ANEO

Dobro jutro, majstore. Je li vam bolje? ree snaan momak rumena, bubuljiava lica, a kose kovrave kao u ovna, ulazei u bolesnikovu sobu.

Majstor napravi nestrpljiv trzaj glavom i stisne oi kao da ispija neto gorko.

Bolje mi je, bolje... promrmlja s gaenjem ve poznati odgovor na to glupo svakodnevno pitanje ovog zdravog klipana, koji je dugom praksom dobro izvjebao svoje sauee.

Nego, do'o sam po kljue od radionice govorio je vrtei kapu u rukama od neprilike. Pa bih ja, ovaj, na posao... nadovee nakon trenutka utnje, koju je iskoristio u ogledavanju kreveta, kao da, toboe, s tim krevetom neto nije u redu. Na koncu digne pogled na samog bolesnika.

Pogled je drzak, gleda ga ravno u lice, u oi, ugasle, mutne, ispijene od bolesti.

"Kakva odvratna slinost!"

Majstor je s uasom motrio mladog pomonika, koji je pod njegovim pogledom lako spustio glavu i ponovo se uzeo baviti krevetom. Gleda sve uokolo, zaokruuje, pa onda uzdu i poprijeko, u kri. Mjeri, prenosi tamo u svojoj glavi duinu i irinu, kroji i kombinira, pili i sastavlja daske, zabija avle oima.

Majstor protrne. Zatee svoje bijele ruke prekriene na prsima iznad pokrivaa i brzo ih rastavi u strahu, popravi jastuk pod glavom i ostavi ih tako, zabaene. Ali i tu su kod glave leale mrtve, nemone. Sve je slika smrti pod ovim podmuklim pogledom to kroji sanduk i kopa grob. Iz oiju mu curi nestrpljivost kao otrov, vidi se, htio bi sve ubrzati, dosadilo mu je ekanje. On je ve davno u ovoj kui skrojio svoje nade i sad samo eka i gubi strpljenje. Kad e to ve jednom? Dolazi svako jutro po kljueve, to vise tamo vani, na hodniku, iza kunih vrata, ali prije se uulja u sobu, ponizno, neujno, kao dim, i pita zabrinuto: "Je li vam bolje?"

Majstor je ve vie puta bio spreman sebe prekoriti, pljusnuti i zgaziti svoju sunmnjiavu, potitenu misao, razoriti tunu poeziju svoje naputenosti, suvinosti... Htio je biti stvaran, objektivan, izvui barem na as tu svoju nesretnu "jednu nogu" iz groba. Znao je da je jednom nogom u grobu, da mu se iz horizontale leanja svijet izmijenio, da je sve oko njega izraslo, visoko i nadmono, i stri nad njegovom nemoi. Ali htio bi se uspraviti u svojim mislima, zaviriti stvarima u oi iz svoje normalne perspektive, iz svoje visine metar i osamdeset u papuama, vratiti svoju optiku, svoj smisao za prostor i volumen tvari pod prstima.

Htio je pogledati normalno, iz perspektive zdravlja i ravnopravuosti s ljudima.

Klipan jo uvijek stoji tu pred njim, nasred sobe, zbunjeno vrti kapu u rukama i eka. to eka? Klju je za vratima. A moda u njega ima i iskrene suuti, one jednostavne, privrene, pasje suuti, koja se ne zna izraziti pa svojom nespretnom nametljivou postaje sumnjivom?

Kako se sve to izmijealo od ovog prokletog gledanja odozdo!

Pa zna gdje su kljuevi, Lojz!

Osjeti otrinu u svom glasu, pa dolije blae:

Zar ne vise tamo iza vrata?

A vise, vidio sam i sam. Nego, kao kaem, da prigledam majstora kako mu je. A eto, hvala budi bogu i srcu Isusovu, kaete bolje, pa ako bog da i njegova sveta mati, vi ete jo i onog anela to pie u knjigu zavriti. Ja ga neu dirati dok vi ne ozdravite...

Ne, i ne smije ga dirati!

to se to dogodilo? Nije znao.

Ne zna ni kakvo mu je bilo lice, ni taj glas ne zna odakle je smogao, iz kakvog je rezervoara snage provalio taj urlik. Sav se isprijeio u obranu, kao da mu je zasjao no nad glavom, obje ruke je ispruio moleivo, zdvojno preklinjui. Lojz je od svega toga najprije shvatio da treba da ustukne u strahu, a onda, videi majstorove ispruene, mrave, jadne ruke, poletio k njima, zagrlio ih toplo i stao ih ljubiti vjerno, slinei ih i zalijevajui suzama beskrajne odanosti.

Majstor povue ruke. Gadila mu se Lojzova vlaga na njima. Kao da ih je pas polizao, osjeti slinu na rukama i javi mu se elja za toplom vodom i mirisnim sapunom. elja za istoom. Kao da bi svoju zamisao htio oprati od banalnosti, od balavosti rasplakanog anelia na grobu.

Takve je anelie klesao majstor prije desetak-petnaest godina po modelu ljupke i kudrave glave maloga egrta Lojzeka, kad su takvi anelii bili u modi, pa su ih imuni graani naruivali da im plau ili makar zalivaju cvijee po grobovima.

No sebi, za svoj vlastiti nadgrobni spomenik, majstor je isklesao odraslog Lojza, velikog, bijelog anela od mramora. Stranog anela, koji je na koljenima rastvorio knjigu i upisuje... Kao da je ovaj as sletio iz nekih nepojmljivih visina na majstorov grob, ogromna su mu krila jo sva u zamahu, naduta vjetrom kao jedra, te se ini kao da je jo sav u zraku, da se jedva dodiruje glatkog ogledala ploe crnoga granita. Ogromnim gujim perom upisuje aneo u svoju kamenu knjigu urednim, tajnikim rukopisom Albert Knez klesarski majstor.

U pedantnom pokretu ruke, u paljivo svinutim leima, u lakom nagibu glave na lijevo rame i u tome kako je savio palce na bosim nogama vidi se duboka i napeta koncentracija nad poslom. No lice na kome je htio majstor, u zamiljenoj grimasi, uklesati tvrdu, muku tugu, ostalo je zagonetno, neitljivo, Lojzovo lice s grubim i surovim crtama, s tvrdim naborima oko usta, koja su se ukrutila u glup i besmislen osmijeh, a opet nekako podmuklo tajanstven i nedokuiv. Taj nehotini, neitljivi osmijeh na ovnujski kudravoj Lojzekovoj glavi s lukavim majim oima to hitro obigravaju i dodiruju stvari, kao da ih strelovitim pogledima upisuju u pamenje, i dobro izvjebane grimase njegove odanosti spojile su se na anelovu licu u neku udnu mjeavinu gluposti i trijumfa.

Eto, to je ovo lice! to vie gleda svoj zagonetni model (koji je mrcao usred sobe i brisao nos i oi masnom suknenom kapom), sve vie nalazi tu podmuklu slinost izmeu ovog neobjanjivog klipana i svoga anela.

Lojz u anelovu licu! Odatle je sve i poelo. Ve mjesecima lei s njim u krevetu ta sumnja i pakosno mu ape u uho: "He, aneo Lojz, ha, ha, aneo Lojzek!" Lojzek upisuje u knjigu smrt, Lojzek, a ne aneo! Lojzekovo se lice smijei od zadovoljstva!

Nepodnosiva misao, misao-sotona, muitelj, nemilosrdni, okrutni, bolesni monstrum to se ugnijezdio s njim u postelji i truje mu noi...

Majstor se preznojio od muke i potraio mogunost nade u Lojzovim suzama. Ipak, on je plakao! Po rukama su mu kapale njegove tople, iskrene suze... Gle, sav se razmazao tom kapom...

No ipak, Lojz, ako ja prije umrem, postavi ga na moj grob onako, ne dovrena...

Ali ne, majstore, ne! vikne Lojz nekim glasom kao da ponovo kani plakati.

Samo e uklesati u knjigu moje ime i prezime, razumije nastavi majstor sveanim, hladnim mirom kao da diktira oporuku, Da, ispod imena jo samo klesarski majstor, i nita vie. Nikakvih datuma, razumije?

Pa zar da ja vama?... Eh, majstore moj!... i udno odmahne rukom da bi pokazao kako se ljuto uvrijedio.

Pa to? Ne ljuti se, Lojz, to je prirodno, ree majstor s veselom rezignacijom, ak kao i da zadirkuje mladievu stidljivost. Zatim doda s mranom ozbiljnou, zajedljivo: "Prirodno je da ljudi umiru. Stari, nepotrebni, samo smetaju..."

Mladi grune u pla. Zarije lice u kapu i rida, tuli grubim, magareim glasom.

Majstoru krv ivne u ilama, prokola, zastruji, bije u svim bilima, kuca na sva vrata, igra, ivi. Mislio je da e se onesvijestiti.

Ne, Lojz, ne plai. Htio sam samo rei da e ti to bolje uiniti nego tko drugi...

Raspiruje mladiev pla, rasplamsava ga kao poar na kome se grije.

Ti e to uiniti s vie zanata, hou rei, i ljubavi...

Lojz zaglavinja kao da e se onesvijestiti, no spusti se na koljena kod podnoja majstorova kreveta i zarije glavu u pokriva. Sav se tresao u grevitom, gorkom plau, te se inilo kao da se nikada vie on ne moe umiriti. Da e tako ostati plaui i plakati do smrti.

Curi taj pla i ubori veselo kao kia u ljebovima. Goni smee svih ovih dana i noi, svih nemira i sumnja, isti, ispire. ist pla iz izvora djetinje nevinosti razlijeva se, natapa ovu krutu, okorjelu samou, golu, oajnu pusto, po kojoj plaze debele i hladne zmije to truju ovaj jadni ostatak ivota na bolesnikom krevetu.

Majstor je ponovo stekao svoju vanu nadmonost, svoj majstorski ugled, kao da je opet uzeo eki i dlijeto u ruke i klee iz neke tupe i nijeme tvari ovaj aneoski isti, bijeli pla nad svojim grobom. Jeca ovo kameno, tvrdo bie kao da se pod majstorovom rukom razbudila topla ljudska dua u kamenu, i sad se dua skrueno klanja pred svojim stvaraocem i lije suze zahvalnosti.

Nikada majstor Albert Knez nije doivio takvo priznanje. Bio je doista knez meu klesarskim obrtnicima; ak su ga i neki kipari priznavali (to nije mala stvar) i smatrali ga svojim kolegom, a vie puta je s njima i izlagao svoje granitne i mramorne figure i bio cijenjen i hvaljen od poznavalaca umjetnosti. No ovo osloboenje jednog srca, to je tu od djetinjstva stajalo vezano na lancu pasje pokornosti, zaputeno i nepoznato pod tupom maskom jednog blesana koji je lukavstvom nadomjetao sve ostale ljudske osobine, to je majstor smatrao svojim najveim i konanim djelom.

Idi, dragi Lojz, idi. Moda u ja jo i ozdraviti, a ti me ve oplakuje...

On ga je oinski otputao sa zahvalnou i dobrodunom ironijom.

A kad vi, majstore, neprestano mene... kao da sam ja neki... Ah duboko uzdahne Lojz iz prepuna srca. Teko je to, majstore!

Znam, Lojz, znam da ti je teko. Sve je palo na tebe. Hou rei, radionica, poslovi...

Ah, ne mislim ja to odmahne Lojz gotovo uvrijeeno. Nego vi, tako, u... u bolesti... Teko je to.

A ti nemoj misliti na mene. Misli na ljepe stvari. Mlad si... Ima li curu?

Lojz pocrveni i obori oi kao djevica. Nije oekivao takvu alu; on je pokorno trpio.

Ozbiljno, ne alim se. Majstor je pronaao igru i stao je vui za uzicu. Cura goni sve brige, mani; gdje god je ubode, prsne smijeh...

Eh, majstore, grijeh je to to govorite mrmlja Lojz u pod, ne podiui glave. Nije to za mene...

Ne? A to si ti? Svetac?

Nisam svetac. Nego...

Nego, to? Muenik? Kaem ja tebi, Lojz, nai curu. Postat e smijean, momci e te zadirkivati. A ostavi se ti misli; ja u ve sam ozdraviti... ako budem mogao.

Lojz se nasmijei, kao da ga je majstorovo pouzdanje okrijepilo.

Dat e bog, dat e bog, majstore!

Eto, i bog e dati, to ti kae, pa emo on i ja zajedniki ve neto uiniti...

Hoe bog, hoe! kliknu Lojz oduevljeno kao da ga ve vidi na djelu pa navija za uspjeh. Molim ga ja jutrom i veerom, inim devetnice, smilovat e se, veliko je njegovo milosre!

"I moje strpljenje", pomisli majstor. Nekako nije volio Lojzovu pobonjaku frazeologiju; podsjeala ga je na opijela i druge tune obrede.

Eto, sve e jo biti dobro...

Htio je rastjerati crnomisniku, obrednu atmosferu, koju je razvio ovaj klipan svojim uzdasima.

Sve e opet biti kao onda kad smo klesali pastira s frulom... Sjea li se kako si zaspao kad si mi pozirao za pastira... Eto, na to misli.

Pa mislim ja, majstore. Onda je jo i pokojna stara gazdarica bila iva, bog joj dao dui lako prevrne Lojz oima za staru gazdaricu. Ih, to sam volio onoga pastira! Tako prole noi sanjam ja: vi, zdrav i jak, kleete pastira, no on se ne da. Udarite vi po dlijetu (sanjam ja), a on se izmakne, Opet udarite, opet izmie. "ekaj, nesretnie, velite mu vi, vidi kako si ruan, a ja te hou uiniti lijepim!" "Pusti me, vie on, dosta si me ve izmuio! Ne trebam ja ljepote, nego pravde. Hoe na meni pare zaraditi (sluam ja tako sve u snu), daj mi moj dio i ja idem!" "Gle, bezobraznika", veli pokojna gazdarica koja se nekako tu nala. "ekaj, Alberte," veli, "ja u ti ga drati, a ti udri." I doista, udarite vi, no on se trzne, a dlijeto odleti u stranu i tup! gazdarici u elo. Zabije joj se do polovice...

Ali neu, majstore, neu dalje, vama je zlo. A kako i ne bi, straan san, kad se samo sjetim...

Ne, nije mi nita, samo priaj. to je bilo dalje? Bilo mu je doista slabo, problijedio je, ruke su mu drhtale pod pokrivaem.

Pa veli pastir: "Ne trebam ja ljepote..."

To si ve rekao.

E, a dalje i nema nita, probudio sam se... Lojz ispusti silnu koliinu zraka iz plua, kao da je izronio iz vode.

Ne, nije istina! Jo si sanjao, ne lai!

Ne... Nije da laem... uzme Lojz okoliati nego je neprilino da se kae...

A zato? Pa to je san, nisi ti kriv.

Znam da nisam, san je. Ali kae se: to trijezan misli, to pijan govori. A san je kao neko pjanstvo, ovjek ne zna to radi, pa se moe pomisliti... svata. Tu ulazi mlada gazdarica, a ja ne bih htio... eh, je li tako? Ja elim sve poteno i po pravu, kako bog zapovijeda i kako sram ljudski nalae. A vi ste tada bili zdravi kao dren. Ono jest, iver vam je bio uletio u oko, ali inae potpuno zdrav. A to ima tomu? Ni sedam godina. Eto, to je ovjek.

"Eto, to je ovjek, doista, aka nitavila." Majstor protrne. Ugleda svoj raskono sagraen grob od crnoga granita, a na njemu mramornog Lojza s krilima arhanela kako upisuje njegovo ime u svoj strani folijant. Pie Lojz, i avolski mu osmijeh poigrava na licu. Jest, u ono je vrijeme bio upoznao Fridu, mladu, lijepu, plavu udovicu, a pokojna je Magda ve bila bolesna, porunila, sva nabubrila od srca, ljubomorna i pakosna, te mu se znalo desiti da pomisli (ah, to je ovjek!), da pomisli na njenu smrt s nekim objektivnim mirom, koga se u isti as i stidio. Savjest ga je muila zbog tih misli, ali muila ga je i misao na Fridu, lijepu, plavu...

Dola je Frida da narui spomenik za pokojnog mua, koji je svirao obou u filharmoniji pa je tako i umro, svirajui obou. Naglo mu je pozlilo na koncertu te je umro ondje pred publikom: nisu ga uspjeli ni iznijeti sa podijuma, a ve je bio mrtav. Frida je traila spomenik koji bi bio nekako u vezi s muzikom (jer pokojnik je bio umjetnik na oboi), neto originalno, dirljivo... Cijelo vrijeme je plakala dok je naruivala.

On joj je odmah predloio pastira s frulom. Bio je i sam potresen njenom tugom. Dan je bio krasan, sunan, a njen pla je cvilio kao daleka pastirska svirka, izgubljena i tuna pod suncem. Bio je inspiriran. Tjeio ju je, milovao oima, potresenim glasom govorio joj je dobre, prave rijei... ni sam nije znao odakle mu one.

Bio je svjedokom bezbrojnih ljudskih alosti, smrt je bila njegova inspiracija, njegov medij, jedina stvarnost njegove mate. Traio joj je neprestano nove oblike, nove pomodne simbole za ukus svojih muterija, kao to se izmiljaju novi modeli enskih eira. Isklesao je itave legije kamenih likova: simbolinih mementa, tunih vila, ucviljenih ena, majki slomljenih tugom, zgrbljenih staraca to kroe svome grobu a sijeda im se brada vue po zemlji, mnotvo genija, anela, anelia, brkatih bista trgovaca, kuevlasnika, vatrogasaca i pjesnika-rodoljuba to stoje tamo preko po parcelama groblja kao da su se postavili u pozu za neku igru i ekaju samo da zasvira glazba, da udare budnice, da odjeknu koranice pa da povorka krene na svoj groteskni mar kroz vjenost. Ali glazbe nema, tiina, svi su zaboravili na njih. uti oko njih uvelo, suho cvijee, i to je sve.

I to je sve radio prazna, indiferentna srca, tuu alost smatrao je privatnom stvari muterije i nije osjeao potrebu da ga se ona tie. Ali Fridinu alost osjetio je duboko, kao svoju vlastitu. Njeno ga je uplakano lice nadahnulo, njene su suze otopile obrtniku ravnodunost klesara nadgrobnih spomenika. On je bio umjetnik.

Tako je poelo oko pastira s frulom. Lojz je pozirao, a pokojna je Magda psovala (uglavnom Lojza) to se posao otee, to se tu prave neki kerefeki, a zato? Posao je posao, spomenik kao i drugi, pa neka je i pastir! A to joj je, uostalom, trebalo nekog pastira izmiljati, onoj muzikantskoj milostivi? Muu joj nee ni nos uvehnuti u grobu, a ve e poi s drugim. Kao da se ne zna kakve su te muzikantske milostive? Daj ti njima samo novaca... Tu cmizdri kao gladna godina, ali nije zaboravila njuku namazati! Koliko samo toga rua poderu, prasice bezobrazne!

Magda je bila sumnjiava i ljubomorna. Instinktom nevoljene ene tano je nasluivala opasnost i odmah je znala gdje treba udariti. K tome se pridruila i krtost, strah da se tu moda ne gubi neto na poslu, pa je udarala nemilo, ali udarce nije upravljala izravno muu (njega je oboavala), nego nekako u stranu, Lojzeku, ljenini bojoj, pospanoj.

Nije ga nikako trpjela. Doveo ga k njima uitelj sa sela kao sasvim malog kudravog djeaka da kod majstora izui zanat. Uitelj je vie puta naglasio da je on prvi otkrio kod maloga talenat, jo u koli... Htio je da se upamti injenica i da sebi osigura tu prednost za budunost. Jer mali je, po njegovom miljenju, a i gospodin upnik se s time slae, mali je "jedan pravi budui Metrovi". A sirota, sam na svijetu...

Majstor je zavolio djeaka, a budui da nisu imali djece, htio ga ak i posiniti. Ali Magda, oprezna, odgodi to dok Lojzek ne odraste, da se vidi kakav je.

"Eto ti ga, sad vidi", govorila je pokojna Magda u "vrijeme pastira", kad je Lojzu ve bilo osamnaest godina. "Sad vidi lopova podmuklog. Meni moe svaki as srce stati, i gotovo. Ali, pazi, Alberte, to ti kaem: taj e te lopov spremiti u grob."

Grob od granita, velianstven, a na njemu, eto, sjedi Lojz od mramora. "Ne trebam ja ljepote, nego pravde."

Magdi je jedne noi stalo srce i bila je gotova. Ali pazi, Alberte, taj e te lopov...

Tu ulazi mlada gazdarica, Frida. Postavili su Lojza s frulom oboisti na grob, a zatim se vjenali. Sve poteno i po pravu, kako bog zapovijeda i sram ljudski nalae. Eto, to je ovjek. A bio je tada zdrav kao dren. Ono jest, poletjela ispod dlijeta otra ljuska kamena i povrijedila mu oko, ali inae sasvim zdrav. A to ima tomu? ni sedam godina. Eto, to je ovjek. Daj mi moj dio i ja idem!

Idi sada, Lojz, idi a glas je majstorov bio gorak od sjeanja.

Lojz je cijelo vrijeme odgonetao utnju, vrebao je pasjom pozornou na majstorove misli, htio se orijentirati.

Ma rasrdio sam ja vas, majstore. Eto, ovjek brblja i ne mislei... A vjerujte mi da sam sanjao... Boe, ako nisam... metnuo je ak i ruku na prsa.

Majstor ga ne prekine, ostavi mu priliku da se zakune.

Lojz prieka. Nita, utnja. Spusti ruku u oajanju i uzdahne kao izgubljen ovjek.

"Boe, ako nisi...?" Ali ree naglas s nestrpljenjem: "Vjerujem ti, vjerujem. Idi i poalji mi gazdaricu."

Lojz izae snudeno, kao da su mu uskratili zaslueno priznanje. ak proape "oprostite" zatvarajui za sobom vrata, a to je trebalo razumjeti kao "oprostite, neu vam vie smetati".

"Hvala Bogu!"

Majstor zaklopi oi i stane prebirati po Lojzovoj prei (sve je isprepleo i zamutio), a Frida ue spremno, na znak, kao glumica to iza kulisa eka svoj ulaz na pozornicu.

Slaba glumica s udeenom zabrinutou na licu. ovjek u kome su bile pokolebane iluzije mogao je, bez osobite pronicljivosti, mjesto zabrinutosti proitati vrlo nehajno skriveno nestrpljenje.

Majstor je znao itati Fridino lice, zato odmah ponovo zaklopi oi.

Boli te, Alberte?

Glas joj je bio svje i ravnoduan. Ona se informirala kao da je pogledala u termometar na prozoru.

On joj ne odgovori; uini samo nervozan trzaj oima.

Gledao ju je. Bila je lijepa. Kosa joj se prelijevala u zlatnoutim, dugim valovima od ela prema zatiljku, gdje se odjednom propela uvis, kao da je udarila u barae eljeva i naglo se ruila nizbrdo u zlatnim slapovima, prtei uokolo finu, iskriavu sumaglicu. Siva, uska haljina pripila joj se tijesno uz obline tijela i nudila zamamne oblike ljepote kao u nekom raskonom izlogu. On osjeti stranu, bijesnu elju za tim samosvjesnim, gordim tijelom, to se zadovoljno gibalo u prostoru, tu, na dohvatu ruke...

Isprui ruku i lako, drhtavo pree dlanom preko obline Fridina boka. Probude se miline nekadanjih dodira, burni nemiri od ljepote ovog tijela to se makasto mazi u prostoru kao da se izlae neprestanom milovanju. No Frida se odmakne, ukloni se milovanju, i njegova ruka ostane besmisleno ispruena u prazno kao prazna ruka prosjaka. To je, dakle, kraj.

Frida ree gotovo bez glasa; stid mu je zaguio glas.

Molim, Alberte? odazove se ona gledajui kroz prozor.

Reci mi neto...

Molim? okrenula se, ali je ostala kod prozora. Bojala se njegove blizine.

On je utio gledajui nepomino u plafon.

Uplai je ta utnja i korakne prema njemu, ali zastane nasred sobe.

to da ti kaem, Alberte?

Nita apne on, potpuno odsutan mislima. Molim te, donesi mi tople vode. I sapun...

Tople vode? Pobojala se da bunca. Nikad nije bio tako utljiv, tajanstven i udan. to e ti topla voda? Ona je gubila strpljenje, glas joj je ogrubio.

Htio bih oprati ruke...

to tebi ne pada na pamet! Sad hoe ruke prati! Ne znam zbog ega?

Zbog istoe! Postao je zajedljiv, ak se i nasmijeio ironino, kao ovjek koji zna to govori. No, ako ti je teko, ne treba. Doista, Frida, ne treba. Samo sam, tako, elio...

Ona uzdahne kao rtva besmislenog bolesnikog hira i izae pokorivi se samozatajno i krotko. Tko bi na njenu mjestu toliko mogao trpjeti? Ona podnosi svoju sudbinu mirom dostojnim divljenja.

On je poali. Sa srdbom pokua ublaiti u sebi teko osjeanje naputenosti, vratiti Fridi dobrotu i portvovnost, vratiti sebi povjerenje... No u toj srdbi, kojom se htio osloboditi teine, nae opet nju, mladu, lijepu i pokornu... Osjeao je tu njenu pokornost kao nain predbacivanja, u nju se ona sklonila da saeka kraj... Bilo mu je sada tee.

Frida se vrati s umivaonikom, iz koga se puila vrua voda; po sobi se rairi ugodan miris pare. Preko ruke je prebacila svjei, bijeli runik. Donijela je i sapun. Sve kako je elio.

Umivaonik je poloila na stolicu do kreveta, runik prebacila preko naslona, i sapun je postavila spretno, s desne strane, na dohvat ruke... sve s pomnom tanou savjesne bolniarke, koja potuje propise ophoenja s bolesnicima. Zatim se udaljila i ponovo se zagledala kroz prozor.

S tog se prozora vidjela radionica tamo u dnu dvorita. ulo se klesanje, grubo, silovito kidanje kamena, te se inilo da kamen jei pod bezobzirnim, tekim udarcima. Tupo, zidarski jednolino, kao da tee kamen za gradnju, bez osjeanja, divljaki.

"Blesan utiskuje svoju glupost u kamen... Razdrljio prsa, otkrio miice, izlae snagu. Udara da se uje njegov trud! Neka se zna tko tu radi, tko izdrava ovu kuu, na koga je pala ova bolest tu gore i ona jadna, nemona udovica..."

A zato, Alberte, sad ne pere ruke? javi se ona s blagom opomenom, jednako gledajui kroz prozor.

Kasnije u, kasnije... Postao je razdraljiv. Oni su ga blesavi udarci lupali po uima, a morao ih je sluati.

Kasnije e se voda ohladiti. U njenu je glasu jedva osjetno podrhtavala srdba. No nije se maknula od prozora.

Nee se ohladiti, vrua je... No to onaj blesan dolje tako lupa? uzvikne odjednom ne mogavi vie izdrati Lojzovih udaraca.

Ona se okrene i pogleda ga dugo, ironino: gle i to jo?

to bi lupao! Radi! ree zatim naglas i ponovo se okrene prozoru. Kad radi, mora lupati. Zna i sam da ne eha perje, nego klee. Zar ti nisi lupao kad si klesao?

Ovo je bio nov ton, dosada nepoznat u njenu govoru. Znai, tu je granica njena svladavanja, tik do Lojza. Do te granice ona sve podnosi, ona sve razumije; ona shvaa i taj hir pranja ruku, pa ak i to da sada, kad ju je prisilio da mu donese vodu, ne pere ruke, nego zanovijeta to se lupa... A to, zar ne treba vie ni raditi kad je on bolestan? Ostaviti sav posao i baviti se samo njime?

Ne, nije shvatila to je htio rei...

Htio sam rei, Frida, da to nisu klesarski udarci. Vidim ja po zvuku: tako se ne obrauje kamen... Nema on srca za materijal.

Ima snage, klipan... otme se Fridi. No "klipan" joj je ispao nekako draesno mio, pa zato odmah doda: "Seljaina! Mogao si mu rei."

Majstor ne odgovori.

Lojzovi udarci odjekuju u dvoritu snano i bezobzirno, kao da rue svijet. A ona stoji na prozoru i divi se toj tupoj snazi to divlja meu krhkim stvarima. "Ima snage, klipan..." Nije mogao vie sluati te udarce. Navue pokriva preko glave da ih ne uje...

Frida se odmakne od prozora. Opazivi da se pokrio preko glave, tuno se nasmijei i uzdahne kao muenica.

Oh boe! No dobro, rei u mu da prestane i uputi se urno vratima.

Ne, Frida, ostani! povie u panici, otkrivi glavu.

Ona je izala. Snano je zamahnula vratima, ali ih je u posljednji as zaustavila da ne lupnu. Trenutak zatim prestane i lupa u dvoritu.

Mir nalik na nonu tiinu, kad u nesanici lei u mraku, u kome mu svaki um, svaki zagonetni noni zvuk opisuje ogroman i neshvatljiv svijet prostora izvan njegova dohvata, iznad njegovih moi, straan svijet, u kome se ona kree, u kome ona ivi sa svojim mekim tijelom, po kome se lijeno gibaju njeni oblici kao da mu se podaju mazno i razbludno.

U takvom lanom, podmuklom miru tee njegov jadni, bolesni ivot. Po nekom tajanstvenom redu, koji je uspostavila njegova bolest: niz sitnih i podmuklih obzira i briga oko te njegove bolesti, kao da se zapravo ona, bolest, njeguje, kao da joj se prua sva mogua udobnost kako bi ivjela s njim tu u krevetu.

U poetku on se opirao toj vrsti Fridine ljubavi, on je traio nju, njenu ljepotu upornou oajnika to trai pravo na spas. Onda je molio, i dobio je samilost. Odbio je samilost, traio je ljubav. No to se vie opirao i bunio, samilost je bila sve jaa: to je snaga zdravih, kojom pokoravaju nemone i podvrgavaju ih svom shvaanju ljubavi.

I on se pokorio. Uao je u tajanstveni, udni krug zbivanja oko bolesnikog kreveta, bolesnike sobe, oko kue u kojoj lei teki, neizljeivi bolesnik.

A krug se iz dana u dan stezao, bivao sve ui, sve bezobzirniji. Ono revno bdijenje nad njim, ona pobona panja, to se bila iroko rasprostrla oko njega, kao granice nekog nepovredivog carstva, poela je poputati po rubovima; u nju su prodirale snage ivota, koji se poput zdravlja ustremio na bolesno mjesto i stao stezati i zacjeljivati ranu.

U rani je leao on kao krivac i uzronik sve te pometnje, tog odricanja, te ve gotovo glasne i razdraene portvovnosti. Htio se osloboditi osjeanja krivnje, osloboditi se sumnje da on moda vrijea i mui Fridinu portvovnost?... Htio je utvrditi mogunost jedne lai i umrijeti sa sigurnou u asu najveeg ogorenja... Tada bi ak prihvatio i smrt kao dobitak i konano osloboenje.

Pokuao se probiti do izvora sumnje. No kao da je ona sve natopila i preplavila oko sebe, nigdje joj vie nije mogao otkriti toka. Nigdje one prve, iznenadne pomisli koja bi ga potresla, koja bi stvorila prvu kariku jednog lanca misli.

A ipak, sve je to moralo imati poetka! No gdje je, gdje je taj poetak? Gdje je taj pogled, taj smijeak, to aputanje i ukanje u mraku, to skrovito nono uljanje oko njega?...

A ipak jednom je poelo! Jednog jutra ili jedne veeri, kao slutnja, kao osjeanje samoe i naputenosti... Nejasno, udno, javilo se moda kao elja za Fridinom blizinom, za njenim glasom, njenim dahom, njenom toplinom u hladnoj pustoi samoe?... A Fride nije bilo... Tada je moda mislio na Lojza... Lojza anela, isto, bijelo, bespolno, mramorno bie s golubinjim krilima? elja da ga pretvori u mramor, u nestvarno, u simbol!

Gdje su se srele te dvije elje? Gdje su se zagrlile te dvije misli i zadavile njegovo povjerenje?

Jo jedno zvonce s groblja; ovo je danas valjda posljednje, ve pada sumrak. A onaj kome zvoni ve je u kutiji kao lutka, kao da ga alju na dar nekom luaku to pravi kolekcije tih stranih igraaka.

No je bolesnikova kao trula daska: gdje stane, propada sa svojim tekim mislima. Majstor se ne usuuje mislima zakoraiti u no. Kao da je pozatvarao sve misli u kaveze i pretince, on se obrati svojim malim, tehnikim pitanjima leanja. Krevet postane zanimljivim i stranim svijetom, punim tekoa i problema.

Oznojio se. Sve je oko njega mokro, lepljivo i odvratno. Znojne, zguvane plahte omotale mu se oko nogu, lijepe se i sapinju, zarobljavaju kretanje. Pod nogama topla i vlana guva platna, isprepleteni rubovi, nabori, vijuge... Krpe. Nonim palcima ulazi u labirint krpa, ide brazdama kao nekim prohladnim klancima; zavlai se u dubine, u rupe, u neke iznenadne slobodne prostore, gdje se moe okrenuti i susresti tanku struju hladnoe. Nogama trai izlaz iz ovog haotinog i prljavog nereda.

On je navikao na glatke dodire, ravne prostrte plohe, koje je mazio svojim dlanovima kao svjee izbrijano lice.

Krevet je zdravih kao bijela jahta to plovi s punim jedrima sna. Kad uplovi u Jutro, bodro izlaze putnici ostavljajui za sobom blage tragove odmora. Nasisali su se sna, pa se proteu, "dobro jutro", govore zijevajui. Bez boli, bez sumnja, izlaze iz noi kao izletnici, pjevajui; zatim marljivo vau svoj doruak kao da ue pjesmicu napamet. Probava ih goni kao povoljan vjetar u krmu i otplove ulicama olakani, kao istovarene lae. Maze svoj optimizam kao jabuku koju kane pojesti. Njeguju svoju bradu, svoj brk, svoj vrt, svoje ribice u akvariju i ptiice u kavezu. Oni osjeaju savrenu ravnoteu ivota i smrti: troe ivot dok ne prevagne teki uteg smrti... Onda im majstor Albert Knez isklee dirljivu igraku: ljupkog anelia Lojzeka to plae na grobu... ili zalijeva cvijee. Jedni vie vole da im plae, drugi da im zalijeva cvijee... Ali ljupki aneli je lukav, ne lije ni suze ni vodu, on simulira kao glumac, on eka svoj as...

Dolje u gradu odbijaju ure na katedrali. Teke, tamne ure, kao da se komadi bronce otkidaju i padaju teko, pljosnato na plonik, Bolesniku ne govore o proticanju vremena; njegovo se vrijeme grije na jastuku pod glavom, a zvuci s tornja samo su signali za pomicanje glave, samo racionalna podjela hladnoe jastuka na jednake obroke. Svakih etvrt sata uzima uski napitak svjeine i pije ga licem udno, pohlepno.

Istraio je cijeli krevet pomnom marljivou doivotnog zatoenika na otoku. No nigdje vie hlada, nigdje kapi svjeine sve je potroeno. Sve je zahvatio vrui dah groznice i smotao vrtlog besane noi.

Okrene jastuk kao posljednju nadu i uzme razumno i krto troiti njegovu svjeinu kao vodu u pustinji.

A pustinja je velika, beskrajna kao no. Miu se ruke po noi kao gubavci. Plaze, gmiu ruke, trae izlaz iz noi, iz boli, iz svega ovoga to se stislo i zguvalo oko njega u gvalju neizrecive odvratnosti. Trae ruke svjetlo danje, u kome bi mogle barem odijeliti no od boli, bol od misli i uzeti sve to zasebno, na uzastopno razmatranje.

Idu ruke do ruba kreveta, eznu za svanuem, za zorom na prozoru, za jutarnjim pijetlom, za zvonom, za prvim tramvajem, za prvim prolaznikom i miem to bjei u rupu...

"O, ljudi lopovi, ljudi mievi, ljudi prolaznici, pijetli, jutarnji tramvaji!"

Zapomae majstor, a svuda uokolo gluhi ocean mraka i praznine. Ruke rone u mrak i osjeaju jezu od nitavila oko sebe.

"Eto, nita, kau ruke, nema dodira." Osjeaju samo sebe u praznini. Ni vjetra, ni muhe, sve je uginulo u tmini; samo ruke ive u noi i tjeskobno osjeaju svoju nemo.

Ruke ive u tmini. Bijele, mramorne ruke nad crnim vodama granita. Tamo preko zida, pod kupolama i arkadama, u udnom gradu mrtvih oblika, bijele ruke rone u mrak sa svojim tunim gestama, kao da mole malo suuti, malo jeze, dvije estite suze u indiferentnim oima...

Majstor se trgne. Kao da je zavirio preko plota rasklimanih nada u svoju matu; ondje jednako sjedi aneo Lojz s rasklopljenom knjigom. Rutinirano, kao krvnik, eka samo mig da otpone posao...

Ali knjiga je jo neispisana, ista, s hrptom meu anelovim koljenima, a listovi joj nevino vise s jedne i s druge strane u najprirodnijim valovima leprava papira...

Tu dolazi ime majstora, autora. Obilazi pogledom svoju zamisao, ogledava stvar, i svia mu se. Radost ga obuzima, uiva u ostvarenju. To nije mali Lojzek to budalasto plae, to je veliki, strani, fatalni Aneo koji, kad zamahne krilima, upa ivote iz korijena. Misli majstor na pokoljenja to su zinula pred umjetnikim djelom i ne dolaze k sebi od udivljenja. Pa se i sam umijea meu gledaoce kao nepoznat posjetilac, stranac, i obilazi, prislukuje, prima pohvale inkognito. Kao da je iz ogromnih daljina neke goleme vjenosti doprla do njega, u ovaj zabaeni, zguvani kuti privremene i rune stvarnosti, potvrda i priznanje. On osjeti na sebi dah besmrtnosti. Na prijazno raskriljena vrata nasmijei mu se neto lijepo i slavno, beskonano.

Noge su same ule u papue i produljile s njima prema vratima. Kako tijelo ipak slua, bez boli, bez opiranja! Tlo pod nogama, vrsto, solidno i taj prostor uokolo, usluan, podreen! Osjeti se strahovito vertikalnim, ljudskim, meu patuljastim, etverononim stvarima, podmuklo sakritim u mraku. Tehnika kretanja u prostoru se, gle, ne zaboravlja, a njemu se uri kao na smrt ednu ovjeku koji je zauo uborenje vode. Htio se napojiti na svom djelu estoke, otrovne snage, kao na otrovanom izvoru...

U predsoblju je visila njegova stara bunda i klju od radionice. Na dvoritu je mlaka proljetna no i neka nepojmljiva, blaga svjetlost zvijezda. A pod zvijezdama, u opalno plavo nebo urezala se vrsta silueta bedema mrtvoga grada s kupolama, kao bagdadska kubeta u nebo Alahovo.

Dvorite je tiho poivalite neroenih oblika; lee posvuda grubi, neistesani blokovi kamenja u svojoj podmukloj amorfnosti kao neukroene zvijeri. Prolazi majstor izmeu jo neroenih lica, neosloboenih pokreta kao silni Stvaralac to prolazi kroz Kaos. Lijevo i desno lei mrak i tamne mase neroenih svjetova, a on stupa vijugavom mlijenom stazom, posutom bijelom kamenom prainom, kao da se silna masa sitnih zvijezda prostrla pod njegovim nogama.

U dnu kaosa, u dnu mraka, gle, tamo u dnu dvorita malo avolsko svjetlo titra na prozoriu upe! Plaljivo, slabo svjetlo, kao da se nastoji sakriti u tmini.

"Gle, tu se ivi!"... To govori svjetlo u upi u dnu mraka, a majstora ponese no prema iku iza onog prozoria gdje svrava njegova agonija. Smrt oivi u njemu i povede ga ledenom rukom prema "tako dugo uenoj izvjesnosti"... I sagne mu glavu do niskog prozoria da zaviri unutra, da se najede "ogorenja"...

Pred blijedim, pobono uokvirenim Alojzijem Gonzagom, zatitnikom mladosti, nemirno titra kandilo. Pri isposnikom svjetlu mladi se svetac biuje, a mrtvaka mu se lubanja smije iz razvaljenih eljusti, iz iskopanih oiju, iz odvaljena nosa; ona se za ivota naderala grijeha, i ruga se svecu. A dolje, ispod te tune slike usrdnog kajanja i podrugljive smrti, u nepouzdanom polusvijetlu titravog kandila vide se na bijelom uzglavlju leaja dvije glave, enjivo sljubljene u snu.

Ni bijesa, ni mrnje, tek neki hladan dodir odvrne majstorov pogled. ak neka jadna samilost ovlai mu oi. Zbog te upe, tog leaja, tog malog nemirnog svjetla, zbog te tune ljubavi na onom bijelom jastuku to je Frida briljivo donijela iz svoga pustog kreveta u ovaj prljavi raj, gdje jedan bijedni aneo kandilom osvjetljava sveevo bievanje, a sam grli ivot i roni u slatki ljubavni san. U san siromaan: bogu boje, svecu sveevo, a sebi uzima... to mu se daje...

"Jadna Frida!"

Majstor krene u mrak. Ni staze posute zvijezdama, ni kaosa neroenih svjetova! Svega je nestalo! Tek mrano dvorite s tekim blokovima kamenja i slijepih, neispisanih, ploa. A tu je radionica, odmah desno, s malim vratacima u velikim dvokrilnim vratima. Klju je imao u ruci. Gladna, nepodmazana brava prepozna gazdu i zacvili vjerno, pasji. On pomiluje vrata, pomiluje stare, odane zidove traei elektrini prekida.

Odjednom, u sjaju svjetla, raskrili se nad njim radosno ogromni bijeli Aneo, kao da ga ve odavno eka tako razvijorenih krila da ga primi u zagrljaj...

Majstor ustukne nepovjerljivo pred velikoduno rairenim krilima i pokua potraiti, razumno i trijezno, ono "drugo", ono veliko i nepojmljivo na isklesanom Lojzu, ono besmrtno i strano, za pokoljenja...

A Lojz, bijedni aneo u upi, gle, ve je napisao u knjigu

ALBERT KNEZklesarski majstor-umjetnikROEN (s datumom) UMRO (bez datuma)

krasnim, klesanim slovima, pisanim s mnogo panje i ljubavi, kao da je u njima upisao stranu bol posljednjeg oprotaja.

"Eto, to je sve: Lojz, i nita vie! Ni besmrtno, ni strano. Banalno i jasno Lojz!"

Majstor se ak i nasmijei na dodatak umjetnik, kao na nadgrobni vijenac s dirljivom vrpcom.

"Jadan Lojz!"

Uzme dlijeto i eki i potrai datum na zidnom kalendaru:

21.lipnja sv. Alojzija Gonzaga

Majstor se pridrui Lojzovu imendanu i prinese mu veliki posljednji dar uklee taj datum u anelovu knjigu kao dan svoje smrti. Nakon posljednjeg udarca ekia zavlada mir nad onima u upi. Borba je svrila. Majstor odbaci orue i preda se svom anelu.