Dubravko Škiljan - Grčka lirika

8/19/2019 Dubravko Škiljan - Grčka lirika

1/51

Dubravko ŠkiljanGrčka lirika

prepjevi

LATINA ET GRAECA

Zagreb 2008.

Ovo izdanje potpomoglo je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske


2/51

Riječ uredništva

Ova knjiga prijevoda grčke lirike iz pera Dubravka Škiljana prva je od knjiga kojimaće uredništvo LATINA ET GRAECA prikupiti i objaviti one dijelove opusa Dubravka

Škiljana koji su razasuti po periodici ili su - djelomice - objavljeni u izdanjima kojih već odavna nema na knjižarskim policama.

Malen je to pokušaj da vratimo dug našem prijatelju i kolegi, čovjeku koji je uzizdanja LATINA ET GRAECA bio od prvog do svog posljednjeg trenutka, koji je u

oblikovanje i viziju naše budućnosti uložio veli dio svojih intelektualnih sposobnosti, a iveliku količinu emocija…

Prevođenje grčkih i rimskih autora bilo je područ je osobita Škiljanova interesa ukojem je sjedinjavao svoja znanja i sposobnosti s užitkom uranjanja u velika djela antičkihstvaralaca, užitkom koji ga je pratio još od školskih dana.

Taj je aspekt njegova djelovanja većim dijelom objavljen u posebnim knjigama

prijevoda i to: Katul/Pjesme (Biblioteka L&G, Zagreb 1979, drugo izdanje 1987, trećeizdanje 1996); Ciceron/Govor za pjesnika Arhiju (Libellus biblioteke L&G, Zagreb 1983);

Rimski cvjetovi (Libellus biblioteke L&G, Zagreb, 1985); Heronda/Mimijambi (Biblioteka

L&G, Zagreb 1990); Dionizije Tračanin/Gramatičko umijeće (Biblioteka L&G, Zagreb1995), Herodot/Povijest (Matica hrvatska, Zagreb 2000), Boj žaba i miševa/NatjecanjeHomera i Hesioda (Biblioteka L&G, Zagreb 2004).

Antologija koju imate pred sobom nazvana je, jednostavno, »Grčka lirika«, a sadržavaŠkiljanove prijevode koji su bili objavljeni u prethodnim antologijama: »Iz grčke lirike«(Zagreb, 1975) i »Izbor iz grčke lirike« (Zagreb, 1981), koje je objavio s nakladnikomRankom Horvatom-Horetzkym (i uz čije su odobrenje prijevodi iz ovih dvaju izdanja

preuzeti, pa mu se ovim recima na tomu zahvaljujemo), te u antologiji »Ljubavne igre«,objavljenoj u seriji Libellus biblioteke

LATINA ET GRAECA 1985. Ovom korpusu dodani su i prijevodi

tiskani, pojedinačno ili skupno, u mnogim svescima časopisa LATINA ET GRAECA (odbroja 5 pa do broja 38), kao i jedna pjesma koja je bila pripravljena za tiskanje u broju 39

časopisa, ali je zbog promjene koncepcije toga broja ostala neotisnuta. Sama antologijapodijeljena je na dva dijela, jer su Škiljanovi prijevodi helenske off-poezije nužno tiskani snjegovim komentarima, pa čine posebnu cjelinu koju bismo teško uključili u osnovni korpusprijevoda.

Od svih Škiljanovih prepjeva svoje mjesto u posebnoj knjizi nije našao jedinoprijevod Parmenidova spjeva O prirodi koji je otisnut u zbirci H. Diels, Predsokratovci, jer

izvan konteksta te zbirke ne bi bio razumljiv.

Ovom antologijom, dakle, Škiljanov opus prijevoda grčke lirike dobiva svoj konačnioblik i pokazuje širinu njegovih interesa, raspon njegovih sposobnosti, te izuzetnuprevodilačku kvalitetu.

Svi su prijevodi, dakako, skladani u ritmu originala jer se Dubravko Škiljan dosljednozauzimao da se, ako je to ikako moguće, sačuva i taj sloj pjesničke umjetnine. Njegovi suprijevodi tako i sami postali svojevrsne pjesničke umjetnine.Koliko je Škiljanov prijevod nadahnut i koliko komunicira s publikom na vama je, dragičitatelji, da prosudite.

Uredništvo


3/51

Predgovor

U nekoj malrauxovski koncipiranoj imaginarnoj biblioteci djela bi se grčkih pjesnikazacijelo nalazila u neprestanoj interferenciji ne samo s cjelokupnom evropskom ili našom»zapadnom« poezijom već i sa svakim pjesničkim izrazom u svjetskoj književnosti. Grčkalirika, naime, pripada literaturi čiji se kontinuitet praktički nije prekidao već gotovo trimilenija, i taj je golemi vremenski razmak omogućio da se u njemu u potpunosti zatvori nesamo nekoliko književno povijesnih nego i kulturnih i civilizacijskih krugova.

I stara grčka lirika, u svojem vlastitom rasponu od trinaest stoljeća, jedan je zatvorenkrug u kojem se spiralno više puta obnavljao i redefinirao čitav pjesnički iskaz, a zajedno snjim i realni i irealni svijet poezije, tako da u grčkoj lirici, u njezinim različitim razdobljima,možemo podjednako osluškivati i ritmičke odjeke nalik na zvukove tam-tama prisutne u pjesmama Crne Afrike, i iscizeliranu strukturu japanskog

stiha, i duboku ali jednostavnu filozofiju kineskih ili arapskih radoznalaca u svijetu, i sve ono

što će kasnije označavati evropsku poeziju: od uzdaha trubadura i uzvišene manirepetrarkizma sve do dadaističkih kalambura i u izrazu rastočenog nadrealističkog poniranja

pod površinu čovjekove svijesti i racionalnog uma. Grčki su pjesnici u svojoj neprestanojpovezanosti i isprepletenosti sa svim drugim poezijama možda najbolji dokaz za to da čitavuovu našu zemaljsku kuglu koja se tako ustrajno vrti u indiferentnom beskraju svemira odsvojih početaka pa sve do danas, uvijek i svugdje, obitava jedan te isti čovjek.

Dakako, i kontinuitet starogrčke poezije, kao i svaki pravi kontinuitet, samo je nizsastavljen od neprestanih promjena među kojima su rezovi katkada bili tako oštri da se činiloda će se izgubiti i ona tanka nit koja je povezivala pojedina njezina razdoblja. I doista,između iskonske osjećajnosti pjesnika koji se nalaze na počecima grčke (i evropske) lirike ivisoke artificijelnosti posljednjeg njezina doba, koje se već pretače u srednji vijek, razlika jetolika da bi se, iz određene perspektive, s pravom moglo upitati da li je uopće riječ o istom

pjesništvu. Ako ipak tražimo ono što ga čini jedinstvenim, teško ćemo dovoljno elemenatapronaći na planu sadržaja: to što grčki liričari iskazuju svoje ljubavi, mržnje, radosti i tuge, tošto se opijaju vinom i srećom ili nesrećom, to što neprestano sami u sebi traže istinu i štorazmišljaju o životu i smrti - sve su to zajednička mjesta (koja začudo i vjerojatno samo upoeziji, pravoj poeziji, dakako, ne postaju i općim mjestima) svake lirike uopće i nisudovoljna za to da bismo identificirali samosvojnost grčkih pjesnika. Pa čak je i more, koje seuz vino, ljubav i prolaznost života, javlja kao jedna od karakterističnih tema još odHomerovih epova, zajedničko svima onima koji pjevaju pogleda uprtog u pučinu, bez obzirana to da li su to prozirne dubine Mediterana ili sive površine oceana.

Pa ni izraz, premda se u principu oblikuje uvijek iz istog, iako golemog, repertoara

metričkih shema i premda je vezan uz jedan, grčki jezik, nije dovoljno jedinstven da bi samza sebe garantirao kontinuitet starogrčke poezije: ne samo da su razlike u jezičnim sistemimaizmeđu pojedinih pjesnika ponekad tako velike da možemo posumnjati u mogućnost njihovemeđusobne komunikacije, nego se u toku razvoja ove lirike bitno promijenio i odnos prema

jeziku i pjesničkom govoru. Prvi su se pjesnici obraćali stvarnim slušaocima jezikom koji jenužno morao biti razumljiv, jer inače njihova poezija ne bi imala nikakva smisla, a nakonniza transformacija u kojima je pisana riječ sve više nadvladavala govorenu, posljednje supjesničke generacije zapravo komunicirale jedino sa sobom, tradicijom iz koje su izrasli, i,eventualno, budućim čitaocima, ali ne i s ljudima oko sebe i svijetom u kojem su živjelibudući da nisu ni upotrebljavali njegov jezik.

Čini se da je realan kontinuitet poezije osiguravalo jedino ono što se danas često tako

neodređeno naziva tradicijom. Nesumnjivo je, naime, da su u svakom grčkom pjesniku, makojem on razdoblju pripadao, stalno i - gotovo bi se moglo reći - nemetaforički odjekivali


4/51

stihovi svih njegovih prethodnika, pa je svatko od njih vodio neprestan i još danas u većinislučajeva jasno prepoznatljiv dijalog sa svima prije sebe, od Homera i, zacijelo još starijih alitek u neznatnim fragmentima očuvanih, narodnih pjesama do stvaralaca svog vlastitogtrenutka. Taj dijalog, vođen pod okriljem iste povijesti i u prisutnosti istih bogova (koliko segod vjera i povjerenje u njih mijenjali i opadali) davao je grčkom pjesniku osjećaj sigurnosti inadmoćnosti nad svim onim jadnim barbarima (osim, donekle, Egipćanima i Rimljanima)koji nisu bili sudionici te tradicije i kojima grčki, makar u svom najperifernijem obliku, nijebio materinji jezik. Ovaj se osjećaj nadmoći održao i onda kad Grčka više nije ni postojala, ikad su zapravo ti isti barbari jedini održavali kontinuitet njezine povijesti, kulture icivilizacije, pa i poezije.

Usprkos njegovoj neprekinutosti, unutar toka grčke lirike može se razlučiti nekolikočvsto omeđenih perioda, od kojih svaki, interferirajući sa svim ostalima, ne samo daposjeduje, dakako, svoje specifičnosti, već je u velikoj mjeri autarkičan, iscrpljujući sam usebi svoje teme i svoje iskaze i očito odajući vrijeme u kojem je nastao, kao što to svakoistinsko pjesništvo, upravo u težnji da nadraste vremenske i prostorne koordinate iz kojih

proizlazi, oduvijek čini: ne postoji, naime, nadvremenska poezija - ona, kad je uistinu poezija,samo može komunicirati sa svim vremenima, no uvijek u sebi nosi trag trenutka u kojem jespjevana.

Prvi grčki pjesnici - Arhiloh, Alkman, Mimnermo, Alkej, Sapfo i, u nešto manjojmjeri, Solon i Stesihor - stvarali su u 7. i 6. stoljeću prije naše ere i nadovezivali su se, naizvjestan način, izravno na homersku tradiciju, ali joj više nisu pripadali. Odrasli uglavnomna bogatim egejskim otocima, oni su svojom pjesničkom riječ ju jasno svjedočili o rađanju

jednog novog vremena u kojem se prvi put u krugu zapadnih civilizacija čovjek kaopojedinac, sa svim svojim bolima i veseljima, sa svojim (danas nama ponekad teškoshvatljivim) naklonostima, sa svojim strahovima i hrabrostima, izdvojio iz kolektiva i

progovorio vlastitim glasom. I kao što je samo njihovo vrijeme bilo vrijeme novina, tako su iovi grčki pjesnici bili praktički u svemu prvi: da ne nabrajamo čemu su nas sve oni naučili,dovoljno je možda reći da su oni za nas - u pravom smislu te riječi - izmislili lirsku poeziju.Ne treba pri tome zaboraviti da su ti pjesnici prethodili i prvim filozofskim promišljanjimasvijeta, da su stariji od Anaksimandra, Anaksimena ili Heraklita, i da zbog toga njihova

poezija, ma koliko bila do tada u književnosti nepoznato razotkrivanje individualnevlastitosti, predstavlja ujedno i pogled na svijet koji se razlikuje od pjesnika do pjesnika, ali

koji uvijek u sebi nosi osjećaj nesigurnosti prvih samostalnih koraka, bez podrške koherentnezajednice, pod silnim beskrajem neba i kroz čuda ne sasvim spoznatijive prirode. Čovjek jeostao sam i zaprepašten pred dubinom svojih osjećaja i širinom horizonata koji su senajednom otvorili.

Djelujući u jednom promišljenijem i racionalnijem, ali više ne tako čarobnom svijetu,druga generacija pjesnika - Ibik, Korina, Anakreont, Hiponakt, Teognid, Simonid, iz druge

polovice 6. i s početka 5. stoljeća prije naše ere, a njima, iako uvjetno, možemo pridodati i tripjesnikinje iz 5. i 4. stoljeća, Praksilu, Erinu i Nosidu - više nije morala otkrivati općiuniverzum i mogla ga je promatrati kroz ograničenije prizme. Zato će biti donekle umanjenaiskrenost poezije, ali će biti uvećan njezin tematski opseg i raznovrsnost pjesničkog izraza.To je, osim toga, vrijeme u kojem se Grci pripremaju na neprekinut niz krvavih ratova, u

kojem, nakon spektakularne pobjede nad Perzijancima, dovode svoj društveni kozmos doprividnog savršenstva polisa, da bi odmah zatim počeli naoko besmislenim vlastitimuništavanjima u beskonačnim bitkama između Sparte i Atene i njihovih saveznika.

Proplamsaj individualnosti pretvorio se u požar samouništenja u kojem se poezija premještaiz lirike u tragediju i u kojem sasvim očito izgaraju Euripidovi junaci.


5/51

Stvarnu tragediju grčke historije iskorištavaju Makedonci, koji se, premda im to Grcinisu priznavali, ipak osjećaju pripadnicima helenskog svijeta, i čijeg će najvećeg inajkrvavijeg vojskovođu, Aleksandra Velikog, obrazovati posljednji veliki um prave Helade -Aristotel, a na temeljima tog obrazovanja (iako je to vjerojatno samo lijepa metafora) izrasta

novo doba - razdoblje helenizma. Ako je drevna Grčka ostavila Evropi, kroz srednjovjekovnei renesansne interpretacije, filozofsku spoznaju i viđenje umjetnosti i ako ju je naučila, barteoretski, što je slobodan čovjek (izgrađujući taj pojam upravo na neslobodi robova), odhelenističkog smo razdoblja naslijedili znanost. I premda bi se moglo očekivati da u jednomsavršeno razumnom i unaprijed uređenom svijetu, u svijetu koji pjesnike razvrstava ubiblioteke, poeziju komentira, a od njezina jezika sastavlja gramatiku, nema mjesta za

pjesnike, oni su ipak stalno prisutni. Štaviše, upravo su pjesnici bibliotekari u Aleksandriji,filolozi i učenjaci. Taj novi tip pjesnika -poput Kalimaha, Asklepijada, Leonide, Dioskorida,Meleagra (sastavljača prve grčke antologije) ili Filodema, - dokinuo je sliku pjesnika lutalicei boema iz prošlih vremena, a slavu stečenu riječ ju zamijenio je dignitet položaja i funkcije. Isama se poezija, dakako, mijenja: ona se okreće prema učenom, uglađenom, izglađenom i

dostojanstvenom, a istovremeno teži za iskričavim izrazom u kojem se mora osjetiti lakoćakojom se pjesnik igra jezikom. To i uspijeva onima u kojima ispod površine znanstvenikatinja pravi pjesnik.

Požar koji je 47. godine prije naše ere, u jeku rimskih građanskih ratova, spalioaleksandrijsku biblioteku više nego simbolično označava kraj helenizma i pripajanje grčkihpjesnika drugom kulturnom krugu koji je prodornošću skorojevića apsorbirao sve što jemogao i od prethelenističkih i od helenističkih Grka. Bili su to Rimljani koji su, uništivši iposljednje ostatke grčke državne i društvene slobode i samostalnosti, od početka 1. sve dopolovice 5. stoljeća pokušavali održati grčku tradiciju u umjetnosti, pa i u poeziji. Budući dau Rimskom Carstvu pojedinac, ako nije sam car, više nikako ne može mijenjati ne samo

cjelinu svijeta nego ni njegov najmanji dio, pjesnici poput Dionizija Sofista, MarkaArgentarija, Ptolemeja i Palade više ne pokušavaju otkrivati velike istine nego se okrećumikrokozmu vlastite egzistencije i u njegovoj svakodnevnoj prolaznosti traže smisao života.Njihove nam pjesme utoliko mogu biti bliske što svaki čovjek živi, između ostalog, i svojusvakodnevicu.

Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva golemi carski velegrad, Konstantinopol,

jedno od drevnih središta grčke kulture, i službeno preuzima od Rima nasljedstvo grčkepoezije. U njemu, jezikom koji malo tko još doista razumije, u kojem se s homerskim ialkejskim izrazima i oblicima miješaju suvremene riječi, i metrima čiji ritam više nije blizakčitaocima, u poeziji Arabija, Makedonija Konzula, Agatije Skolastika ili Paula Silentijarija,pod reskim udarima novog kršćanskog mentaliteta koji će donijeti sa sobom i jedno sasvimnovo pjesništvo, još u 6. stoljeću za dugo vremena posljednji put razuzdano odjekujepoganska radost življenja i punoća čovjekovih osjećaja.

U današnjem vremenu koje - čini se - pomalo sumnja u mogućnosti poezije, kad isami pjesnici sve više, okrećući se samo jednom od jezičnih planova, bilo planu izraza biloplanu sadržaja, razaraju jezični znak u poeziji i zamagljuju njegovu proničnost, grčka namlirika svojom prozirnom ljepotom možda pokazuje jedan od potencijalnih povrataka unepoznato kojim bi opet, ali drugačije, mogla krenuti čovjekova poetska spoznaja*.Dubravko Škiljan

*Predgovor je preuzet iz antologije »Izbor iz starogrčke lirike«, Zagreb, 1981. uz neznatno

kraćenje.


6/51

Narodna poezija

Od starogr č ke je narodne poezije veoma malo ostalo, ali ona, zajedno s Homerovim

epovima, nesumnjivo predstavlja temeljno izvoriš te cjelokupne gr č ke lirike.

Ta, dođi nam, lasto,ti naš glasniče krasnihdana, vremena lijepog,

što odnaprijed si bijelaa po leđima crna.Sad kolača joj baciiz bogata doma

i čašicu vinai košić pun sira.Lastavica ti neće

odbiti nitikruh ni pogaču.Zar treba ići, nećeš dati ti?Sad daj nam nešto, nećemo te pustiti!Jer odnijet ćemo vrata tebi ili prag,čak možda ženu koja sjedi u kući,gle, sićušna je, neće biti težak plijen.Donesi mnogo

kad već daješ nam dar.Otvori vrata lastavici malenoj,

ta nismo starci nego dječica.

Arhiloh

(7. st. pt. n. e.)

Pjesnik s Para, prvi lirič ar Evrope, bio je avanturist, boem i najamni vojnik. Kroz njegovu je

liriku, od koje je sač uvano oko 200 fragmenata, prvi put na Zapadu progovorio glas

individualnosti. Smatra se zač etnikom već ine monodijskih lirskih formi.

1.

Kad bih bar dotaći ruku drage svoje mogao.

2.

Srce, srce moje, strašnim obuzeto jadima,ne boj se i nevoljama pruži grudi junačke,protivnik te čeka, stani blizu, budi sigurno.Kao pobjednik ti nemoj likovati preglasno

niti kloni poraženo, nikada ne jadikuj.Ne raduj se sreći, na zla se ne ljuti odviše:spoznaj, srce, kakva stalna mijena vlada ljudima.

3.Nosim na koplju ječmeni kruh, na koplju mi vino


7/51

tračko - kad pijem ga ja, koplje je oslonac moj.

4.

Da, voljela je miris mirte nositi

i krasan ružin cvijet,………… a kosa je na vrati na ramena tamnu sjenu bacala.

5.

Ni na što se nemoj kleti: ništa nije beznadnoniti išta čudno. Evo, otac bogova je Zeussjajnu svjetlost sunca skrio i pretvorio je dan

u noć crnu, ljude sve je obuzeo ljepljiv strah.Otada se čovjek bilo čemu može nadati.Zato nitko neka ne čudi se ako opazi

kako šumska zvjerad napuči delfina morski stan,i od kopna postane joj draži slani bučni val,a šumovita planina za delfine nov je dom.

6.

Ja ležim ovdje nesretani pun žudnje, bez duše, i prožima teška me tugado srži, voljom bogova.

Alkman(7.st.pr.n.e.)

Rodom iz Sarda u Lidiji, mo ž da sin roba, pjevao je u Sparti korsku liriku, već inom za

djevojač ke korove. Smatra se da je on uveo već inu zakonitosti u ovaj tip lirike. Pjesme su mu

sasvim fragmentarno oč uvane.

1.

Brdski vrhovi spavaju, tamni u dnu klanci,

obale i vode riječne,bilje, gmazovi svi što ih crna zemlja hrani,i zvijeri planinske, šumskih pčela pleme,i neman morska usred mora grimiznog,

mnoge ptice krila

širokih: spavaju svi.

2.

Djevojke moje medena glasa prepuna čežnje,noge me ne nose više. Kad bih bar zimorod biokoji kroz valova pjenu sa svojim ženkama leti,srčan, ta presveta, poput mora grimizna ptica.

Mimnermo


8/51

(7. st: pr. n. e.)

Lirič ar iz Kolofona, elegič ar, pjesnik prolaznosti ž ivota i prvi kome je ljubav osnovna tema.

Zbirka njegovih elegija poznata je pod naslovom »Nano«, prema imenu svirač ice u koju je

bio zaljubljen.

1.Rabotu svoju Sunce obavlja svakoga dana;

upravo nikada za nj počinka nema ni trenniti za njegove konje, čim ružoprsta Zora

morsko napusti dno, na nebo potraži put.Naime, Sunce u postelji plovi izdubenoj kroz val,

ljupkoj što rukom je bog Hefest izradio samzlatnu, skupocjenu, krilatu: ono na pučini morskoj

dražestan sanja san. Gdje Hesperida je krajzaspi, a budi se tek u etiopskoj zemlji, gdje brza

zaprega čeka ga već, dok se ranoranka tuZora ne pojavi. Tada Sunce na put svoj kreće.

2.

Kakav je život, i što je užitak bez ljubavi zlatne?Odmah da umrem bar, kada mi ne bude drag

slatki ljubavi dar ni ležaj ni ljubljenje tajno:cvijeće mladosti to uvijek mami nas sve,

bilo mladiće bilo djevojke. Mrska kad starostdođe, čovjeka tad preružnim čini i zlim,

srce mu tare stalno crnim brigama mnogim,radosti nema za nj, sunčev li promatra sjaj.Žene ga mrze, i više ga ne vole njegova djeca:

tako tegobnu kob starosti dosudi Zeus.

3.

Kao što lišće raste u precvjetno proljetno doba(grije ga sunčev žar zrakama svojim), i nas

upravo tako samo kratko vrijeme veseli

predivne mladosti cvijet; čak niti dobro ni zlobogovi ne daju nama da spoznamo. Dvije su Sudbe

crne pred nama, tu: jedna je opaka smrt,

druga je mučna starost, a plodovi mladosti traju jedan trenutak tek, koliko sunčani trak.

Kada trenutak taj prođe i mladosti doba protečeumrijeti bolje je tad negoli ostati živ.

Alkej

(7/6. st. pun. e.)

Lirič ar iz Mitilene na Lezbu, suvremenik Sapfin. Politič ki anga ž iran aristokrat, i u pjesmama

se borio protiv demokratskih tirana, a bio je i viš e puta proganjan. Pjesme, karakterizirane

raznolikošć u ritmova i emocionalnom obojenošć u, obuhvać aju š irok raspon tema - od politike do ljubavi.


9/51

1.

Sad vani kiši, s neba se velikaoluja spušta, rijeke su smrznute.No zimu tjeraj, vatru zapalivši,pa vina daj nam slatkoga, medenog,

i nemoj biti škrt, a glavuspustimo tada na meki jastuk.

2.

Vina na grudi lij: počinje sad žeći nas Sunčev sjaj,težak ljetni je dan, čitav je svijet izmučen žeđom, suh.Sladak cvrčaka pjev čuje se tu lisnati gdje je gaj,ispod krila im zvuk izvire jak, odzvanja dok se žarljeta širi po svoj zemlji i tlu - potpuno suh je zrak.

Čas za čičkov je cvat. Ženama duh ružnih je misli pun, jer muškarac je slab: Sirijus um njemu i mušku moć žeže.

3.

Neshvatljiv mi je vjetrova strašnih boj.Sad s ove strane valja nas grozni val,

sad s one strane, u sredini

igračke mi smo na crnoj lađi.

Oluje teške trpimo silan bijes,

a voda već je prekrila sve nam dno.I jedro cijelo providno je,velike krpe gle s njega vise.

4.

Pijmo! Nemojmo sad čekati noć, sasvim je kratak dan.Uzmi, ljubavi, daj, čaše za nas, velike, šarene.Vinom liječimo jad: zato taj lijek podari Zeusov sin -Bakho. Napuni vrč: usipaj u nj trećinu vina ti,vode dijela dva. Jedan nek tad za drugim slijedi vrčuvijek pun.

5.

Ostavite Pelopov otok sada,

snažni momci Lede i Zeusa oca,sklona srca žurite k nama, Kastor

i Polideuko,

vas po kopnu širokom i po valumorskom svud brzonogi konji nose

dok bez muke čovjeka otimate

žalosnoj smrti,


10/51

ili s vrha katarki čvrstih lađaili užad vukući iz daljine,sjajni, jer u opasnoj noći svjetlost

pružate brodu.

6.Tvoj smijeh je med, kovrčava, čista Sapfo ……

Sapfo

(7. st. pr. n. e.)

Pjesnikinja s Lezba, najveć i ž enski lik gr č ke lirike, dr ž ala je (vjerojatno, buduć i da se podaci

o njezinu ž ivotu miješ aju s legendama) djevojač ku š kolu na rodnom otoku, iz č ega je (mo ž da

ne bez razloga) proizaš ao znameniti prvi knji ž evni trač u historiji. U raznolikim je metrima

fascinantnom iskrenošć u iznosila dubine svoje intime. Sna ž no je utjecala na kasnija

pokoljenja, osobito na Horacija i Katula u Rimu.

1.

Bogovima sličan je, mislim, onajčovjek koji tebi nasuprot sjedi,sluša glas tvoj ugodan. Ti si blizu,

govoriš slatko,

smijeh tvoj zvonki potiče žudnju. Mojesrce to u grudima muči, buni.

Načas samo kada te vidim, glas mizapne u grlu.

Uz to jezik postaje nijem, a nježanplamen odmah kožom se širi mojom.Oči ništa ne vide, uši ništa

ne čuju tada.

Znoj me sasvim oblijeva, svu me drhtaj

snažni hvata, blijeda sam, gubim boju,tek što nisam mrtva, i smrt je blizu,

čini se meni.

Ali treba podnijeti sve te jade ……

2.

S lijepim tronom, besmrtna Afrodito,

k ćeri Zeusa, varava, molim, nemojmeni jadom, gospođo, niti bolom

moriti srce.

Dođi sada, ako si ikad došla,čuvši moje molitve izdaleka,


11/51

izašavši iz kuće svoga ocasjajne od zlata.

Vozi tad te zaprega, krasni dok je

vrapci vuku, brzi, nad zemljom crnom,

mašu čvrstim krilima, idu s nebaprozirnim zrakom.

Za čas stignu, blažena; tada ti mekroz smijeh na tom besmrtnom licu svojem

pitaj kakve trpim ja opet boli,

zašto te zovem,

što bih htjela silno u ludom srcusvojem da se dogodi: »Koga želiš

da dovede Nagovor, tko ti čininažao, Sapfo?

Ako bježi, gonit će brzo tebe,ako dar ti odbija, dat će samaskoro, ako ne voli, i bez volje

ljubit će tebe.«

Dođi k meni sada, iz teških brigaoslobodi mene, i što je srcu

želja, to mu ispuni. Sama, ti mina pomoć budi!

3.

Da, rekla bih ti nešto, no priječi memoj stid ……

Da žudiš ti za lijepim i čestitim,da nije ti na jeziku ružna riječ,na oči ne bi stid ti pao,već bi ti besjeda časna bila.

4.

Oko divna mjeseca zvijezde tihe

opet noću skrivaju sjajni lik svoj,kada puna raspe se mjesečinačitavom zemljom.

5.

…… A odozgo

voda šumi ledena koja lijepreko grana jabuke. Lišće bruji,

san mi se spušta.


12/51

6.

Već zalazi mjesec, s njim iPlejade, i ponoć dođe,i prolazi vrijeme tiho,

a ja još tu ležim sama.

7.

Hvala, došla si; za tobom silno sam žudjela:preplavila si plamenom čežnje mi dušu svu.Primi pozdrava koliko vremena traje tok.

8.

…… i ljubav me uzbuni

poput vjetra što s brda se stušti na hrastov lug.

9.Jabuka slatka, rumena stoji na grani visokoj,

visoka gore na najvišoj. Promakne ona u berbi.Nije promakla, već je nisu dosegnuti mogli.

10.

Djevojka je ova lijepa moja Kleida mila,

njezin lik je posve sličan zlatnim cvjetovima, ja je, ljupku, ne bih dala za sve blago svijeta.

11.U planini pastiri su zgazili

zumbul, i sada

cvijet je ljubičast skršen na livadi.Njemu si slična.

Solon

(7/6. st. pr. n. e.)

Veliki atenski dr ž avnik i zakonodavac bio je i pjesnik, od č ijih se pjesama sač uvalo oko 200

stihova, uglavnom iz elegija. Već i dio njegovih stihova u skladu je s politič kim idealima i

aktivnošć u.

1.

Sretan je onaj tko ima sinove, ponosne konje,

brze lovačke pse, kojemu stranac je gost.

2.

Oblaci šalju snjegove oštre i obilne tuče,blijesak munje je znak: puknut će uskoro grom.

Moćni su ljudi propast za grad, a samovladaru

postao narod je rob, nije politici vješt.Onoga tko se odviše popne obuzdati nije


13/51

Lako; zato od sad misliti treba na sve.

3.

Starim i svaki dan više i više ja znam.

4.Ako sam poštedio

domovinu pa se nisam gorkom silom služioni tiranijom ni čast sramotom ja okaljao,ništa se ne stidim: mislim da ću tim nadvladatislavom ljude sve.

Stesihor

(7/6. st. pr. n. e.)

Korski pjesnik iz Ju ž ne Italije koji je već inu ž ivota proveo na Siciliji kao uč itelj korova.Tvorac herojske himne, obrađ ivao je mitološ ke teme u velikom broju pjesama, od kojih su

ostali samo manji odlomci ili naslovi.

Sunce se, potomak Hiperiona, već popelo u vrčzlatni, da prijeđe Ocean i dođe dalekosve do bezdanih ponora svete i pretamne noćigdje je majke i njegove supruge, dječice ljubljene dom.U to pješice ode Zeusov sin u gajlovorom zasjenjen.

Semonid

(7/6. st. pr. n. e.)

Lirič ar sa Sama, pisao jambe i elegije od kojih su sač uvani samo fragmenti. Zanimljiva je

njegova jampska satira, poznata još iz antike kao »Katalog ž ena« u kojoj je opisao deset

ž enskih karaktera uspoređ ujuć i ih sa slič nim »karakterima« ž ivotinjskog svijeta.

Katalog žena

Bez uma bog učini žene najprije.

I jednu napravi od svinje dlakave:

njoj sve po kući leži blatno, prljavo,bez reda, stvari su na zemlju bačene,a sama prljava u rublju prljavu

u nečistoći strašnoj sjedi, deblja se.

A drugu stvori bog iz lije lukave,

i žena ta je svemu vješta: njoj ni zloni dobro nije nepoznato, stoga baštrenutak jedan ona dobro govoria drugi zlo, i svakog časa mijenja ćud.


14/51

A treća je od nemirna i plodna psa,i ona želi čuti sve i vidjeti,pa zvjera svuda i tumara okolo

i laje, čak i ako nikog ne vidi,ni prijetnjama se ne može zauzdati,ni ako kamenom joj zube izbiješu bijesu, niti ako slatko govoriš,ni ako se u društvu stranca nalazi,već stalno sipa besmisleno brbljanje.

A četvrtu muškarcu su Olimpljaniod zemlje dali, nemoćnu, pa ne zna tani dobro ništa niti bilo kakvo zlo:i znanje njeno tek na jelo svodi se.

A kada zimu strašnu pošalje nam Zeus,ni stolac bliže vatri ne zna privući.

A peta je iz mora, lica ima dva:

i jedan dan se smije puna radosti,

pohvalit će je stranac kad je vidi on:»Od ove žene nema bolje uopćena svijetu nigdje, niti od nje ljepšu znam.«No drugi dan je strašna, nepodnošljiva,ni vidjeti je niti prići ne možeš,

jer tad je luda kao kuja s mladimai neugodna je sa svima, nemila,

bez obzira što prijatelj si ili ne.I more često stoji mirno, prijatno,mornarima je tada na veselje to

u ljetno doba, ali često ludujekad gromoglasni jure po njem valovi.

Ovakva žena moru sasvim nalik jepo ćudi; lik im je, dakako, različan.

A šesta je od magarca tvrdoglavai siva: ona s mukom i sa psovkama

pokorava se jedva, zatim podnosi

sve mirno. Inače u kutu ždere ta,svu noć i dan sav ždere pokraj ognjišta,Za ljubav prijatelja ona ne bira

već prima bilo koga tko joj naiđe.

A sedma je od lasice: to nesretan

i kukavan je rod, jer za nju poželjnoni lijepo nije ništa niti radosno;

u ljubavnom užitku je nezasitna,muškarca, kad joj priđe, čini bolesnim.


15/51

I uz to krade, štetu radi susjedu,čak često nepovoljne žrtve pojede.

A osmu rodi kobila dugogriva

i gizdava, pa muku, ropski težak radizbjegava i ne bi žrvanj dotaklani sito uzela ni smeće iznijelani sjela uz peć da je čađa ne prlja.Muškarca k sebi prima ta iz nužde tek.I dvaput dnevno, katkada i triput čak,prljavštinu sa sebe pere, uljem maže se.Frizuru uvijek ima vrlo urednu,

visoku, punu raznog cvijeća, prekrasnu.I ta je žena lijepa, kad je gledajusvi drugi; tko je ima, taj je nesretan;

tek ako tiranin je neki ili kralj,tad srce mu veseli takav ženski stvor.

Od majmuna je deveta; i Zeus je nju

muškarcima na najveće baš dao zlo, jer izgled joj je najgori: kad šeće sepo gradu, smiju joj se uvijek ljudi svi:

kratkovrata je sasvim, teško pokretna,i bezguza je, nogu strašno mršavih.O jadan taj je koji uzme takvo zlo!

Sve spletke i sve varke poput majmunazna ona, ne brine se ni za podsmijehe.

Ne čini dobro nikome, već čitav danto snuje, samo o tom stalno razmišljada zlo što veće sad nanese nekome.

Od pčele deseta je: sretnik ima nju, jer samo uz nju nema mjesta pokudi,

imetak kod nje cvate, veći postaje.I s dragim mužem stari ona voljena,te djecu rađa lijepu, slavna imena.A najodličnija je među ženamata svima i božanski posjeduje čar.Nju ne veseli sjediti sa ženamai s njima stalno brbljati o ljubavi.

Muškarcima je takve žene najboljei najrazumnije na radost dao Zeus.

A ostale su vrste zlobom Zeusovom

sve nastale i kod muškarca ostaju.Jer Zeus je zlo to najveće učinio -

te žene! Ako se i čine korisnimza nešto, tko ih ima, taj je nesretan.


16/51

I nikad sretan čitav dan ne provodisa ženom tko se mora stalno mučiti,a Glad mu uvijek u kući baš boravi,taj vrlo mrski sustanar i zao bog.

A kad muškarac želi radost u kući,po volji boga ili ljudima u slast,tad ona bitku sprema, traži prigovor.Gdje žena stanuje, tu stranac u kućukad dođe, ne prima se rado nimalo.A koja ti se čini najpametnijom,ta upravo na najveći je spremna grijeh:no ako muž njen digne glas svoj, susjedisu sretni, jer ga vide kako griješi tad.Pohvalit će još netko ženu vlastitu,a drugi za tu istu ima pogrde,

i nismo svjesni: svima nam je ista kob.Jer Zeus je zlo to najveće učinioi neraskidiv okov nam je dao on,

od onda otkad k sebi one primi Had,

zbog žene koji zametnuše strašan rat.

Ibik

(6. st. pr. n. e.)

Pjesnik korske lirike iz Regija u Ju ž noj Italiji, opisivao je mitske sadr ž aje u gotovo

homerskom izrazu, ali je obrađ ivao i ljubavne teme. Pridonio je izgrađ ivanju sheme korskih pjesama.

1.

Proljeće jabuke kidonskevodom iz potoka napaja,

djevica netaknut gdje je vrt.

Čokoti rastu u sjeni procvalihgrana, i teški su njihovi grozdovi.Moja mi ljubav ni najmanjeg predaha

ne daje. Kao što trakijskipuše sjevernjak uz munja bijes,tako i ona od Kipranke

jureći, grozna u ludilu, srčana,mračna, iz silnih dubina,Iz dna duboka svom snagom svojom

potresa srce mi.

2.

Ispod crnih me obrva svojih sad

opet pogleda Eros moj očima tim

čeznutljivim, varkama bezbrojnim on mebaci u mrežu Afrodite.


17/51

A sada me njegova dolaska strah,

kao što ujarmljen konj, koji nekad bi pobjednik slavniprotiv volje se bori u trkama, prebrzim za nj.

Korina

(6/5. st. pr. n. e.)

Pjesnikinja iz Tanagre, obrađ ivala je u svojim djelima lokalne beotske legende. U antici su je

veoma cijenili.

…… kad je Zeusa,

a da Kron, lukavac, ne zna

za taj čin, sakrila sretna Reameđu svim bozima sebitako čast stekavši: pjesma

o tom bi. Naredi Muzada svoj glas blaženi daduu taj vrč sjajan od zlata;tad se svi bogovi skupa dignu.

Veći broj dobi Kiteron;a da on pobjednik posta

svima drag, objavi Hermo

u sav glas: vijencima brižnonjega tad ukrase bozi,

dok mu duh obuze silna radost.

Ali, gle, Helikon trpi

težak jad: poražen srušiu taj čas strmenu stijenu,pa se brijeg zatim povuče.Tada plač jadan odozgoonaj puk, brojan veoma, začu.

Anakreont

(6. st. pr. n. e.)

Lirič ar iz Teja u Maloj Aziji, pjevao je na dvorovima raznih tirana. Pjesme su mu najveć im

dijelom okrenute dvjema temama - ljubavi i vinu. Znač ajno je utjecao na helenistič ku, rimsku

i kasniju evropsku liriku.

1.

Loptom grimiznom baci se

na me Eros zlatokosi,

da bih igrao s djevojkom -

divne sandale ima.

S Lezba bogatog došla je,


18/51

moju glavu baš prezire(puna ona je sjedina),

neku drugu ta gleda.

2.

Ždrebico iz tračkog kraja, što me gledaš ti s visoka,nesmiljeno bježiš? Misliš da ne vrijedim ni za što.Ali znaj: zauzdati bih mogao te sasvim lako,

zatim bih te ukroćenu trkalištem vodio.Sad na pašnjacima brdskim paseš, igraš se i skačeš

jer jahača nemaš dosta vješta da te ukroti.

3.

Kćeri Zeusova plava, jaklanjam ti se, Artemido,

divljih kraljice zvijeri.

Ti iz virova Leteja

sada srčanih ljudi gradbrižno nadgledaš s radošću.Ali divljačkom plemenu

pastir biti ne želiš.

4.

Amo nosi vode, dijete,

k tome vina i vijenceod cvijeća tu donesida se s Erosom ja bijem.

5.

Već sljepočice su sijedesasvim, glava mi je bijela

i u nepovrat je mladost

moja prošla, zubi stare.Još ću samo kratko vrijeme

ja života slasti piti.

Zato sada plačem često jer se bojim drugog svijeta:

on je strašan, silno dubok,i u nj silazak je mučan,kada jednom siđeš dolje,

nikad ne vraćaš se gore.

Anakreontika

Skup od š ezdesetak pjesama, iz različ itih vremena - do helenistič kog razdoblja, u Anakreontovu stilu; posveć ene su vinu, ljubavi i ž ivotnim radostima.


19/51

1.

I Nioba se nekoćpretvorila u stijenu,

i k ći je Pandiomau letu lasta bila.Ogledalo da budem,

da gledaš uvijek u me!Da košulja ti budem,da nosiš uvijek mene!I voda želim bitida nježnu put ti perem,da ulje, djevo, budem,

namirišem te cijelu!Povezača za dojke

i niska oko vratai sandala da budem

da bar me nogom gaziš!

2.

Kada pijem fino vino,

moje srce razdragano

……

tad za Muze pjesme pjeva.


sve mi teške brige mojei sve mudre razgovoretada nosi morski vjetar.


tad mi jade uzme Bakho

koji diše daškom cvijeća,razveseljuje me pićem.Kada pijem fino vino,

ja ispletem cvjetne vijence

i na glavu svoju stavljam,

pa života slavim radost.Kada pijem fino vino,

namirišem vitko tijelo,ispod ruke djevu hvatam,

Afroditu - ljubav pjevam.

Kada pijem fino vino

iz pehara vrhom puna,

to je slast za srce moje

jer tad gledam kola mladih.


ja imetka drugog nemam,

ništa ne treba mi uz to jer je smrt nam svima ista.


20/51

3.

Usred kasnih noćnih sati,kad već Volar skreće s putaona Kola - zvijezdu jasnu,

a svi smrtnici su u snu, jer ih svladao je umor,

jednom dođe mi pred vrata,na njih lupi alkom Eros.

»Tko to,« pitam, »kuca sada,

moje razbija mi snove?«

»Daj, otvori,« Eros reče,»ja sam dijete, ne boj me se!

Sav sam mokar i u noćiovoj mrkloj lutam jadan.«

Kad to čujem, sažalim sei donesem odmah svijećupa mu otvorim i vidim

kako krilati dječačićneki luk i strijele nosi.

Kraj kamina posjednem ga,

a u ruke uzmem prste

da ih ugrijem toplinom,

pa i osušim mu kosu.A on, kad hladnoća mine,

»Ej da vidim« reče »luk taj,da li vlažna je tetivai ne vrijedi više sada.«On je napne, pogodi me

usred srca, kao žalcem,pa se smije glasno, skače:»Sa mnom, gostoprimče, radujsad se, moj je luk bez greške,ali tebe srce boli!«

4.

I zemlja crna pije,

a iz nje stabla piju,

dok more pije rijeke,

a sunce pije more,

a mjesec pije sunce.

Pa zašto onda meni,kad hoću piti, brane?

5.

U ružama je jednom

naletio na pčelu -što spavala je - Eros,


21/51

i ona ga ugrize

za prst na ruci. Vrisne,

na krilima on jurne

do lijepe Afrodite:

»Pomozi, majko,« reče»pomozi, umirem ti,

jer zmijica me rani

ta krilata, seljaci

nju zovu marnom pčelom.«Odgovori mu ona:

»No ako pčelin žalactoliko boli, kako

tek bole tvoje strijele?«

6.

Kako sretan ti si, cvrčku, jer u krošnji nekog drva,kad tek malo srkneš rose,poput kralja divno pjevaš:ta ti vladaš nad svim onimšto na polju igdje vidiš,što u šumi tvojoj raste.Ti si prijatelj seljaka

i ne činiš nikom štete.Stoga poštuju te ljudi

jer si slatki glasnik ljeta.A i Muze tebe vole

i Apolon, njihov vođa,pa ti dade zvonku pjesmu.

Niti starost ne muči te;ti si mudar, zemljin sine,

i bez boli i bez krvi

skoro bogovima sličan.

Hiponakt

(6. st. pr. n. e.)

Lirič ar iz Efeza, proveo je ž ivot kao prognanik u teš kom siromaš tvu. Iz njegovih jamba

(smatra se daje on pronalazač »š epavog jamba«) izbija gor č ina bijede i socijalnih razlika, a

kroz jezik se provlač i ž argon najni ž ih druš tvenih slojeva.

1.

Dok žena živi, najslađa su dva dana:kad nevinost ti da i kad joj smrt dođe.

2.

Još nikad nije - suviše je slijep - Plutopristupio mi pa mi rekao: »Dragi,


22/51

sad uzmi novca ovog srebrnog, uzmi

i mnogo drugih stvari!« Kukavan on je.

Teognid

(6.st.pr.n.e.)

Elegijski pjesnik iz Megare koji je u kratkim pjesmama davao moralne pouke svome

ljubimcu, mladić u Kimu. Etika mu je izrazito konzervativna i aristokratska, pa njegovi distisi

č esto imaju vise moralizatorski nego poetski karakter.

1.

Tebi se, Zeuse oče, čudim, jer vladaš nad svima, jedini golemu čast imaš i najveću moć,

poznaješ dobro u svakog čovjeka razum i dušu,za sve pravi si kralj, najviša tvoja je vlast;

kako ti ipak podnosi razum da opaki ljudiistu imaju kob kao i pravedan puk,

bilo da duh je ljudski razumu okrenut sasvim

bilo da, razuzdan sav, slijedi opačine zov?Ne može ništa božanstvo suditi čovjeku smrtnom

niti pokazati put besmrtnim bozima drag.

2.

Loza s glavica ispod Tajgeta meni je vino

rodila - sa mnom ga pij; gdje u planini je dol,

nju je zasadio starac Teotim kog bogovi vole -ledene vode tok dade platana mu gaj.

Kada ga budeš pio, raspršit ćeš tegobne brige,vinom opijen tim, život ćeš živjeti lak.

3.

Bio sam i ja također jednom u sicilskoj zemljii u eubejskom bih kraju vinorodnom ja,

u Sparti dičnoj koju trskovit oplakuje Eurot:svugdje sam drag bio gost kamo me nanio put.

Ali sve mi to uopće nije veselilo srce -domovina je tek za srce pravi mi lijek.

Simonid

(6/5. st. pr n. a)

Korski lirič ar iz Keja koji je već i dio ž ivota proveo kao dvorski pjesnik gr č kih tirana. Iako je

liriku (i korsku i epigrame) zacijelo bar djelomič no stvarao po narud ž bi, u njegovim je

stihovima još mnogo stvarnih osjeć aja.

1.

Ptice, gle, bezbrojne tusad nad njim lete, a ribe na skok


23/51

iz modrine se mora spremaju sve:

začuje glas se njegove prekrasne pjesme.

2.

Kaže neki mitkako vrlina boravi na vrletnoj stijeni,u svetom kolu nimfe brze prate nju.

Smrtni stvor ne vidi svaki tu vrlinu,

već jedino onaj komeznoj je krvav i tko na vrh dođeodvažan.

3.

…… i nad

košarom tom predivnom tad

(a oko nje vjetar jak duva, more je nosi)

Danaju obuze strava i suzama se obli.

Ogrli Perzeja blagim rukama, reče: »Djetence,muke mi zadaješOvdje u žalosnoj barcipočivaš ti, spavaš sa srcem djetinjim,svijetliš u tamnoj modrini,noć je sputana gvozdenim okovom.Nad tvojom kosom je pučina duboka

kada morski dolazi val,ali ti ne mariš za to kao ni za jauk vihora,u grimizu ljepolik ležiš.A da mojoj stravi je tvoja jednaka,

tvoj sluh nježan moju riječ bi tada čuo.Ali sad, maleni, spavaj, neka more spava sve

i bez međa zlo. Unesi bar neku mijenu ovdje,Zeuse, ti, oče naš.Ako moj govor je odvišedrzak, nepravedan, oprosti, molim te!«

4.

Što sutrašnji dan donijet će, to spoznati ne može ljudski stvor,ni proreći kom koliko dug bit će mu sreće tok,

jer niti brzo krile mušice te nijetako hitra promjena…

Bakhilid

(6/5.st.pr.n.e.)

Lirič ar s Keja, sastavljao uglavnom korskepjesme: epinikije (u slavu pobjednika na igrama),

ditirambe, peane, enkomije te himne, kao i erotske pjesme i epigrame. 14 epinikija i 7ditiramba nađ eno je na papirusima, dok od ostalog stvaralaš tva postoje samo fragmenti.


24/51

Sag skupocjen, tustog bika ili suđezlatno u mene nećeš naći:samo srce radosno,

slatke pjesme Muza i u vrčevimabeotskima blago vino.

Anonim

(5. st. pr. n. e.)

Najstariji je oblik anonimnog stvaralaš tva narodna poezija, a i u kasnijim se vremenima

pjesnicima - iz različ itih razloga - izgubilo ime.

1.

Ja sam vrlo bogat: prekrasan imam štit,

koplje i mač - za tijelo to je snažan oklop -i time ja šijem, tim i žanjem,i slatko vino tim iz grožđa ja dobivam,i gospodar time sam robovima.

Tko je tako slab da prekrasan nema štit,koplje ni mač - za tijelo to je snažan oklop -svi takvi su oko mojih nogu

u strahu na tlu. Klanjaju se i kukaju,

ja sam za njih kralj i gospodar silan.

2.

Bar da sam ruža rumena, pa da me rukom ubereši da me grudima tim prebijelim dadeš na dar!

3.

Da sam bar lira lijepa ja, slonove kosti dar,

lijepi dječaci tad bi me nosili plešući plesove.Da sam bar nakit lijep ja, suhoga zlata dar,

lijepa bi mene žena tad nosila sa srcem nevinim.

Praksila

(5. si pr. n. e.)

Pjesnikinja iz Sikiona, od č ijih su se pjesama oč uvali sasvim neznatni fragmenti.

1.

Ti što kroz vrata naviruješ, lijepa moja,glavicu djevice imaš a tijelo nimfe.

2.

Ja sad napuštam zauvijek najljepšu sunčevu svjetlost,napuštam zvijezde jasne i Mjeseca blistavo lice,


25/51

napuštam ljetne plodove zemlje, jabuke, kruške.

Erina

(4. st. pr. n. e.)

Dorska pjesnikinja s otoka Tela kraj Roda. Od nje su se sač uvali fragmenti epilija i tri

epigrama.

Pliskavico što lađama pažljivu plovidbu pružaš,neka na provi doplovi moja ljubljena draga.

Nosida

(4/3. st pr. n. e.)

Pjesnikinja iz Lokra č iji su epigrami već inom posveć eni Afroditinu kultu, pa je smatrala da je

tematikom i stilom bliska svojoj velikoj prethodnici - Sapfi.

Od sveg slađa je ljubav, to prava je sreća, a drugoona nadvisuje sve, bolja je čak nego med.

Ja vam to kažem - Nosida. Koga ne poljubi ljubav,ne može cijeniti taj njezin skupocjeni cvijet.

Kalimah

(3. st.pr.n.e.)

Najveć i pjesnik helenistič kog razdoblja, uč enjak, filolog i bibliotekar Aleksandrijskeknji ž nice. Od njegova pjesnič kog opusa sač uvano je 6 himni, 60 epigrama, te dijelovi elegija

i epilija. I kao pjesnik i kao knji ž evni teoretič ar znač ajno je utjecao na kasnije, posebno

rimske pjesnike.

Lovče moj slavni, u gorama progoniš svakoga zeca,svaki slijediš trag srnin, i najmanji čak,nalaziš radost u mećavi, ali da netko ti kaže:»Evo ti ranjena zvijer,« uzeo ne bi je ti.

Takva je ista i moja ljubav, jer onu što bježigoni, a prelijeće tu koja je dostupna njoj.

Filemon

(4/3. st. pr. n. e.)

Komediograf rodom iz Sola u Kilikiji, uz Menandra i Difila najznačajniji predstavnik novekomedije. Od lirskog opusa sačuvao se samo jedan epigram.

Gospodar meni tek je jedan čovjek sam,a mnogima, i tebi, vlada zakon tvrd,

nad drugima je vladar, nad vladarem strah:

on rob je svoga kralja, kralj je boga rob,

sudbine rob je bog. I pogledaš li sve,


26/51

od manjeg uvijek ima veće nešto još,i suđeno je stog da robujemo svi.

Asklepijad

(3. st. pr. n. e.)Epigramatičar sa Sama, glavni predstavnik jonske škole, izumitelj asklepijadskog stiha. Bilisu znameniti njegovi nadgrobni i žalobni epigrami.

1.

Njezino slatko lišće ozareno je čežnjom:pogleda često sa svog prozora dolje na put.

Ali gle, Afrodita, kako je postalo blijedo

kad se pojavi tu očiju njegovih sjaj.

2.Mladost mi njena zatravi srce, i rastapam ja se

kao vosak uz plam, gledam njen lijepi lik.

Crna je? Nije važno. Crn je i ugljen, pa ipak usijan sja kao vrč crvenih cvjetova pun.

3.

Sladak je žednome ljeti ledeni gutljaj, mornarusladak je zviježđa sjaj, mine li olujni mrak.

Slađe je još kad isti pokrivač skriva nas skupa,

oboje pjevamo tad u Afroditinu čast.

4.

Blistave uzde je stavila u trijem kobila divnih

Plango za žrtveni dar, uz to i grimizni bič, jer u jahačkoj trci Filenidu pobijedi divlju,

dok je duboko u noć pastuha dahtao žar.Pruži joj, Afrodito, po zasluzi pobjede slavu,

neka na ovaj dan sjećanje potraje vijek.

5.

Kipranko, tebi Lisidika, skinuvši s prelijepih nogu,poklanja mamuza par: na njima zlatan je trn

kojim mnogobrojne izmuči nauznak konje, dok samojbedra ne boji joj krv, jer je ne umara kas,

pa i bez ostruga stiže na cilj; stog daruje ognjuzlaćani alat svoj ovdje, uz središnju dver.

Leonida iz Tarenta

(3. st. pr. n. e.)

Predstavnik peloponeske epigramatič arske š kole od koga je oč uvano oko 100 epigrama. Majstor fiktivnih nadgrobnih natpisa.


27/51

Sad je vrijeme da kreneš na more. Brbljava lastazapočela je let, zapadni vjetar je blag.

Livade sve su u cvijeću, tišina vlada nad morem,smirio oštar se val, prestao vihor je jak.

Digni sidro svoje, odveži konope s krme, jedra razapni sva, mornaru, kreni na put.

Ja ti zapovijedam, Prijap, branič i zaštitnik luka,pristani uz svaki gat, pođi na plovidbu već!

Dioskorid

(3. st. pr. n. e.)

Posljednji veliki epigramatič ar aleksandrijskog razdoblja, poznat po duhovitim ljubavnim

stihovima.

1.

Dorida s bedrima poput ruže u krevetu leži,mladosti raste tu cvijet, besmrtan postajem ja,

jer obuhvaća čvrsto me predivnim nogama svojim,sigurno vodi na cilj dugi naš ljubavni žar.

Samo je pogled joj miran, ali, kao na vjetru

lišće, postaje on crven i drhtaja pun,sve dok mene i nju bijela ne napusti snaga,

Dorida nemoćna tad spava, bez snage je sva.

2.

Usne su tvoje ružine boje, obmana pune,k ustima mirisnim put - od njih sam potpuno lud,

oči me tvoje izluđuju munjom pod obrvom gustompletući mreže za lov kojem je srce mi plijen,

lud sam od tvojih grudi, mlječnih, nježnih i čvrstih,zaobljen njihov je luk, ljepši od pehara svih.

Zašto da kost pokazujem psima? Da brbljavost škodi,svjedoči frigijski mit: Midine trstike šum.

Meleagar

(2/1. st. pr. n. e.)

Pjesnik i filozof; njegova se menipska satira filozofskog sadr ž aja izgubila. Od 130 sač uvanih

epigrama već ina je erotskog sadr ž aja. Sastavio je zbirku pjesama starijih autora koja je

poslu ž ila kao jedan od temelja za »Gr č ku antologiju«.

1.

Kada hladna, vjetrovita zima napušta nebo,proljeće nastupa grimizno, prepuno cvijeća i smijeha.Mrka se zemlja tada kiti zelenom travom,drveće cvate i mladim lišćem ukrasuje krošnje.


28/51

Svježom se rosom Zore - a ona biljke sve hrani -livade poje i smiju se, dok se otvaraju ruže.Pastir na pašnjaku brdskom veseo svira u frulu,

jarićima bijelim raduje čuvar se koza.Već mornari plove po širokoj pučini morskoj,dok im nadima jedra ugodni, blagi maestral.Već u vinogradima ljudi Dionisu kliču,bogu vina, a bršljanov vijenac krasi im kosu.Pčele, iz goveda rođene, laćaju vješto se posladivna, izrađuju sakupljene u košnici svojojprekrasno saće iz bijela voska, tek prolivena.Pjevaju zvonkim glasom sve vrste bezbrojnih ptica:

iznad mora čiope, iznad krovova laste,labud na obali rijeke, jasni slavuj u gaju.

Ako se veselo šume zelene, a tlo je u cvatu,

ako i pastir svira i raduje ovč jem se runu,ako mornari plove i ako se pleše uz vino,ako pjevaju ptice i ako su radine pčele,kako da i ja - pjesnik - ne opjevam proljeće lijepo?

2.

Vene već vijenac na glavi ljubljene Heliodore:ipak, ona sja, vijenac vijenaca svih.

3.

Ove ti suze duboko pod zemlju, Heliodoro,šaljem i darujem ja, odjeke ljubavi tek,suze bolne; i spomen na žudnje i nježnosti naše

neka primi sad ovaj tvoj žalobni grob.Kako te volim i mrtvu i tužno oplakujem, draga,

tužno, jer isprazan žar moj je kad nema te tu.Jao, gdje mi je žuđena mlada? Odnijela nju je

Smrt, i sada cvijet okaljan pade u prah.

Stoga te preklinjem, majko Zemljo, što brineš se za sve,primi u zagrljaj tih nju koju plačemo svi.

4.

Noći, žudnjo za Heliodorom, što snove mi priječiš, jutra preteška vi, suzama oblita sva,

ljubavi naše postoji li neki ostatak, i sjenapoljupca grije li njoj sjećanje hladno još sad?

Da li u krevet sa suzama liježe, da li na grudimoju sliku iz sna privija, ljubi je tad?

Ili u ljubavnim igrama uživa novim? Ugasi,svjetiljko, onda svoj sjaj, čuvaj što predah ti ja!

5.Danice, neprijateljice ljubavi, zašto se sporo


29/51

dižeš kad provodi tu kraj drugog draga svu noć?Dok sam je, vitku, ja grlio, izlazila si brzo,

bacala na nas si ti svoj nemilosrdni sjaj.

6.

Sve mi je jasno, ništa ne možeš sakriti, ništa.Sve mi je jasno, i laž neću da čujem, jer znam:

lažljivko, tako je bilo. Zar sama si spavala, sama?Drznice, zar još i sad »sama« je zadnja ti riječ?

Nije li kicoš te Kleon… Nije li… Što da ti prijetim?Gubi se, beštijo! Van! Gubi se smjesta!… A, ne!

Neću ti pružiti takav užitak: znam kako čeznešda se sastaneš s njim!… Ostat ćeš, bit ćeš moj rob!

7.

Vini se, mušice, glasnice hitra, k Zenofili mojoj,takni joj uhašca vrh, tihu prišapni joj riječ:

»On te bez počinka čeka, a ti, zaboravljiva, spavaš.«Mušice, hajde na put! Muzama mila, na put!

Tiho joj zbori, i nemoj probuditi onog što kraj njeleži: izazvat ćeš bol, silan ljubomore slap.

Djevojku ako dovedeš, ogrnut ću lavljom te kožom,dat ću Heraklov bat, mušice, tebi na dar.

8.

Jer je Zenofili požudnoj taknuo brbljava usta,zato u sladak smijeh prasnuo pehar je njen.Sretnik! O kad bi barem, priljubivši usne uz usne,i moj ispila dah, dušu mi ispila svu!

9.

Poruku njoj odnesi, služavko, opet i opetistu odnesi joj vijest! Pohitaj, služavko, trk!

Leti, što čekaš?… Ne, stani, stani, služavko, časak,kud si navalila, hej?!… Nisam ti rekao sve.

Dodaj još uz to… Ili je bolje…? Baš sam budala:nemoj joj reći ni riječ… Ipak joj ispričaj to.

Nemoj ispustiti niti slovca… Ah, služavko, ne znamzašto te šaljem k njoj: ići ću s tobom i sam!

10.

Tako mi Time ljepokose (uvojci žudnju mi bude),tako mi Deme (jer put njena me baca u trans),

tako mi Ilijade (i njenih igara) i lampe

(koja bdijući zna mnogih mi orgija kraj), jedva da mi je, Eros, na usnama ostalo daha:

želiš li i tu kap, reci da pljunem je van!


30/51


31/51

Poznaješ proljeće, zimu i ljeto: jednako je sve -isto zalazi sunce, ista pojavljuje se noć.Otkuda dolaze sunce i vode - ne umaraj se tim,

nego otkud da nabaviš vijence i miomiris fin.Sviraj mi.

Htio bih imati izvore: s medom samotokom tri,

deset sa vinom, s mirisom dvanaest, s mlijekom uz to pet,

dva sa vodom tekućicom, iz tri da izvire mi snijeg,htio bih imati momka uz izvor, i djeva da je tu.

Sviraj mi.

Lidijska frula svira uz liru lidijsku mi ples,

frigijsku sviralu prati timpana kožnatoga zvuk.Tako živjeti volim uz pjesmu, a kada preotme me smrt,

uz glavu frulu, a uz noge liru mi stavite u lijes.Sviraj mi.

Marko Argentarije

(1. st.?)

Pjesnik iz rimskog razdoblja, koji je - mo ž da - bio gr č kog porijekla i uč itelj retorike u Rimu.

1.

Svud sa sebe te mreže i namjerno nemoj kad hodaš

zamamno njihati bok: tako zadržavaš nas.Providna haljina naborima te ne skriva, draga,golu te vidim čas, čas te baš ne vidim svu.

Ako ti igra se čini ta zgodnom, i ja ću radouspravnu neku stvar pokriti prevjesom sam.

2.

Grudi sam svoje uz grudi priljubio, prsa uz prsa,

usne uz usne ja pritisnuh slađane te,tijelom čvrsto obuhvatih tijelo; o ostalom šutim,

svjetiljka jedna tek svjedok je bila nam tu.

3.

Strašno sam ljubio curu Alkipu, i tako je jednomprivolim da mi se da krišom na ležaju svom.

Srce oboma je tuklo od straha da ne dođe netko,pa da ne opazi naš požude potajni žar.

Zastenje cura, to začuje majka pa uđe i reče:»Kćeri, gle, kakav plijen! Dijelimo popola, znaš!«

4.

Bogat, bio si voljen, Sosikrate; sad si siromah -nitko te ne voli baš: puna je otrova glad.


32/51

Još je nedavno djevojka smatrala da si ljepotan,ugodan, krasan, a sad niti ti imena zna:

»Tko si, odakle dolaziš?« pita. Tako si teškoonaj naučio rijek: bijeda je prijatelj slab.

Krinagora

(1. st.)

Gr č ki pjesnik i diplomat iz Mitilene, po dolasku u Rim pridru ž io se knji ž evnom krugu

Augustove sestre Oktavije. Pisao prigodne pjesme i epigrame.

Ako se prevrćeš na lijevi bok pa opet na desni,ako u krevet pust liježeš, Krinagoro, sam,

ako se mila Gemela ne privija čvrsto uz tebe,nećeš pronaći san, umor će biti tvoj drug.

Automedont

(1. st.)

Gr č ki epigramatič ar, rodom iz Kizika. Epigrami su mu zabilje ž e

ni u »Gr č koj antologiji«.

Ne hvalim azijsku vještu plesačicu zato što onaunosi toliku strast u taj svoj razbludni ples,

niti što sve raspaljuje igrom niti jer svojom

ručicom finom zna fini opisati krug,nego zato što pleše i oko usahla panja,staračke bore je trag ne tjera brzo u bijeg.

Miluje, gricka, uvlači jezik, a pruži li bedro,tad i u Hadu suh kolac se uspali sav.

Ptolemej

(2. st.)

Jedan od najglasovitijih astronoma antike kome se, uz brojna sigurno atribuirana znanstvena

djela, pripisuje i nekoliko stihova.

Znam da sam smrtan, da sam kratkovječan, ali kad zvijezdamnogih promatram put, njihovo kruženje, hod,tad ne dodirujem nogama zemlju, već u visinipijem ambrozijski sok koji mi dade sam Zeus.

Rufin

(2. st.)

Pjesnik o kome praktič ki nemamo nikakvih podataka, mo ž da rodom sa Sama.

1.


33/51

Sladak Europin je poljubac, ako me dotakne samo

usnama, ako joj tek jezika igra se vrh.

Ali ona se ne igra vrškom, već čvrsto me ljubitako da dopre u srž, dušu iščupa mi svu.

2.Tko te izbaci golu na ulicu, udari uz to?

Kameno srce je tom ili je potpuno slijep.

Možda nezgodno dođe i ljubavnika ti nađe?Tako se zbilo, zar ne? Ženski sav čini to rod.

Od sada samo kad ljubavnik uđe, a drugi je vani,vrata zaključaj sva, da se ne ponovi zlo.

3.

Često sam želio noću te uzeti, Talijo moja,

svoju utažiti žeđ, bujnu tu ljubavnu strast.Ali sada kad me obavijaš podatna, naga,

klonula moja je moć, umorna tone u san.Bijedno srce, što je to s tobom, probudi se, digni,

uskoro slasti ćeš tren uzalud tražiti već.

4.

Djevojka nogu se srebrnih prala i jabuke zlatne

grudi je prskala tad, mliječna je bijela joj put.Stegna joj obla dršću i taru se jedno o drugo,

svježija koža je tu nego što vode je mlaz.Pruženom rukom pokriva ona nabujali izvor,sakrila nije ga sveg, koliko mogla je tek.

5.

Imaš Herine oči, Melito, Atenine ruke,dojke su Kiprankin dar, Tetidin prelijepi list.

Sretnik je onaj koji te gleda, blažen te sluša,ljubi te polubog, besmrtnik ima te svu.

6.

Nisam bogami znao da tu Afrodita se kupa,

niz ramena i vrat kose raspustivši slap.Budi milostiva, gospo, i nemoj se ljutiti na me

što je nedostojan vid taknuo boginjin lik.Gle, pa to nije Kipranka nego Rodoklija! Mislim

da si ljepote sav ukrala boginji čar.

7.

Melisijada bi prikrila ljubav, no njezino tijelo

jauče kao da sto strijela se zabolo u nj,

podočnjaci duboki i modri obrubljuju oči,drhtav joj postaje glas, sasvim isprekidan dah.


34/51

Zato je, Eroti, palite, tako vam majčine slave,sve dok prkosni stvor ne rekne: »Izgaram sva.«

8.

Odveć mršavu grliti nemoj ni suviše tustu:između krajnosti tih tvojoj je požudi slast.

Jednoj obline nedostaju, druga ih ima napretek;

manjak i višak, znaj, slasti su pratilac loš.

9.

Tri su mi djevojke bljesak pokazale bedara nagih

svoj da izreknem sud kojoj je najljepši guz.Jedan su od njih krasile jamice prepune smijeha,

nježan i prebijel cvat savio bujan joj krug;kad je ustala druga, njezino snježno je meso

grimizan dobilo ton, dublji no ružin je lat;treća je nalik na more tiho na kojem uz drhtaj

slabašan diže se val, prelijeva raskošnu put.Da je te guzove nekoć mogao vidjeti Paris,

svoje boginje tri ne bi ni gledao tad.

10.

Dok se s tamnookom djevojkom igrah »gađanja štapom«,iz dna duše me sveg razigran obuze smijeh:

»Dvanaest puta pogodih, a sutra pogodit ću opet

dvanaest puta taj cilj, možda i više, tko zna?«Kad je sutradan na sastanak stigla, rekoh u šali:»Što te ne pozvah lud odmah, čim pala je noć!«

11.

Zametnu svađu Rodopa, Melita, Rodoklija o tomkojoj je između njih ljepši sred butina cvijet.

Mene pozovu za suca, gole se skinu i stanu

kao boginja kip: mirišem nektara dah.Među bedrima zasja Rodopino središte divno

kao kad vjetar jak rascijepi ružice pup;a Rodoklijin vlažni je biser poput kristala,

kao kad izvajan lik božice ukrasi hram.Shvatih tad što je - kad bijaše sudac - pretrpio Paris,

i svakoj od vas tri, besmrtne, dadoh svoj glas.

12.

Prodika bješe sama, u pravi čas ja naiđoh,obgrlim koljena njoj (miris mi odnosi svijest),

kažem joj: »Spašavaj, svisnut ću, evo, već izdišem, jadan,vrati mi žića dah, budi milosrdna ti.«

Kad joj to rekoh, zaplače, zatim otare suze,nježnom me ručicom tad zgrabi i izbaci van.


35/51

13.

Tvoji su obrazi kristalni, od se zrcale zlatom,

usta su purpuran vrč blistave radosti pun,grlo i grudi su mramor, a noga je bjelja od one

što je otkriva lak srebrne Tetide hod;možda su uvojke tvoje blijede prošarale niti,

ali tu sijedu vlat ne vidim, neću da znam.

14.

Šaljem ti, Ružice, ovaj vijenac od prekrasna cvijećašto sam ga ubrao sam rukama svojim na dar.

U njem je ljiljan i anemona rosna i narcis,

modre ljubice cvijet, ružinih latica splet.Njim se ovjenčaj, uznosita, uveni zatim:

cvateš i veneš i ti, s tobom i vijencu je kraj.

Ruf Domestik

(2. st?)

Pobli ž e nepoznat pjesnik rimskog carskog razdoblja, zastupljen u Gr č koj antologiji.

Ljubim te svu, no mrzim ti pogled: bez razlike njime

gadnim muškarcima svim veseo poklanjaš mig.

Dionizije Sofist

(2. st?)

Epigramatič ar koji je mo ž da identič an s Dionizijem iz Halikarnasa, glasovitim

povjesnič arem i uč iteljem govorniš tva svog vremena.

Djevojko s ružama, kao ruža si lijepa, što daješ?Sebe? Ruže te? Oboje, zajedno sve?

Palada

(4. st.)

Epigramatičar iz Aleksandrije, od kojega se sačuvalo oko 150 epigrama u raznim metrima.

Rođen sam plačući, plačem od tuge u smrtnome času,kroz mnogi jecaj i plač prošao život mi sav.

Slab si i kukavan, čovječ ji rode, zaplakan uvijek,na svijet doveden i tu ostavljen napušten, sam.

Gol izađoh iz zemlje, pod zemlju gol ću otići.Zašto isprazan bol što će mi gol biti kraj?

Arabije


36/51

(6. St)

Bizantski epigramatič ar, zvan Sholastik. Epigrami su mu zabilje ž eni u »Gr č koj antologiji«.

Sasvim je kratko vrijeme ružina cvata; kad prođe,nećeš pronaći cvijet, ostao samo je trn.

Makedonije Konzul

(6. st)

Visoki bizantski č inovnik, rodom iz Soluna, sastavljao je i epigrame.

1.

Djevojku koja se slatko smije rukama čvrstodržim i grlim ja (san je to - bila je noć).

Sva mi se daje i ne mari ona što ljubavne igre

mijenjam svaki čas: tijelo mi predaje sve.Ali ljubomorni Eros noću u zasjedi čeka,

razdire divan san, otima ljubljeni lik.

Tako čak i u najdubljim snovima zavidi Erosna užitku mi tom slatkom što nosi ga noć.

2.

Došla si (silno sam želio to no bez imalo nade),za me je opet tvoj lik divan i potpuno nov.

Dršćem sav i srce mi silno tuče duboko,

duša mi gubi dah, prekri je ljubavi val.Meni brodolomcu na širokoj pučini morskojpruži sada spas, na svoj ti primi me gat.

Anonim

(6. st)

1.

Kad umrem, neka Zemlju oganj uništi:baš mene briga - moj je život sasvim lijep.

2.

Bilo da vidim te sada, gospo, crnokosu, sjajnu,

bilo da drugi put plava je kosa ti sva,

uvijek je u njoj ista blistava dražest, i takoplamtjet će Erosom pram čak i kad bude ti sijed.

3.

Jučer me poljubi djevojka neka usnama vlažnim,poljubac njezin je nektar, na nektar mirišu usta,sad sam od poljupca pijan, jer dugo pio sam ljubav.


37/51

Agatija Skolastik

(6. st.)

Pravnik, povjesnič ar i pjesnik iz Mirine. Sastavio je jedno povijesno djelo, jedan ep (u 9

knjiga) s prikazom erotskih mitova, a napisao je i brojne epigrame koje je, zajedno s

epigramima svojih suvremenika, slo ž io u zbirku (tzv. »Agatijin vijenac«) - ova je zbirka jedna

od osnova »Gr č ke antologije«.

1.

Bio sam nedavno sam među dvije žene na ručku, jednu sam želio ja, a drugoj bio sam drag.

Zaljubljena me vukla, a ja sam usnama tajno,

kao nekakav tat, voljenu ljubio svu,

stalno ljubomoru druge sam varao, bio u strahu

da me ne opazi ta, prekine ljubavi tok.

Napokon zlovoljan rekoh: ljubiti, ljubljenim biti jednako težak je jad, dvostruko kažnjen sam ja!

2.

Iako starost dugovječna kuca na njezina vrata,vitka Melita još sad sačuva mladosti čar.

Još su joj obrazi sjajni, opčinjaju njezine oči,kao da nije već prošao godina niz.

Poput mlade je djevojke prpošna. I ja sad shvaćam: jača je prirode moć negoli vremena tok.

Paulo Silentijarije

(6. st)

Pjesnik Justinijanova vremena koji je svoju kr šć ansku opredijeljenost u relativno brojnim

erotskim epigramima zatomio posljednjim odjecima antič ke tradicije. Autor nje ž nih ljubavnih

pjesama.

1.

Suze je gorke, žalosne lila lijepa Teanodjeva u krevetu mom, cijelu cjelcatu noć.

Naime kada se na nebu digla večernja zvijezda,žalost obuze nju: jutro je - ljubavi kraj.

Smrtniku ništa nije po volji, ljubavi silnekada je poslušan rob, htio bi vječitu noć.

2.

Ruko okrutnice, zar mogla si kovrče zlatnegrubo povući ti, tešku im nanijeti bol?

Mogla si? Nije ti drskost ublažila čupana kosa, jecaja prepun glas, nježno povijen joj vrat?

Uzalud sad neprestance udaraš očajno čelo,neće više tvoj dlan dojke dotaknuti njoj.


38/51

Molim te, gospođo, nemoj me takvom kazniti kaznom,radije podnijet ću ja smrt što je zadaje mač.

3.

Dokle ćemo krasti plamene poglede, mila, jedno drugome mi potajan bacati plam?

Pred sve iznesimo brige naše, pa ako tko budespriječiti želio to oslobođenje od zla,

mačem se ubijmo; bolje je, mislim, zajedno bitiili kroz život sav ili kroz okrutnu smrt.

4.

Zbacimo haljine, moja ljepotice, budimo nagi,

isprepletimo sad noge i ruke u čvor!Neka među nama ne bude ništa: i najtanji veo

na tebi za me je zid, velik, neprobojan sav.Pripijmo naša tijela i usne, o drugome svemu

šutim jer ne volim ja tajne iznositi te.

5.

Kradimo poljupce, Rodopo draga, i dražesne čariljubavi (one su naš najveći, najljepši boj).

Slatko je biti skriven od drugih, od pogleda tuđih,slađa je ljubav ta nego kad vidi se sve.

6.Draga, tvoji su kapci teški, prepuni čežnjekao da ovaj si čas ležaj napustila svoj,

kosa je tvoja u neredu, rumeni obrazi blijedi,

izlomljen vitak je stas, težak ti postaje hod.Ako to znači da noć si provela u ljubavnoj igri,

kako je sretan taj koga si grlila ti.

Ali ako te samo izmorila ljubavna žudnja,sve bih dao da ja taj sam zapalio plam.

7.

Ruži ne treba kruna, a tebi ne treba, gospo,nakit u kosi skup, otmjene haljine kroj.

Nečešljana ti kosa blista jače od zlata,a kad vide ti put, biseri izgube sjaj.

Možda je ljubak indijski safir zbog jasnoga bljeska,ali oka tvog žar ljupkije iskri no on.

Vidim li rosne ti usne, mekoću medenih grudi,u isti pomislim tren na Afroditin ja lik.

To me uništava, stoga samo iz očiju tvojihza se naslućujem spas: u njima nade je dom.

8.


39/51

Rukom joj dotičem grudi, usnama grizem joj usne,grlim joj mahnit i lud zamamni srebrni vrat.

Nisam joj uzeo ljubavni izvor, nego se mučimoko djevice još - ne da u krevet mi svoj.

Napol se Afroditi predala, napol Ateni:

razapet između njih, pretežak podnosim jad.

9.

Jednu iščupavši vlas iz svoje zlaćane kose,sveže mi Dorida njom ruke da budem joj rob.

Najprije ja se nasmijem, jer sam uvjeren bio

da je posao lak strgnuti ljubljene vez.

No da ga raskinem, nemah snage, i stenjati počehkao da čitavog čvrst mjeden me sputava kov.

Sada trostruko nesretan o vlas obješen visim,

idem kamo mi god tiranka kazuje pht.

10.

Nekad sam kročio ohol i skupljao obrve strogo,slabašnoj ženici sad služim za igračku tek.

Prije sam smatrao drsko da krotiti umijem svaku,

sada sam potlačen rob, nema mi nade ni trun.Pretvoren sad sam u žensko što ponizno cvili i moli;

njoj je u očima bijes, muževne naravi znak.Djevojko lavljega srca, čak ako i pravedno bjesniš,

stišaj svoj muški gnjev, doći će osvete čas.

11.

Kosu kad mrežicom stegneš, ja se u zanosu gubimkao da vidim lik Reje što kreće u boj.

Kad je bez ukrasa glava i raspuštena ti kosa,tvoj mi uvojak plav posve poremeti um.

Svoje kovrčave prame kad snježnom koprenom skrivaš,u srcu mojem plam uvijek je jednako jak.

Tri su ti Gracije tri podarila vida ljepote:

koji god uzela vid, isti izaziva žar.

Eratosten Skolastik

(6. st)

Bizantski pjesnik, autor već eg broja epigrama sač uvanih u »Gr č koj antologiji«.

Kada Melitu ugledah, lice mi izgubi boju:

naime, prati je muž. Dršćući prozborim riječ:»Smijem li razbiti kračun na tvojim vratima, mila,

svoju kad dvokrilnu dver otvorim, izvući klin,

smijem li zaći u oba tvoja predvorja vlažna,da bih u bravu svoj mogao utaći ključ?«


40/51

Ona iskosa pogleda muža i kroz smijeh mi reče:»U moj ne ulazi trijem, čuvaj se, oštar je pas!«


41/51

Dodatak:

Helenska off-poezija

Nikarh

Gr č ki epigramatič ar iz 4. ili 3. st. pr. n. e. koji je djelovao u Rimu. U Gr č koj antologiji

sač uvan je velik broj njegovih epigrama.

Ljubav i ljutnja

U svakoj poeziji zacijelo postoje elementi igre, jedne od nesumnjivo najdubljih

čovjekovih potreba. No pitanje je postoji li i u svakoj igri i igrariji element poezije. Čini se dapjesnici kasnog helenizma i rimskog razdoblja u grčkoj poeziji više nisu sebi postavljali topitanje: oni su se vrlo često i — katkada sasvim vidljivo — s očitim užitkom poigravaliriječima, glasovima, stihovima, metrima, ne brinući se odviše za to da te duhoviteversifikacije budu istovremeno i iskreni poetski iskazi.

Treba ipak reći da se poimanje literature od antičkih vremena do danas promijenilo i

da su u antici, osobito onoj kasnoj, vještinu cijenili gotovo podjednako kao i pjesnikov talent,tako da su »jezične igre« bile zapravo jedan od književnih žanrova u kojemu se dobar pjesnik morao makar načas okušati i pokazati da je u stanju da dosegne virtuoznost poigravanjariječima kojom su raspolagali i njegovi poetski suvremenici. Bilo bi svakako zanimljivosastaviti jedanput klasifikaciju, na lingvističkim osnovama, sredstava kojima se helenski (pa ilatinski) pjesnici u tim svojim zabavama služe: u njoj bi se našle skoro sve figure i tropi, ali ibrojni drugi načini postizanja začudnih efekata na svim jezičnim razinama, od fonološke imorfološke do sintaktičke i semantičke. Primjer takva korištenja golemog broja izražajnihsredstava (pozivamo čitaoceda ih sami otkrivaju!) u sasvim kratkom epigramatskom distihuostavio nam je u Grčkoj antologiji (XI,252) malo poznati pjesnik Nikarh koji je u 1. stoljeću

naše ere živio u Rimu:

µ , µ µ : µ , µ :Εἴ ε φιλεῖς ισεῖς ε καὶ εἰ ισεῖς σύ φιλεῖς ε µ µ µ , , µ µ .εἰ δέ ε ὴ ισεῖς φίλτατε ή ε φίλει

Prijevod koji samo djelomično odražava ludičnost originala mogao bi glasiti:

Ako me ljubiš, ljutiš se, ako ljutiš se, ljubiš:ako se ne ljutiš, tad, dragi, ne ljubi me ti.

Napokon, reći ćemo još samo da se ovaj epigram, kako kažu već i drevni komentatori, može iizrazito nepristojno interpretirati, no tu ćemo interpretaciju — pudoris causa — ostavitidomišljatosti i znatiželji čitalaca.

Simija

Simija s Roda pjesnik je i gramatič ar koji je ž ivio oko 300. g. pr. n. e. Istakao se kao

leksikograf i kao vješ t versifikator (Apolon i Gorgona u heksametrima, te lirske pjesme),

prethodnik aleksandrijske poezije.

Sjekira

U helenističkom razdoblju, u 3. st. pr. n. e., kad grčka poezija uvelike gubi svojuizvornu inspiraciju, javljaju se mnogi pjesnički oblici u kojima je sama forma važnija od


42/51

sadržaja i kojima pjesnici izoštravaju svoju jezičnu i metričku virtuoznost. Jedan su od takvihoblika i tehnopegniji ( ), preteče suvremene grafičke poezije, u kojima autorτεχνοπαίγνιαdužinom i rasporedom stihova oponaša izgled predmeta kojemu je pjesma posvećena. Medumalobrojnim sačuvanim tehnopegnijima nalazi se i Simijina Sjekira.

Sjekira (očuvana u Grčkoj antologiji, XV, 22) zamišljena je kao dar Epeja, grčkogvodonoše koji je izgradio trojanskog konja, boginji-savjetnici Ateni. Pjesma je sastavljena uhorijambima s bakhejem ili amfibrahom na kraju, i to tako da u svakom drugom stihu ima po

jedan horijamb manje nego u prethodnima. Kako je sjekira bila s dvjema oštricama, prvi iposljednji stih su najdulji, a prema sredini se skraćuju, no čitaju se redoslijedom od najdužihdvaju do dvaju najkraćih. Prijevod, dakako, slijedi »raspored čitanja«, ali originalna jestruktura ovakva:

1 Ἀ µ νδροθέᾳ δῶρον ὁ Φωκεὺς κρατερς !δοσύνας "ρα τίνων Ἀθ#νᾳ3 µ τ ος $%εὶ τ&ν 'ερ&ν κ!ρὶ %(ρί%ν) %*λιν +θ#λωσεν5 µ µ ,ο,κ $ν#ριθ ος -ε-α.ς $ν %ρο #/οις Ἀ/αιῶν

7 ν0ν δ' µ $ς 1 ήρειον 23α κέλε(θον9 µ µ τρὶς #καρ 4ν σὺ θ( 510 '6δ 7λ3ος11 .8εὶ %νεῖ 10 µ 9λαος 8 φιδερ/θ:ς8 , .σ&ν /#ριν ;-ν& %ολύ3ο(λε


43/51

4 izbaci iz sjedišta svih kamenih on knezove mu u zlatu;2 (muški joj lik) sjekiru-dar: nekoć on njom sruši u prah visoki zid božanski.


44/51

Anonim

Jabuke

Zagonetke su bile - kao što se može i očekivati (dovoljno je prisjetiti se Edipa iSfinge!) - jedna od omiljenih grčkih zabava. Štaviše, one su i jedna od specifičnihpoluliteramih vrsta i vrlo su često bile oblikovane u stihu. U posljednjim knjigama Grčkeantologije nalazi se čitav niz najrazličitijihzagonetaka, od onih jezičnih, kod kojih se rješenje traži anagramiranjem ili spajanjemključnih riječi, preko onih koje zapravo verbalno reproduciraju rebuse, sve do - veomabrojnih - matematičkih problema.

Za ovu smo priliku odabrali jedan jednostavan matematički problem anonimnogautora (Grčka antologija XIV, 118), zacijelo iz helenističkog razdoblja, sastavljen uheksametrima. Na pitanje: »Koliko je ukupno jabuka ubrala Mirto?« odgovara se, dakako, s

pomoću jednadžbe s jednom nepoznanicom.

∆ µ µ ? .ρεψα ένη ποτέ λα φίλαις διεδάσσατο Μυρτώ µ µ µ , ? ?,Χρυσίδι έν ήλων πέ πτον πόρε τέτρατον ρο

? µ ?, . ννεακαιδέκατον Ψα άθ δέκατον Κλεοπάτρη? ? ?·α τάρε ικοστόν δωρήσατο αρθνοπεί

’ ? µ ? · ? ? ????δώδεκα δ ! άδνηο νονπ όρεν α τάρς α τήν? 9 ? ? ? µ ? .λυ ον κ πάντων κατόν και εκοσιλ α

Ubrala Mirto je jabuke, družicama ih dijeli:Hrisidi petinu dade, a četvrtinu Heri,devetnaestinu da Psamati, dok Kleopatri

pruži desetinu, dvadesetinu Partenopeji,dvanaest tek Euadni pokloni — za sebe samuostavi sto i dvadeset jabuka s čitave hrpe.

I na kraju, ako ste slabi matematič ari, otkrit ć emo vam tajnu zagonetku helenistič kog

pjesnika nepoznata imena. Odgovor je: 380.

Anonim

Međusobna ubojstvaZagonetke kojima su se grčki helenistički pjesnici zabavljali nerijetko su svoja

rješenja imale u mitološkim pričama o bogovima i junacima. Distih nepoznatog pjesnika(Gr č ka antologija, XIV, 9) predstavlja jedan od težih problema te vrste, i najvjerojatnije niobrazovani Grci nisu na nj znali bez oklijevanja odgovoriti. Radi se, naime, o Andromahi,

Eetionovoj k ćeri, koja se dvaput udavala: najprije za Hektora, sina Prijamova i brataParisova, a zatim, silom, za Ahilejeva sina Neoptolema. Ti bi se odnosi, dakle, mogli

prikazati ovako:

? ’ ?µ ? ’ ? , ? ’ ?µ ? ? νδρ όν ελκ υρός κυρόν δ ός κτανεν νήρ ? ? .και " δαήρ κυρόν και " κυρός γενέτην

Ubi mi supruga svekar, a suprug mi usmrti svekra,


45/51

svekra i suprugov brat, svekar i oca mi mog!

Ahilej je - kao što je poznato - ubio Hektara, ali i Eetiona, a sam je pao od Parisoveruke; dok je Neoptolem (pred Andromahinim očima!) smaknuo Prijama. Prema tome,sudbina nesretne žene u dva je stiha prikazana ovako: Hektora (supruga broj 1) ubio je Ahilej(svekar broj 2), a Neoptolem (suprug broj 2) usmrtio je Prijama (svekra broj 1); Ahileja(svekra broj 2) ubio je Paris, brat Hektora (supruga broj 1), a Ahilej (svekar broj 2)

Andromahina oca Eetiona!

Riječ je doista o žalosnoj grčko-trojanskoj priči!

Anonim

Slovčana zagonetkaMeđu različitim tipovima zagonetaka u stihovima u Gr č koj antologiji sačuvane su i

one koje su sasvim lingvističkog karaktera i zasnivaju se na strukturi grčkog jezika, a inače su

- prema načinu rješavanja - potpuno nalik suvremenim enigmatskim doskočicama. Takve suzagonetke, dakako, u osnovi neprevodive,jer im je ključ rješenja u grčkom. Kako je takvapoezija (ili ipak samo »poezija«?) izgledala, može nam dočarati pjesmica anonimnog autora(Gr č ka antologija, XIV, 106):

µµ ’ ? ? · ? ????#έσσαρα γρά ατ χων ν$ω τρί%ων ν δέ τό πρ τονµµ ’ ? ? , ? · µ ’ ? ,γρά φέλ ςί ω και " τό ετ α τόπ άλιν

? ? ? µ · ? ?????%ορ%όρ ε ρήσειςέ φ ίλτατον ν δέ τό λο σθον? ? , ? ? , ?? µ .α ρ ςε ρ ήσειςε σέτια τ όπου

Prijevod koji bi pokušao reproducirati sadržaj epigrama (ali koji ne može voditi računa oformi jezičnih znakova bitnoj za rješenje) glasi:

Kad sam od četiri slova, mučim se hodom, a akooduzmeš prvo mi, ja slušam; kad imam tek dva,

najdraže meni je blato. Ako bez zadnjega slovaostanem, bit ću u tren oznaka mjesta i riječ.

Poznavaoci grčkoga i bez prijevoda znaju rješenje: ? »noga«, ? »uho«, ? »svinja«, ?ποςο ς ς π ο»gdje«. Ostalima nudimo drugu verziju, prilagođenu našem jeziku, a njezinu odgonetku,sasvim laku, ostavljamo čitaočevoj dosjetljivosti:

Imam li četiri slova, rastem na glavi, a kadauzmeš mi prvo, tad zujim. No skineš li još

jedno, iskazujem društvo. Kad bi nestalo samoposljednje slovo, pjev rado bi slušao moj.

Anonim

Bezglava mudrica

Antičke zagonetke ponekad imaju pomalo neobična rješenja, ili nam se to - zbognašeg selektivnog poimanja antike - samo tako čini. Naprimjer, na prvi je pogled jasno da je


46/51

glavna junakinja ove enigmatske pjesmice anonimnog autora (Gr č ka antologija, XIV, 58)

neka biljka, no malo je teže dovinuti se tome da je to upravo: artič oka.

B ? ? · ?µ γκεφάλεον φορέω κεφαλ ςτ ερ ε ι " δε " χλωρη "? ? ? ? µ ·α χένοςέ κ δολιχο γ θενε ιρο ένη

’ ? ? ? ? µ · ? µ ??σφαίρη δ ς πε "ρ α λο " νε ίδο αι ν δέ ατε$σ ς? ?µ ? , µ ? . νδον ν λαγόνων ητρο " ς χω πατέρα

Premda bez glave, imam ja mozga; zelene boje

uvis se dižem iz tla, dugačak meni je vrat.Nalik sam kugli na fruli; a tražiš li, naći ćeš među

mojim bedrima, gle: otac je majke mi tu!

Mozak je, dakako, srčika artičoke, a otac majke iz zanimljive sintagme u 4. stihu sjeme jebiljke, čija je k ći - njezin plod.

Anonim

Životna dobEvo jedne lake zagonetke za one koji dosad nisu imali uspjeha u rješavanju. Pitanje,

što ga postavlja anonimni grčki pjesnik (Grčka antologija XIV, 127), glasi: Koliko je godinaproživio Demohar?

, ? , ? µ αντός σου %ε%ίωκε χρόνου πα ςε " ν το " τέταρτον

∆ µ , µ ,η οχάρης %ε%ίωκε νεηνίσκος δε " το " πέ πτον ? ? · ’ ? ’ ? ????,το " τρίτον ε ς ν δρας πολιο " ν δ τ φίκετο γ ρας? ???.&ησεν λοιπα " τρισκαίδεκα γήραος οδ

Od sveg života provede kao dječak Demoharpunu četvrtinu, kao mladić petinu samo,

a u muževnoj dobi trećinu; kad sijeda je staroststigla, na njenu je pragu proživio trinaest još ljeta.

Oni koji žele upotrijebiti formulu za rješavanje jednadžbe s jednom nepoznanicom mogu seposlužiti ovom:x = 1/4x + 1/5x + 1/3x + 13.

Ako ni to nije dovoljno, odgovor sadržava šest desetica i nijednu jedinicu!

Homer

Broj Grka pod Trojom

Kad bi se zagonetka koju ovdje prikazujemo (a objavljena je u Gr č koj antologiji,

XIV, 147) mogla sa sigurnošću pripisati Homeru, bila bi zacijelo riječ o jednoj od najstarijihpitalica u našoj zapadnoj civilizaciji. Sholijast uz nju kaže: ?µ ? ? ? ,ηρος σιόδ ρωτήσαντι

? ?πόσον το " τ νλ λήνων


47/51

? ? ? ????. Dakle, na Hesiodovo pitanje koliko je bilo grčkihπλ θοςτ ο " κατα " τ ςλ ίου στρατε σανratnika pod Trojom Homer je ovako odgovorio:

? ’ ? µ ? ? , ? ? ?πτ σσαν αλερο πυρο " ς σχάραι ν δε κάστ’ ? , ·πεντηκοντ %ελοί περι " δε " κρέα πεντήκοντα

? ? ? .τρι "ς δε " τριηκόσιοι περι " ν κρέας σαν χαιοί

Sedam je bilo ognjišta vatre proždrljive, svakoražnjeva ima pedeset, s pedeset obroka mesa:triput po trista je Grka oko obroka svakog.

Antički sholijast navodi i rješenje ove zagonetke: , ', ?Μυριάδες αφοε γουν χιλιάδεςµ ? , naime »1575 mirijada(= 10.000), to jest $ριαι πεντακισχίλιαι πτακόσιαι πεντήκοντα15.750 tisuća«, što znači daje pod Ilijem ratovalo 7 x 50 x 50 x 3 x 300 = 15.750.000 Helena.Moderni komentatori upozoravaju na to da se 2. stih može shvatiti i tako da je na svakom

ražnju bio samo jedan obrok mesa, pa bi u tom slučaju grčkih vojnika bilo tek 7 x 50 x 3 x300 = 315.000!

Homer

Ilijada 22,59

Zacijelo se može učiniti neobičnim da Homer (a osobito jedan jedini njegov stih, i tou osnovi sadržajno veoma običan stih) bude uvršten među Off -pjesnike. Ali u ovom seslučaju ne radi o off -karakteristikama same poezije nego o specifičnostima njezine upotrebe.

Naime, jedan od važnih elemenata antičke pedagogije bila su različita mnemotehničkasredstva, dakle sažeti »podsjetnici« za izvjesne obrazovne cjeline. Nerijetko su takvamnemotehnička sredstva bila prikladni (često upravo u tu svrhu izmišljeni) stihovi. Antički sugramatičari od razdoblja stoika nadalje u grčkom jeziku razlikovali osam vrsta riječi: ime(7 µ , što obuhvaća i imenice i pridjeve), glagol (??µ ), veznik ( µ ), zamjenica νο α α συνδεσ ός(? µ ), član (? ), prijedlog ( ), prilog (? µ ) i particip (µ ) - ντωνυ ία ρθρον πρόθεσις πίρρη α ετοχήMnemotehnički stih koji bi u sebi sadržavao primjere za svih ovih osam vrsta riječi nisumorali izmisliti jer su ga pronašli u Homerovoj Ilijadi:

’ ?µ ? ’ ? ,προ "ς δ ε " το " ν δ$στηνον τι φρονέοντ λέησον

gdje je prijedlog, ’ veznik, ?µ zamjenica, član, ime, ? prilog,προ " ς δ ε " το " ν δ$στηνον τι’ particip, a ? glagol.φρονέοντ λέησον

Maretić i Ivšić, ne brinući se, dakako, za mnemotehničku vrijednost ovog stiha, prevode:

A i meni se smiluj, dok živim, nevoljnu, jadnu…

i tako vjerno prenose sadržaj ovog Prijamova obraćanja Hektoru prije njegova polaska utragičnu borbu protiv Ahileja. No ako bismo htjeli sačuvati posebnost »pedagoške« upotrebestiha, ostavljajuči grčke vrste riječi (i transformirajući član, koji kod nas ne postoji, upokaznu zamjenicu), mogli bismo dobiti vrlo neelegantan heksametar:

Žali zbog mene ovoga jadnog no živućeg ipak…


48/51

Više usklađen sa zahtjevima našeg standardnog jezika bio bi možda ovakav prijevod:

Budući jadno, ali pri sebi, ovu samilost molim…,

a vjerojatno bi najbolje zvučao sadržajno neprecizan stih:

Budući na životu, no bijedno, molim te ovo…

I, napokon, bio bi zamisliv i takav prijev

Documents

Dubravko Škiljan - Grčka lirika