tom uglu i kad je vidio dvije sumnjive osobe, pr išao joj i rekao: "Po ñite drugim putem!" Ona ga je pogledala kroz krinku. Kako je dobro vidi o njezine duboke crne o či! Ogledala se za njim, no on se pritajio pod svojim p laštem, dah mu je stao, a samo mu je srce klicalo: "Ljubim te!" Noć je bivala sve guš ća. Siniša pode dalje. Hotice ili nehotice našao se na Kamenitim vratima, pred tornjem što gaje no ć zavila u crni veo. Ovdje je čamila, a on je obilazio te strašne zidine, gledao g ore na željezne rešetke i blagoslivljao mjesec što kroz te rešetke rasvjetljuje njezin stan. Tu, u tom tornju, priznao joj je svoju ljubav, tu se nj egove kose dotakla njezina blaga meka ruka! Tu, u toj kuli, ispunjenoj mu čilima i najstrašnijim ljudskim mukama gdje su se mrcvarila ljudska tijela i razapi njale na križ nevine duše, tu su se našla njihova srca... Tu, u tom tornju što strši uvis kao strašni spomeni k patnji nevinih duša, tu počiva uspomena na prve časove njihove ljubavi. Pod zidinama opazi divlji cvijetak. Sagne se, ubere ga i privine na usta. Onda ga zamota u svilenu maramicu i spremi. "Tim ću joj cvijetom okititi grudi u času naše smrti." U mislima stade proživljavati onaj čas kad će zajedno, zagrljeni umirati - on i njegova bol i njegova patni čka ljubav. Tako je Siniša prolazio gradom opraštaju ći se sa svakim mjestancem koje ga je podsje ćalo na nju. Napokon se našao pred ku ćom Barice Cindek. Sve je bilo tamno i tiho. "Sretnici", pomisli. "Snivaju san svoje sre će." Nasloni se na zid. Pred o čima mu se prikaže Nera kakvu je vidio kad je stanovala u t oj ku ći - u selja čkoj nošnji žuta lica. Sje ćao se svih onih časova koje je proživio u toj gra ñanskoj ku ći gdje je stanovala ljubav, vjera i skromna sre ća. Koraci ga trgnuše iz snatrenja. U tami mu se pribli žavao muškarac. Pode mu u susret. - Ti si Filipe? - upita tiho. - Što je? - Došli su! Vidio sam kako su ušli preko ograde. - Koliko ih ima? - Četvorica. Svi su pokriveni crnim mantijama i kapuca ma. - Gdje je moja halja? -Evo je. - Do ñi ovamo u grmlje - da nas tko ne vidi.

Zavuku se u visoko šikarje. Filip ispod svog plašta izvadi složenu crnu halju i predaje Siniši. On skine ogrta č i časni čku kapu, svu če crvenu surku i obu če crni ogrta č koji mu je sezao sve do poda. Navu če na glavu i preko o čiju kapucu i re če: - Evo me, gotov sam! - Bojim se daje to opasno. - Ne boj se. Znam lozinku, pa ne mogu ništa posumnj ati. - A zašto je Van Svvieten htio da podeš u Uršinu ku ću? - Pripovijedao sam mu kako mije dala klju č da pregledam kuću nije li tko što ukrao. Van Svvieten misli da se s vakako mora pogledati nema li baba Urša u ku ći nešto što bi ga moglo navesti na trag crnim ñavolima koji se motaju oko babe. A možda bi se moglo što saznati i o Luciferim a. - Kao da te baš osobito ne zanima što ćeš ondje vidjeti. Ili ti je neugodno po ći onamo? - Što ti pada na pamet? Zle sam volje, ali Van Svvi eten je želio da to u činim, a ja sam mu dužan odviše zahvalnosti. - Zar ne će u Italiju? - Još ne. Odlu čio je da ostane. Ostat će sakriven kod Orši- ćevih, neka misle da je otišao. Terka se toliko zani mala kad - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM će oti ći i kako će dugo ostati u Italiji da je po čeo sumnjati i ostao. -Pripazi na sebe! - Imam u njedrima tri pištolja. Ako se ipak do jutr a ne vra tim, znaj da su me crni spekli u svom kotlu... - Ne budali, čekat ću te pred ku ćom. - Ali oprezno da te tko ne primijeti i što ne posum nja. U SPILJI BABE URSE Siniša po ñe ulicom gore i brzim se koracima približi niskoj k ućici babe Urše. Presko či preko ograde i nade se u tamnom i crnom dvorištu gdje su ga jednom napale crne prikaze što su tada na tako neobi čan na čin iš čeznule da ih nitko, ni Sale ni njegovi stražari, nisu mogli prona ći. Dva-tri koraka pode naprijed, kad netko oštro vikne: -Tko je? Siniša pri ñe čovjeku u crnoj halji i kapuci kakvu je imao i on. - "Bijela sova!" - odvrati poluglasno. - Poslala me baba Ur- ša da joj pogledam ku ću. - A tako, ti si iz Stubice? - Da, sluga sam u babe Urše. Vje čno sanja da su joj tati po krali ku ću, pa sam morao do ći. - A klju č od ku će? - Evo ga! Vjeran sam joj, pa se u me pouzdaje. - A tko si i kako se zoveš? - Urša me zove Palenjak. - Dakle, hajde! Po ći ćemo zajedno u ku ću. A zar te baba Ur ša poslala samo zato da vidiš nismo li joj oplja čkali ku ću? - Ne. Donio sam Dvojkovi ću nekakve bo čice. - A tako! Hajdemo, pogledajmo ku ću, a onda ćeš s nama popiti čašu vina. Dolje smo četvorica. - Hvala - odvrati Siniša i otvori ku ćna vrata. Obojica u ñu u niske tamne sobe babe Urše. Zapalili su malo svje tlo, raz gledali sve kutove, sve ormare i ladice, ali je sve bilo dobro zatvoreno. - Sve je u redu. Baba Urša neka mirno spava i neka ne vje

ruje svima. A sad idemo dolje. Sinišin pratilac zaklju ča ku ću i prije ñe s njim opet u dvorište. Čovjek je pošao po dvorištu i ušao u jednu malu sobu u kojoj je Sin iša ve ć jednom bio. Pratilac podigne četvorouglasti pokriva č na podu, a pred njima zijevne tamni prostor. Prvi se spusti Siniša. Po hladnom i pljesnivom zraku osje ćao je da se spušta u podrum. Kad su se dotakli zemlje, na ñoše se u tami. Samo dolje u dubini virilo je svjetl o uljanice. Po ñu onamo. Oko uljanice crnile se u kapucama glave pr ed kojima je stajalo bure, a na njemu dva vr ča vina. - Pozdravljaju vas "bijele sove" - re če Sinišin pratilac. - Evo sluge babe Urše. To je stubi čki ñavo! - Ti si iz Stubice? Sam te je Lucifer poslao! A kak o je ondje? - Meni je dobro, ali baba Urša kaže da joj je ovdje bilo mnogo bolje! - Bogme, to vjerujemo! A kako ina če žive babe? - Tako, posao prili čno slab, ali se nadaju da će se opet sve vratiti kad se jednom Sale i Dvojkovi ć ponovno u čvrste na Gri ču. - Da, da. To i mi čekamo - rekoše oni gledaju ći u pridošlicu koji je stajao pred njima. Siniša se nadao da će koga od njih prepoznati, ali svi su bili strani. - A ima li tamo što bogatih dvoraca? - upita jedan od njih. - Pa ima. A sad ljeti sva su gospoda vani. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Ne bi li se tamo mogao pokušati mali lov na gospo dsko zlato? - Kako ne! Ali baba Urša je sada u Bistrici. - Vraga će nam baba! Nama treba bogati dvorac ne bismo li našli što vrijedno! "Gle", pomisli Siniša, "ovi o čito nišane na kakvu kradu." Onda re če glasno: -Vi biste htjeli da posjetite koji gospodski dvorac ne biste li našli što vrijedno? - Da što drugo, glupane?! Reci nam kakav dvorac gdj e čo vjek ne bi uzalud trošio vrijeme. - Ima tamo dosta bogatih. Grof Meško, grof Erdodv, a naj bolje bi još bilo kod grofa Adama Orši ća. - U Oroslavju? - Da. Grofovi su ovih dana iz Slaveti ća prenijeli u Stubicu svu svoju srebrninu i dragocjenosti jer će doskora davati ve liku slavu. To mije rekla služavka koja mije dragan a. 1 - To je vrlo dobro. Dakle, ho ćeš li nas povesti onamo i kada? - Čekajte da razmislim. Gle! - udari se Siniša po čelu - pri čala mije Jalžica da grofovi idu u subotu grofu Mesk u. Tamo će biti velika ve čera. Orši ćevi polaze onamo i sigurno se do ju tra nitko ne će vratiti ku ći. -To ti valja. Pij! Jedan od crnih ponudi Siniši vr č pun vina. On je stajao malo podalje od njih da bi se zaštitio od svjetla. - Do vraga, smeta mi ta kapuca! - re če uhvativši vr č. - Skini je ako ho ćeš! - odvrati jedan od njih. - A zašto je vi ne skinete? - Takva je regula. Mi doma ći ne skidamo kapuce, ali stra nac nam se može pokazati ako ho će. - A zar se ne bojite da bi medu vas mogao do ći netko koji nije vaš? - Samo naši ljudi mogu znati našu lozinku. Nikome n a svi-

jetu ne bi palo na pamet da izmisli tako čudne lozinke kako ih izmišljaju naši Luciferi. - Samo pij! - re če Siniši onaj koji gaje doveo. Siniša srkne i re če: - To je bolje od našeg stubi čkog. - Iz Skerlecove je pivnice. Ju čer smo ga nato čili. - Vele da mladi barun pla če za svojim vinom. - Neka samo pla če. Plakat će i drugi! Siniša ustane, ali ga stadoše nagovarati da još ost ane kod njih. - Moram se još no ćas vratiti u Stubicu - re če on. - Žuri mi se. Baba Urša mije povjerila da joj čuvam Stubicu dok se ne vrati iz Bistrice. - A što će biti s Orši ćima? - zapita njegov pratilac. - U subotu, kad odbije pono ć, čekam vas na križanju kraj Oroslavja. - Dobro, do ći ćemo. - Nadamo se da će biti dobra lovina. -1 ja se nadam. Samo, budite oprezni! - Boje li se ondje u okolici coprnica? - upita jeda n od njih. -I te kako se boje! - A ima li u dvorcu mnogo družine? - Nema. Ve ć ću nastojati da muškarce koji bi nam bili po gibeljni dovabim u selo u kr čmu. - Pa ti si ve ć majstor u svemu, dragi moj! - re če mu pratilac i potapša ga po ramenu. - Nije badava ljubimac babe Urše - dometne drugi. - A vi ne ćete po ći? - upita Siniša. - Moramo još čekati Lucifera da nam dade zapovijedi. Evo, srkni još jedan za put. Čuvši da čekaju "Lucifera", Siniša ponovno povede razgovor o tome kako će u subotu no ći provaliti u Orši ćev dvorac, samo da duže ostane. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Najednom se u dubini pojavi crvenkasto svjetlo. - E vo Lucifera! Uskim prostorom kroz gustu tminu dolazio je k njima čovjek. Svjetlo male svjetiljke obasjavalo je tek toliko daje Siniša opa zio ogrta č i kapucu kojim je bio ogrnut sve do vrata. Kad se približio, svi usta nu da ga do čekaju. Siniša se povu če malo iza njih. Čovjek sa svjetiljkom približi se i re če: - Pozdrav od "Bijele sove"! - ðavo joj bio milostiv! - odgovore ostali kao jedan. Siniši se pri čini da mu je glas poznat. Pogledom zaokruži čovjeka. Bio je visok i ple čat, ali nikako nije mogao da ga prispodobi bilo kom e od svojih znanaca. - Zapovijedajte, vaša milosti - re če onaj koji je Sinišu do veo u podrum! - U subotu će u mesni čkom paklu biti doma ća sve čanost pa treba da nam pribave nekoliko lijepih vražica. A u nedjelju uve čer prire ñuje se velika sve čanost u Samoboru. Slavit će se orgije u raju i paklu i treba da svi do ñete. Za tu sve čanost do bit ćete svi odore od crnog baršuna. Na sve čanost u Samobor pozvani su mnogi gosti, velikaši i velikašice. - Zar ćemo se njima pokazati? - Dakako! Svi će gosti do ći u odorama an ñela obaju spo lova ili u svojim obi čnim odorama, a mi doma ći odjenut ćemo se u svoja odijela i po tome ćemo se raspoznati. Pazite: pona šajte se pred njima kao gospoda. Za nedjelju valja da nam do- vedete 12 lijepih djevojaka koje još nisu bile kod nas.

- Razumijemo, vaša milosti. - U deset sati u no ći dovedite djevojke u dvorac, ali opre zno - kao uvijek. - Dobro, vaša milosti. - Sve ostalo saznat ćete u Samoboru. Izrekavši to "Lucifer" ih ostavi i vrati se istim p utem natrag. Siniša je vidio da se uspeo po nekim stubama i čuo kako je za sobom zaklju čao vrata. Oni sjednu i nastave piti. - Kakva je to ludost? - re če jedan. - Pokazat ćemo se go stima! Ova gospoda Luciferi misle da cijeli svijet puše u nji hov rog. - To su sigurno izmudrili Genovežani. - Zar su i oni me ñu Luciferima? - ðavo ih zna. Možda i nisu. Čuo sam markiza kako govori da bi htio prirediti neku slavu kakvu ovdje još nit ko nije vidio. Možda su im Luciferi ponudili sebe, pa će sada ludovati. - Kako se usu ñuju pozvati i druge ljude? - Danas više nitko ne misli na Lucifere. - Pa o njima se i nije ništa saznalo osim onoga što je na su du pripovijedala kontesa Nera. - Valjda joj to nisu vjerovali? Kako bi ona došla u pakao, a daje mi ne bismo vidjeli? - Ona je samo spomenula Lucifere, a banje povjerio gospo dinu Saleu da kao glavar policije vodi istragu. - Baš su se namjerili na pouzdanu osobu! - Svejedno ljudi, nije pametno spremati u paklu zab avu za goste! Da su poklade, reklo bi se: fašnik je. Ali o vako? -Vidim ja, Fili, ti se ne čega bojiš. Uvijek si bio kukavica. - Pazi da ti ne izbijem zube! - Raskuražilo te vino. A što ti još stojiš tu? - up ita jedan Sinišu. - Čekam da me pustite van. - Idi i pripremi sve za subotu. - Čuo sam da u subotu imate nekakvu sve čanost u paklu. Zar si zaboravio što je rekao Lucifer? - Ne boj se ti za to, ima nas dovoljno. Ti samo sve spremi, a mi ćemo do ći. Čovjek koji je dopratio Sinišu po ñe opet s njim. Pošli su i-stim putem kojim je izašao i "Lucifer". Siniša je sa svojim pra- MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM tiocem hodao kroz uski prostor po mokroj zemlji. St ignu do malih vrata koja mu on otvori i pusti ga iz podruma. Vrata se za njim z atvore, i Siniša se nade na dvorištu. Obazre se oko sebe da vidi odakle je to i zašao. Razabere da se vrata i ne opažaju jer su izvana okre čena. Onda iza ñe na ulicu. Jedva stoje prošao nekoliko koraka, sretne Filipa k oji je stajao oslonjen na jedno drvo. - Jesi li vidio da je tko izašao iz ku će? - Nisam vidio. - Ali netko je morao do ći i opet oti ći. - Nije! Dobro sam pazio. - Čudnovato. Kako se mogao udaljiti? Ovi lopovi moraju ipak negdje imati izlaz. - Ona četvorica koje sam vidio da su ušli sko čili su preko ograde kao i ti.

-Ali "Lucifer?" Možda je još uvijek u dvorištu! Ali ne ću da ga uhodim, mogao bih pobuditi sumnju, pa smo izgubili lovinu. - Jesi li što vidio i čuo? - zapita ga Filip. - Više nego što sam se nadao. Sad idemo u Stubicu. - A ne ćeš čekati banov odgovor Van Svvietenu? - Dobio sam ga ve ć o podne. - Kakvo si pismo nosio banu? - Pismo je imalo pe čat kraljevske kancelarije. Kad gaje ban pro čitao, jednostavno je rekao da će izvršiti vladari čin nalog. - Tko zna kakav je to nalog? - Ništa nisam pitao Van Svvietena. - Tebe kao da i ne zanimaju te stvari! Tako si hlad an i mr zovoljan. - Sad mije svejedno što se doga ña. Idem se preodjenuti, a ti dovedi konje. POMRŠENI RAČUNI Državni odvjetnik Dvojkovi ć spavao je u svojoj raskošnoj pala či pod mesni čkom kulom. U spavaonicu ude sluga i stade ga buditi. Dv ojkovi ć otvori o či i ljutito pogleda slugu: - Što si poludio? Zašto me budiš? - Neka mi vaša milost oprosti, ali morate brzo usta ti. - Gori li ku ća? Ti si pijan! - Nisam, vaša milosti. Došao je Mikica. - Izbaci ga. - Ali on veli da mora odmah razgovarati s vašom mil osti jer je veoma važno. Dvojkovi ć se namršti, sjedne u postelju i srdito se okosi: -Neka do ñe! Mikica užurbano ude u spavaonicu. - Njegova milost gradski sudac moli da odmah do ñete k njemu. -1 zbog toga si me morao probuditi? - Tako je naredio gradski sudac. Gospodin ban je od redio da gospodin sudac i vi odmah do ñete k njemu. - Tako? Ne znaš li zašto? - Ne. Njegova milost gradski sudac ve ć čeka u paradi da po ñete u banski dvor. - Dobro, reci mu da ću odmah do ći. Dvojkovi ć brzo ustane i po čne se odijevati. Obukao je svoje novo odijelo od crnog baršuna, uzeo posve novu i pomno o češljanu vlasulju i prikop čao o vrat novi ovratnik od čipaka. Tada se pogleda u zrcalo. U njemu se odražav ala njegova visoka ugojena pojava, a prijatno rumeno lice s nek im se zadovoljstvom smješkalo samo sebi. Naredio je da mu donesu zajutrak, brzo g a pojeo, a onda ostavio svoju pala ču i otišao na Gri č u stan suca Kraja či ća. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Na hodniku je naišao na malu Sandu kako u bijeloj l jetnoj odje ći zalijeva cvije će. Dvojkovi ć joj poljubi ruku. - Svaki ste dan sve ljepši, gospo ñice Sando. - Hvala na laskavim rije čima - odvrati ona hladno. - Zar ste zlovoljni? Nekad smo bili dobri prijatelj i. - O tome ja ne znam ništa. - Dakako. Uvijek ste me hladno susretali. Zato sam i bio pri siljen da vam vratim prsten. Ipak bih rado da me mo ja budu ća ženica ljubi. Nadao sam se da ćete me s vremenom zavoljeti, pa da ću vam opet mo ći ponuditi svoju ruku i srce. - Ne ću vas nikad voljeti, pa je suvišno da se oko mene

trudite. - Još uvijek mislite na Franceska Malakoczvja? Drag a mo ja, taj mladi gospodin oženit će se u Be ču s drugom. - Ne će, gospodine gradski odvjetnice. - No, vidjet ćemo. A gdje je gospodin otac? - U svojoj sobi. Kad je Dvojkovi ć ušao u sobu, šetao je gradski sudac gore--dolje. L ice mu je blijedo i upalo. O či nemirno lutaju s jednog predmeta na drugi. Dvojko vi ć tek sada opazi kako je sudac propao. U njegovim o čima gori nekakav grozni čav strah, kao da se ne čega boji. - Što se to zbilo? Zašto nas zove ban? - upita Dvoj kovi ć. - Ne znam. To mi i jest čudno što ništa ne javlja. - Vi ste uzbu ñeni, gospodine suce? - Jesam. Uzbu ñuje me svaka malenkost. Nije ni čudo. Sva ke no ći privi ñaju mi se u snu vještice, prijete mi osvetom, ru gaju mi se što im ne sudim. -1 mene no ću salije ću vještice i groze mi se pa se bojim da ćemo baš nas dvojica postati žrtvom njihove osvete. - I vi to mislite? Mene je strah upravo uništio. - Sudac se spusti u naslonja č i protrne. Dvojkovi ćevim licem preleti podrugljivi smiješak gledaju ći suhonjavu i sitnu pojavu neukoga gra ñanina čija je sva duša drhtala od straha pred onim što mu je sada rekao. - A sada valja i ći da ban ne čeka. Upute se u banske dvore. Na Markovu trgu našli su b rojnu svjetinu koja se skupljala i znatiželjno promatrala suca i državnog odvjetnika kako ulaze u dvore. U predsoblju na ñu pri-sežnika i malog suca. -1 vi ste ovdje? - upita Dvojkovi ć. - Da, ban nas je pozvao. - Bit će da nam ban ima priop ćiti vrlo važne stvari. - A zašto taji o čemu se radi? - Ne znam - re če Sale - ali stvar je vrlo čudna. Poslao sam ljude s bubnjem po gradu jer će se proglasiti nešto važno. - Što to zna či? - Ban je naredio da se proglasi neka se gra ñani skupe na Markovu trgu. Doskora u ñe u sobu banov lakaj i pozove gradsku gospodu u vel iku dvoranu. Na velikom zlatnom lusteru drhtale su sun čane zrake i razastrle zlatni sjaj po tamnom poku ćstvu. - Ne će biti ništa zla - re če Dvojkovi ć - kad nas je sunce ta ko lijepo pozdravilo. - Pitanje je pripada li taj pozdrav nama - primijet i Sale i poravna svoju paradnu odoru u kojoj je izgledao v rlo ot mjeno. Na licu gradske gospode odražavala se nestrpljivost i znatiželja. Napokon se pojavi ban. Gospoda se duboko poklone. - Cijenjena gospodo - re če ban. - Pozvao sam vas ovamo po svojoj dužnosti da vam prenesem odredbu vladaric e. Ona izri če svoju volju u pogledu reforme kaznene konstitucij e. Gradska gospoda s napetoš ću su gledala u bana koji je u ruci držao pergamenu s kralji činim pe čatom. - Je li narod na okupu? - upita ban. - Da - odvrati banov tajnik, na što se ban obrati s ucu Kra- ja či ću i re če mu: - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Vladarka je najvišom - svojom odredbom naredila d a se

procesi protiv vještica odsad imaju voditi samo po članu kra ljevskog sudbenog vije ća koji rezultate istrage ima predložiti vije ću, a tek ono odlu čuje o krivnji ili ne krivnji optužene. Pre ma tome, procese ne će više voditi gradski sudac ni gradski prisežnici. Kraja či ć problijedi. - Vladarka je - nastavi ban - ustanovila da su se o sude temeljile na krivom tuma čenju pojedinih pojava ili hotimi č nom zavaravanju sa svrhom da se izvrše osvete, kako je to bilo kod Jelke Kušenke. Dakle, svatko treba svoje o ptužbe iz ru čiti izravno članu kraljevskog sudbenog vije ća. To se mora proglasiti narodu da se ubudu će tužbe ne podnose gradskom sudu. Sale i Dvojkovi ć šute ći su gledali u bana, a Kraja či ć je slomljen, skršen i preneražen zurio u pod kao da mu je izre čena smrtna kazna. - Budu ći da se stvar ti če preinake zakona, vaša je dužnost da je proglasite gra ñanima, a imate to izvesti u mojoj prisut nosti. Kraja či ć drš ćućom rukom prihvati pismo. Upitno pogleda bana, ali o vaj kao da nije shvatio njegov pogled, pozove gradsku gospodu: - Po ñimo sada dolje da saslušamo kralji činu proklamaciju narodu. Upute se na Markov trg koji su ispunili gra ñani i gra ñanke grada Gri ča. Iz Gospodske ulice dolazilo je nekoliko stražara s bub njem u ruci vode ći sa sobom velike skupine znatiželjnih ljudi. Dvojkovi ć i Sale zabrinuto su šaptali: - Ipak je sve to čudnovato i tajanstveno. Zašto nam nije re kao o čemu se radi? - Gledaj samo Kraja či ća - kako drš će! Kad je opazila gradsku gospodu u sve čanim odijelima a iza njih bana u njegovoj pratnji, svjetina zanijemi od čuda i iznena ñenja. Kraja či ć je jedva dizao noge. Koljena su mu klecala, a u glavi mu šumjelo. Nepres tano je griskao svoja tanka blijeda usta, a male plahe o či gledale su strašljivo. Sale pozove ljude da poslušaju kralji činu poruku koju će pro čitati sudac. Kraja či ć razmota pismo. Drhtalo je u njegovoj ruci. Na trgu nastane tišina, samo se čuo sušanj pergamene u drš ćućoj ruci gradskog suca. Kad gaje razmotao, zagledao se u nj i stao čitati hrapavim i slomljenim glasom. Svi su digli glave da bolje čuju i pridigli se na prste da bolje vide. Lice se ljudima raširilo od silne znatiželje i izne nañenja, a o či isko čile. Kraja či ćev glas sve je više zapinjao. Slova su blijedjela p red njim, okretala se, skakala po papiru. Tijelo mu klone i on u kosti ma osjeti bol, a po koži kao da mu še ću mravi. Najednom mu se slova stadoše pretvarati u muhe. One polete k ustima, u ñu mu u nos, u o či i usta, prilijepe se na nepce i za ñu u grlo. Umukne, podigne krvave o či, upre ih u mnoštvo. Obuzme ga strašan strah... Da h mu je stao, a lice mu se iskrivilo. Silom je htio da o čima razabere oko sebe ljude, ali je vidio samo to čkice koje su se polako pretvarale u muhe. Sada - ka o da gaje napao roj muha. Njihov zuj ispunjao ga užasom. Vidio je samo oblak tih strašnih muha i sve ja če čuo njihov zuj. Oko mu zapne o toranj crkve sv. Mark a. Ovaj se stao njihati kao da vjetar njiše grane... "Vještice su zašle i u toranj!" pomisli on. "Slave slavlje kao svoju slobodu. Sad im nitko ne može ništa. Posule su me gubom, pre tvorile se u muhe i sad me grizu..." Pred o čima mu zavitla oblak najcrnje tame. Htjede viknuti, ali mu glas zapne. Napokon - kao da bi htio pobje ći - u čini dva koraka, ali kao da su mu sve kosti polomljene. Zatetura i sruši se. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

Svjetina se uskomešala. Sve se ustr čalo. Ban zapovjedi da onesviještenog suca odnesu ku ći i pred zapanjenim gra ñanstvom sam do čita proklamaciju. Dvojkovi ć i Sale bijahu preneraženi. Šute ći su gledali sve to ne prozborivši ni rije či. Banje s pratnjom ostavio trg i povukao se u dvore. Mnoštvo je ostalo, još uvijek zapanjeno onim što je čulo. Upravo sada kad su tako odlu čno zahtijevali da se vješticama sudi po starom pravu, uzima ih kraljica pod svoju zaštitu i nare ñuje da vješticama može suditi samo kraljevsko sudbeno v ije će. U narodu zavlada zbrka i pomutnja. Neki su se od st raha pokupili ku ći ne hote ći govoriti protiv kralji čine naredbe, a drugi su ostali na okupu, sakupljali se u manje grupe i šaptali. Samo su neki mrmljali tvrde ći daje sve to maslo vještica koje su sada oja čale i za čarale čak i gospodu u Be ču. Sale i Dvojkovi ć pohitaju u gradski ured i zaklju čaju se. - To je kao grom iz vedra neba - klone Sale. - Jedva smo sretno izmakli istrazi... Terka i Skerl ec zaista su imali posla dok su nas opet uspostavili na nekad ašnje duž nosti, a sad, eto, kraljica nam oduzima vlast nad v ješticama. - Propali smo, dragi moj! Najbolje da se zahvalimo i odemo opet na selo kopati kukuruz. - Ne prenagljuj se - re če Dvojkovi ć. - Doduše, Skerlec još uvijek nije otputovao, ali ve ć sutra ide i za nekoliko dana je u Beču. Rekao sam ti da u Be ču spremaju unutrašnje reforme pa su nam skuhali ovu poparu. Ali mi još imamo uza se - narod! Narod je praznovjeran, možeš mu sugerirati sve što hoćeš. Ako ho ću, sutra će svijet vidjeti kako na Markovu tornju plešu vještic e ili kako ñavoli na Markovu trgu peku vola. Sad treba da zasu čemo rukave i radimo. Dok je Skerlec još tu, treba da se dogodi nešto strašno. Po nalogu kraljic e ti ćeš iz zatvora pustiti vještice i tada ćeš vidjeti što će se dogoditi... Danas je mali sajam, iz Stubice dolaze kramari s robom. Sve će biti na trgu. Neukost i praznovjerje naša su potpora. NOC VJEŠTICA Slegla se sajamska buka. Kramari spremaju svoju rob u ili sjede na kolima i razgovaraju. Nad grad se spušta ve čer, a s njom i tamni oblaci. Na jedna kola prisloniše se dva starca. Jedan je ugojen i visok, bijele brade, a drugi se drži pognuto. Pun je i zarašten. Oko njih se skupilo des etak gra ñana. Pijuckaju, puše i slušaju. - Ne će biti dobro - govori visoki ugojeni starac puše ći lulu. - Kad ve ć i kraljica brani coprnice, onda je tu skoro propas t svijeta. - Zašto su toliko stotina godina naju čeniji ljudi spaljivali vještice? Zašto su protiv njih stvarali zakone? - r eče drugi. - Župnik je baš govorio u crkvi - re če onaj prvi - kako nam prijete vještice i kako Bog zapovijeda da ih se klo nimo i da ih zakon kažnjava. A što je župnik? On je sve ćenik, namjesnik Božji. Ako on veli da ih ima, onda ih ima. - E, ne znate vi, dragi ljudi, stoje posrijedi - re če visoki ugo jeni starac. - Bio sam danas u ku ći gradskog suca. Uvijek ga posje ćujem kad sam u Zagrebu. Znate kako su ga na Markovu trgu omamile vještice. Kad sam došao k njemu, još j e uvijek ležao u nesvijesti. A kad se probudio, pripovijedao je čuda. - Što? Što? - pitahu gra ñani znatiželjno. - Da su mu se vještice popele na prsa i stale mu čeki ćem udarati po glavi, a dotle da su ñavli sjeli oko njegove postelje i s kapetanicom pakla izrekli osudu nad njim i cijeli m Gri čem. - Kakvu osudu? - Da uskoro na naš grad ima pasti strašna oluja u k ojoj će se na oblacima dovesti tisu će vještica i po našoj zemlji posipati kugu, bolest i glad. Ljudi će ostaviti vjeru i prise ći vješticama. A sve one koji su progonili vještice mora sti ći kazna, kako je tko zaslužio. Gradski sudac dobit će gubu, Dvojkovi ću će I

MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM slomiti kosti, a Saleu oduzeti pamet. Gra ñanima koji proklinju vještice usahnut će jezik, uop će - ne će više biti zdrava čovjeka - svi ćemo biti prosjaci i bogalji. Užas se ogledao na licima. - To je čuo sudac? Strašno! - Naše nevolje po čet će onog časa kad puste coprnice iz tor nja. Svi ćemo propasti - govorio je starac -jer nas je ostavi la kraljica. - Kako bi bilo da mi sami sudimo vješticama? - re če netko. - Navalit ćemo na toranj i spaliti ih. - Ve ć je prekasno - re če jedan glas. Svi se okrenu prema onome tko je to rekao. - Dijak Mikica! Što ti veliš? Zastoje prekasno? - Prekasno je da ih spalite. Ve ć su puštene na slobodu, a njihove procese vodit će be čka gospoda. Popljuvali su našu pravdu! Svi ušute. Upravo u taj čas zagrmi. - Čujete, ve ć se javljaju. Za grmljavinom su sijevale munje nose ći oluju. Vjetar je podizao prašinu i uzvitlao je poput oblaka sve do crkvena krova. Ljud e je obuzeo strah. Nitko nije htio više progovoriti. Stanu brzo spremati robu i p okrivati je kožama. Sav zasopljen, na trg dotr či zvonar Žajler. Hvatao se za glavu i križao: - Na Manduševcu su. Vidio sam ih, dogovaraju se. - Coprnice? - Da, ima ih više stotina. Bože, sa čuvaj nas od zla. - Bježimo iz grada - rekoše stubi čki prodava či. - Tu nam nema opstanka. Trg se za čas ispraznio. Uskoro padne gusta tu ča. Kramari se sklonili u malu kr čmu na Markovu trgu i slušali kako komadi leda lupaj u po željeznim kapcima prozora. - Sve bih rekao - primijeti jedan kramar - da to ni je tu ča. - Kamenje bacaju s neba! U kr čmi su se svi pokunjili. Jedva je tko okusio vina. Dotle su uskom ulicom kroz buru, pljusak i tu ču hitala dva starca ravno u ku ću notara Salea. Otvore vrata kao daje ku ća njihova, udu i opet je zaklju čaju. Svjetlo zasja u notarevoj sobi, a starci se po čnu razodijevati. Skinu klobuke, brade i kramarska odijela. Svjetlo uljanice rasvije tli Dvojkovi ća i Salea. Odmah se odjenu u svoja odijela od crnog baršuna. Za čas su opet bili gospoda. - Oluja je došla kao naru čena - smijao se Dvojkovi ć. -Ve ć sam je prije osjetio. Zato sam i govorio ljudima da će do ći. Pa da ne pukneš od smijeha! - Revolucija je gotova. Zaslužili smo da se temelji to okri jepimo. - Spremi kramarska odijela za Stubicu - re če Dvojkovi ć Sa leu - a onda probudi kuhara. Kad je Sale zaklju čao u ormar kramarske surke i sijede brade, probudi služin čad da ih podvori jelom. U maloj kr čmi na Markovu trgu kramari su i dalje drhtali pripo vijedaju ći o strahotama što su ih navijestile vještice... Nad gradom vitla orkan, sipa tu ča. Ulicama se šuljaju sumnjive crne pojave. Hitaju kao da ih vjetar nosi. Samo za trenutak zaus tavljaju se pred ku ćama u kojima spavaju gra ñani, vade ispod plašteva metle i prebacuju ih preko pragova, a onda nestaju u oluji... Stigoše na Markov trg. Nigdje žive duše. Samo kroz prozore male kr čme tinja svjetlo.

Tiho, bez rije či, bacaju se prikaze na kramarska kola, grabe robu i bacaju je na sve strane. Mlake što su nastale od pljuska gutaju kramarsku robu nose ći je po trgu. Tu i tamo orkan zahvati po koji kaput, rubac ili ko žuh pa se njime igra po blatu. Pljusak je sve ja či, tu ča sve guš ća i sve lude vitla orkan. Kao MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM da se dogovorio sa zlotvorima. A crne sjene polako se gube u mraku i oluji... ŽRTVA PRAZNOVJERJA U svojoj sobi leži sudac Kraja či ć. Uza nj bdi Sanda. Tito nije u Zagrebu, pa djevojka mora sama bdjeti uz nesretnog oca. Noć je ve ć davno poodmakla. Bura lamata granjem drve ća u Kraja či ćevu vrtu, a tu ča lupa po prozorima. S pritajenim strahom Sanda gleda oca. Ne zna što mu je, zašto se onesvijestio i što se s njim zbiva. Opažala je da iz dana u dan pr opada, sve manje govori i sve više bulji u knjige koje su pisale o vješticama, a za svoju okolinu jedva se zanima. Danas ga donesoše ku ći onesviještena, izobli čena. Jedva gaje prepoznala. Vani bjesni bura, pucaju gromovi. Mlada djevojka st oji sama uz o čevo uzglavlje. Odjek grmljavine trese prozorima, a vjetar zviždi n ad krovovima. U njezinoj duši sve je sjetno i turobno. Osje ća se sama, osamljena. Kad bi Francesko znao što se dogodilo, sigurno bi p ožurio ku ći. Ve ć davno nije dobila pisma od njega, ali njezina vjera nije se po kolebala. Uzalud joj Dvojkovi ć govori da će se Francesko u Be ču oženiti s drugom. Sanda čeka puna povjerenja u njega. Kraja či ć odjednom stade buncati, trzati se i vrtjeti po kre vetu, a onda opet križati se i ljubiti škapular. Tako su prolazili no ćni sati... Kasno u no ć sudac podigne glavu, pogleda svoju k ćer mirnim svjesnim pogledom. - Što želiš o če? - Hvala Bogu, otišle su te strašne muhe. Znaš, to s u bile vještice. Osule su me gubom i onda me grizle. Kako me straš no peklo! l - Ne boj se, o če. - Sve bi bilo dobro kad bismo bar jednu iz tornja s tavili na mučila. Sve bi se druge prestrašile kad bismo makar je dnu mogli baciti na loma ču. - Umiri se, sutra će ve ć možda sve biti dobro. - Kraljica je naredila da se puste na slobodu! Ove su no ći još u tornju. Sutra ih ne će paliti! Oh, kad bismo mogli samo jednu staviti na loma ču! Sudac klone na uzglavlje i zaklopi o či. Sanda sjedne na divan. Tužne modre o či uprla je u malo žalosno svjetlo i slušala oluju što je lomatala prozorima i grmjela nad krovom. Otac se nije micao - mirno je d isao. Mladu i zdravu, kona čno je svlada san. Kraja či ć se odjednom trgne. Pogleda oko sebe i sjedne na po stelji. Na divanu je ležala Sanda i čvrsto spavala. Svjetlo uljanice padne sucu upravo n a lice i osvijetli mu mutne o či što su kružile po sobi. Zjenice mu se raširile i uko čile. Digne se i stane se odijevati - tiho, oprezno kao d a se sprema na bijeg. Kad je bio odjeven, polagano i tiho pode k pisa ćem stolu, otvori ladicu, uzme klju č i lojanicu. Smiješak mu nakrivi usta koja su nešto šaputala. Sanda je čvrsto spavala i nije čula kad je Kraja či ć izašao iz sobe. Vjetar i pljuštavica udare mu u lice. On kao da to i ne osje ća, brzim korakom nagne niz ulicu. Vani nije bilo ni žive duše. Voda potokom te če po ulici, kiša

udara po krovovima i nosi sve što stigne. Orkan lom i drve će, trga granje, čupa stabla i kotrlja ih pred sobom. Sudac ne vidi ništa od toga. Hrli naprijed po pljus ku i oluji. Vjetar mu je odnio klobuk, kiša ga je promo čila do kože, a mlake po kojima je tr čao prskale su oko njega poput vodoskoka. Ne zaustavlja se. Teš ko dišu ći, tr či naprijed. Kao da MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM ga netko tjera ravno u Kamenitu ulicu. Zaleti se u vrata tornja, otvori ih i ude. U tornju je vladala tišina. Samo se gore kroz rešet ke prozora čula oluja kao mukla daleka tutnjava. Sudac upali lojanicu, podign e je uvis i pode naprijed. Nadesno zijevne ćelija s vratima od rešetki. Naglo je otvori i potr či u tamu. Kao da nekoga traži, uzbu ñeno po čne razgledavati ćeliju. Nigdje nikoga. Nekoliko je puta pogledao na strop, sagnuo se dolje k zemlji i pretražio kutove. Ali ne nade ništa. Onda naglo iz ove ćelije pohita u drugu i stade pretraživati s još većom žurbom i uzbudenoš ću. - Gdje si, nesnago? - krikne drhtavim glasom, ali m u nitko ne odgovori. Poput lu ñaka po čne bježati iz ćelije u ćeliju. - Gdje su?! - krikne o čajno. - Puncere, krvni če? Gdje su vještice? Ne dobi odgovora. Kao da se nešto dosjeti, potr či prema vratima mu čilišta i otvori ih. - Tu su, sigurno su tu! Visoko digne lojanicu i zdvojnim, mutnim pogledom z aokruži okolo. U mrkoj tami visjela su mu čila. Mirno stoji veliko kolo s uzetima na koja su r azapinjali vještice. Na klupi leže španjolske čizme. Drveni konj strši uvis. Prazan je stol i stolice sudaca. Nema ni krvnika, ni grabanata, ni vještica. Ipak, t amo u kutu kao da netko stoji oslonjen na zid. - Puncere, kukavico, što stojiš tu? Dovedi coprnice ! Ali pojava se ne mi če. - Huljo! I ti si se uplašio pred njima? Laž je da m ije kraljica zabranila suditi vještice. Dovedi ih amo, ja sam su dac, ja za povijedam. Jesi li čuo? Sablasno je zvu čio njegov glas u nijemoj tišini strašnog mjesta. Iz njegova lica probije bijes i on potr či prema prikazi što se naslonila o zid. i Svjetlo lojanice zataknute medu dva kamena na podu mučilišta rasvijetli žensko truplo, privezano lancima uza zid. Usta su nesretno g stvorenja otvorena, staklene o či izbuljene, a lice iznakaženo strašnim posljednjim časovima. Ne dočekavši kralji čine odredbe, nesretnica je u mu čilištu poginula. Nitko se nije našao daje sahrani, pa je tako ostala u tornju. Prestravljena pogleda zurio je u nju. Onda iz njego vih usta provali strašan smijeh i odjekne o crne stijene. - A tu si, gade?! Tu si, službenice vraga! U pal čenice s njom, amo, krvnice... Brzo se okrene, sjedne na uobi čajeno mjesto gdje je stolovao kad su mu čili vještice i, drže ći čvrsto i besvjesno lojanicu, stade vikati: - U ime njezinog veli čanstva kraljice ovaj sud osu ñuje ovu službenicu vraga na loma ču! Pograbi štap stoje ležao na stolu i prekine ga: - Kao što prekidam ovaj štap, tako neka se prekine i tvoj ži vot. Krvnice, pali loma ču! Ali se nitko ne makne.

- Huljo, i ti si se s njima spleo, vragu si prodao dušu, pro kleti izrode! Opazivši na zemlji slamnja ču, potr či i zapali je. Plamen zahvati slamu. Zatim pograbi suda čke stolice i stane ih razbijati. Drvo je pucalo i k idalo se. Pobaca ga na goru ću slamu. Svjetlo od plamena obasja na zidu svezano truplo. S taklene o či mrtve žene upiljiše se u suca. Zaustavi se pred njom i protrne . Onda kao opsjednut po čne vikati: - Prokletnice, još se usu ñuješ ovako gledati? Na loma ču, vražja k ćeri! Na loma ču! -vikao je kao pomaman zure ći u ras tvorene o či mrtve žene. Oko njega je plamen proždirao razbi jene stolice. Dim se podigao pod tamni strop. - Na loma ču! Na loma ču! - ponavljao je po stoti put, a on da pograbi truplo i dovu če ga do plamena. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA M A L L E U S M A L E F I C A R U M Sve guš ći je bivao dim i sve tiši njegovi povici. Grudi mu se nadimale, o či prevra ćale, a noge klecale. Sruši se lomatajud rukama kao da se utaplja. Plamen je gutao slamu i razbijene stolice, a dim poput obl aka ispuni mu čilište i sakrije nesretnu žrtvu praznovjerja... Plamen pomalo zahvati mu čila i proguta drvenog konja. U tornju nasta tišina. Samo su cvilili štakori i mi ševi traže ći svoje rupe... Probudilo se jutro. Nakon oluje sinulo sunce i prob udilo Sandu. Ona sko či s divana i gotovo se prestraši vide ći da je ve ć bijeli dan. Pohita k postelji da pogleda kako je ocu. Ali, krevet je bio prazan. Iza ñe u susjednu sobu, obi ñe redom sve sobe, ali oca nigdje. Zapita služin čad, ali nitko nije ništa znao o svom gospodaru. Primijetila je da nema o čeva odijela. To je uvjeri da mu je, valjda, ujutro bilo posve dobro pa se odjenuo i otišao u gradsku vije ćnicu. Stoga onamo pošalje slugu. Ali ovaj se vrati s odgovorom da gradskog su ca nitko nije vidio. Ponovno se zabrine. Vrati se u o čevu spava ću sobu i po čne tražiti ne bi li našla nešto što bi je navelo na trag kamo je otišao. Služavka najavi daje netko traži. U duši se pobojala da je tko došao javiti kakvu zlu vijest o ocu. Kad je ušla u drugu sobu, opazi mladi ća u putnom odijelu. Klikne od radosti i iznena ñenja: - Francesko! Francesko moj! - Mala moja, nisi mi se nadala? - Nisam, ali ove sam no ći mnogo mislila na tebe. - Putovao sam i cijelim sam putem mislio samo na te be. - Kako mije drago što si došao! Kako mije sada dobr o! - šaptala je prislonivši glavu na njegove grudi. -1 meni je sada dobro. Čuo sam da je tvoj otac bolestan? - Jao, sasvim sam zaboravila na njega. Pomisli što se no ćas dogodilo. Otac je ležao u postelji, a ja sam kraj n jega bdjela. Tito nije kod ku će, i kad se otac umirio, mene prevari san. Mo rala sam čvrsto zaspati jer ništa nisam čula. Kad se ujutro pro budim, oca nigdje. - Bit će negdje u gradu. - Ne, nigdje ga nema. Nestao je. - To je nemogu će. Uzbu ñuješ se bez potrebe, ve ć će se vratiti. - A znaš li što se dogodilo? Ju čer mi je Dvojkovi ć opet go vorio da će me zaprositi pa sam se silno bojala. - Ne boj se. Sad te nitko više ne može meni oteti. U Beču sam našao službu. - Ti, sin plemi ća Malakoczvja, pa da ideš u službu? Tvoj

otac nikad to ne će dopustiti. - Nitko mi ne može braniti da radim za svoju malu S andu. Hoćeš li sa mnom? Sasvim sama sa mnom... Potajice ćemo pobje ći u strani svijet - nas dvoje - sami jedno uz drugo pri ljubljeni i zagrljeni. Nekoliko trenutaka Sanda je šutjela, a onda podigla glavu i pogledala ga upitnim pogledom poput djeteta. Jedva čujno zapita: - Zar da po ñem samo tako? - Ludo mala. Otac Smole će nas potajno vjen čati u kapu- cinskoj crkvi. Dok ne budemo daleko odavle, nitko t o ne će znati. Umjesto odgovora Sanda mu se baci oko vrata i šapne : - Idem, idem, kamo god ho ćeš! Mladi ć je obujmi i privine k sebi. Mala, sitna, gotovo se izgubila u njegovu zagrljaju. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Na vratima netko pokuca. - Možda je došao otac - šapne ona i pohita na vrata . Ali vani je stajao stražar. - Što se, zaboga dogodilo? - preplašeno upita djevo jka. Francesko koji je stajao iza nje domahne stražaru d a šuti pa se onda obrati djevojci. Budi mirna i čekaj me. Sve ću saznati sam i sam ću ti re ći -umirivao je on izašavši sa stražarom na hodnik. - Stoje? - upita stražara. - Što ste imali kazati g ospo ñici? - S gospodinom sucem dogodilo se zlo - re če stražar i po zove Franceska da pode s njim u toranj. Kad je otvorio vrata, osjetio je dim i zadah paljev ine. - Tu nešto gori - re če Francesko. - Gorjelo je, vaša milosti - odvrati stražar i oboj ica podu pustim hodnikom. Kad su ušli u mu čilište, gotovo ih uguši oblak dima. Na zemlji su le žali izgorjeli ostaci suda čkih stolica, stolova i mu čila. Komadi ći drva još su tinjali. Kraj izgorjelih komada ležao je nauznak sudac. Lice mu je bilo izobli čeno, usta raširena, o či napola otvorene, staklene i uko čene. Pesnice su mu bile stisnute, a noge zgr čene. Na njemu je ležalo napola izgorjelo truplo nes retne žene. - Eto, vidite - re če stražar - što su od gradskog suca u činile vještice. To je njihova osveta što ih je sudio. Mladi ć nije nastojao da uvjerava praznovjerna čovjeka. Pogleda iznakaženo truplo suca Kraja či ća. Dim koji je još uvijek ispunjao čitav prostor potjera ga iz tornja. - Poslat ću ljude da ga metnu na odar - re če Francesko od laze ći. Izašavši iz tornja, vrati se odmah u ku ću svoje vjerenice da joj priop ći kobnu vijest. Sanda je odmah opazila da se dogodilo zlo. O či joj se napune suzama. Francesko je posjedne u naslonja č, klekne kraj nje, prihvati joj obje male ruke i re če nježnim toplim glasom: - Sando, voliš li me više nego sve drugo na svijetu ? - Ti znaš da te volim! - Onda ne smiješ plakati, ne smiješ se uplašiti kad ti kažem što se zbilo. Praznovjerje je tvog oca natjeralo u smrt! Sanda se lecne, propla če: - Zašto nisam bdjela, zašto sam spavala? Otac ne bi bio

otišao... - Ne predbacuj sebi ništa. On bi svakako otišao u t oranj. Morao je oti ći onamo. Nije moglo biti druk čije. Djevojka je plakala tiho, spokojno. - Sad nemam ni oca ni majke... - Ali imaš mene! Sad si moja više nego ikad prije. Bit ću ti sve! Sanda prisloni glavu na Franceskove grudi. - A sad ne brini više ni za što. Sve će biti moja briga. Po ñi svojoj prijateljici i ne vra ćaj se ku ći. Ne trebaš vidjeti oca... Francesko obriše Sandi suze i povede je k susjedi. Sam je odre ñivao u ku ći u koju su uskoro unijeli iznakaženog mrtvog suca. POSLJEDNJI POKUŠAJ Kiša je prestala, oblaci se raspršili. Vjetar ih je odnio preko dalekih gora, a stubi čkoj se dolini nasmiješilo plavo nebo. Zrak se rashl adio i pro čistio. Nera je izašla u perivoj da proše će. I u njezinoj duši kao da se pro čistila bol i zavladao mir. Razvedrila je misao o oslobo ñenju u smrti. Umrijeti s njim! Taje misao zanijela kao nadu u sre ću i život. Po stoti put zamišljala je kako će svoju glavu nasloniti na njegove prsi i umrijeti. - Umrijeti s njim, uz njega i za njega! Pomišljala je na smrt kao vjerenica na svoj vjen čani dan. Maštala je o tom kora čaju ći uskim puteljkom. Drve će je spu- MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM štalo grane do njezine glave. Hladni svježi zrak za rumenio joj lice i osvježivao tijelo. Obuzela je neka dragost i čeznu će, toplo i slatko, bez boli i bez patnje. Svu svoju sre ću vidjela je sada u smrti u koju će po ći s njim. U njezinim dvorovima slavit će pir, u njezinu naru čju savit će ljubavno gnijezdo. U zanosu je prolazila perivojem, a pritom joj je li ce sjalo, a usta se smiješila razdraganim smiješkom vjerenice u predve čerje njezina pira. Dolje na cesti čuo se katkad topot jaha ča. Uvijek bi okrenula glavu, zaustavila se i slušala. Znala je da Siniša ne će do ći, ali ju je ipak trgnuo svaki topot konja. Tako je izašla izvan perivoja podaju ći se svojim sanjama. Na ulazu u šljivik opazi prosjaka usahle ruke. Pri ñe mu i upita ga: - Gdje ste izgubili ruku, siromašni čovje če? - Zdrobila mi je preša, vaša milosti. - Pa zar se uza sve to veselite životu? - Ne veselim se, ali bolje je živjeti i ovako. - Bojite se smrti? - Kad jednom umremo, sve je gotovo, a čovjek nikad ne zna ne će li odnekle ipak do ći kakvo dobro. Nera da prosjaku novaca. - Eto vidite, vaša milosti, da čovjek ne zna kad može što do bro nai ći - re če prosjak, uzme novac i duboko se pokloni. Nera se vrati u dvorac ponavljaju ći i nehotice prosjakove rije či: "Nikad čovjek ne zna ne će li ipak odnekle još do ći kakvo dobro." Odakle? Ne, ništa bolje ne može do ći. Ne može! Ne, ne tu više nema izlaza. On je uboji ca njezine majke, a ona je vjen čana s drugim! Smrt s njim jedina je sre ća koja joj pre-ostaje. S ceste se posve jasno razabiralo udaranje potkove o tvrdo tlo. Poput munje preleti nešto čitavim njezinim bi ćem. "Ovako jaše samo on! Ali otkud?" pitala se spuštaju ći se niz cestu mokru od kiše. O či pune čežnje upru se u mladog jaha ča što je jurio prema dvorcu. "On žuri k meni i zato tako silno goni konja. Sad m e je spazio!" govorila je Nera u sebi.

Konjanik je doista pogledao prema onoj strani gdje je stajala. Za nekoliko trenutaka Siniša je ve ć bio uz Neru. Zaustavi konja, sjaše i sav sretan st ane pred nju. - Znala si da ću do ći? - Nisam. Tek sam izašla u šetnju, ali sam ve ć izdaleka ra zabrala da si to ti. - Draga - šapne on, sagne se i poljubi njezinu ruku . - Van Swieten misli da ćeš do ći tek sutra. - Što bih tako dugo radio? Obavio sam sve poslove i evo me sad k tebi da se nikad više ne dijelimo. - A kad ćemo slaviti svoj pir? - U subotu u no ći. Sve sam uredio. Kad je Neri htio ispri čati svoju zamisao, iz šljivika iza ñe Van Swieten. Mahne mu rukom i zovne ga. - Brzo ste se vratili - dovikne mu lije čnik. - Jeste li barem što saznali? - Mnogo više nego što bismo se mogli nadati. Siniša ispri ča Van Svvietenu i Neri kako je ušao u ku ću babe Urše i priop ći im čitav razgovor sa crnim "davolima" u babinu podrumu. Najzad doda: - Sigurno shva ćate da sam ih pozvao da orobe naš dvorac zato da ih namamimo u stupicu. Pod nekom dobrom izl ikom odvest ćemo groficu Ratkav u Slaveti ć, samo ako je mogu će zbog njezina zdravlja. - Grofica je tjelesno zdrava, premda je još slaba. Pratit će je grof Adam. - Kontesa treba da ostane s nama. Ona je te crne ra zbojni ke jednom vidjela u svom dvorcu pod Sljemenom pa će pre poznati jesu li to oni isti. - MARIJA J U R I Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Siniša zna čajno pogleda Neru, a ona re če: - Jest, ja ću ostati. - Dobro - odvrati Van Swieten. -Vi ste ve ć mnogoj pogibelji pogledali u o či a, uostalom, kad je s nama Siniša, ne trebamo se bojati ni četvorice razbojnika. Lije čnik se nasmije, i oni podu prema dvorcu. Van Swiete n se opet uputi u šljivik, a oni cestom. Siniša je vodio konja, a Ner a je hodala uz njega. Shvaćaš li zašto sam htio da ostaneš ovdje? - upita Sini ša djevojku. - Slutim. - U dvorcu ne će biti ni tvoje bake ni grofa Adama. Zato sam odlu čio da to bude u subotu. Mo ći ćemo lako izvesti svo ju osnovu, a da nas nitko ne smeta. - A do subote, Siniša, bit ćemo sretni i veseli - kao da nas čeka život - re če Nera. Tako su šetali do staje. Siniša ostavi konja, a ond a se uputi u dvorac. Tu ih iznenadi grof Meško. -Vas dvoje ste veoma sretni i veseli - re če grof poluglasno. - Što to zna či? - To je naša tajna - odvrati Nera. - Ali vi, grofe, baš ne iz gledate vedro. - More me brige. Gospodarstvo je ljetos posve propa lo. - Ako nemate ve ćih briga nego što je nerodica - primijeti Siniša - onda ste zaista presretan čovjek. - Svi imamo svojih sretnih i obla čnih dana. Ali, došao sam k Van Svvietenu. - Sigurno je ve ć u dvorcu, vra ćao se kroz šljivik. Pogledat ću - re če Nera i pode potražiti gosta. Van Swieten i grof Adam upravo su razgovarali s gro ficom Ratkav. Starica je počivala u velikom naslonja ču. Bila je još vrlo slaba, ali su joj o či bile čiste

i vedre. Još uvijek nije znala koliko je vremena pr oteklo od njezine bolesti i što se sve za to vrijeme dogodilo. Dvorskom lije čniku i grofu Adamu grofica je tihim glasom ispri čala kako je k njoj došao Dvojkovi ć i rekao joj da Neri prijeti pogibelj da bude osumnji čena kao vještica. Polako se prisje ćala svega i razložila kako mu je dala novaca da joj vrati pojas što gaje Nera one no ći izgubila pod Kamenitim vratima. Na kraju plaho zapita: - Što će biti iz svega toga? - Ne bojte se - odvrati Van Swieten. - Pouzdano zna m da se Neri ne će ništa dogoditi. A zašto je vama pozlilo? - zapita Van Swieten groficu. - Kako da mi ne pozli? - odvrati ona. - Dvojkovi ć mi je re kao da Neri prijeti smrt na loma či. Takvom strašnom smr ću izgubila sam svoje ro ñeno dijete pa da izgubim još i ovo je dino unu če koje mi je ostalo. Bijaše mi strašno. Sve u meni kao daje umrlo... U taj čas u sobu u ñe Nera. Grofi čino se lice razvedri. Kon-tesa najavi Van Svvietenu da ga čeka grof Meško. - Sigurno vas trebaju bolesnici u Zagrebu - re če grofica - a vi sjedite pokraj mene. - Nemam u Zagrebu bolesnika, vaša milosti. Došao sa m ovamo iz Be ča na poziv vašeg prijatelja grofa Adama da lije čim samo vas. Van Svvietenove rije či pobudile su u stare grofice za čudenje, pa odvrati: - A ja sam mislila da ste novi lije čnik na Gri ču. Van Swieten ude u mali salon gdje ga je čekao Meško. Pozdravi se s njim, a ovaj mu stade pripovijedati: - Vaša milosti, s Gri ča do ñoše naši kramari koji su tamo bili na sajmu. Pripovijedali su čitava čuda pa i kako su kraljicu omamile vještice pa ih više ne da spaljivati ni pro goniti. Onog časa kad su vještice puštene iz tornja na slobodu, s pustila se nad grad oluja u kojoj su doplovile vještice i uniš tile svu ro bu. Ujutro sve na ñoše u blatu, razbacano i uništeno. Zatim MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM su pri čali kmetima kako su vještice u tornju ugušile suca Kra-ja či ća. A prije njegove smrti najavile su kugu i glad koju će sipati na nas. Moji su kmetovi izgubljeni. - Zar je kramarima uistinu uništena roba? - Jest, vidio sam što su donijeli iz Zagreba. - Onda je to netko u činio iz zlobe ili iz konkurencije i zaveo ih da su to napravile vještice. - Morali bismo zamoliti župnika da govori narodu. - Župnik sam vjeruje u to. Od njega se ni čemu ne možemo nadati. Teško će se iz srca naroda iskorijeniti praznovjerje. Dugo su o tom razgovarali, a onda ude Nera i pozove Meska da ostane kod njih na večeri. Poslije ve čere, koja je prošla u vrlo dobrom raspoloženju, Meš ko se vrati ku ći, a ostali se povuku u svoje sobe. MUŽ KONTESE NERE U šljiviku iza dvorca pucketa granje. Netko se prov la či gr-mljem. Na mjese čini se razabire visoka i vitka pojava tek napola zamota na u svileni ogrta č. S klobuka visi dugo pero. Polako i oprezno spušta se dolje prema cesti. Svaki čas zastane, ogleda se i prisluhne. Na pola puta zgurio se iza širokog stabla čovjek u kmetskoj odori. U ruci mu pištolj. Zuri i čeka kao lovac zvjerku. Promatra i ne mi če se. Kao da je upiljio oči u vitkog čovjeka što se spušta upravo prema njemu. Njegovi ko raci šušte po

pu-teljku. Ve ć se približio stablu. Zgureni se čovjek uspravi. Posko či i zaustavi se pred mladi ćem. Bez rije či uperi u nj pištolj. Mladi ć se prenerazi. - Ne mi či se! - zapovjedi hrapav glas. Ostane kao okamenjen pred drskim napada čem. Ovaj mu se posve približi, pogleda mu pri mjese čevu svjetlu lice i re če: - Imam te. Ti si barun Hofberg! -Jesam! - Kamo si krenuo? - Ku ći! - Zašto ne ideš svojoj ženi? - Što se to tebe ti če. - Njoj si se obvezao pismom da nikad ne ćeš do ći? - Kako to znaš? -Samamije rekla. - To je nemogu će. - Kako bih ina če znao? Sama me je poslala da te ovdje uho dim dane i no ći ne bi li se vratio. Ho će da do ñeš k njoj. - Čemu? -Muž si joj... - Lažeš? Ona to nije rekla! Pusti me da idem. - Ne ćeš gore? - Ne, nizašto. - A kad bih ti ponudio desetak tisu ća forinti? - Tko si ti da mi to nudiš? - To se opet tebe ne ti če. Ho ćeš li po ći? - Ne ću nikad! - Vidim, nije ti do novca. Možda ti vrijedi život. - Sto ho ćeš sa mnom? - Ako ne ideš, ustrijelit ću te. - Donesi mi barem kakav znak da ona želi da do ñem. Ina če neću, makar me ustrijelio. - Vidim da si glupi sanjar. Da ti kažem kratko i ja sno: ima netko tko ho će da podeš k njoj, da razdereš ono pismo i zatra žiš svoje pravo. Razumiješ li sada? - Tko je taj tko to traži od mene? - Ovaj pištolj! On ima pravo na sve. Dobro razmisli ! Mladi ć spusti glavu. Onda re če kao da se predomislio i od lu čio: MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Idem! - Dakle, naprijed, mladi supruže. Otpratit ću te da se opet ne predomisliš. Mladi ć krene prema dvorcu dok je stranac hodao iza njega s pištoljem u ruci. Prolazili su šljivikom i došli u perivoj u-pravo po d terasu do koje su vodile stube. Čovjek s pištoljem u ruci pokaže na prozor ispod ter ase i šapne: - Prozor je otvoren, popet ćeš se gore. Vidiš li onaj prozor gore? To je njezina ložnica. - Ne umijem se penjati. - Lijep momak! Nije čudo što te s pištoljem u ruci moram prisiljavati da ideš k svojoj ženi. Dakle, naprijed ! Uspeše se stubama i stadoše pred prozorom iz kojeg je zijevala tama. Prozor je bio širom otvoren i bez rešetaka. - Do ñi, dignut ću te na ramenima - re če čovjek i čučne. Mladi ć mu stane na ramena i uhvati se na izbo čine pod prozo

rom, a onda se okrene. Teškom mukom uspne se gore. Čovjek s pištoljem čekao je pod prozorom. - Ako se vratiš, do čekat će te hitac iz mog pištolja - šapne i sakrije se pod stubama. Mladi ć se kroz prozor spusti u tamnu sobu. Nekoliko je časaka stajao. Nije se usudio po ći naprijed pa se zavu če iza zavjese. U to nešto lupne o pod. Nešto se prevrnulo. Štropot uzdrma tišinu, a sneni ženski gl as povikne: - Tko je? Ubrzo plane svjetiljka. U bijeloj no ćnoj košulji na postelji je sjedila Nera raspletene kose. Sumnji čavim pogledom zaokruži sobu. Onda sko či s postelje, baci na sebe ku ćnu haljinu i sa svjetiljkom u ruci stane tražiti. B lizu prozora stane. Na zemlji je ležao jedan stalak s kipom. U i sti mah zapne joj oko o zastor. Ispod njega su virile ne čije noge... Lecne se, ali se u čini kao da ništa nije vidjela. Brzim korakom vrati se k postelji, uzme sa stoli ća pištolj i odlu čno upita: -Tko je ovdje? Zastor se razdijeli. Pred Nerom stajaše mladi ć u zelenom plastu, s dugim zelenim perom što mu je visjelo sve do ramena. -Vi? Mladi ć ponikne glavom. - Kako ste ušli? - Kroz prozor. - Stidite se. Odmah izi ñite onako kako ste ušli. - Molim vas, ne tjerajte me. - Što ho ćete ovdje? - Htio sam vidjeti vas - odvrati mladi ć jedva čujnim glasom. - Na tako prosta čki na čin? Smjesta da ste otišli. Mladi ć se ne makne s mjesta. - Ako ste vitez, oti ći ćete, ako ne, branit ću se oružjem. - Konteso, zaboga, ne tjerajte me u smrt - šap ćući je molio mladi ć. - Ako se vratim kroz prozor, sasut će mi tane u prsa čovjek što stoji dolje. - Govorite kao da vam se poremetila pamet. - Pogledajte i uvjerite se sami. Dolje je čovjek koji me je do tjerao. Nera pode drugom prozoru paze ći pritom na mladi ća. - Lažete! - re če Nera - dolje nema nikoga. - Slušajte me samo časak. Re ći ću vam zašto sam došao. Na tjerala me želja da vas samo izdaleka vidim i do ñoh pod vaš dvorac. Samo sam čuo vaš glas kroz otvoreni prozor, ali vas nisam vidio. Kad sam se vra ćao kroz šljivik, bane preda me strani čovjek s pištoljem u ruci. Ispripovjedi joj svoj razgovor s nepoznatim čovjekom koji ga je prisilio da se popne. - Zaklinjem se - da nisam njegov ortak. Ja g a i ne poznam. - Ne vjerujem. Jednom ste mi lagali da vas je k men i poslao MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Siniša, da ste s njim bili u zatvoru, što sve to zn ači? Ili ste pustolov ili lu ñak. Mladi ć rukama pokrije lice i stade bolno plakati. - Pla čete kao slaba žena. Bilo bi viteškije da govorite i stinu. Mladi ć još ja če zapla če i padne pred Nerom na koljena. - Oprostite, oprostite! Nije znala što da u čini s tim čovjekom. - Recite mi ve ć jednom što sve to zna či. Ne razumijem vaše ponašanje.

- Sve ću vam re ći. Sad mi više ništa ne pomaže - re če mla di ć kroz pla č. - Samo vas molim: slušajte me i ne uskratite mi svoje su ćuti. - Ne ću - budete li iskreni. - Svoj teški grijeh ho ću vam iskazati na koljenima. Ho ću da vam pri čam o jednoj mladoj ženi koja je bila do ludila za ljubljena u svog muža. Jednog dana do ñe medu njima do ne sporazuma koji je potamnio njihovu sre ću. I upravo od toga dana ona opazi da njezin muž no ću potajno odlazi od ku će. Ljubomor je natjera da ga uhodi i tako sazna da on - zalazi k vama. - K meni? To je ludost? Tko je taj čovjek? - Čujte dalje. Mlada se žena htjela uvjeriti vodi li g a k va ma ljubav i ljubite li ga. Jedne no ći vaši sluge na ñoše pred dvorcem mladi ća koji se tek prikazao onesvijesten pa ga tako unesu u dvorac. Kad se susreo s vama, prikazao se p rijateljem kapetana Siniše, samo da može s vama razgovarati o njemu i da od vas može saznati ljubite li Sinišu ili možd a - muža te žene. U svojoj uzbudenosti i ludosti taj se mladi ć prikazao kao da i on ljubi vas, samo da vam bude vjerojatnij e zašto je tako iznenada došao u dvorac. Tada se uvjerio da lj ubite Si nišu. Otvorio je i pro čitao pismo što mu ga dadoste da odnese Siniši. Sad je ona nesretna ljubomorna žena znala b ar to da vi ne ljubite njezina muža. Ali on ljubi vas. - Sad se sje ćam, govorili ste o grofu Mesku? - Da, o njemu. Kad je taj mladi ć iz vaših usta saznao da se želite vjen čati samo naoko da spasite jedan drag život, po nudio vam je svoje ime, sama sebe, da možete proves ti svoju osnovu. To je u činio iz zahvalnosti što vi ne ljubite grofa. - A što vas tako veže za groficu Meško da ste joj i skazali to like usluge? Neru su gledale plahe o či, a onda umjesto odgovora mladi ć skine vlasulju. Po ramenima se prosula duga sme ña kosa, a iz muškog odijela virilo je ljepušno mlado lice preplašenih rasplakanih o čiju. - Ja sam grofica Meško. Nera sklopi ruke od iznena ñenja. - Bože moj, to je gotovo nevjerojatno, to je nevi ñeno, to je... - Ne bi vam se to činilo tako nevjerojatno kad biste znali moju prošlost. Dok bijah siromašna djevojka, uze me u službu neka pustolovka. Moje visoko i vitko tijelo, odlu čne crte lica i dubok glas potakoše je na misao da me odjene u mušk o i pri kaže društvu kao svoga ne ćaka. U činila je to da može bez pri govora društva pozvati u ku ću grofa Meska kojega je htjela za muža. Morala sam glumiti njegova prijatelja da bi o na mogla osvajati njega. Dvije godine živjela sam kao mladi ć. Svatko je u meni gledao mladi ća i ne ćaka barunice Lehotske. Ali je sudbina htjela druk čije. Svom se dušom zaljubih u grofa koji mi je na kraju uzvratio ljubav. Bili smo sretni sve do onog dana kad za neke oluje zalutaše u naš dvor Genoveža ni koji povedu razgovor o vama. I moj muž pošao je s njima da vas traži. Znao je da ste ovdje, a svima je to tajio, p a i meni. - Htjela sam da to nitko ne dozna. -1 kad sam tada opazila da odlazi kriomice, sjetih se svoje prošlosti. Odlu čim pribaviti muško odijelo i uhoditi ga. One no ći kad su Genovežani, mokri do kože, došli k nama, ostavili MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

su svoja kišna napola uništena odijela jer su im iz Samobora poslali nova. Preuredila sam jedno od tih odijela. Kad je moj muž jednom uve čer pošao k vama, odjenem se, sjednem na konja i stanem ga slijediti. Vidjela sam da je ušao u vaš dvorac. Zavukla sam se u šljivik, pod zelenu ogradu što ga dijeli od terase, i čula sam kako mu rekoste: "Brojit ću časove do vašeg povratka!" - To sam mu doista rekla - odgovori Nera. - A znate li zašto je išao u Zagreb? Da mi donese glas od fratra Smole a koji mi je pisao da mu pošaljem pouzdanu osobu. A ja sam ta ko teško čekala glas iz Zagreba. - Ali grof mi o tome ništa nije govorio. Sve se viš e tu ñio od mene. - Zašto mu niste povjerili svoje sumnje? - Rekoh vam daje medu nama bio neki bra čni nesporazum i da sam se najprije htjela uvjeriti ljubi li on za ista vas. To me progonilo i ubijalo. Sto puta htjedoh da vam se pov jerim. Kad god sam se, slijede ći muža, šuljala oko vašeg dvorca, bila sam odlu čila da vam priznam svu ludost koju sam po činila. Ali nisam mogla. Od toga me odvra ćao ponos i stid. Opet se vra- tih u svoj dvorac svome djetetu koje mi bijaše jedi na utjeha. - Pa što ste, zaboga, mislili kad ste mi se ponudil i za muža? - Iskreno ću vam priznati. U činila sam to zato da se ne oženite s nekim muškarcem što bi zauvijek onemogu ćilo da poñete za Sinišu. A ja sam vru će željela da po ñete baš za Si- nišu. Bila bih još više u činila da sam vas mogla s njim zdru žiti. Osje ćala sam da je svaka pogibelj uklonjena samo ako vi postanete Sinišina žena. Ako po ñete za nj, moj će se muž vratiti k meni. A jedina mogu ćnost da se ne vežete ni s kim drugim bila je ta da i dalje igram ulogu njegova pr ijatelja i da po ñem s vama u crkvu pod krivim imenom i s krivim do kumentima. Sama sam ih krivotvorila na jednu staru listinu baruna Hofberga koju sam našla u staroj knjižnici p okojnog tasta. To je sav moj grijeh i na koljenima vas molim da mi oprostite. Ne želim vam da ikad osjetite onu divlju i strašnu sumnju koja razara život i dob rotu srca. Sumnja me je nosila poput bezglave bujice i u toj sumnji na čas sam izgubila sve stoje u meni dobro. -Vi pretjerujete, draga grofice! - Ah, ne! Osje ćam da bih bila mogla po činiti još strasnije stvari. Suzdržavalo me jedino to što sam znala da g a vi ne ljubite. Nera nije poznavala takve ljubomorne boli, ali je o sje ćala iskrenu su ćut za mladu groficu. - Onog jutra kad sam sa svojim mužem poslije vjen čanja ulazila u ko čiju sreli smo vas. Naš je ko čijaš tada rekao: Gle dajte, to je ona iz zakletog dvorca. Ne će biti sre će - to sluti na zlo! Sjetila sam se toga čim sam čula da ste u Stubici i povje rovala da mi nosite nesre ću. - Vaše su sumnje, o čito, posve neispravne. Iskreno ću vam kazati da nikad nisam opazila ni najmanji znak kakv e ve će pri vrženosti grofa Meska prema sebi. - On je ponosan pa to ni čim ne bi odao. - Ne, ne, u to nikako ne vjerujem. Grof me ne ljubi . - Nije li kvarna dolazio tako često? Nije li uvijek nujan i ža lostan? Nije li danas bio ovdje? - Priznajem da sam i sama na njemu opazila sjetu. P itala sam ga što mu je, ali mije odvratio da ga more brig e zbog go spodarstva. Nego, čekajte grofice... Sad mi nešto pada na um. One ve čeri kad je kod nas bilo izaslanstvo suda iz Zagreba da zatraži od mene oproštenje, grof Meško govorio m ije vrlo

prijazno. -Vidite, ipak vas ljubi! - Baš naprotiv. Sje ćam se da sam mu na ono što mi je ka zao rekla kako mi se čini da je ljubomoran na jednog Geno- vežanina. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Ljubomoran? On? Pa na Genovežanina? - iznena ñeno će Stanka. - Da. Ne znam na kojega, ali govorio je o njima tak o da sam morala razabrati neku ljubomoru. Je li vam koji od njih udvarao! -Jest! - Vidite, a to vas je odvelo na sasvim krivi put. - Taj Genovežanin govorio mi je jednom o svojoj lju bavi, ali sam ga otjerala. Grof o tome ništa nije znao. -To se naslu ćuje... - Imate pravo. Srce koje voli sluti nesre ću kad je još preko mora. Grofica Stanka uzdahne. - Kad bi to bila istina! Ali, konteso, znam da me v i samo tje šite. Ne mogu se oteti uvjerenju da ipak ljubi vas. - U to se možemo uvjeriti. Ho ćete li? - Zar biste bili tako velikodušni? - Nije to nikakvo velikodušje. Osje ćam iskrenu su ćut za va šu bol i sve što ste u ljubomori u činili pokazuje samo vašu ljubav i odvažnost. Napokon, vi ste mi iskazali tak o veliku uslugu što ste me nagovorili da primim ime i ruku b aruna Hofberga. Za Sinišu ne mogu po ći - dakle, to za mene nema koristi - ali se ipak ne moram bojati da će danas-sutra do ći ka kav čovjek i doviknuti mi: "Ti si moja žena!" Od toga me spa sila vaša smiona spletka. Zahvalna sam vam i zato ću vam po moći u vašoj boli. - Sto puta vam hvala. Samo kako? - Danas ste opet uhodili svog muža oko mojeg dvorca ? - Jesam. Kad je otišao od ku će, nešto me vuklo da vidim ide li opet k vama. - Ve ć se vratio ku ći. A što će re ći kad vas ne nade kod kuće? - Ne znam. U drugim zgodama uvijek sam ja došla pri je nje ga, uvukla se u svoju spava ću sobu i sakrila genoveško odije- lo. Danas nisam nikako mogla razabrati je li se vra tio ili nije. Sjedila sam u grmlju. Tek kad je u dvorcu nastala tama bila sam u vjerena daje otišao. Bojim se što će biti ako me ne nade u mojoj sobi. Moram se vratit i ku ći, ali se bojim onog čovjeka koji me prisilio da u ñem ovamo. - Taj je čovjek sigurno Terkin uhoda. Pratit ću vas. Kad nas vidi zajedno, mislit će da smo se sporazumjeli, a Terka će se veseliti. Dakle, pristajete li da po ñem s vama grofu Mesku? - Pa da mu kažete sve što sam u činila? Nipošto. - On i ne treba ništa saznati. Po ći ćemo zajedno sa Sinišom i Filipom do vašeg dvorca, a onda ćemo vas pustiti da se ušu ljate u ku ću. Nakon sata dojahat ćemo i mi pod izlikom da smo izjahali u šetnju po mjese čini i htjeli ga iznenaditi. - A onda? - Onda ću na ći priliku da s njim razgovaram i da ga prisilim neka mi kaže zašto je tako tužan i što mu tišti duš u. Slušat ćete razgovor negdje iz blizine i tako neposredno sa znati

imam li krivo ili pravo. - Kako ste dobri, konteso! - re če Stanka suznih o čiju. - Što biste u činili da se obistine vaše sumnje? -Ubilabih se. -Avaše dijete? - Mislila sam da ga volim nadasve, ali sad vidim da ga lju bim samo zato stoje njegovo. - Pri čekajte. Poslat ću komorkinju da probudi Sinišu i Filipa. Nera iza ñe iz sobe. Uskoro se vrati i povede svoju goš ću u pokrajnji salon. - Pri čekajte ovdje - re če joj i pritom promotri grofi činu pojavu: - Čudnovato kako vam pristaje muško odijelo. Čovjek nika ko u vama ne bi mogao naslutiti ženu. Vaše su kretn je zaista uvijek kretnje mladog čovjeka, dakako, takvog koji je odgojen u čipkama i salonu. - MARIJA JURIC ZAGORKA HALLEUS MALEFICAROM - Privikla sam se muškom odijelu. Nera ode da se odjene, a Stanka sjedne na divan, sa krije lice objema rukama i zamisli se: "Što će biti ako opazi da me nema. Što će misliti o meni?" Nije prošlo ni četvrt sata, a u salon ude Siniša. Stanka više nije imala na glavi muške vlasulje, i Siniša je stao promatrati š iroko otvorenim o čima. Nije znao što da kaže, ali gaje to lice podsje ćalo na groficu Meško. - Prepoznajete li me, kapetane? - upita ga ona. - Kako dolazite ovamo u toj odori? - To će vam re ći kontesa Nera. Nemam više snage da još jednom pri čam. - Kad je ušla Nera, ispri ča ukratko Siniši o čemu se radi. Slušao ju je iznena ñen. Ono što mu je govorila činilo mu se kao luda pri ča. Stanka, me ñutim, izvadi iz džepa pismo, pru ži ga Siniši i re če: - Evo pisma koje vam je barun Hofberg imao donijeti u Beč. Bila sam tako nepristojna pa sam ga otvorila i pr očitala. Siniša ga pro čita. U prvi tren shva ćao je samo jedno: da Nera nije udata ni za kakvog b aruna i daje slobodna... Pomalo je shva ćao i sve drugo i sada je taj neobi čni doga ñaj smatrao pravom sre ćom. Osjeti duboku zahvalnost prema grofici Stanki k oju je tren prije držao ludom. - Oprostite mi, kapetane, i vi - re če Stanka nakon kratke šutnje - što sam se poslužila laži da sam vaš prija telj barun Hofberg. - Zahvalan sam vam što ste vi taj neobi čni mladi ć koji mi je bio tako zagonetan. Siniša dade pretražiti dvorište i perivoj ne bi li našao čovjeka koji je Hofberga natjerao u Nerinu ložnicu. Ali njemu ni tr aga. Tada se spreme za izlazak. Stanka je prikop čala oko glave svoju lijepu sme ñu kosu i opet je pokrila muškom vlasuljom i genoveškim klobukom. Filip je osedlao konje i svi četvoro od-jaše prema Stubici u dvorac grofa Meska. Dosta su brzo jahali cestom. Oko njih je snivala no ć. Svježi zrak milovao im lice, a sa sjenokoša povjeta rac donosio je miris otave. Čitav je kraj po čivao u snenoj tišini, posut blistavim sjajem mjese čine. Uz cestu je šumio poto či ć bjelasaju ći se kao srebrni obrub zelene livade. Jahali su šute ći dok se izme ñu zelenog drve ća nisu razabirali tornji ći Meškova dvorca. Stanka šapne: - Uvu ći ću se neopazice u dvor kako sam uvijek radila. - Prozori dvorca su tamni - re če Nera. - Možda još nije kod

kuće. To bi bilo najbolje. Ali, svejedno kako smo rekl i, za pola sata mi ćemo za vama. - Čekat ću vas kao svoje oslobo ñenje. Stanka potjera konja i okrene s ceste puteljkom pre ma dvorcu kroz rijetku mladu šumu. Osje ćala je neki strah, a sama nije znala zašto. Pri čini joj se kao daje netko slijedi. Kao daje sa strane opazila neku prik azu stoje izašla iz grmlja. Najednom iz šikarja dopre povik: - Stani! Stanka se trgne, prestraši, tako da je izgubila pri sebnost i potjera konja stoje mogla ja če. - Stani! -vikne netko. Ali ona nije slušala niti se obazirala. Pomamno je stala udarati konja. Obuze je divlji str ah. Vjero vala je da to mogu biti samo razbojnici pa je nasto jala po bje ći. Nije razumjela rije či što ih je netko vikao za njom. Samo je tjerala konja da što prije stigne u dvorac. Kroz šumu prasne hitac. Stanka ga nije čula. Samo je osjetila da se njezin konj preplašio, trgnuo. A onda kao da je o-stavlja snaga , a uzde padaju iz ruke. Klone niz sedlo. Noćnom tišinom još je uvijek drhtao pucanj. Konj je st ao i po čeo ogledavati svoju gospodaricu. Zamijetivši da leži na zemlji, s tane je gurati gubicom. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Iz šume dotr či muškarac s pištoljem u ruci, sagne se i re če glasom punim uzbu ñenja, mržnje i bijesa: - Zašto bježiš, huljo, kukavice, kad ti velim da st aneš! Pritom pograbi jaha ča za zatiljak, okrene ga prema mjese čini i pogleda mu u lice. Ali kao da gaje pogodila strijela. Iz grudi m u se izvije krik pun strave i preneraženja. Zajedno s onesviještenim jaha čem klone na zemlju. Mjesec se podrugljivo nasmiješio prestravljenom lic u grofa Meska. Šuma je disala kao da i ne primje ćuje što se dogodilo. Kroz šumu se za čuje topot konja. Silnom brzinom jahali su istim put em Nera, Siniša i Filip. Kapetan prvi sko či s konja. Vidio je da na travi leži Stanka, a uz nju je neki muškarac. Snažno ga otrgne od nje, a li kad mu vidi lice, iznena ñen sustane: - To ste vi? Zaboga, što se dogodilo? Meško ne odgovori. Kle čeći na zemlji, upre nijem pogled u Sinišu. Kao da je obezumio i ne zna gdje se nalazi i što se zbiva. Pr i ñoše Nera i Filip. Kad je kontesa opazila Stanku gdje leži na travi a iz grud i joj se cijedila krv, krikne: -Zarje mrtva? - Ona? Tko? - Ona - šapne Meško napola pogledavši u Neru. -Vaša žena grofe! Što se dogodilo s njom? Ali Meško ne odgovori. Uko čen, blijed, buljio je preda se kao da je izgubio govor i shva ćanje i ne može doku čiti tko to leži pred njim na zemlji. - Pomozite! - klikne Nera i trgne muškarce iz časovite pre- neraženosti. - Još diše. Filipe, po ñi natrag i dovedi doktora Van Swietena. Reci mu da se nešto dogodilo. Samo br zo! Filip se baci na konja i odjuri. Siniša podigne s t rave klonulo Stankino tijelo i po ñe s njom prema dvorcu. - Čuli smo hitac i odmah naslutili zlo - re če Nera Mesku. On nije odgovorio. Hodao je uz nju kao pripit. Nera ga je gledala sa strahom. Šute ći do ñoše do dvorca. Kad su ušli u ku ću, Siniša je položio Stanku na postelju i probudio služavku. Svi su se ustr čali. Svaki je nešto savjetovao, svaki je nešto pita o, svi su nosili vode, octa, a nitko nije znao što da u čini. - Kao da ne diše. Zar je ve ć mrtva? - govorila je Nera.

Tek tada trgne se Meško iz uko čenosti. Kao da je tek sada shvatio da je to uistinu njegova žena, da je to Sta nka. Potr či gore i baci se k njezinoj postelji. Muška vlasulja negdje joj pala s glave, a sme ña bujna kosa razasula se po bijelim jastucima. - Stanko, Stanko, stoje to? - pitao je Meško uhvati vši nje zinu glavu i gledaju ći je u blijedo lice na kojemu je bilo samo malo traga života. - Što je to, konteso? - okrene se Meško k Neri. - R ecite mi, zaboga! - Ja pitam vas što se dogodilo. Tko je pucao i zašt o? Grof Meško ne odgovori. Nera i Siniša se pogledaše. Straš na pomisao sune njihovom glavom. Upravo se probudilo dijete koje je spavalo u kolije vci i stalo plakati. Služavke se štrcale oko njega. Nera je vodom ispirala Stanki no čelo. Meško je stajao blijed, upala lica, prestravljena pogleda. Pro ñoše časovi zabune, straha i tr čanja po ku ći, nesuvislih pitanja i nesabranih odgovora. Pred d vorom zaštro-poće ko čija. - To je Van Svvieten - re če Nera i pohita dolje. Lije čnik je stigao u pratnji Filipa koji mu je putem ispripovje dio što je znao. Van Swieten pode ravno u Stankinu sobu. Sve u dalji, zadrži samo Neru. Lije čnik je pregledao nesretnu groficu, po vezao joj ranu i pokušao daje dozove k svijesti. - Još živi? - zapita ga Nera šap ćući. - Živi, ali ne znam kako će još dugo živjeti. Nera ostavi lije čnika i pode u drugu sobu. Sav slomljen na divanu je sjedio Meško, bore ći se s o čajem. Uz njega, oslonjen o stol, stajao je Siniša i gledao preda se. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS M A L E F I C A R U M - Da ga utješi, Nera re če grofu: - Ne bojte se, nije tako zlo. Vra ća joj se svijest, samo nitko ne smije k njoj daje ne uzbudi. Meska su te rije či malo oporavile pa je, sklopivši ruke, u-stao i po šao prema Neri. - Recite mi, molim vas, što se to dogodilo? Nera dade znak Siniši da iza ñe. Kad je ostala s grofom na-samu, mirnim ga glasom zapita: - Recite mi, grofe ljubite li svoju ženu? U prvi čas Meško je tim pitanjem bio iznena ñen. - Nikad nisam nikoga ljubio kao nju. Baš otud i pot je če sva moja nesre ća. Neri odlane. - Ljubomorni ste, zar ne? - Stidim se priznati, ali je tako. - A sad čujte što ću vam re ći. Kontesa ispripovjedi grofu sve stoje čula od Stanke i što se dogodilo medu njima. Meško je slušao preneražen. Svaki se čas udarao po čelu. Tada bi ustajao i hodao po sobi ili se opet bacao na divan i hvatao za kose. -1 tako smo mi - dovrši Nera - pošli zajedno k vama u dvorac i dogovorili se da će grofica po ći naprijed i neopaženo u ći, a iza nje ćemo do ći mi da mogu s vama razgovarati.

U sobu u ñe barun Kukmica. Probudila ga buka u ku ći. Nije se dao zaustaviti od Siniše koji je ušao za njim. Htio je znati što se d ogodilo. Kad ga Meško opazi, sko či s divana, pograbi zeleni plašt i genoveški klobuk što ih skinuše Stanki i povikne Kukmici: - Poznaješ li ovo? Barun problijedi i plaho odvrati: - To pripada Genovežaninu. - Onom istom kojeg si vidio da luta oko dvorca? - Onomu kojeg ste vidjeli da ulazi u dvorac? - uple te se Siniša. Kukmica se posve smete. - Da, vidio sam ga! - Gdje je samo uzela to odijelo? - upita Siniša. - Za jedne olujne no ći Genovežani su ostavili kod vas svoja promočena odijela - odvrati Nera i pogleda Meska. Plašt i klobuk padnu iz grofove ruke. - Samo ona bijaše onaj kojega sam čekao no ći i no ći da s njim obra čunam! Ona sama! - Vi ste ga čekali? - re če Nera. - A niste znali da vam žena nije kod ku će. - Ne, kad se vratih od vas nisam ni ulazio u ku ću. Kukmica mije rekao da vida Genovežanina uvijek kad mene nem a kod kuće. I ja sam ga čekao. Ili će do ći, ili oti ći, ali ja ću ga do če kati, mislio sam, i s njim se obra čunati. I danas sam ponio sa sobom pištolj da se s njim pob ijem. Kad vidjeh kako na konju jaše visok i vitak muškarac s geno-veškim klo bukom, bio sam uvjeren daje to grof Fieschi i stanem vikati za njim. Ali nije h tio stati, nego je još ja če potjerao konja. Kukavica, pomislim ja, bježi preda mnom. Kakve li drskosti! Obuze me ljubomora, bijes, ostavi me pamet i ja opa lih... - Vi - kliknuše istodobno Nera i Siniša pogledavši se. Njihove su se slutnje obistinile. Kukmica je samo g lupo buljio ne usu ñuju ći se išta pitati. Ništa nije shva ćao, samo to da je on tu nešto skrivio. Zato tiho pobježe iz sobe. - Što sam u činio?! šaptao je Meško i šetao gore-dolje po sobi. - Vi ste oboje bili ljubomorni jedno na drugo, a be z ikakvih uzroka - re če Nera. - To još ne bi bilo tako strašno, ali zašto se niste sporazumjeli? Zašto niste o tome razgovarali? -Ah, konteso, vi najbolje znate kamo čovjeka može odvesti tvrdoglavi ponos! Grof je o čito nišanio na Nerin postupak prema Siniši. O-zbilj na i mrka lica na vratima se pojavi Van Swieten. Meško MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM pode k njemu, ali ne re če ništa. Lije čnik je shva ćao njegovo nijemo pitanje. - Rana je teška i njezin je život u ruci njezine ml adosti i tje lesne snage. - Grof bez rije či pode u svoju sobu. Sinišu je nešto tjeralo da pode za njim. - Rado bih razgovarao s vama, grofe. Ne uzbudujte s e, još ima nade... - Da ste to u činili Neri što sam ja Stanki?! Ja sam njezin ubojica, ja koji sam je toliko ljubio. To ne mogu p odnijeti. Bol ga svlada. Siniša ga nije tješio. Dobro je znao da su suze rosa patni čkoj duši... Van Svvieten je ostao uz bolesnicu kojoj se svijest na čas vra ćala i opet gubila. Meško nije smio ulaziti u Stankinu sobu pa je sa Si nišom proveo no ć u svojoj sobi bdiju ći i o čekuju ći svoju osudu.

Tako ih je zatekla zora. Jutarnje sunce obasjalo je žalostan dvorac vedrim sjajem. Meško i Siniša podu u perivoj. Služin čad je plaho pogledavala svoga gospodara čiji se izgled preko no ći tako izmijenio. Kad ga do ñoše pitati što da rade, on samo slegne ramenima: - Radite kako znate! Nakon jednog sata pojavi se na prozoru Nera i zovne : - Grofe, do ñite gore! Meska je oblio hladan znoj. Pogleda Sinišu kao da m u veli: "Zovu me k smrtnoj postelji." Mladi kapetan shvatio je Meškov pogled i obori o či. Meško pode u ku ću teškim koracima kao da ga vode na stratište. Na stubama ga do čeka Nera. Lice joj bilo ozbiljno. Ta ozbiljnost sle dila je u njemu svu krv. - Osvijestila se i pita za vas. Ali saberite se! Va n Swieten veli da vas Stanka ne smije vidjeti o čajnog. Plahim koracima i drš ćućim srcem stupi Meško u sobu. Slomljen, spusti se do nje. Jedva ju je prepoznao. Lice joj je propalo, a njezine sanjarske plave o či ugasle. Prihvati njezinu blijedu malu ruku što je ležala na pokriva ču. - Jurica - šapne ona - što se to zbilo sa mnom? - Ne boj se. Sve će opet biti dobro. - Ne će biti dobro. Čini mi se da umirem. - Onda ću i ja s tobom! - Kakve su to ludosti! - opomene ga Van Swieten. - Grofici je mnogo bolje i ona će se oporaviti. Meško je osjetio da ga lije čnik samo bodri. Stanka opet sklopi o či. U drugoj sobi re če mu lije čnik: - Ne mogu vas bodriti nadama. Bliže je smrti nego ž ivotu, ali, kako sam vam rekao, sve ovisi o njezinoj tjele snoj snazi, ali i o tom kako se vi budete držali. Svako uzbu ñenje moglo bi joj veoma škoditi. Dakle, manite se takvih razgo vora kao malo prije. U tihom dvorcu postane još tiše. Sretan smijeh i ve selje za-mijeniše pritajeni uzdasi, skrovite suze i zatajivani o čaj. Grof Meško nije živio nizašto. Ni za gospodarstvo, ni za ljude, ni za dijete. Sjede ći uz postelju svoje žene, sav se posvetio njoj koja je lebdjela izme ñu života i smrti. Osje ćao je da njezinu smrt neće moći podnijeti. Sa sobom je ve ć obra čunao. UOČI SAMRTNOG PIRA Osvanula je subota. Toplo jutarnje sunce raspršilo je sjaj po sobi grof ice Ratkav i probudilo je. Starica otvori umorne o či. Njezina kosa jedva se razlikovala od bijelog jas tuka. I lice joj je bijelo, ali su ga starost i prepa ćenost nabrali u duboke bore. Podigne glavu i pogleda po sobi. MARIJA JURIC ZAGORKA M A L L E U S M A L E F I C A R U M - Sve joj se čini nekako druk čije nego prije. Poku ćstvo kao da je više izlizano, sagovi tamni, a zastori nemaju tako jasnu boju kao neko ć. Tiho i oprezno u sobu ude Nera. - Dobro jutro, bakice! -veselo pri ñe i poljubi joj ruku. Mje sto odgovora starica je pogleda kao da nešto istraž uje. - Što me, bako, tako gledaš? - Reci mi, Nero, kako ti to izgledaš? Mnogo si ve ća i ja ča, tvoja su ramena tako čvrsta, a i ljepša si nego prije mjesec dana. - To ti se čini, bakice, jer si još slaba od bolesti. - A gdje je Ivo Skerlec? Zašto ne dolazi tvoj vjere nik?

- U Be ču je - odvrati Nera i pogleda sobaricu čije su je o či plaho gledale o čekuju ći što će na to odgovoriti kontesa. - Ju čer sam dolje u vrtu vidjela onog kapetana, znaš ono ga kojeg ti tako silno mrziš. Kako je on došao ovamo? - Prijatelj je našeg lije čnika. - I taj mije lije čnik neobi čan. Sve mi se čini da sam ga ne gdje vidjela. - Sigurno si ga vidjela u Be ču, bako? Starica se zamisli, a Nera pohita u blagovaonicu gd je je našla Van Svvietena. - Vaša milosti, ona po činje ispitivati i opažati promjene. - To je znak daje posve blizu ozdravljenju. - Ali ja ne znam što da joj odgovorim. - Ne bojte se, ja ću k njoj. Čitava dva sata sjedio je sijedi lije čnik uz groficu i razgovarao s njom. Na kraju joj re če: - Grofice, danas je krasno vrijeme. Grof Adam ho će da po pravi i pregradi dvorac pa bi bilo dobro da preseli te u Sla- veti ć. - O, vrlo rado. Bar ću malo uz put u Zagreb. Želim vidjeti moj lijepi "crveni dvorac". Nera se okrenula i problijedila. A Van Svvieten je odvratio neprispodobivom mirno ćom: - Zašto ne? Možete i u Zagreb, ali tek kad ozdravit e. Kad je sunce bilo visoko, spreme groficu Ratkav u v isoku prostranu ko čiju. Blijeda, ali mirna, Nera je stajala uz ko čiju. - Zašto ne ideš sa mnom? - pitala je grofica nekoli ko puta. - Ne mogu, bako, netko mora čuvati ku ću. Do ći će zidari i težaci. Moram spremati stvari. - Dobro, dobro - uzdahne starica i pogladi lijepu u nuku po pepeljastoj kosi. Nera se u duši opraštala s dragom staricom. Kočija napokon krene. Nera baci još posljednji pogled u blijedo, milo lice svoje bake... "Kako je ljubav jaka", mislila je Nera kad je ko čija s bakom odmakla ispred njenih o čiju i izgubila se u perivoju. "Volim po ći u smrt sa Sinišom, nego da živim uz onu kojoj toliko dugujem. Nezahvalno je ka ko prema njoj postupam, ali druk čije ne mogu. Sve na svijetu što se ne ti če njega izgiba preda mnom kao sitnica za koju nemam osje ćaja. Ho ću li biti kažnjena?" Pri ñe Siniša koji je izdaleka promatrao oproštaj bake i unuke ne hote ći smetati Neri. - Zamišljena si, Nero? - Opraštam se s njom, sjedinim stvorom koji me je o sim te be ljubio. I sad sam, evo, samo tvoja. Nera mu pruži ruku koju on stisne sa zanosom. - Sad ću spremiti sve stoje potrebno, a podve če ću do ći da se dogovorimo za naš samrtni pir. - Dobro, podve če - šapne ona. - Danas živimo svoj posljed nji dan, Siniša. Bit ćemo veseli i sretni. Nera ode. Za njom je šuštala njezina bijela odje ća. Obuhvatio ju je njegov pogled topliji i žar či od sun čanog žara... MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Po brežuljcima i dolinama razliježe se zvonjava sta da. Pastiri se vra ćaju ku ći. Dižu se sive sjene, razapinju i pokrivaju od rada i vru ćine izmu čenu zemlju. Nera sjedi na terasi i čita pismo, sitno malo pismo što joj ga je pisala Sa nda: "U tuzi za nesretnim ocem snašla me sre ća. Baš tog dana došao je Francesko. Sad je uza me. Našao je službu u Be ču - da radi za mene svojim rukama, jer njegov

otac nije dao da me uzme. Pomisli koliko me ljubi. Za mene ho će da radi. Sretna sam." Stubama se uspinjao Siniša. Nera prepozna njegove k orake, podigne glavu i do čeka ga sa smiješkom. - Žensku služin čad poslali smo u Marof, a mušku sakrili u dvorac. Sve je spremno. Van Swieten je u svojoj sob i. - Razbojnici dolaze tek oko pola no ći. - Dotad ćemo provesti zajedno. - Ti si se sve čano odjenula. Kako ti bjelina lijepo pristaje! - Kad o čekujemo tako sve čane trenutke, mora sve izgledati sve čano. Šutjeli su. Njihovi se pogledi spustili u dolinu ko jom se još uvijek razlijegala pjesma pastira. Tu i tamo čula se melodija težaka koji se vra ćao s posla. - Nero, smijem li ti nešto re ći? -Sve. - Kad te gledam tako krasnu i mladu, snalazi me pri jekor. - Kakav prijekor? - Što sa sobom i tebe povla čim u smrt. - Što da radim bez tebe? - Tako mije da gotovo ne mogu vjerovati da si to ti , Nero. - Ne, to nisam ja - to je ljubav. On prihvati njezinu ruku. - Gdje je sve ćenik koji će blagosloviti našu ljubav? - upita ona tiho. - Evo ga! - šapne on i pokaza na srebrnu bocu s otr ovom. Preostaje nam da živimo zajedno još nekoliko sati, jedno uz drugo, jedno u drugome. Nera prihvati njegovu ruku i oboje umuknu. U duši im je bilo tiho. Srca su im kucala mirno i s pokojno kao da ne žele buniti duboku tišinu u kojoj je kraljevao zanos dviju duša što su se ljubile u zvijezdama. Sat u blagovaonici muklo otkuca jedanae st sati. Na vratima se pojavi Van Svvieten. - Siniša, vrijeme je!... VJEŠTICE Na podnožju brijega pod dvorcem križaju se dvije ce ste. Slijeva, pukla livada, a s druge strane sve do perivoja Orši ćeva dvora uspinje se šuma. Blijedi sjaj mjeseca prolio se po livadi i šumi. Ljetna no ć ljulja u san cvije će u polju i ptice u šumi. Samo cvr čci pjevaju u travi. O hrast što se razgranao na križanju prislonio se čovjek. Crna halja skriva ga sve do zemlje, a kapuca mu krije glavu sve do vrata . Sada ju je malo pridigao s glave. Mjese čevo svjetlo prosulo se po Sinišinu licu. Nadaleko n e javlja se živo stvorenje. Tek iz velike daljine dopire štropot kol a. Siniša se povu če u šumu i sakrije u sjenu gustog drve ća. Bit će razbojnici. Štropot biva sve glasniji, kola dolaz e sve bliže i bliže. Već je vidio konje i razabirao tamne sjene ko čijaša. Ko čija se zaustavi. Iz nje se pomole četiri žene u sivim haljinama. Na glavi im veliki ru pci, na licu bijela krinka s dugim nosovima, a u rukama metle. " Gle", pomisli Siniša, "to su prave pravcate vještice." Onda sko či iz šume preko grabe i pojavi se pred kolima. MARIJA JURI Ć ZAGORKA - Pozdrav od "Bijele sove" - pozdravi ko čijaša. - ðavo joj bio milostiv! - odvrati Siniša rije čima koje je čuo u Uršinu podrumu. - Je li sve spremno? - upita jedna od "vještica". "Što je to?" za čudi se Siniša. "Vještica ima muški glas." A onda će glasno: - Sve je u redu. U dvoru nema nikoga. - Dakle, hajde, vodi nas - re če "vještica". Siniša pode na prijed čudeći se što "vještice" govore muškim glasovima. Kočijaš je ostao na cesti iza njih.

Siniša pode s "vješticama" kroz šumu prema dvorcu. Nitko nije putem progovorio nijedne rije či. U sjeni drve ća šuljale su se "vještice". Ispod rubaca virili su im dugi nosovi. Uñu u perivoj. Oko dvorca je vladala tišina. Prozori su bili zatvoreni i tamni, terasa tako ñer. - Izgleda kao ukleti dvorac - primijeti jedna "vješ tica". - Kako ćemo u ći? - upita druga. - Evo klju ča - ponudi Siniša. Otvori ulaz u dvorac i oni udu za njim. - Zaklju čaj - zapovjede oni. - Jesam. Evo svjetla. Siniša spremi klju č u džep. "Vještice" po ñu za njim. Vodio ih je glavnim stubama drže ći pred njima uljanicu. Odmah kod stuba bila su vrata. Siniša ih rasvijetli kao da traži kvaku. - Po čet ćemo kod prvih vrata, a onda nastaviti - re če on i otvori ih. U polutami blistale su zlatne vaze i sre brno posu ñe. - Daj vre ću, tu su cekini - re če golema "vještica" - I dra gulja ima! - Čitav imetak! Bacili se na zlato stoje stajalo okolo. Za čas je sve bilo u njihovim rukama. Siniša im je pomogao. - Sad bismo mogli nešto pojesti i popiti. Bi li nam štogod MALLEUS MALEFICARUM dobavio iz smo čnice? - upitaju Sinišu. Valjda ti je tvoja Jalžica pokazala gdje je smo čnica. - Kako da nije! Znam gdje je i blagovaonica. Siniša otvori druga vrata i pozove ih u blagovaonic u punu ormara s bocama i posu ñem. "Vještice" se odmah sna ñoše. Za nekoliko trenutaka boce su skinute s ormara i postavljene na stol dok je Siniša izašao i donio na pladnju butine i drugog mesa. - Hajde, jedi i ti! - dobrohotno mu ponude "vještic e". Siniša je o čekivao da će skinuti krinke, ali to nisu u činili. Samo ih toliko podignu da su im usta bila slobodna - da mogu jesti i piti. Ispod velikih nosova vidjeli su se brkovi. "Bit će da su to ipak ljudi koje ne poznam", pomisli Sini ša. "Niti ih znam po glasovima niti po brkovima." - Skini kapucu - re če jedna "vještica" Siniši. Da vidimo kak vu to zvijer ima baba Urša. Siniša povu če kapucu preko nosa i nasmije se: - Nisam baš tako lijep, ali sam dobar za slugu babe Urše. - Gle, bradat je - nasmiju se "vještice". Zašto ne obriješ te žute dlake? Po bradi te ljudi najlakše prepoznaju. Siniša se nasmijao glupim smijehom i stao pohlepno jesti. - Baš fino meso - pohvali jedna od "vještica". - Nije se grof Adam onako osalio od oskoruša! - Grof Adam, to je debeli skrbnik vještice Nere? - Da baš on. I njegov brat veliki župan dobro se ug ojio - pri mijeti druga "vještica". - Baš je ta njihova šti ćenica imala masnu sre ću. U posljednji je čas umakla loma či! - Ali da je ispred tornja nije oteo Trenkov pandur, ni deset joj kraljica ne bi koristilo. - Uvijek sam mislio da su tu ludost po činili "Luciferi". - Nisu oni tako odvažni kao trenkovci. A da i on ni je "Lucifer"? MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

- Uvijek bih prisegao daje bio pakleni čovjek. Ali kad je do šao pod klju č, tada sam posumnjao. Da je i on "Lucifer", ni kad ne bi bio sjedio u zatvoru. Ve ć bi ga oni obranili. - Kako bi ga obranili kad je lu ñak sam priznao daje ugušio onu babu? - Što bi mu koristilo tajiti kad je Tomo svjedo čio. Prokleti lopov, Auerspergovica mu je dobro platila za krivu prisegu. -Koliko je dobio? - Pet stotina forinti. A ne zna se koliko dobiva sv ake godine zato što šuti. - Da šuti? - Pa o tom kako je grofica Keglevi ć zapravo nestala sa svijeta. - A zar je nije pandur? - upita Siniša. - Naravno da nije. On sjedi u zatvoru - a vrag zna tko ju je ubio. - Tomo veli da on jedini zna tu paklensku tajnu - i ta mu tajna nosi rentu. - Možda se samo hvali. Valjda nije trenkovac od šal e pri znao daje grofici zakrenuo vratom. - Bit će ipak tu nešto istine. Čime bi Tomo gradio ku ću i ku povao blago? - Imaš pravo. Nitko mu nije badava davao novaca. - A što ti radiš tamo kod ormara? - upita jedna "vj eštica" Sinišu koji je okrenuo leda i nešto se motao medu p osu ñem. Razgovor koji je ovaj čas čuo tako ga uzbudi da se nije usudio po ći k stolu. Htio je da ih nešto pita, ali nije našao snage. Nap okon se sabere i donese zdjelu punu slatkiša. Stavi je na stol. - Evo, ovo sam našao u ormaru. - To su slatke stvari za vještice! - nasmije se dru štvo. - Pa nismo li mi ženske?! - re če jedna "vještica". - Samo nemamo ñavla, žganoga vina i muzike pa da zaplešemo. -Ve ć ćemo zaplesati i bez muzike - rekoše i nagnu praznit i boce. Siniša nije htio da više ispituje o razgovoru koji su "vještice" prekinule. Uvidio je da ni ti ljudi ne znaju više o grofici o kojoj su govorili ni o njezinom ubojici. Pustio ih je da se zabavljaju i čekao što će biti dalje. Za kratko vrijeme najviša "vještica" ustane: - Sada na posao. Moramo u Zagreb i treba da smo tri jezni. Nemamo kad da se šalimo. Pograbite ove stolce. Baš nisu fini. Kao da ova gospoda nemaju u toj sobi previše finih stvari. Odjednom stadoše razbijati stolice, posude, boce, t rgati ubruse i bacati po sobi. Kad je u sobi ve ć bilo dovoljno krša, stadoše to metlama vozikati ok o stola u krugu i pri tome pjevuckati: "Plešu kolo coprnjaki Neka crknu svi bedaki..." Siniša ih je za čuñeno promatrao iz prikrajka. "Sad je dosta!" Pri ñe nevidljivim vratima u zidu, polako ih otvori i zv iznu ugovoreni znak. U blagovaonicu uleti šest naoružanih slugu grofa Or ši ća na čelu s Filipom. - Tko se makne, ostat će na mjestu mrtav - povikne Siniša trgnuvši pištolj. "Vještice" kao da su se okamenile. Dugi bijeli noso vi stršali su im u zrak pa su izgledali neizmjerno smiješno. Na vratima je stajao Van Swieten. - Udarite po njima! - vikne jedan glas medu "vješti cama". One posegnu u njedra da bi ispod sive haljine izvuk le oružje. Ali bijaše prekasno. U isti čas odjeknu tri hica. Dvije "vještice" se sruše dok druge dvije podignu ruke u znak da se predaju. - Vežite ih! - zapovjedi Siniša. Sluge prisko če i svezaše dvojicu dok je Siniša s Van Swietenom o gledao ranjene. Sve se to zbilo ujedan čas.

MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Izdajice! - škripnu zubima prevareni ljudi gledaj ući Sini- šu. - Ali čekaj! Krepat ćeš od osvetni čke ruke naših drugova. Siniša skine s glave kapucu i svoju žutu bradu. - Pandur! - kliknuše svi u isti čas. - Skinite im rupce i krinke - zapovjedi Siniša. Svezani ranjenici nisu se mogli opirati. Za čas im skinu nosove s krinkom i ženske rupce kojima su povezali glave. - Krvnik Puncer! - iznena ñeno će Siniša ugledavši lice naj ja če "vještice". -1 njegovi grabanti - doda Filip raskrinkavši ostal e. Nijemim iznena ñenjem pogledaše se Siniša i Van Svvieten. - Evo gledajte - re če Siniša. - Vaša milost mo ći će izvijestiti kraljicu kako "vještice" stvaraju krvnik i njegovi grabanti. Svezani grabanti i njihov gospodar škripali su zubi ma, a iz o čiju sipali strijele. Ranjeni su stenjali i kleli. Dok im je Va n Swieten povezivao rane, Siniša povede ostalu dvojicu u malu crnu komoru koj u su ve ć bili spremili za uhapšenike. Siniša za njima zatvori vrata, ali prisloni glavu n a klju čanicu da čuje što će govoriti. Po češe kleti i okrivljavati jedan drugoga. - Kad smo polazili u Stubicu, dobro sam ti rekao da nije pa metno samo tako povjeriti se čovjeku koji je došao iz Stubice, a nismo ga ni poznali. - Ne laj, bukvo! Nije li znao našu lozinku? Nije li imao klju č Uršine ku će? Tko bi ikad sanjao da bi stranac mogao do ći do babina klju ča i saznati našu lozinku? - Znao sam da će nas jedanput uloviti. A u Kraja či ćevu vi nogradu? Nisu li nas ondje gotovo uhvatili? Bili bi nas pogra bili da nismo odrezali glavu Dvojkovi ćevu ortaku. Rekao sam ja odmah one ve čeri: pazite, de čki, jednog će nas dana tko vi djeti i prepoznati pa će biti zla. - Bojao si se, mrcino, za svoju glavu, je li? A ne bi ništa ško dilo daje odsijeku! - Ne bojte se, podvezat će uzetom tvoju i moju - ako nas, možda, ne spasi Sale. - Sve bi bilo dobro kad bi on znao kamo smo dospjel i. Da mogu pobje ći, dojavio bih mu odmah što se dogodilo. - Pregrizi lance ako možeš. - A ne bismo li potkupili Orši ćeve sluge? - Na to pomišljam još od onog trena kad su nas dove li ova mo. Samo neka koji od njih do ñe. Poslat ćemo ga Saleu. Platit će pol svog imetka onome tko mu dojavi kako nas je o pleo prokleti pandur. - Ho će vraga! Saleova glava nije daleko od vješala. S nj im su gospoda, a nas će vješati za njihove grijehe. Zlikovci ušute, a Siniša po ñe u blagovaonicu gdje su Van Swieten i Filip ranjen e napajali vodom. - Sam ću se za tebe zauzeti ako mi odgovoriš na sve što te pitam - re če Siniša. Ranjeni zlikovac bio je obnemogao i sa mo kimne glavom. - Reci mi tko je taj Tomo koji veli da samo on pozn a ubojicu grofice Keglevi ć. - Bio je sluga grofice Auersperg. - A gdje je sada? - Sad služi groficu Terku Erdodv i dvori na sve čanostima u "paklu".

- Gdje je taj "pakao"? - U mesni čkoj kuli - u Dvojkovi ćevu dvorcu. Gospoda ga zovu "Medvednica". Ima i drugi, taj se zove "Oki ćnica". I ta mo dolaze mlade coprnice. - Gdje je to? - U samoborskom dvorcu. - Tamo će sutra biti sve čanost? - Da, tamo. - A tko su ti "Luciferi"? - Ne znamo im prava imena, ve ć samo ona koja su sami - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM sebi nadjenuli. Jedan se zove Premuš, drugi Filip, onda Ma-ti čeki druga čije... - Pošto ste vi ovdje uhva ćeni, tko će sutra dovesti gore dva naest djevojaka? - Kad saznaju što se s nama dogodilo, ne će biti sve čanosti. - Ali ako ne saznaju? - Čekat će nas u Uršinu podrumu gdje ćemo se odjenuti. Ako ne do ñemo u činit će sve oni drugi. - Zar imate još drugova? Tko su ti ljudi? - Gospodske sluge i inoši, prijatelji koji ne rade, a dobro žive. - Reci mi još ovo: gdje će se tvoji drugovi sastati sa ženama koje će povesti u "pakao"? - Pod raspelom na križanju pred Samoborom. Siniša dade ranjene otpremiti u komoricu gdje su bi li zatvoreni krvnik Puncer i njegov drug. Onda naredi Filipu: -Ti ćeš neprestano stajati na straži da sluge ne bi mogle razgovarati sa zlo čincima. Klju č od ku će je kod mene. Nitko ne može iza ći ni u ći u ku ću. Siniša po ñe u sobu Van Svvietena gdje je s lije čnikom razgovarao duže vrijeme, a tada se kroz veliki salon uputi na terasu. Uzbuñeno i odlu čna srca stupi na terasu. NENADANI PREOKRET Nera je sjedila na klupi i čekala ga. - Je li Van Svvieten legao? - upita ga. Ali Siniša ne odgovori. Stajaše pred njom nijemo je gledaju ći. - Stoje tebi, Siniša? Drš ćeš! Što se dogodilo? Prihvatio je njezine ruke svojim hladnim dlanovima koji su od uzbu ñenja drhtali. Reče tihim, isprekidanim glasom: - Nero, kad su ovi isti razbojnici prije godinu dan a došli u tvoj šumski dvorac, pri čala si mi da je jedan visoki čovjek u crnom ogrta ču i kapuci govorio kako ga neki čovjek pla ća da ne oda tko je ubio groficu Keglevi ć. - Da, to je govorio. - To sam čuo i sada. Nešto nije jasno. Zlikovci su pripovi jedali da neki sluga Tomo zna kako je nestala grofi ca Keglevi ć. - Zar nisi ti sam priznao... - Jesam, ali tada nisam znao tko je bila ta žena. - Ne razumijem te! - odvrati Nera. I njezin je glas za drhtao. - Čuj me, Nero. Kad se ono zbilo - kad sam ja ono u činio - tada sam se vratio iz lova i našao ondje ženu koj u je moja majka nazivala groficom. Grdila je moju majku i sta la je tje rati iz dvorca, vikala je daje ona tu gospodarica i podigla na majku jaha ći bi č... - Ne, takva žena nije mogla biti moja majka - klikn e Nera i u grudima je nešto stisne.

- Moram ti sada re ći sve. Žena koju sam ubio morala je biti zla. Pred tobom sam to dosad tajio jer te nisam hti o povrije diti. Kad je ona htjela otjerati moju majku, pograb io sam je za vrat dok mi nije u rukama izdahnula... - To daje bila moja majka? Ne - to je nemogu će - govorila je Nera ponavljaju ći to s grozni čavim uzbu ñenjem. - Što to, zaboga, govoriš, Siniša? - Govorim istinu. Poslije tog čina ja sam pobjegao. U pro gonstvu nisam nikad saznao kako se zove moja žrtva niti sam pitao za to. Jednog mi je dana grofica Auersperg za prijetila da će me sti ći zatvor ako je ne uzmem. - Kako je ona to znala? - Neki sluga Tomo koji je bio dopratio onu groficu u dvorac vidio me one ve čeri kad sam kao petnaestogodišnji mladi ć MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM pobjegao, pa me prepoznao. I kad sam ušao u dvorac grofice Auersperg, pripovijedao joj je da me pozna i što o meni zna. G rofica Auersperg rekla mije da zna za moj grijeh i priop ćila mi ime te grofice koju sam ubio. - Rekla ti je daje to bila moja majka? - Jest. Ušutjeli su oboje. Samo su njihova srca kucala glas no i bu čno kao da će im probiti grudi. Oboje su htjeli nešto re ći, ali se nisu usudili. Sve im se činilo nevjerojatno. Tra čak nade koji je sinuo iz te maglovite zamršene stva ri tako ih uzbudi da se nisu usudili progovoriti ni rije či o onome što misle. Siniša se ipak odlu či. Sagne se k Neri koja se iznemogla spustila na kl upu. Položi obje ruke na djevoj činu glavu i pridigne njezino lice k svojemu: -Vjeruješ li, Nero, da sam samo tvoj i da sam svaki čas spreman s tobom umrijeti? Ona ga pogleda dubokim crnim o čima: - Vjerujem ti, Siniša. - Dopusti mi da razbijem maglu koja je sve to zavil a. Do pusti da doznam istinu. Ni u snu se ne usu ñujem nadati, ali ipak - tko zna, Nero, nisu li nam se bogovi smilova li? Srca su im burno zakucala, a iz o čiju sinuo tra čak nade. Ne-ra prihvati Sinišine ruke: - Prije nekoliko dana rekao mi je jedan prosjak: "Ž ivot mi se ne mili ali čovjek živi jer nikad ne zna odakle bi moglo do ći nešto dobra." - Nemoj u nama buditi umrle nade. Oduzima mi svijes t i sama pomisao da bi ipak moglo biti druk čije. Sutra ću znati stoje istina. Sutra! - A ako se nada s nama samo poigrala? - Onda ćemo se sutra nasmijati u brk cijelom svijetu i ži votu... - Dobro! Do sutra! - re če ona i naglo ode s terase. Još sat prije bijaše u njemu sve uko čeno i mrtvo. Još je živio samo kucanjem srca i disanjem svojih plu ća. Sad mu je najednom duša oživjela, a krv prostrujila žilama. Kao da se probudio od mrtvih. T o je u činila nada koju nije usudio ni sam sebi priznati, a ipak, pri samoj pomi sli da bi se mogla ispuniti, probudio se u njemu snažan mladi život, sa svim svo jim čežnjama i željama. Sjeo je na klupu, naslonio glavu na zid i zagledao se u dolinu što se stala modriti u plavetnilu predzorja... Grof Meško zadrijemao je u naslonja ču kraj svoje bolesne žene. Sunce gaje probudilo. Brzo ustane. Dugo je promatrao lice svoj e žene. Spavala je spokojno mirnim snom. U kolijevci je mirno spavalo dijete.

Nije se usudio čvrsto pro ći po sobi da ih ne probudi. Njegovo izmu čeno lice blijedo od tolikih neprospavanih no ći pokrivala je duboka sjeta. Naslonio se na ruku i zagledavao se čas u Stanku, čas opet u dje čaka. "Kako je čovjek glup! Kako je sre ća kliska! Koliko se čovjek napati u životu za to malo sre će, a kako je lako razbije?" Prene ga štropot ko čije. Jedva se usudio ustati, samo da ne probudi žen u i svog mališana. U sobu u ñe Van Swieten. Meško ga zabrinuto pogleda boje ći se da će možda probuditi ovo dvoje nad kojima on bdi ve ć toliko no ći. U to se probudi dijete, a njegov glas razdrijema ma jku. U tren oka Meško bijaše uz kolijevku. Stanka se probudila i njezine su o či tražile kolijevku da vidi zašto je proplakalo njezino malo blago. Van Swieten pogleda Stanku i re če vedra lica: - Izgledate neo čekivano dobro. Da vidimo sada kako je s vašom ranom . MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Lije čnik pomno pregleda ranu i ispere je. Kad se oprašta o, utješio je Meska: - Sad se ve ć možete posve sigurno nadati. Snaga mladosti, a i vaša njega u činili su svoje. - Zar je zaista izvan opasnosti? - upitao je grof, a svaka mu je rije č drhtala. - Jest, izvan svake pogibelji. Lije čnik ispri ča grofu doga ñaje prošle no ći. - Pro ñe li sretno naš ve čerašnji posjet u Samoboru, onda ću mirne duše mo ći putovati u Italiju. Grof ga je ispratio do ko čije i brzo se vratio u sobu svoje žene ispunjen najljepšim nadama. Privine na lice njezinu malu ruk u: - Moja draga, moja najdraža! Stanka ga pogleda suznim o čima. - Kad smo se vjen čali, obe ćao sam ti da se tvoje drage o či nikad ne će zaliti suzama. Nisam održao svoje obe ćanje, ali sam to skupo platio. Ti, Stanko, ne smiješ nikad vi še plakati... Svojom svilenom maramicom stane joj brisati suze št o su joj se od ganu ća po čele spuštati niz lice. - Zar ne da više ne ćeš plakati? - Kad bih znala da... -Što? -Da me ljubiš! Pridigne njezinu glavu svom licu i šapne: - Ljubim te kao nikad prije. -1 nikog drugog nisi ljubio?... - Znam koga misliš. Sve mi je Nera kazala. Kako si ludo sumnjala?! - Ljutio si se na mene i odlazio potajno, a nisi mi rekao kamo i zašto. - Istina je, ali upravo je onda nastalo medu nama.. . ti ve ć znaš. Da na našu sre ću nije pao onaj oblak, bio bih ti povjerio daje Nera ovdje i da to znam samo ja. Zamolila me d a joj u činim uslugu koju sam prije godinu dana ponudio Siniši. Ali ja sam ti to sakrivao. Baš tada do ñoše u našu ku ću nesretni Genovežani. Ti si se tu ñila od mene, a ja sam mislio da ti se možda ipak malo svi ña onaj drugi... - Oboje smo bili ludi - re če ona. - Opet je zaplakao mali u kolijevci, ali Meško nije pošao k njemu. Drže ći ženinu glavu u svojim rukama, okrene se pre ma mališanu i re če:

- Samo pla či, ti si svemu kriv! Ali kao daje razumio svog oca, mališan je stao još ja če plakati. Grof ga digne iz kolijevke i položi kraj majke. Dijete se smirilo i ru čicama cupkalo čipke na svilenom pokriva ču. Grof je sjeo na rub postelje, obuhvatio obje ruk e svoje žene i stao ih raznježeno cjelivati. - Nikad više ne ćemo biti tvrdoglavi - re če grof. - Zar ne, Stanko? Sre ća je ipak najljepša, moramo je čuvati. Kroz prozor su zavirili jutarnji zraci i obasjali i h novoro ñenom toplinom. Mirisavi jutarnji zrak strujio je u sobu, rasiplju- ći oko sebe svježinu i mladost. Ptice u perivoju zapjevale su jutarnji poz drav malom ljubavnom gnijezdu... PUT U VJEŠTI ČJI CEH Obla čna no ć zavila je jaha ča što je jurio cestom prema Samoboru. Za njim se digao oblak prašine. Pred njim se zguš- ćavala no ć. Samoborske gore pokriše oblaci. Sve je oko njega bilo tamno, samo se cesta bijelila. Tjerao je konja silnom brzinom pa se topot njegovih kopita razlijeg ao nadaleko. Kad je zaokrenuo iza ugla, konjanik stane. Opazi ma le goru će to čkice. Bivale su sve ve će i ve će. Ve ć su pokazivale konjaniku da se približava ku ćicama grada Samobora. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Jaha č stane. Pred njim su se križale ceste, a na križanj u je kao crni stup stršalo u vis raspelo. Pod raspelom je stajao čovjek. - Filipe! - zovne jaha č. -Evo me! - Čekaš li ve ć dugo? - Pola sata. - Što rekoše Samoborci? - Da su spremni po ći s tobom. Mrze Genovežane pa će po moći svakome tko je protiv njih. Jesi li uspio dobiti odijela? - Da. Našao sam ih u Uršinom podrumu. - Dakle, lupež te nije prevario! Čudim se da ti je sve po vjerio. - Kad sam ja uhva ćen - mislio je - neka stradaju i drugi. Ali ne bi sve tako pripovijedao da nije teško ranjen. K ad ve ć mora umrijeti, htio se osvetiti svojim drugovima koji su ga uveli u to crno društvo. - Gdje su Samoborci? - Tu su, u blizini, čekaju u Miši ćevoj klijeti. - Idemo gore. Uspnu se na vinorodni brežuljak. Na ulazu u vinogra d stajaše mala drvena klijet. Siniša i Filip pokucaju na vrata koja im se brzo ot vore. U drvenoj klijeti sjedilo je kraj lojanice šest gra ñana. Tiho su razgovarali. - Dobro ve če - pozdravi Siniša Samoborce. - Bog dao, gospodine! - Evo vam kapetana o kojem sam vam govorio - re če Filip gra ñanima. - Poznamo mi gospodina. Čuli smo ve ć o njemu. - Bit ću iskren, dragi ljudi. Vi ćete mi pomo ći jer ho ću da u gradu nešto otkrijem. Ali ne mogu vam obe ćati da će ve ć su tra Genovežani biti istjerani. - Znamo mi to, grad je njihov. - Otkrijemo li ondje ne čiste poslove, saznat će za to kra ljica, pa vam to može biti samo u korist. - Drugo i ne želimo i ne molimo nego da u Be ču za nas ne

tko re če dobru rije č. Ono što Genovežani s nama rade nije više ljudski. Robe nas, prisvajaju sebi naša prava i naše op ćine, ni pojedinci ni op ćina nisu sigurni od njih. Mi smo uvi jek bili slobodna op ćina i nismo pripadali pod grad dok nas nisu silom prisvojili. Ali što da vam pri čamo podrobno, to vi i sami znate. - Čuo sam - primijeti Siniša. - Sam kralji čin lije čnik, koji je sada ovdje, zagovarat će vas pred vladaricom pa će vam se ona smilovati. A sada da vam kažem što od vas tr ažim. U gradu postoje neke tajne prostorije u kojima se sla vi paklen ska slava. Tome moramo u ći u trag. Eto, donio sam ñavolska odijela kakva će imati neki muškarci. Morali biste se zajedno sa mnom odjenuti u ta odijela pa da u ñemo u dvor s ostalim davlima - kao da pripadamo njima. Četvorica od vas moraju re ći da su bili u Stubici, a ja ću vas uputiti kako treba govoriti. Kao najve ći me ñu vama bit ću tobože, Puncer, a trojica gra- banti. Ne će vas prepoznati jer ćete imati kapuce. Što će se on da dogoditi - vidjet ćemo. - Zar se trebamo odmah odjenuti? - Da, odmah. Spremno stanu obla čiti crne uske hla če od baršuna i kapuce od lake crne svile s rogovima. Dok su se odijevali, tuma čio im je Siniša lozinku i uputio ih kako se imaju ponašati, držati i govoriti. - Sva je sre ća daje obla čno - re če Siniša pošto su izašli iz klijeti. To će nam dobro poslužiti. Filip i Siniša vodili su svoje konje i spremili ih u staju gra ñanina Budija. Tu ih je ve ć čekao Van Swieten. Siniša je s njim izmijenio nekoli ko rije či, a onda sa šestoricom ñavola iza ñe na ulicu. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Samoborske ku ćice bile su u tami. Ništa ne slute ći, gra ñani su legli na po činak. Na cesti nisu sreli ni žive duše. Ipak krenuše stra nputicom da ih tko ne sretne. Doskora stignu na križanje. Siniša se okrene pratio cima: -Vidite ondje nešto bijelo. Pod raspelom netko stoj i. - Znate li vi tko je to? - To su djevojke što su ih " ñavoli" imali povesti u grad. A sad tiho. Pazite na sve što ću ja u činiti. Oni ušute i podu ravno k raspelu. Tu je stajalo nek oliko žena. Okrenule su leda križu. Mlada ženska lica jedva su se raspoznavala u tami. - Vi ste sve prave copmice? - upita Siniša. - Još nismo - odvrate one - ali bismo vrlo rado pos tale. - Zašto to želite? - Zato stoje lijepo uvijek imati novaca, nositi svi lene rupce i lijepo se gostiti. - A tko vam je to rekao i tko vas je doveo ovamo? - Evica! Ona je ve ć bila na "Oki ćnici". - Gdje je ta Evica? - Tu sam - odvrati žena koja nije bila plaha poput ostalih. - Što misliš kamo ćemo vas povesti? - upita Siniša. - Do ći će vrag sa četveroprežnom ko čijom i odvesti nas u Oki ć-grad - u coprnja čki ceh.

Izdaleka se čuo štropot ko čije. Siniša nije znao tko se vozi. Pomislio je da s e gosti voze u Samobor pa je odredio da se svi povuku u šikarje pokraj ceste. Ali kočija se zaustavi na križanju. Da to nisu " ñavoli" koji dolaze po vještice? Siniša po ñe prema raspelu. U ko čiji opazi čovjeka koji bijaše odjeven poput njega. - Pozdrav od "Bijele sove" - pozdravi onaj iz ko čije. - Neka joj ñavo bude milostiv - odvrati Siniša. - A gdje ste tako dugo? - navali na njega čovjek u ko čiji. - Mogli ste se do ve čera vratiti iz Stubice! Čekali smo vas cijelo poslijepodne, a kad vas nismo do čekali, pošli smo sami. Ve ć smo mislili da vam se dogodila neprilika. - Dogodilo nam se to da smo nakupili previše blaga pa ni smo mogli tako lako ku ći. Sve smo spremili u Uršin podrum. Sutra ćete dijeliti. - Opili ste se, hulje. Do ñavola! A gdje su vam djevojke? - Eno ih tamo, čuvaju ih naši drugovi. - Neka do ñu, ve ć je vrijeme. Žene su se skrivale jedna iza druge i zbijale se ka o preplašeno stado. " ðavo" koji je došao s ko čijom svakoj je djevojci zavezao o či. Osim toga, svaku je zamotao u dugi ogrta č. Kad je to dovršio, zaprijeti im: - Sad ćemo u pakao, na Oki ć. Skine li koja povez s glave, toj nema spasa. Ispe ći ćemo joj o či vru ćim željezom. One tiho ciknuše od straha i dadu se bez otpora sje sti u ko čiju. - Ja ću ipak s vama - ponudi se Siniša. - Dosta sam dugo hodao. Samo recite što da kažem njima - gdje da nas čekaju. - Neka po ñu naprijed i neka čekaju kod kapelice Svete Ane - šapne on tiho Siniši da djevojke ne čuju. Kako je Siniša izdao Filipu nalog kamo da po ñu i gdje da čekaju, sjedne u ko čiju dok su ostali " ñavli" krenuli u šumu da se s južne strane popnu na Tepac. Kočija krenu. Konje su tjerali ko čijaši odjeveni kao i ostali. Siniša razabere da nisu krenuli prema Samoboru, ve ć drugom cestom. To mu se učinilo čudnovato, ali je šutio jer bi pitanjem pobudio sumn ju. Nakon četvrt sata opazi da su opet pred raspelom gdje su bili ma lo prije. To ga još više iznenadi, ali ne re če ništa. Ko čije opet krenu istim putem. Siniši je bilo jasno da se voze istim putem uokolo i da su istim pravcem prošli ve ć tri puta. Padne mu na pamet stoje Nera pri čala prije godinu dana: MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM kako se vozila vrlo dugo i daleko. Dakle, ovako su ih vozili samo zato da misle kako idu nekamo daleko. Tek četvrti put zaokrenu ko čijaš prema Samoboru i uspne se do kapelice svete Ane. Tu ih je ve ć čekao Filip s preodje-venim "davolima". - Koliko ih to ima? - upita " ñavo" Sinišu vide ći da ih je više od one četvorice koji su pošli u Stubicu. - Našli smo još n eke kod babe Urše - re če Siniša. Tako su mi naredili "Luciferi". Žene iza ñu iz ko čije. " ðavo" koji ih je vodio potjera žene jednu iza druge, da svakoj u ruke rub ogrta ča one koja je išla pred njom i re če im: - Dobro se držite. Ako ispustite ogrta č, izgubit ćete se. Jedna neka ide iza druge, ali žurite - "Oki ćnica" nije blizu. Uhvati za ruku prvu ženu koja je bila u povorci i p ovede je, ali ne prema dvorcu, nego u protivnom smjeru. Siniša je za čuñeno gledao kako ih " ñavo" vodi u velikom krugu i dovodi opet na isto mjesto odakle s u pošli. "Do ñavola, takvu sam ja komediju gledao one zimske no ći na Gri ču", pomisli Siniša. "Onda sam mislio da su lu ñaci, no sad mi je jasno. Lopovi su im svezali oči da ne vide kamo ih vode. I sad misle da se uspinj u na Oki ć-grad, a kad tamo, vodi ih okolo kao lude, samo da im se put pri čini dužim." Razmišljaju ći tako, Siniša je sa zanimanjem gledao smiješnu pov orku.

Deset puta obišla je isti krug, a onda ih " ñavo" povede u dvorac. Nisu ušli na glavna vrata, nego su pošli oko dvorca i zaustavili se straga pokraj malih vrata sjeverne kule. " ðavo" tri puta udari na vrata. Željezo zaštropo će. Štropot je djelovao na žene: protrnule su uvjerene da su pred vratima pakla. Jednu po jednu " ñavo" uvede unutra, a željezna vrata opet se zaklope . Sad im s o čiju skinu poveze i one opaze da su u tamnom hodniku , a pred njima stoji " ñavo" s goru ćom bakljom. Zurile su u " ñavla" s nekim strahom, ali ujedno i sa žednom znati željom. " ðavo" otvori vrata iza kojih sijevne crvenkasto svjetlo i re če im: - Prije nego što u ñete u paklenske dvorove, morate se pre svu ći u paradu da možete do ći pred Lucifera. " ðavo" namigne Evici. Ona po ñe prva, a druge za njom. Siniša je s velikim zanimanjem promatrao mjesto na kojem se nalazio. Mali uski hodnik s niskim stropom protezao se daleko u dubinu . Stijene su bile presvu čene sagovima, a i podovi su bili pokriveni sagovima. Po d crnim stropom visjele su male okrugle svjetiljke i pokazivale da se hodnik p roteže daleko. Siniša je polagano pošao hodnikom. Odozdo je sjalo svjetlo i tajanstveno rasvjetljivalo stubište. - Što čekaš? - vikne " ñavo" koji je doveo žene. - Čekam tebe! - odgovori da se izvu če. - Treba da idemo zajedno. - Dobro - re če " ñavo". - Samo da naredim babi kako da obuče djevojke. ðavo skrene u hodnik nadesno i otvori jedna vrata kr oz koja je Siniša razabrao neku staru babu kako odijeva žene što su ih doveli sobom. " ðavo" joj nešto prišapne, a onda se vrati Siniši. Spuste se uskim stubama. Bilo je o čito da ulaze u podzemlje dvora. Tu su se križala dva hodnika, tako uska da su dvoji ca jedva prolazila usporedo. Jedan je vodio ravno, a drugi lijevo. Siniša je pom no pazio kako će zaokrenuti i što će raditi njegov vodi č da se ne bi odao svojim nepoznavanjem prostorija. Samoborci i Filip pazili su na njega i tako " ñavo" nikako nije mogao opaziti da " ñavli" što idu za njim nisu doma ći. Prolaze ći lijevim hodnikom, u ñu u malu dvoranu, presvu čenu modrom tkaninom po kojoj su sjale zlatne zvjezdice. Sa stropa je visio luster omotan u modru svilu, a s poda se dizao MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM uvis oblak od sivog vela. U sredini bijaše vodoskok . Modro svjetlo s lustera natopilo je čitavu sobu. Siniša nije znao što treba da zna če tako ure ñene sobe. Ali mu se činilo da bi morale predstavljati nebo. " ðavo" što ih je vodio zaviri u pokrajnju sobu i nekoga pozove. Iza ñe još šest crnih " ñavola" pa se upuste s njima u razgovor. Jednoga su nazivali Mati ček. "Dakle, to je Mati ček?" - pomisli Siniša. - "Sad barem znam kako se zo ve vo ña." Razmišljaju ći tako, pažljivo ih je promatrao. Čekao je kad će tko osloviti Tomu. Samo je na nj mislio i tražio ga jer je on imao da razjasni za njega tako važnu tajnu. Vodila ga je ovamo jedna jedina misao: da na ñe Tomu, pa makar ga morao izvu ći iz zemlje. Dok je promatrao " ñavle" i gledao oko sebe, pazio je na sve što se doga ña. Piljio je u " ñavle", ali ih nikako nije mogao me ñusobno razlikovati ni naslutiti koji bi od njih mogao biti Tomo. Najednom se u hodniku pojavi visok, crn " ñavo". Siniša je primijetio da hoda ponosno, ali su kretnje ipak odavale da čovjek nije otmjen. - Jeste li u redu? - upita on " ñavle". - Jesmo - odvrati Mati ček. - A "Luciferi"? - Odjeveni su. Samo vražje babe još nisu gotove. - To je uvijek tako. "Bijela sova" nikad nije na vr ijeme odje

vena. Hodi, Tomice, pogledaj ho će li uskoro. Siniša protrne. Tomica! To će biti on. Pozorno upre u nj o či da ga dobro upamti. Zamalo se čovjek vrati i re če: - Hajde, vrijeme je. Dolaze. I "davli" se postave dva po dva u red, a Tomica otv ori velika vrata u dnu modre dvorane. U "PAKLU" Siniši padne u o či val crvenog sjaja i gotovo ga zaslijepi. Kad se d oskora navikao na to svjetlo, razabere daje u velikoj dvor ani niska stropa. Zidovi i strop bili su presvu čeni crvenim baršunom, a sa stropa su visjele svjeti ljke obavijene crvenom svilom. Ispod stropa navirivale s e crne sove. U sredini dvorane spuštala se svjetiljka u obliku kraljevske krune. Pod njom je stajao golemi bakreni kotao pun žeravice. Jedan " ñavo" bacio je u kotao nekakav prašak koji se na žeravici pretvarao u mirisavi dim. Duž l ijeve strane pružao se veliki stol pun zlatnog i srebrnog posu ña. Na pro čelju dvorane bio je prijesto, a nad njim se vinuo crveni baldahin sa čijeg je krova zurila u dvoranu sova zelenkastih o čiju od pravih smaragda. "Taj >pakao< zaista je vrlo bogat", pomisli u sebi Siniša paze ći na Mati čeka koji se vrtio ovamo-onamo po dvorani neprestano dok azuju ći drugim " ñavolima" da on sve raspore ñuje. Mati ček ih poreda oko prijestolja, na što se otvore vrat a kroz koja u ñe povorka crvenih " ñavola". Hla če su im od crvene svile, tako i čarape, cipele izrezane a kaputi francuskog kroja od crvenog baršuna. Glavu i m skrivaju crvene krinke i kapuce. Navrh glave strše dva roš či ća od skupocjene kosti obložene dragim kamenjem. Filip i Siniša stoje kraj prijestolja jedan prema d rugom. Katkad se pogledaju - u znak razumijevanja. Ušlo ih je osam. Posljednji j e imao na glavi zlatnu krunu. Svi se pred njim poklone, pa i Siniša, a s njim i n jegovi Samoborci koji su pazili da ne u čine što krivo. Sinišine se o či prikuju uz "Lucifera" sa zlatnom krunom. Visoka o tmjena pojava osobito se isticala u ovom odijelu. Kad ga je opazi o, Siniša se odmah sjetio kako ga je Nera prispodobila s njim. I on je razabr ao da se Nera nije prevarila. Sli čnost u pojavi bila je o čita. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Nije bilo vremena da razmišlja. Odmah iza "Lucifera " u-šla je u dvoranu gospoda odjevena u bijelu svilu s dubokim izrezom i kratkom suknjom. Glavu je pokrila bijelom kapucom, lice bijelom krinkom, a na njezino j glavi bijaše bijela sova s velikim zelenim o čima. Iza nje ušla je grupa od četiri žene u crvenim suknjama, isto tako razgaljenim grudima i crvenim kapucama, s malim roš či ćima na glavi. Svaki njihov pokret odavao je otmjenost, priro ñenu samo damama iz visokog društva. "Lucifer" sjedne na prijestolje, a uza nj "Bijela sova" i "vražice". "To je, dakle, ta bijela sova", pomisli Siniša. "Lucifer" se oglasi: - Dovedite vještice. "Taj je glas sli čan mojemu", pomisli Siniša. "Stoje to?" Mati ček uvede povorku žena odjevenih u čudna odijela od crvene i crne svile. Glave su im bi le zamotane u crna vela, pa je Siniša jedva prepoznao žene koje su doveli u dvorac. Iza njih je stajao Mati ček i zapovijedao: - Kleknite pred Luciferom... - Pozdravljam vas vražjim pozdravom, krštene duše - re če "Lucifer". - Ne ćete požaliti što do ñoste s onog svijeta u naš pakleni raj. Svijet je pun nevolje, a ovdje je rask oš i veselje. Što ljudi smatraju grijehom, to će odsad za vas biti krepost. Predajte nam dušu i tijelo, a mi ćemo vam dati svu svoju moć...

Sazivat ćete oblake, sipati tu ču, letjeti na krilima i upoznati sve slasti. Pakao je kraljevstvo raskoši i ljubavi i ovdje mogu biti samo oni koji nam predaju svoju dušu. Žene su to slušale s po čitanjem, ali i sa strahom. - Ho ćete li u ći u naš ceh? - Ho ćemo! - oglase se jedva čujno. - Ho ćete li se pokoriti u svemu što od vas traže ñavli? - Ho ćemo! - Dvorski meštre, dodaj kotao! Mati ček donese kotao pun mirisave žeravice. " ðavo" izvadi iz njega velike zlatne vile i njima dotakne grudi svake žene s rije čima: - Posvje ćujem te vražjim pe čatom i znamenjem paklenog carstva. Od ovog si časa vještica i pripadaš vragu i njegovoj volji i vlasti. "Medu tim je ljudima bila i Nera!" pomisli Siniša i prodoše ga hladni srsi. Sjetio se daje tu bila ona sama, bez i čije zaštite, predana na milost i nemilost ljudima koji su tako bezobzirno zloupotrebljavali n arodno praznovjerje o primanju vještica u pakleno kolo. Nove "vještice" poredao je Mati ček oko stola. "Luciferi" se pomiješali s njima. Siniša je razmišljao da lije Nera zaista bila ovdje ili možda na Gri ču u mesni čkoj kuli? To mu se činilo vjerojatnije - put do Samobora ipak bi trajao duže, pa se ne bi mogla vratiti k Barici još iste v ečeri. "Lucifer" najavi da po činje gozba. On sjedne na čelo stola a njemu zdesna "Bijela sova" i o-stale četiri "vražice" koje su prije bile oko prijestolja. Crni " ñavoli" posluživali su jelo. I Siniša se toga prihva tio nose ći jelo iz kuhinje u kojoj su tri kuhara imala pune ruke posla . Cijelo to vrijeme Siniša je očima pratio samo Tomu, pomno je slušao što se oko nj ega govori. Neki su " ñavoli" stajali iza "Lucifera" i to čili mu vino, pa je Siniša onamo postavio Samoborce ne bi li lakše čuli što se govori. Sam je neprestano nosio jelo iz kuhinje u dvoranu, a pritom razmišljao kako će s Tomicom zapo četi razgovor. Kad je Siniša u kuhinji rekao da mu dadu vo će, jedan od kuhara vikne: - Tomo, evo ti paštete za "Bijelu sovu!" Visok, širok i jak čovjek prihvati srebrnu posudu s paštetom i pode iz kuhinje, a u isti mah i Siniša. Siniša i on bijahu sami. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM "Sad je moj", pomisli Siniša i odlu či da ga nagovori. Pred ulazom u dvoranu zaustavi Tomu i šapne mu: - Znaš li, Tomice, što se ju čer dogodilo u Stubici? -Što? - Zar ti ništa nisu rekli naši iz Stubice? -Ne. A što je bilo? - Otrovali su se kapetan Siniša i kontesa Nera. - Nemogu će! - Ja sam ih vidio. - A zašto, sto im ñavola? -Voljeli su se. Budu ći daje kapetan ubio staru, nije mogao da se vjen ča s Nerom. -Vražji glupan, trebalo je da pita mene! Bit će to lijepo iznena ñenje za mog gospodara! - Ako još ne zna, treba da mu odmah re češ. - Odakle bi znao. Odmah ću mu to javiti. "Odmah!" klikne u sebi Siniša. "Dakle, taj je čovjek ovdje." Tomo pobrza u dvoranu nose ći paštetu, a Siniša po ñe za njim s poslužavnikom punim vo ća. Svladavaju ći uzbu ñenje, slijedio je Tomu ne pustivši ga s oka. "Kome će javiti? Kome će pri ći?" pitao se napeto gledaju ći u Tomu. Ovaj je obišao stol, stavio pred "Bijelu sovu" paštetu, a o nda se sagnuo k "Luciferu".

Siniša je stajao pokraj njega i tobože nudio vo ćem prvu "vražicu" koja je sjedila "Luciferu" slijeva. Tomo se posve primakne "Luciferovu" uhu i šapne mu: - Vaša milosti, oni koji su došli iz Stubice pripov ijedaju ve liku novost. Otrovali su se kontesa Nera i kapetan Siniša. "Luciferu" ispadne iz ruke čaša i razbije se. "Bijela sova" i "vražice" pogledaše ga iznena ñeno. - Sto je našem vražjem veli čanstvu? - Ništa, ništa, malo mije pozlilo. Odmah ću se vratiti. "Lucifer" ustane i pode iz dvorane. Siniša pri ñe k Filipu koji je tako ñer posluživao oko stola i šapne mu: - Našao sam ga. - Tomu? - Njega, a sada i onog drugog. Po ñi za mnom i budi uvijek u mojoj blizini. Rekavši to, Siniša po ñe za "Luciferom". CRNA ISTINA Ovaj je izašao u hodnik i otvorio vrata malog kabin eta koji je, o čito, služio za odmaranje. "Lucifer" ude, ali za njim i Siniša. - Što želiš? - upita ga "Lucifer" opazivši Sinišu u pravo kad je htio skinuti kapucu. - Htio sam vašu milost obavijestiti o smrti kapetan a Siniše! - re če nastoje ći da iskrivi svoj glas. - Ve ć sam čuo o tome. - Ali ja sam bio u Stubici i znam potankosti. Možda će za nimati vašu milost. "Lucifer" okrene glavu prema Siniši i opazi da ga k roz crvenu krinku gledaju dva uzbu ñena svijetla oka. Ne paze ći na to, Siniša mirno nastavi: - Kapetan se otrovao jer je mislio da je žena koju je ubio kontesina majka. "Lucifer" po čne hodati po sobi, a Siniša nastavi: - Ali on se nije morao otrovati, jer nije ubio grof icu Ke- glevi ć. - Kako nije? - upita osupnut "Lucifer". - Ubojica je netko drugi. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Odakle ti to znaš? - Poznam ubojicu. -Tko je taj? -Vi! "Lucifer" zastane kao munjom ošinut, a onda upita t vrdim glasom: - Tko si ti? - Vaš sudac. -Ti si pijan! - Trijezno govorim, a još treznije mislim. - Skini kapucu! - Ne ću! - Dakle, ti si uhoda koja se ovamo uvukla izdajstvo m. Znaš li da ne ćeš živ iz ovih dvorana? -Ali osve ćen! Sinišinje glas odavao daje silno uzbu ñen. Nije znao s kim razgovara, ali je čovjek u vražjem odijelu svakom svojom rije čju i kretnjom u njemu pobu ñivao sumnju. Ispod crvene krinke zabijele se zubi i prodre zlobn i smijeh. "Lucifer" u čini kretnju kao da će potegnuti zvonce. U tom je času u mladom kapetanu uzavrela sva krv i sva njegova snaga prome tnu se u strastvenu želju da

istrgne iz tog čovjeka tajnu, makar nikad ne izišao iz podzemne spi lje. Baci mu se na put i sprije či ga da uhvati vrpcu zvonca, a onda zaklju ča vrata i zagrmi: - Dolje krinku! "Lucifer" se po čne otimati, ali jedva je pokušao da se o-slobodi, a Sinišine ga ruke još čvrš će uhvate. U isti mah posegne za kapucom i strgne mu je s glave. - Vi! - krikne zapanjeno Siniša. U odijelu "Lucifera" pred njim je stajao grof Vojkf fv. Siniša korakne natrag. Činilo mu se kao daje na čas izgubio svijest. Bljesnulo mu je pred o čima. Zar je to zaista Vojkffv, njegov otac? Vojkffv se u strahu zagledao u nepoznatog crnog " ñavola" i plaho ga upita: - Tko si ti? Siniša segne za svojom kapucom i skine je s glave. Vojkffv se trgne. Kao daje munja preletjela cijelim njegovim tijelom, razorila u njemu životne sile, opržila mu snagu i nadu u život . Kao da se nešto srušilo, kao da osje ća svoj posljednji čas, sav se zgrbi, sav splasnu, pogne glavu i baci se na divan. Nije se više micao. Lice na kojem su s e opažali tragovi prošle neprospavane no ći bijaše blijedo, upalo. On, koji se sve dosad prik azivao gospo ñama kao muškarac u potpunoj snazi, za nekoliko je časaka klonuo. Kroz krinku njegova života pojaviše se davna prošlost i proživljene orgije. -Vi ste to u činili! -vikne Siniša. Grof ne uzvrati ni rije či. Nije se ni maknuo, kao da se pretvorio u kamen. - Gdje vam je bila ljudska duša? - klikne Siniša. - Zar ste zvijer? Mislio sam da mije to u činio kakav stranac, razbojnik, moj neprijatelj, dušman, a kad tamo, to sve u činiste mi vi, moj otac, moj ro ñeni otac. Nikad ne bih mogao ni slutiti da ste to vi, baš vi! Tek sada grof digne svoj pogled prema Siniši. - Što ste sa mnom naumili? - upita hladnim glasom k oji je hrapavost posve iznakazila. - Što? Evo što! Sve smo znali unaprijed, ulovili sm o u Stu- bici Saleove "vještice"? Od njih sve doznali i tako smo se var kom ušuljali ovamo. Van Swieten je sa Samoborcima o pkolio cijeli dvorac i sve izlaze. Pred ovim vratima stoji sedam mojih ljudi i nitko se ne će moći udaljiti. - Shva ćam. Došao je čas obra čuna. Uvijek sam se toga bo jao. Pa, napokon, to je moralo do ći - re če grof mirno. - Ali čuj me, Siniša! Oprosti ako te tako nazivam, ali ovog m i trenutka godi da je tu bar netko s kim mogu povjerljivo razg ovarati i koji ipak pripada meni. Ti tražiš od mene razjašnje nje? - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Tražim od vas istinu! - Pa dobro, čut ćeš je. Ne ću se opravdavati. - Zar biste još mogli čime opravdati sve ono što ste u činili? - Tvoj sam otac. - Dali ste mi samo život, ali ocem mi nikad niste b ili. Život koji mi dadoste razorili ste životinjskim cinizmom. - Ne pretjeraj. Još je vrijeme da popravim bar jedn o zlo. Ali prije saslušaj moju iskrenu ispovijest. - Slušat ću vas. - Ništa ne ću uljepšati, ne bi ni imalo svrhe. Nisam živio od već kreposno - to je istina - ali možda i nisam tako p okvaren kao što izgledam. Samo, uvijek sam bio skloniji zlu . Baštinio sam zlu krv, ali nije u meni bilo dobrote koja bi m e štitila od te zle krvi. Možda zato što sam rano izgubio majku i oca i svoj život provodio sa zlim ljudima umjesto u obite lji. Nije bilo dobre duše ni zabrinute majke koja bi me odvra ćala od

zla. U ono doba kad se dje čak razvija u mladi ća vucarao sam se po svijetu. Ubila me Italija kao i mnoge naše ve likaše. Ta mo gdje je Kristofor Erdodv zakartao Samobor i potr atio sva svoja imanja, tamo sam i ja profu ćkao sam sebe. Našao sam lakoumne drugove koji su moju priro ñenu lakoumnost još podjarivali. Moji odgojitelji i u čitelji bijahu zle žene i šam panjac. Kad sam bio trijezan, više puta pojavilo se u meni nešto kao savjest i pokucalo na moje srce. Ali ja s am bio tako rijetko trijezan! Odavao sam se vinu da utekne m sa vjesti koja mi je bila neugodna, neprili čna. Da, najve ći moj sukrivac bijaše lakoumnost. Ona mije sve opraštala i sve is pri čavala. Još više nego vino ubijala me strast za žena ma. Privla čila me svaka žena ako je bila imalo skladna. Tako s e dogodilo da sam planuo i za groficom Keglevic. Kad me od bila, dvostruko sam za njom poludio i povjerio to s vojem prijatelju Dvojkovi ću. - Dvojkovi ću? - klikne Siniša. - Da, bio mije prijatelj. Savjetovao mije što da u činim. La tio sam se prijevare da namamim groficu, a imao sam samo jednu nakanu: da bude moja. - Ali, zaboga, zar niste pomislili daje to žena dru goga i da ljubi svoga muža. Niste li pomislili kakve bi to mo glo imati posljedice za vas i vašu obitelj? - Dok je u meni gorjela takva strast, mislio sam sa mo na to i ni na što drugo. Nije me se ticalo što će biti kasnije. Dvoj- kovi ć je izradio cijelu osnovu. Pod izlikom daje grof Ke glevic ranjen u lovu, odmamio sam groficu iz dvorca. Kad s e dovezla u šumu da pomogne svome mužu, našla je mene i moje ljude. Silom je odvedoh u Mokrice. Pokojni grof Auersperg obi čno je bio u Be ču, a meni je rado prepuštao svoj dvorac za raz li čite ljubavne sastanke. Tako je bilo i ovaj put. Kad sam utažio svoju požudu, nije mi više bilo stalo do gro fice. Tada mije tek palo na um da s njom nešto moram u činiti. Ali što?! Ako je vratim mužu, bit će javne sablazni, a ja sam strepio od sablazni i neugodnosti, a bojao sam se i grofove osvete. Nisam znao kako da sebi pomognem. Deset mjeseci držao sam groficu zatvorenu u dvorcu. Kao kažnjenik rodi mi sina. Sad sam bio još u ve ćoj neprilici. Često su je snalazili lu ñački napadaji. U strahu da će moja prijevara do ći na vidjelo i da će me grof Keglevic ubiti, povjerio sam je Dvojkovi ću, platio mu deset tisu ća forinti i pobjegao u Italiju gdje sam ubrzo sve zaboravio. Kad sam se jednom vra tio ovamo, saznao sam od svojih pouzdanika da se bacila s kule u Mokricama. Njezino tijelo dao je Dvojkovi ć spaliti s nekom seoskom vješticom na loma či i tako joj je zameo trag. Evo, to je sva istina. Grofi čino dijete poslao je Dvojkovi ć po Tomi grofici Ratkav. Ali ona nije htjela da ga vidi i prizna. Ta ko je dijete došlo u ruke babe Urše i Jane. Rekli su mi daje to moj sin. Nisa m se za nj brinuo. - Ali žena, žena koju sam ubio? Tko je ona? - pitao je Sini ša drš ćući. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Bila je to neka ma ñarska djevoj čura grofovskog roda. - Dakle, nije bila Nerina majka! - Kad sam se zagledao u Neru, nisam znao tko je. Vi dio sam kako je izjahala u pratnji jednog sluge. Bilo m i je dosta da je pogledam i da u meni uzavre krv. Tek one ve čeri kad sam s Dvojkovicem došao u ku ću grofice Ratkav, saznao sam

da je to njezina unuka. Ali kad sam je ugledao onak o lijepu i svježu, krv mi je udarila u mozak. Ludovao sam za n jom kao za svakom ženom. Ali potpuno sam se obezumio kad sa m vidio da je za mene nedoku čiva. Dvojkovi ć je bio moj zao duh. On me upu ćivao kako daje otmem, on je izmislio otmicu u lijesu. Dobro sam ga pla ćao. Poznavao je praznovjerje naro da pa je prema tome sve udešavao. Zamislio je da os nuje klub "Lucifera". Svakog je dana slušao kako vještic e pri čaju 0 coprnja čkom cehu i ñavo mu je prišapnuo kako bi bilo do bro dovesti ove mlade i nevine djevojke u tako ure ñene pro storije da bi one vjerovale kako se doista nalaze u paklu. Ja 1 još nekih desetak besposlenih ženskara prihvatili smo nje govu misao i uredili taj "pakao", jedan kod Dvojkov i ća, a drugi u Samoboru. Za podvorbu doveo nam je Sale pan dure i trabante. Zato su na naš ra čun po činjali mnoga zlodjela. Bili su naši sukrivci pa smo morali podnositi te zl očine da osi guramo njihovu šutnju. Baba Urša bila je naša svodi lja. Ona nam je dovodila mlade djevojke i žene pred kojima s mo u ñavolskim odorama glumili ñavole. Ali ne misli da smo mi je dini. Ima ih i u Be ču i u Italiji koji se služe takvim zabavama. "Luciferi" nisu nepoznata čeljad. - Ali ho ću da znam zašto ste me ostavili u tom strašnom uvjerenju da je žena koju sam ubio Nerina majka? - Vrlo jednostavno: grofica Auersperg jednog mi je dana rekla: "Vaš nekadašnji sluga Tomo sada je kod mene u službi. Zna vašu tajnu i sve mi je pripovijedao. Znam da je Siniša ugušio Ma ñaricu i to ću sada iskoristiti da me uzme za ženu. A vi šutite!" Naravno, pokorio sam se. Kad si jednog dana pred sv ima priznao da ljubiš Neru i da si je oteo sudu, grofica Auersperg mije naredila : "Siniša ne zna koga je ubio. Re ći ću mu daje to bila grofica Keglevi ć i tako mu zauvijek zatvoriti put do Nere." Molio sam groficu neka ne bude tako okrutna, ali je ona zahtijevala da šutim i ne ometam njezinu osnovu. Utuvila je sebi u glavu d aje moraš oženiti, a Neru je obećala meni tvrde ći da će je silom ili milom dovesti u moj naru čaj. Tako su nam interesi bili zajedni čki. Pristao sam. Sad znaš zašto si morao vjerovati daje ubijena žena bila Nerina majka. - Kako je ona Ma ñarica dospjela u vaš dvorac, odakle joj pravo da moju majku bije i daje vrije ña? - Bila je moja ljubavnica. Sjela mije na vrat i htj ela je da tvo ju majku otpremim iz šumskog dvorca. Nisam pristao, a ona je bez moga znanja otišla k njoj i tako se sve ono dogodilo. Tomo mije priop ćio čitavu stvar, ali mi smo šutjeli. Zajedno s groficom izgorio je dvorac, a ljudima smo rekli da je otišla u svijet - da nastavi svoj pustolovni život. Sad sam, eto, završio - re če Vojkffv. - Ništa nisam uljepšavao, rekao sam ti istinu. Da sam u životu našao nekog tko bi me držao na uzdi, možda bih barem ostao pošten čovjek. Ali moj najbolji prijatelj, na moju nesre ću, bio je Dvojkovi ć. Uz njega prijateljevao sam s groficom Auersperg i groficom Terkom i tako sam podlegao čas Terki, čas grofici Auersperg i još jednom posegnuo za Nerom. Nije me bilo teško na to nagovoriti. Sve ost alo znaš. Grof se nasloni na divan. Velike bore urezale mu se duž lica. Izgledao je kao čovjek koji je slomljen klonuo na posljednjoj stepen ici svoga života i kao da mu je sada svejedno što će se dogoditi: - A sad? Što će biti sada? - upita Siniša. - Ono što sam uvijek namjeravao. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

Vojkffv pode k stolu, uze crnilo i po čne pisati. Siniša ga nije pitao što piše, ali je to osje ćao. Grof brzo svrši pismo i re če: - Ovo je moje priznanje o tome kako je nestala grof ica Ke- glevi ć, daje ti nisi ubio. Neka je to zadovoljština za sv e zlo što sam ti nanio. Siniša primi pismo. Susretne se s o čevim pogledom. U tom času osjeti daje iš čezla ona bjesomu čna mržnja što ju je prije g#jio prema grofu Vojkffv ju, da se bijes topi i pretvara u su ćut. Vojkffv pruži ruku Siniši i re če slomljenim glasom: - Oprosti mi, sine moj! Siniša primi pruženu ruku. Pogledaše se u o či i nijemo se sporazumješe... - Pusti me nasamo - re če grof. - U čini mi tu posljednju u- slugu da ne moram svršiti sramotno. Na Sinišinu licu opažalo se daje neodlu čan. - Budi milosrdan - re če Vojkffv. Siniša naglo pode k vratima i otvori ih. Izlaze ći, opazi da grof gleda za njim... Zatvori vrata. Vani su stajali Filip i Samo borci. Za čude se vide ći ga bez krinke. U tom trenutku prasne hitac iz pištolja. Svi pohita ju u sobu. U krvi je na podu ležao grof Vojkffv. Šute ći, Siniša je gledao o čevo mrtvo tijelo. Iz dvorane se čula buka i smijeh raskalašenih, pijanih ljudi. Sini ša zapovjedi da svi iza ñu iz sobe i još jednom promotri mrtvo lice svog oca . Činilo mu se da ga on još i sad gleda mole ći za oproštenje. Onda podigne tijelo, položi ga na divan i pokrije crvenim plastom "Lucifera". Nije mo gao sebi zatajiti da mu je nesretnika duboko žao... "LUCIFERI" U crvenom oblaku svjetla micale se crne i crvene ñavolske pojave. Raskalašeni smijeh i povici gubili se u zvucima glazbe koju su čudno izvodila tri crna " ñavla" od kojih je jedan nespretno bubnjao. "Bijela sova" previjala se od smijeha. Raskalašeno se naslanjala na "Lucifera" pokraj sebe. Ostale "davolice" bile su sasvim omaml jene šampanjcem. "Luciferi" ih obujmiše oko pasa. - Gdje je njegovo veli čanstvo "Lucifer"? - zapita jedna "vražica". Mati ček je upravo doveo velikog ma čka i htio ga vezati za svjetiljku. - Čekaj! Gdje je "Lucifer"? - vikne jedan od crvenih. - To se može u činiti samo kad on do ñe. -A gdje je? - Pozlilo mu je kad je čuo da su se Siniša i Nera otrovali - re če "Bijela sova". Dvije "davolice" koje su sjedile na protivnoj stran i trgnu se. - Što? On se otrovao? Tko vam to re če? - Tomo. "Davolice" se pogledaju kao da će jedna drugoj sko čiti u kosu. -Vi ste krivi za to! - Rekla bih da ste vi! - Ja sam osve ćena! - Dovoljno ste stari da se zadovoljavate osvetom, a li ja... - Tko vam je kriv što ga niste mogli osvojiti? " ðavolica" bijesno ustane kao da će napasti svoju susjedu. U taj tren kroz vrata ude sedam crnih " ñavola", a na čelu Siniša. Bio je bez kapuce. Povici iznena ñenja, preneraženja i straha izvinuše se iz grudiju žena, a muškarci sko če sa sjedala. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

U prvi čas ostadoše svi zapanjeni i prestrašeni. Neki ustan u da će pobje ći, ali im Siniša zaprijeti. Onda pristupi "Bijeloj sovi", nakloni se i re če: -Vaše veli čanstvo, kapetanice pakla, molim da skinete svoju kr inku. U činite to dobrovoljno, ne bih htio primijeniti silu prema dam i, makar dama bila i paklena! Oklijevaju ći, gospoda skine krinku. - Grofica Čikulini?! - za čudi se Siniša. - Gospo ño, djevojke koje su bile u vašem carstvu morale su biti odve ć omamljene šampanjcem kad su mogle vašu pojavu zamijeniti s gr oficom Nerom. Ali šteta što nemam poznanstva u pravom pakl u: pre poru čio bih vas ondje. Grofica je stisnula zube i šutjela. Siniša se okrene ostalim "davolicama" i zatraži da skinu krinku. Prva je skine snažna gospoda. Siniša ugleda lice grofice Auersper g. - Čast mije zahvaliti vam se što ste zlokobno zamijeni li gro ficu Olgu Nagy s Olgom Keglevi ć. - Nisam - vikne ona. - Nisam je zamijenila. Vi ste ubili groficu! - Grof Vojkffv je sve napisao - i to više ne će opore ći. -Lagao je! Druga "vražica" sama skine krinku ispod koje se pok aže zavodljivo lice i plamene oči grofice Terke. Siniša se pokloni. - Pozivam vas sutra na moje zaruke s kontesom Nerom ! - Još niste stupili pred oltar - odgovori Terka. Sve se zbilo hitro. Čitavo se društvo posve zbunilo. Pa kad je Siniša za tražio od ostalih "Lucifera" i " ñavola" da skinu krinke, oni ih smjesta ukloniše s lica. Bili su to Dvojkovi ć i Sale, grof Kristofor Erdodv, oba Genovežanina, ranarnik Tullinger i još dva njegova druga. Izme ñu crnih " ñavola" virilo je suho zaprepašteno lice Mikice Smernjaka kojega su naziva li Mati ček. Siniša se nasmije i re če: - Gospodin državni odvjetnik i šef policije zaista su pred nja čili dobrim primjerom. - Onda se okrene k Mikici: - Zato si tako dobro umio preslušavati "vještice" i unapri jed znao što su one sve radile! Siniša promotri i ostale " ñavole". Sve su to bile sluge onih koji su se nalazi li ovdje. Djevojke što su ih ovu no ć doveli u "pakao" skupile se u kutu dvorane i gledale u strahu što se doga ña. Plakale su i drhtale od straha vjeruju ći da su u paklu. - Neka mi ovo društvo oprosti što sam ušao tako nen ajav ljen - re če Siniša. - Sada ću vas prepustiti vašoj zabavi, ali vas upozoravam da nitko ne može uma ći i da su sva vrata za posjeli oboružani ljudi. Za koji čas do ći će Van Svvieten da vas pozdravi. Siniša se nakloni ljudima u dvorani i zaklju ča vrata. Na vrata postavi naoružane stražare a sam iza ñe na glavni izlaz. Oko dvora bijaše gusta tama. Samo su prozori gorjel i u svjetlu. Po čela je sipiti sitna kiša. Nikoga nije bilo u blizini. Siniša zviz nu tri puta. Kao daje grmlje oživjelo. Nešto se po čelo micati, granje se razmaknulo, a liš će zašuštalo. Iz zasjede iza ñu Van Swieten i naoružani momci. -Stoje? -upita. - Dobro je, predobro! - Jeste li ih ulovili na djelu? - Jesam, vidjet ćete ih. Sva je policija na okupu. - Dakle, još za života po ñoše u pakao. A Tomo? -I on je tu. - Jeste li od njega saznali za grofi činu smrt? Siniša ispri ča Van Swietenu što se zbilo s grofom Vojkffvjem. Li je čnik gaje slušao gledaju ći prema sjeveru odakle je zapuhao vjetar. - Radoznao sam na tu gospodu. Do ñite! Siniša i Van Svvieten u ñu u dvorac. Na ulazu u dvorište na- MARIJA JURI Ć ZAGORKA

MALLEUS MALEFICARUM du Filipa koji je ve ć bio skinuo kapucu, ali je još uvijek bio u davosko m odijelu. - No, ñavole - nasmije mu se Van Swieten - ne bi li me po veo u pakao da i mene zapisu u ceh? - Izvolite, vaša milosti, tamo nije lako do ći. Spuštali su se stubama i hodnicima sve dublje i dub lje. Sini-ša ga najprije uvede u kabinet gdje je ležao grof Vojkffv. Lije čnik ga pregleda i re če: - Taj je svršio svoju karijeru. Odvedite me k onim drugima koji će tek sada po četi svoje novo zvanje. Filip otklju ča vrata dvorane. Ruži často svjetlo omami o či starog lije čnika. Ogleda se dvoranom. Nekoliko pijanih djevojaka sjed ilo je kod stola a druge su ležale na podu i spavale. - Gdje su "Luciferi"? Nije bilo ni "Lucifera" ni " ñavola". - Stoje to, zaboga? - klikne Siniša. - Zar ih niste ovdje zatvorili? - zapita Van Swiete n. - Jesmo, evo klju čeva. Zaklju čali smo i ona vrata ondje, a pred vratima stražare naši ljudi. Vrata su ostala netaknuta, zaklju čana. - Gdje su " ñavoli?" - zapita Siniša jednu od djevojaka. - Gdje? Otišli su u pakao! - nasmije se ova pijano. - Otvorila se zemlja i oni se spustili dolje - nasm ije se sada i druga. - Gdje? - Ondje. Pogledali su na mjesto koje su ozna čile djevojke. Uzalud, nigdje ništa. Ni traga " ñavolima" ni kakvim vratima kroz koja su mogli pobje ći. - Ovo je uistinu ñavolski - re če Siniša. Počeše potanko ispitivati djevojke o grešnoj družbi. A li su one neprestano ponavljale da su se svi spustili u pakao. Na stijen ama obloženim svilenim tapetama nije se vidio ni- kakav izlaz. Ve ć se zabijelio dan kad su na crvenim tapetama "pakle ne dvorane" pronašli vratašca. Filip se ponudi da će izvidjeti kamo vode. Spuštao se uzanim stepenicam a i dospio u podzemni hodnik. Bilo je tamno i tiho kao u grobnici. Stoga se vrati gore da o tome izvijesti. -Vaša milosti, mali hodnik vodi prema sjeveru. To j e hodnik kakav sam vidio u svim dvorcima, njima se za vrijeme ratova spašavala gospostija. Samoborci pri čaju da kod Ruda postoji takav izlaz iz zemlje. Star i ljudi pripovijedaju da se gospostija služila tim izlazom kad su na grad na valili neprijatelji. - Bilo kako - re če nezadovoljno Van Svvieten - lupeži su pobjegli. A to je za mene velik gubitak. - Da odem za njima u potjeru? - ponudi se Siniša. - A vi poñite gore u dvorac i odmorite se. Grof Kristofor sig urno će vam prirediti ugodno no ćište, iako više nije gospodar dvorca. -1 on je pobjegao - izvijesti Filip. NA PROŠTENJU Tog jutra bilo je u Oroslavju proštenje. Sva je dol ina obasjana jutarnjim suncem. Makar je ponedjeljak, ljudi ne rade. Odjeve ni u sve čana odijela uspinju se na brežuljak s kojeg se bijeli crkvica sv. Jakob a, zaštitnika cijeloga kraja. Prostor pred crkvicom zaposjeli su kramari. Raspros trli su svilene rupce, staklene derdane, svilene pe če i razli čite druge nakite za žene. Drugi su opet stolove ispunili kola čem od sira i bijelim kruhom. Proštenjari se uspinju k crkvici, obilaze kramare, razgledavaju robu i samo po malo kupuju. Djevojke zirkaju na rupce što se crven e na suncu i mame njihovu taštinu. Muškarci se skupljaju u grupe, pri čaju o olujama, poplavama i o budu ćoj

MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM zimi za koju ne će imati što da spreme. Kramari su zlovoljni, ne trg uju mnogo. Kad se sunce uspelo visoko, s tornji ća zazvone sitna zvona. Njihov glas trgnu svijet i sve nagrne u crkvu, čak i kramari. Prostor pred crkvom za čas se isprazni. Dok se u crkvici služila misa, uspinjala se na brež uljak kola. U njima sjedi ple ćat, krupan čovjek, prosijede kose, ugojena lica. Neobi čno upadaju u o či brci - veliki, šiljasti i tamni, kao da su umjetni. Pokr aj kola kora ča visok čovjek u dugom haljetku, obrastao čudnom bradom, a šubara mu pada sve do o čiju. Konje tjera suhonjav čovjek šiljasta nosa i pronicavih o čiju. - Uzalud ti meni dokazuješ, dragi moj Dvojkovi ću - re če onaj što je hodao uz kola. - Kad smo ve ć uspjeli pobje ći, mo rali smo se što prije na ći onkraj granice. Genovežani i Kristo- for bili su pametniji od nas. - Oni imaju svoja imanja, pa kad ne bude više "vješ tica", neće se oni ni slabije odijevati ni manje jesti, a ni stanovati u kakvoj seoskoj drvenjari. Mi moramo opet progonit i "vješ tice". Znaš da smo navikli dobro živjeti, a otkad j e kraljica odredila da se procesi stave pod kontrolu kraljevsk og vije ća, naš je opstanak ugrožen. Treba da se borimo do posl jednjeg časa. Kuj željezo dok je vru će, a sad gori. Ina če možeš okapati kukuruz i žeti zob, naravno, ako je budeš imao. - Ali život je čovjeku najpre či. - Ti si, dragi moj Sale, uvijek bio kramar. Ili živ i u svili i hrani se paštetama, ili crkni. Što će mi, do vraga, život ako ga ne mogu uživati? Da gledam svaki dan sunce kako izlazi i zapada i da svaki dan žva čem kruh? To me, bogme, ne može zagrijati da živim. - Ti zaista misliš da će ti ovo koristiti? - Nikad još nisam ništa radio uludo. Moram kraljici do kazati da je njezina odredba prouzro čila revoluciju. To će preplašiti gospodu u Be ču. Vidjet ćeš, revolucija će pobuditi golem utisak. Pogotovu bude li žrtva iz te revolucije osoba velik aškog roda. A ja jam čim da će biti tako. Ho ću da kraljica opet uspostavi progone, a Terkina osv eta protiv Nere posve odgovara mojim interesima. Ako nemaš odvažnos ti da ideš sa mnom, a ti se opet pokupi u šumu i zabavljaj se s Terkom dok se j a ne vratim k vama. - Bilo bi kukavno da se bojim kmetova. Tko će posumnjati da se pod tim kramarskim odijelima kriju šef polici je i državni odvjetnik iz Zagreba? Ni prijatelji nas ne bi prepo znali. Ali što ćemo u činiti po no ći? No ćiti pod vedrim nebom? Terka nema ni na što da legne ni što da jede osim kruha i sira stoje Tomo donio iz sela. Mogli bismo ovdje štogod kupiti i po slati joj po Mikici u šumu. - Uvijek se brineš za žene! Pošalji joj, ali tek po dve čer. Tko zna ne ćemo li Mikicu trebati. - Nisi kavalir! - Zar sam ja kriv što se Terka mora skrivati u šumi ? Zašto nije pobjegla u Zagreb? - Kako će u Zagreb kad nema u što da se preodjene?! Pro kleti Siniša! Morali smo bježati iz "pakla" kao da smo se pre tvorili u an ñele. Jadna Terka, ne smije se ni pokazati. Živi u strahu. Sazna li za ovo kraljica, izgubit će svu milost. Sad nema druge nego da čeka dok joj na ñemo kakve krpe da pri- krije svoju ñavolsku toaletu. - Potjeraj malo brže, Mikica - ponuka Dvojkovi ć ko čijaša. Kad su dospjeli gore, ispregnu konje i postave kola uz o-

stale kramare. Brzo su razmetali robu što su je kup ili u selu. Oko kola su razvjesili ženske svilene rupce da što više ženama upadne u o či. Misa je završila. Ljudi nagrnuše iz crkve, skloniše se u hladovinu pod drve će i posjedaše na zemlju. Tu razvežu debele platnene ubr use iz kojih zamirišu kola či, meso, kruh i sir, a iz-milji i po koja boca vina. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MMEFICARUM Pred crkvom se razlijegao veseli smijeh i zadovoljn a buka ljudi koji toga časa nisu imali drugih težnji nego da slasno založe svoj objed, da se užiju proštenja. Zrak gori, sve titra pred o čima. Proštenjarima to ne smeta. Veseli su, a kr čmari imaju pune ruke posla da ih posluže vinom. Muškarci su dobrano potegnuli, a ni žene se ne skanjivaju, pa vru će sunce i rujno vince jednako griju i njihove glave. Djevojke nisu našle zabave u vinu. Obilazile su kra mare i razgledavale derdane i vrpce raspituju ći se za cijenu. Najviše ih se skupilo oko kola tobo žnjeg kramara Dvojkovi ća koji je znao vješto glumiti trgovca, neprestano n udao i pokazivao svoje vrpce koje su bile najjeftinije. Djevojke se zanimale za nove prodava če i pitale ih: - Odakle ste vi? - Iz Zagreba, ja sam stara firma - valjda ste čuli za kramara Pavla Hreneka? To sam ja. - Zar vam se isplatilo - upita jedna djevojka - da čak iz Za greba do ñete k nama na ovo malo proštenje? - U Zagrebu ne možemo ništa prodati. Tamo vladaju v je štice koje nanose štetu ljudima i nama kramarima. S vaki dan naprave tu ču. Svijet nema priroda, a bogme ni novaca. Tko da kupuje? Ni to nije dovoljno, nego nam coprnice p o no ći razbacuju robu po blatu i kiši. - To je, dakle, istina? - plaho će djevojka. - I naši su stu- bi čki kramari pripovijedali da su im coprnice u Zagreb u za- blatile svu robu. - Eto, vidite da ne lažem - odvrati Hrenek. - Je li prirod bo lji? Ho će li biti dobre berbe? - Vraga će biti - odvrati muškarac koji im se približio i sl u šao zagreba čke kramare. - Kod nas ve ć dva mjeseca sve uni štava poplava. Kao da sam vrag na nas sipa sve zlo. Polako su dolazili i drugi muškarci i slušali zagre bačke kra- mare, nudili im pi će, a i sami potezali iz zemljanih vr čeva i drvenih ćupova. - Što ćemo? - odvrati Hrenek. - To je godina coprnica. One su zavladale nebom i zemljom. -A zašto je tu sud? -javi se jedan seljak. Zastoje zakon? - Nema više mo ći protiv vještica - odvrati Hrenek. - U Be ču rekoše: zašto da vještice progonimo? Vještice nis u proste seljakinje, nego grofice i velikašice, a mi njih ne ćemo na loma ču. - Gospoda, dakle, mogu i coprati? To ti je pravica! - Eh, kad bih se samo mogao sastati s takvom coprni com! - vikne jedan glas iz skupine muškaraca. - Ne grozi se - dovikne mu Sale. - Moglo bi vam se dogoditi ono što i na Gri ču da su im po no ći vještice ostavile metle na pragovima ku ća. - Ne govorite to. Kod nas ih još nema. - Ima bogme i kod vas - re če Dvojkovi ć. -Toje nemogu će! - Kako nemogu će? U Oroslavju živi jedna coprnica. Zar nikad niste čuli za groficu copmicu koja je bila zatvorena u

tornju? Ubijala je ljude, vadila im srce, kupala se u ljudskoj krvi, a onda ju je vrag po bijelom danu ukrao nao čigled svih nas. - Kako da nismo čuli? - odvrate seljaci. - Ta grofica stanuje u Oroslavju. Ljudi se ustobo čili, o či im zatitrale, a usta ostadoše otvorena i nijema. U svjetini zadrhta pritajeni strah, nitko se nije usu dio progovoriti. - Kako vi znate daje ona u Oroslavju? - oslobodi se kona čno jedan momak. Kao daje htio re ći: "Mene nije strah." - Znam, znam. To su mi rekla gospoda. Poslije onoga kad ju je vrag odnio i s njom po svijetu coprao bogzna kojekuda, vratila se u Hrvatsku i nastanila baš u Oroslavju. - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Otkada to? - upita momak. - Ima dva mjeseca. Nijemo preneraženje prošlo je kroz ljudstvo, o či se zagledale kao da su svi razumjeli i mislili jedno te isto, a nitko se nije usudio izre ći svoju misao. Samo jedan klikne: - Dva mjeseca! A baš prije dva mjeseca po čele su kod nas oluje, tu če i poplave! - Sto sam rekao? - opet će Dvojkovi ć. - Znam ja s kim imam posla. I vidjet ćete što će se sve dogoditi u vašem kraju! Nikad još svijet nije vidio ve će coprnice nego što je ona. Ali ona je grofica, štite je gospoda! - Kako izgleda ta coprnica? - Mlada je i visoka, a njezina je kosa kao da ju je posipala pepelom. - Pepelom? - vikne momak odjeven kao gospodski slug a. - Taje ženska jedanput bila u našeg gospodara. - A tko je tvoj gospodar? - upita Dvojkovi ć. - Grof Meško. Jednog jutra našli smo tu žensku kod grofice koja je ležala mrtva. Ne čim joj je mazala čelo i neprestano se vrtjela oko nje. Od toga dana grofica leži i nitko ne zna što joj nedostaje. A grof koji je prije vodio cijelo gospod arstvo i za sve se brinuo sam, uvijek hoda po ku ći i blijed je kao smrt. Mi smo govorili da to nisu čisti posli i da je ova ženska morala nešto u činiti grofici i grofu. - Ti si pod istim krovom sa coprnicom? - upita ga D voj kovi ć. - Nije ona coprnica, ona je dobra duša! - A kad si ti iz dvorca - re če Dvojkovi ć - reci nije li pret prošle no ći kod vas u dvorcu bio coprnja čki ceh? Lovro problijedi. Zabezeknuto pogleda u kramara s c rnim šiljatim brcima. I Lovro je one no ći bio u dvorcu kad su onamo došli Puncer i njegovi ljudi odjeveni kao "vještice". Sve je znao, ali mu je Nera zapovjedila da nikome ništa ne kaže. A sad, evo, o tome mu pri ča neki strani kramar. - Što me gledaš poput teleta? Prestrašio si se što znam da su kod vas bile coprnice? Vidio sam ih na svoje o či kad sam se no ću vozio iz Zagreba u Stubicu. Coprnice su se dovezl e u kočiji, a vozio ih je vrag sa četiri konja. Plesale su i gostile se, došle su u posjet svojoj kapetanici. Je li bilo tak o? - Reci je li istina ili nije? - okosnu se na njega ostali. - Nije! - vikne Lovro blijed i ustrašen. - Zakuni se na svetog Jakoba da nije!

Ovo ga uplaši. Zakleti se na sv. Jakoba? Ne, to se nije usudio. Ljudi opaze dje čakovu zabunu, potisnuše se k njemu i navale na njeg a: - Zašto šutiš? Govori! Je li istina stoje rekao Hre nek? Blijed i drš ćući, momak je šutio. - Dajte žeravice da mu metnemo na jezik - vikne nek a že na momku stoje na ognjištu pekao kukuruz. Lovro protrne, a o či mu isko čiše. Uzbu ñeni onim što su čuli i zagrijani vinom, muškarci pograbe dje čaka i po češe ga drmati. - Govori je li istina! Ako ne progovoriš, zasipat ćemo ti gu bicu žeravicom. - Bile su - krikne Lovro prestrašeno. Svjetinom preleti drhtaj straha. - Ali to nisu bile coprnice, nego... - Nego opatice? Pazi samo da ne slažeš! Dajte žerav icu! - Bile su coprnice - krikne prestrašeno Lovro. - Eto, sad vidite - upadne Dvojkovi ć u rije č svjetini - da su coprnice došle k vama. Bit će vam isto kao i nama na Gri ču. Marva će vam krepavati, vi ćete bolovati i sve će vas zlo sti ći. Vi sami niste znali, dragi moji, kakva je nesre ća došla na vas i zašto su vam tu če i oluje uništile prirod. Sad po čnu pri čati i drugi. Svakom je palo na pamet nešto neobi čno, čudno i sumnjivo. Sve dnevne obi čne sitnice oni su dovodili u vezi s "vješticom". Že ne se križale, muškarci su kleli i prijetili se coprni ci u Oroslavju. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Prokleta stolica na kojoj sjedi! Neka sagnjije kr uh u usti ma kad ga zagrize. - Ništa joj ne možete, za njom idu ñavoli i čuvaju svoju ka petanicu - govorio je Hrenek. - Ubila je strijela Božja! - Morali bismo je zatu ći kao kuju - čuo se jedan glas. -Vi biste je zatukli - oglasi se Dvojkovi ć - ali ne smijete. Tata i razbojnika vješaju, a coprnice se mogu baniti okolo. Ovoj su u Be ču dali dozvolu... Kraljica je zabranila da joj se u čini išta nažao, a znate li zašto? Za čarala je dvorsku gospodu pa su kraljici rekli da nije ništa kriva. U svjetini se budio bijes i plamtio kao zapaljeni p ožar. - Ljudi, nema zakona koji bi nas branio. Branimo se sami! - vikao je Hrenek. -Zatucimoje! - Samo u ognju vještica može crknuti! -vikao je Hre nek. - U oganj s njom! - Idemo u Oroslavje. Poklik je djelovao na svjetinu. Zatalasala se i sto tinu glasova zavi če: - Idemo! Sunce se sklonulo k zapadu i rumeni sjaj prosulo po mnoštvu stoje prijete ći nagrnulo niz brdo. KRALJI ČINA ZAPOVIJED Istog dana prijepodne u predsoblju šenbrunskog dvor a kraljice Marije Terezije razgovarale su dvorske gospode grofice Colorado i P alffy koje su zamjenjivale odsutnu Terku. Radoznala lica gledale su oko sebe i šaputale: - Stoje to s kraljicom? - Ne znam - odgovori grofica Palffv. - Moralo se do goditi nešto strašno. Nitko ne smije kraljici u blizinu os im njezine miljenice grofice Fuchs. - Da nije opet kakva obiteljska scena sa carem Fran jom Stjepanom?

-1 ja mislim da je car opet zalutao kakvoj ženi. Kr aljica je hitno poslala po svog prijatelja Bathyanyja. - Čudno je to prijateljstvo, vele i više nego prijatel jstvo - nasmije se grofica. - Nije mu uzalud kupila imanje u Trautmaunsdorfu. - Ni kraljice ne poklanjaju imanje tek tako... - Tiho, evo dugonose grofice Fuchs. Znate daje vjer na kra ljici poput psa. Pred njom naša lica treba da su ka o u crkvi. Iz kralji čine sobe iza ñe suhonjava gospoda čiji je nos bio u skladu s njezinim tankim tijelom. Prosijeda kosa, po češljana unatrag, navorano i uvelo lice odavali su da je ve ć blizu šezdesetoj. - Grof Bathyany još nije stigao? - pitala je grofic a dvorske dame. - Nije - odgovorile su obje dame u isti mah. Grofic a Fuchs pri ñe prozoru i u čini uzbu ñenu kretnju. - Sva je sre ća, upravo se dovezao. Moje dame, danas vas kraljica više ne će trebati. Obje se gospo ñe udalje. Malo nakon toga u ñe u sobu gospodin srednjeg rasta, prili čno debeo. S guste vlasulje padali su mu po ramenima uvojci. Njegovo lice odavalo je tragove burnog života, ali je ipak izgle dao svjež. Po strogoj dvorskoj modi odjenuo je tamnomodru odoru. - Što se dogodilo? - zapita povjerljivo groficu Fuc hs. - Ne pitajte, nego u ñite, kraljica vas o čekuje. Dvorska dama otvori vrata kralji čine odaje. Vladarica je sjedila u naslonja ču. Visoko, snažno tijelo odjeveno u sme ñu ljetnu haljinu bez krinoline činilo se nešto tanjim nego obi čno. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Lijepu glavu punu bujne kose u češljane unatrag naslonila je na kineski jastuk. - Napokon - re če ona i pruži grofu ruku. - Sjednite, dragi prijatelju. Vi, grofice, možete ostati ovdje. Znate , draga moja Ajo, da pred vama nemam tajni. Odgajali ste me i sa vjetovali u mladosti, vaša mi je pomo ć uvijek potrebna. A sad recite, dragi prijatelju, jeste li spremni da nešto žrtvuje te za svoju kraljicu - ne kraljicu, nego prijateljicu? -1 život, veli čanstvo! - Ne tražim život, ali nešto sli čno. Tražim da se malo inko modirate. - To je vrlo malo. - Ne prenagljujte se. Znam kako vam prija udobno lj eto vanje. A ja tražim da putujete. Doduše, ljeti nije ugodno pu tovati, ali vam kraljica kani pružiti sve udobnosti . Na svaku stanicu postavit ću svoje najbolje konje. - Kamo da putujem, veli čanstvo? - Prili čno daleko. U Hrvatsku. Sigurno se sje ćate unuke gro fice Ratkay, lijepe kontese Nere koju sam spasila o d loma če i dala joj potpunu zadovoljštinu? - Sje ćam je se vrlo dobro. Rijetka ljepota. - Oti ći ćete, dakle, u Hrvatsku, potražiti kontesu i odnijet i joj moju zapovijed. Doduše, nešto je čudna, ali je zapovijed i mora se ispuniti do posljednje to čke. - Kako god želi vaše veli čanstvo. - Čim stignete, priop ćite kontesi da se odmah spremi na put i da pod vašim okriljem i zajedno s vama ima do ći u Be č. Upamtite: na tom putu kontesu ne smije pratiti nitk o od nje zina roda. Grofica Ratkav može svoju unuku posve mi rno pre pustiti vašoj pažnji. Djevojku ćete dovesti ravno u svoj dvorac Trautmunsdorf.

- Razumio sam. Samo, kako da joj razjasnim zašto va še ve li čanstvo traži da tako hitno do ñe u Be č. - Razjasniti? Još i to! Ja sam kraljica, a ona je p odanik. Ni sam dužna dati nikakvo razjašnjenje. Ima se spremit i i po ći s vama. To je sve što vam mogu re ći. - Sada mi pada na um - primijeti grof. - Moglo se, dogoditi da se u me ñuvremenu udala, a njezin bi muž mogao tražiti razjašnjenje. - Grofe, vi ste odlu čili da primate moje zapovijedi - nestr pljivo će kraljica. - To se mene ne ti če. Kraljica zapovijeda, a drugi je slušaju. Grof se pokloni: - Oprostite, veli čanstvo, ja sam se tek informirao. - Dobro, to je za vas, a za nju vrijedi zapovijed. Vidim vam u o čima pitanje: zastoje trebam? Dogodilo mi se nešto s toje poremetilo moj mir. - To razabirem, vaše veli čanstvo. - Nije teško pogoditi. Moj premili suprug Franjo St jepan, kojemu sam carski naslov pribavila teškom mukom, sl uži se njime samo radi svojih ženskih pustolovina. Vi i gr ofica Fuchs jedini znate koliko sam trpjela zbog toga. Htjela s am se čak i rastaviti, ali moji ministri vazda su to sprije čili i uvijek me s njim izmirili. Mirno sam to podnosila dok su afer e ostale u četiri zida, ali sada je, dragi moj grofe, stvar pre vršila mjeru. Pogledajte. Tu vam je francuski ijedan njema čki list koji čita fukara. Kraljica pruži grofu dva primjerka novina. Dok je g rof čitao, kraljica je promatrala njegovo lice. Kimao je i kona čno odložio novine. Kraljica je primijetila: - Kako vam se svi ña? Austrija ima svoju Pompadurku! Ali Marija Terezija ne će slijediti sudbinu žene Ljudevita XV Njoj je Bog darovao nešto ovdje - i ona se dotakne svog čela. - Na mojoj je glavi kraljevska kruna, a u glavi nešto pa meti. Uz buñena sam, ali držim uzde i nad sobom. Zako čijašit ću dva- naestoropregom! Vi, dakle, morate po kontesu! MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - U kakvoj je vezi kontesa s tim pamfletom? - U vrlo uskoj vezi. Ali molim vas ne budite radozn ali. To ne dolikuje muškarcu. Nitko ne zna ništa i ne će doznati dok ne kucne čas. Evo, ne znaju ni grofica Fuchs ni šef mog taj nog kabineta grof Koch, pa ne će saznati ni moj stari dobri prijatelj. Njegova je zada ća da unuka grofice Ratkav stigne u Beč, i svršeno je. - Pokoravam se vašem veli čanstvu. - Vidite da umijete govoriti pametno. Samo, još neš to. Nitko živ ne smije saznati kamo idete, radi čega i koga ćete dovesti. Osobito moj razvratni suprug car Franjo ne smije slu titi da ćete dovesti kontesu. - On je i ne poznaje. - Dragi moj, ima li u mojoj državi ljepotica koju F ranjo Stje pan ne bi poznavao? I te kako je poznaje! Kad je bi la ovdje prije godinu dana u istrazi, obilazio je hotel kao mačak gdje je stanovala, samo daje vidi. - To je o čito zlobno ćeretanje dvorana. - Ne, to je izvještaj moje dvorske policije.

- Ne vjerujem daje kontesa što kriva - re če on. Kraljica ustane: - Ne, dragi moj, od mene ne ćete saznati ništa. - Razumijem, vaše veli čanstvo ima neku posebnu osnovu. - To vam dopuštam. Doista imam osnovu, a vi znate: kad Marija Terezija izradi svoj plan onda ga provede pr otiv volje svih svojih najutjecajnijih prijatelja. Marija Tere zija ratovala je na bojištima, na granici svoje države za suveren itet zemlje. Sada Marija Terezija ho će da ratuje na svom dvoru za svoj osobni suverenitet. Ho ćete li, dakle dovesti kontesu, bila uda- ta ili ne u svakom slu čaju? Grof ustane i stavi ruku na srce: - Tako mi moje nepresahle ljubavi i odanosti prema svojoj kraljici. Ona mu pruži obje ruke i on ih poljubi. - Grofica Fuchs je svjedok. Putujte što prije -još danas. - Spremit ću se na put čim se vratim ku ći. - Znala sam da ste moj prijatelj. Na putu će vas pratiti ne ćak grofice Fuchs. Evo vam za svaki slu čaj i pismeni nalog za kontesu. Ali, nadam se da će se ona dobrovoljno pokoriti mo joj zapovijedi. Grof je ostavio kralji čin kabinet. Vladarka je pošla po svilenu sagu, pogl edala kroz prozor i okrenula se grofici Fuchs: - Vidim, vi ste zapanjeni. Sa čuvajte, draga Ajo, nešto od toga. Prenerazit će vas više ono što dolazi. Svi ste vi poznava li kraljicu Mariju Tereziju samo kao diplomata. Sad ćete upoz nati ženu Mariju Tereziju koja i vlada i zapovijeda - izravnava sve - bez pardona! ŽRTVA PRAZNOVJERJA Oko dvorca grofa Orši ća vlada tišina. Odzvanja topot konja koji odjekuje kroz brda i doline. Poput golema oblaka za konjanikom se diže prašina, vu če se za njim i opet raspršuje u no ćnom mraku. Konjanik okrene u dvorac pred kojim ga dočeka sluga. Sko či s konja i potr či u dvorac. Nera je sjedila kraj otvorenog prozora. Čula je topot konja i znala je tko jaše. Drhtala je, ali se nije usudila ustati i po ći mu u susret. Što radi? Ne će li mu se dogoditi kakva nesre ća? Što li će saznati, što će se dogoditi? Takva je pitanja ponavljala cijelu no ć, sve dosad kad je prvi mrak pokrio zemlju i kad je čula topot njegova konja. Kakve vijesti nosi? Ostala je sjede ći i slušaju ći kako je dojahao pred dvor, pošao u ku ću, tr čao uza stube, kako praznim hodnikom odzvanjaju njegovi brzi čvrsti koraci, kako je pokucao i otvorio vrata. Sada ga gleda kako je usopljen, praš an, izmu čen stao pred njom, blijed i nijem. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Što je? - upita ona jedva čujno. Bez rije či, on segne u džep i preda joj pismo svoga oca. Čitala je rije č po rije č, drš ćući i blijede ći od sre će i nade što uzvitlaše njezinu dušu. On upre o či u nju, o čekuju ći što će kazati, što li će u činiti. Ali, u taj se čas otvore vrata. U sobu banuše sluge i blijeda i pr estra šena lica. - Za ime Božje, vaša milosti... - Što je? - upitahu gotovo u isti čas Nera i Siniša. - Idu kmetovi. Mnogo ih je. Vi ču, groze se i žure ravno u dvorac. Nera upitno pogleda Sinišu i oboje po ñu u blagovaonicu da pogledaju s terase prema cesti.

- O čito, pobuna kmetova! - S našim kmetovima nemamo nikakvih razmirica. Ako i jest pobuna, ne može se ticati nas! - re če Nera. Vrate se s terase da narede slugama neka za svaku s igurnost zatvore vrata dvorca, ali su sluge iš čezle. - Ili su se sakrili, ili su pobjegli iz dvorca - re če Nera. - Ku kavice, o čito se boje. - Pogledat ću - re če Siniša i obi ñe služinske sobe. Ali ne nañe nikoga. Pred komoricom u kojoj su bili razbojnici tako ñer nikoga. Siniša otvori vrata. Zlikovci su svezani čamili u komorici ništa ne slute ći. Vide ći da nema slugu ni sluškinja, zatvori sam vrata dvorca, a onda pohita gore gdje j e na te rasi našao Neru. Siniša je uputi da je najbolje ako zatvore i željezna vrata terase. Tko zna nije li pobuna upere na protiv grofa Orši ća. Kroz drvored perivoja bijeljela se povorka kmetova. Da ne vi ču, čovjek bi mislio da su dusi. Kad su ve ć bili blizu, na čelu povorke Nera prepozna Lovru koji je plakao i otimao se. - Pa to je Lovro! S njim se moralo nešto dogoditi! Kmetovi opaze na prozoru svjetlo, a po svoj prilici razabraše Neru i Sinišu. Sad se mrmor i buka sliju u prijete ći krik: - Eno coprnice i njezinog vraga! - Si ñi, vražje sme će! - Idemo, momci, gore. Zapalite vatru i priredite ra žanj. Čulo se kako lupaju po vratima. Štropot željeznih vr ata raz- lijegao se ku ćom poput grmljavine. Nera se užasnula. Pred njezini m očima stvorila se prošlost kad je isto takva razjarena ru lja tražila da se spali na loma či. Hladni srsi prodoše joj tijelom, osjeti daje obu zima strah. - Zatvorila se, vražja priležnica - vikali su bijes ni ljudi. - Razbijte vrata! - Čuješ li, Siniša? - šapne Nera. - Čujem - odvrati on, a lice mu bivalo sve blje ñe. Shvatio je da su kmetovi nešto kivni na Neru i daje zovu co prnicom. Ali nije mogao shvatiti zašto se to dogodilo. - Ostani tu - re če Neri i zatvori željezne kapke na prozori ma. To je kmetove još više ogor čilo. Povrh njegove glave po leti nekoliko kamena, jedan ga pogodi u čelo. To ga nije ome lo da do kraja izvrši svoj naum. - Što ćemo u činiti? - upita Nera. - Ne možemo izma ći iz dvora, uhvatili bi nas. Najbolje je da ostanemo ovdje. Željezna vrata ne mogu razbiti, odve ć su jaka, a oružja nemaju. Mogao bih pucati na njih, al i bi to ljude još više razjarilo pa bi mogli po činiti zlo. Najbolje da svjetinu pustimo na miru. Ostali su u blagovaonici prisluškuju ći buku kroz željezne kapke prozora. Rije či nisu mogli razumjeti. Siniša je osje ćao da je to osveta "Lucifera" koji su utekli iz samoborskog dvorca. Čitavo jutro lovio ih je šumom, ali kao da su propali. Kona čno prijepodne odlu či krenuti u Oroslavje, da Neri priop ći što se zbilo. Meñutim, kmetovi su nosili slamu, otavu i drva, složil i oko dvorca cijele loma če i stali ih paliti. Kako nisu mogli razbiti jake reš etke na prozorima u prizemlju, bacali su kroz njih MARIJA JURI Ć ZAGORKA M A L L E U S M A L E F I C A R U M

zapaljenu slamu i plamte će komade drva. Vikali su i klicali momcima koji su se natjecali tko će baciti kroz rešetke više goru ćih drva. Neki donesoše ljestve da se uspnu na prvi kat, skinu željezne kapke i prodru u dvorac, ali ipak nisu uspjeli. Svjetina se veselila kako će se coprnica pržiti. Na vratima dvorca stražarili su - da coprnica ne pobjegne, a tako su pazili i na prvi kat ne će li se otvoriti kakav prozor. Nera i Siniša strpljivo su čekali ne će li se kmetovi razi ći. Najednom primijete dim. Razgledali su po sobama, ali nigdje ništa. Tek u hodniku razabraše da iz prizemlja suklja gusti dim. Sinišu obuze neugodna s lutnja. Pohita dolje, ali se brzo zaustavi. Dolje je ve ć sve bilo u plamenu. Nera pode za njim i vidjevši plamen, krikne prestrašeno: - Zapalili su dvorac! Siniša uhvati Neru za ruke i povede je gore. - Kako da se spasimo? - pitao se sav zbunjen. Prole tio je naokolo cijelim dvorcem otvaraju ći jedva primjetljivo kapke da vidi ima li ovdje kmetova i ne bi li se možda mo gli spustiti kroz prozor. Ali su pod svim prozorima stajali ljud i, a kad su opazili da otvaraju kapke, stali su vikati: - Ho ćeš li zraka, vražja k ćeri? Je li ti toplo, zmijo paklena? Siniša je uvidio daje sve izgubljeno. Nisu mogli bj ežati jer bi pali u ruke kmetovima. Nije dugo razmišljao. - Do ñi, Nero, idemo u sjevernu kulu. Ona je najdalje i plamen će je najkasnije zahvatiti. - Sve je uzalud, izgubljeni smo - šaptala je Nera. I on je to osje ćao. Nadaleko i široko nije bilo nikoga tko bi im mo gao do ći u pomoć. Šute ći, Siniša povede Neru u kulu. Zidine bijahu doista debele, ali strop sačinjavahu drveni tramovi. - Vatra će nas i tu brzo dose ći! - re če Nera. - Stube su drvene. Zrak je dolazio kroz visoke prozore obložene rešetk ama. Svjetlo su dobivali od plamena što su ga zapalili kmetovi. Si- niša se popne k prozoru. Pogledao je dolje. Okolo d vorca stajala je svjetina podjamju ći vatru i vi čući i neprestano motre ći ne će li se tko pojaviti na prozoru. U svjetlu plamena razabrao je zažarena lica. Bijesn o urli- čući, dozivaju ći, masa je Neri vikala da za nju pali loma ču. Siniša je shvatio da puk želi samo jedno: da se dokopa Nere i da je spali. Povu če se od rešetke, sko či s prozora. Nera je stajala pokraj stola na kojem su bile zidarske potr epštine. Siniša joj pri ñe i re če: - Sre ća nam je zatvorila sva vrata. Sve je izgubljeno. Dv o rac gori, a ljudi su ga opkolili, i mi ne možemo po bje ći. Samo dotle možemo živjeti dok nad nama ne po čne gorjeti krov. Očito je, Nero, da nam nije su ñeno da živimo zajedno. Preo- staje nam još malo života... - Ipak moram izgorjeti na loma či kao vještica! - Ne na loma či, ve ć tu! - šapne on i privine je na grudi. Privijaše je sve ja če kao da će je pretopiti u sebe. Iš čeznu sva pogibelj stoje zinula nad njima. Čvrsto zagrljeni stajahu grudi o grudi, srce o srce. Nisu govorili ni disali. Tek su osje ćali da im se u grudima budi razbu ñena, zatajivana čežnja. Vani je no ć. Kroz nju blista plamen i zaviruje kroz rešetke ku le naviještaju ći smrt. Nad kulom vitla vjetar i zviždi krošnjama omo rike, a s vjetrom i prijete ći krik svjetine. Ali oni ništa ne čuju, ništa ne vide. Usta im se stopiše. Trnuo je od dodira njezinih usana. Klone pred njom na koljena. Nera se sagne, pridigne mu glavu i tiho ga upita: - Što ti je, Siniša? - Ne cjelivaj me, Nero, to je odviše slasti. Ona se spusti na stolac, a Siniša položi glavu u nj ezino krilo. - Nero, kako rado dajem život za ovaj čas! Reci da me lju biš - da jednom čujem taj šapat iz tvojih usta za kojima sam toliko čeznuo, toliko maštao, toliko žedao, umirao...

MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Ljubim te, Siniša moj. Ginem za tobom i izdišem s tobom... Glava mu klone, a ona prisloni svoje lice na njegov u bujnu crnu kosu. Vani je bjesnio vjetar, a nad njima se žario krov k ule i širio zagušljivi zadah paljevine. - Siniša, dolazi ognjena smrt! - šapne Nera. - Ne - trgne se on kao iza sna, digne glavu i pogle da u strop. Posegne u džep i izvadi srebrnu bo čicu. - Poznaješ li je? Dva puta imala nas je osloboditi strašnog života, neka nas sada spasi od strašne smrti. - Hvala nebesima! Samo da ne moram živa izgorjeti. - Privini se k meni, Nero; jedan gutljaj meni, drug i tebi. Po daj mi svoja usta, tako ho ću da izdahnem svoj život... Svjetina je bu čila oko dvora komešaju ći se poput skupine lu ñaka. Iz prizemlja je sukljao plamen i rasvjetljavao tamnu no ć, poput orijaške baklje. Podalje od goru ćeg dvorca, svezan za stablo, stajaše Lovro uko čen od straha, pla ča i neizvjesnosti. Mislio je da su ga seljaci svezali z ato da ne pobjegne u Stubi-cu i ne potraži čiju pomo ć. Krupne suze klizile su mu niz lice kad je gledao kako gori lijepi, stari dvorac u kojem je on uživao tako mnogo dobra, a u njemu umire njegova dobra gospodarica. Zagledao se u strašnu sl iku ognja. Gotovo se skamenio. Najednom mu do ušiju dopre sušanj. Okrene se i opazi da je iz grmlja podalje od njega izašla žena u muškom ogrta ču. Prebacila gaje preko glave i zamotala u nj lice, pa ga Lovro nije vidio. Samo je razabrao daje gledala u plamen. "Tko bi to mogao biti?!" pomisli on i promjeri ženu od pete do glave. Ispod ogrta ča spazi noge u crvenim svilenim čarapama i crvenim cipelama. Dje čak odlu či da joj nešto dovikne jer je vidio da ne pripada ovi ma koji pale dvorac pa se nadao od nje pomo ći. Još se nije odlu čio kako bi je upozorio na sebe, kad opazi da je iz grmlja izmiljio čovjek sa crnim brcima, onaj isti kramar koji je huškao kmetove i s krivio da sada on mora ovdje stajati svezan uz stablo i čekati neizvjesnu sudbinu. "Što ho će taj čovjek", mišljaše u sebi Lovro. No jedva dovrši misa o, kad primijeti da se čovjek sagnuo k čudnoj ženi. - Zaboga, sakrijte se! Zašto ste došli ovamo? Sve ćete po kvariti! - Rekla sam vam da moram do ći. - Zašto se barem niste preodjenuli? - U što? Ju čer u paklu i nisam mogla do svoje odje će, a vi mi danas niste pribavili selja čko odijelo, premda sam vas molila. - Tko bi u ovakvom poslu mislio na to? Ali molim va s, sa krijte se! - Pustite me, oni su izgubili glavu i nitko me ne će spaziti. Hoću vidjeti je li zaista izgorjela... - Poludjeli ste. Vaša bi vas strast mogla stajati g lave! - Pustite me - odvrati drš ćući cijelim tijelom. - Moram gle dati. Od dvorca gdje se komešala svjetina dolazilo je nek oliko seljaka. Naslagali su gromadu slame i drva i zapalili je. Žena u muškom ogrta ču povu če se u grmlje. Lovro ju je slijedio o čima. - Znaš li kome ložimo to ognjište? - dovikne seljak Lovri. - Sad dolaziš ti na red, slugo coprnice. Lovro krikne: - Ja nisam ništa kriv! Smilujte se! - Zašto nosiš vraga u sebi? I ti si pomogao coprnic i. Ona je gotova, a sad ćeš se ti ispe ći.

Seljaci nastave ložiti vatru koja se uzdigla poput goru ćeg grma. Žena u ogrta ču tek sada opazi Lovni prisko či mu upitavši ga drhtavim glasom: - Zar su ve ć spalili coprnicu? - Kakvu coprnicu? - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Kontesu Neru. Žena je gledala Lovru okom u oko. Dje čak klikne: - Bože, grofica Terka, to ste vi? Trgnula se jer ju je dje čak prepoznao. Ali je htjela saznati stoje s Nerom p a ga ponovno upita: - Što to govore? Zar su je ve ć spalili? U to k njima dotr če dva momka vi čući: - Hajde, mali, na ražanj da stigneš svoju coprnicu. Dje čakovo se lice osu rumenilom, o či mu se rašire od užasa i o čaja. - To je coprnica! - krikne i pokaže na Terku koja s e povla čila u grmlje. - Ona je coprnica, ona tamo!... Kmetovi primijete neobi čnu ženu. - Coprnice! -vikao je Lovro o čajnim glasom. Ona je kupo vala ljubavne napitke. Njoj su babe kuhale djecu za copriju, ona je coprala. Terka se sakrije u grmlje. Kad seljaci to opaze, po češe sumnjati daje Nera ipak pobjegla iz dvorca i pohitaju za Terkom. Tr čala je niz perivoj i time potpirivala sumnju. U pani čnom bijegu uprla je sve snage da se oslobodi progonitelja. Ali momci je dostignu i uhvate. Ona z avrišti? - Za ime Božje, pustite me! Nisam ja coprnica! Ja s am grofica... - Dakako da si grofica, znamo mi to! - bijesno će momci. - Mislila si da ćeš pobje ći iz dvorca... - Nisam ja pobjegla, nisam ja ona! Ali seoski je momci ne slušaju, ve ć je pograbe i stanu vu ći i dozivati mnoštvo. - Tu je coprnica! Htjela je pobje ći! Terki je s tijela spao ogrta č. Kad je momci dovukoše do svjetla od plamena, zacrveni se njezina paklena odora od crvene svile. Svjetina se štrcala oko blijede, prestrašene Terke koja je stajala u odje ći u kojoj je prošle no ći pobjegla iz "pakla". Preko leda vidjela joj se kapuca s rogovima od dragocjene kosti. Momak istrgne Terki kapucu, natakne je na glavu i vikne: - Gledajte, ljudi, vražju kapu s rogovima! - Nisam coprnica, branila se. Ja sam dvorska gospod a, ja sam... Ali njezin glas zamukne u buci svjetine koja je pob ješnjela gledaju ći žensko čeljade u vražjoj odje ći. - U oganj s njom! - vikala je svjetina. Dva momka pograbe prestravljenu Terku i ponesu je k loma či. Njezin vrisak prodre kroz ognjem rasvijetljenu no ć. Ljudi vi ču, vuku je. Ona se brani, otima. Žene se bacile na nju i stale je gušiti. Kona čno je muškarci ponesu k loma či. U plamenu nešto cikne i zacrveni se. Stotinu iskric a sune u zrak. Plamen pokrije nešto crveno. Terka se pretvorila u ognjene trakove ... - Što to radite? - vikne Dvojkovi ć dotr čavši bez daha k loma či. - ðavolima pe čemo pe čenku! Pobjegla je iz dvorca, a mi smo je zgrabili za vrat. Čujete li kako se vrazi cvru?! Neki su se smijali i skakali, drugi su plesali od v eselja što je plamen proždirao coprnicu, tre ći su proklinjali prah koji će ostati poslije nje. Bijesni plamen loma če proždro je lijepo tijelo grofice Terke.

Dvojkovi ć se sledi od užasa. - To je strašno - šaptao je Sale koji je tek sada n adošao i nagnuo se k Dvojkovi ćevu uhu? - Rekao sam joj da ne do ñe ovamo, a ipak je došla. Molio sam je da ode! Ali prokleta krv htjela je vidjeti k ako gori ona. Sad ima... - Zašto svjetinu nisi odvratio od tog čina? - Bilo je prekasno. Ljudi su podivljali. Bacili bi u vatru ro ñe nog oca da ju je pokušao braniti. - To je strahovito. To zna či zlo. Sre ća se okre će! - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Samo se Terkina okrenula! Koliko god mije žao, sa d ve ć imamo dvije žrtve - a jedna je od njih dvorska gosp oda kra ljice. Vidjet ćeš - naš će zakon opet procvasti! - Čekaj, stoje to tamo u perivoju? Vidiš li? Dolaze ne ki ja hači. - Nisu kmetovi! Sakrijmo se. Medu svjetinu bane grof Meško na konju, a za njim š est njegovih slugu i dvije sluge grofa Orši ća. - Ljudi, što radite? -vikne grof ugledavši uzbu ñenu masu. - Ispekli smo coprnicu, vaša milosti! Grof problijedi. - Zar ste pobjesnjeli? - Riješili smo se zla, gospodine. Ne će više biti oluje ni tu če, ni zla, ni bolesti. Vaša će grofica ozdraviti. Groza proleti grofovim licem. U prvi je čas zurio preda se kao da sam ne zna što da uradi. S prizemnog prozora sukljao je dim, a vje tar se igrao s plamenom, raznosio goru će iskre i pustošio krov sjeverne kule. - Je li tko u dvorcu? - zapita grof. Kmetovi radosno odgovore. - Coprnica je htjela pobje ći pa smo je ulovili. Ali u dvorcu smo vidjeli i jednog muškarca. Ako ga vrag nije odn io u pa kao, valjda se ve ć ispekao. Čitav dvorac mora izgorjeti. Sve stoje tu, vražje je. Oglasi se Lovro i stane dozivati grofa Meska u pomo ć. - Odvežite ga - zapovjedi grof. Svjetina stane mrmoriti i prigovarati. Nitko se ne makne s mjesta. Grof zapovjedi slugama neka oni odvežu Lovru. - Ljestve ovamo! - nastavi zapovijedati grof Meško. Ljudi su gun ñali, ali grof odlu čno vikne: - Mrmljate i mislite li da u dvorcu nema služin čadi? Tamo gori vaša krv, sluge i sluškinje koji su siromašni kao i vi. Zar su i oni coprnjaci? Ljudi se pogledaše. Na to nisu mislili. Tko je moj kmet, neka ide za mnom. Oprostit ću ga cijelu godinu tlake. - Ne vjerujte! - vikne netko iz svjetine. - Kad sam ja prevario svoje kmetove? Kunem se sveti m Ja kobom da ću onom koji mi pomogne spašavati dvorac odstu piti tlaku za cijelu godinu i da će to u činiti i grof Orši ć svojim kmetovima. Svjetina se zbuni. Rije či su djelovale poput hladnog pljuska. Kao da su se odjednom otrijeznili. Sav bijes, mržnja, strah od v ještica, že ña za osvetom - sve se to najednom stišalo. Prvi se pribraše Meškovi kmetovi. Zamalo se pridruž e i Or-ši ćevi. Najednom, kao da se sve u njima prevrnulo, stadoše gasiti plamen koji su prije sami zapalili.

Zdenac je bio tik uz dvorac, pa su vodu imali pri r uci a iz marofa donesoše posude. Meško dade razbiti rešetke na jednom prozor u u blizini ulaza u dvorac. Lijevaju ći ispred sebe vodu, popne se sa slugama kroz prozor u goru će prizemlje. Iz male izbe dospješe u hodnik. Kad su i tu pogasil i oganj, dopriješe do velikih vrata koja su iznutra bila zatvorena i sluge dignu zavor. Kmetovi nagnu s vodom u prizemlje i prokr- čivši sebi put do prvog kata. Na nekim mjestima ve ć je gorio krov što gaje zapalio vjetar nose ći iskre. Meško je sa slugama prošao čitav kat da vidi nije li tko u dvorcu. Čuo je da su kmetovi spalili groficu pa je bio uvjeren da je to bila Nera. Držao je daje iz zgrade nekako izbjegla, makar su v rata iznutra bila zatvorena. Kad nije našao nikoga u dvorcu, po čeo je ponovno ispitivati slugu grofa Orši ća kako je Neru i Sinišu ostavio u dvorcu. - Vaša milosti - re če sluga - znam da su oni ostali u dvorcu, a mi smo pobjegli. Oboje sam vidio na prozoru još p rije nego što sam se sjetio da potr čim k vama zatražiti pomo ć. Pretražili su sve kutove, ali u dvorcu nije bilo ni koga. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Meško napusti svako traženje i spusti se stubama do lje. U susret mu dotr či Lovro, zaustavi ga i prišapne mu: - Vaša milosti, onaj kramar što je ljude huškao pro tiv kon- tese sakrio se sa svojim drugom u perivoju. Ja sam ga vidio. Grof uhvati Lovru za ruku i ne mare ći što pripovijeda, upita ga: - Reci kako je kontesa pobjegla iz dvorca kad su vr ata bila zatvorena? - Ona nije izišla iz dvorca. - Kako nije? Zar ljudi nisu na loma či spalili groficu? - Ma ne! To je bila ona lijepa grofica stoje dolazi la babi Ur- ši. Zvali sujeTerka. - Ti si lud! Odakle ona tu? - Neka oslijepim ako nije istina. Razgovarao sam s tom zmi jom. Tri puta me pitala je li kontesa Nera ve ć izgorjela, a pri tom je kolutala o čima kao coprnica. Meško nije mogao shvatiti kako bi Terka došla ovamo . Ipak, po čeo je vjerovati. U nadi da Nera ipak živi, potr či natrag da nastavi traženje. Brzali su, tr čali dvorcem. Do ñu i pred vrata sjeverne kule. Kao i prvi put, htjed oše pro ći mimo nje. Ali sad Meško stane i upita Orši ćeva slugu: -Stoje ovdje? - Ju čer su radili zidari, ali danas, na svetak, nije ih bilo. - Srušite vrata. Jedva što su srušili vrata, razabraše da je soba u kuli puna dima. Tramovi stropa ve ć su plamtjeli. U naslonja ču pokraj prozora Meško razabere Neru. Bila je blijeda i nepomi čna, spuštenih ruku i glave. Na prozoru, dva metra u udubljenom zidu, ležao je potrbuške Siniša, licem p rema rešetkama. I on bijaše uko čen i nepomi čan. Brzo su iznijeli Sinišu i Neru iz kule. Meško o pazi na podu srebrnu bo čicu, podigne je i spremi. Oboje iznesu u perivoj. U susret im do ñe ko čija u kojoj se vozio Van Svvieten. Uz ko čijaša Meško prepozna Filipa. Stigli su iz Samobora. - Zar su mrtvi? - vikne Filip i baci se na ledinu n a kojoj su ležali Nera i Siniša. - Ne znam - re če Meško - ali slutim zlo. Evo, ovu sam bo či cu našao na podu - re če i da je Van Svvietenu. - Što to zna či? - Nisam slutio da ću ih ovako susresti - re če Van Svvieten. Dok je lije čnik pregledavao Neru i Sinišu, Meško ispri ča što se dogodilo, kako je došlo do vatre i kako je svjet ina nekoga spalila, a Lovro tvrdi da je to bila Terka. - To je ipak nevjerojatno - re če Meško.

- Nije baš tako nevjerojatno - re če Van Svvieten. - Sto bi Terka radila tu? - Zar ne znate da smo ju čer u Samoboru uhvatili pod klju č cijeli "pakao" sa svim "vragovima" i "vražicama"? S amo što su oni u "paklenoj dvorani" imali klju č od tajnih vrata i pobjegli. - Mislite li da su pobjegli baš ovamo? Nisu li mogl i bježati u Zagreb? - Ne znam, ali svakako nije nevjerojatno da je spal jena že na doista bila grofica Terka. Uostalom, zovnite Lov ru. Meško je poslao po dje čaka. Van Svvieten se još uvijek uzalud trudio da Neru i Sinišu privede u život. Na Lovrinu licu opažali su se tragovi pretrpljenog straha. Van Svvieten ga je ispitao što se dogodilo. Najzad on i Meško zaklju če daje svjetina doista spalila Terku i daje kmetove nahuškao neki strani kramar. - Sve je vrlo jednostavno. Kad je Terka vidjela da je Siniša živ i čula daje Vojkffv priznao Siniši istinu, taje žena u svojoj strasti odlu čila da Neru na tako strašan na čin otme Siniši. Si gurno je nekoga potplatila da pobuni svijet. -1 sve je to provela od časa svog bijega do danas? MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Ženska ljubomora u osveti je vrlo hitra. Ta vidit e - došla je čak u svojoj " ñavolskoj" uniformi, tako joj se žurilo. - Znaš li gdje je onaj kramar koji je huškao ljude? - upita Van Swieten Lovru. - Vidio sam ga s njegovim drugom dolje u perivoju. Ne znam je li sada još tamo. - Grofe, bilo bi veoma važno da ulovite tog čovjeka. Po ñite i izvidite je li još tamo. - A što će biti s ovo dvoje? - Još ne znam, ali se bojim da ih više nitko ne će dozvati k životu. Potresen, otišao je Meško s Lovrom prema dvorcu oko kojega su se njegovi sluge i kmetovi trudili da pogase vatru. Iz prozora je sukl jao dim, samo gdjegod opažao se još plamen. Pošto je dao nekoliko naloga, pozove dva najpouzdanija momka da podu s njim u potjeru za kramarom. Lovro je pošao naprijed. Šuljao se kroz živicu da v idi jesu li ondje još oba kramara koja je tu vidio prije pola sata. Ali, više ih nije bilo. Grof Meško nije izgubio nadu. Prošao je kroz šljivik i nastavi o ih tražiti. Najednom im do ušiju dopriješe koraci s ceste. - Netko odlazi cestom, i to baš od dvorca - re če Meško Lo- vri. - Čuješ li? To su koraci čizama kakve nose samo gra ñani. Meško naredi momcima da dovedu konje. Brzo se sprem e da uzjašu. Meško je smjestio Lovru na svog konja i tako pojurio cestom. Za nekoliko trenutaka dostigli su dva muškarca koji su prolazili cestom. Meško si ñe s konja, pozdravi ih i upita: - Vidite, gori dvorac. Ho ćete li do ći gasiti? - Idemo, baš smo zato i krenuli cestom. Ve ć smo izdaleka vidjeli oganj. - Odakle ste? - Iz Gornje Stubice. Htjeli smo u Zagreb. - Kako se zovete! - Zovem se Hrenek, a ovo je moj zet. - Ne, to nije Hrenek - uplete se Lovro. - On je ima o bradu. Što sad? Meško nije znao kako da to protuma či pa oba se ljaka povede k dvorcu.

Tu su neki ljudi iz Stubice prepoznali Mirka Hrenek a, čizmara iz Gornje Stubice. Ali oni su tvrdili da to nije kramar od sv. Jakoba. Meñutim, Meško se ovaj čas više zanimao za sudbinu Nere i Siniše. Ne našavši k olovo ñe paliku ća, Meško se opet vrati na zgarište. Prva mu je pomisao bila stoje s tobožnjim "vještica ma" koje su ju čer uhitili i zatvorili u dvorac. Sluga grofa Orši ća javi mu: - Vaša milosti, lupeža više nema. Pobjegli su. - Tko vam to veli? - Sam sam se uvjerio. - Kako su mogli pobje ći? - Kad su ljudi gasili dvorac, oni su vikali, a kmet ovi su ih pustili. - Sav naš ju čerašnji trud bio je uzaludan. - Tko bi znao gdje su? - Ništa! Potražit ćemo ih na Gri ču - prijetio se Meško. - Samo kad bismo našli Hreneka. - Vaša milosti, on je sigurno ve ć preko dolina i brda. Nije čekao da mu stave soli na rep. Oko Meska sakupilo se nekoliko kmetova. - Je li pošteno što ste u činili? - pokaže im opustošeni dvorac. - Nismo mi, vaša milosti! - Recite je li to bilo pametno i pošteno? - Kad su im pomutili pamet oni kramari iz Zagreba! - Eto vidite, to su vještice koje ljudima čine zlo, a ne konte- sa Nera koja je bila tako dobra. - Možda i jest tako - slegnuše ljudi ramenima. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Ali i zagreba čki je sudac rekao daje ona bila vještica - o- slobodi se jedan. -1 zato je šenuo umom. Bog gaje kaznio jer je krivo optuživao! - Seljaci su gledali grofa i slegnuli ramenima. -Sveje to mogu će! Meško se okrene i pohita na marof. NA ZGARIŠTU Van Swieten je hodao gore-dolje. Katkad je stao pok raj Ne-re i Siniše, ogledao im bila, prisluhnuo srca, pogledavaju ći časomice na sat. Filip se zaplakan zavukao u kut sobe i zurio u svoje mlade prijatelje što su ležali bez života. Kad god je pogledao lije čnika, nešto ga je u duši trgnulo. Kad su ve ć posve izgubili nadu, Siniša se po čne micati i otvarati o či. Za nekoliko časaka mladi ć se prene. Digne glavu, po čne se ogledavati, a onda protare o či. Kao da ga je nešto bacilo u zrak, sko či i pogleda oko sebe. - Nero! - zovne tjeskobnim glasom. Kružio je o čima ne shva ćaju ći gdje je. - Njoj nije dobro - odvrati Van Svvieten. Tek sad Siniša opazi da Nera leži u onom istom odij elu u kojem je bila predve čer, nepomi čna, bez života. Zagleda se u nju prestravljenim pog ledom. Onda se naglo sagne i po čne po podu rukama tapkati i nešto tražiti. Van Svvi eten je shvatio što ho će. Pokaže Siniši srebrnu bo čicu što mu je dao Meško. - Tražite li ovo? Siniša istrgne bo čicu iz lije čnikove ruke i ogleda je: -Zastoje prazna? - Takvu smo našli na podu u kuli. Niste li se ovim htjeli otrovati. - Da se spasimo od smrti u plamenu. I kad smo se pr ipremili na smrt, najednom smo pod kulom čuli gromki glas grofa Me

ska. U nama se probudi nada da će nas on spasiti. Odbacih bo čicu, sko čim gore na prozor i stanem dozivati grofa. Ali moj je glas zamro u buci svjetine. Čini mi se da se iza mene u sobi srušio tram, oblak dima spustio se na nas. Htio sam se podi ći, ali ne znam što se dalje dogodilo. - Možda je Nera vidjela da vas je ostavila svijest i daje smrt blizu pa je popila otrov. - Ne, ne! To nije u činila. Nije smjela to u činiti bez mene - očajni čki krikne Siniša i pri ñe k Neri. Oblijevao ga je samrtni znoj. - Nesvijest i smrt su blizanci, re če lije čnik. Pri čekajte. Napokon je dozove k svijesti. - Vidite da nije ispila otrov - klikne Siniša. - Si gurno se o- trov razlio kad mije bo čica pala iz ruke. Nera se polako budila iz nesvjestice. Siniša je sta jao do njezina uzglavlja, upijaju ći o čima svaki trzaj njezina lica. - Nero, poznaš li me? - nježno ju je upitao. Nera d igne ru ku i uhvati se za njegov vrat. - Sad je ve ć sve dobro - šapne Van Svvieten Filipu. - Mi smo ovdje suvišni. - Stoje to sa mnom? - upita iznena ñeno Nera. - Bili smo u velikoj pogibelji. Nad nama je gorio d vorac. Sad smo spašeni. Nera htjede podi ći glavu, a on joj pomogne. Širokim pogledom zagleda la se kroz otvoreni prozor kao da se ho će u-vjeriti je li istina sve što joj je rekao. U tami, medu omorika-ma, svjetlucao se po koji neugaš eni plami čak i dopirala je buka kmetova koji su se trudili da pogase požar. Ne ra nije mogla ništa re ći. Osje ćala se odviše umornom i slabom. Samo je držala Sini šinu ruku i poluotvorenim o čima promatrala plami čke što su medu omorikama svjetlucali poput krijesnica. MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Kad se Meško vratio i našao svoje mlade prijatelje žive i zdrave kliknuo je od veselja i zagrlio ih. Ponudi im da se od-vezu u nje gov dvorac gdje će kontesa uživati svu udobnost. Rado prihvate njegovu ponudu. Dok su vani spremali ko čiju, Meško je pripovijedao kako je nastradala Terka . Nera je šutjela i gledala u perivoj po kojem je vje tar nosio dim sa zgarišta na kojem je ona trebala završiti svoj mladi život. - Tko je to vani ispod prozora? - upita Nera opaziv ši bijelu pojavu stoje stajala u grmlju. - To je Lovro - razjasni Meško. - Nesretni dje čak, danas je mnogo prepatio. Nera se prisjetila Vojkffyjeva pisma što gaje čitala u predve čerje požara. Zamoli da zovnu dje čaka. Blijed, upalih o čiju, prišao je Lovro pred svoju gospodaricu. Na mla dom tijelu još su se odražavali tragovi pretrpljene strahote. Nera ga uhvati za ruku. - Lovro, jednom si rekao da me voliš? - Istina je. I sad vas volim, ja sam vas, vaša milo sti, uvijek volio. - Je li ti baba Urša ikad pri čala o tvojim roditeljima? - Nije. Ali kad sam ono čuvao mrtvace u Stubici - znate, va ša milosti, kad je došao neki gospodin i naru čio kod babe ka pljice, onda su babe govorile da mije otac neki gos podin grof, što li. A što će mi gospodin, kad ionako ne mari za mene. - Brinut ću se za tebe, a kad budeš ozbiljan mladi ć, pripo- vijedat ću ti tko je bio taj gospodin i tko je bila tvoja ma jka. Ja ću te veoma, veoma voljeti. Bit ćeš mi kao brat! Lovro brižne u pla č.

- Zašto pla češ? - zapita ga Siniša. - Tako - slegne on ramenima i nastavi jecati. Otkako se sje ćao da živi, bijaše bijedan i siromašan. Svi su ga g rdili, tukli. Nije imao nikoga svoga tko bi mu obrisao su- zu, pogladio ga i rekao mu toplu rije č. Nikad nije osje ćao ljubav majke ni zaštite oca. Potucao se, gladovao, bijedan i odba čen. Čas prije htjeli su ga ubiti, a sad evo najednom mu njegova mlada gospodar ica obe ćava da će ga voljeti i da će mu biti dobra. Sad više ne će morati slušati Janu i Uršu ni čuvati mrtvace. Imat će svoju postelju, netko će ga zvati svojim i voljeti ga. Nera gaje pogladila po kosi i nježno ga tješila, al i on je plakao sve ja če, a iz duše mu se otkidala velika teška bol. Pred sobom je vidio cvjetni vrt pun radosti i obilja i plakao je od ganu ća. Pred zgradom stane ko čija. Nera i Siniša spremiše se da podu u dvorac gro fa Meska. Namjeste jastuk da Nera može udobno po čivati. Siniša sjedne uz nju, a kraj ko čijaša se smjestio Filip. Kad je bilo sve ure ñeno, Meško re če Neri. - Recite mojoj dragoj ženi da ću za sat biti kod nje. Kočija krene. Oblaci su se poigravali sa znatiželjnim mjesecom što je svojim sjajem razdirao njihova crna krila i zagledavao se na cestu kojom je hrlila kočija nose ći dvoje izmu čenih mladih stvorova. Umorni od prepa ćenih muka, pri-vinuše se jedno uz drugo, šutiše, a srca im kli ču, od njihova poklika je če doline i brda, polja i šume, miriše cvije će, drš ću zvijezde... Kad su stigli u Meškov dvor, grofica ih je do čekala objeru čke. Neri je priredila postelju u svojoj sobi i odvela j e da odmah legne. Dugo je sjedila kraj nje. Obje su žene obnavljale d ogañaje u kojima su se njihove sudbine tako teško sukobile i gotovo razbil e njihovu sre ću. - Udat ćete se za Sinišu? - upita grofica svoju goš ću. - Mislim da sam zaslužila tu sre ću. - Smijem li vam, konteso, dati jedan savjet? Čuvajte se lju bomore. To je gore od nesretne ljubavi. To donosi v eliko zlo. - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Sutradan spremio se Van Swieten na put u Italiju. N a polasku je rekao da tamo ima obaviti za kraljicu vrlo važnu misiju i da će se vratiti u Be č tek u jesen. Muškarci su ga otpratili veliki dio puta. Drugi dan poslijepodne nastalo je u ku ći grofa Meska veliko uzbu ñenje. Mladi grof pozvao je u posjet starog župnika. Kad s u se svi skupili u velikoj blagovaonici, Siniša mu pri ñe i re če: - Pre časni, htjeli smo s vama govoriti o vjen čanju kontese Nere. Isprosio sam je... - Vi? - za čudi se župnik. - Zar je ve ć postala udovicom? Kontesa je vjen čana s nekim mladim barunom, ime mi ne pa da na um! Nera i bra čni par Meško nasmijaše se. - Na to smo posve zaboravili - re če Meško. - Taj barun Hof- berg nije bio barun, ve ć žena. - Kakva žena? - uznemiri se župnik. - Ispri čat ćemo vam čitav doga ñaj pa ćete vidjeti što se do godilo. Ovo je naša obiteljska tajna, ali mi ćemo vam se iskre no ispovjediti. Grof Meško potanko je ispri čao kako je došlo do tog vjen čanja i tko je bio vjerenik. Župnikovo je lice ipak ostalo mrko. - Gospodine grofe - re če on - gospo ña grofica u činila je smjelu stvar, ali kad joj i oproste, to nije dovolj no. - Kako to mislite? - U mojim je knjigama proveden pravovaljani brak s mla dim barunom Hofbergom.

- Taj se barun nije vjen čao s kontesom, dakle to vjen čanje ne postoji. - Tko će dokazati da ne postoji? - Zar ne vjerujete mojoj rije či? - Vjerujem, ali to još nije dovoljno da se brak pon išti. To se mora iznijeti pred viši forum. Svi su se uznemirili. - Ako taj viši forum prizna vaše o čitovanje... - A ako ne prizna? - upadne oštro Stanka. - Onda vam nitko ne može pomo ći. - To je nemogu će, oštro će Stanka. Prodrijet ću makar do pape. -Vašaje stvar što ćete u činiti, ja sam nemo ćan. Siniša uzbu ñeno po ñe po sobi. Nera je šute ći gledala u groficu Stanku. Ova ne re če ništa, nego se udalji. Grof Meško nastojao je skl oniti župnika da savjetuje što da se radi. - Nisam ovlašten - govorio je on - da odlu čim o tome. Po tražite upute kod Duhovnog stola. - Dobro. Predve čer kre ćem u Zagreb - odgovori Siniša. - Da smo barem o tome govorili dok je tu bio kralji čin pouzdanik. - Ni on ne bi ništa pomogao, to je crkvena stvar go vorio je župnik. U sobu u ñe sluga i re če: - Vani je neki gospodin. Želi govoriti s njezinom m ilosti kontesom. - S mojom vjerenicom može govoriti samo u mojoj pri sut nosti - umiješa se Siniša. - Gospodin veli da ima pravo govoriti s groficom Ho fberg nasamo jer je on njezin - muž. -Muž?... Neugodno iznena ñenje odrazilo se na licima vjerenika. Župnik je upitno gledao Meska. - Rekao sam vam potpunu istinu - moja je žena bila taj barun. - Možda je imala dokumente tog baruna, a on se sada poja vio. To će stvar još više zamrsiti. - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Siniša dobaci Neri smu ćeni pogled. Ona je spustila glavu. - Svladali smo smrtne zapreke, a sad mi takva malen kost kr či put do sre će? - govorio je Siniša s pritajenim bijesom. Vrata se otvore. Na pragu je stajala vitka pojava m ladi ća u genoveškom odijelu, s dugom vlasuljom, čiji su pramenovi padali po čelu i ramenima. Ušao je u sobu polagano, čvrstim koracima i ostao kod vrata. - Eto, vidite - re če župnik Mesku - to je taj. Mladi ć je gledao Neru. - Znate li sigurno daje to on? - upita Meško. - Sasvim sigurno - odgovori župnik. Bio je kod mene i radi zapisa, on je grofi čin muž. Grofovim licem proleti sjena smiješka, dok je Siniš ino lice porumenjelo kao da mu je sva krv poletjela u glavu. Mladi ć se približi Neri i dubokim glasom upita: - Kako to da me moja mila žena ne pozna? - Lopov či ću - re če Meško - ti nisi barun Hofberg, ti si po ru čnik Stanko. Meško skine s mladi ćeve glave vlasulju. Po mladi ćevim ramenima razasula se gusta kosa grofice Meško.

Zapanjen, buljio je župnik u glavu mlade grofice i u njezinu odoru Genovežanina. - Pola baruna - pola grofice - šaptao je starac. Siniša pritr či grofici, poljubi joj ruku, a Nera veselo re če. - Čim ste se približili, znala sam da ste to vi, grofi ce! Starije župnik neko vrijeme promatrao taj prizor pa će gro fu Mesku: - Htio bih s vama govoriti, gospodine grofe. - Meško je poveo župnika u svoju sobu. - Vidim da se tu upleo netko tko bi htio sprije čiti ženidbu mladog kapetana s kontesom. Morate sa čuvati tajnu koju ću vam odati. Ali ne mogu šutjeti kad je ljudska zlo ba tako besramna. L - Molim vas, govorite i pouzdajte se u moju rije č. - Bili su kod mene dvojica iz Zagreba - ne mogu vam re ći tko - ali jedan je od njih važna li čnost kod Duhovnog stola, a drugi je Dvojkovi ć. Dobio sam nalog da sprije čim vjen čanje mladog kapetana s kontesom i utuvili mi u glavu da taj barun Hofberg postoji. Sad vidim stoje! Netko želi sprije čiti ili ba rem zavu ći vjen čanje da ostvari svoje spletke. - Grofica Auersperg - odgovori Meško. - Jest, to sam razabrao. Kod nje je sada gost neki jezuit iz Beča, traži tu zaklonište za jezuite protjerane iz nek ih drugih zemalja, a kažu daje grofica Auersperg njegova prot ektorica. Vi znate da su jezuiti zapisani na dvoru zlatnim sl ovima. Oni svuda žele istisnuti svjetovno sve ćenstvo pa kad bi saznali što sam rekao, odzvonilo bi mi. - Nikad ne će saznati! - Kad je sve izgubila, sad ho će ponovno da potkapa, a taj jezuit imao bi joj pomo ći svojim utjecajem na dvoru. Ako oni uzmu kontesu na zub, ni tri kapetana Siniše ne će je izvu ći iz njihovih ralja. - Ho ćete li vele časni, posvjedo čiti, da ste vidjeli groficu u odori baruna? - Ho ću, samo treba da dokažete odakle joj dokumenti. - Našla ih je u knjižnici mog oca. - Uputit ću vas kako da postupate. Dva dana nakon toga otputovala je Nera u Slaveti ć da tamo pri čeka rješenje svoje "rastave". Siniša ju je otpratio i vratio se u Zagr eb da izvrši upute što mu ih je dao grof Meško. Grof i grofica Meško ostali su sami u dvorcu. - Stanka - re če joj on - osje ćam da smo se ponovno uzeli. Kao da sam te tek sada stekao. - Ljubomora je na čas pomra čila našu sre ću, Jurice. Nikad se to više ne smije dogoditi. Zar ne, bit ćeš mi uvijek iskren? - Kako si mogla u to sumnjati? Kako je u ovu tvoju glavicu mogla u ći tako strahovito zlokobna misao da sam ja zavolio - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM drugu? I kad bih to bio, moje mi srce ne bi dopusti lo jer si ga zarobila ti, samo ti, nijedna druga. Nijedna druga ne može ti ga oteti. KRALJI ČIN KURIR Prošlo je mjesec dana. Ljetno sunce pozlatilo je gr i čke tornjeve. Markov je trg poplavio svijet. Minula je nedjeljna ve čer-njica, ali narod još uvijek čeka.

Radoznalo se tiska oko ulaza u crkvu. Druga skupina ljudi približava se pala či velikog župana grada Zagreba grofa Krste Orši ća. Sve gleda i gura se. Izgubit če o či. - Svatovi gri čke vještice - šap ču ljudi. I sve se više skuplja svijet, pridolazi na Markov trg sa svih strana, čeka i pita: - Je li istina da su svatovi? - Vele da je istina. Prolaze svatovi. Odjednom svjetina svrati pozornost na Kamenita vrat a. Odanle se uspinje gospodska ko čija. Pred njom upregnuto osam plemenitih konja. Na pro čelju ko čije svjetluca kraljevski grb. Uz ko čijaša u sme ñoj putnoj odori s trokutastom kapom, ispod koje viri bijela vlasulja, sjedi lakaj u crvenoj dvorskoj odori. U ko čiji otmjena gospoda: grof Bathyany s mladim grofom Fuchsom. Za čuñeno gleda svijet. Kočija kre će prema banskim dvorima. - Tko dolazi? - radoznalo pitaju ljudi i gledaju ko čiju i ot mjenu gospodu. - Kraljevski grb - šapne Mikica Smernjak koji se sk rivao u grupi purgara. - Netko iz be čkog dvora - primijeti neki odli čniji gra ñanin. - To je dvorski grb. - Gle, voze se ravno k banu. - Tko to dolazi iz be čkog dvora? - Pa baš na dan vjen čanja vještice! - Valjda nije kraljica poslala na vjen čanje svog zastupnika? - čudio se gradski prisežnik. - Ili joj je možda poslala vjen čani dar? - Da nas može dalje coprati - zlobno će Mikica Smernjak. Nitko mu nije odgovorio. Sve je promatralo otmjene putnike. Kočija je kr čila put me ñu svjetinom što se rastvarala u dvored sve do bansk e pala če. Pred ko čiju istr ča nekoliko slugu i duboko se pokloni. - Je li njegova preuzvišenost ban kod ku će? - upita grof Bathyany. - Njegova je preuzvišenost na svom imanju. - Zovite banova dvorskog i recite mu daje ovdje kra ljevski kurir. Gospoda su ostala u ko čiji, sluge potr čale u pala ču, a svijet je otvorenim ustima gledao što će se dogoditi. Doskora si ñe jak, debeo dvorski. Tri puta se duboko nakloni i sav zadihan upita: - Čime mogu poslužiti vašoj preuzvišenosti? - Ja sam kurir njezinog veli čanstva kraljice - re če Bathyany. - Gospodin ban nije kod ku će? - Nije, ali neka vaša preuzvišenost izvoli. - Odsjest ću - odgovori Bathyany. - Spremite mi sobe. Nje govu preuzvišenost obavijestit ću o svom dolasku. Kralji čin kurir! Te dvije rije či proletjele su od usta do usta, od banske pala če do Kamenitih vrata. Purgari i gradska gospoda radoznalo se ogled avali. - Zašto kurir? - Zar na vjen čanje? - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Ili se u Be ču što dogodilo? Mikica Smernjak trljao je ruke:

- Vidjet ćemo je li donio blagoslov ili - zabranu. - Dobit ćete vi vješticu po svojim šupljim tikvama - okosi se na njih gumbar Adam koji je sa svojom Baricom st ajao u prvim redovima, uza sam sag kojim su imali pro ći mladenci. - Što se ti pa čaš u to? - dobaci mu koš čati Puncer. - Je li te gospodin kralji čin kurir pozvao na ve čeru? - Ali mogao bi pozvati tebe pa da ti to bude poslje dnja večera. Grof Bathyany sišao je s ko čije i sa svojim pratiocem uputio se u bansku pala ču. Kad gaje dvorski uveo u sobe, skinuo je putni ogrta č i klobuk, sjeo za pisa ći stol i napisao pismo. Onda će dvorskom: - Je li na Gri ču kontesa Nera, unuka grofice Ratkav? - Da, ona je u pala či velikog župana. - Pošaljite joj ovo pismo. Želim odmah s njom razgo varati. -Vaša ekscelencijo, možda to sada ne bi bilo mogu će... - Zašto? - Ona će upravo po ći na vjen čanje. - Na vjen čanje? S kim? - S grofom Vojkffvjem. Ako vam je poznato, to je on aj što ga zovu "kapetan Siniša". Bathyany je bio zate čen. - Velite da sada polaze na vjen čanje? - Neka vaša ekscelencija izvoli pogledati. Narod up ravo če ka povorku. Grof se približi prozoru. Iz pala če velikog župana izlazila je sve čana i šarolika povorka kakvu Gri č ve ć davno nije vidio. Svila, baršun, sjajne sve čane odore ispremiješale su se u šaroliku sliku. Sjaje dragulji u oprašenim glavama ponosnih plemkinja. Ljudi gledaju i šap ću: - Kao da su zvijezde pale po njihovim kosama. Šarena je povorka beskona čna. - Čitavo je plemstvo na okupu - šapne Bathyany grofu Fuchsu. Grofovi i grofice, baruni i barunice i ostali plemi ći i plemki-nje stupaju sve dvoje po dvoje po crvenom sagu izme ñu živa zida svjetine. Grof Meško sa ženom Stankom, Krsto Orši ć sa ženom Iv-kom, grof Adam Orši ć s groficom Ratkay. Njezino žilavo tijelo ponovno se p ovratilo u život. Bijele kose zadobile su svoj nekadašnji sjaj. Njezino oko je bi stro i u njemu se opet zrcali svijest. Ponosno diže glavu i stupa nešto polagano pod ruku s grofom Adamom Orši ćem. A on se rumeni poput makova cvijeta. Za njima čitav red plemstva iz svih krajeva. Onda u sve čanim odorama trenkovci pod vodstvom poru čnika Branka. Okitili su se ružmarinom. Za njima kre će čitava četa ljepušnih djeveruša, a zatim se redaju ostali svatovi. Kona čno: kapetan Siniša s djeverušom i kontesa Nera sa s vojim svatom. Povorka se pomi če poput šarena vijenca. Sve se o či znatiželjno otimaju tamo ispod pala če gdje se bijeli svilena haljina blistava poput sni jega, protkana biserjem. - Gle, to je ona! - šap će svijet upiljivši u nju znatiželjne o či. Oko pepeljaste bujne kose spleo se mirtin vijenac. Oko skladnog tijela poput mreže leprša srebrom izvezena bijela koprena. - Na licu joj cvjetaju ciklame, u o čima blistaju zjenice, na ruži častim usnama lebdi smiješak - šap će otac Smole stoje ći na ulazu u crkvu. Siniša je obukao paradnu trenkovsku odoru sa zlatni m gajtanima. Niz ramena mu visi crvena dolama. Rusa glava ponosno je uzdignuta . MARIJA JURIC ZAGORKA MALIEUS MALEFICARUM

Ljepota i mladost okitila je mladence. Svjetina se talasa, giba, sve o čima traži mladi par i sva se usta mi ču i šap ču u jednom dahu: "Gricka vještica"! I pred o čima mnoštva obnavlja se slika djevojke, mlade i lij epe, raspletene pepeljaste kose, a oni je obasipaju psovkama, mržnj om i klevetama. U njima gori želja da je vide na loma či. Ona stoji kraj tornja uz Kamenita vrata, osramo ćena, uništena i čeka svoju sudbinu. Odozgo niz Kamenitu ulicu projuri crveni k onjanik - juri poput munje, saginje se, pograbi pogruženu djevojku, diže je na konja i leti s njom poput vjetra. Leti daleko, a oni svi ostaju zapanjeni, uv jereni da ju je oteo ñavo. Ta uspomena još uvijek nije izbrisana iz njihovih d uša. I sad se obnavlja. Znaju daje onaj konjanik bio ovaj mladenac koji je sada p rati u crkvu pred oltar. Ipak, duboko na dnu njihove duše još nije sasvim iz brisana sumnja: "Tko zna je li to bio on, ili možda ipak ñavo?..." Povorka se izgubila u crki sv. Marka. Gore voštanice, miriše tamjan, šušti svila, a zvuk orgulja se razliježe. Pred oltarom vjerenici se zaklinju na vje čnu vjernost. Grof Bathyany gledao je povorku s prozora banske pa la če. "Kraljica mije strogo naredila daje odmah obavijest im neka se spremi na put. Ipak ne mogu sada prodrijeti u vjen čanu povorku i oteti je." Pogleda grofa Fuchsa i priop ći mu svoju misao. - Njezino mi veli čanstvo kona čno ne može zamjeriti. U ovom trenutku moram biti obziran. Daje ovdje i samo njezino veli čanstvo, ne bi moglo postupiti druga čije. - Predugo smo se zadržali, vaša preuzvišenosti, na posljed njoj stanici - re če mladi grof. - Da, ali sam ondje pri čekao da se raspitam gdje je kontesa. Mislio sam daje možda u Slaveti ću. I to je krivo što smo došli tako kasno. - Ne smeta ako se vjen čala. - Samo smeta taj njezin muž... Siniša nije baš osob ito pri jatan čovjek. - Zašto, vaša preuzvišenosti? - On će nam smetati... - Kad se radi o kralji činoj zapovijedi, s njim ću lako svršiti. - Dragi grofe, nije dobro s njim po četi kavgu. Ne bih vam savjetovao drugo nego da budete prema njemu izvanre dno ljubazni i uslužni. - Što dakle kani vaša preuzvišenost? - Pri čekat ćemo do sutra, a onda ću kontesi uru čiti kralji činu zapovijed. - Ako bi se ustru čavala da pode? - Predo čit ću joj kralji čin pismeni nalog. - A ako njezin muž protestira? - Da nema kralji čine milosti, ona bi davno svršila na loma či, a on bi čamio u tamnici. Ne bojim se da bi se usudili protu sloviti. Grof Bathyany naredi dvorskome da njegovo pismo sut ra prijepodne uru či novovjen čanoj grofici. Jedva je odahnuo od puta, ve ć su se javljali razli čiti posjetnici, ali nikoga nije primio. - Vaša preuzvišenosti, jezuit Alojzije tvrdi daje v aš znanac iz Be ča pa bi želio s vama progovoriti nekoliko rije či. - Otac Alojzije je iznimka. Neka ude. Visok tanak jezuit u crnoj halji, mirnih o čiju pod neobi čno dugim trepavicama, pokloni se grofu Bathyanyju: - Oprostite, vaša milosti. Na ulici sam doznao o va šem do lasku. Nadam se da me još niste zaboravili...

MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEF1CARUM - Vidio sam vas mnogo puta kod kneza Lichtensteina. Ondje ste bili odgojitelj mladom knezu. Ali, što va s vodi u Zagreb? - Važna misija. Poslao me otac Pelegrini, poglavica našeg reda i ravnatelj Terezijanuma u Be ču. Nije tajna. Vašoj je pre- uzvišenosti sigurno poznato da bezbožni Portugalci tjeraju naš red iz svoje zemlje. Otac Pelegrini apelirao je na pobožno plemstvo u Hrvatskoj i Sloveniji da poklone kakav d vorac gdje bi se naša prognana bra ća mogla skloniti. - Da, poznato mi je. Nadam se da ćete uspjeti. A ako vam je potrebna intervencija... - To nije uzrok mojem posjetu vašoj preuzvišenosti. - Nego? - Čim sam čuo daje vaša preuzvišenost stigla kao kurir nje zinog veli čanstva, odlu čio sam da vam dam potanje obavijesti o strašnom doga ñaju koji se zbio u okolici Stubice. - Kakvom doga ñaju? - U Be ču o tom još ništa nije poznato? Javio sam dvorskoj kancelariji... - Zaista ne znam ništa. Kad sam odlazio iz Be ča, o tome ni šta nisam čuo. - Vaša preuzvišenosti, doga ñaj je strašan. Narod je uzbu ñen stoje njezino veli čanstvo pomilovalo tri vještice i što tuž be ostalih vještica stoje in suspenso. Narod traži da se vještice spale. - Njezino veli čanstvo nije mi to priop ćilo. Ali kraljica ima vrlo mnogo posla s vanjskom i unutrašnjom politikom pa se nema vremena baviti tim pitanjem. Koliko sam upu ćen, do skora će se provesti reforma u pravosu ñu. -Valjda ne će poništiti zakon o vješticama. - Ne. Tome se na dvoru protive otac Grande i čitav tajni kabinet njezinog veli čanstva. Znam kakav ugled kod kraljice uživa vaš red i poznato mi je da se otac Grande, Pe legrini i drugi tome najodlu čnije protive. - Što će, dakle, biti s procesima koje je zaustavilo njezi no veli čanstvo. - U to nisam upu ćen. Čuo sam da osnova zakona o novom pravosu ñu nije zabacila progone vještica, samo je postupak donekle izmijenjen. Dopušta im se da pod prisegom i maju po tvrditi nevinost optužene, a na to će se odlu čiti samo onaj koji uistinu ima dokaza o nevinosti tih strašnih žena. - Upozoravam vašu preuzvišenost da bi u tom trebalo postupiti izvanredno oprezno i, molim, izvijestite njezino veli čanstvo o doga ñaju o kojem sam vam htio pripovijedati. - Rekli ste da se dogodio neki zlo čin? - Ogor čen što su vještice pomilovane, narod je bio tako uz buñen da je navalio na dvorac pomilovane kontese Nere ko ju svijet i sada drži vješticom i zapalio ga. Narod je htio da spali kontesu Neru. Ali netko je svjetini podmetnuo kralji činu dvorsku damu groficu Terku. Zapanjen, grof Bathyany sklopi ruke. - Pa što se dogodilo s njom? - Misle ći daje to kontesa Nera, bacili su na loma ču groficu Terku i ona je završila strahovito. Grof sko či sa sjedala.

- Jest, nju su podmetnuli, - nastavi jezuit. - Ne z nam što će na to njezino veli čanstvo, ali taj će doga ñaj svakako utjecati na strogost vladarke. - O tom nema sumnje. Samo, tko je podmetnuo groficu Terku? -To znam samo ja, vaša preuzvišenosti. Taj grdni zl očin po činio je dje čarac iz dvorca kontese Nere. Kažu daje kontesin polubrat. - To je zaista neugodna vijest. - Izvijestio sam o tom ispovjednika i kralji čina savjetnika oca Grandea. - Možda je ta vijest stigla u Be č kad sam ve ć otputovao. - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Da, vaša preuzvišenosti, vjerojatno. - Strašne li tragedije! - Za mjesec dana vratit ću se i ja u Be č - re če otac Alojzije - i informirati njezino veli čanstvo. Grof je opet sjeo i zamišljeno gledao preda se. - Čudnovato. Kako je mogu će daje narod spalio Terku? To bi moglo biti loše za novovjen čanu groficu. -Vrlo loše. Svi su uvjereni daje to njezina osveta. .. - Dobro, sve ću isporu čiti kraljici. Vi se opet vra ćate knezu Liechtensteinu? - Od novijeg doba odgajam sina kneza Auersperga i k ne- ginje Vilme. Bathyany se zapanji: - Tako? Zna li to njezino veli čanstvo? - Njezino je veli čanstvo upu ćeno. Otac Grande odlu čio je da stupim u službu kao odgojitelj kneza Auersperga, a vama je poznato da on ne bi izdao takav nalog da se prij e nije posa vjetovao s kraljicom. - To je nešto drugo. - Dopustite mi jedno pitanje, vaša preuzvišenosti. Možda vas je njezino veli čanstvo poslalo na pir bivše vještice? - Ne, imam važnog posla, ali to je tajna... Jezuit ustane. - Znam da ste umorni od puta. - Da umoran sam, a sutra me čeka vrlo važan i opasan di plomatski posao. Jezuit se oprosti. Grof Bathyany rano legne i naredi sluzi da mu za su tra spremi sve čanu odoru. U pala či grofa Orši ća ljeskale se dvorane prepune blistavih odora, fran cuskih čipaka i dragulja. Mladenci su primali čestitke. Posljednji pri ñe mladencima otac Smole. Skroman, sijede glave, a m lada lica, prošap će Neri: - Veoma sam vas volio, ali nikad tako da se iz dna srca ne bih veselio vašoj sre ći... Poslije sve čane ve čere, kojoj je prisustvovalo stotinu uzvanika, okupi li se znatiželjnici oko grofa Meska. Šaljivim rije čima pripovijedao im je kako su proveli rastavu izme ñu "baruna Hofberga" i Nere. Njegova Stanka morala se gospodi pokazati u genoveškom odijelu i dokazati da je genoveški plemi ć bio isti onaj poru čnik Stanko koji je nekad bio miljenik gri čkih djevoj čica. Grof Meško zatajio je da se grofica poslužila svojom prošloš ću zbog ljubomore, ve ć im je rekao daje Neru htjela spasiti od ženidbe kojom je bila prisiljena da otkupi svoju ba ku.

- Gospodine Sale, što ste u činili s Hrenekom koji je pobunio kmetove? - obrati se Meško šefu policije. - Sva moja uzorno ure ñena straža nije ga mogla prona ći. Ali još nisam izgubio nade da ću uhvatiti lopove. A Dvojkovi ć upadne: - Platit će to oni glavom! Spazivši svoje neprijatelje, Siniša oslovi Dvojkovi ća: - Ipak dolazite na moje vjen čanje nakon sastanka u "pak lenim" orgijama? - Vaša milosti, grad je pozvan, a mi ga zastupamo. Uosta lom, imamo ortake medu prvim velikašima. Dok se nji ma ne zamjera što se zabavljaju na taj na čin, zašto da se zamjera na ma? Kad njih pozovu na red, mi ćemo se prijaviti sami - od govori Dvojkovi ć ironi čno se smješkaju ći. Protiv takvog argumenta Siniša je osje ćao potpunu nemo ć. Medu gostima su bili i grof Kristofor Erdody i svi ostali iz "pakla", pa j e uvidio da taj čovjek ne govori isprazno, pogotovu kad je nastavio: MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Znate da su velikaši uporište kralji čina prijestolja. Što će se dogoditi, gospodine kapetane, kad se Van Swieten vrati u Beč i sve to prijavi kraljici? Ništa! Kraljica će velikašima mož da uputiti ukor. To je sve. Tko se u Be ču brine za te malenko sti? A vi sada imate mnogo ljepših briga nego što s mo mi - dodao je Dvojkovi ć i duboko se naklonio. Mladi suprug pogledao je svoju Neru. Zaboravio je i Dvoj-kovi ća, i Salea, i sve paklenske orgije. Pošao je k njoj i nije se više os vrtao na svoje prijatelje. - Idemo - šapne Sale Dvojkovi ću. - Čeka nas grofica Čikulini. Ostavili su Orši ćev dvorac i uputili se u pala ču grofice Čikulini. Tu je na okupu bilo malo društvo. Me ñu svima upadao je u o či visok i pristao čovjek u crnoj mantiji. - Otac Alojzije - prikaže ga grofica Čikulini gradskoj go spodi. - Čuli smo za vaš dolazak! - re če Sale. - Otac Alojzije izaslanik je jezuitskog reda. On je naša na da. Savjetovat će kraljici da progonstvo vještica i nadalje pre pusti inkviziciji i sudu. Predo čit će vladarici smrt grofice Ter- ke koja je tako jadno stradala. Poslije nekoliko rije či s ocem Alojzijem, grofica povede Dvojkovi ća podalje od društva: - Otac Alojzije bio je kod Bathyanyja. - Je li mu grof rekao zašto je došao u Zagreb? - Nije, a to zna či da se nešto doga ña. - Na svadbi nije bio. -1 to nešto zna či. - Samo mir - približi im se grofica Auersperg. - Je zuiti su s nama, a oni su na dvoru glavni kralji čini savjetnici. - A Van Svvieten? - Pol jezuita vrijedi više nego deset Van Swietena. Tek sad sam jaka, dragi moj. Ponudila sam jezuitima jed an stari dvorac kraj Mokrica. - To zna či - nasmiješi se Dvojkovi ć - da ćete vi opet na kra lji čin dvor. - Jest. Uostalom, imam u Be ču još jednu tvr ñavu s koje mo gu jurišati. Moja ro ñakinja kneginja Vilma Auersperg ve ć je nekoliko mjeseci ljubavnica muža Marije Terezije. - Dakle, to je istina?

- Jest, ve ć zna čitav Be č, čak i inozemstvo. - Sve je to voda na naš mlin - re če Sale. - Kakva voda! To je bujica za sve naše mlinove - pr idometne Dvojkovi ć. - Mi ćemo opet otvoriti coprnja čki toranj i sve će biti kao prije. - A današnje vjen čanje? Što velite o tom, grofice? - zapita Sale. - Još ništa. Ali kanim re ći! Otac Alojzije poslao je u Be č pi smo o smrti grofice Terke, i to ravno u ruke oca Gr andea ko ji s kraljicom obavlja molitve i ispovijeda čitavu kraljevsku obitelj. U pala či grofa Orši ća veselo se slavio pir. Gosti su u grupama raspravl jali o Neri, Siniši i o njihovoj prošlosti. - Znate li što šap ću neka gospoda? - re če Meško starom Or- ši ću. -Vele daje mali Lovro kmetove upozorio na Terku, a da me tvrde da gaje na to nagovorila Nera. - Sve su to babarije, odgovori Orši ć. Uzalud spletke, pre kasno je. Bio je odviše sretan i raspoložen, a da bi tome pri davao kakvu važnost. Meñutim dame su se okupile oko Meska. - Recite nam je li istina da je Siniša nasljednik s vog ujaka grofa Vojkovi ća? MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Znate da su velikaši uporište kralji čina prijestolja. Što će se dogoditi, gospodine kapetane, kad se Van Svviete n vrati u Beč i sve to prijavi kraljici? Ništa! Kraljica će velikašima mož da uputiti ukor. To je sve. Tko se u Be ču brine za te malenko sti? A vi sada imate mnogo ljepših briga nego što s mo mi - dodao je Dvojkovi ć i duboko se naklonio. Mladi suprug pogledao je svoju Neru. Zaboravio je i Dvoj-kovi ća, i Salea, i sve paklenske orgije. Pošao je k njoj i nije se više os vrtao na svoje prijatelje. - Idemo - šapne Sale Dvojkovi ću. - Čeka nas grofica Čikulini. Ostavili su Orši ćev dvorac i uputili se u pala ču grofice Čikulini. Tu je na okupu bilo malo društvo. Me ñu svima upadao je u o či visok i pristao čovjek u crnoj mantiji. - Otac Alojzije - prikaže ga grofica Čikulini gradskoj go spodi. - Čuli smo za vaš dolazak! - re če Sale. - Otac Alojzije izaslanik je jezuitskog reda. On je naša na da. Savjetovat će kraljici da progonstvo vještica i nadalje pre pusti inkviziciji i sudu. Predo čit će vladarici smrt grofice Ter- ke koja je tako jadno stradala. Poslije nekoliko rije či s ocem Alojzijem, grofica povede Dvojkovi ća podalje od društva: - Otac Alojzije bio je kod Bathyanyja. - Je li mu grof rekao zašto je došao u Zagreb? - Nije, a to zna či da se nešto doga ña. - Na svadbi nije bio. -1 to nešto zna či. - Samo mir - približi im se grofica Auersperg. - Je zuiti su s nama, a oni su na dvoru glavni kralji čini savjetnici. - A Van Svvieten? - Pol jezuita vrijedi više nego deset Van Svvietena . Tek sad sam jaka, dragi moj. Ponudila sam jezuitima jed an stari dvorac kraj Mokrica. - To zna či - nasmiješi se Dvojkovi ć - da ćete vi opet na kra

lji čin dvor. - Jest. Uostalom, imam u Be ču još jednu tvr ñavu s koje mo gu jurišati. Moja ro ñakinja kneginja Vilma Auersperg ve ć je nekoliko mjeseci ljubavnica muža Marije Terezije. - Dakle, to je istina? - Jest, ve ć zna čitav Be č, čak i inozemstvo. - Sve je to voda na naš mlin - re če Sale. - Kakva voda! To je bujica za sve naše mlinove - pr idometne Dvojkovi ć. - Mi ćemo opet otvoriti coprnja čki toranj i sve će biti kao prije. - A današnje vjen čanje? Što velite o tom, grofice? - zapita Sale. - Još ništa. Ali kanim re ći! Otac Alojzije poslao je u Be č pi smo o smrti grofice Terke, i to ravno u ruke oca Gr andea ko ji s kraljicom obavlja molitve i ispovijeda čitavu kraljevsku obitelj. U pala či grofa Orši ća veselo se slavio pir. Gosti su u grupama raspravl jali o Neri, Siniši i o njihovoj prošlosti. - Znate li što šap ću neka gospoda? - re če Meško starom Or- ši ću. - Vele daje mali Lovro kmetove upozorio na Terku , a da me tvrde da gaje na to nagovorila Nera. - Sve su to babarije, odgovori Orši ć. Uzalud spletke, pre kasno je. Bio je odviše sretan i raspoložen, a da bi tome pri davao kakvu važnost. Meñutim dame su se okupile oko Meska. - Recite nam je li istina da je Siniša nasljednik s vog ujaka grofa Vojkovi ća? MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Naravno. Stari grof živi skromno i povu čeno. Pozvao je mladi par u svoju pala ču. Tako će se ispuniti stara grofova želja da Siniša oživi p lemstvo Vojkovi ćevih. Mjesec se uzdigao visoko nad Gri č kad su mladi supruzi pošli u svoj novi dom u Vojkovi ćevu pala ču. Pustom ulicom pratila ih je četa trenkovaca. Momci su htjeli da isprate svoga kapetana do praga njegove sre će. I dok su oni pred pala čom pjevali mladom paru ljubavnu pjesmu, njih su dvoje stajali kod otvorena prozora, a mjesec im se punim svjetlom zagledao u sre ćom obasjana lica. -Vidiš li, Nero, moj mjesec? - šaptao je Siniša svo joj mladoj ženi. - Koliko sam bio ljubomoran što se šuljao u tvoju sobu i milovao te. Sad je, čini mi se, ljubomoran na mene! Smiješila se i stisla mu ruku. Podoknica umukne. Mo mci se povukoše. Ljetna no ć šaputala je nad pala čom pjesme ljubavi. U banskim dvorima spavao je grof Bathyany. Na njego vu stolu ležala je kralji čina zapovijed. PUT NOVOVJENČANIKA Prodava či i kupci na Markovu trgu radoznalo su pogledavali na prozore pala če u kojoj je spavao novovjen čani par. Od časa do časa šaputali bijedan drugome: - Dakle, coprnica se uistinu vjen čala sa svojim vragom! - Kakva coprnica! - najuri ih Barica Cindek. - Vi s te vrago vi, a ona je dobra i čista poput sunca. Može li Bog zlo čestom čovjeku dati takve ljepote? - Vrag joj je dao ljepotu - re če Mikica Smemjak, ali ne više tako glasno kao nekad. - Tebi još vrag ne da mira - okosi se Barica i podb oči svoje jedre kukove. - Samo se usudi otvoriti gubicu! Gosp odin grof Siniša prebrojit će ti sve zube.

Onda pogleda one druge čiji su pogledi odavali da se slažu s Mikicom, pa će im osorno: - Dotaknete li se grofice svojim blatnim je zikom, svi ćete vi sada letjeti kao pljeva po vjetru. Grof Siniša ne da ni muhi da oko nje zuji, a kamoli vi, prokleti stršeni. - Samo ti brusi svoj jezik, do ći ćeš još jednom pod moju pal- čenicu - juna čio se Mikica. - Pogledaj, tamo u dvorcu grofice Čikulini sjedi otac Alojzije. On svaki dan govori s kraljicom kao ja s tobom. On će vam svima zapapriti! U to se pojavi gumbar Adam. Mikici je bio dovoljan pogled na njegove snažne ruke pa odlu či da izbjegne svaki susret s tim šakama. Ljudi se uskomešali. Iz banskih dvora išao je prema pala či odli čni gospodin u sve čanoj velikaškoj odori. Svi su se povukli i okupili u klupko. - Što to zna či? Kraljevski kurir kod mladenaca! - Valjda ide da čestita - re če Barica. - Samo ako ta čestitka ne padne na njezinu glavu - mr mljao je iz daljine Mikica. Gospodin se uputio u pala ču novovjen čanika. Već izjutra najavio je grof Bathyany Neri svoj posjet u kralji čino ime. Bio je uznemiren. Glas koji je kružio o Siniši nije prijao njegovoj mirnoj ćudi koja je voljela udobnost i mir. Bojao se sukoba sa Sinišom, pa makar samo na rije čima. "Da sam stigao bar dan prije dok taj pandur još nij e bio s njom oženjen", mislio je on. "Ali, napokon, čega se toliko bojim? Ako je on smion i drzak, ja sa m obziran i lukav. Lukavost pobje ñuje i najve ću drskost. Svojom diplomacijom smotat ću ga oko prsta." S takvim mislima slijedio je grof Filipa koji gaje uveo u prostrani salon pun naslonja ča od starog drva i ormari ća s mnogobrojnim rezbarijama. Svuda okolo vidio je porculanske vaze u kojima je mirisalo svad beno cvije će. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Na velikom stolu ljeskali su se skupocjeni darovi. Sve je to grof promatrao spremaju ći se za svoju misiju: kako će osloviti mladu groficu i razložiti joj kralji činu zapovijed. Nera je ušla u salon poput proljetnog cvijeta. Lice joj se ru-menjelo, o či sjale. Ljubavna sre ća žarila je mla ñahno lice. "Pouzdanik kraljice prvi je čovjek s kojim se susre ćem poslije vjen čanja!" pomisli Nera. "To bi moralo zna čiti sre ću!" - Vaša milosti, sigurno se sje ćate moje malenkosti - re če grof: Bio sam na dvoru kad je njezino veli čanstvo odredilo is tragu u vašem procesu. Moj mladi ne ćak bio je tada dvoranin i pošto se ženio, dao je ostavku. Tako sam se tada slu čajno na lazio u kralji činoj pratnji. - Ako se i ne sje ćam - odgovori Nera - poznato mije da vas njezino veli čanstvo odlikuje osobitom milosti i po čašćuje svo jim povjerenjem. - Jest - odgovori grof. - Vjerojatno se vaša milost više sje ća mladog grofa Bathyanya nego mene napola starca, ali uza sve to, vama je poznato da uživam sre ću da budem pouzdanik kraljice, a to mi olakšava posao. Nije po društve nim propisima da vas uznemirujem svojim posjetom u prvim danima vaše sre će i ne bih to nikad u činio da me na to nije ponukala kraljevska zapovijed. - Naprotiv, veoma se veselim što plemenita kraljica još uvijek nije zaboravila jadnu optuženicu. Grof je u duši osje ćao neku grižnju slušaju ći njezine iskrene i vedre rije či. Konačno se odlu či: - Malo je neobi čno, vaša milosti, ali njezino veli čanstvo ni

je znalo da će vas ova zapovijed zate ći na prvoj stepenici u vaš brak... - Smatram svojim najljepšim vjen čanim darom što me se njezino veli čanstvo još uvijek spominje i vas šalje k meni. Odlu čan da zapovijed svoje kraljice potpuno izvrši nasta vi: - Vaša milosti, zapovijed njezinog veli čanstva glasi da se odmah čim vam ja priop ćim, spremite i sa mnom proslijedite put u Be č. Grof se iznenadio što se Nera nije nimalo zbunila n i za brinula. - Svoju sre ću dugujem samo kraljici pa ću njezinu zapo vijed uvijek rado izvršiti. A zašto me njezino veli čanstvo odli kuje svojim pozivom? - Na to ne bih mogao odgovoriti jer zaista ne znam. - Dobro, vaša milosti. Priop ćit ću to svome mužu. - Vladarica želi da nitko ne sazna o vašem putu u B eč. - Razumijem, ali - kako ste sami izvoljeli re ći - vladarica nije znala da sam se udala, a daje znala, ona ne bi ni dopustila da putujem bez pratnje svog muža. - Dakako, vaša milosti, to je sasvim naravno. - Ne bismo li nekoliko dana mogli odgoditi put? - Nemogu će, vaša milosti. Njezino veli čanstvo strogo mije naredilo... - Bit će, dakle, nešto važno zbog čega me zove vladarica. - Po svoj prilici. Nije mi htjela to razjasniti ni jednom ri je čju. U veselom rumenilu crvenih naslonja ča, sagova i tapeta stajao je stol prostrt za dvoje. Ubrusi sa čipkama, posude od porculana obojeno ruži častim cvije ćem, srebrne zdjele i zlatom obrubljene čaše, sve je to, obasjano jutarnjim suncem, čekalo novovjen čanike na prvi bra čni zajutrak. Kod prozora je čekao Siniša odjeven u tamnomodru surku. Bio je nešt o blijed i kao omamljen. Obazre se na sušanj haljine. Raskrilj enim rukama do čeka svoju ženu i privine je k sebi: - Vidiš, to je naš stol! Naš prvi bra čni zajutrak! - Još treba da malo pri čeka. - Zar grof nije otišao? - Ne, donio je vijest. Nije loša, samo je stigla ma lo pre kasno. - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Kratko mu je ispri čala svoj razgovor s kralji činim pouzdanikom. Siniša se na čas zamisli i pogledom zaokruži sobu. "Sad ostaviti ovo milo, jedva izvojšteno gnijezdo?" - Znam što misliš. I menije žao ostaviti dom u koje m se još nismo ni ogledali, ali kraljica je tebi dala slobod u, a meni ži vot i dužni smo udovoljiti njezinoj zapovijedi. - Sam grof veli da kraljica ne zna niti je mogla zn ati za tvoje vjen čanje. Da odgodimo put? Do ñi da se porazgovaramo s grofom, re če on. Oboje udu u salon gdje je čekao kralji čin pouzdanik. Kad je Siniša pozdravio visokog gosta, odmah je zapo čeo razgovor o putu: - Dugujemo njezinom veli čanstvu svoju sre ću pa smo spremni žrtvovati joj prve dane te sre će, ako tako mora biti. Možda bismo ipak mogli otputovati koju sedmicu kasn ije? - Nemogu će, grofici sam to ve ć objasnio. Bathyany se smeo. Kraljica mu je zapovjedila da Ner u dovede samu, bez pratnje, ako je udata - bez muža. "Kako da se izvu čem iz ove neprilike?" - Ne znam kako da se sna ñem - re če Bathyany - kraljica mi je naredila da kontesa putuje pod mojim okriljem, a li, daka

ko, nije znala što se dogodilo u me ñuvremenu. - I mi ćemo putovati u troje - upadne Siniša. - Vaša pre- uzvišenost uzima pod svoje okrilje dva presretna no vovjen ča- nika koji svoj put smatraju vjen čanim putem i hodo čašćem kraljici da joj zahvale za svoju sre ću. - Dakako, dakako - potvrdi grof Bathyany. - Nadam s e da njezinom veli čanstvu ne ćete zamjeriti što ste morali o- staviti... - To nikako - upadne u rije č Siniša. - Ionako bismo bili na kon mjesec dana nekamo otputovali. Dvostruko se rad ujem što svoju ženu mogu pratiti na častan poziv njezinog veli čanstva. - Samo vas jedno molim - primijeti grof Bathyany - da na Gri ču nikom ne kazujete kamo putujete. Radi se o nekom iznena ñenju koje kraljica ho će prirediti vašim neprijateljima i trebate oti ći sasvim nenapadno. - Kazat ćemo samo svojoj baki kamo nas vodi put. Pošto su ugovorili potankosti putovanja, Bathyany s e oprosti, a Nera i Siniša sjednu da založe svoj prvi bra čni zajutrak. - Ništa zato. Putujemo! Gdje god si ti, menije lije po. Poslijepodne krenule su s Gri ča prema Be ču dvije ko čije. U prvoj je sjedila Nera sa Sinišom. Njima nasuprot Filip. U sljede ćoj se smjestio grof Bathyany s nećakom kralji čine pouzda-nice grofom Fuchsom. Pala je no ć. Ljetni vjetri ć osvježio je zrak. Mladom novo-vjen čanom paru činilo se kao da ih voze šumovitim rajem. Nera je svoju gl avu prislonila na Sinišine grudi, on je obujmio njezin struk i sanjario gledaj ući u vedru no ć. Nije se žalio što mu je putovanje narušilo mir prvog dana n jegove bra čne sre će. Nije pitao zašto kraljica tako hitno zove Neru. Nerina b lizina ispunjavala gaje takvom sre ćom da u njegovoj duši nije bilo mjesta nikakvu pita nju. Vru ćim usnama dotakao se meke Nerine kose i sklopio o či. Katkad bi ih otvorio i pogledavao na svoje prsi na kojima je po čivala njezina glava. - Što me gledaš? - upita ona. - Da vidim jesi li to doista ti! Njezine bi se usne nasmiješile, a glava bi se stisl a bliže k njegovu srcu. Sretnim i veselim putnicima vrijeme je dobro služil o. Na svakoj bi se stanici odmarali po jedan dan. Tu su ih čekali odmoreni konji iz kraljevske staje. Po lijepom vremenu stigli su u predgra ñe Be ča. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Odsjeli su na stanici "K jelenu" gdje su se putnici dulje odmarali, preodijevali i ure ñivali svoje ko čije da dotjerani udu u grad. Nera se sa svojim mužem smjestila na prvom katu gos tionice. Grof Bathyany pozvao je svoga pratioca grofa Fuchsa: - Dakle, posve bezbrižno prispjeli smo do posljednj e stani ce. Ali sada ne će biti lako. Kraljica je tražila da dovedem kon- tesu Keglevi ć, a ja sam doveo groficu Vojkffv. Tu promjenu moramo odmah javiti kraljici. Iznajmite hitrog konj a i odjaši- te u Schonbrunn. Dobar ste jaha č, popodne čete biti tamo, a do četiri sata poslije podne možete mi donijeti kralji činu za povijed. Vaša je zada ća da sve razložite njezinom veli čanstvu. - Možda bi vaša preuzvišenost izvoljela da to sama pisme no razloži? Zbunit ću se ako se njezino veli čanstvo razljuti što odredba nije izvršena kako je zapovjedila. - U sve ću vas uputiti. Znam što zna či neizvršenje zapovije di njezinog veli čanstva, pa bila i najneznatnija.

- Mislim da je njezinom veli čanstvu vrlo važan dolazak mlade grofice. - Pogodili ste. Dakle, pisat ću i nau čiti vas kako da nas obo jicu ispri čate bude li potrebno. Bathyany je odmah pripremio mladom dvoraninu pismo, održao mu kratko predavanje što i kako treba kraljici govoriti, i ovaj se smjes ta uputi u Schonbrunn. Stigao je onamo još prije podneva. Otresavši sa seb e prašinu, odmah je ušao u kralji čin kabinet. Tu je našao svoju tetku groficu Fuchs. Dvorska dama pohita nećaku u susret. - Jesi li doveo kontesu? Kraljica je ve ć nestrpljiva. - Evo pisma od Bathyanyja za njezino veli čanstvo. Dama je prispjela, ali je s njom i muž, a to nije u smislu kralji čine od redbe. Odmah joj uru čite pismo. - Kraljica ve ć nekoliko dana nešto piše i nikoga ne prima. Veoma je nervozna, zabranila mije da joj smetam. L. *"_.. - Ali to je važno. - Ako joj ne javim, planut će, ako u ñem, opet će planuti. Svejedno, pokušat ću. Grofica pokuca na vratima, ali se nitko ne odazove. Nekoliko je časaka neodlu čno čekala, a onda otvori vrata. Čuo se ljutit kralji čin glas. - Jesam li rekla da mi nitko ne smeta? - Hitno pismo od grofa Bathyanya - re če brzo grofica Fuchs. Kraljica odbaci pero i dade znak dvorskoj gospodi d a ude. - Tko je donio pismo? - Moj ne ćak, veli čanstvo. - Neka odmah ude. Kraljica je brzo otvorila pismo i pro čitala ga. Lice joj se smrkne. - Zašto je grof Bathyany dopustio njezinom mužu da pu tuje s vama? - Stigli smo upravo na vjen čanje pa je bilo malo neprili čno da... - Otkad moje zapovijedi ovise o prilikama mojih pod anika? Zašto je grof imao toliko obzira? Govorite istinu! Njegova je preuzvišenost smatrala da mladi grof Voj kffy uživa milost vašeg veli čanstva. - Tko je taj grof? - Kapetan slavonskog bataljona Siniša kojega je vaš e veli čanstvo jednom milostivo primilo u audijenciju i pom ilovalo. - On je kontesin muž? - Da, veli čanstvo. - Što sam u činila za njega, ide na ra čun Van Svvietena, a ne na moj. -Mi smo mislili... - Kad ja izdajem zapovijedi, nema o tome tko što mi sliti, nego samo izvršiti moju želju. MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Mladi dvoranin porumeni do čela, a vreli znoj oblije mu čitavo tijelo. - Čini se daje za volju lijepih grofi činih o čiju grof Bathyany zaboravio daje ona moj podanik. Postupali ste kao d a se radi o kakvoj inozemnoj princezi zbog koje bi došlo do dip lomatskih zapleta ako joj naredite da se pokori mojoj zapovij edi.

- Kapetan se upravo toga dana vjen čao s kontesom. Uživa glas silovitog i bezobzirnog čovjeka, mogao je izazvati sa blazan, a onda groficu ne bismo mogli dovesti tako tiho i ne napadno. Kraljica je ljutito bacila pismo grofa Bathyanya na stol i žestoko zatresla zvoncem. Ušla je grofica Fuchs. Kraljica naredi ošt rim tonom: - Želim tajnika! Onda sjedne i napiše pismo. Ušao je kralji čin tajnik: - Ovo je koncept pisma na adresu kapetana grofa Sin iše Vojkffvja. Neka potpiše grof Koch. Pismo odmah pred ajte grofu Fuchsu. Zatim se obrati mladom dvoraninu: - Ovo je pismo za Bathyanyja. Žurite se! Mladi grof Fuchs koji je sa strahom promatrao svu t u žurbu izjurio je iz kralji čina kabineta, obrisao znoj i pošao u dvorsku kancel ariju. Tu je primio i pismo za Sinišu. Bez daha i odmora, uputi se natrag grofu Bathyanyju. Na stanici "K jelenu" sjedili su mladi supruzi u dr uštvu s kralji činim pouzdanikom. Vru ćina je pripekla i oni su se zavukli u gustu sjenicu . - Gdje je grof Fuchs? - zapita Siniša. - Poslao sam ga u Schonbrunn da njezinom veli čanstvu na javi naš dolazak. Tako mije naredila kraljica. - Njezino me veli čanstvo toliko odlikuje! - re če Nera i o či joj zasjaju od veselih nada. - Zavi ñam vam, grofovska milosti. Doista vas čeka velika milost njezinog veli čanstva. - Uistinu vam nije ništa pobliže poznato? - opet će Nera i umilno pogleda grofa ne bi li od njega izmamila pri znanje. - Dajem vam rije č da mi nije poznato. Znam samo to da će vas njezino veli čanstvo odmah sutra prijepodne pozvati u audijenciju. Javio sam da je došao i vaš muž. Možda će vas, dakle, primiti oboje. - Kako se tome radujem - veselo će Nera i vedrim smije škom pogleda Sinišu. Njezina radost prelazila je i na njega. - Grofice - opet će Bathyany - dopustite mi da vas kao sta ri dvoranin podsjetim na dvorsku etiketu. Valja da još danas uredite svoju toaletu za audijenciju. Na dvoru opaž aju i naj manji nabori ć na haljini. - Imate pravo, grofe, ali onda je potrebno da stign emo u Beč još prije zalaza sunca. Valja nam potražiti u hote lu stan da mi ondje izgla čaju haljine. - Sa stanom sada nije lako. U Be ču ima neprestano mnogo stranaca. Bit će vam nezgodno da sa čitavom prtljagom traži te pristojno no ćište. - Dopustite mi jedan savjet. U putovanjima sam stek ao više iskustva. Gospodin kapetan mogao bi poslije objeda oti ći u Beč i u kojem hotelu izabrati udoban stan, odrediti da se sve spremi, a njezina bi milost ušla u pripravljene sob e i mogla bi smjesta izdati odredbe da joj se za sutra priredi g arderoba. Ako sada odete, možete se lako vratiti po groficu p rije zalaska sunca. - Vaša preuzvišenost posjeduje mnogo talenta galant nog supruga - nasmiješi se Nera. - Spreman sam sve sposobnosti podijeliti s gospodin om ka petanom koji je u tome još novajlija. - MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM

- Primam s najve ćom zahvalnoš ću - re če Siniša. - Tek sad vidim da sam propustio važnu dužnost da svojoj milo j ženi bu dem brižni ku ćni maršal. Odmah ću u Be č. - Kamo hitaš? Prije ćemo na objed - zaustavi ga ona. - Si niša, ako je mogu će, uzmi stan u "Bijelom orlu". Tamo sam stanovala kad sam stigla u Be č kao sirota optuženica. Uz tu zgradu vežu me uspomene. - Na ñem li tamo dobre sobe, svakako ću ih uzeti. Nakon objeda povukoše se mladi supruzi u svoju sobu . - Uredit ću naš stan tako dražesno - re če joj on na oproštaju - da ćeš se osje ćati kao kod ku će. - Ali žuri se natrag - upozori ga ona i zagrli. Rastali su se vedro i veselo. Nera je legla da se o dmori, a on je sišao, uzjahao konja i krenuo prijekim putem prema Be ču. Oko četiri sata poslije podne, po najve ćoj vru ćini, stigao je grof Fuchs. Odmah je potražio grofa Bathyanya i predao mu dva pisma: jedno za Sinišu, a drugo za njega. Pro čitavši pismo, grof je ispitao mladog dvoranina o ra spoloženju kraljice i dodao: - Sretno smo isplivali. A sad brzo na posao. Ovo pi smo pre dat ćete u Be ču na kapetanov naslov u gostionici "Bijelom orlu". Ostalo je moja briga. Naslu ćivao sam kralji činu odred bu i poslao kapetana u Be č. Bathyany zovne Filipa i naredi mu da ga odmah najav i svojoj gospodarici. Nera je ve ć ustala i ure ñivala toaletu. Bathyanyje čekao u blagovaonici drže ći u ruci kralji čino pismo i ponovno čitao njezine retke. "Nezadovoljna sam. Nepotrebne obzire morate ispravi ti. Vaša je stvar kako ćete se riješiti grofi čina muža. Sazna li gdje mu je žena, moj je plan pro pao. Uru čite mu priloženo pismo. Sastavak je moj, a potpis g rofa Kocha. O čekujem da ćete mladu groficu smjesta odvesti u svoj dvorac. Po dve čer dolazim k vama. Marija Terezija." Posljednje dvije re čenice bile su napisane na novoj stranici, i grof ok rene pismo da bi sakrio pre ñašnji sadržaj. Kad je Nera ušla, pokaže joj tu stra nicu pisma i re če: - Kurir njezinog veli čanstva iznenadio me ovim pismom. Izvolite pogledati. Proletjevši posljednje dvije re čenice, Nera klikne iznenadno: - Zna či da nam valja odmah krenuti? - Da, vaša milosti. - Šteta što smo Sinišu poslali u grad. - Tome je lako pomo ći. Ostavite kapetanu nekoliko redaka da se potrudi za nama u moj dvorac Trautmansdorf. D odajte, molim, moj poziv da mi oboje budete dragi gosti ovu no ć i sutrašnji dan. - Poziv primam vrlo rado, ali kad me njezino veli čanstvo želi ve ć danas vidjeti, to onda zna či nešto neobi čno važno? - O čito je da njezino veli čanstvo ima s vama osobitu o- snovu, a to bezuvjetno zna či neprocjenjivu milost vladarice za vas i vašeg muža. Unaprijed čestitam. Nera je bila uzbu ñena i prožeta sretnim nadama pa se užurbala. Grof je zaustavi: - Najprije molim pismo za gospodina kapetana. Neka ga vaš sluga ovdje čeka s vašom ko čijom, a svoju garderobu izvo lite premjestiti u moju ko čiju da se možete opremiti za do ček vladarice. - Vi ste klasi čni dvorski maršal, preuzvišenosti! Izvolite dalje izdavati odredbe. Evo, pismo će biti odmah gotovo... U žurbi napiše Siniši kako kraljica traži da odmah doñe k njoj, a ova vladari čina hitna zapovijed ispunjava je radosnim nadama za njih oboje. Ujedno

mu stavlja na srce daje odmah slijedi u dvorac kral ji čina pouzdanika. Dovršivši pismo, re če grofu: MARIJA JURI Ć ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM - Moram pozvati svog slugu da prenese moje kov čege u va šu ko čiju. - Nije potrebno. Sam ću se za to pobrinuti. Vama prepuštam jedino da se što hitrije spremite. Grof baci pogled na pismo i upita: - Je li vaša milost priop ćila kapetanu moj poziv? - Jesam. - Ipak bi bilo potrebno da i ja napišem koji redak. - Ako vam je s voljom. - Samo ću dodati nekoliko rije či na omotu vašeg pisma. Smiješe ći se, po ñe ona u svoju sobu da odjene putni ogrta č, uredi kosu i spremi putnu opremu. Grof je ušao u gostionicu, na omotu pisma ponovno n apisao poziv Siniši, a onda je pozvao Filipa. - Njezina grofovska milost zaželjela je one žute ma rame što smo ih jutros putem vidjeli u susjednom selu. - Ve ć mi je o tom govorila za vrijeme objeda. - Dakle, požuri u selo i kupi dvije. Evo ti novac b rzo se vrati. - Požurit ću. Filip krene putem kroz šumu da što prije stigne. - Zašto ste ga poslali? - upita grofa mladi Fuchs. - Da mu grofica ne bi dala kakvu usmenu naredbu za svo ga muža. A sad neka brzo upregnu dok nam je put na svim frontovima otvoren. Grofi činu prtljagu neka prenesu u moja kola. - Što će ona na to? - Polako mladi ću, moju diplomaciju izoštrili su na dvoru još prije dvadeset godina. Pokazao sam joj posljednje k ralji čine re čenice i ona se odmah odazvala. I njezinom sam kapet anu u Zagrebu pokazao vlastoru čni kralji čin nalog da Neru zovu u Be č. Tako sam sa sebe skinuo svaku krivnju jer ne bih htio svoje stare kosti postaviti na nišan ovoga pandura. Nera je sišla spremna na put. Bathyany joj pode u s usret nose ći u ruci pismo za Sinišu. - Gdje je moj sluga? - upita ona opazivši da ga nem a. - Vele da je otišao u selo. - Sigurno je mislio da ću dugo spavati. - Pismo za gospodina kapetana ostavit ćemo gospodaru gostionice - re če Bathyany i pritom pokaže Neri što je napi sao na omotu. Tada pode prema ko čiji gdje je gostioni čar po magao ko čijašu. Neopaženo spusti Nerino pismo u džep ka puta, izvadi drugo i preda ga gospodaru putne stani ce nagla sivši da bi Nera čula: - Predajte to njegovoj milosti grofu čim se vrati iz Be ča. A kad sluga do ñe iz sela, isporu čite mu nalog njezine grofovske milosti da ovdje pri čeka svoga gospodara s kojim će onda za nama. Gospodar stanice pokloni se i spremi pismo u džep. Grof Bathyany pruži Neri ruku i pomogne joj u ći u ko čiju. Sam je sjeo do nje, a njima nasuprot grof Fuchs. Šestoropreg pojuri cestom. Bathyanyju odlane. Dobac i mladom dvorjaninu zna čajan pogled.

Kad se Filip vratio s kupljenim rupcima, rekli su m u da se mlada grofica odvezla s gospodom i poru čila mu da čeka Sinišu. Ništa ne slute ći, Filip se ispruži pod hladovitim orahom. Prije za laza sunca ugleda on Sinišu u oblaku prašine. Ujahao je u dvor ište i dok je Filip uhvatio uzde konju, Siniša mu stane pri čati s ushi ćenjem mladog supruga: - Uzeo sam tri sobe u "Bijelom orlu" i uredio sve k ako ona želi. Vaze sam okitio cvije ćem. Najmio sam sobaricu. Je li Ne ra u sobi? - Ona se odvezla s gospodom. - Odvezla? Kamo? - Ne znam. Kad su krenuli, bio sam u selu. - MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Iz ku će izi ñe gospodar stanice nose ći pismo za Sinišu. Iznena ñen, rastrga Siniša omot i stane čitati: "Vaša milosti, žalim što vas nismo smjeli pri čekati. Kurir njezinog veli čanstva donio je hitni nalog da njezina grofovska milost od mah putuje dalje jer je vladarica još danas o čekuje u vrlo važnoj stvari. Grofica je izjavila spr emnost da odmah udovolji želji premilostive gospodarice. V ažnost koju njezino veli čanstvo pridaje dolasku grofice i hitnja kojom požur uje pobudila je u grofici opravdane nade u nešto neo čekivano što bi zna čilo karijeru i za vašu milost. Mislim da vam mogu unaprijed čestitati. Budu ći da nisam nikako upu ćen u vladari čine namjere, molim da odmah nakom primitka ovih red aka po ñete u Be č i kod "Bijelog orla" sa čekate daljnje obavijesti. Vašoj milosti vazda odani grof Bathyany." - Sada razumijem - primijeti Siniša složivši pismo. Pitaju ći, pogleda Filipa: - Zar mi Nera nije ostavila nikakve poruke? - Kad je otišla, bio sam u selu. - Kupovao sam žute rupce što ih je Nera jutros spominjala kad su pokraj ko čije prošle seljanke. - Ona te poslala da ih kupuješ? - Ne, Bathyany. - Tako? Neka brzo upregnu. Dok su izvršavali njegove zapovijedi, Siniša je zam išljeno gledao preda se. - Gdje su Nerini kov čezi? - upita osupnuto. - Uzeli su ih u Bathyanyjevu ko čiju. To ga uznemiri, ali sjedne s Filipom u kola i krene put Be ča. Neko su vrijeme šutjeli, a onda će Filip: - Zastoje Nera otišla s njima, a da nije čekala tebe? Pružio mu je Bathyanyjevo pismo. - Gle, odmah nakon Fuchsova dolaska poslao me je u selo, dakle, ve ć je znao da će putovati. Te rije či iznenadiše Sinišu. - Što time ho ćeš da kažeš? - Čudim se što me je slao u selo kad je znao da će putovati. - Zašto si pošao? - Rekao mije da me šalje Nera. - Ti nešto sumnjaš? - Jesi li siguran daje to kralji čina želja? - Čitao sam svojim o čima vlastoru čnu kralji činu zapovijed da Nera odmah do ñe u Be č jer je nužno treba. Poznam kralji čino pero. Ne razumijem u što ti sumnjaš. - Ako je zaista pisala kraljica onda nemam u što su mnjati. Pod dojmom Filipovih pitanja, u Siniši se sve više budio ne ki potajni nemir. Teško je iš čekivao čas kad će sti ći u Be č. Za gustog mraka stali su pred hotelom "Bijelom orlu ". - Je li ovdje tko tražio grofa Vojkffyja? - upita S iniša go

spodara. - Da, neki mladi dvoranin. Donio je pismo za vašu g rofov sku milost. Stavio sam ga u vašu sobu. - Eto, vidiš - klikne veselo Siniša i potr či gore. U svim so bama gorjele su svije će kako je to naredio da pruži Neri što prijatniji dojam. Na stoluje ležalo veliko pismo s kraljevskim pe čatom. U času kad ga je htio otvoriti osjeti da mu srce življe kuca i da ga prož ima nešto zlosutno. Razdere omot. U pismu je stajalo: "Gospodine kapetane, Važne okolnosti iziskuju da dio svoje bra čne sre će žrtvujete onoj koja je vašu suprugu spasila od sramotne smrti, a vama poklonila slobodu. Još važnije okolnosti traže da vam ne javim ništa drugo nego da je grofica u dobrim rukama. Nijemo se pokorite želite li sa čuvati dobrohotnost vladarice. Obvezujem vas vojni čkom prisegom vjernosti i oficirskom časti na diskreciju koje vas može odriješiti samo potpisani. O slijepoj vašoj pokorno sti ovisi i grofi či- na sudbina i vaša sre ća. Šutite i čekajte. Grof Koch, ravnatelj dvorske kancelarije." MARIJA JURIC ZAGORKA MALLEUS MALEFICARUM Siniši su obamrle ruke. Pismo padne na sag. Blijed, s uko čenim preneraženjem buljio je u Filipa koji podigne papir s kraljevskom krunom i pro čita ga. Mladi suprug baci se na divan i podupre glavu. Nije smogao rije či dok je Filip bjesnio. - Do sto ñavola! Siniša, lupeški su nas prevarili. Tebe su, Siniša, poslali u Be č, a mene u selo da je mogu odvesti kra ljici. Zar je njoj potrebno da krade tvoju ženu? Za što? Slomljen, sjedio je Siniša na divanu pokrivši lice rukom. - Nije mi su ñena sre ća - promrmlja teškim glasom. - Sto? Ti ćeš to podnijeti tako mirno? - Da pregazim i kraljicu? Dobro, čitaj ovu osudu: - Nerina sudbina ovisi o mojoj pokornosti! Kraljica mi je Neru oduzela, a ja je ne smijem ni pitati zašto. Uc ijenila me je njezinom sre ćom - i bacila u tamnicu pokornosti! Filipe, to je najstrahovitije tamnovanje. - Da barem Van Svvieten nije u Italiji? Ali, do vra ga, tko je ikad vidio oduzeti sre ću mladom čovjeku? - Bolje daje nisam ni okusio, bilo bi bolje da mije kraljica odsjekla glavu! - Što ćeš sada? - Što? Što smije u činiti vojnik kojega su udarili okovima pri sege, šutnje, časti i namjestili mu pod vrat ma č koji se zove: sudbina moje Nere?! Oh! Idi, idi, pusti me nasamu. - Reci što ćeš u činiti? - Šutite i čekajte! - tako glasi nalog. Maknem li se, tko zna kako bih mogao naškoditi Neri! Šutjet ću i čekati, a umirat ću! Ali idi, pusti me! Filip se nije usudio protusloviti. Iza ñe proklinju ći sudbinu. Siniša je ustao i brzo pogledao po rasvijetljenim s obama što ih je poslijepodne s toliko djetinje radosti ure ñivao za Neru. Pustoš tih odaja dovede ga u o čaj. Baci se na divan i zarine glavu u jastuke da ne vidi prazninu koja ga okružuje. U duši su mu uskrsnule slike nedavne prošlosti i zlobnu su dbinu prisilio da mu otvori vrata pred vjen čani oltar i ponovno je osjetio omanu Nerine blizine , draž njena

cjelova, milotu njena pogleda i tajnoviti čar njena smiješka. A sad su mu je oduzeli i stvorili je zaprekom koja ga prisiljava d a sustane u borbi i da se nijemo pokori. Skočio je, osje ćao je želju da razbija, lomi i mrvi. Onda ga zahvat i bolna tjeskoba: što će biti s njom? Gdje je sada, što misli, kako se osj eća? U zgradi je vladao mir. Njegovi su koraci odjekival i pustim sobama. Prišao je k otvorenom prozoru. Tamna no ć pokrila je čitav grad. Gdje god svjetluca po koja lu č. Njemu se pri čine kao svje ćice na groblju... Ljetno nebo osulo se zvijezdama. Zagledao se u njih . Nešto se zakrijesilo, svijetli iskri časti trak preletio je obzorjem i ugasnuo. "I moja je sre ća ovako planula i ovako brzo ugasnula! Ho će li se ikad vratiti? Nero, ljubavi moja, ho ću li te ikad vidjeti?!" Stisnuo je rukama prsi. U njima se nastanila olovna bol. SABRANA DJELA MARIJE JURI Ć ZAGORKE MALLEUS MAJ.EFICARUM, SVEZAK 3. Grafi čka urednica Danijela Karlica Korektorica Paula Župan Grafi čka priprema Grafi čko-likovna redakcija Školske knjige • ŠKOLSKA KNJIGA, D.D. Zagreb, Masarvkova 28 NAKLADA MARIJA JURI Ć ZAGORKA, D.O.O. Zagreb, Vlaška 72b Za izdava če Ante Žužul, prof. Željko Car Marino Smi čiklas Tisak Grafi čki zavod Hrvatske, d.o.o. Zagreb Tiskanje dovršeno u studenome 2004. ISBN 953-0-60248-0 (cjelina) ISBN 953-0-60278-2 (sv . 3) CIP - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sve učilišna knjižnica - Zagreb UDK 821.163.42-31 JURI Ć-Zagorka, Marija Gricka vještica / Marija Juri ć Zagorka. - Zagreb : Školska knjiga, 2004. -(Sabrana djela Marije Juri ć Zagorke) ISBN 953-0-60248-0 (cjelina) Sv. 3: Malleus maleficarum ISBN 953-0-60278-2