Alan Watts - Mudrost Nesigurnosti

5/20/2018 Alan Watts - Mudrost Nesigurnosti

1/53


2/53

Mudrost esigurnosti

Poruke za doba tjeskobe

Alan Watts

SADRAJ

I

II

III

IV

V

VI

VII

VIII

IX


3/53

UVOD

Oduvijek me oaravao zakon oprenih nastojanja. Ponekad ga nazivam i "obrnutim zakonom". Kad se nastojiodrati na povrini vode - tone; no, kad pokuava potonuti - pluta. Kad zadrava dah, gubi ga - to iznenada

priziva u misli onu pradavnu i podosta zanemarivanu poslovicu, "Svatko tko eli spasiti svoju duu, izgubit e je."

Ova knjiga istrauje taj zakon u odnosu na traganje ovjeka za psiholokom sigurnou te na njegova nastojanja dasvoju duhovnu i intelektualnu sigurnost pronae u vjeri i filozofiji. Napisana je u uvjerenju da ni jedno pitanje nebi moglo biti pogodnije u vremenima u kojima se ini da je ljudski ivot naroito nesiguran i nepouzdan. Njezin jestav kako je ta nesigurnost rezultat nastojanja da se postane sigurnijim te da su, nasuprot tome, spas i zdravljesadrani u najradikalnijem priznanju - da nemamo naina da spasimo sami sebe. Ovo poinje zvuati kao neto izAlice s onu stranu ogledala, tj. iz djela koje kao da predstavlja vrstu filozofskog ekvivalenta ovom radu. itatelj ese esto zatei u zbrkanom svijetu, u kojem se uobiajeni poredak stvari ini potpuno izvrnutim, i u kojem jezdravi razum izokrenut i oprean. Oni koji su proitali neku od mojih ve objavljenih knjiga, npr. Pogledaj duh

(Behold the Spirit) ili Vrhovno bie (The Supreme Identity), naii e ovdje na stvari koje e im se uiniti posveoprenima mnogima od mojih prije izreenih misli. No, to je tono tek manjim dijelom. Naime, otkrio sam da subit i osnovni problem onoga to sam elio rei tim knjigama rijetko shvaeni; okvir i sadraj moje misli esto jeprikrivao njen smisao. Zato ovdje namjeravam razmotriti isto pitanje polazei od posve drugaijih pretpostavki ipojmova, koji nee prouzroiti brkanje misli s mnotvom beznaajnih pomisli, to su ih nad njih nadvili vrijeme iusmena predaja.

U tim sam knjigama nastojao obraniti odreena naela religije, filozofije i metafizike, tumaei ih iznova. Bilo jeto, mislim, kao da zmiji elite privrstiti noge - bespotrebno i zbunjujue, jer obrana je potrebna samo onimnesigurnim, upitnim istinama. Meutim, ova je knjiga u duhu misli koje je izrekao kineski mudrac Lao Tsu, uitelj

zakona oprenih nastojanja. On je objavio da oni koji opravdavaju sebe nisu uvjerljivi, da bi se onaj tko elispoznati istinu trebao liiti svojih spoznaja i znanja, te da nema niega snanijeg i vie stvaralakog od praznine -od koje ljudi bjee. Tako je ovdje moj cilj pokazati - na izokrenut nain - da se one bitne stvarnosti vjere imetafizike mogu obraniti tako da uspijevamo i bez njih, te da se manifestiraju samim njihovim unitenjem.

Radosna mi je obveza priznati, da mi je pripremu ove knjige omoguila velikodunost zaklade koju je osnovaopokojni Franklin J. Matchette iz New Yorka, ovjek koji je velik dio svog ivota posvetio problemima znanosti imetafizike, kao jedan od rijetkih poslovnih ljudi kojeg nije u cijelosti obuzeo onaj zaarani krug stvaranja dobitikoja stvara dobit kojom treba ostvariti novu dobit. Zato se zaklada Matchette posvetila traganju za metafizikimistraivanjima, pa ne treba niti spominjati da je za mene njihova voljnost da se pozabave tako "suprotnim"

pristupom metafizikim spoznajama bila pokazatelj njihove pronicavosti i mate kojom raspolau.

Alan W. WattsSan Francisco, svibanj 1951.


4/53

I. DOBA TJESKOBE

Prema svim svojim vanjskim pojavnostima, na je ivot tek iskrica svjetla izmeu jedne i druge vjene tame. Ni

razdoblje izmeu tih dviju tmina nije dan bez oblaka, jer to smo vie sposobni osjetiti zadovoljstvo, to smo vieizloeni boli i ta je bol - bila ona u pozadini ili u prvom planu - uvijek s nama. Naviknuli smo se uiniti svojepostojanje vrijednim, a to nam je omoguilo vjerovanje da postoji i neto vie od ove vanjske pojavnosti - daivimo za budunost, koja dolazi nakon ovozemaljskog ivota. ini se da vanjska pojavnost ba i nema smisla.Ako ivjeti znai skonati u boli, nepotpunosti i nitavilu, ini se da je to tek okrutno i isprazno iskustvo za biakoja su roena za spoznavanje, nadu, stvaralatvo i ljubav. ovjek, kao bie razuma, eli da njegov ivot imasmisao, pa mu je bilo teko povjerovati da je tako, osim ako ne postoji i vie od onoga to vidi - osim ako nepostoji vjeni poredak i vjeni ivot nakon nesigurnog i trenutnog iskustva ivota i smrti.

Moda mi se nee oprostiti to ova ozbiljna pitanja uvodim s pomalo frivolnim prizvucima, ali problem traganja za

smislom u ovom prividnom iskustvenom kaosu podsjea me na onu djetinjastu elju, da nekome potom poaljemmalo vode. Primatelj odvezuje uzicu, a u krilo mu se izlijeva prava poplava. Samo, ova igra ne bi nikad uspjela, jerje izbezumljujue nemogue omotati i uvezati pola litre vode u papirnati paket. Postoje, dodue, i papiri koji se nebi raspali iako su ve vlani, ali nije mogue sabiti vodu u bilo kakav oblik kojim bi se moglo rukovati, niti jemogue zavezati uzicu tako da se paket ne rasprsne. to se vie nastoje prouavati rjeenja raznih problema upolitici i gospodarstvu, u umjetnosti, filozofiji i religiji, to se vie stjee dojam o iznimno nadarenim ljudima, kojisu svoju dovitljivost posve istroili na pokuaju da vodu ivota omotaju u uredne i trajne paketie. Mnogo jerazloga zbog kojih bi to trebalo biti jasno, posebno nekome tko ivi danas. Toliko mnogo znamo o povijesti, osvim onim paketiima koji su se ranije vezivali i posve se rasprsnuli. Znamo tolike pojedinosti o problemimaivota, da se oni odupiru lakim pojednostavljenjima i ine se sloenijima i bezoblinijima no ikad prije. Nadalje,

znanost i industrija toliko su poveale i uurbanost i okrutnost ivljenja, da izgleda kako se nai paketii svakimdanom raspadaju sve bre i bre.

Tako se javlja i osjeaj da ivimo u doba neuobiajene nesigurnosti. U proteklih stotinu godina slomile su se tolikedavno uspostavljene tradicije - tradicija obiteljskog i drutvenog ivota, vladavine, gospodarskog poretka, vjerskihuvjerenja. Kako godine prolaze, ini se da imamo sve manje i manje uporita za koje bismo se mogli uhvatiti, svemanje stvari koje bismo mogli drati posve ispravnima i istinitima, pouzdanima za sva vremena.

Za neke je to dobrodolo olakanje od ogranienja koja nam nameu moralne, drutvene i duhovne dogme. Zadruge je to opasan i uasavajui prekid s razumom i pameu, jer nastoji ljudski ivot srozati u beznadni kaos.

Moda je veini trenutni osjeaj olakanja dao kratak predah da bi potom uslijedila najdublja tjeskoba. Naime, akoje sve relativno, ako je ivot tek bujica bez oblika ili cilja, u ijim naplavinama ne moe potrajati apsolutno nitato bi se spasilo, ini se da je on neto u emu "nema budunosti", a time ni nade. ini se da ljudska bia mogu bitisretna samo dok pred sobom imaju budunost kojoj se mogu radovati - pa bila to "bolja vremena" koja e doimoda ve sutra, ili vjeni ivot nakon smrti. Iz razliitih razloga sve vie i vie ljudi misli da je sve tee vjerovatiu ovo potonje. S druge strane, ono prvo ima nedostatak da je - kad i dou ta "bolja vremena" - teko u njimapotpuno uivati bez nekog obeanja da pristie i vie od toga. Ovisi li srea uvijek o neemu to se oekuje odbudunosti, tada progonimo neku divlju svjetlost koja neprestano izmie naem dosegu i nestaje u bezdanu smrti.

Zapravo, nae doba nije nimalo nesigumije od bilo kojeg drugog ranijeg vremena. Siromatvo, bolest, rat,

promjena i smrt nisu nita novo. Ni u najboljim vremenima, "sigurnost" nije bila nimalo manje privremena iprividna. No, tada je bilo mogue poduprijeti nesigurnost ljudskog ivota vjerovanjem u nepromjenjivo, u ono


5/53

izvan domaaja nevolje - u Boga, u besmrtnu duu ovjeju te u vladavinu kojom vjeni zakoni pravednostiupravljaju svemirom.

Danas su takva uvjerenja rijetka, ak i u vjerskim krugovima. Nema razine drutva, a malo je i pojedinaca koje jedotaknulo suvremeno obrazovanje, kod kojih se ne bi mogao pronai trag barem neke sumnje. Jednostavno, samo

po sebi postalo je posve oito da je u proteklom stoljeu autoritet znanosti zauzeo mjesto autoriteta religije ushvaanju javnosti, te da je skepticizam - barem u duhovnim pitanjima - postao rasprostranjenijim od vjerovanja.

Vjerovanje je poljuljano uslijed iskrene sumnjiavosti te pomnog i neustraivog razmiljanja visoko inteligentnihljudi od znanosti i filozofije. Pokretani gorljivou i potivanjem injenica, oni su pokuavali vidjeti, spoznati isuoiti se sa ivotom onakvim kakav jest, bez vlastitih prieljkivanja. Ipak, uza sve to su uinili da bi poboljaliivotne uvjete, ini se da je njihova slika svemira ostavila pojedinca bez one krajnje, konane nade. Cijena zanjihova udesa u ovom svijetu bila je nestajanje svijeta koji treba doi, pa se namee ono staro pitanje: "to e todobiti ovjek, ako osvoji itav svijet, a izgubi svoju duu?" Logika, inteligencija i razum su zadovoljeni, no srcepostaje gladno. Naime, srce je nauilo osjeati da mi ivimo za budunost. Znanost nam moe, polako i nesigurno,

dati bolju budunost - na nekoliko godina. A tada e, za svakoga od nas, ta budunost zavriti. Sve e se okonati.Ma koliko se dugo to odgaalo, sve to je stvoreno, mora se i raspasti.

Unato nekim suprotnim miljenjima, to je jo uvijek ope znanstveno stajalite. Sada se u knjievnim i vjerskimkrugovima esto misli da je sukob izmeu znanosti i vjere stvar prolosti. ak postoje i podosta optimistiniznanstvenici, koji misle da su glavni uzroci ovog sukoba uklonjeni u trenutku kad je suvremena fizika napustilaonaj tvrdi atomistiki materijalizam. No, to nije tako. U veini naih najveih uilita oni, koji prouavaju utjecajznanosti i njenih metoda, jednako su kao i prije udaljeni od onoga to dre religioznim gleditem.

Tono, nuklearna fizika i relativnost prekinuli su stari materijalizam, ali sad nam pruaju shvaanje svemira, pokojem su ideje o bilo kakvoj apsolutnoj svrsi ili planu jo manje vjerojatne. Suvremeni znanstvenik nije toliko

naivan da opovrgava postojanje Boga zato, to ga ne moe pronai svojim teleskopom, ili opovrgava postojanjedue jer je ne moe otkriti skalpelom. On je tek zabiljeio da je ideja Boga logiki bespotrebna. On ak sumnja uto ima li ona ikakvo znaenje. Ona mu ne pomae objasniti sve to on ne bi mogao rasvijetliti na neki drugi,jednostavniji nain. On tvrdi: Kad se za sve to se dogaa kae kako se to dogodilo Bojom providnou i voljom,zapravo se nije reklo nita. Rei da je Bog sve stvorio i da svime upravlja isto je kao da se kae: "Sve je gore" - ato nita ne znai. Takva nam zamisao ne pomae da doemo do bilo kakvih provjerljivih predvianja, pa je time saznanstvenog stajalite posve bezvrijedna. Znanstvenici u tome mogu imati pravo. Oni mogu biti i u krivu. No, nijenam ovdje namjera raspravljati o tom pitanju. Trebamo samo uoiti da takav skepticizam ima golem utjecaj i daprikazuje prevladavajue raspoloenje naeg vremena. Ono to je znanost u konanici rekla, bilo bi: "Mi ne

znamo, a prema svemu sudei i ne moemo znati, postoji li Bog. Nita od onoga to znamo ne upuuje na to dapostoji, a za sve tvrdnje o njegovu postojanju pokazalo se da nemaju logikog smisla." I doista, ne postoji nitaime bi se dokazalo da Boga nema, ali teret dokazivanja trebaju preuzeti oni koji promiu ideju o Bogu. Vjeruje liu Boga, rekli bi znanstvenici, mora to initi iskljuivo na osjeajnim temeljima, bez ikakva uporita u logici iliinjenicama. Praktino govorei, to bi se moglo svesti na ateizam. Teoretski, to je jednostavno agnosticizam.Naime, bit znanstvenog potenja lei u tome da se ne pretvara kako zna ono to ne zna, a bit znanstvene metodejest da se ne uvode hipoteze koje se ne mogu i provjeriti.

Neposredni rezultati ovog potenja bili su duboko uznemirujui i depresivni. Jer, izgleda da ovjek nije sposobanivjeti bez mitova, bez vjere da svakodnevica i tekoe, patnja i strah od ovog ivota ipak imaju neko znaenje i

cilj u budunosti. Odjednom su poeli nastajati novi politiki i gospodarski mitovi, s ekstravagantnim obeanjimao najboljoj od svih budunosti u dananjem svijetu. Ti mitovi daju pojedincu osjeaj vanosti, inei ga dijelom


6/53

opsenih drutvenih nastojanja u kojima on djelomice gubi neto od vlastite praznine i osamljenosti. No, ve isama silina tih politikih religija upozorava na tjeskobu koja se krije iza njih. Naime, nije nimalo drugaija odgomile ljudi koji si meusobno dovikuju kako bi se uzajamno ohrabrili u tami. Kad se jedanput pojavi dvojba otome da je religija zapravo mit, njena snaga iezava. Moda je ovjeku potrebno da ima mit, no on si ga ne moesvjesno propisati, kao to bi si mogao propisati tabletu protiv glavobolje. Mit moe "uspjeti" samo ako se za njega

misli da je istinit, a ovjek ne moe dugo zavaravati samoga sebe namjerno i svjesno.

Izgleda da tu injenicu ne uoavaju ni najbolji suvremeni apologeti religije. Njihovi najsnaniji dokazi za vrstupovratka na ortodoksno jesu oni koji pokazuju drutvene i moralne prednosti vjerovanja u Boga. Samo, to nedokazuje da je Bog stvarnost. Najvie to to dokazuje bilo bi kako je vjerovati u Boga korisno. "Da Bog nijepostojao, bilo bi nuno izmisliti ga." Moda. No, pokae li se u javnosti i najmanja sumnja u postojanje Boga,izmiljotina je uzaludna. Zbog tog razloga, veina trenutno postojeih povrataka na ortodoksiju u nekimintelektualnim krugovima zvui poprilino isprazno. To je mnogo vie vjera u vjerovanje, negoli vjera u Boga.Suprotnost izmeu nesigurnog, neurotinog, obrazovanog "suvremenog" vjernika I tihog dostojanstva vjernikastaroga kova, ispunjenog unutarnjim mirom, ini ovog potonjeg ovjekom kojemu treba zavidjeti. Ali, radi se o

ozbiljnoj pogreki u primjeni psihologije kad se postojanje ili nepostojanje neuroze pretvara u kamen mudrosti iistine. Isto je kad se tvrdi da filozofija koja ovjeka ini neurotikom mora biti pogrena.

"Veina ateista i agnostika jesu neurotici, dok je veina jednostavnih katolika sretna i pomirena sa sobom. Zato sustajalita onih prvih lana, a potonjih istinita."

ak kad bi to zapaanje bilo tono, apsurdno je objanjavanje koje se na njemu temelji. Bilo bi to kao da se kae:"Rekao si da je u podrumu buknuo poar. Ti si zato uznemiren. No, zato jer si ti Uznemiren, oito je da poaranema." Agnostik ili skeptik jest neurotiar, no to istodobno ne znai da je njegova filozofija pogrena; topodrazumijeva otkrivanje injenica kojima se oni ne znaju prilagoditi. Intelektualac koji pokuava pobjei od

neuroze zanemarujui injenice, samo postupa prema naelu koje kae: "Gdje je neznanje blaenstvo, glupo je bitimudar." . Kad vjera u vjeno postane nemoguom, i kad postoji tek njena slaba zamjena kroz vjeru u vjerovanje,ljudi tragaju za svojom sreom u razonodama koje im nudi njihovo doba. Meutim, koliko god se oni trudili da tozakopaju u dubinama svojih umova, posve su svjesni da su te razonode i nesigurne, i kratkotrajne. Ovo ima dvaishoda. S jedne strane, javlja se bojazan da e se neto propustiti pa razum nervozno i poudno leti iz jednerazonode u drugu, ne nalazei spokoja i zadovoljstva ni u emu. S druge strane, frustracija zbog prinude da seneprestano progoni budue dobro u sutranjici koja nikako da osvane, i u svijetu u kojem se sve mora raspasti,razvija u ljudi stajalite iskazano u pitanju: "A kakva je korist od toga?"

U skladu s tim, nae je doba vrijeme frustracije, tjeskobe, privlaenja i ovisnosti o "drogama". Kao da nekako

moramo zgrabiti sve to moemo dok jo moemo, te potisnuti spoznaju kako je sve to isprazno i besmisleno. Te"droge" nazivamo visokim standardom ivota, a radi se o estokom i sloenom podraavanju osjetila, koje ih inisve manje osjetljivima i eljnima jo jaih podraaja. udimo za zabavama - za panoramom slika, zvukova,uzbuenja i izazova u koje se moramo ugurati to je mogue vie, i to u to je mogue kraem vremenu.

Da bismo odrali taj "standard", mnogi od nas pristaju ivjeti od bavljenja dosadnim poslovima i zaraivati takonovac kojim e potraiti olakanje od zamora stvorenog izmjenom razdoblja uurbanosti i skupih zadovoljstava.Ta bi razdoblja trebala biti na stvarni ivot, stvarna svrha kojoj slui i ono nuno zlo - na posao. Ili pakzamiljamo da je opravdanje za takve poslove podizanje obitelji, koja onda nastavlja raditi ve opisano, kako bi sepodigla nova obitelj... i tako ad infinitum.


7/53

Ovo nije karikatura. To je stvarnost milijuna ivota, toliko uobiajena da se uope ne moramo zadravati napojedinostima, nego trebamo samo zapaziti tjeskobu i frustraciju osoba koje tako ive, ne znajui to bi drugotrebali raditi. A to trebamo raditi? ini se da postoje dvije mogunosti. Prva bi bila, da na ovaj ili onaj nainotkrijemo novi mit, ili da uvjerljivo vratimo u ivot onaj stari. Ako znanost ne moe dokazati da Boga nema,moemo nastojati ivjeti i djelovati na osnovi same mogunosti da On ipak postoji. U takvom se kockanju, ini se,

nema to izgubiti. Naime, ako je smrt kraj, nikad neemo niti saznati da smo izgubili. No, oito je da to nikadanee biti dostatno za ivotnu vjeru, jer bi to zapravo bilo kao da kaemo: "Budui da je ionako sve isprazno,pretvarat emo se da nije tako!" Druga je mogunost da se nemilosrdno pokuamo suoiti s injenicom kako je"ivot bajka, koju pripovijeda neki idiot" te od njega uiniti najbolje to moemo, doputajui znanosti itehnologiji da nam slue koliko god mogu na tom naem putovanju od niega do nitavila.

Ipak, nisu to jedina rjeenja. Moemo zapoeti odobravati cjelokupni agnosticizam kritiki usmjerene znanosti.Moemo priznati, iskreno, da nemamo znanstvene osnove za vjeru u Boga, u osobnu besmrtnost, ili u bilo kojiapsolut. Moemo se posve suzdrati od nastojanja da vjerujemo, uzimajui ivot onakvim kakav on ve jest, i nesmatrajui ga neim drugim. S ove toke odlaska ipak postoji jo jedan nain ivota, koji ne zahtijeva ni mit, a niti

beznae. No, on zahtijeva opu revoluciju u nainu razmiljanja i osjeanja na koji smo do sada naviknuli.

Neobino u vezi s tom revolucijom jest da ona otkriva istinu iza takozvanih mitova tradicionalne religije imetafizike. Ona ne otkriva vjerovanja, nego pravu stvarnost, koja je na neoekivan nain usklaena s idejama oBogu i vjenom ivotu. Ima razloga da se pretpostavi kako je ova vrsta revolucije bila izvorite i za neke odglavnih vjerskih ideja, jer se prema njima odnosila kao to se stvarnost odnosi prema simbolu ili uzrok premaposljedici. Zajednika pogreka uobiajene vjerske prakse nalazi se u zamjeni simbola za stvarnost, u pogledu nakaiprst uperen na pravi put, te u odluci da se taj kaiprst radije stavi u usta i sie radi utjehe negoli da se krene timputem. Vjerske ideje su kao rijei - od male su koristi, a esto odvode i u zabludu, osim ako tono ne poznajeodreene stvarnosti na koje se one odnose. Rije "voda" korisno je sredstvo za komunikaciju meu onima koji

znaju to je voda. Jednako vrijedi i za rije i ideju koju nazivamo "Bogom".

U ovom trenutku ne bih elio zazvuati tajanstveno, ili pak ustvrditi da raspolaem nekim "tajnim znanjima".Stvarnost koja odgovara "Bogu" i "vjenom ivotu" potena je, otvorena, jednostavna i izloena svima da je vide.No, da bi se sagledala, potrebne su neke ispravke u naem umu, onako kao to i jasan vid ponekad zahtijevakorekciju oiju.

Vjerovanje prije ometa negoli pripomae otkrivati ovu stvarnost, bez obzira na to radi li se o vjerovanju u Boga, iliu ateizam. Ovdje moramo istaknuti jasnu razliku izmeu vjerovanja i vjere, jer je u praksi opeprihvaeno davjerovanje oznaava stanje uma koje gotovo daje suprotnost vjeri. Vjerovanje bi, u znaenju u kojemu ja ovdje

koristim tu rije, znailo neprestano isticati kako je istina ono to bi netko "rado htio" ili elio da postoji. Vjernike svoj um otvoriti istini pod uvjetom da se ona uklapa u njegove unaprijed zamiljene ideje i elje. Vjera je, sdruge strane, bespogovorno otvaranje uma istini, ma kakva ona bila. Vjera nema nikakvih unaprijed zamiljanihoekivanja; ona je skok u nepoznato. Vjerovanje se priljubljuje uz neto, a vjera oslobaa. U tom smislu, vjera jebitna vrlina znanosti, a jednako tako i svake religije koja nije samozavaravajua. Veina nas vjeruje kako bismo seosjeali sigurnima, kako bi nam nai pojedinani ivoti izgledali dragocjeno i znaajno. Tako se vjerovanjepretvorilo u pokuaj grevitog pridravanja za ivot, pohlepnog posezanja i uvanja ivota samo za sebe. No, ivoti tajne ivota ne mogu se pojmiti sve dok se on pokuava dohvatiti na taj nain. Zapravo, on se i ne moe zgrabiti,isto kao to se ne moe odetati s rijekom u vjedru. Pokuate li tekuicu uhvatiti u vjedro, jasno je da je nerazumijete i da ete uvijek ostajati razoarani, jer voda u vjedru prestaje biti tekuicom. Da biste "imali" tekuicu,

morate je pustiti, i dopustiti joj da tee. Isto vrijedi i za ivot, i za Boga.


8/53

Postojei stupanj razvijenosti ljudske misli i povijesti iznimno je sazreo za ovo "putanje". Nai su se umovipripremili za to ve i samim slomom vjerovanja u kojima su traili sigurnost. Govorei sa stajalita koje je strogo,premda zaudno, u skladu s odreenim religijskim tradicijama, ovaj nestanak starih uporinih stijena i apsoluta inije ba neka nevolja, nego prije - blagoslov. To nas gotovo prisiljava da se sa stvarnou suoimo otvorenihumova, a Boga se moe spoznati samo otvorena uma, jednako kao to se i nebo moe vidjeti samo kroz oieni

prozor. Nebo neete vidjeti ako ste staklo prekrili nekim plaviastim crteom.

Ali, "religiozni" ljudi, koji se opiru uklanjanju tog crtea sa stakla, koji se prema znanstvenom miljenju odnose sastrahom i nepovjerenjem te brkaju vjeru sa svojom privrenou odreenim idejama, zauujue su neupueni uzakone duhovnog ivota koje bi mogli pronai u vlastitim tradicionalnim zapisima. Pomno komparativnoistraivanje religije i spiritualne filozofije otkriva da je naputanje vjere i pokuaja zadravanja vlastitog buduegivota, te odustajanje od pokuaja da se izbjegne okonanje i smrtnost, zapravo redovit i uobiajen stupanj na putuduhovnosti. Zapravo, to je takvo "prvo naelo" duhovnog ivota da je trebalo postati oitim jo od samog poetka,pa nakon svega iznenauje da kolovani teolozi uope i prihvaaju bilo to drugo, osim suradnje s kritikinastrojenom filozofijom znanosti. Sigurno je ve stara vijest kako spas dolazi jedino kroz smrt Boga u ljudskom

obliju. No, vjerojatno nije bilo ba lako uvidjeti da ljudski lik Boga nije jednostavno povijesni Krist, nego ipredodbe, ideje i vjerovanje u Apsolut, kojemu se ovjek utjee u svojim mislima. U tome je pun smisaozapovijedi. "Ne pravi sebi lika ni oblija bilo ega to je gore na nebu; ne klanjaj im se niti im slui."

Da biste otkrili onu konanu Stvarnost ivota - Apsolutno, Vjeno, Boga, morate prestati s pokuajima da gazarobite u oblicima idola. Ti idoli nisu samo vrsta oblija, kakvo je zamiljeni lik Boga kao staroga gospodinakoji sjedi na zlatnom prijestolju. Oni predstavljaju i naa vjerovanja, nau oboavanu i unaprijed zamiljenu istinu,koja ometa bespogovorno otvaranje naeg uma i srca stvarnosti. Ispravna uporaba predodaba bila bi izrazitiistinu, a ne posjedovati je. Ovo se uvijek priznavalo u velikim orijentalnim tradicijama kakve su budizam, vedantai taoizam. Ovo naelo nije bilo nepoznato ni kranima, jer se podrazumijevalo kroz priu o Isusu i njegovim

uenjima. Njegov je ivot od samog poetka bio ope prihvaanje i prigrljivanje nesigurnosti. "Lisice imaju jame iptice nebeske gnijezda, a Sin ovjeji nema gdje nasloniti glavu."

Ovo je naelo jo tonije ako se Krist smatra boanskim u onom najortodoksnijem smislu, to jest kao jedinstvena iposebna inkarnacija Boga. Naime, osnovno pitanje prie o Kristu jest da ova "slika i prilika" Boga postajeizvoritem ivota kroz sam in svog unitenja. Uenicima, koji su se nastojali priljubiti uz Njegovu boanstvenostoblikovanu u Njegovoj ljudskoj osobnosti, objasnio je: "Ako zrno penice ne padne u zemlju i ne umre, ostajesamo. Ako li umre, rodi veliki rod." Na isti ih je nain upozorio: "Vama je bolje da ja odem, jer ako ne odem,Branitelj (Duh Sveti) nee doi k vama."

Ove se rijei mogu primijeniti na krane danas vie no ikad prije, i tono govore o cjelokupnom stanju naegavremena. Mi, zapravo nikada nismo uistinu shvatili onaj revolucionarni smisao prikriven u njima - nevjerojatnuistinu kako je ono to religija naziva predodbom Boga utemeljeno na odustajanju od bilo kakvog vjerovanja uideju Boga. Istim onim obrnutim zakonom, mi otkrivamo "beskonano" i "apsolutno", i to ne tako da nastojimopobjei od konanog i relativnog svijeta, nego najpotpunijim prihvaanjem svih njegovih ogranienja. Ma kako toparadoksalno izgledalo, mi na taj nain drimo svoj ivot smislenim samo kad uvidimo da je on bez svrhe, tespoznajemo "misterij svemira" samo kad smo uvjereni da o njemu nita ne znamo. Obian agnostik, relativist ilimaterijalist ne uspijeva doprijeti do ove toke, jer on ne slijedi svoj misaoni tok dosljedno do samog njegova kraja- kraja koji bi za njega bio iznenaenje ivota. On prerano naputa vjeru, otvara se stvarnosti i doputa svom umuda se ukalupi u doktrini. Otkriu misterija, onom udu nad udima nije potrebno nikakvo vjerovanje, jer vjerovati

moemo samo u ono to smo ve spoznali, unaprijed zamislili i oblikovali u svojoj mati. Samo, ovo je iznadsvake mate. Ne treba nam nita drugo do dovoljno iroko otvoriti oi svog uma, i "istina e izai na vidjelo".


9/53

II. PATNJA I VRIJEME

Gotovo svi mi ponekad zavidimo ivotinjama. One pate i ugibaju, no ini se da od toga ne stvaraju "problem".

ini se da je u njihovim ivotima malo toga zamrenog. Jedu kad su gladne, spavaju kad su umorne, papomiljamo da njihovim neznatnim pripremama za budunost prije upravljaju instinkti, negoli strah, kolikomoemo prosuditi, svaka je ivotinja toliko zaokupljena onim ime se bavi u tom trenu, da joj nikada i ne pada napamet upitati se ima li njen ivot smisao ili budunost. Za ivotinju, srea znai uivati ivot u neposrednojsadanjosti, a ne u uvjerenju da je pred njom itava budunost s obiljem zadovoljstava.

Nije tako samo zato to je ivotinja razmjerno neosjetljivo stvorenje. esto su njen vid, osjeti sluha i mirisa mnogobolji od naih, pa se teko moe posumnjati koliko ona neizmjerno uiva u svojoj hrani, ili svom snu. Ipak, unatotoliko razvijenim osjetilima, ona ima i pomalo neosjetljiv mozak - specijaliziraniji je od naeg, pa je ivoinjastvorenje navike. Ipak, nije sposobna razmiljati i stvarati apstrakcije, a njene moi pamenja i predvianja izrazito

su ograniene. Neupitno je da osjetljiv ljudski mozak iznimno pridonosi obogaenju ivota. Ipak, mi to skupoplaamo, jer nas taj porast ope osjetljivosti ini i posebno ranjivima. Moe se postati manje ranjivim postajuimanje osjetljivim - vie kamenom, manje ovjekom - no time i manje sposobnim da doivi ugodu. Osjetljivostzahtijeva visok stupanj mekoe i krhkosti - one jabuice, sluni bubnjii, osjetilni pupoljci i ivani zavreciimaju svoj vrhunac u naroito finom modanom organizmu. Sve to nije samo meko i lomno, nego i lako potroivo.ini se da ne postoji djelotvoran nain da se smanji krhkost i potroivost ivoga tkiva koji ne bi istodobno umanjioi njegovu ivotnost i osjetljivost.

elimo li doivjeti snane uitke, moramo se pripremiti i za velike patnje. Volimo zadovoljstva, a patnje mrzimo,no, ini se da prvo ne moemo imati bez ovog potonjeg. Zaista, kao da se to dvoje mora na neki nain izmjenjivati,

jer je stalan osjeaj ugode podraaj koji mora ili izblijedjeti, ili se uveati. A njegov e porast ovrsnuti osjetilnepupoljke, ili se promijeniti u bol. Ako ustrajno izbjegavate obilne obroke, unitit ete tek, ili ete se razboljeti.

I zato, do stupnja do kojega se ivot smatra neim dobrim, smrt se mora drati proporcionalno velikim zlom. tosmo vie sposobni voljeti drugu osobu i uivati u njenom drutvu, to vea mora biti naa tuga kad ona umre, ili nasnapusti. to se dublje snaga svijesti usuuje krenuti u iskustveno, to veu cijenu treba platiti za svoje spoznaje.Razumije se, pokatkad bismo se trebali upitati nije li ivot otiao predaleko tim smjerom, je li "ova igra uopevrijedna truda", i ne bi li bilo bolje da se evolucija okrene onom jedinom preostalom moguem smjeru - unatrag,do razmjernog mira to ga posjeduju ivotinje, biljke i minerali.

Uestalo se pokuava provoditi poneto slino. ena, koja je propatila zbog duboko povrijeenih osjeaja u ljubavi

ili braku, zaklinje se kako nikada vie nee dopustiti nekom mukarcu da se poigrava njenim osjeajima i takopostaje stroga i ogorena usidjelica. Gotovo se jo ee moe naii na osjetljiva mladia, kojega u koli ue kakoda ovrsne za ivot, i to obavijajui se ljuturom i stavom "razbijaa". Kao odrastao, on u samoobrani preuzimaulogu malograanina, koji cjelokupnu intelektualnu i emocionalnu kulturu dri enskastom i "svilenkastom".Dovedeno do svog krajnjeg ekstrema, logian prekid te reakcije na ivot bilo bi - samoubojstvo. Za strogu iogorenu osobu to je uvijek djelomice samoubojstvo; jer je jedan dio nje ve ionako mrtav. I zato, elimo li bitiposve ljudski, posve ivi i svjesni, ini se da moramo biti voljni i patiti za svoja zadovoljstva. Bez takvespremnosti nije mogu rast u jaini svjesnosti. Ipak, openito govorei, mi ba i nismo spremni na to, pa bi ve ipretpostavka da to moemo, mogla biti udna. Naime, "priroda u nama" toliko se buni protiv patnje da se ak i

samo spominjanje "spremnosti" na patnju iznad odreene toke moe uiniti nemoguim i besmislenim.


10/53

U tim okolnostima, ivot kojim ivimo predstavlja kontradikciju i sukob. Budui da naa svijest mora ukljuivatioboje - i uitak i patnju - eznuti za zadovoljstvom uz iskljuenje patnje znai, u konanici, teiti za gubitkomsvijesti. A kako bi takav gubitak u naelu bio isto to i smrt, to znai da to se vie borimo za ivot (shvaen kaouitak), to vie zapravo ubijamo ono to volimo.

Zaista, to je uobiajeno stajalite ovjeka o mnogim stvarima koje voli. Jer vei dio ljudskih djelatnosti oblikujese tako da uini trajnima ona iskustva i razonode koje se vole samo zato jer se mijenjaju. Glazba je radost zbogsvog ritma i protoka. No, kad se zaustavi, a neka nota ili akord produi iznad predvienog vremena, ritam jeuniten. I ivot na slian nain tee svojim tokom, a promjena i smrt njegovi su nezaobilazni dijelovi. Raditi nanjihovu iskljuenju znai raditi protiv ivota, meutim, jednostavan iskustveni doivljaj izmjenjivanja patnje izadovoljstva ni u kojem sluaju nije i sutina problema ljudi. Razlog zbog kojega elimo da na ivot neto znai,zbog kojega tragamo za Bogom ili vjenim ivotom nije samo u tome to nastojimo izbjei iskustvo trenutne boli.Nije niti u tome da preuzimamo stajalita i uloge kao naviku nastalu uslijed neprekidne samoobrane. Stvarniproblem nije posljedica bilo kakve trenutne osjetljivosti na patnju, nego naih udesnih moi sjeanja i predvianja- ukratko, proizlazi iz nae svijesti o vremenu.

Da bi bila sretna, ivotinji je dovoljno to uiva u ovom trenutku. No, teko da se ovjek moe time imalozadovoljiti. On se mnogo vie bavi time da ima ugodna sjeanja i oekivanja - naroito ovo potonje. Tek kad suona osigurana, ovjek se moe uhvatiti u kotac s vlastitom izrazito loom sadanjou. Bez ove sigurnosti, moese osjeati veoma jadnim ak usred trenutnog fizikog uitka.

Na primjer, uzmimo osobu koja zna da e za dva tjedna biti operirana. U meuvremenu ne osjea nikakvu fizikubol; ima dovoljno hrane; okruena je prijateljima i razumijevanjem okoline; bavi se poslom koji je zanima. No,zbog neprestane strepnje koja je obuzima, ne moe uivati u svemu tome. Postaje neosjetljiva na trenutnustvarnost koja je okruuje. Um joj je optereen neim to jo nije ovdje. Ne radi se o tome da ona o tome razmilja

praktino, nastojei donijeti odluku o tome treba li se ili ne treba podvrgnuti operaciji, ili planirajui da zbrinesvoju obitelj i organizira poslove u sluaju smrtnog ishoda. Sve te odluke ona je ve donijela. Ne, ona razmilja ooperaciji na posve beskoristan nain, koji joj razara sva trenutna uivanja u ivotu i nimalo ne pomae rijeiti bilokoji problem. No, ona si ne moe pomoi.

Ovo je tipian ljudski problem. Ljudi ne strepe samo zbog operacije u neposrednoj budunosti. Moe ihzabrinjavati sljedea mirovina, prijetnja rata ili drutvene nesree, strah hoe li moi dovoljno utedjeti za staredane, ili konano, mogu se bojati i same smrti. Ovaj "ruitelj sadanjosti" ak i ne treba biti neka budua strahota.To moe biti neto izniknulo iz prolosti, sjeanje na ranjavanje, na zloin ili nepromiljenost koja progoni i usadanjosti osjeajem gnuanja ili krivnje. Snaga sjeanja i oekivanja tolika je da su za veinu ljudi prolost i

budunost ne samo jednako stvarne, nego ak i stvarnije od sadanjosti. Sadanjost se ne moe ivjeti sretno akose nije "raistilo" s prolou, i ako budunost nije prepuna svijetlih obeanja.

Nema dvojbe da mo sjeanja i predvianja, izrade pravilnog redoslijeda unutar kaosa nepovezanih trenutaka leiu prekrasnom razvoju osjeajnosti. Na neki nain, upravo je to ono postignue ljudskog mozga koje ovjeku pruanajosobitiju snagu da preivi i prilagodi se ivotu. No, nain na koji obino rabimo tu snagu pogoduje unitavanjusvake od njenih prednosti. Naime, malo je koristi od toga to smo sposobni sjeati se i predviati, ako nas to ininesposobnima da ivimo puninom ivota u sadanjosti.

Ima li smisla planirati hou li biti u stanju jesti sljedeeg tjedna, osim ako neu stvarno i uivati u jelima kad sejednom nau preda mnom? A ako sam toliko obuzet planiranjem to u pojesti idueg tjedna da nisam u stanju


11/53

potpuno uivati u onome to jedem sada, nai u se u jednakom kripcu i kada hrana od sljedeeg tjedna postane"sadanjost".

Ako moja srea velikim dijelom ovisi o prebiranju po sretnim uspomenama i oekivanjima, tek sam maglovitosvjestan ove sadanjosti. Bit u maglovito svjestan sadanjosti i u svim onim dobrim situacijama koje sam

predvidio za sebe. Naime, ve sam stvorio naviku gledati unatrag i unaprijed, i time sam sebi oteao vlastituprisutnost sada i ovdje. I zato, kad me ve moja svijest o prolosti i budunosti ini manje svjesnim sadanjosti,moram poeti razmiljati o tome ivim li ja uope u stvarnom svijetu. Napokon, budunost je poprilinobeznaajna i nevana ne pretvori li se prije ili poslije u sadanjost. Ali, planirati neto za budunost koja nikadnee postati sadanjou i nije mnogo apsurdnije od planiranja budunosti koja e me, kad se dogodi, zatei"odsutnog" i duboko zagledanog u neto preko njezinog ramena, umjesto izravno u njeno lice.

Ta vrsta ivota u mati ispunjenoj oekivanjima radije no u stvarnosti koju nam nudi sadanjost stvara posebnupotekou poslovnim ljudima koji ive samo da bi umnoavali bogatstvo. Toliki se bogatai puno bolje razumiju uto kako stvoriti i utedjeti novac, nego u to kako ga iskoristiti i uivati u njemu. Oni ne uspijevaju ivjeti, jer

neprestano sve pripremaju za to - da e ivjeti. Umjesto da zarauju za ivot, oni zarauju da bi zaradili, pa kadadoe vrijeme i za odmor, postaju nesposobni da se zaista i odmore. Mnogi se meu ovim "uspjenim" ljudimadosauju i jadno osjeaju kad odu u mirovinu, pa se vraaju na posao samo da bi sprijeili nekoga mlaeg dazauzme njihovo mjesto.

S drugog stajalita, nain na koji koristimo sjeanja i predvianja ini nas manje, a ne vie prilagodljivima ivotu.Ukoliko, elimo li uivati u radosnoj sadanjosti, moramo biti sigurni i u svoju sretnu budunost, mi "traimokruha nad pogaom". Nemamo tu vrstu sigurnosti. I najbolja predvianja prije su stvar vjerojatnosti nopouzdanosti, i po svemu onom to znamo, svatko od nas e patiti i umrijeti. Pa ako ne moemo sretno ivjeti bezosigurane budunosti, znai da se nismo prilagodili ni ivotu u svijetu konanosti, u kojemu se unato najboljim

planovima dogaaju nesree, a na kraju i smrt.Evo, dakle, ljudskog problema: postoji cijena koju treba platiti za svako uveavanje svjesnosti. Ne moemo bitiosjetljiviji na uitke, a da ne postanemo osjetljiviji i na patnju. Prisjeajui se prolosti, moemo planiratibudunost. No, planirati uitke protutea je "sposobnosti" da se uasavamo boli i strahujemo od nepoznatog.Nadalje, porast akutnog smisla za prolost i budunost daje nam na odgovarajui nain i maglovit smisao zasadanjost. Drugim rijeima, ini se da dopiremo do toke u kojoj su prednosti nae spoznaje nadmaili njeninedostaci, jer nas je krajnje velika osjeajnost uinila neprilagodljivima. U takvim okolnostima osjeamo da smo usukobu s vlastitim tijelima i svijetom koji ih okruuje, pa postaje utjeno to jo moemo misliti da smo u ovomsvijetu prepunom suprotnosti tek "stranci i putnici". Ako nae enje nisu usklaene sa svime to nam ovaj

ogranieni svijet moe ponuditi, tada naa srca nisu stvorena za konanost, nego za beskonanost. Tada inezadovoljstvo naih dua izgleda kao znak i zalog njihove boanstvenosti. No, da li enja za neim dokazuje dato i postoji? Znamo da to nije nuno. Moe biti utjeno misliti da smo mi stanovnici nekog drugog, a ne ovogsvijeta, i da se nakon naeg odlaska sa zemlje moemo vratiti u na istinski dom, za kojim nam ezne srce. Ali mijesmo stanovnici ovoga svijeta, i ako ne postoji konano zadovoljenje nezadovoljstva due, nije li tada prirodauinila ozbiljnu pogreku stvorivi ovjeka?

Kao da je ivot u ovjeku zapravo u beznadnom sukobu sa samim sobom. Da bismo bili sretni, moramo imati onoto ne moemo imati. U ovjeku je priroda zaela enje koje nije mogue zadovoljiti. Vie ispijanja iz vrelauitaka iznijelo je na vidjelo osobine koje su ovjeka uinile podlonijim patnji. To nam je dalo barem neznatnu

mo da nadziremo budunost - a cijena toga je frustrirajua spoznaja da na kraju ipak moramo biti poraeni.


12/53

Drimo li to apsurdnim, znai da je priroda u nama zaela inteligenciju kako bi se izgradila za apsurdnost. ini seda je svjesnost spretan nain koji je priroda izumila da mui sama sebe.

Naravno, ne elimo pomiljati da je to istina. No, lako bi se moglo pokazati da veina naih razmiljanja nije nitadrugo do razmiljanje o naim eljama - metoda prirode kojom ona potiskuje samoubojstvo, da bi se sav taj

idiotizam mogao nastaviti. Tada razmiljanje nije dostatno. Moramo krenuti dublje. Moramo zaviriti u ovaj ivot,u prirodu koja je osvijetena u nama, i moramo otkriti da li je ona uistinu u sukobu sa samom sobom te da listvarno prieljkuje sigurnost i stanje bez patnje, koje njeni pojedinani oblici nikada ne mogu uivati.

III. VELIKO STRUJANJE

ini se da smo mi pomalo nalik muicama uhvaenima u med. ivot nam je sladak, pa ne elimo odustati odnjega, a opet - to se vie zapliemo u nj, to smo vie uhvaeni u zamku, ogranieni i frustrirani. Volimo ga imrzimo istodobno. Zaljubljujemo se u ljude i stvari samo da bi nas muila strepnja zbog njih. Sukob ne nastajesamo izmeu nas i svega to nas okruuje; on nastaje i u nama samima. Jer, neukrotiva priroda nalazi se i oko nas,i unutar nas. Oajan "ivot" koji je u isto vrijeme prelijep i kratkotrajan, ugoda i patnja, blagoslov i prokletstvo -takoer je ivot naih tijela.

Kao da smo podijeljeni u dva dijela. S jedne je strane nae svjesno "Ja", istovremeno smueno i zbunjeno, stvor

uhvaen u zamku. S druge je strane ono "ja" koje je dio prirode - svojeglava putenost, sa svim svojim trenutnolijepim i frustrirajuim ogranienjima. Prvo "Ja" smatra sebe razumnim momkom, i vjeno kritizira nae drugo"ja" zbog njegove poronosti - zato to posjeduje tolike strasti koje za "Ja" stvaraju nevolje. Naime, lako podlijeebolnim i nesnosnim boletinama, ima organe koji se tako lako troe, elje kojima se nikada ne moe udovoljiti, i tooblikovane tako da ete se razboljeti, nastojite li im konano i u cijelosti udovoljiti u jednom velikom "pokuaju".

Moda je najgora stvar vezana za ovo nae drugo "ja", za prirodu i svemir ta, da ga nikada ne moemo "odloiti".Ono je poput prelijepe ene koje se nikad neemo doepati, i ija je privlanost upravo u njenoj neuhvatljivosti.Jer, kratkotrajnost i promjenjivost svijeta dio je i bit njegove ivotnosti i ljepote. Zbog toga pjesnici esto svojenajljepe stihove ispisuju kad govore o promjeni, o "prolaznosti ljudskog ivota". Ljepota te poezije lei u neemuviem, a ne samo u nostalgiji koja nam stee grlo.


13/53

Doe kraj sad naim pijankama. Ovi nai druzi,

k 'o to ti ve rekoh, duhovi zapravo bjehu, i

rastopie se sad u zrak, tek u rijedak zrak:

I poput ploda te vizije to lebdi, rasplinut e se

kule okovane oblacima, blistave palae,

dostojanstveni hramovi, ak i sam veliki svijet,da, i svi oni to trebaju ga naslijediti,

I, poput ove nestvarne sveanosti to blijedi

nee iza sebe ostavit' ni trag.

U ovoj ljepoti postoji neto vie od samog nizanja slika prepunih glazbe, a tema rasplinua nije jednostavnoposudila rasko i blistavilo od svega to e se rasplinuti. Vjerojatnije je da slike, iako lijepe same po sebi,oivljavaju kroz sam in svoga nestajanja. Pjesnik im oduzima njihovu statiku vrstou i ljepotu, koja bi inaebila samo skulpturalna i arhitektonska, te ih preobraava u glazbu koja umire tek to je zabrujala. Kule, palae ihramovi zapoinju vibrirati i odvajati se od razuzdanog ivota unutar njih. Otii, to znai ivjeti; ostati i nastaviti,

to znai umrijeti. "Ako zrno penice ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo. Ako umre, rodi velik rod."

Jer, pjesnici su uvidjeli istinu: da su ivot, promjena, kretanje i nesigurnost zapravo razliiti nazivi za jedno. Akoigdje, onda je upravo ovdje istina jednaka ljepoti, jer se pokret i ritam nalaze u biti svega to volimo. U kiparstvu,arhitekturi i slikarstvu dovreni oblici mirno stoje, no i tada je oku ugodno kad u tom obliku nazre nedostataksimetrije, kada lik, makar i zatoen u kamenu, izgleda kao da se nalazio usred nekog pokreta. Nije li ondaneobina nedosljednost i neprirodni paradoks to se "Ja" toliko odupire promjeni u "ja" i u svemiru koji gaokruuje? Jer, promjena nije samo snaga unitavanja. Svaki je oblik zapravo jedan uzorak kretanja, i svako ivobie nalik je rijeci, koja - nije li otjecala, ne bi nikada bila u stanju ni utjecati u more. ivot i smrt nisu dvijesuprotstavljene sile; one su jednostavno dva naina gledanja na istu silu, jer kretanje je promjena, jednako

graditelj, koliko i razoritelj. Ljudsko tijelo ivi jer je sloen sustav pokreta, cirkulacije, disanja i probavljanja. Izato - odupirati se promjeni, nastojati priljubiti se jedino uz ivot nalikuje zadravanju daha: ustrajete li u tome,ubijate sami sebe.

U ovom razmiljanju o nama kao podijeljenima u "Ja" i "ja", lako zaboravljamo da i naa svijest ivi zato to sekree. Ona je jednako toliko dio i proizvod strujanja promjena kao i tijelo, i itav svijet prirode. Razmotrite li topozornije, uoit ete da je svijest - ono to mi nazivamo "Ja" - zapravo strujanje iskustava, osjeta, misli i osjeaja uneprestanom kretanju. No, kako ova iskustva u sebi sadre i sjeanja, imamo dojam da je ovo "Ja" neto vrsto ipostojano, poput ploe na koju ivot upisuje svoje zabiljeke.

Ipak, zajedno s prstom koji upisuje, pomie se i ova "ploa", kao rijeka koja tee zajedno sa svojim valiima, pa jesjeanje kao zapis upisan na vodi - zapis, koji nije sainjen od ugraviranih slova, nego od valova koje pokreudrugi valovi, zvani osjetima i injenicama. Razlika izmeu "Ja" i "ja" velikim je dijelom opsjena, iluzija sjeanja.U stvarnosti, "Ja" je od iste naravi kao i "ja". To je dio itavog naeg bia, kao to je i glava dio tijela. No, ako seto ne shvati, "Ja" i "ja", glava i tijelo osjeat e da su posvaani. "Ja", koje ne shvaa da je i samo dio promjena,nastojat e dati smisao svijetu i iskustvu, pokuavajui ga utvrditi. Tada emo dobiti rat izmeu svijesti i prirode,izmeu enje za stalnou i injenice strujanja. Taj rat mora biti krajnje besplodan i frustrirajui - pravi zaaranikrug - jer se u njemu sukobljavaju dva dijela iste stvari. On mora misli i djela skretati u krugove, koji se sve bre ibre kreu prema nitavilu. Naime, ne uspijemo li uvidjeti da je na ivot promjena, postrojavamo se protiv samihsebe i nalikujemo uroborosu, zavedenoj zmiji koja nastoji progutati vlastiti rep. Uuroboros je vjeiti simbol svih

zaaranih krugova, svakog pokuaja da se razdvoji vlastito bie i da jedan njegov dio zagospodari nad drugim.


14/53

Trudili se mi koliko hoemo, "utvrivanje" nikada nee dati smisao promjeni. Jedini nain da se osmisli promjenabio bi - uroniti u nju, kretati se s njom i pridruiti se njenom plesu.

Religija, onakva kakvu veina nas poznaje, oito je nastojala dati smisao ivotu - utvrivanjem. Pokuala je datiznaenje ovom prolaznom svijetu povezujui ga s neizmjenjivim Bogom i pronalazei njegov cilj i svrhu u

besmrtnom ivotu, u kojemu pojedinac postaje jedno s nepromjenjivom prirodom boanstva. "Pokoj vjeni darujim, Gospodine, i svjetlost vjena svijetlila im." Na isti nain ona pokuava pronai smisao i u vrtlonim kretanjimapovijesti, dovodei ih u vezu s utvrenim Bojim zakonima, "ija Rije traje zauvijek".

Tako smo si sami stvorili problem, brkajui shvatljivo s onim utvrenim. Mislimo da nije mogue doprijeti dosmisla ivota, osim ako se tijek dogaaja nekako ne ugura u stroge oblike. Da bi bio osmiljen, ivot treba biti irazumljiv u smislu utvrenih ideja i zakona, a oni za uzvrat moraju odgovarati nepromjenjivim i vjenimstvarnostima, koje se prikrivaju iza putujue pozornice.* No, ako je to ono to podrazumijevamo pod "smislomivota", tada smo si zadali nemogu zadatak - uvrstiti ono to tee.

Prije nego uspijemo otkriti ima li boljeg naina da razumijemo na svemir, moramo jasno sagledati kako se uope

dogodilo da se "smisao" brka s "utvrivanjem".

Korijen potekoe nalazi se u tome to smo svoju mo rasuivanja razvili toliko brzo i jednostrano da smozaboravili na pravi odnos izmeu misli i dogaaja, rijei i stvari. Svjesno miljenje krenulo je naprijed i stvorilovlastiti svijet, pa kad se on nae u sukobu sa stvarnim svijetom, imamo osjeaj dubokog nesklada izmeu "Ja",svjesnog mislioca, i prirode. Ovaj jednostran razvitak ovjeka ne zauuje intelektualce i "misaone" ljude, koji susamo iznimni primjerci nastojanja to je zarazilo itavu nau civilizaciju.

_______________________________

* Poslije emo u ovoj knjizi vidjeti da ove metafizike ideje o neizmjenjivom i vjenom mogu imati i drugi smisao. One ne

podrazumijevaju nuno statiki pogled na stvarnost, i iako se obino koriste za pokuaje da se uvrsti ono to tee, one nisu uvijek biletakve.

Ono na to smo zaboravili jest da su misli i rijei dogovori, te da je kobno dogovore shvaati previe ozbiljno.Dogovor je ono to se drutvu ini prikladnim, primjerice - novac. Novac nas oslobaa neugodnosti vezanih zarazmjenu. No, besmisleno je novac shvaati previe ozbiljno, pobrkati ga sa stvarnim bogatstvom, jer nam ne bimogao koristiti kao hrana, niti bi nas uspio zagrijati kao odijelo. Novac je vie ili manje statian, jer se zlato,srebro, vrst papir ili bankovni raun moe "sauvati" za dugo vremena. Ali, ono pravo blago, kakvo je hrana, lakoje pokvarljivo. I tako, neka zajednica moe posjedovati sve zlato svijeta, no ne ubere li ljetinu, ona e izgladnjeti.

Gotovo su na isti nain i misli, ideje i rijei moneta za stvarne stvari. One nisu te stvari i - iako ih predstavljaju, namnogo naina nisu nimalo u skladu s njima. Kao s novcem i bogatstvom, tako je i s mislima i stvarima: ideje irijei su vie ili manje utvrene, dok se stvarne stvari mijenjaju. Lake je rei "Ja", no prstom uprijeti u vlastitotijelo, ili pak rei "elim" nego pokuati objasniti onaj neodreen osjeaj koji imamo u ustima i trbuhu.Jednostavnije je rei "voda", no odvesti prijatelja do izvora i pokazati mu je odgovarajuim pokretima. Takoer jeprikladno dogovoriti se o tome da e se iste rijei koristiti za iste stvari te potom odravati te rijeineizmijenjenima, ak ako su stvari o kojima govorimo u neprestanom pokretu.

U poetku se vjerojatno snaga rijei inila maginom; i zaista, udesa koja je verbalno razmiljanje moglo

izazvati, opravdavala su taj dojam. Kakvo je to udo samo moralo biti, rijeiti se neprilika znakovnog jezika idozvati prijatelja jednostavnim izgovaranjem nekog kratkog zvuka - njegovog imena! Nije ni udo to su se imena


15/53

drala tajnovitim manifestacijama nadnaravnih moi, te da su ljudi svoja imena izjednaavali sa svojim duama, iliih koristili za prizivanje duhovnih sila. Zaista, snaga rijei utuvila se ovjeku u glavu na vie razliitih naina.Definirati neto gotovo da je dobilo isto znaenje kao i razumjeti to neto. I jo vanije, rijei su ovjekuomoguile da definira i samoga sebe - da na odreeni dio svojih iskustava nalijepi naziv "Ja".

Moda je u tome znaenje onog prastarog vjerovanja da je ime zapravo dua. Jer, definirati znai izolirati, odvojitijedan sustav oblika iz strujanja ivota i rei: "Ovo je Ja." Kada ovjek sebe moe imenovati i definirati, on osjeada ima identitet. Odatle, on poinje osjeati - kao i kod rijei, odvojeno i statiki - da se suprotstavlja onomstvarnom, fluidnom svijetu prirode.

S osjeajem odvojenosti zapoinje i osjeaj sukoba izmeu ovjeka s jedne, i prirode s druge strane. Jezik i misaohvataju se u kotac s tim sukobom, a magija, kojom se ovjeka moe dozvati zazivajui mu ime, primjenjuje se ina svemir. I njegove su moi dobile ime, one su poosobljene - personalizirane, pa se izraavaju kroz mitologiju ireligiju. Tako postaju shvatljive i prirodne pojave, jer se sve redovite pojave, kakve su rotacija zvijezda i izmjenagodinjih doba, mogu oblikovati u rijei te pripisati bogovima ili Bogu, vjenoj Rijei. U kasnijim e vremenima i

znanost koristiti iste ove pojave, prouavajui svaku vrstu redovitosti koja se pojavljuje u svemiru, nadijevajui imnazive, razvrstavajui ih i koristei na jo udesnije naine.

Ali, kako su uporaba i priroda rijei i misli ono to treba odrediti, definirati, izolirati, postaje neizmjerno tekimopisati najvaniju osobinu ivota- njegovo kretanje i itkost. Kao to novac ne predstavlja laku pokvarljivost ijestivost hrane, tako ni rijei i misli ne predstavljaju vitalnost ivota. Odnos izmeu misli i kretanja neto je poputrazlike izmeu stvarnog ovjeka koji tri, i igranog filma, koji tranje prikazuje nizom "slika".

Mi se utjeemo dogovoru o takvim slikama kad god elimo opisati ili razmiljati o bilo kojem tijelu u pokretu,kakvo je primjerice vlak, izjavljujui da se on u tim-i-tim vremenima nalazi na tim-i-tim mjestima. Samo, to nijeposve tono. Moete rei da se vlak "sada!" nalazi na odreenomu mjestu. Ali, bilo vam je potrebno neto

vremena da biste izrekli to "sada!", dok se vlak i dalje kretao i u tom vremenu, ma koliko ono bilo neznatno.Moete jedino rei da se vlak u kretanju trenutno nalazi (tj. zaustavio se) na odreenome mjestu u odreenomtrenutku, ako je oboje beskonano malo. No, beskonano male toke i odreeni trenuci uvijek su zamiljene toke,dijelovi svijeta matematikih teorija, a ne stvarnoga svijeta.

Pri izradi znanstvenih prorauna, uvijek je vrlo prikladno o kretanju razmiljati kao o nizu vrlo malih impulsa, ilislika. Zabuna se stvara kada se svijet, opisan i izmjeren ovakvim dogovorenim sredstvima, izjednai sa svijetomiskustava. Niz sliica ne moe otkriti bitnu vitalnost i ljepotu pokreta, osim ako ih ne pokreu brzo pred naimoima. Tako definicija i opisivanje izostavljaju upravo ono, to je od svega najvanije.

Ma koliko su takvi dogovori korisni za prorauavanje, jezik i logiku, besmislenosti narastaju kad pomislimo kakovrsta jezika koju koristimo ili vrsta logike kojom razmiljamo uistinu mogu definirati ili objasniti "fiziki" svijet.Dio naih frustracija nalazi se u tome to oekujemo da nam jezik i misao ponude objanjenja, koja oni zapravo nemogu dati. eljeti da ivot bude "razumljiv" u takvom smislu, znai eljeti da on bude neto drugo, a ne ivot. Toznai dati prednost filmu, a ne stvarnom ovjeku koji tri. Osjeati da je ivot besmislen ako "Ja" ne moe bititrajno, to je kao oajniki se zaljubiti u mjernu jedinicu kakva je pedalj.

Rijei i mjerila ne daju ivot; one ga samo simboliziraju. Zato su sva "objanjenja" svemira, izraena jezikom -cirkularna, i ostavljaju neobjanjenima i nedefiniranima ono bitno. Pa i sam na rjenik je cirkularan. On jednurije definira pomou drugih rijei. Rjenik se neto vie pribliava ivotu ako uz neku rije prikae i njenu sliku.

No, treba uoiti da se sve slike u rjenicima obino odnose na imenice, a ne na glagole. Crte uz glagol tratitrebao bi prikazivati niz slika, kao u stripu, jer ni rijei, a ni statine slike ne mogu definirati ili objasniti pokret.


16/53

ak se i do imenica dolo dogovorom. Ono stvarno, ivue "neto" ne definira se asociranjem zvuka koji nastajekad izgovorimo rije ovjek. Kad kaemo: "Ovo (upirui prstom) je ovjek", stvar u koju upiremo prstom nijeovjek. Da bi bilo jasnije, trebali bismo rei: "Ovo je simbolizirano zvukom rijei ovjek". Pa to je onda ovo? Neznamo. To jest, mi ga ne moemo definirati na bilo koji utvren nain, iako u drugaijem smislu to znamo kaonae trenutno iskustvo - kao pojavu to tee bez poetka ili kraja, koja bi se mogla definirati. Samo je dogovor

onaj koji me uvjerava da sam Ja jednostavno ovo tijelo obavijeno koom u prostoru, te ogranieno u vremenusvojim roenjem i smru.

Gdje ja to poinjem i zavravam u prostoru? Imam odnose sa suncem i zrakom, koji su jednako onoliko bitnidijelovi mog postojanja, koliko je to i moje srce. Kretanje, u kojemu sam ja tek uzorak ili zapis, zapoelo je prijeneizmjerno mnogo godina, ak i prije onog dogaaja (izoliranog na uobiajen nain) koji zovemo roenjem, inastavit e se jo dugo nakon dogaaja to ga nazivamo smrt. Samo nas rijei i dogovori mogu izolirati od onogNeega, to se uope ne moe definirati, a to je Sve.

Da, sve su to korisne rijei dok ih drimo dogovorenima, i dok ih koristimo kao one zamiljene crte za

zemljopisne irine i duine; iscrtkane su po zemljovidima, a ne mogu se uistinu pronai na povrini zemlje. Upraksi, svi smo mi opinjeni rijeima. Brkamo ih sa stvarnim svijetom, a u stvarnom svijetu pokuavamo ivjetikao da je to svijet stvoren od rijei. Posljedica je da smo zastraeni i duboko iznenaeni kad se one ne uklapaju.to ' vie pokuavamo ivjeti u svijetu rijei, to se vie osjeamo izoliranima i usamljenima, to vie svu radost iivopisnost stvari zamjenjujemo tek postojanou i sigurnou. S druge strane, to smo vie prisiljeni priznati dazapravo ivimo u stvarnom svijetu, to vie osjeamo svoje neznanje, nepostojanost i nesigurnost svega to nasokruuje.

Ali, ne moe se ozdraviti ne prepoznaju li se razliitosti izmeu obaju ovih svjetova. Cilj i svrha znanosti posve supogreno shvaene ako se svemir koji opisuju zamijeni svemirom u kojem ivi ovjek. Znanost govori o simbolu

stvarnog svemira, a taj simbol ima gotovo istu ulogu kao i novac. On na prikladan nain tedi vrijeme iomoguava sklapanje vrlo praktinih dogovora. No, kad se pomijeaju novac i bogatstvo, stvarnost i znanost, tadataj simbol postaje teretom. Slino tome, svemir opisan slubenom, dogmatskom religijom nije nita drugo dosimbol stvarnoga svijeta, i na slian je nain stvoren od verbalnih i uobiajenih osobina. Odvojiti "ovu osobu" odostatka svemira znai provesti uobiajeno izdvajanje. eljeti da "ova osoba" bude vjena znai poeljeti da rijeipostanu stvarnost, i znai ustrajati na tome da dogovor traje uvijek i zauvijek. Gladujemo za stalnou neega, tonikad nije ni postojalo. Znanost je "razorila" religiozni simbol svijeta, jer kad se simboli pomijeaju sa stvarnou,razliiti naini simbolizirani sa stvarnosti uinit e se kontradiktornima.

Znanstveni nain simboliziranja svijeta primjereniji je za svakodnevnu korisnu uporabu od religioznog naina, no

to ne znai da u njemu ima imalo vie "istine". Je li ispravnije razvrstavati zeeve prema njihovu mesu, ili premakrznu? Ovisit e o tome to s njima elite uiniti. Sukob izmeu znanosti i religije nije pokazao da je religija ukrivu, i znanost ima pravo. Pokazao je da su svi sustavi definiranja relativni, ovisno o raznim ciljevima, te da nijedan od njih nije uistinu i "dograbio" stvarnost. A budui da su religiju zlorabili kao sredstvo pravograzumijevanja i posjedovanja misterija ivota, bilo je prijeko potrebno poduzeti odreenu mjeru "raskrinkavanja".

No, ini se da smo u postupku simboliziranja svemira na ovaj ili onaj nain, u ove ili one svrhe, izgubili stvarnuradost i smisao samoga ivota. Sve raznolike definicije svemira imale su neke svoje krajnje pobude i vie su sebavile budunou nego sadanjou. Religija eli osigurati budunost i nakon smrti, dok je znanost eli osiguratido trenutka smrti, te odgoditi samu smrt. Samo, sutranjica i planovi za sutra ne mogu imati nikakva znaenje,

nismo li u opem dodiru sa stvarnou nae sadanjosti. Naime, ona se dogaa danas, a mi stvarno ivimo - jedino


17/53

u sadanjosti. Nema druge stvarnosti od ove sadanje Stvarnosti, tako da bi - ak i kad bi netko ivio beskonanodugo - ivjeti za budunost znailo da je trajno promaio bit.

Upravo je ova stvarnost sadanjosti, ovo kretanje, ovo bitno sada ono to izigrava sve definicije I opise. Ovdje jetaj tajanstveni stvarni svijet, koji rijei i ideje nikada ne mogu uhvatiti. ivei prijek za budunost, mi smo izvan

dodira ovog izvorita i sredita ivota; kao rezultat, itava ona magija nadijevanja naziva i miljenja dovela nas jedo svojevrsnog privremenog sloma ivaca.

udesa tehnologije navela su nas da ivimo u uurbanom svijetu koji se ravna po satu i ini nasilje nad biologijomovjeka, i sve nam to omoguava da ne radimo nita drugo nego da sve bre i bre progonimo svoju budunost.Promiljena misao vie nije sposobna nadzirati tu zvijer u ovjeku - zvijer "zvjerskiju" od bilo kojeg stvorenjadivljine, a proganjanje vlastitih iluzija ini nas izluenima i razdraenima. Specijaliziranost u rjeitosti,razvrstavanju i mehaniziranom razmiljanju udaljila je ovjeka od dodira mnogih predivnih sila "instinkta" kojevladaju njegovim tijelom. Nadalje, uinila je da se osjea krajnje odvojenim od svemira i vlastitog "ja". I tako, kadse sva filozofija razrijeila relativizmom i vie nije bila u stanju stvoriti ustaljen doivljaj svemira, ono izolirano

"Ja" poelo se osjeati bijednim, nesigurnim i uspanienim, nalazei da je stvarni svijet u izravnoj suprotnosti scjelokupnim njegovim biem.

Naravno, nema nita novo u ovoj tvrdnji o otkriu kako ideje i rijei ne mogu dokuiti krajnji misterij ivota, te daStvarnost ili, elite li - Bog, ne moe biti shvaena ogranienim umom. Jedina novost jest to se ova tvrdnja sadavie odnosi na drutvo nego na pojedinca; ona se osjea posvuda i nije ograniena samo na nekolicinu. Gotovosvaka duhovna tradicija prihvaa da dolazi vrijeme kad se mora dogoditi dvoje: ovjek mora predati svoj osjeajodvojenosti "Ja", i mora se suoiti s injenicom da ne moe znati, to jest definirati ono krajnje.

Ove tradicije takoer prihvaaju da iza ovih toaka lei "vizija Boga" koja se ne moe oblikovati rijeima, i koja jezasigurno neto posve razliito od onog zamiljenog vremenoga gospodina na zlatnom tronu, ili pjesniki reeno,

od svjetlosti koja zasljepljuje. One nam takoer govore da je ova vizija obnavljanje neega to smo jednom veimali, ali i "izgubili", jer to nismo potovali, ili nismo mogli potovati. Ova je vizija, dakle, nezamagljena svijest otome "neemu" to se ne moe definirati, to nazivamo ivotom, sadanjom stvarnou, velikim strujanjem,vjeitim sada - svijest bez osjeaja da smo od toga odvojeni.

U trenutku kad ga nazovem nekim imenom, to vie nije Bog; to je ovjek, drvo, zeleno, crno, crveno, meko,tvrdo, dugako, kratko, atom, svemir. Spremno bismo se sloili sa svakim teologom koji saalijeva panteizam ikae da ovi djelii iz svijeta rijei i meusobnog dogovora, ove raznovrsne "stvari" zamiljene kao utvrene iudaljene jedinke - nisu Bog. Zatraite li od mene da vam pokaem Boga, pokazat u vam sunce, ili stablo, ilicrvia. Ali, kaete li mi potom: "Mislite li tada da je Bog sunce, ovo stablo, ili crvi, i sve druge svari?", bit u

prisiljen rei vam da ste posve i u cijelosti promaili.


18/53

IV. MUDROST TIJELA

to je iskustvo? to je ivot? to je pokret? to je stvarnost? Na sva ova pitanja moramo dati odgovor koji je i sv.

Augustin dao na pitanje: "to je vrijeme?" Rekao je: "Ja to znam, ali kada me pitate - ne znam." Iskustvo, ivot,pokret i stvarnost - sve su to mnogi zvuci, koji se koriste da bi simbolizirali sveukupnost osjeta, misli, osjeaja ielja. A upitate li me: "to su to osjeti, itd.?", mogu vam jedino odgovoriti: "Ne budite smijeni. Znate vrlo dobroto je to. Ne moemo nastaviti s definiranjem stvari do beskonanosti, a da se ne ponemo kretati u krugu.Definirati znai utvrditi, a kad se doista udubite u to, stvarni ivot nije utvren."

Na kraju prethodnog poglavlja napomenuo sam da ono krajnje neto, to se ne moe definirati ili utvrditi, moebiti predstavljeno i rijeju Bog. Ako je to istina, mi Boga poznajemo sve vrijeme - samo, kad zaponemorazmiljati o tome, vie to ne znamo. Jer, kad zaponemo razmiljati o iskustvu, pokuavamo ga utvrditi i smjestitiu krute oblike i ideje. To je stari problem - pokuavamo uvezati vodu u paketie, ih zatvoriti vjetar u kutiju.

Ipak, religija je oduvijek poduavala da je "Bog" netko, od koga se moe oekivati mudrost i vodstvo. Prigrlilismo ideju da se mudrost - to jest znanje, savjet i podaci - mogu izraziti i verbalno, posve odreenim smjernicama.Ako je to istina, teko je uvidjeti kako se moe dobiti imalo mudrosti od nekoga, koga nije mogue ak nidefinirati.

No, zapravo, vrsta mudrosti koja se moe ugurati u oblike odreenih smjernica vrlo je malena, a velik dio mudrostikoju koristimo u svakidanjem ivotu nikada ne stie do nas kao verbalna informacija. Mi nismo nauili kakodisati, gutati, vidjeti, ni kako da nam krv cirkulira, kako da probavljamo hranu ili se odupiremo bolestima pomoubilo kakvih dobivenih izjava. Unato tome, ove se pojave dogaaju kroz najsloenije i udesne procese, koji se nemogu ponoviti nikakvim prouavanjem knjiga ili nekim tehnikim vjetinama. Ovo je stvarna mudrost - ali, na

mozak nema s njom ba mnogo veze. To je vrsta mudrosti koja nam je potrebna da rijeimo stvarne, praktineprobleme ljudskoga ivota. Ve i do sada je za nas uinila prava uda, pa nema razloga da ne uini i jo mnogovie.

Bez ikakvih tehnikih pomagala ili prorauna, golubi-pismonoe se iz velikih udaljenosti mogu vraati na mjestasvog odlaska, ptice selice iz godine u godinu posjeuju ista mjesta, a biljke "oporuno ostavljaju" nevjerojatnesustave za rasprivanje svojih sjemenki pomou vjetra. Naravno, oni ne rade sve ovo "s namjerom", to samoznai da to ne planiraju i ne osmiljavaju. Kad bi mogli govoriti, ne bi znali objasniti kako to obavljaju nita boljeno to bi nam prosjean ovjek mogao objasniti kako otkucava njegovo srce.

"Sredstva" kojima se sve to postie zapravo su organi, i procesi koji se odvijaju u tijelu - to znai, tajanstvenuzorak kretanja, koji mi ne razumijemo i zapravo ga ne znamo definirati. Meutim, openito govorei, ljudi suprestali razvijati instrumente svog tijela. Sve vie i vie nastojimo utjecati na prilagoavanje ivotu sluei sevanjskim napravicama, te pokuavamo rijeiti svoje probleme svjesnim razmiljanjem, umjesto svojim nesvjesnimznanjima. A to nam teti mnogo vie, nego to bismo uope i eljeli pretpostaviti. Tako, postoje "primitivne" enekoje mogu roditi dijete tijekom rada u polju, te nakon to obave nekoliko radnji da bi provjerile nalazi li se beba nasigurnom, je li joj toplo i udobno, nastavljaju s prekinutim poljskim radovima. S druge strane, civilizirana enamora biti prevezena u sloen bolniki sustav, i tamo - okruena lijenicima, sestrama i bezbrojnim ureajima -prisiljava jadno stvorenje da ugleda svjetlost svijeta uz pomo produenih trudova i iscrpljujuih bolova. Istina je,antiseptiki uvjeti spaavaju od smrti mnoge majke i novoroenad. No, zbog ega ne moemo imati i antiseptike

uvjete, i prirodan, lagan nain raanja djeteta?


19/53

Odgovor na ovo i mnoga slina pitanja bio bi da smo nauili zapostavljati, prezirati svoja tijela i initi nad njimapravo nasilje, te svu svoju vjeru pokloniti svojim mozgovima. Stvarno, posebna bolest civiliziranog ovjeka moglabi se opisati kao blokada ili rascjep nastao izmeu njegova mozga (naroito korteksa) i ostatka njegova tijela. Ovoodgovara rascjepu izmeu "Ja" i "ja", izmeu ovjeka i prirode, te podsjea na uroborosa, zabludjelu zmiju koja nezna da rep i glava pripadaju jedno drugome. Na sreu, posljednjih su se godina pojavila najmanje dva znanstvenika

koji su pozornost ostalih skrenuli na ovaj rascjep; bili su to Lancelot Law Whyte i Trigant Burrow.* Ovu je bolestWhyte nazvao "europskom disocijacijom", ne zato to bi bila svojstvena jedino europsko-amerikoj civilizaciji,nego zato to je za nju posebno karakteristina.

_______________________________

* Od knjiga L.L. Whytea, ona pod nazivom Sljedei razvitak u ovjeku (Henry Holt, New York, 1943.) posve je itljiva i uistinuzanimljiva, dok je Jedinstveno naelo u fizici i biologiji (Henry Holt, New York, 1949.) iskljuivo namijenjena znanstveno nastrojenomitatelju. Djela Burrowa Drutvena osnova svijesti (London, 1927.) i Struktura ludila (London, 1932.) naalost su rasprodana, ali je zatoveina ove grae sadrana u djelu Neuroza ovjeka (Routledge, London 1948.) Vjerojatno i drugi znanstvenici rade na istom tragu, samo

ja nisam uo za njih.

Whyte i Burrow dali su kliniki opis ili dijagnozu ovog rascjepa, o ijim pojedinostima ovdje neemo govoriti."Medicinskim" rjenikom pojednostavljeno reeno, mi smo dopustili da se razmiljanje mozgom razvije i zavladanaim ivotima izvan svake mjere u odnosu na "instinktivnu mudrost", kojoj doputamo da se sroza do atrofije.Posljedica jest da ratujemo sami sa sobom - da mozak eli stvari koje tijelo ne eli, a tijelo opet one koje mumozak ne doputa; mozak daje smjernice koje tijelo ne eli slijediti, a tijelo alje podraaje koje mozak vie nerazumije.

Na jedan ili drugi nain, civilizirani ovjek slae se sa sv. Franjom, razmiljajui o tijelu kao o Bratu Magarcu. No,

ak su i teolozi priznali da izvor zla i gluposti nije u fizikom organizmu kao cjelini, nego u odrezanom,odvojenom mozgu, koji nazivaju "voljom".

Kad usporeujemo ljudsku elju sa ivotinjskom, moemo naii na mnoge nevjerojatne razlike. ivotinja teitome da jede svojim elucem, a ovjek svojim mozgom. Kad ivotinja napuni eludac, ona prestaje jesti, ali ovjeknikada nije siguran kada treba stati.

I kada pojede onoliko koliko mu eludac moe podnijeti, jo uvijek se osjea praznim, jo uvijek osjea nagon zadaljnjim zadovoljenjem. Velikim je dijelom tako zbog tjeskobe, zbog spoznaje da je stalan priljev hrane nesiguran.I zato, jedi koliko moe, dok to jo moe. Tako je i zbog spoznaje da je u ovom nesigurnom svijetu nesiguran i

uitak. To je razlog da se trenutna ugoda uzrokovana jelom mora iskoristiti najvie to je mogue, iako se timeprovodi pravo nasilje nad probavnim traktom.

Ljudska elja tei nezasitnosti. Toliko smo zabrinuti za svoje uitke, da nam ih nikad nije dosta. Svoje osjetilneorgane stimuliramo toliko da na kraju postaju neosjetljivi; elimo li da se ugoda nastavi, svaki put im se moraosigurati sve snaniji i snaniji podraaj. U samoobrani se tijelo razbolijeva od napora, no mozak eli jo, i jo.Mozak se nalazi u neprestanoj potjeri za sreom, a budui da se on mnogo vie brine o budunosti nego osadanjosti, sreu doivljava kao jamstvo za beskrajno dugaku budunost, prepunu ugode. Samo, mozak takoerzna da nema beskrajno duge budunosti i zato, da bi bio sretan, mora nagomilati sve uitke raja i vjenosti urasponu od samo nekoliko godina.

To je razlog da je suvremena civilizacija u gotovo svakom pogledu pravi zaarani krug. Nezasitna je, jer je njennain ivota osuuje na stalnu frustraciju. Kao to smo vidjeli, korijen te frustracije jest to mi ivimo za


20/53

budunost, a budunost je apstrakcija, zakljuivanje razumom iz iskustva koje postoji samo za mozak. "Primarnasvijest", onaj osnovni um koji poznaje stvarnost, a ne ideje o njoj, ne poznaje budunost. On potpuno ivi usadanjosti i ne zapaa nita, osim onoga to jest u ovom trenutku. Meutim, dosjetljiv mozak pogledava na diodosadanjih iskustava nazvan pamenjem, te postaje - prouavajui ga - sposoban za predvianja. Ova supredvianja, relativno gledano, toliko tona i pouzdana (npr. "svi e umrijeti"), da budunost sadri visok stupanj

stvarnosti - toliko visok da sadanjost gubi na vanosti.

No, budunost jo nije ovdje, pa ne moe postati dijelom iskustvene stvarnosti sve dok ne postane sadanjost. Jer,sve to znamo o budunosti sainjeno je od posve apstraktnih i logikih elemenata - zakljuivanja, nagaanja,izvoenja - to se ne moe pojesti, osjetiti, omirisati, vidjeti, uti, ili uivati na bilo koji drugi nain. Teiti za timznai juriti za duhom koji se neprestano povlai, i to ga bre progonimo, to bre nam on bjei. Zbog toga sviposlovi vezani za civilizaciju i jesu uurbani, jer teko da itko uiva u onome to ima, pa vjeno trai sve vie ivie. Zato se srea nee pronai u vrstoj i opipljivoj stvarnosti, nego u takvim apstraktnim i povrnim stvarimakakve su obeanja, nade i uvjeravanja.

Odatle je "pametna" ekonomija, oblikovana tako da proizvodi ovu sreu, zapravo nevjerojatan zaarani krug; onamora ili proizvoditi sve vie i vie uitaka, ili se slomiti - osiguravajui stalnu ugodu za ui, oi i ivane zavretkeneprestanim strujanjima buke i vizualnih osjeta, koji se gotovo i ne mogu izbjei. Za ciljeve ove ekonomijesavren je "predmet" osoba koja svoje ui bez prestanka nadrauje radio-aparatom, koristei pritom po mogunostineki od onih prenosivih, koji je potom u stopu prati u svako vrijeme, i na svim mjestima. Njene oi bez imaloodmora skreu s televizijskog zaslona na novine, glasila, drei je u vrsti neprestanog orgazma bez krajnjegoduska, to omoguavaju nizovi vidnih podraaja sastavljeni od sjajnih automobila, prelijepih enskih tijela idrugih senzualno doivljavanih povrina, isprekidanih utoitima za lijeenje pomou osjetilnih okova kakvi su"interesi ovjeanstva" - ranjavanje kriminalaca, raskomadana trupla, srueni zrakoplovi, borilaki sportovi kojimase bave zbog visokih nagrada, ili zgrade koje liu plameni jezici. Literatura ili rasprave o tim temama, razvijaju se

na slian nain - bez postizanja zadovoljstva, da bi svako djelomino zadovoljenje zamijenile novom eljom.

Jer, ovo strujanje podraaja zamiljeno je samo za stvaranje jo vie i vie istih enji, sve glasnijih i brih, a teenje tjeraju nas na rad, i to na poslovima koji nas ne zanimaju; zanima nas samo novac koji nam donose, kakobismo pokupovali jo vie radioaparata, automobila, jo bljetavija glasila i bolje televizore, koji nas svi na nekinain uvjeravaju da srea lei, eto - tamo iza ugla, kupimo li samo jo jedan od njih.

Usprkos strahovitoj zbrci i napetosti, uvjereni smo da je spavanje gubitak dragocjenog vremena, pa nastavljamojuriti za ovim matarijama do duboko u no. ivotinje mnogo vremena utroe na dremuckanje i ugodnobesposliarenje, no - kako je ivot toliko kratak - ljudi moraju tijekom godina skupiti to veu moguu koliinu

svjesnosti, spremnosti i kronine nesanice, valjda da bi bili sigurni kako nisu propustili posljednji odsjeak nekogzapanjujueg uitka.

Ne radi se o tome da su ljudi koji se podvrgavaju toj vrsti poticaja - nemoralni. Ne radi se ni o tome a su ljudi kojiih omoguuju zapravo zli izrabljivai; veina njih razmilja na isti nain kao i oni koje izrabljuju, kreui semoda u istom tunom krugu, jedino sjedei pritom na neto dragocjenijem konju. Stvarna je nevolja u tome da susvi oni posve frustrirani, jer pokuavaju udovoljiti svom mozgu, a to je isto kao da pokuavaju piti kroz svoje ui.Zato su sve manje sposobni za stvarna zadovoljstva i postaju neosjetljivi za veinu trenutnih i rijetkih ivotnihuitaka, iako su oni zapravo iznimno jednostavni i obini.

Neodreena, maglovita i nezasitna priroda elja stvorenih mozgom jako oteava sputanje na zemlju - otrijenjenje

i doivljaj stvarnosti. Openito govorei, civilizirani ovjek ne zna to hoe. On radi zbog uspjeha, slave, sretnog


21/53

braka, zabave, moda da bi pomogao drugim ljudima, ili da bi postao "stvarnom osobom". No, to nije ono touistinu i eli, jer to nisu stvari u punom smislu rijei. To su tek nusproizvodi, tek mirisi i matarije pravih stvari -tek sjene, koje ne postoje odvojeno od neke supstancije. Novac je savren simbol svih takvih elja, iako je teksimbol pravih bogatstava, a kada ga netko sebi postavi za cilj, to postaje oit primjer brkanja mjerila sa stvarnou.

Zato je daleko od tonoga kad se kae da je suvremena civilizacija materijalistika, ako je materijalist osoba kojavoli stvari, materije. Na suvremenik koji eli mozgom, ne voli materijalno, nego voli mjerila, ne neto stvarno,nego samo povrinsko. On pije zbog postotka alkohola, a ne zbog svog "tijela" i okusa same tekuine. On gradizato da bi podigao zapanjujuu "kulisu", a ne zato jer si eli stvoriti prostor u kojem e ivjeti. I tako nastojistvoriti strukture koje izvana izgledaju sjajno, kao velianstvene palae, dok su iznutra obina spremita. Pojediniivotni prostori u tim spremitima manje su oblikovani za ivot u njima, a vie za stvaranje dojma. Glavni prostorposveen je "dnevnoj sobi", razmjera prikladnih velikoj kui, dok su prostori bitni za ivot (a ne samo za"zabavu"), primjerice kuhinja, svedeni na toliko malene dimenzije, da se u njima jedna osoba ne moe ni kretati, akamoli kuhati. U skladu s time, ove kukavne brodske kuhinjice osiguravaju jelovnike koji su uglavnom magloviti -to su kokteli i "predjela", a ne poteni obroci. Budui da svi mi elimo biti "dame i gospoda" i izgledati kao da

imamo zaposlenu poslugu, ne elimo prljati ruke uzgojem, ili pak spravljanjem prave hrane. Umjesto toga,kupujemo namirnice oblikovane da bi ostavile "dojam", ukusna izgleda, ne vodei rauna o njihovu sadraju -goleme vone plodove bez pravog okusa, kruh koji je tek neto vie od pjene, vino zasieno kemikalijama i povreposuto jalovim preparatima iz epruveta, koji mu daju tako nevjerojatnu punou.

Moglo bi se pretpostaviti da se najistaknutiji primjer zvjerske i ivotinjske prirode civiliziranog ovjeka moe naiu njegovoj strasti za seksom. No, tu zapravo nema gotovo niega zvjerskog ni ivotinjskog. ivotinje spolno opekad osjeaju potrebu za tim, to se obino javlja u odreenim, ritmiki rasporeenim razdobljima. Umeuvremenu, to ih ne zanima. No, od svih uitaka upravo je seks onaj kojemu civilizirani ovjek tei uz najveutjeskobu. Da ta udnja prije nastaje u mozgu, a ne u tijelu, moe se pokazati opom impotencijom mukarca kad

dolazi do spolnog ina i kad mozak tei onome to nije trenutna elja negovih gena. To ga beznadno zbunjuje, jerjednostavno ne moe shvatiti kako ne eli postii veliki uitak koji mu prua seks, kad mu je ve dostupan. udioje za njim satima, na kraju i danima, ali kad se prilika ukazala, njegovo je tijelo odbilo suraivati.

Kao to su pri jelu "njegove oi vee od eluca", tako on i u ljubavi prosuuje enu prema standardima koji suveim dijelom vizualni i cerebralni, nego to bi bili seksualni i visceralni. Privuen je partnerici povrinskimsjajem, njenom konom presvlakom, a ne stvarnim tijelom. eli neto s kotanom strukturom kakva je ona udjeaka, koji bi trebao na sebi imati i vanjske obline, i glatke obrise enstvenosti - ne enu, nego napuhanugumenu sanjariju. Meutim, funkcija seksa i nadalje se toliko zadrava u podruju "instinktivne mudrosti", da setek malo moe uiniti kako bi se povealo ionako intenzivno zadovoljstvo, da bi ono postalo bre, ljepe i

uestalije. Zato su jedino sredstvo kojim se seks moe iskoristiti cerebralne fantazije, okruivanje zavoenjem inaznake neodreenih zadovoljstava koja trebaju doi - kao da bi se do strastvenijeg zagrljaja uvijek moglo doipoduzimanjem povrinskih promjena.

Naroito znaajan primjer sukoba mozga i tijela, ili mjerila i materije, bio bi robovanje gradskog ovjeka - satu.Ura je zgodan ureaj za dogovaranje sastanka s prijateljem, ona pomae ljudima i da zajedno neto poduzimaju,iako su se takve situacije dogaale i davno prije nego su satovi uope bili izumljeni. Ure ne bi trebalo unititi; onebi jednostavno trebale stajati na svojim mjestima. A zapravo nisu nimalo na svojim mjestima kad mi svojebioloke ritmove uzimanja hrane, spavanja, izlazaka, obavljanja poslova i odmaranja nastojimo prilagoditinjihovoj jednolinoj krunoj vrtnji. Nae je robovanje tim mehanikim muiteljima otilo tako daleko i toliko je

proelo nau kulturu, da nam je promjena postala bespomonom nadom. Bez satova, civilizacija bi se slomila.Kultura kojom bi manje upravljao mozak nauila bi uskladiti ritmove tijela, a ne svoje satove. Sposobnost mozga


22/53

da predvidi budunost vrsto je povezana sa strahom od smrti. Znamo mnoge ljude, koji bi zajedno saStevensonom rekli:

Ispod iroka i zvjezdanog neba

Iskopaj mi raku i daj da legnem u nju;

Rado sam ivio, rado i umirem,I s voljom u nju lijeem.

Jer, kad se tijelo istroi a mozak umori, itav organizam doekuje smrt dobrodolicom. Teko je razumjeti da smrtmoe biti dobrodola ako si jo mlad i snaan, pa ti se ona ini jezivim i stravinim dogaajem. Na svojnematerijalni nain mozak gleda u budunost i dri da je dobro ii dalje, jo dalje i vjeno dalje - ne shvaajui dae na kraju njegova materija otkriti koliko je taj proces nepodnoljivo iscrpljujui. Ne uzimajui to u obzir, mozakizbjegava uvidjeti kako je i sama materija podlona promjenama, kako e se i njegove tenje izmijeniti te da edoi vrijeme kada e smrt postati neim dobrim. U svijetlom odsjaju jutra i nakon temeljitog nonog odmora, viene elite krenuti na spavanje. Ali, nakon tekog radnog dana, iznimno je ugodan onaj osjeaj potonua u

nesvjesno.Naalost, ne umiremo ba svi posve mirno. Umiremo u nesreama, ili od bolesti koje nam donose patnju, i uistinuje tragino kad se osoba, iji je "um" jo mlad i budan, uzalud bori s umiruim tijelom. No, siguran sam da tijeloumire jer ono samo tako eli. Ono dri da svladavanje bolesti ili zacjeljenje ozljede nadilazi njegove mogunosti,te se - izmoreno dotadanjom borbom - okree smrti. Kada bi svijest bila osjetljivija na osjeaje i podraaje kojeprima od itavog organizma, ona bi s tijelom podijelila ovu tenju. Zaista, ponekad to i ini. Tome se pribliavamokad usred ozbiljne bolesti doemo do trenutka u kojemu smo mogli i umrijeti, a uspijevamo ga preivjeti - bilozbog medicinskog lijeenja kojim nam se ojaalo tijelo, bilo zato to u organizmu jo uvijek postoje nesvjesne sile,koje su sposobne izlijeiti nas.

Budui da smo o ovjeku ve naueni razmiljati kao o dvojnosti uma i tijela, te onaj prvi dio drati "osjeajnim",a potonji tek "glupom" ivotinjom, naa je kultura uvreda mudrosti prirode, ona predstavlja razarajueiskoritavanje ljudskog organizma kao cjeline. Mi smo neprekidno nezadovoljni, jer nam verbalno i apstraktnorazmiljanje mozga daje krivi dojam kako smo sposobni osloboditi se svih konanih ogranienja. Mozakzaboravlja da bilo koja beskonanost nije i stvarnost; to je tek apstraktna koncepcija koja nas nagoni poeljeti daova fantazija postane stvarnim ciljem naega ivljenja.

Vanjski simbol takvog naina razmiljanja jest gotovo posve racionalni i anorganski predmet, stroj, koji nam dajeosjeaj da smo u stanju primaknuti se beskonanosti. Naime, stroj je prilagoen za napore mnogo vee nego ih jesposobno izdrati tijelo, kao i jednolinim ritmovima, koje ovjek nikada ne bi izdrao. Ma koliko bi nam kao alat

i posluitelj bio koristan, mi ipak oboavamo njegovu racionalnost, njegovu djelotvornost i njegovu mo da ukidagranice postavljene vremenom i prostorom, te mu time doputamo da upravlja naim ivotima. Tako su radnosposobni stanovnici suvremenih gradova ljudi koji ive unutar stroja to ih uokolo bacaka svojim kotaima. Onidane provode u djelatnostima koje se velikim dijelom mogu svesti na raunanje i mjerenje, ivei u svijeturacionaliziranih apstrakcija koje su tek u slabanoj vezi ili skladu s velikim biolokim ritmovima i procesima.

Zapravo, takve mentalne djelatnosti sad ve mnogo uinkovitije od ljudi mogu obavljati strojevi - toliko bolje, dabi ve u nedalekoj budunosti ljudski mozak mogao postati mehanizam zastario za logike proraune. Ljudskoraunalo posvuda su ve potisnula mehanika i elektronika raunala, mnogo vee brzine i uinkovitosti. Pa akosu mozak i njegova sposobnost raunanja glavna imovina i vrijednost ovjeka, u razdoblju u kojem e strojevi

djelotvornije obavljati mehanike operacije razmiljanja, on e se pretvoriti u robu koja se vie ne moe prodati.*


23/53

_______________________________

* injenice vezane za taj predmet uzimao sam iz vrijedne knjige Kibernetika piscaNorberta Wienera (New York & Pariz, 1948.). Dr.Wiener je jedan od glavnih matematiara zaslunih za razvitak razvijenijih elektronikih raunala. Zahvaljujui i opsenom znanju s

podruja neurologije, on je u stanju prosuditi stupanj do kojega ovi izumi reproduciraju rad ljudskih organizama. Tako njegova knjigasadri i sljedee zapaanje: Zanimljivo je napomenuti da se moda susreemo s jednim od onih ogranienja prirode, u kojemu

visokospecijalizirani organi dospijevaju do razine smanjivanja njihove uinkovitosti, i na kraju dovode do izumiranja itave vrste.Mogue je da se ljudski mozak ve dugo nalazi na putu do ove destruktivne specijalizacije, kao to su i veliki nosorozi posljednji odtitanotera. (str. 180).

ovjek ve koristi bezbrojna pomagala da bi njima zamijenio posao, koji inae u ivotinja obavljaju tjelesniorgani. To bi zasigurno bilo u skladu s njegovim nastojanjima da funkcije mozga vezane za rasuivanje pretvori uvanjske, te da tako upravljanje ivotom prepusti tim elektromagnetskim udovitima. Drugim rijeima, interesi iciljevi racionalnosti nisu jednaki onima koje ima ovjek kao cjelovit organizam. Nastavi li ivjeti za budunost, tepretvarati predvianja i proraune u glavni posao uma, ovjek na kraju mora postati parazitski privjesak

sveukupnosti onog posla kojeg obavlja mainerija.

Zaista, postoji stajalite s kojeg ova "racionalizacija" ivota, nije razumna. Mozak je dovoljno pametan da sagledaovaj zaarani krug koji je stvorio samom sebi. No, tu nita ne moe uiniti. Uvidjeti da nije razumno biti zabrinut,nee zaustaviti zabrinutost; prije e se ovjek zabrinuti jo i vie, jer je shvatio koliko je nerazuman. Nerazumno jeuputati se u rat u kojem e svi izgubiti. Ni jedna strana ne eli rat, pa ipak, budui da ivimo u tom zaaranomkrugu, zapoinjemo rat kako bismo sprijeili drugu stranu da ne zapone prva. Naoruavamo se, znajui da e - neuinimo li to mi - to uiniti druga strana, to je poprilino tono, jer ako se mi ne naoruamo, druga e strana touiniti da bi zadobila poetnu prednost i bez stvarno zapoete bitke.

Ovo racionalno stajalite nametnulo nam je dvojbu sv. Pavla: "Htjeti dobro jest u mojoj moi, ali nije i uiniti ga,budui da ne inim dobro koje hou." Samo, to nije ba tako kako je sv. Pavao pretpostavljao, jer je volja, ili"duh", razuman, a putenost je izopaena. To je zato jer "kua podijeljena unutar sebe ne moe opstati". itav jeorganizam izopaen jer je mozak odvojen od trbuha, a glava nije svjesna svoje ujedinjenosti s repom.

Malo je razloga za nadu da e se u nekoj skorijoj budunosti zdravstveno stanje drutva popraviti. ini se da onajzaarani krug mora postati jo nesnoljivijim, jo oitije i oajnije cirkularnim, prije nego to se znaajniji brojljudi ne probudi i ne sagleda ovu traginu alu koju izvodi na sebi samima. Ali, za one koji jasno uviaju da se radio krugu i zbog ega je to upravo krug, nema druge mogunosti, osim da prestanu kruiti. Jer, im sagledate itavciklus, nestaje i iluzija da je glava razdvojena od repa.

A tada, kad iskustvo prestane oscilirati i iskrivljavati se, iznova moe postati osjetljivo na mudrost tijela, naprikrivene dubine vlastite supstancije. Budui da govorim o mudrosti tijela i o potrebi da priznamo kako smo mimaterijal, to ne treba shvatiti kao filozofiju "materijalizma" u ope prihvaenom smislu. Ne tvrdim da je krajnjastvarnost - materija. Materija je rije, zvuk to podrazumijeva oblike i uzorke koje je preuzeo proces. Mi ne znamoto je taj proces, jer on nije "to" - to jest, neto to se moe definirati ve utvrenom koncepcijom ili mjerilom.elimo li zadrati stari nain izraavanja koristei i dalje pojmove kakvi su "duhovno" i "materijalno", tadaduhovno mora znaiti "ono to se ne moe definirati", i koje - budui da je ivue - zauvijek mora izmicatiokvirima svakoga ustaljenog oblika. Materija je naziv za duh.

Nakon svega reenog, i mozak je zasluio da se izree pokoja rije u njegovu korist! Naime, mozak je, ukljuujuii njegova sredita za razmatranje i proraunavanje, dio i proizvod tijela. On je jednako prirodan kao to su srce i


24/53

eludac, a - ispravno koriten - ovjeku postaje sve drugo, samo ne i njegov neprijatelj. Ali, da bi se ispravnokoristio, mora se nalaziti na svome pravome mjestu, jer - mozak je stvoren za ovjeka, a ne ovjek za svoj mozak.Drugim rijeima, funkcija mozga je da slui sadanjosti i onome to je stvarno, a ne da ovjeka nagoni ubjesomunu potjeru za nekim fantomom zvanim budunost.

Nadalje, u naem uobiajenom stanju mentalne napetosti mozak ne radi kako treba, i zato nam se ini da njegoveapstrakcije sadre toliko mnogo stvarnosti. Kad srce ne radi kako treba, mi smo posve svjesni njegovih otkucaja;to postaje nepravilnost, pravo udaranje u grudima. Najvjerojatnije jest da naa zaokupljenost razmiljanjem iplaniranjem, zajedno s osjeajem mentalne zamorenosti, potie odreene smetnje u mozgu. Mozak bi trebao, a unekim sluajevima to i ini, proraunavati i umovati nesvjesnom lakoom, onakvom kakvom rade i drugi organi utijelu. Pa konano, mozak nije mii, i zato nije ni oblikovan da podnosi napore i napetosti.

Ali, kad ljudi pokuavaju razmiljati ili usredotoiti se na neto, ponaaju se kao da svoje mozgove nastoje prisilitina to. Iskrivljuju lica, mrte obrve, a mentalnom problemu pristupaju kao da se radi o podizanju tekih opeka. Aipak, nikakva naprezanja i napinjanja nema kada se, primjerice, probavlja hrana, ili kad se slabije vide, uju i

primaju drugi ivani podraaji. Ono "svjetlosno brzo ivo raunalo", koje dugaku kolonu brojki moe zbrojitive na prvi pogled, onaj intelektualni genij koji cijelu proitanu stranicu moe shvatiti za nekoliko sekundi, iliglazbeno udo kao Mozart, kojega je ve od ranog djetinjstva mogao proeti sklad i kontrapunkt glazbe - sve su toprimjeri ispravnog koritenja tog najudesnijeg instrumenta od svih kojima ovjek raspolae.

I oni meu nama koji nisu geniji znaju poneto o ovim sposobnostima. Uzmite, primjerice, anagramPOCATELDIMC. Satima moete raditi na ovim slovima pokuavajui sustav za sustavom u njihovurasporeivanju, da biste otkrili prikrivenu rije. Ali, pokuajte umjesto toga samo pogledati anagram oputena,rastereena uma, i vrlo brzo va e mozak pronai rjeenje, bez i najmanjeg napora.* S pravom osjeamonepovjerenje prema "brzim" odgovorima svojih napetih i rastresenih umova, no upravo su brza i gotovo nesvjesna

rjeenja logikih problema, do kojih se dolazi bez napora ono to nam mozak i treba odailjati. Ako radi kakotreba, mozak je najvii oblik "instinktivne mudrosti". To znai da bi trebao raditi kao i instinkt goluba-pismonoepri povratku kui, i kao oblikovanje fetusa u maternici - bez verbalizacije tog procesa, i bez znanja o tome "kako"se to dogaa. Mozak svjestan sebe, kao i srce svjesno sebe, predstavlja nepravilnost koja se iskazuje u akutnomosjeaju rascjepa izmeu moga "Ja" i mog iskustva. Mozak moe preuzeti ispravno ponaanje samo ako svijestradi ono emu je i namijenjena: ne iskrivljavanju i pokuaju da se pobjegne od stvarnosti, nego tako da je budeposve svjesna, i to bez ikakva napora.

_______________________________* Ne uspijete li doi do rjeenja u roku od jedne minute, nastavite itati! Inae ete se poeti ljutiti na sebe, ili na mene, i zbog toga

postati napeti.


25/53

V. BITI SVJESTAN

"to uiniti u vezi s time?" upitat e samo oni koji ne razumiju problem. Ako se problem uope moe rijeiti, tada

je razumjeti ga i znati to s njim uiniti - posve isto. S druge strane, uiniti neto u vezi s problemom koji nerazumijete nalikuje pokuaju da rastjerate tamu tako da je rukama odgurujete na sve strane. Kad se unese svjetlost,tmine nestaje.

Ovo se moe naroito primijeniti na problem koji se upravo nalazi pred nama. Kako da izlijeimo rascjep izmeu"Ja" i "ja", izmeu mozga i tijela, ovjeka i prirode, te prekinemo sve zaarane krugove koji zbog njega nastaju?Kako da iskusimo ivot kao neto drugo, a ne tek kao zamku od meda, koja nas pretvara u muice to se bore zapreivljavanje? Kako pronai sigurnost i smirenost uma u svijetu, u ijoj su prirodi nesigurnost, nestalnost ineprestana promjena? Sva ta pitanja zahtijevaju metodu i djelovanje. Istodobno ona pokazuju da problem nije bioshvaen. Nama ne treba djelovanje - barem ne jo. Potrebno nam je vie svjetlosti.

Ovdje pod svjetlou mislim na svijest - da postanemo svjesni

Documents

Alan Watts - Mudrost Nesigurnosti