Anatomija Organi

ORGANI

I.P. Glandula thyreoidea

Glandula tireoidea je endokrina ţlijezda smještena u prednjem dijelu vrata, ispred

dušnika. IzgraĎena je od dva reţnja desnog i lijevog, lobus dekster et sinister. Ove

reţnjeve povezuje istmus glandule tireoidee koji se nalazi u visini od 2-4. trahealne

hrskavice. Nekada od istmusa polazi uski krak ţljezdanog tkiva koji dopire do hioidne

kosti. To je lobus piramidalis koji predstavlja ostatak duktus tireoglosusa iz embrionalnog

doba. O njemu treba voditi računa kod izvoĎenja gornje traheotomije. Straţnji dijelovi

medijalne površine reţnjeva tireoidne ţlijezde dolaze u odnos sa jednjakom i n. laringeus

rekurensom koji teče u brazdi izmeĎu jednjaka i dušnika. Lateralno reţnjevi su u odnosu

sa ţilno-nervnim snopom vrata kojeg čine a. karotis komunis-medijalno, v. jugularis

interna-lateralno i n. vagus-u sredini i straga. Glandula tireoidea je povezana sa trahejom

pomoću nekoliko fibroznih snopova koji su označeni kao ligamenta suspenzoria glandule

tireoidee. Osim toga dijelovi m. sternotireideusa koji se spuštaju sa jezične kosti i

fiksiraju na kapsulu ove ţlijezde čine tzv. m. levator glandule tireoidee.

Osim prethodno opisanog kompaktnog dijela ţlijezde, često nalazimo tzv.

akcesorne tireoidne ţlijezde. Razlikujemo:

1. glandule tireoidee akcesorije suprahioidee koje leţe iznad jezične kosti,

2. glandule tireoidee akcesorije infrahioidee koje leţe ispod jezične kosti,

3. glandule tireoidee akcesorije prehioidee koje leţe ispred jezične kosti,

4. glandule tireoidee akcesorije posteriores koje leţe izmeĎu traheje i ezofagusa i

5. glandule tireoidee akcesorije inferiores koje se nalaze u toraksu, a smještene su

ispred traheje.

Tireoidna ţlijezda je dobro vaskularizirana. Arterijsku krv joj dovode dvije aa.

tireoidee superiores, grane a. karotis eksterne, te dvije aa. tireoidee inferiores koje se

odvajaju od trunkus tireocervikalisa, koji pripada a. subklaviji. Nekada imamo i petu

tireoidnu arteriju. To je arterija tireoidea ima koja se odvaja od a. karotis komunis ili od

trunkus brahiocefalikusa. Sa gornjih dijelova ţlijezde vensku krv odvode vv. tireoidee

superiores koje se uljevaju u v. jugularis internu. Sa lateralnih strana idu vv. tireoidee

medije koje se takoĎe uljevaju u v. jugularis internu. U donjim dijelovima ţlijezde

formira se pleksus tireoideus impar iz kojeg odlazi v. tireoidea ima koja se uljeva u v.

brahiocefaliku sinistru.

Tireoidna ţlijezda luči tiroksin i trijod tironin. To su hormoni koji imaju veoma

vaţnu ulogu u normalnom odvijanju metabolizma i regulaciji brojnih funkcija u

organizmu (sazrijevanje nervnog sistema, rad srca itd).

www.perpetuum-lab.com.hr

I.P. Glandulae parathyreoideae

Paratireoidne ţlijezde, zajedno sa timusom pripadaju tzv. branhigenim organima

budući da se razvijaju iz endoderma škrţnih vreća. To su mala tjelašca ovalnog ili

okruglog oblika smještena na straţnjem rubu tireoidne ţlijezde, ili u uglu izmeĎu nje i

dušnika. Razlikujemo dvije gornje i dvije donje paratireoidne ţlijezde, glandule

paratireoidee superiores et inferiores. Paratireoidne ţlijezde imaju boju bijele kafe, što je

bitan podatak jer ih ne smijemo zamijeniti sa akcesornim tireoidnim ţlijezdama koje su

tamnocrvene boje ili sa grudvicama masti koje su ţute. Od odnosa paratireodnih ţlijezda

treba pomenute da se gornje nalaze obično iza a. tireoidee superior i n. laringeus

rekurensa, dok su donje ispred ovog ţivca, a sprijeda su pokrivene reţnjevima tireoidne

ţlijezde. Paratireoidne ţlijezde luče paratireoidni hormon koji učestvuje u odrţavanju

normalne koncentracije kalcijuma u plazmi što je neophodno za adekvatnu neuromišićnu

aktivnost.

I.P. Hypophisis cerebri

Hipofiza (hypophysis s. glandula pituitaria) je mala endokrina ţlijezda koja se

nalazi na ventralnom dijelu hipotalamusa sa kojim je povezana svojom peteljkom ili

infundibulumom. Smještena je u hipofiznoj udubini (fossa hypophysialis) na gornjoj

strani trupa klinaste kosti, a izmeĎu desnog i lijevog sinus cavernosusa. Gornja strana

trupa klinaste kosti izmeĎu tuberculuma i dorsuma sellae je u cjelini oblikovana kao

tursko sedlo, pa se i zove sella turcica. Udubina u kojoj je smještena hipofiza pokrivena

je duplikaturom tvrde moţdane opna zvanom diaphragma sellae, koja u sredini posjeduje

otvor za prolaz infundibuluma. Iznad hipofize nalaze se hipotalamus i optička hijazma.

Teţina joj varira od 0,3 do 0,8 grama. Hipofiza se sastoji iz dva osnovna dijela, adeno i neurohipofize, koji se razlikuju

kako po razvoju, tako i po graĎi i funkciji. Adenohipofiza je ektodermalnog porijekla, a

neurohipofiza po svom razvoju pripada diencefalonu.

Adenohipofiza se najvećim dijelom nalazi u sella turcica, a manjim dijelom iznad

diaphragmae sellae. Zauzima četiri petine hipofize. Sastoji se od tri dijela: prednji (pars

anterior), srednji (pars intermedia) i straţnji dio (pars infundibularis). Pars anterior

zauzima rostralni dio hipofizne udubine i predstavlja najveći i najvaţniji dio

adenohipofize. Pars intermedia se nalazi na granici izmeĎu adeno i neurohipofize, dok

pars infundibularis predstavlja supraselarni nastavak adenohipofize koji u vidu nepotpune

ogrlice obuhvata gornji dio infundibuluma. U ovom dijelu adenohipofize nalazi se jedan

dio primarne kapilarne mreţe, te završeci aksona iz pojedinih jedara hipotalamusa.

Adenohipofizni hormoni su u zavisnosti od njihove hemijske graĎe, grupisani u tri klase:

glukoproteinski, mamosomatotropni i opiomelanokortni hormoni.

Glukoproteinski hormoni (tiro-stimulirajući - TSH, luteinizirajući – LH i

folikulostimulirajući – FSH). Tiro – stimulirajući hormon (TSH) djeluje na folikularne

ćelije štitne ţlijezde koje pod njegovim uticajem izlučuju hormon tiroksin. Folikulo –

stimulirajući hormon (FSH) potiče rast folikula u ovarijumu, a kod muškaraca aktivira

spermatogeni epitel testisa. Luteinizirajući hormon (LH) uzrokuje ovulaciju, dok kod

muškaraca stimulira intersticijske (Leydig-ove) ćelije na sekreciju testosterona


Mamosomatotropni hormoni (somatotropni hormon – STH; i prolaktin)

Somatotropni hormon (STH) stimulira rast tijela nakon roĎenja. Prolaktin potiče razvoj

mlječne ţlijezde i laktaciju.

U skupinu opiomelanokortnih hormona spadaju adrenokortikotropni (ACTH) i

melanostimulirajući hoormon (MSH). Adrenokortikotropni hormon (ACTH) stimulira

sekreciju glukokortikoida iz kore nadbubreţne ţlijezde, a u nešto manjoj mjeri i sekreciju

mineralokortikoida. Funkcija melanostimulirajućeg hormona kod čovjeka nije poznata.

Neurohipofiza je dio pituitarne ţlijezde koji se razvija iz diencefalona. Sastoji se

iz tri dijela: eminentia mediana, infundibulum i pars posterior. Eminentia mediana se

nalazi na granici sa hipotalamusom. Ona obuhvata gornji dio infundibuluma na

ventralnom zidu treće moţdane komore. U njoj se nalazi proksimalni dio tzv. portalnog

krvotoka hipofize, potom završeci aksona peptidergičkih neurona iz jedara hipotalamusa

na čijim se krajevima luče releasing i inhibiting hormoni, te završeci dopaminergičkih

aksona tuberoinfundibularnog trakta iz nc. arcuatusa. Infundibulum, zajedno sa pars

infundibularisom adenohipofize čini peteljku čitave hipofize. Pars posterior se nalazi u

kaudalnom dijelu sellae turcicae. Čine ga pituciti, brojni kapilari, te aksonski završeci

koji uglavnom potiču iz magnocelularnih jedara hipotalamusa. Na fenestriranim

kapilarama partis posterioris završavaju aksoni iz magnocelularnih jedara hipotalamusa (

nc. supraopticus i nc. paraventricularis) koji prethodno formiraju tr.

hypothalamohypophysialis. Na aksonskim terminalima oslobaĎaju se oksitocin i

antidiuretski hormon (ADH) ili vazopresin.

Oksitocin je hormon kojeg stvaraju magnocelularni neuroni paraventrikularnog

jedra hipotalamusa. Ovaj hormon ima dva glavna fiziološka učinka: podstiče otpuštanje

mlijeka iz dojke i uzrokuje kontrakciju glatke muskulature materice za vrijeme poroĎaja.

Antidiuretski hormon (ADH) ili vazopresin stavaraju magnocelularni neuroni

supraoptičkog jedra hipotalamusa. On djeluje na permeabilnost distalnih tubula bubrega u

smislu povećanja reapsorpcije vode i elektrolita iz primarnog urina u cirkulaciju.

Hipofizu vaskulariziraju aa. hypophysiales superiores et inferiores koje se

odvajaju od supraklinoidnog i kavernoznog segmenta a. carotis internae. Eminentiu

medianu i gornji dio infundibuluma opskrbljuju gornje hipofizarne arterije koje u

pomenutim strukturama prave tzv. primarni kapilarni splet. Kapilari u ovom spletu su

fenestrirani i u kontaktu su sa peptidergičnim i dopaminergičnim aksonima iz

hipotalamusa. Kapilari iz primarnog kapilarnog spleta se spajaju i formiraju duge

portalne sudove koji se spuštaju kroz infundibulum do adenohipofize. Od ovih sudova u

adenohipofizi se formira sekundarni kapilarni splet. Portalne krvne ţile hipofize, su

slično v. portae u jetri, umetnute izmeĎu dva kapilarna spleta, jednog u eminentia

mediana i drugog u adenohipofizi. Portalni krvotok hipofize je dio tzv. neurovaskularne

mreţe preko koje hipotalamus djeluje na izlučivanje hormona adenohipofize (preko

releasing i inhibiting hormona). Donje hipofizarne arterije snabdjevaju

neurohipofizu.Vensku krv iz hipofize skupljaju tzv. hipofizarne vene koje se uljevaju u

sinus cavernosus.


I.P. Thymus

Timus je limfo-epitelni organ smješten u gornjem medijastinumu, a svojim

gornjim dijelom dolazi i u područje vrata. Na vratu se nalazi ispred dušnika, dok njegov

veći dio leţi u gornjem medijastinumu izmeĎu medijastinalnih pleura i perikarda.

Neposredno ispred njega leţi sternum, dok se straga nalaze: prvo sloj vena (v.

brahiocefalika dekstra et sinistra), pa potom sloj arterija (trunkus brahiocefalikus, a.

karotis komunis sinistra i a. subklavija sinistra) i na kraju traheja. Timus posjeduje dva

reţnja, lobus dekster et sinister koji su obično prislonjeni jedan uz drugog svojim

medijalnim površinama. Često ta dva reţnja povezuje dio ţljezdanog tkiva označen kao

istmus timikum. Timus raste do puberteta kada počinje njegova redukcija, a elementi koji

ga izgraĎuju bivaju zamijenjeni masnim tkivom. Taj ostatak timusa zovemo korpus

timikum. Reţnjeve timusa grade primarni i sekudarni reţnjići. Više primarnih lobula

gradi jedna sekundarni. Na presjeku kroz lobuluse vidljivo je da periferni dio zauzima

kora, a središni srţ ili medula. Kora je graĎena od retikularnog tkiva koje sadrţi gusto

zbijene male limfocite. Medula je takoĎe graĎena iz retikularnog tkiva u koju su

uklopljeni limfociti, ali u manjem broju nego u kori. Funkcija timusa još nije do kraja

istraţena. Eksperimentalna istraţivanja upućuju na povezanost timusa i našeg

imunološkog aparata, a zna se timus ima značajnu ulogu u stvaranju tzv. T limfocita.

I.P. Nasus externus

Vanjski nos ima oblik trostrane piramide. Na njemu opisujemo basis nasi koja leţi

na licu, te prelazi na obraze, potom vrh, apeks nasi koji je slobodan i okrenut prema dolje

i naprijed, te tri ploštine, od kojih je jedna donja, a dvije lateralne. Na donjoj ploštini

nalaze se otvori, nares ili aperture nasales eksterne, koji su odjeljeni sa pars mobilis septi

nasi. Lateralne ploštine u donjoj polovini pokazuju jednu brazdu, sulkus alaris, čiji je

konkavitet okrenut prema gore i natrag. Dio lateralne ploštine koji se nalazi ispred i ispod

ove brazde naziva se krilo nosa ili ala nasi. Mjesto gdje nos prelazi u čelo označava se

kao radiks nasi. Od radiksa do apeksa proteţe se dorzum nasi.

Osnovu vanjskog nosa čine koštani i hrskavični skelet. Na njega se prislanjaju

mišićni sloj, potkoţno tkivo i koţa. Koštanu osnovu vanjskog nosa čine procesus frontalis

maksile i osa nasalia. Hrskavičnu osnovu predstavljaju kartilago nasi lateralis, kartilago

alaris major, kartilagines alares minores i kartilagines alares akcesorije.

I.P. Sinus paranasales

Paranazalni sinusi su pneumatizirani prostori koji se nalaze uz nosnu duplju i sa

njom komuniciraju. Ima ih 4: sinus spfenoidalis, maksilaris, frontalis i etmoidalis.

Sinus sfenoidalis je smješten u trupu klinaste kosti, i jednom pregradom, septum

sinuum sfenoidalium podijeljen je na dva dijela koji ne moraju biti jednaki. Nekada

postoji i više pregrada koje sfenoidalni sinus dijele na više odjeljaka. Sfenoidalni sinusi,

kada su jako razvijeni šalju svoje produţetke prema malim i velikim krilima, te


pterigoidnim narastcima, što moţe uzrokovati komplikacije pri upalama i operativnim

zahvatima u ovom području. Aperturae sinus sfenodalis se nalaze u malim koštanim

školjkama zvanim conhae sfenoidales (osicula Bertini), koje su najprije samostalne, a

potom srastu sa klinastom kosti. Sinus sfenoidalis e otvara preko recesus sfenoetmoidalis

u gornji nosni hodnik. Kroz sfenoidalni sinus se moţe pristupit na hipofizu, što se

označava kao transfenoidalni pristup.

Sinus maxillaris je koštana šupljina ispunjena zrakom i obloţena sluznicom nosne

duplje. Ima kao i trup gornje vilice oblik trostrane piramide sa bazom prema medijalno i

vrhom prema lateralno. Koštani zidovi maksilarnoga sinusa predstavljeni stranama na

trupu gornje vilice. Na medijalnom zidu sinusa koji ujedno predstavlja njegovu bazu,

nalazi se trokutasti procjep hiatus maksilaris koji je pomoću nastavaka triju susjednih

kostiju podijeljen na tri manja, sekundarna otvora, prednji, srednji i straţnji. Jedino je

srednji prolazan, dok su prednji i straţnji zatvoreni sluznicom nosne duplje označenom

kao fontikuli nasales. Pomenuti narastci susjednih kostiju koji učestvuju u suţavanju

hiatusa maksilarisa su: odozgo, procesus uncinatus osis etmoidalis, straga, procesus

maksilaris osis palatini i odozdo, procesus etmoidalis conhae nasalis inferioris. Otvor koji

ostaje prohodan ima polumjesečast oblik te je nazvan hiatus semilunaris. On se otvara u

meatus nasi medius. Osim centralne šupljine sinus maxillaris posjeduje i četiri produţetka

ili recesusa i to: recesus zigomatikus prema istoimenom narastku, recesus frontalis prema

procesusu frontalisu, recesus palatinus prema procesusu palatinusu i recesus alveolaris

prema alveolarnom narastku. Od njih je sa praktičnog aspekta najznačajniji recessus

alveolaris koji se pruţa iznad korijenova predkutnjaka i kutnjaka, a izuzetno iznad

korijena očnjaka. Korijenovi zuba preko ovog recesusa imaju blizak odnos sa sinusnom

šupljinom, a često svojim vrhovima strše u nju. Najbliţe odnose sa sinusom imaju

korijenovi prvog i drugog kutnjaka, te umnjak, čime se objašnjava mogućnost prenosa

patoloških procesa sa korijenova ovih zuba na sinus maxillaris, kao i mogućnost

prodiranja njihovih zalomljenih dijelova u šupljinu sinusa prillikom ekstrakcija (vaĎenja

zuba). Kroz šupljinu maksilarnog sinusa često se pruţaju parcijalne ili Underwood-ove i

totalne pregrade, koje maksilarni sinus dijele na tzv. akcesorne sinuse. Ove pregrade

imaju veliki značaj pri operacijama maksilarnog sinusa.

U unutrašnjosti frontalne kosti, na mjestu koje odgovara glabeli i supercilijarnim

arkusima, čeona kost je pneumatizirana, odnosno posjeduje šupljinu, sinus frontalis. On

se otvara na donjoj strani kosti, na apertura sinus frontalis. Obično je podijeljen na dva

dijela (koji ne moraju biti simetrični) pregradom, septum sinuum frontalium. Moţe

postojati više pregrada koje čeoni sinus dijele na više odjeljaka. Volumen mu varira od 5

do 25 cm³, a u slučajevima maksimalne razvijenosti čeoni sinus se pruţa prema gore sve

do tjemene kosti, a dolje i nazad do malih krila klinaste kosti. Komunicira sa srednjim

nosnim hodnikom preko infundibuluma.

Etmoidalni sinus se sastoji od tankih koštanih lamela koje meĎusobno

ograničavaju veći broj šupljina zvanih etmoidalne odajice, celulae etmoidales. Odajice su

obloţene sluznicom nosne duplje i sve skupa čine sinus etmodalis. Neke od ovih odajica

pripadaju isključivo etmoidalnoj kosti i nalaze se u unutrašnjosti labirinta. Druge su u

vidu poluodajica, te budu nadopunjene i zatvorene susjednim kostima sa kojima grade

potpune koštane odajice. S obzirom na svoj poloţaj celulae etmoidales se dijele na

prednje, srednje i straţnje. Prednje, celulae etmoidales anteriores i srednje, celulae


etmoidales mediae otvaraju se u meatus nasi medius, a straţnje, cellulae ethmoidales

posteriores u meatus nasi superior.

Ispitna pitanja koja se trebaju znati na usmenom, a uče se u okviru

praktičnog dijela ispita su:

1. I.P. muskuli suprahijoidei u koje spadaju: m. digastrikus, m. stilohijoideus, m.

genijohijoideus i m. milohijoideus

2. I.P. muskuli infrahijoidei u koje spadaju: m. sternohijoideus, m. omohijoideus,

m. sternotireoideus i m. tireohijoideus

3. I.P. muskuli prevertebrales u koje spadaju: m. longus koli, m. longus kapitis i

m. rektus kapitis anterior

4. I.P. muskuli mastikatori: m. maseter, m. temporalis, m. pterigoideus medijalis

i m. pterigoideus lateralis

5. I.P. Arterija karotis interna

6. I.P. Vena kava superior

7. I.P. Vene brahijocefalike

I.P. Trachea

Traheja ili dušnik je dio respiratorne cijevi koji se proteţe od donjeg ruba

prstenaste hrskavice do mjesta gdje počinju bronhi. Proteţe se od 6. cervikalnog do 4.

torakalnog pršljena. Mjesto gdje se dijeli na bronhe zove se bifurkacijo traheje I nalazi se

u projekciji 4. torakalnog, odnosno procesus spinosusa 3. torakalnog pršljena. Na traheji

opisujemo cervikalni I torakalni dio. Cervikalni dio leţi u medijalnoj liniji, dok je

torakalni pomaknut malo u desnu stranu. Na njenoj vanjskoj površini imamo jedno

udubljenje koga čini glandula tireoidea. To je impresio tireoidea. Osim njega, malo

poviše bifurkacije imamo otisak od arkusa aorte koji se zove impresio aortika.

Što se tiče odnosa, sprijeda na cervikalni dio priljeţe istmus glandule tireoidee,

potom jeprednji zid u odnosu sa pleksus tireoideus impar I venom tireoideom imom, te sa

timusom. Straga je u odnosu sa ezofagusom. Lateralne strane pokrivaju reţnjevi štitne

ţlijezde, a prema dolje lateralne strane su odnosu sa ţilno-nervnim snopom vrata koga

čine arterija karotis komunis-medijalno, vena jugularis interna-lateralno i nervus vagus-u

sredini i straga. U uglu izmeĎu traheje i ezofagusa teku nervi laringei rekurentes.

Torakalni dio je smješten u gornjem medijatinumu. Sprijeda ga kriţa vena brahijocefalika

sinistra, a ispod toga trunkus brahijocefalikus, arterija karotis komunis sinistra i arkus


aorte. Straga leţi nja jednjaku. Lijeva strana torakalnog dijela je u odnosu sa pleurom

medijastinalis, nervus laringeus rekurensom i arkusom aorte. Desna strana torakalnog

dijela je takoĎe u odnosu sa pleurom medijastinalis, sa venom kavom superior i venom

azigos.

U graĎi traheje imamo:

1. tunika fibroelastika koja se proteţe korz cijelu traheju. U nju su uloţene

hrskavice traheje, a dio ove tunike fibroelastike koji spaja dvije hrskavice zove se lig.

anulare.

2. kartilagines traheales, odnosno hrskavice traheje imaju oblik nepotpunih

prstenova koji su otvoreni prema natrag. Imai ih 16-20. Zadnja hrskavica posjeduje

izdanak koji ide prema dolje i podupire tzv. trahealni greben. Ovaj greben dijeli struju

zraka i rasporeĎuje je u odgovarajući bronh.

3. tunika muskularis nalazi se na straţnjem zidu koji se označava kao parijes

membranaceus.

4. tunika mukoza-sluznica je blijedocrvena i u lamini propriji posjeduje

mnogobrojne ţlijezde nazvane glandule traheales.

I.P. Bronchi principales

Traheja ili dušnik se u visini četvrtog grudnog pršljena dijeli na dva glavna

bronha:bronhus principalis dekster i sinister. To mjesto se označava kao bifurkacija

traheje. Bronhi divergiraju zatvarajući ugao od 70 stepeni. Desni bronh je širi i kraći i

uglavnom nastavlja smjer traheje. Sprijeda je u odnosu sa venom kavom superior, a sa

njegove gornje strane prolazi vena azigos koja se uljeva u venu kavu superior. Lijevi

bronh je uţi i duţi i postavljen je vodoravnije od desnog. Na lijevom bronhu jaši luk

aorte. Straga je u odnosu sa jednjakom, duktus toracikusom i aortom toracikom.

I.P. Pulmo sinister

Lijevo pluće ima dva reţnja: lobus superior et lobus inferior. Ova dva reţnja su

odvojena pomoću fisure oblikve. Fisura oblikva započinje straga u visini procesus

spinosusa 3. torakalnog pršljena, potom ide koso od natrag i gore prema naprijed i dolje,

te završi na spoju koštanog i hrskavičnog dijela 6. rebra. Zbog kosog toka fisure oblikve,

sprijeda ćemo vidjeti samo lobus superior, a straga mali dio lobus superiora i lobus

inferior. Lobus superior se sprijeda proteţe 3-4 cm iznad klavikule do granice izmeĎu 6. i

7. rebra. Straga ide od 7. cervikalnog do procesus spinosus 3. torakalnog pršljena. Lobus

inferior vidimo samo straga. Proteţe se od procesus spinosus 3. do procesus spinosus 9.

ili 10. torakalnog pršljena. Osim ovih karakteristika, treba pomenuti da u hilusu lijevog

pluća bronh se nalazi u sredini i straga, ispod njega su vene pulmonales, a iznad i ispred

bronha su arterije pulmonales.


I.P. Pulmo dexter

Desno pluiće ima tri reţnja. To su lobus superior, medius et inferior. Lobus

superior i medius odjeljuje fisura horizontalis koja ide tokom 4. rebra. Lobus medius i

inferior odjeljuje fisura oblikva koja ima gotova identičan tok kao i ona sa desne strane.

Lobus superior se sprijeda proteţe 3-4 cm iznad klavikule do 4. rebra. Straga ide od 7.

cervikalnog do procesus spinosusa 3. torakalnog pršljena. Lobus medius ide od 4. do

granice izmeĎu 6. i 7. rebra. Ovaj reţanj ne vidimo sa straţnje strane. Lobus inferior

nalazimo samo sa straţnje strane. Proteţe se od 3. do procesus spinosusa 9. ili 10.

torakalnog pršljena. Osim ovih karakteristika, treba pomenuti da u hilusu desnog pluća,

bronh se nalazi najviše gore, ispod njega su arterije pulmonales, dok se ispod arterija

nalaze vene pulmonales.

I.P. Plućni acinus

Dio pluća koji u sebi sadrţi elemente nastale diobom terminalnog bronhiola

naziva se plućni acinus. Naime terminalni bronhiolus se dijeli prvo na dvije grane,

nazvane bronhioli respiratori, koji po zidovima imaju male mjehuriće, odnosno alveole.

Svaki bronhiolus respiratorius dijeli se dalje na dvije ili tri grane, što se ponavlja tri do

četiri puta. Konačni produkti tog djeljenja su cjevčice nazvane duktuli alveolares, čiji je

zid ispunjen alveolama. Svaki duktus alveolaris zvršava dijeleći se na 2 slijepa kraja.

Dakle svi ovi pobrojani elementi čine plućni acinus. On ima oblik piramide kojoj je baza

okrenuta prema površini pluća, a u području vrha ulazi terminalni bronhiolus. Acinusi su

meĎusobno odjeljeni sa vezivom koje čini interacinozna septa. 10-20 acinusa čini plućni

reţnjić, lobulus pulmonis. Ovi plućni reţnjići su odjeljeni debljim vezivnim pregradama

koje čine interlobularna septa.

I.P. Pleura pulmonalis

Pleura pulmonalis ili plućna maramica je serozna opna koja obavija čitavo pluće

osim hilusa i mjesta gdje se veţe lig. pulmonale. Ulazi u fisure oblikve i horizontalis.

Ulazeći u ove fisure, dva susjedna lobusa budu odvojena duplikaturom pulmonalne

pleure, te mogu jedan po drugom kliziti. Površine lobusa kojima se oni meĎusobno

dodiruju, a u koji su obloţeni duplikaturom pleure, zovu se facijes interlobares. Kod

plućnog korijena pleura pulmonalis prelazi u pleuru parijetalis. Pleura pulmonalis daje

plućima karakterističan sjaj, koji se promjeni kod upala pluća ili same pleure.

I.P. Pleura parietalis

Pleura parijetalis oblaţe unutrašnju površinu šupljine u kojoj se nalaze pluća.

Dijelimo je na pleuru kostalis, pleuru medijastinalis i pleuru dijafragmatiku.


Pleura kostalis oblaţe unutrašnju površinu rebara, meĎurebarnih prostora i jednog

dijela sternuma. Sa njima je povezuje fascija endotoracika.

Pleura medijastinalis je razapeta izmeĎu prednjeg zida toraksa i kičme. Ona čini

lateralne zidove medijatinuma. U području plućnog korijena duplikatura pleure

medijastinalis formira tzv. mezopneumonijum. On u svom gornjem dijelu meĎu svojim

listovima sadrţi plućni korijen, dok ispod plućnog korijena listovi pleure medijastinalis

priljeţu jedan uz drugog i formiraju lig. pulmonale, koji se proteţe do dijafragme.

Pleura dijafragmatika pokriva kupulu dijafragme, odnosno lateralne dijelove

dijafragme koji nisu pokriveni perikardom.

Onaj dio pleure parijetalis koji se izdiţe iznad prvog rebra zove se kupula pleure.

Ona se straga projektuje u nivou 7. cervikalnog pršljena. Kupulu pleure ispunjava plućni

vrh, a ona ima veoma vaţan odnos sa arterijom subklavijom.

I.P. Morfologija srca

Srce ima oblik konusa, odnosno jedne trostrane piramide na kojoj opisujemo, vrh,

bazu i tri strane. Od ove tri strane, jedna je prislonjena uz prednji zid toraksa, te se zove

facijes sternokostalis. Druga je okrenuta prema natrag i dole i leţi na dijafragmi, pa je

nazivamo facijes dijafragmatika. Treća strana je u kontaktu sa lijevim plućem, te je

označena kao facijes pulmonalis. Rub izmeĎu facijes dijafragmatike i sternokostalis je

dobro iraţen. Označavamo ga margo dekster ili akutus. Na lijevoj strani nema izrazitog

ruba, nego se kao rub uzima čitava facijes pulmonalis, koja čini tupi rub, nazvan margo

obtuzus. Margo akutus i obtuzus su uslovljeni graĎom komora. Naime, desna komora je

tanja nego lijeva, te se kod kontrakcije srca moţe jače pregnuti, čime pravi oštri rub ili

margo akutus.

Srca je izvana jednom poprečnom brazdom zvanom sulkus koronarius podjeljeno

na dva dijela: ventrikularni (komorni) i atrijalni (pretkomorni) dio.

Na ventrikularnom dijelu sprijeda se nalazi sulkus interventrikularis anterior, koji

ide prema vrhu srca, dolazeći nešto desno od samog vrha. Na straţnjoj strani nalazi se

druga brazda, sulkus interventrikularis posterior, koji takoĎe dolazi nešto desno od vrha

ili apeksa srca. Ove dvije brazde se sastaju i čine usjek, incisura apicis kordis. Lijevo od

ove incisure je dio srca koji pripada lijevom ventrikulu i koji se palpira u 5.

interkostalnom prostoru, 1 cm medijalno od mamilarne linije kao srčani udarac ili iktus

kordis. Na prednjoj strani ventrikularnog dijela srca, desno od sulkus interventrikularis

anteriora nalazi se konus arteriozus ili infundibulum od kojeg odlazi trunkus pulmonalis.

Na atrijalnom dijelu srca razlikujemo desni i lijevi atrij. Sa desne strane nalazi se

aurikula dekstra koja je u embrionalno doba predstavlja pravi atrij. Isto tako sa lijeve

strane vidimo aurikulu sinistru. Obje aurikule obuhvataju velike arterijske krvne ţile.

Atriji su meĎusobno odjeljeni sa vanjske strane jednom brazdom nazvanom sulkus

interatrijalis. U desni atrij ulaze vena kava superior i inferior, te sinus koronarius. Na

granici izmeĎu ovih krvnih ţila i aurikule dekstre nalazi se sulkus terminalis atrii dekstri.

U lijevi atrij ulazi 4-5 pulmonalnih vena. Baza srca sa svom krvnim ţilama na njoj čini

srčanu krunu ili koronu kordis.


I.P. Atrium dextrum

Desni atrij je izduţen u smjeru od gore prema dole, što odgovara ulasku velikih

vena u njega. Prednji dio desnog atrija čini aurikula dekstra u koj se nalaze mnogobrojni

mišićni snopovi nazvani trabekule karnee. Desna aurikual je u embrionalno doba bila

pravi atrij, dok je sadašnji atrij tada bio samo proširenje šupljih vena označeno kao sinus

venarum kavarum. Granicu izmeĎu aurikule dekstre i atrija čini greben, krista terminalis,

koja ide od naprijed i lijevo prema natrag i desno i odgovara sulkusu terminalisu na

vanjskoj strani. Sa gornje strane u desni atrij ulazi vena kava superior, a sa donje vena

kava inferior. IzmeĎu ulaza ovih vena nalazi se izbočenje, tuberkulum intervenozum, koji

spriječava sudar krvnih struja iz ove dvije vene. Ušće vene kave inferiorm ima svoju

valvulu, valvula vene kave inferior. Ispod nje nalazi se ušće sinus koronariusa sa svojom

valvulom. Još više prema dolje nalazimo desno atrijoventrikularno ušće, koje vodi u

desni ventrikul. IzmeĎu ušća vene kave inferior i desnog atrijiventrikularnog ušća nalaze

se otvori malih srčanih vena, foramina venarum minimarum. Od valvule vene kave

inferior prema prednjeg kraju lijevog zida proteţe se nabor endokarda koga čini jedan

fibrozni snop nazvan tendo Todari. On je vaţan za odreĎivanje poloţaja Ašof-Tavarinog

čvora.

Lijevi zid desnog atrija čini septum interatrijale koji ga odvaja od lijevog atrija.

Na njemu sa nalazimo jedno udubljenje nazvano fosa ovalis, koja je ostatak ovalnog

otovra iz embrionalnog doba. Fosa ovalis je omeĎena sa limbus fose ovalis. Inače

foramen ovale koji postoji u embrionalno doba povezuje desni i lijevi atrij. Naime krv u

tom periodu ne ide u desni ventrikul, jer embrio ne diše.

I.P. Atrium sinistrum

Lijevi atrij je izduţen u smjeru od desna na lijevo, što odgovara ulasku

pulmonalnih vena, za razliku od desnog atrija koji je izduţen u smjeru od gore prema

dolje, što odgovara ulasku vene kave superior i inferior. Na lijevoj atriju prema naprijed

nalazi se aurikula sinistra koja obuhvata trunkus pulmonalis sa lijeve strane. Lijeva

aurikula je manja od desne, a iznutra je kao i desna obloţena sa trbekule karnee. Na

gornjoj strani lijevog atrija ulazi 4-5 pulmonalnih vena, dok na donjoj strani nalazimo

veliki otvor, ostium venozum sinistrum ili ostium atriventrikulare sinistrum koji je

zatvoren sa valva bikuspidalis. IzmeĎu lijevog i desnog atrija nalazi septum interatrijale,

na kome se sa strane lijevog atrija nalazi polumjesečasti rub, falks septi. On je ostatak

valvule foraminis ovalis koja postoji u embrionalno i fetalno doba.

I.P. Ventriculus sinister

Lijeva komora ima dosta deblje zidove od desne jer pokreće veliki ili somatski

krvotok. Ima oblik konusa, zbog debljine svojih zidova, za razliku od desnog koji je

spljošten jer se akomodira prema lijevom ventrikulu. Izlazni dio lijevog ventrikula je

postavljen straga i upravljen prema desno, tako da se aorta i trunkus pulmonalis kriţaju.

Kao i kod desnog ventrikula, tako je i kod lijevog ulazni dio hrapav, a izlazni gladak. Na


bazi lijevog ventrikula nalazimo dva otvora. To su ostium venozum sinistrum koji je

zatvoren sa valva bikuspidalis ili mitralis i ostium arteriozum sinistrum ili ostium aorte

koji je zatvoren sa valva aorte.

I.P. Ventriculus dexter

Desni ventrikul ima tanje zidove od lijevog jer pokreće mali ili pulmonalni

krvotok. Njegov ulazni dio je kao i kod lijevog ventrikula hrapav, dok mu je izlazni dio

gladak. Na granici izmeĎu ulaznog i izlaznog dijela nalazi se greben, krista

supraventrikularis koja predstavlja ostatak prvobitnog septuma izmeĎu ventrikula.

Odmah ispod ove kriste nalazi se jedan jaki mesnati greben koji polazi od septuma i ide

prema uglu kojeg čine prednji i straţnji zid desnog ventrikula. To je trabekula

septomarginalis kroz koju prolazi krus dekstrum Hisovog snopića sprovodne muskulature

srca. Ova trabekula je u vezi sa cristom supraventrikularis sa kojom omeĎuje okrugli

otvor korz koji prolazi krv na putu od ulaznog do izlaznog dijela desnog ventrikula. Na

bazi ventrikularnog konusa nalazimo dva otvora. To su ostium venszum dekstrum koji je

zatvoren sa valva trikuspidalis. Ova valva posjeduje tri kuspisa i to prednji, medijalni i

straţnji, te analogno njima i tri papilarna mišića, takoĎe prednji, medijalni i straţnji.

Drugi otvor je ostium arteriozum sinistrum ili ostium trunci pulmonalis kojeg zatvara

valva trunci pulmonalis.

I.P. Endocardium

Endokard je glatka membrana, debljine 20-50 mikrona koja pokriva unutrašnju

stranu srčanog zida. Na venoznim i arterijskim ušćima endokard se previje na kuspise i

semilunarne valvule, te ih obavija sa obje strane. Endokard ima tri sloja:

1. Endotel, kojeg čini jedan sloj pločastih stanica,

2. Lamina proprije je sloj vezivnog tkiva. Dijeli se na subendotelijalni sloj

vezivnog tkiva, potom stratum intermedium sa tankim elastičnim nitima i

vanjski sloj sa debelim elastičnim nitima, te manje ili više glatkih mišićnih

niti,

3. Stratum subendokardijale je takoĎe vezivni sloj koji povezuje endokard sa

miokardom. U jjemu nalazimo krvne ţile i nerve, čime se razlikuje od lamine

proprije.

I.P. Pericardium

Perikard je vreća koja obavija srce i početne dijelove velikih krvnih ţila. Kod

perikarda razlikujemo dva lista: fibrozni-perikardium fibrozum i serozni-perikardium

serozum.

Fibrozni perikard je vreća izgraĎena od gustog vezivnog tkiva. Ima oblik konusa

sa bazom prema dolje i vrhom prema gore. Baza mu leţi na dijafragmi u području

prednjeg lista centrum tendineuma. Fibrozni perikard je fiksiran za zidove grudnog koša


slojem vezivnog tkiva koji potiče od fascije endotoracike. Taj sloj je označen kao

epiperikardijalno vezivno tkivo. Osim njega, u fiksaciji fibroznog perikarda učestvuju i

odreĎeni ligamenti. Razlikujemo lig. sternoperikardijakum superius (izmeĎu straţnje

strane manubrijuma sterni i perikarda) i lig. sternoperikardijakum inferius, koji se nalazi

u blizini apeksa srca. Pored sternoperikardijačnih ligamenata, perikard fiksiraju i

perikardijakofrenični i vertebroperikardijačni ligamenti. Ligamenta perikardijakofrenika

su razapeta izmeĎu dijafragme i perikarda. Postoje prednji, medijalni i lateralni ligament.

Ligamenta vertebroperikardijaka povezuju perikard sa kičmenim stubom.

Serozni perikard ima dva parijetalni i visceralni list. Parijetalni list oblaţe

unutrašnju stranu fibroznog perikarda. Visceralni list oblaţe srce i početne dijelove

velikih krvnih sudova, te čini tuniku externu kordis ili epikard. Visceralni list oblaţe

arterijske krvn ţile potpuno, a venozne djelimično. IzmeĎu visceralnog i parijetalnog lista

seroznog perikarda nalazi se šupljina označena kao kavitas perikardiaka. Ova šupljina u

normalnim okolnostima sadrţi malo serozne tekućine, dok se u patološkim slučajevima u

njoj moţe naći i do do 2 litra tečnosti. Veća količina tečnosti u kavitas perikardijaka

ometa normalan rad srca, što se označava kao tamponada srca.

I.P. Truncus pulmonalis

Trunskus pulmonalis pripada malom ili plućnom krvotoku. Vodi krv iz desnog

ventrikula u oba pluća. Polazi od konus arteriozusa desnog ventrikula, ide prema gore

lijevo i natrag, te se dijeli na dvije grane: a. pulmonalis dekstru i sinistru. A. pulmonalis

dekstra ide desno, iza aorte ascendens i vene kave superior, a ispred desnog bronha i ulazi

u hilus desnog pluća. A. pulmonalis sinistra ide na lijevu stranu, ispred lijevog bronha i

ulazi u hilus lijevog pluća. U hilusu pluća različito stoje pulmonalne arterije na desnoj i

lijevoj strani. Na desnoj strani arterija pulmonalis je ispod bronha, a na lijevoj strani

iznad bronha. Vene pulmonales su i na desnoj i na lijevoj strani smještene ispod

odgovarajućih bronhusa.

I.P. Vena ophtalmica superior

Vena oftalmika superior počinje u medijalnom očnom uglu, ide poviše n.

optikusa, i dolazi na njegovu lateralnu stranu. Potom prolazi kroz fisuru orbitalis superior

i uljeva se u sinus kavernozus. Na vom putu prima mnogobrojne grane, i to: venu

frontalis, vene etmoidales anteriores et posteriores, venu lacrimalis, venu supraorbitalis,

vene muskulares, vene vortikoze, vene ciliares iz očne jabučice, venu centralis retine,

vene palpebrales, vene episklerales i vene konjuktivales. Vaţna je njena veza sa venom

angularis u medijalnom očnom uglu. Preko nje se uspostavlja komunikacija vanjskih

vena lica sa sinusom kavernozusom.


I.P. Ductus thoracicus

Duktus toracikus je najveće limfno stablo ljudskog tijela. Dug je od 38-45 cm.

Skuplja limfu iz oba donja ekstremiteta, iz čitavog abdomena osim sa gornje strane jetre,

potom skuplja sa lijeve strane toraksa, lijeve polovine glave i vrata i lijevog gornjeg

ekstremiteta. Počinje u visini 3. lumbalnog pršljena sa jednim kruškolikim proširenjem

zvanim cisterna hili. U ovo proširenje uljevaju se trunkus lumbalis dekster et sinister i

trunkus intestinalis. Iz cisterne hili odlazi duktus toracikus i prošavši kroz hijatus aortikus

ulazi u grudnu duplju. Došavši do visine 6. grudnog pršljena ide iza jednjaka na lijevo i

gore prema procesus transverzusu 7. cervikalnog pršljena. Zatim zavija prema naprijed,

prolazi izmeĎu arterije subklavije i arterije karotis komunis sinistre prema dole i uljeva se

u angulus venosus sinister, koji prestavlja ugao gdje se spajaju vena subklavija i vena

jugularis interna sinistra. Osim tri maloprije pomenuta trunkusa, duktus toracikus prima

limfu iz interkostalnih i straţnjih medijastinalnih limfnih čvorova. U završnom dijelu

prima još tri trunkusa, i to: trunkus mamariujus sinister, trunkus jugularis sinister i

trunkus subklavijus sinister.

I.P. Ductus lymphaticus dexter

Duktus limfatikus dexter je limfno stablo dugačko od 1 do 1,5 cm. Skuplja limfu

sa desne strane toraksa, desnog gornjeg ekstremiteta i desne polovine glave i vrata.

Nalazi se u uglu izmeĎu v. jugularis interne dekstre i v. subklavije dekstre. Uljeva se u

angulus venosus dekster. Prima trunkus mamarius dekster, jugularis dekster, subklavius

dekster i bronhomedijastinalis dekster.

I.P. Limfa gornjeg ekstremiteta

Limfu gornjeg ekstremiteta skupljaju površne i duboke limfne ţile, koje ide prema

limfnim čvorovima u aksili. MeĎutim prije tih limfnih čvorova u aksili imamo limfne

čvorove u laktu, i to: nodi limfatici kubitales superficijales za površne limfne ţile, i nodi

limfatici kubitale sprofundi za duboke limfne ţile. Prije njih limfne ţile se prekidaju i na

podlaktici u nodi limfatici antebrahi. U medijalnom bicipatalnom sulkusu imamo i nodi

limfatici brahijales koji takoĎe skupljaju jedan dio limfe iz gornjih ekstremiteta. Limfne

ţile iz pobrojanih čvorova dolaze u nodi limfatici aksilares kojih ima 30-40.Oni se dijele

na 5 grupa: nodi centrales, pektorales, humerales, subskapulares i apikales. Iz aksilarnih

limfnih čvorova limfa odlazi u nodi infraklavikulares. Limfne ţile iz infraklavikularnih I

aksilarnih limfnih čvorova formiraju trunkus usbklavijus kojie se ljevo uljeva u duktus

toracikus, a desno u duktus limfatikus dekster.


I.P. Buccae

Bukce ili obrazi su dijelovi lica koji lateralno zatvaraju vestibulum oris. Proteţu

se gore do zigomatične kosti, straga do prednjeg ruba m. masetera, dolje do donjeg ruba

korpusa mandibule, a naprijed do sulkus nazolabijalisa. Na obrazima opisujemo nekoliko

slojeva:

1. koţa je tanka i posjeduje puno ţlijezda lojnica. Kod muškaraca je obrasla

bradom.

2. potkoţno masno tkivo je izrazito razvijeno. Kroz njega idu niti mimične

musculature. Ispod potkoţnog masnog tkiva nalazi se fascija bukcinatorija.

3. mišićni sloj čini m. bukcinator, koji predstavlja glavnu podlogu obraza. Preko

m. bukcinatora ide duktus parotideus koji ga probija i otvra se u visini drugog

gornjeg molara na papilla parotidea.

4. sluznica je usko priljubljena uz m bukcinator. IzmeĎu sluznice i mišićnog

sloja nalazimo male ţlijezde, nazvane glandule bukales. Još jednu grupu

ţlijezda nalazimo na vanjskoj strani bukcinatora oko duktus parotideusa. To

su glandule molares.

IzmeĎu m. masetera i m. bukcinatora, te izmeĎu m. bucinatora i koţe nalazimo

masno jastuče nazvano korpus adiposum bukce. Ovo jastuče je naročito razvijeno kod

novoroĎenčadi i omogućava stvaranje negativnog pritiska u usnoj duplji, što je

neophodno za akt sisanja.

I.P. Palatum durum

Palatum durum ili tvrdo nepce, zajedno sa mekim nepcem izgraĎuje krov usne

duplje. Sastoji se od koštanog dijela i sluznice. Koštani dio čine procesus palatine

maksile i lamine horizontalis osis palatine. Ovi dijelovi su povezani sa dva šava: sutura

palatine mediana i sutura palatina transverza. Sluznica je blijedocrvena i u medijalnoj

liniji posjeduje prugu nazvanu rafe palate. Ova pruga završava sprijeda sa malim

izbočenjem nazvanim papilla incisive, koji zatvara donji otvor kanalis incisivusa. U

prednjoj trećini tvrdog nepca nalazimo sa obje strane medijalne linije 3-4 nabora sluznice

koje zovemo plike palatine transverse. U straţnjem dijelu tvrdog nepca nalazimo

glandule palatine koje su smještene izmeĎu sluznice i periosta.

Ukoliko izostane sraštenje dviju simetričnih polovina iz kojih se nepce razvija,

dolazi do rascjepa nepca koje je označeno kao palatošiza. Ovaj rascjep moţe se proširiti

naprijed na desni i gornju usnu, kada govorimo o hejliognatopalatošizi ili vučjem

ţdrijelu.

I.P. Palatum molle

Palatum mole ili meko nepce je duplikatura sluznice ispunjena vezvom,

ţlijezdama I mišićima. Jednim dijelom meko nepce čini krov usne duplje, a drugim

dijelom njen straţnji zid, odjeljujući je od faringsa. IzmeĎu mekog nepca i jezika nalazi


se otvor označen kao istmus faucijum, preko kojeg komuniciraju usna duplja i ţdrijelo. U

medijalnoj liniji mekog nepca prema naprijed nalazimo prugu, rafe palate molis koja se

nastavlja istoienom prugom na tvrdom nepcu. Sa sredine slobodnog ruba mekog nepca

polazti jedan produţetak nazvan uvula palatine. Lateralno do uvule nalazimo po dva para

lukova koji svoj konkavitet okreću prema medijalno. Dva prednja su arkus palatoglosi, a

dva straţnja su arkus palatofaringei. IzmeĎu ovih arkusa nalazi se sinus tonzilaris u kome

je smještena tonzila palatine. Gornji dio prostora izmeĎu ovih lukova označava se kao

fosa supratonzilaris u koj se nakupljau gnojne mase kod upala tonzile. Meko nepce je

graĎeno od mišića, sluznice i ţlijezda. Mišići mekog nepca su:

1. m. levator veli palatini koji polazi sa donje strane piramide temporalne kosti i

sa hrskavičnog dijela tube auditive. Ide prema dolje i završava u mekom nepcu. Dok

pristupa na nepce pravi u zidu faringsa jedno izbočenje označeno kao torus levatorius.

Ovaj mišić diţe nepce i suţava ostium faringeum tube auditive.

2.m. tenzor veli palatine polazi sa spine osis sfenoidalis, sa procesus pterigoideusa

blizu fose skafoidee i da membranoznog dijela tube auditive. Ide prema dolje i naprijed,

zavija oko hamulusa pterigoideusa mjeanjujući smjer za skoro 90 stepeni, te ide

horizontalno u meku nepce, gdje mu se niti mješaju sa niti suprotnog mišića čineći

nepčanu aponeurozu. Kad se kontrahira, ovaj mišić nateţe meko nepce. Budući da polazi

I sa membranoznog dijela tube auditive, on svojom kontrakcijom otvara tubu. Taj dio

mišića označava se kao m. dilatator tube.

3. m. uvule polazi sa nepčane aponeuroze i završava na vrhu uvule. Diţe i

skraćuje uvulu.

4. m. palatoglosus polazi sa nepčane aponeuroze i došavši na lateralni rub jezika

dijeli se na 2 snopa: jedan ide prema vrhu jezika, a drugi prelazi u m. transverzus lingve.

Diţe jezik prema gore, a nepce spušta prema dolje. Ovaj mišić izgraĎuje arkus

palatoglosus.

5. m. palatofaringeus polazi sa nepčane aponeuroze, hamulus pterigoideusa i sa

medijalne lamele tube auditive. Hvata se jednim dijelomna štitnu hrkavicu, a drugim

dijelom završava na straţnjoj strani faringsa u medijalnoj liniji.

M. tensor veli palatine inervira istoimeni nerv, koji je grana od n.pterigoideus

medijalisa. Ostale mišiće inervira pleksus faringeus kojega formiraju ogranci

glosofaringeusa i vagusa.

I.P. Tonsilla palatina

Tonzila palatina ili nepčani krajnik je limfoepitelni organ oblika badema, koji je

smješten izmeĎu arkus palatoglosusa i arkus palatofaringeusa. Ta udubina izmeĎu ova

dva arkusa zove se sinus tonsilaris. Iznad ovod sinusa nalazi se fosa supratonsilaris, u

kojoj se kod upala krajnika nakupljaju gnojne mase. Medijalna ploština tonzile je

okrenuta prema usnoj duplji I posjeduje 10-15 udubina koje se označavaju kao fosuke

tonzilares. Lateralna ploština joj leţi na m. konstriktor faringis superior. Od odnosa

tonzile veoma su vaţni oni sa a. karotis internom i eksternom. A. karotis interna leţi

lateralno i iza tonzile od koje je udaljena 15 milimetara. A. karotis eksterna takoĎe leţi

lateralno i iza tonzile i udaljena je od nje 10 milimetara. Tonzila je graĎena od

adenoidnog tkiva u koje su uloţeni brojni limfatički noduli. Noduli imaju perifernu zonu


sa velikim brojem limfocita, dok centralni dio ima manje limfocita i označen je kao

centrum germinativum. Tonzilu vaskularizira ramus tonsilaris od a. palatine ascendens, a

inervira je istoimena grana od n. glosofaringeusa.

I.P. Glandula parotis

Glandula parotis je serozna, a po graĎi sloţena alveolarna ţlijezda. Smještena je u

fosi retromandibularis. Prema naprijed je omeĎena sa straţnjim rubom ramusa

mandibule, prema nazad sa procesus mastoideusom i m. sternoklediomastoideusom, dolje

straţnjim trbuhom m. digastrikusa, a gore dopire od arkus zigomatikusa i vanjskog

slušnog hodnika. Glandula parotis ima veoma vaţne odnose sa nekim krvnim ţilama i

ţivcima. A. karotis eksterna ide neko vrijeme uz straţnji dio glandule parotis, a potom

prodire u ţlijezdu i ide prema gore. Usput daje a. aurikularis posterior, dok se u samoj

ţlijezdi, u visini koluma mandibule dijeli na 2 terminalne grane: a. temporalis

superficijalis i a. maksilaris. A. temporalis superficijalis u ţlijezdi daje a. transverzu

facijei i rami parotidei. Duboka površina ţlijezde je u odnosu sa venom

retromandibularis. U samoj ţlijezdi dolazi do grananja n. facijalisa na snop završnih

ogranaka,nazvan pes anserinus major koji je namjenjem za inervaciju mimične

muskulature glave i vrata.

Iz glandule parotis izlazi njen izvodni kanal nazvan duktus parotideus. On ide

preko vanjske strane m. masetera, dolazi na m. bukcinator, probija ga i otvara se u visini

drugog gornjeg molara na papila parotidea.

Glandula parotis je inervirana od simpatikusa i parasimpatikusa. Simpatičke niti

dolaze od pleksusa koji prate odgovarajuće arterije. Parasimpatičke niti potiču iz nukleus

salivatoris inferior. Iz ove jedre idu niti glosofaringeusa koje se odvoje kao n. timpanikus.

N. timpanikus ulazi u kavum timpani, gdje sa karotiko timpaničnim nervima formira

pleksus timpanikus. Iz pleksusa polazi n. petrosus minor koji završi u ganglion otikum.

Ta veza je poznata kao Dţakobsonova anastomoza. Iz ganglion otikuma

postganglionarne niti idu preko n. aurikulotemporalisa, a on ih daje ţlijezdi kao rami

parotidei.

I.P. Fossa retromandibualris (sadržaj)

Fosa retromandibularis je jama omeĎena sprijeda straţnjim rubom ramusa

mandibule, straga procesus mastoideusom i m. sternokleidomastoideusom, gore dopire do

arkus zigomatikusa i vanjskog slušnog hodnika, a dole do straţnjeg trbuha m.

digastrikusa. U ovoj jami nalazimo glandulu parotis koja je gotovo u cjelini ispunjava.

Glandula parotis ima veoma vaţne odnose sa nekim krvnim ţilama i ţivcima. A. karotis

eksterna ide neko vrijeme uz straţnji dio glandule parotis, a potom prodire u ţlijezdu i ide

prema gore. Usput daje a. aurikularis posterior, dok se u samoj ţlijezdi, u visini koluma

mandibule dijeli na 2 terminalne grane: a. temporalis superficijalis i a. maksilaris. A.

temporalis superficijalis u ţlijezdi daje a. transverzu facijei i rami parotidei. Duboka

površina ţlijezde je u odnosu sa venom retromandibularis. U samoj ţlijezdi dolazi do

grananja n. facijalisa na snop završnih ogranaka,nazvan pes anserinus major koji je


namjenjem za inervaciju mimične muskulature glave i vrata. Inače n. facijalis prolazi

kroz retromandibualrnu jamu kada izaĎe kroz foramen stilomastoideum. Prije nego što

uĎe u glandulu parotis, n. facijalis daje n. aurikularis posterior. Osim facijalnog nerva, u

fosi retromandibularis nalazimo i n. aurikulotemporalisa koji nose postganglionarne

parasompatičke niti iz ganglion otikum za inervaciju glandule parotis.

I.P. Glandula submandibularis

Glandula submandibularis ili podvilična ţlijezda je uglavnom serozna, parna

ţlijezda smještena u istomenoj udubinu odnosno trokutu. Po graĎi je sloţena alveolarna

ţlijezda. Gore je omeĎuje donji rub korpusa mandibule, prema naprijed venter anterior, a

prema nazad venter posterior muskuli digastrici. Zatvorena je izmeĎu dva lista fascije

cervikalis. Ispod ţliejzde prolazi a. facijalis, dok po njenoj vanjskoj površini teče v.

facijalis. Uz ţlijezdu moţe postojati jedan ili više limfnih čvorova koji se označavaju kao

nodi limfatici submandibulares. Njezin izvodni kanal označen je kao duktus

submandibularis. Ide prema usnoj duplji, pokriven sluznicom plike sublingvalis i otvara

se na karunkula sublingvalis.

Glandula submandibularis je inervirana od simpatikusa i parasimpatikusa.

Simpatičke niti joj dolaze od pleksusa oko a. facijalis. Parasimpatičke niti dolaze iz

nukleus salivatorius superior, idu preko n. intermediusa, te preko horde timpani preĎu na

n. lingvalis koji ih donosi u ganglion submandibulare. Iz gangliona idu postganglionarne

niti koje inerviraju ovu ţlijezdu.

I.P. Glandula sublingualis

Glandula sublingvalis ili podjezična ţlijezda je uglavnom mukozna ţlijezda,

alveotubulozne graĎe. Smještena je izmeĎu m. genioglosusa i mandibule. Na mandibuli

je smještena u istoimenoj udubini, fovea sublingvalis. Njezin gornji rub čini nabor

sluznice ispod jezika, koji je označen kao plika sublingvalis. Medijalno od ţlijezde

nalazimo n. lingvalis, a. sublingvalis i duktus submandibularis. Ova ţlijezda ima više

manjih izvodnih kanala, duktus sublingvales minores koji se otvaraju duţ plike

sublingvalis, te jedan glavni izvodni kanal, duktus sublingvalis major, koji se otvara na

karunkula sublingvalis.

Glandula sublingvalis je inervirana od simpatikusa i parasimpatikusa. Simpatičke

niti joj dolaze od pleksusa oko a. facijalis. Parasimpatičke niti dolaze iz nukleus

salivatorius superior, idu preko n. intermediusa, te preko horde timpani preĎu na n.

lingvalis koji ih donosi u ganglion submandibulare. Iz gangliona idu postganglionarne

niti koje inerviraju ovu ţlijezdu.


I.P. Glandule salivariae minores

U grupu malih pljuvačnih ţlijezda spadaju:

1. glandule labiales, koje nalazimo izmeĎu mišićnog sloja i submukoze usana. To

su alveotubulozne, mješovite ţlijezde

2. glandule bukales, izmeĎu sluznice i mišićnog sloja obraza. Još jednu grupu

ţlijezda nalazimo na vanjskoj strani bukcinatora oko duktus parotideusa. To su glandule

molares.

3. glandule palatine u tvrdom i mekom nepcu.

4. glandule lingvales, koje dijelimo u 3 grupe: glandula lingvalis anterior

(smještena blizu vrha jezika), glandule lingvales laterales ( smještene duţ lateralnih

rubova jezika) i glandule lingvales posteriors (nalaze se na radiksu jezika). Osim ovih

nalzimo i Ebnerove čisto serzone ţlijezde u području papilla valata.

I.P. Oesophagus

Ezofagus ili jednjak je dio digestivnog trakta koji se proteţe izmeĎu ţdrijela I

ţeluca. Dug je od 25-30 cm. Počinje u nivou 6. cervikalnog, a završava u nivou 12.

torakalnog pršljena. Zavisno od regija kroz koje prolazi dijelimo ga na: pars cervikalis,

pars toracika, pars dijafragmatika i pars abdominalis. U svom toku jednjak pokazuje tri

zavoja, jedan u sagitalnoj I dva u frontalnoj ravni. Što se tiče zavoja u sagitalnoj ravni

treba reći da jednjak preskače konkavitet torakalnog dijela kičme, odnosno da ne stoji

blizu kičme kod uspravnog poloţaja čovjeka. Kada su u pitanju zavoji u frontalnom

smjeru, vidimo da u početku jednjak leţi u medijalnoj liniji. MeĎutim vrlo brzo zavije

nalijevo, te ide do visine 3. torakalnog pršljena. U visini 4. torakalnog, opet dolazi u

medijalnu liniju i tako teče do 7. torakalnog pršljena. Odatle opet zavija nalijevo sve do

ulaska u ţeludac.

U početku jednjak leţi iza traheje. MeĎutim kako zavija na lijevu stranu, biva

smješten iza i nalijevo od traheje. U visini 4. torakalnog pršljena, traheja se dijeli na dva

glavna bronha, pa jednjak idući prema dolje ukršta straţnju ploštinu lijevog bronha. U

uglu izmeĎu jednjaka i traheje teku nn. laringei rekurentes. Pored odnosa sa trahejom i

lijevim bronhom, vaţno je spomenuti odnose ovog organa sa aortom. Prvo, jednjak ukršta

straţnju stranu arkusa aorte. Iza toga, jednjak je u odnosu sa aortom descendens. U

početku se nalazi desno od aorte descendens. Kako jednjak ide nalijevo, a aorta nadesno i

podvlači se pod njega. Na mjestu gdje prolaze kroz dijafragmu, aorta se nalazi u

medijalnoj liniji, a jednjak ispred i lijevo od nje.

U jendjak postoje tri suţena mjesta koja treba poznavati kod sondiranja ţeluca. Ta

suţenja zovu se konstrikcije.

1. Konstrikcijo krikoidea nalazi se u visini prstenaste hrskavice. Udaljen je 15 cm

od zuba.

2. Konstrikcijo aortika nalazi se iza lijevog bronha, gdje se jednjak kriţa sa

arkusom aorte. Na ovom mjestu dolazi do prelaza poprečnoprugaste u glatku

muskulaturu.

3. Konstrikcijo dijafragmatika nalazi se u području hiatus ezofageusa, tj otvora na

dijafragmi kroz koji prolazi jednjak. Hiatus ezofageus je okruţen mišićnim nitima i


uvijek kada se dijafragma kontrahira (kod udisaja), te mišićne niti stisnu jednjak i zatvore

njegov lumen. Kod sondiranja treba čekati da pacijent izdahne, kada se dijafragma

olabavi, čime biva otvoren lumen jednjaka.

I.P. Jejunum

Jejunum i ileum zajedno čine intestinum tenue mezenteriale koji se proteţe od

fleksure duodenojejunalis do valve ileocekalis. Oba ova dijela tankog crijeva su vezana

za straţnji trbušni zid duplikaturom peritoneuma koja se zove mezenterium. Mezenterium

se veţe u liniji koja se označava kao radiks mezenterii, a ide od fleksure

duodenojejujanalis do desne bočne udubine, odnosno do desnog sakroilijačnog zgloba.

Mezenterijum dovodi tankom crijevu krvne ţile (aa. i vv. intestinales), limfne ţile i

ţivčane pleksuse. Osim toga u mezenterijumu se nalazi i 100 do 200 limfnih čvorova koji

se zovu nodi limfatici mesenterici. Jejunum je dug oko 2,5 m. Crvenkaste je boje, a ima i

širi lumen i deblji zid od ileuma. Posjeduje plike cirkulares kojih u ileumu nema. Osim

toga u jejunumu nalazimo pojedinačne limfne folikule, folikuli limfatici solitari, dok su u

ileumu oni spojeni u folikuli limfatici agregati.

I.P. Ileum

Jejunum i ileum zajedno čine intestinum tenue mezenteriale koji se proteţe od

fleksure duodenojejunalis do valve ileocekalis. Oba ova dijela tankog crijeva su vezana

za straţnji trbušni zid duplikaturom peritoneuma koja se zove mezenterium. Mezenterium

se veţe u liniji koja se označava kao radiks mezenterii, a ide od fleksure

duodenojejujanalis do desne bočne udubine, odnosno do desnog sakroilijačnog zgloba.

Mezenterijum dovodi tankom crijevu krvne ţile (aa. i vv. intestinales), limfne ţile i

ţivčane pleksuse. Osim toga u mezenterijumu se nalazi i 100 do 200 limfnih čvorova koji

se zovu nodi limfatici mesenterici. Ileum je dug oko 3,5 metra. Boja mu svjetlija od

jejunuma. Zid mu je tanji i gotovo transparentan, a i lumen mu je manji od lumena

jejunuma. Ne posjeduje plike cirkulares. Nasuprot hvatišta mezenterijuma nalazimo u

ileumu nakupine zdruţenih limfnih čvorića u obliku ploča. To su folikuli limfatici

agregati ili Pajerove ploče. Osim ovih karakteristika, na slobodnom rubu ileuma nalazimo

Mekelov divertikul, koji predstavlja ostatak duktus omfaloenterikusa koji je u

embrionalno doba povezivao crijevo sa ţumanjčanom vrećom.

I.P. Colon

Debelo crijevo je dio digestivnog trakta koji započinje slijepo ispod mjesta gdje

ileum ulazi u kolon, a završava na analnom otvoru. Dijelimo ga na tri dijela: intestinum

cekum, intestinum kolon i intestinum rectum.Kolon je dio debelog crijeva koji se proteţe

od cekuma do rektuma. Dijelimo ga u 4 dijela: kolon ascendens, kolon transverzum,

kolon descendens i kolon sigmoideum. U graĎi debelog crijeva i kolona kao njegovog

sastavnog dijela uočavamo neke makroskopske detalje:


1. ono je jače fiksirano za straţnji trbušni zid, pa mu je poloţaj stalan

2. promjer mu je veći od tankog crijeva

3. duţina mu je oko 1,5 m.

4. Uzduţna muskulatura nije rasporeĎena jednolično, već je smještena u 3

uzduţne vrpce koje zovemo tenije. Na cekumu kolonu imamo teniju omentalis, teniju

liberu i teniju mezokoliku. U gornjem dijelu rektuma imamo dvije tenije prednju i

straţnju.

5. Na debelom crijevu, izmeĎu tenija nalazimo poprečna izbočenja nazvana

haustre koli. IzmeĎu ovih izbočenja se brazed, sulci transverzi, kojima u unutrašnjosti

odgovaraju nabori, plike semilunares.

6. Na debelom crijevu nalazimo masne izdanke periteoneuma nazvane appendices

epiploice.

I.P. Caecum

Cekum ili slijepo crijevo je početni dio debelog crijeva koji leţi u desnoj bočnoj

udubini. Prema kolon ascendensu je zavijen pod uglom od 90 stepeni i u taj ugao se

izljeva ileum. Sa dna cekuma polazi mali izdanak u obliku crvuljka nazvan apendiks

vermiformis, koji se otvara u cekumu na ostium apendicis vermiformis. Mjesto gdje se

ileum izljeva u cekum označava se kao ostium ileocekale. On je zatvoren sa valva

ileocekalis, koju grade dvije usne: labium superius i labium inferius. Labium superius

svojim gornjim dijelom priapada kolon ascendensu, a donjim dijelom ileumu. Labium

inferius gornjim dijelom pripada ileumu, a donjim cekumu. Obje ove usne sprijeda i

straga se sastaju formirajući jedan nabor koji se označava kao frenulum valve ileocekalis.

Kad se cekum napuni i proširi, frenulum se nategne, obje usne se sklope i na taj način

spriječavaju vraćanje sadrţaja iz cekuma u ileum.

Straţnja površina cekuma leţi na parijetalnom peritoneumu koji pokriva desnu

bočnu udubinu. Lateralna strana mu leţi uz lateralni dio desne bočne udubine, odnosno

fose iliake dekstre, dok je medijalno u odnosu sa m. psoas majorom, te arterijom i venom

iliakom eksternom. Kada je pun, sprijeda je u odnosu sa prednjim trbušnim zidom. Kada

je prazan, izmeĎu njega i prednjeg trbušnog zida umeću se vijuge tankog crijeva.

Peritoneum potpuno pokriva cekum i nekada na straţnjoj strani formira se duplikatura

peritoneuma označena kao mezocekum, koji ga veţe za desnu bočnu udubinu.

I.P. Appendix vermiformis

Apendiks vermiformis ili crvuljak je tanka cilindrična cijev koja počinje na

medijalnom zidu cekuma, 2-3 cm ispod valve ileocekalis I završava slobodno u trbušnoj

duplji. Varijabile je duţine, od 2-20 cm. Peritoneum ga potpuno obavija, formirajući

duplikaturu koja se hvata dijelom za cekum, a dijelom za ileum. Ta duplikatura

peritoneuma koja ga fiksira u njegov stalnom poloţaju zove se mezenteriolum apendicis

vermiformis. Apendiks vermiformis ima nekoliko varijacija u svom poloţaju. Prva je tzv.

silazni poloţaj, kada apendiks ide preko terminalne linije u malu zdjelicu. Potom imamo

uzlazni poloţaj kada penje prema gore straţnjom ploštinom cekuma. Kada je apendiks


sm,ješten izmeĎu cekuma i spine iliake anterior superior, onda govorimo o lateralnom

poloţaju. Kada je apendiks okrenut prema vijugama tankog crijeva, onda je to medijalni

poloţaj, koji je najopasniji jer moţe doći do perforacije apendiksa i upale peritoneuma sa

nastankom peritonitisa. Apendiks moţe biti zavijen oko ileuma ili oko cekuma.

I.P. Colon ascendens

Kolon ascendens je dio debelog crijeva koji se proteţe od cekuma do fleksure koli

dekstre. Ide gotovo vertikalno od dolje i naprijed prema gore i natrag. U početku leţi u

gornjem dijelu fose iliake dekstre, potpom prelazi preko kriste iliake, te dolazi u desnu

lateralnu abdominalnu regiju po kojoj ide prema gore. U tom dijelu leţi na m. kvadratus

lumborum, a više gore na donjem dijelu prednje strane desnog bubrega. Pokriven je sa

peritoneumom, ali nema svog mezokolona jer je prirastao za straţnji trbušni zid. U

području fleksure koli dekstre prelazi u kolon transverzum. Ova fleksura je u odnosu sa

desnim reţnjem jetre, gdje proizvodi otisak nazvan impresio kolika. Straga je u odnosu sa

donjim dijelom prednje strane desnog bubrega.

I.P. Colon transversum

Kolon transverzum je dio debelog crijeva koje se proteţe od fleksure koli dekstre

do fleksure koli sinister. Teče u smjeru od desno i dolje prema lijevo i gore, tako da mu

se lijevi kraj i fleksura koli sinistra nalazi na višem nivou od desnog kraja i fleksure koli

dekstre. Početni dio mu se nalazi u desnom hipohodriju, srednji dio u umbilikalnoj regiji,

a završni dio u lijevom hipohondriju. Pokriven je peritoneumom, koji prelazi u

duplikaturu nazvanu mezokolon transverzum. Njegova hvatišna linija ide od pars

descendens duodeni preko donjeg ruba pankreasa, na prednju ploštinu lijevog bubrega.

Fleksura koli sinistra je mjesto gdje kolon transverzum prelazi u kolon descendens.

Straga je u odnosu sa prednjom stranom lijevog bubrega, dok lateralno i straga dodiruje

slezenu.

I.P. Colon descendens

Kolon descendens je dio debelog crijeva koji se proteţe od fleksure koli sinistre

do visine kriste iliake, gdje prelazi u kolon sigmoideum. Ide gotovo vertikalno prema

dolje, prolazeći kroz lijevu abdominalnu regiju. Peritoneum ga pokriva sa svih strana, ali

nema svog mezokolona jer je prirastao za straţnji trbušni zid. Straga leţi na m. kvadratus

lumborum, a sprijeda dolazi u odnos sa prednjim trbušnim zidom jedino kada je pun. U

slučaju kada je prazan izmeĎu njega i prednjeg trbušnog zida umetnute su vijeuge tankog

crijeva.


I.P. Colon sigmoideum

Kolon sigmoideum je dio debelog crijeva koji se proteţe izmeĎu kolon

descendensa i rektuma. Počinje u visini kriste iliake, a završava u nivou 3. sakralnog

pršljena. U početku silazi niz lateralni rub m. psoas majora, potom ga kriţa i prelazi mu

na medijalni rub. Sišavši u zdjelicu ide od lieva na desno, potom zavija prema dole,

medijalno i natrag i došavši do 3. sakralnog pršljena prelazi u rektum. Kolon sigmoideum

je obavijen peritoneumom koji prelazi u mezokolon sigmoideum koji mu omogućava

veliku pokretljivost. Inserciona linija mezokolon sigmoideuma prati već opisani tok

samog kolon sigmoideuma.

Kolon sigmoideum u početku leţi u lijevoj bočnoj udubini, odnosno u fosi ilijaci sinistri.

U tom dijelu okruţen je vijugama tankog crijeva, a straga leţi na m. iliopsoasu. Drugi dio

kolon sigmoideuma leţi u maloj zdjelici. Taj dio je kod muškarca sprijeda u odnosu sa

mokraćnim mjehurom, a kod ţena sa matericom.Straga leţi na sakralnoj kosti.

I.P. Rectum

Rektum je dio debelog crijeva koji se proteţe od kolon sigmoideuma do anusa.

Započinje u nivou 3. sakralnog pršljena i silazi po straţnjem zidu male zdjelice. Prati

zavoj sakralne kosti, praveći krivinu sa konkavitetom prema naprijed i gore, koja se

označava kao fleksura sakralis. Došavši do vrha prostate kod muškarca, odnosno do

gornjeg dijela vagine kod ţena, pravi drugu krivinu sa konkavitetom prema natrag. To je

fleksura perinealis. Rektum se dijeli na pars pelvina i pars ili kanalis analis. Granicu

izmeĎu ova dva dijela čini m. levator ani kroz koji rectum prolazi. Oko 6 cm iznad

analnog otvora nalazimo na desnoj strain rektuma jedan nabor koji je označen kao plika

transverzalis. Dvije plike imamo i na lijevoj strain rektuma, ali one nisu konstantne kao

plika transverzalis. Neposredno iznad analnog otvora nalazi se proširenje rektuma

označeno kao ampula rekti.

Pars pelvina rekti iam različite odnose kod muškaraca i kod ţena. Kod muškaraca,

prednja strana je pokrivena peritoneumom koji se prebacuje na mokraćni mjehur, te se

formira udubljenje nazvano ekskavacijo rektovesikalis. U donjem dijelu, pars pelvina je u

odnosu sa fundusom vesike urinarije, a bočno sa duktus deferens i vesikule seminales.

Ispod vesike, prednja strana rektuma je u odnosu sa prostatom. Kod ţena peritoneum sa

prednje strane rektuma prelazi na straţnju stranu vagine i uterusa, pri čemu se formira

udubljenje nazvano ekskavacijo rektouterina. Ispod toga rectum je sa prednje strane u

odnosu sa straţnjim zidom vagine. IzmeĎu rektuma i vagine nalazi se vezivna pregrada

označena kao septum rektovaginale. Straţnja strana rektuma je i kod muškaraca i kod

ţena prislonjena na os sacrum I os kokcigis.

I.P. Canalis analis

Rektum se dijeli na pars pelvina i pars ili kanalis analis. Granicu izmeĎu ova dva

dijela čini m. levator ani kroz koji rectum prolazi. Kanalis analis ima različite odnose kod

muškaraca i ţena. Kod muškarca je sprijeda u odnosu sa vrhom prostate, potom prema


dolje sa pars membranacea uretre, i na kraju sa bulbusom penisa. Kod ţena je sprijeda u

odnosu sa straţnjim zidom vagine. Kod muškaraca se izmeĎu uretre i analnog kanala

formira jedan proctor, nazvan trigonum rektouretrale u kome nalazimo vezivo,

bulbouretralne ţlijezde, te dijelove m. levator ani, m. sfinkter ani eksternus, m.

transverses perinei i m. bulbokavernosus. Kod ţena se izmeĎu analnog kanala i vagine

nalazo trigonume rektovaginale u kome su smješteni vezivo, m. sfinkter ani eksternus,

m. transverses perinea i m. konstriktor vagine. Straga i lateralno je kanalis analis u

odnosu sa m. levator ani i m. sfinkter ani eksternus, i kod muškaraca i kod ţena.

I.P. Krvotok jetre

Jetra ima funkcionalni i nutritivni krvotok. Funkcionalni krvotok čini vena porte,

koja donosi materije na obradu u jetri, dok nutritivni krvotok čini arterija hepatica

proprija, koja donosi hranljive tvari i kisik za same ćelije.Aretija hepatica proprija se u

porti hepatic dijeli na dvije grane, koje ulaze u jetru i vaskulariziraju zidove ogranaka

vene porte, hepatičnih vena, ţučnih vodova i dijelove Glisonove capsule. Od ovih grana

odlaze arterije interlobulares, od kojih odlaze grane za jetrene lobuluse. Vena porte se

takoĎe u porti hepatis dijeli na dvije grane koje ulaze u jetru. Ove grane se dalje dijele i

na kraju u Kiernanovim prostorima daju vv. interlobulares, od kojih odlaze radijalne

kapilare u jetrene lobuluse. Krv kapilarne mereţe iz jetrenih lobulusa kupe vene centrals,

koje ulaze u sabirne vene. Sabirne vene se skupljaju u veća venska stable i konačno

formiraju vene hepatice, koje se uljevaju u venu kavu inferior.

I.P. Vesica biliaris (felea)

Vesica felea ili ţučni mjehur je kruškoliki organ koji je smješten u fosi vesice

felee na donjoj strain jetre. U ţučnom mjehuru se nakuplja i koncentrira ţuč izvan

perioda varenja hrane. Kapacitet mu je izmeĎu 30 i 50 mililitara.Na ţučnom mjehuru

opisujemo trup ili korpus vesice felee koji prema naprijed prelazi u slijepo zatvoreno dno,

fundus vesice velee. Ovaj fundus je okrenut prema dolje i naprijed i obično prelazi preko

donjeg ruba jetre. U pravcu porte hepatis, trup ţučnog mjehura se suţava u vrat, kolum

vesice felee. Od vrata se nastavlja izvodni kanal ţučnog mjehura, duktus cistikus koji se

spaja sa duktusom hepatikusom formirajući glavni ţučni vod, duktus holedohus. Mjehur

je u slobodnom dijelu koji nije u kontaktu sa jetrom pokriven peritoneumom. Mišićni sloj

mu čine unutrašnja longitudinalna i vanjska cirkularna mišićna vlakna. Sluznica je

nabrana, da bi njena površina bila veća i samim tim omogućena resorbcija i koncentracija

ţuči.


I.P. Ekstrahepatični žučni vodovi

Ţučni sistem započinje u Kiernanovim prostorima u jetri, odakle polaze

interlobularni ţučni vodovi. Oni se spajaju, postaju deblji, te se konačni spajanjem

formiraju dva velika ţučna voda u porti hepatis. To su duktus hepatikus dekster i sinister,

čijim spajanjem nastaje duktus hepatikus komunis. On ide prema dolje i desno. Dug je

oko 2 cm, a nalazi se izmeĎu dva lista hepatoduodenalnog ligamenta. Duktus hepatikus

komunis se spaja sa duktus cistikusom, koji predstavlja izvodni kanal ţučnog mjehura.

Njihovim spajanjem nastaje duktus holedohus. Duktus holedohus prolazi kroz lig.

Hepatoduodenale, u kojem je smješten desno i ispred vene porte. Ide zatim iza gornjeg

dijela duodenuma, a u daljnjem toku smješten je iza pankreasa u kojem često izdubi jedan

kanal. Zadnjim dijelom teče u zidu pars descendens duodeni i otvara se, zajedno sa

duktus pankreatikusom majorom na papila duodeni major u području ampule

hepatopankreatice.

I.P. Sekundarni peritoneum

Sekundarni peritoneum nastaje priraštanjem pojedinih dijelova mezenterijuma za

straţnji trbušni zid. U trbušnoj šupljini imamo tri polja gdje priraste mezenterijum sa

posljedičnim nastankom sekundarnog peritoneuma.

1. Iza ţeluca imamo ovalno polje sekundarnog peritoneuma. Ovo polje nastaje

srastanjem jednog lista dorzalnog mezogastrija koji ide od medijalne linije do slezene.

2. Sljedeće polje je trouglasto polje. Ono se nalazi nalijevoj strain I nastaje

priraštanjem mezokolon ascendensa.

3. Treće polje ima oblik četvorougla. Nalazi se na desnoj strain, a nastaje kao

posljediva prirastanja mezokolon descendensa uz straţnji trbušni zid.

I.P. Mesogastrium ventrale

Mesogastrium ventrale je duplikatura peritoneuma koja u embrionalno doba

povezuje malu krivinu ţeluca za prednji trbušni zid. Iz ventralnog mezogastrijuma se

razvija jetra koja razmiče njegove listove. Listovi ventralnog mezogastrijuma ostaju

spojeni izmeĎu prednjeg trbušnog zida i jetre, te izmeĎu jetre i male krivine ţeluca.

Duplikatura izmeĎu jetre i prednjeg trbušnog zida nazvana je lig. falciforme hepatis koji

u sebi sadrţi ostatak umbilikalne vene, lig. teres hepatis. Drugi dio ventralnog

mezogastriujuma razapet izmeĎu visceralne strane jetre i male krivine ţeluca je omentum

minus koji se dijeli na lig. hepatogastrikum i lig. hepatodudenale.

I.P. Omentum minus

Omentum minus je duplikatura peritoneuma koja je razapeta izmeĎu male krivine

ţeluca i gornjeg dijela duodenuma sa jedne strane, te facies visceralis jetre sa druge


strane. Dijeli se na lig. hepatogastricum i lig. hepatoduodenale. Lig hepatogastricum je

razapet izmeĎu male krivine ţeluca i donje strane jetre. Dijeli se na dva dijela: jedan koji

je tvrĎi i solidnije graĎen nazvan porcio tensa i drugi labaviji, nazvan porcio flakcida.

Lig.hepatoduodenale je razapet izmeĎu pars superior duodenuma i donje strane jetre.

Kroz njega prolaze duktus holedohus (desno), v. porte (u sredini i straga) i a. hepatika

propria (lijevo).

I.P. Omentum majus

Omentum majus je velika duplikatura peritoneuma koja se proteţe od velike

krivine ţeluca, pa ide preko crijeva, i dolazi do zdjelice. Prebačena je poput kecelje preko

crijeva. Kod embriona listovi omentum majusa su razdvojeni, čime se povećava bursa

omentalis. Taj produţetak burse omenatlis izmeĎu listova omentum majusa zove se

recesus inferior omentalis. Kod odraslih listovi omentuma srastu, te je bursa kod odraslih

manja nego kod embriona. Ometum majus ima nekoliko uloga: sluţi kao rezervoar za

mast, ima veliku sposobnost resorpcije, kod upala ograničava prostore gdje se nalazi

upalni proces, čime spriječava širenje upala, te kod ozljeda trbušnog zida spriječava

prolaps trbušnih organa u vanjsku sredinu.

I.P. Supraomentalni prostor

U supraomentalni prostor spadaju bursa omentalis, desni i lijevi subfrenički,

subhepatički i perisplenički prostror.

I.P. Bursa omentalis je prostor koji se nalazi izmeĎu ţeluca i straţnjeg trbušnog zida.

U sklopu burse omentalis opisujemo prvo foramen epiploikum koji je sprijeda omeĎen

sa omentum minus, straga sa vena kava inferior, dolje sa duodenumom, a gore sa lobus

caudatus jetre. Kroz foramen epiploikum ulazi se u vestibulum burse omentalis koji je

sprijeda omeĎen sa omentum minusom,a straga primarnim peritoneumom koji pokriva

aortu i venu kavu inferior. Potom slijedi istmus burse omentalis koji odgovara pliki

gastropankreatiki koju formiraju a. i v. gastrika dextra i sinistra. U području ovog istmusa

u embrionalno doba se veţe dorzalni mezogastrijum. Nakon toga ulazimo u glavnu

šupljinu burse koju straga omeĎuje sekundarni peritoneum ovalnog polja, a sprijeda

straţnja strana ţeluca te ligamenti gastrokolikum i gastrolienale. U području

vestibibuluma bursa prema gore ima recesus superior, a u području glavne šupljine

recesus inferior koji se nalazi izmeĎu dva lista omentuma majusa i kod odraslih ljudi

iščezava, te recesus lienalis usmjeren prema slezeni.

I.P. Vena portae

Ova vena prima vene probavnog trakta, lijena i pankreasa, a njen sistem čine v.

mesenterika superior et inferior, v. lienalis i v. gastrika sinsistra.V. portae nastaje iza


glave pankreasa spajanjem v. mesenterike superior i v. lienalis. Ide prema gore kroz lig.

hepatoduodenale u kojem se nalazi izmeĎu duktus holedohusa i a. hepatike proprije.

Došavši na donju stranu jetre, v. porte se dijeli na ramus dekster i ramus sinister. Oni

ulaze u jetru i daju vv. interlobares, od kojih izmeĎu jetrenih reţnjića odlaze vv.

interlobulares. IzmeĎu hepatocita od interlobularnih vena odlaze radijalne kapilare koje

utiču u v. centralis. Vene centrales ulaze u sabirne vene, ove se skupljaju u vene hepatice

koje se uljevaju u v. kavu inferior. Korijenovi v. porte su:

1. v. gastrika sinistra koja ide uz malu krivinu ţeluca i uljeva se u v. porte ili u v.

lienalis. Na pilorusu prima v. piloriku.

2. v. mesenterika superior je najveći korijen v. porte. Prima vv. intestinales, v.

ileokoliku, vv. pankreatikoduodenales, v. koliku dektru i mediu, te v. gastroepiploiku

dekstru.

3. v. mesenterika inferior počinje kao v. rektalis superior iz gornjeg dijela pleksus

rektalisa. Na svom putu prima vv. sigmoidee i vv. kolike sinistre. Uljeva se u v. lienalis.

4. v. lienalis počinje u hilusu slezene, ide gornjim rubom pankreasa, te se spaja sa

v. mezenterikom superior, sa kojom čini v. porte. Prima vv. pankreatice i duodenales, te

vv. gastrice breves i v. gastroepiploiku sinistru.

I.P. Anastomoze sistema v. portae i velikih venskih sistema

Sistem v. portae anastomozira sa sistemom v. kave superior et inferior na 4

načina:

1. preko ezofagealnih vena koje se dijelom uljevaju u v. gastriku sinustru (koja

pripada sistemu v. porte), a dijelom u v. azigos et hemiazigos koje su u vezi sa sistemom

v. kave superior i inferior.

2. preko malih vena u retroperitonealnom prostoru koje su jednim dijelom u vezi

sa korijenovima mezenterijalnih vena (koje pripadaju sistemu v. porte), a drugim dijelom

u vezi sa v. azigosom i hemiazigos.

3. preko pleksus rektalisa od kojeg odlaze vv. rektales superiores (koje preko v.

mezenterike superior pripadaju sistemu v. porte) i vv. rektales inferiores i vv. anales (koje

preko v. iliake interne i v. pudende interne pripadaju sistemu v. kave inferior).

4. preko paraumbilikalnih vena koje jednim krajem komuniciraju sa v. porte, a

drugim sa v. epigastrika superior (pripada sistemu v. kave superior), inferior i

superficialis (pripadaju v. kavi inferior). Kada se spriječi protok krvi kroz v. porte usljed

patoloških razloga, onda krv ide kroz paraumilikalne vene koje se prošire i formiraju

karakterističnu sliku meduzine glave, kaput meduze.

I.P. Ren dexter

Desni bubreg sa prednje strane u medijalnom dijelu dolazi u odnos sa silaznim

dijelom duodenuma. To je facies duodenalis koja je pokrivena sekundarnim

peritoneumom. Gornje dvije trećine prednje strane u odnosu su sa donjim stranom desnog

reţnja jetre. To je facies hepatika koja je pokrivena primarnim peritoneumom. IzmeĎu

jetre i desnog bubrega nalazi se subhepatički prostor. Donja trećina prednje strane u


odnosu je sa fleksura koli dekstra. To je facies kolomesokolika. Ova ploština je pokrivena

sekundarnim peritoneumom kojeg na tom mjestu čini prirasli mesokolon ascendens. Uz

medijalni rub desnog bubrega nalazi se vena kava inferior.

I.P. Ren sinister

Preko sredine prednje strane lijevog bubrega prebacuje se rep pankreasa. To je

facies pankreatika koja je pokrivena sekundarnim peritoneumom kojeg čini prirasli

dorzalni mesogastrijum. Gornji lateralni dio lijevog bubrega u odnosu je slezenom. To je

facies lienalis koja je pokrivena primarnim peritoneumom. Gornji medijalni dio prednje

ploštine je preko burze omentalis u odnosu sa ţelucem. To je facies gastrika koja je

pokrivena sekundarnim peritoneumom kojeg tu čini prirasli dorzalni mezogastrijum.

Donji dio prednje ploštine lijevog bubrega u odnosu je sa debelim crijevom, i to onim

dijelom gdje kolon transverzum prelazi u kolon descendens. To je facies kolomezokolika

koja je pokrivena sekundarnim peritoneumom, kojeg na tom dijelu čini srasli mezokolon

descendens. Uz medijalni rub lijevog bubrega teče aorta.

I.P. Tok krvnih žila u bubregu

Bubrege vaskulariziraju renalne arterije koje predstavljaju visceralne grane aorte

abdominalis. A. renalis se neposredno prije pelvis renalisa dijeli na 4 prednje i jednu

straţnju granu, koje su označene kao aa. prepijelike i a. retropijelika. Od ovih arterija

nastaju aa. interlobares koje prolaze kroz kolumne renales. U visine baze piramida od

interlobarnih arterija odlaze aa. arkuate koje okreću svoj konveksitet prema površini

bubrega. Sa konveksiteta arterija arkuata odlaze aa. interlobulares koje teku prema

kortikalnoj supstanci. Od interlobularnih arterija odlaze u pravilnim razmacima vasa

aferencija koja ulaze u bubreţne glomerule. Vasa eferencija izašavši iz glomerula granaju

se u kapilare u kortikalnoj substance bubrega, ili idu prema prema piramidama i kroz nji

hovu bazu ulaze u medularnu supstancu. U medularnoj supstanci od nih nastaju arteriole

rekte koje teku paralelno i izmeĎu izvodnih kanalića bubrega. Arteriole rekte osim toga

mogu da odlaze od konkaviteta arterija arkuata ili od interlobularnih arterija.

Vensku krv iz medularne supstance kupe venule rekte koje se uljevaju u vv.

arkuate. Vensku krv iz kortikalne supstance kupe vv. interlobulares koje prate istoimene

arterije i uljevaju se u vv. arkuate. Iz dijelova kortikalne supstance koje su bliţe površini

vensku krv donose male venule, koje su označene kao venule stelate zbog svog

zvjezdolikog oblika. One se uljevaju u vv. interlobulares. Vv. arkuate koje skupljaje krv

iz kortikalne i medularne supstance bubrega formiraju vv. interlobares koje prate

istoimene arterije. Interlobarne vene se u bubreţnom sinusu sljevaju u veće grane koje

onda formiraju v. renalis. V. renalis se uljeva u v. kavu unferior.


I.P. Segmenta renalia

Bubrege vaskulariziraju renalne arterije koje predstavljaju visceralne grane aorte

abdominalis. A. renalis se neposredno prije pelvis renalis dijeli na 4 prednje i jednu

straţnju granu, koje su označene kao aa. prepijelike i a. retropijelika. To su zapravo

segmentalne arterije bubrega na osnovu kojih je izvršena podjela bubrega na pet

segmenata, i to: segmentum superius, segmentum anterius superius, segmentum anterius

inferius, segmentum inferius i segmentum posterius.

I.P. Ureteres

Ureteri ili mokraćovodi su tanke cijevi koje se proteţu izmeĎu pelvis renalisa i

vesike urinarije. Teku koso od gore i lateralno prema dolje i medijalno. Prolaze kroz

abdomen i malu zdjelicu, tako da na ureterima opisujemo pars abdominalis i pars pelvina.

Duţina uretera iznosi oko 30 cm, s tim da je desni nešto kraći zbog toga što je desni

bubreg niţe postavljen. Ureter leţi retroperitonealno. Teče preko m. psaoas majora. Desni

teče uz venu kavu inferior. Na desnoj i lijevoj strani kriţaju ga kod muškarca arterija i

vena testikularis, a kod ţena arterija i vena ovarika. Desni ureter prealzi preko arterije

iliake eksterne, a lijevi preko arterije iliake komunis, te nakon toga ulaze u malu zdjelicu.

Kod muškarca teče uz lateralni zid zdjelice i dolazi do njenog dna, gdje zavija prema

medijalno i naprijed. Kriţa duktus defeens, potom prolazi izmeĎu vesikule seminalis i

vesike urinarije i ulazi u zid vesike urinarije, odnosno mokraćnog mjehura. Kod ţena

takoĎe teče uz lateralni zid zdjelice, gdje ga prati arterija uterina. Potom ulazi u lig. latum

uteri, te ide prema vratu materice. Uvlači se izmeĎu prednjeg zida vagine i straţnjeg zida

vesike urinarije, ten a kraju ulazi u sam zid vesike urinarije. Teče u zidu mjehura oko 2

cm i otvara se na ostium ureteris. Idući kroz zid mokraćnog mjehura, ureteri izdignu

njegovu sluznicu u nabore koje označavamo kao plike ureterike.

I.P. Urethra feminina

Uretra feminine je cilindrčna cijev preko koje mokraćni mjehur ţena komunicira

sa vanjskom sredinom. Započinje na ostium uretre internumu, ide prema dolje i naprijed,

prolazi kroz dijafragmu urogenitale i otvara se na ostium uretre externumu, koji se nalazi

u gornjem dijelu vestibuluma vagine, oko 2 cm iza klitorisa. Sa strane ostium uretre

externuma nalaze se dva mala otvora na koja se otvaraju duktus parauretrales. Duga je

oko 3 cm. Gornji dio uretre feminine je u odnosu sprijeda sa venoznim pleksusom

vesikopudendalisom, lateralno sa m. levator ani, a straga sa vaginom, od koje je odjeljuje

septum uretrovaginale. U svom donjem dijelu, ţenska uretra je u odnosu sprijeda sa

preuretralnim ligamentom, lateralno sa m. transverus perinei profundus, a straga sa

vaginom.

Uretra je graĎena od tri sloja:

1. Tunika mukoza u kojoj nalazimo ţlijezde označene kao glandule uretrales.

Pored njih, na straţnjem zidu imamo i glandule parauretrales, koje dopiru u mišićni sloj.

Njihovi otvori nalaze se u blizini ostium uretre externuma.


2. Tunika submukoza posjeduje proširene vene koje prave bogat pleksus.

Nazivamo ga korpus cavernozum uretre.

3. Tunika muskularis, sadrţi dva sloja glatkih i jedan sloj prugastih mišićnih niti

koje potiču od okolnih mišića.

I.P. Ovarium

Ovarijum ili jajnik je ţenska polna ţlijezda u kojoj se razvijaju ţenske polne

stanice, a osim toga ovaj organ funkcionira i kao ţlijezda sa unutrašnjim lučenjem.

Ovarijum je smješten na lateralnom zidu male zdjelice, na mjestu koje odgovara djeljenju

a. iliake komunis na a. iliaku internu i eksternu. Njegova površina je kod ţena puna

oţiljaka što pokazuje mjesta kroz koja izlaze zrele jajne stanice. Kod djevojaka koje nisu

imale menstruacije, dakle prije puberteta, površina ovog organa je glatka. Na jajniku

opisujemo 2 strane: facies lateralis et medialis, dva ruba, margo liber i mesovarikus i dva

kraja, ekstermitas uterina i tubaria.

Facies lateralis je konveksna. Smještena je u udubljenju koje se zove fosa ovarika.

Ovo udubljenje je omeĎeno sprijeda hvatištem lig latum uteri, straga sa a. ilika interna,

gore i lateralno sa a. i v. iliaka eksterna, a dolje sa a. obturatoria.facies medialis pokriva

nabor peritoneuma nazvan mezosalpings koji povezuje tubu uterinu za lig. latum uteri.

Mezosalpings i peritoneum koji pokriva fosu ovariku omeĎuju jednu peritonealnu vreću

nazvanu bursa ovarika koja komunicira sa peritonealnom šupljinom.

Margo mezovarikus je ravan i okrenut je prema naprijed. Kroz njega ulaze i izlaze

krvni sudovi i ţivci ovarija. Inače za ovaj rub se veţe duplikatura peritoneuma nazvana

mezoovarijum po čemu je ovaj rub i dobio ime. Margo liber je konveksan i okrenut je

prema natrag dolazeći u odnos sa rektumom.

Ekstremitas tubaria je okrenuta prema gore i lateralno, a u odnosu je sa fimbrijama tube

uterine. Ekstremitas uterina je okrenuta prema dolje i medijalno i u odnosu je sa

uterusom.

Za ovarijum se veţu tri ligamenta koja ga fiksiraju u njegovom stalnom poloţaju.

To su:

1. lig. suspenzorium ovarii koji ide od lumbalne regije na gornji kraj margo

mezovarikusa. Kroz njega prolaze a. i vv. ovarice, limfni sudovi i ţivčani pleksus

ovarikus.

2. lig. ovarii proprijum ovari je razapet izmeĎu gornjeg kraja lateralnog ruba

uterusa i ekstremitas uterina ovarijuma.

3. mezovarijum je nabor peritoneuma smješten u sagitalnoj ravni. Razapet je je

izmeĎu margo mezovarikusa i straţnje ploštine lig. latum uteri.

I.P. Tuba uterina

Tuba uterina ili jajovod je kanal u čijoj vanjskoj trećini, ukoliko za to postoje

uslovi, dolazi do oplodnje, odnosno spajanja muške i ţenske spolne stanice. Na jajovodu

opisujemo, idući od lateralno prema medijalno, nekoliko dijelova:


1. infundibulum tube uterine predstavlja lateralni kraj jajovoda. Na njemu

nalazimo otvor, ostium abdominalis tube uterine, preko kojeg jajovod komunicira sa

peritonealnom šupljinom. Kroz ovaj otvor ulazi jajna stanica. MeĎutim, nekada do

oplodnje dolazi i u trbušnoj šupljini, kada nastaje tzv. abdominalna trudnoća, koja je vrlo

opasna. Sa infundibuluma odlazi 12-15 resica koje su označene kao fimbrije tube uterine.

Jedna od ovih fimbrija je najduţa i dopire do ovarijuma, a označena je kao fimbrija

ovarika. Fimbrije pomaţu jajnoj stanici da uĎe iz trbušne duplje u jajovod.

2.Ampula tube uterine je dio koji se nastavlja na infundibulum. To je prošireni dio

jajovoda koji lagano prelazi u suţenje nazvano istmus tube uterine.

3. Istmus je uzak i ima cilindričan oblik. On se u superolateralnom uglu uterusa

nastavlja na pars uterina.

4. Pars uterina je dio jajovoda koji prolazi kroz zid uterusa. Ovaj dio tube se

otvara u matericu preko otvora nazvanog ostium uterinum tube uterine.

Tuba uterina je obavijena peritoneumom koji se nastavlja kao duplikatura nazvana

mezosalpings. Ova duplikatura povezuje tubu uterinu za lig. latum uteri.

Unutrašnja površina jajovoda posjeduje uzduţne nabore sluznice, plike tubarije.

Ovi nabori su najbolje razvijeni u ampularnom dijelu, i označeni su kao plike ampulares.

U slučaju upala ovi nabori mogu sinehijama potpuno suziti lumen jajovoda i onemogućiti

prolaz oploĎene jajne stanice u matericu što rezultira razvojem ploda u jajovodu sa

nastankom vrlo opasne tubarne trudnoće.


OKO

I.P. Tunica fibrosa bulbi

Tunika fibroza bulbi štiti oko, daje otpor intraokularnom pritisku, kao i inserciju

za mišiće pokretače oka. Podijeljena je u dva dijela: straţnji, neprozirni, sklera i prednji,

prozirni, kornea.

I.P. Sclera

Sklera je straţnji i neprozorni dio vanjske očne ovojnice. Obavijena je sa kapsula

bulbi, koja je odjeljuje od retroorbitalnog masnog tkiva. IzmeĎu ove kapsule i sklere

nalaze se dugačke vezivne niti koje ne smetaju kretanju očne jabučice. Na skleri nalazimo

veći broj otvora. Najvaţniji je otvor kroz koji izlaze niti n. optikusa izmeĎu kojih se

provlače a. i v. centralis retine. Ovaj otvor je konične forme i širi je prema vani nego

unutra. Rub ovog otvora nije ravan, budući da sklera šalje niti koje se provlače izmeĎu

vlakana optičkog nerva i čine tzv. areu ili laminu kribrozu sklere. Oko prethodno

opisanog otvora nalazimo i manje otvore označene kao emisaria sklere posteriora kroz

koje prolaze aa. ciliares posteriores longe et breves, te nn. ciliares. Sprijeda nalazimo

emisaria sklere anteriora kroz koje prolaze aa. ciliares anteriores. U blizini ekvatora i

nešto iza njega imamo još 4 otvora, emisaria sklere ekvatorialia kroz koje prolaze vv.

vortikoze s. vv. horoidee majores.

Iznutra je sklera u kontaktu sa horoideom čije elastične lamele ostavljaju na skleri

tamno pigmentirano područje nazvano lamina fuska sklere.

Otvor na skleri za smještaj kornee naziva se rima kornealis. Ova rima ima

prednju i straţnju usnu. Prednja, labium anterius je duţa od straţnje usne, labium

posterius. U masi sklere blizu rime kornealis nalazi se venozni sinus nazvan sinus

venosus sklere ili Šlemov kanal. Sa unutrašne strane ovaj sinus je obloţen tkivom sklere

koje formira tzv. lig. pektinatum anguli iridokornealis. Kroz male prostore na ovom

ligamentu koji se zovu spacia anguli iridokornealis drenira se očna vodica iz prednje očne

komore u sinus venosus sklere, a iz njega u vv. ciliares anteriores.

Sklera je graĎena od vezivnih fibrila, te nešto elastičnih niti. Vaskulariziraju je aa.

ciliares posteriores breves et longe, dok joj inervaciju daju nn. ciliares.

I.P. Cornea

Kornea predstavlja prednji i prozirni dio vanjske očne ovojnice. Na njoj

opisujemo prednju i straţnju stranu, te obodni rub. Prednja strana je konveksna i

pokrivena je konjuktivom. Centralni najizbočeniji dio prednje strane zove se verteks

kornee. Straţnja strana je konkavna i gradi prednji zid kamere bulbi anterior. Rub ili

limbus kornee uvlači se izmeĎu prednje i straţne usne rime kornealis.

Kornea je graĎena iz pet slojeva i to:


1. epitelium anterius kornee pripada konjuktivi, a graĎen je iz 5 slojeva stanica.

Najdonje su cilindrične, srednje su mnogougaone, dok su najpovršnije pločaste. Sloj

cilindričnih stanica sluţi za regeneraciju ovog epitela

2. lamina limitans anterior je homogena membrana koja daje podlogu za epitel.

Ova lamina prestaje na rubu kornee.

3. substancija proprija kornee je najdeblji sloj kornee. GraĎena je od vezivnih

fibrila koje formiraju lamele. Ove fibrile i lamele omeĎuju prostore u kojima se nalaze

kornelane stanice sa mnogobrojnim nepravilnim produţecima, te limfa.

4. lamina limitans posterior je čvrsta i elastična membrana smještena sa

unutrašnje strane kornee. Na periferiji je deblja i to zadeblanje označava se kao anulus

tendineus koji dijelom formira spongium anguli iridokornealis koji funkcioniše kao

tetiva m. ciliarisa.

5. endotelium kamere anterioris je tipični endotel koji spriječava ulaz očne vodice

u substanciju propriju.

Korneu inerviraju cilijarni nervi koji u blizini sinus venosusa formiraju jedan

prstenasti pleksus. Od tog pleksusa idu niti koje u substanciji propriji formiraju pleksus

kornealis profundus. Od njega idu niti koje ispod epitela čine pleksus subepitelialis.

Potom se izmeĎu epitelnih stanica formira pleksus interepitelialis od kojeg odlaze

slobodni nervni završeci u formi kuglice. U vezi sa ovim opisujemo tzv kornealni refleks:

nn. ciliares > n. oftalmikus > ganglion trigeminale > porcijo major>nukleus sensorius

superior i nukleus spinalis n. trigemini, pa preko retikularne formacije u nukleus n.

facialis, onda u n. facialis, pa na m. orbikularis okuli koji se kontrahira kao izvršni mišić.

I.P. Tunica vasculosa bulbi

Tunika vaskuloza ili tunika media bulbi je srednja očna ovojnica koja ima zadaću

u ishrani oka, te u nekim refleksnim aktivnostima kao što su akomodacija, mioza i

midrijaza. Ova je očna ovojnica postavljena ispod tunike fibroze bulbi, a čine je od natrag

prema naprijed: horoidea, corpus ciliare i iris sa pupilom koji je postavljen u frontalnoj

ravni.

I.P. Choroidea

Horoidea ili ţilnica je postavljena izmeĎu vanjske i unutrašnje očne ovojnice.

Proteţe se do ore serate. Unutrašnja strana horoidee je glatka i daje podlogu za vidni dio

retine. Vanjska strana posjeduje izbočenja od arterija i nerava. Na mjestu koje odgovara

ulazu n. optikusa, horoidea kao i sklera posjeduje otvor za prolaz ovog nerva. Na horoidei

opisujemo 4 sloja, i to:

1. lamina suprahoroidea graĎena je od 6-8 slojeva lamela sa dosta pigmentnih

stanica i elastičnih niti. Lamele meĎu sobom omeĎuju limfatičke prostore koji

anastomoziraju jedni sa drugima i čine spacijum suprahoroidale. Ove elastične lamele su

straţnjim dijelom vezane za skleru, a naprijed se nastavljaju na laminu vaskulozu. Ove

lamele po popuštanju kontrakcije m. ciliarisa povuku horoideu prema nazad, te učestvuju


u mehanizmu akomodacije. Kroz laminu suprahoroideu prolaze nn. ciliares, vv. vortikoze

i aa. ciliares posteriores longe.

2. lamina vaskuloza sastavljena je od ogranaka cilijarnih arterija i vortikoznih

vena koje su uloţene u vezivno tkivo sa pigmentnim stanicama. Na presjeku kroz ovaj

sloj vidimo dva dijela: vanjski sa velikim ţilama i unutrašnji sa manjim ţilama. IzmeĎu

tih ţila u vezivnom tkivu nalaze se limfni perivaskularni prostori. Glavnu masu krvnih

ţila u lamini vaskulozi čine vv. vortikoze u koje se kao u nekom vrtlogu uljevaju druge

vene po čemu su i dobile ime.

3. lamina horoidokapilaris je izgraĎena od kapilara koje sliče sinusoidima. Ovo je

jedna bogata kapilarna mreţa koja sluţi za ishranu pigmentnog sloja, sloja čunjića i

štapića, membrane limitans eksterne, vanjskog zrnatog i dijelom vanjskog mreţastog

sloja.

4. lamina basalis je tanka i glatka membrana koja daje podlogu za vidni dio retine.

Inervacija horoidee potiče od cilijarnih nerava.

I.P. Corpus ciliare

Korpus ciliare je dio srednje očne ovojnice koji je postavljen izmeĎu horoidee i

irisa. Ima oblik prstena sa tankim, nazubljenim rubom prema naprijed gdje se nastavlja u

iris. Vanjska strana mu je prislonjena uz skleru, dok na unutrašnjoj razlikujemo dvije

zone: orbikulus ciliaris sa manjim naborima zvanim plike orbikulares i korona ciliaris sa

većim naborima zvanim procesus ciliares majores. Ovi procesusi predstavljaju nastavke

dvaju ili više orbikularnih nabora i prema naprijed završe zadeblajnjem zvanim kaput

procesus ciliaris. IzmeĎu ovih procesusa nalaze se brazde, sulci ciliares u kojima su

smješteni mali nabori označeni kao procesus ciliares minores.

Corpus ciliare je graĎen iz tkiva koje je bogato krvnim ţilama, pars vaskularis, te

prema vani od toga od mišićnog dijela kojeg čini m. ciliaris. U vaskularnom dijelu koji

gradi procesus ciliares majores nalazi se vezivna osnova sa bogatom mreţom krvnih

kapilara. Zadatak ovih nastavaka je da luče očnu vodicu i odrţavaju konstantnim

intraokularni pritisak. Mišićni dio cilijarnog tijela čini m. ciliaris kod kojeg razlikujemo

tri dijela, shodno smjeru njegovih niti. To su: 1. fibre meridionales koje se nalaze na

periferiji mišića i idu u smjeru očnog meridijana. Ove niti polaze sa lig. pektineatum

anguli iridokornealis i sa skleralnog prstena, te završavaju u lamini vaskulozi horoidee. 2.

fibre radiales idu u smjeru očnog radijusa i završavaju u vezivnoj osnovi horoidee i 3.

fibre cirkulares koje idu u formi prstena sa unutrašnje strane meridijonalnih niti. M.

ciliaris je inerviran parasimpatičkim nitima n. okulomotoriusa porijeklom iz Vestfal-

Edingerove jedre u mezencefalonu. Ova inervacija ide preko gangliona ciliare. Ovaj

mišić učestvuje u akomodaciji što je opisano kod zonule ciliaris. Korpus ciliare

vaskulariziraju aa. ciliares posteriores longe i aa. ciliares anteriores. Inervacija ide preko

cilijarnih nerava.


I.P. Iris

Iris ili šarenica je dio srednje očne ovojnice koji je postavljen u frontalnoj ravnini.

Na njemu opisujemo prednju i straţnju stranu, potom vannjski rub, margo ciliaris, te u

sredini otvor, pupilu ili zjenicu sa unutrašnjim rubom irisa zvanim margo pupilaris.

Prednja strana irisa je slobodna i lagano konveksna jer je izbočuje leća prema prednjoj

očnoj komori. Na granici izmeĎu vanjske dvije i unutrašnje trećine nalazi se tzv. iridealni

greben za koga se u embrionalno doba vezivala membrana pupilaris, koja u devetom

mjesecu isčezne. Iridealni greben dijeli iris na dva prstena: veći, anulus iridis major i

manji, anulus iridis minor. Anulus iridis major posjeduje cirkularne nabore, plike iridis,

koje se kod širenja pupile podignu, a kod njenog skupljanja nestanu. U anulus iridis

minoru nalazimo radijalno postavljena udubljenja označena kao pupilarne kripte. Ovih

kripti ima i na periferiji irisa gdje su označene kao cilijarne kripte. Kripte su bitne jer

sluţe za oticanje očne vodice koja ide kroz njih u krvne ţile irisa i na taj način se drenira

iz očne jabučice. Straţnja strana irisa je nešto konkavna i pokrivena je iridealnim dijelom

unutrašnje očne ovojnice. Priljubljena je uz prednju stranu leće po kojoj klizi. Kroz

pukotinu izmeĎu leće i irisa prolazi očna vodica iz straţnje u prednju očnu komoru. Na

irisu opisujemo 4 sloja, i to:

1. endotelium kamere anteriores koji pokriva stromu sa prednje strane. Endotel je

čitav kod djece, a kod odraslih je pokidan, tako da prostori u stromi komuniciraju sa

prednjom očnom komorom.

2. Stroma iridis predstavlja glavnu masu irisa. GraĎena je od rijetkog veziva sa

pigmentnim i nepigmentnim stanicama. Storma je prema naprijed zadebljala i stvara tzv.

prednji granični sloj. Od pigmenta u vom sloju zavisi boja irisa. Kod ljudi sa puno

pigmenta boja je crna ili smeĎa, kod onih sa malo pigmenta je zelena, a kod ljudi veoma

malo pigmenta ili bez pigmenta je plavo, odnosno tamno plava. Kroz ovu vezivnu stromu

prolaze krvne ţile irisa.

3. Stratum muskulare čine dva glatka mišića, koji su ektodermalnog porijekla,

budući da se razvijaju iz iridealnog dijela unutrašnje očne ovojnice. To su m. sfinkter

pupile i m. dilatator pupile. Prvi nastaje tako što se stanice iridealnog dijela prebace preko

pupilarnog ruba, izduţe se, te se postave cirkularno oko tog ruba čineći m. sfinkter

pupile. Drugi nastaje tako što se stanice iridealnog dijela izduţe, postave dublje u irisu i

smjeste se radijalno izmeĎu cilijarnog ruba i m. sfinktera pupile. M. sfinkter pupile je

inerviran parasimpatičkim nitima n. okulomotoriusa porijekom iz Vestfal-Edingerove

jedre u mezencefalonu. Kontrakcija ovog mišića uvjetuje skupljanje pupile, što je

označeno kao mioza. M. dilatator puile je inerviran simpatičkim nitima porijeklom iz

centrum ciliospinale u kičmenoj moţdini. Ove niti idu preko n. karotikus internusa koji

oko a. karotis interne formira istoimeni pleksus. Od tog pleksusa niti idu na pleksus

oftalmikus i ulaze u ganglion ciliare kao radiks simpatika gnglii ciliaris. Kontrakcijom

ovog mišića dolazi do širenja pupile, što je označeno kao midrijaza.

4. Iridealni dio tunike interne bulbi čine dva sloja stanica koje su bogate

pigmentom.


I.P. Tunica interna bulbi

Tunika interna bulbi ili unutrašnja očna ovojnica je dio oka koji se razvija iz

diencefalona, a sa njim je u vezi preko n. optikusa koji predstavlja treći neuron vidnog

puta. Unutrašnja očna ovojnica je vanjskom stranom prislonjena na srednju očnu

ovojnicu, pa se kao i ona dijeli na 3 dijela, i to: vidni, cilijarni i iridealni dio. Vidni dio se

sastoji iz stratum pigmenti retine i pars optika retine, cilijarni iz stratum pigmenti

korporis ciliaris i pars ciliaris retine, a iridealni iz stratum pigmenti iridis i pars iridika

retine. Na osnovu ovoga zaključujemo da se dijelovi unutrašnje očne ovojnice sastoje iz

dva osnovna sloja i to pigmentnog i retine u uţem smislu riječi. U vidnom dijelu, retina

ima devet slojeva, dok u iridealnom i cilijarnom samo po jedan. Cilijarnim i iridealnim

dijelom unutrašnje očne ovojnice ne moţemo gledati, pa ta dva dijela zajedno zovemo

slijepi dio retine, odnosno pars ceka retine.

I.P. Retina

Retina je najkomplikovanije graĎena u vidnom dijelu. Ovaj dio retine liči na

pehar koji je okrenut prema naprijed. Prostire se do ore serate, odakle se nastavlja sa

cilijarnim dijelom. Ora serata je nazubljena linija postavljena ispred ekvatora oka, a

uzrokovana je time što na tom mjestu dolazi do nagle redukcije slojeva vidnog dijela

retine, njih deset, na dva sloja koliko imamo u cilijarnom dijelu. Vanjska strana vidnog

dijela retine je konveksna i prislonjena je na horoideu, dok je unutrašnja strana konkavna

i u kontaktu je sa korpus vitreum. Na unutrašnjoj strani nalazimo dvije značajne

formacije.

1. Papila nervi optici koja zapravo nije izbočenje, kako se iz naziva vidi, već je

udubljenje, pa ga je ispravnije zvati ekskavacijo papile nervi optici. Ovo mjesto odgovara

izlasku niti n. optikusa iz retine. Ovdje je retina reducirana na dva sloja, zbog čega ovim

dijelom ne moţemo vidjeti, te se ova ekskavacija označava još i kao slijepa mrlja,

odnosno makula ceka retine.

2. Makula lutea predstavlja drugo udubljeno mjesto na retini. Nalazi se lateralno

od papile nervi optici. U sredini ove makule nalazimo jamicu, fovea centralis, koja

predstavlja tačku najjasnijeg vida.

I.P. Vasa sanguinea retine

Glavna arterija retine je a. centralis retine koja je grana a. oftalmike. Ova arterija

ulazi u n. optikus 1-1,5 cm iza očne jabučice i na retini se dijeli na gornju i donju granu.

Ove se grane kasnije dijel na nazalnu (medijalnu) i temporalnu (lateralnu) granu. Prema

tome imamo četiri male arterijice koje dolaze na retinu, i to su: arteriola temporalis retine

superior et inferior i arteriola nasalis retine superior et inferior. Temoralne arteriole daju

arteriole makulares superiores et inferiores za makulu luteu. Za medijalne dijelove retine,

a. centralis retine šalje a. medialis retine. Vrlo je bitna anastomoza izmeĎu straţnjih

cilijarnih arterija i a. centralis retine od koje odlazi a. cilioretinalis. Vensku krv skupljaju


venule temorales et nasales retine koje se uljevaju u v. centralis retine. Ona prati

istoimenu arteriju i uljeva se u v. oftalmiku superior koja prolazi kroz fisuru orbitalis

superior i završava u kavernoznom sinusu.

I.P. Zonula ciliaris

Zonulu ciliaris čine mnogobrojne niti, tzv. fibre zonulares koje drţe leću u njenom

stalnom poloţaju i učestvuju u mehanizmu akomodacije. Fibre zonulares su jednim

dijelom pričvršćene na liniji koja ide 1,5 mm ispred ore serate, a drugim krajem na

ekavatoru leće, te nešto ispred i nešto iza ekvatora.IzmeĎu ovih niti nalaze se prostori,

spacija zonularija koja su ispunjena sa humor vitreus.Smatra se da niti zonule ciliaris

predstavlaju citoplazmatske produţetke nepigmentiranih stanica cilijarnog dijela retine.

Zadatak zonule cilirais je da drţi leću nategnutom. Kad m. ciliaris nije kontrahiran, leća

je spljoštena i oko je prilagoĎeno da gleda na daljinu. Kod kontrakcije m. ciliarisa, dolazi

do povlačenja horoidee i orbikulus ciliarisa prema naprijed zbog čega olabave niti zonule

ciliaris. Tada se leća ispupči i oko se akomodira za gledanje na blizinu.

I.P. Corpus vitreum

Korpus vitreum ili staklasto tijelo je vodensta, polutečna formacija oblika kugle,

koja ispunjava unutrašnjost očne jabučice. Na svojoj prednjoj strani posjeduje udubinu,

fosu hijaloideu u koju je uloţena leća. Osim toga, korpus vitreum dodiruje retinu i

cilijarne nastavke. GraĎen je iz niti koje čine stromu vitreum i iz tekućine, humor vitreus.

Niti strome razvijaju se iz Milerovih potpornih stanica retine, a u vezi su i sa

nepigmentiranim stanicama cilijarnog dijela retine. Najviše ovih niti odlazi sa područja

neposredno ispred ore serate koje je označeno kao baza staklastog tijela.Odatle niti idu uz

retinu prema natrag čineći tzv straţnju graničnu membranu, koja se sasvim straga

postepeno stanjuje. Neposredno ispred baze staklastog tijela nema membrane i na tom

području tečnost korpus vitreuma dolazi u kontakt sa korpus ciliare. Ispred toga nalazimo

prednju graničnu membranu koja se prostire uz niti zonule ciliaris. Prednja i straţnja

graniča membrana zajedno čine ovojnicu za korpus vitreum koju označavamo kao

membrana vitrea. Prednja granična membrana je povezana sa kapsulom leće pomoću lig.

vitreokapsulare. Kroz korpus vitreum prolazi rudimentarni kanalis hijaloideus kroz koga

u embrionalno doba teče istoimena arterija. Ostatak ove arterije iz embrionalnog doba je

a. centralis retine.

I.P. Camera anterior bulbi

Kamera anterior bulbi ili prednja očna komora je prostor koji je sprijeda omeĎen

straţnjom stranom kornee, a straga prednjom stranom irisa i dijelom leće koji odgovara

pupili. Rub prednje očne komore odgovara iridokornealnom uglu u kojem se nalazi lig.

pektinatum anguli iridokornealis. Kroz ovaj ligament i procjepe na njemu očna vodica

otiče iz prednje očne komore u sinus venosus sklere,odakle difundira u cilijarne vene.


I.P. Camera posterior bulbi

Kamera posterior bulbi ili straţnja očna komora je prostor oko leće u formi

prstena. Sprijeda je omeĎena straţnjom stranom irisa, straga prednjom stranom leće do

ruba pupile i nitima zonule ciliaris gdje komunicira sa spacija zonularija, dok je prema

lateralno omeĎena sa cilijarnim nastavcima koji luče očnu vodicu u ovu komoru. Kroz

pukotinu izmeĎu leće i pupilarnog ruba irisa očna vodica prelazi iz straţnje u prednju

očnu komoru. Tamo se drenira na dva načina: kroz cilijarne i pupilarne kripte u vene

irisa, a kroz lig. pektineatum anguli iridokornealis u sinus venosus sklere.

I.P. Cirkulacija humor aquosusa

Očna vodica je tekućina koju stvaraju cilijarni nastavci i luče je u straţnju očnu

komoru. Odavde očna vodica prolazi kroz pukotinu izmeĎu leće i irisa u prednju očnu

komoru, a iz nje otiče na dva načina. Jedan put oticanja je u sinus venosus sklere kojim

očna vodica odlazi u cilijarne vene, a drugi put oticanja je preko cilijarnih i pupilarnih

kripti u vene irisa i preko njih u horoidne vene odnosno vene vortikoze.

I.P. Musculi externi bulbi oculi

U vanjske mišiće očne jabučice koji čine motorni aparat oka spadaju 4 rektusa i 2

oblikusa. Rektusi polaze sa prstenastog zadebljanja periorbite koji je lociran nešto

ekscentrično oko orbitalnog otvora optičkog kanala. To prstenasto zadebljanje naziva se

anulus tendineus komunis. M. rektus superior i medialis polaze sa anulusa u blizini

optičkog kanala, kao i sa ovojnice n. optikusa. M. rektus lateralis polazi sa lateralnog

djela anulus tendineusa i sa spine m. rekti lateralis koja se nalazi na donjem rubu fisure

orbitalis superior. M. rektus inferior polazi sa donjeg ruba anulus tendineusa. Rektusi idu

prema bulbusu, probijaju kapsulu bulbi i hvataju se na skleri na različitoj udaljenosti od

sulkusa sklere; najbliţe rektus medialis (5,5 mm), potom rektus inferior, zatim rektus

lateralis, dok se najdalje od sulkusa hvata m. rektus superior (7,7 mm). Lateralni i

medijalni rektus šalju fibrozne izraštaje (lacertuse) koji se veţu za medijalni i lateralni zid

orbite. Ovi lacertusi su kod djece izgraĎeni od elastičnog tkiva, što djeci omogućava

pretjerano kretanje očne jabučice. Rektuse inervira n. okulomotorius, osim lateralnog koji

je inerviran od n. abducensa.

Osim rektusa u motorni aparat oka spadaju i dva oblikusa. M. oblikus superior

polazi sa anulus tendineusa, poviše m. rektus medialisa, ide prema medijalnom očnom

uglu, postaje tetivan, te prolazi kroz fibrozni prsten, trohleu, gdje mu tetiva mjenja smjer

idući prema natrag i lateralno, te se hvata na lateralni-straţnji kvadrant gornje strane

bulbusa. Inervira ga n. trohlearis. M. oblikus inferior polazi sa periorbite u blizini

infraorbitalnog ruba maksile. Ide prema lateralno i natrag ispod m. rektus inferiora, te se

hvata na bulbus u donjem lateralnom kvadrantu. Inervira ga n. okulomotorius.

Zahvaljujući kontrakcijama ovih mišića imamo osam pokreta očne jabučice, i to:

pupila ide medijalno (addukcija), pupila ide lateralno (abdukcija), pupila ide gore, pupila

ide dole, potom gore i medijalno, gore i lateralno, te dole i medijalno i dole i lateralno.


Addukciju omogućava m. rektus medialis, a takoĎe i m. rektus superior i inmferior

budući da im se hvatišta nalaze medijalno od aksijalne sagitalne osovine oka. Abdukciju

vrši m. rektus lateralis, a mogi i oblikusi ukoliko se istovremeno kontrahuju. Dizanje vrši

rektus superior, a pomaţe mu oblikus inferior. Spuštanje očne jabučice omogućava

rektus inferior u čemu mu pomaţe oblikus superior. Ostale kretnje produkt su simultane

kontrakcije svih nabrojanih mišića.

I.P. Fasciae orbitales

U orbitalne fascije spadaju periorbita, septum orbitale i kapsula bulbi. Periost

kostiju koje učestvuju u formiranju orbitalne šupljine naziva se periorbita. Ona prema

naprijed prelazi orbitalne rubove, te se nastavlja u periost lica i čela. U području fisure

orbitalis superior, periorbita je razapeta izmeĎu njenih rubova, čineći jednu membranu

koja je sa druge strane pojačana durom mater. U području fisure orbitalis inferior,

periorbita takoĎe formira jednu membranu nazvanu membrana orbitalis. Ona u sebi

sadrţi i nešto glatkih mišićnih niti koje čine rudimentarni m. orbitalis (Milerov mišić).

Septum orbitale je fibrozna ploča koja prema naprijed zatvara orbitu. Veţe se na

orbitalne rubove, a prelazi i u očne kapke gdje završava sa fibroznim zadebljanjima

zvanim tarsus superior et inferior. Septum orbitale je medijalnoj i lateralnoj strani

pojačan i fiksiran sa lig. palpebrale mediale i laterale.

Kapsula bulbi je fibrozna opna koja obavija očnu jabučicu sa svih strana, osim

prednjeg dijela koji je pokriven konjuktivom. Ova kaspula dijeli orbitalnu šupljinu na dva

dijela, i to: spacijum bulbare i spacijum retrobulbare. Spacijum bulbare, kao što mu i ime

govori, ispunjava očna jabučica. IzmeĎu bulbus i kapsule nalazi se uski prostor nazvan

spacijum cirkumbulbare koji je ispunjen tankim vlaknima i tečnošću koja je slična

sinoviji kod zglobova. Spacijum retrobulbare je prostor iza kapsule bulbi u formi

piramide. Ispunjen je mišićima, krvnim ţilama i ţivcima. Svi ovi elementi uloţeni su u

masno tkivo, korpus adiposum orbite koji predstavlja odličan prirodni kontrast u

radiološkom prikazu orbite. Spacijum retrobulbare je fascijama mišića podijeljen na dva

manja prostora, i to: spacijum intramuskulare (intrakonalni prostor), izmeĎu unutrašnjih

ploha 4 rektusa, te spacijum perimuskulare (ekstrakonalni prostor) izmeĎu fascija mišića i

zidova očne duplje.

I.P. Structurae oculi accessoriae

U akcesorne ili pomoćne strukture oka spadaju: obrve (supercilium), očni kapci

(palpebrae), vjeţnjača ili konjuktiva i suzni aparat koga čine suzna ţlijezda i odvodni

aparat za suze.

I.P. Supercilium

Supercilium ili obrva je koţni nabor u obliku luka sa konkavitetom prema dolje.

Odjeljuje čelo od gornjeg kapka. Na njemu opisujemo do medilano prema lateralno:


kaput (glava), korpus (tijelo) i kauda (rep): Zavisno od individualnih karakteristika kaputi

desne i lijeve strane mogu biti spojeni, dok kaude i dijelovi korpusa mogu nedostajati.

Obrva je graĎena od koţe, potkoţnog tkiva sa mišićnim slojem i frontalnog periosta.

Koţa je obrasla dlakama, posjeduje ţlijezde lojnice i znojnice, dok su u dijelu koţe koji

odgovara kaputu i korpusu umetnute niti m. korugator supercili. Periost je priljubljen uz

frontalnu kost i u području margo supraorbitalisa daje inserciju za septum orbitale.

I.P. Tunica conjuctiva

Tunika konjuktiva ili vjeţnjača je sluznica koja obavija prednju stranu očne

jabučice i straţnju stranu očnih kapaka. Tako formira jednu vreću koja se otvara na rima

palpebrarum. Na toj vreći opisujemo prednji i straţnji zid te dva forniksa, gornji i donji.

Prednji zid ove vreće pokriva straţnju stranu očnih kapaka, te se još zove konjuctiva

palpebrarum. Straţnji zid prekriva prednji dio očnog bulbusa i zove se konjuktiva bulbi.

Konjuktiva bulbi je glatka u svim dijelovima osim u medijalnom očnom uglu gdje

formira nabor plika semilunaris konjuktive i jednu izbočinu nazvanu karunkula

lakrimalis, koja čini dno suznog jezera ili lakus lakrimalisa. Konjuktiva bulbi se dijeli na

pars kornealis koji je proziran i priljubljen uz korneu i pars skleralis koji je prislonjen uz

skleru. Na prelazu konjuktive palpebrarum u konjuktivu bulbi nalazimo dva

forniksa:forniks konjuktive superior et inferior.Ovi forniksi omogućavaju kretanje

bulbusa i mogu kod kretanja iščeznuti ili se navući bilo na bulbus, bilo na palpebre.

Forniksi se susreću medijalno kod karunkule lakrimalis, a lateralno prelaze jedan u drugi.

U lateralnom dijelu gornjeg forniksa nalazimo otvore izvodnih kanala glandule

lacrimalis. Konjuktiva je u svim dijelovima, osim pars kornealisa, graĎena iz tri sloja: 1.

epitel (na skeralnom dijelu višeslojni pločasti, a na ostalis višeslojni cilindrični), 2.

tunika propria (gusto vezivno tkivo) i submukoza (vezivno tkivo nešto rijeĎe od onog u

tuniki propriji). U submukozi forniksa nalazimo ţlijezde, glandule konjuktivales.

I.P. Apparatus lacrimalis

Apparatus lacrimalis ili suzni aparat čine glandula lacrimalis i sistem odvodnih

kanala za suze.

Glandula lacrimalis je serozna ţlijezda, lobularnog izgleda. Dijelimo je na pars

orbitalis i pars palpebralis. Pars orbitalis je gornji dio ţlijezde postavljen u fosi glandule

lakrimalis frontalne kosti. Šupljina u kojo je uloţe ovaj dio omeĎena je sprijeda sa

septum orbitale, a straga izdankom fascije m. levatora. Lateralno je omeĎena

periorbitom, a medijalno izdancima fascija lateralnog rektusa i m. levatora. Pars

palpebralis je donji dio suzne ţlijezde. Odvojen je od gornjeg dijela izdankom fascije m.

levator palpebre superioris. Čini ga 15 -40 ţljezdanih reţnjića. Eksretorni kanali suzne

ţlijezde se dijele na glavne i akcesorne. Glavni pripadaju donjem dijelu ţlijezde. Ima ih

od 5-10 io otvaraju se u lateralnom dijelu gornjeg forniksa. Histološki, glandula

lakrimalis je tubulozna ţlijezda, pri čemu na presjeku tubulusi iamju izgled

mnogougaonih formacija sa dva reda stanica: unutrašnji, sekretornim i vanjskim


bazalnim. Tubulusi se nastavljaju u prelazne dijelove čijim spajanjem nastaju duktuli

sekretores, a njihovim spajanjem nastaju duktuli ekskretorii. Glandula je inervirana

parasimpatičkim nitim porijeklom iz nukleus salivatorius superior. Iz ovog jedra ide n.

intermedius od kojeg se odvaja n. petrosus major koji te niti nosi u ganglion

pterigoapalatinum. Iz gangliona idu u sastavu n. zigomatikusa, potom preko ramus

komunikans kum nervo zigomatiko prelaze u n. lakrimalis koji te parasimpatičke niti

donosi u glandulu lakrimalis.

Odvodni kanali za suze počinju na punkta lakrimalia koja se nalaze na papilama

lakrimalis gornjeg i donjeg kapka. Od njih idu kanalikuli lakrimales. Donji ide vertikalno

prema dolje, a gornji vertikalno prema dolje. Potom se i jedan i drugi previju za 90

stepeni, idu medijalno, spajaju se u jedan kanal koji se otvara u sakus lakrimalis. Sakus

lakrimalis ili suzna kesica nalazi se u fosa sakci lakrimalis, izmeĎu kriste lakrimalis

anterior maksile i kriste lakrimalis posterior osis lakrimalis. Od nje se nastavlja duktus

nasolakrimalis koji vodi suze u meatus nasi inferior ispod donje nosne školjke. Na kraju

duktusa nalazi se nabor, plika lakrimalis koja spriječava da zrak iz nosne duplje ulazi u

duktus.


UHO

I. P. Auris externa

Vanjsko uho čine ušna školjka i vanjski slušni hodnik. Ove dvije strukture

zaduţene su za primanje i slanje zvučnih talasa prema strukturama srednjeg uha.

I.P. Auricula

Ušna školjka opisana u Peroviću i njene strukture su dobro vidljive u atlasu.

Hrskavica ušne školjke je pomoću dva usjeka icisura terminalis medijalno i

incisura intertragica lateralno podijeljena na dva dijela. Veći dio pripada aurikuli, manji

je podijeljen na dva dijela, a to su lamina tragi i kartilago meatus akustici eksterni. Ova

dva dijela, veći i manji su povezana pomoću istmus kartilaginis auris. Na većem dijelu

koji čini osnovu za ušnu školjku nalazimo na prednjem dijelu heliksa jedno izbočenje

označeno kao spina helicis. Pozadi heliks završava sa kauda helicis koja je od antitragusa

odijeljena sa pukotinom zvanom fisura antitragohelicina. Konha je podijeljena sa crus

helicis kojem na medijalnoj strani odgovara sulkus kruris helicis. Na medijalnoj strani

nalazi se greben zvani pontikulus. Od anteheliksa dobro je izraţen crus antehelicis

inferior kojem na medijalnoj strani odgovara sulkus antehelicis transversus. Od

prethodno pomenutih incisura, prva, inisura terminalis odjeljuje hrskavicu aurikule od

hrskavice vanjskog slušnog hodnika, a druga, incisura intertragica odjeljuje hrskavice

tragusa i antitragusa. Od hrskavičnih elemenata treba pomenuti i laminu tragi koja

predstavlja osnovu tragusa. Ova hrskavica se medijalno nastavlja u hrskavicu meatusa

eksternusa. Pomenute hrskavice su povezane nekim ligamentima sa susjednim

strukturama. To su lig aurikulare anterius koji ide od tragusa na arkus zigomatikus, lig.

aurikulare posterius koji ide sa eminencije konhe i pontikulusa na procesus mastoideus i

lig. aurikulare superius koji ide od konhe na arkus zigomatikus. Osim ovih tzv. vanjskih

imamo i veći broj ligamenata koji odrţavaju oblik aurikule. To su lig. antitragohelicinum,

tragohelicinum, aurikulare transversum aurikulare oblikvum, helicis i incisure terminalis.

Unutrašnji i vanjski mišići iz Perovića.

Lateralnu stranu aurikule obskrbljuje a. temporalis superficialis, a medijalnu a.

Aurikularis posterior. Vene utiču u venu temporalis superficialis i venu aurikularis

posterior. Limfa sa lateralne strane odlazi u parotidne, a sa medijalne strane u

retroaurikularne limfne čvorove. Senzibilnu inervaciju daje n. aurikulotemporalis ( za

lateralnu) i n. aurikularis magnus (za medijalnu stranu). Motornu inervaciju ua mišiće

aurikule daje n. facialis.


I.P. Meatus acuticus externus

Meatus akustikus eksternus je fibrokartilaginozni i koštani kanal koji ide od ušne

školjke do membrane timpani. Počinje na porus akustikus eksternusu, a medijalna granica

je već pomenuta membrana timpani. Meatus eksternus je zavijen u horizontalnoj i

frontalnoj ravni. Posmatrano u horizontalnoj ravni meatus najprije ide prema naprijed, pa

onda okreće prema natrag, čime se dijeli na tri dijela:lateralni, srednji i medijalni.

Lateralni i veći dio srednjeg je fibrokartilaginozan, a ostatak srednjeg i medijalni dio je

koštan. U frontalnoj ravni vidimo da se meatus prvo diţe prema gore, pa se potom spušta

prema dolje formirajući sa membranom timpani oštar ugao nazvan recesus meatus

akustici eksterni. Što se tiče odnosa, meatus naprijed dolazi u odnos sa

temporomandibularnim zglobom, straga sa mastoidnim ćelijama, gore sa bazom lubanje,

a prema dolje sa glandulom parotis.

Fibrokartilaginozni dio meatusa gradi kartilago meatus akustici eksterni i fibrozna

ploča koja ga upotpunjuje. Kartilago meatusa formira brazdu koju sa gornje i straţnje

strane nadopunjava fibrozna ploča. Medijalno, hrskavični dio meatusa se veţe na pars

timpanika osis temporalis, a lateralno se nastavlja u laminu tragi. Koštani dio meatusa

čini pars timpanika koja ima formu ploče uvinute u brazdu koja je otvorena prema gore.

Ova brazdu sa gornje strane zatvara pars skvamoza i pretvara je u kompletan kanal.

Medijalno, pars timpanika završava sa sulkus timpanikus u kojem se hvata nategnuti dio

membrane timpani. Pars timpanika je prema naprijed odvojena od pars petrosa i pars

skvamoza sa fisura petrotimpanika i fisura petroskvamoza, a prema nazad je od pars

mastoidee odvojena sa fisura timpanomastoidea. Meatus je iznutra obloţen koţom koja

se prema membrani timpani stanjuje. Koţa posjeduje dlačice koje su u lateralnom dijelu

dobro izraţene i zovu se tragi. TakoĎe koţa posjeduje dosta ceruminoznih ţlijezda koje

luče ţućkastu ušnu mast koja se zove cerumen. Cerumen u velikim količinama moţe

začepiti meatus i onda se mora vršiti ispiranje.

I.P. Auris media

Srednje uho je aparat koji prenosi zvučne valove iz meatus akustikus eksternusa u

unutrašnje uho. Čine ga tuba auditiva, kavitas timpani i antrum mastoideum. U kavitasu

timpani smještene su slušne koščice, povezane zglobovima i ligamentima i pokretane sa

dva mala mišića, m. Tensor timpani i m. Stapedius. IzmeĎu kavitasa timpani i meatus

akustikus eksternusa nalazi se membrana timpani koje prima zvučne talase i predaje ih

slušnim koščicama.

I.P. Membrana tympani

Membrana timpani ili bubna opna je kutaneofibromukozna membrana koja se

nalazi izmeĎu meatus akustikus eksternusa i kavitasa timpani, tj. odjeljuje vanjsko od

srednjeg uha. Sastoji se od dva dijela. Jedan je nategnut i razapet je u sulkus timpanikusu,

a nazvan je pars tenza membrane timpani. Drugi dio je uloţen u incisuri timpanici. To je


labavi dio označen kao pars flakcida membrane timpani. Pars tensa je od pars flakcide

odvojena sa dva nabora, plika membrane timpani anterior i posterior koje polaze sa spine

timpanike major i minor i usmjerene su prema vrhu pars flakcide. Na membrani timpani

opisujemo lateralnu i medijalnu stranu, te rub-limbus membrane timpani. Lateralna strana

je udubljena na mjestu gdje se iznutra veţe manubrium malei. To je pupak ili umbo

membrane timpani. Manubrium se svana vidi kao pruga strija malearis. Na vrhu te strije

nalazi se malo izbočenje, prominencija malearis koju uzrokuje procesus lateralis malei.

Medijalna strana membrane je u sredini izbočena što odgovara udubljenosti na lateralnoj

strani. Na granici izmeĎu pars tense i pars flakcide nalazi se nabor, plika horde timpani,

kroz koju prolazi istoimeni ţivac, horda timpani, grana n. facialisa. Ova plika se dijeli na

dva dijela, jedan ispred manubrijuma nazvan plika malearis anterior, i drugi iza

manubrijuma koji je označen kao plika malearis posterior. Limbus membrane timpani

uloţen je u sulkus timpanikus, a prekinut je u području incisure timpanike. Membrana

timpani je idući od svana prema iznutra graĎena od tri sloja:

1. Koţa-stratum kutaneum koja predstavlja nastavak koţe iz meatus akustikus

eksternusa

2. Fibrozni sloj-stratum proprium kojeg izgraĎuju cirkularne i radijalne niti.

Cirkularne niti idu kruţno obuhvativši manubrijum. Radijalne niti idu zrakasto od

periferije membrane ka njenom centru. Radijalne niti nedostaju u području pars

flakcide i to je polje označeno kao trigonum interadiale. Cirkularne i radijalne niti

se isprepliću u području limbusa te se formira tzv. anulus fibrokartilagineus.

3. Mukozni sloj-stratum mukozum čini zapravo sluznica kavitasa timpani.

I.P. Ossicula auditus

U slušne koščice spadaju maleus-čekić, incus-nakovanj i stapes-uzengija. Ovo

ispitno pitanje ima u osteologiji.

I.P. Articulationes ossiculorum auditus

Slušne koščice su povezane pomoću dva zgloba, i to artikulacio inkudomalearis i

artikulacio inkudostapedialis. Osim toga maleus je manubriumom i lateralnim

procesusom uloţen u membranu timpani,dok je stapes povezan sa fenestra ovalis pomoću

sindezmozis timpanostapedialis. Artikulacio inkudomalearis je zglob izmeĎu maleusa i

inkusa. Konveksna zglobna ploština nalazi se na kaputu maleusa, dok je konkavna

zglobna ploština locirana na prednjoj strani korpusa inkusa. Zglobne ploštine su obloţene

hijalnom hrskavicom. Cijeli zglob je uloţen u zglobnu čahuru koja se veţe na rubove

zglobnih ploština, dok se u unutrašnjosti zgloba nalazi jedan meniskus koji nepotpuno

dijeli zglobne ploštine.Artikulacio inkudostapedialis je zglob izmeĎu inkusa i

stapesa.Konveksna zglobna ploština nalazi se na procesus lentikularisu na inkusu, dok se

konkavna nalazi na glavi stapesa. Funkcionalno ovo je zglob sa više osovina, te spada u

artikulacio kotilika. Sindezmozis timpanostapedialis je vezivni spoj izmeĎu baze stapesa i


fenestre ovalis. Ove strukture povezuje ligamentum anulare stapedis. Nekada se izmeĎu

baze stapesa i fenestre ovalis nalazi mali glatki mišić nazvan m. fiksator bazeos stapedis.

I.P.Ligamenta ossiculorum auditus

Slušne koščice povezane su sa zidovima kavitasa timpani odgovarajućim

ligamentima. Maleus povezuju tri ligamenta. Lig. malei anterius ide sa procesus anterior i

hvata se u području fissure petrotimpanike. Lig. malei superius povezuje caput malei sa

gornjim zidom recesus epitimpanikusa. Lig malei laterale ide sa koluma maleusa na

incisuru timpaniku. Inkus ima dva ligamenta. To su lig. incudis superius koji ide sa

korpus inkudis na gornji zid recesus epitimpanikusa i lig. inkudis posterius koji povezuje

crus breve sa fossom inkudis na straţnjem zidu kavitasa timpani. Osim ovim ligamenata

u području plike membrane timpani anterior i posterior nalazimo zadebljanja nazvana lig.

timpanomaleolare anterius i posterius.

I.P. Musculi ossiculorum auditus

U musculi ossiculorum auditus spadaju dva mala poprečno prugasta mišića:m.

tensor tympani i m. stapedius.

1.M. tensor tympani polazi sa periosta velikog krila sfenoidalne kosti i sa

hrskavičnog dijela tube auditive. Ulazi u semicanalis musculi tensoris timpani koji je dio

kanalis musculotubariusa. Zavija oko procesus kohleariformisa i hvata se na medijalni

dio koluma i manubriuma maleusa. Inervira ga n. tensoris timpani, grana n. pterigoideus

medialisa od n. mandibularisa. Svojom kontrakcijom ovaj mišić vuče maleus prema

medijalno i nateţe membranu timpani. U tom slučaju membrana prima jake zvučne

podraţaje.

2. M. stapedius je najmanji poprečno-prugasti mišić ljudskog tijela. Dug je svega

8 milimetara. Nalazi se u koštanoj supstanci eminencije piramidalis na čijom vrhu izlazi i

hvata se na straţnjoj strani koluma stapesa. Inervira ga n. stapedius, grana n. facialisa.

Ovaj mišić svojom kontrakcijom izvlači stapes iz fenestre ovalis i pomjera čitav sistem

slušnih koščica prema lateralno, čime se membrana timpani olabavi i tada prima slabije

zvučne podraţaje.

I.P. Tuba auditiva

Tuba auditiva je dijelom koštani, a dijelom fibrokartilaginozni kanal koji spaja

srednje uho i epifarings. Počinje na lateralnom zidu faringsa, ide gore, natrag i lateralno,

te ulazi u semikanalis tube auditive u piramidi temporalne kosti. U svom toku tuba

auditiva pokazuje jedno suţenje, istmus koji se nalazi na granici prednje tri četvrtine I

straţnje četvrtine. Na tubi auditivi opisujemo pet dijelova, i to:


1. ostium faringeum tube auditive nalazi se na lateralnom zidu epifaringsa iza

konhe nasalis inferior.Hrskavični skelet tube uzrokuje izbočenje u faringsu nazvano torus

tubarius.

2. pars kartilaginea je drugi dio. Čini je kartilago tube auditive na kojoj

razlikujemo dvije lamele i to medijalnu i lateralnu. Prostor izmeĎu dvije lamele

nadopunjava vezivna lamina membranacea koja čini dio lateralnog i donji zid tube. Za

laminu membranaceu veţe se m. tensor veli palatine koji svojom kontrakcijom otvori

lumen tube.

3. Istmus je suţeno mjesto koje odgovara vanjskom otvoru semikanalisa tube

auditive.

4. Pars osea je zapravo semikanalis tube auditive koji je dio kanalis

muskulotubariusa. Kroz ovaj kanal prolaze tuba auditiva i m. tensor timpani.

5. Ostium timpanikum tube auditive je otvor kojim se tuba otvara u kavitas

timpani.

Tuba je iznutra obloţena sluznicom sa višerednim trepetljikacim epitelom. U lamini

propriji nalazi se tonzila tubaria i glandule tubarije.

I.P. Cavitas tympani.

Ovo pitanje treba naučiti iz osteologije. Isto se odnosi i na antrum mastoideum,

koji moţe da se pita u sklopu ispitnog pitanja auris media, kao njegov sastavni dio.

I.P. Auris interna

Unutrašnje uho je najkomplikovaniji dio uha.Sastoji se iz koštanog i

membranoznog dijela koji se označavaju kao labirintus oseus i labirintus membranaceus.

Sa funkcionalnog aspekta unutrašnje uho dijeloma na akustički i statički dio. Akustički

dio čini kohlea u kojoj je smješten duktus kohlearis, a statički čine vestibulum u kojem su

smješteni sakulus i utrikulus, te semicirkularni kanali u kojima su smješteni

semicirkularni duktusi.

I.P. Labyrinthus osseus

Koštani labirint je smješten u piramidi sljepoočne kosti. Čine ga tri dijela, i to

kohlea koja se nalazi najviše prema naprijed i medijalno, potom vestibulum koji leţi u

sredini i tri semicirkularna kanala koji se nalaze najviše straga i lateralno. Unutar

koštanog labirinta nalazi se membranozni labirint kojeg čine duktus cohlearis koji je

smješten u kohlei, potom sakulus i utrikulus koji su smješteni u vestibulumu, te tri

semicirkularna duktusa koji se nalaze u odgovarajućim semicirkularnim kanalima.

IzmeĎu koštanog i membranoznog labirinta je tzv. perilimfatički prostor kojeg ispunjava

tekućina nazvana perilimfa.


I.P. Cochlea

Kohlea je spiralni kanal, kanalis spiralis kohlee koji zavija slično puţevoj školjci.

Polazi sa prednje-donjeg zida vestibuluma, te ide prema dolje i naprijed, a zatim zavija

prema gore i natrag dva i po puta pri ćemu se svaki zavoj suţava i odmakne u lateralnu

stranu. Takvim tokom kohlea dobija oblik konusa na kojem opisujemo bazu, bazis kohlee

koja je okrenuta prema medijalno i vrh, kupula kohlee koji je okrenut prema lateralno.

Unutrašnjost konusa kojeg pravi kanalis spiralis ispunjava modiolus koji takoĎe ima

oblik konusa sa bazom prema medijalno i vrhom zvanim apeks modioli sa kojeg odlazi

koštana pločica zvana lamina modioli. Baza modiolusa projicira se u fundus meatus

acusticus internus u području aree kohlee. Naime modiolus je pun kanalića, kanales

longitudinales modioli od kojih svaki odgovara jednom otvoru u traktus spiralis

foraminosus. Ovi kanalići završavaju na bazi lamine spiralis osee u kanalu koji se zove

canalis spiralis modioli, a u kojem je smješten ganglion spirale kohlee. Canalis spiralis je

koštanom pločom koja se zove lamina spiralis osea nepotpuno podijeljen na dva dijela i

to skala vestibuli i skala timpani. Potpunu podijelu vrši duktus kohlearis koji leţi u skala

media. Lamina spiralis osea u području kupule završava sa hamulus lamine spiralis.

IzmeĎu ovog hamulusa i lamine modioli nalazi se tzv helikotrema preko koje

komuniciraju skala timpani i skala vestibuli. U bazalnom dijelu skale timpani nalazi se

otvor kojim počinje kanalikulus kohlee koji se otvara na donjoj strani piramide. Kroz

ovaj kanalić prolazi duktus perilimfatikus.

I.P. Meatus acusticus internus

Meatus akusticus internus je koštani kanal koji počinje na straţnjoj strani

piramide sljepoočne kosti sa otvorom porus akusticus internus. Ide prema lateralno i

natrag i završava slijepim dnom, fundus meatus akustici interni. Ovaj fundus je sa dva

grebena krista vertikalis i krista transversa podijeljen na 4 polja. Prednje gornje se zove

area n. facialis i kroz njega prolaze n. facialis i n. intermedius. Prednje-donje ima na sebi

spiralni niz rupica, traktus spiralis foraminosus kroz koje prolaze niti n. kohlearisa. Zato

se ovo polje zove area kohlee. Straţnje-gornje polje je area vestibularis superior i kroz

nju prolaze niti n. utrikuloampularisa. Straţnje-donje polje je area vestibularis inferior i

kroz nju prolaze niti n. sakularisa. Na straţnjem zidu meatusa internusa nalazi se foramen

singulare kroz koji prolazi n. ampularis posterior. Inače kroz meatus akusticus internus

prolaze n. facialis, n. intermedius, n. vestibulokohlearis te a. i vv. labirinti.

I.P. Vestibulum

Vestibulum je ovoidalna šupljina smještena izmeĎu kohlee i semicirkularnih

kanala. Na njemu opisujemo šest zidova. Lateralni zid je kos od gore prema dolje i do

vani prema unutra. Na njemu se projicira fenestra vestibuli u koju je uloţena baza

stapesa. Medijalni zid odgovara straţnjem dijelu fundus meatus akustikus internusa. Na


njemu nalazimo tri udubine. Gornja se zove recesus eliptikus i njoj je smješten utrikulus.

Sprijeda i dolje u odnosu na recesus eliptikus, nalazi se druga udubina, recesus sferikus u

koji je uloţen sakulus. Prema dolje i nazad nalazi se recesus kohlearis u koji je uloţen

cekum vestibulare duktus kohlearis. IzmeĎu recesus eliptikusa i sferikusa nalazi se crista

vestibuli koja se prema naprijed proširi u izbočenje, piramis vestibuli.U prednjem dijelu

recesus eliptikusa i na piramisu nalazi se makula kribroza superior kroz koju prolaze niti

n. utrikuloampularisa. U recesus sferikusu nalazi se makula kribroza media kroz koju

prolaze niti n. sakularisa. Iznad recesus kohlearisa nalazi se unutrašnji otvor kanalikusa

vestibuli kroz koji prolazi duktus endolimfatikus. Na gornjem zidu nalazimo 4 otvora,

dva sprijeda i dva straga.Prednji lateralni je ampularni otvor od kanalis semicirkularis

anterior, a prednji medijalni je otvor za krus komune prednjeg i straţnjeg semicirkularnog

kanala. Straţnji lateralni je ampularni otvor lateralnog semicirkularnog kanala, a straţnji

medijalni je neampularni otvor istog kanala. Na donjem zidu nalazimo dvije ploče i to

medijalnu i lateralnu. Medijalna se nastavlja u lamina spiralis osea, a lateralna takoĎe ide

u kohleu kao lamina spiralis sekundaria koja je izraţena u bazalnom zavoju kohlee. Ove

dvije ploče dijele vestibulum od kohlee, i kod ţivog čovjeka pukotina izmeĎu njih

premoštena je laminom basilaris. Prednji zid vestibuluma je uzak i odgovara početku

skale vestibuli. Na straţnjem zidu nalazimo ampularni otvor straţnjeg semicirkularnog

kanala. Blizu tog otvora, a djelimično u ampuli nalazi se makula kribroza inferior kroz

koju prolazi n. ampularis posterior.

I.P. Canales semicirculares

Semicirkularni kanali zajedno sa kohleom i vestibulumom čine koštani labirint.

Smješteni su iza vestibuluma. Ima ih tri:kanalis semicirkularis anterior, posterior i

lateralis. Svaki od ta tri kanala ima jedan ampularni-krus ampulare i neampularni krak-

crus simpleks. Neampularni krakovi prednjeg i straţnjeg kanalića se spajaju i čine crus

comune.Kanalis semicirkularis anterior smješten je u frontalnoj ravni, a na prednjoj strani

piramide izrokuje lučno izbočenje nazvano eminencija arkuata. Kanalis semicirkularis

posterior smješten je u sagitalnoj ravni. Kanalis semicirkularis lateralis smješten je pod

uglom od 30 stepeni u odnosu na horizontalnu ravan, a na medijalnom zidu kavitasa

timpani ovaj kanal pravi izbočenje koje je nazvano prominencija kanalis semicirkularis

lateralis. Otvori semicirkularnih kanala nalaze se u vestibulumu i to na njegovom

gornjem i straţnjem zidu. Na gornjem zidu su 4 otvora. Prednji lateralni je ampularni

otvor od kanalis semicirkularis anterior, a prednji medijalni je otvor za krus komune

prednjeg i straţnjeg semicirkularnog kanala. Straţnji lateralni je ampularni otvor

lateralnog semicirkularnog kanala, a straţnji medijalni je neampularni otvor istog. Na

straţnjem zidu nalazimo ampularni otvor straţnjeg semicirkularnog kanala.

I.P.Labyrinthus membranaceus

Membranozni labirint leţi u koštanom labirintu od kojega ga odvaja perilimfatički

prostor ispunjen tekućinom zvanom perilimfa. Membranozni labirint čine duktus

cohlearis koji je smješten u kohlei, zatim sakulus i utrikulus koji su smješteni u


vestibulumu, te tri semicirkularna duktusa koji se nalaze u odgovarajućim koštanim

semicirkularnim kanalima. Membranozni labirint ispunjava tekućina nazvana endolimfa.

Inače sa funkcionalnog aspekta membranozni labirint se dijeli na akustički dio kojeg čini

duktus kohlearis i statički dio kojem pripadaju sakulus, utrikulus i semicirkularni duktusi.

I.P. Vasa sanquinea auris internae

Unutrašnje uho opskrbljuje a. labirinti koja je grana a. basilaris. Ova arterija prati

n. statoakustikus i u meatusu internusu dijeli se na rami vestibulares i rami kohleares.

Rami vestibulares prate odgovarajuće grane statičkog nerva i granaju se po statičkom

aparatu. Jedan od ovih ogranaka ulazi u kohleu i anastomozira sa kohlearnim granama, te

obskrbljuje akustički organ. Kohlearne grane teku kao traktus arteriozus spiralis koji šalje

ogranke ka duktusu kohlearisu ili čine gustu mreţu u području lig. spirale kohlee. Vene

se skupljaju u venu spiralis modioli koja je u vezi sa vas spirale.Iz jednog dijela kohlee

idu dvije vene spiralis modioli koje se spoje u venu kanalikuli kohlee koja se uljeva u v.

jugularis internu.Od drugog dijela kohlee odlazi traktus venosus spiralis koji čini venu

labirinti.


CNS

I.P. Medulla spinalis

Kičmena moţdina (medulla spinalis) predstavlja najdistalniji dio centralnog

nervnog sistema. Nalazi se u gornjim dvijema trećinama kičmenog kanala.

Rostralno, kičmena moţdina se pruţa do gornjeg ruba prvog vratnog pršljena ili

atlas-a, gdje se nastavlja u produţenu moţdinu. Kaudalna granica je varijabilna. U gotovo

90% slučajeva ona se nalazi u visini prvog ili drugog lumbalnog pršljena, a u preostalih

desetak posto slučajeva nalazi se u visini donjeg ruba dvanaestog torakalnog pršljena.

Završni, kaudalni dio kičmene moţdine, duţine 1 – 2 cm ima izgled konusa (conus

medullaris) sa čijeg vrha polazi tanki končić (filum terminale). Duţina kičmene

moţdine iznosi od 42 – 45 cm., prosječan sagitalni promjer od 8- 9, transverzalni 10-12

mm., a teţina oko 35 grama.

Na kičmenoj moţdini koja je u cjelini cilindričnog oblika postoje dva vretenasta

proširenja, vratno i slabinsko. Prvo proširenje (intumestentia cervicalis) obuhvata donja

četiri vratna (C5 – C8) i prvi grudni segment (T1). Ovo proširenje je prouzrokovano

velikim brojem neurona čija vlakna formiraju plexus brachialis. Drugo proširenje

(intumestentia lumbosacralis) obuhvata sedam segmenata kičmene moţdine i pruţa se

od drugog slabinskog (L2) do trećeg krstačnog segmenta (S3). Ţivci koji polaze iz

lumbosakralnog proširenja grade plexus lumbalis i plexus sacralis.

Na kičmenoj moţdini se opisuju četiri strane – prednja, straţnja i dvije lateralne.

Na vanjskoj površini ovih strana uočava se nekoliko uzduţnih pukotina i ţljebova.

Sredinom prednje strane pruţa se duboka središnja pukotina (fissura mediana anterior),

dok se sredinom straţnje strane kičmene moţdine uočava uzduţni središnji ţljeb (sulcus

medianus posterior), dubine oko 1 mm. Od njega se prema naprijed u dubinu bijele

mase pruţa tanka glijalna pregrada (septum medianum posterius), koja u potpunosti

odvaja desnu i lijevu polovinu kičmene moţdine. IzmeĎu prednje i lateralnih strana

kičmene moţdine pruţa se po jedan sulcus anterolateralis (pl. sulci anterolatelares). Ovi

ţljebovi su plitki, djelomično isprekidani i nisu jednako izraţeni u svim dijelovima

kičmene moţdine. Duţ njih izlaze snopići prednjih korijenova spinalnih ţivaca. IzmeĎu

straţnje i lateralnih strana nalazi se po jedan sulcus posterolateralis (pl. sulci

posterolaterales), koji je stalan, bolje izraţen i dublji. Duţ posterolateralnih ţljebova

izlaze snopići straţnjih korijenova spinalnih ţivaca. U vratnom i gornjem grudnom dijelu

(do T6 segmenta) zapaţa se uzan ţljeb, sulcus intermedius posterior, koji na površini

označava granicu izmeĎu dva velika ascendentna puta straţnjeg funikulusa kičmene

moţdine (fasciculus gracilis et cuneatus).

Kičmena moţdina ima 31 par kičmenih ţivaca (nn. spinales). Prema dijelu

kičmene moţdine iz kojih izlaze, ovi ţivci se mogu podijeliti na 8 vratnih (nn.

cervicales), 12 grudnih (nn. thoracales), 5 slabinskih (nn. lumbales), 5 krstačnih (nn.

sacrales) i jedan trtični (n. cocygeus) Svakom paru kičmenih ţivaca odgovara jedan dio

kičmene moţdine označen kao segment, koji čini njenu morfološku i funkcionalnu

jedinicu. Ova podjela na segmente odgovara razvojnom periodu u kojem kičmena

moţdina ispunjava cijeli kičmeni kanal, kada svakom prapršljenu odgovara dio kičmene

moţdine, odnosno prasegment. Kasnije, u toku razvoja dolazi do disproporcije u rastu


kičmene moţdine i kičmenog kanala, što uslovljava prividno pomjeranje kičmene

moţdine prema gore (ascensus medullae spinalis). MeĎutim, analogno prvobitnom

poloţaju u kičmenom kanalu, medulla spinalis se dijeli na vratni (pars cervicalis), grudni

(pars thoracica), slabinski (pars lumbalis), krstačni (pars sacralis) i trtični dio (pars

coccygea). Sredinom čitave kičmene moţdine pruţa se kanal, canalis centralis koji se na

donjem kraju proširuje u završnu komoru (ventriculus terminalis).

GRAĐA KIČMENE MOŽDINE

Kičmena moţdina je, kao i drugi dijelovi centralnog nervnog sistema, graĎena od sive i

bijele mase. Siva masa (substantia grisea) zauzima središnji dio kičmene moţdine, dok

se oko nje u vidu širokog omotača nalazi bijela masa (substantia alba). Sivu masu

formiraju tijela neurona, dendriti i glija ćelije, a bijela je izgraĎena od mijeliniziranih

vlakana projekcionih, komisuralnih i asocijativnih puteva kičmene moţdine.

SIVA MASA KIČMENE MOŽDINE

Na poprečnom presjeku kroz kičmenu moţdinu siva masa ima oblik leptira ili slova H,

na kojem razlikujemo prednje, straţnje i bočne rogove (cornu anterius, posterius et

laterale) i središnju zonu (zona intermedia). Na uzduţnim presjecima kako frontalnim,

tako i sagitalnim, zapaţa se da rogovima sive mase odgovaraju tri para uzduţnih stubova

sive mase, i to: prednji (columna anterior), straţnji (columna posterior) i bočni

(columna lateralis), koji je dobro izraţen u grudnom i slabinskom dijelu kičmene

moţdine. Središnjoj sivoj zoni odgovara, po novoj terminologiji, columna intermedia

čije bočno proširenje predstavlja columna lateralis. Prednji stubovi su najmasivniji u

vratnom i slabinskom dijelu, a mnogo su manjih dimenzija u ostalim dijelovima kičmene

moţdine. Straţnji stubovi obično su manji od prednjih. Oni počinju blizu dorzolateralne

površine kičmene moţdine i pruţaju se do središnje sive mase. Na njima razlikujemo

apex, caput, cervix i basis. Srednji dio sive mase nalazi se izmeĎu prednjih i straţnjih

stubova. Na njemu se nalazi, već pomenuti lateralni stub koji se prostire od prvog

grudnog (T1) do trećeg slabinskog segmenta (L3) kičmene moţdine. Medijalni dijelovi

desne i lijeve zonae intermediae meĎusobno su povezani sa comisura grisea anterior et

posterior. U centru spojnog dijela nalazi se djelimično obliterirani canalis centralis.

Cjelokupnu sivu masu kičmene moţdine moguće je sistematizirati u manje dijelove ili

jedra (nuclei) koje čine manje ili veće grupe funkcionalno srodnih neurona. Neki autori

su sivu masu podijelili na slojeve – lamine. Radi lakšeg proučavanja sive mase i njene

funkcionalne organizacije švedski neuroanatom B. Rexed je (1952) podijelio sivu masu

kičmene moţdine u deset slojeva ili lamina (laminae spinales), koje se označavaju

rimskim brojevima od I do X. U straţnjem rogu nalazi se prvih šest lamina, sedma

zauzima središnju zonu, osma i deveta pripadaju prednjem rogu, a deseta obuhvata sivu

masu oko centralnog kanala. Treba meĎutim istaći da lamine ne prate segmentalnu

podjelu kičmene moţdine, te da su u nekim segmentima jasno uočljive, dok su u drugim

slabo razvijene ili ih nema.


Uska površina na vrhu straţnjeg roga pripada lamini spinalis I (nucleus marginalis),

čiji neuroni prenose podraţaj bola, kao i termalne i taktilne senzacije sa kontralateralne

strane tijela u sklopu tr. spinothalamicusa. Neposredno ispred ove, leţi lamina spinalis II

(substantia gelatinosa), čije ćelije svojim nastavcima ulaze u lamina I i lamina III.

Rostralno od drugog vratnog segmenta, substantia gelatinosa se nastavlja u spinalno jedro

n. trigeminusa (nucleus spinalis nervi trigemini) koje se nastavlja u produţenu moţdinu i

most. Pretpostavlja se da lamina spinalis II igra ulogu u prenošenju i modulaciji

nociceptivnih (bolnih) senzacija. Laminae spinales III i IV pruţaju se čitavom duţinom

kičmene moţdine formirajući veliko jedro, nucleus proprius.

Smatra se da ovo jedro ima integrativnu funkciju u sklopu senzibilnog sistema. U poručju

vrata i baze straţnjeg roga nalaze se laminae spinales V i VI. Lamina spinalis VI prisutna

je samo u najproksimalnijem i najdistalnijem dijelu kičmene moţdine. I jedna i druga su

izgraĎene od ćelija srednje veličine, a pretpostavlja se da imaju ulogu u integraciji

odgovora na različite nadraţaje sa impulsima koji dolaze iz viših dijelova centralnog

nervnog sistema. Lamina spinalis VII odgovara području zonae intermediae, a nalazi se

izmeĎu baza prednjih i straţnjih rogova. Ona se pruţa čitavom duţinom kičmene

moţdine, tvoreći stub sive mase označen kao columna intermedia. U medijalnom dijelu

laminae spinalis VII nalazi se nucleus dorsalis s. nucleus thoracicus posterior koji se

pruţa od C8 do L3 segmenta kičmene moţdine. Aksoni iz ovog jedra formiraju tr.

spinocerebellaris posterior. U lateralnom dijelu laminae spinalis VII nalaze se vegetativni

(simpatički i parasimpatički) preganglijski neuroni koji u grudnom i slabinskom dijelu

(T1 – L2) grade nucleus intermediolateralis (centar simpatikusa), a u krstačnom dijelu

(S2 – S4) obrazuju nuclei parasymphathici sacrales. Prednji rogovi uglavnom sadrţe

laminae spinales VIII i IX, mada je u odreĎenim segmentima na bazi ovog roga prisutna i

lamina spinalis VII. Lamina spinalis VIII zauzima medijalni, a lamina spinalis IX

lateralni dio prednjeg roga. Lamina spinalis X je siva masa oko centralnog kanala i po

sastavu je gelatinozne prirode (substantia gelatinosa centralis).

U prednjim stubovima kičmene moţdine motorni neuroni su grupisani u jedra

namijenjena inervaciji porečnoprugastih mićića u različitim dijelovima trupa i

ekstremiteta. Ova jedra predstavljaju dijelove laminae spinalis IX i dijele se na medijalna

i lateralna. Medijalna jedra se pruţaju duţ gotovo čitave kičmene moţdine, dok se

lateralna nalaze samo u cervikalnom i lumbosakralnom proširenju. Medijalnu grupu

jedara čine dva jedra (nucleus anteromedialis i nucleus posteromedialis) koja

inerviraju vratne, leĎne, meĎurebarne i trbušne mišiće. U lateralnoj grupi jedara nalaze se

nucleus anterolateralis, nucleus posterolateralis, nucleus retroposterolateralis i

nucleus anterior. Anterolateralno jedro u cervikalnom dijelu inervira mišiće ramena i

nadlaktice, a u lumbosakralnom, mišiće zdjelice i natkoljenice. Posterolateralno jedro u

vratnom dijelu (C6 –C8) inervira mišiće podlaktice, a u segmentima L3 – S3 mišiće

potkoljenice. Nc. retroposterolateralis u vratnom dijelu inervira mišiće šake, a iz

sakralnog dijela polazi inervacija za mišiće stopala. Pored ovih, postoje i neka specifična

motorna jedra u koje spadaju: nc. n. accessorii i nc. n. phrenici. Nucleus nervi accessorii

obuhvata grupu alfa-motoneurona u lateralnom dijelu prednje kolumne prvih pet ili šest

vratnih segmenta. Nucleus nervi phrenici leţi blizu medjalnog ruba prednjeg roga


kičmene moţdine, pruţajući se od trećeg (C3) do petog vratnog segmenta (C5). Svako

jedro n. phrenicusa inervira isključivo ipsilateralnu polovinu dijafragme.

BIJELA MASA KIČMENE MOŽDINE

Bijela masa kičmene moţdine sistematizovana je u tri vrpce, odnosno snopa bijele mase

označene kao funikulusi. To su : prednji (funiculus anterior), bočni (funiculus lateralis) i

straţnji (funiculus posterior). U anglosaksonskoj literaturi funikulusi se označavaju kao

bijeli stubovi (kolumne), što se naročito odnosi na funiculus posterior, za koji se često

koristi naziv "dorzalna kolumna". Kao i u svim drugim dijelovima centralnog nervnog

sistema, tako i u kičmenoj moţdini bijelu masu čine asocijativni, komisuralni i

projekcioni putevi. Asocijativni putevi kičmene moţdine povezuju sive mase na istoj

strani ovog organa obrazujući intra i intersegmentalne puteve. Oni se nalaze u sva tri

snopa bijele mase i grade posebne snopiće označene kao fasciculus proprius anterior,

lateralis et posterior. Komisuralni putevi predstavljaju grupe vlakana koje povezuje

kontralateralne segmente kičmene moţdine. Projekcioni putevi, aferentni i eferentni

zauzimaju najveći dio bijele mase kičmene moţdine, dobro su proučeni i jasno je odreĎen

njihov poloţaj i raspored unutar pojedinih funiculusa.

Funiculus anterior se pruţa od fissurae medianae anterior do sulcus anterolateralisa.

Desni i lijevi funikulus meĎusobno su povezani bijelom spojnicom (commissura alba).

Kroz njega prolazi više puteva i to uglavnom eferentnih, motornih (tr. corticospinalis

anterior, tr. vestibulospinalis medialis et lateralis, tr. tectospinalis, tr.

pontoreticulospinalis, fibrae reticulospinales, fibrae olivospinales) i jedan aferentni,

senzitivni put (tr. spinothalamicus anterior).

Funiculus lateralis se prostire izmeĎu sulcus anterolateralis-a i sulcus posterolateralis-

a. Moţe se podijeliti na anterolateralni i posterolateralni dio. Kroz anterolateralni dio

prolaze: tr. spinothalamicus lateralis, tr. spinocerebellaris anterior, tr. spinoreticularis, tr.

spinotectalis i tr. spinoolivaris. Kroz posterolateralni dio idu: tr. corticospinalis lateralis,

tr. rubrospinalis, tr. bulboreticulospinalis, te senzitivni tr. spinocerebellaris posterior.

Funiculus posterior je smješten izmeĎu sulcus medianus posterior-a i sulcus

posterolateralis-a. Ovaj snop bijele mase ispunjavaju dva velika aferentna puta, i to:

fasciculus gracilis (medijalno) i fasciculus cuneatus (lateralno). Fasciculus gracilis se

pruţa čitavom duţinom dorzalne kolumne, a fasciculus cuneatus od nivoa šestog

torakalnog segmenta (T6) naviše.

I.P. Lamine medullae spinalis

Cjelokupnu sivu masu kičmene moţdine moguće je sistematizirati u manje

dijelove ili jedra (nuclei) koje čine manje ili veće grupe funkcionalno srodnih neurona.

Neki autori su sivu masu podijelili na slojeve – lamine. Radi lakšeg proučavanja sive

mase i njene funkcionalne organizacije B. Rexed je (1952) podijelio sivu masu kičmene


moţdine u deset slojeva ili lamina (laminae spinales), koje se označavaju rimskim

brojevima od I do X. U straţnjem rogu nalazi se prvih šest lamina, sedma zauzima

središnju zonu, osma i deveta pripadaju prednjem rogu, a deseta obuhvata sivu masu oko

centralnog kanala. Treba meĎutim istaći da lamine ne prate segmentalnu podjelu kičmene

moţdine, te da su u nekim segmentima jasno uočljive, dok su u drugim slabo razvijene ili

ih nema. Uska površina na vrhu straţnjeg roga pripada lamini I (nucleus marginalis), čiji

neuroni prenose podraţaj bola, kao i termalne i taktilne senzacije sa kontralateralne

strane tijela u sklopu tr. spinothalamicusa. Neposredno ispred ove, leţi lamina II

(substantia gelatinosa), čije ćelije svojim nastavcima ulaze u lamina I i lamina III.

Rostralno od drugog vratnog segmenta, substantia gelatinosa se nastavlja u spinalno jedro

n. trigeminusa (nucleus spinalis nervi trigemini) koje se nastavlja u produţenu moţdinu i

most. Pretpostavlja se da lamina spinalis II igra ulogu u prenošenju i modulaciji

nociceptivnih (bolnih) senzacija. Laminae spinales III i IV pruţaju se čitavom duţinom

kičmene moţdine formirajući veliko jedro, nucleus proprius.Smatra se da ovo jedro ima

integrativnu funkciju u sklopu senzibilnog sistema. U području vrata i baze straţnjeg

roga nalaze se laminae spinales V i VI. Lamina spinalis VI prisutna je samo u

najproksimalnijem i najdistalnijem dijelu kičmene moţdine. I jedna i druga su izgraĎene

od ćelija srednje veličine, a pretpostavlja se da imaju ulogu u integraciji odgovora na

različite nadraţaje sa impulsima koji doalze iz viših dijelova centralnog nervnog sistema.

Lamina VII odgovara području zonae intermediae, a nalazi se izmeĎu baza prednjih i

straţnjih rogova. Ona se pruţa čitavom duţinom kičmene moţdine, tvoreći stub sive

mase označen kao columna intermedia. U medijalnom dijelu laminae VII nalazi se

nucleus dorsalis s. nucleus thoracicus posterior koji se pruţa od C8 do L3 segmenta

kičmene moţdine. Aksoni iz ovog jedra formiraju tr. spinocerebellaris posterior. U

lateralnom dijelu laminae spinalis VII nalaze se vegetativni (simpatički i parasimpatički)

preganglijski neuroni koji u grudnom i slabinskom dijelu (T1 – L2) grade nucleus

intermediolateralis (centar simpatikusa), a u krstačnom dijelu (S2 – S4) obrazuju nuclei

parasymphathici sacrales. Prednji rogovi uglavnom sadrţe laminae spinales VIII i IX,

mada je u odreĎenim segmentima na bazi ovog roga prisutna i lamina spinalis VII.

Lamina VIII zauzima medijalni, a lamina IX lateralni dio prednjeg roga. Lamina spinalis

X je siva masa oko centralnog kanala i po sastavu je gelatinozne prirode (substantia

gelatinosa centralis). U prednjim stubovima kičmene moţdine motorni neuroni su

grupisani u jedra namijenjena inervaciji porečnoprugastih mićića u različitim dijelovima

trupa i ekstremiteta. Ova jedra predstavljaju dijelove laminae IX i dijele se na medijalna i

lateralna. Medijalna jedra se pruţaju duţ gotovo čitave kičmene moţdine, dok se

lateralna nalaze samo u cervikalnom i lumbosakralnom proširenju. Medijalnu grupu

jedara čine dva jedra (nucleus anteromedialis i nucleus posteromedialis) koja

inerviraju vratne, leĎne, meĎurebarne i trbušne mišiće. U lateralnoj grupi jedara nalaze se

nucleus anterolateralis, nucleus posterolateralis, nucleus retroposterolateralis i

nucleus anterior. Anterolateralno jedro u cervikalnom dijelu inervira mišiće ramena i

nadlaktice, a u lumbosakralnom, mišiće zdjelice i natkoljenice. Posterolateralno jedro u

vratnom dijelu (C6 –C8) inervira mišiće podlaktice, a u segmentima L3 – S3 mišiće

potkoljenice. Nc. retroposterolateralis u vratnom dijelu inervira mišiće šake, a iz

sakralnog dijela polazi inervacija za mišiće stopala. Pored ovih, postoje i neka specifična

motorna jedra u koje spadaju: nc. n. accessorii i nc. n. phrenici. Nucleus nervi accessorii

obuhvata grupu alfa-motoneurona u lateralnom dijelu prednje kolumne prvih pet ili šest


vratnih segmenta. Nucleus nervi phrenici leţi blizu medjalnog ruba prednjeg roga

kičmene moţdine, pruţajući se od trećeg (C3) do petog vratnog segmenta (C5). Svako

jedro n. phrenicusa inervira isključivo ipsilateralnu polovinu dijafragme.

I.P. Truncus cerebri

Moţdano stablo (truncus cerebri) je intrakranijalni segment centralnog

nervnog sistema koji povezuje kičmenu moţdinu sa meĎumozgom. Leţi gotovo

vertikalno u straţnjoj lubanjskoj duplji (fossa cranii posterior) proteţući se od foramen

magnum-a potiljačne kosti do dorsum-a sellae turcicae na klinastoj kosti. Moţdano stablo

čine: produţena moţdina (medulla oblongata), moţdani most (pons), suţenje

moţdanog stabla (isthmus rhombencephali) i srednji mozak (mesencephalon). Medulla

oblongata, pons i isthmus rhombencephali nastaju iz rombencefaličnog moţdanog

mjehura (rhombencephalon), koji se dijeli na myelencephalon (iz kojeg nastaje medulla

oblongata) i metencephalon (iz koga nastaju pons, cerebellum i isthmus

rhombencephali). Iz šupljine rombencefaličnog mjehura nastaje četvrta moţdana komora

(ventriculus quartus). Mesencephalon nastaje iz posebnog, mezencefaličnog moţdanog

mjehura koji u toku razvoja prolazi kroz najmanje promjene. Kroz njega prolazi uzani

kanalić, aqueductus mesencephali s. cerebri koji povezuje treću i četvrtu moţdanu

komoru. Mada se strukture koje grade moţdano stablo nastavljaju bez prekida jedna u

drugu, te čini jedinstvenu anatomsku i funkcionalnu cjelinu, ipak u cilju lakšeg

proučavanja vanjske morfologije odreĎene su vanjske granice izmeĎu njegovih sastavnih

dijelova.

I.P. Medulla oblongata

Produţena moţdina (medulla oblongata s. myelencephalon s. bulbus) je

formacija koničnog oblika smještena izmeĎu kičmene moţdine i mosta. Proteţe se od

gornjeg ruba prvog vratnog pršljena ili atlas-a do sredine clivus-a potiljačne kosti.

Granica produţene moţdine na ventralnoj strani prema kičmenoj moţdini je nepotpuno

ukrštanje piramidnih puteva (decussatio pyramidum), a prema mostu poprečni,

bulbopontinski ţlijeb (sulcus bulbontinus). Na dorzalnoj strani, granicu produţene

prema kičmenoj moţdini označava prvi par vratnih ţivaca, a prema mostu bijeličaste,

horizontalno upravljene pruge (striae medullares ventriculi quarti). Na ventralnoj

strani produţene moţdine, u medijalnoj liniji, uočava se duboka uzduţna pukotina

(fissura mediana anterior) koja predstavlja nastavak istoimene pukotine sa ventralne

strane kičmene moţdine. U svom donjem dijelu, na granici sa kičmenom moţdinom, ova

pukotina je neravna i ispresjecana ukrštenim vlaknima kortikospinalnog puta koja u tom

dijelu čine decussatio pyramidum. Rostralni kraj fissurae medianae anterior je proširen

u plitko udubljenje nazvano slijepi otvor produţene moţdine (foramen caecum

medullae oblongatae). Lateralno od prednje uzduţne pukotine nalazi se po jedno parno

izbočenje (pyramis medullae oblongatae s. pyramis bulbi) prouzrokovano prolaskom

grupisanih vlakana kortikospinalnog puta. Lateralnu granicu ovog izbočenja predstavlja


sulcus anterolateralis koji je takoĎe nastavak istoimenog ţlijeba na kičmenoj moţdini.

Kroz sulcus anterolateralis medullae oblongatae izlazi 12-15 korijenčića dvanaestog

moţdanog ţivca (n. hypoglossus). Neposredno iznad decussatio pyramidum kroz fissura

mediana anterior izlaze lučna vlakna (fibrae arcuatae externae anteriores) porijeklom

iz nucleus arcuatus-a. Na dorzalnoj strani produţene moţdine razlikujemo dva dijela:

kaudalni, koji se nastavlja na kičmenu moţdinu i rostralni, koji učestvuje u izgradnji

donjeg dijela fossae rhomboideae. Sredinom dorzalne strane kaudalnog dijela produţene

moţdine pruţa se plitak ţlijeb, sulcus medianus posterior koji predstavlja nastavak

istoimenog ţlijeba sa straţnje strane kičmene moţdine. Lateralno od sulcus medianus

posterior-a uočavaju se dva dobro izraţena izbočenja u obliku grudica, i to: tuberculum

gracile, medijalno i tuberculum cuneatum, lateralno. Ispod ovih grudica nalaze se

istoimena jedra (nucleus gracilis i nucleus cuneatus) na kojima završavaju istoimeni

putevi iz dorzalne bijele kolumne kičmene moţdine: fasciculus gracilis i fasciculus

cuneatus. Rostrolateralno od tuberculum cuneatum-a nalazi se još jedna obla grudica,

tuberculum trigeminale, koju prouzrokuje spinalno jedro n. trigeminus-a. Rostralno od

ovih grudica formiraju se donji malomoţdani kraci (pedunculi cerebellares inferiores),

koji bočno ograničavaju donji dio fossae rhomboideae. Sredinom bulbarnog dijela

fossae rhomboideae pruţa se duboki središnji ţlijeb, sulcus medianus, koji je dijeli na

dvije simetrične polovine. Lateralno od njega, nalazi se plitki, granični ţlijeb, sulcus

limitans. IzmeĎu središnjeg i graničnih ţlijebova nalazi se izbočenje rombaste jame

označeno kao trigonum nervi hypoglossi. Ovaj trokut prouzrokuje rostralni dio

motornog jedra dvanaestog moţdanog ţivca (nucleus nervi hypoglossi). Lateralno od

donjeg dijela hipoglosnog trokuta leţi sljedeće trokutasto polje sivkaste boje, označeno

kao trigonum nervi vagi s. trigonum vagale, ispod koga se nalazi parasimpatičko jedro

n. vagusa (nucleus dorsalis s. posterior nervi vagi). Vrh vagalnog trokuta okrenut je

prema gore i čini ga mala udubina (fovea inferior), a bazu mu predstavlja uska vrpca

poznata kao funiculus separans. Funiculus separans odvaja trigonum vagale od areae

postremeae, koja se u vidu malog uzvišenja pruţa do donjeg malomoţdanog kraka. Area

postrema spada u cirkumventrikularne organe i predpostavlja se da neuroni koji je grade

pokazuju veliku osjetljivost na različite emetičke agense (supstance koje izazivaju

povraćanje) u krvi. Bočno od sulcus limitansa (u rostralnom dijelu medullae oblongatae

i kaudalnom dijelu ponsa), a u području lateralnih uglova fossae rhomboideae nalazi se

area vestibularis ispod koje leţe četiri vestibularna jedra osmog moţdanog ţivca

(nucleus vestibularis superior, inferior, medialis et lateralis).Lateralna strana produţene

moţdine prostire se izmeĎu sulcus anterolateralis-a i sulcus posterolateralis-a. Sulcus

posterolateralis je (kao i sulcus anterolateralis) nastavak istoimenog ţlijeba kičmene

moţdine. Kroz njega, u vertikalnom nizu od gore prema dolje, izlaze korijenovi devetog,

desetog, kao i kranijalni korijen jedanaestog moţdanog ţivca (n. glossopharyngeus, n.

vagus et radix cranialis s. pars vagalis n. accessorii). U gornjem dijelu lateralne strane

nalazi se ovalno, glatko izbočenje (oliva – maslina), koje svojim izgledom podsjeća na

maslinu po čemu je i dobilo ime. Maslinasto izbočenje formiraju jedra donjeg olivarnog

kompleksa (complexus olivaris inferior), i to: nucleus olivaris principalis, nucleus

olivaris accessorius medialis i nucleus olivaris accessorius posterior. Preko kaudalnog

dijela olivae prolaze već pomenute fibrae arcuatae externae anteriores, koje ulaze u donje

malomoţdane krakove i završavaju u kori cerebellum-a. Iznad rostralnog dijela olivae

prolaze šesti, sedmi i osmi moţdani ţivac (n. abducens, n. facialis, n. intermedius i n.


vestibulocochlearis s. n. statoacusticus), koji na površinu izbijaju u području

bulbopontinskog ţlijeba u horizontalnom nizu od medijalno prema lateralno.

I.P. Pons

Most (pons) je masivni dio moţdanog stabla koji povezuje produţenu moţdinu

sa srednjim mozgom. Svojom ventralnom stranom nalijeţe na clivus potiljačne kosti.

Granica mosta na ventralnoj strani prema produţenoj moţdini je poprečni ţlijeb, sulcus

bulbopontinus, a prema srednjem mozgu, poprečno postavljena prepontinska jama

(fossa prepontina). Dorzalno, pons se pruţa od striae medullares ventricili quarti

(prema produţenoj moţdini) do straţnjeg ruba krovne pločice srednjeg mozga (lamina

tecti s. quadrigemina). Na ventralnoj strani ponsa sredinom se pruţa plitak i širok ţlijeb,

sulcus basilaris, ispred koga prolazi istoimena arterija (a. basilaris). Bočno od ovog

ţlijeba nalaze se dva masivna uzvišenja (eminentia pyramidalis), uzrokovana prolaskom

razasutih, longitudinalnih vlakana (fibrae pontis longitudinales) kortikospinalnog puta.

Na granici izmeĎu ventralne i lateralnih strana ponsa izlaze motorni (radix motoria) i

senzibilni korijen (radix sensoria) n. trigeminus-a. Dorzalna strana ponsa gradi rostralni

dio fose romboidee. I u ovom, kao i u bulbarnom dijelu imamo u sredini sulcus medianus,

te lateralno sulci limitantes. Pomenuti ţlijebovi ograničavaju oblo izbočenje, eminetia

medialis, u čijem se donjem dijelu nalazi tzv. facijalni brijeţuljak (coliculus facialis).

Ovo izbočenje formira jedro n. abducensa oko kojeg lučno obilaze korijena vlakna n.

facialisa porijeklom iz nucleus n. facialis (motorno jedro). Iznad facijalnog breţuljka dio

sulcus limitansa je udubljen u malu jamicu (fovea superior), ispod koje leţi motorno

jedro n. trigeminusa. U području isthmusa rhombencephali, rostrolateralno od foveae

superior nalazi se mala plavičasta mrlja, locus caeruleus. Formira ga istoimeno jedro,

nucleus caeruleus čiji neuroni sadrţe pigment melanin od kojeg i potiče boja ove mrlje. Bočno od sulcus limitansa (u rostralnom dijelu medullae oblongatae i kaudalnom dijelu

ponsa), a u području lateralnih uglova fossae rhomboideae nalazi se area vestibularis

ispod koje leţe četiri vestibularna jedra osmog moţdanog ţivca (nucleus vestibularis

superior, inferior, medialis et lateralis).Lateralne strane ponsa grade srednji kraci malog

mozga (pedunculi cerebellares medii) koji most povezuju sa malim mozgom. Na

lateralnoj strani ponsa, a iznad pedunculus cerebellaris medius-a nalaze se bijeličaste

pruge, koje grade površno smještena vlakna lemniscus lateralis-a.

I.P. Fossa rhomboidea

Fossa rhomboidea je udubina koja se nalazi na dorzalnoj strani moţdanog stabla.

U njenoj izgradnji učestvuju rostralni dio dorzalne strane produţene moţdine (bulbarni

dio) i dorzalna strana mosta (pontinski dio). Granicu izmeĎu njih čine poprečne, uske,

paralelene pruge (striae medullares ventriculi quarti), porijeklom iz nucleus arcuatus-a

koji je smješten u ventromedijalnom dijelu produţene moţdine. Ova vlakna upravljena

prema natrag dospijevaju na dorzalnu stranu, ukrštaju se, i iz središnjeg ţlijeba fossae


rhomboideae, ulaze u kontralateralni pedunculus cerebellaris inferior i odlaze u mali

mozak. Sredinom bulbarnog dijela fossae rhomboideae pruţa se duboki središnji ţlijeb,

sulcus medianus, koji je dijeli na dvije simetrične polovine. Lateralno od njega, nalazi se

plitki, granični ţlijeb, sulcus limitans. IzmeĎu središnjeg i graničnih ţlijebova nalazi se

izbočenje rombaste jame označeno kao eminentia medialis. Kaudalni dio eminentiae

medialis u formi trokutastog, glatkog izbočenja nazvan je trigonum nervi hypoglossi.

Ovaj trokut prouzrokuje rostralni dio motornog jedra dvanaestog moţdanog ţivca

(nucleus nervi hypoglossi). Lateralno od donjeg dijela hipoglosnog trokuta leţi sljedeće

trokutasto polje sivkaste boje, označeno kao trigonum nervi vagi s. trigonum vagale,

ispod koga se nalazi parasimpatičko jedro n. vagusa (nucleus dorsalis s. posterior nervi

vagi). Vrh vagalnog trokuta okrenut je prema gore i čini ga mala udubina (fovea

inferior), a bazu mu predstavlja uska vrpca poznata kao funiculus separans. Funiculus

separans odvaja trigonum vagale od areae postremeae, koja se u vidu malog uzvišenja

pruţa do donjeg malomoţdanog kraka. Area postrema spada u cirkumventrikularne

organe i predpostavlja se da neuroni koji je grade pokazuju veliku osjetljivost na različite

emetičke agense (supstance koje izazivaju povraćanje) u krvi. Bočno od sulcus

limitansa (u rostralnom dijelu medullae oblongatae i kaudalnom dijelu ponsa), a u

području lateralnih uglova fossae rhomboideae nalazi se area vestibularis ispod koje

leţe četiri vestibularna jedra osmog moţdanog ţivca (nucleus vestibularis superior,

inferior, medialis et lateralis).Rostralni dio fossae rhomboideae grade pons i isthmus

rhombencephali. I u ovom, kao i u bulbarnom dijelu imamo sulcus medianus i lateralno

sulci limitantes. Pomenuti ţlijebovi ograničavaju oblo izbočenje, eminetia medialis, u

čijem se donjem dijelu nalazi tzv. facijalni brijeţuljak (coliculus facialis). Ovo izbočenje

formira jedro n. abducensa oko kojeg lučno obilaze korijena vlakna n. facialisa

porijeklom iz nucleus n. facialis (motorno jedro). Iznad facijalnog breţuljka dio sulcus

limitansa je udubljen u malu jamicu (fovea superior), ispod koje leţi motorno jedro n.

trigeminusa. U području isthmusa rhombencephali, rostrolateralno od foveae superior

nalazi se mala plavičasta mrlja, locus caeruleus. Formira ga istoimeno jedro, nucleus

caeruleus čiji neuroni sadrţe pigment melanin od kojeg i potiče boja ove mrlje.Bulbarni

dio fossae fhomboideae ograničavaju pedunculi cerebellares inferiores, a pontinski

pedunculi cerebellares superiores.

I.P. Cerebellum

Mali mozak (cerebellum) je glavni koordinator mišićne aktivnosti, a igra i veoma

vaţnu ulogu u procesima motornog učenja. On usklaĎuje kontrakcije pojedinih mišića

unutar i izmeĎu odgovarajućih mišićnih grupa modulirajući njihove reakcije, tako što

reguliše i gradira mišićni tonus. Osim toga, cerebellum učestvuje i u odrţavanju

ravnoteţe, te na nesvjesnom nivou obraĎuje senzibilne informacije vezane za trenutnu

motornu aktivnost. Uz gore pobrojano, najnovija istraţivanja ukazuju na mogućnost da

mali mozak učestvuje i u nekim kognitivnim funkcijama.

Smješten je u straţnjoj lubanjskoj jami (fossa cranii posterior) ventralno od

potiljačnih reţnjeva velikog mozga, od kojih ga odvaja tentorium cerebelli, i dorzalno od

moţdanog stabla sa čijim je sastavnim dijelovima povezan pomoću tri para svojih


krakova (pedunculi cerebellare superiores, medii et inferiores). Kod odraslog čovjeka

teţina mu varira od 130 – 150 grama.

Mali mozak se, na osnovu nekoliko kriterija dijeli na tri različita načina:

1. Longitudinalno posmatran, mali mozak ima jedan mediosagitalni dio (vermis

cerebelli) i dvije simetrične polovine (haemispheria cerebelli)

2. Transverzalno posmatran, cerebellum se sastoji od tri dijela: lobus

flocculonoddularis, lobus cerebelli anterior i lobus cerebelli posterior. Svaki od

ovih reţnjeva čine odgovarajući dijelovi vermisa i hemisfera.

Lobus flocculonodularis gradi parni naborani uzani dio hemisfere nazvan

pahuljica (flocculus) koji je pomoću tanke trake (pedunculus flocculi)

povezan sa neparnim zaobljenim čvorićem (nodulus) na rostralnom kraju

donjeg dijela vermisa. Ovaj reţanj je filogenetski najstarija cerebelarna

struktura, pa se još naziva i archicerebellum. Posjeduje recipročne veze sa

vestibularnim jedrima zbog čega se naziva i vestibulocerebellum. Glavna

funkcija ovog dijela malog mozga jeste odrţavanje ravnoteţe i poloţaja tijela,

zahvaljujući prije svega uticaju na aksijalnu muskulaturu.

Ostali, filogenetski mlaĎi dijelovi cerebelluma čine tzv. corpus cerebelli. On

je pomoću duboke pukotine na gornjoj strani malog mozga (fissura prima s.

preclivalis) podijeljen na dva dijela: lobus cerebelli anterior et posterior.

Lobus cerebelli anterior je manji i leţi rostralno od fissurae primae,

zauzimajući praktično samo dio gornje strane malog mozga. Ovaj reţanj čine

lingula cerebelli, lobulus centralis i culmen (na vermisu), te ala lobuli

centralis i lobulus quadrangularis anterior (na hemisferama). Lobus

cerebelli anterior je filogenetski mlaĎi dio malog mozga, pa se još naziva i

paleocerebellum. Prima eksteroceptivne i proprioceptivne informacije iz

kičmene moţdine (preko spinocerebelarnih puteva) zbog čega se naziva i

spinocerebellum. Uključen je u regulisanje mišićnog tonusa.

Lobus cerebelli posterior je najveći reţanj malog mozga, smješten izmeĎu

fissurae primae i fissurae posterolateralis. On obuhvata cijelu donju i dvije

trećine gornje strane malog mozga. Na gornjoj strani pripadaju mu declive i

folium vermis (na vermisu) kojima na hemisferama odgovaraju lobulus

quadrangularis posterior i lobuli semilunares superior et inferior (koji

leţi na donjoj strani hemisfere ispod fissurae horizontalis) s. lobulus

ansiformis. Declive i lobulus quadrangularis posterior čine lobulus simplex.

Na donjoj strani malog mozga nalazi se jako dubok usjek u koji se uvlači falx

cerebelli. Na dnu usjeka leţi vermis koji ovdje ima sljedeće dijelove: tuber,

pyramis i najveći dio uvulae. Hemisfere su na donjoj strani zaobljene i ulaze

u fossae cerebellares potiljačne kosti. Na njima se razlikuje nekoliko dijelova

odvojenih odgovarajućim ţljebovima, i to: već pomenuti lobulus semilunaris

inferior s. crus secundum lobuli ansiformis (za koga smo rekli da odgovara

foliumu vermisa), lobulus gracilis, lobulus biventer i dio tonsillae cerebelli.

Ostatak uvulae i tonsillae cerebelli leţe na prednjoj strani malog mozga,


kaudalno od fastigiuma. Tonsilla cerebelli leţi u neposrednoj blizini medullae

oblongate i foramen magnuma što je od ogromnog kliničkog značaja u slučaju

povećanog intrakranijalnog pritiska. Naime, tada dolazi do uklještenja

tonsillae cerebelli u kičmeni kanal, što kompromituje protok krvi kroz

vertebralne arterije i funkcije respiratornog i vazomotornog centra. Lobus

cerebelli posterior je filogenetski najmlaĎi dio malog mozga, pa se još naziva i

neocerebellum. Prima aferentna vlakna iz cerebralnog korteksa preko relejnih

jedara u bazilarnom dijelu ponsa (ncc. pontis), zbog čega se naziva i

pontocerebellum (u anglosaksonskoj literaturi zovu ga cerebrocerebellum).

Vaţan je kod planiranja i programiranja pokreta tijela i udova, naročito

pokreta šake.

3. Pored longitudinalne podjele malog mozga na vermis i hemisfere, moţe se izvršiti

i logitudinalna podjela od medijalno prema lateralno na tri cerebelarne zone: 1)

medijalna ili vermalna zona, 2) paramedijalna ili paravermalna zona i 3) lateralna

ili hemisferna zona. Svaka od ovih zona se sastoji od odgovarajućeg dijela

korteksa i bijele mase, te dubokih cerebelarnih jedara na koji se topografski

projicira. Vermalna zona uključuje vermalni korteks i nucleus fastigii,

paravermalna podrazumjeva paravermalni korteks, te nucleus globosus i nucleus

emboliformis, a hemisferna zona uključuje korteks cerebelarne hemisfere i

nucleus dentatus.

GRAĐA MALOG MOZGA

Mali mozak, kao i ostali dijelovi centralnog nervnog sistema izgraĎen je od sive i

bijele mase. Siva masa obuhvata površni sloj, formirajući koru (cortex cerebelli) i

centralne dijelove malog mozga, gdje obrazuje jedra (nuclei cerebelli). Bijela masa

(corpus medullare cerebelli) gradi čitav ostali dio malog mozga, a formiraju je aferentni

i eferentni putevi malog mozga, kao i aksoni Purkinje-ovih ćelija. Od corpusa medullare

prema periferiji se pruţaju i račvaju nastavci bijele mase koji zalaze u veoma naboranu

koru. Ovakva laminacija bijele mase malog mozga daje na sagitalnim presjecima izgled

veoma razgranatog drveta (arbor vitae).

KORA MALOG MOZGA – CORTEX CEREBELLI

Kora malog mozga je izdjeljena na veliki broj listića (folia cerebelli), debela je

oko 1 mm. i prekriva sve vijuge i brazde cerebelluma. Usljed velike naboranosti površine

malog mozga, najveći dio kore (oko 85%) se ne vidi, jer je sakriven izmeĎu njegovih

listića. Postoje tri kortikalna sloja: vanjski (molekularni), srednji (sloj Purkinje-ovih

ćelija) i unutrašnji (granularni).

Stratum molekulare posjeduje veliki broj dendritskih arborizacija Purkinje-ovih

ćelija iz drugog sloja, vertikalne aksone koji predstavljaju puzava vlakna, vertikalne

akone granularnih ćelija iz trećeg sloja i njihove horizontalne ogranke, dendrite Golgi II


neurona, te dvije vrste ćelija: zvjezdaste i košaraste. Aksoni ovih ćelija idu paraleleno sa

površinom kore. Akson jedne zvjezdase ćelije uspostavlja inhibitorne sinapse sa

dendritima nekoliko Purkinje-ovih ćelija. Akson jedne košaraste ćelije uspostavlja

inhibitorne sinaptičke veze sa ćelijskim tijelima nekoliko Purkinje-ovih ćelija oko kojih

gradi košarastu formaciju, po čemu je dobila ime.

Stratum purkinjense predstavlja srednji sloj malomoţdanog korteksa. U njemu

se nalazi oko petnaest miliona Purkinje-ovih ćelija, koje spadaju u najveće neurone

unutar centralnog nervnog sistema. Tijela ovih ćelija su peharastog ili kruškolikog oblika

i leţe blizu granularnog sloja. Njihovi dendriti arboriraju u molekularni sloj okomito na

površinu kore uspostavlajući preko 100000 sinapsi, a njihov akson koji polazi sa baze

ćelije, napušta koru, prolazi kroz bijelu masu i uspostavlja inhibitorne sinaptičke veze sa

neuronima dubokih cerebelarnih jedara. Na njihovim terminalima oslobaĎa se gama-

amino buterna kiselina (GABA). Neke Purkinje-ove ćelije iz archicerebelluma, kao i

vermisa anteriornog i posteriornog reţnja projiciraju svoje aksone na neurone nucleus

vestibularis lateralis-a. Preko ovih inhibitornih uticaja Purkinje-ove ćelije moduliraju

outpute iz dubokih cerebelarnih jedara, kao i lateralnog vestibularnog jedra. Pri prolasku

kroz granularni sloj kolaterale aksona Purkinje-ovih ćelija grade sinapse sa neuronima

ovog sloja, osbito sa Golgi II neuronima.

Stratum granulosum sadrţi dva tipa ćelija: granularne i Golgi II ćelije.

Granularne ćelije imaju malo tijelo i 4-6 dendrita smještenih u granularnom sloju. Ovi

dendriti sinaptički kontaktiraju sa mahovinastim vlaknima formirajući cerebelarne

glomerule. Glomerul je sinaptička procesorska jedinica obavijena glijalnom lamelom.

Sastoji se od ekscitatornih aksonskih terminala mahovinastih vlakana, dendritskih

završetaka jedne ili više granularnih ćelija i inhibitornih aksonskih terminala Golgi II

neurona koji su u sinaptičkoj vezi sa granularnim ćelijama. Aksoni granularnih ćelija idu

vertikalno prema molekularnom sloju gdje se račvavaju u obliku slova T na dva ogranka

suprotnog smjera, koji predstavljaju tzv. paralelna vlakna. Paralelna vlakna stvaraju

ekscitatorne sinapse sa dendritima gotovo 1000 Purkinje-ovih ćelija, te sa dendritima

zvjezdastih, košarastih i Golgi II ćelija. Golgi II ćelije imaju dendritsku arborizaciju

unutar molekularnog sloja, dok im aksoni završavaju unutar glomerula granularnog sloja

formirajući sinapse sa dendritima granularnih ćelija.

Aferentna vlakna cerebellum-a, bez obzira odakle dolaze, jesu dvojakog tipa.

Vlakna prvog tipa nazivaju se puzava (climbing fibres), a drugog tipa mahovinasta

(mossy fibres). Puzava vlakna potiču isključivo iz donjeg olivarnog jedra i ulaze u

cerebellum kroz pedunculi cerebellares inferiores suprotne strane. Ova vlakna ispoljavaju

snaţne ekscitatorne uticaje na neurone dubokih cerebelarnih jedara, kao i na Purkinje-ove

ćelije. Svako puzavo vlakno se unutar granularnog sloja dijeli na najviše deset grana

(koja se takoĎe zovu puzava vlakna) koje prodiru u molekularni sloj i tvore nekoliko

stotina sinapsi sa dendritima samo jedne Purkinje-ove ćelije. Mahovinasta vlakna

predstavljaju aksone spinocerebelarnih, vestibulocerebelarnih, pontocerebelarnih i

retikulocerebelarnih puteva. Ova vlakna, koja se obilato granaju, ispoljavaju ekscitatorne

uticaje na brojne granularne ćelije unutar glomerula granularnog sloja. Kolaterale

mahovinastih i puzavih vlakana mogu, zavisno od izvora iz kojeg potiču, formirati

ekscitatorne sinapse sa neuronima malomoţdanih jedara. Preko paralelnih vlakana,

granularne stanice uspostavljaju ekscitatorne sinapse sa dendritima Purkinje-ovih stanica,

i uz to sa dendritima Golgi II, zvjezdastih i košarastih ćelija molekularnog sloja. Nakon


ekscitacije, zvjezdaste i košaraste ćelije ispoljavaju inhibitorni uticaj na Purkinje-ove

ćelije. Slično tome, Golgi II inhibiraju granularne ćelije unutar glomerula.

Eferentna vlakna kore malog mozga čine isključivo aksoni Purkinje-ovih ćelija.

ObraĎene informacije iz cerebelarnog korteksa, aksonima Purkinje-ovih ćelija

usmjeravaju se na neurone malomoţdanih jedara i na nc. vestibularis lateralis na koje

imaju inhibitorni uticaj. Dok su mahovinasta i puzava vlakna rezervirana za ekscitatorni

impuls, aksoni Purkinje-ovih neurona, moduliraju, kroz inhibiciju izlaze (output) iz

dubokih cerebelarnih jedara ka drugim dijelovima centralnog nervnog sistema, kao i

output iz lateralnog vestibularnog jedra.

JEDRA MALOG MOZGA – NUCLEI CEREBELLI

Ispod kore, u bijeloj masi malog mozga leţe četiri parna jedra, i to: nc fastigii, nc.

globosus, nc. emboliformis i nc. dentatus.

Nucleus fastigii s. nucleus medialis cerebeli je filogenteski najstarije jedro malog

mozga. Leţi uz samu medijalnu liniju, uz zid fastigiuma na krovu četvrte moţdane

komore. Aferentna vlakna dobija iz kore archicerebellum-a, naročito vermis-a. Eferentna

vlakna koja odlaze iz ovog jedra završavaju na nc. vestibularis lateralis et inferior,

jedrima retikularne formacije moţdanog stabla, jedrima okularnih ţivaca, gornjim

kolikulima i pretektalnom području, te na jedrima talamusa i cervikalnim segmentima

kičmene moţdine.

Nucleus globosus s. nucleus interpositus posterior leţi izmeĎu nucleus-a fastigii

(medijalno) i nucleus emboliformis-a (lateralno). Nucleus emboliformis s. nucleus

interpositus anterior je nešto veći od nucleus globosus-a, a leţi uz sam hilum nuclei

dentati. Oba jedra prmaju aksone Purkinje-ovih ćelija i kolaterale aferentnih puteva

malog mozga. Eferentna vlakna odlaze u nucleus ruber i thalamus. Primljeni impulsi iz

talamusa odlaze u koru velikog mozga, a iz nucleus ruber-a prenose se na donji olivarni

kompleks (preko tr. tegmentalis centralis) i kičmenu moţdinu (preko tr. rubrospinalis).

Nucleus dentatus s. nucleus lateralis cerebelli je najveće jedro malog mozga. Ima

oblik vreće sa mjehurasto izbočenim zidovima i otvorom (hilum nuclei dentati) koji je

okrenut dorzomedijalno. IzgraĎen je iz velikih multipolarnih neurona, naročito u

dorzalnom dijelu. Aferentna vlakna dolaze od Purkinje-ovih ćelija koje imaju isključivo

inhibitorno dejstvo, te iz nuclei pontis, nucleus olivaris principalis, nucleus principalis

nervi trigemini, nucleus caeruleus i nuclei raphes. Najveći broj vlakana dolazi iz nuclei

pontis. Eferentna vlakna nucleus dentatus-a napuštaju cerebellum i formiraju tr.

cerebellothalamicus koji završava na nc. ventralis anterior et lateralis thalami. Ova dva

jedra talamusa projiciraju se na motorni i premotorni korteks velikog mozga, pa se

pretpostavlja da preko njih mali mozak utiče na aktivnost ovih dijelova kore, a naročito

na područja za gornji ekstremitet primarnog motornog polja.


VEZE MALOG MOZGA

Aferentni i eferentni putevi malog mozga prolaze kroz malomošdane krake (pedunculi

cerebellares). Gornji krak (pedunculus cerebelaris superior) se pruţa rostralno, ka

srednjem mozgu, srednji krak (pedunculus cerebellaris medius) ide medijalno, ka mostu,

a donji krak (pedunculus cerebelaris inferior) je upravljen kaudalno prema produţenoj

moţdini.

Pedunculus cerebellaris inferior čine corpus restiforme i corpus juxtarestiforme.

Corpus restiforme sadrţi aferentne puteve iz kičmene i produţene moţdine, i to: tr.

spinocerebellaris posterior, fibrae cuneocerebellares, tr. olivocerebellaris i tr.

reticulocerebellaris. Corpus juxtarestiforme (koji predstavlja skupinu vlakana na

medijalnoj strani donjeg malomoţdanog kraka) sadrţi vlakna tr. vestibulocerebellaris-a.

Tr. spinocerebellaris posterior, kao i fibrae cuneocerebellares prenose proprioceptivni

(duboki nesvjesni) i dijelom eksteroceptivni (površni svjesni) senzibilitet trupa i udova

preko kičmene moţdine u prednji reţanj malog mozga. Retikulocerebelarna vlakna

potiču iz lateralnih i paramedijalnih retikularnih jedara produţene moţdine, idu kao

neukrštena vlakna i završavaju u prednjem reţnju. Tr. olivocerebellaris potiče iz jedara

donjeg olivarnog kompleksa. Akcesorna olivarna jedra projiciraju se u vermis, a glavno u

suprotnu cerebelarnu hemisferu. Vestibulocerebelarna vlakna dijele se na primarna i

sekundarna. Primarna dolaze iz vestibularnog gangliona, a sekundarna iz nc. vestibularis

inferior i medialis. Ova vlakna završavaju archicerebellumu.

Kroz corpus juxtarestiforme prolaze i vlakna tr. cerebellospinalisa (eferentni put). Ona

polaze iz nc. fastigii i završavaju u prednjim rogovima vratnog dijela kičmene moţdine

gdje sinaptički kontaktiraju sa alfa-motoneuronima. Pored cerebelospinalnog puta kroz

jukstarestiformno tijelo prolaze i vlakna koja potiču iz kore arhicerebelluma i završavaju

u vestibularnim jedrima, a naročito u nc. vestibularis lateralis. Vlakna koja polaze iz nc.

fastigii zavijaju oko rostralnog dijela gornjeg malomoţdanog kraka formirajući

fasciculus uncinatus cerebelli.

Pedunculus cerebellaris medius sastoji se od ukrštenih pontocerebelarnih vlakana

(fibrae pontocerebellares) koja se projiciraju iz pontinskih jedara u bazilarnom dijelu

ponsa do neocerebelluma i paleocerebelluma. Ova vlakna predstavljaju dio sloţenog

kortiko-ponto-cerebelarnog sistema.

Pedunculus cerebellaris superior polazi od prednje strane malog mozga, ide prema

naprijed i gore, ulazi u tegmentum mezencefalona i u njemu se ukršta čineći deccusatio

pedunculorum cerebellarium superiorum. Od aferentnih, sadrţi vlakna prednjeg

spinocerebelarnog puta (tr. spinocerebellaris anterior) koji kao i prednji, prenosi

proprioceptivni senzibilitet trupa i udova i završava u prednjem reţnju malog mozga.

Osim prednjeg spinocerebelarnog puta, svi ostali putevi koji prolaze kroz pedunculus

cerebellaris superior su eferentni. Veći dio vlakana iz nc. dentatusa odlazi u talamus (tr.

cerebellothalamicus) gradeći najveći dio gornjih malomoţdanih krakova.


Cerebelotalamička vlakna se projektuju u mnoga jedra talamusa: nc. ventralis anterior,

nc. ventralis lateralis i ncc. intralaminares. Neka vlakna iz nc. dentatusa završavaju u

rostralnoj (parvocelularnoj) trećini nc. rubera iz kojeg polazi tr. rubroolivaris. Druga

grupa vlakana porijeklom iz nc. dentatusa ide kaudalno kao tzv. silazni dio gornjeg

malomoţdanog kraka i završavaju u retikularnim jedrima moţdanog stabla, te u nc.

olivaris inferior (fibrae cerebelloolivares). Eferentna vlakna iz nucleus globosus i nucleus

emboliformis projiciraju se u kaudalni dio nucleus ruber-a iz kojeg polazi tr.

rubrospinalis, a neka vlakna odlaze i u nucleus olivaris accessorius medialis et dorsalis i

gornje segmente vratnog dijela kičmene moţdine gdje završavaju na interneuronima u

središnjoj sivoj masi.

FUNKCIONALNA ORGANIZACIJA I NEURONSKI KRUGOVI MALOG

MOZGA

Mali mozak je na bazi filogenetskog razvoja podijeljen na archi, paleo i neocerebellum.

Funkcionalna podijela na vestibulo, spino i pontocerebellum nastala je na osnovu

funkcije i veza malog mozga i uglavnom se podudara sa filogenetskom podijelom.

Archicerebellum odgovara vestibulocerebellum-u, paleocerebellum odgovara

spinocerebellum-u, a neocerebellum odgovara pontocerebellum-u.

Vestibulocerebellum učestvuje u regulisanju mišićnog tonusa, odrţavanju ravnoteţe i

uobličavanju pokreta u vezi sa stimulacijom vestibularnih receptora u unutrašnjem uhu. U

ovom dijelu malog mozga završavaju vlakna vestibulocerebelarnog puta koja dolaze iz

vestibularnog ţivca, te medijalnog i donjeg vestibularnog jedra. Aksoni Purkinje-ovih

ćelija iz ovog dijela korteksa projiciraju se ipsilateralno na nc. fastigii kao i na nc.

vestibularis superior, medialis et inferior. Aksoni iz korteksa uvulae (koja se

funkcionalno smatra dijelom vestibulocerebellum-a) odlaze na nc. vestibularis lateralis.

Iz vestibuarnih jedara polaze vestibulospinalni putevi, i to: iz nucleus vestibularis

lateralis-a polazi tr. vestibulospinalis lateralis koji završava u nivou alfa i gama-

motoneurona lumbosakralnih segmenata kičmene moţdine i značajan je za odrţavanje

uspravnog stava i hodanje, a iz nucleus vestibularis medialis-a polazi tr.vestibulospinalis

medialis koji završava u laminama VII i VIII vratnih i grudnih segmenata kičmene

moţdine. Ovaj se put pridruţuje glavnom asocijativnom putu moţdanog stabla

(fasciculus longitudinalis medialis) Veze vestibularnih jedara sa malim mozgom i

kičmenom moţdinom sluţe za odrţavanje ravnoteţe i uspravnog stava tijela. U toku

stajanja makule statike šalju impulse u nc. vestibularis lateralis. Ovo jedro, pod

kontrolom malog mozga, vrţi ekscitaciju motoneurona za antigravitacionu muskulaturu

pomoću vestibulospinalnog puta. Naginjanjem glave naprijed ili nazad izaziva aktivaciju

makula i opisanim neuronskim vezama dovode do ekscitacije motoneurona za ekstenzore

i fleksore vrata.

Spinocerebellum kontroliše mišićni tonus i sinergično djelovanje mišića kod raznih

poloţaja tijela. U ovaj dio malog mozga dolaze impulsi iz proprioceptivnih receptora u

mišićima, tetivama i zglobnim čahurama kao tr. spinocerebellaris anterior et posterior, tr.

cuneocerebellaris i tr. reticulocerebellaris. Aksoni Purkinje-ovih neurona


spinocerebellum-a projiciraju se u nc. globosus i nc. emboliformis. Vlakna iz ovih jedara

prolaze kroz pedunculus cerebellaris superior i ukrštaju se u deccusatio pedunculorum

cerebellarium superiorum, te završavaju u magnocelularnom dijelu nc. rubera ili idu u nc.

ventralis anterior et lateralis thalami. Iz njih se projiciraju u primarno motorno (area 4) i

premotorno polje (area 6) odakle preko kortikospinalnog puta kontolišu kontrolišu

aktivnost aksijalne i muskulature ekstremiteta.

Pontocerebellum, indirektno preko kore velikog mozga i moţdanog stabla omogućava

i automatski reguliše redoslijed, koordinaciju i opseg voljnih kretnji, kao i njihovu

preciznost. IzmeĎu kore velikog mozga i kore neocerebellum-a postoji uzajamna

povezanost. Aferentne niti polaze iz odreĎenih područja kore velikog mozga (primarno

motorno i premorno polje - area 4 i 6, te primarno i asocijativno senzibilno polje – area

3,1,2 i area 5) i projiciraju se preko kortikopontinskih puteva u ncc. pontis. Iz ovih jedara

polaze pontocerebelarna vlakna koja se ukrštaju i formiraju srednje malomoţdane krake,

te završavaju u korteksu neocerebelluma. Aksoni Purkinje-ovih neurona korteksa

neocerebelluma projiciraju se u nc. dentatus. Iz ovog jedra polaze vlakna koja idu kroz

gornje pedunkule i završavaju u: 1) kontralateralnom parvocelularnom dijelu nc. rubera i

2) ventrolateralnim jedrama talamusa. Iz parvocelularnog dijela nc. rubera polazi tr.

rubroolivaris koji završava u nc. olivaris inferior. Iz jedara talamusa informacije se

proslijeĎuju do motornih centara u kori velikog mozga, a odatle preko kortikospinalnog i

kortikonuklearnog puta do niţih motornih neurona u kičmenoj moţdini i motornim

jedrima kranijalnih ţivaca, čime se reguliše redoslijed, koordinacija, opseg i preciznost

voljnih pokreta. Smatra se da mali mozak omogućava regulaciju preciznosti motornih

pokreta, tako što neprekidno uporeĎuje informacije iz kore velikog mozga, sa onima koje

stiţu iz propriceptivnih receptora u mišićima, tetivama i zglobnim čahurama. Mali mozak

automatski izračunava "grešku" u pokretu (koja se procjenjuje uporeĎivanjem

namjeravanog izvršenja i same realizacije pokreta) i šalje korektivne impulse preko

talamusa u veliki mozak.

I.P. Archicerebellum

Lobus flocculonodularis gradi parni naborani uzani dio hemisfere nazvan

pahuljica (flocculus) koji je pomoću tanke trake (pedunculus flocculi) povezan sa

neparnim zaobljenim čvorićem (nodulus) na rostralnom kraju donjeg dijela vermisa.

Ovaj reţanj je filogenetski najstarija cerebelarna struktura, pa se još naziva i

archicerebellum. Posjeduje recipročne veze sa vestibularnim jedrima zbog čega se

naziva i vestibulocerebellum. Glavna funkcija ovog dijela malog mozga jeste odrţavanje

ravnoteţe i poloţaja tijela, zahvaljujući prije svega uticaju na aksijalnu muskulaturu.

I.P. Paleocerebellum

Lobus cerebelli anterior je manji i leţi rostralno od fissurae primae, zauzimajući

praktično samo dio gornje strane malog mozga. Ovaj reţanj čine lingula cerebelli,


lobulus centralis i culmen (na vermisu), te ala lobuli centralis i lobulus

quadrangularis anterior (na hemisferama). Lobus cerebelli anterior je filogenetski

mlaĎi dio malog mozga, pa se još naziva i paleocerebellum. Prima eksteroceptivne i

proprioceptivne informacije iz kičmene moţdine (preko spinocerebelarnih puteva) zbog

čega se naziva i spinocerebellum. Uključen je u regulisanje mišićnog tonusa.

I.P. Neocerebellum

Lobus cerebelli posterior je najveći reţanj malog mozga, smješten izmeĎu

fissurae primae i fissurae posterolateralis. On obuhvata cijelu donju i dvije trećine

gornje strane malog mozga. Na gornjoj strani pripadaju mu declive i folium vermis (na

vermisu) kojima na hemisferama odgovaraju lobulus quadrangularis posterior i lobuli

semilunares superior et inferior (koji leţi na donjoj strani hemisfere ispod fissurae

horizontalis) s. lobulus ansiformis. Declive i lobulus quadrangularis posterior čine

lobulus simplex. Na donjoj strani malog mozga nalazi se jako dubok usjek u koji se

uvlači falx cerebelli. Na dnu usjeka leţi vermis koji ovdje ima sljedeće dijelove: tuber,

pyramis i najveći dio uvulae. Hemisfere su na donjoj strani zaobljene i ulaze u fossae

cerebellares potiljačne kosti. Na njima se razlikuje nekoliko dijelova odvojenih

odgovarajućim ţljebovima, i to: već pomenuti lobulus semilunaris inferior s. crus

secundum lobuli ansiformis (za koga smo rekli da odgovara foliumu vermisa), lobulus

gracilis, lobulus biventer i dio tonsillae cerebelli. Ostatak uvulae i tonsillae cerebelli

leţe na prednjoj strani malog mozga, kaudalno od fastigiuma. Tonsilla cerebelli leţi u

neposrednoj blizini medullae oblongate i foramen magnuma što je od ogromnog

kliničkog značaja u slučaju povećanog intrakranijalnog pritiska. Naime, tada dolazi do

uklještenja tonsillae cerebelli u kičmeni kanal, što kompromituje protok krvi kroz

vertebralne arterije i funkcije respiratornog i vazomotornog centra. Lobus cerebelli

posterior je filogenetski najmlaĎi dio malog mozga, pa se još naziva i neocerebellum.

Prima aferentna vlakna iz cerebralnog korteksa preko relejnih jedara u bazilarnom dijelu

ponsa (ncc. pontis), zbog čega se naziva i pontocerebellum (u anglosaksonskoj literaturi

zovu ga cerebrocerebellum). Vaţan je kod planiranja i programiranja pokreta tijela i

udova, naročito pokreta šake.

I.P. Ventriculus quartus

Četrvta moţdana komora je centralna šupljina rombencephalona. Smještena je

izmeĎu malog mozga i moţdanog stabla. Pruţa se od kaudalnog dijela aqueductusa

cerebri do rostralnog dijela centralnog kanala kičmene moţdine. Na njoj se razlikuju

prednji zid ili pod i straţnji zid ili krov.Prednji zid ili pod četvrte moţdane komore gradi

fossa rhomboidea, koja leţi na dorzalnoj strani produţene moţdine i mosta. Bočno,

prednji zid ograničavaju pedunculi cerebellares superiores et inferiores.Straţnji zid ili

krov četvrte moţdane komore (tegmen ventriculi quarti) ima dva dijela, rostralni i

kaudalni. Rostralni dio se nalazi izmeĎu mosta i malog mozga, a čine ga: velum

medullare superius, fastifium i velum medullare inferius. Velum medullare superius je

tanka, trouglasta epitelijalna opna razapeta izmeĎu gornjih krakova malog mozga. Vrh


gornjeg vela upravljen je prema naprijed i gore, a baza mu se spaja sa prednjim dijelom

vermisa cerebelli koji nosi naziv lingula. Fastigium predstavlja centralni dio krova

četvrte moţdane komore. Njega ograničavaju velum medullare superius – rostralno i

velum medullare inferius – kaudalno. Velum medullare inferius je pravougana

epitelijalna opna koja je rostralno srasla sa nodulusom cerebelli, a kaudalno, svojim

istanjenim dijelom prelazi u kaudalni dio krova četvrte moţdane komore. Kaudalni dio

krova četvrte moţdane komore leţi dorzalno od produţene moţdine, a čini ga tanka

ependimna ploča – lamina tectoria ventriculi quarti. Ona ima oblik trokuta sa vrhom

okrenutim prema dolje. Obloţena je duplikaturom meke moţdanice sa kojom obrazuje

horoidnu opnu četvrte moţdane komore (tela choroidea ventriculi quarti). Lateralni rub

telae choroideae je zadebljao i spušta se do poda romboidne jame, te se spaja sa njim u

vidu bjeličaste trake označene kao taenia choroidea. Desna i lijeva taenia choroidea se

spajaju u predjelu donjeg ugla komore i grade uzanu opnu (obex) koja zatvara donji

ugao. Na kaudalnom dijelu krova četvrte moţdane komore nalaze se tri otvora, središnji i

dva bočna. Središnji (apertura mediana) nalazi se dorzorostralno od obexa fossae

rhomboideae. Preko njega, četvrta moţdana komora komunicira sa cisterna

cerebellomedullaris posterior. Lateralni, parni otvori (apertura lateralis) nalaze se u

predjelu lateralnog recesusa. Preko ovih otvora šupljina četvrte moţdane komore

komunicira sa cisterna pontocerebellaris. TakoĎe, plexus choroideus koji se produţava u

lateralni recesus prominira kroz lateralne otvore u subarahnoidni prostor. Otvori na krovu

četvrte moţdane komore imaju ogroman anatomski i klinički značaj,jer predstavljau

jedini put cirkulacije likvora iz ventrikularnog sistema u subarahnoidni prostor.

I.P. Corpus pineale ili epifiza

Epifiza (glandula pinealis) je mala ţlijezda koja po obliku podsjeća na šišarku

bora, po čemu je i dobila ime ( lat. pinus – bor). Smještena je u tzv. pinealnom regionu

iza kaudodorzalnog dijela treće moţdane komore, a neposredno rostrodorzalno od gornjih

kolikula srednjeg mozga. Ona leţi mediosagitalno ili malo ulijevo od srednje linije.

Pinealna ţlijezda je kod čovjeka obavijena kapsulom od koje u unutrašnjost

polaze pregrade koje je dijele na manje reţnjeve. U reţnjevima se nalaze potporne i

parenhimske ćelije. Potporne ćelije su astrociti, a parenhimske, pinealociti koji su

poredani u vidu tračaka izmeĎu kojih se nalaze vezivne pregrade, astrociti i krvni sudovi.

U ţlijezdi se nakon puberteta nalazi i tzv. acervulus ili pinealni pijesak koji se sastoji od

soli stroncijuma, kalcijuma i magnezijuma. Acervulus je značajan u neuroradiologiji, jer

predstavlja prirodni radiokontrastni marker koji omogućava dobru vizualizaciju epifize

na rentgentskim snimcima.

Pinealna ţlijezda je uključena u ciklične ritmove organizma čovjeka i ţivotinja i

luči hormon melatonin. Postoje dva osnovna ciklična ritma u aktivnosti organizma:

cirkadijalni, koji iznosi pribliţno 24 sata i cirkumanualni koji predstavlja period od jedne

godine i u vezi je sa sezonskim aktivnostima i ponašanjem ţivotinje uvjetovanih

smjenom godišnjih doba. Oba ritma zavise od prisustva svijetlosti u okolini. Funkcija

melatonina u ljudskom organizmu nije sasvim jasna. Kod ţivotinja on reguliše količinu i

distribucija melanina u koţi, a ima i ulogu u svjetlosno uvjetovanim reproduktivnim

ciklusima kod ptica i sisara. Kod viših ţivotinja i čovjeka melatonin utiče na energetski


metabolizam, termoregulaciju, unošenje hrane i funkcije gastrintestinalnog trakta, te na

funkcije jetre i bubrega. Ima supresivno djelovanje na lučenje gonadotropina, pa tumori

epifize koji uništavaju njen parenhim uzrokuju pubertax praecox (prijevremeni pubertet).

I.P. Ventriculus tertius

Treća moţdana komora je centralna šupljina diencephalona. Na njoj opisujemo

prednji, straţnji, gornji, donji i dva lateralna zida.

Prednji zid u gornjem dijelu grade commissura anterior, te desna i lijeva

columna fornicis. Pomenute strukture na prednjem zidu obrazuju recessus triangularis.

Donji dio prednjeg zida gradi lamina terminalis, tanka opna koja predstavlja kranijalni

završetak primitivne neuralne cijevi. Lamina terminalis spaja optičku hijazmu sa rostrum

corporis callosi. Strukture koje smo opisali na prednjem zidu treće moţdane komore po

svom razvoju pripadaju velikom mozgu.

Straţnji zid grade, idući od gore prema dolje: recessus suprapinealis (izmeĎu

epifize i krova treće moţdane komore), commissura habenularum, recessus pinealis,

commissura posterior s. epithalamica i apertura aqueductus mesencephali s.

apertura aqueductus cerebri.

Gornji zid ili krov treće moţdane komore obrazuje tanki epitelijalni list (lamina

tectoria) sa horoidnim pleksusom. Lamina tectoria je razapeta straga izmeĎu habenula, a

sprijeda izmeĎu striae medullares thalami. Iznad krova treće moţdane komore nalaze se

fornix i corpus callosum.

Donji zid ili pod grade desni i lijevi hipotalamus. Pruţa se od aperturae

aqueductus mesencephali prema naprijed i dolje, sve do prednjeg ruba optičke hijazme.

Na ovom zidu nalaze se dva udubljenja ili špaga: recessus infundibularis s. infudibuli i

recessus supraopticus.

Lateralne zidove treće moţdane komore grade medijalne strane oba talamusa i

hipotalamusa razdvojene meĎusobno plitkim hipotalamičkim ţlijebom (sulcus

hypothalamicus). Oni su u oko 70 % slučajeva spojeni sa adhaesio interthalamica, koja

na sagitalnom presjeku ima elipsoidan oblik. U prednje-gornjem dijelu lateralnog zida

nalazi se meĎukomorni otvor (foramen interventriculare), pomoću kojeg treća komora

komunicira sa odgovarajućom lateralnom moţdanom komorom. Otvor ograničava

sprijeda pars libera columnae fornicis, a straga tuberculum anterius thalami.

Cerebrospinalni likvor dospijeva iz lateralnih u treću moţdanu komoru preko

foramina interventricularia, a napušta je kroz aqueductus mesencephali s. cerebri odakle

okakle odlazi u četvru moţdanu komoru.

Na medijalnoj strani forniksa, iznad interventrikularnih otvora nalazi se organum

subfornicale koji će biti opisan u sklopu cirkumventrikularnih organa.

I.P. Ventriculus lateralis

Bočna ili lateralna moţdana komora je parna šupljina smještena u centralnim

dijelovima hemisfera. Ima oblik donekle spoljoštenog slova C čiji je konkavitet usmjeren


prema naprijed i dolje. Na njoj opisujemo sljedeće dijelove: čeoni rog (cornu frontale s.

anterius), središnji dio (pars centralis), potiljačni rog (cornu occipitale s. posterius) i

sljepoošni rog (cornu temporale s. inferius). Svaka lateralna moţdana komora je preko

svog meĎukomornog otvora (foramen interventriculare) povezana sa trećom

moţdanom komorom. Ovaj otvor je omeĎen sprijeda sa pars libera columnae fornicis, a

straga sa tuberculum anterius thalami.

Cornu frontale s. anterius nalazi se ispred interventrikularnog otvora, a

usmjeren je u dubinu čeonog reţnja velikog mozga. Dorzalni i rostromedijalni zid

prednjeg roga gradi genu corporis callosi. Ventrolateralni zid formira caput nc. caudati

koji u spoju sa komornom površinom corpus callosuma gradi lateralni ugao čeonog roga.

Kaudomedijalni zid čeonog roga formiraju septum pellucidum i dio columnae fornicis.

Čeoni rog ne sadrţi plexus choroideus.

Pars centralis se pruţa iza foramen interventriculare. Na njemu opisujemo donji

zid ili pod, gornji zid ili krov, te medijalni zid. Donji zid središnjeg dijela bočne moţdane

komore grade nc. caudatus (od kojeg se prema medijalno nalazi stria terminalis), te

manji dio dorzalne strane thalamusa. Gornji zid ili krov središnjeg dijela formira donja

strana truncusa corporis callosi. Medijalni zid partis centralis suţava se idući prema

natrag. Formiraju ga corpus fornicis, fissura choroidea i manji ili veći dio septum

pelluciduma. Atrium predstavlja kaudalno proširenje lateralne moţdane komore gdje se

sustiču središnji dio, straţnji i donji rog. Nalazi se u blizini spleniuma corporis callosi.

Cornu occipitale s. posterius je vrlo varijabilne veličine i oblika, a ponekad

uopšte i ne postoji. Njegov dorzomedijalni zid gradi najveći dio vlakana forceps majora,

a dorzolateralni zid formiraju vlakna tapetuma i dublje od njih radiatio optica. Na

ventromedijalnom zidu potiljačnog roga nalazi se ispupčenje (calcar avis) prouzrokovano

sulcus calcarinusom. Potiljačni rog ne sadrţi plexus choroideus.

Cornu temporale s. inferius usmjeren je od središnjeg dijela prema naprijed i

dolje. Obilazi oko kaudalnog dijela talamusa i završava u medijalnom dijelu temporalnog

reţnja na oko 1-3 cm iza temporalnog pola hemisfere. Njegov dorzolateralni zid grade

tapetum, radiatio optica i cauda nc. caudati. Ventromedijalno, formiraju ga hippocampus

i fimbria hippocampi. Hippocampus je u predjelu komore pokriven bijelom masom

zvanom alveus, a prema šupljini komore šalje dva do tri prstolika ispupčenja nazvana

digitationes hippocampi. Donji zid sljepočnog roga grade uzvišenja zvana eminentia

collateralis i trigonum collaterale izazvana istoimenim ţlijebom na površini hemisfere.

U donjem rogu, atrijumu i središnjem dijelu lateralne moţdane komore nalazi se

plexus choroideus. Najrazvijeniji, prošireni dio ovog spleta nalazi se u području atrijuma

i naziva se glomus choroideum. Plexus choroideus ventriculi lateralis nastavlja se kroz

foramen interventriculare horoidnim spletom treće moţdane komore.

I.P. Dura mater

Najpovršnija opna je tvrda opna (dura mater). IzgraĎena je od čvrstog

vezivnog tkiva i potpuno oblaţe mozak i kičmenu moţdinu. Sastoji se od dva lista:

vanjski, periostalni koji oblaţe unutrašnju stranu kostiju lubanje i kičmenog

kanala i bogato je opskrbljen krvnim sudovima i ţivcima, i


unutrašnji, meningealni list čiju unutrašnju stranu pokriva jednoslojni

mezenhimalni epitel.

Meningealni list je u odnosu sa paučinastom opnom od koje je odvaja spatium

subdurale, a izmeĎu oba lista durae mater nalazi se spatium epidurale s. extradurale,

koji je osobito izraţen u području medullae spinalis gdje ga ispunjavaju masno tkivo i

plexus venosus vertebralis internus anterior et posterior. U lubanji, epiduralni prostor je

virtuelan i postoji samo u području velikih krvnih sudova tvrde moţdane opne.

Nakon odstranjenja moţdanih masa iz lubanje, opaţaju se debele pregrade koje

izgraĎuju duplikature durae mater, a nastaju izbočenjem meningealnog sloja tvrde opne u

lubanjsku šupljinu. Te pregrade meĎusobno razdvajaju pojedine dijelove mozga, pruţaju

im potporu i na taj način osiguravaju njihov stalan poloţaj prilikom raznih kretnji i

poloţaja glave.

Neke pregrade su postavljene sagitalno (falx cerebri i falx cerebelli), a neke

transverzalno (tentorium cerebelli, diaphragma sellae i cavum trigeminale).

Srpasta pregrada velikog mozga (falx cerebri) je duplikatura durae mater koja se

nalazi izmeĎu hemisfera velikog mozga, uloţena u fissura interhemispherica. Srpolikog

je oblika. Prednji dio falksa se sprijeda veţe za crista gali ossis ethmoidalis. Gornji rub

mu je konveksan i ide prema natrag duţ unutrašnje strane krova lubanje sve do

protuberantia occipitalis interna. Gornji rub se razdvaja i hvata na rubove sulcus sinus

sagittalis superioris, tvoreći na taj način istoimeni venski sinus, sinus sagittalis superior.

Donji rub falxa cerebri je konkavan i slobodan. Smješten je duţ gornje, konveksne strane

corpusa callosuma i sadrţi sinus sagittalis inferior. Baza mu je smještena straga i dolje, te

se spaja u medijalnoj liniji sa tentorium cerebelli.

Srpasta pregrada malehnog mozga (falx cerebelli) je mediosagitalno smještena

duplikatura durae mater uloţena izmeĎu hemisfera malehnog mozga. Nalazi se ispod

tentoriuma cerebelli. Straţnji rub ove pregrade je konveksan i pričvršćen za crista

occipitalis interna, a prednji rub je slobodan i konkavan.

Šator malehnog mozga (tentorium cerebelli) je duplikatura durae mater smještena u

transverzalnoj ravnini. Nalazi se neposredno ispod potiljačnih reţnjeva velikog mozga, a

iznad malehnog mozga, te dijeli lobanjsku šupljinu na dva dijela: gornji dio (gornja ili

cerebralna osteo-fibrozna loţa) u kojem je smješten telencephalon i diencephalon i donji

dio (donja ili cerebelarna osteo-fibrozna loţa) u kojem se nalaze mesencephalon i dijelovi

rombencephalona.Straţnji rub tentorijuma je konveksan i veţe se za rubove sulcus sinus

transversi, obuhvatajući na taj način sinus transversus. Na mjestu gdje sulcus sinus

transversi prelazi u sulcus sinus sigmoidei, rubovi tentorijuma pristupaju na gornji rub

pirramida sljepoočnih kostiju.IzmeĎu slobodnog ruba ili usjeka tentoriuma cerebelli

(incisura tentorii) i gornjeg ruba dorsuma sellae nalazi se procjep, hiatus tentorii kroz

koji prolazi mesencephalon. U nekim patološkim slučajevima koji rezultiraju povećanjem

intrakranijalnog pritiska (intrakranijalna hipertenzija) moţe doći do pritiska oštrog ruba

incisurae tentorii na mesencephalon ili do uklještenja girusa cinguli (transtentorijalna ili

unkalna inkanceracija), što dovodi do teških neuroloških komplikacija, nekada i sa

smrtnim ishodom. Uski prostor izmeĎu mesencephalona i rubova tentoriuma je jedina

komunikacija izmeĎu subtentorijalnih i supratentorijalnih područja subarahnoidalnog

prostora. Cerebrospinalni likvor cirkulira polagano oko mesencephalona prema gore do


gornjeg ruba falxa cerebri gdje se preko granulationes arachnoideae apsorbira u vensku

krv sinus sagittalis superior.

Diaphragma sellae je duplikatura durae mater razapeta izmeĎu processus clinoidei

anteriores i tuberculum sellae, sprijeda i gornjeg ruba dorsum sellae i processus clinoidei

posteriores, straga. Ispod diaphragmae sellae u fossi hypophysialis klinaste kosti

smještena je hipofiza. U sredini diaphragmae sellae nalazi se otvor kroz koji prolazi

infundibulum, na kojem je pričvršćena neurohipofiza.

Trigeminalna duplja (cavitas trigeminalis) je duplikatura tvrde moţdane opne

smještena u području impressio trigeminalis na prednjoj strani piramide sljepoočne kosti.

Ima oblik rukavice sa tri prsta koja sadrţi korijenove n. trigeminusa (radix motoria i

sensitiva), ganglion trigeminale i početne dijelove triju grana n. trigeminusa (n.

ophtalmicus, n. maxillaris i n. mandibularis).

I.P. Arachnoidea mater

Paučinasta opna ili paučnica (arachnoidea mater) je tanka elastična membrana

izgraĎena od kolagenih i elastičnih vezivnih niti i obloţena sa obje strane endotelom.

Zajedno sa pia mater formira mehku opnu ili leptomeninx. Za nju je karakteristično da

nema krvnih sudova i ţivaca. Od durae mater je odvojena pomoću subduralnog prostora

(spatium subdurale). Ispod arachnodeae mater (izmeĎu arachnoideae mater i piae mater)

nalazi se subarahnoidni prostor (spatium subarachnoideum s. leptomeningicum) koji je

ispunjen moţdanom vodicom (liquor cerebrospinalis). Kroz subarahnoidni prostor

prolaze mnogobrojne njeţne vezivne trabekule koje povezuju arachnoideu i piu mater. Na

izbočenim mjestima tj. u području moţdanih vijuga, ove dvije opne su mjestimično

srasle, dok se u području moţdanih brazda i pukotina razilaze, jer pia mater ponire u

brazde i pukotine, a arachnoidea ih premošćuje poput paukove mreţe po čemu je i dobila

ime (paučinasta opna). U subarahnoidnom prostoru nalaze se krvni sudovi mozga

(circulus arteriosus cerebri i njegovi ogranci) i početni dijelovi svih moţdanih ţivaca.

I.P. Cisternae subarachnoidales

Na bazi mozga, kao i u području moţdanih pukotina odnosno fisura nalaze se

jastučasta proširenja subarhnoidnog prostora označena kao cisternae subarachnoidales.

Najveća cisterna smještena ispod arachnoideae mater leţi u prostoru izmeĎu produţene

moţdine i donje strane malog mozga. To je cisterna cerebellomedullaris posterior,

nazvana nekada cisterna magna. Na sagitalnom presjeku ima trokutast oblik, a kaudalno

se nastavlja na subarahnoidni prostor u kičmenom kanalu. Preko aperturae medianae

ventriculi quarti komunicira sa četvrtom moţdanom komorom. U području

pontocerebelarnog ugla nalazi se cisterna pontocerebelaris. Ona takoĎe komunicira sa

četvrtom moţdanom komorom preko dva otvora – aperturae laterales ventriculi quarti.

Cisterna pontocerebellaris sadrţi a. anterior inferior cerebelli, a labyrinthi, sedam

predposlednjih kranijalnih ţivaca (V – XII), kao i v. petrosa superior, koja odvodi krv sa

gornje strane malog mozga i uljeva se u sinus petrosus superior. (U vezi sa cisterna

pontocerebellaris opisuje se po novoj anatomskoj terminologiji i cisterna


cerebellomedullaris lateralis koja zapravo predstavlja kaudalni dio pontocerebelarne

cisterne i sa njom čini jedinstvenu anatomsku i neurohiruršku cjelinu). Prema naprijed se

cisterna pontocerebellaris nastavlja u cisternu interpeduncularis, koja je smještena

izmeĎu moţdanih krakova srednjeg mozga (crura cerebri). U cisterni interpeduncularis

nalaze se rostralna trećina a. basilaris sa a. cerebelli superior i početnim dijelom a. cerebri

posterior, te treći moţdani ţivac (n. oculomotorius). Prema naprijed, cisterna

interpeduncularis sa nastavlja u cisterna chiasmatica koja sadrţe optičke ţivce i

hijazmu, peteljku hipofize i grane a. carotis internae za pomenute strukture. Cisterna

chiasmatica se dorzalno produţava u cisternu laminae terminalis u kojoj se nalaze

proksimalni segment a. cerebri anterior, početni dijelovi distalnog segmenta iste arterije,

a. communicans anterior sa svojim granama i v. cerebri anterior. Lateralno od cisternae

chiasmaticae, a u području sulcus cerebri lateralis nalazi se cisterna fossae cerebri

lateralis koja sadrţi a. cerebri mediu i njene ogranke. U prostoru izmeĎu splenium

corporis calosi i gornje strane malog mozga nalazi se cisterna ambiens. Ona okruţuje

prednju, lateralne i straţnju stranu srednjeg mozga i ujedno odjeljuje veliki od malog

mozga. U njoj se nalaze: a cerebri posterior, a. cerebelli superior, v. cerebri magna, n.

trochlearis i glandula pinealis.

I.P. Pia mater

Mehka opna (pia mater) je unutrašnja moţdana opna, smještena neposredno uz

površinu mozga i kičmene moţdine. Predstavlja visceralni list leptomeninxa. Slijedi sve

vanjske oblike mozga i kičmene moţdine, sa kojima je intimno povezana. IzgraĎena je od

kolagenih vezivnih niti i bogato je vaskularizirana.

Na velikom mozgu pia mater encephali presvlači sve vijuge (gyri cerebri) i

uvlači se u moţdane brazde (sulci cerebri). U području malehnog mozga, pia mater

pokriva njegovu površinu, uvlačeći se samo u dublje pukotine (fissurae cerebelli), dok sa

unutrašnje površine šalje produţetke koji samo djelimično oblaţu brazde malehnog

mozga (sulci cerebelli).

Mehka opna kičmene moţdine (pia mater spinalis) proteţe se od potiljačnog

otvora do drugog slabinskog pršljena. Sa vanjske strane je u kontaktu sa

cerebrospinalnim likvorom kroz koji prolaze njeţne trabekule koje povezuju piu mater sa

arachnoideom. Istovremeno, pia mater je povezana sa durom preko arachnoideae pomoću

tzv. nazupčenih veza, ligg. denticulata. Ove veze su trokutastog oblika sa bazom koja se

pripaja se na pia mater bočne strane kičmene moţdine, izmeĎu prednjih i straţnjih

korijena kičmenih ţivaca, i vrhom koji završava na unutrašnjem listu durae mater.

I.P. Liquor cerebrospinalis i Cirkulacija cerebrospinalnog likvora

Moţdana vodica ili cerebrospinalni likvor (liquor cerebrospinalis) je kristalno

čista, bezbojna tekućina koja ispunjava komorni sistem mozga, subarahnoidni prostor

mozga i kičmene moţdine, te centralni kanal kičmene moţdine . Sastoji se od vode,

malih količina proteina, rastvorenih gasova (kisik i ugljični-dioksid), jona natrija, kalija,


magnezija i hlora, glukoze i nešto bijelih krvnih odajica (većinom limfocita).

Cerebrospinalni likvor ima dvije velike funkcionalne uloge:

1. fizička podrška – cerebrospinalni likvor igra ulogu "vodenog omotača" koji

okruţuje mozak i kičmenu moţdinu čime im daje tzv. sposobnost plutanja i time

ih ujedno štiti od mehaničkih povreda.

2. uloga homeostatskog stabilizatora – cerebrospinalni likvor u komorama i

subarahnoidnom prostoru sačinjava bazen u koji se putem difuzije uljevaju

hidrosolubilni produkti i štetne supstance nastale procesima moţdanog

metabolizma. Drugi produkti moţdanog metabolizma odstranjuju se putem krvi.

Cerebrospinalni likvor i krv nadomještaju nedostatak limfnog sistema u mozgu i

kičmenoj moţdini, stvarajući hemijsku ravnoteţu (homeostazu) neuralne sredine,

neophodnu za normalno funkcioniranje centralnog nervnog sistema.

Količina cerebrospinalnog likvora kod odrasle osobe iznosi oko 150 ml, od čega je oko

60 ml u komorama, a 90 ml u subarahnoidnom prostoru. Cerebrospinalni likvor nastaje

prvenstveno kapilarnom filtracijom i aktivnom epitelnom sekrecijom iz odajica horoidnih

spletova (plexus choroideus) u moţdanim komorama. Poslije formiranja iz horoidnih

spletova, cerebrospinalni likvor teče kroz komorni odnosno ventrikularni sistem i

subarahnoidni prostor i njegove cisterne, prije nego uĎe u krvotok. Iz lateralnih moţdanih

komora cerebrospinalni likvor cirkulira kroz foramina interventricularia u treću, a potom

kroz aqueductus cerebri dospijeva u četvrtu moţdanu komoru. Preko otvora na krovu

četvrte moţdane komore (parni-aperturae laterales i neparni- apertura mediana ventriculi

quarti), likvor napušta ventrikularni sistem i dolazi u subarahnoidni prostor, konkretno u

cisternu cerebellomedullaris posterior i cisternu pontocerebellaris. Odatle polahko

cirkulira u rostralnom smjeru kroz subarahnoidni prostor, da bi došao u područje gornjeg

sagitalnog sinusa (sinus sagittalis superior) i u kaudalnom smjeru da bi došao u

subarahnoidni prostor oko kičmene moţdine.Gotovo svi normalni metabolički procesi,

kao i patološke promjene u centralnom nervnom sistemu manifestuju se i na sastav

moţdane vodice. Zbog toga ispitivanje likvora ima ogroman dijagnostički značaj. Likvor

se najčešće uzima lumbalnom punkcijom izmeĎu spinoznih nastavaka trećeg i četvrtog ili

četvrtog i petog slabinskog pršljena uz maksimalnu fleksiju trupa. Dobiveni likvor koristi

se za odgovarajuća biohemijska, citološka i mikrobiološka ispitivanja.

I.P. Cirkumventrikularni organi

Cirkumventrikularni organi su jasno ograničene i bogato vaskularizirane

formacije smještene oko ventrikularnog sistema mozga, po čemu su i dobile ime. U ovim

specifičnim formacijama ne funkciniše mehanizam krvno-moţdane ili hematoencefalne

barijere, budući da sadrţe fenestrirane kapilare. Dijele se na dvije grupe: 1)

cirkumventrikularni organi sa neuroendokrinom i 2) cirkumventrikularni organi sa

hemoreceptorskom funkcijom.

U prvu skupinu spadaju:


1. Eminentia mediana je izuzetno značajno područje na dnu treće moţdane

komore. Sadrţi primarni kapilarni splet (vidi str) u predjelu kojeg se oslobaĎaju

realising i inhibiting hormoni hipotalamusa.

2. Neurohypophysis sadţi takoĎe fenestrirane kapilare u čijoj se blizini oslobaĎaju

antidiuretski hormon i oksitocin porijeklom iz supraopičkog i paraventrikularnog

jedra hipotalamusa.

3. Glandula pinealis podsjeća na šišarku bora, po čemu je i dobila ima. Leţi

mediosagitalno ili malo ulijevo od medijalne linije, iza kaudodorzalnog dijela

treće moţdane komore, a neposredno rostrodorzalno od colliculi superiores

mesencephali. Uključena je u endogene ritmove organizma čovjeka i ţivotinja

(vidi str).

U drugu skupinu cirkumventrikularnih organa spadaju:

1. Organum vasculosum laminae terminalis je dobro vaskularizirana tvorba koja

se nalazi u istoimenoj opni prednjeg zida treće moţdane komore. Povezan je sa

subfornikalnim organom, te supraoptičkim i paraventrikularnim jedrom

hipotalamusa. Neuroni u ovom organu sadrţe receptore za angiotenzin II i

uključeni su u regulaciju ţeĎi, dok veze sa hipotalamusom utiču na lučenje

antidiuretskog hormona i konsekutivnu regulaciju ravnoteţe ekstracelularne

tekućine i elektrolita.

2. Organum subfornicale je mala izbočina smještena iznad interventirkularnih

otvora, neposredno ventralno od columnae fornicis. Povezan je sa organum

vasculosum laminae terminalis, kao i sa paraventrikularnim i supraoptičkim

jedrom hipotalamusa. I njegovi neuroni sadrţe receptore za angiotenzin II, i

uključeni su u iste homeostatske aktivnosti kao i organum vasculosum.

3. Organum subcommissurale se nalazi ventralno od commissurae posterior,

odnosno na dorzalnom rubu aperturae aqueductus mesencephali. IzgraĎen je od

specijaliziranih ependimskih ćelija, glija ćelija i nefenestriranih kapilara.

Pretpostavlja se da ove specijalizirane ependimske ćelije luče neutralne

mukopolisaharide direktno u cerebrospinalni likvor. Ovaj organ je razvijen kod

mnogih sisara, dok je kod čovjeka rudimentaran i zapaţa se samo kod fetusa i

novoroĎenčadi. Njegova uloga je nepoznata.

4. Area postrema je za razliku od gore nabrojanih cirkumventrikularnih organa,

parna struktura. Smještena je na dorzalnoj strani produţene moţdine,

rostrolateralno od obeksa romboidne jame. Sastoji se od malih neurona, astrocita i

fenestriranih kapilara. Neuroni iz areae postremae projektuju se u centar za

povraćanje (emetički centra) moţdanog stabla. Area postrema predstavlja

hemoreceptorsko polje, koje je okidačka zona emetičkog centra. Aplikacija raznih

supstanci u ovo polje moţe izazvati refleks povraćanja.

5. Plexus choroideus po definiciji pripada cirkumventrikularnim organima jer se

nalazi periventrikularno i intraventrikularno , i sadrţi fenestrirane kapilare.


NERVI

I.P. Ganglion

Ganglioni su manje ili veće nakupine nervnih ćelija koje su uklopljene u tok

pojedinih perifernih nerava. Mogu biti izgraĎeni od pseudounipolarnih stanica kao što je

slučaj sa spinalnim ganglionima, potom od bipolarnih stanica kao što su ganglion spirale i

vestibulare u sklopu osmog moţdanog ţivca, ili mogu biti izgraĎeni od multipolarnih

nervnih stanica kao što je slučaj sa simpatičkim ganglionima. Funkcionalno razlikujemo

senzibilne ganglione (ganglion spinale, ganglion trigeminale itd), senzorne (ganglion

spirale i vestibulare) i vegetativne (simpatičke i parasimpatičke). Simpatički se dijele na

paravertebralne koji čine trunkus simpatikus i prevertebralne u sklopu vegetativnih

pleksusa. Parasimpatički su na primjer ganglion otikum, pterigopalatinum, cilijare,

submandibulare.

I.P. Nervi cervicales

Ima osam pari cervikalnih nerava. Prvi cervikalni nervi izlaze u prostoru izmeĎu

atlasa i okcipitalne kosti, ostali prolaze kroz intervertebralne otvore izmeĎu cervikalnih

pršljenova, dok osmi cervikalni nerv izlazi kroz intervertebralni otvor izmeĎu osmog

cervikalnog i prvog torakalnog pršljena. Prednje grane prva četiri cervikalna nerva

formiraju pleksus cervikalis, dok prednje grane zadnja četiri cervikalna i prednja grana

prvog torakalnog ţivca formiraju pleksus brahijalis.

I.P. Plexus cervicalis

Pleksus cervikalis formiraju prednje grane prva četiri cervikalna ţivca. Prednja

grana prvog cervikalnog ţivca ide iza arterije vertebralis, lateralno od atlasa, potom

prolazi izmeĎu m. rektus kapitis lateralisa i anteriora i spaja se sa prednjom granom

drugog cervikalnog ţivca. Prednja grana drugog cervikalnog ţivca ide lateralno, prolazi

ispod atlasa i dijeli se na ramus ascendens i ramus descendens. Ramus ascendens se spaja

sa prednjom granom prvog cervikalnog ţivca, dok se ramus descendens spaja sa trećim

cervikalnim ţivcem. Kao i prednja grana drugog cervikalnog ţivca, tako se i prednje

grane trećeg i četvrtog dijele na ramus ascendens i ramus descendens. Ramus descendens

četvrtog cervikalnog ţivca se spaja sa plexus brahijalis.

Pleksus cervikalis se nalazi ispred procesusa transverzusa prva tri cervikalna

pršljena.Njegovi nervi dijele se na rami superficijales i rami profundi. Rami superficijales

us senzibilni, i u ovu grupu spadaju n. aurikularis magnus, n. okcipitalis minor, n.

transverzus koli i nn. supraklavikulares. Rami profundi su motorni nervi i čine ih rami


muskulares za vratne mišiće, n. cervikalis descendens i n. frenikus koji inervira

dijafragmu.

I.P. Plexus brachialis

Ovo ispitno pitanje ima u novom praktikumu u iza regio infraclavicularis

I.P. Plexus lumbalis

Pleksus lumabalis formoraju prednje grane prva četiri lumbalna ţivca. Prednja

grana prvpg lumbalnog ţivca prima anastomozu od zadnjeg interkostalnog i dijeli se na

tri grane: prva je n. iliohipogastrikus, druga je n. ilioingvinalis, a treća se spaja sa spaja sa

prednjom granom drugog lumbalnog ţivca čineći ansu lumbalis primu.

Prednja grana drugog lumbalnog ţivca prima anastomozu od prednje grane prvog

lumbalnog ţivca, te daje n. genitofemoralis, jedan korijen za n. kutaneus femoris lateralis,

i jednu jaču granu koja se spaja sa prednjom granom trećeg lumbalnog ţivca sa kojim

čini ansu lumbalis sekundu, od koje odlazi n. obturatorius.

Prednja grana trećeg lumbalnog ţivca prima anastomozu od prednje grane drugog

lumbalnog ţivca, zatim daje drugi korijen za n. kutaneus femoris lateralis, i drugi korijen

za n. obturatorius. Potom se prednja grana trećeg lumbalnog spaja sa prednjom granom

četvrtog lumbalnog ţivca čineći ansu lumbalis terciju od koje odlazi n. femoralis.

Prednja grana četvrtog lumbalnog ţivca daje tri grane. Prva i najveća čini n.

femoralis, druga čini treći korijen za n. obturatorius, a treća se spaja sa petim lumbalnim

ţivcem čineći trunkus lumbosakralis koji pripada pleksus sakralisu.

I.P. Plexus sacralis

Pleksus sakralis čini trunkus lumbosakralis (koji nosi niti četvrtog i petog

lumbalnog ţivca), te prednje grane prva tri sakralna ţivca. Prvi sakralni ţivac izlazi na

sakralnoj kosti kroz prvi foramen sakrale pelvinum, spaja se sa trunkus lumbosakralis i

ograncima drugog i trećeg sakralnog ţivca, te čini najveći nerv ljudskog tijela n.

ishijadikus. Drugi i treći sakralni ţivac šalju grane koje čine n. ishijadikus, dok im neki

ogranci pripadaju pleksus pudendalisu. Osim n. ishijadikusa, od pleksusa sakralisa odlaze

i još neke grane, i to: rami muskulares za mišiće zdjelice, te koţni nerv n. kutaneus

femoris posterior koji inervira koţu straţnje strane natkoljenice.


I.P. Pars cephalea et cervicalis systematis autonomici

Pod ovim ispitnim pitanjem podrazumjevaju se parasimpatičke jedre i ganglioni

od pojedinih kapitalnih nerava i pars cervikalis sistematis simpatici. Parasimpatičke jedre

su nucleus Vestfal-Edinger (n. okulomotorius) od kojeg odlaze niti za inervaciju m.

ciliarisa i m. sfinkter pupile, potom nucleus salivatorius superior (od facijalisa) od kojeg

odlaze niti za glandulu lakrimalis i ţljezde nosa i nepca (preko n. petrozus majora i

ganglion pterigopalatinuma) i glandulu submandibularis i sublingvalis (preko horde

timpani, n. lingvalisa i gangliona submandibulare), te nucleus salivatorius inferior ( n

glosofaringeus) od kojeg oodlaze niti koje preko Dţakobsonove anastomoze inerviraju

glandulu parotis.

I.P. Ganglion stellatum

Ganglion stelatum ili cervikotoracikum nastaje spajanjem trećeg cervikalnog sa

prvim torakalnim ganglionom. Ako postoji leţi izmeĎu procesus transverzusa sedmog

cervikalnog pršljena i prvog rebra. U njega dolaze preganglionarne niti koje potiču iz

centruma ciliospinale. Te niti meĎutim ne završavaju u njemu, već samo prolaze kroz

njega i idu u ganglion cervikale superius u kojem završavaju. Iz ganglion cervikale

superius te simpatičke postganglionarne niti idu za m. dilatator pupile koji pod uticajem

simpatikusa dovodi do širenja zjenice odnosno do midrijaze. Osim ovih niti za ganglion

cervikotoracikum ili stelatum treba još pomenuti:

Da daje rami interganglionares prema gornjem i donjem ganglionu,

Da prima rami komunikantes od sedmog i osmog cervikalnog ţivca, te od prvog

torakalnog,

Da daje grane za arteriju tireoideu inferior, arteriju vertebralis I subklaviju,

Da daje n. kardijakus cervikalis inferior koji ide u pleksus kardijakus, te nekada

daje i neparni n. kardijakus cervikalis imus, koji polazi od prvog torakalnog gangliona i

spaja se sa n. kardijakus cervikalis inferior.

I.P. Pars thoracica systematis symphatici

Torakalni dio simpatikusa čini 10-12 torakalnih gangliona koji se nalaze ispred

kaputa odgovarajućih rebara. Od ovog dijela trunkus simpatikusa odlaze rami

interganglionares, rami medijastinales, ogranci za pleksus pulmonalis, te nervi splanhnici.

Ovi ganglioni primaju i rami komunikantes od odgovarajućih torakalnih ţivaca.

Najznačajnije grane torakalnog simpatikusa su nervi splanhnici.


I.P. Nervi splanchnici

Nervi splanhnici inerviraju crijevo, ţlezde u abdomenu, endokrini aparat, slezenu

i odgovarajuće krvne ţile. Preko aferentnih niti, ovi nervi odvode osjećaj bola iz trbušnih

organa i mezenterijuma, te osjećaj gladi u kičmenu moţdinu. Razlikujemo n. splanhnikus

major et minor. N. splanhnikus major polazi od 5-9. gangliona torakalnog simpatikusa.

Niti porijeklom iz ovih gangliona spuštaju se niz lateralnu stranu kičme, te se u nivou 9.

torakalnog pršljena ujedinjuju u jedan nerv. On prolazi kroz dijafragmu izmeĎu krus

medijale i intermedium, te završava na ganglija celiaka. N. splanhnikus minor odlazi od

10. i 11. torakalnog gangliona. Prolazi kroz dijafragmu lateralno od n. splanhnikus

majora. Daje grane za pleksus celijakus i jedan ogranak, ramus renalis koji ide u pleksus

renalis. Ovaj zadnji ogranak moţe ići direktno od trunkus simpatikusa i onda se

označava kao n. splanhnikus imus.

I.P. Pars abdominalis et pelvina systematis autonomici

U sklopu abdominalnog i zdjeličnog dijela autonomnog nervnog sistema nalazimo

dva veoma bitna vegetativna spleta koja učestvuju u inervaciji abdominalnih I zdjeličnih

organa. To su pleksus celijakus i pleksus pelvinus.

I.P. Plexus coeliacus

Pleksus celijakus je naveći vegetativni pleksus u abdomenu. IzgraĎuju ga

aferentne niti ili korijenovi, odgovarajući ganglioni i eferentni pleksusi koji odlaze od

gangliona.

Simpatički korijenovi pleksus celijakusa su n. splanhnikus major et minor,

ogranci torakalnog i lumbalnog simpatikusa, te grane pleksus aortikus toracikusa i

abdominalisa. Parasimpatički korijenovi pleksus celijakusa su rami ezofagei od n.

vagusa. Ganglioni su: ganglija celijaka (koji su najveći, u obliku polumjeseca i leţe sa

obje strane trunkus celijakusa), potom ganglion mesenterikum superius, ganglion

frenikum i ganglion renale.

Eferentni pleksusi dijele se na parne i neparne. Parni su pleksus frenikus,

suprarenalis, renalis, testikularis, odnosno ovarikus. Oni prate odgovarajuće arterije, i

inerviraju istoimene organe. Neparni pleksusi su: pleksus hepatikus (za jetru i ţučne

vodove), pleksus lienalis (za slezenu), pleksus gastrikus superior et inferior (za ţeludac) i

pleksus mezenterikus ( za tanko i veći dio debelog crijeva do fleksure koli sinistre).


I.P. Plexus pevinus

Pleksus pelvinus je naveći vegetativni pleksus u zdjelici. IzgraĎuju ga aferentne

niti ili korijenovi, odgovarajući ganglioni i eferentni pleksusi koji odlaze od gangliona.

Simpatički korijenovi pleksus pelvinusa sun n. hipogastrici koji se nastavljaju od

pleksus hipogastrikusa, te ogranci zdjeličnog simpatikusa. Parasimpatički korijenovi sun

n. pelvici koji potiču iz parasimpatičkog centra u kičmenoj moţdini od 2-4. sakralnog

segmenta. Ganglioni ovog spleta su ganglija pelvina koji leţe na prednjoj strain sakralne

kosti u kojima završavaju pomenuti simpatički i parasimpatički korijenovi. Od ovih

gangliona odlaze mnogi eferentni pleksusi koji su namjenjeni za vegetativnu inervaciju

zdjeličnih oragana, i to: pleksus prostatikus, deferencijalis i pleksus vesikule seminalis

(za istoimene unutrašnje muške spolne organe), potom pleksus rektalis inferior (za

rectum), pleksus vesikalis (za mokraćni mjehur), zatim pleksus uterovaginalis ( za uterus

i vaginu), te pleksusi za vanjske genitalne organe i to kod muškarca pleksus korporis

kavernozi penis, a kod ţena pleksus korporis kavernozi klitoridis.


Documents

Anatomija Organi