Arapsko-izraelski ratoviArapske zemlje pokrenule su četiri rata protiv Izraela:

* 1948. Rat za neovisnost* 1956. Sinajski rat* 1967. Šestodnevni rat* 1973. Jomkipurski rat

Izrael se branio i svaki put pobijedio. Nakon svakoga rata izraelska vojska se povukla s većine okupiranih područja. To je bez presedana u svjetskoj povijesti i pokazuje spremnost Izraela da se postigne mir, čak i uz rizik borbe za samo postojanje, svaki put iznova.

Arapsko-izraelski sukob

Karta prikazuje arapske zemlje (zeleno) i Izrael (crveno). Vidi se da je Izrael kao mali otok u moru arapskih zemalja

Arapske zemlje u odnosu na IzraelArapske zemlje predstavljaju 21 zasebnu državu. Postoji samo jedan židovski narod s malom državom Izrael. Kombinirani teritorij arapskih zemalja je 650 puta veći od Izraela (na karti gore uspoređuje se veličina Izraela u odnosu na arapske zemlje). Nji-hova populacija je 50 puta veća od populacije Izraela. Prosječni BDP po glavi stanovni-ka u arapskim zemljama je 3.700 dolara u odnosu na 18.000 dolara u Izraelu i to unatoč činjenici da mnoge arapske zemlje imaju najbogatije svjetske izvore nafte.

Mirovni procesMadridska mirovna konferencija:

Od potpisivanja mirovnog sporazuma između Egipta i Izraela (1979.) došlo je do raznih inicijativa od strane Izraela i drugih zemalja kako bi se ojačao mirovni proces na Bliskom istoku. Ti napori su na kraju doveli do sazivanja mirovne konferencije u Madridu (listopad 1991.), održane pod okriljem SAD-a i Sovjetskog Saveza, a koja je okupila predstavnike Izraela, Sirije, Libanona, Jordana i Palestinaca. Usli-jedili su bilateralni pregovori između stranaka i multilateralni razgovori o regionalnim pitanjima.

Bilateralni pregovoriIzrael i Palestinci: Nakon mjeseci intenzivnih pregovora u Oslu između pregovarača na strani Izraela i Palestinske oslobodilačke organizacije (PLO), donesena je Deklaraciju o načelima (DOP) koja ocrtava okvire samouprave Palestinaca na Zapadnoj obali i u pojasu Gaze. Potpisivanju deklaracije 13. rujna 1993. prethodila je razmjena pisama između predsjednika PLO-a, Yassera Arafata, i predsjednika izrael-ske vlade Yitzhaka Rabina u kojima se PLO odrekla uporabe terorizma, obećala da će izbaciti one članke svoje Povelje koji niječu pravo Izraela na postojanje, te se obvezala mirnom rješavanju desetljećima dugoga sukoba. Kao odgovor, Izrael priznaje PLO kao predstavnika palestinskog naroda. Prvi korak bio je uspostavljanje Palestinske samouprave u pojasu Gaze i u Jerihonu i on je realiziran u svibnju 1994. U kolovozu iste godine realizirana je druga faza u kojoj je došlo do prijenosa ovlasti i odgovornosti na predstavnike Palestinaca na Zapadnoj obali iz područja obrazovanja i kulture, zdravstva, socijalne skrbi, izravnog oporezivanja i turizma. Privremeni izraelsko-palestinski sporazum potpisan je u rujnu 1995.

Sporazumom je utvrđen mehanizam reguliranja izraelsko-palestinskih odnosa koji će dovesti do konačnog sporazuma. Posljednja faza – pregovori oko konačnog definiranja statusa, kako bi se odre-dila priroda stalnih naselja između Izraela i palestinskog entiteta, počeli su, kao što je planirano, u svibnju 1996. Samoubilački bombaški napadi od strane Hamasa u Jeruzalemu i Tel Avivu tijekom 1996. bacili su sjenu na izraelsko viđenje mirovnih procesa. Nakon stanke od 3 godine, razgovori su nastav-ljeni tek nakon memoranduma iz Sharm el-Sheikha (rujan 1999.). Pitanja koja je trebalo urediti bila su: izbjeglice, naselja, sigurnosna pitanja, granice, Jeruzalem, itd. Na poziv američkog predsjednika Billa Clintona, izraelski predsjednik vlade Ehud Barak i predsjednik Palestinske samouprave Yasser Arafat sudjelovali su na sastanku u Camp Davidu u srpnju 2000. zbog dogovora o nastavku pregovora. Samit je završio bez postignutog dogovora, međutim, trilateralno priopćenje je objavljeno čime su definirani principi i smjernice daljnih pregovora.

U rujnu 2000. Palestinci su pokrenuli Intifadu, kampanju bezobzirnog terora i nasilja, uzrokujući teške gubitke života i patnje obiju strana. Brojni napori da se zaustavi nasilje i da se obnovi mirovni proces nisu uspjeli zbog neprestanog palestinskog terorizma.

Izrael je prihvatio viziju predstavljenu u govoru američkog predsjednika Georgea W. Busha 24.lipnja 2002. za prekid palestinskog terorizma, te da se nakon toga konačno riješe sva pitanja i postigne mir.

25. svibnja 2003. Izrael je prihvatio Smjernice mira. Međutim, Palestinci tek trebaju ispuniti svoje ob-veze iz prve faze Smjernica, prije svega bezuvjetni prestanak terorizma i prestanak poticanja na terori-zam. Među mjerama koje Izrael poduzima protiv terorizma je izgradnja anti-terorističke ograde.

U kolovozu 2005. Izrael je napustio pojas Gaze kao i četiri naselja u sjevernoj Samariji (Zapadna oba-la) u nastojanju da se zaustavi zastoj u mirovnom procesu nakon pet godina palestinskog terorizma. Međutim, palestinski terorizam se nastavio a uslijedila je i pobjeda Hamasa na izborima, kao i granati-ranje izraelskog teritorija Kassam raketama iz pojasa Gaze, te otmica izraelskog vojnika, što je zahti-jevalo izraelsku vojnu akciju.

Nova izraelska vlada, izabrana početkom 2009., u nekoliko je navrata pokušala ponovno pokrenuti mi-rovni proces. Nažalost, Palestinci su odbacili ove pokušaje i zahtijevaju zadovoljenje nekoliko predu-vjeta prije nego što bi pregovori uopće mogli početi. Palestinci su tek u svibnju 2010. pristali na izravne pregovore.

Izrael i Sirija: U okvirima smjernica određenih na konferenciji u Madridu, pregovori između izrael-skih i sirijskih delegacija započeli su u Washingtonu i povremeno su održavani na razini veleposlanika, uz sudjelovanje visokih američkih dužnosnika.

Dva kruga Sirijsko-izraelskih mirovnih pregovora (prosinac 1995., siječanj 1996.) bili su usredotočena na sigurnost i druga ključna pitanja. Pregovori između Izraela i Sirije su obnovljeni u siječnju 2000. u Shepherdstownu, SAD ali nisu doveli do napretka, kao što ni sastanak između američkog predsjednika Clintona i sirijskog predsjednik Hafeza Assada u Ženevi (ožujak 2000.) nije doveo do obnove pregovora.

Sirija, zajedno s Iranom, podupire najopasnije i najnasilnije terorističke organizacije, kao što su Hez-bolah i različite palestinske terorističke skupine.

Izrael i Libanon: 23. svibnja 2000. Izrael je završio s povlačenjem svih vojnih snaga iz sigurnosne zone u južnom Libanonu, u skladu s odlukom izraelske vlade.

Nasilje je ponovno izbilo, te je uslijedila otmica dvojice izraelskih vojnika i bombardiranje sjevernih izraelskih gradova 12. srpnja 2006. Izrael je bio prisiljen djelovati kako bi se uklonila duboko ukori-jenjena teroristička prisutnost Hezbolaha u južnom Libanonu, što je uključivalo desetke tisuća teških topničkih raketa nabavljenih od Irana i Sirije, usmjerenih na milijune izraelskih civila.

U sukobu koji je uslijedio, a koji je kasnije postao poznat kao Drugi libanonski rat, više od 4.000 raketa ispaljeno je na civilne ciljeve u Izraelu. Posljedice su bile 44 civilne žrtve i velika šteta na civilnoj infra-strukturi i imovini. 119 Izraelskih vojnika poginulo je u sukobu tijekom vojnih operacija. Borbe su pre-stale 11. kolovoza 2006. nakon prihvaćanja Rezolucije 1701 Vijeća sigurnosti UN-a, koja poziva na be-zuvjetno oslobađanje otetih vojnika, poziva Libanon i UNIFIL na zajedničko raspoređivanje u južnom Libanonu i uspostavlja embargo na oružje za sve libanonske grupe, osim za libanonsku vladu.

Multilateralni pregovoriMultilateralni razgovori predstavljaju sastavni dio mirovnog procesa, s ciljem pronalaženja rješenja za ključne regionalne probleme, a služe kao mjera za izgradnju međusobnog povjerenja kako bi se potaknuo razvoj normalnih odnosa među narodima Bliskoga istoka.

Od izbijanja palestinskog nasilja u rujnu 2000., većina multilateralnih aktivnosti je zamrznuta.