1

AUTORI Draženko Jorgić Tanja Stanković-Janković Tanja Glišić Margareta Skopljak Brane Mikanović i Amra Džindo Nebojša Macanović

LEKTOR Dragan Dragomirović

UREDNIK Draženko Jorgić

OBUKA STUDENATA S INVALIDITETOM

Matjaž Debevc

2

Izdavač:

CENTAR MODERNIH ZNANJA

BANJA LUKA

Za izdavača:

Doc. dr Nebojša Macanović

Urednici:

Prof. dr Lefkothea Kartasidou

Prof. dr Matjaž Debevc

Prof. dr Draženko Jorgić

Recenzenti:

Prof. dr Tamara Pribišev Beleslin

Prof. dr Aleksandra Šindić

Lektor i korektor:

Mr Dragan Dragomirović

Tehnička priprema:

Danijel Jović

Štampa:

Markos

Za štampariju:

Igor Jakovljević

Tiraž:

100

3

Sadržaj Uvod 5 Prava osoba s invaliditetom (Draženko Jorgić) 7 Prevazilaženje prepreka tokom studiranja (Tanja Stanković-Janković) 13 Uloga Karijernih centara/Centara za podršku studentima sa invaliditetom (Tanja Glišić) 20 Praktična nastava (Margareta Skopljak) 27 Aktivnosti nakon diplomiranja (Brane Mikanović i Amra Džindo) 34 Vještine za autonomni i nezavisni život (Nebojša Macanović) 44

4

5

UVOD

Obuka studenata s invaliditetom podrazumijeva aktivnosti obučavanja u okviru šest zasebnih

poglavlja i u okviru svakog od njih u nekoliko potpoglavlja. Prvo poglavlje “Prava osoba s invaliditetom” podrazumijeva obuku kroz četiri potpoglavlja, i to: Poznavanje relevantnih zakona (Zakon o visokom obrazovanju, Zakon o radu, i slični zakoni), Poznavanje relevantnih podzakonskih akata (propisa, uredbi, statuta i sličnih dokumenata), Samoopredjeljenje studenata sa invaliditetom i Samozastupanje studenata sa invaliditetom. U drugom poglavlju pod nazivom “Prevazilaženje prepreka tokom studiranja” podrazumijeva se obuka takođe kroz četiri potpoglavlja: Adaptacija i saradnja sa drugim studentima i asistentima studenata, Adaptacija i saradnja sa nastavnicima i njihovim asistentima, Savladavanje arhitektonskih i senzornih barijera u nastavnom procesu i Samoobrazovanje (e-učenje, m-učenje, učenje na daljinu, hibridno učenje itd.). Treće poglavlje se zove “Uloga Karijernih centara/Centara za podršku studentima s invaliditetom”. U ovom poglavlju studentima s invaliditetom u okviru obuke namijenjeni su sljedeći sadržaji: Uloga mentora i saradnja (komunikacija), Umrežavanje i saradnja sa potencijalnim poslodavcima, Profesionalna orijentacija i Stručno vođenje. Četvrti dio obuke studenata s invaliditetom odnosi se na poglavlje “Praktična nastava”. Sadržaji ovog poglavlja podijeljeni su u tri dijela, i to: Volontiranje kod potencijalnih poslodavaca, Usklađivanje radnih zadataka kod poslodavaca sa ishodima učenja studija i Vještine predstavljanja kvaliteta rada potencijalnim poslodavcima. Peti dio obuke studenata s invaliditetom odnosi se na “Aktivnosti poslije diplomiranja”. Sadržaji u okviru ovog poglavlja su: Istraživanje tržišta rada, Predstavljanje potencijalnim poslodavcima (CV, motivaciona pisma, lični portfolio, video snimci, intervjui i sl.) i Dodatno obrazovanje, prekvalifikacija i doživotno učenje. Posljednje poglavlje nosi naziv “Vještine za autonomni i nezavisni život”. U ovom posljednjem šestom poglavlju sadržaji obuke odnose se na: Uključivanje u civilno društvo i interesne grupe, Lobiranje, zastupanje i predstavljanje u medijima i Samozapošljavanje.

6

7

Prava osoba s invaliditetom UDK 342.726:316.662-056.24

(Prof. dr Draženko Jorgić)

Da bi se mnoge osobe, uključujući i studente s invaliditetom među njima, znale samoopredjeljivati i samozastupati jedan od bitnih uslova za uspješnost opredjeljivanja i zastupanja je i poznavanje relevantnih zakona kao i poznavanje relevantnih podzakonskih akata. U slučaju osoba s invaliditetom, uključujući i studente s invaliditetom, najrelevantniji su zakoni o visokom obrazovanju, zakoni o radu i zakoni о profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom. Od podzakonskih akata za osobe, pa i za studente s invaliditetom bitno je i poznavanje: propisa, uredbi, statuta i sličnih dokumenata.

Poznavanje relevantnih zakona

Bilo koja zaposlena osoba, pa i ona koja to još nije, dok završava srednju školu, dok studira, ali i poslije završenih studija treba da je upoznata sa elementarnim informacijama koje se nalaze u zakonima bitnim tokom školovanja i u periodima prije i tokom zapošljavanja. To se odnosi na osobe, pa i studente s invaliditetom kada zasnuju radni odnos. Oni se moraju naučiti kako da brane svoja prava koja su im zagarantovana relevantnim zakonima.

Neke osobe se zapošljavaju odmah nakon srednjeg usmjerenog obrazovanja, dok druge nastavljaju svoje obrazovanje na visokim školama ili fakultetima. Dok studiraju, najbitniji zakon za sve studente, pa i one s invaliditetom je zakon o visokom obrazovanju ili zakon sličnog naziva. Ovim zakonom su zaštićena određena prava studenata, ali definisane i određene obaveze studenata, bez obzira imali oni invaliditet ili ne. Tako, na primjer, za studente koji studiraju u Crnoj Gori, bez obzira da li imaju invaliditet ili ne, dobro je da se prije upisa ili kad se već upišu na studije upoznaju sa zakonom o visokom obrazovanju koji je tada na snazi. Na primjer, ako je to zakon iz 2014. godine, onda bi bilo neophodno da se upoznaju sa istim, pogotovo sa njegovim desetim dijelom koji se odnosi na prava i obaveze studenata (Službeni list Crne Gore, 2014). Slično vrijedi i za studente koji studiraju u drugim zemljama kao što je Bosna i Hercegovina i Srbija. Poznavanjem ovog zakona studenti će znati štititi i braniti svoja prava ako u kom slučaju budu ugrožena. U suprotnom, ukoliko ih ne poznaju njihovo studiranje može biti još više otežano i usporeno.

Sljedeći bitan i veoma relevantan zakon odnosi se na osobe, pa i studente s invaliditetom, kada su u fazi završavanja studija, odnosno kada već traže priliku za zasnivanje prvog radnog odnosa. U tu svrhu neophodno je i poznavanje zakona o radu ili zakona sličnog naziva. U ovom zakonu osobe s invaliditetom, bilo da su aktivni studenti ili svršeni studenti, bilo bi dobro da su upoznati sa nekim ključnim odredbama istog. Tako na primjer ako je riječ o osobama ili studentima s invaliditetom koji studiraju u Federaciji Bosne i Hercegovine dobro je poznavati odredbe kao što su: Zasnivanje radnog odnosa, Osnovna prava i obaveze radnika, Osnovi i vrste diskriminacije, Zabrana diskriminacije, Sloboda udruživanja, Uslovi za zaključivanje ugovora o radu, Prijem pripravnika, Radno vrijeme, Obaveza vođenja evidencija, Zaštita radnika, Plata radnika, Unapređenja radnika, Naknada štete, Prestanak ugovora o radu, i slične odredbe ovog zakona (Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, 2016). Poznavanje istih ili sličnih odredbi vrijedilo bi i za osobe, odnosno studente s invaliditetom koji studiraju u Republici Srpskoj (BiH), Crnoj Gori i Srbiji. Poznavanje ključnih odredbi ovog zakona pogotovo je bitno za one osobe s invaliditetom koje su pred zaključivanjem ugovora o radu.

8

Najvjerovatnije najkorisniji zakon za osobe, odnosno studente s invaliditetom, svakako je zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom ili zakoni sličnih naziva. Osobe, a među njima i studenti s invaliditetom, prilikom izbora fakulteta za studiranje, pa čak i tokom studija, a nije kasno ni poslije završetka studija treba najviše da su upoznati sa ovakvim zakonom. Za studente s invaliditetom u ovakvom zakonu je bitan svaki član istog. Dobro poznavanje ovog zakona studentima u daljem ličnom i profesionalnom razvoju pruža efikasnu profesionalnu rehabilitaciju, ali i mnogo veće šanse prilikom zapošljavanja za razliku od studenata s invaliditetom koji ništa ne poznaju u ovom zakonu ili zakonu sličnog naziva. Od početka do kraja skoro sve tačke ovog zakona su veoma bitne za studente. Tako, na primjer, ako studenti s invaliditetom studiraju u Republici Srbiji onda bi oni trebali da poznaju što više odredbi ovog zakona. U ovom zakonu iz 2013. godine ih postoji jedanaest. To su: Osnovne odredbe, Prava i obaveze osoba s invaliditetom, Procjena radne sposobnosti, Podsticanje zapošljavanja osoba s invaliditetom, Profesionalna rehabilitacija, Zapošljavanje osoba s invaliditetom, Mjere aktivne politike zapošljavanja osoba s invaliditetom, Posebni oblici zapošljavanja i radnog angažovanja osoba s invaliditetom, Nadzor, Kaznene odredbe i Prelazne i završne odredbe (Službeni glasnik Republike Srbije, 2013). Poznavanje ovih i sličnih odredbi vrijedi i za studente koji studiraju u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.

Dakle, osobe s invaliditetom, a među njima i studenti s invaliditetom dok su mladi ne bi trebali praviti nepotrebne greške prilikom izbora nastavka školovanja, odnosno prilikom izbora buduće profesije. Veliku pomoć mogu dobiti još prilikom upisa, tokom studiranja, pa i poslije od ovih relevantnih zakona. Poznavanje istih može im samo biti od koristi, a nikako na štetu ličnog i profesionalnog razvoja.

Poznavanje relevantnih podzakonskih akata

Nekada relevantnim zakonima nije sve do kraja eksplicitno objašnjeno i rečeno, pa obični građani, a među njima i studenti s invaliditetom, ne mogu do kraja sve da razjasne, odnosno ne mogu jasno da razumiju svoja prava i obaveze koja stoje “između redova” u datim zakonima. U tu svrhu im pomažu relevantni podzakonski akti koji su na neki način “podređeni” zakonima. To su najčešće brojni pravilnici i statuti javnih i privatnih ustanova i preduzeća.

Ako govorimo recimo o Zakonu o visokom obrazovanju u Crnoj Gori, onda je dobro poznavati i Pravila studiranja na osnovnim studijama koja proizilaze iz ovog zakona. Iz ovih Pravila poželjno bi bilo da studenti s invaliditetom poznaju: Opšte odredbe, Organizaciju studija, Napredovanje u toku studija, Vrednovanje rada studenata, Isprave o studijama i slične odredbe ovih Pravila (Pravila studiranja na osnovnim studijama, 2004). Slična pravila postoje i vrijede za studente koji studiraju u Bosni i Hercegovini i Srbiji. Ako bi se desilo da neko od osoba, odnosno studenata s invaliditetom bude zaposlen u nekoj javnoj ili privatnoj ustanovi onda je dobro poznavati i Pravilnik rada te iste ustanove ako on postoji. Na primjer, ako bi se osoba s invaliditetom zaposlila na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (Bosna i Hercegovina) onda bi ista trebala dobro poznavati Pravilnik rada ove ustanove (Pravilnik o radu, 2016). Poznavanje istog ili sličnih podzakonskih akata ispred zakona o radu vrijedilo bi i za osobe, odnosno studente s invaliditetom koji studiraju u Srbiji i Crnoj Gori. I ispred zakona o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom mogu da postoje određeni pravilnici. Za osobe, odnosno studente s invaliditetom nije loše usput poznavati i recimo Pravilnik o utvrđivanju kvote za zapošljavanje osoba s invaliditetom, kao i Pravilnik o podsticajima pri zapošljavanju osoba s invaliditetom kakvi su svojstveni u hrvatskom zakonodavstvu i/ili sličnim zakonodavstvima u regionu.

Naime, pored poznavanja relevantnih zakona za osobe s invaliditetom, u ovom slučaju za studente s invaliditetom, poželjno je da pored njih studenti poznaju i relevantne podzakonske akte.

9

Širina informisanosti ne može biti na štetu ovim studentima. Ona im samo može eliminisati predrasude ako su ih imali o studiranju i zapošljavanju osoba s invaliditetom.

Samodeterminacija studenata s invaliditetom

Nisu svi univerzitetski nastavnici i njihovi asistenti potpuno osposobljeni da u nastavnom procesu mogu zadovoljiti sve obrazovne potrebe studenata, pogotovo studenata s invaliditetom. Nekada se u nastavi dešavaju takve situacije da pojedini nastavnici i asistenti izvode nastavni proces kao da se sve njih pita. U takvim slučajevima oni su subjekt i objekt nastavnog procesa. Takvi nastavnici i asistenti ne stavljaju studente u aktivnu, već u pasivnu slušalačku poziciju. U takvim situacijama znaju se zanemarivati uloge studenata u kojima oni mogu da biraju, da odlučuju, da se često osjećaju nezavisnim i kompetentnim, da osjećaju svoj lični i profesionalni razvoj, odnosno da su motivisani za studiranje i sve relacije poučavanja i učenja u nastavi. Na takvoj univerzitetskoj nastavi u kojoj studenti, a naročito studenti s invaliditetom budu u pasivnoj ulozi sve više nedostaje unutrašnje motivacije za studiranje i rad, a nastava zna da gubi svoj smisao. Studenti s invaliditetom koji nemaju priliku da u nastavnom procesu budu aktivniji, odnosno koji nemaju šansu da budu opravdano i javno radoznali, da postavljaju pitanja, da traže rješenja, da istražuju, da biraju i odlučuju, da budu više autonomni, a manje kontrolisani, moraju preuzeti stvari u „svoje ruke“ i na neki način „nadmudriti“ ovakve nastavnike i asistente, kojih nažalost još uvijek ima na univerzitetskoj nastavi.

Kada se inače govori o teoriji samodeterminacije, često se pod tim podrazumijeva da se nalazimo na veoma širokom kontinuumu teorija unutrašnje i vanjske motivacije. Teoriju samodeterminacije su još krajem prošlog vijeka razvili Desaj i Rajan sa saradnicima. Ovu teoriju Ganje i Desaj opisuju kao teoriju motivacije za rad i ukazuju na relevantnost ove teorije u teorijama organizacionog ponašanja (Gagné and Deci, 2005). Ovi autori u središte ove teorije stavljaju razliku između autonomne ili unutrašnje i kontrolisane ili spoljašnje motivacije. Autonomna ili unutrašnja motivacija podrazumijeva da studenti s invaliditetom već imaju volju, odnosno veoma voljno studiraju, dok s druge strane, kontrolisana ili spoljašnja motivacija podrazumijeva određenu dozu pritiska prema ovim studentima od strane nastavnika ili asistenata, i to često u vidu neke nagrade ili kazne. Kada u nastavi već nedostaju određeni pozitivni spoljni podsticaji od strane nastavnika i asistenata, onda studentima s invaliditetom jedino preostaje dilema kako da se svojom snagom unutrašnje motivišu, a da u nekim drugim osobama, kao što su ostali studenti pronalaze spoljne podsticaje koje će s vremenom pounutriti kako bi se razvijali u samodeterminisane i kompetentne osobe.

Nenad Suzić, ugledni profesor sa Univerziteta u Banjaluci samodeterminaciju dovodi u neraskidivu vezu sa kompetencijom. On ističe da je u osnovi pojma samodeterminacija nekoliko postavki drugih autora kao što su Maslov (Maslow), Vajt (White) i De Čarms (De Charms). Pozivajući se na Desaja (Deci), ali i ove autore on ističe da su u pojmu samodeterminacija sadržana tri pojma, i to: orijentacija na proširenje sebe u prirodi i društvu, djelotvornost u čovjekovoj težnji za interakcijom sa okolinom i uzročnost, tj. čovjekova moć da vlastitom voljom postaje uzročni činilac promjene. Suzić naglašava da bi se bolje razumijela suština Desajeve teorije „kompetencije i samodeterminacije“, kako on kaže, nužno je objašnjenje niže rodnih pojmova kao što su: izazov, radoznalost, kognitivna evaluacija, lokus uzročnosti, kontrolni i informativni aspekt nagrade, socijalno nagrađivanje, opšti model motivacije (Suzić, 2005). Kakve bi onda mogle biti implikacije Suzićevih shvatanja o teoriji samodeterminacije u slučaju obuke studenata s invaliditetom, nezavisno od toga da li ih nastavnici i asistenti podstiču ili ne u pravcu razvoja samodeterminacije? Iz ugla posmatranja samog pojma samodeterminacije, odnosno njegova tri sadržajna pojma, kako ističe Suzić, i studenti s invaliditetom bi morali biti drugačije orijentisani, djelotvorniji i usmjereniji na promjene. U slučajevima da studenti s invaliditetom imaju pojedine nastavnike i njihove asistente koji vrlo malo podstiču kod studenata

10

orijentaciju na proširenje sebe, onda su sami studenti prinuđeni da „ne čekaju“ na nastavnike i asistente nego da sami rade na sebi. To bi značilo da iz onih nastavnih predmeta u kojima ne vide neku širu perspektivu pokušavaju sami da proučavaju i istražuju mnogo više nego što se predmetom nudi. Na ovaj način oni proširuju horizont svojih saznanja, a što će se svakako pokazati korisnim jednog dana i kod poslodavaca ako nastave sa takvom orijentacijom i kao zaposlenici. Isto tako, nastavne situacije u kojima nedostaju djelotvorne aktivnosti i gdje gotovo da i nema interaktivnosti među nastavnicima, asistentima i studentima s invaliditetom, nisu razlog da se na tome stane i odustane od neke produktivnije nastavne klime. Dakle, u ovim slučajevima studentima s invaliditetom preostaje da traže od predmetnih nastavnika i njihovih asistenata da im s vremena na vrijeme pored teorijskih predavanja obezbijede i situacije u kojima će studenti primjenjivati teoriju i stvarati konkretna djela i aktivnosti u vezi sa budućom profesijom (na primjer, igra uloga, simulacija procesa i djelatnosti, izvođenje ogleda i sl.). Pored ovoga, studenti s invaliditetom mogu inicirati kod svojih nastavnika i njihovih asistenata i situacije u kojima studenti saradnički uče i poučavaju jedni druge. Ovo je jedinstvena prilika u kojoj se jasno može uočiti da studenti s invaliditetom mogu gotovo jednako uspješno kao i studenti koji nemaju invaliditet da učestvuju u nastavnom procesu i da budu od koristi drugima i društvenoj zajednici uopšte. Samodeterminaciju studenata s invaliditetom čini širok spektar aktivnosti koje su uglavnom unutrašnje motivisane, a rjeđe aktivnosti podsticane spolja. Ako studentima nastavnici ne pružaju šanse za nove izazove onda ih studenti trebaju sami sebi postavljati. Na primjer, izazov studentima s invaliditetom može biti težnja da iz većine bitnih nastavnih predmeta dobijaju najviše ocjene. Pored mogućih nedostatka izazova iniciranih od strane nastavnika u nastavnom procesu, studenti s invaliditetom ne trebaju sebi dozvoliti „status mirovanja“ nego i nedostatke povratnih informacija na radoznalost studenata, vrednovanje saznanja, lokus uzročnosti, kontrolni i informativni aspekt nagrade, socijalno nagrađivanje, i slične odlike samodeterminisanosti tražiti i inicirati izvan nastave gdje imaju totalnu slobodu da odrede s kim, kada, gdje, šta i kako da rade.

O tome kako se može teorija samodeterminacije primjeniti u radu vaspitača pisale su Jasmina Knežević i Jelena Mićević-Karanović. One smatraju da se ova teorija može primijeniti podsticanjem unutrašnje motivacije i samoregulacije i da ova teorija sugeriše da spoljašnja i unutrašnja motivacija nisu diskretne kategorije već tipovi motivacione orijentacije koji se raspoređuju duž motivacionog kontinuuma. Isto tako naglašavaju da se razvijanjem kod djece vještina kao što su pravljenje izbora, donošenje odluka i rješavanje problema doprinosi zadovoljenju osnovnih psiholoških potreba, što je osnova unutrašnje motivacije i samo-regulacije ponašanja. Autorice takođe ističu da opažanje kompetencije podrazumijeva da se sa stvaranjem osjećaja veće lične kompetencije kroz određenu aktivnost, povećava i unutrašnja motivacija i obrnuto. One naglašavaju i da bazične psihološke potrebe zauzimaju važno mjesto u teoriji samo-determinacije, gdje autori govore o tri ove potrebe, i to:

• Potreba za autonomijom; • Potreba za kompetencijom; • Potreba za povezanošću (Кнежевић и Мићевић-Карановић, 2014).

Za bazičnu psihološku potrebu povezanost one kažu da se:

U okviru literature o Teoriji samo-determinacije pominje sedam vrsta aktivnosti koje doprinose opštem osjećaju povezanosti: • razgovor o lično važnim temama; • učešće u zajedničkim aktivnostima; • postojanje grupe prijatelja sa kojima se može provesti neformalno socijalno vrijeme (izlasci,

ćaskanja); • postojanje osjećaja da postoji razumijevanje i uvažavanje od strane drugih ljudi; • učešće u aktivnostima koje su osobi prijatne i u kojima uživa;

11

• izbjegavanje svađa i konflikata koji kreiraju distancu i osjećaj neuključenosti sa značajnim drugim ljudima;

• izbjegavanje osjećanja koja usmjeravaju pažnju ka selfu i od drugih ljudi – osjećanja koja povećavaju samosvijest, nesigurnost i usmjeravaju pažnju ka selfu osobe, odnosno, od drugih ljudi. (Reis et al., 2000; prema Кнежевић и Мићевић-Карановић, 2014, стр. 33)

Iz svega navedenog o primjeni teorije samodeterminacije u radu vaspitača mogu se izvući i određene implikacije korisne za samodeterminaciju studenata s invaliditetom. Opet još po koji put naglašavamo, ako postoje nedovoljni spoljni podsticaji od strane nastavnika i asistenata kako bi se studenti što više motivisali, onda im jedino preostaje da se prema ovim prethodnim shvatanjima studenti sami aktiviraju ili tačnije da: sami biraju sadržaje i načine učenja izvan nastavnog programa, donose odluke i rješavaju brojne probleme, a ne da drugi za njih odlučuju i rješavaju probleme. Pored ovoga, da bi studenti s invaliditetom pored zadovoljenih potreba za autonomijom i kompetentnošću imali i zadovoljenu potrebu za povezanošću oni trebaju činiti i sljedeće: razgovarati sa drugim studentima o lično važnim temama, učestvovati u zajedničkim učećim aktivnostima, uključiti se u grupu studenata sa kojima mogu provoditi i slobodno vrijeme, stvarati osjećaj da postoji razumijevanje i uvažavanje od strane drugih studenata, učestvovati u aktivnostima u kojima uživaju i osjećaju se prijatno (na primjer, biti uvijek na nastavi kod kvalitetnih nastavnika), izbjegavati svađe i konflikte sa studentima koji stvaraju distancu i osjećaj neuključenosti sa značajnim drugim studentima i izbjegavati osjećanja koja usmjeravaju pažnju ka sebi i od drugih studenata – osjećanja koja povećavaju samosvijest, nesigurnost i usmjeravaju pažnju ka studentima, odnosno, od drugih studenata.

Samozastupanje studenata s invaliditetom

Samozastupanje studenata s invaliditetom predstavlja jednu od glavnih vještina samodeterminacije. Kao i druge vještine ona se može s vremenom uvježbavati i usavršavati kako bi studenti s invaliditetom uspješnije sebe samodeterminisali tokom studija. Mnogi studenti, pa i studenti s invaliditetom ponekad imaju problema kako sebe zastupati na studiju ili na primjer kod potencijalnog poslodavca.

Postoje određeni načini i iskustva koji se mogu učiti kako razvijati i poboljšavati vještinu samozastupanja. Tako na primjer, prema Jodžani Kvenka-Karlino i saradnicima studenti s emocionalnim poremećajima i poremećajima ponašanja mogu veoma uspješno zastupati svoje ideje i misli sa logičnim i koherentnim argumentima putem uvjerljivog pisanja (Cuenca-Carlino, Mustian, Allen, & Gilbert, 2015). Rezultati obrade podataka sa provedenog polustrukturisanog intervjua u fokus grupama studenata s invaliditetom pokazali su da su za boravak na koledžu i za dobijanje podrške koja je potrebna ovim studentima apsolutno neophodne sljedeće četiri vještine samozastupanja ili samodeterminacije: tražanje od Centra za podršku studentima s invaliditetom i od koledža usluga dostupnih svim studentima; formiranje odnosa sa profesorima i instruktorima; razvoj sistema podrške u kampusu sa prijateljima, grupama podrške i sa Centrima za podršku studentima s invaliditetom i sticanje samosvijesti i razumijevanja sebe za istrajavanje (Getzel, & Thoma, 2008).

Dakle, studenti s invaliditetom koji nemaju dovoljno spoljne podrške od nastavnika moraju u takvim slučajevima uzeti „stvar u svoje ruke“. Za uspješno studiranje ovih studenata na univerzitetima Srbije, Bosne i Hercegovine i Crne Gore i „primicanje“ tržištu rada neophodna je nešto veća samoaktivnost studenata negu uobičajeno. Jedino tako se mogu „sami“ boriti za bolje studiranje i brže zaposlenje.

12

Literatura

Cuenca-Carlino, Y., Mustian, A., Allen, R.D., & Gilbert, J. (2015). I Have a Voice and Can Speak Up for Myself Through Writing! Intervention in School and Clinic, 51(4), 220-228.

Gagné, M., & Deci, E. L. (2005). Self‐determination theory and work motivation. Journal of Organizational behavior, 26(4), 331-362. Preuzeto sa https://selfdeterminationtheory.org/SDT/documents/2005_GagneDeci_JOB_SDTtheory.pdf.

Getzel, E. E., & Thoma, C. A. (2008). Experiences of college students with disabilities and the importance of self-determination in higher education settings. Career development for exceptional individuals, 31(2), 77-84.

Кнежевић, Ј. и Мићевић-Карановић, Ј. (2014). Примена теорије само-детерминације у раду васпитача. У Зборнику ВШССОВ, Година IX, Број 1 (Висока школа струковних студија за образовање васпитача у Кикинди), стр. 25-40. Preuzeto sa http://www.vaspitacka.edu.rs/files/nauka/312.

Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine, broj 26/16 od 04.04.2016.g (2016). Zakon o radu Federacije BiH. Preuzeto sa https://advokat-prnjavorac.com/zakoni/Zakon-o-radu-Federacije-BiH-2016.pdf.

Službeni glasnik Republike Srbije, br. 36/2009 i 32/2013 (2013). Zakon o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba sa invaliditetom. Preuzeto sa http://www.paragraf.rs/propisi/zakon_o_profesionalnoj_rehabilitaciji_i_zaposljavanju_osoba_sa_invaliditetom.html.

Službeni list Crne Gore, br. 44 od 21. oktobra 2014, 52/14 (2014). Zakon o visokom obrazovanju Preuzeto sa http://www.mpin.gov.me/biblioteka/zakoni.

Suzić, N. (2005). Animiranje studenata u univerzitetskoj nastavi. Banja Luka: Fakultet poslovne ekonomije – College of Modern Management.

Pravila studiranja na osnovnim studijama (2004). Senat Univerziteta Crne Gore. Preuzeto sa http://www.medf.ucg.ac.me/dokumenti/univerzitet/pravila_studiranja_osnovne_studije.pdf.

Pravilnik o radu (2016). Upravni odbor Internacionalnog univerziteta u Sarajevu. Preuzeto sa https://www.ius.edu.ba/sites/default/files/pravilnik_o_radu_2016_1.pdf.

13

Prevazilaženje prepreka tokom studiranja UDK 376.1-056.26/.36

(Prof. dr Tanja Stanković-Janković)

Početak studija mogu da prate izvjesne poteškoće ili prepreke za studente, bez obzira da li je riječ o studentima sa invaliditetom ili ne. Savladavanje tih prepreka determinisano je brojnim faktorima: ličnošću svakog pojedinca sa svim njegovim specifičnostima, karakteristikama ustanove i mogućnostima da se obezbijede neophodni uslovi za nesmetan napredak svakog studenta, profesionalnom osposobljenošću nastavnika za poučavanje različitih “kategorija” studenata, ali i primjenom metoda rada koje omogućavaju saradnju i koedukaciju među studentima i drugi. Upravo saradnički odnos studenata međusobno, ali i studenata sa nastavnicima, zasnovan na poznavanju specifičnih mogućnosti svakog studenta i njegovanju pozitivnog stava prema različitostima podrazumijeva human pristup od kojeg treba krenuti u razvijanju ideje o prevazilaženju prepreka, te u samom prevazilaženju prepreka tokom studiranja.

Adaptacija i saradnja sa drugim studentima i studentima asistentima

Saradnja među studentima predstavlja svojevrsnu pripremu studenata za timski rad kroz buduću profesiju. Međutim, ona može izostati ukoliko je, po bilo kom osnovu, ugroženo samopouzdanje ili ličnost nije prihvaćena sa svim svojim kvalitetima i različitostima. Ako pretpostavimo da osobe sa invaliditetom nailaze na određene poteškoće ili prepreke, možemo reći da su te poteškoće i prepreke rezultat toga što je većina sadržaja, aktivnosti, materijalno-tehničkih dobara rađena po mjeri osoba koje nemaju invaliditet. Ovdje je neophodno ukazati na problem koji se najčešće javlja ili prevenira mnogo ranije, na predškolskom uzrastu ili u osnovnoj školi. Samopouzdanje se gradi od rođenja. Slično je i sa prihvatanjem, te sa traženjem i pružanjem podrške. Ukoliko osobe sa invaliditetom vaspitavamo na način da jačamo njihovo samopouzdanje i da stvaramo sredinu u kojoj će biti prihvaćeni, te ukoliko im pružamo istinsku podršku kada im ona treba, bez sažaljenja, onda možemo očekivati da takve osobe odluče da nastave svoje školovanje na fakultetu. Međutim, tu se priča ne završava. Sve ovo što važi za osobe sa invaliditetom treba graditi i kod osoba koje nemaju invaliditet. Pri tome, sve to je moguće ako postoje heterogene grupe, odnosno ukoliko postoji inkluzija od rođenja. U tom slučaju ćemo izbjeći paradoksalne situacije u praksi, a to je da osoba sa invaliditetom nema problem, jer je kroz život jačala samopouzdanje na brojnim preprekama, a osobe bez invaliditeta postaju “invalidi”, jer ne znaju kako da komuniciraju sa osobom sa invaliditetom, ne znaju kako da se postave.

Mek Klilend je razradio program koji jača samopouzdanje, stvara uslove da ličnost postigne uspjeh, da bude prihvaćena i da joj bude pružena pomoć, te njegovom primjenom eksperimentalno uticao na motivaciju postignuća odraslih, a Kvaščev je potvrdio da je ovaj program bio efikasan u razvijanju motivacije postignuća studenata (šire: Suzić, 2005). Sve ovo ide u prilog činjenici da ovakvi programi mogu pomoći u prevazilaženju prepreka tokom studiranja. Ovakvim programom izbjegava se mogućnost da postignuće bude prvi, a često i presudni, kriterijum koji se uzima u obzir pri donošenju različitih mjera – dodjeljivanju stipendija, mjesta u studentskom domu ili smanjenja troškova prehrane i prevoza. Mjere koje se zasnivaju na kriterijumu postignuća, a koje kriterijum potreba stavlja u drugi plan, mogu u startu djelovati demotivišuće za studente sa invaliditetom

14

(onesposobljenjem)1. Na primjer: u Hrvatskoj se državna stipendija i studentski domovi primarno dodjeljuju na osnovu postignuća, a ne potreba, pa oni studenti kojima najviše treba pomoć, s obzirom na socio-ekonomski status, najčešće ostanu bez te pomoći (Farnell i Kovač, 2010). Slična situacija je i u drugim zemljama u okruženju. S druge strane, pođemo li od istinskih potreba studenata ili budućih studenata, okrenućemo se humanoj pedagogiji i mogućnosti zadovoljavanja potreba studenata, a naročito studenata sa invaliditetom.

Takođe, kada se govori o adaptaciji, onda je važno naglasiti da adaptacija nije jednosmjerna, u smislu da se osoba sa invaliditetom adaptira, nego je to obostran proces. Adaptaciju prolaze studenti sa, kao i oni bez invaliditeta. Učestvovanje u nastavnom procesu je proces kroz koji studenti (studenti sa invaliditetom, studenti bez invaliditeta i asistenti studenata) ostvaruju saradnju međusobno, ali i sa ostalim učesnicima nastavnog procesa (nastavnicima i njihovim asistentima) „vezano za pitanja koja se odnose na uslove njihovog pojedinačnog života, te života u zajednici (kolektivitetu). Učesnici ostvaruju interakciju uz međusobno poštivanje, sa ciljem ostvarivanja zajedničkih ciljeva” (Maglajlić, n.d, str. 56). Učestvovanje i uključenost u aktivnosti su nešto što treba njegovati od prvog dana života. Istraživanja su pokazala da je sposobnost djeteta za učestvovanje prvenstveno stvar konteksta u kojem odrasta i zavisi od toga u kojoj je mjeri uključujuća aktivnost bliska i svrsishodna djetetu, te od same procjene sposobnosti (Chawla, 2001, vidi kod: Maglajlić, n.d). Na fakultetu je moguće režirati takav kontekst u kojem će studenti sa invaliditetom moći ostvariti svrsishodnu interakciju sa ostalim studentima u skladu sa svojim mogućnostima. To znači da studentima sa invaliditetom možemo omogućiti da aktivno participiraju kroz pregovore o nivou i načinu učestvovanja i učenja u skladu sa specifičnostima njihovog invaliditeta.

Adaptacija i saradnja su mogući ako se promijeni način komuniciranja sa osobama sa invaliditetom i u prisustvu osoba sa invaliditetom. Stigmatizaciju pojedinca kojom se zaobilazi činjenica da se krše ljudska prava neophodno je zamijeniti porukama kojima se nenasilno prenosi odgovornost na one koji su odgovorni. Na taj način samopouzdanje osobe sa invaliditetom neće biti ugroženo. Dakle, poruku koja baca stigmu na pojedinca i ističe njegovo oštećenje (na primjer: On/a ne može da prisustvuje predavanju, jer je u kolicima) neophodno je zamijeniti porukom koja ukazuje na ostvarivanje/kršenje prava i stvaranje uslova za nesmetano funkcionisanje osoba sa invaliditetom (na primjer: On/a ne može da dođe na predavanje na drugi sprat, jer ustanova (fakultet) još uvijek nije (fizički) pristupačna svim potencijalnim studentima.) (primjeri adaptirani prema, Ружичић-Новковић, 2015). Ovaj i slični primjeri ukazuju na neophodnost razvijanja svijesti cjelokupne populacije, ali i praktičnog djelovanja odgovornih. Sa studentima je moguće organizovati niz edukativnih radionica koji će naučiti na koji način je neophodno komunicirati sa osobama sa invaliditetom i/ili u prisustvu osoba sa invaliditetom.

Adaptacija i saradnja sa nastavnicima i njihovim asistentima

Brojne prepreke u saradnji studenata sa nastavnicima i njihovim asistentima proizilaze iz

neupućenosti i neznanja samih nastavnika, pa je uz edukaciju studenata sa invaliditetom i bez invaliditeta, neophodno kontinuirano raditi na edukaciji nastavnika i njihovih asistenata. Neke od prepreka koje su notirali studenti sa invaliditetom sa Sveučilištu u Zagrebu su: ograničenja u izboru fakulteta i zanimanja, nepripremljenost i nedostatak znanja i iskustva nastavnog i administrativnog osoblja za rad sa studentima sa invaliditetom, te diskriminatorni stav koji se kod pojedinih profesora ispoljava kroz snižene kriterije za studente sa invaliditetom ili oslobađanje od pojedinih obaveza koje 1 Osobe sa invaliditetom su “osobe sa urođenom ili stečenom fizičkom, senzornom, intelektualnom ili emocionalnom onesposobljenošću koje usljed društvenih ili drugih prepreka nemaju mogućnosti ili imaju ograničene mogućnosti da se uključe u aktivnosti društva na istom nivou sa drugima, bez obzira na to da li mogu da ostvaruju pomenute aktivnosti uz upotrebu tehničkih pomagala ili službi podrške” (Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom, čl. 3).

15

bi studenti ukoliko bi se u saradnji sa profesorima našao adekvatan način mogli izvršiti (Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009. godinu, 2010).

Polazeći od pet humanih pretpostavki inkluzije u školi (Suzić, 2009) koje se zasnivaju na humanoj ideji i istinskim potrebama onih kojima inkluzija omogućava život i znači život, moguće je oblikovati pet humanih pretpostavki inkluzije na fakultetu:

− studentima sa invaliditetom ne smiju biti uskraćena njihova prava; − studentima bez invaliditeta ne smiju biti uskraćena njihova prava; − svi zaposleni na fakultetu, kao i studenti bez invaliditeta, treba da prihvate osobe sa

invaliditetom; − neophodno je obezbijediti sve potrebne kadrovske, materijalne i organizacione uslove; − nužno je predvidjeti rizike i spriječiti neželjene posljedice.

Prva pretpostavka podrazumijeva da nema diskriminacije, ali ni bolećive popustljivosti u radu sa studentima sa invaliditetom. Već je ukazano da studenti sa invaliditetom uočavaju da pojedini nastavnici studentima sa invaliditetom snižavaju kriterijume ili ih oslobađaju pojedinih obaveza. Iz perspektive tih studenata, to je procijenjeno kao svojevrsna prepreka. Otvorenom komunikacijom studenata sa nastavnicima, otvorenim stavom nastavnika za drugačija iskustva i željom da se upoznaju kvaliteti (potencijali) studenata sa kojima svakodnevno ostvaruju interakciju moguće je napraviti iskorak u zadovoljavanju prava studenata. Ta otvorenost podrazumijeva nenasilnu komunikaciju, koju čine četiri komponente: opažanje, emocije, potrebe i zahtjevi.

Drugom pretpostavkom naglašeno je da ni prava ostalih studenata (studenata bez invaliditeta) ne smiju biti dovedena u pitanje. To se može desiti ukoliko je nastavnik zaokupljen studentima sa invaliditetom i zbog toga nema vremena da se posveti ostalim studentima. Danas postoje brojne tehnike grupnog rada kroz koje nastavnik preko predstavnika grupa indirektno ostvaruje komunikaciju i sa ostalim članovima grupe. Takođe, dodatna edukacija iz područja komunikologije je nezaobilazna, bez obzira na kojem fakultetu nastavnik radi.

Treća pretpostavka ukazuje na važnost prihvatanja studenata sa invaliditetom. To nikako ne znači da se pretjerano pokušava pružiti pomoć studentima sa invaliditetom. Naprotiv, od osoba iz njihovog neposrednog okruženja očekuje se da su u stanju da ih prihvate i pruže im podršku u različitim situacijama.

Četvrta pretpostavka finansijski je najzahtjevnija, jer može podrazumijevati ulaganje novca u opremu i ljudske resurse. Oprema se često može obezbijediti kroz projekte. Slično je i sa finansiranjem angažovanih stručnjaka (povremenim ili stalnim). Takođe, povremeno se mogu uključiti i studenti volonteri. Na primjer: student volonter može biti angažovan kao student asistent u nastavi. S druge strane, na nivou univerziteta može se osnovati kancelarija (centar) za podršku, čiji bi se članovi mogli aktivno uključivati u rješavanje konkretnih problema. U njenom sastavu mogli bi da budu studenti, nastavnici i asistenti koji se angažuju po potrebi. To bi značilo da postoji lista dobrovoljaca (studenata, nastavnika, asistenata i ostalog osoblja univerziteta) i koordinator koji ostvaruje kontakte sa njima u zavisnosti od potreba. Na primjer: neophodno je osmisliti arhitektonsko rješenje ili redizajnirati prostor kojim bi se studentima sa fizičkim invaliditetom omogućilo da samostalno koriste prostor koji trenutno ne mogu da koriste zbog arhitektonskih barijera, pa u tom slučaju koordinator formira tim koji čini nastavnik ili asistent arhitekture, student arhitekture i student sa invaliditetom. U nekom drugom slučaju, u zavisnosti od problema, mogu biti angažovani nastavnici i/ili asistenti i studenti sa drugih fakulteta (psihologija, pravo, socijalni rad i drugi).

Peta pretpostavka se nadovezuje na prethodnu, ali može biti i njena uvertira. Naime, dobrom organizacijom, materijalnom opremljenošću i obučenim kadrovima u startu ćemo spriječiti rizične situacije. Isto tako, neminovan rizik uspješno ćemo prevazići ako smo dobro organizovani, materijalno-

16

tehnički opremljeni i kadrovski osposobljeni. Uz sve to, na univezitetu se nalazi najviše obrazovana intelektualna elita koja uvijek može odgovoriti na izazove, bez povlačenja bilo kakvih budžetskih resursa.

Ove pretpostavke, kao humana polazišta rada svakog nastavnika, nisu nešto što se reguliše zakonima i propisima “odozgo”, nego se gradi i razvija u direktnom radu sa konkretnim studentima. Tek ako se ispune ti uslovi, možemo govoriti o istinskoj inkluziji i mogućnosti saradnje sa nastavnicima i njihovim asistentima.

Savladavanje arhitektonskih i senzornih barijera u nastavnom procesu

Veliki problem za studente sa invaliditetom može da predstavlja savladavanje arhitektonskih i senzornih barijera. Ipak, mnoge države posljednih decenija intenzivnije se bave prevazilaženjem ovih problema. Valja naglasiti da je “BiH okončala postupak ratifikacije Konvencije o pravima osoba s invaliditetom i Opcionog protokola, čime su stvorene pretpostavke za razvijanje politika i harmoniziranje zakona s međunarodnim standardima kojima se uređuje ova oblast, te osiguranje uspostave mehanizama nadgledanja prava osoba s invaliditetom” (Specijalni izvještaj o pravima osoba s invaliditetom, 2010, str. 6). Iako je danas situacija znatno bolja nego prije dvadeset ili trideset godina, brojna pitanja su riješena zakonima i pravilnicima, ali u praksi nisu u potpunosti sprovedena u djelo. Pozitivna praksa brojnih školskih objekata u uklanjanju arhitektonskih barijera nije se u potpunosti projektovala na univerzitetska zdanja.

Jedan od razloga malog broja upisanih studenata sa invaliditetom na fakultete leži upravo u njihovoj arhitektonskoj i komunikacijskoj nepristupačnosti (Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009. godinu, 2010). No, i u slučaju da arhitektonske barijere nisu uklonjene, postoji način da studenti ne budu uskraćeni za nastavu ili neke druge aktivnosti na fakultetu (univerzitetu). U slučaju da ne postoji lift ili pristupna rampa, nastava za studijske grupe koje imaju studente sa invaliditetom može da bude organizovana u prizemlju. Takođe, za bilo kakve skupove, koji se organizuju samo nekoliko puta godišnje, moguće je naći adekvatan prostor (na univerzitetu ili van njega) koji nema arhitektonske barijere.

Nadalje, podršku mladima sa invaliditetom da upišu fakultet neophodno je da pruža

cjelokupna društvena zajednica, a fakulteti u svom promovisanju srednjoškolcima mogu naglasiti pristupačnost za osobe sa invaliditetom.

Samoobrazovanje (e-učenje, m-učenje, učenje na daljinu, hibridno učenje itd.)

Pored arhitektonske nepristupačnosti, još jedan razlog malog broja upisanih studenata na fakultete je i “neadekvatan nivo srednjoškolskog obrazovanja mladih s invaliditetom koji im otežava postizanje uspjeha potrebnog za upis” (Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009. godinu, 2010, 64). I ovo ne bi trebao da bude problem, s obzirom na mogućnost različitih oblika samoobrazovanja. Mogućnosti samoobrazovanja danas su znatno veća nego prije deset ili dvadeset godina.

17

Evo nekih od njih:

− Elektronsko učenje (e-učenje) podrazumijeva učenje elektronskim putem korišćenjem odgovarajućih računarskih aplikacija (namjenskih programa) i okruženja preko web-a, računara, u digitalnoj učionici (Википедија, 2017a).

− Mobilno učenje (m-učenje) obuhvata e-učenje i učenje na daljinu, podrazumijeva učenje pomoću mobilnih uređaja, MP3 plejera, tablet i notebook računara (Википедија, 2017b). Može se reći učenje bilo gdje i bilo kada.

− Obrazovanje ili učenje na daljinu podrazumijeva primjenu odgovarajućih metoda i tehnologije u cilju poučavanja učenika koji nisu u mogućnosti da budu fizički prisutni u blizini nastavnika ili u učionici (Vikipedija, 2017). Učenje na daljinu je termin koji, za razliku od e-učenja i m-učenja, ima dužu istoriju, ali je modifikovano i unaprijeđeno primjenom računara i mobilnih uređaja.

− Hibridno učenje (engl. hybrid learning, blended learning) je učenje koje omogućava kombinovanje klasičnih predavanja licem-u-lice i elektronskog učenja (primjenom interneta i raznih drugih tehnologija) s namjerom da se obezbijedi djelotvornije i obogaćenije okruženje za učenje (Metodika i komunikacija e-učenja – Hibridno učenje, n.d).

Navedeni oblici učenja naročito pogoduju učenicima sa fizičkim invaliditetom. No, slijepi i slabovidi studenti, takođe, mogu koristiti brojne mogućnosti samoobrazovanja. Usklađenost različitih oblika samoobrazovanja sa potrebama studenata sa invaliditetom podrazumijeva prethodno instruisanje i onih koji rade sa studentskom populacijom (nastavnici i asistenti). To znači da će nastavnici i asistenti proći adekvatnu obuku, a potom u praksi poštovati principe e-obrazovanja. Jedan od principa e-obrazovanja je inkluzija, koja podrazumijeva sljedeće:

− studentima se omogućava da ostvare različita dostignuća i po vrsti i po dometu; − studentima sa fizičkim invaliditetom bi trebalo omogućiti korištenje materijala u elektronskom

obliku; − različitim socijalnim i etničkim grupama mora se osigurati jednaka mogućnost participacije u

obrazovnom procesu; − starosna dob ne smije biti ograničavajući faktor u obrazovnim programima on-line; − poslije pauze koje student napravi u obrazovanju mora mu se omogućiti nastavak učešća u e-

obrazovnim programima (E-learning, e-učenje, 2012).

Hibridnim učenjem omogućeno je kombinovanje klasičnog učenja sa elektronskim učenjem, što može biti odličan oblik baš za studente sa invaliditetom. Za uspješnu primjenu hibridnog učenja neophodno je odabrati neku od kombinacija on-line i off-line poučavanja:

1. model dopune – tradicionalni način poučavanja u učionici dopunjen nekom on-line aktivnošću učenja;

2. model djelimične zamjene – samo za odabrane teme, umjesto tradicionalnog poučavanja licem u lice, koriste se on-line oblici poučavanja;

3. model dominacije on-line poučavanja – on-line materijale studenti koriste vlastitim tempom uz pomoć ličnih on-line i off-line kontakata s instruktorom, a uz minimalno poučavanje u učionicama;

4. cjeloviti on-line model – interakcija sa studentima ostvaruje se u potpunosti on-line i svi materijali za rad (učenje) dostupni su on-line;

5. model “samoposluživanja” – studenti mogu birati između on-line i off-line kontakata sa nastavnikom, kao i između sadržaja prezentovanih on-line ili off-line (Metodika i komunikacija e-učenja – Hibridno učenje, n.d).

Izbor ponuđenih modela uslovljen je saradnjom nastavnika sa studentima. U određenim situacijama prijedlog za primjenu konkretnog modela može biti iniciran od strane studenata, a u nekim

18

od strane samih nastavnika. Bira se kombinacija koja može na efikasniji način dovesti studenta sa invaliditetom, ali i student bez invaliditeta, do ostvarivanja ciljeva učenja.

Savremeno samoobrazovanje, sa već opisanim modalitetima, najbliže je konceptu fleksibilnog učenja koje je orijentisano na pružanje obrazovne podrške studentima u skladu sa njihovim potrebama i okolnostima karakterističnim za svakog ponaosob, uz podršku tehnologije (E-learning, e-učenje, 2012). Naime, fleksibilno učenje moguće je primijeniti na sve kategorije studenata, što znači i na studente sa invaliditetom, i ostvariti potpunu individualizaciju. Oslanjanje na vlastite resurse, unapređivanje postojećih i razvijanje novih kompetencija, veća mogućnost izbora, mogućnost interakcije kroz on-line diskusije (strategija višegrupne interakcije, strategija forum interakcije, strategija podgrupne interakcije, strategija interakcije na nivou velike grupe, strategija metainterakcije), dostupnost materijala u formi multimedijalnih sadržaja, vremenska i prostorna fleksibilnost, veći stepen samostalnosti i kontrole u pogledu pristupa sadržajima i drugim resursima, odlike su fleksibilnog učenja (ibidem).

Na primjer: studenti se mogu podijeliti u grupe sa zadatkom da analiziraju različite teme, a

potom rezultate tih analiza učine dostupnim drugim grupama učenika. To mogu biti i manji projekti kroz koje će se ostvariti on-line interakcija među studentima. Dobrobiti ovakvog načina rada za studente mogu biti višestruke, a posebno za studente sa invaliditetom koji u određeno (fiksno) vrijeme nisu u mogućnosti da svaki dan (u kontinuitetu) budu na fakultetu (zbog primanja terapije, fizičkog ili senzornog opterećenja i slično). Uz sve to, redovne interakcije (konsultacije) mogu se ostvarivati i sa nastavnicima.

U svakom slučaju, opisane mogućnosti moguće je u potpunosti iskoristiti ukoliko postoji

otvorenost za kontinuirano usavršavanje u primjeni savremene obrazovne tehnologije, kako studenata (sa i bez invaliditeta), tako i njihovih nastavnika i asistenata. No, bez obzira na mogućnost primjene obrazovne tehnologije, emocionalna i socijalna podrška studentima sa invaliditetom mogu imati presudan značaj za upis, tok ili završetak studija, ali i nastavak samoobrazovanja nakon studija. To je razlog više da na univerzitetu postoje i funkcionišu centri za podršku, u čijim redovima bi vršnjački edukatori imali značajnu ulogu. Oni bi se, po potrebi, angažovali za rad sa studentima (bez obzira na kojim fakultetima studiraju) uz superviziju njihovih nastavnika i asistenata. Tako bi mogli biti angažovani studenti pedagogije (mogli bi poučiti svoje vršnjake za primjenu određenih metoda učenja), studenti informatike (mogli bi poučiti svoje vršnjake za korištenje savremene tehnologije), studenti psihologije (mogli bi pomoći svojim vršnjacima u prevazilaženju određenih psiholoških problema koji ih mogu ometati u njihovom napredovanju), studenti prava (mogli bi poučiti svoje vršnjake o njihovim pravima i mogućnostima traženja pravne pomoći) i drugi.

Literatura

Farnell, T. i Kovač, V. (2010). Uklanjanje nepravednosti u visokom obrazovanju: prema politici “proširivanja sudjelovanja” u Hrvatskoj. Revija za socijalnu politiku, 17 (2), 257−275.

Izvješće Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom za 2009. godinu (2010). Zagreb.

E-learning, e-učenje (2012). Beograd: LINKgroup.

Maglajlić, (n.d). Mogućnosti za učestvovanje djece i mladih u BiH. U knjizi Problemi djece i omladine u kontekstu ljudskih prava u Bosni i Hercegovini (str. 53−81).

19

Metodika i komunikacija e-učenja – Hibridno učenje (n.d). Očitano sa sajta www.carnet.hr/referalni/obrazovni/mkod/metodika/hibridno

Ружичић-Новковић, М. М. (2015). Представљање особа са инвалидитетом у медијском дискурсу Србије. Нови Сад: Центар „Живети усправно”.

Specijalni izvještaj o pravima osoba s invaliditetom (2010). Institucija ombudsmena za ljudska prava Bosne i Hercegovine.

Suzić, N. (2005). Animiranje studenata u univerzitetskoj nastavi. Banja Luka: Fakultet poslovne ekonomije – College of Modern Management.

Suzić, N. (2009). Passi verso una scuola inclusiva. Trento, Italia: Erickson.

Википедија (2017a). Е-учење. Očitano 20.06.2017. godine sa sajta: https://sr.wikipedia.org/wiki/Е-учење

Википедија (2017b). M-учење. Očitano 02.07.2017. godine sa sajta: https://sr.wikipedia.org/wiki/Е-учење

Vikipedija (2017). Obrazovanje ili učenje na daljinu. Očitano 02.07.2017. godine sa sajta: https://sr.wikipedia.org/wiki/obrazovanjeiliučenjenadaljinu

Zakon o sprečavanju diskriminacije osoba sa invaliditetom. Službeni glasnik RS br. 33, 2006.

20

Uloga Karijernih centara/Centara za UDK 331.5-056.26/.36 podršku studentima sa invaliditetom (Ma Tanja Glišić)

Karijerni centar (Career center) je mjesto gdje se ljudima pruža profesionalno usmjeravanje, odnosno pomoć u izboru i razvoju karijere. Karijerni centri se često mogu naći pri fakultetima, organizacionim jedinicama pojedinih fakulteta ili univerziteta, koje su djelimično autonomne, a osnovna svrha im je pružanje različitih usluga podrške studentima tokom studija. Moguće je još naići i na termine centar za karijeru, centar za razvoj karijere, centar za podršku studentima, ured/kancelarija za podršku studentima i slično.

Većina karijernih centara kao svoju osnovnu misiju ističe osposobljavanje i podršku studentima za konkurentno stupanje na tržište rada. To uključuje podršku u savladavanju različitih izazova studiranja, odnosno u usvajanju znanja i vještina neophodnih za izabranu profesiju, pomoć pri sticanju radne prakse i radnog iskustva tokom studiranja, te pripremu studenata u efikasnom traženju zaposlenja i slično. Centri svoje usluge pružaju studentima i dvije do tri godine nakon što su završili fakultet, a takođe, po potrebi i ostalim akterima uključenim u proces visokog obrazovanja (profesorima, asistentima i slično). Takođe, karijerni centri mogu biti značajan izvor informacija poslodavcima koji njihovim posredništvom mogu doći do mladih i sposobnih ljudi koje će zaposliti. Prema tome, korisnici usluga karijernih centara pored studenata su i poslodavci, alumni, administrativno i nastavno osoblje fakulteta i ostali (različite partnerske organizacije).

Karijerni centri nude različite usluge kao na primjer potrebne informacije koje se mogu dobiti na licu mjesta, ali i elektronskim putem, putem telefona, u vidu letaka, brošura i slično. Takođe, centri korisnicima mogu pomoći na način da obezbijede potrebne materijale (knjige i druge izvore u printanoj ili elektronskoj formi), pristup profesionalnoj podršci zasnovanoj na ICT tehnologijama, ličnu podršku savjetnika/mentora za profesionalno usmjeravanje, različite grupne obuke, predavanja, radionice i tako dalje. Takođe, moguće je osnivanje i virtuelnog centra za karijeru, odnosno on-line portala.

U okviru karijernog centra može djelovati i centar za podršku studentima sa invaliditetom, kao jedna od njegovih posebnih organizacionih jedinica. Moguće je naići i na nazive kancelarija za podršku studentima sa invaliditetom, centar za studente sa hendikepom, centar za studente sa posebnim potrebame i slično. Ovakav centar studentima sa invaliditetom nudi konkretnu pomoć u rješavanju specifičnih problema koji im se mogu javiti tokom studiranja, kako bi im se omogućio jednak pristup svim programima i aktivnostima, odnosno omogućila potpuna participacija studenata sa invaliditetom u svim aspektima univerzitetskog života. U tu svrhu, ovakav centar koordiniše aktivnosti akademskih prilagođavanja i servisa podrške, promoviše samostalnost i samozastupanje, te osigurava potrebne informacije i upućuje na odgovarajuće resurse (Dizdarevi i Bijedić, 2014). Centar za podršku studentima sa invaliditetom, iako je prevashodno orijentisan na rad sa studentima, sarađuje sa fakultetima i poslovnom zajednicom, kako bi se osigurali minimalni standardi pristupačnosti za osobe sa invaliditetom.

Bez obzira da li je posebno eksplicirano pružanje podrške studentima sa invaliditetom, karijerni centar mora biti osjetljiv i pristupačan za ovu i druge moguće grupe studenata u nepovoljnom položaju, da bi se obezbijedile jednake mogućnosti svima.

U karijernom centru su zaposleni različiti profili (najčešće pedagoške, andragoške i psihološke struke) koji mogu imati ulogu konsultanta, savjetnika, mentora, trenera, stručnog saradnika, koordinatora i drugo.

Usluge koje karijerni centar pruža svim studentima, a tako i studentima sa invaliditetom, moguće je podijeliti na sljedeće kategorije: • podrška tokom studiranja; • psihološko savjetovanje; • pomoć u planiranju i razvoju karijere; • pomoć pri povezivanju sa poslovnom zajednicom;

21

• podrška studentskim projektima i preduzetništvu. Podrška tokom studiranja je usluga koju nudi karijerni centar ili centar za podršku studentima

sa invaliditetom, sa svrhom povećavanja efikasnosti studenata pri studiranju. Odnosi se na pomoć studentima da prebrode eventualne teškoće koje se mogu javiti tokom procesa studiranja, a koje mogu biti uzorci neuspjeha. To su različiti problemi pri učenju i savladavanju nastavnog gradiva, a koji mogu nastati usljed neadekvatnih tehnika i strategija učenja, lošeg upravljanja vremenom, nedostatka motivacije i slično. Usljed ovakvih poteškoća, studentu će se pružiti podrška kroz usmjeravanje na samoregulaciju i planiranje učenja, obučavanje u razvoju efikasnih strategija učenja, upućivanje na dodatnu nastavu i slično. Podrška može biti u vidu individualnih savjetovanja ili u vidu organizovanih predavanja. Na primjer, centar može organizovati radionice sa tematikom efikasnih strategija učenja i slično.

Psihološka podrška se odnosi na aktivnosti karijernog centra ili centra za podršku studentima sa invaliditetom putem kojih se studentima omogućava psihološko savjetovanje radi unapređivanja kvaliteta življenja i razvoja ličnih potencijala. Studenti se mogu suočavati sa različitim problemima kao što su: poteškoće u prilagođavanju na nove uslove života, problemi u komunikaciji i međuljudskim odnosima, strahovi, anksioznost i trema, osjećaj nesigurnosti i niskog samopouzdanja, depresivno raspoloženje, izloženost stresnim životnim događajima i slično. U ovakvim situacijama, obično je riječ o individualnim savjetodavnim razgovorima sa studentom.

Pomoć u planiranju i razvoju karijere je usluga koju nudi karijerni centar ili centar za podršku studentima sa invaliditetom, a koje obuhvata karijerno informisanje, karijerno savjetovanje i vođenje i drugo. Karijerno informisanje je informisanje o aktuelnim mogućnostima zapošljavanja, prakse, volontiranja, postojećim oblicima neformalnog obrazovanja i stručnog usavršavanja, kao i studijskim programima, uslovima za upis i karijernim mogućnostima i mogućnostima nastavka studija. Pored informisanja u prostorijama centra, informisanje se obično odvija i putem vebsajtova, e-maila, društvenih mreža i drugo. Pod karijernim savjetovanjem i vođenjem se podrazumijeva podrška u razumijevanju vlastitih potreba, interesovanja i mogućnosti kada je karijera u pitanju, odnosno podrška u razvoju vještina za aktivno upravljanje karijerom (određivanje karijernih ciljeva, traženje zaposlenja, apliciranje na radna mjesta, nastavak školovanja i slično), a sve u skladu sa stvarnim stanjem na tržištu rada. Savjetovanje se može vršiti individualno ali i grupno u vidu predavanja i slično.

Pomoć pri povezivanju sa poslovnom zajednicom se odnosi na aktivnosti koje karijerni centar ili centar za podršku studentima sa invaliditetom organizuje kako bi se studentima olakšalo pronalaženje poslovnih prilika ili prilika za sticanje praktičnog iskustva još za vrijeme studija. Ove aktivnosti upotpunjavaju sve prethodne aktivnosti karijernog informisanja i savjetovanja (Program i metodologija karijernog vođenja i savetovanja za studente u Srbiji, 2014). Pri tome centar predstavlja posrednika između studenata i potencijalnih poslodavaca, prenoseći poslovne ponude poslodavaca i informišući studente. Aktivnosti se odnose na organizaciju različitih programa praksi za studente i diplomce u saradnji sa poslodavcima, kao i prezentacije kompanija i njihovih programa praksi, volontiranja, stipendiranja, programa obuka i treninga, organizaciju sajmova poslova i slično.

Podrška studentskim projektima i preduzetništvu se odnosi na težnju centra da bude podrška, promoter i/ili partner u razvoju najboljih poslovnih ideja studenata, kako bi se podsticalo studentsko preduzetništvo i samozapošljavanje.

U novije vrijeme, u okviru karijernih centara se značajno radi na razvoju različitih elektronskih servisa koji bi bili značajna podrška njihovom radu. To podrazumijeva različite pristupe kao što su interaktivne platforme za karijerno informisanje, elektronski karijerni savjetnik, tutorijali za učenje, baze studenata, poslodavaca i obrazovnih institucija, onlajn testovi i intervjui, forumi za razmjenu iskustava studenata, video savjeti, onlajn profili/e-portfolio, video konferencije, onlajn prijave za posao/praksu, mejling liste, virtuelni sajam zapošljavanja i praksi, kalendar dešavanja i slično. Kako bi podaci o korisnicima bili zaštićeni, studenti i poslodavci pomoću korisničkih naloga pristupaju sadržajima portala. Sve to omogućava da se korisnicima pruži potrebna profesionalna usluga, bez obzira na prostornu i vremensku distancu (Savković i Gavrilović, 2012).

22

Uloga mentora i saradnja (komunikacija)

Termin mentor je široko upotrebljen, a u najopštijem značenju odnosi se na savjetnika. Potiče iz grčke mitologije gdje je Mentor bio odani prijatelj Odiseja i vaspitač njegovog sina Telemaha, te odatle ovaj termin ima značenje vođe, savjetodavca, vaspitača, pa i nastavnika (Вујаклија, 1997). Ovaj termin se može sresti u različitim kontekstima upotrebe. Na primjer, na fakultetu, u okviru konkretnih studija, mentor studentu može biti osoba kod koje student priprema seminarski, diplomski, magistarski ili pak doktorski rad. Mentor je zajedno sa studentom odgovoran za uspješnu realizaciju konkretne obaveze u toku studiranja. Ili na primjer, prilikom zapošljavanja, pripravnik dobija svog mentora koji će ga voditi prvu godinu kako bi što efikasnije obavljao svoje radne zadatke.

U svijetu se sve više razvija kultura mentorstva kao način unapređivanja kvaliteta obrazovanja i rada (Popović i sar., 2009). Mnogi fakulteti imaju različite programe mentorisanja u čiji se razvoj značajno ulaže, jer se pokazalo da postojanje osobe čiji je posao da pomogne studentu kada naiđe na neki izazov, vodi uspješnijim ishodima studiranja. Tako, na primjer, na nekim fakultetima, svaki student dobija ličnog mentora koji prati rad studenta i njegov zadatak je da bude stručna podrška studentu tokom i neposredno nakon studija.

Pod mentorisanjem se najčešće podrazumijeva proces u kojem iskusnija osoba pomaže onoj manje iskusnoj da što efikasnije ostvari određeni cilj. To znači, da mentor ne mora biti nužno starija osoba, već osoba koja je starija samo po iskustvu. Pri tome, uspjeh pojedinca nije prvenstveno odgovornost mentora, već mentor pomaže da pojedinac kojem je potrebna pomoć preuzima odgovornost za vlastiti razvoj (Kisić i sar., 2016).

Postoje različiti oblici mentorisanja: • tradicionalno, odnosno jedan na jedan mentorisanje – stariji, iskusniji pojedinac je mentor

jednoj, obično mlađoj osobi, a proces se odvija u vidu individualnih, najčešće licem u lice kontakata;

• grupno mentorisanje – jedna iskusnija osobna je mentor grupi osoba, a proces se odvija u vidu grupnih sastanaka;

• vršnjačko mentorisanje – jedna osoba je mentor drugoj osobi pri čemu su obije približno istih godina i iskustva, gdje i jedna i druga imaju veliku korist procesa mentorisanja;

• e-mentorisanje – mentorisanje koje se vrši primjenom informacionih i komunikacionih tehnologija kao primarnih načina kontaktiranja između osoba (Timmons, et al., 2006).

Kada su karijerni centri i centri za podršku studentima sa invaliditetom u pitanju, mentor je lice koje je tu zaposleno, obično andragoške, pedagoške ili psihološke struke, a koje ima ulogu posrednika, pomagača i savjetodavca konkretnom studentu – korisniku usluga centra. Pored termina mentor, moguće je još naići i na termine savjetnik, konsultant, stručni saradnik i slično.

U okviru karijernih centara i centara za podršku studentima sa invaliditetom, mentor svim studentima, pa tako i studentima sa invaliditetom pruža sljedeće: • podršku u sticanju potrebnih vještina učenja i akademskih vještina (efikasne strategije učenja,

vještine prezentovanja, pisanja, istraživanja, izrade projekata i slično), • podršku u identifikaciji profesionalnih interesa, i u skladu sa tim planiranju razvoja i

unapređivanja karijere, • pomoć u razvoju vještina za traženje posla (povezivanje i komuniciranje sa potencijalnim

poslodavcima, apliciranje, samopromocija, samozastupanje i tako dalje), kao i drugih poslovnih vještina (takozvanih soft skills kao što su vještine komunikacije, saradnja, liderstvo, radna disciplina, fleksibilnost, prilagodljivost i tako dalje),

• informacije o prilikama za zaposlenje, sticanje stručne prakse, o stipendijama, o mogućnostima nastavka školovanja i drugim aktivnostima cjeloživotnog učenja, uključujući i informisanje o načinu apliciranja za iste, povezivanje sa potencijalnim poslodavcima (How to Mentor Graduate Students: A Guide for Faculty, 2015; Kisić i sar., 2016; Timmons, et al., 2006)

Kada su studenti sa invaliditetom u pitanju tu je još i:

23

• podrška u traženju potrebne prilagodbe u obrazovnim i poslovnim okruženjima u skladu sa svojim pravima.

Dakle, mentor je lice na raspolaganju studentima, koje nije samo savjetnik, već je osoba koja pruža i tehničku, stručnu ili drugu podršku, pruža obuku, daje potrebne informacije, omogućava povezivanje sa drugim interesnim sferama i slično (Kisić i sar., 2016), a sve u odnosu na potrebe studenta. U tom smislu, obaveza studenta je da sam odredi i traži koju vrstu podrške treba. Naravno, na mentoru je da pravovremeno i na pravi način uputi studenta u sve mogućnosti i vrste podrške.

Mentorski odnos počinje uspostavljanjem prvog kontakta, a nastavlja se kroz proces održavanja istinske interakcije i komunikacije između mentora i studenta. Riječ je o profesionalnom i partnerskom odnosu usmjerenom prema jednom cilju – (profesionalnom) razvoju studenta. Jasno razumijevanje uloge i odgovornosti jedne i druge strane je ključno za uspjeh cjelokupnog procesa (Kisić i sar., 2016). Zbog toga je veoma važno da se odmah na početku, jasno i precizno definišu očekivanja koja student ima od ovog odnosa kako bi se izbjegla razočaranja.

Ukoliko je riječ o studentu sa invaliditetom, mentor bi trebao biti upućen u posebne izazove i poteškoće sa kojima se konkretan student susreće. Krajnji cilj mentorisanja je pronaći studentu priliku za profesionalno usavršavanje. Kako bi se tokom mentorskog odnosa postigao cilj, neophodni su iskrenost, otvorenost i povjerenje (Kisić i sar., 2016). S tim u u vezi, iako prema zakonskoj legislativi, svoj invaliditet student ne mora da prijavljuje potencijalnom poslodavcu ukoliko to nije od ključnog značaja za potencijalno radno mjesto, preporučuje se da student bude potpuno iskren sa mentorom u pogledu svoje invalidnosti. Tako će se zajedničkim snagama doći do načina kako potencirati i razvijati jake strane i sposobnosti studenta, a ublažiti poteškoće sa kojima se susreće.

Mentor ima značajnu ulogu u tome što može biti posrednik između studenta i drugih institucija (fakulteta, potencijalnih poslodavaca, programa stručne prakse i slično). Osnovno pitanje koje mentor mora da postavi studentu sa invaliditetom je pitanje: Koji uslovi su ti potrebni za normalo funkcionisanje? Iako zakonska legislativa uslovljava fakultete i druge institucije da učine sve da budu u fizičkom smislu i na druge načine pristupačni osobama sa invaliditetom, od studenta se očekuje da konkretizuje koje su to promjene odnosno prilagodbe neophodne, kako bi se moglo odgovoriti njegovim potrebama i učiniti proces studiranja i zapošljavanja lakšim. Na taj način i mentor i student zajedničkim snagama mogu zastupati interese studenta.

Mentorovi zadaci su da omogući transparentnost i dostupnost prilika za sticanje radnog i praktičnog iskustva (volonterski ili plaćeno). Mentorstvo je pri tome zajednički rad mentora i studenta, koji treba da ima konkretne efekte kao što je zaposlenje ili stažiranje studenta, a samim tim i unapređivanje različitih profesionalnih vještina studenta. Dakle, student može imati značajne koristi od mentora. Pri tome, mentor neće uraditi za studenta ono što student može uraditi sam, on će mu obezbijediti neophodnu podršku i informacije, ili ukazati gdje ih može naći.

Evo nekoliko preporuka studentu, kako da uspostavi dobar odnos sa mentorom, i time od mentorisanja ima maksimalne koristi: • dobro je inicirati, odnosno uraditi početni korak u uspostavljanju odnosa sa mentorom, • ukoliko postoje teškoće u kretanju potrebno je konkretizovati koji načini komunikacije i susreta

su najadekvatniji, • poštovati zakazane termine sastanaka, • ispoštovati prethodno dogovorene obaveze, odnosno aktivno učestvovati u ispunjavanju

dogovorenog plana, • isključiti mobilni telefon i odstraniti druge ometajuće faktore dok traje razgovor sa mentorom, • poštovati diskreciju - sve što se razgovara sa mentorom je strogo povjerljivo, • ukoliko ima tema koje nisu poželjne za razgovor, iskreno i na vrijeme obavijestiti mentora, • svaku nedoumicu je potrebno na vrijeme razjasniti postavljajući pitanja i iznoseći lične sumnje i

dileme (How to Mentor Graduate Students: A Guide for Faculty, 2015; Kisić i sar., 2016). Naravno, dobar mentor bi takođe trebalo da se pridržava ovakvih i sličnih pravila

profesionalnog odnosa. Mentor bi trebalo da bude dostupan studentu kako u samoj ustanovi (u prostorijama karijernog centra ili centra za podršku studentima sa invaliditetom), tako i na druge

24

načine – elektronskim putem, putem telefona i slično, što je olakšavajuće za osobe sa ograničenim mogućnostima kretanja.

Efikasno mentorisanje je dobro za studenta, ali i za samog mentora kao i za instituciju sa koje dolazi i praksu uopšte. Mentorstvo podrazumijeva razmjenu, što znači da student svom metoru takođe može biti dragocjen izvor informacija, novih pogleda i ideja. Mentor od student može da dobije bolji uvid u realne potrebe i realno stanje, kako bi i svoju praksu unapređivao i približavao stvarnim potrebama studenata, fakulteta, poslovne zajednice i društva u cjelini.

Umrežavanje i saradnja sa potencijalnim poslodavcima

Karijerni centri i centri za podršku studentima sa invaliditetom, između ostalog, djeluju kao posrednici između studenata i poslovnog svijeta. Jedna od aktivnosti, kako je već objašnjeno je povezivanje studenata sa potencijalnim poslodavcima. To podrazumijeva osmišljavanje i realizaciju programa praksi za studente i diplomce u saradnji sa poslodavcima iz privatnog i javnog sektora (Program i metodologija karijernog vođenja i savetovanja za studente u Srbiji, 2014). Umrežavanje (networking) podrazumijeva aktivnost širenja mreže kontakata odnosno povezivanje sa ljudima iz poslovne zajednice. Umrežavanje karijerni centar vrši tako što kontinuirano prikuplja saradnike (kompanije, organizacije, institucije) koji će biti zainteresovani da zaposle studente ili da im pruže mogućnosti sticanja stručne prakse, volontiranja, profesionalne obuke i drugo.

Karijerni centar bi trebalo da ima kreiranu i kontinuirano ažuriranu bazu podataka koja će koristiti studentima i potencijalnim poslodavcima. Tu su, između ostalog, informacije u vidu spiskova partnera, odnosno kompanija i organizacija sa kojima imaju potpisanu saradnju. Dobra elektronska stranica karijernog centra vodi uspješnoj komunikaciji sa poslodavcima što rezultira bržem dolaženju do kandidata određenog profila, odnosno zapošljavanju studenata (Savković i Gavrilović, 2012).

Zakonski okvir nalaže da su poslodavci dužni da učine razumna prilagođavanja kako bi radna mjesta bila dostupna osobama sa invaliditetom. Karijerni centar bi trebalo da promoviše zapošljavanje studenata sa invaliditetom, kako bi se kod potencijalnih poslodavaca uticalo na razvoj svijesti o značaju i koristima angažovanja osoba sa invaliditetom.

Da bi se danas bilo konkurentno na tržištu rada, presudno je razvijati vještine aktivnog traženja posla. Prema tome, karijerni centar je samo pomoć, a na širenju lične mreže kontakata bi student trebalo da radi i lično, nezavisno od karijernog centra, jer je umrežavanje jedna od najefikasnijih strategija traženja posla. To znači da bi student trebalo da postepeno i kontinuirano proširuje lične mreže kontakata povezivanjem sa mrežom kontakata drugih svojih prijatelja, poznanika, saradnika i drugih (Career Development Handbook 2016-2017, 2016). Suština je u sakupljanju informacija i preporuka o poslovnim prilikama, kao i sposobnostima i drugim specifičnostima koje su potrebne. Prednosti umrežavanja su saznanje o profesionalnim prilikama, pojačavanje sopstvene vidljivosti unutar profesionalne zajednice, unapređivanje ličnog profesionalnog razvoja, povećanje šansi za pronalaženje posla ili stručne prakse i slično.

Iako se u početku možda ne čini, umrežavanje je vještina koju je moguće unaprijediti. Evo nekih preporuka: • najbolje je početi sa kontaktiranjem ljudi koji su najbliži (porodica, prijatelji, kolege sa studija,

nastavnici sa fakulteta, poznanici i drugi) – iako možda nemaju ista polja interesovanja, možda upravo oni znaju nekoga ko je iz istog područja, a ko može obezbijediti potrebne informacije i prilike,

• potrebno je biti otvoren za svaku priliku - suština umrežavanja je upoznati što više ljudi iz područja interesovanja i saznati što više informacija, zbog toga umrežavanju ne treba pristupiti iz ugla traženja posla nego iz ugla razvijanja poslovnih kontakata,

• potrebno je pristupiti profesionalno, čak iako su primarni kontakti iz najužeg kruga prisnih ljudi, • unaprijed kreirati lični plan – siže ličnih profesionalnih interesa, ciljeva i potreba koje je potrebno

podijeliti sa što više ljudi u okviru svoje mreže,

25

• kada se dobiju prve informacije o mogućim prilikama (na primjer e-mail kontakt osoba, kompanije, poslodavac i slično) potrebno ih je bez odlaganja kontaktirati da bi se dobile dodatne informacije ili prilika za informativne sastanke,

• ukoliko se ukaže prilika da kod potencijalnog poslodavca dođe na informativni intervju (razgovor o mogućnostima za buduće zaposlenje), potrebno je doći pripremljen – (osmisliti način kako se predstaviti te pripremiti pitanja za poslodavca, kako bi se ostavio dobar prvi utisak, te dobile korisne informacije),

• sve informacije koje se prikupljaju, kao i listu kontakata potrebno je sačuvati i redovno ažurirati, • ne zaboraviti da je umrežavanje dvosmjerni proces – potrebno je održavati uspostavljene

kontakte te i drugima ponuditi pomoć odnosno postati aktivnim učesnikom njihove mreže (Career Development Handbook 2016-2017, 2016).

Profesionalno informisanje

U planiranju karijere informacije imaju presudnu ulogu. Profesionalno ili karijerno

informisanje je omogućavanje dostupnosti svih relevantnih informacija koje su studentima neophodne da bi došli do zaposlenja i/ili stručne prakse i da se kontinuirano profesionalno usavršavaju.

Karijerno informisanje uključuje informisanje o: • zanimanjima i neophodnim kompetencijama, • stanju na tržištu rada, • perspektivama za zapošljavanje, • mogućnostima sticanja radnog iskustva, • mogućnostima stručnog usavršavanja, • obrazovnim institucijama i programima i drugo (Program i metodologija karijernog vođenja i

savetovanja za studente u Srbiji, 2014). Dostupnost informacija je osnova za adekvatno donošenje odluka o karijeri. Pod

profesionalnim informisanjem se ne podrazumijeva samo plasiranje gotovih informacija, nego i upućivanje studenta na načine dolaska do željenih informacija (izvori, resursi i drugo), kao i na razvoj kritičkog odnosa prema različitim informacijama i njihovim izvorima.

U okviru karijernog centra i centra za podršku studentima sa invaliditetom profesionalno informisanje se vrši neposredno (individualno i grupno) kao i posredno (putem štampanih materijala, te informacionih i komunikacionih tehnologija).

Profesionalna orijentacija i karijerno vođenje

Tradicionalno, profesionalna orijentacija se odnosi na pomoć mladoj osobi da izabere buduće zanimanje, te da svoje školovanje usmjeri u tom pravcu. Međutim, savremeni pristupi naglašavaju da izbor zanimanja nije jednom vremenski određen događaj, već proces koji može trajati cijeli život (Profesionalna orijentacija. Pet koraka do odluke o školi i zanimanju. Priručnik za trenere). U savremenim uslovima ubrzanog društvenog i tehnološkog razvoja, profesionalni razvoj ne prestaje odabirom zanimanja, niti dobijanjem zaposlenja. Vijeće Ministara Evropske unije je 2004. godine usvojilo Rezoluciju o cjeloživotnoj karijernoj orijentaciji, čime su se države članice obavezale da će sistematski razvijati karijernu orijentaciju u skladu sa tada prihvaćenim preporukama (Strategija cjeloživotne karijerne orijentacije 2016-2020, 2016). Ovom Rezolucijom, karijerna orijentacija se odnosi na aktivnosti koje ljudima bilo koje životne dobi, i u bilo kojem trenutku života omogućavaju da prepoznaju svoje sposobnosti, kompetencije, interesovanja, kako bi mogli donijeti odluke i preuzeti konkretne korake za izbor zanimanja, obrazovanje i osposobljavanje. Prema tome, danas se sve više govori o cjeloživotnoj profesionalnoj ili karijernoj orijentaciji.

U profesionalnu orijentaciju, pored pomoći u izboru zanimanja i adekvatnog školovanja, ubrajaju se i pomoć u sticanju radnih iskustava i prakse, pomoć u promjeni zanimanja ili u prelasku na

26

više nivoe obrazovanja, kao i u planiranju najadekvatnijih načina profesionalnog usavršavanja. Osnovni cilj profesionalne orijentacije je da doprinese većem stepenu zaposlenosti.

Karijerno vođenje je pružanje podrške pojedincu u izboru puteva i načina profesionalnog razvoja unutar postojećih profesionalnih i tržišnih mogućnosti, kako bi razvijao svoju karijeru u smjeru vlastitih potencijala, interesovanja i mogućnosti. Karijerno vođenje doprinosi i postizanju ciljeva u okviru javne i obrazovne politike, kako bi se pospješila efikasnost i kvalitet ljudskih resursa (Program i metodologija karijernog vođenja i savetovanja za studente u Srbiji, 2014).

Karijerni centri i centri za podršku studentima sa invaliditetom u sklopu svojih usluga koje su iz oblasti profesionalne orijentacije i karijernog vođenja (karijerno informisanje, savjetovanje, programi razvoja karijere, povezivanje sa poslovnom zajednicom i drugo), pomažu studentima da osvijeste koja znanja, sposobnosti, osobine moraju posjedovati, te kako da ih razviju, kako bi povećali svoju konkurentnost na tržištu rada. Ovakve aktivnosti centara imaju i preventivnu ulogu jer se nastoji umanjiti nesklad između ponude i potražnje na tržištu rada, sarađujući sa obrazovnim sistemom, poslodavcima i drugim bitnim činiocima.

Profesionalna orijentacija i karijerno vođenje ne podrazumijevaju da drugi odlučuju u ime studenta. Naročito je bitno da student razvija samoprocjenu, kojom dobija uvid u sopstvena interesovanja, sposobnosti, vrijednosti, osobine ličnosti, kao i eventualna ograničenja u odnosu na zahtjeve konkretnog zanimanja. Karijerni centar studentu je samo mogući resurs informacija i podrške.

Literatura Dizdarević, A. i Bijedić, M. (2014). Univerzitetski vodič za podršku studentima sa posebnim potrebema.

Prvi vodič. Sarajevo: Univerzitet u Sarajevu. How to Mentor Graduate Students: A Guide for Faculty. (2015). Preuzeto sa

http://www.rackham.umich.edu/downloads/publications/Fmentoring.pdf Kisić, V., Avramović, M., Tomić Pilipović, D. i Bereta, A. (2016). Kreativno mentorstvo = Creative

Mentorship. Priručnik za mentorstvo. Beograd: Vizartis Preuzeto sa http://www.kreativnomentorstvo.com/km/wp-content/uploads/2017/02/Priru%C4%8Dnik-o-mentorstvu-KREATIVNO-MENTORSTVO-2016-2017.pdf

Career Development Handbook 2016-2017. (2016). Massachusetts: Global Education & Career Development at the Massachusetts Institute of Technology. Preuzeto sa https://gecd.mit.edu/sites/default/files/about/files/career-handbook.pdf

Popović, D., Subotić, Lj., Grbić, S., Bulatović, Lj., Luteršek, N., Gazivoda, N. i Maslovarić, B. (2009). Mentorstvo. Priručnik za nastavnike. Podgorca: Zavod za školstvo.

Profesionalna orijentacija. Pet koraka do odluke o školi i zanimanju. Priručnik za trenere. (n.d.). Preuzeto sa http://www.fzzz.ba/publikacije1/Prirucnik%20za%20trenereweb.pdf

Program i metodologija karijernog vođenja i savetovanja za studente u Srbiji. (2014). Preuzeto sa file:///C:/Users/Tanja/Downloads/el__program_i_metodologija_kvis_za_studente%20(1).pdf

Savković, M. i Gavrilović, J. (2012). Elektronski servisi kao podrška radu univerzitetskog karijernog centra. U zborniku sa simpozijuma Infoteh-Jahorina, Vol. 11 str. 571-574. Centar za razvoj karijere Univerzitet Singidunum Beograd, Srbija Preuzeto sa http://projects.tempus.ac.rs/attachments/project_resource/1196/2009_Elektronski_servisi_kao_podrska_radu_univerzitetskog_karijernog_centra.pdf

Strategija cjeloživotne karijerne orijentacije (2016-2020). Pijedlog. (2016). Preuzeto sa file:///C:/Users/Tanja/Downloads/4_163_30_06_2016.pdf

Timmons, J., Mack, M., Sims, A., Hare, R. and Wills, J. (2006). Paving the way to work: A guide to career-focused mentoring for youth with disabilities. Washington, DC: National Collaborative on Workforce and Disability for Youth, Institute for Educational Leadership. Preuzeto sa http://www.ncwd-youth.info/assets/guides/mentoring/Mentoring_Guide-complete.pdf

27

Praktična nastava UDK 376.1-056.26/.36 (Doc. dr Margareta Skopljak)

Studentima sa invaliditetom volontiranje obezbijeđuje veću mogućost prilikom zapošljavanja,

bolji uvid u potrebe poslodavaca ali im pruža mogućnost za profesionalni i lični razvoj. Kroz volontiranje studenti sa invaliditetom će prepoznati razvoj određenih sposobnosti i na taj način će se osjećati samopouzdanije. Nadalje, od presudnog značaja je i veća usaglašenost obrazovnog sistema i potreba tržišta rada. To bi značilo da je neophodna veća fleksibilnost u sistemu obrazovanja koji će omogućiti veću samostalnost u načinu realizacije postavljenih ishoda učenja. Dakle, potrebna je koordinacija između obrazovanja i potreba poslodavaca i studenata sa invaliditetom u cilju postizanja realnih radnih i poslovnih standarda. Da bi se studenti sa invaliditetom nakon završenog studiranja lakše zaposlili, a samim tim bili zadovoljniji u obavljanju radnih zadataka neophodno je da im se u toku studiranja podstiču, shodno njihovim sposobnostima, vještine analize i donošenja odluka, vještine rizika, aktivnog slušanja, komunikacijske vještine, kreativnost, vještine potrebne za liderstvo i timski rad.

Volontiranje sa potencijalnim poslodavcima

Osobe sa invaliditetom pored toga što imaju poteškoće u integraciji i uključivanju u postojeća društvena događanja, veliki problem imaju prilikom zapošljavanja. Problem prilikom zapošljavanja imaju zbog aktuelne ekonomske situacije ali i prevelike konkurencije. Međutim, najveći problem je što poslodavci nisu ni informisani o mogućnostima zapošljavanja osoba sa invaliditetom (Kamenar-Čokor, 2015). Zato je od velikog značaja da poslodavci organizuju volontiranje osobama sa invaliditetom koji će se sa jedne strane upoznati sa praksom, a s druge strane poslodavci će imati realniji uvid u njihove kvalitete i potrebe. Volontiranje je od javnog interesa kojim se doprinosi aktivno uključivanje svih građana u društvene procese. Cilj volontiranja je razvoj humanijeg i ravnopravnijeg demokratskog društva jednakih mogućnosti, te poboljšanje kvaliteta života. Osnovna načela volontiranja su: zabrana diskriminacije, zaštita korisnika volontiranja, zabrana zloupotrebe volontiranja, zaštita omladine i besplatnog volontiranja (Raičević i Glomazić, 2012). Volonterstvo se vezuje i za koncept provođenja slobodnog vremena pri čemu se razlikuju nekoliko vrsta volontiranja: usmjereno na karijeru i povremeno, formalno i neformalno, te profesionalno i neprofesionalno volontiranje (Stebbins, 1996; prema Forčić, 2007). Aktivnim volontiranjem stiču se vještine i sposobnosti za dalje zaposlenje, ali povećava se i samopoštovanje osobe i zadovoljstvo vlastitim životom. Pored termina volontiranje u literaturi možemo pronaći termin socijalna inkluzija (Bates and Davis, 2004). Socijalna uključenost podrazumijeva mogućnost da osobe sa invaliditetom na potpun i pravičan način pristupe svim društvenim aktivnostima zajedno sa osobama bez invaliditeta. U prilog tome je i studija Abota i Mekonkeja (Abbott & Mcconkey, 2006) koja je pokazala da su osobe sa intelektualnim invaliditetom bile sposobne da identifikuju barijere koje su doživljavali u društvenoj inkluziji, te su mogli uspješno pronaći načine smanjenja ili uklanjanja tih barijera. Volonterski rad osoba sa invaliditetom je veoma važan za sticanje radnog iskustva i vještina, za aktivno učestvovanje u društvenom razvoju i afirmaciji društvene solidarnosti. Da bi osobe sa invaliditetom volontirali kod potencijalnih poslodavaca neophodno je promijeniti svijest i predrasude ljudi, pravilno ih informisati i u taj proces uključiti sve – organizacije civilnog društva, poslovni sektor, vaspitno-obrazovne ustanove, medije, državne institucije. Naime, i osobe sa invaliditetom i poslodavci su jednako važni za društvo, i jedni druge itekako trebaju. Zadatak osoba sa invaliditetom je da se aktivno uključe u tržište rada i ulože svoje obrazovanje, odnosno da budu hrabri i ne odustanu od svog cilja, odnosno pronalaska posla (Kamenar-Čokor, 2015),

28

Usklađivanje radnih zadataka poslodavaca sa ishodima učenja studija

U poslednje vrijeme sve više se raspravlja i spominje tzv. „društvena odgovornost univerziteta“. Ove rasprave su veoma aktuelne. S jedne strane imamo fakultete koji su više tržišno fokusirani, a s druge strane imamo civilno društvo koje zagovara snažniji doprinos univerziteta razvoju društvene odgovornosti, djelovanja za zajednicu i obrazovanju aktivnih građana koji će moći učestvovati u rješavanju društvenih problema (Žužić, 2010). Zbog brzih promijena u privredi mijenjaju se i potrebe tržišta. Upravo iz tog razloga, mnogi autori ističu potrebu racionalizacije i redefinisanja obrazovnih profila, redovnog i sistematskog analiziranja postojećih obrazovnih profila, pri čemu se zanimanja koja nestaju zamjenjuju novim (Petrov, 2014). Neophodna je, dakle, sveobuhvatna akcija u kojoj bi bili uključeni i privredni subjekti, i univerziteti, ali i ministarstva. Obrazovanje na fakultetima je uglavnom teorijsko i studenti se u nedovoljnoj mjeri osposobljavaju praktičnim vještinama. Pored toga, mladi ne vladaju znanjima vezanim za vođenje i razvoj karijere, te i ako posjeduju te vještine ne umiju da se prijave na oglas za posao ili se ne snalaze u testovima koji su sastavni dio prilikom zapošljavanja (Beraha, 2015). Zbog toga je neophodno obrazovni sistem inovirati i u okviru njega realizovati što više istraživačko-razvojnih aktivnosti. S druge strane privredni subjekti treba da budu ključni pokretači inovacija, konkurentnosti i unapređivanja savremenog obrazovnog sistema. Ulaganje u obrazovanje i obezbjeđivanje odgovarajućih ljudskih resursa postaje preduslov bez kog se ne može ostvariti ekonomski razvoj (Janovac, 2014). Visokoobrazovne institucije treba da promijene svoj način rada u pogledu planiranja i realizacije nastave, interakcije, kreiranja studijskih programa, a u skladu sa potrebama tržišta. Dalji razvoj obrazovanja treba da se orijentiše u pravcu:

• Definisanja novih profila zanimanja. • Povezivanje obrazovnog sektora i tržišta rada. • Promocije kulture kvaliteta. • Osavremenjivanje univerzitetske nastave (Ibid).

Kao što smo već istakli fakulteti se suočavaju sa mnogim izazovima. Zbog toga je potrebno da se izvrše neophodne reforme kako bi mogli da učestvuju na globalnom tržištu. Te reforme podrazumijevaju restruktuiranje fakulteta, veću mobilnost studenata i profesora, priznavanje kvalifikacije i sklapanja partnerstva s poslovnim svijetom i firmama na globalnom nivou (Marković-Radović, 2015). Veza između obrazovnih institucija i poslodavaca treba da bude pomoć mladima kod prelaska iz obrazovnog procesa u proces rada. Partnerstvo između obrazovnih institucija i poslodavaca može da se ojača kroz:

• Više sredstava za obrazovne programe. • Veće uključivanje poslodavaca u njihovo kreiranje. • Obuku za nastavnike. • Veću komunikaciju i spregu između studenata, nastavnika i poslodavaca (Marković-

Radović, 2015). Možemo zaključiti da je neophodna saradnja između obrazovnih institucija, tržišta i

poslodavaca kako bi se što kvalitetnije definisali ishodi učenja kao i programi obrazovanja za odrasle. Takođe, država treba da promijeni upisnu politiku koja treba da se bazira na realnim potrebama tržišta. Visokoškolske ustanove biće u mogućnosti da ispune potrebe poslodavaca ako osiguraju razvoj istraživačke i savjetodavne djelatnosti koje će pored studijskih programa formalnog obrazovanja omogućiti i primjenu različitih oblika doživotnog obrazovanja. Studentska mobilnost ima i socijalnu i kulturnu funkciju. Studentima se, kroz programe razmjene, pruža mogućnost da upoznaju drugu kulturu, svoje vršnjake iz drugih zemalja, drugačiji sistem visokog obrazovanja i da nauče neki strani jezik. Međutim, suština studentske mobilnosti bi trebalo da bude iskustvo stečeno kroz obrazovni proces te da takvo iskustvo bude adekvatno priznato i prepoznato od strane obje institucije. Tu dolazimo do pitanja sadržaja studijskih programa i njihove međusobne usklađenosti i svrsishodnosti (Vučerević i dr., 2016).

29

Obrazovne institucije, tržište i poslodavci treba da zajednički kreiraju i usklađuju ishode učenja koji su u skladu sa savremenim potrebama privrede. Zajedničkim snagama trebali bi omogućiti osobama sa invaliditetom da sa svojim potencijalima doprinesu rekonstrukciji i razvoju društva. Na taj način će osobe sa invaliditetom razvijati svoju autonomiju i realizovati lična postignuća. Poseban akcenat je na nastavnom osoblju koji bi trebao svakodnevno pratiti nove trendove i u skladu sa tim modifikovati postojeće studijske programe. S obzirom da obrazovanje doprinosi kvalitetu radne snage neophodna je korijenita reforma sistema obrazovanja kako bi se stvorili kadrovi koji odgovaraju potrebama tržišta.

Vještine predstavljanja kvaliteta rada potencijalnim poslodavcima

Vještine koje poslodavci najviše cijene prilikom zapošljavanja su vještine komunikacije,

organizacijske i analitičke vještine, vještine rukovođenja, timskog rada i slično. Ipak ono što je evidentno je činjenica da poslodavci nisu zadovoljni vještinama, nivoom znanja ali i samim pristupom klijenata u toku procesa zapošljavanja (Janovac, 2014). To navodi na zaključak da obrazovne institucije treba da promijene način rada u pogledu razvijanja vještina koje su neophodne prilikom zapošljavanja. Osobama sa invaliditetom neophodno je omogućiti da koliko je moguće kreativno iskoriste svoja znanja i vještine u različitim situacijama i kontekstima. Zatim, da što više sarađuju sa drugima u identifikaciji i rješavanju različitih problema i zadataka, ali da im se podstiču vještine nezavisnog i kritičkog mišljenja. Da bi što lakše razvili vještine neophodne prilikom zaposlena trebalo bi osobama sa invaliditetom omogućiti da povezuju teorijsko i praktično znanje, te da ta znanja primjene u javnom i privatnom životu. Na taj način će se pomoći osobama sa invaliditetom da razviju samopouzdanje i pozitivnu motivaciju (Begiri & Tolaj, 2015).

Istraživanja koja su sproveli Tomas, Mekmaster, Roberts i Domhovski (Tomas, McMasters, Roberts & Domhowski, 1999; prema Krampus, Miljković-Krečar i Ramljak, 2016) pokazali su da poslodavci više preferiraju kraće CV i specifične i objektivne izjave o sebi. Biografija, lat. curriculum vitae, pismeno je službeno obraćanje koje se prilaže uz molbu za posao. Piše se administrativno-poslovnim funkcionalnim stilom standardnog jezika. S obzirom da je to prvi kontakt sa poslodavcem neophodno je obratiti posebnu pažnju na njegov sadržaj i formu (Krampus, Miljković-Krečar i Ramljak, 2016). Preporučljivo je da CV bude napisan na jednoj strani A4 formata, veličina fonta od 10 do 12, a nikako preko 12 (Times New Roman, Calibri, Arial ili Tahoma). Ne treba koristiti velika slova i previše riječi koje su iskošene ili podvučene. Posebnu pažnju treba obratiti na pravopis. Dobar CV obuhvata sljedeća obilježja (sr.napravicv.com):

• Lični podaci (ime, prezime, kontakt podaci). • Obrazovanje – navesti školu, fakultet, smjer, i gdje se nalazi škola ili fakultet. Prvo se

navodi najskorije obrazovanje, npr. magisterijum. Prosjek ocijena se navodi jedino ako je viši od 8,00.

• Radno iskustvo – prvo se navodi najranije zaposlenje. Neophodno je navesti firme, period zaposlenja, radno mjesto, poslove koje ste obavljali a nisu u opisu radnog mjesta.

• Stručno usavršavanje i obuka – seminari, projekti, kursevi. • Poznavanje jezika. Obavezno navesti nivo znanja jezika. • Poznavanje rada na računaru. Navesti sve programe koje znate da koristite. • Lične osobine, sposobnosti i vještine (npr. komunikativnost, timski rad, upornost). • Preporuke prethodnih poslodavaca.

Na osnovu podataka koji su prikupljeni tokom desetogodišnjeg istraživanja na uzorku od osam stotina diplomaca i studenata koji su radili u dvadeset velikih kompanija u Kanadi istraživači su došli do saznanja da su se izdvojile četiri generičke kompetencije neophodne zaposlenicima. To su “rukovođenje samim sobom”, upravljanje ljudima i zadacima, komunikacija i mobilisanje inovacija i promijena (Evers at al, 1998; prema Rocco,2001).

30

Prva kompetencija “rukovođenje samim sobom” podrazumijeva sposobnost da se preuzme odgovornost za vlastite performance, uključujući svjesnost i razvoj, kao i promjenu sopstvenih vještina. Takođe, u ovu kompetenciju su uključene vještine sticanja znanja iz svakodnevnog života. Nadalje, neophodno je da se nauči kako postaviti prioritete, upravljati vremenom. Da bi se unaprijedile ove vještine potrebno je dizajnirati kurikulume zasnovane na specifičnim i generičkim znanjima (Rocco, 2001).

Komunikacija bi trebala biti efikasna interakcija sa različitim ljudima i grupama radi uspostavljanja što bolje saradnje i integracije. Ona uključije pismenu i usmenu prezentaciju, aktivno slušanje i međuljudskte odnose sa timom. Neki autori smatraju da se trebaju razvijati vještine pozitivnog govora, da se kritički pristupi pisanju i da se omogući studentima da uče na osnovu sopstvenih grešaka (Kouzes & Posner, 1995; prema Rocco, 2001). Posljednja kompetencija koja se odnosi na mobilisanje inovacija i promijena podrazumijeva da obrazovanje treba da nadogradi razmišljanja studenata koja odstupaju od uobičajenih normi.

Većina autora koji se bave ovom problematikom smatraju da je za potrebe zaposlenja neophodno razviti socijalne vještine, vještine prezentacije i aktivnog slušanja. Razviti socijalne vještine osobama sa invaliditetom značajne su za integraciju na radnom mjestu. Postoji veliki broj osoba sa invaliditetom koje su napustile posao zbog neprilagođenosti, tj. nemogućnosti adaptacije na radnom mjestu (prihvaćenost i adaptacija radnog prostora koja je u skladu sa potrebama osoba sa invaliditetom). Zbog toga je veoma bitno da poslodavac uspostavi kooperativne odnose među svim zaposlenicima i zadovoljavajući nivo komunikacije. Proučavajući ovu problematiku došli smo do saznanja da analiza i donošenje odluka, organizacija i upravljanje vremenom, preuzimanje rizika, komunikacijske vještine, kreativnost i inovativnost, liderstvo, timski rad, kao i doživotno učenje predstavljaju neophodne uslove za lakše zapošljavanje ali i produktivnije obavljanje radnih zadataka. Analiza i donošenje odluka je veoma težak zadatak pogotovo ako se odnosi ne neke veoma važne aspekte života ili poslovne poduhvate. Iz tog razloga navešćemo pet tehnika koje nam mogu pomoći prilikom donošenja odluka (www.biznis-akademija.com):

• SWOT analiza – povezivanje parametara snage, slabosti, šansi i opasnosti u jedinstvenu cijelinu u cilju donošenja optimalnih odluka.

• Pareto analiza – formalna tehnika za pronalaženje promijena koje donose najveću korist u slučaju kada postoje veliki broj alternativnih pravaca djelovanja.

• Analiza putem upoređivanja parova – pomaže da se odrede prioriteti u slučaju kada postoje konflikti u određenim zahtjevima.

• Stablo odlučivanja – upoređivanje opcija i ispitivanje mogućnosti ishoda tih opcija. • Cost – benefit analiza je tehnika koja se sastoji od jednostavnog sabiranja koristi koja

nastaje usljed neke odluke i oduzimanjem troškova povezanih sa njom. Tehnike uspješnog upravljanja vremenom obuhvataju jasno definisane ciljeve, potpunu

koncentraciju, obavljanje aktivnosti u pravo vrijeme, pravljenje rasporeda i korištenje planera. Ove tehnike se uglavnom ne uče u školama i na fakultetima. U cilju postizanja bolje efikasnosti i produktivnosti da se posao obavi na najbolji način preporučuje se tehnika „princip 80/20“ (www.link-elearning.com). Ovaj princip se odnosi na to da 80% naših najvećih postignuća se ostvari samo u 20% našeg vremena. Druga tehnika je „metodologija podjele vremena“. Riječ je o pravilu ABC, a ona se odnosi:

• Pravilo A – vrlo važni zadaci. • Pravilo B – važni zadaci. • Pravilo C – manje važni zadaci.

Uz riječ rizik uvijek stoje sinonimi neizvjesnost i gubitak. Međutim, rizik ne podrazumijeva samo neuspjeh, jer iz njega često proizilaze velike mogućnosti. Stoga, ćemo navesti sedam razloga zbog kojih preuzimanje rizika vodi ka uspjehu (www.kreiranje-uspeha.com):

• Iz preuzimanja rizika često proizilaze velike mogućnosti, koje inače ne mogu da se predvide.

31

• Rizikovanje pokazuje samopouzdanje i pomaže da se istaknete. • Učimo se iz rizika, i te lekcije mogu da nas odvedu na veoma važan novi put. • Uspjeh ne pada u krilo – mora da se potraži. • Snovi se ne ostvaruju igranjem na sigurno. • Prihvatanje rizika pomaže u prevazilaženju straha od neuspjeha. • Preuzimanje rizika ne znači raditi nasumično.

Komunikacijske vještine uključuju neverbalnu komunikaciju, aktivno slušanje, sposobnost kontrole stresom i prepoznavanje i razumijevanje vlastitih osjećaja i onih osoba sa kojim komuniciramo (www.mucanje.com). Neverbalni signali komunikacije su položaj tijela, pokreti ruku, facijalna ekspresija, kontakt očima, način kako dišete, stav. Govor tijela može pojačati i naglasiti verbalnu poruku. Aktivno slušanje podrazumijeva da svjesno ulažemo napor da ne bismo slušali prazne riječi sagovornika, već da bismo shvatili potpunu poruku koju nam osoba šalje. U tu svrhu navešćemo nekoliko pravila aktivnog slušanja (www.poslovnaznanja.com):

• Otvorenost uma. • Koncentracija na poruku. • Izbjegavanje mentalnih protiv-argumenata. • Kontrola emocija. • Čitanje neverbalnih poruka. • Ne treba prekidati sagovornika. • Ne treba žuriti sa odgovorom. • Kroz dijalog se zaključuje.

Stres uveliko može uticati i na verbalnu i na neverbalnu komunikaciju. Pod uticajem stresa možemo donijeti ishitrene odluke, koristiti neprimjerene verbalne izraze i pokrete. Suočavanje sa stresom tokom komunikacije uključuje (www.mucanje.com):

• Važno je prepoznati da ste pod stresom. • Treba uzeti trenutak da se smirite, i razmislite da li treba nastaviti sa razgovorom. • Smirite se dubokim disanjem. • Pronađite nešto smiješno i zabavno u toj situaciji. • Budite spremni na kompromis. • Pomirite se sa tim da se ne možete slagati sa svima.

Kontrola nad emocijama omogućava da bolje upoznamo sebe, ali i da bolje razumijemo druge. Uspješna komunikacija iziskuje ravnotežu između razuma i emocija. Dakle, veoma je važno razumijeti lične potrebe i želje, razumijeti druge, te izgraditi veze koje će se bazirati na povjerenju.

Kreativnost je sposobnost, a inovacija je oruđe zaposlenika kojima promjene koristi kao povoljne prilike da stare forme preoblikuje u nova značenja i vrijednosti. Kreativnost ima više činilaca (www.vsmti.hr):

• Znanje: opšte, specijalno, kreativno i operativno. • Karakteristike ličnost: istrajnost, tolerancija na neizvjesnost, nekonformizam,

radoznalost. • Intuicije, inspiracije, mašte i snovi. • Intelektualne sposobnosti: divergentno mišljenje, fluentnost ideja, imaginacija. • Motivacija: motiv postignuća i samoaktualizacija.

Bitne vještine uspješnog liderstva, osim komunikacijskih vještina jesu inicijativa, preuzimanje rizika, objektivnost, odlučnost, odgovornost i slično. Istraživanja su pokazala da postoje četiri temeljne vještine lidera, bez obzira na poslovni nivo. To su sposobnost motivisanja zaposlenika, integritet i iskrenost, sposobnost rješavanja problema i nagon koji vuče prema rezultatima (www.lider.media). Uspješan lider na diplomatski način rješava probleme, fleksibilan je u radu sa drugim i nosilac je inovativnih ideja.

Zbog obima i složenosti poslova pred zaposlene često se postavljaju zadaci koje treba da zajednički u timu rješavaju. Naime, osobe su motivisanije da rade u timu, nego sami, zatim timski rad

32

smanjuje troškove, skraćuje rokove i donosi zadovoljstvo učinjenim (www.edukacija.rs). Postoje različite funkcije koje članovi tima mogu da ostvare: raspodjela, rukovođenje i izvršavanje zadataka; rješavanje problema i donošenje odluka; koordinacija i povezivanje; prenošenje informacija; pregovaranje ili rješavanje sukoba; jačanje privrženosti i angažovanja. Timovi treba da pomažu svim članovima grupe, da jačaju vrijednosti koje su zajedničke za njene članove, da pruža sigurnost, ugled i status (Ibid).

Neophodan uslov za povećanje efikasnosti savremenog društva je intenzivan razvoj ljudskih resursa, tj. doživotno učenje i obrazovanje odraslih. Ono podrazumijeva dokvalifikaciju, prekvalifikaciju, osposobljavanje i doobuku nezaposlenih i zaposlenih. Doživotno učenje podrazumijeva naviku stalnog ličnog i profesionalnog razvoja u cilju postizanja boljih rezultata. Prekvalifikacija je obrazovanje za neki drugi obrazovni profil u odnosu na onaj koji je završen, u istom trajanju bez obzira na područje rada. Dokvalifikacija je obrazovanje za neki drugi obrazovni profil u dužem trajanju. Obuke, kursevi, seminari, razni projekti, takođe, prestavljaju forme doživotnog učenja.

Da bi se osobe sa invaliditetom na što bolji način pripremile za budući posao od krucijalnog značaja je osavremenjivanje studijskih programa. S jedne strane studijski programi bi trebali uvažavati individualne potrebe svake osobe sa invaliditetom, a s druge strane bi trebali kreirati takve programe koji će biti u skladu sa savremenim potrebama tržišta i privrede. Nadalje, nastavni kadar, studenti i osobe sa invaliditetom moraju permanentno sarađivati i pomagati jedni drugima. U toku nastave trebale bi se podsticati i razvijati vještine neophodne za budući posao putem timskog rada na istraživačkim projektima. Vrlo važno je i da fakulteti obezbijede osobama sa invaliditetom adekvatnu praksu kroz volontiranje bar na završnoj godini studija. Na taj način će se poslodavci upoznati sa potrebama i kvalitetima osoba sa invaliditetom. Takođe, osobe sa invaliditetom će se upoznati sa praksom i obavezama koji taj posao nalaže. Da bi se navedeno i realizovalo neophodna je tjesna i adekvatna saradnja između fakulteta, poslodavaca, tržišta i osoba sa invaliditetom. Uvažavajući ponaosob ličnost i potrebe svake osobe sa invaliditetom fakulteti bi im trebali obezbijediti znanja i vještine neophodne za budući posao, te da pruže adekvatne informacije poslodavcima kako oni ne bi imali predrasude prema sposobnostima i kvalifikacijama osoba sa invaliditetom.

Literatura Abbott, S. & McConkey, R. (2006). The barriers to social inclusion as perceived by people with

intellectual disabilities. Journal of intellectual disabilities. 10(3), 275-287. Battes, P. & Davis, A., F. (2004). Social capital, social inclusion and services for people with learning

disabilities. Disability and sociaty. 19(3), 195-207. Begirl, E. & Tolaj, A. (2015). Harmonization of the Preuniversity Programs of Information and

Communication Tehnologu in compliance with EU market needs. Internacional Journal of Interdisciplinary Research. 1(5), 186-198.

Beraha, I. (2011). Visoko obrazovanje, nezaposlenost i stanje na tržištu rada. Preuzeto sa: http:/www.ebooks.ien.bg.ac.rs

Forčić, G. (2007). Kako unaprijediti volontiranje?. Rijeka: SMART – Udruga za razvoj civilnog društva. Janovac, T. (2014). Unapređenje kvaliteta visokoškolske ustanove na osnovu kriterijuma potrebe

korisnika. Doktorska disertacija. Univerzitet Privredna akademija u Novom Sadu, Fakultet za primjenjeni menadžment, ekonomiju i finansije, Beograd. Preuzeto sa: http:/www.harvester.rcub.bg.ac.rs

Krampus, V., Miljković-Krečer, I. i Ramljak, O. (2016). Analiza kvalitete radnih životopisa s obzirom na formu, sadržaj i jezičnu ispravnost. 3. Zbornik Sveučilišta u Dubrovniku, 31-47.

Raičević, V. i Glomazić, R. (2012). Značenje i oblici socijalnog preduzetništva. Beograd: Friedrich Ebert Stiftung.

33

Rocco, S., T. (2001). The bases of competence: Skills for lifelong learning and employability, by Frederick T. Evers, James C. Rush and Iris Bedrow. Human Resuarce Development Quarterly, 2(11), 203-208.

Žužić, A. (2010). Uloga sveučilišta u obrazovanju društveno odgovornih i aktivnih građana. Studij o mladima za mlade. Mladi i društveno pitanje identiteta. Čakovac: Mreža mladih Hrvatske.

34

Aktivnosti nakon diplomiranja UDK 371.1:331.5-056.26 (Prof. dr Brane Mikanović i Amra Džindo) Savremeni svijet traži obrazovanog, aktivnog i samostalnog čovjeka. Pojedinac sa takvim kompetencijama posebno dolazi do izražaja u periodu nakon diplomiranja u fazi traganja za adekvatnim radnim mjestom. Brojne su aktivnosti koje pojedinca očekuju nakon diplomiranja. Bitna aktivnost je istraživanje tržišta rada sa ciljem da se prepozna radno mjesto koje će najviše odgovarati i radno mjesto na kojem će pojedinac u potpunosti moći iskazati svoj kapacitet i kompetencije. Bez obzira na kvalitet obrazovanja i nivo znanja kojeg pojedinac trenutno posjeduje, potreba za doživotnim učenjem u ovom, po svemu sudeći, i u narednim vijekovima neće nikad prestati. Stoga je posebno važno poznavati mogućnosti usavršavanja strategija, metoda i postupaka doživotnog učenja, odnosno prilikom učenja koristiti različite mogućnosti kao podršku u učenju. Prilikom direktnih pregovora sa potencijalnim poslodavcima izuzetno je bitno da se pojedinac adekvatno i u potpunosti predstavi. Zbog toga svaki pojedinac unaprijed treba da ima, po mogućnosti, što više izvora za prezentaciju potencijalnim poslodavcima (CV, motivaciono pismo, lični portofolij, video snimak, priprema za intervju i sl.). Kompetentni pojedinci i pojedinci usmjereni na doživotno učenje uvijek su spremni za dodatnu obuku, prekvalifikaciju i doživotno učenje.

Istraživanje tržišta rada Šta je tržište rada? Na ovo polazno pitanje nije jednostavno dati adekvatan i jednoznačan odgovor. Na našim prostorima, zemljama zapadnog Balkana, u kojima decenijama unazad traje prestrukturisanje državnog u privatno vlasništvo, ne možemo konstatovati da imamo transparentno tržište rada. Tržište rada treba da bude prepoznato po zakonitostima u smislu „spajanja“ ponude i potražnje za radnom snagom. U razvijenim zemljama svijeta istraživanje tržišta rada, osim baziranja na trenutno stanje, usmjereno je i na praćenje i prikupljanje podataka, informacija i procesa koji će nastati u bliskoj budućnosti. Posebno treba imati na umu proces koji se stalno dešava, sa jedne strane, to je konstatno nestajanje i smanjivanje potrebe za određenim zanimanja, a sa druge strane, istovremeno se razvija potreba za stvaranjem novih zanimanja. Predviđanja futurologa su da će se već polovinom XXI vijeka pojaviti na desetine novih zanimanja za koje sada ne možemo ni naslutiti kako će se ona zvati, što dodatno upozorava, ali i obavezuje obrazovne politike da se brže reformišu. Naziv tržište rada koristi se za informacije o radu koje su objedinjenje na određenom nivou (država, regija, kanton, opština, sektor) i koje su dostupne različitim subjektima (nezaposlenim licima, učenicima, studentima). Informacije o tržištu rada bitne su za pojedince koji traže zaposlenje, za poslodavce, ali i za obrazovne institucije. Tržište rada treba da reflektuje cjelokupnost odnosa između onih koji nude i onih koji traže rad određenog nivoa kvalifikacija. Neusklađenost tržišta rada i obrazovanja na našim prostorima posebno je na udaru kritike javnosti. Bitni pokazatelji tržišta rada su: nivo aktivnosti, stopa (procenat) zaposlenosti, stopa (procenat) nezaposlenosti, broj obrazovanih u određenoj kvalifikaciji, kao i dinamika zapošljavanja pojedinaca sa određenom kvalifikacijom. Možemo zaključiti da tržište rada pruža informacije o odnosu broja zaposlenih i broja nezaposlenih u određenoj kvalifikaciji. Život, rad i učenje u XXI vijeku od svakog pojedinca zahtijevaju stalno prilagođavanje, ali i traganje za što efikasnijim načinima uključivanja u različite društvene tokove. To se posebno ogleda u sferi obrazovanja i zapošljavanja. Stoga je izuzetno bitno da pojedinac poznaje okruženje i da može da procijeni svoje mogućnosti brzog uključivanja i aktivnog djelovanja. Svemu tome doprinose razmjena podataka i informacija sa različitim subjektima. Posjedovanje različitih podataka i informacija je imperativ za istraživanje tržišta rada i za uspješan rad službi za zapošljavanje. Na našim prostorima to posebno dolazi do izražaja, jer postojeća zakonska rješenja ne obavezuju poslodavce i druge učesnike na tržištu rada da međusobno razmjenjuju podatke i informacije. Službe za zapošljavanje najčešće do takvih podataka i informacija dolaze na osnovu odgovarajućih istraživanja. Iskustva pokazuju da je teško, posebno u ekonomski nerazvijenim zemljama, objediniti potrebe tržišta rada i budućim zaposlenicima pružiti precizne informacije. U tom smislu, istraživanje tržišta rada bitno zavisi od

35

kompetencija svakog pojedinca, ali i njegovih trenutnih ambicija. Pitanje istraživanja tržišta rada dodatno se usložnjava kada se pomene i pitanje strukture zaposlenih i nezaposlenih. Ta struktura se odnosi na starosne godine onih koji rade i onih koji traže posao, na njihov stepen obrazovanja i sl. Zaposlenik je isti naziv za sva lica koja rade, bez obzira da li su samozaposleni, da li rade kod poslodavca za lični dohodak ili su zaposleni u porodičnoj firmi. Nezaposlenici su lica koja nemaju posao i lica koja traže posao na tržištu rada. Razlikujemo aktivne i pasivne nezaposlenike. Istraživanje tržišta rada mora biti konstantna aktivnost kako bi se neprestano korigovali nedostaci i kako bi se potencijalnim zaposlenicima nudila što preciznija informacija o mogućnostima zaposlenja. Ishod istraživanja tržišta rada može biti određena publikacija, ali danas je mnogo efikasnije čuvanje takvih podataka u elektronskoj bazi. Istraživanje tržišta rada podrazumijeva upućenost u rad različitih institucija, počevši od međunarodnih organizacija rada, sindikata, udruženja poslodavaca, agencija i zavoda za zapošljavanje, karijernih centara i sl. Na našim prostorima, prostorima malih zemalja i ekonomija, do izražaja posebno dolaze regionalna tržišta rada (Srbija, Crna Gora, Bosna i Hercegovina), pa su i regionalna istraživanja tržišta rada od posebnog društvenog značaja.

Dostupne usluge u upravljanju učenjem

Progresivni razvoj savremenih informacionih tehnologija, računarskih sistema i tehnike bitno utiče na kvalitet procesa i ishoda obrazovanja danas. Novi modeli poučavanja i učenja upravo su se javili pod uticajem različitih informaciono-komunikacionih tehnologija. Danas se sve više promoviše elektronsko obrazovanje i učenje na daljinu. Za razliku od razvijenog dijela svijeta, na našim prostorima još uvijek ne možemo govoriti o jedinstvenoj koncepciji takvog obrazovanja. Bitan uslov njegovog razvoja predstavlja standardizacija osnovnog koncepta. Koncepti standarda elektronskog obrazovanja prema Fengu (2003) su:

– dostupnost (accessibility) pruža korisniku kursa mogućnost pristupa obrazovnim sadržajima sa bilo kojeg mjesta,

– višestruko korišćenje obrazovnih materijala (reusability) omogućava korišćenje obrazovnih sadržaja u različitim situacijama,

– interoperabilnost (interoperability) – obrazovni sadržaji se mogu isporučivati bez obzira na alate kojim su kreirani, obrazovnu platformu na kojoj se isporučuju i

– trajnost (durability) osigurava korišćenje obrazovnih sadržaja bez potrebe da se vrši modifikovanje u slučaju nadopunjavanja i unapređivanja sistema.

Proces učenja nakon završetka studija bitno zavisi od potreba pojedinca da se permanentno usavršava, od zahtjeva poslodavca i okruženja. Bez obzira na tu uslovljenost, učenje odraslog čovjeka najviše zavisi od toga da li je on osposobljen za učenje, odnosno da li je osposobljen za samostalno i samousmjereno učenje. Zbog toga ćemo se prvo osvrnuti na značaj samostalnog i samousmjerenog učenja. Šta je samostalno učenje? Na ovo pitanje nije jednostavno dati jednoznačan odgovor. Semantika termina samostalno učenje različito se određuje u pedagoškoj i psihološkoj nauci. Termin samostalno učenje često se zamjenjuje terminima: samoučenje, samorad, samoaktivnost, samoradnja, samostalan rad i sl. Samostalno učenje se nalazi u osnovi svakog učenja. Prilikom individualnih instrukcija, „kad jedan nastavnik tumači gradivo samo jednom učeniku i provjerava kako je to učenik razumio i zapamtio, dio je učenikovih procesa i mišljenja izvan nastavnikovog nadzora“ (Andrilović, 2001, str. 9). Samostalno učenje u nastavi se unapređuje nastavnikovim usmjeravanjem učenikovih misli, a izvan nastave to usmjeravanje najčešće vrši sam pojedinac koji uči. Vlado Andrilović (2001) ukazuje na to da u procesu učenja uvijek nailazimo na stepen samostalnosti koji se kreće od veoma niskog do veoma visokog. Samostalno učenje se praktično javlja uvijek kada pojedinac komunicira s neživim izvorom informacija. „Učenje različitog stupnja samostalnosti događa se nezavisno od neke vaspitno-obrazovne ustanove, ali i pod njenim vođstvom, događa se izvan nastave, u vezi s nastavom pa i za vrijeme nastave“ (Andrilović, 2001, str. 11). Sposobnosti za samostalno učenje ne postoje na početku školovanja, one se izmjenom brojnih aktivnosti u nastavi i u učenju tokom

36

cijelog života razvijaju i usavršavaju. Kvalitet i efikasnost samostalnog učenja u značajnoj mjeri zavise od osposobljenosti pojedinca za tu aktivnost. Samostalno učenje najčešće dovodimo u vezu sa samoobrazovanjem. U početku osposobljavanja pojedinca za samostalno učenje poželjne su češće povratne informacije o stepenu napredovanja u usvajanju novih znanja i razvoju različitih sposobnosti. Organizacija samostalnog učenja je uspješnija uz poštovanje sljedećih pravila: prihvatiti obavezu da se uči, postaviti cilj učenja, sagledati cjelinu nastavnih sadržaja i odrediti redosljed učenja po dijelovima, učiti sa bilježnicom i olovkom u ruci, postepeno proširivati informacije, prilikom obrade informacija birati različite aktivnosti i samostalno programirati tekst ili nastavni sadržaj. Prethodno navedena pravila mogu unaprijediti samostalno učenje u nastavi, ali i onda kada ono postaje intencija svakog pojedinca. U pedagoškoj i psihološkoj nauci još uvijek ne postoji koherentna teorija o samousmjerenom učenju, bez obzira na to što takvo učenje odavno postoji. Problem usložnjava i to što autori danas koriste terminologiju koja nije ujednačena, pa se tako samousmjereno učenje često naziva samoupravljivo, samoregulisano i samokontrolisano učenje. Samousmjereno učenje nije novi oblik učenja, već aktivnost i sposobnost odlučivanja pojedinca o oblicima organizovanog učenja koje će uključiti u sam proces učenja. Pojedinac osposobljen za učenje sam traga za različitim kombinacijama najdjelotvornijeg učenja i obrazovanja. Takvo učenje predstavlja odgovornost pojedinca koji sam vrši izbor i povezivanje različitih oblika učenja koje je iskustveno doživio kao efikasne oblike učenja. Brane Mikanović (2009) smatra da se o samousmjerenom učenju radi i onda kada neki drugi subjekt određuje ciljeve učenja, ali pojedincu dopušta da sam vrši izbor najprikladnijih puteva kojima će te ciljeve ostvariti. Ta sloboda se kreće od mogućnosti izbora strategija učenja, kao najširih, preko izbora adekvatnih metoda učenja, do mogućnosti samostalnog izbora i kreiranja prikladnih postupaka učenja, kao najužih ili najmanjih koraka u osmišljavanju procesa učenja. Efikasnost samousmjerenog učenja zavisi od kvaliteta izabranih oblika učenja. Samousmjereno učenje pojedincu omogućava preuzimanje inicijative u primjeni različitih aktivnosti tokom učenja, u korištenju različitih izvora, sa ili bez pomoći nekog drugog subjekta. Od stepena vođenja od strane drugog subjekta zavisi i stepen napredovanja pojedinca. Samousmjereno učenje nije isto što i samostalno učenje, ali razvijanje sposobnosti za samostalno učenje znatno utiču na mogućnost pronalaženja efikasnijih puteva u samousmjerenom učenju. Visoko samousmjereni pojedinci u procesu učenja su izrazito samostalni. U procesu učenja problemima prilaze stvaralački, sami produkuju brojne praktične probleme, biraju sredstva za rad, izmjenjuju različite postupke, provjeravaju rješenja u novim praktičnim situacijama. Proces učenja treba mijenjati tako da ga sve više određuju: interakcija svih učesnika koji uče u otvorenom okruženju a ne samo interakcija između učenika i nastavnika; lična konstrukcija znanja na osnovu samostalnog učenja, rješavanje problema i rad na istraživačkim projektima umjesto prezentovanja gotovih znanja; razvoj kompetencija za snalaženje u novim situacijama umjesto razvoja tehnika i sposobnosti pamćenja; umjesto teorijskog i verbalnog učenja sve više organizovati situacijsko i praktično učenje (eksperimentisanje); kreiranje učenja usmjerenog na bitne sadržaje, na pitanja, probleme i istraživanja koja interesuju pojedince umjesto učenja unaprijed propisanih sadržaja; i orijentacija na ishode učenja koji se u određenim okolnostima mogu ostvariti umjesto na unaprijed definisane nepromjenjljive ciljeve učenja (Mikanović, 2009). U koncepciji samostalnog učenja potpunije se ostvaruje zamisao o postepenom pripremanju pojedinca za samousmjereno učenje, čiji će rezultati uslijediti kasnije u doživotnom samoobrazovanju. Pojedinci osposobljeni za samousmjereno učenje lako će pronaći put do različitih i najefikasnijih izvora, strategija, metoda i postupaka učenja. Savremena tehnologija danas pruža brojne usluge koje pojedinac može iskoristiti u procesu upravljanja učenjem. Elektronsko ili e-učenje pruža različite mogućnosti u procesu učenja. Zahvaljujući elektronskim medijima, obrazovnoj, informacijskoj i komunikacijskog tehnologiji u procesu obuke i osposobljavanja pojedincu na raspolaganju stoje različite usluge. Koncept učenja na daljinu i upotreba globalne internet mreže u organizovanju i realizaciji procesa učenja ima sve veći značaj. Progresivan razvoj informaciono-komunikacijskih tehnologija neminovno dovodi do promjena sadržaja koji se uči, ali i načina kako se uči. Količina elektronskih obrazovnih sadržaja se iz dana u dan višestruko povećava. Danas su na vebu korisnicima

37

dostupni različiti izvori elektronskih sadržaja ka što su: tutorijali, elektronske knjige, naučni radovi i sl. Pronalaženje adekvatnih sadržaja za učenje postaje bitan preduslov uspješnog samoučenja. Otuda je od presudnog značaja da se studentima i drugim subjektima u obrazovanju omogući osposobljavanje za brzo pronalaženje adekvatnih sadržaja za učenje, organizaciju i realizaciju procesa učenja uz upotrebu svih raspoloživih resursa, a koji su u skladu sa ličnim potrebama, ciljevima i interesima. Posebno je bitno da odabrane strategije, metode, postupci učenja i sadržaji učenja budu, na određen način, komplementarni sa trenutnim nivoom znanja sa kojim pojedinac raspolaže. Korištenje dostupnih usluga u procesu učenja nema za cilj samo njihovo maksimalno iskorištavanje, već i njihovo poboljšavanje i razvoj novih usluga. U takvim procesima pojedinci mnogo brže razvijaju iskustveno učenje. Suština koncepta upravljanja znanjem ogleda se u mogućnosti korištenja znanja iz eksternih izvora, te u korištenju i čuvanju znanja u poslovnim procesima, proizvodima i uslugama. Od posebnog je značaja da se nova znanja predstavljaju u bazama podataka i adekvatnim dokumentima. Nova znanja treba promovisati na radnom mjestu s ciljem uspostavljanja nove organizacijske kulture i povećanja nivoa motivacije svih zaposlenih. Posebno je bitno da se pojedinci osposobe za procjenu efikasnosti korištenja novih znanja.

Prezentacija potencijalnim poslodavacima (CV, motivaciono pismo, lični portfolij, video snimci, intervju)

Predstavljanje pojedinca budećem potencijalnom poslodavcu ima veliki, često i presudan,

značaj. Prvi utisak koji poslodovac stiče o potencijalnom zaposleniku može biti presudan, bez obzira na to što drugi kandidati objektivno mogu imati bolje reference. Najčešće se predstavljamo pomoću: CV, motivacionog pisma, pisma preporuke, propratnog pisma, ličnog portfolija, video snimaka, intervjuom i drugim adekvatnim načinima.

CV je skraćenica od latinskih riječi – Curriculum Vitae što u slobodnijem prevedu znači krug, tok života ili biografija. Ovaj dokument obuhvata hronološki opis akademskih, vannastavnih i profesionalnih postignuća kandidata. Prilikom pisanja CV-a nije potrebno obuhvatiti sve stavke iz života kandidata, već prvenstveno one koje su bitne i koje mogu biti presudne za traženje posla. Uloga CV-a je da obezbijedi poziv od strane selekcione komisije da vas pozove na razgovor ili kako se to kod nas najčešće kaže, da uđete u krug užeg izbora, odnosno da vam obezbijedi poziv na intervju. CV predstavlja prvi kontakt sa poslodavcem i pregled vaše lične prezentacije. Prilikom pisanja biografije obratite pažnju na: lične podatke, obrazovanje, dodatna usavršavanja, radno iskustvo, poznavanje stranih jezika, poznavanje rada na računaru, interesovanja i aktivnosti, nagrade i priznanja, motivaciju za aplicirano radno mjesto, preporuke, akademske zasluge i napredovanja, istraživačko iskustvo i doprinos lokalnoj i kulturnoj zajednici. Prije pisanja CV-a obavezno razmotrite konkursne uslove i detaljno utvrdite šta se od kandidata tačno traži. U novije vrijeme, poslodavci od kandidata ne traže potpun CV, već nude obrazac u kojem se navode samo relevantne informacije. U tom slučaju korisnije je da popunite obrazac poslodavca nego da prilažete svoj CV. Prilikom pisanja CV-a od posebne važnosti je da izbjegnete greške. Najčešće greške prilikom pisanja CV-a su: gramatičke greške, nedostatak osnovnih informacija, kombinovanje različitih stilova pisanja, prekratko ili preopširno pisanje, isticanje sporednih pojedinosti, izostavljanje bitnog segmenta (obrazovanje, radno iskustvo i sl.).

Često se motivaciono pismo naziva i propratno pismo, što nije sasvim ispravno, jer se ipak radi o posebnim namjenama ova dva pisma. Propratno pismo (covering letter) sadrži radnu biografiju pojedinca. Motivaciono pismo (motivational letter) sadrži opis motivacije pojedinca za popunom konkretnog upražnjenog mjesta. To je, na neki način, jedan od bitnih dokumenata u fazi traženja zaposlenja, sadrži pregled pogodnosti kandidata. Svrha mu je da osigura mogućnost razmatranja prijave za posao i da otvori mogućnost objektivne selekcije u odnosu na ostale kandidate. Motivaciono pismo je najpogodnije za iskazivanje jedinstvenosti koje pojedinac posjeduje, jer se radna biografija po svojoj suštiti od kandidata do kandidata bitnije ne razlikuje. Uloga motivacionog pisma je da pruži mogućnost ličnog obraćanja poslodavcu. Ovo pismo vas predstavlja na najcjelovitiji način, jer sadrži

38

opis vaših potreba, želja, mogućnosti i kompetencija. Takođe, ovo pismo treba da vas predstavi kao profesionalnu, komunikativnu, ozbiljnu i poslovnu osobu i treba da ubijedi poslodavca da vašu prijavu ozbiljno uzme u razmatranje. Njime predstavljate svoja znanja i vještine i mogućnost vašeg doprinosa na radnom mjestu za koje se prijavljujete. Posebno obratite pažnju na to što poslodavac želi da zna o vama. Poslodavac najčešće želi da ima uvid u to da li posjeduje adekvatno obrazovanje i određene kvalifikacije, da li posjedujete vještine za timski rad, da li ste komunikativni, kakvo je vaše dosadašnje radno isksutvo i posebno zašto ste se odlučili za to radno mjesto i njegovu organizaciju. Pisanju motivacionog pisma treba pristupiti krajnje profesionalno, pismeno i odgovorno, jer je ono često presudno u izboru kandidata sa sličnim referencama.

Lični portfolio ima za cilj da na jednom mjestu objedini dokaze o aktivnostima u koje je pojedinac bio uključen. On treba da sadrži: ličnu biografiju, profesionalnu orijentaciju, profesionalni razvoj, stručno usavršavanje, izvještaj o napredovanju i usavršavanju, samoevaluaciju ličnog rada, eksterno vrednovanje rada, adekvatne priloge i sl. Video snimci mogu da imaju isti sadržaj kao i portfolio, samo se razlikuju po načinu prezentovanja. Za predstavljanje poslodavcima poželjni su kraći video snimci ili video snimci koje se odnose na posebne reference koje kandidat ima.

Intervju ima veliki značaj prilikom razgovora sa poslodavcem, jer se kandidat putem njega najdirektnije predstavlja. Zbog toga je bitno da prilikom intervjuisanja budete pozitivni; da prihvatite kritike i da iz ukazanih grešaka izvučete pouku; kontaktirajte očima, a ne cijelim tijelom; budite konkretni u predstavljanju onoga šta želite; ne iznosite vlastite kritike; ne precjenjujte se; tražite pojašnjenje pitanja ukoliko niste sigurni šta vas tačno poslodavac pita. Potpuna priprema za intervju učiniće da on prođe prirodno i bez poteškoća po vas. Prilikom intervjuisanja pokušajte da poštujete što veći broj sljedećih pravila: govorite primjerenim tonom, tempom i jasno; govorite prirodno onako kako to radite svakodnevno; izbjegavajte gestikulaciju; pokušajte iznositi pozitivne stavove i odgovarajte jednostavnim odgovorima.

Prilikom intervjuisanja poslodavac najčešće postavlja sljedeća pitanja: Koje su vaše sposobnosti?, Koje su vaše slabosti?, Zašto treba baš vas da zaposlimo u našem preduzeću?, Koji su vaši ciljevi?, Šta vi imate što drugi kandidati nemaju za ovaj posao?, Koje pozitivne osobine vaš šef može reći o vama?, Koliku platu očekujete za posao za koji se prijavljujete? Odgovore na ova i slična pitanja osmislite prije intervjuisanja. Postoje različite vrste intervjua: panel, telefonski, prvi i sl. Koja vrsta intervjua će se primijeniti prilikom razgovara sa kandidatima zavisi od broja prijavljenih kandidata, mjesta gdje se poslodavac nalazi, specifičnosti posla i sl.

Predstavljanje potencijalnom poslodavcu (CV, motivacijsko pismo, portfolio) - Amra

Džindo

Nakon diplomiranja, studenti su suočeni sa aktivnostima traženja posla iako nisu stekli prethodno nikakvo znanje o pisanju CV, motivacijskog pisma ili pak da ne znaju šta mogu očekivati na intervjuu. Postoje brojni izvori savjeta, ali kako se odlučiti koje savjete pratiti?

Način na koji predstavljate sebe je veoma važan. Svaka osoba koja traži posao mora imati to na umu. Vaša biografija je glavno oruđe koje poslodavac koristi kako bi procjenio kvalifikacije potencijalnog radnika, te glavno oruđe kada odlučuje koga da pozove na intervju ili da zaposli. Svaka osoba koja traži posao treba da ima ažuriranu biografiju koja prikazuje radno iskustvo, obrazovanje i volontersko iskustvo. Studenti često nemaju ažuriranu biografiju ili je ne posjeduju nikako. Ovo se često dešava jer studenti smatraju da nemaju šta staviti u biografiju. Poslodavci su svjesni da mlade osobe ne mogu steći dovoljno raznolikog iskustva koje bi uvrstili u svoju biografiju. Ono što poslodavci traže jeste dokaz da mlade osobe žele raditi i da su poduzeli samoincijativno korake da izgrade radne vještine. Koje informacije treba biografija sadržavati?

1. Osobne podatke ( ime i prezime, datum rođenja, adresa, broj telefona i e-mail).

39

2. Obrazovanje i kvalifikacija ( stečeno zvanje i univerzitet). 3. Radno iskustvo - Općenito vlada zabluda da se u sekciju radnog iskustva trebaju staviti samo

plaćeni poslovi. Ovdje možete navesti volontersko iskustvo kao i radno iskustvo u školi. Prvo navodite najskorije iskustvo (naziv posla, poslodavac i datumi kada ste radili tu, uz svaku poziciju navodite kratki opis zaduženja).

4. Vještine – pored svake navedene vještine kroz kratku izjavu opišite kako ste stekli tu vještinu i primijenili je uspješno. Vještine podrazumijevaju sve od toga da ste skloni kreativnom rješavanju problema, specijalizirane talente, pa do fleksibilinosti i prilagodljivosti koje donosite na radno mjesto. Možete navesti sve vještine koje ste stekli, čak i one koje su razvijene kroz neplaćeno iskustvo.

5. Dodatne informacije – Dodajte samo informacije koje će podržati vašu aplikaciju, npr. ukoliko ste osvojili neku nagradu ili imate publikaciju u relevantnom žurnalu. Ako ste završili neku neformalnu edukaciju koja nije dovela da specifične kvalifikacije, navedite je u dodatku ukoliko je relevantna za poziciju na koju se prijavljujete.

Posjedovanje jake biografije može napraviti razliku između odbijanja i poziva na intervju, zato je bitno posvetiti dovoljno vremena na kreiranje biografije koja će vas predstaviti poslodavcu u najboljem svjetlu.

Dodatni savjeti za pisanje biografije:

- Budite iskreni u svojoj biografiji, poslodavci su jako dobri u čitanju aplikacija i lako će prepoznati da nešto nedostaje u biografiji ili da informacije možda nisu istinite.

- Prilagodite biografiju svakoj poziciji jer je jako bitno da biografija odgovara poziciji na koju se prijavljujete. Prilagođavanje podrazumijeva promjene u vještinama koje ćete nabrojati, koje ćete radno iskustvo više istaći, sve u zavisnosti od onoga što rekruteri traže.

- Biografija treba biti sažeta, jednostavna za čitanje i uvijek provjerite da li imate pravopisne greške. Rekruteri imaju samo par sekundi da pregledaju svaku biografiju. Sažimati radno iskustvo a u isti mah zainteresirati rekrutera najbolja je opcija pri kreiranju biografije.

Motivacijsko ili popratno pismo predstavlja zaštitničku košuljicu biografije, ono je tu da osigura da vaša biografija bude pročitana. Ono ne predstavlja samo potporu vašoj biografiji, već dopušta da se istaknete u masi biografija te je tu da vam osigura prolaz u idući krug selekcije. Pisanje popratnog pisma zahtjeva vrijeme i pažnju kao i pisanje biografije. Prije nego što počnete sa pisanjem, saznajte što više o kompaniji (preko njihovog web sajta, LinkedIN profila, oglasa), zatim pređite oglas za posao još jednom i podvucite sve ključne riječi koje poslodavac/rekruter koristi. Iskoristite ove ključne riječi u svom popratnom/motivacijskom pismu, ukoliko ih možete poduprijeti naravno. Kao što je bio slučaj i sa biografijom, popratno/motivacijsko pismo također prilagođavate svakom poslu na koje aplicirate. Popratno pismo ne treba samo da ponavlja informacije iz vaše biografije, ono treba pokazati da ste vi dobar izbor za posao na koji aplicirate kroz samo tri/ četiri paragrafa.

U lijevi gornji ugao pišete: ime i prezime primaoca, titulu, naziv kompanije i adresu kompanije. Nemojte izostaviti vaše ime i prezime, datum i kontakt detalje, ovo je jako bitno ukoliko se dokument zagubi ili se odvoji od vaše biografije.

Uvodni paragraf: ovdje trebate navesti posao za koji aplicirate, te da istaknete činjenicu da ste sigurni kako ste prikladan izbor za navedenu poziciju. Ponudite specifične, usmjerene informacije o poslu koji tražite i par ključnih vlastitih sposobnosti koje će demonstrirati vašu prikladnost za tu poziciju.

Drugi paragraf: treba reći čitatelju zašto on ili ona treba da budu zainteresirani za vas. Šta vi imate ponuditi poslodavcu, istaknite primjere obavljenih poslova i postignutih rezultata, istaknite svoje ključne kompetencije iz biografije.

40

Treći paragraf: ovdje možete pokazati vaše znanje o samoj kompaniji, pokažite da ste istražili kompaniju i njen način poslovanja, te kako vi možete doprinijeti njenoj viziji i misiji.

Četvrti paragraf: predstavlja zapravo vaš zaključak. Sumirajte kako biste vi doprinijeli poziciji na koju aplicirate, također možete predložiti sljedeće korake tako što ćete zatražiti sastanak ili zakazati telefonski razgovor. Pismo možete završiti tako što ćete se zahvaliti na odvojenom vremenu za razmatranje vaše aplikacije. Nemojte zaboraviti potpis na kraju pisma.

Ukoliko nemate radnog iskustva, u motivacijsko/popratno pismo možete navesti:

• Generalne vještine koje vam mogu pomoći u timskom radu u organizaciji. • Lične atribute koji će vam pomoći da učite u profesionalnom okruženju. • Volontersko iskustvo ili rad tokom školovanja koji će demonstrirati vaše snage i atribute.

Ovisno od kompanije gdje aplicirate, kao i pozicije na koju aplicirate birate formu pisanja. Ukoliko niste sigurni koju formu pisanja da odaberete i šta da napišete u popratno/motivacijsko pismo uvijek se možete voditi šablonima koji su dostupni na internetu (imajte na umu da ne kopirate dostupne predloške već da vam služe kao vodič u pisanju). Još jedan bitan detalj jeste vaša e-mail adresa, ona treba da zvuči jednostavno i profesionalno. Možete kreirati e-mail koji ćete koristiti samo prilikom potrage posla. Provjera pravopisa i korektura je veoma važna. Provjerite pravopis zatim dajte nekome (prijatelj, obitelj) da pročita još jednom vaše pismo kako biste bili sigurni da ste uočili i ispravili sve greške. Često se desi da kada sami čitamo naše tekstove, da ne uočimo vlastite greške. Trebate li otkriti/spomenuti svoj invaliditet u poratnom/motivacijskom pismu? Ukoliko imate određeni nivo invaliditeta, trebate razlučiti da li možete uspješno obavljati zadatke koji su u sklopu pozicije na koju aplicirate ili vam je potrebna određena adaptacija (prostora, opreme i slično). Adaptacija ne podrazumijeva kompenzaciju vještina i znanja. Adaptacija radnog mjesta pruža se samo zaposlenicima koji su se izjasnili o svom invaliditetu, te zatražili adaptaciju radnog mjesta. Nemojte prvo navoditi svoj invaliditet, biografija i motivacijsko pismo treba da su fokusirani na vaše vještine, sposobnosti i iskustvo – kao i kod svakog drugog aplikanta. Ukoliko navodite svoja ograničenja, ponudite poslodavcu i rješenje. Na primjer, ukoliko imate oštećenje vida, možete predložiti kao adaptaciju radnog mjesta korištenje posebnih monitora ili programa.

Ukoliko imate vidljiv invaliditet ili vam je potrebna adaptacija za intervju, bolje je da obavijestite poslodavca na početku kako bi se spremio za intervju. Da biste započeli razgovor o vašem invaliditetu možete pitati poslodavca odmah za pristupačnost njihove kompanije ili da odmah tražite adaptaciju za intervju.

Ukoliko ste pozvani na intervju, već ste impresionirali poslodavca na papiru, korak ste bliže zaposlenju. Kako biste se predstavili u najboljem svjetlu i ostavili najbolji utisak saznajte što više o poslu na koji aplicirate, kao i organizaciji odnosno kompaniji za koju ste aplicirali. Saznajte kada je kompanija osnovana, čime se bavi te ko su klijenti te kompanije. Postarajte se da dođete na intervju pristojno obučeni, odjeća treba da je čista i ispeglana. Raspitajte se unaprijed gdje se održava intervju, te proračunajte koliko vam vremena treba da stignete. Kašnjenje na intervju vam neće osigurati zaposlenje bez obzira da li ste prikladni za tu poziciju (dođite par minuta ranije). Razmislite o tome šta bi vas mogli pitati na intervjuu i pripremite unaprijed odgovore (na primjer, Koje su vaše slabosti i jake strane, zašto ste aplicirali na ovu poziciju, koji su glavni zadaci na ovoj poziciji?). Fokusirajte se na vlastitu kompetenciju, uključujući vještine, iskustvo i obrazovanje. Pripremite i vi pitanja za poslodavca: kako otvorena pozicija pomaže organizaciji da ispuni svoju misiju? Postavite ovo pitanje što ranije na intervju. Pitajte o kontekstu pozicije, koji bi bili dnevni zadaci, kako izgleda ostatak procesa selekcije za ovu poziciju. Tokom idućeg kruga selekcije, ponovnog intervjua, trebate izbjegavati ova pitanja kako bi izbjegli dojam da niste dovoljno upoznati sa pozicijom i njenim karakteristikama.

41

Da li razmišljate o pravljenju vizualnog portfolia vaših ciljeva, postignuća i vještina? Ovo može biti naročito korisno za osobe kojima je teško o ovome razgovarati na intervjuu. Vizualna biografija omogućava veću personalizaciju putem slika, grafike i zvuka. Na internetu su dostupni primjeri vizualnih biografija portfolia, također možete uzeti kao opciju i PowerPoint prezentaciju koja je široko dostupna. Pregledom dostupnih podataka, u praksi se rijetko koriste vizualna biografija i porfolio tako da je savjet ipak koristiti klasičnu biografiju a poslodavca možete pitati da putem e-maila nakonadno dostavite vaš portfolio ili vizualnu biografiju. Portfolio se sastoji iz dva dijela: 1. Dio sa generalnim informacijama i specifičnim informacijama koje su tekstualno prezentovane i 2. Fotografije ili video klipovi. Fotografije i tekst predstavljaju vizualnu biografiju osobe koja će je predstaviti na najbolji mogući način, kako to same riječi ne bi mogle. Slike bi trebale predstaviti poslodavcu aplikantove preferencije i izbore, također trebaju prikazati na koji način osoba obavlja svoje zadatke i stupa u interakciju sa drugima. Na ovaj način poslodavac ima cjelokupnu pozitivnu sliku o aplikantu te može vizuelno predočiti kako će aplikant doprinijeti radnoj organizaciji. U nekim specijalnim edukacijskim područjima, dio tranzicijskog plana pojedinca je razvijanje portfolia koji sadrži certifikate, biografiju, pisma preporuke i fotografije. Međutim pregledom dostupne literature i podataka ne postoje podaci da je ovo praksa van ovih ustanova.

Izvori:

https://www.kent.ac.uk/careers/cv.htm

http://disabilityhorizons.com/2016/04/disability-employment-creating-perfect-cv/

https://www.thebalance.com/cover-letter-writing-guide-2060175

http://www.youthcentral.vic.gov.au/jobs-careers/applying-for-jobs/cover-letter-no-work-experience

http://my.napier.ac.uk/Careers-and-Development/Careers/CVs%20Applications%20and%20Interviews/Pages/Covering-Letters.aspx

http://www.americasjobexchange.com/career-advice/resume-writing-tips-disabled-americans

http://cdc.indiana.edu/doc/disclosing-disability.pdf

http://www.jobs.ac.uk/careers-advice/interview-tips/1042/presenting-yourself-to-a-prospective-employer

https://www.flexiworkforce.com/interview-advice-to-land-your-dream-flexible-job-toolkit

https://static1.squarespace.com/static/57fa78cd6a496306c83a2ca7/t/5830f8816b8f5bca5734e626/1479604353828/Using+Presentation+Portfolios+for+Effective.pdf

https://www.witig.org/wstidata/resources/employment-portfolio-project_1361820330.pdf

Dodatna obuka, prekvalifikacija i doživotno učenje

Dodatna obuka, kako joj sam naziv i kaže, podrazumijeva dodatnu obuku (usavršavanje) u određenom zanimanju. Potreba za dodatnom obukom ukazuje na konstataciju da za vrijeme obrazovanja nije moguće steći sve potrebne kompetencije za cjelokupni radni vijek. Dodatnu obuku možemo tumačiti kao specijalizovano usavršavanje u određenoj oblasti ili sa ciljem razvoja određene kompetencije. Dokvalifikacija se često koristi kao sinonim za dodatnu obuku.

Prekvalifikacija se najčešće određuje kao promjena zanimanja ili osposobljavanje za novo zanimanje. U korijenu ove riječi nalazi se termin kvalifikacija, čime se određuju osobine i sposobnosti pojedinca za obavljanje određene vrste posla. Zbog toga često čujemo da se za pojedinca konstatuje

42

da je kvalifikovan za određeno zanimanje. Kvalifikacija se najčešće vezuje za naziv zvanja kojeg pojedinac stiče nakog određenog nivoa obrazovanja. Pojedinci se za prekvalifikaciju odlučuju iz više razloga. Kada pojedinac ne može da nađe zaposlenje u određenoj struci, ukoliko ima saznanja da će sa nekim novim zanimanjem brže i lakše doći do zaposlenja on se može opredijeliti za prekvalifikaciju. Potreba za prekvalifikacijom može doći i od strane poslodavca kojem prestaje potreba za radnicima određenih zanimanja, pa se kao rješenje nudi prekvalifikacija za novo zanimanje za koje poslodavac ima potrebu. Prekvalifikacija omogućava sticanje novog poslovnog identiteta.

Stereotip da se nakon završetka određenog nivoa obrazovanja više ništa ne mora učiti na našim prostorima polako se briše. U obrazovnim politikama, obrazovnim institucijama, ali i na radnom mjestu sve više se promoviše značaj doživotnog učenja i učenja uz rad. Termin doživotno učenje sve češće se koristi u svakodnevnom razgovoru, ali i stručnim raspravama i naučnim radovima. U vezi sa ovim terminom postoje i određenje nejasnoće. Doživotno učenje često se vezuje za obrazovanje odraslih, pa se ovi pojmovi uzimaju kao sinonimi što je neispravno. Još se umjesto termina doživotno učenje upotrebljavaju i izrazi permanentno obrazovanje, kontinuirano obrazovanje i povratno obrazovanje.

Doživotno učenje usmjereno je na konstantno učenje i obrazovanje s ciljem sticanja novih znanja i vještina kako bi pojedinac aktivno učestvovao u radu, ali i društvu koje se danas sve više određuje kao društvo znanja. Iz ugla pedagoške nauke, još uvijek ne možemo govoriti o jedinstvenoj koncepciji doživotnog učenja na našim prostorima. Ta koncepcija posebno se razvija zbog činjenice da određena znanja brzo zastarijevaju i da se danas mnogo brže nego što je to bio slučaj nekoliko decenija unazad nova znanja progresivno umnožavaju. Tome posebno doprinose progresivni razvoji različitih nauka.

Korak sa vremenom moraju pratiti i društvo i pojedinci. Zbog toga je posebno bitno da se različiti oblici obrazovanja i učenja brzo prihvate i usavrše. Danas je očigledno da se sve više povećava diskontinuitet između znanja kojeg pojedinac usvoji za vrijeme školovanja u školi i između znanja kojeg pojedinac usvoji izvan nje, kao i to da se povećava i diskontinuitet između naučnih saznanja i znanja koje pojedinac uspije usvojiti u toku svog života. Na svim područjima i sferama života i rada sve je više zahtjeva ali i mogućnosti za učenjem. Danas je posebno teško razdvojiti opšte od stručnog obrazovanja, kao i obrazovanje mladih od obrazovanja odraslih. Zbog svega toga doživotno učenje poprima nove dimenzije, ali i nova značenja. Doživotno učenje sve više postaje kontinuiran proces koji se zasniva na potrebi da se uči kako se uči, ali i da se razvija pozitivan stav prema učenju. Doživotno učenje bitno može unaprijediti integracija neformalnog, formalnog i informalnog obrazovanja. Cjelokupno obrazovanje obuhvata ova tri oblika koji su međusobno povezani, koji se prepliću, nadopunjavaju, ali sve više i uslovljaju (Mikanović, 2011). Formalno ili školsko obrazovanje obuhvata sve oblike obrazovanja u školskim institucijama. Ono je propisano nastavim planovima i programima. Znanja se u formalnom obrazovanju usvajaju postepeno, pa zbog toga i postoje podjele prema uzrastu, razredima, stepenima. Ova vrsta obrazovanja uključuje sistem opšteg, stručnog i visokoškolskog obrazovanja, pa sve do nivoa poslijediplomskih studija. „Znanja i vještine stečene u institucijama formalnog obrazovanja se nedovoljno, ili sa poteškoćama primjenjuju na nove situacije, prevashodno zbog toga što sistem znanja, usvojen u školi, često nije neophodno potreban u kasnijem životu“ (Kulić, Despotović, 2010, str. 111). Uporedo sa formalnim razvijalo se i neformalno obrazovanje. Ovom vrstom obrazovanja zadovoljavaju se dopunske, dodatne ili alternativne potrebe pojedinca za učenjem. Neformalno obrazovanje postaje sve više rasprostranjeno i predstavlja realnu perspektivu obrazovanja u budućnosti. Efikasno se ostvaruje kroz: kurseve specifičnih vještina, praktična poslovna znanja i lična usavršavanja. Neformalno obrazovanje treba prihvatiti kao dopunu formalnom obrazovanju. Informalno obrazovanje je svojevrsna škola života svakog pojedinca, svakodnevna pojava, odvija se u okviru slobodnog vremena, u porodici, u društvu prijatelja i sl. Ovom obliku obrazovanja danas posebno doprinose savremena informaciona tehnologija, različiti mediji i institucije javnog informisanja i kulture. Osim termina informalno obrazovanje koriste se termini samoobrazovanje, iskustveno obrazovanje i sl. „Informalno obrazovanje predstavlja kombinaciju života i učenja i oslanja se na sistematske i kumulativne aspekte svakodnevnog iskustvenog učenja“

43

(Milutinović, 2003, str. 399). Informalno obrazovanje ostvaruje se na osnovu učenja koje pojedinac izvaninstitucionalno organizuje sam za sebe. Teško je izdvojiti osnovne karakteristike informalnog obrazovanja, jer je veći broj karakteristika formalnog i neformalnog obrazovanja imanentan i prirodi informalnog obrazovanja. Jovana Milutinović (2003) navodi da je potrebno aktuelizovati segment informalnog obrazovanja u kontinuitetu reformi sistema vaspitanja i obrazovanja, iz sljedećih razloga: pojedinci provode veći dio svog vremena u informalnim okruženjima, u informalnim okruženjima lakše se stupa u kontakt sa stručnjacima i ekspertima iz određenih oblasti, informalna okruženja su mjesta intergeneracijskog učenja i mogu biti značajan izvor inovacija učenja, učenje u informalnim okruženjima najčešće ima kumulativan efekat na nivo aspiracije, vrijednosti i interesovanja pojedinaca. Johnson (1997, prema Kulić i Despotović 2010) navodi najvažnije odlike informalnog učenja i obrazovanja: takvo učenje nije ograničeno mjestom i vremenom i izvodi se u uslovima gdje su najbolje mogućnosti za primjenu poželjnih i potrebnih vještina, podrazumijeva interakciju sa drugima i usvajanje potrebnih vještina uz saradnju, posmatranje, podjelu odgovornosti i dogovore, orijentisano je na cilj ili projekt, uglavnom je samoinicirano i često podrazumijeva imaginaciju, igre i takmičenje. Koncept učenja u naučnom smislu je širi od koncepta obrazovanja. Terminom učenje naglašavamo potrebu „premiještanja težišta edukativnog procesa s programa i učitelja na osobu koja uči (jer se učenje odvija u učeniku) i samousmjerenost odraslih u procesu učenja“ (Pastuović, 2008, str. 255). Doživotnim učenjem je potrebno obuhvatiti: sticanje i usavršavanje svih sposobnosti, interesovanja, znanja i kvalifikacija od predškolskog perioda pa sve nakon perioda umirovljenja. Čovjek mora permanentno učiti kako bi bio u mogućnosti da prati promjene. Doživotno učenje će sve više biti sastavni dio kontinuiteta učenja i obrazovanja svakog čovjeka u svim fazama njegovog profesionalnog rada i slobodnog vremena, s težnjom da obrazovanje istovremeno sve više bude faktor ličnog i društvenog razvoja i prosperiteta (Mikanović, 2011). Svaka podjela između formalnog, neformalnog i informalnog obrazovanja je uslovna. „Distinkcija oblika obrazovanja na formalno, neformalno i informalno u velikoj mjeri je administrativna, jer ljudi poučavaju i organizuju vaspitno-obrazovne aktivnosti kao dio njihovog svakodnevnog iskustva“ (Milutinović, 2003, str. 398). Formalno, neformalno i informalno obrazovanje su elementi jedinstvenog procesa obrazovanja, ali i doživotnog učenja.

Literatura

Andrilović, V. (2001). Samostalno učenje. Zagreb: Naklada Slap. Feng, P. (2003). Studying standardization: A review of the literature. Proceedings of the 3rd IEEE

Conference on Standardization and Innovation in Information Technology (SIIT 2003), 22-24 October 2003, Delft, The Netherlands. New York: IEEE Press.

Kulić, R., Despotović, M. (2005). Uvod u andragogiju. Zenica: Dom štampe. Mikanović, B. (2009). Pripremanje učenika za samousmjereno učenje. U Radovi, br. 12, (343-355) −

Banja Luka: Filozofski fakultet. Mikanović, B. (2011). Informalno obrazovanje u koncepciji cjeloživotnog učenja. U Vaspitanje za

humane odnose problemi i perspektive, (564-573). Niš: Filozofski fakultet. Milutinović, J. J. (2003). Informalno obrazovanje – pojmovni okvir i karakteristike. U časopisu

„Pedagoška stvarnost“ br. 5-6, str. 394-407. Univerzitet u Novom Sadu, Filozofski fakultet. Pastuović, N. (2008). Cjeloživotno učenje i promjene u školovanju. U časopisu Odgojne znanosti, br. 2,

str. 253-267. Zagreb: Učiteljski fakultet. Priručnik za aktivno traženje posla. Univerzitet u Novom Sadu, Centar za razvoj karijere i savetovanje

studenata. Na sajtu: www.razvojkarijere.uns.ac.rs/prirucnici.html?download=5... Očitano: 5.08.2017.

44

Vještine za autonomni i nezavisni život UDK 364.4:376.1-056.26 (Doc. dr Nebojša Macanović)

Korištenje vještina ima središnju ulogu u socijalizaciji pojedinca. Vještine pomažu u pronalaženju i izgradnji mjesta u društvu. Ipak, nedostatak određenih vještina može dovesti do ogromnih problema u socijalizaciji. Takođe, vještine su odlučujuće pri dodjeli društvene uloge i statusa u društvu neke osobe. Pored osnovnih vještina koje čovjek stiče kroz proces socijalizacije (čitanje, pisanje, govor, razna zanimanja,…) veoma važne su i socijalne vještine. Kada je riječ o osobama sa invaliditetom posjedovanje određenih vještina su posebno značajne za njihove svakodnevne životne i radne aktivnosti, kao i njihovu što uspješniju integraciju u društvenu zajednicu.

“Samostalni život osoba sa invaliditetom ne znači fizički samostalno obavljanje svakodnevnih aktivnosti, već podrazumeva da osoba sa invaliditetom ima izbor, da samostalno donosi odluke o svom životu, bira način zadovoljavanja svojih potreba koje sam najbolje poznaje, kontroliše sprovođenje svojih odluka i izbora, da snosi punu odgovornost za svoje odluke i učinjeni izbor, ali da, kao i svi ostali ljudi, ima pravo i na greške” (Mastikosa, Vučenović, 2011:7).

Svakako da uključivanje u društvenu zajednicu svakog pojedinca zahtjeva i posjedovanje određenih vještina koje se stiču ne samo kroz socijalizaciju nego i kroz vježbanje aktivnosti ili radnji. Sticanje određenih vještina zavisi i od darovitosti, volje i motivacije svakog pojedinca.

Autori knjige Samostalan život osoba sa invaliditetom, Olivera Mastikosa i Drago Vučenović (2011) ukazuju na osnovne preduslove za samostalni i nezavisni život osoba sa invaliditetom:

• mogućnost dobijanja relevantnih informacija, • mogućnost razmjene iskustava sa drugim osobama sa invaliditetom, • postojanje pritupačnih stanova, • postojanje tehničkih pomagala, • postojanje pristupačnog arhitektonskog okruženja, • postojanje pristupačnog transporta, • postojanje servisa personalnih asistenata.

Ipak, uzimajući u obzir gore navedene preduslove, neophodno je posjedovati i steći određene vještine koje omogućavaju osobama sa invaliditetom lakši, autonomni i nezavisni život u društvenoj zajednici. Pored psihomotornih vještina i verbalno-simboličkih vještina veoma važne su i socijalne vještine. Socijalne vještine predstavljaju determinantu odnosa sa članovima porodice, prijateljima i drugim osobama sa kojim ostvarujemo kontakte. Istraživanja rađena u drugim zemljama ukazuju da mnoge osobe sa invaliditetom mogu obavljati radne zadatke na približno istom nivou, kao i osobe koje nemaju invaliditet. Zbog toga, izvjestan broj osoba sa invaliditetom zapošljava se u preduzećima u otvorenoj privredi. Medutim, mnogi od njih gube posao, jer se nedovoljno integrišu u radnu sredinu, a ne zato što ne mogu da izvršavaju radne zadatke (Greenspan S. & Shoultz B., 1981).

Upravo polazeći od gore navedenog problema važna komponenta uspješnog funkcionisanja u životu svakog čoveka su razvijene socijalne veštine. Odgovarajuće socijalno ponašanje neophodan je faktor uspješnog obavljanja i zadržavanja posla. Mnoga istraživanja vršena posljednjih godina u svijetu, upravo su dokazala važnost adekvatnog socijalnog ponašanja na radnom mjestu. Takođe, u preduzećima sa zaštićenim uslovima rada sprovedena je većina treninga za razvoj socijalnih vještina osoba sa invaliditetom, jer upravo tu postoje odlični uslovi za sticanje odgovarajućeg socijalnog ponašanja. Upravo zbog toga, koliko je važan program radnog treninga kojim se stiču radne vještine isto toliko je važan i program razvoja socijalnih vještina.

Uvijek treba imati na umu činjenicu da je najbolji način učenja vještina njihovo praktično izvođenje. Signifikantan faktor uspješnog sticanja vještina je aktuelni trening vještina, nasuprot pukom sticanu teorijskog znanja o vještinama (Bakken J., Miltenberger R. G., Schauss S., 1993).

45

Upravo zbog ove činjenice neophodno je ulagati dodatan napor radi usvajanja određenih vještina koje će osobama sa invaliditetom omogućiti samostalniji i autonomniji život, te lakšu integraciju u društvenu zajednicu.

Uključenost u civilno društvo i interesne grupe Priestly (1998, prema Yazbeck, McVilly i Parmenter, 2004) ističe kako su osobe s invaliditetom postojale u svim društvima, a stepen njihove uključenosti, odnosno isključenosti iz društva zavisi o prevladavajućim stavovima određene kulture. Razumijevanje stavova koji prevladavaju u zajednici, a koji utječu na postupke članova zajednice, ključno je u promicanju društvene promjene i vrednovanju efikasnosti javnih politika koje promiču inkluzivno društvo (Sigafoos, 1997, Schwartz i ArmonySivan, 2001, prema Yazbeck, McVilly i Parmenter, 2004). “S obzirom na to da negativni stavovi prema osobama s invaliditetom mogu ozbiljno omesti napredak u uključivanju ove populacije u škole, rad i širu zajednicu” (Gilmore, Campbell i Cuskelly, 2003, prema Yazbeck, McVilly i Parmenter, 2004, 97), potrebno je posvetiti dodatnu pažnju praćenju promjena stavova društva, kako bi se identifikovao i izbjegao povratak izdvajanja osoba s invaliditetom iz društva. Yazbeck, McVilly i Parmenter (2004) govore o tri vrste stavova koje su identifikovali Myers i sar. (1998), a koji utiču na to kakva će biti interakcija osoba bez invaliditeta s osobama s invaliditetom: • spremnost na interakciju s osobama s invaliditetom kao potrošačima, komšijama, ili prijateljima, • nedostatak svijesti o osobama s invaliditetom te • oprez, ili čak neprijateljstvo u odnosu na ideju njihove integracije u zajednicu. Upravo je posljednji, negativni, neprihvaćajući stav i najčešći (Yuker, 1988, Yuker i Hurley, 1987).

EU podržava aktivno uključivanje i potpuno sudjelovanje osoba s invaliditetom u društvu, u skladu s pristupom EU-a pitanjima invaliditeta temeljenom na ljudskim pravima. Invaliditet nije stvar diskrecijskog prava već pitanje ljudskih prava. Taj je pristup i u središtu Konvencije UN-a o pravima osoba s invaliditetom (UNCRPD), čiji je EU potpisnik. Evropska strategija za osobe s invaliditetom 2010. – 2020. Europske komisije, prihvaćena 2010., nadovezuje se na UNCRPD uz korištenje iskustava iz Akcijskog plana za osobe s invaliditetom za razdoblje 2004. – 2010. Njezini se ciljevi nastoje ostvariti provođenjem mjera u osam prioritetnih područja: 1. pristupačnost: učiniti robu i usluge pristupačnima za osobe s invaliditetom te unaprijediti razvoj tržišta pomagala. 2. sudjelovanje: osigurati da osobe s invaliditetom uživaju sve koristi građanstva EU-a; uklanjati prepreke jednakom sudjelovanju u javnom životu i slobodnim aktivnostima; promicati pružanje kvalitetnih usluga koje se pružaju u zajednici. 3. jednakost: suzbijati diskriminaciju na temelju invaliditeta i promicati jednake mogućnosti. 4. zapošljavanje: znatno povećati udio osoba s invaliditetom koje rade na otvorenom tržištu rada. Oni čine šestinu ukupnog stanovništva EU-a u radnoj dobi, no stopa njihove zaposlenosti relativno je niska. 5. obrazovanje i osposobljavanje: unaprijediti obrazovanje i cjeloživotno učenje za učenike i studente s invaliditetom. Jednaki pristup kvalitetnom obrazovanju i cjeloživotnom učenju osobama s invaliditetom omogućuje da u potpunosti sudjeluju u društvu te da poboljšaju kvalitetu svojeg života. Evropska komisija pokrenula je nekoliko obrazovnih inicijativa za osobe s invaliditetom. Među njima su Evropska agencija za razvoj obrazovanja za učenike i studente s posebnim potrebama te posebna studijska skupina za invaliditet i cjeloživotno učenje. 6. socijalna zaštita: osigurati pristojne životne uslove, suzbijati siromaštvo i socijalnu isključenost. 7. zdravstvena zaštita: omogućiti jednak pristup zdravstvenim uslugama i ustanovama koje pružaju te usluge.

46

8. vanjsko djelovanje: zaštititi prava osoba s invaliditetom u kontekstu proširenja EU-a i međunarodnih razvojnih programa.

Navedeni ciljevi su zapravo i smjernice kako i na koji način omogućiti što lakše uključivanje osoba sa invaliditetom u civilno društvo. Zapravo uključenost osoba s invaliditetom u zajednicu je vrlo važan segment kvaliteta njihovog života. Različite konvencije i deklaracije osoba s invaliditetom daju na važnosti i preporučuju smjernice uključivanja osoba s invaliditetom u život zajednice. Države potpisnice pokušavaju stvoriti uslove i raditi na prostornoj prilagođenosti i drugim faktorima. Potrebno je raditi na obrazovanju osoba s invaliditetom i omogućavanju korištenja moderne tehnologije koja će im omogućavati bolju integraciju u zajednicu. Lošija uključenost je u ruralnim sredinama i osobe s invaliditetom su izolovanije, te imaju manje mogućnosti. Takođe, potrebno je više angažovati stručnjake u različitim sistemima: obrazovnom, socijalnoj zaštiti, zdravstvu, zapošljavanju itd., kako bi se više poradilo na integraciji osoba s invaliditetom.

Kada se planiraju politike i strategije za poboljšanje pozitivnih stavova prema osobama s invaliditetom, moraju se razumjeti faktori koji utiču na stvaranje stavova i njihove promjene kroz vrijeme. Također, potrebno je identifikovati značajne osobe u zajednici koje mogu biti nositelji pozitivne promjene kako bi im se mogla pružiti podrška i resursi koji bi potpomogli takve promjene (Yazbeck, McVilly i Parmenter, 2004). Ukoliko se teži društvu u kojem su sve osobe uključene, prihvaćene i vrijedne, potrebno je identifikovatii populaciju unutar zajednice kojoj je promjena najpotrebnija.

Takođe, razlozi nedovoljne uključenosti u život zajednice su najčešće povezani sa psihofizičkim mogućnostima same osobe. Stoga je potrebno pronalaziti načine osnaživanja i podrške osobama s invaliditetom kako bi prepoznavali vlastite potencijale i više se integrisali u život zajednice.

Da bi uključenost osoba s invaliditetom u život zajednice bio što bolji neophodno je istovremeno raditi na različitim nivoima: donošenja zakonskih legislativa i nacionalnih politika te prostornoj prilagođenosti za uključivanje osoba s invaliditetom u život zajednice kroz konkretan rad na zapošljavanju i obrazovanju osoba s invaliditetom. Potrebno je također raditi i na mijenjanju stavova i razbijanju predrasuda kako bi osobe s invaliditetom bile uključenije u život zajednice. Paralelno je potreban rad s pojedincem i članovima obitelji kroz različite oblike osnaživanja i podrške (Leutar, Penava, Marković, 2011).

Lobiranje, zagovaranje i predstavljanje u medijima

Svjesni činjenice da su osobe sa invaliditetom često neadekvatno prikazane u medijima kao i to da se u fokusu prikazivanja često zanemaruje ličnost, a naglašava invaliditet, ističe onesposobljenje i zanemaruje sposobnost. Lobiranjem, advokaturom i predstavljanjem u medijima se žele inicirati akcije koje će u krajnjoj liniji dovesti do ostvarenja ciljeva kao što je standardizacija pojmova koji se koriste u medijskom izvještavanju kada je riječ o osobama sa invaliditetom, uključujući unaprijeđenje komunikacije sa osobama sa invaliditetom. Donošenjem i Kodeksa o načinu predstavljanja osoba sa invaliditetom u medijima daje se i prijedlog terminologije koja je zasnovana na Konvenciji o pravima osoba sa invaliditetom. Cilj ovog kodeksa jeste da objedini niz praktičnih savjeta koje treba slijediti prilikom intervjuisanja osoba sa invaliditetom/izvještavanja osoba sa invaliditetom, uz konkretnu i ispravnu teminologiju.

Lobiranje, pravna zaštita i predstavljanje u medijima su tri značajna faktora ne samo za rušenja barijera i predrasuda o osobama sa invaliditetom nego i za njihovu što uspješniju integraciju u društvenu sredinu. S tog aspekta lobiranjem putem nevladinog sektora i aktivnim učešćem osoba sa invaliditetom, kroz aktivnosti udruženja građana, mogu se kroz partnerske odnose sa vladinim sektorom ukazati na brojne poteškoće kada je riječ o životu i radu osoba sa invaliditetom, ali predložiti i adekvatna rješenje na otklanjanju tih problema. Advokaturom, tj. pravnim instrumentima mogu se

47

donijeti brojna zakonska rješenja i normativni akti koji bi pored zaštite ljudskih prava osoba sa invaliditetom omogućili i druge benificije kao što su besplatno obrazovanje i (samo)zapošljavanje.

Svi smo mi svakodnevno svjedoci toga kako se vijesti, dezinformacije i propaganda, plasiraju publici. U tom slučaju mediji predstavljaju društvenu pokretačku snagu koja usmjerava mišljenja ljudi. Prikazi invaliditeta u pojedinim zemljama obično su negativni. Često su i izvještaji koji opisuju osobe s invaliditetom puni emotivnog naboja prikazujući ih kao ranjive, nesposobne i samo sažaljenja vrijedne. S druge strane, kad se osobe s invaliditetom prikazuju u pozitivnijem svjetlu, ton članka ili TV emisije je pretjerano sentimentalan i mehanički hvalospjevan.

Bilo da su predstavljeni kao žrtve ili heroji, ljudi s hendikepom su time marginalizovani – njihov identitet se temelji isključivo na hendikepu ili bolesti. U stvarnosti se pak te osobe ponašaju kao jedinstvene ličnosti koje nastoje voditi normalan život uz, na primjer, studiranje, zaposlenje i zasnivanje porodice.

Kad je riječ o predstavljanju osoba sa invaliditetom, plasirani stereotipi vrše posebno snažan uticaj jer su stvarni ljudi o kojima je tu riječ uglavnom nevidljivi. Mediji stvaraju predstave, predstave stvaraju stavove a dokle god osobe s invaliditetom u većini slučajeva ne izlaze pred kamere, ne postoji ništa što bi moglo izmijeniti ovaj negativno pristran stav.

Koliko je medijsko predstavljanje značajno za osobe sa invaliditetom za razbijanje predrasuda o njihovim vrijednostima i mogućnostima govore i sljedeća pitanja. Zašto se u emisijama s gostovanjima ne pojavljuju osobe s invaliditetom? Da li u medijima prevladava mišljenje da osoba s invaliditetom nema ništa bitno za izjaviti? Zašto u popularnim kvizovima kao što je „Milijunaš“ nikad nema kandidata koji imaju i neki oblik invaliditeta? Da li publika misli da „takvi ljudi“ nisu dovoljno pametni da bi osvajali veće zgoditke i obogatili se? (http://www.muosid.hr/Vijesti/Odabranoizmedija/tabid/116/ID/118/Osobe-s-invaliditetom-u-medijima.aspx).

Sve ovo ukazuje da je lobiranje putem vladinog i nevladinog sektora, medijsko predstavljanje osoba sa invaliditetom na jedan drugačiji način, prije svega njihove ličnosti i znanja, a ne stepena invalidnosti, najefikasniji put za razbijanje barijera i predrasuda prema osobama sa invaliditetom, i njihove lakše integracije u društvenu zajednicu, te njihove aktivnije uloge u društvu uopšte.

Samozapošljavanje

Оsоbе sа invаliditеtоm suоčеnе su sа rаzličitim sоciјаlnim i psihоlоškim prеprеkаmа, kоје smаnjuјu mоgućnоst njihоvоg аktivnоg učеšćа u klјučnim sfеrаmа društvеnоg živоtа, оstаvlјајući brојnе nеgаtivnе pоsljеdicе, kаkо nа kvаlitеt živоtа sаmih оsоbа kоје imајu nеki оblik invаliditеtа, tаkо i člаnоvа njihоvih pоrоdicа. Јеdаn оd klјučnih prоblеmа sа kојim sе suоčаvајu оsоbе sа invаliditеtоm јеstе i dugоtrајnо оdržаnjе izuzеtnо visоkе stоpе nеzаpоslеnоsti pripаdnikа оvе pоpulаciје. Dоsаdаšnjа istrаživаnjа pоkаzuјu dа sе brој zаpоslеnih оsоbа kоје imајu nеku vrstu invаliditеtа, niје pоvеćао u znаčајniјој mjеri ni nаkоn promjene određenih zakonskih normativa, čimе su nајvišе pоgоđеnа licа sа tеžim оblicimа i/ili stеpеnоm invаliditеtа, mеđu kојimа su nеrijеtkо i оsоbе kоје imајu nеkо оštеćеnjе (ili nеdоstаtаk) dоnjih i/ili gоrnjih еkstrеmitеtа, оdnоsnо tjеlеsni invаliditеt. Uklјučivаnjе оsоbа sа invаliditеtоm u sfеru tržištа rаdа, оduvijеk je prеdstаvlјаlо vrlо slоžеn i dugоtrајаn prоcеs zа čiјu је uspеšnu rеаlizаciјu čеstо nеоphоdnо ispuniti čitаv niz nајrаzličitiјih prеduslоvа, kаkо bi sе pоstiglа njihоvа pоtpunа intеgrаciја u rаdnu srеdinu i štо prоduktivniје rаdnо аngаžоvаnjе nа оtvоrеnоm tržištu rаdа nа оsnоvu јеdnаkоsti i rаvnоprаvnоsti sа drugimа. Nаžаlоst, uprkоs svе čеšćеm prоklаmоvаnju znаčаја pоštоvаnjа principа lјudskih prаvа i dаnаs, kаdа smо vеć stigli dо pоlоvinе drugе dеcеniје XXI vijеkа, svjеdоci smо dа јоš uvijеk nе pоstојi niјеdnа držаvа nа svijеtu u kојој stоpа nеzаpоslеnоsti ОSI (osoba sa invaliditetom) niје vеćа u оdnоsu nа prоcеnаt nеzаpоslеnih pripаdnikа оpštе pоpulаciје.

48

Imајući u vidu činjеnicu dа је prоblеm visоkе stоpе nеzаpоslеnоsti оsоbа sа invаliditеtоm, dаnаs prisutаn u vеćini zеmаlја sаvrеmеnоg svijеtа, niје zаčuđuјućе štо sе tоkоm pоslеdnjе dvе dеcеniје u mnоgim mеđunаrоdnim strаtеškim dоkumеntimа, јаsnо prеpоznаје pоtrеbа zа štо hitniјim аngаžоvаnjеm sаmе držаvе nа pоlјu njеgоvоg rjеšаvаnjа, kаkо primjеnоm rаzličitih аfirmаtivnih mjеrа u cilјu pоvеćаnjа brоја rаdnо аngаžоvаnih pripаdnikа оvе pоpulаciје, tаkо i zаkоnskоm zаštitоm ОSI оd svih vidоvа diskriminаciје pо оsnоvu invаliditеtа kоје mоgu dоživеti prilikоm trаžеnjа pоslа i/ili nа rаdnоm mеstu.

Mnogi poslodavci još uvijek gaje predrasude i strahove u pogledu zapošljavanja osoba s invaliditetom u smislu da trebaju uložiti sredstva kako bi stvorili preduslove osobi s invaliditetom za osnovne uslove za rad, a i velik broja poslodavaca pretpostavlja kako zapošljavanje osoba s invaliditetom podrazumijeva njihove česte odlaske na bolovanje, traženje zamjenskih zaposlenika a na kraju sve to znači povećanje ukupnih troškova zaposlenja.

Međutim, najbolje sredstvo u otklanjanju spomenutih stereotipa i predrasuda jest upravo rad ovih osoba. S aspekta zapošljavanja osoba s invaliditetom, mjere osiguravanja njihove konkurentnosti na tržištu rada treba poduzeti vrlo rano, u razdoblju njihova djetinjstva i mladosti, odnosno sticanja i utvrđivanja invaliditeta u kojemu posebnu pažnju treba posvetiti otkrivanju i razvoju njihova intelektualnog i radnog potencijala (http://www.pokreniposao.hr/zaposljavanje-i-samozaposljavanje-osoba-s-invaliditetom-pravni-okvir-poticaji-i-ostalo-sto-morate-znati).

Primjer dobre prakse jeste i R. Hrvatska gdje je (samo)zapošljavanja osoba s invaliditetom posebno olakšano kroz institut kvotnog zapošljavanja, zatim davanje prednosti pri zapošljavanju pod jednakim uslovima osobama s invaliditetom, kao i kroz redovne i posebne poticaje.

Zakonodavac je propisao obavezu kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom koja je donošenjem novog Zakona proširena i na realni sektor, a sa ciljem ukupnog povećanja zaposlenosti ove kategorije građana. S tim u vezi, poslodavci koji zapošljavaju najmanje 20 radnika dužni su zaposliti određeni broj osoba s invaliditetom. Navedena kvota ne može biti manja od 2% niti veća od 6% od ukupnog broja zaposlenih radnika kod poslodavca. Poslodavci koji ne dostave dokaze o ispunjavaju obaveze kvotnog zapošljavanja osoba s invaliditetom nadležnim tijelima obveznici su obračunavanja i plaćanja novčane naknade (http://www.pokreniposao.hr/zaposljavanje-i-samozaposljavanje-osoba-s-invaliditetom-pravni-okvir-poticaji-i-ostalo-sto-morate-znati).

Tako, na primjer, imamo pozitivne primjere u R. Hrvatskoj gdje je samozapošljavanje osoba sa invaliditetom i osnivanje vlastitog biznisa regulisano Zakonom o profesionalnoj rehabilitaciji i zapošljavanju osoba s invaliditetom (NN 143/02 i 33/05). Ako se osoba s invaliditetom odluči samozaposliti, treba odlučiti želi li pokrenuti obrt ili društvo s ograničenom odgovornošću (vlastita tvrtka). Otvaranje obrta ili zadruge odvija se u tri koraka: odabir vrste obrta, prikupljanje dokumentacije te predaja dokumentacije i uplata pristojbi.

Kod odabira obrta treba voditi računa o slijedećim mogućnostima: • slobodni obrt ‐ nije uslov stručna osposobljenost, • vezani obrt ‐ uslov je stručna osposobljenost, • povlašteni obrt ‐ može se otvoriti samo uz dozvolu Ministarstva koje se bavi tim područjem.

Osoba s invaliditetom koja se odluči samozaposliti, ima pravo, ako za to ispunjava uslove i na poticaje pri samozapošljavanju: 1. Poticaji Fonda za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom odnose se na poticajna sredstava koja se ne vraćaju. Razlikujemo: redovne i posebne poticaje na koje imaju pravo poslodavci koji zapošljavaju osobe s invaliditetom i osobe s invaliditetom koje se samozapošljavaju. 2. Hrvatski Zavod za zapošljavanje nezaposlenim osobama može isplatiti novčanu naknadu u jednokratnom iznosu za otvaranje obrta, odnosno samostalne aktivnosti. Za osobe s invaliditetom u svrhu samozapošljavanja mogu biti od značaja i poticaji/kreditiranje koje pod određenim uslovima osiguravaju:

1. Ministarstvo branitelja; 2. Hrvatska banka za obnovu i razvoj;

49

3. Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva. (www.posl.hr)

Nažalost, proces tranzicije i visoka stopa nezaposlenosti reflektuje se i na nemogućnost efikasnijeg rješavanja (samo)zapošljavanja osoba sa invaliditetom. Ipak brojni su primjeri iz regiona da osobe sa invaliditetom postižu odlične razultate na radnim mjestima, da su kreativni i vrijedni, te da je upravo znanje jedino adekvatno mjerilo svakog uposlenika, te da ih sa tog aspekta treba sve i posmatrati. Iskustva iz regiona kada je u pitanju zakonska regulativa mogu da budu dobre smjernice kako i na koji način podstaći kompanije da pruže šansu i osobama sa invaliditetom da pokažu svoja znanja i vještine, a isto tako da i same osobe sa invaliditetom kroz razvijanje vlastite ideje razviju, uz pomoć određenih podsticaja, vlastiti biznis i na takav način budu primjer drugim da hendikep nije prepreka u obavljanju bilo kojeg posla, već da je znanje najvažnije.

Literatura

Bakken, J., Miltenberger, R. G. & Schauss, S. (1993): Teaching parents with mental retardation: Knowledge versus skills. American Journal of Mental Retardation, 97, 405-417.

Greenspan, S., Shoultz, B. (1981): Why Mentally Retarded Adults Lose Their Jobs: Social Competence as a Factor in Work Adjustment, Applied research im mental retardation Intellectual Disabilities: An Australian Perspective. Journal of Disability Policy.

Leutar,I., Penava, T., Marković, N. (2011). Uključenost osoba sa invaliditetom u zajednicu. Socijalne teme. str. 89-114.

Mastikosa,O., Vučenović, D. (2011). Samostalan život osoba sa invaliditetom. Banja Luka: HO Partner.

Osobe sa invaliditetom u medijima. Na sajtu: http://www.muosid.hr/Vijesti/Odabranoizmedija/tabid/116/ID/118/Osobe-s-invaliditetom-u-medijima.aspx. Očitano: 12.7.2017.

Osobe sa invaliditetom. Na sajtu: http://ec.europa.eu/social/main.jsp?catId=1137&langId=hr. Očitano: 16.7.2017.

Vranjican Đerek, T. (2014). Zapošljavanje i samozapošljavanje osoba s invaliditetom: pravni okvir, poticaji i ostalo što morate znati Na sajtu: http://www.pokreniposao.hr/zaposljavanje-i-samozaposljavanje-osoba-s-invaliditetom-pravni-okvir-poticaji-i-ostalo-sto-morate-znati/. Očitano: 17.6.2017.

Yazbeck, M., McVilly, K. & Parmenter, T. R. (2004). Attitudes toward People with intellectual disabilities: an Australian perspective. Journal of Disability Policy Studies, 15, 97-111.

Yuker, H. E., & Hurley, M. K. (1987). Contact and attitudes toward persons with disabilities: The measurement of intergroup contact. Rehabilitation Psychology, 32, 145 -154.

Yuker, H. E. (1988). The Effects of Contact on Attitudes toward Disabled Persons. New York: Springer.

CIP - Каталогизација у публикацији Народна и универзитетска библиотека Републике Српске, Бања Лука

376.1-056.26/.36 371.1:331.5-056.26/.366

ОБУКА студената с инвалидитетом Obuka studenata s invaliditetom / [autori Draženko Jorgić ... [et al.]]. - Banja Luka : Centar modernih znanja, 2017 ([Banja Luka] : Markos). - 49 str. ; 30 cm

Tiraž 100. - Napomene uz tekst. - Bibliografija uz poglavlja.

ISBN 978-99976-722-1-66 1. Јоргић, Драженко, 1974- [аутор] 2. Јанковић, Тања Станковић,1975- [аутор] 3. Глишић, Тања [аутор] 4. Скопљак, Маргарета, 1975-[аутор] 5. Микановић, Бране, 1969- [аутор] 6. Џиндо, Амра [аутор] 7.Мацановић, Небојша, 1977- [аутор] 8. Дебевц, Матјаж [аутор]

COBISS.RS-ID 7039768