Vraćanje duše u čistotuBesjede, razgovori, pogledi

Sadržaj

Matija Bećković: List s Crne Gore

Besjede

Pristupna besjeda u Sabornoj crkvi juna 1985. Episkopska besjeda na dan ustoličenja 21. jula 1985. Svetinja riječi Besjeda na Liturgiji prve slave Sv. Nikolaja Ohridskog i Žičkog, novog Prosvjetitelja srpskog Besjeda na arhijerejskoj liturgiji pred cetinjskim manastirom prigodom sahrane kralja Nikole Svetost - mjera ljudskog dostojanstva Proiguman Nikanor Hilandarac Povodom godišnjice upokojenja episkopa braničevskog Hrizostoma Nad odrom Danila Kiša Izvještač iz pakla Slovo na sahrani Miodraga Bulatovića, Novo Groblje, Beograd /1991./ Besjeda na dan ustoličenja u Cetinjskom manastiru Vaskrsna besjeda pred crkvom na Knjaževcu u Andrijevici Dvije cetinjske besjede o Petrovu-dne 1991. Slabost Božija jača od ljudi Besjeda izgovorena na liturgiji povodom 50-te godišnjice stradanja srpske crkve i naroda (1941-1991.) obilježene u Ostrogu na sabranju pravoslavne omladine od 14. do 19. avgusta Sestrice bezbratice Besjeda na opijelu u nikšićkom Sabornom hramu trinaestorici Grahovljana pobijenih 1944. godine

Razgovori

Povratak pameti "Zli dusi" - okupirali Crnu Goru Obnova pamćenja Sabor i dostojanstvo NAROD NEĆE RASKOL Ugodni božićni razgovor s narodom Božićna poslanica srpskom i ostalim narodima

Ljepota će spasti svijet Okupimo se oko hljeba i vina Kosovo je naš Jerusalim Šta je Lovćen bez kape nebeske O Njegoševoj kapeli Hram mora da bude vraćen (O povratku Njegoševe kapele) Protiv ratnih sjekira Samo Bog zna ko je otpao, a ko nije Izlazak iz uniženosti Uz novo ustoličenje: program duhovne obnove Duša u banatskoj ravnici Svaka episkopija je u izvjesnom smislu autokefalna Srbija sebi na polzu Civilizacija je maska

Pogledi

Trostruki grijeh i četvorostruko ogrješenje Što ne želiš sebi ne čini drugima Lasno ćemo, ako jesmo ljudi O patrijarhu Pavlu Braća iz zaborava Studenica kao ogledalo istorijske zrelosti O raskolu Srpski savjet Izazov na viteško takmičenje Povodom pozorišne predstave "Sveti Sava" O živopisu hrama Svetog Save Vijek koje su obilježile jame, logori, gulazi... Osvećeno oko Seoba Srba kao tragedija i pouka Hljeb za život svijeta ili Novo vino u mjehove nove Vaskrsenja ne biva bez smrti Napomena O autoru

Matija Bećković:List s Crne Gore

Narod čiji je vladar bio kaluđer, država crkveno imanje, a glavni grad manastir - dočekao je da mu Crkve budu porugane, razurene i zatvorene, odežda najomraženija odeća, a sveštenički čin najprezrenije zanimanje.

Davno je uočeno da se oko velikih bogomolja razgara boj vere i bezverja. Svetišta su vatrišta koja oko sebe spepele sve zemaljsko, sumnjivo i razorivo, a oblagorode sve što je čvrsto, nebesko i nesagorivo.

Crna Gora je ukrašena svecima i svetinjama pa se u njoj kao retko gde ispoljilo i neskriveno bogoborstvo.

Jedno do takvih poprišta je i Manastir Morača u čijem se obasjanju rodio Mitropolit Amfilohije Radović.

Jedne ne tako davne zime koja bi se mogla nazvati i sveopštom, zatekao sam u porti nemanjićke zadužbine u kojoj bejaše stanica milicije - čoveka koji je držao dlanove okrenute prema manastiru. Na pitanje šta čini, objasnio je da se tako greje. Bio je u to vreme možda jedini koji je osjećao taj plamen.

Sa ognja moračke Lavre pala je varnica na kuću težaka Ćira Radovića i nije je sagorela već u njoj razgorela istinsku veru.

Onih godina kada je Ćiro odveo sina da ga upiše u Bogosloviju nije bilo užega puta kojim se neko zaputio ni težega bremena da je uprtio. Ličio je na put mimo vremena i sveta pa se tad od sveta i moglo čuti "bolje da ga je na vatru naložio". Svi su krenuli jednim smerom, a samo jedan suprotno od svih.

Pričao mi je današnji crnogorski mitropolit kako je idući s ocem u Beograd molio Boga da ga u tu školu ne prime. Ali Risto je bio jedno od najbistrije dece i najboljih đaka pa je uskoro zahvaljivao Bogu što je ispunio želju njegovom ocu, a ne njemu. A Ćira Radovića sam slušao kad govori: "Da imam devet sinova pa da su mi svi sveštenici bio bih najsrećniji!".

Te reči su se u crnogorskim brdima mogle čuti samo od njega. Savremenici čvrsti u svojoj logici i jasnoj računici glasno su ga prekorevali što je unazadio onakvog momka, koji bi, da je pošao kud i ostali, daleko dogurao samo da nije izabrao mantiju između tolikih uniformi.

Većina sveštenika u Crnoj Gori zajedno sa svojim Mitropolitom postradalo je u Drugom svetskom ratu. Neki od onih koji su preživeli postali su svrzimantije koje su na javnim zaboravima ispovedale novu veru podsećajući pastvu kako su je lagale i varale, a nikad nisu verovale.

Retki koji su ostali u svom činu nisu smeli nositi mantiju, a kamoli bradu. Jedan se usudio da nosi mušicu brade pod donjom usnom. Pričalo se zato da je može sakriti u usta pri susretu sa lokalnim policijskim kabadahijama.

U jednom selu sahranjivali su Boga, u drugom zakopavali crkvu, u trećem magarcu oblačili odežde, u četvrtom sedlali popa, najčešće u crkvi spraćali goveda ili je pretvarali u magacin i ostavu za alat.

I Radovan Zogović je ostavio zapisano da je tokom rata brezovom metlom čistio gomilice izmeta ostale iza bezumnika pred oltarom i pod kolom svete Bogorodice u Manastiru Morači.

Dešavalo se to u narodu gde je gotovo svaka kuća mala, domaća crkva. U Crnoj Gori koja je mnoge oblike društvenog i porodičnog života preuzela iz crkve. O tim analogijama valjalo bi iscrpnije govoriti na nekom drugom mestu.

Kada je rušena Njegoševa kapela cetinjska omladina je demonstrirala oko manastira. Jedine demonstracije u Crnoj Gori izbile su protiv mitropolita koji se odupirao razuru oltara na Lovćenu. "Šta se čudiš. Ni jedno od one đece nije kršteno!" govorio je pokojni Ćiro Radović.

U to vreme Risto je već bio Amfilohije. Glas o njemu stizao je iz Grčke, sa Krita, iz Rima, Pariza, Atonske Gore... Na sahrani oca Justina episkop sa Krita spomenuo je da tamošnji pravoslavni narod zavidi Srbima što imaju takve molitvenike pred Bogom kakav je otac Justin i njegovi duhovni sinovi Amfilohije i Atanasije.

Malo je ko tada među Srbima znao i da oni postoje a kamoli da na Kritu veruju da se srpski narod drži na njihovim molitvama.

Jedan od tumača Gorskog vijenca je zapazio da se za sva lica u spevu izričito navodi iz kog su mesta i plemena osim za onog najmudrijeg - igumana Stefana koji govori u ime više pravde i kulture predstavljajući sabornost, iskustvo i učenje cele hrišćanske vaseljene.

To je svetski čovek. jedini među njima koji je boravio i slavio Božić na najsvetijim mestima: u Vitlejemu, u Atonskoj Gori, u Svetom Kijevu.

Jedan od naslednika te misli i te uloge u duhovnom životu Crne Gore danas je Mitropolit Amfilohije kome je palo u deo da po toj zapusteloj zemlji seje nebesku pšenicu.

U Crnoj Gori u kojoj je danas malo reći: "izišao miris iz cvijeta i ljubavi iz svijeta" nego se slobodno može dodati da je izašlo i srce iz srca i duša iz duše i kuća iz kuće i krst iz krsta i drvo iz drveta i dete iz deteta.

I Crna Gora se uverila "da je muka s Bogom ratovati."

Risto, junak Hristov, list s Crne Gore, morački kućić i korenić danas je u stolici Svetoga Petra u kamenom Cetinju da kao najraspetija duša pokupi u sebe sve rane i učini da se visina domogne visine, suza suze, dubina dubine, jezik jezika, krst krsta, celina celine.

Matija Bećković

Besjede

Pristupna besjeda u Sabornoj crkvi juna 1985.

Stojeći pred Vama, Vaša svetosti, i poštovani oci i braćo Arhijereji, kao i pred svima izabranim, na svetu službu Božju sabranim narodom Božijim, svim bićem osjećam, da preko svih Vas i kroz Vas, kao i kroz svoju svijest i savjest, stojim pred licem živoga Hrista Boga svuda prisutnoga, no po Njegovoj riječi, na izuzetan način prisutnoga ondje gdje su dva i tri sabrani u sveto Njegovo ime.

A ovdje danas nisu sabrani u Njegovo sveto ime samo "dva-tri". Sabrana je Crkva Božija, i to ne samo prestonoga grada Beograda, nego i mnogo šire od njega; uz to, ne samo iz jednog, nego od više naroda; ovdje danas imamo i Srba i Grka i Rusa i Rumuna, postalih u Crkvi jednim jedinstvenim narodom Božijim.

Stojeći, dakle, u ovom svetom trenutku pred živonosnim Likom Hristovim, ogledanim u ovom svetom i neuništivom Ogledalu, posvedočenim i otkrivenim ovim svetim Sabranjem, htio ne htio, mjerim sebe i svoj život bezmjernom mjerom toga Lika. I shvatam da sam Njime i Njegovim darovima ono što jesam, a da sam bez Njega - prah i pepeo. Njime mjereći sebe i svijet oko sebe, istovremeno postavljam samom sebi pitanje svetog Apostola: "Ko te ističe? Šta imaš što nisi primio? A ako si primio, što se hvališ, kao da nisi primio!"' (1 Kor. 4, 7).

Zaista, šta imam što nijesam dobio?

Šta imam na sebi i u sebi, čime bih se mogao pohvaliti i što bih mogao nazvati mojim? Svoje biće? Nijesam li izveden iz nebića u biće tajanstvenom silom i djejstvom vječne Riječi Božje, prvobitnim stvaralačkim aktom, utkane u pradubinu svijeta i čovjeka? Nije li ta čudotvorna sila i djejstvo stvaralačke božanske Riječi postala djelotvorna i životodajna, po ko zna koji put, i u susretu mojih roditelja, i tako nastao ja, ugledavši svjetlost Božijeg dana, još jedna ikona na tajanstvenom ikonostasu ove čudesne vasione?

A da bih, nastavši, opstao i uzrastao, koliko li je za to trebalo sunca i materinog mlijeka, hljeba i vode, roditeljske i samo Bog zna još čije ljubavi i žrtve? Svaka tvarca, naročito slovesno ljudsko biće, ne samo što je "izatkano u dubinama zemaljskim", već je satkano od cijelog neba i cijele zemlje, nosi u sebi, prenosi u sebi sve znane i neznane svjetove, vidljive i nevidljive, hraneći se i rastući njima i urastajući u njih.

Raduje me, i blagodaran sam Bogu što mi je majka Mileva danas ovdje. Upravo što je izašla iz bolnice. Rodila je petnaestoro djece a devetoro odhranila, u vremenu, u kome je, po pjesniku "duša na pamuk čupana" a hljeb u bratsku krv umakan, u zlo i otrovno doba, u kome je "krv bracka ognjište potulila" i "među braćom krvlju prokopani" šanci i jazovi.

Hranila me njena materinska ljubav i brinula se o meni i u toj svojoj samožrtvenoj brizi, pronijela me, još dok sam bio u njenoj utrobi, pored ćivota Svetog Vasilija Ostroškog - Čudotvorca.

Kad sad razmišljam o tom svom predrođenskom susretu sa Svetinjom Ostroškom, ne mogu se oteti uvjerenju, da je upravo njegov sveti kvasac zajedno sa Kvascem Svetog Krštenja, bila ona sila koja je sačuvala moju dušu, da ne podivlja i da se ne usmrdi na raspućima ovoga svijeta.

A majka? Ona je čak i onog dana i časa, kada me svešteni Sabor Arhijereja birao na ovo apostolsko služenje, nalazeći se na operacionom stolu, još jednom utkivala svoje stradanje u moje buduće služenje.

A moj pokojni otac Ćiro? Od njega sam primio, ne samo život, nego i temelje vjere, skuplje i dragocjenije od hiljadu života. U ona ratnom raspamećenošću poremećena poslijeratna vremena, kada su se mnoga srca ustrašila, prestravila i zaumila, on je bio jedan od rijetkih u mom rodnom kraju koji je ostao do kraja vjeran srpskoj Lavri Nemanjića na rijeci Morači, i sebi. Priznajem i ispovijedam: Da nije bilo njega i njegove stamene vjere, ja ne bih bio danas ovdje gdje jesam, niti bih stajao na ovom mjestu na kome stojim. Kad mislim na njega i na njegovu stamenu vjeru, uvijek se sjetim razgovora, nas, njegovih sinova s njim, u predvečerje jednog ljetnjeg dana šezdesetih godina. Povela se riječ o vjeri: da li je treba skrivati, kao što to, vaj, mnogi rade u naše vrijeme, ili je treba javno ispovijedati i svjedočiti.

Otac je dugo slušao našu prepirku, pa će na kraju reći: "Slušajte, đeco! Eto, imam vas sedam sinova. Ako zatreba, spreman sam da za vas dam i posljednju kap krvi. Ali, ako bi mi neko rekao: evo ti, biraj - ili se odreci Hrista, ili ćemo ti pobiti svu đecu! odgovorno bih mu, bez dvoumljenja: Eto ti đeca. Gospod dao, Gospod uzeo. Neka je blagosloveno ime Gospodnje! Ali, ja se Hrista odreći neću!"

Znam i osjećam, duša mu se danas raduje na nebesima. Da je još ovdje na zemlji, ovo bi bio, za njega, najsrećniji dan njegovog života.

Šta još da kažem i ovome da dodam?

Koliko je u meni utkano duhovnih i tjelesnih predaka mojih? Koliko staranja i znanja, mojih učitelja, od Osnovne škole pa kroz cio moj dosadašnji život! Koliko sam iskustva i mudrosti, zabadava, dobio preko knjiga koje sam čitao; iskustva mukotrpno sticanog od bezbrojnih pokoljenja, koja su živjela prije mene, obdarivši me njime!

Makar čudno izgledalo, ali ću i ovo reći: Za divni dar smatram i one đetinje suze, kad se onaj nerazumni nastavnik, ne znajući šta čini, rugao pred tridesetoro djece na domaku Moračkog Manastira, mojoj vjeri i gazio po mojoj djetinjoj savjesti. Kroz njih je moja duša počela da odstradava vjeru, kao što je odstradava do današnjeg dana, i duša mnoge djece meni slične, gažena sljepilom nerazumnih učitelja. Oprosti im, Oče, jer zaista ne znaju šta čine!

Sjećajući se onih koji su oplodili i trudili se da moj život ispune pranim sadržajima, ne mogu a da ne pomenem moga duhovnog oca, Starca Justina Ćelijskog. U momentu u kome sam se nalazio, na žeravičnom raskršću života, on mi je svojom plamenom riječju i

živim primjerom posvjedočio živonosni Hristov lik, otkrio mi ga kao srce života i vasione i izvorište svake slovesnosti. Pri tom mi je ukazao i uveo me u tajnu "uzrastanja u mjeru rasta visine Hristove", i tajnu življenja "sa svima svetima", življenja, kojim se obesmrćuje i osabornjuje ljudsko biće. Otkrio mi je i Crkvu kao sveobuhvatnu tajnu života i svijeta, sa njenim živim i nepresušnim Predanjem, i skrenuo mi pažnju na neponovljivost i svu važnost svetootačke misli i svetootačkog duhovnog iskustva. Otvoren za beskonačnost i vječnost, Otac Justin je išao ispred svoga vremena i svojih savremenika, zato on pripada mladosti i budućnosti.

Susret sa ljepotom švajcarskih gora i sa drevnim Rimom i njegovim katakombama, ubijeljenim mučeničkom krvlju prvih hrišćana, bio je za mene novi dar od Boga i novo proširenje horizonta.

A šta da kažem za susret sa širokom i krstonosnom ruskom dušom, ostvaren kroz njenu književnost i bogoslovlje, kroz Dostojevskog i njene novomučenike?

Sedmogodišnji, pak, boravak u pravoslavnoj Grčkoj i Svetoj Gori, bio je za mene i postao nova banja Vitezda. Tu sam po prvi put doživio hrišćanski Narod i njegovo nenadmašno liturgijsko zajedništvo, i po prvi put shvatio šta znače riječi Apostola Pavla - da u Crkvi nema "Grka ni Jevrejina, roba ni slobodnjaka, nego da su svi jedno u Hristu Isusu". Tamo sam, preko ruku ovdje prisutnog mitropolita kefalonijskog Prokopija, primio najdivnije darove, koje čovjek može da dobije na zemlji: monaški postrig, đakonski i prezviterski čin.

A Sveta Gora? Šta da kažem o tom divnom ognjištu svetih vrlina i čudesnoj radionici i likolivnici najsavršenijih bića, svetih hristonosnih ljudi! Toj radosti i vječnom proljeću duše moje, koje me i danas ovdje obdarilo praznikom Svih Svetih na Svetoj Gori prosijavših i prisustvom Starca Nikanora Hilandarca, o. Vasilija Stavronikitskog igumana, o. Alekseja, igumana Ksenofontskog, o. Fotija Grigorijatskog i drugih otaca!

Sa svojim svetinjama i svetim ljudima, kojima nijesam dostojan odriješiti ni remenje na obući njihovoj, sa njenom pustinjom i skitovima, Velikom Lavrom i Hilandarom Svetog Save i Simeona, koji su nas kao narod upisali među bogoljude; sa Starcem Pajsijem mojim - i samo ime njegovo je sladost za srce i dušu - ta i takva Sveta Gora, jedinstvena je na ovoj zemlji. Gora preobraženja. Čuvarka prave vjere i življenja, pravog opredjeljenja čovjekovog.

Kud god da krenem kroz svoj život, sve dar do dara, sve dobrotvor do dobrotvora!

Nijesam li i danas obdaren preko Vas Oci Arhijereji Crkve Hristove episkopskim činom apostolskog služenja? Nije li me Gospod obdario i Vašim brojnim prisustvom, braćo i sestre, prisustvom molitvenim brojnih episkopa Srpske Crkve, brojnih sveštenika i monaha, monahinja i vjernika?

Svaki časni lik ovdje prisutan, za mene je radost i utjeha i ukrepljenje. I ne samo ovdje prisutni, nego i svako ljudsko lice s kojim sam se sretao kroz život, na pravom mjestu i u

pravo vrijeme, ugrađeno je u meni, kao radost i utjeha. I kao svedragocjeni Božji dar, kroz koga mi se otkriva Božja tajna, i u njoj tajna našeg ljudskog života, punog istinskog smisla samo onda kada i ukoliko se događa i odvija na mjestu i u okvirima bezgraničnih prostora vječne i bogovječne Zajednice i svetog samožrtvenog zajedništva.

I tako, obdaren slovesnim bićem i životom, suncem i materinim mlijekom, cvijetom i djetinjim okom, vjerom dragocjenijom od života i svim onim što jesam i što imam, a što je dobro, ništa drugo mi ne preostaje do da ponavljam riječi Apostola: "Šta imaš što nijesi primio, a ako si primio, što se hvališ kao da nijesi primio?"

I da blagodarim Boga, u Svetoj Trojici blagoslovljenoga, za sva dobra koja mi je podario, i za sve Vas, za sva ljudska bića što mi je podario za vječnu braću i sabraću. Kada god sam, makar krajičkom svoga bića, doživio i predosjetio dublju skrivenu istinu života, osjetio sam da je blagodarnost jedini istinski način ljudskog postojanja, besmrtna blagodarnost za sve i sva.

Blagodareći, dakle, Hristu Bogu na svim darovima, od danas sam prizvan da mu blagodarim još i zato što me evo ovako slabog i nemoćnog izabrao, da budem, kao Episkop Crkve, svjedok svete tajne Njegovog živonosnog prisustva u biću i u istoriji čovjeka i svijeta.

Znam i svjestan sam da biti episkop, znači prije svega i iznad svega: nadgledati i stražiti nad svim treptajima svog sopstvenog bića i svoje duše. Oni mudriji i svjesniji samih sebe i svih ambisa u sebi i oko sebe, cijelog svog života se bave samo tim poslom. Ja sam se, evo, drznuo, da se prihvatim straženja, ne samo nad mojom nego i nad dušama i srcima drugih ljudi. A po riječima Hamletovim Poloniju: teško je i preteško nevještome na svirali svirati, a kamoli na ljudskoj duši...

Sveti pak bogovidac Simeon Bogoslov, ovako drske, kao što sam ja, tj. sve one koji se prihvataju rukovođenja drugima, prije nego što su sebe očistili i opitno se susreli sa istinom živoga Boga, naziva - bezumnima. Nalazim samo jedno opravdanje svoga bezumlja i drskosti: Nijesam tražio ovo služenje, primam ga izborom Sveštenog Sabora Crkve Srpske.

Izabran sam za episkopa grada Vršca i blagoslovene zemlje banatske. Uvjeren sam da mi je Bog baš nju podario, da bi njenom širinom i širinom pitome banatske duše obogatio i proširio svoju dušu. Jedan od ovdje prisutnih episkopa, reče mi: "Dobro je da ti koji si sa brda, doživiš i upoznaš da je Bog i ravnicu stvorio!"

Znam da je od danas moja sudbina vezana za sudbinu banatskog naroda i da će Bog na Strašnom sudu tražiti krv njegovu iz mojih ruku. Kao novoizabrani episkop mjesne Crkve banatske, i toga sam svjestan, da sam od danas suodgovoran i za cijelu pomjesnu Svetosavsku crkvu srpsku, i za cio njoj duhovno povjereni srpski narod, ma gdje se nalazio. Izdao bih svoje episkopsko zvanje i služenje, ako radosti moga naroda ne bi bile i moje radosti, i ako njegova stradanja ne bi bila i moja stradanja, Od onih davnih do najnovijih; od onih kosovskih, starih, do nedavnog jezivog nabijanja na kolac Đorđija

Martinovića iz Gnjilana. Njegova rana produbljuje preduboku ranu u ovom hramu, preko moštiju prisutnog Kosovskog velikomučenika cara Lazara, istovjetnu u duši moga naroda i mojoj, sa onom đakona Avakuma i Vukašina iz Klepaca. Znam i to, da sam kao episkop prizvan da zacjeljujem rane, ali i da mirim žive i mrtve, da mirim grobove mrtvih, jer neće biti mira mrtvima dok se u njima pokajanjem i praštanjem ne pomire živi. A od mirenja, vaskrsavanja i prosvjetljavanja, zlom uznemirenih, umrtvljenih i potamnjelih duša, nema i ne može biti svjetlijeg zvanja i prizvanja na ovoj zemlji.

Primajući odgovornost za Crkvu u Banatu i saodgovornost za Crkvu i narod Srpski, istovremeno, i to znam, od danas postajem episkop jedne svete, saborne i apostolske Crkve pravoslavne, vaseljenske, u svoj svojoj punoći danas ovdje sabrane i prisutne u tajni Liturgije po cijelom svijetu raširene i utkane u život i sudbinu mnogobrojnih plemena zemaljskih, i naroda.

Moje prizvanje je od danas apostolsko, što znači univerzalno prizvanje i odgovornost. Kao nasljednik svetih Apostola, dužan sam da ispunjavam sa radošću zapovijest Gospodnju: "Idite i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, učeći ih da drže sve što sam nam zapovijedio" (Mat. 28, 1920) Hrišćansko i episkopsko služenje po svojoj prirodi i razmjerama uvijek hristoliko: zasnovano na bogočovečnoj samožrtvenoj ljubavi, ono je kao i liturgijski prinos, prinošenje za sve i sva i služenje svima. Briga o čovjeku mjerenom vječnom mjerom i smislom, a u Hristu Bogočovjeku su svi ljudi - Jedan Čovjek, i to je glavna briga svakog hrišćanina, prvenstveno hrišćanskog episkopa.

Buditi u ljudima svijest i samosaznanje da je u Hristu Bogočovjeku ljudsko prizvanje vječno i bezmjerno, čuvati i razvijati u njima vječni, bogočovječni lik čovjekov, sprečavati da on bude zamračen zaljubljenošću u prolaznost, lažnim idejama i lažnim življenjem, sprečavati da osakaćeni lik čovjekov postane mjera i otrovna dogma života, rasplamsavati u čovjeku neuništivu vjeru i nadu - eto to je prizvanje pravoslavnog episkopa, to je od danas i moje sveto radosno prizvanje i dužnost.

Svjestan sam, stupajući na ovu dužnost, svojih moći i nemoći, svojih granica. No, krepost je moja i pjenije - Gospod, i nada da će mi On biti na spasenje, molitvama Presvete Djeve i svih Svetih Proroka, Apostola i Mučenika.

Uzdajući se u Gospoda Spasa moga i u neuništivu snagu Svete Saborne Crkve Božje, kao i u molitve svih vas ovdje prisutnih, smjelo izjavljujem pred Vama i pred Anđelima i pred licem Hrista Boga, početka i svršetka svega postojećeg: Spremno je srce moje, Gospode, spremno! A Trojičnom Bogu, Ocu, Sinu i Duhu Svetom, divnom u djelima ruku Njegovih i Svetima Njegovih, divnom i predivnom i u ovom današnjem svetom Sabranju, neka je blagodarnost, slava i čast, sada i uvijek i u sve Vjekove.

Amin!

Episkopska besjeda na dan ustoličenja 21. jula 1985.

Vaša Preosveštenstva, Časni prezviteri, braćo i sestre,

Odslužismo saborno u ovom Sabornom hramu Banatske eparhije svetu i Božanstvenu Liturgiju.

Sama riječ LITURGIJA ukazuje nam na to da ona nije i ne može da bude djelo pojedinca, ma ko on bio i ma kakav položaj zauzimao. Ona je djelo i čin cijelog Naroda Božjeg: Episkopa, zajedno sa prezviterima i sabranim oko njih vjernim narodom. Služeći, pak, Svetu Liturgiju, mi se učimo kako da živimo i mislimo. Učimo da je naš hrišćanski život, saborni život - život u Zajednici, tj. da je naše življenje kroz Hrista u Bogu sakriveno.

Tako na Liturgiji i kroz Liturgiju otkrivamo i konačni smisao svog življenja u vremenu i u vječnosti. Liturgija nam se otkriva kao pokajna žeđ i vapaj za Hristom kao vječnom Istinom i Svjetlošću, ali, istovremeno i kao predukus zajedništva sa Istinom i Svjetlošću, prizivanjem, silom i djejstvom Duha Svetoga životvornoga. Doživljaj tog zajedništva jasno nam potvrđuju riječi radosne liturgijske pjesme, koju pjevamo na kraju Liturgije, pošto smo već jednodušno ispovijedili Oca i Sina i Duha Svetoga i pričestili se Prečasnog Tijela i Krvi Hristove. Upravo što smo otpjevali tu čudesnu pjesmu; "Vidjesmo svjetlost istinitu, primismo Duha Nebeskoga, stekosmo vjeru istinitu poklanjajući se nerazdjeljivoj Trojici..."

Ta svjetlost, za kojom čeznemo, i koju opitno doživljavamo na Sv. Liturgiji, jeste ličnost samog Bogočovjeka Hrista. Njega, koji je jedini mogao za sebe reći: "Ja sam svjetlost svijetu, ko za mnom hodi neće hoditi po tami!"

O njegovom božanskom djejstvu i snazi te Njegove božanske svjetlosti, svjedoči nam i današnje Evanđelje (Mt. 9, 2735). Iako ga nijesu vidjeli zbog svog sljepila, dvojica slijepaca su nekim unutarnjim čulom osjetili Njegovo prisustvo i zračenje Njegovog djejstva, i osjetivši ga, vapili i govorili: "Pomiluj nas, sine Davidov!" U svom jadu i tuzi, tražili su od Njega, za njih nevidljivog, svjetlost očinjeg vida. I ispunjeni vjerom, dobili su je: vječna svjetlost koja je isijavala iz Hristove ličnosti i zračila sa Njegovog lika, dotakla se njihove tame i mraka, i "otvoriše im se oči". I što je važnije i od najvažnijeg: Otvorile su im se, ne samo tjelesne, već i oči srca i duše. Jer, ne postoji samo tjelesno sljepilo, postoji i mnogo opasnije i pogubnije - duhovno. I kao što postoji dvostruko sljepilo: tjelesno i duhovno, isto tako postoji i dvostruko gledanje nepoznatih tajni u nama i oko nas: gledanje tjelesnim i gledanje duhovnim očima. Čovjek je po prirodi biće stvoreno za gledanje vječnih tajni. Kao što je za njega neprirodno i protivprirodno kad izgubi tjelesne oči, još je neprirodnije kad potamni vidovito oko njegove duše, kad se ugasi unutarnja svjetlost njegovog srca. Mnogo nas ima koji tjelesno gledamo, tj. koji imamo zdrave tjelesne oči, ali naš pogled i naše gledanje ne ide dalje od površine stvari.

Tako se, kroz istoriju, često dešavalo od Homera do Filipa Višnjića da su beskrajno vidovitiji bili tjelesni slijepci od onih bezbrojnih sa tjelesnim očima, ali duhovno slijepih i neprogledalih. Što znači: nije dovoljno imati samo tjelesne oči i tjelesno progledati, niti je dovoljno znanje zasnovano samo na tjelesnom čulu vida. Da bi čovjek istinski bio vidovito biće, neophodno je da progleda i duša njegova. Ako ona ne progleda, tjelesni vid za kratko i za malo koristi.

I duhovni, kao i tjelesni vid, gubi se i dobija. Kako i čime se zadobija i povraća izgubljeni dar duhovnog gledanja? Iz riječi samoga Gospoda, upućenih dvojici slijepaca i preko njih svim duhovnim slijepcima svih vremena, vidimo da je vjera ona snaga kojom se zadobija i kojom ozdravljuje duhovni vid čovjekov.

Vjera je vidovito oko duše. "Vjerujete li da mogu to učiniti?" pita Gospod Hristos dvojicu slijepaca. A kad oni ispovijediše svoju vjeru u Njega i Njegovu božansku moć, onda im reče: "Po vjeri našoj, neka vam bude!" Vjerom čovjek izlazi iz svojih granica, vjerom ponire u dubine skrivenih tajni, vjerom se premošćuju provalije između onog ograničenog svijeta i bezgranične stvarnosti, vjerom zarudi u srcu čovjeka božanska vječna Svjetlost i ozari ga tako, da on u toj i kroz takvu Svjetlost, vidi svjetlost svih postojećih bića i stvari, postajući istinski vidovito biće.

Sva žeđ ljudska, ujedno sabrana kroz svu istoriju, nije ništa drugo do žeđ za tom i takvom vječnom Svjetlošću i prosvjetljenjem. Iako bezimeno, ljudi kao da su vapili, i vapiju kroz sve svoje tuge i vapajem, riječima dvojice slijepaca: "Pomiluj nas, sine Davidov!"

A sve ljude bi mogli, bez dvoumljenja, da podijelimo u dvije vrste: u duhovno slijepe i u duhovno progledale. Ovih drugih je oduvijek bilo mnogo manje, ali su zato oni bili i ostali kvasac i viđelo svijeta. Ta Svjetlost je jedina istinska nada čovjekova, i jedino što mu je na potrebu. Za njom vapije molitveno i prorok Božiji Mojsije kad se obraća Bogu: "Objavi mi sebe samoga". Pored mnogo drugih prije njega, za njom čezne i veliki bogovidac XIV vijeka, Sv. Grigorije Palama, moleći se njemu svojstvenim riječima:"Gospode prosvijetli moju tamu!"Neki od Njegovih učenika, propovijednika i svjedoka vječne božanske Svjetlosti dospjeli su i do ove, blagoslovene zemlje Banatske, naročito preko manastira Vojlovice (prep. Grigorije Vojlovički i dr.)

Nijesu za njom čeznuli samo mudraci i učeni, nego i prosti i neuki. Ovi drugi ponekad više od prvih. Od tih mnogobrojnih, samo Bogu poznatih duša, žednih vječnog Ognja Božjeg, navešću samo jednog, meni poznatog, moga đeda Radisava. Ovaj siromašni morački seljak, koji je namjesto kuće živio u savardaku (kao što su, u ne tako davnoj prošlosti, poskitani sa svojih ognjišta, preci današnjih Banaćana, živjeli u zemunicama, hramove svoje lijepeći blatom, za koliko li seoba zna ovaj narod u svojoj prošlosti, ona Crnjanskim opisana, jedna je od mnogih) kome su goli laktovi virili kroz poderani džamadan - na pitanje: Kako mu je? Odgovarao je: "Hvala milom Bogu, imam svega u izobilju!" A kad bi mu s čuđenjem, na to uzvratili: "Kakvo, pobogu izobilje, kad eto ni krova nad glavom nemaš, ni čestita ruha da obučeš... " On bi opet spokojno odgovarao: "Svega imam, samo još jedno od Boga molim: da mi podari jednu malu, makar najmanju iskru svoga vječnog božanskog Ognja! I ništa mi više neće trebati..."

Crkva sveta u kojoj smo kršteni i kojoj pripadamo, nosilac je i svjedok upravo tog i takvog svetog Ognja i vječne Svjetlosti. Sam Gospod Hristos kaže da je on donio Oganj s neba: i kako bi mu se htjelo da se on već rasplamsao u svijetu i ljudskim srcima!

Sveti Proroci, Apostoli i Mučenici bili su nosioci te svjetlosti. Svete Zapovijesti Božje date nam kroz Otkrovenje Božje prepune su svjetlosti, i same su svjetlost nogama ljudskim; ko po njima živi i hodi, neće hoditi po tami. Sve svete Tajne Crkve i sve njene svete vrline, prepune su svjetlosti i radosti spasenja, koja se iz nje i kroz nju rađa i zadobija. U Crkvi nam svijetle ličnosti, a i životi Svetih; u njoj je svjetlost vjera i smirenje, molitva i post, ta dva sveta hrišćanska krila, bez kojih čovjeku nema uzlijetanja nebesima, niti istinskog preporoda i prosvjetljenja.

U prošlosti je bilo mnogo svjedoka i nosilaca te Svjetlosti i na ovom napaćenom ali i blagoslovenom tlu Banatskom. Od Srba je prvi Sveti Sava prosvjetitelj Srpski, zapalio tu svjetlost na ovom tlu, osnivanjem manastira Mesića, i drugih svjetionika vjere pravoslavne. Propovijedanje te Svjetlosti, kojom se razlikuje šta je vječno a šta prolazno, bilo je naročito snažno u vrijeme Velikomučenika Kosovskog Lazara, sina mu Sv. Despota Stefana i Đurđa Brankovića. U njihovo vrijeme su sveti Isihasti, učenici Sv. Grigorija Sinaita i Sv. Grigorija Palame, živi nosioci vječne božanske Svjetlosti, dospjeli i do ovih krajeva. Od vremena Svetog Save do prepodobnog Rafaila Banatskog Hilandarca. pravoslavni Banat je povezivan čvrstim nitima sa Hilandarom, tom kulom svetiljom naše crkvenosti i duhovnosti i naše kulture, kroz koju nam je sijala i sija ta ista bogočovječanska svjetlost Hristova.

Danas sam, poslije Sv. Liturgije uveden u tron Banatskih episkopa rukom preosvećenog episkopa šumadijskog g. Save, dosadašnjeg administratora ove eparhije. Kako reče sam episkop Sava, ovo je tron sav ubijeljen mučeničkom krvlju episkopa vršačkog Teodora i ukrašen vrlinama i mudrošću brojnih episkopa ove Eparhije, mojih prethodnika, među kojima je bilo potonjih Mitropolita Karlovačkih i Patrijarha Srpskih, od Partenija i Simeona do velikog patrijarha Gavrila Dožića i moga prethodnika, blaženog spomena episkopa Visariona.

Svi oni, svaki na svoj način i prema svojim darovima, takođe su bili propovjednici i svjedoci Hrista Boga i Njegove vječne svjetlosti, koja obasjava svakog čovjeka, koji dolazi u svijet. Otvarali su vid duhovno slijepima i hranili hljebom Života duhovno gladne, poput Gospoda njihovog i Gospoda našeg, koji je na današnji dan podario vid dvojici slijepaca.

Kakva je onda dužnost moja, kao novog episkopa Banatskog? Moja sveta dužnost i obaveza je da produžim to sveto i svijetlo djelo svojih prethodnika, propovijedajući istu vjeru i svedočeći istu Svjetlost kao što su to i oni radili, sa ovog istog trona, već skoro 400 godina.

Pred početak današnje Sv. Liturgije, uputio mi je đakon sljedeće evanđelske riječi: "Da svijetli svjetlost tvoja pred ljudima, da vide dobra djela tvoja i proslavljaju Oca našega koji je na nebesima, sada i svagda i u vjekove vjekova."

U ovim evanđelskim riječima sadržan je sav moj episkopski program i način mog življenja među vama i sa vama. No, u njima je sadržan ne samo moj program, već i program i način življenja i svjedočenja svih vas sveštenika Banatske eparhije, mojih saradnika na onom uzvišenom i svetom djelu Gospodnjem.

I ne samo nas, nego svih vas, draga braćo i sestre, sabranih na Sv. Liturgiju u ovom Sabornom hramu, kao i svih pravoslavnih hrišćana Banatske eparhije. Svi smo mi, kao i svi hrišćani podjednako, prizvani da budemo svjetlost svijetu i so zemlji. Jer, po riječi Gospodnjoj, ako ono što je na zemlji svjetlost postane tama, šta li će tek biti sa tamom; i ako so obljutavi, čime će se osoliti zemlja ljudskih srdaca (sr. Mat. 6, 23; 5, 13.)

Rekli smo: Crkva je sveta Zajednica utemeljena na istom Hristu Gospodu, istoj vjeri u Njega i istom krštenju, jednodušno sabrana oko svetog Imena Njegovog, obasjana vječnom Svjetlošću svetog Lika Njegovog, prizvana da vrlinama i pričešćem Tijela i Krvi Njegove uzraste u bezmjernu mjeru rasta visine Njegove.

U Crkvi smo svi odgovorni za sve, u njoj je svako djelo saborno djelo, u njoj su svi prizvani da budu svjedoci i nosioci vječne Svjetlosti.

Zato, neka se svijetli svjetlost naša pred ljudima, da bi oni, gledajući dobra djela naša, proslavili trosunčanog Boga koji je na nebesima, Oca i Sipa i Svetoga Duha.

Njemu slava i hvala i poklonjenje u vjekove vjekova.

Amin.

Svetinja riječi

Izbor u Udruženje književnika Srbije zatekao me je u dalekoj Australiji. Priznajem: kada sam čuo, divom sam se zadivio nečemu, što je, ustvari, od iskona bilo i ostalo prirodno. No, šta tu da se radi: u jednom momentu došlo je do rascjepljenja našeg uma, a onda do rascjepljenja naše riječi, a kroz to, neminovno, i do međusobnog otuđenja onih koji joj služe.

Sreća, taj rascjep se nije dotakao srca; inače, ne bi nam bilo spasa. A bez Riječi nema nam života. Kroz nju je "sve postalo", njome je, sve što postoji, zakvašeno. Zato je sve postojeće - slovesno i rječito, likovito i slikovito. A čovjek? Ne samo da je rječito biće, nego je po bitiju i po bitovanju - riječ, živi i slovesni svjedok vječnog Slova. Zato nikakvo čudo što je u njegovom jeziku sačuvana, ne samo njegova biografija i biografija svijeta, nego i radost isijavanja i prosijavanja kroz njega vječne Tajne.

U riječi je život, ali je u riječi i smrt.

Ona stvara ni iz čega, iscjeljuje, vaskrsava i obogotvorava, ali i - ubija. Nije samo pjesnike Branka Miljkovića i Branka Ćopića ubila "prejaka riječ". Kada riječ izgubi dodir sa svojim najdubljim korijenom, onda se i čovjek izgubi, prestaje da bude slovesno biće.

Tada njegova riječ luta nesmirena, prazna i ojađena, kao list nošen jesenjim vjetrom ili kao otrovni škorpion, koji traži žrtvu da joj se napije krvi, bježeći od samouništenja. Jer, i zla i otrovna riječ traži društvo i zajednicu, kao i dobra. Zajednica je u bitiju riječi kao takve.

Riječ je čovjek, i svijet, i djetinje oko; i dom, i hram i ptice poj. I Vasiona. U vječnoj Riječi, vječnom Slovu, ukorijenjeno je slovesno biće i bića - slove i slovesnošću mirišu i dišu. Zloslovlje i praznoslovlje odišu i mirišu zlosmradijem: zli smrad se širi na ljude i cvijeće i drveće, razarajući kao kuga nutrinu bitija.

Istinsko slovo, prava riječ, jednosušna je sa istinom, dobrotom i ljepotom. Prestaje li to da bude, pretvara se, neminovno, u "ikonu" apokaliptične zvjeri, koja traži - koga da proždere.

Ništa od riječi svetije i ništa od nje obesvećenije. Čovjek je, postavši riječ i primivši slovo, dobio strašni božanski dar: dar života i smrti.

I dobra i zla riječ stvara: jedna zajednicu života, druga zajednicu smrti i ništavila.

Po svjedočanstvu Makarija Egipatskog, postojao je jedan "mali brat" pustinjak. Kada je govorio, iz usta mu je izlazila svjetiljka ognja, a kad je pjevao - izlazilo je kao ognjeno uže koje se dizalo do nebesa. Jednog drugog drevnog egipatskog pustinjaka, avu Ahilija, video je brat kako izbacuje krv iz usta. Na pitanje, šta mu je, Ahilije odgovara: "Ovo je riječ brata koji me uvrijedi; borio sam se da ga ne optužim i molio Boga da je skine s mene. I pretvori se riječ u ustima mojim u krv, i izbljuvah je i nađoh mir, zaboravivši uvredu".

Na ahilijevski način izbljuvati zle riječi "kao krv", znači naći ljude i bića, znači otkriti Ljubav kao potku svega i zatreperiti radošću i mirom, prožiman tihim povjetarcem vječne Tajne.

Na tom i takvom blagom Slovu i dobroj riječi, utemeljeno je i naše sveslovensko bitije. Tamna slovenska stihija se preobratila u svijetlu i ušla u slovesnost istorije kroz riječi: "U početku bješe Logos i Logos bješe u Boga, i Logos bješe Bog!"

I pored toga, u nama i danas, nažalost, ima premnogo zloslovija, i zlosmradija, i praznoslovija. Upravo stoga što zla riječ nije u prirodi nego u volji i svako je može izabrati u svako doba.

Radujem se što sam u društvu onih, za koje mislim da služe blagoj riječi i čeznu, u svojim dubinama, za istinskom slovesnošću. To uvjerenje me i podstaklo da s blagodarnošću prihvatim ovaj izbor po pozivu u Udruženje književnika Srbije. Hvala!

("Književne novine", mart 1985.)

Besjeda na Liturgiji prve slave Sv. Nikolaja Ohridskog i Žičkog, novog Prosvjetitelja srpskog

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!

Danas se, draga braćo i sestre, navršava trideset prva, godina od dana upokojenja blaženog spomena episkopa Ohridskog i Žičkog, Svetog Oca našeg, Vladike Nikolaja.

Na desetogodišnjicu njegovog upokojenja, jedan drugi svetitelj. i prosvjetitelj. našeg doba, Sveti Starac Ćelijski, Otac Justin, nazvao je Svetog Vladiku Nikolaja "najvećim Srbinom poslije Svetog Save."

Ono što vide oči svetih ljudi, to naše oči ne vide. To što je vidio Sveti Starac Ćelijski, mnoge srpske oči ni danas ne vide, pomračene predrasudama i strastima. No, ono što vide svete oči, to je pravo viđenje i pravo znanje. Zato su i ove riječi, Svetog Ćelijskog Starca, velika istina o jednom velikom čovjeku. O čovjeku, koji je uzvišeni dar neba njegovom rodnom selu Leliću, ovom mjestu, cijelom valjevskom kraju. U poslednja dva vijeka, valjevski kraj je iznjedrio nekoliko velikih ljudi, i njima obogatio cio Srpski narod. Vladika Nikolaj je njihov ukras. Veliki je on dar, ne samo ovom kraju već i cijeloj zemlji Srbiji. Zaista, srpska zemlja i srpska majka, od vremena Svetog Save, nije rodila većeg i mudrijeg sina od lelićskog Vladike Nikolaja.

Sve Vladičino bilo je veliko, i sve mu je bilo Bogu ugodno. Dubok je bio život i mudrost njegova. I tuga njegova bila je velika, i srce duboko i preduboko. Obuhvatalo je ono i smještalo u sebe, ne samo njegov Lelić, i zemlju Srbiju, već i Sveslovenstvo, ali i šire od toga - Svečovječanstvo. Samo svetiteljska srca su istinski svečovječanska; a takvo je bilo srce Vladike Nikolaja.

Ono što je naš sveti Vladika napisao, divno je napisao. Sve je to svjedočanstvo njegovog životnog podviga; njegovog oslobađanja i otimanja od svih tamnih sila ovoga svijeta, ali i njegovog postepenog i sigurnog uzrastanja nebesima, i urastanja u vječnu tajnu živoga Boga od Djeve rođenog.

Divna je i svaka pjesma njegova koju je ispjevao. Pjesme njegove pokazuju čistotu i ljepotu njegovog srca, jer usta govore i pero piše od suviška srca. A bogato je i prebogato srce lelićskog tajnovidca i Bogovidca.

Puna su mudrosti i djela iz njegovog prvog perioda. Ona su, na svoj način, izuzetno bogatstvo, koje je ostavio pokoljenjima, dok bude bilo Srbina. Niko na ovom tlu nije tako duboko osjetio dušu naroda od koga je naše praporijeklo, dušu Dalekog Istoka i njegovu mudrost, kao što je to uradio Vladika Nikolaj. I niko nije tako ozbiljno pokušao, a u mnogome i uspio, da organski premosti provaliju između evropskog čovjeka i evropske mudrosti i bogomudrosti hrišćanske, i one divne mudrosti i tanane Bogočežnjivosti prisutne u duši daleke Indije.

A kako li su tek divna ona njegova djela i oni spisi njegovi, koje je napisao onda, kada se svim svojim bićem vratio sopstvenom, i svoga naroda, duhovnom korijenju! Kad se vratio Ohridu Sv. Klimenta i Nauma, velikih prosvjetitelja srpskih i slovenskih, kada je utkao u sebe istinska treperenja Ohridskog Jezera i sveti miomir moštiju Prepodobnog Nauma, i njegovog svetog manastira, danas oskrnavljenog, kao i sveta predanja Klimenta Ohridskog i ljepote Jovana Bigorskog... A naročito kada se povratio našoj duhovnoj majci i roditeljki, preko koje nas je Sveti Sava rodio i preporodio, i pribrojao izabranom narodu Božjem - kada se vratio Svetoj Gori Atonskoj, tom divnom i svetom ognjištu vrlina, uzvišenoj i sveštenoj likolivnici najljepših ljudskih bića - svetitelja.

Vrativši se i otkrivši Svetu Goru, Vladika Nikolaj se vratio živom pravoslavnom predanju i otkrio svetiteljstvo kao jedino istinsko prosvjetiteljstvo. On se time vratio živom istorijskom duhovnom opitu, na kome je utemeljena sudbina njegovog naroda. Tek tada je duša njegova progovorila pravim, izvornim jezikom vjere pravoslavne, a usne njegove i pero, čistim, izvornim jezikom srpskoga naroda. Od tada je on progovorio jezikom Apostola Pavla, Sv. Jovana Zlatoustog, Vasilija Velikog, Grigorija Bogoslova, Grigorija Palame. Progovorio je na način na koji je govorio Sveti Sava, i svi njegovi nasljednici, prosvjetitelji roda Srpskog. To ga je, nesumnjivo, učinilo novim apostolom roda Srpskog i cijeloga naroda Božjeg pravoslavnog.

Zaista su divna, po jednostavnosti i jezgrovitosti, djela njegova iz ovog vremena, divna i njegova Misionarska pisma, naročito njegov čudesni "Ohridski prolog", ta bez sumnje najljepša knjiga takve vrste, ne samo kod nas, nego i u cijelom svijetu pravoslavnom i hrišćanskom. Sva njegova novija djela, pisma i besjede, učinili su njega i njegovu pisanu i usmenu riječ, svetom porukom i svetom blagoviješću ovom narodu, i putokazom ka njegovom istinskom, sadašnjem i budućem istorijskom prizvanju.

Veliki je i divan ovaj novi Zlatoust Srpski. Poslije njega mi više takvog Zlatousta nemamo; nijesmo ga, sličnom njemu, ni imali u istoriji. Nije nimalo slučajno, što je Bog, baš u ova teška vremena naša, u ovom krvavom i okrvavljenom bratoubilačkom XX vijeku, zatrovanom mržnjom i samoživošću, kratkovidom pameću i pohotom, ali i ispunjen velikim stremljenjima i stradanjima, poslao ovom narodu ta divna i zlatna usta, tu divnu i zlatnu dušu i sastradalno srce, ne bi li ona i nas pozlatila i prosvetila, ne bi li njima naša kamena srca omekšala, kako bi mogla dobar rod roditi i plod donijeti, plod koji iz zemlje izrasta, ka nebesima raste, i u njih urasta.

Veliki je i kao mudroljubac, Sveti Vladika naš Nikolaj. Mi nemamo njemu sličnog mudraca, filosofa. No, njegova filosofija nije filosofija po čovjeku i ovome svijetu; njegovo znanje nije truležno znanje. U velikim iskušenjima početkom XX vijeka, kroz koja je sazrijevao, i sam se našao u opasnosti da izgubi svoju dušu. To i sam smireno priznaje; ali i dodaje da mu se Bog smilovao da se u klupčetu zmija otrovnica zemaljskih, on dočepa jedine, prave, spasonosne Jegulje, jedinog Čovjekoljupca, Hrista Gospoda, tako da ga nijesu odnijele mutne vode Dunava. Hrista je uhvatio i njega se dohvatio, naš divni filosof Duha Svetoga, Nikolaj lelićski, ohridski i žički, američki i svepravoslavni. I sam Gospod, vječna Premudrost Božija, u njega se uselio. Otuda nikakvo čudo što je

mudrost potekla iz usta Zlatoustog našeg; mudrost koja je divni dar neba svima nama, i uzvišeno nadahnuće za svakoga koji ima uši da čuje, i koji ima oči da vidi.

Veliki je i kao milostivac naš Sveti Vladika. Mnogobrojni su Njegovi Bogdaji, u kojima je sirotinja nalazila sebi utočište i hrane. Divni su i za svagda poučni primjeri njegovog odnosa, ne samo prema Srpčićima, već i prema Jevrejima i malim Muslimanima u bitoljskom sirotištu Bogdaju, koje je on sam osnovao, i od priloga izdržavao.

Da se ne bi pravila razlika između srpske, muslimanske i jevrejske djece, koja su u Bogdaju našla pribježište (oko 150 njih), on je zabranio da se tu jede meso, naročito svinjsko. Želja mu je bila da ta sveta vodica, nekad posvećena Sv. Nikolaju, pa onda od Turaka obesvećena, ponovo počne da čudotvori. Po pričanju jednog profesora Karlovačke bogoslovije, Vladika nije smatrao za poniženje, da, kao episkop ode na pijacu Sremskih Karlovaca, da kupi svinjče, odnese ga u cigansku malu i pokloni siromašnoj porodici, s tim da ga ne zakolju već mu ga od priploda vrate da daruje neku drugu porodicu.

Dok je u toku rata bio u pritvoru, u manastiru Ljubostinja, osnovao je novo sirotište u Trsteniku, za izbjegličku srpsku djecu, na čelu s Nadom, protjeranom iz Bogdaja, potonjom igumanijom manastira Vraćevšnica, mati Anom. Samo je Bogu znano koliko je duša osjetilo njegovu milostivost i nesebičnu ljubav. I kao izgnanik, poslije izlaska iz logora Dahau, pa sve do upokojenja, iako siromah i ubožjak, slao je brojne pakete monasima i monahinjama po Srbiji, kao i mnogim siromašnim seljacima, potpisujući se nekada kao "Niko", a nekad drugim imenom, "da ne bi znala desnica šta čini ljevica".

Sve što bi za sebe dobio, drugima je slao, podstičući i druge imućnije ljude u Americi da pomažu, ratom osirotjele pojedince i porodice, u zemlji. Živio je i umro kao siromah, bez ikakvog materijalnog bogatstva. Od djetinjstva je krst prigrlio, s krstom je umro. Našli su ga upokojenog, na koljenima, s otvorenim psaltirom.

Materijalno bogatstvo niti je želio niti je sticao, ali ga je zato Bog obdario preizobilnim duhovnim bogatstvom i mudrošću. A nas obdario njime, i sva buduća srpska pokoljenja, kao novim prorokom i apostolom, našim učiteljem i prosvjetiteljem, nadahniteljem i ispovijednikom, našim divnim Bogoljupcem i predivnim čovjekoljupcem.

Za oči ovog "najvećeg Srbina poslije Svetog Save", jedan učeni Amerikanac, koji je u vrijeme Prvog svjetskog rata gledao i slušao njegove govore u korist Srbije, rekao je: "To su oči stare vjekove, oči koje pamte vjekove!"

Takav je bio naš Vladika ohridski i žički, naš radosnik lelićski. Zaista su mu oči bile "vjekove stare", jer su prozrele u tajnu ljudske mudrosti, ali i u taštinu i prolaznost života. No te iste oči, vjekove stare, u najtragičnijem momentu, ne samo ličnog života, nego i života njegovog i mnogih evropskih naroda, za vrijeme njegovog zatočeništva u logoru Dahau, susrele su se sa samim živim Bogom. Kad ga je jedna divna bogomoljna duša, Sofija Zernov, pitala poslije rata o boravku u Dahau, on joj je odgovorno: "U logoru je bilo ovako - sediš u nekom uglu i ponavljaš u sebi: Ja sam prah i pepeo. Gospode, uzmi

dušu moju! Duša ti se odjedanput vaznosi na nebo i vidi Boga licem u lice. Ali ne možeš da izdržiš, pa mu govoriš: "Nijesam spreman, ne mogu, vrati me tamo!". Zatim, ponovo satima sjediš i ponavljaš u sebi: Ja sam prah i pepeo! Gospode, uzmi dušu moju! I opet te vaznosi Gospod..." I dodao je tom čudesnom svjedočanstvu: "Ukratko, sav život, koji mi preostaje, dao bih, kada bi to bilo mogućno, za jedan sat boravka u Dahau".

Završavajući svoje svjedočenje s. Sofija, Ruskinja, takođe stradalnica i divni svjedok imena Gospodnjeg u našem vremenu, dodaje: "Kada je, potom, Vladika podigao glavu i pogledao je u oči, nije mogla da izdrži taj pogled, jer "gledale su me oči čovjeka koji se susreo s Bogom licem u lice..."

Oči koje pamte vjekove, i oči koje su vidjele Boga licem u lice, to su oči našeg novog Svetitelja Nikolaja. Našeg divnog Bogovidca i tajnovidca, ali i predivnog čudotvorca. Ljudi Božji, kakav je Vladika bio, čudotvore Duhom Božjim, djela njihova i riječi njihove su neuhvatljive, izlivaju se, kao tiha nebeska rosa na ljudska srca i djejstvuju u njima.

Tako čudotvore i riječi ohridskog pustinjaka. idu od srca do srca, prolaze po zemlji Srbiji, prelazeći njene granice, dopirući na nekoliko kontinenata, pisane i prevođene na više jezika, preobražavajući duše žedne i gladne živoga Boga. Nema većeg čudotvorstva od onog kojim se preobrazi i preobrati i preporodi jedno ljudsko srce. A Vladika Nikolaj nije samo jedno preporodio i preobrazio silom riječi i Duha Božijeg. Preporodio je i preporađa brojne duše, i preporađaće. Jer, kao što je riječ neuhvatljiva, tako je neuhvatljivo i njeno djejstvo. Čovjeka možete protjerati i zatvoriti, ali ne i riječ njegovu. Istjerate je na jedna vrata, ona uđe na druga; zatvorite je ili oblatite ustima ili novinama, ona nađe put do slobode i način da dodirne ljudska srca, kao nebeska rosa, i da oslobođena - oslobađa robove od okova strasti, od zabluda, obmana i prelesti.

Ja sam jedan od svjedoka čudotvorstva, ne samo njegove riječi, već i čudotvorstva druge vrste. Danas, kada mjesni episkop i mjesna Šabačko-valjevska crkva na starohrišćanski način pribrojava i posvjedočuje da Vladika Nikolaj pripada liku Svetih, hoću da ispovijedim i s radošću posvjedočim ono što mi se dogodilo prije šesnaest godina. Naime, 1970. godine, posjetio sam, s ovdje prisutnim o. Atanasijem (Jevtić) naš manastir Sv. Save u Libertvil, u Americi. Naš školski drug, o. Dragoljub Malić, prevalio je hiljade kilometara svojim kolima, da bi nas dovezao do Libertvila, s jednim ciljem - da cjelivamo Nikolajev grob, u kome počivaju njegove svete mošti, divni dar američkom kontinentu, i da bi na grobu obavili pomen.

Stigli smo u rano jutro. Bilo je maglovito i rosno. Pomen je služio o. Atanasije, a nas dvojica smo pjevali. Nikog nije bilo, ni u hramu, ni u blizini. Hram zatvoren. Vladala je potpuna tišina.

Dok smo pjevali, odnekud je počela da se izvija umilna melodija. Kao da je pjevao neki čudni hor; melodija je nadolazila u talasima; nije mi bilo jasno - da li iz hrama, ili odnekle drugo. To je trajalo sve vrijeme našeg služenja na grobu Vladike Nikolaja.

Pitao sam se: da li mi se to pričinjava, ili je stvarnost?

Pod uticajem te melodije, više anđeoske nego ljudske, milje i neponovljiva radost obujmiše moju dušu. Pomislih: vidiš, milostivi Sveti Vladika hoće da nagradi naš mali trud što smo iz tolike daljine došli...

No, o tom nijesam ocima ništa rekao.

Na povratku, pak, negdje na polovini puta, naš vozač o. Dragoljub reče: "Oci, da li Vi čuste nešto, dok smo služili na grobu Vladike Nikolaja?" Upitasmo ga: "Šta?" "Zakleo bih se da je na grobu pjevao hor, kakvog nikad u životu nijesam čuo".

Tek tada sam rekao: "Znate, bojao sam se da kažem, ali isto sam i ja čuo dok smo pomen vršili".

Prošlo je od tada mnogo godina, a ja i dalje svim bićem osjećam da je to bio divni dar nebeski mojoj ogrehovljenoj duši; dar od Svetog Vladike Nikolaja, koga je zavoljela duša moja od prvog susreta s njegovom pisanom riječju. Očevidno, htio je novi srpski Prosvjetitelj da me utješi, i da me obraduje.

Da ovom dodam: iste godine, kad je do Srbije dopro glas o njegovom upokojenju, Mati Ana iz Vraćevšnice, divna monahinja srpska, dala je da se izlije zvono "u slavu Božju i u čast Sv. Vladike Nikolaja."

To zvono, od tada, do danas, zvoni u srcu Srbije.

Sveti, pak, Starac Ćelijski, Otac Justin, govorio je da se samo jedan dan molio za pokoj njegove duše, i poslije toga da mu se obraćao kao svetitelju. Ako je onaj koji je posjedovao i znao dugim iskustvom što je svetost, tako rekao, i osjetio da se zaista radi o svetom čovjeku, šta onda da kažemo mi, koji smo s mnogo manjeg duhovnog znanja i iskustva?! Šta nam drugo preostaje, nego da zajedno s Ocem Justinom i brojnim bogomoljnim dušama, koje nijesu izgubile osjećanje za svetost i svetinju, probuđenim svetom riječju Vladike Nikolaja, a sa nama zajedno i cio Srpski narod - da zahvalimo Hristu na divnom daru, i da mu se pomolimo, da nas ni ubuduće ne liši ljudi sličnih Sv. Vladici Nikolaju.

Uz to, preostaje nam svima, od danas pa ubuduće, da se molimo: Sv. Oče Nikolaju, novojavljeni prosvetitelju Srpski, moli Boga za nas! Spasitelju Nikolaje Novi, moli Boga za rod svoj Srpski, kome si vjerno služio cijelog života svoga, i za koga si prinio sebe i cijelo biće svoje na žrtvu svespaljenicu, žrtvu samožrtvene ljubavi! Moli Gospoda, Oče Nikolaje za zavađeno i razbraćeno Srpstvo! Moli, Svetitelju Božiji, da se Srbi slože, umnože i obože! Jer, avaj, od onog momenta, kad tebe Bog pozva iz onoga svijeta, otvoriše se dvije velike rane na biću ovog naroda, i fizičkom i duhovnom; dva raskola, kojih nikad nije bilo u njegovoj istoriji. Te rane i danas krvare, i jedino svetitelji Božiji, na čelu sa Svetim Savom i s Tobom zajedno, u stanju su da ih zacijele i iscijele.

Kao nedorasli vremenima, mi zato niti imamo sposobnosti niti duhovne snage: Nemoćne su naše riječi i naše želje, naše pisanje i naš trud. Jedino si Ti, Bogom obdareni Svetitelju, u stanju da sabereš rasijane i zbratimiš razbraćene, i podigneš ponižene.

Naročito se pomoli Gospodu, Oče Nikolaje, za stradalno Kosovo, i za Srbe, kosovske stradalnike...

Pomoli se, Svetitelju Božji, za sve nas, i za sva plemena, koliko ih nosi crna zemlja, da ih Gospod prosveti i osveti. Da bi se ljudski rod povratio svom istinskom putu, da bi jednodušno i jednim srcem krenuo za onim koji je Put, Istina i Život; koji je divan i predivan u Svetima Svojim! Molitvama Svetoga Oca Nikolaja, Novog Prosvetitelja Srpskog, Gospode Isuse Hriste, Sine Božji, pomiluj nas i spasi!

Amin!

(Šabac, mart 1986.)

Besjeda na arhijerejskoj liturgiji pred cetinjskim manastirom prigodom sahrane kralja Nikole

U ime Oca i Sina i Svetoga Duha!

Čuli smo danas, braćo, na onom svetom mjestu, na kome stoji vjekovima, nepokolebljivo, onaj "oltar pravi" podignut, po pjesniku, "na kamen krvavi", - riječi, u kojima je sadržana sveta istina o suštini života i pravoj mjeri neprolaznog ljudskog dostojanstva.

Čuli smo riječi koje stoljećima odjekuju sa onog mjesta, a koje glase: Ljubi Gospoda Boga svim bićem svojim, i bližnjega svoga kao samoga sebe. Čestvovanje pak Časnoga krsta podsjetilo nas je danas na Žrtvu kao konačnu mjeru te i takve dvojedne ljubavi, kroz jevanđelske riječi: "A od te ljubavi nema veće da ko život svoj položi za bližnje svoje".

Prava i istinska ljubav znači žrtvovanje sebe za druge, a ne žrtvovanje drugih sebi i svojoj samoživosti. Nije li i sam onaj oltar pred kojim stojimo, sagrađen na "kamenu krvavom", podignut upravo u čast te svete žrtvene hristolike ljubavi? A i svi oni koji su služili u njemu vjekovima, služili su, u stvari, toj žrtvenoj ljubavi sjedinjujući svoju krv s krvlju božanskog nosioca te svete istine: golgotskog mučenika, Hrista Boga života.

Tom istom žrtvenom ljubavlju osveštan, danas se raduje prah Nemanjića i prah Hrebeljanovića; raduje se ovdje i prah Crnojevića Iva, drevnog gospodara Zete.

Danas su se na Cetinju "uzigrale duše prađedovske". Danas se na njemu raduje prah svih onih koji su vjekovima služili toj svetoj i velikoj istini i život svoj njoj prinosili. Vesele se i raduju. Jer, evo dočekujemo danas na Cetinju Gospodara Crne Gore i Brda, kralja

Nikolu I, sedmoga i posljednjega vladara iz svetorodne loze Petrovića. Izdanka one loze koja je svojim djelima i podvizima, takođe posvjedočila gore navedenu istinu, za koju rekosmo da je mjera dostojanstva.

Začetnik ove svetorodne loze je čuveni i opjevani Danilo. To je onaj vladika Danilo u čija usta vladika Rade stavlja potresne riječi, u kojima je sadržana njegova patnja i patnja njegovog naroda:

"Sirak tužni bez iđe ikoga moje pleme snom mrtvijem spava, suza moja nema roditelja nada mnom je nebo zatvoreno ne prima mi plača ni molitve... "

U ovim riječima je sva dubina vladike Danila, koji je život svoj, po riječima pjesme njegovog potomka, upravo stiglog na Cetinje, žrtvovao za "vjeru, pjesmu i slobodu".

Sličan njemu bio je i njegov smjerni nasljednik, mitropolit Sava. Kao i nasljednik ovoga, onaj mudri i hrabri i samopožrtvovani mitropolit Vasilije, koji je svoje kosti ostavio u bratskoj Rusiji, u drevnom gradu Petrogradu, gdje i danas počivaju.

Poslije pak, njih, na stolicu mitropolita i gospodara Crne Gore došao je Sveti Petar Cetinjski, taj divni ukras, ne samo ove svetinje koja čuva njegove mošti, i ne samo Crne Gore i sedmoro Brda, nego čitavog srpskog plemena.

Sveti Petar je bio veliki junak i prorok, veliki isposnik i mučenik, kao i stradalnik-pjesnik i pisac poslanica. To je onaj Petar I Petrović Njegoš, koji, došavši s puta po Rusiji, gdje je tražio pomoći za svoj nesrećni narod, ovdje, na kapiji Cetinjskog manastira, nalazi obješenog posljednjeg svog kaluđera. Turci su mu narod bili razagnali po gorama, ni trave žućenice nije bilo da bi se prehranio. A on mu donio s puta po svijetu, vreću krompira, da bi ga usrećio i nahranio!

On je časnim krstom mirio braću, zavjetujući ih i zaklinjući i proklinjući da ne žrtvuju druge sebi i svome samoljublju, nego da se u ime Časnoga krsta žrtvuju za bližnje svoje. Zaista, divni ukras Crne Gore, svetinja plemena srpskoga i slovenskog i cijelog roda ljudskog.

Svetog Petra je naslijedio njegov sinovac vladika Rade, veliki pjesnik i gospodar Crne Gore, onaj čiji grob je krasio Lovćen, i kome su pogaženi amanet i zavještanje.

To je onaj Petar II Petrović, koji je, kao niko prije i poslije njega na ovim prostorima, opjevao sudbinu ljudsku, ispivši do dna čašu njene žuči i otrova.

No, u isto vrijeme, on je kao niko prije i poslije njega, na ovim prostorima, afirmisao neuništivo ljudsko dostojanstvo. On, koji je u svome posljednjem zavještanju ostavio

posvjedočenu svoju vjeru u veliku istinu života da je "Slovo Božije sve iz ništa stvorilo, i da je zakonu Njegovom sve pokoreno".

Doživjevši svu tragiku ljudskog postojanja, on je postao duboko svjestan činjenice da "nad svom ovom grdnom mješavinom, ipak umna sila toržestvuje".

Poslije Petra II Petrovića Njegoša došao je za gospodara knjaz Danilo. Oštar kao mač, on je pokušao da uvede reda u svoju malu ali duhom krepku državu. Njegov kratki boravak na čelu Crne Gore, bio je podsticaj i nadahnuće njegovom sinovcu, potonjem knjazu i kralju Nikoli Petroviću, koji je poslije njega preuzeo upravu Crne Gore.

Kralj Nikola je skoro šezdeset godina vladao Crnom Gorom, dijelio sa svojim narodom zlo i dobro, hrabrio Crnogorce primjerom, riječju i pjesmom. Kad je trebalo - i mačem.

Jedan od najznačajnijih nosilaca svesrpske ideje svoga vremena, kralj Nikola je bio ne samo vladar, poznat i priznat u Evropi, nego i pjesnik i mudrac među evropskim vladarima.

Preko svojih plemenitih ćerki orodio se sa evropskim dvorovima. Tako se njegova krv sjedinila sa italijanskom lozom Savoja. Potomci njegove divne i čestite ćerke Jelene (Italijani je pamte samo kao - la bella Elena), odaju mu i danas, zajedno s nama, posljednju poštu.

Isto tako, preko svoje druge ćerke, knjeginje Zorke - divne Crnogorke, sjedinio je srpsku lozu Petrovića sa lozom Crnog Đorđa.

I predstavnici te loze, Karađorđevići, odaju danas poštu svome vrlome pretku, ovdje, na Cetinju.

Njegova plemenita krv se sjedinila i sa lozom Romanovih, one vladarske kuće, koja je vjekovima upravljala sudbinom velike Rusije, ali i uticala na sudbinu Evrope i cijeloga svijeta.

Današnje prisustvo potomaka te loze na dočeku i ispraćaju kralja Nikole, svjedoče o neraskidivim vezama između velikog ruskog plemena, i male, ali slavne Crne Gore.

A i Crnogorci potvrđuju, i prije i poslije kralja Nikole, da su vjerni jednorodnoj Rusiji, i da nijesu iznevjerili zavjet Svetoga Petra Cetinjskog: "Proklet bio svaki Crnogorac koji se odrekao majke Rusije!"

Vjeran duhu svojih predaka, spreman na žrtvu za Crnu Goru i cio srpski narod, kralj Nikola pjeva u jednoj od svojih pjesama:

"Ah, udio nama padeZa rod rvat spram krvnika,

A na čelo, mjesto krune, Nosit vjenac mučenika. "

U ovim riječima sažeta je njegova sudbina kao i sudbina njegovog naroda. Zaista mu je kruna bila optočena mnogo više trnjem nego cvijećem. Trnovit mu je bio životni put, još trnovitiji njegov kraj u tuđini. No, bio je on čovjek duboke hrišćanske vjere, kao i svi njegovi prethodnici.

Ostale su klasične njegove riječi, kojima izražava svoju vjeru u besmrtno ljudsko dostojanstvo:

"Ko bi sumnjo u viđeloKod obadva zdrava oka, Od života besmrtnogaOdrekla se samo stoka."

Vjeran Pravoslavlju i predačkim svetinjama, Kralj je pjevao svojim Njegušima i Cetinjanima, nalazeći u pjesmi izvor snage i za sebe samog:

"Vjera, pjesma i sloboda.Svjetila su naša bilaOd kad nam se pod LovćenomLoza strašna podnjivila.Sva znamenja ispod ŠareSva znamenja i svetinjeSkupljena. su pod Lovćenom, Među nama, na Cetinje. "

Kralj Nikola je bio čuvar krune Svetoga Stefana Dečanskog i jedan od rijetkih nosilaca ideje Nemanjića (to i jesu ona "znamenja i svetinje ispod Šare"), nadahnjivan njome u svojim oslobodilačkim poduhvatima prošlog i ovog vijeka.

Bio je do kraja života ponosan time što je od ruskog cara dobio sablju Sv. kralja Milutina. Evo je, zajedno s njim, ponovo na Cetinju!

Bio je i nosilac, poput njegovog pretka Petra II Petrovića Njegoša, velike i svete kosovske misli. One misli i ideje, koja takođe njeguje žrtvenu ljubav kao mjeru ljudskog dostojanstva. Njeno osnovno načelo glasi: "Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvjek i dovjeka".

Zato nije nimalo slučajno, što je kralj Nikola, pored poznate himne "Onamo, 'namo" (u kojoj pjeva o Prizrenu i Dečanima kao "starini miloj" kojoj će "doć") pjevajući o Crnoj Gori i njenom odnosu prema srpskom Kosovu, zapisao:

"Kosovo je tvoje gore Naselilo junacima,

Ranjenijem i slavnijem Preživjelim ostacima. U njima je kovčeg osta. Lazarevih amaneta I slobode zavještaji... "

Eto, tome i takvome kralju Nikoli, mi danas i ovdje odajemo poštu: danas, kad se ispunjava njegovo predsmrtno zavještanje i posljednja želja.

Ratni vihor i novo vrijeme, sa svojim potrebama i zahtjevima, odnijeli su ovog, Bogu i rodu, vjernog starca, da u tuđini, ojađen i zbunjen, ali pun nade u vječnu pravdu Božiju, prebira svoje posljednje ovozemaljske dane.

Mi danas i ovdje na Cetinju, pred Bogom i istorijom odužujemo dug prema kralju Nikoli, gospodaru Crne Gore i Brda.

Danas se vraćaju njegovi zemni ostaci i zemni ostaci njegove čestite kraljice Milene, kao i njihove djece - Vjere i Ksenije, njihovom Cetinju, da im ovdje, "gdje je zrno klicom zametnulo", tu "nađe i počinka".

Molimo se Gospodu da upokoji duše njihove u mjestu svijetlom, gdje nema tuge i uzdisanja! A zemlja koju su ljubili, i za koju su se, prema svojim moćima, žrtvovali, neka im bude blaga i laka!

Svima pak ovima, koji su na bilo koji način doprinijeli, da se ovaj istorijski, moralni i duhovno-čovječni dug prema kralju Nikoli i njegovoj porodici, ispupi, pripada izuzetna blagodarnost.

Blagodarnost, na prvom mjestu njegovom neposrednom potomku Nikoli II i sinu mu, malom Borisu, živim izdancima i potomcima svetorodne loze Petrovića.

Blagodarnost, takođe, predstavnicima i članovima porodice Romanovih, kao i porodice Savoja; blagodarnost ovdje prisutnim članovima porodice Karađorđević.

Posebnu zahvalnost Srpska crkva duguje o. Jankinu, ruskom svešteniku iz Nice i San Rema i Ruskoj pariskoj arhiepiskopiji, koja je kralja Nikolu i kraljicu Milenu, godinama čuvala i molitveno ih ispratila i dopratila do njihovog posljednjeg počinka.

Dostojan je poštovanja i dirljivi ispraćaj priređen kraljevskoj porodici od građana San Rema, Pulje i Barija u Italiji.

Blagodarnost na kraju i svima ovdje prisutnim što ste došli da odate dužnu poštu ovom vrlom srpskom vladaru i pjesniku, s pravom nazvanome i "car junaka". Time, ne samo što svoj dug prema njemu dostojno odužujete, nego i pokazujete da u vama živi neprolazna istina o žrtvi i žrtvenoj ljubavi, kao konačnoj mjeri ljudskog dostojanstva; i da

će ona živjeti u ljudskim srcima, sve dok bude bilo neba i zemlje, i vavjek vijeka - Amin!

Svetost - mjera ljudskog dostojanstva

Vaša Svetosti, Uvažena i čestita gospodo hrišćanska,

Novovjekovlje, novovjekovna evropska civilizacija posjeduje jednu crtu izuzetno važnu za njeno dublje razumijevanje. Ta crta vezana je, svakako, za pojavu renesanse i protestantizma, kao i za razvoj evropske misli i nauke, utemeljene na renesansnim načelima. Ta načela su svima poznata, a ta crta se sastoji u težnji i zahtjevu, manje ili više prikrivenom, često i potpuno javnom i otvorenom: svesti postojanje na prirodu, svijet, svetovnost, na golog čovjeka. Za takvo shvatanje svjetlost prirode odnosno kosmičkog bića, projavljena kroz svjetlost ljudskog razuma ili sa njom objedinjena i njome prožeta, jedini je izvor znanja, ali i temelj ljudskog postojanja i djelanja.

Svetovnost je za njega ishodište čovjeka i čovječnosti, kako na planu njegovog bića, tako i na planu ostvarenja njegovog konačnog smisla. Ovdje i sada biti i djelati, jedino je ljudsko: biti i postojati. Biće i vrijeme su u svojim dubinama istovjetni, ali i u svojim tokovima, bez obzira na njihovo trajanje.

Očevidno, ovaj stav novovjekovlja, povratak je, u suštini, helenskom, kružnom determinističkom poimanju stvarnosti. No, on ima u sebi i nešto bitno novo, naslijeđeno iz judeo-hrišćanskog predanja. Judeo-hrišćansko predanje utemeljuje ovostrano (biće i vrijeme) na prisustvu u njemu živog Boga odnosno Logosa i na stvaralačkom činu, prodoru i ulasku vječnog Logosa Božjeg u maticu života i svijeta. Tim stvaralačkim prisustvom i promisliteljskim prodorom i javljanjem Logosa, kosmos i čovjek, a onda i ljudska istorija, zadobijaju linearno ushodno značenje i otvoreno dinamično usmjerenje i smisao.

Sada svijet nije više ponavljanje vječito istog, on zadobija dar i sposobnost "ka boljem napredovanja", tj. mogućnost izlaska iz sebe samog i oslobođenja iz okova nužnosti i bezizlaznosti. Upravo nasljeđem tog predanja je objašnjivo razvijanje u novovjekovlju saznanja o napretku i progresu, osjećanje bitnog značaja postojanja u vremenu, kao mogućnosti za novo, o značaju materije i tijela, ovog sadašnjeg trenutka.

No, tu dolazi do nepremostivog paradoksa i protivrječnosti. Jer, onog momenta, kada se ta vjera u kosmički dinamizam i istorijski razvoj i napredak (lični i društveni, stvaralački) liši ontoloških pretpostavki naslijeđenih iz judeo-hrišćanske tradicije i eshatološke otvorenosti za mogućnosti istupljenija u onostranu Punoću, kao što se to u novovjekovlju, upravo, i događa, - čovjek se neminovno suočava s tragizmom, bolje reći, besmislom svega što nastaje, što se zbiva ili stvara. Osjećanje tog tragizma i besmisla, utoliko je dublje od drevnohelenskog, ukoliko je dublja svijest o svijetu i čovjekovom mjestu u njemu, a ona je, po samoj svojoj prirodi stvari, postala dublja i zrelija.

I zaista, što je čovjek dosljedniji stavu svođenja postojanja na svjetovnost i ovostranost, to je svjesniji činjenice da svaki napredak i progres liče na zmiju koja se hrani svojim repom, gutajući sebe samu. Čovjek prije ili kasnije postaje svjestan da se tu radi o dinamizmu ishodećem iz beslovesnosti i bezličnosti, jednom za svagda, determinisanom samim sobom, i završavajućem sa eshatonom, tj. zbirom cjelokupnog postojanja i "rasta", kao skokom u prazno. Njegoševski rečeno: "Vrijeme zemno i sudbina ljudska", ovdje se zaista otkrivaju i pokazuju kao "dva obraza najviše ludosti".

Kako se manifestuje ta "najviša ludost" sizifovskog progresa u "vodenici smrti" (izraz o. Justina Popovića), zasnovanog na beskonačnom kosmičko-ontološkom "presipanju iz šupljeg u prazno", pokušaćemo da ukratko pokažemo na primjeru dva izdanka tog i takvog novovjekovlja, čijim plodovima se i mi hranimo, naročito posljednjih vremena, i na ovim našim prostorima.

Prvi izdanak, razvijan i razrađivan, naročito od vremena evropske Prosvijećenosti do danas, jeste utemeljenje i poimanje prosvjetiteljstva bez svetiteljstva, tj. utemeljivanje ljudskog dostojanstva bez svetosti i mimo svetosti.

Drugi izdanak i stav, postavljen tragičnim misliocem i piscem Kamijem, glasi otprilike ovako: jedini bitni problem za čovjeka našeg (i svakog) vremena, jeste: kako postati svetitelj bez Boga. U stvari, oba izdanka su iz istog korijena. I za jedan i za drugi stav i zahtjev, u krajnjoj analizi, svjetovnost, "vreme zemno" - izvor je i uvir bića i postojanja. Prosvijećenost i iz njega nastalo prosvjetiteljstvo novovjekovlja hoće znanje i čulnost svijeta i razuma, i umenje: kamijevsko svetiteljstvo bez Boga traga za savršenstvom i smislom življenja u okvirima imanentnog ovostranoj i sadašnjeg, prihvaćenog kao jedinog stvarnog postojanja.

Razlike, naravno, ima: Prosvijećenost se zadovoljava "sovjetima zdravog razuma" i naivnim moralizmom, kome je svetost nepotrebna. Kod Kamija odzvanja skriveni krik za izgubljenom svetošću i svetiteljstvom, no zatrovan samozaljubljenošću i solipsizmom.

Ne navodimo slučajno baš ova dva izdanka novovjekovlja. Oni predstavljaju, takoreći, kvintesencu stremljenja jedne čitave civilizacije, u kojoj živimo i jesmo; koje se prožimaju i žele da prožmu sobom sve oblasti ljudskog mišljenja i djelanja. Daleko bi nas odvelo da rečeno provjerimo i potvrdimo očevidnim faktima i istorijskim zbivanjima na evropskim i širim prostorima, koja svjedoče uloženi ne mali napor primjene tih stavova u životu pojedinaca i društva. Još bi nas dalje odvelo utvrđivanje posljedica te primjene u životu i ustrojstvu modernog svijeta. Zato ćemo se ograničiti na našu istoriju posmatranu pod prizmom lika Svetog Save i onoga što nazivamo Svetosavlje, kao i promjena do kojih je u odnosu prema njemu došlo u novije vrijeme pod uticajem tih izdanaka novovjekovlja. Mislimo da je to, i te kako bitno za nas u ovom istorijskom trenutku, ali i za našu budućnost. I ne samo našu.

Ličnost Svetog Save, razumije se, jedna je, ali istorijski gledano, doživljavana je, ne uvijek, na isti način. Postoje kroz osmovjekovnu istoriju, uglavnom, dva pristupa Svetom Savi i njegovom djelu.

Prvi je - gledanje Svetog Save iz njega samoga, kroz poistovjećenje sa njim i upodobljenje. njemu, kao i preko nadahnjivanja njime onakvim kakav je bio.

Drugi pristup je - stvaranje Svetog Save, da tako kažemo, po svojoj slici i prilici".

Primljen, gledan i doživljavan onakav kakav je stvarno bio, Sveti Sava je neshvatljiv i nezamisliv bez ličnosti Bogočovjeka-Hrista i njegove Crkve. Da je Sveti Sava bio prvenstveno bogočežnjiva i hristočežnjiva duša, to potvrđuje cio njegov život, od mladalačkog bjekstva u Svetu Goru, do dana njegovog upokojenja u Bugarskoj. Osnovna pokretačka i preobražajna sila njegovog uma i srca, njegovog bića i djelatnosti, mnogostrane i mnogostruke, i svakog njegovog stvaralačkog čina, ali i skrivenog uzdaha i molitve, bila je svetozarna ličnost Hristova, doživljena i doživljavana u Crkvi kao njegovom bogočovječanskom Tijelu.

Hristos je za njega "istiniti Bog i život svima", kako sam zapisuje u Hilandarskom obrazniku (tipiku). Zato on u istom Obrazniku, poziva, ne samo "u Hrista ljubljenu i duhovnu braću svoju i one" hilandarske monahe, nego sve svoje po duhu i tijelu potomke, da se "upodobe prekrasnim trgovcima koji sve svoje imanje dadoše i kupiše jedini bescen-biser Hrista". (Hilandarski tipik, uvod).

Taj poziv na zadobijanje Hrista, u stvari predstavlja za Svetog Savu poziv na svetost i svetiteljstvo, ukorijenjeno na jedinom Svetom, na "Svecu Izrailjevom". Jer i za njega je Bog, kao i za proroke, apostole i Svete prije njega - "Sveti Izrailjev". Pri tom je bitno istaći, da zaista svetost nije prosto etička kategorija. Ona nije samo čežnja za numinoznim, božanskim, svojstvena, po umnom Rudolfu Otu, svečovječanskom religioznom iskustvu i saznanju (v. njegovu klasičnu knjigu na temu "Sveto" - "Das Heilige").

Svetost je svuda prisutna sama božanska stvarnost, koja svojim prisustvom osvjećuje sve i sva, i svakog čovjeka koji dolazi na svijet. Sam Bog kazuje u čemu je izvor svetosti i osvećenja: "Osvetite se i budite sveti", poziva, "jer ja sam svet". I za Svetog Savu, dakle, sam Bog je svet, a sama svetost - "volja Božja". Svetost, dakle za njega nije samo vječno svojstvo bića Božjeg, ona je volja Božja utkana u prirodu i prizivu Njegove tvorevine - na osvećenje i svetost. Tako je Bog svet ne samo po sebi, nego je "svet u svim delima svojim" (Ps. 144, 17.)

Veoma važno je reći da je za Svetog Savu tvorevina - svetinja na svim stupnjevima svog postojanja, od prostobitija preko dobrobitija do vječnog dobrobitija. Obzirom, da on za polaznu tačku svega ili za cilj svega ima "bescen biser Hrista", Njegovu ličnost, koja ovaploćenjem i svojim bogočovječanskim djelom objedinjuju u sebi i Tvorca i tvar, duh i materiju, nebo i zemlju, ovostrano i onostrano, prošlost, sadašnjost i budućnost, - Sveti Sava ne poznaje i ne priznaje ontološki dualizam bilo kakve vrste. Dualizam nije i ne može biti u samoj prirodi tvari, jer je ona "veoma dobra" tvar Svedobroga Tvorca. Dualizam može da bude prihvaćen samo na planu slobode izbora, tj. zloupotrebe tvari ili samoga Tvorca, pojavljivane kao zlo i grijeh. Svetost i dobro je sama priroda tvari. Zlo je lažno stanje, lažni način postojanja tvorevine. Sveti Sava je duboko svjestan sve tragike

tog lažnog načina postojanja kao zloupotrebe tvari i grijeha. Zato je borba protiv zla i grijeha i očišćenje od ogrehovljenosti za njega osnovni imperativ života.

S obzirom na tu svetost i dobrotu tvari od samog njenog nastanka, Sveti Sava ne zna za podjelu stvarnosti na "sakralnu" i "profanu" po prirodi, ukoliko se pod profanim podrazumijeva materijalni svijet i svagdašnja stvarnost a ne njihovo lažno, ogrehovljeno stanje. Sljedujući biblijsko viđenje stvarnosti, on razlikuje netvarno i tvarno biće, tj. nestvoreno i stvoreno, ali ne suprotstavljajući ih među sobom, nego doživljavajući njihovu utkanost od iskona, jednog u drugo. Otuda ni izvor zla ne može da bude tražen u materiji ili nekom vječnom načelu, nego u zlom usmjerenju po prirodi dobre, slobodne volje razumnih bića. To zlo usmjerenje volje ima za svojstvo obogotvorenje tvari, upotrebu i odnos prema tvari suprotno volji Božjoj, koja je - svetost i osvećenje tvorevine i nas kao stvorenih bića.

Ko voli svijet i ono što je u svijetu na neblagosloven način, tj. suprotno volji Božjoj, razara svetinju svijeta i postaje neprijatelj Bogu. Time osuđuje sebe i svijet na ništavilo, jer "svijet ovaj prolazi, a onaj koji čini volju Božju ostaje na vjekove" (Hilandarski tipik, uvod.) U saglasiju, dakle, sa voljom Božjom je svetost i život svijeta i čovjeka; bez i van nje svijet i čovjek su plijen nasilja, prolaznosti, smrti i besmisla. Volja Božja je u stvari vječna ljubav Božja, na kojoj sve počiva. Prezir volje Božje je prezir i odbacivanje ljubavi, samoživo zatvaranje u sebe, čovjeka i preko njega svijeta. Zato je mržnja na svetost, mržnja na vječnu Ljubav, koja daje život, pa otuda neminovno - i negiranje života.

Svu svetosavsku filosofiju života možemo otkriti u tajni hljeba našeg svagdašnjeg i njegove svete (blagoslovene, blagodarne) ili proklete (nesvete, neblagoslovene) upotrebe. Hljeb (=svijet) je hrana za naš život. Kao takav on je javljanje Božje ljubavi prema nama i naše ljubavi prema bližnjima. Zato nam se i sam Bog preko njega otkrio kao Hljeb života. Hljeb, čovjek i svijet su bogojavni, otuda i mogućnost znanja iz prirode i ljudskog uma. Što je dublje osjećanje za volju Božju kao njihovu unutarnju svetost i besmrtnost, to je i sjaj i svjetlost istine koja iz njih zrači, jača. A najdublje što se u njima i kroz njih otkriva, jeste istina, veličanstvena i čudesna, da su oni dar Ljubavi i da za ljubav postoje. Prestaju li da budu dar Ljubavi i u službi ljubavi, postaju zagonetno i mučno ništa.

Iz ljubavi Bog "umnožava" svijet, kao hljebove, i daje hranu svakoj tvari, u svoje vrijeme. Otimanje hljeba i svijeta od Boga, znak je dubinske samoživosti i otrovne bogomržnje, koja će se prije ili kasnije projaviti i u odnosu na ljude kao čovjekomržnja i u odnosu na druga bića u svijetu. A samoživost i mržnja, suprotne su smislu čovjeka i svijeta, predstavljaju skrnavljenje svetosti svijeta, kroz negiranje njega kao pečata i dara ljubavi, stvorenog i datog za blagodarno uzdarje Bogu i obdarivanje bližnjih.

Nije li čovjek, kao biće, zapečaćen istim tim pečatom i nosilac iste te svetosti, i to na još savršeniji način? Otuda lakomost za hljebom i pohlepa za stvarima, samoživost i gordo obogotvorenje sebe, rađaju neminovno, prije ili kasnije, u čovjeku, razorno i samorazarajuće trojstvo: bogoubistvo, bratoubistvo i samoubistvo. Obesvećeni svijet pak

se pogružava u tamu preispodnju, postajući "tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj" (Njegoš).

Eto, radi čega se Svetom Savi u tajni hljeba svagdašnjeg, otkriva tajna neba i zemlje, Boga i čovjeka, vremena i vječnosti. Jer naš svagdašnji hljeb je stvoren da postane naš nasušni (=nadsuštastveni) Hljeb; Hljeb života, djejstvom i prisustvom i prizivom na njega Duha Svetoga životvornoga. U hljebu, preko hljeba i njegovog lomljenja i razdjeljivanja i nepotrošivog jedenja, otkriva nam se i daje vječni Logos, kao Put, Istina i Život, kao Hljeb Života. Po riječi samoga Hrista, koju Sveti Sava preko "Hilandarskog obraznika" ostavlja u životvorno nasljeđe svome potomstvu: "Koji jede tijelo moje i pije krv moju, u meni ostaje i ja u njemu" (Jn. 6, 56) I opet: "Ako ne jedete tijelo moje i ne pijete krv moju, nemate života u sebi" (Jn. 6, 53.) Ovome Sveti Sava dodaje i riječi Apostola, kao potvrdu: "Ko se prilepljuje Gospodu, jedno je tijelo" (1 Kor. 6, 17), kao i obratno: "Koji sebe udaljuje od Tebe, poginuće" (reče krotki David, Ps. 72, 27.)

U tajni ovog Hljeba, tj; u Svetom Pričešću, otkriva se ljudima Bog kao Otac i brat; u njemu se otkriva čovjek čovjeku kao brat i vječni sabrat. Otuda sve što je Sveti Sava gradio i stvarao oko Sv. Pričešća i za Sv. Pričešće je gradio i stvarao. Svi njegovi hramovi i spisi, sva njegova djela i riječi u službi su vječne Riječi Božje kao Hljeba života i njome osvećenog i osmišljenog svagdašnjeg hljeba i življenja. A cilj mu je "da bi smo svi bili jedno istomudrujući, isto pomišljajući, paseni i vođeni od jednog istog Pastira i kao jedna zlatna veriga vezani jedni za druge", kako bi se "saudili u jedno Telo, pod jednom Glavom, po božanstvenom Pavlu, neimarstvom Duha (sr. Ef. 2, 20-22) "Hilandarski tipik" gl. 17.) Bog koji postaje Hljeb nasušni, hljeb svagdašnji, koji se od prolazne hrane preobražava i pretvara i uzdiže u hranu koja daje život vječni, nerazorivo zajedništvo onih koji se oko toga hljeba okupljaju i njime hrane - to jedinstvo Boga i čovjeka, onostranog i ovostranog, Tvorca i tvari, svagdašnjeg življenja na nebesima, jedinoga Svetoga i onoga što Njime, Njegovim stvaralačkim djejstvom i promisliteljskim prisustvom postaje Svetinja, (tj. cjelina tvari) - to je suština vjere i opita i poruke i opredjeljenja Svetog Save. Na osnovu te vjere i opita, i on, kao i Apostol, neprestano poziva sva pokoljenja na svetost kao temelj i mjeru dostojanstva svega, osobito slovesnih bića: "Po Svecu koji vas je pozvao i vi budite sveti u svemu življenju" (Petr. 1, 15-16).

To jedinstvo u vječnoj Ljubavi, za Ljubav i zajedništvo stvorenih bića, zahtijeva i priziva na jedinstvo duše i tijela, duha i materije, hrama kao tijela i sadržaja kao duše, božanskog i ljudskog stvaralačkog čina, zagovara saglasije, nerazorivost države i Crkve (po uzoru duše i tijela). Mogli bismo reći da je za Svetog Savu kao i za sve njemu slične svetitelje, zemlja po svom ustrojstvu i cilju ogledalo neba, nebo je izvor života i plodnosti zemlje. Zato on ne propovijeda bjekstvo od zemlje i hljeba i ovostrane stvarnosti, nego otkrivanje i ostvarivanje u zemlji, tijelu i hljebu Punoće života. I njegovo "bjekstvo" iz svijeta potraga je za tom Punoćom, kao što je i njegovo vraćanje otadžbini, obasjavanje naroda svoga svjetlošću otkrivene Tajne. Za njega kao što su zemlja, tijelo i hljeb prijemčivi za nebesku rosu i svjetlost sunca, koja ih oplođuje i grije, tako su prijemčivi i za vječnu Svjetlost i toplotu Duha, za kvasac vječnoga života. Pa kao što njiva okamenjena, neprijemčiva za sunčanu toplotu i svjetlost ne može ploda donijeti, tako i ljudsko biće, i

svijet u cjelini, zatvoreni u sebe same, samodovoljni, odvojeni od Duha živonosnog i vječnog Sunca, postaju neminovno potrkalište demona tame i plijen ništavila.

Sve ovo zna i otac Svetog Save, Stefan Nemanja. Zato i on, stvarajući svoju državu, svojim dvigom prema Svetoj Gori čini je otvorenom za nebo, oslobađajući državu i državotvornost od biološko-sociološke determinisanosti, samozatvorenosti i samodovoljnosti. Ali zato, s druge strane, i njegov sin, Sveti Sava silazi sa Svete Gore u tu istu državu, da bi njeno ustrojstvo i zemni hljeb osvijetlio nebeskim poretkom i Hljebom života koji silazi s Neba. Svetinja pak i svetost koje Sveti donosi zemlji, nije nešto tuđe u njoj: to je ono za čim ona čezne, na čemu i radi čega postoji, što joj je sabitno i srodno. Svetost je njen osnov i priziv, konačna mjera nje i svega što se zbiva na njoj, prvenstveno čovjeka i njegovog smisla. To je ono čime je i sam Svetitelj sebe osvetio i prosvetio, čime živi i radi čega živi.

Odrekne li mu se ili oduzme to - njega više nema, on ne postoji. Ili postoji kao varalica sebe i drugih.

Svetost je istovremeno i prosveta, prosvjećivanje vječnom Svjetlošću. Otuda je svetiteljstvo jedino istinsko prosvjetiteljstvo, a svetitelj, kao cjelovita ličnost preobražena i preporođena vječnim Znanjem i vječnoživom Istinom, - jedini istinski prosvjetitelj. Nije slučajno da su u slovenskim jezicima svetost i svjetlost, svetiteljstvo i prosvetiteljstvo, i jezički jednog korijena. Zato, zaista bez te vječne Svjetlosti u sebi, svijet i život prestaju da budu svetinja, ostavljeni prolaznosti i ništavnosti, prosvjeta i prosvjetiteljstvo, bez svetosti, kratkog su daha i još kraćih dometa, svedeni na plitku svjetlost prirode i uma, zarobljenih solipsizmom i okovanošću sobom.

Sveti Sava, dakle, utemeljen na ličnosti Bogočovjeka Hrista, taj hristoliki Svetitelj, sa svetošću kao mjerom ljudskog dostojanstva, - upravo kao takav, postao je sudbinska ličnost za srpski narod i njegovo istorijsko opredjeljenje. Po tome je on večno naš i vječno nov, ali istovremeno i vaseljenski univerzalni svečovjek. Kao takav on je doživljavan od srpskog naroda i priman kroz vjekove. Tek u novije vrijeme, ne bez uticaja novovjekovlja, počelo je da gubi njegovo prosvjetiteljstvo svoju ontološku i eshatološku ravan, svođeno na ravan evropskog prosvjetiteljstva moralističkog i tzv. "zdravorazumskog" tipa. Na ono, što je za Svetog Savu samo jedna od dimenzija čovjekovog postojanja, i jedno od izvorišta znanja i prosvećenja. To je već bilo ono stvaranje Svetog Save "po svojoj slici i prilici". naporedo s ovim, javilo se i utilitarno-nacionalističko tumačenje lika i uloge Svetog Save, naročito u prošlom i u ovom stoljeću. I jedno i drugo tumačenje je uprostilo, te time popularisalo lik Svetog Save, ali i suzilo njegovu vaseljensku svečovječnost, umanjivši njemu svojstvenu, blagodatnu dubinu i univerzalnost. Time je, nesumnjivo, učinjena nepravda Svetom Savi, a preko njega i samom njegovom narodu, na prvom mjestu njegovoj svetosavskoj sabornoj vjeri pravoslavnoj.

U tom preoblikovanju, da ne kažemo unakazivanju lika i djela Svetog Save išlo se i dalje. Došlo se čak i do pokušaja njegovog potiskivanja i brisanja iz narodnog pamćenja, naročito iz pamćenja mladih pokoljenja, pogotovo od rata do danas. U tome su najdalje

otišli marksističko-materijalistički zagovornici "svetiteljstva", tj. čovjekovog savršenstva, bez Boga i protiv Boga, prosvjete, bez i protiv svetosti, prosvjetiteljstva, bez i protiv svetiteljstva. Prosto je zdravoumski neobjašnjivo i zapanjujuće sistematsko poslijeratno ignorisanje, čak negiranje svetiteljstva Svetog Save i svetosti kao ideala i smisla njegovog prosvjetiteljstva. Od Svetog Save on je postao ponovo "Rastko Nemanjić", dakle ono od čega se on odrekao već samim svojim mladalačkim bjekstvom u Svetu Goru! Taj negatorski odnos prema Svetom Savi, skriva, u stvari, negiranje cjelokupnog hrišćanskog predanja našeg naroda, kao i svetosavske filosofije života, kojom se srpski narod upisao u istorijski zrele i plodotvorne narode. A šta je za Svetog Savu čovjek bez Hrista Boga, prosvjeta bez svetosti, kultura bez kulta, ljudsko slovo bez vječnog Logosa, čovjekovo znanje bez Božje Premudrosti, zemlja bez neba, hljeb bez mogućnosti pretvaranja u Hljeb života, prosvjetiteljstvo bez svetiteljstva, ljudsko bratstvo bez vječnog Očinstva? - Šta drugo, ako ne jedno ogromno - ništa! Isto ono što je za njegovog duhovnog potomka "vreme zemno i sudbina ljudska", a to znači - "dva obraza najviše ludosti".

Krupna je i teška riječ, ali mora da se izgovori: u pritajenoj, svjesnoj ili nesvjesnoj mržnji na svetost i bjekstvu od svetosti i svetiteljstva Svetog Save, ima nečeg demonskog, satanizovanog, savoubilačkog, a time i samoubilačkog. Tužno je da tog i takvog, manje ili više pritajenog ili javnog bjekstva od Svetog Save, i nipodaštavanja njegovog svetiteljstva, a time i njegove cjelovite svečovječnosti i svečovječanske ličnosti, ima još uvijek u nama i među nama. To potvrđuje i nedavna odluka Prosvetnog saveta, tj. Ministarstva prosvete Srbije, kojom se Sveti Sava ponovo dijeli i cijepa na "sveca" i "prosvetitelja", kultnu ličnost i kulturnu ličnost, mitološku i istorijsku, pa jedna polovina, manja, Svetog Save je za škole, a druga - nije za škole. Decenijama izbačen iz škole, Sveti Sava pokušava opet da se u njih uvede, ali na mala vrata i stidljivo, i to ne on nego njegov spoljašnji privid, da ne kažemo, neka vrsta njegove karikature.

I opet pitanje: otkud to bjekstvo od njegove svetosti i pritajena mržnja na njegovo svetiteljstvo?

Očevidno, nije lako ići za Svetim Savom putem njegovim koji vodi u Život. Zato je bjekstvo i nipodaštavanje njegove svetosti objašnjivo i nojevskim skrivanjem u pijesak prosječnosti i prolaznosti; ali i kao bjekstvo od svog sopstvenog bogočovječnog vječnog dostojanstva i podvižničkog, svetosavskog napredovanja ka istinski boljem, koje ima jedan kraj - božanski beskraj. To bjekstvo i stalno izbjegavanje svetiteljstva, znak je i sljepila za istinsko ljudsko dostojanstvo, kao i znak duhovne pomračenosti.

Zato, pomolimo se Svetom ocu našem Savi, našem svenarodnom očinjem vidu: Povrati nam duši vid, jedini Svetovidu naš! Vrati dušu našu u Hristovu bogočovječnu čistotu! Svetinjom nas obnovi i svetošću prosveti i saberi! Svetitelju oče Savo, moli Hrista Boga za sve nas.

Amin!

Besjeda na Svetosavskoj akademiji, 27. januar 1991. u Sava Centru

(Stvaranje, 12, 1991.)

Proiguman Nikanor Hilandarac

Na Nedjelju Pravoslavlja, iznenada se upokoji, u Sidneju, u dalekoj Australiji, Starac Nikanor Hilandarac, u 87. godini zemnog života."Ići ću", rekao nam je na dan Sv. Jovana ove godine, prilikom prolaska kroz Beograd, "makar se desilo da tamo za svagda ostanem."

I eto, zaista se i dogodilo!

Starac Nikanor je bio rijetka ličnost među savremenim našim Hilandarcima, a i monasima i duhovnicima uopšte. Rođen je u selu Divcima, kod Valjeva, u čestitoj srpskoj porodici. Šezdeset godina je proveo u manastiru Hilandaru. Dugogodišnji proiguman, epitrop i duhovnik Manastira Hilandara, od velikog ugleda u cijeloj Svetoj Gori, bio je, ne jednom i Prot Svete Gore Atonske. Pa toj dužnosti se on našao kao predstavnik Manastira Hilandara i za vrijeme proslave hiljadugodišnjice Svete Gore, dočekavši u tom svojstvu tadašnjeg vaseljenskog patrijarha Atinagoru, zajedno sa drugim pravoslavnim patrijarsima i grčkim kraljem Pavlom.

Izvajan u svetogorskoj likolivnici, omolitvljen dugim bogosluženjima, na koja je decenijama stizao među prve u ponoćnim časovima, a među poslednjim sa njih odlazio: mudar i trezven, smireno ali hrabro je hodio cio svoj zemni vijek Svetosavskim putem. Bio je u pravom smislu Hilandarac svetosavskog kova i naravi. Takvi kao on su, kroz duge vjekove, birani iz Hilandara za srpske episkope i patrijarhe.

Starac Nikanor nije biran za episkopa, ali je, naročito posljednjih godina, igrao ulogu apostola i episkopa, i rijetkog propovjednika i misionara naše Crkve. Poput Svetog Save, bio je do poslednjeg daha razapet na krstu dvojedne ljubavi - između Gore Atonske i srpskog naroda. Za njega je teško reći šta je više bio: revnosni Svetogorac, ili plameni zaljubljenik u svoj nemanjićki rod.

Teško je kazati i koja mu je bila prava otadžbina: Sveta Gora ili Srbija. Jedna ga je tjelesno iznjedrila i materinim mlijekom nahranila, a druga preporodila i preobrazila i podarila njegovoj zemnoj domaji, za neugasivi svjetionik... Ktitor hrama na Kakovu na Halkidici, i hrama u svom rodnom selu Divcima (u njega je ugradio svu svoju očevinu); nadahnitelj gradnje metoha Manastira Hilandara u Slancima kod Beograda, u Hajdučici (Banat), u Nišu, na Romaniji u Bosni.

Velika je i neprocjenjiva njegova zasluga zajedno s ostalim Starcima Hilandarcima, u pokretanju izdavačke djelatnosti u našoj crkvi, stipendiranju naših teologa i bogoslova.

Iza mnogih izdavačkih poduhvata, počev sa sedamdesetim godinama, prvo samog Manastira Hilandara a onda Manastira Ćelije, Krnjeva, Hilandarskog fonda pri

Bogoslovskom fakultetu, Manastira Ćelije Piperske - stoji Bratstvo Manastira Hilandara s neumornim Starcem Nikanorom na čelu.

A šta reći o njegovim brojnim, misionarskim putovanjima po Srbiji i srpskim manastirima, učestalim poslednjih godina, njegovoj sveštenoj dužnosti dugogodišnjeg duhovnika i ispovjednika u Manastiru, a i po cijeloj Srbiji?

Gdje nije stizao sa svojim Bratstvom slao je Krst i Bogorodicu Trojeručicu; branio je svetinju Manastira Pokajnica od skrnavljenja savremenih vandala, kao što je branio nasljeđe Svetog Save u Hilandaru, i njegova prava, potvrđena carskim poveljama.

Ne jednom je stizao na Kosovo, da ga brani od izdaje srpskih izmećara i arbanaških zulumćara, donijevši na Vidov dan, prošle godine, za proslavu u ime svoga Bratstva, ikonu Sv. Lazara Kosovskog.

Kad su počela nova saborovanja srpskog naroda, zvani mitinzi, koja su bila znak njegovog uspravljanja i dizanja iz uniženosti, kao i prevazilaženja tragične razjedinjenosti, na njima se, među prvima, našao i Starac Nikanor Hilandarac.

Bilo je potresno vidjeti ovog sijedog Svetogorca na mitingu u Kraljevu, na onom čuvenom, u Novom Sadu, ili, kako pali svijeću od hilandarskog poska u Radovanjskom Lugu i na Oplencu. Nije mu bilo teško da dopre do Zagreba, da posjeti Jasenovac i hercegovačke jame, da sam donese i preda na vječni spomen Dalmatinskom episkopu Nikolaju na Dalmatinskom Kosovu, srebrom okovan krst sa česticom Časnog dreva.

Od Hilandara do Skoplja i Prilepa, od Beograda do Beča, od Žiče i Studenice do Cetinja, Vršca i Niša, Banatskog Karađorđeva, Kikinde i Petrovgrada (Zrenjanina) sa moštima Sv. Rafaila Hilandarca, svud su, posljednjih godina, stizale noge ovog neumornog Starca.

Za savjete ljekara, zbog bolesnog srca i staračkih godina, nije mnogo hajao; samo se smješkao, i opet iznova, na njihovo čuđenje i tjelesno vaskrsavao, obnavljan unutarnjim žarom, vjerom i revnošću.

Duhovni preporod srpskog naroda vjerom Hristovom svetosavskom, bratimljenje razbraćenih i jedinstvo razjedinjenih Srba, bila je stalna njegova tuga i briga, kako u Hilandaru i preko njega, tako i van njega, u svim srpskim zemljama, pa do krajnje rasijanih Srba.

Pun te brige i dalekovidosti, poslao je, kao i na Dalmatinsko Kosovo sličan Krst sa časnim drevom, namjesto sebe i svoje riječi, Manastiru Nova Gračanica na trećem jezeru kod Čikaga, da podstakne na krsno smirenje i podgrije zajedinstvo.

Upravo ta svetosavska tuga i briga zajedinstvo i pomirenje zavađene braće, odvela ga je u daleku Australiju, iako su ga mnogi od tog puta odvraćali, znajući njegovo zdravstveno stanje i godine. Na Svetog Savu ove godine, predao je novoosvećenom Manastiru Novi

Kalenić kod Kambere ikonu Majke Trojeručice, da svojom trećom rukom miluje sve one koji u toj svetinji budu živjeli i oko nje se okupljali.

Pošto je posjetio i mnoge tamošnje crkvene Opštine (većinom "slobodne" Eparhije) da bi se, uoči Nedjelje Pravoslavlja našao u Sidneju, u domu pravoslavne Ukrajinke, za Srbina udate.

Pošto je bila uočljiva njegova iznemoglost, govorio mu je vladika Australijsko-novozelandski Longin, da pođe u bolnicu. Odbio je i u šali, nekoliko puta ponovio: "Neka, ne treba! Ja ću preko Hilandara i Srbije, za Nebesku Srbiju!" I dok je sledećeg dana, na Nedjelju Pravoslavlja, vladika sa sveštenstvom služio Liturgiju, u Ruti Hilu očekujući Starca da dođe da besjedi narodu, Starac je ujutru (4. marta u četiri sata po našem vremenu), prešao iznenada iz ovoga prolaznog, u onaj bolji, neprolazni svijet.

Kada je krenuo iz Hilandara, pitala ga je bratija: "Starče, kad umreš gdje da te sahranimo?" "Ako umrem u Hilandaru, sahranite ovdje; ako u Nišu umrem sahranite me u Niškom metohu; ako li umrem u Americi, sahranite me pored Svetog Vladike Nikolaja. Ako, pak, umrem u Australiji sahranite me u manastiru Svetog Save u Ilajnu."

Eto, upravo, tako je i bilo, saglasno njegovom blagoslovu i zavještanju. U subotu, 10. marta ove godine, njegovo, trudovima i podvizima osveštano tijelo je pohranjeno u hramu Sv. Alimpije Stolpnik, u Manastiru Svetog Save u Ilajnu, daleko i predaleko od obije njegove otadžbine - Svete Gore i Srbije, kojima i za koje je disao i živio cijelog svog zemnog života.

Velikog li i čudnog znamenja i tajni!

Njegovim dolaskom i sahranom u ovom manastiru, on postaje Novi Hilandar, a Srbi iz Australije i preko njih cio ovaj peti kontinent, dobijaju bescen-blago moštiju prvog svetogorskog podvižnika sahranjenog na tlu Australije!

Da se oko njih Srbi okupljaju i na njima pomire, kao nekad Stefan Prvovjenčani i brat mu Vukan nad moštima Svetog Simeona Mirotočivog; a australijska zemlja da zamiriše svetogorskim miomirom...

Zaista su neizrecivi putevi Gospodnji!

A mi grešni i nedostojni, diveći se tom čudnom znamenju i moleći se za pokoj Starčeve duše, iz njegove zemne otadžbine, vapijemo njemu ušavšem posigurno u nebesku i neprolaznu Otadžbinu, koja je, ustvari, bila krajnji cilj svih njegovih trudova i putovanja: Prepodobni Starče Nikanore, moli Boga za nas!

(Banatski vesnik, Maj 1990.)

Povodom godišnjice upokojenja episkopa braničevskog Hrizostoma

Septembra 24, 1989. g. usnuo je u Gospodu plemeniti i tihi episkop Hrizostom. Još u Bogosloviji je bio ocijenjen od svojih školskih drugova kao učenik - najboljeg srca. Takav je ostao do svog poslednjeg daha. Zračio je dobrotom i jednostavnošću. Tih i nenametljiv, ali veoma pronicljiv, obrazovan, paskalovski udubljen u sebe i svijet oko sebe (nije slučajno što je on prvi kod nas prepeo čuvene Paskalove "Misli"), kao da se čitavog života držao drevne mudrosti:"Ništa što je suvišno!"Kao i one druge, stare životne istine: "Mjera je od svega najbolja!"

Krotak u srcu, bio je krotak i u odnosima prema svome sveštenstvu i vjernom narodu Božjem, prema sebi ravnima i prema potčinjenima. Suvišna riječ nije prelazila preko njegovih usana, ni u razgovoru ni u besjedi, a ni preko pera. Ljude nije potčinjavao sebi i svojoj volji - pameću, još manje - vlašću. Osvajao ih je srcem i zračenjem svog milosnog prisustva.

Kakav je bio on, takav je bio i njegov "Pravoslavni misionar, " koji je uređivao čitavih 25 godina. Narodski jednostavan, ali duhovnošću i evanđeoskom jednostavnošću prožet i ispunjen. Preko sv. Jevanđelistara (Praznična i nedjeljna Evanđelja na srpskom) prvi je kod nas vratio narodu slovo Božje, i otkrio mu ga, na njemu razumljivom jeziku.

Iz njegove prevodilačke radionice, izašla je " Nevidljiva borba" Sv. Nikodima Svetogorca, prvo izdanje "Kazivanja jednog poklonika svom duhovnom ocu, " (u novom prevodu: "Kazivanja jednog bogotražitelja", dva dopunjena izdanja u Krnjevu njegove Eparhije), kao i izuzetno značajna knjiga Oca Sofronija: "Starac Siluan".

Sve su to bile prve laste našeg buđenja u vremenima bezbožne more i duhovne zbunjenosti, šezdesetih godina, kao i vremenima zapanjujućeg nedostatka duhovne književnosti.

Kruna svega toga bilo je izdanje njegovih besjeda i članaka, pod nazivom "Tihi glas" (dva izdanja, prvo 1986.) Nesumnjivo radi se o jednoj rijetkoj zbirci besjeda na našem jeziku, koja će nadživjeti svoga autora.

Iako "tih", ili upravo zato što je tih: Što kroz njega provijava "tihi povjetarac" Božjeg prisustva, sličnog onom koje je doživio Prorok Ilija na Gori Horivu - ovaj besjednički glas Vladike Hrizostoma dopiraće do uma i srca budućih pokoljenja, plijeniti ih i nadahnjivati svojom nadvremenom životnošću i prostim sazvučjem misli i primjera iz svakidašnjice.

Nadahnut ličnošću i riječju Vladike Nikolaja, ponesen i podstaknut kao učenik, ognjenim primjerom o. Justina Popovića, ostao im je duhovno blizak cijelog života. Pri tom je hodio Božjim putem po svojoj mjeri, vjeran svome daru i naravi, živeći svoj bogodani i neponovljivi život, trezveno i smjerno.

Kod blaženog spomena Vladike Hrizostoma, evanđeosko duhovno i čovječna trezvenost, bili su iznad zakonskog i juridičkog. Do te prevage evanđeoske čovječnosti i nad zakoničarskim "cijeđenjem komaraca" došlo je u njemu ne samo njegove naravi radi, nego, bez ikakve sumnje i zbog unutarnjih raspinjanja njegovih, samo Bogu znanih, raspinjanja, koja su urodila duhovnom zrelošću i prevrelošću.

Navešću jedan primjer te njegove evanđeoske trezvenosti, koji mi ostaje neizbrisiv u sjećanju, a kroz njega i doživotna blagodarnost ovoj plemenitoj duši.

Naime, došao sam kod njega po blagoslov za upis na Bogoslovski fakultet (1958). Tada je bio administrator Crnogorsko-primorske mitropolije. U to vrijeme je za svršene bogoslove važila saborska odluka: ili u vojsku, ili - rukopoloženje, pa tek poslije vojske i rukopoloženja, upis na fakultet. A meni ni jedno ni drugo ni na kraj pameti nije bilo. Zato sam bio čvrsto odlučio: ne dobijem li blagoslov, odoh bestraga...

No, dobri Vladika, kao da je u trenutku prodro u bezdan moga iskušenja, bez riječi objašnjenja, mašio se pera i polutabaka na svom stolu i onog trenutka napisao: "Dajemo blagoslov za upis na fakultet..."

Neka je blagosloven zato i na ovom i na onom svijetu. Jer priznajem i ispovijedam: Time mi je spasao dušu od sigurne propasti...

Sjećajući se divnog lika Vladike Hrizostoma, zato postoji još jedan razlog: On je u dva maha bio pomoćnik i mjestobljustitelj trona Banatskog episkopa. Prvi put je to bilo za vrijeme administriranja Banatskom eparhijom Patrijarha Gavrila i Patrijarha Vikentija (19471952), a drugi put poslije upokojenja blaženog spomena Episkopa Visariona, njegovog doživotnog druga i prijatelja (1980/81). O tome stoji zapisano i u jednoj od njegovih divnih besjeda, objavljenoj u pomenutoj zbirci "Tihi glas", pod naslovom "Jedne večeri u Vršcu."

Bilježeći ovih nekoliko redaka, kao znak molitvenog sjećanja i ljubavi prema ovom rijetkom Jerarhu naše Crkve, objavljujemo i jednu njegovu besjedu.

Gospod da ga upokoji tamo gdje sija svjetlost lica Božijeg. (Banatski vesnik, Oktobar-novembar 1990.)

Nad odrom Danila Kiša

Neću da držim posmrtno slovo Danilu Kišu, krstonoscu jovovskog kova, rijetkom tragatelju znamenja duše i života našeg doba.

Njegovo poslednje zavještanje o ćutanju nad njim na dan pogreba, dubljem od svih riječi, i za mene je svetinja.

Želim samo da mu kažem: sa ljubavlju i poštovanjem ispunjavamo Tvoj amanet, sahranjujemo Te molitvom Pravoslavne crkve koja Te primila u svoja njedra kroz Tajnu

Krštenja. Sahranjujemo Te u njeno vječno pamćenje da bi te sačuvali, ne prosto u jeziku postanja i umiranja, kao Ti Hanu Kšiževsku i druge Tvoje tragične junake, nego u jeziku Riječi vječnoga života.

Ono što si slutio, za čim si ognjeno čeznuo, sada znaš, postao si i ostaješ svjedok toga: mjera patnje je mjera znanja. Smrt je najdublja patnja, ali ona je i cjelosno smirenje ljudskog bića; zato daruje i najdublje poznanje ovostranih zagonetki i onostranih tajni.

Poslednja riječ, zapisana u predsmrtnom zavještanju, mjera je svake ljudske izgovorene i zapisane riječi.

Zato je i Tvoj testament provjera i mjera Tvoga djela i Tvoje riječi. Na osnovu njega i mi sada znamo: jeste ti bio jezik-otadžbina, ali ovaj neućutni, na kome Te, evo ispraćamo, kao "česticu prašine u okean bezvremenosti." Očevidno onaj "pramen dima", ona grobnica skrojena Tvojom vještom rukom za Borisa Davidoviča, nije Ti bila po mjeri.

Zato si htio da Te sahranimo, tj. sačuvamo u riječi koja nije zemlja i enciklopedija mrtvih, nego Zemlja živih, da budeš sačuvan u živonosnom grobu.

Stoga, kao ni ono iskušenje Borisa Davidoviča Novskog, tako ni ono Tvoje poslednje iskušenje, nije samo završna stranica autobiografije koju si pisao pedeset i četiri godine zemnoga života; pisao krvlju, riječju, jadom i padom.

Ono je zbir Tvoga življenja, "zaključak na kojem sve počiva." Sve ostalo je bilo, divno si nam to rekao, samo sporedan traktat, računska radnja, čija je vrijednost beznačajna u odnosu na krajnju formulu koja svemu sporednom daje smisao.

Suočeni sa tom "krajnjom formulom" u sebi i u Tebi, ispraćamo Te preko tajanstvenog Praga riječima milog Ti, četrdeset i četvrtog Psalma, koji je pisala ruka proroka, čiji nemir si i zov nosio u svome umu i kostima:

"Ustani, što spavaš Gospode! Probudi se, nemoj odbaciti za svagda. Zašto kriješ lice svoje? Zaboravljaš nevolju i muku našu? Duša naša pade u prah, tijelo naše bačeno na zemlju.Ustani, pomoći naša, i izbavi nas radi milosti tvoje!"

Vječan Ti spomen, dostoblaženi i prisnopamjatni svebrate naš Danilo!

Izvještač iz paklaSlovo na sahrani Miodraga Bulatovića, Novo Groblje, Beograd /1991./

Tužan je svijet u kome duže kuca sat nego li ljudsko srce. Sat Miodraga Bulatovića još uvijek kuca a srce mu prestalo da radi. Od materinih nedara do Herceg Novog kucalo je šezdeset jednu godinu. Na skali vječnosti jedan tren. No tren dug kao vječnost! Tren kao predukus božanskog i demonskog, svebitija i ništavila.

Vaistinu, velika se drama, kosmička, odigrala u tom i takvom trenu onog izdanka drevnog Polimlja, rođenog tamo gdje se ukrštaju svjetovi, prožima Zeta i Raška, Istok i Zapad. Rođenjem samim, "crna ga zemlja pečila"; posljednjim dahom i izdahom u Pomorju, povijen u morske talase, otisnuo se u beskraj, tamo gdje nema tuge ni uzdaha, nego - život beskonačni.

Ne tragam u ovom trenutku za Miodragovim riječima; nije mi namjera da čeprkam po njegovim knjigama u kojima je od svega najviše podnosio ljudima i Bogu svoje izvještaje iz pakla svoga vremena, o đavolima koji su došli i uselili se u nas, i koji dolaze..

..Htio bih prosto da se u tri riječi dotaknem njega, njegovog lika, onoga što nije "slama i drvo"u njemu, što se u oganj bacaju, ili smrdan trava ljudskih strasti, što iščezava u vatri ovdje prisutne smrti i nepostojanja.

Uvijek sam bio zadivljen: Miodrag Bulatović, svjedok i nosilac mrakova svoga vremena u sebi i u svojim djelima, ničućih iz korijenja ljudske razvraćenosti i posunovraćenosti, sačuvao je, iza svega toga, nezlobivu dušu djeteta. Uz to. ovo siroče bjelopoljsko, tužni "heroj na magarcu", kao da je iza svih svojih traganja i lutanja, tragao za izgubljenim očinstvom.

U odlomcima i razlomcima svojih junaka, olicetvorenim ne samo u likovima "Heroja na magarcu", nego i u drugim njegovim djelima, kao da bi htio da sastavi mozaik izgubljenog i pomračenog ljudskog lika. Pri tom iza groteske i čudovišnosti njegovih opisa, i ne samo Marije pravoslavne, probije krik Jovovske tuge...

I treće što miluje i tješi moju dušu u ovom trenutku oproštaja, što će nesumnjivo biti zapamćeno, jeste onaj metar puta koji spaja Srbiju i Crnu Goru, koji je Miodrag platio prilikom gradnje pruge Beograd-Bar. U znaku toga metra jedinstva je, evo, bilo i njegovo posljednje putovanje, sa koga nema povratka. Gospod, uvir svih puteva ljudskih, neka i njega upokoji tamo gdje sija svjetlost lica Njegovog. Amin.

Besjeda na dan ustoličenja u Cetinjskom manastiru

Vaša Svetosti, poštovana braćo u služenju Gospodu, Arhijereji Crkve pravoslavne; Gospodine Predsjedniče Crne Gore, Draga braćo i sestre!

Uveli ste me, Vaša Svetosti, u drevni Tron Zetskih episkopa, u jednu od najstarijih Stolica Crkve Božje pravoslavne srpske Svetosavske.

Uveli ste me u Tron cetinjskih mitropolita.

Zetska mitropolija je imala svoje prvo sjedište na Prevlaci u Primorju. Mudri, bogonadahnuti Sveti Sava nije slučajno baš na tom mjestu postavio sjedište te episkopije. Od tog trenutka, pa sve do danas, ta mitropolija je bila i ostala saborna i sabirna Mitropolija, koja je imenom Gospodnjim sjedinjavala nebo i zemlju, Boga i ljude; sjedinjavala Istok i Zapad: drevno hrišćansko predanje svetoga grada Jerusalima, Carigrada i Svete Gore i hrišćansko predanje Latinske crkve, preko svetinje manastira Svetih Arhangela na Prevlaci.

To njeno prvo sjedište, od davnina je osveštano podvizima divnih duhovnih potomaka Svetog Benedikta Nursijskog, velikog prosvjetitelja Zapada i Istoka.

Ova Stolica je kroz vjekove zračila vjerom i svjedočila nadu, propovijedajući ljubav, pronoseći upaljenu a neugasivu svjetiljku nebesku: Svjedočila je lik Gospoda našega Isusa Hrista, onaj Lik, za koji je veliki slovenski prorok Dostojevski rekao, da "nema ničega divnijeg, ničega uzvišenijeg, ničega savršenijeg i poštovanja dostojnijeg, od lika Hrista Gospoda", dodavši: "ako bi mi ljudi dokazali da je On van istine, ja bih radije ostao s njim nego li s istinom!"

Onu svetu ličnost, o kojoj pjeva moj bogonadahnuti prethodnik Petar II, kome nijesam dostojan da odriješim ni remenje na obući njegovoj:

"O preblagi tihi Učitelju Slatka li je sveta bistra voda, S istočnika Tvoga besmrtnoga... "

Taj sveti lik Bogočovjeka Hrista predstavlja temelj ovog svetog žrtvenika, pored kojeg stojimo i oko kojeg smo se sabrali. Njegova sveta žrtva prinijeta i svagda prenošena "za život svijeta", bila je i ostala propovijed i misija ove episkopske stolice kroz vjekove.

Ovaj "oltar pravi" podignut "pa kamenu krvavome", na tom i takvom nepokolebljivom Temelju utemeljen, sagrađen je i na svetim stubovima, koji se neće pomjeriti vavijek vijeka.

Prvi od tih svetih stubova jeste Sveti Jovan Vladimir, Zetski kralj mučenik. Njegova sveta i mučenička žrtva, njegovo nevino zaklanje za pravdu i istinu, stameni je stub ove Stolice i njenog svjedočenja kroz istoriju. Njegova mučenička krv se pomiješala s krvlju Golgotskog mučenika, postavši svjedočanstvo istinskog načina postojanja i do krvi vjernosti istini, a time - primjer i stalni imperativ svima onima koji su služili istini na ovom mjestu i na ovim prostorima.

Drugi stub - eno ga ovdje pored nas. Od njega upravo što sam uzeo blagoslov da bih primio iz ruku Vaše Svetosti onaj žezal mitropolita Crnogorsko - primorskih, postajući time, iako nedostojan, i njegov nasljednik.

Taj stub je Sveti Otac naš Petar Cetinjski, veliki Mirotvorac i Čudotvorac. On je hodio neumorno od sela do sela, od porodice do porodice, od bratstva do bratstva, od plemena

do plemena, s časnim Krstom u rukama i mirio zavađene Crnogorce mačem riječi i snagom prokletstva. On je bio i ostao veliki Izmiritelj i neustrašivi borac za slobodu zlatnu i istinsko, neprolazno ljudsko dostojanstvo, koje je potvrđivao svojom svetošću, kao najvišom njegovom mjerom i dometom.

Zajedno s njim, ova Stolica stoji još na jednom divnom i nepokolebljivom stubu. I ne samo ona, već i cijela Crna Gora i Hercegovina, i šire - vascijeli srpski narod.

To je veliki Ostroški Čudotvorac - Sveti Vasilije, koji je suzama svojim grijao hladne ostroške stijene. I stijene se od njegovih podviga i suza rastapale! Prije svih, stijene ljudskih patnji i nevolja. Tako op, evo više od trista godina, iscjeljuje u Ostroškoj gredi, tješi i nadahnjuje čitava pokoljenja svojim blagodatnim djejstvom i prisustvom. Samo je Bogu znano, i Majci Božjoj, koliko je njih prinijelo svoja bremena pred njegov sveti Ćivot; koliko ih se neutješnih vratilo od Njega utješeno, koliko bolesnika iscijeljeno od duševnih i tjelesnih boljki; koliko beznadežnih - okrijepljeno nadom i snagom, da nose svoj životni krst i stradanje, čovjeka dostojno!

Pored četvrtog stuba - Episkopa zetskog, Svetog Evstatija, potonjeg Arhiepiskopa pećkog, na kome počiva ova Stolica, postoje i drugi sveti stubovi koji joj daju čvrstinu i stamenost. Jedan od njih je i sveti Novomučenik ostroški Stanko. Ovo Hristu Bogu vjerno crnogorsko čobanče (radije je prihvatilo da ga Turci posijeku nego da se odrekne hrišćanske vjere!), miluje svojim Svetim Rukama, u Ostrogu sačuvanim, svakog Crnogorca i svakoga poklonika Ostroških svetinja, pokazujući da je u čednosti, nevinosti i vjernosti Dobru - čovjekova nepropadljivost i istinsko dostojanstvo!

Postoji još jedan divni i veliki stub, ponikao u Paštrovićima.

To je pravedni despot - Sveti Stevan Štiljanović, pun bogoljublja i predivnog čovjekoljublja. Njegovo zračenje se naročito osjetilo s one strane Dunava i Save: dušu svoju i žitnice svoje otvorio je da nahrani gladni narod. Mošti mu se danas čuvaju u prestonom gradu Beogradu...

Bio bi, nemali propust, kad ne bismo naveli još jedan stub - stub žrtvenosti i smjernosti, na kome svi počivamo, iz koga se rađamo, koji je utkan u nas: to je stub sestrinsko-materinske ljubavi, svojstven Crnoj Gori i njenoj naravi, oličen u - za mnoge nepoznatoj ali Bogu veoma znanoj - prepodobnoj Materi Stefanidi Đurčević. Ona smjerna duša je poslednji sveti izdanak Skadarske zemlje, iz Vrake, okoline prve zetske prestonice.

Prepodobna Stefanida, naša savremenica, (+1945) bila je čudesna podvižnica ljubavi i nositeljka Svetog stida. Onog stida, za koji jedan savremeni mudrac kaže, da je u njemu jedini spas onoga svijeta.

Vjekovna pak, čuvarka i njegovateljka u Crnoj Gori, tog stida i čednosti, duhovne ljepote i vjernosti neprolaznoj istini i pravdi Božjoj; duha samopožrtvovanja, uzvišenih vrlina čojstva i junaštva (junaštvo - odbrana sebe od drugih; čojstvo odbrana drugih od sebe); štaviše, i još Savršenije vrline i od one dvije: vrline žrtvovanja sebe za druge, jer po

riječima Hristovim - "nema veće ljubavi od one da neko život svoj žrtvuje za bližnje svoje" - bila je, upravo, ona apostolska Cetinjska mitropolija. Sve je ona to kroz vjekove čuvala i time zračila, a ako Bog da, ona će time i dalje da zrači, dokle god bude bilo svijeta i vijeka.

Evo, i u ove naše dane, u ovo vrijeme kada je po pjesniku, a mome prethodniku, ludi vjetar htio ponovo da ugasi - svetu lampu, Cetinjska mitropolija je nastavila da bude, iako možda u najtežim uslovima u svojoj istoriji, čuvarka i nosilac te neprolazne svjetlosti i svetinje. A ima se utisak, da nikada u istoriji nije bilo potrebnije to njeno zračenje koliko u ovim vremenima pomračenosti i zbunjenosti. U vremenima raspamećenosti. U ovim vremenima, kada je bratska krv obagrila polja i doline Crne Gore, ognjišta i svete hramove. Ovo je vrijeme koje zahtijeva nove mirotvorce i svjetlonosce, nove istinske svjedoke svetinje na kojoj počiva svijet, i za kojom čezne i stremi.

Otuda i ja, kao novi Mitropolit Crnogorsko-primorski, nemam dugog programa sem toga, da po mjeri svojih slabašnih moći, pridržim taj i takav tron Cetinjskih mitropolita, i da zajedno sa svojim saradnicima, i uz pomoć Vaših molitvi, nastavim to svjedočenje pred Bogom i ljudima.

Ono što je potrebno svakom narodu i svakoj zemlji, to je da - vječna svjetlost zasija, da se ljubav zacari, da istina Božja obasja ljudske umove i ljudska srca, da bratske rane zacijele praštanjem i uzajamnim mirenjem. Naročito je to potrebno mojoj braći Crnogorcima, jer nigdje se nije toliko zla isprtilo, u posljednje vrijeme, koliko na ove naše prostore... Skoro da nema ni jedne svetinje u Crnoj Gori koja nije bila zapostavljena i oskrnavljena, ili koja nije obagrena nevino prolivenom bratskom krvlju.

Tako, na primjer, Lovćenski vrh, da počnemo od njega, koji je bio svjetionik i putokaz pokoljenjima, od trenutka kada je Petar II Petrović Njegoš popeo na njega svoj grob, i u hramu svog strica Svetog Petra Cetinjskog na njemu - objedinio je svetost i mudrost - i on je oskrnavljen i ponižen, i glava mu je posječena.

Svetinja ostroška, takođe nosi na sebi tragove dubokih rana, nezacijeljenih bratskih rana iz posljednjeg bratoubilačkog rata; miris još nesmirene, bratskom rukom, prolivene krvi.

Oči koje nisu zaslijepljene mržnjom, vidjeće na kapiji drevne Moračke Lavre, krv nevino ubijenog mladića Miraša, starog 17 godina: pao je mrtav, preko mrtvog oca Miljana Medenice, ubijen zato što nije htio da pljune na njega, kako bi mu komesar poštedio život...

Mnogo je jama ispunjenih mrtvom braćom, bratskom rukom pobijenih, i bratskih grobova još neopojanih... Mnogo je i pritajene mržnje, iz tog i takvog bratoubijstva rođene i prolivene bratske krvi - "rane naopake", bremenite novim omrazama, diobama i nepočinstvima...

Ne govorim sve ovo osvete radi, jer "osveta je moja", govori Gospod, već - osvećenja radi svih nas, mirenjem i uzajamnim praštanjem. Osveta znači umnoženje zla, a ja

pozivam na bratsko praštanje i bratsko mirenje, umnoženjem dobra i bratoljublja. Prizivam na to one koji me čuju i one koji me ne čuju, i to ću činiti do poslednjeg moga daha. Krajnje je vrijeme da brat poljubi rane brata svoga! Na to nas upućuje sveti primjer Svetoga Petra Cetinjskog.

Vrijeme je da se opoju kosti neopojane, da se iz jama izvade svi u ratnoj i poratnoj raspamećenosti pobijeni, i da budu sahranjeni, na čovjeku dostojan način. Jer, sve dok mrtvi ne nađu svoj mir, neće i ne može da bude mira među živima, njihovim potomcima.

Zato, prizivam i molim Gospoda Izmiritelja, da nam svima dadne snage da pomognemo mrtvima da se u nama izmire, kako bi i mi pružili jedni drugima bratsku ruku izmirenja! Učinimo li to što prije - to bolje! Utemeljeni na onoj svetoj žrtvenoj i nesebičnoj ljubavi, koju je svojom krvlju posvjedočio Sveti Jovan Vladimir, kralj zetski; i na svetinji i svetosti posvjedočenim Svetim Vasilijem Ostroškim i Svetim Petrom Cetinjskim; ispunjeni i osveštani čednošću i nevinošću Novomučenika Stanka Ostroškog, kao i sestrinsko-materinskim stidom i ljubavlju Prepodobne Stefanide Vračanske.

Uz to, ispunjeni čežnjom za svjetlošću i mudrošću - za kojima je čeznuo veliki pjesnik Petar II Petrović Njegoš.

Njegovu svetu panagiju primio sam danas na svoje grudi, i na njoj lik Hrista Gospoda. U svjedočenju toga Lika i vjernosti Njemu, sadrži se smisao i opravdanje moga preuzimanja ove dužnosti Mitropolita u Crnoj Gori: prizvan sam Njemu da služim, do poslednjeg svoga izdisaja, i ovom čestitom i krstonosnom narodu; da budem u njemu svjedok istinske vjere, mira, pomirenja, zajedništva u Hristu, pravdi i istini; svjedok istinsko!" bratstva utemeljenog u nebeskom Očinstvu, kao i svi moji prethodnici.

Dužnost mi je, da među svojim prethodnicima, na ovom sveštenom i apostolskom Tronu, pomenem u ovom trenutku, ne samo one iz davne prošlosti, već i one, koji su u novije vrijeme svojim vrlinama i podvizima ukrasili ovu episkopsku Stolicu.

Da pomenem Mitrofana Bana, velikog junaka i čovjeka, i hrabrog Mitropolita Gavrila Dožića, potonjeg srpskog patrijarha i Ispovjednika vjere pravoslavne, velikog rodoljuba.

Da se poklonim pred stradanjem Mitropolita Joanikija Lipovca, ubijenog bez suda i presude (+1945), kome se ni danas ne zna groba ni mramora, kao i pred mučeništvom više od polovine sveštenstva ove Mitropolije, u ratu i poslije rata, postradalog.

Da odam poštu čestitom Mitropolitu Arseniju Bradvareviću, on me i u Bogosloviju poslao, koji je 1953/54. godine suđen i na pravdi Boga osuđen na 11 godina zatvora, da bi šest punih godina u njemu i odležao, i da bi mu potom bilo zabranjeno da dođe u Cetinje, na svoju mitropolitsku stolicu, na kojoj je vjerio služio Bogu i Rodu, kao i svi njegovi prethodnici.

Na kraju da pomenem i moga neposrednog prethodnika, Mitropolita Danila, i njegovog zamjenika, episkopa Hvostanskog Nikanora, koji su dostojno, prvi skoro punih trideset

godina, drugi, kao njegov pomoćnik, posljednjih nekoliko godina, pridržavali tron Cetinjskih mitropolita.

Odajući zahvalnost ovdje prisutnom, našem starom i uvaženom Mitropolitu, za njegovo dugogodišnje služenje, u nimalo laka vremena, kao i vladici Nikanoru - molim ih za blagoslov, da bih i ja bio dostojan svoga zvanja i prizvanja.

Obraćam se i svima Vama, ovdje prisutnima, za Vaše svete molitve i blagoslov, da me Gospod ukrijepi u ovom svetom dijelu.

Moj prethodnik, veliki pjesnik, Vladika Rade, ispuštajući svoju dušu na stramcu svoga svetoga strica Petra I, izgovorio je svoje posljednje riječi: "Sveta Trojice i Majko Božja, predajem Ti u amanet Crnu Goru!"

Presvetoj Trojici, Bogu našem, trosunčanoj svjetlosti Trojedinoga Boga ljubavi, i ja predajem u amanet i pod okrilje svakoga Crnogorca i svakoga našeg saplemenika, u ma kojem dijelu srpskih zemalja živio, i svakog čovjeka na zemlji rođenoga!

Sa molitvom, da svjetlost Svete Trojice obasja svakog čovjeka koji se rađa i na svijet dolazi; da Ljubav vječna iskorijeni mržnju iz ljudskih srdaca, da se Božji mir u ljude useli i zacari u svim svjetovima, u vjekove vjekova. Amin!

(30. decembar 1990. Cetinje)

Vaskrsna besjeda pred crkvom na Knjaževcu u Andrijevici

Hristos Voskrese!

I sa Hristovim vaskrsenjem, voskrse i naša nada u naše vječno i neprolazno dostojanstvo.

Hristovo vaskrsenje jeste vaskrsenje i obnova i neprolaznost svega onoga što je sveto, čestito i besmrtno od iskona do današnjeg dana i do kraja svijeta i vijeka.

Hristovo vaskrsenje je granica svjetova. U njega se ulivaju svjetovi do Hrista, od nastanka svijeta do tog trenutka, a iz njega izviru i njemu streme svi svjetovi i sva događanja od onog kada je Hristos Božanskom silom svojom svoj grob pretvorio u živonosni grob; kada je uskrsao i kada ja učenike svoje prve i svoje učenice mironosioce obdario radošću neprolaznom.

Da nije Hrista i njegovog vaskrsenja, Zemlja bi bila vodenica smrti, koja melje ono što juče njivljaše sve ljude i sva bića.

Da nije Hristovog vaskrsenja, bila bi uzaludna naša vjera i nada, bio bi uzaludan i besmislen ljudski život, ljudsko rađanje, življenje, ljudsko stvaralaštvo, ljudsko stradanje i ljudsko umiranje, sve bi bilo besmisleno i podložno ništavilu i prolaznosti.

Hristos je vaskrsao iz groba, čime su svi grobovi zadobili nadu da će jednog dana iz njih ustati mrtvi i ući u radost Gospoda svoga. Hristos je svojim vaskrsom iz groba obnovio ljudsku prirodu, ljudsko smrtno tijelo, preobrazio u besmrtno; ljudski duh, podložan truležnosti, lenjosti i zlu opakom - učinio osvijetljenim i prosvijetljenim, jer je onaj, koji je vaskrsao, isti onaj kroz koga je sve postalo što je postalo.

On je u temeljima svijeta.

On je svojim rođenjem, životom, stradanjem, smrću i vaskrsenjem, ušao u maticu ljudskog života, pa se Njime mjere sva zbivanja do Njega i po Njemu; Njime se osvjetljavaju; Njime dobijaju svoj smisao i svoje vječno značenje.

Na prvom mjestu, to vječno značenje dobija čovjek, božansko veličanstvo, koje živi ovdje, na zemlji, koje je podložno svim iskušenjima. Blagodareći Hristu vaskrslome, čovjek postaje besmrtno biće.

Blagodareći Njemu, svaka nevino prolivena suza čuva se u njedrima Hrista vaskrsloga.

Blagodareći Njemu, ne propada nijedna ljudska kost, nego svaka postaje vječna.

Svjedoci toga su mošti svetih, koje na zemlji pokazuju ljudima da su, preko vaskrsenja mrtvih, u Hristu Gospodu.

Mošti Svetog Vasilija Ostroškog, mošti Svetog Petra Cetinjskog, i drugih svetitelja - mošti su ispunjene snagom vaskrslog Hrista. One čudotvore stoljećima, poput moštiju Hristovih i svih moštiju svetih ljudi.

Hristos je vaskrsao, i blagodareći njegovom vaskrsenju, evo vidite - vaskrsava i pleme Vasojevo!

Ovaj dan je bio veliki kroz stoljeća za Vasojeviće.

Ovaj dan je, odvajkada, bio vaskršnji sabor Vasojevića.

Ludi vjetar je htio da utuli svetu lampu plemena Vasojevića, duvajući naročitom žestinom posljednjih pedeset godina.

Htio je taj ludi vjetar da ugasi svetinju Mojsija Zečevića i svetinju vožda Karađorđa i svih onih vasojevićkih velikana koji su se žrtvovali za sve ono što je sveto i čestito.

Ali je nemoguće sasvim ubiti Boga u ljudskom srcu i ljudskoj duši.

Nemoguće je vaskrsloga Hrista izagnati iz ljudskih domova.

I bilo je nemoguće ugasiti vaskršnji sabor plemena Vasojevića, ovdje, na Knjaževcu, kod ovog Sve tog hrama.

Ovdje su Nemanjići gradili svoje manastire. Ovdje je bio manastir Nemanjića Andrijevno, na istom ovom mjestu, gdje je kralj Nikola ugradio svoju sjenku u ovaj Sveti hram.

Danas, sa vaskrsavanjem ovoga Svetoga hrama, vaskrsava i saborno Vasojevićko pleme.

I neka je blagosloven ovaj Sveti hram!

I neka ste blagosloveni svi vi, koji ste se ovdje sabrali, i neka Bog da da se sabirate oko ove svetinje; da se oko nje bratimite i Boga proslavljate; da se, kao vaši preci, ovdje grlite i da ovdje rješavate svoja sudbinska pitanja - u ime Gospoda, u strahu Božijem, pa da budućnost Vasojevog plemena opet bude onako slavna i veličanstvena, kao što je bila njegova prošlost.

Zato Još jedanput i bezbroj puta - Hristos voskrese! Hristos voskrese! Hristos voskrese!

(Na Vaskrs 1991.)

Dvije cetinjske besjede o Petrovu-dne 1991.

Prva: izgovorena s manastirske kapije, s krstom u ruci, pošto je bila prekinuta Služba, jer su autokefalisti i crnolatinaši napali vjernike u manastiru i pred njim:

"Govorim nam u ime svih onih koji su život svoj položili za vjeru i otačastvo, koji su svojim kostima branili i osveštali Crnu Goru.

Kumim vas imenom Velikoga Boga, nemojte da Crna Gora, koja se proslavila čojstvom i junaštvom, nemojte da danas zasmrdi nečojstvom i pasjalukom!

Nemojte, braćo Cetinjani! Nemojte braćo Crnogorci! Nemojte u opa zla i opaka vremena, da đavolska sila pomuti vašu svijest i vašu savjest.

Ova svetinja je pet vjekova, od Ivana Crnojevića, okupljala ovdje sve duše žedne i gladne Boga Živoga. Danas, u vremena zla i opaka, nemojte da zlo pomuti vašu savjest...

Okupimo se oko svetinje, oko Svetog Petra Cetinjskog, oko Cetinjskog manastira, oko kostiju naših predaka; okupimo se oko svjetlosti koja ovdje vječno sija, da nas obasja, da nas ispuni svojom ljubavlju, bogoljubljem i bratoljubljem.

Nemojte dozvoliti, Cetinje koje je bilo kolijevka poštenja, da postane uklin i simbol nepoštenja; grad koji je bio svjedok ljubavi i pravde, da postane mjesto nepravde.

Dosta nam je bilo prolivene bratske krvi!

Ove godine sjećamo se svih onih koji su od bratske ruke poginuli. Pune su jame Crne Gore poginulih od bratske ruke. Mnogi grobovi su još neopojani, mnoge jame još uvijek vapiju da kosti bačene u njih bratskom rukom budu izvedene iz tih jama.

Mnoge materinske suze još nijesu ubrisane. Nemojte da se krvavo bratsko kolo produžava na Cetinju. Da ne da Bog!

Neka bude proklet, proklet u ime Svete Trojice i Svetog Petra, svaki koji danas unosi nemir ovdje, u ovu svetinju!

Sa ovog praga svetoga, šaljem vam mir! Mir da se useli u ljudska srca, a ne nemir. Ko nemir nosi - mržnju sije! I neka je proklet takav koji hoće mržnjom da zida budućnost svojih potomaka!

Neka je proklet do devet koljena onaj koji hoće da obesveti ovu svetinju!

A nadam se u Boga da nema takvog bezumnika danas i ovdje. Apa sve čestite i poštene Crnogorce, vjerne Bogu i Svetoj Trojici, Majci Božijoj i Svetom Petru Cetinjskom - neka bude blagoslov i tri puta, i devet puta, i devedeset devet puta!

Blagoslov svima onima koji u ljubavi i miru dolaze ovoj svetinji, da bi ljubav i mir i bratsku slogu unijeli u svoja srca, u svoje domove, u Cetinjane, u Crnogorce i u sve ljude dobre volje na ovoj zemlji napaćenoj.

Mir vam i blagoslov od Boga!

Ovdje, evo, Služba Božija teče kao što je tekla neprekinuto pet vjekova. Niko je nije prekidao: ni Turci, ni janičari, ni poturice!

Neće se danas, nadam se, naći neko koji je gori od poturica, od Turaka... da obesveti oltar sveti, da obesveti ćivot Svetog Petra.

Ne dao Bog i Majka Božija i Sveti Petar! A svi oni koji su se pripremili za sveto pričešće: postom, molitvom, pokajanjem i ispoviješću, neka priđu da se pričeste Tijela i Krvi Hrista Boga, koji je život svoj prinio za bližnje svoje da bi i nas naučio kako treba život prinositi za Boga i za bližnje svoje i za svetinju...

Druga: izgovorena u crkvi (posle pretrpljenog kamenovanja pred crkvom):

"Apostol Pavle, koga danas proslavljamo, draga braćo i sestre, poručuje nam, a i Sveti Prvovrhovni Apostol Petar takođe govori u istom duhu u svojoj poslanici, i ostavlja kao svetu poruku svima hrišćanskim pokoljenjima do kraja svijeta i vijeka:" Radujte se što učestvujete u stradanjima Hristovim, da biste se i u otkrovenju Slave Njegove radovali i

veselili. Ako nas ruže za ime Hristovo - blaženi ste, jer Duh Božiji, Duh Slova i Sina Njegovog počiva na vama."

Na svetom Časnome Krstu i na Hristovom raspeću, na krvi Golgotskog Mučenika, utemeljena je Hristova Crkva. Najveći pravednik na nebu i na zemlji, imao je svoj Veliki Petak, kada je došao "čas tame" i kada su zlobne i mračne demonske sile onoga svijeta pokušale da ugase svetu lampu Njegovu.

I ne samo On, nego i svi oni koji su Njegovi, koji su Njemu vjerni, i koji žele da Njemu vjerni ostanu, prizvali suda ponesu Njegov Časni Krst. Po njegovoj zapovijesti: "Ko hoće da ide za mnom, neka se odrekne sebe, neka uzme krst svoj i neka ide za mnom!"

I drugoj Njegovoj riječi: "Blago vama ako vas uzsramote i usprogone, govoreći protiv vas svakojake riječi lažući, imena mojega radi. Radujte se i veselite se, jer je velika plata vaša na nebesima."

Sam Gospod je postradao za pravdu i istinu, na pravdi je postradao, kao i svi oni koji su Mu bili vjerni kroz istoriju i koji su bili spremni da nose krst Hristov.

Prvi mučenik je bio arhiđakon Stefan koji je bio kamenovan u Jerusalimu. Evo vidite, dvije hiljade godina su prošle a isto kamenje leti na svetinje Božije, na svete oltare, na ćivote svetitelja Božijih, i na pravednike Božije i one koji su vjerni Hristu Bogu. A Sveti Prvomučenik Stefan nije uzvraćao istom mjerom, već je riječima Hristovim ih darivao: "Oprosti im Gospode, jer ne znaju šta čine!"

I kao što je on, vjerni sluga i učenik Hristov, prošao, tako su prošli i svi Sveti Apostoli. Apostol Petar, koga danas proslavljamo, i on je razapet na krst, kao njegov Učitelj. I po njegovoj želji, razapet je s glavom nadolje, jer je smatrao da nije dostojan, pošto se triput odricao Hrista, da bude razapet kao i njegov Učitelj.

Apostol Pavle, i on je postradao mučenički u Rimu, i danas postoji veliki hram na mjestu njegovog mučeništva.

Apostoli Petar i Pavle, dva vrhovna Apostola vjere Hristove, zapečatili su svoju vjernost Hristu Bogu svojom mučeničkom krvlju.

I nijedan od Apostola nije ostao a da nije postradao. Samo je Apostol Jovan umro prirodnom smrću a svi ostali su umrli neprirodnom smrću - gonjeni i progonjeni, ubijani i blaćeni, ali su ostali vjerni pravdi Božijoj, imenu Hristovom i Istini Božijoj.

Takvih mučenika kroz istoriju Crkve bilo je bezbroj. Na tim mučenicima, na njihovoj mučeničkoj krvi počivaju nebo i zemlja, jer to je krv koja se proliva za život svijeta. To je ljubav, koja je gažena u ovom svijetu i prezirana, i koja se žrtvuje, ali bez koje ovaj svijet ne može da postoji.

Lakše bi svijet mogao da živi bez Sunca i Mjeseca, lakše bi mogao da živi bez svjetlosti sunčane i bez vode. nego li bez te i takve svete ljubavi, kojom je čovjek stvoren, kojom je čovjek ispuljen, radi koje čovjek postoji i radi koje ovaj svijet postoji.

I u ovoj našoj Crnoj Gori bilo je bezbroj mučenika, vjernih Hristovih svjedoka, počevši od prvog zetskog kralja, koji je takođe ubijen za pravdu Božiju i za Ime Božije. I tako redom, sve do najnovijih mučenika i ispovjednika - Mitropolita Joanikija, i s njime, bez suda i presude pobijenih sveštenika, sluga Oltara Gospodnjeg i drugih vjernika; do ispovjednika, mitropolita Arsenija Bradvarevića na pravdi Boga suđenog i presuđenoga. I tako redom, do svih onih koji su postradali i odstradali svoju vjeru pravoslavnu. Naročito u toku ovih poslednjih pedeset godina.

A najveće stradanje koje smo doživjeli u tom periodu, bio je pokušaj da se ubije Bog u ljudskoj duši i u ljudskom srcu.

Jer, ako ubijemo Boga u ljudima, onda smo ubili najdublju čovječnost u ljudima. Ubiti Boga, znači ubiti čovjeka, ubiti čovječnost, ubiti čojstvo, poštenje, pravednost, samopožrtvovanost, ozvjeriti čovjeka. Ugasiti u njemu iskru Božansku i vratiti ga u beslovesnost, vratiti demonske sile da gospodare njime i da truju njegovo biće i njegovu dušu, da bi mu onda i djela bila demonska i otrovna, ispunjena mržnjom, razdorom i svađom.

E, tako dakle! Ništa novo se ne događa. Jer, ničeg novog nema pod kapom nebeskom! Krst nositi nama je suđeno; ovo je "oltar pravi na kamen krvavi", utemeljen na žrtvi. Hristovoj. Oltar u kome se prinosi Beskrvna Žrtva. Hristova kroz pokoljenja; oltar u kome su mošti Svetog Mučenika Cetinjskog Petra, koji je bio mučenik i stradalnik i pečalnik.

A najveća njegova muka, najveća njegova rana bio je raskol i razdor među Crnogorcima, svađe među njima, krvne osvete koje su uništavale čitava bratstva i porodice. Svetom Petru Cetinjskom teže je bilo to, te međusobne svađe, nego li najezde tuđinaca i Turaka.

Zato je i njegov sinovac, vladika Rade govorio: "Ne bojim se vražijega kota, neka ga je ka na gori lista, no se bojim od zla domaćega."

Bilo tako, i danas ostalo - tako!

Neka Bog umudri svakog razumnoga, koji još imalo savjesti ima u sebi! Nijesu ovo vremena za svađe i za raspre i za mržnju. Ovo su vremena za bratimljenje, za širenje Bogoljublja; ovo su vremena da Boga vratimo u svoje domove, u svoje hramove, u svoje porodice, u svoja srca. Da bi, vrativši Boga, vratili svoje ljudsko dostojanstvo i svoj vječni smisao. Ovo su vremena da povratimo čovjekoljublje, da brat bratu cjeliva rane, jedan drugoga da zagrlimo.

Mnogo je rana na tijelu ovog srpskog naroda. Dosta ih je bilo i ne treba nove nanositi. Isuviše je izranjavljeno tijelo Crne Gore!

Ovo je vrijeme da se duhovno obnavljamo, da se duhovno sjedinjujemo, da se duhovno budimo.

Ovo je vrijeme zajedništva; ovo je vrijeme čovječnosti, bratoljublja i bogoljublja!

I blago onoj duši koja bude na visini svoga vremena, a teško onoj duši koja pljune na krv Hristovu. Teško onoj duši koja pljune na krv mučenika; teško onoj duši koja pljune na ćivot Svetog Petra.

Niko nije, do danas, bacao kamen na ovaj sveti ćivot. Ni u vremenima najraspamećenijim, ni u vremenima okupacije. Ni neprijatelj, okupator, nije se usudio da baci kamen na ćivot Svetog Petra. Ni Italijani kad su bili okupatori, nijesu to učinili; ni Njemci, kad su bili okupatori, nijesu to uradili. Ne pamti se ni Turci da su tako što činili.

Zato, teško onome koji se baca danas kamenjem na ćivot Svetog Petra!

Da ga Bog sačuva, da ga ne stigne kletva Svetog Petra, i njega i njegovo potomstvo.

A mi, sa onog mjesta danas, poslije Svetog Pričešća Tijela i Krvi Hristove, nemamo druge riječi da kažemo, nego onu riječ koju je Gospod rekao kada je bio raspet na Golgoti, i kada je bio proboden klinovima kroz ruke Njegove i noge Njegove, i kada je koplje probadalo rebra Njegova - riječi: "Oprosti im, Bože, jer ne znaju šta čine!"

Neka Bog urazumi sve i svakoga, a najprije svakog brata Crnogorca, da se vratimo Bogu i da se vratimo bogoljublju, i da se vratimo jedni drugima, kako bismo bili u stanju da produžimo svijetla djela svojih otaca; da bismo mogli da budemo istinski vjerni Crnoj Gori i svim njenim svetinjama; njenim svetim moštima, njenim svetim mučenicima, njenim svetim junacima!

Neka bi Bog, još jednom kažem, urazumio svakoga, da ovaj današnji dan ne ostane sramni dan u istoriji Cetinja, istoriji Crne Gore i našeg naroda.

Neka Gospod sve vas, koji ste danas u ovom svetom hramu, blagoslovi Svojom ljubavlju, i neka je na zdravlje i spasenje Sveto Pričešće.

I neka mir Gospodnji siđe na nas i blagodat Oca i Sina i Duha Svetoga, Boga našega, divnoga u Svetima svojim, predivnoga u Svojim Mučenicima, divnoga u Svetom Petru Cetinjskom Čudotvorcu, čudesnoga u Svetim Apostolima Petru i Pavlu i u svima Svetima u vjekove vijekova.

Amin!

(Cetinje, 12. jul 1991.)

Slabost Božija jača od ljudiBesjeda izgovorena na liturgiji povodom 50-te godišnjice stradanja srpske crkve i naroda (1941-1991.) obilježene u Ostrogu na sabranju pravoslavne omladine od 14. do 19. avgusta

Sve što smo govorili ovih nekoliko dana, sabrani u ovoj ostroškoj svetinji, povodom pedesetogodišnjice stradanja Srpske Crkve i naroda, kao da je sadržano u riječima, pročitanim na Liturgiji, Svetog Apostola Pavla: "A mi propovijedamo Hrista raspetoga, Judejcima sablazan a Jelinima ludost". I Apostol dodaje: "... jerje ludost Božija mudrija od ljudi, i slabost je Božija jača od ljudi."

Suština propovijedi hrišćanske nije ideja, nije neka filosofska misao, nije sistem, ma koliko on bio savršen. Suština hrišćanske propovijedi, to nam kaže Sveti Apostol Pavle, jeste ličnost Hrista raspetoga. To je osovina oko koje se okreće cjelokupna istorija Crkve Božije na zemlji, srž oko koje se okreće sva ljudska sudbina; to je, takođe, osa, oko koje i kojom se ostvaruje smisao neba i zemlje, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti.

Nijesu Božije misli ljudske misli. Bog izabira ono što je smireno i poniženo da posrami ono što je gordo i nadmeno i što je uzvišeno.

Božanska logika je drukčija od ljudske logike. Tako je Bog to udesio, da se u najmanjim, čak najnevidljivijim stvarima otkrivaju najveće i najdublje tajne. Ništa više od tajne nema u sebi vasiona u poređenju s nekim osnovnim sastojkom materije, nekim protonom ili neutronom. Sva tajna koja je sadržana u vasioni, sadržana je u onom osnovnom elementu te vasione. Kao što je tajna hljeba i pšenice sadržana u zrnu koje se baci u zemlju, a koje umire da bi donijelo ploda, u toj tajni vidljivoj i opipljivoj, i nama, ljudima, toliko bliskoj, sadržana je naša tajna, tajna našeg postojanja. Sadržana je tajna cjelokupne Božije tvorevine, i sve ljudske istorije.

Jer, kao što zrno koje je bačeno u zemlju, ako ne umre neće ploda donijeti, tako i čovjek - ljudsko biće, ljudska istorija - ako ne umre, ako ne padne u zemlju, ako se ne razapne, neće ploda donijeti.

U malim stvarima se skrivaju velike i neizrecive tajne. Na to nam ukazuje i sama ličnost Gospoda našega Isusa Hrista. I on je Hljeb Nebeski, koji je došao u ovaj svijet, da svaki, koji od njega jede, ne pogine, nego da ima život vječni. On je rođen predvječno od Oca kao Jedinorodni Sin Božiji. Rodio se i u vremenu kada je došla punoća vremena, od Duha Svetoga i Prespete Djeve. I on je, ne samo rođen na zemlji i živio na zemlji, nego je i On "bačen" kao pšenično zrno u zemlju, pogreben je, i u zemlji bio tri dana i tri noći; umro je da bi vaskrsao i da bi podario nebu i zemlji i čovjeku i svim stvorovima - novi život.

Otuda drugoznačnost Njegove logike; kroz umiranje dolazi se do vaskrsenja; kroz smrt dolazi se do pobjede smrti; kroz grob dolazi se do vječnog života; kroz stradanje i kroz patnju, dolazi se do punog ostvarenja i osmišljenja ljudskog postojanja ovdje na zemlji.

Još su drevni Heleni predosjetili tu svetu i veliku tajnu, pa su govorili da se "patnjama pamet stiče". A isto to će reći, u novija vremena, veliki prorok slovenski, Dostojevski, na jedan čudan, i za obične ljude, neshvatljiv način, kad kaže: "U tuzi sreću traži"!

Tamo gdje ljudi, koji su duhovno zaslijepljeni, smatraju da je propast, i ono od čega ljudi treba da bježe, Dostojevski kaže: "Tamo, od čega ljudi bježe, tražeći svoje zadovoljstvo, ti traži sreću".

U tuzi, u raspeću, u tom umiranju. Zato, nije slučajno da on jedno od najvećih svojih djela, "Braću Karamazove", počinje evanđelskom pričom o sijaču i sjemenu i o pšeničnom zrnu koje u zemlju pada i koje donosi velikoga ploda.

Osjetio je Dostojevski kroz sopstveno stradanje i patnju što je počelo njegovim boravkom u Sibiru i upoznavanjem dubina ljudske tragedije i ruske duše) pravu mjeru života, i doživio na sebi samom tajnu Hrista raspetoga.

Zato je i djelo njegovo tako svijetlo i tako puno nade i prepuno svjetlosti i mudrosti, jer "mudrost je Božija mudrija od ljudi i slabost je Božija jača od ljudi."

Kao da je Bog nemoćan na ovoj zemlji. On, dolazeći na nju, dolazi u obličju sluge. Dolazi ponižen. Njegov boravak ovdje, na zemlji, je boravak poniženja. Sveti Apostol Pavle govori o njegovom "istoščeniju" - pražnjenju; kao da ga nema ovdje na zemlji, kao da je jedan od nas, i još gore: kao da nema izgleda i nema vida; to je već i prorok Isaije predvidio kad govori o Njemu, da se on "vodi kao jagnje na zaklanje", da je bez ljepote, unižen.

Zato i Jevreji, kada ga gledaju, govore: Ko je taj? Da li on može da bude onaj koga očekujemo? Vidite ga kakav je, kako se ponaša? Vidite Njegovo porijeklo! Mi očekujemo Mesiju, koji će doći iz carskog dvora, koji će biti produžetak slavne carske loze Davidove. Može li nešto dobro iz Nazareta doći? Ko je taj Josif, ko je ta nepoznata Marija, otkuda tu, u takvom jednom domu, da se rodi onaj koga očekujemo?"

Zato pokušavaju da ga ubiju i protjeraju, i na kraju ubijaju, smatrajući da će minuti glas o Njemu i da će On iščeznuti, kao mnogi drugi koji su nestali s lica zemlje. Pri tom zaboravljaju da je slabost Božija jača od ljudi, da je Njegova moć upravo u toj slabosti, u tom neizrecivom smirenju! Da je On došao da služi a ne da mu služe, i da život svoj položi za bližnje svoje.

Ima jedan divni tropar, koji govori da je On u svom raspeću i u svojoj smrti, bio u grobu tjelesno, a u Ad, u pakao, otišao je dušom još dublje od groba, u neviđelicu podzemnog, bogootuđenog svijeta. Tamo je dospio do krajnjih granica nepostojanja, ali je istovremeno, za ljudske oči nevidljivo, bio u Raju i s desne strane Boga Oca, kao Onaj,

koji je prije svih vjekova rođen od Njega, i kao Onaj koji će ponovo doći da sudi živima i mrtvima, i čijem Carstvu neće biti kraja.

Istina o krstu, o raspeću - istina je o ludosti. To je sablazan, kao što kaže prethodno Sveti Apostol Pavle: "Sablazan za Judejce a ludost za Jeline, jer Jelini traže mudrost." A gdje je na Njemu, onakvom kakav se pojavio - mudrost? Za Jevreje je to sablazan, jer to potpuno daje novu sliku o samom Bogu. Jer, za Jevrejina, za Mojsijev zakon, Bog je veličanstvo Božansko, nedostupno, čak i bezimeno, s one strane ljudskog dodira i ljudskog opita i ljudskog znanja.

Ne može čovjek, kao što kaže prorok, Boga vidjeti a živ ostati. Kad prorok Mojsije pita kako mu je ime, On kaže: "Što me pitaš kako mi je ime? Ja sam onaj koji - jesam!" ukazujući time na neizrecivost Njegovog imena.

I taj Bog, koji se tako predstavio u Starom Zavjetu, najedanput dolazi i pojavljuje se kao čovjek, u ljudskom vidu i ljudskom obličju! I ne samo kao čovjek, nego kao najuniženiji među ljudima, kao onaj koji je prezren, odbačen; koji je iz neke prezrene, odbačene porodice, koji biva i razapet, i sahranjen, tako da misle ljudi, kako nikad više o njemu ni pomena biti neće!

Međutim, "onoga koga odbaciše zidari, taj postade krajeugaoni kamen i divno je u očima našim", kao što kaže Riječ Božija. Ludost pred svijetom, ona postaje od Boga izabrana da bude mudrost Božanska. Bog tom i takvom ludošću posramljuje mudre na ovoj zemlji, i što je slabo pred svijetom ono izabra Bog da posrami jake.

U toj Njegovoj slabosti, u Njegovoj nemoći skriva se najdublja snaga i moć, nepobjediva snaga i moć. I kada su ljudi mislili da su ga pobijedili, da su ga protjerali iz ovoga svijeta, tek onda se On pojavio i krenuo u ovaj svijet preko svojih Apostola, svojih Mučenika, koji su, takođe, kao i op, ponižavani, gonjeni, ubijani, ali sjeme njihovo služilo je kao sjeme za rađanje novih hrišćana i kao izvor novih nadahnuća, novih snaga.

I sve se to otkriva u Hristu Isusu, koji postade premudrost od Boga i pravednost, i osvećenje i izbavljenje. Taj, koji je tako ponižen, koji je tako odbačen, koji je tako prezren, On se otkriva kao Premudrost Božanska od Boga poslata, i data kao pravednost i kao osvećenje kao punoća, kao Onaj kroz (od) koga je sve postalo što je postalo, i kao onaj, koji je Punoća svega postojećeg; kao onaj koji je - Put, Istina i Život. Kao onaj koji je - Hljeb Života i koji je hrana za one koji su gladni, koji je život za one koji su smrtni i koji su prolazni.

Sveti Apostol Pavle, kome je Bog otkrio tu svetu tajnu, kao što on kaže: "kao nekom nedonoščetu", nije bio među onim prvim izabranim Apostolima. Naknadno mu se Gospod javio, njemu, koji je gonio Hrista i gonio Crkvu njegovu. Gospod mu se javio i čuo je njegov glas i vidio ga je, i oslijepio je od tog čudesnog viđenja. Ali mu je to viđenje tek kroz sljepilo otvorilo prave, duhovne oči. On je tako postao sasud izabrani Njegov, koji ga je posvjedočio pred narodima i pred ljudima, Njega poniženog, raspetog; koji je Premudrost Božija i nepobjediva sila.

Taj Apostol kaže: "Ko se hvali, Gospodom neka se hvali!" Nemoj da se hvali čovjekom kome je duh u posu; nemoj da se hvali ljudskom snagom, ljudskim znanjem, ljudskom moći. Jer, ljudska znanja, ljudska slava i ljudska moć - sve je to prah i pepeo. A onaj, koji se dotakao Raspetog, koji je Njega primio u sebe, koji je primio na sebe i popio krst Njegov, taj će isto biti ispunjen premudrošću, i snagom nepobjedivom, neuništivom, i postaće jedno s Njim. No, pri tom, proći će putem kojim je On prošao, jer "ne može sluga biti bolji od gospodara svoga". Tamo gdje je bio Gospodar tamo će biti i sluga Njegov, ali, ako je bio zajedno s njim u raspeću, ako je sa njim saraspet, onda će sa njim i da savaskrsne.

Otuda i Sveta Tajna Krštenja nije ništa drugo, nego - u naš život, u naše kosti, u naše biće - ulazak te tajne Hrista raspetoga i Hrista vaskrsloga. Saraspinjemo se sa njim u Tajni Krštenja, da bi zajedno sa Njim vječno živjeli. Odričemo se sebe i uzimamo krst Njegov, da bi on nas primio i da bi nas ispunio svojom neizrecivom punoćom i svojim vječnim životom.

Zato isti Apostol Pavle, pun radosti i pun tog čudesnog viđenja, neizrecivog; i opita - tog najdubljeg opita Hristovog lika, a u njemu i kroz njega i najdublje tajne postojanja - kaže: "Jer rasudih da ne znam među vama išta sem Isusa Hrista, i to raspetoga".

Jedino o čemu razmišlja Apostol, to je Isus Hristos. Jedino što voli Apostol, to je Isus Hristos. Jedino čemu služi Apostol, to je Isus Hristos. Jedino za šta zna Apostol, to je Isus Hristos. I kao takav, on će reći one čudesne riječi: "Ne živim više ja, nego živi u meni Isus Hristos". Toliko se on poistovijetio sa Gospodom svojim, da poziva svoje učenike i svoje sljedbenike: "Ugledajte se na mene, kao ja na Hrista!"

A onda dodaje Apostol, da je i on bio "u strahu među vama i u slabosti, i u velikom trepetu". I Apostol Pavle, kao što sam kaže, nosio je na sebi "rane Gospoda svoga", imao je i "žalac", koji mu je "bio dat u meso". I on je gonjen i progonjen, dobijao je batine, i u more je bacan, i na kraju odveden u zatvor. Čak se četrdeset ljudi zaklelo da neće ništa jesti ni niti dokle ne ubiju Apostola Pavla.

Sve se to događalo sa njim. Ali, kroz tu slabost i kroz to gonjenje, Apostol je postao izabrani sasud Božiji. Posvjedočio je Gospoda svojim životom i svojom smrću, postao Njegov svjedok. I svo, ostao je njegov svjedok. Svjedok Njegovog čudesnog lika Hrista raspetoga i vaskrsloga - do našega vremena. I ostaće, kao takav, do kraja svijeta i vijeka. I zato on i završava: "I riječ moja i propovijed moja ne bi u ubjedljivim riječima ljudske mudrosti, nego u pokazivanju duha i sile".

Nije ono što oduševljava Apostola ljudska mudrost i ljudsko znanje, iako je on postigao to znanje i ljudsku mudrost, i bio najučeniji čovjek svoga vremena. Svega toga on se odrekao onog momenta kada ga je dotakla Božanska mudrost i Božanska sila i Božanska snaga. Onda je tek vidio kakav je čovjek prah, i kako su kratki ljudski putevi i ljudska pamet; kako je kratko ljudsko znanje i kako su bezumni oni koji se uzdaju u čovjeka, kome je dah u nosu.

Isto to je doživio naš novi prosvjetitelj Vladika Nikolaj Žički i Ohridski, kada je bio u Dahauu. Sačuvano je čudesno svjedočenje njegovog viđenja lica Božijeg, i to u trenutku doživljaja, da je prah i pepeo. On kaže Gospodu, kad ga je Bog uzdigao sebi: "Gospode, prah sam i pepeo."

I uzdigne ga Bog, i opet vidi on čudesa Božija, i kaže: "Gospode, nijesam u stanju da podnesem, prati me!" I kad ga opet Bog uzvisi, dodaje: "Gospode, oslobodi me. Nijesam spreman da to primim". Tri puta se sa Njim tako pogađao.

Tako je Sveti Vladika Nikolaj doživio istu onu tajnu, koju je doživio Sveti Apostol Pavle, da bi nam u našem bezumnom i raspamećenom vremenu pokazao kako je Bog isti, kako je Hristos isti juče, danas i sjutra, i kako je sila Njegova i premudrost Njegova - ista; da je ona među nama a i sa nama, i da se daje svima onima koji su željni te Premudrosti, i koji su spremni da prime na sebe krst Gospodnji, i da hode za Gospodom svojim.

"Da vjera vaša ne bude u mudrosti ljudskoj, nego u sili Božijoj."

Kratka rečenica ali duboka istina; istina koja treba da bude putokaz našem životu, vjera da ne bude u ljudskoj mudrosti, u ljudskim domišljanjima, u ljudskom kratkovidom i kratkoročnom znanju, nego da bude vjera naša u mudrosti Božijoj. Mudrost koja je vječna, vjera koja je temelj onoga čemu se nadamo i provjera onoga što očekujemo; vjera koja je opit samoga Gospoda u nama, primanje Njega kroz saraspinjanje sa Njim, i kroz savaskrsavanje sa Njim, i na taj način kroz zadobijanje Njegove Božanske sile koja je nepobjediva i preko koje je jači On koji je u nama, nego li sile ovoga svijeta, koje su protiv nas.

Otuda, po Njegovoj istinitoj riječi, ni vrata paklena neće i ne mogu pobijediti ni odoljeti Crkvi Božijoj. Jer, Crkva Božija nije bilo kakva organizacija ovoga svijeta, nego je ona ispunjenje te i takve Božanske sile, sile Duha Božijega, sile Raspetoga i vaskrsloga Gospoda, koja je vječna i neprolazna.

Ko se te sile dotakne i ko nju primi, i on postaje vječan i neprolazan - ma kakva poniženja doživljavao, ma kakva raspeća, ma koliko ga ljudi gonilo i progonilo, prije ili kasnije, njegovo djelo će izaći na vidjelo.

Evo, u naše vrijeme, poslije pedeset godina stradanja Crkve Božije i naroda Božijeg, u srpskom narodu, mi smo svjedoci, da poslije tog velikog i strašnog raspeća i tog velikog jovovskog mučeništva našeg naroda, dolazi vrijeme njegovog vaskrsavanja, njegove duhovne obnove i njegovo! duhovnog preporoda.

I svi oni koji su bili prezreni i odbačeni, koji su bili gaženi i ubijani, oni za koje se smatralo da su, maltene, izdajnici naroda, najedanput se pokazuju kao mučenici tog naroda, kao stradalnici, kao oni koji su ponijeli krst Hristov na sebi i koji su svojim patnjama Boga posvjedočili, svaki na svoj način.

To se potvrđuje kako i na onima u Jadovnu, Jasenovcu, Pribilovcima, Korićkoj jami, u Glini i po drugim mjestima, tako i sa svima koji su nevino pobijeni, pa i ondje, na ovim prostorima, u nesrećnom vremenu bratoubilačkog klanja.

Evo i ova Ostroška svetinja, koja vjekovima okuplja duše gladne i žedne Boga i nadahnjuje tom i takvom silom krsta Gospodnjeg i snagom vaskrsloga Gospoda čitava pokoljenja, bila je poprište krvavog bratoubilačkog rata.

Mi još nijesmo ni svjesni šta se to dogodilo ovoj svetinji u toku ovoga rata, od samog njegovog početka. Jer cilj demonske sile upravo i jeste da ugasi ovakve svjetionike, svjetionike koji neprestano svijetle ljudskim dušama. Jer, kada se ugasi ta svjetlost, onda čovjeku više nema spasenja, onda demonska sila može da radi sve što hoće.

Kad se bude pisala istorija manastira Ostroga, najstrašnije stranice ove svetinje biće ispisane od 1941. do 1945. godine. Ovdje je brat brata ubijao. Ovdje ima još neopojanih grobova. Sad ćemo otići upravo najedno takvo neopojano groblje. Mi ćemo, evo danas, po prvi put od rata, da opojemo, da održimo parastos na grobnici dvadeset i šestorice, po prijekom ratnom sudu ubijenih 1943. godine, na čelu s Blažom "Vukanovićem i Bajom Stanišićem.

Pomućena je bila savjest bratska. S jedne strane su bila jedna braća, s druge strane su bila druga braća.

Tako je ćivot Svetog Vasilija Ostroškog zaliven krvlju Baja Stanišića i njegova dva sinovca.

Ostali su se predali, uz obećanje da će, ako se predaju, biti pošteđeni. Svi su strijeljani na licu mjesta.

I ne samo to: Poslije rata nad njihovim grobom bio je napravljen klozet. Desetak mjeseci kasnije, na vapaje tadašnjeg igumana manastira Ostroga, Leontija Mitrovića, sklonili su klozete njihovog zajedničkog groba. Međutim, to mjesto je ostalo obesvećeno, a njihove kosti ni do danas nijesu opojane.

Demonska sila je bila pomračila bratske savjesti, te brat nije mogao da prepozna brata svoga, već ga je gledao preko nišana. Danas je, evo došlo vrijeme, da brat poljubi ranu bratu svojemu. A Crkva Božija, koja je pomiriteljka neba i zemlje, da bude i pomiriteljka zavađene i zakrvljene braće. Jer, nema nam spasenja ako se ne pomirimo, ako jedni drugima rane ne poljubimo, ako se grobovi ne opoju i kosti ne izađu na viđelo dana; istorija neka sudi ko je bio prav, a ko kriv. Ali i sada se već vidi, po plodovima se vidi, šta je donijela ideologija, ispunjena opakom mržnjom bratoubilaštva i oceubilaštva, i do čega je dovela.

Koliko li je zla nanijela samo ovom narodu, i koliko će vremena trebati da se narod oslobodi od toga zla, od te opake bolesti zvane brozomora, koja je harala ovim prostorima, i još uvijek hara; koliko će trebati vremena da se od toga očistimo,

oslobodimo, da bi mogli, očistivši se od prljavštine grijeha, od bratoubilačkog sljepila, da vidimo lice Božije, da se vratimo Bogu svome kao Ocu zajedničkome nebeskome, i da se prepoznamo kao braća, da više ne ubijamo jedni druge, već da volimo jedni druge, kako bi jednodušno ispovijedali Oca i Sina i Duha Svetoga Gospoda našega.

Tako se, evo, i ovdje, kroz stradanje ove svetinje, opipljivo ostvarila ista ona istina o kojoj govori Sveti Apostol Pavle u poslanici Korinćanima. I ovdje se raspeti Gospod pojavio.

U svakom nevino ubijenom, u stvari je - Gospod ubijen; u svakom popljuvanom je - Gospod popljuvan.

Taj klozet na kostima pobijenih ljudskih bića, bio je klozet nad Tijelom samoga Gospoda Hrista. Nad Njim se sve to događalo. Zagađenost duša pretvarala se u zagađenost ponašanja. Raspet je Hristos u svakom raspetom; ubijen je Hristos u svakom ubijenom; popljuvan je Hristos u svakom popljuvanom; prezren je Hristos u svakom prezrenom.

Ali, kao što je Hristos raspet i ponižen i - vaskrsao, tako i oni koji su zajedno sa Njim raspinjani i ponižavani, i oni zajedno s Njim vaskrsavaju. Pravda pak Božija i pravednost koju je Hristos podario svima onima koji su žedni i gladni pravde, ponovo se obnavlja - obnavljajući ljudske duše i vraćajući ljude njima samima i Bogu pravde.

Tako, završavajući ovaj naš bratski sastanak u ovoj Ostroškoj svetinji, dobro je da se sjetimo kreta Gospodnjeg i Njegovog vaskrsenja; da se sjetimo našeg saraspinjanja sa Njim i našeg savaskrsavanja sa Njim u Tajni Krštenja i u svim Svetim Tajnama Crkve Božije, kao i u tajni našeg življenja uopšte ovdje na zemlji. Veoma je važno da se sjetimo saraspinjanja Crkve Božije i sastradanja Crkve Božije kao Tijela Hristovog, kroz vjekove Njegovom prečasnom Tijelu Golgotskom; saraspinjanja, koje se, eto, pokazalo opipljivo i u naše vrijeme na tijelu naroda Božijeg, u srpskom narodu, pa evo i ovdje, u ovoj svetilji i oko ove svetinje, kao i na mnogim drugim mjestima.

Neka bi Gospod sve one koji su raspeti i poniženi, u ime Njegovo i za Njega, proslavio i silom svojom obdario. A i nas neka umudri i nauči da život svoj provodimo u strahu Božijem i trepetu, i u duhu tog saraspinjanja Gospodu, da bi zajedno sa Njim savaskrsli, kako bi se i u nama Gospod proslavio, da bi i mi Gospoda proslavljavali u sve dane života svoga i u vijeke vijekova.

Amin!

Sestrice bezbratice

Na kraju parastosa održanog poslije Liturgije iznad Donjeg manastira, nad jarugom gdje se nalaze kosti pobijenih četnika oktobra 1943. godine, Mitropolit je, između ostalog rekao još i ovo:

..."Mala Nina, na ovom mučeničkom mjestu, pored ovog javora, postavi buket cvijeća. Neka bi Gospod prosvetio sve Srbe, da urade onako, kao što je danas mala Nina, unuka jednog od velikih revolucionara, uradila, Duhom Božijim nadahnuta.

Da bratske rane poljube jedni drugima, da se izmire i mrtvi pod zemljom, da bi i mi, koji smo na zemlji živi, mogli da nađemo mira, i da bi nam Bog podario svoga mira nebeskog.

Nedavno sam bio na Durmitoru, gdje smo takođe sahranili dvojicu ubijenih 1941. godine. Obradovalo meje kada sam vidio da je na njihovoj sahrani bio i jedan od onih koji je godinama bio na drugoj strani. Bog ga je urazumio, a i druge pored njega, da se prvi put poslije rata, skupe svi iz porodice Jaukovića, koje je krv bratska bila podijelila oko ta dva groba, i da se iznad ta dva groba - izmire.

I tamo je jedna od žena naricala, pa sam zabilježio, kad je, između ostalog rekla: "Iako je bilo davno/ Nama nije zaboravno!" Tugovala je ona nad tim i nad svim sličnim grobovima: "Ej, ovoga svjetskog rata/ Kad udari brat na brata / Ja izgubih trides' brata / Iz glasitog roda moga." (Koliko li smo mi tek braće izgubili u tom bratoubilačkom klanju) I još dodaje ta tužbalica crnogorska: "A mene je braće žao, ma na kojoj strani pao! Četrdeset sedam ljeta/Oplakuju sestrinice/ Ostanule bezbratnice..."

E, to je, i tako, bilo ovih četrdeset i sedam godina.

Pomenulo se - ne povratilo se! Bog pokoja mrtvima da podari, a živima razuma i mudrosti, i da im probudi savjest da brat zagrli brata; da nikad više ne udari brat na brata, i da se zajednički okupimo oko vječnog ognjišta, oko vječnog Očinstva Boga našega, kome neka je slava i hvala, a mrtvima pokoj - u vjekove vjekova!

Amin!

Besjeda na opijelu u nikšićkom Sabornom hramu trinaestorici Grahovljana pobijenih 1944. godine

U ime Oca i Sipa i Svetoga Duha.

Duše ih vo blagih vodvoratsja. Duše njihove će u dobrima obitavati.

To su riječi, draga braćo i sestre, i tužno-radosni skupe, kojima danas, na ovaj sveti, nedjeljni dan Hristovog Vaskrsenja dočekujemo kosti onih koji su nevino pobijeni od bratske ruke, i kojima ih danas osveštavamo, praćajući mir prahu njihovom i dušama njihovim. I kojima se molimo Gospodu da ih upokoji, tamo gdje sija svjetlost lica Božija i gdje nema tuge i uzdaha.

Ovaj današnji dan je - veliki dan, i sveti dan, ne samo za njih.

Za njih, jer je to dan njihovog izronjavanja iz tame, iz prezira i zaborava. —

Ono je veliki dan i za sve nas, jer je ovo dan kada se vraćamo kostima nevino pobijenih, kada se oni nama vraćaju.

Ovo je dan njihovog mira, ali i našeg pomirenja.

Kada je Kain ubio svog brata Avelja, onda je sveta ruka Božijeg proroka zapisala, da krv brata njegovog, nevino prolivena, vapije Nebu. To je bilo prvo bratoubistvo na zemlji. A od tada do danas, samo Bog zna koliko je bilo bratoubistava na zemlji.

Uostalom, nije li svako ubistvo - bratoubistvo? Nijesu li svi ljudi na ovoj zemlji braća i djeca jednog i istog Nebeskog Oca? Nije li Bog dao svim ljudima isti dar da se mole, ne "Oče moj", nego - "Oče naš"! I to na svim zemaljskim jezicima? I, ako se svi nazivajući Ga Ocem, ne znači li to da su svi na zemlji rođena braća, od jednog istog Oca? Nije li krv svih ljudi iz jedne krvi? Nije li čitav ljudski rod iz jednog korijena? Od jednog praoca Adama, i jedne pramajke - Eve? I nije li stoga svako ubistvo na zemlji - bratoubistvo? Kada čovjek ubije čovjeka on ubije brata svoga. A kada čovjek ubija brata svoga, on ubija i skrnavi svetu ikonu Božiju u čovjeku i bratu svome.

Nažalost, ljudska istorija je prepuna bratoubistava. I ne samo istorija drugih naroda, već i istorija našeg naroda. Nije li na bratoubistvu i počela naša novija istorija? I namjesto da to bude dragocjeno istorijsko iskustvo, da se nikada više tako nešto ne ponovi, u naše vrijeme mnoga bratska ruka ubila je brata svoga.

Mnoga kumovska ruka ubila je brata svoga. Mnoga sinovska ruka ubila je oca svoga. Vi, koji ste iz Grahova, to znate da je sin ubio oca svoga. A nije samo u Grahovu.

Ponavlja se kainovsko prokletstvo; to Kainovo prokletstvo isprtilo se nad Crnom Gorom, osveštanom svetinjom Božijom; osveštanom čojstvom i junaštvom; osveštanom kostima predaka koji su živote svoje polagali za krst časni i slobodu zlatnu; osveštanom moštima Svetaca.

Nad tom i takvom Crnom Gorom, isprtilo se u naše dane najstravičnije i nezapamćeno bratoubistvo. Ni u vremenima, kada su na ovim prostorima živjeli mnogobošci nije bilo takvog bratoubistva. Ni u onim, kada je ovdje vladao tuđin, nije bilo toliko nečovječnog bratoubistva. A gdje je nekad brat brata ubio, i sad zemlja na oduvu diše.

Bratska krv nesmirena, luta!

Prošlo je pedeset, odnosno četrdeset sedam godina, otkad je brat ubio brata, a mi smo, evo, tek sada smogli snage, da iz jama povadimo kosti ovih svojih predaka, rođaka, svojih roditelja. Da te kosti zaboravljene, prezrene, oskrnavljene, iziđu na svjetlost dana.

I šta se događa sa nama i pred nama? Događa se ono što se događalo od pamtivijeka: spomen ubijenog Avelja - ostaje vječiti spomen. Spomen ubice Kaina, i on ostaje vječit,

ali kao sram koji pokriva ubicu Kaina zbog njegovog zločina. Bez obzira u ime kojeg idola ili koje ideologije učinio to nepočinstvo.

Ovdje se danas projavljuju Pravda Božija i Istina Božija, i istina narodna, a narodna istina kaže: zlo rađenje - gotovo suđenje!

Narodna istina kaže i još nešto drugo: uzmi pravdu Božiju, stucaj je u stupu pa razvij prah na sve četiri strane svijeta i legni da spavaš, i kad ustaneš, vidjećeš, kako iz onog praha izrasla gora, velika, do neba. Ne može se Pravda Božija prognati sa zemlje. Ne može se nevino prolivena krv sakriti. Nevino prolivena krv će vapiti do kraja svijeta i istorije, bez obzira ko je prolio, i u ime kojeg idola i koje ideologije je prolio. Ona će prije ili kasnije naći svoju pravdu, a sakrivene kosti prije ili kasnije izaći će na vidjelo.

Kaže drevna legenda kako je ubica - bratoubica Kain skrivao se od glasa svoje savjesti, no glas krvi brata njegovog, nevino ubijenog je neprestano vapila i podsjećala ga na njegov zločin. I na kraju, predanje kaže, kako je on molio da ga sakriju u nekakav gvozdeni, podzemni kovčeg, gdje neće vidjeti ni sunca ni mjeseca, niti čuti bilo kakav glas. Međutim, tek tada je taj glas počeo da odjekuje u njegovom biću, unoseći nemir i prokletstvo zbog učinjenog zločina.

Nevina krv, dakle, ona će prije ili kasnije naći svoje opravdanje i izaći na svjetlost. Krv pravednika, prolivena potocima kroz istoriju na kraju postaje sudija svojim sudijama i presuditelj svojim dželatima.

Tako je bilo od pamtivijeka, tako je i danas, to će biti do kraja svijeta i vijeka. Takav je zakon Božiji na ovoj zemlji. I evo, neka je hvala Gospodu, da oni, koji su nevino pobijeni na pravdi Boga, da su oni danas došli ovdje, u ovu veliku svetinju Crne Gore i srpskoga roda; u ovaj manastir građen ljubavlju velikoga gospodara Crne Gore kralja Nikole.

Njima i pripada, da ovdje, na današnji dan izađu na vidjelo. Da ih vidimo mi, i da vide oni nas, da cjelivamo njihove rane i okove u kojima su i ovdje došli.

Ono što se njima dogodilo, da se više nikad ne dogodi; da nikad više bratska ruka se ne digne protiv brata svoga!

To nam danas poručuju ove svete i časne i čestite, bogojavne i čovjekojavne kosti. Nijesu one izronile iz tame danas ovdje pred nas da bi prizivale na nova bratska krvoprolića. One nas pozivaju, ne na osvetu, osveta je Božja, nego na osvećenje, praštanje i bratsku ljubav. Oni su danas ovdje, da svojim nemuštim jezikom, ono što su govorile četrdeset i sedam godina, ponavljajući riječi Golgotskog Mučenika: "Oprosti im Bože jer ne znaju što čine!", da i danas ponove te iste riječi ovdje pred nama, kroz moja usta i kroz usta ove svetinje: Oprosti Bože svakom onom koji nije znao šta je činio i koji je u svom neznanju i svojoj raspamećenosti digao ruku na brata svojega. Oprosti Bože i vrati nam pamet, jer nema veće kazne nego kad Bog nekom pamet uzme. A nažalost, ta i takva raspamećenost bila se razlila po gorama Crne Gore. Zbog nje i zlog i opakog kainovskog bratoubilačkog sjemena i danas se braća hrane plodovima mržnje.

Ne dao Bog da se ikada više na ovim prostorima ponovi ono što se dogodilo u toku posljednjeg rata, i nakon njega. A blago onima koji izdrže do kraja u vjernosti Bogu i pravdi Božijoj.

Vi sami gledate šta se događa u naše dane: velika crvena aždaja, koja je sedamdeset godina svojim otrovnim pipcima trovala svijet i sisala ljudsku savjest i pomračivala svijest, evo danas Jeljcin i Gorbačov javno - urbi et orbi - proglašavaju da joj je došao kraj i da izumire.

Veliki je to znak da ove kosti izlaze na svjetlost dana, baš u trenutku, kada ideologija, satanizovana i krvožedna, koja ih je pobila - izdiše.

A ko je to mogao da vjeruje prije tri, a nekmoli prije deset godina? Nije li to još jedno od velikih čudesa što se događaju pred našim očima?

Trebalo je ove kosti da pretrpe, ne samo mučeništvo i stradanje, već i prezrenost i podzemni mrak, i to četrdeset i sedam godina, pa da iziđu ispunjene miomirom i Pravdom Božijom jer - pobijedila je Pravda Božija!

A one demonske sile koje su rasčovječivale lude i gazile po ljudskim savjestima, one polako ali sigurno iščezavaju. Jer, u laži su kratke noge.

Uz to, pred Bogom je hiljadu godina kao jedan dan! A jedan dan kao hiljadu godina! A moćnici ovog svijeta misle da je njihovo vječno carstvo...

No, šta su devedeset godina ili sto godina u odnosu na Božiju vječnost? A svi ćemo izaći pred Strašni Božiji sud: i oni koji su dobra činili, poručuje nam Riječ Božija izaći će u vaskrsenje života. Oni već ovdje, iako uniženi i odbačeni, prezreni i pogaženi primili su u sebe sjeme vječnoga života, pa zato vaskrsavaju u ljudskom pamćenju prije ili kasnije. A pred Bogom su već vaskrsli i ušli u radost Gospoda svoga.

Oni pak, koji su zlo činili i oni će vaskrsnuti, ali u vaskrsenje suda. A taj sud nad njima i nad njihovim djelima, odnosno nedjelima, započeo je onog trenutka kad su to nedjelo učinili i kad su to nepočinstvo napravili.

Sud Božiji počinje odavde, a završava se u beskonačnosti.

Sud Božiji koji pravdu uzdiže i pokazuje je nepobjedivom, a nepravdu pokazuje kao nešto što je prolazno, potvrđujući ;š zaista onome "kome zakon leži u topuzu - tragovi smrde nečovještvom."

Tim i takvim nečovještvom su ugašeni ovi životi.

Među njima je i Leka, vidimo, kome je bilo dvadeset i dvije godine.

Među njima je i Mirko, koji je takođe imao dvadeset i dvije godine.

Međutim, evo od Boga njihove nagrade, i oni vaskrsavaju u nama i pred nama, i pozivaju nas kroz svoje mučeničko iskustvo, kroz svoje stradanje i u smrti i poslije smrti: Pozivaju i nas ovdje sabrane, i sve Crnogorce: U pamet se, braćo Crnogorci! Nemoj nikad više da brat udari na svoga brata! Nemoj niko i nikada više da prezre svetinju brata svoga, i druge svetinje, koje su preci gradili, oko kojih su se okupljali, i za koje su živote svoje polagali.

Neka bi Bog dao, da ovo naše tragično iskustvo, iskustvo naše raspamećenosti, iskustvo našeg zla, našeg upregnuća u svjetsko zlo, koga smo postali svjesno ili nesvjesno, izmećari; neka nam to bude velika pouka. Ne samo za danas, nego vo vjeki vjekov. Da nikada više ne dozvolimo da nam tuđin vođa postaje; da nam lažne ideje truju našu svijest i našu savjest; da nam lažni idoli zaklanjaju lice živoga i vječnoga Boga; da nam nepravda proglašena za pravdu zakloni lice Božije Pravde; da nam nepoštenje zamijeni poštenje; da nam mržnja protiv brata i protiv oca, bratoubistvo i oceubistvo zamijeni Ljubav prema ocu svome i prema precima svojim, i bratoljublje, na kojemu počivaju Nebo i Zemlja i sva Vasiona.

To je poruka ovih svetih i sveštenih kostiju, i u to ime mi smo se danas okupili da im poštu odamo, da se Bogu pomolimo, da ih Bog upokoji tamo gdje sija svjetlost lica Njegovog, uvjereni duboko da će duše njihove zaista u dobru počivati i da u dobru počivaju, jer oni su život svoj žrtvovali, nevino zaklani na pravdi Božijoj. A nijedna nevino prolivena kap krvi neće biti od Boga zaboravljena; čak ni od ljudi, kamoli od Boga, čije je pamćenje vječno i čija je ljubav beskonačna - ljubav koja grli sobom i prošlost i sadašnjost i budućnost. A iznad svega, prima svaku nevino ubijenu ljudsku kost u svoja vječna njedra, dajući joj svoj sjaj i obasjavajući je svojim vječnim životom.

Neka Gospod u dobrima upokoji duše onih koje danas ispraćamo, i duše onih ostalih koji još nijesu iz jama izvađeni, a treba da budu izvađeni. I neka bi Bog dao, da svi, koliko ih ima, po jamama pobacanih, da u toku ove godine, kada se sjećamo pedesetogodišnjice stradanja naše Crkve i našeg naroda, da svi oni izađu na svjetlost dana, da se opoju njihove kosti, da se okade svetim tamjanom. I da ona svetinja kojom one dišu, svetinja nevino prolivene krvi, da ona i nas obasja i obnovi u nama bratoljublje - obnavljajući u nama bogoljublje; da obnovi u nama ono čime smo mi živjeli vjekovima i po čemu smo bili i ostali slavni, a bez čega gubimo i svoje poštenje i svoju čast i svoj obraz i svoj ovdašnji, i onaj vječni život.

Bog da im dušu prosti, a onima koji su njihovi potomci, neka Bog i njima da nagradu za njihovo trpljenje. Jer, ne samo što su trpjele kosti onih koji su nevino poklani i pobijeni, već svaki njihov potomak, i majka i otac, i dijete i prijatelj, isto su tako trpjeli s njima - prezirani, gaženi, proglašavani za izdajnike, često i oni koje su Njemci zatvarali, i oni koje su ustaše spaljivale u Jasenovcima, i koji su rasijani po bijelom svijetu kosti svoje ostavili.

Pomolimo se, na kraju, još jednom, da Bog upokoji Đura i Rama Andrijina Bulajića i Momira Nikolina Bulajića i Danila Nikolina Vujičića i Pavla Gluščevića; Laka, mlade od dvadeset dvije godine, sina Novičina Janičića i Jevrema Belova Kilibardu i Blagotu

Markova i Savu Šćepanova i Gojka Dragova i Krsta Lazareva i Mirka Ristova, takođe mlade od dvadeset dvije godine, i Filipa Gavrilova.

Bog njih neka upokoji, a nama neka podari bogoljublje i bratoljublje i vjernost Istini Božijoj i Pravdi Božijoj.

Amin!

(25. avgust 1991.)

RAZGOVORI

Povratak pameti

- Nešto neosjetno, ali veoma krupno se desilo u istoriji svijeta - opet se vraća univerzalizmu hrišćanske kulture...

- Dogodilo se zaista nešto preveliko u istoriji svijeta, i taj događaj, nije današnji, bolje reći, on jeste današnji, u smislu svevremenosti. Taj događaj koji dijeli istoriju na dva dijela jeste ulazak Boga u svijet. To je događaj rođenja Hristovog. Po riječima Apostola Jovana: "Logos postade tijelo." I to rođenje bilo je i ostalo jedino novo pod suncem. Još su drevni hrišćanski mudraci o tome govorili. To je ono što je potreslo ljudsku sudbinu, i što je i sad potresa.

Uvijek iznova taj događaj se otkriva kao mjerilo istorijskih zbivanja i događanja: on je uveo dramatiku u istoriju, dramatiku u napetost između dobra i zla. Od tog vremena čovjek ne može da bude zadovoljan malim: on hoće sve! On hoće sve, bilo u potrazi za sveobuhvatnim dobrom, bilo u smislu zadobijanja zla i negacije svog postojanja.

Naše vrijeme iznova otkriva dramatiku na kojoj počiva ovaj svijet. Kriza modernog svijeta svjedok je te dramatike i nije čudo što danas iznova dolazi do potrage za onim univerzalnim vrijednostima, kako ih Vi nazivate, hrišćanske kulture, koje su se oprisutnile u sudbini čovjeka i svijeta, upravo kroz taj božanski prodor u svijet.

- Vladiko, Vi ste prvi ukazali na duboku povezanost pobune srpskog naroda na zborovima, sa onim što je suština pravoslavlja - sabornošću Crkve?

- Potpuno je prirodno da srpski narod učestvuje u toj dramatici modernog svijeta. Htio ne htio, on je uključen u istorijska zbivanja, tako da se one prelamaju i na njegovoj sudbini.

Kao što je srpski narod učestvovao u peripetiji potrage za Kitež-gradom, za nekim novim, srećnim društvom, tako se on danas, kada je došlo do krize te potrage i sam vraća neminovno izvornim vrijednostima prisutnim u njegovoj istoriji. To vraćanje izvornim vrijednostima srpskoga naroda pojavljuje se na razne načine u posljednje vrijeme: popucale su stege ideološke, dolazi do oslobađanja od "šizofrenosti svijesti", kojoj je ovaj

narod podložan, da ne kažemo samo posljednjih decenija, i otuda se kroz novija zbivanja u narodu, koja su na prvi pogled ideološke prirode, otkriva nešto dublje.

Srpski narod je vaspitan u duhu sabornosti: o tome svjedoči i onaj sabor, prvi svesrpski, u manastiru Studenici 1196. godine, a onda redom - sva srpska zborovanja kroz vjekove, utkana u srpsku istoriju i sudbinu. Sve velike istorijske odluke donošene su na saborima, tako da je sabornost ušla u sve pore duhovne srpskog naroda. I nije čudo da su i nove promjene, koje se kod nas događaju, promjene koje dolaze "iz glave cijela naroda", po riječima vladike Njegoša.

To, što su naši intelektualci, mnogi, izgubili iz vida taj tradicionalni izraz i to predanjsko svojstvo srpskoga naroda, pokazatelj je njihove otuđenosti od toga istoga naroda.

- Možda su ga jednostavno zamenili nekim drugim vrednostima?

- Ili izgubili. ili prezreli ta osnovna svojstva naroda, ili previdjeli i zamijenili drugim vrijednostima. Ono što se, međutim, kod nas sada događa, pokazuje upravo suprotno: da su načela koja su usvojena sa strane, zapravo osiromašila i narod i inteligenciju tog naroda, i da je bio posljednji trenutak da se taj narod praća sebi i svojoj pameti.

- Da, ali pitate li se, zašto je taj naš narod toliko dugo čekao na pobunu, zašto se nije suprotstavljao?

- Davno je rečeno: patnjama se pamet stiče! Mjera patnje je mjera znanja. To važi za pojedince ali to važi i za narode. Mora da prođe period sazrijevanja, pa čak i nekog udaljavanja od sebe samoga, da bi onda, kroz to otuđenje čovjek shvatio prave vrijednosti.

Kao što je jevrejski narod, poslije egipatskog ropstva, lutao 40 godina po pustinji, tako je trebalo i srpskom narodu 40-50 godina, da se vrati svojoj zemlji obećanoj, svome Jerusalimu. Mi smo tu, negdje, na granici novog početka, gdje su zaista ova pokoljenja prizvana da krenu u utemeljivanje nove budućnosti, ali na provjerenim osnovama svetosavskog i lazarevskog opredjeljenja za ono što je vječno i neprolazno.

- Podrazumeva se da se zna šta je dogma. Ipak, recite nam, koje su osnovne dogme hrišćanstva i otklonite izvesne nedoumice oko značenja ovog pojma?

- Riječ dogma izvedena je od riječi dokeo, što znači - mislim, odnosno mišljenje, određeno mišljenje. Samo, teološko značenje riječi dogma, često se shvata na pogrešan način, kao nešto što je okamenjeno, petrificirano. U izvornom značenju, dogma je mišljenje koje ima svoj začetak u čovjeku. Međutim, mišljenje koje obuima sobom sve ljudske moći, ali isto tako i mišljenje nadahnuto i nečim dubljim od čovjeka.

Mišljenje koje je bezgranično, univerzalno jer hrišćanska dogma nije ideja, hrišćanska dogma znači istinu vjere i života. Recimo, dogma o Svetoj Trojici je suštinska hrišćanska dogma. Definisana kroz istoriju Crkve, ona nije ništa drugo nego definicija, putokaz.

Samo je putokaz, jer ono što pokušava da se definiše ljudskim jezikom s one strane je svake definicije, ono je neobuhvatno, ne može da bude smješteno ni u ljudski um ni u ljudsko srce, niti može da bude smješteno u ljudsku riječ.

Dakle, pronalazi se najadekvatnija riječ, da nama, koji jesmo ovdje i ograničeni, ukaže na tu tajnu, da bude putokaz "pored puta".

Crkva je pokušavala vjekovima da nekako približi ljudima dogmu o Svetoj Trojici, da tu istinu formuliše, potpuno svjesna svoje nemoći u definisanju.

Sveta Trojica: Bog Otac vječno voli Sina, Sin koji vječno voli Duha Svetoga, - uzajamno prožimajuća ljubav u Bogu, najdublja tajna postojanja se kao takva otkriva u nastanku svijeta, u harmoniji svijeta, u jedinstvu i harmoniji svijeta.

Jedan Bog - tri lica! Jedinstvo, raznolikost; jedinstvo i mnoštvo kao osnovna tajna tvorevine kao takve. U čovjeku jedinstvo uma, volje, osjećanja, a u isto vrijeme raznolikost ljudskih sila - tijelo, duh, duša - trojičnost u jedinstvenom ljudskom biću. Jedna ljudska priroda kao jedna božanska priroda, a raznolikost ljudskih ličnosti.

Postizanje te ravnoteže, između opšteg i pojedinačnog, jednog i mnoštvenog, to je osnovni problem ljudske misli, ljudskog znanja, ljudskog ponašanja, ljudske sudbine. A taj problem se negdje otkriva ili bolje reći - skriva, u toj vječnoj tajni Svete Trojice.

Dakle, ta sveta tajna, sveta istina, ogleda se u tajni samog življenja. Čovjek pokušana da je definiše da bi jednostavno otkrio dublji smisao sebe i svoga postojanja. Otuda će Hristos da kaže: "Ja sam put, istina i život." On će da kaže: "Ko vidi mene, vidi Oca".

Poimanje dogme, pogotovo hrišćanske dogme u naše vrijeme, potpuno je neadekvatno izvornom smislu riječi.

- Marksizam je, takođe, pokušao da jedno mišljenje o čoveku i svetu uobliči kao dogmu?

- Ako dogma znači određeno mišljenje, onda je svako mišljenje - dogma. Nešto, međutim, ima veoma bitno: novovjekovna kultura humanističkog tipa sakrila nam je jednu veliku istinu i zapetljala nas u jednu veliku laž.

Šta mislim da kažem?

U svom poricanju hrišćanskih dogmi, ona je pokušala da ih zamijeni kao nešto okamenjeno - mišljenjem koje je dinamično! Koje je otvoreno, stvaralačko, koje nema ograničenja, kao što se to obično kaže.

S jedne strane u tome ima nečeg pozitivnog, sama novovjekovna evropska kultura to nam potvrđuje. S druge strane, u tome ima velike zabune, velike laži, koju smo svi mi prihvatili i možda sli od nje bolujemo.

Novovjekovna kultura, kad se radi o njenoj filosofiji, kad se radi o nauci i svakom mišljenju koje se na njenim temeljima zasniva, utemeljuje se na čulnom znanju i na razumskom saznanju. Ono pokušava da bude spoj toga dvoga. Međutim, misao mišljena na osnovu prolazne i promenljive stvarnosti, a takav je svijet u kome živimo, čulni svijet sa svim svojim manifestacijama a i čovjek, kao tvarno razumsko biće - ta i takva misao na tome zasnovana, obogotvorena i proglašena kao jedino mjerilo, vodi nas jednoj velikoj zabludi - da se za vječno, univerzalno i neprolazno, za istinski stvaralačko, proglašava ono što je već u samom svom začetku osuđeno na ograničenost.

Hoću da kažem, da ako je svijet ograničen po svojoj prirodi, a i čovjek biće ograničeno, misao mišljena na osnovu takvog svijeta i čovjeka, takođe je ograničena. Prema tome, to su ustvari dogme koje postavljaju granice, bukagije ljudskom umu, ljudskoj pameti, ljudskom stvaralaštvu. One nište ono što je juče stvarano, jer su zasnovane na prolaznom, promjenljivom, ograničenom, uslovljenom.

Marksistička dogma, koju ste pomenuli, zasnovana je na mehanističkom materijalizmu prošlog nijeka i nekoj vrsti dijalektike.

Kad se takva misao proglasi univerzalnom i vječno važećom, onda je to jedna ogromna laž u odnosu na čovjeka i njegovo dostojanstvo.

Oni, koji su bez prekida trubili progres, budućnost i stvaralaštvo, pokazali su se najmanje kreativnim, a taj period najnezrelijim, najtragičnijim i najnečovječnijim, ako hoćete, dublje posmatrano, periodom u istoriji roda ljudskog. Tu se čovjek pokazao sveden na jednu ideju, jednu misao, jednu filosofiju, jednu dimenziju ekonomsku, na jednoumlje, i time je u ime slobode i stvaralaštva okovan jednom od najbezumnijih dogmi kojima je ikada služio u svojoj istoriji.

- U kontekstu prethodnih pitanja, bilo bi zanimljivo da osvetlite i pojam ortodoksije u pravoslavlju, tim pre što ste teološko obrazovanje stekli na klasičnim izvorima pravoslavne duhovnosti, posebno grčkim?

- Pravoslavlje ustvari znači ortodoksiju. Pravo - slavlje-ortodoksija! Prava vjera, pravo mišljenje, pravo slavljenje! Pravo mišljenje iz koga se rađa pravo slavlje života i pravo slavljenje Boga. To je osnovni smisao tog pojma.

Ortodoksija se razlikuje od ortopraksije: ako je ona pravo mišljenje, prava vjera, onda je ortopraksija pravo djelo koje izrasta na tom temelju, tako da osnovni stav pravoslavlja zahtijeva, s jedne strane, polaganje pravog temelja kao prave vjere, a s druge strane, građenje pravih djela na tom pravom temelju. Jedna bez druge ne mogu da postoje. "Praksa je uzlaženje, uzvođenje teoriji", glasi jedna divna izreka svetih otaca s Istoka, teoriji shvaćenoj u smislu viđenja tajne, u smislu bogoviđenja, sjedinjenja sa tajnom.

Nema pravog djela, kao ni roda, bez pravog temelja, bez pravog korijena; nema saznanja tajne bez pravog djela, bez djelanja. Zato i kaže prorok: "Izađe čovjek nadjelo svoje, da večera". Čovjek je biće prizvano na djelo, na stvaralaštvo.

Djelatnost, praksa u prirodi je ljudskog bića, ona je prizvanje ljudskog bića, ali ne bilo kakva praksa. Postoji praksa koja razara, razgrađuje, demonizuje ljudsko postojanje i uništava; ima praksa koja gradi, koja zida, kao što ima riječ koja iscjeljuje ili riječ koja ubija. Tako postoji djelo koje je demonsko i ima djelo koje je učestvovanje u božanskom stvaralaštvu, na koje je, upravo, čovjek i prizvan samim svojim nastankom i postojanjem kroz istoriju.

Marksizam je unio tvrdnju da je rad stvorio čovjeka. Ima u tome velike istine. Ali marksizam previđa, a to je praksa pokazala, veliku njegovu zabludu, da rad, da djelo, ne samo stvara već i razara, ubija, raščovječuje. Postoji besmisleno djelo koje razara ljudsku sudbinu, ljudsko biće. Sva ljudska istorija je, ustvari, ugrožena od djela tame. Kako postoje božanska i demonska djela, valja birati između jednih i drugih.

- Probuđeni pravoslavni slovenski svet, u smislu ovog Vašeg vraćanja korenima, kao da ponovo otkriva ideje velikih ruskih mislilaca Berđajeva, Florenskog, Florovskog, Tolstoja, Dostojevskog?

- Taj povratak je potpuno prirodan, povratak tim ruskim misliocima prošlog i s početka ovog vijeka. Svi opi su izvršili, prije svega, jedan korjeniti povratak izvornim vrijednostima svoga sopstvenog istorijskog nasljeđa. U sukobu sa novovjekovnom zapadnom kulturom, ne negirajući njene vrijednosti, oni su se, podstaknuti društvenim i naučnim zbivanjima ovog vijeka, vraćali izvornim predanjima pravoslavne crkve i njima nadahnjivali, da navedemo Dostojevskog, koji je jedan od izuzetnih znalaca evropske psihologije i evropske mudrosti i filosofije, na svoj način.

- Zapravo je mnoge ideje anticipirao svojim delom (Hese je davno rekao, da smo svi mi u Evropi, pomalo Karamazovi?)

- Išao je ispred drugih stoga što je prošao oganj i vatru kroz svoje unutrašnje stradanje, kroz svoju sudbinu; što se vratio i otkrio dušu ruskog čovjeka, ruskog naroda, naroda bogonosca, vrijednosti koje nije evropska misao mogla da mu da. I on je preko duše ruskog naroda, ruskog mužika, nazrio biser, blago duhovno u njedrima Pravoslavne crkve, tako da je cjelokupna njegova književnost nadahnuta opitom velikih i umnih mistika.

Od svih ovih koje ste vi ovdje pomenuli, nije slučajno što je on nadahnuo i Berđajeva, i Florenskog i Florovskog, a na neki način je paralelno i sa Solovjevim djelao u ondašnjoj Rusiji. Tolstoj tu predstavlja poseban slučaj, on je ipak, čovjek drugog tipa, u odnosu na Dostojevskog i njegovu školu.

Tolstoj je ostao, da tako kažem, pored sve svoje genijalnosti, darovitosti i doprinosa ruskoj književnosti, zarobljenik moralizmom svoga vremena ili pod uticajem mudrosti Dalekog istoka, tako da nije bio u stanju da dopre do onakvih proročkih prozrenja (tako ga ja shvatam) do kojih je dospio Dostojevski.

Tolstoj je možda tek pred smrt počeo da shvata dublje tragiku ljudsku, da borba između dobra i zla nije samo pitanje etike, već da ima metafizičku kolijevku. A Dostojevski je bio na tragu te tajne. Zato je on bio toliko dalekovid, da nam ne govori samo o svom vremenu, već i o našem vremenu, i ostaje da bude prorok, što se tiče ljudske sudbine, i za buduća pokoljenja.

- Kad čitamo "Velikog inkvizitora, " ili uopšte sve ruske religijske mislioce, vidimo da su razmišljali o vječno aktuelnom pitanju slobode. Kako Vi vidite problem slobode u Pravoslavlju?

- Dostojevski je postavio problem slobode na najdublji mogući način, i vjerovatno je da je on prvi od evropskih mislilaca, koji je upravo kroz to postavljanje problema slobode iz temelja počeo da potresa dogme, da upotrebim taj izraz, novovjekovne evropske kulture. Te dogme - kao način mišljenja, zasnovanom na "zdravom razumu" i čulnom iskustvu. Ta usmjerenost evropskog čovjeka na čulno, na materiju, na prirodu i na čovjeka, dovela je onda usmjerenost samo na hljeb, na uživanje, na ustrojenje grada koji ovdje ostaje, za razliku od onog grada koji ne ostaje ovdje, Jerusalima - vječnog grada o kojem govori Otkrovenje.

To je postepeno vodilo evropskog čovjeka i evropsku civilizaciju demonskom iskušenju, stavljenom pred Hrista u pustinju, iskušenju hljeba, iskušenju čula, i iskušenju znanja. Jedan drugi veliki ruski mislilac, jevrejskog porijekla, Šestov, takođe pod velikim uticajem Dostojevskog, problem vjere i znanja radikalno postavlja na izuzetan način (šteta što kod nas nije dovoljno prevođen, jer bi bio koristan danas u našim ovdašnjim traganjima).

Dostojevski je jednostavno shvatio da je ljudsko biće nesvodivo na bilo kakve dimenzije imanentnog tipa - ma kako se one zvale. Zato se suprotstavlja logici ljudskoj, matematičkom zakonu, buntuje protiv euklidovske logike, trodimenzionalnosti, uslovljenosti ljudske misli.

Razum pretvoren u dogmu, to je, ustvari, osnova mišljenja evropske prosvećenosti. I danas mi vidimo kako se to, navodno, prosvetiteljsko mišljenje pokazalo kao Prokrustova postelja za jadno i bijedno i nesrećno ljudsko biće. Jer, čovjek jeste ono što jeste, on nosi u sebi ono što nosi, on je zenica vasione i tvari, ali on je i nešto dublje i po prizivu, mnogo savršenije. I ne može se u svijetu i u biću, kao takvom, grešnom i ograničenom, naći punoća; ne može dati punoću ono što nema punoću, što vapije samim svojim postojanjem za tom punoćom. To je jedna od tih laži novovjekovne kulture i potkupljivanje ljudske svijesti i savjesti, koja je podmetnuta i Hristu u pustinji.

Njegoš je duboko osjetio, kao i Dostojevski, njegov savremenik, (što da pitam Dostojevskog kad imam Njegoša?) tu tragiku evropskog prosvjetiteljstva, i zato je bio rezervisan prema dobrom Dositeju, čak je bio tako oštar, u odnosu na njega, kad je govorio:"Ja bih njega poštovao da je on svoje prosvešćenije uputio na polzu naroda slovinskog, " nego upućuje na razvrat!

- Pomenuli ste Njegoša; zaista se čini, da naš genijalni vladika i pesnik, nikad nije bio aktuelniji nego danas. A mi smo ga, sve do ovog buđenja duhovne svesti, potisli na margine kulture, u izvesnom smislu i zaboravili?

- Tačno je da smo i njega zaboravili, kao što smo zaboravili i ove njegove srodnike i no tijelu i po duhu, o kojima je ovdje bilo riječi. Zaboravili smo, upravo stoga, što smo ujednom momentu slijedili druge puteve, od onih koji pripadaju našem istorijskom utemeljenju.

- Slažem se, Vladiko, ali moram da primetim, da se Njegoševo pravoslavlje razlikuje, od pravoslavlja kako ga Vi shvatate?

- Ne bih se složio s tim!

- Mislim, konkretnije, na ideju o carstvu nebeskom. Šta je sa carstvom zemaljskim?

- Kod Njegoša ima nešto nedovršeno. On sam priznaje da je "učio bogosloviju po zvijezdama, " ali kod Njegoša ima i nešto drugo. Upravo, stoga što je svjestan da je učio bogosloviju po zvijezdama, on je smjeran pred tajnom, to je osnovna njegova crta koja se previđa, i koja je stoprocentno pravoslavna. Kad od njega Vuk traži savjet u vezi prevođenja Novog zavjeta, Njegoš mu veli: "Imaš ti tamo učenih mitropolita!", ne zato što je bio manje pametan od učenih mitropolita već zato što je imao skromnost. Iako nije imao prilike da tokom svog kratkog i mukotrpnog života dublje prouči Svetootačko bogoslovlje, Njegoš je, po svom životnom stavu, a to je najbitnije, pravoslavni čovjek.

- Da li, po Vašem mišljenju, Njegoš postupa u pravoslavnom duhu, kad kaže: " Udri vraga ne ostav mu traga, ali gubi obadva svijeta!" kad poziva na osvetu?

- Pazite, i tu je Njegoš biblijski čovjek, ali bismo mogli da postavimo pitanje: da li je dovoljno novozavjetni čovjek? No, on je biblijski čovjek. Jer, Njegoš, kako se postavlja prema osveti, kao "piću nebom osveštanom", pa tu se vraća Mojsiju! Njegoš je natjeran od užasa, u tragičnim vremenima, gdje nema drugog izlaza, da se vrati Mojsijevom zakonu: "Oko za oko, zub za zub!"

Ali, Njegoš, ja sam duboko uvjeren, to se i vidi, ko osjeća dramatiku njegovog mišljenja, da on nije intimno za to, to nije mjera njegove čovječnosti. "Nek propoje pjesma od užasa, " dovoljna je samo ta rečenica. On je u užasu - šta da radi - s kim ću, ja li kako ću , "jedna slamka među vihorove, " u "ad mu se svijet pretvorio". On vidi i osjeća svoj tragični položaj, on mora da odbrani ženu i dijete - "muž je branič žene i djeteta, " da odbrani svetinju, jer vidi da je ona ugrožena. Vidi da nema drugog puta do osvete, ali on sam duboko plače u sebi što mora tome da pribjegne. U tome je Njegoš još tragičniji, jer mora da se ponaša protiv svog najdubljeg osjećanja svijeta i života. I on to radi svjesno - u odbranu vjere, dostojanstva, slobode.

U tom smislu on je veoma blizak, skoro istovjetan s Dostojevskim. I malo ko je pravio paralelu između Njegoša i Dostojevskog, ali ja vjerujem da kad bi se pravila ta paralela,

da je po tkanju, po načinu mišljenja, da je po dubljim stavovima antropološkim, teološkim, filosofskim - Njegoš rođeni brat Dostojevskog.

- Vladiko, da se vratimo na časak u prošlost. Mislim da mnogi današnji evropski sukobi vuku svoje korene još iz vremena podele na Istočno i zapadno rimsko carstvo. Postoji, međutim, jedan neshvatljiv otpor Zapada prema Vizantiji?

- Da, ta predrasuda se skriva već u samom nazivu: Vizantija. Ne treba izgubiti iz vida da Vizantinci nijesu sebe zvali Vizantincima, da je to naziv koji je njima nametnut, i ne bez razloga.

Zapad nikad nije oprostio caru Konstantinu, što je prestonicu prenio u Noni Rim, i zaista mnogo šta u zbivanjima istorijskim, prošlim i sadašnjim, moguće je objasniti tim događajem. Zapad ima jedan sindrom - navikao je da bude Centar svijeta, "pupak svijeta", kako se Rim nazivao. Najedanput, on je postao jedan periferni grad, naročito poslije najezde Huna, u petom vijeku.

A Novi Rim je postao hiljadugodišnji centar jedne velike kulture, koja je skoro bez premca u svjetskim razmjerama, i Zapad se bez prekida trudio, čak do 10-11 vijeka, do razdvajanja crkava, otpada Zapadne crkve od Pravoslavne, da umanji značaj tog Novog Rima. A naročito se to pokazalo od vremena kada je Novi Rim, ili Istočio romejsko carstvo, kako je ono sebe zvalo, doživio dekadenciju od pada Carigrada.

Taj zapadni sindrom, u odnosu na Istočno romejsko carstvo korijeni se u rimskoj eklisiologiji, koja njeguje uvjerenje o Vizantiji kao zemlji šizmatika. Otuda je i Gibon, prihvativši takav odnos prema Vizantiji, doprinio, kao istoričar, tom negativnom shvatanju Vizantije i njene kulture. Tek u novije vrijeme, zapadni istoričari (Brije i mnogi drugi) otkrivaju koliko je neadekvatno takvo shvatanje Vizantije i koliko je ona višeslojna i prebogata. Ona ne samo da čini jednu nenadmašnu civilizaciju koja pripada prošlosti, već ima u sebi i "kvasac" za budućnost. Prvo što je previđeno, svjesno ili nesvjesno, jeste to da je Vizantija legitimni nasljednik helenske kulture i helenske filosofije. Direktan i neposredan nasljednik. Njen nosilac i čuvar.

Odakle su stigli svi spisi Aristotelovi i Platonovi nego sa Mediterana. A Zapadu je, naročito prilikom oživljavanja humanizma u XIII i XIV vijeku, veliki broj vizantijskih humanista, nakon pada Carigrada, i prije njega prenio i znanje koje su stekli, i rukopise.

I Petrarka, i cio taj pokret italijanske renesanse nezamisliv je bez dolaska Vizantinaca na Zapad. Tako je Vizantija tim putem umnogom doprinijela stvaranju tzv. novovjekovne kulture. Ima nešto, međutim, još važnije. Sve tamo negdje od četvrtog pa do desetog, jedanaestog vijeka, Vizantija je bila centar svih najznačajnijih događanja duhovnih uopšte u Evropi. Tamo su bili veliki vaseljenski sabori; tamo su bili najdublji sukobi filosofskog tipa, teološki, počev od prvog vaseljenskog sabora pa sve do velikih, ikonoboračkih, ikonofilskih sabora u osmom vijeku.

Vizantija je dala i velike misionare. Uzmimo samo Kirila i Metodija. Ona je i s te strane bila od velikog značaja za Evropu jer je u orbitu te judeo-hrišćanske i heleno-hrišćanske tradicije, uvela i nove narode, na prvom mjestu Slovene.

Sudbina i istorija slovenskih naroda nezamisliva je bez Istočnoromejskog carstva. I balkanskih slovenskih naroda, i Rusije. Tako da je danas postalo potpuno jasno, da Vizantija nije bila ono što se o njoj mislilo, da je ostala neistražena. Tek će vrijeme pokazati kakav je ogromni značaj Vizantije bio, ne samo za Istok i istočne narode, nego i za zbivanja u okvirima cjelokupne zapadne teologije i zapadne kulture. Istorije civilizacije.

Ima nešto što takođe treba istaći, što izgleda subjektivno, ali može da bude potvrđeno i nekim istorijskim činjenicama. Sve što je veliko u istoriji ove judeo-hrišćanske civilizacije, ali i mnogo šire, to nije nastalo na izvikanom Zapadu, već je rezultat rađanja i pokreta helenskog Mediterana i hrišćanskog Istoka.

I tu očigledno važi ona izreka: "Ex oriente lux!" (S istoka dolazi svjetlost).

Kada se sada govori o našem takozvanom odlasku u Evropu, zaboravlja se da taj odlazak u Evropu, ustvari treba da znači povratak sopstvenim izvorištima, a ta izvorišta su helensko i judeo-hrišćansko, istočnoromejsko nasljeđe, a ja ga nazivam jerusalimsko-svetosofijsko, koje je neprolazno.

I nema odlaska u Evropu bez povratka sopstvenim izvorištima, naročito ne nama ovdje. Ali mi, kao nosioci tog nasljeđa, ne idemo u Evropu kao prosjaci, niti kao lakeji. Mi Evropi otkrivamo njen sopstveni identitet. Jedino opravdanje tog i takvog odlaska u Evropu, jeste da mi vratimo Evropi, da joj otkrijemo ono što je bila vjekovima, ono što je ona sama zaboravila.

- Šta je svetosavsko nasljeđe za srpski narod?

- Od trenutka kad mi izgubimo to nasljeđe, mi ćemo prestati da budemo ono što jesmo. Mi gubimo sve. Sreća je što mu se sad vraćamo, a bili smo u prilici da izgubimo sve. Tim nasljeđem, mi smo oblikovani, preko našeg oca Svetog Save.

- Sa Svetim Savom počela je jedna prosvjetiteljska epoha isto toliko koliko i ratnička, koja je za sobom ostavila na samo crkvu već i moralnu stegu rekao je veliki naš Crnjanski. Šta Vi mislite?

- Crnjanski je potpuno u pravu. Samo, tu bi trebalo naprasiti jednu razliku. Ne znam, koliko je tu razliku Crnjanski pravio, između prosvjetiteljstva Svetog Save i prosvećenosti novijih vremena, tzv. evropske prosvećenosti. Mi smo se ujednom momentu našli u opasnosti da izgubimo kontakt s našim sabornim i duhovnim predanjem pod zapadnim uticajima.

Došlo je do poistovjećenja prosvjećenosti evropskog tipa, tzv. aufklerunga i te svetosavske prosvjećenosti. Jednim dijelom se one podudaraju, međutim, Pravoslavlje je nešto mnogo sadržajnije i slojevitije od prosvjećenosti evropskog tipa, čiji je. nosilac kod nas bio Dositej Obradović. To su shvatila dvojica naših velikih ljudi prošlog vijeka - Njegoš i Vuk Karadžić, iako nijesu previđali značaj njegovog truda na prosvešteniju. Shvatanje Crnjanskog je potpuno ispravno, s tom korekcijom da treba praviti razliku između tog svetosavskog nasljeđa, koje je oblikovalo svu našu duhovnu i kulturnu istoriju, sve tamo negdje do 18 vijeka, i te prosvećenosti jozefinizma, terezijanstva, koje donosi tzv. moderna kultura.

Ima ona svoje dobre strane, ali, ona je po mnogo čemu jednostrana i ta jednostranost je ugrozila, upravo, cjelokupno naše istorijsko biće posljednjih nekoliko vjekova, i sve što se s nama zbivalo do juče, i što se po mnogo čemu i dan-danas zbiva, posljedica je rascjepa između ta dva tipa prosvjećenosti.

Kome da se vratimo sada kada se vraćamo: Dositeju ili Svetom Savi? Mislim da tu nema dvoumljenja.

- Prilika je ovo, Vladiko, da pomenemo skoro hiljadugodišnje zračenje manastira Hilandara, iz dijaspore na srpsku kulturu, zračenje iz tog"kovčega Vizantije", kako se s pravom naziva Sveta Gora?

- Da. Sveta Gora je s pravom nazvana Nojevim kovčegom Istočnoromejskog carstva. Ona čuva u malome, ono što je to carstvo stvaralo vjekovima. Ono što je Sveta Gora u odnosu na drevno Istočnoromejsko carstvo, to je Hilandar u odnosu na srpski narod. Hilandar je srce ovog naroda, i to je jedno od divnih čuda da to srce kuca, ne u sopstvenoj zemlji, već u Svetoj Gori. Valjda je zato ono i ostalo sačuvano.

- U Gračaničkoj poruci. koju su nedavno potpisali predstavnici 14 stranaka i udruženja, predstavnici SPC i SANU, Vi ste apelovali na duh viteštva u stranačkom nadmetanju, a ne podmetanje. Da mi ste optimista?

- Jesam. Svjesni istorijskog trenutka i ozbiljnosti vremena kojem pripadamo, saglasili smo se da duhovne i kulturne vrijednosti i nacionalni interesi, za sve nas moraju da budu iznad svih različitosti i pojedinačnih usmjerenja. Pozvali smo na praštanje i pomirenje grobova, jer bez mira mrtvih nema pomire među živima, na vaspostavljanje istorijski provjerenog saglasja između srpske države i Crkve. Obnovljeno srpstvo, ujedinjeno i slobodno, treba da stoji iznad svih stranačkih interesa.

- Šta biste, Vladiko, na kraju ovog razgovora rekli povodom događaja u Petrinji, koji su aktuelni ovih dana?

- Kao što je i do sada nosila krst i stradanje svog naroda, Srpska pravoslavna crkva će tako činiti i odsada.

Raspeti srpski narod uvijek je bio i raspeta Srpska crkva. Jasenovac, Jadovno i druge mučeničke jame, zajedno sa narodom, čuvaju u sebi i mučeničke kosti pravoslavnih sveštenika i episkopa. Nadam se, ipak, da će razum i hrišćanska savjest preovladati, kako u Petrinji tako i na Kosovu.

(Intervju, 26. oktobar 1990.)

"Zli dusi" - okupirali Crnu Goru

- Preosvećeni, ovaj razgovor počeli bismo jednim preciznim pitanjem: gdje je, u ovom trenutku, mjesto u našem društvu Srpske pravoslavne crkve? Nakon poslijeratnog šoka, koji je doživjela, je li sada, nakon tokova demokratizacije, u stanju da odigra ulogu za koju sama misli da je ima, a koja i jeste njen zadatak, potekao iz samih njenih načela?

- "Gdje je, u ovom trenutku, mjesto u društvu Srpske pravoslavne crkve"? To je jedno kompleksno pitanje, ali veoma važno. Kratko rečeno, njeno mjesto je ondje, gdje je ona bila od. pamtivijeka. Crkva je, po svojoj prirodi, " prizvana da bude kvasac, duhovni kvasac svakog mjesta na kome je prisutna. A zna se kakva je uloga kvasca. On preobražava tijesto, daje mu novu snagu, čini hljeb zdravim i ukusnim. Tako je i Crkva-kvasac u kopanji ljudskog bića, u kopanji ljudske zajednice, a cilj joj je da iz osnova preobražava, preporađa ljudsku prirodu, način ljudskog življenja, ne samo ličnog već i zajedničkog. Crkva je po svojoj prirodi usmjerena na ličnost, na preporod, preobražaj Ljudske ličnosti, ali istovremeno i na preobražaj ljudske zajednice, svake zajednice u kojoj je ona prisutna.

U tom smislu, a u kontekstu ovih novijih promjena u našem društvu, uloga Crkve je upravo da vrati narodu njegovu izgubljenu ravnotežu, ravnotežu koja je poremećena svim ovim što se događalo s narodom na ovim prostorima, naročito posljednjih pedeset godina. A to znači: vraćanje sabornom pamćenju, vraćanje naravi i načinu življenja, vraćanje duhovnim tkanjima i moralnim vrijednostima, koje su ugrožene danas više nego ikad. Ujedno, to znači i otkrovenje dubljeg smisla našeg postojanja ovdje, na zemlji, jer prinudna ateizacija, koja je trajala posljednjih 45 godina, ugrozila je osjećanje za dublji smisao ljudskog postojanja, a samim tim, ugrozila je i narav ljudsku, ugrozila je sve ono što nazivamo moralom, ponašanjem elementarnim ljudskim, koje se ovdje vjekovima oblikovalo pod uticajem Crkve. Cilj novih ideologija upravo je i bio da se razori to iskonsko duhovno tkanje, da bi onda mogao da se stvara nekakav novi, nepostojeći čovjek, a vidjeli smo, ustvari, ko je i kakav takav čovjek!

Narod je davno rekao: "Ko izgubi strah od Boga, on izgubi stid od ljudi!" To je najdublja istina, koja nije samo neka teoretska maksima, nego je, očigledno, i životna realnost. Mi smo to sami doživjeli.

- Pravoslavna crkva u principu je narodna crkva. Da dije u vremenu oštrih ideologizacija, očitih ekonomskih i društvenih sukoba, u trenutku jake ofanzive drugih konfesija, SPC u stanju da se nosi s problemima koji iz svega toga

proizilaze? Pitanje je takođe vrlo"praktično" za Vašu Crkvu, ako se zna materijalna i organizaciona moć partnera s kojim razgovarate o brojnim pitanjima i problemima.

- Da, Crkva jeste narodna, samo što je pojam "narodna" u Crkvi drugačiji od pojma naroda, kako se on u novije vrijeme, pod uticajem građanskih ideologija, razvio. Narod u Crkvi nije samo sociološka veličina, nego je to narod koji je sabran oko vječne svetinje. Taj narod je sabran oko hljeba i oko dijeljenja hljeba. Ali taj hljeb nije samo da se njime napuni, oprostite na izrazu, stomak. Taj hljeb je - hljeb života.

Rečeno je u Novom Zavjetu: ne živi čovjek samo od hljeba i o hljebu, nego i od svake riječi koja dolazi od Boga. A riječ koja je došla od Boga je vječni Logos božji, koji se otkrio kao hljeb života.

Čovjek je duhovno i tjelesno biće. Tijelo hoće svoju hranu, duša hoće svoju hranu. Ne može tjelesna hrana da zadovolji ljudsko srce i ljudsko biće, kao što opet, ne može duhovna hrana da nadomjesti potrebe ljudskog tijela. Potrebno je hraniti ijedno i drugo. Izgubljena ravnoteža, u naše novije vrijeme, koja se duboko odražava na naše postojanje, upravo je posljedica te izgubljene ravnoteže između duhovnog i materijalnog, duševnog i tjelesnog, na planu pojedinca kao ličnosti, a onda i na planu zajednice, kao i na planu ljudskog postojanja uopšte.

Prema tome, Crkva, kao narodna Crkva, priziva ne samo na ostajanje pri narodu onakav kakav on jeste, na rješavanju njegovih socijalnih pitanja, koja su, takođe, bitna, nego smatra i da to socijalno, društveno, mora da ima svoj dublji smisao, svoje značenje, kao što i čovjek mora da ga dobije. Tako će u svjetlosti tog dubljeg smisla, čovjek rješavati i svoje socijalno-društvene probleme, tj. sve ono što se odnosi na narod, kao na sociološko-biološku veličinu, koja ovdje postoji.

Naše vrijeme je bilo vrijeme ideologizacije, koja je upravo ugrozila taj dublji smisao ljudskog postojanja i otuda sad toliko tih protivrječnosti u nama, i toliko agresivnosti, jer nešto je nenormalno u našem osnovnom ritmu. Ima nešto tu što pritiska ljudsku svijest i savjest, nešto što se ispoljava na jedan neuravnotežen, da ne kažem neurotičan način.

Pravoslavna crkva ima ovoju metodiku, svoj program, koji nije od juče, provjeren iskustvom pokoljenja, vjekovima. Uvijek iznova ona priziva svaki narod, svaku zajednicu, počev od porodice kao zajednice - da se svakidašnji način življenja gleda pod prizmom vječnosti. Pravi čovjek uvijek iznova postavlja sebi ona, kako ih naziva Dostojevski "vječna prokleta pitanja", bez kojih čovjek nije - čovjek; njegov hljeb nije blagosloven, a njegova zajednica nije istinska i prava zajednica.

Pravoslavlje sebe ne smatra konfesijom, niti čak religijom. Pravoslavlje je život, priziv, da čovjek živi saglasio ne samo svojoj prirodi, nego i svom prizvanju vječnom. Priroda je samo priprema za ono što čovjek treba da bude, kao što je kamen priprema za statuu. U svemu je zapretana neka duboka tajna, tajna koju treba otkriti. Čovjek je onakav kakav jeste samo mogućnost za nešto mnogo savršenije, mnogo uzvišenije. Ostane li pri onome

što jeste, onda je on ostao kamen stanac pokraj puta, koji nije otkrio svoje značenje i svoj smisao. Kamenu će se oprostiti, jer očekuje slovesno biće da mu otkrije njegov smisao, ali čovjeku neće, jer je upravo on to slovesno biće, što je ovdje na Zemlju bačeno da bi otkrivalo i ostvarivalo svoj smisao i smisao svesvetija.

Čovjek je zenica vasione, biće "granično" između svjetova, biće u kome se ogleda onostrano, i biće koje nosi u sebi ovostrano, ali i biće koje je sposobno da prevaziđe sebe sama, ne uništavajući sebe već upravo dajući sebi, onakvom kakvo jeste, pravi smisao i pravo značenje.

- Uvezi s prethodnim pitanjem, nameće se i upitnica: kako SPC gleda na prekrštavanje muslimana u katolike? Sa Srbima to je nekad rađeno silom, pod strane katoličke i muhamedanske vjere. Da li je politika, i na ovom planu, umiješala svoje prste?

- Svako nasilje je antibožno. Bilo da je koje vrste i nije od Boga. Bog silu ne voli, sila Boga ne moli! Nasilje je nešto što ponižava ljudsko biće. To važi za bilo kakvo nasilje, bilo da je učinjeno u ime čovjeka, bilo u ime ideologije, bilo u ime Boga. I ako hoćete, najtragičnije nasilje je upravo ono koje se vršilo u ime Boga. U prirodi vjere, pravoslavne vjere, izvorne, hrišćanske vjere, upravo je sloboda i priziv na slobodu.

Osnovno načelo Hristovo je: "Ko hoće da ide za mnom neka se odrekne sebe, neka uzme krst svoj i nek ide za mnom". To"ko hoće" - načelo je koje ni u ime koga ni u ime čega, ne može i ne smije biti pogaženo, ako je ono sam onaj koji traži da se ide za njim, a na to "za" ima pravo, jer je tvorac, jer je put, istina i život. Ako on to postavlja kao načelo ljudima, on ga je prije Toga i samom sebi postavio kao načelo. To je načelo koje i njega samoga obavezuje, tako da kažem. Prema tome, svako uključivanje u Crkvu Božiju, ako nije zasnovano na slobodi, na slobodnom pristanku, jeste negiranje same te Crkve Božije i njenog smisla u ljudskom životu i ljudskoj istoriji. Tu slobodu u sebi ostvariti, tom slobodom drugog "odrediti", to je nešto najteže što ovdje, na Zemlji, može da se postigne. Mi smo ljudi nekako brzoruki, htjeli bi to na brzinu da postignemo. Međutim, sloboda se ne zadobija tako lako, pogotovo ne na dušeku, što kažu, duvan pušeći. Sloboda hoće prolivanje krvi. Ima jedna divna poslovica koju ćete čuti od Svetogorskih monaha, i koja glasi: "Prolij duh, prolij krv, da bi primio Duha Svetoga!"

Sve velike stvari zahtijevaju i velike podvige, a najveći podvig je sticanje istinske slobode. Po mjeri moga oslobođenja od svega onoga što me porobilo, biću sposoban da i drugome darujem slobodu. Sloboda nije prirodna niti prosto građanska vrijednosti vrlina već jedna dublja veličina u kojoj je najdublji smisao ljudskog postojanja.

Dakle, zaista bilo je nasilja na ovim našim prostorima, pa i u ime religije. Niko od nas nije imun od tog nasilja. Međutim, postoje određeni sistemi, postoje čak, i određene religije, koje podlegnu toj ljudskoj inerciji da lako i olako pridobiju sebi pristalice, ili, što je još gore, da nasiljem pokušavaju da jednostavno utjeraju ljude u svoj tor, u svoj ovčarnik. Nažalost, od toga nije imun rimokatolicizam. Treba se sjetiti Dostojevskog i njegove "Braće Karamazovih", njegovog velikog inkvizitora, koji je ukazao na ogromno

iskušenje, kojemu je podleglo zapadno hrišćanstvo. Iskušenje, koje u mnogo čemu lebdi nad zapadnom civilizacijom i dan-danas. A svemu onom što je rođeno nasiljem u ime bilo koga i bilo čega, prije ili kasnije, tragovi smrde nečovještvom.

Pravoslavlje priziva na slobodu. Koliko ćemo mi tu slobodu da ostvarimo u svom sopstvenom životu, to od nas zavisi, ali u svakom slučaju, to je njegovo svojstvo najdragocjenije. Ono nikad nije dopustilo da se zatamni ta osnovna istina o čovjeku u ime kratkoročnih ciljeva. Mi kao ljudi. kao pojedinci u Pravoslavnoj crkvi, sklopi smo i možemo da podlegnemo tom istom iskušenju, ali Pravoslavna crkva se nikad ne odriče tog svog osnovnog stava.

- Vi ste duhovnik koji mnogo zna o vjernicima, na čijem čelu, odnedavno stojite. Dolazeći ovdje, kazali ste da je Vaš prvenstveni zadatak mir i mirenje. Ipak, nedavno ste izgovorili ove riječi; "Na Cetinju postoji jedna grupa ljudi, čiji je duh meni potpuno neshvatljiv. Takve ljude, iako sam rođen u Crnoj Gori, ne poznajem. Ne mogu da odgonetnem - ko su oni." Preosvećeni, stvarno, ko su oni po onome što već znate o njima?

- Onaj koji sluša liturgiju, tu centralnu službu božju, sabornu službu božju, u kojoj se otkriva ili ostvaruje sama tajna Crkve i oprisutnuje sve što Crkva posi, čuje česti priziv sa oltara: "Mir vam, mir svoj dajem nam." To je Jevanđelsko načelo vjekovno nažeće. To je program Crkve u svakom vremenu, svakom prostoru. Otuda i moj program, kao mitropolita jedne drevne mitropolije, koja predstavlja osovinu oko koje se okreće sudbina, kako drevne Zete, tako i novije Crne Gore, i ne može biti drugi od tog programa. To je prije svega program Boga živoga, Hrista Bogočovjeka. Zbog njega je on došao na svijet, ušao u maticu života, rođen od Duha Svetoga i Presvete Djeve, poživio sa nama, nas radi i našega spasenja radi, razapet, pogreben i stradao a vaskrsao treći dan i vaznio se na nebo.

Zbog toga će i doći, na kraju, da sudi živima i mrtvima, i carstvu Njegovom neće bič i kraja. A Njegov ulazak u svijet, upravo jeste bio čin pomirenja Boga i ljudi, uklanjanje pregrada između onostranog i ovostranog, između duha i materije, Boga i čovjeka, i unošenje mira, onog najdubljeg mira koji prevazilazi um, koji nije samo stanje mirovanja, već je i stanje najdublje harmonije i postojanja. Jer, Crkva je u svijetu, rekosmo, kvasac, kao istina postojanja, kao život, kao mjera postojanja. Svrha joj je: da taj mir ostvaruje, da ga razotkriva, da ga unosi u ljudsko srce, da ga unosi u prirodu, da ga unosi u Ljudsku zajednicu.

Ovdje, gdje mi živimo, na ovoj vjetrometini balkanskoj, u ovom kamenjaru crnogorskom, gdje su mnogi vjetrovi duvali, upravo nam to treba. Naročito nam to treba sada, poslije ovih nemirnih vremena, poslije zaumnih vremena, poslije velikih potresa koji su poremetili naš život, naše postojanje, naše vjekovne mjere postojanja. Sve je potreseno u temeljima, da nijesmo ni svjesni kakva je to atomska bomba pala na biće ovog naroda i koliko je ono ugroženo, do svog najdubljeg nukleuma. Kao što kaže naš pjesnik - gdje je nekad brat brata ubio i sad zemlja na nemir i na oduvu diše.

Ništa tako duboko ne uznemiri ljudsku svijest i savjest i to dugoročno, koliko prolivena bratska krv; nemirne su duše, nemirne kosti u zemlji; nemirni smo i mi koji živimo na zemlji, jer nosimo taj isti nemir, potreseni bratoubistvom. Da ne govorim o onim drugim našim nemirima.

Brat ne može nikome i ničemu da bude žrtvovan. Ni zemlja, ni nebo, ni ideja, ni ideologija, ni Bog, koji je tvorac neba i zemlje, ne može da bude dovoljan razlog da ubijem brata svoga! A nažalost, to se kod nas dogodilo, da su ideje, da su ljudske strasti, parče zemlje više, parče hljeba u ruci bratovljevoj ili neka opaka riječ, bili dovoljni da svoga brata žrtvujemo sebi i svojoj strasti. A ljudsko biće ne smije ničemu da bude žrtvovano.

Ima nekoliko osnovnih izvorišta mraka, pomračenja koja nosimo u sebi, kao pojedinci i kao zajednica. Ima nešto što čovjek naslijedi od spojih predaka, ima nešto što sam stekne u djetinjstvu, u sredini u kojoj živi; ima nešto što je s one strane ljudske pameti, nešto što je očigledno satansko, neka sila koja pokušava da ponizi ljudsko biće, da ga uništi; ona se manifestuje kroz samoubilačke ljudske težnje, ili ubilačke drugih ljudi. Dostojevski, naročito u njegovim "Zlim dusima" o tome govori. Ovdje, u nama od svega toga ima ponešto. Nijesmo ni od jednoga ni od drugoga ni od trećega imuni, pogotovo ne u ovom vremenu u kome smo doživjeli na svojoj sopstvenoj koži ono što je Dostojevski proročki opisao u svojim "Zlim dusima." Dostojevski, pišući "Zle duhove", uzima kao moto onaj događaj iz Jevanđelja, kada je Hristos iscijelio dvojicu bjesomučnika u zemlji Gadarinskoj, kad su demoni tražili od Njega da ih pusti, da idu od Njega u čopor svinja, jer i satana hoće društvo, pa su demoni ušli u čopor svinja.

Dostojevski proročki opisuje sudbinu modernog svijeta, moderne Evrope. Dakle, kao što su demoni ušli u čopor svinja, tako je demonsko neko sjeme posijano u ljude našeg doba. Demonska neka razorna, destruktivna sila, izmanipulisala je ljudsku svijest i savjest, da je čovjek na tlu Evrope u jednom trenutku izgubio ravnotežu, poremetio se i došao u stanje da žrtvuje milione ljudskih bića radi nekih svojih ideja. Prosto je neshvatljivo, da su zbog parčeta hljeba, zbog neke spoljašnje sreće, žrtvovani toliki milioni ljudi, realni, konkretni ljudi, zbog nekog budućeg, nepostojećeg čovjeka. Dase žrtvuje najdublji smisao postojanja nekom prolaznom uživanju čovjekovom na zemlji.

Sve se to sa nama dogodilo. To se dogodilo i ovdje, na ovom našem prostoru. Zli dusi su okupirali Crnu Goru! To samo slijepac ne vidi. Uselilo se u ljude neko opako zlo. Otada je bratovska ruka ubijala brata svoga, slijepa, misleći da je kamen a ne brat, kojeg mu je majka rodila. Onda je sin ubio oca. Toliko je primjera gdje su sinovi ubili, i to kakve, roditelje. Navedimo slučaj, klasični primjer Nikole Kovačevića, velikog junaka iz Balkanskih ratova, čestitog Grahovljanina. Pričaju: leži mrtav Nikola Kovačević. Nijesu mu, po narodnom običaju, ni usta zatvorili, pa mu jezik ispo, te će reći neko od njegovih najbližih (ne znam, možda baš sin): "Viđi kako je isplazio jezik, sluti drugome!"

To ne može da bude objašnjeno ni idejama ni ideologijama, ni ljudskim slabostima. To samo može da bude objašnjeno opsjednutošću, đavoimanošću, koja je zaposjela ljudsku

svijest. A Satana neće nikad da podmetne male stvari, da obmane ljude, pogotovo velikim ljudima i velikim narodima demon uvijek podmeće najveća i najstrašnija iskušenja.

E, to je Satana podmetnuo Crnoj Gori, Crnogorcima, srpskom narodu, narodima evropskim; to je Satana podmetnuo svoj jadac. I zaista su se evropski narodi uhvatili u to kolo satanino. I šta se rodilo? Rodile su se gasne komore, jasenovci, jadovna, gulazi, jame, ne samo po Hrvatskoj i Hercegovini nego i jame po Crnoj Gori, pune naših otaca i naše braće, ubijene bratskom rukom - demonsko opako sjeme urodilo je svojim plodom.

Mirotvorac cetinjski, Sveti Petar je u svoje vrijeme, s ogromnom snagom svoje plemenitosti, svoje hrabrosti, svoje žrtvenosti, krstom časnim mirio i uspio da pomiri zavađena i zakrvljena, da ne kažemo, krvlju bratskom satanizovana, plemena.

Međutim, to zlo sjeme bratoubilaštva cije iskorijenjeno, već je to zlo sjeme urodilo još gorim plodovima u posljednjih pedeset godina. I u našem vremenu stvorio se jedan hibrid iz naslijeđenih naših zala i plemenskih strasti, formiran u vremenu u kojem smo živjeli i koje je bilo zatrovano opakom bolešću zvanom "brozomora".

Eno, onih dana, vidjeli ste s praga Cetinjske svetinje, na Petrovdan, upućivan je mir svakoj duši i na Cetinju i u Crnoj Gori. I ne samo na Cetinju i u Crnoj Gori! On se upućuje vasioni, od atoma do sazvežđa, svakom ljudskom stvoru. Međutim, pojavili su se ljudi mržnjom i nemirom pomračene svijesti, koji taj mir ne primaju, koji ga gaze i kamenuju. Prvi put u istoriji ovog naroda, grupa Crnogoraca kamenuje Cetinjski manastir, ćivot Svetog Petra, kamenuje Sveto pričešće, kamenuje Žrtvu Hrista Boga, u stvari, kamenuje Ljubav Vječnu Neprolaznu.

Ko taj mir ne prima, taj ne spada u normalna ljudska bića. To samo može neko ko je ugrožen u nukleumu svoje svijesti i savjesti. Jedino nam prestaje da ponovimo Riječ Raspetog sa krsta: "Oprosti Bože, ne znaju šta čine!" i da se Bogu pomolimo za njih.

Brozomora je, opet kažem, dublje ugrozila biće ovog naroda duhovno, duševno, etički, isto li tursko ropstvo i naslage godinama. Ako toga ne budemo svjesni, onda ništa ne znamo, niti ćemo naći pravi lijek za naše boljke i naše nevolje svakidašnje.

- Više imenovanje za mitropolita crnogorsko-primorskog i skenderijskog, već tada je, kod jednog broja "autohtonih Crnogoraca" izazvalo oštro reagovanje. Čime to objašnjavate? Kako Vi komentarišete njihovo tvrđenje da ste čovjek zadatka u Crnoj Gori?

- Ja i jesam čovjek zadatka u Crnoj Gori! Samo što moj zadatak nije samo moj, već zadatak čitave Crne Gore! Ja sam tu samo jedan od nosilaca tog zadatka, obzirom na položaj koji posjedujem. Moja odgovornost je veća u smislu ostvarenja tog zadatka. Taj zadatak je potreba duhovnog preporoda Crne Gore, oslobođenje duše ovog naroda od zagađenosti svake vrste, prvenstveno od duhovne i društvene zagađenosti; vraćanje duše onog naroda u iskonsku čistotu; vraćanje duše onog naroda tamjanu, miomiru, svetinji, Svetom pričešću; vraćanje ovog naroda postu i Molitvi. Jer demonska sila je posijala

svoje sjeme i ono je kod nas urodilo zlom, mržnjom, agresivnošću, bratoubilaštvom. Ta demonska sila može da bude izagnana, to nije moja riječ, to je riječ Boga Života - "Postom i molitvom", mirenjem i praštanjem.

Post nam otkriva Svetilju hljeba i Svetinju brata, uči nas uzdržavanju od svakog zla, zle pomisli koja se rađa u ljudskom srcu, a onda i od svakog zlodjela, svake zle želje. U isto vrijeme nas uči uzdržavanju i od pretjeranog jela i pića, što veoma često porodi zlu želju i pretoči se u zlo djelo. Uči nas, takođe, i jednom čistijem i čestitijem, svetijem i savršenijem odnosu prema tvorevini oko nas.

Nije Bog stvorio tvorevinu samo da žderemo mi, ljudi, nije Bog stvorio tvorevinu za čovjekov stomak. Tvorevina ima svoj smisao i čovjek je tu kao car Tvorevine, da otkrije taj smisao a ne da ga ugrozi.

Mi danas govorimo o ekološkoj zagađenosti. Tačno. Ali, ko je taj što je ugrozio prirodu, ko je zatrovao Moraču, ko je zatrovao Skadarsko jezero; ko truje ribe, mora i jezera, ko truje vazduh i biljke kojima se hrani? Nije to nebo zatrovalo, nije zatrovao lav, nije to zmija zatrovala, jer njen otrov je toliki da joj služi samo za sopstvenu odbranu.

Čovjek je taj koji je sve zatrovao. On truje tvorevinu oko sebe i preko toga truje sebe samog, jer on je organski vezan za Tvorevinu.

Zatrovana duša truje sve oko sebe.

Moram da ispričam jedan događaj, za mene potresan, a u vezi je s mojim pokojnim ocem Ćirom. Ima neki crv pričao mi je, gdje god se on pojavi u njivi, livadi, uništi korov, a nikad neće da napadne plemenitu biljku. Međutim, primjetio sam, posljednjih godina radi sasvim obratno. Napada plemenite bilje: pšenicu, kukuruz, travu, dok korov pušta da raste. Ostalo sve uništi. Kako to da se objasni, pita me otac. Ne znam, kažem mu, a ti, šta misliš? Znaš, mi smo ljudi zatrovani, pa su i crni izgubili svoj red i svoj poredak, te i oni tumaraju ko i mi ljudi što tumaramo.

Kremansko proročanstvo takođe kaže kako će doći vrijeme da i cvijet izgubi svoj stid. Zna i biljka da osjeti ljudsku ljubav i ljudsku mržnju a kamoli čovjek.

Dakle, biljka osjeti otrov u sebi. Ne govori slučajno Apostol Pavle, izuzetna ličnost, Bogom nadahnuta, s dubokim iskustvom, "da i sama Tvorevina očekuje da se rode sinovi Božiji." Raduje se mačka, raduje se svaki cvijet, raduje se svako živo biće pravom čovjeku. Za dobrim čovjekom ode sav berićet, kaže poslovica.

Danas govorimo mnogo o ekološkom problemu. Postoji čak i neka stranka u Crnoj Gori, vrlo simpatična, koja traži da se Crna Gora proglasi za ekološku državu, jedina stranka u koju bi se upisao, bez dvoumljenja, samo, naravno, dajući dublji smisao ekologije. univerzalni, saborni smisao. Ne samo ekologija prirode, već prvenstveno ekologija duše. To nam sad treba.

Ekologija duše znači očistiti dušu, a čista duša će očistiti rijeku, zemlju. Prljave duše, prije ili kasnije, ponovo će zagaditi, zaprljati sve oko sebe. Prema tome, ja jesam za ekologiju, za ekološki pokret, i jesam da Crna Gora bude ekološka država, prva na svijetu, što joj i priliči. Ali ekologija u smislu punog i cjelokupnog, sabornog preobražaja i očišćenja ljudskog tijela i duše, i onda zemlje na kojoj živimo i koja nas hrani, i rijeka, i mora i svega drugog.

Zle misli i gadne želje, otrovne, rađaju se u ljudskom srcu, a iz njih nastaju opaka djela. Tek onda kada čovjek svoje srce očisti - Boga će vidjeti; vidjeće u svakom čovjeku brata svoga i vječnog sabrata; doživjeće i osjetiće svoju srodnost, ne samo s onima kojeg mu je majka rodila, već sa svim ljudskim bićima, ine samo s njima, već i sa svakim protonom, neutronom i atomom, i sa svakim stvorenjem zemlje i nebesa, vidljivim i nevidljivim.

Eto mog zadatka! Ja sam čovjek zadatka, i zato ne mogu da shvatim ljude, ma kako se oni zvali - pravi ili krivi Crnogorci, autohtoni ili doseljeni, koji misle da se može na mržnji, na razaranju sabornog, vjekovnog tkiva i predanja ovog naroda, graditi svoja sreća i sreća drugih, a u njihovim je rukama da li će ostati u toj zagađenosti, duhovnoj i duševnoj; a imaju dara od Boga za to, možda često više nego li neki drugi, da se vrate sebi "iz zemlje daleke", da se vrate kroz to duhovno čišćenje na koje smo svi pozvani, a ne samo oni. Da se vrate istinskom predanju Zete, drevne zemlje, i Crne Gore, koja je njen produžetak; da se vrate i sebi i nama. Bez tog vraćanja jednih drugima, nema nam spasa!

- Oni koji se u Crnoj Gori zalažu za autokefalnost Pravoslavne Crkve polaze od"nekih" činjenica. Koje su to činjenice, na čemu su zasnovane ikoji su podaci, kojima se, po Vašem mišljenju, razuvjeravaju. Uopšte, vidi li se, u dogledno vrijeme, rješenje ovog" spora", koji šteti miru u Crnoj Gori, iako se radi o marginalnoj grupi glasnijih zagovornika autokefalnosti. Uostalom, da li je autokefalnost Crkve stvar crkvene zajednice ili političkih stranaka?

- Koje činjenice? Znate, ima kod Hegela jedna izreka, kao odgovor na tvrdnju njegovog protivnika: " Činjenice govore protiv Vas!" A Hegel kaže: "Utoliko gore po činjenice!"

Tako i ovdje isto to važi. Ljudima koji misle da sve znaju, da im niko ne treba, da su opi sami sebi dovoljni, da su posrkali svu pamet ovoga svijeta, činjenice apsolutno ništa ne znače. Onima koji ne primaju činjenice, činjenice neće mnogo pomoći, jedini Bog može da im pomogne. To važi i za pitanje te tzv. autokefalnosti. Veliki Nikolaj Ohridski i Žički, najveća ličnost poslije Svetog Save u našem narodu, stalno je ponavljao rečenicu: "Ubi nas neznanje!"

Crkva je ukradena ovom narodu pedeset godina, jednostavno u njemu ubijana. Sada ljudi, koji ne znaju šta je Crkva, Ljudi čak koji u Boga ne vjeruju, traže "autokefalnu crkvu", Ustvari razarajući iskonska tkanja pravoslavna, svetosavska, na ovim prostorima i izvornu crkvenost, takvi pokušavaju da stvore produžetak nesreće, deoba i svađa. Što nas prati ovdje odvajkada.

Nadati se treba u Boga, da će to proći, da će ozdraviti u cjelini naš duhovni organizam. Liči mi pomalo, ovo naše stanje u Crnoj Gori, a i šire od Crne Gore, na čir koji se provali, na boli i curi gnoj. Međutim, ima nade da se time očisti organizam i da vrati svoju izvornu zdravinu, pa da to mjesto na kome je bio čir, postane još jače, još zdravije. E, ja tako nekako doživljavam i pitanje tih "montenegrista", crnolatinaša, autokefalista...

- Znamo Vaš stav o nacionalnom biću Crnogoraca. Šta mislite o državnosti Crne Gore, od Vas je to značajno da se čuje?

- Crna Gora je imala svoju samosvojnost od davnina, počev od Zetske države Sv. Jovana Vladimira, preko Voislavljevića, Nemanjića i Balšića do Crnojevića. Ta samosvojnost Zete, odnosno u novije vrijeme Crne Gore, dobila je nove svoje oblike u vrijeme Petrovića do 1918. godine. Ta samosvojnost Crne Gore pojavljuje se na razne načine. Crnogorci imaju svoj posebni etos, imaju svoje običaje, svoj specifičan mentalitet.

Crna Gora i ne samo Crna Gora, nego i šire sve srpske zemlje, imaju jedno svojstvo, možda jedinstveno u Evropi. To je simbioza, neka vrsta sinteze Istoka i Zapada. To se naročito vidi na tlu Crne Gore, to se pojavljuje i kroz jezik. U drugim krajevima naše zemlje nećete naći ime Lucija, a u Crnoj Gori hoćete. Ali ovdje ćete naći i ime Ikonija. Lucija dolazi iz Rima (Svjetlana), a Ikonija dolazi iz Carigrada. Preko ta dva imena (Lucija i Ikonija) možete da osjetite tu sintezu. To je vidljivo i u arhitekturi.

No, to je duga priča, ta sinteza, da ne dužimo, koja se odigravala ovdje gdje smo rođeni, i koja raduje moju dušu. Imate tu predanja duhovna, jerusalimsko-svetigorska carigradska, koja su naročito oplođavala ove prostore do četrnaestog i petnaestog vijeka, ali i imate i predanja benediktinska, latinskih otaca, otaca Zapada. Mi nemamo nikakvih razloga da se toga odričemo i da se odričemo onog pravoslavnog Zapada. Ne treba gubiti iz vida da je zapadno hrišćanstvo bilo pravoslavno do jedanaestog pa i do dvanaestog vijeka, baš u vremenu kada smo mi primali prva hrišćanska slova. To predanje, latinsko predanje, ono je za mene isto toliko značajno kao i ono svetogorsko Jerusalimsko, vizantijsko. Jer to je jedno isto predanje.

Recimo, Benediktinski manastir na Prevlaci, upravo taj manastir je, ne slučajno Sveti Sava izabrao za sjedište prve Zetske mitropolije. Dakle, ta čudesna sinteza, to je naše duhovno nasljeđe. Prema tome sve što hoće da bude istinski zdravo i dugovječno na onim prostorima, ono se temelji na toj duhovnoj sintezi. To je naša samosvojnost.

Ali to predanje slobodno ga nazovimo istočno-zapadno, vizantijsko-romejsko-slovensko predanje, naše ovdašnje, zetsko, crnogorsko-srpsko koje smo mi u svojoj krvi doživjeli i njime se oplodili, po svojoj prirodi je predanje koje sjedinjuje, koje objedinjuje, prije svega i na prvom mjestu, sve srpske zemlje. Kako će se to jedinstvo manifestovati na društveno-političkom planu to nije toliko važno, bitno je da se u njima čuva i obnovi to predanje a Pravoslavlje će nas naučiti kako i društveno da se organizujemo.

Tako je i sa pitanjem nas Crnogoraca, i naše državnosti. Kako će to pitanje biti riješeno među srpskim zemljama, to je pitanje dogovora. Međutim jedno je bitno: ta samosvojnost

ne smije da bude ugrožena ni od pojedinaca ni od zajednice. Jedino je važio da mi kao Srpski narod, koji živi na onom prostorima i koji nosi u sebi to sabrano predanje Istoka i Zapada, da ga očupamo i obnovimo.

To je bitno ne samo radi nas, već je bitno i za cijelu Evropu.

- Koji su danas najpreči zadaci Vaše Mitropolije? Znamo da je dosta teško stanje dobrog dijela crkvenih objekata u našoj Republici; znamo za ugroženost mnogih kulturno-istorijskih dobara kao što takođe znamo da Pravoslavna crkva nije bogata. Kako uspjeti da se stanje poboljša i kakva je i kolika u svemu tome, obaveza države?

- Pa, eto, najpreči zadatak je, upravo, to buđenje vjere u narodu u Crnoj Gori, krštenje Crne Gore. Mnogo je nekrštenih, mnogo nedokrštenih, mnogo"poturica". Najgore su one poturice koje ubijaju Boga u sebi i drugima, to je najopasnije. Poturi se takav pod satanski žrvanj, pa preko njega melje li melje, i ljude i ljudsko dostojanstvo, a onda je spreman i da kolje. To je golem posao za sve nas, ne samo za nas, ne samo za mene. Ja sam samo tu da podstičem braću Crnogorce u tom pravcu, ka ozdravljenju duše onog naroda, ka buđenju u njemu duha mirenja, duha praštanja.

Dokle smo znali za Crkvu, za Boga, dokle smo išli Svetom pričešću, mi smo znali da ne možeš ići da nosiš Bogu dare, bez uzajamnog praštanja, jer priziv Hristov biblijski kaže: "Nađi mir sa svojim bratom pa onda nosi dare u crkvu". Nema vajde da nosiš dar u Crkvu, da tražiš oproštaj od Boga a da mrziš brata svoga, da kažeš: "Volim Boga koga ne vidim!"

Dok je bilo straha božijeg u ljudima i osjećanja za svetinju, jer u pričešću jedan hljeb jedemo, iz jedne čaše pijemo krvi Hristove, ta ista krv ide u vene svih nas - ostvarivali smo bratstvo dublje od biološkog, i krvio srodstvo dublje od materinskog. Ali, kad smo to zaboravili, onda smo izgubili sposobnost da hljeb svagdašnji dijelimo bratski, da živimo i da doživljavamo jedni druge kao braću.

Ono naše vrijeme je šizofreno, rascijepljeno, razdrobljeno. Tu rascijepljenost, razdrobljenost i mi nosimo u sebi. A čim je nosiš u sebi onda je prenosiš i na druge. Zato, zacjeljivanje rapa, objedinjavanje oko Svetog pričešća, Preko posta i molitve, preko ispovjesti, preko uzajamnog praštanja, preko buđenja tog duha praštanja u narodu - osnovni je zadatak Crkve, on je to bio i ostao. Nije lako oprostiti. Ali nikad čovjek nije tako uzvišen i čudesan i divan, nego kad oprosti. Što je povod za praštanje dublji i što je njegova pravednost veća, to je veće i njegovo dostojanstvo. Tako da oni koji oproste, čak i onima koji su im ubili najbliže, to su tek pravi ljudi, tek oni se upisuju u ljude.

Kad čovjek prašta, postaje kao Bog. Tad se kao Bog ponaša. Mi, međutim zaslijepljeni svojim samoljubljem i mržnjama i strastima, ponašamo se kao beslovesna bića. Što manje praštamo sličniji smo beslovesnim bićima, što piše praštamo sličniji smo Bogu. Što čovjek piše prašta, to se dublje pojavljuje bogolikost njegovog bića. Nužno je produbiti u Crnogorcima, koji imaju u sebi herojskog, junačkog, probuditi osjećanje da je junaštvo

(kao što je shvatio naš umni i duboko etički Marko Miljanov pravo junaštvo, braniti druge od sebe.

Potrebno nam je buđenje za duhovna predanja. Za izvornu našu kulturu, koju moramo da obnovimo. Ljudi koji izgube svoju orijentaciju i gradove grade bez orijentira. Odvajkada je središte svakog ljudskog nasilja, grada, bio hram, a sad grade neke sandučare, spavaonice. Ne umiješ kuću da gradiš na pravi način jer ti duša nije sagrađena. Dušu nijesi sagradio a ona je prvi i osnovni dom. Onaj koji je dušu sagradio, koji je postigao ravnotežu, samo ta njegova unutrašnja arhitektura će da se manifestuje na zdrav i pravedan način u kamenu. Obnovljeno naše duhovno biće, naše nacionalno biće obnavlja naše kulturno biće, naše duhovne čudesne običaje, naše sabore. Ali ne sabore koji se sabore oko flaše!

Pazite koliko smo mi napredovali! Nekad smo se savijali oko hljeba, oko Svetog pričešća i sva naša zborovanja su tako nastala. Danas se savijamo oko flaše. Odatle potiču pomračeni mozgovi, pomračene savjesti. To je taj tzv. napredak koji smo ostvarili. Namjesto miomirnog tamjana, danas nam je cigara ono što nas kadi, što ustvari truje organizam i prazni džep.

Namjesto oko Knjige života, oko Svetog pisma skupili smo se oko raznih novina i časopisa. U njima, istina, ima dobrih i lijepih stvari, ali ako prelistaš sve što tu piše, koliko tu samo izbije i ima gnoja koji nosimo u sebi.

Ono što nosiš u duši to i pišeš. A ono što si napisao, to je sjeme koje si posijao, koje raste nezavisno od tebe, i koje truje, ili preobražava.

Dakle, mnogo nam treba, ne samo meni, kao mitropolitu, već svima nama. Svi smo mi u tom pogledu - mitropoliti. Neophodna nam je velika obnova hramova i cjelokupne kulture, ali prvenstveno obnova duša, kao vječnih božijih hramova i izvorišta svakog stvaralaštva.

"Pokret", 24. jul 1991.

Obnova pamćenja

- Visokopreosvećeni, kako ocjenjujete odnos države i politike od 1945. godine, posebno položaj Srpske pravoslavne crkve u tom periodu?

- Bio je to odnos mačke i miša! Gledali ste mačku kad uhvati miša, a već je sita - a i ta vlast je bila zasićena nasilja i krvi - pa ga pusti. Miš, siromah, misli: evo slobode, a ona ga opet poklopi. Tako je to bilo ovih 45 godina u odnosima Crkve i države.

Bilo je zaista dramatično. Tek će buduća pokoljenja to da razbistre. Još smo mi, učesnici svega toga, opterećeni mnogo čime, pritisnuti tim vremenom, nosimo ga u sebi. Treba da prođe Mnogo da se to sabere, staloži, razbistri u nama, da ispliva u polje umnog vida, ono što je tu iskonski zdravo, a u isto vrijeme da nam postane kristalno jasno ono što je zlo. A

zla je bilo velikog, veliko zlo smo ispratili. Plaćaće ga pokoljenja. Po onoj biblijskoj: očevi jedoše kiselo grožđe a djeci trnu zubi. Sad, ne znam da li smo djeca ili očevi, to će tek ovi poslije nas da kažu.

- Sluti li neki boljitak u svemu tome?

- Kako da ne! To je, sa jedne strane, bilo vrijeme velike zbunjenosti, veliko raspeće, ali je bilo i vrijeme velikog otrežnjenja, velikog iskustva. Rekao bi da smo u pogledu tog iskustva bar pedeset godina ispred Zapada. Mislim u smislu egzistencijalnog iskustva koje Zapad tek treba da dosegne.

Što se tiče ustrojstva, svakodnevnog življenja - to uredu, tu od Zapada možemo mnogo šta da naučimo, ali što se tiče tog dubljeg, egzistencijalog iskustva, mi smo otišli daleko. Možda još ni sami nijesmo svjesni koliko je to iskustvo dragocjeno; vrijeme će to da pokaže, kad se u nama razbistre stvari. Onda će to iskustvo da urodi novim, dragocjenim plodovima.

- S kojim osjećanjem odlazite u Crnu Goru?

- S kojim osjećanjem? S osjećanjem radosti, ali i velike brige. Kad pomisliš - "smiješano najbolje se pije". Ipak zaigra nešto u čovjeku... kad se vraća svojoj kolijevci. S druge strane, brižan je čovjek, hoće li biti u stanju da ponese dostojno breme svojih predaka. Da li će biti u stanju da dosljedno sjedne na stolicu Svetog Petra, prije njega Vladike Danila, zatim Petra II Petrovića Njegoša, Mitrofana Bana, velikog patrijarha Gavrila Dožića, mitropolita crnogorsko-primorskog. I novih mitropolita, ništa manje značajnih: Joanikija Lipovca, tragičnog Arsenija Bradvarevića, izuzetne ličnosti, na pravdi Boga postradalog. To nije jednostavno. A onda, i šire od toga, vrijeme je dosta uzburkano, duše uznemirene, promjene koje se događaju...

Crkva koja je tako duboko ranjena... Treba sad te rane da se vidaju. Hoće vidara Crkva, hoće vidara i narodna duša. A nije lako naći prave vidare. Doduše, Crna Gora ih je imala, to je utjeha, to je utjeha u ovakvoj brizi.

Imala je Vasilija Ostroškog, velikog vidara; moćnog Petra Cetinjskog; Stefana Piperskog, ajoš prije njih - korijen je dubok - Jovan Vladimir, prvi kralj zetski, zatim Stefan Štiljanović, Paštrović; Novomučenik Stanko, eno mu ruke cjelokupne (moja majka je tako govorila) u gornjem Ostrogu posječene za vjeru Hristovu, žute se kao zlato. To su mi najmili je ruke u Crnoj Gori - ruke Stapka Novomučenika!

- Šta će biti Vaš prvi zadatak kada dođete u Crnu Goru?

- Pa od mnogih... Prvi zadatak bio bi da uspostavim prisniji odnos sa svakim bratom Crnogorcem. Da ga osjetim, da me osjeti. Mislim da je to bitnije oda svega. Poslije dolazi sve ostalo.

- A stalni zadatak?

Stalni zadatak je da spasim svoju dušu, a u isto vrijeme da obnavljam ponižene, izgažene oltare. Ida, koliko je to moguće, pomognem i čišćenju duša od zagađenosti. Mislim da se u naše vrijeme najviše nuždavamo tog čišćenja duševnog. To je važnije od hljeba svakidanjeg.

Naravno, ima mnogo neposrednih zadataka. Treba obnoviti i sveštenstvo u Crnoj Gori. malo je Sveštenika. Nigdje u našoj zemlji nije sveštenstvo toliko postradalo kao u Crnoj Gori, u toku posljednjeg rata... Tu je prije rata bilo skoro dvesta sveštenika, a po ratu jedva aktivnih dvadesetak, Sada ih ima oko četrdesetak, od kojih su neki starci, na izmaku snaga. Ovo je bilo neko čudno vrijeme. Neshvatljivo. Ja mislim da se ljudskim aršinima ono ne može da objasni. Ima ono u sebi nečeg metafizičkog, nigdje ono niej došlo do izražaja koliko baš tu u Crnoj Gori doduše i u Rusiji, našoj slovenskoj sestrici. Sada toliko čujem, vidim i osjećam, narod se vraća svojim izvorištima, svom slavskom kolaču, svojoj svijeći, svom pamćenju.

Kako obnoviti pamćenje svoje, narodno? A ono nije malo, nije plitko. Ako negdje ima pamćenja, onda ga ima u Crnoj Gori. Jer, kad ubijete u čovjeku pamćenje, on prestaje da bude čovjek. Sada je vrijeme obnove pamćenja. A pamćenje se obnavlja naporedno s obnavljanjem hramova. To ide jedno uz drugo. Unižen hram je unižen čovjek. Oskrnavljen hram znači oskrnavljena ljudska duša. Hram je da sabira, da čini mnoge ljude jednom dušom i jednim srcem. Kad hram razoriš, onda si dubinski ugrozio i ljudsko zajedništvo, ono izvorno.

podstaknem ljude Svetog Petra i Vladike Rada. I od toga neću odustati, dokle dišem. A u volji Crnogoraca je - hoćemo li! Ja se nadam da hoćemo, da ćemo izgraditi hram, i to hram vaskrsenja. Negdje iz naroda je to izniklo, treba da se gradi hram Vaskrsenja. Ima divno mjesto u Momišićima...

Treba da gradimo hram i u Cetinju. Cetinje je, bez obzira što je sad Podgorica prestonica, vječita duhovna prestonica Crne Gore. I kada je ne bi bilo, ono bi bilo prestonica na nebesima.

Na Cetinju je Sveti Petar. A on je mjera, mjera Crne Gore i Crnogoraca.

- Treba, smatrate, izvidati rane Lovćenu. Ali, nije li to teško, neće li ožiljak ostati?

- Da, to nije lako. Rane su duboke, ne samo na Lovćenu, nego u narodnoj duši. E, tu biti vidar te i takve duše... Kako brata bratu vratiti, kako cjelivati rane jedni drugima, kako "izgub namiriti", odnosno, naći mira duši, kako mrtve pomiriti, mrtvu braću ispod zemlje: kako oni da jedni drugima pruže ruke, a dok oni ne pruže ruke jedni drugima, teško ćemo i mi pružiti ih jedni drugima. A to je ono što je sada najbitnije za Crnu Goru, kojoj bi sada bio najpotrebniji jedan Sveti Petar Pomiritelj.

- Neki tvrde da je Lovćen s kapelom, krov cjelokupnog Srpstva.

- Pa jeste! Kosovo je temelj te građevine na Lovćenu, a Lovćen je krov te zgrade. Nije li mudri vladika Nikolaj rekao 1925. godine: "Evo nas na krovu srpske države. Na kolena, Vaše veličanstvo!" Kralj Aleksandar je kleknuo na koljena. On nije donosio vijenac na Lovćen, vijenac na kome je, kako kažu, pisalo: "Blažo - Njegošu". Već je taj kralj Aleksandar bio spreman da klekne na koljena! I to jeste mjesto gdje treba da klekne svako.

Dobro je što se sada u Crnoj Gori puno govori i piše o tome. Međutim, mislim da ne bi trebalo prilikom sazrijevanja te klime stvarati nove razdore. Može trezveno, razumno da se o tome razgovara, ali - uporno. Postoje duhovni zakoni koji vladaju svijetom. Na osnovu njih, to je kao sunce jasno, Lovćen će morati da bude ono što je bio. Tu nema drugog izlaza. Kad je čovjek toga svjestan, onda će jednostavno koristiti sva moguća sredstva koja su dostojna čovjeka, da to postane stvarnosti.

Duboko sam uvjeren, da će u ovom vremenu vraćanja sebe samima, vraćanja svom sabornom pamćenju, tom svom samosaznanju, mnogi ljudi ipak postajati sve svjesniji činjenica, stvarnosti i istine. Da naravno, biće uvijek nekih koji zadrto misle suprotno, ali, tu više ne pomaže ni Bog ni ljudi.

- Na koji način?

- To uopšte nije problem, to je jasno za svakog razumnog čovjeka, bez obzira ko on bio: da ta crkvica Svetog Petra Cetinjskog mora da bude. vraćena na svoje mjesto, i da napaćene kosti vladike Rada treba da budu vraćene u tu kapslu. To je toliko sve jasno, kao sunce kad ogrije. Tu nema dvoumljenja. I što prije to shvati društvena zajednica u Crnoj Gori i svi, koliko nas ima, utoliko bolje.

Jer, bilo bi sramio za ovo pokoljenje da ne opere ovu sramotu sa svoga obraza. Gaženja, uniženog Lovćena kao planine, gaženja zavještanja vladike Rada, skrnavljenja jednog svetog hrama, podignutog jednom od najvećih ljudi koji su ikad živjeli u Crnoj Gori - Svetom Petru Cetinjskom, koji je čak, po mom shvatanju, i od vladike Rada za koplje odskakao. Toga je vladika Rade bio svjestan, zato je tražio da u njegovom hramu bude sahranjen. Ogromna je bila njegova ljubav prema Svetom Petru. Ta činjenica Njegoševe vezanosti za Svetog Petra, malo je istaknuta. Nema vladike Rada bez svetog Petra, to treba da bude jasno. Zato ga je on kao mlad, maltene golobrad vladika, proglasio za sveca; ne zato što se to njemu htjelo, već što je njegov stric zaista bio svetac - to je cijela Crna Gora znala. On je htio da time izrazi najdublju ljubav i poštovanje prema svom duhovnom ocu.

Jedan od mojih prvorazrednih zadataka je da svojim prisustvom na Cetinju, koliko mogu, utičem blagotvorno, kako bi se što prije ta nepravda ispravila.

Hram mora da bude vraćen. Mora biti vraćen krov Crnoj Gori. Crna Gora je ostala bez krova. Koji je to domaćin koji će da živi u kući bez krova?! Sem neki koje izgubio pamet...

Zato kažem: potrebno je stvoriti klimu u tom pravcu. U stvari, klima je već stvorena, prisutna samo treba da se to uradi na najbolji mogući način bez ikakvog gnjeva... Jer to što je bilo - bilo je! Ali, treba da se to sada lijepo očisti. Uz svo poštovanje Prema Meštroviću i njegovom dijelu. Ima mjesta za onaj spomenik koji je on podigao sebi ili Njegošu (kome je podizan, to je pitanje, to će vrijeme, kao majstorsko rešeto, da pokaže). Brda ima koliko hoćete na kojima ima mjesta i za onaj mauzolej.

Lovćenu treba da se vrati njegovo djevičanstvo. Da. A to djevičanstvo je neostvarivo bez crkvice Svetog Petra i bez pohranjivanja u njoj moštiju vladike Rada. Tek onda će doći do mira u duši naroda.

- Kako vidite Pravoslavlje sjutra?

- Pravoslavlje je bilo i ostaje kvasac ovog svijeta. Ne treba mnogo kvasca da se tijesto zakvasi, da se ukisjeli. To je priroda hrišćanstva. Ono je kvasac novog života u kopanji brašna ovoga svijeta, kopanji ljudske duše, ljudske zajednice.

Nekad taj kvasac kao da se izgubi, nema ga. Ali, bez kvasca nema hljeba bez kvasca nema zajedništva, nema pogače. Prema tome, mjesto Pravoslavlja bilo je i ostalo mjesto i uloga kvasca. Iako je jedno vrijeme on bio zanemaren, sad dolazi čas ponovnog traganja za tim kvascem. Bez njega - usmrdjećemo se! Ne može se graditi čovječnost ni na čemu!

Naše vrijeme je vrijeme oceubistva. A vrijeme oceubistva je neminovno i vrijeme bratoubistva. Otuda nikada nije bilo toliko bratoubistvene mržnje, koliko u ovom našem "zlatnom", "željenom", "jedva čekanom" dvadesetom vijeku.

Koliko je to more mržnje koje se izlilo... Upravo, u vremenu obezboženja, odnosno upravo vremenu ubijanja Boga... Ubiješ Boga, ubiješ sebe. Čim čovjek izgubi u sebi to bogovsko dostojanstvo, onda je čovjek čovjeku - vuk. Onda je gotovo, onda ćemo da žderemo jedni druge. Ili zasnivaćemo svoje zajedništvo na interesu, kao što su bile kod nas te čuvene "samoupravne interesne zajednice". Kad pak na interesu zasnivaš zajedništvo, to znači zasnivaš ga na gramzivosti, na vučjoj pohlepi, na samoživosti.

Hrišćanstvo, međutim, zaspiva zajedništvo na žrtvenoj ljubavi, ne na interesu. Osnovni cilj čovjekov je da dođe do poznanja pa onda da iskorijenjenja te samoživosti u sebi... Tek onda će da zablista pravo čojstvo, čovječnost. Treba se vraćati tome. Pomoći i drugima koji hoće da se vrate tome.

- Kako tumačite činjenicu da se komunizam "razvio" prvo u pravoslavnom svijetu?

- To je veoma kompleksno pitanje i teško bi na njega bilo ovako olako da se odgovori. Ali, jednim dijelom, mislim da je komunizam kao ideja o sveopštem bratstvu ljudi, sveopštem zajedništvu, jednakosti - upravo mogao da se nađe pogodno tle na prostorima Pravoslavlja, jer je to ono na čemu. su pravoslavni narodi vaspitavani vjekovima.

U čemu je problem? U tome, što je ta sveta ideja, koja je jevanđeljska, novozavjetna ideja, prihvatila metode koji u korijenu uništavaju tu samu ideju.

To je dobro koje nije učinjeno na dobar način. I ono prestaje da bude dobro. Ne možeš nasiljem afirmisati ljudsko dostojanstvo. Samo nasilje uništava čovjeka. Ne možeš čovjeka da žrtvuješ hljebu, predmetima, stvarima, civilizaciji, kad je čovjek važniji od vasione.

Šta vrijedi čovjeku da cio svijet zadobije a duši svojoj da naškodi? Jedan jedini čovjek je važniji od svih zakona, svih sistema, svih sazvežđa. Jedna jedina neponovljivost, neponovljivost svake ljudske ličnosti i njen značaj je nešto što ne smije da bude izgubljeno, što ne smije da bude ičim žrtvovano, ničemu podređeno.

To je, ustvari, tragedija marksizma, kao obezbožene ideologije, komunizma - koji je htio u zajedništvo, ali kroz lišavanje tog zajedništva njegovog korijenja i njegovog dubljeg smisla. Ono što je Dostojevski divno govorio i duboko shvatio, još u prošlom vijeku, baš kada je krenuo taj pokret, i socijalni i društveni: Ako nema Boga i besmrtnosti, onda je sve dozvoljeno! Kao što je bilo sve dozvoljeno tamo gdje nije bilo Boga i vjere u besmrtnost. A tamo gdje je sve dozvoljeno "tragovi smrde nečojstvom". Njegoš je to lijepo rekao. On nije znao za marksizam, (iako ga je Dušan Nedeljković proglasio za marksistu - kolika mu je bila pamet, filosofska). Ali Njegoš je osjetio u vazduhu, kao i Dostojevski i drugi mislioci prošlog vijeka, taj poriv prema tiraniji, prema nasilju.

- Vaša Božićna poruka Crnogorcima?

- Božićna poruka je ona stara, prastara: "Mir božji, Hristos se rodi!

- U ovom trenutku...

U kontekstu sa dolaskom Sina Božijeg na svijet, poželeo bih i sebi i svima koji žive u zemlji Svetog Petra i Jovana Vladimira, da im Bog podari vječne mudrosti i preko nje saznanja o svom vječnom dostojanstvu. Da se opet pozovem na našeg vladiku Rada: Saznanja da smo "iskra u smrtnoj prašini". da smo "luča tamom obuzeta". Jer to je ono "jedino od potrebe", za svako vrijeme, za svako pokoljenje, naročito za ovo naše pokoljenje u kome i nad kim je tama trijumfalna. Tu je tama, zaista, "luču oduzela". Ipak, gdje ima svetlosti i tama neće pobijediti. E, to samosaznanje, ta dublja mudrost, znanje o svom vječnom dostojanstvu, to je ono čime se čovjek duhovno probudi. A preko njega probudi će se u čovjeku poštovanje i prema svakom ljudskom biću, svakom stvorenju; prema tvari, prema Lovćenu; svakom brdu u Crnoj Gori; svakom potoku... Božić i to svjedoči svojim običajem: "Mir Božiji, Hristos se rodi!" - to se kaže i kravi i ovci, i svakom stvorenju se nudi ta mudrost, ta radost. Svako biće je prizvano da učestvuje u tome.

- Prije nepunog vijeka, u Crnoj Gori su živjeli ljudi iste krvi koje su i ljudi te i sada u njoj žive. Međutim, onda su to bili Srbi tri vjere: pravoslavne, rimokatoličke i muhamedanske. Danas su to ljudi tri nacije..

- Ne znam kako čovjek o tom da razmišlja. Znam jedino da je u Ustavu Crne Gore, za vrijeme knjaza Danila kad je bila nezavisna država, dok je bila kneževina pisalo kako u Crnoj Gori postoji samo jedna narodnost - srpska, ijedna vjera pravoslavna. a svaki drugi koji živi, u njoj da ima ista prava kao svaki brat Crnogorac. Tako je pisalo do 1918. godine, a to nije bilo davno.

Bio sam poduže van Crne Gore, pa ne znam šta je u stanju da se sve izrodi dok si odsutan, ali znam ko su mi bili: otac, djed, pradjed, šukundjed i sve tamo do Bogića Moračanina. To znači, do prije 300 godina pamtim imena svojih predaka. A i po predanju znam da mi je porijeklo negde sa Kosova, i još južnije, od Ohrida. Znam to svoje biološko korijenje, a u isto vrijeme znam svoje duhovno korijenje, blagodareći upravo naslijeđenom očinstvu, koje je mukotrpno u meni zaživjelo. Blagodareći mom ocu, seljaku, čestitam čovjeku, koji se izborio za moju dušu. Vjerovatno da njega nije bilo, možda ni ja ne bih znao ko mi je otac ni po tijelu ni po duhu.

Svako ima pravo da bude ono što hoće. Ali, blago ljudima koji su oko što jesu, što su bili. Jedino oni mogu da se upišu u ljude.

- Vi znate svoje porijeklo do Kosova. A da li znaju naša braća po krvi muhamedanske ispovijesti?

- To je to! Kad hoćeš neki narod da ubiješ - ubij mu pamćenje!

- Ne brišu li, možda, oni sami, to pamćenje?

- Znate, ima neki čudan fenomen u ljudskoj psihologiji. Čovjek kad ima u sebi neku krivicu, dublju isku ranu, on pokušava ili da pobjegne u san - psihologiji je to poznato - ili u amneziju. Pretrpi neki strahoviti šok. Onda ga, valjda, tom amnezijom, Bog čuva od nečeg goreg.

Sad, kako drugome pomoći da mu se vrati pamćenje. U svakom slučaju, nasilje još dublje ubija pamćenje. Ono što je bitno, to je zaista stvaranje jedne kulture dubljeg, istinskog dijaloga među ljudima. Jer, potomku trpu zubi zbog grijehova njegovih predaka, ali ne možeš njega da kriviš što je njegov predak napravio to što je napravio, i zbog koga on to nosi kao svoje prokletstvo.

Naš patrijarh ispričao nam je ljetos potresnu priču o jednom svom susretu s nekim Šiptarom na Kosovu. On mu kaže:

"Oče, nemoj ti ni u mene imati povjerenje. Onaj, ko jednom promijeni kalu, svaka mu dobra." i zaplakao se Patrijarh starac pred svima nama. Osjetio sam da je on na Kosovu doživljavao dramu, ne samo svoga naroda, kojem služi, srpskog, za njega je svaki čovjek na Kosovu bio njegovo dijete. On je dramu tog Šiptara doživio kao sopstvenu, njegovu tragiku, kao svoju.

Tek onog momenta kad uspijevamo da ponesemo muku jedan drugome, pa ma ko on bio, ima nade da mu otvorimo dušu i da nam otvori dušu. Ako je makar nešto ostalo u njemu izvorno. A nama tog bića koje do te mjere može da bude razorano, da se satanizuje u korijenu.

Ima jedno jedro u čovjeku, koje Bog čuva za sebe. Ono iz knjige o Jovu: "Evo ti Jova, ali, dušu mu nemoj dirati." Malo je satanizovanih ljudi na svijetu. To je sreća. I ovaj naš demonizovani ateizam, marksizam, ipak se kod većine ljudi dotakao samo "gornjeg sprata", u čovjeku ideološko-psihološko-sociološke ravni. Nije to otišlo duboko u srce. To je spas. To dublje je njiva, srce. Čim ono nije okamenjeno, tu uvijek postoji nada može da nikne travka, novi život da se javi, da dođe do obnove.

- Poslije rata, srpski Patrijarh je, nedavno, prvi put izabran na kanonski način?

- Jeste, prvi put.

- A kako je u međuvremenu bio biran?

- Pa, znate kako: ako su dva prva izbora bila po ljudskom, suviše ljudskom, onaj izbor je apsolutno po Božijem. Bog nam je to, valjda, podario, da bi napravio ravnotežu: evo, kako ste vi, Ljudi, birali, a svo kako j sad biram. Otprilike tako.

Izbor našeg novog Patrijarha je, po mom osjećanju najznačajniji događaj u svim ovim zbivanjima kod nas. Izbor takvog Patrijarha - to je prosto Božiji znak i putokaz: eno, vidite kakvi bi trebalo da budete... Postavio ga Bog, što se kaže, na svijećnjak, da svijetli.

Kao svetinja.

Sada imamo Patrijarha, koji je ukras, ne samo Srpske crkve i srpskih zemalja, nego ukras cijelog Pravoslavlja i Hrišćanskog svijeta.

Ja mogu da posvjedočim - znam, išao sam po svijetu , niko danas nema tako divnog Patrijarha kao što ima ovaj narod. To je veliki znak za nas, veliki pokazatelj koji narod priziva na duhovnu obnovu, obnovu morala, svetosti. Bog je postavio takvog, malog, jednostavnog, smjernog, skromnog kosovskog putnika i mučenika, za svjetionika da svijetli onima koji su željni svjetlosti.

- To su krupne riječi, tim prije kada se zna da ste - gledajući ovozemaljski - Vi bili u najužoj konkurenciji za Patrijarha Srpske Pravoslavne crkve.

- Bilo ko drugi da je izabran, možda bi to bilo po Božijem, ali bilo bi dosta i po ljudskom. A ovo je bilo po Božijem. To je pravo i čestito. On je dobio najviše glasova, skoro sve, a onda je i žrijeb pao na njega. Dakle, on je i po Božijem i po ljudskom Patrijarh.

Zaista, vjerujete mi, prvi put u životu doživio sam, na djelu, Božiju ruku. Prosto, umiješao se neko da nas postavi na pravo mjesto, da nas smiri.

Naš vladika Pavle, divni vladika Pavle, Patrijarh... Prije neki dan zatekao ga neko u "Beograđanki" gdje nešto trguje. Sam sa svojom torbicom. To je prosto neshvatljivo.

Dva-tri dana poslije izbora, ugleda ga vratar kako ide nekud s tašnicom. Pita ga: "Vaša Svetosti, gdje ste to krenuli?". "Tu, do prodavnice", odgovara Njegova Svetost, "da nešto potrgujem." "Pa, nemojte pješice, pobogu, ima tu šofer". A Patrijarh veli: "Pa, jeste..."

Trideset i tri godine on je sa štapićem išao po Kosovu, pješke. Bez kola, bez kočija, bez pratnje, bez ičega, autobusima, vozovima, najjevtinijom klasom.

To je naš Pavle. Veoma ga volim!

- Crnogorski separatisti dijele letke kao naljepnicu, sa slikom Svetog Petra Cetinjskog i njegovim riječima, kako mitropolit Crnogorsko-primorski mora da bude Crnogorac. Možda je to aluzija na dosadašnjeg zamjenika g. Mitropolita Danila, Nikanora, koji nije Crnogorac. Sada vi dolazite...

- Pa, evo, Bog im je uslišio molitvu. Bogu se molili, Boga domolili.

- Oni vjerovatno govore u prilog svojoj tezi o autokefalnosti crkve. Šta to znači za Vas, sada, kada ste postali Mitropolit?

- Oni su Boga molili i domolili. Bog im poslao Crnogorca. Sada, što se tiče autokefalnosti, Crnogorci su ionako samoglavi (autokefalan znači: samoglav!) Zna se gdje nas je ta samoglavost odvela: do bratoubilačkog klanja, do razdora, jada i nesreća...Bilo bi dobro da prestanemo s tim i da se vratimo onome s čime smo živjeli vjekovima.

Ja se nadam, zaista, da i ti, - a koliko čujem, manje-više to su mladi ljudi, koji su zanijeti nekakvom autokefalnošću - da će oni polako početi da shvataju neke stvari o Crkvi.

Jer, ličio smatram da su ljudi neznaveni, i to ne svojom krivicom; da su i oni ugroženi, upravo, onom amnezijom. Njima je Crkva bila ukradena. Bojim se da malo i znaju šta je to Crkva, kakva je njena misija, njena uloga, kakav je njen sadržaj. I onda, bore se, kao Don Kihot, s vjetrenjačama.

U potrazi za svojim identitetom, oni pokušavaju da to postignu na jedan potpuno neprimjeran način, neadekvatan istorijskom biću Crne Gore i Cetinjske mitropolije. Ja sam spreman, da sa svima njima, ma koliko ih bilo, zaista, bratski razgovaram, da vidim kako oni to misle.

Ono zašta su stručnjaci, spreman sam od njih da naučim, ali očekivao bih i oni da saslušaju mene. Osijedio sam, što se kaže, baveći se tim pitanjima; za svaki posao, pa valjda i za taj problem Cetinjske mitropolije trebaju stručnjaci i znalci.

Dobra im je želja, dobra namjera ta potraga za identitetom, ali identitet ne može da se zasnuje na laži, na nekim hibridnim izmišljotinama.

Zna se dobro kakvo je ustrojstvo Pravoslavne crkve bilo vjekovima, zna se kakvo je mjesto zauzela Zetska mitropolija, potom Cetinjska unutra Pećke patrijaršije, kroz vjekove. Zna se šta je uslovilo stvaranje tih autonomnih crkava u vremenu ropstva i rascijepljenosti.

Nije jedina koja je bila autonomna - de facto, nikako de jure - Crnogorska mitropolija. Bila je i to Karlovačka mitropolija, i to prava autonomija sa svojim episkopatom. Onda Bukovinsko-dalmatinska eparhija, Dabro-bosanska u pojedinim istorijskim periodima. To se mijenjalo. Međutim, čim dođu normalne prilike, onda se život organizuje na normalan način. Za one koji makar nešto znaju o ustrojstvu Pravoslavne Crkve jedno je potpuno jasno: sve dotle dok jedna pomjesna Crkva ne može sama sebi rukopolagati episkope, tu o autokefalnosti ne može biti ni govora.

Za razumne ljude, tu nema problema i nejasnoća. No, ima u svijetu i onih drugih a ima i svakakvih sekti koje oni stvaraju pa može i kod nas da bude jedna takva. Da se čudimo...

- Očekujete li neprijatnosti na ovoj dužnosti?

- Ne očekujem. Bar ne od Cetinja, pobogu. Ako neko ima dostojanstvo i čojstvo, onda su to Cetinjani. Ako su ga oni izgubili, onda će doći smak svijeta. Mislim, na one koje su odnjivili Sveti Petar i Njegoš. Pobogu...

- I na kraju da Vas pitam, otkud proširenje zvanične titule i na Skenderiju?

- To je titula koju je nosio cetinjski mitropolit, pa pripada i meni, bez obzira što je opa u posljednje vrijeme zaboravljena. Mitropoliti cetinjski su i te kako bili svjesni značaja Skadra za Zetu odnosno Crnu Goru: i Sveti Petar i vladika Rade, i Mitrofan Ban (u doba kralja Nikole). Kako zaboraviti sav - što bi se reklo - taj naš jad oko Skadra. To ti je kolijevka, ognjište, gdje si prvu vatru propirio. Ne samo istorije radi, nego postoje živi ostaci na tim prostorima koje smo zaboravili. Do prije rata, oko stotinu hiljada naših ljudi bilo je tamo. I dan današnji ih ima ne mali broj.

Mošti Sv. Jovana Vladimira su tamo. Posljednji episkop raško-prizrenski, Serafim, stradao je tamo u logorima. Koliko je samo njih, u toku rata, ostavilo tamo svoje kosti. U vrijeme albanske golgote tamo su nastala albanska srpska groblja. Do 1941. godine nad grobljem u Skadru bdio je sveštenik; on je bio i čuvar groblja. Koliko čujem, ono je uništeno, razoreno.

Tako eto to "skenderijski" nije samo neko sjećanje nedavna, mrtva vremena.

Ovome treba dodati da je Albanska pravoslavna crkva danas najmučeničkija Crkva našega vremena. To je goli, raspeti Hristos. Mi drugi i nekako, ali pravoslavni Albanci - to je prava golgota.

Bilo je tamo pet-šest episkopa. Svi su oni poslije rata pozatvarani i pomrli u zatvorima. Arhiepiskop Pajsije... Sveštenstvo... Narod... Mijenjana su imena i prezimena, zaboravljena hrišćanska imena, o srpskim i da ne govorim.

Sve to ne može da ne bude i naša briga pogotovo briga Crkve u Crnoj Gori, Mitropolije, koja je za drevni Skadar, vezana neposredno i istorijski i po svojoj dužnosti. Prvenstveno za naš živalj koji još uvijek tamo postoji, a onda i za Pravoslavnu crkvu u Albaniji, koja vapije za pomoć.

Zaista, to je muka koja me mori godinama. Žao mi je što smo postali tako neosjetljivi za patnje drugih.

Uostalom, mi smo istorijski upućeni na albanski narod a i oni na nas.

To su dublje veze pomoću kojih može da se stvara zajedništvo na ovom prostorima. Ne na lažnim osnovama novijeg datuma, izmišljenim, staljinističko-brozovskim, ideološkim. I tu važi ono: razaraš vjekovno tkanje, i temelje tog tkanja, i stvaraš nešto bez temelja, gradiš nešto na pijesku, kao kulu od karata. I kad dune neki vjetar, kao ovo što je sada dunuo, to se sve raspada i propada.

(Pobjeda, 30. decembar 1990.)

Sabor i dostojanstvo

- Mjesto i uloga Crkve u našem vremenu?

- Uloga Crkve u našem vremenu je istovjetna s njenom ulogom kroz svu istoriju. Njena uloga je definisana još u Novom zavjetu: da bude so zemlje i svjetlost svijeta!

Kad to govorim, onda pod tim podrazumijevam Crkvu u njenom izvornom poimanju i shvatanju. Ne prvenstveno Crkva kao organizacija već Crkva kao organizam. Jedno je Crkva kao organizacija, na fenomenološkom planu, a drugo je Crkva kao organizam, koji ima unutrašnji ritam, sadržaj koji nosi u sebi i koji je njena najdublja potka.

Crkva nikada ne može da bude potisnuta iz ljudske sudbine. Upravo s toga, što nosi u sebi otkrovenje čovječnosti, ne samo čovječnosti u običnom smislu riječi, nego čovječnosti koja je već u samom začetku potencijalna bogočovječnost. Hrišćanstvo preko ličnosti Hristove otkriva nove horizonte ljudske ličnosti.

- Kakva je uloga Crkve kao organizacije?

- Crkva kao organizacija, podložna je istorijskim promjenama. I mi, koji Njoj pripadamo, nijesmo uvijek na visini tog njenog najdubljeg sadržaja i njene najdublje poruke. Svako pokoljenje se trudi da učini koliko može i koliko zna, a mnogo šta je uslovljeno silama ovoga svijeta. Neko se više brani od tih sila, neko je smjeliji da ih preobražava u sebi i

oko sebe, a neko, što kažu, postane "sluga poslušni". Tako je i u svim drugim organizacijama ovoga svijeta.

Crkva, dakle, ima tu svoju ljudsku stranu, ali kao organizacija, ima i svoje vjekovno iskustvo. Ona svojom stamenošću, svojim kontinuitetom, jeste ipak svjedočenje nečeg pouzdanijeg u našem društvu. I dan-danas. Otuda i to vraćanje našeg naroda Crkvi. Sve druge ustanove stavljene su pod znak pitanja, da ne kažemo kako su proigrale svoje povjerenje ali je Crkva, i pored svih ljudskih slabosti u prošlosti, i sada ostala svjedok i dokaz kontinuiteta na tom fenomenološkom planu, svjedok postojanja jednog naroda.

- Šta nam možete reći o odnosu Pravoslavlja i Srpstva?

- Ovaploćenje je u samoj prirodi Crkve. To je njena priroda. Osnovna maksima Novog zavjeta glasi da se Bog ovaplotio. Bog je primio ljudsko tijelo, to znači primio je čovjeka onakvog kakav jeste. Ta saovaplotljivost istoriji, događanjima, ljudskoj sudbini, jeste nešto što je svojstveno Crkvi kao takvoj. To načelo ostaje kao princip življenja Crkve.

Bog postaje čovjek da bi čovjek postao Bog. I Bog se ovaploćuje da bi se čovjek obožio. Crkva je od pamtivijeka to načelo čuvala i uvijek se trudila da uđe u sve pore ljudske sudbine. Ništa što je ljudsko - nije mi strano, to je Crkva ponavlja kroz vijekove.

Dakle, s jedne strane ovaploćuje se u ljudskoj sudbini, u ljudskom životu a s Druge, to čini da taj život oslobodi onoga što je poročno, liječeći ljudski život, ljudsko postojanje od zla.

Onda nije čudno, što se recimo, konkretno, kod nas Crkva ovaploćivala od vremena Kirila i Metodija i naročito Svetog Save u životu srpskog naroda i što se toliko poistovjetila sa životom srpskog naroda. To je stvorilo, tako da kažem, sabornu svijest u tom narodu, da je njegova sudbina jednosušna sa sudbinom Crkve, i to se istorijski pokazalo kad god je nestajalo države kao organizacije.

Uzmimo samo za primjer naše seobe. Evo; baš ove godine sjećamo se Arsenija Čarnojevića, a možemo se podsjetiti i na slučaj crnogorskih i karlovačkih mitropolita, ajoš kasnije se možemo podsjetiti na početak drugog svjetskog rata, kada je patrijarh Gavrilo Dožić ovdje, u Patrijaršiji, pročitao proglas 27 marta: "Ponizimo se pred Bogom i uspravimo se pred ljudima. Ako je živjeti, da živimo u svetinji i slobodi, ako li je umrijeti, da umremo za svetinju i slobodu."

Patrijarh je osjetio da se tadašnja događanja tiču vitalnih interesa naroda kao cjeline. Onda tu Crkva ne može da odstupi i da se odrekne zauzimanja stava prema tim životnim interesima.

- Odnos Crkve prema partijama, i ideologijama?

- Kad je riječ o partijama, ideologijama, partijskim raspravama, onda to Crkva prepušta vremenu, "majstorskom rešetu", da to raščisti. Ona se ne miješa, niti je njena priroda da

se miješa u poslove takve vrste. Zato je ona zauvijek bila iznadstranačka. upravo zbog toga što je za nju narod kao cjelina, ono što je bitno, a ne ono što je partikularno i partijsko. Partija i znači dio. Jer ako se prilagodi jednoj partiji ili se njoj podredi, ona samim tim gubi onda sabornu misiju prema svima i svakome.

To je uvijek bio problem za Crkvu i crkvene ljude u konkretnim istorijskim situacijama. Kako se tu snaći, da ne iznevjeriš svoju sabornu misiju, s jedne strane, a s druge opet, da ne propustiš ono što je vitalno za sudbinu jednog naroda, da tu ne kažeš svoju pravu riječ koja je plodonosna i živonosna.

Srpska Crkva je zaista istorijski vezana za sudbinu svoga naroda, ali ona svoju misiju ne može da ograniči i poistovijeti samo s tim narodom. Time bi ona prestala da bude Crkva. Ona je za svako ljudsko biće odgovorna. Moja briga, recimo, kao episkopa banatskog, za moju eparhiju i za moj narod, ne može da me oslobodi odgovornosti, za svaki narod, svako ljudsko biće pod kapom nebeskom.

Kad bih to uradio, onda bi se distancirao od onoga što jeste Crkva, po svojoj prirodi po svom prizvanju. No, ako ne brinem o onome što je kod mene, u mojoj porodici, u mojoj kući, onda, prirodno, neću biti u stanju da brinem ni o onome što je u kući drugoga, u drugom narodu, u drugoj zemlji. U svome domu se učim istinskoj ljubavi prema svima, istinskoj čovječnosti. Tu je provjera. U svojoj porodici i u svom narodu ja se učim ljubavi prema svakom čovjeku, svakom narodu. U tom slučaju je ljubav prema srpskom narodu učiteljica ljubavi prema svakom ljudskom biću i narodu.

- U cilju ispunjenja ovog zadatka, u Vašoj eparhiji, u subotu 23. decembra, zvonila su sva zvona, sveštenici su držali pomen za sve poginule u Rumuniji. Tih dana, u vrijeme liturgije, u svim crkvama u Banatu su čitane molitve za spasenje iza mir u Rumuniji i u cijelom svijetu, a u isto vrijeme davan je pomen za one koji su nastradali...

- To je naša uzajamna odgovornost. Rumuni su nam veoma bliski, i po tome što su pravoslavni, i po tome što smo istorijski vezani. Ali bez obzira na to, i da nije riječ o Rumunima, da se to dešavalo u Africi ili Japanu, ili na Trgu Nebeskog Mira u Pekingu, mi, kao ljudi, moramo da budemo potreseni. Baš kao da se to zbiva u našem gradu. Jer, kada jedan ud strada, onda strada cijeli organizam. Sve se događa na tlu čovječanstva i sve to odjekuje po duhovnim zakonima, do kraja svijeta.

- Kad smo već suočeni sa ustankom i građanskim ratom u Rumuniji, čini nam se da je izuzetno značajno što je došlo do obustave građanskog rata u Srbiji, "rata s grobovima", i što se prišlo nacionalnom pomirenju i obnovi sloge.

- I ja mislim da je to izuzetno značajno. Za mene lično, to je najveća utjeha u posljednje vrijeme. Osjećam, nazirem u vazduhu tu želju za pomirenje s grobovima, pomirenje živih među sobom i pomirenje s mrtvima. I sve dok se to ne odigra u pravom smislu riječi, nema nama mira. Moćniji su mrtvi od živih. Nosimo mi njih u sebi. Nosimo u sebi njihovo zlo i njihovo dobro. Njihove diobe i njihove rane mi nosimo u sebi. Ja ih nosim.

Uvijek se sjećam, potresen, bratskog pokolja 1942. godine u Bistrici kod Kolašina, i uvijek me uhvati užas od toga, a još veći užas me uhvati, što se ni dan-danas ti grobovi nijesu pomirili, što bratska krv neizmirena luta bijelim svijetom, i što su te diobe tako duboke, i što uvijek iznova postaju prijetnja da se odigra ono što se sada događa u Rumuniji.

Eto, nas je Bog spasio takvog nečega u ovom istorijskom trenutku, ali to još nije završen proces. Ovi događaji u Rumuniji natjeraće pripadnike svih naroda na svim prostorima da se malo dublje zamisle nad svojom istorijskom sudbinom. "Krv je ljudska rana naopaka" - to se zna i to se posvjedočuje. Moramo se svi, a naročito naši vlastodršci, osloboditi raznih istorijskih opterećenja, i to ne samo deklarativno, već i konkretno.

- Neraskidiv dio svega ovoga, o čemu pričamo, jeste, čini nam se, i naš crkveni raskol?

- Taj crkveni raskol, rekao bih, u korijenu je drugih raskola. Duhovno je korijen svega. Kad u korijenu dođe do rascijepa, onda sve drugo dolazi odnekud po nekoj logici i po nekoj istorijskoj zakonitosti. Naravno, raskoli koji postoje među ljudima, utiču na raskole u samoj Crkvi, ali kad to dopre do Crkve, znači otišlo je do dna. Baš tako je u slučaju našeg raskola.

Ali, nije riječ samo o raskolu unutar Pravoslavne crkve, riječ je o raskolu sa Zapadnom crkvom. Duboko sam uvjeren, da ovdje na našim prostorima, jedina snaga koja bi bila moćna da zaliječi duboke rane što krvare iz ovog rata u našoj zemlji, jeste Crkva. Ali, ona Crkva u izvornom smislu riječi; Crkva spremna na pokajanje, opredijeljena za jedan dublji dijalog. Međutim, za to trebaju pravi ljudi, a oni se ne rađaju tako lako i tako često.

Naš raskol je očita posljedica naših ovdašnjih ideoloških partijskih i poslijeratnih raskola. Kod nas se vodilo krvavo kolo; ljudi su jedni druge gledali preko nišana, i tu treba vremena, treba spremnosti na promjenu, na priznanje svoga grijeha, svoga zločina i spremnosti da se zatraži oproštaj. Nikad čovjek nije tako divan i čudesan nego kad traži oproštaj.

- Riječ je o obostranoj spremnosti.

- Obostranoj, naravno.

- Kakve su mogućnosti da se raskol i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi prevaziđu i to pitanje riješi?

- Mogućnosti postoje i klima je veoma pogodna u Dijaspori i ovdje a pogotovo u Crkvi. To se osjeća, naročito od posljednjeg Sabora i nekih zbivanja ove jeseni. Sva ta zbivanja oko Kosova i Gazimestana i podizanja Hrama Svetog Save, odigrala su izuzetnu ulogu. Hram Svetog Save je pokazao, koliko je moćno što se gradi hram takve vrste, koliko je to celebno za sve odreda.

Služi na čast u ovom trenutku vodećim ličnostima Republike Srbije, što su shvatili vitalne interese naroda i radije stali uz njih, bar u ovom času, nego uz svoje partijske i ideološke interese. Daj bože da oni u tome izdrže. Jer, bojim se, kao što to biva kod nas, da to ne bude dugog daha. U Banatu sam naučio jednu poslovicu, koja mnogo govori o nama Srbima i koja kaže: "Srbi su kao guske - kad krenu, dvije na vlat a kad stignu svaka sebi". To bi bilo katastrofalno.

To što je započeto, ako se produži, uroditi će izuzetno bogatim plodovima. Jer, marksizam je kao ideologija, pokušao da u svoju prokrustovsku postelju uklopi istoriju, ljudsku svijest, ljudsku zajednicu, društvo, sudbinu naroda - rezultati, međutim, kao što vidimo, nijesu baš sjajni. Nijesu. Mnogo je čovjek dublji, mnogo kompleksniji, i širi od jedne filozofije, jedne ekonomske teorije. Ta apsolutizacija jedne ideologije, dovela je do nezapamćenih zločina u istoriji. Kada zločinac, makar u nekom trenutku, ima nekog višeg iznad sebe, onda ima neke nade da se umanji zločin. Ali, kad zločinac proglasi sebe za Boga i Gospoda, gospodara života i smrti, onda nastupa epoha velikih tirana kakve je upravo porodilo naše vrijeme.

- Ipak, to što se dešava u srpskom narodu, izaziva veliko podozrenje na našem sjeverozapadu pa i sumnjičenje da je tu riječ o krajnje kontrolisanim procesima, iza kojih stoji neka organizacija, pa često i Crkva?

- Ovi naši prostori, balkanski, pravoslavni prostori, imaju drukčije ustrojstvo djelanja i mišljenja nego što je to na Zapadu, koji je istorijski drugačije oblikovan.

Kod nas se, naime, nikad velike stvari nijesu događale ni po čijem diktatu, ni po čijim naredbama. To dođe kao rosa, kao nešto što izvire iz dubina. Sjećate se narodne pjesme "Buna protiv dahija": - "Raste raja ko iz zemlje trava!" To je nešto što se zbiva po duhovnim zakonitostima u duši naroda i Crkve. Tako se stvara nova klima, koja je pozitivna ili negativna. U ovom momentu ona je pozitivna, i iz glave je cijelog naroda. Ako se u ovom momentu našao jedan čovjek, koji je smogao snage da artikuliše taj narodni vapaj, zov za jedinstvom, za dostojanstvom, za potragom za sopstvenim korijenjem, koji je to ispoštovao, to je odista i stvarno dobra stvar.

Rumuni su u tom pogledu, veoma slični nama. Mogli smo, gledajući prenose preko televizije, vidjeti tu sposobnost, kako se polako artikuliše istinski narodni bunt, koji nije dirigovan iz nekog centra, od nekoga... Narod je trpio decenijama, i onda odjedanput - puklo trpilo. Eto, to se dogodilo i ovdje. Isto to. Treba dublje ući u mentalitet ovog naroda i u njegovu istoriju, da bi se moglo shvatiti ono što se sada ovdje zbiva.

- Posebnu vrstu napada izazivaju mitinzi?

U ovom narodu "mitinzi" nijesu nešto što se sada pojavilo. U ovom narodu, od vremena Svetog Save i Nemanje, sve se rješavalo na saborima. To je ono što je u prirodi ove Crkve. Sabornost je jedno od njenih osnovnih svojstava. I narod je vaspitan u tom duhu. Uzmite jedan karakterističan primjer: u Njegoševom "Gorskom vijencu", sve se zbiva na

saborima o Petrovu-dne, o Trojičinu-dne. Tu je narod koji dolazi, koji se okuplja, koji sve rješava. Nema tu nikakvog centra ni vrhuške.

To je u prirodi ovog naroda, tako da je i u ovo vrijeme na površinu izbila sama njegova priroda. To je u kolektivnoj svijesti ovog naroda. Ja to vidim po svojim crkvenim opštinama. Mogu ja da budem episkop, ali ja osjećam taj narod. Jednostavno, ja moram njega da ispoštujem, njegovu odgovornost da ispoštujem. Lijepo, on mene poštuje kao episkopa, ali hoće i da mi kaže: jesam ja stado, ali ja sam slovesno stado; ja sam razumno biće koje ima i stav i dostojanstvo, odgovornost pred Bogom i pred istorijom za svoju sudbinu i za sudbinu naroda i Crkve kao i ti.

Pravoslavna crkva, od pamtivijeka, vaspitava čovjeka i ljude, na odgovornost. Niko nema pravo i ne može da skine s mene odgovornost pred Bogom i istorijom. Nikakav centralni komitet, nikakav centar recimo rimski, vatikanski (po principu Roma locuta causa finita - Rim je odlučio, spor je okončan) bečki, moskovski i carigradski. Uz poštovanje svih, moja odgovornost ostaje moja odgovornost! Neoduzimljiva pred istorijom i pred Bogom.

- Pomenuli ste maločas i dijalog među Crkvama, kao nešto što je neophodno da se nadiđe sve ovo loše u čemu živimo. Kako gledate na taj dijalog i na ono što se zove ekumenizam?

- Jedna od osnovnih dimenzija ljudskog grijeha, nije grijeh sam po sebi, jer ljudski je pogriješiti i pasti, već je to pravdanje svoga grijeha. Od evinskih vremena je to prisutno u individualnoj i kolektivnoj psihologiji, - učiniti grijeh i skrivati ga, pravdati ga.

Da bi došlo do pravog dijaloga čovjeka sa čovjekom, sa samim sobom neophodno je stalno držanje svoga grijeha pred svojim očima. Da bi došlo do dijaloga između ljudi, između dvoje, između više njih, neophodno je da svako od njih stekne tu dublju svijest o sebi samome, da pozna sebe, svoju mjeru i svoje biće. I ne samo da je pozna nego i da je prizna.

Jer, učinjeni grijeh koji nije priznat, koji nije priznanjem i pokajanjem očišćen, postaje izvorište novih grijehova i novih zločina. Dakle, istinski dijalog može da bude zasnovan samo na tom dubljem preumljenju koje zahtijeva oslobađanje od mnogih slojeva što ih čovjek nosi u sebi. Ti slojevi su sociološki, psihološki, naslijeđeni, individualni i oni kolektivni.

Kolektivna svijest je veoma često slijepa svijest. Pojedinac često, naime, ono što na ličnom planu priznaje kao grijeh, kao član kolektiva, to proglašava vrlinom. To je velika ljudska tragika, i opasnost za ljudsko biće. Ja, kao pojedinac, priznajem svoj grijeh, alija, kao član kolektiva, bratstva, naroda, kao član jedne Crkve, to isto potpuno i bez ostatka branim i pravdam. To je nešto što je strahovito opasno.

- Ali, imamo i one primjere, u kojima nevini pojedinac preuzima na sebe kolektivni grijeh?

- Kao primjer takvog ponašanja možemo da navedemo Solženjicinov tekst, u kome se traži oproštaj od poljske nacije, zbog zločina u Katinskoj šumi. On to čini u ime svog naroda. Priznati svoj grijeh je pretpostavka za ostvarenje istinskog dostojanstva. Time se ne gubi dostojanstvo već se afirmiše. Nije lako bilo jednom Nijemcu, pripadniku Bizmarkovog naroda, da klekne i kaže: oprostite! A to je učinio Vili Brant. Suočen s tim, osjećam da je njemački narod zaista veliki narod, i da nije slučajno što je taj narod, narod Getea, Helderlina, Kanta... Taj narod ima u sebi snage da napravi destrukciju i zlo, ali ima i snage da kaže: jeste, počinio sam zlo i tražim oproštaj.

- Vratimo se dijalogu među Crkvama i ekumenizmu!

- Izvorna načela vjere i Crkve nikada ne pravdaju nikakav grijeh, ali nikada i ne osuđuju nijedno ljudsko biće, pa čak ni najvećeg zločinca Jer i najveći zločinac ima božansko dostojanstvo koje nosi u sebi i on kao ličnost, ne može da bude osuđen; može da bude osuđen njegov grijeh.

Dakle, samo na tim i takvim principima, ako uspostavimo dijalog stvari će početi da se bistre, da se stvara istinska ljudska klima i da drugoga ne doživljavamo kao protivnika, kao neprijatelja, nego da otkrivaš u njemu ono što jesi. U takvom dijalogu Crkva bi trebalo da prednjači. Ideal čovječnosti treba da bude budilnik crkvene savjesti. Ona treba da pomogne i drugim ljudima da se oslobađaju individualnog zla kao takvog, a isto tako i kolektivnog zla.

Mi, pravoslavni, naravno, nijesmo bezgrešni, to je ono saznanje što probija kroz svu istoriju Crkve. Međutim, ono čime se razlikuje jerusalimsko-carigradsko hrišćanstvo pravoslavnog tipa i hrišćanstva rimskog tipa, jeste upravo opasnost da se rimski tip hrišćanstva pretvori u ideologiju. Njegove organizacione strukture, koje su često ideološke, imaju u njemu veoma bitno, suštinski bitno mjesto. Rimski papa je unutar same Rimokatoličke crkve praktično iznad nje, po odlukama Vatikanskog koncila, ima i harizmu nepogrješivosti, te se to onda prenosi na cijelu strukturu Crkve kao takvu. Otuda sve ono što on ili ona učini mora da se pravda!

To ideologizovanje crkvene savjesti sprečava prodiranje u dublje slojeve ljudskog života i ljudske svijesti, do dubljih treptaja ljudske savjesti. Za mene je prosto neshvatljivo, da do dana današnjeg, skoro niko od crkvenih ljudi Rimokatoličke crkve nije našao za shodno da se suoči sa onim što se u toku minulog rata dešavalo na tlu Nezavisne Države Hrvatske.

Ne mislim da neko prizna i kaže - ja sam to uradio! Ali treba učiniti sve da se probudi odgovornost, ne samo za sebe, nego za onog drugog i njegovu sudbinu. Znači, odgovornost za žrtve. Umjesto toga, stalno se minimizira i besprekidno pravda to što je učinjeno u Jasenovcu i na mnogim drugim mjestima. Bilo bi značajno da ja i neki moj kolega, katolički biskup, zaređamo opako kao dva brata, kao što i jesmo braća, od Jasenovca od Glamočkog polja i Jadovna, da i on vidi, da opipa šta se tu dogodilo, kakav se užas dogodio i kako on ne može imati nikakvu simetriju čak ni za običnu ljudsku logiku, a kamoli za logiku jednog crkvenog čovjeka. Sve dokle se to ne doživi, dokle

savjest ne siđe do Jadovna i njegovih dubina, dok se taj jad ne doživi kao svoj, sopstveni jad, a ne nečiji drugi - nema spasa!

Ako se pak nema osjećanja za poklane mučenike, kakav se ekumenizam može imati? Šta je, ustvari, ekumenizam, ako to nije zacijeljenje ljudskog jada i patnje? Možemo mi lijepo da se grlimo, da pišemo jedni drugima pisma i da diskutujemo, ali prije ili kasnije izbiće podzemni vulkan iz tog jada, ge muke i tog zla.

- Da li je Pravoslavna crkva spremna na takav dijalog?

- Pravoslavna crkva je na to spremna. U to sam duboko uvjeren, i pored svih naših slabosti. Jer, ona nema nikakva spoljašnja ograničenja, niti ikakav spoljašni autoritet, koji će da diriguje njenom sviješću i savješću. Svako novo pokoljenje je spremno da iznova interpretira sve što se zbivalo, uz poštovanje svega što su stari uradili, ono ima uvijek moć da promijeni, da prizna, da kaže, da ispovijedi svoj nedostatak.

- Čini se da su tim sadržane i prednosti ali i slabosti Crkve?

- Priznajem da to izgleda kao slabost. Ona istorijski, zbog toga, nije bila toliko efikasna. Piramidalne strukture, monarhističke strukture su mnogo efikasnije. Interesantno je da su, maltene, svi istočnoevropski sistemi na jednom potpuno sekularizovanom planu pokušali da primjene baš taj princip, što je Dostojevski odavno primijetio, taj rimski princip nepogrješivog postojanja i dirigovanja ljudskom sviješću, sve radi praktične efikasnosti. Međutim, ta istorijska efikasnost zadobija ekspanzionističke dimenzije, truje duhom totalitarizma i inkvizicije i svih sličnih pojava, koje su negacija Crkve kao takve. To je, naime, potpuno antipod onoga što ona jeste i onoga što ona nosi, kao princip, u sebi.

Pravoslavna crkva, upravo radi uspostavljanja pravog dijaloga o kome govorimo, bez prekida insistira na tome, da se prestane sa takvom vrstom ekspanzionizma, ekspanzionizma "unijatskog" tipa.

Mi pravoslavni kažemo rimokatolicima: ako nas istinski poštujete, onda prekinite s unijatstvom. Ako vam deset vjekova nije dovoljno svjedočanstvo da se na taj način ne stvara jedinstvo, onda vi nijeste sposobni i nijeste spremni, da shvatite istorijske činjenice. Na žalost, njima to nije ni do danas jasno.

- Kosovo je nezaobilazna tema u svakom razgovoru...

- Dobro je rečeno da je Kosovo naša nezacijeljena rana i naše grdno sudilište. Ali Kosovo je naše pamćenje i naše saborno biće, naše povratište. Ono što je Jerusalim za Jevreje, to je Kosovo za srpski narod. Ne prosto u nekom biološkom ili geografskom smislu, već u najdubljem smislu, jer se radi o sudbini, o vrijednostima i pravim plodovima jednog naroda.

Otuda nije čudno što je Kosovo, upravo stoga što ima to mjesto u samosvijesti ovog naroda, izazvalo sve ono što je izazvalo u srpskom narodu, i što će, duboko sam uvjeren,

još više podsticati njegovo buđenje i saborniziranje njegove svijesti i samosvijesti; i njegovo prosvijetljivanje radi preuzimanja njegove istorijske odgovornosti pred sobom i pred drugim narodima, a i pred budućnošću.

Seobe su, po svojoj prirodi, vezane za Kosovo, a onda i sve ono što je izraslo iz tih seoba, i narod koji je iz toga izrastao, i njegova kultura, i njegov hram, i njegov etos i njegova tragika sve je to, u stvari, jedan organski produžetak Kosova i u pozitivnom i u negativnom smislu.

Bez tog i takvog sjećanja, udubljivanja u ta istorijska zbivanja, udubljivanja u sve one plodove, koje je ovaj narod iznjedrio i do seoba i poslije seoba, nemoguće je odgovoriti ovom našem sadašnjem trenutku, i nemoguće je pronaći nove puteve pred kojima, očevidno, stoji ovaj narod u budućnosti.

(NIN, januar, 1990)

 

NAROD NEĆE RASKOL

- Simo dva dana nakon petrovdanskih događaja, oglasio se Odbor tzv. autokefalnosti, sa zahtjevom da vlasti udovolje njihovoj zamisli...

- Narodu je crkva kradena, istina o njoj i njenom ustrojstvu, svih pedeset godina, tako da nije začuđujuće, što se poslije toliko dugog vremenskog perioda odsustva Crkve, javljaju pojedinci ili grupice, koje u svom neznanju, u potrazi za svojim identitetom, zapadaju u takve zablude.

Crkva ima svoju istoriju, dugu dvije hiljade godina. Svoje vjekovno iskustvo. Bar što se tiče Pravoslavne crkve, ona nije nikada dopustila da njeno utkivanje u istoriju kod pojedinih naroda, poremeti njenu unutrašnju strukturu. Tako se i kod nas dogodilo. Crkva je i te kako utkana u biće Crne Gore, uopšte u biće srpskog naroda. Ali ona ima svoju samosvojnost svoje ustrojstvo, svoja načela, koja ne mogu da budu ničemu žrtvovana. Jer, da su ta načela žrtvovana, ona ne bi mogla da opstane dvije hiljade godina.

Ta grupa ljudi, koja se sada javlja, očevidno ne zna šta je Crkva, suštinski ne vjeruje u Nju, i htjela bi Crkvom da manipuliše - što nije prvi put, Crkvom se manipulisalo punih pedeset godina, odnosno, ne samo što je uništavana, već se njom i manipulisalo. Narod je prestravljen, odgonjen od Crkve, i to upravo narod koji je tako duboko nosio Crkvu u sebi.

Narod Crne Gore je bio do te mjere poistovjećen s Pravoslavljem, pa je utoliko i raspeće Crkve u njemu, tragičnije. Sada kada se narod vraća Crkvi, treba se što prije oslobađati neznanja. Ja bih želio da i ti ljudi, oni što kamenicama gađaju mitropoliju, Sveto pričešće i Ćivot Svetog Petra, da i oni malo stanu i da se zamisle, jer se sve drugo može oprati, ali obraz - nikada!

Nadati se, da će to upravo podstaći Crnogorce da počnu dublje da proučavaju svoje duhovno predanje i da Crkvu gledaju kroz prizmu Pravoslavlja a ne kroz tuđe naočare.

Pravoslavna crkva je od pamtivijeka bila narodna.

Ubijati Crkvu znači - ubijati narod; ubijati pamćenje o Crkvi, znači ubijati i saborno pamćenje naroda. Mi smo se bili našli na jednoj takvoj prekretnici.

Kada je u tursko doba bila razorena država, Crkva je nosila breme države. ona je ostala jedini objedinjavajući faktor, čuvar državnosti kroz sve vrijeme turskog ropstva. Svaka crkvena pokrajina se u to vrijeme snalazila kako je znala i umjela i prilagođavala se uslovima, čeznući za izvornim jedinstvom i zajedništvom u okvirima pećkog trona. Zato se mitropolit crnogorsko-primorski nazvao egzarhom srpskoga trona pećkog. Ako neko ne vjeruje, neka ode pa vidi da na grobu mitropolita Vasilija Petrovića, u Petrogradu, piše da je mitropolit skenderijsko-primorski bio i egzarh srpskog pećkog trona.

Mitropolit je ovdje imao silom prilika, državnu i crkvenu upravu.

Sada ni na kraj pameti ne pada nikome da preuzme svetovnu plast, zato što su mitropoliti više od dvjesta godina bili i svetovni gospodari Crne Gore. To je bila istorijska nužda i nevolja. A čim je došlo bolje vrijeme, onda je "crna kapa" ostala, kako bi Njegoš rekao, da se bavi duhovnim i moralnim unapređenjem naroda, a onaj ko je zadužen za državu, za poredak, neka se time bavi.

- Koliki je udio Crnogorske mitropolije u obnovi pećkog trona?

- Cetinjski mitropolit Sava Petrović trudio se da obnovi pećki tron, pa čak i davao predloge Ruskoj crkvi ko bi mogao biti patrijarh, kako bi se Pećka patrijaršija oslobodila carigradskog tutorstva.

Čim se, dakle, stvorila mogućnost da se objedine sve pomjesne crkve srpskih zemalja, onda se i mitropolit crnogorski, odnosno Crnogorska mitropolija, koja je pripremala to objedinjenje više možda nego bilo koja druga, uključila u saborni organizam Crkve. Mitropolit crnogorsko-primorski, Mitrofan Ban, bio je predsjednik Središnjeg odbora za objedinjavanje srpskih crkvenih eparhija, i time je pokazao, kao posljednji mitropolit Kraljevine Crne Gore, svoj stav i stav svojih prethodnika.

Sada kada se opet vraćamo saborskom pamćenju, biće nam jasnije šta je to bilo s našom Crkvom, zašto je Mitropolija crnogorsko-primorska u poslednja dva vijeka imala svoju autonomiju, svoj samostalni život, svoju samosvojnost u organizacionom pogledu.

Jasno je da bi Crkva bila autokefalna mora da ima najmanje nekoliko episkopa, svoje ustrojstvo, da njena pomjesnost bude potvrđena od Majke Crkve. U našem slučaju to je bila Pećka ili Carigradska patrijaršija. Ne postoji ni jedan akt Carigradske patrijaršije niti Pećke patrijaršije, kao Majke Crkve, kojim se daje autokefalnost Mitropoliji crnogorsko-primorskoj.

- Kako cijenite proslavu Vučedolske bitke?

- Mi smo ovdje na vetrometini balkanskoj, na raspeću. To je najbolje mjesto za prave ljude. Očigledno, Bog nas je volio kad nas je ovdje postavio. Prema tome, krst nositi nama je suđeno!

Naš narod ima izuzetan značaj, i sva velika zbivanja modernog svijeta prelamaju se preko ovog naroda. Ne zaboravimo da je Prvi svjetski rat ovdje počeo, drugi takođe, i da su ova sadašnja zbivanja produžetak svega toga.

Mi smo narod koji je prošao kroz stradanja i raspeća, stara i nova, i samim tim duhovno sazrio i to već u četrnaestom vijeku.

Proslava boja na Vučijem dolu, jedno je od svedočanstava našeg vraćanja samima sebi. Smatram da to može da bude od velikog značaja, prvenstveno za nas u Crnoj Gori, a onda i šire, jer se prvi put osjetila želja kod svih, da se prevazilaze diobe, duboki rascijepi i da se zakopaju ratne sjekire.

Duša ovoga naroda je ostala nedirnuta. To je korijen iz kojeg već izniču novi izdanci. Oslobađamo se mnogih zabluda, pa i one iz 1918. godine. Sada nam se ponovo daje šansa da ogradimo svoj dom kao narod. To što smo prokockali ipak nam služi na čast, jer je i to pokazatelj da smo narod široke duše i velikog srca, a na to nas je vjera vaspitala, kao i univerzalna sveslovenska ideja.

Sada kada smo stekli dragocjeno iskustvo, treba da se vratimo svome provjerenom, istorijskom, duhovnom i državotvornom iskustvu i svojoj zrelosti koju posimo u sebi.

- Kosovo? Kosmet?

- Kosovo, opredjeljenje, kosovski zavjet je pokazatelj da je naš srpski narod, istorijski zrio. To je narod koji odavno unosi svoje plodove u velike božje žitnice, u Novi Jerusalim. Ponekad ga pogazimo, htjeli bi da pobjegnemo od njega.

Nije lako biti na raspeću.

(Politika ekspres, 31. 7. 1991.)

Ugodni božićni razgovor s narodom

- Danas smo pozvali u goste episkopa vršačkog i celog Banata, g. Amfilohija Radovića. Gospodine Radoviću, dobar dan!

- Dobro jutro i srećno vam Badnje jutro i sve vam srećno i čestito bilo!

- Danas ćemo u ovoj emisiji čuti Božićnu poruku Srpske Pravoslavne Crkve.

- Čućemo i poruku našeg duhovnog ognjišta, ognjišta vrline, Srpske Carske lavre manastira Hilandara. Iskoristiću priliku da vašim slušaocima pročitam tu poruku u ime Hilandara, jer vjerujem da ono što Hilandarci poručuju, poručuje cijela Srpska Crkva, i da to sav srpski narod prima.

- Doktore Radoviću, možda bi bilo dobro da na početku emisije, u kojoj pozivamo naše slušaoce da danas s Vama razgovaraju uživo i postavljaju sva moguća pitanja, odgovorite prvo: Kakvo je trenutno stanje, odnosno status Srpske Pravoslavne Crkve u našem društvu?

- Naša Crkva prisutna je u ovom narodu i na ovim prostorima otkad onaj narod postoji. Prošla je mnoge mijene i promjene, od Kirila i Metodija, a naročito od Svetoga Save, pa do danas. Mnoge tegobe nosila je zajedno sa svojim narodom, pa je te tegobe nosila i u našem vijeku, koji, iako je bio vijek koji Mnogo obećava, pokazao se kao vijek velikih raspeća i velike ljudske tragike i nesreće, nesloge i razdora, međusobica i bratskih poklanja. Sve je to ostavilo duboke tragove na život Crkve i do rata, i u toku rata i poslije rata, tako da se Crkva u ovom trenutku nalazi u položaju u kome se nalazi i ovaj narod, ali u isto vrijeme čuva u sebi i neugasivu nadu u bolje dane.

- I nosi, naravno, i poruku čuvanja tih boljih dana?

- Nosi i poruku. To je razlog njenog postojanja od pamtivijeka.

- Ako se vratimo na Novu Jugoslaviju, na period od 1945., naovamo, koji je nezaobilazan u životu SPC, možemo li reći da je bilo zavladalo doba ateizma u našem narodu?

- Doba ateizma počelo je ranije, prije 1945. godine, ali je 1945., ateizam pokušao preko svojih nosilaca, da postane zvanična religija našeg društva i potisne hrišćanstvo. Militantni ateizam je nešto što je bilo opipljivo i što se odrazilo na cjelokupni život našeg naroda posljednjih pedeset godina, i nešto što ostavlja tragove i danas, a sigurno je da će se ti tragovi osjećati i u budućnosti.

- Taj ateizam doneo je, na neki način, jedan blagi vid huliganstva?

Donio je jedan vid ljudskog osiromašenja, opovršenja ljudske psihologije i ugroženja ljudske sudbine.

- Razduhovljenosti?

- Razduhovljenosti, gubljenja kulture. Kultura nije nešto što se stvara preko noći, ona je nešto što se njeguje vjekovima. Kultura je njegovana u ovom narodu, i najedanput, kao da je neki uragan nastupio, i pokušao da tu kulturu, utkanu u biće, u ponašanje i običaje ovog naroda, zbriše, ubijajući u njemu onaj iskonski stid. Zato, zaista, posljedice tog i takvog nasilnog ateiziranja naroda su jedna vrsta huliganstva, i kod pokoljenja, koja su najmanje kriva za to.

- To se, naravno, vršilo permanentno kroz prosvetu. Pretpostavljam da je najviše duhovnog osiromašenja bilo od malih nogu?

- Ne samo prosvjeta, već sve strukture ovog društva manje-više, bile su upregnute u tu ateizaciju.

- Da li su postojale zvanične zabrane teizma?

- Naravno, nijesu. Zvaničnih zabrana nije bilo, i po slovu zakopa Crkva je bila slobodna, pretvorena u "privatnu" stvar. Sad je pitanje: Šta to znači privatna stvar? I kako je moguće pretvoriti Crkvu i najdublja opredjeljenja u privatnu stvar, i to u Jednom društvu koje pledira da bude nosilac zajedništva, uzajamnosti i jedinstva, i bori se protiv privatne stvari? To je besmislica, koja se proteže u našem Ustavu od rata naovamo i odražavala se i na Crkvu.

- Da li je to predstavljalo izvestan poraz za sveštena lica, u smislu njihovog odvajanja od naroda, nasilnog odvajanja od svoje pastve?

- Treba biti otvoren i iskren. Naša Crkva kao, uostalom i narod, u toku ovog rata je zaklana Crkva. Stotine hramova je uništeno, stotine i više sveštenika je ubijeno. Najtragičnije je bilo ono što se događalo na tlu Endehazije. Posljedice toga i danas štrče prema nebu i vapiju - porušeni hramovi. A da ne govorimo o zgarištima i o Jasenovcima, Jadovnima... Crkva je materijalno razorena i uništena. Onda je došlo do oslobođenja, pre bih ga naznačio tzv. oslobođenjem. Za Crkvu je ono bilo takozvano, jer u vremenu, kad je trebalo da se liječe rane, i duhovne i materijalne, doživjeli smo jedan novi progon. To je jasno i očevidno. Onda je tek Crkva izgubila. Izgubila je potpuno! Praktično, oduzeta je njena materijalna osnova, dodatno onome što je u ratu razoreno; ograničene mogućnosti njenog razvoja, njene prosvete i njenog dinamičnog života. Pokušano je da se ona zatvori u neki geto, da se izdvoji iz cjeline društva. Diobe su joj nametnute. Pokušano je "zakonsko" odvajanje od nje inteligencije i školstva. Vršeno je permanentno zastrašivanje, tako da kažemo, čitavih pokoljenja, da prekinu svaki odnos i kontakt s Crkvom. Sve je to prirodno, ostavilo dubok trag na Crkvu i na njen život od 45-te do današnjeg dana.

- Da li je u reformi prosvjete izvršena prava ateizacija pokoljenja, bez ikakvih kompromisa?

- Da, očevidno. To je bila prava ateizacija, u kojoj je ateizam zamjenio religiju, marksizam - vjeronauku! Nije tačno da mi nemamo vjeronauke poslije rata! Imamo marksistički ateizam kao vjeronauku.

- To je bila vrlo čvrsta ideologija?

- Marksizam je ideologija koja pledira na apsolutnu važnost, koja hoće da riješi, ne samo ekonomske potrebe jednog društva i jednog vremena, već rješava metafizičke probleme. To je metafizika imanentnog tipa, koja se poziva na dijalektiku, a koja svojom

statičnošću negira tu dijalektiku. I to se pokazalo, po plodovima koji su se iz svega toga izrodili.

- Najnoviji događaji u Rumuniji, pokazali su istinitost i dubinu vaših riječi. Postoji nešto što se kod nas ne izgovara, nešto čega se mi bojimo i još uvek imamo neki strah?

- Upravo, Rumunija je svjedok te prinudno stvorene, šizofrene svijesti u biću i u strukturama jednog naroda. Posljedice tog i takvog nasilja, bolje reći, pranja mozgova, pokazale su se u stravičnom vidu u Temišvaru i u pokoljima nevinih ljudi. U ime koga? U ime onih koji su obećavali novo društvo, mir, slogu i ljubav!?

- U ime samozvanih usrećitelja?

- Da, samozvanih.

- Ono što je bilo najvažnije u tom trenutku, jeste da se pokazala duboka hrišćanska duša rumunskog naroda, jednim zvaničnim činom nove vlasti - ukidanjem smrtne kazne, odmah posle egzekucije bračnog para Čaušesku. To je, zaista, veliki potez za jedan narod.

- To je veliki potez za jedan narod! Tragično je doduše, prosto ti duša plače, da na Božić, na dan mira i priziva na mir među ljudima, na slogu i ljubav, da se upravo na taj dan donosi smrtna presuda nad nosiocem te raspamećenosti, nesrećnim Nikolaem Čaušeskuom. Ima u tome neke užasne tragike našeg doba, ali ima i neke simbolike, jer je Božić, upravo, i priziv i stvarnost uništenja u korijenu, svakog zla.

- Rumuni, poznati Rumuni su rekli, da im se Bog vratio, Jedno vreme su mislili da im je Bog okrenuo leđa.

- Pa, nije ni čudo što su tako mislili, živjeći u takvom kazamatu, kakva je bila Čaušeskuova Rumunija. Bilo je dirljivo gledati, onih prvih dana, baš u petak, kada je počeo narodni bunt, kako se na televizije pojavljuje episkop sa sveštenikom ijednim malim čovjekom, koji drži krst u rukama, i uzvikuje: "Mi se borimo za ovu svetinju!" Dakle, krst koji otkriva, ne samo horizontalu ljudskog življenja, već i vertikalu. Otkriva bitnost ljudske savjesti i ljudske odgovornosti i poštovanja prema svakom ljudskom biću, koje ne može da bude žrtvovano ni za kakvu ideologiju, ni za kakvog boga niti bogića, kakvi su se nakotili, oprostite na izrazu, na ovom svijetu.

- Apsolutno dobar izraz, za ljude koji su ateisti potpuni, i kojima ništa nije sveto.

PITANjA SLUŠALACA

- Pre svega želio bih da pozdravim G. Amfilohija, (javio se Sava Stojanović, slušalac iz Beograda), želio bih da mu se zahvalim na vrlo prijatnim trenucima 6. maja na Durmitoru, kada smo osvećivali Crkvu i kada ste nam rezali slavski kolač u onoj

planinskoj kući. S ponosom nosim Vaše slike s osvećenja crkve, koju treba tamo da gradimo.

- I mene raduje da pominjete taj dan na divnom Durmitoru. Veliki je bio taj dan i ono naše okupljanje oko zajedničkog kolača, oko hljeba života! I to na Durmitoru, koji je ranjen: ranjen bratoubilačkim klanjem u toku ovog rata. Dobro da se preko kolača i na kolaču iscjeljuju te ratne rane. Jedino tako je moguće i graditi novu budućnost i na Durmitoru i na svim ovim prostorima.

- Imao bih dva pitanja: (javio se nepoznati slušalac.) Vi ste jedan od trojice arhijereja zaduženih da ispitaju šta je s našim življem u Albaniji. Dokle je to stiglo?

- Na tome se radi s grupom naših istoričara i ljudi, koji su imali priliku da posjete Albaniju. Nadam se da će sada, poslije ovih vremena koja su zahvatila cio svijet, naročito Istočnu Evropu, da će do promjena doći u nesrećnoj, najugroženijoj zemlji na Balkanu, i šire - Albaniji, pa će onda biti lakše da se dopre i do naših oskrnavljenih grobova i hramova i moštiju Sv. Jovana Vladimira, koji se još uvijek tamo čuvaju, i da će nam mnoge stvari biti jasnije. Stanje se, zasad, tamo ne mijenja. Crkva je zabranjena, pravoslavni episkopi pomrli su po logorima. Naš pravoslavni živalj zvanično ne postoji! Navodno smo čitali da ima svega stotinjak pravoslavnih Srba u Albaniji. To je neistina, to znamo. Poznato nam je da pravoslavnih Srba i te kako ima mnogo oko Skadra, u Vrakama i oko Piškopeje, tamo do Drača, a takođe ima stotinjak hiljada pravoslavnih Grka u sjevernom Epiru. Grci su, koliko je bilo moguće, brinuli o svojima u Epiru. Nažalost, mi smo naše potpuno bili zaboravili, i to nam ne služi na čast. Ali, dobro je da se ipak vraćamo svojoj istorijskoj odgovornosti i prema tim prostorima, koji su tako duboko utkani u naše nacionalno i duhovno biće. Skoro smo, na jednom predavanju u Vršcu, gledali neke snimke iz tih krajeva, i prvi put sam osjetio, koliko je za nas bitan taj prostor, na kome je osnovana prva srpska država, na čelu sa Jovanom Vladimirom, koliko je značajan za našu kulturu.

Naše Kosovo i kultura na Kosovu i Srbi u drevnoj Zeti su teško shvatljivi bez tih prostora oko manastira Bogorodice Prečiste Krajinske, bez Skadra i bez svih tih mjesta, koja su vjekovima svjedočila o našem tamošnjem prisustvu i simbiozi sa šiptarskim narodom. Treba se nadati, kad se ta duhovna zagađenost skine i sa Albanije, da će i Šiptari moći bolje i trezvenije da uspostave svoje odnose sa komšijama, i da će se naći jedno novo i solidnije utemeljenje našeg zajedništva na ovim prostorima, boljeg od onog koje je do sada bilo.

- Imao bih jedno pitanje (nastavio je isti slušalac) G. Pavle Štraser iz Sremskih Karlovaca ima neke ideje, bar što se tiče Karlovaca, za neki kulturni centar, pošto se tamo nalazi Vladičin dvor i ostalo. Da li se Srpska crkva slaže s tim i da li nešto preduzima u vezi toga?

- Mislim da je već bilo kontakata sa mjesnim episkopom sremskim Vasilijem, pa je i Sv. Sinod obavješten o tome, i ja sam uvjeren da Srpska Crkva nije nikad protiv takvih poduhvata, nego ih uvijek podržava, na opštu korist svih nas.

- Da li naša Pravoslavna Crkva (pitao je Staša Stanković, slušalac iz Beograda) misli i pomišlja, da li planira bilo koju akciju, kojom bi se mi Srbi, grešni prema našim Srbima u Rumuniji, posuli pepelom po glavi, da okajemo grehe baš na ovaj dan Svetog Božijeg Pomirenja, Božjeg mira među ljudima, na ovaj dan rađanja Mdadenca, Sina Božjeg našeg Isusa Hrista? U okviru tog pitanja o. Amfilohiju, našem vladici postavljam pitanje i predlažem: Ne bi li naša Pravoslavna Crkva, u okviru svojih institucija, u okviru svojih akcija bogosluženja, mogla da pokrene neku dobrotvornu delatnost u cilju pomoći tim ljudima?

- Nijesmo krivi mi Srbi samo prema Srbima u Rumuniji, nego smo krivi, što se kaže, i nebu i zemlji, i prema mnogim drugim Srbima u rasijanju, pa i prema mrtvima i živima. Naša krivica treba da bude uvijek pred nama. A najkrivlji od nas su oni koji su nas vodili, pa i zavodili, vlastodršci naši, jer na njima je bila glavna odgovornost a oni nijesu bili na visini te svoje odgovornosti. Zato je i došlo do tragičnih rascjepa u srpskom nacionalnom biću, a onda i do gubljenja Pamćenja i do zaborava.

"Daleko od očiju, daleko od srca" - tako se dogodilo i sa našom braćom u Rumuniji. Naša Crkva nikad nije prekidala kontakte s temišvarskom eparhijom, jer, kao što znate, naša patrijaršija ima svoju eparhiju u Temišvaru. To je bio veliki duhovni centar našeg naroda, vjekovima. Sadašnja temišvarska eparhija Rumunske Crkve izrasla je iz te naše, srpske eparhije. Ona je svojevremeno, objedinjavala Srbe i Rumune. To je trajalo do prošlog vijeka. Naša eparhija je ostala i opstala kao takva, sve do 20-ih godina ovog vijeka, pa i dan-danas postoji. Od 30-ih godina nije bilo moguće da tamo pođe naš episkop, da se tamo nastani; naročito nakon posljednjeg rata, ali je tamo postojao naš vikar i naši sveštenici. Episkop banatski, ili kome je to Sabor nalagao, vodili su brigu o našem življu u Rumuniji. To i sada čini episkop šumadijski Sava.

Nažalost, tu nije bilo velikih mogućnosti. U posljednjih desetak godina bilo je dozvoljeno da nekoliko mladih ljudi studira ovdje, kod nas. Ali, u. zadnje dvije - tri godine, i to je obustavljeno. Nadajmo se da će sada biti mnogo lakše. Što se tiče materijalne pomoći našoj braći u Rumuniji, mogu samo da vam kažem, da je naša vršačko-banatska eparhija već dala raspis, da se u toku ovih praznika prikupljaju novčani prilozi, isto tako i u naturi, koji će biti dostavljeni našem vikarijatu u Temišvaru, a i Rumunskoj temišvarskoj mitropoliji, jer i to su naša braća, koja su isto tako stradala kao i naši Srbi u ovim posljednjim zbivanjima. Narod će se sigurno odazvati. Koristim ovu priliku, da obavjestim svoje vjernike i sve u Banatu i one koji žive u cijeloj Vojvodini, i sve koji slušaju ovaj naš razgovor, da svako na svoj način pomogne tim stradalnicima, da bi oni mogli da se osjete kao ljudi, koji imaju svoju braću.

- Imam osamnaest godina (javio se nepoznati slušalac) rođen u ovom dobu, dobu komunizma socijalizma. Moji roditelji, majka naročito, veruju u Boga, dok ne znam šta da kažem za nas što smo rođeni u ovo vreme. Kad odem u školu. i upitam nekoga da li ide u Crkvu ili veruje li u Boga, svi me s podsmehom gledaju. Ne znam zašto, ali sve je nekako lažno prijateljstvo, sve materijalistički shvataju ovaj svet. Kako to može da se popravi i šta Crkva čini u tom pogledu?

- Drago mi je da čujem jednog mladog čovjeka pred kojim je budućnost. Moj odgovor na ovo pitanje bio bi - pi ganje: Šta ćeš ti učiniti da ono što nije bilo dobro, popraviš, da u svom srcu raspališ neugasivu vjeru Jer vjera je jedino stameno u ljudskom biću, iako ona, na prvi pogled, izgleda tako mala i slabašna i nemoćna u odnosu na druge sile ovoga svijeta?

- To sam baš hteo reći (nastavlja isti slušalac). Svaki čovek mora da pronađe dobro u svom srcu.

- U srcu treba tragati za sobom i za odgovorom na sva pitanja. Čisto srce i Boga vidi, i u svakom čovjeku i brata i sabrata. A onda se prema njemu tako i ponaša. Daj Bože da se ta vjera, sveti korijen u kome je ukorijenjeno biće našega naroda, Srpskoga, i ne samo njega, da se ona rasplamsa, da obnovi sve nas i da nas očisti od svake poročnosti i vezanosti za ono što je prolaznost; da bi smo preko prolaznog zadobili vječne vrijednosti, radi kojih čovjek i postoji na Zemlji.

- Moram da vam postavim jedno pitanje, ono nezaobilazno svih hrišćana pravoslavne i katoličke vere: Kakvi su odnosi Pravoslavne i Katoličke crkve danas u svetu? Do koje su mere ti raskoli i koliko ima šansi da se hrišćanstvo zbliži?

- Poznato je da taj raskol traje, gotovo, deset vjekova. Taj raskol između Zapadne i Istočne crkve posljedica je mnogih faktora. Nije sada prilika da u to ulazimo.

- Razlozi su za to, politički, pretpostavljam?

- I politički, i sociološki i duhovni, ali i promjena stava na Zapadu, prema nekim osnovnim načelima vjere, hrišćanske, evanđelske, ili u drukčijoj interpretaciji tih osnovnih načela. Vjera i u ono što vjerujemo je neka vrsta korijena iz kojega se onda rađaju plodovi. Ne može na šipku da rodi grožđe, niti, opet, možemo na smokvi da tražimo jabuku. Promjene u duhovnim načelima mjenjaju i način života, a to onda dovodi do raskola među ljudima, do drukčijeg oblikovanja i pojedinaca i zajednice. Nažalost, to se dogodilo i ovdje kod nas, i po mom osjećanju, taj raskol, duhovni raskol, koji se dogodio na ovim prostorima, jeste korijen brojnih drugih raskola koji postoje. Ako nekad dođe do zaiijel, enja tog raskola, onda će biti lakše rješavati raskole na drugim mjestima i u ostalim oblicima života.

A što se tiče samog jedinstva među Rimokatoličkom i Pravoslavnom (Jerusalimsko-Carigradskom) Crkvom o tome se stalno raspravlja. Traje to vjekovima, i nikad nijesmo, ni jedni ni drugi, izgubili osjećanje za to jedinstvo. Bilo je toliko pokušaja, za postizanje jedinstva od najstarijih do najnovijih vremena i do tzv. ekumenizma u našem vremenu. Dobro je da se to njeguje i dobro je, upravo na ovaj dan Rođenja Sina Božijega objedinitelja svih ljudi i svih bića, da se podsjetimo na neophodnost toga jedinstva, na potrebu prevazilaženja svih raskola i stvaranja jedne prave, istinske klime, u kojoj će ljudi moći čovječno da žive i još više od čovječnog - Bogočovječno.

- Vlada u narodu mišljenje, diletantsko, adi ipak mišljenje, da predstoji, odnosno, da se vrši katolizacija pravoslavlja. Naravno, u političkom smislu, prije svega. Pretpostavljam da ima takvih pokušaja?

- Upravo zbog tih promjena u načinu mišljenja u Zapadnoj crkvi, došlo je do promjena u njenim strukturama, a onda je došlo i do promjena u ponašanju. Rimska katolička crkva ima ustrojstvo koje samo po sebi vodi, kako to ja kažem, ideologizaciji svijesti. Svaka ideologija je, po svojoj prirodi, ekspanzionistička, a kad je takva, ona je onda totalitaristička. I taj ekspanzionizam teži postizanju jedinstva, ali ne unutrašnjim dubljim pristupom, već poput jedne države koja osvaja druge, tako i takva crkva pokušava, svim mogućim sredstvima, da osvaja nove prostore, da pridobija za sebe one koji ne pripadaju tom i takvom "jedinstvu".

- Da li možemo nešto konkretnije da govorimo, dokle se stiglo u tom procesu?

- Hoću da kažem da je u Rimokatoličkoj crkvi, naročito od šesnaestog vijeka, prisutan duh ekspanzionizma, tzv. unijatstvo. Mnogi problemi u savremenoj Poljskoj, Ukrajini, Rumuniji i kod nas ovdje, posljedica su toga. Mi, s jedne strane, ugroženi Islamom sa Istoka i turskim osvajanjem, s druge strane, bili smo sa Zapada ugroženi, upravo tim ekspanzionizmom. To je ono što je i stvorilo veliko nepovjerenje među nama, naročito poslije strašnih događaja u toku posljednjeg rata.

- Posljednjih 45 godina zna se gde je bila SPC, zna se gdje je bila Katolička crkva. Koliko je možda Pravoslavlje bilo hendikepirano u odnosu na Katoličku crkvu u tom periodu?

- Pravoslavlje, po prirodi, drži se one narodne izreke: "Nade nema ni u koga, do u Boga i u svoje ruke!" Ono nema neke centre moći u ovom svijetu. Ukoliko se pravoslavni ne dokopaju u samima sebi onog Vječitog centra moći, onda su i oni, neminovno izloženi, silama ovog svijeta. Rimokatolička crkva, upravo zbog svojih struktura, ima svoj određeni centar, koji je istorijski na prvi pogled, efikasan. I otuda je Rimokatolička crkva kod nas bila, u određenom smislu, u boljem položaju nego mi; upravo zbog toga što je imala veću pomoć i moralnu podršku sa rimokatoličkog zapada, a mi bili, jednostavno, prepušteni Bogu i onome što se ovdje zbivalo. Ateizam smo podnosili i jedni i drugi.

- Da li podjednako?

- U svakom slučaju, podjednako. Ovakve totalitarne ideologije nikoga ne štede.

- Ja ću Vas podsetiti samo na jedno: 1970. godine bio sam u vojsci u Zagrebu. U to doba se, recimo, u vreme dočeka Pravoslavne Nove godine u Beogradu dekretom zatvarane sve kafane koje rade do dva-tri tasa posle ponoći, već u deset-jedanaest, "da se ne bi vršio", tako su govorili "doček Pravoslavne Nove godine". Istovremeno su deca, i ljudi i sva pastva u Zagrebu išli normalno u Crkvu, prodavale se Božićne čestitke i sl.

- To ima svoje objašnjenje. Naši vlastodršci znali su upravo to što sam malo prije rekao. Znali su da Pravoslavna Crkva nema zaštitnika ovdje, na Zemlji, niti ga traži. A s druge strane, vlastodršci ovoga tipa, boje se sile. Pošto Zapad ima svoju silu, oni su se na neki način drukčije ponašali prema Rimokatolicima i dozvoljavali im ono što nijesu nama dozvoljavali.

- Ne zbog vjere, nego zbog puke nemoći?

- Pa, i iz svoje nemoći ili iz svog interesa. Političkog, naravno.

- Iz želje za nekom vrstom koalicije sa njima.

- Pa, na neki način, i toga radi, da bi dobili nešto od zapadnih sila. Kao što je, recimo, sa istih razloga, podignuto mnogo više hramova na rimokatoličkim prostorima nego kod nas. Tako je, recimo, i dosta džamija podignuto jer nam treba nafta iz bliskoistočnih zemalja.

- Želim svako dobro i procvat svim dobrim i poštenim vjerama ovog svijeta (rekao je slušalac iz Železnika) koje nijesu i nikad neće biti politika u službi politike, jer Bog je izvan, iznad i ispred svih politika ovih koje mi poznajemo. Ja smatram lično, kao građanin, kao Srbin, kao čovjek, da je ovo vjersko oslobođenje važnije od našeg tjelesnog oslobođenja 1944/45 godine. Ja lično sam se osjećao kao ujednom beskonačno dugom, dubokom i mračnom duhovnom zatvoru za cijelo ovo vrijeme, od oslobođenja do danas. Ne zato što sam bio gladan ili žedan, hljeba i uz hljeb, nego što mi je duša počela da gubi sve što je lijepo i ljudsko u njoj. Izgubio sam brata kao - brata, oca kao roditelja. Sve je nestalo u nečem što se zove socijalizam, politika, marksizam; nešto što ljudsko nikada nije bilo niti će biti, nego trgovačko, špekulantsko i lopovsko. Želim svima vama, koji radite na dobro naroda, bez obzira, bili to muslimani, pravoslavni, katolici, da pomognete, da se narodi sjedine, da budu jedno te isto, da žele dobro jedni drugima. Ja sam rođen u Bijedom Polju i zajedno sam, kao dijete, išao u džamiju sa mojim drugovima muslimanima, i u katoličke crkve. Družili smo se, slavili smo i Božić i Bajram, i sve zajedno, i bili kao braća. A od 45-te godine, ovo su nekakve crne utrine po kojima smo gazili, a znam da se Bogu i vjeri pravoj, ide bos po trnju. Mismo to trnje, nadam se, pregazili, i došli do naše duhovne slobode. U to ime, ja svima ljudima dobre volje, bez obzira na vjeru, a posebno Vama, naš Sveti vladiko, čestitam Božić i nastupajuće praznike.

- Živjeli mi! Od Boga Vam mir! I da dodam tome, što ste i sami rekli, da je Božić, zaista, dan koji liči na magnet. Svojstvo magneta je da sve ono što mu je srodno, privlači. Tako i Božić. Sve što ima dobra na ovoj Zemlji, i u vasioni, i u ljudskim srcima na svim meridijanima, Hristos Bogočovjek privlači sebi, osmišljava i objedinjava Preko sebe objedinjuje sva ljudska bića u tajni svoga ovaploćenja kao Boga Slova. To je jedno. A drugo, što rekoste, i dobro rekoste: mi smo zaista živjeli u jednom vremenu oceubistva. I lažne vjere, da je mogućno bratstvo bez Oca, da je moguće ubiti oca da bi živjelo bratstvo. A bratstva nema bez očinstva, niti braće može da bude kroz oceubistvo. Ovo vrijeme je bilo vrijeme oceubistva i zato, miniranja bratstva u njegovim temeljima. Sada

se ponovo vraćamo sebi, svojoj svijesti i svom pamćenju, a time se vraćamo i svome Ocu Nebeskome, koji utvrđuje tajnu zemaljskog očinstva, a omogućuje i tajnu istinskog, neprolaznog bratstva, koje traje i na zemlji i pretrajava u vječnost, do Sudnjega dana. U to ime, ja Vas pozdravljam, sa onim Božijim: "Mir Božji, Hristos se rodi"!

- Kao stanovnik Novog Beograda, znam da mi hrama nemamo. Šta mislite o tome?

- Da, znam, znam to! To je prvi put da se javljaju ljudska naselja bez hrama kao svog središta.

- Mi čamimo u tami?

- Hram je putokaz, budilnik nade, budilnik pamćenja, svijesti... Objedinitelj savjesti, preporoditelj duša. Nažalost, novi gradovi su nikli bez takvih budilnika i takvih orijentira. Jedan od njih je i Novi Beograd.

- Vi nemate pojma kako je u našim dušama teško kad ne odzvanjaju zvona.

- Mogu da zamislim. I daj Bože da se što skorije podigne hram u Novom Beogradu, i to Svim Srpskim Mučenicima i Novomučenicima. Tako bih ga ja nazvao. Upravo je to mjesto za njega. Tu je ušće Save, a na tom ušću, pored drevnih mučenika Sv. Ermila i Sp. Stratonika, na čijim moštima su utemeljeni zidovi Beloga Grada, i onih novijih đakona Avakuma i Pajsija u tursko doba, na ušću Save - to na žalost mnogima nije poznato - sahranjeno je na stotine pobijenih u nesrećnoj Endehaziji u toku rata. Splavovima su stizali ili plutali pobijeni. To je jedan od velikih grijehova ovoga grada, i to moram da kažem: Oni su zaboravljeni. Pokopani su na Ratnom ostrvu i kod kapije Eugena Savojskog bez ikakvog obilježja i pomena. Njima treba podići hram. Mogu da vam kažem, da su upravo mladi ljudi, mladići i devojke prije godinu - dvije, pokrenuli to pitanje o hramu na Novom Beogradu.

Dolazili su i kod Nj. S. Patrijarha. Mislim da je u posljednjem broju "Pravoslavlja", objavljen ijedan njihov apel. To je vapaj mladih pokoljenja za gradnju hrama, nadam se da će stariji uslišiti njihovu želju, kako bi i oni imali svoj centar i svoj orijentir.

- Možete li, Vladiko, da prokomentarišete ovaj snimak? (Čuje se muzička ilustracija uz razgovor)

- Prepoznajem glas naše čestite sestre Paraskeve iz manastira Jaska, koja je cio svoj život posvetila svetinji, Bogu i narodu, zajedno sa svojom majkom Angelinom. Podsjeća ta melodija na Frušku goru, ranjenu, mučeničku Frušku goru. Ona što je u toku rata nastradala, Bog da oprosti, a to što je poslije rata bila zapostavljena, i što joj je prijetilo opustošenje, to je bio još jedan od tragičnih znakova našeg vremena. Hvala Bogu, i to se popravlja i obnavljaju se, u posljednje vrijeme, Fruškogorski manastiri, da ponovo propoje Fruška gora.

- Da li biste mogli da mi objasnite kakva je razlika između ideja komunizma, socijalizma, pravoslavlja, katolicizma, muslimanstva, judaizma, budizma i svih ostalih vjera koje postoje na svetu (pitao je slušalac iz Beograda). Ako se mi borimo protiv loših ljudi, zašto bismo bilo koju vjeru spominjali? Da li su loši ljudi ili vernici ili nevernici, ti, koji ustvari kvare ovo naše društvo, ili ovaj svet?

- Protiv ljudi, gledano kroz prizmu Božića, Svetog Dana, nikada se ne treba boriti, jer je svako ljudsko biće neprolazna svetinja. Treba se boriti protiv zla i grijeha u ljudima. To je ono što truje ljudske savjesti i što se potom pretvara u zla djela, u zle i otrovne riječi, koje ubijaju. Ono što treba iskorijenjivati, to je, dakle, zlo u ljudima, a ne ljude uništavati. Zato, kad govorimo o Božiću i o njegovim vječnim porukama za ljude, treba uvijek da imamo to na umu. Još nešto trebamo da imamo u vidu, kad se postavi pitanje razlike između socijalizma, komunizma, budizma i svih ostalih "izama".

Ima jedno vječito načelo, koje je svetinja do danas i do kraja svijeta, - a to je: "Dobro koje nije učinjeno na dobar način, pretvara se u svoj antipod, prestaje da bude dobro."

Tragedija marksizma nije u tome što je želio socijalizam dobra. Za poštovanje je ta velika žeđ za boljim čovjekom, za boljim društvom, za slogom, jedinstvom, ravnopravnošću, što je svojstveno socijalističkim pokretima. Međutim, nije za poštovanje način na koji se pokušalo da se to dobro ostvari.

"Neće silom baba u raj", to je davno rečeno. Ne može se sloboda postići nasiljem, tiranijom. Ne treba zaboraviti da je marksizam počeo da se ostvaruje krvavom revolucijom, koja je progutala milione ljudskih bića i da se ona krvlju završava, na Trgu Nebeskog mira u Pekingu i krvavim događajima u Bukureštu. Ja nijesam političar i ne želim da budem političar (to ne znači da me ne interesuju životni problemi i srpskog i svakog naroda), ali poslije zbivanja na Trgu Nebeskog mira i ovih nedavnih u Bukureštu, ko još savjestan i pri čistoj svijesti, može da zadrži knjižicu komunističke partije u džepu?!

- Kad govorite o Srbima, da li mislite o Srbima pravoslavne vjere ili šire? Poznato mi je da je veliki broj Srba primio islam ili katoličku vjeru (kaže slušalac iz Beograda) pa me interesuje kako Pravoslavna Crkva gleda na go?

- Pošto je ovaj razgovor vezan za proslavu Pravoslavnog Božića, mi ovdje govorimo o Srbima pravoslavne vjere, koji slave sve svete dane i blagdane. Međutim, ako ste malo prije slušali radio, ja sam Božić uporedio s magnetom, koji privlači sve ono što mu je srodno. Božić osvjetljava sve dubine istorije i ljudskog bića, privlači sebi sve što je dobro i čestito, sveto u svakom ljudskom srcu pod kapom nebeskom. Pri tom on se posredno i neposredno dotiče svih onih koje ste pomenuli, bilo da su primili islam, ili su se nekim nasilnim putem prekatoličili, ili su, kakvih ima među nama, ateisti ili se nazivaju ateistima, a nijesu, ustvari svjesni, da su i oni vjernici mnogo fanatičniji od najfanatičnijeg vjernika. Jer, jedno je jasno: ljudsko srce ne može bez Boga, pa kad nema pravoga, ono će izmisliti neki idol, da mu se klanja. Nekad sam čitao, kod Berđajeva,

opis ruske sekte, čiji članovi su izdubili u nekoj izbuški rupu pa se molili i klanjati, govoreći: "Rupo, otvori se, pomozi mi!"

Mi u naše vrijeme nijesmo proglašavali rupe za božanstvo, ali smo proglašavali tirane za bogove, klanjali im se, služili im, i time pokazivali, koliko ljudska priroda ne može bez bogova.

Nijesu li gore, na Dedinje, masovno išli na grob pokojnika, pretvarajući ga u idol, a i to je vrsta "rupe". Čemu se klanjaš ako si nereligiozan - kad poslije smrti nema pišta?! I to je jedno od velikih bezumlja našeg vremena. Da se klanjaš? Čemu? Njegovoj "sjeni!" Šta to znači zaklinjati se nepostojećem nekom da ćeš mu biti vjeran vo vjeki, vjekov!

Sve, dakle, što je dobro u ljudskom srcu, dobro je Božićem, njegovim prisustvom u dubinama ljudskog bića i ljudske prirode i zato se mi svemu tome dobrome klanjamo, i željeli bismo da ono procvjeta i obnovi ljudska srca, i da, kao što je jedan Božić, da svi budu jedno u njemu i kroz njega, vezani za nebesko očinstvo, jer je iz jedne krvi sav rod ljudski, a svaki narod je, opet, postavljen ovdje na Zemlji, da u svome vremenu donese i prave plodove.

E, to je ono što bi nam trebalo i za čim čeznemo. Daj Bože da toga bude više na zemlji u budućnosti, nego što je bilo do sada.

- G. Vladiko. govorimo o jednoj generaciji duhovno izgubljenoj, rođenoj u ateizmu, na žalost, u velikoj propagandi ateizma, i generaciji koja je gubila povjerenje iz više razloga, u sebe u svoj rad, zbog totalitarizma, zbog eksploatisanja, bezumnog eksploatisanja ljudi i njihovog rada. Mi smo govorili o Rumuniji, govorili smo o nekim drugim narodima. Red je, da nešto i Vi kažete, da prvo pogledamo kod svoje kuće, jer onaj koji ne može da pomogne svojima, ne može ni drugima. Mi smo kao zemlja, kao država, pomagali cijelom svijetu i došli smo u jednu od najnezavidnijih ekonomskih situacija u tom istom svetu, u ovom trenutku. Osnovno pitanje, u vreme kad se presipa iz šupljeg u prazno i ne stvara nacionalni dohodak, jeste: Kako povratiti veru ljudima u stvaranje tog dohotka, u rad? Jednostavno, izdiferencirati ljude, jer ne mogu svi isti učinak da daju i ne treba svi isto da primaju...

- Prvenstveno bi bilo moguće ljudima vratiti vjeru, ako im se istinski da sloboda, da se vraćaju vječnim i neprolaznim vrijednostima, koje su u njima bile ugrožene decenijama. Preko toga bila je ugrožena njihova savjest, a kad je ona ugrožena, onda je ugroženo i njihovo djelo i njihova djelatnost.

Vjera je korijen. Povjerenje među ljudima je nemoguće bez duboke vjere. To dvoje se uzajamno prožimaju. Što manje vjere, to je veće nepovjerenje među ljudima. Što više nepovjerenja, to je više sumnjičenja, to više nesloge. Pojedinac nije u stanju da dela djelo sam, to može jedino u zajednici, a zajednica mora, da bi funkcionisala na pravi način, da ima svoje dublje ciljeve, svoj smisao, vrijednost, mora da bude nadahnuta. Prije svega mora da bude nadahnuta duhom žrtve, ne zatrovana duhom samoljublja.

Recimo, mi smo hvalili i izvozili u cio svijet tzv. interesne zajednice. Nije nas bilo sramota da svoje društvo utemeljimo na interesu. Interes je samoljublje, a samoljublje je vučija, životinjska osobina. Ne možeš ti na samoljublju zidati bratstvo. Ono se zida na žrtvi. Sve veliko što je u istoriji bilo sagrađeno, podignuto je na žrtvenoj ljubavi. Ne na žrtvovanju drugih sebi, već na žrtvovanju sebe drugima. Mi smo taj osnovni princip ljudskog življenja pokušali da iskorijenimo, i u mnogo čemu uspjeli. Makar i da nijesmo uspjeli, zbunili smo ljude, poremetili funkcionisanje njihove uzajamnosti i onda se čudimo što i naša preduzeća sada propadaju, što nema sloge, što svako otima tuđe. Zato, vraćajući vjeru - vraćamo povjerenje; vraćajući povjerenje - vraćamo uzajamnost među ljudima, otkrivamo nove horizonte, budi se ta žrtvenost i poštovanje svakog ljudskog bića, a onda se vraća i osjećanje za svetinju rada.

Kod nas je rad, maltene, postao proklet. Svi izbjegavaju da rade i zaboravljaju da je rad svetinja, da je ljudsko biće stvoreno da bude stvaralačko biće, a ne biće koje propada u neradu.

- Ukoliko uprostimo, nemoguće je ubrati jabuku, ako je pre toga ne posadimo, ako je ne zalivamo i gajimo?

- Sigurno da je nemoguće. Sve je to lijepo, što su se borili u toku ovog rata za oslobođenje, ali mnogi su to dobro i naplatili, i onu pravu i onu lažnu, izmišljenu borbu a bez rada, smatrajući da se može živjeti od stare slave. Sadje vrijeme da se svi vratimo radu i toj žrtvenoj ljubavi na kojoj počiva svijet.

- Vaša poruka mogla bi da bude: da u ovom trenutku krenemo u rad, u proizvodnju?

- Poruka je - poruka Božića. Božić je djelo, djelanje Božije u ovom svijetu, pokazatelj, da Bog bez prekida djela na čudesan način. Svojim djelom poziva svako ljudsko biće na stvaralaštvo, na dostojnu Boga ljudsku zajednicu, na neprolazno zajedništvo u Bogu. U isto pak, vrijeme, priziva svako ljudsko biće da se uključi u tu tajnu božanskog stvaralaštva, djelovanja u svim mogućim oblastima života. Da se čovjek, postavši svjestan svog dostojanstva, potrudi, bilo ko i bilo gdje da se nalazi, da djela svoje djelo, da izađe na svoje djelo, kako kaže psalmopojac David "do večeri", to znači do kraja svoga života, i da tim svojim djelom oplodi zemlju, obogati sebe, da obogati i drugoga, i na taj način ostvari svoje istinsko ljudsko prizvanje. Dakle, ne može biti svetinje rada i djela bez osjećanja za svetinju ljudske ličnosti i ljudskog postojanja. Zato je i rad obesvećen, jer je obesvećen, zgažen i ponižen čovjek. Vratiti čovjeka njegovom dostojanstvu, znači vratiti ga i njegovom neprekidnom djelanju i stvaralaštvu.

- Mislite lida smo tome potpuno blizu?

- Pa, tu smo. Pipamo. Stvara se, rađa, nova duhovna klima.

- Da li postoji mogućnost da to nešto spreči?

- Zloje mnogostrano i mnogostruko, nosioci zla su perfidni, tako da nikada čovjek ne smije da se osjeti suviše bezbjedan.

- Na brisanom prostoru?

- "Stražite, jer ne znate dana ni časa", ove riječi Hristove znače stražiti nad sobom i nad zlim izdancima u sebi. To znači stražiti i nad zlom koje prijeti spolja i truditi se da ono bude iskorijenjeno, jer uvijek i iznova ono može da se rodi i da ugrozi ljudsko biće i ljudsku zajednicu, sudbinu jednog naroda i svih naroda.

- Da li mislite, da je, u ime jedne generacije koja dolazi, potrebno, a imali smo ih mnogo, na žalost, jalovih, još jedna reforma školstva, i to hitna?

- Ljudsko biće ima mnogo darova. Jedan od najdivnijih darova je što svako pokoljenje i svaki čovjek može svakog dana i svakog trena da počne svoj život ispočetka. Jedan drevni pustinjak je sebi govorio svako jutro: "Počni iz početka!"

Mislim da je i ovo naše vrijeme sazrelo za takav poziv i priziv: da počnemo iz početka. Čovjek uvijek u sebi ima dovoljno snage, da iz temelja promjeni svoj život i svoju sudbinu, ali zato treba zaista, ogromnog truda. Zato kažem, pokoljenja koja su prošla, ajoš žive, i ona koja sad stupaju na scenu, sva ta pokoljenja imaju dovoljno moći i snage da se mijenjaju, jer su ljudski darovi beskonačni, i mogućnosti neiscrpne. Ponavljam, nijesam pesimista! Vjera je snaga koja obnavlja svijet. "Umrijećeš, u ideale svoje počneš li sumnjati", kaže Preradović.

- Ja sam generacija posle rata, 55-to godište (predstavlja se jedna slušateljka). Potičem s Kosova. Posetila sam mnoge manastire. Volim da idem u crkvu. Nisam krštena i ne verujem u Boga, verujem u pravdu i poštenje...

- Poštenje je već energija Boga. Tu ste, blizu ste.

- Potičem iz porodice koja je dala narodne heroje i revolucionare, pa me pogađa kad kažete da su oni, neradnici, da su stekli slavu na neradu, maltene na krađi.

- Možda ste pogrešno razumjeli. Ono što sam htio da kažem jeste: Kad su ljudi ranije ratovali (Vi ste sa Kosova?) e, oni koji su ratovali na Kosovu i oko Kosova, od cara Lazara pa do novijih velikih oslobodilačkih ratova, onda se to nije naplaćivalo. Onaj koji je ratovao, kad bi ostavio pušku, odlazio je na svoju njivu. U ovom posljednjem ratu bilo je i toga. I hvala Bogu da je bilo, ali je bilo i onog drugog - da mu se isplati i ono što nije zaradio i da njegovi potomci od toga žive. Mislim da se i vi slažete da to nije dobro, jer onaj koji se bori za svoju otadžbinu, on to ne radi za pare, nego to čini po svojoj savjesti i zato što je to u prirodi njegovog bića.

- Ali pravi borci i komunisti nisu bili takvi.

- Pa, dobro. Bilo je i pravih i nepravih. Ali, to je teško da mi razaberemo. Mislim, da se ovdje na zemlji teško može razabrati ko je prav a ko je kriv. Sjećam se da sam kao dijete pjevao: "Mi smo đeca tri junačka sina - Enver Hodže, Tita i Staljina!" Onda se smatralo da su svi oni pravi. I danas ima onih koji smatraju da su oni pravi. No, polako. Vrijeme, majstorsko rešeto, to raščisti, pa će da se vidi šta je pravo, šta krivo; šta je zločin a šta je pravda.

- Ima puno vernika koji su činili zla, a dođu da se mole Bogu?

- "Neće svaki, koji mi kaže: Gospode, Gospode, ući u Carstvo nebesko", davno je rečeno, "nego onaj koji tvori volju Oca moga". Nije dovoljno vjerovati, nego to pokazati i na djelu. Tu smo najslabiji, i daj Bože da se popravimo: da se svi očistimo od zla; niko nije imun od njega.

- Podne je. Poruku bratstva manastira Hilandara preneće Vam Njegovo preosveštenstvo episkop vršački i banatski G. Amfilohije.

- Bratstvo manastira Hilandara poslalo nam je da prenesemo poruku njegovu svim pravoslavnim Srbima i svim ljudima dobre volje. Ta poruka, koja nije samo njihova, već je poruka svih nas i cijele Srpske crkve, jer je Hilandar središte naše istorije i žiža našeg kulturnog i duhovnog bića, glasi:

"Sve pravoslavne Srbe i sve ljude žedne pravde, ist

ine i večne svetlosti, pozdravljamo radosnim: "Mir Božji, Hristos se rodi!"

Mi, hilandarski monasi

, čuvari vekovnog ognjišta naše prosvete i kulture radujemo se znacima novog buđenja u našem naro

du i znacima povratka njegovim večnim izvorištima.

Ovo je godina 300 - godišnjice Seobe pod patri

jarhom Arsenijem III Čarnojevićem. Srpski narod je narod velikih seoba, tragičnih rasejanja i neslog

a. No, on je narod još većih povrataka svojim korenima i jedinstvenom ognjištu. Naložili su ga je

dnom za svagda, njegovi sveti roditelji: Sveti Simeon i Sveti Sava, da bi se Srbi oko njega okupljali i na

njemu grejali, i sa njega nove buktinje palili sve dok postoje na zemlji, kako bi svetlili sebi i svima

ljudima.

Naša molitvena želja je da nam ovaj Božić donese mir i pomirenje naših, neslogom, rasij

anih grobova, praštanje, jedinstvo i uzajamnu ljubav među živima. Jer jedino na miru mrtvih, na uzaj

amnom praštanju i slozi živih, može se sigurno i odgovorno graditi istinski napredak budućih po

koljenja.

U to ime, pozdravljamo sa svete gore atonske sve ljude dobre volje neprolaznim božićn

im

pozdravom: "Slava na visini Bogu, na zemlji mir, među ljudima dobra volja."

Bratstvo Carske

lavre manastira Hilandara, uoči Božića leta Gospodnjeg, 1990-og.

- Vladiko, hvala Vam na gostovanju u ovoj emisiji.

- Hvala i vama na pozivu da učestvujem u njoj, na ovaj sveti i blagi dan mira i pomirenja među ljudima i novih nada za sve nas na ovim prostorima i na svih pet kontinenata, gdje ljudi žive i gdje se trude na umnoženju dobra.

(Razgovor u"Studiju B na Badnji dan 1990.)

Božićna poslanica srpskom i ostalim narodima

- Preosvećeni Vladiko, šta biste rekli u Božićnoj poslanici srpskom narodu i svim narodima uopšte?

- Božićna poruka je vječna i uvijek nova: Mir Božji, Hristos se rodi! Od pamtivijeka, mir je nasušna potreba svakog bića, a pogotovo svakog ljudskog bića. Mir je prvenstveno unutrašnja stvarnost ljudskog srca. Mir i sloboda, oni se prvo u srcu zadobijaju, i ako tu ne postoje, onda ih ni oko nas ne može biti. Na prostorima gdje službujem (Eparhija banatska - pr. pr.) Božićnu poruku narod definiše riječima molitve: "Od cara mira, od Boga zdravlja!" Taj mir nam je neophodan u svakom pojedincu, u svakoj porodici, svakom mjestu, zemlji i svakom narodu.

- Vi, ipak, zbog Vaše duhovne delatnosti, poslednjih godina piste imali mnogo mira. Napadane su tribine koje ste Vi organizovali, napadane su Vaše besede i pisanja. O čemu se tu, zapravo, radi?

- To pitanje sam i ja sebi često postavljao i nijesam do danas pronašao odgovor. Jedino znam, da kada sam došao ovamo, a to sam istakao i u svojoj besjedi, došao sam s poštovanjem i s ljubavlju prema svima i prema svakome. To je, uostalom, i moje "vjeruju": poštovanje svakog ljudskog bića kao sebe samog. Možda i više od sebe samog. Ali, vjerovatno su na ovom prostoru postojale - kod nekih pojedinaca - predrasude i o Crkvi, o njenom biću, o njenoj ulozi, o mojoj ličnosti. Ti pojedinci su uticali da moj dolazak u pojedinim krugovima izazove određeni nemir. Na drugoj strani, narod mi je uzvratio i poštovanje i ljubav. Obišao sam cijeli Banat, preko 140 parohija, i svugdje jebilo tako. Ali, pojedina javna glasila tome su davala sasvim Drugu intonaciju. Vjerovatno da sam i ja djelimično za to kriv, zato što sam pokušao da unesem određeni dinamizam u život Crkve.

S obzirom na poslijeratne prilike, u kojima je Crkva živjela, to je bilo iznenađenje za neke ljude, koji su Crkvu smjestili u sferu mrtvog organizma, nepostojećeg i preživjelog. I onda, ako Crkva počne da radi svoj posao koji je radila vjekovima, uslijede napadi. Takav je slučaj bio i sa tribinom "Vjera i kultura" u Vršcu. Postavljalo se pitanje - "šta Crkva ima s kulturom", a pitali su ljudi koji nijesu svjesni, da sama riječ "kultura", dolazi od riječi "kult". A zna se od iskonika, da gdje god postoji kultura, ona predstavlja dah vječnosti, vezana je, posredno ili neposredno, sa kultom bilo koje vrste. Prema tome, postavljati takvo pitanje, znači pokazivati svoje neznanje sadržaja i poruke Crkve, njene uloge kroz istoriju, njene današnje uloge i njene uloge u budućnosti, svakog mjesta, pa i ovog.

- Šta je posebno smetalo na tim tribinama? Da li su ti zvanični napadi bili upereni samo na ljude u monaškim rizama?

- Smetala je sama pojava tribine, ma šta se na njoj govorilo. Prije nego je počela, organizovano je nekoliko predavanja u Pančevu. Crkvena opština je dvaput kažnjavana samo zbog toga što je pozvala nekoliko ljudi sa strane, među kojima je bio i Antonije Isaković, potpredsjednik Srpske akademije nauka. Akademika Isakovića nijesu pozvali na odgovornost za ono što je govorio, ali su kaznili domaćine što su se usudili da slušaju, s poštovanjem, jednog srpskog akademika.

Priznajem, ovdje to nijesam očekivao, jer je na ovom prostoru već nekoliko vjekova prisutna odgovornost za duhovne probleme. Suočavanje sa okoštalim shemama mišljenja, djelanja, sa pogrešno utemeljenim odnosima između Crkve i Države - to je nešto što je smetalo vlastodršcima. Ja bih to stanje radije shvatio kao recidiv staljinizma koji je ostavio velike napukline u svijesti. Poznato je kako se sve on javljao na ovim prostorima. Pisac Mladen Markov nam je dočarao vrijeme čuvenih "dobrovoljnih otkupa" i procese "istjerivanja Boga". Roman "Istjerivanje Boga" nije nešto u mašti književnika, to je stvarnost, koja se eto i danas javlja u mnogim sredinama. Eto, nedavno sam čuo od jednog vjernika, koji je bio očevidac, šta se dogodilo u obližnjem selu Parti. Negdje pedesetih-šezdesetih godina, u Parti su, ne samo istjerivali Boga, nego ga i sahranili zvanično! Grupa skojevaca napravila je sanduk: "Umro je Bog, Bog je mrtav!" Skojevci obučeni u odjela koja podsjećaju, valjda, na crkvene odežde, nosili su taj sanduk kroz selo, pjevali šorovima skaredne pjesme, i na kraju sanduk bacili izvan sela, u neki kanal, tvrdeći: "Bog je sahranjen. Nema više nikoga u Parti da vjeruje u Boga". , A, ipak, danas u Parti postoji i hram i mnogo vjerujućih duša, mnogo divnog, božjeg naroda. Eto, vidite, jasno je kakvo je tu vladalo stanje uma.

Moramo imati u vidu da je ovdje došlo i do doseljavanja velikog broja kolonista iz drugih mjesta. Oni su često gubili svoje običaje iz starih krajeva, na novu sredinu nijesu navikli kao ni na njenu duhovnu stvarnost. Tu im je data zemlja, imanja i kuće, obezbijeđeni su im dobri materijalni uslovi, pa su mnogi od njih bili nosioci militantnog ateizma i stvaranja takve atmosfere.

- Krije li se iza svega toga, zapravo, sukob dva različita pogleda na svet? Sukob dve ideologije, koje paralelno egzistiraju u istom vremenu i na istom prostoru? Jedne stare ijedne nove?

- Po mom dubokom uvjerenju, nije u pitanju prost ideološki sukob, već sukob religiozni! Poslijeratni ateizam, nije ustvari bio ateizam u nekom fiziološkom smislu riječi, nego je to više bio ateizam konfesionalnog tipa. Ja se sjećam, kao dijete, mi smo u Morači, u Crnoj Gori, pjevali: "Ne vjerujem u nebesa, no u Marksa i Engelsa!"

To je, ustvari, na našim prostorima, borba između dva religiozna stava. čovjek, koji je vjekovima hranjen duhom vjere, ne može dekretom i preko noći da postane areligiozan. On samo svoju religioznost prenosi na nekog drugog boga. Ako se odrekne pravog Boga, on će da izmisli drugog. Gdje god je bila dublja ta antiteistička ideologija, opaje obogotvorila samu sebe. O sebi stekla uvjerenje da je vječna. I njeni nosioci su o sebi mislili dasu vječni! Saglasno toj koncepciji javljaju se kultovi ličnosti, stvaraju se drugi idoli i simbolika te love religije.

- Da li nauka zaostaje u proučavanju i razumevanju tog procesa "svetovne religije "?

- U posljednje vrijeme neki od naših sociologa bave se tim pitanjem i o tome govore. Mislim da je to veoma važno i da nauka tu mora da zasiječe još dublje. Pomenuo bih tu samo sociologa Šušnjića, zatim rad Esada Ćimića i drugih.

- Naša civilizacija, grubo, može da se podeli na ono vreme pre Boga, na vreme božije i posle Boga? Kako Vi, kao duhovnik, gledate na savremene procese "novog paganstva"?

- Tragedija naše civilizacije je u tome, što je ona, umjesto progresa, čovjeku podmetnula kukavičije jaje. Drevni narodi, na primjer primitivni Egipćani, koji su bili mnogobožački narodi, klanjali su se idolima, i to se zna da su to idoli. Mi danas znamo da su ti idoli - personificirane kosmičke sile koje se obogotvoruju. I to je bila neka dublja čovjekova potreba za svetinjom. Naša pak moderna civilizacija, vratila se tim idolima, samo im je dala novi oblik. Recimo, bogu Molohu su se prinosile žrtve. U naše vrijeme, niko pametan, neće da kaže kako prinosi žrtvu bogu Molohu. Pasternak u romanu "Doktor Živago" duboko je osjetio nove forme tog istog žrtvoprinošenja. Opisujući sovjetske partizane, koje u tajgi strijeljaju zato što su pravili votku od špiritusa, navodi kako to čine u šumi, kod nekog kamena, na kome je, prije nekoliko hiljada godina, žrec prinosio žrtvu za Moloha. Pasternak nam dočarava, da ovo novo prinošenje žrtava, nije ništa manje krvoločno od onog prije pet hiljada godina, nego čak i krvoločnije. Ruski narod je ideal raja na zemlji platio životima šezdeset miliona ljudi. Šezdeset miliona je stavljeno na žrtvenik jednog novog božanstva, i na kraju se pokazalo da je to bila - greška! Vidi se to po novim zbivanjima u Sovjetskom Savezu, u otkrivanjima kakvi su sve zločini počinjeni u ime novog božanstva, i čemu sve čovjek nije žrtvovan, i to u ime ljudske slobode, dostojanstva; u ime apstraktnog dostojanstva apstraktnog čovjeka žrtvuješ milione konkretnih ljudskih bića!? To je tragika ljudska. Kako vrijeme protiče, sve mi je slađi Njegošev stih: "Šta je čovjek a mora bit čovjek!"

- Nedavno ste pisali o motivima produžetka gradnje beogradskog hrama Svetog Save?

- Kad god sam ranije prolazio pored započetih zidina hrama, prije produžetka obnove, uvijek me hvatala tuga. Imao sam utisak da prolazim pored našeg zida plača. Imao sam osjećanje, da u srcu i biću srpskog naroda, zjapi otvorena rana, nezacijeljena i nema čak ni nade da se zacijeli. U mom viđenju, nije sam hram toliko bitan, koliko taj simbolički smisao. Početak njegove obnove je dokaz dubljih obnova, vidljivih i nevidljivih!

Dobro je to rekao akademik Matija Bećković: "Mi ne gradimo hram, nego on gradi nas!" I ako hram uspije da obnovi naše izgubljeno jedinstvo, to će biti dovoljno. Jer, ovom narodu treba mira, kao što smo rekli na početku razgovora. Mira i slobode. I jedinstva! Nikad ovaj narod nije bio tako rascijepljen na razne "užase", ideološke frontove, pašaluke, na nepostojeće nacije, kao što je to slučaj danas. Ono što se zbiva u nas, u ovom momentu, pokazuje da je narod, ipak, postao svjestan, da tako više ne ide, Sve se to vidi, ne samo na zbivanjima oko Kosova, nego i u našoj kulturi, pa i u samoj Crkvi; vidi se i u našoj dijaspori. Jedinstvo je naša potreba. Doduše - postići ga nije lako.

Nažalost, kod nas je bio bratoubilački rat, a gdje je nekad brat brata ubijao, i sad zemlja diše - krvlju! Bratska krv vapije Nebu, kao ona Aveljeva. I nije lako tu bratsku krv iskupiti i oplakati. Nije lako pronaći pravili jek za kojim čeznemo, posebno mi u Crkvi,

koja je od pamtivijeka bila priziv na jedinstvo porodice, sela, naroda; na jedinstvo mnogih naroda među sobom, da svi u Isusu Hristu budu jedno.

Ako hram Svetog Save, pored toga što budi novu snagu u duši ovog naroda, uspije da objedini zavađenu braću, onda je on ispunio misiju koju je ispunio i Sveti Sava, prenoseći mošti svog oca Stefana Nemanje u Srbiju, da nad njima izmiri zavađenu braću.

- Vi ste rodom iz Crne Gore. Svedoci smo da se u toj republici odigravaju veliki politički, kulturni i duhovni procesi?

- Rođen sam tamo, i prirodno je da čovjek voli mjesto rođenja, vezan je za njega i osjeća svaki treptaj njegovog bića. Crna Gora je po imenu, a i u stvarnosti - crna. Crnu Goru je posebno zacrnio bratoubilački rat. Kao dijete pamtim taj užas. Ljetos sam išao tamo i u mene se vraćao strah iz 1942. godine. Brat, u Bistrici, ubija rođenog brata! Majka vodi mene za ruku, jedno dijete nosi u svojoj utrobi, treće na leđima, a drugom rukom vodi konja. I tako bježimo pro Rtica. Naravno, tada nijesam mogao da shvatim šta se događa, imao sam četiri godine, ali je u meni ostao do danas užas. Taj narod tamo - to je prestravljen narod, prestravljen užasom.

A mnogi su se pitali: šta je to sa Crnom Gorom? Neko je skoro pisao da je negdje u Primorju, crkva iz dvanaestog vijeka pretvorena u nužnik. Manastir Morača, odakle sam, bio je 1943. godine pretvoren u klozet. Radovan Zogović je to napisao i objavio u jednom crnogorskom časopisu. Napisao je da su on i njegova žena napravili metlu od brestovog granja i da su nekoliko dana čistili izmet iz Morače, prastare nemanjićke lavre.. Zlo se, ipak, nije dotaklo jedra ljudske duše. I pored te prestravljenosti, duša se tamo obnavlja, nezadrživo. Toliko štete narodu su mogli da nanesu samo ljudi okovani dogmatskom sviješću. Oni mogu sada da preduzimaju bilo kakve korake da spriječe obnovu, kao što su to nedavno pokušali na Žutoj gredi i u Podgorici, ali ne mogu više da spriječe taj proces, koji izvire iz naroda, iz glave čitavog naroda. I to je ono što obećava budućnost Crne Gore, a preko nje i cijelog srpskog naroda.

- Kao da ni sam Njegoš mira u svom grobu nema, od onih koji ga se danas odriču, i od onih koji ga svojataju?

- Kako bi mogao da ima mira kad mu je pogažen zavjet! U iole civilizovanom svijetu, čak i neprijatelju, čak i osuđeniku na smrt, poštuje se posljednja želja. A posljednja želja Njegoševa nije ispoštovana: "Sahranite me u crkvici koju podižem mome stricu Petru 1 Petroviću." Zašto baš tu? Zato što Njegoš sve duguje svome stricu. Tako, na Lovćenu nijesu samo bile mošti, samo grob Njegošev, već i spomenik Svetom Petru koga je Njegoš smatrao većim od sebe. Lubarda je na temu tog nepočinstva sjajno uradio sliku "Sumrak Lovćena".

Bio je to sumrak pameti, koja se sada razbistruje. Nezadrživo! Radujem se tome - promjeni i dolasku te nove klime. Ranije sam pisao bivšem predsjedniku Vojvodine - "mnogo je straha ovdje". Zato je blagoslovena poruka iz Povelje Ujedinjenih nacija, da

ste dužnost snih da oslobađaju ljude od straha. Kad će ljudi da žive ljudskim životom, ako cijeli vijek treba da im prođe u strahu?!

Eto, to je Božićna poruka za oba prostora o kojima govorimo, a i za cio Svijet.

- Preosvećeni Vladiko, srpski živalj na Kosovu teško tu radost mira može da podeli. Nad njim vlada genocid, brutalni napadi, već gotovo pola veka?

- Šiptarski šovinisti i njihovo vođstvo, ostvaruju svoj program, sistematski, razrađeno. Nijesam političar, ali sam čovjek koji pripada ovom narodu. Brinem se i bavim sudbinom ovog naroda. Oni koji su poslije rata vodili srpski narod, učinili su veliku pokoru i grijeh, izdali su njegove nacionalne interese. Lažni internacionalizam, doktriniranog tipa, koji su oni zagovarali, pokazao je svoje lice. Ja ne mogu da volim čovjeka uopšte a da gazim one sa kojima živim u sopstvenoj kući. To je i lažna ljubav i lažni internacionalizam!

Srpski narod iseljavao se sa Kosova u ranijim vjekovima kada je bilo pitanje njegovog biološkog uništenja. No i kada je prelazio na druge prostore, ostajale su veze, sa starim krajem.

Evo primjera iz života Crkve: karlovački mitropolit kada je postavljan, zaklinjao se da bude čuvar trona Pećkog patrijarha, dotle dok se ne obnovi ranije stanje. Bile su to duboke i trajne veze, sve do 1914. godine. Dobrovoljci iz Vojvodine su odlazili da se bore za oslobođenje Kosova a samim tim i zajedinstvo srpskoga naroda. Evo ovdje, iz sela Parte, postoje svedočenja da se 1914., nekoliko mladića otrovalo, jer su odbili da pod tuđom zastavom ratuju protiv Srbije. Visoka je bila svijest o jedinstvu. No kada je novim ratnim i poratnim nasrtajima izvršena razjedinjenost te svijesti, onda je moglo da se dogodi, da posle drugog svjetskog rata na granici Kosova stoji Dušan Mugoša s korbačem i govori prognanom narodu, koji se vraćao na svoja vjekovna ognjišta, na svetu kosovsku zemlju: "Vrćite se, nije ovo više vaša zemlja!"

Kada je 1949. godine rušena crkva u Đakovici, podignuta u spomen onima koji su za Kosovo i poginuli, morali su da je ruše oni što su je gradili. Tako je razaran narod iznutra.

Sve što se događalo na Kosovu od završetka drugog svjetskog rata naovamo, gola je izdaja srpskog naroda. U normalnim prilikama, izdajnici bi se izvodili pred sud, bili bi krivično gonjeni, a kod nas se - "diferenciraju". Bilo je drugih naroda koji su mijenjali ideologije i sisteme, ali u vitalne narodne interese niko nije dirao. Mi smo jedini evropski narod, čiji su vitalni interesi ujednom momentu žrtvovani, ada, uistinu, ne znamo - kome i čemu.

- Druge konfesije, pa čak i konfesije u okviru Hristove Crkve u Jugoslaviji, nisu pokazale da imaju razumevanja za patnje srpskog naroda i srpske Crkve na Kosovu. Kako Vi to tumačite?

- Za mene je to nerazumljivo, bolno i neshvatljivo. Nedavno je u Đakovu bio tradicionalni simpozijum bogoslovskih fakulteta Zagreba, Beograda i Ljubljane. Tema je

bila "Evharistija (tajna liturgije) u vjeri i životu Crkve". Govorio sam u ime našeg fakulteta, pokušavajući da otkrijem istovjetnost Crkve kao vjekovnog organizma u svim oblastima sa" evharistijom i evharistije sa Crkvom. Ko zna šta je evharistija zna šta je Crkva i obratno. Posle drugog vatikanskog koncila, Rimokatolička crkva priznaje istovjetnost poimanja ove tajne, dok je srpska Pravoslavna crkva i Pravoslavlje još uvijek dosta rezervisano prema istovjetnosti evharistije obje Crkve. Održana je i tada misa koju je služio beogradski nadbiskup, koji je prišao i dao mi "cjeliv mira". Zahvalio sam se, rekao da je to lijepo, ali bi bilo još ljepše "da ste taj cjeliv mira dali onoj silovanoj djevojčici na Kosovu, svim stradalnicima na Kosovu". Jer, ako smo mi jedno te isto, ako me boli stradanje na Kosovu, mora da boli i vas. On je dobar čovjek, ali, eto, nema saosjećanja, zapadnjaci često ignorišu to što se našem narodu događa na Kosovu.

Bolna je ta nezainteresovanost naše braće Hrvata i Slovenaca za genocid nad srpskim narodom na Kosovu. I ako se ovako produži: oni nezainteresovani a mi vezanih ruku, onda se s pravom i sa puno strepnje treba pitati - gdje je kraj?! Kao što u posljednje vrijeme političari i rukovodioci iz Srbije s puno smisla i poštenja shvataju šta se na Kosovu dešava, tako bi i Hrvati i Slovenci, i svi ljudi poštenih namjera i dobre polje, morali da to shvate.

- Srpski narod često ima osećaj daj je prepušten svojim nevoljama. U toj nesreći poseže se za nekim starim simbolima i vrijednostima. Sledeće godine navršava se 600. godina od kosovske bitke, a svete mošti Kneza Lazara putuju Srbijom...

Pratio sam ih od Svetosavskog hrama do Ravanice, preko Bosne, do manastira Ćelije, Lelića, i osvjedočio sam se sa kakvom ih ljubavlju i poštovanjem narod dočekuje. Kad god je našem narodu bilo tegobno, on se vraćao moštima svojih svetih. I to nikad nije iznevjerilo. Zato i nema naroda u Evropi, koji je sa toliko požrtvovanja čuvao mošti svojih svetitelja. Otuda su bolni nedavni nasrtaji na te simbole, recimo u jednom od posljednjih brojeva NIN-a. Njihovo omalovažavanje, pljuvanje na Sv. Simeona i Savu, Cara Lazara, pokušaj je da se jednom narodu ukradu i oskrnave svetinje, da nas vrate paganstvu, babunima. To je nekakav neognosticizam. Jer, eto, sve je bolje, sve dajete, samo nemojte Pravoslavlje! Evo, recimo, ovdje u Vršcu, dozvoljena je sekta satanista, ali smete ako pravoslavni vladika na Badnje veče, pozove narod i svoje prijatelje da govore u ime mira i da se raduju prazniku.

- Nedavno sam pisao o stradanju Pravoslavne crkve, sveštenstva i monaštva na Kosovu...

- Perspektiva Crkve je u perspektivi naroda. Kosovo je pamćenje tog naroda, i ono ima svoju budućnost. Ali njegovo opstajanje na Kosovu bitno je i za šiptarski narod. Šiptarski narod, potonuo u tom zlu, sam iskazuje da je stravično duhovno postradao. U Albaniji narod je doživeo teror, stravično obezdušenje, sveden na golu biologiju i samoživost. Onda je normalno, da taj narod ugrožen u svojoj matici, radi na Kosovu to što radi, spreman na svaku bezobzirnost. Šiptarskom narodu je u matici zbrisano svo njegovo korijenje.

Ovdje ga nije ni imao, pa nije ni u stanju da se ponaša drugačije. Uz to, biološki je narastao, a duhovno obezkorijenjen Šiptarski narod ima svoje mjesto pod suncem, ali ako misli da će ga trajno osvojiti silovanjem, onda se vara. Ja se ne bojim za narod koji ima nevino poklane po Kosovu i jasenovcu, ta mučenička krv vapije Nebu i naći će načina da vaskrsne. Ali tugujem nad narodom koji se našao u beznađu zločina, počev od matice-zemlje Albanije, sve do ogranaka tog naroda na našem Kosovu. Daj Bože da dođe do duhovnih promjena u samoj Albaniji. Mislim da bi se to odrazilo i na Kosovu.

- Recimo nešto o pozicijama konfesija u Jugoslaviji. Da li su se one našle u podjednakim uslovima rada?

- Mislim da smo se manje-više našli u istoj situaciji. Istina, Rimokatolička crkva je imala jako zaleđe u zemljama Zapada, pa su kod nas o tome morali da vode računa. Tako je ona imala priliku da se bolje organizuje od drugih. Srpska pravoslavna crkva nikada nije imala neku spoljašnju silu koja bi je branila, a mene, upravo to, i raduje.

- U povodu proslave 10. godišnjice zadobijanja autokefalnosti Makedonske pravoslavne crkve, sećamo se da je u dnevnim novinama o tome objavljena vest. Gotovo u prvoj rečenici, poglavar te Crkve je za autokefalnost zahvalio najvišim državno-partijskim telima. Kako je to moguće kad je država odvojena od Crkve?

- Činjenica je da su ti autokefalisti dio jedne politike zacrtane još od vremena kominternovski viđene budućnosti Balkana. To je i posljedica zbivanja još u prošlom vijeku, na prostorima Makedonije, što se vidi iz novoobjavljene knjige "O unijatskom pokretu u Makedoniji" Prvi koji su pokrenuli obnavljanje Ohridske arhiepiskopije bili su nosioci unijatskog pokreta. Vatikana i Rimokatolička crkva za to bili su zainteresovani vjekovima, pa i u prošlom vijeku uvijek žaleći što je Ohrid izostavljen iz "rimskog univerzalizma". Neophodno je ući u suštinu unijatskog pokreta u prošlom vijeku na tim prostorima, tek onda postaje jasno šta se događalo u Makedoniji. I u ovom vremenu intenzivnog ekumenizma Rimokatolička crkva se Ohrida nije odrekla, ni tih planova oko Makedonije. To je veoma čudan fenomen, to pitanje se postavlja na svim pravoslavnim konferencijama. Mi kažemo: nema jedinstva, ako vi iz Vatikana pothranjujete duhovni kolonijalizam u ime rimske univerzalističke vizije svijeta. To je uvijek bila rak-rana ovog prostora.

- Malo se u javnosti, gotovo nikad, ne postavlja pitanje Srba i pravoslavne crkve u Albaniji i drugim zemljama. Kako tu stoje stvari?

- Mi smo zaboravili na hiljade pravoslavnih Srba u Albaniji i Rumuniji, dok je u Mađarskoj bilo kakve-takve brige o narodu. Najtragičniji je, ipak, položaj življa u Albaniji. I Crkva nije podigla svoj glas. Tek ove godine je na Saboru bilo riječi o tome. U Albaniji već odavno postoje skadarski vikarijat, a prije rata bio je i vikar - episkop Viktor. On je protjeran 1934 protjerani su sveštenici, škole su ukinute. A tamo su mošti svetog kralja Vladimira i njegove žene Kosare. Tamo je krajem rata umro i raško-prizrenski vladika Serafim. Danas su tamo sva srpska prezimena zbrisana. Toponimi takođe. Hramovi su pretvoreni u magacine a pravoslavni episkopi pomrli po zatvorima.

Arhiepiskop albanske pravoslavne crkve umro je u zatvoru. Mi imamo i tamo svoja groblja i htjeli bi smo da znamo šta je sa njima. Oko Piškopeje i Drima bilo je pedeset srpskih naselja, dok je danas srpski jezik potpuno zaboravljen a o školama na srpskom da se i ne govori. Bez obzira na uslove, Grci su ipak koliko toliko učinili nešto za svoj živalj u Sjevernom Epiru.

- Recite nešto o Pravoslavlju i svetu uopšte. Kakvi se tu procesi odvijaju?

- Najugroženija je Albanska pravoslavna. crkva. Ona nosi svoj mučenički krst ropstva i uništenja, iako ona nije jedina na raspeću. Preciznije da odgovorim: Pravoslavlje je u svijetu prisutno danas više nego ikad ranije u istoriji. Gotovo da nema značajnog mjesta na kugli zemaljskoj bez pravoslavne zajednice, uključujući Novi Zeland i sve kontinente. Recimo u Johanesburgu postoji Crkvena opština Srpske pravoslavne crkve. Njen član je bio i izvjesni pjesnik Aćimović, često se sjetim njegovih stihova;

Nema brata dok ne rodi majka, Pjevali su Srbi bez prestanka.A kad dođe četrdeset prvaI brat brata zakla kao crva, Presta pjesma ovog strašnog danka Nema brata dok ne rodi majka."

- Svedoci smo da je Nemačka celu svoju posleratnu civilizaciju usmerila na osećanje greha u činu pokajanja. Vili Brant je u Aušvicu bio na kolenima. A u poslednjem "Glasu koncila" mi čitamo poslanicu kardinala Kuharića, koja u pominjanju jasenovačkih žrtava vidi napad na hrvatski narod i Katoličku crkvu. Kako Vi razumete jednu takvu Božićnu poslanicu?

- Jedan čovjek ili jedan narod nikad nije tako lijep ni uzvišen kao kad se kaje. Pokajanje je najdivnija vrlina ljudskog bića. Oko je projava osjećanja najdubljeg ljudskog dostojanstva. Ljudski je griješiti ali je satanski ostati u grijehu, a još satanskije grijeh pravdati. To je ustvari zločin! Gest Vilija Branta u Aušvicu, miluje ljudsku dušu, zacjeljuje rane. Pokazao je da i za njega i njegov narod postoji nada. Služi na čast njemačkom narodu. Na ovim našim prostorima kao da nije bilo dovoljno svijesti o pokajanju. Grijeh činjeni i grijeh pravdani, nije samo ubitačan za onoga nad kojim se čini, nego više za počinioca. On muti svijest i savjest, pomračuje um. A čovjek pomračenog uma ne može da prepozna brata u zaklanom Avelju.

Pročitao sam i pismo preuzvišenog kardinala Kuharića u Božićnom broju "Glas koncila" i priznajem da je ono moje srce zavilo u tugu. Principijelno, mnogo toga je prihvatljivo i načelno tačno, ali se ne može prihvatiti simetrija između divljanja na našim prostorima i genocida nad srpskim narodom u NDH.

Jeste, bilo je bratoubilačkog rata svugdje, ali je jedino u NDH postojao, unaprijed smišljen program uništenja jednog čitavog naroda. Nije prošlo ni mjesec-dva od izbijanja rata, a jame u Jadovnu bile su prepune pobijenih episkopa, sveštenika, vjernika. Pokolji u

Glini, u Jasenovcu - Grad mrtvih, jame u Hercegovini i drugdje. A oni koji su ta zvjerstva radili, po čestitom priznanju biskupa banjalučkog Pihlera, nosili su u svom džepu katolički krsni list.

Stotine hramova porušeno, stotine sveštenika pobijeno, da ne govorimo o uništavanju Srba od Zemuna do ostrva Paga, preko Fruške Gore i njenih manastira-stradalnika. Očekivao se dolazak kardinala Kuharića na osvećenje stradalne crkve u Jasenovcu kao veliki gest sa stradanja. Ali, ta istorijska šansa je propuštena, istorijska šansa za gest istinskog ekumenizma i bratoljublja. Ogromna je stoga odgovornost, upravo rimske Crkve, da nađe istinski lijek za te rane, koje još uvijek vapiju.

Rekao sam jednom u Milanu o pravom hrišćanskom ekumenizmu: "Dokle god rimokatolici i pravoslavni Srbi ne podignu, jednodušno, zajednički hram na jednoj od jama u Jadovnu, ne može biti govora kod nas o pravom hrišćanskom ekumenizmu." Crkva je po svojoj prirodi sveta. Međutim baš njena istorija svjedoči i to da su crkveni ljudi slabašni, podložni zastranjivanjima, na i zločinima. Sjetimo se inkvizicije!

Istorijski to može da bude shvaćeno i objašnjeno, ali nijedan zločin, napravljen u ime Boga ili čovjeka ili Crkve, ne smije biti opravdan! Narod stradalni čuvaju suze nevine djece i mučenička krv nevino poklanih.

Ja se ne brinem za njega: brinem se za one koji pravdaju zločin i skrivaju zlu savjest, nespremni ili nesposobni da zatraže oproštaj, vjerovatno misleći da će time izgubiti svoje ljudsko i drugo dostojanstvo, zaboravljajući, da se pravo ljudsko dostojanstvo baš tako stiče.

(Duga, Januar 1988.)

Ljepota će spasti svijet

(Uz izložbu ikona u Vladičanskom dvoru u Vršcu, decembra 1987.)

- Da li savremeni slikar kopira ikonopisca iz minulih vekova?

- Iznenadilo me da ima toliko slikara, koji se vraćaju slikarskom korijenu svog naroda, i to na ovako moderan način, ili pak, u ikonopisnim školama. U osnovi je isto nadahnuće. Recimo, slike Bate Mihailovića su moderne, ali je njihov duh blizak "Mileševskom anđelu."

- Ako su formalna pojava lika na ikoni i njena suština neodvojivi, što podrazumeva kopiranje?

- Nerazumijevanje vizantijsko-slovenskog ikonopisa nije slučajno. Ljudima koji su vaspitani na renesansnoj tradiciji Zapada čini se, da je u pravoslavnom ikonopisu zastupljeno ponavljanje, zbog čega je i pristup ikoni površan i pogrešan. U vizantijsko-slovenskom ikonopisu, međutim postoji unutrašnje jedinstvo i istovjetnost. Vizantijsko-

slovenski ikonopis traži dublju istinu, potku, on se prije svega interesuje za ono što je vječno u prolaznim formama života. Zbog toga izgleda da je statičan Jer njegov dinamizam je unutrašnje prirode, nikako spoljašnje.

- Kako ikonopisac savladava tu suštinu?

- Ikonopisac je svjestan činjenice, da je nemoguće istinu izraziti bilo riječju, bilo slikom. Istina je neizreciva, neobuhvatna, neizobraziva. Zato se on, namjesto naturalističkog jezika, jezika kopiranja prirode, koristi jezikom simbola, ali i to korišćenje simbola je samosvojno. Drugačije se prima simbolizam u zapadnoj renesansi, drugačije u vizantijsko slovenskoj umjetnosti. Za istočnog ikonopisca simbol nije apstrakcija, gola alegorija. On se svojim slikovitim jezikom vraće etimološkom zapisu same riječi: sim-valo=sa-bacam: bacam skupa dvije stvari, - znači nešto što je zajedno. Ikona se, s jedne strane, zasniva na konkretnoj realnosti neuništivog ljudskog lika, a s druge strane želi da posvjedoči neizrecivo prisustvo onostranog. Otuda je ličnost osnovna njena istina, težnja za očuvanjem ljudske bogočovječne ličnosti. Ikona ne mjeri vječnost prolaznošću, nego se trudi da perspektivom onostranog afirmiše i ovekovječi ono što je prolazno. Ikona je sva u pogruženom i vječnom.

- U modernom svijetu podstiče veliko interesovanje?

- Iako začuđujuće, to je lako objašnjivo. Ikona je sačuvala ravnotežu između duha i materije, vječnog i prolaznog, Boga i čovjeka, prirodnog i metafizičkog, van prirode. Ono što ne može da se kaže za renesansnu umjetnost Zapada, za većinu modernih pokreta, izniklih na načelima te umjetnosti.

- Dakle, šta je ikona?

- Ikona njeguje zgusnutu ljepotu istorije svijeta, ali ljepotu prožetu vječnom ljepotom, onom, koja će, po Dostojevskom, spasiti svijet. Otuda i ova potraga za vizantijsko-slovenskim ikonopisima, potraga za izgubljenom ravnotežom. Tim prije što smo mi ujednom trenutku, ujednom istorijskom periodu, previdjeli najzrelije plodove sopstvene kulture, svog sopstvenog istorijskog izraza, i počeli smo da gledamo same sebe kroz tuđe naočare, tako da nam je sve što nam nije ličilo na zapadne istorijske uzore, izgledalo jadno i blijedo. Zastarjelo. Trebalo ja da dođe do preokreta u zapadnoj istorijskoj nauci, da bi smo mi počeli da pristupamo našoj prošlosti na ozbiljniji način. Olivije Kleman, izdavač jednog časopisa u Parizu, boravio je u Pećkoj patrijaršiji i razgovarao sa kopistima. Zapanjio se kad je vidio koliko naš čovjek nema osjećaja za sopstvene vrijednosti, kada je primijetio kod njih nevjerovatan stav, da sve što nije u skladu sa Zapadom, nema sopstvenu vrijednost. Srećom, to je vrijeme prošlo, i mislim da ova izložba to i potvrđuje.

(Intervju, januar, 1988.)

Okupimo se oko hljeba i vina

- Preosvećeni Vladiko, šta nam je najpreče raditi? Narod je odavno navikao svoje vladike, ili obratno, da čuje u teškim trenucima.

- Odgovor na to daje nam sam narod, kroz usta pjesnika. Najpreče nam je danas po narodnom pjesniku - vraćati dušu svoju u čistotu. Kada to kažem, pod tim podrazumijevam vraćanje cjelokupnog naroda njegovim duhovnim izvorištima. To je značajno, naročito u ovom trenutku duhovnog preslojavanja naroda i buđenja, posle pedesetogodišnjice njegovog raspeća. Jer su ovih 50 godina, po mnogo čemu, bile godine zagađenja narodne duše.

Na prvom mjestu, narodna duša je zagađena bezbožništvom. U narodu je ubijan Bog pedeset godina, a zna se da ubijati Boga znači ubijati čovjeka, ono što je najdublje u čovjeku. To potvrđuje narodna uzrečica, kad neko nekome kaže: "Ubiću Boga u tebi!" Kroz narodnu mudrost izražena je najdublja filosofija života, kroz tu poslovicu je narodnim jezikom ukazano na veliku istinu, da je smrt Boga u čovjeku - smrt čovjeka u čovjeku. Te dvije tajne se uzajamno prožimaju od nastanka, jer kad god je ugroženo prisustvo Božije u nama, neminovno je ugrožena čovječnost. Dakle, zagađenost odatle počinje.

Karakteristično je za naše vrijeme, da je i ono ubijalo i sahranjivalo Boga. U jednom banatskom selu, skojevci su poslije rata sahranjivali Boga. To, možda, sada izgleda smiješno, ali u kontekstu vremena dobija stravične razmjere. Vrijeme je pokazalo da je sahranjivanje Boga bilo i sahranjivanje čovjeka.

- I u mnogim drugim oblastima ličnog i društvenog života došlo je do pomračenja...

- Prije svega narodna duša ispunjena je strahom. Dubinski psiholozi danas kažu, da je strah od osnovnih egzistencijalija ljudskog postojanja. Naše vrijeme je taj strah umnožilo i uvećalo do morbidnih razmjera. Naš narod je živeo u strahu od jednog modernog, perfidnog tipa tiranije. Osloboditi narodnu dušu od tog straha, veliki je podvig a zato treba vrijeme. Preko našeg naroda kao da je prešao uragan, i treba vremena da se narodna duša obnovi, osvježi. Pri tome treba otkriti prave vrijednosti, a one su upravo, vraćanje sveukupno narodne duše sabornom plamu. Čisto je ono čime je zakvašena sama ljudska priroda u svojoj izvornosti, čime je obnovljena priroda ovoga naroda kroz njegovo zasađivanje u duhovnom Raju, rukom Svetog Save.

Ovaj narod je osvećen tajnom Krštenja. Tajna Krštenja je tajna drugog života. Ovaj narod je, blagodareći tom osvećenju i svom svetosavsko-simeonovskom opredjeljenju, postao zreli narod još u 12 i 13 vijeku, i ušao u broj zrelih naroda na zemaljskoj kugli. Ta zrelost je osvjedočena Kosovskim zavjetom, ona je na Kosovu krvlju zapečaćena a kroz nju i to opredjeljenje za sve što je nebesko, što je vječno. Simeonovsko-savinska filosofija života, ukazuje na saglasje između crkve i države slično saglasju između duše i tijela. Ono što je tijelo za čovjeka, to je država za zajednicu jednog naroda; ono što je duša čovjeka, kao najveća dragocjenost svih svjetova, to je Crkva u tom tijelu. Nema zdravog i normalnog čovjeka bez psihofizičke uzajamnosti, nema ni zdravog života jednog naroda bez tog saglasja.

Simeon ne obogotvorava svoju državu, on to pokazuje svojim hodom prema Gori Atonskoj, svojim monašenjem. On je stvorio državu, postavio svoje međe i granice, obezbjedio krov svome narodu, ali on ne obogotvorava državu kao biološko-socijalnu veličinu. On je svestan da je to samo priprema za nešto mnogo dublje i savršenije. To ima svoj smisao i nije cilj samo sebi. Zato on ide prema Atonu, prema nebesima; njegovo opredjeljenje je za vječno i neprolazno, a državu koju je stvorio to je gnijezdo iz kojeg treba da se izlegu pilići, koji će okrilatiti i krenuti u umlje kroz svoje stvaralaštvo, kroz svoje duhovne vrijednosti, djelanje i graditeljstvo na širokom planu.

Sveti Sava, koji daruje dušu srpskom narodu, ne smatra da treba da ostane u nekim nepoznatim daljinama i visinama, samo za sebe, u svom monaškom tihovanju, on silazi s Atona u svoj narod i ovaploćuje u narodni živog, u vreme i prostor, u pokoljenja, ovaploćuje istinu vječnu i neprolaznu Hrista Boga. To je saglasje, to je dvig Simeonov prema vječnom, to je dvig Svetog Save, kojim se ovaploćuje ono što je vječno u svakodnevnom životu naroda, koji se preobražava u nešto, na čemu počiva duša i što utemeljuje saborno pamćenje ovoga naroda.

Prema tome, vraćati narodnu dušu čistoti, znači prvenstveno vraćati se toj prvobitnoj ravnoteži, na kojoj je sagrađeno sve što je sveto i čestito u istoriji ovog naroda.

- To znači vraćanje i onom divnom, iskonskom stidu, u kome je spasenje sveta.

- Znači i vraćanje hljebu i vinu; znači vraćanje svetom Pričešću, slavskom kolaču, ali ne u nekom prosto tradicionalnom smislu. Vraćanje tajni Pričešća hljebom i vinom, tijelu i krvlju Hristovom, znači vraćanje sebi samima - To je i prizov na susretanje sa drugim čovjekom kao svojim vječnim bratom i sabratom, priziv na susretanje s Bogom kao hljebom života. To je i učenje kako dijeliti hljeb bratski, kako se susresti u tajni vječne ljubavi koja ne traži svoje; ljubavi koja se žrtvuje u tom hljebu kojim se pričešćujemo. To je hljeb ljubavi koji se otkriva u nama, kroz kas, kao mjera našeg življenja.

U tom hljebu koji jest žrtveni hljeb, koji je prinos Bogu i naše uzdarje na božansku ljubav, nalazi se i najdublja i najsavršenija škola za stvaranje prave i istinske društvene klime i zajedništva.

Dokle su Srbi znali šta je Sveto Pričešće, dotle su znali šta je i bližnji, da je on brat, da je on svetilja nad svetinjama; dotle su znali šta je zajedništvo iz kojega se rađala moba, uzajamnost. Iz toga je nastao onaj izvorni, društveni živo g, koji je postepeno oblikovao srpski nacion, pretvorio ga u sabornu ličnost, onako kako mi doživljavamo nju danas, doživljavajući svoje saborno pamćenje.

Blagodareći tome, iznjedreni su tako divni graditeljski poduhvati kakvi su Dečani Pećka Patrijaršija... sva kaša duhovna kultura niče iz Svete čaše Pričešća. Sve naše svetinje, svi naši veliki hramovi, freske, sve je to, projekcija te tajne, iz koje sve izvire i njoj se vraća. Ali se i mi, zajedno, kroz nju vraćamo tome.

Dakle, vraćati dušu u čistotu, znači vraćati se svom izvornom ustrojstvu društvenog postojanja, izvornom jedinstvu, kojim je vjekovima prožimana duša ovog naroda. Blagodareći tom jedinstvu, oblikovanom u duši srpskog naroda u vrijeme nemanjićko i lazarevićko, narod je mogao i da opstane net stotina godina pod turskim ropstvom. Skupljao se oko Pričešća, oko manastira, koji su opštežiće. Vraćao se tom duhu opštežića, koji živi kroz vjekove u našim manastirima, koje se prenosilo i u život porodice. Porodica po svom ustrojstvu, bila je kao jedan manastir, gdje je otac imao istinsku ulogu domaćina, gdje su majka i djeca činila uzajamnost. To je prenošeno sa porodice na selo, tako je bio organizovan narodni život kroz vjekove, okupljan kao vijenac oko svetog Hrama. Ovo su samo neki od značajnih momenata, vezanih za Sveto Pričešće i njegovu društvenu ulogu.

Naravno, to podrazumijeva i obuhvata ono što je najsvetlije u čovjeku - vraćanje Pokajanju. Pokajanje znači preumljenje, mijenjanje uma, vraćanje smirenju, pred velikim tajnama, pred velikim odgovornostima, pred svijetom; bližnjima, svijest o nesavršenosti, svijest o našim padovima. Biti svjestan svoga pada, znači, biti spreman da ne ostaneš u svom padu, već da se digneš.

Kad imaš svjetiljku i svjetionike koji ti osvjetljavaju put, kad njih postaneš svjestan, onda u svjetlosti njihovoj vidiš sve one mrakove koji prožimaju tebe ili tvoju okolinu. Onda se jednostavno kaže: "Gospode, oprosti, vidim da nijesam na putu svojih otaca, daj da krenem ponovo, imam kuda, znam čiji sam i kuda treba da idem, znam šta mi valja raditi". Pokajanje je i povratak uzajamnom praštanju. Nikada nije bila tolika potreba da jedni drugima praštamo kao danas, kako bi rekao naš divni pjesnik Matija Bećković - treba da poljubimo rane jedni drugima.

- Pravdati svoj greh je satansko...

- Da, ali i držati svoj grijeh neprestano pred sobom, znači biti svjestan svoga nesavršenstva i biti spreman da se vratiš svojoj čistoti, svom istinskom ljudskom dostojanstvu, jer čovjek nikada nije lijep i divan kao kad prašta bližnjemu svome. Mi smo zaboravili da praštamo, mi smo zaboravili da se pričešćujemo. Zato je ovih 50 godina cvjetala otrovna, bratoubilačka mržnja, izbila 1941., a traje do danas.

I dan-danas se slavi čin kada je Srbin ubio Srbina, to je proglašeno, maltene, kao najveći državni praznik. (7. juli u Srbiji). Protiv svake logike i pameti.

Povratak čistoti je i poziv Majke Jevrosime: "Bolje ti je izgubiti glavu, nego svoju ogrešiti dušu!" Osjećanje za grijeh je našao najdivnije što je u narodnoj duši zapretano. Buditi to osjećanje to je ogromna stvar.

Još jedan primjer poštovanja svetinje života. U naše vrijeme je čedomorstvo prihvaćeno kao "napredak"kao dostignuće modernog čovjeka, U suštini, tu se radi o bogotvorenju sebe samoga, o klanjanju sebi i svojim strastima, o žrtvovanju sebi drugoga, i to u vremenu kada se svi zaklinju u humanizam. Ako se milioni ljudskih bića, rođene ili još nerođene djece, ubijaju sebe radi - o kom humanizmu govorimo! Ljudska svetinja života

je svetinja od začeća do smrti. Mi smo u jednom somnabulnom vremenu, u kome je grijeh ubiti dijete u tri godine, a nije grijeh ako se život gasi u mjesec dana?! To je pokazatelj nečeg šizofrenog u ljudima našeg vremena, svjedočanstvo pohota i sebičnost, postali vrhovno načelo života.

Kad sve sebi podredimo na individualnom planu, onda se to prenosi i na društveno ustrojstvo, ponašanje i život. Ideologija zvana brozomora je upravo na tom principu ponikla, iako se vječito zaklinjala na ljubav prema drugima. Ustvari, ona je obogotvorenje sebe samoga, čovjekoboštvo nezapamćeno u istoriji; na društvenom planu ono se projavljuje kao "stadnost" proročki predviđena Dostojevskim.

- Preosvećeni, da li je takva ideologija izrodila i nedostatak savjesti, ponaosob, moralne kazne kod ljudi?

- Kada se ubija Bog u ljudima, ubija se i besmrtno dostojanstvo čovjekovo, vidovitost ljudske duše. Kada se ona pomrači, gubi se kriterij svoga dostojanstva i pravih vrijednosti. Onda bezvrijedno postaje vrijedno, gubi se osjećanje za moralne i duhovne vrijednosti.

Kada nema Boga, onda je sve dozvoljeno, kaže Dostojevski. Zato se moderni čovjek sve više tako i ponaša. Nije li maksima satanista, kraulijevaca - tvoja volja i želja, neka ti budu vrhovni zakop! To je Njegoš davno predosjetio, rekavši - "zakon mu je što mu srce žudi". Mnogo toga što se kod nas događalo od 45 godine, počivalo je na tom satanizovanom "zakonu".

Dakle ta relativizacija moralnih vrijednosti vodi relativizaciji samog ljudskog postojanja, svrhe postojanja jednog naroda. Zato smo mi, kao što reče jedan banatski paor - postali zbunjen narod.

Upravo je zbog tog neophodno i ovom narodu da vraća svoju čistotu, da se vraća svom vjekovnom opitu, svojim provjerenim vrijednostima, svojim provjerenim vođama. Nijesmo mi repa bez korijena!

Sjećam se kad moj pokojni otac reče: "Nemoj ti tako da radiš", a ja odgovorih: "Kako onaj drugi, tamo, može?" Otac reče: "Ma, može. on, ali ti ne možeš! Znaš li čiji si ti?"

Tada nijesam razumijevao taj savjet ali mi je sada potpuno jasan. Ne mogu ja, koji sam potomak Svetog Save i Simeona, Svetog Lazara Kosovskog, Svete Majke Angeline, Majke Jevrosime, Svetog Petra Cetinjskog - ne mogu ja da budem Nikogović, ne smijem da budem, jer postoji neko koji me vraća meni samome i služi kao mjera moga poštenja i dostojanstva.

Teško narodu koji nema svetaca!

Sreća je ovog naroda što ima riznice, bezcjen vrijednosti koje nosi kao svetilju u svom sabornom pamćenju. Kao što je nosio svoje mošti, svoje svete putire po svojim seobama, i kao što ih i danas nosi i prenosi na svih pet kontinenata.

- Preosvećeni, možda nam se nameće, u jedan nezgodan trenutak sveukupne zbunjenosti, još jedna deoba kod naroda strančarstvo. Ono po svojoj prirodi deli, pa su ljudi pristupili tome strastvenije, ne prezajući ni od krajnosti... Da li će, i koliko to može da izazove kontraefekat ako tako ostane?

- To je ozbiljno pitanje. Prije svega, mi smo ovdje podložni jednoumlju, koje je ugrozilo narodnu dušu, narodni život, spriječilo umnožavanje darova, kojima je Bog darivao ljude, ugrozilo je raznovrsnost, kojom se ljudi uzajamno bogate, takmičenje u dobrom; ugrozilo je zanatstvo, obezličilo narod, koji je vjekovima navikao da njeguje lično vezano za saborno. Tu je i vječiti problem - kako očuvati jedinstvo naroda, a u isto vrijeme njegovati svu raznolikost ljudskih talenata. Nema ni jednog istovjetnog lista na grani ili cvijeta u polju, sve ima svoju "ličnost", a tim prije čovjek, koga je Bog obdario posebnim darovima.

Ovo vrijeme je bilo nedarovito! Gušilo je darove a time i obezličavalo zajednicu. Sjetite se "čopora", kako ih naziva Dostojevski, još u prošlom vijeku, koji su dočekivali Broza, sa njegovih faraonskih putovanja po svijetu...

Sada, u ovom trenutku, hvala Bogu postoji mogućnost povratka toj raznolikosti, i u tom kontekstu se javljaju nove stranke. To je samo po sebi dobro, ali može da bude veoma opasno. U koliko to stranaštvo, kako ga nazivate, bude razaralo jedinstvo u ime partikularnog, ukoliko bude nametanje novih partijskih podjela (jedna nas je osakatila!) pa ako sad, ove nove, budu građene po uzoru na bivšu partiju, bezobzira kakvu ideju zastupale - onda mi nećemo daleko otići.

Zato je neophodno na prvom mjestu, da dođe do ozdravljenja društvenog života. Stranačko takmičenje treba da bude viteško, kao što je rečeno u poslanici Svetog Arhijerejskog sabora SPC; takmičenje za dobro, ne za sebe i za, vlast. Samo oni koji su spremni da istinski žrtvuju sebe za svoj narod - samo ti mogu da steknu istinsko narodno povjerenje. Vjekovima je samo takvima davano povjerenje.

Mi, u našoj istoriji, i nijesmo imali stranke, što ne treba gubiti iz vida. One su se kod nas pojavile tek u prošlom vijeku i to je bila posljedica našeg imitiranja zapadnoevropskog puta društvenog ustrojstva.

Ovaj narod ima svoj put kroz vjekove - saborno djelanje, uz poštovanje ličnosti pojedinca ili grupe kroz uzajamno bogaćenje. Narod se nije opredjeljivao za stranke ili stranačke vođe, opredjeljivao se za one koji su nudili sebe same za žrtvu na oltar svoga naroda. Dakle, za one, koji su se na djelu pokazali da ljube svoj narod. One koji su do posljednje kapi krvi bili spremni na žrtvu, one koji su najsposobniji, najdarovitiji. Njih je birao.

Karađorđe nije sebe nudio kao vođu ustanka, već odbijao govoreći: "Nemojte mene, ja sam prek čovek, pokajaćete se!"

- Čak je to tri puta rekao...

- Da, i to kod njega nije bila demagogija. On nije otkrivao svoje pozitivne strane, već ukazivao na one negativne. Međutim, rekli su mu: "Ne, takav nam i treba!"

To su pravi, istinski narodni voždi, koji su okupljali ono što je najvitalnije u narodu i nijesu ga dijelili. Zato su i mogli da naprave velike poduhvate i promjene u životu naroda. Takav je bio Sveti Petar Cetinjski, Arsenije III Čarnojević...

Narod se okupljao oko hljeba i vina, opet to ponavljam, zajednički lomio pogaču što ima izuzetno duboki simbolizam, okretao slavski kolač i cjelivao uz riječi: "Hristos među nama, jeste i biće!"

Dakle, na zajedništvu utemeljenom u tajnu žrtvene ljubavi, tj. u skrivenoj istini hljeba i vina, koji su žrtva i prinos, na žrtvi onih koji se bave narodnim poslovima, od pamtivijeka je građeno istinsko zajedništvo. Vraćati se tome, nama je danas neophodno.

Njegovanje raznolikosti i raznovrsnosti, ali nikad po cijenu žrtvovanja onoga što je bitno, suštinsko, onoga što ne može da bude ničemu žrtvovano. U novije vrijeme, stranke kao da su došle do samouvjerenja, da njima, njihovoj ideji, treba žrtvovati narod. One nijesu bile u službi naroda, već su narod ugonile u svoj kalup. To se događalo već u Kneževini Srbiji i u Vojvodini u prošlom vijeku, a onda i u međuratnom periodu u Jugoslaviji. Ovo je urodilo mnogim i otrovnim plodovima, koje mi i danas kusamo. To je naročito slučaj komunističke stranke, koja je svojim interesima podredila sudbinu naroda, svojim bezumnim zamislima žrtvovala njegove vitalne interese. Primjer Kosova!

Komunisti su žrtvovali ognjište Srbije, ideju suludog internacionalizma bez ikakve veze sa istorijskom realnošću. I danas mi ne znamo šta da radimo na Kosovu, a to je posljedica toga. U normalnim državama, to je veleizdaja, zločin prema narodu.

Međutim, oni koji su to počinili, danas, kao neki tranvestiti, pokušavaju opet da se nametnu kao jedini nosioci spasenja.

Ukoliko Nova stranačka opredjeljenja ne budu očišćena od tog razbijačkog duha narodne duše - nećemo otići daleko. Naravno potrebno je da se koriste sva moderna dostignuća društvenog ustrojstva, ali ne po cijenu odricanja od svog sopstvenog iskustva.

Jednostavno, društveni život treba oblikovati kroz usvajanje svega onoga što je dobro u modernom svijetu ali uvijek provjeravajući to na svojim istorijskim iskustvima. Ako političke stranke ne "čine čašću" po Apostolu većim svoje protivnike, ako se njihov odnos zasniva na blaćenju drugih, to nije dostojno čojstva, koje je takođe jedna od suštinskih dimenzija čistote ovoga naroda. Čojstvo znači štiti druge od sebe, a, to je

mnogo dublje od junaštva. A mi, čak, ni u junaštvo nijesmo dosegli! Na takvom čojstvu počiva sudbina ovog naroda i time bi stranke trebalo da se hrane i nadahnjuju.

- Preosvećeni, iz mnoštva je potrebno da se utemelji jedinstvo. Ali naše deobe nas onemogućavaju. Jedna od tih je u Crkvi, jedna od najtragičnijih i najdubljih. Kad govorimo o tome, jedni kažu da se Crkva nije dobro držala, drugi, da je bilo mnogo uticaja sa strane, treći da je bila mučenička. Kakvo je Vaše mišljenje?

- Od svega toga, ako hoćemo iskreno i pošteno, ima pomalo istine. Obzirom da je ovo trenutak preispitivanja svega što smo uradili u posljednje vrijeme, neophodno je da i djelatnost Crkve bude preispitana u svijetlosti vjekovnog predanja Crkve. Crkva ima svoje saborno predanje, svoje mjere evanđelske, kriterije Sv. Otaca. Jedino je Bog nepogrješiv. Crkva nosi u sebi sveti kvasac preobraženja, preporoda ljudske duše. Međutim mi koji joj pripadamo i mi smo ljudi ovoga svijeta, i mi nosimo svoje nedostatke, strahove, svoje nevolje. Zato je prirodno da se ne projavljuje uvijek kroz nas sve ono što jeste Crkva.

Nijesmo mi Crkva! Mi smo samo jedno od pokoljenja Crkve. Pri tome svako poklanjanje nešto učini. Negdje je vjerno izvornoj Crkvi, negdje omane. Naša crkvena pokoljenja su, zaista po mnogo čemu pokoljenja - mučenička.

Kad se bude pisala istorija ovog perioda naše Crkve, biće to jedan od svijetlih perioda u njenom životu, počevši od 1941. do 1990. godine. Mnogi će iz našeg vremena ući u imenik svetih mučenika. I već ulaze: Novomučenici Jadovinski, Jasenovački, Glinski; Novomučenik Petar Sarajevski, Novomučenik Sava Gornjokarlovački, Platon Banjalučki; Novomučenik Joanikije mitropolit Crnogorsko-primorski, Novomučenik Varnava Nastić - jedna izuzetna ličnost, koja je kao munja bljesnula na nebu Srpske Crkve.

Kad se bude pisala buduća istorija Srpske Crkve, mi koji nešto mislimo da značimo u ovom vremenu - bićemo zaboravljeni - a biće zapamćen taj prezreni, ponekad i za suludnog smatrano Varnava Nastić. Pominjem samo neke. Ima još mnogo sveštenika, monaha, vjernika, koji nisu priklonili koljena lažnim bogovima.

Ponekad nam se čini da se sve pokolebalo, pa i Crkva da je služila ovozemaljskim bogovima. Jeste, bilo je mnogih koji su pali, koji su prinosili kad zlatnom teletu. I dan-danas ima takvih. Ali naporedno sa njima, postoji divni Sabor tih svetih duša, koje predstavljaju žetve Gospodnje u ovom narodu, koje će biti naše opravdanje pred Bogom budućim pokoljenjima.

Međutim, s druge strane, Crkva u vihoru onog vremena, platila je danak tom vremenu. Vlastodršci su koristili nemoći i slabosti, strahove ljudi u Crkvi. Prvo su pokušali, pa su donekle i uspjeli, da razdvoje episkopat od sveštenstva, nasilno, stvorili su svešteničko udruženje, koje je služilo kao trojanski konj za slabljenje Crkve, njeno sabijanje u geto, za ovih godina. Jedna grupa sveštenika-šićardžija, mnogo je doprinijela, da preko njih vlastodršci natjeraju i udruženje veliki broj drugih sveštenika, koji intimno nijesu bili za

to, ali su poslužili kao glasačka mašina, da država preko njih ucenjuje Crkvu, i onda uvjerava kako između države i Crkve postoje dobri odnosi.

To se odrazilo i na način izbora patrijarha, od pedesetih godina naovamo, država je vršila pritisak i nametala svoje izabranike. To su činjenice. Država je koristila sva moguća sredstva da ugrozi Crkvu, da je odvoji od naroda, inteligencije. Inteligencija se tek nekoliko posljednjih godina vraća Crkvi. I inteligencija je Crkva, nije Crkva samo episkop i sveštenik, kad govorimo o Crkvi, i sam narod je Crkva.

Dakle, sve je to jedna velika drama koja se odigravala na biću ovog naroda, na biću Crkve. Pored ostalih dioba, i bratoubilački rat dosta je doprinio diobi Crkve. Danas imamo ono što imamo - tu našu nesreću - diobe u Crkvi, tzv. američki raskol.

Sada je trenutak, da svi, koliko nas ima, jer svi smo mi Crkva, svi koji su kršteni i koji u sebi nose to svetosavsko opredjeljenje, uporno sve snage na svim poljima, pa i napolju tog raskola, da se vratimo sebi samima, odnosno tom jedinstvu. Vremena su veoma teška, i ako nas kao narod i kao Crkvu, ne može Kosovo da opameti, ako nas ne opamećuje ovo što se sada zbiva, onda nam nema spasa, onda nas pišta ne može da opameti.

Ovo je doba teških vremena, a vidjećemo da li je i vrijeme malih ili velikih ljudi. Velika vremena hoće i velike ljude; činjenica je da u teškom vremenu mogu biti i mali ljudi: to važi za sve nas, za Crkvu, za Akademiju, za mnoge institucije. Profesor našeg fakulteta Radoslav Grujić je govorio - "ni težih vremena ni manjih ljudi!"

Daj Bože da ova vremena iznjedre iz sebe ljude prema sebi!

- I to je jedna od najtragičnijih posledica, kako rekoste, bolesti zvane brozomora...

- Mi nemamo čovjeka... Pobijeni su i uništeni najbolji ljudi od '41. pa naovamo. U međusobici, ubijeni su radi zadobijanja vlasti i zadovoljenja svojih ideja. Nije lako oblikovati nove ljude, treba vremena da oni stasaju. Mnogo polažem u naša mlada pokoljenja, koja su daleko slobodnija od te vrste zagađenosti, preopterećenja; koje će znati kuda i kako; koje će ponovo preuzeti pupu odgovornost za budućnost svoga naroda i svoje Crkve.

- Preosvećeni, gde treba da je usmerena naša pažnja, kada se govori o sudbini našeg naroda?

- Crkva i narod su na istorijskoj prekretnici; sve što se zbiva na to ukazuje. Zato, nije svejedno, kojim ćemo putem krenuti. Od toga kojim putem krenemo, zavisiće život i sudbina čitavih pokoljenja.

Mi smo svoj narodni brod vezali već 70 godina za jednu državu, koja se pokazala kao naša najtragičnija zabluda. Otvoreno da kažem Bog je Srpskom narodu dao šansu, koja se da je jednom u hiljadu godina. Ta šansa se ukazala 1918. godine. Srpski narod je, da ne kažem u svojoj naivnosti, već zanijetosti, kao što i priliči velikim zamašama, usvojio

južnoslovensku državu, prihvatio je kao mjesto gdje će naći sebe. Vrijeme je pokazalo da je on time sebe ugrozio, bio prinuđen da zbog tog žrtvuje ono što ne smije ničemu da bude žrtvovano - duhovni identitet, svoja saborna predanja, pismo, živote. Sve je žrtvovao, ne bi li očuvao to zašta se žrtvovao.

Zauzvrat smo imali Jasenovce, Jadovna... svoje najveće gradove pod zemljom, svoje najveće ujamljene hramove. Oni su nova vrsta katakombi i pokazatelj povratka ovog naroda katakombama, što znači moštima, što znači dubinama, jer preko moštiju i takvih katakombi, narod doživljava svoje Raspeće, a kroz njega i mogućnost Vaskrsenja.

Doživjevši sve to, bilo bi potpuno blisko pameti da ovaj narod i sve zdrave sile u njemu, poslije tog iskustva, uz poštovanje svih, vrate se izgradnji svoga doma, svoje države, ujedinjenju svih srpskih zemalja, ono što je još Pašić nazirao kao potrebu, pa se u poslednjem trenutku pokolebao. Nažalost, da je onda ostvarena njegova zamisao, mnogo manje zla i krvi bi bilo na ovim prostorima. Na mudar način tome bi trebalo dati zamaha, ada se pri tome niko ne ugrozi. Da bi se to i ostvarilo, neophodno je da se brod narodnog bića, u svim svojim pojavama i oblastima, pred svoje otvorenosti za modernu evropsku civilizaciju, usmjeri svojim izvorištima.

- Koji su to naši prirodni prostori?

- To je Istok, to je Pravoslavlje, to je pravoslavna Grčka, pravoslavna Bugarska, Rumunija, Rusija, koja se danas budi. To je naše istorijsko mjesto, tu smo mi iznjedreni, za to smo mi svim svojim bićem vezani, nezavisno od ekonomskih teškoća mnogih pravoslavnih zemalja, što smatram prolaznim.

Duhovno nasljeđe i čistota o kojoj smo govorili, jesu one niti koje nas čine srodnim i dubinski povezanim s tim narodima. Primivši Evanđelije s Istoka, primivši jerusalimsko-sofijsku filosofiju života, kao temelj svog zemaljskog bivstvovanja i vječnog opredjeljenja, postali smo jedno i upućeni jedni na druge.

To je ono jedinstvo ostvareno jednom za svagda, u svetoj Čaši, u svetom putiru. Mi smo jednom zasvagda sabrani oko hljeba života, oko Svetog Pričešća, i to je najdublji kriterij i mjera zajedništva. Mi smo postali jedno, u onome što je vječno i ne, prolazno.

Nažalost, u novije vrijeme, u svojoj naivnosti koja nas je odvela klanjanju "zlatnim teladima" evropske civilizacije, mi smo se odrekli tog najsvetijeg nasljeđa i najdublje ostvarenog jedinstva na ovim prostorima. Mi se tome moramo vraćati.

Iznalazeći puteve vraćanja tim prostorima i vrijednostima, ostvarujemo ideju velikog Karađorđa. On je bio seljak, nije mu bila zbunjena pamet, pa da podlegne tuđim idejama i ideologijama, kao što se to kasnije dogodilo Svetozaru Markoviću i Dimitriju Tucoviću i njihovim trabantima, pomućene pameti pomodnim evropskim "znanjem".

Neophodno je da se vratimo karađorđevskom uvidu u našu sudbinu, kao našem zvanju našem prizvanju, našem izbranju.

Ovaj narod, postavljen ovdje gdje je, ima svoje izbranje, svoj smisao, i on nije ovdje samo sebe radi. On je ovdje i drugih radi.

I upravo stoga, on mora da se vrati sebi samome, da bi onda bio i sebi i drugima na blagoslov!

(Pogledi, oktobar-novembar 1990.)

Kosovo je naš Jerusalim

- Crkva je, čak, i pod turskom vlašću, uspevala da sačuva svoj identitet, identitet srpskog naroda. Pa i onda, kada nije postojala srpska država! Vjeruje se da, nakon posljednjeg rata, Crkva nije bila na nivou tog zadatka?

Kao što je Hilandar bio Nojev kovčeg Srpskog naroda kroz vjekove i čuvao dušu tom narodu, takva je bila Crkva u cjelini, blagodareći upravo simbiozi, dubinskom prožimanju Crkve i države u nemanjićkom i postnemanjićkom periodu. Ona je to bila u vremenima kada je država bila ugrožena i kada je potpuno prestala da funkcioniše.

Crkva je bila čuvar, taj Nojev kovčeg države. Ona je nosila njena znamenja, što se vidi naročito pod Arsenijem III Čarnojevićem i Arsenijem IV Šakabentom. Znamenja državotvorstva prenošena su kroz hramove, preko episkopa, preko mitropolita i stigla do Sentandreje; preko naših ikonopisaca, kako bi, kada budu došla mirnija vremena, ta znamenja mogla da se ovaplote i ostvare preko oslobodilačkih ratova prošlog i ovog vijeka.

Ima razloga zbog kojih Crkva nakon posljednjeg rata nije bila na svojoj istorijskoj visini. Mada nema potrebe da pravdamo Crkvu, moramo ipak istorijski da razmišljamo. No i pored svih slabosti, Crkva je ipak uspjela da očuva svoj kontinuitet, da ostane jedini nerascjepkani organizam u ovom narodu, koji svojim prisustvom, dubinskim, pokriva i prožima život Srba, i u srpskim ovdašnjim zemljama, a i mnogo šire, u dijaspori. Na svih pet kontinenata.

Ima i ona svojih rana. Crkva, takođe ima raskole, američki, makedonski raskol, ali bez obzira na te raskole koji su Crkvi nametnuti, Crkva je uspjela, iako sabijena u geto, da sačuva svoj obraz. I nije slučajno da se sada naša inteligencija i širi slojevi vraćaju toj i takvoj Crkvi i polažu velike nade u njeno istorijsko iskustvo i njenu istorijsku pamet.

A to što je ona bila u takvom stanju, poslije rata, to nije samo od nje zavisilo. Ne treba izgubiti iz vida, da je Srpska crkva u toku rata - zaklana crkva (kao i ovaj narod), da su njeni hramovi porušeni, da su njeni episkopi pobijeni, sveštenstvo desetkovano, da je njen narod raščerečen.

Ko su ti poklani u Jasenovcu, Jadovnu, hercegovačkim jamama, u Glini? To je Crkva! Zaklana! I kada je došlo vrijeme oslobođenja, onda toj Crkvi, ne samo da je bilo

onemogućeno da zaliječi rane, već i ono što je ostalo nerazoreno od rata, svim mogućim sredstvima jedne totalitarne vlasti, otimano je i razarano.

- O tim žrtvama, doskora, nismo ni govorili, ili se pak, licitirao njihov broj...

- Nije smjelo ni da se govori! Ima, recimo, ličnosti, koje do skora nijesu ni pomenute. Navešću vam primjer mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija. Jeste li Vi čuli za njega?

- Čula jesam, ali ne znam njegovu sudbinu...

- Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije je bez suda i presude, ubijen u Aranđelovcu. Kažu da je maljem ubijen u nekom potoku pod Bukuljom, ne zna mu se ni grob a ni mramora, i to u junu, julu 1945. godine, kada je rat bio završen. Jednostavno je iščezao. Patrijarh Gavrilo mu je održao pomen, smatrajući, kao što je tačno, da je ubijen. A koja je krivica bila mitropolita Joanikija? Jedina krivica mu je bila, što se, našavši se u Cetinju za vrijeme rata, okupacije, dva puta sreo s italijanskim komandantom. Što je 1944., videći užas bratoubilačkog rata, prestravljen, s jednom velikom grupom sveštenika, krenuo, što narod kaže, "na zli put", preko Rogatice, preko Bosne. To je bila njegova krivica. Niti je ubijao, niti je bilo koga napadao. Postoje dokumenti šta je on pisao, recimo, 1943, 1944. godine koja će biti objavljena, gdje se vidi duša tog čovjeka, s koliko brige on razmišlja o svom narodu, sirotinji, pokušavajući da zaliječi ratne rane.

I eto, ubijen je bez suda i presude! To je samo jedan primjer, o kome niko, do danas nije smio ništa da kaže. A koliko li je drugih primjera, takođe u Crnoj Gori. Mitropolit Arsenije Bradvarević, divan teolog, čovjek, intelektualac, kome je suđeno 1953. godine, okončao je život, odležavši prethodno sedam godina zatvora. Episkop Varnava Nastić, zbog jedne propovijedi, osuđen je na dugogodišnju robiju, potom je montiran sudar, da bi i on i nekoliko zatvorenika, bili ubijeni. Njemu su noge bile polomljene. Stražar je poginuo, a on je nekim čudom Božjim ispao iz vagona i spasio se. U kućnom pritvoru, pod čudnim, misterioznim okolnostima, 1964. godine okončao je život u beočinskom manastiru.

Da ne govorimo o sistematskoj ateizaciji, o nasilju ateista nad milionima religioznih ljudi, o odvajanju inteligencije i mnogih društvenih slojeva od Crkve, o nasilnom ateiziranju djece. Zaboravljanju istorije. Nacionalizaciji skoro cjelokupe crkvene imovine, 70.000 hektara zemlje, hiljade zgrada. Mi danas moramo da gradimo svoje zgrade umjesto onih koje su oduzete ili uništene.

Sve činjenice moraju da se proanaliziraju. Da se progovori o sveštenicima pozatvaranim, progonjenim. To je velika priča, tih pedeset godina. Pokazaće se da su tih 50 godina, jedna svijetla mučenička strana u istoriji ove Crkve, kao što je to i mučenička strana u istoriji ovog naroda. Narod i Crkva su tu poistovjećeni, potpuno.

- Danas, kada Evropa teži ka jedinstvu, kako objašnjavate oživljavanje tog zloslutnog duha Nezavisne države Hrvatske?

- To je mučna tema. I ko zna ima li odgovora, ima li lijeka za tu muku. Tu, se, na nama, produžuje stara istorija. Mi pričamo staru priču i ta priča priča nas! Ona je i te kako vezana sa sindromom latinskog Zapada u odnosu na istočnoromejsko nasljeđe. O tom istorijskom sukobu, koji vjekovima traje i koji definiše, s jedne strane nas a s druge strane zapadne škole... To se odražava i na Hrvate i na Slovence, koji su po svom istorijskom ustrojstvu, zapadni narodi, i kao takvi, nosioci predrasuda Zapada, u odnosu na pravoslavni Istok. I to nosioci još ugroženiji tim predrasudama, zato što su neprekidno bili u sukobu s Istokom.

- Ne upućuje li to, možda na zaključak, da su Srbi negde pogrešili u svojoj istoriji?

- Pa, ovdje bezgrešnih nema, niti ih može biti! Nijesu Srbi bezgrješan narod, niti su oni po svemu, narod koji ne bi imao zašta da se kaje. I u odnosu na sebe sama, i u odnosu na druge oko sebe. Samo slijepi ljudi mogu da pravdaju sve ono što se događalo individualnom ili kolektivnom životu, a kolektivni život nije ništa drugo, već zbir individualnih života. Kao što nema nepogrješivog pojedinca, tako nema ni nepogrješivog kolektiva. Štaviše, kolektiv je u još većoj opasnosti od zanosa, od zablude, od laži.

A i jedna nacija je kolektiv. Prema tome, Srbi, i te kako treba da, kao pojedinci i kao kolektivi, kao narod, da razmišljaju da nijesu bilo čim i bilo kada, o bilo koga se od svojih susjeda ogriješili, ogriješivši se tako i o svoje sopstveno dostojanstvo i svoje istorijsko prizvanje. Jer, kada se ogriješim o drugog, kao pojedinca ili kao narod, onda se ogrješujem o sebe, jer iz jedne krvi je - krv svih ljudi. Svi su ljudi, u suštini gledano, egzistencijalno, eshatološki, jedan Čovjek. Prizvani da budu jedan Čovjek - s velikim: Č!

Prema tome, ogriješim li se o bilo koga, bilo kada, svjesno ili nesvjesno, ako hoću da budem Čovjek, prvenstveno, ako hoću da budem hrišćanin, moram da kažem: "Ogriješio sam se". U novije vrijeme niko nije tako duboko osjetio to iskušenje kolektiva kao Solženjicin. Zato je on smogao hrabrosti, da traži javni oproštaj u ime ruskog naroda, od poljskog, za ona zla, koja su Sovjeti nanijeli poljskom narodu, sad, u toku minulog rata, dok su boljševici, marksisti, staljinisti kao svi ostali, pravdali i skrivali zločin u Katinskoj šumi.

Solženjicin, duhovno probuđen, kaže: "Oprostite, braćo! To nije radio moj narod. To je radila jedna ideologija, koja je manipulisala mojim narodom, ali, ja tražim oproštaj".

Srpski narod, iako nije bio bezgrešan, ipak, nema razloga za neki kompleks u odnosu na narode sa kojima živi na ovim prostorima, jer, istorijski gledano, srpski .narod je uvijek branio svoju svetinju, svoje dostojanstvo, svoje mjesto pod suncem, i ako se ogriješio, on se ogriješio u toj odbrani svog dostojanstva. Najbolji primjer za to jeste danas Kosovo.

- Ono što je Jerusalim za Jevreje, Kosovo je za naš narod, čini se da se mi nismo jednako odnosili prema svojim svetinjama?

- Bilo je vremena kad smo se mi odnosili prema svom Jerusalimu, prema našem "Zidu plača", na isti način, na koji se taj mudri narod jevrejski odnosio prema svom Jerusalimu.

Ali, bilo je vremena, kada se nijesmo tako odnosili, kada je u nama slabila duhovna svijest, duhovno samosaznanje, ono što bih ja nazvao religioznim samosaznanjem, jer religiozno samosaznanje je najdublje samosaznanje jedne ličnosti ili jednog naroda. Kada to samosaznanje bude ugroženo, kada ono oslabi, onda je prirodno, da u narodu, u konkretnom slučaju - srpskom narodu, oslabi osjećanje za sopstvenu prošlost, svoja izvorišta za vrijednosti, za svetinje, bez kojih jedan narod prestaje da bude narod.

To se kod nas dogodilo, najviše u ovom vijeku u kome je došlo do najdublje religiozne krize u srpskom narodu. Nikada srpski narod, od vremena Svetog Save, nije bio u dubljoj duhovnoj krizi, religioznoj, krizi svoje saborne savjesti i samosvijesti. Ta kriza počinje već u prošlom vijeku, ne samo od marksističke revolucije, ona je posljedica te krize ali i izvor još opakijeg otuđenja od sopstvenog bića i identiteta. Kada je došao ovaj sistem, totalitarni, i ova ideologija, to opovršavanje narodne svijesti, došlo je do još dublje ugroženosti svega onoga što čuva svetinju u narodnoj duši.

Navešćemo jedan primjer.

Kada se sele sa Kosova Arsenije III Čarnojević, Arsenije Četvrti, oni se sele poslije borbe, osjetivši se zaista biološki ugroženi, bježeći od pokolja razjarenog turskog bašibozuka. Kako međutim objasniti, seljenje srpskog naroda, istrajavao je vjekovima u mnogo težim uslovima i na tim prostorima, i njegovo iseljavanje poslije ovog rata, u vremenu navodne selidbe, mira, u sopstvenoj državi? To je nešto što je neshvatljivo za normalnu ljudsku pamet. Očevidno, narod je, ugrožen, prije svega, u svom duhovnom identitetu i zato je izgubio sigurnost, izgubivši osjećanje za svoju sopstvenu svetinju. Vidi se i ko bježi sa Kosova. Zašto nijesu pobegli monasi? Zašto nije pobjegao starosjedjelac vjernik?

- Pa i oni bježe?

- Mnogo manje. Starosjedjelac ima istorijsko iskustvo, on je istinski vezan za svaki kamen. A ovaj, koji je došao kasnije, nije se dovoljno tu ukotvio, pogotovo kad mu je duh odvojen od svetinje, od Dečana. Šezdesetih, tada sam bio u Dečanima najgori prema Dečanima, bili su Srbi. Srbin je ulazio s cigaretom u hram a Šiptar to nije radio! Došlo je do duhovne krize. Narod je zaboravio svoje hramove. Srbi su rušili hram u Đakovici. Dobro, pod prinudom, ali Srbin je bio onaj Jovanović, komesar, koji je naredio onima što su ga gradili, da ga ruše. Mi sad prebacujemo krivicu na Šiptare, a mi treba da budemo svjesni svoga grijeha prema Kosovu. Jer ono je zaista naš Jerusalim. To je naše ognjište. Tu je srpski narod postao ono što jeste, bez njega on prestaje da bude istorijski narod.

Dečani su putokaz, ne samo Srbima koji žive na Kosovu, već su putokaz svakom istinski probuđenom čovjeku pod kapom nebeskom. Ugroziti Dečane, znači ugroziti svakoga onoga koji živi i koji će živjeti na tim prostorima, bez obzira kom narodu on pripadao.

- To su vrednosti, koje, u svakom slučaju, pripadaju čitavoj kulturnoj istoriji čovečanstva!

- Čuvajući Kosovo, mi ne čuvamo samo svoju dušu, već mi čuvamo i dušu šiptarskog naroda, jer ne treba izgubiti iz vida da su oni bili do juče hrišćani, i da Šiptar sjutra neće biti u stanju da shvati svoje istorijsko biće, ako izgubi vezu s Dečanima, a Gračanicom, s Pećkom Patrijaršijom, jer u njegovoj matici, u Albaniji, cjelokupno njegovo šestovjekovno biće je, do Skenderbega, hrišćansko. Do osvajanja Turaka, i ne samo do njegovog osvajanja već i do 17. vijeka, kada su se tek tada velike mase poturčile.

Ima i Srba koji su se islamizirali, i time analizirali. Još uvijek ima Šiptara, koji čuvaju ikone po svojim domovima. Ima u tom našem prisustvu, na tim prostorima, i čuvanja šiptarskog istorijskog samosaznanja. Zato, naš opstanak tamo bitan je za nas, ali je bitan i za njih. Po njenom osjećanju i shvatanju, ako mi brinemo samo o svojoj sudbini, onda to nije razlog za tamošnji naš opstanak. Samo onaj čovjek i onaj narod, koji brinući o svojoj sudbini istovremeno brine i sveljudsku brigu, taj narod ima razloga za postajanje. Veliki učitelj i prorok tog i takvog shvatanja naroda i njegove sudbine je Dostojevski. Nije li on tako duboko volio svoj narod, ruski narod, i govori o njemu kao o narodu bogoiskatelju, rijetkom pod kapom nebeskom; govorio "o ruskom" Hristu, koji je nešto specifično u odnosu na druge.

Međutim, taj isti Dostojevski je, kroz prizmu svog naroda i kroz tu ljubav prema svom narodu, doživio tajnu svečovječnosti, svečovječanske ljubavi. Tuje saznanje obaveze, svakog čovjeka, svakog naroda da, brinući svoju brigu, istovremeno brine i brigu svakog ljudskog bića. U tome će uspjeti, ako istinski doživi sebe samoga "svoje mjesto" pod suncem.

Kao što malo prije rekosmo, čuvajući uzvišene domete ljudsko! duha na prostorima Kosova, mi čuvamo svoje biće, ali mi čuvamo znamenje i drugima koji tu žive i utemeljujemo njihovu pravu budućnost. Možda oni nijesu dovoljno dorasli tim znanjem, ili su se, kao i mi u jednom momentu od njih otuđili. Ali to znanje će jednog dana biti podsjetnik i tom narodu da se on vrati svom sopstvenom istorijskom korijenju i da otkrije poruku tih znamenja.

- Vraćajući se Dostojevskom, dotakli ste problem religijskog i nacionalnog?

- Da, odnos nacionalnog i univerzalnog, jeste problem, naročito ča hrišćanstvo. To dolazi do izraza, naročito za posljedica dva-tri vijeka, posle velikih nacionalnih buđenja i poslije usvajanja i od istočnih naroda poimanja nacije svojstvenog francuskoj revoluciji. Međutim, ne treba izgubiti iz vida, da je Crkva imala, dublje gledano, i dan-danas ima, drugačije poimanje nacije.

Prije svega, nacije nije prostor - krv i jezik Istinski nacionalizam, crkveno posmatrano, nikada nije poistovjećen sa bilo kakvim rasizmom. Što kaže vladika Nikolaj: "Kao što vo nije sav u rikanju, tako ni čovjek nije sav u jeziku i u krvi koju nasljeđuje... Nacionalno je prije i iznad svega etička duhovna kategorija. Opet kažem, Crkva ima svoje shvatanje naroda, biblijski utemeljeno. S jedne strane imate jevrejski narod, koji je jedinstven po svom istorijskom prizvanju, istina gledano kroz prizmu Starog Zavjeta, zatvoren u sebe, ali i kao zatvoren u sebe i svoju sopstvenu sudbinu, on ima univerzalnu misiju.

- Sa čvrstim sistemom moralnih normi...

- Sa čvrstim sistemom moralnih normi i prizvanjem koje je njemu dato u istoriji. Novi Zavjet se nastavlja na to starozavjetno poimanje naroda, ali univerzalizuje taj program. Pripadnik tog naroda, izabranog, jednog jedinstvenog, nije samo onaj koji je potomak Avrama i Isaka i Jakova, jer "Bog može i od kamenja podići djecu Avramovu". To je velika istina Novog zavjeta. Ima i drugih naroda, koji treba da dođu i da postanu jedan narod, carsko sveštenstvo, izabrani rod.

Time Novi zavjet ne negira raznolikost naroda, uostalom u Djelima apostolskim se kaže da je iz jedne krvi sav rod ljudi, svi narodi i svi ljudi. Svakom narodu Bog je dao određen prostor i vrijeme; prostor gdje će da živi i vrijeme u kome će da donese plodove. Ali svi narodi sve te plodove unose u istu Jedinstvenu žitnicu jednog jedinog naroda - Božjeg naroda. Tako da nijedan narod ne smije da bude isključen iz te tajne participacije u zajednici tog jednog jedinstvenog naroda. Svi su opi prizvani i izabrani.

Zato kaže posljednja poruka Hristova apostolima: "Idite i naučite sve narode, krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetog duha, i učeći ih da drže sve što sam vam zapovjedio." Dakle, ovdje imamo priziv svim narodima na jedinstvo kroz očuvanje njegove raznolikosti i nacionalnog identiteta. Ali nikad kroz neko egoističko odvajanje, zatvaranje u sebe samog, već uvijek kroz dublje utkivanje i obdarivanjem sobom drugoga i svojim bogatstvom. Nema uznošenja sebe nad drugima, nema onih koji su dolje ili koji su gore, već svi zajedno, ujednom istom tijelu, koje se zove - Hristovo tijelo, bogočovječansko tijelo.

Zajednica tako postaje bogočovječanska zajednica koja objedinjuje sobom i nebo i zemlju, i Boga i čovjeka, ljudsku i anđeosku prirodu, sabirajući sve i sva, sa svih strana i iz svih vremena i plemena u jedinstvo Duha i zajednicu mira i vječne ljubavi.

- Ne može se ipak, poricati nacionalni karakter nekih Crkava?

- Treba priznati da postoji određena hipertrofija tog nacionalnog u novijoj crkvenoj svijesti. Sam pojam tzv. autokefalnih Crkava i shvatanja da je autokefalnost uslovljena nacionalnom pripadnošću, jeste nešto što je neprihvatljivo za kanonsko predanje u Pravoslavnoj crkvi. Ja bih se pozvao na Svetog Savu, kako je on stvorio nacionalnu crkvu? Sveti Sava, kada stvara, obrazuje Srpsku crkvu, on stvara pomjesnu Crkvu, i njegovo poimanje naroda upravo je ovo biblijsko poimanje.

Njegov cilj je, da narod, koji živi na ovim prostorima, da ga, kao drvo maslinovo, zasadi u "duhovnom raju". To je njegov prvi i osnovni cilj. To daje dušu srpskom narodu i državi nemanjićkoj, stvara preduslove za stvarni identitet tog naroda, i unošenje njegovih darova i plodova, što se samo po sebi razumije, u sabornu riznicu jednog i jedinstvenog Naroda Božjeg.

Jeste, Sveti Sava stvara srpsku Pomjesnu crkvu, ali on isto tako brine o stvaranju pomjesne Bugarske crkve, i zahvaljujući njemu, obnavlja se Bugarska patrijaršija. To se

zaboravlja, zaboravlja se ta činjenica. On s ogromnim interesovanjem prati šta se zbiva u Jerusalimu, Aleksandriji. On ne ide tamo samo sebe radi, on ide kao poklonik u ime svog naroda, svoje Crkve. Ide tamo da prenese cjeliv mira patrijarhu aleksandrijskom, jerusalimskom. Dospijeva do Sinaja. Drugim riječima, on se osjeća odgovornim za sve Crkve, pa i za onog kalifu sa kojim se sreće na Istoku i za njegovo spasenje i za njegovu sudbinu.

Šta hoću da kažem? Što dublja ljubav prema sopstvenoj zemlji i narodu i što je ta ljubav istinskija, to čovjek postaje univerzalnije biće. Zašto su najveći pjesnici oni koji su na najdublji mogući način, doživjeli sebe i svoje sopstveno to? Zašto je Njegoš, recimo, toliko veliki? On je stoprocentno vezan, utkan svojim bićem i svom svojom krvlju i svom svojom mišlju, u damar srpskog naroda i Crne Gore! Ali, u isto vrijeme, njegova poruka je univerzalna, jer, idući u dubine svog sopstvenog bića, svog sopstvenog naroda, svog tla, on u sebi, u svom narodu, svom tlu, otkriva svako tlo. Svako biće. Svaki narod. Jer u dubinama pojedinog bića i tvari, otkrivaju se univerzalna znanja i stvarnosti. Svi smo jedno u nekoj dubljoj tajni. Što sam bliže sebi, otkrivam sve. Što sam dalje od sebe, ili ukoliko uspostavljam lažni odnos prema sebi, egoistički odnos, bilo na individualnom, bilo na kolektivnom planu, to sam onda dalje i od sebe i od drugih. Tu je negdje ta razlika o poimanju odnosa između univerzalnog i nacionalnog, koja postoji u njegovom izvornom evanđeljskom doživljaju i njegovom shvatanju kako smo ga prihvatili od vremena Francuske revolucije, pa naovamo. U tom pogledu nam je potrebno da se malo dublje vratimo, upravo ovom izvornom, svetosavskom predanju o naciji.

Drugim riječima, jedna nacija kad izgubi to svoje dublje saborno samosaznanje, šta ona predstavlja? Šta znači onda? Pripadnost nečem biološkom? Ali biologija je bezimena, bezlična stvar. No nacija ima svoju ličnost, to je biblijsko poimanje nacije. Ta ličnost pak se ne zadobija "krvlju" i biološko-sociološkim nasiljem, već se zadobija novim kvalitetom života, etičko - duhovno stvaralačkim činom koji se uliva u postojanje pojedinca i naroda, i koji osmišljaju biologiju i ostvaruju istinsko čovjekovo lično i socijalno življenje. Ti novi kvaliteti, te nove vrijednosti, ta nova samosaznanja, novo saborno stvaranje i preko njega svjedočenje vječnog i neprolaznog sobom, - pred cijelom vasionom - To je ono Što je smisao jednog naroda, i "ličnost" jednog naroda.

- Znači li, to, da svaki narod ima svoju misiju u istoriji?

- Svaki narod ima svoju misiju u istoriji. To je ono čega su i Srbi bili svjesni u srednjem vijeku. Zato nije slučajno u Dečanima, živopisac naslikao, s jedne strane iznutra, u naosu, Lozu Jesejevu od Hrista, a s druge strane istog zida on slika Nemanjinu lozu. Šta je htio time da pokaže? Htio je da pokaže, da se taj izabrani Božji narod jevrejski ovaplotio u narodu srpskom. Srpski narod je, primivši u sebe poruku proroka, oplodivši se njome, a u nosioce te poruke spada i Sveti Sava i njegovi nasljednici, postao organski dio naroda Božjeg, vječnog i neprolaznog. Na taj način on zadobija, u pravom smislu, svoju ličnost, otkriva svoje dubine, stiče mogućnost spasenje kroz svoje opredjeljenje za vječno i neprolazno, ali isto tako postaje svjedok toga drugim narodima. To znači opredjeliti se kosovskim, odnosno lazarevskim, šta znači svetosavskim opredjeljenjem.

Što je ličnosniji pojedinac ili narod, to je univerzalniji, jer onda njegova ličnosna sila svijetli, ne samo onima koji su unutra već i onima koji su spolja.

- Do kada će srpski narod da stoji na bedemima hrišćanstva?

- Dok god bude postojao! To je njegovo prizvanje. Onoga momenta kada se umori da stoji na bedemima hrišćanstva, tog trena on gubi razlog za svoje postojanje.

(Student, april 1988.)

Šta je Lovćen bez kape nebeske

- Vaše Preosveštenstvo, gospodine Vladiko, kao što Vam je vjerovatno poznato, opet je oživjela ideja o vraćanju Njegoševe kapele na svetu planinu Lovćen, iako nikome nije jasno na osnovu čega i po kakvoj zloj sudbini su poslijeratni crnogorski moćnici prisvojili sebi pravo da ruše grob Vladike - pjesnika, da bi na njegovim temeljima sagradili spomenik vlastitoj taštini. Šta Vi mislite o pomenutoj ideji?

- Pa, ta ideja i tema o Lovćenskoj kapeli će nam se vraćati iz dana u dan, iz godine u godinu, iz decenije u deceniju, sve dok ne dok se ne vrati na Lovćen hram Svetog Petra Cetinjskog, i dok u njemu ne budu pohranjeni zemni ostaci Petra P Petrovića Njegoša, gospodara i mitropolita Crne Gore.

Istorija ima svoje duhovne zakone. Oni su više nego nepogrješivi. A duboko sam uvjeren da će i tu funkcionisati duhovni zakoni i da će doći do prave ravnoteže. Lovćen se zna šta je, zna se kakvo je zavještanje vladike Rada, zna se da je ono pogaženo, zna se da je to bio i ostao nemoralan čin, kako u odnosu na najvećeg pjesnika srpskog naroda i u odnosu na samu planinu Lovćen, tako i u odnosu na kulturu ovoga naroda, na njegovo istorijsko pamćenje.

Ovaj čin mora da bude okajan, opran, očišćen jer to je ljaga na Crnu Goru i na obraz cijelog naroda.

Prije ili kasnije, ono što je nedavno dograđeno, što je uljez na Lovćenu te liči na samar postavljen na njega, na epolete nekog njemačkog generala - moraće da se vrati na mjesto koje mu odgovara. Lovćenu treba da se vrati njegov prvobitni izgled. On mora da bude ukrašen onim simbolom, koji je simbol ne samo Crne Gore. Treba da prevaziđe taj nonsens da jedan narod koji u svom grbu ima tu i takvu kapelu, najsvetiji simbol svoga postojanja, hoće da ga uništi, nemoćan da očuva svoj sopstveni grb.

To je moglo da se dogodi samo ovdje, na ovim prostorima, kod ljudi koji su, očevidno, bili uvjereni da imaju pamet mnogo veću nego što su je imali, da mogu da budu gospodari života i smrti, da su mudriji od Njegoša. Međutim, zna se, daje, kako vladika Rade reče, "vrijeme majstorsko rešeto", i prije ili kasnije, bez obzira na sve otpore, to će doći na svoje mjesto.

- Pravoslavna Crkva, po svom duhu, nije vlastodržačka. Nastoji da ostvari jevanđelsko načelo, daje Carstvo Božje na nebu, a ne na zemlji. Na Kosovu polju se sveti car Lazar između "dva carstva " odlučio za ono nebesko, i time možda odredio cjelokupnu sudbinu svoga naroda. Kako objašnjavate, da Pravoslavna crkva uspijeva da pomiri ta dva carstva u čovjeku?

- Lazar je na Kosovu odredio duhovno opredjeljenje čitavog srpskog naroda. Lazar ne negira zemaljsko carstvo. On je samo izvrednovao dva carstva, pa kaže: "Zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvek i doveka!" Čovjek ili narod, uvijek su pred izborom zašta će se opredijeliti - ili za ono, što danas jeste a sjutra ga više nema, ili za ono što je vječno, i na čemu počiva čovjek i njegova sudbina, njegova prošlost, sadašnjost i budućnost. "

Uman čovjek će se u svakom trenutku opredijeliti za ono što je neprolazno, znajući pri tom, da ne gubi ono što je prolazno, već ga ustvari afirmiše na najbolji mogući način. To je antinomija postojanja otkrivena u Jevanđelju, definisana Hristovim riječima: "Ko izgubi dušu svoju - naći će je, a ko nađe dušu svoju - izgubiće je!" To je, tako da kažem, antinomija samog života. Onaj koji se opredijelio za ono što je vječno, on prolaznom daje pravu mjeru, osmišljava ga i ovjekovječuje.

Lazar koji se opredijelio za nebesko, i te kako je ostao prisutan u zemaljskom carstvu, opisiv, realan, do dana današnjeg. Upravo tim svojim opredjeljenjem, za imanentno, ali u svjetlosti kosmičkog, vječnog, on je postao kamen temeljac, međaš istorije cijelog srpskog naroda. Tačka, kojoj se taj narod uvijek vraćao u odsudnim momentima, opredjeljujući se na njegov lazarevski način, čuvajući svoj obraz i uspijevajući da održi svoje istorijsko postojanje, kroz te silne promjene, seobe, koje pune vječne, neprolazne, žitnice Carstva nebeskog.

- Kosovo je naša najdublja rana. Rana koja je probudila svijest vaskolikog našeg naroda. U kojoj mjeri je, po Vašem mišljenju, egzodus srpskog i crnogorskog naroda, doprinio njegovom osvješćenju, vraćanju prvotnim i osnovnim vrlinama?

- Tek kada se čovjek udalji od svog ognjišta roditeljskog, tek onda je u stanju da shvati njegovu toplinu i njegovo dostojanstvo. Ja nijesam nešto ovdje, u zemlji, ljude, koji sa takvim žarom vole svoje rodno tlo, kao naši ljudi u tuđinstvu. Pamet svaki detalj mjesta od kojih su istorijskom sudbinom, odavno odbačeni. Na najbolju ljubav prema svome tlu sam naišao kod ljudi u dalekoj Australiji, Americi, Kanadi, tamo gdje čovjek uopšte takvo što ne bi očekivao. Šta hoću da kažem? Sve seobe, predstavljale su, s jedne strane, zaista tragično raspeće naroda, a s druge strane, one označavaju mjeru vezanosti za ono što je istinski vrijedno i neprolazno u njegovom biću. Jer, samo ako se za to bude držao, moći će da opstane. Prema tome, seoba budi, vaskrsava, pokazuje šta je zaista vrijedno, šta je, u pravom smislu otadžbina, šta je narod i njegova kultura.

Onda kada se prava vrijednost izgubi, tek tada se uvidi šta je prava a šta lažna vrijednost. Seoba je raspeće i krst, a krst izvorište mnogih pregnuća: "Vaskrsenja ne biva bez smrti", kazao je Njegoš i time izrazio duboku biblijsku istinu, utkanu u život svakog naroda i svakog pojedinca.

- Šta mislite o ignorisanju, čak i potiranju i negiranju hrišćanske kulturne tradicije, koja je u evropskim prostorima ipak bila određujuća? Dugo godina Pravoslavna crkva je, maltene, bila izopštena stadno na udaru totalitarnih režima, koji su najčešće imadi atribut komunističkih uređenja...

- To je djelo militantnog ateizma, u zemljama tzv. realnog socijalizma, a ja ne bih ni našu zemlju isključio iz tog kruga, iako se ona povremeno isključuje. Taj militantni ateizam pokazatelj je da su njegovi nosioci, ustvari, bili zagovornici jedne nove pseudoreligije. Utopističke religije. Religije imanentnog tipa. Nosioci jedne ideološke svijesti, koja funkcioniše po svim principima religiozne svijesti. Samo da navedem jedan primjer, primjer kulta ličnosti, koji se, kao po pravilu, pojavljivao u nekadašnjim mnogobožačkim narodima, a isto tako i u modernim vremenim, kada su počeli da vaskrsavaju novi kultovi mnogobožačkog, religioznog tipa. Počev od kulta Lenjina, Staljina, Broza do kulta Mao Ce Tunga, čak na tlu kineske civilizacije koja je protiv kultova ličnosti. Eto, do koje mjere je išao taj pseudoreligiozni sistem.

Obzirom da je marksizam, svojim zahtjevom za rješavanje socijalnih problema pretendovao na rješenje metafizičkih problema, sveukupne ljudske sudbine irealnosti, kao takav on nije mogao da trpi drugu religiju. Jednostavno, nije mogao da opstane kao religija, kao religiozna, tj. pseudoreligiozna svijest a da ne uništi tragove svake druge religije. Inače ne bi ni postojala tolika njegova ofanziva protiv religije, naročito prema pravoslavnim narodima.

- Kako tumačite činjenicu da se komunizam pojavio prvo u zemljama u kojima je upravo pravoslavna crkva, vjekovima, na religioznom planu. igrala dominantnu ulogu?

- To je jedno pitanje, veoma, veoma kompleksno i ozbiljno. Dugo vremena sam o tome razmišljao i nemam drugog odgovora, do onog koji je dao u drevnim vremenima hrišćanski pustinjak Makarije Egipatski, koji je kazao: "Tamo gdje je Duh Sveti, tamo je i gonjenje."

Trebalo je, valjda, uništiti ono što je ostalo, kao posljednji nosilac i čuvar nepatvorenog ljudskog dostojanstva. Jer, drugdje zlo je uspjelo, na ovaj ili onaj način, da razvodni dobro razori svetinju. Tako da nije bilo razloga za borbu protiv onoga što je već bilo podleglo.

Trebalo je, dakle, uništiti one oaze u kojima je još uvijek postojala (i gdje još uvijek postoji) očuvana svetinja.

Tu se potpuno slažem s Dostojevskim: Pravoslavlje je očuvalo izvorno, biblijsko poimanje Hrista - Bogočovjeka, izvornog ljudskog dostojanstva. Zato je trebalo, da baš tu ugasi, ta "kuga istorijska", Svetu Lampu kao što je, recimo, trebalo ubiti Hrista na Golgoti, kako bi se u korijenu sasjekla ideja hrišćanstva. Zato je Hristos i razapet i sahranjen. Međutim, ono što se dogodilo sa Hristom, dogodilo se i sa njegovom Crkvom. Došlo je do vaskrsenja, pokazalo se da je dobro neuništivo.

Čak je i smrt poslužila kao udica, tako da kažemo, vrhunskoj sili. Kao mamac, da bude pobijeđena. Isto to se odigralo na ovim prostorima.

- Koliko danas religija može da pomogne u rješavanju istorijskih pitanja?

- Sve zavisi od religije! Marksizam, kao pseudoreligija, kao ideologija, da bi za sebe sačuvao status jedine i spasonosne pseudoreligije i ideologije, strpao je sve druge religije u isti koš. A nijesu sve religije iste. Ima i satanskih religija. Ima religija koje okupljaju mnogo svijeta, ali koja imaju i diskutabilna načela. Sjetimo se samo Ruždija i napada na njegove "Satanske stihove", i to u naše vrijeme, a da ne govorimo o primitivnim religijama, o sektama koje su se uvijek pojavljivale, o religijama magijskim... Prema tome, sve zavisi od toga kakva je koja religija: koliko je ona čista, čedna, i koliko su njeni nosioci spremni da iz nje ostvare ono što je zaista čovječno.

- Dugo vremena, na ovim prostorima, pa i šire, crkve su zatvarane, rušene, pretvarane u ruine i neprimjerna zdanja. Drevni, sakralni hramovi, bili su prepušteni zubu vremena, a o izgradnji novih, gotovo da nije smjelo ni da se misli. Čini se, da je u posljednje vrijeme mnogo toga promijenjeno. Nedavno je i od najširih društvenih slojeva podržana i prihvaćena ideja o izgradnji velike saborne crkve u glavnom gradu Crne Gore?

- Crkva u Podgorici će biti posvećena Vaskrsenju Hristovom. Vaskrsenju, koje je centralni hrišćanski praznik u suštini hrišćanstva, a to je svakako i simbolično vaskrsavanje vrijednosti, koje su bile odbačene. Ona će imati dva paraklisa. Jedan posvećen Jovanu Vladimiru, Svetom mučeniku, prvom zetskom, srpskom kralju iz desetog vijeka, a drugi paraklis Svetom Simeonu Mirotočivom (Simeonu Nemanji), koji je rođen ovdje, na Ribnici. Bio bi, doista red, da se ovaj narod oduži jednoj od najvećih ličnosti u istoriji balkanskih zemalja i naroda. Dakle, to podizanje hrama, u svakom slučaju je veliki događaj, u mnogo čemu, ništa manji od podizanja hrama Svetog Save na Vračaru. Ja ga bar tako doživljavam, tako razmišljam o njemu, i radujem se što je sve prisutnija svijest o njegovom značaju. Vidi se da taj hram narod osjeća kao nasušnu potrebu.

Time će ovo pokoljenje da iskupi grijehe onih koji su pedeset godina toliko hramova oskrnavili, porušili, pretvorili u plandišta za stoku. Svi ti hramovi biće, ako Bog da, očišćeni, obnovljeni, a preko njih će biti obnovljena i duša ovoga naroda: hramovi su oduvijek predstavljali barometar njenog dostojanstva.

Kad god se gazio jedan narod, prvo su se gazili njegovi hramovi. I groblja. Nije slučajno što su šiptarski separatisti 1981. godine, prvo udarili na Pećku patrijaršiju i na grobove, a tek onda na žive ljude. To je veoma značajna činjenica. Izgleda da je tako bilo i ovdje, u Crnoj Gori.

Nije slučajno što su nam mnogi grobovi dugo vremena bili zapušteni, što su hramovi pretvarani u klozete, što su ih potomci onih koji su ih gradili - prepuštali propadanju. Bio je to pokazatelj njihove uniženosti, neslobode i zaslijepljenosti.

Sada je, evo, došlo vrijeme povratka suštini i dostojanstvu, a hram je taj koji nam vraća to izgubljeno dostojanstvo!

(Pobjeda, 18 mart 1990.)

O Njegoševoj kapeli

- Budući da ste prihvatili da budete počasni predsjednik Odbora za povratak kapele, sigurno, vjerujete u uspjeh te akcije. Kad očekujete ispunjenje ovog svetog i svečanog čina?

- Ne sumnjam da će se to desiti, mada je teško da se govori o konkretnim rokovima. Vjerujem, svakako, da ćemo mi biti savremenici tog događaja. Moja generacija, koja je doprinijela i prisustvovala skrnavljenju Njegoševog groba na Lovćenu (a sni smo mi, na svoj način, pomalo odgovorni, ko manje, ko više) da doživi otrježnjenje i izvjesno očišćenje. To će se desiti onog trenutka, kada u cjelokupnom narodu crnogorskom, prevlada svijest o tome. To nije tako daleko, jer svako nasilje mora, kad-tad, da se razotkrije. A slučaj Lovćena je otvoreno nasilje protiv svetinje, protiv zavještanja, protiv prirode, protiv narodnog pamćenja. Treba razotkriti laž, i narodu će se vratiti i pamćenje i samopoštovanje. Oslobodiće se - brozomore.

- Kakva će biti procedura za pripremanje terena za povratak kapele?

- Procedura je već počela, time što se to pitanje sve češće javno postavlja, a i formiranje Pokretačkog odbora za obnovu kapele, značajna je karika utom lancu. Ja, kao mitropolit, moraću u najskorije vrijeme da postavim imovinsko pitanje crkvišta na Lovćenu. Ono pripada crkvi po božjim i zemaljskim zakonima i čak, ni formalno, od nje nije oduzeto, tako da je i sa tog stanovišta, tamo bespravno postavljen Meštrovićev mauzolej. To nije jedino pitanje, ali je jedno od prvih. Što više budu pravda i pravna država hvatale korijene, to će i Crkva biti prije obeštećena, ne samo kada je u pitanju Lovćen. A učinjena joj je, posebno u Crnoj Gori, izuzeto velika nepravda. Za posljednjih 50 godina ovdje je zapušteno i oskrnavljeno preko 600 crkava. U nekima i danas planduje stoka, drugima se jedva temelji naziru, i sve to treba da se obnovi. Ali, narod se budi. Nema dana da kod mene ne dođe neka delegacija ili pojedinac, sa željom da obnove neku od crkava. Čak se obnavljaju i one što su prije trista godina, u vrijeme velike seobe Srba, srušene.

To je dobar znak da dolaze bolji dani, pa će se i sveto kamenje, ponovo vratiti na Lovćen.

- Razgovarali ste sa predsjednikom Predsjedništva Crne Gore Momirom Bulatovićem. Da li je bilo riječi o povratku kapele?

- Predsjednik je želeo da čuje moje mišljene o tome i pažljivo me je saslušao. Mislim da je on čovjek s kojim može da se razgovara. To je dobro, i nadam se da će olakšati povratak crkvice na Lovćen. Istina, treba da se razbije i još mnogo predrasuda, treba osloboditi ljude straha, pa zato i kažem da ne treba žuriti dok sve dobro ne sazri. Treba

pustiti da kod svih Crnogoraca sazri svijest da je crkvi a ne mauzoleju mjesto na Lovćenu. Sam čin postavljanja kapele biće najlakši dio posla. Naravno, normalno je da se očekuje da će oni koji su postavili mauzolej, naći za njega prikladno drugo mjesto. On će i tako na Lovćenu propasti, pošto ga je nemoguće održavati.

- Postoje ideje da se kapela "ukomponuje" u mauzolej i tako svi zadovolje?

- Kapela mora da bude vraćena tamo gdje je i bila i tu kompromisa ne može da bude. A što se tiče sapostojanja kapele i mauzoleja, iz mnogo razloga to je nemoguće. Ne mogu dvije kape, istovremeno, na jednu glavu kod normalnog čovjeka, a Crnogorci nikad nijesu bili dvokapići. Lovćen je zamišljen da bude saborno mjesto pojedinaca, naroda i naroda. Što mauzolej na njemu duže ostane, Lovćen će sve više biti mjesto razdora a ne sabornosti. Što prije to shvate Crnogorci i ostali Srbi, to bolje za njih, za cio srpski narod a i za sve druge narode s kojima živimo. A to mora da bude posljedica duhovnog sazrijevanja samoga naroda. Mauzolej na drugom mjestu, gdje se može održavati, u prirodnijem ambijentu, može da postane istinski simbol zajedništva. Na Lovćenu on to nikako nije i ne može da bude.

- Prisutno je mišljenje da bi premještanje mauzoleja bio varvarski čin ravan rušenju kapele...

- Ako bi se prihvatila ta teza, onda bi sve, na čemu počiva slavna crnogorska istorija bilo suludo: istraga poturica, broj na Vučjem dolu, Carevom lazu, Grahovi... Riječju, sve što je rađeno za odbranu Crne Gore i njene slobode bilo bi varvarsko, besmisleno, nehumano. Neće biti baš tako i ne može da bude tako. Narod se uvijek od zla branio i braniće se. A premještanje mauzoleja nije rušenje, pa su i sa te strane poređenja neumjesna.

- Da li Vas je iznenadilo ovoliko glasova za povratak kapele?

- Ja sam duboko uvjeren da ogromna većina naroda nikada nije ni odobrila rušenje kapele, ali mnogi tada to nijesu smjeli javno da kažu. Mnogo ih je i reklo, pa opet vlastodršci tadašnji nijesu ih poslušali. Sada kada je narod osjetio da smije da govori, progovorio je prilično glasno i sve će glasnije. Vidite, Meštrović je svom Stepincu podigao odgovarajući, sasvim prikladan hrišćanski spomenik, a Njegoša je izvadio iz njegovog duhovnog konteksta. Prikazao ga je kao mislioca, ali je potpuno zanemario činjenicu da je on pravoslavni vladika. Preko tog Njegoševog spomenika on je iskazao odnos prema Pravoslavlju, kao šizmatičnom svijetu, koga treba stalno podučavati, prosvjećivati.

- Priča se da u mauzoleju i nijesu sahranjene Njegoševe kosti?

- Ne bih se iznenadio da je neki hrabri Crnogorac, a Crna Gora je imala uvijek hrabrih ljudi, ima ih i danas - kada je vidio šta se dešava, negdje, na sigurno mjesto, sklonio Njegoševe mošti i da čeka trenutak da ih ponovo vrati u kapelu. Nemam o tome konkretnih saznanja, ali sama priča nešto govori. Taj otpor u svijesti ljudi, koji se nije

smio javno izraziti, našao je utjehu i izraz u priželjkivanju da vladičine kosti nijesu u zdanju koje mu ni po čemu ne priliči.

- Na Cetinju je stotinak osoba tražilo autokefalnu crnogorsku crkvu, noseći, pored ostalih i transparent: "Lovćen i mauzolej su krov dukljanske zemlje. " Kako to komentarišete?

- Dolaskom u Crnu Goru, za mitropolita, zapanjio sam se postojanjem grupice ljudi, koja misli da Bogu službu čini i Sv. Petru Cetinjskom, tražeći nekakvu autokefalnu crnogorsku crkvu. Radi se o svojevrsnoj militantnoj sekti, sklonoj čak i nasilju. Narod ih je s pravom, nazvao "autokefalisti-crnolatinaši." Oni suštinski nemaju ničeg zajedničkog sa Crkvom i hrišćanstvom. Eto, ono brane mauzolej, koji je mnogobožački hram, a Njegoš je vladika Pravoslavne crkve, koji je ostavio zavještanje, da počiva u zadužbini Sv. Petra Cetinjskog, koju je lično podigao. To je prva zadužbina, prvi spomenik Svetom Petru Cetinjskom, a oni sad brane zločin koji je učinjen prema tom spomeniku, a sve tobož u ime Svetog Petra Cetinjskog!

(Večernje novosti, Mart 1991.)

Hram mora da bude vraćen(O povratku Njegoševe kapele)Jasno za svakog razumnog čovjeka, bez obzira ko on bio: da crkvica Svetog Petra Cetinjskog mora da bude vraćena na Lovćen.

To je toliko jasno, kao sunce kad ogrije. Tu nema dvoumljenja. I što prije to shvati društvena zajednica u Crnoj Gori, i svi koliko nas ima, utoliko bolje.

Jer, bilo bi sramno za ovo pokoljenje da ne opere tu sramotu sa svog obraza.

Sramno je gaženje, uniženje Lovćena kao planine; gaženje zavještanja vladike Rada, skrnavljenje svetog hrama, podignutog jednom od najvećih ljudi koji su živjeli u Crnoj Gori, Svetom Petru Cetinjskom, koji je čak, po mom shvatanju, i od vladike Rada za koplje odskakao. Toga je vladika Rade bio svjestan. Zato je i tražio da u njegovom hramu bude sahranjen.

Ogromna je bila njegova ljubav prema Svetom Petru. Ta činjenica Njegoševe vezanosti za Svetog Petra malo je istaknuta.

Nema Vladike Rada bez Svetog Petra. Zato ga je on, kao mlad, maltene golobrad Vladika, proglasio za svetitelja; ne zato što se to njemu htjelo, već zato što je njegov stric zaista bio svetac to je cijela Crna Gora znala. A s druge strane, da time najdublju ljubav i poštovanje izrazi prema svom stricu a i duhovnom ocu.

Jedan od mojih prvorazrednih zadataka je, da svojim prisustvom na Cetinju, koliko mogu, utičem, blagotvorno, da stvaram klimu, koja je već, očevidno sazrela, za povratak kapele na Lovćen.

Hram mora da bude vraćen. Mora da bude vraćen krov Crnoj Gori. Crna Gora je ostala bez krova. Koji je to domaćin koji će da živi u kući bez krova?! Sem neko ko je izgubio pamet...

Sve to treba, naravno, učiniti na najbolji mogući način, bez bilo kakvog gnjeva i osvetoljubivosti.

Jer, to što je bilo - bilo je! Ali, sada to treba lijepo da se očisti, uz poštovanje Meštrovića i njegovog djela. Ima mjesta za taj spomenik, koji je on podigao sebi ili Njegošu (vrijeme kao majstorsko rešeto, će pokazati kome je podizan). Brda ima koliko hoćete u Crnoj Gori i van nje, a na njima i mjesta za onaj mauzolej.

Lovćenu treba da se vrati njegovo djevičanstvo. Da! A to djevičanstvo je neostvarivo bez crkvice Svetog Petra i bez pohranjivanja u toj crkvici moštiju vladike Rada. Tek onda će doći i do mira u duši naroda.

(Vapaj Lovćena 1990.)

Protiv ratnih sjekira

"Narod je svim svojim bićem za pomirenje. Kad god sam prošao u Crnoj Gori, nijesam naišao na čovjeka kome nije dosta raspri i ratnih sjekira. To je ono što daje nade da se narod oslobađa od opasnih posljedica jednoumnog sistema koji je za 50 godina postao jedna vrsta religije, zvanično priznate i sprovođene u Crnoj Gori."

- Suprotno od Vašeg nastojanja, postoji jedna grupica Crnogoraca koja je i dalje uznemirena Vašim dolaskom na Cetinje i koja sve čini da Vam boravak tu učini nesnosnim?

- To je jedan od izdanaka tog sistema koji je opustošio narodnu dušu i ukrao pamćenje. To je grupa ljudi koja traga za identitetom, opustošena duhovno a neiskusna, dočepava se onoga što joj se daje i sa fanatizmom koji nije svojstven crnogorskom duhu, brani svoj hibridni mentalitet. Tu treba imati strpljenja.

- Kako ocenjujete trenutno stanje u Jugoslaviji, i u srpskom narodu, i koliko ono ide naruku Vašoj mirotvornoj misiji?

- Krst nositi nama je suđeno! Kada smo prigrlili Krst, mi smo odabrali stradanje, kao vrlinu krjeposti i kao jedinu istinsku provjeru sebe Teško je i danas. Nijesmo još ni sahranili ni sve ranije žrtve a već imamo nove. Na istom prostoru, na kome je zloumlje punilo jame i logore hiljadama nevinih žrtava, i danas padaju nove žrtve. Ali, mi smo

zavjetovani kosovskim zavjetom, koji je zavjet srpskoga naroda, jedinim i istinskim, krstonosnim.

I sada je vrijeme ratio i teško. Nije toliko teško ono što se zbiva, koliko je važno kako će se opredijeliti - za carstvo zemaljsko ili nebesko. Zahtjev koji je stavljen pred kneza Lazara, imali smo 1941. a postavlja se i danas. Ako nam je da opet počinjemo, neka to bude "za krst časni i slobodu zlatnu".

- Šta je to što Vam se najviše ispriječilo na putu pomirenja?

- Mi smo sa đavolom tikve sadili i to nam se o glavi lomilo. To je naše prokletstvo i naša šansa. Volimo vlast, samoljubivi smo, "japajajci" što kaže Matija Bećković. Zato se, imam utisak, prišljamčujemo lako za svaku vlast da bi ostvarili te svoje sujetne želje. Ima, međutim u tom našem crnogorskom, dinarskom, srpskom etosu, spremnosti na odricanje, žrtvu. To je utjeha, u tome je nada.

- Šta po Vama, suštinski znači, pomirenje među ljudima, Srbima?

- Pomirenje se najprije u srcu rađa. Neophodno je da se duša smiri pred Bogom i pomiri s Bogom. Pomirenje s Ocem znači i pomirenje i sa bratom. On je mjera našeg odnosa prema bratu. Kad tu mjeru izgubimo, onda i brata lako izgubimo i - pogubimo! Onaj koji se Boga ne boji, ne stidi se ni ljudi. Naše pomirenje temelji se na nebeskom očinstvu kao temelju zemnog bratstva.

U Nikšiću su nedavno prvi put javno sahranjene nevine partizanske (komunističke) žrtve. Vi ste im držali opijelo. Takođe ste, nedavno, u Nikšiću, održali i opijelo povodom pet decenija stradanja Srpske crkve i naroda. Kako tumačite malobrojno prisustvo Nikšićana, posebno na drugoj svetkovini?

- Veliki je to sabor bio. Bilo je više prisutno nevidljivih, nego što se vidjelo. Bog zna koliko je u nikšićkom manastiru tog dana bilo duša. Bili su tu, prisutni, oni koji su bacani po jamama Crne Gore, Hercegovine, Bosne, Krajine; oni što su ubijani i klani po Kragujevcu, Kraljevu, Jasenovcu, nevino izginuli od bombardovanja u Beogradu, Podgorici i drugdje; oni, pobijeni u vremenu kad se mislilo da ubijanja više neće biti Grahovu, Nikšiću, Baru, Blajburgu, Zidanom Mostu, ... Svi su oni bili, tu, sa nama, a nije bilo baš malo ni Nikšićana. Dotičući se rana postradalih, mi smo se dotakli Hristovih rana; rana svih nevino stradalih.

I onih, koji danas život daju za vjeru i otačastvo u Krajini, na Baniji, u Slavoniji, Sremu, i na drugim mjestima.

- Gdje nalazite korijene sukoba među ljudima? Otkud toliko mržnje, klanja, ubijanja - među braćom?

- Njegoš je rekao: "Krv je ljudska 'rana naopaka." To se potvrdilo bezbroj puta kroz istoriju. Onaj ko ubija - biće ubijen, "ko se mača maši - od mača će i poginuti!" Ali, i pored tog znanja, i iskustva ljudska svijest se pomrači, suzi.

Svako novo pokoljenje pokušava na isti, bezumni, kainovski način da diže ruku na brata svoga. Prvo bratoubistvo je bratoubistvo u - raju, kad je Kain, iz zavisti i ljubomore, ubio brata svoga Avelja. To bratoubistvo produžilo se i produžuje se kroz vjekove i dan-danas ono traje. I uvijek iznova - isti je korijen i isti osnov tog bratoubistva - i onog zbog parčeta zemlje, i onog između bratstva i plemena; i onog između naroda zemaljskih.

Uvijek je zloba i ljubomora, sebičnost i samoljublje bilo korijen svakog bratoubistva!

- Mi smo, izgleda, dobro naučili Kainovu lekciju?

- Naše vrijeme je prepoznatljivo i po tome što je nezapamćeno u istoriji. Nikada u istoriji nije bilo toliko masovnih pokolja, kao u našem vremenu. Nikada u istoriji nije bilo toliko logora, gasnih komora u kojima su ljudi uništavani kao mravi - kao što je u naše vrijeme. Nikada u istoriji nijesu bile ispunjene jame zemaljske s toliko kostiju nevino pobijenih, kao u naše vrijeme.

Ustaše su i prije 1941. popisale jame po Hrvatskoj, i tačno su znali zapreminu, koliko koja može da primi ljudskih leševa.

Do 1941., ni mi ovdje, u Crnoj Gori, nijesmo znali, sem čobana, koliko ima jama i gdje su. A kada je počeo brat da ubija brata, onda smo otkrili sve naše jame...

Sebična ideologija je korijen tog i takvog zla, koje i danas nosimo u sebi. Sjeme zla nema ideološke granice. Ono presijeca svako ljudsko srce.

Svako od nas je u opasnosti da izgubi sjeme dobra i da ga obujmi otrovno sjeme zla. Ono "mjedeno gumno" iz "Gorskog vijenca" svako od nas nosi u sebi, naročito u ovim zlim i opakim vremenima, zatrovanim jednom od najopakijih bolesti koja je harala ovim prostorima, opasnijom od španjolke, kuge, side... Bolesti koja se zove - brozomora. Opake, otrovne, koja ugrožava temelje ljudskih bića; bolesti koja uči čovjeka da ubija; koja pomućuje namet, muti savjest i time razara sva ona istinska i sveta tkanja na kojima počiva čovjek kao svjesno biće.

Nije se, izgleda, lako liječiti od te bolesti, ali - moramo!

Zbog toga se mnogi od ubijenih i danas nalaze neopojani po tim jamama. Mnoge kosti vapiju da budu izvađene, da ugledaju svjetlost dana, da budu pomilovane majčinskom rukom, polivene vinom.

Ni u vrijeme kada je harala kuga, ni u vrijeme krvne osvete nije toliko ljudi pobijeno bratskom rukom.

Kada bi se trezveno istorija izučavala, sigurno bi došli do podatka da je 80 odsto, možda i više, u posljednjem ratu ubijeno od bratske ruke, a ne od okupatora - Njemaca i Italijana. A mi smo to i takvo bratoubistvo nazvali - narodno - oslobodilačka borba!?

- Kako, onda, dalje?

- Zlo u nama uvijek vreba; zato danas, sjećajući se svih onih ubijenih od bratske ruke, molimo se Bogu da nam oprosti grijehe voljne i nevoljne. Stalno imajmo na umu opasnost koja vreba u našim srcima, da se više nikada ne dogodi ono što se jednom dogodilo.

Jer, ako nas to nije opametilo, onda - imali nam spasa? Moramo da postanemo svjesni da nema ničeg važnijeg, ničeg svetijeg i uzvišenijeg od čovjeka i njegovog dostojanstva, ovdje, na zemlji!

(Večernje novosti, Septembar 1991.)

Samo Bog zna ko je otpao, a ko nije

- U poslednje vreme, mnogi se vraćaju veri, kako to tumačite?

- Duhovnom glađu. Još je starozavjetni prorok rekao da će Bog poslati glad na narod. I ovo naše vrijeme je vrijeme duhovne gladi, duhovne ispošćenosti. Čitava pokoljenja su bila lišena duhovne hrane i to zahvaljujući ideologiji koja je čovjeka svela na jednu dimenziju - tijelo sam i samo tijelo. I sad vapije duša ucvijeljena i ranjena za svojim dubljim zahtjevima. To se očekivalo. U svijetu se duhovna glad javila ranije nego kod nas.

- Jedan rumunski književnik je rekao za svoj, ali i za sve narode Istočne Evrope, da su, zbog dugogodišnjeg življenja u vladajućem ateizmu, duhovno bolesni i da im treba lečenje.

- Taj književnik je potpuno u pravu. Duša naroda na Istoku je zagađena, ona je razbijena, minirana iznutra. Tiranija koja je vladala, okovala je duhovne sile i forsirala ono što su vlastodršci od pamtivijeka forsirali, kada su htjeli da zagospodare ljudima - hljeba i igara. To je bilo osnovno načelo ideologije koja je vladala na ovim prostorima, a to je imalo i moralne konsekvence - došlo je do duboke moralne krize, do uniženja ljudskog dostojanstva, svođenja čovjeka na dimenzije proizvodnih odnosa.

Odvajanje od predanja, od korijenja, stav da istorija počinje sa Lenjinom ili s Brozom, sve je to zbunilo ljude, poremetilo duhovnu ravnotežu, duhovno ugrozilo čitava pokoljenja. Poziv povratku na duhovnu ravnotežu je nešto što je nasušno za život.

- Ne čini li Vam se, da je u tom pogledu, od Pravoslavne crkve mnogo više otpalo, nego od Katoličke crkve?

- Samo Bog zna ko je otpao a ko nije! Na prvi pogled čini se da se mnogo više ljudi otuđilo od Crkve na pravoslavnim nego na katoličkim prostorima. Međutim, drugačije je vaspitanje čovjeka na Istoku. On je vjekovima učen da svoja osjećanja ne iznosi pred svijet, da ih zadržava u sebi, pogotovu kad su u pitanju vjerska osjećanja. Ovo duhovno buđenje kod nas, pokazuje da su takva osjećanja postajala u narodu, ali su bila prikrivena ili silom potisnuta.

Imao sam slučaj jedne žene iz mog kraja, koja u crkvu nije ušla sigurno od '45. Pita me - kad ću doći. Ja joj kažem da im ne trebam, pošto oni u Boga ne vjeruju, popa ne poštuju. "Neće biti tako", - kaže opa. - "Molim se ja Bogu, ali ne pred ovim pasjim poganima, da se smiju i Bogu i meni!" I počela je da rida.

To je najdublja vjera koju sam srio. Ono biblijsko: "Ne bacajte biser pred svinje!"

Pravoslavni narodi se vaspitavaju u tom duhu, i to je jedan od razloga pritajenosti vjere. Ali, postoje i drugi razlozi nasilje, koje je izvršeno, i ljudske slabosti onih koji mijenjaju vjeru za večeru, kakvih ima sada i kakvih je bilo uvijek. I biće ih!

- Mnogi crkveni veledostojnici bili su na crnim listama tzv. narodnih neprijatelja: vladika Josif, Nikolaj, otac Justin... Čime su se to ogrešili o narod da budu proglašeni za njegove neprijatelje?

- Cijela Crkva i cijelo iskonsko predanje ovog naroda, bilo je na crnoj listi. A naročito oni, koji su htjeli da to kreda! će javno osvjedoče, ne pitajući za cijenu. Takvi su bili oni koje ste pomenuli. Treba pomenuti i vladiku Varnavu Nastića, koji nije mnogo poznat, ali koji je jedna izuzetna ličnost. On je odbio da bude episkop pod ustašama, iako je bilo pitanje života i smrti, čak je neko vrijeme morao da provede kod partizana, u šumi. Ali je, poslije rata, u jednoj svojoj besjedi, javno iznio partizanske zločine, rekavši da je skoro milion žrtava palo na srp i čekić, nevino pobijenih. Zato je bio osuđen na robiju, a kad je izašao, prebijenih nogu, bio je u stalnom pritvoru u manastiru Krušedol da bi, pod veoma misterioznim okolnostima okončao život 1964. godine, u manastiru Beočinu.

- A šta kažete za protu Smiljanića, koji je bio sveštenik drugog tipa? Vlast ga je veoma hvalila, za primer isticala...

- Prota Smiljanić je predstavnik jednog tipa našeg čovjeka koji je nastao u turskom ropstvu, tipa čovjeka koje se dovija bez prekida - " Pomoz' Bog čaršijo na sve četiri strane!" A nije bio jedini. Nije ni vrijeme bilo lako, nego, Bog neka mu sudi!

Udruženje sveštenika, na čijem su čelu bili i on i drugi, odigralo je veoma negativnu ulogu u životu Crkve i naroda, posljednjih četrdesetak godina, da ne kažem izdajničku ulogu, ulogu trojanskog konja.

Vlast je iskoristila ekonomsku ugroženost našeg sveštenstva, a sveštenici su porodični ljudi, pa su mnogi prinudom i ne znam na koje sve načine ucijenjeni. To je umnogome oslabilo prisustvo Crkve u životu naroda, jerje došlo do polarizacije unutar crkvenih

redova. Tu polarizaciju stvorila je vlast, da bi mogla da ostvaruje svoje ciljeve. Tu je svešteničko Udruženje odigralo veoma neslavnu ulogu.

Smiljanić je blatio, recimo, vladiku Nikolaja, kao izdajnika! I sve što je od njih vlast tražila, oni su izvršavali. oni su bili ispružena ruka vlasti i po pitanju makedonskog i američkog raskola. Tek kada se otvore knjige, vidjeće se negativna uloga Udruženja.

- Otac Justin, koji je posle rata bio hapšen i proteran s Bogoslovskog fakulteta i iz Beograda i do kraja živoga ostao u manastiru Ćelije, odigra je značajnu ulogu u geološkom i intelektualnom formiranju grupe mladih teologa, među kojima ste i Vi. Kako ocjenjujete njegov uticaj?

- Justin je, zaista, jedan od rijetkih ličnosti u našoj novoj duhovnoj i kulturnoj istoriji. To je ličnost izuzetnog obima, prvo kao čovjek, a onda i kao duhovnik, i kao mislilac, i naravno, kao bogoslov. Mi nijesmo imali bogoslova tako sveobuhvatnog, posljednja dva stoljeća, kakav je bio otac Justin, koji je igrao značajnu ulogu između dva rata i poslije rata.

Vlast je, doduše, pokušala da ga ukloni. Bio je konfiniran od '46., prvo u zatvoru a onda protjeran i iz Beograda. Primio ga je vladika šabačko-valjevski, Simeon, i blagodareći tome i manastiru Ćelije, uspio je da opstane. On je zaslužan za "Žitija svetih" u 12 tomova, enciklopedije, za koju nije bila sposobna cijela Akademija.

- Justinovci, među kojima ste i Vi, važe za oštriju i nepomirljiviju struju SPC, protivnike pomirljive politike Patrijarha Germana. Da li je to tačno?

- Naziv "Justinovci" je besmislen, i on je podmetnut od nekoga ko je blatio Justina, pa sada i svakog ko je dolazio u dodir sa njim. Justin nije želio da neko bude "justinovac", a to što je podstakao nekoliko pokoljenja, samo mu služi na čast.

Ne znam šta to znači - nepomirljiva struja. Ako je nepomirljiva prema zlu, daj Bože da što više bude nepomirljivih, da bude više onih koji se ne mire sa svim što uživa ljudsko dostojanstvo.

- Vlast je posebno motrila na vas koji ste dolazili ocu Justinu, i veza sa njim nije joj bila po volji.

- Njemu su dolazili i drugi, ne samo mi, teolozi. Posjećivali su ga književnici, pjesnici: Miloš Đurić, Dimitrije Bogdanović, Slobodan Marković, Matija Bećković... Pretpostavljam da su i oni, na neki način, bili obilježeni. Kad bi se začeprkalo po policijskim arhivima...

Što se mene tiče, bio sam naročito na udaru nakon sahrane Justinove. Zbog posmrtnog slova, koje sam mu održao, bio je pokrenut postupak za moje krivično gonjenje, ali se na tome završilo.

- Čuje se da će otac Justin biti proglašen za sveca?

- Svetac se ne proglašava. Čovjek svojim moralnim, svetačkim duhovnim likom ostavlja svjedočanstvo za poštovanje. To osjete oni koji su mu bili najbliži, o tome počne da se govori, raširi se u narodu, i prihvati cijela Crkva i tek onda upiše u imenik svetih. Justin uživa veliko poštovanje i van naše Crkve, u Grčkoj na primjer, na Svetoj Gori su mu već pisali službe, ikone su mu slikali Rusi u Parizu, Americi... U Pravoslavlju to ide spontano, ne nameće se. Kad god se pokušalo proglašavanje, nije uspjelo: Tako je neko htio da proglasi Njegoša za sveca, ali niko to nije prihvatio, iako svi poštujemo vladiku Rada kao velikog pjesnika i mislioca. A njegovog strica Petra, iako ga je Njegoš proglasio za sveca tri godine poslije smrti, svi su prihvatili, sem Stratimirovića, vjerovatno, pod uticajem austrijske politike. Petar I spada u najznačajnije duhovne ličnosti Srpske crkve od vremena Svetog Save.

- Govorilo se da vlastima ne bi odgovaralo da na čelo Crkve dođe neko iz redova bliskih ocu Justinu...

- Pitanje čela Crkve je vrlo diskutabilno. U Pravoslavlju je svaki episkop sa svojim sveštenstvom i sa narodom i punoća Crkve. Uloga patrijarha u Pravoslavnoj crkvi nije kao uloga rimskog pape. Kod nas je glava Crkve sam Hristos, a kod Rimokatolika je papa Hristov zamjenik na zemlji, a biskupi širom svijeta njegovi delegati, a nijedan ne može da bude izabran bez njegovog blagoslova. To je kod nas nezamislivo. Patrijarh je samo prvi među jednakima, i za odluke mora da pita sabor episkopa Crkve.

- Bez obzira ko bude izabran za patrijarha, naslediće dve velike muke - raskol u Americi i Makedonsku pravoslavnu crkvu...

- Da, zaista, to su dvije velike rane na organizmu naše Crkve, i moraćemo svi, ne samo budući patrijarh, da se uhvatimo u koštac s tim problemom. Treba naći najbolje rješenje da se te dvije rane zacijele, rape koje krvare i koje pogubno utiču na cjelokupni i duhovni društveni život našeg naroda.

- Da li je moralo da dođe do raskola u SPC? Da li je vladika Dionisije morao da bude raščinjen, obzirom da se nije ogrešio o Crkvu već o Tita, protiv koga je demonstrirao u Njujorku u vreme kad je Tito tamo boravio?

- U svakom slučaju do toga nije smjelo da dođe. A došlo je, zbog ličnosti samog Dionisija, uto ne treba sumnjati. On je imao svojih moralnih nedostataka, ali ovo što ste vi naveli igralo je i odigralo i te kako veliku ulogu. Lično mislim da Crkva, odnosno oni koji su odlučivali, nije bila na visini svoje istorijske odgovornosti. Oni nijesu shvatili kakve to može da izazove posljedice. Svako koje iole trezven, i ko ima imalo uvida u istorijska zbivanja posljednjih pedeset godina, već je unaprijed morao da zna šta će se dogoditi. Pogotovo što smo mi živjeli u vremenu, kad je ideologija koja je pobijedila, gonila, kao Bog đavola, svoje protivnike po bijelom svijetu. Na sreću, to pitanje će brzo biti riješeno na Vanrednom saboru koji uskoro treba da se održi.

- A pitanje makedonske crkve?

- To je, zaista, kompleksno pitanje. I tu je politika igrala presudnu ulogu, prije svega, u kreiranju situacije u Makedoniji, a zatim kroz neprekidne pritiske na Crkvu i na crkvene ljude u Makedoniji i ovdje kod nas, da bi preko njih ostvarila svoju zamisao o mjestu Makedonije u Jugoslaviji.

- Pomirenje sa Slobodnom crkvom u Americi je tu, da li je moguće vraćanje Makedonske crkve u krilo SPC?

- Duboko sam uvjeren da je moguće, ali sve dok budu na vlasti oni koji su doveli do toga, ne treba se nadati. Treba prvo da se stvori duhovna, društvena i politička klima, da izbiju zdrave snage i na tlu Makedonije, a da se kod nas stvari raščiste, da se to pitanje iz osnova preispita, pa tek onda da se iznađe najbolje rješenje.

To je još jedan od apsurda našeg vremena, da jedna ateistička ideologija stvara crkve, a na osnovu pripadnosti jednoj religiji, stvara nacije. Niko od pamtivijeka, nije pravio takve iracionalne poteze.

- Vatikan zdušno podržava Makedonsku crkvu, kao da im nije jasno da kao time služe samo za razbijanje SPC, da ih koriste u ragu protiv Pravoslavlja i da, kao pravoslavci, ne mogu da imaju drukčiju sudbinu od naše?

- Zrelijim i duhovno zdravim sveštenicima, kao i narodu, to je potpuno jasno. Nažalost, onima koji su sada na kormilu Crkve u Makedoniji nije. Ali nadam se da će i oni shvatiti u kakav ćorsokak vode i Crkvu i narod. Vatikan ima svoju vjekovnu politiku i rimocentrični univerzalizam. Rim ne bi bio Rim kad bi se odrekao svog univerzalizma; a Rim je oduvijek žalio što je središte slovenske kulture i pismenosti ostalo van njegovog domašaja. Rim je i u prošlom vijeku pokušao da se domogne Ohrida, tog ognjišta slovenske pismenosti i kulture. Da pomenem samo slučaj Kukuške unije, gdje su, uz pomoć francuskih ambasadora, lazarista, materijalnih sredstava i emisara, uspjeli, da oko sto hiljada ljudi u Makedoniji prevedu u Uniju. No, većina tih ljudi brzo se vratila Pravoslavlju.

- Vlast godinama pokušava da stvori Crnogorsku crkvu, zagovornici ideje kako je ona bila autokefalna, pominju i nekakav dokument, koji navodno, to potvrđuje.

- Činjenica je da je Cetinjska mitropolija bila i ostala u sastavu Pećke patrijaršije, još od vremena Svetog Save. To, što je ujednom trenutku bila i centar svetovne vlasti, a mitropolit bivao i crkveni i državni vladar, uticalo je na to da crnogorski mitropolit dobije samostalnost de fakto, ne de jure. Ali, svi mitropoliti smatrali su sebe i nazivali "egzarsima Pećkog trona". Njegoš je, na primjer, predlagao Aleksandru I Karađorđeviću: "Ti u Prizren, za kralja, ja u Peć, za patrijarha!"

- Vjekovima se na ovim prostorima vodi bitka između Pravoslavlja i katolicizma. Ne čini li Vam se, da Pravoslavlje gubi tu bitku: Dalmacija je bila pravoslavna, pa

pokatoličena, takođe i Konavlje, zatim deo Slavonije, Hercegovine. Bosne... S druge strane, dobar deo Srba je islamiziran. Oni nisu promenili samo veru već i naciju...

- Istorija nije konačna mjera sudbine ljudi i naroda. Konačna mjera je Strašni sud. To je velika sreća za nas. Tek onda ćemo vidjeti ko je izgubljen a ko nađen. Pravoslavlje nosi svoj krst i ono ostaje vjerno jevanđeoskom shvatanju života i svijeta. Kroz svu istoriju bilo je i biće ljudi koji će da pripadaju i da otpadaju. Nekad milom, nekad silom, nekad se "poturči plaho i lakomo". Nije li marksizam vrsta novog poturčenjaštva, čak mnogo tragičnijeg i opasnijeg od onog prvog? Pravoslavna crkva je bila i ostala raspeta Crkva.

- Šta mislite o najnovijem cepanju srpskog naroda - posle raga od njega su stvorena još tri - crnogorski, makedonski i muslimanski?

- Izgleda da je to u prirodi slovenskih naroda, da se cijepaju i dijele. Mi to, čini se, nismo sa sobom. Iako izgleda čudno, u tome ima nečeg dobrog. Ovaj narod Crkva je vjekovima vaspitavala u duhu lične odgovornosti, a lična odgovornost je rizik. Kad oslabi izvorno, svetosavsko opredjeljenje u životu naroda, a ono je u naše vrijeme oslabilo, dolazi do ovakve diobe.

To se ovdje dogodilo, upravo sa stvaranjem tih nepostojećih nacija, osnovanih na principima lokalne običajnosti ili vjerske pripadnosti... Šta znači musliman - Musliman? Sad i u Bosni vide da to nije normalno i pokušavaju da iznađu drugi naziv za naciju, da budu Bošnjaci. I to je jedno od zala koje nam je ideologija ostavila u nasljeđe.

Veliko zlo od strane Broza i njegovih trabanata učinjeno je i hrvatskom narodu, time što su skrivali od tog naroda šta je u njegovo ime učinjeno Srbima. Hrvati su nesposobni da učine ono što je, recimo, Adenauer učinio - iznio je pred njemački narod istinu i svjedočanstva o sramnom Hitlerovom periodu, a Vili Brant bio je spreman da klekne pred spomenikom jevrejskih žrtava. Time su pokazali da njemački narod ima budućnost, jer samo narod koji zna da se kaje, dostojan je svog istorijskog prizvanja... Najteže je narodu koji je lišen toga, i bojim se da su braća Hrvati, ja punim srcem kažem: braća, lišeni mogućnosti da se pokaju.

- Ima teorija o Crnogorcima, po kojoj su oni bili Srbi, pa onda prestali to da budu...

- To je najbolje formulisao jedan Brozov general, odmah poslije rata. Pričao mi je pokojni pjesnik Radovan Bećirović, da je pitao generala: "Otkad ti, čoče, postade Crnogorac po naciji? " General mu je doslovno odgovorno: "Moja partija mi je naredila da budem Crnogorac a ne Srbin, i ja sam Crnogorac!"

E, od tada su Crnogorci postali posebna nacija. Kažu mi, a izgleda da je to i tačno, kako je Milovan Đilas dobio naređenje da istorijski obrazloži i dokumentuje postojanje crnogorske nacije, i da je on to uradio na osnovu Marksovog učenja.

Međutim, taj isti Đilas se 1954., odrekao tog svog "kopileta" i sada se piše i osjeća Srbinom.

Ali, to zlo je ostalo. To je jedno od nesrećnih nasljeđa ovog sistema, koji je htio da nas zbratimi na majmunskom porijeklu.

(TV Beograd, mart 1988.)

Izlazak iz uniženosti

Uz novo ustoličenje: program duhovne obnove

- Vaše Visokopreosveštenstvo, gospodine Mitropolite, odluku Svetog arhijerejskog Sabora o postavljenju na mjesto mitropolita crnogorsko-primorsko-skenderijskog, prokomentarisali ste i Njegoševim stihovima: " Đe je zrno klicu zametnulo, onđe neka i plodom počine!" Uz dobrodošlicu u rodne predjede, i pitanje: kako se osjeća nasljednik Svetog Petra Cetinjskog, Njegoša, Gavrila Dožića i drugih velikana, koji su bili na ovom svetom tronu?

- Radostan sam iz više razloga. Pomenuću dva: prvi je, što se eto, opet nalazim na svetom tlu, na svom ognjištu, i to je nešto što obuzima moje biće; a drugi - što sam danas osjetio da se događa nešto veliko u Crnoj Gori; nešto za čim sam čeznuo od malih nogu, od djetinjstva.

Duga bi bila priča da kazujem šta se sve događalo tamo četrdeset i šeste godine, od kada naročito pamtim sva zbivanja, i prije toga, i na kakvim je raspećima bila duša ovog naroda i duša moja, i ovdje i na drugim prostorima. Priznajem kako sam u jednom trenutku pomislio da nam nema spasa, da smo izgubljeni, da je Crna Gora zaista - crna i da crnja biti ne može, da ona nikada neće namiriti svoj izgub bratski; da to zlo, koje se na nas isprtilo, koje je i naše zajedničko zlo, nama neće prestati nikad da zlotvori, da obezobražuje ljudske duše, da razbija zajedništvo koje tu postoji, vjekovima.

Međutim, danas sam vidio da to nije tako, da je ovdje i u ovom narodu besprekidno tinjala luča, oganj, nešto što je neuništivo. Ne samo da je neuništivo na nivou ljudske prirode, nego je neuništivo, upravo, na nivou te istorijske naravi, etosa, kojim je duša ovog naroda, Crnogoraca, Srba-Crnogoraca, koji ovdje postoje vjekovima od doseljenja iz Karpata, neizbrisivo natapana i natopljena.

To se pokazalo i danas, na svetoj liturgiji, na tom skupu narodnom, kakav je bio i u vrijeme Njegoša i u vrijeme Svetog Petra, i u vrijeme kralja Nikole, Mitrofana Bana, mitropolita Gavrila Dožića i ondašnjih banova koji su bili ovdje i nosili odgovornost za sudbinu narodnu. Dolazak danas predsjednika Crne Gore Momira Bulatovića, jednog mladog čovjeka, očevidno otvorenijih horizonata od onih koji su bili prije njega, pokazuje da se zaista nešto novo događa, i to je nešto što trba da nas sve raduje.

- Pomenusmo Njegoša, pa bih Vas molio da mi odgovorite na pitanje koje sam prije nekoliko mjeseci postavio jednom, takođe, umnom čovjeku, književniku Dobrici Ćosiću, laureatu ovdašnje Njegoševe nagrade. Naime, za proteklih vijek i po, Njegoševo djelo, ne samo da nije gubilo od značaja, nego je stalno dobijalo. Danas se

često, raznim povodima i na raznim mjestima, govori o njegoševskoj tradiciji i to u najširem društvenom kontekstu. Kako Vi gledate na tu njegoševsku tradiciju i njenu integralnost u svijetu savremenika?

- Njegoš je naš mudrac, pjesnik, naš bogoslov. Njegova mudrost, njegova poezija, ono što je najbolje u njoj, niklo je sa krsta, sa raspeća. Nije slučajno da je Njegoš biblijsku, iskonsku istinu, pretočio u riječ. Njegova krstonosnost nam je suđena. On je to osjetio ne prosto na nivou intelekta ili iz knjiga, već je to osjetio u svojim kostima. On je bio razapet, ovdje raspet na ovim prostorima razapet, zbog egzistencijalne ugroženosti njegove i njegovog naroda, a još veće je njegovo raspeće, što je bio razapet svojim antenama između neba i zemlje, između ljudskog smisla i besmisla, između tragike zla i nečovječnosti; tirjanstva, s jedne strane, i s druge: najdublje ljudske čežnje i potrebe za dobrom - da ono pobijedi, da ono zagospodari, da ono ljudsku svijest i savjest obnovi, obnovi ljudsko dostojanstvo. Dakle, njegova mudrost je sa krsta, a najdublje u njemu - vječnost i neprolazno, jer se dotaklo onoga što jest čovjek i što treba da bude čovjek: "Šta je čovjek, a mora bit čovjek (tvarca jedna što ga zemlja vara) a za njega, vidi nije zemlja". Mislim da u evropskoj filosofiji i književnosti nema dubljeg stiha. Imam utisak da i moji Crnogorci ponovo otvaraju antene svoga uma za tu mudrost, kojom su se hranili u prošlim vjekovima.

- Da ostanemo još malo kod Njegoša, gospodine Mitropolite, kod njegovog zavještanja, da mu zemni ostaci počivaju u Kapeli na Lovćenu. O tome su vođene polemike decenijama, a posljednjih mjeseci su ponovo aktuelizovane. Vaš stav o obnavljanju lovćenskog hrama?

- Ja sam rekao u svojoj besjedi da je Petar II Petrović Njegoš, na čijoj stolici od danas sjedim, i čiju panagiju nosim, pa Lovćen podigao, ne prosto svoje kosti (na kraju krajeva nije on svojim kostima samim pridavao veliki značaj), već je na Lovćen podigao svetost i mudrost: svetost svog strica svetog Petra Cetinjskog i svoju mudrost koja je nadahnuta svetošću njegovog strica.

Mnogi zaboravljaju: da nije bilo Svetog Petra ne bi bilo ni Njegoša. On ga je odabrao i vaspitavao; on je njegov otac. Ne samo rođak po tijelu, već ga je duhovno rodio, i Njegoš je njega, što kod nas nije dovoljno istaknuto, ljubio svim svojim bićem. Nije slučajno da ga je, kao mlad mitropolit, proglasio za svetitelja, iako su se tome protivili čuveni mitropoliti Karlovačke mitropolije, Stratimirović na primjer, tvrdeći da je to Njegoševo neznanje, da on ne poznaje crkvene kanone, da je to možda i neka politika. Međutim, nije to bilo - čisto dijete njeguško, vladika Rade, osjetio je šta je i ko je njegov stric.

Čitavog života živio je u znaku svoga strica, i zato dizanje kapele svetom Petru Cetinjskom, nije bio prosto neki običajni čin, već egzistencijalni odgovor Petra II na svetost i mudrost njegovog strica i poštovanja prema njemu. On je htio i sebe gore, ali u isto vrijeme da i sveca božijeg mirotvorca, ne samo ostani na Cetinju već da ga podigne na Lovćen, da on odatle zrači svim, po svim crnogorskim katunima i mjestima, plemenima i bratstvima Stare Crne Gore i Brda.

- Dakle, šta se dogodilo s rušenjem Kapele?

- Ta svetinja je ugrožena jer tirjanstvo ugrožava svetinju, ugrožava hram, a kad je hram ugrožen, onda je ugrožen čovjek kao hram vječne mudrosti. Uvijek je to bilo: kad se ruše hramovi ubijaju se ljudi, a kad se obnavljaju hramovi i ljudi se rađaju i obnavljaju.

Srušena Kapela na Lovćenu, srušena svetinja, jeste pokušaj da se sruši, razori svetinja u duši ovog naroda, da se oskrnavi posljednje zavještanje najvećeg pjesnika.

Ko je to i kada gazio posljednje zavještanje? E, to se dogodilo!

Međutim, sigurno je da vrijeme dolazi (a ono će prije doći ukoliko sazri svijest i savjest ovog naroda), dolazi vrijeme kada će Lovćen ponovo da obnovi svoju iskonsku ljepotu, da opet na njemu zasija svetost, da opet mudrost koja preobražava i otkriva vječne horizonte, progovori odozgo, iz kostiju Vladike Rada, iz crkvice njegovog svetog strica Svetog Petra Cetinjskog.

- Lovćenski hram nije, čini nam se, jedina kulturna, istorijski i civilizacijska Vaša obaveza. Stanje nekih pravoslavnih crkava i manastira u Crnoj Gori, najblaže rečeno, danas je zastrašujuće...

- Na prvom mjestu, ono što je posao svih nas, a sada, po odgovornosti, u prvom redu mene, jeste da svi, koliko nas ima, polako obnavljamo svoje samosaznanje, obnavljamo sebe, obnavljamo hramove u sebi. Da podignemo sebe iz uniženosti. A kad sebe podignemo iz uniženosti, opada ćemo lako podići i obnoviti hramove oko nas, a ima ih, hvala Bogu, u Crnoj Gori preko 650. Nijedan dio ove zemlje i Balkana nema toliko, znate li vi to, hramova, koliko ih ima Crna Gora. Nijedan kraj nema toliko manastira, preko trideset, da ne govorimo o zetskoj Svetoj Gori na Skadarskom jezeru, koja je danas postala maltene, vakuf muslimanski, što je neshvatljivo i nezapamćeno! Da ne govorimo o Starčevoj Gorici gdje je i grob velikog štampara Božidara Vukovića, na čuvena Vranjina, na kojoj je bilo sjedište zetskih mitropolita, odakle se selila na Žabljak pa na Cetinje. Tamo je manastir Kom na kome je Jeleni Balšić Nikon Jerusalimac pisao one čuvene spise.

I to je dokaz koliko je hrišćanska duhovnost bila prisutna na ovim prostorima, koliko je ona oplođavala i pretakala se u narodno biće, i koliko je ona danas ugrožena, iskorijenjena, u pokušaju da bude ubijena: ubijeno pamćenje, ubijena duša.

I prvo što nam valja činiti, opet to ponavljam, treba obnavljati nas same, a onda polako i hramove obnavljati. A na prvom mjestu treba graditi Saborni hram u Podgorici, hram koji će da bude posvećen Vaskrsenju Hristovom.

Ovdje, na Cetinju, prije rata počeo je da se gradi Saborni hram u vrijeme mitropolita Gavrila Dožića, potonjeg patrijarha. Vio gore, iznad manastira, zaravnjen teren za hram, a postojao je i projekat. no, došao je rat, došlo bratsko poklanje, nesreća, gladne godine i nevolje ratne i poratne, i to je stalo. Ali, Cetinje zaslužuje da ima svoj Saborni hram.

Manastir cetinjski ostaje ono što jeste. On nikada ne može prestati da bude sabirno sočivo duše onog naroda na onim prostorima i danas i sjutra kao što je to bilo kroz vjekove. Međutim, Cetinje zalužuje da dobije i svoj Saborni hram, da, kada dođe ovoliko naroda (kao što je danas došlo, i više, ako Bog da) da taj narod ima gdje da stane. Jer danas nijesu svi mogli da dožive svu svetkovinu koja se na Cetinju odigravala.

Dakle, imamo mnogo posla: obnavljanje duše, obnavljanje hramova, obnavljanje ekonomije, obnavljanje zemlje (valja zemlju orati); mnogo posla čeka žitelje Crne Gore.

- "Ne pretvori li Bog mudrost ovog svijeta u ludost" zapisano je u Knjizi o Jovu, a šta u ovom vremenu današnje ludosti svom narodu poručuje novoustoličeni mitropolit crnogorsko-primorski i skenderijski Amfilohije?

- Poručujem ono što poručuje riječ narodnog pjesnika: "Dušu svoju da vrće u čistotu." To i sebi poručujem, i svima poručujem - vraćanje duše u čistotu, i kroz to vraćanje duše vječnoj svetinji, a kroz to vječnom, neuništivom, ljudskom, bogočovječnom dostojanstvu. Onom dostojanstvu, kojim je ove prostore i ovu zemlju nadahnjivao i natapao Jovan Vladimir, pa poslije njega Sveti Sava i svi velikani srpskog naroda, svi zidari, svi neimari, sve čestite majke i sestre, a samo Bog zna njihovu tugu, njihov stid, njihovu duhovnu ljepotu kojom su ukrašavale svoju djecu i svoje potomke, kroz vjekove.

Eto, vidite i sami, danas i ovdje na Cetinju, zaista su se uzigrale duše prađedovske. Kralj Nikola, koga smo prošle godine ovdje dočekali i eto, Bog je nekako udesio, da ja, kao sadašnji mitropolit cetinjski, prvi od svih Crnogoraca, prošle godine dočekam svoga Gospodara i Kralja na brodu, koji je došao iz Italije. Sprečavali me jesu, ali bio sam, priznajem, drzak. Maltene na silu sam ušao u brod. Ušao sam, jer nijesam htio dozvoliti da neko drugi, nepravoslavni dočeka crnogorskog Gospodara uz isključenje predstavnika Crnogorske mitropolije i Crkve srpske. I to mi pričinjava golemu radost što sam ga prvi dočekao na tlu Crne Gore, što smo mu otpjevali himnu "Onamo, 'namo". A i to je bilo zabranjeno, ne zaboravite, prošle godine. I tu sam morao ubjeđivati hor da pjeva himnu i pored zabrane.

Zamislite, došao Kralj Nikola, a njegova himna, maltene himna Crne Gore u vrijeme Kraljevine Crne Gore, da bude zabranjena da se pjeva u času kad Kralj dolazi na svoje Cetinje! E, takva su vremena do juče bila, ali opet, hvala Bogu, ona se mijenjaju, a i mi se mijenjamo.

Kralj nam je došao na Cetinje, evo i mitropolita na Cetinju, a evo i svih nas Crnogoraca, pa da vidimo ko je vjeran Svetom Petru Cetinjskom i Petru II Petroviću Njegošu! Vidjećemo - kome zakon leži u topuzu, a znamo da takvima tragovi smrde nečovještvom!

(NIN, januar 1991.)

Duša u banatskoj ravnici

- Odlazite iz Banata...

- Odlukom svetog arhijerejskog sabora postavljen sam za mitropolita crnogorsko-primorsko-skenderijskog, i ova nova uloga je za mene služenje Bogu i ljudima. Mislio sam da ću u Banatu ostati dok sam episkop i dovijeka, ali, bila je potreba da odem na Cetinje, obzirom da sam iz tih krajeva. Iz svoje dosadašnje Eparhije, dobio sam mnoge čestitke, ali i kritike i žal što odlazim. Tako da priznajem, primam čestitke, ali i sam žalim, jer sam htio i želio da ostanem u Banatu.

Takvo je i pravilo crkveno, od iskona, da episkop, kad dođe u jednu eparhiju, on tu treba da ostane do svoje smrti. Čak se misli da je to neka vrsta vjenčanja episkopa s eparhijom.

A bilo mi je pomalo neobično kada sam postavljen za episkopa Banatske eparhije, pošto mi je mentalitet ovdašnjih ljudi, ipak bio nepoznat. No, kada nekog voliš nije teško da ga upoznaš. Ljubav je najbolji put za upoznavanje.

A onda pomislih, imam i ja malo iskustva, lutao sam po bijelom svijetu i prilagođavao se raznima, pa što da se ne prilagodim svom sopstvenom narodu, makar on po mentalitetu bio nešto drukčiji od mojih Moračana.

Banaćanin je sav ovdje. Prošao je sito i rešeto. Ko sve njime nije vladao... Sluša on tvoju priču, ali mjerka, čeka da vidi je li ti riječ saglasna djelu, ili je to samo onako. Kao, nezainteresovan je, baš ga briga. Ma, kakvi! Vidim, svaki moj pokret prati, svaku riječ pamti.

I to je nešto u ovim ljudima što me je duhovno obogatilo. U Banatu sam, priznajem, zahvaljujući širokoj banatskoj ravnici, proširio svoju dušu. Širina je širina! Zavolio sam ravnicu, naročito kad sunce zalazi, a ja se odnekud vraćam. Nebo se spusti, čini se, možeš rukom da ga takneš. Tek tada shvatiš zašto ljudi mogu da se zaljube u onaj predio, a gorštaci su, poput mene.

- Zov zavičaja, Crne Gore...

- Dogodilo se, eto, da se na meni ostvaruje, po promisli Božjem ona Njegoševa: "Gdje je zrno klicom zametnulo, ondje neka i plodom počine!"

Osjećam to kao poslušanje glasu jagnjeta Božjeg, zaklanog za život svijeta. Otišao sam na Cetinje da mirim zavađene, da sjedinjujem razjedinjene, da bratim razbraćene i da svedočim koliko znam i koliko mogu o velikom ljudskom dostojanstvu, da obnavljam svetinje, da pomognem obnavljanju Lovćenskog hrama, jer se njegovim obnavljanjem obnavlja i oskrnavljena narodna duša.

To što sam sada na Cetinju, ne znači da ću ja sasvim otići iz Vršca. Ondje sam služio šest godina ijedan dio moje duše zauvijek će ostati u ravnom Banatu. Ovih dana idem preko Banata, posmatram zemlju banatsku, ravnu, pa vidim i osjećam, ušla je u mene. Kad je tako ušla u mene za šest godina, koliko li je tek ona mila i draga Banaćanima koji su tu rođeni. I treba da im bude mila, jer blagoslovna je zemlja banatska. Ali, s druge strane kad gledam banatske paore, vidim kako im već u šezdesetoj zemlja probija kroz lice i oči.

Stalno su u njoj, vezani su za nju, i ona ih ispija. Ta veza ponekad može biti i negativna. Ona je stvorila poslovicu, koju sam ovdje čuo i zbog koje sam se zgrozio. Kažu: "Da je dobro imati brata i Bog bi ga imao!"

A zašto? Sve zbog zemlje, zbog diobe! Eto, to su moji Banaćani...

- Da li biste nešto rekli povodom ovih naših najnovijih neprilika u zemlji. posebno Hrvatskoj...

- Ja sam zato da se potrudimo, da uspostavimo uzajamno dublji, čovječji dijalog. Mi koji ovdje živimo, ipak smo iz jednih stabla, jednog korijena, jednog samo istorijskog raspeća, i bjekstvo jednih od drugih je istorijski nemoguće, bez obzira šta se među nama bude događalo.

Neophodno je, međutim, razvijati u sebe spremnost za slušanje drugoga, otvorenost za muku drugoga. Kada neko stalno kuka, znači: boli ga nešto! Kad ovo govorim, mislim na zbivanja u toku minulog rata, na teritoriji NDH. Bojim se da braća Hrvati, koji takođe imaju svoje traume, možda još nijesu shvatili koliko je duboka rana srpskog naroda na prostorima NDH, kako ta rana još krvari i koliko ima i danas primjera tamo ozakonjenog ratnog bezakonja. A to je gore i od rata i od poslijeratnog stanja.

O tome svjedoče brojni hramovi, čije ruševine još i danas štrče prema nebu, da ne govorim o tolikim jamama. Trebalo bi da smognemo snage, da jedni drugima dublje zavirimo u rane. Ako to učinimo, možda će se i mnogi nesporazumi koji postoje, bar umanjiti i možda ćemo osjetiti da nijesmo toliko daleko jedni od drugih, koliko mislimo.

(Politika ekspres, 4. februar 1991)

Svaka episkopija je u izvjesnom smislu autokefalna

- Gospodine mitropolite, ovdje se, na Badnje veče, odigravao sa Vašom svečanošću, još jedan paralelan skup. Šta mislite o tome, što su badnjaci gorjeli i ispred Dvora a ne samo ispred Manastira?

- Tu, očigledno postoji jedan veliki nesporazum. U kontekstu s duhovnim buđenjem, koje je sada prisutno na ovim prostorima, javlja se i fenomen, da jedna grupa mladih ljudi koji su duhovno i gladni i žedni, pokušavaju da glad utole na neki svoj način. Nažalost, pojavljuju se i oni, teška je riječ, ali reći ću je, koji manipulišu o njihovom duhovnom glađu, a sami nijesu dovoljno upućeni u to šta je Crkva, kakvo je njeno ustrojstvo, njena misija, njen sadržaj i cilj.

- Da li je manipulacija, i tvrdnja, da je Crnogorska pravoslavna crkva do 1920. godine bila autokefalna?

- Prvo treba da se odgovori na pitanje: Šta je to autokefalna crkva. Pravoslavna crkva na ovim prostorima u drevnoj Zeti, kasnije Crnoj Gori, imala je svoje mjesto u okvirima

Pećke patrijaršije. Kako se mijenjala sudbina Pećke patrijaršije, tako se mijenjala sudbina i stanje Crkve u Zeti odnosno u Crnoj Gori. Sve istorijske promjene uticale su i na nju.

Prije svega, treba reći da je po pravoslavnoj eklisiologiji, svaka episkopija, u izvjesnom smislu autokefalna, šta znači da posjeduje punoću blagodatnog i organizacionog života. Jednoj pravoslavnoj episkopiji ništa ne može da doda niti da oduzme druga episkopija. Po drevnoj izreci, jednog od velikih hrišćanskih bogoslova Kiprijana Kartaginskog, tamo gdje je episkop sa svojim prezviterima (sveštenstvom) i narodom, tamo je punoća Katoličanske-saborne, Pravoslavne crkve.

Prema tome, od pamtivijeka, tj. od osnivanja Zetske episkopije, koja je kasnije postala mitropolija, pa do najnovijih vremena, Crkva je na ovom tlu imala punoću svoga života. Druge mitropolije ili episkopije, samo mogu da dodaju svoju ljubav i zajedništvo u istoj vjeri, tajnama i životu ovoj mitropoliji. U svezi te ljubavi, sastoji se i punoća Crkve i njenog života. Preko sveze te ljubavi, objedinjuju se međusobno pomjesne Crkve, episkopije, a preko njih se objedinjuju pokrajine, narodi, države. Oni se ne objedinjuju samo u okviru jednog naroda. Uostalom, misija Crkve nije partikularna već univerzalna. Svako svođenje Crkve na bilo kakav partikularizam, znači negiranje njenog bića, njenog sadržaja i misije.

- Znači li to da je Crkva ipak imala autokefalnost u Crnoj Gori?

- Crkva je u Crnoj Gori imala tu punoću blagodatnog života kao i saka druga episkopija ali je kroz vjekove, živjela u zajedništvu i u okvirima pećke patrijaršije. No ne samo u novije vrijeme, već i ranije, obzirom i na položaj Zete, kao jedne od ključnih srpskih zemalja, ona je uživala i poseban ugled među episkopijama Pećkog trona, najprije stoga što je jedna od prvih Episkopija koje je osnovao Sveti Sava.

U doba turskih osvajanja, Crnogorsko-primorska mitropolija bila je nosilac jedinstva i srpskog naroda i Pećke patrijaršije, koja je tada bila ugrožena, naročito poslije velikih seoba krajem XVII i početkom XVIII vijeka. Obzirom na neredovno stanje u Pećkoj patrijaršiji od kraja XVII vijeka ova Mitropolija imala je svoj samosvojni život, u duhu izvorne "autokefalnosti, " odnosno autonomnosti, svojstvene svakoj pravoslavnoj episkopiji.

Međutim, Crnogorsko-primorska mitropolija, bez obzira na etnarsku ulogu Mitropolita u doba Petrovića uvijek je sebe smatrala organski povezanom s Pećkom patrijaršijom, i ne samo to, već i čuvarem Pećkog trona. Tako su se, uostalom, i nazivali mitropoliti cetinjski, kao na primjer mitropolit Danilo, mitropolit Sava, Vasilije, da ne govorimo o Svetom Petru i Petru II Petroviću Njegošu, sve do Mitrofana Bana.

Nijedan od njih nije sebe, nikada ni za trenutak odvajao, od zajedništva episkopija u okvirima iz Pećke patrijaršije.

Oblikujući državu Crne Gore i Brda, kralj Nikola je stvorio Ustav Crnogorske mitropolije (1904), u kome se ona naziva Autokefalnom Crnogorskom mitropolijom, pa sad oni, koji zagovaraju partikularizam Crnogorske crkve, pozivaju se na to.

Jedno je istorijski sigurno: Cetinjska mitropolija niti je kad tražila niti dobila status autokefalnosti u uobičajenom smislu riječi. Sama činjenica da su svi njeni mitropoliti rukopolagani na strani dovoljna je potvrda za to. Jer, prvi preduslov autokefalnosti je postojanje ujednoj oblasti najmanje 23 episkopa koji će rukopolagati svoje nasljednike. Jedan mitropolit može biti autonoman pod određenim uslovima, ali nikada autokefalan u pravom smislu riječi. To je bio slučaj sa Cetinjskim Mitropolitom, naravno, poslije ukidanja Pećke patrijaršije (1776). Međutim, čim su se istorijske prilike normalizovale (1920) i Cetinjska Mitropolija, sa drugim autonomnim jedinicama, vratila se zajedništvu Pećke Patrijaršije.

- Mnogi pitanje Crkve povezuju sa pitanjem nacije. Pristalice Samostalne crnogorske crkve, između ostalog provlače argument da je ovdje nemoguće krstiti se kao Crnogorac?

- I to je ishitreno i izmišljeno pitanje. To je pokazatelj duhovne opustošenosti čitavih poslijeratnih pokoljenja, a s opustošenim dušama se lako manipuliše. Crkva je prizvana da ide i "krštava sve narode u ime Oca i Sina i Svetoga Duha", prizvana je da od svih naroda zemaljskih stvara jedan - Božiji Narod, rod izabranih, carsko sveštenstvo. Odnosno, viša dimenzija u hrišćanstvu jeste upravo ta pripadnost crkvi kao takvoj, a član Crkve se postaje preko vjere u Hrista kao Boga i Spasitelja. Mi se u "Hrista krštavamo" i "oblačimo" a ne u bilo kakvu nacionalnost. Nacionalnost je tu potpuno irelevantna.

Primarni identitet onoga koji se krštava je to što on postaje hrišćanin. Preko tog svog postojanja hrišćaninom on i zadobija svoju izvornu ljudsku prirodu. A otkrivajući i zadobijajući svoju izvornu ljudsku prirodu, on sebe (doživljava kao brata) svakom ljudskom biću, bez obzira kom jeziku ili narodu, to biće pripada.

Dakle, cilj crkve nije da razdvaja, već da sjedinjuje i da od bezbroj ljudi i naroda, napravi jednog Čovjeka i jedan narod na zemlji. Ako to zaboravimo, onda mi ne znamo šta je Crkva, pretvaramo je u idol ili fetiš, ideološki ili nacionalni, svejedno je.

- A možemo li reći, da se s ovim pitanjima koja se postavljaju u Crnoj Gori, nagovještava ono što se u Makedoniji dogodilo, kada se Makedonska pravoslavna crkva odvojila od SPC?

- Ono što se zbilo u Makedoniji, zbilo se potpuno nenormalno - i duhovno i crkveno nezdravo. To u istoriji nije upamćeno, da jedan ateistički sistem i ideologija, stvaraju Crkvu. Istinski crkveni ljudi nikada nijesu bili za to. za takvo razdvajanje crkvenog zajedništva, koje je ovdje postojalo vjekovima.

To što se dogodilo u Makedoniji, imalo je samo negativne posljedice, i u Makedoniji i šire, stvorilo je otvorenu mržnju, koja je i dan-danas izbija na površinu kod ljudi, koji su

nažalost, duhovno raslabljeni, opustošeni, koji i ne znaju šta je Crkva i koji je njen osnovni cilj i uloga.

Kratko rečeno nacionalni momenat nikad nije bio primaran za oblikovanje jedne Pomjesne crkve. Ono što je bitno kao razlog za oblikovanje Pomjesne crkve, jeste pronalaženje boljeg puta i načina da se Hristova poruka oprisutni u životu pojedinca i jednog naroda.

crkva koja ne stvara od mnogih - jednoga, nije Crkva. To je anticrkva. To je nekakva sekta. Sektaški princip je antijevanđelski, u bilo čije ime se prihvatao: bilo Boga, bilo nacije ili pojedinca.

Taj tip autokefalnosti, koji se u Crnoj Gori javlja u nečijim duhovno opustošenim Glavama, to obezboženo i razduhovljeno sektaštvo, ne pripada Crkvi, niti njenom istinskom duhu. To vodi nekoj demonskoj crkvi koja je antipod prave Crkve, njenog duha i sadržaja.

(Intervju, januar 1991)

Srbija sebi na polzu

"Na Balkanu nikada nije bilo lako da se živi, a pogotovo ne danas. Srpski narod se od doseljavanja ovdje, našao na žeravičkoj raskrsnici, kako reče otac Justin Popović, i na raskršću je zasnovao svoja ognjišta.

A ognjišta na raskršćima umiju lijepo da gore, ali su često izložena vjetrovima, pa je muka vatru održavati i dom sačuvati...

A to dvoje, zapadnorimsko i istočnorimsko carstvo odigralo je, igra i igraće, htjeli mi to ili ne, veliku ulogu u našim sudbinama na Balkanu. Srbi su istorijski i kulturni baštenici oba ta nasljeđa - i istočnoromejskog (jerusalimsko-carigradskog ili vizantijskog) i latinskog.

Sveta dvojica, Simeon i Sava, orijentisali su ih prema istočnoromejskom hrišćanstvu i prema njemu su oblikovali i državu i Crkvu. Zbog toga što je srpski narod jednom zasvagda usmjerio svoju sudbinu prema Istoku, vjerujući da s Istoka i sunce dolazi, našao se u novije vrijeme na raskršću, koje za njega nije novo, ali je na nov način postavljeno.

Usmjerenje prema Zapadnoj Evropi, koje je kasnije uslijedilo, sticajem istorijskih okolnosti, nešto silom a nešto milom, dovelo je srpski narod u novu peripetiju, iz koje će ko zna kad, i da li će (?) uspjeti da ispliva. No to usmjerenje, iako pogrješno, predstavlja veliko iskustvo, istine, krvavo plaćano ali dragocjeno, jer bi trebalo i moralo da bude otrežnjujuće za srpski narod.

- Mnogi vjeruju da je izlaz iz sadašnjeg lanca nedaća, i za Srbiju i za Jugoslaviju, ipak, Evropa?

- I ja mislim da je izlaz - Evropa. Ali, pitanje je - koja? Evropa je mnogoznačna. Ona je i rimocentrična i germanocentrična, ona je i francuska revolucija ali i španska inkvizicija. Evropa je zemlja svetih čudesa, kako veli Dostojevski, ali i zemlja primjene velikih ideja. Mi, kao narod, pripadamo Evropi, u smislu što smo baštenici mediteranske kulture, bilo da se radi o drevnoj jelinskoj bilo o izvornoj hrišćanskoj, tj. o onih prvih deset vjekova hrišćanstva dok je ono još bilo jedinstveno. Da bi bio plodotvoran i plodonosan naš odlazak u Evropu morao da bude kroz povratak našim izvorištima, a ona su jerusalimsko-carigradska. Na njima, na toj jerusalimsko-carigradskoj filosofiji života, srpski narod postao je istorijski zrio narod.

Svoje mjesto u Evropi ne možemo da nađemo kao prosjaci. Takvi ne trebamo ni sebi ni njoj. Ako u Evropu idemo da se obogatimo onim što ona ima, unoseći u nju naš duhovni opit, onda mi bogatimo i nju i sebe. Ali, to nije lako, upravo stoga, što smo tragično osiromašeni, u jednom trenutku povjerovali da je u Evropi, onakvoj kakva jeste i s onakvim humanizmom i civilizacijom od renesanse pa naovamo - naš spas. Time smo prezreli ono što jesmo i preko čega smo postali istorijski zrio narod.

- Može li Srbija sama u Evropu?

- Bilo kako bilo, u onom istorijskom trenutku, mi smo u Evropu i nemamo kud iz nje. U njoj smo oblikovani, pa i kada je u pitanju to evropsko iščadije - marksizam i komunizam. Mi smo bili zamorčići zapadnoevropskih ideologija. Kad smo krenuli da ostvarujemo ideje Zapadne Evrope - nastradali smo. Pa ipak, i tada smo htjeli u Evropu. Bojim se da bismo ponovo htjeli da budem o zamorčići, naizgled jedne drugačije, a u suštini, te iste Evrope. Nije li vrijeme da jednom s tim prestanemo, da se otrijeznimo novim i najnovijim iskustvom, i da uz poštovanje svih Evropa, počnemo da se vraćamo sebi i svojoj pameti.

- Kakva Jugoslavija odgovara Srbiji?

- Jugoslavija koja je u stanju da ispoštuje naš duhovni identitet, kulturni izraz i dostojanstvo i naše pravo na mjesto pod suncem, prihvatljiva je za nas, naročito što mi ne postojimo sami sebe radi, već i drugih radi.

Ali Jugoslavija koja nije u stanju da ispoštuje dostojanstvo ovog naroda, kao što se to dogodilo sa ovom drugim - Brozovom, takva nam nije po mjeri. Nije po našoj mjeri Jugoslavija koja ima za posljedicu Jasenovce, Jadovna i Gline, ili koja je spremna da žrtvuje naše žrtveno polje Kosovo i Metohiju, radi svojih sebičnih interesa.

Srpski narod u ovoj zemlji ima najmanje razloga, što se njega lično tiče, da se bori za bilo koju Jugoslaviju. Sa svojom istorijskom državnošću, oblikovanom van Jugoslavije, svojom samosvojnom duhovnošću kulturom, koja sobom obuhvata i Istok.

kao dušu, i Zapad, kao haljinu, s malo umjeća i s malo istorijske sreće, on može da opstane na ovoj svojoj žeravičnoj raskrsnici, uz poštovanje svih i svakoga.

Mi sada možemo i da razgovaramo - šta bi bilo da nije bilo.

Da smo 1918., kao narod, imali ovo iskustvo koje imamo sada, vjerujem da ne bismo ni ulazili u ovu jugoslovensku peripetiju - ni sebe radi, ni drugih rali.

Gledano kroz prizmu sadašnjeg iskustva, 1918. je jedna od velikih zabluda i iluzija srpskog naroda. On je tada prokockao svoju istorijsku šansu, kakva se jednom narodu, od Proviđenja Božijeg, da je samo jednom u hiljadu godina. A njemuje, tada, njegovom golgotom bilo dato da omeđi svoje kulturne i državne granice. U svojoj zaljubljenosti djetinjem povjerenju prema Evropi, opovršinjenosti intelektualnih slojeva, srpski narod je došao do tog naivnog braka, koji je sada teško razvjenčati.

I međuratna, a pogotovo poslijeratna Jugoslavija, građena je na nepoštovanju istorijskog i kulturnog dostojanstva srpskog naroda.

U želji za jedinstvom južnoslovenskih naroda na prosvećenim, tzv. humanističkim principima, Srbi su prihvatili da žrtvuju mnogo šta svoje, ugrožavajući svoje biće, da bi mogli, prvi put u istoriji da sagrade zajedničku kuću s ostalim djelovima Jugoslavije, dabi se uklopili u Evropu i ostvarili težnju iz posljednja tri vijeka. Ia kraju su ostali kratkih rukava. Ne samo što su tom žrtvom, radi opštih ciljeva i ideala, ugrozili svoj identitet, već su ispali i megalomani i osvajači tuđih prostora, nametljivci, neželjeni gosti.

- Šta, ako dođe do raspada Jugoslavije?

- Mi moramo da se vratimo onoj Karađorđevoj ideji od prije 180 godina, da se vratimo našim životnim, istorijskim, duhovnim prostorima. Jedino tako, ćemo i sebi na polzu, i Evropi na polzu. Ovo što se sada događa u Jugoslaviji, posljedica je ranijih zbivanja, dijelom i rezultat naših zabluda, samoobmana naše naivnosti, ali i rezultat našeg tragičnog istorijskog položaja priča koja priča nas a ne mi nju. To je sudar mnogo dubljih svjetova.

Naša sjeverna bića, oblikovana ma načelima rimske ideje, ili rimocentričnog ekspanzionizma, kako ga naziva Dostojevski, imali su drugu računicu kad su ulazila u ovu držanu. Vaspitana na principima rimo-vatikanskog univerzalizma, ona su mislila da je došao istorijski trenutak da se taj nepokorni, "šizmatični"pravoslavni Balkan uključi organski u orbit tog rimocentričnog univerzalizma. Uostalom, osnovna Štrosmajerova ideja bila je, kako da se nađe način kako bi se pravoslavni Sloveni poklopili Rimu.

Treba se osloboditi iluzija da je Evropa obećani raj. Ona je samo novo iskušenje srpskom narodu. Jer, samo povratak sebi, značiće i povratak Evropi, u izvornom smislu te riječi. Ali taj povratak sebi nije samo naše prizivanje, već i svih evropskih naroda. To je vraćanje svojim dubinama, svojim izvorima. Bez toga i Evropi prijeti apokaliptičko doba. Ne dođe li do toga, ne bih se iznenadio, ako na tlu Evrope iznikne neki novi "izam", sličan marksizmu ili nacizmu, koji će pogruziti sve u nove vrste totalitarizma i nasilja.

Pored sve lijepe evropske kulture, njene spoljašnje privlačnosti, kratko rečeno - ovaj narod bi trebalo da "zna za jadac". Jer, ne pamti se da se Sunce ikad rodilo na Zapadu!

(Politika. ekspres, 4. jun 1990.)

Civilizacija je maska

- U časopisu Srpske patrijaršije "Pravoslavlje", između ostalog piše, da je prema vizantijskom moralu i prepredenosti "pravilan način ponašanja, laskanje svakome ko ima vlast, i da je svako ko je laskao, time bio zaštićen. Nije li se tako, tokom vjekova, a posebno danas, ponašala i Pravoslavna crkva?

- Pravoslavna crkva, po svom duhu, nije vlastodržačka. Naprotiv, tokom istorije nastojala ja da ostvari jevanđelsko stanovište, da "moje carstvo nije od ovoga svijeta". U vremenima kakva su naša, kad je Pravoslavna crkva izgubila svoju potporu u državnoj vlasti, kao što se to dogodilo, na primjer u Rusiji, i kod nas, ostavši bez bilo kakve spoljne moći na koju bi mogla da se osloni u smislu zaštite, pa može samo da opstane samo ako njeni nosioci imaju stvarnu, pravu unutrašnju duhovnu moć.

- Očigledno da je došlo do promjene odnosa između srpske politike i Srpske pravoslavne crkve?

- Postojeći antagonizmi ne mogu da se prevaziđu tek tako, preko noći. Istina, tokom posljednjih godina, došlo je do promjena, do kakvih nije moglo doći svih minulih četrdesetak godina, od svršetka rata... I to su nadajmo se zdrave promjene.

U februaru i martu prošle godine (1987) vođena je kampanja protiv mene u Vršcu, kada je, nakon napada na mene od strane tadašnjeg predsjednika pokrajine Vojvodine Đorđa Radosavljevića, počeo pravi progon. Zasijedali su komiteti na tajnim sastancima, u školama su organizovali đake i profesore, ubjeđujući ih da se "klone tog zloglasnog episkopa" koji se "ubacuje u prazan prostor". Atmosfera je bila naelektrisana nezdravim duhom.

Međutim, nije prošla ni godina dana, a prilike su se sasvim izmijenile. Još lani na tribini Više pedagoške škole u Vršcu, glavna teme je bila antireligiozna propaganda, a ove godine na toj istoj tribini nastupio je čovjek koji je rekao: "Kada ne bi bilo Crkve... crkva nam je jedino utočište." Takva promjena nastala je za godinu dana.

- I gdje su, po Vašem mišljenju, razlozi za ove promjene?

- U događajima na Kosovu. Radi ovih događaja, okoštale partijske strukture, koje su u mnogo čemu svojim oportunizmom i politikanstvom, dovele do teške situacije na Kosovu, počele su pucati. Jer, događanja na Kosovu bila su toliko tragična i toliko očigledna, da su čak i najokoreliji komunisti morali da kažu: "Tako više ne ide! Ili ćemo potpisati potpunu izdaju svih svojih nacionalnih interesa i interesa naroda na tom prostoru, ili treba nešto izmjeniti".

I tako je Milošević negdje kazao: "S Partijom ili bez nje, Srbija mora da sačuva svoje Kosovo!" Da je poslije pedeset godina jedan predsjednik mogao reći "s partijom ili bez nje", sigurno znači da se nešto prelomilo i sazrelo mnogo dublje, i to je to, to nešto što ne može da se zaustavi.

- Uvjereni ste, dakle, da će Milošević, s partijom ili bez nje, riješiti probleme na Kosovu, i vjerujete mu. Međutim, kako to da Vam, u trenutku, kad baš srpska partija, o kojoj govorimo, uporno odbacuje zahtjeve za uvođenje političkog pluralizma, to nije sumnjivo?

- To je razmišljanje koje smo već čuli: "Nijesmo ni za pluralizam ni za monizam", što znači da nijesmo ni vino ni voda! Takvo razmišljanje je uveo vaš voljeni drug Kardelj, da budemo pošteni...

- Znači li to da se u Srbiju ne rađa novi Tito nego Kardelj ?

- U ovoj zemlji se mnogo štošta rađa...Međutim, treba priznati da se ovdje kod nas ne radi o grupi ili o jednom čovjeku, već o nečem što se rodilo duboko u narodu, i što je ujednom trenutku grupa ljudi u strukturama, gdje se našla, uspjela da preuzme kao svoje. Da li će bi ti u stanju da ide do kraja, da li će za to biti sposobna i da li će to smjeti, to ćemo tek da vidimo. Za mene je bitno da se u ovoj posljednjoj godini osjećam slobodnijim. I zbog toga, u ovom trenutku, nakon dugih godina života u nekakvom strahu, mogu da kažem: "Hvala ti Bože što sam počeo da dišem malo slobodnije!" I dok je tako, uopšte ne postavljam pitanje... Što svakako ne znači da ću nekoga da gledam kao božanstvo - znam da svaka vlast u sebi ima nečeg demonskog i da kvari najbolje ljude, a kamoli one koji nijesu dovoljno zreli. Vlast je đavolja stvar.

Doskora su Vas smatrali najoštrijim kritičarem vladajući ideologije i sistema, dok danas gotovo s izuzetnim razumijevanjem govorite o problemima ove, nekad kritikovane partije. Mislite lida se partija uistinu može da promijeni?

- Nijesam počeo da vjerujem da može da se promijeni. Vjerujem da u određenom trenutku ljudi ili bar neki među njima, zbog stvarnosti koja ih na to prisiljava, posebno ako su trezveniji, mogu nešto da promijene Čovjeka ne može nikada da ispuni nijedna partija, jer je čovjek biće koje je šire od partije ili bilo kojeg kalupa. I to možemo da vidimo u grupi ljudi u srpskoj partiji, premda svakako dopuštam mogućnost da bitnu ulogu u takvoj politici igraju interesi koji proizilaze iz zahtjeva za ostajanje na vlasti. Činjenica je, razumije se, da je to dvosjekli mač. Ipak se bojim da mnogi u ovim događajima posljednjih šest-sedam mjeseci, nijesu shvatili da nije progovorio neki novi vođa, već narod. Navikli smo na sistem, unutar koga ne možemo da razumijemo, da je to što se događa i što vidimo, priprema za rušenje njega samoga i preduslov za moguću demokratizaciju i normalniji život u državi. Možda i nije tako, pokazaće vrijeme...

- Vrijeme sve više pokazuje da smo svjedoci srbizacije Crne Gore, da se postavlja pitanje Srba u BiH, da Srpska pravoslavna crkva negira autokefalnost makedonske pravoslavne crkve, a time i Makedonce kao narod...

- Dugo je u ovoj zemlji važila maksima, da razbijena Srbije znači jaka Jugoslavija! Stav komunističke partije (i to po direktivama Kominterne prije rata) bio je da Balkan i u srcu Balkana srpski narod treba da se oslabi... Na temelju toga stvoreni su novi narodi koji su u istoriji nijesu nikada ni postojali, kao recimo Crnogorci. Oni su najočigledniji primjer.

Ja sam, eto Srbin, premda sam rođen u Crnoj Gori. Moj brat je u Crnoj Gori sekretar jedne osnovne škole, i on sve piše Crnogorac! Ponekad sam volio da kažem svojoj majci: "Ti si srećna majka! Druge majke rode dva sina a ti si rodila dva naroda! " Ovakva podjela je tipična za šizofrenu svijest savremenih Crnogoraca. Jedan pukovnik iz Crne Gore, koji je poslije rata bio Srbin, iznenada se upisao među Crnogorce. Pitali su ga kako je to moguće, kad je do juče bio Srbin. Kazao je kako je partija izdala direktivu da pripada crnogorskoj naciji i da zato toj naciji pripada i - tačka. Ako Crnogorci stvarno nijesu Srbi, onda Srba, takvo je moje mišljenje, uopšte nema. Uzmite recimo u ruke Njegoševa djela ili proglase crnogorskog kralja Nikole Crnogorcima iz 1914 godine...

- Pa šta je onda Crna Gora?

- Crna Gora je srpska zemlja koja ima svoju istorijsku bit, svoje istorijske tokove, jer je imala svoju državu u kojoj je ustanovljena jedna specifičnost, jedan posebni mentalitet.

Što se tiče Bosne i Hercegovine, to je naša zajednička muka. U Bosni i Hercegovini ukazuju se sve protivrječnosti i sva zamršenost naše istorijske sudbine, čak i sudbine svijeta. Ako na pravilan način riješimo sudbinu BiH, biće to model za rješenje svjetskih problema. Tu se, naime, radi o sudaru i simbiozi zapadnog životnog usmjerenja s vizantijsko-slovenskim i islamskim. Tu je u biti istog naroda došlo do tako jake diferencijacije na temelju religijske pripadnosti da je problem još kompleksniji.

Što se tiče makedonskog naroda, i to je kompleksno pitanje. Premda ima mnogo nejasnih stvari, činjenica je da se o makedonskom narodu, odnosno o nekakvoj samosvojnosti ovog slovenskog stanovništva koje se ne bi smatralo ni Srbima ni Grcima ni Bugarima, počelo govoriti tek krajem prošlog nijeka, i to u kontekstu sukoba i trvenja među velikim silama. To je kasnije dobilo na intenzitetu, a komunistička partija je ovako stanovište prihvatila kao preduslov za rješavanje tzv. "makedonskog pitanja".

Znam da tamo ima dosta Srba a poznato je da se dio tamošnjeg stanovništva smatra Bugarima; tek poslije rata imamo posla s jakom grupom novih generacija koje se smatraju Makedoncima i govore dijalektom koji je postao jezik. To je realnost, dok je budućnost još otvorena...

Problem tamošnje Crkve je stvar za sebe. Srpska pravoslavna crkva nije prihvatala stanje crkve u Makedoniji jer je ono posljedica nasilja ateističke ideologije Crkva ima istorijsko iskustvo da ne smije svako novo stanje da prihvati prebrzo za normalno.

- Isto tako ne postoji ni samostalna Crnogorska pravoslavna crkva. Kakaa je uticaj Srpske pravoslavne crkve u Crnoj gori, poslije svih ovih iskustava, tokom minulih četrdesetak godina?

- Ovaj naš bratoubilački rat, koji se zove revolucijom i ne znam ni sam kako još...

... narodnooslobodilački rat...

... To je za mene bratoubilački rat. Prvenstveno bratoubilački rat. Svejedno je u ime koga i u ime čega ubijaš; kad ubiješ čovjeka, uz to iz svoga naroda - ubiješ svog brata! U ime rase ili klase, u ime bo! a - to je svejedno. Ovaj bratoubilački rat je za srpski narod bio tragičniji od svih prethodnih. U Crnoj Gori je narod strahovito stradao. Tokom rata, neko vrijeme su prevladavali četnici, od 1943 i 1944. partizani. Kal prevladaju jedni uništavaju druge, kad prevladaju drugi uništavaju prve. A komunisti su započeli to krvavo kolo...

U to vrijeme ubijen je i crnogorsko-primorski mitropolit Joanikije zajedno sa oko sedamdeset sveštenika, bez suda i presude. Još ni do danas nemaju ni groba ni mramora. Poslije rata izvršen je strahovit pritisak na Crkvu, to znam jer sam tamo odrastao. Sjećam se kako sam s porodicom išao u Manastir Moraču na pričešće: na ulazu u portu stajao je partijski sekretar i zapisivao ko ulazi u crkvu i ponavljao: "Ako ideš u crkvu, plaćaćeš dupli porez!"

Kasnije, 1953. godine, zatvorili su mitropolita Arsenija, koji je u zatvoru čamio sedam godina, poslije čega se više nije smio vratiti u Crnu Goru. Sve je to uticalo na zamiranje crkvenog života.

- Ne plašite li se da će zbog vanrednih mjera "rješenja" prilika na Kosovu, zamrijeti crkveni život i tamo, kao nekad u Crnoj Gori?

- Sadašnje rješavanje kosovskih prilika, posljedica je dugotrajne bolesti. Bolesti, za koju su krivci politika naše države i partije. Ono što se dogodilo na Kosovu, od kraja rata, za normalnu ljudsku logiku koja poštuje državu, otadžbinu, to je izdaja! Crkva je bez prestanka, iz godine u godinu signalizovala, obavještavala o stanju Broza, kao i sve druge institucije, pa ništa. Dosadašnja rješenja bila su saboterska i omogućila su zlu da se razraste i postane neukrotivo. Šta biste uradili vi, da vam neko u Mariboru spali vašu lijeku crkvu, siluje sestru; kad biste dijete poslali u školu a nijeste sigurni da li će se vratiti zdravo; kad biste spavali s pištoljem pod jastukom, kao ljudi na Kosovu. Šta biste činili kad bi se sve to u vašem gradu radilo i to sistematski. Kad za vašeg Janšu organizujete onakve mitinge, braneći ljudska prava, šta biste učinili kad bi se ovako nešto događalo u slovenačkim gradovima?

Neki istorijski trenuci su iracionalni, bez normalne logike, ostaje samo pitanje - biti ili nebiti! Ovakve iracionalnosti dešavaju se pred očima tzv. kulturne Evrope, koja je u biti, i te kako žedna krvi. I sve se to decenijama odigrava na kosovskom prostoru, a vi gospodo iz tzv. civilizovanog društva sve to lijepo posmatrate jer se ne tiče naše kože, iz daljine gledajući šta se događa tim južnjacima, Balkancima.

Bojim se, braćo Slovenci, pa i Hrvati, da uopšte nijeste shvatili ili ne želite da razumijete, o čemu se ondje radi... Ili nećete ili ste toliko preokupirani sami sobom i svojim problemima, da uopšte ne možete da shvatite istorijsku i vjekovnu patnju jednog naroda.

To je ono što nas stvarno boli. Jednostavno se pitam, da li je komunikacija uistinu toliko prekinuta, da ne možete da razumijete...

Ako Slovenci misle da je Jugoslavija ovakva kakva jeste, suprotnost nekim njihovim vitalnim interesima, kulturi i jeziku, i da bi neko drugo rješenje bilo bolje, onda bi svjesno pozdravio to, da Slovenci sami, ako je to u ovom glupom svijetu uopšte moguće, nađu put obnove neke nove Austrougarske monarhije, novog tipa neke Srednje Evrope...

Međutim, dok živimo u zajedničkoj kući, s takvim stavom, kakav imaju Slovenci prema kosovskom pitanju, očekivalo bi se od čestitih ljudi drugačije ponašanje. Zar se smije događati da onaj kome si dao "besu" (riječ) i koji je tebi dao "besu" da ćete živjeti zajedno i dijeliti dobro i zlo, dođe i podsmijava ti se. Podsmijava se jednom Đorđu Martinoviću koga su nabili na flašu! Za takve je značajniji Janša i njegov problem, nego li takav mučenik i silovano dijete, staro devet godina!

Sve je to u redu, sve je to odlično - civilno društvo! Ali na Kosovu nema civilnog društva. Radi se o biti ili ne biti. To je dublje od svega. Svakako, značajan je i Janša, treba se boriti za demokratiju i protiv svakog nasilja. Ali, postoje vrijednosti koje se ne mogu porediti.

- Nije li to, na kraju krajeva, samo problem pravne države, a ne bratstva i prijateljstva?

- Kakva pravna država? Zar je ovo pravna država? Ova država počina na nasilju od početka: "Zakon mu je što mu srce žudi, što ne žudi u Kuran ne piše!" Na onom načelu počiva naša država!

- Nasilje će roditi nasilje i tako ćemo. biti daleko od hrišćanske ljubavi...

- Da parafraziram Solženjicina - mislim da postoje neki dublji, istorijski razlog za to da ovom narodu i hrišćanskoj civilizaciji u ovim krajevima ne dozvolimo da se slomi kičma. Jer Dečani, Gračanica i Pećka patrijaršija nijesu samo putokaz mom duhovnom sazrijevanju, one su to za svakog čovjeka koji dolazi bilo otkud. I ako negiraš ova znamenja ljudskog stvaralaštva i sazrevanja, vraćaš se sistemu čopora. Dostignuća čovječanstva treba braniti, jer istoj generaciji samo tako ostaje nada da će naći svoj put, bez njega će se vratiti u džunglu. I kako da to predamo, žrtvujemo bezumlju?

Ukratko, klin se klinom izbija. Dugo se pokušavalo diferencijacijama i pričicama. Dolanc je bio tamo, na Kosovu. Sada na Kosovu više ne govore "lažeš!", već - "Dolančiš!" To je novi izraz, zbog g. 1981. i njegovih tadašnjih laži. Na lažima je počivao ovaj sistem i njegova politika.

- Uz sve ove odgovore, čovjek bi gotovo mogao da se prikloni razmišljanju, da geografska karta "podijeljene Jugoslavije", koju smo štampali, ima i neku dublju osnovu, tako različito gledamo na stvari...

- Problem koji je "Mladina" načela štampanjem te geografske karte, jeste u tome što se to ne može tek tako ignorisati. Postoje određene razlike, između, da tako kažem, helensko-jerusalimskog tipa mediteranskog čovjeka, i latinskog tipa mediteranskog čovjeka. To se osjećalo još u vrijeme Rimske imperije, u vrijeme podjele na Istočno i Zapadno rimsko carstvo. I Crkva je platila tome danak, uključila se u sve to. Sjedne strane imamo novi Rim, Carigrad sa svom svojom univerzalnošću na temelju hrišćanske, nove civilizacije; s druge strane Stari Rim, s istom univerzalnošću, koju gradi na ostacima drevnog Rima i njegovog mnogoboštva. I tu je došlo do rascjepa. Zapad je, braneći svoju univerzalnost, udruženu sa drevnom rimskom mnogobožačkom ideologijom, došao u sukob s Istokom, koji je odbacio poslušnost, toj piramidalnoj univerzalnosti nepogrešivog tipa, i došlo je do raskola.

O tome treba stvarno da se razmišlja i iz sasvim praktičnih razloga, prije svega pri traženju modusa vivendi na onom našem prostoru. Na to nas upućuju istorijska iskustva, a posebno iskustva iz minulog rata. Jer se erupcija mržnje tada izlila u novi tip ubilačke strasti u ime tih podjela.

Lično se čudim, da u trenutku u kome su ugroženi vitalni interesi srpskog naroda, koji je hrišćanski narod, da naša braća Hrvati i Slovenci, koji su takođe pripadnici iste hrišćanske civilizacije, nastoje da se tako ponašaju kao da nemamo nikakve srodnosti. Kao da u ovom momentu Hrvate i Slovence privlači više neki drukčiji model života, istočnjački i islamski, od ovog koji im je bliži.

Inače, ja sam, što se civilizacije tiče pomalo, rusoovski nastrojen. Civilizacija je, naime, često maska, i zato sam u odnosu prema civilizacijskoj strukturi ponašanja pesimista i više vjerujem pravim ljudima, svetim ljudima. Kad se ujedine pravi sistem i pravi čovjek, blago nama, kad bi se samo to dogodilo. U Evropi je bilo mnogo zanimljivih sistema, jer sve borbe u Evropi, od rebesanse do danas su borbe za sisteme, onda je iznenada izbio satanizam fašizma s jedne i ateizma i marksizma s druge strane. Bili su to izdanci baš ove uglađene civilizacije i civilizovane Evrope koji su zatrovali vasionu i opoganili zlom sve do Neba.

Sve smo to sami iskusili. I što sam stariji, sve su mi milje i bliskije, svakom Crnogorcu znane Njegoševe riječi: "Smiješna su svojstva ove zemlje!"

- Oprostite, maloprije ste još bili Srbin, a sada ste, najednom Crnogorac?

- Čekajte - iz kojeg ste kraja? Iz Beograda, Ljubljane? E, onaj što koji je iz Ljubljane kaže da je Ljubljančanin. A kad kažem da sam Crnogorac to znači da pripadam kraju kao takvom. Jedino je pripadati pokrajini i po njoj se nazivati, a drugo je pripadaš narodu...

- Otkrili smo bezbroj podjela i rascjepa. Kako s tim stoje stvari u SPC? Ima li frakcija?

- A, s tim je najteže, to je živa muka...

- Ovih dana mnoge je prijatno iznenadila vijest da su na put, među narod, krenule i kosti cara Lazara. je li to neka zamena za štafetu?

- Štafeta mladosti je bila nova ideologija s prastarim korijenima. Ono što se radilo u čast Jupitera, Avgusta, rimskog Cezara, kod nas je kopirano u vidu "štafete". Tom idolatrijom stvaran je idol u modernom duhu, pod modernim znamenjem zvanim petokraka...

Mošti Cara Lazara su nešto sasvim drugo. U Novom Zavjetu se kaže: "Nema veće ljubavi od one da neko žrtvuje svoj život za svog a bližnjega". Ta ljubav je mjerilo čovjeka i mjerilo ljudskog dostojanstva. Ta se ljubav žrtvuje do zadnjeg atoma, ali ne za sebe i svoj interes, već za drugoga.

Kosovski velemučenik car Lazar je ovaploćenje te i takve ljubavi. Neko može poštovanje te i takve ljubavi da nazove štafetom, može da je naziva kako mu drago. Ali, po mom dubokom, uvjerenju, to je jedina zdrava i jedina prava "štafeta", bar za istinske ljude i narode. Ali, to je nešto drugo, to je cinizam, ta i tolika vaša neosjetljivost i nerazumijevanje za ono što nam je najsvetije. Ako ne poštuješ ono što je meni najsvetlije, piše nemamo o čemu da razgovaramo...

("Mladina", oktobra 1988.)

POGLEDI

Trostruki grijeh i četvorostruko ogrješenje

Sumrak Lovćena je vidljiv i opipljiv znak pomračenosti onih koji "za pravilo ludost izabraše", u našem vijeku i na našim prostorima. Kako vrijeme odmiče, postajemo sve piše svijesni: prekrajanje oblika Lovćena i rušenje Lovćenske kapele, predstavlja trostruki grijeh i četvorostruko ogriješenje.

Mauzolejsko nasilje nad Lovćenom grijeh je prema istini, pravdi i vrlinskoj ljepoti; ogrješenje u odnosu najedno sveto zavještanje i samog zavještaoca, u odnosu na dostojanstvo naroda Crne Gore, na sam Lovćenski vrh i na kulturu srpskog naroda uopšte i njegova sržna istorijska znamenja.

Prvo, to je grijeh prema istini, jer je sami čin izvršenog Lovćenskog bezumlja - trijumf lažnih vrijednosti nad dubljom istinom samog postojanja u slobodi i za slobodu, kao i nad smislom čovjeka i ljudskog stvaralaštva.

Drugo, to je grijeh i protiv pravde, jer predstavlja vapijuću nepravdu prema jednoj epohi i ljudima te epohe, naročito prema Njegošu i njegovoj posljednjoj volji; ali, pišta manje i prema sadašnjim i budućim pokoljenjima.

Tom nepravdom im se ostavlja u nasljeđe još jedna neprebol-rana i stalno plaćanje danka nečijoj bespameti. Uz to zašto i to ne reći! ostavlja im se u nasljeđe otrovna jabuka

razdora u odnosu na susjedni hrvatski narod. Kako njega uvjeriti da permanentni otpor i bunt protiv Meštrovićevog mauzoleja na Lovćenu ne predstavlja prezir ni prema kome niti negiranje bilo koga, već odbranu svoje duše i svoga postojanja ugroženih ne slobodom i nasiljem.

Upravo s toga je "promjena opisa" Lovćena i simbolike njegovog hrišćanskog nebotajnog znamenja, sverečitog svojom prostotom i znakovitošću - treći grijeh. Grijeh prema vrlinskoj ljepoti, tj. prema "mudrosti prostoj najsjajnijoj", kojom je Njegoš Njegoš! I zbog koje je on i htio da pod njenim okriljem pohrani svoje kosti. Istinska ljepota ne trpi nasilje. Ona je po prirodi graditeljska nikad rušilačka!

Svaki prvi novi pobljesak istinske ljepote, ne negira i ne ruši prethodni. Bogati ga sobom i nadopunjuje, sapostojeći mu u slobodi, isijavajući iz sebe novi sjaj.

Rušenjem crkvice Svetog Petra Cetinjskog, Njegoševom ljepolikom mudrošću skrojene za ćivot njegovom zemnom prahu, Lovćen i sveti ćivot na njemu pretvoren je u zgaženi cvijet. Cvijet oskrnavljen i nasilno lišen svoga iskonskoga miomira i spasonosne ljepote; zamijenjen nečim, što, niti je po mjeri Lovćena niti po izmjereniju Pjesnika i njegove samosvojne i samobitne vaseljenosti (univerzalnosti).

Prava ljepota je čuvar prirode, ona je i hraniteljka svake, na njenom oblikovanju i preobražaju, izrasle ljudske djelatnosti prošlih pokoljenja.

Mauzolej, ondje gdje je postavljen i način na koji je postavljen, o njegovoj faraonskoj simbolici i ne govorimo, pomrčenje je i nasilje i nad jednim i nad drugim.

Vandalski čik nad Lovćenom predstavlja i četvorostruko ogrješenje:

a) Ogrješenje je prema svetom zavještanju Petra II Petrovića Njegoša - mitropolita, pjesnika i gospodara Crne Gore. Posljednje zavještanje i volja, oduvijek su bili vrhovni zakon za svako pokoljenje. Gaženjem te volje, i to ovako izuzetne ličnosti, Njegoševa vidovita svijest i krstonosna mudrost, okovane su na Lovćenu bukagijama kratkovide tirjanske pameti i sljepačkog jednoumlja.

b) to je ogrješenje i prema dostojanstvu i zdravoumlju Crnogorca, kojima nikad nije bilo svojstveno da ruše ni tuđa duhovna i istorijska znamenja, kamoli svoja sopstvena, i to baš ona u koja su "zakleti", kao u svoj oltar pravi na kamen krvavi". Uništiti znamenje i "oltar" na Lovćenu a ostaviti ga sačuvanog u grbu Crne Gore, nije li strašni znak tragičnog rascjepa (šizofrenosti) sopstvene svijesti i uniženja na istorijskom raspeću i muko trpno stečenog uzvišenog čojstva.

v) rušioci su se ogriješili i o Lovćenski vrh sasijecanjem njegovog nebotika i razaranjem njegovih prirodnih oblika tovarenjem kamenih blokova na njegovu kamenu gromadu.

Ne obesmišljuje li to, ne samo Lovćen i njegov oltar, već i sam Mauzolej, neprimjeran Lovćenskom vrhu i prinudan lovćenskom "sirjaku tužiom" i Njegovom, po zemnom bogatstvu, "sirjačkom plemenu".

Kome je potrebna lažljiva predstava o vremenu i ljudima i njihovim naravima"što sokolu hoće naoč.še!"

g) Na kraju, to je ogrješenje o etiku i cjelokupnu kulturu Srpskoga naroda, i o njegova - njegovoj naravi, svojstvena znamenja.

Lovćen sa svojim znamenjem, s pravom je nazvan "krov srpske države" (episkop Nikolaj Ohridsko-žički). Rušenjem crkvice Svetog Petra Pomiritelja na jezerskom vrhu, taj krov je "razgrađen", a znamenje izniklo iz sabornog opita i predanja Srpskog naroda ugroženo i obesvećeno. Koji narod, svjestan svoga dostojanstva, smije ostati pri tom uništenju, sumraku i obesvjećenju, kao konačnom i jednom zasvagda, svršenom činu?

Koliko je ta Mala kapela na Lovćenu, ustvari velika! I kako, iako sad nepostojeća, postaje, iz dana u dan, sve veća i znamenitija, o tom svjedoči sve ono što se s njome zbivalo i zbiva, naročito posljednjih sedamdesetak godina; an sve ono što je o njoj napisano i što se o njoj piše, bez prekida, zbog čega ona postaje sve viša i sveobuhvatnija. Sve će više rasti u nama i pred našom svješću, dok nas cjelosno ne prožme, ne očisti i ne osvijetli oslobađajući Lovćen od sumraka, a nas od srama i stida pred budućim pokoljenjima. I vraćajući mir duši i prahu besmrtnog Cetinjskog pustinjaka.

("Lovćen voskrese" - Intervju, april 1990.)

Što ne želiš sebi ne čini drugima

Boga molim da nam svima podari razum, jer "krv je ljudska rana naopaka".

Na ovim našim prostorima, pogotovo na tlu Hrvatske, previše je krvi proliveno od bratske ruke, tako da nam nje više ne treba.

A što se tiče svih zbivanja na tlu Hrvatske i njihovih uzroka za to nažalost važi ona narodna" ko drugome jamu kopa, sam u nju upada"

Kad bismo u ovom istorijskom trenutku primijenili onu jevanđelsku istinu: što ne želiš sebi, pi čini drugome, onda bi braća Hrvati na prvom mjestu shvatili da ne bi trebalo da rade ono što rade već duže vrijeme da pomažu separatiste na Kosovu i Metohiji koji ugrožavaju vjekovno ognjište srpske duhovnosti.

Onda bi shvatili da postojanje Srba i Srpske crkve na tlu današnje Hrvatske nije od juče.

Manastir Krka sagrađen je onde gde je sagrađen i to u vremenu u kome nema nijednog vidljivog traga o šiptarskom prisustvu na Kosovu i Metohiji.

Zato, kada uzimaju u zaštitu šiptarske bezumnike na Kosovu i podržavaju njihov podrivački rad, trebalo bi da imaju makar malo više razumevanja za svoju braću hrišćane-Srbe, koji s njima žive od zajedničkog doseljenja iza Karpata, na ove prostore.

Onda bi imali i više probuđene savjesti u odnosu najame pune još uvijek nevino poklanih pravoslavnih Srba u toku drugog svjetskog rata, a kroz to bi se stvorili bolji preduslovi za iznalaženje puteva razuma i rješenja svih spornih pitanja koja nas muče.

Sve dotle, dok se ti putevi ne iznađu krv nevino ubijenog brata Avelja, vapiće k nebu.

(Ekspres, 4. maj 1991.)

Lasno ćemo, ako jesmo ljudi

"Događaji su, pred kojima se radije ćuti nego govori. Ova presudna događanja, iz temelja potresaju živote svih ljudi koji žive na ovim prostorima.

Mnogo je pitanja a malo odgovora. Moj pokojni đed Radisav, govorio je u vrijeme sličnih zbivanja 1944/45. godine:"Ko iz ovog vremena iznese čist obraz i zdravu pamet, taj će tek biti čeljade", hoće reći čovjek! Možemo da kažemo da je ovo presudni trenutak u istoriji srpskog naroda, a i u istoriji drugih naroda koji s njima žive na ovom tlu. Potrebno nam je mnogo hrabrosti, vidovitosti i duhovne zrelosti trezvenosti i smisla za istorijska zbivanja, da bismo mogli da izađemo iz ovog košmara, i da bi dobro i čovječnost u nama pobijedili zlo, beslovesnost i nečovječnost.

Bog, kome pripadamo, ponovo je dao srpskom narodu istorijsku šansu, koju je jednom prokockao, 1918. godine da sagradi svoju kuću, svoj dom, i da se ispuni vjekovni zavjet o ujedinjenju svih srpskih zemalja.

Vrijeme je da ispoštujemo vjekovnu želju braće Hrvata i Slovenaca, - nikad ostvarenu, i zato u ovom trenutku projavljivanu na neuravnotežen način - da budu svoji na svome. Bezumio bi bilo u tome da se sprečavaju. Jer ni obična porodica na silu ne može da živi u istoj kući, kamoli heterogeni narodi u Jugoslaviji.

Pošto su i Hrvati hrišćani, i za njih važi: ne čini drugome što ne želiš sebi!

A i Srbi žele da budu svoji na svome. Ako prevlada navedeni evanđelski princip - a moja je molitva da se tako razriješi Jugoslovenska tragedija - onda će se razriješiti na najbolji način, odnosno na onoj narodnoj: "lasno ćemo, ako jesmo ljuđi!"

Nije lako biti čovjek ni jedan dan!

A mi, ne samo da bismo trebali biti ljudi, nego i hrišćani, što je dublja čovječnost od one biološke, sociološke.

Mislim da se Jugoslavija raspala i bezumno je tu raspalost vještački održavati u životu.

Treba imati razuma, istinske čovječnosti, trezvenosti i hrišćanske samožrtvenosti da to shvatimo i prihvatimo, i u miru se raziđemo, da bismo se sjutra mogli sretati s mnogo više ljubavi i poštovanja.

Nadam se da će Hrvati, poučeni iskustvom iz nedavne prošlosti, shvatiti da ne mogu svoju državu da temelje na zločinu Pavelićsko-ustaškog tipa.

Narod i država, koji na zločinu i na nevino prolivenoj krvi đetinjoj, na Jasenovcima i Jadovnima temelje svoju budućnost, već su unaprijed bez nje ostali.

(Borba, 5 jul 1991.)

O patrijarhu Pavlu

"Činjenica da je, u ove dane, na tron svetog Save izabran čovjek koji je od svih nas, pred Bogom ispovijedam, to je moje osjećanje, dostojniji da bude na tom tronu, i koji je po svom biću i žiću najbliži Svetom Savi.

Smjerni, trpeljivi, skromni vladika Raško - prizrenski Pavle mučenik koji je na sebi svojstven način nosio krst svoga kosovometohijskog naroda.

On se popeo na tron Svetog Save, pun čistote i unutrašnjeg spoznanja.

Kažu neki: Star je!

Nije stara blagodat i svetinja koju nosi u sebi, koju je godinama zadobijao mukotrpno hodeći pješke po Kosovu od sela do sela, od grada do grada, od manastira do manastira, utvrđujući na najbolji mogući način dušu svog naroda, cimentirajući je onim cimentom koji je neprolazan.

Taj i takav episkop se popeo na tron Svetog Save i ako bi oni, koji sada drže ili žele da steknu vlast imali samo deseti dio nesebičnosti našeg novog patrijarha, ova bi zemlja procvjetala."

(Politika, decembar 1990.)

Braća iz zaborava

Prisustvo naše braće Srba iz Vrake i Skadra pred ovom drevnom crkvom, podsjeća na naš veliki grijeh, na nedopustivi zaborav naših velikih izvorišta.

Oni su naša braća. Zaborav, koji traje pedeset godina! I evo, vraćaju nam se otuda i bude našu savjest.

Ne dolaze nam kao prosjaci, već kao oni koji su bogatiji od nas; Obogaćeni velikom patnjom i stradanjem.

Ovo je za njih veliki dan - dan zajedničkog krštenja ali, ovo je i za nas sve, veliki dan. Dan buđenja naše savjesti i podsjećanja na naše zaboravno pamćenje, i na našu odgovornost za svu našu braću, ma gdje ona bila.

(Politika Ekspres, April 1991.)

Studenica kao ogledalo istorijske zrelosti

"Najopasnije seobe Srbalja su one od sebe samih - kroz turčenja stara i nova. Jedno od tih "turčenja"jeste to, posljednjih vjekova olako zaboravljanje naših izvorišta, zaboravljanje onoga što je oblikovalo naše istorijsko biće, na kome je i nastala naša država.

Taj zreli oblik našeg istorijskog bića najbolje se vidi na manastiru Studenici.

Iznutra, ona ima jerusalimsko-carigradsku dušu, a haljina, u koju se obukla, je romansko-latinska, zapadna.

Tim našim izvorištima, toj jerusalimsko-carigradskoj duši, uz prihvatanje nove evropske haljine, pod kojom podrazumijevam zapadnoevropsku i američku tehničku civilizaciju, treba da se vratimo i u ovom trenutku kad je srpski narod na novoj istorijskoj raskrsnici."

(Politika ekspres, Jun 1990.)

O raskolu

Kao što su oktobarska revolucija i međuratno nasilje nad crkvom u Rusiji prouzrokovali rascjepe u njenom organizmu, kako u zemlji tako i među milionskim izbjeglicama; rascjepe, koji ni do danas nijesu zaliječeni, to se dogodilo, manje više po istom scenariju i u Srpskoj crkvi poslije ovoga rata.

Poznato je da su još pedesetih godina stizali predlozi iz Amerike o povećanju broja eparhija u dijaspori, i stvaranju neke vrste srpskog zagraničnog sinoda, poput onog ruskog, koji je nastao u Sremskim Karlovcima prije rata, pod pokroviteljstvom Srpske crkve.

Krvavi bratoubilački obračun u toku rata, poslijeratno ideološko nasilje nad crkvom, praćeno oduzimanjem elementarnih sredstava za život i rad, prouzrokovali su nesigurnost i nepovjerenje unutar naroda, pa i same Crkve, naročito među onima koji su se prinudno rasijali po svijetu.

Pobjedniku nije bila dovoljna pobijeda: on je, radi učvršćenja svoje vlasti, gonio protivnike do same istrage. Sve je to stvaralo još dublju psihozu nepovjerenja i straha, pa

i sumnjičavosti čak i u najdobronamjernije odluke. Način kojim je riješeno makedonsko crkveno pitanje 1958, odnosno 1959. godine, i sile koje su u tome učestvovale, jošje više doprinio stvaranju uvjerenja, da odluke crkvenih organa u zemlji, teško da mogu biti samosvojne i slobodne.

Ako tome dodamo činjenicu da je kod velikog dijela Srba socijalno-ideološka svijest već odranije potisnula dublju eklisialnu svijest, onda će nam biti jasno, što je raščinjenje episkopa Dionisija poslužilo samo kao pogodan povod da se u dijaspori, svom silinom, pojavi već prisutni razdor i rascjep.

Istine radi moramo reći, da je ova neprirodna podjela stvorena u Srpskoj pravoslavnoj crkvi s obje strane, svjesno ili nesvjesno uslovljena politikom i političkim pritiscima ili opredjeljenjima, i već postojećim i ukorijenjenim diobama.

Teško je reći koja je od ove dvije strane (federalna ili raskolnička) u tragičnijem položaju: oni, koji braneći svetinju jedinstva Crkve i njen kanonski poredak, moraju da pokrivaju i svjesno ili nesvjesno brane laž i poročnost nasilja koje pritiska Crkvu; ili oni drugi, koji u bojazni da i sami ne postanu žrtva tog nasilja ili laži, opterećeni svojim ranama i diobama, u uvjerenju da se odupiru tom nasilju, to čine po cijenu žrtvovanja jedinstva Crkve i naroda, dovodeći time sebe u opasnost da se jednom za svagda otcijepe od korijena i stabla Svetosavske crkve. Ustvari, u tragičnom položaju su i jedni i drugi, jer sva ta nesreća pada na glavu jedne i iste Crkve i jednog i istog naroda.

Ostaje da vjerujemo da sve ove podjele u našoj novijoj istoriji i njihove strašne posljedice mogu da imaju i jednu dobru stranu, a to je sagledavanje stanja u kome se nalazimo, iskreno preispitivanje sebe i svojih postupaka u svetlosti evanđelske istine: oslobađanje od samozadovoljnosti i vječitog samoopravdavanja. Jer ne zaboravimo, bacanje krivice na drugog je, kako se u Crkvi vjeruje, pragrijeh čovjekov.

Crkva posjeduje istinsku isceliteljsku moć za sve raskole i raseline u čovjekovoj duši i ljudskoj zajednici, bilo na crkveno-narodnom, bilo na opštečovječanskom planu. Međutim, samo oni koji su spremni i duhovno probuđeni, da uvijek drže po Proroku, svoj grijeh pred sobom, i koji su spremni da praštaju bratu svome, Boga radi i u njemu neprolazne svetinje brata radi koji su spremni da mjere sebe i svijet dubinama Božijeg milosrđa i čovjekoljublja na mjesto plićaka svoga sebeljublja i duhovne zaslijepljenosti, u stanju su da sebe iscijele tim zanosnim lijekom Crkve Božje i da njegovo iscjeliteljsko dejstvo prenesu na druge.

Taj sveti lijek u kome je i sveto jedinstvo srpskog i svakog Božjeg naroda, otkriven je nama kao narodu i jednom za svagda ostvaren u našem biću kroz svetosavsko-lazarevsko predanje ukorijenjeno u ćirilo-metodijevskim osnovama i novozavjetnom viđenju čovjeka i svijeta.

Zato je samo kroz povratak njemu, kroz njega i njime i u njegovoj eklisijalno-sabornoj svjetlosti i smirenoumlju, moguće prebroditi sve naše raskole, stare i najnovije.

A o tome - Gospodu se pomolimo!

(Politika, 21. april 1991.)

Srpski savjet

To je dalekovid pravac u ovim, prelomnim istorijskim vremenima. Srbi su od pamtivjeka, sve rješavali na saborima - o Trojičinu dne, preko miholjskih zborova na Prevlaci, do crkvenih sabora. Zato bi bilo dobro da se i danas obnovi saborna svijest naroda. Stranke su nešto novijeg datuma i uvezane među Srbe, sa Zapada, što može da bude i opasno za nas, koji svemu pristupamo sa metafizičkih pozicija. Treba donositi odluke "iz glave cijela naroda", to su jedine odluke koje su dalekovide i dalekosežne. Jer, duboki su raskoli u našem narodu a njihovom produbljivanju je doprinio drugi svjetski rat i ideologija nasilja koja je trajala od tada. Kod nas rat još nije završen, a on jednom za svagda mora da bude prevaziđen, rane moraju da budu zacijeljene, mora da sazri duh praštanja, duh pokajanja.

Po Dostojevskom "svi smo za sve krivi", te je ovo sada šansa koja se daje narodu jednom u sto godina da ispravi greške.

Ovo su prelomni trenuci, to su prekretnice, i zato su potrebni vidoviti ljudi, a šićardžija smo, na žalost, vazda imali na pretek!

Stoga, snaga mora da bude objedinjena, duh nesebičnosti, zadužbinarstva da zavlada. Neophodan je povratak vječnim, opredjeljenjima kosovskim, njegoševskim. Rječju: svetosavskim!

Raskoli, koji su prirodno i vještački stvarani u srpskom biću, moraju da budu prevaziđeni, uz poštovanje svakog mjesta, svakog običaja, ličnosti pojedinih krajeva i srpskih zemalja. Ubi nas neznanje, govorio je Nikolaj Velimirović.

Mnogo je i danas neznanja, predrasuda; mnogo je toga u širim društvenim slojevima što treba da se ispravi. Oplićala nam je društvena svijest, jer je bila plitka ideologija koja je sijana po svijesti i savjesti ovog naroda.

Bitno je buđenje saborskog pamćenja u širim slojevima društva, da bi mogli da nađemo svoje mjesto na ovoj balkanskoj vjetrometini i ovoj i ovakvoj konstelaciji svjetova.

Ovaj narod mora da se vrati usmjerenjima i opredjeljenjima Njegoševim i Karađorđevim.

Zato je neophodna korjenita obnova svih duhovnih oblasti življenja, što je nemoguće da se ostvari bez prisustva Crkve, bez povratka njenog u život naroda.

Moramo da postanemo istorijski zrio narod, da bi pošli dalje, razvijajući pri tom jedinstvo svestranog duha. Pravoslavnim zemljama se moramo vraćati, jer mi danas ne idemo k Evropi kao prosjaci, već kao neko ko ima šta da unese u nju i njene riznice.

(Borba, april 1991.)

Izazov na viteško takmičenje

Osjećam potrebu da vas pozdravim u ime Hrista Boga naše! a, onoga koji je život svoj položio za bližnje i ugradio se u živog svijeta; i u ime svih onih kroz 1000 godina, na vaseljenskim prostorima, koji su na hristoliki način utkivali svoju žrtvu nesebičnu, žrtvujući sebe, biće svoje za bližnje svoje, poput Hrista Boga našega.

Sve što je veliko u istoriji roda ljudskoga, izraslo je iz žrtve i donijelo plod po mjeri žrtve. Se što je veliko u našem narodu, sve što je veliko u Crnoj Gori i u svim srpskim zemljama, izraslo je iz žrtvovanja sebe bližnjim svojim.

Ima dvije vrste žrtava prva je kad čovjek, ljudi, žrtvuju sebi i svojoj sebičnosti nebo ili zemlju, ili bića na zemlji, ili vodu, ili vatru, ili bližnje svoje.

Ima žrtava druge vrste to je žrtvovanje sebe za bližnjega svoga, za nebo, za zemlju, za vodu, za cvijet, zadijete, za istinu, za pravdu, za vječno bogočovječno ljudsko dostojanstvo. U ovom trenutku pozdravljajući Vas, želim Vam od Hrista Boga i Svetog Petra Cetinjskog i drugih mučenika i nosilaca duha te i takve žrtve, da te brige narodne utemeljite na toj i takvoj žrtvi, jer jedino na njoj utemeljena ideja, pokret, djelo..., donijeće sigurnog ploda.

Tvrdili su nam da su Interesne zajednice vrhunac ljudskog društvenog ustrojstva i time su tvrdili da je vučje samoljublje ono na čemu se zasniva ljudsko postojanje. Zato smo došli ondje gdje smo došli, zato su diobe naše i raskoli naši tako duboki, jer smo gradili svoju sreću na nesreći drugih. Vrijeme je, i to se osjeća u vazduhu, da se vratimo sebi samima i tim neprolaznim temeljima na kojima su građeni sudbina i biće ovoga naroda, i sve što je sveto i čestito u njemu izraslo. Crkva po svojoj prirodi je svestrana. Ona gleda na stranke u društvenom životu kao na izazov, na viteško takmičenje. Ne za sebe, za interese svoje, nego vi teško takmičenje za dobro i blagostanje naroda kako ovdje na zemlji, tako i ono vječno.

U tom duhu i tumačim svoje prisustvo danas ovdje među vama: da vas pozdravim s ljubavlju i poštovanjem; da vam poželim uspjeha u vašem radu i da vas podsjetim na ono što svi znamo, na tu svetu istinu kojom smo živjeli kroz vijekove i koja nas je učinila istorijskim narodom. Jer, teško onom, narodu koji se u dvadesetom vijeku pronalaze ko su i odakle, a blago ovom narodu, kakav je onaj srpski, pravoslavni, koji ima svoje stare temelje i svoju moralnu čistotu, ne samo čistotu prirode, već i čistotu duše. Zato pozivam i sebe i sve vas, u ove dane divnoga i velikoga posta, boreći se za čistotu prirode, da se na prvom mjestu pobrinemo za čistotu duše naše, vrćući, po narodnoj pjesmi dušu svoju i bližnjih svojih u čistotu, i time obnavljajući svoje pamćenje, svoje biće; obnavljajući svoje zajedništvo, svoje jedinstvo; obnavljajući najprije sebe kao hram; obnavljajući svoje hramove, jer uniženi i oskrnavljeni hramovi u Crnoj Gori vidljiva su svjedočanstva uniženoga i oskrnavljenog hrama ljudskog bića i njegovog dostojanstva. Obnavljanje

hramova je obnavljanje nas samih, kao što je i obnavljanje našeg zajedništva, onog dubinskog, neprolaznog, temelj novih pregnuća i novih dostignuća.

U to ime još jednom vas pozdravljam i želim da ta žrtva, Hristova žrtva, žrtva Svetoga Save, žrtva Jovana Vladimira prvog zetskog kralja mučenika, žrtva Svetog Petra Cetinjskog, i takvo žrtvovanje sebe za bližnje svoje, bude putokaz svima nama, jer jedino je tako moguće opstati u ovom zlom i otrovnom vremenu, donijeti prave plodove, one plodove koji ovdje, na zemlji niču, ali uzrastaju u beskonačnu i neprolaznu božju vječnost.

(Besjeda na godišnjoj skupštini Narodne stranke, 9. marta. 1991.)

Povodom pozorišne predstave "Sveti Sava"

Iz spaljenog praha Svetog Save izrasta pred nama veličanstveni hram.

Na Vračaru vaskrsava njegovo tijelo poslije toliko vjekova, a u nama se obnavlja njegov lik. Da to nije milo ni Sinan-paši ni sinanpašićima, onima, koji su mu pri spaljivanju, dodavali ugarak vidi se po lažidrami Siniše Kovačevića, najnovijem umjetničkom upljuvku na svetozarni lik duhovnog Oca srpskog naroda.

Pretvoriti Zenicu u "pljucu" (kako reče Antonije Đurić) na Svetog Savu, nije teško. Uspjeh je da se ta pljuvaonica prenese u podnožje samog Hrama, u Jugoslovensko dramsko pozorište, tamo gdje još i danas cvijet cvjeta iz spaljenog praha Svetitelja. Ljubitelji lijepe umjetnosti pljuvanja i blaćenja, toliko su se, kažu, oduševili, da su riješili da otvore i nove pljuce po zemlji Srbiji. Pa nek pljuju Srbi svoga rođenog oca do mile volje! Ionako su ih tome zanatu učili njihovi učitelji i novi usrećitelji već čitavih pedeset godina. A pošto je ovo vrijeme priprema ulaska u evropsku zajednicu, svo, ima čime da nas preporuče: neka vidi Evropa i svijet, ko smo bili, na čemu smo gradili i šta jesmo. Siniša je to umjetnički predočio i kratko definisao, svima razumljivo: pasja sorta Nemanjića nas je gradila, vučji čopor Rastkov predvodio, i vjekovima krvožednošću, podmuklošću, lažju, vlastoljubljem, obmanama prosvećivao.

Tako nam je portret, konačno oslikan. Oskar Davičo je kod Stefana Nemanje, namjesto mirotočivosti, otkrio gonoreju. Mimica, kroz "Banović Strahinju" u Lazarevo doba inkviziciju, Bulajić, iza svetosti Svetog Petra Cetinjskog skrivene sve gadosti pakla; Miodrag Popović, u knjizi "Vidovdan i časni krst" otkriva kako hrišćani nijesmo nikad ni bili, a "Skupljači perja" pronose slavu srpskog sveštenika, pijandure i bludnika, širom svijeta. I sve to u ime umjetnosti i njene slobode.

Pa eto, u ime te iste, "umjetničke slobode", vrli S. Kovačević prikiva na Stub srama, kako Svetog Savu tako i svu "pasju sortu" nemanjićku. A svi smo Nemanjići.

Sinan-paša je Savu spalio. Ima u tom činu i nečeg herojskog, spaljivao je svog najvećeg neprijatelja i "lažnog nevjerničkog svetitelja"

Siniša sinanpašić je ipak sitnija duša. On je, zaboga, vjernik i slavi slavu sv. Đurđa, a Savu, srpsku (i svoju) slavu, najvernijeg svjedoka te vjere u ovom narodu, razotkriva kao lažnog sveca, podmuklog vlastoljupca, mafijaša, varalicu Istoka i Zapada, razvratnika, ubicu. Iz mračnog podzemlja njegove podsvijesti izronilo je jedno čudovište, kome je on dao ime "Sveti Sava". Ako je suditi po plodu, njegov tvorac jeste vjernik ali satanskog ispovijedanja.

Zabuna je, ustvari, samo u imenu. Da je pisac ovo svoje minorno i psovačko djelce naslovio "Neron" ili "Adolf Hitler" "Robespjer" ili "Broz", sve bi bilo adekvatno i u redu. No, satanizam jeste u tome, što je on Antisavu proglasio za Svetog Savu, i time postigao jedino što je želio: da se o njemu čuje, makar zakratko, da je postojao; kad već ne može da bude poznat po dobru i pameti a ono neka bude po zlosmradiju i bespameti. Čega se pametan stidi, time se lud ponosi!

Ovom novom sinanpašiću je stalo do istine i do umjetnosti manje nego li Sinan-paši do čovječnosti. I pravo reći, ova psovačka tričarija od drame, bez daha, duha i sadržaja, ne zaslužuje sama po sebi, ni pomena a kamoli pisanja o njoj. Ne začuđuje ni pisac - takvih Herostrata i mazohista oduvijek je bilo u svakom narodu. A ovo naše vrijeme im naročito pogoduje. Zlosmradija takve vrste danas su na cijeni. U našem vijeku sve se može prodati i sve se može kupiti. Uostalom, sam pisac je više za žaljenje nego za osuđivanje. Jer, on je tipičan proizvod dugogodišnjeg ideološkog pranja mozga i duhovnog trovanja i pustošenja duša novijih pokoljenja.

Njima je sve zagađeno, oduzeto i obesvećeno, na nikako čudo što neki od njih, kao na primjer, naš dobri Siniša, izvedu zaključak: da im je sve i dozvoljeno.

Ono što podstiče da se dotaknemo ove psovačke "tričarije", jeste činjenica što je ona jedna od pojava mnogo šireg pokreta našeg vremena, koji pod plaštom umjetnosti i demokratije, zagovara destrukciju same umjetnosti, i manje ili više prikrivenu, ali očevidnu demonkratiju.

To je velika, možda jedina prava tema našeg vremena, a ovo je samo povod da se na nju ukaže. Satansko se od samog početka oblači u ruho "anđela svjetlosti" da obmane lakovjerne.

Veliki pjesnik Bodler je, vođen pjesničkim prozrenjem, ukazao u "Cvijeću zla" na strašnu istinu: najveći uspjeh Satane je, da uvjeri ljude, ne da Bog ne postoji, nego da njega đavola nema! Otvoreno zlo i nasilje uvijek su se skrivali pod plaštom dobra i slobode. Više nego bilo koji drugi, o time svjedoči i naš vijek. "Velike" ideje i ideale, koje su svojom Ljepotom i dobrotom mnoge prelastile, urodile su plodom čovjekoubilačkog zla i nezapamćenog nasilja. Dostojevski i druge, njemu slične vidovite duše, znali su od početka da će tako biti, jer su znali unutarnje skrivene temelje i pokretačke sile tih ideja i ideala. No, ko se tada osvrtao na proroštvo tih "mračnjaka" i protivnika ljudskog napretka i slobode!

Kao nekad, tako i danas biva, samo se mijenjaju scena i akteri! Zlo je najgenijalniji virtouz mode i modni kreator. U drevnom "Otečiku" se pripovijeda za pustinjaka Makarija Velikog, kako je vidio Satanu u pustinji, s bezbrojnim tikvama obešenim o vratu. Na pitanje pustinjaka: šta to nosi, odgovorno je raznovrsna jela, svakom čovjeku prema njegovoj želji i ukusu.

Ko s đavolom tikve sadi, o glavu mu se lome!

Dvije đavolje tikve našeg vremena su: "sloboda umjetnosti" i "demokratija". "Sloboda umjetnosti" bio je i socrealizam, a "demokratija", kojoj su milioni žrtvovani staljinizam! Pasja groblja i goli otoci, nijesu li oni "genijalni" izum demokratije zvane - titoizam, u koju se, ne malo njih, i danas zaklinje? Nikakvo onda čudo, što iz istih "tikava" đakonije kusa i pisac "Svetog Save". Medeni kolač samog naziva drame prikriva đavolju njušku nihilizma, destrukcije i samoubilačkog mazohizma.

Iz iste, ili slične tikve, piju, izgleda, neku "ludu vodu", i svi opi, koji uz pomoć nevidljivog dirigenta Volanda, horski i zdušno, uz zaglušujuću buku masmedija, brane sinišinsku sinanpašinsku "umjetnost" i njenu "demokratiju".

Baš bi bilo zanimljivo saznati iz koje li je tikve kašu kusao onaj vrli književnik koji je, Siniši vjerniku i volšebniku, dodijelio jedanaest nagrada u herojskom gradu Jajcu...

Sloboda umjetnosti i demokratija, nijesu ništa manje svete riječi i stvarnosti od riječi i stvarnosti lika Svetog Save. Zato su, kao i Sveti Sava, toliko na udaru.

Ubiti i obesmisliti svetinju, tamo gdje još ima, i to u njeno ime i pod njenom maskom, upravo je to ono, u šta demonsko i čovjekoubistveno zlo ulaže, od pamtivijeka, najviše napora. Kad se to postigne, sve će ostalo lako biti. Sa Svetim Savom, i njemu sličnima, nije se, međutim, lako obračunati. On je realni svetozarni lik i ličnost, istorijom, plodovima, čak i vračarskim ognjem provjereni alem kamen zlatni. Ko ga pljuje - na sebe pljuje, a njega otkriva još svjetlijim i ljepolikijim.

Sa slobodom i demokratijom nije uvijek tako. Pogotovo ne kad se one shvate kao ideje, odvojene od nosilaca i njihovih ostvaritelja u istoriji, koji su, ustvari, njihova mjera i stvarna provjera i konačni kriterij.

No, ipak, i umjetnost i demokratija, odnosno ljudsko dostojanstvo, lično i zajedničko imaju svoju istorijsku provjeru. Jedino istina oslobađa i daje slobodu: cijelosno žrtvovanje sebe za druge, mjera je svoga dostojanstva i poštovanja dostojanstva drugih.

U toj svjetlosti gledana umjetnost, čija je osnova laž, a ustrojstvo i projave bestidna nemoralnost, u šta spada i šta predstavlja?

Nijesu li još drevni Heleni znali da je prava ljepota projava i sjaj ljepote i dobra? Zato je i najumnijima među njima i sam ideal bio "ljepotodobrota" (kalokagathia). Ono što je

samo po sebi porobljeno lažju i zlobi, kako može oslobađati i kako može da bude vjesnik slobode?

Ako je mudri Platon i samu umjetnost, umjetnost u pravom smislu riječi, stavljao pod znak pitanja, kao vještačku sliku stvarnosti, šta li bi tek rekao za umjetnost koja je privid, ili čak antipod i odricanje same stvarnosti!

Užasnut pred tim stravičnim opasnostima umjetnosti i umjetničkog čina, Ričard Barton je, kao većina velikih glumaca, mrzio glumu i stalno živio u uvjerenju "da je dušu prodao đavolu". Po svjedočenju njegove ćerke, usamljen i nesiguran, govorio je: "Glas mi dolazi iz haosa". Prošavši isto tragično iskustvo, veliki Tarkovski je ostavio iza sebe jednu od najsvetijih poruka i ovom i svakom vremenu: "Stid će spasiti svijet!" Bilo bi dobro kad bi ova poruka bila ispisana na svim glumištima ovoga svijeta. Bolje reći - na svim srcima! Jer, po čudnom Tarabiću, i cvijeće gubi miris kad ljudi izgube stid... Stid pred Bogom, svetinjom ljudskog lika i čudesnom tvorevinom.

Umjetnost koja ubija dušu i razara pamćenje ljudi i naroda - ropkinja je i ropstvu vodi.

Umjetnost su bile i - gasne komore! U ime slobode masovno su ubijani milioni ljudi! "Majp kampf" je umjetničko djelo! Zar je duhovno trovanje i ubijanje ljudi manje zlo od fizičkog?

Kratko rečeno: umjetnost koja odriče istinu i ne javlja dobro tu, demonsko je služenje, satanski ritual, ma kako primamljiva i čudesna bila.

Takva umjetnost "hramove kulture" pretvara u hramove satanizovanja svijesti i u mrtvačnice savjesti i duše. Pretvara ih u sinanpašinske dušegupke.

Sinišina lažidrama, samo je jedan, i to mali šegrt prošlih i ovog vremena - dušegupki.

No, ipak je dobro da se to zna. I da se to kaže - svoje savjesti radi, drugih radi i istine radi.

(Ekspres politika, jun 1990.)

O živopisu hrama Svetog Save

Pitanje živopisa Hrama Svetog Save na Vračaru neodvojivo je od njegovog liturgijskog-teološkog utemeljivanja. Zato ovaj hram predstavlja izuzetno ozbiljan ispit, ne samo za savremene arhitekte, nego i za savremene slikare i ikonopisce.

Kako slikati Hram Svetog Save? Kome povjeriti taj izuzetno odgovoran posao?

Kad bi živopis imao samo dekorativni ili estetski karakter, kao što je to slučaj u religioznoj umjetnosti Zapada posljednjih vjekova, i u modernom slikarstvu, onda ne bi bilo toliko teško razriješiti ovu nedoumicu. Mnogo je modernih slikara koji bi veoma

rado iskoristili ovu jedinstvenu priliku da na tako ogromnom prostoru zabilježe svoje umjetničko viđenje čovjeka i svijeta. Među njima ima i opih kojima je bliska religiozna problematika i čežnja za doživljajem Vječnog.

Međutim, jedino je nepobitna činjenica: moderno slikarstvo je u većini slučajeva izgubilo (ili ga nije ni steklo) osjećanje za ovaploćenje Boga Logosa kao osnovnu istinu hrišćanske vjere i života. Sveobuhvatno značenje Hristove Bogočovječanske ličnosti, Njegovog ovaploćenja, preobraženja, vaskrsenja i vaznesenja; Njene antropološke, eklisiološke, kosmološke i eshatološke dimenzije - ili se potpuno ignorišu i previđaju u modernom slikarskom iskazu, ili samo služe kao povod za iznošenje subjektivističkog religiozno-filosofskih sadržaja, ponekad i ogoljeno humanističkih i kosmološko-magijskih viđenja stvarnosti, koja u osnovi negiraju srž Hrišćanstva, ili je pretvaraju u čistu apstrakciju.

Izvorna pak, hrišćanska umjetnost, vjekovima stvarana, branjena i opitno razrađivana, nezamisliva je bez lika Bogočovjeka Hrista; Njegovom tajnom se mjere, prožimaju i osvjetljavaju svi događaji i sve ličnosti: u svjetlosti Njegovog lica se vidi svjetlost i krajnja mjera i smisao čovjeka i cjelokupne tvari.

Po svom utemeljenju hristocentrična, a po prirodi i svrsi bogojavno-čovjekojavna (teofanično-antropofanijska) ta umjetnost je oduvijek bila i htjela da bude prvenstveno svjedok preobraženog čovjeka i svijeta, otkrivanje novog neba i nove zemlje, uzvođene njima i vječnom Logosu Božjem kao Prvoliku svega postojećeg.

Izmjerena bezmjernom mjerom Hristovog lika, zasnovana na onostranoj perspektivi (onostranoj kroz ovaploćenog Logosa ovdeprisutnoj neopisivoj svedubini), ona je samo u periodima svoje dekadencije, poprimila uske i sužene naturalističke i subjektivističko-estetske forme, u kojima se već stoljećima davi renesansna i postrenesansna svetovna i religiozna, dekorativno-didaktičkog tipa umjetnost Zapada.

Ova, pak, pravoslavna umjetnost, utemeljena i odbranjena odlukama Sedmog vaseljenskog sabora (787. g.), do sada najbolje ostvarena u krugu vizantijskog-slovenskog živopisan ikonopisa, oduvijek se odlikovala izrazitim simbolizmom i usmjerenošću na unutarnje naddubine. Upravo je ta njena sabranost i usmjerelost na pra - i na naddubinu, bila i ostala glavni povod i razlog što su je nosioci novovjekovne, zapadne umjetnosti, zasnovane na zaljubljenost u vrijeme i prolazne forme i tokove života čovjeka i svijeta • prezreli kao "statičnu i okamenjenu."

Njena eshatološki obasjana bogočovječnost i uravnoteženost, čini je, po mnogo čemu bitno drukčijom, što se tiče načela, sadržaja i dostignuća, u odnosu, bilo na drevnu, bilo na noviju i najnoviju kosmocentričnu i čovjekocentričnu umjetnost.

Simvolizam ove umjetnosti, zasnovan na bogočovječnoj stvarnosti i neizrecivom jedinstvu ovog i onog svijeta, na "prozirnosti" ovoga svijeta za vječnu istinu, spasava je, s jedne strane od iskušenja naturalizma i imitacije prirode, a s druge strane, od gole apstrakcije i samouništenja.

U njoj kao takvoj, već odavno postoji ono, što naš slikar Peđa Milosavljević smatra osnovnim svojstvom moderne umjetnosti: potraga "za celokupnom morfologijom ovoga sveta", kao i potraga za nečim "četvrtim", po istom, i najvećim, za njega i moderno slikarstvo bezimenim, ali za nju imenovanim Imenom Isusa, koje je iznad svakog imena.

"Venac Svetog Save"

Vijek koje su obilježile jame, logori, gulazi...

Uz film "Jama Jagodnjača", TV "Politika", april 1991.

Praštati, to je osnovno hrišćansko svojstvo. Jedan naš veliki jerarh, čije mošti ovih dana, dolaze iz izgnanstva, vladika žički Nikolaj, dao je predlog, još negdje poslije rata, napisavši "Službu novomučenicima", da jedina naša osveta bude - podizanje hrama na nekom pogodnom mjestu, na nekoj od jama - stratišta.

Taj hram treba da bude spomen na mučenike, nezaborav, a s druge strane, kao opomena. Jer, kako reče naš književnik Vladan Desnica, zločin koji nije okajan, prije ili kasnije, postaće izvorište novih zločina.

Ovo što smo večeras vidjeli, govori o jednom raspamećenom vremenu. Za mene nije tragično samo to što se desilo, već je još tragičnije što je moralo da prođe pedeset godina, da se ti mučenici vade iz jama.

To se nigdje u Evropi nije dogodilo! Kadgod dođe negdje do takve pošasti, do pokolja, ljudi poslije nađu puta i načina da mrtve sahrane, i da njihovim mučeničkim kostima odaju ljudsku počast.

Mislim da je to moglo samo kod nas da se desi, da mi tek sada otvaramo jame.

Uopšte, čini mi se da su ovaj naš vijek, obilježile jame i logori, ili gulazi. Dvadeseti vijek, kojim se evropski čovjek gordi, ovim se pokazuje kao vijek najstrašnijih zločina

Ali, za mene je još veći zločin počinio onaj koji je zabranio da se ovi mučenici sahrane, koji je zabetonirao jame, i na taj način nastavio ubijanje tih mučenika u našem pamćenju. "Daj Bože da se to više nikad i nikome ne dogodi!"

Osvećeno oko

Crkva je sliku koristila kroz vjekove, da njome objavi i ljudima otkrije svoje tajne.

Izgovorena riječ dopire do uma, ali slika osvjećuje čovjekovo oko.

Onaj mali "Video-bukvar", prvi je ovakve vrste kod nas, zasnovan je na svetoj slici, ikoni, i njime nam Crkva, na savremen način, otkriva prastare, a vječno nove svete tajne i sveta događanja, kao što su čin krštenja, vjenčanja, sahrane...

(Riječ na promociji "Male kućne video-vjeronauke")

Seoba Srba kao tragedija i pouka

Ima se utisak da ova knjiga (Veljko Mihailović: "Patrijarh kreće u nedjelju") nije ništa drugo nego tumačenje Jeremijade, onoga Jeremijinog plača, one potresne molitve samog Arsenija Trećeg Čarnojevića u njegovom pismu, upućenom kao čelobitna molitva moskovskom caru preko jednog od moskovskih boljara, u kome vapije za pomoć.

Kroz to pismo, pisano, 1705. godine, dakle na godinu prije njegovog upokojenja, kroz tu molitvu on odslikava i sudbinu svoju i svoga naroda, iskazujući one potresne riječi kako "dan i noć hita sa svojim osirotelim narodom, a pomoći niotkuda".

Ugri nijesu tako raspoloženi da prime došljake. Patrijarh mučenik i stradalnik, osjeća se između čekića i nakovanja, i ne zna šta je gore: ono što je ostavio iza sebe ili ono što je našao na prostorima s one strane Save i Dunava.

Pisac ukazuje i na jednu duboku istinu da su ljudi bliski jedan drugome kad naiđu velike nesreće. Nesreća zbližava ljude, porodice, sela; razvija spremnost za ispomoć i odbranu od Turaka i Tatara, od čume (kuge) koja je isto tako nemilosrdno kosila narod.

Veoma je prisutno i saznanje da nesreće dolaze i zbog grijehova naših. Pisac tu pokušava da prenese narodno predanje, tumačenje koje će se pretvoriti u istoriju, u filosofiju istorije, u djelu Petra II Petrovića Njegoša.

Patrijarh Arsenije III Čarnojević, noseći ponosno časni krst, sve do posljednjeg izdihanija, jeste ta preosvećena ličnost koja nadahnjuje cio narod, što je veoma prisutno u knjizi. Narod ima povjerenja u njega. Patrijarh je rekao da treba krenuti u nedjelju, i na taj njegov zov, iako se to čini bezumno, narod ga slijedi, ide njegovim stopama.

Taj ovlaš oslikani lik patrijarha Arsenija, i duboka vezanost za njega, igumana Save i popa Pavla, ta sabranost naroda oko Budisavaca, oko svetinje, oko onih koji su čuvari tih svetinja, nije samo svjedočanstvo o onome što se zbilo, nego poruka pisca pokoljenju srpskom da se sabere i pouči na toj tragediji.

("Politika", jul 1990.)

Hljeb za život svijeta ili Novo vino u mjehove nove

Gospodine predsjedniče,

Poštovana gospodo,

Počeću svoje izlaganje na temu "Hljeb za život svijeta ili novo vino u mjehove nove" dubokom mišljenju filosofa Fojerbaha, kojom je on izrekao mnogo više nego što je želio da kaže, čak i sasvim drugo od onoga što je sam hteo. Ta misao glasi: "Čovjek je ono što pojede". Fojerbah je ovom tvrdnjom htio da afirmiše svoj goli materijalizam, međutim, i nehotično, ukazao je na najdublju stvarnost ljudskog postojanja.

Zaista, čovjek je po prirodi gladno biće, biće rođeno za hljeb i željno hljeba. Međutim, s obzirom na dvostrukost njegovog ustrojstva, dvostruka, bolje reći - dvojedna je i njegova glad. On je biće koje traži hranu i za svoju dušu i za svoje tijelo. Otuda je pitanje hljeba - pitanje ljudskog života uopšte, pitanje njegovog smisla i besmisla. Zato i nikakvo čudo što je i naše vrijeme, kao uostalom i sva ljudska vremena, na ovaj ili onaj način, - svo u znaku hljeba.

Dostojevski je, međutim, predukazao u svom "Velikom inkvizitoru" da će naše vrijeme biti i u znaku demonskog iskušenja, vezanog takođe za hljeb, iskušenja stavljeno! još pred Hrista u pustinji: "Reci kamenje ovo hljebovi da postanu". Hristov odgovor na ovo satansko iskušenje glasio je: "Ne živi čovjek o samom hljebu nego o svakoj riječi koja izlazi iz usta Božjih." Zašto mu je odgovor takav? On time ne želi da porekne potrebu zemaljskog hljeba, nego da mu podari i otkrije kvasac vječnog smisla u tajni "riječi Božje", kao sjemenu iz koga izrasta i koje mu daje snagu i silu da bude vječno hranljiv.

Uostalom, zar i sam hljeb koji svakodnevno jedemo, ne potrebuje kvasac da bi narastao? Zemlja pak da bi rodila, da bi se oplodila, ne potrebuje li sunčevu toplotu? Blagodareći n)oj i plod donosi. Isto tako i biće uopšte, ljudsko biće kao zenica svih bića, a kroz to i cjelokupna ljudska istorija koja nastaje i odvija se u "kopanji" vremena i prostora, potrebuje svoju toplotu, svoj kvasac, svoje sjeme nebesko: Sjeme riječi vječne, ne prosto prolazne riječi ili prolazne ideje. Samo tako se bića oplođuju, na prvom mjestu ljudsko biće. Time ono uzrasta, donosi ploda, a plod postaje hrana za život vječni.

Ta "riječ koja izlazi iz usta Božjih", koja zakvašuje hljeb svagdašnji i život prolazni - snagom vječnog života i neprolaznosti, odgovor je na demonsko iskušenje svakog pa i našeg doba, iskušenje čija je srž davanje čovjeku kamena pod vidom hljeba, lažnih vrijednosti pod vidom pravih, smrti pod vidom života, prolaznosti pod vidom vječnog, ropstva pod vidom slobode. Ta Rije č je "istiniti Hljeb koji silazi s neba", Hljeb Božji, koji jeste i koji daje život svijetu.

Crna Gora, a ne samo u Evropi ona, nego i drugi sa njom, vjekovima se sabirala oko svagdašnjeg hljeba u domu, i oko tog i takvog Hljeba života, tj. oko Svetog Pričešća, u hramu. Svagdašnji hljeb a sa njim i život, preobražavao se u Hljeb života, Hljeb života je sobom ispunjavao, hranio i obnavljao svagdašnji hljeb i život. Sabor oko Hljeba je bio njen najsavršeniji, najplemenitiji i najdalekosežniji sabor. Sabirala se, dakle, oko tog Hljeba koji "silazi s neba" kao dublje istine i smisla domaćeg hljeba, hrane, rađanja,

življenja, postojanja, ekonomije, stvaralaštva - svega onoga što jesmo, čime živimo i hranimo se, i radi čega živimo i postojimo.

Sve što je u Crnoj Gori bilo i ostalo sveto i čestito i neprolazno, zakvašeno je tim Hljebom, saprirodnom čovjeku i njegovom zvanju pred Bogom. Narav i etika, običaj i umotvorina, narodna skaska i vez tkalje, saborno pamćenje naroda i njegovog jezika - tim Hljebom je sve to napisano, na njemu i njime vaspitano. Nije li i osnovno značenje vaspitanja pitanje, hranjenje? Zato i vaspitati znači - nahraniti, napitati cijela čovjeka, i tijelo i dušu njegovu. Kroz hranjenje ovim Hljebom zadobija se jedinstvo ovostranog i onostranog, duhovnog i materijalnog. U cjelovitom doživljaju stvarnosti pravda i mir se susreću, milost i istina se grle vječnim zagrljajem.

Na žalost, u novije vrijeme, izgubivši tu ravnotežu i cjeloviti doživljaj stvarnosti, i mi smo podlegli starom pustinjskom i novijem evropskom iskušenju, titanskom poduhvatu "pretvaranja" kamenja u hljebove. Nijesu li sve novije revolucije, od Francuske do boljševičke i brozovske u znaku tog titanskog, sizifovskog poduhvata? Tu nema bitne razlike između kapitalizma i njegovog čeda socijalizma odnosno komunizma, tj. između potrošačkog, individualističko-samoživog društva Zapada i stadno bezličnog kolektivizma tipa mravinjaka evroazijskog Istoka. Obogotvorena, međutim, i bogato nahranjena zemna pohot i zemna pamet Zapada suočava danas taj isti Zapad sa besmislom postojanja, jer ga suočava sa rastakanjem čovjeka u stvari. Neki od novijih francuskih filosofa taj konačni bilans jedne čitave civilizacije imenuju pojmom "šozifikasion" čovjeka = čovjekovo postvarenje, u smislu njegovog pretvaranja ujednu stvar među mnogobrojnim drugim stvarima. I tu se potvrđuje da je hrana sve: hraneći se stvarima prirodno je da čovjek i sam postane stvar. Kao što je takođe prirodno da to rastakanje čovjeka u stvari i strasti, bezlične stvari i prolazne strasti, vodi konačnom obezčovječenju i rasčovječenju čovjeka.

S druge strane, evroazijski, komunistički Istok, radi zalogaja hljeba, rečeno riječima jednog italijanskog pjesnika, ostao je i bez hljeba, i bez obraza i bez Duha. Htio je hljebom da kupi i potkupi čovjeka; satjeravši ga u tor prinudnog kolektiva, ostavio ga je i bez hljeba i bez slobode. Tako gladan, osramoćen i pomućen, on se sada ponovo od Haribde vraća zapadnoj Scili, zavideći joj na uživanju i materijalnom bogatstvu, previđajući da posljednja prevara može biti mnogo gora od prve. Kao i to da ga ona stavlja u isto iskušenje, samo u drugo primamljivije ruho obučeno.

Zaista, poslije onoga što se sa nama događalo u ovom vijeku, naročito posljednjih pedeset godina, ponovo se nalazimo na stravičnoj raskrsnici. Raskrsnici sličnoj opoj velikomučenika kosovskog Lazara, kad je stavljen pred izbor - kome će se privoljeti Carstvu. I dok se mi dvoumimo, oprostite na izrazu, - kao Buridanovo magare, Lovćenski prorok koji je zemljom hodio a Nebom se hranio, upućuje nam riječ opomene i otrežnjenja:

"Šta je čovjek, a mora bit čovjek, Tvarca jedna što je zemlja vara A za njega vidi nije zemlja".

Ovih pedeset, odnosno sedamdeset i nekoliko godina bogoubilačkog tragizma, daju nam, međutim, mogućnost da budemo bar za toliko godina po iskustvu ispred Zapada, kome bi sada htjeli da se vratimo, kako ne bi podlegli ponovo svojoj skorašnjoj ili njegovoj staroj i novijoj prevari zemlje na kojoj jesmo, ali za koju nijesmo. A ta prevara koja bi druga bila nego li ona već navedena - magijskog pretvaranja kamenja u hljebove?!

Čemu nas, dakle, uči naše vjekovno i novije iskustvo, a i iskustvo cjelokupne moderne civilizacije? Uči nas, prvo, da sve istinske promjene čovjeka i društva, premda i uslovljavani spolja, polaze i ostvaruju se iznutra. Ljudsko srce je razmeđe svjetova, granice svjetova dobra i zla. Gdje je srce naše, tamo je i blago naše, tj. naše Božanstvo, hljeb kojim živimo i vrijednosti kojima služimo i kojima se klanjamo. To iskustvo nam otvara i oči za prevaru obećanjem kako ćemo osvajanjem zemlje i spoljašnjih prostora pronaći sebe i punoću svoga dostojanstva. Ustvari time smo sebe ugrozili besmislom, druge oko sebe svojom nezajažljivošću i proždrljivošću, a zemlju i prirodu uopšte nasiljem i zloupotrebom.

Tame se uopšte ne treba čuditi, jer mnogo je čovjek beskonačniji od zemlje i od svih zemnih vidljivih i nevidljivih svjetova. Zato ako kao takav po prirodi, traga za svojom punoćom u onome što je nesavršenije od njega, žeđ za beskonačnim se pretvara u gramzivost za konačnim i pohlepu za stvarima. Razumljivo je da će takvom svojom gramzivošću, pretvorenom u nezajažljivost, ugroziti druge oko sebe, bilo da se radi o ljudima ili drugim bićima, bilo da se radi o zemlji na kojoj se čovjek rađa i prirodi u kojoj i od koje živi. Upravo zato što je čovjek širi od zemlje i ljudsko srce dublje od neba i vasione, iskustvo nas uči da se vratimo osvajanju unutarnjih prostora. U beskonačnim prostorima srca se otkriva i potvrđuje i afirmiše vječno ljudsko dostojanstvo. Vraćajući se sebi i svojim dubinama čovjek se iscjeljuje od opake gramzivosti i pohlepe, time brani druge od sebe, samoograničava se i na blagosloven način upotrebljava zemlju, prirodu i sva njena dobra.

Na drugom mjestu, ono iskustvo nam posvjedočuje da ekologija prirode i zamišljeno stvaranje ekološke države i društva, pretpostavlja i zahtijeva ekologiju duše, ekologiju srca, unutarnji preobražaj i preporod samog čovjeka. Samo kroz takav preobražaj moguće je ostvariti i postići preobražaj i preporod njegovog živoga u zajednici, njegov odnos prema društvu, prema opštem - prirodi, a kroz to i prema Bogu kao temelju zajedništva ljudi i prirode, kao izboru i uviru bića i tvari. Ne treba se zavaravati: Nikakvi zakoni nijesu u stanju da spriječe samoživog čovjeka da zloupotrebi drugog čovjeka, materijalna dobra, prirodu, čak i samoga Boga za račun svoga egoizma; da izvrši nasilje nad drugim ljudima sa kojima živi i nad prirodom u kojoj živi. Stoga svaka istinska promjena potrebuje promjenu samog čovjeka.

Treće što treba reći jeste sljedeće: Mi se i danas, kao kroz prošle vjekove, razapinjemo između Istoka i Zapada. Mi nijesmo samo Istok u uobičajenom smislu riječi, jer nikad nijesmo bili bez Zapada: Bili smo kroz vjekove neka svojevrsna njihova sinteza. No, u toj simbiozi socio-kulturnoj, na razmjeđu svjetova raspeti, darovali smo svoju dušu jednom za svagda - istini i ljepoti Istoka. Izgubimo li osjećanje za to, gubimo sebe, prestajemo biti ono što smo bili i čime jesmo ono što jesmo.

U novije vrijeme došlo je u nama do zabune u vezi sa samim pojmom Istoka i Zapada. U potrazi za "evropejstvom" kao da zaboravljamo bitnu činjenicu da je takozvani "Istok", tj. realni socijalizam (u koji spada i onaj naš - titoistički), da je to ustvari naš prvi radikalni zapadnoevropeizam, naša prelešćenost evropejstvom koja je ugrozila dušu i biće našeg istorijskog postojanja. Dijalektički materijalizam i marksizam, rođeni i oblikovani na Zapadu, istočni su utoliko ukoliko su primjenjivani na Istoku pod vidom boljševizma, staljinizma, titoizma i drugih sličnih "izama", kojima su slovenski i drugi narodi služili kao zamorčići za eksperimentisanje. To je ustvari "prokrustovska postelja", napravljena na evropskom Zapadu, na koju su se neki od istočnih naroda polakomili i u njoj se zaljuljali. Nazdravlje nam ljuljaška i bezglavo ljuljanje!

Sada nam taj isti Zapad, uz manje više našu svesrdnu pomoć, kroji i priprema novu "postelju" liberalnog građanskog društva, društva potrošnje stvari, ali konačno i potrošnje, konzumiranja samog čovjeka i ljudske zajednice uopšte. U dubini i sam užasnut, kroz svoje najumnije duhove, bezizlazom potrošačke civilizacije, bježeći od njega ili porobljen njime, hoće sebi za utjehu da i nas usreći svojom nesrećom. A mi, opustošeni marksizmom - lenjinizmom, izgladnjeli i duhovno i tjelesno, trudimo se da ga ponovo imitiramo i da mu služimo, bezglavo mu jureći u naručje.

Ukoliko nam, međutim, Bog dade pameti, mi ćemo, namjesto novog lakejstva takvom zapadnoevropejstvu (saglasio našem iskonskom i novom tragičnom iskustvu), vraćati se svojim izvorištima. A to znači: U nove mjehove naučno - tehničke zapadne civilizacije, kao izuzetnog praktičnog dometa ne samo modernog čovječanstva, počećemo da sipamo vječno novo vino mediteranskog evropejstva, jerusalimsko-carigradsko, sabornoslovenskog, zovite ga ako hoćete i - zetsko-crnogorsko-srpskim evropejstvom. Kvascem tog cjelovitog evropejstva smo se od početka zakvasili, njegovim vinom napojili, njime sazrijevali, i vjekovima živjeli i disali.

Otuda, ići u Evropu za nas u pravom smislu riječi znači vraćati se svome središnoevropejskom izvorištu, gdje su i izvorišta i te same Evrope (zapadne). Jer Evropa onakva kakva je ima svoje izvorište u judeo-hrišćanskoj civilizaciji, tu su njeni temelji i njena kolijevka. Zato je i njen i naš jedini spas ustvari stvaralački povratak tim izvorištima. Naša, pak, obaveza pred Zapadom jeste da to mediteransko evropejstvo, kao njegovi neposredni nasljednici, otkrijemo prvo u sebi, da bismo onda idući u Evropu, išli kao svjedoci onog njenog dubljeg izgubljenog jedra, za kojim i ona sama čezne i bez koga gubi svoj kompas i svoj pravi smisao i razlog postojanja.

Jerusalimsko-carigradsko-slovensko (pravoslavno) evropejstvo uspostavilo je, opitno, ravnotežu između vječnosti i vremena, Boga i čovjeka, duha i materije, između istorije i metaistorije, zamijene ekonomije, koja nas ne bez razloga toliko okupira, kao sticanja svagdašnjeg hljeba, i Božanske Ekonomije (Domostroja i zamisli o svijetu i čovjeku), bez koje sva zemna nastajanja i zbivanja - beslovesnošću započinju, ništavilom završavaju.

Ova postignuta, jednom za svagda, ravnoteža ogleda se i takoreći opipava u tajni svagdašnjeg hljeba koji se preobražava (a kroz njega i mi - ono što jesmo, što imamo, ono što stvaramo, što smo stvorili i što ćemo stvoriti) - u nasušni Hljeb. Riječ "nasušni" znači

u grčkom izvorniku (kao i u slovenskom prevodu Očenaša) - "nadsuštastveni", tj. Hljeb nadbitniji, zato se i naziva "Hljebom koji silazi s neba". Kao saprirodan zemaljskom hljebu svojim silaskom i zakvašivanjem njega, ne uništava zemaljski hljeb i život, nego ga osmišljava, osvjetljuje, daje mu snagu neirolaznosti i nepotrošivosti, obdaruje ga besmrtnošću i životom vječnim. To je ustvari Hljeb koji biću i čovjeku, ljudskom rodu, sputanim u okove trodimenzionalnosti daje i otkriva beskonačne dimenzije, oslobađa ih od konačnosti. Govoreći o tom Hljebu mi ustvari govorimo o vječnoj Riječi Božjoj, koja je sišla s neba "postala tijelo", uselila se u nas pupa blagodati i istine, kako se kaže u Jovanovom Evanđelju.

Ta Riječ otkrivena u tajni Bogočovjeka Hrista, daje nam se kao Hljeb Svetog Pričešća, tj. sve prisnijeg zajedništva onih koji ga jedu, sa Bogom i među sobom. To je onaj Hljeb i Pričešće koje smo mi posljednjih pedeset godina prezreli i pokušali da odbacimo, izgubivši iz vida da se radi o temelju istinskog zajedništva među ljudima i izvorištu najdubljih nadahnuća našeg svagdašnjeg postojanja, kako u vremenu tako i u vječnosti.

Mila je to i sveta Tajna, prisna i bliska kao krvotok u nama, kao sunce koje nas grije: U Hljebu svagdašnjem i kroz njega otkriva nam se i daje Bogočovjek kao mjera svega postojećeg, a bogočovečanski način postojanja kao temelj egzistencije i njene uravnoteženosti i kao punoća svakog istinskog način postojanja. Nije mjera postojanja svijet sam za sebe, ni čovjek sam za sebe uzet, to čak nije ni Bog kao apsolut = odriješen od svijeta, njime apsolutno uslovljenog. Mjera je Hljeb koji Bog daje i kojim se daje "za život svijeta", Hljeb koji čovjek mijesi, kojim se hrani i koji prinosi; a zajedno sa njim i sebe i svijet prinosi Darodavcu svih dobara - na uzdarje. U Hljebu se otkriva Lik Božiji i Božija neizreciva ljubav, Bog kao Ljubav; u njemu i njime čovjek zadobija život i predaje život drugima, postajući i sam - ljubav, i to ona "koja ne traži svoje", vječna i neprolazna. U tako shvaćenom čovjeku, sva bića dobijaju svoje vidovito oko, bogočovječno, živeći i misleći, čovjek postaje zenica bića, njihovo sabirno sočivo, krajnji domet njihove čežnje i strema za savršenstvom. Jer duboko je istinita riječ Apostola Pavla: "Sva tvorevina uzdiše i čeka da se jave sinovi Božji", tj. pravi i istinski ljudi.

To mediteransko evropejstvo, taj pravoslavni bogočovječanski način postojanja, za razliku od individualističko-utilitarnog (buržoaskog) i kolektivističko utilitarnog (buržoaskog) i kolektivističko-stadnog (socijalističkog), ukazuje i poziva na ličio saborno ustrojstvo života. Njegov temelj nije interes nego žrtva i ljubav. U njegovom ogledalu ogledane one naše izvikane "samoupravne interesne zajednice", bile su ustvari povratak na vučje samoljublje kao temelj uzajamnog ljudskog življenja. Tog i takvog ličnosabornog ustrojstva društva nije, dakle, osnovno načelo interes, kao što je to slučaj pored ostalog i sa zapadnim liberalističkim društvom, kome tako bezglavo sada hrlimo u želji da se što prije u njega uključimo, bježeći, bojati se, od jednog zlog gospodara - goremu. Kao što rekosmo, njegov temelj je samožrtvena ljubav, bolje reći Svetotrojična ljubav otkrivena u tajni Krsta, tj. u podvigu nesebičnog žrtvovanja sebe zadruge.

Taj bogočovječanski etos utkivan je vjekovima u dušu i biće našeg naroda. Uništavanje Pravoslavlja bilo je njegovo uništavanje. Tako smo doživjeli ono najstrašnije što je moglo da se dogodi jednom narodu, njegovoj duhovnosti i kulturi življenja, mišljenja i djelanja.

Postali smo zamorčići jedne kolektivističke bezlične ideologije i njenih načela, kojom su pokušali na prinudan način da razore živa tkanja vjekovnog zajedništva, utemeljenog na ljudskoj ličnosti i njenog neuništivom bogočovječnom dostojanstvu, ostvarivanom u Zajednici, pobjediteljki smrti.

Ljudsko biće je besmrtno ili ga nema. Ljudsko postojanje na zemlji, vrijeme i hljeb zemni, ekonomija i stvaranje dati su i postoje da bi bili obitalište i projava besmrtne ljubavi. Zamjenjivanje vječnih horizonata ljudskog bića i ljudske zajednice biološko-socijalnim determinizmom, koga smo mi skoro pedeset godina tako štedro prihvatili i klanjali mu se kao zlatnom teletu; lišavanje svagdašnjeg hljeba i življenja tajne vječnoga Kvasca i time nadomještanje Hljeba života hljebom koji se pretvara u izmet, a zajedno sa njim i čovjek, ljudska zajednica, označava pristajanje na besmisao, kako ljudskog bića tako i svakog ljudskog napora i podviga.

Bogočovječanski način postojanja, hristoliki etos, vjekovima je utkivan u narodno biće, u svakom hramu, u domove naših predaka. On svjedoči i propovijeda riječ koja postaje praksa, djelo; propovijeda djelo, rad, koji ima vječno značenje i smisao. Istinita je riječ da je rad stvorio čovjeka. Alije isto toliko istinita činjenica da je rad, Ljudski trud i napor, kad je besmislen, a takav je kad je bez vječnog korijena i besmrtnog cilja, najstravičnija negacija samog čovjeka i ljudskog društva uopšte. Jer onaj dinamizam koji je darivan čovjeku da njime od sebe izgrađuje bogočovjeka i preobrazi se u vječno i neprolazno biće, kad se upotrijebi suprotio svome naznačenju, namjesto da gradi i izgrađuje čovjeka, uništava ga u korijenu, razgrađuje ga do posljednjeg atoma njegovog individualnog i kolektivnog bića. Stvaralačka sila u čovjeku postaje sila destrukcije, razaranje sebe, drugih, svijeta oko sebe. Zato samo onaj hljeb, ona ekonomija i svagdašnje življenje, ustrojstvo jedne zajednice i društva, postojanje jednog naroda, osvijetljeni svjetlošću vječne Ekonomije (Domostroja), ispunjeni snagom "riječi koja izlazi iz usta Božjih", postaju Hljeb života Jedini koji je čovjeka dostojan.

Da bi taj bogočovječanski etos, način postojanja mišljenja i življenja zaživio u nama ponovo, i obnovio nas svojom sveobuhvatnom novinom, neophodna je cjelovita promjena uma. Ta promjena se na biblijskom jeziku naziva "promjenom Desnice Gospodnje". To znači: ona pretpostavlja božansko dejstvo privučeno ljudskim svepreobražajnim dvigom. Taj ljudski dvig se u Novom Zavjetu naziva izrazom - pokajanje. Pokajanje nije samo moralna kategorija, još manje moralistička ili juridička. Ono traži ne samo trenutačno mijenjanje ličnog i društvenog života nego permanentno mijenjanje svih ograničenih struktura i oblika ličnog i zajedničkog postojanja i čovjeka kao njihovog nosioca. Obogotvorenje, pak, bilo čega što je prolazno, bilo od stvorenja bilo od djela ljudskih ruku, znači odstupanje od načela i sveobuhvatnih dimenzija tog i takvog bogočovječanskog načina postojanja.

Kao što ljudski organizam počiva na saglasju tijela i duše, tako i taj način postojanja zahtijeva ravnotežu duhovnog i tjelesnog, saglasije države i Crkve. Posljednjih pedeset godina mi smo orali sa jednim volom. Orala je država sama, pa nije čudo što je tako malo uzorala. Ubijala je Crkvu, pokušala da je ubije i iskorijeni. Zato je došlo do

neuravnoteženosti, do gubljenja ravnoteže, pamćenja, do rasjelina i raskola koji su se dogodili a i događaju još uvijek u nama i oko nas u ovom tragičnom istorijskom trenutku.

U svjetlosti tog bogočovječanskog načina postojanja, obogotvorenje rase, klase, ideja, ideologija, nacije predstavlja povratak idolosluženju, onom primitivnom načinu ljudskog postojanja, ako ne i najprimitivnijem, klanjanju tvorevini namjesto Tvorcu. Kod nas se upravo to događalo: do juče - obogotvorenje klase i ideologije, danas - rase, države, nacije. Juče smo u predavanju prof. Živkovića čuli njegovo shvatanje "svetog Trojstva" koje se proglašava za Boga i kome se treba klanjati. Pod njim on podrazumijeva: suverenitet, integritet, subjektivitet. Poštujem profesora, svako ima pravo na svoj stav - zato i jesmo ovdje - da svako iznese svoje mišljenje, no osjećam za dužnost da kažem: Po mome shvatanju takav pristup državi i naciji, samo je nova forma dojučerašnjih ideološko-klasnih idola, nova vrsta starog idolosluženja. U dobre namjere ne sumnjam. No, nije li rečeno da je put prema paklu popločan dobrim namjerama?

Obogotvorenje, dakle, bilo čega zemnoga, bilo kakve društveno nacionalne i ideološke, pa bila ona i religiozna, . ili pseudoreligiozna - strukture, same za sebe, znak je zaslijepljenosti pojedinačnim, gubljenja osjećanja za cjeloviti uvid u stvarnost. Čovjek, njegovo mišljenje i djelanje, odvojeni od slovenskih izvorišta, otuđeni, zatvaranjem sebe u svoju samost, od vidovitog oka vječnosti, koja svojim uvidom i zrenjem, osvjetljava iznutra sadašnjost, prošlost i budućnost, pojedinačno i opšte, božansko, kosmičko i ljudsko u njihovoj uzajamnosti i prožimanju - dave se jednostranosti i neozarenosti na egzistencijalnom planu, gube smisao i uravnoteženost i sigurnost. Duhovno pomračen i neozaren čovjek, nepreobražen vjerom u vječni smisao sebe i svega oko sebe, ugrožen je u samoj svojoj biti a onda i u svome djelanju i stvaranju; ugrožava na prvom mjestu samog sebe, a onda i druge oko sebe. Ako ta ugroženost i pomračenost zadobije kolektivne razmjere, onda su i opasnosti veće i dalekosežnije.

Da navedemo neki primjer iz naše novije stvarnosti. U ne tako davno vrijeme svoj hljeb svagdanji u krv smo umakali, i to upravo na načelima obogotvorenih ideja i ideologija. U krv bratsku. Hramove, simbol hljeba i mjesto gdje se zemni hljeb i život osvećuju prožimaju i obasjavaju nebeskim Hljebom života, kao svojom bezmjernom mjerom i smislom, - zanemarivali smo i razarali. Zanemareni hram je zanemarena duša, a to znači zanemarenost etike i savjesti. Od toga do međusobnog žderanja i ubijanja samo je jedan korak.

Upravo se to dogodilo nama. Kao da smo dozvolili, da se opet poslužimo vidovitim Dostojevskim, da nas zli dusi okupiraju, pa je među nama došlo do raskola, jednoumlja i bezumlja. Izgubili smo najdragocjeniju ljudsku sposobnost i dar, dar uzajamnog dijaloga. A gdje njega nestane, gubi se pravi odnos ne samo sa sobom i sa bližnjima, nego i sa prirodom i zemljom na kojoj živimo, sa cjelovitom i živim stvorom, a najprije sa Bogom koji nam postaje tuđ i dalek, iako "u Njemu jesmo, živimo i dišemo".

Ima se utisak da ono što se događalo kod nas u toku ovog posljednjeg rata po mnogo čemu predstavlja produžetak, u novom vidu, krvnih osveta, protiv kojih se Sveti Petar Cetinjski tako mukotrpno borio. Krvna osveta je dobila svoju apoteozu na klasnoj osnovi,

podgrijavava starim plemenskim i bratstveničkim mržnjom, agresijama, bratoubilačkim sljepilom. A šta je vrednije od čovjeka, od brata? Ali ko vodi računa, u vremenima takvog pomračenja, o toj istini bogočovječanskog načina postojanja, kojim smo vjekovima živjeli i bili oblikovani u srčici svoga istinski čovječnog bitovanja i saborne naravi (etosa)? Nažalost, i sadašnja polarizacija u našem duhovnom i političko-sociološkom životu baština je starih i novijih omraza i dioba: one pričaju u nama svoju priču, iako mi mislimo da je naša i originalna...

U kontekstu toga htio bih da se ukratko dotaknem i naših stranaka i stranaštva. Gledano pod prizmom istorijskog iskustva, što ne treba izgubiti iz vida, stranke su, ovakve kakve jesu, zapadnoevropski izum. Kao što je i jednoumna monolitnost, bilo inkvizitorska ili giljotinsko-robespjerska, nacistička ili marksistička, zapadnoevropske provenijencije. Onaj koji je čitao Dostojevskog i obratio pažnju na ono što se on naziva "rimskom idejom", u njenom mnogobožačkom paganskom nukleumu i rimocentričnoj hrišćanskoj metamorfozi, idejom koja se kasnije provlači kroz mnoge zapadne ideologije, razumjeće o čemu se ovdje govori. I tako, do nedavno su u nas utjerivali batinom jednoumlje. Sada, pak, ovako ranjivi i ranjavi, osakaćeni po mnogo čemu dugogodišnjim ispiranjem mozga i prestravljenošću, razmećemo se stranaštvom, bolje rečeno, gladni slobode, trujemo se njegovom individualističkom anarhičnošću. Liše prinudnim jednoumljem mogućnosti prirodnog sazrijevanja i iskustva višestranačkog dijaloga zapadnih demokratija, svoja stranačka opredjeljenja, kao do skora jednoumlje dijalektičkog marksizma, pretvaramo u metafizička opredjeljenja. Tako smo i komunizam bili pretvorili u vrstu pseudoreligije jedino važeće. A pošto je takva, mogu postojati samo njeni žreci i njeni bogovi; zato treba da nestanu Crkva, hramovi, vjera, badnjaci, Božić, svijeća, - sve da nestane, da bi ideologija zadobila sveobuhvatno važenje, da bi nova religija mogla da živi.

Rođene u klimi isključivosti, vođene često od ljudi u njoj vaspitanih, dobar dio stranaka kao da poprimaju isti duh. Stranka na vlasti teško se odriče svoga monopola i sinekura, druge stranke dosta teško sazrijevaju; još uvijek smo nesposobni da steknemo izgubljeni saborni način mišljenja, koji je vjekovima gospodario ovim prostorima. Iz "Gorskog vijenca" vidimo da sve što se događalo u vremenu koje opisuje Pjesnik, događalo se o saboru o Trojičinu dne, o Gospođinu dne itd. Različitost u stavovima i mišljenjima toga vremena bila je prilika za viteško nadmetanje, a ne povod za panjkanje, blaćenje, lično razračunavanje, koje srećom rijetko, prerasta u spremnost uništavanja drugog zato što ne prihvata moje ideje ili koncepcije. Zato bi bilo dragocjeno da se ponovo vratimo i otkrijemo u sebi taj duh viteškog takmičenja, i da on oživi u nama. "Ko je bolji od njega neka iskorači ispred njega", maksima je toga duha.

U svjetlosti takvog višestranaštva i iz njega nastalih raskola, koji su čitava pokoljenja lišili mogućnosti zdravog dijaloga, trebalo bi razmišljati o tragičnom bratoubilačkom sukobu, začetom djelimično dvadesetih a urodilom otrovnim plodovima ratnih i poratnih godina, sve do naših dana. Taj raskol nosimo i danas u svojoj kolektivnoj svijesti i svojim kostima, kao sukob četništva i partizanstva. Lice su i naličje jedne i iste medalje, proizvod naše istorijske nesreće, ratom podgrijane, i naših pomračenja savjesti i svijesti. Četništvo kroz odbranu naslijeđenih vrijednosti, dubokih, tradicionalnih struktura i načina mišljenja, kao da je istovremeno bilo nesvjesno da time brani i stavlja u istu ravan

i poročnost svakidašnjeg življenja, uslovljenog ljudskom ograničenošću, nesavršenošću i ogrjehovljenošću. Kao da nije imalo sluha za ono što je nadahnjivalo drugu stranu: zajad, bijedu porobljenih kamenim i mukotrpnim životom, za krik, nije shvatilo dubinu tog krika na crnogorskom kamenu stancu. Komunizam je htio da bude nosilac iskonske ljudske žeđi za savršenstvom, opravdane. Međutim, on zida svoju građevinu na lažnim temeljima, lažnim metodama, zakonom topuza. Znači nečovještvom. A Vladika Rade nam dobro kaže: "Kome zakon leži u topuzu, tragovi mu smrde nečovještvom." Čudesnu ideju bratstva i jednakosti utemeljuje na oceubistvu, prvo nebeskom Oceubistvu, pa preko njega i zemaljskom. Ukidanjem pravne svojine radi kolektivnosti, ugrožava ličnost, neponovljivost svakog ljudskog bića, kome je kao takvom svojstven dom, svoja soba, bašta, svoj životni prostor u kome afirmiše svoju zasebnost i slobodu, stvaralačku samosvjesnost i porodičnu zajednicu. Dakle, želeći da iskorijeni poročne strukture i načine življenja, ugrožava ono što jeste čovjek po svojoj prirodi i vječnom naznačenju. Dostojevski je privid takvog humanizma predosjetio i na njega ukazao u poznatom sloganu od vremena Francuske revolucije: "sloboda, jednakost, bratstvo ili smrt." Taj princip kao poziv na punoću i dostojanstvo ljudskog zajedništva i individualne slobode, rezultirao je u istorijskoj primjeni, naročito onaj boljševičkog tipa, nihilizmom i uništavanjem ljudi i ljudskih zajednica nezapamćenim u prošlim vremenima.

Zasnivanje kolektivnosti, zajedništva, podjele dobara na privatizaciji samog bića, proglašenje neba i zemlje za svoj veleposjed, a sebe za jedino božanstvo, - sve to ukazuje na samoživost, egoizam kao korijen i konačni kriterij svega. Zato nikakvo čudo što su na takvom principu utemeljeni kolektivi i društvene formacije doživjele i doživljavaju stravične katastrofe i anarhični raspad.

Ubijanje nebeskog Oca predstavlja uništavanje žrtvene ljubavi kao temelja postojanja a time i istinskih osnova pravog bratoljublja i čovjekoljublja. Ideološko zaraženi duhom oceubistva i bratoubistva, doživjeli smo klasnu podjelu ne samo živih nego i grobova pobijenih u ratnoj i poratnoj međusobici. Koliko je otišlo daleko to unižavanje njenog sopstvenog dostojanstva i pomračenje mržnjom, vidi se po još uvijek postojećoj diobi grobova na "četničke" i "partizanske." Tako to biva kad se zaboravi da je grob bilo kog čovjeka - bratski grob. Koliko je istinske čovječnosti u Dušanovom Zakoniku po kome je skrnavljenje bilo čijeg groba ravno - ubistvu živa čovjeka!

A kod nas ne samo da su grobovi skrnavljeni nego ima još uvijek bratskih kostiju nesahranjenih, u bezdanice jame pobacanih. Kome je i kada mrtav čovjek bio neprijatelj? Izgleda da smo samo mi u ovom vijeku imali tu privilegiju da doživimo ideologiju, nazivanu najprogresivnijom, koja se sveti mrtvim ljudima, boreći se i protiv njihovih kostiju. To je samo pokazatelj koliko smo otišli daleko u toj svojoj krvnoj, slijepoj biološko - ideološkoj osveti i osvetoljubivosti! Koliko je opasno obogotvoriti bilo kakvu ideologiju ili ideal zemni na račun čovjeka i njegovog dostojanstva!

Nedavno sam bio na sahrani dvojice odmah u početku rata ubijenih od partizana, a tek sada sahranjenih. Kako je bilo poučno i u svojoj jednostavnosti potresno istinito naricanje nad njima jedne seljanke: "A meni je braće žao", tugovala je "ma od čije ruke pao" Da je u pravo vrijeme bilo više takve žalosti, manje bi bilo prolivene bratske krvi.

I da završim, treba nam vraćanje sebi, svom etosu, svom iskonskom sabornom predanju, posvjedočenom u Tajni Svetog Pričešća, u postu, molitvi, u mobi, prazničnom saboru, u hramu, u hramovima u koje su prerasla skoro sva crnogorska brda i brdašca, u našoj kulturi. Vraćanje, pak, svojoj kulturi shvaćenoj u širem smislu, kroz dinamični odnos sa modernom civilizacijom, preduslov je vraćanja svome i svečovječnom Hljebu Života. A to i jeste "ulivanje vječnonovog vina u mjehove nove". "Vrijeme zemno i sudbina ljudska" da se opet sjetimo lovćenskog Proroka, zaista i ili "dva obraza najviše ludosti", kad ne bi bilo toga Hljeba Života i te čovjeku neoduzimljive sposobnosti i mogućnosti da uvijek iznova vječno novo vino uliva u - vječno nove mjehove svoga bitovanja u vremenu i vječnosti.

Izgovoreno na naučnom skupu o budućnosti Crne Gore u Podgorici, 18. decembra 1991. godine

Vaskrsenja ne biva bez smrti

Našu sudbinu, jednom zasvagda, definisao je vladika Rade: "Krst nositi nama je suđeno!"

Sudbina nam je krstonosna, na ovoj žeravičnoj raskrsnici svjetova. Zato je i bogonosna.

Mjesto na kome smo založili ognjište, predstavlja, odvajkada, Božju vododjelnicu kultura, i prostor sukobljavanja svjetova.

Tako je bilo u prošlosti, tako je, evo, i danas.

Ovdje je svojevremeno prošla granica između istočne i zapadne carevine. Kad se zapadna Crkva odvojila od pravoslavnog Istoka, opet su ovi prostori postali mjesto vjekovnog sukobljavanja. a dolazak islama u četrnaestom stoljeću postao je izvorište nove tragike i raspeća.

Naš narod se, u tom sudaranju svjetova, opredijelio za Jerusalim, za Svetu Sofiju Carigradsku. To jest - za Premudrost Božju. Za Svetu Goru. To hiljadugodišnje ognjište vrlina, likolivnicu svetaca Božijih.

Opredjeljenje za Jerusalim, znači opredjeljenje za nošenje Časnog Krsta. Istovremeno to znači i opredjeljenje za istinu, za slobodu, koja se plaća mučeničkom krvlju.

Nije nimalo slučajno š to se velikomučenik kosovski Lazar, a preko njega i cio srpski narod, opredijelio za Carstvo Nebesko. Jer, zemaljsko je za malena carstvo, a nebesko uvijek i dovijeka.

Naš srpski narod čuva u svojim njedrima, u svom saborskom pamćenju jerusalimsku svetilju. Davno je rekao sveti Makarije Egipatski neprolaznu istinu: "Tamo gdje je Duh Sveti, tamo je i gonjenje". Ludi vjetar neprekidno pokušava da ugasi svetu lampu. U svjetlosti te makarijevske istine postaje nam jasno, donekle, zašto se upravo na pravoslavne slovenske narode, isprtilo to ogromno bogoubilačko čovjekovo zlo.

Tamo gdje je zlo prihvaćeno kao normalno stanje, tu sami ljudi rade za njegov račun. Satana njima diriguje, kao Voland u Bulgakovljevom "Majstoru i Margariti". Cilj mu je da uništi poslednje ostrvo na kome se čuva svetinja.

Zato usmjerava sve svoje demonske sile, da osvoji to posljednje uporište neukaljane svetinje, nepomućene i nezagađene istine. Zašto onda da se čudimo onome što se događa s Pravoslavljem, s pravoslavnim zemljama, naročito slovenskim, i sa pravoslavnim srpskim narodom.

Srpski narod je, u ovom vijeku, u žiži zbivanja.

O tome svjedoči Prvi svjetski rat s Gavrilom Principom, i Drugi svjetski rat, s 27. martom, i onim što je iz njega proizišlo. To sve praktičko potvrđuju zbivanja naših dana.

Ostala je u srpskom narodu samo vjera pravoslavna, kukavna sirota. Borbu vodi sa svojim i tuđinom. Tek sada vadi iz jama svoje mrtve i opojava ih, zacjeljujući svoje ratne i poratne rape. A uz njih, zadobija nove udarce; otvaraju se nove rane. liči nam on danas na mnogostradalnog biblijskog Jova na binjištu. Ljudi ga preziru, prijatelji ga se odriču, psi mu ližu rale.

U svom tom tragizmu našeg trenu tka, jedna svijetla tačka koja daje utjehu, jeste proročka riječ Lovćenskog Pečalnika: "Stradanje je krsta dobrodjetelj"; i ona druga: "Vaskrsenja ne biva bez smrti!"

Preko leđa srpskoga naroda ukrštaju se današnje munje i gromovi rimokatoličko-protestantskog Zapada i agarjansko ismailovskog islamskog Srednjeg Istoka.

Nije Evropa protiv nas zato što mi nijesmo, i ne želimo da budemo Evropa, nego zato što smo mi, ne svojom zaslugom, već Božjim darom, nosioci i čuvari izvornog jerusalimsko-mediteranskog evropejstva, koje ne prihvata gubljenje ravnoteže ljudskog postojanja ukrštenih središta, horizontale i vertikale Časnog Krsta. Zapad je suviše okrenut, materiji i obogotvorenju djela svojih, u ekspanzionistički odnos, u totalitarizam najperfidnije vrste.

Pohota i ozemljena pamet njegova je vjera.

Zato nam je "izvezao", kroz lenjinsko-staljinsko-brozovsku revoluciju tu i takvu pohotu i pamet, da bi ona postala i naš kriterij življenja, mišljenja i djelanja.

Dugo vremena je Zapad svojim dolarima držao Broza i njegovu brozomoru kao nož pod našim grlom. A sada nas optužuju da smo posljednje utočište boljševizma u svijetu.

U trenutku kad se komunizam raspada, zapadni svijet čuva, na primjer, i utvrđenje granice unutar Jugoslavije, koje je zacrtala upravo ta avnojevska brozomora!

Srpski narod je u toku rata biološki uništavan masovno. Kako od fašizmo-nacizma, naročito hrvatsko-ustaškog, tako i od protivbožne nečovječne ideologije.

Od te iste ideologije - brozomore i njenih isčadija - ponovo se, evo, našao na svom krstu i svom raspeću.

Biološki kulturno uništavan; duhovno razaran; prinudno razjedinjen; od svijeta prezren, neprihvaćen i oblaćen - on se danas nalazi najednom od najstrašnijih raskršća u svojoj istoriji.

"Pobjeda", 19. oktobar 1991.

Napomena

Kako je ono, po mnogo čemu, osobeno djelo sazdano iz tri segmenta, sa svim svojim kolažno-mozaičnim karakteristikama, radi ujednačenja bili smo prinuđeni da izbjegnemo izvjesne naznake, kao što su imena sagovornika, kada je u pitanju razgovor, ili pak mjesta i prilike u kojima su izgovorene besjede.

Ali, zato smo, gdje god je to bilo moguće, i ukoliko smo imali datum i naziv publikacije, naveli dan, mjesec i godinu, omogućavajući tako, ukoliko se ukaže potreba, da oni kojima je stalo do upoređenja, mogu to da učine.

Kao što rekosmo, djelo je sazdano od tri ciklusa: Besjede, Razgovori i Pogledi. Tekstovi su mahom objavljeni u crkvenoj štampi i u svjetovnim medijima, dok je jedan broj priloga uzet iz rukopisa, ili skinut s magnetofonskih traka.

Na ovaj način, koliko god je bilo moguće, zaokružen je jedan period izuzetne duhovne aktivnosti g. Amfilohija Radovića.

J. D.

O autoru

Amfilohije (Risto) Radović, sin Ćira i Mileve Bakić Radović, rođen je na Božić, 7 januara 1938. godine, u Barama Radovića (Morača).

Osnovnu školu završio je u Barama a malu maturu u Manastiru Morači. Bogosloviju uči u Rakovici i Beogradu.

Na Bogoslovski fakultet u Beogradu upisuje se 1958., a diplomira četiri godine kasnije, 1962. Pored teoloških nauka, na Filozofskom fakultetu u Beogradu, studira klasičnu filologiju.

Postdiplomske studije nastavlja u Bernu i Rimu. Odatle prelazi u Atinu, u kojoj, za vrijeme sedmogodišnjeg boravka, pred svakodnevne parohijske službe, uspijeva da doktorira, a tezu, koju inače piše na grčkom jeziku, o Svetom Grigoriju Palami, brani uz najvišu moguću ocjenu. Potom, godinu dana provodi na Svetoj Gori, a onda je pozvan da predaje na Ruskom pravoslavnom institutu "Sveti Sergije" u Parizu, gdje uz ostalih pet jezika koje je savladao, i koji mu odlično služe, usavršava i francuski jezik.

Po povratku, u Beogradu je biran za dekana Bogoslovskog fakulteta i vanrednog profesora, krajem 1985. izabran je za episkopa banatskog sa sjedištem u Vršcu, odakle je uoči Božića 1991. godine došao i na Cetinju ustoličen za Mitropolita crnogorsko-primorsko-skenderijskog-brdsko-zetskog i pećkog trona egzarha.

Mitropolit Amfilohije je član Udruženja književnika Srbije. Pored teologije i filosofije, bavi se esejistikom i prevodilaštvom.

Djela: "Tajna Svete Trojice po učenju Grigorija Palame, studija na grčkom, 1973. (Doktorska disertacija); "Smisao liturgije", studija na grčkom, 1974., "Tumačenje Starog Zaveta kroz vekove", Beograd, 1979. g.; "Sinaiti i njihov značaj u Srbiji XIV vijeka", studija, 1981.; "Filokalijski pokret XVIII i početkom XIX veka", studija na grčkom, 1982.; "Osnove pravoslavnog vaspitanja", studije 1983, ; "Duhovni smisao hrama Svetog Save", Beograd 1987.

Prevodi: Episkop Nikolaj: "Kasijana", roman, sa srpskog na grčki 1973. i Justin Popović: "Žitije Svetog Simeona i Save", sa srpskog na grčki 1974, godine; Starac Arsenije Kapadokijski, sa grčkog na srpski, i brojna druga djela i članci, besjede.