Bilješke o piscu (verzija 1):

Ernest Hamingway rođen je 1899. godine u Oak Parku, nedaleko od Chicaga, u saveznoj

državi Illinois. Umjesto na sveučilište on se pokušava unovačiti u američku vojsku, no to mu

ne uspijeva zbog slabog vida. Hemingway ipak odlazi kao novinarski dopisnik na bojište u

Italiju gdje sa nepunih 19 godina biva ranjen. Nakon oporavka u Milanu nagrađen je

talijanskim odlikovanjem za hrabrost. Po završetku prvog svjetskog rata Hemingway se vraća

u Ameriku, ali nedugo zatim odlazi u Francusku. Tamo je 1925. god. izdao svoje prvo

književno djelo- zbirku pripovijedaka pod nazivom “U naše doba.” Iduće godine Hemingway

objavljuje i svoj prvi roman “I sunce se ponovo rađa” koje mu donosi priličan uspjeh i slavu.

Poznatjia djela su: ”Muškaraci bez žena”, “Zbogom oružje”, “Imati i nemati”, “Kome zvono

zvoni”, “Preko rijeke pa u drveće”, “Starac i more”. 1961. godine u svom domu izvršava

samoubojstvo.

Bilješke o piscu (verzija 2):

Ernest Hemingway Ernest (1898. – 1961. g.), američki književnik. Za prvog svjetskog rata

služi kao dobrovoljac na talijanskoj fronti gdje je ranjen; roman A Farewell to Arms jedno je

od istaknutih proturatnih dijela. Dezorijentaciju i duhovnu pustoš anglosaksonskih

intelektualnih boema i bogataša u poslijeratnom Parizu prikazao je u romanu The Sun Also

Rises. U njemu otkriva i svoju fascinanciju Španjolskom i borbom bikova, što će mu biti tema

u nizu novela i u knjizi Death in the Afternoon. Za španjolskoga građanskoga rata svojim

reporterskim prisustvom na republikanskoj strani, javnim antifašističkim nastupima, dramom

The Fifth Column i velikim romanom o partizanskom ratovanju iza Francovih linija, For

Whom the Bell Tolls, pozitivno se angažirao kao umjetnik i kao javna ličnost.

U Drugom svjetskom ratu Hemingway je boravio na kineskoj fronti i među francuskim

partizanima, sudjelujući i u oslobađanju Pariza. Poslijeratni roman Across the River and Into

the Tress nije na razini njegovih ranijih reagiranja na povijesnu situaciju, ali The Old Man and

the Sea, parabola o prkosnom junaštvu čovjeka nasuprot ravnodušnoj okrutnosti prirodnog

udesa, osvaja dostojanstvenom jednostavnošću.

U svojim djelima Hemingway je stvorio neku vrstu mita o modernom čovjeku, lutalici i

dobrovoljnom izgnaniku koji se, intenzivno živeći s prirodom, odajući se borbi, seksu,

alkoholu, sportu, suprostavlja ništavilu kodeksom časti i stoičkom disciplinom. Sukus života

je igra sa smrću koja za Hemingwaya ima gotovo obredni značaj. Stil mu je obilježen

naizgled škrtim rječnikom stilizirane svakodnevnice, slijedovima kratkih rečenica, te se

emocionalno bogatstvo njegova karkterističnog jezika nalazi u podtekstu. Hemingway je u

našem stoljeću valjda jedinstven prozaik kojeg jednako cijene čitaoci iz najširih krugova, kao

i oni s ekskluzivnim estetskim mjerilima.

Tema: Život ribara Santiaga i njegova pustolovina na moru.

Ideja:

Možemo reći da je kroz borbu starca s ribom, koja predstavlja silu prirode, zapravo prenesena

ideja o čovjekovoj mudrosti koja može nadvladati i najjačeg neprijatelja.

Kratki sadržaj (verzija 1):

Santiago je bio nesretni stari ribar koji je ribario u golfskoj struji gotovo tri mjeseca, a nije

uspio uloviti ni jednu jedinu ribu. Uz to, prvih čedrdeset dana s njim je bio jedan dječak,

Manoline, koji je uz nagovor roditelja odustao. Tako je starac Santiago ostao sam.

Jednog je jutra, kao i uvijek, Santiago išao na pecanje. Ovaj put išao je još dalje od obale gdje

je voda bila još dublja. Mamac je bacio na različite dubine i prepustio se struji. Odjenom se na

mamac nešto uhvatilo i počelo je jako vući. Starac je odmah reagirao i utvrdio da je to jedna

ogromna riba, ali ju nije vidio, no kad je skočila iz mora Santiago je ostao bez daha, bila je to

ogromna mečarica. Mučio se Santiago s njom tri dana i tri noći da bi na kraju ipak pobijedio.

Zavezao ju je na bok barke i pošto se bližila oluja odlučio se za brz povratak na obalu.

Međutim, na putu su se pojavili morski psi. Santiago se borio s njima, pokušao im je pobjeći,

ali nije uspio, pojeli su mu cijelu ribu. Od mečarice su ostale samo glava i kosti.

Iako od ribe nije ostalo gotovo ništa, na obali su joj se ribari divili, bila je duga 5.5 metra.

Sljedećeg jutra kad se starac Santiago probudio uz njega je stajao mladi Manoline koji mu je

obećao da će od sad na dalje uvijek ići na pecanje s njim.

Kratki sadržaj (verzija 2):

Uvod

Upoznajemo starca Santiaga, njegove prijatelje, a također i malog dječaka kojeg Santiago

osobito voli. Upoznajemo način starčevog života, njegove probleme i u tom dijelu najviše

saznajemo o sociološkim i psihološkim osobinama glavnog lika. Otkrivamo i druge

pojedinosti vezane uz odnose među ljudima, tj. starca i ostalih mještana.

Zaplet

U zapletu se radnja počinje razvijati i atmosfera postaje sve napetija. Starac i dječak se

pripremaju za isplovljavanje. Namjeravaju i nadaju se nešto uhvatiti. Starac dugo, dugo plovi

dok napokon ne naiđe na ribu, mnogo veću nego što je i pomislio. Već na početku je svjestan

da će imati puno muke i posla da je savlada.

Vrhunac

Starac, čamac i riba danima plove prostranstvom oceana no ni starac ni riba se ne predaju. U

dugotrajnoj borbi s ribom Santiago zadobije teške rane. No, on se ne predaje i ne gubi nadu,

jer se osjeća dovoljno jak i mudar da pobijedi. Nakon što savlada ribu, vraća se polako

ploveći ka obali i razmišljajući kako borba nije završila i kako će ga sada početi napadati

more. I doista, tek tada počinje prava borba za opstanak: borba za ribu, ali i za vlastiti život.

Starac se bori svom svojom snagom protiv riba koje ih napadaju, otkidaju komade s njegovog

ulova i na kraju se vraća kući dotučen, a na neki način i poražen.

Rasplet

Suprotno njegovom osjećaju velikog gubitka, po povratku svi ga poštuju i hvale. No, to

Santiagu nije dovoljno, njegova pobjeda nije potpuna, on se ipak osjeća poraženim.

Najzanimljivije u romanu:

U ovome romanu najzanimljiviji je središnji dio koji opisuje borbu između starca i ribe. Taj

dio nosi simboliku čitave pripovijetke, jer nam predočava težinu i bespoštednost borbe

čovjeka za opstanak. Zato u tom dijelu dolaze do izražaja starčeve osobine kao što su:

Hrabrost:

“Starac je vidio mnogo velikih riba. Imao je prilike da vidi ribe teške i

preko pet stotina kilograma i ulovio je dvije takve grdosije u toku cijelog

svog života. Ali, nikada sasvim sam. Sada, sam i daleko od kopna

privezan je za najveću ribu koju je ikada vidio, veću od svih za koju je

ikada čuo, a lijeva ruka mu je bila još uvijek zgrčena kao kandže u orla.”

Citat: (str. 52)

Poštovanje prema protivniku:

“Ipak ću je ubiti - reče on. Mada to nije pošteno, mislio je, ali pokazaću

joj što sve jedan čovjek može učiniti i izdržati.” Citat: (str. 54.)

Suosjećanje zbog ubijanja:

“Riba je također moj prijatelj - reče glasno. Takvu ribu nisam nikada vidio

niti čuo o njoj. Ali, moram je ubiti. Drago mi je što nas nitko ne prisiljava

da ubijamo zvijezde.” Citat: (str. 60.)

“Tada mu bi žao velike ribe koja nema što da jede, no odlučnost da je

ubije ni za časak ne popusti usprkos tome što ju je žalio. Puno će ona

ljudi nahraniti. Pa, ipak, jesu li svi oni dostojni da je pojedu?

Ne, svakako da nisu. Nema nijednog dostojnog da je pojede,

kada čovjek pomisli na njen podvig i na njeno dostojanstvo.”

Citat: (str. 61.)

“Ubit ćeš me, ribo, pomislio je starac. Ali imaš i prava na to.

Nikad nisam vidio veće, ljepše, mirnije i plemenitije stvorenje od tebe,

brate. Dođi i ubij me. Svejedno mi je ko će koga ubiti.” Citat: (str. 73)

Izdržljivost, ustrojnost:

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i

opekotinu iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali

pred očima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca.

Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je

zabrinjavalo.” Citat: (str. 69.)

Pobožnost: “Nisam pobožan - reče on. Ali, izgovorit ću deset „Očenaša“ i „Bogorodice

djevo“ samo da uhvatim ribu, a ako bude moja otići ću na poklonjenje

Kobreanskoj djevici.” Citat: (str. 53.)

Metaforičnost:

Metaforičnost ove pripovijetke sadržana je u osnovnoj ideji. Ribe i more su s jedne strane i

simboli su snage, a s druge strane je samac ribar sa svojom vjerom, ustrojnošću i mudrošću.

Santiago ulazi u borbu iznad svojih mogućnosti bez izgleda da pobijedi ribu koju još nikada

do tada nije vidio. No, tu je bila presudna njegova odvažnost i vjera u sebe i boga da to može

uspjeti. Njegova ustrajnost održala ga je i na životu. Simboličnost je u prikazu borbe čovjeka i

prirode. Riba je bila fizički jaka, ali čovjek je imao svu duhovnu snagu i mudrost. No, izgleda

da u borbi s prirodom čovjek nikad nije potpuni pobjednik, on na neki način i dobiva i gubi.

Analiza likova: Starac

Starac bijaše mršav i suh čovjek, s dubokim naborima na stražnjem dijelu vrata. Na obrazima

je imao smeđe mrlje dobroćudnog kožnog tumora što ga uzrokuje odsjaj sunca u tropskom

moru. Mrlje su mu pokrivale velik dio lica, a na rukama je imao duboko urezane ožiljke od

izvlačenja konopca s teškim ribama. Ali nijedan ožiljak nije bio svjež. Svi su bili stari što

dokazuje da već dugo nije ulovio niti jedne ribe. Na njemu je sve bilo staro osim njegovih

očiju koje su bile boje mora, vesele i neporažene.

Dječak

Dugo je ribario sa starcem i on ga je naučio ribariti. Pošto starac nije već dugo imao nikakvog

ulova roditelji su dječaka prebacili na drugi brod koji je bio puno uspješniji. Dječak je ipak

najviše volio starca i htio s njim ići na pučinu. Pomagao mu je kad god je mogao.

Analiza glavnog lika:

Santiago

Starac Santiago je bio tanak i mršav, s dubokim brazdama na potiljku. Na jagodicama je imao

mrlje kožnog tumora kojeg izaziva odsjaj sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu

pokrivale dobar dio lica, a na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od

neprekidnog izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali nijedan od onih ožiljaka ne bijaše

svjež. Na njemu je sve, osim očiju, izgledako staro, a oči su mu bile boje mora i sjale vedro i

nepobjedivo.

Psihološka karakterizacije starca Santiaga:

Starca možemo opisati kao hrabrog i ustrajnog čovjeka koji se bori za sebe, za svoj opstanak,

žestoko se boreći protiv svog neprijatelja, ali istovremeno ga poštujući kao protivnika. Riba je

za njega neprijatelj, ali ipak joj se divi, zadivljen je njenom jačinom i veličinom, uzbuđen je i

doživljava to kao izazov prirode. Ima veliku vjeru u sebe i hrabro ide u borbu s jačim. Starac

je primjer čovjekove snage, vjere, upornosti i samopouzdanja.

“Bori se - reče on. Borit ću se dok ne umrem. Ali, sada u noći bez tračka

svjetlosti, u prisustvu vjetra i ravnomjernog kloparanja jedra učini mu se

da je već možda i mrtav. On sklopi ruke i osjeti svoje dlanove.

Nisu pripadali lešu, mogao je da osjeti bol života kad bi ih samo otvorio i

stisnuo. On nasloni leđa na dasku, siguran da nije mrtav. Leđa su mu to

potvrdila.” Citat: (str. 89.)

“Ribu nisi ubio samo zbog toga da bi uživao i da bi je prodao na pijaci,

pomisli on. Ubio si je iz ponosa i zbog toga što si ribar. Volio si je živu,

a voliš je i mrtvu. Ako je voliš, nije li grijeh ubiti je. Ili je onda još veći?”

Citat: (str. 82.)

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i

opekotinu iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali

pred očima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca.

Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je

zabrinjavalo.” Citat: (str. 69.)

Sociološka karakterizacija starca Santiaga:

Santiago potječe iz siromašne obitelji i sam je siromašan što vidimo iz njegovog izgleda i

unutrašnjosti njegove kuće.

“Starac je bio tanak i suv, s dubokim brazdama na potiljku.

Na jagodicama je imao zagasite mrlje kožnog tumora kojeg izaziva odsjaj

sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a

na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog

izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka nije

bio svjež. Oni su bili isto toliko stari kao i erozije u kakvoj pustinji bez

riba. Na njemu je sve osim očiju izgledalo staro, a oči su mu bile boje

mora i sijale vedro i nepobjedivo.” Citat: (str. 13.)

“Koliba je bila sagrađena od žilave kore pupoljka kralevskih palmi

zvane «guano», i u njoj se nalazio krevet, stol, stolice kao i ognjište na

zemljanom podu gdje se moglo kuhati na drvenom uglju. Na mrkom zidu

od presovanog, isprepletenog lišća žilavog guana visila je slika svetog

Isusovog srca u boji kao i slika Gospe od Kobre.” Citat: (str. 18.)

No, znao je kako opstati i to ga je održalo na životu. Starac je duhovno bogat, u snovima

doživljava lavove kao simbol snage i hrabrosti. Voli i poštuje druge ljude, posebno mu je drag

dječak Manolin, a može se reći da su i drugi ljudi njega voljeli. Jako je vezan za dječaka

Manolina, želi ga poučavati ribarenju i drugim životnim stvarima, želi mu uvijek biti prijatelj.

“Dječaku je bilo žao kad bi vidio starca kako se svakog dana vraća svojim

malim čamcem praznih ruku. I on je silazio svakodnevno da mu pomogne

da iznese užad namotanu u klupčad i kuke za ribe ili harpune, kao i jedro

omotano oko jarbola. Jedro bijaše zakrpljeno džakovima od brašna,

i savijeno u balu, pa je izgledalo kao zastava poslije beskrajnih poraza.”

Citat: (str. 13.)

“Dječak vidje da starac diše i onda ugleda starčeve ruke i poče plakati.

Otišao je sasvim tiho da mu donese malo kave, i plakao je silazeći.”

Citat: (str. 94.)

Analiza djela:

Hemingway je u ovoj priči izrekao cijelu filozofiju “izgubljene generacije”. Ljudi se očajnički

bore za svoju sreću, muče se i krvave zbog nje, ali onda, kada ona treba biti potpuno njihova,

kada trebaju osjetiti punu ljepotu te borbe za nju - njene plodove, dolaze mračne sile koje mu

ih otimaju. “Suviše bi bilo lijepo da bi tako dugo potrajalo” kaže starac kada je ulovio veliku

ribu. Ali Hemingway, kome je borba uvijek značila isto što i život, ni ovdje ne vidi izlaz u

pokravanju i beznađu. Njegov starac Santiago se prvo bori da ulovi ribu koja će mu donijeti

sreću, bogatstvo, da bi se kasnije sa istom žestinom bacio na morske pse koji su mu ju htijeli

oteti. Međutim, kada postaje svjestan da je poražen, on ipak ne klone duhom, već se sprema

zajedno s dječakom na nove borbe. Poslije poraza starac govori sebi: “Čovjek nije stvoren da

bude pobijeđen. Čovjeka mogu uništiti, ali ga ne mogu poraziti”.

Dojam o djelu (verzija 1): Ovo je roman koji govori o starcu ribaru i dječaku kojeg je on poznavao. Dječak mu je punio

pomagao što se tiče održavanja čamca i samog ribolova. Starac već osamdeset i četiri dana

nije imao sreće i vraćao se bez ulova. Tada je dječak morao prijeći na drugi brod i nije više

mogao starcu pomagati. Starac jednog dana sam odlazi na pučinu u nadi da će nešto uloviti.

Na kraju je i ulovio doista veliku ribu nakon mukotrpne višednevne borbe s njom, ali na

povratku su mu morski psi pojeli cijelu ribu. Starac se tužan vraća na kopno. Cijela poanta

knjige je ustvari da

se u životu dugo borimo da bi stekli nešto, a to s druge strane vrlo lako možemo izgubiti.

Dojam o djelu (verzija 2):

Ova pripovijetka Ernesta Hemingwaya je uzbudljivo djelo o teškom životu ribara, o

pobjedama i porazima s kojima se čovjek susreće u životu. Također je uvjerljivo prenesena

radnja, simbolika i detalji koji doprinose upečatljivosti priče. Okosnica je čovjekova hrabrost i

ustrojnost, i zato ovu priču treba svakako pročitati i pamtiti.

“Ali čovjek nije stvoren za poraze - reče on. Čovjek može biti uništen, ali ne i pobijeđen.”

Citat: (str. 80.)

Psihološka karakterizacije starca Santiaga:

Starca možemo opisati kao hrabrog i ustrajnog čovjeka koji se bori

zasebe, za svoj opstanak, žestoko se boreći protiv svog neprijatelja,

ali istovremeno ga poštujući kao protivnika. Riba je za njega neprijatelj,

ali ipak joj se divi, zadivljenje njenom jačinom i veličinom, uzbuđen je i

doživljava to kao izazov prirode. Ima veliku vjeru u sebe i hrabro ide u

borbu s jačim. Starac je primjer čovjekove snage, vjere, upornosti i

samopouzdanja.

“Bori se - reče on. Borit ću se dok ne umrem.Ali, sadau noći bez tračka

svjetlosti, u prisustvu vjetra i ravnomjernog kloparanja jedra učini mu se

da je već možda i mrtav. On sklopi ruke i osjeti svoje dlanove.

Nisu pripadali lešu, mogao je da osjeti bol života kad bi ih samo otvorio i

stisnuo. On nasloni leđa na dasku, siguran da nije mrtav. Leđa su mu to

potvrdila.” Citat: (str. 89.)

“Ribu nisi ubio samo zbog toga da bi uživao i da bi je prodao na pijaci,

pomisli on. Ubio si je iz ponosa i zbog toga što si ribar. Volio si je živu,

a voliš je i mrtvu. Ako je voliš, nije li grijeh ubiti je. Ili je onda još veći?”

Citat:(str.82.)

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i

opekotinu iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali

pred očima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca.

Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je

zabrinjavalo.” Citat: (str.69.)

Sociološka karakterizacija starca Santiaga:

Santiago potječe iz siromašne obitelji i sam je siromašan što vidimo iz

njegovog izgleda i unutrašnjosti njegove kuće.

“Starac je bio tanak i suv, s dubokim brazdama na potiljku.

Na jagodicama je imao zagasite mrlje kožnog tumora kojeg izaziva odsjaj

sunca sa površine tropskog mora. Mrlje su mu pokrivale dobar dio lica a

na rukama su mu se otkrivali duboko urezani ožiljci od neprekidnog

izvlačenja konopaca sa teškim ribama. Ali, nijedan od onih ožiljaka nije

bio svjež. Oni su bili isto toliko stari kao i erozije u kakvoj pustinji bez

riba. Na njemu je sveosim očijuizgledalo staro, a oči su mu bile boje

mora i sijale vedro i nepobjedivo.” Citat: (str. 13.)

“Koliba je bila sagrađena od žilave kore pupoljka kralevskih palmi

zvane «guano»,i u njoj se nalazio krevet, stol, stolice kao i ognjište na

zemljanom podu gdje se moglo kuhati na drvenom uglju. Na mrkom zidu

od presovanog, isprepletenog lišća žilavog guana visila je slika svetog

Isusovog srca u boji kao i slika Gospe od Kobre.” Citat: (str. 18.)

No, znao je kako opstati i to ga je održalo na životu. Starac je duhovno

bogat, u snovima doživljava lavove kao simbol snage i hrabrosti. Voli i

poštuje druge ljude, posebno mu je drag dječak Manolin, a može se reći

da su i drugi ljudi njega voljeli. Jako je vezan za dječaka Manolina,

želi ga poučavati ribarenju i drugim životnim stvarima, želi mu uvijek biti

prijatelj.

“Dječaku je bilo žao kad bi vidio starca kako se svakog dana vraća svojim

malim čamcem praznih ruku. I on je silazio svakodnevno da mu pomogne

da iznese užad namotanu u klupčad i kuke za ribe ili harpune, kao i jedro

omotano oko jarbola. Jedro bijaše zakrpljeno džakovima od brašna,

i savijeno u balu, pa je izgledalo kao zastava poslije beskrajnih poraza.”

Citat: (str. 13.)

“Dječak vidje da starac diše i onda ugleda starčeve ruke i poče plakati.

Otišao je sasvim tiho da mu donese malo kave, i plakao je silazeći.”

Citat: (str. 94.)

Najzanimljivije u romanu:

U ovome romanu najzanimljiviji je središnji dio koji opisuje borbu između

starca i ribe. Taj dio nosi simboliku čitave pripovijetke, jer nam predočava

težinu i bespoštednost borbe čovjeka za opstanak. Zato u tom dijelu dolaze do izražaja

starčeve osobine kao što su:

Hrabrost:

“Starac je vidio mnogo velikih riba. Imao je prilike da vidi ribe teške i

preko pet stotina kilograma i ulovio je dvije takve grdosije u toku cijelog

svog života. Ali, nikada sasvim sam. Sada, sam i daleko od kopna

privezan je za najveću ribu koju je ikada vidio, veću od svih za koju je

ikadačuo, a lijeva ruka mu je bila još uvijek zgrčena kao kandže u orla.”

Citat: (str. 52)

Poštovanje prema protivniku:

“Ipak ću je ubiti - reče on.Mada to nije pošteno, mislio je, ali pokazaću

jojšto sve jedan čovjek može učiniti i izdržati.” Citat: (str. 54.)

Suosjećanje zbog ubijanja:

“Riba je također moj prijatelj - reče glasno. Takvu ribu nisam nikada vidio

niti čuo o njoj. Ali, moram je ubiti. Drago mi je što nas nitko ne prisiljava

da ubijamo zvijezde.” Citat: (str.60.)

“Tada mu bi žao velike ribe koja nema što da jede, no odlučnost da je

ubijeni za časak ne popusti usprkos tome što ju je žalio. Puno će ona

ljudi nahraniti. Pa, ipak, jesu li svi oni dostojni da je pojedu?

Ne, svakakoda nisu. Nema nijednog dostojnog da je pojede,

kada čovjek pomisli na njen podvig i na njeno dostojanstvo.”

Citat: (str.61.)

“Ubit ćeš me, ribo, pomislio je starac. Ali imaš i prava na to.

Nikad nisamvidio veće, ljepše, mirnije i plemenitije stvorenje od tebe,

brate.Dođi i ubij me. Svejedno mi je ko će koga ubiti.” Citat: (str. 73)

Izdržljivost, ustrojnost:

“Već se čitav sat smrkavalo starcu pred očima, a znoj mu je pekao oči i

opekotinu iznad očiju na čelu. Nije se plašio svjetlaca koji su mu igrali

pred očima. To je bilo razumljivo zbog napornog izvlačenja konopca.

Ali dvaput je osjetio vrtoglavicu i nesvjesticu – a to ga je

zabrinjavalo.” Citat: (str. 69.)

Pobožnost:

“Nisam pobožan - reče on. Ali, izgovorit ću deset „Očenaša“ i „Bogorodice

djevo“ samo da uhvatim ribu, a ako bude moja otići ću na poklonjenje

Kobreanskoj djevici.” Citat: (str. 53.)

Metaforičnost:

Metaforičnost ove pripovijetke sadržana je u osnovnoj ideji. Ribe i more

sus jedne strane i simboli su snage, a s druge strane je samac ribar sa

svojom vjerom, ustrojnošću i mudrošću. Santiago ulazi u borbu iznad

svojih mogućnosti bez izgleda da pobijedi ribu koju još nikada do tada nije

vidio. No, tu je bila presudna njegova odvažnost i vjera u sebe i boga da

to može uspjeti. Njegova ustrajnost održala ga je i na životu. Simboličnost

je u prikazu borbe čovjeka i prirode. Riba je bila fizički jaka, ali čovjek je

imao svu duhovnu snagu i mudrost. No, izgleda da u borbi s prirodom

čovjek nikad nije potpuni pobjednik, on na neki način i dobiva i gubi.

Dojam o djelu:

Ova pripovijetka Ernesta Hemingwaya je uzbudljivo djelo o teškom

životuribara, o pobjedama i porazima s kojima se čovjek susreće u životu.

Također je uvjerljivo prenesena radnja, simbolika i detalji koji doprinose

upečatljivosti priče. Okosnica je čovjekova hrabrost i ustrojnost,

i zato ovu priču treba svakako pročitati i pamtiti.

“Ali čovjek nije stvoren za poraze - reče on. Čovjek može biti uništen,

ali ne i pobijeđen.” Citat: (str. 80.)

Rođen je u North Oak Park Avenue 439 u kući koju je sagradio njegov djed udovac Ernest

Hall. Hemingway je bio drugo od šestero djece dr Clarencea i Grace Hall. Imao je četiri sestre

i jednog brata. Ime je dobio po svom djedu s majčine strane Ernestu Hallu i ujaku Milleru

Hallu. Oak Park bilo je pretežno protestantsko naselje u kojem je živjela viša srednja klasa.

Kasnije će Hemingway opisati svoj rodni grad kao grad širokih travnjaka i uskih pogleda na

svijet. Iako samo deset milja udaljen od velikog grada Oak Park je bio u biti konzervativan

grad koji se pokušavao izolirati od liberalnog Chicaga. Sukladno tome Hemingway je odgojen

na tipičan konzervativan način Srednjeg Zapada - strog religijski odgoj i naporan rad. S ocem

je često išao u ribolov na jezero Michigan te u lov u šume koje okružuju spomenuto jezero.

Hemingwayevi su imali i ljetnikovac zvan Windemere na jezeru Walloon u sjevernom

Michiganu. U periodu kada nije bilo škole Hemingway je tamo redovito provodio praznike.

Dok nije boravio u lovu majka ga je poučavala glazbi. Gospođa Grace bila je talentirana

pjevačica koja je imala namjeru posvetiti se karijeri, ali nakon udaje radije se posvetila mužu i

djeci. Na majčinu žalost mali Ernest nije imao smisla za glazbu. Osnovnu i srednju školu

završio je u Oak Parku. U srednjoj školi uživao je raditi u srednjoškolskim novinama Trapeze

za koje je napisao svoje prve članke s obaveznom dozom humora u stilu Ringa Lardnera,

popularnog satiričara toga doba. Srednju školu je završio 1917. godine i umjesto da se upiše

na fakultet, kao što su njegovi roditelji očekivali, zaposlio se kao reporter u listu Kansas City

Star. Posao mu je osigurao njegov stric Tyler koji je bio dobar prijatelj s jednim od urednika

lista.

Prvi svjetski rat

Nakon što je napunio 18 godina Hemingway je pokušao stupiti u vojsku. Međutim nije

primljen zbog problema s vidom - slabije je vidio na lijevo oko (što je vjerojatno naslijedio od

majke koja je imala isti problem). No, nakon što je čuo da Crveni križ traži dobrovoljce koji

žele biti vozači ambulantnih vozila odmah se prijavio. U prosincu 1917. godine Crveni križ ga

je primio, a svoje radno mjesto je napustio u travnju 1918. godine. U Europu je stigao u

svibnju 1918. godine. Dana 8. srpnja 1918. godine ranila ga je austrijska granata koja je pala

nedaleko njega u trenutku kada je talijanskim vojnicima dijelio čokolade i cigarete. Eksplozija

je onesvijetila Hemingwaya, ubila jednog talijanskog vojnika, a drugom je raznijela noge. Što

se kasnije dogodilo, teško je s velikom točnošću reći. U pismu Hemingwayevu ocu Ted

Brumback, jedan od vozača ambulatnih vozila, napisao je da je Hemingway unatoč 200

šrapnela koji su mu se zabili u noge našao snage da drugog ranjenog vojnika ponese na

leđima do prvog mjesta gdje mu je mogla biti pružena pomoć. Prije nego što je stigao do cilja

u noge ga je pogodilo nekoliko mitraljeskih metaka.

Povratak kući

Iz Italije se vraća u rodni Oak Park u siječnju 1919. godine. Odmah po dolasku roditelji su ga

počeli propitivati o tome što misli raditi u budućnosti. Prvenstveno su ga silili da se dalje

školuje, no Hemingway nije mario za to. Uskoro je dobio 1.000 USD od osiguranja što mu je

omogućilo da narednih godinu dana ne mora ništa raditi. Za to vrijeme živio je u roditeljskoj

kući, a vrijeme je provodio u knjižnici. Nakon nekog vremena Hemingway se preselio u

Chicago, u jesen 1920. godine, i počeo pisati za list Toronto Star Weekly. U Chichagu je živio

u prijateljevom stanu. Tu će upoznati gospođicu Hadley Richardson i ubrzo će se zaljubiti u

nju. Vjenčali su se u rujnu 1921. godine. Iste godine Hemingway je pristao pisati za Toronto

Star Weekly kao europski dopisnik. Hemingway i njegova mladenka stoga su se preselili u

Pariz 22. prosinca 1921. godine i nekoliko tjedana nakon toga smjestio se u svoj prvi stan u

Ulici kardinala Lemoinea na kućnom broju 74. Bio je to mizeran stan u kojem nije bilo tekuće

vode i kupaonice. Iako mu je plaća bila 3000 USD Hemingway se nije odmah uselio u bolji

stan. Nešto kasnije ipak se preselio u ulicu Descartes na kućni broj 39. Zahvaljujući pismu

preporuke Sherwooda Andersona Hemingway je u Parizu upoznao neke poznate pisce i

umjetnike i s njime ubrzo sklopio prijateljstva, pa je tako nastala poznata Izgubljena

generacija (The Lost Generation). Među njima su bili - Ezra Pound, Gertrude Stein, Francis

Scott Fitzgerald, Sylvia Beach, James Joyce, Max Eastman, Lincoln Steffens i Wyndahm

Lews. Pored toga upoznao se i sa Picassom. Hemingwayevo izvještavanje u prvoj godini svog

boravka u Parizu bilo je vrlo obilato. Izvještavao je sa Ženevske konferencije u travnju 1922.

godine, o Grčko-turskom ratu u listopadu, konferenciji u Luasannei i postratnoj konferenciji u

dolini Ruhr početkom 1923. godine. U vrijeme kada je Hemingway počeo bivati "netko i

nešto" u svijetu novinskih reportera i pisaca njegova supruga je ostala u drugom stanju.

Godine 1923. bračni par se preselio u Sjedinjene Države, gdje su bolnice bile bolje, a kako bi

supruga imala bolje uvjete za porođaj. I dalje je nastavio pisati za Toronto Daily Star. Dana

10. listopada 1923. rodio se John Hadley Nicanor Hemingway, a u siječnju 1924. godine

obitelj se brodom vraća u Pariz.

U prosincu 1927. godine Hemingway se razveo od svoje prve supruge i oženio s Pauline

Pfeiffer, povremenom reporterkom listova poput Vanity Fair i Vogue. Zajedno su napustili

Pariz i odselili se u Key West na Floridi kako bi započeli novi život. Tamo će živjeti skoro 12

godina. Iste godine Hemingwayev otac izvršio je samoubojstvo (pucao si je u glavu) što je

bila posljedica sve vidnije očeve mentalne nesposobnosti. Hemingway je smjesta otputovao u

Oak Park kako bi organizirao očevu sahranu. Naredne godine (1928.) , 28. lipnja, Pauline je

rodila sina Patricka. U siječnju 1929. Hemingway dovršava djelo Zbogom oružje, a objavljuje

ga 27. rujna iste godine. Godine 1931. Pauline rađa još jednog sina - Gregorya. Bilo je to

njihovo drugo dijete i posljednje Hemingwayevo. U ljeto 1933. Hemingway s prijateljem

Charlesom Thompsonom putuje po Africi. Još otkako je čitao Roosveltove zapise o tome

kako je kao dječak lovio u Africi Hemingway je želio iskusiti svoje lovačke sposobnosti

protiv najvećih i najopasnijih životinja na zemlji. Sa 25.000 USD posuđenih od Paulineovog

strica Gusa (istog onog koji im je pomogao kupiti kuću u Key Westu) Hemingway je proveo

tri mjeseca na afričkom kontinentu skupljajući materijale za pisanje svog novog djela.

Drugi svjetski rat

U ožujku 1937. godine Hemingway je putovao u Španjolsku kako bi izvještavao, za North

American Newspaper Alliance, o građanskom ratu koji je tamo buktio. Građanski rat doveo je

do sukoba u Hemingwayevu domu. Naime, Hemingway tada susreće mladu spisateljicu

Marthu Gellhorn (upoznali su se u Key Westu u Sloppy Joe baru) s kojom je održavao

ljubavnu vezu skoro četiri godine prije nego što se razveo od Pauline. Osim toga, Pauline se

svrstala na stranu fašističkog režima Franca jer je zastupala izrazita prokatolička stajališta.

Istovremeno Hemingway je podržavao komunističke lojaliste koji su podržavali demokratski

izbaranu vladu. Nakon što se vjenčao s Marthom preselio se na Kubu u veliku kuću nedaleko

Havane. Kuću su nazvali Finca Vigia, a Hemingway ju je ukrasio svojim trofejima s afričkog

safarija. Godine 1940. objavio je svoju knjigu Kome zvono zvoni koja je pobrala sve najbolje

kritike (postigla je također i velik komercijalni uspjeh - samo u prvih šest mjeseci knjiga se

prodala u više od 500.000 primjeraka) te je stoga odlučeno da Hemingwayu bude dodjeljenja

Pulitzerova nagrada. No, konzervativni predsjednik Sveučilišta Columbia uskoro objavljuje

kako te godine neće biti dodijeljenja Pulitzerova nagrada. U proljeće 1944. Hemingway je

odlučio otići u Europu kako bi izvještavao s ratišta. Stoga se uputio u London. Ali uskoro je

doživo automobilsku nezgodu u kojoj je "zaradio" preko 50 šavova. U bolnici ga je posjetila

Martha koja je verbalno umanjivala njegove ozljede i tvrdila kako je za nezgodu kriv on zbog

vožnje u pijanom stanju. Bio je to kraj njihovog braka. No, Hemingway je već u rezervi imao

drugu damu imenom Mary.

U kolovozu 1944. godine Hemingway ulazi u Pariz, navodno među prvima. No, to nitko ne

može sa sigurnošću potvrditi. Ono što je sigurno jeste da je Hemingway "oslobodio" svoj

omiljeni bar u hotelu Ritz i proveo nekoliko narednih tjedana pijući i slaveći svoj povratak u

grad koji mu je u mladosti znači jako mnogo. Jedno vrijeme, u doba 2. svjetskog rata, proveo

je i na kineskoj fronti. Jedno vrijeme bio je službeni reporter Prve armije Vojske Sjedinjenih

Država. Tada, iako nije bio vojnik, sudjelovao je u nekoliko bitaka. U Sjedinjene Države

vratio se u ožujku 1946. godine. Dosta kasnije, 28. listopada 1954. godine, Hemingwayu je

dodijeljena Nobelova nagrada za književnost. Ali Hemingway nije mogao prisustvovati

ceremoniji u Švedskoj. Umjesto toga napisao je govor koji je pročitao John Cabot, američki

veleposlanik u Švedskoj. Naime, u siječnu te godine Hemingway i Mary letjeli su u maloj

Cessni iznad Afrike. Pilot Roy u zraku je pokušao izbjeći jato ptica ali je zakačio o telefonsku

žicu. Avion je tada ozbiljno oštećen. Hemingway i pilot nisu imali teže ozljede, a Mary je

slomila nekoliko rebara. Potom su se vratili i uzletili s novim avionom i novim pilotom -

Reginaldom Cartwrightom. Leteći iznad Ugande opet su doživjeli nesreću - avion se zapalio.

Mary i Reginald uspjeli su se izvući iz aviona. No, Hemingway je otvorio izlaz iz aviona

udarajući glavom u vrata. Pritom je zaradio ozbilje ozljede (fraktura lubanje, dva diska kičme

su slomljena, desna ruka i rame su iskočili, lice mu je nagorilo u požar, oštećen mu je sluh i

vid itd.). U srpnju 1960. Hemingway i Mary napuštaju Kubu i naseljavaju se u mjestu

Ketchum u Idahu. Uskoro su Hemingwaya počele opsjedati ideje o samoubojstvu.

Hemingway je krenuo na terapiju ali se kao posljedica terapije javilo gubljenje pamćenja.

Prvu polovicu 1961. proveo je u razdobljima depresije i paranoje. Dana 2. srpnja 1961.

Hemingway je ustao veoma rano, otišao u podrum kako bi iz ormara izvadio pušku. Potom se

popeo stepenicama i smjestio se pored ulaznih vrata gdje si je pucao u glavu.

Stvaralaštvo

Hemingwayeva djela i život imali su značajan utjecaj na američke pisce njegovog vremena.

Velik dio njegovih djela klasici su američke literature, a neka su i ekranizirana. Hemingway je

svoja djela pisao prema vlastitim iskustvima koja je imao kao ribar, lovac i zaljubljenik u

borbe bikova. Njegove pustolovine koje je doživljavao dovodile su ga nekoliko puta u bliske

susrete sa smrću: u španjolskom građanskom ratu kada su u njegovoj sobi eksplodirala

bomba; u 2. svjetskom ratu ratu kada ga je udario taksi i 1954. (već spomenuto) kada se dva

puta avionom srušio u Africi. U ranim radovima opisuje dva tipa ljudi: jedan koji čine osobe

koje se bore za moralne vrijednosti u koje vjeruju i koji se s ciničkim nepoštovanjem odnose

prema svemu osim vlastitih emocionalnih potreba. Drugi tip ljudi čine jednostavni karakteri i

primitivne emocije, kao što su lovci na nagrade i borci s bikovima. Njegovi najraniji radovi

uključuju zbirku kratkih priča "Three Stories and Ten Poems"/Tri priče i deset pjesama,

1923.) i roman "The Torrents of Spring"/Proljetne bujice, u kojem opisuje svoje dječaštvo u

šumama Michigana. Njegovo prvo veće djelo jeste "In Our Time". Roman koji je

Hemingwayu donio međunarodnu reputaciju je "The Sun Also Rises"/A sunce izlazi, iz 1926.

godine u kojoj opisuje grupu moralno američkih i britanskih boema i bogataša koji žive u

Francuskoj i Španjolskoj, a pripadnici su tzv. izgubljene generacije u periodu nakon 1.

svjetskog rata. Drugi Hemingwayev roman je "A Farewell to Arms"/Zbogom oružje, 1929., u

kojem priča o ljubavi američkog vojnika koji je vozač ambulantnih kola i britanske

medicinske sestre. Nakon ovoga romana uslijedila su još dva realistična djela: "Death in

Afternoon"/Smrt popodne, 1932. i "Green Hills of Africa"/Zelena brda Afrike,1935.

Sve do kasnih 1930.-ih Hemingway u svojim djelima koristi bespomoćne i poražene likove,

od tada sve izraženije bavi se socijalnim problemima. U djelima "To Have and Have

Not"/Imati i nemati,1937., "The Fifth Column"/Peta kolona i "First Forty-nine Stories"

(1938.) strogo osuđuje ekonomsku i političku nepravdu. U djelu "For Whom the Bell

Tolls"/Kome zvono zvoni, 1940., a čija se radnja odvija u doba španjolskog građanskog rata

govori o tome kako gubitak slobode bilo gdje u svijetu upozorenje je da je tada slobodna

ugrožena u cijelom svijetu. Godine 1952. objavio je djelo "The Old Man and the Sea" (Starac

i more), za koje je 1953. dobio Pulitzerovu nagradu, a 1954. i Nobelovu nagradu. Oko 3000

njegovih rukopisa ostalo je neobjavljeno.

Većina je Hemingwayevih djela prevedena na hrvatski.

Izvod iz bibliografije

Tri priče i deset pjesama (Three Stories and Ten Poems, 1923.)

Proljetne bujice (The Torrents of Spring, 1925.)

U našem vremenu (In Our Time, 1925.)

A sunce izlazi (The Sun Also Rises, 1926.)

Muškarci bez žena (Men Without Women, 1927.)

Zbogom oružje (A Farewell to Arms, 1929.)

Smrt popodne (Death in the Afternoon, 1932.)

Snjegovi Kilimandžara (The Snows of Kilimanjaro, 1932.)

Pobjednik ne dobiva ništa (Winner Takes Nothing, 1933.)

Zelena brda Afrike (Green Hills of Africa, 1935.)

Peta kolona (The Fifth Column, 1938.)

Prvih četrdeset i devet novela (The First Forty-Nine Stories, 1938.)

Kome zvono zvoni (For Whom the Bell Tolls, 1940.)

Preko rijeke i u šumu (Across the River and Into the Trees, 1950.)

Starac i more (The Old Man and the Sea, 1952.)

Pomična svečanost (A Moveable Feast, 1964.)

Otoci u struji (Islands in the Stream, 1970.)

Rajski vrt (The Garden of Eden, 1987.)

Istina u svitanje (True at First Light, 1999)

Hrvatski prijevodi (knjige)

Zbogom oružje (B. Kojić), Zagreb 1937.

Kome zvono zvoni (Š. Balen), Zagreb 1952.

Starac i more (B. Lojen), Zagreb 1952.

Novele (B. Lojen, I. Slamnig, A. Šoljan), Zagreb 1956.

Fiesta (S. Šimić), Zagreb 1959. [zapravo A sunce izlazi, preveden pod britanskim

naslovom!]

Novele (Ž. Bujas, M. Despalatović, B. Lojen, I. Slamnig, A. Šoljan), Zagreb 1964.

Otoci u struji (N. Šoljan), Zagreb 1974.

A sunce izlazi (A. Šoljan), Zagreb 1978.

Snjegovi Kilimandžara i druge priče (O. Lakomica), Zagreb 1874.

Starac i more (P. Gregorić), Zagreb 1993.

Zbogom oružje (R. Bernardić), Zagreb 1995.

Starac i more (Z. Crnković), Zagreb 1998.

Istina u svitanje (P. Vujačić), Zagreb 1999.

Zbogom oružje (M. Horkić), Zagreb 2000.

Kome zvono zvoni (M. Horkić), Zagreb 2001.

Pored burnog ljubavnog života koji je zbog mučne borbe sa hemokromatozom

okončan samoubistvom, pisca i novinara Ernesta Hemingveja pratile su i brojne

kontroverze

Oprečni su podaci o mestu rođenja slavnog američkog pisca, novinara i dobitnika

Pulicerove i Nobelove nagrade Ernesta Milera Hemingveja. Dok u pojedinim

biografijama stoji da je rođen 21. jula 1899. godine u predgrađu Čikaga, u kući koju je

sagradio njegov deda Ernest Hol, druge tvrde da je na svet došao istog dana, tačno u

osam sati ujutro, u Ilinoisu, gde je kasnije završio i srednju školu. Misteriju ipak

razrešava jedna od izrečenih misli slavnog pisca dok je u jednom od kasnijih izlaganja

opisao svoje rodno mesto kao grad širokih travnjaka i uskih pogleda na svet. Njegov

otac Klarens bio je psihijatar koji je voleo život sportiste i lovca, dok su njegovu

majku Grejs privlačile muzika i religija. Ernest je pokupio osobine oba roditelja.

Bio je lovac, sportista, ali i umetnik savršeno predan svom pozivu. Rođen je kao drugo

od šestoro dece, a imao je jednog brata i četiri sestre. Tvrdio je da ne voli svoje ime jer

ga podseća na naivnog i priglupog junaka drame Oskara Vajlda Važno je zvati se

Ernest. Dok je išao školu, nije sedeo u prvim klupama, ali to što nije bio među

najboljim đacima, nije mu smetalo da postane urednik školskog lista jer je umeo čisto i

lepo da piše. Od 1913. do 1917. pohađao je srednju školu Oak Park and River Forest

gde je razvio ljubav prema sportu. Bavio se boksom, atletikom, polom i fudbalom.

S obzirom na to da je zanemario klasično univerzitetsko obrazovanje, potražio je

zaposlenje u listu Sigar, jednom od poznatijih časopisa tog vremena koji je izlazio u

Kanzas Sitiju. Potom se zaposlio i kao reporter u listu Kanzas City Star. Tamo je

novim načinom pisanja postavio temelje svojoj budućoj karijeri pisca. Počeo je da

koristi kratke rečenice, uvode i snažan izvorni engleski jezik.

– To su najbolja pravila koja sam naučio o pisanju – govorio je tada Ernest koji je

maturirao u vreme dok se talas Prvog svetskog rata širio Evropom. Imao je veliku

želju da stupi u vojsku. Iako ga nisu primili zbog jedne stare povrede oka, konačno mu

je pošlo za rukom da stigne na italijanski front gde je kao dobrovoljac Crvenog krsta

vozio kola Hitne pomoći. Tu je kao šofer bolničkih kola bio ranjen sa nepunih

devetnaest godina. Ovo iskustvo nikada nije zaboravio pa su nasilje i rat postale bitne

teme njegovog književnog opusa.

- Kad kao dečak odeš u rat, imaš veliku iluziju o besmrtnosti. Uveren si da samo drugi

ljudi ginu. Ali, kada te prvi put rane, ta iluzija se istog trenutka raspline i postaneš

svestan da se i tebi može dogoditi da stradaš – napisao je kasnije. Nakon operacije u

bolnici Fossalta di Piave prebačen je u Milano na rehabilitaciju gde se prvi put

zaljubio. Srce mu je ukrala medicinska sestra Agnes fon Kurovski koja je bila sedam

godina starija od njega. Njih dvoje bili su toliko zaljubljeni da su čak planirali i

venčanje, ali je ona 1919. odlučila da se uda za jednog italijanskog oficira. Ogorčen i

povređen, Ernest je svoja osećanja pretočio u književno delo A Very Short Story.

- Bio je toliko povređen da je u narednim brakovima uvek prvi ostavljao svoje žene –

izjavio je njegov biograf Džefri Majers. Kada se vratio u Ameriku, ništa mu više nije

bilo zanimljivo i nije ga držalo mesto. Hteo je nazad u Evropu, tačnije u Pariz, u koji

su u to vreme vodili svi putevi sveta. Ipak, prihvatio je posao reportera u nedeljniku

Toronto Star Weekly i postao pomoćnik urednika u mesečniku Cooperative

Commonwealth. U to vreme upoznao je Elizabet Hedli Ričardson s kojom se venčao

1921. godine.

- Odmah sam znao da je ona devojka s kojom ću se oženiti – rekao je Ernest o

crvenokosoj zgodnoj lepotici u koju je bio strasno zaljubljen. Iako je bila osam godina

starija od njega, ta razlika se nije osećala. Hedli, s kojom je dobio sina Džona, kao

klinka pala je s prozora pa ju je majka zaštitnički odgajala. Bila je manje zrela od

devojaka svog uzrasta, ali se s Ernestom odlično slagala. Njih dvoje su otputovali u

Evropu, tačnije u Pariz, a Hemingvej je tada postao evropski dopisnik pomenutog

kanadskog lista. Živeli su skromno u malom stanu u jednoj pariskoj četvrti.

U to vreme, Ernest je proputovao dobar deo Zapadne Evrope i dospeo u područje

ratnih sukoba. Ovoga puta izveštavao je čitaoce o grčko - turskom ratu. Bio je svedok

mnogih užasa ovog balkanskog sukoba, a za sagovornike je imao državnike kao što su

Lojd Džeri, Klemanso i Musolini. U Parizu je sreo Gertrudu Stejn i Ezru Paunda i oni

su postali njegovi prvi mentori u književnom smislu. U Parizu su objavljene i njegove

prve knjige: Tri priče i deset pisama, U naše vreme, Prolećne bujice. Ubrzo je izdato i

jedno od Ernestovih najboljih dela, roman Sunce se ponovo rađa.

Ovom knjigom Hemingvej je ušao na velika vrata američke književnosti i na

romanesknom planu dao je sliku o izgubljenom svetu izgubljene generacije, čiji je

pesnik i zagovornik ostao do kraja života. Sa uspehom romana, došao je i neuspeh u

emotivnom životu ovog slavnog pisca, u čiji život je stigao nemir nakon razvodom od

Hedli koja je sumnjala da je Ernest vara sa Polinom Fajfer. Par je predao papire za

razvod 1926. godine, a samo nekoliko meseci kasnije, zaljubljeni Ernest oženio se

Polinom. Međutim, u to vreme ogroman udarac nanela mu je očeva smrt, tačnije

njegovo samoubistvo koje je izvršio 1928. godine. Posle tog nemilog događaja koji

mu je promenio pogled na svet, napustio je Evropu i prešao u Ki Vest na Floridi, gde

je sa neznatnim prekidima boravio sve do 1938. godine.

Tu su mu se rodili sinovi Patrik (1929) i Gregori Henkok (1932), a tu je dočekao i

objavljivanje svog drugog romana Zbogom oružje. U ovom delu, kao i u nekim

drugim romanima kasnije, primetan je veliki broj biografskih momenata iz života

slavnog pisca. Kao njegov junak Henri, iz romana Zbogom oružje, i sam Hemingvej

bio je ranjen pod okolnostima koje su bile do kraja apsurdne. Naime, Ernest je

navodno u Italiji bio ranjen dok je vojnicima delio čokolade. Godine 1933. pojavila se

Hemingvejeva treća zbirka od četrnaest pripovedaka Pobednik ništa ne dobija. Iste

godine otišao je sa Paulin na safari, gde je objavio knjige Snegovi Kilimandžara i

Zeleni bregovi Afrike. Potom je prvi put napisao i objavio knjigu o jednom

društvenom problemu, roman Imati i nemati. Pripovetke koje je pisao celog života

dobile su konačan oblik 1938. godine u delu Peta kolena i prvih četrdeset devet priča.

Sledeći roman koji je objavio dve godine po povratku iz Španije bio je Za kim zvona

zvone.

On je postao još popularniji od prethodnog, zbog istoimenog filma sa Garijem

Kuperom i Ingrid Bergman. Sredinom tridesetih dogodio mu se fatalan susret sa

Martom Gelorn koja je, kao i Paulin, pisala za pariski Vogue. Ubrzo se razveo od

Paulin, a 1940. godine oženio se s Martom, takođe književnicom, s kojom je varao

bivšu ženu. Zatim se izvesno vreme krio blizu Havane na svojoj čuvenoj farmi Finka

Vihija gde je gajio mačke. Budući da su početkom četrdesetih oboje mnogo putovali,

vihor Drugog svetskog rata supružnike je vratio na Kubu, pre nego što su se u sukob

uključile Sjedinjene Američke Države. Ipak, proleća 1944. godine Hemingvej je došao

u London gde je upoznao Meri Velš, reporterku časopisa Time. Ubrzo je doživeo

automobilsku nesreću pa je neko vreme ležao u bolnici zbog potresa mozga.

U Veliku Britaniju se tim povodom uputila njegova još zakonita supruga Marta. Zbog

njega je preko Atlantika putovala brodom punim eksploziva jer je Ernest odbio da joj

nabavi novinarsku propusnicu za avion. Ljuta je stigla u grad na Temzi i optužila ga

da je udes doživeo zbog toga što je vozio pijan. Godine 1945. poslednji put je video

Martu od koje se ubrzo razveo i odmah potom zaprosio Meri. Ona je, međutim,

doživela vanmateričnu trudnoću, tako da im kasnije nije uspelo da dobiju zajedničko

dete. Dve godine kasnije i njegovi sinovi doživeli su saobraćajnu nesreću, a Ernesta

pogađaju i iznenadne vesti o smrti njegovih brojnih prijatelja pisaca, poput Medoksa,

Andersona, Džojsa... U toku tih godina ćutanja, ali nimalo smirenog života, napisao je

novi roman Preko reke i u šumu, za koji je govorio da je bolji od njegovog dela

Zbogom oružje. Kritičari su ga okarakterisali kao najlošije Hemingvejevo delo, iako

mu je kao inspiracija poslužila devetnaestogodišnja Adrijana Ivančić koju je upoznao

u Veneciji i sa kojom je bio u petogodišnjoj vezi. Istovremeno, trajao je novi talas

dokazivanja u Ernestovom stvaralaštvu.

Kao da je želeo da svojim napadačima dokaže da još ni izdaleka nije rekao sve što je

kao pisac imao namere da kaže. U jednom dahu, za samo osam dana napisao je svoj

kratki roman, sopstveno životno delo Starac i more. Po objavljivanju ovog romana ili

bolje rečeno novele, Hemingvej je nastavio da putuje, a po povratku s jednog

putovanja, njegov sportski avion srušio se u džunglu Ugande. Tako ranjen, već

sutradan je krenuo drugim avionom koji se zapalio pri samom uzletanju. Po drugi put,

on je u razmaku od svega nekoliko časova izbegao smrt. Te iste 1952. godine dobio je

Pulicerovu nagradu za roman Starac i more.

- Ovo je najbolje delo koje mogu stvoriti dok sam živ – rekao je Hemingvej. Dve

godine kasnije i odbor Švedske akademije konačno mu je dodelio Nobelovu nagradu

za književnost. Hemingvej se 1956. godine vratio u Španiju, gde ga je ponovo

privukla njegova stara strast za koridom, ali zdravlje ga je sve više napuštalo i to je

teško podnosio. Papa se, kako su mnogi prijatelji zvali Ernesta Hemingveja, vratio u

Ameriku. Povreda lobanje uzrokovala mu je psihičku dezorijentaciju, pa je sve više

pio da bi ublažio bolove. Leta 1959. godine ponovo se vratio u Španiju da bi istražio

borbu bikova za jedan članak u magazinu Life. Nakon povratka u Ajdaho, počeo je da

pati od paranoje pa je tako jednom prilikom, dok je sedeo u baru, tvrdio da su svetla na

banci upaljena jer FBI proverava njihove račune. Osim teške paranoje, mučio ga je i

sve primetniji gubitak vida pa je hospitalizovan u kliniku Mayo gde je primio petnaest

terapija elektrošokovima. Dva dana nakon odlaska iz bolnice, u drugo rano julsko

jutro 1961. godine, napravio je poslednji korak u svom životu. U želji da spreči telo da

ga i dalje izdaje, napunio je svoju omiljenu pušku i pucao sebi u usta. Sahranjen je 6.

jula 1961. godine u podnožju planine Testerin zub. Pre spuštanja u raku, njegovi

sinovi zatražili su da se pročita Ernestov čuveni stih: Naraštaj jedan odlazi i drugi

dolazi, a zemlja stoji uvek…. Stih koji pamte svi oni koji su makar jednom pročitali

njegovu knjigu Sunce se ponovo rađa.

To je bio kraj Ernesta Hemingveja, ali ne i njegovih dela koja i danas žive. Iako je u

62. godini počinio samoubistvo, novinarima je rečeno da je njegova smrt bila slučajna.

Pronašla ga je njegova velika ljubav Meri Velš i pozvala lekara, ali bilo je kasno.

Konstatovano je, međutim, da je bolovao od hemokromatoze, naslednog poremećaja

metabolizma koji karakterišu ciroza jetre, mentalna i psihička dezorijentacija.

Hemingvej je poznat po tome što je voleo da pije. O dvadesetim godinama prošlog

veka je rekao: Ponekad poželim da sam kroz ta vremena prošao trezan da ih se mogu

sećati, ali, s druge strane, da sam bio trezan, ona ne bi bila vredna sećanja. Cenjeni

pisac proslavio je koktel mohito koji je sam smislio u havanskom baru La Bodeguita

del Medio. I dan-danas, upravo zbog Hemingveja koji je dugo živeo na Kubi, ovaj bar

posećuju milioni turista. Slavni hedonista često je posećivao koride. Ovaj planetarno

poznati pustolov, književnik, ljubitelj lepih žena i lovac na krupnu divljač, ovekovečio

je autentičnim književnim opisima fijeste u Pamploni, srcu Baskije. Nakon njegove

smrti, ispredaju se i teorije o tome da je bio ruski špijun koji se u spisima KGB-a,

navodno, vodio pod kodnim imenom Argo.

- Veliki američki književnik i dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1954. godine

Ernest Miler Hemingvej bio je ruski špijun, odnosno saradnik sovjetske obaveštajne

službe - tvrde profesori američkog univerziteta Džel.

Tu senzacionalnu vest donose Džon Erl Hajns, Harvi Kler i Aleksandar Vasiljev,

profesori Džela, u svojoj knjizi Špijuni: Uspon i pad KGB-a u Americi. Autori se

pozivaju na obimnu arhivsku građu KGB-a koju su proučavali. Prema tim podacima,

jedan od najpoznatijih i najznačajnijih književnika prve polovine 20. veka, koji je

uticao na rad mnogih američkih i svetskih pisaca, 1941. godine došao je u kontakt s

jednim Rusom koji ga je vrbovao pred njegov put u Kinu. Prema dokumentima KGB-

a, Hemingvej se sretao sa sovjetskim agentima tokom Drugog svetskog rata i

neposredno posle rata u Havani i Londonu nudeći im svoje usluge. Osim što je uz

američko-kubansku obalu lovio sabljarke svojim brodom El Pilar, lovio je i nacističke

podmornice. Prema dostupnoj arhivskoj građi, Ernest Hemingvej alijas Argo nije se

pokazao sposobnim špijunom jer, navodno, nikada od ruskog kolege nije dobio

nikakav zadatak niti je za KGB pribavio neku validnu informaciju, tako da je ruska

tajna služba s njim prekinula kontakt krajem četrdesetih, u vreme zahuktavanja

hladnoratovske politike.