PLEMIKA I VELIKAKA OBITELJ KORO (KORGY)Pie: Dubravko AladiKada se uje rije plemi ili velika, veini ljudi prva je asocijacija prolost. Gledaju na njih kao na bogate veleposjednike koji su esto gubili vrijeme na zabave i viteke igre. Istina je bitno drugaija, u podruju kojem je u srednjem vijeku esto prijetio neki oblik rata, kao to je to Stara Slavonija i Hrvatska, plemii su postali bastioni obrane svojih graninih podruja i u to doba kada nije bila stvorena hrvatska nacija, plemika obitelj Koro i ostale obitelji ostavile su pravi dokaz domoljublja u obrani protiv Turaka i jednoj drugaijoj vrsti borbe za vlastiti posjed, a to je diplomacija, a ne rat.

Srednjovjekovna je povijest Osijeka prilino nepoznata iako su se istaknuti povjesniari poput Josipa Bosendorfera i Ive Maurana bavili tim podrujem. Zapravo, to je moda razdoblje u kojem je Osijek vjerojatno i bio na vrhuncu moi, ponajvie zahvaljujui plemikoj i velikakoj obitelji Koro koja je njime vladala vie od sto godina i uinila ga pravim srednjovjekovnim gradom te jakom utvrdom. Koroi su ostali poznati u povijesti po svom sukobu s cikadorskom opatijom oko osjeke carine, obnaanju dunosti mavanskih banova i severinskog (bugarskog) bana te po sudjelovanju Ivana II. Koroa u obrani Beograda od Osmanlija 1456. godine. U radu e biti prikazana povijest tog plemikog roda i njihovu vladavinu u Osijeku te na kraju njihovo rodoslovlje po prvi puta nakon gotovo stotinu godina.OBITELJ KOROPripadnici velikakog roda Koro zabiljeeni su u povijesnim izvorima najee u oblicima: de Chorogh, de Korogh, de Koroug, de Korough, Korogy, Korogyi, dok se u domaoj literaturi za njih rabe razliiti oblici obiteljskoga imena: od preuzimanja maarskog oblika Koroi (prema Krgyi), preko proirenja uporabe mjesnoga imena na obiteljsko: Koro ili prema latinskom, Korog, do pohrvaivanja u obliku od Kruga ili Krui, na temelju pogrene pretpostavke da je maarski toponim izveden od hrvatske, odnosno staroslavenske rijei krug. Samo se S. Pavii, dosljedno izvodei pridjevak od toponima, sluio oblikom Koroski. Osim njega, jezino i povijesno opravdani mogli bi biti oblici Korovarski, Kolovarski i Korogradski. Pridjevak dolazi od posjeda Koro (Krgy), na kojem su u XIII. stoljeu podignuli nizinsku utvrdu iji se ostaci nalaze blizu sela Ivanovca juno od Osijeka, a ne kraj dananjeg sela Koro u Povuju. (Hrvatski biografski leksikon sv. 7, 2009: 632)

Dakle, kao to vidimo postoji 14 naina pisanja njihova imena, odluio sam se za oblik Koro jer smatram da se veina plemikih obitelji zvala po mjestu gdje im je bilo sjedite ili po jednom od njihovih prvih posjeda, a to je u ovom sluaju utvrda Koro.U uem smislu Koroi su potomci Filipa I., jednoga od trojice sinova kneza Kleta (Keleda). Prema kroniarima imunu de Kezi (Simon de Kesz) i kosu, Klet je potjecao od Gotfrieda iz Hersfelda koji je na saboru u Frankfurtu u nekom meteu ubio Henrika Raspea Tirinkog 1130. godine, te je zbog toga morao pobjei u Ugarsku, gdje je kasnije dobio posjede za sudjelovanje u vojnom pohodu na Bosnu 1166. godine. Meutim, ini se da su tvrdnje proizale iz brkanja s nekom obitelji u zapadnoj Ugarskoj. (Laszowski, 1923b: 2)Klet je imao enu imenom Macha, koja je bila unuka kneza Urbasa, i s njom je imao sinove Ladislava, Filipa I. i Grgura te kerku nepoznata imena, koja je bila udana za ostrogonskog upana Vincenta iz roda Bancsa. Ve prvih desetljea 13. stoljea stekao je on posjed Orljavac (Orywa) u Poekoj upaniji i branei taj isti posjed 1242. godine poginuo je u borbi s Mongolima. Kao i prvi, tako e i zadnji potomak obitelji Koro poginuti u boju, ali protiv Osmanlija. Kletova je udovica Macha 1243. godine prodala pola posjeda svome zetu Vincentu, to je i potvrdio kralj Bela IV. 22. travnja 1244. u Gyru. (Mauran, 1994b: 52)Od Filipova brata Ladislava potekli su najblii roaci Koroskih, Seglaki (prema posjedu Szeglak u Baranjskoj upaniji, kraj Harkanovaca) koji su bili njihov ogranak. Trei brat Grgur imao je ker Jolandu, udanu za Ladislava iz roda Pe koji je bio gospodar Nevne (Levanjska Varo). (Hrvatski biografski leksikon sv. 7, 2009: 633)

Za steene zasluge u borbi protiv Mongola i pratei kralja do Jadranskog mora nagradio je 6. kolovoza 1258. godine Bela IV. Kletove sinove Ladislava, Filipa I. i Grgura posjedom Koka, Dubrava i epin u Baranjskoj i Vukovarskoj upaniji, te ih izuzeo ispod sudbene vlasti vukovskog upana. Kasnije je Filip I. 1267. godine obnaao dunost upana Vukovske upanije na koju je vjerojatno bio postavljen pozivanjem na vojne i druge zasluge u kraljevoj slubi. Darovnicu svoga oca Bele potvrdio je trojici Kletovih sinova Stjepan III. 1270. godine.

Potkraj ivota ostavio je 1290. godine Grgur sve svoje posjede i posjednika prava keri Jolandi. U sluaju da Jolanda i njezin mu Ladislav nemaju potomaka, posjedi i posjednika prava prenosili su se na Grgurovu brau Ladislava i Filipa I. te ostale krvne srodnike. Grgurov dio sastojao se od treine vlastelinstva i tvrave Orljavac u Poekoj upaniji, Opatovca kraj Vukovara, tvrave Koro i posjeda epin kao i treine posjeda Koka blizu Naica, zatim Lipova, Szva i Zerna preko Drave u Baranjskoj upaniji. (Mauran, 1994b: 53)Prema sadraju Grgurove oporuke Kletovi sinovi i unuci su od 1258. godine znatno proirili svoje posjede u Slavoniji i Baranji, a rodbinskim vezama s Peima i poslije Gorjanskim i Perenyima zapoeli brz uspon na drutvenoj ljestvici svoga doba. Isto tako oni su do 1290. izgradili tvravu Koro, pa e od sredine 14. stoljea uz njihova osobna imena stajati pridjevak de Korogh. Nakon spora Filipovi sinovi Lovro, Filip II. i Ladislav pred Peukim su kaptolom 1296. godine dogovorili s roacima, Ladislavovim sinovima Ivanom, Filipom, Demetrijem i Ladislavom (II) Seglakim, diobu svih imanja u Vukovskoj, Poekoj, Baranjskoj i Tolnskoj upaniji. Iako je utvrda Koro po nasljednom pravu trebala pripasti Seglakima, oni su je u zamjenu za druge posjede prepustili Filipovim sinovima, meu kojima se najvie isticao Lovro, maonoa vojvotkinje Tomasine Morosini, majke kralja Andrije III. Mleanina. Sve se to dogodilo 1296. godine. Potkraj 13. stoljea Kletovi potomci ve imaju goleme posjede u Slavoniji i Baranji i uvrtavaju se u red krupnih velikaa u zemlji. (Mauran, 1994b: 54)Uskoro zatim umire Ladislav (I.) Seglaki, pa je njegov najstariji sin Ivan (I.) Seglaki pred Peukim kaptolom dao svojoj maehi na uivanje posjed Thuyzen u Vukovskoj upaniji da prehrani svoje malodobne sinove, njegovu brau, dok ne odrastu do punoljetnosti i provede se nova podjela posjeda. Iz te je isprave vidljivo da se Ladislav (I.) Seglaki enio dva puta i da je s drugom enom imao sinove Demetrija i Ladislava (II.). Ladislav (II.) Seglaki je za razliku od svoje brae stalno napredovao na ljestvici crkvenih zvanja, pa je 1315. godine izabran za Peukog biskupa i ostao je na tom poloaju 30 godina. (Jozi, 1912: 183)Na poetku 14. stoljea za prevlasti Gisingovaca u zapadnim dijelovima Kraljevstva, Koroi su izgubili matinu utvrdu i utvrdu Nadasd u Tolnskoj upaniji. Nakon sloma velikake oligarhije, kralj Karlo I. Robert nije utvrde vratio Koroima nego ih je zadrao za sebe. Zato kralj nije bio naklonjen Koroima te zato ih je drao podalje od dvora i dvorskih slubi ostaje nejasno. Najblie istini bi bilo da su imali vrlo utjecajne neprijatelje na dvoru, kojima je smetala njihova materijalna snaga i uspon u drutvu. (Mauran, 1994b: 54)Ubrzo nakon toga kralj Karlo I. Robert jo otrije postupa prema Koroima, meutim, Karlov sin i nasljednik kralj Ludovik I. vratio je 11. svibnja 1343. biskupu Ladislavu (II.) Seglakom i njegovom bratu Filipu (II.) i njihovim srodnicima sve oduzete posjede, bez obzira na to gdje su se oni nalazili, osobito tvrave Koro i Nadasd. Vraanjem oduzetih posjeda i stjecanjem kraljeve naklonosti bio je Koroima vraen i nekadanji poloaj u drutvu, pa su oni ponovno bili uvrteni u red dvorskih vitezova i vodeih velikaa u zemlji. (Mauran, 1994b: 54)Nakon to su im vraeni posjedi dolazi do sukoba s drugim velikaima: Filip III. Koro vodi sporove oko posjeda Orozi, Ladislavaca Luke i Jagodine. Osim Filipa III. Lovro I. je imao ker koja je bila udata za Apora Pea, iz tog braka potekli su njihovi sinovi Ivan i Petar. Naime, osim sporova s okolnim velikaima, Filip III. nastojao je da i Osijek kao trgovite i prometno sredite doe u njegov posjed to mu je i uspjelo prije 1351. godine. Otada e Osijek postati njihovo obiteljsko gnijezdo, mjesto stalnog boravka i sjedite vlastelinske uprave. (Mauran, 1994b: 54)Filip III. imao je sinove Stjepana I. mavanskog bana, Lovru II., Filipa IV. i Ladislava II. bugarskog bana. Stjepan I. se prvi puta spominje 1352. godine s ocem Filipom III. Nakon smrti kralja Ludovika I. dobiva dunost mavanskoga bana 1383. goodine, ali ve 1385. godine, kada je ubijen novi kralj Karlo Draki, Ivani i Ladislav Horvat te Ivan Palina zauzeli su Poeku, Vukovsku i Srijemsku upaniju te Mavansku banovinu. (Hrvatski biografski leksikon sv. 7, 2009: 634)

Ban je Stjepan I. Koro iz Ugarske u silovitom naletu porazio Ladislava Horvata, no nakon izgubljene bitke, Ladislavu su pomogli Ivani Horvat i Ivan Palina, potukli su Stjepana I. Koroa i prisilili ga na povlaenje u Srijem i Mavansku banovinu. Nakon toga Stjepan I. dobiva pojaanja iz Ugarske i pobjeuje pobunjenike kod Poege. Meutim, time nita nije bilo rijeeno jer je u bitci kod Gorjana 25. srpnja 1386. godine ubijen palatin Nikola Gorjanski, a Stjepan I. odveden je u Poitelj, a kraljice Marija i Elizabeta u Novigrad kod Zadra. (ii, 1902: 51) Osloboen je nakon pada Poitelja u svibnju 1387., a od lipnja je zapovijedao kraljevom vojskom pomou koje je porazio pobunjenike u Pobosuu, gdje je zarobio Berislava Palinu, Ladislava (III.) Seglakog i Stjepana III. Hedervaryja. Kao pobjednika kralj ga je obdario mnogim posjedima: Nemetin, Szeglak i dr. Jo se spominje kao upan upanije Krass i Kovinske upanije. Sudjelovao je 1389. u igmundovu pohodu na Srbiju i u bitci kraj Nikopolja. Uz Nikolu Treutula ponovno je bio mavanski ban od 1394. do svoje smrti 1397. godine. Stjepan I. imao je pet sinova: Ivana I., Ladislava III., Stjepana II., Filipa V. i Nikolu te je imao ker Doroteju koja je bila udana za Petra Voinskoga. Ivan I. bio je metar dvorskih konjunika, Stjepan II. bio je oenjen Katarinom Nemetinskom i bio je potpisnik povelje velikaa u Brasovu 1. veljae 1427. u kojoj podupiru reformu kraljiinih prihoda. Najvie se istaknuo Filip V. koji je bio potpisnik ugovora iz 1402. godine po kojem e Ugarska kruna, ako igmund Luksemburki umre bez nasljednika, pripasti Albertu Habsburkom. Takoer je bio tamiki i kraovski upan. Godine 1415. na crkvenom koncilu u Konstanzi bio je u osobnoj pratnji igmunda. Tamo je upoznao nekog lana obitelji Castellis s kojim je, uzevi u obzir slinost grbova, utvrdio da potjeu od zajednikih predaka, to je netono. Bio je oenjen Jelenom Jelavskom, keri palatina Eustahija s kojom je imao sina Ivana II. i keri Katarinu, koja se udala za Petra Perenyja i Mariju. Svoj je sadrajan ivot Filip V. skonao 1430. godine. Njegov sin Ivan II. Koro spominje se od 1411. godine. Budui da je bio pristaa kraljice Elizabete, udovice kralja Alberta Habsburkog, bio je lan kraljevskog vijea 1439. i lan kraljevske kurije 1440. godine, te kraljiin izaslanik na dvoru Valdislava I. Jagelovia. Za vrijeme meuvlasti od Albertove smrti 27. svibnja 1439. do dolaska Vladislava I. na vlast u svibnju 1440., vrio je dunost mavanskog bana. Bio je protivnik novog kralja, ali u bitci kod Bataszeka 1441. porazili su ga Ivan Hunjadi i Nikola Iloki. Za Ladislava V. Postuma lan je kraljevskog vijea, a od 1447. do 1456. mavanski ban s Nikolom Ilokim, te istodobno baranjski, poeki i vrbaski upan, a stolovao je u Osijeku. Sudjelovao je u obrani Beograda za turske opsade 1456. godine. Ubrajao se meu vodee plemie u kralljevstvu. Ivan II. Koro enio se ak tri puta: prva ena Barbara Gorjanski ubrzo je umrla, s drugom enom, Anom Morovi, nije bio sretan pa mu je papa na kraljevu zamolbu dao rastavu, a na kraju se oenio Barbarom Gorjanski s kojom je imao sina Gapara. (Hrvatski biografski leksikon sv. 7, 2009: 634)Gapar Koro zadnji je muki potomak velikake obitelji Koro. Spominje se 10. veljae 1459. u Budimu gdje polae prisegu novom kralju Matiji I. Korvinu. Najpoznatiji je po tome to je u zbirci Kapistranovih udesa zabiljeeno udotvorno izljeenje Gapara od crijevnoga krvarenja. Gapar se trebao oeniti Apolonijom Rozgony, no sam je raskinuo zaruke zbog ega mu je kralj Matija Korvin oduzeo sve posjede. Tek 1471. kralj je Gaparu vratio njegove posjede, no on je ve sljedee godine poginuo u boju s Turcima u nepoznatim okolnostima, te je tako okonao svoj ivot kao i osniva njegovog roda Klet u borbi protiv Mongola. Nakon Gaparove smrti kralj Matija Korvin njegove je posjede podijelio erdeljskom vojvodi Nikoli uporu i Ivanu Ungoru od Nadasda. (Hrvatski biografski leksikon sv. 7, 2009: 635)OSIJEK SREDITE MOI KOROAOsijek se prvi puta spominje kao posjed Koroa 1351. godine kada su se sukobili s Cikadorskom opatijom. Datum koji je naroito bitan za osjeku povijest jest 23. kolovoza 1353. godine kada kardinal Gillermus, poglavar crkve u Titelu, prodaje svoja posjednika prava u Osijeku Filipu IV., Ladislavu II. i Stjepanom I. Korou za 60 zlatnika. Od tada su Koroi stvarni i jedini gospodari Osijeka koji je do tada imao ak tri gospodara: cikadorsku opatiju, Koroe i kardinala Gillermusa. (Mauran, 1960a: 43) Filip IV. Koro cijeli je ivot posvetio ureenju Osijeka. Na povienoj terasi pored Drave izgradio je obiteljski dvor i katel s gopodarskim zgradama i konjunicama. Opasao je Osijek zidom, opkopom i jarkom ispunjenim vodom, podigao je i gradska vrata koje je povezivala glavna ulica. Filipova su braa takoer podigla nekoliko zgrada u Osijeku i trnicu gdje su pristizali svakodnevno poslovni ljudi, trgovci i glasnici, kao i okolni velikai. upna crkva sv. Trojstva bila je pregraena u gotikom slogu i pretvoren u obiteljsku grobnicu. Tako je Osijek u drugoj polovici 14. stoljea izrastao u sredite ovog dijela Slavonije i svojim izgledom se nije razlikovao od veine europskih srednjovjekovnih gradova. Jo je vei napredak pojava sloja gradskog plemstva uz sloj graanstva te zaeci mjesne samouprave. (Mauran, 1994b: 88)U vrijeme dinastikih borbi koje su opustoile vei dio Slavonije, Osijek je proao neokrznut zahvaljujui prije svega Filipu IV. Korou koji je dobro uvrstio grad i opskrbio ga ratnim potreptinama i hranom. Drava u zaleu grada i stalna veza s Baranjom bili su izrazita prednost te u sluaju opsade ni vea vojska ne bi imala izgleda za osvajanje Osijeka.Osim to je bio sjedite Koroa, Osijek je bio i upravno sjedite mavanske banovine, a za Filipa V. i upanijske uprave. Za vrijeme bana Ivana II. Koroa u Osijeku je boravio i njegov zamjenik na mjestu mavanskog bana, Nikola Iloki, jedan od najmonijih velikaa svoga doba. Njihovo vojno i politiko djelovanje zahtijevalo je sastavljanje i pisanje raznih isprava za to su bili potrebni obrazovani ljudi. Stupanj razvijenosti Osijeka najbolje je pogledati iz injenice da su graani Osijeka slali svoju djecu na studije u europske gradove. Osim toga, Osijek je u to vrijeme bio veliko kulturno, ali i vjersko arite gdje su hodoasnici u upnoj crkvi sv. Trojstva dobivali oprost grijeha. (Mauran, 1994b: 60)SPOR S OPATIJOM CIKADOROsjeku maltarinu, prevozarinu i pijacovinu pobirala je cistercitska opatija u Cikadoru, koju je 1142. godine osnovao kralj Gejza. Ta opatija danas vie ne postoji. Bila je smjetena kod sela Szk kod Battaszeka u Baranjskoj upaniji. Svoje pravo na osjeku carinu opatija je dokazala vjerodostojnim donacionalnim listinama kraljeva Gejze, Stjepana III. i Bele III. Kralj Emerik je ponovno potvrdio cikadorskoj opatiji pravo plaanja carine jer je nisu rado plaali. Ni Koroi se nisu previe brinuli o plaanju carine. Filip IV. i Ladislav II. okupirali su posjed Kuni i osjeku carinu. Tada je cikadorski opat Toma zaprijetio Koroima sudskom parnicom. Uplaeni od mogunosti sudske parnice odluili su se nagoditi. Na zakazanom roitu 7. prosinca 1351. godine pred paltina Nikolu Giletfija doli su cikadorski opat Toma i zastupnik konventa Nikola, upnik u Szeku, a od strane obitelji Koro Filip III. sa sinovima. Obitelj Koro izjavila je da e cikadorskoj opatiji prepustiti Dravsku prevozarinu i dvije treine pijacovine, a ako to ne uine, platit e kaznu od 50 maraka srebra. (Bsendorfer, 1913: 366)Meutim, Koroi nisu odrali zadanu rije nego je opet palatin Giletfi morao posredovati i 8. veljae 1353. sastale su se obje strane. Konvent su zastupali Toma i Juraj, a Koroe Filip IV. i Ladislav II. Taj su put braa Koro izjavili da osjeka prevozarina i pijacovina pripada opatu, ali da njima pripada cestarina. Tom su izjavom zamreni pravni odnosi, u novu parnicu morao se umijeati i kralj igmund, kojega su Koroi izvjestili da opatija nezakonito pobire pijacovinu i carinu osjeku. Kralj je poslao svoga opunomoenika Nikola Bakaja u vijee Baranjske upanije gdje su prisustvovali Petar eh Levanjski i Stjepan Iloki, mavanski banovi. Vjerojatno podmien, Nikola Bakaj javio je kralju da je pravo cikadorske opatije sumnjivo, na to kralj odreuje novu parnicu da se stvari konano rijee. Meu pozvanima bio je ueni sveenik Lovro iz Kajmada da proui spise opatije cikadorske. Nakon to ih je prouio, izjavio je da je njihovo pravo neosporivo. Banovi i plemii osobno su se uvjerili u istinitost te izjave te su izdali presudu 17. studenoga 1429. godine kojom se priznaje pravo da opatija pobire osjeku prevozarinu i pijacovinu. Meutim, Koroi se nisu mogli s tim pomiriti pa su i dalje ubirali sami carinu i tako je to trajalo 25 godina. (Bsendorfer, 1913: 367)Pred palatina Ladislava Gorjanskoga stupio je Albert Lukalfalvi 6. rujna 1453., zastupnik opata Imbre te je podnio tubu da su ban Ivan II. Koro i njegov sin Gapar zaplijenili osjeku prevozarinu i pijacovinu, koja pripada cikadorskoj opatiji. Da bi to mogao dokazati, izloio je pravorijek budimskog kaptola te peuvskog i omoskog kaptola. Dalje se pozivao na nagodbe od 7. prosinca 1351. i 8. veljae 1353. te na presudu mavanskih banova Petra eha Levanjskoga i Stjepana Ilokog 17. studenoga 1429. godine. (Mauran, 1960a: 59)Petar Poroszlo, zastupnik bana Ivana II. Koroa i njegova sina Gapara, izjavio je da pobiru samo jednu treinu prevozarine i carine, a dvije treine pobire cikadorska opatija. Nakon to je Petar Poroszlo uspio dokazati da opatija doista ubire dvije treine prevozarine i pijacovine, a da na cestarinu nema prava, ovlastio je palatin Nikola Gorjanski peuvski konvent, da opatiju uvede u posjed dvije treine carinskoga prihoda, a cestarinu Koroima. Dana 7. veljae 1454. peuvski konvent poslao je monaha Martina, koji se sastao sa kraljevskim poslanikom i posjednicima susjednih meaa. Konano je 21. veljae 1454. godine peuvski konvent uveo opatiju u posjed dvije treine osjeke carine. Palatin Ladislav Gorjanski potvrdio je to pravo opatiji poveljom od 9. lipnja 1454. godine ime je pitanje osjeke carine rijeeno. (Mauran, 1960a: 59)UTVRDA KORO (Korgyvar)

Sjeverno od Gorjana i nedaleko od Osijeka u ravnici koja je nekad bila movara zvana palaa (lat. palus movara) na povienom humku stoje razvaline utvrde Koro (Korgyvar). Rije je o tipinoj nizinskoj utvrdi (wasserburgu) na ije je mjestu jo u ranijim vremenima bila utvrda, to potvruju nedavno naene rimske cigle. Postoji vie teorija o tome da je to bilo rimsko naselje, a neki su tvrdili da ga je osnovao Ljudevit Posavski. Utvrda je zidana od kamena i cigle, prstenastog je oblika promjera od 40 m, sa sredinjom etvrtastom kulom s debljinom zidova od 2, 5 m. Uoljivo je da su unutarnji pregradni zidovi bili prilagoeni za stanovanje, a pronaeni su i srednjovjekovni gotiki penjaci. (1) Utvrdu su sagradili braa Ladislav, Filip I. i Grgur Koro prije 1290. godine kada se ona ve spominje kao utvrda Korough. Koroi su je drali u svojoj vlasti s manjim prekidima od samog poetka i bila je njihova matina utvrda po kojoj su i dobili pridjevak de Korogh. Svoj je vrhunac ta obitelj doivjela polovicom 15. stoljea, no ve Gapar Koro koji se odbio oeniti za Apoloniju, ker Ivana Rozgona gubi sve svoje posjede, pa i utvrdu Koro. Meutim, na molbu palatina Petra Perenyia koji je bio oenjen Gaparovom sestrom Katarinom, te na molbu monih velikaa Gorjanskih, kralj Matija Korvin vraa Gaparu sva imanja, no Gapar je 1472. godine poginuo u boju s Turcima ime je kralj polovicu nj. imanja predao Nikoli uporu Moslavakom, a drugu polovicu Ivanu Ungnadu de Nadasdu. Ta odluka je razgnjevila sinove Ivana Rozgona Lovru, Ivana, Stjepana i Reinalda koji su smatrali da to njima pripada, no ve 1474. godine umire Nikola upor i Rozgoni dobivaju njegovu polovicu, drugu polovicu dobiva obitelj erdeljskog vojvode Ivana Pongratza de Dengelegu. Do poetka 16. stoljea izvori ute te samo moemo nagaati kako je Baltazar Bani doao u posjed te utvrde koji je bio zapovjednik hrvatskih konjanika. Kada su Turci osvojili Osijek 1526. godine, granica je prolazila upravo utvrdom Koro koja se uspjela othrvati turskim napadima. Tijekom vojnog pohoda Ivana Katzianera, branitelji Koroa uspjeno su oteli nekoliko topova Turcima u njihovoj potjeri za Katzianerom. Sav je trud bio uzaludan jer je od 1537. godine Koro naputen. Tek godine 1697. se spominje Koro kao dirutum castellum Korogyvar. Barun Zuan kupio je Koro 1730. godine zajedno s erdutskim vlastelinstvom, a 1745. kupnjom toga istoga udovica palatina Ivana Pallfiyja dola je u posjed sada ve ruevine Koro. Od tada do danas magini i tajanstveni Koro propada. Utvrda je spaena od daljnjeg propadanje konzervatorskim radovima od 1967. do 1973. godine. Narod ovu utvrdu naziva zmijskim gradom i ne zalazi u nju. Takoer krue prie da je tu zakopano blago baruna Trenka. (1) Najpoznatija legenda o Korou, koja krui u narodu, jest o gospoi Dori koja je stanovala u toj utvrdi u kojoj je drala mnoge ribare, a novac od prodane ribe dijelila je godinje na dan sv. Luke u Osijeku siromasima i crkvi sv. Luke. To je inila kao zavjet za sretan povratak zarunika. ekala ga je sto godina i kad su Turci nadirali, njezin zarunik je u obliku vukodlaka na bijelom konju odletio s njom i tako ju spasio od Turaka. To se nekako moe staviti u povijesni kontekst, uzevi u obzir da je vie Dora bilo enama i kerima Rozgonima koji su drali Koro na kraju 15. stoljea. Ta golema utvrda tlocrtno pravilnog kruga na sve posjetitelje i danas djeluje zbunjujue i nestvarno. (Laszowski, 1923a: 90)Plemiki i velikaki rod Koroa svakako je na neki nain utemeljio Osijek kao srednjovjekovni grad i uinio ga monom utvrdom i gospodarskim te prometnim sreditem istone Slavonije i june Ugarske. Nakon njihove smrti Osijek gubi na vanosti i na kraju potpada pod osmansku vlast. Tada je, moda kao rijetko kada poslije, imao svoju samosvijest, svoju veliinu i pravedne gospodare.LITERATURA:1. Bosendorfer, Josip, 1913. Parba radi osjeke carine meu opatijom u Cikadoru i porodicom Korogi, Starine.

2. Jozi, Mijo, 1912. Obitelj grofova od Korogya. Vjesnik upanije virovitike, 21 (1912.) 20, 21, 22, 23.

3. Laszowski, Emilij, 1923. Grad Kolovar. Hrvatski list, 4(1923.) 90

4. Laszowski, Emilij, 1923. Porijetlo plemia od Koroga (Kolovara). Hrvatski list, 4(1923.) 90

5. Macan, Trpimir (urednik), 2009. Hrvatski biografski leksikon, sv. 7, Koroski, plemiki i velikaki rod, Zagreb, 632. 637.

6. Mauran, Ive, 1962. Srednjovjekovni Osijek, Matica Hrvatska, Osijek.7. Mauran, Ive, 1994. Srednjovjekovni i turski Osijek, Matica Hrvatska, Zagreb.

8. ii, Ferdo, 1902. Vojvoda Hrvoje Vuki Hrvatini i njegovo doba (1350. 1416.), Zagreb.INTERNET:1. http://www.casopis-gradjevinar.hr

ZANIMLJIVOST Ivan II. Koro imao je tri ene. Prva ena Barbara Gorjanski umrla je par godina nakon vjenanja, a Anom Morovi oenio se iz prisile i stoga je bio nesretan te je igmund Luksemburki, uvidjevi u kakvom je tekom emocionalnom stanju, zamolio papu da poniti njegov brak s Anom Morovi, to je papa napravio preko Peujskog kaptola. Njegova trea ena bila je Elizabeta Gorjanski, koja je po svojim osobinama bila veoma slina njegovoj prvoj eni. Stariji su povjesniari zbog njegova burnog ivota mislili da postoje dva Ivana, a ne samo jedan to je kasnije, naravno, dokazano kao netono.8