Bajam llkullu - Zapisi iz harema.pdf

7/25/2019 Bajam llkullu - Zapisi iz harema.pdf

1/183

KTF

~ 1 ~

ANNA


2/183


3/183

KTF

Svakoj je ludi lako posvaditi,

alje umijee pomiriti!

~ 3 ~

ANNA


4/183

KTF

Mogu se izbaviti samo lake due

pod kojima se nee slomiti aneoska krila!

oran Rumelijski1

Glava I:

zija

Ve tee dvadeseta godina a da nisam nikako izlazila iz harema. Inisam ni na tren skidala pogled s mukog svijeta, tvrdog i upornog. I davam pravo kaem, nit imam kakvu elju da virim u taj vanjski svijet okom priaju kao o blijedom i kao kroz koprenu prostrtom, svakomdostupnom. Kao da tamo vani stalno svie ta zora koju najslabijepamtim od svih doba noi i dana.

Kae mala Amila, moja tienica, koju su doveli prole zime:Zvijezde su mi na nebu najmilije! I meni se tako ine blizu te migaliceto se nad morem razabiru! Kad god su valovi snaniji i lupaju o stijenupod naom kuom, vidim zvijezde kako lete u daljinu, moda ak tamoskroz na drugu obalu preko Bospora, odakle sam i ja potekla. Pa su mi,tako, dali i ime: Azija!

Bilo nas je sa svih strana svijeta, al su ba mene prozvali pokontinentu na koji se kao trn zabadao, uludo, ovaj na grad s dvije obale.A malu su Amilu doveli nama dok je leprao taj sitan sipi, snijeg to sipiod Egeja. S nekog brda je spustili u lau, na more i dovezli. Kae mi dase svakakvih uda nagledala za putovanja. I moj je zadatak bio, i jo

uvijek, da je, kao mladu, svemu pouim. Ko to su mene druge

uile. K

oto svak od svakog poneto naui, a Alah se samo smijei iz dubine idaje.

Ni Muhamedu nisu vjerovali da je na sedmom nebu bio, a on je baodatle vraen meu nas.2

1Pravo ime francuskog filozofa porijeklom iz Rumunjske. Emila Ciorana.2Stvarno, na poetku, nitko od onih iz okoline nije Vjerovjesniku vjerovao da ja nasedmom nebu bio i boravio te da je odatle Njegov glas donio.

~ 4 ~

ANNA


5/183


6/183

KTF

e, djevojurak, od kue odveden? Kazala da jo vidi i oca i mater. Reklada se svega sjea i, ako ikako bude mogla, vratie se!

Svakom vjetru jedara ne otvaraj!, reko joj je jednom njen uvar

kad se rasplakala. Nije odmah znala to je time mislio. Ali joj je uskoropostalo jasno da je to bilo i da e ostati i jedino to e joj taj momak rei.I, kad su je kod nas, svu iscrpljenu, iskrcali, ona je danima utila, ustasvojih stvarno nije otvarala. Poslije, kad se na mene malo privikla,apnula mi je, prvo, jedno vee kad su valovi ludo na stijenu nasrtali,rekla ko u bunilu: Svakom vjetru jedara ne otvori! Dugo nije moglaspavati od huke morske. Na to se, na taj stalni um, prvo mora priviikad vamo doe. Ima ih i koje ne mogu. Jedna je, kau, samo zbog toga,uspjela utei evnusima i kroz prozor poletjeti u ponor. Al i tu je tek Alah

milost udijelio, samo je mi dobro ne razaznajemo.

Nisi se valjda zagledala u tog to te uvo?!, pitala sam je poslije,kad je ona o putovanju stala priati. Ona je odmahivala glavom da nije igledala, ko svako dijete, kad lae, u zemlju. Ja sam se sjetila sebe, nekesebe koja uistinu vie nepostoji i pravila se da joj vjerujem. Sjeala samse jednog djearca to je ivio blizu mene. I to je bio cio muki svemir ukraju u kojem sam ivila. Zajedno smo uvali koze u planini. I verali sepo stjenjaku. Pamtim kako sam mu bjeala, brzonoga, uzbrdo. I kako meje drao za ruku kad bi neki klanac preko mosta prelazili. Njegovo se

garavo oko svo skupilo na meni i nikad nije imo hrabrosti da proturi izgrudi tu vatru u grlo, a ona sama da iz grla izleti k o lastavica i buderije. Najee se sjeam zadnjeg to mi je reko kad se ve znalo da pomene dolaze: Cekau!

Baba me je moja ljubila u oi i plakala sa mnom. Do e tebi baba,doe! I poslije govorila: To je, dijete moje, svijet! Onaj irok svijet ukojem se uda kriju!

A ja sam uzvraala: Neu ja uda!, i nisam znala ta hou, onako,zauzvrat i iz inata.

Istina, Amila nije dijete kao to sam sama bila kad sume odveli, ali milostivo vrijeme e uiniti da zaboravimo i, jednako,razumijemo ono to nam sad nije dano. Treba samo vjerovati!

~ 6 ~

ANNA


7/183

KTF

Moja prijateljica bila je, u ovom svijetu, Hela. Grkinja. Dovedena kadi ja! Istim brodom. Pokupie je negdje u Egiptu i sjeam se nevremenakad nismo mogli u luci pristati. Bjesnilo je dva dana i podivljali valovinemilo su tukli obalu i spajali se s kiom i vjetrom s neba. Ostali smotamo sedam dana i virkala sam kroz malo okno na kopno. Brod se netotovario i popravljao, a zadnje jutro pred isplovljavanje, taj od visokihjedara je, sav sretan, doveo Helu na brod i rekao: Odvedite je do onedivljakue!, mislei na mene. Pa smo iz Egipta krenuli put Stambola.

E, ta je Hela sad bila bolesna i bila sam zbog tog sva van sebe. Nisuznali ta joj je!

Kako god okrene, sve me saplitalo i melo i trebalo se il skloniti ustranu il potrati bre. Imala sam tu snagu, ali kojiput nisam znala kako

da je koristim. Alah mi je dao vie no to i razumijem, ali je moja enskaud time poesto bila nezadovoljna i tjerala me iz nevolje u veu!

Tek sam sad, u ovom ivotu, poela uiti strpljivost i spaavao me jeonaj dio u meni koji se zvao strah.

Da nemaju straha, ljudi bi i letati mogli!, sjeam se rijei mojebabe, koje je tko zna odakle nosila da bi ih meni prepustila. Pa ih ja i sadnosim, mada ne znam emu slue, ta znae i kome u ih sama prenijeti!

Kao da se cijeli ivot ljudski sveo meu dvije bolesti, meu dvijevelike sree, meu dva kraja to se zovu roenje i smrt. A ta zadnja uistalno uz tebe i pazi te da togod loe ne uini prije no to njoj doe.Ni ona ne voli da joj se napreac dolazi. Ilprljavih ruku. Zato i ljudi volemrijeti namirenih rauna i mirne due.

Meni je sad trebalo da malo otpoinem u strani. Al sam, svejedno,odluila da odem Gizi po savjet. Giza je bila mlaa od mene, crna,obrasla kosom vie no ijedna ena, i plesaica kakvu ni sanjati ne moeda postoji.

Zagledala bi u ruku, u lice, u stas, ko da neto na tebi trai. I znala,

zurei ti u oi, o tebi priati i ta zna i ta ne zna! Na njoj je sve igralo inemirno bilo. Sva je u ognju stasala i taj oganj oko sebe raznosila.

Jedina je njena mana bila to to je, kad bi s plesom stala, i kad bimuzika prestala, Giza hramala. Al i to na neki umilan nain, kao da i nemora, kao da te izaziva. Obinom oku to i nije vidljivo. Znale smo tosamo mi, njene druice,to smo sudbinu ko kola, na krike, dijelile.

E, sad sam eljela odletiti, ko na krilima, toj naoj Gizi, to jestanovala na drugom kraju naeg hana, uz sjevernu stranu to gleda na

~ 7 ~

ANNA


8/183


9/183

KTF

Je l to dobro il nije?!, pitala sam.

Dobro, dobro!, samo je neuvjerljivo propetljao.

I...?!, nisam izdrala. I... to e biti?!

Samo Alah zna, pusti me, eno! Sad je bio malo grub, al seodmah, iza toga htio opravdati: Svi od mene neto traite! Kao da samja taj... a, evo, mene zovu kad je ve kasno, kad je odluka manje-viedonesena!, i rairio je ruke i pogled upro u tavanicu.

A nisi li ti najbolji u gradu? Tako za te govore..., pitala sam.

Govore, govore, samo je odmahnuo negdje onima to nita neznaju, a govore.

Ja samo vjeto itam njihove elje, pa im to slii na neko znanje!

Znai...,otezala sam. Ne zna!Ne znam, priznao je.

A to si reko nadzorniku? to ti ree Al Gabri?

Ree mi da u glavu izgubiti ako je ne izvuem! Eto ti! Sad zna!Kad sam se vratila do Amile, ona mi je ispriala da je na prozoru bilaptica.

Vojina i uta!, pokazivala je stisnutom aicom. Malena,malena! I nije odma odletila kad sam joj prila! Nakrenula glavicu i

bode kljuniem u prazno. Ja se okrenula da joj naem hrane, a nje vienema! I Amila se zamislila.

Tad su doli po mene. Vodili me ni manje ni vie ve veziru.Zapravo, njegovoj eni. A bolje bi bilo njemu jer sam nju znala koprijeku. Potajno su je zvali Guja - mislili su kako vezirovica ima hladnosrce, kako nismijeak na veresiju ne daje. I kau kako i danju s fenjeromoko gostiju obilazi da ih bolje procijeni i proita.

Jednom me je davno zaskoila da joj budem ui i oi u haremu, a jato odbila. Otad me ne voli, al me titi njen ovjek, pa sam i dalje ostala

ono to jesam zadnjih sedam ljeta - enski starjeina.Doekala me vezirova ena u rajskoj bai. Pozvala haznadara i on

je donio nisku crnih bisera od kojih oi odvojiti ne moe. I rekla:Heim mi kaza: ako on ne moe, ti moe pomoi Habibi!

To je bilo Helino ovdanje ime.

utila sam.

Meni je svijetli vezir povjerio brigu nad vama. im se vrati s puta,traie da mu govorim. A ako..., i tu je stala. .., Ako se Habibi neto

~ 9 ~

ANNA


10/183

KTF

desi, mogo bi svata pomisliti. Ona je njegova miljenica. Mogo bi namene sumnju baciti!, i prvi put sam u njenom oku vidjela da se boji.

I dalje sam utila.

Uzmi ovaj darak od mene i uini sve da pomogne svojojprijateljici. Eto!

utila sam i dalje.

Oi su nam se sad susrele jasno. Neka se briga, uz starost, skupila usivom oku vezirove ene.

Bie!, rekoh i utekoh iz bae to je mirisala na zumbule i drugemirise.

Ispred koate ene zvane Guja, na niskom okruglom stoliu u

okrugloj kutiji od sedefa, ostalo je biserje, crno ko no, boje neijihoiju.

Naredila sam da je uviju u obloge od umbira i da je pare morskomsoli. Vidara i njegove pomonike uposlila sam oko bilja i iskala da midonesu vodu anadolsku s izvora kod Konje, u koji, zbog studeni, ne

moe ni prst turiti. Voda je bila led ledeni, tek s brda sputena, a nisi jemogao popiti vie od ptice: gutljaji. I odmah je e gasila i vatru uprsima prepolavljala, pa smo joj kapali kroz stisnute zube po tri kapi tevode svako malo.

Muila sam se tla skupim trave. Ono to mi je od zadnje borbeostalo nije bilo dovoljno i slali smo po njih. Hvatala se za oko jesen iodmatalo, kako bi rekla Amila, bablje ljeto.

Napokon sam tek trei dan nala sve bilje od kojeg treba ajzamijeati. Hela je ve bila studena ko voda to je pije kad smo je, upono, odjednom poeli pojiti vrelim ajem, kap na kap. I zamataj,odmataj! Zamataj, odmataj! Grij tabane vrelom glinom. Noge joj ourili.Plikovi poiskakali. Jezik natekao. Cjevicu u usta gurnuli i kroz nju ajstalno kapao.

Ptred jutro, svo magleno, Hela se probudi. Samo se oi otvore.Sreom ja nad njom. I vidim: ona ne vidi! I sva smotana ko mumija, svauvijena.

~ 1 ~

ANNA


11/183

KTF

Masiramo od vrata prema glavi. Reemo dio kose zbog tog.Klinievim uljem preko sveg. Stala se micati. Hoe da se oslobodistege. Piki, Spasili je!, kae heim sav izmoren.

utim i polako je odmatamo. Nakon osam dana, njeno tijelo k odjeje, pobijelilo i na sve strane iz njega curi voda. I jo ne vidi, a oi se,svako malo, otvaraju. Suze na njih teku.

Kad se magla digla, zaspala je. Opet je zamatamo. Za dva dana biloje bolje. Za jo dva vratio se vid. Za jo dva: progovorila. Nerazumno!Bunca na grkom duge reenice. Tek sam tad malko odspavala. ajsvejednako kaplje kroz cijev u usta.

I tako sedam dana.

Probudili me jedno jutro svi u strahu: mlijeko joj poteklo nabradavice.

Dobro je, de dobro, to je od aja, odahnulasam. aj ini svoje!

Misli, izgubie trag od krvi?!, pita me heim.

Mora, mora tako. Da se stane ukraj njenoj enskoj obijesti i snazi!

Bie sad dobro?, pita on.

Bie, kaem. Spasismo je!

Naveer je prvi put razgovjetno rekla: Sjetila sam se svoje mame.Sjedi uz mene i kae: Mene nema!

Izvadili smo cijev iz usta i prestali joj davati aj. Prestala se znojiti.Samo joj je mlijeko curilo pod pazuhe.

Bistra, Hela me pita: Jesam li to rodila?

Nisi, kaem i ljubim je po licu. U to vremena, to je nisam viala,Amila kao da je narasla, izduljila se. Vratio se vezir s puta. Doi e sutrada nas obie. Legla sam da se zeru naspavam prije toga.

K;ul sam se, opet, ti iuko bijelo jutro, probudila, uz mene je sjedilaGiza i sad je bilo jasno da su oni crni biseri isti ko ta njena dva oka.Zaelila se!, samo je rekla. I ja sam, al eto, nema se kad, rekoh.

Zavukla se meni u postelju. Amila je spavala kraj nas. I tad sampoalila to nisam muko, pa da me njena silna kosa pokrije dokspavam.

Sutradan, stvarno, upadne kod nas Al Gabri, nekako odsutan imraan i objavi: Stigo vam je vezir, ljepotice!

I za njim nahrupi svita nosaa, strae i muziara.

~ 11 ~

ANNA


12/183

KTF

Kad su se svi porazmjetali, ude i vezir sdva momka i sjede polakomeu nas.

Rat je gotov, ree mirno, kao da trai eera i nastavi: Moemo

se posvetiti svemu onom to nosi mir. A mi nismo dobro nit znale dapostoji, da je postojao taj rat, al smo mogle vidjeti kolone i konjanike,uti bubanj i vidjeti plamen spaljenih sela i gradova.

Oi su vezirove bile iste, nemirne, a ruke je, sjedei, prebacio prekokoljena i, u svemu, bio nalik na ovjeka u snazi, mada se i godinamamogo pohvaliti. Priao je, tiho, o tome s kim se i kako ratovalo, koliko jeto sve nas kotalo i naglo stao. Vidio da mi o tom nita ne znamo, valjda.

Pa se stao raspitivati za svakog ponaosob. Nije propustio nikog, ana kraju mu se pogled zaustavio na meni ili negdje za mojim leima.

Nije lijepo da se poklon odbije, reko je. Pogotovo ako je dan odsrca!

Njegova blagost, koje u glasu nije bilo, vratila se kad je nastavio:Al nekima se moe i progledati kroz prste. Je I Azija, to ti kae?!

Rijetko je kog po nadimku zvao i svi su, izgledalo je, otvorili oi daga uju! Nije bio obiaj da mu se odgovara, a pred mene je njegovmomak, s dugim repom, postavio onu kutiju s crnim biserjem. Svi su semalo nagnuli da je vide. A on nam nije dao vremena, ve ree: Veeras

emo proslaviti mir i pobjedu koju nam je Alah milostivo podario.Spremajte se!

Malo utio, pa dodao: Malko ste mi pospani! ta je?! Da nije koumro?! I stao se smijati grohotom, pa su svi odahnuli.

Dobro je, znali su. Nitko nee stradati zbog tko zna ega. Proloje!

Bol i radost su moji najei gosti!

~ 12 ~

ANNA


13/183

KTF

ta da vam kaem? Koperin upleteni!

Serafim3

Glava II

Mjezimica

Moja jedina prijateljica bila je, u ovom svijetu, Hirija, zvana Azija.

Porijeklom iz Perzije. Dovedena kad i ja! Istim brodom kojim su doli pomene, odvedoe i nju. Sjeam se tih dana jasno. Moj mi staratelj rekaoda moramo razgovarati i znala sam, odmah, da nee biti dobro. Ne mogurei, pazio me, ali im me poeo iskosa gledati neto je krenulo nizbrdo.Kupo me, zajedno sa svojim kerima, jo djecom, a ja sam tad, pupala. Isve me pogledava, a pogled skriva. Nou bi sluala kako se sa enomsvaa. Bila ljubomorna ko pas, ta visoka i uredna ena.

Sve bi me kod kupanja masiro i govorio: Ti si naa mjezimica, znaduo! A pogled opet onaj ukoen i znalasam da nee na dobro izai! A

upao je u neke nevolje i s poslom. Duan mu jedan, od dva, u gradu,zatvorili. Naila i neka poast, bolest se po obali proirila i ljeto je biloteko, puno komaraca s rijeke. Vruine nesnosne. Ona njegova enastalno pobolijevala. A i jednu od njihove dvije blizanke zgrabilaboletina. Jedva je, s jeseni, glavu izvukla. Pravo udo!

I zaredale su kie i poplave. U svom kratkom ivotu nisam tolikovode s neba vidjela. Tad je doo i brod. Sjeli smo za stol, meniprevisok,i onje sjeo nasuprot meni, pa kae: Zavolio sam te ko ker!,i vidjelo se da ne lae.

Al moram! Pritislo sa svih strana!, i tutno mi u tuku dukat. To jesve to mi je ostalo, reko je. Bio neki novac taj iz prolih vremena.Tako su mi kasnije objasnili kad sam vamo dola. I nije bio bezvrijedan.

Sam me odveo u luku i maho za mnom. Pamtim ga po dobru. A kiasapire, ne samo suze s obraza, ve se ini, da tamo, u daljini, pere i ljudes tog vidika, s te obale.

3Bajamov pobratim

~ 13 ~

ANNA


14/183

KTF

Neki me je nesretan serdar doveo na golembrod. I s nama jo dvijedjevojke starije od mene, uplaene. Stoje i dre se za ruke. A on vuedim iz dugakog ibuka, pita nas za imena. Gleda dugo preko brodskeograde u daljinu i odabra ba mene. One dvije cure vratili, a on zovenekog: Odvedite je do one divljakue!, kae.

Tako sam i upoznala Hiru, to ju je mornar zvao divljakuom.Zajedno nas odvedoe preko mora i kad danas gledam: dobro je! Nije miao! U tom smo se mraku, pod palubom, nas dvije upoznale i zbliile, pasu nas, i kad smo stigle u ovaj grad nad gradovima, ostavili da dugospavamo zajedno, ko da smo sestre. Kako ja nisam znala njen, a nit onamoj jezik, uile smo itati oima u kojima je sve skriveno.

I ako stvarno eli, ovjek moe u njima i vidjeti. Meni je bio

smijean taj njen brz i izlomljen govor, a njoj moj spor i dug, vijugav.Prvo to sam razumjela da me Hira pitala bilo je: Koliko e trajati

moj ivot? Do smrti ili i dalje?

Zamislila sam se nad tim pitanjem jer je i mene muilo. Hoe li seposlije nas za nas znati.

Kad ste mlade, svak e htjeli da vas ui i pouava, rekla je tad,Zofija, naa prva uiteljica. Mogu slobodno rei da mi je ona bila matikoju ne pamtim, da me ona odgojila. Meni je s njom bilo lake nomnogima jer je njen materinji jezik bio isti kao i moj. Zofija je tad bila usnazi, prava ljepotica. Garavua prebijelog lica, dugaka i prava. Tko jegod vidio njena lea, poludio bi za njom. Ona bi nas uila kako sjediti,hodati, kako jesti. I itati i pisati kako. Govorila: ensko ko ensko,pola rijei svojih mora pojesti, a tek pola rei! A vi, djeco moja, vi

niste

k

o sav ostali enski svijet. Vi rije morate raati po cijeli dan! Dabude prva, da pogodi! Vae strpljenje mora biti najjae!

Gledala je po naim glavama da vidi da li je razumijemo. I trailanekog od nas da sve to to je rekla ponovi!

Sjeam se kad je tako o utnji govorila, pa prozvala neku malu izArabije. Lijepo pamtim i ime njenog mjesta. Zvalo se Dia. Zofija je pita,a mala uti. Onda je opet pita i samo se golubovi uju nad baom kakolete i guguu. I Zofija nije izdrala nego joj kae: Vidi ti nje, vidi, vidi,

~ 14 ~

ANNA


15/183

KTF

ona je odmah naumila da mi i zorno pokae kako je teko pravu rijeroditi! Nita, dijete, zovnuu te veeras da mi odgovor da.

To zovnuu te veeras, mogla jelako biti i ala da Zofija nije imala

obiaj da posebno tvrde djevojice dovede sebi na gledanje. I to segledanje moglo sastojati iz tko zna ega. Mene je prvi put pozvala jersam bila ohola. I cijelu sam veer pomagala njoj i drugim enama ukuhanju. Pamtim da su mi ruke stradale zbog moje nespretnosti. Drugiput morala sam joj masirati stopala i svaki put kad bi to krivo stisla,dobila bi metlicom za muhe po prstima. I pred kraj samog nauka kodnje, kad samo to nas nisu preobukli u enske haljine, iz ovih naihsvakakvih i djejih, smjestila me je da stojim skoro cijelu no iza malogparavana u kutu sobe dok je s njom bio neki mukarac. Mogla sam

vidjeti samo njeno tjeme s lea, i noge kako se ire uvis, a muko je bilopreda mnom, besramno otkriveno i zastraujue blizu. Bolila su melea. I koljena. I pikilo mi se. I spavalo neko vrijeme. Al nisam moglaunuti. Ni zijevnuti nisam mogla kako valja a da me taj muki, koji jepola noi nasrto odozgo, ne uje. Pred jutro, glava se Zofijina okrenulaprema meni u kutu sobe, a lea su sad gledala njena u muko, visokodignuta. Izgledalo je da ensko prvo spava, pa onda plae, pa se smije ina kraju, pred jutro, da ne zna za sebe.

Samo sam Hiri ispriala ta sam vidjela i ona me dugo propitkivala

o svemudok smo leale u krevetu. I pokazivala mi: Je l ovako bio on, aovako ona?! I namjetala se i sama tako, pa bi je i ja namjetala posjeanju sve dok ne bi zaspale.

Hira je jednom rekla za Zofiju: S njom mi je vrijeme najsporijeteklo. Pa je dodala: Kad si dijete, dani izgledaju dugi ko mjeseci, aponeka godina se tako lijepo protegne na cijeli ivot.

I nasmijala se: Ti si joj bila miljenica, tebe je uvijek preskakala!Treba po vodu, neemo Habibu! Treba ruak nositi! Nju neemo, davidimo koga emo! I tako redom!

Bita sam u tim stvarima osrednja. Teko mi je padalo to moramsamu sebe sputavati i siliti da jedem ovako, mislim onako, a govorimnikako.

E, kad su nam doveli dvije sestre, uiteljice plesa, moj se svijet staokititi. Pitale te sestre odmah koja e povesti, koja e zapjevati i ja seodmah javim. Al kako sam brzala, a pjesma je bila na jeziku koji onenisu poznavale, zbunila sam se, zapetljala i stala.

~ 15 ~

ANNA


16/183

KTF

Hoe li netko drugi?, hladno je jedna od njih pitala. Sad mi sveutimo.

Tko e, hajde, hajde?, ohrabrivale su nas.

Ja se opet javim, al pjevam i sve gledam u vrt, a ne u njih dvije. Ovajput budem zadovoljna, a jedna od njih dvije kae: Ponovi!, i ja, sadveselo, krenem ispoetka. Nisam ni primijetila kako su me pratile defomi malim dvoglavim bubnjem.

Tako je meni uskoro esto padalo da pjevam, a plesu su nas tekpoele uiti. I tek kad su poele same plesati, shvatile smo zato su banjih dvije tu da nas poue. Zvale su se Nadia i Meira.

Nadia je bila starija i neto krupnija. A Meira tanja i viljastija.Nadia je plesala tako da si se u nju mogo zaljubiti, a Meira kao da gubivlast nad sobom i jedini ti je cilj da te bar dodirne, ako ve ne poljubi ilitogod drugo.

Uivala sam uei tu ptvu godinu, al shvatila sam da to jo nijepravo uenje tek kad su nam, kasnije, dovedeni i svirai. Vrlo brzo jebilo jasno ima li ko dara za neki instrument, ali je to bio tek poetak, tajdar koji nosi. S njim je tek trebalo izai nakraj. Trebalo je uiti kako sesvira. A to je bio ozbiljan nauk koji traje godinama. Od cijele grupeostalo je nas desetak to smo uile svirati. Veina je plesala i pjevala, al ito je bio posao, a ne ala. Bez plesa, kod nas, nisi imao nikakvubudunost. A to je sve trebalo uiti dok si mlada. Poslije je kasno. Cvijetnajljepe i lista i mirie dok raste.

Neki su mi plesovi ili, a neki nisu. Kad sam i ove druge poelasvladavati, ples je postao nain na koji sam osjeala svoje tijelo to je joraslo i brzo se mijenjalo. Mada se meni inilo da sam ostala ista ko tamos dvanaest godina. Samo su mi se sisice i dalje iljile i rasle uvis, nekakopod samu bradu. A vrkovi bi strali dok pleem vie no obino. Aliznala sam da me ples ne moe dokraja sititi.

Sjeam se jedne druge prie vezane uz ples. I to iz razdoblja kadsmo se sve njime zanijele. A krv vri i ti, mlada, ne zna kolika je njenastvarna snaga.

Ponavljale smo neke korake do besvijesti. Ruke na bokovima, paruke, s dlanovima, prema gore, kao da daje i prima, ispred sebe, uravni sa strukom. Prvo lijevi, pa desni bok, svaki u svoju stranu baciti,pa lijeva noga korak naprijed, iznutra, kao da se trlja o desno bedro, padruga noga korakne. I tako unedogled. U stranu, pa naprijed. E, sad sveto zamislite s dodatnim zakretanjem cijelog tijela nalijevo, u krug. U

~ 16 ~

ANNA


17/183


18/183


19/183


20/183


21/183


22/183


23/183


24/183


25/183


26/183

KTF

milosti. Ljubila sam mu sljepooice, slomljen nos, grizla prsa, grebla gapo leima da je bio sav iaran. Poslije sam i svoje ime, noktom, nanjegovom trbuhom ispisala, pa je to zaraslo. A kad je, krasta ko krasta,spala, dolo je proljee, zapuho je topli vjetar juni koji dolijee skroz izAfrike i prelijee sve te puste otoke kojima se Al Gabri toliko divi.

Ti si se na mene namjerila, a ja se u tebe namjerno zaljubio!,rekao je Al Gabri i lijeio me od mojihuspomena, pitomio i spor bio.11Unjemu su bar trojica uala i ekala svoj red. Tako je izgledalo. Nisamznala kada je koji uz mene, dok se ne bi, u sitne sate, otkrio. A esto nitad!

Nekako mi se na poetku, pred to ljeto, usjekla ko mladici usjeanje ta jedna misao koju je, o ljudima, Al Gabri nabrajo: Ljudi...,

kae on, ...vjeruju samo u ono to vide, a ne vide nita!

Pred jutro, u snovima, uglavnom negdje putujem. Sepeti i neke silnelijepo ispletene koarice ve su na kolima. Koija pridrava ular, a menistavljaju uzde u ruke. Zajahujem. Sve se dogaa predveer. Predivno,sunce zalazi i put e biti dalek. Brda u daljini mame da se do njih stigne.

At iza mene na samaru vue moje knjige i haljine. Neka sam uena ena.Raja mi se sklanja s puta. Dovikuju se vodii. Psi mi se oko nogu vrzmajui umiljavaju. Uzjahala. A odozgo, sve je jo neobinije. Ko da samse nabrdo popela. I to sunce! Ko da je u dlanu. Tako mi miluje i pali obraz dase sva rastapam od miline. Iza mene netko sjedi, a ja sjedim u njegovukrilu. Pa kreemo! Put je strm. Jaemo uzbrdo, ali sporo, Klackamo itruckamo. Svaki put kad se napregnem da osjetim svog dragana podsobom, probudim se. Eto, takvi snovi me obilaze.

Znalo se dogoditi da i u neku meavu odjednom zalutamo, pa se nevidi ni rep onog konja preda mnom, Al nije zima. Ko da ono sunce idalje grije po obrazima.

11Dio nauka ezoterijskog i onog Rusa Sergeja Lazareva da bi trebalo biti svjestan svojihini, svog tobonjeg djelovanja, da bi trebalo pamtiti da si kod druge osobe i sebe samogumjetno izazvao reakciju, onaj povratni osjeaj to ga ljudi zovuzaljubljenost, za koji svakdri da je ljubav i da mu pripada kao ponajljepa ljubavna, a po tome i najtea, najtraginijapria. Trebalo bi, tu, kau, prvu namjeru pamtiti! Trebalo bi se sjetiti da I je na poetku svedolo odozgo ili smo, zbog osamljenosti, umislili da volimo i na tu se priu navikli.

~ 26 ~

ANNA


27/183

KTF

Il sanja da tedovode ovamo il da odavde bjei!, gledala je u mevragolasta Giza: I sve zbog nekih tvojih zasluga koje il ima od ranije,il si ih ovdje stekla. Sve e se zbog tog dogoditi.

Znala sam na to plakati, onako nedosanjana, djeje i buncati: Houljubavnika zauvijek!!! A Giza bi me tjeila: Onaj ko ivi u haremu, mislida je cijeli svijet harem! I malo me, grlei, ljuljala.

Zna li ti..., govorila bi, da u tom svijetu to se kroz pender vidi imirie, malo tko ljubav uiva. Ljudi su sebini i obijesni. Vie jedni drugene trpe. Nema vajde od tog da si neija ena ako te taj nema uza se, akote ne pazi! Daba ti sva blaga ovog svijeta ako suza nema.

Ja bi se malko primirila, a ona bi mi otkrivala: Nikad ja, mojaHabibice, ne bi tako to mogla trpiti. Radije bi u onu vodu na glavu! Naa

je sloboda ovdje nesaglediva!Tad se ja obino sjetim da imam svog ljubljenog i bude mi lake. A

Al Gabri bi mi apto na uho: Svaku miso ovjek mora s neba da muze,samo ljubav ne mora, ona doe sama.

Kad smo se, kasnije, malo bolje upoznali, on je i to mijenjao idometao kako tek tu ljubav ovakav ovjek mora uiti.

Je l valja?!, pito bi me.

Valja!, utila bi ja i znalo se tla valja.

Nije sve u ivotu rahatluk i halva, ko da se krilo iza njegovogsmjeka.

Tek me nedavno Al Gabri odveo da vidim ples dervia. Sjedili smoskriveni iza paravana i u toj maloj tekiji plesai su izvodili vrtnju, anjihove visoke i boje krvi kape bile su nakrivljene protiv mjeseca.Haljine se prebijele irile u neki cvijet, dok su oni to su sjedili uokolopjevali u ritmu. Nita, samo pjesma i okretanje do u nedogled. Neki su,koje nisam vidjela, mrmljali neki zapis, a haljine dervia kao da su merezale svojim rubovima preko lica i iezlo je sveg zemaljskog iz mojihmisli. Al Gabri je mirio i mrmljao i sam, lako se ljuljajui naprijed inatrag, sjedei. mirio je otvorenih oiju koje su gledale u nebo. Krajicinjegovih arenica, njihov donji dio, nazirali su se i nestajali. Samo biostajalo ono bijelo od oiju, pa ga prekrivale njegove sretne trepavice.

~ 27 ~

ANNA


28/183


29/183

KTF

Nije toliko vano biti voljen, koliko voljeti.

sufijska

Glava III:

Mutsalvee

U gluvo, nijemo i oravo doba noi mi idemo kroz neku pusto. Prvo

sipi ozgo, pa onda poe i padati. Konje vodimo za sobom i gazimo krozmokro. Svaka grana tipere obraz. Trava visoka, a uz zemlju legla nekamaglica koja puca tek u umi, pod stablima. Pribliimo se rijeci, a ono,opet, zastre oi, taj mrak nekako blijed. Vodu ne vidimo, al je ujemokako tee. Leda su znojna, al se voda s neba jo nije spojila s timznojem. Do jutra e sigurno.

Oi su nam, vodi nam je Armenac koji nou vidi poput zvjeradi.Gazi ispred nas nadohvat oka. On staje, mi stajemo. On kree i mi idemo.Digne li ruku, unemo i lijeemo po travi.

Ta nas kia krije i na naoj je strani i mjesec kog nema. Pada takosigurno i uporno da ve vidimo kako se mijea s tamnom krvi na sablji,vidimo unaprijed. Neemo je izbjei.

Netko sad na suvom spava. Netko sad sanja sunano jutro i ne slutida se mi kroz ikaru, uz rijeku, bliimo da mu uzmemo to to ima -ivot.Mnogi e od njih pomrijeti u snu, ne znajui da ih vie nema. A to ti jeisto kao da i ne zna da si iv bio. Grjehota je, nesrea je poginuti u snu.To od due, to osta, tad gubi pravac i ne zna kud e, na koju stranu.

Mui se izmeu neba i zemlje dovijeka.

Na meni ona koulja za koju mi rekoe da e me u njoj sahranili. toda je krijem i ne oblaim je? ta je sueno, bit e!!!

Kio vodo, draga kio, peri i ispiri sve to sam dosad pro o i imood ovog svijeta.

Malo upadne noga u kakav glib, pa malo na tvrdo. Jedva vidimArmenca kako kao kakav duh lebdi nad vrbama. Bio siroe taj junak.Odmalena kod nas. Nenadmaan u svemu to treba bacati. Mogo je

~ 29 ~

ANNA


30/183


31/183


32/183

KTF

dana. Medu nama i odred Sefevida.13Tko e znati tko je odredio da i onibudu s nama? Oni se natjeu tko e dalje u tajgu, tko e tamo prenoiti,pa se iv vratiti. Jedan ode. Nema ga tri dana, pa se vrati i zvidi veizdaleka, veseli se, ko doja: nema u njega straha. Ode drugi, pa se vesutradan vrati. Kae da je sreo te jahae, onako, u oporu, ko vukove.Moro sam, kae i slijee ramenima.

Ode trei i ne vrati se ni nakon deset dana. Svi ga oplau i zaboravena njega. Ne proe puno, a oni se, taj njihov odred, dogovore i odu jednuveer, sami, bez nas, u ravnicu. Pregaze rijeku uzvodno, jau do jutra.Pred jutro zateknu njihove na spavanju i sve do jednog ih potuku. Nautamo, svezanog kraj vatre i onog svog oplakanog druga i dovedu ganatrag, poluiva, polumrtva. I slave tri dana, opijaju se svojim uspjehom.

Mi, ostali, iz naeg reda, drimo disciplinu. Nema ishitrenih akcija.Uredno se spava i straa dri. Oruje se isti. Idese u drva. Kad se ide uizvidnicu, veza se ostavlja na dva-tri dima hoda. Jedan jaha javljadrugom sve to opazi.

I, nekako, izmeu Sefevida i nas padne oklada. Tko e dotjeratiivog ovjeka, pobjednik je. Ispoetka sam mojima branio da se u takoto uputaju. Al kad je njihov Moreno doo jedno jutro do mene i reko:Brao moja, al ste dotjerani! Ko da na svadbu idete! Vi bi preko rijeke,a suvih gaa!

Ja pogledam one moje momke i oni sjede, ue, znaju. I ne diuglava s onog to su inili. I iznenade se kad uju moj glas. I ja se samiznenadim kad ujem sebe, sa strane, kako, polako vraam tom Morenu:De, de, nije to more. Moe se i bez lae!

A on odgovara: Ma nije to, moj efendija! Nego, reko, malko sedosaujemo, pa da razbijemo dan nadvoje, natroje. I tako e uskorokie! Povuemo se odavde i mi i oni.

Okrenem se i pogledam one moje, a oni svi u mene zinuli i ekaju.Odmah znam da nee biti dobro, al ne moe samo dobro i initi ikaem: Nek ti bude, nek! Tko e prvi, vi ili mi?!

Onpusti nas. Ja pustimnjih i tako stvar krene. Tek kad smo jednenoi, poslije napornog jahanja, mi pozaspali, a oni, svi nestrpljivi,odjahali, iznenade nas na spavanju oni to su rijeku na konjima pregazilidaleko i nizvodno. Od potpune propasti spasio nas usud. Jednog od naspritislo i on kreno, kako je volio, da mlaz pusti po rijeci. I tu naletio na

13Sefevidi su bili iitskog uenja, a mi oslali sunitskog, pa ti vidi kakav e to aren kolaispasti. Ovi nai doli su s pola puta do Arabije.

~ 32 ~

ANNA


33/183


34/183

KTF

A noi studene! Vatru loiti ne moe. eka pomo izvana. Ilodozgo. Nevolja i u tome to nas nije bilo malo. Tko je izdao nareenjeda udarimo tim pravcem i do danas nije bilo jasno.

A na tom putu karavana trebale su biti tri oaze, a ne nijedna. I to jebila samo neka kratica, samo presijecalo iz jedne doline prema nekojplanini i gradu to je nad njom vladao. U taj grad smo krenuli i sad nimakac. Nit tamo nit natrag. Vjetar je bio gospodar dina, cijelog kraja.Trebalo je imati strpljenja i trpiti e i glad, hladnou i neobian svrabto se hvatao, najvie preko noi, i to po leima. Ljudi su se izranjavalieui se i vie su se na to nego na samu opaku e alili. I to cio odred!A u brzo nastale kraste hvatao se, opet, pijesak. I bio i pod noktima i podzubima. Jedem polako onaj komadi datulje, a on kripi pod zubom.

Jedan je meu nama, neki dervi, mogo itati ta e biti s olujom popjesmi koju uje, po zvuku koji vjetar nosi u ui. A mi, skriveni poduadima i ebadima, bez prave beduinske opreme. Zvao se Abu Aja Azizi bio stariji od nas. Pridruio nam ga na kapetan iz samo njemupoznatih razloga. Kao da je samo putovo s nama u taj grad pod brdom,pod surom stijenom.

Nakon tri noi i tri dana kae Abu Aja da je pjesma druga, kao da jepjeana meava promijenila stranu, kao da putuje u drugom smjeru. Aljudi koji udno raunaju vrijeme uvijek se plae kad kakvu vijest uju i

kau: Nije dobro! Jer oni to vrijeme raunaju po svojim slabostima, posvom strahu. Ne vole trpiti.

Reko je Abu Aja: Sad e puhati tri dana na drugu stranu, dapomete sve ono to je uinio! Ja, ko i svi, pomislim, ko e durati ovakojo duplo, jo tri dana, a taj se ludi Abu Aja, k o na moju misao, jonasmije i doda: Fala Bogu, datulja ima! Bie dobro, proe. Ako treba ipioku emo piti!

Nakon petog dana, znalo se: stvar jenjava. Poneko se odvaio davirne kroz kakvu pukotinu, a Abu Aja Aziz se provuko u vanjski svijet,dok smo mi zguvani ekali da vidimo ta e biti. Vratio se i reko nam:

Nevezan vor! Jo se ne zna. Srea da smo se stisliovdje u dolini.Da smo bili pedeset koraka na bilo koju stranu, sad bi ostali zatrpani!

Kako vojska nikad nikom nije sreu raznaala, tako se sad namabliilo ono to smo i traili. Na nas je naletio neprijatelj, kog svatko ima,al za njega moda i cioivot ne sazna. Nismo se u to suho i neodreenodoba dana ni izvukli, polumrtvi, ivi zatrpani, kad sunu po nama kopita iotrice, udare strijele. Ljudi su bili gaeni devama i njihovim jahaima, a

~ 34 ~

ANNA


35/183

KTF

svi se borili slijepi, mirei u mutno svjetlo i kroz pijesak u oku. Sreom,naa je kolona nicala ispod tla i protivnik je bio zbunjen: otkud sad mitu?!

Malo-pomalo, zbijemo se oko crknutih konja i razbacane robe, aispod pijeska jo je nicalo naih uspavanih ratnika koji su se sadprihvatili tog to jedino znaju - ratovanja.

Jednu je grupu predvodio kapetan, a drugu ba taj Abu Aja Aziz. Onito su se izvlaili ispod pijeska nisu znali da li da ubijenom protivnikuprvo otmu ma il mjeinu s vodom! Il da i sami uzjau konja, devu ipojure u kovitlac koji navodno ima cilj i viu svrhu, a zove se smrt.

Ovi, to su nas napali, ostali su iznenaeni naim brojem i usprkosnaoj ranjivosti i prvim gubicima, stali su uzmicati. Iz razloga koji nismo

mogli dokuiti, nisu bjeali. Bilo je - mi ili oni! Do zadnjeg!Dvije su nae grupe stisle njihovu, popadalu sa ivotinja, u sredinu i

tuko se gladan protiv sitog, smrznut protiv ugrijanog, edan protivnaviknutog. A ljudi su jo uvijek nicali ispod pijeska i nisu mogli oimavjerovati. Iz jednog u drugi kijamet. Iz jedne nevolje u drugu. Oruje,koje je ostalo pod dinama, trebalo je il oteti il nai u guvi, pod tuimnogama, pod ranjenima i ubijenima.

S one uzvisine, sjurio se na nas i nov napad! Tukla nas neka ljutamlaarija! Poslije se pokazalo: skoro smo satrli njihovog eika,stisnutog meu one nae dvije grupe i njegov je sin odluio da ga otmenevolji.

Oni se preraunali o naem broju i vjetini. Mislili, valjda, da smoneka gotova, ve zametena, karavana, lak plijen, a mi se budili,zaskoeni, vraali s puta prema onom svijetu.

Nije bilo natrag! Ni njima, a, bogami, ni nama! Imao sam tad veneku vjetinu u borbi, al je jedno oko bilo skroz zatvoreno, a kroz drugosam virkao jer je peklo i uljalo. Tuom sam sabljom odbijao one koji bi

udarali na mene i nastojao prii svojima. Bio sam po strani od glavnine.Tek kad me poprskala neija krv, ja progledam na to oko. I

podignem ranjenog konja, uzjaem ga i vrtim se, ne znam kud bi.

Uto je, iznenada, ko ijom samovoljom, poeo padati mrak i sva jeguva stala. Napadai su pobacali oruje iz ruku i sjahivali. Mi isto. Koda se meu nas uvukao neko trei i nagovorio nas da odmah stanemo.Ljudi su, jer to su sad ponovo bili ljudi, pomagali jedni drugima. I tim

~ 35 ~

ANNA


36/183

KTF

okom, vidio sam kako onaj Abu Aja Aziz vodi, pod ruku, nekog njihovogstarca i neto mu na uho ape.

A ispod pijeska, koji vlada ovim svijetom, zajedno s nestalnim i

hirovitim vjetrom, jo su nicali oni koji se nisu mogli lako na povrinuprobiti. Velik je broj naih i ostao da tu sanja ono to se ne moe za ovogivota! Dovijeka!

Padam ti ja u san, kad vidim, dolje, u dnu sna - ekaju me neki ljudi!Ja kaem: Ljudi - nisam ja taj!

A oni meni: Padaj! Samo tebe ekamo!

Opirem se, al, svejedno, padam i vidim - oni se dolje smiju, likuju!Pokuavam usporiti pad. Sijevaju varnice od trenja dok ja struemprema dnu. Zidovi se zaarili. Al ne moe! Sve sam nie!

Toj dubini se pridruio mrak. Al oni to me doekuju vide se ko dasvijetle.

Kad konano padnem - nema me! Umirem od straha. A pravo i neznam od ega. Lako mora biti u snu! Mora ovakav kakav si umrijeti za

svu pamet koju si popio. Potone u neimanje, u nepostojanje, u nita idobro zna da tako izgleda i ono za ta se sprema.

Ako, u ovom svijetu, nisi razvio vienje i hrabrost da se tom strahuodupre, umrijet e im padne, nema nade!

I, kad si potonuo do dna, zna da svak ko te eka moe s tobom tahoe! Ti nisi vladar svoje utrobe, svojih oiju, svog bia!

Drugi pur hvatam san. Korukom, al to nije ruka. Hvatam ga umom,sobom samim. Ne dam da me sveg pojede! Znam - doi e, al ja ubitispreman kad doe. Ostat u budan i takav viriti u njeg! Nee mezaskoiti kao dosad.

Kako god okrene, on e uhvatiti tebe! Al ako uloi sveg sebe,moe uhvatiti san koji ti je suen, bar za rep. A odreen ti je onim to sidosad prosanjao, to na javi, a to mirei, mrakom.

~ 36 ~

ANNA


37/183


38/183


39/183

KTF

S kim sam god priao, matao je o tom. O lako dostupnom putu uono izvan sebe. ovjekova mata ga, stvarno, nosi u raznim smjerovimai jedan jedini ivot nam vie i nije dovoljan. Zato je bilo potrebnoizmisliti tu mogunost da se ivi bar dvaput, ako ne i to da se ivot,ovakav neiskoriten, vrti i ponavlja, koliko god hoe, gotovo povlastitoj elji. E, eto ti, opet, tog stvora, roba elja, koji eli pomiritinepomirljivo i spojiti nespojivo, a ne mie se s mjesta.

I to je mjesto, a on to ne zna, u njemu samom skriveno, a put donjega je teak i strm i zaas se, kad tuda kree, sunovrati odakle sikrenuo, ako ne i da dospije na neku krivu stazu, odakle nema povratka.

Tako ljudska dua, koju se teko izvana vidi, postaje bojno poljesvih onih glasova koje sadri, a koji se lome izmeu sadanjosti i

budunosti. Najee ovjek ne troi ni jedno ni drugo. U ovomsadanjem ne zna da jest, a za budue ne mari. O njem samo sanja: Ah,ta e biti jednog dana!

Pa samo eka i ne zahvaa u sebe, gdje je i skriveno sve to bi mogopoeljeti. I u njemu se krije taj ambis, taj bezdan tolike dubine koliko je iljudsko neznanje, kolika je lijenost i tromost, i koliki je strah. ovjekpreslatko spava sve do smrti.

Virkao sam prema zvijezdama i udio se do iznemoglosti, dok mene bi oborio san u kom su zvijezde ponovo bile pred oima. Al sad si ih

mogo milovati i rukom, a ne samo oima. I mogo si i trbuhom, leteizakaiti koju, pa ti je na njemu ostajo trag, gotovo ogrebotina od togsjaja, od tog susreta, od tog hirovitog leta. Onda si ga jutrom traio ipipao oko pupka, al ga vie nije bilo.

Ponekad ovjek padne na neku zvijezdu. Privue ga njen bljesak. Ilbude baen na nju, a da ne zna kako. A onda, kad se posve navikne datamo ivi i uini mu se, na toj planeti to sja, sve poznato, on vidi, il samo pomisli, kako se nije ni mako odavde gdje je zaet i zasaen daraste, vene i mrije. I dok shvati da je imao ansu da ivi, on je gotov. A taansa bila skrivena u njemu samom, a ne van njega. Bila je zatrpanavanjskim svijetom i njegovim arenilom i trebalo je sve to napustitii okrenuti se Bogu u sebi. ovjek se oajniki napinje ne bi li obratiosebi, vidio sebe i volio sebe, imao vjere u sebe.

Ovakav, on se ne voli, sebe se srami i zaboravlja, podcjenjuje.Ovakav, on bjei od sebe ko od crnog vraga, ko od kuge i bolesti, ko odistine, ko od smrti. Ovakav, on miri tako jako da ga bole oi, i boli ga ipomisao na to da bi mogao jednog dana, koji nee doi, otvoriti oi.

~ 39 ~

ANNA


40/183

KTF

I odijevao sam ponajljepe haljine, zajahivo plemenitu drebad iujahivo kroz obeane kapije u guvu bogatih prijestolnica. Tamo sampio i jeo. Tamo sam kupovo i noivo. Tamo sam vien bio. Tamo samljubio. Tamo su me slavili i voljeli. Vamo sam se gubio kroz ulice i ljude.Tamo sam pio po mehanama. I letio s golubovima. Sve sam, al sebeobuzdati nisam mogo, sebe pripitomiti nisam znao, nit umio. Svojusirovu e nisam znao kalemiti da raste drugaije, da se penje kopuzavica, u drugom smjeru, da mi se vraa.

Moji dugo nisu mogli imati djece. Prvo, a muko, koje se rodilo,odmah umre. Pa su se rodila moja braa. I na kraju ja.

Otac je bio ugledan pisar, stariji od majke sedamnaest godina. Onaje bolovala od neke malo poznate bolesti i cio se ivot nije alila, ali jeumrla prva, jednog proljea kad smo tek preselili u vei grad iz one naekasabe u kojoj smo odrasli.

U tom gradu smo otac i ja, opet, ostali sami jer su braa odlutalakuda koji. Onaj najstariji, vojnik, pogine i iza njega ostanu njegova ena idjeca, a mene su tad tek uili pisanju, ne bi li bar ja oca naslijedio.

Priznajem da mi to nije ilo. Bjeao sam iz grada, lutao po vonjacima,kupao se na rijeci i vraao kui kasno. Otac se na mene nije ljutio.Putao me da rastem na onu stranu na koju je jedino mogue i znao jesamo rei: Ti si se bacio na mater! A mislio je da sam njenijegzdravlja.

Jednom mi braa rekla, mislei da sam dijete i da neu razumjeti:Nestrpljiv! A ja dobro upamtio i cio ivot uio ba to - kako trpiti!17

Svejedno, teko smo ivjeli od oevog nauka jer ga je, u neko doba,

izdao vid. Sad je on traio da ja budem taj koji mu ita. Neto smo, a janisam razumio to, rasprodali i otac je rekao: Njeno. To se brzonosiloi vidio sam da otac tedi ne hi li i poslije njega togod ostalo. Doivio jevisoku starost i kad je umro, ja sve podijelim brai i onoj udovici teodem puteni njenog mua. Ona me i uputila kome da se javim, a od svegoevog meni ostanu samo knjige, s kojima nisam znao to da radim.

17Glavna moja i vaa osobina jest ba ta - da smo nestrpljivi! Druga je da svezaboravljamo, a trea da se na sve alimo!

~ 4 ~

ANNA


41/183


42/183


43/183


44/183

KTF

Shvatio sam da tu nema druge ve pustiti sve svojim putem ikrenuo u mrak za Kurtom. Bilo je teko i kratko vrijeme boraviti uzstarca. Njegov jad bio je oit. Pio je svaiji mir oko sebe.

U tu sam se djevojku zagledao. U unuku tog starog to je oekivaoda e mu cio kraj pasti pred noge. I kad je Kurta kren o u obilazak naihmomaka, ta je mala, iznenada, dotrala do mene. Ne znam kako menala. Rekla mi: Ne mogu biti tamo s njim. Tue me oima. Misli da samista ko moj pokojni otac!

Ja ti ne mogu pomoi!, reko sam.

Ti si mi jedini osto!

Kako? Ja te i ne poznajem!, zbunio sam se.

Ja poznajem tebe!, iznenadila me. I sjetio sam se zagrljaja kadsam je zgrabio slea.

Mlada si. Prevarie i sebe!, nasmijalo se neto u mom glasu.

I sve je stalo na toj prii meu nama. Ona se spremala da odesvojima u brdo, uz neku strminu. Svitalo je naglo. Tad mi je odluilaotktiti svoje lice.

Da me pamti!, rekla je i skinula zar. Bio sam opinjen i obuzelame neka studen. Premoren dugim hodom i nespavanjem. U tom trenuopkolili su nas njeni zemljaci. Vidjelo se, na prvi pogled, da su to neka

djeca, ali je na mene gledalo njihovo oruje i ljutnja, a ne mladost iveselje.

Ona, ije sam lice sad poznavo, viknula je visokim tonom: Atoraj!,i jeka se nije ni odbila od usnulog brda, a ovi njeni su, ko osice, skoilina mene. Uzmicao sam i odbijao borbu, a njihove su me rukepromaivale. Kao da sam znao da mi ne mogu nita. Sve je oko menefijukalo i zvidalo. A meni se inilo da spavam, da ne vladam svojimpokretima. Netko drugi me vrtio oko sebe i bacao na sve strane. Napadje bio kratak i kad se zaulo: Stani!, sve je stalo.

On me titi! On je moj zatitnik!, reklo je ensko i stalo pred oneto su me napali. Uhvatila je nekog momka za ruku i dodala: Vjeruj mi,brate!

Iznad nas, nad stijenom, vidio sam, pojavilo se svjetlo. Tek sad sampostao svjestan sebe i osvrnuo se pogledom po obronku. Osjetio sam dame ona sila koja mi je sputala tijelo polako puta. Krv je poela juritikroz tijelo. Vidio sam svaku kap. I nije se prosula po zemlji, po travi.

~ 44 ~

ANNA


45/183

KTF

Iznad nas, netko se penjao u brdo, polako, kao da puzi. Svjetlo nadstijenom potpuno me zaslijepilo.

Kasno tog popodneva Kara Kurta se vratio onom starcu i vatri koja

je jo samo dimila. Sjeo je uz njega, zagledao se u maglovitu dolinu iprocijedio: uda se doputaju samo prorocima! Ustao, ne ekajuiodgovora i krenuo da nas skupi. Napustili smo planinu, silazei niz nekudivlju rjeicu to je padala nizbrdo. Otad u mislima nosim sliku onogdjevojurka kao bolest. Neko me je vrijeme sve vuklo u ta brda, gdje bime, znao sam, sigurno zadesila neka nesrea. A poslije sam sebi branioda se sjeam tog lica i tih oiju koje su pamtile mene. Smrtna seopasnost tog susreta prenosila sa mnom kud god sam iao i vie nisamudio za onim to mi se podastire, ve sam bio zarobljen u tom kratkom

svitanju, u prolom kojeg nema.

Al, neka me zatita pratila i ila za mnom ukorak, Koliko me god tolice opinjavalo i nisam nita drugo pred sobom vidio, ta me sljepoaprovlaila i kroz najtea iskuenja i udese. Smrti sam bio stalno blizu, alije nisam upoznao. Prolazio samko uzdah i kroz iglene uice.

Na osami, s rjeicom koja nam je tekla pod nogama, jedno jutro, dokje jo sve obuhvaao sam mrak, Kara Kurta mi je dao drugo ime.

Odsad e ratovati sa samim sobom, reko je, zalivajui me onomvodom to je pod nama bjeala da se vie ne vrati.

Borie se sa svakom misli koja kroz tebe protie. Neke e, samo,nakratko, uspjeti zadrati, a sve e druge utei kao da ih i nije bilo! Isamo s tim malim dijelom, to ga kao sepetom ugrabi, moe netonapraviti. Eto ti ga na! ovjek radi tek s tragom od traga onog to kroz

njega ide. Sve je ostalo nedostupno i, samim tim, neshvatljivo.

A, to me je kupanje na neki nain pralo od svega prolog. Voda jepomagala da zaboravim jednog sebe, sveg stisnutog i zarobljenog uobinom tijelu. Ona je prala i mijenjala. Al ne sasvim. Ona je poticala, adalje je ljudski stvor moro sam. Kroz mrak. Pipajui rukama. Njuei.Sluajui uima koje jo nisu sluale jer su bile gluhe zbog oiju i danjegsvjetla, pa nisu ni mogle uti nita drugo doli dnevnu buku.

I zbog tih oiju koje ne vide dobro, jer su zavedene prevelikim ilanim svjetlom, i ruke ne osjeaju to dotiu i nos ne die to bi mogo.

~ 45 ~

ANNA


46/183


47/183


48/183

KTF

neto gledalo, a kojiput samo mrak. Kad bi ovjek gledo cijelugraevinu izvana nikako ne bi ni pomislio da je unutar svega i jednatako visoka, a opet, kad si unutra, i prostrana prostorija.

Lako se bilo u njoj osjeati izgubljeno. A sjedne li ba u sredinu,zidova nije bilo, udaljavali su se i od pogleda i od uma. Kad sam prvi putba tu sjeo, a bio sam, sve je oko mene zaplesalo. Bio je to osjeaj poputonog kad kao dijete gleda, u nekoj vruici, s kreveta i ini ti se da je tloispod kreveta daleko, daleko i da ga nikako ne moe nogama dohvatiti.

A opet, u drugom trenutku, takvo djeje pamenje skriva u sebi ionaj privid u kom je mogue i stvarno dalek, suprotan zid dohvatitirukom ako eli.

Tako su i obrisi ove prostorije u tvravi izmicali oku i umu. Zvali su

je tobolac i u nju te nisu putali bez razloga. Poslije sam saznao da je tojedino mjesto koje je graeno da u njem ovjek boravi sam.

I taj je tobolac trebalo zasluiti.

Prvi su me put tamo poslali kad sam pismenima ispisao rije:buenje, da tamo sjedim s njom i utim.

Postupno sam uviao kakvu mo posjeduje taj tuljac to bode unebo, a kakvu silu moe osloboditi iz uznitva sam ovjek ako stane napravi put.

Prvo me opinilo to to soba koja nije soba pjeva. Sagraena dazadri i uva, da dugo nosi, glas, ona je ljudsko uho spajala s onim to jezijevalo u samom vrhu, s onim okruglim prozorom odakle je dopiralojedino svjetlo il nasrtao jedini mogui mrak.

ak sam jedno vrijeme sam tobolac zamiljao i u sebi zvao: uho.Uho je to i slualo i pjevalo. Nekako, zajedno s tim, uvidio sam da to uhoizaziva i uva i ono to je glas poslalo na put: misao!

Ej, koje li radosti, koje slasti, za mene, neobuzdanog poetnika,sjesti usred tog mraka!

Nije dobro da si preesto tamo!, posramio me jedno jutro el-Razi.

To je kao kad djetetu da igraku s kojom jo ne zna to bi!

udio sam se tim rijeima, a on je dodao: ta e biti s tomigrakom? Imao je obiaj da postavlja pitanja na koja nije traioodgovor.

Razbie je!, odgovorio je sam.

~ 48 ~

ANNA


49/183


50/183

KTF

I da si htio, nisi se mogo obraati drugima, koliko sebi. To sesvagdje u ivotu dogaa, al ljudi to ne koriste. Radije mijenjaju alu zabesmislicu, san za drugi, nego da svoje lice prepoznaju.

Niko mi nije prio tko je zdanje digao, nit tko mu je ime nadjenuo.Mada smo bili u visini, zima je bila ugodna. Mraz je trajao kratko, asnjegovi se ne pamte. Ljeta su blaga i vjetrovita, a proljee i jesen slatki.Ko da smo se mi vrtili za suncem, a ne da je ono obilazilo nas!

Na samom poetku ruka me nije sluala. Nikad neu pisati k ootac!, mislio sam. Al je el-Razi banuo meni jedno jutro i reko: Tkoima ruku za jedno, ima i za drugo! A mislio je, valjda, na borbenuvjetinu.

Tu sam njegovu misao drao u glavi, dugo je uvao i nosio, doksam

se muio, dok sam uio lakou pokreta. Reko je i to: Sve u ivotu moraimati lakou, sve mora tei samo! I tako to nije nita drugo nego da tiAlah na uho ape!

Svud se govori kako napor, na kraju uloen trud, raa plodom. Al jasam svojim rezultatima bio nezadovoljan. Kad me el-Razi jednomprilikom, istina, neizravno, pohvalio, bio sam zateen.

Rekao je: Odakle ti ovi ukrasi na poecima?!

I jo: Ruka fino drhti, vidi se kako krv kroz nju tee, dok vue.

Potez putuje voen eljom za mirom!

Te sam ukrase preslikao iz pamenja, onog djetinjeg dok gleda,zaviruje preko ramena svog oca koji, nagnut, pie.

El-Razi je to nekako znao i vratio se vanijem: Kad iz potezaizvjetri elja, ostae sam mir.

Ispisivao sam, redom, dalje, ispit savjesti, pokajanje smo,pokajanje onog koji je, dakle, preobraen. Pisao sam o razmiljanju kaoistraivanju to ga vodi unutarnji vid. Pa o meditaciji to je bila via odpromiljanja jer promiljanje jest tek traenje, a meditirati znai nai,

znai znati kako.I pisao sam o Alahovu uetu za koje sam se i sam pridravao u

hodu. To mi je ue pomagalo da se izdignem iznad svake uobrazilje i dase oslobodim svakog oklijevanja.

Sjeam se da sam tu dugo stajao u mjestu. I s vjetinom pisanja i spridravanjem za to ue, bez kojeg, neko sam se vrijeme plaio, nisamznao kako u!

~ 5 ~

ANNA


51/183

KTF

Poslije sam uspio pobjei od onog to nije, onome to nikada nijeprestalo biti. I vratio se isposnitvu koje se sastojalo u tome da ovjekstekne jo vee povjerenje u svoje bie, u svoju duu. Onaj tko prigrliistinito, ima veu mo da ini, da ne bude bacan na sve strane mimo tesvoje moi.

Znao sam da poslije toga ovjek ponovo prouje, al se prije togtrebalo buditi, pazei na sebe i na sve oko sebe, tako da se dijelim natroje koje nije, u stvarnom, podijeljeno: na Alaha, na sve to nisam sam,a to se zove vanjski svijet, i na sebe, sputanog u tijelu koje, opet,pripada tom istom vanjskom svijetu. Bila je potrebna panja i paziosam!

U to sam doba malo izlazio izvan mjesta gdje sam spavao. Navraao

je samo el-Razi da, sad, on meni virne preko ramena i oduti, pa ode.Zaboravio sam da postoje svi ti hodnici, a pogotovo sam zaboravio onusvoju djetinju oaranost tobolcem, visokom upljom dvoranom. Moliosam lako, cijelo vrijeme, klanjao se meu svojim zidovima koji odavnovie nisu bili moji. Mogli su lako biti bilo iji. Al su bili jedino Njegovi!

ovjeku se uini da je zaboravio zato je ovdje. I ako, uistinu,zaboravi, dobro je, odmetno se od sablje i privida koju ona sobom, okostruka, nosi. I od odijela se odmetno. I od imena. Ostane dua samanasuprot tijelu, njenom dumaninu!23

U to je doba, negdje, i Mutsalvee izgubila ime. U toj sam kuinauio da ne raunam vrijeme tako da ono tee kroz mene, ve da vidimsebe sama vodena vie odozgo nego odozdo, kako, tobo, klizim krozbezvremeno, a zapravo stojim u mjestu, zasaen, ne miem se, samobljesnem svjetlom i utrnem.

Mjesto je to skriveno, nutarnje, rekli bi ljudi: u glavi! A bljesak, sjaj,vezan je uz predanost koju ti vlastita i Njegova sila zajedno pomauizgraditi i odaslati.

Slijedilo je, za mene, takvog, bolno iskuenje. Pir me kuaozadatkom kom, izgledalo mi, nisam dorastao. Okani se orava posla!Dosta je pisanja!, kao da se i osmjehnuo ustima, sasvim jednostavno,kad je to reko.

Kako u sad?!, pomislio sam, a ovaj je odgovorio: Pii ti Gabri, usebi i dalje, al malko, samo, odmori ruke! I sad je izgledao tako pitomo

23Tijelo je podlono ljudskim eljama, a bie (iliti dua) tei odricanju od ljudskog istremljenju ka boanskom. Odricanje jest borba za stjecanje bia!

~ 51 ~

ANNA


52/183

KTF

i kao da me moli, a ne nareuje. Takvom ovjeku ne moe odbiti. Vidida zna to ti treba.

U prvi mah izgleda: odrekne li se pisanja, odreko si se svega! Al

reko je el-Razi, kasnije, kad sam to i sam uvidio: To je orsokak!I, stvarno je bilo mogue vui poteze umom i vidjeti sliku to

nastaje, a sve bez ruku!

Vidjelo se, ubrzo, i to da sam sad vie pripao Njemu no sebi i prviput sam bio siguran da u znati togod zapisati onako kako me trae,ako ustreba!

Sljedee emu me na starjeina uputio izgledalo je jednakopogubno, al, znao sam, i jedino mogue.

Sad mora u svijet!, reko je i, opet, izgledao alostan to mezadnji put gleda.

Ja sam ve u svijetu!, odgovorio sam, a njegove su se cijele oi isvo lice slatko nasmijali.

Onda ti nee biti teko!, nije prestajao taj njegov osmijeh. Znaosam da nee.

Prvo kud sam poslan bilo je mjesto blizu same granice s Perzijom, autvrda je bila mala, istina, od kamena, al se stisla ko pokisla nad nekomrijekom to je tekla na istok. Tu je bilo svega sedam ljudi to su pronosili

Njegovu slavu i poruku. Ja im doem kao osmi i s njima provedemgodinicu, ni sam ne znam kako.24 Sve to sam tamo uinio, kao da jepogreno bilo, kao da je moglo bolje. Al, eto, bacie me dalje. Na to crnobrdo doe po mene isti onaj el-Razi, na devi, i nekako usukan. Vidjeli sena njemu prvi znakovi starosti. Bilo mi je drago to su ba njega slali, al me on odmah ukorio: Mogo je biti bilo ko!

I odvede me u slinu utvrdu na nekom otoku kog si mogoprehodati za vrijeme koje je potrebno da se smota i zadimi kratakduvan.

Ni na oluku nisam dugo ostao. Petorica stanara, vidjelo se, nisueljeli gosta.25Bili su sami sebi dovoljni. Oni su gledali kroz mene, a jasam vidio ono to su skrivali i nismo progovorili ni rije. Da l su sekome alili ili mi se posreilo, tek, stigoe po mene dvojica i vratie me umjesto odakle sam i kreno, a zvalo se, jo uvijek, tvrava Mutsalvee.

24To prvo vrijeme lako pobjegne i ako nisi dovoljno stasao, ako nisi stekao sigurnost utraenju - zalutas! Zato je vano da ovjek bude voen!25I vano ie da ovjek koga prepozna kao svog (kao starijeg brata)!

~ 52 ~

ANNA


53/183


54/183


55/183

KTF

Ahmed mipria da negdje vrlo daleko od ljudi postoji i raj. I da onnije na zemlji. Da se pomie i putuje. I na njemu da netko ivi. Al nezauvijek! I taj raj da ne plovi oko sunaca i kroz duboko crno kruei, veda luduje i taj krug izduljuje. I da se to zove,taj put da ima ime: elipsa!28

E, sad, Ahmed stalno ponavlja tu priu, ali je svaki put drugaijeobre. Jednom krene od dubine, od nitavila i ugleda zvijezdu koja letikroz njeg kao kometa. A drugi put virka s pjeane obale uvis i jedvadosee mjesec. Pa s mjeseca premjesti oko, kae on, na sunce. I tko eznati kako on to skae!

Ja samo pratim njegovu priu i pred kraj ve spavam k o da nikadnisam. Drugi put se pravi da se nieg ne sjea to mi je prije pri o i kaeda je raj smjeten u ovjeku samom,da je denet tamo gdje ga ljudi ne

vide! Veina ga ljudi, kae, za ivota ne otkrije.Nikad!, ostaje on tvrd, a ja utim i on ponavlja: Nikad! Kad sam

bila dijete, djevojica, uila sam bjeati od ljudi! Od njihovih bjesova ituga pregolemih, takvih da ih sami ne mogu nositi, od njihovih zanosa.Pomagala mi baba koja je dola izdaleka i koja je odbijala da govorinjihov jezik. Mnogi su mislili da ga ne poznaje, a ja sam znala da to nijeistina.

Ja sam htjela biti kao ona.

Sad kad nje vie, ovdje, na ovom svijetu nema, malo mi je teeuhvatiti njenu misao, al mogu!

Njena je bila i ta: da je svejedno gdje sudbina ovjeka baci, da jevano samo to kako se on doeka i kako dalje pliva. Da l ko maka, dal ko ptica, riba, da l ko obian smrtnik.

Koje god iskuenje li Alah poalje, govorila mi pred spavanje,bitno je samo jedno! Ja bi ekala u tiini, mirei bi ekala, a ona binastavljala: Bitno je kako e ti na to iskuenje odgovoriti!

Vano je ne vraati bjesovima. Vano je ne nositi tugu sobom ni za

stol ni u krevet! I ja sam sebe prala, pred spavanje, od sveg danjeg.Nauila sam da ne unosim u san. I bez toga su snovi krcati eljama istrahovima da se te elje nee ispuniti.

ovjek je rob elja!, poinjao je i moj brat Ahmed Nurudin kojiputpriati sa mnom upravo s tom babinom priom.

28Kae Zaharias Sichin (Siin) da planet Nubiru putuje kroz svemir, pa se krunomputanjom vraa da okrene oko svog Sunca, a to je ba ovo nae Sunce, pa da se opetodmetne u duboko crno.

~ 55 ~

ANNA


56/183

KTF

Budi sretna to postoji, nastavio bi. A ja mu vraala: To si mi i uprolom ivotu prio! A on bi se iznenadio i pito: Kako zna?

A ja sam mu odgovarala: Znam, jer nisam ni suzu dosad pustila da

mi pogled zastire! I imala samjasnu sliku kako se onaj to me pouavaudi vie od mene koja uim!29

Eto, mogu odmah dodati bar jednu svoju tajnu. Recimo onu ohodanju. Jo ko dijete sam odluila da promijenim svoj hod, ne bi lividjela hoe li se oni oko mene promijeniti. Vjebala sam dugo, aluporno i na kraju se navikla, bilo mi slatko epuckati, jednu nogu malkovui za drugom. Tako bih postizala ono to druga djeca nisu mogla, oemu nisu ni sanjala.

Vodali su me kod raznih travara i vidara koji su se snebivali i samo

ramenima slijegali, sve dok me nisu doveli u neko selo izvan grada, nasamoj obali to gleda prostrte otoke. Tamo je bio neki starac koji je takoizgledao, odmah sam prepoznala, samo zato to se skrio u svoju kosu ibradu. A u stvarnosti bio je mlad ostario, povuko se od svijeta na tajvidikovac nad morem.

Pustite nas same!, reko je ovjek i oni koji su me doveli vratili seu selo, a ja sjela ktaj njega i gledam, s te visine, rijeke u moru koje vjetarmrsi. Njemu je, znala sam, bilo sve jasno i samo me pita: Ajd, ostani samnom!

Meni ao, ve tad! ta sam mogla imati: sedam, osam ljeta i svutvrdoglavost da ne priam ni s kim. I, kaem, ao mi jer je to, isto,mogobiti neki rod mom Ahmedu. ao mi i utim. On to vidi pa kae: Sad jeprilika i nikad vie! I tad na njegovu licu proitam kako je osto mladac,djearac. A oi je imo koje vide.

Voli se igrati kako ti je drago, pomirljivo je apno. Al pazi da nepretjera, tad ti vie nitko nee moi pomoi!

Ni ti?!, lanem ja.

Neu moi!Ni Ahmed Nurudin?!, nisam izdrala.

29Djeca se, odmalena, krivo ue, krivo im se primjerom pokazuje jer ona najvie uegledajui i oponaajui, a ponajmanje sluajui prazne rijei koje ne prate i postupciroditelja. Od najranijih dana djeca vide da je normalno, poeljno i dobro planuti, vikati,lako bjesovima vraati, mrziti ili tui! Onaj - ono dijete - koji tome pobjegne, tko se tomodupre, kog, daj Boe, tkogod priseban odgoji, moe idulje i pnsebnije poivjeti.

~ 56 ~

ANNA


57/183

KTF

Ni on!, vrati mi on prelako, pa stane: A tko ti je taj Ahmed? Onnije na?! Nije odavde?!

Ja samo odmahnem glavom da potvrdim da nije. Pa se vratimo

valovima i svak pratineku svoju vijugu na vodi. Proe dosta vremena, aon e: Vidim da ti uz tvog Nurudina ja i nisam potreban.

Pa me pita: Ima li koga osim te bolesne matere?

Ja jedva zinem: Babu!, a on e: Dr se te tvoje babe jer ti matinee dugo! I to je bilo sve. Vratili se po mene i on im kae: Mala jezdrava da zdravija, fala Alahu, i ne moe biti. Ne brinite uzalud. Akohoe, sve e vas ona pretrati, ne bojte se!

I vie me nisu vodali okolo zbog mog hoda, a ni zbog utnje. Ni zbogega. Pa je, nakon oca koji je, ranije, u nekoj buni na sjeveru izgino,umrla moja mati, a ostala samo baba. Reko je Ahmed Nurudin: E, sadsi se tek rodila. Sad ti ivot poinje. Srea je, u nevolji, da rano staje nasvoje noge i da se moe uzdati u sebe.

Pitala sam: Doklee sve to trajati?!

On odgovorio: Potrajae, ne brini! A tu smo ti i baba i ja!

to god bilo, prihvati, oprosti, baci iza lea i idi dalje!, pomislilasam.

to god bilo!, nasmijeio se Ahmed iz te prevelike daljine.

Kad me bacilo u ruke veziru, prvo to me razveselilo bila je kuanad morem. Odmah sam se sjetila onog pustinjaka nad otocima i svosam prvo vrijeme provodila u prozoru s kojeg se moglo uiti more. Kadga ovjek ita kao da se s vodenom nemani pomiri, postane joj prijatelj.Poslije mora itala sam stanovnike to su se oko mene okupili i iskalanjihov smijeak. Smijeak je onaj prvi to sva vrata otvara i ja sam gavraala, izmeu dva sna, nemilice.

Tad je dolo doba da se na noge doekam, ko maka, jer sam tekbila baena. Poslije e, tek, trebati plivati, a na kraju letati.

Stoput sam poalila to nisam s onim ovjekom na vidikovcu ostala,al valjda nije tako bilo sueno. Svejedno, drala sam se njegove misli,one da ni u emu ne pretjeram. Spaavalo me to i spaavala me utnja.Tko zna gdje bi dosad zavrila da sam lanula ono to mi je prvo bilo napameti, ono to se jasno vidi kad drugi ne vide!

Ljudi ne vole one koji su drugaiji! Stoga sam, prvo vrijeme, krila odsvih svoju vjetinu hodanja i utnje. A da bi to sve pretrpila, uila samono to sam ve znala: plesati!

~ 57 ~

ANNA


58/183


59/183

KTF

Ona je bila dobar poznavalac nas mladih enica i naih nestalnih i divljihsrca. Mogla je pogoditi kad e se koja rasplakati i za neim prolimtugovati. Mogla je vidjeti na licu kad je koja zaljubljena i znala u kog. Inisam se udila to je, onda, lako proricala ta e s kojom biti za godinuil dvije. Rekla bi za jednu Nusretu: Ako tako nastavi, razbolie se!, pase to dogodilo. Za drugu je samo izbacila: Evo meni pomonice! Istvarno, curetak nije dugo izdrao nau kolu, rano je bacie u kuhinju.A za Jasminu je predvidjela: Daleko e dogurati i gadno zavriti! Pasam se za nju stalno bojala, gledajui i sama kako zori i kako hrliususretsrei to se krije tik pred nosom, u buduem.

Demila je svakog mogla vidjeti, al sebe nije. Sebi nije moglapomoi.

I kad bi se moglo, ne bi se vraala!, ula sam je jednom da s nekimdivani: Ovako mi je slae!

esto je, ne bivajui tog svjesna, koristila ba izraze koji potiuapetit: slatko i ljuto, neslano i gorko, lako je, njoj, neki curetak biosladak da si ga mogla progutati u jednom zalogaju, a druga je mala bilaIjutita ko papar. Pa je, opet, neko od nas bio prost, to e reinedosoljen, a neka e za svoj postupak gorko zaaliti i tako redom. Koda je svakog ovjeka Demila liznula, gricnula, probala ga ustima dok gane skuha do kraja.

I, ne daj ti Boe da neto od suda razbije, a njoj nisi draga. Pamtilabi to godinama i plaila nas: F., draga moja, zna li ti koliko vrijedi toto si razbila?! Nee to moi meni vratiti ni da srebrom vraa! Iznekog razloga srebro je kod nje igralo ulogu najfinije mirodije, najfinijegzaina. Poslije sam saznala, ako je istina, da je za srebro prodana.

Cijeli sam se ivot morala uvati da no pokazujem to u sebi krijem.Morala sam se polako otkrivati, polako svlaiti sa sebe sve velove,skidati sve maske.

Tko preko noi osvane u ljepoti, sav ogoli! Svi ga pokradu! Tkogodpogledom, tkogod ljubomorom, a poneko i rukom!, reko je toliko putaspominjan mi brat Ahmed, Treba ljudima dati vremena da se na tebepriviknu i onda se i ti na njih lake svikne!

Ne valja na protivnika odmah najljuim orujem koje ima! Prvoga zeru kuaj! Naali se s njim.A ako moe mirno, ti se i pomiri!, bilaje neka misao koju sam nosila i ne sjeam se vie odakle.

Tako mi se i danas ini da dosad nisam zaplesala ba onako kakoumijem, a o pjevanju da i ne govorim.

~ 59 ~

ANNA


60/183


61/183


62/183


63/183

KTF

prema ljudima. A, s druge strane, mogla je krotiti svoju vrelu krv boljeno sav ovaj ludi enski svijet.

Drugi muki koji je stanovo u mojim snovima bio je Abu Musa. AbuTeralevi ibn Nusrat Tefasi Musalim. To sam ime znala jedino ja i, opet,spominjala se u svojoj glavi njega kao Abu Muse, samo ja. Samo ga jesvijetli vezir znao pod tim imenom i niko od ovog naeg svijeta koji namse nametno ovako nestalnima i krmeljivima.

Sreli smo se Abu Musa i ja devet puta. Svaki put na drugom mjestu,

a samo jednom u samoj kui.Tu smo, neemo daleko!, reko je.

Ve smo predaleko, govorila sam s njim i pratila to to mi Ahmedbrat Nurudin ape. Trebalo mi je dvaput vie vremena da ih obojicusasluam i to je bilo taman pravo vrijeme koje je moralo proi da biovaj, pokraj mene, odvratio svojim ustima jer je znao da je strpljenje putdo istine i da je uvijek bolja utnja no besjeda. Triput smo, na poetku,samo bili blizu. Triput kuali da vidimo ta e biti i triput bili ludi ko isvi ljudi to mriju svaki put kad ih Alah sjedini. A meu tim susretimavrijeme je letilo ko oblak i zgusla se, vidim, ta njegova slatka i ova mojahirovita elja.

I, evo, sad ekamo, oboje, da nam opet okopni strpljenje i da sepogubimo u snu kako bi nas bacilo jedno drugom u susret, taj tijesankoji ne nosi olakanje.

Nevolja je bila i u tome to sam ja njegove reenice, mada sam ihunaprijed znala, jedva ekala i to su me ubadale ko pletae igle uprava mjesta, a on je moje rijei, koje sam dugo skupljala i uvala,

pamtila, pa ih njemu, kroz oi i usta darivala, vraao ve ispisane namalim papiriima i smijeio se kao da je uvijek korak preda mnom.

Nisam mu odavala da ekam ve poznate prie ida pamtim ba togpjesnika kojeg e on sobom tu veer dovesti! Voljela sam ga viatisretna.

Prvi put je prio o Godini Slonai Proroku. Drugi put o silnoj borbiklanova, a trei put o osvajanju Bizanta i kako smo zemlju prigrabili, al s njom i obiaje, s njom i njenu ljepotu, njenu mudrost.

~ 63 ~

ANNA


64/183


65/183


66/183

KTF

Prepoznao?!, zamislio se djed s lae.

Da, kae ona, ba prepoznao!, ponovio je momak.

Tako je moja baba dovedena ovdje na sjever te je stvarno rodila

ker koja je, poslije, rodila mene! A onaj moj djed, to nije vjerovao uono to je oito, ostavio, ipak, morske valove. I kako, ni u ono, to sekopnom ita, nije povjerenja imo, umre.

Rasla sam uz mater i babu koja nije htjela govoriti ovajnov i nepoznat jezik, nego je usta prevrtala na onaj svoj mek nain, kaoda te ljubi. I rijei su ukale, topile se i brzale da nestanu il dugo jeale,otegnute, u uima ko u kakvom labirintu. Tako me baba uila, rekli smo,svemu onom gdje stvarno i ne trebaju rijei. Gurkala me da gledam sonu stranu pogleda, da njuim miris kad se i ne pojavi, il da vidim na

daleko.Ke lele, ke lele?!, vikala bi. A ja bi stvarno, u toj daljini, vidjela

njenog oca, jo ivahnog, uz vatru, na pjeanoj obali, kako je eka da sevrati.

Vidi li, vidi li?!, pitala je moja topla baba i ja bi klimnulaglavom, a ona bi na to, od radosti, pustila ono to je meni branila - suzu.

Ieke lele! Vidim!, sputala sam nos s neba na zemlju.

Babu su zvali Giza. Meni su neko drugo ime dali, ali, kad sam

napokon progovorila, prvo je bilo: Ja se zovem Giza! Ieke Giza!!! Inikom nije palo na pamet da to mijenja.

Kad je mati umrla, shvatila sam kako die ovaj svijet u koji sambaena bez svoje volje i odluila sam da se posvetimtraenju puta kojivodi naprijed, a i onog koji vodi unatrag.

Bilo mi teko samoj, al sreom bila je tu baba Giza i kad se onajedne zime razbolila, nije vie nita ula, meni Alah pokloni, premudar,to to je njoj uzeo! Javi mi se Ahmed Nurudin!

Tad su me prvi put dali u veliki grad da pomaem u kui naihroaka. Ja pobjegnem natrag babi, a oni me vrate. Triput sam bjealadok nisu shvatili da e biti teko sa mnom. Molila sam Gizu da mipomogne, ali je ona, nakon to je ozdravila, znala samo ponavljati jednote isto: Bie kako ti kae, tata! I to je govorila, prvi put, na ovomnaem jeziku, tako isto kao da cijeli ivot samo njega govori. Tad sampoela, na nagovor brata Ahmeda, tragati za tim rajem u sebi, kako onzgodno ree!

~ 66 ~

ANNA


67/183

KTF

ovjek je ko cvijet, zasaen u up. Ne vidi dalje od ruba. Nikudodatle ne mrda. Puta korijenje na jednom mjestu i vrti svoje tronelatice za suncem. Ako nas pokuaju presaditi u drugi krag, venemo. Inajlaki miris dopire dalje od pogleda. Svaka pela pozna cijelo nebo, aovjek sanjari o tome da ita zna o zemlji iz koje nie il , ne dajBoe,osebi.

E, sad, to se vie pod oblake taj cvijet popne, dalje vidi. On ne leti.Sva se naa silina i zalet istope nad korijenjem.

ovjek vidi ako utekne od sebe. A, opet, ne zaboravi na sebe sama.Jer on je sam materijal po kom se crta staza, po kom se riu oblici,nanose boje, koji se rastee ne bi li se namaklo s kraja na kraj elje.

ovjek se ne mijenja dok ne stane viriti u se!, reko je Al Gabri.

A ni tad to nije gotova stvar jer je glavna u ivotu obmana ipriin!, dodao je.

ta god da je mislio, ispada da je ljudski stvor samo sredstvopomou kojeg se ivo opipava! Uspavanih ticala!

A ponajbolje gledam oko sebe ako se odriem. Sveg! I hranejedne ihrane druge! I samo ona prva miso mirie na istinu, istini tei.Sve to se, kasnije, strelovito za njom skotrlja i sunovrati, jest gomilalai i uobrazlija. To srlja naa mata da nam svega i svata podvali.

Tako, sretnem prvi put neku enicu, neku nau pridolicu i, nemislei, pomislim: Luda!

Il reknem, ne mislei to govorim: Bolesna!

Il zinem: Ode, mrije!

Il se zapanjim: Vidi je, ista ja!

Poslije se, da l za tren, il za dan, il za godinu, stvarnost toj mislipriblii. Za malu sam se Amilu zaprepastila: Vidi jekojina je, a tolkusilu nosi. Uspjee to god naumi! Utee, ako poeli. Utee odavde kad-

tad! Samo eka da se zetu ogrije i najede, pa da ode!

Prvo to sam izbacila za kuharicu Demilu bilo je: Gorda iljutita! I poslije se saznalo da ta to je znala o ustima i o srcu podosta,ima samo jedan bubreg.

Zna, al ne haje!, dodavo je Ahmed Nurudin. Ona je samoj sebicentar svijeta i svih se dvanaest nebesa oko nje vrte.31

31Zaharias SichinDvanaesti planet.

~ 67 ~

ANNA


68/183

KTF

Pitala sam Ahmeda i on mi odgovorio: Prost ovjek zna za samo triznoja: onaj od straha, onaj od strasti i onaj od napora. Al postoji njihdvanaest, koliko i planeta u ovom naem nebeskom vilajetu. Dvanaestije ko i samo sunce, skriven, i svak misli da ga zna i vidi, al on pohodisamo rijetke ljude koji zanos oplode ljubavlju, a ljubav ue, saimaju i unju proniu.

Sluala sam i pamtila, a on je nastavio: I ima dvanaest mirisa tona nos ulaze, al se oni mogu umnoiti s jo toliko, pa e ih biti stotinu ietrdeset, pa jo etiri. I dvanaest vrsta gledanja ima. I jednako tolikododira. I tolik broj glasova u ljudskom grlu, samo ovjek najradijekoristi samo tri: kad plae, kad se ljuti ili kad cjeliva! A ruka ljudska iltue, il miluje, ili je nema, sva utrnula i klonula. Ruka rijetko pokazuje

sobom samom ita pametno, doli nae nutrine mali dio. Lijeva odajenamjeru, a desni dlan nosi strpljenje. Lijevo oko razumije, a desno mu jetek givikt na kantaru. Lijevom se nogom kree, kad se shvati istina, udobrom smjeru, a desna srlja u gnjevu i brzini, jedna je strana majina, adruga oeva.

Svata mi je prio Ahmed Nurudin, dok mi jednog dana nije odao ito da mi je brat. Uistinu, nije to on spomeno, ve sam sama shvatila iznjegoveprie. Ja navaljivala i navaljivala, a on uporno odbijao. Sve dokjednom nije reko: Eto me sjedim na obali, zatrpan sitnim pijeskom.

Sunce je zalo, al je pijesak jo topao i grije mi noge. Sluala sam dalje,kako opisuje more. Kakvi su sve valovi i da l dopiru do njega. I opisujeoblake kako se skupljaju nad njim. I opisuje cio otok. I opisuje palmekako padaju u valove. I opisuje sol iz oka. I kako crta sve, al ljudima nitraga.

Pa ima li koga tamo, osim tebe?!, nisam izdrala. Ima!

Koga?, pitala sam i dugo ekala. Ima li ikog ivog?!

Ima moj djed!, reko je napokon. I...!!!, pitala sam nestrpljiva!I... on me uio svemu!

ime se bavi taj tvoj djed?, pitam. Je li iv?!

Jest, jest, leti nad morem, eto, ime se bavi, sad sve zna!

I eka da mu se vrati ker koju je dao nizata!

Da, reko je i kao da je prekrio neki zavjet utnje, osjetio se kroztaj dalek prostor teret. Dugo poslije toga, Ahmed nije htio priati samnom. Nisam se bojala da e to biti zauvijek jer sam ja njega mogla utii dok uti. Mogla sam sluati tu njegovu tiinu.

~ 68 ~

ANNA


69/183

KTF

Dua zaljubljenog ovjeka ivi u tuem tijelu.Ruihab32

Glava V:

uv r

Vezir ko vezir. Ljudi misle da je on drugaiji od drugih. A i on samoovjek!

Na tog se ovjeka trebalo privii. Proboravi s njim sedam dana izna ta te eka. Zadatak mi je bio da doem kad me pozove. Da sluamta govori. Da utim. I da inim ta trai.

Samo kojiput trebalo je togod i zapisati. U veini sluajeva, trebalo

je sluati ga.Vezir je bio ovjek koji je traio tui savjet, ne pitajui ga. I, mada je

on mislio da mu ga ja dajem, ja mu savjeta, ni jednom, nisam dao. uvaosam se toga, ne zbog njega, ve zbog sebe.

I... pisao sam tek na poetku. Pa bi to, poslije, ispravljao, da semisao lake dohvati, amoj bi momak sve prepisivao. Koji bi se put i samvezir dozvao pameti, nek mi Alah takvu misao oprosti, pa bi midobacio: Vidi, vidi, pa ti samo ponavlja ono to sam ja ve reko!

Kad bi ja na to odutio, to mi je i bila prva uloga, on bi nastojaosvoju alu ublaiti. Al, to uistinu i nije bila ala. Ja sam samo vrtio iprevrtao ono to je ve bilo reeno, al njegovim ustima.

Poslije nekog vremena i nije vie slan po mene, nauio je tla nepiem ve samo da ga sluani. Il bi nabacio: alji mi momka, trebaeneto i zapisati!

32Ime (po Plutarhu) koje se Bajamu dopalo, pa se njime koristio.

~ 69 ~

ANNA


70/183

KTF

Kao da je bilo dovoljno da malo posjedimo zajedno ne bi li on lakedonio neku odluku. Poslije skoro godinu dana, reko je: Sad, kad seznamo, moe izrei i onu drugu misao ta je krije pod jezikom, a kojanikad ne ugleda svjetlo dana!

Bio sam prisiljen da taj prijedlog isperem smijekom, da ga takoiznenadim i skrenem mu misli s nutarnjeg na povrno.

Bistar ovjek. Odutio na pravom mjestu, i jednako mi vratio:glasno se nasmijao, prolazei onim oima kroz sveg mene, kroz sve tosam imo i skrivo.

Prije nego to me taj dan otpustio, dodao: Nisi ti za ovaj posao.Moje te rijei slabo kuaju! Smisliemo za tebe neto drugo!

Otad je sve to je trebalo pisao moj momak, a mene je vezir zvaokad je trebalo izlaziti meu ljude, u kakve goste. Tad bi od mene, kadsve proe, traio da kaem ono to ne mislim, ve ono ta ljudi obinomisle u slinim situacijama. Jer, ve odavno nisam s ljudima sline mislidijelio. Al, plemenitog je vezira veselilo da me tako ispituje i sili me dase vraam ovom svijetu.

to bi sad jedan ratnik inio?, traio je.

Kog bi sad za sve trebalo kriviti?!, smijuljio se.

Tko je od njih dvojice u pravu?, zanimalo ga.

Mada nisam to elio, postadosmo nas dvojica prijatelji. Ili je, bar,vezir to mislio. A, kad se to dogodi, meu ljudima zine provalija kojoj sene vidi dna.

Kad sam, napokon, nakon svega, doveden ovdje gdje sam i sad,krenulo je neko mirisno proljee. Osjeao sam jak miris toga to nailazi,to se krije iza brda dok zima jo nije utekla. A s tim ovjek vidi svuirinu svijeta, sve nepregledno, svu nedokuivu daljinu. U tom osjeajukrije se i vizija budunosti koja samo to nije nasrnula na nas. Studentue u lea, a lice je ve grijano suncem koje e tek izroniti krozzatvorene oblake.

A pribliavanje topline posebno se osjealo u mjestu koje samotkrio da postoji u mom novom konaitu - u vrtu! Pomislio sam:Njegov vrt, al sam odmah shvatio da ovaj za njeg skoro i ne zna da

~ 7 ~

ANNA


71/183

KTF

postoji. Istina, slao je, skupljo to mirisno arenilo sa svih strana, al ganije sam rukom sadio. inilo mi se i kad proe tuda ne vidi!

U tom je carstvu to se na litici zeleni ve carevalo proljee. Dolo

preko noi. A odozdo ga podupiralo uvijek mlado i novo more.Osjeao sam poglede na sebi kad bi se, kao kriom, povlaio meu

grmove i lijehe. Stoga sam navraao tamo ee nou no danju. Odatlese, nad morem, moglo sagledati ono to je u obinom ivotunesagledivo. Kao to su mirisi, svojom snagom uspomena, kad te opkole,vukli u prolost, tako je predubok obzor mamio u budue. Neobinomjesto!

Sve ostalo to sam tu zatekao bilo mi poznato. ene se ni po emunisu razlikovale od mukog svijeta. ak su bile jae! Lake su trpile ono

to im je odozgo i iznutra slano da ih kua. Jedino evnuhe nisam dosadvio. Al i oni su bili samo ljudska bia, krhka i lomna. Predstavili su miglavnog evnuha, ve ostarjelog, koji se jedva kretao. Kau, on je znaotajne unutar naih zidova.

Imo je svijetle, skoro bijele oi, iza kojih se krilo plavo. Boje onogjutarnjeg neba nad Bosporom, a tamnoput. I bio vjet u mirenju svojihljudi. Evnuhe je bilo tee skupa drati nego bilo koga. Zato ih je njihovZekerija slao na razna mjesta i vodio rauna da seto manje susreu.

Tako se zvao stari gospodar njihovih tjeskoba: Zekerija Tamir.33

Ovdje je vladao obiaj da se pridolica pita: Odakle si?! Al meneZekerija nije nita pito, samo je reko, zapinjui, i teko diui na usta:Mene su, vam, moj efendija, doveli s pola puta od Egipta. To je sve... toznam!

I: Uistinu, donesoe me, roenog prerano. Jedan mi ovjek takospasio ovo to se zove ivot nakon to mi je mati umrla! Nisam bio veiod lice. Hranio me tkaninom umoenom u mlijeko.

Zekerija je gledo malo u tlo, pa malo mirio, pa tek onda ravno u

vae oi. Tako ste imali dojam da zna to radi, da vas gleda trijezno. I dazna, povrh svega, to govori!

A kad zauti, moe iz njega klijetima vui! Nita! to god mukae, izgleda kao da te i ne uje. Il gleda u zemlju il miri.

33U jednoj drugoj stvarnosti bit e doputeno da od bilo kog uzme, posudi ime, ako je,to bi Anastazija od Vladimira Megrea, s rijeke Ob, iz Sibira, rekla, od iste namjere.Najvanija, u svemu, jest istoa namjere! Ovo sam ime uzeo od sirijskog pisca ZekerijeTamira.

~ 71 ~

ANNA


72/183

KTF

Kako sm nisam htio priati, taj mi se ovjek dopao i ispoetka samdolazio njemu da ga pitam za kojeta, da mi govori. Od njega si mogouti uvijek onu drugu istinu, to je ljudi oko nas nisu takvu vidjeli, bezobzira koja je bila prava.

A i on je meni rado pomago. Imo sam dojam nekog srodstva meunama. Jednom je reko: Obojica smo se davno odrekli svijeta, ovako, nabrzinu pravljenog.

Kad sam preutio, dodao je: Ti, moj efendija, svojom voljom, a janevoljom!

Dugo je poslije tog kaljao i kad sam ga pitao za lijek, on senasmijao, pa, opet, jo gore kaljao. Kad se malko smirio, reko je: Nezna ovjek da l mu vie smeta veselje il tuga!

I kad bi me god trefio onim presvijetlim oima, itao me ko dijete.Snjim sam nastavljao onu muku koja se zvala: ne lai!

I tek to sam se na njeg privikao, on umre. Javili mi u jednu zoru,kad je upravo poela jesen, najavljena upornom kiom to ne prestajedanima. Po toj smo ga kii i odalovali i sahranili. Otio Zekerija, ovjeknad ljudima, Alah ga pozvo sebi da mu olaka.

Tako ode onaj koji je bio prepun tuih pria i one sve potonu snjim.

Evnusi su ti koji vide, a nemaju kome rei. Moja nevolja je bila utom to Zekerijine rijei nisu mogle zakrpati svo moje neznanje oenskoj kui!

Dugo vremena nisu odredili nasljednika Zekeriji. Kako mu nije biloravna, mjesto je ostalo upranjeno. Njegov krevet, s pogledom nadvorite, prazan. Iz njega je, ovjek, ako umije, mogo i iz daljine znatitko gdje uri i emu se nada.

Ima ena koje i nisu samoene, a veina mukaraca, i tako, nisumuko!, reko mi je Zekerija Tamir kad smo priali o enama u naoj

kui i koliko koja umije trpjeti.34On me posebno upozorio na dvije: Hirui Gizu, kojoj se nitko nije ni usudio dati drugo ime.

Te su ti dvije pouzdane, reko je i opet zamirio kao da ba njihba sad vidi.

ta kau, uinie!

34Mnoge su mudrosti svijeta upozoravale na injenicu kako mukosti nestaje. Kako je bilonekad, tako je i danas. Jedan od mukih koji o tome razvija misao jest i dr J. Toevski (uknjizi: Planeta ena).

~ 72 ~

ANNA


73/183

KTF

I, vidio sam, kasnije, one starije je potovao, al ih, tko zna zato,nije volio. Znalo se da nekog ne trpi po tom to ga rijetko spominje.Stoga se i ne sjeam da je ikad spomeno Zofiju, onu to je pouavalaenskim stvarima, a bome, ni Demilu, onu to nas je sve hranila.

Samo je kojiput isticao: Ti si sad gospodar svima nama. Ti...,zastao je i zakaljao se kao da ga ta misao posebno mui, da je elinaglasiti, ...ti mora donositi odluke. Tebe svak mora sluati i nikoga....nikog vie! Pa bi digo one istinite oi na mene. ovjek se, naprosto,stresao kad bi te on njima pogledao.

Kad je prio o Gizi, kao o eni to i nije samo ensko, dodao bi, kaonerado, al bi to redovito inio: Ona ti je i muko i ensko! Ona nijesamo jedno!

A znao sam da pod tim ne misli stavljati pod sumnju njenuenstvenost. Kad sam tu plesaicu i sam upoznao, uvidio sam da je starievnuh bio u pravu. Kroz te me garave Gizine oi gledalo bar dvoje: i onoto je tu i ono to je skriveno.

Kako je moje muko bilo, od mene samog, gurnuto u zapeak, morosam traiti to o emu je Zekerija govorio, gledajui Gizu. Moro samtraiti u njoj ensko jer je ono to je bilo meni pred oima bilo ljudskostvorenje, ljudsko bie to die i treperi, to i mene samog gleda i vae.

Moja prisutnost tjerala je Zekeriju da pria. Sve je skupljeno oniznosio meni, mirei, i ja bi ga sluao, ne prekidajui. esto je, odsamoga naeg prvog susreta, ponavljao: ene se najvratolomnije inajrade daju same, a mukarci su oni koji to ne mogu podnijeti! Mukibjee od ena! Oni njih zakljuavaju kalauzima, uvaju u sobama bezsvjetla! Tamo im bijelo lice vene! Brane ih u samicama, tvravama i svojskama! A, pravo reeno, brane se sami od njihovih snaga, sokova iludosti! Jer nitko nije lud ko ena. Nitko ludost nee i stvarno poinitiko ona!

Naglaavao je tu rije: ona!

I poslije svake te misli malo stajao. ekao. Kasnije je dodavao:Mukidre do ideje, a daju ivot za tijelo! A ene uvaju tijelo ko oi uglavi, a ginu i budu zavedene mukom idejom!

Bila mu to omiljena tema: ensko i muko!

I muila ga jo jedna misao. Kao da je od mene oekivao bar nekikomentar na kraju naeg razgovora, esto pred spavanje, kad bi nehajnodobacivo: Sve je u ivotu ve odreeno.

~ 73 ~

ANNA


74/183

KTF

Ja bi znao to sad slijedi i zapitkivo: Je li?!, a on bi urio da mi topokae: Zamisli, moj efendija, ivot ko eksploziju! Ha! I zamisli josebe, moj efendija, ajd pokuaj, sebe kao djeli, mrvu te eksplozije!

Stao bi i ekao da ja to zamislim.Sve to Alah kree, kree iz tog centra! Ama ba sve, moj ueni

mome!

Kad bi me nazvo momkom, znailo je to da je tugaljiv. Eto, takav jebio i ostao u mojim sjeanjima glavni evnuh Zekerija Tamir, I ja bi,odlazei od njega, ponio tu misao sobom, kako je sve u ivotu i te kako iunaprijed odreeno.

Sahranili smo ga na malom groblju, izvan kue, po njegovoj elji.Neko mu je, valjda, o tom mjestu priao i njemu se dopalo.

I stvarno, kad sam tamo odlazio, osjeao bi kako se moja duauzdie i leti nad morem. Jer, i to je mjesto bilo nad morem, samo nie odnas, tamo prema Bosporu. Ne znam da l su ikog poslije naeg Zekerijetamo vie i sahranjivali. Bilo je to vrlo staro groblje. I uz njeg nekaprozirna umica gdje sam rado sjedio za posjete Zekeriji.

Prolo je, opet, dosta vremena dok me vezir nije pozvo i reko: Tie rei ko e biti mjesto Zekerije! I zateko me!

Ti ih sad i najbolje zna. Tvoje je da odlui!, samo me tjeio onaj

to me pozvao.I iznenadio me: Jesi li sretan? Ja se stresem od neke stare, djetinje

misli koja plai ljude: da sve ovisi o srei, a ne o Alahu i tebi samom.Odakle mu sad to?, pomislio sam.

Al, bio je to samo vezirov nain da prede na drugu priu

Documents

Bajam llkullu - Zapisi iz harema.pdf