Albert Sanchez Pinol

Hladna koa

2

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

Nikada nismo beskonano udaljeni od onih koje mrzimo. Iz istog bismo razloga mogli pomisliti da nikada u potpunosti neemo biti pored onih koje volimo. Kada sam poao na put, znao sam za to okrutno naelo. Ipak, ima istina koje zavreuju nau pozornost, a ima i onih s kojima nije uputno razgovarati u etiri oka. Otok smo prvi put nazreli u rano jutro, trideset i tri dana nakon to su dupini napustili nau krmu i devetnaest dana otkako je posada poela otpuhivati oblake pare iz usta. kotski su se mornari titili rukavicama koje su navlaili do laktova. Koa im je bila toliko ogrubjela da su nalikovali na tijela moreva. Senegalcima su ti hladni krajevi bili pravo muenje pa im je kapetan dopustio da obraze i ela namau krumpirovom mau kao vrstom zatitne minke. Nagrizale su ih suze, ali nikada se nisu alili. "Va otok. Pogledajte, na obzoru", rekao mi je kapetan. Nisam ga uspio ugledati. Samo hladno more, kao i uvijek zagueno dalekim oblacima. I premda su se nalazili daleko na jugu, oblici i opasnost antarktikih ledenih santi nisu poticali na nastavak puta. Nije to bilo zaleeno brdo, ni traga nije bilo onim prirodnim i udesnim divovima to besciljno plutaju morem. Ispatali smo zbog neprilika na dalekome jugu i istodobno bili uskraeni za njegovu razmetljivost. Sudbina mi se, naime, nalazila na pragu zaleene granice koju nikada neu prijei. Kapetan mi dade dalekozor. A sada? Vidite ga? Da, vidio sam ga. Zemlja prignjeena izmeu sivila oceana i neba, obavijena ogrlicom bijele pjene. A kako smo im se dalje pribliavali, obrisi su postajali vidljivi i prostome oku. Bilo je to moje budue prebivalite: prostor to se u obliku slova L s kraja na kraj prostirao na jedva kilometar i pol. Na sjevernom se kraju nalazila granitna uzvisina sa svjetionikom. Osobito se isticao visoki toranj. Nije ga krasila osobita veliina, ali ograniene dimenzije otoka davale su mu, suprotno stvarnosti, megalitsku vrstou. Na junome kraju slova L nazirala se manja uzvisina s kuom atmosferskog mjeritelja. Bila je to moja kua. Te su dvije graevine bile spojene nekom vrstom uske doline obrasle bujnim raslinjem. Drvee je raslo poput opora zvijeri to se proteu jedne preko drugih u potrazi za sklonitem u tuim tijelima. titila ih je mahovina. Mahovina gua od grmova domaih kupina i visoka do koljena, udna pojava. Nagrivala je stabla poput trobojne gube: plave, ljubiaste i crne. Otok je bio okruen manjim hridima razbacanima na sve strane. Stoga je bilo nemogue baciti sidro na manje od tristo metara od jedine plae to se pruala od prilaza kui. Nije mi preostajalo nita drugo nego da torbe i samoga sebe ukrcam u maleni amac. To to je kapetan poao sa mnom do kopna bio je jasan znak njegove iskrene panje. Niime na takvo to nije bio obavezan. Ali tijekom putovanja mi smo uspostavili jedan od onih odnosa koji se s vremena na vrijeme pojave meu ljudima koji pripadaju razliitim naratajima. Korijeni su mu bili u hamburkim lukim etvrtima, a kasnije je prihvatio Dansku za domovinu. Ako je ita davalo peat njegovu licu, bile su to oi. Kada bi nekoga promatrao, za njega u tome trenu vie nita ne bi postojalo. Pojedince je procjenjivao uz pomo entomolokih kriterija, a situacije uz pomo svoje naravi strunjaka. Ali ne smijemo to smatrati okrutnou. Vjerujem da je to bio nain na koji je primjenjivao popustljive ideale koje je gajio u najskrovitijem kutku svoje due. Ljubav prema blinjemu on nikada ne bi iskazao rijeima, ali posvetio bi mu je svim svojim djelima. Meni se uvijek obraao s ljubaznou plaena krvnika. Ako je mogao ita uiniti za mene, to bi i uinio. Na koncu, tko sam bio ja? ovjek vie mlad nego zreo, upuen na maleni otok koji ibaju polarni vjetrovi. Na tome mi je mjestu bilo provesti dvanaest mjeseci, u prognanikoj samoi, daleko od bilo kojeg civiliziranog svijeta i sa zadatkom to je bio toliko jednolian koliko i beznaajan: mjeriti jainu, smjer i uestalost vjetrova. Meunarodni pomorski sporazumi tako su nalagali. Plaa je, naravno, bila dobra. Ali takvu sudbinu nitko nije elio prihvatiti ak ni za novac.

SAN

3

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

Kapetan, ja, osam mornara i etiri amca pristali smo na plau. Momci su polako iskrcavali namirnice za itavu godinu, a jo polake kofere i osobne stvari koje sam ponio na put. Knjiga je bilo mnogo. Bilo mi je jasno da u vremena imati napretek pa sam poelio zaokupiti misli itanjem knjiga koje su mi ove posljednje godine ivota uskratile. Dobro, ree kapetan kada je shvatio da e iskrcavanje potrajati, tu smo. Nas dvojica tada krenusmo koraati pjeanom plaom. Puteljak koji je iao uzbrdo vodio je do kue. Bivi se stanar zabavio postavljanjem ograde. Bili su to oskudni i morem izlizani komadi drveta, zabijeni u zemlju na primitivan nain. Da, ogradu je sagradio racionalan um. I makar to djelovalo nevjerojatno, ta je pojedinost bila prva koja me je nagnala da pomislim na osobu koju sam doao zamijeniti. Ta je osoba bila od krvi i mesa i sada sam imao priliku vidjeti jedno od njegovih ovozemaljskih djela, koliko god nenadano i sluajno ono bilo. Mislio sam na njega i naglas rekao: "udno je da atmosferski mjeritelj nije izaao da nas pozdravi. Morao bi biti radostan to ga mijenjamo." Kao to bi mi se dogaalo i s kapetanom, samo trenutak nakon to sam to izgovorio, pregrizao sam jezik: njegove su misli pretekle moje. Kua je bila pred nama. Kosi krov crijepom od kriljevca i zidovima od crvene cigle. Ta graevina nije u sebi imala ni trunke ljepote i sklada. U Alpama bi bila planinarski dom, umsko skrovite ili pogranina karaula. Bez rijei i potpuno tih, kapetan se tijekom sljedeih nekoliko trenutaka posvetio pregledavanju svega to je predstavljalo opasnost. Ja sam mu prepustio svu inicijativu. Jutarnji je vjetar njihao grane etiriju stabala to su rasla na sva etiri ugla kue, bila je to neka vrsta kanadskoga hrasta. Zrak nije bio leden, ali bio je neugodan. Premda je sve djelovalo poput pustoi, nije to bila ona svima nama prepoznatljiva pusto. Problem nije bio u onome to se tamo nalazilo, nego u onome to nismo vidjeli. Gdje je mjeritelj? Obavlja li negdje kakav slubeni zadatak? Ili je naprosto poao u etnju otokom? Malo- pomalo shvaao sam bolne injenice. Prozori su bili maleni, kvadratni i debelih stakala. Drvena su prozorska krila bila raskriljena. Lupala su. Nije mi se to svidjelo. Oko kue i tik uza zidove jo i sad se nazirao stari vrt. Rubovi su mu bili oznaeni dopola ukopanim kamenjem. Ali veina je biljaka nestala kao da ih je pregazilo krdo slonova. Kapetan je uinio sebi svojstven pokret: podigao je bradu kao da ga ovratnik plave kabanice lagano gui. Potom je odkrinuo vrata, koja su se pak otvorila uz prokletstvo oskvrnute faraonove grobnice. Kada bi vrata govorila, ta bi kripa rekla: "uite ako elite, bit e to na vau, a ne na moju odgovornost". Uli smo, naravno. Prizor je nalikovao na opis u ljetopisu kakva afrikog istraivaa. Kao da je roj tropskih mrava opustoio taj prostor, progutao sav ivot i obezvrijedio predmete. Osnovni je namjetaj bio netaknut. Vie od pustoenja, prostorom je vladala zaputenost. Prostor se sastojao od tek jedne sobe. Krevet je bio na svome mjestu, pe i hrpa cjepanica takoer. Stol se raspao. ivin barometar bio je netaknut. Kuhinjskog pribora nije bilo. Ne znam zato mi je ta pojedinost djelovala poput najvee zagonetke. Nije bilo ni traga osobnim stvarima moga prethodnika ni njegovim radnim pomagalima. Ali ta mi je zaputenost djelovala vie poput neke neshvatljive ludosti nego kao prirodna katastrofa. Pa iako je bio otuan, prostor je u svojoj biti ipak bio pogodan za ivot. um valova jasno je dopirao do nas. "Gdje da stavimo stvari gospodina mjeritelja zraka i vjetrova?" rekao je tek pridoli Senegalac Sow. Mornari su donijeli kofere s plae. "Ovdje, ovdje unutra, tako je", odluno sam rekao ne bih li prikrio strah koji mi je ulijevao taj nenadani glas. Kapetan je na mornarima iskalio sve svoje nezadovoljstvo tom situacijom. "Sow, molim vas, neka mornari poprave taj nered." Kada su mornari poli odloiti kofere i dovesti stvari u red, kapetan mi je predloio da krenemo prema svjetioniku. "Moda emo ondje nai vaeg prethodnika", kazao mi je kad nas mornari vie nisu mogli uti. Kako mi je bilo reeno, u svjetioniku je takoer netko stanovao. Nisam se mogao tono sjetiti je li pripadao Nizozemcima, Francuzima ili komu treemu, ali nekome je sigurno pripadao. Taj slubenik u svjetioniku bio je susjed atmosferskog mjeritelja i bilo je logino i razumljivo da se u tim okolnostima

4

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

sprijatelje. Bilo je to, naravno, vie pitanje zdrava razuma nego onoga emu sam se nadao. To nam je govorilo o mjestu boravka atmosferskog mjeritelja, ali ipak nije opravdavalo stanje kue. U svakom sluaju, bilo je dobro to smo poli u tom smjeru. Sjeam se tjeskobe koju sam osjetio tijekom tog kratkog puta. Pretpostavljam da je dobrim dijelom tome pridonijelo i ondanje stanje moje due. Takoer je sigurno i da ta uma nije bila poput onih na koje smo navikli. Puteljak koji su utabale ljudske noge vodio nas je gotovo ravno prema svjetioniku. Zavijao bi tek kada bi mahovina, poput kakva izdajnika, skrivala rupe ispunjene blatom i kaljuom. U neposrednoj blizini, iza stabala, more je tiho i uporno oplakivalo obalu. Ali upravo je ta tiina bila ono najgore. Ili nedostatak zvukova, bolje reeno. Nije bilo melodija koje uobiajeno povezujemo sa umom i prirodom, nije bilo zvukova ni ptica ni kukaca. Mnogo je drvea, koje je bilo zadivljujuih razmjera, izraslo iskrivljeno pod naletima vjetra. To mi je drvee jo iz broda djelovalo poput vrlo guste umske mase. Udaljenost nerijetko zna prevariti kada je rije o gustoi, bilo da su posrijedi ljudi ili biljke. Ali taj put nije bilo tako. Stabla su rasla toliko blizu jedna drugima da je esto bilo teko rei rastu li to dva drveta iz istoga korijena ili su to dva meusobno neovisna stabla. Put su nam presijecali mnogobrojni potoii. Nalikovali su na odmrznutu planinsku vodu koja nije dolazila ni iz jednog odreenog izvora. Bio je dovoljan malo vei korak da ih zaobiemo. Vrh svjetionika pojavio se iznenada i ocrtavao se iznad najviih stabala. Puteljak je zavravao na kraju ume. Uspjeli smo vidjeti podnoje ogoljela granita na kojemu se uzdizala graevina. Ocean ga je okruivao s tri strane. U dane velikih valova voda je zacijelo silovito udarala o stijene. Bilo kako bilo, arhitekt je savjesno obavio posao. Obla i vrsta povrina koja lake podnosi udarce mora; pet dobro rasporeenih srednjovjekovnih topovskih otvora; maleni uski balkon sa zahralim rukohvatom i iljastom kupolom. Potpuno neshvatljive bile su konstrukcije koje je dodao balkonu. Prekrieni kolci i pritke naotre- nih vrhova. Je li to bila kakva skela za popravne radove? Nismo imali ni vremena ni volje pozabaviti se tom mogunou. "Zdravo! Zdravo! Zdravo!" povikao je kapetan udarajui dlanom o eljezna vrata. Nije bilo odgovora, ali taj je udarac bio dovoljan da shvatimo kako vrata nisu zatvorena. Bila su to iznimno teka vrata. eljezo je bilo pedalj debelo i ojaano desecima olovnih zakovica. Vrata su bila toliko teka i masivna da smo obojica morala zajedno uprijeti da ih odkrinemo. Unutranjost je bila udno osvijetljena. Vanjska je svjetlost ulazila i stvarala uinak kao da smo u katedrali. Na zidovima je jo bio vidljiv sloj vapna koje se bijeljelo po udubljenim zidovima. Od kamena isklesane stube zavojito su se penjale. Sudei po onome to smo vidjeli, taj je donji dio sluio kao spremite i bio krcat alatom i rezervnim dijelovima. Kapetan je neto promrmljao sebi u bradu, nita ga nisam razumio. Poeo se odluno penjati stubama. Devedeset i est stuba zavravalo je ispod drvene povrine koja ja bila dio poda gornjega kata. Udarili smo o stropna vrataca i uli. Bila je to zapravo savreno uredna i topla soba. U sredini tog gotovo okrugla prostora nalazila se pe s cijevi u obliku lakta. Zid i vrata na njemu zatvarali su to oblo mjesto. Iza nje se moda nalazila kuhinja. Jo nekoliko stuba vodilo je do sljedeega kata, na kojemu se sigurno nalazila strojarnica svjetionika. Do tog je mjesta sve bilo uvjerljivo; nesklad se skrivao u redu i stilu u kojem je kua bila ureena. Stvari su bile briljivo rasporeene po podu. Predmeti koji se obino stavljaju na stol ili policu bili su poslagani po podu. A na svakoj je kutiji obavezno stajala neka vrsta utega, imala ta kutija poklopac ili ne. Na kutiji s cipelama, na primjer, stajalo je glaalo na ugljen. Bila je tu i neka cilindrina i pola metra visoka kanta za loivo ulje puna prljavog rublja. Navrh svega jedna je cjepanica pritiskala odjeu. I glaalo i cjepanica bili su nesavreni utezi; ni u kojem sluaju ne bi mogli ukloniti neugodne mirise, ako je to bila njihova svrha. Reklo bi se da se vlasnik bojao da e mu sadraj odleprati poput ptiica koje sila tee ne moe sputati pa je osigurao svoje malene spremnike tekim teretom. Konano i krevet. Star, tankih eljeznih ipaka iznad uzglavlja. Pokriven trima starim dekama, leao je neki ovjek. Sigurno smo ga probudili iz polusna. Kada smo uli u sobu, ve je bio otvorio oi. Ali nije se ni pomaknuo. Netremice nas je promatrao oima sitnim poput krtiinih. Deke su ga pokrivale do nosa,

5

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

ija je koa nalikovala na medvjeu. Soba nam se inila istom, on ne toliko. Bio je to prizor to je nalikovao na neto izmeu bespomonosti, zaputenosti i divljatva. Ispod madraca nona posuda do vrha puna hladne mokrae. "Dobar dan, gospodine tehniaru. Mi smo doli zamijeniti atmosferskog mjeritelja, vaega susjeda", rekao je kapetan bez okolianja i rukom pokazao prema kui. "Znate li gdje je?" Kapetanove su me rijei podsjetile da smo se udaljili kilometar i pol od plae, gdje smo se iskrcali. Osjetio sam da je ta udaljenost vea od cijeloga puta izmeu Europe i toga otoka. Takoer sam pomislio na injenicu da e kapetan vrlo brzo otii. I dalje na krevetu, ovjek je laganim pokretom pomaknuo ruku. Na pola je puta ipak odustao. Nepokretnost tog ovjeka uzrujavala je kapetana: "Razumijete me? Razumijete li moj jezik? Govorite francuski? A nizozemski?" ovjek ga je ipak tek nepokretno promatrao. Nije se potrudio ak ni maknuti deke s lica. "Pobogu!" uzviknuo je kapetan i stisnuo aku. "Moram na vaan trgovaki put i samo sam u prolazu! Skrenuo sam s puta na zahtjev pomorske kompanije kako bih ostavio ovog ovjeka ovdje i poveo sa sobom njegovog prethodnika. Razumijete me? Ali starog atmosferskog mjeritelja nema. Moete mi rei gdje ga mogu pronai?" Svjetioniar je naizmjence promatrao njega pa mene. I nita vie. Vrlo ljut i crvena lica, kapetan je uporno nastavio: "Ja sam kapetan i ovlaten sam da vas odvedem pred sud ako mi uskratite informaciju koja je potrebna za spas ljudi i dobara! Posljednji vam put ponavljam: gdje je atmosferski mjeritelj kojemu je bio dodijeljen ovaj otok?" "Na alost, ne mogu odgovoriti na vae pitanje." Nastade tiina. Zamalo smo odustali od pokuaja da razgovaramo s tim ovjekom, koji nas je odjednom iznenadio svojim naglaskom austrijskog topnika. Kapetan je promijenio ton, sada je bio neto smireniji: "Dobro, tako je ve bolje. Zato mi ne moete odgovoriti? Jeste li u kontaktu s atmosferskim mjeriteljem? Kada ste ga posljednji put vidjeli?" Ali ovjek je ponovno utonuo u tiinu. "Ustanite!" naglo mu naredi kapetan. ovjek ga poslua, malo-pomalo. Sklonio je deke i ispruio noge. Bio je to poprilino krupan ovjek. Dok se kretao, djelovao je poput iupana stabla koje ui hodati. Pridravao se za krevet i promatrao pod. Bio je gol. Nije se stidio svoje golotinje. Ali kapetan je odvratio pogled od njegova tijela, bilo je to zbog stida koji svjetioniar nije poznavao. Prsa su mu bila obrasla dlakama, koje su se irile ramenima poput kakvih umskih biljaka. Od pupka prema dolje dlake su bile guste poput praume. Vidio sam objeen, ali golem ud. Uplaio sam se kada sam primijetio da je obrastao dlakama skoro do koice. Zato to promatra, upitao sam se i skrenuo pogled na lice naega sugovornika. Brada mu je bila nenjegovana, poput brada srednjovjekovnih asketa. Bio je jedan od onih ljudi ija je kosa toliko gusta da poinje nekoliko centimetara iznad obrva, a i one su vrlo guste. Sjeo je na madrac i oslonio dlanove na koljena, ruke su mu bile u simetrinu poloaju. Oi i nos zauzimali su sredinji dio lica i ostavljali velik i prazan prostor obrazima mongolskih jagodica. Djelovao je ravnoduno. Nisam bio siguran je li iznimno discipliniran ili je mjesear. Ali kad sam malo bolje pogledao, primijetio sam pokret lica koji je odao njegovu unutarnju napetost: otvarao je i zatvarao usta poput imia. Primijetio sam da su mu zubi razdvojeni. Kapetan se sagnuo i licem stao na tek nekoliko centimetara od njegova uha: "Jeste poludjeli? Jeste li svjesni svoje odgovornosti? Podrivate misiju koja potuje meunarodne ugovore! Kako se zovete?" ovjek pogleda kapetana: "Tko?" "Vi! Razgovaram s vama? Kako vam je ime?" "Batis. Batis Caffo." Kapetan stade govoriti polako, razdvajajui slogove:

6

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

"Posljednji vam put prijetim, gospodine strunjae za morske znakove: gdje je atmosferski mjeritelj?" Ne gledajui ga i nakon trenutka oklijevanja, ovjek ree: "Ne mogu odgovoriti na to pitanje." "Lud je, on je sigurno lud", predade se kapetan i pone koraati poput kakve zatoene ivotinje. Vie nije obraao pozornost na tog ovjeka, ve je policijskom ustrinom poeo preturati njegove stvari. Kada je uao u susjednu prostoriju, ugledao sam pored uzglavlja kreveta nekakvu knjigu. Nalazila se na podu i bila je poklopljena kamenom. Prelistao sam je. Kako bih uspostavio teniji razgovor, rekao sam: "I ja sam itao tu knjigu gospodina Frazera, premda nemam o njemu vrstoga stava. Ne znam je li Zlatna grana vrsta genijalnog razmiljanja ili arobna nebitnost." "Knjiga nije moja i nisam je proitao." udne li logike. Rekao je to kao da meu tim injenicama ima neke poveznice. To je ipak bilo sve. Nisam ga uspio potaknuti da govori samo zato to sam ja i dalje govorio. Promatrao me poput kakva ravnoduna duha, a ni dlanove nije micao s koljena. "Ostavite ga na miru, molim vas!" prekinuo me kapetan nakon to nije uspio pronai nita zanimljiva. "Ovaj ovjek nije proitao ak ni odredbe svog vlastitog zanimanja. Ide mi na ivce." Nije nam preostalo nita osim povratka u kuu atmosferskog mjeritelja. Na pola puta, ali jo unutar ume, kapetan me zgrabio za rukav i zaustavio: "Ovome je najblii komad zemlje otok Bouvet, dre ga Norveani, na esto nautikih milja jugozapadno odavde." A nakon duge i promiljene stanke: "Jeste sigurni da elite ostati? Ne svia mi se. To je neka vrsta testiranja, izgubljenoga testiranja na najmanje posjeenom moru na kugli zemaljskoj koje je na istoj zemljopisnoj duini kao i patagonijske pustinje. Mogu pred bilo kojom administrativnom komisijom potvrditi da ovo mjesto ne zadovoljava ni najosnovnije uvjete za ivot. Nitko vas ni za to nee optuiti. Imate moju rije." Jesam li se trebao vratiti? Sve je navodilo na potvrdan odgovor. Ali ovjek se u takvim sluajevima preputa neshvatljivim rasuivanjima. Cini mi se da je odluio osjeaj poruge: nisam bio stvorio svoj svijet kako bih se odrekao cilja u trenutku kada sam na njega stigao. "Kua atmosferskog mjeritelja u dobrom je stanju, imam zalihe za cijelu godinu i nita me ne prijei da izvravam svoje svakodnevne zadatke. A to se ostaloga tie, moj je prethodnik najvjerojatnije doivio neku glupu i smrtonosnu nesreu. Moda je napravio samoubojM/Vn stvo, tko to zna. Ali ne vjerujem da je onaj ovjek odgovoran za takvo to. Po mom miljenju on predstavlja opasnost samo za sebe samoga. Samoa mu je pomutila razum i sigurno se boji da e ga optuiti za nestanak moga suradnika. To je razlog njegovom ponaanju." Nakon to sam to rekao, iznenadio me taj krasni saetak dogaanja. A izostavio sam samo dva elementa: svoje osjeaje i svoje predosjeaje. Kapetan me pogledao poput kobre. Lagano je njihao tijelom, as na jednoj, as na drugoj nozi, dok su mu ruke bile na leima. Ne brinite za mene, bio sam uporan. Tu ste jer ste se u neemu razoarali, siguran sam u to, rekao je. Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja rekao sam mu da znam, a on je to potvrdio, naravno da ste zato doli, doli ste iz inata. Tada je rairio ruke poput kakva arobnjaka to dokazuje svoje potenje; bio je to pokret igraa koji odbija nastaviti igru. Taj mi je pokret govorio: ja vie nita ne mogu uiniti. Poli smo prema plai. Osmorica mornara iekivala su naredbu da se vrate na brod. ivci su im bili napeti bez ikakva vidljiva razloga. Senegalac Sow ohrabrio me tapanjem po leima. Bio je to potpuno elav crnac savreno bijele brade. Namignuo mi je i rekao: "Ne obraajte pozornost na momke. Tek su ih unovaili za mornare, dolaze sa kotskih visoravni. Od njih i obini kaktus s Yucatana bolje poznaje legende i tajne mora. Nisu ak ni bijeli, nego crveni. A kao to svi znaju, takvi ljudi ive pod utjecajem krmarskih praznovjerja. Jedi dobro, radi puno, gledaj se u zrcalo da se prisjeti, govori naglas da ne izgubi naviku govora i zaokupi misli jednostavnim

7

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

nakanama. I to je sve. Kada bolje pogledamo, to je jedna godina naega ivota u usporedbi sa strpljenjem Boga dobrostivoga?" Potom su se popeli na amce i zgrabili vesla. Mornari su me promatrali pogledom ispunjenim samilou i strahom. Promatrali su me poput djeaka koji prvi put vide noja ili poput miroljubivih stanovnika dok stoje pred povorkom ranjenika koji se vraaju iz rata. Brod se udaljavao vrlo sporo. Nisam odvojio pogled od njega sve dok nije postao tokica na obzoru. A u toj tokici to se gasila ostao je neki nepovratni gubitak. Osjeao sam da mi se eljezni obru stee oko glave. Nisam znao je li to enja za ljudima, nestrpljivost zatoenika ili, naprosto, strah. Jo sam koji trenutak ostao na plai. Nad zaljevom je sjao lijepo oblikovan mlaak. S desne i s lijeve strane pogled na nj zaklanjale su vulkanske stijene. Bilo je to iljasto kamenje otrih rubova, puno rupa poput sira i manje teko no to bi se pomislilo promatrajui njegovu veliinu. Pijesak je nalikovao na pepeo izgorjela tamjana, siv i zbijen. Sitne okrugle rupe otkrivale su utoita koljkaa. Valovi su napola umirali na stijenama, a njena bijela pjena oznaavala je granicu mora i zemlje. Valovi su naplavili na obalu desetke istih i uglaanih trupaca. Neki od njih zapravo su bili korijenje starih sruenih stabala. Snaga valova istesala ih je s predanou umjetnika pa sam se mogao diviti skulpturama lijepima poput kakva labirinta. Nebo je na nekim dijelovima bilo boje prljava srebra, a ponegdje jo i mranije, poput zahrala oklopa. Sunce je bilo tek napola uzdignuta narana, maleno i zaklonjeno vjenim oblacima to bi s tekom mukom propustili tek pokoju zraku svjetlosti. Bilo je to Sunce to zbog geografske irine nikada ne dosegne zenit. Ali moj opis nije pouzdan. To je ono to sam ja uspio vidjeti. Jer krajolik koji promatramo irom otvorenih oiju nerijetko je tek odsjaj onoga to skriva kada sklopimo oi. U nekim trenucima naa budunost pregovara s naom prolou. ovjek sjedne na stijenu i trudi se postii dogovor izmeu onoga to je bilo, velike nesree, i onoga to e tek doi, prave tmine. U tom sam se smislu uzdao da zbroj vremena, promiljanja i udaljenosti ini uda. Tek me je to dovelo do otoka. Ostatak tog nestvarnog poslijepodneva posvetio sam rastvaranju, klasificiranju i slaganju svojih kofera s predanou nezareena redovnika. Jer, kada ovjek malo bolje promisli, to je trebao biti moj ivot na tom otoku do iskustva pustinjaka empirista? Veina knjiga stala je na police koje je bio donio moj prethodnik, o kojemu nije bilo nikakvih vijesti. Potom sam izvadio vree brana, limenke, usoljeno meso, kapsule etera za nenadane bolove, tablete vitamina C, tisue njih, jer bez njih je bilo nemogue umaknuti skorbutu. Mjerni su ureaji, na sreu, ostali netaknuti, kao i mjerila za temperaturu, dva ivina barometra, tri dijakronijska modulatora i potpuno opremljena kutija prve pomoi. to se tie sitnica koje sam pronaao u krinji u kojoj sam uvao pisma i zamolbe, valja spomenuti napore strunjaka razliitih znanstvenih i drutvenih usmjerenja. Ne bi li iskoristili moj boravak na tako negostoljubivu mjestu, Rusi sa sveuilita u Kijevu zamolili su me da obavim pokus iz biologije. Iz meni nerazumljivih razloga taj se otok nalazi na koordinatama savreno pogodnima za razmnoavanje malih glodavaca. Predloili su mi da uzgojim pasminu patuljastih sibirskih kunia s krznom, koji bi bili iznimno otporni na takvu klimu. U sluaju da uspijem, brodovi koji se tu zateknu mogli bi dolaziti po svjee meso. S tim su mi ciljem ostavili nekoliko knjiga u kojima se uz odline slikovne prikaze strunjake savjetuje kako da se brinu o kuniima s krznom. Ali ja nisam ponio ni kaveza ni kunia, imali oni krzno ili ne. Sjetio sam se zadovoljnog osmijeha brodskoga kuhara kada bismo kapetan i ja pohvalili njegova jela od pirjana mesa to su se na jelovniku nalazila pod nazivom "ruski kuni u kijevskom umaku". Iz berlinskoga geografskog drutva stiglo mi je petnaest staklenki formalina. U priloenim su me uputama zamolili da ih napunim "autohtonim kukcima od posebne vanosti, ali samo ako pripadaju skupini Hidro- metrides Halobatesi Quironomides Pontomyia, koji se ne boje vode". Uinkoviti kao to to samo Nijemci mogu biti, upute su zatitili nepromoivom svilom. U sluaju da mi poliglotska kultura nije jaa strana, upute su bile napisane na osam jezika, ukljuujui finski i turski. Upozorili su me velikim gotikih slovima da su staklenke formalina vlasnitvo drave Njemake i da e "mjestimine pukotine ili lomovi jedne ili vie staklenki" biti povodom odgovarajuoj administrativnoj kazni. Na

8

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

moje veliko olakanje u posljednji je as dodano da me moje svojstvo znanstvenog suradnika oslobaa svih kazni. Kakve li popustljivosti! Na alost, ni u jednom se odlomku nije poblie navodilo kako izgledaju Hidro- metrides Halobates ili Quironomides Pontomyia, jesu li leptiri ili balegari, koga oni zanimaju i zato. U odlomku posveenome mineralogiji neko je trgovako drutvo iz Lyona, koje je bilo u poslovnim odnosima s pomorskom tvrtkom, takoer zatrailo moje usluge. Uz njihov se zahtjev nalazio i maleni ureaj za istraivanje i analizu, kao i prirunik za uporabu. U sluaju da otkrijem nalazite zlata istoe vee od ezdeset i pet posto, samo bi mi u tom sluaju bili zahvalni kad bih ih o tome obavijestio "to prije". Naravno. Ako naem rudnik zlata, razumljivo je da u najprije poi u njihov ured u Lyonu ne bi li se upravo oni upisali u registar vlasnika. Kao vrhunac, neki je katoliki misionar u raskono napisanu pismu od mene zatraio da "paljivo i strpljivo poput sveca" ispunim niz upitnika na koja e mi odgovarati tamonji uroenici. "Budu li bantu-prinevi s tog otoka plahi, ne posustajte", savjetovao mi je misionar. "Propovijedajte svojim primjerom i molite krunicu na koljenima. To e ih potaknuti da pou putovima vjere." Taj je misionar nesumnjivo patio od golema nedostatka informacija o mome odreditu, na kojemu su se teko mogla pronai bantu-kraljevstva ili republike. A u trenu kada mi je preostalo da otvorim jo samo dva sanduka, nenadano su se pojavili omotnica i pismo. Volio bih da mogu rei kako sam ga poderao a da ga prije toga nisam proitao. Ali nisam mogao. Nekoliko dana kasnije prisjetio sam se stvarnog stanja stvari. A zato? Zato to me to glupo pismo toliko uzrujalo da sam smetnuo s uma ona dva neotvorena sanduka. Nisam pregledao to je u njima pa sam ubrzo nakon toga skoro izazvao vlastito ubojstvo. Pismo su mi napisali moji stari prijatelji istomiljenici. Najvie od svega uzrujalo me to pismo nije govorilo ni o emu. Autori pisma potrudili su se da istina ostane neukaljana, a da istodobno ne budu nimalo drski. Nisu mi eljeli dati povoda za mrnju, ali nisu ni shvatili da je upravo takav stav najprezirniji. Ipak su najgori od svega bili oprez i ustrajnost s kojima su zahtijevali moju utnju. Zabrinjavalo ih je da u ubudue protiv njih initi ono to sam u prolosti inio s njima. Uporno su od mene traili da se drim kao to sam do tada i alili zbog moje odluke da ih napustim. Ali unato svemu ipak su ponudili da me izlijee, odluim li vratiti se kui, naravno. Uistinu su vjerovali da je moj odlazak bio stvar osobnih ambicija! To je pismo vie nalikovalo na popis jadnika. Opsovao sam ih s udaljenosti od devet tisua kilometara, ali nisam bio budala. Nisam ja s tolikim arom proklinjao te ljude, nego osjeaje kojima sam jo bio vezan uz prolost. Nisam bio zatoenik svoga otoka, nego svojih sjeanja. injenicu da se nalazim na otoku dugovao sam politikoj militantnosti koja je, kakva li uda, poela jednim pismom, a sada se, napokon, okonavala drugim.

Najsretniji meu irskom siroadi dospijevali bi u ustanovu Blacktorne. Engleska u irskoj siroadi vidi potencijalnu opasnost, hranu za topove pobunjenika. Poslanje Blacktornea bilo je pretvoriti nas u pokorne i bezopasne proletere. Ponajprije u mornare. Bilo je to izvrsno zanimanje jer, aljui ih na more, rjeavali su se sumnjivih likova i istodobno ih zatvarali na engleske brodove, u plutajue zatvore. Uenicima u Blacktorneu koji bi se pokazali darovitijima bilo je doputeno pohaati srednju kolu. Tako je bilo i sa mnom pa sam zavrio za pomorskoga logistikog tehniara i postao potpuno prosjenim u svome poslu. First Class, dakako, kao to je pisalo u diplomi koju je izdavalo Njezino Visoanstvo. Istini za volju, moram priznati da uitelji iz Blacktornea nisu bili zlonamjerni. Pouavali su nas pojmovima iz oceanografije i meteorologije. Komunikacijama takoer. Bila je to jedina prednost engleske okupacije: koliko god sam se izdavao za katolika, draa mi je bila Morseova abeceda od latinice. Ali engleska je drskost prelazila sve granice. Engleska je uvjerena da se prema stanovnicima svojih kolonija moe ponaati kao prema psima. Ona podmuklo zahtijeva odanost od pasa to jedu mrvice s njezina stola. eljeli su nas ukrcati u brodove kao mornare dok je cijela Irska tonula. eljeli su da gledamo u nebo poput kakvih vraeva dok su nam krali vrijeme i zemlju. A nisu ni pomiljali da emo se pobuniti.

9

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

Dva puta tjedno odlazio bih iz Blacktornea u grad gdje sam pohaao teaj keltskoga. Satovi me, zapravo, nisu nimalo zanimali. Bio je to domiljat nain da se poveem s republikancima, zbog ega nikada nisam napredovao dalje od najosnovnijih rijei. Sa mnom bi iao i djeak po imenu Tom. Patio je taj Tom od neke neizljeive bolesti, koja ga ipak nije spreavala da bude vedriji od bilo koga u sirotitu. "Ja sam najvei domoljub meu tuberanima u itavoj Irskoj", volio je govoriti. I smijao se. Sa sobom smo nosili i lozinke. Odlazili smo biciklima i izgledali kakvi smo doista i bili, siromani uenici iz sirotita Blacktorne koji odlaze na sastanke folklorne skupine. Katkad bi nas zaustavljali vojnici na deurstvu koji su, odjeveni u uniforme boje gujega izmeta, naruavali zelenilo krajolika. Jasno se sjeam nekog narednika volovskog pogleda. "Stanite da vas prebrojimo! Koliko je vas Iraca?" govorio bi kao da ne zna brojiti do dva. "Samo nas dvojica", neustraivo bi mu odgovarao Tom. Tada bi nam pregledali kolske torbe i biljenice za keltski, vunene kape, pa ak i cipele i arape, one nae dokoljenice. Nikada nita nisu nali. Ali netko nas je morao izdati. Jednoga smo dana doli pred kontrolu, kadli sam nanjuio da je neto drugaije. Osim vojnika i onog narednika volovskog pogleda bio je tamo i neki engleski asnik. Uspravniji od pritke, sivih prozirnih oiju i okrutnosti zamotane u svilen glas. Engleski asnik poput svih engleskih asnika, nita novo. "Stanite da vas prebrojimo! Koliko je vas Iraca?" ree onaj stari narednik. "Samo nas dvojica", odgovori mu Tom. "Ne", ree asnik. "Vi i bicikli." Rastavili su ih na licu mjesta. U unutranjosti eljezne ipke na mom biciklu pronali su pismo. Bila je to obina interna poruka republikanaca u kojoj se najavljivala odgoda tajnog sastanka. Tada im je prekipjelo. Suenje je bilo pravi spektakl. Vlasulje, sudac u barunu, sudnica u mahagoniju, a sve zbog dva djeteta. Sav taj barok imao je za cilj izuzeti takav jedan sud od presuda koje je izricao. Ja sam imao sree, nepravedne sree. Odvjetnik kojega je plaalo sirotite Blacktorne iznio je injenicu da su bicikla bila dva, a poruka samo jedna. Stoga, jedan od optuenika morao je biti nevin, htio on to ili ne. Vie od same obrane bila je to neka vrsta molbe, potrage za suevom popustljivou. I bila je donekle uinkovita. U to se vrijeme Blacktorne jo smatralo uzornom kolaboracionistikom ustanovom. Nisu eljeli nanijeti tetu njezinu ugledu osuujui njezin olo. Sudac je ipak samo elio da me se javno posrami: upitao me je koje je moje miljenje o irskome pitanju. Time me je svrstao meu odmetnike. "Potpuno sam uvjeren da e Irska i Engleska zauvijek ostati sjedinjene istim izobarama." "Vidite li, gospodo?" snaao se odvjetnik. "Ovaj je momak sjajan uenik Blacktornea i budui pomorski logistiki tehniar. Ta neemo valjda dopustiti da mu mladenaka naprasitost uniti karijeru." Tom je bio jo otriji: "Vjerujem, gospodo, da ak ni izobare nee moi zadrati Irsku s Engleskom." Odvjetniku nije preostalo nita drugo nego da bespomono proglasi Toma bolesnim. Mene su kaznili novanom kaznom, to je bila najobinija osveta. Toma su osudili na dvije godine zatvora u Deburghu, gdje je poslije umro od upale plua. To je svojstveno svim civiliziranim tiranijama. Prvo se dvojici pravednika prijeti lomaom, da bi se potom jednoga od njih oslobodilo i tim inom prikazao oprost grijeha koji u stvarnosti ne postoji. Ali ono to u s tog suenja zauvijek pamtiti bio je Tomov nastup. Rekao je da je bicikl njegov. A to je znailo da je kriv. Znao je da e ga zatvor ubiti pa je nakon ispitivanja bio ljut na mene. Zato? Zato to sam ja svojim drskim odgovorom mogao izazvati suev bijes i uiniti njegovu rtvu uzaludnom. "Ja sam najtuberkulozniji domoljub u itavoj Irskoj", izjavio je dan prije suenja, ime je izmijenio svoju uobiajenu reenicu. On je bio kronino bolestan, a ja bih bolje posluio svrsi. Takvo iskustveno razmiljanje nije ostavljalo prostora raspravama. Njegovo je tijelo bilo tek prethodnica u toj borbi pa je samim time bilo pogodno za rtvovanje. Poput mnogih drugih, i Tom je osobnu sudbinu smatrao orujem. Trebalo je samo dobro naciljati. A u nae je vrijeme velikodunost jo jedan metak.

10

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

Promatram svijet oko sebe onakvim kakav uistinu jest i vidim dva paia uplakanih oiju. Ali svi dobri borci moraju se boriti s djetinjarijama. Bilo nam je devetnaest godina. Kada sam izaao iz Blacktornea, jo nisam bio punoljetan pa su mi dodijelili civilnog skrbnika. Skrbnici su u pravilu bili iz siromanih obitelji. Njih je jedino zanimala novana naknada koju je drava davala u zamjenu za smjetaj i hranu tieniku dok se ovaj ne osamostali. Sudbina mi se opet nasmijala u lice. Mogao sam krenuti u ivot sa zvanjem pomorskoga logistikog tehniara, ali da nije bilo tog skrbnika, ja bih zauvijek ostao tek jedan od djeaka iz Blacktornea. Bio je to poprilino znatieljan ovjek: slobodni zidar, astronom, dobar prevoditelj s ruskoga i lo pjesnik. Od prvoga je dana primijetio onu buntovnu narav to se skrivala u meni. Svim se snagama potajno trudio sprijeiti me u mojoj nakani da se jednoga dana pridruim republikanskoj vojsci. Zbog kolaboracionizma? Ne. On je bio jedan od onih samozatajnih domoljuba, jedan od onih kojima je nasilje oblik civilnog svetogra. Nije mi doputao da poem trbuhom za kruhom sve dok ne zavrim studijski program koji je on sam razradio. Meu zadacima koje mi je pripremao bilo je udnih i vrlo udnih. Sastavci na politike teme nerijetko su nosili naslove poput "Osnove ljudske gluposti koje opravdavaju politiku mo cezara, careva, kaisera i britanskog parlamentarizma" ili "Podastrite est razloga zato Belgijanci ne zasluuju Dravu i est razloga zato stanovnici Quebeca zasluuju Dravu i obratno" ili "Usporedite povijest carstva Monomotape s plodom kestena". Ali nikada nije izravno govorio o Irskoj. Nisu svi ispiti bili pismeni, veina njih sastojala se od samostalna rada. Jedan od njih, na primjer, sastojao se od sjedenja nasred livade tono est i pol minuta. Tijekom tog vremena moja je jedina obveza bila zabiljeiti sve oblike ivota unutar malena kvadrata omeenog vrpcama i koniima. Na prvi sam pogled vidio samo travu, ali malo-pomalo pojavila se nevjerojatna povorka gmiuih, leteih i podzemnih kukaca. Sve je vrvjelo od ivota, i vjetar je bio iv, i sve je ivjelo u rijeima neopisivoj slozi i jedinstvu. Rijei moga skrbnika tog su dana bile sljedee: Prolo je est minuta i trideset sekunda, sada mi napismeno opii trideset i prvu sekundu. Naslov sastavka: "Sastavni dijelovi promatranog kvadrata". Nikada me nije ruio, kad ne bih poloio, jednostavno bih ponovio zadatak. Tako je to bilo, ako je bilo potrebno, ponavljao sam do u beskraj. Tri sam mjeseca pisao taj sastavak. Nebrojeno sam ga mnogo puta poinjao pisati ispoetka, dok jednoga dana nisam kratko napisao: "Jedini sastavni dio kvadrata je kvadrat". Potom je na red doao korov u kvadratu. Morao sam ga paljivo oplijeviti. Naredio mi je da razdvojim korov od korisnih biljaka. Budui da o tome nisam znao nita, morao sam traiti njegov savjet prije no to bih ga iupao. To nije korov, govorio bi za neke biljke, lie joj se moe skuhati i napraviti aj. Ni ta nije korov, govorio bi za neke druge, to je umska paroga i nije samo jestiva nego je i ukusna. Ni ta nije korov, kako si mogao pomisliti da je to korov kad u svibnju procvate prekrasnim cvijetom? Na kraju je preostala samo jedna biljka. Bila je beskorisna, nije skrivala nikakvu tajnu. Listovi su joj bili tamni, nazubljeni i otrovni, a peteljka tvrda i runa. Uzdahnuo je: ima pravo, uasna biljka. Ali ako je iupamo, kakvog e smisla imati ostale biljke? Nikakvog, rekao sam. to si zakljuio, dakle? Da nema korova! Smatraj da si poloio ispit. Ostali ispiti: morao sam dva dana slijediti neku osobu, bilo koju, jednog od uenika na primjer, i biljeiti svaku njezinu rije, misao, stav, osjeaj itd. Djejim nestalu- kom odabrao sam njega, a on se nije bunio, ve je na kraju zatraio da mu predam kritiki osvrt na njega kao pojedinca. Rekao sam da, nakon to smo nekoga dobro upoznali, vie ga ne moemo prosuivati. Smatraj da si poloio ispit, odgovorio mi je. Nauio me da na svijetu postoje dvije vrste stavova: izabrati ivot i izabrati smrt. Moe to biti najskromniji od svih rudara koji je odabrao ivot ili najpoznatiji pisac neke zemlje i nekog doba koji je odabrao put smrti. Nije vano. Sjeam se da je umro tri dana nakon to sam postao slubeno punoljetan. Na samrtnoj se postelji oprostio sa mnom, miran poput ovjeka koji se povlai iz uspjena posla. O bolesti to ga je izjedala govorio mi je poput kritiara koji govori o tuim umjetnikim djelima. "Daj mi po pet centa od svojih buduih radova, prijatelju", zakljuio je.

11

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

"Kako mi to moete govoriti dok umirete?" osudio sam ga neutjeno plaui. "A zato ti misli da ljudi poput mene umiru?" zaskoio me. Toga smo dana obojica zauvijek i na ista vrata izala iz te kue. Na neki su mi nain nastojanja tog ovjeka bila dvostruko korisna. Sve one knjige koje sam morao pridodati vjebama, a kojima je cilj bio da me zatite od okrutnosti svijeta, uinile su moju kou jo osjetljivijom, premda je ve bila vrlo meka. Nije to bila njegova krivnja. Zahvaljujui njemu vie nisam bio onaj mladi koji je izaao iz Blacktornea. Ali Irska je i dalje bila ista, a to je bilo izvan dometa njegove moi. Cemu slui da najsjajniji meu ljudima prstom upire u nono sunce? Njegovo se pouavanje opiralo stvarnosti. Tako sam prigrlio republikanski pokret svom onom ljubavlju koju je Tom ostavio neostvarenom. Republikanskom su pokretu nedostajale ruke i mozak. Premda sam bio vrlo mlad, bio sam obrazovan i iznimne humanistike kulture. Vode su eljeli da se posvetim logistici, a ne borbi prsa o prsa. Uvijek sam smatrao da ironija pie najgore sudbine: pomorski logistiki tehniar iz Blacktornea, prvorazredni PLT\ postao je subverzivni logistiki tehniar, prosjeni SLT. Ubrzo sam preao u ilegalu. Sljedeih su godina Englezi nudili novanu nagradu za bilo koji trag koji bi ih doveo do mog uhienja. Poetna mi je cijena bila deset funta. Potom je narasla na petnaest funta. Nakon toga tono trideset i pet funta i petnaest ilinga (engleska sitniavost pri brojenju katkad je vrlo sofisticirana), da bi na kraju dosegla etrdeset i pet funta. teta. Nikada mi nije polo za rukom ui u ogranieni krug onih koji vrijede vie od pedeset funta. Pretpostavljam da nisam zasluio toliko. Nisam ja bio ni ideolog ni general. Bio sam tek obina veza, pola puta izmeu voa i boraca to su se rairili diljem zemlje. Ali za vrijeme tih pobuna moj je poloaj bio iznimno opasan. Katkad bismo iskoili kroz prozor sjenika i bezglavo umaknuli Englezima minutu prije nego to bi stigli. Jednom su prilikom cijele noi pucali za nama kada smo ve zamakli za obzor. Progonili su nas cijelu no. Blaeni bili stanovnici stare Irske koji su neko davno podigli kamene zidove to im krase krajolik. Za njih sam se sklonio i u njihovim labirintima izgubio. To je dokaz da se u ratu bore sile sadanjosti i sile prolosti. Poput dobrih Iraca nakon svakog smo se poraza poletno pripremali za sljedei poraz. Ali unato svemu ipak je ta mravlja ustrajnost na koncu neprijatelja ostavila bez daha. Bio je to sretan dan. Dan kada sam u laganoj etnji Dublinom shvatio da vie ne hodam u uniformi za kamuflau, ve naprosto u civilnoj odjei. Razlika nije bila u odjei, razlika je bila ta to se vie nisam bojao. Englezi su se povlaili. Rekao sam da je to bio sretan dan, ali bio je samo jedan. Ubrzo sam se suoio sa svijetom punim pustoenja i ruenja. Nai su vode vladali jednako despotski kao i Englezi. Takva se saznanja ne shvaaju istoga trena, mi ih odbijamo prihvatiti pa nam se ona lagano nameu. Ali, na koncu konca, u emu je bila razlika izmeu Buckinghamske palae i sastanaka nove vlade? Upotrebljavali su svoju mo na jednako praktine, despotske i neljudske naine kao bilo koji engleski general. Nisu inili nita do odravanja istog onog reda koji su toliko osporavali. Nije njima Irska bila cilj, Irska im je bila tek izlika za napad na vladu. Ali naili su na ozbiljno proturjeje: naili su na Toma, na Tomovu rtvu i na sve druge poput Toma. Naa domovina nije bila stvar geografije, bila je to zamisao u budunosti. Nae domoljublje nije smatralo da su Irci i Irkinje bolji od Engleza i Engleskinja. Ili da su irski krumpiri bolji od engleskih krumpira. Ne. Iskvarenosti engleskog imperija mi smo suprotstavili svoju bezgraninu velikodunost. Neprijateljski vojnici nisu bili tek puke ljudske vree koje vode najcrnji interesi na ovome svijetu. Mi smo se borili savjeu veom i jaom od slobode. Zbog toga je protjerivanje Engleza trebalo biti uvodom u drugaiji, sretniji i ravnopravniji svijet. Meutim, vode nove Irske samo su zamijenili imena okupatora svojim imenima. Promijenili su boje ugnjetavanja i nita vie. Bio je to opscen delirij: Englezi su se jo povlaili iz Irske, a nova je vlada ve strijeljala svoje stare prijatelje. Kako je mogue, pitao sam se, da nakon tolikih desetljea i stoljea ratovanja protiv Engleske koristimo ove prve dahove slobode da se meusobno poubijamo? Gdje li se samo skrivala ta neizmjerna ljudska sposobnost izdaje najosnovnijih naela? Odbio sam sitno dunosniko mjesto u

12

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

Osoba zaduena za popis mornara bio je neki Nizozemac crvenih obraza izbrazdanih ljubiastim venama. Hitno su morali popuniti mjesto atmosferskog mjeritelja. Gdje? U poetku je Nizozemac izbjegavao odgovor. Ali kako je razgovor za posao napredovao, shvatio sam da nije potrebno da se imalo dokazujem. Moj mi je sugovornik svim snagama nastojao prodati to radno mjesto. Napokon mi je taj otok pokazao prstom iji je ruiasti nokat duboko urastao u meso. Mislio sam da je prst pogrijeio, nita nisam vidio, nikakvu oznaku, nikakvu, pa ni najmanju tokicu. Ali bila je to karta junog Atlantika, najvea koju su imali. Pogledao sam malo bolje. Otok se smjestio na sjecitu koordinata, zato ga nisam mogao vidjeti. Bio je toliko malen da su ga crte geografske duine i irine sakrile pod svojom bojom. "A ivi li tamo mnogo tehniara?" upitao sam ga. "Neete imati nikakvo drutvo", ree mi Nizozemac. Jedino to sam zahtijevao jest da mi se ime ne upie ni u jedan popis. Pristao je i prije no to sam prestao govoriti. Kada je vidio moj potpis na ugovoru, nije mogao prikriti veselje. Mislio je da me nasamario. Nakon to sam proitao pismo, nisam vie imao volje za otvaranjem paketa. Sjeo sam na drveni stolac bez nalona poput ovjeka koji se upravo vratio s daleka puta. to mi je bilo initi? Nisam smio klonuti

Iz Irske sam preao na kontinent. Nisam znao kamo idem, tek odakle dolazim. Iz Francuske sam preao u Belgiju, iz Belgije u Nizozemsku, s nejasnom zamisli o vjenom lutanju bez ikakva cilja. Nikada nisam ni pomislio da e mi zanimanje pomorskoga logistikog tehniara i u emu moi posluiti. U Amsterdamu se nalazilo sjedite neke meunarodne pomorske korporacije. Traili su pomorce za itav niz prekomorskih destinacija. Upisao sam se na podui popis, ali zanimanje pomorskoga logistikog tehniara i nedostatak kandidata skratili su mi ekanje.

novoj vladi. Nisam bio ustao protiv onog svemogueg britanskog imperija samo da ga zamijenim manjom kopijom. A nisam se mogao ni pridruiti novim pobunjenicima. Graanski rat nije povod, to je katastrofa. Koliko god to nevjerojatno djelovalo, godinu dana nakon to se Engleska povukla iz zemlje umrlo je vie Iraca nego tijekom itava posljednjeg ratovanja. Nikome nije padalo na pamet uivati u miru, ni novoj vladi ni starim pobunjenicima. Ponovno su oni za koje bismo poloili i vlastite ivote postali jedni drugima potpuni stranci. Prije su ljudi skrivali oruje, sada je oruje skrivalo ljude. Nepodnoljivo mi je bilo prihvatiti golemu udaljenost to me razdvajala od onih koje sam smatrao svojim blinjima. Nisam ih mogao mrziti. Jo gore, jednostavno ih nisam mogao razumjeti. Kao da su pali s Marsa. Moja domovina nikada nije bila moja. A kada je to mogla postati, osjeao sam se u njoj poput stranca. Jedne sam se besane noi sjetio Toma. Sto bi on bio uinio? Bi li mislio poput mene? Bi li i dalje bio pobunjenik ili bi se prikljuio novoj vladi? Sljedeeg sam jutra doao do zakljuka: Tom je mrtav. Nisam odustao od svoje nakane. Moe se rei da je nakana odustala od mene. U meni je umrlo neto vie od pukog vjerovanja. Izgubio sam svako znaenje koje je sadravala rije nada. Doista, povijest Irske oduvijek je bila povijest pobune, pravedne pobune u pravom smislu te rijei. Pa ako su irske nakane, toliko pravedne i sjajne, propale, nee se vie probuditi nijedna nova. Sve je upuivalo na injenicu da su ljudi robovi neke nevidljive pokretake sile kojoj je cilj i svrha bilo razmnoavanje. Tada me poelo zaokupljati samo jedno pitanje: jesam li uistinu elio biti dijelom svijeta kojim upravljaju spirale nasilja to samo niu nesree svih ljudi? Odgovor je bio da ne elim, vie nikada i nigdje, pa sam odluio pobjei u svijet bez ljudi. Vie nisam bio bjegunac za kojim se traga. Sada sam bjeao od neega veeg, daleko veeg. ***

13

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

duhom. Tuga se ne moe pobijediti tiinom, stoga sam odluio upotrijebiti svu svoju energiju. Pomislio sam da bi bilo dobro poi do svjetionika. Cak i da se ne pomirim s onim slubenikom, barem u proetati i odagnati nemila sjeanja. Moda je ludost tog ovjeka ipak samo prolazna munina. Bio sam spreman nai mu izgovor. Kada malo bolje pogledamo, kapetan je uao u njegovu kuu bez imalo pristojnosti i drsko poput kakva kretava pijetla. Osim toga, zatekli smo ga na spavanju. Pa svaki vrijedni svje- tioniar danju spava, a nou radi i nadgleda neprestani rad svjetionika. Mi smo se naviknuli na ljude na brodu koji su bili posvuda i pomalo besramni. Ovaj se ovjek nije navikao na takvo to. Mogu samo zamisliti koliko se iznenadio kad je ugledao dva stranca, tamo na kraju svijeta. Na tom se otoku i najmanji daak ivota svodio na umu. Ali to sam dublje ulazio u unutranjost te vegetacije, vie me je podsjeala na ivot u latentnu stanju, sluajan, uplaen i naputen. Grmlje je, na primjer, prualo debele i naoko vrste grane. Kad bih ih presavio, pucale bi poput mrkve. Jednoga e dana doi zima i snijeg i naleti vjetra polomit e drvee. Ta me uma podsjeala na vojsku to potpisuje predaju prije poetka borbe. Ali na pola puta iznenadio sam se kada sam ugledao veliku mramornu plou iz koje je izvirivala duga bronana cijev. Ploa je bila uvrena na prirodnom kamenom zidu, uokvirena u crnu mahovinu. Bilo je to dobro mjesto, jer u nedostatku bilo koje druge uzvisine ta je ploa sadravala malu hidraulinu udubinu. Mlaz vode neprestano je izvirao iz cijevi. Tanki mlaz vode curio je u veliku eljeznu kantu. Voda se prelijevala preko ruba. Druga kanta, prazna, stajala je pored. Shvatio sam da sam ispred zdenca koji opskrbljuje svjetionik. udan je nain na koji odabiremo predmete na kojima nam zastaje pogled. Za svoje prve etnje, dok je jo kapetan bio sa mnom, zdenac nisam ni primijetio. Nismo ga primijetili jer smo traili vanije znakove ivota. Ali sada sam bio sam, potpuno sam, pa je i najobinija cijev iz koje curi voda postala predmetom moga zanimanja. Priao sam cijevi i ugledao neuredno ispisan natpis. Pisalo je ovako: Batis Caffo je ivio ovdje Batis Caffo je napravio ovaj zdenac Batis Caffo je napisao ovo Batis Caffo se zna braniti Batis Caffo poznaje oceane Batis Caffo ima sve to eli, a eli samo ono to ima Batis Caffo je Batis Caffo i Batis Caffo je Batis Caffo Dixit et fecit Bilo mi ga je ao. Oprostio sam se od svake nade da emo se slagati. Ta mi je ploa govorila o fragmentiranu i nepopravljivu umu. Ali nisam imao pametnijeg posla pa sam nastavio putem to je vodio do svjetionika. Kada sam bio nadomak svjetionika, naiao sam na zatvorena vrata. Dobar dan, dobar dan, vikao sam kao to je vikao kapetan. Nitko mi nije odgovarao. Jedina buka koju sam uo bili su valovi koji su zapljuskivali oblinje stijene. Razmiljao sam o natpisu na zdencu. Pomislio sam da taj ovjek mora biti umiljen, jer sve su reenice poinjale njegovim imenom. Moda zato to je postao krhke osobnosti ili zbog nekog osobitog samooboavanja mane koje se esto preklapaju - njemu je bilo od ivotne vanosti ponovno pronai svoje ja. Moje zazivanje postalo je dijelom stratekog plana pa sam neprestano ponavljao njegovo ime: "Batis! Batis!" vikao sam pomaui se dlanovima kao trubom pred ustima. "Batis, Batis! Gdje ste, Batis? Gdje ste? Molim vas, otvorite. Ja sam, atmosferski mjeritelj!" Odgovora nije bilo. Na nekih est-sedam metara iznad vrata nalazio se balkon. Promatrao sam ga i nadao se da e se na njemu pojaviti njegov lik. Budui da se to nije dogodilo, od tolike usredotoenosti obratio sam pozornost na druge stvari. Primijetio sam, na primjer, da su na bazu balkona bili dodani drveni potpornji. Za prethodnog posjeta mislio sam da je rije o kakvoj primitivnoj skeli. Pogrijeio sam. Nisu bili poput pravih eljeznih potpornja koji ine trokutnu konstrukciju sa zidom i nogama kao stupovima balkona. Bili su to vrlo iljasti kolci. Doista, itav je balkon bio okruen tim potpornjima pa je izgledao poput jea. Puhao je vjetar, a do mene je dopirao zvuk eljezarije. Dio najblii zemlji bio je krcat konopcima objeenima o debele klinove. Snopovi konopaca, prazne limenke, esto dvije po dvije zajedno. Vjetar je puhao i lupao limenkama jednom o drugu ili o zid, to je zvualo poput kravljega

14

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

Ostatak dana nije vaan. Zavrio sam s pospremanjem kue. Obuzeo me udan osjeaj. Grizao sam donju usnu dok nije poela krvariti, a da nisam bio svjestan da to inim. Naeo sam bavicu konjaka, potpuno svjestan to inim. Napola pijan i napola trijezan, napola tuan i napola radostan, upalio sam vatru u kaminu. Puio sam i bacao opuke u vatru. Bezbroj pjesnika govori o enji za domovinom. Ja nikada nisam znao cijeniti pjesnitvo. Mislim da je bol stanje koje prethodi jezinom izriaju pa je svaki pokuaj u tom smjeru potpuno beskoristan. Osim toga, vie nisam imao domovinu. Hranio sam tako svoju melankoliju kada se naglo spustila no. U tom dijelu svijeta no se nikada ne bi najavila, ve bi osvajala brzim napadom. Odjednom neki strah: polutamu mojega doma naglo je osvijetlio bljesak bijele svjetlosti koja je ubrzo potom nestala. Bio je to svjetionik. Batis ga je upalio, bljesak je zapoinjao svoja kruna putovanja i isprekidanim bi ritmom ulazio kroz moje prozore. Nije mi bilo jasno. Bljesak me svaki put izravno pogaao. To je znailo da mu je kut vrlo nisko i da je od male koristi udaljenijim brodovima. Kakvog li divljeg ovjeka, pomislih. Svatko bi pomislio da je na taj otok doao u potrazi za samoom. Ali u tom je sluaju njegovo uivanje u samoi bilo potpuno drugaije. Po mome miljenju prava je samoa ona unutarnja i ne iskljuuje srdane susrete sa susjedima prolaznicima. On je, suprotno tome, odluio prema svima se odnositi kao da su gubavci. Bilo kako bilo, udno Batisovo ponaanje zanimalo me vrlo malo. Sjeam se da sam jednom prilikom upalio petrolejku. Sjeo sam za stol i poeo planirati dnevni raspored. U dnu sobe nalazila se pe; ja i pisai stol na suprotnoj strani sobe. Meni s desne strane ulazna vrata i moj krevet, vrlo slian onome u brodskoj kabini. Uz drugi zid nalazili su se sanduci i koferi, sve je bilo vrlo jednostavno. Ubrzo sam zauo tih i udaljen amor. Vie-manje poput topota omanjeg stada ovaca u daljini. U poetku mi se uinio poput kie, buka tekih i usamljenih kapi dok padaju na zemlju. Ustao sam i pogledao kroz oblinji prozor. Nije padala kia. Pun je Mjesec obojio povrinu mora u grimizno. Svjetlo je padalo po stablima naplavljenima na obalu. Pomislio sam na nepokretne ljudske udove, a skup svih stabala podsjeao me na okamenjenu umu. Ali kia nije padala.

kostura. Bilo je tu i jo nerazumljivijih pojedinosti: pukotine u kamenju bile su ispunjene avlima s vrhovima okrenutima prema gore. avli i razbijeno staklo, gomila razbijenog stakla. Na suncu su se presijavala u zelenim i crvenim nijansama. Malo prema gore nestali su i avli i stakalca. Donde se moglo popeti manjim ljestvama, a kamenje u zidu bilo je povezano nestruno pomijeanom bukom koja ih je zakrpala poput kakva zida u Inka. Ne bi tamo stao ni nokat novoroena djeteta. Vratio sam se svjetioniku, koji je bio zatien onim nepotrebnim drvenim kolcima. Kad sam se pribliio vratima, ugledao sam Batisa, stajao je na balkonu. Usmjerio je prema meni dvocijevku. Ali Lak me ni poetna zbunjenost nije zastraila: "Dobar dan, Batis. Sjeate me se?" rekao sam. "elio bih razgovarati s vama. Ipak smo sada susjedi. udno je ovo susjedstvo, zar ne?" "Ako mi se pribliite, pucat u." Iskustvo mi je govorilo da kada ovjek kani ubiti drugog ovjeka, on mu ne prijeti, a kada mu prijeti, to znai da ga ne kani ubiti. "Budite razumni, Batis", nastavio sam. "Recite mi koju srdanu rije." Nije odgovorio, samo me je drao na nianu sa svoga balkona. "Do kada ste potpisali ugovor?" upitao sam ga, tek toliko da neto kaem. "Uskoro oekujete zamjenu?" "Ubit u vas." Takoer sam bio uvjeren da se ovjeka moe muenjem natjerati da progovori u sluaju da ne eli govoriti. A ja nisam bio muitelj. Slegnuo sam ramenima i polagano poao natrag. Kad sam ponovno doao pred umu, okrenuo sam se: jo je bio na balkonu, rairenih nogu i u stavu alpskog strijelca. Lijevo mu je oko i dalje bilo na nianu. ***

15

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

Vie nisam mislio na to i ponovno sam sjeo. Tada sam ugledao ono. Ono. Ludost me liila vida, sjeam se da sam pomislio. Na donjem dijelu ulaznih vrata nalazila se neka vrsta otvora za make, okrugla rupa prekrivana malom lelujavom krpom. Netko je gurnuo ruku kroz rupu. itavu ruku, golu, dugaku. Pokretima svojstvenima padaviaru ruka je neto traila. Moda kljuanicu? Ali nije to bila ljudska ruka. Premda mi petrolejka i plamen nisu pruali dovoljno jakog svjetla, vidio sam na laktu tri kosti, vrlo malene i iljastije od naih. Nije bilo ni grama sala, sve sami miii i koa poput one u morskog psa. Ali najgore od svega bila je aka. Prsti su bili povezani koicom to je sezala gotovo do noktiju. Nakon poetne zbunjenosti uslijedio je val panike. Vrisnuo sam od straha i istodobno iskoio iz stolca. uli su me pa je skup njihovih glasova odgovorio na moj vrisak. Bili su posvuda. Okruili su kuu i vritali neobinim glasovima, mjeavinom hroptanja nilskoga konja i lavea hijene. Toliko me je bilo strah da mi se i vlastita strava uinila nemoguom. Pogledao sam kroz drugi prozor ne mislei ni na to. Vie sam ih nasluivao nego to sam ih vidio. Bili su za pedalj vii od mene i malo mraviji. Trali su oko kue spretno poput gazela. Pun ih je Mjesec ocrtavao iz profila. Bre no to bih ih ugledao izmicali bi mi iz malog kuta gledanja koji mi je pruao prozor. Jedan zastane, okrene glavu brzo poput kolibria, zakrii, potri i okrene se pa mu se pridrue jo dvojica i podu u drugom, tko zna kojem smjeru, brzo poput munje. Iza sebe zauh neki prasak: razbili su stakla na suprotnom prozoru. Tako sam ulogu promatraa zamijenio ulogom rtve. Zaboga, ulazili su mi u kuu! Ali spasili su me njihovi mahniti nagoni. Prozor je bio malen i etvrtasta oblika, ali svako bi iole spretno bie prolo kroza nj. Oni su se, usprkos tome, nestrpljivo gurali, svaki od njih elio je uskoiti u kuu, nastala je guva. Svjetionik je obasjavao prizor. U toliko malo vremena toliko uasa. est-sedam ruku lamatalo je poput ticala, za njima su ostali zavijali, nalikovali su na vodozemce, oiju okruglih poput jaja i tankih, izduenih zjenica, s rupama umjesto nosnica, bez obrva, bez usana i golemih usta. Postupio sam vie nagonski nego razumno. Zgrabio sam iz vatre debelu goruu cjepanicu, zavikao i stao mahati drhtavim rukama. Iskre su skakale, krvi posvuda, bolni krici i komadi izgorjela drva. Kad je i posljednja ruka nestala, bacio sam cjepanicu van. Prozori su imali unutarnje bravice. Htio sam ih zatvoriti i zakljuati, to je posljednja ruka iskoristila i zgrabila me za vrat. Tada me iznenadila vlastita hrabrost. Umjesto da gada epam za runi zglob, zgrabio sam ga za jedan prst. Zavrtao sam ga sve dok mu nisam slomio kost. Tada sam skoio unazad. U praznu sam vreu nagrabio eravice iz vatre i bacio je prema prozoru. Ta kia eravice izazvala je u njima nevidljivo huljenje, pa sam iskoristio sljedeu stanku da to je bre mogue zatvorim unutarnja drvena vrata. Ali ostala su jo tri prozora i svima su unutarnja vrata bila otvorena. Nastupila je utrka na ivot i smrt. Skakao sam od prozora do prozora, zatvarao vrataca i zakljuavao ih. Oni su na neki nain shvatili to se dogada pa su okruili kuu izvana sve do samih prozora. Mogao sam ih pratiti po glasovima koji su odavali njihovu paniku. Ja sam, na sreu, ipak bio bri. Kad sam zatvorio i posljednji prozor, njihovo je razoaranje bilo gotovo opipljivo, zajaukali su snano i jezivo. Bilo je to zavijanje deset, jedanaest, dvanaest grla, nisam siguran koliko njih, jer od straha se ne moe brojiti. ekali su vani. Bio sam oajan, pokuao sam odluiti to mi je initi pa sam poao potraiti oruje. Sjekira, sjekira, sjekira, govorio sam naglas, ali od sjekire ni traga. Nisam je imao vremena traiti pa sam se zadovoljio i lopatom. Tada su udovita ve masovno lupala po prozoru. Drvo se treslo, ali zasun je bio vrst. Nisu se vodili nikakvom osobitom taktikom, navaljivali su bez ikakva reda i smisla. U tim se uvjetima nisam mogao braniti, mogao sam samo ekati tko zna to. Sjetio sam se one ruke to je provirila kroz otvor za make; i dalje je bila tamo. Taj me prizor zamalo doveo na rub sloma ivaca. Tada sam sa svim onim nakupljenim strahom i bijesom, za koje nikada prije ne bih bio sposoban, navalio na taj odurni ud. Gad je poeo mahnito udarati, kao da je lopata buzdovan, a ja sam se potom sagnuo da mu odreem ruku. Ali gad se sve to vrijeme odupirao. Na koncu sam mu vjerojatno prerezao neku debelu venu jer mu je krv stala liptati na sve strane, pa je napokon povukao ruku brzo kao guter.

16

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

uo sam jaukanje napola osakaenog udovita. Plakali su i njegovi drugovi. Nestale su glave s prozora. Nastala je tiina. Najgora tiina koju sam ikada uo. Znao sam, bio sam siguran da su vani. Tada su potpuno nenadano i svi u jedan glas poeli snano zavijati. Mijaukali su poput maia to trae majku. Bila su to kratka i slatka, tuna i bespomona mijaukanja. Zvualo mi je kao da mi govore: izai, izai, sve je to bio samo nesporazum, mi ti ne elimo zlo. Nije im bilo vano jesu li uvjerljivi ili ne, samo su eljeli sijati strah. Mijaukali su hinjeno, dugo i razvueno, povremeno bi nakratko udarili o vrata ili o zatvorene prozore. Ne sluaj ih, za Boga miloga, ne sluaj ih, sam sebi sam govorio. Na vrata sam dodatno navalio putne kovege. Ubacio sam jo drva u vatru za sluaj da se sjete navaliti kroz dimnjak. Sa strahom sam pogledavao strop. Bio je prekriven ploama od kriljevca. Da su se imalo potrudili, mogli su ga razvaliti i uvui se u kuu. Ali nisu uinili ni jedno ni drugo. Cijele je noi jednolino i dosadno svjedo sa svjetionika ulazilo kroz pukotine u kuu. Bile su to tanke i izduene zrake svjedosti to su ulazile i izlazile tono poput sata. Cijele su noi ulazile as kroz prozor, as na vrata, a ja sam sa svakim njihovim ulaskom strahovao da e jedan od ulaza popustiti. Potom je zavladala duga tiina. Svjetionik se ugasio. Oprezno sam otvorio prozor. Nije ih bilo. Na obzoru se nazirala tanka ljubiasta crta. I dalje s lopatom u rukama, sruio sam se na pod poput vree. U meni su se borila dva-tri nova i dotad nepoznata osjeaja. Ubrzo se pojavilo maleno Sunce koje je lebdjelo nad morem. Jedna jedina svijea u mraku obasjala bi vie od te zvijezde pod velom oblaka. Ali bilo je to Sunce. U tim junim geografskim irinama ljetne su noi iznimno kratke. Siguran sam da je to bila moja najkraa no do tada. Meni je pak djelovala poput najdulje. U vrijeme dok sam bio aktivist nauio sam da se najbolji lijek protiv sentimentalnosti i oaja bez imalo sumnje sastoji od sagledavanja problema iz tehnikoga kuta. Razmiljao sam na sljedei nain: mrtav si. Nalazi se na hladnom i pustom otoku, beskrajno si daleko od bilo koje pomoi. Mrtav si, mrtav si, ponavljao sam naglas dok sam frkao cigaretu. Ovo je tvoje trenutano stanje: mrtav si. Stoga, ako se ne izvue, nita nee izgubiti. Ali ako se uspije spasiti, dobit e sve: svoj ivot. Ne bismo smjeli podcjenjivati snagu misli u samoi. Cigareta koju sam puio pretvorila se, zaudo, u najbolji duhan na svijetu. A dim koji sam otpuhivao bio je potpis predaje ovjeka koji odustaje od borbe u Termo- pilima. Bio sam iscrpljen, ali umor je ubrzo nestao. Vie nisam patio od umora, postao sam umor sam. Mislio sam: dok sam umoran i dok god mi se vjede sklapaju teke poput olova, bit u iv. Postali su bezvrijedni svi porivi koji su me doveli do tog dalekog mjesta. Nisam imao prolosti, nisam imao ni budunosti. Bio sam na kraju svijeta, daleko od svega i bio sam neprijatelj niemu. Nakon to sam popuio tu cigaretu, beskrajno sam se udaljio od samoga sebe. Sagledam li objektivno stanje stvari, nisam se nimalo zavaravao. Kao prvo, nisam nita znao o udovitima. U skladu s time i s napucima iz vojnih prirunika znao sam da se kampanja mora spremiti kao da se oekuje ono najgore. Napadaju li i danju i nou? Napadaju li stalno? Kreu li se u oporima? Jesu li uporni? Koliko bih im dugo mogao odolijevati uz svoja ograniena sredstva, sunce i njihovu brojnost? Oito vrlo kratko. Batis je ipak uspio preivjeti. Ali on je prikupio iskustva koja ja nisam imao. A i svjetionik mu je bio prirodna tvrava. Moja mi je kuica pak svakim asom djelovala sve jadnijom. Jedno je ipak bilo jasno: nisam se smio raspitivati o sudbini svoga prethodnika. Bilo kako bilo, nije mi bilo druge nego osmisliti neki oblik organizirane obrane. Batis se zatitio okomitom kulom, a ja sam odluio iskopati rov u razini zemlje. Odluio sam opkoliti kuu jarkom s kolcima. To ih je trebalo sprijeiti da se priblie kui. Ali probleme su mi stvarali vrijeme i snaga: da jedan ovjek sam iskopa toliki jarak, morao bi vrlo naporno kopati. udovita su, osim toga, bila spretna poput pantere, kao to sam mogao vidjeti, pa bi jarak morao biti irok i dubok. A ja sam bio potpuno iscrpljen. Jo od dolaska na otok nisam uspio zaspati ni na sat vremena. Osim toga, kada bih neprestano radio i branio se, ne bih imao vremena ni za kakav odmor. Muila me jednostavna nedoumica: ili e me dohvatiti udovita, ili e me dotui tjelesni i umni umor. Nije mi trebao genij da shvatim kako su se te dvije sudbine isprepletale. Odluio sam maksimalno pojednostaviti radove. Za poetak sam odluio iskopati velike rupe ispod prozora i vrata. Nadao sam se da e to biti dovoljno. Iskopao sam polukrune jarke i ukopao kolce. Noem sam istesao iljke i okrenuo ih prema gore. Mnogo tih kolaca donio sam s plae. Dok sam ih skupljao pored mora, sinula mi je vrlo logina ideja.

17

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

Sudei po njihovu obliku i koicama izmeu prstiju na rukama, ta su udovita oito dolazila iz morskih dubina. U tom bi sluaju, pomislio sam, vatra bila vrlo primitivno, ali iznimno uinkovito oruje. Bila je to, zapravo, teorija suprotnih elemenata. A budui da je ope poznato da ivotinje nagonski bjee od vatre, kakav li bi se tek uinak postigao u ivotinja vodozemaca? Naslagao sam gomilu debala i tako ojaao obrambeni zid, a upotrijebio sam i knjige koje sam donio na otok. Plamen gorueg papira traje krae, ali je jai. Mislio sam da u im tako prirediti "sjajno" iznenaenje. Zbogom Chateaubriandu! Zbogom Goetheu, zbogom Aristotelu, Rilkeu i Stevensonu. Zbogom Marxu, Laforgueu i Saint-Simonu! Zbogom Miltonu, Voltaireu, Rousseauu, Gongori i Cervantesu. Potovani prijatelji, ja vas oboavam, ali nemojmo mijeati divljenje i nasunu potrebu, to su puke sluajnosti. U tom sam se trenu nasmijeio prvi put od poetka te drame, jer dok sam slagao debla, dok sam ih polijevao benzinom i slagao lomau, dok sam sve to pripremao, shvatio sam da je samo jedan jedini ivot, a bio je to upravo moj ivot, vredniji od djela svih genija, filozofa i knjievnika itava ovjeanstva. Na kraju sam doao do vrata. Da sam jarak iskopao sve do vrata i u njega zabio kolce, naiao bih na nepremostiv problem, to jest zagradio bih samome sebi prolaz. Stoga sam odluio prije svega sastaviti plou od drva koju sam namjeravao postaviti preko jarka kao most. Ali ve je bilo kasno i bio sam premoren, nisam vie mogao. Iskopao sam rupe u zemlji ispod prozora, skupio ostatke drva, nainio od njih koplja i zabio ih u zemlju. Prije toga sam malo dalje, na drugoj crti bojinice, naslagao drva i knjige i meu njih postavio baklju polivenu benzinom. Sunce je zalazilo. Moete me optuiti da nemam kriterija, ali nikako da mi nedostaje prirodnog nagona: sputala se no i ja sam iz nekog vrela prolih iskustava znao da je mrak carstvo koljaa. Probudi se, probudi se, govorio sam naglas, nemoj zaspati. Poprskao sam lice hladnim dinom, ovjek bi pomislio da nisam imao ni kap vode. Tada je nastupila grobna tiina. Nita se nije dogadalo pa sam lijeio uljeve na rukama koje sam zadobio dok sam skupljao eravice, i ogrebotine na vratu koje su mi zadale pande tih udovita. Jarak pred vratima nije bio dovren. Ali to me najmanje zabrinjavalo. Posluio sam se putnim kovezima i sagradio vrstu branu. U mislima sam odlutao natrag u Irsku i sjetio se ulinih pobuna, kada smo se kamenjem sluili kao zastavama. Siguran sam da bih u ono vrijeme prihvatio ova udovita umjesto svih onih kraljevskih agenata. Ve sam rekao da me pismo mojih nadreenih zamalo ubilo. Jedan je to od naina gledanja na stvarnost. To je pismo krivo to na kraju nisam otvorio posljednji par sanduka. Tada sam i to uinio, najvie zato to sam se bojao da e me snage izdati ako se previe opustim. I uvjeren sam da se nitko nikada i nigdje na ovome svijetu nije toliko razveselio komadu drvenog sanduka. Podignuo sam poklopac, strgnuo karton i ugledao poloene u slami dvije puke marke Remington. U drugom je sanduku bilo dvije tisue metaka. Pao sam na koljena i briznuo u pla poput djeteta. Ako uope moram govoriti, bio je to kapetanov dar. Tijekom putovanja mnogo su nam se puta stavovi razilazili i bilo mu je potpuno jasno da mrzim vojnike i vojsku. On bi mi govorio da je to nuno zlo. Vojnici su poput djece, to je ono najgore, odgovarao bih mu. itava ast koju donose ratovi moe se svesti na jednu: da se poslije o njima raspravlja. Mnogih smo veeri raspravljali o tome, a kapetan je znao da bih odbio svako vatreno oruje koje bi mi on ponudio. Stoga je potpuno oprezno i u posljednji tren dodao te sanduke mojim putnim kovezima. Pa kada biste mi dali pedeset ljudi kao to je taj kapetan, utemeljio bih novu zemlju, otvorio je svim ljudima i nazvao je Nadom. Spustila se no. Upalio se svjetionik. Proklinjao sam Batisa, Batisa Caffoa. Njegovo sam ime zauvijek udruio s imenom gadosti. Nije mi bilo vano to je lud, zamjerio sam mu to je znao za udovita a nita mi o njima nije rekao. Mrzio sam ga otrovno kao to mrze nemoni ljudi. Jo sam imao vremena izbuiti malene pukarnice na prozorima, okrugle rupe za cijev puke. Iznad pukarnica probuio sam velike i iroke pijunke. Na taj sam nain mogao vidjeti to se zbiva vani bez otvaranja grilja. Ali nita se nije dogaalo. Ni najmanji pokret, nikakvih sumnjivih umova. Vidio sam obalu kroz prozor okrenut prema moru. Ocean je bio miran, a valovi su milovali al i usitnjavali pijesak. Obuzela me neka neobina nestrpljivost. Ako moraju doi, neka ve jednom dou. elio sam vidjeti stotine udovita kako napadaju kuu.

18

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

elio sam pucati u njih i ubijati ih jednog po jednog. Bilo to drugo bilo bi bolje od tog izluujueg ekanja. Depove kaputa napunio sam mecima. Njihova me teina tjeila i poticala. Metaka boje bakra bilo je posvuda, u lijevom depu, u desnom depu, u depovima na prsima. Bilo ih je i meu zubima. Puku sam drao toliko snano da su mi se vene na rukama ocrtavale poput plavih rijeka. Za pojas koji sam opasao oko kaputa zatacnuo sam no i sjekiru. Doi e, sigurno e doi. Prvo sam ugledao nekoliko glava kako se pribliavaju obali. Nalikovale su na malene pokretne kugle to se kreu poput peraja morskoga psa. Bilo ih je sigurno deset, dvadeset, ne znam tono, ali dolazili su u oporima. Gazili su po pijesku i malo-pomalo pretvarali se u gmazove. Koa im je bila mokra i podsjeala me na umjetniki izraen komad elika premazan uljem. Nekoliko su metara gmizali po pijesku, a onda se uspravili i postali savrenim dvonocima. Ali kretali su se pomalo nagnuta tijela, kao da se bore protiv snana vjetra. Sjetio sam se prole noi i kie to je padala. Zbog koica meu nonim prstima osjeali su da nisu na svom terenu. Gazili su po pijesku i nabijali posvuda razbacane kamenie, kao da hodaju po namoenu snijegu. Kriali su iz svega grla i nagovjetavali opu zavjeru. Ve su bili sasvim blizu. Otvorio sam prozor, bacio nekoliko goruih cjepanica, koje su zapalile benzin, drvo i gomile knjiga, a potom zatvorio. Pucao sam kroz pukarnicu bez ikakva cilja. Bia su se razbjeala, sve je nalikovalo na ludnicu punu skakavaca osuenih na smrt koji bjesomuno krie. Nita nisam vidio, samo plamen koji je u poetku bio vrlo visok. Oni u sredini povlaili su se prema natrag, bila su to tjelesa to su poskakivala ili plesala kao da su na balu vjetica, a ja sam prestravljeno vritao. Skakali su, padali na koljena, gurali se i bjeali jedni od drugih, pokuavali prii prozorima pa se vraali. udovita, udovita i jo udovita. Bilo ih je posvuda. Ja sam skakao od jednog do drugog prozora. Drao sam puku, pucao naslijepo jednom, dva puta, tri puta, etiri puta, punio puku i psovao poput kakva divljaka koji napada Rim, pucao i ponovno punio i tako itave sate, ili moda tek nekoliko minuta, ne znam. Lomaa je polako dogorijevala. Shvatio sam da je vatra zatita koja utjee na moju ustrajnost i nita vie. Ali udovita su nestala. U prvi mah nisam ni primijetio. Pucao sam i pucao sve dok mi korica nije zapela za zatvara puke. Luaki sam drao kundak. Prestala je pucati, gdje je druga Remingtonka? upitao sam se. Spotaknuo sam se o korice puke koje su bile na podu i pao. Rasuli su se meci iz depova. Htio sam ih pokupiti, ali pomijeali su mi se puni i prazni meci. Dopuzao sam do sanduka sa streljivom, zavukao ruku u nj i zgrabio aku hladnih metaka, na to sam utroio nekoliko minuta. Tada sam shvatio, i iznenadio se, da je krianje udovita utihnulo. Disao sam kao prebijeni pas. Pogledao sam kroz pukarnicu. Koliko mi je kut gledanja doputao, nisam vidio nijednog neprijatelja. Vatra je tekom mukom gorjela, pucketala je vie plavim nego crvenim plamenom. Svjetionik je povremeno proeljavao obzor. Koju li su gadost spremali? Sve je bilo potpuno nestvarno. No je i dalje maglom obavijala otok. Pucanj u daljini probio se kroz maglu. Batis je pucao. udovita su napadala svjetionik. Oslukivao sam. Vjetar je donosio zvukove borbe s druge strane otoka gdje su udovita zavijala silinom uragana. Batis je pucao tek povremeno, kao da je birao samo sigurne mete. Sa svakim su ispaljenim metkom neljudski zvukovi postajali sve glasniji. Ali broj ispaljenih metaka iz Badsove puke govorio je da je smiren, da je osoba koja se ponaa mirno poput krotitelja lavova, a ne kao ovjek koji visi nad provalijom. Cak bih se usudio rei da sam ga uo kako se smije, ali nisam potpuno siguran u to. Tada je nalet ledena vjetra zamijenio zvukove borbe. Vjetar je njihao kronje oblinjih stabala. Grane i suho lie tiho su zautali. Bio sam izgubljen, svakim trenom sve vie. inilo mi se da je gotovo, ali nisam mogao prestati oslukivati. Kako sam mogao znati da se nee vratiti prema kui? Ali to se ipak nije dogodilo. ***

19

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

Probudilo me svjetio koje kao da je netko prosijao kroz gazu uvaljanu u brano. uljevi su mi natekli unato onim zavojima i mastima. Valjda je to bilo zbog grevita dranja puke tijekom noi. Zaudarao sam na suhi duhan, a u ustima sam osjeao okus ui i zagorjela eera. Izgledao sam jadno. Koljena su mi klecala. Tresao sam se sve do vrata. Pred oima su mi sijevale blijede iskre. Saalijevao sam samoga sebe, ali udovita mi to nikada ne bi oprostila. Gomile drva i knjiga polako su dogorijevale. Poeo sam otkopavati ulaz u kuu kada sam primio iznenadni posjet. Batis je bio savren primjer velikog i samozatajnog sibirskog lovca. Nosio je pustenu kapu s velikim titnicima za ui, a kaput mu je bio zaiven debelim koncem i s puno kopi. Kaput se na prsima stezao konopcima. U ruci je drao puku, a s leda mu je visjelo neto poput harpuna. Prilazio mi je polagano i samouvjereno, siguran u sebe, tekim koracima i tromo poput slona. Ne mogu rei da sam mu se razveselio. Napola sam bio u jarku. Prestao sam kopati. "Naivino, kako je? to kaete na one abetine?" ree gotovo simpatino pa potpuno bezopasno doda: "Mislio sam da ste ve mrtvi." Suzdrao sam se da ga ne napadnem. Taj mi je ovjek trebao pa sam diplomatski priguio izljev bijesa. "Izvolite", rekao je i pruio mi kantu s vreicom graha. "Moete se posluiti i vodom." Izgovorio je to tonom kojim se obraa oajnicima kada im se prua sve osim istine. "Batis, meni treba neto vie od graha i kante za vodu", rekao sam jo iz jarka. "Svjetionik mi treba, Batis, svjetionik. Izvan svjetionika sam mrtav ovjek." "Noas e padati kia", odgovorio mi je oiju uprtih u nebo. "To ih uvijek uplai." "Budite razumni", pobunio sam se dok su mi drhtave usne odavale slabost: "Ima li ikakva smisla da se borimo svaki za sebe? Kada su okrueni grabeljivcima, krajnji cilj svih ljudi je jednak." "Zagrabite vode koliko elite, vaa je, zaista. I grah takoer. Imam i kave. elite kave? Kava vam treba." "Zato me odbijate? Morali biste me prosuditi po mojim namjerama, a ne po mojoj prisutnosti." "Vaa prisutnost odreuje vae namjere. Vi to ne moete razumjeti. Nikada to neete razumjeti." "Problem je", odgovorio sam, "moemo li se uope razumjeti." "Problem je", odvratio mi je, "to sam ja jai." Nisam mogao vjerovati. Proderao sam se: "Ubiti je isto to i dopustiti da se umre! Vi ste ubojica", osudio sam ga, "ubojica! Svaki bi vas sud na svijetu osudio. Vi me svojim djelovanjem ili ravnodunou bacate u kavez s lavovima. Zauzeli ste svoj svjetionik i promatrate ovu predstavu kao bogata u kazalitu. Jeste sada sretni, Batis?" optuivao sam ga ogoreno. Batis je tada kleknuo. Na taj su nam nain glave bile u istoj ravnini. Prstima obiju ruku razgolitio je vrat. Moji prosvjedi na njega nisu nimalo djelovali. "U svjetioniku nema nikoga osim mene. To je tako. Ne oekujem da me razumijete, oekujem da to prihvatite", zastao je na tren, ali nije se usudio pogledati me onim svojim velikim mongolskim oima. Zatim je dodao: "Sino sam uo pucnje. Pitam se imamo li isto oruje." Nije dovrio reenicu, dopustio je da sam predvidim njezin kraj. Ve je dugo ivio na otoku i sigurno mu je ponestalo metaka. Bio je to vrhunac njegove podlosti. Premda nije mario za moj ivot, ipak je od mene traio metke da obrani svoj. I sve to u zamjenu za vreicu graha. Bacio sam mu lopatu zemlje u lice: "Evo vam! Je li imalo slino? Ubojico!" Izaao sam iz jarka. Nogom sam udario kantu i grah, koji su odletjeli u zrak. To ga je zbunilo vie od ijednog mog razloga. "Nemojte biti nasilni! Iako mi ne vjerujete, ja vam ne elim zlo. Nisam ubojica", odluno je izjavio i istodobno skinuo onaj harpun s leda. Premda mi nije otvoreno prijetio, objema ga je rukama uperio prema meni. Mar van, mar van, urlikao sam i mahao rukama kao to se siromahe izbacuje iz skupih restorana. Ali on se nije micao. Neko je vrijeme stajao u obrambenom poloaju i nije isputao svoje oruje. Mar van, crve jedan, van, hulio sam i zaletio se prema njemu. Batis je polagano uzmicao. Ja nisam bio svjestan to se dogada. Nisam bio svoj, nisam bio nitko, tek obina prepreka izmeu njega i

20

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

Trea besana no. Koliko dugo moe ovjek preivjeti bez sna? Kao to je najavio Batis, kia je lijevala kao iz kabla. Grmjelo je i sijevalo. Oblaci su se spustili vrlo nisko. Iznad njih bijele eksplozije, prostrane poput jezera i kratkotrajne poput ugasla plamena ibice. Gromovi su grmjeli poput brodova sastavljenih od tisuu razbijenih tanjura. Kroz otvore za puku nazirao sam uskipjelu povrinu mora. Noni je obzor blijetao kao obasjan salvom iz topova s ratnih brodova. Krhke su zrake presijecale nebo i nasumce i okomito padale na zemlju. Kia se potom prometnula u gustu zavjesu. Vanjska se vidljivost svela na metre, zapravo na centimetre. Kapi kie odbijale su se o krov. Voda je u. ljebovima otjecala do njihova kraja i odatie pljutala u klokouim vodopadima. Taj put nisam vidio da dolaze. Odjednom su vrata postala poput bubnja o koji su udarali deseci pobjesnjelih aka. Toliko su se tresla da su putni kovezi to su ih iznutra podupirali svi redom pali. Pao sam i ja, na koljena. Nekom sam se zlom arolijom slomio i pokleknuo. Taj potres slomio je vrata, ali slomio je i moju volju za borbom. Sva strava ovoga svijeta svalila se na ta iskrivljena vrata. Odjednom sam se naao s onu stranu predaje, s onu stranu ludila. Ali jo se nisam namjeravao predati i nije me svladalo ravnoduje pa nisam mogao prekrienih ruku prihvatiti takvu sudbinu. Nisu se uli glasovi udovita, ula se samo kia kako pada, kapi kie to padaju jedna za drugom. Plakao sam sitnim suzama i istodobno grizao aku jer sam znao, bilo mi je savreno jasno da me nikakvo udo nee odvesti s tog otoka. Vrata su poputala. Tresao sam se poput lovorova lista u loncu prokljuale vode i skrivao se po sva etiri kuta sobe. Paraliziran, hipnotiziran, bio sam nesposoban odvratiti pogled s vrata kada se, u posljednji tren, dogodilo udo, ali potpuno drugaije udo. Spas mi vie nije trebao, bio je beskoristan. Ubrzo sam trebao postati strvinom. Dogodilo se udo da mi je postalo svejedno to u umrijeti. Ionako sam ve bio mrtav. Bio sam mrtav pa kada sam prihvatio tu injenicu, moj mi se poloaj fetusa u kutu sobe uinio nepotrebnim, pa ak i smijenim. Bio sam mrtav, ali nisam se tresao. Bio sam mrtav, a prije same smrti dobio sam priliku upoznati sr te provalije. Jer koje su drugo znaenje mogla imati ta raspadajua vrata osim same sri strave? Bio sam toliko slab da sam se vukao po podu. Moja je posljednja elja bila vrhovima prstiju dodirnuti ta vrata. Kao da e mi taj dodir otkriti neki izvor univerzalne mudrosti, neko sveprisutno saznanje koje je ipak na dohvat ruke samo onima koji su osobno pozvani u palae svjetlosti. Vrata su bila na nekoliko centimetara. Pruao sam dlan prema vratima kao da su zid od stakla. Ali u tom je trenu jedno

njegovih metaka. Tada je shvatio da mu plan nee uspjeti pa se okrenuo i potpuno ravnoduno poao prema svjetioniku. "Jednog dana ete mi platiti, sve ete mi platiti, Caffo!" proklinjao sam ga dok jo nije zaao u umu. On se pak nije ni potrudio odgovoriti mi. Sada sam bio siguran da napadaju samo nou. Batis je sa sobom ponio oruje, ali bilo je to vie da se obrani od mene nego od udovita. U suprotnome ne bi tako bezbrino etao otokom. To sam, na alost, shvatio prekasno. Bojao sam se da mi prvi odmor ne postane posljednjim snom. Tko mi je mogao jamiti da u se naveer probuditi? Tko mi je mogao jamiti da neu utonuti u zagrljaj smrti predam li se na trenutak snu? Bojao sam se svoje bespomonosti koliko i samih udovita. Ali trenuci slabosti ipak su me svladavali za dana. Ne mogu rei da sam spavao, bilo je to narkotino drijemanje. Bio sam blie delirium tremens nego pravom stanju sna. Preda mnom, na granici svijesti, pojavila se udna mjeavina priina, sjeanja, privianja i halucinacija bez ikakva znaenja. Ugledao sam maleni dio amsterdamske ili dublinske luke, nisam siguran koje. Mrlje katrana plutale su po povrini vode koja je zapljuskivala drvene stupove uplje odzvanjajui. Ugledao sam se u kui na otoku. Neki antropomorfni demon spavao je u mom krevetu. Ispruio sam ruku i gotovo da sam ga mogao dodirnuti jagodicama prstiju. Tada sam se probudio, vie ili manje. Ne elim umrijeti, ne elim umrijeti. to e mi uiniti, to e mi uiniti? ***

21

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

Nisam bio dobar strijelac. Nije bila od koristi ni moja pobunjenika prolost jer nikada nisam ispalio ni metka. Sada su mi svi ti davni dogaaji izgledali smijeno jer premda sam primao, skrivao i dijelio na stotine puaka, gotovo se uope nisam koristio njima. Sada sam svakako odluio nauiti, a ope je poznato da se ui brzo kada to potrebe iziskuju. Remingtonka je imala dalek domet. Pokuavao sam pogoditi praznu limenku pinata koju sam postavljao prvo na pedeset i sedamdeset i pet, a poslije i na sto metara. Tada se pojavila prva prepreka. Cijelo sam jutro vjebao, a rezultati su bili vie nego prosjeni jer se tjelesnoj iscrpljenosti pridruila i iscrpljenost uma. Taj opi umor utjecao je na moj zdravi razum pa dok sam pokuavao naciljati limenku, zatvorio bih jedno oko i umjesto jedne vidio dvije limenke. itav moj ivani sustav ubrzano je propadao. Osim neprestane smrtne prijetnje muio me i nedostatak sna, stari nain muenja. Moj bioritam nije se samo promijenio, on je zapravo nestao. Izdavao sam naredbe tijelu kao to pukovnik izdaje zapovijedi svojoj postrojbi. Jedi. Pij. Krei se. Mokri. Ne spavaj! Da, san mi je trebao, a istodobno sam ga se bojao. Um mi je ivio u stanju isprepletenom nesanicom i mjesearstvom. S vremena na vrijeme govorio bih si to moram uiniti. Napuni puku! Zapali cigaretu! Ali meci nisu stali u puku jer je spremnik bio pun, a ja se nisam sjeao da sam ga napunio. Pripalio bih cigaretu, a onda shvatio da jednu ve puim. Ali sada je preda mnom bila misija. Do tog sam se trena ograniavao na obranu zbog obrane i na obzoru nije bilo nimalo nade. Sada sam pak prvi put poduzeo neku vrstu inicijative. Kad sam napokon donio odluku, lutao sam umom due lagane poput due ratnika. Nosio sam neupadljivu odjeu, zagasitih boja, a u skladu s odjeom koju sam bio ponio na otok, odabirao sam boje koje nalikuju na vegetaciju u kojoj se sakrivam. U konatim sam rukavicama lake podnosio hladnou i uljeve. Smjestio sam se na osamdesetak metara od svjetionika. Svaki bi snajperist odabrao takvo mjesto. Pazio sam da grmlje iza mene bude vrlo gusto kako mi se obrisi ne bi vidjeli na zemlji. Sprijeda se nalazio red stabala koji me skrivao, a ipak mi pruao savren pogled na vrata i balkon. Popeo sam se na visoku i vrstu granu koja je imala udubinu pogodnu da u nju udobno smjestim puku. Naciljao sam vrata. Izae li, ubit u ga. Ali nije davao znakove ivota i nije izaao itav dan pa kada je pao prvi mrak, nije mi preostalo nita drugo nego da se povuem, jer bilo me je strah udovita. Na sreu, no je bila mirna, ako se takvom moe opisati. Nisu napali kuu. Mislim da ih je nekoliko krenulo prema svjetioniku, uo sam i njih i jedan Batisov pucanj, ali to je bilo sve. Nisam znao to da mislim. Moda sam ih doista zastraio. Oni meci kroz vrata sigurno su ranili nekoliko njih. Moda su

udovite udarcem ake razbilo otvor za puku i proirilo ga. Kroz otvor je gurnulo ruku koja se ispruila poput korpionova repa i zgrabila me za runi zglob. "Ne!" U tren oka prevalio sam put od uzviene duhovnosti do najprimitivnijega ivotinjskog nagona. Ne, nisam elio umrijeti. Ugrizao sam ga za ruku svim zubima, zario mu onjake u meso, polomio sitne kosti i iupao mu koicu izmeu palca i kaiprsta. Njihov je vlasnik glasno i dugo urlikao, vrlo dugo, nije prestajao urlikati, ali svejedno me nije putao. Zubima sam snano potezao unazad, upro sam se o pete sve dok nije popustio. Zbog tog sam trzaja udario glavom o zemlju. Krv mi je oblila lice i prsa i curila niz bradu sve do laktova. Okretao sam se oko svoje osi poput kakva pijana majmuna i nisam se mogao uspraviti. Nekoliko dana poslije shvatio sam da sam upravo ja bio taj koji je kripao zubima i proizvodio one stravine zvukove. Sluajno sam rukama napipao jednu puku. Napunio sam je kao da sam slijep, nita nisam gledao. Meci su probijali vrata i u njima otvarali rupe. Iverje je letjelo na sve strane. udovita su zavijala poput pobjenjela opora divljih pasa. Vrata su se pretvorila u pravo sito. Otila su, ali ja sam i dalje pucao. Oluja je prolazila. U osvit zore kia se pretvorila u tiho i prozrano rominjanje. Dok se nije razdanilo, nisam primijetio da su mi usta ukoena... i puna. Ispljunuo sam pola prsta i jednu koicu, deblju ak i od brazilskih leptira. Posljednja munja te noi rasvijetlila je i moj um. Tisuu je bezimenih udovita bilo protiv mene. Ali ona zapravo nisu bila moji neprijatelji, jednako kao to ni potresi nisu neprijatelji zgrada, oni naprosto jesu. Moj jedini neprijatelj imao je ime i zvao se Batis, Batis Caffo. Svjetionik, svjetionik, svjetionik.

22

abacus123@crostuff.net

Albert Sancez Pinol Hladna koa

odluili pokuati kod svjetionika jer Batis je tedio metke. A moda im se te noi naprosto nije dalo napadati, tko zna... Nisu slijedili nikakvu logiku, a jo manje strategiju opsade i napada na vojne utvrde. Na kraju sam si ipak priutio sklopiti ui i pretvarati se da se odmaram, bio je to laan, ali nuan odmor. U osvit zore ponovno sam zauzeo mjesto na drvetu. Ovoga ga puta nisam morao ak ni probuditi. Nisam ga vrebao ni pola sata kada je izaao na balkon. Bio je napola gol, prsa su mu bila kao u ostarjela boksaa. Rairio je ruke i naslonio se na zahrdalu ogradu. Nije se micao, sklopio je oi, podigao bradu i izloio lice onom bijednom suncu. Podsjeao me na kip u muzeju votanih figura. Bio je savrena meta. Naslonio sam puku na rame, zatvorio lijevo oko i naciljao njegova prsa. Ali dvoumio sam se. to bi se dogodilo da ga promaim? A to ako ga tek ranim, teko ili lako? Ako se povue unutra, izgubit u ga, mislio sam. Cak i da umre u stranim mukama, Batis bi zatvorio balkonske grilje. Uspio bih se uzverati na balkon uz pomo konopca i kuke, to je sigurno, ali teko da bih mogao razvaliti eline ploe koje su mu sluile kao grilje na balkonskim prozorima. Razmislio sam o tome i odluio da neu pucati. To nije to, rekao sam samome sebi, dobro zna da nije. Naprosto ga nisam mogao ubiti. Nisam bio ubojica, koliko god su me okolnosti navodile na takvo to. Pucati u ovjeka bilo je mnogo vie od ciljanja u neko tijelo, bilo bi to ubojstvo itavog jednog proivljenog vremena. Promatrao sam Batisa Caffoa kroz nian na puci i vidio itav njegov ivot. Zamiljao sam kakav je bio prije nego je doao na svjetionik. Suprotno mojoj volji, koja se nametnula meni samome, moj je um doarao uenje Batisa kao djeteta, dok je jo bio vrlo daleko od putovanja koje e ga dovesti ovamo. Zamiljao sam njegove malobrojne uspjehe u mladosti, razoaranja i nezadovoljstvo svijetom koji nije odabrao. Koliko li je samo udaraca primio od istih onih ruku kojima je Bog namijenio da ga vole? Sada je postao neijom metom, postao je potpuno bespomoan, to je naglasilo njegovu ranjivost. Zato je doao na svjetionik? Je li bio okrutan ovjek ili je na taj nain umaknuo tuoj okrutnosti? Batis je bio obian ovjek koji se napola gol suna na balkonu. Nije nosio nikakvu uniformu koja bi opravdala moj metak. Pa ako je oduzimanje ivota drugome ovjeku bolno poslanje, ubiti ga dok se suna uinilo mi se daleko gnusnijim djelom. Spustio sam se s drveta duboko zgaen nad samim sobom. Poao sam prema kui i putem se kanjavao udarcima ake po glavi. Budalo, budalo, govorio sam, ti si najobinija budala. udovitima je svejedno hoe li prodrijeti sveca ili zlikovca, ona ele meso. Sada si na otoku svih moguih gadosti. Nisu ovdje preivjeli ni blinji ni filozofi, ni pjesnici ni velikoduni, ovdje je preivio samo Batis Caffo. Slijedio sam puteljak to je vodio do kue i zaustavio se na zdencu. Otkad sam se iskrcao na otok, pio sam samo din. Zagrabio sam vode Batisovom kantom koja je jo bila tamo. Prije nego to sam poeo piti zagledao sam se u svoj odraz u vodi. Jedva sam povjerovao da sam to ja. etiri dana nespavanja i borbe unakazila su me. Brada mi je napola narasla, bio sam blijed i ispijen poput mrtvaca. Osobito su mi oi djelovale kao da pripadaju neizljeivom luaku. Oko poplavljenih zjenica razlila se arkocrvena krv. Tamnoljubiasti krugovi zasj