Zapisi Sa Ekskurzije A4 2003

Zapisi sa ekskurzije – Halim Bačić

3

WIEN

PRAHA

BUDAPEST


ZAPISI SA EKSKURZIJE

ZAPISI SA EKSKURZIJE........................................................................................................................................... 3

POTROŠENO VRIJEME SE VIŠE NEĆE VRATITI.........................................................................................................4

ŠTA NAS ČEKA U BLISTAVOJ EUROPI?.................................................................................................................... 6

DUGE PRIPREME ZA PUTOVANJE ŽIVOTA.............................................................................................................. 8

NJIH SA NAMA NEĆE BITI!................................................................................................................................... 10

NEPROSPAVANA NOĆ, POZDRAVLJANJE SA GRADIŠKOM!...................................................................................12

UPOZNALI SMO NERKU I SIMU!........................................................................................................................... 14

NAŠI PRVI KORACI PO VELIKOM BEČU!................................................................................................................ 16

POZDRAVLJAMO BEČ, DOČEKUJE NAS PRAG!...................................................................................................... 20

TRI DANA U PRAGU, NAJSREĆNIJI I NAJTUŽNIJI U ISTO VRIJEME!.........................................................................23

BRATISLAVA I BUDIMPEŠTA, GRADIŠKA SVE BLIŽE...............................................................................................31

IZ ŠKOLSKIH KLUPA SE PRISJEĆAMO SLAVNIH DANA EKSKURZIJE!........................................................................34

I na kraju............................................................................................................................................................. 35

Ova knjiga je putopisna zbirka pripovjetki iostaje kao moja uspomena na razred u srednjoj školi.

----------------------------------------

4


Potrošeno vrijeme se više neće vratiti

Ne žaleći za prošlim vremenom počinjem ispočetka pričati najbolji putopis života

risiljen sam da ovu priči krenem pričati ispočetka. Sopstvenom greškom sam obrisao prvobitne zapise događaja prije ekskurzije. Mnogo toga ću sad vjerovatno ovdje propustiti. Silno sam tada želio doći do najboljeg dijela, prvog dana u Beču. Krećem sada ispočetka

nadajući se da ću sada ove zapise učiniti zanimljivijim tebi običnom čitaocu. P

Cijela priča počinje u 2012 godini, bio je novembar. Od samog početka trećeg razreda svi su spominjali ekskurziju. To je vrijeme kraj mene brzo prolazilo, nisam znao da li uopšte želim ići na to putovanje. Kad smo dobili upitnike, trebali smo pitati roditelje idemo li na ekskurziju kada se bude održavala. Došao sam kući, ne očekujući da će mama prihvatiti tu vijest.

„Jeste li imali odjeljensku?“,upita me mama pitanje koje sam jedva čekao da postavi. Njoj je odjeljenska bila poseban predmet i za njega se uvijek raspitivala.

„Jesmo. Pričali smo o ekskurziji.“ „Šta ste pričali?“ „Prvo trebamo reći ko će ići. Ja znam da neću ići, nemamo mi dovoljno para za

to.“,pesimistično sam rekao mami ali sam u dubini duše znao da ću ipak vidjeti ulice velikih gradova sa sjevera Italije.

„Gdje idete?“,upita mama.I tu ti ga ja slaga! Zapravo, mislili smo da idemo put sjeverne Italije jer smo se tako dogovorili

na početku, međutim plan je prepravljen. „Idemo u Italiju, na more.“ „Što će te tamo? To je puno cigana. Što ne idete bliže?“ „Tako smo se dogovorili. Ja bi najradije u Srbiju i Crnu Goru, to je najjeftinije.“ „Što ćeš i tamo?“,rekla je mama. Kao i inače htjela je neku svoju destinaciju, za koju bi ona

odredila plan i program i vrijeme odlaska i povratka. „Ja bi najradije u Dubicu. Ali svejedno nećemo ni ići nigdje.“ „Ići ćeš. Ako svi idu možeš i ti ići, nećemo mi ovdje biti gladni.“,reče mama rečenicu koju

sam čekao potajno, a tata je sve to odobrio. Ekskurzija je bila daleko ali se osjećala u zraku. Nekoliko mjeseci kasnije moja ekskurzija je opet došla pod znak pitanja.

Bio je april, slavili smo prvi 18 rođendan u razredu. Zajedno su slavile Dajana i Bogdana i svima nam je taj dan bio poseban, ipak su to dvije prijateljice i prvo rođendansko slavlje koje nas je sve skupilo na jedno mjesto. Oko 21h smo već bili na dogovorenom mjestu. Počelo je veselo! Elvis Demo i ja smo bili za istim stolom, pjevale su se naše pjesme. Za zabavu je te noći bio zadužen Stefan Ćutilo koji se pravio pijan. Kući smo se krenuli razilaziti oko 2h i Stefan je odlučio da mene prati do stana iako je bio pripit. Krenuo sam bez njega, on me zovnuo na telefon i rekao da ga čekam. Meni se vrtilo u glavi da bi tada primjetio raskopčanog Stefana da ide prema meni! On se putem ljuljao, zastajao i govorio nepovezane rečenice.

„Bačiću, ti si pravi čovjek. Demo, Prco, Nikola...oni su ništa za tebe! Bačiću ti si legenda.“,pripovjedao je Stefan,a ja sam žurio kući. Odjednom se osvrnuh, a Stefana nije bilo. Ja malo pogleda oko sebe i primjetiih Stefana kako sjedi na trotoaru ispred Doma kulture!

„Bačiću,o Bačiću!“,zapomagao je Stefan:“Bačiću de me zakopčaj! Ne mogu se zakopčati!“,molio me za pomoć i kao dijete čekao sjedeći na trotoaru. Ja mu pritekoh u pomoć ali ga

5


takođe nisam mogao zakopčati njegovu kožnu jaknu. On se sa rajfešusom borio do kraja našeg puta, ja sam mu pokušao još jednom pomoći ali bezuspješno.

Kad sam ušao u kuću ništa nisam čuo od muzike. Progovorio sam sa ocem koji me čekao, mama je spavala.

„Kako je bilo?“,upitao me tata Suad. „Bilo je dobro.“odgovarao sam ja kratko. „Nije bilo nikakvih problema?“ „Samo je Stefan malo popio, molio me da ga zakopčam i pratio me kući.“,reče ja kroz smijeh. „A ti jesi li šta pio?“ „Nisam...“ „Ma nemoj govoriti da nisi...“Dalji razgovor je postojao ali ga ja neću napisati. Okupao sam se, a nakon kupanja mi je bilo

muka te sam i povratio. Ujutro kad sam ustao, mama je bila ljuta. Sve je navodno čula i pola dana je bila negdje, nije bila u kući. Ja sam malo spavao, malo učio, pričao sestri i rođendanu i mislio kakvu će mama kaznu smisliti. Kad se vratila bilo je burno, palo je svakakvih riječi, a kulminacija je bila kad je mama poderala potvrdu za ekskurziju! Nisam znao šta ću, ali mi je inat dopuštao da ne budem previše tužan zbog kazne (i to velike), bio sam samo ljut. Za par dana sve je zaboravljeno, tata je uspio odštampati novu potvrdu o odlasku na ekskurziju i ja sam i taj problem prešao...

...ali tu nevoljama nije kraj. Ekskurzija je još jednom došla pod znak pitanja! Nevjerovatno, ali samo dvije sedmice prije odlaska na ekskurziju ja nisam imao niti ličnu kartu niti pasoš! Svi su to znali, a ja nisam paničio zbog mogućeg neodlaska na putovanje.

„Kad si predao papire za pasoš?“,pitali su mnogi. „Ima već deset dana! Ne znam kako još nije došao!“.odgovarao sam ja.Dobijao sam na to dva odgovora: „Ma doći će, ne brini se! Ići ćeš sa nama.“,tješila me Nevena Mirjanić. „A moj ti, ti si zakasnio! Nema šanse da stigne do srijede!“,ovakav pesimističan odgovor mi

je dala Dajana Mihaljčić.Saga oko mog pasoša je dosegla vrhunac u utorak,dan prije nego smo ga trebali predati

razrednici. „Da li je to stan Bačić?“,zvala me razrednica na telefon! „Jeste. O vi ste razrednice...“,sav ponosam se javih na telefon pošto sam bio sam u kući. „Zanima me šta je sa pasošem?“,prekide me razrednica kojoj očito nije bilo do razgovora.„Doći će tata oko 15h i donijeti vam pasoš. Mislim da je stigao.“„Ma ne treba meni tata,meni samo treba broj pasoša!“,spusti me razrednica tada grubo na

zemlju.Uskoro sam ja zvao tatu na posao, a tata nju da joj kaže broj pasoša. U srijedu, zadnjeg dana ja

sam odnio pasoš u upravu škole i tako sam prošao i treću prepreku za put sa drugovima prema Beču,Pragu,Bratislavi i Budimpešti! Ti trenuci su bili isprepleteni raynim emocijama, od panike oko pasoša pa sve do planiranja šta ću raditi kad svi budu bili izvan BiH, a ja ostanem u Gradišci. Na mom mjestu neki ne bi ni spavali da su se našli u takvoj situaciji, a ja sam sve to posmatrao misleći:

„Pa Bože moj, i ako ne budem išao na ekskurziju, barem ću imati slobodnih sedam dana da sam skitam biciklom kroz Gradišku i obiđrm je uzduž i poprijeko!“

Bio sam svakako ushićen, a nekoliko mjeseci prije sam sa sestrom i drugovima vodio uzbudljive i krajnje zanimljive razgovore o...

6


Šta nas čeka u blistavoj Europi?

I tako ćemo putovati,kao Zuko Džumhur po blistavim Buržujskim gradovima..

lanovi? Da li su nam bitni? Hoće li pokvariti sve čari onoga što ne treba biti planirano? Nekoliko mjeseci prije same ekskurzije su predsjednici svih odjeljenja imali sastanke sa profesorima i direktorom. Među ponosnim predsjednicima sam bio i ja, predsjednik III4,

zastupao sam mišljenja svojih drugova, prenosio ima najnovije vijesti. Dio svega toga su bili detaljni pregledi rute, pregledi puta i planovi ekskurzije. Sve je trebalo biti „pod špagu“ i unaprijed se znalo gdje ćemo i kada biti

P„Dolazak je planiran oko podneva. Tada ćemo obići Beč i idemo u hotel. Ne znam da li ćemo

imati večeru,ali ujutro nas čeka doručak. Onda idemo na Prater i još neke dijelove Beča, a oko 15h krećemo u Prag gdje imamo naveče večeru i ujutro doručak.Tu smo tri dana i obilazimo gradske znamenitnosti. U petak je planiran odlazak u Budimpeštu i noćenje u hotelu sa večerom. U subotu ujutro se vraćamo za Gradišku.“,pročitala nam je tada mlada prof. Engleskog detaljan plan puta.

Za to vrijeme čitanja, nju je samo direktor slušao, drugi profesori su bili u svojim mislima. Vjerovatno su već razmišljali kako će sa nama izaći na kraj po ulicama Beča, kako će nas tražiti po Pragu, a kako nas smiriti zadnje noći u Budimpešti.

„Bože sveti! Kakav Schonbrun, kakav Dunav! Pa mi tu djecu ne mođemo držati pod kontrolom ni na obalama Save!“,mislila je u sebi prof. Vesna Krunić.

„Pa biće ovo jedan užasan izlet sa djecom. Što ja idem ako će svejedno o Karlovom mostu i univerzitetu pričati vodič“,razmišljala je možda u sebi prof. istorije Edina Zahović.

„Ma meni tu ništa nema logoke!“,razmišljala je možda moja tadašnja razrednica, prof. logike Snežana Lazić.

Sviju je tog dana iz maštanja i misli na toj sjednici prekinuo Miloš Tomić, jedan od najpametnijih učenika naše generacije i predsjednik jednog odjeljenja.

„Ja predlažem da vođa puta bude prof. Vuković. Ona zna Njemački, može nam mnogo pomoći“,reče Miloš, a meni se činilo kao da je tada mislio da je vrijedniji od nas, da je u rangu profesora.

„Ah, mogu ja, nema problema. Do sada je bila Vesna, a nema tu puno uticaja moje znanje.“,reče vađno Vukovićka brišući naočale.

„Nama je samo bitno da se sretno vratimo i da ne bude problema sa vama! Vođa puta je zadužen za red u autobusima i učeničku disciplinu!“,reče Vesna Krunić.

„A svi znamo kakva je njihova disciplina, jel'?“,kroz osmijeh je napomenula Edina Zahović profesorski kadar. Bila je u pravu. Ipak smo mi tih sedan dana čekali tri godine, da budemo svi zajedno, daleko od kuće.

Nekoliko mjeseci prije polaska smo mi u svojim glavama imali jednostavne planove, ne komplikovane kao profesori. Cilj nam je bio da se zabavimo, da budemo složni i provedemo zajedno nezaboravne dane spokoja i prijateljstva. U glavama smo imali svakave priče o famoznoj ekskurziji, maštali smo o njoj dugo vremena, šteta bi bilo da nam se nadanja ne ostvare.

„Joj al' će to brajo moj biti dobro! Ma ima sve da okrenemo naopako!“,govorio je Stefan.„Šta ćeš ti takav okrenuti naopako. Nije ti to Stevina kuća da je okrećeš! Samo kad ti Lazička

kaže „Stevane,krevet“ ti ćeš je poslušati!“,spuštao je Elvis Demo po običaju našeg druga Stefana.„Stari moj, bitno je samo da nam bude dobro!“,jednostavno je Adin objašnjavao situaciju.„Kad je mene brat u Beču...“

7


„Haj'bolan dosta te je i tebe i brata u Beču!“,prekidao bi Elvis Nikolu koji je Beč posjetio već nekoliko puta.

Za vrijeme vikenda sam često sa sestrom odlazio u daleke šetnje, a jedna od tema je bila i moja ekskurzija. Kad bih je zamišljao u glavi su mi se pojavljivale slike dalekih osunčanih krajeva, kao na moru. Dolazilo bi mi tada da nekako skačem od sreće, postajao bih iz čudnih razloga u tim momentima razdragan i veseo.

„Toga dana ću rano ustati. Biće super bez tebe biti daleko od kuće.“,izazivao bih sestru.„I meni će biti super bez tebe. Tada ću imati puno za učiti, ali se nadam da će me nekada

mama i tata ostavljati samu kod kuće.“,iznosila je Jasmina svoje želje.„Meni će biti kao da sam na moru!“„Da, tebi to dođe kao more. Kad već mi ne idemo, barem idi ti.“„Iduće godine ćeš ti možda biti u Grčkoj na moru! Haj' ti sad skontaj, gdje ću ja biti za dva

mjeseca!“Tad bih to mislio i ne sluteći kako će ti dani brzo proći! Progonio me osjećaj tih daljina i

nepoznatih krajeva, privlačilo me što ćemo svi zajedno putovati autobusom, ali me mučila pomisao da će se i to jednog dana okončati, kako ću nekada biti i tužan jer je sve završilo. Uvijek su mi bili dragi izleti sa razredom, a ovaj izlet je bio mnogo veći, mnogo značajniji i više pažnje mu je pridodavano. Preda mnom je bilo možda i najveće putovanje moga života, ono koje se nikada ne zaboravlja!

Kad bih mislio na Beč, često bi pomišljao i na „Pratergalerien“ i mnoge „Balkanske“ disko klubove u tom velikom gradu u kome su nastupali brojni turbo folk pjevači. Uz Beč je bio neizostavan Boban Rajović, Dragana Mirković i brojni drugi izvođači narodne muzike. Taj grad je meni bio i neko „sjedište“ svih ljudi koji su za vrijeme rata napustili našu državu, stoga mi i nije bio posebno drag jer je bio sjedište dijaspore...barem meni.

O Pragu nisam imao baš nikakvu predstavu. Nisam ga zamišljao previše glamuroznim, zamišljao sam ga samo starim gradom. Uz njega sam povezivao Milana Baroša, Pavela Nedveda i Jana Kolera, velike fudbalere porijeklom iz Češke, kojoj je Prag glavni grad.

Budimpešta mi je u to vrijeme bila poznata samo po Dunavskim mostovima kojim su spojena dva grada: Budim i Pešta kako nam je pričao nastavnik istorije, Milan Švraka u osnovnkoj školi. To je bio sav glamurozni izgled tih gradova, o sjaju i veličini istih sam mogao samo maštati kroz brojne priče koje sam do tada čuo. Tim bolje, ekskurzija je mojom neupućenošću prema tim gradovima bila još značajnija i mogle su da počnu...

Duge pripreme za putovanje života

Od Kineskih trgovina u Gradišci do ogromnih butika Praga mali je put...

8


ajgore je kada se za nešto spremate u zadnjim trenutcima. To je čini se mojoj porodici bilo u krvi, mi smo se za svako putovanje spremali u posljednji čas, bez navike da prije samog polaska mirno sjedimo i čekamo. Mi smo se najčešće spremali u zadnjim minutama, kao da

idemo na neke trke. Zašto bi ovaj put sve bilo drugačije? U posljednjim danima sam dao pare za ekskurziju, u posljednjim satima sam znao šta nosim sa sobom, u posljednjim momentima sam bio spreman. Ovo je priča upravo o tome, o mom kašnjenju.

NDo posljednjeg momenta nisam bio siguran da li ću dati pare da idem na ekskurziju. Bio sam u

kazni i sve je bilo neizvjesno. Međutim, mama se smilovala i dala i svoje dopuštenje da idem. Opet se pojavio problem! Noć prije isteka roka, tata je došao kući „veseo“ i teško je bilo razgovarati o parama.

„Tata, sutra trebam dati pare ako idem.“,počeo sam ja razgovor.„Ma joooj. Ićeš, ako svi idu ideš i ti.“,neozbiljno je temu shvatao tata Suad.„Ali onda moram dati sutra pare, a ti ih nisi digao u banci.“,govorio sam ja zabrinuto jer sam

išao ujutro u školu, pare sam namjeravao naveče ponijeti sa sobom, a ne da ih neko donosi na odmoru.

„Pare nisu problem, para nema.“,opet je tata sve okretao na šalu.„Pa to znači da ne idem.“„Halimeee,Halimeee! Slušaj me! Daćeš pare i ideš kad svi idu. Ja ako treba neću jesti,ali ćeš ti

ići!“,očinski je sada govorio Suad.„Ćuješ šta ti djete priča! Sutra rano ustani, podigni pare i odnesi mu na odmoru!“,ljutito je

mama Asminka govorila tati.I zaista, sutra na velikom odmoru tata me čekao kod „Subotarske“ crkve u centru grada. U

novom novčaniku je donio 200KM. „Je li to mali?“,pitao je Suada Smajl, poznanik iz Gradiške koji je sa njim stajao na ulici.„Nije više mali.“,odgovorio je tata.„Pa nije, ali je za nas mali, jel' da. Podaj mu pare, šta si se stisnuo.“,šalio se kao i inače Smajl.Tata mi dade novčanik u ruke i ja krenuh svojim putem, ostavivši njih dvojicu, a iza sebe sam

čuo još smijeha njih dvojice. Do tada za novčanikom nije bilo potrebe, ali sam dva mjeseca prije ekskurzije novčanik dobio od nikoga drugog nego tadašnje cure Maje. To je bio iznenadni poklon od nje za mene, prije nego smo i bili u vezi. Mnogo sam joj zahvalan na tome! U mnogome se nisam dobro odnosio prema njoj i kasnije mi je bilo žao. Dan uoči ekskurzije mi je opet poklonila neke stvari koje su mi trebali biti od koristi.

„Gdje si?! Ovo je za tebe, kaže moja nana da ne valja da ideš na put praznih ruku pa ti evo ovo.“,rekla je ona pruđajući jednu kesu, a zatim i drugu:“A ovo su tvojoj mami ruže jer one možda nisu mirisale zbog kiše.“

„Nisi trebala. Hvala ti. Ovo će me podjsećati na tebe.“,reče ja pomalo hladno jer je i ona bila hladna.

„Pa idi sada, sretan put i da se sretno vratiš.“,reče ona takođe hladno okrećući se prema svojoj kući. Krenuh i ja u suprotnom smjeru, znao sam da nam odnos nije isti kao nekada, zahladnili smo jedno prema drugome. Koga briga za tim stvarima, za nekoliko sati sam trebao ići na ekskurziju i nisam znao šta bi se tamo moglo desiti! Nakon susreta sa Majom, bio sam u radio-klubu. Dok sam bio sam uspostavio sam i jednu radio vezu, a kasnije su došle Ljupka i Ljiljana da se pozdrave i požele srećan put. Bože moj, kao da idem na kraj svijeta, a ne u blisku i pitomu Europu, udaljenu svega par sati vožnje od nas.

„Vidjećete kad se drug ne vrati, možda me i u dijelovima donesu.“,rekoh ja u šali.„A de Bačiću! Nemoj tako govoriti!“.reče Ljiljana djetinjim glasom.„Nećemo mi tugovati ako se i ne vratite zdravi!“,izjavi Ljupka, a ja se začudih.„Mi ćemo još pjesme pustiti.“,prokomentarisa i Ljiljana kroz smijeh.„Ako će te nas polomljenje dočekati Šabanom Šaulićem i Jovanom Perišićem i neće biti neka šteta.“,svoj sud o toj situaciji sam dao i ja.

9


„Nećemo Bačiću,nećemo. Čekaće te Justin Timberlake i Beyonce.“,nakon tih riječi Ljiljana zavrti glavom u ritmu neke njene strane muzike, a uskoro dođe vrijeme i da ih ja napustim. Poželiše srećan put i ja krenuh kući da radim i konačne pripreme. Trebalo se još okupati, napisati zadnje poruke po facebooku, spremiti sve što nosim, prebaciti pjesama na telefon koje će me pratiti u autobusu, koje će me podjsetiti u Beču, Pragu i Budimpešti na moj rodni kraj i moju državu.

Pored svog ushićenja koje sam proživljavao, moj klub na internet igrici Trophy Manager je prošao u treću ligu tako da je moja radost bila još i veća! Razmišljao sam uporedo o dvije stvari: ekskurziji i trophy manageru! Kad sam došao kući iz radio-kluba spremio sam osnovne stvari za put. Maja je dala tic-tac bombone, žvake, kokice, sok i čips. Neke od tih stvari sam ponio sa sobom, spakovao sam i križaljku u torbu koju sam predhodno kupio „kod Kineza“. Prvo sam kupio malu torbu Lacoste koja je koštala 15KM! Imala je na sebi samo opšte poznat znak krokodila i vjerovatno joj je zbog toga cijena bila veća. Otišao sam tu torbu zamjeniti, uzeo sam neku manje poznatu torbu marke „DaiQite“ i sunčane naočale, takođe prvi put u svom životu. Inače nisam volio nositi sunčane naočale pa je iznenađenje u kući bilo još veće kada sam ušao u stan kao pilot iz Top Guna! Osjećao sam se važo i posebno.Naveče je ostalo samo da se okupam i mogao sam krenuti na put!

Njih sa nama neće biti!

Da su i oni proveli sedmicu dana sa namaove pripovjetke bi svakako imale nekoliko stranica više!

ažalost nisu svi mogli ići na ekskurziju. Sa nama nisu išli drugarice Jovana Rajić, Dajana Mihaljčić, Tamara Turjačanin, Maja Duram, Bogdana Francuz i drug Adin Smajlović. Poseban sam odnos imao sa Bogdanom i Adinom, najboljom drugaricom i jednim od

najboljih drugova. Mislim da su i oni išli sve bi bilo još zanimljivije, zabavnije i svojoj zbirci bi svakako doprinio još nekoliko pripovjetki. A i ovako kad njih nema, našao sam prostora da i njima podarim nekoliko neke strane ove knjige.

NOd sviju koji nisu išli na ekskurziju meni su bile poznate jedino priče Bogdane i Adina.

Bogdana do samog kraja nije znala da li će ići sa nama, dvoumila se i više puta rekla da će ići pa da neće ići. Nas dvoje smo imali posebne razgovore o ekskurziji nekoliko mjeseci ranije, možda čak i pola godine unaprijed. Sa druge strane Adin je sve vrijeme mislio da će ići, sa nama je pričao o ekskurziji, smatrali smo da će on sigurno ići!

„Ma biće vama odlično. Profesorima inače bude gore nego djeci. Vi budete onako opušteni, uživate, a mi vas ganjamo i smirujemo.“,počinjala je svoje pripovjedanje profesorica Reljić, a mi smo jedva čekali takvu situaciju da ne radimo matematiku nego da mislima odlutamo na ekskurziju prije vremena.

„A kakvi su vam bili autobusi?“,pitala ju je Jelena Gvozden, a mi kad smo vidjeli da je prof. raspoložena samo smo nizali pitanja i potpuno zaboravili na zadatke.

„Pa autobusi kao autobusi.“„Ma znam da su autobusi kao autobusi nego jesu li na sprat?“„Naši su bili na sprat ali vi idete preko druge agencije.“„Bolje je biti dole. Gore bude vruće.“,sugestivno reče Jelena.„Pa i nije. Gore je vruće ali možete pustiti muziku koju hoćete i ne bude profesora, a dole su

profesori.“

10


„A koji je vama grad bio najbolji?“„Meni su svi gradovi bili dobri. Onako Prag mi je ostao u sjećanju jer su tamo đaci bili

najgori.“,prisjeti se profesorica.„Je li bilo kakvih problema?“„Jedan učenik nam se napio i pokriven plahtom se igrao duhova po hotelu!“,nakon tih riječi

profesorice Reljić svi padoše u smijeh dok je ona nastavljala:“Da stvar bude gora mi smo njega tražili po hotelu, ali ga niko nije uspio naći!“

„Kakve su cijene tamo?“„E vi mene zapričavate!“,kroz osmijeh reče profesorica.„A profesorice da vas pitam?“,iz zadnjih redova se javi Elvis i svi smo znali da će imati

zanimljivo pitanje.„Hajde Elvise,pitaj me!“„A šta recimo sad kad neko puši...“„Elvise da li ti to pušiš?“,reče profesorica kritički.„Bože sačuvaj profesorice!“,lažno se zaprepasti Elvis na njeno pitanje.„A cigare Elvise?“,dobaci Stefan što je bilo dovoljno da se svi pa i profesorica nasmijemo.„Ha-ha-ha...seljak iz Rovina!“,odgovori mu Elvis i nastavi:“Profesorice,sad neko kada bi

pušio može li on dati cigare nekome ko je punoljetan,npr. Anđelija ili Teodora da dadnu cigare Halimu da od prenese preko granice?“,spomenu Elvis imena dvije najbolje učenice iako smo mi znali da pita radi sebe.

„Mislim da svako može ponijeti sa sobom jednu šteku i niko ne smije nositi više. Pa nećeš ih švercati tamo!“,odgovori mu profesorica konkretno.

Taj razgovor je potaknuo moju najbolju prijateljicu Bogdanu na razmišljanje da li da ide ili ne. Jednom prilikom mi je rekla da ide sigurno kad je čula kakva su iskustva sa takvih „izleta po Europi“. Ja sam naravno bio sav sretan, nadao sam se da će ta Bogdanina odluka ostati do samog polaska i da će i ona ići. Nažalost, Bogdana je odlučila pare od ekskurzije ostaviti za neke druge stvari, a kad je rekla da neće ići predpostavio sam da će to biti jedan minus za moju ekskurziju. Uzalud su Jovana Šukalo, Dušica i Aleksandra navaljivale na Bogdanu da ide, uzalud sam ja govorio da se ekskurzija dešava samo jednom u životu, Bogdana nije htjela ići.

Adin je dugo vremena mislio da će ići, njegov polazak sa nama sam uzeo kao siguran, oko toga nije trebalo biti dileme. Čak smo ratgovarali kada bi on i na koji način dao pare. Smatrao je da će biti najbolje ukoliko pare bude u dvije rate, kao i većina razreda. U većini priča postoji ono „ali“ pa tako ima i u ovoj. To je bila jedna vesela noć, svi su uživali i pjevali. Sjedio sam do Adina pa smo i pričali prije samog početka čitave zabave. Možda je i bolje da mi je rekao početkom noći jer sam onda vijest smetnuo sa uma sve do jutra. Moj odlazak je samo sedam dana prnije te večeri bio upitan, a njegov je bio siguran, tako da se tada kolo sreće brzo okrenulo.

„Ovo kao svadba Adine!“,rekao sam ja.„A vidi Sonje al' uživa u muzici. Šta je Sonja, nema tvojih Goblina i Guns'n'Rosesa?“,reče

Adin zadirljivo Sonji i meni.„Adine,ošamar' ću te!“,prijetila je Sonja kroz dobrodušni osmijeh.Neko vrijeme smo se tako smijali, uživali i posmatrali ljude oko nas. Sve dok...„Nego stari znaš šta ima novo? Ne idem na ekskurziju!“,reče Adin nedopustivši mi da išta

kažem.„Pa što? Kako?“,začuđeno ga upita.„Stari, jutros ja došao i mama mi saznala za neopravdane časove. Rekla mi samo da ne idem.“„Što nisi molio? Jesi je pitao šta?“„Nisam stari. Vidim ljuta, samo ne znam ko joj je mogao reći.“„Pa možda ćeš i ići. I moja je bila ljuta, rekla da neću ići, ja samo šutio, nisam pričao i onda je

popustila. Nisam ja trebao ni doći na ovaj rođendan!“,tješio sam Adina.„Ma nema meni pomoći stari. Šta bi ja sad? Kriv sam, neću ići i dobro.“

11


Mislio sam da će Adin biti mnogo tužniji, nesretniji, ali je po običaju bio veseo, nasmijan, kao da će ići sa nama. Tuga mu se na licu vidjela samo dok bi smo mi pričali o ekskurziji kad smo se vratili.

On je to pričao na Dušicinom rođendanu, a ja sam sa Dušicom sjedio na mnogim časovima: njemačkom, geografiji, logici, a ponekada i na nekim drugim časovima. Na njemačkom smo nas dvoje činili prepoznatljiv tandem. Bili smo kao asistent i golgeter na fudbalskom terenu. Ona je njemački loše znala i nije joj polazio za rukom, ja sam znao bolje tako da sam joj često pomagao.

„Ih bleibe...“,čitala je Dušica.„Blibe,blibe!“.ja bi ju ispravljao.„blibe einige...“„Ajnige Dušice!“„To rodža!“,dobacivao bi Nikola nama.„Samo tako, samo tako to srce želi!“,dodavao bi i Adin.Čitav razred bi onda padao u smijeh, svi bi se smijali pa i profesorica, a Dušicino odgovaranje

je svima bilo jako dobro poznato. Kad bi profesorica prozvala Dušicu, svi bi gledali prema nama, a ja bi se već spremio da odgovaram sa Dušicom.

Dušica je bila nasmijana, ponekada zamišljena cura, koja je bila crnog tena. Isticala se prirodnom ljepotom, rijetko je kada bila našminkana i ponašala se normalno sa svima. Nije jedna od onih koje pričaju o osobama iza leđa, a krasila ju je i iskrenost i poštenje prema svima. Tako je bilo i po pitanju ekskurzije.

„Ako ne budem imala dobre ocjene neću ići!“,govorila je ona.„Ali Dušice dala si pare, znači ideš.“,govorila bi joj Aleksandra.„Ne znači! Meni je mama rekla da ne idem iako sam dala pare. Ako ne budem imala dobre

ocjene neka ide neko drugi od mojih para!“To je nama bilo čudno i nezamislivo, ali je ona govorila iskreno te je sve to vjerovatno bila i

istina. Da bi išla sa nama trebala je izvući dobre ocjene iz matematike i logike. Mama joj je dala rok, a potom bi došla kod razrednice na informacije.

„Sjedi Dušice. Evo ti četvorka.“,ocjenila je razrednica Snežana Lazić Dušicu i razredom se čuo uzdah, Dušica ide sa nama!

Neprospavana noć, pozdravljanje sa Gradiškom!

Od najkraće noći do raspjevanog jutraod pozdrava sa mamom do očevih savjeta.

vaki put kad sam se pripremao na neki put osjećao sam neku vrstu nelagode, neku nervozu. Prije odlaska na more su me često prolazili trnci, osjećao sam potrebu da skačem, a ne treba ni spominjati noći prije odlaska. Tada bi većinom kasno zaspao, ma koliko se trudio da ranije

zaspem da noć brže prođe. A kada bi uspio zaspati, noć bi prošla brzo, a uzbuđenje bi bilo na vrhuncu. Naglo bi ustajao, skakao na noge i odlazio sav srećan od kuće.

SNi ovaj put nije bilo drugačije. Već dvije godine nisam išao na more, tako da sam bio srećniji i

veseliji negop ikada prije. Danas mi je nepoznato zašto sam noć prije odlaska bio skeptičan i zašto sam okom sumnje gledao na ekskurziju?

„Idem ja mama, ali jedva čekam ovaj dan iduće sedmice da sve prođe!“,govorio sam majci Asminki.

„A što Halime? Ne valja to, ako ti se nije išlo trebao si reći.“,korila me ona.„Puno je to para. Čuj potrošiti 500KM za sedam dana!“,izvlačio bih se ja.

12


„Nemoj uopšte misliti o tome. Zaslužio si i treba da ideš! Svejedno bi te pare potrošili!“,hrabrila me ona i ulivala sigurnost da moja ekskurzija neće biti pogreška. Te noći je bilo mnogo toga za obaviti, mnogo toga za srediti.

Kad sam sve obavio, pitao sam se:„Gdje ću biti za 24 sata? Sa kim ću provesti narednu noć? Gdje ću biti u ovo vrijeme narednog

dana?“ Legao sam poprilično kasno te noći, mama je bila nervozna misleći da se neću naspavati i da ću tako upropastiti putovanje do Beča. Ja sam naravno bio nervozan, trudio sam se zaspati, san me hvatao na mahove, a onda bi se budio i gledao na sat. U inat meni svaki put kad bih pogledao činilo se kao da sam u krevetu čitavu vječnost, a spavao bih svega pola sata, pa se budio, pa opet spavao, pa se budio dok konačno nisam dočekao pet sati ujutro. Zazvonio je sat i bilo je vrijeme za ustajanje. Kad god bih se budio „na sat“ ustajao bih nešto kasnije, bio nervozan i umoran. Ovaj put je bilo drugačije, ustao sam istoga trena i sa osmijehom na licu napuštao sobu u kojoj se sestra spremala za još jedan običan ponedjeljak na gimnazijskim hodnicima. A za mene? Za mene je ovo bio jedan drugačiji dan, koji se nikako nije uklapao u svakodnevnicu! U kuhinji sam zatekao majku i oca, spremali su mi zadnje stvari za odlazak i davali savjete za put.

„Misli šta radiš, kako se drugi budu ponašali isto tako i ti. Ako budeš imao potrebu da se javiš, javi se, tata je dopunio račun.“,govorila je mama.

„Javiću se ja Jasmini preko facebooka, tamo negdje mora biti.“,zaključivao bih ja ushićeno.„Ma nemoj ti meni! Ja na to ne znam, Jasmina mora učiti, neće imati vremena za

„internetisanje“. Samo se ti javi telefonom.“,prijetila je mama.„A nisi malo dijete, znaš kako se treba ponašati. Nemoraš ti visiti ni na internetu ni na

telefonu. Sve ću ja to poisključivati!“,mami u inat je savjet podijelio i tata, a to mi se još više dopalo. Sve sam radio „brzinom svjetlosti“, a mama se činila nervoznijom od mene. Nisam siguran kako je došlo do tolike panike kad je sve trebalo biti spremno još sinoć? Na samom izlazu mi je zazvonio telefon.

„Halo, Bačiću? Gdje si? 'aj dolazi, evo mene čekam kod Dragstora, nema nikoga od naših!“, zvao me Stefan Ćutilo, a kad nikoga nema u gradu, zna se ko se zove, Halim.

„Evo mene, krećem. Čekaj nas tu!“,objasnio sam mu ja, a potom sam morao i roditeljima objasniti da je Stefan došao ranije i da ja ne kasnim na autobus.

„Sine, vidimo se kad dođeš, srećan put!“,sa sjetom me ispraćala mama, kao da idem služiti vojsku u neki od gradova bivše nam države.

„Sad će mama razviti krompirušu, da joj sin jede kad se vrati domaće hrane.“, našalio se tata.„Uh, i poješće se do kada on dođe. I ti tata samo na hranu misliš.“„A na šta bi ja mislio?“„Brzo ću se ja vratiti, nemojte se vi opuštati previše.“,rekao sam na polasku nagovještavajući

svoj skori povratak u naše krajeve. Ni sam ne znam koliko me puta tog jutra mama izljubila za srećan put, kao neko malo dijete sa

lizalom u rukama koje ide kod „bake i deke“ za vikend! Bože moj, idem i velike su šanse da ću se vratiti majko draga! Kad napokon izađošmo oca i mene dočeka vesela pjesma ptica i puste ulice našega grada. Nas dvojica kao dva putnika sa mojim torbama se zaputišmo put autobuske stanice tog svejžeg proljetnog jutra. Dok su ostali Gimnazijalci spavali, treći razredi su tog jutra kretali na ekskurziju.

„Pazite tamo šta radite. Slušajte profesore. Svoje stvari pazi i čuvaj da se nešto ne desi u tim velikim gradovima.“, savjetovao me otac.

„Dobro tata, znam to.“, znao sam malo sutra. Najveći grad u kom sam bio je bio Zagreb, a ni njega nisam pošteno vidio. Nisam vidio stvarnu gradsku vrevu velikih gradova kao što je bila moja Kozarska Dubica jednom u godini, za veliki vašar.

„Šta vam profesori kažu, vi tako radite.“„Ma biće njima jako veselo sa nama! Pamtiće oni ovu sedmicu.“,mislio sam ja u sebi.

13


„Ponio si dovoljno para, ako ti još treba reci. Nemoraš potrošiti, možeš nešto i vratiti, a i ne moraš.“, to je bio posljednji tatin savjet.

Pješačenje od našeg stana do Gradiške je bilo neuobičajeno duže nego inače, kada su bili sasvim obični dani.

„Javi se Jasmini kad dođeš tamo, možeš i porukom.“„Biće tamo internet, javiću joj se na fejsbuk.“,meni se javljanje na taj način činilo poslovnije,

službenije i nada sve mnogo draže.„Pamet u glavu, sine!“, dao je tat svoj posljednji savjet dok mi je nosio torbu. Već smo nazirali

Dragstor gdje se moj razred trebao okupiti. Naravno, prvo smo moj otac i ja zatekli Stefana i njegovog brata. Upoznao sam se sa njegovim bratom, oni sa mojim ocem Suadom. Uskoro je došla i Aleksandra ili ti Juca, a nakon nje i Dušica, Nataša...uskoro smo svi bili na okupu. Nismo znali u koji autobus idemo, bilo je samo bitno da krenemo.

„E idemo, eno našeg autobusa.“,Nataša nam je dala naredbu i mi krenušmo žurnim koracima ka našem autobusu kao i ostali učenici sa roditeljima, sestrama i braćom. Prije ulaska na stanicu smo bili na malenom, skučenom prostoru, nisam bio ni svjestan koliko nas je bilo. Teško je i zamisliti da su svi učenici sa pratnjom bili ispred stanice u velikoj gužvi. Kad smo ušli na stanicu vladao je čudan osjećaj. Svi putnici kao mravi žur no krenuše u jednom smjeru. Vukli smo za sobom kofere, nosili torbe, a osmjesi su nam krasili lica. Srce je pjevalo neobičnu pjesmu i očekivali smo velika uzbuđenja. Kad smo dali svoje stvari vozaču čekali smo još neke učenike koji su malo kasnili. Među njima je bio i drug Nikola Radović i Anđelija Kovačević. Za to vrijeme smo pričali u manjim grupicama, pozdravljali se sa roditeljima i našom Gradiškom.

„Ćutilo, pamet u glavu i pazi šta radiš.“,komentarisao je Elvisov otac Omer Demo.„Znam sve,znam sve.“,pravdao se Ćutilo.„Elvisu je sve rečeno šta smije, a šta ne smije. Detaljno mu je sve objašnjeno.“,govorio je

Omer dok je njegov sin Elvis šutio, što je za njega bilo neobično.„To će on sve zaboraviti kad krene autobus.“,rekao sam ja, a Elvis je kroz osmijeh samo

potvrđivao.„Ćekajte bar da pređete granicu.“,javio se i moj tata, a uskoro nam je rečeno da trebamo da se

smjestimo u autobus. „Stefane, sa kim sjediš?“,pitao sam Stefana kroz masu drugova iz mog odjeljenja.„Sa tobom!“,dobacio je Stefan sa čela kolone. Prije ulaska u autobus smo se pozdravili sa

roditeljima. Ja sam čvrsto zagrlio oca Suada, on mi je poželio srećan put. Pozdravio sam se i sa Stefanovim bratom, a i on sa Suadom. Stefan je često kasnije pričao o pozdravljanju sa Suadom prije polaska i tatinih riječi:“Ćutko, sretno Ćutko!“

Smjestili smo se, a uskoro su došli i Nikola i Anđelija. Podijeljeni su nam naši pasoši i bili smo spremni za polazak.

Upoznali smo Nerku i Simu!

Upoznajemo ljude nove,sa njima putujemo kroz velike gradove!

14


rećemo, rastajemo se od roditelja i našeg voljenog grada, a uzbuđenje je na vrhuncu. Polako započinje naša avantura. Odovog časa, profesori nam mjenjaju majku i oca, a drugovi i drugarice su nam braća i sestre. Naravno, sada neko treba biti i autoritet ovoj raspuštenoj

bagri kada smo i mi i profesori opušteni. Nismo ni krenuli kako treba,a u autobusu je već počela opšta vika i dozivanja. Uskoro se uključio mikrofon!

K„Dobro jutro svima! Ja sam Nermin i ja sam vaš vodič na ovoj ekskurziji na koju

idete!“,započe Nerko,a mi ga već više nismo čuli od glasova drugih u autobusu.„Tišina! Kod mene imate dva izbora! Ili slušate i šutite ili samo šutite! Uključiću vam muziku,

ako budete neposlušni možemo slušati i hor bečkih dječaka sve do Beča!“,strogo reče Nerko,a ja sam već mislio da će Nerko biti prestrog vodič i da će dati negativan ton našoj ekskurziji.

„Daj nam Cecu!“,reče neko.„Hoćemo narodnjake!“„Acu Lukasa!“„Cjele noći lutam ulicama dugim o Danka!“,pjevušio je Demu pjesmu koja mu je tih dana

svirala u srcu. Zadesilo nas je tada opšte negodovanje zbogNerkine rock muzike. Znao je Nerko da bi u autobusu nastao opšti lom i haos ako bi nam pustio pjesme koje većina nas sluša svakog dana dok se nalazimo u našem gradu.

„Šta učini crni gavrane, gavrane?“,pjevao je neko iz drugog odjeljenja poznatu pjesmu Ace Lukasa.

„Daj Cecu!“„Ceca kraljica!“„Ceca,Ceca,Ceca! Ceca,Ceca!“,u ritmu su skandirala druga odjeljenja.„Ceca kurva!“,dobacio bi neko i svi bi se počeli iskreno smijati.

„U redu! Pustiću ovaj vaš CD,ali pod uslovom da sjedite na mjestu i ne ustajete.“,objavi nam Nerko,a mi tu vijest dočekasmo sa oduševljenjem. Ali sve je to bilo džabe! Na sam zvuk narodnjaka većina zadnjeg dijela autobusa (gdje se nije nalazio moj razred) je pjevala i ustajala u transu, opijena alkoholom. Nerko je džabe opominjao, donji dio autobusa je ludovao zanešen muzikom. Okrenuo sam se jednom i vidio pola autobusa kako stoji! U jednom momentu Nerko povika na mikrofon da svi sjednu i svi posjedaše. Samo se nije znalo gdje je ko sjeo! Negdje je sjedilo po četiri učenika,negdje tri,neka mjesta su bila prazna. U metežu pojedinci nisu ni došli na svoje mjesto nego su sjeli tamo gdje su stigli.

Od tog trenutka Nerko više nije puštao narodnjake, slušali smo dalje njegove pjesme, neke smo i znali pa smo uz njih i pjevali. U posebnim trenutcima smo sami sebi stvarali zabavu i pjevali pjesme koje mi želimo. Tada bi Nerko isključivao svoju muziku i pjevanje prepuštao našem „horu“. Moj razred je i u autobusu bio nekako poseban i drugačiji. Kad su svi pili alkohol, mi smo pili sokove i vodu. Kad su svi pjevali, mi smo spavali i bili zauzeti svojim mislima, a dok su drugi spavali i trijeznili se, moj razred se skupljao oko naših mjesta u sredini i složno smo pjevali u jedan glas. Tada smo prema donjem dijelu autobusa gledali sa podsmijehom, sa podsmijehom smo gledali sve one koji su govorili da smo „bezvezni“ i „dosadni“. Iako je cilj mnogih odjeljenja da se na ekskurziji opijaju počevši sa opijanjem još u busu, moji drugovi to nisu radili. Možda jer smo imali najmanje mogućnosti za taj vid zabave jer smo sjedili odmah iz profesora! Ipak, drugarica iz mog razreda, vesela i nasmijana Jovana Šukalo je prva započela „bal“.

Stali smo tada na granici sa Hrvatskom i čekali dok se autobus pregleda, dok svi prođu kontrolu na prelasku iz Bosne i Hercegovine u Hrvatsku. Jedni su doruškovali, drugi pjevali...a drugarica Jovana je ni manje ni više nego nazdravila domaćom rakijom iz njenog sela pod imenom Grbavci. Ujutro se majci žalila na bolove u stomaku i majčinski savjet joj je bio da na put ponese malo rakije, čisto da je prođu bolovi u stomaku. Sve bi bilo u redu da Jovana nije zamjenila flašice i nagela ljute rakije misleći da će popiti vode! Zamislite kakvo je to iznenađenje bilo za nju! I tako se moj razred prvi „propio“.

15


„Možemo sada da krenemo polako jer smo uspješno prešli Hrvatsku granicu. Samo bi vas zamolio da ne pijete previše pa makar to bilo i zabunom jer su neki već počeli da piju, a mi nismo ni sve granice prešli!“,reče Nerko u mikrofon tako da smo ga svi čuli.

Tada se svi zagledaše u Jovanu koja se zacrvenila, a na njenom licu se rastegao širok osmijeh. Čuli su se povici iz drugih odjeljenja, a mi smo bili ponosni jer je naša Jovana „otvorila sezonu“.

U autobusu se nije dešavalo ništa posebno zanimljivo i interesantno, kao što sam očekivao. Stefan je većinom spvao, a ni Nikola nije bio mnogo zanimljiviji. Da stvar bude gora Nerko je većinom puštao pjesme koje mi ne slušamo. Ja sam ponio slušalice ali su i one pregorile. Najzanimljivije bi bilo kada bi se drugim odjeljenima „navalilo“ da idu „piškiti“. Tada je u autobusu nastajao lagani haos. Oni su zapomagali, a Nerko bi još tvrdoglavije obijao da zaustavi autobus. Desila se i jedna krajnje zanimljiva situacija. Kako se nekome „pripiškilo“ uzeo je flasicu i jadan morao da izvrši nuždu u autobusu. Pri početku autobusa se osjećao alkohol, zapomagali su učenici da autobus stane ali Simo i Nerko nisu željeli da ispune želju! Profesorica Vuković je odlučila da prošeta do svog razreda i da vidi šta se dešava. Vidjela je flašicu sa nekom tečnošću i tražila je da vidi koji je to „alkohol“. Učenici su govorili da ne otvara ali im ona nije vjerovala. Na kraju, otvori flašicu i osjeti neugodan miris! Naredila je Nerki da zaustavi autobus. Eto, zahvaljujući ponekad antipatičnoj Vukovički koja nerijetko daje slabe ocjene Nerko je zaustavio autobus! Bilo kako bilo putovanje autobusom nije moglo trajati beskrajno dugo, znali smo da uskoro stižemo u Beč i napetost je bila na vrhuncu. Mnogi od nas su samo vidjeli slike tog velikog grada.Svako malo smo zapitkivali Nerku:

„Nerko jesmo li stigli?“„Evo još malo.“,odgovaro je Nerko.„Nerko jesmo li stigli?“,upitao bi neko drugi kasnije.„Uskoro stižemo.“,bio je Nerkin odgovor uvijek isti.Još nismo u potpunosti ni ušli u grad,a već smo se čudili zgradama i stanovnicima ovog

slavnog grada. Drugarica Dušica je slikala iz autobusa baš svaki detalj, od benzinske pumpe i staklenih nebodera do brkatih ljudi na ulici i starih zgrada koje su podsjećale samo na našu staru zgradu opštine.

„Vidi ono!“„Pogledaj tamo.“„Stari moj,nema onakvo kod nas.“„Kad će kod nas biti ovo.“„Pogledaj lijevo.“,pokazivali su svi prstima, čudili se...a najbolje je tek dolazilo.

Naši prvi koraci po velikom Beču!

Mi,seljaci sa brdovitog Balkanakoračamo gradom Mozzarta i Bethovena

16


ismo se mi, seljaci sa Balkana ni načudili kući poznatog nam glumca,“terminatora“ Arnolda Švarcenegera koji se baš tih dana rastajao sa ženo, a pred nama se stvorio velelepni Beč. Niste ni svjesni kako se osjećate kao izgubljena ovca kad kročite iz autobusa i Gradiške na

ulice tog velikog grada. Svi smo izašli, sa laganim strahom smo kao izgubljeni čekali da iz autobusa izađe i naš vodič Nerko. Postali smo svjesni da smo turisti već tek kada smo krenuli kao ovce za Nerkom. On je tako sigurno išao ispred nas, kao da je u Beču rođen, a mi smo ga pažljivo slijedili do dvorca po imenu Belvedere. Tu je navodno živjela neka razmažena kraljica, čitav taj dvorac je bio njen i samo je ona uživala u prekrasnim fontanama i cvijetnim travama. Eto šta ti je život, nekada je neka kraljica uživala u šarenim i plavim orhidejama, a sada se njenim vrtom šetaju Gradišćanci koji govore između sebe „Balkanskim“ jezikom i slikaju sve što im se učini zanimljivo,a toga je hvala Bogu „kao u priči“. Pri prolasku kroz vrata, svih osam odjeljenja Gimnazije se razbacalo po dvorištu dvorca Belvedere. Gledali smo čas zidove velikog dvorca, čas cvjetne aranžmane, a čas velike fontane koje su krasile prostor oko dvorca. Slikali smo se očarani prizorom koji se pružao pred našim očima. Sa druge strane smo vidjeli sa visine još veće i još ljepše fontane, cvjetne aleje i prva pomisao, nama „prostim“ ljudima iz Gradiške je bila ko obrezuje silno drveće,ko zalijeva cvijeće i ko kosi travu. Rukama smo doticali sve kamene skulpture, a Nerko nas je uskoro pozvao da idemo u autobus. Toliko smo se već oslobodili da smo se počeli i slikati sa profesoricama i Nerku zapitkivati razna pitanja. Ušli smo u autobus gdje nas je dočekala nesnosna vrućina kao i vijest da sve učenice nisu u autobusu. Dvije drugarice iz „jedinice“ su se izgubile. Pitali smo se šta će se sada dešavati, kako ćemo ih naći. Nerko je kao utreniran bio spreman za nešto ovakvo, uskoro ih je našao.

N

„Jesmo li svi sada tu? Nemojte da se opet ponovi ovakva situacija. Morate pratiti grupu, a ne slikati se sa Bečkim momcima kao ove dvije cure.“,kroz osmijeh je rekao Nerko, autobus je krenuo i mi smo nadalje pažljivo slušali o znamenitostima pored kojih prolazimo. Tako smo došli na drugi dio grada kako bi smo posjetili veliki muzej koji je mene podsjećao na Zemaljski muzej u Sarajevu. Simo nas je ostavio u pola Beča i mi smo vođeni Nerkom krenuli prema Narodnom muzeju.Bio sam prisutan dok smo sa razrednicima dobijali informacije koja mjesta obilazimo na ekskurziji ali sam potpuno zaboravio da ćemo i to mjesto posjetiti. Nerko nas je vodio,a mi smo se razbacali širokim trotoarima sa našim torbicama. Sada, čini mi se da su tamo trotoari bili kao kod nas gradske ulice! Propješačili smo do još jednom manjeg dvorca koji se nalazio u centru grada, tu nas je Nerko okupio i saopštio nam neke informacije vezane za to mjesto, a potom smo krenuli ka muzeju. A onda...nastao je opšti haos, a mi smo ne šali usred njega! Počeli smo se slikati, gledati tajanstvene zidove i plafone. Sjećam se da smo malo pričali, samo smo lutali dugim hodnicima. Tako je bilo sve dok nismo došli do dijela muzeja u kom se nalaze razne vrste raznih životinja. Sve smo vidjeli, od slona pa do psa i mačke! Spontano smo se podijelili u grupe. Ja sam bio sa Elvisom i Nikolom. Naravno, Elvisu su na pamet padale razne fotografije, čas bi se slikao sa paunom, čas sa krokodilom.

„Aaaa majko moja i moj Omere, vidi krokodila! E Niđi haj' me uslikaj kao da me on ugrizao.“,reče Elvis i fotoaparat dade Nikoli.

„Ooo strahota sine kako sam dobar! Viđaj dečko! A ovo je zlo! Zlo!“,nahvali Nikola sam sebe.

„Daj da vidim! A dobar si Radulja.“,bio je Elvis zadovoljan svojom slikom.„Rodženi hoćeš da i tebe uslikam?“,upitao me Nikola. Namjesti se ja nešto drugačije od Elvisa

i Nikola „okinu“ mojim fotoaparatom. „Šta je ovo? Nevalja fotoaparat. Slika je mutna. Čekaj da ponovo! O sine,šta je ovo, opet

mutna! Ne valja tebi fotoaparat!“,reče Nikola pomalo zbunjeno. Kako baš da njegova slika nije dobra!

„Kako onda meni ispadaju dobro? Ne znaš ti uslikati, ruke ti se tresu.“,reče ja razočarano.„Aa vidi međeda i zmija! Ćutilo,Ćutilo,hodi ovamo.“,reče Elvis zamišljajuči od divlje svinje

da je naš drug Stefan Ćutilo koji je baš tada bio tu. Naravno, mi se nasmijašmo, a Ćutilo samo nakrivi glavu i reče:

„Što sad zajebavaš Elvise? Što mene uvijek ispaljuješ?“

17


„Jer si mi ti najljepši, hodi da te poljubim.“,reče Elvis ironično, a Stefan samo produži dalje.„Joj ne da ga Stevo nikome.“,reče Elvis i mi nastavišmo dalje. Najčudnije je bilo što smo u

čitavom muzeju sretali poznata lica iz naše škole, osjećali smo se kao da smo u našoj Gradišci. Sat vremena nam je bilo dosadno da nam dosade svi dijamanti,životinje i druge stvarčice u ovom muzeju. Sreli smo uskoro i cure iz našeg razreda. Kao po običaju, one su se već uspjele malo posvađati. Nikoli i Elvisu se više nije bilo u muzeju, odlučili su izaći vani. Ja sam primjetio Jovanu Šukalo da je izdvojena od drugih cura.

„Što si ti sama Jovana?“,upitao sam ju ja.„Ma ide mi Nataša na živce.“,odgovori mi ona i nastavi:“Hajmo vidjeti šta ima gore.“„E ali moramo paziti na vrijeme da se ne izgubimo.“,reče ja,a u sebi sam već pomišljao na to

kako bi bilo zanimljivo izgubiti se sa Jovanom u ovom velikom gradu. „Nećemo, ne brini se,imamo sat.“, i tako se Jovana i ja nađosmo u velikoj prostoriji, u kojoj je

bilo mnoštvo stolica, mlađi čovijek se spremao da tu održi predavanje. Odlučišmo Jovana i ja da sjednemo. Uskro je ušla i jedna manja porodica iz Azije, činili su je majka, otac i ćerka. Nekim čudom se tu našao i jedan dječačić porijeklom iz Europe jer je govorio njemačkim jezikom. Predavanje je počelo, momak je nešto „brstio“ na njemačkom jeziku. Jovana i ja smo malo razumjeli, vidjeli smo samo da nešto pokazuje putem mikroskopa, zatražio je i pomoć iz publike. Jovana i ja smo više gledali kako se dječak iz Europe i djevojčica iz Azije „probijaju“ kroz redove stolica. Otac je pozvao curicu da dođe do njega, ali se ona usprotivila. Zaključili smo Jovana i ja da se curica pravdala ocu riječima:“A kako on ne sjedi? Vidi njega tata! Hoću i ja da šetam između stolica, dosadno mi je.“ Ja pogledah u Jovanu, i ona je promatrala više dječaka i djevojčicu od profesora koji je držao predavanje. Pomislio sam kako bi samo profesorica njemačkog, Danijela Vuković bila ponosna da nas vidi kako slušamo predavanje na njemačkom jeziku. Jovana i ja smo ubrzo morali izaći i tiho smo napustili tamnu sobu i našli se na vanjskom svjetlu ispred muzeja. Tu je već bila sva naša raja i čekali smo Nerku. Vrijeme smo kratili slikanjem Austrijskog parlamenta, slikanjem sa drugovima, sa profesorima. Ubrzo je došao Nerko po nas ali se ljutio jer ga uopšte nismo slušali od uzbuđenosti. Došlo je vrijeme, treba nešto i jesti, pa vođeni Nerkom pođošmo prema glavnom Bečkom trgu. Svi su imali torbice uz sebe. Neobično je to da je većina momaka imala „Lacoste“ markirane torbe koje su se prodavale kod Kineza,nama su bile jeftina kopija ali sam siguran da „Europljani“ nisu to znali. Zamalo sam i ja kupio istu takvu, ali sam spoznao njenu nepraktičnost pa je nisam kupio.

U Beču je taj dan bio neradni, došli smo na trg i dočekao nas je karneval. Ništa nije radilo, nisu radile trgovine i mi smo bili potpuno izgubljeni. Odlučili smo se svi zajedno okupiti i sjesti na hladan beton, a drugarica Anđelija se raspitivala među mlađim ljudima o trgovinama koje su radile na Engleskom jeziku.

„Izvini,curo, mene i moje drugove zanima gdje ima trgovina da radi?“, pitala je Anđelija jednu mlađu curu.

„Zdravo, danas je neradni dan, ne vjerujem da li radi i jedna trgovina u gradu.“,učtivo je odgovorila cura. Anđelija joj se zahvalila, a mi smo se smijali njenom „domaćinskom“ ponašanju u Beču.

„Vidi Anđelije, kao da nam je ambasador.“,rekao je Stefan.„Anđelija je nama prevodilac.“,rekao je Elvis. Ljudi su u nas gledali čudno, na klupi sam

primjetio jedan stariji par koji je gledao u nas, kao da su bili iz naših krajeva. Nerko nam je pokazao gdje možemo jesti i mogle su početi naše prve avanture u Beču. Na sebi smo imali crvene majice na kojima je ćirilicom pisalo:“Mi smo vaša budućnost, je li vas strah?“ Odlučili smo da ručamo u jednom malom kiosku „na pola Beča“ u kom su se prodavali hot-dogovi i hamburgeri. Mnogi su se raspitivali kako će na engleskom ili njemačkom naručiti ono što želi. Aleksandra ili ti Juca je odlučila da prva probije led.

„Ih bin, a sori, ih mohte ain hot-dog vit kečap one senf, aaaa nur kečap, ohe kečap,mit senf.“,nije razumjela više ni sama sebe pa se počela smijati na sav glas sa nama kao da smo na pola

18


učionice:“Kako da kažem? Ih mehten ain hot-dog mit kečap, ohne senf, hot dog mit nur kečap.“,napokon Juca bolje sroči rečenicu, a prodavac joj sa osmijehom pruži hot-dog i na iznenađenje svih nas reče:

„Svaka ti čast,nemoj se više mučiti.“Kako je on to rekao na čistom, našem, maternjem jeziku mi se počešmo još više smijati. Čini

se da su Bosanci i ostali naši ljudi, mali narod, ali smo svakako dobro rasporećeni! Dalje smo svi slobodno naručivali na poznatom nam jeziku, kao da smo došli na veliki odmor u pekaru „Simanović“. Nakon toga smo odlučili šetati Bečom, slikati fotoaparatima, a ja sam se tada nekih desetak puta uslikao sa Jovanom Šukalo.

„E hajmo se uslikati da se vidi ona zgrada iza.“,reče Jovana i ja nas uslika.„Ne valja, nisam dobro ispala! Hajde opet.“,reče ona tako nekih pet puta kraj jedne, pa kraj

druge građevine. Uživao sam u društvu Jovane Šukalo u Beču. Najzad smo došli do mjesta gdje se održavao karneval. Primjetili smo čovjeka obučenog u srednjovjekovnu odjeću i odlučili smo da se slikamo sa njim. Obratili smo mu se na engleskom jeziku, kao i svima drugim na ekskurziji.

„Mi smo na ekskurziji, možemo li se uslikati sa vama?“,upitao sam ja.„Odakle ste?“,ozbiljno nas je pitao čovjek.„Iz Gradiške, sa sjevera Bosne i Hercegovine.“,objasnio mu je Elvis.„A Bosna i Hercegovina! Tamo su Srbi,Hrvati i Muslimani?“,raspitivao se čovjek te

dodao:“Šta ste vi?“„Da,tako je ali sada svi živimo u slozi i miru.“,reče mu ja, a drugi su mu objasnili ko je koje

vjere.„Možemo se uslikati!“,pristao je da se uslika sa nama nekoliko puta i zatim je otišao svojim

putem. Odlučili smo se primaknuti zanimljivim štandovima i potpuno smo se osmjelili kako smo shvatili da nam sporazumjevanje ide dobro.

„Kako je ovo dobra zajebancija kad oni nas ne razumiju! Može im se svašta govoriti!“,rekao je Elvis.

„Mi smo turisti iz Bosne i Hercegovine. Samo gledamo. Znaš, Džeko, Misimović?“,govorili smo odakle smo i imena naših poznatih fudbalera ali čini se da ih „šminker“ na štandu nije znao. Naše konačno nerazumjevanje njemačkog jezika se pokazalo i pri kupnji razglednica. Nismo znali na prvi pogled jednostavne stvari te smo zadali muke prodavačici. Rekla nam je da su razglednice 50 centi, a mi smo uporno „tulili“ po svome i mislili da su razglednice 15 centi! Prodavačica je imala razumjevanja za nas i hvala joj na tome. Preko puta te trgovine smo vidjeli uličnog svirača koji nam je dao svoj šešir i pustio nas da sviramo njegov čudni instrument. Tada sam shvatio da u Beču ima dobrih ljudi, a da nisu sa naših prostora. Jedni po jedni smo se slikali sa čudnim instrumentom, sa starčićem koji nam je dao da sviramo, jedni sa drugima, svirali smo, a on se nije bunio, posmatrao nas je sa osmijehom. Dali smo mu malo sitnih para i pozdravili smo se sa njim. Naš dan se polako bližio kraju i odlučili smo da napravimo najluđu stvar na našoj ekskurziji. Elvis, Nataša, Jovana, Nikola, Dušica, Aleksandra i ja smo se okupili na jednom prometnom mjestu i zapjevali čak dvije pjesme. Prvo se Bečom zaorilo Gangnam style, poznata pjesma tog vremena koju smo ispratili i posebnim plesom. Ljudi su začuđeno gledali u nas, imali smo svoj flash mob. Nakon svjetskog hita na red je došla i naša domaća pjesma od Halida Bešlića. Bečom se zaorilo:“Put me zove moram poći,snjegovi su okopnjeli,a pred kućom moje drage procvjetao bagrem bjeli!“ Tako smo zaokružili prvi dan u Beču pred polazak u naš prvi hotel.

Negdje pred veče smo stigli u prvi hotel, za mnoge je to bilo i prvo noćenje u hotelu. U mom razredu nema previše muškaraca, nas pet je stalo u jednu sobu i već smo bili spremni da ne spavamo cijelu noć, smišljajući šta ćemo raditi. Cure su htjele kupiti nekog pića pa su i nas nagovorile da učestvujemo u tome. Nismo se mnogo bunili. Kako je naša soba bila najveća u njoj smo se i okupili. Nismo dugo vremena bili sami u sobama, skupili smo se na jednom mjestu kao što su to radila i druga odjeljenja. Međutim, bilo bi sjajno da je sve tako jednostavno. Moj razred je bio najbolji u većini stvari: ocjenama, izostancima, ponašanju i disciplini. Bili smo posebni i u svemu umjereni.

19


Kako su razrednici išli sa svojim odjeljenjima svaka razrednica se trudila da njen razred bude najbolji, a mi smo ispali žrtve svega jer su nas one krivile i za ono što nismo krivi. Problemi sa drugim odjeljenjima su počeli veoma rano, možda već oko 11 sati naveče. Mi smo u sobi imali svega dvije flaše votke i nekoliko sokova, a muziku nismo ni puštali. Susjedna soba sa drugim odjeljenjem (razredom profesorice Krunić) je imala velike zvučnike, a drugi su imali mnogo više pića od nas...međutim najlakše je bilo nas okriviti...dok smo mi mirno pričali i igrali zaloga, neko je pokucao na vrata, a Božo je odlučio da ih otvori.

„Dobro jutro profesorice!“, jednom od najboljih učenika je već svanulo.„Znam koliko je sati dok je tebi jutro Božidare.“,strogo je rekla profesorica Edina i samo se

okrenula. Božo i ostatak odjeljenja se smijao njegovom lapsusu, a uskoro je došla iduća gošća, a i njoj smo učtivo otvorili vrata.

„Ovdje sve smrdi na alkohol! Čitava vam soba smrdi po alkoholu, ovdje se ne može biti!“,rekla je ona odmah sa hodnika i nas ostavila u čudu. Kružile su glasine da je policija već pozvana, a mi nismo znali ni šta se dešava ni koliko je sati. Stefan je virio na špijun i pred našim vratima vidio Krunićku, glavom i bradom. Mi smo se brzo rastrčali po sobi, sakrili ono malo bjede što smo imali, a pojedini su se posakrivali. Odnio sam jednu flašu u kupatilo, Stefan je sakrio jednu ispod kreveta, sokove smo brzo razmjestili po stolu. Nismo htjeli otvoriti vrata, a onda smo na hodniku čuli razgovor Edine Zahović i Vesne Krunić.

„Pa ovdje Edina nema nikoga!“,požalila se Vesna.„Kako nema, ja sam skoro bila?“,začudila se Edina.„Lijepo ti kažem, nema nikoga!“„Ma neće da otvore, tu su oni. Božidare otvaraj vrata, znamo da ste unutra.“,govorila je Edina,

mi smo se smijali, na kraju smo otvorili vrata.„O sveti Bože! Vi niste normalni! Policija je pozvana, ni prva noć nije prošla! Kod vas je

muzika preglasna. Stvarno ste brezobrezni!“,govorila nam je Vesna, a džabe smo se mi branili.Bili smo začuđeni i neopravdano optuženi za dvije stvari koje nismo ni uradili. Odlučili smo

da se raziđemo da nam više ništa ne mogu predbaciti. Cure su sa sobom odnijele svu votku, nama muškarcima su ostali samo sokovi ali smo barem bili mirni. U sobu su nam kasnije banule Teodora i Anđelija koje su bile vani i propustile sav cirkus koji se dešavao u našoj sobi. Ispričali smo im te su nas i one napustile. Kasnije smo saznali da su svi Gimnazijalci okupljeni u podrumu hotela kako bi pravili manju buku. Mi smo tu bili malo vremena, nije nam bilo zanimljivo i odlučili smo se vratiti u sobu, igrati remija i odmarati. Elvis,Božo,Nikola,Stefan i ja smo kasnije legli u krevete, kratko gledali televiziju, malo pričali, a potom smo zaspali. Tada sam se sjetio gdje sam bio prije 24 sata, šta sam mislio i radio. Moja ekskurzija je počela...

Pozdravljamo Beč, dočekuje nas Prag!

Uživamo u ukusnom kebabu,Saher torti,ali ćevapi su ćevapi!

20


roveli smo svega jednu burnu noć u Beču i kao pravi turisti smo već naredno jutro pozdravili veseli hotel. Nakon prve noći u Beču počeli smo se osjećati kao porodica. Zamislite kakav je osjećaj kad se ujutro svi budimo,pakujemo,raspakujemo, jedni druge zovemo na doručak i

onda sa torbicama i naočalama krećemo ka hotelskoj kuhinji gdje nas već sve čeka! Taj osjećaj je vjerujem svima nedostajao. Ustali smo relativno rano prvog Bečkog jutra. Najteže je bilo probuditi Elvisa koji se uspavao kao da je u Liskovcu. Prvi se probudio Stefan koji je svojim dubokim glasom probudio sve nas osim Elvisa. Skakao je po Radoviću, Radović je zapomagao, a onda smo ustali i Božo i ja. Pokušali smo buditi Elvisa Šabanovim pjesmama na telefonu, Radović ga je zadirkivao, kasnije je Lejla ušla u sobu ali Elvis nije ustajao…sve dok nismo spomenuli da bi mogao zakasniti na doručak. Kad smo sišli u hotelski restoran profesori su već bili tu nasmijani i odmorni kakve smo ih rijetko viđali na časovima. Pitali su nas kako smo proveli noć, čak nam se i profesorica Vesna Krunić izvinila zbog toga što nas je noć prije neopravdano okrivila da stvaramo buku. Uz doručak smo razgovarali o sinoćnjim događajima.

P

“A nisam se naspavao, ljudi moji šta je ovo!”,rekao je Elvis.“Ne možeš se ni naspavati kad cijele noći hodaš po hotelu!”,dobacila je profesorica Vesna.“Nismo mi hodali profesorice, vi ste rekli da smo mi puštali muziku ali ni to nismo, zamijenili

ste nas.”,opomenuo je Božo profesoricu.“Ma daj Božo šuti molim te!”,kritično se izrazila profesorica Edina Zahović.“O pa ja se onda izvinjavam.”,reče profesorica Vesna i napusti nas zajedno sa profesoricom

Edinom.“Momci, prijatno! Jeste se naspavali?”,javio nam se Nerko.“Hvala Nerko,bujrum!”,odgovori mu Elvis.“Nerko, gdje idemo danas?”, već je Stefan imao spremno pitanje za našeg vodiča.“Idemo prvo do dvorca Šenbrun, a nakon toga smo na Prateru jedno vrijeme i onda krećemo

za Prag!”,objasni nam Nerko plan za utorak, drugi dan ekskurzije. Pošto smo obavili doručak krenuli smo ka sobi da uzmemo svoje torbe i pregledamo da li je

sve u redu sa sobom. Izašli smo vani sa drugim odjeljenjima. Čekali smo neko vrijeme na svježem zraku pričajući o prvim utiscima. Svi smo bili dobro raspoloženi za novi dan na ekskurziji.

Došli smo pred dvorac Šenbrun, naravno Nerko nam je i o njemu ispričao neke zanimljivosti, a mi smo bili očarani izgledom tih starih zidina, gledali smo ka šarenim cvjetnim tepisima i zoološkom vrtu. Bilo nam je neobično da su kralj i kraljica imali kuću veću od našeg Doma kultura ili da im je dvorište bilo veće od gradiških stadiona, a najmanja fontana je imala ljepši izgled od one naše u Gradišci.

Urbana sredina je taj Beč, turisti iz svih mijesta su se našli na istom mjestu kuda trče i građani Beča u smiješnim helankama ili šetaju sa štapovima koje je koristio čuveni austrijski skijaš Benjamin Reich.

„Uh,ja ne mogu više!“,uzdisao je Elvis dok smo se penjali uzbrdicom do posebne palate sa koje se vidio čitav Beč, njegove katedrale i tornjevi.

„'ajde,'ajde Demo! Izdrži još malo!“,hrabrio ga je Nikola.„Šta će on kad ima stotinu kila!“,govorio je Stefan pružajući jezik,očekujući da ćemo se mi

nasmijati, ali prije nas je reagovao sam Demo:„Njanjanjanja seljak iz Rovina!“,našali se i Demo na Stefanov račun. Korak po korak svi smo pomalo iznemogli stigli do posebne utvrde koja je podsjećala na

Trijumfalnu kapiju. Sa vrh nje se mogao vidjeti čitav Beč, a mi smo bili zadovoljni i djelimičnim pogledom.

„Ah jesam majstor! Rođeni sam fotograf!“,hvalio se Nikola svojim fotografijama, ali ovaj put sa razlogom jer su mu slike bile odlične.

„Nevena, imaš li ti punjač za bateriju na ovakvom fotoaparatu?“,pitao je Elvis Nevene pokazujući joj svoj fotoaparat kojemu su se ispraznile baterije.

„Jao Elvise, tako mi je žao što te moram razočarati ali nemam.“,rekla je Nevena smijući se.

21


„E mislim ja da ima Teodora!“,progovorila je Sonja.„Hvala ti mala moja Mašo, znao sam odmah da trebam tebe pitati.“,rekao je Elvis Demo.„Elvise, šta to treba da znači?“,glumeći uvrijeđenost upitala je Nevena Elvisa dok je u ruci

držala zagonetni cvijetić.„Nevena, de makni taj cvijet izgledas kao da si poremećena!“,reče Nikola koji je prestao mene

slikati.„Izgledaš kao Dragana Mirković!“,reče Stefan podsjetivši nas na „sveprisutnog“ Gradiškog

„zabavljača“.„Ovo je meni moj Božo poklonio!“,reče Nevena kroz osmijeh. A tada, našem razrednom

„zabavljaču“ na pamet pade jedna zanimljiva pjesmica koja je bila praćena kroz neke plesne korake.„Cvijet cvijetu, buket buketu, a Božidar Neveni!“,reče Elvis, ponovi to uz ples dva puta i mi

smo se već smijali. Nije nas bilo briga ni što nas Kinezi ili Japanci čudno gledaju. Pjesma se posebno svidjela Neveni i ona je taj zarazni tekst pjevala nekoliko puta.

„Nevena, izgledaš kao retard!“,reče Sonja Neveni.„Mašo moja mala, ti si samo ljubomorna na mene jer ja imam tako divnu pjesmu.“„Nevena, divne su pjesme od Irom Maidena, Frakture kičme, a ne tvoja zavodljiva

poezija“,reče Sonja ponosito i samo klimnu glavom.Vrijeme je brzo prolazilo i mi smo morali da se vratimo do mjesta sastanka. Lejla i Juca su

nam mahnule iz malenog vozića koji je prolazio duž čitavog parka Schonbrun. Nikola se odvojio od nas, otišao je sa Nevenom i Sonjom, a ispostavilo se da će zbog toga kasnije i da zažali.

Elvis,Stefan, Dušica i ja smo krenuli ka mjestu gdje smo se trebali sastati sa Nerkom i ostalima. Već je spomenuto da je i taj Beč bio pun svakakve „mrake“ koja se kretala ulicama tog grada. Ali primjetili smo da smo bili najzapaženiji, da li zbog glasnog smijeha ili pomalo smiješne odjeće ali svi su na neki način obratili pažnju na nas. Tako se na povratku desila zanimljiva stvar Stefanu, Elvisu i meni na povratku. Svjedok događaja je bila drugarica Dušica koja nam je tada bila lični fotograf. Raširili smo se širokom stazom dvorca Schonbrun. Na jednoj klupi su sjedile četiri zanimljive cure, čuo sam da su nešto pričale, okrenuh se i vidio sam da su gledale prema nama.

„One cure gledaju za nama Elvise.“,reče Elvisu koji je bio do mene.„Koje? Gdje su?“,začuđeno reče Elvis.„One tamo na klupi, vidio sam i ja!“,reče i Stefan.„A da ih pitamo da se uslikaju sa nama?“,predloži ja.„A kako ćeš to uraditi Bačiću dragi?! Zaboravio si da smo na pola Beča!“, sumnjičav je bio

Stefan.„Hajmo!“,nasmija se Elvis:“Ali to moraš pričati!“,složio se Elvis sa mnom.„Vidi ovog,ovaj još gori!“,reče Stefan Dušici.„Joj budala majko draga!“,Dušica se nađe iznenađena, a mi se okrenušmo i vratišmo do četiri

zagonetne cure.„Hi, how are you?“,Elvis je prvi progovorio Engleski kad je zatrebalo.„Hello, we are tourists from Bosnia and Herzegovina! Where are you from?“,upitah ja.„A Bože,pa oni su to stvarno uradili!“,tiho je govorila Dušica Stefanu, sva u čudu.„Pusti budale kraju! Budala i krivih drva nikad neće faliti!“,rekao je Stefan, a Elvis ga je samo

na krivo pogledao i rekao:„He is Stefan and he live in Rovine.“,smijao se Elvis dok je pričao.„Hello.“,stidljivo se upoznao Stefan.„We are from Czech Republik.“,odgovori mi jedna od njih. „Oh, really? We will go tomorow in...in...Elvise kako se kaže Prag?“,upitah ja Elvisa i mi se

nasmijašmo.„Prague!“,reče Elvis.„Can we make photo with you?“,upitah ih ja.

22


„Oh,yes,yes!“,pristaše one, a mi fotoaparate dadošmo Dušici. Takođe, i jedna od „Čeških cura“ je dala svoj fotoaparat koji je bio moderniji od naših. Nas trojica smo stali između njih i imali smo dvije slike. Na jednoj je Stefan u sredini i „kopa“ po svojoj torbici, a na drugoj gleda u fotoaparat kao da govori:“Joj, Tino, nisam ja kriv, oni su me nagovorili da se slikam sa ovim neznankama.“. Inače, Stefan je sliku svoje Valentine ponio na ekskurziju, držao ju je kraj kreveta, a mi smo joj u njegovom odsustvu dali ime kao ikoni „Sveta Tina“, stavljali smo je kraj zidova, pokazivali svima dok ga nije bilo, a Elvis ju je stavljao „na razna mjesta“.

Rastašmo se sa Čehinjama i prepuni utisaka smo došli na zborno mjesto. Odlučili smo ne pričati o ovom događaju, ali tajnu ipak nismo sačuvali do kraja.

„A ovo vam nikada neću oprostiti!“,govorio je Nikola na pomisaoda je i on mogao biti sa nama na slici sa Čehinjama.

„Pa ti idi za Nevenom i Sonjom!“,izazivao ga je Stefan.Na kraju naše posjete Beču je ostalo još samo da posjetimo Bečki luna-park Prater. Njime smo

zajedno šetali Elvis, Jovana, Nataša, Juca, Nikola i ja. Stefan nas je napustio i otišao zajedno sa rođacima koji mu đive u Beču, baš kao i Radović prvog dana kad je otišao sa bratom. Zamislite, u Prateru smo sasvim slučajno ponovno sreli Nikolinog brata!

Na Prateru smo svašta mogli da vidimo. Ističe se kuća sa figurama slavnih ličnosti u prirodnoj veličini u koju nismo ulazili, kao i okretni točak sa kojega se može vidjeti čitav grad. Nas je najviše privukao „mini-karting“, a Nikola i Juca su se vozali na visokom „penjaču“ koji ih je „vukao“ 15 metara u zrak inazad na zemlju. To je bilo nešto kao super veliki ringišpil kakav nismo viđali kod nas. Da svugdje ima naših ljudi je pokazao “mini-karting“ na koji smo išli dva puta. Njega je držao neki Bosanac koji je sa nama naravno govorio na čistom Balkanskom jeziku pa je možda i to razlog kojim je stekao naše simpatije.

Trebalo je nešto i ručati u tom Beču, a nas su najviše privlačile trgovine sa kebabima. Svako od nas je uzeo po jedan, sjeli smo i razgovarali.

„Ovo je baš dobro!“,rekla je Jovana Šukalo.„Jeste dobro, samo što je teško za jesti!“,žalila se Nataša.„Elvise, šta je to?“,pitala je Juca Elvisa.„Ovo je Juco moja slatka Doner-kebab!“;odgovori joj Elvis te doda:“To je sve isto kao i to

vaše, samo što je umotano u palačinku.“„Ja bi ovo uvijek mogao jesti.“,reče Nikola.„Svaka čast ovome, ali ćevapi su ćevapi.“,reče Jovana.„Jes' brate! Više se najedeš, ovo sve pomiješano.“,složi se ja sa Jovanom. Prošli smo još

nekoliko puta kroz Prate, sretali smo naše vršnjake iz drugih odjeljenja, osjećali smo se kao da smo opet u Gradišci, bili smo svi na okupu. Uskoro je došlo vrijeme da pozdravimo Beč i krenemo dalje, već do noći smo morali biti u Pragu. Sjeli smo u autobus, uz Nerkine komentare smo se oprostili od Mocartovog grada.

„Evo, sad možete reći da ste bili u Beču! Nećemo stajati sve dok ne pređemo Češku granicu, do pet sati moramo biti u Pragu! Simo,uključi muziku!“

Tri dana u Pragu, najsrećniji i najtužniji u isto vrijeme!

Država Pavela Nedveda je sve,samo ne bezbjedno turistično mjesto!

23


egdje poslije podne smo stigli u Prag. Dočekani smo u hotelu po imenu „Top hotel“. Imao je četiri zvjezdice, mnogo soba i mnogo načina da se u njemu izgubi. Mislim da nije bilo učenika nije barem jednom promašio hodnik i odjednom se

našao u drugom krilu hotela. Ja sam se nekoliko puta uspio izgubiti, što sa Elvisom, što sam. N

„Bačko, hoćemo liftom?“,upita Elvis mene.„Hajmo, eto, uđi u taj!“„Meni je baš dobro na ekskurziji.“,proćaska Elvis u liftu.„Samo kad bi duže trajalo!“,reče ja.„E gdje sada trebamo Bačko? Haj' idemo lijevo!“ „E ja mislim da smo se mi izgubili!“„Haj' nemoj pričati, ćaća li te zakarto!“,uspaniči se Elvis.„Pa vidiš da ovdje nema nikoga. Na svim vratima piše C, a naš ključ je B.“,primjeti ja.„Ah vidi stvarno. Hajmo se mi vratiti.“. Nakon desetak koraka mi se opet pronađosmo u

krivom hodniku, pa iz drugog pokušaja Elvis i ja locirašmo recepciju i na posljetku našu sobu.„Nikad više nećemo liftom!“,reče mu ja kasnije.„Ma nije problem u liftu, problem je što smo skrenuli gdje ne trebamo.“,ispravi me Elvis.Karakteristično za Prag je bilo što se nikad nije znalo gdje ko spava niti ko je u kojoj sobi.

Dešavale su se čudne stvari, čudna poznanstva i zanimljive noći. Dani su znali biti tužni i puni doživljaja, Beč nam je priuštio zrno luksuznog svijeta, a Prag nam je donio provod. U Pragu smo proveli tri zanimljive noći u kojima se svašta dešavalo. Nije se znalo ko gdje spava, hotel je bio savršen, a dvije noći smo proveli u diskoteci Očko, a jednu noć u Beer Factoryu gdje smo osjetili način na koji se provode Česi. Prvog dana u Pragu smo više upoznavali hotel. Imali smo posebne kartice sa kojima smo mogli ući u restoran. Osjećali smo se kao VIP članovi restorana.

„Joj šta je hrane ovdje!“,primjeti Elvis i u svoj tanjir stavi razne hrane, kao i mi ostali.„Al je ovo ružno,ja ću samo kruha i paštete.“,pobuni se Nikola.„Kako ćeš reći za hranu da je ružna? Hrana je dar od Boga, neko nema ni takvu!“,ljutnu se

Božidar.„Eh sad da Suad vidi šta je hrane ostalo!“, sjeti se ja svog dobrog oca i telefonom uslika sve

ono što smo ostavili, a toga je bilo i previše.„Sad da sam u Gradišci otišao bi na ćevape kod Bahtijarevića!“,reče Elvis.„O đes' te momci, je li ovdje slobodno?“,reče Stefan i sjede sa nama, a na sto spusti dvije čaše

u kojima se činilo da je sok od jabuke.„E hvala Stefane, nisi trebao.“,reče Nikola i rukom krenu ka čaši da popije, a Stefan se već

počeo smijati. Mi se zagledašmo između sebe, znali smo da nešto neće biti u redu.U tom momentu Nikola spusti čašu, oči mu se zasuziše i ljutito pogleda ka Stefanu. Znali smo

da u čaši sigurno nije bio sok!„A šmekeru, kakvo je sirće!“,reče Stefan, a mi padošmo u smijeh dok su nas drugi gosti

gledali, a među njima je bilo najviše naših drugova iz Gimnazije. Kasnije smo saznali da je Stefan isto učinio i Lejli.

„Ja njega pitala je li to sok, on rekao da jeste, slušajte me...i ja uzela i nagela iz sve snage, znaš kako sam bila žedna kad ono sirće i sad me boli stomak! Koji je on seljak, sad ću ga prijaviti razrednici!“,govorila nam je Lejla.

„Prijavi me, slobodno me prijavi.“,neustrašiv je bio Stefan, da je Tina znala šta je uradio, drugačije bi on pričao.

Iste noći smo se trebali spremiti da idemo u diskoteku Očko za koju smo imali ulaznice. Cure su letile po hotelu tražeći štikle, šminkju, haljine, dok smo se mi odmarali u krevetima. Kad su rekli da se ide, obukli smo hlače i majice i samo izašli sa svojim torbicama. Nakon kraće vožnje smo stigli pred diskoteku i među nama je zavladalo opšte veselje kad smo saznali da ćemo imati domaću muziku u pola savremene Europe. Atmosfera je bila svečana, prvenstveno zbog cura koje su se posebno sređivale. Noć je bila zanimljiva, diskoteka nije bila prepuna naše prve noći u Pragu. Oko

24


1h smo morali ići nazad u hotel, što nam i nije teško palo. Bili smo umorni od predhodnog dana i htjeli smo se družiti u hotelu. U polasku nas je Simo dočekao klasičnim narodnjacima koje nismo imali u diskoteci.

„Ovo je samo dok nema vodiča Nerke,tako da znate.“,reče Simo i pojača pjesmu Muštuluk, Harisa Džinovića.

„Simo care!“,dovikivao je neko.„Simo,Simo! Simo, Simo!“,skandirali smo svi oduševljeno. Došli smo u hotel sa osmijesima na licu, Stefan je odmah po ulasku tražio moj telefon da bi se

spojio na internet. Curu Valentinu je komotno mogao povesti sa sobom, lakše bi bilo i nama i njemu. Ostali su se uputili u sobe gdje smo gledali ko bi gdje mogao spavati te noći.

„Gdje vam je Stefan?“,pitala je Nataša mene i Elvisa.„Eno ga dole na internetu.“,reče joj Elvis, a Nataša samo mahnu glavom kao da govori:“Znala

sam!“„Ljudi, gdje je Stefan?“,kasnije nas je pitala Teodora Ilić.„Hvata internet na recepciji.“,odgovori joj ja.„Joj, strašan je! Pa on je dole sam!“,začudi se Teodora.„Nije sam, sa njim je sveta Tina.“,reče Elvis, a Teodora i ja se nasmijašmo. „Je li Ćutilo na internetu?“,upitao je i Božo. „A što pitaš kad znaš druže Božo?“,reče Elvis potpuno hladnokrvno. Došlo je vrijeme da se

ide i spavati, malo smo razgovarali, tumarali hodnicima, malo igrali karte, a onda smo trebali ići spavati. Desile su se zanimljive „rokade“ u sobama, ja sam na kraju otišao u sobu sa Natašom, Jovanom i Jelenom. Spavao sam između Jovane i Nataše, Jelena je te noći lumpovala dugo vremena, nije znala za promjene do kojih je došlo. Ovako je izgledalo njeno prepričavanje događaja.

„Ja bila sa Ivonom i Tanjom u njihovoj sobi, ja kad sam došla vi zaspali. I zvala sam ja Jovanu da mi otvori vrata i ja sam samo legla.“...

„Pa kad si bila pjana Jelo!“,reče Nikola.„E haj' ti sjaši sa mene! I ujutro, ja vidim neko leži kod njih, muško,samo se skupilo između i

stavilo ruke na trbuh. Ja se prepala, nisam znala ko je, vidim ja spavaju oni. Joj reko šta ću sad. Ustanem ja, kad ono Halim! Ali nisam ja vidjela kako treba od Nataše, prepala sam se zato.“,govorila bi Jelena, a mi smo se tada svi smijali njoj. Novog dana u Pragu, nas je čekalo šetanje po gradu kad smo trebali upoznati ovaj veliki grad. Vodio nas je Nerko od raznih gradskih trgova sve do Karlovog mosta, obilazili smo Praške ulice i divili se svim čudnim ljudima. Drugi dan u Pragu je bio sigurno najzanimljiviji i najveseliji dan na ekskurziji. Nerko nad je dao dopuštenje da slobodno šetamo gradom, rekao nam je gdje trebamo biti u 17h. I tako smo krenuli u pustolovinu...

„Imate u blizini jedan restoran sa tradicionalnom hranom i povoljnim cijenama. Na ovom mjestu morate biti za neka dva sata, je li vam dosta?“,reče Nerko, okrenu se i ode svojim smijerom.

„Hajmo mi u McDonalds!“,predloži mi Nikola, a ja sa oduševljenjem prihvati njegovu ideju. Otišli smo u najpoznatiji svjetski restoran brze hrane. Tada sam se uvjerio da sve što je poznato i skupo ne mora biti i dobro! Zanimljivo je i krajnje neobično bilo u tom McDonaldsu. Radili su tu naši vršnjaci, da su u Bosni, bili bi na birou! Nisu to bile konobarice koje žvaću žvaku dok gost naručuje, nema vike i galama i dolaska preko reda.

Razgovarali smo na engleskom jeziku sa njima, meni je Nikola naručio, ne zato što ne znam Engleski, nego jer bez naočala nisam mogao vidjeti udaljenu ponudu restorana.

„Dobar dan i dobro nam došli! Šta želite?“,uljudno nas je pitala zaposlenica.„Mi želimo McDonalsd Trio paket.“,reče Nikola.„To je jedan od ovih hamburgera, pomfrit i koka kola.“,pruži mu ona letak, a Nikola i ja

pogledašmo u njega.„Koji ćeš ti Rodženi?“„Ja ću „čiknburger.“

25


„On će čiknburger,a meni dajte ovaj.“Nismo dugo čekali da nam konobarica iza pulta uruči tacne sa narudžbom koje su bile

neuobičajene u našim krajevima, a potom smo sami odnijeli tacne do stola. Skromnu porciju smo brzo pojeli. Bili smo gladni, a i željni da vidimo ovaj veliki grad. Nikoli se nije svidio njegov prezačinjeni hamburger i kad god bi ga pogledao vidio bih njegovu namrštenu facu. Ostavišmo tacne na posebno mjesto i napustičmo McDonalds u kome se i nismo pretjerano najeli. Zaključak je da smo u tu obavljali posao koji kod nas rade konobari. Donijeli smo narudžbu sami za sto,sami smo sto i pospremili.

Brzo smo Nikola i ja zaključili da nismo u Beču u kome su nas zaustavljali na svakom koraku jer su razumjeli šta govorimo. Mogli smo se „po Bosanski zajebavati“ sa svakim i na svakom mjestu. Ne sjećam se dana da sam se više zabavio i ismijao kao tada. Na ulasku u metro stanicu nas je zaustavio sumljiv momak.

„Hašiš, ja imam hašiš.“,šaputao je dok je stajao pored Nikole. „Hvala, ne pušimo!“,odgovori mu Nikola i mi se brzo udaljišmo od njega.„Rodženi, jesi vidio, ovaj meni htio drogu uvaliti!“„Jesam Nikola. Džabe on uvaljuje kad nemamo para.“„Vala i da imam ne bi uzeo.“„Ja bi ga prijavio policiji!“,reče ja.„Uh, zovi Sutka, on je policajac!“,kroz smijeh reče Nikola.„Ma ovdje je roaming, još i na to da trošim pare.“„Hey,du ju nou Sutko!“,viknu Nikola u daljinu prema dileru mašući rukama i mi se zajedno

nasmijašmo. Ljudi su gledali u nas, mi smo glasno pričali, komentarisali svakoga ko je prošao kraj nas, niko nas nije razumio, a svima smo bili zanimljivi. Nekoliko puta smo prošli kraj neobičnih prosjaka koji su šćućureni i šuteći tražili milostinju.

„Kakva je ova Češka, ni prosjaci ne znaju prositi!“,primjeti ja.„Ma kako si to zaključio, nedo te Sutko nikome!“,smijući se upita me Nikola.„Samo šute u ćoškovima. Niko ih i ne primjeti.“„A ti si lud čovjek!“„Pa da. Moraju privući pažnju prolaznika, ne mene nego ovih bogatih!“,govorio sam ja dok se

Nikola smijao i nastavljao pričati da se Nikola što više smije:“Kod nas ciganke hodaju oko tebe, mole te, dosade ti i onda im neko i dadne nešto, a ne ovi, ko da ih i nema.“

Smijao se Nikola, svi su nas gledali, njega koji se smije kao lud i mene koji priča kao lud.„Kod nas ovako efendije i hodže se mole Bogu!“,reče ja.„E Ragibe, Mustafa, Nagibe!“,pravio se Nikola da doziva jednog od tajanstvenih prosjaka.„Možda kišu prizivaju.“,dosjeti se ja. Hodali smo dugačkim ulicama, zabavljajući se i ne

obraćajući pažnju ni na jednu osobu u našem okruženju. Odjednom, primjeti Nikola dobro nam poznato lice našeg drugara iz Gimnazije, hodao je sam, sumnjičavo držeći torbicu uz samo vrat da mu je neko ne bi ukrao.

„Eno Ćutila!“,obradovano reče Nikola:“E Ćutilo! Ćutilo! Ovamo Ćutak!“,dozva ga Nikola, Stefan se okrenu i uoči nas dvojicu. Izgrlišmo se na putu kao da smo izašli sa bojnog polja. Stojali smo nasred ulice, ljudi su gledali prema nama i čudili se.

„Odkud tolika prijateljska radost u našoj hladnoj Europi, ovi momci se raduju kao da su dobili mnogo novca za kojim mi savremeni Europljani toliko žurimo i žudimo.“,mislili su u sebi prolaznici gledajući u nas koji smo se ponašali na ulici kao braća. Jedan od prolaznika Stefana zakači za rame u svojoj žurbi, a Stefan mu u svom stilu odgovori.

„Jebem ti ja mater! Šta se udaraš! Hoćeš da se pomjerim? Pomjeriću se jedino svom tati Stevi!“,iznervirano se derao Stefan ali uzalud,niti ga je ko razumio,niti je ko znao iole o čemu on priča. Smijali smo mu se iskreno Nikola i ja, a on se trudio kao i inače biti što smješniji. U tom momentu poče padati kiša i nas trojica požurišmo da se sakrijemo pod strehe obližnje pijace i trgovina.

26


„Evo, pozvali oni prosjaci kišu Nikola!“,sjeti se ja našeg skorašnjeg razgovora, Nikola se nasmija i ispriča Stefanu anegdotu sa mističnim prosjacima.

„Što si kišu prizv'o!“,glasno reče Nikola u smjeru jednog od njih, a Stefan i ja još jednom padošmo u trans. Naravno, niko na ulicama nije znao o čemu pričamo ni čemu se smijemo.

„ E vidi crvenog luka, ubio se za ćevapa!“,reče Stefan dok smo obilazili pijacu.„A 5 eura jedna kila! A kruh te, pa nije od zlata!“,začudi se Nikola.„To treba ovdje za ćevapa.“,našali se Stefan. Uskoro smo sreli Jucu, Dušicu i Lejlu u jednoj od

obližnjih trgovina i njima ispričali svoje dogodovštine. A one, cure k'o cure su odlučile da krenu svojim putem u potragu za buticima, a nas trojica smo krenuli dalje da tražimo nove „žrtve“ za smijanje. Spustili smo se u podzemlje velikog trga. Tu se nalazilo mnoštvo zanimljivih trgovina, metro stanica i dugačke pokretne stepenice koje su nam se sviđale samo prvog dana u Pragu, već sutradan su nam postale mrske i hladne. Sreli smo tu Elvisa, Lejlu, Jucu i Dušicu, kao i na pijaci. Kad nam je dosadilo zviždati i na našem jeziku vikati za lijepim curama i šaliti se „po Balkanski“ sa djedovima na pokretnim stepenicama odlučili smo prvo posjetiti neku trgovinu gdje može biti dobrih i jeftinih suvenira. A onda, otkrišmo „Kineze“. Bila je to jedna mala trgovinica sa puno stvari i sa jednim Kinezom koji je prodavao stvari. Podsjećala je na nekadašnje trgovine mješovite robe kad se moglo uzimati „na teku“. Tu je svako našao nešto za sebe po pristupačnim cijenama. Sestri sam odlučio uzeti maleni bločić sa motivima iz Pariza, njenog omiljenog grada i bivšoj curi Maji narukvicu. Nakon te narukvice, Maja i ja smo prekinuli i više se na svu sreću nismo mirili. Na hrpi rokovnika sam vidio nekoliko cijena, a Kinezu sam odnio onaj na kojem je cijena bila manja nego na ostalima, ali se nažalost radilo o zabuni i umjesto 70 kruna sam platio 90 kruna. Zanimljivo je bilo sa mačkom koja je pomjerala šapu i ovaj događaj je

suprot zanimljivoj igrački mačke koja maše rukom i gledao u nju kao Bude u pravcu Sunca. Naišla je kraj njega pomalo naivna Dušica i pitala Elvisa kakva je to igračka, zašto pomjera šapom.

„Dušice ti kada pomjeraš ruku, tako pomjera i ona. Ako ti prestaneš da pomjeraš rukom, i ona će stati.“,reče Elvis.

„Kako to? Je li stvarno?“,zaprepastila se Dušica.„Pa probaj pa vidi!“I tako Elvis navuče Dušicu i ona poče mlatiti rukom, a kad je Dušica stala, mačka je i dalje

mahala. Tada Elvis pade u smijeh, a Dušici je bilo jasno da se navukla na neslanu šalu Elvisa Deme.Došlo je vrijeme i da krenemo ka mjestu gdje smo se trebali sastati sa Nerkom pa da polako

krenemo prema našem hotelu. Imali smo vremena, mogli smo praviti se i dalje zabavljati na ulicama Praga. Došli smo do stare, uske ulice, prepune raznih ljudi, većinom turista i ulice krcate slastičarnama i suvenirnicama. Moja raja je htjela sladoled, ali je problem bio taj što nije sa nama bio niko od „savršenih Engleza“ koji bi mogli da naruče na čistom Engleskom sladoled za sviju. Na kraju, odlučili su da ja naručim sladolede svima. „Šta ćeš ti Lejla?“,upitah ja Lejlu koja je čekala da joj naručim isto kao i Elvisu,Dušici,Juci i Stefanu. „Ja bi čokoladu,ali u ovom drugačijem kornetu.“,izjavi Lejla svoje želje.

„A šta ti misliš, kako ću ja to naručiti?“,zabrinu se ja i reče prodavačici na sebi svojstven način šta Lejla želi:“She want one (pokaza rukom krug)...

„One ball?“,reče prodavačica.„Yes,one ball chocholade in another (rukama sam prikazivao kornet).“„This or this?“,prodavačica je kroz osmijeh pokazala rukom prema dvjema vrstama korneta.„In this!“,naručišmo i platišmo te napustišmo slastičarnu. Na ulici zatekošmo Elvisa i Nikolu

kako se smiju jednom od mimičara na ulici koji je zviždao i pružao ruku ljudima, a kad bi se oni htjeli pozdraviti sa njima, on bi izmicao ruku. Ali eto, našao on, Čeh da levati nas Balkance, a to nikome ne može izaći na dobro pa ni njemu jer ne možeš slagati prevaranta ni nadmudriti mudraca.

Elvis se odlučio igrati sa njim, mimičar pruži ruku, a Elvis se krenu pozdraviti, a onda izmiče prvi ruku, a i sam Praški ulični zabavljač se nađe u čudu, ali tu nije bio kraj! Nakon njega, i Nikola

27


okuša sreću, pruži ruku i taman što mimičar krenu da ga zezne, Nikola stavi ruku na nos prije zabavljača. Sumnjam da je iko do tada dva puta za redom izradio Praškog mimičara, ali ni tu nije bio kraj. Utvrdili smo da smo bolji pa i mi stadošmo u red i počešmo da se igramo na ulici oponašajući mimičara na šta je ovaj negodovao. Turisti su vipe obraćali pažnju na nas nego na njega.

„Kad bi sad imali neke letke da djelimo turistima!“,dosjeti se ja. Na svu sreću, imali smo Stefana koji je imao pun novčanik vizit karti. Stefan nam ih je dobroćudno podijelio, a mi ih počešmo dijeliti znatiželjnim turistima. Na kraju, kraj nas prođe i znatiželjni Kinez, pričao je nešto sa nama, mi smo glavom potvrdno mahali, a on na kraju uze mjesečnu kartu na relaciji Gradiška–Rovine od Stefana koja je već bila pri isteku. Eto, dobio Kinez suvenir od nas. Na odlasku smo sreli još dvojicu zanimljivih djedica o kojima će biti koja rečenica kasnije.

Kad smo se vratili u hotel, naš hodnik nije više bio prazan! Na našem krilu hotela je bila smještena još jedna ekskurzija i to iz Crne Gore. Šta reći o Crnogorcima, njihove cure za glavu više od nas, a oni govore onim čudnim naglaskom. Bilo je sa njima mnogo zanimljivih dogodovština, zamislite samo kako su reagovali kad su saznali da se ja prezivam Bačić, kao i Savo Bačić iz popularne Crnogorske serije Budva na pjeni od mora. A Stefan je prošao i puno gore. Ne znam zašto, ali htio je razmijeniti broj telefona sa nekim Crnogorcem.

„ E drug, ajde ti mene trzni pa da ti ostane moj broj, može drug?“,rekao je meni nepoznati momak Stefanu.

„Može, reci broj.“,složio se Stefan.„Trebaš prvo kucati pozivni za Crnu Goru, pa onda moj broj koji glasi 061 562 43 17. Jesi li?

Eh, evo ga, pa zvoni mi telefon. A ovo je tvoj broj?“„Jeste, to sam ja, Stefan Ćutilo, tako se zovem.“„Super Stefane, ako dođeš na more u Bar u Crnu Goru, zovni me. Ja ako dođem u Banja Luku

nazvaću te.“„Dogovoreno, vidimo se stari.“Kasnije, kad je trebao zvati svoje kući ispostavilo se da nema na računu, svi smo bili u čudu

kako se to desilo, Stefan je razmišljao i kasnije odjednom rekao:„A jbm ja mater onom Crnogorcu, to je onda kada sam ga trzao pa se on javio i ja izgubio sve

pare!“Taj dan je moja muška ekipa učinila nešto što druga odjeljenja nisu, otišli smo se kupati u

hotelskom bazenu. Pročulo se brzo, IV4 je u bazenu, dolazili su da vide da li je to istina i osjećaj je bio odličan. Napokon smo Elvis, Stefan, Nikola, Božo i ja bili prvi u nečemu i osjećaj je bio odličan.

Nakon toga smo kao zvijezde otišli na večeru i spremili se za još jedan izlazak u diskoteku Očko koja je ovaj put bila punija jer su sa nama bili i Crnogorci. Iskreno, bilo nam je dosadno. Nismo ništa htjeli da kupimo jer je sve skupo, a Stefan se napravio pametan, našao malo đusa i votke i to pomiješao u staklenu flašu, mućkao i mućkajući govorio:

„Kažu nema ni votke ni đusa, a ja znam da je bilo! I evo našao sam i ovo ću da ponesem u Očko, da imamo mi šta piti i nikome neću dati!“,gunđao je Stefan. Kad smo došli u Očko, odmah smo sjeli, bili smo umorni za bilo šta. Stefan je kasnije iznenadio sve i izvadio juice-votku iz jakne. Brzo smo popili to pola flaše, a do nas je uskoro došla konobarica i uzela već praznu flašu. Odnijela ju je do konobara za šaknom, malo su razgovarali, gledali i uperali prstom prema nama, mi smo strijepili šta će biti, ali nije se ništa dogodilo. Stefan je u nastavku noći većinom spavao u glasnoj diskoteci, a ni mi ostali nismo bili mnogo bolji. Kad smo se vratili svašta se izdešavalo. Ja sam opet trebao spavati u sobi sa Natašom,Jelenom i Jovanom ali po povratku su se svi razbacali na neke svoje strane, nismo mogli naći jedni druge i ja sam na kraju završio u sobi sa Jucom i Dušicom. Mirno smo prespavali, noć je bila tiha za razliku od naredne noći i narednog dana koji je bio sve, samo ne dosadan. Kao i predhodnih dana, doručak nam je bio zanimljiv, zajedno smo se družili i zajedno provodili vrijeme prije polaska u obilazak Praga sa Nerkom. Obilazak kao obilazak je bio zanimljiv, slikali smo se na Karlovom mostu, razgledali muzeje i stare statue grada Praga, prelazili sa jednog mosta na drugi, sa jedne obale grada na drugu i zadivljeno gledali u silne zabavljače na cestama, koji

28


su šutili, pištali, bili u bijeloj, zlatnoj ili žutoj boji. Naravno, imali smo nekoliko sati samo za sebe da obiđemo grad. Skupili smo se po prvi put svi muški u grupi: Božo, Elvis, Stefan, Nikola i ja. Razgledali smo grad kao i juče, smijući se ulicom.

„Šta ću sad, treba mi upaljač!“,reče Elvis zabrinuto.„Imaš para, kupi! Bar tebi nije problem.“,predloži Stefan smijući se svojoj fantastičnoj ideji

kao da u sebi misli:“Haj sad smijte se, ja sam glup i ja sam seljak iz Rovina.“„Pa traći kao i u Beču u gužvi.“, sjeti se Nikola, a i nama pred oči dođoše slike iz Beča kad je

Elvisu takođe trebao upaljač.„Anybody fire? Anybody fire?“,glasno povika Elvis kroz Prag, mi se smijašmo njemu dok je

govorio sa cigarom malo u ustima, a malo u ruci. Potom se okrenu jedan momak. Imao je oko 25 godina, duge plave kose i plave brade, u širokim hlačama. Reklo bi se da su on i drug mu bili umjetnici, spremni da pomognu Elvisu u nevolji. Reklo bi se da su neki mirotvorci, izašli pravo iz mjuzikla Kosa te da se bore za mir u svijetu. Plavi momak se okrenu, pruži Elvisu upaljač, a ovaj pošto upali cigaretu ga potapša po ramenu i viknu za njim:

„Thank you man! You are good boy!“Nastavili smo avanture i dalje, a potom se dogodilo nešto što nismo očekivali ni u snu, što

nam je pokvarilo i Prag i taj dan i što je ostavilo trag u svim sjećanjima za ekskurziju. Nakon toga događaja, koji neću opisivati je sve bilo nekako tmurno i teško. Bio nam je zanimljiv samo čovjek koji je za nekoliko minuta na ulici nacrtao vuka koji zavija prema mjesečini. Takvo nešto još nismo vidjeli do tada. Jedna smo čekali da odemo iz Beča, malo smo pričali i samo bezvoljno tumarali gradom. Svaka priča ostaje u nekom putopisu nedovršena, tako će ostati i ova. Ostavljam čitaocu da završi nedovršenu priču kako želi. Kasnije smo samo tumarali po Pragu, blijedih lica, držali smo torbe uz sebe čvrsto iako nam niko ništa nije ukrao, obazirali smo se na svakoga, mada nam niko nije naudio. Nikola je pričao da ga je lopov mjerio očima kad je naišla policija, a navodno su pred njegovim i Stefanovim očima kasnije oteli torbu jednoj curi koja je bespomoćno samo ostala na ulici. Eto, to nam je urbana Europska unija koja nas čeka otvorenih vrata. Balkanci te možda hoće slagati i za*ebati ali sumnjam da će neki Balkanac djevojci na pola ulice uzeti sve što ima i ostaviti je bespomoćnu na ulici. Ma mi smo Česima bili zapad još za vrijeme Napoleonovih osvajanja! Uskoro su svi saznali za našu avanturu tako da smo zadobili pažnju velike većine zbog tog kobnog i nesvakidašnjeg događaja. Nakon toga smo zadobili nadimak Metroboys i po tome smo postali prepoznatljivi. Naš doživljaj je bio glavna priča tog Praškog popodneva, a i sami smo pravili šale na svoj račun. Kasnije smo izašli Elvis, Nikola i ja vani, gledali smo neke ljude kako igraju tenis.

„Vidi ovog talašike nema on veze sa vezom o tenisu.“,primjeti Nikola.„Pazi matereti kako udara, kao da jaja tuče, a ne lopticu.“,zaključio je Elvis.„Može se njemu, ima on para.“,dodao sam ja.„E zamisli da mi imamo ovakve terene, ja bi samo igrao, ne bi išao ni u školu, ni kući.“,sa

sjetom je govorio Nikola.„E bježite sa te trave, može neko doći pa nam pisati kaznu!“,rekao sam ja aludirajući na

tadašnji nemili događaj. Elvis i Nikola su se nasmijali, Elvis se čak ne svjesno i pomjerio sa trave na beton.

„Vidi mene budale, ja se još pomjeri!“,reče Elvis, a mi smo se opet nasmijali. A gdje je bio Stefan za to vrijeme? Naravno, to nije bilo teško pogoditi, bio je na internetu. Često je uzimao moj telefon, njemu se mogla posvetiti čitava priča, njemu i njegovim čestim odlascima na internet.

„Ima li wi-fia?“„Hvataš li wireless?“„Bačko, daj telefon.“„Gdje ti je telefon da idem na internet!“„Vidi ima li wirelessa ovdje.“„Bio na wirelessu.“„Haj' sa mnom u hodnik na wireless!“

29


„Ako neće niko ode ja na wi-fi sam bez vas!“, bile su rečenice koje je Stefan često izgovarao tih dana u Pragu, Beču, Bratislavi i Budimpešti. Znali su već svi da u čitavom hotelu ko je „dežurni“ u hodniku gdje je bio hotelski internet, kada bi kretali na doručak i večeru u Pragu, znali smo da ćemo zateći Stefana koji je na fejsbuku i razmjenjuje sočne poruke sa svojom Valentinom. Nekoliko puta smo vidjeli zanimljivu situaciju, kad neko ne zna kako da se spoji na internet, pita Stefana koji se uvijek mota tu negdje. Bilo da nešto u vezi interneta zanima profesoricu ili nekoga od učenika, Stefan je uvijek bio pri ruci da kaže poneki informatički savjet. Da nije bilo Stefana, ne bi smo upoznali neke zanimljive ljude poput Raena Askara i Delona Lorensa. . Te noći smo posjetili Bear Factory, zanimljivu „kafanu“ u kojoj su bili posebni stolovi na kojima su posjetioci mogli sami sebi da toče pivo koliko žele, a na velikom ekranu se nalazio poredak onih stolova koji su najviše popili pa do onih koji su zaostajali za ostalima u „pivopijanstvu“. Moj razred je dobio jedan stol u ćošku, nismo imali previše para pa smo bili na „fenjeraškim“ mjestima na tabeli. Česi vole pivo, to je kod njih obično piće, kao voda kod nas, pivo svi piju i roditelji i djeca za večerom, ali što jes' jes', ima čudan neugodan miris, a ni okus nije posebniji od Nektara i Jelena. Ali, tu smo prvi put vidjeli ratobornu Teodoru kako se bori za razred. Kamenko Juran je prišao našem stolu i natočio kriglu pod izgovorom da nam „pomogne“ da popravimo poziciju na tabeli.

„Koji ste vi? A pa zadnji!“,smijao se on.„Brate, ali mi imamo dušu!“,govorio je Elvis udarajući se šakom po srcu kao kada bi ga

pogodila Šabanova pjesma.„Da ja vama malo pomognem!“,reče Kamenko i natoči sebi kriglu piva sa našeg stola.„Plati to! Što to radiš? Donesi pare i odmah plati!“,prodera se Teodora, a mi se svi nađošmo u

čudu.„Šta da platim,kome?“„Plati to što si uzeo, ne smiješ to raditi, imaš svoj sto!“,i dalje je Teodora bila ljuta, a mi je

nikada nismo vidjeli takvu.„Da vam platim za ovu pjenu?“,izgubio se Kamenko pred Teodorinim „naletom“.„Ne zanima me, platiti moraš i nemoj da te vidimo više ovdje. Jako si bezobrazan, plati što si

uzeo i idi odavde!“, reče Teodora, a Kamenko se izgubi i pred nama se više nije pojavljivao. Svaka čast drugarici Teodori koja je postala zvijezda te večeri.

Do kraja noći smo bili u Bear Factoryu, slušali smo stranu muziku uz poneku domaću pjesmu, ipak smo bili u centru Praga, a i nismo bili samo mi i Crnogorci, bilo je malo i autohtonih Čeha koji su bili osiguranje. Bilo ih je nekoliko, a bili su krupni. Bilo je tijesno, a neki od njih su skinuli majice, da li od vrućine ili su ih pogodile Balkanske pjesme? Uglavnom, prošla je i naša posljednja noć u Pragu, oko 2h iza ponoći smo sačekali autobus u centru Praga i krenuli ka hotelu. U autobusu je bilo i više nego živo, tada je zaživila „himna“ našeg autobusa i svih ljudi u njemu. Autobusom se zaorilo:“Ti voliš nju, a tebe ja, o da li to,ona zna? Ma i da zna nek' mi te da, jer noćas sam,nevaljala!“ Jednom smo na povike Branka Lujića to recitovali, a potom smo pjevali svi u glas. Priznajem da mi se to nije sviđalo, ni meni ni mnogim drugima, nerado smo to pjevali.

Kad smo se vratili u hotel, odmorili smo, a Stefan je po ustaljenom režimu otišao na internet sa mog telefona. Te noći sam prespavao opet kod Nataše i Jovane, a Anđelija je iz nekog razloga te noći bila posebno vesela, ona i nekoliko cura su zalumpovale sa dvojicom Crnogoraca na hodniku uz negodovanje ostatka razreda ali šta da se radi. Bio je to čudan dan, pored neveselog događaja Metroboysa, Nikola je sa Nevenom, Teodorom i Anđelijom preživio pravi mali horor. Njemu će definitivno Prag ostati u lošem sjećanju, bio je sa Metroboysima, umalo su ga opljačkali u gradu, a onda se prestrašio, slijedi nova priča i posljednja iz Praga.

Kad se ova priča dešavala, mnogi od nas su spavali, u snovima smo se pripremali za predzadnji dan ekskurzije i odlazak u Budimpeštu i povratak u Gradišku. Sutradan su nam prepričali šta se desilo Nikoli i Neveni sa strašnim zaštitarom u hotelu. Pod okriljem noći, zaštitar je odlučio da posjeti naš hodnik, a Nikola priča da su se oni prestravili kad su ga vidjeli u crnom odijelu, visokog i strašnog. Nevena i Nikola su se zatekli u sobi sa Tamarom Lekić, ona je spavala kao i ostali, a oni su

30


je htjeli prestrašiti, a to im se kasnije i osvetilo, tačnije, osvetilo se Nikoli. Dok su Tamaru prestrašili, čula se buka u sobi, a Tamara je probuđena iz čvrstog sna otjerala Nikolu iz sobe.

„Izlazite, izlazite, šta ćete ovdje, idite spavati! Izlazite iz sobe!“,tjerala je Tamara Nikolu iz sobe, a on se smijao razveseljen svojom dogodovštinom sa Tamarom. Kad je krenuo prema vratima nije ni slutio šta će se dogoditi. Nakon što je otvorio vrata, pred Nikolom se našao prema njegovim riječima gorostasni čuvar, digao ruke i proderao se kao gorila u zoološkom vrtu! Naravno, Nikola se prepao. Snažno je zalupio vrata, Nevena se takođe prestrašila i čuli su kako čuvar nešto govori na Češkom jeziku. Od straha, Nikola je sjeo na krevet i gledao u jednu tačku u sobi, blijed i prestrašen kao malo dijete kome pukne balon u ruci. Nije više znao šta treba raditi, strah je bio jači od njega, a Tamara mu se samo smijala i pospana ga i dalje tjerala iz sobe. I Nevena se oporavila od groznog prizora i savjetovala Nikoli da izađe. Našao se tako naš Nikolica između dvije vatre, nije mu bilo druge nego da ide u svoju sobu u kojoj je Božo duže vrijeme već spavao. Ali, tu nastaje novi problem! Izašao je Nikola na hodnik, ispratila ga je Nevena. I prije nego je Nikola vidio čuvara kod vrata njegove sobe na kraju hodnika, Nevena zatvori vrata i Nikola se više nije mogao vratiti nazad, morao se suočiti sa čuvarom koji ga je na smrt nedavno prestrašio. Pripremio je ključ od sobe, došao do vrata iza leđa čuvara, ništa mu nije rekao, samo ga je rukom pomjerio od vrata, brzo odključao bravu prije negoli je čuvar bilo šta rekao i ušao u sigurnu sobu. Priznao nam je Nikola da te noći nije nikako spavao, a mi nismo ni vjerovali šta se sve dešavalo njima te noći. Ali, neugodni i negostoljubivi Prag nam je ostajao iza leđa, čekala nas je Budimpešta ali ja ću se iz Praga sjećati i poneke lijepe stvari. Pored gubljenja po hotelu, doručaka i večera uz drugove iz razreda, kupanja u hotelskom bazenu, nevjerovatnih noći, pamtiću i ulaske Elvisa i Nikole u kupatilo dok sam se ja kupao, isto su učinili i Boži, a jednom smo isto pokušali Elvis i ja Nikoli, međutim, Nikola je otvorio vodu, mi smo mislili da se kupa, a kada smo krišom i u tišini otvorili vrata Nikola nas je sa osmijehom na licu dočekao pored vrata i radosno rekao:

„Momci, jel' trebate nešto?“„Jebol' Hazimovu kobilu kako si premazan!“,odgovori mu Elvis i on i ja se samo pokunjeno

vratišmo nazad. Bilo mi je žao jer nisam učinio Nikoli ono što i on meni ali nešto kasnije smo on i ja bili jataci u „noćnoj predstavi“ u Budimpešti, našeg zadnjeg dana na ekskurziji.

Zadnje, treće noći u Pragu smo upoznali dva zanimljiva momka i njihovu porodicu, o tome će biti riječi kasnije. Sve u svemu, dani u Pragu su bili i veseli i tužni, baš kao i naš kratki život na ovome svijetu. Nekada se smijemo, nekada plačemo ali život treba posmatrati kao igru jer ipak sve prije ili kasnije prođe.

Pozdravili smo se sa Pragom, ljubazno ga pozdravili i poželjeli mu sve najgore. Odlazak u Budimpeštu i Bratislavu nas je primakao bliže našoj pitomoj Gradišci i našem najljepšem hotelu, našoj Gimnaziji i našim najboljim kuharima i konobarima, roditeljima, sestrama i braći.

Bratislava i Budimpešta, Gradiška sve bliže.

Sve tako podsjeća na naš rodni kraj,sve podsjeća na skori oproštaj.

U osnovnoj školi je bio momak po imenu Borut Vranješ koji je došao u Dubicu iz Slovačke i naravno da je Bratislava i Slovačka bila prva asocijacija na njega. Bratislava nam je bila usputni grad, činila se kao nebitna u odnosu na gradove u kojima smo noćivali. Bez obzira na to, ljudi u Bratislavi su bili ljubazniji nego u „ludom“ Pragu. Prošli smo po centru grada, slikali se kraj figura

31


vojnika koji vire iz šahta, praščića i ostalih znamenitosti. Sunce je obasipalo naša vesela lica, a Bratislava nam je poželjela dobrodošlicu iz tmurnog Praga. Kupovali smo razglednice, pričali o prošlim danima ekskurzije i nadolazećoj utakmici finala Lige prvaka između Bayerna i Dortmunda. Bio sam pomalo i tužan jer nisam bio u prilici da vidim odlične igre Reusa, Gotzea, Lewandowskog protiv Robena, Riberya i Mandžukića na Wembleyu. I vodič Nerko nam je rekao da je tužan jer neće gledati utakmicu, ali ipak je ekskurzija bila mnogo bitnija od finala Lige prvaka.

Nakon što smo završili razgledanje Bratislave, krenuli smo prema Budimpešti, gradu koji je posjetila i moja mama Asminka sa „ferijalcima“. Na samom ulasku, Budimpešta je podjsjećala na Balkanske gradove, bez posebnih građevisnkih stilova koji su nas pratili u Beču i Pragu. U hotelu smo mi muškarci opet spojeni kao i u Beču. Opet smo se našli svi na okupu:Elvis, Stefan, Božo, Nikola i ja. Imali smo najveću sobu pa smo našu sobu izabrali za okupljanje na posljednjoj noći ekskurzije. Imali smo dvije povelike sobe, a od jedne od njih smo napravili mali box-ring. Tu smo imitirali box mečeve i puštali muziku na telefonu, a to je ujedno bila i naša zadnja noć na ekskurziji. Kako smo prije sedam dana čekali noć da prespavamo u Beču, tako smo u Budimpešti znali da ćemo za 24h biti u Gradišci i prepričavati svoje doživljaje. Negdje oko 18h smo imali večeru koja je bila slična onoj koju pripremaju naše majke (što je predstavljalo blizinu naše Gradiške, kao i zgrade koje su bile slične onima u našem gradu za razliku od nama neobičnih Praških i Bečkih dvorova). Nakon toga smo mogli uživati u miru naših soba, ali je po hodnicima bilo svega osim mira. Naravno, Elvis je morao i Stefanu ući u wc, ali je ovaj to prihvatio gore nego Božo i ja. Kad se spustila noć u Budimpešti spremili smo se da posjetimo lijepi plavi Dunav i sa broda vidimo najljepše građevine ovog grada na obalama ove velike rijeke u koju se ulijeva i naša Sava u Beogradu. Krstarenje brodom po Dunavu je bilo fenomenalno, napokon smo osjetili svjež zrak. Plemenite građevine su bile osvjetljene te smo ih savršeno vidjeli sa našeg broda. Naše kratko „putovanje“ je završeno prije ponoći i nakon povratkau hotel smo se ponovo okupili u „muškoj“ sobi kao i prve noći u Beču. Čuli smo da je i tada bilo određenih problema ali su našu sobu problemi zaobišli i profesori nas nisu previše uznemiravali. Profesorica Krunić nam se pojavila na vratima kad smo se mi već ispričali i mirne duše smo se mogli rastati. Naravno, ona je malo zanovijetala ali nas nije bilo previše briga za to.

Sada slijedi jedna od najzanimljivijih priča naše ekskurzije, a glavni akteri smo moj drug Nikola i ja. Božidar, Stefan i Elvis su brzo zaspali, a Nikoli i meni su brzo dosadili sklekovi i trbušnjaci pa nam je na pamet pala jedna nova ideja za zabavu. Odlučili smo nečijim šamponom da njih trojicu polijemo po nogama. Da naša djetinjarija bude i zanimljivija, uzeli smo dvije vrste šampona i uz smijeh se šuljali pored njihovih kreveta i stvarali im uzbudljivo jutro kad se probude za nekoliko sati. Elvis je spavao bez majice, a Nikola se ohrabrio toliko da je Elvisa zamrljao preko čitave dužine, a on se nije probudio! Cerekali smo se Nikola i ja, smišljaji nove fore i dogovarali se šapatom.

„Hajmo spavati Halime, probudiće se!“,upozoravao me Nikola.„Neće se probuditi, tihi smo. Hajmo uzeti papira, iskomadati ga i pobacati po njima!“, došla mi je

nova ideja na pamet.„Ti si lud momak ali ti je ideja dobra!“, smijao se Nikola, a ideju smo uskoro realizovali u djelo.

Problem je nastao onda kada smo se počeli glasnije smijati, čuli smo Elvis kako se zakašljao, a mi smo bili na pola sobe. Kao u akcijskom filmu, Nikola je pobjegao u krevet, a ja sam jurnuo pod sto. Vidio sam Nikolu kako se smije i Stefana kako se budi i pita Elvisa šta mu je. Kad sam se uvjerio da su Stefan i Elvis ponovno zaspali skočio sam u krevet između Božidara i Nikole.

„E Rodženi, nisam znao da si ovoliko lud čovjek!“, šaputao je Nikola.„Šta nam je bilo večeras Nikola?“,pitao sam ga ja.„Povampirili smo se! Haj' laku noć, uskoro će i svanuti.“Ja nikako nisam mogao zaspati pored Nikole i Božidara, pogotovo nakon što me Božo udario

rukom u snu. Odlučio sam da uzmem jedan pokrivač i odem spavati na pod. Nikola i on nisu ni primjetili sve do jutra da sam ja na zemlji.

32


„Vidim ja nešto mi zima, kad Halim uzeo pokrivač i spava na zemlji. Smrz'o sam se jadan!“, pričao je ujutro Nikola.

„Šta je ovo? Kakvi su ovo papirići oko nas?“, u jutro se zapitao Elvis.„Što su meni noge mokre?“, zabrinuo se Stefan.„Aaaa i meni je stomak mokar! Šta ovo miriši Ćutilo?“„Čujete li vi, kakvi su ovo papiri ovda?“,bio je mrzovoljan Stefan na rano jutro, a Nikola i ja smo

se samo zgledali očima i krišom smijali sve dok Stefan, Elvis i Božo nisu shvatili šta se oko njih dešavalo dok su brižno spavali. Nikola je svima prepričao naš nestašluk, a Stefanu su noge mirisale kao nikada do tada!

Imali smo još nekoliko sati da razgledamo Budimpeštu koja je bila jedan sasvim prijatan grad i tu smo proveli posljednje sate ekskurzije u miru i veselju. Imali smo priliku da posljednji put ručamo u McDonaldsu, a zajedno smo se našli Stefan, Nikola i ja. Kasnije su nam se pridružili Elvis i Lejla, a preko puta nas su bile i profesorice. Činilo se kao da je došao kraj zanimljivim vicevima sa ekskurzije ali zanimljive stvari se dešavaju kada im se najmanje nadamo. Stefan je otišao da naruči još jednu porciju pomfrita i hamburger iako je slab poznavaoc engleskog jezika. Mi nismo ni obraćali pažnju kada se Stefan za naš sto vratio sa dvije velike kutije pomfrita i nekoliko hamburgera! Samo Bog zna šta je Stefan htio, a šta je dobio. Naravno da smo mu se nasmijali kao i profesorice koje su bile u blizini i bratski mu pomogli da „počisti“ to što je kupio. Uz još malo šale i smijeha po gradu smo se oprostili od velegradske vreve, zadnje što smo zajedno uradili je to što smo slušali momka koji je na ulici svirao neobičan instrument. Tako je i naša ekskurzija postala još samo jedna lijepa uspomena u našim kratkim životima. Nije bila bilo kakva uspomena, nego ona najljepša, koja se vječno pamti. Na kraju, došlo je vrijeme i da uđemo u autobus i krenemo prema našem zavijačaju. Radio stanica u Gradišci je izvještavala o našem povratku kao i onda kada smo odlazili na ekskurziju. Neki su bili srećni što se vraćaju, ali velika većina se nerado spremala za odlazak sa ovog nezaboravnog putovanja koje ćemo pamtiti čitavog života. U autobusu je bila takođe monotona atmosfera. Nije se čula vesela pjesma kao kad smo dolazili, a ni Nerko se nije ni trudio da podigne atmosferu. Bilo je mirno u autobusu, često smo stajali, kao da smo odgađali put prema Gradišci. Stefan je čitavo vrijeme bio neobično miran, vjerovatno je mislio o svojo curi Valentini. Čak mi je jednom zamišljeno rekao: „Sad Valentina pjeva hajde noćas mi dođi, svega mi donesi!“Kada smo se približili graničnom prelazu Stefan kao da je poludio, kao da se nešto počelo dešavati u njemu. Stao je na noge i bio jedan od rijetkih koji su glasno pjevali i radovali se dolasku u grad na Savi. Došli smo na kraju i na granični prelaz, oprostili se od Europske unije, a srce nam je titralo na pomen ekskurzije i proteklih dana. Jedva smo dočekali da osvane podedjeljak, da vidimo one koji nisu išli sa nama na ekskurziju i da se prisjetimo veselih dana provedenih u Beču, Pragu, Bratislavi i Budimpešti. „Samo da vam javim da je Bayern pobijedio Borusiju u finalu Lige prvaka.“,bile su jedne od zadnjih riječi Nerke pred autobuskom stanicom u Gradišci:“Moram vam reći da mi je sa vama bilo super. Lijepo smo se slagali i nismo se svađali. Nadam se da je i vama bilo lijepo sa nama i želim vam da uspješno završite školu i maturirate. Zamolio bi vas sada da lagao ustanete i da svi zajedno odpjevamo vašu najdražu pjesmu sa ekskurzije. Predsjedniče, tvoj je mikrofon!“,bile su to zadnje riječi Nerke u autobusu, a potom je mikrofon predao Branku Lujiću, koji je recitovao, a mi bi smo svi glasno ponavljali riječi jedne od Cecinih pjesama. Autobusom se prolomilo:

„Ti voliš nju, a tebe ja o da li to ona zna, pa i da zna, nek mi te da jer noćas sam nevaljala!“

33


Ovaj put je čitav autobus pjevao navedene stihove, sve jedan učenik je sa nostalgijom zapjevao himnu našeg autobusa, pogledao sam u Nikolu, a on u mene. Mi, koje je ta pjesma živcirala, koji je nismo do sada pjevali je sada pjevamo iz sveg glasa, a danas ona budi lijepa sjećanja sa naše lijepe ekskurzije koje ćemo se sjećati do kraja naših života. Sve bude i prođe, a na kraju ostaju samo uspomene. Nadam se da će ovaj putopis ostati sjećanje na dane provedene sa najboljim razredom na svijetu, daleko od naše nasmijane Gimnazije. I kao što Nerko reče:“Sve što se desilo na ekskurziji na ekskurziji i ostaje.“

Iz školskih klupa se prisjećamo slavnih dana ekskurzije!

Obišli smo gradove Europe, ali smo se vratili tamo gdje je sve i počelo.

Vratili smo se tamo gdje je sve i počelo, u našu Gimnaziju. Nedjelju je vjerovatno većina nas prespavala i pokušavala se kroz san vratiti u Beč Prag ili Budimpeštu. Nakon toga je osvanuo i ponedjeljak, a mi smo mahom imali nekoliko časova kod profesora koji su bili sa nama na licu mjesta. Sa njima smo prepričavali događaje od prije sedam dana i zajedno sa sjetom uzdisali dok smo gledali slike sa ekskurzije. Jovana Šukalo se mahom nalazila na većini slika koje smo pregledali više puta. „Jovana, pa ima li slika bez tebe? Pa ti si mogla i fotografa spakovati u kofer i ponijeti sa sobom!“,šalila se Edina. A Jovana je samo očima pokrivala svoje crvenilo u licu i smješkala se dok smo je mi zadirkivali. Posebno je zanimljivo koga smo sve sreli na ekskurziji. Niko ne bi ni pomislio da ćemo u Beču sresti nekoliko ljudi koji su „naši“, čitali su nam natpise na majicama i progovorili pokoju riječ sa nama. Prvi čovjek kod koga smo nešto kupovali u Beču je bio iz Bosne, kasnije je sa nama pričao Novosađanin, a pred katedralom smo zaketli bračni par takođe iz Bosne. Kad smo se spremili da napustimo Beč, prišao nam je Cigan i prosio na čistom „Balkanskom“ jeziku u pola Beča. U Pragu smo sreli dvojicu starčića iz Sarajeva (sam se pitam odkud oni u Pragu?!) koji su prodavali zanimljive igračke, jedan je bio pogrbljen i sa nama dosta pričao, kao da godinama nije sreo nikoga sa Balkana. Pitao je za Kozaru iz Gradiške i naglasio da je kao mlađi za vrijeme bivše države dolazio na utakmice Kozare i Sarajeva ili Željezničara. Njegov drug, koji je takođe iz Sarajeva je bio pomalo nepovjerljiv prema nama ali šta bi sad tu. Drugog dana u Pragu smo ih opet sreli dok smo gledali „čovjeka-patuljka“ na ulici, a i tada nam je pričljivi starčić prišao sa klasičnom Balkanskom mudrolijom: „Veliki čovjek, mala ćuna, a mali čovjek kao ovaj velika ćuna!“, nasmijao nas je iako nam tada i nije bilo do priče i razgovora. I zaista, nas Balkanaca malo ima na ovom svijetu ali smo zato dobro raspoređeni. I za sami kraj ostaje priča o Raenu Askaru i Delonu Loransu, momcima iz Iraka sa kojima nas je upoznao naš „poliglota“ Stefan Ćutilo. Bio je na wirelessu u praškom hotelu kada smo sišli do njega, a sa njim je sjedio jedan tamnoputi momak i njego ćelavi, snažni i nasmijani drug. „De vidite šta mi pričaju ovi. Ja samo znam da su iz Iraka došli i pitaju me odakle sam i ja rekao iz Rovina.“, rekao je Stefan Nikoli, Boži, Jovani i meni. Mi smo se nasmijali i brzo stupili u kontak sa njima kao da se poznajemo stotinu godina. Pričali smo o običajima u našoj zemlji, o sportu, o

34


autima, Pragu, odmah su nas dodali na facebooku i u razgovoru smo proveli sigurno sat ili dva. Kasnije su nam se pridružili njihovi roditelji. Začudilo nas je da dolaze iz Iraka, zemlje koju znamo sa vijesti o raznim sukobima, ali...rekli su da imaju skupa auta, svi su oni imali po iPhone i putovali po svijetu! Mršavi, crni Delon je bio fotograf, a Raen Askar, onaj snažni i ćelavi je bio navijač Barcelone te nam je pokazao slike sa utakmica na koje je išao čak iz Iraka! Raen je bio reprezentativac Iraka u badmintonu što nam se posebno svidjelo. Kad su nam se pridružili njihovi roditelji, stariji i tamnoputi ljudi, počela je još veća zabava! Njihov „baba“ se upucavao Jovani Šukalo, a mama se kao ljutila zbog toga, a svi mi smo se smijali! „Baba“ se čak htio i slikati sa Jovanom Šukalo. Tu curu, fotoaparat jednostavno voli! Čak su htjeli te noći sa nama u Beer Factory, a mi smo htjeli ostati u hotelu da svoj engleski usavršavamo sa njima. Samo je Stefan kroz šalu gunđao dok nas je slušao: „Bačiću, šta kažu? Da nisu možda pederi! Ako su pederi, reci im da ja neću da imam nikakve odnose sa njima!“, čim bi to rekao, Nikola i ja bi smo padali u smijeh i morali izmišljati Iračanima izgovore zbog čega se smijemo. Ujutro smo se sa njima rastali na doručku, zvali su nas da sa njima sjednemo za sto ali mi smo ipak morali biti sa našim društvom. Pozdravili smo se nekoliko puta, kao da smo se poznavali od djetinjstva umjesto samo nekoliko sati. Kasnije smo ih često spominjali na časovima i rado smo ih se sjećali kao i čitave ekskurzije.

I na kraju...

Ekskurzija je ostala u sjećanju većine nas kao lijepa uspomena koje ćemo se rado sjećati i rado je spominjati. Uskoro se rastajemo i svako će otići na svoju stranu, neki će sigurno opet posjetiti te gradove i sjetiti se svoga razreda u srednjoj školi. Neke pjesme podsjećaju na ekskurziju, njih smo slušali kad smo se vratili sa putovanja u naš grad. Ekskurziju smo prepričavali godinu dana, a i ja sam ovu malo „putopisnu zbirku pripovjetki“ pisao odprilike godinu dana, čudno je kako se od tada sjećam svih detalja moje ekskurzije. Knjigu sam počeo pisati negdje u Junu, nakon toga sam je slučajno obrisao jedan dio pa je ponovno pisao, a završio sam je 12. 4. 2014. godine, tačno sedmicu dana prije nego što moja sestra Jasmina treba ići na identičnu eskkurziju.Za nešto više od mjesec dana ću maturirati i želim da ova zbirka sjećanja ostane i svojevrsna uspomena na jedan dio moga školovanja koje nikada neću zaboraviti. Nadam se da ću sačuvati ovu knjigu i da ću je jednog dana kad ostarim čitati sa osmijehom na licu. Takođe nadam se da će je i moji drugovi pročitati barem do pola i na kratko se prisjetiti dana koje smo proveli u školskim klupama.

Riječi mojih drugova o mojim putopisnim pripovjetkama „Zapisi sa ekskurzije“

Božidar Barać

35


Teodora Ilić

Anđelija Kovačević

36


37

Documents

Zapisi Sa Ekskurzije A4 2003