ARHEOLOŠKA TOPOGRAFIJA BOKE KOTORSKE - · PDF filei zamjenjuje iza rušenja Risna stari naziv. Starosjedioci Boke bili su Iliri, vjerojatno dio plemena Pirusta. Oko 250. pr. Kr. ilirsko

ARHEOLOŠKA TOPOGRAFIJA BOKE KOTORSKE

MARIJA BUZOV UDK: 903/904(497.16 Boka Kotorska)Institut za arheologiju Izvorni znanstveni članakHR - Zagreb, Gajeva 32 Primljeno: 21. VII. 2010.

Arheološka topografi ja Boke posebno je zanimljiva, jer je na relativno malenom prostoru život bujao od pretpovijesti pa do današnjih dana. Osim najznačajnijeg višeslojnog nalazišta u Boki, Risna, postoji niz arheoloških lo-kaliteta koji nadopunjuju arheološku topografi ju Bokokotorskog zaljeva. U Ri-snu, ostaci monumentalne arhitekture, nekropole, keramike, novca, mozaika, stakla, arhitektonski ulomci ugrađeni kao spolia u novije građevine, govore o luksuzu, ali i o načinu života. Utvrđene su i lokacije na prostoru današnjeg Risna gdje su arheološki nalazi in situ, gdje su otkriveni pokretni nalazi i gdje možemo očekivati još nalaza, a sustavna arheološka istraživanja i iskopavanja još nisu započeta. U Risnu je evidentiran i podvodni arheološki lokalitet sa nalazima potonulih brodova i njihovih tereta, amfora, te dio ilirsko-kiklopskih bedema, koji se danas nalazi pod morem.

Boka Kotorska1 spomenik je prirode i kulture Jadranskoga mora, kao i Sredozemlja, danas pripada Crnoj Gori. Ističe se kao specifi čna prirodna cjelina, obilježena složenim društvenim razvojem te prepoznatljiva po svo-jem jedinstvenom kulturnom pejzažu, nastalom stoljećima. Boka je razgra-nati i prostran zaljev na južnom dijelu istočne obale Jadranskog mora oko 15 km uvučen u kršku kopnenu unutrašnjost. Od otvorenog mora Boka je odvojena nizom poluotoka visokih do 789 m (Vrmac, Luštica i Devesilje), dok se prema kopnenoj unutrašnjosti strmo izdiže i prelazi u planine Orjen (1.895 m) i Lovćen (1.749 m). Složena je od dva izdužena zaljeva: vanj-skog, Hercegnovsko-tivatskog, i unutrašnjeg, Risansko-kotorskog zaljeva.

467467

I svečar, kojemu je posvećen ovaj Zbornik, svojevremeno je objavio članak o arheologiji Boke: E. Marin, Arheološki muzej u Splitu i Boka Kotorska, PPUD 35, Petriciolijev zbornik, I, Split 1995, 67-80 (Summary: Archaeological museum in Split and Boka Kotorska).

1. Boka Kotorska u daljnjem tekstu Boka.

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

468

Oba su zaljeva međusobno povezana tjesnacem zvanim Verige, čija širina iznosi 340 m. Tjesnac je tako nazvan jer je u vrijeme turske najezde bio zatvoren lancem (verigama) kako bi spriječio tursko brodovlje da prodre u unutrašnji zaljev Boke Kotorske, na čijim se obalama nalaze tri veća nase-lja Kotor, Perast i Prčanj.2 Plovna duljina od ulaska u Boku do grada Ko-tora u krajnjoj unutrašnjosti zaljeva, iznosi oko 30 km, dok najveća dubina mora izmjerena u njegovom unutrašnjem dijelu iznosi 47 m.

Zaljevi su nastali za vrijeme glacijacije riječnom erozijom u mekšim fl išnim stijenama, dok su reljefno više strane zaljeva izgrađene od otporni-jih stijena, pretežito trijaskih vapnenaca i dolomita.3 Kada se u postglaci-jalnom razdoblju površina mora podigla za oko 100 m, erozijom prethodno stvorene doline su potopljene i pretvorene u zaljeve.4 Tako je reljef dodatno modifi ciran djelovanjem krških procesa, a na višim padinama podno Or-jena i djelovanjem ledenih jezika koji su se spuštali niz padine te planine. Istovremeno je Lovćen bio pokriven sniježnim pokrovom.5 Promatramo li kopnene strane Boke uočavamo da su vrlo strme, naime nagibi su općenito veći od 25%. Na visine do 200 m nad morem otpada tek trećina kopnenih strana zaljeva. Goli vapnenački grebeni dižu se naglo i strmo, osobito iznad unutrašnjeg zaljeva, a planine Orjen i Lovćen na sjevernom i istočnom rubu Boke ističu se kao čuvari ove rijetke, ali i zastrašujuće ljepote nad cijelim krajem. Zone mekšeg materijala, odnosno fl iša, (zauzimaju) čine manje površine i glavna su područja uglavnom škrte vegetacije. Blago nagnuta i vegetacijom pokrivena fl išna područja prava su suprotnost divljim i pustim vapnenačkim hridinama.6 S obzirom na jadransko-mediteransku klimu te znatnim količinama padalina, Boka oskudijeva vodom, osobito ljeti. Nai-me, padaline nestaju kroz vapnenačku podlogu, a voda se dijelom javlja na površini u obliku vrela, naročito u područjima fl iša.

Pretežito gole vapnenačke strane Boke imaju malu gospodarsku vrijed-nost, a i to samo u zonama u kojima prevladava dolomit ili relativno starije fl išovite stijene, najviše u zaleđu Herceg Novog. Za ratarstvo je najpogod-

2. IVAN CRKVENČIĆ - ANTUN SCHALLER, Boka kotorska: društveno-političke promjene i razvoj etničkog sastava do 1918. godine, Hrvatski geografski glasnik, 67/2, 2005, 120.

3. I. CRKVENČIĆ - A. SCHALLER, Nav. dj., 108.4. I. CRKVENČIĆ - A. SCHALLER. Nav. dj., 108 i d.5. JOSIP RIĐANOVIĆ, Hidromorfološke specifi čnosti Boke kotorske, Peto znan-

stveno posvetovanje geomorfologov Jugoslavije, Krško 1990, 118-118; JOSIP RIĐANO-VIĆ, Die Bucht von Kotor und der Meeresspiegelanstieg im Holozän, Würzburger Geo-graphische Arbeiten, 87/1993, 305-312.

6. JOSIP ROGLIĆ, Prilog poznavanju reljefa jadranskog priobalnog dna, Rad JAZU, 345/ 1967, 39-54.

M. Buzov, Arheološka topografija Boke Kotorske

469

niji uzak pojas fl iša, koji je najzastupljeniji u dodirnom području priobalja i rubova kopnenih padaina.7 Glavne ratarske kulture su maslina, vinova loza (i danas agrumi). No, taj obradivi pojas je isuviše malen da bi mogao osigu-ati život brojnim stanovnicima razmatranog prostora. Istovremeno su strme vapnenačke stijene na stranama zaljeva i visoke planine u zaleđu odvajale stanovnike Boke od zaleđa te ih od najranijih vremena upućivale na more preko kojeg su tražili nove izvore života.

Boka duboko uvučena u kopno, povijesno-geografski i geostrateški značajna, ističe se među zaljevima Mediterana. Svojim prirodnim položa-jem bokokotorski je zaljev odavno bio poznat moreplovcima i pružao im zaštitu. Naime, zaštićenost zaljeva i njegova duboka uvučenost, omogučili su tisućljetnu orijentaciju na more i pomorstvo, što je poticalo razvoj urba-nih aglomeracija od antičkih vremena do danas.8

Ime Boka, najvjerojatnije dolazi od talijanske riječi bocca (usta, otvor), a označava u početku sam ulaz,9 a kasnije čitav zaljev s okolnim kopnom i zamjenjuje iza rušenja Risna stari naziv. Starosjedioci Boke bili su Iliri, vjerojatno dio plemena Pirusta. Oko 250. pr. Kr. ilirsko pleme Ardijejaca pod kraljem Agronom osnovalo je samostalnu državu sa sjedištem u Sko-dri (Scodra). Grčki povjesničar Polibije (200.-130. pr. Kr.) u svome djelu Historiai (Povjesnica), a potom i kasniji pisci, Livije, Apijan, Flor, Eutro-pije, govore o ključnim zbivanjima na istočnoj jadranskoj obali, a jedno od središnjih značenja ima upravo područje Boke. Riječ je o prvom ilirskom ratu 229. pr. Kr., kada je rimska vojska po prvi put stupila na jadransku obalu. Polibije je bio gotovo suvremenik tih događaja pa njegovo izvješće predstavlja dragocjen dokument, pouzdan i provjeren. Rim je po zvršetku prvog kartaškog rata (264.-241. pr. Kr.), postao jednom od vodećih sila na Sredozemlju. Sukobi Ilira s grčkim kolonijama na Jadranu bili su povodom miješanja Rimljana, koji nisu blagonaklono gledali na osnivanje ilirske dr-žave. Rimljani su stupili u rat s kraljicom Teutom, udovicom Agronovom, prisilivši je da se s pratiocima povuče u utvrđeni Rhizon. Rhizon tada po-staje organizacijsko središte Boke (predslavenska Boka = grč. Risonikos kolpos, lat. Sinus Rhisonicus). Povod ratu bilo je oslobađanje grčkih na-seljenika na Visu od ilirskih gusara kao i osveta smrti rimskog poslanika. Italski i rimski trgovci i zakupnici dolaze na istočnu jadransku obalu radi trgovine i zarade. Mir sklopljen 228. pr. Kr. nije dugo potrajao, jer 168. pr. Kr. u trećem ilirskom ratu, Rimljani osvajaju ilirsku državu, a posljednjeg

7. I. CRKVENČIĆ – A. SCHALLER, Nav. dj., 109 i d.8. DAMIR MAGAŠ, Natural-geographic characteristics of the Boka Kotorska area as

the basis of development, Geoadria, vol 7/1, 2002, 53.9. Mon. Rag., IV, 223, 227.

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

470

ilirskog kralja Gencija i njegovu obitelj pretor Lucije Anicije Gal odvodi u Rim, gdje su bili pokazani u njegovu trijumfu. Livije je zabilježio da je u povorci nošen i velik dio plijena, novaca, srebrnih posuda i drugih dra-gocjenosti opljačkanih od ilirskih vladara, što govori o njihovu bogatstvu i gospodarskoj snazi. Ilirik je tako došao “pod vlast rimskoga naroda (sub dicione populi Romani)” (Liv. XLV, 8). Nakon trijumfa, Rimljani su zato-čili Gencija s obitelji u Spoletiju, a potom u Iguviju (Gubbio) u Umbriji, no tu im se gubi trag. Gencijevim uhićenjem i utamničenjem, završila je svoje postojanje moćna ilirska (ardijejska) država na širem području Boke, a rimska se vlast još više učvrstila na istočnoj jadranskoj obali.10

No, gusararenje je ponovno oživjelo pa su Rimljani ponovno morali intervenirati na istočnoj jadranskoj obali. Riječ je o pohodu konzula Ser-vija Fulvija Flaka protiv Ardijejaca i Plerejaca 135. pr. Kr., koji su zabi-lježili povjesničari Livije (Periochae, LVI) i Apijan (Illyrike, 10). Time je označen konačni slom plemena Ardijejaca u čijoj je vlasti tijekom više od dva stoljeća bila i Boka. Nakon poraza Flak je preživjelo stanovništvo preselio u unutrašnjost Ilirika, gdje su gotovo izumrli. S obzirom da su pretežito bili pomorci, nisu bili vični obradi škrte zemlje. Taj podatak donosi nam geograf i povjesničar Strabon (64. pr. Kr. – 20. g. po Kr.) (VII, 6). Rimski enciklopedist Plinije Stariji u 1. st. spomenuo je Ardijej-ce među ilirskim plemenima u jačini od samo 20 dekurija, dok Delmati imaju 342 dekurije: populatoresque quondam Italiae Vardaei non ampli-us quam XX decuriis.11 Događaj je prouzročio da se nekoć moćno ple-me, koje je bilo nositeljem organizacije ilirske države, svelo na jedno od najmanjih ilirskih zajednica u naronitanskom sudbenom konventu (con-ventus iuridicus Naronitanus) koji je teritorijalno pokrivao jugoistočni dio rimske provincije Dalmacije, od Neretve prema jugu.12 Zanimljivo je spomenuti da se na temelju jednog natpisa pronađenog u Kapui južno od Napulja drži da je konzul Flak plijenom iz ovoga pohoda sagradio jedan zid u svetištu Dijane Tifatine – Ser(vius) Folvius Q(uinti) f(ilius) Flaccus co(n)s(ul) muru(m) locavit de manubies.13

Tijekom druge polovice 2. st. pr. Kr. dolazi do sukoba između Rimljana i Delmata, plemena koje je nastavalo područje između rijeka Krke i Cetine pa do Livna, Duvna i Glamoča u unutrašnjosti. U svojim memoarima Gaj Julije Cezar zabilježio je da je morao osobno intervenirati u južnoj Dalma-

10. GRGA NOVAK, Issa i isejska država, VAHD, 54/1952, 36-37.11. PLIN., N.H. III, 22, 143.12. MARIN ZANINOVIĆ, Boka kotorska u antičko doba, Arheološki radovi i rasprave,

13/2001, 9.13. DESSAU, Inscriptiones Latinae selectae, no. 22.


471

ciji, i to upravo u prostoru Boke kako bi smirio ustanak tamošnjeg plemena Pirusta koji su napadali svoje susjede.14 U pohodu na Ilirik 35.-33. pr. Kr. Oktavijan je također došao do južnih predjela radi njihove pacifi kacije. U izvješću o njegovim operacijama ali bez preciznog reda i smještaja navode se pomiješani Dokleati, Meliteni, Korkireni, Parthinati, Taulantiji, Pyrissei (vjerojatno Pirusti), Oksijeji, Kambeji, Kinambri, Meromeni i drugi.15

Nakon ilirskog razdoblja, kada je naselje Rhizon u unutrašnjem dijelu zaljeva, bilo i sjedište Ilira, slijedilo je dugo razdoblje rimske vlasti (od 168. pr. Kr. do 476.) za koje je Boka bila podčinjena konventu Narone. Ri-mljani su administrativno podijelili Boku u dva područja, Rizonite i Agra-vonite, nazvane po gradovima Risiniju i Akruviju. Dolazi do romanizacije i kolonizacije, ali i asimilacije autohtonog stanovništva.

Krajem 6. st. Boka kao i veći dio istočne jadranske obale, ulazi u sastav Bizanta, u kojemu ostaje do 12. st. Kotor (Decaderon), kao glavno središte Boke, postaje autonomni bizantski municipij, koji se u vremenu od 5.-7. st. nalazi u sastavu Dalmatinskog temata sa sjedištem u Zadru. Bizantska se uprava uglavnom ograničava na utvrđene gradove dok je zaleđe Boke u vlasti novih slavenskih političkih cjelina, Travunje, sa središtem u sje-verozapadnom, i Duklje, sa sjedištem u jugoistočnom zaleđu Boke.16 Za provala Gota, Avara i Slavena početkom 7. st. stradali su gradovi Risan i Acruvium (najvjerojatnije podno Grbaljskog polja). Dolaskom Slavena u 7. st. etnički se sastav prostora počinje mijenjati i to ne samo u područjima izvan gradova. Prethodno romansko i romanizirano stanovništvo je strada-lo, dijelom se iselilo ili se povuklo u gradove, naročito u Kotor. Upravno središte Boke preseljeno je iz razorenog Risinija u Decaderon ili Catharum, grad na mjestu današnjeg Kotora. Od tada zaljev se više ne naziva Risanski zaljev (Sinus Rhizonikos), već Kotorski zaljev (Sinus Catharensis).17 U 10. st. proces slavenizacije zahvaća i do tada romansko stanovništvo Kotora.18 U ranom srednjem vijeku stanovništvo Kotora se etnički razlikovalo od stanovništva ostalog dijela Boke. Gradsko stanovništvo, poglavito ono u Kotoru, uglavnom je romansko, dok u okolnim naseljima prevladava sla-vensko stanovništvo. Sredinom 15. st. u Kotoru još uvijek živi oko stotinu

14. MARIN ZANINOVIĆ, Ilirsko pleme Delmati, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, 4/1966, 27-33.

15. APP., Illyrike, 16; PLIN., N.H. III, 143.16. PAVAO BUTORAC, Teritorijalni razvitak Kotora, Anali Historijskog instituta

JAZU u Dubrovniku, X-XI/1963, 43-103.17. ANTE MARINOVIĆ, Boka Kotorska od najstarijih vremena do početka XX. sto-

ljeća, Dubrovnik 4/1993, 184-205.18. A. MARINOVIĆ, Nav. dj., 184-205.

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

472

vlastelinskih obitelji, uglavnom staroromanskog i staroslavenskog, odno-sno hrvatskog podrijetla.19 Asimilacijom, slavensko je stanovništvo postu-pno prevladavalo i u gradovima.

Iz povijesnih izvora vidljivo je, da je bez obzira na vladavinu Bizanta, Boka u razdoblju od 8. do 10. st. bila u sastavu Crvene Hrvatske (Croatia Rubea). O tome govori Pop Dukljanin, ali i bizantski izvori – Konstantin Porfi rogenet, Scylitzes, Cedrenus, Choniates, Zonaras. Na temelju izvora može se zaključiti da su među doseljenim slavenskim plemenima u tom prostoru Hrvati bila dominantna etnička skupina.20 Unatoč formiranju političkih cjelina, Travunja i Duklje, Kotor s okolicom ostaje samostalna komuna i sjedište biskupije. Iz vremena bizantske vladavine potječe i ko-torska katedrala Sv. Tripuna, koja je početkom 12. st. podignuta na mjestu jedne starije crkve, vjerojatno iz 9. st. i drži se najstarijom sagrađenom katedralnom crkvom na istočnoj obali Jadrana.21 Nakon razdoblja bizant-ske uprave slijedilo je doba u kojemu se u Boki mijenjala vlast zemalja iz njenog kopnenog zaleđa.

Arheološka topografi ja Boke posebno je zanimljiva, jer je na relativno malenom prostoru život bujao od pretpovijesti pa do današnjih dana. Geo-grafski položaj te povoljan strateški položaj razlozi su vrlo starog naselja-vanja Boke. Iz pretpovijesnog doba u Boki su pronađeni ostaci materijalne kulture: fragmenti obojene keramike, kamenog oruđa i oružja , životinjskih kostiju, morskih školjaka, kao i utega za mreže što bi moglo upućivati na vrlo staru tradiciju ribarenja. Ti su ostaci pronađeni u pećinama, Spili i Tamnici kod Perasta, danas 300 m iznad površine mora, jugozapadno od sela Glogovac (u blizini crkve Sv. Ivana Krstitelja). Ostaci pripadaju raz-doblju neolitika oko 3500. pr. Kr. Posebno je zanimljiv lokalitet u Lipcima, između Morinja i Risna, na sjeverozapadu Boke. Na jednoj strmoj stijeni udaljenoj oko 600 m od obale mora, otkriveni su crteži sedam fi gura jelena u pokretu, kao i nekoliko motiva svastike i kvadrata.22 Analogije našim cr-težima nalazimo u talijanskim Alpama iz vremena od 1500.-1200. pr. Kr.23

19. ILIJA SINDIK, Komunalno uređenje Kotora od druge polovice 12. stoljeća do početka 15. stoljeća, CLXV/1950, 38-39.

20. SAVIĆ MARKOVIĆ ŠTEDIMLIJA, Crvena Hrvatska , 2/1991, Split.21. A. MARINOVIĆ, Nav. dj. i d.22. ILIJA PUŠIĆ, Arheološki lokaliteti i stanje arheološke nauke u Boki kotorskoj,

Zbornik radova iz nauke, kulture i umjetnosti, sv. 1/1969, 7-22; PAVLE MIJOVIĆ, Pra-davne i davne kulture Crne Gore, Titograd 1987, 5-28; PIOTR DYCZEK et al., Rhizon, 2004-2007, Preliminary report on the excavations of the Center for research on the An-tiquity of southeastern Europe, University of Warsaw, Archeologia, 58/2007, 138-139; PIOTR DYCZEK, Rock art from Lipci, Montenegro, Dacia, LII/2008, 189-197.

23. A. MARINOVIĆ, Nav. dj., i d.


473

Istraživanja u Maloj Grudi kraj Tivta 1871. otkrila su u tumulu pretpo-vijesni kneževski grob koji ove predjele povezuje sa sjeverom i vučedol-skom kulturom, kao i s područjem istočnoga Sredozemlja, Krete i Fenicije. U tumulu su pronađeni zlatni bodež kretskoga tipa, keramika tipa Vučedol-Ljubljansko barje i zlatni privjesci za kosu iz područja Antiohije, datirano u rano brončano doba (oko 1800. pr. Kr.). Ti predmeti potvrđuju veze Boko-kotorska zaljeva s onim udaljenim krajevima.24 Na određen je način, arhe-ološki potvrđeno zrnce povijesne istine kroz poznati mit o heroju Kadmu, sinu kanaanskoga kralja Agenora.25 Grobovi Kadma i Harmonije,26 kao i njihove Stijene, mogu se vidjeti na obali Rizonske rijeke, odnosno zalje-va.27 Ovaj grčki i sirofenički mit zacijelo potvrđuje davnašnje veze ovih krajeva s tim udaljenim obalama, što spomenuti arheološki nalazi potvrđu-ju. Veze su pretpostavljamo mnogo starije, a tragove pratimo već u neoliti-ku. Senzacionalno otkriće iz 1982. 17 metara duge pretpovijesne lađe kod rta Ulu Burun istočno od grada Kaša u jugozapadnoj Turskoj, potvrđuje postojanje davnih trgovačkih veza. Teret lađe činilo je mnoštvo raznolikih predmeta od keramike, zlata i bronce. Posebno treba istaknuti dvije sto-tine bakrenih šipaka težine od po 30 kg, zlatni mikenski pehar, brončane mačeve i egipatske predmete. Keramičke posude potječu iz Egipta, Sirije i Mikene. Navedeni nalazi omogućavaju dataciju lađe i njena tereta u vrije-me između 1600. i 1300. pr. Kr., ali daju i uvid u raspon njenih plovidbi od Jadrana do Sirije i Egipta. Taj nalaz, kao i jedan našto skromniji nalaz lađe kod rta Gelidonije u južnoj Turskoj, otkriven 1960., zasad je jedinstven u Sredozemlju. Valja istaknuti da je lađa prevozila i baltički jantar, čije je podrijetlo utvrđeno kemijskom analizom. Glasoviti “jantarski put” išao je i duž istočne obale Jadrana, od ušća Pada i Soče, preko Istre na jug.28 Bron-čanodobne lađe plovile su ovuda i zalazile duboko u Bokokotorski zaljev, što potvrđuju nalazi iz Male Grude. Potvrda tih plovidbi i dodira su i nalazi mikenske keramike na Braču. Nalaz spomenute pretpovijesne lađe potvrda

24. ALEKSANDAR DURMAN et al., Katalog izložbe Vučedol, 1988; MAJA PARO-VIĆ-PEŠIKAN, Najnovija istraživanja u Boki Kotorskoj s posebnim osvrtom na problem ilirskih i predilirskih veza s Egejom, Materijali SADJ, 12/1976, 76-87.

25. MARIN ZANINOVIĆ, Boka Kotorska u antičko doba, Arheološki radovi i ra-sprave, 13/2001, 3.

26. Harmonija, Kadmova žena bila je kći Afrodite i Aresa.27. PAVAO BUTORAC, Boka Kotorska od najstarijih vremena do Nemanjića; VAHD,

49/1926-27, 26-29; RADOSLAV KATIČIĆ, Podunavlje i Jadran u epu Apolonija Rođani-na, Godišnjak Centra za balkoanološka ispitivanja, 5/1970, 105-113; MILUTIN GARA-ŠANIN, Historija Crne Gore I/1967, 68-71.

28. Roma sul Danubio, da Aquileia a Carnuntum lungo la via dell’ambra, Katalog izložbe, Castello di Udine, Roma 2002.

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

474

su mnogih teoretskih pretpostavki i spoznaja koje su sada uz odgovarajuće arheološke nalaze, postale čvrstim povijesnim činjenicama.29

Podatak o Rhizonskom zaljevu prvi je povijesni spomen današnjega Bokokotorskoga zaljeva, a zabilježio ga je Pseudo Skilak u svome spisu pod naslovom Periplus (Moreplov ili Peljar), svojevrsnom priručniku za plovidbu Sredozemnim morem. Spis je nastao u vremenu između 340. i 330. pr. Kr. Grčki i drugi moreplovci ovamo su dolazili i ranije što doka-zuju nalazi iz Male Grude. U Periplusu se po prvi puta spominje mjesto u Zaljevu, a riječ je o Rhizonu, današnjem Risnu. U tekstu se spominje Rhi-zunsko jezero i rijeka Arion (najvjerojatnije Arion treba ispraviti u Drilon, te shvatiti da je riječ o Drimu, rijeci u Albaniji, koruptela je mogla nastati i greškom prepisivača). Zaljev je u svijesti starih moreplovaca zacijelo izgle-dao poput ušća neke rijeke, pa je takav opis i unesen u Periplus. Kasniji antički pisci ispravno ga smatraju zaljevom pa ga tako i spominju.30

Iz ilirskog vremena u Boki se mogu pronaći tumuli i mogile, a raspro-stranjeni su uglavnom po prirodnim uzvišenjima i padinama planinskog okvira Boke. Ponekad se javljaju uz gradine. Otkriveni u zaleđu Hercegno-vog (40 tumula i 2 gradine), hercegnovskoj rivijeri (22 tumula), Luštici i Krtolama (37 tumula i 1 gradina) te u Grblju s Paštrovićima, gdje još uvijek nije poznat njihov točan broj.31 Nažalost sustavna arheološka istraživanja i iskopavanja gradina i tumula nisu izvršena. Iznimka je Risan i Gradina u Risnu, gdje su ih započeli Zavod za zaštitu spomenika kulture u Kotoru i Centar za arheološka istraživanja Sveučilišta u Varšavi.

U starom ilirskom, enhelejskom, središtu Rhizonu djelovala je jedna od naoko najmanje poznatih ilirskih kovnica.32 Rizonjani, nakon rimskog osva-janja, kuju novac s oznakom PIZONITAN, a iskovana je veća emisija inače nepoznatoga vladara ili dinasta Balaja (ΒΑΣΙΛΕΩΣ ΒΑΛΛΑΙΟΥ), koji se naziva i basileus, kralj. Njegovi su novci bili kovani i na otoku Hvaru, ali bez kraljevske titule, a u novije vrijeme pronađeni su i pojedini primjerci od Akvileje i Veneta na sjeveru do Apulije i Lokrija u Kalabriji. Da je Rhizon doista emitirao novce kralja Balaja, sudeći po broju različitih kovova, kroz dulje vrijeme, govori i činjenica što je taj grad, stekavši autonomiju, a nakon

29. GEORGE F. BASS, Oldest Known Shipwreck Reveals Splendors of the Bronze Age, National Geographic, 172/6, 1987, 692-733.

30. MATE SUIĆ, Gdje se nalazilo jezero iz 26. poglavlja Pseudo-Skilakova Peri-pla, Glasnik Zemaljskog muzeja, n.s. 8/1963, 111-115; JOVICA MARTINOVIĆ, Neki novi momenti u interpretaciji 24. i 25. poglavlja Pseudo-Skilakova Peripla, Starinar, n.s. 17/1966, 107-110; P. BUTORAC, Nav. dj., 1926-27, 23-26.

31. I. PUŠIĆ, Nav. dj. 32. DUJE RENDIĆ-MIOČEVIĆ, Kovnica antičkog Risna (Rhizon) i njene emisije, u:

Iliri i antički svijet, Split 1989, 321-331.


475

što je na nepoznati nam način prestala vlast Balaja, ili njegovih nasljednika, nastavio kovanjem novca, s reversom Artemidina lika koji je imao i Balajev novac.33 Izmijenjena je samo legenda, gdje je umjesto vladareva imena došlo ime grada. Postojanje tog novca prvi je registrirao sir Arthur Evans, a Balajo-ve je novce nabavio u Risnu te ih datirao u doba nakon propasti ilirskoga kra-ljevstva. Sačuvano je oko 1.000 primjeraka. Novi nalazi Balajeva novca su iz arheoloških istraživanja 1988.,34 kao i 2001.-2003. kada je pronađeno više od 150 primjeraka.35 Drži se da je Balaj bio rimski vazal koji je nakon pro-pasti Gencijeve države održao još neku ideju ilirske posebnosti.36 Na aversu njegova novca nalazi se muška glava, a na reversu je božica Artemida. S obzirom na postojanje dviju kovnica, u Rhizonu i Pharosu, pretpostavljamo da je taj dio obale bio u Balajovoj vlasti. Balaj je zacijelo bio dovoljno gos-podarski jak da je mogao kovati i srebrnjake, a njegove su emisije pronađene i na italskom području kako smo već spomenuli.37 Balaju je od Rima bilo do-pušteno trgovanje i izvan njegova područja, što je zacijelo bio i određeni pri-vilegij. Balajevu vladavinu Evans je okvirno postavio u vrijeme između 167. i 135. pr. Kr. Albanski numizmatičar i arheolog H. Ceka drži da je poslanik Bellus kojega je Gencije bio uputio Luciju Aniciju Galu da s njime pregovara o primirju,38 bio Ballaius (naime, da je možda Livije pogriješio u bilježenju stranoga imena, nastojeći ga približiti svom jeziku). Balaj je možda prešao Rimljanima kako bi sačuvao svoj povlašteni položaj, kao što je prije učinio i Demetrije Hvaranin. Pretpostavljamo da su Rimljani možda Balaju i predali dio Gencijeva teritorija pa je on kao rimski vazal mogao sačuvati određenu teritorijalnu autonomiju, uz to kujući i vlastiti novac.39

33. D. RENDIĆ-MIOČEVIĆ, Nav. dj., 324.34. DUBRAVKA UJES - VILMA KOVAČEVIĆ, Novac “kralja” Balajosa sa iskopa-

vanja u Risnu (1988), Numizmatičar, 15/1992, 9-24; DUBRAVKA UJES, Novac “kralja” Balajosa i risanske kovnice iz Narodnog muzeja u Beogradu, Numizmatičar, 16/1993, 5-36.

35. PIOTR DYCZEK, Rhizon, 2001-2003, Preliminary report on the excavations of the Center for archaeological research - Novae, Warsaw University, Archaeologia, LV/2004, 112. Tijekom arheoloških iskopavanja u mjesecu lipnju i srpnju 2010.godine otkriveno je preko 4600 komada Balajeva novca. Tako velika količina novca do sada nije pronađena u Risnu, a govori o postojanju kovnice. Najtoplije se zahvaljujem gdinu Bošku Ćukoviću na informaciji o pronađenom novcu.

36. ARTHUR EVANS, On some recent discoveries of Illyrian coins, Numismatic Chronicle, London 1880, 20, 296-298; JOSIP BRUNŠMID, Natpisi i novac grčkih grado-va u Dalmaciji, Split 1998, 88-98; DUJE RENDIĆ-MIOČEVIĆ, Iliri i antički svijet, Split 1989, 321-379.

37. PAOLO VISONÀ, Coins of Ballaios Found in Italy, VAHD, 78/1985, 117-122.38. O tome govori i Tit Livije (XLIV, 3): Teuticum et Bellum principes gentis.39. IVAN MAROVIĆ, Iz numizmatičke zbirke Arheološkog muzeja u Splitu, Godiš-

njak Centra za balkanološka ispitivanja 11/1976, 231-234.

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

476

Boka se u sastavu Rimskog Carstva nalazi gotovo 600 godina, od 168. pr. Kr. pa do 476. po Kr., dakle do konačne podjele Carstva na Zapadno i Istočno. Tek nakon potpunog pokoravanja ovih krajeva te uništenja čitavih plemena nastupio je trajan mir poznat kao Augustova pax Romana.40 Za-počela je romanizacija ilirskih krajeva, kao i gradnja cestovne mreže koju je od 14. do 21. po Kr. uspostavio namjesnik cara Tiberija u Dalmaciji, Publije Kornelije Dolabela.41 Iz Salone je išla cesta prema jugoistoku, kraj-njem jugu Ilirika i Dalmacije te dalje prema Epiru i Grčkoj, preko Trilja do Narone, potom kraškim Popovim poljem i Nevesinjem te sjeverno od Risna na Duklju i dalje prema Skodri. Glavnu cestovnu mrežu dopunjavale su manje lokalne prometnice i putovi.42 Stanovnici kolonija imali su puno rimsko građansko pravo, dok je ono stanovnika municipija bilo stupanj niže.43 212. za cara Karakale (constitutio Antoniniana) svi su slobodni gra-đani u Carstvu dobili rimsko građansko pravo.

Rhizon je nakon ugušenja ilirskog rata postao rimskim gradom (Risi-nium), i to možda već u Augustovo doba, početkom 1. st., kada se spomi-nje kao oppidum civium Romanorum, “utvrđeni grad rimskih građana”,44 zajedno s drugim naseljima Acruvium (Grbalj kod Kotora, ili sam Kotor), Buthua (Budva), Olcinium (Ulcinj) i Scodra (Skadar). Sve su to bila grad-ska naselja, središta municipalnih zajednica. Građani su bili upisani u tri-bus Sergia, kao i stanovnici Jadera i Salone, što govori da je Risinij dobio municipalitet u ranije Augustovo doba. Neki drže da je Risinij imao prav-ni status rimske kolonije, no problem je u činjenici da nema većih plod-nih površina koje bi se mogle dodijeliti kolonistima, kao što je slučaj s kolonijama Polom, Jaderom, Salonom, Naronom i Epidaurom. Risinij je obavljao svoju zadaću kao zaštićena luka s tradicijom pomorstva i prometa prema zaleđu te prema rimskim zaselcima u Zaljevu i na području Kotora do Budve i dalje. Rimski natpisi iz Risna svjedoče o prisutnosti uglednih italskih obitelji. U nešto manjem broju bilo je i stanovnika grčkog podri-jetla. Stanovnike Risinija nalazimo i na pojedinim natpisima u unutrašnjo-sti provincije Dalmacije, kao u Dokleji (Duklja – Podgorica) i Rogatici. Zanimljivo je istaknuti kako je visoki vojni časnik rodom iz Risinija, M. Lucceius Torquatus Bassianus, istaknuo nostalgiju za rodnim gradom. Na-ime, kao zapovjednik legije VIII Auguste (legio VIII Augusta) boravio je u

40. M. ZANINOVIĆ, Nav. dj., 10.41. IVO BOJANOVSKI, Dolabelin sistem cesta u rimskoj provinciji Dalmaciji, Sara-

jevo 1974.42. I. BOJANOVSKI, Nav. dj., i d.43. Rimski je građanin iz kolonije teoretski mogao biti izabran za senatora u Rimu,

dok onaj iz municipija to nije mogao biti.44. PLIN., N.H. III, 144.


477

njenom logoru u Lambesisu u današnjem Alžiru i 167. dao postaviti dvije posvete rizinijsko-ilirskom božanstvu Medauru, zaštitniku grada i njegovih zidina.45 Prikaz Medaura kao božanstva predaka (patrium numen) i pučkog Lar, simbolički je čuvar grada i njegovih kućnih ognjišta (nostri publice Lar populi). Na reljefu uz natpis, Medaur baca koplje pa po tome ima i svojstvo ratničkog božanstva koje donosi smrt neprijateljima.46 To je dra-gocjeni spomenik autohtone ilirske religije u prežitku antičkog grčko-rim-skog sinkretizma.47 Centurioni iz Rhizona služili su u VII. legiji (legio VII Gemina) te II. legiji (legio II Adiutrix) (druga pol. 2. st. po Kr.).

Kada je Rhizon osnovan, nemamo pouzdanih podataka. Već spomenuti grčki povjesničar Polibije prvi ga spominje, kao grad u koji se smjesti-la ilirska kraljica Teuta 229. pr. Kr. Rhizon je bio lociran na desnoj obali rijeke Spile i to otprilike, od ulaza u pećinu Spila, duž desne obale rijeke do mora, a odavde, pretpostavljenoj pravoj liniji do Sopota, do mosta iza kuće Petkovića na Carinama te uzbrdo podnožjem Gradine do ulaza u pe-ćinu Spila.48 Akropola se nalazila na Gradini, a dio ispod nje, podgrađe, na lokalitetu Carine i to pretežito u njegovu sjeveroistočnom dijelu, s akropo-lom na Gradini, činili su jedinstvenu cjelinu. Rhizon, kao ilirsko naselje, razvijao se i pod grčkim utjecajem pa su Rimljani osvojivši ovo područje, zatekli oblikovani i utvrđeni grad, što je pretpostavljamo utjecalo na nji-hovo daljnje graditeljstvo u Risiniju. Grad antike uglavnom je naselje cen-tar.49 Povjesničar Apijan kad je napisao da “i gradovi imaju neku sudbinu kao i ljudi” (Μοι̃ρα δέ τις καὶ πόλεών ε̉στι ώσπερ α̉νδρω̃ν),50 naglasio je i individualnost što je posjeduje svako gradsko naselje. U Risiniju, zatečeno stanje u urbanističkom smislu, kao i konfi guracija terena odnosno orjenta-cija grada duž morske obale, nametnulo je planiranje u skladu s postojećim topografskim uvjetima. Dosadašnja istraživanja i iskopavanja, kao i slučaj-ni nalazi, još uvijek ne omogućuju rekonstruirati izgled i veličinu rimskog grada. Uočava se da je Risinium imao glavnu ulicu, forum s građevinama oko njega te građevine s desne i lijeve obale rijeke Spile. Danas možemo sigurno utvrditi da je Rhizon imao svoje utvrđenje na Gradini, nadalje pro-stirao se na području današnjih Carina gdje je pronađeno do sada najvi-še arheološkog materijala te preko lijeve obale Spile u smjeru jugoistoka, što također dokazuju arheološki nalazi – na Gorici, Džamiji, nekadašnjoj

45. CIL VIII 4208 = 18496, 2348 = 17866.46. M. ZANINOVIĆ, Nav. dj., 12.47. P. BUTORAC, Nav. dj., 56-57; M. GARAŠANIN, Nav. dj., 186-187.48. LAZAR J. DROBNJAKOVIĆ, Risan prvih hiljadu godina, Beograd 2002, 107.49. MATE SUIĆ, Antički grad na istočnom Jadranu, Zagreb 1976, 11.50. APP. Alex., Syr. 58, 302.

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

478

“livadi Ćatovića” gdje su danas stambene zgrade, na brežuljku Gorica, pre-ma Pjaci, oko crkve Sv. Petra i Pavla, potom na prostoru oko rimske vile s mozaicima, na Staroj Slanici, Pješčini i dalje. Grad je zacijelo pratio liniju morske obale, koja je ulazila dublje u zaljev. Dio obale odnosno dio Risna, sudeći po Evansu, Consu, J. Martinoviću i drugima, pokriven je morem u kojem se mogu nazrijeti ostaci nekih ulica, zgrada i zidova. Brojni pokretni i nepokretni arheološki nalazi, kao što su ostaci zgrada, palača, mramorni blokovi, arhitektonski ulomci, kipovi, statuete, raznovrsni nakit, amfore, keramika, mozaici, novac, epigrafski spomenici govore o rimskom gra-diteljstvu i umjetnosti, ali i svjedoče o viskom stupnju kulture njegovih stanovnika te o bogatom gradu.

Podatke o Rhizonu - Risiniju te o njegovim ostacima donosi peraški opat, kasniji nadbiskup Andrija Zmajević, koji je u drugoj polovini 17. st. prikupio u Risnu i prenio u Perast mnoge natpise, a možda i neke druge predmete.51 Zmajević je kontaktirao s arheolozima i epigrafi čarima, poseb-no u Rimu, gdje je i sam prošao određene faze svog visokog obrazovanja.

U jednoj, za sada najreprezentativnoj građevini otkrivenoj 1930., saču-van je mozaik s prikazom Hipnosa, božanstva sna (lat. Somnus), koji se da-tira u 2. st.,52 jedinstveni je antički spomenik. Mozaik se nalazi u središnjem dijelu rimske ladanjske građevine, uz put Risan – Nikšić, na lijevoj obali ri-jeke Spile. Na temelju istraživanja i analize ornamentalnih motive, Dyczek mozaike datira u 2. st., dok za samu vilu pretpostavlja da je cijelo prizemlje vile služilo kao triclinia, pa stoga drži da je bila – hospitium.53 Cijeli prostor nije arheološki istražen, ali je nađen još jedan mozaički dio.54 Na prostoru Carine također je otkrivena vila, koja graniči s kiklopskim zidom, ulica kao i ostaci zidova iz helenističkog razdoblja. Radovi na Carinama traju nekoli-ko godina pa je za sada nemoguće dati cjelovitu sliku tog prostora.

Uži smještaj pretpovijesnog naselja u Risnu podređen je promišljenim uvjetima obrane. Arheološki nalazi upućuju na zaključak da se to naselje

51. DUJE RENDIĆ-MIOČEVIĆ, Helenistički natpis iz bivše Zmajevićeve zbirke u Perastu, u: Iliri i antički svijet, Split 1989, 181-182.

52. DUŠAN VUKSAN, Les mosaïques romaines de Risan (Risano), Albania, 4/1932, 78-79; P. MIJOVIĆ, 1987, Nav. dj., 96-100; ČEDOMIR MARKOVIĆ, Konzervatorsko-restauratorski radovi na lokalitetu “Risanski mozaci” u Risnu u 1963. god., Starine Crne Gore, 2/1964, 105; PIOTR DYCZEK et al., 2007: Rhizon, 2004-2007, Preliminary report on the excavations of the Center for research on the Antiquity of southeastern Europe, University of Warsaw, Archeologia 58, 121-128; PIOTR DYCZEK, Hypnos from Risini-um (Montenegro), Novensia, 20/2009, 51-63.

53. Dyczek kao najbližu analogiju donosi kuću iz Byllisa u Albaniji. Vidi: NERITAN CEKA, Urbanistika dhë banesat në Bylis, Iliria, 1-2/1992, 75, 80, 85.

54. Istraživanja nisu objavljena.


479

razvilo ponajprije na istaknutom brežuljku Gradini, koji se nadovezuje na strme padine brda u zapadnom dijelu zaljeva,55 a tu ga smještaju na teme-lju Evansova putopisa,56 M. Garašanin57 i P. Mijović,58 oslanjajući se na topografsku situaciju i na ostatke utvrda koje bi mogle pripadati vreme-nu ilirskih vladara. A. Faber je prilikom boravka u Risnu obavila teren-sku reambulaciju lokaliteta na temelju zračnog snimka te detaljnih uputa P. Mijovića, I. Pušića i J. Martinovića.59 Dakle, prostor Gradine omeđen je prirodnim preprekama koje ga čine teško pristupačnim, a to su korito rijeke Spile na istočnoj strani brežuljka, duboki jarak vododerine Poljički potok odnosno Sopot na zapadnoj strani, dok je južna strana, pri vrhu vrlo strma, no u donjem dijelu se blago spušta prema moru. Na toj južnoj strani oveća je ravna površina sprudastog nasipa koji spomenuti potoci doplavljuju u vrijeme velikih kiša, a naziva se Carina, vjerojatno od davnina. Je li možda u donjem toku rječice Spile nekada postojao zaljev koji je mogao služiti kao pristanište ili je za sklanjanje brodova bilo korišteno korito rijeke, kako pretpostavlja P. Mijović?60 Uočila je 1982. A. Faber dio tzv. kiklopskog zida u koritu rijeke Spile,61 poput onog kod bedema predrimskih i rano-rimskih fortifi kacija uz istočnu jadransku obalu.62 Istraživanja na Gradini nakon reambulacije A. Faber nastavila je poljska ekipa 2006. i utvrdila ra-ster, kao i više faza pri konstrukciji utvrde, dakle od najstarijih zidova koje datiramo u 5.-4. st. pr. Kr. pa do refugija.63 Prostor s istočne strane rijeke Spile, u ranoantičko je doba najvjerojatnije pripadao kompleksu nekropola i ostalim objektima predgrađa. Na lokalitetu Gorica (ili Garica) spominju se nalazi keramičkih urni s prilozima od stakla (lakrimariji),64 pa se ova nekropola, pretpostavljamo, protezala duž puta od Gradine prema istoku, obuhvaćajući i grobove u neposrednoj blizini vile s mozaicima. Drugu ne-kropolu utvrdio je A. Evans,65 na prostoru izvan zapadnih gradskih bede-

55. ALEKSANDRA FABER, Prilozi topografi ji pretpovijesnoga i antičkoga naselja na području Risna, Arheološki radovi i rasprave, 12/1996, 105.

56. ARTHUR EVANS, Antiquarian Researches in Illyricum, Westminster 1883, 40, 42.57. MILUTIN GARAŠANIN, Moenia Aeacia, Starinar, 17/(1966) 1967, 29.58. PAVLE MIJOVIĆ – MIRKO KOVAČEVIĆ, Gradovi i utvrđenja u Crnoj Gori,

Beograd - Ulcinj, 1975, 25; MAJA PAROVIĆ-PEŠIKAN, Novi arheološki nalazi u oko-lini Tivta, Starinar, 13-14 /(1962-1963) 1965, 215; P. MIJOVIĆ, 1987, Nav. dj., 41-58.

59. A. FABER, Nav. dj., 107-108.60. P. MIJOVIĆ - M. KOVAČEVIĆ, Nav. dj., 26, 27.61. A. FABER, Nav. dj., 107; P. DYCZEK, 2004, Nav. dj., 106-107.62. ALEKSANDRA FABER, Prilog kronologiji fortifi kacija u primorskom Iliriku, u:

Jadranska obala u protohistoriji, Zagreb 1975, 227.63. P. DYCZEK, 2007, Nav. dj., 107-108.64. A. FABER, 1996, Nav. dj., 111, bilješka br. 33.65. A. EVANS, 1883, Nav. dj., 44.

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

480

ma, povezujući je, s obzirom na nalaze, sa stanovništvom iliroantičkog Ri-sna. Utvrđene su i lokacije na prostoru današnjeg Risna gdje su arheološki nalazi in situ, otkriveni drugi nalazi i gdje možemo očekivati još nalaza, a sustavna arheološka istraživanja i iskopavanja još nisu započeta (Gradina, Carine, Vila Favorita, Ćatovića ledina, Dom kulture, Vrata bolnice, Vila s mozaicima, Stara slanica i dr.).

Na temelju dosadašnjih spoznaja, postoji i drugih niz arheoloških lo-kaliteta koji nadopunjuju arheološku topografi ju Bokokotorskog zaljeva.66

U Sutorini, antičkom lokalitetu Sub turres na Dolabelinoj cesti (početak 1. st. po Kr.), koja je u dva pravca, primorskom i kopnenom, spajala Epida-urus (Cavtat) i Scodru (Skadar), pronađeni su nalazi arhitekture, keramike, novca te torzo Dijane. Prema historiografi ji, Kumbor, naselje u Kumbor-skom zaljevu, identifi cira se kao antički grad Stole, drži se da je potonuo u more, no tragovi nisu zasada pronađeni. Za Rose se misli da je riječ o antičkom lokalitetu Traiectus na rimskoj vojnoj cesti Epidaurus – Scodra. Pronađeni su ostaci predromaničke crkve, za koju se drži da je riječ o crkvi Santa Maria Rosanensis, odnosno sjedište ranokršćanske episkopalne cr-kve koja je postojala do kasnog srednjeg vijeka. U Žanjicama su otkriveni ostaci kasnoantičke bazilike s tragovima mozaičkog poda. Akropola ilirske gradine Sv. Luka-Gošići, vizualno komunicira s gradinom iznad Risna kao i gradinom iznad Mirca. Na zapadnoj strani brežuljka, pronađeni su temelji zidova antičkih građevina te jedna krušna peć te fragmenti amfora. U Bigo-vi u polju, u blizini obale, pronađena je antička grobnica s mozaičkim po-dom a sondiranjem ostaci arhitekture. Iznad puta su otkriveni ostaci antičke građevine, kule, te u polju fragmenti rimske keramike. U Pjaci arheološkim istraživanjima otkriveni su temelji antičkog objekta s kockicama mozaika te fragmentima keramike. Pretpostavlja se da je ovdje bilo naselje ili malo utvrđenje – osmatračnica na antičkom putu, no, možda je riječ o putnoj postaji. U Gomilici na uskom grebenu usred polja, prema brdima, pri ar-heološkim istraživanjima, pronađena je velika količina keramike te ostaci zidova, a na južnom kraju zidovi kule. U tom južnom dijelu lokaliteta otkri-vena je manja antička građevina te fragmenti amfora, tegula i krovnih ope-ka. U starijoj literaturi u Brdima spominje se građevina do pola ukopana u zemlju, nazvana Bačva ili Piskara, sa zidovima od tankih blokova crvenog kamena i likovima od opeke. Otkriveni su ostaci zidanih grobnica te jedan nadgrobni spomenik s natpisom.

U Prevlaci na zapadnoj strani otoka, blizu mora, otkrivena je antička građevina s mozaičkim podom s dva sloja. Također su pronađeni rimski

66. Blago antičke Boke, Katalog izložbe, Tivat 2007.


481

Bokokotorski zaljev

natpisi kao i veći broj manjih fragmenata rimske keramike. Na Svetom Marku (Gabrio, Stradiotti), na otoku su prisutni nalazi keramike. Tijekom ranijih istraživanja bili su vidljivi ostaci starih zidova na mjestu zvanom “Most”, koji su bili građeni od tesanika crvene boje. M. Crnogorčević objavljuje skicu mosta za koji se mislilo da povezuje Prevlaku sa Stradio-tima.67 Na Ušću Nove Rijeke pronađeni su fragmenti keramike amfora te fragment crnofi rnisanog kiliksa te fragment crvenofi guralne vaze iz sredine 5. st. pr. Kr. U Solilima je pri izgradnji i kopanju kanala pronađeno dosta ulomaka helenističke rimske keramike, no pretpostavlja se da su tu dospjeli dotokom vode s okolnog terena. Seljanovo se spominje u starijoj literaturi kao nalazište fragmenta tegule s natpisom ZVRI (inverzno: IRVS). Don Ivo Stijepčević spominje nalaz dva cipusa iz Opatova, koji su sada izloženi u Lapidariju u Kotoru. U Kavaču su otkriveni ostaci mozaičkog poda od

67. MAJA PAROVIĆ-PEŠIKAN, JOVAN MARTINOVIĆ, VOJISLAV TRBUHO-VIĆ, LEPOSAVA TRBUHOVIĆ, Pregled arheoloških spomenika na području južne obale Boke Kotorske, Starine Crne Gore, VI/1978.

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

482

krupnih crvenih kockica. Lokalitet je neistražen. Na lokalitetu Mirine (Su-tvara) otkriveni su fragmenti mozaika i tegula. Velika pravougaona dolina ocrtava tlocrt antičke građevine no lokalitet je neistražen. U Svetoj Neđelji (Radanovići) u crkvenoj porti do pola očuvan je zid i pod od opeka po-stavljenih u obliku riblje kosti. U blizini na lokalitetu Krete pronađeni su građevinski keramički ulomci. Pored ovog lokaliteta otkriveni su tragovi vodovoda koji je po predaji išao do Prevlake.

U Kotoru u temeljima kuće Mišulić pronađen je natpis putujućeg grč-kog nadliječnika Lukija Luskova. U Starom gradu u iskopima kod katedra-le Sv. Tripuna i kod Centra za kulturu otkriveni su veliki cipusi. Na lokali-tetu Šuranj pod temeljima ostataka benediktinskog samostana Sv. Petra iz 9. st., pronađeni su temelji antičkog objekta te grobovi, od kojih je jedan datiran Aurelijanovim novcem.

U Perastu u vrtu palače Mazarović pronađene su kockice mozaika, a na lokaciji Lastavice do Pentara pronađena je rimska keramika iz 3. st. po Kr. Pretpostavlja se da je na ovom mjestu postojao vicus. U Kostanjici su pronađeni fragmenti mozaika neke antičke građevine. Iz ranokršćanskog razdoblja u Boki je otkriveno nekoliko ranokršćanskih crkava, no rezultati istraživanja još nisu objelodanjeni.68

Na temelju ovog priloga o arheološkoj topografi ji Boke Kotorske, uo-čavamo da je riječ o tradiciji i kontinuitetu regije. Prisjetimo se i zapažanja P. Mijovića, koje se odnosi na izgradnju gradova Crnogorskog primorja, gdje ističe da se rimskoj planimetriji u Budvi, Kotoru i Risnu, a pogotovo Ulcinju, nameće postojeće stanje urbanog tkiva, kao što je i na tlu Istre tloris autohtone gradine zadržao kontinuitet preko rimskih do današnjih vremena.69 Ta pojava u urbanom tkivu naselja potvrđuje tradiciju autohnog načina života, koju nisu potisnuli ni Rim ni kasniji osvajači koji su vladali tim dijelom Jadranske obale.

68. P. MIJOVIĆ, 1987, Nav. dj., 59-94.69. P. MIJOVIĆ, Nav. dj., 53.


483

SUMMARY - SAŽETAK

THE ARCHAEOLOGICAL TOPOGRAPHYOF THE BOKA KOTORSKA BAY

Boka Kotorska is a relatively large and well-intended bay lying at south of the east Adriatic coast, today belongs to Montenegro. It is specifi c geographical entity, characterised by a very complex process of social development and con-sequent ethnic changes, but in spite of that Boka Kotorska is recognisable by its unique cultural landscape, which has been formed during centuries of its history. Rich water appearance were essential for the preservation and continuity of the life and economic development. Boka attests ancient relations with the Aegean region, confi rmed by the archaeological fi nds in the local barrow in the neighbou-ring Grbalj plain. It was fi rst mentioned by the Greek author Pseudo Scylax in the 4th century B.C. Polybius reports on the political situation in the region in the 3rd century B.C. Strabo and Livy also report about the Bay of Risan and the territory of Illyria. The situation in the 1st century B.C. is described in Pliny, while the Pto-lemy gives the geographical coordinates of Rhizon.

The main settlement in the bay was the polis (town) of Rhizon, later Roman Risinium. Rhizon was one of the strongholds of the Illyrian state and the seat of the queen Teuta. The piracy of her subjects provoked the fi rst Roman intervention on the eastern Adriatic coast in 229 B.C. In 167 B.C. the bay of Kotor became Roman possession after the fall of the Illyrian state and the king Gentius. After that Rhizon was ruled by Ballaios, known only for the emission of his coins. The emission from Rhizon bear the title basileus Ballaios and those from the mint of Pharos (the island of Hvar) have the name Ballaios only. In the 1st century A.D. Risinium was a Roman municipium, the port-city thriving with the sea traffi c and commerce. There are numerous ancient remains in different parts of the Gulf of Kotor, comprisinng architecture and inscriptions, pottery, mosaics and coins, such as Sutorina, Kumbor, Rose, Žanjice, Sv. Luka-Gošići, Bigova, Pjaca, Gomilica, Brda, Prevlaka, Sveti Marko (Gabrio, Stradiotti), Ušće Nove Rijeke, Solila, Se-ljanovo, Opatovo, Kavač, Mirine (Sutvara), Sveta Neđelja (Radanovići), Kotor, Perast, Kostanjica, Risan.

In 2001 Polish archaeological mission started excavations at Rhizon, so the work was concentrated at the entrance of modern hospital, where a Roman villa with mosaic pavements was unearthed, in the location of Carine (another 3rd cen-tury B.C. Roman villa complex including a well-preserved bathroom), Gradina, Džamija, and Roman necropolis. Archaeological excavations in Risan were con-tinued till 2010, but the whole project is not yet published. In the last twenty years the sites of several early Christian churches have been found. The territory of Ko-tor, ancient Acruvium, and the town of Budva, ancient Buthua, more to the south, were the frontier towns toward Epirus. Here the new province of Praevalis was founded by the emperor Diocletianus in 304 A.D.

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

484

Risan, Carine, Kiklopski zid

Risan, Carine, dio ulice


485

Risan, arhitektonski ulomak

s natpisom ugrađen u ulaz

današnje bolnice

Risan,Carine,

dio ulice

Kačić, Split, 2009.-2011., 41-43

486

Risan, Vila s mozaicima, Hipnos

Risan, Vila s mozaicima, mozaik s vegetabilnim motivima

Documents

ARHEOLOŠKA TOPOGRAFIJA BOKE KOTORSKE - · PDF filei zamjenjuje iza rušenja Risna stari naziv. Starosjedioci Boke bili su Iliri, vjerojatno dio plemena Pirusta. Oko 250. pr. Kr. ilirsko