Ancic_Humljani

Ranosrednjovjekovni Neretvani ili Humljani

217

81’373.235(497.5-37 Neretvanska dolina)’’06/11’’930(497.5)’’18/19’’:81’373.23

RANOSREDNJOVJEKOVNI NERETVANI

ILI HUMLJANITragom zabune koju je prouzročilo djelo

De administrando imperio

Mladen ANČIĆOdjel za povijest, Sveučilište u ZadruZadarRepublika Hrvatska

Autor upozorava na problem koji proizlazi iz opisa prilika na istočno-jadranskoj obali i u njezinu zaleđu u djelu De administrando imperio pripisanome bizantskome caru i piscu Konstantinu VII. Porfirogenetu, u onome njegovu dijelu koji se odnosi na srednjovjekovnu Humsku zemlju. U raspravi se polazi od načina na koji se u historiografiji tre-tiralo djelo pripisano Konstantinu VII. Porfirogenetu i utvrđuje kako je ono temelj narativa nacionalne povijesti. Zabacujući takav pristup, autor razlaže temeljne značajke djela, a onda i upozorava na značenje “etničkoga diskursa” u ranome srednjem vijeku, raščlanjujući način na koji se taj “etnički diskurs” oblikovao i reproducirao na bizantsko-me carskom dvoru, gdje je djelo De administrando imperio i nastalo. Pozornost se potom usmjerava na navod prema kojemu “Romajci” (što praktično znači podanici carske vlasti iz Konstantinopolja) sta-novnike područja između Cetine i Neretve nazivaju “Neretvanima”, dok ih njihovi susjedi nazivaju “Paganima”. Kroz raščlambu kor-pusa historiografske tradicije pokazuje se kako je taj navod izazvao u djelima povjesničara XIX. i XX. stoljeća zabunu golemih razmje-ra – zamjenu etnonima “Humljani” etnonimom “Neretvani/Pagani”

218

Mladen Ančić

(poslije i “Morjani”), odnosno uspostavljanje fiktivne “Neretvanske kneževine” na jednoj i poistovjećivanje zemljopisno-političkih poj-mova “Huma” i “Zahumlje” na drugoj strani. Autor nadalje upo-zorava kako se vremenom pripisani kolokvijalni naziv “Neretvani”, zabilježen u samo još jednom suvremenom tekstu, onome mletačkoga kroničara Ivana Đakona, počelo tretirati i kao samoidentifikacijsku oznaku ranosrednjovjekovnih stanovnika područja između Neretve i Cetine. Na kraju, autor prati način na koji se ta zabuna ukorjenjivala i reproducirala u modernoj historiografiji te posebice ukazuje na po-sve neutemeljeni literarni konstrukt, mitologem, o tzv. Neretvanima i njihovoj “državi” i značenje koje mu se pridavalo.

Ključne riječi: Konstantin Porfirogenet, Bizantsko Carstvo, Hum, Pa-ganija, etnički diskurs, politička centralizacija.

Djelo o kojem će ovdje biti riječi, možda čak i neprilično nazvano De administrando imperio, nastalo je sredinom X. stoljeća i čvrsto se veže uz ime cara Konstantina VII. Porfirogeneta, iako je posve jasno da ga u velikom dijelu nije pisao on sam.1 Zbog obilja informacija, ali i njihove višeznačnosti i mogućnosti različitih interpretacija, djelo privlači enormnu pozornost povjesničara još od vremena “otkrića” u

1 Najbolje izdanje djela De administrando imperio danas dostupno hrvatskom po-vjesničaru/čitatelju jest ono priređeno kao KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, Zagreb 2003., koje ću ovdje nadalje koristiti i citirati, nazna-čujući najprije gdje se nalazi hrvatski prijevod, a onda i izvorni grčki tekst. To izda-nje sadrži usporedni izvorni grčki tekst i njegov prijevod na engleski jezik, prema svojedobnom izdanju Gyule Moravcsika i Romillyja Jenkinsa, te prijevod cijeloga djela na hrvatski jezik Nikole pl. Tomašića. Još uvijek vrijednu uvodnu studiju i op-širne komentare (iz pera tada vrlo uglednih bizantinista F. Dvornika, R. J. H Jenkin-sa, G. Moravcsika, D. Obolenskoga i S. Runcimana te orijentalista B. Lewisa) koji olakšavaju korištenje teksta donosi publikacija CONSTANTINE PORPHYROGE-NITUS: De Administrando Imperio vol. II: Comentary (dalje: CONSTANTINE, De Administrando), ur. Romilly Jenkins, London 1962. Uz mnoštvo drugih povijesnih raščlambi koje se izravno bave ovim djelom i njegovim autorom, a koje je ovdje izlišno navoditi, vrijedan sinoptički pogled na autorove nakane, način i okolnosti nastanka te organizaciju izlaganja donosi u novije vrijeme James HOWARD-JO-HNSTON, “The De Administrando Imperio: A Re-Examination of the Text and a Re-Evaluation of its Evidence About Rus”, u: M. KAZANSKI – A. NERCESSI-AN – C. ZUCKERMAN (ur.), Les Centres proto-urbains russes entre Scandinavie, Byzance et Orient (Actes du Colloque International tenu au Collège de France en octobre 1997), Paris 2000.


219

doba renesanse. Usporedo s tom svojevrsnom “svjetskom (bizantološ-kom) slavom”, tekst koji se veže uz carevo ime vodi svoj zasebni život u užim okvirima nacionalnih historiografija, pri čemu je ovdje od poseb-noga interesa način na koji su ga čitali a onda i koristili hrvatski i srpski povjesničari. Razlog je tomu činjenica da razmjerno veliki dio teksta, onaj koji je najzgodnije označiti izričajem “dalmatinski dossier”, govori o najranijoj povijesti etničkih zajednica koje autor(i) nazivaju “Hrvati-ma” i “Srbima” nakon njihova naseljavanja na prostoru rimske provin-cije Dalmacije. Takav kakav jest, a o tomu kako je nastao i kakva mu je kompozicija bit će govora dalje, tekst dalmatinskoga dossiera u De administrando… sadrži relativno velik broj informacija o etnonimima Hrvati i Srbi i načinu na koji su se koristili u ranome srednjem vijeku (poglavito u X. stoljeću i na bizantskome dvoru, što je svakako važno posebice naglasiti). Stoga je u XIX. i XX. stoljeću taj dio spisa De ad-ministrando… postao svojevrsna “početnica” akademske historiografije na području na kojem su tada integrirane moderne nacije pod istim ime-nima. O značenju koje se u hrvatskoj i srpskoj historiografiji pridavalo djelu pripisanom Konstantinu Porfirogenetu dovoljno jasno govori či-njenica da je svojedobni (s početka XX. stoljeća) prijevod cijeloga djela na hrvatski jezik Nikole pl. Tomašića zapravo prvi prijevod toga djela na neki od živih europskih jezika! O izvanrednom značenju što ga je imao i ima sam tekst, odnosno oni njegovi dijelovi koji govore o ranosrednjo-vjekovnim “Hrvatima” i “Srbima”, govori i činjenica da je u seriji Vi-zantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije (koju se u vrijeme pokre-tanja i tiskanja smatralo kapitalnim historiografskim pothvatom) djelu Konstantina VII. bio namijenjen poseban svezak.2 Konačno, o važnosti i relevantnosti djela De administrando… i za današnje povjesničare u Hrvatskoj i Srbiji jasno govori činjenica da je u veljači 2010. godine u Zagrebu održan znanstveni skup “U početku bijaše De administrando imperio: Konstantin Porfirogenet i percepcije najranije hrvatske povije-sti” uz sudjelovanje upravo povjesničara iz ove dvije zemlje.3 Uzimajući

2 Usp. Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, ur. Božidar Ferjančić, tom II., Beograd 1959. – riječ je o izdanju priređenom na takav način da su pojedini dije-lovi teksta, za koje su priređivači nalazili da su relevantni po kriteriju naznačenom naslovom serije, tiskani u grčkome izvorniku i srpskome prijevodu; isti je svezak, naravno jedini u cijeloj seriji koja je u međuvremenu izgubila smisao postojanja, nedavno ponovno tiskan u Beogradu.

3 Vidi www.ffzg.hr/pov/pov2/files/dokumenti/DAIZg_program.doc, pristup ostvaren 10. travnja 2010.

220

Mladen Ančić

u obzir navedeno, može se bez ikakva zazora dodati kako je upravo pod utjecajem onoga što je suvremena profesionalna historiografija čitala u tome djelu, u drugoj polovici XIX. stoljeća puni legitimitet dobio ide-ološko-politički pojam “južni Slaveni”, pojam koji će onda biti čak i politički operacionaliziran u 70-godišnjoj političkoj tvorbi poznatoj pod različitim službenim imenima vezanim uz temeljni pojam izveden iz toga iz(za)mišljenoga etnonima – Jugoslavija. Sve ovo valja naglasiti jer su upravo ove činjenice određivale, pa još uvijek velikim dijelom odre-đuju, način na koji su profesionalni povjesničari čitali i pri pisanju svojih djela (što će reći u historiografiji) koristili djelo De administrando impe-rio. Posljedica je to činjenice da je akademska historiografija od sredine XIX. stoljeća svoje začetke i imala u istraživanjima ranoga srednjeg vi-jeka, pri čemu je čvrsta sveza sa svijetom političkih ideologija opredme-ćena u činjenici da su se zapravo stvarno tražili “počeci” onih modernih nacionalnih zajednica koje su tada oblikovane i integrirane.4 Činilo se, naime, iz jedne specifične historiografske perspektive, kako upravo dje-lo koje se pripisuje Konstantinu VII. donosi, na prvi pogled, izvanredno vrijedne vijesti koje rasvjetljavaju te “početke”. Korištenje etnonima i njihovo upredanje u pripovijedanje tu je, naime, bilo uobličeno na takav način da su vijesti sadržane u njemu izgledale kao jasni i jednostavni odgovori na, u tome trenutku beskrajno važno, pitanje o “početku” dviju modernih nacija – Hrvata i Srba. Gotovo se samo po sebi razumije da su ta pitanja u hrvatskoj i srpskoj historiografiji bila formulirana u prvome licu množine – kako smo se (“mi”) tu našli, odakle smo došli i kako smo tu gdje smo došli počeli?

Posljedica je takva pristupa bila činjenica da se od samih početaka akademske (nacionalne) historiografije Hrvata i Srba, a onda posredno i kod svih onih koji su se na tu historiografsku tradiciju poslije oslanjali, narativna okosnica pripovijedanja u De administrando… smatrala prak-tično neproblematičnom. Čak i kada su ključni (kronološki) elementi te naracije bili dovedeni u pitanje, kao što je to svojedobno uradio Lujo

4 Način na koji su nastajale i bile oblikovane socio-biografije modernih nacija na ovome prostoru na primjeru djelovanja Franje Račkoga razmatra Mladen ANČIĆ, “Kako danas čitati rasprave Franje Račkoga”, u: Franjo RAČKI, Nutarnje stanje Hrvatske prije XII. stoljeća, Zagreb 2008. Značenje “početaka” za takve narativne sklopove kakav je socio-biografija jedne moderne nacije izvrsno objašnjava Eviatar ZERUBAVEL, “In the Beginning: Notes on the Social Construction of Historical Discontinuity”, Sociological Inquiry, 63(4)/1993.


221

Margetić,5 ono što nije bilo stavljeno pod znak pitanja i što se nadalje smatralo samorazumljivim bilo je jednačenje pojmova “Hrvati” i “Srbi” iz djela nastaloga u prvoj polovici X. stoljeća s modernim nacionalnim imenima Hrvati i Srbi.6 Rijetko je tko od modernih povjesničara uopće smatrao da bi za taj samorazumljivi stav trebalo dati neko objašnjenje, pa stoga ovdje valja upozoriti na slučaj poznatog i utjecajnog arheologa, priznatog stručnjaka za srednji vijek, Pave Anđelića, koji je cijeli sklop ideja na kojima je počivalo to jednačenje uspješno sažeo u jednu reče-nicu: “čini nam se da je kneževski rod morao biti etnički blizak narodu kojim vlada, jer bi neke drugačije odnose već sam pisac (sc. – Konstan-tin VII. Porfirogenet – op. M. A.) bio zapazio.”7 Ovako formulirani stav implicira praktično cijeli jedan sociološki traktat o tomu kako je “nor-ma” društvene organizacije da su vladari, odnosno cijeli vladajući sloj, i njihov “narod” (N. B.: nije slučajno da Anđelić koristi pojam “narod” a ne, eventualno, “podanici”) istoga etničkog podrijetla! Svako odstu-panje od te “norme” samo po sebi predstavlja “nepravilnost” koja mora privući pozornost promatrača i traži komentar, pa kako toga nema u De administrando imperio, onda moramo predmnijevati da je riječ o “nor-malnom” odnosu etničkoga jedinstva osoba koje obnašaju vlast i naroda.

Na takvim misaonim zasadama te u svezi s brojnim nekonzistentno-stima unutar tekstualne cjeline o kojoj je riječ (glave 29. do 36.) razvila se tijekom protekloga stoljeća i pol posebna vještina interpretacije “dje-la Konstantina VII. Porfirogeneta De administrando Imperio”. Temelje i parametre budućim modernim raščlambama postavio je svojedobno Franjo Rački,8 a ogledne primjere vještine koja se razvijala na temeljima što ih je on postavio predstavljaju tekstovi kakve su pisali primjerice Ljudmil Hauptmann, Bogo Grafenauer ili Božidar Ferjančić.9 Naravno,

5 Lujo MARGETIĆ, “Konstantin Porfirogenet i vrijeme dolaska Hrvata”, Zbornik Historijskog zavoda JAZU, 8/1977.

6 Upravo zato da bi se izbjeglo nesvjesno jednačenje ovih ranosrednjovjekovnih et-ničkih i modernih nacionalnih imena, dosljedno ću ovdje one prve stavljati pod navodne znakove, a ove druge ću ostaviti bez njih.

7 Pavao ANĐELIĆ, “Bišće i Blagaj, političko središte Humske zemlje u srednjem vijeku”, u: P. ANĐELIĆ – M. SIVRIĆ – T. ANĐELIĆ, Srednjovjekovne humske župe, Mostar 1999., 244.

8 F. RAČKI, “Ocjena starijih izvora za hrvatsku i srbsku poviest srednjega vieka”, Književnik, I/1864., 36.-77.

9 Ljudmil HAUPTMANN, “Konstantin Porfirogenit o porijeklu stanovništva dubro-vačkoga zaleđa”, Zbornik iz dubrovačke prošlosti Milanu Rešetaru o 70oj godišnjici

222

Mladen Ančić

postoje i povjesničari kojima nutarnja nekonzistencija teksta nije pred-stavljala nikakav problem, pa su stoga kritiku vrela mogli obaviti čak u jednoj fusnoti i pritom zaključiti: “Razilaženje u nekim činjenicama u nekim poglavljima mogu se objasniti postojanjem različitih izvješta-ja, koji su stizali od različitih osoba u različita vremena. Tada, u 10. stoljeću, nije bilo danas tradicionalne erudicije i kritike izvora koji bi istraživaču nalagali da prokušanim historiografskim metodama usporedi valjanost raznorodnih obavijesti.”10 Uglavnom, vještina se tumačenja, ponešto pojednostavljeno, sastojala u tome da se tekst rastavi na sastav-ne dijelove koji donose određenu “informaciju” te onda pokuša utvrditi podrijetlo i “istinitost informacije”. Vremenom se kroz takav postupak osam poglavlja De administrando… (dalmatinski dossier) počelo pro-matrati kao mozaik različitih manje ili više precizno kopiranih vijesti iz drugih vrela (“izvješća”, “narodne tradicije” itd.). Pri tomu se postupku predmnijevalo kako svaka “informacija” iz toga teksta mora imati neko uporište u stvarnosti i dodirnu točku s događajima i pojavama koje bi-lježe druga suvremena vrela, tekstualna ili arheološka. Na taj su način oblikovane “informacije” o “činjenicama” iz kojih je onda bilo moguće razviti povijesnu naraciju, koja je, u ovisnosti o ideološkim opterećenji-ma autora, znala biti više11 ili manje uvjerljiva.12 Kroz takve je postupke

života prijatelji i učenici, Dubrovnik 1931.; Bogo GRAFENAUER, “Prilog kritici izvještaja Konstantina Porfirogeneta o doseljenje Hrvata”, Historijski zbornik, V(1-2)/1951.; Božidar FERJANČIĆ, “Struktura 30. glave spisa De administrando impe-rio”, Zbornik radova Vizantološkog instituta, XVIII/1978. (ćir.).

10 Ivo GOLDSTEIN, Hrvati, hrvatske zemlje i Bizant, Zagreb 2003., 62., bilj. 138.11 Rezultate cijeloga postupka kod autora koji nije bio previše opterećen modernim

ideologijama izvrsno ilustrira Francis DVORNIK, Byzantine Missions Among the Slavs: SS. Constantine-Cyril and Methodius, New Brunswick – New Jersey 1970., 1.-48. (uz ovo se mora naglasiti kako je upravo F. Dvornik autor najvećega dijela komentara na tekst poglavlja 29. do 36. uz izdanje De adminstrando… R. Jenkinsa i G. Moravcsika, pa se u bilješkama i poziva na svoje komentare).

12 Primjer autora čija je naracija izrazito opterećena modernom (političkom) ideolo-gijom (u ovome slučaju “integralnoga jugoslavenstva” oblikovanoga u prijestolnici nekadašnje Jugoslavije, Beogradu – veliki utjecaj djela na kasniju historiografiju treba prosuđivati upravo u tome kontekstu) predstavlja Jadran FERLUGA, Vizan-tiska uprava u Dalmaciji (ćir.), Beograd 1957. Kako naracija izgleda u Ferluginoj izvedbi pokazat ću samo jednim primjerom, kakvih se inače može naći na gotovo svakoj stranici – prikazujući stanje u osmom desetljeću IX. stoljeća, autor tvrdi: “Vasiliju I pošlo je za rukom da ponovo proširi svoj uticaj i na Hrvate: on ih je najprije nagovorio da ustanu protiv Franaka, a zatim im je, 878. godine, nametnuo


223

stvorena iluzija, reproducirana sa svakom novom raspravom, o tekstu koji vjerno zrcali povijesnu stvarnost, što je tek tu i tamo narušeno sit-nim autorskim pristranostima. Kao posljedica svega toga raščlambe su se sve više udaljavale od teksta kao cjeline, odnosno njegove tri zasebne cjeline, čiji su autori imali stanovite zamisli i nakane koje su pokušali ostvariti činom pisanja. Novija strujanja u historiografiji izazvana “lin-gvističkim”, odnosno “kulturalnim obratom”, a koja su donijela i novi način promatranja i tumačenja srednjovjekovnih tekstova,13 nisu previše utjecala na recepciju “djela Konstantina VII. Porfirogeneta”.14 Stvar je to čudnija i intrigantnija što je svojedobno sam R. Jenkins, koji je priredio izdanje De administrando… i bio urednikom zasebne knjige komentara, objavio izvanrednu studiju o “humanističkim strujanjima” u bizantskoj historiografiji nakon IX. stoljeća,15 u kojoj opširno raspravlja upravo o Konstantinu VII. Porfirogenetu kao historičaru, ali je to raspravljanje ostalo bez odjeka u (čak i njegovim) komentarima na De administrando imperio.

U sklopu se, dakle, razvijanja vještine interpretacije De administran-do… posebice (u hrvatskoj i srpskoj historiografiji) pozorno nastojalo

za vladara svoga štićenika Zdeslava (878–879)” (J. FERLUGA, Vizantiska uprava u Dalmaciji, 69. – naglasio M. A.). Za svoju nesuvislu tvrdnju, po kojoj car Hrvate (koje?) najprije “nagovara” na ustanak protiv Franaka, a onda im odmah potom (kao kakav Deus ex machina) “nameće” svoga kandidata na kneževski prijestol, poziva se J. Ferluga na djelo Ferde Šišića (koji ekstenzivno prenosi Konstantina), ali na 360. stranici Šišićeva djela (Ferdo ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata u doba narodnih vladara, Zagreb 1925.) koju on citira ne piše ništa slično – tamo se govori o pomoći koju je Zdeslav dobio iz Konstantinopolja, dok je kod Ferluge upravo Zdeslav taj koga je car “nametnuo”. Koliko je caru Baziliju I. doista “pošlo za rukom da proširi svoj uti-caj na” hrvatsku kneževinu inače dovoljno jasno pokazuje činjenica da je Zdeslav, unatoč pomoći (kakva god ona bila) iz Konstantinopolja, ostao na kneževskome prijestolu niti punu godinu dana te bio svrgnut i ubijen (za ta zbivanja vidi literaturu navedenu ovdje u bilj. 58).

13 Usp. posebice Gabrielle M. SPIEGEL, The Past as Text: The Theory and Practice of Medieval Historiography, Baltimore – London 1997., 3.-28., 83.-98.

14 Kao iznimku vidi Danijel DZINO, “‘Becoming Slav’, ‘Becoming Croat’: New approaches in research of identities in post-Roman Illyricum”, Hortus Artium Me-dievalium, 14/2008., sada mnogo detaljnije razrađeno u D. DZINO, Becoming Slav, Becoming Croat: Identity Transformations in Post-Roman and Early Medieval Dal-matia, Leiden – Boston 2010.

15 Romilly J. H. JENKINS, “The Classical Background of the Scriptores Post The-ophanem”, Dumbarton Oaks Papers, 8/1954.

224

Mladen Ančić

iz pripovijedanja nepoznatih autora čiji su tekstovi uklopljeni u cjelinu djela izlučiti ono što je bilo prihvatljivo za sklop određene nacionalne ideologije, a da se pritom ne dovede u pitanje kredibilitet samoga temelj-nog narativnog sklopa i (kao što će se vidjeti pogrešno shvaćenih) in-formacija koje on donosi. Srpski su povjesničari odreda prihvaćali kako kronološke elemente pripovijedanja jednoga dijela teksta (koji govori o “srpskoj” doseobi u VII. stoljeću), tako i ono što je predstavljalo temelj cijele njihove nacionalne ideologije XIX. i XX. stoljeća, naime tvrdnju da, osim autoru toga teksta suvremenih “Srba” (kako ih on sam zove), i “Zahumljani”, “Trebinjani”, “Konavljani” te “Pagani/Neretvani”, dakle svi odreda “potječu od nekrštenih Srbalja, koje i Bijelima nazivaju”.16 Prema naraciji autora toga dijela teksta, naime, veliki dio “Srba” (“po-lovina naroda”, po ne najsretnijem Tomašićevu prijevodu, pod jednim od dvojice braće-suvladara) odvojio se od matice “nekrštenih Srba” u pradomovini koja se nalazila negdje na granicama “Franačke”, iza “ze-mlje Turaka (Mađara)” i u susjedstvu “Stare/Velike (Bijele) Hrvatske”. Zatražili su pokroviteljstvo cara Heraklija i zemlju za naseljavanje, ali nakon stanovitoga lutanja (sve do Soluna) i premišljanja (pri čemu su se vratili sve do Dunava), oni ponovno “zamole od cara Heraklija preko stratega, što onda vladaše Beogradom da im dade drugu zemlju, da se učadore. I pošto bjehu sadanja Srbija, i Paganija i tako zvana Zahumska zemlja i Trebinjska i zemlja Konavljana pod carevom oblašću, a bijahu opustošene od Avara (odanle bo protjerahu Romane, koji sada u Dalma-ciji i u Dirahiju stanuju) učadori car ove Srblje u tim zemljama i bješe caru romajskome podložni.”17 Ovako složeno pripovijedanje gotovo da nema nikakvoga elementa uvjerljivosti – kako bi uopće stanovnici kra-jeva današnje Saksonije (gdje srpsku pradomovinu, sukladno odrednica-ma koje daje autor “Spisa”, s pravom smještaju moderni komentatori)18 došli na ideju tražiti pokroviteljstvo udaljenoga cara, odnosno odakle im uopće informacije o Carstvu, i to u vrijeme kad im na putu do njega

16 Tvrdnja se ponavlja sličnim iskazima u glavama 32. (KONSTANTIN PORFIRO-GENET, O upravljanju carstvom, 83. i 270. – 32./2.-4.), 33. (Isto, 89. i 278. – 33./8.-10.), 34. (Isto, 89. i 280. – 34./4.-7.) te 36. (Isto, 91. i 282. – 36./5.-7.; prvi broj predstavlja stranicu hrvatskoga prijevoda, dok drugi broj daje informaciju o stranici i redovima unutar pojedinih glava odnosnoga teksta grčkog izvornika).

17 KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 83.-84. i 270.-271. – 32./2.-12. te 32./20.-26.

18 CONSTANTINE, De Administrando, 130.


225

stoji Avarski Kaganat na vrhuncu moći; kako li je to mogla izgledati seoba “pola naroda” iz “Bijele Srbije” sve do Soluna (naravno, ovdje se opet pojavljuje problem s Avarima – ingeniozno rješenje da je do seobe došlo u vrijeme nakon avarskoga poraza pod Konstantinopoljem 626. godine podrazumijeva da su “upravljačke strukture naroda” raspolagale preciznim i pravodobnim informacijama o nečemu što se događalo tisu-ćama kilometara od njih, što apsurd zamišljanja prenosi na posve novu razinu), pa onda njihov povratak do obala Dunava, da bi se naposljetku uputili na jug sve do obala južnoga Jadrana (kako su se uopće kretali u tolikom broju, što su jeli, kako su znali kamo idu i kako do tamo doći te tko li je “raspoređivao” dijelove “naroda” koji su onda napučili do-bivene krajeve, samo su neka pitanja koja se pri takvu pripovijedanju postavljaju sama od sebe). No, sudeći po stavu modernih povjesničara, sve su to “nevažne sitnice” i “beznačajna pitanja” uzme li se u obzir da naracija preuzeta iz De administrando…, uz minimalne preinake (ispu-štanja i dodavanja), otkriva nacionalne početke. U praktičnoj izvedbi povjesničara s kraja XX. stoljeća cijeli ovaj narativni sklop, koji se inače u odnosu na realnosti početka VII. stoljeća pokazao prilično apsurdnim i besmislenim, izgleda ovako:19

Car Konstantin VII Porfirogenit izričito kaže da su Zahu-mljani Srbi i da potiču iz vremena arhonta koji je prebegao caru Irakliju. Iz ovoga se vidi da je Zahumlje naseljeno Sr-bima još u vreme seobe. Car-pisac kaže da su sadašnja Sr-bija, Paganija, zemlja Zahumljana, Travunija i Konavli bili pod vlašću Romajaca, a opusteli od Avara, te tu car Iraklije (610–641) naseli Srbe koji mu behu podčinjeni. Prirodno, car-pisac preuveličava ulogu cara Iraklija u ovim događa-jima. … Može se reći da su Srbi naselili Zahumlje u vreme cara Iraklija, i to u drugoj polovini njegove vladavine (posle 626. godine).

19 Siniša MIŠIĆ, Humska zemlja u srednjem veku, Beograd 1996., 39. Valja posebice naglasiti da se ovdje ne radi ni o kakvu “samoukom ljubitelju nacionalne prošlosti” – knjiga predstavlja doktorsku disertaciju što ju je autor obranio 1994. godine na Filozofskom fakultetu u Beogradu pred povjerenstvom uglednih i uvaženih aka-demskih profesionalnih povjesničara!

226

Mladen Ančić

Dakle, od svih nevjerojatnih tvrdnji (pokretanje “pola naroda”,20 “ugodna šetnja” tisućama kilometara do Soluna i natrag, zanemarivanje Avara itd.) moderni autor izabire osporiti jednu od rijetkih koje pripovi-jesti daju bar neki privid uvjerljivosti – jer, samo bi uloga cara Heraklija mogla bar donekle objasniti kako su doseljenici, naravno pod uvjetom da se radi o zajednici koja se u okolnostima onoga doba mogla realno kretati (a to znači maksimalno nekoliko tisuća ljudi), uopće mogli imati predodžbu kamo idu i kako tamo stići!

No, iako će tvrdnja djelovati ponešto neobično, pravi smisao i ovoga i najvećeg dijela sličnih tekstova zapravo i nije potraga za spoznajama o onome što se dogodilo stoljećima unatrag – stvarni je smisao ovakve izgradnje predodžbi potvrditi i reproducirati ono što je već notorna či-njenica i što je ponovljeno već bezbroj puta (pa je postalo nešto “što svi znaju” i što je “svima jasno”). Notorna je pak činjenica (naravno, tek u ovakvome misaonom sklopu) da postoji čvrsta društvena zajednica s kontinuitetom u prostoru i vremenu u smislu sadržaja pojma Srbi (Hrvati itd.), potvrđena spoznajom da su (svi) današnji Srbi (Hrvati itd.) izravni potomci i duhovni sljednici onih “Srba” (“Hrvata” itd.) koji su nakon 626. godine ostvarili herojski pothvat seobe u novu postojbinu. Upravo zbog toga autor izbacuje bez potrebe za komentarom takvoga postupka sve ono što smeta izvođenju takvoga jednostavnog zaključka, a negira-njem uloge cara pretvara narod u aktera, odnosno subjekt povijesti. Da ne bi bilo kakve zabune – postupak ove vrste nije značajka srpske histo-riografije, on je temeljno obilježje mentalnoga sklopa iz kojega izvire koncept “nacionalne povijesti”. Čak i vrlo ugledni bečki povjesničar, autor niza izvanredno ocijenjenih povijesnih djela s globalnim autori-tetom predvodnika cijele jedne škole u pristupu ranosrednjovjekovnoj povijesti, Herwig Wolfram, upravo u susretu s djelom De administrando imperio čini, uz dakako nešto više stila i u složenijoj formi, vrlo sličnu

20 Gradeći vrlo sličnu sliku o Hrvatima u skraćenoj naraciji, utemeljenoj međutim na opsežnim raspravama u istome stilu u kojem piše i S. Mišić, Dominik MANDIĆ, Hrvatske zemlje u prošlosti i sadašnjosti, Chicago – Rim 1973., 13.-14., ne preza, očito pod dojmom izričaja o “pola naroda” Srba, ni od konkretnih brojeva. Tako on tvrdi “da je pošlo iza Karpata preko 300.000 Hrvata, zajedno sa ženama, djecom i starcima” te su “u srpnju g. 626, dok su Avari podsjedali Bizant, Hrvati kroz avar-ske zemlje, starim rimskim cestama prodrli do Jadrana”. Bilo bi krajnje zanimljivo vidjeti kako bi D. Mandić, na takav upit, pojasnio kako je zamišljao to putovanje, poglavito pak onaj gotovo guslarski detalj o “starcima”!


227

stvar. Naime, razmatrajući sliku Srednje Europe u djelu koje se pripisuje Konstantinu VII., Wolfram uočava probleme koji proizlaze iz načina na koji autor(i) De administrando imperio postupa(ju) s nazivom Morav-ske Kneževine. Ta je politička tvorba, naime, označena u tekstu u dva navrata ne baš jasnim pridjevom “velika/stara” (megale – zbog jedno-stavnosti, sve ću grčke riječi nadalje donositi u latinskoj transliteraciji), što je među povjesničarima izazivalo i izaziva još uvijek žučne rasprave o tomu na koji je od dva različita značenja ovoga pridjeva autor mislio.21 Osvrćući se na taj problem, Wolfram ne propušta održati kratko mo-ralno predavanje o tomu kako su “nacionalistički i šovinistički povje-sničari starijih vremena voljeli ovaj (sc. – ‘Velika Moravska’ – op. M. A.) pojam”.22 No, taj kritički osvrt na tuđi “nacionalizam i šovinizam” (koji nije jedini, jer Wolfram ima sličan stav i spram onih koji su pisali o hrvatskoj ranosrednjovjekovnoj povijesti)23 slijedi nakon što je autor uradio upravo ono što drugima zamjera. Našavši, naime, u djelu De ad-ministrando… pojam “Nijemci” (Nemitzoi-Nemitzioi), kojim su Slaveni

21 Za izričaj vidi KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 34.-35. i 182. – 13./5. te 100. i 294. – 40./33. Autori komentara ne bilježe (v. CONSTANTI-NE, De Administrando, 62.-63.) sve dimenzije rasprave koja se razvila oko toga je li u tekstu riječ o “Staroj Moravskoj” ili “Velikoj Moravskoj”.

22 Herwig WOLFRAM, “The Image of Central Europe in Constantine VII Porphyro-genitus”, Constantine VII Porhyrogenitus and His Age: Second International Byzantine Conference – Delphi, 22-26 July 1987, Athens 1989., 8.

23 H. WOLFRAM, “The Image of Central Europe in Constantine VII Porphyroge-nitus”, 11.-13. Niz materijalnih grešaka koje autor tu pravi nastao je iz tretiranja navoda vrela na takav način da se jasno vidi kako ih, u najmanju ruku, nije temeljito raščlanio (s umjesnom dvojbom je li ih uopće i čitao – da je pozorno čitao franačke Anale, koje citira, morao bi zaključiti da sjedište kneza Donje Panonije, Ljudevita, nije moglo biti u Sisku, jer se u tekstu kaže kako se to sjedište nalazi “na surom brdu”, in arduo monte; da je čitao taj tekst, ne bi mu se moglo dogoditi da misiju bizantskoga poslanstva na dvoru cara Ludovika Pobožnog iz 817. godine veže uz pritužbe stanovnika Istre i ponašanje markgrofa Kadolaha, jer se iz izvornoga tek-sta jasno vidi da su tužbe Bizantinaca usmjerene na ponašanje “slavenskoga kne-za” koji ne provodi dosljedno odredbe mira iz Aachena, sklopljenog 812. godine itd.). Podređivanje vrela vlastitim shemama i unaprijed postavljenim konstruktima već je i prije bilo predmet zamjerki upućenih Wolframu (usp. primjerice Walter GOFFART, “Does the distant past impinge on the invasion age Germans?”, u: Tho-mas F. X. NOBLE /ur./, From Roman Provinces to Medieval Kingdoms, New York 2006., s očitim aluzijama na autorov njemački nacionalizam “staroga kova”, čemu se može dodati stanoviti oblik “kolonijalnog diskursa” vidljiv na nekim mjestima u Wolframovim radovima).

228

Mladen Ančić

označavali govornike germanskih jezika, a koji je od Slavena preuzet i u De administrando…, i povezavši ga sa suvremenom pojavom pojma Teudisci, Wolfram brže-bolje, ali i vrlo dalekosežno, zaključuje kako “Konstantin Porfirogenet svjedoči o ranoj fazi u oblikovanju njemačke nacije”.24 Od slavenske percepcije govornika germanskih jezika do “nje-mačke nacije”, međutim, dug je (u vremenskoj dimenziji) put,25 osim naravno za one koji se na ovakav način bave “nacionalnom poviješću”, prigovarajući istome takvom postupku kod drugih.

Sklonost, dakle, povjesničara da na ovakav način promatraju etnič-ko nazivlje ranoga srednjeg vijeka te ga posve nesvjesno moderniziraju duboko je ukorijenjena u misaone obrasce i sheme izgrađene tijekom posljednjega stoljeća i pol. Ti se pak obrasci i sheme obično u objaš-njenju povezuju s oblikovanjem modernih masovnih nacija kao “zami-šljenih zajednica”, što je bilo omogućeno enormnim širenjem komuni-kacijskih kanala, u prvome redu kroz razvoj kapitalističkoga tiskarstva od XVI. stoljeća nadalje, kako je to svojedobno zorno pokazao Benedict Anderson. Naknadno su te i takve “zamišljene zajednice”, prema tome tumačenju, osnažene kroz projekcije modernih shvaćanja u prošlost u postupku opisanom, u jednome utjecajnom zborniku radova što ga je uredio Eric Hobsbawm, kao “za(iz)mišljanje tradicija”.26 No, ovakav

24 H. WOLFRAM, “The Image of Central Europe in Constantine VII Porphyroge-nitus”, 8. Da ne bi bilo zabune, navodim izvorni engleski tekst: Constantine Por-phyrogenitus bears witness to an early stage in the shaping of the German nation, when “the Germans” were still peoples living in, and coming through, Bavaria.

25 Timothy REUTER, “Whose race, whose ethnicity? Recent medievalists’ discussi-ons of identity”, u: T. REUTER, Medieval Polities & Moderm Mentalities, Cam-bridge 2006., 101., upravo u svezi s ovakvim stavovima upozorava da je stanovita populacija “drugima izgledala kao Germani davno prije no što će ta ista populacija sebe početi doživljavati kao Germane”.

26 Usp. Walter POHL, “The Construction of Communities and the Persistance of Para-dox: An Introduction”, u: R. CORRADINI – M. DIESENBERGER – H. REIMITZ (ur.), The Construction of Communities in the Early Middle Ages: Texts, Resources and Artefacts, Leiden – Boston 2003., 2. i d., s tamo navedenom literaturom. Ovdje se mora naznačiti da je u uvodnome tekstu zbornika o “izmišljanju tradicija” Eric Hobsbawm inzistirao na pojmu invention koji je doista najzgodnije prevesti kao “izmišljanje” – usp. Erik HOBSBOM, “Uvod: kako se tradicije izmišljaju”, u: E. HOBSBOM – T. REJNDŽER (ur.), Izmišljanje tradicija, (izv. E. HOBSBAWM – T. RANGER /ed./, The Invention of Tradition, 1983.) Beograd 2002. No, svi tekstovi objavljeni u zborniku jasno pokazuju da bi stvarnom postupku mnogo više odgo-varao termin “zamišljanje” jer gotovo sve “nacionalne tradicije” o kojima je riječ


229

prikaz ostaje nedorečen, pa na određeni način i ne baš posve uvjerljiv,27 sve dok se ne uzme u obzir da su i “zamišljanje zajednice” i “za(iz)mišljanje tradicija” uklopljeni u širi sklop misaonih obrazaca i shema iz-građenih posve neprimjetno praktičnim djelovanjem (europske) države i njezinih organizacija od XVI. stoljeća nadalje. Kroz procedure i postup-ke usmjerene na pojednostavljivanje i pojašnjavanje složene društve-ne stvarnosti predmodernoga svijeta, poput izrade katastara i poreznih popisa te službene statistike kao vrhunskoga dometa takvih nastojanja, potom uvođenja prezimena te standardizacije mjera, novca i jezika, dr-žavne su institucije vremenom bitno redefinirale i način na koji podani-ci te iste moderne države, uključujući dakako i znanstvenike, gledaju i poimaju svijet u kojem žive i koji istražuju. Američki antropolog James C. Scott u jednoj briljantno napisanoj i prilično utjecajnoj knjizi ovako sumira cijeli proces.28

Pojednostavljenja kojima se služila država, kakva su ze-mljovidi, porezni popisi, katastarski planovi te standardi-zirane mjerne jedinice, predstavljaju tehnike usmjerene na obuhvaćanje goleme i složene realnosti; kako bi službeni-ci države bili u stanju spoznati pojedine aspekte cjeline ta je složena stvarnost morala biti svedena na shematizirane kategorije. Jedini način na koji se to moglo učiniti bilo je svesti beskrajni niz detalja na određenu skupinu kategorija koje su onda olakšavale uopćeni opis, usporedbu i sabijanje u već postavljene okvire.

Misaoni su obrasci i sheme nastali na ovakav način postali pogodno tlo za masovno ukorjenjivanje “zamišljene zajednice” i njezinih “za(iz)mišljenih tradicija”. Tako su agregirane statističke jedinice modernih

imaju neko uporište u stvarnosti, ali su onda postupkom domišljanja i zamišljanja pretvorene u to što jesu. Upravo zbog toga dosljedno ovdje koristim na prvi pogled zbunjujuću kombinaciju “za(iz)mišljanje”.

27 Uvjerljivosti ovih teza svakako ne doprinose upozorenja koja iznosi, u knjizi koja nije ni izdaleka tako oduševljeno prihvaćena kao Hobsbawmov zbornik, Nancy SHUMATE, Nation, Empire, Decline: Studies in Rhetorical Continuity from the Romans to the Modern Era, London 2007. Ona, uz još neke autore, vrlo uvjerlji-vo dokazuje da “diskurzivne strategije” modernoga nacionalizma, a među njima i “za(iz)mišljanje tradicije”, imaju vrlo daleke uzore još u djelima antičkih autora.

28 James C. SCOTT, Seeing Like a State: How Certain Schemes to Improve the Human Condition Have Failed, New Haven – London 1998., 77.

230

Mladen Ančić

nacija, uz masovno sudjelovanje u političkom procesu kroz opće pravo glasa, postale neodvojivi dio misaonoga krajolika unutar kojega su sada u formi kolektiviteta počele funkcionirati kao stvarni akteri povijesti. Svako spominjanje naziva koji se koristi za označavanje tih modernih nacija u nekom starom tekstu automatski je u očima povjesničara ne-spremnoga za uspostavljanje distance značilo vidjeti u tekstu ono što se tražilo, a ne ono što tamo piše.

*Nastojeći izbjeći stariji obrazac raščlambi, u ovoj ću prigodi poći od

rezultata koje sam iznio u raspravi o postanku (današnje) 30. glave De administrando…,29 koji ukratko izloženi izgledaju ovako: cijelo djelo koje se pripisuje caru-piscu predstavlja integralni dio bizantske dvor-ske kulture i može ga se razumjeti i interpretirati samo u tim okvirima; osam glava (29. do 36.) u okviru modernih edicija teksta predstavlja-ju zasebni “dalmatinski dossier”, kojega tvore tri po vremenu nastanka odvojene cjeline; najstarija, odnosno cjelina koja je najranije nastala, jesu šest glava (31. do 36.) koje se i u samome tekstu nazivaju “Spis o Hrvatima i Srbima”; redaktorsko-urednički komentar toga “Spisa” pred-stavlja današnja 29. glava pod naslovom “O Dalmaciji i narodima koji je nastavaju”; najmlađa, odnosno cjelina koja je najkasnije nastala, jest današnja 30. glava pod naslovom “Rasprava o tematu Dalmacije”, koja zapravo predstavlja preradbu 29. i 31. glave s tekstom koji je mogao zadovoljiti određene potrebe u promijenjenim političkim okolnostima posljednje četvrti X. stoljeća. Pri tomu je u kontekstu svega naprijed rečenoga posve jasno da autori tekstova koji tvore dalmatinski dossier u De administrando imperio, a to su “Spis o Hrvatima i Srbima” (dalje ću tu tekstualnu cjelinu navoditi kao “Spis”), “O Dalmaciji i narodima koji je nastavaju” (dalje: “O Dalmaciji”) te “Rasprava o tematu Dalmacije” (dalje: “Rasprava”), ma tko oni bili, nisu imali pred očima i nisu mogli opisivati fenomene kakvi su današnje nacije i njihove države.

Iz ovoga, naravno, onda slijedi pitanje: što su doista vidjeli i što su opisivali autori tih tekstova, odnosno što je stvarnost koja je stajala iza etničkih naziva kojima su se koristili? Potpunoga i cjelovitog odgovora na tako postavljen upit nikad neće biti i do njega je nemoguće doći,

29 M. ANČIĆ, “Zamišljanje tradicije: Vrijeme i okolnosti postanka 30. glave djela De administrando imperio”, Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, 42/2010.


231

poglavito stoga što je kontekst ukupnoga onodobnog “lokalnog (druš-tvenog) znanja”30 danas nedostupan. Današnjem su povjesničaru, naime, poznati tek djelići golemoga i koncentričnog mozaika različitih oblika toga znanja (od onoga samih aktera, preko znanja izvjestitelja do, napo-sljetku, znanja autora koji su nam ostavili tekstualnu predaju), pa ostaje zadovoljiti se onime što je moguće. Za početnu točku raščlambe može se uzeti jedan zanimljivi detalj koji uočava i razlaže Walter Pohl u sklopu raščlambe percepcije Avara u bizantskim vrelima VII. i VIII. stoljeća i u tome sklopu odnosa između Avarskoga Kaganata kao političke tvorbe i identiteta njegovih podanika. Pohl naime ukazuje na neobičnu činjenicu da bizantska vrela sve poklisare i druge osobe koje su ovakvim ili ona-kvim poslom dolazile u Bizant iz Avarskoga Kaganata dosljedno bilježe kao “Avare”. No, kad vrela govore o onima koji su na ovaj ili onaj način napustili Kaganat, bilo kao pojedinci ili skupine, za njih se koristi široki spektar etničkih naziva – Huni, Turci, Skiti, Slaveni ili Bugari (čak je i Bookalabras, magus odnosno visoki svećenik, koji je iz Kaganata po-bjegao kad je otkrivena njegova ljubavna veza s jednom od kaganovih

30 Pojam “lokalno znanje” u literaturu je svojedobno uveo Clifford Geertz pojasnivši na tri praktična primjera kako se islamski opći pravni pojmovi tumače i razumijeva-ju u različitim lokalnim okvirima, polazeći, kako sam kaže, od metafore da “pozna-vati grad znači poznavati njegove ulice” (usp. Clifford GEERTZ, “Local Knowled-ge: Fact and Law in Comparative Perspective”, u: C. Geertz, Local Knowledge: Further Essays in Interpretive Anthropology, Basic Books, 1983. – o dosegu i utje-caju Geertzovih ovdje izloženih ideja i postavki ponajbolje govori činjenica da pri-mjerak knjige koji sam koristio predstavlja sedamnaesto izdanje iz 1998. godine). Tom konceptu “lokalnoga znanja” pridružio sam drugi koncept, onaj “društvenoga znanja”, koji podrazumijeva “skup gotovih mentalnih slika i s njima povezanih in-terpretativnih shema uz pomoć kojih ljudi spoznaju i organiziraju svoj svijet, a onda u njemu i djeluju”, pri čemu se to i takvo znanje društveno reproducira kroz dugo-trajni proces socijalizacije – opširno objašnjenje koncepta “društvenog znanja” vidi u Otto G. OEXLE, “Perceiving Social Reality in the Early and High Middle Ages: A Contribution to a History of Social Knowledge” (izv. “Deutungsschemata der sozialen Wirklichkeit im frühen und hohen Mittelalter: Ein Beitrag zur Geschichte des Wissens”), Bernhard JUSSEN (ur.), Ordering Medieval Society, Philadelphia 2001.; za način na koji se taj koncept kao teorijsko oruđe može koristiti za raščlam-bu (kasno)srednjovjekovnog svijeta upućujem na M. ANČIĆ, “Vrijeme i okolnosti postanka Novigradskog zbornika”, Povijesni prilozi, 25/2003., odakle potječu (str. 157.) i citirane riječi objašnjenja koncepta. Koncept “lokalno (društveno) znanje” može dakle poslužiti kao prikladno teorijsko oruđe u raščlambi različitih slojeva jednog tako složenog djela kakvo je De administrando imperio.

232

Mladen Ančić

žena, kod Teofilakta Simokate označen kao Skit) – ali nikad Avari. Isto tako bizantska vrela nikad ne spominju Avare kao dio bizantske voj-ske, iako je posve izvjesno da je u toj vojsci bilo prebjega iz Avarskoga Kaganata.31 Nadovezujući se na ove spoznaje, valja svakako upozoriti i na poteškoće oko etničke identifikacije koja počiva na pretpostavci o postojanju točno određenih i čvrstih kategorija povezanih s jasno raspo-znatljivim kulturnim značajkama. Takve se poteškoće najjasnije vide u kontaktima sa suvremenim agrarnim populacijama koje nisu zahvaćene modernizacijskim procesima o kojima je gore bilo riječi. U tome smi-slu vrijedi nešto opširnije citirati razlaganje jednog antropologa jer je ono vrlo instruktivno i za arheologe i povjesničare koji se bave davno iščezlim svjetovima i njihovim populacijama. S time u svezi moderni antropolog, na primjeru suvremenoga pučanstva planinskih krajeva ju-goistočne Azije, pojašnjava:32

Glavni je razlog zašto odrednice etničkog ili plemenskoga identiteta utemeljene na (čvrstim) značajkama ne uspijevaju prikazati stvarne pripadnosti zapravo taj da su skupine stanovnika planinskih krajeva, kao ljudski sustavi moći, absorbirale koga god su mogle. Ova mogućnost absorbcije dovela je do velike kulturne različitosti društava u planinama (jugoistočne Azije – op. M. A.). Prihvaćanje pridošlica, relativno brza društvena mobilnost zarobljenika te s time povezana prigodna proizvodnja geneaologija, uspostavili su u planinskim krajevima sustave kulturne akomodacije. … Nemogućnost da se uz pomoć bilo koje značajke ili skupine značajki ocrta jasno razgraničenje “plemena” zrcali se u zbunjenosti onih čiji je zadatak bio stvaranje Linneanskih klasifikacija pučanstva. Tako bi se moglo govoriti o pravoj borbi kolonijalnih dužnosnika, u susretu

31 W. POHL, “A Non-Roman Empire in Central Europe: The Avars”, u: H.-W. GO-ETZ – J. JARNUT – W. POHL (ur.), Regna and Gentes: The Relationship between late Antique and Early Medieval Peoples and Kingdoms in the Transformation of the Roman World, Leiden – Boston 2003., 586.-587.

32 James C. SCOTT, The Art of Not Being Governed: An Anarchist History of Upland Southeast Asia, New Haven – London 2009., 241.-242. U bilješci koja se odnosi na citat u tekstu J. Scott se poziva na Julian JACOBS et al., The Nagas: The Hill People of Northeast India: Society, Culture, and the Colonial Encounter, London 2003., 23.


233

s društvenom raznolikošću Naga planina (koje se danas nalaze na burmansko-indijskoj granici), “kako bi unijeli smisao u etnografski kaos kojim su bili okruženi: stotine, ako ne i tisuće, malih sela su se činila nekako međusobno sličnima ali isto tako i vrlo različitima, daleko od toga da su uvijek imala zajedničke običaje, politički sustav, umjetnost ili čak i jezik”. Konfuzija je bila posvemašnja i zapravo četvorostruka. Prvo: bilo koja određena značajka obično se pojavljivala u gradirajućoj formi te se tako uspostavljao konzistentan i koherentan kontinuum od jednog sela, ili skupine sela, do drugog sela ili druge skupine sela. Nedostatak jasnih, diskontinuiranih promjena u ritualu, odjeći, graditeljskim stilovima, pa čak i jeziku, činio je svaki pokušaj postavljanja crte razgraničenja arbitrarnim. Drugo: ako bi netko krajnje pozorno i pokušao razlučiti i prostorno predstaviti male varijacije, pa onda temeljem toga pokušao ocrtati granice logikom određenih značajki, pojavio bi se nerazriješivi problem. Granice iscrtane sukladno značajkama A, B i C, nisu se međusobno poklapale; svaka je od tih značajki iscrtavala drugačije crte razgraničenja, što znači drugačiju klasifikaciju “etniciteta”. Treće: fatalna se poteškoća sastojala u tome da je bilo kakvo razgraničenje etničkih skupina provedeno po načelu određenih značajki imalo malih ili nikakvih izgleda poklopiti se sa samorazumijevanjem pripadnika plemena čiji se životni svijet na taj način opisivao i iscrtavao. Etnički zemljovid koji bi izradio kolonijalni etnograf govorio bi da stanovnici određenoga područja pripadaju plemenu A, no oni bi tvrdili da pripadaju plemenu B i da je tako bilo oduvijek. Kako ne uvažiti taj argument? Ako bi na kraju postupak klasifikacije na neki nevjerojatan način uspio izaći na kraj sa svim ovim poteškoćama, četvrti čimbenik – vrijeme – bi zacijelo ipak zadao konačni udarac. Oni s određenom sviješću o historijskim promjenama razumijevali su kako su, glede determinirajućih značajki ili samoidentifikacije, pripadnici zajednice A ne tako davno bili pripadnici zajednice B, a k tomu se činilo da sve više postaju pripadnici zajednice C. Kako je onda jedna etnička zajednica, pleme, mogli biti tako nestabilna a pri tomu ipak biti narod?

234

Mladen Ančić

Problem, naravno, nije ograničen samo na kolonijalnu etnologiju/antropologiju, kako to Walter Pohl zorno ilustrira svojedobnim metodo-loškim upozorenjem arheolozima i povjesničarima:33

Primjerice, jedna arheološka kultura ili jedna jezična grupa ne mogu jednostavno biti identificirani s nekim posebnim narodom, društvenim slojem ili, pak, nekim političkim identitetom. Ovi povijesni koncepti nisu sami po sebi “klasifikatorni”, već tek “operabilni”, kako je to naglasio bečki filozof Erhard Oeser: oni ne opisuju “jednu jasnu klasu homogenih individua, nego tek jedan fenomen, koji onda uvijek mora biti stavljen u realnost u kojoj je doista funkcionirao”. Posljedično, ti koncepti su “po definiciji nedeterminirani stoga što se na temelju određenih značajki i modela ne može uvijek jasno utvrditi je li pojedina osoba spadala unutar okvira ovako postavljenih koncepata”.

Upravo stoga nije moguće na jednostavan način identificirati pri-padnike ranosrednjovjekovnih etničkih zajednica, “plemena” ili “naro-da”, slijedom jezika kojim su govorili, odjeće koju su nosili ili opreme, ratničke i druge, kojom su se koristili ili je prilagali uz pokojnika pri-godom sahrane. Kao što se može zaključiti iz upozorenja koja iznosi J. Scott, čak su i izravne izjave o pripadnosti etničkoj zajednici tek uvjetno precizne – bar u onome trenutku kad su eventualno dane.

No, sve ovo ne znači da je etnicitet, u širem smislu, bio u ranosrednjo-vjekovnom svijetu nevažan – upravo suprotno, što uostalom najizravnije potvrđuju i tekstovi o kojima je ovdje riječ. Autori tekstova “Spisa”, “O Dalmaciji” te “Rasprave” svoje su izlaganje praktično organizirali kao “etnički diskurs”, pa je i u naslovima dva od tri teksta o kojima je riječ to vrlo precizno naznačeno. Već i sami ti naslovi najizravnije potvrđuju

33 W. POHL, “Risultati e problemi dello studio degli Avari” (izv. “Ergebnisse und Probleme der Awarenforschung”, Mitteilungen des Instituts für Österreichische Geschitsforschung 96/1988), u: W. POHL, Le origini etniche dell’Europa: Barbari e Romani tra antichità e medioevo, Roma 2000., 268. U bilješci koja se odnosi na citat u tekstu W. Pohl se poziva na Erhard OESER, “Metodologische Bemerkungen zur interdisziplinären Problematik der Ethno- und Glottogenese”, u: Entstehung von Sprachen und Völkern (Linguistische Arbeiten 162), ur. P. Sture Ureland, Tübingen 1985., 1.-6.


235

misao koju je izrekao W. Pohl, a prema kojoj je “etnički identitet tvorio temelj političkog jezika te se koristio u definiranju (rasporeda društve-ne) moći i svih onih koji su njome raspolagali na različitim društve-nim razinama”.34 U fondu je, dakle, “društvenoga znanja” naših autora upravo etnička pripadnost definirala strukture moći na prostoru o kojem govore, pa u tome smislu valja razumjeti i način na koji autor “Spisa o Hrvatima i Srbima” govori o onima koje naziva “Hrvatima” i “Srbima”. Isto načelo stoji i iza izričaja o “narodima koji nastavaju Dalmaciju”, pa valja podrobnije vidjeti što se krije iza pojma koji je ušao u naslov teksta za koji, kako je već rečeno, smatram da predstavlja redaktorsko-urednič-ki komentar “Spisa”. Pri tomu treba poći od u literaturi već obrazložene spoznaje da bizantski pisci ovoga i kasnijeg vremena uobičajeno koriste dva tehnička pojma za označavanje etničkih kolektiviteta – ethnos i ge-nos – pa se oni pojavljuju i u tekstu “Rasprava”. Drugi je od tih pojmo-va, genos, prema tome shvaćanju imao uže značenje te je označavao u pravilu etničku zajednicu u uobičajenom smislu, što znači s referencom na stvarno ili fiktivno srodstvo njezinih pripadnika, dok je pojam ethnos bio inkluzivan te je takvu zajednicu, obično vezanu uz političku tvorbu, moglo tvoriti više onih zajednica koje se nazivaju genos.35 Pojam ethnos se u tekstovima koje ovdje raščlanjujem učestalo pojavljuje, dok se ge-nos/genea pojavljuje samo u četiri navrata, po jednom u tekstovima “O Dalmaciji” (današnja 29. glava) i “Raspravi” (30. glava) te dva puta u “Spisu” (31. do 36. glava).

Da bi se uopće razumjelo kako i zašto autori ovih tekstova dolaze u priliku koristiti taj pojam, odnosno što je on značio i kako se rabio

34 W. POHL, “A Non-Roman Empire”, 585. Primjedbe na račun stavova koje zastupa W. Pohl, pa onda i onoga o važnosti ranosrednjovjekovnoga etničkog diskursa, a koji se ipak bitno razlikuju od onih koje zastupa njegov učitelj H. Wolfram, iznese-ne u zborniku On Barbarian Identity: Critical Approaches to Ethnicity in the Early Middle Ages, ur. Andrew Gillett, Turnhout 2002, ne čine se uvjerljivima. Poglavito ti prigovori gube na uvjerljivosti u svjetlu odgovora koji u samome zborniku daje W. Pohl, zaključujući: “etnička ideologija, kao svjesni sklop napora u promicanju određenih ideja, koristila se etničkim diskursom, odnosno nesvjesno ukorijenjenim načinom na koji su ljudi onoga doba govorili o etnicitetu na temelju stanovitih im-plicitnih pretpostavki” – W. POHL, “Ethnicity, Theory, and Tradition: A Response”, u: On Barbarian Identity, 234. Iako je tu riječ uglavnom o razdoblju ranijem od onoga koje je ovdje u fokusu razmatranja (poglavito o V. i VI. stoljeću), rasprava ima načelnu važnost, pa sam se stoga tek ukratko i osvrnuo na nju.

35 Gill PAGE, Being Byzantine: Greek identity before Ottomans, Cambridge 2008., 41.

236

Mladen Ančić

u krugu dvorskih pisaca koji su stvarali De administrando…, mora se poći od činjenice da se taj isti pojam mnogo češće, pa time i jasnije, koristi u cjelini koja slijedi nakon dalmatinskoga dossiera. Tu cjelinu, što je James Howard-Johnston naziva “sjeverni dossier”, a koja govo-ri o prilikama kakve su vladale na području sjevernoga crnomorskog zaleđa, tvore glave 37. do 42. modernih izdanja teksta.36 Prikazujući naime svijet Pečenega u 37. glavi, u tekstu u kojem se oni već kroz naslov tretiraju kao ethnos, autor izrijekom tvrdi da se njihova zemlja dijeli na osam teritorijalnih jedinica, označenih suvremenim bizantskim tehničkim upravno-teritorijalnim pojmom “tema”.37 Važno je svakako posebice naglasiti da se terminom “tema” označuje od VII. stoljeća na-dalje bizantska vojno-upravna teritorijalna jedinica, područje na kojemu je bila stacionirana i koje je eventualno branila zasebna vojna sila pod zapovijedanjem visokoga časnika (“generala”, kako bi se danas reklo) koji je imao i civilne ovlasti, a čija je službena titula glasila “strateg”.38 Da Pečenezi nisu imali, ali niti mogli imati, bizantske “teme” postaje jasno kad autor ustvrdi da se na čelu svake od spomenutih osam “tema” nalazi “velik arhont”,39 pri čemu pojam “arhont” uobičajeno označuje političkoga i vojnog vođu koji u svojoj sredini može nositi vrlo različite titule te može, ali i ne mora, biti uklopljen u sustav carske vlasti. No, za predmet o kojem se ovdje raspravlja svakako je od posebnoga interesa da nešto dalje autor teksta o Pečenezima izjednačuje na najizravniji na-čin već korišten pojam “tema” s pojmom genea, pa kaže:40

36 Ideja da se glavnina građe spisa De administrando imperio može podijeliti u četiri velika dossiera obrazložena je u J. HOWARD-JOHNSTON, “The De Administran-do Imperio: A Re-Examination of the Text and a Re-Evaluation of its Evidence About Rus”, 314.-318. U radu citiranome ovdje u bilj. 29 obrazložio sam zašto bi Howard-Johnstonov naziv “balkanski dossier” za osam poglavlja o “Hrvatima” i “Srbima” trebalo kao neprikladan zamijeniti nazivom “dalmatinski dossier”, koji onda ovdje i koristim.

37 KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 94. te 284. – 37./15.38 O izgradnji “tematskoga sustava” i vrlo preciznom značenju s njime povezanoga

pojmovlja vidi Warren TREADGOLD, Byzantium and Its Army 284–1081, Stan-ford 1995., 23.-25., 64.-86., te John HALDON, Warfare, State and Society in the Byzantine World 565–1204, London – New York 1999., 74.-83.

39 KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 94. i 284. – 37./16.40 Isto, 94. i 286. – 37./34.-37. i 37./39.-44.


237

Valja znati, da četiri geneae (riječ je Tomašić preveo kao “plemena” – op. M. A.) Pečenega, iliti tema Kvarčičur, tema Sirukalpej, tema Borotalmat i tema Bula čospon leže preko rijeke Dnjepra prema istočnijim krajevima … A ostale četiri geneae leže s ove strane Dnjepra prema zapadnijim i sjevernijim krajevima, to jest tema Gjaziphon, primakao se Bulgariji, tema dolnjega Gile, primakao se Turkiji, tema Haroboj, primakao se Rusiji, a tema Jabdiertim tributranim pokrajinama zemlje Rusije.

Iz svega se ovoga jasno vidi da jednome od autora De administrando… nikako nije bilo lako opisati stvarnost društvenoga uređenja Pečenega, koje je očigledno podrazumijevalo i vrlo složene etničke odnose. Naime, “narod” (ethnos) Pečenega raspadao se na manje, očito rodovske (u vrlo širokome smislu) zajednice sa svojim poglavarima (autor za njih koristi pojmove genea i “veliki arhont”). Te su zajednice, međutim, ujedno bile i okosnica neke vrste teritorijalno-upravnoga uređenja, pa je upravo po toj logici i došlo do jednačenja “teme” (teritorijalne jedinice) i “genosa” (pojma kojim se opisuje dio društvene strukture). Sve je to autor onda pokušao uklopiti u svoj fond društvenoga znanja koristeći pritom tehničke termine koji su ipak opisivali potpuno drugačiju stvarnost uređenja samoga Carstva, odnosno svijeta u kojemu je on sam živio. Takav je postupak opisivanja strane društvene stvarnosti pojmovima posuđenim iz autorova društvenoga okruženja predstavljao uobičajenu praksu u (dvorskome) krugu iz kojega su dolazili autori djela pripisanoga Konstantinu VII. Porfirogenetu. Jasno to pokazuje autor “Spisa” koji je za opis vojne sile “Hrvata” iskoristio tehnički vojni pojam “alagija”, kojim se inače u bizantskoj praksi označavala konjanička postrojba određene veličine.41 No, vraćajući se primjeru Pečenega valja posebice istaknuti da

41 Riječ je ovdje o opisu vojne sile “krštene Hrvatske” iz 31. poglavlja De admini-strando imperio. Podatak o 60 000 konjanika, koji je odavno zbunjivao povjesniča-re (doduše, neke i ne, pa su u želji da dodaju element “veličanstvenosti” nacionalnoj povijesti tu nevjerojatnu brojku uzimali “zdravo za gotovo”), nedavno je uz vrlo uvjerljivu argumentaciju na novi način interpretirao Tibor ŽIVKOVIĆ, “Contribu-tion to the New Reading about the Constantine Porphyrogenitus’ Statement on the Numbers of Croat Horsemen, Foot Soldiers and Sailors in Early 10th Century”, Byzantinoslavica 65/2007. Njegov teško oborivi zaključak da je autor “Spisa o Hr-vatima i Srbima” na ovome mjestu izvorno uporabio bizantski tehnički vojni pojam

238

Mladen Ančić

je na temelju izloženoga jasno vidljivo kako je pojam “narod” (ethnos) u fondu društvenoga znanja autora koji su stvorili De administrando… imao zapravo posve drugačije semantičko polje od onoga koje mu se danas pridaje. “Narod Pečenega” je tako za autora 37. poglavlja sinonim s pojmom “Pečeneska (zemlja)”, pa on ovu teritorijalnu izvedenicu etničkoga naziva u smislu teritorija pod vlašću vladara Pečenega koristi kad objašnjava “da se cijela Pečeneska dijeli na osam temata”, jedinica koje međutim nisu samo teritorijalne, nego imaju ishodište u domeni koju bismo danas nazvali “etničkim odnosima”, pa se stoga takva “tema” i može izjednačiti s pojedinom geneom.42

No, uz ovo valja primijetiti kako cijeli “sjeverni dossier”, iako na prvi pogled vrlo bogat informacijama, izgleda posve drugačije ako se kontrapunktira s rezultatima opsežnih i kvalitetnih arheoloških istraživanja istoga toga prostora što su ih tijekom XX. stoljeća proveli arheolozi iz nekadašnjega SSSR-a.43 Ta su istraživanja pokazala da je svijet crnomorskoga stepskog zaleđa bio uvelike raslojen, pa se u njemu vertikalna slojevitost u smislu postojanja hijerarhijski raspoređenih društvenih slojeva različite profesionalne orijentacije (ratnici, obrtnici, relativno slobodni poljodjelci, robovi itd.) nadovezivala i preplitala s horizontalnim, etničkim podjelama. U takvu se kontekstu zapravo bez velikoga zazora može zaključiti kako je autor (ili autori – tekst, naime, “sjevernoga dossiera” nema onu koherentnost i sustavnost kakva odlikuje “Spis” koji je posve izvjesno pisao samo jedan autor) bio u poziciji sličnoj onoj kolonijalnih činovnika u jugoistočnoj Aziji kad su pokušavali etničku raznolikost razumljivu samo kroz realnu “etničku

αλλαγή u množini αλλάγια kao kraticu te da je u susljednom prepisivanju rukopisa došlo do greške (što inače svodi konjaničku silu pod zapovijedanjem hrvatskoga vladara na manje od 20 000 ljudi) dobiva dodatno na snazi s obzirom na primjer u kojemu je još jedan od autora De administrando… koristio suvremene bizantske pojmove za opis stvarnosti izvan granica Carstva.

42 KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 94. te 284. – 37./15.43 Dostatno je u tome smislu uzeti u obzir sažetak rezultata arheoloških istraživanja

kako je, primjerice, izložen u Antal BARTHA, Hungarian Society in the 9th and 10th Centuries (Studia Historica Academiae Scientiarum Hungaricae 85), Buda-pest 1975., 9.-81. Bez obzira na stanovita ograničenja u interpretacijama, koja pro-izlaze iz za mjesto i doba u kojima je djelo nastalo razumljive autorove potrebe da se povijesna stvarnost podredi marksističkim shemama i utjera u kalup nacionalne povijesti, izloženi materijal jasno pokazuje siromaštvo informacija, a unutar toga i grube greške, koje o tome prostoru donosi De administrando imperio.


239

praksu” sabiti u određene unaprijed postavljene kategorije. Stoga je glavni zaključak koji se iz ovakve raščlambe može izvući onaj po kojemu je i kod autora koji su radili na izradi De administrando imperio “etnički identitet tvorio temelj političkoga jezika” u opisivanju stvarnosti izvan Carstva, kako je to zaključio W. Pohl.

Takav misaoni sklop jasno se raspoznaje i kod autora tekstova koji su ovdje u fokusu pozornosti. I autor “Spisa”, kao i autor redaktorsko-uredničkih komentara u tekstu “O Dalmaciji”, uložili su mnogo truda kako bi prikazu političkih odnosa na prostoru rimske Dalmacije dali ja-sno etničko objašnjenje. I jedan i drugi razvijaju pripovijedanje o podri-jetlu tamošnjih “Romana” – oni su potomci Rimljana koje je doveo još car Dioklecijan, pa se tako razlikuju i od Romajaca, podanika carske vlasti, i od Slavena koji su se tu poslije naselili. Postavka prema kojoj su oba autora u tome pripovijedanju imala na umu činjenicu da su u rimskoj Dalmaciji u doba Carstva doista naseljeni brojni veterani čini se, ali tek i samo na prvi pogled, uvjerljivom,44 no neovisno o tomu pravi bi smisao (etničkoga) razlikovanja Romana i Romajaca trebalo tražiti drugdje. Mi-slim pritom prije svega na činjenicu da su stanovnici gradova na istočnoj obali Jadrana već od IX. stoljeća, poput stanovnika mletačkih laguna, realno oblikovali autonomne političke strukture nad kojima carska vlast u Konstantinopolju više nije mogla uspostaviti trajnu izravnu kontrolu, nego je samo mogla računati na njihovu simboličku podređenost.45 Baš kao i u mletačkome slučaju, a stanovnici laguna su u 28. glavi opisani kao “Franci iz Akvileje i drugih mjesta Frangije”,46 realna politička autono-mija gradova na istočnoj obali Jadrana dobiva svoje etničko obrazloženje prije svega zato što to više nije prostor pod izravnom carskom vlašću.

Ista se logika prevođenja političkih odnosa u formu “etničkoga diskursa”, kao oblika pojednostavljivanja stvarnosti kako bi ona postala razumljivijom na razini dnevne komunikacije, razaznaje u izlaganju o “Hrvatima”, “Srbima”, “Zahumljanima”, “Trebinjanima i

44 Takvo tumačenje izvodi Paul STEPHENSON, Byzantium’s Balkan Frontier: A Po-litical Study of the Northern Balkans, 900–1204, Cambridge 2000., 28.

45 Michael DOLE, Empires, Ithaca (N. Y.) 1986., 42.-43., u sklopu raščlambe odnosa unutar imperijalnih struktura upozorava na organizacijski oblik koji se može ozna-čiti kao “formalna vrhovna vlast bez stvarnoga autoriteta”, što prilično precizno opisuje političku stvarnost odnosa s Konstantinopoljem oblikovanu tijekom IX. sto-ljeća na jadranskome prostoru na sjever od Pelješca.

46 KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 61. te 236. – 28./4.-5.

240

Mladen Ančić

Konavljanima”, “Dukljanima” te “Paganima/Neretvanima”. Pod tim se imenima u izlaganju zapravo razumijevaju političke tvorbe što su tijekom druge polovice IX. i prve polovice XX. stoljeća oblikovane uzduž istočnojadranske obale i u njezinu zaleđu. Nije, dakle, tu nipošto riječ o “narodima” i njihovim “narodnim” državama u smislu u kojem je to vidjela nacionalna historiografija XIX. i XX. stoljeća, nego o političkim tvorbama što su se međusobno uvelike razlikovale kako glede razine političke integracije i stabilnosti, tako i obzirom na to u kojoj su mjeri bile u dodiru s, odnosno u ovisnosti o Bizantskome Carstvu. Zaključak o nejednakoj razini integracije, stabilnosti, a onda i trajnosti, jasno se potvrđuje uvidom u daljnji razvoj tih tvorbi, od kojih će dio u sljedećim stoljećima nestati i utopiti se, zadržavajući pritom viši ili manji stupanj individualnosti, u one tvorbe čiji se vladajući sloj pokazao sposobnijim održati, pa i poboljšati svoju poziciju. Tako je vrlo brzo nakon što je na ovaj način prikazana u De administrando… kao samostalna politička tvorba nestala “zemlja Trebinjana i Konavljana”, dok će “zemlja Zahumljana” i “Duklja” praktično nestati tek na razmeđu XII. i XIII. stoljeća. “Zemlji Pagana/Neretvana” bit će pak ovdje u nastavku posvećena posebna pozornost.

Sklop međusobnih i odnosa ovih političkih tvorbi s Carstvom, kao podloge “etničkoga diskursa”, moguće je u okviru “Spisa” razaznati na dvije razine – prvo na razini eksplicitne naracije, kad ona doista korespondira s određenim stvarnim odnosima i zbivanjima koja iz njih proizlaze, a na drugoj razini iz pojedinačnih informacija koje autor upreda u naraciju koja je nedvojbeno fiktivna, u kojem slučaju te in-formacije više zrcale fond lokalnoga (društvenog) znanja nego namje-ru da se sustavno ocrtaju stvarno postojeće strukture. Pritom valja poći od nepobitne činjenice da se veći dio eksplicitne naracije “Spisa”, ali i ostalih dijelova De administrando… koji nas ovdje zanimaju, pokazao kao pripovijedanje “kako je trebalo biti”, a ne “kako je stvarno bilo”.47 Jedini dio pripovijedanja u “Spisu” za koji se može smatrati da koliko-toliko doista korespondira sa stvarnim događajima odnosi se na povijest srpske kneževine u drugoj polovici IX. i prvoj polovici X. stoljeća.48

47 O tome opširnije vidi u radu citiranom ovdje u bilješci 29 te u izvrsnoj raščlambi načina na koji je sam Konstantin VII. postupao kao autor kako je predočava R. J. H. JENKINS, “Constantine VII’s Portrait of Michael III”, u: R. J. H. JENKINS, Studies on Byzantine History of the 9th and 10th Centuries, London 1970.

48 O tome dijelu “Spisa” još uvijek vrijedi konzultirati Georgije OSTROGORSKI,


241

U sklopu toga pripovijedanja posebnu pozornost zaslužuje opis rata što ga je protiv Srbije vodio Mihajlo Boris oko 860. godine. Prikazujući povlačenje snaga bugarskoga vladara iz Srbije na kraju pohoda, autor prikazuje kako je Boris “bojeći se, da mu Srblji na putu ne bi pali u zasjede” zatražio “za svoje očuvanje sinove arhonta Mutimira, Borena i Stefana, koji ga očuvaše nepovrijedjena do medje od Raše. Te ljubavi radi dade im Mihajlo Boris velike darove, a i oni dadu na uzvrat njemu uzdarjem: dva roba, dva uskoka (sokola – op. M. A.), dva psa i devedeset gunića (kuninih kožica – op. M. A.), za koje Bugari kažu da je danak”.49 Iz ovakvoga pripovijedanja proizlazi dakle kako su u međusobnoj ko-munikaciji vladajućega sloja političkih tvorbi o kojima je ovdje riječ različiti oblici razmjene igrali vrlo važnu ulogu. No pritom je, kako se jasno vidi iz pripovijesti, crta koja je “dar” i “uzdarje”, kao iskaze neke vrste ravnopravnosti, dijelila od “danka”, kao simboličkoga iskaza podčinjenosti, očito bila vrlo tanka.50 Iz nastavka pripovijedanja autora “Spisa” jasno se da razaznati da tumačenje Mihajla Borisa (i njegovih nasljednika) o tomu kako su “darovi” koje je Boris dobio na izlasku iz Srbije zapravo predstavljali “danak” nije ostalo bez dugoročnih poslje-dica – od ovoga vremena nadalje sukobi oko vrhovništva nad srpskom kneževinom zapravo, ako ćemo vjerovati autoru “Spisa”, obilježavaju njezin život. Pravo na to vrhovništvo, naime, polagala je s druge strane i carska vlast iz Konstantinopolja, no autor nije izdašan u opisivanju me-hanizama kojima se ta vlast služila kako bi svoje ambicije i ostvarila (on, doduše, redom spominje: izbjeglice iz vladajućega roda koji su našli azil u Konstantinopolju; izbjeglice koji su azil našli u hrvatskoj kneževini i odatle pokretali vojne pohode; konačno, spominje i bugarske štićenike koji su otkazali poslušnost svome dotadašnjem patronu i priklonili se carskoj vlasti; no, nigdje se u pripovijedanju ne spominje ni ono što su takvi “prebjezi” bili dužni carskoj vlasti, odnosno drugome domaćinu,

“Porfirogenitova hronika srpskih vladara i njeni hronološki podaci”, u: G. OSTRO-GORSKI, Vizantija i Sloveni (Sabrana dela Georgija Ostrogorskog 4), Beograd 1970.

49 KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 85.-86. te 272./50.-57.50 Svaka daljnja raščlamba ovih mehanizama mora poći od temeljnih objašnjenja

kategorijalnoga aparata kako ih u svome već klasičnom djelu predočava Marcel MAUSS, The Gift: The form and reason for exchange in archaic societies (izv. Essai sur le don, 1924.), London – New York 2002., uz važne pripomene i dopune u Pierre BOURDIEU, The Logic of Practice (izv. Le sens pratique, 1980.), Stanford 1990., 98. i d.

242

Mladen Ančić

niti pak što su eventualno kao realnu pomoć dobivali od onih koji bi im pružili azil). Nasuprot tomu, bugarski su kazneni pohodi opisani prilično detaljno, ali samo kako bi se moglo razabrati koliko su bili neuspješni, pa se u tome segmentu naoko realističnoga prikaza stvarnih događaja opet razaznaje autorova tendencija prema opisivanju “kako je trebalo biti” (zaključak koji se iz ovakvoga pripovijedanja da izvesti nedvojben je: Bugari ne bi trebali kontrolirati političke tvorbe koje ulaze u intere-snu sferu Carstva).51

Ovdje, međutim, postupak i zamisli autora “Spisa”, odnosno druga dva teksta koji tvore cjelinu dalmatinskoga dossiera u De administrando…, nije moguće detaljnije raščlanjivati jer bi to zahtijevalo znatno veći prostor. Ono što se iz gornjega razlaganja za ovu priliku čini posebice važnim naglasiti odnosi se na mehanizme međusobnih odnosa političkih tvorbi opisanih etničkim nazivljem – nije naime teško zaključiti kako je eventualno dulje održavanje odnosa nadređenosti i podčinjenosti, uobličenih u redovito davanje danka, vodilo postupnom gašenju same ideje političke samostalnosti, odnosno uklapanju bilo u sustav izravne carske vlasti, bilo u okvire “zemlje” čijem se vladaru kroz dulje vrijeme plaćao danak, što je onda bitno mijenjalo dinamiku odnosa. Tragovi takve razvojne putanje razaznaju se, naposljetku, i u samome “Spisu” u prikazu “zemlje Travunjana i Konavljana”, odnosno u kratkoj pripomeni koja registrira nekadašnju samostalnost “zemlje Konavli”. Gotovo cijeli prikaz “zemlje Travunjana i Konavljana”, s njezinom kratkom poviješću, vrijedi ovdje opširno citirati jer, u okviru gotovo mitološkoga prikaza geneaologije i u najmanju ruku čudnih etimologija, ukazuje na još jednu važnu značajku cjelokupnoga razglabanja u De administrando imperio:52

Zemlja Trebinjana i Konavljana je jedna zemlja. Ovi potječu od tamošnjih nekrštenih Srbalja, i stanuju tamo od vremena onoga arhonta, koji se iz nepokrštene Srbije

51 Položaj Bugarske u okviru “bizantske zajednice naroda” (pojmovnu kovanicu u obliku Byzantine Commonwealth, s izravnom referencom na suvremeni politički pojam British Commonwealth, u literaturu je svojedobno uveo engleski bizantolog Dimitri Obolensky) na nov, ali i vrlo uvjerljiv način tumači Veselina VACHKOVA, “Danube Bulgaria and Khazaria as Parts of the Byzantine Oikoumene”, u: Florin CURTA (ur.), The Other Europe in the Middle Ages: Avars, Bulgars, Khazars, and Cumans, Leiden – Boston 2004.

52 Konstantin PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 89.-90. te 280. – 34./3.-16.


243

utječe caru Herakliju, sve do arhonta srpskoga Vlastimira. Ovaj arhont Vlastimir dade svojoj kćeri za muža nekoga Krainu, sina trebinjskoga župana Belaja. Hoteći svoga zeta počastiti, imenuje ga arhontom i učini ga samovlasnim. Ovaj rodi Hvalimira, a taj opet Čučimira. Trebinjski pako arhonti bijahu vazda pod arhontom Srbije, a Trebinje znači u slovenskom jeziku utvrdjeno mjesto, jer zemlja ta ima mnoge utvrde.Ima pod ovom zemljom trebinjskom još druga zemlja zvana Konavli.

Iz ovako postavljenoga pripovijedanja i kategorijalnoga aparata ko-jim se služi anonimni autor “Spisa” jasno proizlazi da on cijelo vrijeme govori samo o onome što se događalo na onoj društvenoj razini koju bi smo modernim rječnikom opisali kao “vladajući sloj”. Careve pre-dodžbe, iskazane kroz pripovijedanje, zapravo uopće ne obuhvaćaju ono što bi smo mi danas nazvali “seljačke mase”, odnosno “narod” u mo-dernome značenju te riječi. Njegovi su dakle ethnosi, kako “Romani” tako i “Slaveni/Avari”, pa susljedno tomu i “Hrvati”, “Srbi” te svi ostali, zapravo vladajući ratničko-posjednički sloj, odnosno “aristokracija” u širem smislu u kojem taj pojam koristi u briljantnoj no prilično zane-marenoj knjizi John Kautsky.53 Stoga je politička povijest koju ispisuju suradnici Konstantina VII. Porfirogeneta pod njegovim nadzorom stvar-no pripovijedanje o zbivanjima u vrlo ograničenom krugu populacije odnosno, kako to kaže Patricia Crone, oslanjajući se upravo na rezultate do kojih je došao J. Kautsky: “Politika je u pred-industrijskim društvi-ma bila politika elite, ili drugim riječima obuhvaćala je svega jedan do

53 John KAUTSKY, The Politics of Aristocratic Empires, Chapel Hill 1982. Aristo-kraciju autor (24) definira kao “vladajuću klasu u (primitivnoj) agrarnoj ekonomiji, klasu koja nije angažirana u produktivnom radu nego živi posve, ili bar u prvome redu, od rada seljaštva”. Precizniju definiciju ranosrednjovjekovne aristokracije u istome smislu daje Chris WICKHAM, Framing the Early Middle Ages: Europe and Mediterranean, 400–800, Oxford 2006., 153.: “aristokrat je pripadnik (načelno zemljoposjednik) političke elite, netko tko raspolaže određenim oblikom političke moći … u srednjovjekovnom svijetu, u kojemu je status rijetko bio precizno odre-đen, hoćemo li stanovitog lokalnog vođu vidjeti kao ‘aristokrata’ ili ne uvelike ovisi o našim odlukama o tomu gdje povući crtu razgraničenja” između aristokracije i ne-aristokracije, zaključuje C. Wickham.

244

Mladen Ančić

dva posto populacije.”54 U tome je kontekstu eventualna etnička isto-vjetnost ili pak razlika između vladajućega sloja i podanika za autore tekstova koje danas koristimo kao vrelo poznavanja onodobnih prilika bila suštinski beznačajna, jer podanici ionako nisu bili u fokusu njihove pozornosti, osim u situacijama kada bi u pitanje bio doveden postojeći raspored društvene moći.

Tu sliku odnosa ne mijenja ni, na prvi pogled, suprotno razlaganje autora redaktorsko-uredničkoga komentara na “Spis” u onome segmen-tu u kojem tvrdi da “narodi” (o kojima je riječ u tekstu) nisu imali vlada-re, nego su živjeli kao akefalne zajednice kojima su upravljali “župani starci” (ζουπάνους γέροντας).55 Taj je izričaj u XIX. stoljeću postao jed-nim od važnih temelja slike egalitarnog slavenskog uređenja, pa onda i iz njega izraslog mita o etničkom jedinstvu vladajućega sloja i podanika. Na koji se način postupalo s carevim tekstom u oblikovanju takve slike izvrsno ilustrira razlaganje Franje Račkoga, jednoga od onih povjesni-čara koji su najzaslužniji za oblikovanje mita o egalitarnom uređenju široko zamišljene etničke zajednice, “naroda”. Naime, F. Rački je jasno uočio kontradikciju u izlaganju s jedne strane redaktorsko-uredničkoga komentara i samoga “Spisa” s druge strane – nasuprot izričitoj tvrdnji o nepostojanju vladara u komentaru, u samome se tekstu “Spisa” o njima, vladarima i uopće vladajućem sloju, jasno pripovijeda u ekskursima o pojedinim događajima. Tu kontradikciju F. Rački posve ispravno razrje-šava povezujući izričaj o egalitarnom uređenju s tvrdnjama starijih pisa-ca (na koje se, uostalom, implicitno i sam komentator “Spisa” poziva) te onda daje svoje tumačenje onoga “što je pisac zapravo htio reći” – pre-ma njegovu tumačenju, autor je komentara i sam mislio na ono “starije doba” koje u svojim djelima opisuju stariji pisci, Prokopije, Mauricije i Lav.56 Autor komentara, međutim, očigledno nije mislio na neko “starije doba” jer je u tome posve eksplicitan – on izrijekom tvrdi da je akefalno egalitarno uređenje okončano tek intervencijom djeda Konstantina VII. Porfirogeneta, cara Bazilija I. u drugoj polovici IX. stoljeća. U jednom

54 Patricia CRONE, Pre-Industrial Societies, Oxford 1989., 58.55 Isto, 64. (s Tomašićevim neodgovarajućim prijevodom “župani starješini”) te 242.

– 29./66.-68.56 F. RAČKI, Nutarnje stanje Hrvatske, 199. Za komentar ovakvih shvaćanja F. Rač-

koga usp. literaturu navedenu na istome mjestu u bilješci označenoj znakom “*” te u bilješci 2 na sljedećoj stranici.


245

krajnje uopćenom iskazu govori on o tomu da su “narodi” o kojima je riječ (no ne mogu biti svi, jer su “Pagani” u daljem izlaganju izrijekom izuzeti) poslali svoje izaslanike caru sa zahtjevom da ih se pokrsti. Car je njihovoj molbi udovoljio, a onda i pošao korak dalje:57

I nakon što ih dade pokrstiti, postavi im za vladare one, koje su sami htjeli i izabrali iz genee (ovdje Tomašić pojam genea prevodi kao “pleme” – op. M. A.), koj(u) su oni štovali i voljeli. Od onoga pako vremena pa sve do danas postaju njihovi arhonti iz tih istih genea (Tomašićev ponešto neprecizni prijevod ovdje glasi “vlastitih plemena” – op. M. A.), a ne iz drugih.

U ovako je postavljenom pripovijedanju moguće prepoznati dvije misaone niti: s jedne strane obrazac povijesti “kako je trebalo biti” (car, i to ne bilo koji, nego sam djed Konstantina VII. i utemeljitelj dinastije, svojom dobrotom uvodi “politički red” u akefalna društva naseljena po ranijem caru, Herakliju, na rubove Carstva); na drugoj strani pripovije-danje se, bar dijelom, može dovesti i u svezu sa stvarnim događajima o kojima autor ne govori izravno – iz drugih je vrela, naime, doista pozna-to da je upravo za Bazilijeve vladavine na hrvatski kneževski prijestol iz Konstantinopolja i očito uz carsku podršku 879. godine došao Zdeslav, za koga se zna da je bio sin nekadašnjega kneza Trpimira (no, a to mi se čini posebice važnim naglasiti, Zdeslav je na prijestolu ostao vrlo krat-ko, nasilno je uklonjen i potom pogubljen, što stvarne događaje pokazu-je u posve drugačijem svjetlu od onoga u tekstu).58 Osim što pokazuje kako autor redaktorsko-uredničkoga komentara od pozorno probranih stvarnih činjenica te zanemarivanjem onoga što mu na određeni način “smeta” oblikuje pripovijedanje o tomu “kako je trebalo biti”, citirani tekst ukazuje na još dvije važne stvari koje ovdje zaslužuju posebnu pozornost.

57 KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 64.-65. te 242.-244. – 29./68.-79. (citirani stavak 29./76.-79.).

58 O okolnostima u kojima je Zdeslav zasjeo na kneževski prijestol, ali onda vrlo brzo bio zbačen, pa i pogubljen, vidi M. ANČIĆ, “Imperij na zalasku. Nestanak bizant-ske vlasti na istočnoj obali Jadrana u 9. stoljeću”, Radovi Zavoda za povijesne zna-nosti HAZU u Zadru, 41/1999., te M. ANČIĆ, “Mjesto Branimirove Hrvatske u suvremenom svjetskom poretku”, Zgodovinski časopis, 55-3/2001.

246

Mladen Ančić

U prvome redu valja upozoriti da kratka cjelina iz koje potječu dvije citirane rečenice predstavlja zapravo skraćeno i ne najsretnije prepri-čavanje teksta za kojega se sa sigurnošću može reći da potječe iz pera samoga cara-pisca i tvori dio biografije njegova djeda, cara Bazilija I.59 Uz to, iz načina na koji je oblikovan taj tekst u Vita Basilii jasno je da je njegov autor pred sobom imao “Spis”, ali čini se ne i njegov redak-torsko-urednički komentar (on naime govori o “Hrvatima”, “Srbima” i ostalim zajednicama iz “Spisa” na takav način da upotpunjuje, odnosno na određeni način mijenja informaciju prema kojoj su svi oni odavno i trajno bili pod carskom vlašću; car-pisac, međutim, tvrdi da je te vlasti nestalo za vladavine Mihajla III., a ne Mihajla II., kako se inače čita u tekstu “O Dalmaciji”, odnosno 29. glavi). Iz toga pak proizlazi i za-ključak o vremenskoj sekvenci nastanka pojedinih tekstova o kojima je ovdje riječ – najstariji je od njih “Spis o Hrvatima i Srbima”; njega je pred sobom imao i dopunjavao autor Vita Basilii; tekst iz Vita Basilii pred sobom je imao, prepričavao ga te ponešto mijenjao i dopunjavao autor redaktorsko-uredničkoga komentara “O Dalmaciji i narodima koji je nastavaju” uključenoga u De administrando… (glava 29.).

Utvrđivanje vremenske sekvence postanka važno je za razumijeva-nje autorskih namjera i smisla intervencija u odnosu na ono što donosi “Spis”. Smisao tih intervencija, naime, jest da oba autora, i autor Vita Basilii i autor redaktorsko-uredničkoga komentara, praktično zadiru u područje koje bi se danas označilo kao područje društvene teorije, i to na posve neočekivan način. Njihov je napor usmjeren na objašnjenje činje-nice na koju dosadašnji istraživači ovih rukopisa nisu usmjerili pozor-nost, a koja je dvojici autora iz sredine X. stoljeća nakon čitanja “Spisa” očito bila bjelodano jasna. Riječ je o tomu da autor “Spisa” svijet slaven-skih kneževina, odnosno političkih tvorbi nastalih uzduž istočnojadran-ske obale i u njezinu zaleđu, predstavlja na način koji bitno odstupa od tradicionalnih bizantskih predodžbi o Slavenima uopće. Naime, još od sredine VI. stoljeća u bizantskoj se literaturi Slaveni predstavljaju kao svijet koji živi u obliku društvene organizacije koji bi se mogao ozna-čiti kao odsustvo države, odnosno vlasti Jednoga (monarhia). Moderna

59 Izvorni tekst u Immanuel BEKKERUS, Theophanes Continuatus, Ioannes Ca-meniata, Symeon Magister, Georgius Monachus, Bonn 1838., 288./10.-289./2. te 291./12.-292./13. (prvi broj predstavlja stranicu, a drugi redak teksta; unaprijed će ovaj tekst biti tako citiran). Prijevod na srpski jezik u Vizantiski izvori, ur. B. Ferjan-čić, 79.-80.


247

antropologija, a onda i komparativna historija, u najmanju ruku od vre-mena pojave djela Pierra Clastresa La société contre l’État. Recherches d’anthropologie politique 1974. godine,60 posvećuje tome obliku uređe-nja sve veću pozornost. Na važnost toga modela društvene organizacije za razumijevanje slavenskoga uređenja u ranome srednjem vijeku svo-jedobno je upozorio W. Pohl, temeljeći svoja razmatranja prije svega na vijestima koje o Slavenima donosi Pseudo-Mauricije.61 Ovdje je u prilog takva tumačenja dostatno upozoriti na gotovo frapantnu sličnost tema i shema iz arsenala kolonijalnoga diskursa kako je on oblikovan od XVI. stoljeća u opisima uređenja domorodačkoga pučanstva u objema Ame-rikama s temama i shemama kroz koje slavenski svijet predstavljaju bi-zantski pisci druge polovice VI. stoljeća, Pseudo-Cezarije, Prokopije ili Menandar.62 Takve su predodžbe o Slavenima očito ušle u fond društve-noga znanja u Bizantu, što se možda najjasnije vidi u pozivanju autora redaktorsko-uredničkog komentara na već spominjane “župane-starce”. Informacija očito potječe iz nekog (vjerojatno mnogo) starijeg djela, koje nam se poput mnogih drugih nije sačuvalo, ali je posve izvjesno reproduciralo bizantski “kolonijalni diskurs” o Slavenima. Najstariji pak pokušaj da se progovori o promjenama u stvarnome svijetu, pa tako i u oblicima uređenja kod Slavena, do kojih je u međuvremenu došlo nalazi se kod oca Konstantina VII. koji se i sam bavio pisanjem, cara Lava VI. U svojoj Taktici Lav VI. govori o tomu kako je njegov otac, car Bazilije I., svojom izravnom intervencijom Slavene podvrgnuo “upravljačima na romejski način”.63 Upravo se na tu misao nadovezuje sam Konstantin

60 Sada dostupno kao Pierre CLASTRES, Društvo protiv države (izv. La société con-tre l’État. Recherches d’anthropologie politique, 1974.), Zagreb 2010.

61 W. POHL, Die Awaren. Ein Steppenvolk im Mitteleuropa 567–822, München 1988., 126.-127. Citirano prema F. CURTA, The Making of the Slavs; History and Archae-ology of the Lower Danube Region c. 500–700, Cambridge 2002., 322. (vrijedi svakako upozoriti kako se F. Curta praktično nadovezuje na Pohlove ideje i dalje ih razrađuje). Ovdje tek valja dometnuti da je historiografija na hrvatskom i srpskom jezičnom području u međuvremenu ostala zarobljena u pseudo-marksističku shemu “vojnodemokratskog uređenja” na koju više nije potrebno ni trošiti riječi.

62 Za predodžbe kolonizatora vidi P. CLASTRES, Društvo protiv države, 137. i d. Od-govarajuće tekstove bizantskih pisaca vidi prema srpskome prijevodu u Vizantiski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom I., prir. Franjo Barišić, Mila Rajković, Bariša Krekić, Lidija Tomić, Beograd 1955., 4.-5., 25.-26., 86., 87.

63 Srpski prijevod u Vizantiski izvori, ur. F. Barišić et al., tom I., 260. Izvorni tekst u Jacques-Paul MIGNE, Leonis, Romanorum imperatoris augusti, cognomine Sapi-entis, opera quae repreriri poteurunt omnia; Patrologiae cursus completus (Series Graeca) CVII, Parisii 1863., col. 969, 101.

248

Mladen Ančić

VII. u svome djelu Vita Basilii sa svojom širom eksplikacijom istoga motiva.64

(U) ovom kraju (naseljenom “Hrvatima”, “Srbima” i “osta-lima” – op. M. A.) prihvaćena je u potpunosti vlast cara, po-što su svi prihvatili da njima, prema čovekoljubivoj naredbi samodržca, vladaju arhonti iz reda njihovih saplemenika. Jer on (car) za vladanje nad njima nije držao vlast koja se može kupiti, tako da bi im kao arhonte postavljao one koji više daju i njegove podanike gule. I zbog toga mudro naredi da njima vladaju oni koje oni sami izaberu i kao na neki način rukopolože, obavezujući ih da, kao izabrani arhonti, prema njima čuvaju očinsku blagonaklonost.

Misao je do kraja uobličio autor redaktorsko-uredničkoga komenta-ra, onoga teksta što se ovdje naziva “O Dalmaciji”, koji je, kako je već pokazano, sad u pripovijedanje uveo i “starce-župane”, odnosno nešto podrobniji i o nekom izgubljenom literarnom predlošku ovisni opis sta-rijega oblika društvene organizacije.

Cijeli ovaj izlet u područje društvene teorije (kako su je razumije-vali autori sredine X. stoljeća) uklopljene u sliku “kako je trebalo biti” jasno pokazuje u kojoj je mjeri (ne)moguće tretirati De administran-do…, odnosno njegov dalmatinski dossier, kao ozbiljno i pouzdano po-vijesno vrelo koje otkriva stvarna zbivanja. Ovdje uočena intertekstu-alnost, odnosno ovisnost o drugim tekstovima pri konstrukciji slika i pripovijedanja, vjerojatno (ali zasad bez dokaza) stoji i u pozadini uku-pne konstrukcije “Spisa o Hrvatima i Srbima”. Naime, već je odavno Ljudmil Hauptmann jasno uočio i zorno pokazao kako je pripovijedanje o “Hrvatima” i “Srbima” zapravo sklopljeno po istovjetnoj shemi.65 No, Hauptmannovo objašnjenje po kojemu je shema odgovarala stvarnosti “hrvatske” seobe, ali ne i one “srpske” (temeljni je argument kako je “hrvatska” istinita zato što autor tvrdi da su se “Hrvati” doselili prvi), čini se posve arbitrarnim i neodrživim – ili je riječ o shemi, pa onda ona

64 Vizantiski izvori, ur. B. Ferjančić, 80. Izvorni tekst I. BEKKERUS, Theophanes Con-tinuatus, Ioannes Cameniata, Symeon Magister, Georgius Monachus, 292./4.-13.

65 Lj. HAUPTMANN, “Konstantin Porfirogenit o porijeklu stanovništva dubrovačko-ga zaleđa”, 19.


249

ne pokriva ni jedan od dva slučaja, ili je riječ o stvarnome opisu koji pokriva obje seobe. Po svemu što je dosad rečeno može se s priličnom dozom sigurnosti zaključiti kako je doista riječ tek o literarnoj shemi u pozadini koje mogu stajati stanovite činjenice koje je onda jako teško utvrditi – tek kao radnu pretpostavku može se zamisliti da je Herakli-je doista naseljavao neke slavenske skupine, odbjegle ispod avarskoga vrhovništva, poglavito nakon poraza pod Konstantinopoljem 626. go-dine, na područja koja su još tehnički bila pod njegovom vlašću; drugi sklop zbivanja koji je poslužio sklapanju naracije mogao se odnositi na informacije o kasnijoj seobi slavenskih ratničkih skupina koje su se na-metnule kao “gospodari” zatečenoj populaciji. Sve je ovo bilo posve dovoljno autoru “Spisa” da osmisli pripovijedanje o “Hrvatima” i “Srbi-ma”, odnosno da etničke nazive IX. i X. stoljeća jednostavno premjesti u početak VII. stoljeća.

Ostavljajući po strani pitanje na temelju čega je i po kojoj logici autor “Spisa” osmislio svoju konstrukciju povijesnoga pripovijedanja, jer na njega zasad nema do kraja pouzdanoga odgovora, valja pozornost obratiti pozivanju na genos/genea kao ishodište vladajuće dinastije po-litičke tvorbe, što nas donekle vraća na ranije razmatranje o značenju toga pojma. Pritom valja još jednom naglasiti – autoru “Spisa” zapravo i nije bio cilj prikazati nutarnje stanje tih političkih tvorbi onako kako je prikazano nutarnje uređenje Pečenega, pa je u ovome slučaju pozivanje na zasebne genos/genea dio fonda lokalnoga (društvenog) znanja koje je nenamjerno ušlo u tekst. Na isti je, nenamjerni način u tekst redak-torsko-uredničkoga teksta ušla, čini se, još jedna informacija koja sliku nutarnjega uređenja ocrtava u istim bojama. Riječ je o tek nuzgredno priopćenoj informaciji, prema kojoj su “stanovnici Raguze Hrvate i ostale arhonte Slovena na vlastitim svojim korabljama u Langobardiju prevezli”.66 Naše je znanje o političkim tvorbama o kojima govori autor “Spisa” iz drugih vrela previše oskudno da bi se moglo provjeriti u kojoj je mjeri opravdano njegovo uvođenje pojma genea u ovaj prikaz, osim u jednome slučaju.

Tek za Hrvatsku Kneževinu doista znamo da su u nju tijekom vre-mena, od početka IX. stoljeća, pod različitim okolnostima bile postu-pno uklopljene manje etničke zajednice i njihovi teritoriji – Klevnjani/

66 KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 67. te 246. – 29./113.-115.

250

Mladen Ančić

Livnjani, Bužani, Gačani itd.67 Ostaje zaključiti da su upravo to oni ge-nosi/genee o kojima je riječ u “Spisu o Hrvatima i Srbima”, odnosno za-ključiti, iako to nikad neće moći biti egzaktno potvrđeno, da je situacija bila slična i u drugim političkim tvorbama o kojima se govori u dijelu De administrando… koji nas ovdje zanima. Genealogiji pak koju za etnič-ke zajednice/političke tvorbe raspoređene uzduž istočnojadranske obale daje autor “Spisa” (ukratko: svi, osim Hrvata, potječu od “nekrštenih Srba” koje je naselio Heraklije) može se vjerovati točno toliko koliko se istomu autoru može vjerovati u drugim stvarima koje pripovijeda.68 Teško je povjerovati čak i to da je ta genealogija stvar lokalnoga (druš-tvenog) znanja poteklog s područja o kojem je riječ. Koliko je autor “Spisa” dobro poznavao te prilike pokazat ću u posljednjem dijelu ove rasprave, razglabajući njegov prikaz “naroda”, odnosno “zemlje Pagana/Neretvana”.

No, prije toga vrijedi, za modernoga čitatelja (poglavito onoga koji se više ili manje ozbiljno zanima za povijest) nesklonoga, nakon stoljeća i pol tretiranja djela De adminsitrando… kao ozbiljnoga i vrijednog vrela koje ipak pouzdano govori o ranosrednjovjekovnim prilikama, povjerovati u ovakve zaključke, ocrtati jednu zanimljivu paralelu. Ovdje je već bilo riječi o tomu da je dalmatinski dossier zapravo djelo najmanje tri različita autora, jednoga ili dvojice carevih bliskih suradnika, pa možda dijelom i samoga cara-pisca (jedan je autor “Spisa”, drugi je autor uredničko-redaktorskoga komentara “O Dalmaciji”, u koji je možda intervenirao i sam Konstantin VII. pripovijedanjem o svome djedu, caru Baziliju I.), te nešto mlađega autora “Rasprave”. Krug carevih suradnika zacijelo su tvorili ljudi koji su se smatrali poznavateljima povijesti i starih tekstova, ljudi za koje se može reći kako su bili neka vrsta učenih savjetnika. Običaj uzimanja i korištenja takvih učenih savjetnika u političkim pothvatima održao se praktično do danas, pa vrijedi vidjeti kako se u novije vrijeme sklapa mozaik znanja potrebnih u političkome djelovanju jednog imperijalnog sustava da bi se jasnije ocrtale okolnosti rada autora dalmatinskoga dossiera. Izvrsnu paralelu

67 Usp. M. ANČIĆ, Hrvatska u karolinško doba, Split 2001., 11.-13.68 Kako se oblikovao i koliko je za srednjovjekovnu misao uopće bio važan “genea-

loški idiom”, u koji se posve uklapa i ovo razlaganje u “Spisu”, vidi Robert BAR-TLETT, “Medieval and Modern Concepts of Race and Ethnicity”, Journal of Medi-eval and Early Modern Studies, 31(1)/2001., 44.-45.


251

u tome smislu pruža djelovanje prvoga profesionalnog američkog akademskog medievista, Charlesa Homera Haskinsa, jednoga od trojice političkih savjetnika američkoga predsjednika Woodrowa Wilsona na pregovorima kojima je u Versaillesu okončan Prvi svjetski rat.69 Valja svakako upozoriti, da bi paralela bila potpuna, kako je i sam Woodrow Wilson (poput Konstantina VII. Porfirogeneta) bio ugledan povjesničar i politolog prije no što je postao američki predsjednik, pa nije nikakvo čudo što je za savjetnike uzeo C. H. Haskinsa i Roberta Howarda Lorda, profesore povijesti na sveučilištu Harvard.

Od svih njihovih ideja ostvarenih tijekom pregovora, u kontekstu koji je ovdje predmet interesa svakako je najvažnija činjenica da su C. H. Haskins i R. H. Lord bili među glavnim međunarodnim arhitektima ideje o oblikovanju “zemlje Južnih Slavena” koja je onda u povijest ušla pod službenim imenima Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Jugoslavija. Ubrzo po završetku mirovnih pregovora C. H. Haskins i R. H. Lord objavili su i knjigu u kojoj povijesnim, etnografskim i po-litološkim argumentima brane rješenja koja su zastupali u Versaillesu i koja su u međuvremenu postala politička realnost.70 Iako su, dakle, C. H. Haskins, kao uostalom i R. H. Lord (koji je, inače, bio “specijalist za slavensku povijest”), neprijeporno bili ugledni i utjecajni povjesničari, nitko danas ne bi ozbiljno uzimao njihovo zajedničko djelo u koje je kao etnografsko znanje ušla tvrdnja o “jedinstvu rase Južnih Slavena”, iz koje je izveden politički stav o tomu da je ujedinjenje te rase u jednu državu “na svaki način prirodno i poželjno” jer su “Srbi, Hrvati i Slo-venci braća po krvi”,71 ili da su (tadašnjih) 600 000 muslimana u Bosni i Hercegovini “po rasi Srbi”.72 Ništa bolje stvari ne stoje ni s njihovim interpretacijama povijesti, prema kojima je “Venecija preuzela naslijeđe Rimskoga Carstva na Jadranu”,73 i to nakon vojnoga pohoda 998. godine koji je, prema dalje razvijenom argumentu, rezultirao time da je od tada

69 Za sve što slijedi, ako drugačije nije naznačeno, vrelo je informacija Norman F. CANTOR, Inventing the Middle Ages, New York 1991., 245. i d.

70 Charles H. HASKINS – Robert H. LORD, Some Problems of the Peace Conference, Cambridge (Mass.) – London 1922.

71 Isto, 241. Zašto i kako Haskinsov i Lordov izričaj o “rasi” ovdje treba razumijevati u značenju koje se danas pridaje “etnicitetu” vidi R. BARTLETT, “Medieval and Modern Concepts”, 41.-44.

72 C. H. HASKINS – R. H. LORD, Some Problems of the Peace Conference, 242.73 Isto, 245.

252

Mladen Ančić

(pa do propasti Mletačke Republike) dužd “nosio titulu Dux Dalma-tiae”, odnosno da je sjećanje na taj pohod održavano kroz godišnji ritual duždeva “vjenčanja s morem”.74 Uzme li se pak u obzir da su savjetnici američkoga predsjednika imali i posebne agente na terenu koji su im dostavljali političke informacije i svoje dojmove iz realnoga prostora i vremena,75 može se još jasnije pratiti mehanizme sklapanja “društveno-ga znanja” kao oblika dominacije iz jednoga imperijalnog središta kakvo je u X. stoljeću bio Konstantinopolj, a početkom XX. stoljeća sve više postajao Washington.76

*Ostavljajući po strani daljnju komparativnu raščlambu modela

imperijalnoga djelovanja te s time povezanih oblika imperijalnoga diskursa, valja se vratiti na sadržaj De administrando… i ogledati na

74 Isto, 252. Što se duždeve titule tiče, stvar je daleko od toga kako je predstavljaju C. H. Haskins i R. H. Lord – dužd je doista nakon pohoda iz godine 1000. (a ne 998.) skoro stoljeće nosio titulu Dux … Dalmatiae, no krajem XI. stoljeća titula je promi-jenjena i glasila je Dux … Dalmatiae et Croatiae te je u takvu obliku zadržana do Zadarskoga mira sklopljenoga 1358. godine, nakon kojega je se dužd morao odreći i nikad više nije obnovljena u tome obliku. Ritual duždeva godišnjeg “vjenčanja s morem” tek je posredno i u drugačijem kontekstu povezan s pohodom iz 1000. godine – usp. Edward MUIR, Civic Ritual in Renaissance Venice, Princeton (N. J.) 1981., 103. i d., s pozivom na stariju literaturu.

75 Takve izvještaje Leroya Kinga, pouzdanika koji je nekoliko mjeseci početkom 1919. godine boravio u Zagrebu, objavio je Jere JAREB, “Leroy King’s Reports from Croatia March to May 1919”, Journal of Croatian Studies, 1/1960.

76 Herfried MÜNKLER, Empires: The Logic of World Domination from Ancient Rome to the United States (izv. Imperien, 2005.), Cambridge 2007., 152., upozorava kako “imperijalistička politika” u odnosima s perifernim područjima “stavlja težište na vojni oblik moći, dočim imperijalna politika pridaje relativno malu važnost vojno-me djelovanju u usporedbi s (izgradnjom) gospodarske, političke i kulturne moći”. Teorijsko-politološko obrazloženje pojma “imperij” kako ga ovdje koristim za opis jednoga specifičnog oblika političke organizacije daju Alexander J. MOTYL, Re-volutions, Nations, Empires: Conceptual Limits and Theoretical possibilities, New York 1999., 117.-130., te Susan REYNOLDS, “Empires: a problem of compara-tive history”, Historical Research, 79(204)/2006. Inače, literatura o oblikovanju američkoga imperija u XX. je stoljeću već narasla do golemih razmjera, pa ovdje upućujem na tri različita djela vrlo poznatih povjesničara, u rasponu od gotovo ne-ozbiljnih glorifikatorskih stavova (Thomas F. MADDEN, Empires of Trust: How Rome Built – and America is Building – a New World, New York 2008.), preko umjerenoga oduševljenja novim imperijem (Niall FERGUSON, Colossus: The Pri-ce of America’s Empire, New York 2004.), do krajnje kritičnih raščlambi (Michael MANN, Incoherent Empire, London – New York 2003.).


253

primjeru “znanja” o “Paganima/Neretvanima” kako su i na koji način autori toga djela postupali s činjenicama iz realnoga prostora i vremena. Pritom valja poći od činjenice da o “Paganima/Neretvanima” autor “Spisa” govori zapravo jako kratko, posvećujući im zasebnu (po modernoj numeraciji 36.) glavu pod naslovom “O Paganima, koje i Neretvanima nazivlju i zemlji koju sada nastavaju”.77 Objašnjenje neobičnoga naslova u kojemu se pojavljuju dva etnonima – “Pagani” i “Neretvani” – autor ne daje odmah, nego tek u sredini kratkoga teksta. Prvo je, naime, našao za potrebno pojasniti da i ovaj ethnos vuče podrijetlo od onih “Srba” koje je naselio Heraklije, te onda dodaje.78

Pagani se tako zovu, što ne primiše krst u ono vrijeme, kad su svi Srbi pokršteni. Pagani u slovenskom jeziku znače: nekršteni, a zemlja se njihova na romajskom jeziku zove Arenta, odatle i njih Romajci zovu Arentanci.

Ovdje se, dakle, na samome početku raščlambe mora posebice na-glasiti: autor “Spisa” ne otkriva kako se sami nazivaju stanovnici zemlje Arente – etnonim “Pagani” očito nisu sami sebi dali, jer on ima podru-gljivo značenje onih “koji se razlikuju od drugih time što nisu kršteni”. Za zemljopisni je naziv Arenta i iz njega izvedeni etnonim “Arentanci” eksplicitno izrečeno da su to pojmovi kojima se koriste “Romajci”. Taj pojam redovito i bez iznimke u cijelome De administrando… označuje stanovnike područja pod izravnom carskom vlašću, a ovdje sam već pri-je upozorio na to koliko su truda i autor “Spisa” i njegov redaktor-ured-nik uložili kako bi pojasnili razliku između “Romana” i “Romajaca”.

No, to nije i jedina neobičnost u prikazu “zemlje Pagana/Neretvana”. Naime, autor je “Spisa” materijal spoznaja, činjenica i pripovijesti u svome prikazu istočnojadranskoga prostora posložio po kriteriju postojećih teritorijalno-političkih cjelina (ethnosi i njihove “zemlje”) te izlaganje podredio prostornoj shemi čije je temeljno načelo kretanja od zapada prema istoku uzduž istočnojadranske obale. To znači da se u tekstu De administrando… kao cjelini govori redom prvo o Veneciji, a potom o Dalmaciji, da bi onda u okviru eksplikacije znanja o Dalmaciji prvi na red došli Hrvati i njihova zemlja. Zatim su na red došli “Srbi”, i to oni čija “zemlja” nema dodira s Jadranom, ali se očito u predodžbi autora

77 KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 91. te 282. – 36./1.-23.78 Isto, 91. te 282. – 36./10.-13.

254

Mladen Ančić

ta zemlja nadovezuju u dubljem kopnenom zaleđu na onu “Hrvata”. Potom se autor ponovno vraća na obalu Jadrana prikazujući, u mnogo sažetijem obliku, redom ethnose i njihove “zemlje” koje afilira “Srbima” kopnenoga zaleđa, što će reći “Zahumljane”, “Trebinjane i Konavljane”, da bi konačno prešao na “Dukljane”, koje međutim nije izravno povezao sa “Srbima” kao ostale. No, tu nastaje prekid i onda, kao da se iznenada i naknadno toga sjetio, autor se vraća prema zapadu i govori o “Paganima, koje i Neretvanima nazivaju”, a o kojima je prema vlastitoj shemi morao govoriti na samome početku ovog drugog niza, prije prikaza “zemlje Zahumljana”. Istu je shemu organizacije i prostornoga rasporeda od autora “Spisa” preuzeo autor “Rasprave o tematu Dalmacije” (današnja 30. glava), teksta koji je zapravo trebao zamijeniti ono što su danas glave 29. i 31. – opći prikaz Dalmacije i unutar toga “zemlje Hrvata”.79 No, taj se autor u svome prikazu koristio nešto drugačijim rječnikom te prostorno kretao obrnutim smjerom – on polazi od istoka, to jest od “Duklje”, pa preko “arhontije Trebinske” i “arhontije Zahumljana” dolazi do “Paganije”. U njegovu se prikazu “Srbija”, kao i kod autora “Spisa”, samo što je to ovdje i eksplicitno naznačeno, pojavljuje kao “zemlja” koja stoji “sučelice” svim nabrojanim “arhontijama”, dok na sjeveru graniči s “Hrvatskom”, a na jugu s “Bugarskom”.80 Takav raspored prikaza još jasnije učvršćuje postavku po kojoj je autor “Rasprave” (30. glava) imao pred sobom “Spis” (glave 31. do 36.) i koristio ga u svome radu te ga je mogao i ispraviti u onome (raspored prikaza političkih tvorbi) što je i sam raspoznao kao nelogičnost. Što je, međutim, čini se još važnije, oba teksta ukazuju na to da su i jedan i drugi autor u svome izlaganju uvelike ovisili o nekom zemljovidu, jer je samo uz pomoć zemljovida tekstualni prikaz koji se ovdje raščlanjuje mogao biti koncipiran na ovakav način.

Ostavljajući po strani i za neku drugu prigodu obrazloženje zaključ-ka po kojemu su oba autora koristila Ptolomejeve zemljovide, valja pri-mijetiti da i autor “Rasprave” koristi etnonim “Pagani” i iz njega izve-denu zemljopisnu odrednicu “Paganija”, ali je pritom znatno precizniji od autora “Spisa” pri prostornom smještanju te “Paganije”. On, naime, kaže:81

79 Argumentaciju vidi u raspravi citiranoj ovdje u bilj. 29.80 Usp. tekst prema KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 78.-

79. te 262.-264. – 30./95.-119.81 Isto, 79. te 262. – 30./104.-112.


255

Od rijeke Neretve počinje Paganija, i pruža se do rijeke Cetine, a ima tri županije, i to Rastočku, Mokro, i Dalen. Od ovih dvije županije, to jest Rastok i Mokro leže uz more. Ove imadu i sagene (ladje). Dalen je pako daleko od mora, a njegovi stanovnici žive od poljskoga gospodarstva. Susjedna su Paganom 4 otoka: Mljet, Korčula, Brač i Hvar, vrlo lijepa i plodna, ali sa pustim gradovima i množinom močvara. Žitelji njihovi drže i blaga i živu od njega.

Ovdje Tomašićev prijevod nije najsretniji, pa se čak može učiniti da, za razliku od informacija iz “Spisa” prema kojima su isti ovi otoci “u vlasti” “Pagana”, autor “Rasprave” govori samo o tome da su susjedi, no duh je izvornoga teksta ipak mnogo jasniji, pa je jasno da njegov autor samo ponavlja tvrdnju iz “Spisa” i dopunjava je daljnjim informacijama. Pitanje jesu li, dakle, doista otoci Mljet, Korčula, Hvar i Brač, bili pod vlašću vladara političke tvorbe koja se u De administrando… naziva “zemlja Pagana/Neretvana”, odnosno “Paganija”, ostavit ću za daljnje razglabanje. Mnogo važnijom čini mi se u ovome kontekstu činjenica da se pojmovi “Neretvani”, “Pagani” i “Paganija”, kojima su se služili autori “Spisa” i “Rasprave”, ne pojavljuju gotovo nigdje i nikad više u pisanim vrelima koja govore o prilikama na prostoru koji je tako preci-zno definiran upravo u “Raspravi”. Razlog zašto je u prethodnoj rečeni-ci uporabljen izričaj gotovo leži u činjenici da postoji (ali samo jedno) vrelo koje ponavlja etnonim “Neretvani” (ali ne i “Pagani” i “Pagani-ja”), doduše ne u njegovu grčkom, nego u latinskom obliku Narrentani. Riječ je o Kronici što ju je početkom XI. stoljeća (neposredno nakon 1006. godine) napisao tajnik mletačkoga dužda Petra II. Orseola, Ivan Đakon.82 On u sklopu svojih povijesnih razglabanja u nekoliko navrata spominje Sclavos Narrentanos pa ta mjesta valja ovdje naznačiti, a neka od njih i podrobnije razmotriti: poslanik Sclavorum de insula Narrentis dolazi 830. godine u Mletke; oko 834. godine Mlečani su a Narrentanis

82 Neopterećen lokalnom historiografskom tradicijom, u kojoj se već preko stoljeća ozbiljno raspravlja o “Neretvanima” bez pune svijesti o stvarnoj dokumentarnoj podlozi te rasprave, Johannes HOFFMANN, “Venedig und die Narentaner”, Studi Veneziani, XI/1969., 6., jasno naznačuje da o toj “slavenskoj narodnoj skupini” go-vore samo dva narativna vrela, ona Konstantina VII. Porfirogeneta i Ivana Đakona, te uz to (7.) primjećuje da čak ni mletački kroničar XIV. stoljeća Andrija Dandolo, koji je vrlo opširno ekscerpirao Ivana Đakona, ne zna ništa o “Neretvanima”.

256

Mladen Ančić

Sclavis capti; dužd Urso Particijak 876. godine adversus Narrentanos … exercitum misit; 887. godine dužd Petar contra Narrentanos Scavos (sic!) … exercitum misit; konačno, 948. godine dužd Petar Kandijano triginta tres naves … contra Narrentanos Sclavos misit.83 O “Neretvani-ma”, ali moglo bi se temeljem navedenih primjera reći i o “neretvanskim Slavenima”, Ivan Đakon relativno opširno govori i u svakako (za autora i suvremenike) najvažnijem dijelu svoga djela, onome posvećenom vla-davini svoga “gospodara”, dužda Petra II. Orseola. Najveći dio njego-ve naracije u tome segmentu posvećen je opisu duždeva pohoda uzduž istočnojadranske obale 1000. godine, a tu se “Neretvani” pojavljuju u tri navrata: prvo autor navodi kako su vladari “Hrvata” i “Neretvana” (Cro-atorum ac Narentanorum principes – ovdje se “Neretvani nedvojbeno pojavljuju kao etnonim u punome smislu, poput “Hrvata”) uznemirivali stanovnike gradova na istočnoj obali Jadrana, čemu je vrhunac bilo od-vođenje od strane “Neretvana” u ropstvo 40 Zadrana krajem 90-ih godi-na X. stoljeća (to je, po Đakonu, odlučni trenutak za pokretanje vojnoga pohoda); potom pripovijeda kako je dužd Petar II. za boravka u Zadru, u svibnju 1000. godine, dobio obavijest o tomu da se 40 “Neretvana plemenitaša” (Narentanorum nobilium) spremalo na povratak iz Apu-lije u svoje krajeve, nakon što su u Apuliji završili svoje poslove, te je poslao deset svojih brodova na otok Kaču, pa su “plemenitaši” na moru zarobljeni i dovedeni pred dužda u Trogir; istodobno dok se dužd kretao od Zadra prema Splitu vladar “Neretvana” (Narrentanorum princeps) uputio mu je izaslanike s obećanjem da će on i njegovi velikodostojnici (sui maiores) položiti prisegu o održanju mira i odustajanju od naplate tributa ako dužd oslobodi onih 40 zarobljenih “plemenitaša”, što je Petar II. doista i prihvatio, zadržavši šestoricu zarobljenika kao taoce.84 Uz ove vijesti Ivan Đakon u pripovijedanju o prošlosti izrijekom spominje i dvojicu poglavara ovih Sclavorum Narrentanorum: prvi je Diuditus

83 Giovanni MONTICOLO, Cronache veneziane antichissime. Fontes storiae Italia-nae, 9, Roma 1890., 110. – 6., 112. – 11., 123. – 13.-14., 128. – 22.-23., 136. – 17.-18. (prvi broj označava stranicu, drugi broj redak ili retke teksta).

84 Isto, 155. – 16.-20., 157. – 25., 158. – 4., 159. – 3.-13. Vrijedi primijetiti da Ivan Đa-kon nije precizan glede toga gdje su vladar “Neretvana” i njegovi velikodostojnici položili svoju prisegu, no to se svakako dogodilo (his definitis ad alios illius regio-nis subiugandos gressum tendere cepit) prije duždeva prispijeća na otočić Majsan pred današnjim gradom Korčulom, gdje je pred Petra II. došao i dubrovački nad-biskup sa svojom pratnjom (G. MONTICOLO, Cronache veneziane antichissime. Fontes storiae Italianae, 160. – 12.-20.).


257

sclavus (uobičajeno se uzima da je to iskvareni oblik imena Ljudislav) protiv koga je dužd Petar 840. godine vodio ratni pohod u kojemu je izginulo više od stotinu Mlečana; drugi je Mihajlo (Michael Sclavorum dux), koji je oko 925. godine na prijevaran način zarobio duždeva sina.85

Upravo ovaj drugi spomenuti, Mihajlo, koji je zasigurno vladao ti-jekom prva dva desetljeća X. stoljeća (koliko, međutim, prije 917. i na-kon 926. godine, nije jasno), dobro je poznata osoba, pa se njegovo ime pojavljuje osim kod Ivana Đakona u još dva narativna vrela, odnosno u De administrando imperio te u Annales Barenses, ali i u jednome pismu pape Ivana X. iz 925. godine sačuvanom, nažalost, tek u mnogo kasnijem prijepisu iz XVI. stoljeća. No, u svim tim vrelima Mihajlo se pojavljuje s drugačijim titulama i vezuje za različite političke tvorbe – za Ivana Đakona, kako je rečeno, on je “knez Slavena” (Sclavorum dux) čija vlast seže do “krajeva Hrvata” (Chroatorum fines); za autora “Spisa” on je “antipat i patricij … arhont Zahumljana”, susjeda “Pagana/Neretvana”, a njegova genea vodi podrijetlo iz krajeva oko rijeke Visle;86 za autora Annales Barenses je on “kralj Slavena” (rex Sclavorum) koji 926. godine vodi napad na Sipont u Apuliji;87 konačno, za papinsku kancelariju 925. godine Mihajlo je precizno i jasno “knez Humljana” (dux Chulmorum).88 Od svih ovih izričaja najbliži tomu kako je Mihajlo sam sebe vidio i oslovljavao jest nedvojbeno onaj sačuvan u pismu izašlom iz papinske kancelarije Ivana X. Činjenica da je to pismo adresirano “Tomislavu kralju Hrvata i Mihajlu knezu Humljana” jasno ukazuje na to da se u pa-pinskoj kancelariji koristilo titule u onom obliku kako su ih koristili sami vladari o kojima je riječ, a ne titule i nazive koje su im pridavali drugi. Uz to, već i to što se papinska kancelarija obraća zajedno “kralju Hrvata” i “knezu Humljana” jasno se nadovezuje na ono što govori Ivan Đakon o tomu da je upravo u ovo isto doba, oko 925. ili 926. godine, Mihajlo bio u stanju zarobiti duždeva sina kad se ovaj već primakao “krajevima

85 Isto, 113. – 9.-10., 132, – 5,-6.86 KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 86. te 274. – 32./87. i

89. te 278.-280. – 33./16.-19.87 F. RAČKI, Documenta historiae Chroaticae periodum antiquam illustrantia (Mo-

numenta spectantia historiam Slavorum Meridionalium, 7), Zagreb 1877., 393.88 Papinsko pismo adresirano dilecto filio Tamisclao, regi Crouatorum, et Michaeli,

excelentissimo duci Chulmorum, objavljeno je u: Jakov STIPIŠIĆ – Miljen ŠAMŠALOVIĆ, Diplomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, I., Zagreb 1967., 34. (istaknuo M. A.).

258

Mladen Ančić

Hrvata”.89 Tome sad treba pridružiti ono što o položaju “Paganije” vrlo precizno govori autor “Rasprave”, koji dosljedno prenosi, ali i sređuje informacije iz “Spisa” te kaže “Od rijeke Neretve počinje Paganija, i pruža se do rijeke Cetine”, odnosno nalazi se između “Zahumlja” i “Hr-vatske”. Taj pak kraj sva kasnija srednjovjekovna vrela, bez iznimke, tretiraju kao prostor na kojem je nastala i odakle se širila politička tvorba koja će pod imenom Humsko Kneštvo očuvati svoj politički identitet i stanoviti oblik zasebnosti sve do duboko u XIV. stoljeće.90

Zaključak koji iz svega predočenoga nedvojbeno proizlazi i nameće se sam od sebe vrlo je jednostavan: etnonim “Pagani/Neretvani” bio je pripisan stanovnicima područja na kojemu je, međutim, nedvojbeno za-svjedočen život pripadnika etničke zajednice koja je samu sebe vidjela u drugačijem svjetlu i nazivala se “Humljani” (što znači da u smislu samoidentifikacije “Pagani/Neretvani” nisu nikad postojali); iz okvira te etničke zajednice nastala je, na prostoru između Neretve i Cetine, poli-tička tvorba, slična ostalima koje su nastajale na istočnojadranskoj obali i u njezinu zaleđu; uspomena na etničko ishodište te političke tvorbe ču-vala se u njezinu nazivu i u zemljopisnom pojmu koji se koristio u dnev-noj komunikaciji kroz cijeli srednji vijek, sve do vremena otomanskih osvajanja, čak i onda kad je Humsko Kneštvo bilo uklopljeno u područje pod vlašću bosanskih banova, odnosno poslije kraljeva.

Pojavu pak imena “Neretvani” objašnjava prvo spominjanje političke organizacije pučanstva tih krajeva u djelu Ivana Đakona – on naime precizno, kao i u drugim prigodama, tvrdi da je u Mletke 830. godine prvi put došao izaslanik “Slavena s otoka Neretve”.91 U hrvatskoj i srpskoj historiografiji taj se izričaj uobičajeno prevodi kao da je riječ o množini (“neretvanski otoci”), a ne jednini (“otok Neretve”), pa je to postalo dio lokalnoga “historiografskoga društvenoga znanja”,

89 Ivan Đakon prilično je precizan u svome izričaju (o njegovu djelu pripremam po-sebnu publikaciju u kojoj će, između ostaloga, biti podrobno pretreseno i njegovo zemljopisno nazivlje i znanje), kao uostalom vrlo često kad govori o pojedinim lokalitetima uzobalnoga područja – on kaže kako je duždev sin zarobljen dum Chro-atorum fines rediens transire vellet (G. MONTICOLO, Cronache veneziane antic-hissime. Fontes storiae Italianae, 132. – 5.).

90 Usp. opširno o tome M. ANČIĆ, “Humsko Kneštvo”, u: M. ANČIĆ, Na rubu Zapa-da: Tri stoljeća srednjovjekovne Bosne, Zagreb 2001.

91 G. MONTICOLO, Cronache veneziane antichissime. Fontes storiae Italianae, 110. – 6.: missus Sclavorum de insula Narrentis.


259

iako je autorov izričaj vrlo jasan i precizan te očito preuzet iz nekoga starijeg vrela, kao i većina ostalih vijesti o zbivanjima na istočnoj obali Jadrana do kraja IX. stoljeća. Čak i J. Hoffmann, pod utjecajem Konstantina Jirečeka, koji je uvelike utjecao na oblikovanje moderne srpske historiografije, govori u svezi s ovim izričajem o tomu da su “Neretvani” rano zauzeli velike srednjojadranske otoke, pa upozorava na “grešku” u izričaju Ivana Đakona.92 Jedan od rijetkih autora koji je, ne poznajući dovoljno “lokalno historografsko znanje”, jasno izvukao konzekvence iz Đakonova iskaza jest Frederic C. Lane, koji očito pod dojmom toga izričaja, ali vjerojatno poznajući, bar donekle, i arheološki materijal ranoga srednjeg vijeka iz Mogorjela, kaže: “U devetom stoljeću glavno središte slavenskih gusara (sc. ‘Neretvana’ – op. M. A.) nalazilo se na ušću rijeke Neretve (Narenta). Ondje su imali sigurno utočište, sigurno od napada s mora, oko 15 kilometara uzvodno, blizu položaja rimskoga grada Narone.”93 Naravno, takva odrješita tvrdnja i precizno lokaliziranje “glavnoga središta gusara” ipak izlaze izvan okvira pouzdanih spoznaja, no izričaj o “otoku Neretve” posve se sigurno doista odnosi na močvarno područje delte te rijeke, koje danas, nakon golemih zahvata isušivanja i melioracije, izgleda posve drugačije od onoga kako je izgledalo u srednjem vijeku,94 pa je svako zaključivanje bez podrobne reinterpretacije arheoloških tragova preuranjeno. Uglavnom, vezivanje političkoga središta uz “otok Neretve” i jest razlog zašto su onda podanici “kneza Humljana” bili označeni kao Arentani, Narentani, odnosno u prijevodu “Neretvani”.

Uostalom, slavenskim su populacijama, neovisno o tomu kako su glasili njihovi vlastiti etnonimi, vrlo često u vrelima ranoga srednjega vijeka, nastalim odreda u udaljenim središtima, pripisivani etnonimi su-kladno antičkom zemljopisnom nazivlju, odnosno znanju. Dovoljno se

92 J. HOFFMANN, “Venedig und die Narentaner”, 8.93 Frederic C. LANE, Povijest Mletačke Republike (izv. Venice, A Maritime Repu-

blic, 1973.), Zagreb 2007., 39. Izričaj o “gusarima” reproducira mletački diskurs iz mnogo kasnijih vremena srednjega vijeka, odnosno iz njega izvedeni moderni kolonijalni diskurs, prema kojemu “slavenski barbari” i ne mogu ništa drugo do odati se “gusarstvu”. No, sve do XII. stoljeća nitko naplaćivanje danka za slobodan prolazak brodova od strane onih koji su bili u stanju kontrolirati jadranske priobalne pomorske pravce nije smatrao činom gusarstva!

94 Srednjovjekovne prilike u delti Neretve, doduše iz drugačijega kuta, opširno razma-tra Đuro TOŠIĆ, Trg Drijeva u srednjem vijeku (ćir.), Sarajevo 1987., 13.-33.

260

Mladen Ančić

samo prisjetiti slavenskih populacija na samoj granici franačkoga Kra-ljevstva/Carstva – Carantana, o kojima se, iz suvremenih vrela od VII. stoljeća nadalje, dosta toga upravo pod tim nazivom i zna, ali čiji je etno-nim izveden iz zemljopisnoga naziva Carantania, te Carniolana, o ko-jima se zna znatno manje, tek toliko da je i taj etnonim izveden iz antič-koga zemljopisnog naziva Carniola (u ovom drugom slučaju slavenski će političko-zemljopisni naziv Krajina odlučno utjecati na oblikovanje kasnijega “zemaljskoga” imena “Kranjska”).95 Istu vrstu nemara spram vlastitih imena slavenskih populacija o kojima govore pokazuju i autori iz dvorskoga kruga Karla Velikoga, iz čijega su pera izašli i Franački anali, koji se u prikazu prilika na jugoistočnim granicama karolinškoga Carstva uglavnom služe antičkim zemljopisnim nazivljem.96 U tome se kontekstu onda paradigmatičnim čini postupak čuvenoga zagovornika učenja o predestinaciji, benediktinskoga redovnika saskoga podrijetla, Gotschalka, koji je, sklanjajući se od dugačke ruke carske vlasti kojoj se ideja predestinacije nikako nije sviđala, našao privremeno pribježište i na dvoru hrvatskoga kneza Trpimira. Iako se dakle i osobno mogao uvje-riti tko su mu bili domaćini, godinama poslije, kad svojim doživljajima iz toga razdoblja bude ilustrirao svoje vjerske ideje, Gotschalk će svoga tadašnjega domaćina lakonski nazvati “kraljem Slavena” (rex Sclavo-rum), a njegove podanike izrijekom “Dalmatincima” (homines Dalma-tini), izvodeći posve jasno taj naziv iz antičkoga zemljopisnog pojma.97

Ovakav postupak pripisivanja etničkoga nazivlja tek jednim dijelom valja vezati uz oblike imperijalnoga diskursa kojim se nastoji naturiti vlastita slika svijeta – tu se dimenziju najjasnije može uočiti iz adresara carske kancelarije koji su Konstantin VII. Porfirogenet i njegovi poma-gači unijeli u još jedno čuveno djelo pripisano caru-piscu, danas poznato

95 O ranoj povijesti ovih populacija opširno i pregledno, no bez otvaranja mogućnosti da se iza pripisanoga etnonima krije i onaj izvorni, govori Peter ŠTIH, The Middle Ages Between the Eastern Alps and the Northern Adriatic: Selected Papers on Slo-vene Historiography and Medieval History, Leiden – Boston 2010., 100.-211.

96 Usp. kako o tomu govori Radoslav KATIČIĆ, “Filološka razmatranja uz izvore o začecima hrvatske države”, u: R. KATIČIĆ, Uz početke hrvatskih početaka, Split 1993., 37. i d.

97 Izvaci iz Gotschalkove rasprave u kojima govori o svome boravku na dvoru kne-za Trpimira posljednji su put tiskani, uz kratki komentar Željka Rapanića, u: M. ANČIĆ, Hrvatska u karolinško doba, 81. i d. Izričaji Tripemirus rex Sclavorum i homines Dalmatini koji žive per totam Dalmatiam, longissimam revera regionem nalaze se na str. 83.


261

pod naslovom De ceremoniis. Za razliku od papinske kancelarije koja je početkom X. stoljeća uglavnom tek reproducirala titule pod kojima su joj se obraćali pojedini vladari, na carskome dvoru u Konstantinopolju u isto je doba vrijedilo pravilo da se vladarima političkih tvorbi s istočne obale Jadrana i iz njezina dubokog zaleđa i službeno obraća “naredbom” (keleusis), i to tek kao “arhontu (archon) te i te zemlje”, čime im se jasno stavljalo do znanja da su, bez obzira na svoje titule, ali i njihov eventual-ni etnički korijen, oni zapravo tek neka vrsta “guvernera” pod carskom vlašću.98 Na drugoj strani, izvođenje etnonima iz starih zemljopisnih pojmova može se i mora sagledavati i iz kuta slabih i rijetkih interakcija s krajevima koje bi zaposjeli novi stanovnici. Tek kad bi se sa stanovni-cima, odnosno vladajućim slojem neke od novih političkih tvorbi, pod uvjetom njezina trajnijega opstanka, počeli ostvarivati učestaliji i tješ-nji kontakti, moglo se očekivati i prihvaćanje njihove autoidentifikacije, kako to jasno pokazuju primjeri hrvatskoga etnonima. Njegovo se ukor-jenjivanje najjasnije može sagledati kroz detaljnu raščlambu postupka Ivana Đakona s etnonimima koje je našao u vrelima kojima se koristio, no o tomu će opširnije biti govora na drugom mjestu.

Na ovome pak mjestu valja samo ukazati na još jednome primjeru kako su namjere autora tekstova koji su ušli u De administrando imperio bile doista daleko od toga da nam ostave “objektivnu sliku stvarnosti” s onim elementima koje očekuje današnji čitatelj. To naime jasno izlazi na vidjelo u još jednom segmentu pripovijedanja autora “Spisa” upravo o Mihajlu i “zemlji Zahumljana” kojom je on navodno vladao. Naime, slično kao i u drugim cjelinama, u uvodnome dijelu cjeline “O Zahu-mljanima i zemlji, koju sada nastavaju” jasno se kaže: “Zahumci pako, koji danas ovdje stanuju, jesu Srblji od onoga arhonta, koj se uteče caru romajskom Herakliju.”99 Kad pak govori o tim “Srbima”, autor “Spi-sa” vrlo je eksplicitan u tome da ih smjesti okvirno na Labu u današnju Saksoniju:100

98 Za adresar u De ceremoniis v. Vizantiski izvori, ur. B. Ferjančić, 78. Za pojam ar-chon u preciznom značenju “guverner” vidi The Oxford Dictionary of Byzantium, ur. Alexander P. KAZHDAN, New York – Oxford 1991., 160., s. v. ARCHON.

99 KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 89. te 278. – 33./8.-10.100 Isto, 83. te 270. – 32./2.-7. Usp. također komentar u: CONSTANTINE, De Admini-

strando, 130.-131.

262

Mladen Ančić

Valja znati da Srblji potječu od nekrštenih Srbalja, koje i Bijelima nazivlju, što su doma tamo od Turske (“Turska” je ovdje zemlja koju su naselili Mađari – op. M. A.) u kraj što zovu Bojičima, gdje graniči i Frangija, kao i Velika Hrvatska, ona nekrštena i Bijelom prozvana. Tamo i ovi Srblji od početka stanovahu.

No, svega nekoliko redaka dalje autor, kao da je zaboravio ono što je napisao, tvrdi da genea Mihajla, “arhonta Zahumljana potječe od onoga nekrštenog naroda na rijeci Visli, što se i Dicike zove, i nastani se na rije-ci zvanoj Zahuma”.101 Pritom svakako valja primijetiti da je Mihajlo bio očito važan politički čimbenik u svijetu u kojem je živio i vladao, čak i za sam carski dvor u Konstantinopolju, odakle je dobio titule “antipata i patricija”. Tek za usporedbu, te su titule u suvremenoj bizantskoj no-menklaturi dvorskih titula bile više od titule “protospatara” koju je 925. godine u Konstantinopolju dobio sin mletačkoga dužda Ursa II. Partici-jaka, koga je inače Mihajlo zarobio na povratku iz carske prijestolnice i predao bugarskome caru Simeonu.102 Dvor koji ga je počastio takvim titulama morao je s njime održavati tijesne veze, čak i onda kad su im se politički interesi razilazili (a dva od sačuvana četiri vrela prikazuju sta-nje upravo u takvim trenucima, oko 917. i 925. godine, kad se Mihajlo našao u savezu s bugarskim carem Simeonom), pa je razumljivo da se na tome istom dvoru znalo i kako svoje podrijetlo predstavlja knez. U međusobnoj komunikaciji carskoga dvora i kneza Humljana taj i takav podatak o njegovu podrijetlu vjerojatno je igrao važnu ulogu, kako se čini, čak i važniju od preciznoga znanja o tomu kojim ethnosom i kojom “zemljom” on vlada.

Takav pak zaključak vraća raspravu na važnost “etničkoga diskursa” i baca nešto drugačije svjetlo na tu raspravu. Čini se da su u očima carskoga dvora vladari političkih tvorbi s kojima je Carstvo imalo posla, posve

101 Vidi bilj. 61 te komentar CONSTANTINE, De Administrando, 139.102 O putu duždeva sina Petra u Konstantinopolj, dobivanju poklona, ali i titule “pro-

tospatara”, te o zarobljavanju kad je već gotovo dosegao “krajeve Hrvatske” i su-sljednoj predaji Simeonu pripovijeda Ivan Đakon – G. MONTICOLO, Cronache veneziane antichissime. Fontes storiae Italianae, 132. – 1.-11. Za suvremeni sustav dvorskih titula, prema kojemu je titula “protospatarija” bila nižega ranga od onih “antipata” i “patricija”, vidi The Oxford Dictionary, 623., s. v. DIGNITIES and TI-TLES.


263

u skladu sa shvaćanjima o barbarima koji žive u “herojskoj povijesti”, u poretku koji je Tacit okarakterizirao riječima “da se poglavica bori za pobjedu, a njegova pratnja za poglavicu”,103 bili daleko važniji od zajednice. Slika, međutim, koju samo pedesetak godina poslije ocrtava Ivan Đakon već je, bar što se tiče “Humljana/Neretvana/Pagana” bitno drugačija – Đakon, naime, kako je već spomenuto, govori o “40 plemenitaša” koje su na povratku iz Apulije zarobile mletačke snage i o tome da je njihov vladar (princeps) bio spreman na potpuni mir, koji bi svojom prisegom potvrdili on ali i, a to valja posebice naglasiti, njegovi “odličnici” (maiores), sve to kako bi se oslobodili oni “plemenitaši”.104 Iz takvoga bi se prikaza prilika onda mogao izvući zaključak da je, u najmanju ruku u međuvremenu, ako ne već i u vrijeme kada je nastajao De administrando imperio, došlo do stanovite institucionalizacije struktura društvenoga poretka i organizacije vlasti u “Humskoj zemlji” (“zemlji Neretvana” ili “Paganiji”), u kojoj osim “vladara” sad i njegovi “odličnici” te “plemenitaši” (pod čime bi trebalo naslutiti neku vrstu rodovske aristokracije) igraju važnu ulogu u društvenome životu. Pri daljnjoj raščlambi toga procesa valjalo bi, međutim, svakako uvažiti upozorenje o “tri fenomena koja bi analitički trebalo držati odvojenima: politička centralizacija (‘koncentracija’ moći u rukama nekolicine), društveno--ekonomska diferencijacija (profesionalna specijalizacija) te društvena stratifikacija (statusno razlikovanje)”.105 Uza sve ostale čimbenike koji su utjecali na daljnje odvijanje ovih povezanih i prepletenih procesa (njihovo je razdvajanje, kako naglašava P. B. Roscoe, tek analitičko), u okolnostima kakve su vladale u Humskoj zemlji od IX. stoljeća nadalje valja uvažavati činjenicu da se s njezina priobalnoga područja mogao nadzirati jedan od najvažnijih onodobnih pomorskih putova, onaj koji je, preko Venecije, spajao Europu s istočnim Mediteranom, odnosno Konstantinopoljem. S time u svezi stoji i ovdje već naznačeno pitanje – jesu li vladari Humske zemlje pod svojom vlašću držali velike srednjodalmatinske otoke Brač, Hvar i Korčulu. Kroz ranije je razlaganje naznačeno da autori “Spisa” i “Rasprave” praktično na isti način vide te odnose, pri čemu autor “Rasprave” dodaje popisu otoka i

103 Citirano prema Marshall SAHLINS, “Other Times, Other Customs: The Anthropo-logy of History”, u: M. SAHLINS, Islands of History, Chicago 1985., 40.

104 Vidi ovdje bilj. 80.105 Paul B. ROSCOE, “Practice and Political Centralisation: A New Approach to Poli-

tical Evolution”, Current Anthropology, 34(2)/1993., 113.

264

Mladen Ančić

Mljet, pa onda govori o četiri otoka. No, iz pripovijedanja Ivana Đakona ne može se tako jednostavno izvesti isti zaključak, pa se iz njega ne da čak niti naslutiti da bi otoci bili pod vlašću vladara Narentana. On, doduše, na jednome mjestu, pripovijedajući o zbivanjima iz 839. i 840. godine, doista spominje “neretvanske otoke” (Narrantanas insulas), no u takvu kontekstu da se iz pripovijedanja jasno razaznaje kako je to zemljopisni pojam, a čini se da su ti otoci istodobno pod kontrolom stanovitoga Družjaka, kojemu autor pridaje titulu “suca Morjana” (Marianorum iudex).106 U historiografskoj se tradiciji taj izričaj, bilo implicitno bilo eksplicitno, ipak jednoglasno tumačio kao treće ime za “Neretvane”, odnosno “Pagane”, no za to zapravo nema nikakve podloge u kontekstu Đakonova pripovijedanja, s obzirom na to da iz njega jasno proizlazi kako se taj “sudac Morjana” razlikovao od Ljudislava (vladara “Neretvana”, odnosno “Humljana”), protiv koga je isti dužd Petar vodio novi pohod iduće 840. godine.107 Dužnosnika s titulom “sudac” Đakon ponovno spominje u pripovijedanju o zbivanjima koja su dovela do pohoda dužda Petra II. Orseola 1000. godine, no njegova titula tada glasi “sudac Hrvata” (iudex Croatorum), a pod njegovom je jurisdikcijom izrijekom spomenut otok Vis.108 Taj je, dakle, “sudac Morjana”, odnosno “sudac Hrvata”, očito posve različita stvar od “vladara Neretvana” (dosljedno kod Đakona princeps Narrentanorum), a pod njegovom se vlašću, barem u određenim trenucima, nalaze otoci koji, kako iz toga slijedi, nikako ne mogu biti pod trajnom vlašću ovoga drugog.109 Da su stanovnici otoka doista uživali stanovitu političku samostalnost, odnosno da ih obveze preuzete od vladara na kopnu nisu obvezivale u potpunosti, potvrđuje Đakonovo pripovijedanje o kraju pohoda dužda Petra II. Orseola 1000. godine. Naime, kad je dužd, riješivši probleme s neretvanskim vladarom, dosegao Korčulu, odnosno tjesnac između otoka na jednoj i poluotoka Pelješca na drugoj, imao se namjeru ulogoriti na otočiću Majsanu. No, stanovnici otoka Korčule odbili su “izvršiti njegove zapovjedi” (suis recusantes parere iussionibus), pa ih je, kako

106 G. MONTICOLO, Cronache veneziane antichissime. Fontes storiae Italianae, 113. – 5.-7.

107 Isto, 113. – 8.-10.108 Isto, 153. – 16.-22.109 Tko je zapravo i što bio “sudac Morjana” (inače dužnosnik pod vlašću hrvatskoga

kralja), bit će šire elaborirano, s pregledom literature, u najavljenoj raspravi o djelu Ivana Đakona.


265

kaže Đakon, “silom stekao i podložio svojoj vlasti” (valida manu adquisivit sueque potestati subiugavit).110 Činjenica pak da se u slučaju otoka radilo o ne do kraja definiranim jurisdikcijama ne znači da nije bilo suradnje i zajedničkoga djelovanja stanovnika kopna (Humska zemlja) i otoka u nastojanjima da se uspostavi i održi kontrola nad plovnim putom koji je vodio uz istočnojadransku obalu, kako to zorno prikazuje jedan znatno mlađi dokument.111 Kontrola pomorskoga puta, dakle, koji je spajao Veneciju s istočnim Mediteranom kroz suradnju sa stanovnicima susjednih otoka pomogla je ubrzanju procesa političke centralizacije i s time u svezi društvene stratifikacije. Time je pak moguće objasniti relativnu dugovječnost političke tvorbe nazvane Humsko Kneštvo, koja je neovisno o vrhovnoj političkoj vlasti realno funkcionirala, kako sam prije pokazao, kao stvarna politička zajednica sve do duboko u XIV. stoljeću.112

Taj i takav vladajući sloj predstavljao je sada jezgru etničke zajednice kojoj je genea iz koje je potjecao vladar, a za tu “rodovsku zajednicu” prilično pouzdano možemo tvrditi da se doista doselila iz udaljenih poljskih krajeva,113 bila tek ishodišna točka. Proces pak oblikovanja te

110 G. MONTICOLO, Cronache veneziane antichissime. Fontes storiae Italianae, 159. – 12.-16.

111 Ugovor iz 1256. godine, objavljen u: Josip BARBARIĆ – Jasna MARKOVIĆ, Di-plomatički zbornik kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije. Dodaci I, Zagreb 1998., 214.-216., svjedoči o tomu da su stanovnici Krajine (priobalnoga područja između Vrulje i Neretve, pod vlašću humskoga kneza) još u sredini XIII. stoljeća kao zaseban element sudjelovali u pomorskim pothvatima Omišana (koji su tada kontrolirali Brač i Hvar) te preuzimali i stanovite posebne obveze u odnosu spram postupaka ovih drugih.

112 Ograničenja dosega institucionalizacije i još uvijek veliku ulogu vladara (“gospoda-ra” u suvremenom rječniku) izvrsno ilustrira izjava “humskoga kaznaca” Bogdana iz 1278. godine kojom je pravdao svoju nemoć pred Dubrovčanima. Naime, Bogdan je uspio vratiti nekim dubrovačkim trgovcima dio stvari koje su im bile opljačkane, ali kad su dubrovačke vlasti zatražile povrat svega, on je jednostavno odgovorio “ne mogu sad provesti postupak jer je zemlja bez gospodara a oni od Vratislavova roda ne priznaju nikakav autoritet i mene ne slušaju” (za cijeli kontekst i citat vrela v. M. ANČIĆ, “Humsko Kneštvo”, 158. – istaknuo M. A.). Položaj se “humskoga gospodara” održavao do 70-ih godina XIV. stoljeća (Isto, 164.), ali je još sredinom XV. stoljeća bilo moguće tamošnje plemstvo (masovno) politički mobilizirati kao političku zajednicu (Isto, 174.).

113 Za “Humsku zemlju” u današnjoj Poljskoj vidi M. ANČIĆ, “Humsko Kneštvo”, 149. Nasuprot danas vladajućoj paradigmi u arheologiji i historiografiji, koja negira

266

Mladen Ančić

etničke zajednice može se dalje ocrtavati uzimajući u obzir temeljne naznake koje ističe slovenski povjesničar Peter Štih, koji kaže:114

(S)rednjovjekovni su narodi bili pravne zajednice koje su se rukovodile stanovitim pravnim normama, bez obzir koliko one rudimentarne bile. Drugim riječima to znači da je postojanje etničke zajednice uključivalo postojanje političko-pravnoga okvira unutar kojega je zajednica živjela. Štoviše, politički organizirani teritorij bio je jedan od generatora (procesa) etnogeneze te je imao konstitutivni učinak pri oblikovanju etničkoga identiteta.

Na ovakav je način oblikovana ona i onakva društvena zajednica ka-kvu njemački povjesničar Otto Brunner naziva njemački Land, a što se u srednjovjekovnim spomenicima s hrvatskoga (i srpskog) govornog pod-ručja naziva Zemlja – “idealna ‘zajednica Prava i mira’, ali koja u stvar-nosti ‘nije mogla opstati bez sudbene (pravne) zajednice, ljudi Zemlje koji žive po njezinom zakonu’”.115 Temeljno operativno načelo funkci-oniranja takve zajednice bilo je, međutim, posve drugačije od onoga po kojem se ravnaju moderne društvene zajednice. Najlakše je taj model, koji se uvjetno može nazvati modelom “nizlazne lojalnosti”, za potrebe jednoga ovakvoga shematskoga prikaza okarakterizirati arapskom po-slovicom na koju se poziva jedan autor u raspravi o problemu lojalnosti zajednici u različitim društvenim okolnostima – “Ja protiv tebe, ti i ja protiv naših rođaka, mi i naše familije protiv naše zemlje, naša zemlja protiv drugih”.116

No, ako je ovdje riječ o “etničkoj zajednici”, to svakako ne znači, kako je to držala starija historiografija, da su svi pripadnici te zajednice

praktično bilo kakvo značenje migracija, vidi sada Peter HEATHER, Empires and Barbarians, London 2009. Autor uspješno, možda ponegdje i s pogrešnim ili nedo-sljednim argumentima, dovodi tu vladajuću paradigmu u pitanje i dokazuje da su migracije u ranom srednjem vijeku ipak imale stanovitu važnost.

114 P. ŠTIH, The Middle Ages Between the Eastern Alps and the Northern Adriatic: Selected Papers on Slovene Historiography and Medieval History, 103.

115 Citirano prema M. ANČIĆ, “Humsko Kneštvo”, 148.116 Pierre HASSNER, “Konkurentske lojalnosti: Etnički, nacionalni, regionalni i

evropski identiteti u Jugoistočnoj Evropi”, u: Carole HODGE – Mladen GRBIN ur., Europa i nacionalizam: Nacionalni identitet naspram nacionalnoj netrpeljivosti, Zagreb 2000., 101.


267

bili istoga podrijetla – za “zajednicu ljudi Humske zemlje” čak možemo s priličnom dozom sigurnosti zaključiti da su njezini pripadnici regruti-rani iz etnički vrlo šarolikih skupina. Zacijelo je veliki dio pripadnika te zajednice pripadao starijim slojevima pučanstva naslijeđenim iz kasne antike i još ranijih razdoblja. Utjecaj što ga je pri oblikovanju zajedni-ce Humljana imao taj sloj pučanstva može se nazrijeti iz činjenice da najraniji poznati slojevi srednjovjekovnoga toponomastičkog materijala zasvjedočuju preživljavanje starije populacije i prenošenje toponimije novim doseljenicima, koji su uglavnom prevodili takve nazive,117 što može biti samo posljedica dugotrajne i učestale interakcije. S nedostat-nim argumentima i vrlo specifičnim ciljevima, obilježenim vremenom kad je rasprava nastala, preživljavanje starije populacije i njezinu važ-nost, poglavito u organiziranju pomorske snage humskih ranosrednjo-vjekovnih vladara, jasno je već odavno naslutio Roberto Cessi.118 No, o organizaciji i ulozi te populacije ne postoje, nažalost, čak ni arheološke spoznaje, o pisanima da i ne govorim, ponajprije stoga što područje na kojem je nastala Humska zemlja nikad nije arheološki sustavno istraži-vano, pa za zaključivanje ostaju tek rezultati rekognosciranja terena. Ta

117 Prenošenje starijih slojeva toponomastičke građe slavenskim doseljenicima upravo na području Humske zemlje (odnosno “Paganije”, kako je naziva autor) nedvojbeno je dokazao Miho BARADA, “Topografija Porfirogenetove Paganije”, Starohrvat-ska prosvjeta, N. S. II (1-2)/1928. Svakako najzanimljivije Baradino otkriće, koje je u kasnijoj literaturi ostalo gotovo neprimijećeno, odnosi se na podrijetlo zemljo-pisnoga pojma “Krajina”, koji on krajnje uvjerljivo (str. 46.) tumači kao “vlastito ime teritorija, (koje) znači kopno, kraj u opreci prema vodi, moru; to je teritorij uz more omeđen Biokovom, a kojemu je ime Continens. Slaveni kad se tu naseliše, preinačiše ga u Krajina, bilo jer su i druga imena prevodili, n. pr. Bona u Blagaj, ili radi opreke moru i otocima”.

118 Roberto CESSI, “Venezia e i Croati”, Italia e Croazia, Roma 1942., 320. i d. Teret dokaza za preživljavanje starijega (“autohtonoga”) pučanstva stavlja Cessi na ime Narrentani, a onda tek nejasno iznosi mišljenje da se novodoseljeni Slaveni nisu mogli tako brzo naviknuti na život na moru. No njegov je tekst izrazito obilježen “duhom vremena” u kojem je nastao – riječ je o onom trenutku kad je netom stvo-rena Nezavisna Država Hrvatska praktično pod podijeljenim talijansko-njemačkim protektoratom, a Italija je anektirala najveći dio istočnojadranske obale. U tim okol-nostima Cessi nastoji dokazati da u ranome srednjem vijeku nije bilo neprijateljstva između “Talijana” (zapravo Venecije) i “Hrvata”, ali da istodobno Hrvati nemaju pravo na Jadran jer je upravo po “historijskom pravu” on “talijanski zaljev”. Njegov je stav ovdje prenesen tek zato što je usamljeni glas koji govori o preživljavanju starije populacije, ali i zbog argumenta o navikama života na moru.

268

Mladen Ančić

su rekognosciranja samo pokazala da je vrlo teško uočiti tragove “konti-nuiteta”, barem onakve kakvima je navikla operirati arheološka praksa u Hrvatskoj, ali i da su kasnoantičke složenije forme društvene organiza-cije jednostavno nestale. Istodobno, “naseljeni gradovi”, zapravo refugi-jalne utvrde, o kojima se govori u poglavlju o “Neretvanima” u “Spisu” (poglavlje 36.), a to su Mokron (danas Makarska), Beroulia (danas Gor-nja Brela), Ostrok (danas Zaostrog) te Slabinetza (danas Gradac), odreda su nastali na mjestu starijih utvrđenih staništa.119

Drugu važnu komponentu u izgradnji nove društvene zajednice predstavljaju Slaveni, koji postupnom kolonizacijom laganoga ritma na-seljavaju krajeve od Dunava na jug, sve do istočne obale Jadrana, još od početka VII. stoljeća. Danas s mnogo sigurnosti možemo tvrditi da se tu ne radi ni o kakvoj masovnoj seobi, a tek je nedavno Peter Heather postavio nova zreništa za bolje sagledavanje te slavenske kolonizacije, oslanjajući se na teorijske modele engleskoga arheologa Colina Ren-frewa.120 Takav (“puzeći”) oblik kolonizacije, vezan uz način života i privređivanja (poljodjelstvo niske tehnološke razine, utemeljeno na kr-čenju i paljenju novoga zemljišta svakih nekoliko godina), ne ostavlja jasne i na prvi pogled vidljive arheološke tragove, pa bi zapravo valjalo u novome svjetlu ponovno interpretirati dosadašnje rezultate ranosred-njovjekovne arheologije, ali i one rijetke podatke iz sačuvanih vrela. No, istodobno takav oblik kolonizacije objašnjava i kako je bilo moguće da se uz staru populaciju pojavi i ona nova, slavenska, te da se između tih dviju populacija uspostave kontakti, a onda i dugotrajna interakcija koju,

119 Rezultate arheoloških rekognosciranja, uklopljene u izvrsno poznavanje starije lite-rature, sumira Marinko TOMASOVIĆ, “Prilozi kasnoantičkoj i ranosrednjovjekov-noj topografiji u makarskom primorju (pitanje kontinuiteta antike u srednji vijek)”, Zbornik: Stjepan Gunjača i hrvatska srednjovjekovna povijesno-arheološka bašti-na, 1., Split 2010. Isti je autor precizno ubicirao “naseljene gradove” i pretresao sve dostupne spoznaje o tim lokalitetima – M. TOMASOVIĆ, “Arheološke sugestije za ubikaciju gradova iz 36. poglavlja Porfirogenetova De administrando imperio”, Starohrvatska prosvjeta, III. ser., 36/2009.

120 Ideju o “masovnoj slavenskoj seobi” već je prije posve uvjerljivo osporio Andrej PLETERSKI, Etnogeneza Slovanov, Ljubljana 1990., na koga se svojim ovdje već citiranim djelima nadovezuju F. Curta i D. Dzino (vidi bilj. 14 i 60). Novije pak poglede sumira i dodaje važne nove ideje P. HEATHER, Empires and Barbarians, 386. i d. Bez obzira na Heatherovo djelo, ideje izložene u: Colin RENFREW, Ar-chaeology and Language: The Puzzle of Indo-European Origins, London 1989., moraju se u svakoj daljnjoj raščlambi uzimati u obzir u izvornom obliku.


269

kako je gore naznačeno, jasno potvrđuje preuzimanje i susljedno prevo-đenje zemljopisnoga pojmovlja. U takvu se kontekstu konačno, vjero-jatno negdje početkom IX. stoljeća, na ovome području pojavljuje novi slavenski element, čija je temeljna značajka ratnička funkcija – to je ona genea kneza Mihajla za koju autor “Spisa” kaže da podrijetlo vuče iz krajeva oko rijeke Visle. Kontekst pojave tih slavenskih ratnika, koji će u kratkom roku zagospodariti širokim prostorom istočnojadranskoga za-leđa i bitno utjecati na stvaranje novih oblika društvene organizacije, za-sad se najuvjerljivije može objasniti pozivanjem na zbivanja vezana uz rušenje Avarskoga Kaganata i prve izravne dodire Franačkoga Carstva Karla Velikog s Bizantom.121 Neizravnu, no prilično uvjerljivu potvrdu da se i vladajući ratnički sloj Humske zemlje pojavljuje u tome kon-tekstu predstavljaju relativno brojni nalazi karolinškoga oružja i bojne opreme (u današnjoj “zapadnoj Hercegovini”) te pismo cara Ludovika II. iz 871. godine, u kojem se on referira na bizantski pohod na Humsku zemlju (“Paganiju”) i naziva je “svojom Sklavinijom”.122

Ovakve razlike u podrijetlu bile su, valja ovdje parafrazirati Roberta Bartletta,123 tek “sirovi materijal” iz kojega je bilo moguće konstruirati, a onda nadalje i reproducirati ono što danas nazivamo “etničkim identitetom”. No, u tome trajnom društvenom procesu, uvažavajući spoznaju da “etnogeneza” nije ograničeni i ireverzibilni proces, važnu su ulogu igrali i drugi elementi poput govornih jezika, vjere (kršćanstvo, koje počiva na pisanoj riječi, nedvojbeno je imalo instrumentalnu ulogu u fiksiranju slavenskoga govora vladajuće jezgre kao općega idioma sporazumijevanja, kako to zasvjedočuje “Humačka ploča”, najstariji autohtoni srednjovjekovni spomenik s područja Humske kneževine), političke vlasti i iz nje izniklih veza i lojalnosti itd. Svoditi takvu složenu društvenu stvarnost i procese koji su se u njoj odvijali na genealoške sheme i “etnički diskurs” oblikovan u imperijalnome središtu u Konstantinopolju, kako te elemente zrcali De administrando imperio, čini se zapravo posve promašenim pothvatom. Štoviše, nastojanja autora

121 Opširnije o tomu vidi M. ANČIĆ, Hrvatska u karolinško doba.122 Vidi M. ANČIĆ, “Humsko Kneštvo”, 149.-150., te kartu rasprostiranja arheoloških

nalaza s karolinškim obilježjima i komentar nekih od važnijih takvih nalaza u Ante MILOŠEVIĆ, “Karolinški utjecaji u kneževini Hrvatskoj u svjetlu arheoloških na-laza”, u: A. MILOŠEVIĆ – Željko RAPANIĆ – Željko TOMIČIĆ, Arheološki na-lazi karolinškog obilježja u Hrvatskoj, Split 2001., 50. i d.

123 R. BARTLETT, “Medieval and Modern Concepts of Race and Ethnicity”, 41.

270

Mladen Ančić

triju tekstova koji su tvorili dalmatinski dossier u okviru cjeline djela jasno se pokazuju kao preteča postupaka kojima je moderna državna uprava pojednostavljivala svijet i činila ga razumljivim i prikladnim za određene oblike manipulacije. Stoga je krajnje vrijeme odustati od ambicije da se kroz vještinu tumačenja nama danas nejasnih i proturječnih iskaza, koji su već u vrijeme postanka morali djelovati anakrono, pokuša pouzdano ocrtati dinamični svijet ovoga dijela istočnojadranske obale i njezina zaleđa.

*Ovdje, međutim, na kraju valja jasno sagledati što je i kakva je “za-

buna” istaknuta u naslovu ovoga teksta i kako se ona nadovezuje na gornju raspravu. Riječ je o tomu da su autor “Spisa”, a onda po njemu i autori ostala dva teksta koji tvore cjelinu dalmatinskoga dossiera u okvi-ru De administrando imperio, jednostavno zamijenili pojam “Humska zemlja” pojmovima “zemlja Neretvana” ili “Paganija”, a onda uspjeli pomiješati tu istu “zemlju Neretvana” (“Paganiju”) za “zemljom Zahu-mljana”. Iz te je prvotne zabune proizašlo u historiografskoj tradiciji jednačenje “Huma” i “Zahumlja”, iako je posve jasno da se kroz cijelo razdoblje koje nazivamo ranim srednjim vijekom radi o dva odvojena zemljopisna pojma proizašla iz postojanja dviju političkih tvorbi. Kako ta zabuna izgleda kod autora “Spisa”, odakle je preuzeta da bi dalje bila samo reproducirana, jasno pokazuje pripovijedanje o knezu Mihajlu i njegovoj ulozi u prijeporima Bizanta i Bugarske oko srpske kneževine. Kod autora “Spisa”, naime, pripovijest o toj epizodi, u okviru povijesti srpske kneževine, izgleda ovako:124

Ali u doba poslije carovanja gospodina Leona, dodje tadašnji strateg drački, protospatarij Leon Rabduh – potom dobije čast magistra i logoteta droma – u Paganiju, kojom tada vladaše arhont Srbljije, da na stanku s istim arhontom

124 KONSTANTIN PORFIROGENET, O upravljanju carstvom, 86. te 274. – 32./81.-91. Detalj o Lavu Rabduhu i njegovoj dvorskoj karijeri (“potom dobije čast magi-stra i logoteta droma”), posve izlišan u kontekstu pripovijedanja, savršeno jasno zrcali u kojoj je mjeri cijeli tekst dio bizantske dvorske kulture. U historiografiji je, međutim, taj suvišni detalj, koji otkriva duhovni profil svoga autora, poslužio samo kao kronološki reper, a da se nitko nije zapitao zašto ga uopće autor ubacuje u svo-je pripovijedanje – usp. kao ogledni primjer takva postupka G. OSTROGORSKI, “Lav Ravduh i Lav Hirosfakt”, u: G. OSTROGORSKI, Vizantija i Sloveni.


271

Petrom vijeća o nekoj službi i osnovi. Nenavideći to Mihajlo arhont Zahumljana, javi Simeonu arhontu bugarskome, da car romajski miti arhonta Petra, da zajedno s Turcima (Magjarima) udari na Bugarsku; a desio se u ono doba boj na Ahelom(u) izmedju Romajaca i Bugara.

Na prvi je pogled slika posve jasna – Mihajlo vlada Zahumljem (ze-mljom između Neretve i Boke), a bizantski dužnosnik (tematski “ge-neral”) dolazi na pregovore sa srpskim knezom Petrom Gojnikovićem, koji u to doba ima vrhovnu vlast nad “Paganijom/zemljom Neretvana”. No, stvar je daleko od jednostavnoga uzme li se u obzir ono što o grani-cama ovih oblasti govori i autor “Spisa”, a ponavlja i autor “Rasprave” – prema njihovu je prikazu “Paganija/zemlja Neretvana” jedina oblast na istočnoj obali Jadrana koja se ne graniči sa Srbijom. Štoviše, a to je u historiografskoj tradiciji bespogovorno prihvaćeno, o čemu će dalje biti riječi, “Paganija/zemlja Neretvana” je prema zemljopisnome zna-nju obojice autora s kopnene strane, sve do granice s Hrvatskom, posve okružena upravo Zahumljem! U takvoj bi situaciji bilo vrlo teško (ali još uvijek ne i nemoguće) zamisliti Petra Gojnikovića kako dolazi u pri-morje između Neretve i Cetine na pregovore s bizantskim “generalom”. No, stvari postaju mnogo jasnije i vjerodostojnije uzme li se u obzir da je autor “Spisa” zapravo pogriješio – Mihajlo nije vladar “Zahumlja”, nego Humske zemlje (“Paganije/zemlje Neretvana”), a Petar Gojniko-vić uspostavio je kontrolu nad “Zahumljem”, koje se nalazi na istočnim granicama Mihajlove kneževine, a na kopnenoj strani ionako graniči s Petrovom kneževinom. U tome slučaju Mihajlo je doista mogao doći do informacije o susretu i pregovorima između kneza i “generala”, a to se u tome slučaju moglo odigrati negdje između Pelješca i Dubrovnika. Kako u toj situaciji sam nije mogao ništa poduzeti, izvijestio je svoga saveznika, bugarskoga cara Simeona – ovdje ne treba zaboraviti da će nekih osam ili devet godina poslije Mihajlo (u, po svemu sudeći, sličnoj situaciji) zarobiti sina mletačkoga dužda i predati ga istome Simeonu, pa bi u tome svjetlu bilo još teže zamisliti da je Petar Gojniković 917. godine prošao preko njegova područja da bi došao na ugovoreni susret kojega opisuje autor “Spisa”.

Postanak ovoga nesporazuma nije čak ni teško objasniti – bizantsko-me je piscu, autoru “Spisa”, bilo teško razlikovati “Hum” i “Zahumlje”, kao što će to uostalom biti teško i modernim povjesničarima XIX. i XX.

272

Mladen Ančić

stoljeća, iako je semantička razlika doista vidljiva već na prvi pogled. Naime, naziv “Zahumlje” usko je povezan s pojmom “Hum”, koji mu u vremenskoj sekvenci mora prethoditi jer se jasno razaznaje kako se radi o oznaci za “zemlju koja se nalazi iza Huma”! Razmatranje povijesti “Zahumlja”, “zemlje” okvirno uzeto na lijevoj strani od Neretve, sa sre-dištem u Stonu, za razliku od “Humske zemlje” koja se, opet okvirno, nalazila na desnoj strani od Neretve i po svemu je sudeći prvotno imala središte u močvarnoj delti te rijeke, daleko nadilazi zadatak postavljen u ovoj prigodi. Ovdje valja tek naznačiti da je kao politički okvir taj pojam bio u uporabi, poglavito kroz titule, ako više nakon sredine XI. stoljeća ne i stvarno, sve do kraja XII. stoljeća.125

Nesporazum i zabuna oko “Neretvana/Pagana” i “Humljana” ušli su iz “Spisa” u tradiciju moderne akademske historiografije i tu se pretvo-rili u pravi mitologem, koji je onda poslužio kao prihvatljivo povijesno obrazloženje i objašnjenje političkoga zemljovida XIX. i XX. stoljeća. Prvi moderni povjesničar koji je doslovno preuzeo sve tvrdnje iz “Spisa” o “Neretvanima/Paganima” i njihovoj “zemlji”, nadogradio ih jednače-njem “Zahumlja” i “Huma” (“zemlji” o kojoj govore druga vrela) te ih preveo u posve moderne političke predodžbe bio je F. Rački.126 Postavke F. Račkoga u cijelosti je preuzeo F. Šišić i učvrstio ih svojim čuvenim djelom, na kojemu još uvijek počiva narativ o ranosrednjovjekovnoj po-vijesti “Hrvata”.127 On je prihvatio i okvirno datiranje nestanka navodne političke samostalnosti “Neretvanske oblasti”, uz objašnjenje u bilješci koje počiva na tvrdnji da se nakon pohoda dužda Petra II. Orseola ta

125 Izvorni materijal za detaljniju raščlambu najvećim je dijelom prikupljen (poglavlje o tzv. lokrumskim krivotvorinama) u: F. ŠIŠIĆ, Letopis popa Dukljanina, Beograd – Zagreb 1928., 185.-255. Za komentar toga materijala i poziv na stariju literaturu vidi M. ANČIĆ, “Humsko Kneštvo”, 150.

126 Usp. F. RAČKI, Nutarnje stanje Hrvatske, 9.-10. Ranosrednjovjekovni politički zemljovid dovodi u izravnu svezu sa suvremenim političkim granicama F. Rački kad objašnjava stanje nakon što je Neretvanska Kneževina, po njegovu sudu, iza 1000. godine bila priključena Hrvatskome Kraljevstvu: “Hrvatskoj je dakle ostajalo neretvansko primorje izmedju Cetine i Neretve, a u kopnu do onkraj raztočkoga jezera, i to tako, da je trebižatska dolina pripadala Zahumju. Ovdje su dakle i tada onako po prilici tekle medje, kako teku i sada izmedju dalmatinskoga makarskoga i ljuboškoga hercegovačkoga kotara” (Isto, 32.).

127 Usp. F. ŠIŠIĆ, Povijest Hrvata, 451.-452., s izravnim pozivom na F. Račkoga u bilj. 67 te izričajem: “Jugoistočni susjed Hrvatske, a istočni i južni Neretljanske oblasti, bijaše Zahumlje ili Humska zemlja” (naglasio M. A.).


273

oblast “nikad više ne spominje”, te je također doveo u svezu s modernim prilikama.128

Jamačno je najkasnije oko toga vremena (sc. oko 1020. godine – op. M. A.), ako ne već ranije (o. 1000.), došla u državnu vlast hrvatskoga kralja Neretljanska oblast i ostade otada dalje kao sastavni dio Hrvatske (regnum Croatiae) kroz sva stoljeća; tada se i u tom kraju stade širiti hrvatsko političko ime, a onamošnje glavno pleme, Kačići, bi uvršteno među hrvatske plemićke rodove.

Treba li uopće dodati da Kačići nikako nisu bili “onamošnje (sc. ‘Neretvansko’) glavno pleme”, nego jedan od “dvanaest hrvatskih ple-mićkih rodova” s izvornim posjedima u Lučkoj županiji u zaleđu Zadra; Krajina (prostor između Vrulje/Cetine i Neretve), sve dok je Humska Kneževina funkcionirala kao politička zajednica, bila je njezin sastavni dio (u određenim okolnostima cijela Humska zemlja, pa onda s njom i Krajina, bili su dijelom Hrvatskoga Kraljevstva, no i to uvijek u sklopu Humske zemlje); Krajina nije bila, kako je zorno pokazao M. Barada, nikakva “pogranična politička jedinica”, jer toponim predstavlja prije-vod (kasno)antičkoga pojma; tu, kao i u drugim dijelovima “zemlje”, najkasnije od sredine XIV. stoljeća najveće posjede i autoritet u lokalnoj zajednici uživaju pripadnici rodovske zajednice Jurjevića-Vlatkovića; Kačići su se ugnijezdili u Omišu, po svemu sudeći, u vrijeme vladavine kralja Zvonimira, a kad se to ime počelo širiti i u Krajinu historiografija još nije utvrdila itd.

Unatoč svemu ovomu, novu dimenziju mitu o Neretvanima dao je Miho Barada, koji je prvi počeo isticati i treći navodni etnonim “Nere-tvana/Pagana”, onaj “Mariani/Morjani”. Pozivajući se na jednu ispravu iz 1050. godine koju je sam pronašao i prvi objelodanio, a u kojoj se spo-minje iudex Marianorum po imenu Berigoj, zaključio je M. Barada prvo kako “u svim međunarodnim odnosima IX i X st. Neretljani istupaju sa-mostalno i neodvisno”, da bi tu misao nastavio tvrdnjom da je “sve do u drugu polovicu XI stoljeća, Neretljanska oblast bila samostalna država, a njeni stanovnici zvani Mariani”.129 Anakroni govor o “međunarodnim

128 Isto, 483.129 M. BARADA, “Dinastičko pitanje u Hrvatskoj XI stoljeća”, Vjesnik za arheologiju

i historiju dalmatinsku, 50/1928.-29.,176. i 178.

274

Mladen Ančić

odnosima” i “samostalnoj državi” doista i ne zaslužuje opširniji osvrt, a vrijedi pripomenuti kako autor nije našao za potrebno čak ni osvrnuti se na očiglednu i poveliku razliku između Đakonovih izričaja o princeps Narrantanorum s jedne i iudex Marianorum s druge strane. Uza sve to bilo bi zacijelo zanimljivo vidjeti kako bi M. Barada objasnio zašto su i kako stanovnici područja za koje je upravo on dokazao da se zove Kraji-na (“kraj”) u opreci spram moru odjednom postali “Morjani” (Mariani).

No, do krajnjih je konzekvenci mit izveden iz zabune doveden u opusu Nade Klaić, koja po ustaljenome receptu iz De administrando imperio uzima ono što joj se sviđa, a uz kratki komentar odbacuje ono što za njezine koncepcije predstavlja smetnju.130

Nazivi koje su ti slavenski stanovnici (između Neretve i Cetine – op. M. A.) dobili poslije naseljenja – oni se nazivaju Mariani (primorci), Arentani (Neretljani) ili Pagani (pogani) najbolje pokazuju da u vrijeme naseljavanja nisu pripadali ni hrvatskoj ni srpskoj jezgri. O njihovoj pripadnosti Srbima govori doduše car Konstantin Porfirogenet, ali on to čini zato što sliku političkih prilika svoga razdoblja prenosi u VII stoljeće.

K tomu, na krilima mašte ide N. Klaić i korak dalje te precizno rekonstruira teritorij “Neretljanske države” ne zaustavljajući se na Cetini, kako je to dotad bio običaj, pa se ta “država” po njezinu sudu prostire praktično sve do granice gradskoga teritorija Splita na Žrnovnici, a Omiš je “sjedište neretljanskih vladara”.131 Ta je i takva “neretljanska država” ostala, po N. Klaić, politički samostalna i nakon što je Koloman 1102. godine zasjeo na hrvatski kraljevski prijestol, da bi onda negdje u prvoj polovici XII. stoljeća konačno “Kačići postali nasljedni neretljanski knezovi”.132 Mitologem kojega je prvi sklopio M. Barada, do kraja poistovjetivši humskoga kneza (dux Chulmorum, odnosno princeps Narrantanorum) s dužnosnicima hrvatskoga kralja, na jednoj strani onoga s titulom iudex Marianorum (i svim njezinim kasnijim izvedenicama),

130 Nada KLAIĆ, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, Zagreb 1975., 212.-213.131 Vidi Isto, 479., te priložene zemljovide na str. 219., odnosno PRILOG IX na kraju

knjige. Iste su ideje dosljedno elaborirane i razrađene u: N. KLAIĆ, “Povijest Brača u sklopu Neretvanske Kneževine ranog srednjeg vijeka”, Brač u ranom srednjem vijeku, ur. Davor Dumančić, Povlja 1984., 5. i d.

132 N. KLAIĆ, Povijest Hrvata u ranom srednjem vijeku, 485.


275

a na drugoj kliškoga župana (morsticus),133 dobiva kod N. Klaić posve novu društvenu referencu. U duhovnome okruženju u kojemu su prema službenom tumačenju prošlosti, kakvo vlada nakon 1918. godine pa sve do današnjega vremena, drumski razbojnici (“hajduci”) postali “borci za nacionalnu slobodu”, kao uostalom i suvremeni teroristi koji oružjem i ubojstvima nenaoružanih ljudi rješavaju političke prijepore (Gavrilo Princip), navodno gusarstvo “Neretvana”, pa čak i činjenica da su oni kasno primili kršćanstvo, postaju za autoricu simboli “političke slobode”. U tekstu s visokom razinom emocionalnoga naboja, u kojem rečenica često završava uskličnikom, ona govori o tomu “da je novi stanovnik Brača ponosni ‘Morjanin’”, o tomu da je “dugo poganstvo bilo i jamstvo političke slobode” itd., da bi u istome tonu zaključila: “ugarski vladar, Arpadović Andrija II bit će glavni grobar neretvanske slave”.134

*Ovaj kratki oris razvoja mitologema o “Neretvanskoj državi” u hr-

vatskoj historiografiji i njegova uklapanja u šire okvire društvene kon-strukcije stvarnosti kroz govor o prošlosti, pokazuje kako daleko mogu odvesti zabune i zablude preuzete neoprezno i nekritički iz De admi-nistrando imperio kada se počnu dograđivati vijestima iz drugih vrela. Zaključujući time ovaj, još uvijek sažeti, prikaz rezultata podrobne ra-ščlambe djela Konstantina VII. Porfirogeneta, valja u prvi plan staviti tvrdnju da istraživanje ranosrednjovjekovne povijesti ne daje i ne može dati odgovor na pitanja o “našim počecima”. Umjesto toga ta istraživa-nja otkrivaju složenu stvarnost izgubljenog svijeta daleke prošlosti koji je, uslijed silnih transformacija u susljednim vremenima, ostavio tek sla-bašni, ponekad i vrlo teško zamjetljivi trag u konstrukciji današnje stvar-nosti. Doduše, dijelove te davne stvarnosti može se legitimno koristiti u konstrukciji suvremenoga svijeta u kojem živimo i u kojem se krećemo u stalnoj potrazi za identitetom, na isti način na koji se u te svrhe koriste dijelovi stvarnosti vremenski mnogo bližih razdoblja, no baviti se time znači napustiti područje povijesne znanosti.

133 O tim titulama i dužnosnicima koji se pod njima imaju razumijevati vidi razma-tranja u: Stjepan GUNJAČA, Ispravci i dopune starijoj hrvatskoj historiji, Zagreb 1975., 1.-122.

134 N. KLAIĆ, “Povijest Brača”, 6., 7., 18. (naglasio M. A.).

276

Mladen Ančić

Nisam, naravno, toliko naivan da bih pomislio kako će sve što je ovdje rečeno, iako osnaženo vrlo uvjerljivim argumentima, u kratkome roku biti prihvaćeno čak ni među profesionalnim akademskim povjesni-čarima. Teret historiografske tradicije oblikovane unatrag stoljeća i pol, zajedno s fantomima kakav je “neretvanska država”, suviše je velik da bi ga se lako moglo riješiti. Dovoljno bi bilo početi razmišljati o tomu ima li smisla govor o dalekoj prošlosti započinjati u stilu “Konstantin Porfi-rogenet kaže da su Hrvati (Srbi, itd.) još u sedmom stoljeću…”. Kao što se iz svega predočenoga može jasno razabrati, tekst na koji se uobičaje-no referira u takvim izričajima posve sigurno nije pisao Konstantin VII. Porfirogenet; vrlo je vjerojatno da je on djelo nekolicine autora, koji su pisali referirajući se jedan na drugoga; zadaća koja je stajala pred tim autorima nije bila dati objektivni prikaz (čak i za njih) daleke prošlosti; stoga je tekst prepun materijalnih grešaka, zabuna i zabluda; kao takav praktično je gotovo neuporabljiv u smislu ozbiljnoga povijesnog vrela.


277

THE EARLY MEDIEVAL NARENTINES OR CHULMIANS

Tracing the confusion caused by De administrando Imperio

Mladen ANČIĆ History Department, University of ZadarZadarRepublic of Croatia

In the first section of the discussion, after considering the importan-ce of the “Dalmatian dossier” within the work De administrando Impe-rio, the author breaks down the “ethnic discourse” used by the authors of the texts gathered in this “dossier.” This analysis leads to the conclusion that the categorical apparatus of this “ethnic discourse,” and particularly the terms for ethnic communities such as “Croats,” “Serbs,” etc., cannot in any way whatsoever be equated with the later, and especially modern uses of these same ethnic designations. The author warns that the ethnic designations used in the texts of the “Dalmatian dossier” actually con-ceal relatively stable, although ethnically diverse and socially stratified, political formations of the first half of the tenth century. One may discern that in some cases these formations (primarily where this concerns “Cro-ats” and “Serbs”) emerged under the wing of specific ethnic communiti-es, but the author notes that the populations of these political formations must not be limited in any way to only the members of these eponymous communities. Within the framework of these conclusions, the second section of the discussion sets off from an explicit statement contained in the text of De administrando Imperio, according to which the “Ro-maics” (the subjects of imperial authority in Constantinople) called the denizens of the area between the Cetina River and Pelješac Peninsula “Narentines,” while their Slavic neighbors called them “Pagans.” An analysis of the body of historiographic tradition has shown that this sta-tement provoked confusion of immense proportions among the scholars of the nineteenth and twentieth centuries. Accepting the term used by the “Romaics,” modern historians uniformly transformed this identification into an ethnic concept and then began to draw far-reaching and entirely unfounded conclusions therefrom. With time, this colloquial term for

278

Mladen Ančić

the surviving indigenous populace of these areas, recorded also by the Venetian chronicler John the Deacon (Joannes Diaconus), began to be treated as a self-identifying designation for the medieval residents of one of the political formations discussed in the “Dalmatian dossier.” The author furthermore tracks the manner in which this mistake took root and was reproduced in modern historiography ever since Franjo Rački, and points in particular to the entirely baseless literary construct of the so-called “Narentines” and their “state,” which obtained significance in works written during the twentieth century. In the concluding section, the author highlights those sources which reveal how the members of the ruling elite in the area of the “Hum Principality” political formation identified themselves in the Early Middle Ages.

Key words: Constantine Porhyrogenitus, Byzantine Empire, Chulm, Pagania, ethnic discourse, political centralization.

Documents

Ancic_Humljani