VLADIMIR P. GOSS

BOG U VREĆI

VL

AD

IMIR

P. G

OS

SB

OG

U V

RE

ĆI

VL

AD

IMIR

P. G

OS

SB

OG

U V

RE

ĆI

Bog u vreći je nastavak romana Panonac, ali i sasvim neovisno književno djelo. Smješten je ponovo u Submontanu Pannoniae Saviae (Zagrebačko Prigorje), u vrijeme oko 800. godine, no do-brim se dijelom događa i u središnjoj Dalmaciji, a pustolovine glavnog junaka, župana Tugomira, vode nas i u ključna središta moći Zapada – Rim, Aachen, Paviju. Na papiru priča o dolasku Hrvata, roman preispituje dileme naroda na granicama Zapada oko pitanja ujedinjene Europe, odnose “velikih” i “malih”, te po-vijesnu sudbinu Hrvata i Hrvatske kao zapadno europske zemlje i naroda. Ta razmišljanja odražava i Tugomirov odnos sa svojim životnim suputnikom i sugovornikom, likom crvotočnog Boga stare vjere koji kao dječak nosi u vreći u novu domovinu. “Nitko ne zna koji si ti Bog. No meni si bio dobar, uvijek na uslu-zi i podršci, pa i kad bi nas istukli zbog krađe uštipaka. Kunem ti se, prihvatimo li tu njemačku vjeru, neću te napustiti. Ideš sa mnom gdje god krenuli, a s njihovim ćemo se Bogovima već ne-kako nagoditi”.Roman je napisan još 2010. no tek sada se objavljuje. Posebno je zanimljivo da je nekoliko mjeseci nakon dovršetka rukopisa dr. Radoslav Bužančić na Klisu otkopao tragove crkve i natpisa Kralja Trpimira gdje se između ostalog spominje Trpimirova su-pruga “Regina Slava”, ime koje u romanu nosi jedno od glavnih lica, Trpimirova žena, Karolina Slava, plod ljubavne veze našeg glavnog junaka i Henrice Gepide, uzdanice samog Karla Veli-kog. Nevjerojatna i neobjašnjiva koincidencija!!!Maštovita kombinacija povijesne zbilje i fikcije. Kao i u Panoncu, povijesni događaji i likovi stvaraju čvrst okvir priče, a oni glavni – izmišljeni – daju joj duh uzbudljive avanture i romanse.

Zagreb, veljača 2015.

www.izvori.com

Vladimir P. GossBOG U VREĆI

UrednikDamir Mikuličić

BIBLIOTEKA POVIJESNIH ROMANA

© Vladimir P. Goss, 2015.

NakladnikIZVORI

KorekturaSlavica Štefić

Ilustracija na naslovniciKarina Sladović

Priprema za tisakStanislav Vidmar

ISBN 978-953-203-416-5

CIP zapis dostupan u računalnom katalogu Nacionalnei sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem 897232

Tiskano u Hrvatskoj / Presita en Kroatio

Zagreb, veljača 2015.

Vladimir P. Goss

BOG U VREĆI

IZvori

5

EPILOG

Kad smo u rano proljeće krenuli put juga, ponio sam Boga sa sobom. Stavio sam ga u vreću od voštanog platna da ga štiti od vlage i zime; ispravna odluka jer smo u prijevojima gazili snijeg do koljena.

Nije to bio neki osobiti Bog. Izdjelan pred mnogo godina iz orahove grane, mjerio je oko dvije stope u visinu te pedalj i po u širinu. Mnoge pojedinosti kao i krajeve svih udova pojelo je vri-jeme, no volio sam njegove velike, blage oči, vijugavu ispreplete-nu bradu i tek zamjetljiva ispupčenja usana. Nitko više nije znao koji je to Bog, pa mu stoga nije bilo mjesta u svetištima. Kao dje-čarac našao sam ga među alatom u kutu zemunice. Podigao sam ga iz blata i odnio do mog ležaja. Od tada smo uvijek zajedno.

U lučici ispod mojih dvora, dobro zaštićenoj kamenim jezič-cem, brodica na večernjem maestralu. Diži jedro, zaveslaj-dva, pa s vjetrićem niz tamnu modrinu kanala. Sunce se naginje k pučini, crvenoj i zlatnoj. Čas je odluke.

U staji, izvan mirina, u okolu šiljatih trupaca, osedlani ko-nji. Kamenim pločama dvorišta, otvaraj glavna vrata, pa preko opkopa u onaj drugi okol. U zlatu predvečerja titraju plavičasti vrhovi planina. Ljubičaste se sjene otvaraju u njihovim bedrima. U prijevoje, pa preko brda; sve do ravnice?

Gledam strmu hrid ispod mojih dvora. Okrećem se i gledam kapu nebesku nad grebenom planina. Polako dvoranom, isto tako polako popločenim dvorištem, sluga se klanja, otvara dveri. Lijevo, dolje, stubište se svija strminom stijene do ljubičastog mora. Ne silazim stepenicama, niti ne uzlazim u okol. Obilazim ga puteljkom sa zapadne strane, obasjane niskim zrakama. Po-zdravlja me rzanje mojih konja. Lijepo ih za put pripremio moj Tugomir. Možda je u staji, čeka me.

Evo me pred trećim brežuljkom, pred kamenim okolom: unutar njega kapelica. Jednostavna je ta zgrada, neizduženi pravokutnik s iznutra polukružnim, izvana pravokutnim sve-tištem. Kad je Gumpert došao iz Bijaća, s kneževog dvora, da

6

mi podigne stan i bogomolju, pitao sam ga da li bi mi mogao izgraditi okrugli hram. Rekao je da kružne zgrade ne odgova-raju kršćanskom obredu koji traži vodoravno usmjerenje. Kad je počeo graditi polukružno svetište, inzistirao sam da je kod nas, na sjeveru sve bilo pravokutno i da ne mogu staviti Boga u polukružnu nišu. Konačno smo se dogovorili: iznutra nek bude polukružno, izvana četvrtasto. Pitao sam ga bi li mogao staviti u sredinu krova kakav tornjić ili vežicu, no rekao je da to nije uobi-čajeno. Naveo sam kapelu palače u Aachenu i Donatovu gradnju u Zadru, a on je rekao da nikad nije bio u Aquama Grana, a ono u Zadru da je poseban slučaj, jer je Donat putovao svijetom i svačega se nagledao. Ovako da se gradi posvuda, a s pravokut-nim svetištem učinio je već dovoljnu koncesiju. Ipak je nad brod po mojoj želji stavio polubačvast svod, što je iziskivalo i troškova i vremena, no sad moj Bog ima čvrsti krov nad glavom. Posve-tili smo crkvu Svetom Petru i Pavlu prvacima među apostolima Krista Spasitelja našega.

Vremena su mira i sigurnosti pa je ulaz u okol svetoga hrama otvoren. Otvorena se vrata okreću na drvenim klinovima usa-đenim u prag i nadvratnik. I evo me unutra... Kroz prozor sveti-šta već lije noćna tama. Kroz onaj južni, plavičasto sivilo. Traka sunca grije mi leđa, hita podnim pločama i penje se škrinjom kamenog oltara. Na njemu, vješto pričvršćen o kameni stupac, On, Moj Bog. Spuštam se na klecalo.

U kmici se jedva razaznaje njegovo vitko tijelo, no ja pozna-jem svaki urez, svaku rupicu. Kažem: “Došao sam”.

Podiže glavu. Oči se lagano žare. I moje i njegove.“Reci mi kamo. Ravnica, brdo, more”?Ne odgovara već polako podiže ruke. Zatim ih pruža napri-

jed, prema meni.Ne bez napora, podižem se s klecala. I ja pružam ruke, prema

njemu, Bogu Mojemu.Stojim po sredini oltara, tijelo dodiruje hladan kamen. Dijele

nas dvije stope. Odvaja se od stupića, odlučno stupa naprijed. I ja odlučno podižem ruke.

I tako smo se sreli...

7

RAVNICA

Pogled s južne padine bi je neopisiv. Doslovno, jer nije bilo prikladnih riječi u mom vokabularu. Sunce u podne, u vršku dnevnog hoda bacalo je okomite zrake na nepreglednu ravan, smeđezelenu pri rubu šume koja se u nju rušila, pa zatim žućka-stu, zelenu poput žapca, pa poput tamnog bora i na kraju hladno plavu. Horizont se gubio u nečitljivoj izmaglici bez kraja.

Tu i tamo sunčane su zrake otkrivale, smeđe i ljubičaste mr-lje, sjene malih uzvisina u toj beskonačnoj ploči.

Otac je rekao da je to ravnica.I kod nas, iza bregova koje smo ostavili za sobom, bilo je tu i

tamo ravnih poteza, uz vode, uz Vislu i njene pritoke i potoke. No ti potezi bili su tek dodatak padinama i gudurama. Otac je pričao da je naš narod nekoć živio na sjever od goleme planine, Kavkaza, a zatim krenuo na zapad pa zapeo stoljećima u ravnici iznad ne-kakvog mora. Nismo uopće razumjeli što je “ravnica”, a što “more”, a kako nismo razumjeli, nismo ni pitali. Preda mnom se, eto, ste-rala ravnica. Po logici stvari, negdje je iza nje valjda bilo more.

Otac je rekao da ćemo za manje od dana hoda biti u ravnici, i naredio da se sjedne i odmori, da se sve potrebno dogovori, te da se na tom mjestu s kojeg smo opazili ravnicu, zanoći. Primio me je za ruku i rekao, ne bez uzbuđenja:

– Tugomire, naša nova zemlja je pred nama. “Ta zemlja je daleko bolja od ove ovdje. Tamo su prostrane

plodne njive, pa lanci šumovitih planina puni divljači svakoja-ke, bistri potočići bogati ribom, padine kao stvorene za uzgoj voća, gorski pašnjaci za svaku vrst stoke. I na kraju more, toplo more, vino i masline, put do najzadnjeg kutka svijeta. Nije pravo da tim krajem vladaju pogani Azijati, mrzitelji Spasitelja Našega Isusa Krista. Veliki kralj Karlo poziva Vas da postanete kršćanski narod i da mu se pridružite, istjerate azijatskog uljeza i pretvo-rite tu bajnu zemlju u dio civilizirane Europe. Ovdje vas pritišću Poljani, Moravljani i Sorabi. Ondje ćete, pod zaštitom moćne Francije, biti svoji na svome.

8

Tako je prošlog ljeta govorio u Vijeću čovjek sa zapada, An-gilbert, miles Velikog Kralja. Mrk u oklopu, sa slinom kacigom, i još silnijom spadom o pojasu govorio je polako miješajući bavarski i neko slavensko narječje. Nije bio osobito visok, no neobično širok, plećat, s ponešto tereta oko struka što je kao i visoko čelo s kojeg se već povukla posrebrena kosa, govorilo o zreloj dobi, no kretnje i način na koji je nosio oklop i oružje upozoravali su da se radi o vojniku u cvijetu snage i iskustva. Uz njega bi je vitki, mlađi crnokosi čovjek ugodnih očiju, predstav-ljen kao Otac Martin, žrec onog Spasitelja njihovog, te još jedan, i to još mlađi čovjek, isturene brade i jakih ličnih kostiju, izrazito svijetle kose, puti i očiju. Rekli su da je to Astulf Langobard, taj-nik vojnika Angilberta. Oboje su dosta dobro govorili slavensko narječje koje smo uglavnom razumjeli.

Vijeće su iznenada u vrijeme ivanjskih kresova sazvali naši prvaci iz vladarskog roda Horovata, Višeslav i Vojnimir. Pozvali su prvake svih glavnih rodova, naših praroditelja Milje, Kosića, Ljubelja, Kljuke, Tuge i Buge. Otac je poveo mene kao najsta-rijeg sina u rodu Tugomirića, te još nekoliko snažnih momaka kao zaštitu nam na putu, no nikoga od boljara. Rekao je: “Uči, Tugomire. Donosit će se sudbonosne odluke. Njih može doni-jeti samo jedan, ili mala skupina istomišljenika. Pitaj gomilu i nikad se nećemo složiti. Naši naoružani pratitelji, kojima um i nije najveća vrlina, posvjedočiti će da je sve izvršeno po pravdi i pravilima, po najboljim običajima i navadi, i na najveću korist našeg roda i naroda.

I tako smo zasjeli na Vijeće, i doznali za pozive Velikog Kralja.Došao sam kući, izvadio Boga iz kuta, dužno mu se poklonio

i rekao: – Evo kako je bilo, a onda mi reci. Veliki Kralj Karlo zove

nas da krenemo na jug i otmemo neku bajnu zemlju azijskim divljacima. Naš, Bugin i Kosićev rod su se složili. Složili su se i u kneževskom rodu, pa će mlađi od knezova, Vojnimir, dogodi-ne na vojnu, dok će Višeslav još pričekati. Pola-pola. Onaj Otac Martin, žrec njihovog Spasitelja Isusa Krista pozvao nas je da prihvatimo Kršćanstvo, vjeru u tog njihovog germanskog Spa-sitelja, no nije inzistirao. Naši su pristojno kimali glavama, no nisu objeručke prihvatili. Osobno, mislim da će na kraju pristati.

9

Za stare Bogove nitko pravo ne mari. Eto, nisam li te našao u ro-potarnici, u onoj Velesovoj vlagetini. Nitko ne zna koji si ti Bog. No meni si bio dobar, uvijek na usluzi i podršci, pa i kad bi nas istukli zbog krađe uštipaka. Kunem ti se, prihvatimo li tu nje-mačku vjeru, neću te napustiti. Ideš sa mnom, gdje god krenuli, a s njihovim ćemo se Bogovima već nekako nagodit. I evo još nešto: podosta sam pričao s onim Astulfom. Njegov narod Lan-gobarda Franci su podčinili pred koje desetljeće, a zadnjeg kralja poslali u samostan. Ne znam što je to, valjda neka vrsta zatvora, no ti si svemoguć i sveznajuć, pa ćeš znati. Astulfov ujak, Pavao, učen je čovjek, a Veliki Kralj voli učene ljude, pa je odveo Pavla u svoj dvor u Akvisgranu, a taj je zatim doveo svog nećaka Astulfa, koji je postao učen čovjek i sada svojom učenošću stoji na usluzi vojniku Angilbertu. Astulf mi se dopao, a i ja njemu. Zamisli, naučio me nešto jezika starih Rimljana, koji se zove Latinski.

Zastao sam. I za Boga bilo je tu podosta za probaviti.Kao uvijek, gledao me je onim svojim dobrim očima, lagano

zategnuo usne pod velom brade. Kimnuo sam glavom:– Drago mi je da se slažeš. Svakako ću te ponijeti sa sobom.

Nakon vijećanja – uglavnom praktični dogovori za sutrašnji si-lazak u ravnicu – otac i ja ležimo zamotani u gunjce i janjeće kože ispred našeg šatora; s neba vise debele zlatne zvijezde. Kod kuće, naše zvijezde su bile sitne i srebrne, ove ovdje ne titraju već sjaje. Otac kaže da smo mi nasljednici tog njihovog sjaja. Nije mačji kašalj povesti svoj narod u nepoznato, iz brda do rav-nice i mora.

Danima se polako spuštamo slijedeći od izvora bistri gorski potočić, koji se širio, usporavao, postao rječica, pa zatim rijeka i sad teče duboko dolje ispod nas, široka, duboka, muljava. Od stvorova čije smo selendre putem opljačkali doznali smo da se zove Morava.

Mjesec se kupa u srebru Moravinih valova. U daljini, ako me vid ne vara, poput onih naših zvijezda, još jedna srebrna zmija.

Pohod je ubijanje i pljačka, ide se dok traju zalihe, odnosno dok je onih koje se može zatući i opljačkati. Naše su zalihe pri kraju. U planini ima doduše divljači svakojake, u potocima ribe, no ne može se samo od mesa. Valjda ćemo sutra u ravnici naći

10

zrnja, suhog voća, meda i prošlogodišnjeg zelja i mrkve. S pra-znim se želucem ne može osvajati nova domovina. One koje opljačkaš jednom ne možeš opljačkati ponovo!

Otac vidi da se vrtim. Kaže: – Tugomire, sine, vidiš li ono što blista u daljini.

Kažem: – Da, oče i gospodine.– To ti je Dunav, najveća rijeka na svijetu. Tamo ćemo zasta-

ti, okušati snagu našeg oružja i spojiti se s onim Angilbertom. Sjećaš ga se?

Sjećam ga se. Snažan vojnik u zrelim, da ne kažem poodma-klim godina. Veliki mahač spadom. Oni koje smo dosad poklali i opljačkali govorili su jezik sličan našemu. Zašto ih nismo za-pitali da nam se pridruže i s nama krenu u zemlju obećanu? No koga bi onda opljačkali, a morali bi i njih hraniti na putu. Koga će opljačkati, kako će se prehraniti sila Vojnimirova koja kreće za nama. Pipam rukom do ležaja. Tu je u vreći, On, Moj Bog. Evo mu zaobljenog ramena, evo uzane ruke koja se izlizana spu-šta niz bokove. On je Bog, ne treba mu hrane, već samo pažnje i ljubavi.

Odavno sam odustao od podnošenja žrtava. Ponavljam, ni-sam znao koji je bog Moj Bog, pa mu nisam prinosio žrtve da ga ne uvrijedim pogrešnim darovima. Cijenio je moju odanost.

Sad se otac vrti na ležaju: – Ponio si onu kladu…Ne kažem ništa.Nastavlja: – Tugomire, sine moj prvorođeni. Ti si vođa naro-

da, no više si žrec nego vojnik.Rekao je to bez ljutnje i predbacivanja.– Motrio sam te od najranije dobi. Kad bi se vas troje potukli,

ti bi se izvukao na stranu, pustio Čudimira i Klonimira da si po-čupaju kose i onda posredovanjem vješto izvukao neku korist. Ovo je ratni pohod. Možeš li biti i vojnik?

Pitam: – Kao onaj Angilbert?– Recimo, da.– Mogu sve što mi zapovjediš.Znam da se otac smiješi. Znam da me voli.– Sutra je dan kušnje – kaže. – Sutra će se poznati junaci.

Pomoli se tom tvom bogu za sve nas i laku noć. * * *

11

Dobro sam usnio iako sam, kao i uvijek, ima žive snove. Uz osta-lo, otac mi se javio i rekao: “Pitaš se kako znam ime one rijeke?

Kimnuo sam glavom.“E, pa znam. Ja sam otac i gospodar. Kad budeš Otac i Gospo-

dar, i ti ćeš znati. Ima puno načina da se bude Otac i Gospodar. Ti imaš Svog Boga...”

Nitko više ne cijeni stare bogove, a novih nema. Onaj ger-manski? Šta taj može!? Gladne nahraniti? Naći nam štale i kolibe da ih opljačkamo?

“Može”. Na moje veliko iznenađenje javlja se vreća.“I ti bi mu to dopustio”?Vreća šuti.“Nagoditi ćemo se”, kažem.“To nije uvijek moguće”, kaže otac. “Sutra je dan kušnje, sutra

će se poznati junaci”.“Neka tako bude. A ja ću s Bogom na ramenu prvi zagaziti na

vrh tvrđave”.“Tako će i biti”.

Sivi jezičac izrasta iz zelenog pladnja, savija se britak u nebesa. Tu i tamo ta je vrletna stijena isklesana ljudskom rukom, tu i tamo nadograđena ljudskom rukom posloženim kamenim zidovima i izbama. Diže se k suncu strašna i nedostupna i najavljuje dan kušnje. Na Vijeću u poljani, netom do utoka Morave u Dunav, otac je rekao: “Narode moj! Ovo je Djevin kamen, s one je hridi djeva skočila u Dunav zbog nesretne ljubavi, a mi ćemo s hridi pobacati kukavice koji su se zakračunali tamo gore pod oblacima i priječe nam put. Ajd’ čujmo tko će prvi zamahnuti mačem!?”

Gledam. Silovita je stijena, naginje se na desno, lijevim se sto-palom oslanja na travnati hrbat. Ondje ruševine nekih zidanih dvora. Niže beskrajni okol palisade. Drugi je okol stijena sama i rukotvorene zidine od silnog kamenja.

U procijepima, žbunje i okljaštreno drveće; suho, jer već duže vrijeme nije kišilo. Osvrćem se. Na kamenim liticama iza nas, pa po brežuljcima uz rijeku, puno tog kržljavog žbunja i suhe trave. Vraćam oči prijetećoj nam stijeni. Neke od onih pukotina su po-put kamina u kneževskom trijemu, vuku zrak u nebesko plavilo. Iza mene čudo požutjele trave.

12

– Čujmo...!Čujem vlastite riječi: – Oče i Gospodaru, poglavaru roda Tu-

ginoga. Javljam ti se kao sin i nasljednik da prvi izbacim gamad iz te vrleti. Daj mi pedeset dobrih ratnika, a koliko možeš običnog naroda. Nek se prikupi žbunje i suha trava, a ja ću u međuvreme-nu s cvijetom hrvatske mladosti pod liticu da se prvo popričamo.

Otac stoji, tvrd i odlučan. Dopao mu se moj govor. Netko od prvaka mora istupiti, podići hrabrost gomili koja se u duši usrala na pogled one stremene goleti. Netko mora. Zadovoljan je da sam to ja, no mogao je bilo tko. Vodstvu treba potvrda da nam pothvat ne propadne.

– Da vidim pedeset najhrabrijih ruku...Moja braća nevoljko stupaju naprijed, jer sam im oteo pr-

venstvo, zatim rođaci, pa zatim mladost drugih obitelji. Grabim mač i koplje, drmusam perjanicom kacige. Narod vrišti od odu-ševljenja. Sad će vođe naroda riješiti njihove probleme, a onda slijedi dobra pljačka, puno meda, repe i suhih jabuka.

No neće ići lako. Ne želim biti zloguki prorok, no ne zavidim onima gore. U nekoliko sati popalili smo i opljačkali zaseoke i imanja. Oni gore u ovo kasno proljetno doba i ne mogu imati baš na izbor poslastica. Za nekolika dana možemo ih izgladniti, ako sami prije ne krepamo od gladi. Stoga treba pregovarati...

Pažljivo motrim liticu da mi iznenada odnekud ne doleti strelica ili kamen u glavu, podižem štit kao ona vojničina Angil-bert, zaustavljam se uz podebeli hrast pedesetak hvati od okola. Dajem mojima znak da stanu. Derem se:

– Hej vi tamo gore, što ste se kao kukavne zmije zavukli u kameno leglo, dolazimo kao prijatelji, siđite da porazgovaramo, otvorite nam vrata vaše pećine, pa da zajedno krenemo dalje s Velikom Kraljem Karlom tjerati đavla iz zemlje Panonije.

Ni glasa.– Hej – vičem ponovno – pogledajte onaj silni narod koji

pobire travu i triješće. Ispeći ćemo kruha za sve, siđite da blagu-jemo, ostavite se orlovskih visova.

Ne znam otkud mi hrabrost i rječitost.Ponovo ni šuma ni glasa.Sklanjam se iza hrasta, za svaki slučaj, što je i dobro, jer doli-

ječe kiša kamenja, no jedva koji do nas stiže.

13

– Mi bi vama kruha, a vi nas kamenom – urličem. – E, pa onda ćemo pečenja...

Dajem znak ocu koji stoji stotinjak hvati iza mojih leđa, na malom brežuljku iznad poljane vijećanja. Otac diže ruke, izdaje potrebne naredbe.

I evo već mili gujavica oklopne hrptenjače od čvrstih štitova, a pod njom vojnici i momci seljaci s pregrštima suharaka. Pri-mjećujem komešanje iza palisade. E, varate se, premili! Nećemo paliti palisadu pa vam dati prilike da nas gađate kao zečeve na poljani. Pritisnuti ćemo gdje ni vama neće biti lako.

A to su one raspukline pune suhoga šiblja. Podnožja su ne-dostupna braniteljima, a odozgo mogu bacati što im drago; dok god nije divovska hridina, neće napakostiti čvrstoj koži štitova. Iza palisada strka. Valja se brzo popeti i zauzeti položaje na sti-jeni, a istovremeno ne odviše oslabiti obranu palisade.

Dajem hvalu Mom Bogu i ponovno dajem ocu znak. Otac ga proslijeduje dalje pa iz šumarka izranja stotinjak naših oružni-ka, koji uz dreku i lamatanje kopljima i štitovima kuljaju prema palisadi.

Ondje još veća strka. Pažljivo motrim i računam. Imamo do-sta vremena da se nesmetano približimo stijeni i potpalimo onu šikaru. Naši jurišnici zastaju na sigurnoj udaljenosti. I dalje hala-buče i prijete oružjem. Kud ćeš sada, vladaru vrleti? Tu ili tamo?

Tamo već gori. Vješte ruke težačke odrađuju svoj zadatak. Nekoliko kamenova leti iz visine, no ništa zabrinjavajuće. Glav-nina je još kod palisade, tamo će je dobar dio i ostati, a oni drugi trebaju itekako vremena da se popnu nad dimnjake.

Dreka i vatra traju neko vrijeme.I evo ga.Glas.Čvrst, odlučan, na jeziku koji možemo razumjeti.– Prestanite s napadom. Pa šta smo vam, zaboga, skrivili.

Hajdmo porazgovarati.Sad je i otac uz mene i preuzima, hvala Bogu, riječ.– Izdimiti ćemo vas iz te vaše zmijske rupčage, ispeći za žr-

tvu našim Bogovima koji samo za pobjedu znaju. Smjesta neka izađe stotinu najboljih talaca bez oružja, i ti koji se usuđuješ s nama govoriti, pa ćemo vidjeti.

14

Otac daje znak onoj našoj drugoj gomili. Ponovo se diže dre-ka i urnebes, kako se ta ljudska krpetina polako valja k palisadi. Pale se baklje.

Otac jako dobro zna, pa tako i ja: ovo valja dovršiti što prije. Kao što ne možeš nikog dva puta opljačkati, tako ne možeš dva put istu šikaru spaliti. Stvorili smo paniku i dok ona traje, pobje-đujemo. Ako je ne iskoristimo, možemo čekati dok žbunje opet ne poraste.

Nitko ne odgovara oružjem na približavanje naših snaga, koje sada stoje tek tridesetak hvati od opkopa i palisade.

– Dolazim...Vrata palisade se otvaraju, na njima čovo nizak, širokih rame-

na, nevjerojatno crne kose, tamne puti. Za njim gomila muževa u ratničkoj odori, bit će ih možda stotinjak, podižu dlanove pre-ma nama: nisu naoružani.

– Sresti ćemo se na pola puta – viče otac. Kod onog kamena. Kaže: – Tugomire, momci, pola vas za mnom...

Krećemo u moje prvo ratno pregovaranje. Koliko će ih još biti? Koliko opkopa i palisada, koliko baklji i vreve ratnika?

Sunce na zapadu baca narančaste zrake kroz preplet četinara na hrptu plave zaleđene strmine. U neravnoj kotlini pred mojim oči-ma tamne se sjene motaju ugaslim dolovima zamatajući brežuljke u neopozivu koprenu noći. Tisućama ledenih bisera svijetli hrbat Medvjeđe gore. Iza mene, tišina ogoljelih šuma Ivanove planine.

Što se sve desilo u ovih pola godine od osvajanja Djevinog kamena? Od Dunava i Morave do Klovisove tvrđe?

Tudun Krek pristao je na naše uvjete. Izručio je dvadeset i pet odličnika i svog mlađeg brata, Hakana. Dogovorili smo predaju pola njihovih zaliha, ne ubrajajući sjeme za sjetvu. Otac me je poslao kao voditelja povjerenstva za utvrđivanje zaliha, i, kao što smo predvidjeli, ni onima na Djevinom kamenu nisu cvale ruže.

Otac je bio zadovoljan. Rekao je: “Za nekoliko dana sve će se ovo i onako riješiti”.

Ne znam kako je znao, ali za nekoliko dana, o podne, pojavila se brodica na valovima one velike rijeke – domaći su je zvali Dunav – a iz nekog golemog metalnog lijevka vikalo je na jeziku sličnom našemu: “Je li tamo narod silnog župana Tugomira”.

15

Naš vikač odgovori da jeste, a s brodice se najavi da stiže voj-nik Anskgar, izaslanik slavnog Angilberta, velikog vojnika Ve-likog Kralja. Sjećao sam se Anskgara s prošlogodišnjeg poslan-stva, i to je zaista bio on. Ispila se medovina i sjelo u Vijeće te nam se objavilo da će točno za četiri dana stići vojska Velikog Kralja drugom obalom Dunava, da će rijekom doploviti stotine lađa koje nose provijant za vojsku i okrepu za vjerne saveznike, da će ti brodovi prebaciti naš narod na drugu obalu i istodobno na našu stranu prebaciti dio vojske, da će u vrijeme našeg pre-laska stići s obronaka čete i narod Velikog Kneza Vojnimira, da će se nevojački dio prebaciti za nama na drugu obalu, dok će ratnici ostati na ovoj i s dijelom vojske krenuti niz vodu. A mi ćemo poći ravnicom na jug.

Obavijestili smo Anskgara o osvajanju Djevina kamena i na-šim dogovorima. Složio se i u ime Angilberta preuzeo dogovo-rene obveze. Dodao je da oni koji žele krenuti s vojskom u rat protiv Avara mogu se pridružiti bilo Vojnimiru bilo nama, a oni koji će ostati postaju smjerni podanici Velikog Kralja.

Dojmilo me se franačko planiranje. Da je naš narod ikad mi-slio na taj način sad bi mi blagohotno prihvaćali franačke bljedo-like puževe za saveznike, a ne oni nas. Valja učiti od te Europe! Dopalo mi se što je bilo dopušteno i taocima da se opredijele, jer sam već od početka priželjkivao da Hakan krene s nama.

Za razliku od niskog, zbitog i žutokožnog Kreka, tamnih svi-nutih brkova i kosih očica, Hakan je bio viši, svjetliji i plavook. Kako je bio odličnog roda, smjestili smo ga u naše kućanstvo, i ubrzo smo se zbližili. Govorio je jezik sličan našemu i zarana sam doznao da je za razliku od Krekove, njegova majka slavenskog roda. Avarski muževi naime uzimaju toliko žena koliko si mogu položajem i imetkom dozvoliti, a prema svoj se djeci odnose na isti način. Kad otac umre, nasljeđuje onaj sin koji je najjači, a uz njega stoje oni koji su mu dali podršku pri istrebljivanju ostalih.

Prolazeći utvrdom primijetio sam još neke zanimljivosti. Iako su nastambe bile u dosta derutnom stanju, sve je bilo od kame-na, i to nerijetko vezanog nekim lijepkom, a bilo je i umjetnog kamena, rukotvorenog od pečene zemlje tamnocrvene i ljubi-časte boje. Hakan mi je kasnije pojasnio da su to opeke, umjet-ni pravilni kamen od kojeg je lako zidati kuće i utvrde, da ih je

16

napravio narod Rimljana koji je u međuvremenu nestao, iako tu i tamo među Avarima i Slavenima ima pokoji potomak tih Rimljana; zatim je izrekao nekoliko rečenica jezikom za koji mi je Astulf rekao da se zove latinski.

Sjetio sam se razgovora s Bogom nakon odlaska franačkog izaslanstva. Pa nije li me Astulf naučio nekoliko latinskih riječi? Nije li i on spominjao Rimljane? Nije li dao naslutiti da su Franci nekakvi novi Rimljani? Izrekao sam par latinskih riječi i to se Hakana jako dojmilo.

– Otkud tebi to?– Nismo ni mi potpuni divljaci.– Svaka čast. Mi Avari vladamo ovim krajevima već jako

dugo vremena, no možda je šteta da nije ostalo više tih Rimljana da nas nauče kako se peče opeka, pa bi se možda i skrasili zastal-no. Ovako, mnijem, da ćemo opet u neke seobe i lutanja. Možda bi bilo dobro da se svi nagodimo s Velikim Kraljem pa da nam pošalje nekoliko Rimljana da nas pouče korisnom životu.

Uzdahnuo je: – Tugomire, da pravo kažem, rado bih krenuo s vama, kad za to dođe čas.

Zahvaljujući Anskgarovim riječima, ta mu se želja obistinila.Zastao mi je dah kad sam s obale na samom ušću Morave

četiri dana kasnije motrio začuđujuću promjenu riječnog kra-jobraza. Na velikoj se rijeci pojavilo u daljini nešto poput ne-ravnog pokretnog mosta, ili brane, koji je rastao i hitao sve brže i brže kako se približavao sutoku. Bilo je tu na stotine plovila, splavi, brodica s nekim ponjavama na štapu (kasnije sam doznao da su to jedra), čamaca na vesla, brodica-košara – od izdjelanih dasaka, od balvana, od po tek jednog trupca golemog stabla, od pruća, od kože. Plovila je ta beskonačna riječna neman, podrh-tavajući i poskakujući, rastući sa svakim zaveslajem, sa svakim daškom jutarnjeg vjetrića. Zatvorila je veliku rijeku tako da sam se pitao kako uopće voda i dalje protječe.

Odjurio sam u šator, pograbio vreću i hitro se vratio do pru-da. Izvukao sam Boga i rekao: – Pogledaj ovo, nije li veličanstve-no? Dostojno Rimljana?

Bog je bacio pogled na rijeku, zatim i na mene, onim svojim dubokim i blagim očima. Kao i mene, pogled na brodovlje du-boko ga se dojmio.

17

– Slažeš se. Treba ići s njima.Pažljivo sam ga vratio u vreću i objesio preko ramena. Do

prelaska preko rijeke nisam se od vreće odvajao.

Vojnik Angilbert sjedi u posebno istesanoj brodici s onom po-njavom i štapom, sa po barem deset vesala na svakom boku. Sjaji se sjajni oklop, blista visoka kaciga. Sjaji se obrazina zlatno obo-jene nemani na pramcu broda. Angilbert ustaje i govori vikaču koji urliče u lijevak:

– Hej, Slaveni! Pripremajte se, jer će za vrijeme od jednoga sata, do vas stići brodovlje s vojnicima Velikog Kralja, koje će ukrcati vas i vaš narod i blago, i prevoziti na drugu stranu dok god bude trebalo. Stanite na Moravinu stranu ušća, ostavite pro-stor prema Djevinom kamenu za prolaz i smještaj naših snaga. Kako će se lađe prazniti, dolaziti će do vas i ukrcavati. To sve nije lako niti jednostavno, zato molim disciplinu i pokornost riječima boljara. Da li me je čuo dični Tugomir, poglavar Tuginog naroda?

Otac kimne i naš vikač udre u dreku da se rijeka zatalasala sve bez lijevka.

– Veliki Vojniče, župan Te je čuo i želi ti dobrodošlicu. Učiniti ćemo sve po Vašim uputama.

– Dobro – jeknulo je iz lijevka. – I vi da ste dobrodošli Sve-tom Savezu Velikog Kralja.

I zavlada tišina. Tek su dokono valići zapljuskivali prud, a iza nas je zujalo mrmljanje naroda.

Otac je bio očito uzbuđen iako je to dobro prikrivao. Zaboga, čitav je narod predavao na milost i nemilost nesigurnim koriti-ma lađa koje su ih trebale odvesti u nepoznato. Kakva strašna neman može izroniti iz riječnih dubina? Kakva nas iskušenja i nelagode čekaju na drugoj obali? No kocka je bačena još pred godinu dana. Svojevoljno smo se spustili iz naših brda u ravnicu, u želji i nadi na bolji život, i tu se nije više moglo natrag.

– Tugomire – reče otac. – To si umnik. Ukrcaj se na prvi brod i osiguraj nam povoljan prijem. Kad pola naroda prođe, poslati ću Klonimira, a ja i Čudimir ostajemo u zalaznici.

Nije tako odlučio iz straha. Naprotiv, ostati do kraja i osigura-ti da se ništa strašna neće desiti kako se naši brojevi na ovoj obali smanje do neznatnosti, bila je itekako hrabra odluka.

18

Osjetio sam dodir ruke. Nenaoružan, kako priliči taocu, Ha-kan mi je stajao do ramena.

– Dozvoli mi da se ukrcam s tobom. Bez riječi pružio sam mu koplje, a on ga je bodro prihvatio.

Koliko li se puta Angilbert pojavljivao u sudbonosnom trenutku tih rečenih šest mjeseci!?

Evo ga tamo, sjedi pod baldahinom, na povišenoj obali iznad pješčanog pruda, uvalio se u udobnu stolicu i s mekog jastu-ka motri iskakanje prve šačice Slavena. Nad tom kneževskom prikazom na popodnevnom vjetriću blago podrhtavaju grane priobalnih stabala. Ovaj lijepi dan, kao stvoren za uredan pri-jelaz, sigurno je dio franačkog planiranja. Izmolili ga od onog svog boga, a i naši se bogovi složili s njihovima da je najbolje da Perun danas odloži svoje munje, i da Veles ne trese vodenim dubinama.

Uz Angilberta pregršt odličnika. Lakše mi je pri srcu kad opažam vitki lik Oca Martina, a još više – to nije samo olakšanje već i radost – kad uz lijevi bok Velikog Vojnika prepoznajem ko-ščatu pojavu s jakom bradom, mog prijatelja Astulfa. Angilbert odložio mač, predao ga u ruke Anskgaru. Do njega još jedan voj-ni odličnik, drži zapovjednikov štit i koplje. Uskoro ću doznati da se zove Ansfried.

Čim sam kao prvi stupio nogom na pješčani sprud, prignuo sam koljeno i smjerno i duboko se poklonio. Vidio sam kako Angilbert napreže oči, stavlja ruku na čelo. Zatim je skočio sa stolice i uskliknuo: – Štooo!? Zar je moguće? Mladi Gospodin, a gdje ti je otac? Već smo pristupali, Hakan i ja, i ponovo padali na koljena pred tronom, i grabili Vojnikovu ruku na poljubac.

– Na noge!– Vaša Odličnosti, moj Gospodin Otac ostao u zalaznici, on

će stići posljednji.– Časno i dično!Predstavio sam Hakana: – Dakle Avar plemenite krvi koji

kreće s nama u borbu za Presveti Krst i Slobodu Naše Europe. Časno i dično! Dobro nam došao, junače, bit će prilike da iska-žeš svoje umijeće. Momci, što stojite kao klade. Dajte udobne sjedaljke i piva da se okrepe naši vrli saveznici.

19

Ugodno kasnoproljetno popodne proveli smo uz Angilber-tov tron oprezno pijuckajući pivu i promatrajući franački boj-ni stroj u akciji. Brodice su stizale svakih nekoliko trenutaka, iskrcavale ljudski teret, koji su onda vojnici usmjeravali nekamo iza neprobojne falange koja je prostor za naše ljude dijelila od Vojnikova prijestolja. Zatim bi brodice otplutale kojih stotinjak koraka nizvodno i u njih bi uskočili ratnici. Ratnici? Gospodine, koji i kakvi ratnici! Sjale su se silne spade, treslo perje i repovi na kacigama i kopljima. Nije ga bilo da nije imao oklop, pa makar i djelomično od kože, nije ga bilo bez pri dnu zašiljenog štita, od mjedi ili od čvrste kože na drvenom okviru. Uskakivali su disciplinirano, bez buke, a novi su nadolazili i nadolazili.

Nakon više sati na toplom poslijepodnevnom suncu, uz zla-ćani pijesak i zlaćanu pivu, uz razigrani meki povjetarac, Angil-bert usklikne i pokaže prstom preko velike vode. Slijedili smo njegov pogled i, gle, visoko na hrptu koji se spuštao od gorske gromade prema Moravi pojavio se oblak prašine: – Evo ih, i baš na vrijeme. Koliko je ljudi prešlo?

Astulf skoči i otrči do brojača koji je marno brojao iskrcane ljudske pojave. Mijenjali su se ti brojači svako toliko jer kako bi jedan smrtnik mogao pamtiti tako visoke brojeve. Brojač reče nešto i evo Astulfa: – Gospodine, do sada 1891.

– Koliko je to naroda?– Prešlo je oko dvije trećine – rekoh.– Kao namazano. Vi ćete svi prijeći kad stigne Vojnimir, tako

da odmah možemo nastaviti i s njegovim narodom.I objasni da će se Vojnimirovi ratnici zadržati na drugoj obali

i krenuti njome niz Dunav, dok će se narod s nešto ratničke za-štite prebaciti i s nama krenuti dalje.

– Do noći smo gotovi. Sutra krećemo na jug ravnicom do Blatnograda. Za pet dana tamo će biti Veliki Kralj!

Nisam vjerovao svojim ušima. Ja, balavac iz neke barbarske pokrajine iza Karpata imati ću čast vidjeti Zaštitnika Europe.

– Da, Velik Kralj Zaštitnik Kršćanske vjere i novoga Rima – rasprede Angilbert. – Dolazi sa svojim po na izbor paladinima i kreće s vama na istok obalom Drave. Malo je kasno u godini no uz Božju ćemo Pomoć zatvoriti krug na ovoj obali Dunava i uhvatiti nogostupe na drugoj, za dogodišnju, odlučnu akciju!

20

Sve je bilo predviđeno, sve se moralo dogoditi kako je predvi-đeno, uz suglasnost i pomoć, nesumnjivo, njihovog božanstva. Turio sam ruku pod sjedalicu, opipao vreću. Moj Bog je mirno počivao u svome domu. Nesumnjivo je i on doprinio izvanred-nom skladu ovog čudesnog dana.

Kad danas bacim pogled na ta davna vremena, nerijetko se zapitam, kako je moguće da se toliko toga desi u jednom ljud-skom životu. Da li se uopće desilo? Da li se meni desilo?

Da li se meni desilo? Koji put kad prolazim sam kroz ma-slinike ili brodim između surih stijena otoka i obale, pitam se da li sam to ja? Još uvijek ja? U kojem svijetu? Ovo što danas bilježim tek su blijeda sjećanja, obojena hodom mnogih zima. No nisu li i te daleke utvare tvarnije od stvarnosti koje odavno nema? Gdje je Veliki Kralj, Veliki Vojnik, Moj Otac? Zacijelo su im njihovi i naši bogovi dali utočište kakvo zaslužuju. Učinili su mnogo dobra za našu Europu, Panoniju, naš rod i narod. Da li su zaslužili odmor vječni, ili će se kao prokušane duše vratiti kad za njih bude potrebe? Treba mnogo godina i iskustva da se o tome počne ozbiljno razmišljati. U mladosti se gleda, sluša, pipa, njuši i liže.

Nisam si s tim i takovim razbijao glavu dok smo pod vod-stvom Angilberta i njegovih Franaka, a kao prethodnica gomile našeg i Vojnimirovog naroda, plazili ravnicom put juga, slijedeći debelo žuto sunce koje je visjelo nad zelenim obzorjem. Gazili smo kroz topla izdisanja zemlje, crne da je crnjom ne možete zamisliti, tako masne i plodne da bi i iz ivera izraslo zeleno sta-blo. Iza nas su ostajali vrbici uz potoke i mlake dok smo marno grabili kako bi ispunili zadanu normu. Prošli smo kraj vijenca golemih vodenih površina, jezera kakvih nikad u životu nisam vidio, a niti više vidjeti neću, neodređenih granica, jer su se otvorene vodene površine sljubljivale s močvarama i barama, s povodnjom pa s kalom i blatom, s vlažnim livadama i titravim gajevima. Tako smo zašli u Panoniju.

Vodila nas je sigurna ruka koja je ovim crno-zelenim svije-tom zasigurno prošla već nekoliko puta, potamanila i opljačkala sve što joj je bilo na putu. Jer zemlja je bila prazna. Bio je to do-bar pokazatelj za budućnost. To je blato moglo hraniti i tisuću puta veći narod od onoga što je puzio za našim petama.

21

I onda, potkraj petog dana, našli smo se pri kraju beskonač-nog jezera i početku još jednoga, daleko manjeg i okruglog, ustvari velike baruštine, iza koje su se nazirali šumoviti hrptovi nešto više grede. Tu, na komadiću suhog tla, stajali su prvi do-morodci, šačica odrpanih utvara noseći motke s nekim krpeti-nama i pločama; na njima znak sastavljen od duže uspravne i kraće, visoko postavljene vodoravne prečke, rekli su nam, znak presvetog križa. Približavali su nam se pjevajući neke pjesme, zacijelo himne svojim bogovima, jezikom koji je nekako sličio onom rimskom no koji je napjev toliko izglodao da ga nije bilo moguće razumjeti.

Zastali smo. Istupio je Angilbert s franačkim prvacima, na-šim ocem, s Krasimirom, Vojnimirovim rođakom i čelnikom njegovih ljudi, a s druge strane također nekoliko onih spodoba. Sreli su se, podigle su se ruke i glasovi, a nama se reklo da su nas pozdravili prvaci Blatnoga grada – kakvo dobro ime! – Panonski Kršćani, i da nam žele dobrodošlicu u znaku Presvetoga Križa.

Danima sam gledao zelene maglice, slušao kako mi s postola-ma opći masni kal, opipavao meku mahovinu uz postolja gole-mih hrastova, hvatao miris vrganja, lizao vodu s listova močvar-nih biljki. Naša nova domovina brzo mi se zavukla pod kožu. Zanočio sam vjerujući da sam našao novi dom. Rekli su narodu da se smjesti što brže i kako najbolje zna i umije, jer ujutro sve treba biti spremno za doček. Veliki je Kralj zanočio pola dana jahanja od nas i stiže sa svojim paladinima sredinom dana.

Zanočili smo, naš rod i nešto boljara u, čudo nad čudesima, sasvim lijepoj, ovečoj zgradi od položenih trupaca, kakve kod kuće zovu “trem”, a kakve služe samo onim najboljima. Otac nas je stavio u sredinu, iza nekih pregrada od dasaka i zastora, a ja sam se skutrio uza zid, položio na tvrdo nabijen pod svoju po-stelju, odložio oružje i putne vreće. Privukao sam onu s Bogom, pritisnuo ga na trenutak na grudi i ne bez radosnog uzdaha re-kao: “Evo, stigli smo u trem”, te zatim izrekao jednu od najuza-ludnijih rečenica svog života. “Ovdje ćemo dugo ostati”.

Mjesto se zvalo Blatni grad ili Blatnograd i zaista bilo je grad, utvrda oblik koje se više nije jasno razaznavao. Bilo je tu hrpa kamenja, pa i dosta glatkog i velikog, danas bih rekao, klesanaca,

22

one opeke koliko ti srce želi, a te su se hrpe izmjenjivale s obri-sima urušenih ili nezgrapno popravljanih zgrada, te s nizovima drvenih domova, nekih poput našeg trema, te potleušica i ze-munica. Reklo nam se da je velik dio ljudi izbjegao, onih nekr-šćana Avara, kojih je u bijeg natjerao strah od Presvetog Križa i Spasitelja Našega, no da je ostalo nešto onih krštenih Panona-ca koji su kako-tako održali vjeru u Pravoga Boga kroz stoljeća mraka i nevjere. Nesumnjivo je Blatnograd bio neke vrsti sre-dišta, dakle, pomislio sam, naša buduća prijestolnica, pa sam u ranu zoru skočio do tremskih vrata kako bih što prije upoznao to mjesto na kojem ćemo, kako sam obećao Bogu, poduže osta-ti. No vidio sam tek ono šte se vidjeti dalo s našeg praga, jer su ulicama gazili franački vojnici, koji bi sve, pa tako i mene, tjerali natrag iza zidova nastambi. Bio sam pomalo iznenađen, no nisu nas niti zlostavljali niti prijetili, samo su nas željeli imati pod paskom i nadzorom. Dapače, donijeli su oveći metalni sud pun zobene kaše, glineni lonac meda, vjedro hladne vode i vreću suhih jabuka. Tako smo doručkovali, po prvi put nakon mnogo tjedana, s krovom nad glavom.

Sunce je već dobrano odskočilo kad je stigao glasnik i pozvao oca i boljare da “izađu na Vijeće pred crkvom Sv. Hadrijana”. Znao sam da je crkva svetište gdje Germani slave svog Boga. Sveto mjesto u načelu ne bi trebalo biti zlo, no za svaki sam slu-čaj prebacio vreću s Bogom preko ramena. I dobro sam učinio jer ta crkva, eklezija, što li, bila je jadna ruševina, u stvari neko-liko poteza ruševnih zidova među kojima se isticao onaj polu-kružni, te niz gomila opeke i lomljenca. Nisam imao dojam da bi me Bog koji stanuje u takvoj kući mogao po potrebi zaštititi. Koliko mi se boljim učinila naša navada da Bogove ne stavljamo pod krov već da im označujemo svete krugove oko mjesta za njihove likove ili žrtvenike, odnosno da plotom ili zidom štitimo njima posvećene vrhunce ili gajeve. Ili da im jednostavno daru-jemo najljepše od voda, lugova i gorskih izdanaka.

Franačka strast za planiranjem mogla se jasno iščitati. Pred onim polukrugom bio je postavljen lijep stolac od pozlaćenog drveta s mekanim sjedištima, a uz njega na svakoj strani po ne-koliko manje vrijednih sjedala, te konačno daske za stajanje. Na našoj strani, licem u lice s tom pozornicom, postavilo se neko-

23

liko sjedalica, u sredini, za prvake Franaka, a sa strane i pozadi drvene klupe. Na jednoj od njih, onoj na lijevo od središta našli smo se Otac, moja braća, Krasimir i ja. Na drugoj strani smje-stilo je one domorodačke odrpance. Kako je vrijeme odmicalo, pristizale su čete Franaka, one ne odviše brojne koje su stigle s nama i Angilbertom, te valjda one koje su u nekom ranijem tre-nutku “oslobodile” Blatnograd. Kroz praznine među izglodanim zidovima i hrpama zidnog otpada, nazirali su se, lijevo i malo iza nas, naši i malobrojni Vojnimirovi ratnici, na desno, skupina domaćih, nenaoružanih muškaraca. Sve su te skupine razdvajale britko poredane skupine franačkih vojnika, a ti su se nalazili i iza nas, odvajajući nas od običnog naroda, našega i domaćega.

Udar o mjedeni štit označi podne i u taj tren zemlja se za-trese, bok franačkih četa udesno ispred nas se rastvori i kroz taj hodnik uleti On, Sunce Nebeskog Podneva, Veliki Kralj. Propne se silni konj, i uz vrisak i jek, Veliki Kralj tresne u sredinu arene. Bio je Karlo ljudina! Nismo ni mi Hrvati patuljci, no nadvisivao je Oca, braću i mene za dva do tri prsta. Govorilo se da je star gotovo kao zemlja i doista ispod zlatne kacige vijorila se duga srebrnasta kosa, a ispred silnih, muških prsiju isto tako duga, ako ne i duža brada. Na moćnim je ramenima sjedila prostrana glava, jakih kostiju, velikih plamenoplavih očiju. Iako su kosa i brada najavljivale poodmakle godine, Karlo je očito bio u najbo-ljoj snazi. Nije se uzalud desetljećima povlačio borilištima svije-ta i na najbolji način održavao tjelesnu snagu i zdravlje.

Zamahnuo je silnom spadom i uskliknuo: – Evo me, najdraži, nek je spas i pobjeda zauvijek s vama.

Na to se kao strelice iz luka Angilbert i njegovi bace naprijed, slete do Karlovih nogu, izljube mu ruke i skute. Kad su ga do-voljno izljubili Veliki im Kralj da znak da ustanu i pojedinačno se sa svakim pozdravi.

– Veliki Kralju, kao sunce osvanuo si u ovu našu tamu – za-usti Angilbert. – Spremni smo da slušamo tvoje riječi i izvršimo svaku tvoju zapovijed.

– Lijepo rečeno, moj dični Angilberte. Da li je vojska spre-mna?

– Itekako spremna, Veliki Kralju. I tvoji vjerni Franci i naši dični saveznici.

24

– Onda sjutra krećemo da istjeramo iz Panonije đavolju kugu. A tko su naši saveznici?

– Ratu vješti Hrvati. Njihovi poglavice – pokaže na nas – jed-va čekaju da ti poljube skute.

Bio je to znak za nas, te se tako i mi bacismo strmoglavce u prašinu do vladarskih nogu.

– Ustajte, ustajte, vidim da ste kršni momci. Angilberte, do-bro si izabrao...

U međuvremenu kroz onaj procijep nadesno, kuljali su i zao-kruživali kraljevski tron Karlovi paladini, stotinjak onih zacijelo najodličnijih, a bili su junaci kakvih vidio nisam, dostojni Veli-kog Kralja i tek zericu stasom i stavom manji od njega samoga. Uz desni kraj tog presilnog ljudskog zida stajali su domordni Pa-nonci.

– A tko su oni?– Vaše Veličanstvo, to su Panonski Kršćani koje si oslobodio

od avarske strahovlade. Stoljećima su u mraku održavali iskru kršćanskog vjerovanja.

Na Karlovom se licu pojavio izraz iznenađenja, izgledom ti oslobođeni Kršćani nisu ulijevali puno povjerenja, a zatim i sje-na sumnje.

– A gdje im je pastir?Čas teške, neudobne šutnje. Onda će Otac Martin:– Vaše Veličanstvo, nemaju pastira sve od pada pod avarsku

pošast. Nisu im dozvoljavali poganski vragovi. No, zaista, ka-žem...

Karlo se i dalje mrštio. Vidjelo se kako se rađa odlučno pita-nje:

– Pa da li su onda uopće kršteni?Otac Martin se ispravi, moram reći da me je taj čas zadivio

svojom odlučnošću, zabaci glavu i odvažno zausti:– Vaše Veličanstvo, nije bilo pastira da im podjeli toliko že-

ljeni sakrament Presvetog Krštenja, no godinama su s koljena na koljeno prenosili predaju o svom opredjeljenju za vjeru u Spasi-telja. Za to su se brinule glave obitelji.

Sad se Karlo zaista namrčio.– Oče Martine, vrsni utješitelju naših junaka na krajnjim gra-

nicama Kršćanstva, poštujem tvoje riječi no moram izreći ono

25

što ne mogu zatajiti, a to jest... – i tu Karlo pređe na sasvim dru-gačiji ton glasa, poput nekog učitelja koji đacima tumači novi zadatak – ... prvo: ako nisu uredno primili sakrament Krštenja, da li su oni uopće Kršćani?; drugo: ako nisu kršteni, a izjavljuju ljubav za Spasitelja Našega Isusa Krista, smijemo li ih pokrstiti?, jer, treće: ako su ipak na neki način kršteni, ponovno bi Krštenje bio grijeh do nebesa; konačno, ne možemo li ustvrditi da li su kršteni i da li ih se može krstiti, jedini mi se pristup čini da ih se pobije pa da Bog odluči: ako prihvaća njihovo ispovijedanje Presvete Vjere uzeti će ih u Raj, čime im činimo golemu uslugu. Ako ne, zna se”!

Pazite, kad nas je Angilbert grupno predstavio, nitko, pa niti Veliki Kralj nije pomislio da nas pobije, jer nismo kršteni. U ovom smo času bili prijeko potrebni vojni saveznici, koji su se doduše nejasno obvezali na prihvaćanje njemačke vjere, no o tom se valjalo konačno dogovoriti nakon uspješnog završetka ratnog pohoda i našeg trajnog smještanja u novoj domovini. Za-što praviti zbrku. Ako izginemo, nema potrebe da nas se krsti. Ako pobijedimo i sretno se vratimo, zacijelo ćemo uvidjeti na kojoj se strani kruha nalazi maslo, i prigrliti vjeru u Boga pod čijom smo zastavom nadvladali i još usto dobili vrlo lijepu novu postojbinu. No što s onom šačicom nepotrebnih, ratu nevještih, otrcanih avarskih sužnjeva? Nestanu li, to mi je odmah sinulo, biti će sve puno jednostavnije, uključivo i naše smještanje u nji-hovim domovima i na njihovoj zemlji.

Iako se govorilo njemački, Panonci “Kršćani” shvatili su bit riječi Velikog Kralja, uskomešali su se, počeli se pomamno krsti-ti, a pojavile su se i motke sa znakom tog presvetog križa.

Karlo je zbunjeno i ne bez gađenja motrio taj izraz vjerske iskrenosti. Shvatio sam da i njega muči savjest, da je veliki vla-dar, ali i dobar čovjek koji ne želi činiti nepotrebnog zla, no ne može niti odustati od željezne logike situacije.

– Što nam je činit, Oče Martine?Bio je to priziv savjeta, ali i zapovijed. Budućnost karijere

Oca Martina ovisila je o njegovoj vještini da nahrani vuka, a da ovce ostanu na broju. Otac Martin se nakašlje, podigne ruku, pa se nakašlje još jednom. I u taj čas primijetih da je moja ruka poletjela u vis, i da iz mojih ustiju, rekao bih protiv moje volje,

26

izlijeću riječi na najboljem bavarskom što sam mogao sročiti:– Vaše Veličanstvo, Veliki i Pravedni Kralju, dozvoli da naj-

skromniji od tvojih podanika podastre preskromni prijedlog... Karlo je svratio oči s Oca Martina i gomile onih nesretnika,

okrenuo se na moju stranu sa začuđenjem, ali bez ljutnje.Rekoh, osokoljen: – Oni su stoljećima čuvali vjeru u Spasite-

lja, dakle u duhu su primili Presveti Križ, a primili bi ga i stvar-no, da su imali pastira. Oni su u biti duhom kršteni (nisam tada znao ništa o Krštenju Duhom Svetim, no nekako sam naivno pogodio u bit stvari), i mi ih trebamo materijalno pokrstiti, ali kako ne bismo zgriješili, samo kao potvrdu (nisam tada ništa znao o konfirmaciji) njihovog opredjeljenja.

Dvadesetak riječi, što li?U taj tren shvatio sam po Karlovom licu, da sam riješio za-

gonetku.– Oče Martine, slavni Angilberte, moji vjerni Paladini i sva-

koliki narode! Da su mi sada pri ruci moji palatinski znalci, uče-ni Alcuin, ili Theodulf, Einhard, ili pak tvoj imenjak, a moj zet, Angilberte, pa da me podrže u ovoj teškoj odluci! No poznavaju-ći njihovu mudrost, ali i odanost Presvetoj Vjeri i njenim pravi-lima, mnijem da ne bih ostao bez njihove potvrde. Oče Martine, nek se smjesta poduzmu koraci da se po završetku ove sveča-nosti svi ti “Panonci” prikupe, pa im onda na livadi, uz surad-nju mojih pratećih svećenika, udjeli vodenu potvrdu njihovog pokrštenja Duhom Svetim. Ovime je stvar zaključena. Osjećam u zraku vrlo lijep miris pečenja. Dajmo prilike junacima da se okrijepe prije iskušenja koja ih čekaju.

Primijetili ste da nije bilo niti riječi o meni. Nisam se zbog toga uvrijedio ili razočarao. Uvreda je i onako glupost. Uvrijedi li nas netko, to samo znači da smo donijeli odluku da prihvati-mo nečiju pokudu i ruglo. No mi to možemo i odbiti pa uvrede nema. Važnu odluku nije mogao donijeti neki hrvatski balavac već samo Njegova Vrhunska Mudrost. Prihvaćajući moje misli kao svoje Veliki ih je Kralj učinio provedivim. To je sad bila Nje-gova Odluka, njegova zasluga. Uostalom, kako bih ja uopće mo-gao nešto takva odlučiti ili provesti?

Podigavši oči, spoznao sam, međutim, da je postignuto i više. Nagonskim okretom u mom smjeru, Otac Martin mi je dao do

27

znanja da sam stekao njegovu doživotnu naklonost. Prije no što je zagrabio put nevidljivih ražanja i buradi, Veliki je Kralj potre-sao moćnom glavom, zavijorila je sjajna kosa i brada, a iz krajič-ka oka stigao je u mom smjeru maleni, odobravajući smiješak. “Mali, nećemo te zaboraviti”. I dok sam za ocem kretao u gomili odličnika, prema volu ili ovci određenim za boljare “posebnih saveznika”, svrnuo sam okom na desno. Ona hrpica Panonaca bacila se na koljena, uzdigli su ruke i punim su grlom urlikali izraze svoje zahvalnosti. Nisu gledali izvršni izvor svog izbavlje-nja. Gledali su u mene!

Dok smo se tovili pečenim volom i blažili pivom, Otac Martin je stjerao Panonce u urušenu ekleziju i ondje uz pomoć vojnih sve-ćenika vodom potvrdio njihovo krštenje Duhom Svetim. Zatim im je održao beskonačnu propovijed o kršćanskim vještinama i vrlinama te posvetio ruševni oltar. Tako je započela stvarna kr-šćanska obnova u Panoniji. Za koji mjesec sa Zapada je stigao trajni pastir, Otac Luka, počela se graditi privremena drvena bo-gomolja i obnavljati ona od opeke i kamena.

Naš pak nas je otac upozorio da budemo umjereni u jelu, te ponaosob u pilu jer se sjutra s prvim zrakama sunca kretalo na Dravu. To se doduše nije odnosilo na mene. Odlučeno je da osta-nem ovdje sa dvije stotine naših momaka te pedeset Vojnimiro-vih za zaštitu naroda. Među Vojnimirovim kao glavar izabran je neki Ljuboš, dalji rođak velikih knezova, čovjek u godinama, smiren i razborit, koji je našoj nekoliko mjesečnoj vladavini u tom minijaturnom kraljevstvu dao privid mudrosti, a da se nije bitno uplitao u moje odluke i postupke. Doznao sam kasnije da je i jedno i drugo bila Angilbertova volja.

Kažem, otac nas je pozvao na umjerenost, a kako grijeh jela i pića nikad nije našao mnogo prostora pod krovom moga tijela, to sam i ja ostao neprejeden i trijezan, odnosno ugodno raspo-ložen bez tromosti i mamurluka. To nije bilo bez važnosti s ob-zirom na ono što me je čekalo kad sam pošao na noćni počinak.

Zašao sam za pregradu koja je moj prostor dijelila od očevog i na prostirki, u pomrčini, spazio bijelu krivulju. Protro sam oči, nismo li se do pred nekoliko časaka družili s bogovima piva, no krivulja je ostala, dapače, primijetio sam, lagano je podrhtavala i

28

bila izvorom sićušnog šuma. Ukratko bila je ljudsko tijelo u sret-nom i mirnom snu. Nagnuo sam se nad postelju i primijetio da je jedan dio krivulje zavijen u blistavu, zlatnu koprenu. U mom je ležaju snivala lijepa mlada žena.

Ako ste iz dosada pročitanog stekli dojam da sam neke vrsti mislitelja i prtljala, više stvoren za žreca nego za vođu naroda, niste se prevarili. Moja su braća i rođaci počeli vući cure u gu-štik odmah po pojavi prvih noćnih ukrućenja, no ja sam ostajao po strani. Takve me stvari nisu zanimale, točnije, nisu me još zanimale, budući da sam svoja ukrućenja doživljavao kao nešto ugodno, iako možda preuranjeno, bez mogućnosti usmjerenja na pravi i zaista željeni cilj.

Naginjao sam se sve dublje i niže, motrio ritmičko dizanje njezinih grudi, slušao finu glazbu daha, i osjetio toplo zračenje tijela. Shvatio sam da sam se i ja zagrijao, da se desilo ukrućenje i to takvo kakvog nikad nisam doživio. Spustio sam se gotovo sa-svim na nju, i tada su se otvorile oči, plave, zagasito plave poput one viskogorskih cvjetova, ruke su se raširile i zatim sklopile oko mojih ramena i neopozivo me povukle nadolje.

Prošaptala je: “Ja sam Gala, nećakinja Paulusa Galusa, vođe blatnogradskih Panonaca. Hvala što si nam spasio život”. Noge su se oplele oko mojih i ja sam se sretno opustio u prekrasnim okovima i utopio se u jarkom plavilu.

Mom veselju nije bilo kraja. Sada sam, eto, riješio i taj problem s osobom koja me je iskreno privukla. Bilo mi je jasno da je to i politički mudar potez, jer podupire suživot domorodaca i nas došljaka (još i danas pokatkad razmišljam da Angilbert nije bio možda i iza tih događaja), pa je vjerojatno doprinio tome da naša, moja i Ljuboševa kratka vladavina, protekne u znaku mira, urednog smještavanja i preuzimanja zemlje (koje je i ona-ko bilo u izobilju), i začinjanja običnog, svakodnevnog života. Iako je bilo kasno, zasijalo se nešto žita i povrća, uredno se po-kosilo i pobralo što je zasijano i zasađeno ranije, i tu opću idilu poremetio bi tek poneki čin nasilja, dva-tri ubojstva u tučnjavi ili pijanstvu, poneki manji nesporazum oko međa, što smo sve brzo i uspješno rješavali na temelju naših starih i prokušanih običaja.

29

I onda su se krajem listopada vratili, opijeni mirisom pobje-de. U našim je redovima bilo malo gubitaka. Oca je pogodio ka-men u glavu pri opsadi nekog avarskog hringa, no šljem od tvrde kože zaštitio ga je od većih nedaća; Čudimir je dobio toljagom po leđima, no masnica je odavno prošla. Bilo je i podosta plije-na, oružja, obuće, predmeta od dragocjenih metala, jantara i ko-sti, i robova. Hakan, čiju su hrabrost na ratištu na sva usta hvalili, doveo je sa sobom čarobnu djevojku, Avarku, dosta svijetle kose, no predivne tamne puti, dubokih crnih očiju, s nekom začuđu-jućom blagošću i mekoćom. Zvala se Leka, bila je kći avarskog tuduna čiji su hring naši osvojili i opljačkali, i Hakan je najavio da će se i on i ona pokrstiti i postati muž i žena. Hakan je ta-kođer, a to me se neobično dojmilo, izjavljivao da je vrijeme da “njegov narod”, to jest Avari, prihvati blagodati zapadne uljud-be i kao saveznička skupina dobije svoj dio Panonije kao trajan dom u budućnosti. Govorio je: “Ne brini, Tugomire, znam da ste vi zaslužni za ove pobjede, i da ćete vi prvi dobiti svoj dio. No ovo je prostrana i bogata zemlja. Kad ratovanju dođe kraj, a vjerujem da se taj naslućuje, otići ću do Velikog Kralja, kao Kršćanin i saveznik, i zamoliti ga da nas primi pod svoje skute”.

Bila je to, po mom mišljenju, plemenita zamisao, i zakleli smo se da ćemo uvijek pomagati jedan drugome u provedbi naših vri-jednih i plemenitih zamisli. O tome sam svemu naravno, izvijestio Boga u Vreći. Veselilo ga je da sam našao životnu družicu, da su se naši ljudi velikom većinom sretni i obogaćeni vratili s bojišnice, da i ja i Hakan imamo lijepih i plemenitih nakana za budućnost. Jedino, zamolio me je da ga koji put namažem kvalitetnim uljem, jer je selidbom u toplije krajeve počeo malo pucketati i neki su od urezanih žlijebova prijetili da će se rastvoriti u pukotine.

O moj Bože! Koliko sam te mazao i lickao, a da si znao što nas još čeka dalje na Jug, zacijelo nam nikad ne bi dozvolio da prijeđemo Dunav. I Bogovi se koji put polakome i žele nagledati svijeta. No ne možeš reći da se nisam za tebe dobro brinuo i da si ova desetljeća dok sam o tebi skrbio ja, uvijek dobivao sve što sam ti kao smrtnik ograničenih mogućnosti mogao pružiti. Da-pače, kad su se naši vratili, izvadio sam te iz vreće, zacrtao oko tebe Sveti Krug u tvrdoj zemlji nagriženoj mrazom, zahvalio ti se u ime naroda na svoj tvojoj milosti i zamolio isto za budućnost.

30

Otac je bio svjestan mojih bogoštovnih poriva, koji put se pomalo i podsmjehivao, kao ono, Tugomire ti si rođen za žreca, a ne za vođu naroda, no znao je i reći, a to je ponovio kad me je tog prohladnog dana “ulovio” pri činu stvaranja mog privre-menog svetišta, “nije loše kad vođa naroda zna mahati mačem i pastirskim štapom”. A da sam predodređen za važne zadaće, pokazalo se vrlo skoro. Stigao je sredinom studenoga Anskgar, jedan od pobočnika Velikog Vojnika Angilberta, stigao sa tri-desetak franačkih oklopnika i najavio što se sve zbilo, i što se voljom Velikog Kralja ima zbiti u skoroj budućnosti.

Sjeli smo, naravno, u Vijeće, Otac, braća, ja, Ljuboš, Paulus Galus i još neki prvaci svih prisutnih rodova i naroda, i ondje Anskgar reče, a govorio je na bavarskom:

“Dragi Saveznici! Spasitelj naš Isus Krist dao je pobjedu na-šem oružju. Sva zemlja u velikom krugu Dunava i Drave pod našim je nadzorom, a nogohvate smo uspostavili i s onu stra-nu najveće rijeke. U proljeće krenut će četiri vojske, Dunavom i Dravom, no da se rat uspješno završi, krenuti će još dvije, niz moćni Savus, da iznenadnim napadom s juga sruše do kraja avarsku pošast u Panoniji, i da onemoguće pomoć koju Kaganu šalju prijetvorni Grci. Do proljeća po zapovijedi Velikog Kralja moramo omogućiti brz i nesmetan prolaz naših snaga dolinom Savusa. Kad jednom osvojim to međuriječje, ono će postati vaša stalna domovina”.

Narod je zagunđao, nismo se valjda tukli da se opet selimo, no Anskgar je ustvrdio da je to volja Velikog Kralja, a da je ta zemlja bolja od ove ovdje, da ima brežuljaka pa i pravih brda – na što se gunđanje sleglo, naši su ljudi navikli na bregove, i nisu se baš najbolje snalazili u ovoj ravnici – a ostaje i mogućnost daljeg kretanja prema onoj pravoj Zemlji Obećanoj, vina i ulja, uz toplo i beskrajno more. U razmišljanjima franačkih stratega moralo je doći do znakovitih pomaka, prvo već i sam potez niz Savu unosio je nove elemente u ratni pohod, a također, palo mi je na pamet, da će naši uspjesi zacijelo navesti većinu Hrvata, njihovih najviših poglavara i njihovih rodova da krenu na jug. A to je usložnjavalo stanje stvari. Vremena idiličnih tugomirskih vladavina u Blatnogradu bila su prošlost.

No ne i nova tugomirska iskušenja.

31

Uz večeru, u našem domu, otac mi je saopćio:– Angilbert poručuje da te želi u svome zimovalištu. Uhva-

tio je nogostup u avarskoj zemlji u brdima na samom zapad-nom kraju tog međuriječja i traži da mu se pridružiš i poradiš na pripremama za njegovo trajno osvajanje. Nedostajati ćeš meni, majci i svekolikom narodu, no ne mogu reći da nisam ponosan na tebe. A ti si i jamstvo da nas neće nasaditi kad se bude dijelila ta zemlja južno od Drave.

I uz smiješak nadoda: – Dobro te je podučio onaj tvoj bog u vreći.

Nekoliko dana kasnije jezdio sam u prohladnu zoru uz An-skgara i njegove Franke put jugozapada, iz ravnice u brda, pred-stražu golemih Alpi.

Sunce na zapadu baca narančaste zrake kroz preplet četinara na hrptu plave zaleđene strmine. U neravnoj kotlini pred mojim očima tamne se sjene motaju ugaslim dolovima zamatajući bre-žuljke u neopozivu koprenu noći. Tisućama ledenih bisera svije-tli hrbat Medvjeđe gore. Iza mene, tišina ogoljelih šuma Ivanove planine. Desetak dana dijeli nas od velike svetkovine rođenja franačkog boga, rođenja našeg Jurja Jarila.

Rekli su mi da se mjesto zove Klovisov grad, Lovisburg, u čast jednog od sinova Velikog Kralja. Nalazilo se na strmom i ne-pristupačnom brežuljku, a dolazilo se s juga, točnije, cesta koja je stizala s juga dijelila se pod južnim uglom kamene gromade, valjalo je skrenuti gore desno, u uzak prodor potoka, pa onda mostom preko njega; ovdje su bile drvene stražare na obje stra-ne, a most se mogao podići. Nadalje strmo poprijeko padinom glavnog bila do sedla koje dijeli brežuljak od mase velike Ivano-ve planine. Tu ponovno utvrde, duboki jarak i pomični most. Iza njega blago se penje put uz sam sjeverni bedem, palisada na čvrstim temeljima kamena i opeke. Takav je obrambeni zid okruživao cijelu zaravan na vrhu brežuljka. Unutar, čim si ušao vidio si goleme ruševine neke prastare eklezije unutar vlastite, gotovo sasvim porušene ograde. Ispred, to jest na njenoj zapad-noj strani nalazili su se ostaci neke kružne zgrade s osam uglova. Ovdje se nekoć krstilo. Bočno, na jug, stajala je očito nova dr-vena crkva s pravokutnim svetištem, daleko manja od golemog

32

podora, a do nje spuštale su se stepenice u utrobu zemlje i tu je bio cijeli splet izbi i hodnika, pogodno za sklonište od zime i nepogoda. Na nešto nižoj zaravni zapadno od svega toga dizao se niz drvenih nastambi od položenih trupaca, među kojima se u sjeverozapadnom uglu dičila velika balvanjara, pravi “trem”, ili “hof” kako su ga zvali na franačkom. Ovdje je stolovao Angilbert i ostali prvaci.

No zaletio sam se daleko ispred jezgre priče. Valja se vratiti i opisati moj rastanak s Blatnogradom i kasnojesensko putovanje na jugozapad.

Pitao sam Hakana bi li pošao sa mnom, i kad je ovaj otklo-nio, odlučio sam da krenem sam. Rastanak s Ocem i obitelji nije vrijedan spomena. Uobičajeni dobri savjeti, ohrabrenja, nada u skoro viđenje. No zadnju noć u mojoj izbi trebalo se razdvojiti od Gale. Pitat ćete možda, pa moglo bi se reći čak i s razlogom: zašto je nisi učinio svojom životnom družicom? Očito, silno te je privukla, posjedovala je kvalitete koje se ne nalaze baš svaki dan i sigurno bi ti vjerno služila i izrodila lijepi porod. Siguran sam da se Otac ne bi protivio da sam rekao: “Oče, vrijeme je za novo pokoljenje. Uzimam Galu, kćer Sekundovu, nećaku Paula poglavara Latina za svoju životnu pratilju”. No nisam. U Slavena se ne gleda poprijeko na predbračne nestašluke. Kad se među-tim uspostavi trajna zakonita veza, očekuje se visok stupanj vjer-nosti na obje strane. To smo i mi Hrvati, kao uostalom mnogo toga drugoga, preuzeli od Slavena. Gala je bila plemenite rimske krvi (ta se doduše stanjila u stoljećima avarskog ropstva) i naš brak bi politički potvrdio već uhodani suživot. No mi smo bili toliko nadmoćni brojem i snagom domorodcima da taj politički čimbenik nije bio od posebnog značaj. Da, Gala mi se sviđala, mislio sam da ne mogu bez nje, no ipak sam bez oklijevanja oti-šao s Anskgarom. Te noći rekao sam, naravno: “Ne brini, Gala. Vratiti ću se za koji tjedan ili mjesec”. No ona je nakrivila usta i rekla. “Kad muškarci odlaze, više se ne vraćaju. Ili padnu u boju, ili ih razdere medvjed ili divlja svinja; utope se u rijeci, padnu s konja i skrhaju vrat. Kao zarobljenici u lancima vječno čekaju na otkup koji nikako ne stiže. Ako se ništa od toga ne desi, i ako barem nešto vrijede, prva žena koja drži do sebe pokupit će ih i odvući u svoju ložnicu”.

33

Pokušao sam je razuvjeriti, no ona reče: “Uzimaš li Boga sa sobom”?

Gala je naravno upoznala svetog stanovnika moje voštane vreće, nerijetko ga je dugo i pomno motrila, imao sam dojam da mu se na neki način i molila.

“Dakako”.Okrenula se na ležaljci, zabjelasala su leđa pod iskricama

zlatne kose, zasjalo brdašce zatka. Spustio sam se na nju da je uzmem odpozadi, što je osobito voljela, no ostala je tvrda i uko-čena.

“Može li mi tvoj Bog jamčiti da ćeš se vratiti? Možeš li ga ostaviti kao jamstvo”?

Na nešto takva nisam mogao ni pomisliti. No ustao sam s nje, ponešto razočaran, i dohvatio vreću. Izvukao sam Boga i stavio ga uz rub postelje. Morao sam ga podržavati da ne padne, jer jadnik nije mogao sam stajati uspravno na onim batrljcima. I ona spusti ruku na božju priliku i prsti nam se dodirnu.

“Tvoj Bog je isti kao ti”, reče, a ja nisam razumio što time želi poručiti. “Ipak, ostavi mi ga”.

Držao sam Boga za njegovo desno rame a drugom rukom podržavao batrljak gdje su završavale oštećene noge. Rekao sam već da sam ga u ovom toplijem podneblju morao mazati uljem da ne ispuca, no procijepi su se ipak pojavljivali. Na jednom mjestu na donjem rubu, na stražnjoj strani božanskog stegna nalazio se iver koji se s malo truda mogao izvaditi. Nekako na-gonski prtljao sam prstima oko te izbočine i, gle, odjednom iver se našao na mom dlanu, Bio je dužine i širine pola malog prsta na ruci. Zbunjeno sam ga promatrao na dlanu – ispustio sam Boga i sada ga je jedino Gala održavala u stojećem položaju – i onda odjednom osjetio treperenje. Iver se želio vratiti na svoje mjesto!

Rekao sam: “Gala, vidiš li ovaj iver Boga? Uzeti ću Boga sa sobom, drugačije ne mogu, ali ostavljam ti ovaj iver – spustio sam ga na njen dlan, bila je ispustila Boga koji je sad mirno po-čivao uz prostirku – ne vjerujem da bi cjelina i dio željeli dugo biti rastavljeni”!

Uzela je iver, povukla se do glave ležaja i stavila komadić dr-veta u kožnatu vrećicu koju je uvijek nosila oko vrata. Zatim se

34

iz tog dubljeg mraka vratila prema meni, na koljenima, pritisla grudi na moja prsa, pograbila me oko ramena i povukla nadolje, raširila noge i koljenima mi uklještila bedra, pa rebra, ramena, penjući se sveudilj na mene, a ja sam osjetio da sam tako velik kao nikada u životu, kao najviši vrh onih još neviđenih Alpi, i onda me je stisnula, gotovo previnula i uvukla u dubine kojih ni-sam nikada bio svjestan. Vjerujem da smo tako zakvačeni ostali satima, rastući i šireći se, dok nismo zaspali, dok nas ujutro nije probudio trak sunca, podsjetnica na moj skori polazak.

Ujutro valovitom ravnicom put zapada, jugozapada, utrtim pu-tevima zamrznutog blata. Kopita odzvanjaju, blato pršti, puca, diže se oblak prašine, prati nas poput musavog ogrtača. Bode oči i nos, sakriva vidik. Negdje nad oblakom tanko jesenje sunce jezdi blijedoplavim jesenjim svodom.

Oko podneva zemlja je omekšala, bridovi ukrućenog blata pretvorili su se u pravo blato koje se besramno podrigivalo i kr-čilo, kako su se kopita izvlačila iz njegovog kaljavog zagrljaja. Oblak se prašine raspao, i na obzoru su se pojavili tamni kri-stali. Izrastali su iz ravnice poput nekih zašiljenih trokuta, kro-vova zemunica izbe kojih su ležale duboko pod zemljom. Kako smo dalje jezdili u njihovom smjeru, rasli su, širili se, dobivali na obujmu. Tamnili su dok je sunce odmicalo k zapadu, a nebo po-stajalo plavije i sjajnije. U ledeni suton stigli smo do sutoka dvaju velikih rijeka. Ansgkar je bio vrlo zadovoljan, uspješno smo stigli do prvog cilja našeg putovanja. Nama bliža rijeka bila je široka, brza, predivno bistra, kao tekući led. Zadnji traci sunca palili su zelene iskre u njenim prozirnim dubinama. Rekli su da se ta prekrasna voda zove Mura. Ona dalja u koju se ulijevala, bila je mnogo puta spominjana Drava, također čista i brza no bez Mu-rine prozračnosti. Na sutoku ležalo je naselje, skupina drvenih potleušica i zemunica, staja i ambara, polomljenih zidova i hrpa kamena i opeke. Rekli su mi da je to Sv. Križ na Muri i da je tu nekoć stajala eklezija Sv. Križa. Tu se nalazila vojnička posada, Bavarci i karantanski Slaveni pod zapovjedništvom nekolicine Franaka.

U tom metežu kala i zdrobljene opeke koji nije ulijevao posebno povjerenje ili poštovanje dobrodošlicu nam je zaželio

35

neki Hilperik, postariji časnik, veteran, koji je odavno zaboravio na kreševo bojišnice. Poljubio je ruku Anskgaru, i odveo nas do brvnara gdje su nas čekale prostirke od ovčjih koža i glinene posude s razbjeljenom žeravicom. Dali su nam jelenjeg mesa i zobene kaše te vrućeg piva, i tu sam prvi put zanoćio u potpu-nosti okružen tuđincima.

Slijedećeg jutra, ponovo vedrog i mraznog, sa zebnjom sam motrio suludu igru virova slaveći vjenčanje dvaju voda. Odah-nuo sam kad su nas za pregaz poveli nekih tisuću koraka ni-zvodno, gdje se voda više nije onako divlje kovitlala, no niti tu nije bilo lako. Voda je dosezala do stremena, ljutito udarala o sapi naših konja prijeteći da i životinju i jahača odnese u nepo-vrat na prvi znak nepažnje. Anskgar me je upozorio da gazim polagano i čvrsto, i sam na čelu kolone pograbio uzde moga ko-nja. Nisam se niti obazirao niti podizao pogleda dok nismo za-gazili na pijesak južne obale i započeli kratak uspon iz riječnog korita. Prvo sam se osvrnuo i primijetio da i zadnji konjanik već gazi obalnim pijeskom, a zatim sam podigao oči i ugledao one gromade planina pozlaćene suncem na istoku. Iako nisu niti iz blizu bile visine naših Karpata, dojmila se njihova oštrina i div-ljina. Rasle su kako smo i dalje jahali put jugozapada, širile se, izrastala su postolja, obrisi su omekšavali, vrhunci su dobivali litice, padine i, konačno, podnožja. Do podneva, stigli smo pred neprekinut lanac, i krenuli izravno na jug, prema sedlu unutar tog planinskog niza.

Ravnica je završavala iznenadno, a u predbrežju na glavicama brežuljaka vidjele su se utvrde, drveni okoli s obrambenim tor-njevima, ili pak ruševni zidovi od kamena i opeke, krpani mje-stimično na brzinu ili popravljani balvanom i blatom. Anskgar je pojasnio da su to utvrde-stražare koje bdiju nad ravnicom Drave i ujedno zatvaraju puteve prema jugu. One nastanjene bile su u franačkim rukama. Kad sam već zdvajao glede prijelaza, poka-zala se u brdu pukotina koja je vodila dosta strmo do visokog sedla. S ovoga prema jugu nova uzana pukotina i beskrajni ko-loplet vrhunaca i dolova dok se iza mojih leđa sterala močvarna ravnica i na njenom rubu srebrna vrpca zahuktale Drave. Stao sam na čas i promatrao taj privid beskraja. Anskgar se također zaustavio, i vrlo prijateljski stavio mi ruku na rame.

36

“Da, tamo negdje je Blatnograd, tamo su tvoji bližnji i rod-bina. Pogledaj natrag bez straha. A onda bez straha pogledaj i naprijed. Tako je govorio moj otac kad me je dao za vojnika Ve-likom Kralju. Vratiti ćeš se u ravnicu, a ja vjerujem da ćeš se i slavom ovjenčati”.

Silazili smo prema jugu uskom dolinom brzog potoka koji je sa svakim korakom prerastao u brzu i veselu rječicu. Izbili smo iz gudure u nešto širu dolinu i tu skrenuli oštro na zapad, ponovo uskim klancem do nekog prijevoja, pa niz drugi veseli potočić, koji se slijevao u novu gorsku rječicu. Desno nad nama visjele su padine i litice najviše gore, a mi smo krenuli podnožjem zaobila-zeći bezbrojne izdanke. Bio je to mukotrpan, naizgled uzaludan trud, to vijuganje kroz tamno ljubičaste, ogoljele zimske šume. Sunce je već odavno prošlo zenitom, nebo je blijedjelo pod si-vom koprenom razvučenih oblaka i najavljivalo skori suton kad smo konačno zaokrenuli oštro na sjever, u usta jedne od dolina što su se spuštale s golemog tijela gore. Sad smo jahali uz rječicu koja se brzo pretvarala u potočić koji kao da je izbijao izravno iz srijede planinske gromade. I kad sam se već zapitao ne moramo li i ovu prijeći nekim zasada skrivenim klancem, iza okuke izroni strm i razvučen humak kao nalijepljen na gorsko bilo.

“Klovisburg, mladi Gospodine, cilj našeg putovanja”!

Sunce na zapadu ne baca narančaste zrake kroz preplet četinara na hrptu plave zaleđene strmine. U neravnoj kotlini pred mojim očima tamne se sjene ne motaju ugaslim dolovima zamatajući brežuljke u neopozivu koprenu noći. Tisućama ledenih bisera ne svijetli hrbat Medvjeđe gore. Naprotiv, sivo nebo stapa se sa sivim grebenima i padinama u neprozirni sivi veo, i to se ma-gleno sivilo zavlači u dolce i kotline. Ni daška vjetra, ni traka svjetla. Kažu, uskoro slijedi prva velika snježna oluja nove zime. Još samo nekoliko dana do velike svetkovine rođenja franačkog boga, rođenja našeg Jurja Jarila.

A sutra je Vijeće. Stižu nam poklisari domorodaca iza gre-bena Medvjeđe gore. Ne znam kako je Angilbert znao; netko je morao stići, dojaviti. Ne znam tko su, no Angilbert zna. U trijemu se priprema doček. Pretpostavljam, Angilbert na tronu u sredini, njemu nadesno Otac Martin, Astulf na lijevo. U krugu

37

iza njih Anskgar, Ansfried, pa Brichtilo i Borut, vođe Bavaraca i Karantanaca i moja malenkost. Tako razmišljam dok se raste-žem na postelji u onom podzemlju ispod drvene crkve. Ležalj-ka je mekana i topla, ovčje kože i pletene prostirke, pokrivači isto tako pleteni od ovčje vune, a povrh svega, kao znak posebne časti, medvjeđe krzno. Cijeli dan gori na željeznom svijećnjaku debela voštanica, u kutu izbe koja je samo moja pucketa na že-ljeznom tronošcu razbijeljena žeravica. Hrana je dobra i ima je u izobilju, mesa divljači i ptica, pa repe i zelja, sad već ukiselje-nih, meda, jabuka, suhog voća, piva, topla i hladna, napitaka od gorskih trava, mlijeka i sirutke. Vidim da se ponešto oskudijeva na žitu, pa se u kruh mijesi brašno od pitomog kestena, a poneki put taj se, kuhan ili pečen, poslužuje uz obrok umjesto kruha. Angilbert mi je rekao da sluge i sluškinje samo čekaju moju za-povijed, a zatrebam li ženu, sluškinje su vesele i podatne i marno će zadovoljiti moje potrebe. Tako prolaze dani, pa i tjedni, pada snijeg, plave se izdanci gore, postaje sve hladnije i hladnije, no ne i u mom toplom leglu.

U podzemlju stanuje nekoliko časnika, ali i Otac Martin, kako bi bio što bliže ekleziji, te, što me je osobito obradovalo, Astulf. Taj me je pri dolasku oslovio na latinskom, i od tog časa to je bio službeni jezik naših razgovora. Za nekoliko dana toliko sam se izvještio da je i Astulf rekao da će mi latinski biti uskoro dovoljno dobar da odem u Akvisgranu i slušam mudrace što se diče učenošću u tamošnjoj Akademiji.

Astulf je imao neko posebno štovanje za taj krug mudraca, što je i razumljivo jer je među njima bio i njegov ujak. To sam doznao iz pripovijedanja kojim me je Astulf počastio tijekom dugih zimskih večeri. No o tom malo kasnije.

Angilbert je zauzeo ovaj odličan položaj nedaleko od franač-ke granice u rano proljeće prošle godine, prije nego li nas je pri-hvatio na Velikoj rijeci preko puta Djevina kamena. Domorodci, uobičajena smjesa Slavena, Avara i Latina, su se ili razbježali ili su ostali služiti Francima kao federati. Angilbertova vojna sila nije bila velika, no radilo se o probranim i iskusnim ratnicima, njih oko tri stotine, Franci uz nešto Bavaraca i Karantanaca. Na-dalje, uvježbao je za rat stotinjak mjesnih momaka koji su time bili oslobođeni od drugih službi. To je bila jezgra vojske s kojom

38

je Angilbert nakanio u proljeće prodrijeti niz Savus do njegovog ušća u Veliku rijeku.

Franci su zamislili pohod s tri vojske, niz Dunav, Dravu i Savu. Za ovu posljednju, provijant se već prikupljao kod Emone, kao i nedavno pokoreni Istrani, vješti vodama, sa svojim plovilima. Na Savusu, nekih trideset i pet tisuća koraka prema jugozapadu kako vrana leti, bila je neka utvrda, na okuci rijeke, koju je još trebalo zauzeti, silom, varkom ili dogovorom, jer je to bio idea-lan položaj, tvrdio je Angilbert, za logističku bazu i luku. Naša bi armada sišla Savom i iznenadila središnje kaganove snage s juga, a istovremeno bi presjekla kaganove veze s prijetvornim Grcima (Angilbertove riječi) koji su Avarima, nekoć ljutim ne-prijateljima, slali pomoć u ljudstvu i opremi jer su tvrdili da oni, Grci, a ne Veliki Kralj, imaju pravo na naslijeđe Rima i na vlast nad cjelokupnim svijetom. Naše snage neće biti osobito brojne, no brze i pokretne, i kao takve mogle bi biti upravo onaj jezičac na vagi koji bi doveo do konačne pobjede kršćanskog oružja. Moja uloga pri tome, kao osobe koja zna sve potrebne jezike, a pokazala je veliku vještinu i domišljatost u pregovorima, bila bi ocijeniti stajališta mjesnih moćnika, uvjeriti ih u neizbježnost saveza s Velikim Kraljem i motriti na njihovu vjernost. Sutra, na Vijeću, prva kušnja moje diplomatske valjanosti.

Sutra je osvanulo mračno i tiho. Jednolični oblak zatvorio je sve vidike i od njega se tek tu i tamo odvajaju pramenovi magle i paraju na golim granama. Jedini je zvuk jedva zamjetni šušanj snježnih pahuljica koje bez žurbe ali i bez milosti slijeću na već postojeći bijeli pokrivač. Ili pak pucketanje grane kako vrabac preleti s jednog stabla ili žbuna na drugi, te usput nasitno za-pišti. Nije to dan za otvaranje novih pothvata, a ipak, danas je Vijeće.

Čekamo u našim podzemnih škuljama.Astulf dolazi i kaže da obučem najbolje ruho, no da ne navla-

čim oružje.Astulf će također biti nenaoružan. Astulf je Langobard, sad

kad znam dovoljno latinski jasno mi je i značenje te riječi, pa tako i istaknuta Astulfova brada i oštre lične kosti – poput su-rih kamenih raspuklina Djevinog kamena. Astulf me uči čitati i pisati. Imam drvenu pločicu u koju urezujem riječi, Na primjer

39

“sed” što na latinskom jeziku znači “ali”, i ne smije se brkati s na-šom riječi “sad” što bi na latinskom bilo “nunc”.

Prije spavanja Astulf mi priča povijest svoga naroda, Došli su Langobardi sa sjevera, gdje je vječni led i more pokriveno le-denim pokrovom tako starim da je i sam taj led pocrnio. Onda su se smjestili otprilike gdje smo mi danas, pa se zatim spustili u Panoniju (kao da je to cilj svakog iole pristojnijeg potukača!). Ovdje su proboravili desetak godina a tada ih je kralj Alboin, čuvši da u Italiji nema više Gota, a zaplašen najezdom Avara, poveo u Italiju gdje su stvorili moćno kraljevstvo. No iako su bili kršteni, velik dio ih je ispovijedao neku pogrešnu vjeru glede njemačkog Boga, pa su tako došli u sukob i s prijetvornim Gr-cima i uspješno ih istjerali iz Italije i Istre, s rimskim biskupom koji se zove Papa i neke je vrsti glavnog žreca njemačkog Boga, a konačno i s Velikim Kraljem Karlom koji je ne mogavši više podnijeti krivovjerje u najbližem susjedstvu, sišao u Italiju, gdje su Langobardi vladali nad pokorenim Rimljanima, i srušio lan-gobardsko kraljevstvo poslavši zadnjeg kralja, Deziderija, u sa-mostan; to je zajednička kuća svećenika njemačkog Boga, iz koje nije lako izaći. Posrećilo se Astulfu da je njegova obitelj spadala među one koji su ispovijedali istinu, pa je tako zadržala svoje ča-sti i posjede, a, kako već rekosmo, ujak Pavao bi pozvan u Aka-demiju Velikog Kralja u Akvisgranu. Ondje je napisao sjajan spis o povijesti svoga naroda koji je sada vjeran saveznik Franaka i njihovog vladara. Jednom prilikom Astulf će mi nabaviti kopiju.

Astulf je željno iščekivao naš proljetni marš na istok. Nadao se da će u međuriječju naći na tragove svoga naroda, jer, narav-no, nisu se baš svi iselili s kraljem Alboinom. Bila je čak i predaja da su neki Astulfovi preci ostali u Panoniji Saviji, no što se s nji-ma zbilo nitko nije znao.

Astulf se nije ljutio na kralja Karla što je srušio vlast langobar-dskih vladara: “Vidiš”, govorio je, “naš Spasitelj Isus Krist uredio je svijet tako da njime vladaju oni koji mogu najviše doprinijeti poštivanju naše presvete vjere pa tako i općoj koristi i uljudbi. Kralj Karlo je Pomazanik Božji, Novi David, Novi Konstantin, zastupnik Krista na ovome svijetu. On je štit za sve nas protiv nevjernika, otpadnika i divljaka. Franci su narod izabrani poput Mojsijevih Jevreja. Poput Mojsija, Kralj Karlo izvodi nas iz su-

40

žanjstva neznanja, krivovjerja i oskudice u novi, sjajni svijet uje-dinjene Europe, obnovljenog rimskog carstva koje vodi franački narod. Jedino se prijetvorni Grci tome opiru tvrdeći da samo oni imaju pravo na romanstvo, no i to će Veliki Kralj preobrnuti kad svršimo s Avarima i spustimo se na more. Tvoj narod je mudro učinio da se kao saveznik pridružio novom poretku, i kad se jed-nom pokrsti i smjesti, a ja bih da to bude u blizini morske puči-ne, bit će uzor mnogim drugim narodima koji još nisu krenuli putem prave vjere i duhovnog i materijalnog boljitka.“

Pitao sam Astulfa što je more, a on je rekao da je to beskrajna površina slane vode, put u sve dijelove svijeta kojim plove br-zinom vjetra hitre lađe s raskošnim bijelim jedriljem te donose svakojake darove gospodnje iz svih krajeva svijeta. Jedino prije-tvorni Grci mogu sada odoliti franačkoj sili na moru, no i tome će doći kraj kad, nakon pada Avara, silni Karlo zauzme Venecije i Dalmaciju, kao što je već Istru uz Jadransko more, gdje mu nje-govi novi podanici, vješti moreplovstvu, grade mornaricu kojoj ništa odoljeti neće.

Uz to toplo more prepuno ribe svakojake je, prvo, Italija, do-movina Astulfova, zemlja limuna i naranče, čudotvornog južnog voća, s tri strane okružena morem, jednom zakvačena na izdan-ke Alpi, danas sretna pod vladom Velikog Kralja i njegovog save-znika Svetog Oca Pape. Na istok od Italije, a nekako ispod našeg sadašnjeg položaja je kamenita obala Dalmacije, puna ponosnih gradova koji jedva čekaju da se oslobode grčkog jarma, baš kao i radišna Venecija na samom sjeveru kulfa, zaštićena lagunama prepunim riba i ptica svih mogućih vrsti. Kroz njen porat ulazi u kraljevstvo Velikog Karla roba Grka, Arapa i ostalog istočnog svijeta sve do dalekog Inda, odakle je neki Haron, vladar nevjer-nika, u zalog svojeg divljenja poslao Velikom Kralju bijeloga ele-fanta. Ona Dalmacija obiluje vinogradima, grožđe je prepuno sladora, i vinima koja se od njega prave nema premca. Isto tako je bez premca i ulje od dalmatinskog stabla koje se zove maslina (to će se svakako svidjeti Mom Bogu u vreći!).

Astulf, koji je očito znao puno više od mene o tome što će se zbiti dogodine, jako me je uvjeravao da bi nakon avarskog slo-ma upravo mi, rodovi Hrvata, trebali zauzeti tu zemlju obećanu, otvoriti si tako prozor u svijet i kao saveznici Velikog Kralja preo-

41

teti more prijetvornim Grcima. Bio je mnijenja da prvima pripa-da najveća nagrada, a vjerojatno je u Akvisgrani doznao koliko će se pretendenata javiti da ispuni taj nekoć avarski prostor. Nisam pojmio da bi se netko osim nas, Hrvata, i to samo nekih rodova, upustio u takovu pustolovinu, no ono što će se desiti za godinu dvije nadići će i Astulfova i, pogotovo, moja očekivanja. No o tom u svoje vrijeme. Zasada smo mi, Hrvati, stolovali u Blatnogradu, radovali se masnoj zemlji crnici i polako stavljali svoju šapu na ova južna brda. Zaboga, pred manje od godine dana bili smo još na Visli, iza Karpata, i svađali se s Česima i Poljanima.

Čekanje.Čekanje u tišini.Već poodavno prošlo podne.Onda odjednom vika, škripanje snijega, štropot čizmi stepe-

nicama.Na tri jezika: Dolaze, dolaze, dolaze. Gospodine, evo ih, brzo

u hof...Penjem se stepeništem, izbijam iz podzemlja uz bok drvenoj

ekleziji. Nisam privirio nosa iz mog duplja od jutra. I tu me presije-če. Nije to bio vjetar niti vijavica! Neka užasno hladna masa silazila je s Ivanove gore, jednakomjerno, neumoljivo. Lijepila se za lice, za uši, i pretvarala ih u odrvenjele sige. Snijeg je nešto ojačao, no još uvijek je bio sitan, bodljikast, oštriji od veprova zuba, od najfinijeg bodeža franačke vojnice; opako je palio izloženu kožu i zavlačio se u svaku boru odjeće. Od jutra napadalo ga preko gležanja.

Podigao sam oči i ispred sebe, gore, na razbacanim ruševi-nama, nad urušenim zidom, nad ravnim i odlučnim potezom krova trema, suočio se s nekim strašnim čudovištem, musavo žute, smeđe, boje koja se razlijevalo bez jasnih obrisa tamnosi-vom pozadinom. Tako će valjda izgledati dan Strašnoga Suda o kojem mi je jednoć pričao Otac Martin.

Zabrzao sam koliko sam mogao kroz sipljivi nanos razmišlja-jući kako su uopće znali da netko dolazi, i kako mogu doći, kako im je ono strašno nebesko čudovište to dozvolilo, a da ih nije ugušilo smrznutim tekućim zrakom.

Nisam više dizao pogleda dok se ne nađoh pod krovom, vra-tar otvara vrata, stupam u dvoranu. I onda stanem kao ukopan. Kakva li je to nova zamka, nova prevara!?

42

Angilbert sjedi u sredini, njemu lijevo Otac Martin i moj pri-jatelj Astulf, na desno, do njega Anskgar s mačem, pa Ansfried s kopljem; zatim se ta sveta simetrija ruši na strani vojnika do-datkom klupe na kojoj već sjede Brichtilo i Borut. Bez poteškoća čitam tu sliku. Veliki Vojnik, poluga Velikog Kralja, okružen du-hovnim i svjetovnim oružjem, uz prisustvo pokorenih pokrajina prima onoga kojemu je mjesto (i zaista, kad ja sjedam, ima mjesta još za jednoga) na klupi svijeta nižih bića. Lecnuo sam se dok su mi Brichtilo i Borut davali znakove da im se pridružim. Zamije-tio sam da bi na toj klupi uz pokorenu Bavariju i Karantaniju bilo mjesto i za Astulfa, možda i više za njega nego za mene, jer nas nije nitko pokorio, mi smo se odazvali kao dobrovoljni saveznici Velikome Kralju i to smo savezništvo mogli svaki čas opozvati. O tome što bi nas nakon toga čekalo u taj tren nisam razmišljao.

Sjeo sam na klupu i okrenuo se pozornici.Uz ulazni zid stajalo je na svakoj strani po šest vojnika pod

oružjem, naslonjenih na štit. Iza nas, primijetio sam dolazeći, na desnoj strani, onoj Oca Martina i Astulfa, bilo je šest važ-nijih civila – komornik, nadglednik tesara, vođa gradnje, rizni-čar, konjušar i glavni skladištar; iza vojnika šest nižih franačkih, bavarskih i karantanskih časnika. Uz postrane zidove nije bilo nikoga, no razum mi je tumačio da će se onih dvanaest uz ulazni zid premjestiti onamo, kad uđu naši posjetitelji i pratnja, te da će ova posljednja zauzeti položaj one dvanaestorice oružnika.

I evo!Otvaraj vrata i “Gospodaru, izaslanici Savijaca!”, u unisonu,

staju uz okvir, svaki na svoju stranu, trojica ulaze između njih, korak-dva naprijed, a iza njih, kako sam predvidio, kuljaju vojni-ci pod oružjem dok se oni prijašnji uredno razdvojeni svrstavaju uz bočne zidove. Vrata se zatvaraju i sad su pred nama u sredini dvorane poklisari Savijskih Panonaca.

Ispod oka, nalijevo motrim Angilberta. Uvalio se u udobnu drvenu, no presvučenu stolicu, opustio bradu na prsa, iskrivio usne i gleda u stranu, na desno, dajući do znanja da došljaci nisu dostojni njegove uzvišene pažnje.

No tu se Angilbert vara. Sa zaprepaštenjem, gotovo bih rekao (prošli su me trnci), prepoznajem da su poslanici Panonije Savi-je itekako dostojni naše pažnje i čuđenja.

43

U sredini je muž silne visine, gotovo kao Veliki Kralj, širokih ramena, moćnog tijela. Jaka i velika glava čvrstog obrisa s jasno zacrtanim kostima pokrivena je gustom valovitom tamnom ko-som; odozdo to odlučno lice uokviruje uredno potkresan tro-kut jednako tamne brade, iz koje tu i tamo zablista iskra sjedine. Oči, te oči su bistre i prozračno plave, no kamo li to gledaju; ne u nas, ne u Angilberta, već začudo nekamo gore, iznad Vojnikove glave, kao da taj silni muž očekuje ondje nekakvo nadahnuće od Bogova ili božjih glasnika.

Odjeven je u medvjeđu kožu, na nogama mu dlakave čizme od lisičjeg krzna. Ispod medvjeda nazire se tkanina donje odjeće, duge košulje jarkih boja izvezenih nekom skupocjenom žicom.

Za pojasom silna franačka spada (kako li ju je samo stekao?), a desnica regbi nagonski ne napušta blizinu njezinog drška. Ple-menite li pojave!

Već mi oko hita nadesno. Tu je mladić, rekao bih mojih ili Astulfovih godina, niži od poglavara, tanji, no čvrsto, koščato građen, jakih ličnih kostiju, istaknutog nosa i brade. Na nešto me podsjeća, i tada mi sine; podsjeća pomalo na Astulfa! Oči sive, smirene i mudre, možda malčice podmukle? Nije naoru-žan, no u lijevoj ruci drži i pritišče k tijelu nemalu torbu od je-lenje kože s dugim remenom prebačenim preko lijevog ramena, Savijski Astulf, savjetnik, pregovarač.

I onda najveće, da ne kažem najljepše iznenađenje. Desno od ratnika, kako doliči, njegov mačonoša, no taj, ne mogu se čuda načuditi, je žena!, mlada žena zastrašujuće privlačnosti. Crte lica odaju da je poglavarova kći, no te ratničke crte umekšane su izrazom gotovo životinjske nježnosti. Tamnosmeđa kosa pada joj u bogatim i teškim slapovima na ramena, na ogrtač od sive lisice ispod kojeg se u prorezu na prsima također pojavljuje du-gačka i bogato izvezena košulja. Visoka je gotovo kao onaj rat-nikov Astulf (sad shvaćam da je i on neki rod, bratić, nećak?), vitka, no čvrsto građena. Oči su plave kao u oca, no nisu pro-zračne već zagasite i neprobojne. Iz njih izbija neka sila kojoj se jednostavno ne mogu oduprijeti.

– Plemeniti muž, Gospodin Juraj Jarilo, gospodar podbriježja s onu stranu gore, njegova kći, Domina Ana Valeria, njihov ro-đak i čovjek, Petrus Polibius...

44

Kakvih li imena! Sad znam dovoljno rimski da u djevojke i mladića prepoznajem izrazito latinska imena. Dominus je me-đutim nazvan po našem Jarilu, sinu Gromovnikovu koji se zove i Juraj. U što li su me to upetljali Bogovi!? Morati ću ozbiljno porazgovarati s onim u vreći.

Angilbert je i dalje zavaljen u stolici, no osjećam kako mu se mišići napinju, kako se na licu pojavljuje zapretani izraz čuđe-nja, možda i divljenja. Sada mu valja progovoriti, no Vojnik se ne žuri.

Po navadi trebalo bi reći, “Kojeg su roda, kakve darove nose?”, no nakon najave rod nekako i znamo, a nikakvih darova ne vi-dimo, osim ako su sitni i kriju se u onoj kožnatoj torbi koju drži Petar Polibius. Angilbert se pokazuje na visini zadatka. Ustaje polako, strogo, gleda ravno u oči došljaka.

No i ovi znadu što im je činiti. Evo ih na desnom koljenu, pogledom upravljenim na gore, na uspravnog Angilberta. Juraj Jarilo je izvukao svoju silnu spadu i položio je na tle, vrškom prema ulaznom zidu. Dolazimo u miru, u poklonstvo, no ne kao podanici već slobodni ljudi! Lijepa gesta.

Angilbert kaže: – Dobro došli. Ustanite!Njih troje smjerno spuštaju čelo, zatim podižu glave i usprav-

ljaju se na noge.– Smjerno pozdravljamo dičnog Angilberta i njegove ljude i

zahvaljujemo se na njegovom pozivu. Molimo da prihvati ovaj skroman dar.

Kaže to na rimskom, no to nije rimski kakvim bulazne sum-njivi kršćani Blatnograda, niti onaj govorni Astulfa, već nešto posve drugo. Čist, jasan, jednostavno uzvišen!

Iz one torbe plazi pojas okovan srebrnim pločicama, sjajno izlivenim i izrezbarenim s prikazima životinja, stabala, sunaca i zvijezda, star sigurno bar stotinjak godina, vrijedan visokog do-stojanstvenika ako ne i vladara. Nisam nikad takva šta vidio, no po pričanju znam da takve pojaseve kao znak odličnosti nose poglavice Avara. Naš posjetitelj je taj pojas ili stekao nekom za-slugom ili oteo u boju. Ako je tako, onda je pred nama rušitelj hringova!

Juraj Jarilo stupa naprijed, pruža pojas prema Angilbertu, pruža ga nekako u prazno, kao što i svojim pogledom proučava

45

prazninu na zidu iznad Vojnikove glave. I tad mi sine: Zaboga, taj silni muž je ili slijep, ili vrlo slabog vida, a ona predivna dje-vojka, njegova kćer, jedinica ili najstarija, jer da ima muške dje-ce uz njega bi bio najstariji sin, njegove su oči. No kako se ipak vješto i dostojanstveno kreće, kao da nekim posebnim čulom, cijelim tijelom, osjeća okolni prostor i promjene koje nastaju kretanjem ljudskih tijela u tom prostoru.

No vremena za divljenje nema, jer Angilbert već širokom gestom poziva nas, svoju pratnju, da ustanemo i savijemo se u krug oko njega i naših gostiju.

Angilbert ne zna latinski, no razumio je onih nekoliko riječi koje su dosada pale. Naši posjetitelji očito znadu ponešto ger-manskog jezika i sada svi prelazimo na mješavinu franačkog i bavarskog.

Govori Vojnik Angilbert:– Ma kako ste se uopće mogli probiti po takvoj oluji. Ne tra-

timo vrijeme uzalud, hajdmo se okrijepiti pa onda na razgovore.

Kako su daleko ti davni dani! Kako sam bio mlad i neiskusan. Ne u smislu poznavanja svijeta politike, rata, upravljanja ljudima već upravljanja samim sobom, prepoznavanjem i nadziranjem vlasti-tih osjećaja. Već ste vidjeli da sam po prirodi suzdržan, i da sam možda u osjećajnom smislu dozrijevao vrlo polagano. Dok smo nakon objeda sjedili u dvorani, za stolom, i dogovarali proljetne djelatnosti, znao sam da se upuštam u nešto novo i veliko. Znao sam da što se tiče razgovora, pregovora i dogovora, sve mogu riješiti na zadovoljavajući način. No u mene su uvuklo neko po-sebno uzbuđenje. Prisutnost Ane Valerije pokrenulo je pravu buru, a ja nisam bio spreman niti za umjereni povjetarac. Bilo mi je jasno da ona mora biti moja i nisam kritički provjeravao tu odluku. Bez nekog predznanja upustio sam se u pothvat koji je zahtijevao, kako ću ubrzo saznati, veliku vještinu i iskustvo. No kao što rekoh, svijet osjećaja za mene se tek počeo otvarati.

Ubrzo sam spoznao da nisam usamljen. Dobro sam vidio kamo hitaju Astulfove oči kad nisu bile prisiljene da se pozabave nečim drugim. Bilo je očito da i rođak Petar smatra Anu svo-jom budućom životnom družicom. Zapitati ćete me kako sam mogao tako brzo i nenadano zaboraviti Galu. Mogao sam! Gala

46

mi je pala s neba, dar nebesa. Ovdje sam sâm svojom odlukom kretao tražiti sreću. Gala me je zasigurno očarala, no to je bio plamičak u usporedbi s požarom koji je potpalila Ana Valeria. Cinici će ustvrditi da je sve to rezultat spolnog suzdržavanja u tjednima dok sam bio u Lovisovom burgu (nisam se upustio s Angilbertovim služavkama), te sam tako pobedastio za prvom lijepom ženom koja se pojavila na mom putu. Možda je tome tako, no razlozi nisu važni. Bitno je što slijedi.

Nitko se nije učen rodio, a bogami niti s iskustvom. Kad bi nam Bogovi dali da živimo život natraške. Da je smrt naše rođe-nje, te da se sa svim tim iskustvom koje smo stekli, koje nas čini sigurnim, zaštićenim, pa rekao bih i sretnim, možemo polagano spuštati u sunčana polja mladosti! Ovako upravo kad možemo slobodno zatražiti i dobiti najbolji zalogaj, nemamo više zubi da ga pojedemo! No ne žalim se. Tako je odredio Bog, i to sve čeka. Ako ti je starost mrska, umri mlad!

Tog popodneva nije mi se nikako umiralo. Naprotiv, osjećao sam se jak, spreman i nepobjediv. Slutio sam da me čekaju ite-kakve bitke, ne na bojnom polju, gdje nikad nisam zamahnuo mačem, već u svijetu mene samoga i mojih probuđenih želja i osjećaja.

Za stolom je Petar Publije izvukao iz one torbe uglačanu borovu ploču na kojoj su raznim bojama – zlatnožuto, zeleno, plavo – bile crtane krivulje, kružići i trokuti. Bio je to, a moram reći da smo svi ostali zadivljeni, kao pogled na međuriječje Savusa i Dravusa, umanjen i odozgo. Moćni vodotokovi prika-zani su plavim vrpcama, između njih uzdizali su se trokutovi zelenih planina, a žuti su krugovi označavali ljudske naseobine. Petar je tumačio: “Ovdje su velike rijeke, Savus, Dravus, i Danu-bius u koji se ove obje ulijevaju. Između njih, teren je brežulj-kast, ima i većih planina, evo, ovdje, u sredini, a i na kraju, evo Medvjeđe gore, evo Klaudijeve gore. Evo zabriježnog Podgorja u kojem živi i gospodari naš dični Juraj Jarilo i njegov rod. Evo, ovdje na zapadnom kraju Medvjeđe gore, jako dobro mjesto za porat i prijegaz; motri ga utvrda Susjedovog grada na brežuljku. Ovdje, niz Savu a već na zagrebenskoj strani, nalazi se ovaj utvr-đeni hrbat, imenom Gradić, što znači utvrda; ovdje obitava naš dalji rod. Niže Savusom, dolazimo do Siska, i ovdje, molim Vas,

47

obratite posebnu pozornost. Tu se spajaju Sava i Kolapus koji mi zovemo Kupa, a ta vodi u srce bregova što nas dijele od Liburnije i mora. Tom se vodom također mogu poslužiti dostavljači naših snaga. Sisak nadzire spoj. Ako Sisak nije u našim rukama, zlo i pomagaj. Tamo gospodari Ljutobrat, sa sinovima Ljudevitom i Ljubimirom, jak je to položaj, branjen snažnim rukama i dobrim odnosima s našim neprijateljem. Moramo prvo osigurati onu luku pod Susjedovim gradom na Savi, pa zatim Gradić, i nakon toga dogovoriti savezništvo sa Siščaninom. Kad nam to uspije, otvoren je put i rijekom i cestom niz Savus sve do ušća u Dunav, gdje će naše snage skrenuti na sjever, združiti se s onima koji slijede Dravu i napasti s boka naše neprijatelje, dok ćemo u isto vrijeme paziti da nas ne zaskoče Grci iz Mezije. Moj Gospodar, dični Juraj Jarilo, tako je zamislio naš pothvat”.

Bez svake sumnje, jasno i glasno! Angilbert je bio vidljivo za-dovoljan. Postavio je niz pitanja. O broju ratnika, udaljenostima, brzini napredovanja pod takvim i takvim uvjetima. O kiši, sni-jegu, žezi, dostupnosti hrane i vode putem, bez obzira na našu komoru. Padali su odgovori. Astulf je sve to bilježio i ispod oka motrio Anu Valeriju (zabilježiti ću i ja, koliko su mi moje sna-ge bilježenja dopuštale, kad se nađem, kasno navečer nasamo u mojoj izbi; urezat ću u komad volujske kože). Vrijeme je prolazi-lo, pojavile su se i svijeće, a vani je urlala vjetrina.

– Lijepo je da ste došli po ovakovu vremenu. No kući nećete moći. Zapovjedit ću da Vam se pripremi ložnica na sigurnu i toplu mjestu, u podrumima ispod eklezije, nedaleko od stana Gospodina Tugomira. Biti ćete nam dragi gosti dok se vrijeme ne primiri, pa trajalo to i tjedan dana. A sada da blagujemo...

Juraj Jarilo, Petar Polibije i Ana Valeria odlaze u svoje odaje. An-gilbert mi daje znak: Znam što slijedi. I doista!

– Mladi moj Gospodine. Ishod velikog pohoda u tvojim je rukama. Otključat ćeš onaj porat, pa Gradić i Sisak, otvoriti put niz moćni Savus. Bdjeti nad našim velebnim Jurjem Jarilom da se ne poblani. Nadam se da te sve to veseli. Cura je sasvim zgod-na i da sam mlađi javio bih se kao dobrovoljac.

Nikad nisam vidio Angilberta u tako dobrom raspoloženju. Uz objed je poteklo podosta zagrijana piva, no poznavao sam

48

Vojnikove kapacitete. Za razliku od mojih, bili su beskrajni. An-gilbert se nagledao rata i pohoda, i nešto je slutio. I to na dobro. Jedva je čekao da s mačem izjuri na konju niz padinu. E, neću ga razočarati. Neću sebe razočarati. Neću biti kod kuće u Blat-nogradu na dan Jarilovog rođenja, na dan rođenja njemačkog Boga. No biti ću, uh... Nije ih Angilbert smjestio u moje podze-mlje bez razloga.

Angilbert je podviknuo i rekao vojniku nek dovede Astulfa.– Mali će sa njima, slažeš se?To je bila izjava, a ne pitanje. Ne baš oduševljen, Astulf potvr-

di kimanjem glave.– Osigurati ćeš trajnu vezu i sve će biti u redu.Astulf se i dalje mrgodio.– Gospodine...– Da?– Jeste li primijetili da naš posjetitelj ne vidi, ili vidi vrlo loše.– Još je živ. Dakle, sasvim se dobro snalazi u svijetu. I ja bih

se uz onakovu kćer...Tajac. Dugačak i neugodan. Konačno Angilbert:– Ti si, Astulfe, zadužen za logistiku ove operacije. I ti ćeš

odlaziti preko Gore kad Tugomir pripremi teren! Oca Martina ne trebamo zvati. Kršteni su, a po potrebi konfirmirat ćemo ih na blatnogradski način.

I tako nas otpusti.Vani su sami vrazi sjahali s Ivanova brda. Vjetar je šakom i

kapom sipao snijeg. Da snijeg!? Sitni poput bodeža oštri kristali koji su se suludom brzinom zabijali u lice i uvlačili pod kožu. Prebacio sam maramu preko obraza i nosa da bih došao do daha. I tako preteturao do rova koji vodi u moju zemunicu. Nisam pri-mijetio kamo se izgubio Astulf, kamo ga je otpuhala mećava.

Iz mračne luknje zapuhnuo me oblak ugodne topline. Tamo se očito dobro zagrijalo da nam se gosti ne smrznu, a kad su mi se oči oporavile i privikle, opazio sam i drhtavi plašt svjetla. Smjestili su se i vjerojatno zavukli pod gunjce i krzna. Razmišljao sam kako bi bilo zgodna naći neki razlog da im se pridružim i tako razmišljajući stigao do praga moje izbe. Podigao sam ruku da nastranu povučem laneni zastor, i zastao. Kroz debelu tka-ninu, i pored nje, probijali su se snopovi svjetla. Nisam ostavio

49

zapaljenu luč kad sam jutros krenu na čekanje. Protrnuo sam. Netko me je čekao, priča ide dalje!

Zastao sam, duboko udahnuo, opipao lice u kakvom je sta-nju, lagano se nakašljao da isprobam glas, otresao snijeg s odje-će, poravnao je, i zatim ne naglo, ali odlučno, odgrnuo zastor.

U zlatnom svjetlu razbuktale luči, na ponjavama i kožama mog ležaja, sklupčala se Ana Valeria u dugoj bijeloj tunici s uku-snim plavim šarama uz rubove i na području grudi. Zastao mi je dah iako sam znao tko me čeka. Ne. Kunem sa da se nisam podsjetio one noći kad sam u svom ležaju našao Galu. Naprotiv, Gala mi nije bila niti u peti. A da mi je i bila, primijetio sam, kao što sam to učinio kasnije, podsjećajući se svega u mraku, nikakvih sličnosti ne bi bilo. U kolopletu sjena Ana Valerija bila je biće iz bajke. Kako je luč podrhtavala život je bljesnuo njenom tamnom kosom, tamnom puti, jasnim crtama njenog lica i bo-gatim oblinama tijela. Između tih svijetlih bridova bile su tamne jame beskonačnih obećanja. No iako je utisak, duboko vjeru-jem, bio smišljen, nije bilo nikakvog izazova u liku Ane Valerije. Sjajno ulaštena pločica, uskoro sam spoznao, pokrivena tankim slojem prozirnog voska, ležala je na postelji do njenih koljena. Znak da će se održati poslovni razgovori.

Netko bi se možda razočarao, no ne ja. Osjećao sam i sâm potrebu da se pregovori nastave, i Ana Valeria, sigurno u dogo-voru s ocem i rođakom, krenula je da odradi zadatak. No svjetla i sjene su šaputali i kazivali mi i nešto drugo. Što, nisam mogao niti se u stvari usuđivao odrediti, no bili je to nešto meko, toplo i veliko. Razveselilo me je njeno prisustvo.

– Ne ljutiš se što sam te čekala.Što bih se, k vragu, ljutio. Naprotiv, bio sam radostan, a ton

njezinih riječi dao mi je do znanja da je pitanje posve formalno, da joj je jasno da se ne ljutim, i da smo oboje veseli što će se naše druženje nastaviti pod okolnostima koje nam dozvoljavaju veću slobodu zajedništva.

– Drago mi je da te vidim – rekao sam. I dodao sam, sasvim neočekivano. – Ti znaš pisati?

– Da, znam.– Onda ćeš i mene naučiti. Nešto me je naučio Astulf, ali još

nisam savršen.

50

– Astulf? To je onaj s dugačkom bradom...?– Da, Langobard!Nasmijala se. – Langobard...Učinilo mi se da razmišlja o nečemu iz prošlosti.– Naučiti ću te. Sjedni do mene. Bit će vremena, jer znam

da ideš s nama. Kažu da si vješt pregovarač. Naučit ću te pisati, čitati i... zapravo latinski te ne moram učiti, jako dobro govoriš za nekoga tko sigurno nema rimske krvi. Naučit ću te i onda ti ispričati i o Langobardima.

Sjeo sam do nje, potiho radostan i podigao pločicu. – Vosak! Naravno, s oštrom iglom ili slično na njemu se može lijepo pisati.

– Tako je. A ono što piše jest: “Pitaj Tugomira Hrvata kako se tako dobro usuglasio s Teutonima, da li im vjeruje, i da li ćemo od toga svi mi imati zajedničke koristi”?

– Ako tako piše – rekao sam bez oklijevanja – onda čuj. Mi smo stigli u proljeće s onu stranu Karpatskih planina, pobijedili Avare, smjestili se u ravnici, no radije bismo bili među brdima, jer naši su pređi nekoć obitavali kod silnih Kavkaskih gora. Ako u vas tamo za grebenom ima mjesta, rado ćemo s vama dijeliti svijet i sudbinu.

– Nema nas mnogo i dobri ljudi su i više nego dobrodošli – rekla je i dalje smiješeći se, sneno i čarobno. – Vidjeti ćeš, lijep je to kraj, najljepši na svijetu.

Shvatio sam u trenu: skupina ljudi koja drži do sebe, koja sama ne može (ili više ne može), traži saveznike i susjede u koje se može pouzdati. Ovo nije gomila dezorijentiranih blatno-gradskih nazovi Rimljana. Poput Jurja Jarila (odakle mu samo to ime?) duh je ovdje svjestan svojih nedostataka, ali i dovoljno jak da zamahne spadom, onom pravom ali i onom duhovnom, kako bi iz tog škripca krenuo dalje. Nismo li i mi poduzeli rizik i krenuli iz naših toplih zakarpatskih zemunica na jug kako bi se našli svoji na svome.

– Možeš zapisati – rekoh – da Tugomir, sin Tugomira iz veli-kog Tuginog roda Bijelih Hrvata kaže da su naši pogledi na stvar podosta slični. Tražimo suputnike i susjede na putu do boljeg života i svjesni svojih potreba, ali i ograničenja, spremni smo dijeliti s onima koji nas prihvate kao svoje susjede i prijatelje, taj sigurniji život za kojim svi težimo.

51

(Kad danas razmišljam o tom govoru, čudim se kako sam mogao nešto takva zreloga izreći i to sve bez ikakovih priprema. A da i nisam znao što mi se, i da li išta, nudi, i da li imam sam išta za ponuditi).

Ustala je, malo se istegnula, pogledala me odozgo, i ponovno se sneno nasmiješila.

– Tvoj otac me se duboko dojmio. On gotovo ništa ne vidi. A opet prolazi svijetom kao da vidi sve.

– Moj otac se takav rodio, s jako malo vida. No uspio je pri-lagoditi svijet svojim potrebama. Čak na bojnom polju nema mnogih koji bi mu se suprotstavili.

– No i ti si njegove oči. Najstarija, ili jedina kćer?– Jedina. Majka je umrla dok sam još bila jako mala curica.

Otac je odbio da se ponovno oženi, ili da ima djecu s nekom drugom ženom.

Oborila je pogled, no sjena u koju se zamotala bila je sjena sjećanja i čežnje, ne tugovanja.

– Stoga je još važnije da se neke stvari što prije riješe.Ustao sam i ja i primio je za obje ruke dok se ona sjena raspa-

dala i rasplinula. Ojačao sam pogled i dopustio si da se suprot-stavim žaru njezinih očiju. I uspio! Njen pogled me nije palio, već davao mi snagu.

– Riješit će se, što prije to bolje. Samo da prestane ova vija-vica.

– Prestat će i brže no što misliš. Sutra sa suncem krećemo kući.

Izašla je, rastopila se među drhtavim sjenama, a ja sam kle-knuo na koljena, prislonio obraz pa usne na ono mjesto koje je još isijavalo toplinu njezinog tijela, duboko uvukao zrak kako bih osjetio miris žene koja se otvara muškarcu. Kada danas o tome razmišljam, dopustite mi da opet upotrijebim tu otrcanu frazu, vjerujem da sam tog časa prestao biti dječarcem i postao čovjekom.

Podigao sam glavu i pogled mi pade na vreću. Već nekoliko dana nisam s njime općio. Proplazio sam kroz pokrivače, potegao vreću, izvadio ga i polegao do mjesta gdje je malo prije sjedila Ana Valeria. Rekao sam:

52

– Ovdje je maločas sjedila žena mog života. Ti sve vidiš i ču-ješ, pa si tako vidio i nju. Da li ti se sviđa?

Očekivao sam brz odgovor no Bog je šutio. I onda se desi nešto čudno.

Položio sam ruku na mjesto gdje je bila Ana, drugu na Boga, prihvativ ga oko pojasa. I osjetih da bog vibrira, da drhturi, da se napinje, da se izdiže, širi ruke, da mu iz onih batrljaka izrastaju noge, da se uspravlja, ocrtava u jasnom, jarkom svjetlu ispred tamne površine zida, da zrači.

Bacih se ničice i zavapih.– Bože moj, ti si jedini i najveći od sviju, ti si moj Bog, Bog

Hrvata, Bog Teutona, Bog cijelog svijeta i svemira. Ti si Bog nad svima, što svjedoči Tvoje ukazanje. Blagoslovi mene jadnika da dostojan tebe izvedem sve što me čeka po tvojoj želji i narudžbi.

Tako vapeći zario sam lice opet u ono sveto mjesto na po-stelji, još jednom duboko udahnuo i osjetio takvu strašnu želju, tako strašnu snagu da sam se od svoje vlastite punine i moći go-tovo obeznanio. Sad sve bez straha podignuh oči i tu, uz mene, na prostirki, počivao je i on, Moj Bog, koji se vratio s nebesa da mi kao svagda čini društvo. Pogladio sam ga po čelu, po kosi i rekao: – Valjalo bi te dobro podmazati, jer sutra će biti hladno na putu. Oprosti, no nemam ulja. Zamotati ću te u lisičje krzno prije nego što te ujutro stavim u vreću. Noćas ćemo usnuti za-jedno i ja ću te grijati i zaštititi od studeni. Idemo na jug. Jednog ćemo dana naći i ono ulje od maslina.

Kakva smrzavica! Nakon obilnog doručka i srdačnog rastanka s Angilbertom

spuštamo se s brežuljka Klovisovog grada. Konji upadaju u sni-jeg do trbuha, pete nam se vuku zrnatim pokrovom. Juraj Jarilo nas vodi siguran kao da se ovuda spuštao stotinu puta, u pro-dor potoka pa zatim desno, nizbrdo do drugog, većeg, i zatim niz njega, oštro na jug. Dolina se širi, mi idemo uz njenu lije-vu, manje strmu padinu koritom zaleđenog potoka. Ispred nas Medvjeđa gora. Valja je prijeći prije mraka. No ništa od toga, jer sunce se već hvata podneva i Petar Polibije koji vodi našu četicu zastaje i pokazujući prema rubu šume u vrh padine uzvikuje: – Gospodare, gledajte!

53

Iz gustine tamnih, košćatih stabala izronila dva tamna lika, razmahana poput nekih tankoticalnih skakavaca, razmahali se tim ticalima i kroz snijeg se obrušavaju prema nama. Nema bo-jazni. Njih je dvoje, nas troje, odnosno četiri, jer je i Ana Valerija zacijelo vična kreševu. No nije potrebno. Ne dolaze kao napada-či, već kao molitelji u nuždi. Na tuce koraka od nas onaj prvi se baca u snijeg i doslovno pliva do konja Gospodina Jurja, grabi Gospodarevu nogu i ljubi mu petu. – Gospodaru, otkud ti ovdje po ovoj zimogroznici. Pomozi, pomozi meni nesretniku!

Juarj Jarilo podiže ruku, naglo, na pozdrav. – Prepoznajem li dičnog Vardana, prijatelja i sina mojih prijatelja. Ustaj na noge da čujemo kakva te jad spopala.

Vardan, čvrst, nabit mladac, širokih ramena i lica, tamne kose i žutih očiju, debelog ovješenog brka, Avar, uspravlja se no ne pušta Jurjeve čizme te i dalje vapi:

– Sam Bog Vas je poslao, o prijatelji, o plemeniti, pomozite nam u nevolji.

– Reci!Vardan hvata zrak, konačno širi ruke, baca na čas oko na ono-

ga drugoga, tanjeg, višeg, svjetlokosog, pa se zatim nespretno kr-sti i kaže: – Poslao te sam Spasitelj naš Isus Krist! Prekojučer, prije ove vijavice otišle sve žene iz mojih dvora u Konjski gradić, reko-še, na nekakovo sijelo, bdijenje, što li. Ma znam, ne bih smio reći, ali otišle su Mokoši. I onda udarilo ovo i tako smo mi, nas dese-tak slugu i rođaka sami, muški u dvoru, a moju ženu, Dragomiru, uhvatili trudovi... Trebalo je biti dva tjedna kasnije, no valjda se Gospodin razljutio na nas... proklete babe, prokleta Mokoš!

Zastaje. Obraća se Ani Valeriji. – Samo je ti možeš spasiti.Ana zateže uzde. I tako sad jezdimo strminom prema rubu one sjenovite šume,

pa među mlado drveće nekom presikom koja je valjda po suhu šumska staza, gore, dole, gore, dole, nekih tri do četiri tisuće koraka i onda s dna udoline pred nama se pojavljuje utvrđenje, neuredan obris kamene zgrade očito rušene, prezidavane, krpa-ne lomljencem, opekom, kolcima, iza nasipa i porazbijanog ka-menog zida koji nadopunjuje okol palisade. Oko mi se priviklo na takve vidike. To je zasigurno neka utvrda Rimljana rušena i popravljana od Bog zna koga i kada.

54

Eto nas kroz ulaz u dvorište i sad smo pred sredinom zgrade koja se ističe kao neki tvrdi, četvrtasti toranj neuredno pokriven daskama krajevi kojih izviruju pod neopisivo debelom naslagom snijega. Odmiče se ploča od dasaka – vrata – i eto nas u sre-dišnjoj dvorani, ugodno pucketa plamen na kamenom ognjištu, ugodno miriše zapaljena smola, titraju luči, preskaču sjene, a na debeloj strunjači uz stražnji zid, u gomili jastuka i pod debelim pokrivačem, tanka, mlada žena dugačke plave kose, tanka, goto-vo providna, ječi i drhturi.

– Dragomira, moja Dragomira! Kako je?– Kao i prije, Gospodaru – odgovara kao zbor.– O Spasitelju Naš, o Bogovi!!!Ana se Valeria nadvija nad postelju: – Dragomira?!No Dragomira ne prepoznaje, samo drhturi i ječi.Govori Ana Valeria: – Pripremite neku odvojenu ložnicu, za-

palite vatru, posložite udobnu i nisku postelju. Zagrijte vode i nek je uvijek novi kabao nad plamenom da bude pri ruci kad zatreba. Dajte octa, nerazrijeđenog od jabuka, i dobre rakije. Dajte čistih platnenih ručnika i omotača. I pomolimo se da nam Gospod bude milostiv.

Dok se mi molimo kako znamo i umijemo, vatra se pali u susjednoj izbi, vidim njen plamsaj, a u sjaju upaljenih luči i ne-koliko sjena koje pripremaju novu postelju, donose vodu u me-talnim i drvenim vjedricama, pa glinene posude s octom i raki-jom, gomilu bijelih tkanina. Zatim se odnekud pojavljuje nosilo i sveudilj ječeći Dragomira nestaje s vidika a s njom i Ana Valeria.

– Ostajte ovdje spremni da ispunite moje zapovijedi, i ne pre-stanite se moliti kako bi Svevišnji pomogao naš trud.

Zavlačim ruku u vreću koju nisam skinuo s ramena. Dodiru-jem uzbibanu površinu Njegove kose i u sebi kažem. – Pomoći ćeš, zar ne? Moliti ću se samo tebi jer ti si moj Bog, veći od svih drugih bogova.

Tako se molim dok sunce, koje naslućujem kroz raspuklinu zidnu pokrivenu svinjskim mjehurom, brza ka počinku. Vatra pucketa, voda se mjehuri, para draži nosnice. Titraju luči, grče se sjene.

– Tugomire, dođi!Da li sam dobro čuo!?

55

– Tugomire!Iza zaslona dasaka, u izbi, na postelji... Ne razlikujem tijelo

od prostirača, pokrete udova od igre sjena, miris bora i smole od mirisa nečeg strašnog i nepoznatog, nečeg podzemnog – slu-zi, puževog ispljuvka, magme. Koščatim zglobom strašni kosac kuca zidovima Vardanovog tornja.

– Tugomire, nije sve izgubljeno. Molila sam, radila, gotovo je uspjelo. Moj Bog je bio milostiv, no treba više. Ti imaš svo-je Bogove. Zamoli one koji bi nam mogli biti skloni da nam se smiluju!

Skidam vreću s ramena i iz nje vadim Njega, Boga Svojega.Ponizno ga stavljam na postelju, do zgrčenih udova koji sad

jedva još trepere.– Tugomire...Ana je ustuknula.Stavila ruku pred oči. Motri došljaka na ponjavi kroz raširene

prste.– To je Moj Bog...– Gospode! – Što...?Ana se naginje i grabi Boga. Miluje ga rukom i pogledom,

zatim se spušta na koljena, dok Boga izdiže u vis, u sjaj i svjetlo luči. No to više nije obično svjetlo. Baš kao jučer, kako li se to sad davnim čini, Moj Bog se širi, napinje, žari.

Obgrlila ga je jednom, dok drugom rukom pritišće Dragomi-rin trbuh.

– Dragomira, još malo, još malo... daj, daj, daj...Ono brdašce među ponjavama se nadiže, podrhtava kao da

će pući, ječi.– Daj, daj, daj... još malo, malo, malo... Tugomire!Slušam.– Tugomire, tvoj Bog je i moj Bog, naš Bog, naš Spasitelj. Tre-

ba još malo, samo malo... Treba mi malo tvoje snage uz potporu božju. Stavi mi ruke na ramena...

Prilazim otpozadi i stavljam, krotko, ruke na ramena. U čas ta krotkost nestaje. Ruke mi se grče, pripijam se uz povinutu kri-vulju, pripijam, rastem, nadimljem, otvaram sve izvore te svoje neslućene snage. Osjećam, osjećam, osjećam...

56

– Još, još, još, Tugomire, jako, snažno, tvrdo, još, još...I dok gubim svijest i padam u vrtlog nemoći, Ana se na-

glo uspravlja i u rukama uzdiže, k sjeni Boga Našega, nešto izgužvano, žaboliko što dreči, cvili, zavija... život!!!

Na koljenima sam i ne znam što se to zbilo, i nikad neću pitati niti sebe, niti nju, niti toga Bog Spasitelja Našega. Milost, tvrda milost!

Uzvici, topot nogu, uzbibani zrak. – Dragomira... Dragomi-ra... živ, živa... Gospode, pomiluj, da ti je vječna hvala i slava. I vječna hvala i slava tebi Ano Valerijo, Jurju Jarilo, Petre Polibije... Tugomire...

Tugomire.Kakve li strašne moči posjedujem. Kako ću ih u sebi nositi,

svjestan da su tu, a da ih ne znam zazivati. Hoće li mi On biti uvijek milostiv?

Leži na prostirci do majke s djetetom. Padam ničice, ljubim mu lice, kosu, nepostojeće noge i ruke.

– Nek se zove Valerije Tugomir i nek Vam dobro dobrim na-plati...

Budi nam svima milostiv, Bože Naš.

Život je pogled unatrag. Drugačije i ne može biti, jer ne mo-žemo gledati unaprijed. Čak i žreci i vrači, koji pretkazuju ono što će se dogoditi, mogu naslutiti ishod nekog slijeda događaja, ali pitaj ih da ih opišu! Tako mi u stvari stalno živimo u prošlo-sti i stvaramo niz razmjerno čvrstih točaka, koje onda zovemo svojim životom. Kažem “razmjerno”, jer jasno je da s vremenom neke od njih blijede, neko dobivaju na snazi, neke nestaju, a nove se dodaju, što u najvećem broju slučajeva niti ne primjećujemo. Naš se život svodi na pregršt takvih trenutaka koji su nas navod-no stvorili onim što jesmo, a tako tvrdeći, dakako, to postaje i stvarnost.

Jedan takav događaj bio je ratno vijeće krajem veljače, koji tjedan prije pristignuća vojske Pipina, kralja Italije i sina Velikog Kralja. Bilo je to gotovo točno dva mjeseca po mom dolasku pod krov Jurja Jarila.

Stigli smo u suton, nakon cjelodnevnog napornog gaženja snijega, prvo od Vardanovog doma kroz onu rijetku, kuštravu

57

šumu, pa zatim dolinom potoka koja se lepezasto širila prema podnožju Gore. Gazili smo s naporom, konjski su se trbusi vu-kli zrnatom zaleđenom površinom koja je praskala pod udarom kopita. Gazili smo, a gora se užasno polagano približala i rasla, kao da želi dohvatiti sunce koje se na ispranom plavom nebu lačalo zenita. Oko podne smo se dohvatili podnožja i tu se pred nama otvorio rascjep u strmoj padini, na izgled nevisoko sedlo no trebalo je i više od sata mučnog uspinjanja u serpentinama da se dohvatimo kratke, vjetrom ispuhane visoravni. Na njenoj drugoj, južnoj strani spuštali smo se zatim u uski, mračni klanac između dva izdanka koji su tekli prema jugu. Na rubu zapuhnuo nas je dah nešto toplijeg vjetra podsjećajući nas da možda na-puštamo najzimniji pakao Boreasa, no ovaj se vratio kako smo nastavljali naš mračni silazak. U dnu uzane doline ponovo je bio potok, naravno pod snijegom i ledom, slijedili smo njegovo ko-rito, srećom postepeno se spuštajući kroz nešto niži snijeg. Li-jevak se širio i u magličastim daljinama naslućivala se prostrana ravnica.

Uskoro sam spoznao da je cijeli južni bok gore niz dugačkih izdanaka u smjeru sjever-jug s potocima u njihovim uzanim do-linama. Lasno je kretati se od sjevera na jug no uopće nema puta koji bi se od istoka na zapad probijao kroz te gorske prste. To sam uvidio kad smo konačno zaobišli krajnji vršak našeg desnog hrpta, te su se iza njega pojavili na obje strane novi otprilike jed-nako dugački i visoki izdanci. Juraj je zaokrenuo oštro udesno i sad smo gmizali ka zapadu dok se sunce već dobrano naginjalo i tonulo iznad zaobljenih glavica novog, dotada neviđenog skupa planina. Projahali smo ispred ustiju niza dolina, preko njihovih zamrznutih potoka, i na kraju skrenuli u jednu od njih. Lagano se penjući ponavljali smo onaj ne tako davni silazak približava-jući se sada, u sve većoj studeni, južnom boku gore, koji je sjao injem u zlaćanoj rasvjeti kasnog popodneva.

Začudo, ova se dolina na kraju, pred planinom, svijala na li-jevo, na zapad, mi smo krenuli uz podnožje, preskočili nekoliko niskih i kratkih izdanaka da bi, u času kad je sunce već nestalo iza ponovno jednog višeg sedla na zapadu a sjene se zaplavi-le najavom noći, zakrenuli na glavicu kojom je završavao jedan od onih kraćih prstiju te se počeli zavojito pentrati njezinom

58

južnom stranom. Pobojao sam se da ćemo se sad opet morati uspeti do nekakvog gorskog sedla, za što nikako više nije bilo vremena, jer će nas sad na progutati tmina, no gotovo pri vrhu naiđosmo na široku grabu, spustismo se u nju i s naporom is-pesmo na drugoj strani sijekući na lijevo dok su na desno, pod gomilama snijega ostale ruševine nekakvog zdanja. Uz ogradu tamnih četinara povinutih pod teretom snijega zaobišli smo vrh s lijeve strane, ušli u nepregustu šumu mladih listopadnih sta-bala i tada, čudo nad čudesima, ugledah pred sobom, kroz tu šumsku koprenu, zid, drveni zid neke poširoke zgrade.

Valjalo je prijeći još jednu grabu, dok nam je malo niže, iz šumice, stizao šum nezamrznutog vrela, i to mostom koji nas je spremno dočekao i zatim se, nakon što smo ga prešli, nekom ne-vidljivom silom podigao. Bili smo kao na nekom gorskom otoku koji je gotovo čitav zauzimalo ono prostrano, nevisoko no čvr-sto izgrađeno zdanje.

Od jučer sam pomno motrio Jurja Jarila. No već i u Klovi-sovom gradu zapazio sam da je jedva čekao da se krene kući, a zatim pristao, no s očitom nelagodom, na Vardanovu zamo-lbu. Ondje je pak bio nervozan i mučaljiv, zabrinuto čekajući trenutak kad ćemo u cik zore zagaziti snijegom put njegovog doma. Sad, pred ulaskom nad kojim se u bijeli kamen izduben sjajio jaganjac s križem na leđima (već sam naučio da je to neki znak njemačkog boga), rad vrlo vješte ruke, primijetio sam silno olakšanje. Juraj očito nije rado izbivao od kuće. Brinuo je. Bojao se. To je jasno govorilo o njegovom položaju u zagrebenskom društvu. Njegove su mogućnosti bile ograničene, a sasvim je sigurno bilo onih koji su ih bili spremni iskušati. Dok je gospodar kod kuće zacijelo se ništa ne može desiti. No koliko zavidnika, koliko izdajica vreba iza okuke kad Gospodar napusti pa i na dan dva svoje dvore?

Pod kamenim pogledom jaganjca oprostio se od nas Petar Polibije. Objašnjeno mi je da on i njegovi imaju slične dvore na slijedećem hrptu na istok. Gospodin Juraj, Gospoja Ana i ja smo sjahali, predali uzde slugama i kroz otvorena vrata ušli u okrilje moćnih balvana.

No ako mislite da je dom bio nalik na trem naših boljara, va-rate se. Kroz kratki hodnik ušli smo u dvorište na koje se otvarao

59

čitav niz vrata i prozora, a dio prostora pred zidovima zauzimali su hodnici na stupićima.

Slijedeće me je iznenađenje čekalo po ulasku u jednu od tih prostorija. Unutra je bilo ugodno toplo, no usprkos jakom svje-tlu nekolikih svijeća nisam nigdje vidio ni peći ni metalnih stala-ka s razbijeljenim ugljevljem. Toplina je ugodno strujala, neka-ko odozdo, pa sam se nagonski sagnuo i spustio dlanove prema podu.

-To je hipokaust – rekla je Ana, smiješeći se – ti barbarski kralju! Topli zrak stiže iz središnje peći cijevima ispod poda od opeka i zagrijava sve prostorija. Ako ti je ipak hladno, imamo i tronošce za žeravu.

U dnu, uz duži zid bila je podosta visoka postelja u nekakvom drvenom okviru. Osvrnuo sam se da vidim gdje su druge poste-lje ili prostirke, jer u sobi je lako moglo zanoćiti tuce ratnika, no nije ih bilo.

– Ovo će biti tvoja ložnica, dok god budeš s nama, a mi se nadamo da će to biti dugo i veselo – rekla je. – Dobro došao u Nove Dvore Marka Valerija!

Započeo sam ovaj odsječak razmišljanjem o sjećanju na od-lučne trenutke naših života. Najavio da ću vas upoznati s ratnim vijećem koje smo održali, u vrlo sličnoj no još većoj sobi – ve-stibulu – oko prvog ožujka godine 796. po rođenju njemačkog boga. To sam zamislio jer, kako ćete vidjeti, taj će događaj imati sudbonosne posljedice na moju budućnost i budućnost meni bliskih i dragih, pa i još nerođenih. Ipak, dok ovako pripovijedam, moj susret s triklinijem u kojem ću provesti dobar dio života, bio je možda daleko sudbonosniji.

U Blatnogradu susreo sam se sa svijetom koji nam je pretho-dio u ovim prostorima. Po prvi sam put čuo ljude koji govore jezik drugačiji od slavenskog ili germanskog. Bili su to ljudi vrlo niske uljudbe i vrijednosti, no ipak Rimljani. Susreo sam i Veli-kog Kralja i sretnom igrom slučaja izbavio te uglavnom bezvri-jedne Rimljane od nezasluženo teške sudbine.

U Klovisovoj tvrđi Astulf me je učio latinski, stekao sam osnove vještine čitanja i pisanja, moglo bi se reći da sam pomalo postajao Rimljaninom. Veselio sam se da će me prelijepa žena, koju sam već smatrao svojom, naučiti što mi još nedostaje da u

60

potpunosti zavladam rimskim jezikom i vještinom čitanja i pi-sanja. No da ću imati u dvorima nepremoćnog mjesnog čelnika na raspolaganju spavaću ložnicu kakve nema kralj našeg naroda, a da takve slične, a i veće, imaju i drugi uvaženiji stanari Novih Dvora, nisam mogao niti u snu predvidjeti. Nije stoga čudo da noćima nisam mogao dobro spavati, boreći se da me ne proguta taj beskonačni prostor, da iz mene, preko noći, ne napravi Ri-mljanina. Ušao sam u svijet koji se nije mjerio istom mjerom kao onaj u koji sam se rodio; a sveudilj svijet koji, jasno sam si govo-rio, više ne postoji, svijet utvara podložan onom našem u kojem poglavarov sin može zahvaliti svom Bogu u vreći da može blu-diti s rođakinjom mjesnog “rimskog” glavara iza nekakove pre-grade u odaji svojih roditelja i braće. Kakav je um, kakve misli, kakve požude i želje ljudi koji se tako olako titraju prostorom?!

Naslutili ste zasigurno da Ana Valeria igra ulogu u onom vi-jeću koje još nisam opisao. Itekako! Razmišljao sam o Ani Vale-riji one prve noći kad sam se sam vrpoljio u krevetu ne mogavši zaspati; što sam to učinio, kako prenio na nju onu moju snagu koja joj je pomogla izvući Vardanovog prvorođenca; koji će nam dobro boljim uzvratiti? Kako je Ana naučila čitati i pisati i govo-riti rimski? Zasigurno, negdje u kući bio je neki rukopis (onda nisam znao da se tome tako kaže, već sam valjda rekao “neka pisanija”). U njemu su bili zabilježeni događaji u obitelji Jurja Jarila, kao što naši žreci i kazivači čuvaju za potomstvo povijest i mudrost ranijih dana. Gdje se krije taj spis? Možda baš u ovoj sobi, gdje se bacakam u tjeskobi prostora. Bi li ga mogao naći? Uživio sam se u ulogu lopova i podsjetio kolika bi blaga dao Ve-liki Kralj za pravi spis iz rimskoga vremena. Mogao bih sebi i svojima kupiti cijelu Panoniju i dovoljno ruku da je obrađuju i brane. Otjerao sam takove misli rekavši si da nisam dostojan gostoprimskog povjerenja, no želja da proniknem tajnu i nađem taj spis i dalje je tinjala.

Konačno sam zaspao i usnio čudan san. Stajao sam u sredini te prostorije, okrenut prema ulazu. Do mene, okrenuta prema zidu iza mojih leđa, Ana Valeria. Pogled joj se otire o moje de-sno rame i cilja zid na visini moje glave. Probudih se uz trzaj. Pogledah prema gore, uza zid nad mojom ležaljkom. Gotovo se sjajila točka u koju su bile uperene njezine oči. San nije bio

61

tlapnja. Tako smo točno stajali kad mi je jučer navečer zaželjela laku noć.

Dan je prošao uglavnom u vijećanju, što i kako i kad, da li prvo u Susjedovu gradinu, ili u Gradić Jurjevih rođaka, ili ravno u onaj sumnjivi Sisak; kad prođe dan rođenja njihovog (i našeg) Boga, kad zatopli, kad okopni snijeg, kad bude moguće. Juraj Jarilo i Pe-tar Polibije predlagali su i to odvagivali. Petar je bio da se prvo krene u Sisciju, pridobije neki Ljutobrat i njegovi sinovi Ljudevit i Ljubimir, pa da se onda one druge stavi pred gotov čin. Juraj je, oprezniji, smatrao da treba ići prvo do Savusa, obrlatiti Susje-de, pa zatim u Gradić, pa onda staviti Ljutobrata i njegovu svojtu pred gotov čin. Bilo je argumenata za jedno i drugo. Pustio sam im da se ispucaju i onda predložio da napravimo slijedeće: prvo pridobijemo nekog Maksima Sveva u onom Gradiću, zatim, što više neće biti uopće teško, odradimo Susjede, i onda se suočimo s goropadnim Siskom gdje imena počinju s “Lj”. Petar i Juraj su na-dugo raspravljali o prijedlogu, dovoljno dugo da ga prihvate kao svojega i kao takvog usvoje. Čim bude moguće, odosmo u Gradić.

Navečer, kad je Ana došla u moju ložnicu, uspio sam nas po-složiti jednako kao prošle noći. Rekao sam:

– Ana, ti se nećeš ljutiti ako iskoristim ovu priliku boravka pod vašim gostoljubivim krovom, da se s tvojom pomoći usa-vršim u umijeću govorenja, čitanja i pisanja rimskim jezikom i znakovljem.

Zastao sam načas, i pomno je motreći rekao:– Sigurno si imala neki spis iz kojeg si to naučila.Oči su poskočile, ogreble se o moje desno rame. Dakako,

samo na trenutak, vrlo kratki trenutak, no bez ikakove sumnje: nešto se nalazilo iza zida na onoj točci koja me u praskozorje pozdravila svojim sjajem.

Ana je oborila oči, stavila mi ruke na ramena i rekla:– Podučiti ću te s veseljem, iako već puno znaš pa neće biti

teško.Stajali smo tako na čas, a bilo mi je jasno da o tome ne želi ili

ne može više reći.Rekao sam:– Ana, kako sam ja to tebi prenio snagu dok si porađala Var-

danovo dijete?

62

Spustio sam ruke i obujmio je oko pasa a ona je sastavila svoje i tako smo se našli zaključani u čvrstom zagrljaju.

– Na isti ću ti način uzvratiti.Ne mogu reći što je dalje bilo. Od te večeri Ana Valeria je

trajno noćila u mojoj postelji, a ja sam počeo spavati sve bolje i bolje.

Jedne večeri, dok su nam se kose i dah isprepletali iznad pločice na kojoj sam vježbao teško slovo “G” nešto mi pade napamet.

– Ana – rekoh – ti sigurno znaš priču o počecima tvojega roda, od rimskih vremena do danas, o gradnji Novih Dvora, o njihovim opsadama i obranama, o junacima koji su ih čuvali i branili, o djevama koje su im rađale potomke i tako nastavljale lozu Valerija. Ispričaj mi tu priču, da znam da sam postao čovjek tvog povjerenja i povjerenja tvog dičnog Gospodina oca i svako-like rodbine i svojte.

– Zaista, vrijeme je – složi se Ana.Nalegosmo na postelju, ona mi nasloni glavu na rame i zausti:– Čuj, dakle, najdraži Tugomire što znam o prošlosti i podri-

jetlu našega roda.Kad je rimska sila stigla u ove krajeve, pred mnogo i mnogo

stoljeća, ovdje u našem Prigorju naselio se moćni rimski rod Va-lerija Panonija Kara. Stekli su veliko imanje podno južne padine ovih brežuljaka preko puta – vidjet ćeš tu ravnicu kad uskoro odemo na Gradić – marno ga obrađivali, mudro širili, posta-li vođama naroda i savjetnicima careva, kakav jedan još sjedi u Konstantinovom gradu.

Stoljeća su prolazila, kopnila je rimska svemoć, a u Panoniju je uletio narod Huna. Pod vodstvom Atile rušio je sve pred so-bom, ali je i uzimao za saveznike one koji su mogli biti od kori-sti i prihvaćali Atiline uvjete. Zemljom Valerija upravljao je tada Marko Valerije, mlad no uman, vješt umijećima dobrog gospo-darenja, ali i mudar i odlučan muž, kao stvoren za vođu naroda. Kao takvog poslao ga je car Rimljana na dvore silnog Atile da se s istim nagodi u ime carstva. Marko je ondje upoznao ljude tvoje krvi, Tugomire, rod Hrvata koje je vodio Zdeslav, otac Bratislava i Slave. Taj vrli muž tražio je mjesto gdje da naseli svoje rod, a kako mu se dopao i Marko i njegovi opisi našeg Prigorja, zamisli

63

da se ovdje nastani. Marko pak obljubi prelijepu Slavu, a njen brat, Bratislav, kojeg su zvali i Bratko, posjeti Marka i naš kraj s četom po na izbor junaka.

No Bogovi nisu bili odviše nakloni toj zamisli. Prelijepa Slava umrije od neke groznice dok je nosila Markovo dijete, a silni Ati-la odluči da krene na osvajanje Zapada, sve do beskrajnog mora. Bog uzima, ali Bog i daje. Bratko se zaljubi u Markovu sestru Prisku Valeriju, i prije nego što ode s Atilom na pohod na Zapad s kojeg se nikad nije vratio, ostavi u njoj dokaz svoje muževnosti.

Ne znamo što se desilo zatim s Markom, tek da je Prisku sklo-nio u Nove Dvore, ovaj starodrevni dom koji je u svom oprezu i mudrosti sagradio. I tu se rodila naša rodonačelnica, Slava Va-leria.

Zastane, uhvati dah, pa s veselijim tonom nastavi. – Vidiš, Gospodine moj, imam i koju kap tvoje krvi, možda nam je i zato tako lijepo zajedno. Pogladi mi obraz i nastavi.

– Kako znam sve ovo? Marko Valerije bilježio je svoje mi-sli u neku knjigu u koju je stavio izvatke iz svakolike mudrosti staroga svijeta (Bože moj, koji jesi da jesi, u vreći ili na beskraj-nim nebesima, to pismo drevnog Rimljanina stvarno postoji!). U tu smo knjigu mi, njegovi sljedbenici zapisivali, ponajviše vrlo ukratko, svoja imena i neke od glavnih doživljaja našega živo-ta. Gospodar i Gospodarica ljubomorno su čuvali tajnu knjige, i otkrivali je samo najstarijem sinu, ili najstarijem djetetu. Već zarana odlučili smo da žena može naslijediti ime i imanje ako nema muških glava, i da nikad nećemo odustati od Valerijev-skog imena.

– Slava Valeria živjela je u strašne dane kad se potpuno urušio Zapadni Rim, i kad su barbarski Goti zauzeli naše krajeve. Bili su kršćani, iako ne prave vjere, pa se s njima moglo i nagoditi. Slava se udala za jednog od Polibija, s onog susjednog brežuljka i tako su se naše dvije obitelji spojile. Imali su sina Polibija Valerija koji je prihvatio da bude gotski saveznik i upravitelj našeg Prigorja. Oženio je Sigelindu, kći nekog gotskog plemića i kad je izbio rat između Gota i cara Romeja u Konstantinovom gradu, s gotskim je snagama otišao braniti Italiju. Nikad se nije vratio.

Sjetno zašuti, a ja joj poljubih kosu kako bih je oskolio da na-stavi priču koja me je do kraja opčarala.

64

– Ne znamo koliko je imao djece, no u knjizi se javlja neka Prisca Valeria Gotica, jamačno njegova kćer. Goti su već razbi-jeni i s istoka u Prigorje stiže narod Langobarda, kojem pripada onaj tvoj prijatelj Astulf u Klovisovom gradu. I ti su bili kršteni barbari (shvatio sam da u ovoj priči “barbarin” znači svakoga tko nije Rimljanin), no nekako manje nasilni od Gota. Prisca se uda-la za nekog Balduina, i tu nam se priča gotovo kida, jer je s njime odselila nekamo na istok, oko starog Inceruma, gdje je stolovao langobardski kralj Alboin.

– No evo već na obzoru novi jahači podižu prašinu kopitima svojih konja. Silna bujica Avara slijeva se u našu Panoniju i mu-dri Alboin, videć da je Italija ispražnjena, odvodi svoj narod u tu zemlju, odlazi Balduin, odlazi Prisca, odlaze, pretpostavljam njihova djeca, odlaze mnogobrojni Savijci, i onda, gle čuda. Jed-nog se dana u Novim Dvorima pojavljuje mlada žena, koja kaže de se zove Alduina, kćer Balduina i Prisce. Kako to dokazuje? U rukama su joj knjige Marka Valerija, koje je Prisca odnijela sa sobom. Od tog časa odlučuje se da se knjige nikad više neće iznositi iz ograde Novih Dvora.

– Zamišljam Alduinu kao vrlo hrabru, vrlo mudru i odlučnu osobu koja je više voljela suočiti se s opasnošću u zemlji svojih pradjedova, no tražiti sigurnost pod italskim suncem. Ona je po-novno utvrdila Nove Dvore, proširila posjed i dobrim gospoda-renjem kao prava prakći Marka Valerija, stekla ugled i štovanje bližnjih. Njen sin, Baldo Valerije, naslijedio je umnost majke i bio pregovarač kad su se i u Prigorju pojavile prethodnice Avara.

– Ti ratoborni Azijati smjestili su se poglavito u ravnicama, a ovdje, na samom rubu visokih planina njihova se vlast svodila na ugovore o savezništvu i podaništvu s mjesnim boljarima. Baldo je vodio te pregovore vrlo uspješno i konačno i oženio tudunovu kći.

Opet na trenutak zastane. I to s pravom. Ovdje je priča činila novi odlučni zaokret.

– Dakle, imaš i avarske krvi – rekoh motreći prekrasan mutni sjaj njene kože.

– Bože, što sve nemamo. Počuj! S Avarima su došli i Slaveni. Bili su Avarima ponajviše pokorni sluge i najniži vojni red koji se slalo u bojeve bez povratka. No među tim Slavenima bilo je i

65

odličnih rodova. Jaromir, jedan od tih slavenskih boljara dobio je dozvolu Balda Valerija da se naseli u našem susjedstvu. Onaj Vardan njegov je potomak, ustvari naš daleki rod, jer je Jaromir oženio Baldovu kćer, Alboinu Valeriju, te je njihov sin, Svetimir Valerije nakon majke postao glavarom našega roda.

– U taj se čas ruši i prvo avarsko kraljevstvo, no uskoro novi rođaci nasrću iz Azije i nastaje drugo avarsko kraljevstvo, mož-da manje moćno no zato surovije i bahatije. Mudri Svetimir osjetio je duh vremena i poklonio se novom tudunu koji je u ime bajana vladao zapadnim međuriječjem. Oženio je Kareku, rođakinju Tudunovu, i tako se još nešto azijatske krvi ubrizgalo u žile našega roda.

– Volim svaku kap tvoje krvi – rekao sam i poljubio joj uho.– Čekaj da čuješ što slijedi! Karekina kćer je oženila ponovno

Slavena, no ne našeg već iz Karantanskih Alpi, moćnog vojvodu koji je došao na pregovore s Avarskim odličnicima oko granič-nih pitanja u visokom gorju. Ta kćer, Amalia Valeria, bila je kažu takve čudesne ljepote da je Valuk odlučio da ostane u Prigorju i preuzme čelništvo našega roda. No kako je bio i sâm izdanak stare i slavne loze, njegov sin je bio prvi rodonaslijednik bez pri-djevka Valerije. A to je moj dični otac, Juraj Jarilo. Sad vidiš da imamo i mi, a ne samo ti, najplemenitije krvi tvoga i sličnih na-roda.

Nisam je ispravljao jer mi nemamo baš nikakvih veza s Ka-rantancima. A i zašto? Plemeniti je plemenit, bio Franak, Hrvat ili Avar. Sjetimo se samo mog dragog prijatelja Hakana.

– I evo nas na kraju priče. Jedino sam dijete. Nasljednica moga roda. Sa mnom je voljom mog dobrog i mudrog oca uskr-snulo ime Valerija. Sad znaš s kime si i pod kakvim krovom.

Boraveć sveudilj pod tim krovom nisam odviše mario za ono što slijedi u svijetu. Nekako sam se umislio, uljuljao u sigurnost da nema toga što Tugomir ne može riješiti. Daleko više vremena po-svećivao sam mislima o onom spisu, i daskama iza kojih se krije. Isprva, kako sam samo nakratko bivao sam u tom prostoru, pre-pustio sam posao očima, koje su i u rijetkim časovima samoće, ali i tijekom općenja i razgovora s drugima, marno učile svaku pu-kotinu, svaki zarez, svaku spojnicu. Tako sam dobro zapamtio sli-

66

ku onih nekolikih odsudnih pedalja, da sam mogao zatvoriti oči i s apsolutnom točnošću prizvati je u sjećanje. Nosio sam tu sliku sa sobom i gledao kad smo po sniježnim zapusima gore ganjali jelena ili zeca, kad sam s Jurjem Jarilom i Anom posjećivao naše prigorske susjede, kad bih s družinom razbijao led potoka Crne vode nadajući se ulovu rakova. Naučio sam razlikovati prirodna obilježja od znakova ljudskih ruku, raspukline od ureza ili trago-va nokata, sitna ispupčenja drva od isto tako malenih udubina stvorenih ljudskim prstima. Čitao sam poteze tih prstiju, gledao kako ruke s pažnjom prelaze površinom dasaka, proučavao nji-hove puteve i polako otkrivao njihov cilj. Jednoga dana kad sam se našao sam u izbi, pristupio sam zidu, zatvorio oči, prizvao sliku i pustio rukama da nađu pravo mjesto. Nije uspjelo iz prve, no str-pljivo puzeći površinom moji su prsti otkrivali tragove stoljetnih prethodnika i tada, u jednom času, bešumno se poput malenih vrata izdvojila pločica. Nisam niti pogledao šte je iza nje, već sam pazeći da dobro upamtim mjesto, pritisnuo pločicu natrag u ravninu zida. Onda sam, vrlo svjesno, pritisnuo ista mjesta, i vratašca su se opet bešumno otvorila. To sam ponovio nekoliko puta, dok nisam bio siguran da nikada neću zaboraviti.

Iz dvorišta stizali su glasovi Jurja Jarila i Ane Valerije koji su se vratili s nekog posjeta u susjedstvu. Bio sam silno uzbuđen no isto tako i duboko sretan i smiren. Riješio sam jednu zagonetku. Drugom ću prilikom pogledati šte se krije iza onih vratašca.

Prilika se nije ukazivala, no nisam mario. Prošao je dan ro-đenja njihovog i Našeg Boga, veselili smo se uz obilje hrane i osobito dobrog pića, pive koju su majstorski varili podanici Jurja Jarila, fine jabukovače i voćnih rakija. Kao u nas, na ognjištu je cvrćao dub kako bi pomogao Suncu koje je izgubilo moć grija-nja. Kao i u nas, dub se dobro pregledalo kako se ne bi zabunom u njem spalila zmija, skotni Bog, no zmije nije bilo. Kad sam se veseo povukao (sjetite se, ne pijem mnogo, a nisam se opijao niti kao mladac), izvadio sam Boga, čestitao mu rođenje njegovih rođaka, zahvalio mu za sve što mi je pružio tijekom godišta i za-molio za dalju potporu. Gledao sam njegovo milo lice u svjetlu varnica iz kamina i u tom titranju čuo sam šapat: “Tugomire, dobro si to odradio. Dobro si me služio. A tako će biti i dalje. Tek se čuvaj onih koji ne ištu nagradu”.

67

Malo sam se zamislio. Valja se čuvati onih koje ne nagrađuje-mo, jer takvi bi u zavisti mogli oteti ono što im vjeruju pripada. No Bog je Bog, pa bio i u vreći, i valja ga slušati. Rekoh: “Vani je zima. Snijeg do koljena. No izvesti ću te pod zvijezde i pošteno ti se pokloniti pod nebeskim svodom. Znam da ne voliš krovove i grede. Ne će biti dugo, nećeš se prehladiti, a kasnije ću te otrti najboljim tkanjem i namazati najboljim uljem”.

Izašao smo pod zvijezde s Bogom ispod pazuha, dok je cika veselog društva stizala iz okolnih prostora, a i s drugih brežu-ljaka, nacrtao sam desnicom u snijegu povelik krug i to što sam mogao pravilniji, izdubio rupu u sredini, usadio Boga u nju licem prema jugu, prema toplini koju svi žudno iščekujemo i onda se bacio ničice pred Božanski lik dlanovima dodirujući rub svetoga kruga.

Zvijezde su treperile, hladno i suzdržano. Moja želja za spa-janjem sa svetinjom bila je toliko snažna da je istjerala iz mojih ušiju sve ono ojkanje i ijujukanje, tako da sam čuo samo dah vjetra oko kruništa i oluka, govor zvijezda kojim su mi se obra-ćali Bogovi. Nisam razumio riječi tog govora, koji i nije za razu-mijevanje smrtnika, pa nisam niti odgovorio. No duhom sam se, teško je reći što, jer se nisam “uzdigao”, već naprotiv puzao sam duhom do nepostojećih Božjih stopala i zatim se polagano uvlačio u Njegove pore.

Mogao sam tako ostati zauvijek i smrznuti se u tom viso-kom stupnju blaženstva no zvijezda me upozori da se vratim s tog puta u nepovrat. Dajući hvalu i tom glasu Bogova poslušah, uspravih se, otresoh snijeg. Stupio sam u krug, izvadio Boga iz rupe i s njim opet pod pazuhom vratio se u toplu ložnicu.

Na ležaljci sjedila je Ana Valeria prekrštenih nogu.– Sretan Božić!Nisam znao pravo što da kažem pa rekoh: – Rodilo se.– Itekako – rekla je. – Gledala sam te u Svetom Krugu. Vrije-

me je da prihvatiš i Našeg Boga, jer od svojih si naučio dobiti sve što tražiš. A to još nije sve. Samo On zna što te još čeka. Samo ti On može pomoći.

Izvukao sam Boga ispod pazuha. – Ali – rekao sam – On mi je obećao pomoć dok god budem gazio gudurama ovog smrt-noga svijeta.

68

– Ako je tako, možda su tvoj i naš Bog isto.Iznad Anine glave blijedo su sjale na zidu točke koje su otva-

rale vratašca. Osjetila je kuda cilja moj pogled i naglo se okrenu-la. Trgnula se i povukla unazad, gotovo pala s postelje. Odložio sam Boga i pograbio je za ramena.

– Ne moraš se ničega plašiti – rekao sam. – Tvoj Bog je i moj Bog, i tako će uvijek biti. A kad dođe proljeće, kad Sunce ojača i Juraj zazeleni brežuljke, poći ćemo u Blatnograd do mojih ro-ditelja.

– A onda ćemo se vratiti zlatnom žitu, zelenoj gori, plavom nebu i zlatnom Suncu!

Žuto, zeleno, plavo, žuto. Nije li to već netko jednom spomi-njao!?

Dub je zagrijao Sunce, dani se produžili. Snijeg je padao i pre-stajao, nakupljao se i kopnio. Oluja kakvu sam doživio na Klo-visovoj utvrdi nije se ponovila. Početkom prvog mjeseca toliko je zatoplilo da se snijeg gotovo sasvim povukao do trećine pla-ninskog boka, a u podnožju se zadržao samo u uvalama, pod četinarima i iza sjevernih zidova. Vrijeme za pokret.

Kako je bilo dogovoreno, prvo do Gradića.Naše misije u Gradiću i u Susjedovoj tvrđavi ne bih trebao

opisivati u pojedinosti. Mogao bih samo reći, “dogovorili smo”, i krenuti dalje. No ipak ću biti malo iscrpniji, kako bi i vi doživjeli krajolik tog našeg podbrđa, stopala moje gore koja će mi ostati sudbinom.

Dakle, jednog sasvim ugodnog dana (mraz je pržio travu, no čim je izašlo sunce, izdimio se, i jedva se primjećivao dah) kre-nuli smo, Juraj Jarilo, Petar Polibije i ja – zanimljivo je da Gos-podin Juraj nije poveo svoju kćer, o čemu sam dosta razmišljao – niz naš brežuljak, dolje do Crne vode, pa pedesetak koraka niz potok i tada u desno, prema zapadu gdje se kojih dvije tisuće koraka ispred nas pojavljivalo dosta visoko i široko sedlo.

Konjska su kopita marljivo grebla tvrdu površinu ceste, jer to nije bila staza ili puteljak, već poširoka prometnica, a tu i tamo noga bi udarila o još tvrđi kamen, jer je ta cesta nekoć sva bila popločena, valjda opet po nekoj staroj, rimskoj navadi. Presko-čili smo još jedan potok koji je bučno jurišao iz ustiju planinske

69

doline i, za nekoliko časaka, popeli do onog sedla. Lijevo se diza-la strma zaobljena glavica pokrivena gustom šumom, desno isto tako strma padina gore, ona prva, najstrmija stepenica jer gorje, to sam naučio još kod kuće, raste gotovo uvijek u tri stepenice. Na obronku su se opažali lijepo ograđeni vrtovi, voćnjaci i vi-nogradi, neveliki no uredni s porazbacanim drvenim kućicama.

– Ovo je Dolje, rekao je Juraj Jarilo. – Savijci ga zovu “Cam-pus bassus”, iako smo se na njega penjali jer su ga tako nazvali ljudi s Pustinjačkog brda, Monsa eremitorum. Tu gore bila je vi-lla neke odličnije obitelji, a i prastaro utvrđenje, onih najstarijih Panonaca. Tamo su, kažu, obitavali i prvi kršćanski pustinjaci.

– A ovo pred nama je – nastavi pokazujući na Zapad – Vje-štičje brdo, tamo još danas žive pogani koji žrtvuju nekim pra-starim bogovima. Zvalo se nekoć i Hiskovo selo. No mi nećemo u tom pravcu, već dolje, u ovaj lijevak. Taj će nas bez muke do-vesti do podno Gradića.

Slijedećih pola sata kaskali smo sjenom duboke usjekline, uz još jedan brz gorski potok. Tu i tamo na vrletnoj istočnoj padi-ni visjele su drvene straćare okružene visokim plotovima, usred malih parcela voćnjaka i vinograda. Sjedile su tamo poput nekih crnih ptica na goloj grani i motrile naše prolaženje.

– I ovdje gore živi svakojaki svijet. Nisu sišli u dolinu valjda stoljećima. No čekaj dok ne vidiš Gradićane!

Desno se pojavio lijepo zaobljeni brežuljak s palisadom iza koje je virio šiljati krov oveće drvene zgrade.

– Ovo je Okrugljak – rekao je Gospodin Juraj. – Odatle se vidi sve do Rijeke. Tako svi u podbrđu mogu biti spremni ako nam s te strane zaprijeti kakva opasnost. Gore živi Kragan, Avar, kojem se u načelu moramo pokloniti, no Avara je ovdje malo, poženili su se s nama pa se na sve to već davno zaboravilo.

Izrekao je to polagano i ne bez nekog tračka pompe; nesum-njivo, ako se nekome trebalo pokloniti u predbrđu, bio je to Gospodin Juraj.

Ispod okruglog brijega naš se potok združio s još jednim, ve-ćim, bržim i širim koji je stizao iz prostrane udoline iza koje se moćno podizalo bìlo naše gore. Ustvari, bio je to prvi put da sam vidio goru iz daljine i tako shvatio svu njenu golemost. Kao da su je Bogovi zamislili da bude zauvijek međa dvaju svjetova!

70

– Ovo je Toplica, iako je hladna kao led. Izvire u srcu Gore i teče u Savu. To je naš najveći potok, a zove se i Crkveni potok, jer za kojih tisuću i pol koraka na lijevoj je padini stajala crkva Svetih Ovjenčanih, u kojoj su se nekoć molili i naši preci. Izgor-jela je prilikom neke barbarske provale prije mnogo stoljeća.

Lijevi se hrbat lagano snižavao i onda ujednačio, no desni je postajao viši i strmiji. Slijedili smo potok do velike baruštine, no prije nego li smo u nju zagazili, skrenuli smo desno, prema onom strmom obronku, pregazili naš Crkveni potok i u dvije duge serpentine uspeli se uzanim puteljkom prema prijetećim visovima.

– Neki od pogana kažu da u močvari živi Veles – tumačio je Juraj Jarilo. – Odanle se penje Zmajevim putem na visoravan Bijenika, gdje ga Perun dočekuje i bije svojim munjama. No ja u to ne vjerujem.

Ako je tako, pomislih, i ovaj brijeg na kojega se penjemo tre-bao bi biti pod zaštitom Bogova nebesa. I zaista, kad smo se na kraju ispeli na hrbat, koji je na tom mjestu pucao i jako se suži-vao, Juraj Jarilo reče:

– Ovdje, gdje stojim, kažu, bilo je svetište Jarila, Jurja, mog imenjaka. Ovdje da se rodio u Svetu noć, i odavde nas štiti od svih zala. No oni na Gradiću u to ne vjeruju, jer ne vjeruju ni u što.

Valjalo se spustiti onim hrptom, no ja sam se ipak prvo osvr-nuo. S čistine gdje se nalazilo Jarilovo svetilište vidjela se gotovo cijela gora, u sredini moćno zaobljeno bìlo, desno do njega dva naizgled niža, blago zašiljena vrhunca, lijevo kratak oštar pad, pa vrlo lijepa glavica koja je nešto odstupala od planinskog tijela. Dosta strmom krivuljom padala je prema zapadu i tu je vidik sjekao viši, šumoviti potez našeg hrpta. Dodao bih još da se is-pod i ispred uzdizao još jedan, vrlo sličan, no upola niži hum.

Kakva planina!U domovini sam vidio viših, strmijih, stjenovitijh. No ova je

imala oblik, a oblik joj je davao duh i smisao. Nisam uopće po-sumnjao da je na onom višem brdu glavni dvor Peruna, a da na onom nižem Veles drži tajne dvore u varavoj nadi da će se jed-nom uspeti do Gromovnikovog prijestolja. I stojeći tako na mje-stu gdje se zacijelo rodio Jarilo, odakle su ga Velesovi momci oteli i odvukli u močvaru, osjetio sam ugodnu toplinu. Prešao sam de-

71

setke tisuća koraka, s onu stranu gorovitih Karpata, putovao sam ravnicom do ovog mog novog brda, no svijet se nije promijenio. Bio sam i ostao u poznatom okolišu, razumio sam ga i volio jer su i ovdje, na svakom koraku, stolovali moji stari Bogovi, i sretno se družili s novima. Zato se i moj Bog veselio našem novom okru-ženju. Prepoznao sam taj krajolik i učinio ga svojim.

Uski hrbat pred nama mjerio je nekih dvjesto koračaja u du-ljinu, a na njegovom se završetku već zapažala tamna provalija i nad njom neuredne hrpe nabacanog kamenja. Stojeći na rubu dubokog usjeka, vidjelo se da se naš jezičac ponovo diže i po-nešto širi. Lijevo dolje pucao je pogled na znatno niži brežuljak s onu stranu Crkvenog potoka gdje su se iza zemljanog opkopa i palisade nazirali u maglici koja se dovlačila s juga, od rijeke, krovovi drvenjara i zemunica.

One kamene gomile nisu bile bez smisla. Po srijedi bio je ulaz na koji se prilijepio podignuti drveni most.

– Gradić – rekao je Gospodin Juraj. – Stan Maksima Sve-va i njegove družine. A ono dolje je Zabreg. Tako su ga nazvali oni s druge strane gore jer je za njih “za brijegom”. A zovu ga i “Zagreb” jer je iza grebena gore, kako je oni vide. A njih je više od nas. Zasad… Hej, vrataru, stigao je Gospodin Juraj Jarilo od roda Valerija s pratnjom da izrazi najbolje želje vrsnom Maksi-mu Svevu i svim prijateljima na brdu Gradiću.

Ovo posljednje izviknuo je vrlo glasno i vrlo polako. Bila je to pristojna najava s naše strane, najviše na što se unutar zadanog protokola Juraj Jarilo mogao prisiliti. Pa nek vidimo te njegove “rođake i svojtu”.

Ni traga ni glasa. Vrijeme prolazi, Juraj dokono u cipele gle-da, i tada…!

Zaurla da se zemlja strese, a iza gomile pojavi se tamna, ko-smata glava.

– Juraj Jarilo! A gdje ti je ženska?– Kod kuće. Bavi se ženskim poslovima.– A tko je onaj treći?– Tugomir Hrvat, izaslanik Karla Velikog, kralja svih Fra naka.– Koga!!! A da nije možda Jupitra. Ili Sv. Petra glavom i re-

pom. Idi kući i ne… -– i lice izusti riječi koje ne mogu izreći pred pristojnim općinstvom.

72

Za čudo, Juraj Jarilo pokazao je znakove rijetkog strpljenja i ravnodušja.

– Javi svom Gospodaru da mu donosimo dar, a također i do-bre vijesti. Veliki kralj ga poziva na savezništvo.

– Nad sebom nemam nikakšnog Gospodara. Rekao sam: idi i ne…

U taj čas tresnu poput groma, iza lijeve gomile.– Kakova je to dreka, budalo!?Glava nesta, i nevidljiva se oglasi, sad nešto blažim tonom.– Gospodaru, tu je Juraj Jarilo, ona bitanga, hoće unutra.– Pusti ga, dovraga…Poduža tišina. Zatim zacvili, zaškripi kao kad se željeznim

čavlom povlači po kremenu. Zadrhti mostić i stade se spuštati.Bio je uzan, no s ogradama od užeta. Sjahali smo, primili ko-

nje za uzde. Ovi su se svi opirali i morali smo ih pogladiti, upu-titi im lijepe riječi, kako bismo ih osokolili i naveli da zagaze na mostić. No za nekoliko trenutaka, evo nas na drugoj strani, iza onih hrpa kamenja.

Prvo mi je pogled privukla nevisoka, no sasvim dobro podi-gnuta zgrada od balvana iza nekog zida koji se bljeskao lijepom žuto smeđom caklinom. Bio je to zid od pečene zemlje dodatno ojačan zašiljenim kolcima. Možda je i to bio neki rimski izum, u svakom slučaju takva šta nisam nikad vidio. Ta utvrda unutar utvrde dizala se lijevo, na najvišoj točci hrpta koji se na jug širio u obliku izdužene lepeze.

Desno zamijetio sam pregršt straćara, što drvenih, što zida-nih, što miješanih, skrpanih zbrda zdola, a oko njih čeljad kakvu te ofucane nastambe i zavređuju. Ili sam ih možda uvrijedio, jer je ta neuredna, musava, zarasla šačica čovječanstva zavrijedila da živi u blatnim rupetinama i na granama. Ravno ispred nas teren se spuštao, na vrhu nevelike padine stajala je palisada, a iza nje, na nešto nižem zemljištu bili su isto tako zbrkani potezi zemlje, povrtnjaka, s ponekom glavicom zimskog zelja, golim stablima voćaka, grmljem i šikarom. Među ovima, još jadnije sklepanice od granja, krpa i dasaka; blatom kljucaju kokoši, va-ljaju se svinje. Uz rub visoravni, u daljini, nazirao se nekakav okol od pruća, što li, i nad njim bijelo, neraspoloženo zimsko nebo.

73

Jedna od onih musavih spodoba, bit će koji je na nas čas pri-je urlikao, lijeno i preko volje izusti, pokazujuć na vrata unutar onog ispečenog zida: – Gospodin Maskim će Vas primiti – i sje-de na oveći komad kamena.

U životu nisam stekao tako ružan dojam o mjestu ili stanovnicima u tako kratko vrijeme. Dok smo prelazili onih par koraka do utvrdice, shvatio sam zašto. Nisu to bile one jadne nastambe, neljudski kal njihovih vlasnika. To jest i to, ali pogla-vito, bio je smrad koji se dizao kao oblak kužnog daha unutar tog nesretnog naselja. Nemam iluzija, niti naša slavenska sela, kod kuće iza Karpata, niti blatnjave ulice i blatnjare Blatnograda nisu ružičnjaci. No ovakvu paklenu smjesu vonja izmeta, strvi-ne, trulog lišća i drveća, Gospode, nisam nikad osjetio. Po izrazu lica Jurja i Petra, kojima su se nosovi takoreć zavukli u lica (a bit će i moj!) znao sam da osjećamo isto. Više se nisam pitao zašto Gospodin Juraj nije poveo sa sobom svoju dičnu kćer.

Na ulazu u prostor utvrde stajalo je biće, zacijelo Gospar Maksim Svev, nevisok no strašno širok, zdepast i poput bubnja napetog trbuha. Kao vladar skupine propalica valjda se morao isticati onim što je resilo podanike, pa mi se tako učinio još mu-savijim i smrdljivijim, a njegova odora otrcanijom i masnijom. A kreštao je napasnije od svojih slugu, o čemu smo se već prije uvjerili.

– Juraj Jarilo, koja čast…Po nekom smo se protokolu ispozdravljali, pa čak i rukovali,

srećom ne i izgrlili, te smo slijedeći našeg gostoprimca uljezli u njegovu prijestolnu dvoranu.

Izvana, zgrada je izgledala lijepo i uredno, nije lako nagrditi dobro pritesane i poslagane balvane, no unutra, Bože pomozi! Porazbacano pokućstvo, dobrim dijelom polomljeno, ili grubo popravljano, poderane prostirke, krpe, ostaci koža, polurazbi-jeni lonci i žare, dim iz ognjišta koje nije vuklo, a koji nam je grizao nos i uši i zavlačio se u pore kože, zajedno sa smradom, onim istim, no sad u zatvorenom prostoru, i još ojačanim izme-tom domaćeg blaga, ponajviše pasjim i mačjim štrcanjem.

– Sjedite… Momci, najbolje pive i raženih kolača za uvažene goste…

Zar ću morati zalagati i piti u tom…

74

No što je, tu je, i Juraj Jarilo krasnoslovi:– Dični prijatelju, gospodaru dobroutvrđenog Gradića. Do-

lazimo kao nositelji dobrih vijesti… -– Gospodin Juraj privlači oveću vreću, pa iz nje manju, od ponajbolje kunovine. U vreći zvecka. Ruka Gospodara Gradića strelovito iskače, no vreće nije dograbio, jer je Juraj Jarilo isto tako vješto, čak ležerno, povlači iz dosega onih prljavih šapa, te onda bez žurbe istresa na dlan sadržaj. U dimu i kmici poput Perunove munje zasvijetli zlato. Pet zlatnih novčića, kakvih vidio nisam, zacijelo i oni rimski. Zar možda iz one zagrade nad mojim ležajem?

– U ime Velikog kralja Karla predajem ti ovaj sitan i nedosto-jan znak njegove naklonosti i milosti…

Maksim Svev vrlo ozbiljno motri Jurjev dlan. Takvo što valjda nikad nije vidio. Ovo je ozbiljno!

… i preko nas najavljuje da će u proljeće ovuda proći vojska Pipina, kralja Italije, sina Velikog Kralja, u završnom pothvatu osvajanja svekolike Panonije. Za prijateljski doček nudi ti save-zništvo i potvrdu svih tvojih prava i posjeda.

Ovo je sve, naravno, blef. Juraj Jarilo nije ovlašten da govori u ime Velikog Kralja. No i nije važno. Ovlašten je svakako da osigura prolaz vojske bez gnjavaže i smetnji, i to će se ovom hr-picom zlata i lijepim riječima, nesumnjivo, postići.

-… a ovo je mladi Gospodin Tugomir od roda Hrvata, junač-kih saveznika Velikog Kralja koji će postati naši i vaši susjedi.

Sad ono o potvrdama itd. dobiva smisao. Novi susjedi koji dolaze pravom jačega. To razumije i Maksim Svev. Stigla je piva u razumno cijelim i čistim krčazima, sasvim pristojni hljebčiči na sasvim pristojnom pladnju, pa hajde-de, popit ćemo i založiti u zdravlje Velikog kralja i buduće Velike koalicije.

Ne bez očite namjere, sat kasnije Maksim nas vodi na ophod posjeda, visoravni Gradića, s rubova koje tu i tamo pokazuje nji-ve i izvore za koje tvrdi da su vlasništvo njegovog roda. Strmina je navjerojatna. Nema puta, nema staze, nogohvata. Tu i tamo krštljavo drvce ili grm, među surim stijenama. Nema zastrašuju-ću vrtoglavost Djevinog lamena, no reci Tugomire, kako bi osva-jao ovu jazbinu ušljivaca? Zasjeli ovdje na prvi znak gužve, sjede ovdje stoljećima, žderu zelje i kokošja jaja. Ne peru se od rođe-nja do smrti i uživaju u vlastitoj odvrtanosti. No ovamo se nitko

75

živ neće popeti, pogotovo ne pod kišom kamenja i strelica vješte obrane. Da takvu Maksimovi Suevi mogu pružiti, srdačno sum-njam, no to onaj drugi ne zna, a već i sam pogled na liticu odbija zlonamjernike. Dobro se smjestio Maksim (Maskim?) Suev.

Sišli smo kroz prolaz u palisade desetak koračaja, pa onda prema jugu uz lijevi obrub. Dolje krklja Crkveni potok, dime se krovovi potleušica u klancu i na onom nižem brežuljku. Onda naglo skrećemo na zapad, i tu je, čini mi se strmina najveća, a dolje, u podnožju, vodurina, močvaretina u nedogled, točnije negdje u daljini naziru se veće površine voda, blijedo sjaje pod zimskom maglom. To je vjerojatno onaj premoćni Savus koji spominje Juraj Jarilo.

U sredini ophoda tim južnim rubom osvrnuo sam se natrag, prema sjeveru. Ovaj jezičac hrpta je uglavnom ravan, tek po-lagano se spušta prema južnom rubu, iznad njega iza palisade malčice izdignuto naselje, ništa ne prijeći pogled na Goru i sad zapažam da je moje stojište točno u produžetku crte koja bi se povukla kroz glavice onih dvaju brežuljaka na kojima, kako sam već zaključio, obitavaju Perun i Veles.

Osvrnem se još jednom u onaj vodeni kotao. Nema sumnje, to je ono pravo Velesovo kraljevstvo, odavle on plazi hrptom Gradića, pored Jurjeva brijega sve do podnožja Gore pa onda u društvu svojih medvjeda do dvora na onoj manjoj glavici. Dalje mu ne da Bog groma i munje. Sad mi je jasno i blato i musavost Gradića i njegovih stanovnika. I ne znajuć, jer sigurno nema-ju mozga za bilo kakvu vjersku spoznaju, oni su u vlasti skot-nog Boga. On im je podario sigurnost i temeljne potrepštine za život, a sebi osigurao odskočnu dasku za pothvat koji ponavlja neuspješno iz godine u godinu. Samo tako svijet može dalje.

– Dopada ti se moja utvrda – pita me Maksim Svev, i bocka pod rebra svojim blatnjavim prstom.

Pristojno hvalim položaj Gradića i dodajem da će Veliki kralj sigurno znati cijeniti i položaj i stanovnike tako dobre gradine. Zaostali smo malo, pa snizujući glas i uz podanički smiješak naš novi saveznika pita: – A jelte, Gospodine, bi li mi mogli priskr-biti još pokoji komadićak zlata?

Ovime završavam opis naše misije na Gradiću i kod Maksi-ma Sveva.

76

* * *Došavši kući, izvadio sam Boga iz vreće. Stavio ga pred sebe na postelju i progovorio.

“Danas sam vidio gdje živi Perun, i gdje Veles. Da li te to za-nima?”

Ne reče ništa.– Dakako. Ti nisi Perun, a nisi ni Veles. Nitko ne zna tko si.

Možda i nisi naš Bog. Možda si čak njemački Bog. Ili bog ovih ovdje.

Pade mi na pamet da je Bog ovih ovdje isto kao njemački Bog, kršćanski Bog. Da sam ja možda i kršćanin, jer sam podnio opće krštenje kad sam onomad u Blatnogradu spasio mjesne štovate-lje kršćanskog boga od istrebljenja. No ako sam kršćanin, da li sam podanik kršćanskog Boga, Boga ovih ovdje, odnosno Boga onih u Blatnogradu, ili njemačkog Boga? Razum mi je govorio da je to jedno te isto, a ipak srce je kazivalo da nije.

– Zbunjen sam – rekoh. – Ne ljuti se na mene. Ovo su zbu-njujuća vremena. Ako si Bog svih nas, ako si i njemački Bog, ti si moj Bog u vreći, i ja te nosim sa sobom gdjegod išao. Ali, po istini da ti kažem, zbunjen sam. Pomozi mi!

Držao sam ga u tišini nekoliko trenutaka, a on se zagrijavao.– Hvala – rekoh. – Lijepo je da me razumiješ. Danas nitko

više ne mari za Peruna, Velesa, Mokošu, ali kad sam im danas vidio staništa, prepoznao sam ovu zemlju i to me ispunja sigur-nošću. Tako ću lakše služiti i Tebi, tko bio da bio. A i to je nepo-trebno pitanje, jer ja znam: Ti si moj Bog i nitko drugi.

U Jurja Jarila bio je neki Jakob, čovjek visoka rasta, širokih rame-na, jake glave obrasle u dugu tamnu kosu i bradu. Kretao se nez-grapno, no kad bi skočio na konja, a to je izgledalo jako smiješno jer su mu se noge gotovo vukle po podu, pretvarao se u leteću zvijer. Bio je potomak pokoljenja poštara (tada nisam razumio tu riječ) i glasnika, koji su čitave živote proveli u sedlu. I tako je služio Jurja Jarila.

Iskusni starci su ustvrdili da će se razmjerno toplo i sunčano vrijeme zadržati još nekoliko dana, pa Juraj otpravi Jakoba u Klo-visovu tvrđu, vojniku Angilbertu sa slijedećom porukom: Juraj Jarilo, Gospodar Zabriježja, dičnom Angilertu, velikom vojniku

77

Velikog Kralja, pozdrav ponajbolji i Spas Gospodnji. Molimo Vašu Odličnost da uputi četu od dva tuceta ponajboljih oklo-pnika na mjesto na Savusu zvano Susjedov grad, u ovu subotu koja slijedi i to tako da stignu uru poslije podneva. Ondje ćemo ih dočekati i zajedno ćemo nastupiti u pregovorima s Godidra-gom, gospodarom Susjedove utvrde i porta. Ako se Vaša Odlič-nost slaže s porukom, neka Jakob ostane s Vama i posluži Vam kao vodič. Ako ne, nek se smjesta vrati i o tome nas izvijesti. Uz izraze najdubljeg poštovanja i Gospodnji Blagoslov, Juraj Jarilo.

Jakob skoči na konja, ovaj zagrebe potkovama, diže se obla-čak prašine i Jakob odjezdi u Goru. Pokoljenjima su njegovi učili sve tajne puteve i skrovišta, i nitko nije mogao stići brže i sigur-nije od Jakova.

Petak navečer, Jakovu ni traga. U subotu u najraniju zoru Sunce nas nalazi na onoj popločenoj cesti prema zapadu. Jašimo mi, Gospodin Juraj, Gospoja Ana i ja, te šest snažnih momaka, Jurjevih slugu. Svi smo naoružani. Ovaj put Petar Polobije ostaje doma. Pokušati ću tijekom dana proniknuti zašto.

Prošli smo Dolje no ne skrećemo u dolinu, već naprotiv jez-dimo gorskim podnožjem, prelazimo hrbat jezičca koji veže Vje-štičje brdo s bìlom gore, otvara se pogled na prekrasnu dolinu, a pred nama lijepo zaobljen Veles-grad. Cesta marno siječe pod-brežjem nad onom krasnom dolinom, zatim se polagano spušta do zapjenjenog potoka, prepoznajem ga, to je ona Toplica, od-nosno Crkveni potok. Ovdje se valja popeti na slijedeći hrbat, a to je baš onaj po kojem Veles plazi od Gradića do svoje utvrde. Zanimljivo, jer se prvo mora dosta visoko popeti, da bi se onda strmo spustio u sedlo prema kojemu i mi upućujemo svoje ko-rake, a zatim se položito penje k onoj lijepoj glavici.

Na sedlu je raskršće, Donje Prekrižje, kaže Gospodin Juraj.Jašemo u nizu, on na čelu, pa Ana Valerija, pa ja, pa naša voj-

na pratnja.Zašto je ostavio Petra Polibija?Da čuva kuću za naše ovaj put nešto duže odsutnosti? Jer na-

damo se vratiti do mraka. Ili bi njegovo prisustvo bilo s nekog drugog razloga nepoćudno? U svađi je s onima kod Susjeda? Ne čini se vjerojatnim. Daje li mu na znanje da preuzimam njegovu ulogu u kući Gospodina Jurja?

78

U sedlu šumarak golemih hrastova. Ti su valjda još Rimljane vidjeli.

Gospodin Juraj pokazuje dolje, u još jednu predivnu dolinu. Kaže: “Sada dolje pa onda gore, do Lukinog sela, pa dolje pa gore do Nikolinog sela, pa onda na jug, do Velike ceste.

I tako biva. Za koju uru i pol na Velikoj smo cesti. Ide ona na zapad uz podnožje brežuljaka koji se guraju prema Savusu. Na obroncima, uglavnom na sigurnoj udaljenosti, pokoja straćara i komadić zemlje. Uopće, nismo vidjeli mnogo znakova nasta-njenosti na našem putu. Ništa između Vještičjeg brda i Donjeg Prekrižja, zatim ni traga onom Lukinom selu, tek nekoliko ze-munica na hrptu prema gori iznad Nikolinog sela. Samo cesta, tvrda i prašnjava, nagrizena zubima mraza.

Sad se i na strani rijeke u poluzamrznutim močvarama i ru-kavcima ukazuju malobrojni krovovi. “Ovo je Stenjevec”, kaže Juraj Jarilo, “po starom, Petrosa. Ovdje se nekoć na obroncima vadio kamen, baš kao kod nas u Crnoj vodi. Vidiš onu hrpu ope-ke? Tamo je bila eklezija Presvete Bogorodice. U davna vreme-na kod nje se desio strašan zločin. Rimljani s druge strane Save opljačkali su crkvu i ubili svećenika. Bilo je to vrijeme provala i ratova. Svašta se tada dešavalo. A i danas. Zato ovdje žive tek malobrojni i hrabri. Ribari, lađari. Sirotinja”.

Jašimo dalje dok nas padine sve više tjeraju k rijeci, a sunce nad našim glavama najavljuje ulazak u zenit. Govori: “I Ja sam Bog. Bio sam Nepobjedivo Sunce, a sada sam Sunce Pravde”. Ne znam zašto mi to govori. Možda mi se želi nametnuti, istisnuti Mog Boga. No to ne može niti Perun, niti Veles, pa kako bi onda daleko Sunce. A Veles plazi od zapada, vidim kako mu se tijelo svija i previja bezbrojnim humcima i humčićima prema onom Perunovom gradu. Zaključujem da je skotni Bog imao dva pri-stupa, dva smjera navale, te da će onaj Susjed nesumnjivo nad-gledati vodu, što je i razumljivo, jer tamo je porat koji moramo osigurati.

I zaista! Naglo se prekida lanac brežuljaka, a padina sa za-dnje glavice strmo pada u rijeku koja ramenima grebe o brdsko podnožje. Strmo no ne luđački kao na Djevinu kamenu. Iza ugla puca pogled u prostranu ravnicu, a na jugu i zapadu novi lanci planina. Ovo su vrata na zapad, ovuda će za koji mjesec dojez-

79

diti Pipin, kralj Italije, ovom će se rijekom spustiti lađe Istrana noseći provijant za osvajače. Glavica je ošišana, na trećini padi-ne sasvim dobar okol palisade, pri vrhu još jedna, ojačana ka-menjem i opekom. Iza tog zida vire vršci dvovodnih krovova, dvori gospara Godidraga. A lijevo se u silne vode zabada uzak šiljak zemlje i kamenja te zatvara vrlo dobru luku. U njoj dvije velike skele. To je izvor blagostanja, pretpostavljam, Susjedove naseobine i utvrde.

Stižemo na vrijeme i sve ide prema očekivanjima, stoga nema potrebe da se potanko opisuje. Dovikujemo se, Godidrag je ispr-va bezobrazan i bahat, no kad se iza okuke pojavljuju oklopljeni Franci (doduše nisu Franci već Karantanci i njihov predvodnik, Borut) i kad jurišaju u luku i zauzimaju skele, stvari se stubokom mijenjaju, daju se taoci, ulazimo u donji okrug tvrđave, a uspjeh pregovora pospješuje još jedna kunina vrećica valerijskog zlata. Sve je dogovoreno: vojnici Velikog Kralja mogu se do mile volje nesmetano služiti portom, Veliki Kralj blagonaklono uzima Su-sjede pod svoje okrilje i potvrđuje im domove i imanja, i pravo splavarenja Savom. Pri odlasku, Godidrag me vuče na stranu i pita bi li Veliki Kralj mogao proširiti svoju velikodušnost s još nekoliko komadića zlata.

Bit će oko treće ure, pojašemo li bodro, kod kuće smo do sed-me, u zadnji smiraj dana. A tako i Borut i njegovi na Klovisovom gradu.

Jezdimo mi prema istoku, a Sunce prema zapadu, uglavnom istom brzinom. Ništa se bitna ne događa, tek me Sunce škaklja po plećima. Razmišljam: možda mi kaže da je i ono Bog Moj?

Rastajemo se na Dolju gdje silazimo u mračnu rupu, a Sunce je već prije nešto vremena otišlo na počinak iza Vještičjeg brda, no njegove zrake još žare prostranim nebom na istoku.

Spuštamo se dosta uskom presikom između šumaraka i sjena i tada mi sine, sine, ne znam što no hitro podižem štit, i strelica se zabada u nj i tako štit spašava moj mladi život.

Čast Jurjevoj sviti. U trenu se raspoređuju i svojim i konjskim tijelima stvaraju čvrst okrug oko Gospodara. Stojimo kao uko-pani, strelica treperi duboko zabijena u moj štit. Onda ga uzima Juraj Jarilo, izvlači strijelu, gleda i kaže: “Avarska”. Što ne znači ništa jer svi ih imaju, osim, naravno, Franaka, a ti su daleko, s

80

onu stranu gore. S podignutim štitovima nastavljamo po već de-belom mraku i bez daljnjih uzbuđenja stižemo u Crnu vodu. Pita Juraj Jarilo: “Gdje je Petar Polibije”?

Nitko ne zna. Otišao nekamo. Glasovi u dvorištu. Lupa vrata. Juraj Jarilo nešto zapovijeda.

Čujem i glas Ane Valerije. Pa otvaranje i zatvaranje glavnog ula-za, topot konja. Nekakva panika, zacijelo u vezi Petra Polibija. Je li to on pucao na me?

Valja iskoristiti čas odsustva i učiniti što se stalno odga-đa. Odlučno pristupam zidu. Kuc, kuc, vratašca se bešumno otvaraju. Po prvi put gledam pažljivo: pet okruglih ispupčenja, recimo, čepova – zeleno, plavo, crveno, žuto, bijelo. I što sad? Zna se! Prizivam sliku Ane Valerije dok u mom zagrljaju očima šara zidom. Zlatno žito, zelena gora, plavo nebo, zlatno sunce. Sveti trozvuk Predbrđa. Pritišćem. Daska se izmiče, zjapi tamna škulja.

Bez oklijevanja uvlačim ruku. Desno dodirujem nešto glatko, okruglo, prsti traže, miluju, prepoznaju: svitak na koži janjeta. Vidio sam ih u pisara na Klovisovom gradu. Tu je dakle povijest Valerija i štošta drugoga.

Zalazim rukom dublje i prsti prepoznaju platnenu vreću. U njoj zveckaju kovanice. Šaka, dvije. Valerijsko zlato. Ili ono što je od njega ostalo, a i nije puno. Mora da je Jurju Jarilu jako stalo do saveza s Francima. Jako stalo da se Ana Valerija uda za mene. Jako stalo da se nekako riješi Petra Polibija. Koji je nekamo oti-šao.

Je li on pucao na mene?Ovaj tren nije važno.Izvlačim ruku i zatvaram skrovište. Evo me, sjedim na poste-

lji. Ništa se nije dogodilo.Kažem Bogu ne vadeći ga iz vreće. – Da mi je pročitati onaj

spis!Vani opet topot konjskih nogu. Pa otvaranje i zatvaranje glav-

nih vrata, glasovi.Uskoro će Ana Valeria biti u mom zagrljaju. Zlatno žito, zele-

na gora, plavo nebo, zlatno Sunce.Sunce!

* * *

81

Sunce, Sunce kasne veljače. Musavi snijeg, blato, brzice na str-mim obroncima.

Jašemo. Mi, Juraj Jarilo, Gospođa Ana, Petar Polibije. Šest po na izbor Jurjevih bojovnika. I ja.

Niz onaj potok, do onoga drugoga, njime do Save. Gazimo neveliku maticu. Ne otapa se još snijeg u visokom gorju. Zatim blato bez snijega, odleđene mlake (u nekima se bacakaju šarani), pa opet blato, blato, žbunje, beskrajne šume bez lišća.

Turovo polje.Tu i tamo stup dima, tu i tamo pregršt potleušica, na čisti-

nama, podalje od ceste. Naslućujemo ih kroz zastor bezlisnog drveća.

Opet blato, močvare, rječice i potoci koji zacijelo grabe put Savusa.

Sunce u zenitu.Vidik se otvara, pred nama sutok dvaju velikih voda, koje se

obilno razlijevaju ravnicom tako da ne možeš zaključiti koja je koja, koja u koju teče, i gdje se združuju.

Juraj Jarilo kaže: “Sava, Kupa, Sisak”.Sisak, Siscia, u jezičcu, recimo čak, jeziku zemlje između dvije

rijeke, pod šikarom i šibljem iz blata i lokvi rastu hrpe ruševina, opeka, crijep, kamen. I onda pri kraju, gdje smo gotovo kao na jezeru okruženi valovima, zid, poluurušen, polupokrpan, šepav, neravan, zubat. Naš blatnjavi put se zaustavlja pred opkopom muljave vode. Most je spušten, no vrata od teške hrastovine na drugoj strani jame stoje zatvorena.

– Otvaraj, Bog ti tvoj bio na pomoć. Stigao je Gospodin Juraj Jarilo...

One večeri kad je Petar Polibije pucao na mene, i kad sam po prvi put zavirio u valerijsku riznicu, Ana se vratila vrlo kasno. Čekali su Petra. Vratio se pred samu ponoć. Rekao je da je bio u lovu. Nije ništa ulovio.

Ja sam pak izvadio Boga, stavio ga na postelju naslonivši ga na zid.

Rekao sam: “Da li je Petar Polibije pucao na mene”?Gledao me je no ne reče ništa. “Dobro”, rekoh, “ne govoriš

ništa, dakle se u načelu slažeš. Valja nam biti jako opreznima. Hvala ti da si me u pravi čas upozorio da podignem onaj štit. A

82

sad mi reci: Nije li Juraj Jarilo jako, jako zainteresiran za savez sa Francima. Ne želi li udati svoju kćer za mene kako bi se ta veza zapečatila”?

Znakovito je naherio glavu, što sam shvatio kao potvrdu, no sjene su živahno titrale i nisam mogao razaznati njegov izraz: podržava li me, ili ne.

Nastavio sam: “Vidiš. Juraj Jarilo ima u onoj rupi pregršt zlatnika. Nije puno. Pa ipak je onim odrpancima na Gradiću i Susjedovoj gradini udijelio, čini mi se, po pet kovanica. Kupuje saveznike, a mene je već, tako reći, kupio. Samo je pitanje da li će svadba biti ovdje ili tamo, prije ili poslije ovoljetnog ratovanja. Molim te razmisli o tome”. S tim sam ga riječima pažljivo uvio u vreću, nježno položio uz rub postelje i u sebi zaželio mu ugodan san.

Ugasio sam svijeću i malo snatrio o Ani Valeriji. Bila je lijepa, sviđala mi se, i veselilo me je s njom voditi ljubav. Želio ju je i Petar Polibije, do te mjere da je pokušao odaslati me na dugi svijet, sviđala se i prijatelju Astulfu. U nas Slavena dopuštena su predbračna vrludanja. Odvrludao sam s Galom, koja u ru-ševnim ložnicama Blatnograda sad vrluda s nekim drugim. No ne čini li Vam se da su moje misli neprimjereno mlake. Gdje su tu vulkani strasti, nezajažljivo nestrpljenje do slijedećeg susreta? Recite, gdje je?

Da gdje!? Prekorio sam se. Pa što ako me koriste u političke svrhe. Vladarska se djece niti ne žene s nekog drugog razloga. Otac kuće kaže: “Vidi, onaj tamo ima kćer tvojih godina. Ima i lijepu četicu junaka, a zemlje i krmača na pretek. Ako se dogo-vorimo i sjedinimo, bit će dobro i njima i nama, nama ponao-sob. Hajdmo preko, pa da je uzmeš za ženu. Prostrana je, lako će rađati”.

Možda mi je udarilo u glavu. Možda su mi misli više usmje-rene na buduće političko uređenje Panonije i na novi svjetski poredak, nego na one stvarčice među mojim i ženskim nogama. Neki pak misle da je u tome sve. Ipak, kad dođe, ako ne zaspem kao krmak, dobro ćemo se uhvatiti! A da pljunem, iselim se, pa Petar Polibije više neće pucati na mene. Nek puca na Astulfa, ili ovaj na njega! Juraj je Jarilo zacijelo rekao: “Vidiš onoga. Otac mu je glavar jednog hrvatskog roda. Bilo bi dobro da se ovamo

83

dosele kao naši zaštitnici. Uvuci mu se u postelju, pa ćemo ga ženiti. Bojim se…”

Nema sumnje: Juraj se boji. Boji se evo i sad kad najavljuju Gospodina Jurja Jarila i svitu u ime Svemogućega Knezu Ljuto-bratu i knezićima Ljubimiru i Ljudevitu. Gospodinu Knezu!

Knez je vrhunski barbarski vladar. Nešto kao kralj. I naš Vi-šeslav je knez, pa i Vojnimir, samo malčice manji. Juraj Jarilo je tek Gospodin. Imao sam pravo kad sam već u Klovisovoj tvrđi posumnjao u njegovu svemoć.

Za ovo putovanje pripremali smo se danima. Jakob je šarao ravnicom, odlazio preko Gore do Franaka, pa opet niz Savu. Ni-sam se uplitao u te razgovore. Kad su stariji rekli da će biti ne-koliko dana sunčanog i razmjerno toplog vremena, krenuli smo u Sisak. Objasnili su mi da bi putovanje moglo potrajati. Poveli smo sa sobom tovarnog konja. U vrećama je možda bila hrana i piće, no zacijelo i darovi za sisačku gospodu, koju je trebalo umilostiviti pa zatim žednu preko vode prevesti.

U vremenima kad se život sastoji od branja plodova, lova na vepra, udičarenja po riječnim rukavcima, skupljanja suharaka i pravljenja djece u zimskim mjesecima, nema ništa bolje do lije-po utvrđene glavice na gorskom izdanku. Sve što ti treba tamo ti je na dohvat ruke: hrana, voda, građevni materijal, obuća, odje-ća, lijekovi, gorivo, rude, cvijeće, svjež zrak, tjelovježba. Ako za-gusti, imaš kamo izbjeći. Razbojnici putuju ravnicom, kopne-nim i vodenim putevima. Kolju i pljačkaju one koji su se drznuli ne pobjeći u goru. Evo nas, Juraj Jarilo, zaštiti nas dok pošast ne prođe.

No kad treba upraviti pogled u daljinu, kako u prostoru tako i u vremenu, kad se otvaraju daleki vidici a s njima i nove moguć-nosti, kad je na obzoru kakav-takav red i poredak, knez je onaj koji sjedi na cesti i vodi i ubire od prolaznika i zalaznika, koji uz-gaja prasce kako za sebe tako i za nekog drugog, iza više riječnih okuka, i koji se tako nakupljenim bogatstvom može otkupiti od napasnika, odnosno uzeti ih u svoju službu i napastovati slabije. Neće si puno glavu trti s Jurjem Jarilom. Pustiti će ga da izumre sam od sebe u svojim gorskim dupljama. Naši Ljutobratići su junaci budućeg, skorog budućeg, časa. Baš me zanima da li je Gospodin Juraj shvatio da se valja nagoditi s onim kojeg ne mo-

84

žeš nadvladati. Vječna ljubav Franaka i Velikog Kralja kroz savez s mojim rodom i plemenom, kroz bračno vezivanje moje osobe, nije loš potez. Možda sam stoga sumnjičav kad mi se Ana Vale-rija zdušno nasadi na onu gore spomenutu stvarčicu.

No ostavimo se tih igara.Iza vrata dreka i lupa. Onda škripa, uz oblak prašine vrata

se šire. Pozdrav, pozdrav dičnim gostima, naši Vas Gospodari željno iščekuju.

Knez Posavaca, Ljutobrat, malo me podsjeća na onog Vardana kome smo pred nekoliko mjeseci porodili sina. Tek je čvršći i napasniji. Dobro su mu ime nadjenuli. Kad se taj razljuti, fr-caju iskre. Mlađi je knezić Ljudevit na oca. Malčice je sitniji i posjeduje crtu otmjenosti. Kad se taj razljuti, možda je manje varnica, no bodeži se zabijaju u leđa. Stariji sin je sanjar, visok, plav, plavook. Bit će na majku koju nismo upoznali. Možda je i nema. Avaro-slavenska simbioza trebala se ostvariti u ljuto-bratskom rodu, no barem na površini, čini se da nije. Sjećam se i na Djevin kamen. Moj dragi prijatelj Hakan izgledom je bolji Hrvat nego ja!

Upozoravam da ću i ovdje biti kratak, jer se nije zbilo ništa neočekivanog, barem što se pregovora tiče. Knezovi su s dužnim divljenjem prihvatili lijepe kape od vučjeg krzna s vučjim repo-vima, vreću šarenih, neobrađenih gorskih kristala (marne ruke u Sisku, rekao je Ljutobrat, pretvoriti će tu prirodnu ljepotu u plemenite ukrasne predmete), i bačvicu ponajboljih prigorskih dunja kuhanih u medu s jabukovačom. Mi smo pak s dužnim poštovanjem prihvatili remenove od jelenje kože s lijepo izra-đenim jezičcima od posrebrene bronce, na kojima su skakutale maštovito oblikovane životinje u zavijutcima uskovitlane viti-ce. Anu je zapala kutijica od ulaštenog javorova drva s dva para posrebrenih naušnica s izduženim privjescima od žice povije-ne poput rimskog slova “S”. Manji par bile su prave naušnice, a onaj veći stavljao se u kosu obješen na pletenu traku od tamno zelenog konca. Dužno smo ishvalili vještinu kneževe kuhinje i vrline vinskog i pivskog podruma. Zatim smo iz dvorane za pri-jem prešli sa žesticom, suhim voćem i medenjacima u manju prostoriju za vijećanje.

85

Dvor Ljutobratića nalazi se u velikoj zgradi zidanoj dobro obrađenim kamenom. Izgubila je barem jedan kat i danas je prekrivena niskim dvovodnim krovom. Na prvom katu su vje-rojatno prostorije za kneževsku obitelj, a u prizemlju dvorana za primanje i radni prostori. A dolje u podrumu su kuhinja i sobe za služinčad. Zgrada je nekoć imala drugu namjenu, jer se vidi da su prostori nekoć bili ogromni, a danas su razdijeljeni opečnim ili drvenim pregradama. Dvor je okružen posebnim zidom, baš kao i sjedište Maksima Sueva na Gradiću. A nasta-njeni dio Siska, nazovimo ga gradom, nekoliko je puta veći od sjevernog, utvrđenog dijela Gradića. Odmah izvan zidova koji okružuju kneževsko sijelo – ti su zidovi građeni nevješto i na brzu ruku, za razliku od silnih rimskih zidova koji se naziru dalje uz rijeku – stoji poluurušena zgrada s polukružnom ista-kom; kažu mi da je to “eklezija” posvećena Presvetom Križu. Ondje se redovito okupljuju sisački “Kršćani”, koji poput drugih Savijaca nisu imali svećenika već stoljećima. Do crkve je kružna površina označena nekakvim žbunjem između kojih se vide te-sani komadi kamena. To je sveti krug sisačkih Slavena, a i nekih drugih nekršćana, jer u Sisku, kažu, ima i Avara i Langobarda pa i drugih plemena.

Gospodin Ljutobrat se vrlo dobro pripremio za pregovore. Pohvalio je inicijativu Gospodina Jurja za savez s Francima, obećao pomoć u logistici i dobrovoljce. Doduše, naveo je da time dovodi svoj položaj u izvjestan rizik, “jer bi mogao izazvati bijes nedalekih avarskih tuduna”, no bilo je to rečeno tek ona-ko ritualno, jer mi se čini da je Ljutobrat svakako držao uzde u ravničarskoj Saviji u svojim sigurnim rukama. Sjetio sam se onih priča što sam ih slušao dok smo išli k Susjedu, mislim pri tome na bogohulno svetogrđe ravničara u Stenjevcu pred mno-go stoljeća, pa sam pomislio da je možda i Ljutobrat u dalekoj rodbinskoj svezi s tim davnim savijskim protuhama. No nisam primjećivao baš ništa rimskoga u knezu, ili njegovoj svojti i če-ljadi. Ipak, napetosti između brda i ravnice nisu nestale. Ravni-ca se spremala da ponovno preuzme vodstvo Panonije Savije, i najbolje što je Juraj mogao iscjenjkati bio je kakav-takav odnos poštovanja i ravnopravnosti. To se moglo postići samo poseb-nim vezama s budućim vrhovnim vlastima, jer nitko pametan

86

neće pružiti poštovanje i ravnopravno se odnositi prema sla-bijem ako ne mora. S druge pak strane, nisam vjerovao da bi Sisak mogao istjerati Podbrđe, nekako mi na jezik dolazi riječ Prigorje, iz njegovih klanaca i brežuljaka. Oženim li Anu Valeri-ju, a neki naši rodovi se nasele u Saviji, mogla bi nastati izvjesna ravnoteža. Juraj se neće smatrati važnim i moćnim, no sigurnim i možda sretnim.

Prenoćili smo ugodno u susjednoj manjoj zgradi, a ujutro, nakon obilnog zajedničkog doručka, i ponovo po lijepom i to-plom predproljetnom suncu, pojahali put sjevera gdje se kao veliki zid Europe ispod plavog neba plavila naša neosvojiva tvr-đava-gora. Kad je došao na mene red da se oprostim od Kneza, ovaj mi stavi ruku na rame i reče: “Mladi prijatelju, Vama smo osobito zahvalni što ste se potrudili da nas uvedete u svijet bu-dućnosti. Nadam se da će nagrade za Vaš trud biti razmjerne Vašim neprocjenjivim zaslugama”.

Eto ga! Čuvaj se, Tugomire, onih, koji ne išću nagrade!

Ujutro po povratku Gospodin Juraj je otpravio Jakoba u Klo-visove dvore s izvješćem o našim diplomatskim misijama. Nije se vratio isti dan, niti slijedeći, ali trećeg dana podvečer, zatrese se zemlja oko naše utvrde i pred vratima evo Jakov, Astulf i šest oklopnika. I onda, da li me vid vara, još jedna spodoba, visoka, plemenitog držanja na pjegavom sivcu. Ne vara me vid, a ipak ne mogu vjerovati svojim očima: On, moj Gospodar, moj plemeniti otac! Izjurio sam kao bezumnik u hladno predziđe, bacio se put konja i jahača, obgrlio očevo koljeno, i poljubio mu spuštenu ruku. Za tren, nalazimo se na tvrdo zamrznutoj zemlji, i u želje-znom zagrljaju. Smjestili smo vojnike, tri Karantanca i tri naša iz očeve pratnje, u prostorima za služinčad, posebna se izba našla za Gospodina Astulfa, a ocu su postavili meku postelju odmah do moje.

Bio je umoran, otac moj, jer je tek dan prije stigao iz Blatno-grada. Pozvao ga je Vojnik Angilbert pretpostavivši da će za koji dan doći do konačnih dogovora oko otvaranja savijske fronte. I kao uvijek, mudri Veliki Vojnik nije se prevario. Prije no što se prepustio užicima noćnog počinka, otac mi je, ne bez ushita, ispripovijedao:

87

“Sine moj najstariji, zjenico oka moga, Tugomire, nado na-šeg roda. Pozdrav od braće, pozdrav od premile ti majke. Dobro su i nadaju se skorom viđenju. A da vidiš Blatnograd! Pročulo se svijetom da Veliki Kralj ide skršiti avarsku napast, da traži saveznike koje će bogato nagraditi zemljom, zlatom i svojom dobrohotnošću. Da vidiš Blatnograd, sine moj! S daleke Labe čete visokih Obodrita, koji žele u istočno-panonske ravnice, jer su stasali u ravnicama uz sjeverno more, uz koje žive Balti, Šve-đani i Finci. Do njih susjedi Delminci i Livnjaci, pa Sorabi, naši zapadni susjedi. Pa neki od Višljevića što su niz Vislu, nama od-mah na sjever najbliži susjedi. Zatim i od onih čudaka koji se na-zivlju Glupoglavima, a na zapad su od Višljevića. S istoka ima tu Duljeba i Volinjana. I konačno krunski saveznici, gotovo sav naš hrvatski svijet. Knez Vojnimir se smjestio u središtu panonske ravnice, a stigao je i veli Knez Višeslav, s mnogo naroda. Ove Ve-liki Kralj želi poslati sve do mora, do gradova prijetvornih Grka. Blatnograd je kao golemi sajam, šatori u nedogled, padaju sto-ljetni hrastovi, u času se slažu brvnare, dubu zemunice. Za koji tjedan kad stigne mali kralj Karlo većina će zagrabiti niz Dravu, no mi smo dobili od Velikog Kralja ovu zemlju, i sve odavde do mora. Naš pak rod upravo ovu zapadnu zemlju koju zovu Pa-nonija Savija Nižnje Panonije. No o svemu tome sutra, kad nam iznesete što ste sve postigli, a da ste postigli mnogo ne sumnjam jer imam povjerenja u tebe, i jer nas je tako već ponešto izvije-stio vaš glasnik. Još nešto: naš prijatelj Hakan će s pokrštenim Avarima služiti malom kralju Karlu, a po pobjedi on i njegov narod dobiti će zemlju na sjevernoj obali Dunava, od Morave i Djevina kamena do ruba Velike Šume.

“A kad već spominjem Hakana, taj će se prije polaska u boj oženiti izabranicom svog srca Gospojom Lekom, a čujem, Tu-gomire, najdraži sine, da se i tebi priprema zamka svetoga braka. Uspijemo li sve posložiti, bit će u Blatnogradu dvostruko vjenča-nje pred Kraljićem Karlom prije nego li krenemo rušiti avarsku silu…” I usne.

Slijedećeg se dana desilo ono kobno Vijeće, o kojem sam obe-ćao izvijestiti Vas.

Oko okruglog stola, Gospodin Juraj Jarilo, uz lijevo rame Ana Valerija, uz desno Gospodin Tugomir, moj otac, glavar Tuginog

88

roda. Do njega Petar Polibije, pa zatim Astulf, i na kraju zatvaram krug uz bok Ane Valerije. Nije to po izboru, već nas je tako ras-poredio Gospodin Juraj. Na stolićima uz nas pokali s ugrijanim vinom i pivom, sa žesticom, pladnjevi suhog voća i sira, sira od dunje, raženi hljepčići, medenjaci. I bez toplog napitka ugodno je u ovoj velikoj prostoriji, koju zovu Gospodarevim triklinijem. Hipokaust radi, a žari se i željezni tronožac razbijeljenom žera-vom. Vani je ponovno ugodan, iako ne baš vedar dan. Mrazu ni traga. Očekuje se južina, još jedan korak k velikom proljeću.

Govori Gospodar Podbrđa, Juraj Jarilo. Pozdravlja sve, za-hvaljuje, i zatim podnosi izvješće. Zadatak je u potpunosti iz-vršen. Oni u Gradiću i Susjedovoj utvrdi, sitni lopovi, surađivati će zdušno za potvrdu njihovih “prava” i šačicu zlatnih kovanica, a, ovdje se mijenja ton glasa, jer Juraj Jarilo ne može u potpu-nosti zatajiti zabrinutost, moćni sisački Knez Ljutobrat je bez oklijevanja – kratak predah (znam: Jurju je kost u grlu, rado bi da Siščani nisu tako zdušno podržali pothvat Velikog Kralja) – prihvatio ponuđeno mu savezništvo. Sisak je velika i važna na-seobina, s odličnom lukom, mnoštvom brodova, i tko ima Sisak ima otvoren put do ušća Save u Dunav i konfina Bugara i Grka. I tu pada prvo pitanje.

– Koje su vjere ti Siščani – pita Gospodin Astulf.Odgovara Petar Polibije. Kazuje da je to teško točno ustvrditi,

jer tamo ima kršćana Savijaca i Langobarda, pa Slavena pogana i Avara, a neki su se i od Savijaca vratili grijehu poganskog mno-goboštva.

– Koje je vjere Knez i njegova obitelj?– Oni su slavenskog i avarskog roda. Pred dvorima im je i

crkva i slavensko svetište – tumači Juraj Jarilo.Po prvi put se uključujem u razgovor: – Kao ni ovdje, u Sisku

nema pastira od vremena avarske najezde. – To nije problem. Riješit ćemo to po blatnogradskom mo-

delu.Juraj Jarilo pita Astulfa što to znači. Astulf objašnjava: vodena

potvrda krštenja u duhu, može i kolektivno ili preko zastupnika. – To se odnosi i na Vas. Vi ste naša braća u Kristu, tek dobit ćete i potvrdu vjere kad Vam, a i to će se uskoro desiti, pošaljemo pastira.

89

Razmišljam: jesam li ja ustvari kršten? Da li je moja blatno-gradska intervencija i masovno krštenje Panonaca vodom koje je slijedilo učinilo od mene, nas, Kršćane? Kako se jučer prije spavanja izražavao Gospodin Otac Moj, čini mi se da se smatra krštenim. Možda se i službeno krstio kod Oca Luke.

Ako nisam kršten, mogu li ženiti Anu Valeriju? Ako sam kr-šten, možda sam više kršten od nje, pa se ona ne smije udavati za mene? Pitati ću Boga kad ova sjednica završi.

Dosta se dugo razglaba o detaljima logistike. Prispijeću Kralja Pipina, broju kopnenih snaga, broju brodova što će sići Savom, prvo prekrcavanje kod Susjedovog grada, gradnja velike logi-stičke baze u Sisku, rekvizicija mjesnog brodovlja i brodara… uz izvjesnu odštetu… da, uz izvjesnu odštetu… osigurati da isti ne pobjegnu… Kako dalje do Singidunuma… nije problem… ako se dobro koordinira nije problem… vidjet ćete: ako se jednom krene iz Siska, svi će se redom pokoriti… Mrsunj, Kostroman, Sirmij… Ako… Bit će…

Znam: Ljutobratići će se itekako založiti da s figom u džepu dostojno potpomognu Franke. Pa onda na Podbrđe. Ali ne, ne-ćeš, jer sad se prelazi na tu točku i riječ uzima Prvak Tuginog roda, Župan Tugomir, Moj Otac.

Kaže: Veliki kralj je obećao zemlju između Save i Drave rodo-vima Hrvata, a uz njih smiju doći i oni manji kontingenti Dulje-ba, Volinjana, Glupoglava, Obodrita itd. Ovdje, u Panoniji Saviji Nižnje Panonije posebice zasjest će Tugin rod, uz još neke dru-ge, jer zemlje je na pretek. Ustvari, Astulf potvrđuje odlučnim kimanjem glave, kad se iz Blatnograda krene na Avare, Knez Vojnimir će niz Dravu, a Tugomirići će preko Drave ispuniti prostor nastao povlačenjem Avara i napredovanjem Pipinove vojske i mjesnih saveznika. To je pričuva u slučaju da nešto po zlu pođe.

Vidim po izrazu lica da se ovo dopalo Jurju Jarilu. No ipak pita kako će se smještati novi doseljenici. Smještat će se na pra-znu zemlju, zemlju ispražnjenu od Avara, ili na mjesta i položaje gdje ih domoroci sami pozovu kao dobrodošle susjede i zaštit-nike. Neće to baš ići sasvim lako, znam, ali kako je zemlja zaista pusta, a kako je nas ustvari malo, na kraju će sve proći bez većih potresa. No kad se jednom smjestimo, kad dođu i oni koji su sad

90

još iza Karpata, pa onda Delminci, Livnjaci, Obodriti, Moravci, Volinjani… bit ćemo većina, a većina, ako još k tome ima dovolj-no kopalja i strelica, uzima vlast u svoje ruke.

– Vas, Gospodine Juraj, smatramo Gospodarom ovih kraje-va, saveznikom nad saveznicima, važnim čimbenikom u građe-nju novog poretka…

Nastavlja Otac moj: istovremeno, stići će jake hrvatske voj-ne snage pod Višim Knezom Višeslavom, presjeći Savu i Kupu i spustiti se do mora da i odonud istjeraju bezvjerne Azijate i podvrgnu grčke gradove vlasti Velikog Kralja. Tada nam je cijeli svijet otvoren…

Ovo je novost, pa se stoga pita. Kako će se osigurati prolaz tako velike skupine bojovnika i pratnje? Kakva je logistika? Kako ih prehraniti?

Predviđa se prijelaz preko Save podalje od Podbrđa, i zatim spuštanje do mora dolinama Kupe i Une. Podbrđe to neće niti primijetiti…

Juraj se vrpolji. Kao u svemu, on je i duhom i tijelom prevelik za stolicu koja mu se nudi. No veće nema. Ako Višeslav, a Više-slav bi mogao… Što će na to Ljutobrat i družba?

– Od Drave do Jadranskog mora bit će zemlja hrvatskih ro-dova i onih koji su ih dočekali kao saveznici i prijatelji!

Sve se rješava na opće zadovoljstvo, no napetost raste. Ili samo ja to osjećam? Juraj Jarilo nas je razmjestio s razlogom. Sje-di okrenut leđima jugu, vladar Sunca i topline, i gleda put mrač-nog i hladnog sjevera. Uz desno mu rame, Moj Otac, mačonoša novog saveza. Na mjestu duhovnog mača Jurjeva osobna Božica Kućnog Ognjišta istisnula je privremeno (ili trajno?) Petra Polibi-ja. A tko je Petar Polibije? Više puta posjetio sam njihove dvore. Na dobrom su položaju, dobro sazdani, no niti sluga Jurjevim. Nemaju Jaganjca Božjeg, nemaju izrezbarene detalje, nekako su suhi, činovnički. Pretci Petra Polibija, neki mitski Polibije, bili su službenici u valerijskom sustavu. Dobri, solidni ljudi s vještina-ma, ali bez mašte i onih lijepih potreba koje čine život onim što jest. A sada se iskreno pitam koje su to potrebe, i kako ih ja za-dovoljavam. Gledam ispod oka Anu Valeriju i nemam odgovora.

Juraj Jarilo nas je posložio s razlogom. Preko puta sjedi mu predstavnik novog svjetskog poretka, Langobard Astulf. On s

91

hladnog sjevera motri prema sunčanom jugu. Juraj Jarilo me je više puta opčarao, i isto tako razočarao. Pri prvoj pojavi u Klo-visovom gradu bio je pravi div iz bajke, čudesan vođa naroda, polubog ako ne i ravan Bogovima. Na Gradiću i Susjedu bio je strpljiv pregovarač, koji vješto kupuje bagru. U Sisku gubio je tlo pod nogama. Nadam se da Siščani to nisu primijetili i da se time neće okoristiti. Uostalom, ja ću pomakom za jedno mjesto, kad se spojim s Anom Valerijom, to spriječiti. Juraj Jarilo može biti itekako jeftin i sitničav. Danas je pragmatična osoba, koja nastoji unutar danih okolnosti stvoriti razuman okvir za rješavanje ne-kih ne baš laganih pitanja. U tome nalazi dobre sugovornike u Mom Ocu i Gospodinu Astulfu.

Dakle, sve ide svojim tokom; zašto napetost?Zavaravam se.Juraj Jarilo uzima riječ:– Prijatelji, saveznici. Vjerujem da smo stvorili razuman okvir

za razrješenje nekih ne baš laganih izazova. Učvrstimo sada taj okvir vezom koja će zauvijek osnažiti naše sporazume.

Ustaje.Ustaje i Moj Otac.– Gospodine, poštovani Gospodaru Pribrežja, prijatelju i

savezniče, koji si nas primio pod tvoj gostoljubivi krov otvoriv nam vrata tvog toplog doma! Padam do tvojih nogu kao smjeran prosac i molim ruku tvoje kćeri Ane od roda Valerija za mog najstarijeg sina i nasljednika, ovdje prisutnog Tugomira od Tu-ginog plemenitog roda. Predlažem da se obred svetoga braka obavi u našem privremenom domu u Blatnogradu treće nedjelje od danas.

Po prirodi britak i tanak, Petar Polibije se pretvara u oštri-cu noža; po prirodi krupan i kvrgav, Astulf se sažimlje u šaku spremnu za udar. Imao sam jednog neprijatelja, koji je pucao na mene. Sad imam dva. Zauvijek.

– Ustajte svi – zbori Juraj Jarilo. – Nek pristupi.Pristupam, duboko se klanjam Gospodaru Pribrežja, spu-

štam se na desno koljeno i ljubim mu ruku.– Ustani, Sine!Sve je rečeno. Okrećem se u desno i spuštam na koljena pred

Anom Valerijom.

92

* * *Bože Svemogući.

Silazimo blatnjavom stazom s južnih brežuljaka, Juraj Jarilo i ja, Jurjeva pratnja, Ana Valerija, Angilbert, Ansfried, Astulf, otac Martin i kontingent od trideset ponajboljih franačkih oklopni-ka. Prošle večeri sastali smo se kod pregaza na Dravi. Dolje pred nama Blatnograd.

Velegrad titravih svjetala, žagora ljudskih glasova, koji se mi-ješaju s javljanjem domaćega blaga, mirisi i smrad na krilima ve-černjeg povjetarca. Silazimo. Šatori, sklepanice, potleušice. Hrpe razbijene opeke, polomljenog kamena, poluobrađenih trupaca za trajnije nastambe. Sjene bezbrojnih tjelesa. Lupa lonaca, sik-tanje plamena, rzanje konja, režanje pasa lutalica. Smrad ljud-skih tijela, znoja, izmeta, ljudskog i životinjskog. Riječi, glasovi, na raznim slavenskim narječjima koje jedva razumijem, avarski, panonski, bavarski…

U novopodignutom, urednom okolu Očevi dvori, oni isti iz kojih sam krenuo, no popravljeni i nakićeni. Oko njih veliki ša-reni šatori, za goste i prijatelje. Za mene ista ona uzana ložnica, no čista i uredna, svježe obijeljena, iza spavaonice Oca i Majke. Evo ih pred dvorom, s premilom mi braćom.

Poslije podne, nakon onog, kako sam već dao naslutiti, kob-nog vijeća, Juraj Jarilo otvorio je vrata svog doma. Uz miris pe-čenih ovaca i mjehurenje pive desetci susjeda iz Podbrježja do-lazili su utažiti glad i žeđ čestitajući Gospodaru, Gospodarici i Mladom Gospodinu na njihovoj sretnoj sadašnjosti, želeći im još sretniju budućnost. Pred glavnim ulazom gorjela je velika va-tra, sjene su kuljale dimom, dolazile, odlazile, vrtjele se u krug. Odličniji su bili pripušteni u unutarnje dvorište gdje su zalagali s nama, Gospodom. U sumrak zamijetih da nema Astulfa i Petra Polibija.

Uz neku poluizgovorenu ispriku šmugnuo sam iz dvorišta, prolebdio kroz oblake dima i, vjerujem nezapažen, iskrao se iz vidokruga ugodno pijane gomile. Nisam znao što tražim, i gdje, no osjećao sam da moram nešto učiniti. Hrbtom sam plazio pre-ma onom urušenom dvoru na vanjskoj glavici. Plazio sam, go-tovo puzio, kako nas kao djecu uče vještini nevidljivog prikuči-vanja i prisluškivanju neprijatelja. Od jednog okljaštrenog grma

93

do drugog, od sjene trupla do druge, uvijek prikriven uzviše-njima terena, brzo sam napredovao prema tamno plavom nebu gdje je smiraj dana golicao prve debele zimske zvijezde. Ovdje, na granici ravnice, nosnice mi je titrao lagani topli zadah juga. Negdje daleko steralo se ono bajoslovno toplo more. Daleko ali dostupno, slalo je poruke mirisom vjetra. I gledajući zavinuti obzor glavice s ruševinama opazio sam ih kao tamne izrezotine na niskom, svjetlom obzoru. Uzdignutih ruku tumačili su nešto jedno drugom, teška, kvrgava mješina na lijevo, britki povinuti srp na desno. Prvi je spuštao i dizao obje ruke u teškom ritmu, drugi se okretao u mjestu, lijevo, desno, i tankim isturenim udi-ma parao zrak.

Oprezno sam se povukao u duboku sjenu, okrenuo se i uspra-van se vratio do naših dvora. Nisam znao, niti sam želio znati što smjeraju. No doznao sam da smjeraju, i to mi je bilo dovoljno. Dočarao sam taj igrokaz ruku pred koprenom nedogleda, dok sam se u Blatnogradu spuštao na postelju do osobe koja će sutra u podne postati moja zakonita žena pred Bogovima i ljudima. Što su domislili? Zar će netko opet pucati na mene? Teško. Po-vjerio sam se ocu i on je pripremio čvrst obruč najboljih hrvat-skih ratnika. Kad se spoje s neprobojnom franačkom falangom, nikakvo zlo neće zaprijetiti glavnim licima priče. Da li spremaju neku podlost? Da upitam Boga? No iako je Ana Valeria znala za stanovnika moje vreće, nisam ga mogao izvaditi pred njom u večer prije našeg vjenčanja. On će nas, naravno, pratiti. Vreću će ponijeti brat Čudimir.

Obred će voditi Otac Martin uz sudjelovanje Oca Luke. Isto-vremeno kad uzmem Anu, Hakan će uzeti Leku. Tek što više nisu Hakan i Leka, već Abraham i Helena, vladarski par novog pokrštenog roda Avara kojima je Veliki Kralj odredio stanište od ušća Morave do Velike Šume na Zapadu. Obred će se obaviti pred oltarom Sv. Hadrijana, pod polukupolom oltarnog izboče-nja eklezije, zidovi koje su dosegli tek oko pola hvata nad tlom. Stariji su se kleli da neće kišiti.

Kralj Karlo nije stigao, što ne znači da neće sutra stići u naj-gori čas i napraviti užasnu gungulu. Ako ne stigne, stići će za koji dan i tada se kreće… no u ovaj čas ja sam na postelji uz moju buduću suprugu s kojom dijelim tu postelju već nekoliko

94

mjeseci, i pitam se da li je u redu spavati s vlastitom ženom u noć prije vjenčanja. I dok tako razmišljam, osjećam da ona misli isto, da mi lagano vršcima prstiju dodiruje šiju. Okrećem se i taj čas osjetim silu kakvu nisam posjedovao od onog dana kad smo porađali Vardanovo dijete, i ona se sjeća, i tako se sudaramo kao dvije hridine što se vrtoglavo ruše strminom. “Volim te, volim te, hvala Bogu da je i ovome došao kraj…”

Od očevih dvora do eklezije stotinjak je hvati. Uz put pokriven daskama gusti red hrvatskih junaka. Ulazimo s juga dok isto-vremeno sa sjevera ulaze Abraham i Helena, a sa zapada naši i franački odličnici na čelu s Angilbertom i Astulfom, Otac, Maj-ka, braća, Juraj Jarilo. Otac Martin i Otac Luka već su pri olta-ru. Oltarnu konhu štiti neprobojna Angilbertova garda. Iza tog ljudskog zida stiže mrmljanje gomile, miris pečenja i tople pive. Na tisuće se nadaju kakvoj kosti ili gutljaju nakon ceremonije.

Otac Martin i Otac Luka podižu ruke i tako krećemo. Kleknuli smo, ponikli glavama, pa ih opet podigli. Molitva.

Ispovijed. Propovijed.I tako stižemo do točke s koje nema povratka.“Ako netko ovdje zna razlog… nek sad prozbori ili nek zau-

vijek šuti!”Krik s desna, sa zida, iza glava zaštitara, ljudski se zid njiše,

lomi i na zidu od kamena Petar Polibije i Gala.– Gospodo Prvaci, ispovjedatelji Spasitelja, svakoliki narode!

Ovaj ovdje ne može uzeti Anu Valeriju jer je poganin, preziratelj naše Svete vjere, obožavatelj idola, koji posvuda nosi u vreći…

Iza leđa zveckanje i teška stopa Astulfova. Hoćel’ me bocnuti bodežom? Mi kod oltara smo dakako nenaoružani, no možda oni drugi nisu. Mislim da prepoznajem opori dah Jurjeve spade. Gospode!

… eno je u rukama brata mu Čudimira…– Daj ovamo…Astulfov glas.Skočio sam na noge, licem u lice s Ocem Martinom. Skočio je

i Hakan, nagonski grabi za pojas. Otac Martin je začudo smiren. Gleda me sivim očima koje

kazuju: “Izvukao si nas onomad, izvući ćemo se i sada.

95

– Ja ću!Otac Martin uzima vreću iz Čudimirovih ruku, otvara je, iz-

vlači Njega, Boga Mog! Uzdiže ga, pozorno promatra trenutak, dva, i naglo se, s visoko uzdignutim Bogom okreće utrobi ekle-zije.

– Na koljena svi, glavom do crne zemlje tresući vratove u pravednom strahu! Spasitelj je među nama! U rukama držim njegov presveti lik koji nam donosi ovaj velevrijedni mladi kr-šćanin. Pomolite se, pomolite, i zatim oprezno dižite glave. Nek vas sve osnaži pogled Spasiteljev. Tko ovdje nije kršten, kršten je sad, ovaj trenutak, i to Duhom Svetim. Desilo se čudo koje po-kazuje moć Spasitelja, koji stupa naprijed u pravi čas da zaštiti vjerne i pokorne lomeć hrptenjaču zmaja i vrata paklena.

I ja gledam Boga Mog koji se žari nikad viđenim sjajem. Tajac koji se pričinja vječnost, iako ne može biti više od nekoliko tre-nutaka, a zatim prasak glasova: “Živio Spasitelj Naš. Živjela pre-sveta vjera… dolje s lažovima i zavidnicima, dajte… evo… drž’…”

Desetci ruku grabe Galu i Petra, povlače ih, sad na će ih rastr-gati. “Izdajice, prokletnici, protuhe…”

Otac Martin spušta Boga, predaje ga Ocu Luki i podiže ruku.– Stojte! Tugomire, sine, bio si žrtvom teške optužbe od koje

te je oprao Bog Naš, Spasitelj Isus Krist, kojeg si uvijek ispovije-dao i štovao. Odluči što ćemo s ovim otpadom od Boga i naroda.

Rulja urliče, brenče spade, traži se krv, meso, zdrobljene ko-sti. No ja bestežinski lebdim, sve sumnje su razriješene. Slutio sam, slutio no nisam smio povjerovati. Moj Bog je i Njihov Bog, cijelo sam vrijeme u vreći nosio Svakolikog Boga, Dobrog Boga koji se ukazao i u času najveće kušnje svojom milošću i ljubavi blagoslovio ovaj sudbonosni trenutak. Moj Bog koji je i Njihov Bog ne žeđa za krvi, ne želi trgati meso, lomiti kosti. Moj Bog je Bog prijaznih očiju, Bog milosti i praštanja.

Podižem desnicu:– Oče Martine, Oče Luka, Oče moj, majko i braćo, plemići i

narode, braćo u Kristu! Naš Bog je Bog milosti i praštanja (Otac Martin opet grabi Boga i razmahuje se njime nad glavama pou-stajaloga mnoštva), On ne želi krvi i nasilja, već oprost i ljubav. Nek idu! Nek im On da prilike da okaju na ovom svijetu grijeh koje su počinili, a svi mi ćemo moliti da im oprosti.

96

– Čuli ste ovog pravednika. Nek idu slobodno, nek daleko od nas i ljudskog društva kajanjem plate za svoju urotu i laž.

Osjećam ruke na leđima. Astulf, ozaren, grli me:– Brate moj, ponosim se tvojom vjerom u Spasitelja.– Dovršimo – zapovijeda Otac Martin.I dodaje, samo za mene: – Divim ti se, mladiću. Nadam se da

nisi pogriješio.Obred se nastavlja. Što Bog povezuje, nek čovjek ne rastavlja

97

BRDO

Mnogo sam puta tijekom života razmišljao: jesmo li bili svje-docima čuda ili tek vješte političke manipulacije Oca Martina. Zamislite, da mi je Astulf zabio bodež u leđa, a nakon toga mu Juraj Jarilo spadom odvalio glavu. Moji sunarodnjaci bi rastrgali Galu i Petra Polibija, poklali dobro naoružane no malobrojne Franke, i nenaoružane iako mnogobrojne Savijce. Propada save-zništvo, propada ratni pothvat. Nema tko otvoriti Savski front, a Ljutobratići bi nam se veselo pridružili u pljački franačke ko-more. Drava i Dunav? Višeslav tek što nije stigao da bočno udari na malog Karla, a zamislite samo sve one Slavene i Avare koji bi se u osvojenim dijelovima Panonije pod vodstvom Vojnimira digli na Franke. Vratili se poganstvu. Totalni metež! Veliki Kralj, mali Karlo i Pipin mogli bi hvaliti Spasitelja ako bi izvukavši živu glavu uspjeli pobjeći preko Alpa.

To se naravno nije smjelo dogoditi. Pitanje je sad: tko je zaslužan za čudo, Otac Martin ili Spasi-

telj?Dugo sam slutio da moj Bog u vreći nije običan bog. Tako

me je dobrostivo vodio kroz zavijutke moje mladosti, ukratko, volio me. I ja Njega. Slutio sam da voli i druge i da svaki dobri čovjek može računati na njegovu potporu. Nisam mogao doku-čiti da bi Moj Bog bio i njemački bog, no sada, gledajući unatrag, shvaćam da nije on kriv da su i Nijemci vjerovali u njega. Nije Bog odgovoran za nesavršenost svojih podanika. Možda će ih s vremenom učiniti boljima!

Prema iznenadnoj spoznaji Oca Martina, koja mi je spasila glavu, ali i veliki pothvat Velikog Kralja, u vreći sam ne znajuć nosio Spasitelja. Sad je bilo glavno sačuvati ga, jer mi je bilo ja-sno da će mnogi daleko moćniji od mene poželjeti njegov pre-sveti lik.

No moguća potraživanja da se Boga preda u ruke crkvi, ovdje i sad, spriječio je novi, nenadani događaj. Tek što mi rekli «da» i zagrlili mlade, zaori trublja, zatutnji bubanj, uz vrisak konja ze-

98

mlja se zatrese i kroz rastvoreni ljudski omotač ulijeće u ekleziju on, mali kralj Karlo, skače s kljusine okružen cvijetom franačkog viteštva.

Mali kralj je doslovno malen, to jest, nema divovski stas oca, tanak je i lagan, tek velika i teška glava svjedoči tko mu je rodi-telj. Mrk je, strog i poslovan, kao mnogi koji nemaju veličinu pa je moraju krivotvoriti.

Zazveči metal kako je tresnuo o zemlju.– Što se tu događa!?Angilbert i svita pali su glavama do tvrde majčice zemlje, po-

vodeći se za njima sa zadrškom i mi, jedino Otac Martin stoji (sa zadovoljstvom primjećujem da je na pojavu Svjetovne Vlasti odložio Boga i da ga je Čudimir vješto pokupio i strpao natrag na sigurno):

– Presvijetli Gospodine, kralju i vladaru, slavimo dvostruko vjenčanje plemenitih saveznika, Hrvata i pokrštenih Avara. A uz to i čudo, jer se tijekom obreda ukazao Spasitelj naš, Isus Krist, što je dobar znak za naš zajednički pothvat.

Zamišljam što bi Veliki Kralj. Razmahnuo bi ručetinama, glasno zahihotao, čestitao mladencima. Onjušio bi zrak i rekao: «Miriše dobro, momci, stigli smo u pravi čas. Hej, narode, skidaj vola s ražnja».

Karlo motri Oca Martina, možda ga otprije pozna, no u sva-kom slučaju tu je ispovjednik Svete Vjere koji najavljuje čudo.

Stoga govori mali kralj Karlo:– Gospodo, čuli ste. Desilo se čudo i ja (podiže ruke u zrak)

još naslućujem miris uzvišene prisutnosti (lijepo rečeno, zar ne?). Spušta se na koljeno, pa tako i njegovi paladini. – Oče, podaj nam blagoslov Krista. Zakasnili smo na čudo, no za bla-goslov Svevišnjeg nikad nije kasno. Krećemo u odlučni boj pod Njegovim stijegom.

Otac Martin se na brzinu osvrće, no Boga nema, gotovo ne-primjetno sliježe ramenima, i podiže ruke i kandilo, isto tako Otac Luka, i vojska Gospodnja prima okrepu blagoslova Nje-govog.

Karlo se diže na noge. Kao da se nekako popunio, kao da mu tijelo nije više tako krhko, a u očima se pojavljuje ona fina iskrica koju sam pred gotovo godinu dana vidio u oku Velikog Kralja.

99

Uzdiže nos. «Miriše dobro, momci, stigli smo u pravi čas. Hej, narode, skidaj vola s ražnja».

No čuda ne prestaju.Sad s istoka bruji kao da se spušta jato lokusta, pa onda gla-

sniji krici, ijujukanje, opća dreka, falanga uz svetište se para na obje strane i na razigranim konjima u propanj upadaju u ekle-ziju, na sjevernoj strani Višeslav, na južnoj mlađi mu brat Voj-nimir, naši knezovi, vitki, plavokosi u sjajnom oklopu i kacigi, s bojnim kopljima u ruci. Propinju se rasni vranci.

– Što se tu događa?Karlo i svita pograbili su spade, podigli koplja. No Angilbert

prepoznaje jahače, podiže ruke na pozdrav, a knezovi njega, ska-ču s konja i pored nas jure, a za njima ostali vođe naroda, i na koljenima ljube ruku malome kralju. Otac Martin još jednom dijeli opći blagoslov, no malo tko ga sluša. Ajdmo blagovati, pa onda na Vijeće...

Zbogom ravnico.

Debela zelena zmija omotala se oko stabalca. Oprezno podiže glavicu i gleda me. Gledam i ja nju. Ona to osjeća i još se jače stišće uz stablo. Zatvorila je oči i prilijepila se čvrsto uz koru. Ne vidim te, dakle, ni ti ne vidiš mene. Ostati će tako stisnuta valjda satima nakon što odem.

Ne boj se mali zeleni Velesu. Znam da si neopasan, da mi ne možeš nauditi, pa neću niti ja tebi. Uživaj sa mnom o ovom lijepom ljetnom danu, u prekrasnom toplom vjetriću koji piri iz ravnice. Nikakav te Perun neće biti munjom na ovom budinjaku.

Moja se sudbina ponavlja. Ovog sam ljeta civilni upravitelj Podbrežja, u načelu desna ruka Gospodinu Jurju Jarilu. Ustvari, vlast.

Nedelja je, blagdanska tišina. Inače radnim danom odzvanja na glavici cijuk pile, lupa sjekira, udarac kladivca koji razbija ka-men. Dao sam se na popravak onih razorenih dvora.

Točnije, nisu razoreni, već napušteni. Istrunuli trupci ne po-kazuju tragova požara. Opkop nije nitko zatrpavao, već se dje-lomično zatrpao sam od svega onogo što je u nj popadalo. Nije bilo teško ustanoviti položaj palisade, zgrada, pokretnog mosta. I ovo su bili lijepi dvori jer se u šutu i truleži našlo ulomaka do-

100

bro urešenih greda. Kad za koji mjesec moji radnici završe s po-slom, Gospoja Ana i Gospodin Tugomir sele u vlastiti, veći stan. Bog, onaj moj, i svi ostali, nek se smiluju duši prvoga graditelja.

Nedjelja, Dan Gospodnji. Gospoda su bila na misi kod Šimu-na i Jude i primila pričest iz ruku Oca Stjepana, koji se zove i Jasomir. Eto, imamo pastira, alpskog Slavena, štićenika Oca Martina, a dodijelili nam ga još u Blatnogradu, na dan odlaska, prekosutra od moga vjenčanja.

Motrim zelene brežuljke koji zatvaraju pogled prema jugu, Crnu vodu kako milji između njih tražeći put do moćnog Savu-sa. Još jedan Veles kojeg Grom neće dirati. Iza blago izvijenog hrpta, u toploj ljetnoj sumaglici tek se naslućuje ravnica. Negdje tamo daleko vodi se odlučni boj, fijuću strelice, zveče spade po kacigama, raskoljuju ih i prosipaju mozak. Molim se svim bogo-vima, Perunu, Velesu i onom Mom i Svačijem, Najvećem, da mi i ove godine očuvaju oca i braću.

Strepim, no ne odviše. Tko god da je planirao ovaj veliki po-hod, učinio je izvanredno djelo. Ništa se nije prepuštalo slučaju. Dva dana nakon svadbe, Vojnimir je sa svojima krenuo ravno na istok. Na velikom Dunavu susresti će vojsku Velikog Kralja. Brodovlje je uspostavilo logističke baze kod Djevinog kamena, a uspostavit će još jednu pri kraju Velike Okuke, gdje je, kažu, velik riječni otok, idealan za podizanje stalne baze. Vojnimiru i Velikom Kralju neće nedostajati hrane i potpore.

Isto jutro mi krećemo na jug, u pravcu sutoka Drave i Mure. Tamo će mali kralj Karlo susresti svoje brodovlje, tamo se gradi još jedna baza iz koje će lađe silaziti Dravom i donositi potrebnu opskrbu. Angilbertove će snage s njima.

Iste zore kreće i Hakan – Abraham – i pokršteni Avari. Ne na bojno polje već natrag, u pozadinu. Prijeći će silnu vodu kod Djevinog kamena gdje su već franačke splavi spremne da ih pre-bace na sjevernu obalu i tu će se nastaniti uz Dunav do Velike Šume. Tko god da je planirao veliki pothvat, skidam mu kapu. Niti jedan komadić zemlje ne ostaje pust. Nikakav razbojnik sa sjevera, Poljan, Čeh ili Sorab, neće provaliti u Veliko Kraljevstvo u odsustvu Velikog Kralja. Hakan će mu raskoliti lubanju.

Na istom se u načelu temelji naš pokret na jug. Mi ćemo se naseliti u zapadnom dijelu međuriječja, ponajviše u Podbrežju

101

ali i s onu stranu gore. Dio ratnika će s malim kraljem Pipinom niz Savu kao ona odlučna sila s kojom neprijatelj ne računa. Ostali će, uskoro ću doznati od Angilberta, pod mojom upra-vom čuvati leđa.

Višeslav će sa svojim dijelom hrvatskog naroda krenuti za tje-dan dana, proći zapadnim međuriječjem, opskrbiti se kod Siska gdje će već biti utemeljena nova baza, i onda brzim marševima proći kroz planine do onog bajkovitog mora. Priznajem, pomalo mu zavidim.

A tko ostaje u Blatnogradu? Dio Vojnimirovih snaga pojača-nih s čudom naroda, rodova sve od rijeke Labe i sjevernog mora uz zemlju Poljana, pa do velikih ravnica na istoku, još dalje od Bijele Hrvatske.

S jednogodišnjim iskustvom seobe shvatio sam da nema tako nekorisne i bezvrijedne pojave kao što je zemlja bez ljudi. A i zemlja s premalo ili nedovoljno ljudi nije Bog zna šta. Moja naj-novija domovina već stoljećima pati od kronične nenaseljenosti, a kad god bi se malo pridigla došao bi netko i pomlatio dobar dio žitelja, nakrao se, i otišao dalje. Opstati se moglo samo u gorskim klancima i na otocima u močvari. Juraj Jarilo i Ljutobrat. Jasno sam spoznao da je ključni vid moje vladavine razumno naseliti tu zemlju kako bi bila produktivna i plodna, a istovremeno posje-dovala dovoljno čvrstih ruku za obranu. Uzimajući predbrežje, i, dozvolite mi da skujem još jednu riječ, zabriježje moje debe-le gore, kao bazu, taj bi se posao mogao uspješno obaviti. Toga možda nisam bio sasvim svjestan kad smo pojahali s kraljem Karlom put sutoka Drave i Mure, no tjedan dana kasnije i nakon događaja koji su slijedili, plan djelovanja bio je jasno zacrtan.

Taj jednodnevni put iskoristio je Angilbert da mi u glavnim potezima iznese što bi se trebalo događati u zapadnom Među-riječju tijekom ratnog ljeta 796. A o tome sam, eto, već iznio nekoliko misli, a više slijedi. Podvečer stigli smo do mjesta gdje se poput radosnih sestara grle dvije jake, bistre, još uvijek gorske rijeke i gle čuda, na jezičcu između njih izraslo gradište od bal-vanskih zgrada, daščani podovi, vezovi o koje su na obje strane bile pričvršćene bezbrojne splavi. I ovdje me je zadivio praktični duh franačkih vojnih čelnika. Bilo je sasvim očito da su drve-njare nekoć plutale vodom, da su u obliku splavi stigle do ovog

102

mjesta gdje raste jedna od logističkih baza (naravno, u tom času nisam se baš tako izražavao, niti sam poznavao mnoge od riječi koje danas koristim). Iskrcala se ili prekrcala hrana i oprema, a dio se splavi pretvorio u nastambe. Tako će valjda i dalje biti, kako potporna flota klizi uz bok kopnene vojske prema istoku. Tek manje, brze brodice na jedra i vesla vratiti će se nakon po-bjede uzvodno. Nesumnjivo, takva što vidjeti ću za koji dan i ispod Susjedova grada.

Vojske je bilo sijaset, i više od onih koji su u Blatnograd stigli s malim kraljem, čiji je kontingent bio vojna elita. No da ne du-ljim, slijedeći dan smo se razdvojili i mi, Hrvati u pratnji grupice domaćih vodiča zagazili smo dalje na jug putem koji sam već poznavao.

Od Angilberta sam doznao nešto što me je u prvi mah osu-pnulo, no ustvari pokazalo se vrlo korisnim za moje dugoročne planove. Govorio je: «Vojska u pokretu izložena je svakovrsnim opasnostima. Zasjedama, preprekama, gubljenju na putu, ras-padu formacija, gladi, boleštinama, vrućini, hladnoći, divljim zvjerima. Kad se uz tu vojsku pokreću i veće gomile tupavih ci-vila – zlo i pomagaj. Vremena je malo. Sve se mora dovršiti u nekoliko dana i to bez greške. Ti ćeš poći s Jurjem Jarilom do one Susjedove tvrđe, uvjeriti se da je sve kako treba i onda će vojska krenuti za Sisak. S njom će i Juraj Jarilo, a dat ću mu i Astulfa (malo mi se stegnulo grlo), a Anskgar će vas dočekati kod Susje-da. I onda se smjesta vraćaš na svoje mjesto i nadzireš smještaj i kasnije dolaske. Jer znaj da već za nama plaze neorganizirane horde Moravaca, Delminaca, Volinjana, Glupoglava, i da će ih trebati brzo smještavati da se izbjegnu sukobi i pljačke, između njih i domorodaca, pa i njih međusobno. A onda još prolazi Vi-šeslav i njegovi trabanti, a i neki od tih će otpasti i svršiti u tebe. Nećeš vitlati spadom i stjecati bojnu slavu, no znaj, Veliki Kralj je dobro upoznat sa stanjem i cijenit će tvoje napore. Dobar upravitelj, reći ću, iako mi je teško priznati, vrijedi tri generala. Juraj Jarilo će se vratiti iz Siska kući, i njegov će mač biti tebi na usluzi, ako i kada god zatrebaš».

Juraj Jarilo znači i Ana Valeriju, od pred neki dan moja za-konita životna družica. Umjesto na slavljenje Himeneja (uskoro ćete bolje upoznati izvore moje klasične naobrazbe) ona će u

103

ratnu vrevu, a ja, vođa naroda u zapećak da se natežem sa So-rabima i Lievnjanima o tom s koje strane neke bare će udariti tabor. Ima Angilbert pravo. Nije me zapao lakši dio iako će mi se neki rugati. No nek se rugaju koliko hoće dok je moć u mojim rukama!

A tu sam počeo stvarati od onog časa kad sam se s mojim naj-vjernijim jahačima vratio s ispraćaja Jurja Jarila i ostalih ispod Susjedove gradine. I ovdje se stvorilo nekoliko brvnara, ne toliko kao na sutoku Mure i Drave, no dovoljno da s posadom Bava-raca i Karantanaca osigura temeljnu logističku bazu. I ovdje je bilo uz kraj ili u onoj lučici usidreno sijaset plovila, spremnih da krenu niz vodu. I ovdje je bio mali kralj.

Pipin Kralj Italije bio je veseo momčić. Ni on nije posjedovao očevu velebnost, no naslijedio je širinu donjeg trupa s naočitim okruglim trbuščićem. Gegao se pri hodu, i jedino je u sedlu dje-lovao kraljevski. Glava mu je bila mala i izdužena, gotovo bih re-kao langobardska, kosa gotovo bijela. Uz njegove vlastite vitezo-ve bio je uz njega Anskgar s četom Franaka s Klovisovog grada. Ondje je ostavio Boruta s ostatkom Karantanaca. Anskgar mi je predstavio nekolicinu domorodaca iz Zabriježja (prihvaćam ovo kao ime, pa ću od sada pisati velikim slovom), koji će služiti kao veza i vodiči narodu koji ću slati da se ondje naseli. Među njima bila je i osoba koju nisam trebao upoznavati – Vardan.

Kad me je ugledao, sretno je dotrčao, zagrlio me oko koljena i u dahu još jednom izrekao svoju zahvalnost, a i hvalu Gospodu na uspješnom rastu Valerija Tugomira i dobrom zdravlju Gos-poje Dragomire.

– Gospodaru, prijatelju, moja Dragomira i Valerije Tugomir od srca Vas pozdravljaju i žele Vam sve najbolje.

Odlučio sam odmah da ću ga učiniti mojim glavnim legatom za Zabrježje i to se pokazalo mudrom odlukom.

Dio vojske se ukrcao s Ankgsarom na lađe, a drugi pojahao obalom niz maticu. Pri rastanku prišao mi je Astulf – moram reći da sam to očekivao i pomalo se grozio – srdačno me zagrlio i rekao, a zvučao je sasvim iskreno, črt bi ga znao.

«Tugomire, brate i prijatelju. Još jednom ti od srca želim sreću i uspjeh. Tvoj zadatak nije nimalo lakši od našega. Žao

104

mi je da nisam odabran da ostavši u pozadini poduprem tvoje napore. No u Sisku, kao što znaš ima Langobarda. Ima ih i niže uz Savus, u brdima s obje strane moćne rijeke. Vjeruje se da će ih moja prisutnost privući na stranu Spasitelja i Velikog Kralja.»

I s tim se riječima rastasmo.Angilbert je na rastanku riješio još jednu moju dilemu. Rekao

je: «Tugomire, ne tuguj. Nećemo te nadugo odvojiti od tvoje ži-votne družice. Računamo da će se za pet dana Gospodin Juraj vratiti u svoje pribrježne dvore, a Gospoja Ana u tvoju ložnicu. Razumiješ da je pojava Gospodina Jurja u Sisku jaka demon-stracija naše snage i čvrstine naših savezništava. Život je dug, izdržat ćeš pet dana».

Zaželio sam mu veliku pobjedu i sretan povratak, okupio moju gardu i odjezdio natrag u Crnu vodu.

Vijeće staraca me je čekalo u Gospodarevom trikliniju i uz toplu pivu, hljepčiće i lanjski ovčji sir planiranje je teklo kao po loju. Podsjetio sam se na veliku bijelu zimsku prazninu kad smo se snijegom probijali put juga i naišli na Gospara Vardana i po-rodili mu sina. Zaista, Vardan i njegovi su potvrdili da je kraj na jugozapad između Lovisovog brijega i Medvjeđe gore prazan. Nije to baš bog zna kakva zemlja, ponajviše močvara i kaljuža ri-jeke Krapine, no na jug od rijeke su padine gore i tu se može jako lijepo smjestiti. Nije prekasno, nešto se još može zasaditi, no za preživljavanje tijekom slijedeće godine gora će biti ključ. Složili smo se. Trećina naših ide u Zabrđe, jugozapadno od Vardana, i još u klance istočno od njega, između Medvjeđe i Ivanove gore, a još i u dolinu gornjeg toka one Krapine.

Moji mjesni mudraci su se složili da se trećinu može smje-stiti u samo naše Podbrđe, na zapad od Vještičjeg brda je lije-pa i prostrana dolina, doduše zarasla i neobrađena, no nekoć je tamo živjelo mnoštvo naroda pa može i danas. Vidio sam je u prolazu i slažem se. Nadalje, kažu da su duboki klanci Medvjeđe gore istočno od Šimuna i Jude uglavnom prazni, sve do daleke Kalne gore, i da tu mogu ići naši koje ne smjestimo drugdje a onda i oni drugi koji se za njima dovuku. Razumijete, ovo nije bilo neko planiranje za daleku budućnost. Stotine staraca, žena i djece našeg roda već se rasteplo Podbrežjem, u Blatnogradu dobili su hrane za tri dana, i ako oni malobrojni ljudi u snazi koji

105

su ostavljeni uz njih ne počnu gađati vepra i jelena, bit će gladi, a s njom i krađe, ubojstava i gnjavaže. Napravio sam mentalnu smotru mojih vojnih snaga, a zatim, sutradan i stvarnu. Ima sam osamdesetak ljudi, rasporedio sam ih u četiri odjela, zadržavši jedan uz mene u Crnoj vodi kao pričuvu a ostale razaslao Pod-brđem da paze na red i pomognu narodu u neprilici.

Srećom nisu svi stigli istovremeno. Mi smo jahali, no starci, žene i djeca su slijedili danima iza nas. Neki su se zacijelo po-gubili, poumirali ili su ih zatukli malobrojni domoroci. Oni koji su mi se sada vrtjeli dolinama ispod Crne vode bili su iz boljih obitelji koje su imale dovoljno konja, mazgi i kola i koji su bar donekle držali korak s vojskom. Niti to nije bilo sasvim loše. Njih smo manjebrojne smjestili, odnosno smještali su se sami, a na njih će se kasnije pozvati polaganiji rođaci i svojta.

Mogu odmah reći da taj proces naseljavanja nije prestao godinama i da je tijekom nadolazećeg ljeta stizao val za valom. Gledajući natrag, danas znam da su Sorabi i Obodriti otišli s Vojnimirom na istok da budu što dalje od svojih susjeda Delmi-naca i Lievljana. Za nama su već nekoliko dana po našem dola-sku počeli pristizati rodovi Duljeba i Moravaca. Njih su presre-tali moji momci već kod Kalne gore i smještali ih u one gudure istočno od središnjeg Podbrđa. Tamo i danas žive i ne mogu se na ništa potužiti. Stigla je i skupina Glupoglava koji žive na Odri sjeverno od nas, a kako vole vodu odmah su zagrabili put Savusa i smjestili se u nekakvoj močvari na istok od gorskih izdanaka, gdje i danas žive. Druge, koji su tvrdili da nisu Glupoglavi (a tko i hoće da se kiti takvim imenom), prebacila je moja južna četa preko Savusa, pa su se tamo smjestili oko lijepe rječice koju su smjesta nazvali Odrom, i tamo su i danas.

Po cijelom širokom svijetu Slavenskih rodova pročulo se da Veliki Kralj uz pomoć Hrvata ruši Avare, da će biti zemlje i plodina koliko ti srce zaželi, i tako se mnoštvo naroda poželjelo okoristiti velikim pothvatom. S Višeslavom su prema moru pošli Volinjani, no ubrzo su odustali i u dogovoru s Ljutobratom smje-stili se južno od Siska. Neki od Glupoglava su kasnije krenuli za Višeslavom, ne zna se pravo zašto, i kažu da su danas u Istri. I neki od Soraba su se zaželjeli mora i krenuli s Višeslavom, no to je bilo i stoga što su manje mrzili Delmince i Lievljane, nego

106

neke od vlastitih rođaka. Zapeli su u brdima, a da mora nisu niti vidjeli. Zapadno od njih nastanili s se naši rođaci, potomci Buge, u lijepoj dolini bogatoj ribom i zvjerkom svakojakom, te uz njih neki Gačani za koje nisam nikad čuo i ne znam zapravo otkuda su. Njima je kasnije zavladao Višeslavov sin, Borna. Delminci i Lijevljani, pa onda i oni koji se nazivaju Glamočani, no oni nisu neki narod već se tako zovu po svetom jezeru oko kojega žive, otišli su s Višeslavom na jug, što dalje od Soraba i Obodrita, a još dalje su otišli Višljani, koji su iako ne osobito brojni stvorili vlastitu knežiju daleko na jug uz obalu mora. Okoristili su se prigodom, ali nisu željeli živjeti uz nas, a niti u staroj domovini naši odnosi nisu bili baš dobrosusjedski. Dodam li da su s Više-slavom, ali i s Vojnimirom pa i s nama stizali i pripadnici rodova Milje, Kosića, Ljubelja i Kljuke, vidjet ćete da se velik dio našeg cjelokupnog hrvatskog naroda dao na put i potražio novu do-movinu. Pri tom smo se rastepli povelikim područjem i do dana današnjega nismo se ponovo spojili. No i o tome ćemo kad za to dođe vrijeme. Naravno, mnogi su ostali iza Karpatskih lanaca, i još u vrijeme kada ovo pišem, neki odlaze odavde u posjet staroj rodbini, neki dolaze i posjećuju rodbinu ovdje, između Panonije i mora.

Mislim da smo tih prvih tjedana obavili dobar posao, i da smo postavili temelje urednom životu koliko se to već može u danim okolnostima. Radio sam prekovremeno, jer je trebalo iskoristiti jedinu odsutnost moje supruge i za nešto drugo.

Bio sam pospan i umoran no zakračunao sam vrata i pristu-pio zidu. Kucnuo sam daščicu i kad su se vratašca nečujno otvo-rila pritisnuo zlatno žito, zelenu goru, plavo nebo i zlatno sunce. Pojavila se mračna škulja, uvukao sam ruku, i izvadio one spise. Svaku sam večer čitao dok mi san nije silom zatvorio oči, i do Aninog povratka pročitao najveći i najvažniji dio spisa. Odao sam priznanje sebi što sam u tako kratko vrijeme svladao i umi-jeće čitanja i ono razumijevanja savijskog i rimskog jezika, ali postavio i niz pitanja koje me još i danas, gotovo pola stoljeća kasnije, muče, a pomalo i zabavljaju.

Podsjećam Vas, bio sam dvadesetgodišnji balavac, koji je s ocem i šačicom drugih pustolova, te s Bogom u vreći preko ra-mena, krenuo na jug da se okoristi Velikim Pothvatom Velikog

107

Kralja. Pred godinu dana niti sam znao čitati ni pisati, niti sam znao da postoje takve vještine. Kod nas se po potrebi zapisivalo zarezivanjem u štapove ili hrastovu koru, a ono što se zapisivalo bio je broj goveda, bala sijena, ili bačava piva. Nisam znao da postoje jezici osim onog mojeg, te sličnih govora naših susjeda, iako sam naslućivao da postoje bavarski, franački i avarski.

U godinu dana stekao sam poveliko znanje o starom i novom svijetu, o narodima koji ga nastavaju ili su ga nastavali, o proce-su koji se zove povijest, o vjerama, odnosno vjeri koju smo svi odlučili prihvatiti, ukratko o tome da postoje i drugi ljudi, da govore i misle drugačije, da ih treba upoznati, s njima se dogo-varati, jer konačno ono jedino što ih povezuje jest želja, strast za dobitkom i za vlast nad drugima. Spoznao sam da su znanje i ri-ječ strašno oružje, daleko učinkovitije od koplja i spade. I sasvim se dobro usavršio u ovladavanju tih vještina.

Stekao sam novi, udobni dom, prelijepu suprugu koja me je vezala uz svijet davne prošlosti i davala mi ono što bih danas nazvao legitimitetom. No, a to bez ikakvog srama tvrdim, nisam postao niti Franak niti Rimljanin. Čitajući zapise Marka Valerija Panonija Kara, onog rodonačelnika čija će krv zahvaljujući mo-joj predivnoj ženi teći u žilama mojih, naših, nasljednika, pitao sam se, pa i danas se kad ovo pišem, pitam «Čemu sve to»?

Što nagoni čovjeka, kakva napast, kakva taština da izmisli znakove kojima će na površini janjećeg želuca, pločice škriljevca ili uglačanoj daščici, ostavljati tragove svojeg prisustva za bu-dućnost i vječnost? Zaista čemu to, kakva je u tome važnost? Mi imamo, ili smo imali, kazivače, koji su u nekoliko minuta mogli odverglati sve vođe naroda od naše Tuge do Oca Mog. Imali smo žreca koji je znao pravu riječ za zaštitu od zmijskog otrova, za pozivanje pokojnika na gozbe i vjenčanja. Isti nam je pokazivao u okolišu dvorove Peruna i Velesa, mjesta gdje Mokoš prede uz rijeku, gdje Juraj Jarilo prelazi brzicu da bi oženio Mo-ranu-Maru. Da bi svijet iz godine u godinu išao sigurno svojim tijekom, da se sunce ne ugasi, da vrijeme ne stane, da se posijano i požanje i pospremi u hambare. Pokazivao nam je gdje je Grom bio črta kad bi se ovaj odvažio da poremeti mir svemira, učio nas molitvama istom tom zmaju, Velesu, koji je kao skotni bog bio izvor sveg blagostanja i opstanka. Svetost pa dakle i uspješ-

108

nost tih bajanja ovisila je i o vještini žreca i kazivača, o njihovom pamćenju, sposobnosti zapažanja i izražavanja. Zašto se riječ mora staviti u verige pisma, zašto ne smije ostati čujna i slobod-na, zapisana tek u duhu kazivača i u uhu slušatelja?

Tako sam razmišljao dok sam s neskrivenim zanimanjem či-tao zabilješke Marka Valerija. Uostalom, djelomice sam ih već i poznavao. Moja supruga bila je dobar kazivač, i otkrila mi je mnoge tajne prošlosti svog, sada našega roda. Zar je morala imati sve to zapisano, dostupno u načelu drugima, bez onog toliko potrebnog vela svete tajne? Čemu ta taština pisanja, da, pisanja za druge!?

Razmišljao sam i o Bogu i Ocu Martinu.Otac Martin ima knjige u kojima su zapisane tajne vjere. Što

ako takve knjige dođu u krive ruke? Što ako ih otme kakva zla sila i iskoristi tajna znanja za svoje mračne svrhe? Nećeš našeg žreca natjerati da oda tajne stare vjere pa makar mu prijetio bacanjem u zmijsku jamu. A baš da i nešto kaže, kako znaš da ti je rekao istinu? Moj Bog nije pismo. A ipak je sva božanska mudrost i ljubav tako marno unesena u svaki urez na njegovom tijelu. Zato i može biti slika Presvetoga Spasa. Pisanjem se obve-zujemo jednom zauvijek. Kako znati da ne griješimo?

Reći ćete: Vidi ga, psuje po pismu i pisanju, a raspisao se da ne može stati.

Poniknutom glavom priznajem. Da, raspisao sam se i, dragi čitatelju, nisi ni blizu kraja. Ja koji ovo pišem više sam od pola stoljeća stariji. Spoznao sam važnost zapisivanja za novi svijet u koji sam ugradio mnoge od napora svog života, jer sam iskreno vjerovao u njegovu vrijednost za sebe, za moj narod i za sve do-bre ljude. No svjestan sam, baš kao i onog ljeta 796. strašne moći i mogućnosti zlouporabe pisane riječi. I o tome nisam promije-nio stajalište. I s time sam vas morao upoznati.

No dok se ovako ispričavam, sjećam se jako dobro da sam već onda shvatio što bi ti spisi mogli značiti u velikom svijetu. Što bi Veliki Kralj i njegovi mudraci dali za jedan takav spis pretovaren starom rimskom i grčkom mudrošću. Jer osim zapisa Marka Va-lerija o vlastitom životu, te natuknica koje se dograđuju do dana kad sam ga prvi put uzeo ruke, Markovo se pero osvrnulo na bezbroj očito važnih spisatelja i mislitelja stare dobe. Nisam se

109

upuštao u pažljivo čitanje svega toga. Nisu me odviše zanimale velike tajne daleke prošlosti. Ta su imena za mene bila prazna, misli nerazumljive i kao takve nekorisne. Na nekom od dvorova Zapada, zasigurno bi mnogi znalac pao u trans pri samom do-diru pergamena na kojima su te stare istine zapisane. No kakve koristi od starih istina?

Sjetite se kako sam se pobojao za mog Boga kad se nenadano ispostavilo da je slika, utjelovljenje Spasitelja. Isto sam se tako pobojao za ove spise. O njima neću nikad ništa reći. Nek ostanu u skrovištu ako treba zauvijek, no isto tako, odlučio sam, izvaditi ću ih i prodati ako time budem trebao spašavati imanje i politič-ki status sebe i mojih najbližih.

I tako su prolazili dana, u natezanju s djecom i babama Glu-poglava i Moravaca, u potajnom čitanju pretajnog spisa i u do-konom razmišljanju što sve to znači ili bi moglo značiti za mene i moju budućnost. Kako već rekoh, momci su uspješno odradili svoj posao, ja sam uspješno grabio kroz zabilješke Marka Valeri-ja i postajao i ne znajuć sve mudriji; stigao i onaj peti dan kad bi Juraj Jarilo i Ana Valerija mogli zagrabiti put naših dvora – kad odjednom!

Bilo je još jutro i sunce se hrvalo s proljetnom maglom. Njene su se perjanice vukle hrptima i ustima dolina, a na jugu, prema ravnici trgale se i kroz te su se rupe gurale sunčeve zrake. Ni-sam dosada o tome zborio, no nisam bena i držao sam oko na dvorima Polibija, mogućem srcu smutnje i pobune. I dobro da jesam jer evo ti momka na konju, juri u propanj, zaustavlja pred vratima i lupa o dveri dvora. – Gospodine, gospodine!

I što!?Tijekom noći, točnije u cik zore, cijeli dvori Polibijevi poska-

kali na konje i zagrabili na jug. Nekako su susjedi doznali da su krenuli u Sisak.

Vrijedni mladić koji mi je donio tu vijest nije mogao zna-ti što bi ovaj potez mogao značiti za mene, nas, za cjelokupan pothvat. Za njega bio je to tek neki neuobičajeni čin neposluha, tvrdoglavosti, što li, no ja sam jasno shvatio da su Polibijevci do-znali što se desilo u Blatnogradu, da su se pobojali ali istovreme-no i zaželjeli osvete, i da su krenuli u Sisak kako bi pred Knezom Ljutobratom, a da se Juraj i Ljutobrat ne ljube nije nikakva tajna,

110

započeli spletku koju bi sisački Gospodar mogao lako iskoristiti za obračun s neposlušnim Pribrežjem. Nisu Polibijevci znali da je Sisak u ovom času pozornica svjetski važnih događaja i da Ljutobrat ima dugog posla. No i ovako možda su mogli izvući neki kapital za budućnost.

– Hvala ti, momče – uzviknuh. – Doista si ovo dobro dojavio. Nađi mi šest momaka s konjima, a nek se osedla i moj, i krećemo odnah. Zna li se kad su pošli?

– Pred više od dvije ure.Do Siska je više puteva, brzina jedne skupine jahača se ra-

zlikuje od druge, no, recimo, da Polibijevci i nisu tako brzi i da će im trebati jedno pet ura. A mi ćemo u tri, pa ako nam budu skloni Perun i Spasitelj, evo nas, možda, na vrijeme.

Ustvari kad smo vrtoglavo sletjeli s brežuljka i zajezdili vlaž-nom jutarnjom zemljom niz Crnu vodu pitao sam se zašto sva ta panika. Kako sam mogao i na nekoliko sati napustiti svoje mjesto u času kad se svaki tren može desiti neka neslućena strahota. Da, bacajući se na konja, doviknuo sam Mateju Domoslavu, mojoj desnoj ruci u čitavoj operaciji, «Vraćam se što prije, ti ćeš se za sve pobrinuti», no da li sam smio odjezditi tako na brzinu? Osje-ćao sam da nema vremena za gubljenje. Pokušavao sam trijezno razumjeti što bi nekakvim glupim optužbama Polibijevci mogli postići, i razumski zaključio: ništa! No kao što sam ja nerazumno odletio, tako su oni krenuli u nešto nerazumno i za mene nera-zumljivo, a iz takvih se pretpostavki mogu svakojaki jadi izleći.

Jezdili smo bez puno riječi, sijekući repove magle i prohladni dah jutra, izbili iz gorskih klanaca, sunovratili se niz obrijež kod Ivanove Rijeke, u trku uskočili na splav, protresli splavara koji odmah grabi motku i za tren oka evo nas opet na drugoj strani, na obriježu pa onda blatom kroz šume, pregazima, presikama, uz drvenjare, sjenožeća, preko bistrih potočića, preko mlaka i kaljuža, dok Sunce grabi put visina, guta vlagu i paperje obla-ka, plavi nebo svojim širokim mačem, rastvara obzorje, razmiče stoljetno hrašće, ubrzava tijekove voda i evo nas pod zlatnom kapom nebeskom, otvaraj vrata, tko je, mi, saveznici, Tugomirići i susjedi Jurja Jarila, Gospodara Prigorja, i evo nas među onim gromadama kamena i pečenog kamena, uz krštljavo žbunje, po-drti pločnik, pred bogomolju i dvore. «Najavi, momče, Gospo-

111

din Tugomir, hitno za Gospodu. I dok prihvaćaju naše konje mi brzamo k ulazu, otvaraju se vrata, na pragu...

Nasuprot meni na noge skočio Ljutobrat, iza njega u sjenci Ljubomir i Ljudevit, svima ruka na dršci spade, obris Angilberta i mog oca, brata mi Čudimira, svi zinuli i širom razvalili oči, no osjećam da to nije zbog naše iznenadne pojave, već je to zbog onih koji su netom prije nas prešli taj prag i počeli s kobnom besjedom. Zid Polibijevaca je između mene i Jurja Jarila i Ane Valerije koji su nam okrenuti leđima. A tim se leđima s desna, odostraga, približuje Nikola Polibije, otac Petra, i njemu ruka na dršku i već sja metal oštrice.

U tom će času Juraj Jarilo učiniti nešto po čemu ću ga pamtiti, i diviti mu se do današnjeg dana. Okrenut nam leđima izvukao je spadu i u okretu, ne gledajuć, zamahnuo takvom silinom da je vjetar zastrujao kneževskom dvoranom. Bljesnu spada, a glava Nikole Polibija odleti u velikom luku, tupo lupi o zid i smiri se na pločniku.

– Momci – uzviknuo je knez Ljutobrat, no nije bilo potrebe jer su već njegovi oružnici grabili prema ostalim Polibijevcima, no ni za to nije bilo potrebe, jer su ih već grabili moji pratitelji, spojile su se ruke i naše i sisačke i u trenu sve je to nestalo, samo smo ih iza nas, iz dvorišta na kratko čuli kako vrište i skviče i onda tišina, pa koraci, pa duga tišina i tada se svi, i naši i njihovi, vraćaju i zauzimaju početna mjesta. Pretpostavljam da su Poli-bijevce zaklali i zatim je netko odvukao trupla i bacio ih u rijeku. Kad smo kasnije izašli na svjetlo sunčanog dana, nekom metežu u dvorištu nije bilo ni traga.

– Dragi moj Juraj Jarilo – začuo sam miran i staložen glas kneza Ljutobrata – pokazao si svijetu kako se postupa s lažljivci-ma i klevetnicima. Svaka čast. Momci, piva!

Nisam gubio vrijeme. Bacio sam se ničice pred noge Kneza Ljutobrata klikčući:

– Predični kneže, molim Vašu Milost da mi oprosti što sam tako nenadano i bez najave banuo u Vaše dvore...

No knez me prekine:– Mladi prijatelju, sine dičnog Tugomira, smjesta na noge.

Dobro si nam došao kao uvijek. A došao si u pravi čas da vidiš kako se ovdje postupa s izdajicama i mutikašama.

112

Podigao sam pogled dok sam podizao tijelo. Iz polumraka iza kneževih leđa izronile su još dvije sjene – Otac Martin i Astulf. Ispružili su ruke prema meni, a Astulf ih je zatim i raširio, istu-pio pred odličnike i zagrlio me: – Tugomire, ti si svugdje i svag-da na pravom mjestu.

U taj mah zaječi rog, zemlja se zatrese i, kao pred nekoliko dana u Blatnogradu, ulijeće Knez Višeslav s prvacima Hrvata.

O tom sam svemu ozbiljno razmišljao kad smo sutradan jahali spram gore, razmišljao ali i možda po prvi put ozbiljno porazgo-varao s Jurjem Jarilom. Što se sve dešavalo isti taj dan! Hrvatske su snage nahranjene i u zoru je Višeslav odjezdio put prešumnog mora. Malo zatim odjezdili su i odbrodili Franci, mali kralj Pi-pin, Angilbert, Otac Martin, Astulf, dakle cijela klovisburška bojnica, a s njima i Posavci kneza Ljutobrata, moji Otac i Braća s cvijetom Tuginog vojaštva, te ne baš brojni Podbrđani Savijci. S Ljutobratom je krenuo stariji mu sin Ljubomir. U Sisku ostaje mlađi Ljudevit, nesumnjivo glavna očeva uzdanica.

Pitam se prvo dok motrim kako bogovi vjetra pletu prozirne zastore oko gorinog čela zašto Višeslav odlazi k moru? Tko je to sve zamislio, predložio, stekao odobrenje? Znači li to da se rat širi iz Panonije duboko na jug, na primorske kraje gdje u tvrdim gradovima sjede prijetvorni Grci? Znači li to da će se isti svrsta-ti uz Avare na istoku Panonije i da će upravo ova vojska kralja Pipina na svojim leđima iznijeti teret tog novog sukoba. Nije li Astulf spominjao Langobarde u brdima uz Savus, pa tako i na jug od velike rijeke, nije li i to zaokret u pohodu na Istok koji sve više postaje pohod na Jug? Kakvu golemu ulogu u planovima Velikog Kralja u tom slučaju igraju Višeslavovi Hrvati. Jer Više-slav nije išao da bi se vraćao. Jezgra naroda išla je s njima, kao i svi prvaci, sin mu Borna i Ljudemisl, brat njegove majke Dra-govite. Na čas sam uhvatio pogled na visokog, vitkog i krepkog Bornu pod sjajnim pozlaćenim šljemom, možda uskoro vlada-rom pomorske velesile.

Prije franačkog odlaska, ispozdravljao sam se s Ocem, koji je još jednom pohvalio moje držanje. Upitao sam ga izravno zna li što je našem svjetlom knezu činiti u Primorju, a otac se na-smiješio i rekao. «Doznati ćeš ubrzo, Tugomire. Regbi da će ti u

113

ne predalekoj budućnosti stizati glasnik s podmorskih strana». Izgrlio sam se s braćom, izrazivši nadu u njihov skori i sretni po-vratak. Poklonio sam se Angiblertu, koji je rekao da ne brinem, ovo je samo operacija čišćenja uz uzimanje bogatog plijena. «Ti si svoj već pograbio», namignuo je škiljeći na Anu Valeriju, «a siguran sam da te časti neće mimoići i bez pojave na bojnom polju». Poklonio sa se Ocu Martinu koji mi je dao svoj blagoslov, kao da oni ostaju, a ja idem niz rijeku u ralje neprijatelja. I na kraju, zagrlio me je Astulf, ponavljajući svoje jučerašnje riječi: «Ti si, Tugomire, uvijek na pravom mjestu». Kome bi Astulf iz one sjene zabio mač u leđa da nije bilo mog nenadanog upada?

Dojmljiv je bio odlazak, gotovo istovremen, svih kolona. Dok su splavi polagano kolale maticom Savusa, druge su uz mnoge manje brodice sjekle tu istu noseći Višeslava i Bornu na južnu obalu, putem slave i pobjede. Za njima se na tu istu drugu obalu, tek nešto niže, prebacio i dio franačkih snaga s Angilbertom i Astulfom, dok je većina s našim junacima krenula bližom sje-vernom stranom.

Nisam mogao suspregnuti osjećaje ponosa dok sam tražio u kolonama zlatnu kosu Višeslava, vitki Bornin lik, sjajan oklop vojnika Angilberta, zlatnu kacigu maloga kralja, šumu kopalja oko Oca i Tuginih prvaka, prpošno skakutanje konja posavskih jahača kneza Ljutobrata i Ljubomira. I tada iza leđa začuh ri-ječi: – Odoše, a mi ostajemo kod kuće da pazimo na ognjišta i brinemo za žene i djecu. Glas je bio mladenački vedar, no ne bez neke tupe oštrice. Nije krio nadmoćnost i gotovo nadljudsku sa-mosvijest.

Znao sam čiji je to glas. I sjetio se što mi je nakon prve posjete Sisku savjetovao Moj Bog: «Čuvaj se onog koji ne ište milodare». Ljudevit je bio mojih godina. Kao zadnje pitanje na ovom mjestu zabilježio sam: Koliko će se puta njegova sjena nadviti nad moje staze, koliko puta moja nad njegove?

Jahali smo, moja supruga, moj tast i ja, prema sjeveru, okruženi našim pratiteljima. Tako sam iskoristio prigodu da po prvi put ozbiljno porazgovaram s Gospodinom Jurjem. Nije mi dugo tre-balo pa da spoznam da istinski cijeni moju iznenadnu pojavu. Čini se da su Polibijevci nastupili vrlo samosvjesno i uvjerljivo.

114

Nisu ulazili u pitanja božanske pripadnosti stanovnika moje vre-će, već su izravno optužili Jurja Jarila i mene za izdaju i zlostav-ljanje njihovog rođaka koji je samo želio najbolje pothvatu Ve-likog Kralja. Izvrnuli su stvari na glavu, a kad se dobro pretjera i uz to jako halabuči, a pojavljuje se nenadano i hvata slušatelje na prepad, može se koji put dosta i postići. Bilo je očito da knez Ljutobrat važe situaciju, vjerojatno je nešto načuo o događajima u Blatnogradu no naravno tko zna što i kako, i da razmišlja kako da stvar razriješi na svoju dobrobit i možda se riješi prigorske konkurencije. Moja nenadana pojava razbila je u jednom mahu sve čari koje su Nikola Polibije i družina ispreli svojim upadom. Došao sam kao optuživač, a ne da se branim! I Juraj Jarilo je točno ocijenio da je čas za odsijecanje glava.

Ako mislite da mi se zgadila slika Nikoline glave koja leti u zid i pri tom pljuje krv kao što zvijezda repatica sije iskre ne-beske, varate se. Ustvari, prije ne što sam odigrao onaj igrokaz poniznosti pred knezom Ljutobratom, opazio sam da su mi prsti zaključani na dršku napola izvučene spade, te da sam je padajući ničice gurnuo natrag u korice. Kad zagusti, uvjeravam vas, nisam protivnik uporabe sile. Uostalom, nisam li već malo prije ustvrdio da riječi sijeku dublje od sjajnih oštrica? Počelo je razdoblje nesigurnosti, glave će i dalje frcati, i na to nam se valja pripremiti. Uzmite Polibijevce. U Sisak su odjezdili samo odrasli muškarci u snazi. U dvorima ostale su žene, djeca i ne-moćni. Po obroncima i gudurama našeg Prigorja bilo je podosta kuća koje su bile s njima bilo u krvnom rodu, bilo svojta, bilo vezani poslom ili prijateljstvom. Što s njima? Juraj Jarilo mi je dao do znanja da s onima koje zateknemo u Polibijevim dvori-ma neće biti milosti. Još danas! Nisam osjećao neku odbojnost takvom razvoju događaja, tek sam se sjetio riječi Oca Martina iz Blatnograda i malo požalio što nisam pustio gomili da rastrga Petra Polibija i Galu.

Galu!Po prvi put nakon dugog vremena pomislio sam na nju. Is-

pod oka sam bacio ocjenjujući pogled na Anu Valeriju. Gala je bila privlačna mlada žena. Ana Valerija je privlačna mlada žena. Moja. Ne zaboravite, mi Slaveni imamo jak osjećaj bračne so-lidarnosti, a o tom i onako ne namjeravam razmišljati nekoli-

115

ko dana nakon vjenčanja. Naprotiv, ovo je čas kad stvaram svoj dom, ograđujem svoje pašnjake, postavljam sjenožete, čas kad se moraju procijeniti mogući rizici i opasnosti, i poduzeti pri-mjereni koraci.

«Dvore ćemo uzeti i očistiti» rekao je Juraj Jarilo. «Možda se tamo može nastaniti tvoj otac i obitelj, kad se vrate s pohoda».

Na to sam otvoreno zapitao Jurja što misli o Višeslavovom putu do mora, što o budućem smještaju Vojnimirovih Hrvata. Što o nama, Tugomirićima.

Juraj je bio mnijenja da je Višeslavovu misiju zamislio sam Veliki Kralj, i da oni koji je provedu imaju lijepu budućnost. Isto je tako vjerovao da će se Vojnimir uspješno skrasiti između Dra-ve i Dunava, dok ćemo se mi, Tugomirići, smjestiti u međuriječ-ju Save i Drave.

Rekao sam: – A sisačka gospoda?Jahao je nekoliko časaka bez riječi: – I sam znaš da neće biti

lako. I još jednom ponavljam da cijenim tvoj dolazak u pravi čas.Podigao sam oči k isprano plavom proljetnom nebu, prema

kolopletu rastrganih blijedo bijelih oblačića koji se nisu mogli odlučiti najavljuju li jugo ili buru i tu pročitao: «Naša budućnost ovisi o tome tko će se, kako i koliko vezati uz Veliku Vlast. Uz Europu».

– Ali – rekao je Juraj Jarilo koji kao da je s neba iščitao istu poruku – ne budimo naivni. Niti jedna vlast ne ostaje Velika Vlast dovijeka. Ipak sumnjam da će naši mogući protivnici ikad otići dovoljno daleko da se suprotstave. No o tome nećemo od-lučivati mi. Odnosno, hoćemo, ako se budemo hrabro i princi-pijelno držali naših odluka i provodili ih s vjerom da radimo ono što je najbolje za nas i za one kojih zaštitu iščekujemo.

Vrlo pronicljivo i diplomatski zrelo, pomislio sam, za jednog mahača spadom. No ovo su dani čudnih preobrazbi. Stavio sam dlan na držak mog oružja i povukav spadu malo nagore te rekao. – A pritom ne zaboravimo da zaštitu nosimo i o pojasu, i da je se treba laćati kad to okolnosti zatraže!

Otvaraju se vrata bazilike. Božansko svjetlo struji i obasjava gla-ve i ramena onih na čelu povorke. Mi hodimo negdje na početku treće trećine. Mi, to je sad već vječna četvorka, Vojnik Angilbert,

116

Otac Martin, Astulf i ja. Ušli smo u prostrani trijem, pod svakim lukom oklopnik s bakljom. Sigurnosne mjere na razini najviše pripravnosti. Povorka mili polagano, a sad još polakše kako su najodličniji ušli u crkvu i smještaju se u klupe za vrhovnike. Ve-liki se Kralj sigurno poklonio oltaru, poljubio prostirku i ostavio dar na bjelini stola. Zatim se smješta na meki jastuk prijestolja među najizabranijim vojnicima, političarima i umnicima. Mno-go je ovdje visoke vojske i klera, paladina, biskupa i opata. Jedva čekam trenutak kad će se i moje oči razveseliti božanskom svje-tlu koje obasjava lik Spasitelja. Jedina mi je uzdanica, jer ovo je prvi veliki put na koji nisam ponio Boga.

A na putu sam već mjesecima.Jahali smo onog toplog ranoproljetnog jutra, kako kazah,

prema gori. Jahali i razgovarali o sudbini Polibijevaca, o našoj sudbini, trenutačnoj i u budućoj, o misiji pri moru. Gledao sam valoviti hrbat gore gdje se na zlatnoj vrpci spajala zemlja s ne-bom i kad se Bog pojavio, kao što sam i očekivao ne nad najvi-šom glavicom, već nad onom zadnjom na zapadu, lijepo zao-bljenom, zapitao sam:

«Hoćemo li večeras spaliti Polibijeve dvore i sve one koji su u njima».

Nisam očekivao odgovor, posebice ne ohrabrenje, no tišina kojom mi se obratio bila je isto kao i potvrda. Učinio sam mnogo dobra, sad će mi se dozvoliti da se pobrinem za svoju budućnost.

Rekao sam, obraćajući se Jurju Jarilu:– Gospodine! U našim gudurama ima mnogo onih koji svoju

krv dijele s rodom Polibija, ili koji su im prijatelji bilo od srca bilo poslom. Neće li se oni dići u njihovu obranu? Neće li prihvatiti one koje ne stigne naša osvetnička, da, naravno, pravedna ruka, neće li ih hraniti i paziti dok ne ojačaju i dok se ne pojavi prilika za odmazdu?

– Hoće. Ako se budu osjećali dovoljno jakim. Ako ocijene da naše spade sijeku dublje od njihovih, okrenuti će glave. Neće otvarati vrata svojih domova neprijateljima našima.

Znao sam da ima pravo. A ipak, kad bi postojala neka sila koja bi takve stvari uzela u svoje ruke, koja bi izgladila sporove i smanjila nepotrebno, za sve nas štetno prolijevanje krvi i rasi-panje sredstava. Takva sila možda u načelu i postoji. Veliki Kralj,

117

najveći autoritet Europe. No briga njega za izgubljene u Pod-brežju! Dok mi jezdimo put gore, njegova koplja i spade jure niz Savu u zadnji, odlučni i već odlučeni boj s Avarinom. Juri mali kralj Pipin, vojnik Angilbert, Moj Otac i braća, knez Ljutobrat i njegova svojta. Vratiti će se u jesen sa sjajem pobjednika i gole-mim plijenom. I što tada?

Nisam u tom času niti sanjao što mi je namijenila i ne tako daleka budućnost.

– Zamislio si se. Astulf me vraća u sadašnjost.– Da – kažem – nekako sam se prisjetio onog dana kad sam

nenadano banuo u Sisak, dana prije nego što ste vi svi krenuli pobjedničkom stazom. Eto – pametno se izvlačim – i sada ho-dimo stazom Pobjede.

– Lijepo rečeno, zaista lijepo – hvali me Otac Martin.Da, vratili su se krajem ljeta ozareni pobjedom. S puno pli-

jena i malo gubitaka. Veliki je Kralj odvukao sedam stotina kola zlata iz glavnoga hringa. Klonimir, koji je na lijevom krilu Pi-pinove vojske jedini osjetio metež ratišta osvojio je vlastoruč-no maleni hring i nakupio toliko plijena da je odustao od dalj-njih pohoda i odlučio se s dijelom obogaćenog naroda vratiti u zakarpatsku domovinu. Otac i Čudimir su obišli obnovljene Polibijevske dvore, smjestili se ondje s družinom, no najavili su da će se u proljeće vjerojatno pridružiti Višeslavu u primorju. Otac je poklonio svojoj snahi zlatnu ogrlicu od grčkih kovanica, Gospodinu Jurju plemićki pojas s prelijepim srebrnim okovom i jezičcem na kojem je neka mala zvijer isplazila rašljasti, plameni jezik, te meni srebrni bodež s izrezbarenim drškom od jelenje kosti na kojem su se krugovi s točkicom u sredini smjenjivali s romboidnim poljima označenim poprijekim urezima. Kao i oni stari ukrasi na mojim novim, obnovljenim dvorima, podsjećali su me na rezbarije koje sam kao dijete viđao u staroj domovini.

Sve do snijega dolazili su i odlazili. Još Bužana, još Moravaca, još Volinjana, pa neki Gačani za koje nismo znali otkuda su. Pa dio Kosićevog roda koji su namjeravali ići dalje s Buginima. Po-dizali su nosove i tražili miris mora. I tada je pao snijeg i tišina se uvukla u gudure Podbrežja.

* * *

118

Evo nas na pragu svetog hrama i sad će se moje oči naužiti svje-tla i sjaja. Uz plamićke stotina lojanica titra zlato Spasiteljevog lika u pokrovu nad oltarom. Blagosivlja Sv. Petra prvaka među učenicima, blagosivlja nas, Svoj Narod Izabrani. U očima mu ljubaznost, ona ista Mog Boga koji je ostao kod kuće, i koji mi se eto sad javlja kroz sliku Velikog Boga koji je Bog svih nas, baš kao i Moj Bog. S krajeva poprečne lađe pjesma anđela. U anđeo-skoj bjelini đakoni nas smještaju u drvene klupe. S nebesa miris tamjana. Padamo na klecala i upućujemo molitvu Gospodinu.

«Gospodin s vama»!«I s Duhom Tvojim!»Okružen svitom najvišeg klera, đakona s kandilima, dječaka

ministranata Rimski je Biskup poljubio oltar i sada se obraća Ve-likom Kralju i nama. Počinje najveće slavlje Europe – svečana misa za dan Rođenja Spasiteljeva. Pitam se: što je radio Moj Bog kad se rađao Spasitelj? Da li se i On rodio na onaj dan? Nije! Ro-dio se prije, kao i mnogi drugi Bogovi! Zašto se onda uvukao pod skute Spasiteljeve, zašto je uzeo njegov izraz i crte lica? Da meni pomogne u nevolji? Zahvalan sam mu, i Njemu i Spasitelju.

Krajem ljeta bilu si zgotovljeni popravci dvora na prednjoj glavici. Sjali su u suncu obnovljeni temelji sivog kamena, sjalo je ulašteno plemenito drvo, metal mostnih lanaca. Padinom se veselo penjao putić popločen bijelim lomljenim šljunkom. Šikara je raskrčena, zasađeno korisno drveće i bilje. Kud li se samo sklonila ona lijepa zelena zmija? Ovi su sada dvori malog Peruna, Tugomira najmlađeg od Tuginog plemena.

No tu je i zapelo.Moja se supruga usprtljala, odgađala selidbu, oklijevala.Nije mi teško bilo shvatiti zašto.Onaj zid starih dvora koji je krio naslijeđe Valerija nije mogao

s nama. Dok god je nasljednik živio u starim dvorima, imao je neprekinuti dostup do skrovišta. Mogao se usavršavati u zna-njima obiteljske povijesti, rimskog jezika i starih vrlina. Pitao sam se koliko je puta ta osoba upućivala svoje bračne drugove u tajnu zidnoga skrovišta. Tajna se morala prenositi s koljena na koljeno. Bilo bi razumno da se tajna otkrije kad slijedeći na-sljednik doraste do zrelosti. No moja supruga nije pokazivala znakova trudnoće!

119

I stoga sam joj konačno rekao:– Ano Valerijo, radosti mog života. Znam zašto oklijevaš.

Zašto odugovlačiš. Znam tajnu izbice u zidu, znam što je u njoj. Divim se tome, i to poštujem. Možeš se kad god zaželiš vraćati u našu prvu bračnu ložnicu i tražiti mudrost iza oplate drva.

Širom je rastvorila lijepe oči i kao da se neka koprena rasto-pila.

Primila me je za ruku i povela u našu ložnicu. Zaustavili smo se u sredini. Kimnula je glavom. Prišao sam zidu i odradio po-trebne pokrete. Vratašca su se rastvorila, pritisnuo sam zlatno žito, zelenu goru, plavo nebo i zlatno sunce, taj četveropreg naše predbriježne ljepote, i ploča se spustila. Zinula je mala tamna rupa.

– Ti si prepametan za nas, za naš kraj koji se nikada neće promijeniti – rekla je.

Rekao sam: – Nije to neka moja pamet. Vodili su me tvoj po-gled, i tvoje riječi, te otisak prstiju svih onih ljudi koji su rukama prelazili oplatom. A sama si jednom rekla: «Zlatno žito, zelena gora, plavo nebo, zlatno sunce».

Prišla je, zagrlila me je i rekla: – Pobijedio si. Možemo se pre-seliti.

I kad sam očekivao da će se nasaditi na mene, okovi ruku su popustili.

– Čekaj malo – rekla je i vratila se do skrovišta. Gurnula je desnu ruku gotovo do ramena i izvukla malu, izrezbarenu drve-nu kutijicu. Stavila ju je na stolčić, podigla poklopčić. Zabljesne trozvuk boje crveno-plavo-žuto, zaplamte luči zlata.

Podigla je trobojnu vrpcu, navela na nju velike zlatne troja-godne sliepoočničarke, a manje, vrlo slične naušnice pričvrstila na uši. Učinila je sve to kao u nekom svetom transu, radosnom i opuštenom, obojenom suhim žutilom zlata. Pristupila mi je kroz taj titravi oblak.

– A sada me obljubi kako me nikad ljubio nisi!

«Mir Gospodnji bio uvijek s Vama!»«I s duhom tvojim»!Veliki kralj ustaje s meke sjedalice i bodro kroči put oltara.

Radosno širi ruke, izmjenjuje poljubac mira s Rimskim Bisku-

120

pom ljubeći se u lica. Zatim se smjerno spušta na desno koljeno i ljubi mu skute...

I u taj čas Biskup odnekud, iza leđa vadi predmet, okrugao poput velike rezalice za kolače, zablista zlato i dragi kamen i kruna se smiruje na Karlovoj glavi. Rimski se Biskup baca ničice i klikče:

«Ave Caesar Carolus, Imperator Romanorum»!!!Tajac.I zatim dernjava, urnebes: «Ave...ave...Renovatio... Renovatio...

Renovatio Imperii Romani... Romani Christiani... Vivat... Ave!!!»Veliki se Kralj, pardon, Cezar Carolus, uspravlja, te mrk i

obješenih ruku gazi k svome tronu. Što se to dogodilo? Zašto Cezar August nije ushićen kao nas nekoliko stotina u ponutrici bazilike na Dan Rođenja Gospodnjega osamstotoga nakon Ro-đenja? Svjedočili smo nečem velikom. Obnovi Imperija drevnih Rimljana na čelu s Cezarom svih Rimljana, Karlom Velikim, kra-ljem Franaka i mnogih ostalih.

Ispod oka motrim Angilberta, Astulfa i Oca Martina. I njima na licima mračna sjena sumnje. Nešto zaista nije kako treba?

Dok nas Rimski Biskup vodi u Pričest, ponavljam u duhu ono čemu sam malo čas svjedočio. Veliki je Kralj ustao, bodar, oran i zagrabio put oltara. Tu se isto tako radostan ljubi s Leonom Rimskim Biskupom kao što to pristoji glavarima države i crkve. Zatim, kao znak osobitog štovanja, Karlo se spušta na jedno ko-ljeno i ljubi Biskupove halje. I tada...

Da, tada se u igri pojavljuje nepredviđeni (zaista nepredvi-đeni?) predmet. Biskup je odnekud izvukao krunu, zlatnu i op-točenu draguljima, i tutnuo je Karlu na glavu. Karlo je već Rex Francorum, čak i magnus, pa Langobardoru, Bagariorum... i tko zna koga sve ne, i ta kruna može biti samo Rimska. Rimska kru-na znači Imperij! To potvrđuje i bacanje Rimskog Biskupa do Cezarovih nogu. Renovatio Imperii Romani... Christiani! No u tom trenu općeg oduševljenja mijenja se Karlov stav i raspolo-ženje. Dok smo mi svi poskočili u klupama i deremo se iz sveg glasa, Karlo, zbunjen, da, Gospodo, i Veliki Kralj se može zbuni-ti, i nezadovoljan gura se natrag do svog sjedišta, udara leđima o sjedalo i naslon, i mrk, ispod oka, motri nastavak obreda. Hoće li uzeti pričest? Hoće, no bez veselja i preko volje. Iako mu se

121

Biskup Leon kao prvi od ovozemnika bacio do nogu u čast im-perijalne veličajnosti!

Zaključujem:Nešto se moralo dogoditi ovog Božića. Napetost iščekivanja

bila je u zraku. Treperila je s plamenom lojanica, miješala se mirisom tamjana. Odzvanjala u pjesmi anđeoskih grla. Nije da se Karlo ljuti što je proglašen obnoviteljem gordoga Rima. Tko bi se ljutio! Siguran sam da se Angilbert ne bi ljutio, ne bi niti Astulf. Otac Martin ne može biti Cezar, već možda samo biskup. A ja! Ne bih imao ništa protiv da si na glavu stavim onaj veliki rezatelj kolača!

Čekaj!Da si stavim? Bih li dozvolio da mi ga na glavu tutne neki kle-

rik, pa bio on to i Biskup Rima? Možda i bih, no ja sam tek Tugo-mir iz Tuginog roda koji se pred pet godina još potezao ledenim šumama s onu stranu karpatskih grebena, a ne vladar najjačeg njemačkog naroda naše Nove Europe, gojenac Spasitelja Našega Isusa Krista, koji je silom prilika i Njemački Bog. Opet ispod oka motrim Astulfa, Angilberta, Oca Martina. Nešto šaptom razgla-baju. Astulf sliježe ramenima. Otac Martin se okreće k meni, pa se zatim odmah ponovo okreće Angilbertu i Astulfu. Angilbert je usisao obraze, Astul objesio svoj poveliki nos kao da njime želi dotaći isturenu langobardsku bradu. Otac Martin, mislim, zna da ja znam. Sigurno ćemo o tome kad nakon blagoslova i ot-pusta zagrabimo rimskim pločnikom put Laterana gdje su nam naši gostoprimci pripremili ložnice za noćni počinak. Gdje se sada sigurno priprema nekoliko fantastičnih gozbi, od one za preuzvišene, preko onih za nas u sredini, do one nižih časnika, đakona i pisara, regbi običnog puka.

– Gledaj, oče! – uzviknula je Ana Valeria.Juraj Jarilo nije podigao glave. Duboko je udahnuo, iskušao

udahnuti zrak i rekao: – Da!Da.S brežuljka desno od položaja naših dvora, između zavojitih

glavica uz stopalo presilne gore, izdigao se stup crnog dima.Naši su dječaci, oni koje sam ostavio na straži i osokolio da

ništa ne prepuste slučaju, zacijelo opazili oblak prašine koji su

122

dizala kopita naših konja u brzome kasu i u počast našeg dola-ska zapali Polibijeve dvore i sve one u njima. Pomislio sam ka-kva je šteta spaliti sasvim dobre i prostrane dvore, koji bi mogli lijepo poslužiti kao stan Ocu, majci i braći, no shvatio sam da je ovako možda ipak bolje. Valja očistiti dvore i mjesto od Plibi-jevske ljage za sigurnost i sretnu budućnost novih gospodara. Lakše je popraviti ili sagraditi dvore nego se do vječnosti hrvati s nekom zlom kobi.

S Polibijevih se dvora silazi dosta širokom zavojitom stazom u četiri serpentine. Spušta se do lokve koja, to sam otkrio znatno kasnije, u ljeti presuši i pretvara se u polumočvaru punu žaba i vodenih zmija. Put ide njezinim sjevernim rubom i tu se pri-ključuje velikoj cesti Istok – Zapad, koja prolazi Podbrežjem, a koju su nam Rimljani sagradili pred mnogo stoljeća. Na nju se spuštaju putevi i s naših dvora, i s onih drugih, urušenih, koje sam tijekom ljeta, kako već rekoh, dao obnoviti. Bilo je kasno poslije podne, sunce se naklanjalo prijevoju Dolja i niskim je zrakama bolo zelenu padinu ispod velikog stupa dima. Poput neke usmjerene luči izvlačilo je iz zelenila poput kukaca razma-hane spodobe koje su vrtoglavo jurile silaznim putem kako bi na vrijeme stigli da nas presretnu, pozdrave, podnesu izvješće i zatraže nagradu.

Bilo ih je tridesetak, Cededrag je dobro shvatio svoju zadaću i pribavio pojačanja među vjernom podbriježnom mladeži. Trčali su mašući batinama, vilama, ugašenim lučima.

– Gospodaru, Gospodaru, Gospodarice... Mladi Gospodi-ne...

Zaudaraju po znoju i dimu. Neke je i osmudilo, no to su samo posebni trofeji junačkog djela za dične gospodare.

Zaustavili smo se, pritegli uzde, naš se obrambeni okol ra-stvorio. I u nj utrčava Cededrag, koji sada ne traži Gospodara Jurja već se strmoglavljuje prema meni vitlajuć toljagom:

– Mladi Gospodine, pokorno javljam da smo izvršili vaše na-redbe. Budno smo motrili i kad su pokušali pobjeći nismo okli-jevali već smo vas oslobodili te gamadi i more.

Dobrohotno prihvaćam njegovo izvješće i uz pohvalu upu-ćujem ga da se pokloni Velikom Gospodaru i Gospodarici. Ce-dedrag to i čini.

123

– Dat ćemo nalog da se plamen plamenom proslavi – kaže moj tast. – Nek se priprema graba sa žeravom, nek se kolje vol i svi časni ljudi naše Submontane, a prvenstveno Vi, mladi junaci, danas će uz svoje Gospodare proslaviti ovu vrijednu pobjedu i nazdraviti uspjesima po koje su krenuli njihovi drugovi i bojovnici Velikog Kralja. Da živi Karlo, Veliki Kralj Franaka i mnogih drugih, zaštitnik ove zemlje i sviju nas.

Živio!!!Duboko u noć, dok se vjerna mladež koturala niz obronak

prema Crnoj vodi, u koju će valjda ispišati dio ispijena piva i nje-nim hladnim dodirom osvježiti rasplamsala čela i obraze, stojim u mraku, navrh opkopa onog južnog, napuštenog dvora i gle-dam u mrak ravnice. Ni tračka svjetlosti, tek na lijevo, malo na jugoistok i malčice poviše nas, titraju žerave Polibijevih dvora.

Čujem korake iza leđa i prepoznajem ih.– Gledaš – kaže Juraj Jarilo.– Gledam. Desilo se. – Desilo se, hvala Spasitelju. I neće se zaboraviti.

«Ite missa est»!Stojeći pognute glave propuštamo križe, Biskupa Leona, bli-

stave pastire rimskih kardinalnih župa, korove dječaka pjevača, Cezara Karla, sad ipak nešto opuštenijeg – kao da se miri sa sud-binom i prihvaća teret teške zadaće – i njegovu pratnju sjajnih oklopa, perjanica, kićenih plemićkih i klerskih odora, propušta-mo umnike i literate i zatim se, kad stiže naš red, svrstavamo u povorku koja sad mili iz crkve, razlijeva se predvorjem koje još uvijek osvjetljuju baklje budnih stražara, pa se opet sažima i trodijelnim prolazom silazi na trg kako bi otekla u uske, mračne prolaze put Tibra, put Arkanđelove tvrđave, s koje suklja pla-men goleme lomače: «Renovatio... Renovatio... Imperii Roma-ni». Pjeva plamen, pjevaju zvijezde na neprehladnom južnom nebu. Pjevaju zidovi, kamen pločnika, vjetar u krošnjama cipre-sa. Valjda pjevamo i mi, neki glasom, neki tek srcem i mislima.

Rastepli smo se tkivom Vječnoga Grada većinom tražeći La-teran koji se u blještavoj bakljadi bijeli u dnu svoje velike livade i popločenog trga, gdje će u biskupovom i cezarskom trikliniju novi Imperator sa svojim Rimljanima nastaviti s gozbom u slavu

124

Novorođenog Spasitelja. I mi, znate već tko, korakom tražimo Lateran, i dok tako putujemo kroz odsjaj vatri i lahor južnog neba, dajemo oduška svojem začuđenju:

– Najdraži – zbori Otac Martin. – Najdraži, svjedočili smo čudu...

– Polučudu – suho upada Astulf.– Polučudu – kao da prihvaća Otac Martin. – Da, sine, zaci-

jelo je bilo dogovoreno...– ... no Cezaru ipak nije bilo po volji, tvrdo se glasa Vojnik

Angilbert.– I nije! Nije još vrijeme da se oglasim, no osjećam kako me iz mraka

bodu njihove oči. Zašto ja, nevrijedni Tugomir, koji pred pet lje-ta nije znao ni beknuti rimski, mora poslužiti kao zaključničar? Kao onomadne u Balatonu kad se Panoncima radilo o glavi.

Tišina ukrućuje mrak i nema druge, valja se oglasiti.Kažem:– Oče Martine, hrabri i umni prijatelji, ako Vas tako može

nazvati Vaš nevrijedni sluga, Tugomir od Tuginog roda. Veliki je kralj sada Cezar Rimljana. Svi smo mi sada Rimljani. I Franci, i Langobardi, i Bagariori, i Avari, i Hrvati. Svi, da dalje ne navodim. A Rimljanima nas je učinio Leon, Biskup Rimski. Stavio je krunu Imperija na glavu najčasnijeg sina Europskog Zapada, i zatim mu se poklonio. I svi mu se mi klanjamo. No ne mislite li vi, da bi se i naš Veliki Kralj, i svi mi, njegovi vjerni podanici, bolje osjećali da je naš Veliki Kralj stavio sveti diadem sam sebi na glavu...

– Tako mi Spasitelja, sine, dobro si pogodio – iz mraka će glas Oca Martina. – Za neke, mnoge od nas ovo i nije iznenađe-nje. Danima se šaputalo rimskim kalama. Veliki je Karlo, kao već i njegov otac, podržao Rimskog Biskupa. Postao neizbježni za-štitnik presvetoga grada apostolskih prvaka, Petra i Pavla. Kruna je samo potvrdila ono što svi jasno prepoznajemo: najveća svjet-ska sila Zapada podržala je najveći duhovni autoritet. Kruna je samo potvrda i formalnost. I tu je, kako naš prijatelj, vrli Tugo-mir zaključuje, Biskup Leon odigrao svoje karte pobrkavši red koji je zacrtao usud...

– I ja sam načuo da se naš Veliki Vladar namjeravao sam oki-titi vladarskim diademom – javlja se Astulf.

125

– A pretekao ga je prijetvorni biskup – ljutito rogobori vjerni Vojnik Angilbert.

– Ne govori tako – kori ga Otac Martin. – Iako si, vrli vojniče, u pravu. A da i ja pravo kažem, iako nosim haljine klerika pre-svete vjere, slažem se s Vašim nagađanjima. I ja sam, prvo i prvo, vjerni sluga i podanik našega vladara. Karlo Veliki je uzeo Rim. Ima je pravo da uzme krunu.

Čekao sam da li će Otac Martin reći da se radi o prijevari, no on se ipak suzdržao.

U tišini smo izašli na sjajno obasjanu ravan pred bijelim zidi-nama našega cilja.

Rekao sam, ne znam ni sam zašto, no nisam se mogao suz-držati.

– Desilo se, hvala Spasitelju. I neće se zaboraviti.

– Bojim se da se neće zaboraviti – kaže Carolus Magnus Caesar Augustus Imperator Romanorum.

Dan je Nevine Dječice. Bili smo na jutarnjoj misi u bazilici Sv. Ivana, i dok smo po povratku blagovali u našoj odaji, evo tri časnika iz Karlove garde, Cezar je zapovjedio da mu se dođu pokloniti dični Vojnik Angilbert, sveti muž Otac Martin, te neki Astulf i Tugomir, smjesta!

U cesarskoj smo ložnici, sami s Karlom Velikim. Očekivao sam nekog od njegovih savjetnika, no u dnu prostorije društvo nam čine samo tri do zuba naoružana gardista koji su nas dopratili. Ušao je i služitelj, donio krčag ugrijanog piva, suhog sira i raže-nih hljepčića i otišao.

Ovo je tajni sastanak od strateške važnosti. Naučio sam već da se stvari od strateške važnosti kriju od javnosti, odnosno pro-glašuju nebitnima. Nitko od nas četvorice nije javna osoba. Pa ipak tko na Dan Nevine Dječice 800 godina po Njegovom Ro-đenju blaguje s prvakom Kršćanskog Svijeta? Vojnik Angilbert koji je svoja promaknuća stjecao u blatu Panonije, Otac Martin koji je tim istom blatom širio luč Kršćanstva, neki langobardski pletač spletaka i balavi slavenski dotepenac s dalekog Sjevera. Eto, malo nas ponizujem da se ne bismo uzoholili. A za to ima itekako razloga.

126

Motrim Imperatora Romanorum koji nas oslovljava tečnim latinskim. Ponovo mi upada u oči njegov silni stas, jako no uspr-kos godina gipko tijelo (rado bih ga vidio kako vitla spadom), silna glava pokrivena s još podosta ne sasvim bijele kose i, narav-no, preslavna (gotovo) sijeda brada. Malo ih je koji su mu tijelom ravni. Nije čudo da ga je Spasitelj odredio za Cezara Augusta.

Govori o nedavnim događajima. Mislim da nas iskušava, jer nas sigurno nije pozvao da raspravljamo o prošlosti.

– Recite, najdraži, imam li pravo kad osjećam izvjesnu nela-godu?

Nismo pozvani da ocjenjujem pravilnost Cezarovog razmi-šljanja niti težinu njegovim mogućih nelagoda. Ne bismo smje-li priznati da uopće postoje. Stoga šutimo i u cipele gledamo, i tada, odjednom, čujem, zaboga, svoj glas.

– Najuzvišeniji Gospodaru Naše Europe. Tko smo mi da procjenjujemo Vaše nepogrešive misli. Ako se Vaš najponizniji sluga smije izraziti pred licem Vaše Svjetlosti, nek mi Vaša Pre-uzvišenost dozvoli da se složim s Vašim upravo iznesenim raz-mišljanjima.

Važem riječi, no to se ne primjećuje. Govorim tečno, jer mi nije teško, a nije mi teško, jer govorim od srca. Čak i one glo-mazne titule teku bez zastoja s mojeg jezika. Cijenim Velikog Karla, poštujem ga, divim mu se, Volim Ga! On je moj Spasitelj, Spasitelj sviju nas u Ovom Svijetu. Stoga nastavljam:

– Vi ste, Sire, naš Spasitelj u Ovom Svijetu. Vi ste nas izbavili iz pandži strašnih neprijatelja, stvorili red i poredak koji nam omogućava život dostojan Vaših podanika i sljeditelja Isusa Kri-sta Gospodina Našega. Vi i Vaš dični otac Pipin spasili ste Rim. Više no jednom spasili ste Rimskog Biskupa. Rim je grad Petra i Pavla, ali i grad od kamena, drva i opeke. Crkva je zemaljska, njen kamen, drvo i opeka smo mi, njeni vjernici. No crkva, ona prava, je nebeska, duhovna. I ako smijem nagađati, Crkva je Nebeska sišla u tijelo sluge svojega Rimskog Biskupa Leona da ovjenča Vaše Veličanstvo diademom slave. Bio bih zaista zabri-nut da je taj diadem dodjeljivala crkva zemaljska, no ne natje-čemo se sa Spasiteljem. On Vas je ovjenčao, ne Biskup Leon. I dokle god crkva zemaljska leži do Vaših nogu, ne brine me ono što se dogodilo.

127

Karlo Veliki sluša, razmišlja. Hoće li me dati išibati?– Mladi Gospodine, ti si zaista umnik. Već ondje u... kako se

zvala ona musava rupa?...-... Blatnograd...-... Blatnogradu, govorio si mudro i pomogao si mi donijeti

važnu odluku. I sada mudro govoriš i pokazuješ idealizam svoje mladosti. Ej, da nam je više takvih kao što ste svi vi ovdje ubrzo bismo stvorili raj zemaljski. Osokolio si me i na tome ti zahva-ljujem. No reći ću: da sam znao što me čeka, ne bih bio ušao u onu baziliku pa baš i na Dan Njegovog Rođenja! Ne bih bio ušao... Nisam siguran da neki Rimski Biskup neće u budućnosti zaboraviti da je samo alat u rukama Crkve Nebeske, i zatražiti veliku zadovoljštinu za ono što nam je Biskup Leon učinio pred nekoliko dana! No ostavimo se nagađanja. Na stvar!

– Na stvar! – kaže Knez Borna.Dugi ljetni dani. Sunce na smiraju baca šuplje zrake na južne

brežuljke, pa tako i na onaj gdje su obnovljeni dvori Polibija. Ob-novljeni, nenastanjeni. Otac i Čudmir su tamo obitavali do pro-ljeća nakon Velikog Pohoda. Otišli su do mora, a u dvore nitko nije htio. Noćas će ondje zanoćiti Borna s pratnjom.

Stigao je, sin Kneza Višeslava, u moje dvore, na prvoj glavi-ci, u rano popodne. Baš smo završili ručak kad zveket oružja i topot konjskih nogu obronkom ispod glavnog ulaza, i zatim, “Gospodaru, Gospodarice, imamo visoku posjetu...” i evo ga u srijedi dvorišta, visok, plavokos, u sjajnom šljemu i oklopu na razigranom vrancu, okružen pratnjom dostojnom sina i nasljed-nika najvećeg poglavara Hrvata.

Skačem s ležaljke gdje sam sa zadovoljstvom preživao, i lju-bimo se u bijela lica. Izražavam ushit što je tako odličan muž počastio svojom posjetom naš skromni dom. Borna, koji je moj vršnjak, izražava zadovoljstvo što nas je zatekao kod kuće, kom-plimenti Gospodarici, pozdrav od dičnog oca Župana Tugomira i jednako mu dičnog sina, podžupana Čudimira. Dobro su i na-daju se da je isto tako Gospodar ovog sjajnog dvora. Smjestili su se Tugomirići, to znam i sam, iako nisam posjetio Oca i brata, a niti oni mene, jer su dolazili i prolazili iz Primorja iduć za Bijelu Hrvatsku, ili sa sjevera na more, naši, Hrvati, Tugomirići, Bužani,

128

Kosićevi, tako i Glupoglavi, Moravci, Gačani, svakoliki onaj svijet koji se još uvijek nije skrasio. Znam da je Otac na strmoj litici nad morem južno od velikog grada Grka koji se zove Spalatos, a mi ga zovemo Split, da se brat odvojio i zauzeo neke bogate zemlje i dolce u zaleđu grada gdje stoluje grčki vojvoda, a zove se Jadera, po naški Zadar; da su, dakle, za naš rod prigrabili s kneževom privolom sasvim dobre površine oranica, pašnjaka i vinograda.

Vičem na poslugu da se smjesta iznosi stol za odlične goste no Borna kaže da su netom jeli u sedlu, iz torbe, i da si ne žele kvariti apetit za skromnu večeru na kojoj će se pridružiti Gos-podaru, s njegovim dopuštenjem, dakako. Dajem, dakle, nared-be da se pripravlja gozba kakvu dvori još vidjeli nisu, šaljem glas i Gospodinu Jurju, i obližnjim odličnicima i nas i Savijaca. Borna i njegovi hvale pivo kojim utažuju žeđ i onda na odmor od du-gog i zaparnog puta.

Vol je izjeden, isto tako svježi hljeb i kolači od voća i meda, ispilo se žestice, pive i vina – primjećujem kako Borna jako pazi što i koliko pije pa se toga držim i ja – i sad u smiraju dana, po-navljam kneževe riječi, prelazimo na stvar.

U polutami gospodareve ložnice, Borna i dva pratitelja, ja, Gospodin Juraj, Ana Valerija i, možda ćete se začuditi, naš prija-telj Vardan. Prije no što prijeđem “na stvar”, kratko pojašnjenje.

U jesen poslije Velikog Pohoda gotovo sve su se franačke i pomoćne čete povukle s onu stranu Alpa. U Klovisovoj utvr-di ostao je Ansfried sa šačicom bojovnika, a malena je posada ostala i ispod Susjedovog grada. U proljeće vratio se Vojnik An-gilbert i izvijestio nas da u ovom času franačke se snage mogu bolje iskoristiti drugdje i predao sve vojne položaje u domaće ruke, kako u našem Predbrežju tako i u Zabrežju. Postavio je mog tasta za vrhovnog vojnog guvernera, a u Klovisov grad uveo Vardana, s time da se pokorava volji i zapovijedima Gospodina Jurja ako za to bude potrebe. S Vardanom smo tako dobili jakog saveznika i sjajan utvrđeni položaj u malo naseljenom Zabrežju, zlu ne trebalo. Vardana smo zvali na svako važnije dogovaranje, a dolazio je i u prijateljske posjete sa suprugom i sinom koji se li-jepo razvijao, a kojemu se u međuvremenu, ovo navodim ne bez prijateljske zavisti, pridružio još jedan. Baš dobro da se našao uz nas pri posjeti svijetloga kneza!

129

– Zlo je – govori svijetli knez Borna.To sam naslutio.– Zlo je. Ne brini, ne tiče se tvojih. Oni su, ponavljam do-

bro, nek im Perun, Veles i Spasitelj budu na usluzi. Zlo se desilo daleko na kraju morskog zaliva, tamo gdje more najviše zadire u kamenito kopno, gdje su putevi rijetki, šume neprohodne, a sjeverni vjetar bije kao nigdje na svijetu.

Sad se sjećam. Nešto sam načuo. Pričali neki Glupoglavci koji su se odlučili vratiti iz Histrije i pridružiti svojti u močvarama na istok od Predbrežja.

– Veliki je Kralj – nastavlja svijetli knez – odlučio da našem narodu preda u ruke vlast nad toplom Dalmacijom. Pritisnuo je prijetvorne Grke koji sebe nazivaju i Romani, u gradovima i na otocima kamenog Primorja, u brdovitoj Istri i u plićacima trsko-vitih laguna. No u tvrde gradove nije lako ući, do otoka doplo-viti, u šaš laguna se ušuljati. Šalje Velik Kralj niz jadranski kulf brodove Istrana, no to je prijetvorna gamad, ista kao Grci. Lijeni su, kukavice, gdje god stignu kuju zavjere s Grcima u Dalmaciji. Zna to veliki Kralj i nema druge, šalji Eriha, veležupana Furlan-ske marke s po na izbor junacima tvrdom i vjetrovitom cestom u kamenito Primorje. I kad dođoše do nekog grada koji zovu Trsatikom, i kad se Erih ponadao dobrodošlici i smještaju, jer su ti divljaci već priznali vlast Velikog Kralja, kad, gle, odjednom, iz grada nahrupi oružana sila, sasjeće vrlog Eriha i silu franačkih junaka, Spasitelj im dao duši lako, neke zarobi, neke pobaca sa stijena u kameni klanac. Pobune se u taj čas divljaci, kršteni i nekršteni, po gorama i šumama, pa i u našim susjedstvima, no uzalud im posao, naš mač sječe dublje od njihovog. Ipak, zlo je, Tugomire! Otac kaže da je vrijeme da i ti svratiš do mora.

I tumači da sad ide do Vojnimira kako bi osigurao njegovu potporu, a po povratku moli da pođem s njime. Teško će biti dijeliti mi se, no nemam izbora. Za koji tjedan preko planina do prešumnog mora!

– Kad oni samozvanci u Konstantinovom gradu koji se nazivaju cezarima Rima doznaju za moju krunidbu – kaže Veliki Karlo – pobjesnjet će. Bilo bi bolje da se to desilo nakon osiguranja Dal-macije i zemlje Veneta. Jer te su nam zemlje ključ sigurnosti južne

130

granice na moru i kopnu. Mislio sam, i nisam bio u pravu, da će Erih, Bog mu dao duši lako, po kratkom postupku sve to riješiti.

Uzdahne i prevrne očima.– Demonstracija sile nije dostatna. Prije krunjenja, još mož-

da. No sada će se Grci ukopati, ustvrdoglaviti, obezobraziti. I to ne samo oni u Konstantinovom gradu već i njihovi saveznici u jadranskom zalivu. Treba nam jaka diplomatska inicijativa. Po-praćena intenzivnom akcijom pokrštavanja, jer dok su nam div-ljaci većinom pogani, bit će i drugih Tarsatika. Stoga, eto, šaljem Vas u Dalmaciju, tebe Angilberte kao vojnog savjetnika s neo-graničenim ovlastima, stručnjaka za krizne situacije i sređivanje divljaka, tebe Oče Martine, da svojom dokazanom vještinom doneseš Spasitelja na svaki kućni prag, tebe Astulfe da diplo-matskim darom osujetiš zavjere prijevarnih Grka, i tebe, mladi Tugomire, da svojom dokazanom pronicljivošću tražiš posebne puteva kako bi se naša vojna, vjerska i diplomatska djelatnost što brže i bolje osjetila na terenu. Cijenim napore tvojih sunarod-njaka, knezova Višeslava i Borne, tvog vrijednog Oca i brata, nek znadu da su naši najdraži saveznici i nek u zajednici s tobom, mužem njihovog roda i plemena, i dalje rade na dobrobiti Rima, imperija, sebe i sviju nas.

Imperator Rimljana ustaje, mi se bacamo na pod i ljubimo mu noge.

– Ano Valerijo, družice moga života, da li su naši posljednji na-pori urodili plodom.

Ana Valeria obara pogled.Znam. Nisu. A za koji tjedan moram na put.– Imamo još nekoliko dana... i vječnost kad se vratiš s puta.Spušta se na koljena. Saginje. Ljubi mi prste na rukama. Kad

sam prikupljao hrabrost za ono jednostavno pitanje, osjećao sam kako mi snaga kopni, kako uz najbolju želju ne mogu... ve-čeras ne mogu. Ana Valeria to zna. Zašto se uzalud trudi?

Uzalud?Možda je netko bacio čari.Kako se to rješavalo u starom domu? Uistinu, ne znam. Mož-

da se išlo Mokoši. Možda nekom drugome. Da upitam majku? No ona je otišla s Ocem u Primorje. Svi su otišli. Ostao sam u

131

ovom Predbrežju, sam kao stablo na golom brežuljku. Sam s vje-trom i oblacima. Mrtav pod izblijedjelom kapom nebeskom.

Dok je Juraj Jarilo u snazi ništa nam se ne može desiti. Mogao bih u miru otputovati, u miru se vratiti. Po mnogim okolnim dvorima moji su sunarodnjaci, rodbina, svojta. Oni koji nisu išli do mora. Sigurno netko zna. Možda Vardan...on je prijatelj.

I dok rukom tražim lišće svoje krošnje primjećujem da se Ana Valeria okrenula, da mi se polako, polako približuje zatkom... da tonem u maglicu, maglu, tamu...

– Mislim da znam – kaže kasnije, kad se budim na prostirci. – Vardan, sjećaš se Vardana. Potrošili smo svu silu kod Varda-na. Moramo je vratiti. Moramo naći pravi put. Kad se vratiš. Ne brini, potražiti ću.

Vardan.Prenoćio je i on, a prije nego što je krenuo preko gore kući,

rekao sam:– Želim te posjetiti. Za koji dan. Gdje da te tražim?– Na Kloboru.– Doći ću.Kad je otišao, izvukao sam Boga iz vreće, iznio ga u dvorište i

naslonio na zid do grma divlje ruže. Rekao sam:– Nije lako, Gospodine! Pomozi mi. Moram na veliki put.

Samo ti i oni tvoji sunarodnjaci znadu kada i hoću li se vrati-ti. Što me sve na putu čeka. Evo, već sam mjesecima u braku, obavljam sve dužnosti – i ništa. Ništa! Što da radim? Idem do Vardana da pogledam, no ne znam što? Reci!

Gledam ga dok sjena isturene ružine grančice polagano plovi njegovim čelom. Razmišlja. Vidim, o tome nije razmišljao.

– Nisam te htio opterećivati – ispričavam se – ali ti si mi uvijek bio dobrim savjetnikom. Da idem Mokoši? Da tražim da nam Vardan i njegovi vrate silu koju smo prosuli porađajući Va-lerija Tugomira. Vidi, i bez nas su porodili Mateja Vardana. Ima-ju sile na pretek. Reci.

Sjena se sada spušta Njegovim lijevim ramenom. Još malo i sav će biti u suncu. Onda će mi reći.

– Da. Slušam. Otići ću do Vardana iako mi je teško napustiti suprugu na dva dana pred veliki put. A što će u mojoj odsutnosti biti sa Siščanima?

132

U punom je sjaju i to mi daje ohrabrenja.– Čuvat ćeš ih, na vijeke ti hvala. No to znači da te moram

ostaviti!?Da, ostaviti ću ga.U kuhinji nalazim Anu Valeriju. Primam je za ruku i izvodim

na sunce, pred Boga. Kažem:– Ano Valerijo, družico mog života. Sjutra ću u Goru, u lov

s družinom. Možda se ne vratim do mraka. Ne brini, ne bježim. Tek moram razmisliti. On mi je tako naredio. A tebe molim: Kad odem, stavi ga u vreću i utrpaj u ono skrovište u dvorima tvoga Oca. Vadi ga po potrebi, no zatim ga ponovo sakrij. Obećao je da će vas sve štititi u mome odsustvu.

– Tugomir nije ponio sa sobom Spasitelja – kaže Otac Martin.Skutrili smo se uz vatru u onoj izbi pokraj Lateranske palače

gdje su nas smjestili. Pijemo napitak od mirisnih trava, grijemo se iako ovdje u Rimu zima je mačji kašalj, kao rana jesen u Bijeloj Hrvatskoj, kao kasna u našem Prigorju. No pogledaš li s kakve uzvisine na brežuljke put sjeveroistoka, snijeg im je na samom podnožju. A koliki je tek u Podbrežju… Predbrežju ili… kako sam ono rekao…Prigorju? Kakva zgodna riječ. Otkuda sam je izvukao!?

Po zimi nikuda iz Rima. Do Jadrana putevi kroz gore zamete-ni snijegom, okovani ledom i mrazom. Na njima gladni vukovi. More razdire bura, sve od kamene Dalmacije. Valovi bjesomuč-no tuku pržinu. Još mjesecima niti jedan brod neće iz luke.

Kopnom, uz zapadnu obalu drugoga mora, pa onda u prije-voje? Tako je, kažu, otišao Veliki Kralj, pardon, Cezar Karolus Augustus, jer mu se žuri u Franciju. Dosta mu je gostoprimstva Rimskog Biskupa. Cezar to može, za njega se čiste putovi, odgo-ne veprovi i vuci. Obalom će do neke velike rijeke, pa onda uz nju, neosniježenom cestom, do svojih franačkih dvorova. Nitko neće čistiti prijevoje za nas siročiće. A da ih i očiste, kako bi da-lje? Jer sjeverni kulfo dijeli od Dalmacije zemlja najžeščega vje-tra, najljućeg kamena. Zemlja brodoloma, gdje su zatukli marki-za Eriha. Nitko ne bi zimi niti prst stavio u podivljali Kvarner. A kopnom, kroz planine i klance, kroz zaleđene šumetine ne može niti najljuća zvijer. Kako ću do Prigorja, do Ane Valerije?

133

Ostavio sam je sredinom ljeta, sada je prvi mjesec nove 801. godine. Sjedimo u Rimu i ni makac. Koliko li je snijega napadalo na krovove mojih dvora?

– Spasitelj je uvijek i posvuda – nastavlja Otac Martin. – No ipak bi bilo lijepo imati njegov lik da nam pomogne pri molitvi.

– A za što bi se molio – pita Vojnik Angilbert. Astulf se za-vukao u kut. Možda razmišlja o svom umnom ujaku koji je pred godinu dana otišao Gospodinu.

– Molio bih da rastopi snijeg, utiša buru, pa da možemo odavde. Na naš put…

– Pričekat će – oglašava se Astulf. – Zimi se nigdje ništa ne događa.

– Sjedimo mi, sjede i naši neprijatelji – kaže Angilbert. – No ded se ipak ti, Tugomire, pomoli. Tvoje su molitve redovno usli-šane.

Spuštam se na koljena, sklapam ruke i molim se okrenut ka zidu. Molim u sebi, no jasno čujem svaku svoju riječ. Molim Ga da rastopi snijeg, utiša valove. Da se nađem s Ocem, Majkom i bratom. Da prijeđem one strašne obalne planine i šumetine na njihovim kopnenim padinama i obgrlim Anu Valeriju. Da mi dah prigorskog proljeća razveseli nosnice. Molim se za sve nas, za Gospodina Jurja, za Vardana, za Klonimira daleko u snjegovi-ma Karpata. Za Anu Valeriju. Nedostaje mi, nedostaje, nedosta-je… Nikad se tako ne osjećam kad sam u njenoj blizini.

– Gle Tugomira – govori Astulf. – Suza mu na oku. Sjetio se doma…

– On ga ima, a mi ga nemamo – kaže Angilbert. – Možda i Tugomir, poput nas, postane potukač u službi Cezara Karla.

Ljutim se na Astulfa. Govori ovako, a pokušao mi je oteti i dom i družicu. Spasio me moj Bog i Otac Martin. Božji dom je posvuda.

Prestajem se ljutiti no moliti više ne mogu. Razdvajam dlano-ve. Obaram oči.

Otvaraju se vrata i kroz njih struji sumrak vedrog zimskog dana i miris zemlje koja se nada proljeću. I ja sad osjećam buđe-nje sile ispod pojasa. No čemu?

Nešto se dogodilo. Pogledi su me napustili i usmjerili se dru-gamo. I ja podižem oči.

134

Na vratima, pred isječkom zlatom i purpurom išaranog neba, stoji vitka, tamna, u dugačkoj haljini od crne vune koja se pripija uz oblike tijela. Na prvi čas pomislim da je Ana Valerija. No žena se oglašuje, glasom stranca, jezikom Rima.

– Ja sam Henrica. Donosim vijesti od Kralja Pipina. Stoji pred tamnom, šarenom pačetvorinom, dugačka, vitka,

zamotana u dugu i debelu crnu haljinu. U svjetlu naše vatre sjaji se tamna koža, žare svijetle, plave oči. Kog li nam je poslao kao odgovor na našu molitvu?

I moji su drugovi zapanjeni. Žena, sama, u nesigurnoj noći Rima? Utvara, zloduh, priviđenje?

Priviđenje nam pristupa; skačemo na noge. Dobro sam je oci-jenio: visoka je kao ja. Zašto mi je važno da nije viša od mene?

Kao da je nešto naslutila, utvara mi se obraća!– Ti si Tugomir, zar ne?Iznenađen sam čvrstinom glasa dok odgovaram: – Da, što-

vana Gospojo!– Uzdanica sam Kralja Pipina. Poslao me je da Vas smjesta

odvedem do njega. Sutra ujutro kreće put sjevera, u Furlansku marku. Povesti će Vas sa sobom. Ondje ćete se pripremiti za na-stavak Vašeg puta, čim to okolnosti dozvole. Mjesni stručnjaci za vrijeme najavili su desetak dana toplijeg i stalnijeg vremena. Dovoljno da se stigne do Foruma Iulii.

Motrim moje sudrugove. Angilbertu je očito pao kamen sa srca. Kreće se! Vojska je vječno čekanje. Svaki pokret je dragocjen. Pa čak kad vijest donosi tako neobičan glasnik poput ovog priviđenja. Otac Martin se također oporavlja od šoka, iako mu na licu ostaje znak pitanja.

Govori crna Henrica:– Gospodin Kralj me je poslao, jer Vaš odlazak mora ostati

tajnom. Odvest ću Vas po mraku do njegovog stožera. Ako nas netko vidi, pa što, ženska ih vodi, a kamo li nego u nekakvu zlo-čestobu! Nitko neće posumnjati. Kasnije, tijekom noći, mom-ci će doći i pospremiti na dva konja sve vaše stvari. Kad sunce odskoči iza Sabinskih brežuljaka, mi ćemo mu krenuti ususret. Hajdmo. Ne gasite vatru. Nek se misli da se uskoro vraćate.

Pokorno slijedimo motajući se u plašteve. Možda smo na jugu, no kad mrak otjera Sunce, mraz se vuče ledinom.

135

U zadnjem odsjaju naše vatre primjećujem lice Astulfovo. Blijedo je i napeto kao riblji mjehur.

Uvijek me veseli kad s hrpta Gore pogledam u Zagorje. Zeleni brežuljci, razbacani zaseoci tamnocrvenih i smeđih krovova. Iz-među njih polja i livade. Zlatno žito, zeleno drveće, plavo nebo, zlatno Sunce. Na tom nebu, kad je zaista bistro, bijele se goro-stasi na kojima snijeg nikada ne kopni. I danas se vidi sve to, osim što je veo ljetne maglice sakrio alpski snijeg. Sad strmim puteljkom dole k onim livadama i kućercima, pa onda hop-cup, gore-dolje, dok ne uhvatimo onaj potok koji nas vodi do Klovi-sburga.

Do Vardana.Koji nas zaista željno očekuje pred vratima utvrde – iz daljine

nas je najavila prašina konjskih kopita – s Dragomirom, s Valeri-jem Tugomirom, već sasvim solidnim dječarcem, s bebom Ma-tejem Vardanom u majčinim rukama. Posreći li mu se još jedan, imati će ih kao moj Otac i Majka. Pada mi na pamet: Vidjeti ću ih za nekoliko dana. I brata Čudimira. U onoj bajkovitoj zemlji uz more gdje mi je stjerati u red prijetvorne Grke i njihove save-znike, jer tako hoće Veliki Kralj i moj najviši Knez Hrvata.

Vardan iznosi krčage bijelog vina, hladne izvor-vode, plad-njeve mesa, sira, nasjeckanog povrća, hljebčiće, medenjake. Sjedamo za stol u sjeni drvene eklezije, uz ruševinu one veće, kamene; Vardan, obitelj i rođaci i najbolji među družinom, ja, Cededrag moj samozvani mačonoša, i najbolji među mojima. Ostali nestaju iza ruševnog zida gdje će blagovati služinčad.

– Lijepo je ovdje, na Loboru – kaže Vardan. – Lijepo je da su me naši saveznici po odlasku izabrali da držim mjesto do njiho-vog povratka. Iako volim svoje dvore, ovdje je ljepše. Pogledaj-te samo ovu goru iza nas. Pogledajte to moćno drveće, te duge obronke. A kako li se lijepo bijele oblaci na plavom nebu. Pogle-dajte niz potok, prema jugu. Sve sama zelena ravnica ili zlatno žito naših podanika. Pa onda ona druga Gora, koja nas kao štit čuva od svakoga zla. Danomice u ekleziji hvalim Svevišnjega da je sve ovo dao meni i mojoj obitelji. A onda se pomolim i za tebe, Tugomire, za Anu Valeriju i sve Vas, jer ste nam bili na pomoći kad nam je ta najviše trebala.

136

Ustaje. Diže glinenu čašu.Pijemo. Jedemo. Gostimo se.Prolaze topli sati blaženi gorskim vjetrićem. Ljeto je zaista

najljepše doba godine, a ljeto u Prigorju i Zagorju (i ovo je sa-svim zgodna riječ!) je najljepše! Hvalim Vardanovo gostoprim-stvo, zahvaljuje nam na našem dolasku.

Podvečer, sjedimo, Vardan i ja, sami na drvenoj klupčici nad južnom padinom. Kažem: – Vardan, moram ti nešto reći, mora-mo se dogovoriti. Za nekoliko dana krećem put mora. Tamo je došlo do nekakvih nesuglasica. Zove me Knez Višeslav, ne mogu ga odbiti.

Vardan kima glavom.– Nećeš valjda predugo!Ništa ne zborim. Motrim kako se duge ljubičaste sjene zavla-

če u njedra one moje gore.– Ovo nije lagan svijet – kaže Vardan. – To, uostalom znaš.

Oni Vaši odrpanci s Gradića… pa onaj sisački potepuh i njegovi. Poduzeo si korake, zar ne?

– Upravo ih poduzimam. Ti ćeš biti na uslugu Jurju Jarilu i mojoj supruzi ako bude potrebe.

– Na to možeš računati. No dok je Juraj Jarilo živ ne vjerujem da će se bilo tko usuditi. No, upozorio si me. Mogu prikupiti sasvim dobru četicu junaka.

– Hvala…Razgovor zapinje. Vradan mi nešto želi reći, no nikako da se

odluči. Nešto o Jurju Jarilu. Moram mu razvezati jezik.– Juraj Jarilo je silan ratnik, usprkos svojoj prirodnoj mani.– Kako i ne bi bio – kaže Vardan mrtav hladan – kad ima

natprirodnog roditelja.Polagano podižem glavu i slušam.– Kažu da je Juraj Jarilo Marin sin, a da mu je i djed božan-

skog porijekla. Tako su stari bogovi prešli kroz njih u novu vjeru, odnosno drugu staru vjeru koja je kod Valerija bila stotinama godina. Jurju su besmrtnici dali nedostatan vid da se ne bi, ju-načina, odviše osilio i digao na njih. Tvoja je supruga također djelomično dijete bogova. Zato i nju svi štuju i svi je se plaše. I ona je vična oruđima rata… kao neke naše stare božice…

Gospode Bože Moj, Spasitelju, Bože iz vreće!

137

Što mi to govoriš, Vardane, druže i prijatelju! Sad znam, sad mi je sve jasno. Kako bih ja, smrtnik i potukač, mogao oploditi kćerku Bogova? Kako?

Kako?Jedino tako da i ja steknem neku božansku pomast, no kako

li je steći? Junaštvom na bojnom polju? Mudrim državotvornim činima? Ljubeći i sam u vrbiku uz jezero neku staru božicu? Neko sveto biće, da dobijem njihovu snagu?

Nema druge! Moram se dići na višu razinu. Hvala ti,Vardane. Pokazao si mi put, sad valja krenuti.

– Na put – zbori Knez Borna.

Jutro je, rosa svjetluca na ušiljenim travkama. Ptice se već napje-vale i otišle na prvi dnevni počinak. Plavi se nebo nad brežuljci-ma, vjetrić se ljubi s grančicama. Toplo je, a opet i svježe. Tamna toplina, tamna vedrina.

Sunce baca svoju prvu izravnu zraku preko brežuljka s Poli-bijevim dvorima. Gađa šljem svijetloga kneza i uglačani vršak njegovog moćnog koplja. Propinju se rasni konji. Valja krenuti.

Oprostio sam se s Anom Valerijom, s Jurjem Jarilom. S mojim Bogom koji će baš kao i svojta biti uvijek sa mnom u mom srcu. S Cededragom kojeg sam zakleo prijetnjama najstrašnijih pakle-nih muka da budno motri na moje interese. S družinom, sa slu-žinčadi. Nek i oni budno motre do moga povratka. A ti, božanski Juraj Jarilo, budi jamstvo sveopće sigurnosti i naklonosti Bogova.

Knez je Borna doveo zgodnu četicu. Uz one njegove junake, tu je dvadesetak po na izbor bojovnika iz družine kneza Vojni-mira koji ih šalje kao pojačanje bratu. Kreću na put, jer im je već dozlogrdilo sjedenje na masnoj panonskoj zemlji, i mukanje kra-va i skvičanje prasadi. Sjaje se nestrpljive spade. I onda! Čovjek i žena, na plemenitim konjima, on kršan, silnih ruku, u sjajnom oklopu, nasmiješen i radostan uz rođenje dana, ona vitka, dugih plavih kosa, u sjajnim svijetlim haljama s bičem u ruci. Nisam mogao vjerovati svojim očima kad su s Bornom jučer ujahali u moje dvorište. Hakan i Leka, oprostite, Abraham i Helena.

Pojasnio je Hakan poslije svečane večere za odlične goste.– Dragi moj Tugomire. Nema više Avarije. Pritisnuli su nas

vaši rođaci, Slaveni, sa svih strana. Moji se razbježali, tražili uto-

138

čišta u šumama, među brežuljcima, pomiješali se sa Slavenima. Krenuo sam tražiti novu domovinu. Stigao do svijetlog kneza Hrvata, koji me je lijepo primio. A ovaj drugi mladi knez, naš vršnjak, pozvao me je da potražim novu zemlju, nove ljude. I tako sam se obvezao: kad knezu Hrvata zatreba moj mač, nek zove Hakana Abrahama!

Krećemo sa Suncem iza leđa. Vodi nas neki niski čovo, rasku-štrane tamne kose, kažu neki prastari domorodac koji poznaje sve staze i puteve. Začudo ne krećemo hrptom prema Gradiću, pa onda do Siska, kako, kažu, ide uobičajeni put do mora, već nas vodi podnožjem planine, do Vještičjeg brda, pa onda dalje, do Donjeg Raskrižja, pa u zelenu lijepo obrađenu dolinu, gore-dolje, dobro ugaženom cestom koja je nekoć bila i dobro poplo-čena. U velikom luku prema jugu, pa onda još jednom, boljom cestom, uz neke ruševine i humke na samom rubu močvare i evo nas do silnog Savusa, onaj mrki čmrgavi vodi nas sigurnim kro-kom kroz vodurinu i blato, koji se isparavaju kako se sunce diže na obzoru, do rijeke koja polako i lijeno mrmlja dok nepovratno mili nekamo u veliku ravnicu. Eto pruda, eto pješčanoga, eto nas u vodi do konjskih gležnjeva. Voda kao da stoji, plemenitom ko-nju nisu mrski njeni valići. Eto i otok pokriven trskom i niskim žbunjem pa još jedan rukavac, jošte jedan pješčani sprud, kraći, brži, i evo nas pod lipama na drugoj obali. U skoku vranci grabe do čvrste zemlje i već kasom gutamo milje močvarne ravnice.

Desno ponovno gora. Čvrsta, nabita no ipak ne kao ona moja koja se plavi iza naših leđa pokazujuć nam na čas i južni i sje-verni bok. Uz ovu goru na istoku odvojen vršak, strm i kamenit, suro siv, na njem kao da je bila neka stara savijska gradina. Ispod tih stijena zelene se čokoti vinograda.

Putujemo dosta brzo gorskim podnožjem. – Plešivica – tumači naš vodič. – Ćelava gora na kojoj se roje

vrazi i vještice, na kojoj Perun kuje munje da bije Velesa i svakog drugog napasnika. Od najstarijih savijskih vremena mojih pre-daka, koji su tu živjeli prije Rima, do danas. Ne dao Spasitelj da se nađete na Ćelavom brdu kad tresne oluja.

Idemo dalje. Iza Ćelave gore, lanci i lanci sve viši i viši, put sjeverozapada. A daleko na jugu ocrtava se još jedan potez pla-nina. Sunce je odskočilo i otkriva sjajne stjenovite izdanke.

139

Desno od nas teče valovita greda. U sredini naslućuje se neko uzvišenje. – Ondje je Sv. Juraj tukao zmaja – govori mi naš vo-dič. – Ondje se prije njega Juraj Jarilo odmarao kad je odmaglio od Velesovih vukova i prešao rijeku.

Juraj Jarilo! Prešao rijeku i oženio Maru. I iznjedrio mog Jurja Jarila i njegovu polubožansku kčer! Kroz kakve li to krajobraze jezdimo!?

Sigurnošću stečenom pokoljenjima naš nas vodič upućuje u močvarnu šumu, gdje u hladu među stoljetnim lužnjacima ko-pita naših životinja traže tvrd, uzdignut nasip. Poduže traje taj prolaz pod zelenim svodom i onda se lug razrjeđuje, u svodu se ponovno plavi i evo nas pred velikom čistinom, močvarom kojom šara nekoliko snažnih vodotokova.

– Ovdje četiri rijeke utječu u moćni Kalopus – tumači mi naš vodič.

I zatim odabire jednu, čini mi se najjaču od pritoka, bistru, bodru, mirišljavu vodu i desnom obalom njenog korita vodi nas u nove koloplete brežuljaka. Penjemo se tom Koranom put juga, a u daljini se naslućuje još jedno prostrano gorsko bilo.

Na poširokoj ledini dobro zaštićenoj strmom padinom i ri-ječnim koritom udaramo logor za noć. Molim se Bogu da i su-trašnji dan prođe u miru, molim mu se da bdije nad mojima i da im javi da će se Tugomir vratiti jači i bolji s ove velike kušnje.

Postavili smo straže, zapalili tri velike vatre i pošli na počinak, netko pod šatorom, netko, poput mene, tek zamotan u debeli gunjac. Bila je sredina ljeta no noć nije bila topla. S planine stru-jao je vrlo polagano studeni povjetarac, koji se prema jutru sve to više usporavao i sve to više hladio. S rijeke dizao se još jedan oblak hladnog daha koji je u praskozorje zavio krajobraz u veo prozirne maglice. Ne mogu reći da mi je bilo hladno, konačno, došao sam iz podneblja gdje ovako toplih dana uopće nema, no s radošću u srcu dočekao sam predjutarnju dernjavu ptica, nji-hov pozdrav skoroj pojavi zlatnog koluta, izvora života. Noć nije bila tiha. S visova stizalo je zavijanje vukova, bliže nas, u šumi oglašavao se ćuk, sova, još neke ptice i zvjeri kojima nisam znao imena. Šuškalo je rubom livade (rekli su mi da ovim šumama lutaju medvjedi i veprovi) no vatra je svojim jezicima obeshra-brivala moguće nasrtljivce.

140

Prije odlaska na počinak odplazio sam do mjesta gdje je Ha-kan podigao šator za sebe i Leku, i zazvao ga. Prepoznao je moj glas i pozvao me da uđem.

U mraku, Hakan i Leka već su ugasili luč, tek smo po glasu mogli razaznati gdje se tko nalazi, no i bez izravnog viđenja osje-ćao sam veliku radost da se nalazim među bliskim mi prijatelji-ma, a osjetio sam da tako misle i oni.

Primijetio sam da putuju sami, da niti oni valjda nemaju po-tomstva, no nisam se usudio pitati. Hakan je ukratko ispričao što se desilo u ove dvije i nešto godine, ponovio uglavnom što sam čuo, no dodao je:

– Sreća je što nas Gospod nije još usrećio potomstvom. Ovako je lakše podnositi tugu i napore traženja novog doma. Mi više nemamo domovine niti naroda. No s radošću mogu ustvrditi da su nam tvoji, Tugomire, pružili ruku prijateljstva, te ako više nema Avara, mi ćemo s veseljem biti Hrvati i slijediti sudbinu vašeg plemenitog roda.

Zaželio sam im laku noć i otplazio do svojega legla. Umotao sam se u gunjac, uputio pozdrav titravim zvijezdama u tamnom kotlu noćnog neba i zamislio se nad sudbinom Hakana i Leke. Zaista, bili su bez naroda i bez domovine, potukači bez imena i plemena. Pa ipak, krenuli su tražiti nove prostore, nove narode nad kojima bi uspostavili svoju vlast. Svaka čast! Nikada nisam sumnjao u plemenitost Hakanovog roda. Možda i on i njegova supruga vuku lozu od kakova božanstva. I zabilježio sam u paće-nju da takve ljude treba podržati jer će ti stostruko vratiti.

Poookret!! Trublja svira, kolona kreće. Ima nas jedno deset za-tvorenih kola, dvorjanici, dvorske dame, pa još desetak otvore-nih vozila, natkritih tek voštanim platnom. Pa Mali Kralj Pipin s dvadesetak ponajboljih paladina, dvadesetak gostiju, poput nas, tovarni konji, te možda stotinjak sjajnih oklopnika. Nitko neće dirati u Kralja Pipina i remetiti njegov kraljevski mir!

Sunce namiguje iza Sabinskih brežuljaka a mi grabimo, ono su sve četveroprezi, prema sjeveroistoku. Kažu da se ova cesta zove Flaminia i da ide do Ravenne. Uglavnom po dolini Tibera, pa onda Savija, a jedini veći prijevoj je visok tek kojih pet stotina koraka. Nije bilo snijega niti mraza, tek malo kišice, ne prehlad-

141

ne, a zatim poslije Ravenne, u obim Venecijama, dosta maglu-štine dok ne stigosmo u Furlansku marku do Julijevog Fora. Pu-tujemo dosta brzo, bit će nekih 40.000 koraka na dan, i savladati ćemo putovanje u desetak dana. Putem se ništa osobita neće de-siti. Nitko nas nije napadao, nitko zadržavao, uredno smo noćili uz naseljena mjesta, Kralj i svita po domovina unutar ili izvan zidova, ostali kako koji, ponajviše po šatorima, jeli sasvim dobro po pravu kraljevskih zalaznika.

Rekao sam, ništa osobito. To i nije točno, jer se meni putem nešto desilo, no to je bilo tako veliko i važno, da se jednostavno ne može uopće razmatrati u okviru našega putovanja. Sada ću vas o tome izvijestiti.

Drugi dan pred noć ulogorili smo se pred Perusijem. Dvor se smjestio iza silnih zidina, a mi učinili okol, podigli šatore, i zahvaljujemo Spasitelju na još jednom danu Božjega mira. Kad ono, ulazi u šator i kaže: ako ste vi Vojnik Angilbert, Otac Mar-tin, Umni savjetnik Astulf i Comes (!) Tugomir, sa mnom, Nje-govo Veličanstvo zahtijeva vaše prisustvo. I eto nas unutar silnih mira, pred čvrsto zidanom katnicom, vojska s bakljama i lampi-onima, plamsaji unutar kamina, treperenje lojanica, rasprema se stol gospodske večere.

Padamo ničice pred Malim Kraljem. Ljubimo mu čizmu, a on nas podiže na noge i kaže:

– Rado se sjećam zajedničkih trenutaka pod Susjedovom gradinom i u prastaroj Sisciji. Isto tako naših ratnih vrludanja i slave koju smo stekli uz pomoć Gospodina. Ti si, comesu Tu-gomire, marno čuvao naša leđa, kao što je u Franciji to činio brat naš, pobožni Klodovig. Drago nam je da krećemo na novi pothvat. Čeka nas Forum Iulii, a zatim i Jadranski kulaf. Histria je naša, a vašom i Božjom pomoći, stjeći ćemo za Cezara i ro-mejsku Dalmaciju. Nek znate da i on cijeni vašu vrlinu.

Mi zahvaljujemo, ljubimo mu ruku, pričamo još nekoliko ča-saka, pa laku noć i pomoz Bog… ali! Kaže: slobodni ste krenuti na noćni počinak, tek netko moli comesa (moli comesa!) Tugo-mira da mu se prije odlaska pridruži. Gospodine, molim ovuda.

I vodi me u stražnje prostorije, gdje je neveća, uredna, lojani-com osvjetljena izba, i tu među sjenama ona uska, titrava, naj-ljepša od sviju sjena, u dugoj svijetloj tunici izvezenoj plavim i

142

zlatnim koncem, savršeno začešljane kose kao u ptičje gnijezdo. Oči radosno sjaju, usnice se pune:

– Gospodine Tugomire, hvala što ste našli vremena – govori prelijepa Henrica, dama dvora Maloga Kralja.

Sami smo i sad treba reći nešto lijepo, ponizno, poticajno. No kao da nas privlači neki magnet, ispruženih se ruku zbližujemo, ne znam da li ja, da li ona spušta prva te dlanove na ramena onoga drugoga, onda se prsti pretvaraju u kuke, ruke u poluge i tijela se spajaju, Henrica i Tugomir su jedan veliki oblak topline.

– Govorili su mi da si neobičan – kaže kasnije ispod rutavog med vjeđeg krzna. – I zaista jesi, najneobičniji, najslađi, najtopliji.

Kažem osokoljen mojim ne tako davnim otkrićima: – Ti si sigurno potomak Bogova. Zato te se Astulf tako boji.

– Astulf! Odmahuje rukom. – Ja sam Gepida!Nešto je bilo u onim spisima o Gepidima. Još jedan narod

koji je prohujao Panonijom – i nestao. Gepida?– Gepida?– Gepida! Posljednja od kraljevskog roda Cunimunda, prau-

nuka Freye. Kad su Alboin i Avari uništili moj rod, kad je Rosa-munda otišla s Alboinom, i kad je ovaj odveo Langobarde u Ita-liju, nas nekoliko preživjelih plemenitih obitelji otišlo je s njima. No kao što i Rosamunda nije mogla piti vino iz lubanje svojega oca, tako niti mi nismo htjeli živjeti u sjeni zatirača našega ple-mena. Prešli smo Alpe gdje nas je franački kralj lijepo primio, znajuć našu plemenitost i vrlinu. Moj se djed s Karlom Kladi-vom tukao protiv Saracena kod Poictiersa, moja je majka bila na dvoru Karlovog sina, prvog Velikog Kralja, Pipina. Ovaj Mali Kralj Pipin našao me je vrijednom svoga dvora, štoviše, učinio me svojom pouzdanicom i savjetnicom, jer poput tebe vidim u budućnost.

A kad sam je pokušao razuvjeriti glede mojih navodnih pro-ročkih sposobnosti pritisnula se uz mene i rekla: – Znam tije-lom jasno osjetiti tko je tko. Oslobodi se sumnji i strahova. I ti si sigurno božanskog podrijetla.

Razmislio sam: Naša Tuga je, naravno, bila i plod besmrtnika. Više se nije znalo kojega, jer, kako sam rekao, kad smo kretali iz Bijele Hrvatske, narod je već malo mario za stare Bogove i bio spreman za Novoga. Dakle, i ja sam potomak nebesnika!

143

– Vidiš, zar ne – rekla je. – Astulf me se boji, jer je Lango-bard, jer zna da je Alboin tjerao Rosamundu da pije iz pokala koji je napravio od lubanje njenog oca Cunimunda, a ona mu se strašno osvetila. Langobardi nanjuše Gepida kao i mi njih. I taj miris ni jednima ni drugima nije ugodan.

Rekao sam: – Astulf me ne voli… – Znam sve. O Astulfu, o tvome vjenčanju, o tome kako ti

želi preoteti suprugu, kako ti radi o glavi. Čuvaj se Astulfa! I sad je ljubomoran, jer sluti da sam izabrala tebe. Putem se više neće-mo viđati, ali u Forumu Julija čeka te topla postelja. Inače mislim da sam u tebe stavila dovoljno čari da ti Astulf ne može nauditi. A što se tiče potomstva, ne brini. Nije tvoja krivica. Kad se jed-nom nađete u pravoj radosti uz titrave luči, doći će i to. Radosni kao mi danas. Oslobodi se sumnji.

I povuče me u još jedan bezdan neprolazne ljepote.

Poookret.Fijuk bičeva, toptanje rasnih konja. Knez Borna i njegovi

jahači gredu dalje u planinu. Sunce nas grije u leđa i pomalo u lijevo rame kako se penjemo prema jugoistoku, na prvi niz bregova, bit će valjda i do 700 koraka visine, ostavljamo našu rijeku, ulazimo u uzani procijep bistrog potoka i onda, poput ča-rolije, rastvara se pred nam, u osunčanoj šumi, svijet prebistrih zelenih i modrih jezeraca i kristalno bijelih vodopada. Iznad tog raja boje i svjetla nazire se sad strašan planinski lanac, dobra-no viši od 1000 koraka. Ide smjerom istok – zapad, šumovit i pri vrhovima stjenovit, dom medvjeda i ponosnog orla. Tražim okom kakav urez, kakav prijevoj, no ne nalazim. A pred nama se otvara prostrana ravan, siva i prašnjava, sva okružena strmim planinskim visovima. Iznad nje svod najplavljeg neba i zlato po-žudnog Sunca.

Lepršamo tom smeđesivom plohom veselo razigravajući naše živine. I konji se vesele razuzdanom trku. I tako brzo gutamo razdaljine i evo nas pred još jednim bilom, odvaja nas od onog neprobojnog planinskog niza. Naš vodič nepogrešivo pokazuje put dok se zavojito pentramo na taj niži hrbat, kroz gustiš ljetom osušenog grmlja, kroz proplanke zarasle golemom paprati. Ovo je gorski svijet vrletan gotovo kao onaj naših Karpata.

144

A gdje je to! Gdje je Klonimir? Da li je uspostavio svoju vlast? I nad kim?

Dok razmišljam savlađujemo razdjelnicu i sad bržim krokom silazimo u ravnicu. Ta je sivo-žućkasta, no nazire se i zelenilo pašnjaka i obrađenih polja. Kroz njih vijuga rječica. Ovdje će, konačno, biti ljudi.

Silazeći, postajem sve više svjestan ogromnosti ograde koja nas čeka. Pogled se sad sve više otvara onom ravnicom, stere se ona u nedogled prema zapadu, uz nju nagusto čunjasti humovi, na mnogima se bijele zidovi kamenih utvrda.

Na podnožju našeg silaska, skupina ljudi i konja. Opazili su nas, strčali se, skaču s konja. Vidi se: očekivali su nas. Ruka nagonski traži jabuku spade, no nema potrebe. Ljudi skakuću, mašu rukama, od nas se nešto očekuje.

Istupa šačica tih čvrstih, niskih, tamnoputih, brkatih u krat-kim košuljicama i kratkim suknjicama. Propinjemo naše konje nad njihovim glavama i na razgovor.

– Svijetli kneže – viče jedan od njih, vođa ili glasnogovor-nik – blagoslovio Vas Spasitelj, Vas i Vaše pratitelje. Čuli smo da dolazite, pa smo čekali da Vam se poklonimo, mi lički Avari, i da Vas nešto zamolimo.

Lički Avari.Da, sad prepoznajem taj rod crne kose i kosih očiju, tek su

ovi niži, širi i tamniji od naših na sjeveru; miješali im se pretci s pretcima našega vodiča.

– Zbori!– Ja sam Uhtur, Vaša Milosti, privremeni glasnogovornik

ovoga naroda koji je s radošću prihvatio vrhovništvo Vašega dičnoga oca. Desilo se veliko zlo. Umro je Ban Kekur, i ne mo-žemo se dogovoriti oko slijedećega vođe. A Gačani, sa zapada, zlu ne trebalo, to načuli i počeli pljačkati granične posjede. Ima i mrtvih. Dajte nam vođu koji će nas srediti i povesti protiv tih napasnika.

Borna je sjašio, ljubazno, no ne presrdačno, grli čovječuljka. Sjašili i mi. Borna se osvrće, palo mu na um isto što i meni.

– Uhture, svaka ti čast, mudro si ovo posložio. Pohvaliti ću te Ocu kad večeras stignemo u njegove dvore. A sada da znaš – okreće se onima iza nas što su ostali na konjima – uz nas je

145

plemeniti muž, tudun Avara sa sjevera, i njegova životna druži-ca, silan junak, mudar upravitelj, vjernik Spasitelja Našega Isusa Krista… Hakane Abrahame, Gospođo Heleno, stupite ovamo, evo Vam naroda, koji ste tražili!

Uhtur gleda, sumnjičavo proučava Hakanov vitki stas, plavu kosu, Lekine duge svijetle pramenove.

– Zaista, Gospodine Uhture – obraća mu se Hakan na avar-skom – ako je svijetli knez sporazuman, i ako vi to želite, rado ću se staviti na čelo naroda i služiti mu što bolje mogu!

Uhtur poskoči na mjestu. Poskoči? Da, poleti valjda pola ko-raka u vis. I udre dernjava.

“Živio Ban, živio Ban”.I tako smo navečer, kad smo u mrklom mraku stigli do zidina

koje su se zvale Nin, mogli dojaviti Velikom Knez Višeslavu da Lika ima novoga Bana, po izboru i s dozvolom Kneza Borne, te da će isti, čim riješi granični spor, doći u poklonstvo vrhovnom Gospodaru.

U Forum Iulii stigli smo kasno popodne.Sunce je izašlo iz gomila magle kad smo se konačno odlijepili

od blatnih Venecija, a na lijevo, na sjeveru, otvorio se zasniježeni lanac planina kakav nikad vidio nisam. Lebdjeli su ti bijeli duho-vi u titravom ozračju predvečerja, postepeno rudili i gubili se u plavoj izmaglici.

Još jedan, niži lanac, stajao je ravno ispred nas, nazubljen i bijel, kad da je napravljen od najboljeg, nezrnatog kravljeg sira. Kasnije su mi rekli da je prostrani, blago zašiljen vršak pod de-belim snijegom netom iznad samog Fora, Veliko Brdo s kojeg je Albion gledao Italiju, a da su oni blistavi divovi Julijske alpe, te da je po Juliju čitava marka dobila ime Furlanija – zemlja Julije-vog Fora.

Čitav taj komad zemlje, kopnena Venecija i Furlanija, ustvari su pravokutnik. Na zapadu se otvara na dolinu velike rijeke Pada, na jug Jadranskom moru, no druge dvije stranice, sjever i istok čine oni silni lanci planina. Već sam se iduć s Knezom Bornom prema priobalju upitao koliko je na svijetu tih lanaca, kako to da je iza onoga lanca koji vidimo još jedan, pa još jedan, uvijek viši i vrletniji i da li je moja uloga u ovom svijetu sveudilj

146

prelaziti nove i nove lance – da bi se konačno strmoglavo rušio u more, nad drugom obalom kojega nastavljaju se beskrajne pre-grade planina. Gdje je tome kraj?

Kad sam pošao iz Bijele Hrvatske, prelazili smo nizove Karpa-ta. Penjali se u moj današnji dom iz Dravske ravnice i zatim se ru-šili niz padinu Gore. Što ću učiniti ako me jednog dana spuste na ploču s koje se ne vide planine. U more koje nema obala? Možda je to upravo onaj ”kraj” koji svima nama mora doći, a koji nikad nećemo razumjeti. I kad taj dođe, želimo li, trebamo li, biti na morskoj obali ili na podnožju brda. Što je bolji početni položaj?

Forum Iulii je oveći grad na uzvišenju, lijepo opasan tvrdim zidinama. Uz njega teče bistra planinska rječica, Natisona po imenu. Premošćuje ju most preko strmoglavog klanca surih, okomitih bokova. I gradu je sijaset sjajnih crkava, katedrala s patrijarhovom palačom, svetište Blažene djevice, Sveti Hram, kojeg je podigao Kralj Liutprand, te mnogo lijepo zidanih palača i katnica. U sjeveroistočnom uglu, iza još jednog tvrdog zida je sjelo boljara, Gastaldaga, i ondje su smjestili Kralja Pipina i dvor, a i neke od nas došljaka.

Sa Suncem već iza obzorja, tek su njegove trake još šarale ta-mnim, istočnim nebom, pristupanje gradu bio je čudesan prizor. Zidine su sjale poput zlata, poput briljanata bliještila su stakal-ca na palačama i crkvama, visoki tornjevi i krovovi iskakali su osvjetljeni između mrkih sjena, goleme veže svaka dostojan stan Peruna Gromovnika. Prilazeći toj nebeskoj utvari od kamena i svjetla, narančastoj u suncu, mračno ljubičastoj u sjeni, osjećao sam neko duboko sveto poštovanje. Vječni me se Rim nije doj-mio kao ovo drugorazredno sjelo propalog langobardskog kra-ljevstva. Nakon dugog vremena bio sam potresen, čak i ushićen.

Smjestili su nas odvojeno, i ja sam dobio lijepu sobicu u pri-zemlju katnice-zidanice uz sjeveroistočni ugao katedrale. Pro-zor je gledao preko puta na plohu istočnog gradskog zida, u sobici bila je udobna, široka postelja i tronožac s razbijeljenim ugljevljem. Uzdahnuo sam sa zadovoljstvom iako sam znao da ću ovdje provesti samo tjedan ili dva, dok nam Bogovi mora ne dozvole mirnu plovidbu do Dalmacije. No to kratko vrijeme bit će vrijeme sreće i veselja.

Polagano sam se okrenuo. Henrica je stajala na pragu.

147

* * *Stigli smo, rekoh, kasno u noć. Spavali smo dugo, a probudio sam se, vjerujem, od strašne vrućine. Pomislio sam, eto me u paklu, onda su se pomalo vratila sjećanja na jučerašnji dan, na naše si-laženje zapadnom padinom one ogromne kamene gore, na suhi zrak koji me je gotovo rezao u grudima, na smeđe sivu ravan koja se naizgled sterala u nedogled i spajala s nečim sivkasto plavim što se sjalo i caklilo – s morem. U toj ravnici primjećivali su se šumarci, oranice, livade, pa i skupine sivo-bijelih kocaka – zgra-da, sve to pod golemom kapom nebeskom koja je sjala od sunca na zapadu, sjala i tamnila dok na njoj nisu iskočile, kao na dohvat ruke, debele, titrave zvijezde. Spuštali smo se i spuštali, na jed-nom mjestu čak morali se skelom prebaciti na drugu, strmu obalu koja je, kao naizgled i sve drugo bila od golog kamena. Još jedan novi svijet, ovaj put zaista kakav ni u snu nisam mogao naslutiti.

U Nin smo stigli duboko u noć. Nekako sam shvatio da se radi o okruglom naselju na ravnici, pod nogama je umjesto šuštanja trave škripao pijesak, nazirali su se obrisi nekog zida, a kad smo kroza nj ušli, pozdravile su nas porazbacane, poluurušene na-stambe i hrpe ruševina. Za razliku od Siska, to ću spoznati tek drugi dan, ovdje je, izgleda, sve bilo od kamena.

Dojavljeno nam je da će nas Knez Višeslav primiti za ručak, pa smo tako, kad smo se svi izvukli iz izbi naše poluurušenice, svrstani u kolonu i odvedeni do kneževih “dvora”.

Gotovo sam se obeznanio od blijeska sunca i paklene vrućine (uskoro nam je rečeno da se ne može izlaziti bez dugih ruka-va i platnenog ili slamnatog šešira, a oni koji se toga nisu držali kažnjeni su užasnim opekotinama i strahovitom glavoboljom i bljuvanjem). Pred očima, pod užareno plavim nebom bez oblač-ka, titrao mi je obris one goleme planine koju smo jučer prejaha-li, Bliže, iznad zidova i ruševina, pomaljale su se gljivaste krošnje nekog tamnozelenog drveća kakvo nikad vidio nisam.

Ljudi koji su nas vodili, ljudi našeg roda ispečeni na suncu, bili su tamniji od Azijata. Svjetla slavenska kosa im je sasvim pobijelila i pretvorila se u nešto poput staračkih sjedina. Zar ću za koji dan i ja tako izgledati?

Požalio sam što sam se uopće upustio u ovu pustolovinu s Knezom Bornom. Uzdahnuo sam duboko, i nosnice mi je is-

148

punio čudan, čudesan miris od bezbroj nijansi slatkog, opojnog daha s kojim se miješao neki drugi – miris suhoće, nečeg be-skrajno čistog i zdravog. Uskoro ću doznati da je to bio miris primorskih trava pod podnevnim suncem izmiješan s mirisom mora, morske soli i spaljene crvene zemlje. Taj je bajni oblak nosio vjetrić, koji je nježno gladio moje užareno tijelo i isto tako milozvučno šuškao oko tvrdog, kuštravog žbunja i kroz iglice onih tamno zelenih krošnji. Iz tih je stizao i zvuk, poput žrvnja oštar i rezak, jasnog i odmjerenog ritma, podnevni glas iz du-bina tajnovitog svijeta. Taj zvuk, miris i pokret zraka pričao je sasvim drugu pripovijest – o životu, vrućem, zadahtalom, pu-nom obećanja, snage i ljubavi. Zar je moguće da sam došao na spojište raja i pakla?

Knežev “dvor” bila je velika, djelomično urušena katnica, sil-no debelih zidova, tako da je u njoj bilo sasvim ugodno svježe. U povećoj, sumračnoj prizemnoj prostoriji bio je prostrt stol a u dnu, bez ceremonije i prijestolja, na nogama su nas dočekali Veliki Knez, mladi knez i boljari iz njihove pratnje. Srdačno smo se pozdravili, izgrlili, i bez oklijevanja zasjeli za objed.

Skinuti su poklopci s velikih glinenih sudova i zapuhnuo me je miris poput onog malo prije u podnevnoj vrućini. U zdjelama su bila jela začinjena tim opojnim travama, meso jakog, neo-bičnog mirisa, rekli su nam, kozlić, te hrana još čudnijih mirisa morske ribe i drugih vodenih stanovnika. Iz drugih posuda, s kuhanim zelenim povrćem dizao se silan vonj luka i češnjaka, te uza nj, još jedan, gust no rastezljiv, neke nepoznate uljarice.

Iz glinenih pokala točilo se vino. I dok je za neke hrana pred-stavljala izazov na koji se valjalo privikavati (moram reći da mi nije trebalo puno vremena da prepoznam njenu istinsku izvr-snost) vino je također iziskivalo navikavanje, jer tako dobro ni-smo nikad pili, a niti mogli zamisliti. Sve ono sunce, onaj kamen, ona crvena zemlja bilo je u tom rajskom piću zlatno žute prozir-nosti, ili pak u gustoj, tamnocrvenoj tekućini boje mora kad u njega zalazi sunčani kolut, da iskoristim usporedbu koju ću tek kasnije stvoriti. Blažilo je, krijepilo, bistrilo um i čula.

Na kraju zalagali smo fritulama (tako su ih zvali) od nekog tvrdog brašna pečenima u onom opojnom maslinovom ulju, te zaslađenima medom i kuhanim suhim šljivama. Točila se tamno

149

smeđa žestica od, rekoše nam, smokava, a i sami plodovi, koje prije nikad nisam vidio, smeđi, žuti i zeleni, raznih veličina i oblika, a činili su uz gomile grožđa zalaznicu našeg blagovanja.

Tada se uspravi Knez i prozbori ovako:– Danas još imamo puno posla. No ovdje se ništa ne može do

zalaska sunca. Stoga, želim Vam svima ugodan popodnevni od-mor, a mog nećaka Vratislava (to je bio vođa one skupine Vojni-mirovih junaka) i dičnog Tugomira iz Tuginog plemena, molim da ostanu uz nas u ovim dvorima i za odmor iskoriste – pokaže palcem preko ramena – susjednu ložnicu.

Ondje sam u svježini i polutami u času zaspao kao krmak.

Drugi dan Kralj Pipin nas je pozvao na ručak. Smjestio se Kralj i svita u Gastaldagi, u nizu ovećih dvora-

na između katedrale i Svetoga Hrama Spasiteljeve Roditeljice, i u jednoj od tih, uz pucketanje klada u kaminima i ugljevlja u otvorenim željeznim tronošcima, bio je svečani stol za tridese-tak uzvanika, te, u dnu prostorije, prazno prijestolje pokriveno dragocjenom i bogato urešenim presvlakom i dva niža, lijepo izrezbarena, drvena naslonjača.

Uveli su nas, stajali smo nekih četiri koraka od prijestolja, i čekali.

Ne dugo, jer za nekoliko časaka razmakne se zastor na zidu iza prijestolja, te s dahom sjeverca u dvoranu umaršira Njegovo Veličanstvo u pratnji dvaju osoba.

Broj sjedalica očito je najavljivao isti broj odličnika. Već od onog mog prvog iskustva s Francima i svijetom visoke politike, tamo na Klovisovoj tvrđi, ta slika troglave moći urezala mi se u pamćenje, i nisam je nikada dovodio u pitanje. No čekajući ovdje, iako ne dugo, na pojavu Maloga Kralja, nešto mi je palo na pamet. Gledajte, tri se sastoji od jedan više jedan više jedan, odnosno od jedan više jedan više jedan a to je dva. Dakle tri je jedan više dva. Zbrojite li jedan i dva dobivate tri. Napišemo li ta tri broja, 1, 2, 3, dobivam 3 i 3, dakle jedan par trica. Ali pokušaj ići dalje! 1, 2, 3, 4 nije par četvrtica već petica! Idemo li dalje s dodavanjem brojeva, čini mi se da se onaj savršeni par više ni-kad neće pojaviti. Jedan više dva više tri više četiri nije pet nego deset! Dodajmo 1, 2, 3, 4 , 10 imamo 20, pa 40… i tako dalje!

150

Kakvog li čuda! A gledajte i ovo. Tri je tri više tri, dakle šest. Tri više tri više šest je 12. Tri više 3 više 6 više 12 je 24. I tako dalje!!! Zašto imamo dva niza, jedan koji se temelji na desetici drugi na trici i šestici? Zato jer je onaj drugi ipak nekako vezan uz božansko, dakle niz bitnosti, ljepote i boljara, a onaj prvi je samo svjetovni niz, niz svakodnevnice, rađanja, umiranja, posla, rata, politike. Dok god prvi niz vlada, u svijetu će trajati božan-ska iskra. Onaj drugi nas vodi u bogohuljenje, gubitak svetosti i propast. No vratimo se na božanske brojeve. Samo prva dva broja imaju neki duboki smisao. Samo su oni red. Samo su oni pravi brojevi Bogova, jer tri već vodi našem neurednom svijetu ljudske prolaznosti i ništetnosti! Jedan, nesumnjivo, je Bog koji stoji sam u svoj svojoj sveobuhvatnoj jedinstvenosti. No Bog je sve ali i ništa, jer od samog Boga može nastati sam Bog, a takvo nastajanje nije potrebno jer sam Bog, vječan, beskonačan i jedi-ni već postoji. Dakle treba dva. Dva je broj stvaranja, jer dvoje je potrebno da se stvori tri, treće. To je, mislim, jedan razlog da jedan i jedan su dva, ali u isto vrijeme i tri, dakle jedan, dva, tri – muško, žensko, porod. Ali tri više nije jednoznačan. Tri je zapra-vo tri (jedan, dva, tri) i tri (sam po sebi). Ako je onaj prvi tri slika ishoda stvaranja, onda je onaj drugi tri slika uređenja ljudskog društva. Vidimo, dakle, da se od jedan naniže (ili naviše, kako hoćete) spuštamo ljestvicama božanstvenosti u niže sfere, od jednoga boga samoga, jedinstvenoga, beskonačnoga, do podjele tog Boga u činu stvaranja, pa do primjene slike tog Boga u ljud-skom društvu. Eto, zato smo neki od nas djelomično božanski, jer nas je zahvatila svetost najranijih brojeva. Tri je slika vladara, koji nije više Bog i koji se stoga dijeli, a desno mu je zemaljska snaga, mač zemaljski, lijevo nebeska snaga, mač duhovni.

U Klovisboru u sredini je bio Vojnik Angilbert, sudbina jed-nog razmjerno malog okoliša, desno mu je bio Astulf, svjetovni savjetnik, lijevo Otac Martin, glas duha i svetosti. Suočio se taj trokut s trokutom Jurja Jarila, sudbine još manjeg okoliša, u sre-dini, a desno mu je bio mač svjetovni, žena(!), Ana Valerija, lijevo mač duhovni Petar Polibije. Nijedan od trokuta, primjećujemo, nije savršen! To nešto znači. Kad se odričemo božanskog reda to činimo s dozvolom i naputkom nebesnika, dakle na svoju do-brobit. Kad to činimo na svoju ruku, upuštamo se u sumnjivu

151

rabotu na našu štetu. Svatko koji se nađe unutar djelotvornosti takve pojave mora se, za vlastitu sigurnost, zapitati o čemu se radi, i po potrebi poduzeti korake kako bi se zaštitio.

U sredini Mali je Kralj zasjeo na lijepo izvezeno prijestolje. Desno pristupio je nevelik, žilav čovo s golemom spadom. Li-jevo, bila je Henrica. Slika mi je jasno govorila: Henrica je duh mudrosti i taj duh valja slijediti kako bi se naš posao ovjenčao sretnim završetkom; no do toga ćemo stići samo uvažavajući raspored svjetovnih silnica, a na kraju će presuditi spada.

Hitro smo pristupili, bacili se ničice i poljubili kraljevu čizmu. Podigao nas je, pozdravio i rekao: – Dobro nam došli. Blagujmo i na čas zaboravimo u ugodnom druženju zadatke koje pred nas postavlja Gospodin Naš Nebeski i Gospodin Naš zemaljski Kar-lo Veliki Cezar svekolikog Rima. Blagujmo, predahnimo. Danas imamo još puno posla.

Kroz san dopire vika, pozdravi, topot konjskih kopita. Zatim lupa, i onda: “Gospodine Tugomire, molim Vas ustajte, Knez Vas zove”. Da, nalazim se u polutami, u kamenoj izbi kneževog dvora u njegovom gradu Ninu na obali Jadranskog mora. Usta-jem, polagano. Vani i dalje lupa i veseli glasovi. – A gdje je Tu-gomir…?

Zaboga!– Evo ga, dolazi!Pred ulazom u dvore, u dahu kasnoposlijepodnevnog vje-

trića, pod kosim zrakama toplog Sunca koje više ne grize već miluje, u oblaku svih onih mirisa, tko!? Moj Otac, moj otac i Brat, Čudimir. U dugim bijelim haljama, sa slamnatim šeširima na glavama, lijepo opasani moćnim spadama. Oče i brate moj!

Iz sjene onog primorskog bora istupa kršni lik Velikog Kneza.– Izljubite se kao ljudi, pa onda na posao. Puno toga nas još

čeka. Jel se probudio onaj moj nećak Vratislav?Da, Gospodine, evo ga, stiže.Za nekoliko trenutaka nalazimo se za stolom u ovećoj, po-

stranoj prostoriji. Uz okrugli kameni stol, kamene sjedalice. Na stolu crveno i plavo izvezen bijeli prostirač, na njem pladnjevi sa suhim i svježim voćem, gomile smokava i grožđa, pogačice, maleni koluti sira, pehari vina, ledene vode i žestice.

152

Ne mogu se odvojiti od Oca i Brata. Preplanuli su, kosa im pobijelila, mirišu po soli i svježini mora. Ispekli se i pri tome pomladili, ojačali!

Bez ceremonija, bez svetih trokuta sjedamo za stol, kako koji. Ima nas petnaestak, Veliki i mali Knez, Vratislav, nećak obaju Knezova, pa onda niz silnih, preplanulih, muževa, biti će razni župani, knežev rod i savjetnici.

Ustaje Veliki Knez Višeslav, podiže krčag, i zbori:– Najdraži! Dozvolite da Vam zaželim dobrodošlicu u ovom

skromnom domu. Posebice, mladom Gospodinu Tugomiru iz roda Tuginog, i mom i Vojnimirovom nećaku, Vratislavu, koji su zajedno s mojim vrlim sinom knezom Bornom jučer stigli nakon napornog puta planinskim bespućima. I svima Vama, štovani boljari hrvatskog i prijateljskih nam drugih rodova. Znate zašto smo se sastali, zašto sam Vas zvao da putujete po ovoj vrućini daleko od doma. Ne zbog nekog hira već zbog prijeke nužde. No kako naši zalaznici iz panonskih ravnica nisu upoznati s našim tegobama, dozvolite da ih s nekoliko riječi ponajprije upoznam sa ovom našom zemljom.

– Gospodo, kad smo pred nekoliko godina dobrotom Ve-likog Kralja upućeni da za njega i nas osvajamo ovaj priobalni kraj, s veseljem smo se odazvali pozivu i s marom i junačkom pesnicom podvrgli obećanu zemlju svojemu oružju. No, kao što ćete svi Vi potvrditi, lako je zemlju osvojiti, teže je naučiti kako se njome koristiti.

– Zatekli smo ovdje ljude koji su govorili nama sličan jezik. Stigli su ovamo s Obrima, slomili njihov jaram, i kasnije zajedno s njima i u miru uživali zauzete posjede. Sva je ta zemlja ne-koć bila vlasništvo Cezara Romeja i njegovih podanika, no ti su izbjegli na otoke i u tvrde gradove, a naši su prethodnici sjeli na najbolje zemlje sve do ispod samih gradskih zidina. Kako ih je bilo malo, to su se kasnije nagodili i s Romejima ili Romanima, kako se već zovu, i dopustili im da obrađuju neke zemlje izvan gradske utvrde. Ti, nazovimo ih našima, počeli su ulaziti i u gra-dove, međusobno se ženiti s Romanima, učiti njihove vještine, posebice kamene gradnje i moreplovstva. U gradovima su pre-uzeli i vjeru u Spasitelja Našega Isusa Krista koju i mi u načelu ispovijedamo, po dogovoru s Velikim Kraljem.

153

– Naš narod se lako smjestio, jer nam se izvan gradova nit-ko nije mogao suprotstaviti. Nismo bili nasilni i surovi, nastojali smo se svugdje dogovoriti i nagoditi, jer zemlje je mnogo, a na-roda malo. No u gradove nismo mogli ući. Ne možemo razbiti njihove čvrste zidove, do otoka ne možemo doploviti.

– Ovdje smo tek kratko vrijeme, i moramo brzo učiti. Peruna mi i njegove strijele, kako smo se namučili prvoga ljeta. Koliko je izgubilo kožu pod sunčevim ognjem, koliko je stradalo od za-vrelog mozga! Kolike su ujele ljutice, ima ih na svakom koraku, a ujede li vas ona nosata, nema vam spasa! Koliki su pali u polja kaktusa da se nikad ne izvuku!

– Ne očajavajte, vi novodošli! Nakon ovih paklenih vrućina, jesen i proljeće su predivni, zime i nema, tek pokoji put zaurla strašna vjetrina s onih gorskih visova, zaurla, zamrzne nas dan-dva, i onda se opet vraća blaga sunčeva toplina. To ognjeno sun-ce izvlači iz zemlje plodove kakve vidjeli nismo. Povrće ovdje raste cijele godine, voće gotovo isto. Ovdje su poljane mirišlji-vog bilja, začina, ljekarija – ružmarina, lovora, bosiljka, smilja, žalfije, timjana…, kakve li se žestice iz njih mogu iscijediti! Žito uspijeva i više puta na godinu. Malo ćete naći krava, no posvuda u kamenjaru pasu stada ovaca i koza, njihovo je mlijeko i meso posebnog mirisa, no kad se naviknete, nema boljega. A o siru da i ne govorim! Kakva li samo rade ondje preko na otoku Pagu! Najveća blagodat ipak su masline i njihovo mirisno ulje, i grožđe za vino kojem nema para!

– More vrvi ribom svakojakom, muzgavcima, sipama, lignja-ma. Dnom puzi svaka vrst raka, posuto je bezbrojem jestivih školjaka. A okupati se u smiraj dana u bistrome zatonu užitak je koji daje nove snage junaku, kako za boj tako za djevojačku postelju!

Zastane na čas kako bi uzeo dah, i onda se obrati izravno Vra-tislavu.

– Vratislave, najdraži nećače, sine predrage mi sestre. Zahva-ljujem tebi i tvojim junacima da ste došli u naše krajeve s časnom namjerom da nam poslužite šakom i spadom. Ogledaj se, razmi-sli, odluči. I ako odlučiš da je ova zemlja vrijedna biti domovinom cjelokupnom kneževskom rodu Hrvata, pošalji glasnika mom dičnom bratu, Knezu Vojnimiru, da se s cjelokupnim narodom

154

doseli u Dalmaciju. Zemlje ima na pretek, nikome neće nedo-stajati. Mi smo potakli ličke Obre, niske rastom no velike ratnim iskustvom, Gaćane, Bužane, Kosinjane, pa i ono nešto Soraba, Delimince, Glamočane, Lijevljane, da stanu uz nas u sučeljavanju s gradovima Romejskog Cezara. No to nije dovoljno. Treba nam više ruku, više vesala. Od Velikog smo Kralja zatražili potporu. No markgrof Erih je naivno krenuo najlošijim putem i nepotreb-no zaglavio sa čitavom vojskom. Mi imamo vještih tesara, no tko zna kako treba zakriviti trbuh lađe da bi ova ponosno rezala valo-ve umjesto da se prevrne poput pijane guske. Gdje staviti jarbol, koliko vesala. Veliki Kralj ima među podanicima Istrane i one muljavce iz obalne Venecije vješte brodogradnji i moreplovstvu. Obećao je da će sagraditi mornaricu. Čekamo…

Slegne ramenima, i zatim se obrati izravno meni:– Tugomire, iz plemenitog Tuginog roda, sine župana Tugo-

mira, brate vrlog Čudimira, potpore našeg knezovanja. O tvo-jim umnim rješenjima najtežih situacija priča se svijetom. Imali smo prilike vidjeti te na djelu. Sjutra ćeš po mojoj zapovijedi i s mojim blagoslovom krenuti na zemlje Oca i brata, upoznati ćeš naše snage, ući u neke od grčkih gradova, jer i tamo ima naroda, a i boljara koji nam nisu neskloni. Pogledaj, razmisli, pa se tada vrati k Nama, u kneževski Nin, i predloži plan akcije. Rekao sam dovoljno, a mogao bih i više, jer sam se naslušao romejskih go-vorancija kojima nema kraja.

Nema spora, na meni je riječ. Ustajem ja, Tugomir sin Tu-gomira od Tuginog plemena. Knez Višelav je održao zaista pri-stojnu tiradu. Kako reče, naslušao se Grka i naučio od njih. Da odgovorim istom mjerom? Nikako! Jer nema smisla proturječiti Knezu u Vijeću Najboljih, a u kneževom izlaganju postoji ne-koliko povećih rupa koje treba zakrpati, no ne sada. Nikako ne sada, jer time bismo izazvali samo dodatnu zbrku. Iako jasno vidim o čemu je riječ, počekajmo do mog povratka u Knežev grad. Time stječem vjerodostojnost, a također i njima će voda stići bliže grla i bit će spremniji poslušati.

Zamisao o Vojnimirovom dolasku u Dalmaciju je suluda. Ona bogata panonska zemlja ne napušta se tek tako, da bi se potražio bolji život u ovoj vrućini i kršu. Ako Vojnimir napusti Panoni-ju, netko će se smjesta tamo uvući. Možda je Višeslav nasjeo na

155

neke savjete iz kruga Velikog Kralja, iako ne znam kako bi se takvi dodiri mogli trajnije uspostaviti. Ispražnjivanjem Panonije gubimo zaleđe. Bog zna (evo, sjetio sam ga se, i moram s njime malo popričati), tko nam može zasjesti iza leđa. Nadalje, ako nitko ne zasjedne, osilit će se Ljutobratići u Sisku, a to je sasvim dovoljno da se naježiš. Zamisli savez Siščana, Grka i Bugara koji također njuškaju istočnim kunfinima Panonije. Između čekića i nakovnja nitko nikad nije izvukao živu glavu. Ako se Vojnimir miče, valja ga dovesti u Međuriječje, nasilno se riješiti Siščana, i zatim se spojiti s našima u Priobalju za vrhunski napor na osva-janju čitavog kulfa. Drugo, i sam je knez lijepo rekao da smo “u načelu Kršćani, po dogovoru s Velikim Kraljem”. Neće biti ništa od pregovora s Romanima dok god se to formalno Kršćanstvo ne pretvori u, hajde recimo, pravo. Treba nam hrpa vjerouči-telja, otaca Martina, a uz to i vještih graditelja i slikotvoritelja, jer narod treba neku čvrstu točku da joj uputi izraze vjerovanja. Grci iz gradova šire Spasiteljev nauk, no čuo sam već da taj nije po čudi našeg Velikog Vladara, jer Grci vjeruju po propisima biskupa Cezarovog Grada, a mi po onima Rimskog biskupa koji je u savezništvu s Velikim Kraljem. Osigurati zaleđe, ojačati ko-pnenu silu, sagraditi mornaricu, pokrsiti – pa pregovarati! Imam plan, a slijedećih nekoliko tjedana poslužiti će da ga provjerim i razradim. Stoga zborim:

– Veliki Kneže svih Hrvata, počastio si mene tvog poniznog slugu dajući mu riječ na ovom uzvišenom sijelu. Marno sam slu-šao tvoje mudre riječi. Bit će mi vodičem u mojim naporima i ne sumnjam da ću noseći ih u duši, vratiti se ovom prijestolju s plodovima sjeme kojih je zasijala Tvoja veleumnost.

– Dobro zbori… dobro zbori… Ded, Kupiša, dodaj mi onaj pokal. Valja Vam ovaj ovčji s Paga, Gospodine Kneže...

Vijeće se iza mojih leđa pretvara u veselicu. A što i ne. Sun-ce je zašlo. Ugodna svježina, vjetrić pirka, ćuk se javlja iz grana onih primorskih zimzelena.

U krpe, pa hajd na put!

Mali kralj Pipin podiže čašu.– Gospodo, moji vjerni podanici. Objed je pri kraju. No ne

i dan. Ima još mnogo vremena do odlaska na noćni počinak. I

156

dok nebeski kolut hita k zapadu, mi ćemo, oni na koje se to od-nosi, zasjesti u Vijeće. U zdravlje svima...

Ovo je dobro pripremljeno, pa se oni na koje se ovo ne odno-si ustaju, ljube Kralju ruku i upućuju k izlazu u dnu prostorije.

I tada se događa nešto sasvim nepredviđeno. Kralj se okreće prema nama, Angilbertu, Astulfu, ocu Martinu i meni, i kaže:

– Naš predragi otac, Karlo Veliki Cezar Augustus Imperator kreće na bezbožne Saksonce čim na sjeveru okopni snijeg. Stoga moli cijenjene Vojnika Angilberta i umnog Gospodina Astulfa da mu se što prije pridruže. Oni će sada napustiti ovo Vijeće te će ranom zorom tražiti ligurske krajeve; zatim će slijedeći Roda-num nastaviti prema franačkim dvorima dičnog nam Oca.

Točka!Nevjerica. Na licima prozvanih, na licu Oca Martina, valjda

i na mome.Kralj je na nogama. Čeka.Teturajući Angilbert i Astulf pristupaju i ljube mu ruku.Angilbert je zbunjen, da li je to degradiranje ili napredova-

nje? No u Astulfa nema sumnje. Gleda me s izrazom bijesa, oča-ja i mržnje. Zašto? Pitat ću Henricu, ako bude prilike. Nastavi li se ovako, ništa više nije sigurno.

Kralj stoji. Čeka da se zatvore vrata za leđima istjeranih.Kaže: – A sada, Gospodo, skupimo se u što manji krug, jer

što slijedi od velike je važnosti za nas i za Imperium Romanum.Ostali smo – moram priznat da sam i ja potresen i zbunjen

– pa tako brojim prvo od sebe, jer to je najsigurnije, pa onda tu je do mene Otac Martin, pa da nastavim s poznatima, Kralj, Henrica, onaj mali žilavi…

Govori Pipin, Kralj Italije:– Dozvolite da predstavim, jer se svi ne poznajete.I počinje s Ocem Martinom, prelazi na mene… Preko puta nas dva su klerika-… Otac Ivan, Đakon Gumpert…I sada svjetovna lica.– Vojvoda Ivan, dux Istriae, Gustavus, praefectus Venecija, i

moj pouzdani mačonoša, ajde predstavi se sam.– Carolus, ego autem Carolus, imam čast nositi ime najvećeg

muža Zapadnog Rima.

157

Nema nas mnogo, a ono što je ostalo jasno poručuje: bit će de Dalmatia.

Kralj ne dangubi:– Vi ste moj udarni tim za Dalmaciju – kaže. – Dok će Otac

i Karlo udariti na pogane, nama je dano u zadatak da što prije riješimo pitanje prijetvornih Grka u Jadranu. Lujo će kao obično biti i jednima i drugima osiguranje s leđa. Malo nas je ovdje, no što manje to bolje. Ne moram naglašavati tajnost ovih naših do-govora. Svi prisutni su maksimalno provjereni i pouzdani. Mo-žete se osjećati sigurnima.

Zadivio me mali kralj. Kakav jednostavan, kako rječit govor. Tu se neće vrijeme tratiti na blagorijeke. Na posao, Gospodo i prijatelji.

Večernji vjetrić mreška tirkizno more. Topla popodnevna voda liže mi udove poput zaljubljene žene. Pod tabanima mi sipki, topli pijesak. Oko njih se vrte ribe, ribetine. Malo dublje, u pro-zirnom plavetnilu muzgavac plazi od stijene do stijene.

Na desno, gdje se more zatvara mostom otoka, sunce sjelo u daleke valove i sad koso žari nebo nad kamenim grebenom. Ne vidim ga doduše, ali znam da je tamo, iza krošanja zimzele-na koji svojim sjenama hlade ovaj kutak bistrine, iznad kame-nih dvora i podvornica župana Tugomira, mog Oca i slavne mu družine. Dvore su nazvali Podstrana oni koji su došli prije nas. Stoje na ruševini neke jako stare zgrade, a uz njih su i zidovi male kamene eklezije. Zanimljivo, kažu da je odvajkada posve-ćena Sv. Martinu.

Moji su se ovdje sasvim dobro snašli, popravili i proširili dvo-re, u podvornicama raste povrće, ogradile ih voćke svakojake, ponajviše smokva i oskoruša, iznad dvora između kamenih zidi-ća vinograd. Niz kanal, stotinjak koraka od mjesta gdje moje ti-jelo uživa blagodati prijazne vode, lučica. Mala, dobro obzidana i zaštićena od vjetra i valova. Koji ovdje, mnijem, nisu nikad pre-strašni, jer što vidim mora čini se jezerom. Ne bih povjerovao da ne znam: tamo desno, gdje netom ode sunce, pred gradom Spli-tom, sijelom glavnog biskupa Dalmatina, dva su otoka i uzani prolaz. Odavde vide se tek dugi hrptovi brežuljaka. Na jug, niz kanal, podižu se u nebo strmene litice, vrletni kamenjar sveudilj

158

zatvara more i ne bih znao, da mi nisu rekli, da je tamo gdje se poput rašlji uzdižu dva planinska roga, kanal na otvoreno more između dva otoka i velikog poluotoka na kojem su oni rogovi. Da nije slano, rekao bih jezero.

No da ne dangubim, jer ovo je tek mali odvojak od pričine matice, na koju ću se ubrzo vratiti, i brat mi se dobro smjestio. Iz Nina smo krenuli poslije podne, kad je već malo popustila vrućina i brzim kasom u noć stigli do prostrane ploče okružene brežuljcima. Na jednom nalazile su se ruševine goleme zgrade zidane od silnih, sjajno uglačanih klesanaca. U toj nekoć silnoj tvrđi, smjestio je Čudimir svoje dvore. Tu mu je obitelj i družina, obitelj, kažem, jer nas je dočekala mlada žena čarobne, tamne ljepote s vječnim daškom sunčanog smiješka na usnama, koju mi je Čudimir predstavio kao Tihu, svoju životnu družicu.

Oženio se mali Čudimir. Pogledaj Tihu, i ne moraš biti vrač da vidiš da će uskoro biti tata Čudimir. A već mu kažu župan!

Dragi moj Tugomire, ti si zapeo u Prigorju, Sisak ti visi kao mlinski kamen oko vrata, još nemaš poroda, potucaš se gradeći, navodno, Novu Europu, a bilo bi ti bolje da sjedneš kod kuće, malo se pozabaviš poljima i međašima i onime što između njih raste, prvobitno ženom i potomstvom.

Prije lijeganja zabuljio sam se u zid i rekao.– Ostavio sam te kod kuće, jer bi bilo riskantno ponijeti te u

ovu nepoznatu zemlju. Doduše, mislim da bi ti se dopalo. Toplo je i suho, ne pogoduje crvotočini i truležu. A ulje kojim bih te mazao niti zamisliti ne možeš. Isprva malo zaudara, no kad se na-učiš, boljega nema. Sjao bi kao zvijezda Danica. A sad reci što ću?

Iz mraka se pomaljaju Njegove blage oči. Eto ga, Bog, Moj Bog. Stigao da mi pomogne. Gledam, slušam. Kažem: – Da, ra-zumijem, nije lako. Nisam postao vođa naroda, niti svojega, niti onih na podnožju gore. Kažeš da se strpim, da je ovo samo ulog koji će se višestruko isplatiti. Da izdržim? Ako tako kažeš, izdr-žati ću. I više neću zavidjeti bližnjima.

Vraćamo se sa zapadnim suncem u leđa. Danas je svježe, puše s onih golemih planina, koje se cakle kao riblje oko, modre, bijele, zelene, regbi vidi se svako stablo, svaka stijena. Ispred njih ispleli ruke oni bezbrojni humci, kamenite glavice iznad dugih njiva de-bele zelene trave koju je sunce posijalo narančastom prašinom.

159

Zlate se dvori župana Čudimira, brata mojega. Ondje ona Tiha priprema sa ženama večeru za junake. Priprema i broji dane.

Lijep je ovo kraj, lijepe oranice, lijepi kameni dvori. Čudomi-rići će ovdje, u Podgrađu, jer tako su naši slavenski prethodnici nazvali ovo mjesto podno tvrdog grada, pustiti korijenje i živjeti dovijeka. Podgrađe i Podstrana!

Do Zadra, glavnog grada Dalmatina je oko 20.000 koraka. Ujutro smo jahali sa suncem u leđa, vraćamo se sa suncem u leđa. Zadar je na poluotoku, s jakim zidovima i tornjevima na zidnom plaštu. U gradu kamene kuće, palače, eklezije. Velika cr-kva biskupova, do nje okrugla crkva nalik našim svetištima, tek s krovom. I još jedna, daleko veća i okruglija.

Paulus Dux Zadrana mlad je i pristojan čovjek. Za Dalma-tinca je povisok, i dosta svijetle kose. Kaže da mu je baka bila Slavenka, plemenitog roda. U gradu naveliko žive Slaveni, oni koji su stigli prije nas i s kojima sada dijelimo zadarsko zaleđe.

Paulus nas je lijepo primio. Dobro poznaje Čudimira, upo-znao je nekom prilikom i Oca. Želi nam dobrodošlicu, posebi-ce meni, novaku. Ukazuje da je mudro imati takvog pouzdanog čovjeka u pozadini, da ti čuva leđa. Nisam siguran da li mogu prihvatiti kompliment, no izrijekom ga prihvaćam i hvalim kne-ževu ljubaznost i znamenitost njegovog grada.

Knez lijepo govori slavenski, a i rimski mu je razumljiv, iako nije onako čist kako sam ga naučio od Astulfa i Ane Valerije. No nema nikakvih prepreka sporazumijevanju, a, ako smijem dodati, i razumijevanju.

Dux jako dobro zna tko smo i zašto smo ovamo došli. Zna da je iza nas Veliki Kralj, no taj je daleko. Eto što se desilo Erihu...

Iza Duxa je Cezar Istočnog Rima, jedini pravi vladar, nagla-šuje Paulus, kršćanskog svijeta. No Cezar je daleko – to ne kaže, no to svi znamo – u Istočnom Rimu. Zadar je tvrdi grad, dobro branjen i dobro opskrbljen, a Romejski Cezar ima brzo brodov-lje koje se po potrebi zalijeće u Jadran i samo za pobjede zna. Ipak, kolika je morska pučina, koliko je na njoj valova, koliko rtova i zaliva oplakuje. Paulus gleda pred sebe, u vrškove elegan-tnih kožnatih cipelica. Da, daleko je, sve je daleko. I Dux i mi, i njegovi i naši tek su šačica čovječanstva negdje na rubu svojih svjetova, razdijeljeni morskim rukavcem i ogradom od kamena.

160

Dok zalažemo smokvama, i svježim i suhim, pa usoljenim maslinama i sitnom slanom ribom uz mirišljivu žesticu od neke jako posebne višnje, silazi na nas, zaokuplja nas, govori: a kako bi, je li, bilo...

Slušam taj zavodljivi glas, slušam i trpam ga na sigurno. Pau-lus je vješt pregovarač. Dopada mi se, pa ne ću reći, podmukao, no Dux se neće prodati za šaku graha.

– Sudbina, odnosno Svevišnji učinio nas je susjedima – kaže. – U gradu ima ljudi vaše krvi. Naši izvan zidina poženili su se i poudavali za vaše. Slobodni smo ljudi, građani koji udišu slobod-ni gradski zrak. I vi ste slobodni ljudi. Nema razloga za svađu.

Ostaje neizrečeno: imamo svaki svog gospodara, a taj svojata sve. A da idemo dalje sami, zajedno? Možda i to visi u zraku, no ako je tako, jedva se nazire. I bolje da je tako! To su opasne misli.

– Vi imate snažne ruke, vješte oružju, spadi, sulici, praćki. Vješti ste obrađivači polja, vješti stočari. Mi pak živimo od mora, morem brodimo, donosimo robu iz dalekih krajeva svijeta.

Neizrečeno: zar se lijepo ne nadopunjujemo.Ako sve to ostane zauvijek neizrečeno, zauvijek ćemo se

ovako otmjeno nadmudrivati uz tu višnju koju zovu maraska, i nikad na zelenu granu. Danas jednom, sutra drugom. Ili u boj-nom redu jedni protiv drugih. Sada znam da moram što prije do Velikog Kralja, do malog kralja Pipina, do mojih starih bojnih drugara. Dux Paulus je pametan, prijazan i pragmatičan. Kao morski čovjek dobro zna da se ne može plivati protiv struje. Va-lja podići struju kojoj niti Dux niti Cezar Romeja neće odoljeti.

Negdje nešto zvekeče i Dux Paulus kaže da je podne, da će nas odvesti do Biskupa. To je neočekivana čast. Valjda nas neće ispitivati glede čistoće naše vjere u Spasitelja.

Neće.Biskup Donat je također zgodan, mlađi čovjek, recimo na

rubu zrelosti. Visok je i plećat, tamne kose, preplanule kože, cr-nih, skoro rekoh vatrenih, ali ne, ne, već začudo mirnih i du-bokih očiju, gotovo kao Moj Bog. Zadar ima sreću da su mu i svjetovni i duhovni upravitelj pragmatični, domaći ljudi koji vole svoj kraj i žele mu najbolje.

Primio nas je u onoj većoj, kružnoj građevini. Lijepo je obi-jeljena, a unutra sa zidova zure u nas izduženi bradati likovi sa

161

zlatnim kotačima oko glava. To su sveci, sitniji bogovi Spasite-ljevog dvora. Neki drže grančicu, neki knjigu, neki krunu. Ima ih i ženskih, u dugim, kockastim haljama, s pletenicama ili kosom visoko spletenom, s vrpcama u kosi, grančicama, krunama. Te su optočene draguljima.

Vješto naslikano.U polumraku eklezije ugodna svježina. Biskup nas nudi slat-

kim bijelim vinom, kruhom i sušenom ribom. Znam da su sve to znakovi Spasiteljevi. A kako je Spasitelj i Moj Bog, mogu reći, Moga Boga. I sad mi opet pada na um naša uljudna konverza-cija s Duxom i ova s biskupom koja se upravo odvija. I biskup zna slavenski, iako ne tako dobro kao Dux. Kaže da su mnogi u njegovom stadu našeg korijena, i da nam je drago da smo i mi sljeditelji Spasitelja. Kad dođe vrijeme, Spasitelj će prosvijetliti one koji ga još nisu prepoznali, i sve će biti u redu. Da li biskup zna koliko je naših tamo vani bez vjere, koliko je nas kojima je vjera u najmanju ruku sumnjiva?

No biskup se ne gubi u prodikama. I tako se ponavlja ono što smo već odradili u pretoriju. Bog s Vama. I s Duhom Tvojim. Biskup će sada na molitvu, a mi s Duxom na ručak. Kad malo popusti vrućina, a i nije tako vruće, iako je onaj prohladni vjetrić pao, na konje pa natrag u zeleno Podgrađe.

Italski se kralj obraća meni, Tugomiru:– Gospodine (i ja sam unaprijeđen, više nisam «mladi» već

pravi Gospodin!), Vi ste, kako kažu moji vrsni savjetnici, ne tako davno iz zemlje Liburna i Delmata. Sjećam se vaših vrlina kad smo ispod Susjedova grada i u prastaroj Sisciji kretali na bez-božne Avare. Iznesite svoje mišljenje.

Ustajem, padam ničice, pa opet ustajem. Ovo je čas koji sam čekao. Ovo je mojih pet minuta. Za ovo je vrijedno strpjeti se i patiti, posebice ako te patnje i nisu baš najljuće. Osjećam poglede, bockaju, propitkuju, tko je on, tko je taj kojeg naš mali kralj oslov-ljava s Gospodine. Osjećam kako me glade Henricine oči. Govore: sad ćeš se iskazati. Opravdati moje povjerenje i ljubav. Opravdati sve što sam savjetovala Gospodinu kralju. Ovo je tvoj trenutak pa sada, naprijed, iskaži se! Oči gotovo kao u Mog Boga, ako to nije Moj Bog zasjeo u Henricu Gepidu i sad se javlja njezinim očima.

162

Progovaram ja, Tugomir, sin župana Tugomira, comesa, od Tuginog plemena Hrvata.

– Veličanstvo, dična Gospodo! Da mi je jučer netko rekao da će skromna osoba poput mene sjediti s Vama za istom stolom i da će mi najodličniji od Italaca zapovjediti da zrak koji dišu uzbibam riječima nedostojnim Vaše veličine, pljunuo bih mu u lice i rekao da laže. No, evo, nemoguće se ostvaruje. Po Vašoj naredbi zloporabiti Vašu pažnju i strpljenje.

Kićene riječi! Zaista, jedan od mojih zvjezdanih trenutaka, kao ono pod Djevinim kamenom, u Blatnogradu, na Lovisovoj tvrđi, pod Susjedovom gradinom, pred družinom Ljutobrata i Ljutobratića u prašnjavom Sisku. Nešto se uvuklo u mene, i sad ćete me čuti: kratko, jasno i povijesno. Tisuće Slavena obraćaju se Novoj Europi!

– Da. Preslavni kralju, predična Gospodo. Ne tako davno sam iz kamenite Dalmacije. Ondje se dobro smjestio moj rod, Tugomirića i Oca Mog, i ostali rodovi Hrvata koje je u tu zemlju plavog neba i sunca poveo vrli Knez Višeslav. Drže zemlju kao časni vojnici najvećeg sina naše Europe, Velikog Cezara Karla.

Zastajem da iščitam dojam. Nije loše. Nastavljam:– Drže je, no ne cjelokupnu. Vlasti našeg Velikog Cezara ne

pokoravaju se neki gradovi i otoci koji tvrde da su podanici ne-kog Romejskog Cezara u Konstantinovom gradu. Taj pak, ulu-do, tvrdi da je i ona zemlja koju držimo kao sluge onog našeg Najvećeg Gospodara, ustvari njegova, i da bi se trebali njemu pokoravati i služiti.

Čas je za stanku, da dam priliku Malom Kralju da odahne, da nešto i on kaže.

Govori Mali Kralj Pipin, sin Velikog Karla Cezara Augustusa, vladar Italije.

– Ded, reci nam što predlažeš!(Već sam pohvalio pragmatični duh maloga kralja).– Veličanstvo – kažem – postoje po mom skromnom mi-

šljenju dva čimbenika. Prvo, mi sami ne možemo osvajati gra-dove, koji su dobro utvrđeni i opskrbljeni, koji morem dobivaju svaku potporu, i koji na tom istom moru mogu spriječiti svaki pokušaj potpore našim snagama. Valja nam zavladati i kopnom i morem!

163

– Dobro rečeno, zar ne, Gospodo! No mi smo već poduzeli korake. Vojvodo Ivane, časni Gustavuse...

Govori silni muž Ivan, Dux Istriae.– Gospodaru, Gospodo! Po Vašoj smo zapovijedi natjerali

one lijene Romane i Romeje u zemlji kojoj imam čast biti na čelu da poprave sve brodove koje drže po svojim mnogobrojnim lukama i da najvećom brzinom obaraju visoka stabla na padina-ma istarskih planina, te grade istom brzinom lađe brzoplovke, opremaju ih, i vježbaju mlade posade kako bi što prije mogle zaploviti pod stijegom Vašeg Veličanstva...

-... Gospodaru, Gospodo – riječ preuzima Gustavo iz Vene-cija. – Po Vašoj sam zapovijedi natjerao one lagunske štakore da sve svoje brodove i brodice sakupe kod mjesta kome kažu Rivo Alto, tu smo ih popisali zajedno s posadama, a također naredili da se iz šuma terreferme dovlače debeli trupci, da ih vješti tesari pretvaraju u daske i oblice, te da se i ondje grade i pripremaju brzoplovke na uslugu Vašem Veličanstvu i Njegovoj Augustov-skoj Preuzvišenosti.

Računam. Koliko je to čvrstih brodova koji mogu preploviti Kulaf, koji se neće izvrnuti pri prvom udaru bure, i koji neće prebjeći Cezaru Romeja ako se njegova mornarica pojavi u Ja-dranu.

Mali Kralj čita moje misli: – Lakše je sagraditi brod no naći dostojnu posadu. Zar da vjerujemo Venecijancima i Istranima?

Ivan gleda Gustava, Gustav Ivana. Gustav kima glavom. Ivan progovara:

– Dijelim Vaše sumnje koje su, nažalost, opravdane. Moramo osposobiti barem neke od naših ratnika za pomorsko djelovanje. Moramo snažno pritisnuti i venecijsku i histrijsku gamad, kako bi shvatili da će za svaku psinu na moru skupo plaćati njihov rod i susjedi na kopnu. Srećom, u Istri imamo jake snage naših po-uzdanih slavenskih podanika, a oko Venecija Langobarda, koji od vajkada žele ući u lagune Veneta.

Koliko godina treba za pripremu brodovlja koje bi bez bo-jazni prebacilo dovoljno franačkih snaga u Dalmaciju, i moglo se zatim suprotstaviti mogućoj intervenciji romejske flote? Tri– četiri? Manje? Više? Nemam pojma!

No u taj čas mi sviće.

164

Kažem: – Dozvolite mi, smjerno Vas molim, da ponovno uz-mem riječ. Ratove dobivaju mišice junaka i britke spade. Dobiva ih vješti vojnik pod zapovijedi vještih boljara. No postoji oružje snažnije od spada i ratnih vještina.

– Da – oglašava se mali kralj – vrlo dobro. Slažem se, Tugo-mire, dogovori, pregovori.

Duboko se klanjam, ispravljam, kažem. – Kao i uvijek u pravu ste, Vaše Veličanstvo! U Dalmatinskim gradovima, na otocima, sijaset je našeg naroda. Poženili se, poudavali, pokrenuli posao, stekli priznate položaje. Izvan grada, mnogi su se Romani po-ženili i poudavali u naše rodove, stekli zemlju, plemenito sta-nje među našim junacima. Dalmaciju danas vodi Dux Paulus u Zadru, čovjek mlad, hrabar, praktičan. Uz jaka jamstva, bio bi dobar sugovornik. I biskup Zadra, Gospodin Donat, sličnog je kova. Nije nesklon stavovima Rimskog biskupa. Svevišnji ga je obdario mudrošću i pod pravim uvjetima ta bi mogla biti i nama na uslugu. Za to ne treba čekati da se izgradi veliko brodovlje, koje svakako treba graditi kao jamstvo sile. Započnimo razgo-vore...

Otac Martin se vrpolji, nastoji uhvatiti moje pogled. Neznat-nim pokretom glave dajem mu na znanje da sam ga razumio, i da to sad slijedi.

– Ipak, Veličanstvo, postoji i drugi čimbenik. Otac Martin će me, vjerujem podržati. Da bi se pregovori dobro završili, da bi se postiglo stapanje dvaju područja, da bi, ukratko u carstvo Karla Velikog uklopili i gradsku i otočnu Dalmaciju, treba pro-vesti dosljedno i temeljito pokrštenje doseljenog naroda. Mnogi su tamo već stoljećima, mnogi pričaju o Spasitelju, no mnogi od tih i ne znaju što govore. A pođemo li dalje od obale, vjera u Spasitelja postaje jako upitna.

– Da – oglašava se mali kralj – vrlo dobro, Tugomire, što još?Duboko se klanjam, ispravljam, kažem. – Kao uvijek ste u

pravu, Vaše Veličanstvo! A za takav pothvat trebaju nam ljudi poput Oca Martina, dokazanog ispovjednika vjere u Spasitelja Našega Isusa Krista, ali i oni vrijedni ljudi koji će kao ispovjed-nici prave vjere za novi Spasiteljev narod zidati domove Spasi-teljeve, urešavati ih pismom i rezbarijom, jer sve to jako pomaže bržem i stalnijem prihvaćanju Spasiteljeve Istine.

165

– Da – oglašava se mali kralj – vrlo dobro, Tugomire, dogo-vori, pregovori, pokrštenje, potvrđenje.

Duboko se klanjam, ispravljam, kažem. – Vi ste rekli sve, Vaše Veličanstvo!

– Da – kaže Pipin, kralj Italije. – Ivane, Gumperte...Svećena lica se zgledavaju. Zbori Prezbiter Ivan: – Veličan-

stvo, spreman sam riječima poduprijeti napore Oca Martina, no ovime izvješćujem da sam slijedeći umijeće mojih predaka u Rivu Altu od neslomljivog istarskog kamena izradio te slovi-ma osmislio i rezbarijama ukrasio, posebice Presvetim Križem, krsni zdenac koji ćemo čim to budu prilike dopustile prenijeti u Nin gdje kažu dvore Kneza Višeslava...

Okreće se Gumpertu.Govori Đakon Gumpert, Langobard.– Veličanstvo, a ja sam spreman da umijeće zidanja koje sam

naslijedio od pokoljenja predaka stavim na raspolaganje Vama, Velikom Cezaru i Spasitelju.

Kapa dolje Malom Kralju! Mislio je na sve. Sad jasno vidim obrise naše skore dalmatinske misije. Sve to ide zaslugom Tu-gomira.

Oglašava se Vojnik Carolus:– Tugomire, sine i prijatelju, dični poglavico naših savezni-

ka Hrvata. Njegovo me je Veličanstvo izuzelo iz slavne službe mačonoše i imenovalo voditeljem operacija u zemlji Dalmaciji. Recder, s vojnog motrišta, s kakvim snagama možemo računati.

Pohvalio sam maločas malog kralja da je na sve mislio. I ne povlačim pohvalu. Mislio je mali kralj itekako na vojni aspekt. No ostavlja ga Vojniku.

A što da kažem?– Dodatne nam snage ne bi uopće škodile. U planinama po-

stoje prilične snage Avara i Slavena, kojima vlada naš prijatelj, Otac Martin će se rado sjetiti njega i njegove dične supruge, Ban Abraham zvan i Hakan, muž kreposne Helene zvane i Leka. U Panoniji sjedi Knez Vojnimir, drugi među Hrvatima samo iza svog brata, Kneza Višeslava. Između njih, u Međuriječju, na Zapadu jaki je muž, Juraj Jarilo, moj vrli tast i njegova družina. Istočno od njega je Sisak, gdje vlada Ljutobrat s Ljutobratićima...

Namjerno ne dovršavam misao.

166

Carolus heri glavu, stišće očice.– Dakle, ako Vojnimir krene iz Panonije u Dalmaciju, u Me-

đuriječje... Reci, a što se događa istočno od Siska, gdje su nekoć bili najveći avarski hringovi.

Istini za volju, ne znam. No slutim:– To je zemlja smutnje – kažem odlučno. – Oko velikih rijeka

lunjaju Bugari, pa i prijetvorni Grci imaju tamo svoje ispostave. Trebalo bi se osigurati...

Po prvi put osjećam ledeni zid. Rekao sam, čini se, istinu. No ta i nije najugodnija.

Govori vojnik Carolus:– Naše su snage ograničene. Ovog proljeća slijedi masovni

napor protiv bezbožnih Sasa. Bojim se da nema dodatnih po-strojbi koje bi pomogle osigurati istok Panonije. Uzdajmo se u snagu i dobru volju Siščana.

Prepoznajem sjene sumnje i rezignacije. Gledamo se u oči, i, zatim, jedva primjetno slijeganje ramena. Razumijemo se. Voj-nimir ostaje gdje je, ne prelazi u Međuriječje, ne pali Sisak, ne iskorjenjuje Ljutobratiće, ne preuzima osiguranje istočnog boka. Romejski Cezar može mirno uputiti svoje snage u Dalmaciju.

– Pregovarati ćemo, jel tako – kaže Carolus. – S ljudima po-put Vas, oružje nam možda i neće trebati.

Skromno prihvaćam kompliment. Oboje dobro znamo da se upuštamo u pothvat visokog rizika, i da nas «centar» neće izvla-čiti. No svjesni smo i svojih vrijednosti. Snaći ćemo se.

– Što prije, čim vrijeme dozvoli, poći ćete u Polu, i odanle dobro zaštićenom lađom potražiti obale Dalmacije – zaključuje mali kralj. Dux Ivan će Vam osigurati pratnju na kopnu i moru.

Konačno sam uz Tebe, gledam Tvoje oči, rukama dodirujem tvoja osakaćena uda. Kroz svaki poru drva stiže mi tvoja snaga. Ponovno si me spasio, doveo kući. Ženi, svojti, družini.

Bojim se, ne zadugo.Put je trajao tri dana. Sredina je rujna, noći su duže, a dani

kraći. Vrućina je popustila. Vjetrić blago mreška morsku puči-nu. Grožđe zori, pa tako i kasne smokve, oskoruše, kupine. Žito je požnjeveno, ribe se love kao lude. Dobro mi je Knez govorio da je ovaj kraj dio raja.

167

Iz te božanske zemlje popeli smo se preko one goleme gore, sad znam da ga naši zovu Velebit, istim onim prijevojem kojim smo i došli. Knez mi je dao dvadeset na izbor junaka kao pratnju, a vodio nas je opet onaj isti tamnokosi i zdepasti domorodac.

Na visoravni Like dočekao nas je podno popravljene utvrde na brežuljku, koja se vrlo prikladno zove Gračac, Ban Hakan Abraham, s družicom Lekom Helenom i družinom. A je li ga družina! Što li je marni Hakan učinio u ova kratka dva mjeseca. Avarima je podigao moral, sad su to dobro naoružani, ponosni junaci na hitrim konjićima, počešljani, oprani, nakićeni. Hakan je sredio stvari s Gačanima, Bužanima i Kosinjanima, i ovi su svi prihvatili njegovo odlučno i pravedno vodstvo. Gospođa Leka nije ostala netaknuta od ruke božje koja je sve to mudro vodila. Banska obitelj neće biti bez isto tako plemenitih nasljednika. Ve-selit će se Višeslav i Borna vjernim i snažnim saveznicima.

Podno Gračaca Ban nam je pripremio gozbu kakva se pamti, i tu smo i zanoćili.

Drugi smo dan prešli još dva niza planina, iduć nešto sje-vernijim putem. Silazeći niz zadnju gorsku padinu, u smiraj drugoga dana, zapuhnuo je povjetarac iz ravnice i donio miris pokošene trave, kasnih bresaka i grožđa, i masne, crne zemlje. Miris mojega svijeta, mog Prigorja. Srce mi je ispunilo ogromno veselje. Nek je ona zemlja uz plavetno more djeličac raja, nek ga uživaju Otac Moj i brat mi Čudimir, nek njime mudro vlada Knez Višeslav, no nek im je sve to za jedan dah ovog večernjeg mirisa ravnice.

Jedva sam dočekao zoru, bio sam valjda prvi na nogama, prvi u sedlu, a kako smo zanoćili blizu sastajališta onih pet rijeka, kući smo stigli netom iza sredine dana. Zagrlio sam i izljubio Anu Valeriju, izpozdravljao se sa svojtom i družinom, i zatim smo otišli u stare dvore i izvadili te iz tajne ladice. Sad si opet uz moju postelju, uz moje uzglavlje. Daj mi snage da nastavim.

Nisam dangubio.Poslao sam glasnike Vardanu, da mi javi gdje je najbliža tvr-

đava franačkih vlasti, i ako se može znati gdje su Angilbert, Astulf i Otac Martin. Za desetak dana, s prvim mrazom, stigao je Vardanav glasnik s viješću da su Angilbert, Astulf i Otac Mar-tin negdje u Bavarskoj, rješavaju zbrku koja je nastala između

168

Avara i Slavena. No nama dobro poznati Ansfried drži za našeg Velikog Kralja utvrdu na gori kod Celeja. On uvijek zna gdje su Angilbert i družina, i kako doći do Velikog Kralja. A vijest je da će Veliki Kralj provesti Božić u vječnome Rimu.

Ostaje mi manje od tri mjeseca.Kako do vječnoga Rima? Gdje je, uopće, vječni Rim?Sjeo sam s Gospodinom Jurjem, mojim vrlim tastom, i pitao

ga.Rekao je da ne zna, no svi koji su dolazili iz Rima ili tamo

odlazili, stizali su sa zapada, preko Norika, ili išli prema zapadu.Poslao sam glasnike Vardanu, da se raspita kod Ansfrieda.Za desetak dana, s prvim velikim kišama i mirisom suhog li-

šća stigla je vijest.Vojnik Angilbert, umnik Astulf i Otac Martin ići će u Rim do

Velikog Kralja. Nek budem u Emoni petnaestog dana mjeseca studenog. Tada na prijevojima još nema snijega. Ansfried će mi dati pratnju do Emone.

Eto, nije zadugo!Sad ću te ponovno pospremiti u tajno skrovište, pa bdij na

Anom Valerijom, nad imanjem i družinom, nek ruka Jurju Jarilu bude i dalje čvrsta i brza. Dok je tako, ne bojim se Siščana. Ako se moji planovi ostvare, i za to ćemo imati trajnijega lijeka.

Iskrice, krijesnice, srebrena prašina zvijezda. Ušlo je svjetlo u moju sobu, ili točnije, miris svjetla, iskričavog i nevidljivog. Izronila je iz njega, čista kao kap iz bijelog oblaka, kao zlatna nit na kraju borove grančice. Uspravio sam se, uzdigao, i već po običaju spustio joj ruke na ramena. I ona je spustila svoje. Dah zlata polagano je tekao niz kralježnicu i pretvarao se u solide pri njenom tvrdom dnu. Ondje su se sakupili svi Bogovi svijeta. Zapjevali su i sretno, držeć se za ruke, spojili. U mraku je sjala velika nevidljiva luč. Nevidljiva i nečujna. Sveprisutna.

Rekao sam: – Astulf te se boji.– I neka! Nije Lamissio, nije ga kralj Agelmund izvadio ko-

pljem iz Lame. Niti je zmaj iz zlatnog jezera. Ne boj ga se. U meni je krv Rosamunde i nitko više neće piti vino iz lubanja Ge-pidskih kraljeva.

Rekao sam: – Ne želi mi dobro.

169

– Ideš svojim putem, a on svojim. Dok dišem, vaši se putevi neće presijecati. A sad ispleti mrežu, jer ovo nam je zadnja noć u lovištu.

Snuždio sam se, iako to nisam pokazao. I tako je ponovno poteklo zlato, i vidio sam zmaja kako napet skače iz Lamoča. Da li sam time prikupio dovoljno božanske vatre? Jer ona je sigurno bila božanskog roda, a možda i ja. Da li da je upitam?

Spustila je lice na donji dio mog tijela i ondje se rastopila. Po-kušao sam je uhvatiti među prste. No tekla je nezadrživo u veli-ku tirkiznu špilju u kojoj se nešto bjelasalo, nešto titralo, drhtavo i prazno. I tada je iz tog titranja izronio On, moj Bog, podigao ruku, no niti je on nije mogao ili želio zaustaviti i tako sam ostao sam, odvojen, rastavljen zauvijek i zauvijek sretan.

– Da Bog živi Karla Velikog Cezara Augustusa – Dux Paulus podiže čašu.

– Da Bog živi...Podnevno sunce blješti pločama foruma. Uzdiglo se visoko,

nebu pod oblake. U pretoriju polumrak, usred dana. Za koji će nas trenutak Dux Paulus povesti na objed. Po mirisima koji dopiru s onu stranu atrija bit će ribe i morskih stanovnika sva-kojakih, juhe, namazi, netko povelik na gradeli. U pozadini već naslućujem fritule s medom u vrućem maslinovom ulju.

Mladost! Motrim Duxa Paulusa, mog vršnjaka. Otac kaže da sam se

rodio šesnaest godina prije našeg puta na jug. Dakle, i Duxu i meni su dvadeset i četiri godine. I nije više najranija mladost. Borna, mladi knez, visok i sjajan, također mi je vršnjak. A tako i Ban Hakan Abraham. Čudimir, župan Sidrage, je nešto manje od dvije godine mlađi. Mislav otprilike isto. Mislav je sin kne-za Vojnimira. Stigao je pred dvije godine s dvije tisuće ratnika i njihovim obiteljima. Prošao je pored Čudimira i smjestio se na prazno polje između gradova Splita i Trogira, te u tvrdi Klis kojim vodi put u zaleđe. Taj kraj nazivamo Podmorjem. Gum-pertus mu je na zapadu polja, u Bijaćima, popravio neku staru ekleziju i podigao kamene dvore. Točnije, oni se još uvijek gra-de. Mislav ima kneževske manire i ambicije i trebaju mu veliki dvori.

170

Posjetio je Oca i Majku u Podstrani i nakon drugog posjeta zaprosio moju sestru Tugu, koju, mislim, nisam još spominjao. Imam, eto, i malu sestricu, bit će buduću kneginju.

Toliko o mladosti, poznoj mladosti.Tamnije su dobi Biskup Donat, koji uljudno priča s Ocem,

sad i s posvećenim Biskupom Martinom, jer je voljom Našeg Cezara Nin postao biskupijom Hrvata. I ondje Gumpert gradi ekleziju Martinove katedre, koju će Otac Ivan uresiti najboljim kamenim rezbarijama. Gradi je, kaže, na mjestu neke starije. Ipak, gradnja traje a potrajati će još koju godinu. Za đakonom Gumpertom, Langobardom, i Ocem Ivanom, Venećaninom, velika je potražnja. Posvuda se krsti, gradi i kleše. Podučavaju svom umijeću mladež, i našu mladež. Tesali smo i rezbarili drvo, pa što da ne zidamo i ne klešemo kamen!

Gradi se i kod Čudimira. Tamo je naš vojnik Carolus dao po-dići ekleziju, također na ruševinama starije, u čast Sv. Martinu, imenjaku našega biskupa. Carolus sjedi nekako između nas, mladića, i onih zrelijih, kao da pokaže da je i dobno u sredini.

Uz biskupe, Ljudemisl, ujak Bornin, župan teninski. Smjestio se u plodnim dolinama uz rječice u Zagorju. Eto, i ovdje ima Za-gorje, ali nema Prigorja!

Ej, moje Prigorje, ženo, svojto, družino. Da li Vas se uopće sjećam!?

Dva tjedna iza one noći kad sam od Henrice primio njenu posljednju posvetu, krenuli smo put juga. Sat, dva ravnicom do mora, dok su nam se s lijeva pod snijegom caklili vrhunci naj-bližih Alpi, a s kulfa strujao blag proljetni povjetarac. Nosio je miris soli i topline, sve buduće mirise rajskih vrtova Juga. Svojim je dahom na očigled izvlačio iz dobre, pjeskovite zemlje, vlati trave i šarenu prostirku proljetnog cvijeća. Onda se iza nepre-glednih površina trstike zaplavilo more, a mi smo skrenuli ulije-vo, pod strmenu hrid, pregazili kao potočnica plavu rijeku koja je prehladna brzala s alpskih visina, i zatim putovali dva dana niz obalu prema jugu dok se je ona hrid na lijevo sve više smanjivala, pretvarala se u nizove brežuljaka i na kraju u potpunosti spla-snula u ravnicu. Tu na kraju te Istre bio je okrugao zaljev, a oko njega i na brežuljku grad, Pola, ili, kako ga stanovnici našeg je-zika zovu, Pula. U gradu čudo zidanih eklezija, i velikih rimskih

171

zgrada, pa tako i golemi kotač, kao i onaj rimski, gdje su, prije no što je blaženi Konstantin, preteča našeg Augustusa, prepoznao Spasitelja, kršćanima hranili lavove.

U Pulu nas je dopratio Dux Ivan s jakom vojničkom druži-nom, kako pristoji, jer mi nismo bili tek obični putnici, pa niti neki bilo kakvi pregovarači ili poklisari. Po pravilima dvora Ve-likog Karla, Carolus i Otac Martin dobili su neke spise koji su ih činili osobnim poslanicima Našega Cezara, missi dominici, kakvi se šalju u pokrajine sa svim moćima Velikog Vladara. Ne mogu reći da sam ostao ravnodušan buduć dio takvoga poslan-stva. Nije bilo dvojbe: Dalmacija, a s njome i mi, plemena Hrva-ta, postajemo službeno dio Velikoga Carstva.

U gradskoj luci ljuljuškale su se tri lađe, najveće što su ih Istra-ni imali. Na njima s bile najvještije i najpouzdanije posade, po dvadeset veslača, slobodnih ljudi koji su marno grabili vodu za-rađujuć svoj kruh, pa zapovjednik i još desetak pomoraca. Ukr-calo se na svaku i po petnaest do zuba naoružanih oklopnika, te konačno, Otac Martin, Svećenik Ivan, Đakon Gumpert, Vojnik Carolus i ja. Nisu se ukrcali samo ljudi. Čekrk je stenjući podi-gao u jednu od lađa oveću drvenu kutiju u kojoj je moralo biti nešto užasno teško, ali i vrijedno, jer je Svećenik Ivan bez daha promatrao ukrcavanje i duboko odahnuo kad se kutija smirila na palubi lađe. Ukrcana je jedna manja lijepo istesana drvena kutija, tu se moglo unijeti bez napora i bez dizalice, te je, također pod budnim okom Ivanovim smještena na sigurnom u potpa-lublju. Čekali smo nekoliko dana dok su se oblaci jurili nebom, a kiša izmjenjivala sa suncem, te, kad su najstariji i najiskusniji pomorci u gradu rekli da slijedi tjedan dana stalnog i sunčanog vremena isplovili jednog tihog jutra na vesla do otvorene pu-čine. Ondje su mornari podigli prostrana pravokutna jedra na visokom jarbolu u sredini broda, ova su se odmah nadula pod pritiskom jutarnjeg sjeverozapadnjaka, vesla su uvučen i mi smo poletjeli niz kulaf – u plavetni beskraj.

Preda mnom se otvorio svijet kakvog još nisam vidio, a niti mogao pojmiti. Plavo, plavo, plavo, more, nebo, horizont. To se plavo kupalo o svježem zlatu jutarnjega sunca kojega su kose zrake titrale na valićima tu, ali i tamo, daleko, gdje su se spa-jali nebo i more poput magličastih ponjava. Znao sam iz isku-

172

stva da se tu negdje, nadesno, nalazi zemlja Italija, presveti Rim, gdje sam pred nekoliko mjeseci bio svjedokom krunidbe Našeg Cezara, no gdje, iza kojeg plavog vala, iza koje prozirne a opet neprobojne koprene, iza kojeg nabora neba, to nisam mogao doumiti.

Za svaku sam se sigurnost okrenuo i gledajuć najjužniji vršak poluotoka Istre, zahvalio Mom Bogu, i svim ostalima, da ima tvrdog kopna koje mi dozvoljava da se snađem u ovom svije-tu i da ne odlutam do nekog ponora gdje bi me progutao plavi bezdan. Na sreću, kako smo zaobišli strašne šiljke stijenja na rtu koji se vrlo ispravno zvao Kamenjak, izronila je dugačka sjena na istočnom obzorju, kojoj je hrbat tek nedavno preskočilo i oba-sjalo sunce. Bio je to dugi potez kopna, ustvari, rekli su mi naši mornari, otoka, i mi smo ne mijenjajuć smjer brodili širokim ka-nalom, otvoreno nam more ostajući na polunaprijed i nadesno, prema sredini te otočne skupine.

Kasnije sam izračunao da je kanal između Istre i otoka mož-da nekih trideset tisuća koraka, da naš brod nošen veselim i pri-jateljskim povjetarcem grabi kojih 4-5 tisuća koraka na sat, te smo se negdje oko sat i pol iza podneva toliko približili otoku da smo mogli prepoznati drveće, stijenje i uvale. Sjeverno od nas steralo se kopno u obliku neke visoravni koja je užasno strmo padala u more. Obronci su bili goli i nepristupačni i jao si ga onom kog bijesni valovi bace na te hridine. Nema mu spasa! Mi sam pak brodili u neko zjalo, na lijevo se s crte obale vrtoglavo dizao strmi, zašiljeni vrh, a na desno sterao se niz niskih, žuć-kastih otoka s bezbrojnim zaljevima. Ono žutilo bile su zubate stijene i kamena bila koje su godinama glodali vjetar i more.

Kako smo zakrenuli oko blagog ispupčenja iza onog šiljatog čunja, leđa velikog otoka su splasnula, pretvorila se u niz ma-njih, oblijih čunjeva nagusto prekrivenih zelenom zimzelenom šumom. Kako smo brodili k jugu, sad kao staklo mirim morem u toplom, proljetnom snu, žustro veslajuć, jer se jedro ovjesilo kao prazna krpa, obala je postajala niža, bogatija uvalama i šljun-čanim sprudovima, zatim se otvorio dug, ne predubok zaliv s bezbroj prirodnih lučica do kojih se spuštala gusta šuma.

Prema pučini u sunčanoj izmaglici nazirao se još jedan zlatom išaran otok, kao da je od zlatnog pijeska. Titrao je dok se sunce

173

sad već ozbiljno sklanjalo ka zapadu i onda nestao u tamnom plavetnilu. A mi smo se opet našli pored više i strmije obale, izrezbarene južnim valovima koji su nadolazili odnekud iz tog plavog grotla. U smiraj dana digao se iz tog zapadnog smjera sasvim dobar vjetrić, mornari su s uzdahom olakšanja uvukli ve-sla, podigli jedro, i uz suton dana uletjeli smo u još jedno morsko ždrijelo, regbi između dva nevelika otoka koji su poput prirepka visjeli o onom višem i stjenovitijem. Ušli smo u uzani moreuz savršeno mirnog mora, savršeno nepokretnog zraka, i odmah mi je bilo jasno da ćemo ovdje zanoćiti.

Učinili smo to uz obalu onog sjevernog otoka, gdje je more bilo plitko, sunce je sad svojim zadnjim zrakama šaralo kame-njem na morskom dnu, a na obali bilo je nekoliko stupića za vezanje lađa.

Na ulazu u moreuz, koji nam je bio kojih tisuću koraka iza leđa, stajala je nevisoka zgrada, neke vrsti velike kamene kutije sa zupcima grudobrana. Naš je kapetan pomno motrio to utvr-đenje, nešto govorio zapovjedniku naših oklopnika, koji je po-čeo češati držak spade, a onda su nam objasnili da je to utvrda Romeja, ne velika no veoma važna, jer ovaj moreuz spaja sjeve-rozapad kulfa sa srcem obalnog mora. Upozoreni smo da postoji mogućnost da nam Romeji priprijete oružjem, te da noću ne hodamo palubom i da uopće pazimo na moguće podmukle stre-lice iz noćnog mraka. Vojska i mornari stražariti će naizmjen-ce, a nama je najbolje da se zavučemo pod palubu, umotamo u gunjce i nakon molitve Spasitelju potražimo noćni oporavak.

Tako je i bilo, i ništa se nije desilo. Zacijelo je romejski zapo-vjednik shvatio da se radi o prejakom uljezu, a da bi ga se pitalo odakle je, kamo će, i koliko će platiti za sidrište.

S izlaskom sunca izveslali smo iz prolaza, i pred nama se sada otvorio sasvim drugi krajolik. Našli smo se u morskim jezeru na sve strane zatvorenom otocima i hridima kao da iz njega nije bilo izlaza. Plovili smo i dalje u istom, jugoistočnom smjeru, s nizom lijepih, niskih, pošumljenih otoka na desno dok se pred nama rastegnulo neko nisko i jezovito golo kopno. Iznad te kamene pustinje do neba u vis podizao se plavi, šumoviti, na vrhu bije-lim stijenama okrunjen planinski bok. Njegov mi je nazubljeni hrbat već bio poznat i s morske i s obalne strane. Moćni Velebit

174

koji sam nekoliko puta pregazio, iza kojega je stolovao moj pri-jatelj Ban Hakan Abraham i dična Helena Leka. Prepoznao sam tu goru i udahnuo sa zadovoljstvom. Nisam više bio izgubljen u prostoru, prepušten na milost i nemilost beskrajnom plavilu. No trebao nam je još cijeli dan brođenja, noćenje u ugodnoj, travnatoj uvali onog inače potpuno golog divljeg otoka – rekli su mi da se zove Pagus, što će reći selo – da bi sredinom trećega dana bacili sidro u plitkoj vodi pješčanog zaliva pred knežev-skim Ninom. Na obali, na bojnim konjima, u svečanoj opremi čekali su nas Knez Višeslav, knez Borna i družina. Promatrači su već izdaleka spazili brodove, prepoznali znakovlje Velikog Kra-lja i Cezara, i dojavili Velikom Knezu.

U onoj većoj kutiji bila je šesterokutna kamena posuda, lijepo urešena prepletom u obliku znaka Spasiteljeva, s natpisom koji kazuje kako u tom loncu prihvaćamo Svetu Vjeru Spasiteljevu. Klesar tog predivnog rada bio je Svećenik Ivan, i sad mi je po-stalo jasno zašto je s nama pošao u Dalmaciju, još više kad se Gumpert počeo zanimati hrpom ruševina za koju je ustvrdio da su zidovi rimske eklezije, koju će sada obnoviti za stolnicu. Uz stolnicu treba i krstionica, a u nju ide Ivanov zdenac. U onoj drugoj kutiji bile su dvije škrinje prekrivene slikama od srebre-nog lima, na jednoj, nalik torbici, pod lukovima slike Svetaca, a pozadi krugovi s upisanim znakom Spasitelja, dok je rubovima hrlila lijepo izvedena vitica. Rečeno mi je da je to moćnik Svetih Anselma, Ambroza i Marcele, svetaca koji su ponajbolje služili Našem Kralju i Cezaru. Drugi moćnik bio je jednostavnijeg obli-ka i nosio je ukras od krugova ispunjenih cvijećem i zvijezdama, a na jednoj od kraćih strana bila je šesterokutna zvijezda koja se običava posvetiti Perunu. Rezbari se na kraj roženice kako bio otklanjala Perunove munje. Eto još jednog dokaza kako je Moj Bog predvidio Spasitelja.

Otac se Martin, uz pomoć Ivana i Gumperta dao uvelike na pokrštavanje, pobojao sam se da će i mene u tu kamenu kadu, no valjda se sjetio masovnog krštenja u Blatnome Gradu, a kao dobar Spasiteljev sljedbenik znao je da se ne smije dva puta kr-stiti. No krstio je Višeslava, Bornu, družinu i sve boljare, a kad se pročulo stali su dolaziti glavari i boljari iz bliže i dalje okolice, pa zatim i nešto običnog puka, ter su svećenici imali danima pune

175

ruke posla. Stigao je i Čudimir, no niti njega nisu ponovno krsti-li, a niti Oca Mog, koji je stigao s Vojvodom Mislavom i Vojvot-kinjom Tugom za nekoliko dana, te su i oni primili Spasitelja u loncu Ivana iz Venecija.

I krstionica Venecijanca Ivana i ona dva moćnika neznanog nam majstora smješteni su privremeno u kneževom dvoru, pa se ondje i krstilo i slavilo Spasitelja i Bogove. No nakon dva tjedna Đakon Gumpert Langobard najavio je da je eklezija očišćena, ol-tar sagrađen, da su stigli majstori iz Zadra koji će pomoći zidati krstionicu u obliku četverolista, a i kapelu Presvetog Križa, Zna-ka Spasiteljeva, za Knežev dvor, te da je vrijeme da biskup stupi u svoju stolnicu. Nisam isprva shvatio tko je taj biskup, iako sam znao da svaki grad ima biskupa, koji upravlja crkvom a koji put i gradom, eto biskupa Donata u Zadru, no kad smo sazvani u nenatkriven prostor stare rimske eklezije, na zidanom žrtveniku stajale su one škrinje, valjda kao posveta, a Otac Martin je izre-kao molitvu kleknuo je, a Svećenik Ivan mu je stavio na glavu kapu kakvu nose biskupi, uz napomenu da to čini s dopuštenjem Velikog Biskupa od Aquileje. Ivan i Gumpert su ujedno povikali: «Živio Martin, biskup Hrvata». I tako smo mi, plemena Hrvata, dobili crkvu i poglavara. Nisam sumnjao da se moj Bog u vreći u onoj zidnoj škulji u mom dalekom Prigorju tome raduje. No mene je rastužila ta pomisao na dom i odlučio sam da se što pri-je vratim kući, ženi, svojti i družini, i da prepustim veliki svijet pozvanijima i manje željnima doma od mene.

Poslije ručka u sjenici pretorija, kad su se svi s peharima i ča-šama razmiljeli dvorištem tapšajući se po ramenima, potapšao me je Dux Paulus i poveo u sjenu iza goleme agave. Pružio mi je pehar onog najslađeg vina, zovu ga passum, i rekao: «Da li si zadovoljan, Tugomire»?

Bilo je to čudno pitanje, zašto bi Dux brinuo da li sam ja za-dovoljan ili ne, i zbog čega, no gledajući njegove prozirne, pa-metne, vršnjačke oči shvatio sam da ga ne postavlja uzalud. Sto-jeći tako uz tvrde, kožnate listove koji se od svijeta brane oštrim, tamnim bodljama, sjetio sam se popodneva u Ninu, pred četiri godine, koji tjedan nakon Martinovog ustoličenja. Isto smo tako s kupicama u ruci lunjali dvorom Velikog Kneza, kad odjednom graja, topot konja, Kneže, Gospodaru, Gospodo, i gle, iz oblaka

176

popodnevne prašine, na vatrenim konjima izranjaju Dux Pau-lus i Biskup Donat s naoružanom pratnjom, i za tren oka evo ih na proširenju ispred kneževskih dvora. I mi smo na nogama, ne znamo da li da želimo dobrodošlicu ili da izvlačimo spade. Palo mi je na pamet da je izbor ninskog biskupa možda bio čin nasilja nad pravima Biskupa Donata, te da se ovaj u pratnji oružnika došao razračunati s neželjenim takmacem. No tada, još s konja, progovara pastir zadarskoga grada: «Kneže, Gospodo, prijatelji! Dolazimo s časnom namjerom da zaželimo sve najbolje našem bratu u Kristu, susjedu biskupu naroda Hrvata». Uz ponovljeno popodnevno vino i zakusku doznao sam da je Nona, kako su grad zvali Romani, imao nekoć svog biskupa, te da tako, teh-nički, prava zadarske crkve nisu pogažena. Zadarska je crkva zasigurno vladala velikim površinama u zaleđu gdje sada sjede pripadnici naših rodova, no to je bila činjenica koja se mogla promijeniti samo silom, a Zadrani nisu imali te vojne moći da nas istjeraju iz sada naših domova. Mislim da je Donat postupio lijepo i plemenito, ali i pametno, jer je i sam naš dolazak (Vojnik Carolus je to jasno stavio pod nos Duxu) ukazivao da se tezulja priklanja franačkoj strani. Kad bi se Zadar sjedinio s nama, Do-nat bi ponovno bio biskup ne samo grada već i zaleđa. To bi ipak morao dijeliti s Biskupom Hrvata, nezaobilazna stvarnost, koju je trebalo prihvatiti. Što se mora, nije teško.

Sjetio sam se da me je pred večernji odlazak Dux Paulus po-veo na stranu i pitao: «No, da li si svime ovime zadovoljan»? I mislim sa sam jednostavno rekao «Da»!

Zašto oklijevanje, sada, nakon četiri godine, kad su se svi naši planovi naizgled ostvarili?

Ne krijem: svašta se brbljalo tijekom tih godina. Da su Grci užasno bijesni na Našeg Cezara Augusta, da traže načina da se vojno osvete, pa onda da će Naš Karlo Veliki ženiti Irenu, vla-daricu Romeja, što mi se činilo jako nategnutim, jer Naš je Ve-liki Vladar bio odan Fastradi, i stalno slao pisamca kad je bio na putu daleko od kuće, a i primao ih od nje, zatim da će mali kralj Klovis ženiti grčku princezu, no od svega toga ništa, a onu Ire-nu su svrgli s prijestolja, pa je na vlast u Konstantinovom gradu došao neki Nikifor, koji se smjesta stao prijetiti, i najavljivati rat na kopnu i moru, no Dalmatini nisu bili za sukobe koji bi završili

177

paljenjem ono malo plodina što su držali izvan gradskih zidina, a možda još i gore, a u Venecijama i Istri mali je kralj Pipin dao marljivo graditi brodovlje i osposobljavati posade. Najavljena romejska mornarica nije se pojavila u Jadranu i Dux Paulus i Biskup Donat učinili su ono na što su mi se učinili spremnim već u proljeće 801. godine. Eto, danas smo dogovorili u ime Našega Cezara da će gradovi koji su nekoć sačinjavali romejsku Dalma-ciju, od sada, uz poštivanje njihovih povlastica i sloboda, prizna-vati vlast Rimskog Cezara i Augustusa, Karla Velikog.

Pa da ne budem zadovoljan?! Vlast je prešla na mlađe. Prije godine dana napustio nas je

i otišao k Gospodu Veliki Knez Višeslav i kneževska je čast iz-borom naroda zapala Bornu. Ovaj je potvrdio Mislava kao žu-pana Podmorja, te Čudimira u župi Sidrage. Bornu i Mislava je ovjekovječio u dvorskoj crkvi Sv. Marte neki naš čovjek koji je naučio klesati od Ivana i Gumperta, koji su bili gotovo stalno na putu između Nina, Podgrađa i Bijaća. Sada su već imali toliko učenika da su mogli doći, pogledati, ispraviti, dodati, pa hajd na novi zadatak. I Ljudemisl je gradio u Teninu, na moćnoj tvrđa-vi, a razmišljao je da gradi i u brežuljkastom polju kosova, gdje je ugrabio zemlju za kneževsku obitelj. Čuo sam da namjerava podići ekleziju na mjestu gdje su bili grobovi prvaka naših rani-jih prethodnika i posvetiti je Sv. Mariji, predičnoj uvijek djevici, i prvomučeniku đakonu Stjepanu. Planove je zamislio Đakon Gumpert, koji je nešto kasnije unaprijeđen za Svećenika. Dakle, Svećenik Gumpert je nadgledao popravak stolnice u Ninu koja je već bila pod krovom i samo čekala da Ivan nađe vremena da sam izvede ures, jer tako je zahtijevao novi Knez, a u Bijačima je popravljao crkvu Sv. Marte, koju su izabrali za zaštitnicu jer je bila draga Našem Velikom Karlu, te joj odlučio dodati toranj sa zapadne strane jer da se tako doliči crkvama vladara. Ures su mu radili priučeni naši ljudi, ne bez izvjesne vještine, no daleko od umijeća Ivana iz Venecija. Na ulazu u svetište podigli su pregra-du na kojoj se upisalo slovima ime Borne, kneza Hrvata i Mislava župana Podmorja. Kažu da je Gumpert zamislio onu crkvu na la-danjskom dobru župana Ljudemisla ponešto kao tu Sv. Martu, s nekim širim i nižim tornjem na zapadnoj strani gdje je staro gro-bište, a gdje će se i dalje ukopavati obitelj župana teninskog, te sa

178

isto tako širokom dvoranom, koju će prekriti kamenim svodom, jer mi smo iz davnine vični drvenim svodovima pa nam se tako ravni stropovi ili otvorena krovišta kakve sam vidio u Zadru i okolici u starim eklezijama čine nedostojnim za kuću Spasitelje-vu. Gumpert je o tome razmišljao i odlučio se da će pokušati, jer dobrog kamena i izvježbanih ruku ima na pretek. Ipak, u samom Ninu prekrio je crkvu na rimski način, valjda zbog toga što ju je zasnovao na rimskim zidovima, a bila je i veća žurba.

Podigao je četverolisnu krstionicu u koju je stavio onaj Ivanov zdenac. I to mi se učinilo dosta bliskim našim starim običajima jer smo u domovini štovali naše Bogove u svetim krugovima koji su imali dodatne polukrugove, dva, četiri i više, označene nedu-bokim jarcima i nasipima. Zanimljivo je da je krstionica stolnice u Zadru lijepo zidana zgrada unutar koje se pod zakrivljenim svodovljem krije šest zaobljenih prostorija, pa bi se moglo reći da se i ovdje podsjećamo na neke naše stare navade. I tome bi se u vreći veselio Moj Bog, kao još jednom dokazu da je već poo-davna i On i Njegov Narod bio na Spasiteljevoj strani.

Zgradu u obliku križa s izdignutim tornjem u sredini, a po-novno s četverolisnom osnovom iznutra dovršio je Gumpert, točnije po naputku dvaju zadarskih graditelja i pod Gumper-tovim nadzorom podigli su je priučeni mjesni momci, pa ima u njoj nepravilnosti (u Zadru je slična crkvica Sv. Vida, eto još jednog našeg Boga koji se već odavno slavi i među Rimljanima!; tek je je urednija i pravilnija), no lijepo je obijeljena, a i oslika-na šarama oko otvora, onih pravih i slijepih, te ostavlja jako do-bar dojam. Za Duxa Carolusa nedaleko od Čudimirovih dvora, Gumpert je započeo graditi na temeljima rimske novu ekleziju posvećenu Sv. Martinu, velikom ispovjedniku Krista i imenjaku Našega Biskupa, no ta će se još graditi, jer je Mislav sada odvu-kao Presbitera Gumperta gotovo trajno u Bijače, da mu dovrši uz ekleziju i dvore, koji će, čini mi se, nadmašiti one kneževske u Ninu. Mogao bi Borna imati okapanja sa županom podmor-skim, koji je meni i Čudimiru najbliža svojta, usprkos zajedniš-tva na natpisu ograde u Sv. Marti.

Zadovoljan?Paulus je primijetio moje oklijevanje i mislim da sada razu-

mijem njegovo pitanje. Vraća me na već napisano o sudionicima

179

današnjeg skupa. Duces, iuappani, episcopi. A što sam ja, to me ustvari pita Dux Paulus, to se i sam ponovno pitam. I o tome ovisi odgovor. Jer nisam niti knez, niti župan, niti crkveni veli-kodostojnik. Imam komadić zemlje kojim navodno vladam, gdje mi je dom, svojta i družina, no nema nekog dukata Subnonta-ne, niti župe tog imena, nema niti vladara. Ne bi li bilo bolje da sam ostao ondje, pod brdom, i polagano i pametno svojoj vlasti podvrgao Gradić, Susjedov grad, laktao se malo s Ljutobratom, proširio na sjever prema Vojnimiru, ojaćao iza Gore oslanjajuć se na Vardana. U usporedbi sa svim drugima na današnjem sije-lu, ja sam čovjek bez zemlje, bez posjeda, bez časti službe. I sada mi recite: da li sam ja ispod ili iznad njih, jer jednak im sasvim sigurno nisam.

I o tome ovisi moj odgovor.U ovom našem svijetu štuje se zemlja, broj mačeva i bojnih

konja, broj župa od kojih pobiremo crkvena podavanja. Bez ze-mlje, bez vlasti nad njom, nitko si i ništa. No ja nisam nitko i ništa. Putujem svijetom, obavljam poslove za Najvećeg Sina Rimskoga Carstva. A kako mi se to naplaćuje? Recimo, poštova-njem. Sasvim je izvjesno da me Dux Paulus cijeni. Zato zabrinu-to postavlja svoje pitanje. Cijene me i svi ostali. Cijenim li to i ja?

Nekako mutno mi sviće da sam prepametan da bih na silu radio nešto što ne želim. No ja bih u ovom času, kao i onomadne pred četiri godine, kući – ženi, svojti, družini. Kako spojiti tu želju s mojom neimenovanom službom? A imenovati ju se ne može jer ja služim Onoga Najvišega na zemlji, i kad bi se ta služ-ba imenovala, naplatila, morao bih sjesti na tu naplatu, i mojoj bi službi došao kraj! O Moj Bože mirnih očiju, o Spasitelju, zašto ste mi dozvolili da prihvatim ono što sam si sam nametnuo!!!

– Zadovoljan sam, dragi prijatelju – kažem Duxu Paulusu. – Zahvaljujući tebi, ovdje prisutnima, a i mnogima drugima, da-nas smo učinili veliki korak naprijed za našu Europu, za sve nas. A sad je čas da se oprostim, i da na neko vrijeme prijeđem preko planine i užijem to zadovoljstvo uz dom, ženu i družinu.

– Dragi prijatelju, najdraži susjede, dični Tugomire – zbori Knez Ljudevit. – Beskrajno sam ti zahvalan što si odazvavši se mom pozivu počastio tvojom nazočnošću ovaj skromni dom.

180

U ovoj je dvorani za primanje pred gotovo desetljeće Juraj Jarilo onim zapanjujućim zamahom spade odvalio glavu Nikole Polibija. Dok je Juraj Jarilo živ i u snazi, a tako i jest, ne bojim se nikoga, niti Siščana. Juraj Jarilo, potomak Bogova.

– Naišla opet nesigurna vremena – nastavlja moj kneževski vršnjak. – Mislili smo da smo pregazivši Avare stekli pravo na trajni mir i boljitak. No, ne, ne. Nebesa su odredila drugačije i uvalila nas u teške kušnje, bit će zbog naših grijeha. U tako kratko vrijeme otišli su Gospodu Višeslav, Vojnimir, te tvoj i moj dični i neprežaljeni Otac...

Već pri susretu na pragu izgrlili smo se i izrazili saučešća.-... a meni je još teže, jer je zbog one Ljubimirove nesreće u

lovu, na mene spao težak trud očuvanja naše očevine.Nagađam što slijedi – i pogađam.– Svijet je ostao na leđima nas, neiskusnih mladaca. U Dalma-

ciji, Borna je voljom naroda naslijedio vrijednog mu oca. Mislav...Mislav je odmah po dojavi očeve smrti zauzeo Podstranu sa

zemljom između Žrnovnice i Cetine u ime Tuge, svoje supruge, kćeri pokojnog župana Tugomira. Sad je zasjeo na cijelu obalu od Krke do Cetine, s izuzetkom gradova Splita i Trogira, te u dobar komad zaleđa. Moćan je kao Borna, ako ne i moćniji. Na sjeveru, u Zagorju graniči s Ljudemislom, a od Borne ga dije-li moj brat Čudimir. I jednom i drugom dobro leži uloga zone razdvajanja i time će se zacijelo okoristiti. Uživaju milost i na-klonost i Bornae ducis et Miscalui iuppani. Sada Mislavu zaista treba ona povećana palača u Bijačima.

-... koliko čujem je odbio vratiti se u Panoniju i preuzeti oče-vinu. Ne krivim ga. Nisam bio do mora, no kažu da tamo i nije loše. U Donjoj Panoniji vlada nered, iskrsnulo tuce mogućih na-sljednika, zakvačili se dodatno s Avarima koje je naš Veliki Kralj, pardon, Cezar, premjestio na Dunav. Bugari, da su prokleti do-vijeka, to koriste pa pritišću Panoniju, ali i moje istočne granice. Slažeš li se da treba uvesti red.

Za koji ću se čas složiti da Ljudevit pošalje ekspediciju preko Drave i, ako uspije, preuzme vlast u Blatnogradu. U međuvre-menu Ljudevit me i dalje iskušava.

– Čujem da će uskoro biti važno Vijeće u Vodama Grana. I vrijeme je. Sad kad se Widukind pokrstio i Saksonci ponikli

181

vratom, kad je sva Dalmacija u rukama Velikog Cezara, bilo bi vrijeme da se Franci pozabave ponovo našim područjem. Ta va-ljda ne žele trajnu nesigurnost na jugoistočnoj granici. Bugari su došli sve do gorja i Crne Vode podravske, iza njih vrebaju i Grci, vrijeme je da se uspostavi red i vlast jake ruke.

Ta bi ruka, složiti ću se uskoro, mogla biti Ljudevitova.– Čujem da i ti odlaziš na to Vijeće, s poslanicima Borne i

Dalmatina... Ja bih osobno rado krenuo, no kako stvari stoje, moram paziti na svaki drhtaj u mojim zemljama. Zamolio bih te za veliku uslugu, povedi sa sobom nekog od mojih pouzdanih Siščana.

Razmišljam, iako to ne pokazujem.Da je Ljudevit dovoljno jak nakon što mu je Gospod odveo

Oca, a veprovi zubi (navodno) brata, ne bi me zvao. Spalio bi mi dom, poklao svojtu i družinu i proglasio se Velikim Knezom Do-nje Panonije. A Franci bi se poradovali novom, jakom savezniku. Bi da može; ali ne može. I zato me zove.

Povedem li nekog od Siščana do Granovih Aqui moći ću utje-cati na njegovo ponašanje, ali i on će čuti sve što javno kažem i dojaviti Ljudevitu. Moram, dakle, paziti. Njemu se pak žuri da pograbi Blatnograd i sasvim sigurno govori istinu kad kaže da ne može na put. Mogao bi ipak i sam odaslati poklisare, no ja znam vrijeme i mjesto i poznajem neke od sudionika, a to sve olakšava infrastrukturu. Što će mi ponuditi...

– A tebi, kao prijatelj i susjed preporučam da koji put nešto vremena proboraviš i doma, da malo središ stvari u tvom oko-lišu, onu gamad na Gradiću i Susjedovoj tvrđi... Ako ti ustreba ruku, zovi na Ljudevita Sisačkog... Hej, momče, još dva pehara one najbolje, langobardske, za Ljudevita i njegovog najdražeg prijatelja.

Zvončići, zvona, gongovi, klopotaljke, čegrtaljke, frule, pištalice, dernjava rulje koja juriša kroz poduže dvorište s postranim po-lukružnim nišama: «Vivat, vivat, vivat, Carolus Magnus Augu-stus Ceasar Imperator...». Pred nama lice neke okrugle zgrade, svetoga kruga. Pred njom nizak debeo toranj s još jednom gole-mom nišom. U njoj tron. Pred njim skočio Carolus, razmahnuo rukama, poletjela odjeća, zavijorila brada. «Vivat, vivat...» Tu se

182

gomila zabada u zid oružnika i tjelesa onih koji su već dojurišali. Valja stati i pokazati vrpcu, purpurom obojenu, zavezanu oko desnog zapešća, koju su odabranima dijelili u njihovim prenoći-štima jučer navečer. Tkanje cezarskih radionica koje se ne može krivotvoriti. Samo Odabrani smiju u cezarsku kapelu na presve-tu misu u Njegovom prisustvu.

Iz onih pobočnih niša pjev anđela, slave Velikog Karla, Te Ca-role laudamus, Te Domine laudamus. Dotrčali smo zajedno, mi s Jugoistoka. Dux Ivan iz Istrije, Vojnik Carolus i otac, pardon, biskup Martin u ime Kneza Borne. U isto ime te isto tako župa-na Čudimira i Mislava, teninski župan Ljudemisl, Knežev tetak. Za Dalmatine, Dux Paulus i biskup Donat. Evo još! Za Venete, duksovi Gvijor i Beato. A u ime Pannoniae Inferior, Dragomuž, ujak Kneza Ljudevita. A ja? Da, i ja sam nazočan. Doveo sam Dragomuža. A koga zastupam? Sebe? Cijeli svijet? I sebe i cijeli svijet!

A kakav svijet! Tamnoputi Pirinejci, bljedunjavi Frižani, pre-tili crvenkasti Saksonci, njima nalik Sorabi, Poljani, Vendi. Pa onda plavi Tirinžani, blijedoputi Flamanci, kršni, svijetli Bavarci i Karantanci, crnokosi Italci, dugobradi Langobardi. Pa zatim vladajući narod Franaka, kojima se krv izmiješala s rimskom, pa njima slični Burgundi, Akvitanci, Retijci, i, konačno mi, Hrvati, Panonci i Dalmatini. Kakav svijet! Kakva se sila krije pod tim mnogolikim vanjštinama! Onaj na tronu nas vodi, a dok je njega spas nije daleko. Dok je njega...

Knez Ljudevit dao mi je počasnu pratnju od deset konjanika, što je zajedno s onima koje mi je dao Borna značilo četu od trideset junaka. Mora da smo dobrano uskovitlali lipanjsku prašinu, kad smo u propanj jezdili put Gore, prvo onosavskim ravnicama, a zatim, pregazivši Savus, suhim puteljcima između ovosavskih močvara. Gore, Prigorje, Crna vodo, dome, ženo družino, vraća ti se tvoj dominus Tugomir nakon gotovo godine dana izbivanja.

A kakva je to bila godina. Veliki Karlo je srušio bahatost Sak-sonaca, gordi se Widukind pokrstio, a Cezar mu je osobno bio kumom. Sad će saksonske spade sječi za dobrobit Franaka. U carstvu Romeja pomutnja. I tako su Dalmatini nakon dugih raz-govora spremni prigrliti zaštitu Rimskoga Cezara. Da, Gospodo.

183

Za Božić u Zadru, za Novu Godinu u Ninu, pa onda u Podstrani na sahrani Oca Mog. Pa u Bijačima kod Tuge gdje mi se tast Mislav na kamenu crkvene grede piše uz Kneza Bornu. «Borna Dux Croatorum et Misclavus Iupanus...». Pa opet Nin, Zadar, Podgrađe, Nin... More, pijesak, čempresi. Mise kod biskupa Do-nata u onoj okrugloj crkvi Sv. Trojstva, mise biskupa Martina u tek dovršenoj ninskoj stolnici. Krštenja u zdencu Svećenika Ivana koji nosi ime pokojnog nam Kneza Višeslava. Mise u Ca-rolusovoj ekleziji, nedaleko dvorova Čudimira, brata mojega.

U proljeće veliki zbor u Akavama Grana.Eto prilike da se skrene i kući. A Knez Ljudevit šalje poklisare

koji mole dičnog Domina Tugomira da se udostoji na povratku iz Dalmacije posjetiti njegov skromni posavski dom.

Sve je iza nas. Pregovori, razgovori, dogovori. Krštenja, sa-hrane. Hvale i posmrtna slova. Pozivi, odazivi. Najave.

Goro, Prigorje, Crna Vodo, evo me već podno padine Brda Latina, sad ću u klanac pored Ribnjaka, sad ću uz podnožje Salate, uz Crkveni potok, ispod Okrugljaka, u sutjesku potoka Desinog, do Dolja uz Vještičje brdo, preko Blizneca do samog potplata Gore, u moje, u moje dvore. Veselite se svi, kao što se raduje srce moje!

Raduje se srce moje!

Rastvara se onaj zid oklopnika i propušta nas do sjajnih dveri, žeženom bronzom okovanih. Šire se i prihvaćaju nas u utrobu eklezije. U njoj jutarnji sumrak, titranje lojanica, žagor. Prela-zim rukom preko čela i spoznajem: mokro. Vani je fina ranopro-ljetna rosulja, sivo nebo, siva zemlja. Da li ikada izađe sunce u Akavama Grana? Da li ikada izađe smrzavica iz kostiju i tetiva? Pokušavam u sivilu unutrašnjosti, sad su nas gurnuli udesno, u mračni ophod, prepoznati da li je unutra mraznije, sivije i vlaž-nije nego vani, ili baš isto! No raduj se srce moje. Nije svakome dano da se pomoli Spasitelju u dvorskoj kapeli Našega Augusta u Granovim vodama.

Utrpali su nas u klupu, do mene s desna Otac Martin (tako ću ga i dalje zvati, jer za mene je on ostao dobri Otac Martin), na lijevo moj prirepak, Dragomuž Posavski. Oči se privikava-ju ponutrici i primjećujem kroz krajičak prostora u vrhu luka

184

titranje zlata, nešto poput krila, noge, bit će anđeli brode zlat-nom kupolom u mozaiku kakve sam vidio u Rimu. No u Rimu oni su u polukalotama iznad oltara dugih, stropom pokrivenih bazilika i sve blješti od svjetla i sunca. Ovdje smo pod teškim svodom, sve je teško, masivno, neće se slomiti dovijeka. Kao ono kad mi u Zakarpatju posložimo drvenu balvanicu, ili trem od silnih oblica.

Lebdi moj pogled, lebdi duh obroncima planina, dalekih Karpata, ravnicom iza Djevina grada, obroncima silnog Velebi-ta, klisurama morskim na otocima uz koje se brodi od Pule do Nina. Titra zrak, sjaje se pašnjaci, miris gljiva, miris ljeta. Zatim snijeg, plašt bjeline, sivo nebo, sivo, sivo...

«Vivat, vivat...»Nešto se događa. Odnekud uljezli anđeli, slijeću oko oltara. U

rukama im voštanice.Oni dalje, bliže svetinji nad svetinjama, okrenuli se k ulazu,

podigli glave, sjaje im se oči u svjetlu svijeća. Nešto se dogodilo, iznad nas nalijevo, iznad ulaza. Ušao Cezar u svoju kapelu i za-sjeo, zacijelo, na drugi tron s kojega može licem u lice zboriti sa Spasiteljem...

«... Carolus Magnus Caesar, Augustus Imperator!»Tišina.Cezar je, mnijem podigao ruku i utišao gomilu. Riječ je Spa-

siteljeva.«Dominus Vobiscum!»«Et cum spiritu Tuo!»I tako krećemo, a meni pogled i misao i dalje lebdi, širi krila i

slijeće daleko, tisuće i tisuće koračaja. S onu stranu velikih rijeka, s onu Stranu Alpi, na mrazom popaljeni obronak.

Naša kavalkada uzdrmala je svijet. Poput vihora uletjeli smo u dvor, i sad stoji trka i zbrka. «Gospodarice, vratio se Dominus, evo ga u krugu presilnih jahača. Deder, dajte, dajte uzde, silazite, dobro došli. Momci, cure, brzo sjedaljke, okrepu...»

Nemam pravo vremena da zagrlim ženu. Tek kažem: «Vratio sam se. I ostajem».

Na sve otvore stižu sjedaljke, stolovi, prostirke, zdjele. Kruh, pogačice, kobasice, sir, svježe voće i povrće. Vino, pivo, medovi-

185

na. «Ajde, momci, žesticom za Gospodara i Gospodaricu, nema doma do ovoga gostoljubivoga Domnusa Tugomira!

Pedesetak kokoši i pataka pada žrtvom ražnja i žerave. I tako do noći, kad će junaci, kako koji, potražiti sluškinjicu ili curu seljančicu za noćnu razbibrigu.

Ujutro slijedećeg dana junaci na put, a ja s Anom Valerijom do starih dvora.

– I što kaže Ljudevit Posavski?– Izrazio je sućut zbog odlaska Oca Mog, te knezova Višesla-

va i Vojnimira. A ja njemu za njegove gubitke.– Ostao sam jedini od patrijarha – kaže Juraj Jarilo i na svoj

uobičajeni način gleda poluvisoko preda se.Istina je. Juraj Jarilo, jedini od svoga pokoljenja.Motrim ga. U desetljeće nije se promijenio. Isto moćno tijelo,

iste ruke. Ista strašna, ubojita spada. Da li još uopće vidi?– I ne namjeravam uskoro otići. Što je još rekao?– Rekao je da je nastala zbrka u Panoniji? – kažem.– I da će je on riješiti?– Da će je on riješiti!– I šta još?– Da želi poslati zastupnika na Veliki Zbor u Akve Grana u

proljeće.– Jel rekao koga?– Nije. No sam ne želi ići. Moli da ja povedem čovjeka njego-

vog izbora i povjerenja.Juraj Jarilo kima glavom, pomiče pogled i obraća se reški gdje

se strop sastaje sa zidom.– Jasno je da ne može ići. Mnogi su koji žele zasjesti na nje-

gov tron. Baš kao što on priželjkuje prijestolja drugih. Što nam nudi zauzvrat?

– Da uzmemo Gradić i Susjedovu tvrđu.Trgnuo se. Zamahnuo rukama. Nasmijao.– Lako je nuditi što nije tvoje. Zar ne zna da su Franci opet

u Susjedovom gradu? Tamo je Ansfried s pedesetak oklopnika. Stigao prije tjedan dana. A u Klovisovom gradu Vardanu se pri-družio Anskgar s isto toliko vojnika. Smutnja u Panoniji nije mi-moišla budno franačko oko. Ojačali su i garnizon u Celiji.

186

Zamišljam oči, sive, duboke, našeg Cezara Augustusa, kako poput sokolovih glede iz Granovih Voda, sve rede, ruše smut-ljivce i šalju im zasluženu kaznu.

– On bi da se mi dočepamo onoga što njemu nije dostupno, pa da nas onda sve zajedno proguta. Možda misli da bi nam Franci prepustili Susjedov grad. A Gradić? Gradić, sine moj je neosvojiv iako ga ne brani nitko. A možda nas želi privući k sebi, i zavaditi s Francima? No za to je prerano.

Nisam siguran da u tančine slijedim njegova razmišljanja. Morati ću i sam o tome potanko razmišljati. Zar bi se Posavac dizao na Franke? Što bi u tom slučaju Borna, što Mislav? Što Juraj Jarilo i ja? Jaka neovisna slavenska kneževina na rubu Eu-rope? Ludost, nemoguće! Pa u Panoniji je nastao kaos, a tek je umro neki ne baš tako veliki knez! No uvijek ima luđaka koji nas mogu uvući u svoje igre.

– Inače – kaže moj tast – priča se da je Ljudevit dao skloni-šte nekim od zadnjih Polibija. Negdje u šumetinama oko Voda Balisa. Da su tamo...— kao da na čas oklijeva – i Petar i Gala. Ne brinem odveć, no čuvajmo se. Drago mi je da ćeš ostati poduže kod kuće. I vrijeme je da se dogodi...

Vrijeme je, vrijeme je. «Oče naš, koji jesi...» Oče naš, pax, communio. Na koljena, na noge, na koljena. Vratio sam se s obronka i sada moje oči traže, osobito kada iza leđa Oca Mar-tina stajem u red za tijelo i krv Spasiteljevu. Tražim tri lika i ne nalazim. Ne nalazim Astulfa, Angilberta, Henricu. A svi bi mo-gli biti ovdje. Odnosno barem dvoje. Jer Henrica je obećala da Astulf neće stupiti u moju blizinu dok god je ona na životu. Ne vidim Astulfa, ne vidim Angilberta, iako bi oni kao sudionici tri-jumfa nad Saksoncima mogli biti ovdje. Možda su još u osvoje-noj zemlji, uvode franački red i poredak.

Jako želim ugledati Henricu. Možda je na galeriji s dvorom i dvorskim damama. Henrica, tako te želim vidjeti, tako želim tvoje ohrabrenje. Još malo tvoje božanske biti, iako mi do sada nije pomogla. Henrica, molim te...

«Tijelo... krv Gospodnja...»Vraćam se nezadovoljen u klupe. Još malo pa natrag na ro-

sulju.

187

* * *Zatim sam se vratio u moje dvore noseć pod rukom Boga kojeg sam izvukao iz spremišta. Stavio sam ga uz postelju, dugo ga gledao, a onda kleknuo i zagrlio ga.

– Dugo se nismo vidjeli.– Zaista, dugo.– No sada ostajem do proljeća.– I vrijeme je. Gledaj kakvu ženu imaš. Drugi bi lizali prste,

a ti jurcaš svijetom i igraš se arbitra visoke politike. Tugomire, visoka politika u močvarama Panonije? U kamenim zakutcima Dalmacije? Misliš li ti, sine, ozbiljno? A i tko si ti?

Vidim: Bog kao da se ljuti. To se rijetko događa. Obično mi odobrava i daje podršku. Što ću sad?

– Što ću sad?Čekam odgovor, no taj ne stiže.– Molim te, reci!Božanska šutnja.– Pa valjda se ne ljutiš što te nisam ponio. Bilo bi to prena-

porno, a i riskantno. Dobro, povesti ću te slijedeći put u Dalma-ciju i namazati najboljim maslinovim uljem. Obećavam!

Opustio se. Smilovati će se. No odgovora ne daje.– Ti si Svemogući i Sveprisutni. Gdje god te se sjetim u moli-

tvi, ti je čuješ, zar ne?Ponovno bez odgovora.Padam ničice, i onda osjetim njegov dodir na tjemenu. Ka-

men mi pada sa srca. Ipak, dobar je On Bog. No zašto me ne želi savjetovati?

– Savjetnici, Gospodo, započinje Vijeće.U duguljastoj zgradi poput onih rimskih bazilika, zovu je

triklinijem, pred golemom nišom još jedan tron, na njemu još jedan Carolus Magnus, s još jednom dugom bijelom bradom. Uz desni mu bok mačonoša, uz lijevi neki biskup. U širem krugu mudraci s Karlovog dvora, Einhard, Alcuin, Teodulf, dux Angil-bert. Einhard drži svitak i proziva. Augustus će primiti poklon-stvo svih poslanika.

Pristupaju s lijeva, klanjaju se mačonoši, zatim padaju na ko-ljena i ljube cezarske skute. Onda ih Karlo podiže na noge i daje

188

im blagoslov, izraz cezarske milosti. Ima ih da im broja ne znaš. Dok mi dođemo na red... I tako misli opet lete.

Sredinom jeseni primili smo izvanredno poslanstvo. Bilo je na-javljeno, pa smo pripremili cijele nove dvore za prijam visokih gostiju, a ja sam se sa ženom i služinčadi vratio k Gospodinu Jurju u stare dvore. Došli su oko podneva, kako se u nas kaže na tašte, Knez Ljudevit s najužom družinom i dvadeset oklo-pnika. Demonstracija sile i moći Prekosavaca kakvu još nismo doživjeli.

Nakon obilnog gošćenja, Knez mi predstavlja Dragomuža, svojega rođaka, bit će sina starije sestre pokojnog Ljutobrata. Taj će Vukan sa mnom u Akve Grana. Pratnja kuda koji, a mi, to će reći Gospodin Juraj, Gospoja Ana Valerija, Knez Ljudevit, Gospodin Dragomuž i ja, u stare dvore, u sumrak Gospodare-vog triklinija, gdje s Anom uz desni, a sa mnom uz lijevi bok, Gospodin Juraj, Gospodar Prigorja, Zagorja i Ovosavja prima i službeno poštovanje naših gostiju.

U Sisku mene je Knez primio s nekom ležernom susretljivo-šću vršnjaka i odličnih no običnih smrtnika. Postaje očito da Ju-raj Jarilo, odnosno njegov dom, njegov rod drže posebno mjesto u glavama Savijaca. Gledam uljudnu, ali i vrlo stvarnu poniznost kneza koji bi nas sa svojim bojovnicima mogao pregaziti i popa-liti u nekoliko sati. Božanska narav moga tasta ulijeva strahopo-štovanje. Ne, Knez Ljudevit nije servilan, on zna tko je i što je i time se ne razbacuje. Traži potvrdu, savjet, suradnju.

Božanski Jarilo izlazi mu u susret, odnosno, izlazimo mu u susret. S najboljim namjerama mladi Gospodin Tugomir pove-sti će vrijednog Domna Dragomuža u Akve Grana u proljeće godine 805. po rođenju Spasitelja. Podržati će ondje skromnu molbu njegovog kneza i vladara da mu Karlo Veliki dozvoli da u ime Rima uvede red u Donju Panoniju kojoj prijeti slom i invazi-ja zlih Bugara, ne stane li se što prije na kraj domaćem razdoru. Dobrobit za posjede Gospodina Jurja je neprijeporna, zar ne? Knez naravno pozdravlja ponovnu prisutnost franačke moći na Susjedovom gradu i Lovisovoj utvrdi, a također podsjeća Gos-podina Jurja da bi imalo puno smisla kad bi preuzeo izravniji nadzor nad onom gamadi na Gradiću.

189

Stižu pehari medovine, nazdravlja se svemu i svačemu i onda se Knez i Dragomuž povlače u nove dvore, pa kud koji... a sutra, svi zadovoljni, oni u Sisku, mi na svojim pragovima.

Stižu jedni za drugima, a počinje s Widukindom, punašnim i zdepastim. Dugo se ljube, Widukind je najvrjedniji izložak u Cezarovoj riznici naroda, rječit dokaz da i najgori od divljaka i nevjernika mogu vidjeti svjetlost. Pa onda stižu i stižu, Einhard čita, item, item... I evo nas pri kraju, ostali jedino mi koji smo zasjeli oko Jadrana.

Zadnji ali ne i posljednji. Slijed je sasvim jasan. Najvažniji novi pristupnici prvo, a oni do njih na drugom najzapaženijem mjestu, na kraju: «Item... Iohannes, dux Histriae... Obelierius at Beatus, Venetorum duces, Paulus, dux Romanorum et Iaderae...et Donatus, episcopus eiusdem...Liudemisclus comes, legatus Bornae ducis ac Misclauo comitis Croatorum, Liburnorum et Dalmatinorum... Martinus, episcopus eorundem, et Carolus, missus dominicus apud eos... Dominus Dragomusius, ducis Cliudovici Pannoniae Inferioris legatus...

Ostao samo ja. Hoće li me uopće zvati. Nisam dux, niti co-mes, niti episcopus, niti missus, niti legatus; na kraju, par Widu-kindu? Ja, ili nitko ništa.

Einhard gleda svitak i čita dalje: et Dominus Tugomereis.Prepoznat! Ja sam Ja. Hvala ti Moj Bože u vreći.Iza Dragomuževih peta klanjam se mačonoši, hvatam Ein-

hardov pogled koji mi daje znati da shvaća da sam ja nešto po-sebno, i padam ničice pred Cezarom Augustusom. I tada osje-ćam da me prsti grabe za ramena. Karlo se Veliki sagnuo, da, Gospodo, s a g n u o , da me podigne, mene nevrijednoga.

– Tugomire, sine, velika potporo moje starosti!Recite, tko li je od Vas čuo takva što iz usta Najvećega u Eu-

ropi!?Drhturim i govorim: O, Najveći od svih vladara svih vreme-

na. Kako li si počastio mene, bijednog crva, tvog nedostojnog i najpokornijeg slugu.

Gledaju me bistre cezarske oči i govore: «Pođi s mirom, još ćemo se vidjeti...»

– Pođi s Mirom.

190

– Svi blagoslovi Spasiteljevi sišli na Vas, Sire, i na Vaše na-rode.

Vraćam se u klupu.– Gospodo, pomolimo se, počinje Vijeće.– Što je rekao Veliki – Carolus se naginje k mom uhu.– Da smo odradili dobar posao.– Bogu hvala!Bogu Hvala!

– Bogu hvala – šapuće Ana Valerija dok pritišće lice na moje grudi i onda se polagano povlači sve niže i niže.—Već sam izgu-bila nadu da ćeš ikada doći.

Tražim njezinu kosu, nježno je grabim i zaustavljam ono spu-štanje. Naravno, samo na nekoliko trenutaka, jer, jer... ne znam što bih rekao.

– Bogu hvala – i osjetim Njegov pogled. Znam gdje je, ne moram se okretati, vidim, ga čujem ga.

– Samo nas hvali – kaže. – Čas još nije zreo, no nije niti dale-ko. Još moraš ponešto naučiti.

Anina se glava vrti, pokušava izmaći, no ja se sad okrećem u središtu bića i tražim njezine prizemne strane. Spajamo se poput mosta nad bistrom rijekom i njegove sjene u mirnim vodama.

Dug je dan proljeća. Iz dalekih ravnica, s pješčanog zapada stižu posljednji, ljubi-

časti odsjaji svjetla nad mirnim vodama i livadama. Naučio sam: trenutak, dva, i progutati će ih kolopleti magle, iz nje izmiljeti tanan i student povjetarac. Valja se zavući u gunjce i prebroditi ovu noć.

Ali kako?Nije gotovo. Vidjeli smo što smo vidjeli, čuli što smo čuli. A

sada slijedi ono pravo, ili ne slijedi ništa. Ova noć nije za kole-bljive duhom. Biti će maglovita, možda i s rosuljom, s uzdasima pare iz Granovih voda. Možda se probije zraka mjeseca, možda ugledam i koju zvijezdu; možda samo u duhu svojemu, na stro-pu prizemne izbe gdje boravim. Sâm!

Da, sâm! Dok su drugi po tri, četiri, ja, Tugomereis Dominus samujem. Kakve li časti!

191

Razmišljam: tko je to namjestio?Ne usuđujem se zaključiti, iako sumnjam. Odnosno, ne sum-

njam, znam. Ili možda ipak ne znam, ali se nadam. Nadam.A možda se bojim. Moja misija ovdje još nije dovršena. Pošao

sam s mirom.Da li ćemo se još vidjeti?I tko će sve biti na drugoj strani, i kojim redoslijedom?Ne smijem se opustiti, ne smijem se isprazniti kao riblji mje-

hur na suhom. Ne smijem biti prazna mješina. Ako ne zazvonim danas, neću nikada.

Molim se bez riječi, regbi, nikome, no to je nemoguće, pa se valjda ipak molim onom Mom Bogu, koji je i sav i jedini, i kod kuće pravi društvo Ani Valeriji.

Vani pucketa, možda je miš protrčao ispod prozora i ostavio otisak svoje sjene na okrečenom zidu. Onda šuška. Da se koso-vi ne gnijezde visoko gore pod olukom palacija. Tko se to šulja tamnim eksedrama, koje su jutros ispunjali korovi anđela. Jutro, prošlo i buduće, gdje si? Zašto noć, zašto ova noć.

Pucketa, šuška, kucka. I onda stojim na nogama zbacivši sve pokrivače. Uspravan, spreman, sretan.

S praga Henrica kaže: – Bila sam stalno uz tebe. Zašto brineš?Ne kazujem ništa. Osjećam se krivim, iako njene nisu riječi

prijekora već, naprotiv, sokoljenja. – Nikad te nisam napustila.Kažem: – Pet, pet godina.– Što je to među besmrtnima!Isijava zelenkasti žar. Viša je, tanja, ljepša no ikad prije.– Pođi, čeka te!U nevidljivom oblaku prolazimo dvorištima i hodnicima, po-

kraj straža, kroz zakračunana vrata, penjemo se nepostojećim stepeništima, lebdimo između zidova i tornjeva. U sjaju vatre, unutar širokog otvora, blista u najpunijoj cezarskoj raskoši.

Slijećemo u stvarnost.Govori Karlo Veliki Cezar Augustus Imperator Romanorum,

štit Pravovjerja.– Vidi kog nam dovodi predobra kćer naša. Cezarska hva-

la na tvojoj harnosti. Tugomire, sine, da znaš, sami smo. Oni – pokazuje preko ramena na sjene četiriju silnih bojovnika – ne razumiju latinski. Sami smo.

192

Sami su u srcu Nove Europe!Padam do Cezarovih nogu. Čujem glas, no taj ne govori

“Ustani, Tugomire”, i tako dalje, već kanda pjevuši, i to nekim svetim jezikom koji ne razumijem. Još više sagibam vrat i u času kad čelo dotiče podne pločice, nešto me grune, snažno, odozdo, i sad stojim pred uspravnim Cezarom, miran, spreman, “Na Vašu službu”.

– Ja sam svih Vas sluga – ne mogu vjerovati ušima, kaže Veli-ki Karlo. – Baš kao i ti. Dominus Tugomereis. No nisam uzalud Cezar Augustus da i tebi od noćas ne bih dao naslova!

Lijevo praznina iza mojih leđa. Henrica se isparila.– Ovo si možemo reći jedino nasamo – kaže Veliki Cezar. –

Einhard će sa spisom doći za koji tren. No prije toga reći ću ti da se sjećam kako si prije desetak godina stao preda mnom u onom Blatnom gradu – Civitas lutea, he, he, zar ne? A i ja sam bogme bio deset ljeta mlađi i nisu me boljele kosti, hvala Spasitelju za Granove vode.

Kao i onda u Gradu blata sada treba reći pravu riječ, koju Cezar želi čuti i prisvojiti.

– Sire – kažem – Vi ste svijet učinili besmrtnim, podajte mi malo od te Vaše besmrtnosti da je ponesem tamo gdje je silno potrebna.

– Bez daljnjega – kaže Najveći; korak naprijed i već spušta svoje dlanove čvrsto na moja ramena, gleda me ravno u oči, osjećam kako se vršci njegovih prstiju zabijaju, sasvim lagano, u moju kožu, kako struji, struji… o hvala ti Spasitelju, hvala Oče i Majko, Bože Moj, Vardane, Henrico… spašen sam!!!

– Ja sam spašen, Veličanstvo, kažem. – Vašem pothvatu na-stojao sam oduvijek služiti, a sad imam uvjerenje da ću biti i uspješan.

Karlo maše kravljim zvonom.Na vratima Einhard, u ruci mu lojanica, pod pazuhom svitak.Karlo se spušta na sjedalicu, Einhard stupa na mjesto uz Ce-

zarov desni bok. Bit će sada Einhard i crkva i država. Ponovo padam ničice i to tako da mi je središte bića do Einhardovih nož-nih prstiju, a brada do vršaka imperijalne čizme.

“Ego autem Carolus, Caesar Augustus Imperator Romano-rum Clipeus Christianitatis… “ i tako Einhard čita moje imeno-

193

vanja za Missusa Diminicusa za područje Pannonae Saviae et Inferioris…

– Ustani!Pred Einhardom, Karlo Veliki me uzima u zagrljaj i ljubi mi

oba obraza.– Pođi u miru…… Bogu Hvala…!Einhard mi pruža svitak, nešto manji od pročitanog i u tvrdu

kožu umotan.Pred vratima dva bojovnika. Duboko mi se klanjaju i najkra-

ćim me putem vode do moje rezidencije.

Došli su svi.Proljeće je stiglo preko noći. Veliko, raskuštrano Sunce sko-

čilo je iza Vidove grede, visoko u goru, kako je i red sredinom travnja. Dočekale su ga ptice – grlice, ševe, slavuji, djetlići, vrap-ci, čičindari. Ici, pici, pici, pici, pici, pici, pic!

Obroncima su se rasuli cvjetovi, bijeli kruške i šljive, crveni breskve, bijele i blijedoružičaste jabuke. Maslačci su poskočili livadama i pretvorili ih u zelenožuti sag.

Nebom iznad daleke ravnice koprcali su se sitni bijeli oblačci.Iza stabala, s onu strana jarka starih dvora, buljili su probuđe-

ni medvjedi i vukovi, jeleni i srne. Imaju šta za vidjeti!Uzvanici su počeli pristizati sredinom dana. Knez Borna s

kneginjom Zlatom, visok, već u rano proljeće opaljen suncem, ona vitka, visoka, zlatokosa, očiju poput različka. S njima su došli komes Čudimir, moj premili brat i komitisa Tiha, komes Mislav i komitisa Tuga, moja predraga sestra. Pa moj najdraži Hakan i supruga mu Leka. Obradovao sam se Ocu Martinu; uz njega je moj dalmatinski broj, missus dominicus autem Caro-lus. Onda stiže u slavi povorka iz Siska. Na silnom crnom konju Knez Donje Panonije, Ljudevit, sa suprugom Margaretom na silnom sivcu, pa poslanik Dragomuž sa suprugom Turdom.

Uz zveket mjedi i željeza ulijeću u dvore Anskgar i Ansfried s četom oklopnika iz Susjedove tvrđe i Lovisovog grada. Evo i Vardana i Dobroslave.

Svo Prigorje, sve Zagorje, svakoliko Ovoriječje i Onoriječje, svi su tu! Od Moravaca, Glupoglava, Duljeba.

194

Grlim Oca Martina, koji će s Ocem Stjepanom poslije podne krstiti Tugomira Carolusa.

Godina je od one silne noći.Kad me je garda napustila, kleknuo sam, okrenuo se k jugoi-

stoku i pomolio se:– Mislim da sam stekao što sam tražio, zar ne? Sad to valja

zadržati.Ostao sam tako dugo, u titraju voštanice.Nadao sam se, bojao, preklinjao.No Henrica nije došla. I to me je spasilo, jer primljeni sam

naboj morao sačuvati.Sačuvao sam ga, i danas će zazvoniti zvono, zabrenčiti pla-

danj, zaklepetati klepetaljke, zatreštati bubnjevi, zapištati rog. Krsti se nasljednik Prigorja i Zagorja, sin Tugomira, sina Tu-gomirovog, od prastarog Tuginog roda, missusa dominicusa Pannoniae Inferioris, zatočnika najvećeg od najvećih, Carolusa Magnusa Imperatora Romanorum, Cezara, Augusta, štita Kr-šćanstva i miljenika Spasiteljevog; unuk silnog Jurja Jarila, po-tomka Bogova, sin njegove božanske kćeri Ane Valerije od pra-starog roda Marka Valerija Panonija Kara.

Tri dana nakon mog imenovanja, krenuli smo put juga, svi zajedno, Istrani, Venećani, Dalmatini i Panonci. Kroz brežulj-kastu ravnicu uhvatili smo se Rajne, te je danima slijedili put juga, da bi nas opet naši vodiči poveli na istok, kroz brežuljkastu ravnicu, gdje smo uhvatili naš Dunav, slijedili ga do ušća oveće, lijepe i čiste rijeke koja se zvala dosta čudno, Inn. Ovom smo krenuli put juga u sklop planina kakav još nisam vidio. Niti one Alpe oko Formuma Julijevog, niti naš Velebit nisu slika onoga u što smo ulazili i preko čega se trebalo popeti. Srećom se Inn po-brinuo za proboj kroz bokove ovih silnih Alpi, pa smo, slijedeći ga, stigli do lijepog grada po imenu Innsbruck, što će reći, most na Innu. Ovdje smo uhvatili drugu riječnu dolinu, užu i strmiju, voda se zvala Sill, a tekla je ravno iz boka gore ne davajući nade za prolaz. Ipak, kako smo se penjali prvo kroz još neprolistale šume bjelogorice, pa onda kroz tamne četinare u kraj gdje vlada hrid i sipina, ukazao se procjep u gorskom hrptu i nad njim pla-vo, plavo nebo.

195

Rekli su nam da smo se popeli do Brennera.Izračunao sam da smo negdje u onom lancu koji se vidi stra-

šan i nazubljen sjeverno od Julijevog Fora, a vjetar koji je hi-tao padinom donio nam je toplinu i mirise dalekog juga, mora i zelenih vrtova. Sad je trebalo silaziti bezbrojnim serpentina-ma i kad smo se konačno našli u podnožju tog silnog klanca, naši vodiči i pratnja najavili su rastanak, te su Venecijci i Istrani krenuli ravno na jug, a nas su poveli opet među kamene hridi, sad nešto niže, i opet put istoka. Nakon dana puta stigli smo do bistre rječice koja je veselo skakutala preko stjenovith pregrada, pršteći pjenom i bučno žuboreći. Rekli su nam, a meni je kamen pao sa srca, da je to Drava – ne bih je ovdje prepoznao – naša Drava, Hvala ti Moj Bože; danima smo je slijedili pomalo sila-zeći prvo uzanom dolinom tako da se jedva vidjelo nebo, koje se opet skrilo iza oblaka, zatim smo stigli u prostranu kotlinu ograđenu snježnim brdima s juga, no Drava je sjekući poprijeko i mudro prema jugoistoku našla put i kroz taj gorski lanac, te nam se konačno u daljini, u izmaglici najavila nova brežuljkasta ravnica. Tu smo ušli u proljeće i za koji dan stigli do one točke gdje sam kao dječarac prešao Dravu. Sada samo kroz poznate nam planine i za dan evo me kod kuće.

Putem se ništa značajnijeg nije dogodilo, i ne bih vas gnjavio s opisom, da mi to putovanje od Aqua Grani do Aquae Nigrae nije otkrilo nešto strašno važno i moguće kobno. U onim gudu-rama, a zvali su taj kraj Istočnom Markom, sve su doline i lanci planina tekli od zapada na istok, no nismo naišli na prijelaz u smjeru jug-sjever osim onog Brennera. Za Granske smo vode putovali dok je još uvelike bila zima i stoga smo zaobišli sve te gore i Donjom Panonijom stigli do Dunava, taj nas je doveo do Rajne, a ova pak do našega cilja. Uzevši oba pravca u obzir spo-znao sam kako je teško doći iz srca Europe i cezarskih dvora do naših padina. Jedini otvoreni put išao je okolo naokolo Donjom Panonijom, i ako nam ga netko zatvori, naše veze s imperijem bit će prekinute. Dok stigne do nas imperijalni štit, ne samo da nas mogu popaliti i sasjeći na komade, već će nam crvi izbušiti kosti! Tako sam, zabrinut, razmišljao iako su mi oko vrata na onom papiriću visjele ogromne ovlasti. No niti one ne mogu za-ustaviti baklju ili spadu. Postavljalo se i pitanje održivosti naših

196

rođaka u priobalju. Ako Grci pošalju jako brodovlje i pukne veza s Italijom, ako netko zatvori Donju Panoniju, ne piše nam se do-bro. Takve misli nisu vodile u malodušje već poticale na ozbilj-na razmišljanja i planiranje za slučaj nepredviđenih događaja. Osobito sada kad sam postao otac Tugomira Carolusa, i kad je moja Savia dobila nasljednika.

Oko treće ure krenuli smo uz užasnu dreku i halabuku naro-da, uz treštanje badnjeva, pištanje rogova i frula, uz kloparanje i klepetanje, pa još topot kopita i zveket silnog oružja, na onih jedva 1500 koraka što dvore dijele od Sv. Šimuna i Juda. Na čelu je kao vojvoda jašio Juraj Jarilo, u zelenoj odori preko koje je navukao silni kožnati oklop. Za njim kum i kuma, moja premi-la sestra Tuga i Carolus Missus, čija simbolička pojava je valjda svima upućenijima bila jasna, zatim moja Ana Valeria s Tugomi-rom u naručju, te Tugomirov otac, svi nakićeni plavim, bijelim i crvenim vrpcama, na najmirnijim od naših konja, a uz nas u biskupskom sjaju Otac Martin; slijedi slika i prilika sile i moči imperijalne granice, presvijetli knezovi i župani s najboljima među prvacima i družinom, sa svojim bračnim družicama i obi-telji, pa onda ostali boljari i konačno gujavica našeg pješačkog puka. Kako prolazimo uz dvore, zaselke i majure diže se nova vika nebu pod oblake, zvone pladnjevi, tresu se gora i nebesa. I tako sve žešće i žešće raste to štektanje i trešnja, a sunce s ne-besa, sklanjajući se ka zapadu udara pesnicom po šljemovima, vršcima kopalja, dršcima silnih spada, vjetar i pokret vijore vrp-cama i perjanicama a mi se penjemo na brežuljak gdje se pred nebeskim plavetnilom pod bijelim krilima anđela blista naša ob-novljena eklezija, kažu, najstarija u Prigorju.

Otac Stjepan okružen pomoćnicima čeka nas na Svetome Pragu, Gospodin Juraj skače se bojnoga konja, priskaču pomoć-nici i hvataju uzde kume i kuma, pa Oca Martina, koji u zagrlja-ju dijeli s Ocem Stjepanom poljubac Mira; i zatim se moja Ana Valerija prigiba i Ocu Stjepanu pruža zamotuljak s Tugomirom Karlom, pa sada i ja skačem s konja, širim ruke i prihvaćam Tu-gomirovu majku koja mi sva topla pada u naručje.

Dobro je izdržao sve to, moj Tugomir, svu tu gungulu i urli-kanje, pa i sada bistro gleda svećenike koji će ga za čas uvesti u ponutrici eklezije u svijet Mojega Boga i Spasitelja. Razmišljao

197

sam da i Njega ponesem, da se ne bi opet uvrijedio, no sjećajući se žara Oca Martina, te uzevši u obzir i nazočnost Missusa onog Najvećeg od Najvećih, odlučio sam da Ga ostavim za svaki slučaj u njegovom skrovištu, obećavši da ću ga o svemu tome detaljni izvijestiti što prije moguće.

Iza nas lupa, zemlja se strese kako sjahuje teško konjaništvo, glasovi plemenitih muževa i žena, pritisak Sunca koji me svojim dlanovima gura u usta eklezije. Kažem sam u sebi: “Evo, vidiš, sve će biti kako si odredio, a da sam ti dovijeka zahvalan nije potrebno naglašavati”. U mraku smo pod teškim gredama i sad će se razleći poj anđela koji na nas liju svjetlost nebesku.

Poslije gozbe koja žari brežuljcima, povlače se boljari u stare dvore, u triklinij Domnusa. Ne svi, jer je odmah nakon obreda Kneginja Margareta stavila Tugomiru Karlu na kažiprst veliki srebreni prsten u liku uskolutane zmije, rekavši da će ta zmi-ja ujesti sve moguće neprijatelje, a Knez Ljudevit zamoli da ih ispričamo, jer dužnost zove da se što hitnije vrate u svoje pre-djele. Zahvalili smo se i izljubili i Siščani su odjahali u oblaku prašine dolinom što vodi do Dubrave i prijelaza kod Ivanove Rijeke. Nisam bio iznenađen. Već godinu dana pažljivo proma-tram poteze posavskog vojvode, spreman da na najmanju nepra-vilnost krene glasnik do Klovisove utvrde pa dalje u Cilij, i dalje i sveudilj dalje do vladarskih prijestolja. No Knez Ljudevit nunc Pannoniae Inferioris je pažljiv. Ne daje mi nikakve izlike da ga tužakam. I tako prolazi godina, a Ljudevit se ustoličuje u ovodu-navskoj Panoniji, a u Međuriječju zida bedem protiv posizanja Bugara i prijetvornih Grka. Barem tako govori.

Zna Ljudevit moje ovlasti.Nekoliko tjedana po povratku iz Granove vode, najavio sam

se u Sisak.Vijest o mom promaknuću već se naravno proširila sveko-

likom Panonijom, i Knez, Dragomuž i boljari dočekali su me kako valja. Poklonili su mi vrijednu čašu od plavog stakla izve-zenu zlatnom žicom, iz rimskih vremena, okrenuo se na ražnju debeli vepar, pila se ona najbolja, langobardska, a Knez je bio oduševljen viješću da se Veliki Cezar slaže da Knez Ljudevit, njegov vjerni podanik, uvede red na području Donje Panonije između Drave i Dunava gdje je smrću zakonitog vladara doš-

198

lo do zbrke i nemira, koju koriste neprijatelji Rimskog Augusta i njegove tvrđave Europe. U privatnim sam razgovorima jasno dao do znanja Ljudevitu da ne ide preko Dunava i na drugu stra-nu Blatnog jezera, da pazi na granicu prema jugu i ne zadire u Hakanovu planinsku banovinu, da jako pazi na prste Bugarima i drži čvrsto granicu na Crnoj vodi dravskoj, da ne prelazi Save ispod Medvjeđe gore, ne zalazi u onaj splet humova i visova u sjeverozapadnom kutku naše Savije sjeverno i zapadno od Kla-udijevog brda i da ne dira u Glupoglave, Moravce i Duljebe, koji ostaju pod nadzorom vladara Prigorja i Zagorja, i pod zaštitom franačkih vojnih predstraža. Stvorio sam na taj način neke vrsti zaštitnog hodnika između ambicioznog i prevrtljivog Ljudevita i prave imperijalne zemlje, koji sam držao ja, odnosno Gospodar Prigorja, Juraj Jarilo u suradnji s franačkim zapovjednicima na našem području i na istočnom obrubu Karantanije. Zabranom prodora na jug, zadržao sam nadzor zajedno s franačkim posa-dama nad važnim potezom zemlje između Save, Kolapa i Une, te nad putem koji me je preko Hakana vezao s predragim mi bratom, tastom i dičnim Knezom Bornom, a franačke posade s franačkim tvrđavicama koje je u Hrvatskoj kraj mora počeo polagano podizati mudri Missus Carolus. Računao sam da će Ljudevit imati pune ruke posla s nemirnim Panoncima i kad se jednom nominalno nametne za Duxa Pannoniae Inferioris za što sam ga dužno imenovao s Cezarovom dozvolom, a o tome da će mu Bugari, a preko njih i Grci, praviti smutnje na istočnoj granici uopće nisam sumnjao. Ostala je samo jedna točka koju smo sada zaista morali srediti – Gradić!

Dosadna jesenska kiša kucka oklopom i šljemovima. Teško pa-daju oštrice lopata, teško se svaljuju grumeni ljepljive mokre zemlje. Nad rakom koja se dubi i širi, grimiznim baršunom po-kriven lijes. Za koji čas zemlja će kraljevske Pavije primite tijelo svog za sada posljednjeg kralja.

Pipin, kralj Italije, umro je pred tri tjedna, sredinom listopada 810. godine po dolasku Spasiteljevu. Tri tjedna su ga držali u pa-pru, octu i soli. Danas će se dobro začinjen predati zemlji.

Nisam daleko od mjesta događaja, u prostoru paradiža crkve Blažene Marije sveudilj Djevice, gdje će moj kralj potražiti

199

počinak vječni. Priča se da će se nad grobom podići spomenik, edikula, da ovjekovječi vladara, koji je tako puno učinio za našu Europu. Nisam daleko, kažem sa zadovoljstvom, možda u desetom redu. Naravno, u ova tri tjedna nisu pristigli svi koji bi po protokolu trebali i mogli biti ovdje. Daleko je Pavija od saksonskih šuma, od hispanske, danske ili bretonske marke. Daleko od Donje Panonije, daleko od našega Prigorja. Moj dolazak nije bio bez poteškoća. No zahvaljujući prijatelju koji se izvještio kao veza između nas i sjevernoitalskih ravni, evo me, tu sam. Odati ću počast čovjeku s kojim sam dosta toga dijelio, u zadnje vrijeme ne baš osobito dobra. To ga je valjda i skršilo.

Prijatelj koji me je pratio, i sam vladarskog kova, je moj drug iz djetinjstva, Hakan Abraham, ban i junački vođa Avara i osta-log gorskog svijeta. Kako se Hakan pretvorio u vezu, ispričati ću vam za koji trenutak.

Navečer, poslije krštenja i mnogih pehara, rekli su svi: sutra na Gradić, i iskapili po još jedno pivo, one najbolje, s medom. Uju-tro kad sam se pojavio u ratnoj opremi, pristupili su mi Ansfried i otac Martin i ovaj posljednji je rekao: «Ne, Gospodine Tugo-mire. Ti ostaješ kod kuće. Ti si povrijeđena stranka i nije pravo da ideš tražiti zadovoljštinu. Onaj krmak se nije došao pokloniti Spasitelju i tvom sinu nasljedniku. To osvećuje družina, a te ima na pretek i od oka».

Još jučer navečer Ansfired je poslao konjanika u Susjedov tvr-dalj i naredio da se do desete ure pojavi pod Gradićem dvadeset ponajboljih franačkih bojovnika. Moj razbijač Cededrag okupio je lijepu četicu polupijane mjesne mladeži, njih pedesetak, a sva-ki odličnik iz Gora i Priobalja imao je uza se barem desetak vrlih vitezova. Sve u svemu, oko dvije stotine odličnih ratnika. No tko će preskočiti jarak, tko će se popeti strminom?

«Ne brini», govorio je missus Carolus. «Zatražiti ćemo pre-daju, i točka».

Otišli su hrabro u toplo prijepodne, tresući perjanicama i ko-pljima, uz viku ratničkih grla, zveket mjedi i rzanje razigranih konja. Za čas su nestali iza padine prednjeg brežuljka, zatim se ponovno, sad u već ponešto razvučenoj koloni na čelu koje je sa carskim stijegom jahao Carolus između Borne i Mislava, poja-

200

vili uzdižuć prašinu uz Crnu vodu na putu prema Dolju. Za koji tren zaklonio ih je slijedeći obronak, pa se zatim slegla prašina, a vika i zveket pretvorili se u sve tanje šuštanje i uskoro su u potpunosti iščezli.

Ostao sam sam, u svom rijetko nošenom ratničkom oklo-pu, od tvrde kože s metalnim pojačanjima, s golemom očevom spadom, i vitkim kopljem s na franačku krilatim šiljkom. Ski-nuo sam šljem, odložio oružje, raskopčao oklop i potražio sjenu Gospodaričinog triklinija. Sjeo sam uz postelju moje supruge, Ane Valerije, pogladio je po kosi i uzeo u ruke mog sina i na-sljednika, Tugomira Carolusa.

Dijete se smjestilo sretno smiješeći u mom naručju. Držao sam ga osjećajući njegovu tjelesnu toplinu, podrhtavanje mišica i kuckanje srca. Tugomir Carolus je mirno i zadovoljno upijao topli predljetni dan.

Nasmiješio sam se djetetu, i ono mi odgovori novim smiješ-kom. Desnim sam se ramenom naslonio uz Anu Valeriju i ona mi odgovori prijanjanjem uz bok moga oklopljenog tijela. Osje-tio sam silnu toplinu, i da nisam bio okovan oklopom i držao dragocjeno djetešce u rukama, obljubio bih je i to tako nježno ali i sustavno da bi oboje zauvijek zapamtili. Ovako, umjesto toga, gledao sam i dalje, ljubopitno, u plave oči djeteta, očeve oči, kao što su očeve i visoke jabučne kosti i lagano izdužen stas, a maj-čina gusta smeđa kosica i tek lagano zatamnjena koža. Nije bilo sumnje: Tugomir Carolus bio je slika i prilika svojih roditelja, Tugomira Missusa i Domine Ane Valerije.

Sjedio sam tako naslonjen na ženu sa sinom u rukama i uop-će nisam žalio što nisam krenuo s družinom na gnjavažu oko Gradića. Uopće nisam želio otići ikad više bilo kamo, u bilo ka-kav spor ili prijepor, ratni sukob ili pobunu. Nisam želio. Moje je mjesto sada ovdje, uz ženu, sina i družinu, uz štovanog i junač-kog tasta, pod krovom starih, Valerijevskih dvora i novih Tugo-mirskih, koje štiti On, Moj Bog, uspravan uz moje uzglavlje.

On Moj Bog. Vodio me je kroz sporove i prijepore, uzbune i meteže, kroz bujice i klance, brdom i dolinom, doveo me do mora i preveo preko mora. I sada smo opet, svi zajedno, pod pri-gorskim krovom, nad prigorskim vrtovima gdje su se već itekako zametnule šljive i breskve, gdje su rane trešnje već obrane, gdje

201

smo čuvajući se Velesovog lika već počeli pobirati prve jagode. Nad padinu gdje se u suncu kupa zelje i zelenilo mrkve i repe, gdje će se uskoro pobirati grašak i mahuna. Gdje, u podnožju, uz obalu hladne Crne vode raste izvor pive, one najbolje s medom iz košnica na šarenoj livadi licem prema Suncu. Vjetrić treperi, toplina razvezuje kosti i mišiće, rastjerava brige. Daleko je Gra-dić i ratna vreva. Daleko je Carolus Magnus, pravi kum mog dje-teta, daleko kralj Pipin, daleko Angilbert, daleko Granova voda, daleko Forum Julijev; daleko je more Bornino i Mislavljevo, i brdske visoravni Bana Hakana Abrahama i Gospoje Leke. Tom svijetu se možda neću nikada vratiti? Postavio sam ovu misao kao pitanje. Nisam na nju odgovarao, no osjetio sam da joj se ne protivim. Sila koju je na mene svojom dobrotom prenio najveći među ljudima nije se izlizala na onom mukotrpnom putovanju kroz borje i mramorje. Zacarila se ovdje, u našem Prigorju i sada će rasti i rasti.

Kralj Pipin nije daleko.U grimizom je obučenoj škrinji koja će za tren zauvijek nesta-

ti ispred naših očiju.Naših očiju.Tri para u prvom redu. U sredini, On, Cezar i August, Caro-

lus Magnus Imperator Romanorum, lijevo (to jest, s leđa, s lica desno) je Kralj Karlo istočnih Franaka, uz drugi Cezarov bok, Klovis, kralj Akvitanije. Karlo nadvisuje sinove svojim silnim stasom, širinom je regbi ravan njima obojici. Hoće li ih sve nad-živjeti? I tko će tada voditi našu Europu?

O tome ne smijem ni misliti. Niti o tome kako sam malo ostao vjeran mojoj želji da budem zauvijek prikovan u Submontani. Kunem se, nastojao sam. Nisam uspio, no moglo je biti i gore.

Zveket i topot najavili su dolazak jahača. Iza strmine pojavljuje se vrh povorke, uz stijeg Missus Carolus, Mislav i Borna, zatim svi, brojim, svi, nitko ne manjka – to naravno vrijedi za bolja-re – nisu se vratili svi obični ratnici. To me ne brine. Netko je morao ostati da drži osvojeni Gradić. Nekoliko časaka kasnije primam, prvi, zadnji i jedni put poklonstvo boljih od mene koji me izvješćuju o sretno i spretno završenoj kaznenoj ekspediciji.

202

Ansfried, Anskgar i otac Martin ozareni klikču: «Domine, Misse Domice, Gradić je Vaš»!

Gradić je Naš. Opet zveket, sada pehara, i tada otac Martin pripovijeda

Kako se došlo pod Gradić, kako ih je već čekala četa vrsnih ratnika iz Susjedova grada, kako su zazvali Maksima Sveva i op-tužili ga s bezobrazluka i vjerolomstva i zatražili, derući se pre-ko jarka, bezodložnu predaju. Kako im je jedan od Maksimovih protuha opsovao mater i kamenom zamalo pogodio Jurja Jarila na rubu jarka. Kako su se zatim zapitali, kako prijeći jarak, kako se uspeti prestrmim liticama. I kako je Ban Abraham, prosvije-tlio ga Gospodin, gledajuć silnu šumu i šikaru od podnožja do vrha strmine rekao: «Gospodo, junaci. Kad sam još bio dječa-rac, iz našeg Djevinog kamena istjerao nas je upravo onaj čiju pravdu sada i ovdje utjerujemo. Jer pravo Vam kažem, bila je to zamisao mlađahnog Tugomira da se zapali žbunje i drvlje koje je nalijegalo na prestrme stijene našeg neosvojivog gnijezda, i to nas je u trenu natjeralo na predaju. Regbi Božjom Providnošću, jer je mene, balavca, dovelo u krilo Naše Preslavne Vjere, u zagr-ljaj najbolje Gospoje na svijetu, a također i u prijateljsko naručje našeg vrlog Missusa Tugomira. Ima nas dvjestotinjak. Nek se svaki oruža bakljom i rasporedi podnožjem Gradića. I nek pot-pali. Pa da vidite kako će uz ovaj lijep povjetarac, poletjeti jezici ognja kao jato plamenaca i začas se kruna dima i vatre nadviti nad sve živo na gradečkoj ravni. Ispeći ih sve, ljude i marvu, i nitko neće odoljeti. No mnijem da će udariti u drugačije diple čim se baklja pojavi pod gradom».

I dalje govori Otac Martin, biskup Hrvata. Kako su oni na Gradiću brzo uvidjeli što im se sprema, kako

je moj vrli tast, ovaj put podalje od jarka, vikao tražeći da posada tvrđave i Maksim Svev smjesta izađu, a da se ostali, izuzev ne-moćne, skupe na čistini južno podno tvrđave. I to smjesta. Kako su se oni iz tvrđave predali i kako je moj tast zviznuo spadom i kako je glava Maksima Sveva odletjela u jarak. Zatim su Franci pograbili ostale, poklali ih i bacili za glavom i tijelom njihova po-glavice, da tamo postanu ubrzo plijen vranama, i vucima i lijama gozba. Kako su Cededrag i Franci ušli u Gradić, dok su boljari sjedili uz jarak i pijuckali pivo, kako su Ansfried i Anskgar pre-

203

brojali zarobljenike, kako su naši momci pretražili cjelokupni Gradić i našli sedam nemoćnih osoba, koje su sve dovukli na čistinu, gdje ih je Otac Martin skupno preveo na Vjeru Spasite-ljevu. I na kraju, Ansfried je ostavio Adalbera kao zapovjednika posade od trideset Franaka i dvadeset mojih momaka, privre-meno, dok iz Cilija ne stignu pojačanja koja su još jučer navečer hitnim glasnikom zatražili franački zapovjednici.

A nekadašnjim podanicima Maksima Sveva rekoše da se vra-te u svoje nastambe, da se operu, da prionu k radu, te da će nji-hova sudbina ovisiti o marnosti, poniznosti i čistoći. Madićima i dječacima dano je da se uključe u oslobodilačku vojsku i steknu pod nadzorom Adalbera znanje vojnih vještina.

Otac Martin odredio je mjesto za ekleziju postrani one čisti-ne, i odlučio poslati glasnika u Akvileju i zatražiti pastira.

Riješili smo se te gradićke gamadi, a one koji su ostali pošte-đeni uvest ćemo u civilizirani život. Europa je još jednom poka-zala svoju moć i nadvladala barbarluk. Mi, Franci, Karantanci, Bavarci, Hrvati, Avari...

Dok su naše snage rješavale pitanje Gradića, dao sam ispe-ći nekoliko volova i mnogo kruha, kolača od lanjskih jabuka i šljiva, i obrati ovogodišnje trešnje, ponovo postaviti i prostrti stolove oko oba dvora za boljare, i u podnožju, uz Crnu vodu, za običniji svijet. Dobro sam učinio što nisam oklijevao, jer je cijela «operacija Gradić» trajala nekih pet sati, i evo moje voj-nice, gladne i žedne, upravu u času kad se volovi skidaju s ra-žnja, a kolutovi kruha vade iz pećnica. Kakav li se divni miris širi Submontanom!

Miris dalekog pečenja prodire u ogradu paradiža. U Paviji je hladno, obred već traje satima, ljudi se meškolje. Možda nisu žedni, jer nas ne peče sunce, ali su zasigurno gladni i moraju na stranu. Kad jednom, hvala Gospodinu, uskoro, onaj lijes nađe svoje posljednje stanište, slavit ćemo junačine Pipina. Ne oče-kujem da ću imati čast prići Najvećemu, no sigurno ćemo mi, Otac Martin, Missus Carolus, Dux Ivan, Ban Hakan i Missus Tugomereis blagovati pod krovom, možda i u dvorani najboljih.

S kišom silazi sumrak, vješa se o strehe, zamračuje četvorinu olovno sivog neba. Odnekud stiže titravi odbljesak prve noćne

204

baklje. Tražio sam očima cijelo poslije podne, dok su se uz otvo-renu raku izmjenjivali govornici, pjevušili opati i biskupi. Tražio sam i nisam nalazio njenu vitku pojavu, zračenje njenih očiju, istinu njene prisutnosti. Tražio sam stalno jer ljudi su stizali i odlazili, prolazili, vraćali se, poredak se mijenjao, lica nestajala, pa izranjala nova.

I upravo kad je lijes nestavši u raci muklo udario o tle, i kad je Karlo Veliki bacio prvu grudu zemlje za popudbinu svojemu sinu, ugledao sam, pri samom ulazu, u kmici predziđa, a ipak tako svijetlo lice, jer je glavom nadvisivao okolne, a svjetlinom kože privlačio zadnje tragove vidljivosti, prepoznao sam tu blje-doću, te tvrde dugačke kosti. Astulf je ušao u paradiž! Gotovo sam zajecao jer to je bio znak. Rekla je da on neće stati pred moje lice za njezina života. Astulf je potvrda da Henrice više nema.

– Gospodaru, Gospodaru! U predvorju metež u mraku, lupa, rzanje razigranog konja.– Dobri Gospodaru, smijemo li...?U atriju, pod dimom pečenja i zvjezdama, boljari uprli u onu

najbolju. Slavi se hitro zauzimanje Gradića, ispija se zdravlje sviju po redu, posebice Hakana i Tugomira, korisnika vatrenog oružja.

– ... kaže da je hitno!Nek uđe.Stoji pred nama, onaj koji nas je vodio kad sam prvi put išao

do mora. Baca se do nogu Kneza Borne i vapi: – Gospodaru, dobri Gospodaru, loše vijesti. Zlo i pomagaj!

Borna mu kaže da se uzdigne i zbori, a mi smo već svi na nogama.

Govori zloguki glasnik:– Gospodaru, Gospodo, prije dva dana stiglo je u Zadar grč-

ko brodovlje. Toliko ga je da se u tjesnacu ne vidi baš ništa do li jedara i brodskih trupova. Iskrcali su se u Zadru, uzaptili Duxa Paulusa i družinu. Pola ih je ostalo, pola odjedrilo dalje na sjever.

– Ostalo...! Missus Carolus iskače pred glasnika.– Otplovili na sjever...

205

Vapi Dux Ivan.Spasitelju, Gospode Bože!Borna hvata mač za ručicu, slijedi ga Mislav, pa Čudimir. Nit-

ko ne želi zaostati u domoljubnoj revnosti. – Gospodo, junaci, na konje. Pred nama je dugi put!Otac Martin istupa naprijed i mirnim glasom govori:– Gospodo, prijatelji. Nema sumnje, ovo nije dobar obrat na-

šoj stvari. No ne valja nam srljati. Krenimo na noćni počinak, odmorimo se, probavimo sve ove divote koje nam je gostoprim-stvo našeg dragog Tugomira pružilo. Ujutro ćemo odmoreni i osokoljeni lako pojahati put mora najbržim marševima, i evo nas ondje prije smiraja slijedećeg dana.

Valja slušati riječ Božjeg čovjeka.– Poslušati ćemo riječ zastupnika Spasiteljevog – kaže Bor-

na. – No, Gospodo, prije nego zanoćimo, a to treba biti što prije, ajde da se dogovorimo.

Okreće se prema meni i ja znam jako dobro što slijedi.– Tugomire...No Otac Martin podiže ruku i glas.– Tugomire, zadužio si nas svojim prijamom, osokolio i pri-

premio za kušnju koja je pred nama. Od srca ti hvala. Znam jako dobro da bi spremno pošao s nama. No znam da ćete se svi slo-žiti, da je mjesto Missusa Tugomereisa ovaj čas ovdje. Ne znamo što se događa. Ne naglimo. Znam da će nam se Tugomir staviti na službu ako to zatražimo. A zatražit ćemo ako bude potrebno.

Otac Martin je jako naglasio zadnju riječ, za što sam mu, kao i za čitav njegov govor, bio i ostao zahvalan. Koliko će me puta u mom kratkom životu Otac Martin vaditi iz nevolje?

Borna, Mislav i predragi mi brat sliježu ramenima. Valja slu-šati glasnika Spasiteljevog. A Otac Martin nastavlja: – Znam da ste željni dogovora, no sada je kasno, umorni smo, a možda smo i odviše užili plodove Gospodnje. Ujutro, i na putu, odmoreni i bistre glave, donijeti ćemo potrebne odluke.

I tu je kraj rasprave.Vidim kako Otac Martin zastaje, daje mig Carolusu Missusu

i Duxu Ivanu. Dvorište se prazni. U toploj noći sada smo sami, nas četvero, crkva i država, carstvo i pokrajine, Stara i Nova Eu-ropa.

206

– Mislio sam da nije vrijeme za domoljubne tirade – kaže i dalje vrlo staloženo Otac Martin. – Nema smisla trčati pred rudu. Nema smisla da ti, Tugomire, gubiš vrijeme u primorskom kamenjaru. Netko nam treba osigurati leđa. Svašta bi se moglo desiti u Panoniji ako se ovo dozna i neki nanjuše da bi se time mogli okoristiti.

Kao da čita moje misli. Bugari, Dux Ljudevit... no što mogu ja? A valjda nešto i mogu. Tu su Ansfried i Anskgar, Adalbero u Gradiću. Franci i Bavarci u Ciliju... Ako se dobro organiziramo i postavimo... Nije bilo loše riješiti danas pitanje Gradića.

– Imate pravo, Oče – zbori Carolus. – Mornarica nije kopne-na vojska. Samo pješak može zauzeti i držati položaje. Ako ima na tom brodovlju boraca-pješaka, mnijem da nisu mnogobrojni. Grci će zasigurno pobuniti Romane i Dalmatine pod našom vla-sti, no tome se možemo oprijeti. Na kopnu – terra – ne brinem. Na moru – mari – druga je priča.

Riječ Duxa Ivana.– Otplovili na sjever... Znate da gradimo mornaricu u Istri

i Venecijama, gradimo brzoplovke lađe i uvježbavamo posadu, Istrane i Venećane. Napravili smo dobar posao, no daleko smo još od časa kad se Grkom možemo suprotstaviti... Moram kući, što prije...

– To neće biti osobiti problem – čuje se iz mraka i na svjetlo arene istupa Ban Hakan Abraham. – Ne ljutite se, Oče, drugovi na moje prisustvo. Čim sam vidio da će ljudi odluke ipak ostati i popričati, odlučio sam se prikriti tamo u mračnom kutu. Sada mogu pružiti pomoć velevrijednom Duxu.

Hakan se lagano nakloni.– Svi moji podanici, gorštaci, Avari, Gačani, Bužani, Kosin-

čani, dobro poznaju puteve s brda u Liburniju. Za dan i pola dovest će Vas do Ričine Sv. Vida, kunfina Istrije. A čim stignemo do mojih dvora poslati ćemo najbrzonogijeg glasnika u sjedi-šte Vaše Odličnosti, pa nek se za svaki slučaj četa junaka uputi Vama ususret. Obećavam Vam da ćete za manje od tjedna biti za kormilom.

Iskazao se Hakan. Sad je na meni riječ. Kažem:– Iskazao se, zaista, vrijedni Ban Abraham. I mudro je da je

ostao da nam pruži savjet i podršku. Podsjetio me da imam na

207

kog se osloniti, jedan dan puta od ovog Predbriježja, ukoliko bude nužda.

Svjetla se pale u svečanoj dvorani pokojnog kralja. Na ulazu su dva visoka časnika i uz njih čovjek-knjiga. Zna naizust imena svih uzvanika i kad ih čuje daje znak glavom. Prolazi!

– Tugomereis Missus Dominucus! Prolazi!– Abraham Banus!Prolazi!Hakanovi momci dopratili su nas do Julijevog Fora, gdje nam

se pridružio Dux Ivan (na sprovodu nam se izgubio u gužvi, no Dux Iohannes prolazi, pa ćemo se vidjeti na dači).

Od one večeri kad je stigao glasnik, a tome su četiri godine, ne baš mnogo dobra. Osim ako ne kažemo po onoj «de mortu-is nil nisi bene» da je Kralj Pipin osvjetlao lice pred samu smrt sklopivši časno primirje s Grcima u Jadranu. No što će ti primir-je koje samo vodi u nove ratne sukobe. Eto, zato nema Borne, nema Mislava, nema Čudimira. Nema vojnika Carolusa, nema Biskupa Donata. Nema Oca Martina, nema Duxa Paulusa.

Dvorana je postavljena tako da je visoki stol uz duži zid. Stol-ci su samo na daljoj strani, tako će za koji čas Najveći i Njegovi sinovi, pa onda grofovi, markgrofovi, opati i biskupi, literati i sa-vjetnici imati sve nas pod okom, a tako i mi njih jer su stolovi bo-ljih ako ne i najboljih postavljeni poprijeko dvorane, s klupama na obje strane, pa ako se malo okrenemo na desno ili na lijevo, ovisno s koje strane sjedimo, možemo promatrati što se događa za visokim stolom.

Ne postoji neki posebni red sjedanja onih samo boljih, već hvataj sjedalo gdje stigneš, tako se Hakan i ja nalazimo u društvu nekolicine Akvitanaca koji ne znaju latinski već brbljaju neku svoju mješavinu, te Langobarda, koji znadu latinski, ali i ponešto našeg slavenskog i avarskog, jer su s istoka, iz okolice Julijeva Fora.

I tako ulaze, Najveći, Veliki, pa onda manje veliki, ali još uvi-jek dovoljno veliki za Veliki Stol. Ustaje On, pozdravlja nas Svoje vjerne podanike, izražava žalost zbog gubitka takvoga sina, moli nas da ga često spominjemo u molitvi. Onda neki Biskup bla-

208

gosilja jelo, koje je već ovdje i puši se u loncima, ili će tek stići, i piće, i sve nas, i gozba-dača Kralja Pipina započinje.

Dodirnuli su me dugi, koščati prsti. Uspio sam se suzdržati, nisam se povukao i kažem: «Vidio sam te preko puta i nadao sam se da ćemo se sresti».

Naši susjedi, i Akvitanci i Langobardi, uslužno se stišću, nude Astulfu mjesto, no on ljubazno otklanja: – Samo da pozdravim prijatelja kojega nisam vidio deset godina.

– Zar je toliko?– Toliko, moj Tugomire. Kako je dična Domina Ana, kako

podmladak?Zahvaljujem se na pitanju i izvješćujem ga o postojanju Tu-

gomereisa Carolusa.Astulf podiže oči spram Visokog Stola.– Carolus... Da li je onaj drugi Carolus još među vama?Potvrđujem i izražavam žaljenje što zbog grčke prijetnje niti

on, niti Otac Martin, niti prvaci Hrvata nisu mogli doći.– Mislim da će i tome doći kraj – kaže važno Astulf. – I mi

smo se u Akvitaniji namučili s nevjernicima. No stiže mir. Kažu da će Emir posjetiti Cezara u Akvama Grana.

Tako doznajem da je Astulf već desetljeće savjetnik Klovisa, malog kralja Akvitanije, te da je naš sudrug, vojnik Angilbert, nakon velikih borbi i trijumfa nad Saracenima, sad savjetnik u glavnom stožeru u Aquama Grana.

Astulf se mora vratiti do stola gdje su oni bolji među Akvi-tancima, izmjenjuje par riječi s našim susjedima, na onom akvi-tanskom, na langobardskom, i uz još jedan dodir mog ramena odlazi. Molim Boga Mog i Spasitelja da poživi malog kralja Kar-la, jer ako mali kralj Klovis naslijedi carstvo, te Astulf dođe do Granovih voda, jao si ga meni.

Gledam ga kako odlazi. Astulf se nije promijenio. Nitko se ne može promijeniti. Svatko ima svog Boga u vreći, a moj je najbolji!

Nekoliko stolova udesno diže se ruka, a zatim i tijelo. Opazio nas Dux Ivan. Dovikujemo se. Naći ćemo se poslije dače, a sjutra ćemo zajedno do Foruma Iulii.

Vjetar urla, gromovi trešte, kiša lije u debelim zavjesama. Udara, raspršuje se i miješa s morskom pjenom koju razbacuje vihor.

209

– Gospodine, Gospodine, dolazi lađa...Moja špija, čovjek-oko.Što znači «dolazi lađa» vidjeli smo pred tri dana. More je

bilo mirno, noć bez mjeseca tiha i tamna, tek je užasno hladan povjetarac strujao s dalekih Alpi. Nije dolazila jedna već njih pe-desetak. Tako je računao čovjek-uho koji ih je čuo tisuće koraka daleko i na temelju jedinog zvuka, udara vesala, odredio pribli-žan broj, plus-minus, koji je, naravno, ovisio o veličini lađe i bro-ju vesala. Pokrenula se gotovo cijela bizantinska flota i pokoji pomoćni brod mrskih Veneta.

Otok Komakijo na koji smo stigli dva dana ranije nizak je i pješčan, gotovo pravilno okrugao s plitkim i širokim žalom na zapadu, te gotovo tričetvrt kružnom uvalom na istoku. Sa sje-vera i juga gotovo ga je nemoguće oploviti zbog šaša i plićaka. U istočnom je zalivu rasla naša mornarica.

Gotovo četrdesetak brodova, ne osobito velikih, nešto dvove-slarki, no vitkih i brzih, namijenjenih obrani. Kad se brani obala, osobito plićaci, brzina i okretnost je važnija od veličine.

Nisu svi naši brodovi bili kod Komakija. Bilo ih je i u Trege-stu, u Novom Gradu, u Puli. Bilo ih je i kod Riva Alta, no te su prigrabili zli Veneti, kad su doznali da dolazi drungar Niceta. Neugodan i glup gubitak. No i ovako, imali smo sasvim dobru pomorsku silu, no sad ju je još trebalo opremiti. Ovdje, na Ko-makiju, vježbalo je dvadesetak posada, oko pet stotina momaka. Više se nije dalo izvući od Istrana i stanovnika laguna. A ni ti nisu bili odviše pouzdani.

Izgradnju i pripreme vodio je neki Hermagora, Istrijan, vješt pomorac i odan Kralju Pipinu. Bio je čovjek vremešan, no čvrst i zdrav, silnog stasa, dugačkih, mišićavih ruku, vješt kormilu i jedru, ali i spadi. Podsjetio me je na mog tasta, dičnog Gospo-dina Jurja Jarila. Volio je svoj posao, budno nadgledao tesare, osobno se bavio podučavanjem posada. Bio je strog, no ulijevao je povjerenje kako onima višima, tako i podređenima, te su ga svi cijenili a neki i voljeli.

Ostaje tajna kako je Hremagora našao špije među sad otvo-reno nam nesklonim Venecijcima, no našao ih je. I doznao da će prije kraja drugog mjeseca godine 809. Nicetas pokušati za-uzeti Komakijo i učiniti kraj franačkom pokušaju da postanu

210

pomorska sila. S tim je zadatkom i doplovio u Jadran, s time na pameti zauzeo Zadar, pod pasku stavio čelnike Dalmatina i Ro-mana, ponovio to na otocima Kvarnera (dok u Istru nije dirao), preplovio na drugu stranu i ondje, oduševljeno dočekan, dao se na zimovanje. Kralj je Pipin 807. s njim uglavio mir i Niceta je otplovio – očito trebala mu je popuna i odmor – da bi se gotovo odmah vratio i ponovio svoju plovidbu, i tako ponovno zimovao u lagunama Venecijaca. Iako su Grci sjajni pomorci, niti oni se ne žele izlagati opasnostima nepoznatih voda u doba zimskih oluja.

I tako dok je Niceta zimovao, a Hermagora špijao, procurila je krajnje povjerljiva vijest o pripremama za napad na Komakijo.

Otok nije bio tek nasumce izabran kao baza za franačko bro-dovlje. Već sam opisao dobre obrambene osobine, a dodajem još i to da se na istok od one zaštićene luke nalazilo dublje more, jer su rijeke izduble jarke u pijesku lagune, a zbog protoka vode nije se podiglo odviše šaša. Tim kanalima dolazile su i splavi s opre-mom i drvom za gradnju. Obala dalje na istok savijala se tako da se s nje moglo pratiti i štititi prolaz flote; jedini nedostatak luke bio je što se iz nje nije moglo isploviti kad udari naša jadranska bura. No želio bih vidjeti mornara koji po buri može zaobići ju-goistočni rt Komakija i ugroziti naše položaje.

Hermagora je sve to lijepo dojavio Kralju Pipinu u Paviju, a ovaj svojim ljudima u Foru Julija i Duxu Ivanu, Hermagorinom izravnom zapovjedniku. Dux Ivan se našao u nezavidnom po-ložaju. Brodovlje nije bilo spremno, slobodnih lađa bilo je malo, razbacanih po lukama zapadne Istre. Na nevelike franačke sna-ge u Dalmaciji i na Hrvate nije mogao računati, jer kako preplo-viti Kvarner usred zime, ili se probijati nemogućim kopnenim putevima. Sjetio se svog brzog i uspješnog povlačenja Likom i Liburnijom i poslao glasnike Hakanu zamolivši ga za pomoć. Nije tražio neku brojčano jaku silu već na izbor junake, Gačane, Ličane i Liburne. Hakan je poslao glasnika i meni. Nije tražio vojske, jer je znao da je nemam, već se podsjetio da se u teš-kim situacijama, kad se traži lukavstvo i vještina u pregovaranju može na mene računati. Zima u našim krajevima nije bila oso-bito oštra, veljača je donio zatopljenje i pucanje leda, i tako sam se sa mojim Cededragom i dvadesetak odanih i vještih boraca

211

stavio pod stijeg Bana Abrahama. Sa mnom je samoinicijativno, no, kako ćemo vidjeti, i na našu veliku dobrobit, pošao Ansfried sa Susjedovog grada s desetak odličnih franačkih vojnika.

Dux Ivan je nabavio i nekoliko stotina sasvim pristojnih vo-jaka iz Furlanije i Istre, i tako smo jednog vedrog jutra zagazili iz Fora Julija prema jugozapadu. Uvečer smo već bili na domak Komakiju, te su nas splavima prebacili na taj tanjur od pijeska šiban planinskim vjetrom, i to nimalo prerano, jer se ono o čemu pričam zgodilo dvije noći kasnije.

Probudili smo Duxa Ivana, Hakana i Ansfrieda i poslali brzo-nogog teklića da podigne Hermagoru i momčad u istočnoj uvali.

S mojom špijom pojurio sam u mrak, kroz užasnu hladnoću kližući na ovlaženom pijesku i evo nas kod južnog rta zapadne uvale. – Eno ih, Gospodine, eno – viče moj čovjek-oko – tek što nisu zaobišli rt.

Buljim u mrak, ne vidim ništa. No čak i ja razabirem zvuk, kao da stotine pataka lamaču krilima i mlate po vodi. Čovjek-uho viče: – Eno ih, Gospodine, čujete li ih? Eno ih, biti će tride-setak bojnih lađa, i još toliko transportnih brodica s vojnicima. Tako se čuje po udaru vesala. Nema drugih zvukova pa mnijem da nisam pogriješio. Oko dvije tisuće momaka, ako ne i više.

Ne gubim hladnokrvnost iako sam za razliku od mojih špija slijep i gluh, i skidam kapu Niceti. Sakupio ne samo pomorsku već i kopnenu silu, iskrcat će se ovdje, poklati nas, i zatim prega-ziti na drugu stranu i spaliti naše brodovlje.

Vičem: – Gdje će se iskrcati? Odgovaraju špije u jedan glas. – Preko puta, između sjever-

nog rta i sredine pržine, tamo je more nešto dublje, brod može prići i manje se mora gaziti vodu.

Vojnik pod opremom teško gazi vodu i pijesak. Treba ih po-tući prije nego što se domognu suhoga tla.

Vičem: – Koliko imamo vremena?– Oko dvadeset minuta.Jurim natrag do naših koliba. Boljari su podigli vojsku koja

sanjivo trlja oči i rasteže udove. Vičem: – Hakan, Ansfried, iskr-cati će se gore desno, gdje je malo dublje. Kako tvoji podnose hladnu vodu?

– Druge u brdima i nema!

212

Kažem ovako: – Vidim da su tvoji po navadi ponesli luči. Kad se brodovi ukažu ko sjene, nek skoče i zagaze u more do koljena, nek zapale luči, da Grci misle da je obala blizu. Nek zabiju luči u pijesak i povuku se na suho. S brodova će osuti strelicama luči, ispucati se, i zatim će vojska poskakati u more, no umjesto u plićak naći će se u vodi do pasa. Vi tada u vodu, pogasite luči pa udri i razbijaj glave. Recimo pet časaka, pa van, a tada krećemo mi, moji i bolji od Istrana i Frijulaca. Pa kad se i ovi smrznu, nek uleti na kraju Ansfried s elitnim Francima i dotuče ih. U međuvremenu, nek tvoji s kopna zapaljenim strelicama gađaju brodove. To će nam dati i potrebnu pozadinsku rasvjetu. Dux Ivan će ostati u pričuvi i budno motriti na ostatak spruda da se netko ondje ne iskrca.

Što da vam kažem!?Poskakali Grci i Veneti u smrzovite valove. Pola ih se vjerojat-

no podavilo od grča. Onda su naši udarili po tikvama, a s obale zapucali Hakanovi Avari. Planula jedra i nadgrađa. Na smjenu smo jurišali iz plićaka, mlatili, vraćali se. Netko je mudro iza ko-liba zagrijao kotlove vode pa bi se tamo zagrijali i vraćali natrag u more. U toj potpunoj zbrci koju smo stvorili i koja za nas nije bila zbrka već strogo nadzirana bojna djelatnost, niti jedan brod, niti jedna noga nije dodirnula obalu. Ne kažem da smo nanijeli neku veliku štetu grčkoj mornarici. Drugog smo jutra nabrojali jedanaest olupina, uglavnom malih prijevoznih nava, i tek neko-liko dvoveslarki. No more i obala bili su prepuni leševa. Pokupili smo ih i spalili i zatim na kršćanski način sahranili ostatke u ve-likoj rupi u pijesku.

Bili smo iscrpljeni više od gacanja hladnim vodama nego od oružane borbe, no ponosni i sretni. Pokazali smo Grku da se ne može tek tako domoći našeg brodovlja. Kakva sreća da smo imali Hakanove avarske strijelce, pregršt Ansfriedovih iskušanih mo-maka. No ni drugi se nisu štedjeli i dali su doprinos velikoj pobje-di Europe nad podmuklim Levantom. Mnogi su od nas danima šmrcali i kihali no Hermagora je nabavio s kopna bure dobre že-stice od krušaka, ta se skuhala s medom i brzo liječila prehladu.

Što nam sad opet sprema Niceta? Po oluji, a ne po bonaci? Kako li će jednom – jednom – lađom postići što nije uspio s cijelim brodovljem?

213

Žurim za špijom ako se može koristiti ta riječ za mukotrpno gaženje razmočenim pijeskom protiv siline vjetra koji ti šakom i kapom baca kišu i slano more u lice. No išli smo što se brže dalo, i evo nas kod južnog rta zapadne uvale. – Eno ih, Gospodine, eno – viče moj čovjek-oko – tek što nisu zaobišli rt.

Buljim u mrak, ne vidim ništa. Ne čujem ništa do udara vje-tra i štropota kiše po crnim valovima i šašu. Čovjek-uho viče: – Eno ih, Gospodine, čujete li ih? Jedna jedina lađa, nevelika, tako se čuje po udaru vesala.

Pitam: – Siguran si da nitko ne slijedi?– Da, Gospodine.– Eno ih, zašli su za rt. Jedna lađa, Gospodine.– Nek se budi glavare naroda – kažem. – Gdje će pristati?– U zavjetrini južnog rta, nekoliko koraka odavde, jedino

gdje mogu. Kapa dolje kormilaru!Donosi li brod nekog silnog zmaja koji će nas sve u času pro-

gutati. Ili neku nepoznatu još grčku vatru koja će se poput pakle-ne rijeke razliti pijescima Komakija.

Bilo što bilo, valja se suočiti. U mraku primjećujem Cede-draga i neke od mojih momaka. Skočili su sa ležaljki i pojurili u mrak za Gospodarom.

Potežem spadu, onu usku, vrlo laganu ali tvrdu. Za mene to je nova spada iz neočekivanog izvora. A sada će se, možda, po-kazati.

– Za mnom.Vjetar urla, kiša nas tuče, no ipak i moje uši čuju nešto – to-

pot nogu iza mojih leđa. Kako bi rekao čovjek-uho, po udaru stopala, toliko i toliko momaka. Ja bih rekao, više od dvadesetak.

Brodica se ludo naginje pod pritiskom bočnog vjetra kako još jednom izlaže bok u manevru pristajanja. Ispravlja se i zabija pramcem u pijesak dok joj krma divlje poskakuje na valovima.

– Stoj, tko si!?Pregršt sjena stoji na tvrdom tlu.– Dux Paulus. Prepoznajem glas Domina Tugomira. Dolazi-

mo kao prebjezi i prijatelji!

– Dogovorili smo se – kaže mali kralj. – A sada Vas molim, Do-mine misse dominice, ostanite ovdje još koji čas.

214

Bože moj u vreći, tamo u Novim Dvorima u domu Tugomira Missusa, u našem Prigorju. Nisam li te sveudilj molio i, gle, usli-šio si molbu. Biti ću nasamo s Malim Kraljem.

Od Pavije do Furuma Julija, po kiši i južnom vjetru, kroz pa-danske magle, kao obično tri dana neprebrzim jahanjem. Od Komakija, pred godinu i pol, tek jedan cijeli dan. U Foru Julija čeka nas Gospodar, mali kralj Pipin!

Eto nas!Dux Ivan, Dux Paulus, Ansfried, Hakan, Hermagora, Tugo-

mir.Bacili smo se ničice, no Mali nas Kralj podiže i zatim, čudo na

čudima, grli nas sve po redu.– Junaci, spasili ste Franciju! Bome i jesmo. Napričao sam se s Duxom Paulusom. Kako

bje otet iz Zadra, prisiljen na službu, kako su ga Venecijski duke, Beatus i Wilharenus ponižavali pred Nicetom i Grcima, kako je snatrio o bijegu i kako je, nakon grčke katastrofe kod Komakija, i pobjegao. Pričao je o Rivu Altu, o bijesu s kojim su Venecijci do-čekali Nicetu, jer, konačno, oni s izgubili najviše ljudi i lađa, kako je došlo do napetosti, kako će Grci zacijelo čim zatopli otploviti kući, pa opet...

Mali Kralj kaže:– Da li je čas da ponovno stavimo Venecije pod naše okrilje?– Ne još, Gospodaru. Nek prvo Grci odu.Računam: imati ćemo nekoliko mjeseci predaha. Da li ćemo

ih iskoristiti?Računam: da mi je nekoliko časaka s Malim Kraljem. I mo-

lim: Daj, molim te, znam da sam te napustio, no bila je prisila a neću te valjda nositi u rat da te Grci spale, da se razboliš od hladnoće na nekakvom vjetrovito sprudu Venecija. Molim te, daj mi nekoliko časaka s Malim Kraljem. Molim te...

Mali Kralj hvali Duxa Paulusa, od njega se puno očekuje. Za-dar će se vratiti u okrilje Francije. Dux Paulus se duboko klanja, ljubi kraljevsku ruku, ne čini mi se oduševljenim. Naravno, hvali se sve nas. Ansfried će ostati u Istri kao desna ruka Duxa Ivana. Očekuju se znakovita pojačanja sa sjevera. Čas otpuštanja...

– Dogovorili smo se – kaže mali kralj. – A sada Vas molim, Domine misse dominice, ostanite ovdje još koji čas.

215

Stojim ponizno spuštene glave dok ostali odlaze. Naći ćemo se za koji tren u trikliniju, na gozbi koju Kralj Pipin priprema u našu čast. Ovo su trenutci koje valja dobro iskoristiti.

Govori Pipin, kralj Italije:– Misse Dominice, više ste puta bili na usluzi Mom Ocu,

Karlu, velikom Imperatoru, Cezaru Augustu Rimljana i Frana-ka. Ne potpadate pod moju jurisdikciju, no bez Vas se u Istri, Liburniji i Dalmaciji ne može. Bojim se da će nakon ovoga moj Otac zatražiti i Vas i Vojnika Ansfrieda za svoj uži krug. Ja ću ga zamoliti da Vas obojicu izostavi. Obećajte da ćete ostati uz Nas.

Nešto mi pada na pamet. Evo kako ću sad izbaciti ono pitanje zbog kojega sam zamolio Boga Mog, Spasitelja Mog, da ostane-mo na čas nasamo.

– To ne bi bilo prvi put – kažem.– Ne bi – kaže nujno, i kao da sjena neke velike žalosti prelazi

kraljevim licem.Kažem, iako znam da sada stupam na nesigurno tlo. No mo-

ram doznati, moram. – Nek mi Vaše Veličanstvo ne zamjeri, no dozvolite Vašem najponiznijem slugi jedno pitanje. Kad smo onomad bili u Rimu gdje se naš Veliki Kralj okrunio krunom rimskih cezara, u Vaš me je tabor dovela jedne večeri, jedna mlada plemkinja...

Motrim ispod oka: onaj veo tuge se produbio, potamnio... Henrica Gepida...Kralj se sav stisnuo i gleda u pod.... Kasnije sam je vidio pri Vijeću u Carskim Aquama Grana...– Da – kaže kralj Pipin – otac ju je uzeo k sebi... Od tada ov-

dje nije išlo dobro. Do prekjučer...Kažem: – Uzvišeni Gospodaru, što bi s tom plemenitom gos-

pom. Jer učinila je i meni puno dobra i dala dobrih savjeta.Kralj podiže glavu, podiže ruke, odmahuje, uzdahuje: – Ne

znam, ali vjerujem da je još uvijek pri cezarskom dvoru. Nisam je vidio godinama...

Danas vjerujem da Pipin zaista nije znao da je Henrica otišla ka Gospodu. A možda u taj čas i nije. No svakako u času kad smo slavili Kralja Pipina daču, bila je među anđelima. A u čas onog našeg razgovora i meni u kralju Pipinu zauvijek nedostupna. I meni je klonula glava, a valjda mi je i veo tuge prekrio lice.

216

– Da, zaista šteta – govori Kralj – i dodaje bez oduševljenja. – Pridružimo se ostalima na pobjedničkom slavlju.

A danas.Danas nema u Foru Julija maloga kralja. Prima nas neki Lan-

gobard, komes Aio, koji je i sam tek stigao iz Pavije. Ajo je suh i tvrd, koščat, nešto veći i tamniji Astulf. Razglabamo o stanju u regiji. Hvalimo pokojnog kralja koji je u proljeće nakon pobjede kod Komakija navalio na Venecije i podvrgnuo ih svojoj vlasti, doduše nakratko dok nije stigao Paulus, dux Kefalonije s novim grčkim brodovljem; kako je kralj Pipin sklopio častan mir, kako se priča da Veliki Karlo vodi u Aquama pregovore se Abulha-zom, kraljem hispanskih nevjernika i Nikiforom, cezarom Grka. Naklapa se da će naš Cezar grčkome vratiti Venecije.

– A za što smo se onda borili – kaže bez ikakvog takta Ajo, prisvajajući valjda za sebe i svoje pobjede Kralja Pipina, a možda i onu našu na Komakiju.

No valja to shvatiti. Ajo je zabrinut, ne bez razloga. Odla-skom Kralja Pipina ostaje ovdje u Italiji, Istri i Dalmaciji vakuum vlasti. Tko li će naslijediti kralja Pipina kao čvrsta ruka u Jadra-nu. To se sada i ja pitam, a pred godinu dana, kad smo se vraćali iz Italije kući, bio sam daleko optimističniji.

Pojezdili smo mi, Ansfriedd, Hakan, Dux Ivan i ja, i naši mom-ci, još uvijek opijeni pobjedom, tražeći jug iza Julijevog Fora, uz blagi dah južnog vjetra i prve mirise proljeća ostavili Duxa Ivana u Novome Gradu uz mogućnost da mu se Ansfried jednom pridru-ži, prejezdili hladnom i vjetrovitom istarskom visoravni iza pleća velikih planina, sišli ponovno do mora u Kvarneru, pa se zatim penjali snrznutim i snijegom prekrivenim stazama zalazeći za sil-na brda što dijele Halanovu banovinu od burnog i ledenog mora.

I evo pred nama Otočca, u drvenom obruču na otoku zamr-znute rijeke, jednim od dvora Bana Hakana Abrahama. Evo nas pred svijetlim licem Gospe Helene Leke koja priprema svečanu gozbu za pobjednike. Evo nas u dvorani, vatra pucketa, i onda mi zastaje dah. Koga li to vidim u dnu, na čelu stola.

Ustaje širi ruke, u putničkom ruhu, bez označja časti i polo-žaja. Ne mogu vjerovati svojim očima: Otac Martin!

Hrli k nama, grlimo se, pitamo njegov blagoslov. Otac Mar-tin nas blagoslivlja, blagoslivlja i jelo, i tako sjedamo za stol ra-

217

zdragani, jede se i pije, Ban Abraham priča o našim junačkim pothvatima, a mi ostali dodajemo poneku kad zatreba. I na kraju ono na što smo svi čekali: pravorijek Oca Martina.

– Prijatelji, najmiliji u Kristu. Znam da vas je iznenadila moja pojava ovdje, u putničkom odjelu bez mitre i štapa. Poslušajte pa sudite sami. Točno pred tjedan dana usnio sam čudotvoran san. Vidio sam tebe, časni Bane, tebe vojniče Ansfriede, tebe moj predragi Tugomore i još mnoge junake kako ste postroje-ni na nekakvom žalu, a iz strašnih olujnih oblaka na vas gro-zovite nemani bljuju vatru paklenu i trešteće munje. No vi sto-jite čvrsto i odlučno i izdignutim štitovima razbijate tu bujicu nečastive vatre. I dok tako osupnut gledam, pogled se mijenja, nebesa se otvaraju i u presjajnoj aureoli, na mnogobojnoj dugi On, Spasitelj, u dugom bijelom ruhu, podiže ruku na blagoslov i govori: «Oče Martine, dosta si služio kao pastir naroda. Sada slijedi mene i budi pastirom narodu koji više treba poduku Naše Presvete Vjere. Skini palij, odloži štap i kao hodočasnik slijedi me; i tada se ispod njega, na zemlji pojavljuje brdašce uz moć-ni vodotok, na vrh brežuljka dobro utvrđen grad, ispod njega zaštićena luka. «Prepoznaješ li, oče Martine»? Prepoznajem, Moj Spasitelju, padam ničice pred Tobom i slijediti ću te, a sada znam i kuda. U onu Susjedovu tvrđu gdje ti zapovijedaš, vojni-če Ansfriede. I sjetim se kako sam nekoć kad smo išli na Avare ondje primijetio procjep u stijeni, pećinu, i kako sam pomislio: Kakvog li mjesta za pustinjaka!

Eto, najmiliji moji! Ostatak sam noći proveo u molitvi za-hvaljujući Spasitelju na njegovim riječima. Potražio sam dičnog kneza Bornu i detaljno ga upoznao s vizijom, Knez se malo opi-rao, no niti on se ne može suprotstavljati Spasitelju. Dao sam palij i štap svećeniku Ivanu i rekao mu neka traži potvrdu za Biskupa Hrvata. Dočulo se da ćete se vraćati ovim putem, pa Vas, eto, prijatelji, molim da me povedete sa sobom da u onoj špilji provedem kao pustinjak ostatak života služeći Spasitelju i Njegovom Narodu.

San one noći kad smo se nosili s grčkom nemani i izvojevali veliku pobjedu za Spasitelja i Cezara Rimljana! Nije bilo slučaj-no. U duhu sam zahvalio Mom Bogu još jednom za sve što mi je u životu pružio.

218

Uz divljač i gorsku ribu, uz repu, zelje i ražene pogačice, uz sjajno planinsko pivo te uz ugodno pucketanja vatre u otvore-nom ognjištu prostranog i toplog drvenog trema proveli smo sate u ugodnom razgovoru. Odavno je sumrak obasjao zadnjim trakama sunca zasniježene vrhunce, zapjevao je ćuk a vedrim, studenim nebom zaplovi mjesečev srp. Vrijeme počinka jer od sutra nas čeka tko zna koliko napornih i mraznih dana do toplih izbi našega Prigorja.

I tada, kad smo gotovo već poustajali, pita Gospođa Helena Leka.

– Tugomire, rođače, reci otkuda ti ovaj sjajni avarski mač. Jer moj će ratnički muž potvrditi da se radi o izvrsnom oružju nekog našeg majstora-oružara.

Nije iz pristojnosti pitala koga sam zaklao da se domognem njegovog oružja, no pitanje me i nije začudilo. Više me je začu-dilo da me već prije tijekom naše pustolovina u lagunama nije o tome zapitao Ban Abraham Hakan. I već govori:

– Zaista vrijedno je to oružje. Tako je fino izrađeno da sam mislio isprva da je ritualni dar. No kad sam vidio kako bodeš u onome plićaku, zažalio sam šte se nisi Avarom rodio.

Rekoh: – Pokazala se ta lagana spada itekako vrijednom, zar ne. Dobio sam je na dar od Ljudevita Siščanina, kneza Donje Panonije, kad se vratio sa sređivanja one smutnje.

Nasuprot mene iz sjedala je ustajao Otac Martin. Zastao je napola, kao obješen u zraku. Oči su mu bljesnule, no smjesta se sredio. A meni je pala na pamet misao koja mi se dugo skrivala iza nekih dalekih zavjesa pameti. To jest, nije li možda onu viziju Ocu Martinu poslao netko iz samoga vrha u Granovim Vodama.

Bio je to dobar znak. Ondje su i dalje motrili na sve što se zbi-va u Panoniji. Kad dođe čas, naći će se spremnih glava i desnica.

Bila je to, mogu reći, uzbudljiva noć. Kao što znate umjeren sam u jelu i pilu i u izbu koju su mi dodijelili došao sam ugodno na-sićen i uravnotežene glave. Zavukao sam se pod pokrivače i tek što ne gasim lojanicu kad «kuc-kuc», uđi koji god si božji i preda mnom je u titravom svjetlu svijeće Dux Paulus.

Govori slavenski, pristojno se ispričava, i onda prelazi na stvar.– Dugo sam razmišljao i donio odluku. Ne vraćam se u Zadar.

219

Bez puno razmišljanja kažem: – Što o tome misli Otac Martin.Bez puno razmišljanja odgovara: – Kaže da sam u Zadru za-

sada potrošen. I da bi me povratak, kao što sam i sam zaključio, mogao stajati glave.

Motrim ga. Čvrst je i žilav. Nesumnjivo vješt oružju. Hrabar, pametan, odan. Dvije čvrste ruke, jedna dobra glava više u mom Prigorju.

– Vrijedan i plemenit čovjek uvijek je dobro došao – kažem. – Zemlje ima u izobilju, nećeš gladovati. A mnijem da će doći vrijeme kad ćeš se istaknuti svojom vrlinom i vještinom na boj-nom polju. Ako želiš poći s nama, dobro si nam došao.

Kakvu su ulogu oni tamo gore namijenili Paulusu, sada već bivšem duxu? Jer da su se umiješali nema dvojbe. Ne žele ri-skirati njegov povratak u Zadar. Pokazao se pouzdanim. Treba ga čuvati, možda dobro dođe u budućnosti. I tako ćemo sutra natrag preko planina u pojačanom sastavu.

Zahvalio se, zaželio mi laku noć i otišao. Ugasio sam svijeću i smjesta zaspao. I onda su se nebesa rasvijetlila i pojavila se Ona.

Nisam je poznavao no odmah sam je prepoznao. Bila je vitka, visoka, svijetle pomalo crvenkaste kose, žarkih plavih očiju. Pre-poznao sam te plemenite oblike, otmjeni pokret i nadasve onaj neodređeni, toliko ohrabrujući smiješak. Gledao sam s ushitom i prepoznavajući je i ne znajući tko je.

– Zašto sumnjaš. Uvijek sam s tobom.– Ali ti nisi ti!– I jesam i nisam. No da li je to važno?Razmislio sam. Valjda i nije.– Sve se mijenja i sve ostaje isto. Stoga, ne sumnjaj. Iskušenja

su velika sreća koju nam šalje Stvoritelj.Rekla je «Stvoritelj», ne «Spasitelj».Sjetio sam se kako sam pitao baku, tamo daleko iza Karpata,

gdje je Bog koji je sve ovo stvorio.Rekla je: «Stvorio je svijet i povukao se tamo negdje iza neba.

Ostavio je Perunu da provodi Njegovu volju». Stvoritelj je osta-vio Spasitelju da provodi njegovu volju. Ostavio je i Mog i Nje-mačkog Boga. I stvorio Nju. I poslat će mi iskušenja da me na-tjera da tražim sreću. A sreća je, što?

Vidjeti te!

220

– Dobro si zaključio – kaže. – Mene više nema, no vidjet ćemo se. Obećavam.

Onaj se žar dosta brzo gasi, a ja tonem u duboki san.

Ona avarska spada. Žar tanke, britke oštrice. Sjaj ručke opto-čene srebrom. Sjedi u ruci kao salivena. Lagana, hitra, oružje jahača, koji u letu probada protivnika.

Sjaj kasnoljetnog popodneva. Ana Valerija i ja s djetešcem sjedimo na udobnoj sjedalici u sjeni velike šljive pred Novim Dvorima. Šljive rodile kao nikad. Miris rane jeseni, grožđa i ka-snih bresaka vinogradarki. Desno je ono stablo oko kojega se jednoć, kad smo podizali dvore, motala ona zelene zmijica. Sada mi se pred očima mota pijavica prašine.

– Dolaze...– Dolaze – potvrđujem.Ne uzbuđujem se. Ovamo se dolazi samo s dobrim namje-

rama. Netko će nam izručiti pozdrave, donijeti darove, zatražiti savjet ili milost.

Sivožučkasti vrtlog vijori daleko, iznad Dubrave, gdje je Pe-run opalio Velesa, dok je Mokoš gledala s mjesta na kojemu je Juraj prešao rijeku i postao Ivan.

Ustajem i uzvikujem:– Dovedi Gospodara!Hitro stružu tabani osušenom travom.Za nekoliko časaka bat teških nogu Gospodina Jurja Jarila.Pozdravlja, saginje se, podiže unuka. Ovaj mu se veselo hvata

oko vrata. Voli djeda. Djed voli Tugomira Karolusa. Imamo na-sljednika!

Kažem: – Ispričavam se. Dolaze. Mnijem netko važan.Gospodin Juraj pažljivo gleda, ustvari sluša. Kaže:– Dolaze. Dvadesetak. Plemeniti konji jasnoga kasa, dobro

uigrani. Netko važan.Za pola ure pred nama je Knez Ljudevit Siščanin, s najbližim

od rođaka i boljara. Prašni su, znojni, opaljeni od sunca. Skaču sa zapjenjenih konja i Knez se baca na koljena.

Zovem ga da se smjesta pridigne i želim mu dobrodošlicu.Pozdravlja nas kićeno i izvještava. Red i mir uvedeni su u Do-

njoj Panoniji. Moli se Missus Dominicus da to dojavi nadlež-

221

nima uz izraze najdubljeg poštovanja i pokornosti. Cezar Au-gustus može sad mirno spavati što se tiče zemalja uz premoćni Dunav.

Knez Ljudevit dolazi izravno s bojnog polja.Sad će nam predati darove, iz ruku Dragomuža u ruke Kneza,

pa onda u naše. Gospođi Ani Valeriji, pojas od žute svile, Gospodičiću Tu-

gomiru Karolusu češalj od slonove kosti s nekim smiješnim ži-votinjama na širokoj, uvijenoj ručci, Gospodinu Jurju pehar od žežene bronce, držati će do dvadeset čaša vina. A Gospodinu Missusu Dominicusu, eto je, bliješti na suncu, spada. No kakva! Nisam takve vidio. Sjajna, srebrom optočena, zašiljena, gipka. Leži u ruci kao salivena. Lagana, željna jurnjave. Oružje brzono-gog konjanika. Vihor pretočen u kovinu.

– Avarski konjanički mač – pojašnjava Knez.Izražavam zahvalu i uz ispriku što nemam pripremljenu goz-

bu zovem stolove i klupe, čiste prostirače, pehare najboljeg piva, sira, pogačica, nasjeckanih krastavaca, šljiva, grožđa, kasnih bresaka vinogradarovih.

Knez se po protokolu nećka, onda pristaje. Po protokolu ka-žem da ga nećemo dugo zadržavati. Zaželjeli se doma i postelje, družica i obitelji.

– I jesmo.Knez moli za detaljnu audijenciju kroz desetak dana.Avarski konjanički mač.U veljači sa mnom na Komakijo.

Teški mlazovi jesenske kiše mlate debelim slamnatim krovom. Vatra pucketa u ognjištu. Tjedan dva do prvoga snijega.

Na bijelo prostrtom stolu, pečeno prase, prepržena cikla, mr-kva, zelje. Jabuke kuhane u medu. Pivo, ona od velebitske vode, najbolje.

Gospa Helena kaže: – A kako je Otac Martin? Kako Dux Pa-ulus?

– Otac Martin je nabavio pripitomljenu lisicu i s njom živi u špilji pod tvrdim Susjedovim gradom. No pred ulazom gradi se eklezija, malena no dobro zidana, gdje će se Otac Martin i njegovo stado Bogu moliti. Dogodine doći će pod krov. A uz nju

222

već sada stoji lijepa kućica od balvana, topla i suha, gdje Otac Martin podučava mještane pravoj vjeri, i suši lisičin rep kada tresne kiša kao ova danas.

– Prava lička kišurina – kaže Hakan Abraham. – Ni sutra neće biti bolje. Ostani još koji dan.

– Ne mogu – kažem. – Zaželio sam se doma i postelje.– Ne krivim te – kaže Gospa Helena Leka. – Imaš ženu da se

samo poželjeti može.– Ni tvoj se suprug ne može potužiti.– Nit ja na njega. A sad recde o Duxu Paulusu.– I Paulus, možda više ne dux, se dobro snašao. Oženili smo

ga dalekom rođakinjom Ane Valerije, lijepokosom Katarinom Slavom, i onda pomišljali mu dati Gradić, no kako znaš Ansfried je ostao u Susjedovoj tvrđi, pa smo u Gradiću ostavili mladog Adalbera. A Paulusu dali niži brežuljak istočno od Gradića, gdje je nešto zemlje roda Katarine Slave i nekoliko hrpi zemunica.

Objavio Paulus da će prvih četrdeset domaćina koji se jave s obiteljima dobiti zemlju za kuću i okućnicu zauvijek slobodnu i bez nameta, ako su spremni podići dobar drveni dvor i ogra-đeno dvorište, te izgraditi deset hvati jarka i palisade. Dobro to Paulus izračunao. Svakome po deset hvati jarka i opkopa.

Javilo se do stotine. Uzeo ih je još trideset, dao im zemlju za dom i dvorište, a oni njemu desetinu. I da svi, bez razlike, nauče ratne vještine i služe obrani brda, koji starosjedioci zovu Zabreg, jer je uz brdo Gradića, a i iza Medvjeđe Gore.

Paulus je podijelio grad na rimsku, sve pravilno uz središnju ulicu, na kraju koje su vrata na sjever i jug, uz još jedna manja pri jugozapadnom kutu, za izlaz na Crkveni potok, po vodu i za pranje rublja. A na malom povišenju nasuprot, u jugoistočnom uglu nad kratkom strminom, dao da se započne graditi crkva u slavu Naše Gospe, gdje je, kažu, nekoć od starine bila eklezi-ja. Na rimsku je podijelio dužnosti, posudio mog Cededraga da poduči one koji nisu vični ratnim umijećima, i sada ima grad, uređen, čist i čvrsto ograđen, da boljega zamisliti ne možeš. Čast svaka rimskim vještinama.

– Imamo puno toga jedni od drugih naučiti, hvala Bogu – kaže Helena Leka. – Još jedna pehar za dobar san, najdraži po-bratime.

223

* * *Kako starimo sve se bolje sjećamo događaja iz ranih dana. Postaju tako kristalno jasni, čvrsto zacrtani, kao da su se jučer desili. A ono kasnije sve mutnije i mutnije. Jedva da se mogu sjetiti što bje jučeras. I zato kad gledam pločicu na koju bilježim ove misli dođe mi da prekinem, da stanem tamo dokle sam došao, da zauvijek slušam bubnjanje kiše, riječi Helene Leke i Bana Hakana Abrahama, da udišem miris pečenog prasca, do uživam u okusu one najbolje velebitske pive, da gladim oštricu spade i razmišljam o davnim bojevima.

Došao samo do pola puta. Dalje mi se neće. A ima još toliko! Zašto mi se sve to čini mutnim, nerazumljivim, nevrijednim bi-lježenja. Bilo je toga tako puno, i veličanstvenog i strašnog, no radije bih ponovo pisao o djetinjstvu, tamo uz gorski potok Bi-jele Hrvatske, o nazubljenim grebenima Karpata, o Djevinom Gradu. O prvom dolasku u naše Podbrežje, o prvom silasku na More.

Ne smeta me starenje. To je put do Mog Boga koji me šireći ruke čeka na kraju puta. No taj put već dugo nije jasan, iako to ne priznajem niti ne pokazujem, a ono što slijedi još je mutnije i nejasnije. Ne zamjerite ako ću se više baviti vlastitim viđenjima i mislima a manje događajima. Jer moram raščistiti i razmisliti prije no što me pozove na obračun.

No nema druge: Naprijed!

Pripeklo sunce. Pali kroz odjeću, blago nama pod slamnatim še-širima.

Nebo plavo da ne može biti plavije, kamen žut i siv, tu i tamo iza stijene viri tamni četinar. Ni tračka vlazi. Sve je zacrtano kao da je neki veliki kovač oštrim nožem zasjekao u metal.

– Eno ih – kaže Knez Borna i spušta ruku s čela kojom je branio suncu ulaz u očne šupljine.

– Eno ih, vragova!Prijatelji, prošlo je sedam ljeta od smrti malog kralja Pipina.

Mnogo se toga dogodilo, mnogo prevažnog za svijet. A za mene? Pa, evo, razmišljajući o tome, slobodan ću biti reći: nevažno.

Ili se možda varam.Ukratko, pa prosudite.

224

Iza mojih i Borninih leđa mladi knez Vladislav, župan Ljude-mišl, pa moj tast župan Mislav, brat mi župan Čudimir. Mislav je uzeo sve zemlje mog oca i sad vlada od Podmorja do one rije-ke koju smo nazvali Cetinom. Brat mi sjedi zapadno od njega a južno od Ljudemišla. Borna kao uvijek u zaleđu grada Zadra i u ravnici na sjeverozapad sve do Nina.

Da ne zaboravim: tu je i Ban Abraham. I Dragomuž!Dragomuž, bratić Kneza Ljudevita Donje Panonije, Siščanina.Što to Dragomuž radi na hrvatskom kamenu, pod hrvatskim,

dalmatinskim suncem, čekajući uz svijetlog Kneza Hrvata po-slanstvo prijetvornih Grka?

Pitate se, pita se i Borna i družina. Pitaju se i onda si odgo-varaju: jer ga je poslao Knez Ljudevit. A zašto bi ga slao Knez Ljudevit kad pitanje razgraničenja u Dalmaciji između Grka i Hrvata nije njegov posao? Da nam da podršku? Da nam zabije nož u leđa?

Ja se ne pitam. Ja znam.Nešto se čudesno desilo s Gospodinom Dragomužom. Još od dana kad smo bili u Granovim Vodama. Dragomuž

sluša svog Kneza, ali ga ne voli. Možda imam krivo, možda ga voli, ali se stoga upravo s njim ne slaže. I dok mu se klanja, i dok ga šalju na sveudilj nove i povjerljive zadatke, Gospodin Dra-gomuž polagano plete svoju mrežu. Jako se dobro sprijateljio s Paulom, olim duxom, a zalazi i kod mene, u moje Prigorje. I ne nastojeći, pridobili smo ga na našu stranu. On to još ne zna, ne zna ni Knez Ljudevit.

Znam ja, zna Moj Bog, on mi je to rekao, kad sam ga pitao.I to je dobro. Dragomuž je čestit čovjek. Okrenem li se, a okrenuo sam se kad su se iza nas uskomešali

i stali gurati u prvi red, na rub padine, kako bi i oni vidjeli oblak prašine, jer drugo šta nema za vidjeti. I kad se okrenem, duša mi se olakša, jer vidim zeleni šumarak od krošnjatih čempresa, pri-morskog hrasta, vidim redove voćaka, vidim blagi obronak pod vinovom lozom, vidim lokvu kako se bliješti, izvor svega toga zelenog života u ovom surom kamenjaru.

Pogledam li bolje, bjelasa se kroz granje eklezija koju je u čast Sv. Martinu podigao Miles Carolus, izgradio mu je Gumpertus, izrezbarili kamen učenici svećenika, sad nepriznatog hrvatskog

225

biskupa Ivana. Podigli je zajedno s kamenim dvorom na ruševini neke poganske zgrade. Carolus se ne peče na suncu. Carolus u dvoru nadgleda pripreme za dostojan doček carskih poklisara.

Gospodo, već pet godina imamo dva Cezara. Pod ovim «imamo» možete shvatiti svakoliki kršćanski svijet, ali i uže, nas nesretne Panonce i Dalmatince. Jer nas svojataju i jedan i drugi Cezar, svojataju a istovremeno ih i nije briga. I tu je spor!

Danas bi ga trebali riješiti, no zasigurno nećemo.Zaletio si se. Ded prikoči, i reci ukratko kako je bilo.Ajo je imao pravo. Cezar je vratio Venecije Grcima. Pa se za-

tim razgovaralo o Dalmaciji, to jest, o nama. No nisu nas zvali. U međuvremenu je umro mali kralj Karlo. Negdje daleko na sjeve-ru pa mu nismo išli na daču, a nisu nas niti pozvali. Iste godine Knez Ljudevit je još jednom krenuo na sjever i «sredio» stvari uz Dunav. Nije me pitao za savjet. Došao je s darovima da me izvi-jesti o gotovoj stvari. Računao sam da će se Avari, ako ih još ima, žaliti našem Velikom i uvijek Pravednom Cezaru, no od očeki-vanih prijekora knezu Ljudevitu ništa. Vrag, dobro je procijenio.

Onda su izaslanici Grka došli u Granove Vode i dogovorili se s Karlom Velikim ovako: Grci priznaju da je Karlo Cezar Augu-stus Imperator, ali jedini Cezar Augustus Basileus Romanorum ostaje Cezar u Konstantinovom gradu. Za uzvrat, ovaj nižera-zredni zapadni cezar vraća im Dalmaciju. Tako je Cezar na isto-ku vladar Rimljana, Romeja, Latina, Grka, a da Rima niti vidio nije, a naš Cezar je samo cezar. Razumij ako možeš!

Zato se valjda nije puno pitalo što je Dalmacija, da li, kako mi mislimo, neki gradovi i otoci, i koliko kamenom možeš dobaciti s gradskog zida, ili sve od mora pa do, recimo, Savusa, kako mi-sle neki Grci. I zato se danas sastajemo da po zapovijedi obaju Cezara to raspetljamo – mi Hrvati, Slaveni, Dalmatinci, Liburni, Latini, Romani, Grci, Romeji, Iliri, Avari. Nazdravlje onom koji će to raspetljavati za tisuću ljeta!

Išlo se zatim i u Konstantinov grad, išao onaj Ajo Langobard, išao biskup Donat, potvrdilo se što se otprije dogovorilo. Nas nisu zvali.

Naš cezar više nije Cezar.To me je najviše potreslo, jer sam duboko vjerovao da će

Cezar Augustus Imperator, za mene Romanorum, Veliki Karlo

226

živjeti zauvijek no Bog, mnijem onaj njemački, nije tako htio i Karlo se vratio k Spasitelju. Možda nam ga ovaj i Moj Bog pono-vo pošalju kad bude preša.

Bilo je daleko, a nisu nas ni zvali. Niti na krunidbu novog ce-zara, Klovisa.

Taj je obnovio razgovore s Cezarom u Konstantinovom gra-du koji se sada zove Leo, nakon što su Nikifor (onaj kojem smo pomlatili vojsku na Komakiju) i Mihajlo otišli k Gospodinu, pa su njihovi poklisari išli u Akvegranove, a naši u Konstantino-grad.

I onda su počela natezanja oko razgraničenja u «Dalmaciji».Pitate me otkud sve to znam, kad me nitko nije zvao niti pi-

tao.Sve to zna Otac Martin. Kad ne sjedi s lisicom u špilji, luta,

traži smirenje duši. Do Anskgara i Cilij ili dalje. Kad se vrati, ili kad mu dođe neka važna vijest, skokne do mene. Ako tako želi, proslijedim Borni i Siščanima. On mi je donio i potvrdu mog položaja Missusa Dominucsa voljom Novog Cezara, prepobož-nog Luje. Potvrdili su i Milesa Carolusa. Otac Martin vjeruje da nismo otpisani, da će za koju godinu biti gužve i da će nas jako trebati. U međuvremenu poje misu u lijepoj crkvici i češlja rep svojoj lisici. Narod mu ljubi ruku, a bogme i ja.

– Gadovi – iza mene brunda župan Mislav. – Protuhe, pro-palice, inovjerci... – diže se hor glasova. Ne, nije nam ugodno. Bojimo se... Bože moj, nemoj me nikad ostaviti. Da, znajte, po-nio sam ga sa sobom. I mene je strah. Sad kad imam zaista dom i obitelj, kad lijepo zori žito i ječam (za onu najbolju), isto tako od proljeća do kasne jeseni trešnje, višnje, kruške, breskve, jabuke, grožđe (vino mi nije najbolje), šljive i kasne durancije, sad kad mi se oko dvora zeleni salata, krastavci i zelje, e sad, Moj Bože, čuvaj sve to i Tugomira da svojm spadom uz bok božanskog Jur-ja Jarila bude štitom moje male, ali sretne domovine.

Od pogreba malog kralja Pipina ovo je moja prva misija po-dalje od kuće.

A vrijeme ide. Prešao sam tridesetu. Otac Martin je stariji, a tako lijepo izgleda. Kad sjedi na pragu špilje s lisicom, dabrom i ježem, kad dojaši do nas i za spokoj duši istrusi pehar one naj-bolje.

227

Starimo. I Moj Bog stari iako se to ne primjećuje. No znam da mu nije bilo lako, jadnik, dok je trunuo u onom blatu iza Kar-pata. Bože moj, gdje je sve to. Što s bratom Klonimirom? Uzdr-žava li grobove otaca? Sjede li mi Otac i Majka u krilu Stvorite-lja? Put u topao svijet neće ti naškoditi. Osjećam miris najboljeg maslinovog ulja. Jer Moj Bog je u vreći preko mog ramena. Više se od njega ne dijelim.

– Kakva vrućina... – kaže netko.Ponovno se osvrćem. Tamo iza onih bijelih zidova što titraju

kroz zelenilo, u sjeni portika drijema Kadolah. Da, Gospodo, dobro ste čuli. Markgrof Kadolah. Ovo su raz-

govori na gotovo najvišem nivou. Markgrof Kadolah i Nikifor Patricij, dva prava missusa dominicusa, pregršt pograničnih vla-dara Hrvata (Panonaca, Dalmatinaca, Liburna, Gačana, Avara) ili njihovih zastupnika. Da mi je vidjet tko će zastupati interese Romana (Grka, Dalmatinaca, Dalmatina, Latina).

Sad se već može razabrati da su pod onim oblakom konjanici. Još malo pa ih mogu prebrojati, Jedan, dva, tri… No zapravo i ne mogu. Odviše ih je. Valjda trideset. Toliko je do zub naoružanih oklopnika dopratilo Markgrofa Kadolaha. Toliko će ih biti valjda uz Patricija Nikifora. Pet, šest minuta…

Kadolah je visok, kao od stijene odvaljen. Na tom pravocrtnom trupu teška je i velika pravocrtna glava. Oči su duboko uvučene u očne šupljine, plosnat, širok nos, uši koje plove usporedno s lubanjom. Praseće crvenkasta koža koja kao da žudi za pivom. Kadolah je velik, gotovo kao onaj Najveći, no nema nikakvog izgleda da to bude. Nema gipkost, tjelesnu pamet Pokojnoga. Nema krepki, neutucivi duh. Kadolah nije nespretan, nije glup. Užasno je tašt i prezire nas, sredozemnu gamad. Gotovo isto koliko i Grke.

Kadolah zna protokol, nije se uzalud desetljećima uzdizao na ljestvici cezarskih činovnika dok nije dogurao do gotovo najveće časti. Kreće se naizgled sporo, no može potegnuti. Ne bih mu rado dao da vitla spadom oko moje glave.

Nikifor je nizak, prostran, silno jake šije. Na njoj se usadila savršeno okrugla glava pokrivena obilnom tamnom kosom, is-pod uzanog nosa uvinuo se ušiljeni brk. Tamnoput je poput ne-

228

kog Afrikanca ili Arapina. Umotan je u tamnoljubičasti haljetak koji pada gotovo do gležnjeva, s prorezom u sredini. Opasan je izrezbarenim remenom od plemenite kože optočenim srebrom. U sitnim očicama jedva prikriveni izraz prezira. Neoprana ga-mad franačka!

Kadolah zna protokol, ustaje s prijestolja, s desna mu je ma-čonoša, miles Carolus, s lijeva crkvenjak, svećenik Ivan.

Nikifor stoji sam, korak ispred svite. Ima ih četiri. Predstavni-ci Zadra, Trogira i Splita, te neki svećenik iz Splitske Crkve. Ni-kifor je zalaznik i treba se najaviti, ako ne već baciti ničice pred Cezarovim opunomoćenikom. No Nikifor je poklisar Cezara, onog Rimskog koji Rima ni vidio nije i vjerojatno čeka da mu se Kadolah obrati dobrodošlicom, ako mu se već ne baca pod noge i ljubi romejske skute.

Kadolah ne zna ni rimski ni slavenski ni avarski.Nikifor zna grčki i rimski.S Kadolahom smo razgovarali na germanskom.Neki dalmatinski Romani znadu slavenski, no to tu ne po-

maže. U podnevnom sumraku svečane dvorane, ako se ova izba

tako može nazvati, zamrznuti igrokaz sjena. Da li će već ovdje pregovori propasti?

I onda ga osjećam uza se, uz moje desno rame. Nadvio se nada me, duga bijela kosa i brada golicaju mi obraz. A u naručju drži Moga Boga!

Zapovijedate, Cezare…Kima glavom. I Moj Bog Kima glavom.Razumijem: Dobro sam domislio!Smjerno no neužurbano spuštam se na desno koljeno malo

ukoso ispod one grčke okamine i kažem najboljim latinskim koji mogu smisliti.

– Zastao nam je dah pred ovako dičnom posjetom poklisara Rimskoga Cezara. Opunomoćenik Cezara Ausgustusa Lovisa, markgrof Kadolah izražava svoje zadovoljstvo da ste se udosto-jali svojom posjetom uzvisiti ovaj skromni dom i želi Vam impe-rijalnu dobrodošlicu.

Nisam puno razmišljao i izmljeo sam što mi je došlo na pa-met. No led je krenuo.

229

Sad jedan od njegovih, regbi po odjeći također Grk otegne tiradu otprilike iste duljine – na grčkom!

Onaj svećenik iz Splita (kasnije smo sve to doznali, tko je tko i što) sad skokne uz patricijev drugi bok i zapoje na latinskom.

– Skromni sluga Najvećega, Najsjajnijeg, Najdičnijeg…slije-dilo je još desetak takvih riječi koje nisam razumio no i ne treba ih navađati… Preslavni, predični… opet isto… Patricij Nikfior… još nešto, nešto i nešto… prijateljskom će milošću prihvatiti dobrodošlicu cezarovog opunomoćenika markgrofa Kadolaha.

Ne baš osobito pristojno, no Kadolah nije razumio, a ja sam to preveo kićenije pa se lice našeg hrastovog balvana malo omekšalo, stupio je korak naprijed, podigao ruku i sada i sam zagrmio na franačkom.

Znam dobro bavarski i karantanski, franački sam puno čuo, no, opet nije važno.

Iskomplementirao sam Njegovu grčku kamenitost, a vjeru-jem da je splitski pop tome još nešto dodao, jer se i Njegova nepomičnost pomakla i polagano, recimo upola, pružila ruku. Sad je i on stao nešto mljeti, užasno polagano i s visoka.

Ne znam koliko je vremena prošlo dok se konačno negdje u sredini nisu sreli, zatim zasjeli za čelo stola, što su i Grci i mi koji smo ih vani čekali jedva dočekali, jer to je značilo tekućinu, od onog najboljeg, blijedo žutoga, pomalo slatkoga, s mirisom mla-dih krušaka i smilja, uz pehare hladne vode iz najdublje cisterne.

Bogu Hvala za vino, onom mom, njemačkom, Spasitelju, Stvoritelju, Gospodu. Ne mora biti ono najbolje, no nek je hlad-no na vrući dan, nek se lijepo miješa sa studenom vodicom, nek istjera vraga iz kože i odora. Objed pa na pregovore!

A ti su nakon treće kupice išli ko po loju. Čak se onaj grč-ki kamenko omekšao, a naš germanski napuhanko ispuhao. Na trenutke se činilo da će se dotaći rukama! Neviđeno se nije do-godilo, no dobrano prije zalaska sunca, a znate kada ono ide na počinak sredinom ljeta, sve je bilo zgotovljeno, i Grci su odjahali u zalaz prema Zadru, na svoje i naše potpuno zadovoljstvo.

Jer se zaključilo:– Da što se tiče crte razgraničenja ostaje status quo.– Da se selidbom preko crte razgraničenja, recimo kupnjom

zemlje ili imanja, ne mijenja crta razgraničenja.

230

– Da će se sporni slučajevi rješavati sporazumno.– Da će se ovo Povjerenstvo sastati po potrebi na neki neo-

dređeni dan u budućnosti.– Da će se konačno rješenje uglaviti na najvišem nivou.Prosudite sami.Ili su možda Grci ipak prevejaniji i nešto snuju, a mi ne zna-

mo što. Ako je tako, otkrit će se, a u međuvremenu možemo se hvaliti da nismo popustili ni za dlaku.

To će vjerojatno dojaviti Cezaru naš Kadolah, koji je u ranu zoru sa svojima krenuo put gorskih prijevoja da bi Hakanovom Banovinom i Liburnijom što prije stigao do Fora Julija. Možda će i dalje, do Granovih voda. Kadolah je pragmatičan i razmišlja. Taština je dobrim dijelom poza koju zahtijeva položaj Markgro-fa Cezara Augustusa.

Prije odlaska pozvao me je na red.– Misse Dominice, jeste li poznavali nekog Astulfa, Lango-

barda.Smrzoh se, no nadam se da to nisam pokazao.– Poznavao sam jednog Astulfa Langobarda, Vaša Odlič-

nosti. Mnijem da je bio u službi našeg Cezara, dok je bio Kralj Akvitanije, a možda je još i sada.

– I jest. Što znaš o njemu.– U mojoj ranoj mladosti susreo sam ga na Lovisovom gradu,

kad je Vojnik Angilbert kretao protiv Avara. Davno je tome.– Da, davno, vrijeme leti. Nego… taj je Astulf osvanuo u Fo-

rumu Iulii pred dva tjedna sa stotinu do zuba naoružanih oklo-pnika. Zamolio je da ga u ime Cezara smjestimo na dan, dva, jer po Cezarovoj zapovijedi ide srediti neki spor u Noriku.

Astulf s vojnom silom negdje u brdovitom zaleđu Friulanske marke! A ja daleko od kuće… Sad sam se zaista smrznuo. Što se to zbiva. Dragomuž se tijekom pregovora očito zabrinuo. Da, što se to zbiva, Bože Moj!

Rekao sam: “Da li Vaša Odličnost zna o kakvoj se zadaći radi”. Bilo bi najlogičnije da se opet sređuju stvari između zadnjih ostat-ka Avara, pa Slavena, Bavaraca, Karantanaca. Ili… Bože Moj…

– Ne u potankosti. Kakav je vojnik taj Astulf?Rekao sam: “Vaša Odličnosti, Astulf nije vojnik, on je diplo-

mat, pregovarač, savjetnik. Riječ i misao su mu britkije no spada.

231

Kadolah me je dugo i pomno promatrao i onda, neočekivano, rekao: “Sad znam. Sad mi je jasno.” I zatim, hvala Bogu, objasnio i meni. “Netko je iz Panononije poslao svoje ljude da me tužaka-ju Cezaru. Da sam silnik, da kršim njihova prava, da se suprot-stavljam volji i zapovijedima Velikog Cezara. To su naravno laži”.

– Naravno – rekao sam – Vaša Odličnosti. Pa Vi nikad niste niti bili u Panoniji, niti sam ja primao bilo kakove naredbe od Vas ili Cezara koje bi kršile bilo čija prava i običaje.

I tako se pomalo dizala magla i pred mojim je očima stao ni-cati zaista ambiciozan, paklenski plan. Astulf će maknuti Kado-laha s položaja furlanskog markgrofa uz pomoć Siščanina, sam zasjesti na prijestolje i ja ću se naći u procijepu između Astulfa i Ljudevita. Kako li je Dragomuž to naslutio!? Da Bog blagoslovi Kadolaha, on mi je jedina šansa.

Rekao sam: – Vaša Odličnost je jako dobro učinila da me je upoznala s razvojem situacije. Učiniti ću sve u mojoj moći, da stvar bude po volji Vašoj Odličnosti.

– Hvala! Ostati ćemo u kontaktu a vjerujem da bi zajedničko poslanstvo Cezaru, koje bi uključili i ljude Kneza Borne i Bana Abrahama, bilo za sve nas jako korisno. Javiti ću Vam se.

– Ljudi Bana Abrahama rado će poslužiti kao veza između Vaše Odličnosti i njegovog skromnog sluge.

– Dogovoreno – reće Markgrof, pruži mi ruku (!!!), snažno je potrese i skoči na konja.

Odjahali smo svi, osim Milesa Carolusa koji je podosta ostario i zalijenio se, u Nin do Borne gdje smo sve ovo proslavili, a da je bilo veselo pokazuje da se netko sjetio i one naše bitke za Ko-makijo, prije sedam godina, i podigao ne znam već koji pehar za Hakana i mene, a Hakan je pričao i demonstrirao moje korište-nje avarske spade, za koju je ustvrdio da je ceremonijalni mač plemića, recimo Tuduna, i da ga se uopće ne koristi u boju. No ja sam, eto, našao i praktičnu primjenu za taj komad optočene gvozdene taštine.

Drugi dan ujutro, s Bogom preko ramena i u pratnji Haka-na Abrahama i Dragomuža i njihovih, pojahali smo u gorske klance, prošli prijevojem u Banovinu netom prije prve dnevne grm ljavine. Zastali smo pod izbočenom stijenom da bar donekle

232

izmaknemo kablovima vode i Perunovim strijelama. Odlučio Gromovnik ove godine da nas zbriše s lica zemlje. Istrunut će žito, a voće i povrće već potukao grad. Hvala Bogu, onom preko mog ramena i njemačkom, ima nešto u podrumima od lani, a kad želuci zacvile, po snijegu ćemo u goru loviti srndaća.

Bog preko ramena je novost.Od one bitke za Komakijo malo sam putovao. Nisam sjedio

skrštenih ruku. Doselio sam u Prigorje stotinjak ljudi s obitelji-ma, Posavaca kojima su dodijale poplave, naših rođaka s onu stranu Karpata koji su još uvijek u malim skupinama pristizali u potrazi za zemljom meda i mlijeka. Krčila se šuma, sijalo se žito i hmelj, zasadili novi vinogradi. Odlazili smo u posjete Ansfriedu na Susjedovu utvrdu, Adalberu na Gradić, Paulusu u Zabreg, Vardanu u Lovisov Grad. S Vardanom i Ansfriedom skoknuli bi u Cilij do Anskgara. Otac Martin bi svratio, blagoslovio dom i žitelje. Protokolarno odlazio bih u Sisak, ili primao poslanstva Siščana. Počeo sam razmišljati o dalekim pretcima moje supru-ge, i dakako sina, koji su, prema onim spisima u skrovištu u doba Rimskog Mira marnim rukama izvlačili dobra prirode iz prigor-ske zemlje i vode. I zaključio da mir i sjedilački život i nije tako loša stvar. Dijete je raslo, učili smo ga raznim vještinama. Djed Juraj Jarilo ratnim, majka rimskom jeziku i pismu, Otac Stjepan vjerskim istinama. A ja pak govoru pred svijetom, umijeću uvje-ravanja i brzog snalaženja.

Juraj Jarilo bio je i ostao kao od stijene odvaljen. Dok je on živ, znao sam, nitko neće u nas dirati. Ne znam da li mu je ostao i tračak vida, no kretao se i ponašao kad da ima četiri oka. U starim dvorima imao je svoje sluge, svoju družinu, hrpu konku-bina, što ga je držalo pri zdravom duhu i tijelu.

Postajali smo zreli ljudi. Poodavna sam prešao tridesetu, pa tako i Ana Valeria, koja je postajala sve ljepša i privlačnija. Počeo sam, hvala Bogu, istinski uživati u braku, domu i domaćinstvu. Ništa me nije vuklo čak niti do mora, do brata i sestre, a kamoli do dvorova Europe. I onda je došao onaj kobni poziv na prego-vore s Grcima u dvoru Milesa Carolusa.

Nije bilo druge. Valjalo je poći. Pokupio sam pola tuceta po-uzdanih momaka, zakleo Cededraga (taj se razvio u finog voj-nika) da brani i čuva do zadnje kapi krvi dom i družinu, pogra-

233

bio moju laganu spadu i onda, kad sam se za rastanak izljubio s Anom Valerijom, a prije no što sam zagrlio sina, pade mi pogled na Njega, Boga Mog, koji me je pažljivo gledao iz kutka uz našu bračnu postelju. Uhvatio sam njegov pogled i bez krzmanja sta-vio sam Ga u vreću i prebacio preko ramena.

Da li sam naslutio da bi Mu se moglo desiti kakvo zlo u mojoj odsutnosti? Da li sam osjećao da mi treba više nego ikad pri-je njegova potpora i savjet? Kad bih Vam sada nešto ustvrdio, bio bih najobičnija lažitorba. Tu i tamo primjećivale su se čudne pojave. Zabljesnuo bi metal šljema ili oklopa u vrh Remetskog Gradišta ili na brdašcu put Dubrave gdje su stajale neke čudne razvaline, a zvale su se “Stara Crkva”. Naišlo bi se na trag potko-ve nepoznatog jahača. Netko nas je držao na oku. Nisam znao što činim, no znao sam da Bog mora sa mnom. Zajedno smo jači, a njegovo će me društvo stalno podsjećati na dom i obitelj. Kao što ćete vidjeti, dobro sam učinio. I barem malčice umanjio strašno zlo koje će nas zadesiti.

Rekoh da je Perun tog ljeta i odviše mahao strijelom, pa smo i na povratku napredovali dosta polagano, jer je više puta dnevno trebalo tražiti spas od kablova vode nebeske i vatrenih munja. I tako tek treći dan krećemo iz zemlje Hakana Abrahama, penje-mo se prema onom drugom, šumovitom lancu planina iza kojih je naša ravnica. Uspinjemo se prema suncu, oblacima što plove kao teške sivobijele lađe koje se ganjaju bar na čas plavim ljet-nim nebom. Tapkamo neširokom zelenicom u klancu, gledamo pod noge naših konja, pazimo na svaki korak kad odjednom: “Gledajte!”

U vrh klanca, na puteljku što izlazi iz šume na hrptu, dva ko-njanika, jezde križ-kraž zelenicom i brzo nam se približuju.

Zastali smo, ne od straha, jer smo daleko brojniji, a vidi se da su ljudi a ne gorski demoni, već od iznenađenja. Osobito mi, podbrđani, jer nam se čini da ih već iz daljine prepoznajemo.

Da, gorskom se padinom prema nama spuštaju Cededrag i Strojmir, moji najbolji momci, oni koji niti u kojem slučaju ne smiju napustiti stražu uz dom i ognjište.

Mrgodim se no znam: ne bi bili ovdje da nije nužda. Stoga, kad skaču s konja i grle mi stopala, kažem: – Ne bojte se, znam da ste ovdje, jer je neka velika nužda.

234

– Gospodine, Gospodine, oprostite svojim smjernim sluga-ma. Velika je nužda i nesreća. Umro je naš Gospodar, božanski Gospodin Juraj Jarilo. A mi jedini znamo put do Vas, i imamo snage i hrabrosti.

Jedva sam se suspregnuo da ne udarim konja ostrugom i ne pojurim okomito u sedlo. Suzdržao sam se no sav se tresem. Moja obitelj, potomstvo, dom, moja družina – bez zaštite, izlo-ženi na milost i nemilost zlim susjedima.

Vičem: – Gospodo, podbodimo konje. Ne dozvolimo da se ovaj strašni gubitak pretvori u nešto još gore!

Nad Medvjeđom Gorom debeli crni oblak. Uz rubove mu bije-losiva čipka, u sredini žuto kao mačak. Iz tog oka riga vatra.

Žuto se napinje, oblak drhturi. Vrcaju munje dok ide pola-gano, ali sigurno od sjeverozapada k jugoistoku. Proći će mno-go tisuća koraka ispred nas. Iza njega, nad usjekom iza Gorinih leđa, titraji plavog neba.

Prošli smo točku gdje se u močvarnim šumetinama spajaju četiri ili više rijeka, no Dragomuž i njegova pratnja nisu se od-vojili. Prilazi!

– Najdraži prijatelju, dični Gospodine Misse Dominice. Da li bi dozvolili svom skromnom sluzi da Vas dopratim do Vaših domova i odam počast onome koji je bio uzor svim čestitim Sa-vijcima…

Prekidam ga širokom gestom, koja završava spuštanjem mog lijevog dlana na njegovo desno rame.

– Ali predragi i predični! Vrata našeg doma uvijek su Vam otvorena. U veselju, pa tako i u žalosti.

Ponikli smo glavama, jašimo tako šutke nekoliko trenutaka. I onda podižem glavu.Gospode!Oblak se rastegnuo, stanjio na južnom kraju, kao da će pući

od jada i napora. A ispod onog žutog oka, koje se isto tako ra-zvuklo i zamutilo, stup dima! Crnog dima.

Diže se nebu pod oblake, pod posivjelu čipku, pod žutog mačka, diže se crn, neumoljiv s podnožja moje gore. Sad na pa će se zabosti u srce oblaka.

Gori Prigorje, gori moj dom.

235

Ne treba podvikivati. Bacamo se konjima na vrat, udaramo bjesomučno bokove, konji skaču, lete, bacaju se u propanj. No čemu sve to. U najboljem slučaju bit ćemo ondje za dva sata ili malo više. Na zgarištu!

Silna mi tjeskoba probada grudi. Osjećam da se Bog u vreći također uznemirio. Drhturi kao onaj oblak, koji sada bježi pred stupom dima, grebe me svojim nepostojećim rukama. Kažem u sebi: – Mogao si baš malo pričekati, no ne krivim te. Tko je mogao znati da će Astulf krenuti u Norik? Tko je mogao znati da će Svevišnji pozvati Gospodara Jurja Jarila u rajske poljane? Da, upozorio si me, kad je zabljesnula kaciga ili štit u vrh brda pustinjaka ili kod Stare Crkve put Dubrave, gdje si kopljem mu-nje progonio zmaja. Znam, govorkalo se o skupinama nezado-voljnika tamo u šumama, na istok od zemlje Glupoglava. Netko se zaista požurio, no žurimo se i mi. Možda se još nešto spasiti dade.

I tako promiču pod nogama kvrge blatnjave staze, buseni tra-ve, mlake, kamenje sve kao jedan musavi smeđezeleni sag.

Evo nas do Savusa. Bacamo se u valove nabujale matice i svom silinom tjeramo konje na krajnji napor. Na drugoj smo obali, jezdimo ispod Susjedove tvrđe. Pod nama tragovi oveće čete konjanika. Ansfried je, Bog ga blagoslovio, opazio dim i po-hitao u pomoć. No trag je svjež. Nisu više no pola ure ispred nas. Što li je učinio Adalbero, što Dux Paulus?

U sumraku, pod titranjem zvijezda, titraju žerave novih dvo-ra. Gomila spodoba skakuće kroz sjene poput tamnih skakava-ca. Neki mlataraju granama, neki lijevaju vodu. Žerave pište, dim se mota granama.

U šumi, malo poviše i pozadi, još jedna užarena ogrlica, još jedan prsten skakača. Na obližnjim brežuljcima užarene luči, stupovi dima koji se nad našim glavama stapaju u onaj jedan veliki, crni stup.

Zapalili su Nove i Stare Dvore, i sve drugo što su stigli.Iz uzavrele gomile iskaču Adalebero i Paulus, s isukanim ma-

čevima. – I glasovi mojih momaka koji su preživjeli. – Gospo-dine, Gospodine, nismo mogli… oprostite, stigli su iznenada, na konjima, sa zubljama, pokušali smo ih zaustaviti, no kako zau-staviti bujicu željeza i ognja. Gotovo smo svi izginuli…

236

Klečim, licem među dlanovima i ridam, dok mi se ruka spušta na rame. Laka, koščata, odlučna. – Tugomire, desilo se strašno zlo – govori Otac Martin. – Nisam mogao vjerovati da ću živjeti toliko da budem svjedokom tvojoj nesreći, koju baš ničim nisi zaslužio. Izgorio ti dom, izgorjeli najdraži i družina. Izgorjelo tijelo Jurja Jarila čekajuć na kršćanski pogreb. Nek ti se Bog smi-luje, Tugimire, sine, a mi, prijatelji, učinit ćemo svoje.

– Ansfired je odjahao s najboljima od svojih, mojih i Adal-berovih. Tragovi su jasni. Neće biti zarobljenika. Pohitali smo, Adalbero i ja, no i mi smo stigli prekasno. Nek ti je Gospodin na pomoć u tvom gubitku i boli, a mi, prijatelji, učinit ćemo svoje.

S licem među dlanovima kažem onom u vreći: – Jesi li čuo? Budi mi na pomoć u ovoj strahoti. Ovo je moja smrt. No ne zoveš me k sebi. Dakle, ako mi je suđeno da i dalje lutam stran-puticama ove doline suza, učini nešto.

I eto, s bakljama, uz topot konjskih kopita, cestom jezdi An-sfried i njegova konjica. Trese se brdašce, Ansfrid mi iz sedla baca pred noge odsječenu glavu.

– Tugomire, prijatelju, u svoj tvojoj nesreći donosimo ti za malu utjehu ovaj krvavi dar. Nije bilo zarobljenika!

Podižem oči, ne želim s suočiti s onom odsječenom Petra Po-libija, koji mi je na kraju ipak nanio poraz.

– Bilo ih je pedesetak, pod vodstvom ovoga protuhe koji je ostario, no dobro nam je poznat iz ranijih dana. Bila je tamo uz njega i neka žena… mnijem…

Galine kosti će ležati nepokopane kad ih oglođu vuci i vrane u nekom klancu.

– Ovdje nemamo što više tražiti – kaže Dux Paulus. Ostavit ćemo jake straže, a ti ćeš, Tugomire, s nama. Treba ti počinka i prijateljske ljubavi. I svatko drugi koji je ostao bez krova nad glavom i želi poći sa mnom ili Adalberom, dobro nam je došao.

– Ne vraćam se više u Sisak – kaže Dragomuž.– Pie Ihesu Domine, dona eis requiem… – zaključuje Otac

Martin.

Pred zoru, u domu Duxa Paulusa, mrtvo umoran, izmučen, oča-jan, sam bez igdje ikoga, tvrdo sam zaspao; i u tom snu jasno i trijezno vidio što se sve dogodilo. Vidim kako Astulf, koščat i

237

ohol, jaši na čelu svoje stotinice, izlazi iz Castaldage Julijeva trga, dok ga s prozora utvrde Kadolah motri zabrinuta i nevesela oka. Jezde Langobardi noričkim gudurama, uz rijeke i potoke, zeleni-cama ispod stijena i mramorja, eto ih kod spoja malog i velikog Savusa. I tu je on, glasnik, izaslanik Kneza Ljudevita. Kaže: – Moj Gospodar vas čeka, obavite svoj posao između Drave i Du-nava i zatim se ravnicom spustite do Siska. Izbjegavajte bokove zapadnih planina. Onda će se izvesti sve kako je dogovoreno. Astulf radosno prihvaća vijest. I šalje petoricu svojih momaka s glasnikom Kneza Ljudevita. Idu južnom obalom, podalje od Susjedova gradca i prolaze neviđeni…?

San puca, pred očima bijeli se dan. Na ulazu izbe Dux Paulus.– Tugomire, prijatelju, novi je dan, a za tebe imamo iznena-

đenje. Nije dobra vijest, no možda će nam pomoći. Kad si spre-man, pridruži nam se ovdje prijeko, u trikliniju.

Osjećam se začudo bodrim, umivam lice u lavoru, navlačim prašnu putnu odjeću. Odmičem zastor i evo me u trikliniju.

Sunce ulazi kroz prozor s lijeva, bit će s istoka, i zrakama ot-kriva ispred poprečnog zida klupu i stolice; oko klupe Duxovi kopljanici, naoružani do zuba, na klupi Adalebro i Otac Martin, a između njih neki dugajlija, povezane glave, vidi se tek koščati obraz i vrh duge brade; povezi sredinom tijela i oko nogu, inače u krpama.

Langobard!Ispred klupe dvije udobnije stolice, za Paulusa i mene, ispi-

tivače.Govori Adalbero, zapovjednik Gradića:– Jutros su straže pregledale bojište, našle nekoliko mrtvih

bandita, za svaki slučaj odsjekli im glave, i onda naletjeli na ovo-ga. Stenjao je i zvao u pomoć na jeziku koji nisu razumjeli, a kako je i stasom i likom drugačiji, netko pametan je odlučio da ga ne zatuku ondje na mjestu već da mu povežu rane i dovuku ga ovamo na ispitivanje.

Govori Otac Martin:– Ispitaj ga, Tugomire, a onda radi s njime što ti je volja.Na stoliću, desno od klupe odmara se moja vitka spada. Do-

bro da se netko za nju pobrinuo.Trljam oči, sjećam se sna.

238

Dobro si me pripremio, Bože Moj. Kažem: – Tko si i odakle, jer odavle nisi.Izrekao sam to na langobardskom. Čovjek se trgne i zacvili.– Milost, Gospodine, nisam kriv.Prevodim. Moji prijatelji pucaju od smijeha: – Ha, ha, nitko

nije kriv.– Kriv ili ne – kažem na franačkom – odgovaraj na moja pita-

nja pa ćemo odlučiti što će biti s tobom. A što brže i istinitije od-govoriš, imaš više izgleda da te ubijemo bez strašnih mučenja.

Moji prijatelji kimaju glavama. Dobro sam započeo.Ona umotana lutka govori na franačkom: – Milostivi Gospo-

dine. Bio sam u pratnji slavnog Astulfa, povjerenika Velikog Ce-zara, koji je krenuo da sredi neka pitanja između plemena gore između Drave i Dunava.

Govori jasno i razumno, nije tek drumska protuha. Vraćamo se na langobardski.

– Ime mi je Atawlad, a po zanimanju sam vojnik Velikog Ce-zara, podrijetlom Langobard…

– To vidim. Na stvar!Nije mu lako. Rane su teške, sad na će se upaliti, a o smrtnom

strahu da i ne govorim.– Išli smo od Foruma Iulija nekoliko dana kroz gudure… došli

di spoja dvaju rijeka, i tamo nas je čekao glasnik, kaže, od nekog Kneza Ludovika, koji se dogovorio s našim plemenitim Gospo-dinom Astulfom. I tako moj gospodar odabire nas petoricu da krenemo s tim glasnikom do kneza…

Hvata zrak, klizi klupom; nemoj mi sada umrijeti, moramo doznati, lako ću te kasnije nabosti na spadu.

– Dalje, dalje…– Išli smo lijevom obalom…Gle, tu me je san prevario!… i zatim skrenuli u brda, išli poprijeko prema izlazu sunca…Opet zastaje. Dalje, dalje!… i kad smo zaobišli veliku goru u susret nam jaši gomila

naoružanih… i jedna žena!– I…?!– I naš vođa… glasnik… razgovara s njihovim vođom dugo

jezikom koji ne razumijemo i onda kaže našem vođi, a to je bio

239

Atalulf, da idu u neka izviđanja glede dogovora Astulfa i dičnog kneza Ludovika…

– Dajte mu vode – kaže Dux Paulus. – Nemoj mi sada crči, i da mi se nisi odvajao od istine.

Mislim da Paulus razumije nešto langobardski, a možda i Otac Martin. Trebam svjedoke, ako ovaj prijevremeno otegne papke.

… Atalulf kaže meni, idi s njima i pazi da se ne desi kakva glupost… tako je upravo govorio…

Glava mu pada na prsa. Bože, ne daj da umre, ovo mi je svje-dok kakvog si mi samo Ti mogao poslati!

Vičem: – Paule, Oče Martine, brzo vještog ranarnika, ovo što je ispričao jako je važno. Trebam ga živa, za svjedoka!

Netko kaže, živ je, srce kuca, ded u izbicu do kuhinje, na stol, pa ću ga pregledati i izvidati mu rane. Velik je i čvrst, a nije puno iskrvario. Srediti ćemo ga, Gospodine Misse Dominice.

Po prvi put nakon dugog vremena netko koristi moju služ-benu titulu. To me vraća u stvarnost, onu višu, svjetske politike. Kažem:

– Gospodo, mnijem da niste baš puno razumjeli jer čovjek je Langobard. Evo što je rekao, molim Vas, Gospodo, zapamtite svaku riječ…

I tako prenosim Atawaldove riječi, i potanko ih zatim po-jašnjavam i dopunjavam s onim što sam doznao od Kadolaha. Sve mi je jasno. Astulf i Ljudevit se urotili da istisnu Kadolaha i mene, olajali Kadolaha Cezaru, a sa mnom će već lako, Cezar me ne zna, nitko me ondje ne zagovara. Izvesti će se neki incident, neki manji pokolj, pobuna pogana, ili sl., optužiti će Kadolaha za krvožednost i prerevnost, mene za nedostatak istoga, spojiti Furlaniju i Panoniju preko noričkih brda, i evo ti nove velike sile, koju će glasno pozdraviti onaj samozvanac u Cezarovom Gradu i pogani vladar Bugara.

Za koji čas stići će poslanici Kneza Ljudevita Donje Panonije i izraziti svoje isprike i sućut. S paljenjem mojeg doma oni ne-maju veze. To je čista istina. Petar Polibije imao je svoje douš-nike, a zacijelo netko jači stoji iza njega. Krenuo na svoju ruku i sve pobrkao. Slijedi opća pobuna? Kako će se Siščanin, kako mi svi, iz toga izvući?

240

Siščani?Da, doći će izraziti mi sućut i zatim, odmah slijedećeg dana,

krenuti nekamo na sjeverozapad da uz obale Drave ili Dunava susretne Astulfa, vrati mu ona četiri poklisara. Astulf zna broja-ti. Pitati će za petog. Knez Ljudevit će slegnuti ramenima, ispri-čati što se desilo. Zatim će se veseliti mojoj nesreći i vijećati kako da do kraja napakoste Kadolahu i meni. Moram biti spreman, smiren. A kako kad su mi spalili suprugu i jedino dijete!

Gala negdje grize prašinu uz bok izdajice Petra.Ansfriedovi, Paulovi i Adalberovi momci odlaze u moje Pod-

brđe gdje će uznastojati prikupiti prigorjele kosti mojih najmili-jih, te će ih onda Otac Martin sahraniti uz Paulusovu ekleziju Sv. Marije izdignute u nebo. I Vardan i Dragomira će sigurno doći iz Lovisovog grada, s brojnim potomstvom. Možda isto tako i Ha-kan i Leka. Nema žurbe s pogrebom. Požgane se kosti ne kvare po toplom vremenu.

Kažem: Svi oni imaju potomstvo, a ja nemam. Eto i Ansfired i Adalbero i Paulus našli žene ili priležnice koje su im porodile mnogobrojne sinove i kćeri. Što ću jadan sad, reci mi Bože Moj? Jel prekasno? Jel…?

Gledam ga. Hvala svim Bogovima da sam barem tebe ponio u Priobalje. Inače bi Ti sigurno postao žrtvom palikuća, hrpica sivog pepela. Ovako naša priča još nije završena.

Gledam ga. Njegovo milo, snuždeno lice. Žao mu je. Volio je on naš dom, Anu Valeriju, mog Tugomira Carolusa. Da nam je barem sada onaj pravi Carolus. Otišli bi do Akava Grana i tugu isplakali na ramenu Najvećega među pozemljarima. No Veliki je Karlo kod nebesnika. Uz tvoju braću, Bože Moj. A ovaj novi me ne voli. Astulf mu je svašta nabajao. Usuđujem li se uopće poći do Granovih Voda. Znam, znam, sam, ili s Ansfriedom, Paulu-sm i Adalberom, Vardanom i Hakanom, pa čak i Anskgarom iz Cilija nismo im par. Kad zavjera stvarno krene bježat će se iz Panonije. K Hakanu, k Borni, k Mislavu; u Karantaniju, u Forum Julija, u zemlju Bagariora. Kud koji mili moji!

S pogrebom ćemo počekati nekoliko dana. Možda dođu Bor-na, Vladislav, Mislav, Čudimir. Ljudemišl, vojnik Carolus. Sveće-nik Ivan. Možda uz Oca Martina kojeg jako želim uza se, dođe i Otac Stjepan. I njega će popaliti u skoroj budućnosti. U Pauluso-

241

vom Zabregu Otac je Marianus pri ekleziji Blažene Djevice. Sa-hranit ćemo, odmoliti i onda, kao uvijek, na vijeće. S Cededra-gom i Strojmirom odjezditi ću u nepoznato. I s Dragomužem. Ako sam na Komakiju mogao ubadati spadom…

– Gospodine Misse Diminice, Gospodine Misse Dominice, stigao je svijetli Knez Ljudevit sa svojima, želi Vam izraziti svoju najdublju sućut…

Udar vjetra otvara vrata i u izbu hospicija Cezarovih dvora u Herištali ulazi miris sagnjilog lišća i kasnojesenske kiše. Miris teških oblaka koji najavljuje prve mrazove. Vjetar udara o zid iza mojih leđa i pada težak na kamene ploče. Dok tamo, izdiše neka se svjetlost, rasiplje okvirom. Sitne zvjezdice žmirkaju smeđecr-venim mrakom i polagano, sveudilj namigujući slažu se u oblik. A taj mi je, Bože moj, poznat.

Ne mogu vjerovati. Od bisernih svjetlašca oblikuje se obris, od obrisa sjaj se prelijeva k središtu. Zaobljuju se potezi bića. Tanka, visoka, gipka, pojava božanske svjetlosti klizi ulazom izbe između debelih zidova, zadobiva jasnije crte i boje, svjetlo i sjenu.

Podižem ruku kao da se želim zaštititi od njenog sjaja. Ka-žem:

– Gepida!!!Oblak se zgušnjava i sada zrači osmijehom. Prepoznajem taj

osmijeh iako sam ga mogao vidjeti samo na uglačanoj metalnoj plosi ili na površini bistre planinske mlake.

Govori vitka mlada žena nadnaravnog sjaja:– Ne, ne Gepida već, kako sama sebe zovem, Gepida Slava.

Karolina sam, kćer božanske Henrice, kum mi je bio Najveći među pozemljarima, a sad znam i tko mi je Gospodin Otac.

Zapanjen, preneražen no ne i prestrašen, skidam onaj osmi-jeh s njenog i premještam ga na svoje lice. Savršeno se uklapa. Na nogama sam i grlim svoje novo rođeno dijete. Vjetar se tiho povlači i vrlo pristojno zatvara vrata.

– Moja je majka napustila ovaj svijet grijeha i poroka pred više od dvije godine dana. Od tada sam Cezarova osobna vrači-ca. Ima u mene isto povjerenje kao u majku. Vidiš da Cezar zna sve o tebi. Čeka te. Ne boj se, sutra je za tebe dobar dan.

242

* * *I tako se sve ponavlja, zima, studen, mrak, tajni prolazi zidovima koji se razmiču. I na kraju dvorana mračnih zakutaka i usjeka, a u sredini pod svjetlom jarkih luči On, Drugi Cezar Augustus, Klovis Imperator Romanorum.

– Dovela sam Vašeg slugu.Bacam se ničice ispred trona i grabim skute, ljubim ulaštenu

čizmu.Karlo Veliki bi sada rekao: “Ustaj Tugomire, sine, ne gubimo

vrijeme na cirkus”; povukao bi me na noge svojom silnom miši-com, tresnuo po ramenu prostranim dlanom. Cezar Klovis Po-božni sjedi i dalje kao ukopan i šuti. Njegov ponizni sluga i dalje ljubi skute i gležnjeve te presvete utvare. Nekako se sjećam onog natezanja u Podgrađu Missusa Carolusa i onog romejskog uko-čenka. I dok tako razmišljam, nekim glasom kao iz dubine mora, progovara Klovis, Cezar Augustus Imperator Romanorum.

– Moj vrijedni sluga smije ustati i pozdraviti Naše Veličan-stvo.

Slijedim zapovijed, uspravljam se, i izražavam svoje odušev-ljenje što se nalazim u Njegovoj božanskoj prisutnosti.

Nije da prvi put vidim Levisa Augustusa. Ovaj naš konačni sastanak potvrđuje moja ranija zapažanja. Cezar je tanak, vitak, sasvim sigurno brz kad treba, no beskonačno suzdržan i dosto-janstven. Glas mu je odmjeren, glas dalekog proročišta. Klovis ne opći s običnim pozemljarima. Njegov je pobožni duh vezan uz više sile, uz Njemačkoga, a i Mog Boga, i ostale božanske sile kojih je moja kći glasnogovornica. Opet sam imao sreću! Levis pobožni, koji je uništio carstva pogana za Vječnu Slavu Višnjega, sluša svoju Gepidu, koja se sama nazvala Slavikom, kao što mu je presilni veseli Otac slušao onu drugu Gepidu s kojom sam – slutnje su mi se ispunile – vezan na najčvršći i najneobičniji način.

Augustus Klovis je samotan u svojoj uzvišenosti. Uzalud tra-žim dvorskog mačonošu, uzalud dalmatiku visokog prelata. No u mraku, iza onog sjaja zublji, nazirem, uz one nevidljive koji te zublje drže u rukama koje neće uzdrhtati, izranjaju polagano tri lika: motrim vrlo pažljivo, jer oni će biti svjedoci za povijest i ne mogu se odhrvati osjećaju olakšanja – nazovibiskup svećenik

243

Ivan, presbiter Gumpert, i, najvažnije, Otac Martin. Ova je kon-klava sazvana da se odredi stav. Slutim da se Cezar nije odlučio, da ga se mora uvjeriti, i to jakim razlozima, no već to da sam ovdje uz jamce kakve samo poželjeti mogu, daje mi nade da ću u tome uspjeti.

Na ramenu osjećam laganu ruku moje kćeri:– Domine Misse Dominice Tugomereis, izvijestite Njegovo

Imperijalno Veličanstvo o istini. Potvrdite što su nam navijestili ovi sveti muževi koji su dotrčali izdaleka da dobrim savjetom potpomognu pravičan sud ovog svetog trona.

I tako po prvi put otvaram usta:– Vaše Imperijalno Veličanstvo, da mi je netko pred koju uru

rekao da ću u svom kratkom i nevažnom životu posvećenom dobrobiti Carstva i njegovih boljara, biti počašćen personalnom audijencijom kod dva Cezara, nasmijao bih mu se u brk i rekao da prestane snovidjeti. Jer već sam, Gospodine nad Gospodom, imao golemu čast naći se osobno pred presvijetlim licem Vašeg Oca, Velikog Karla, Cezara Augustusa Imperatora, Oca i Brani-telja Naše Europe. A sada mi je usud dozvolio da stupim pred Vaše Presvijetlo lice, o prepobožni i prepravedni Cezare Augu-stuse Imperatore Rimljana, branitelju i vladaru Europe i naše Presvete Vjere. Nek je Spasitelju hvala za ovaj dan i sat.

Naučio sam koliko je vremena dozvoljeno ovakvom bijedni-ku poput mene – možda sam malo prekardašio u kićenosti, no neka bude – i sada je na Najvećem Europljaninu da konkretno zatraži moje izvješće.

No Najvećem se ne žuri. Očima čita moje lice, traži tragove prijetvornosti i zaplotnjaštva, onda ispod oka ispituje Karolinu, i zatim, začudo izravno i jasno, prelazi na stvar.

– Do naših su ušiju stigle prijave protiv plemenitog muža Ka-dolaha, markgrofa Foruma Julija. Da je zloupotrebljavao svoje ovlasti, tlačio plemenite ljude Donje Panonije, nedovoljno bri-nuo za Svetu Majku Crkvu, nedovoljno pazio na prijetvorne Grke i Bugare. Te loše vijesti donijeli su poslanici Ljudevita kne-za Donje Panonije, a posebice ih je potvrdio Gospodin Astulf, naš dugogodišnji savjetnik u kojeg smo imali puno povjerenje. Plemeniti muž Kadolah pozvao se na tebe, Misse Tugomereis, kao svjedoka njegove iskrene harnosti prema ovom prepobož-

244

nom i prepravičnom tronu. Časni muževi, stupovi crkve Libur-nije, Dalmatina i Panonaca izrazili su svoja mišljenja koja su nas podosta iznenadila. Na tebi je da Nas uvjeriš da nisu pogriješili u svojim prosudbama…

Mogli bi reći: prosudbe trojice provincijalnih popova sum-njivih naslova, kakav te mogu imati utjecaj pri ovom Najvišem Tronu. S izuzećem Oca Martina, jako malo. No novi Cezar nije šuša. Gdje ima dima može biti i vatre. Karolina je doigrala kar-te…

-… Naša dična savjetnica zauzela se za stvar markgrofa Julije-vog Fora. I zato sam pozvao tebe!

– Govori!Riječ je to moje kćeri.Kažem: – Predična, s Vašim dopuštenjem i na Vašu zapovijed

progovorit ću pred ovim Presvetim Tronom. I nek mi božanska munja spali ovo grešno tijelo ako izrečem ijednu neistinu.

– Čujmo! Jer naš Gospodar, Veliki Cezar Rimljana, mora do-nijeti odluku. Sutra će u Vijeću poslanici Kneza Ljudevita zatra-žiti smjenu markgrofa Kadolaha. Možeš li se tome suprotstaviti?

U posebnoj izbi, pod budnom paskom Cededraga i Strojmira čami Atawlad Langobrađanin. Klin se klinom izbija.

– Klin se klinom izbija, Predični Cezare. Imamo svjedoka Astulfove krvi koji će prokazati spletke Astulfa i Kneza Ljude-vita.

– Pojasni.Pojašnjavam.Pod svjetlom luči mršti se božansko čelo. Teško se odreći

Astulfa.– Ako Sud zatraži, da li si spreman založiti svoj života za do-

kaz istine!Ja, nevojak, da se suprotstavim Astulfu, također nevojaku, ali

većem i jačem od mene u sudskom dvoboju za dokazivanje isti-ne?

Rekla je: sutra je za tebe dobar dan. Naglo podižem, glavu kao da sam se odvažio, no ustvari to činim kako bi uhvatio njezin po-gled. On mi ponosno kaže: Oče moj, za tebe je sutra dobar dan.

– Dao bih i stotinu života za dobrobit ovog Svetog Trona, naše Presvete Vjere i Majke Europe!

245

Cezar ustaje i, zaboga, spušta mi ruku na rame. U očima i uz krajeve usnica titra suzdržan no jasan smiješak.

– Nek tako bude Božjom Voljom!

– Neka se vrši Božja Volja!Svi su došli na pogreb!Borna, Vladislav, Mislav, Čudimir. Ljudemišl, Hakan. Ansfri-

ed, Vardan, Adalbero. Anskgar iz Cilija. Da, Anskgar iz Cilija. Iza mene, pogrebnu povorku predvode Paulus sa suprugom i Otac Marianus. Iza njih odmah u prvom redu Otac Martin, Otac Stjepan, Biskup Ivan, Gumpert Prezbiter. Bok uz bok s Bornom i Vladislavom, Knez Ljudevit.

I tako se vrši Božja volja, iako znam da nije bila tvoja, Bože Moj.

Kosti mojih najdražih pogrebuju se u raku ispred ulaza u cr-kvu Sv. Marije sveudilj Djevice u Nebo Uzašle. Ljeto je, vrućina, uskoro će i njen svetak. Paulus nam je dodijelio počasno mjesto, odskočnu dasku za Raj. Uz nas, počivati će i on i njegovi najbliži i najdraži…

Odslavila se daća, otišao Knez Ljudevit i njegovi, i onda govo-ri vojnik Anskgar, čuvar cilijske utvrde i kunfina Velikog Carstva:

– Najdraži! Koliko je godina otkad smo kao mladci krenuli u ravnicu da bi slomili bezbožnog Avarina! Bili smo mladi i na-dobudni, sretni što širimo granice Europe i naše Presvete vjere. Iako od raznih plemena, zdušno smo zajedno prionuli i postigli veliku pobjedu za onog Najvećega, Cezara i Spasitelja. Mnijem, Gospodo, da će uskoro taj naš pothvat biti doveden na veliku kušnju. Vijesti iz Cezarovih dvora nisu dobre. Pita se da li se mo-žemo održati ovdje na kunfinu Europe. A znajte da takva pitanja ne postavlja bilo tko već naš negdašnji slavni zapovjednik, voj-nik Angilbert, koji u ovome stoji uz bok mladome Cezaru. Eto, stoga nam valja u jesen do Cezara, na Vijeće u Heristalu. Mni-jem da do zime možemo održati naše položaje. Tada, ako bude potrebno, možemo ih privremeno isprazniti. Taktička povlače-nja vode do novih pobjeda ako uz nas stoje Cezar i Spasitelj. Žao mi je da sam glasnik nepovoljnih vijesti, no budimo realisti. U međuvremenu, svi u Heristal, svi vi, Kneže Borna i Vladislav, dični župani, missi dominici, ispovjednici naše Presvete Vjere.

246

Doći ćemo u najvećoj snazi. Predočiti jake argumente… Doći će i druga strana!

Ni druga strana nije loša.Glasnogovornik joj je, naravno, Astulf, uz njega su poslanici

Ljudevitovi na čelu s Bratoljubom, kneževim rođakom, rječitim i milozvučnim lupežom, zatim predstavnici nekih plemena Obo-drita s krajnjeg istoka naše Panonije, odakle su izbjegli pred Bu-garima i naselili se kod Ljudevita. I s nama su prebjezi – Timoča-ni koji su također izbjegli od Bugara i došli k Borni. Vodi ih neki Hotimir. Bili su prijetvorni ljudi i nisam im baš ništa vjerovao.

Astulf im je jedina zvijezda iz svijeta visoke politike, dok uz nas je, dakako, Kadolah, koji uglavnom mudro šuti, te zatim, što me je iskreno obradovalo, vojnik Angilbert. Mora mu biti više od tri puta dvadeset godišta, no poskočljiv je i britak. Ne bih se s njim rado sastao na bojnom polju. Nije se baš ispunila želja vojnika Anskgara. Nema Borne, nema, Vladislava; nema brata Čudimira, Mislava. Nisam poveo Dragomuža. Dalmatine zastu-paju mudri Ljudemišl i vojnik Carolus, oboje u vrlo zrelim godi-nama. I još netko. Mladac, baš kao što sam bio ja kad smo kre-nuli preko Karpata put velike ravnice. Zove se Trpimir, lijepog je lica i stasa, plave kose kao otac mu Mislav i slavni djed Vojnimir, a zatamljene kože od dalmatinskog sunca. Nema djevojke kojoj srce ne zadrhta kad prođe mladi knez. A ima mudru ćud majke, moje premile sestre. Mislav je dobro postupio što je poslao svog sina i nasljednika u vrevu carskoga vijeća. Nek ući što brže i više. Tko zna…Naši najveći ne usuđuju se napustiti ognjišta dok Lju-devit sjedi u Sisku i snuje dalja zlodjela.

Uvriježeni se protokol poštuje u Vijeću i Angilbert danas za-uzima položaj Cezarovog mačonoše. Na drugoj je strani neki umotani biskup.

– Naša strana ne može više slušati laži naših protivnika…Puno se galamilo, no kad smo izveli Atawalda, cijelo je Vijeće

mučalo. – Tko je taj čovjek? Nikad ga nisam vidio! Atawald, visok, oporavljen pod suncem Dalmacije, u urednoj

bojnoj odori, izgledom očito Langobard, jak je argument. Astulf je izgubio živce.

247

Polagano i dostojanstveno, Angilbert se diže iz stolice. Mač koji mu je počivao u krilu sad seli na sjedalo jer uspravnom An-gilbertu trebaju obje ruke da odmota svitak.

– Gospodine Astulfe, moj nekoć vrli mladi savjetniče! Na po-pisu ljudi koji su s tobom krenuli u Norik (Astulf se trgnuo, car-ska je kancelarija temeljitija nego što se misli!) nalazi se Atawald, sin Ratchisa. Atawalde, da li si ti sin Ratchisa?

– Velevrsni Gospodine, to je ime Vašeg poniznog sluge. To mogu lako potvrditi mnogi iz Vašeg stožera…

– Neće biti potrebno – kaže polagano ali vrlo jasno vojnik Angilbert. – Ja te osobno prepoznajem.

Žagor uzbuđenja ustalasao je vijećnike. Cezar se okreće – iza njega je među crkvenim licima i naš kontingent svećenika – i daje znak Ocu Martinu. Ovaj se pomiče ustranu i sad se pred tim zidom naše Presvete Vjere nalazi u svoj svojoj ljepoti i sjaju moja Karolina.

Cezar daje znak. Moja se kćer približuje s leđa preslavnom tronu, priginje se, šapuće nešto u uho Cezaru, i on njoj.

– Tišina!Cezar je ustao i sada će pasti pravorijek.– Stvarno smo dosta vremena izgubili na ovu stvar! Mislim

da je Gospodin Kadolah sada bez traga ljage (uzdah olakšanja iz gomile Kadolahovih navijača), no Gospodin Astulf nam je svakako učinio mnogo dobra i u znak tih starih dugovanja, Mi Cezar Augustus Imperator Romanorum Levis, sin Karla Velikog Cezara Augustusa Imperatora, dopuštamo Gospodinu Astulfu da pokaže svoju ispravnost dvobojem s odabranim zatočnikom druge strane. Neka Bog dade pravdu pravednome! Tko se prvi javlja?!

Cezar nije izrekao riječi, a ja sam u krugu, pred njegovim tro-nom, čelom do zemlje, odakle vapim:

– Najveći od najvećih, Presveti Cezare, Imperatore Roma-norum, spreman sam Božjom voljom u prah satrti laži druge strane!

Pljesak!Gospoda Vijećnici uživati će u spektaklu Suda Božjega u dvo-

boju dvojice svojih članova. To se ne vidi svaki dan.No govori vojnik Angilbert.

248

– Neka! I to ovdje i smjesta. Ja ću po volji Cezara biti zemalj-skim sucem. Jer presudit će onaj čija je moć vječna. Gospodo, kakva oružja izabirete?

– Spada – urla Astulf i vitla ogromnim mačem, a odnekud je izvukao i šiljati štit.

– Spada – vičem i razmahujem se u krugu ispred trona mo-jom ukrasnom avarskom ubadalicom. Muk gomile mi govori da ostavljam dobar dojam.

– Nek se bojovnici ispovijede i prime Presvetu Pričest, pa na posao – govori Angilbert, a ispod oka kao da mi govori: “Vidi ti Tugomira. Momče, kapa dolje”.

Penjem se pored trona, do naših, i padam na koljena ispred Oca Martina.

– Nadam se da si ovo pomno proučio i pripremio. No za sva-ki slučaj, dajem ti otpust svih grijeha… Odnekud stiže kupica s krvlju i pladanj s tijelom Gospodina… evo, Krvi i Tijelo za otpu-štenje grijeha.

Činim znak presvetog križa i pognute glave silazim natrag pred tron gdje će me za koji čas Astulf isjeckati na komade onom golemom spadom. Danas je za mene dobar dan, zato i ne brinem. No Otac Martin se vara. Nisam ništa proučio niti pripremio. Uzdam se u savjet mojeg djeteta; ona je gore, uz Oca Martina i naše poslanike, vedro, mirno, s povjerenjem u mene.

Obraćam Mu se. Kažem: “Ovo ne smije po zlu proći. Što da činim”?

– Ne može po zlu proći. U pravu si. I Bog i ja, Tvoj Bog, to znamo.

– Što da činim?– Imaš ubadalicu. Bodi!Stigao sam do zida tjelesa na sjevernoj strani. Ništa ne čujem,

ništa ne vidim, i to je ono pravo. Moj će me Bog izvesti na put spasa, stoga nema mjesta bojazni.

Angilbert ustaje. Kratak govor o viteškim vrlinama i Božjoj volji.

Angilbert diže ruku. Naprijed!Uz riku koja nadglasuje drečanje gomile Astulf uskače u

krug, lamata spadom i urla: Hvala Svevišnjem za ovu priliku da te konačno smlavim u prašinu, ti smrdljivi slavenski prašče, ti

249

zmijo pogana koja nema rupe u koju bi se zavukla, ti, ti… Poska-kuje kao pijani medvjed i baca se svom svojom veličinom prema meni. Pozorno motrim svaki njegov pokret, svaki trzaj mišica. I ne mogu povjerovati. Spada je visoko u zraku kako bi se sručila i rasjekla mi lubanju. Štit je također poletio u vis i tada primjeću-jem, odnosno sjećam se, da je Astulf ljevak. Da je spada u lijevoj, a štit u desnoj ruci, da je taj štit upravo otkrio srce, jer je Astulf izvan dohvata moje tanahne ubadalice.

Mirno podižem spadu, obrćem je i s daljine od jedno tri ko-raka bacam je put Astulfovih grudi. Vidim kako se lijepo zabada, kako Astulf ostaje visjeti u zraku, zjape usta i oči, i onda nešto puca, bit će njegovo pogano srce; Astulf se sunovraćuje i spada ga probada kao štapić na koji se za pečenje na roštilju nabada-ju svinjski odresci. Ne prebrzim korakom pristupam, nogom ga prebacujem na leđa, izvlačim spadu, pozdravljam Cezara i bolja-re, i zatim se pred tronom bacam u prašinu.

– Deus vult, Deus vult…!– Bog je pokazao istinu! Preuzvišeni Cezare, odličnici, pre-

lati, poslanici, Astulf je platio za svoje grijehe. No to ne znači da smo mi, poslanici Kneza Ljudevita išta zgriješili. Astulf je smjerao zlo. Prestupio granice svoje misije. Strašni su se desili zločini. Knez Ljudevit je pred mojim očima izrekao duboku su-ćut predičnom Gospodinu Missu Dominicusu Tugomeru. Ve-ličanstveni skupe, mi i naš knez nismo odgovorni za Astulfova zlodjela…

Nisam niti otresao prašinu, niti pravo pogledao spadu, vraće-nu mojoj desnici, nisam još potražio lice moje kćeri, a Bratoljub je iskoristio opći muk nakon opće dernjave da se bez poziva javi. Da hrabro i začudno pametno krene u borbu za čast svog vlada-ra i glavu svoju i svojih pratitelja. Opće je prihvaćena praksa da se gubitnici Božjih dvoboja trebaju pomlatiti na licu mjesta bez milosti i pregovora. Bratoljub to zna. Tijekom prepirki u Vijeću, govorio je Astulf. Siščani su doduše iznijeli pritužbe na Kadola-ha, no i te su došle iz Astulfovih usta. Kad je Astulf onako ludo poletio na mene, bilo je jasno da se radi o osobnoj mržnji. Da je to zaista Astulfova stvar.

-… Ispričavamo se plemenitom Kadolahu, markgrofu Fora Iulii…

250

Slušam sa zanimanjem. To je poput neke moje tirade u škrip-cu, kao nekoć kod Djevinog kamena, u Blatnome gradu, u Caro-lusovom podgrađu. Nitko razuman ne može prihvatiti Bratolju-bove argumente, no nakon nabadanja Astulfa na moju spadicu, otišli smo tisuće koraka od carstva razuma. No ako i razumom možemo odbaciti Siščaninove argumente, razumom se može-mo zapitati: što se postiže javnim klanjem šačice barbara s naju-daljenijeg kunfina Carstva?

Eto, već se Cezar naginje prema Angilbertu, ovaj kima gla-vom, okreće se, nešto rukama naznačuje Ocu Martinu, iz sjene se pomalja moja Karolina, da si je blagoslovio, Bože Moj!, i nešto šapuće Ocu Martinu u uho.

Znam: daleko je bolje pustiti ih da odu, da odnesu svom svije-tlom knezu priču o fijasku u Herištali, da ga upozore. Pomlatimo li ih sada i ovdje, slijedi opća pobuna na Jugoistoku, uz podršku prijetvornih Grka i poganih Bugara. Već sam čuo razlaganja o našoj slabosti na istočnoj granici i potrebi taktičkih ustupaka. Bog te pitaj gdje su sve porazbacane vojne snage Carstva, koliko vremena treba da ih se mobilizira i prebaci na novu bojišnicu.

I tako Otac Martin šapuće vojniku Angilbertu, ovaj se još jednom okreće i daje neki znak skupini časnika pozadi nalijevo; zatim se priginje i šapuće Cezaru. Ovaj se mršti, odmrštuje, opet mršti. Podiže ruku.

– Gospodo, velikodostojanstvenici crkve i države! Bili smo svjedocima uzvišene volje Našega Gospodina Spasitelja Isusa Krista. Presuda Božjeg suda je neopoziva, no ne smije se primi-jeniti bez ozbiljnog razmatranja kako o odgovornosti pojedin-ca, tako i o svrhovitosti za državu. Dajem dozvolu izaslanicima Kneza Ljudevita Donje Panonije da napuste ovo časno vijeće kao slobodni ljudi i da Božje i naše zaključke, kako ćemo ih sa-staviti nakon današnjeg vijećanja, prenesu odličnicima svoje ze-mlje. Puno smo vremena potratili na ovaj predmet. Dalje...

Dalje i dalje, što dalje od kobnog usuda.Tjedan dana nakon pogreba u Zabregu, spalili su Oca Stjepa-

na. Posvuda – Savijom, Prigorjem, Zagorjem bukte crkve, žare se kosti pravovjernih i Carstvu odanih. Sa svima koje sam us-pio prikupiti od moje družine i njihovi obitelji, od drugih koji

251

su preživjeli u Dubravi, Ivanovom selu, Svetom Šimunu i Judi, kod Svih Svetih, pri utvrdi Glupoglava, jezdim u novo izgonstvo. Ostaju Adalbero, Ansfried i Paulus – no dokle? Knez Ljudevit je poslao demarš. Ispričava se, moli da ga se ispriča pri Carstvu, uputit će poklisare na Vijeće u Herištalu...

Vodim oporavljenog Atawlada, vodim Dragomuža koji ne želi više u Sisak, moje krunske svjedoke. Smjestiti ću se kod bra-ta do jeseni. Onda obračun na Vijeću!

Prolazimo kroz klance Hakanove zemlje. Dočekuje nas, ugo-šćuje. Uz bok mu sin Pribina, naočit mladac jake mišice. A tko će dalje svijetom prosipati moje sjeme?

Kažem: Bože moj u vreći. Bože Milosrđa! Dug je bio put iz Hrvatske, preko velikog Dunava, blatnogradskom ravnicom, Vardanovim gorjem, mojim Prigorjem. Puno smo prošli, svega se nagledali – i ostali gdje smo i bili! Moj je život već pri kraju, Bože Milosrđa; daj mi još samo da se dostojno osvetim. Jer za sebe živjeti neću. Samo za ništenje onih koji su mi ovo sve za-kuhali.

Gledam ispod oka Dragomuža kako ispred mene jaše strmi-nom gorskog prijevoja. Dragomuž je ostavio zemlju, obitelj, sve kako ne bi morao biti svjedokom daljih zločina svog gospodara. Ili? Ili...? Da nije i to možda sisačka spletka i podvala. Neću ga voditi u Herištalu!

A gdje li je još Herištala? Koliko ću noći provesti sam u poste-lji, sam u ložnici, sam u dvoru? I to kakvom i čijem?

Penjemo se kamenjarom, prema raspjevanom nebu i suncu.I tada mi se obraćaju, Moj Bog i Sunce, kažu:– Tugomire, sine, što te spopada malodušnost, kao da si obi-

čan smrtnik. Od vladarskog si roda, potomak božanske Tuge. Pa valjda imaš još neke snage u bedrima, neke mudrosti pod kostima lubanje? Eto nas, gle! Za čas, dva u prijevoju. A znaš li što je s onu stranu?

Kažem: – Znam, more!– E, pa onda!?Evo nas u prijevoju.Kao po dogovoru svi zastaju, potežu uzde.Sjaji i blješti.Plavo, bijelo i zlatno.

252

More.More!Sunce bučnulo u nj i slatko se smijulji.More.Zbogom brdo! Eto me, more!

253

MORE

Gledam: sunčeve se zrake kao tanke igle zabadaju kroz pro-cijepe u privremenom pokrovu moje ložnice. Sjaje zlatom i tako je podstropni mrak još dublji. Okrećem se prema prozoru. Dru-gačija priča. Na blagom maestralu (tako taj jutarnji povjetarac zovu mještani) trepere bijele zavjese. Iza njih plavo jutarnje nebo.

Slušam: nad stijenama deru se galebovi. To su povelike pti-čurine, poput omanje patke, a stalno se deru ružnim glasovima poput djece ili pijanaca; najavljuju besprekidnu borbu za riblji plijen. Domordci su se na njih naučili. Ne primjećuju ih. Čak ih hvale. Lijepe bijele ptice, prijatelji čovjeka.

Iza mojih leđa, iz dolaca dopire zvuk zvonca na magarčevu vratu, blejanje koza i ovaca. I ondje se slavi početak dana. Slu-šam pažljivije i hvatam mrmljanje mora kako sitni jutarnji valići oplakuju stijenu i pržinu. S druge strane vjetrić plete pjesmicu u krošnjama maslina. I konačno, namjerno sam to ostavio za kraj, onaj najdraži zvuk – kuckanje čekića po kamenu. Marni učenici i pomoćnici vrijednog Gumperta – koji dolazi i odlazi kako nad-gleda tko zna koliko plemićkih gradnji diljem naše primorske Hrvatske – nastavljaju svoj rad.

Kapa dolje Borni, Ljudemišlu, Čudimiru i Mislavu.Kad smo prošlog ljeta stigli kao pogorelci, nisu nas ostavili na

cesti, nisu nam strpali čekić ili lopatu u ruke pa zarađuj kruh svoj svagdanji u znoju lica svoga, već su se dogovorili: našoj izbje-gloj braći svaki će dati po komadić svojega, južno od rijeke koju zovu Krkom, a pri vrhu koje stoluje župan Ljudemisl u vrletnom Kninu; komad strme, morem izjedene obale, s nekoliko otočića i zaliva – sjajnih lučica, u jednoj od kojih rastu moji novi dvori. U pozadini kamene litice, brežuljci pa dolci sa sočnom travom i lokvama, raj za stoku sitnog zuba. Na padinama loza. Vino, crno kao osušena krv, pola pehara i privremeno si u raju. U dolinama potezi masne, crvene zemlje. Što god posiješ, raste kao ludo.

Nema te zemlje baš puno, no nije niti nas. A da samo raču-namo bogatstva mora koja su na nas prenijeli dragi nam rođaci,

254

rekao bi čovjek da su napola ispraznili svoje vreće sa zlatom. No nisu! Jer more je isto tako darežljivo i drugdje, iako, mnijem, uz moje strmene litice još i više. Bože Moj, svi ostali Bogovi, kakvih sam se riba nagledao i najeo!

Na kamenom izdanku koji dijeli zaliv u dva dijela, smjesta po našem dolasku Gumpert je počeo zidati dvore. Do zime do-vršio je prizemlje, pokrio ga daskama i sijenom, a sada zida još dva kata. Za godinu dana imati ću stambeni toranj od kamena, pokriven kamenim pločama kojemu niti kiša, niti vjetar, niti pla-men nauditi ne mogu. Nepravilnog je podorisa taj toranj, kako je već vješti Gumpert iskoristio zaravan između gotovo okomi-tih bokova koji se strmoglavo ruše u more. Tako su strme da nije potrebno zidati obrambeno ziđe. Ipak, na mjestima gdje bi se neki luđak možda pokušao uspinjati, stavio je kratke pote-ze uspravnog zida koji se gotovo neprimjetno pretapa u liticu. Na jednom tek mjestu krivuda puteljak do lučice podno stijena, i tu je, negdje na pola puta, Gumpert stavio jači zid s vratima od dvostrukih hrastovih dasaka s metalnim okovom. Taj je zid vezan žbukom u koju su za pojačanje usuti komadići tucanih rimskih opeka. Oni drugi su zidovi građeni usuho, no ne bi re-kli da ne znate. Gumpertovi su radnici tako vješti u izabiranju i pritesavanju kamenih komada da ovi izvrsno prianjaju jedni na druge, a moguće se šupljine onda ispunjavaju onom ljepljivom crljenicom.

Istočno, to jest prema kopnenoj matici, nalazi se prvo proši-renje gdje Gumpert planira gostinjac, pa kao naručen procjep u stijeni, koji su njegovi momci još produbili i proširili. Na unutar-njoj strani jarka ponovno je čvrsti vezani zid. U njem u sredini četvrtasti toranj s vratima i uređajem za podizanje mosta. Kad se most podigne, prekrije vrata, i tu više nema pristupa. Na taj se zid naslanjaju jednostrešne zgrade, stanovi za služinčad, spre-mišta, radionice. I ove su izvedene u suho, ali s velikom pažnjom i vještinom.

I sad najvažnije. Usred tog okola Gumpert vlastoručno zida crkvicu, s polukružnim oltarom i izduženom pravokutnom la-đom. Oltar prekriva polukalota, a Gumpert kaže da će prekriti i brod kamenim polubačvastim svodom. Kaže da to i nije mjesni običaj, no da svi mi doseljenici volimo presvođene crkve, pa ako

255

ima kamena i mišića, što da ne. Ne može joj nauditi plamen. Možda na kraju prihvatim i Gumpertuvu zamisao da na oltar stavim lik Moga Boga i tako ga zauvijek učinim ravnim Spasite-lju. Gumpert je zamislio lijep kameni ures, no za to će se trebati dogovarati s Bornom i pomoćnicima svećenika Ivana, kameno-rezbara.

S onu stranu jarka, unutar izduženog okola od suhozida, si-jaset okruglih nastambi kakve ovdje Dalmatini grade od pamti-vijeka. Tu žive moji težaci – ratari i pastiri dok ribari nastavaju ribarsko naselje uz samu pržinu, u sjevernom, sasvim zaštiće-nom zalivu.

Obala je inače zaista divlja, i ne dao Bog da vas na pučini uhvati nevrijeme. Nema toga koji bi preživio sraz sa zubatim sti-jenama moje obale.

Iz moje ložnice vidim beskrajnu pučinu. Onda mi je na desno pokrivaju otočići, najveći od njih posvećen je Presvetom Miho-vilu Arkanđelu, a isto tako pripada meni.

Boljari su se dogovorili da će taj rijetko naseljen kraj prepusti-ti nama i kasnijim dolaznicima, jer se računa da će zbog pobune narod i dalje stizati iz Panonije. A Borna i Mislav, kao najjači, obećali su da, kad se zemlja dovoljno ispuni, taj naš kraj postane posebna župa s imenom Drid i crkvom presvetih apostola Petra i Pavla.

Nije daleko do Mislava u Bijaće, nešto dalje ako ga tražim u Podstrani kod Sv. Martina, nije daleko do Ljudemisla u Kninu kroz primorske dolce, a tek nešto dalje do Čudimira i Borne u Podgrađu i Ninu. Posjećujemo se. Iskreno mi žele olakšati moje strašne gubitke.

Nerijetko razmišljam zašto. Čovjek sam bez zemlje i bez roda. Ostalo mi tek šačica družine. Nisam vojnik koji bi mačem zara-đivao svoj kruh i vraćao oteto ili otimao tuđe kako bih namirio svoje gubitke. Ipak, nisu me odbacili. Još uvijek sam Missus Do-minicus, no oni imaju i svojega, vojnika Carolusa. Vidjeti ćete za čas što se s njime dogodilo, no to istom slijedi.

Razmišljam kad ne mogu zaspati. Razmišljam kad se budim nakon strašnih snova. Penjem se drvenim ljestvama prema vrhu drveta u plamenu. Na vrhu on, moj Tugomir Carolus, dijete od godine dana. U zipki među plamenim jezicima. Penjem se, pe-

256

njem, srce mi udara, gušim se od dima, i tada, u času kad ću po-grabiti zipku, ljestve pucaju sve leti u ludom vrtlogu... i onda se iz vatre pomalja ona, moja životna družica, omotana užarenim zmijama dok Perunove munje tuku amo i tamo, podiže ruku, kao da mi prijeti, poziva na odgovornost.

Odnekud iskače Juraj Jarilo i silnim zamahom spade otkida moju glavu, koja leti u košaru gljiva, sitnih, vragoljastih vrga-nja, onih za kiseljenje. Košara se kotrlja padinom planine, a ja jurim za njom... na rubu smo ponora, košara nestaje a iza ivice pomalja se Astulf s golemom spadom i sad mi on odsijeca gla-vu... Bože, ma koju, no hvataju me ženske ruke, povlaće nadolje i usred gomile blata koje klizi prema nekom tamnom jezeru ja sam spetljan u čvor s plavokosom ženom, strašno, to je Gala, koja mi nježno šapuće, zatim se nadima, prelijeva, pretvara u Anu Valeriju... Evo, samo za primjer.

Nikad ne sanjam Henricu Gepidu.Budim se ujutro, prestrašen, tjeskoban, gledam, slušam i s

tim gledanjem i slušanjem u času se vraćam, smiren, ohrabren, spreman za novi dan

Posluga su mi neotesani Dalmatini-Iliri, divljaci koji žive u onim kružnim potleušicama s bubama i zmijama, neoprani, ne-mušti, no vješti lopati i sulici. Dalmatini su i moji ribari, no ti su Romani, čišći, pametniji i razumiju naš jezik. Nerijetko odlazim s njima na ribolov. U godinu dana nisam gotovo okusio ništa osim ribe. Tu i tamo ulovi se srna ili zec, pa kakav tetrijeb ili pre-pelica. Imamo i kokoši i pitomih golubova. No riba je moj glavni obrok. Uz to zeleno povrće zvano blitva s lukom i češnjakom, sve to začinjeno svim mogućim primorskim travama i lišćem, pa ono crno vino...

Gotovo me je sram reći: uza svu nevolju danas se osjećam jači, moćniji nego pred godinu dana.

Nikad ne sanjam Carolinu Gepidu Slavu, ali o njoj često raz-mišljam.

Još se nije slegla graja raspuštenog Vijeća, a već pristupa Otac Martin. Govori:

– Pođi u svoju izbu i ne izlazi dok te ne pozovemo. Nek tvo-ji razbijači budno paze i ne puštaju bilo kog unutra. Ja sam te

257

odriješio od grijeha, i ti od tada nisi zgriješio. Izvršio si Božju volju. Smrt čovjeka na Božjem sudu ne potpada osveti. To znadu svi, no porazgovarati ćemo s Astulfovim rođacima i prijateljima i reći im da ćemo ih poklati ako tebi padne las s glave. Ipak, za danas se čuvaj, nikad ne znaš što ljudima može pasti na pamet. Ubio si čovjeka, za tebe neobično, nisi kriv, no razmisli o svemu i lijepo se pomoli Svevišnjem. A ja ti ponovo, još jednom, po-djeljujem oprost od grijeha. Večeras je važan sastanak. Do tada, Mir Gospodnji

Bio sam dirnut pažnjom Oca Martina, no sve mi se to, osim mudrog savjeta da za danas pripazim, činilo pomalo suvišnim. Nisam osjećao baš nikakvu krivnju. Riješio sam se Božjom vo-ljom Astulfa, trebao sam ga se riješiti odavna. Trebao sam se riješiti Petra Polibija, još davno, u Blatnogradu. Bio sam mlad i neiskusan, i tek sam upoznao Boga Milosrđa. Pogriješio sam i za to užasno platio. Vjerujem u milosrđe i praštanje, no postoje oni kojima se prašta i oni kojima se ne prašta. Ostaje još onaj sisački pijevac.

Okružen zidom mojih pretorijanaca na čelu s Cededragom i Strojmirom vratio sam se u svoju izbu, legao na ležaljku i gledao u strop. Tamne grede, a između njih još veći mrak. Iza malenog okna na desno sive oblačine i rosulja. Možda bi trebalo zapaliti lojanicu, no ne da mi se.

Još jedno večernje Vijeće?Znam i zašto. Znate i vi. Kako riješiti stvari na našoj granici.

Kako neutralizirati Siščanina, a da ga se ne stjera u zagrljaj Grka i Bugara. Da li Cezar o tome još uopće brine?

Evo o čemu razmišljam umjesto da se molim Svevišnjem, da se molim za Astulfa da mu muke u paklu ne budu baš one naj-strašnije, iako ih zaslužuje. Hoće li Siščanin učiniti pogrešku i pokrenuti pobunu, ili će se nagoditi? Nadajmo se da neće.

Moja kćer brine za mene.Moja kćer.Razmišljao sam o njoj tog popodneva isto kao što to često

činim ovih dana, pod privremenim stropom moje ložnice.Moja kćer.Što će mi kćer daleko u svijetu.Dobro, zastupa, kao što se već jasno pokazalo, moje interese.

258

Ali kćeri nisu tu da zastupaju naše interese već da ih se dobro uda i da rađaju potomstvo. Moje interese rado će zastupati bilo tko, ako mu je to u vlastitom interesu. Recimo Otac Martin.

Što je Henrica Gepida znala o svom ocu? Da li ga je uopće imala?

Da je priupitam?Kažem: – Bože moj u vreći. Ispričavam se što te već više

dana nisam vadio, ali ovako je sigurnije. Bil mi mogao pozvati Henricu Gepidu, najuzvišeniju ženu među ženama, majku moje kćeri Caroline Gepide zvane i Slave.

Čekam. Zatvaram oči. Otvaram ih. Buljim u mrak među gredama.

I onda joj čujem glas, baš isti kao one rimske zime.– Tugomire, najvredniji među pozemljarima. Zašto razbijaš

glavu onim što se proniknuti ne može, a i ne treba i ne smije. Zar se može proniknuti u djelo ljubavi? Pa ljubav ne ovisi o nama, ona je od Boga i kod Boga. Kad Bog odluči, onda se dvije ljubavi spajaju i nastaje sreća. A sreća je vječna, iako u očima nas smrt-nika ona potraje tek koji trenutak. Zar nisi bio sretan kao i ja?

Kažem: – Najvrednija među ženama. Bio sam. I da nisam tu sreću nosio sa sobom, baš kao i mog Boga, zar misliš da bih sve ovo izdržao?

– Bog te je izabrao i zato smo oboje izdržali. I što se sada bu-niš kad vidiš pred sobom plod naše sreće?

– Bunim se jer bih je htio uza se.– Pa zar nije bila uz tebe sve ovo vrijeme, i kad nisi znao da

postoji? Zar nisi osjetio što si ostavio u meni?Kažem: – Osjetio sam, ali nisam vjerovao tom osjećaju.– Osjećaji su istinitiji od najistinitije zbilje, koja je samo grub

privid naših želja i nadanja. Budi sretan i ne sumnjaj u pravo na sreću.

– Neću, obećavam!Razmišljam: što sam ja to doživio s majkom Caroline Slave?

Ne znam. I to što ne znam, čini taj moj doživljaj toliko velikim, neizmjernim. Neizmjerna je i moja ljubav za plod te naše sreće. A za plodove sreće ne smije se brinuti.

Kažem: – Neću se brinuti, već ću biti sretan. Tako mi Sveviš-njeg, i Mog Boga u vreći, i svih ostalih bogova.

259

Kuca na vratima.Tko si božji.Ulazi Cededrag: Gospodaru, ovdje je mladi župan Trpimir,

moli da ga Vaša Milost primi.Nek uđe!Ulazi svjetlo u mrak zapada. Ispričava se mladac što me smeta pri odmoru nakon pregole-

mih napora, izražava svoje zadovoljstvo, komplimente, sve kako po protokolu ide, i zatim pita:

– Predragi ujače. Tko je ona mlada žena s kojom se očito dobro poznaješ, a koja kao da ima velik utjecaj na neke među najuzvišenijima. Jer pravo da ti kažem, duboko me se dojmila...

Vijeće nije vijeće, već radna večera.Sredinom popodneva posjetio me Otac Martin. Izvijestio me

je da ćemo se naći u Cezarovom intimnom trikliniju u 6 ura po-slije podneva. Od naših bit ćemo mi, Ljudemisl i Miles Carolus. Pita me da li bih pozvao još koga. Kažem: mladog župana Trpi-mira. Potvrdno kima glavom. Mladac je perspektivan. Nek uči, nek se pokazuje. Dogovoreno!

Razmišljam o protokolu vijeća-radne večere u Cezarovim privatnim prostorima, i dosta sam iznenađen kad u pratnji Oca Martina i mojih junaka (koji, dakako, ostaju pred vratima), ula-zim u izduženu prostoriju u kojoj je uzdužno postavljen stol, a u sredini duže stranice, licem prema ulazu je On, njemu desno vojnik Angilbert sa spadom, lijevo Carolina Gepida. On među-tim nije Cezar, već kralj Franaka i Mladi Cezar Lotar. Bacam se ničice ispred stola i ispod stola tražim Cezarske čizme i skute. No Lotar ustaje, kaže: «Ovo je važan sastanak, a ne javna cere-monija. Ustanite, Misse Dominice, i budite dobrodošli. To vri-jedi i za sve druge. Gospodo, sjednimo za stol i pomolimo se Gospodinu.

Sjedim nasuprot Mladog Cezara, malo ustranu, ustvari preko puta Gepide Slave. Desno od mene je Trpimir, lijevo Ljudemisl. Zatim Otac Martin. Raspoređeni smo tako da nitko ne sjedi li-cem u lice s kraljem Franaka.

Kad sam ušao u triklinij, u mutnom sjaju luči učinilo mi se da vidim čudo. Da tamo, s druge strane stola, na tronu caruje On

260

Sam Najveći, danas u društvu svetaca i anđela. Toliko Lotarov silni stas, široka ramena i krupna, teška glava podsjećaju na Karla Velikog. Ne podcjenjujem pobožnog Luja, našeg Cezara Augusta Imperatora Rimljana, no što bih dao da se u Lotaru utjelotvorio duh njegovog preslavnog djeda. Što bi tek dala svekolika Europa!

Kraljev tajnik čita popis prisutnih, tuce ljudi, vojnika, savjet-nika, klera, ustajemo, klanjamo se Mladom Cezaru, sjedamo. Bez puno ceremonija blagujemo: prepelice i šljuke u nekom gustom, vinskom sosu, zobena kaša s preprženim zeljem, kiseli krastavci i paprike, ovogodišnja berba. Kao uvijek dobro pivo i Cezarsko vino, koje nije niti sluga mojemu. Sjever je sjever, jug je jug. Usput se uljudno konverzira, a kad stiže kolač od meda i srži sa šljivama i jako dobra žestica od jabuka, prelazimo na temu sa-stanka. Slažemo se da je situacija delikatna, da je bolje spriječiti nego liječiti (potvrdno kimam glavom iako se s time ne slažem, no bit će kako Bog hoće, a taj bi se, mnijem, zaratio). Kako, što?

U zaključku ne govori Mladi August već iskusni vojnik Angil-bert. Ukazuje da će Bratoljub i njegovi krenuti sutra u zoru, da će stići u Sisak prije negoli mi u Nin, i da će svom Knezu preni-jeti zbivanja na Vijeću. Ako bude buna, ovo je idealan čas, jer mi ne možemo intervenirati do proljeća, pa se tako tijekom zime lokalnim djelatnostima može poklati pristaše Carstva i Spasite-lja, te osigurati potporu Bugara i Grka, koji samo čekaju da nas istjeraju iz Panonije i Dalmacije. Možda bi stoga trebalo udariti odmah, sad. Na Sisak, dok to nitko ne očekuje, dok nije dodatno opskrbljen i utvrđen...

Mladi Cezar pita da li je za nas zaista važno biti trajno prisu-tan u Panoniji i Dalmaciji, a Angilbert, koji je s nama rušio moć Avara i stigao do Dunava i mora podsjeća na vizije Karla Veli-kog. Panonija i Dalmacija su naša Europa, bez njih, pita se reto-rički iskusni vojnik, gdje su nam granice? I tko na njima stoji?

August kima svojom teškom glavom – i Karlova je bila takva, no u njoj su brže skakutale misli – kaže da u to i ne sumnja, no ipak valja pažljivo razmotriti sve strane stvari, osobito jer su Panonija i Dalmacija u njegovoj jurisdikciji kao budućeg vlada-ra, rimskog Cezara i kralja Franaka i njima podčinjenih rodova. Nije nespreman zamahnuti spadom za dobru stvar, ali... Ima li još tko drugi kakvih komentara?

261

Znam sve te tirade napamet i nisam pravo ni slušao. Spremao sam se za ovaj trenutak, no ne osobito, jer sam znao što ću reći, a niti to neće biti novost. Naprotiv, usredotočio sam svu pažnju na mladog mi nećaka o desnom boku, a ispod oka pratio sam i izraz svoje kćeri nasuprot mene, na drugoj strani stola.

Bila je neobično plaha i nije gledala u našu stranu. Trpimir, pak, primijetio sam, uglavnom bulji preda se, u pladanj i kosti jarebice. Da li ipak ispod oko motri Karolinu Slavu? Da li je to razlog njezinoj plahosti. O snazi duha mladog župana uopće ni-sam sumnjao. Ako je našao odabranicu svog srca, ići će do kraja.

Razmišljao sam: da li ga valja upozoriti? Karolina i Trpimir su rod, oboje su naše krvi, ustvari bratić i sestrična. Znam da to srodstvo dozvoljava Crkva i običaji, iako ne baš osobito voljko. No nisu li se Bogovi križ-kraž kako su stigli, s majkom, sestrom, kćerkom? Jarilo je prešao rijeku i snubio svoju sestru Moranu, pa je zatim varao zvijezdom Danicom i to platio glavom! Nikad mi nije bilo baš sasvim jasno tko je taj Duh Sveti koji je začeo Spasitelja. Mogao sam zapitati Mog Boga kakva su njegova isku-stva u tom pogledu, no iz pristojnosti nisam.

I tada, kad je palo pitanje Mladog Cezara, osjetio sam kako se ozračje duha oko mene zgusnulo, kako ne treba otvarati usta, jer će netko drugi preuzeti moju ulogu. I tako progovara mladi župan Trpimir:

– Veliki Kralju velikog franačkog naroda, preuzvišeni Mladi Cezare Auguste, nek mi Vaše Veličanstvo ne zamjeri što ću u ovom času drznuti se uzeti riječ. No činim to na Vaš časni po-ziv i sa željom za boljitkom kako Carstva tako i mog malenog naroda. Dični Cezare, dični zbore! Naši su očevi i djedovi došli kao vođe naroda s onu stranu visokih Karpata i kao saveznici Vašeg Velikog Djeda zauzeli zemlju koju im je on potvrdio kao nagradu za pobjedu nad poganima i divljacima. Vjerujte mi, to je najljepša zemlja na svijetu, od silnog Histra do preplavog mora, puna zelenih šuma i zlatnog žita, bogata divljači i ribom svakojakom. Zlatno žito, zelene gore, plavo nebo i more, zlatno sunce. Zemlja grožđa i vina, slatkih smokava i maslina, dragulj u kruni Vašega Carstva. Vaša je, Silni Auguste, ali je i naša. I mi nećemo dozvoliti da neki bezvjerci i probisvijeti otmu tu zemlju kako nama, tako iz Vaše presvijetle krune. Mi želimo živjeti u

262

miru pod žezlom Njegovog Cezarskog Visočanstva Vašeg dič-nog Oca Lovisa, Imperatora Rimljana, i pod Vašim, pod Vašom kraljevskom zaštitom. No ako moramo sami snositi teret naše obrane, učinit ćemo to junački i spremno, pa makar to morali ponavljati iz vijeka u vijek.

Slušao sam, s udivljenjem, gotovo i sa zebnjom, jer Trpimir je prešao granicu moje odvažnosti, no slušanje je bila sporedna djelatnost. Gledao sam, pomno sam gledao Trpimira, te Lotara i Karolinu. Nije lako promatrati tri osobe u isto vrijeme. Bog mi je dao samo dva oka, a i ta dva ne mogu se usmjeriti istovre-meno na različite predmete. Gledao sam nenapadno, no itekako pažljivo kako se mladac zagrijava, kako ispod dobro smišljenih rečenica počinju izvirivati i bodeži izazova. Kako se, možda ne-svjesno, ne obraća samo Kralju Franaka već i onoj koja sjedi uz kraljevski bok.

A ta, nije bilo nikakve sumnja, guta svaku riječ, svaku pro-mjenu tona, i žarom mladosti prianja uz ne baš neopasne riječi zanesenog mladića.

Osjetio sam ponos što smo svi troje ustvari istog roda i ple-mena. Onaj četvrti, uzvišeni, nije s početka obraćao osobitu pažnju. No kako se govor Trpimirov zahuktavao, pojavili su se trzaji i na licu Njegove Imperijalne Veličine. Prvo sumnja, ne-shvaćanje, možda i naznake srdžbe, no zatim olakšanje, pa i sjaj koji označuje duhovno savezništvo govornika i slušatelja.

Govori Lotar, prvi Kralj Franaka tog imena.– Mladi Gospodine i prijatelju, jer tako Vas smijem nazvati

budući da dijelimo istu ljubav prema ovom Carstvu i rimskoj kruni, potakli ste i u meni žar mladosti koji također dijelimo (palo mi je tek sada na pamet da su Lotar i Trpimir otprilike vrš-njaci!). Uvjerili ste me da se možemo uzdati u savezništvo Vaše kneževine i pridruženih joj rodova. Dat ću, ako se ovaj skup slaže, naredbe da se započne s pripremnim mjerama za slučaj krajnje nužde.

Rekao sam si: lijepo. No samo do kada? Zar ćemo iz vijeka u vijek morati dokazivati da smo dio te Europe koja nas ustvari neće, koja nas se nekako i boji. No u isti sam si mah rekao: to nije tvoj problem. Danas si samog sebe isključio iz visokih igara. Našao ti se nasljednik, no za razliku od tebe bez petlje na jeziku.

263

Netko tko zna baratati i jezikom i spadom. Onom pravom, a ne pikalicom!

Nije mi bilo žao i s užitkom sam vratio pogled na nepojedeni komad kolača, kad začujem moje ime.

– Miles Carolus nas je zamolio da ga zbog odmaklih godina razriješimo dužnosti Missa Dominica za Hrvate i Dalmatine i vratimo u njegovu franačku domovinu. Kao prvu u nizu odluka o izvanrednom stanju obznanjujemo slijedeće: Naš vrsni i vjerni sluga Miles Carolus koji nas je zadužio godinama izvanredne službe kao Missus Dominicu pri Hrvatima, Dalmatinima i Li-burnima, ovim se časno razrješuje te dužnosti, a kao nagrada dodjeljuje mu se zemlja s utvrdom na našoj rijeci Mozeli kod opida našeg Didenhofena a u okrugu slavnog grada Trevira...

Ovacije i pljesak.... Nadalje, određujemo da Dominus Tugomereis, Missus

Dominucus Panninae Inferioris (sad sam se konačno trgnuo iz ugodne rezignacije) preuzme odgovornost za poslanstvo cijele Panonije i Dalmacije, kod Panonaca, Hrvata, Dalmatina i ostalih pridruženih rodova tih zemalja...

Na nogama sam i smjerno prihvaćam pozdrave prisutnih.Potražio sam oči svoje kćeri, koja je ozarena stajala uz Mla-

dog Cezara. Dobacila mi je kratak, topao osmijeh i onda vratila oči na izvor svojih želja i radosti.

Kuckaju čekići po bijelom vapnenom kamenu.Čudesan je taj kamen. Tvrd je, ne puca pod pritiskom, a opet

je podatan. Kad ga pograbe Gumpert ili svećenik Ivan, ili neki bolji među učenicima, u čas se iz kamene mase izvuče ptičica s cvijetkom u kljunu, valoviti tropruti preplet s presvetim križem. Moja mala bogomolja biti će urešena baš kao kapele onih najve-ćih na dvorovima Zapada.

Kuckaju i kuckaju. To mi je ovaj čas najmiliji zvuk.Ustaj, Tugomire!Ustaj, pa što. Što ću u ranu zoru ljetnog dana. Moji Dalmatini

još su na ribanju. Moji se Iliri bude i muzu ovce i koze. Moji vje-šti kamenari razveseljuju moje uho.

Slušaj. Pažljivo slušaj.Slušam.

264

S mora namreškanog jutarnjim povjetarcem stiže pjesma vesala koja režu more, treperenje jedara na maestralu i glasovi, sve to razgovjetniji, mojih najdražih ribara. Dovikuju se Sever i Nofar. Slušam mekane zvukove njihovog romanskog jezika. Što li mi danas donose?

Slušam ih jer drugog zvuka više čuti nije.Zamukle koze i ovce, zamukli ratari i težaci. Zašutjele ptice

među granama maslina i četinara. Kao da svi znadu da je da-nas poseban dan. Danas će nam Sever i Nofar donijeti posebne darove mora, mrkoliku kijernu i blještavu auradu, kraljice lju-skavog svijeta! Danas se događa, i to kod mene, u nedovršenom gostinjcu, privremeno prekrivenom platnima i ponjavama.

Sve jasnija su dovikivanja mojih ribara, sad na i prove će se zabiti u pržinu. Slušam s veseljem, i pitate se vjerojatno kako mogu.

Kako mogu, jer je, Gospodo, rat.Strašan, neizvjestan, koji će dugo potrajati.U zoru nakon večere-vijeća Cezar je otpustio Bratoljuba i

Siščane.A nama su rekli da čekamo odluke Najvišeg vojnog Savjeta.Čekali smo tako u našem gostinjcu, svi osim Oca Martina

koji je očito bio naša veza s Najvišim Savjetom. Svećenik Ivan nam je otpjevao misu, objedovali smo, povukli se u naše izbe za poslijepodnevni počinak. I dalje čekali.

Zapao sam u lagani san dok je vani besprekidno rominjala ki-šica. Nisam ništa posebna usnio, odnosno, ako jesam, ne sjećam se. Što se desilo jučer, činilo se dalekom prošlosti.

Trgnuo sam se oda sna jer je na vratima zakucalo. Cededrag je najavio Karolinu, poslanicu Velikog Cezara.

Vani je bio već gotovo potpun mrak. U ognjištu skakutao je plamen vatre bacajući svoje duge sjene zidovima izbe. Karolina se smjestila uz vatru i rekla:

– Najviši vojni savjet završio je vijećanje. Sada se još formulira-ju zaključci, koje će Vam donijeti za malo vremena Otac Martin.

Rekla je to naizgled hladnim glasom, no, barem u mojim oči-ma, Karolina se od jučer promijenila. I sama njena pojava bila je, ako smijem tako reći, nova. Imala je na sebi dugu svijetloplavu tu-niku boje proljetnog neba, ispod koje su izvirivali vršci postola od

265

najbolje jelenje kože. Začešljala je svoju inače dugu kosu u splet iznad potiljka, ogolila lijepe malene uši, zasjali su vrat i obrazi. Na svim tim površinama vatrica iz ognjišta razbacala je neko svjetlo žutilo, zelenkasto zlato, poput ono mladog žita nakon kiše. Ka-rolina je zacijelo provela dobar dio dana uz one Najviše, no prije posjeta našemu gostinjcu našla je vremena da se od izmorene vračice preobrazi u božansku osobu kakva je bila i njezina mati. Tek u majčinom slučaju, ja sam bio poticaj tih preobrazbi

Zastao mi je dah, a ponajviše jer sam znao da ta čarolija nije stvarana za mene, što mi je bilo drago. Moja, da, sad ću se usu-diti nazvati je svojom, Henrica Gepida, bila je savjetnica Mladog Cezara, malog kralja Pipina i Karla Velikog. U dvadesetak godi-na vjerne službe, bila je na dohvat ruke onim Najvećim, koji su krojili sudbinu našega svijeta. No za oca svoje kćeri izabrala je mene, zrnce prašine s dalekih granica. Koliko god sam naučio voljeti svoju neobičnu zakonitu ženu, uvijek sam potajno uživao u najskrovitijim zakutcima svoje duše u božanskom spoju koji se desio, kako mi je ne tako davno rekla, kad Bog dozvoli slobodno spajanje dvaju ljubavi. Moja će kćer doživjeti isto, s čovjekom svog izbora, s daleke granice, koji je jučer preuzeo iz mojih ruku sudbinu svog dijela svijeta. Ja ću poživjeti još koju godinu, ispu-hati će se pobuna i rat koji nam prijete, ako bude prilike dati ću svoj obol, no moje je poslanstvo završeno.

Začudit ćete se možda kad vam kažem da nisam za time žalio. Malac koji se rodi kao nasljednik poglavara, te umjesto spade i prijestolja prevrće stare pergamene i nosi Boga u vreći, nije i ne bi smio biti ideal za najistaknutije žene svog vremena. Zapravo, što se dogodilo s onim spisima koje su zlatno žito, ze-lena gora, plavo nebo i zlatno sunce čuvali u zidu Starih Dvora? Pretpostavio sam da su izgorjeli? Gledajući božanski lik moje kćeri, upitao sam nije li taj moj ishitreni zaključak pogrešan. Kad se riješim Siščanina, poći ću onamo i pogledati! Rekao sam:

– Najdraža! Ispričavam se što ću te upitati neke vrlo osobne stvari. No reci mi, ako znaš, da li je tvoja božanska mati imala druge djece.

Karolina zabaci svoju lijepu glavu, svjetlo plamena zaogrne vrat i ramena zelenožutim šalom: – Nije, oče. Nemam braće ni sestara.

266

– A da li je znala tko joj je otac?Karolina se nasmiješi: – Ti si je zaista volio, kad postavljaš

takva pitanja. Znala je, tako mi je govorila, no nije htjela reći tko. Niti ja nikad neću reći tko mi je otac.

Nasmiješi se u plamen: – Mi, vračice najvećih dolazimo iz oblaka i nestajemo u magli. Kad se pojavimo, smatraju nas da-rom Bogova, svih onih koji su ikad nastavali naš svijet, iako je to svetogrdna misao. No i sam znaš da su svi pravi Bogovi dobri, inače Ga ne bi nosio u vreći.

Rekao sam: – Neka te blagoslovi, kćeri moja. I neka ti ispuni sve želje.

Prišla mi je i stavila ruke oko vrata.– Hvala ti, Gospodine, oče moj. Ostali smo tako kao zagrljeni više mislima no djelom, a onda

reče:– Moram te upoznati s odlukama Najvišeg vojnog savjeta.

Nisu baš najbolje. Došlo je, naime, do izrazitog razmimoilaže-nja između Angilberta i Kadolaha. Angilbert je predložio da se odmah, još prije zime, sa svim našim snagama na granici krene na Sisak, prije nego li Siščanin zauzme naše isturene utvrde i opskrbi i ojača svoje sijelo.

Očito, Kadolah je to shvatio kao Angilbertovo miješanje u njegov teritorij. Angilbert bi koristio sve što imamo uz Dunav na istoku Bavarije, te u nizinskim dijelovima Karantanije. Zbog zime, Kadolah ne može sudjelovati u takvom postupku. Zato ga nastoji odgoditi.

– Markgrof Karantanije, Baldric, predložio je na to kompro-mis: Neka se pričeka do proljeća s općom kampanjom, jer Ljude-vit zacijelo neće krenuti u rat sad prije zime i da se tijekom zime u to svrhu ojačaju naši istureni položaji. To se, konačno, i prihva-tilo, a za vojnog zapovjednika granice imenovan je Anskgar.

Gledam u mrak iza okna. Bratoljub je krenuo jutros. Mi kre-ćemo sjutra ujutro. I oni i mi, ako ne bude golema sreća, naužiti ćemo se putem snježnih mećava. Dok Anskgar sredi dopremu Gradiću, Zabregu, Susjedovoj tvrđi...

Nisam o tome želio razmišljati.Rekao sam: – Odluka je pala. Sad treba poraditi da od nje

bude veća šteta protivniku nego nama.

267

Zagrlio sam svoju kćer, poljubio je za rastanak.– Mi ćemo se ponovno sresti – rekla je. – A sada zamoli

jednog od tvojih junaka da mi pokaže gdje je izba mladoga župana.

Kako mogu u miru o svemu tome razmišljati, Gospodo, kad je rat!

Večeras ponovno vijeće, pod mojim privremenim krovom.Ona tišina kokoši, koza i težaka.Nešto se događa, primiče.Nisu to još uvaženi gosti, koje očekujem za objed – svijetli

Knez Borna, mladi Knez Vladislav, župani Ljudemisl, Čudimir i Mislav, Ban Hakan, svećenik Ivan. Otac Martin, koji je, dojavlje-no mi je, stigao u Nin s jakom četom franačkih vojnika, preplo-vivši naš kulaf od Pule do Nina. Bit će i drugih, kako ćete uskoro saznati.

Otac Martin dolazi izravno s Vijeća u Ingilunskoj kući.Evo što je prethodilo.Svi brzo naučimo da polovična rješenja nisu dobra. Dono-

simo hrabre odluke, no kad ih valja provesti u djelo oklijeva se, traži se ona «zlatna sredina», koja, Gospodo, nije zlatna, već, oprostite na izrazu, napravljena od kozjih govana. Kotrljamo se tako mi lijevkom te «zlatne sredine» poput brabonjaka dok na završimo u jarku.

Ljudevit nije čekao. Još prije snijega ultimativno je zatražio ispražnjenje Gradića, Zabrega i Susjedove tvrđe, pod izlikom zaštite Kršćana koji su se našli na meti poganskih pobunjenika. Kako je prijetila opasnost da se naši nađu usred zime bez pomo-ći i opskrbe, to su se oni i ne znajuć za odluke Najviših izvukli, Ansfried i Adalbero u Cilij kod Anskgara, a Dux Paulus s druži-nom k nama, u Dalmaciju. Evo, to je još jedan koji će sudjelovati u večerašnjim raspravama. I dobro su učinili, jer da su čekali do-puštenje iz središnjice, izgubili bi te zime mnoge dobre vojnike i časnike. Ovako smo barem imali sasvim pristojnu jezgru vještih bojovnika kod Anskgara u Ciliju.

Ljudevit se nije zaustavio već je smjesta tražio Lovisov Grad i odande istjerao Vardana, koji je s obitelji i družinom također prebjegao u Cilij. U rano proljeće, mudro zaobišav Cilij, Ljudevit

268

se zabio u Karantaniju i dobro je opljačkao. Dočulo se da će zatim krenuti put Drave, kako bi odrezao Karantaniju od Bavarije. Ka-dolah u Julijevom trgu shvatio je to kao čas za vlastitu promidž-bu, pa je s vojskom navalio u Karantaniju. Ovdje su ga dočekali ne samo Ljudevitovi ljudi, već i pobunjeni Karantanci koji su se uve-like i veselo vratili poganstvu, izvukli odnekud posakrivane idole Peruna, Velesa i Mokoše, i gotovo cijelu marku predali u ruke Siščanima. Baldric ih je jedva jedvice zadržao na Dravi. Da su Ka-dolah i Baldric djelovali zajedno, pa zatim u slozi i s Anskgarom i s nama, da smo svi odjednom pritisnuli, moglo se nešto i postići. No strategija koja se odredila u Herištali nije se promijenila, iako su je događaji odavna bacili u smeće. A u međuvremenu su se oni Timočani, koji su prebjegli k nama, sad preko Hakanovih brda ponovno vratili k Ljudevitu. Dobro smo se riješili te prijetvorne bande, no time su snage Siščana još porasle.

Znam: Cezar se nije htio zaratiti s Basileusom i Kanom, i tako je poslanstvo Ljudevitovo, pod vodstvom već iskušanog Brato-ljuba, stiglo u srpnju na Ingilunsko Vijeće.

Gore smo izrekli nekoliko misli o štetnoj ulozi «zlatne sredi-ne». No koliko smo puta, kad su nam stvari dobro krenule, rekli: eto, puno se postiglo. Ne gurajmo se dalje, osigurajmo što smo stekli, pa ćemo zatim vidjeti. Uglavnom, nikad. Srljali smo dalje i izgubili što smo već sigurno držali u rukama. Ljudevit je učinio pogrešku obratnu od one u koju je upala naša strana. Na Vijeću, Bratoljub je bahato zatražio da se prizna proširenje Pannoniae Inferioris na zauzeta područja Prigorja, Zagorja i Karantanije, da mu se vrati «predragi rođak Dragomuž», kojeg su prijetvorni Hrvati nasilno oteli i odvukli u zemlju Dalmatina, da se ustanovi poseban «missus dominicus» za Donju Panoniju, koji bi trebao biti sam Ljudevit, jer, kako je poslanstvo ustvrdilo, nije se Ljude-vit podigao protiv Carstva i Vjere, već naprotiv, svojim djelova-njem nastoji ugušiti pobunu mrskih pogana i bezvjeraca, no za to mu treba potpora Cezara. Da Cezar nije pobožan i pravedan, ne bi se Bratoljub i svita živi vratili u Sisak. Toliko su razgnjevili Imperatora Romanorum i sve prisutne Vijećnike. Večeras će nas Otac Martin izvijestiti o koracima koji slijede.

Da ne zaboravim, oholi Kadolah uletio je pri bijegu iz Karan-tanije u brdima na proljetni pljusak. Naglo je zahladilo i Kadolah

269

je dobio upalu pluća. Umro je po povratku u Forumu Julija, a upravu nad njegovom markom preuzeo je Baldric, nakon što je izgubio velik dio vlastite!

Kokoši, koze i ratarski glasovi se bude. Znači: došao je, pre-poznat je, nije više novost.

Tek je zamro sad onaj zvuk čekića na vapnencu. Blizu je, za koji će ga čas najaviti Gospodaru.

I eto, kuc, kuc, svijetli Gospodaru, stigao je mladi župan Tr-pimir. Moli Vašu odličnost da ga primi.

Kažem: Nek pričeka nekoliko časaka i onda nek uđe, a ti po-vikni u kuhinju da nam donesu doručka za obojicu, i to od onog najboljeg.

Moje su se slutnje obistinile. Mladi nećak će se danas na Vije-ću okoristiti mojim savjetom.

Za doručak, hrpa kuhanih jaja, kolut kozjeg sira, pečenica su-šena na buri, nasjeckana blitva i kiselica. Usoljene sardele, hljep-čići od tvrdog dalmatinskog žita koje lijepo uspijeva u zaštićenim dolcima. U krčagu puši se toplo mlijeko. U staklenoj boci zele-ni se žestica od najmirisnijih trava. Kad god ovako doručkujem osjećam se kao Gospodin. A jutros još u odličnom društvu.

Jer Trpimir je momak od oka, zaista je izrastao u lijepog i snažnog mladića, dobrih manira, zrele pameti. Nije ovo prvi put da me «iznenađuje» ovako početkom dana. Osobito sada ljeti, kad sunce iskače rano iza obalne kose, evo ti Trpimira, krenuo oko šeste ure iz Bijaća, stigao u Drid, koji se zove i Stari Trogir za razliku od onog novog, romanskog, oko osme. Ribari su se vratili, svojim glasovima ugodno probudili Gospodara. Kokoši, koze i težaci prionuli uz dnevni posao. Maestral je pao, slijede dva sata kalme bonace.

Tako i danas. Trpimir je uredno obučen, za Vijeće, no odora mu odaje skromnost mladosti i njegov još zasada niži položaj. Kad god ga vidim, ne mogu zaboraviti onaj njegov istup u Heri-štali. I razmišljam: bili ja mogao tako govoriti pred Karlom Veli-kim. E, bome, ne bih! Karlo i ja smo stvarali novi poredak. Nije bilo vremena za cirkus, ljudi su se međusobno prepoznavali u trenutku, i smjesta djelovali. Nismo znali kamo idemo i dokle ćemo stići, stoga su nas resili oprez i skromnost. Odlučno, ali korak po korak. Žuri se polako. Hvali Gospoda i dodaj mi spadu!

270

Cezar Klovis Pobožni i mladi župan Trpimir dograđuju što smo mi stvorili. I, tako mi Boga u vreći, to je puno teže. Kad smo krenuli preko Karpata, kad smo s Karlom išli niz Dunav, Savu i Dravu u srce zelenog beskraja, nismo imali što izgubiti. Danas imamo Carstvo, Kršćansku Europu, marke i biskupije. To treba održavati, štititi, ali i nadograđivati. Varaju se oni Grci ako misle da će pozivom na svoje romejske korijene vladati dovijeka!

Kucamo jaja, siječemo pečenicu, režemo sir. Zalijevamo to-plim mlijekom i zatim se blažimo travaricom.

Govori mladi župan Trpimir: – Na onom Vijeću u Herištali, Gospodine ujače, jako me se dojmila ona mlada žena, vračica Karolina. Čini mi se da nam je sklona, i da Vas osobito štuje, pa i voli.

Kažem: – Poznavao sam joj majku, ženu rijetke ljepoti i umnosti. Bila je savjetnicom Malih kraljeva Pipina i Klovisa, ali i onom Najvećem od navećih. Jabuka ne pada daleko od stabla.

– Doista!Gleda me pažljivo. Da li nešto sluti?Ne, neću mu reći. To nije ničija briga. Vračice nemaju djecu

od smrtnih ljudi. Ako je imaju, to je čudo, i o tome se ne propit-kuje. Ako se slučajno desi nešto zaista trajno, a to se zacijelo i nažalost neće, krvna bliskost ne prelazi granice ljudskih i božjih zakona. Moje dijete je moje, i samo ja to znam!

– Dolaze teški dani – kažem. – Bilo bi dobro kad bi ostala na našoj strani. Kad bi nas posjetila da može izravno izvijestiti Ce-zara i Mladog Cezara. No to nije izvjesno. Znam, nećače, da si ti spreman i sposoban učiniti sve da se njena dobra volja prema našoj stvari i narodu ne promijeni.

Pod zrakama kasnopopodnevnog sunca koje se probijaju kroz zavjese mog privremenog gostinjca, vidim da je Otac Martin dosta ostario. No nismo li i svi mi? Zagazili smo duboko u zre-lo doba – zlatokosi Borna, gipki Hakan, odmjereni Ljudemisl, živahni Mislav, tvrdi Čudimir; koštunjavi svećenik Ivan. Ocu je Martinu više prijalo pustinjaštvo, pitoma lisica i miran zrak Sa-vusovih obala. Nema sumnje, vratilo ga u visoku politiku, ako se iz nje ikad stvarno izvukao.

Kao da čita moje misli, Otac Martin govori:

271

– Gospodo i prijatelji, dolaze teška vremena, a mi, vođe na-roda, zagazili duboko u zrelu dob, a neki i dalje. Evo, da mi je ovdje Angilbert, naš vođa iz davnih vremena. No Angilbert se jedva miče od spore podagre. A to utječe i na um, Gospodo moja! No što to ja? Dolaze teška vremena, nitko ne zna dokle će trajati. Neću ponavljati što svi znate. Spasitelj nas očito još uvijek treba na ovome svijetu, no ta se odluka može vrlo brzo opozvati! Stoga me osobito veseli da su ovdje s nama budući poglavari. Nek pažljivo slušaju ali niti nek ne štede glasa ako im na pamet padne što vrijedna i pametna. Stoga posebno po-zdravljam Mladog Kneza, Mladog Bana i Mladog Župana, do-brodošli Vladislave, Pribino, Trpimire. Drago nam je da i naš vrli dux Paulus ima nasljednika Maja, koji će za koju godinu steći punoljetnost. Kad nas pozove Gospod, ovi će rodovi imati dostojne poglavare.

– Ovime ne pozdravljam manje srdačno nas od kojih naši mladci mogu još puno naučiti. Vrli kneže, dični bane, slavni žu-pani, presvijetli Misse Diminice. Ivane, pastiru naroda! Paule, mudri savezniče. Hermagoro, gospodaru mora.

Da, s Ocem Martinom doplovio je iz Histrije i onaj čudesni pomorac koji nas je vodio k pobjedi u bitci za Komakijo.

Hermagora je uz Oca Martina i Ljudemisla ovdje najstariji. Izduljio se, istanjio, no koža osnažena solju i morskim vjetrina-ma još uvijek je napeta na njegovim kostima, žustar je, a isto ta-kav mu je duh. Njegovo prisustvo puno znači: što bude da bude, događat će se i na moru. Možda će nam Otac Martin odati neke tajne visoke mediteranske politike. Prisustvo Paulusa i Herma-gore dokaz je da se nešto događa na višoj razini.

– Neću ponavljati što svi već znate – ponavlja Otac Martin – no ove godine neće biti dobrih vijesti. Vrijeme za plodonosno djelovanje je potrošeno. Treba držati snage na okupu i čuvati te-ren. Dogodine, kako ćete čuti na zimskom Vijeću na koje ste svi od srca dobrodošli, tri će vojske krenuti na pobunjenika.

Naše crno vino, moj vjerni saveznik, otprema junake na rani počinak.

Otac Martin daje znak – meni, Hermagori i duxu Paulusu.Izvlačimo se pod zvijezde, debele poput kasnih trešanja u

mom izgubljenom Prigorju.

272

Dok lagano pirka s obalne strane sjedamo na glatke, kišom isprane ploče nad savršeno tihim more,.

Govori Otac Martin:– Gospodo, ispričavam se što sam Vas morao zamoliti da

se ne odate radostima gostoprimstva dičnog Missa Domini-ca. Ispričavam se i zahvaljujem Vam. Moramo dogovoriti neke stvari, trijezno i na visokoj razini. Gospodine Hernagora, Gos-podaru valova.

Govori Hermagora, ratnički mornar.– Gospodo, Otac Martin me je zamolio da ga slijedim na

ovoj misiji. Ne samo što znam svaki zakutak sjevernog Kulfa i što sam, usprkos godina, još vješt moreplovstvu i pomorskim ratnim vještinama, već i stoga što je po mišljenju mjerodavnih more u našem slučaju posljednja bojišnica. Tko trpi na kopnu, a posjeduje hitroplovke lađe, uvijek može naći izlaz iz škripca, uvijek može potražiti sigurnost pučine, otoka ili prijateljskog kopna. I zatim oporavljen i ojačan doploviti i povratiti izgublje-no. Moj je zadatak bio da pogledam obalu i da savjetujem da li i kakva bi se mornarica mogla podići, da služi danas i u buduć-nosti vjernim podanicima našeg Velikog Cezara. I što da kažem? Ova je obala jedinstvena po razvedenosti i dubini vode. Ovdje se može i malom lađom brzo doploviti, udariti i učiniti štetu kako na kopnu tako i na moru teškoj lađi troveslarki. Može se hitro micati gore-dolje, pojaviti se neprijatelju iza leđa, zaći u kopno gdje nas on ne očekuje. Da, Oče Martine, Gospodo, ovdje se može s malim i u kratko vrijeme učiniti mnogo.

– Dakako da to nije sve. Treba osposobiti ljude, naučiti ih moru. Kad smo bili onomadne na Komakiju, koliko je, Gospode tome vremena!, i vi Franci, i vi Slaveni pokazali ste da se brzo možete priučiti hirovima valovite pučine. Kako li smo samo smlavili one Grke i Mlečane koji se diče da vladaju morima od pamtivijeka!

– Mjerodavni imaju pravo. Ovoj zemlji treba brodovlje!Naše brodovlje!Latini, Romani, Iliri, Romeji, kako li ih već hoćete zvati, od

pamtivijeka brode ovim našim Kulfom. Nema te morske tajne koju ne bi poznavali Sever i Nofar! Danas ribar, sutra jezgra naše pomorske sile. Razmišljam čas, dva, dižem pogled k zvijezdama

273

i nalazim Njegovo oko. Kaže: Reci. Još nisi predao uzde. A i kad predaš, oni to neće znati.

– Gospodo – kažem – počašćeni smo prisustvom dičnog Hermagore. Kakav li je ono bio metež na Komakiju! Bili smo, što?, petnaestak godina mlađi, no niti sada nismo za zapećak. Ali pretpostavljam da ovaj koristan prijedlog nije usamljen...

– Nije – kaže Otac Martin. – I veže s uz dosta visoku politiku.I tumači ono što sam već uglavnom naslutio.Cezar se ne želi zaratiti s Grkom. Grk ne želi boljitak Cezara,

ali drhti pred poganim Bugarom. Podupre li onaj samozvanac u Konstantinovom gradu Pobunjenika, Bugari će se udružiti s Francima. Podupre li ga Kan, onaj lažni Cezar na Bosporu stati će uz Franke. Dodatno, u Konstantinovom gradu spletke i zavje-re. Lete cezarske glave, svaki dan javlja se poneki samozvanac. Ne očekujmo stalnost grčke politike.

– Sjećate se Donata, pastira crkve jadertinske? Donat joj je još uvijek na kormilu, i još uvijek, kao mudar čovjek, ne želi spo-ra između svoga stada i Velikog Rimskog Cezara. I tako, uz uvjet da se ninska crkva ponovno podredi jaderskoj, ponudio nam je svoje diplomatske usluge...

Zaturi ruku pod haljetak i izvuče svitak.– Pod pečatom i potpisom cezarskog protospatara ovo je do-

zvola da se dux Paulus s rodbinom i družinom slobodno vrati u zadarski grad i da nesmetano uživa imovinu i prava koja mu po rođenju pripadaju...

Svratio sam pogled na Paulusa, no ovaj se nije iznenadio. Znao je unaprijed.

Otac Martin ponovo potegne pod mantiju: – A ovo je pi-smo zadarskog duxa Ivana, kojim nas poziva da mu se preko-sutra pridružimo na razgovor. Reći ćemo našim prijateljima da ostajemo ovdje kako bismo razmotrili stvaranje ratne luke, što i nije laž. Ovo je izuzetno tajna misija i ne moram Vam reći da s uzdam u Vašu diskreciju. A što se tiče svećenika Ivana, on će i dalje misiti u svojoj katedrali, a kada ga Gospod pozove k sebi, nećemo imenovati drugoga. A možda i hoćemo, jer do onda će se stanje promijeniti.

Bacio je pogled na mene, kao da mi je htio putiti neku poseb-nu poruku, gotovo zahvalu. Nikad nisam osjećao takvo udivlje-

274

nje prema Ocu Martinu kao u tom času pod zvijezdama. Da li mi je on to još uvijek uzvraćao za onu malu uslugu u Blatnome gradu, pred toliko, toliko godina?

– Gospodine Misse Dominice – prozbori. – Imam još jedno pitanje. Bog će uskoro početi zvati, mene i Vas, prvake naroda, u krilo vječnoga blaženstva. Pobrinuli ste se za dobre nasljednike. I naš Hernagora ima sina, Gervazija, koji je znanjem i vještinom gotovo ravan ocu, i koji će nam biti na usluzi kad zatreba. Što mislite, ne bih li poveo na Cezarov dvor nekog od Vaših mladića, da se uče svijetu visoke politike, ali i da odlučno zastupaju inte-rese ovih zemalja i naroda?

Oče Martine, čitaš li moje misli.-... i u tom koga bi preporučili? Ne oklijevam niti časa: – Mladog župana Trpimira!– Zašto? Zašto ne Vladislava?Odgovaram kako mi je na pameti: – Mladi knez Vladislav

treba ostati ovdje za slučaj da Gospod pozove k sebi njegovog kneževskog oca. Narod se ne može ostaviti bez glave, pa niti je-dan jedini dan!

Smiješi se Otac Martin, smiješi se morskoj tišini i mudrom titraju zvijezda.

– To ćemo sutra obznaniti. A sada mi, Tugomire, reci pravi razlog!

– Zato jer je bolji!– Uvjerio si me, pa tako neka bude!

Najgore što nam se moglo dogoditi!Magla se diže postupno s desna na lijevo, što će reći, sa sje-

veroistoka prema jugozapadu. Otkriva šibljik, vrbe uz rijeku, podalje i šume i livade; magla i niski oblaci deru svoje vlažne utrobe na vršcima stabala. U sredini ledine visoki šatori, glavni stožer Ljudevita Siščanina. U taboru, vreva. Sredina kao da se prazni, ljudske rijeke teku, ona veća na lijevo, prema zapadu, a ona manja prema jugu. Ne pojmim što se to događa, ne mogu sve niti vidjeti zbog maglenih koprena, no kako sunce buši rupu na samom lijevom rubu mog vidnog polja, sad vidim, i ne mogu vjerovati, Pobunjenikovi konjanici zagazili u rijeku, a s naše stra-ne nitko ne odgovara jatima strelica i kopalja.

275

Evo što se zbilo. Nakon one Kadolahove blamaže, za koju ga je dobro kaznio

njemački Bog, Ljudevit se opet zaletio duboko u Karantaniju. Teško mi pada, no moram priznati. Posvuda su ga dočekali kao osloboditelja, kako od Franaka tako od Spasitelja. Ponovno su gorjele crkve, iz zapećka se izvlačili kipovi Peruna i Velesa.

Mudri Anskgar nije trošio svoje skromne snage, već se zatvo-rio u jake utvrde, u Cilij, Emonu, Novigrad, Maringrad. Čekao je i težio napakostiti osvajaču. Konačno je Baldric uspio zaobići Siščanina sa sjevera i potisnuti ga niz Dravu. Dočulo se da je Ljudevit sve svoje snage upravio na Baldrica, i tako stigne zapo-vijed od samog cezarskog vrhovnog vojnog vijeća da se krene na rijeku Kolapu i ondje uspostavi čvrsta krajina.

Ako mislite da je kod nas išlo sve po loju, varate se. Glasine, ali i pobunjenički agitatori, smutili su narod. Već rekoh da su oni Timočani prešli natrag u Panoniju i pridružili se poganskim ustanicima. Na istočnom kraju Hakanove banovine, Sorabi su počeli mrmljati protiv Kneza, Bana i Spasitelja, no njihov glavar, Gojnik, držao je konce još uvijek čvrsto u svojim rukama.

Što se ne bi moglo reći za Zeca, čelnika Gačana.Ti Gačani!Sveudilj i vazda zamazanci i divljaci, nisu podnosili Hakano-

vu vlast niti su rado prihvaćali Spasitelja i presveti križ. Poticali su i Kosinjane i Bužane na neposluh i bunu. Koliko je to bila urođena drskost, koliko sisačka agitacija, a koliko sukob između dvaju loza vladajućeg roda, teško je reći. Tek je neki Medo, mlađi čovjek mlađe loze, prijetio Zecu da će ga zaklati, ukoliko se ne suprotstavi, kako je govorio, naprasnoj vladavini onih Hakana i Borne. Zec se nije dao, no u času kad se kretalo na Kolapu, u Gackoj je bilo napeto.

Što da kažem?Krajem listopada, kad je došao glas od Cezara, vijećalo se u

Ninu, svi prvaci iz kneževine i banovine, zaključilo se da je pravi čas da se osiguramo protiv iznenađenja sa sjevera, i da se što brže prikupi vojska i krene na Kolapu. Ondje bi se zatim nase-lila i opremila prava krajina koja bi se mogla oduprijeti svakom neprijateljskom napadu dok ne stignu glavne snage iz Banovi-ne i Dalmacije. Odlučilo se da čete vode glavari, dakle Hakan i

276

Borna, no da njihovi nasljednici ostanu mudro kod kuće, da ne bi došlo do smutnje ako neki od prvaka ostavi život na bojnom polju. Izuzelo se Mislava, budući da mu je sin Trpimir bio da-leko, u Akavama Grana, Ljudemisl, bogat porodom, poslao je najstarijeg sina, Berigoja, koji je već i sam imao potomstvo, a kad se odlučivalo o Čudimiru, ustao sam i rekao:

– Ja, Tugomir, najstariji sam u drevnom rodu Tuginom. Neka moj brat ostane kao zalog budućnosti kod naših kućnih ognjišta; ja ću s radošću krenuti u boj.

Izazvao sam nemalu pomutnju. Svi su znali da nisam ratnik, iako su se pričale priče o mojim herojstvima na Komakiju i po-bjedi nad Astulfom. No ja sam stvarno želio ići, iako ni sam ne znam baš točno zašto.

Putovao sam mnogo puta iz mog Prigorja u Dalmaciju i sje-ćao sam se da se s okuke Kolape vidi moja gora, i njezini obronci na kojima sam nekoć u sretnijim danima imao svoje stanište. Vidi se brežuljak Zabrega, gdje su mi pred crkvom Majke Božje sveudilj Djevice u nebo uzašle pogrebeni moji najdraži, ako im grobove nije oskvrnula poganska ruka. Nekako sam se nadao tom makar i dalekom pogledu. A nadao sam da ćemo doći u sukob barem sa Siščaninovim graničnim postrojbama i pomi-sao na pobunjeničku krv bila je primamljiva srcu mome. I tako, nakon nešto oklijevanja, prvaci rekoše: da!

Tada i Dragomuž najavi da će ići i on (što mi se nije dopalo, jer sam se nadao da će u mojoj odsutnosti upravljati imanjem), navodeći iste one razloge zbog kojih sam ja želio ići, iako ih ni-sam iznio pred Vijećem: «Gospodo prvaci – rekao je – s Kola-pe vidi se ravnica gdje mi je bio dom, gdje mi i danas obitelj i družina muku muče pod strahovladom Siščanina. Pa da barem načas osjetim da sam uz njih. A ne bih se uopće žalostio da bude prilike nekom od pobunjenika odcijepiti glavu».

Kako je svima osim meni bilo svejedno što će biti s Dragomu-žem, njegova je zamolba prihvaćena uz pljesak

Oklijevalo se i oko Soraba, no Gojnik je odrješito ustvrdio da je vrijeme da i njegovi lijeni brđani vide kako se razmahuje spadom. A još više u svezi s Gačanima. No Zec je ustvrdio da bi bilo bolje ako idu, jer će nam inače samo iza leđa plesti zamke i urote. I tako, kad se sve zbroji, bili smo sasvim pristojna vojna

277

sila od gotovo tri tisuće naoružanih junaka, od toga deseti dio ili malo više konjanika.

Ta je sad sila sleđena od užasa gledala kako na našem lijevom krilu, koje su držali Gačani, Pobunjenik hitro gazi ledene valove, a da niti jedna strelica nije odapeta!

Pitate se kako je došlo do toga da se jedna u biti taktička misi-ja pretvori u boj strateškog značaja. To niti nama nije bilo jasno. Kad smo stigli uvečer na Kolapu i nakon smiraja sunca u ranu jesenju večer primijetili stotine vatri diljem sjeverne obale, pitali smo se, pitali, baš kao što se vi sada pitate. A odgovor je, vjero-jatno, da je Siščanina pritisnuo Baldric i više no što je mogao podnijeti, da se pobojao snijega i mraza karantanske zime i da je ili znao ili naslutio da bi Franci mogli iskoristiti priliku da mu napakoste s juga. Brojeći one vatre nije bilo sumnje: Pobunjenik se pred nama postavio u punoj bojnoj snazi.

A sada se pitate, baš kao što smo se i mi pitali: što sad kad neprijatelj, kojeg smo, ukoliko se pojavi, namjeravali uništiti ro-jevima strelica pri pregazu Kolape, odjednom gazi prema vama bez napora i otpora.

– Gospodo, junaci, ovo je zlo. Prokleti Gačani! Siščanin će proći kroz njihove redove i zajedno s tim izdajicama udariti na nas s leđa – uzviknuo je Borna.

– Još i gore, Gospodaru – vikao je Berigoj – jer tako mi sina Domagoja, gadovi prelaze rijeku i na desnom boku, a tamo ih Sorabi dočekuju tek s pokojom strelicom.

Osvrnuh se.Zaista, manji odjel Ljudevitove vojske zagazio je konjima u

rijeku i jurišao na sorabske položaje. Sa zapada već se podizala užasna dreka i zveka kako je Pobunjenik prošao kroz redove Ko-sinjana i Bužana i sudario se s Hakanovim Avarima.

Sad se Hakan, koji je od svih nas imao, mislim, najviše smisla za ratnu vrevu, okrene prema Knezu i bez ceremonijala reče: – Borna, tko mudro napusti bojno polje, imati će priliku da se ponovno na njemu pojavi. Pribina (Hakan je jedini doveo svog sina prvijenca), uzmi najbolje od mojih i kneževih pretorijana-ca i pođite gore uz Mrežnicu. Mi ćemo ove zaustaviti i doći za vama. Ne možemo dozvoliti da u ovome času narod ostane bez poglavara.

278

Borna, uvijek odrješit i odvažan, zausti da nešto kaže, no Ha-kan mahne glavom i Pribina povuče Kneza za ruku u smjeru najbližeg žbuna. Za čas se za njima zatvori zastor šipražja i pre-torijanskih leđa.

Hakan je ispod oka motrio stanje na desno, pa tako i ja. Iako je bilo jasno da će Sorabi popustiti pred naletom, neki od njih se očito nisu predavali i dobar broj Siščana svalio se krvavih glava u riječne valove. No u taj čas opazih još nešto. A to je, da su gotovo svi pobunjenici ili prelazili na našu stranu, ili se trudili da to učine. Ravno prijeko pred mojim očima kneževski je tabor zjapio prazan!

Uzviknuh: – Drš se, Hakane, a ja ću sa stotinjak ljudi preko rijeke, da ništim tabor i znakovlje neprijatelja.

Hakan se okrene i ugleda što sam i ja vidio: – Tako je, momci, za Gospodinom Tugomirom!

No vika je dopirala iz sve manje daljine i po lamatanju i pra-skanju šiblja vidjelo se da vrh neprijateljske bojnice, zacijelo i sam Knez, prodire do srži našeg položaja. Nisam imao vremena okretati se, jer sam morao budno paziti da se ne žurim odviše. Nisam imao namjeru preći rijeku, već mi je bila želja da glavari neprijatelja, kad izbiju na čistinu, ugledaju strašan prizor kako neprijatelj gazi vodu e da bi zapalio njihov gotovo napušteni glavni stan.

U tome sam uspio. Nekoliko se stvari desilo gotovo istovremeno. Na silnim ko-

njima, Knez Ljudevit i njegovi najbliži iskočili su iz šikare. Ugle-davši Dragomuža, Knez je uzviknuo: «Evo one smrdljive hulje koja je izdala Kneza i svoj rod», bacio se sunovratke unaprijed i zamahnuo spadom, a glava Dragomuža odletjela je u velikom luku i pljusnula u rijeku.

Knez je sad uspravio konja i vitlajući spadom krenuo na Ha-kana. U međuvremenu, kutkom sam oka primijetio kako je net-ko rasparao Berigoja, još jedan užasan prizor, no u isti čas zapi-šti iz Kneževe družine: – Kneže, gledajte, gledajte!

Prikupio sam ponešto životnog iskustva i znam jako dobro da takav paničan i nedorečen usklik vodi do trenutačnog zamr-zavanja slike i do gubitka onih dragocjenih sekundi koje bi mož-da bile presudne.

279

Knez je žustro pritegnuo uzde, da promotri odakle mu pri-jeti opasnost, napad na jezgru naše obrane u času se zaustavio, Hakan je zamahnuo kopljem i probo najisturenijeg napadača, silina napada je splasnula kao probušeni riblji mjehur, a Knez je zaurlikao.. «U vodu, u vodu, posijecite tu gamad». No bilo je kasno. Naslutivši što se događa, moji su momci već sami od sebe hrabro bježali iz vode i spajali se s Hakanom i družinom. S juga su pristizali oni od Soraba koji su se oduprijeli sisačkom napadu, a i taj je splasnuo kako su se napadači okrenuli da brane svoj tabor. U času stvorila se čvrsta jezgra oko Hakana, Gojnika i mene, i ta se svalila na bok Kneževe družine koja je, decimirana, derući se trčala u valove. Bilo je sasvim jasno da ih danas više nitko neće stjerati u bojni red.

Čuo sam Hakana kako viče: – Gospodo, imali smo teške gubitke, no tako i oni. Za danas ih je prošla volja za kreševom. Hajdmo sad u čvrstom bojnom redu potražiti svijetlog kneza i njegove pretorijance.

Tehnički, pretrpjeli smo poraz.Pobjegli smo s bojnog polja i sačuvali glave većine prvaka i

velik dio naroda. Nismo uspostavili krajinu, niti se osigurali od Ljudevitovog

prodora u Liburniju i Dalmaciju.Navečer, pri vrhu Mrežnice, udarili smo siguran tabor i uz

vatru koja nas je štitila od groznog mraza i vukova pretresli sta-nje.

Uz nas je bilo nekoliko Gačana, poštenih momaka, koji su časno odradili svoj posao. Izvijestili su nas da je rano ujutro uoči sukoba, Medo s družinom provalio u stan Zeca i družine i sve ih poklao i zatim zapovjedio narodu da se ne odupire Siščaninu već da okrene oružje na mrske vlastodršce. Neki se s time nisu složili, poput naših prebjega.

Rekli su nam da se Gačani povlače uz Kolapu, jer su razoča-rani što nam Siščanin nije nanio odlučni poraz, i da narod već mrmlja protiv Mede i njegovih.

Tako smo odlučili da dio Borninih i Hakanovih pretorijanaca s Kosinjanima i Bužanima krene ujutro hitro poprijekim putem, presretne Gačane, pomlati otpadnike, a ostale stjera u red.

280

Ukratko, ta naša postrojba stigla je Medu upravo u času kad su ulazili u svoj Grad na Otoku. Ondje su se ljudi već naslušali svakojakih glasina, bili nervozni i bijesni, a Dabar, Zečev sin, pre-uzeo je stvari u svoje ruke (vidite kako je mudro ne voditi sinove u boj, ako ih nemate na pretek i to dobrih, kao Hakan). Na pojavu naših snaga, narod se pobunio protiv Mede pa su on i njegovi po-hvatani i na mjestu izrezani na komade i bačeni u rijeku. A narod se Gačana smjerno povratio pod Borninu i Banovu vlast.

Nismo se vratili u pobjedničkom ozračju, no plakalo se samo kod Ljudemisla i u mom domu. Ljudemisl je odmah proglasio Domagoja, svog unuka, sina Berigojevog, nasljednikom i zamolio potvrdu od Borne. Mene je zapala teška zadaća da se suočim s Anežom, Dragomuževom inočom, i da joj prenesem tužne vijesti.

Stigao sam kući predvečer tmurnog dana koji je Velebit zavio u debele oblake. Barem je tako bilo kad sam ujutro krenuo iz Nina, a kako je dan prolazio i mračio se, nemam razloga da vje-rujem da se kapa s planine podigla. More je ljutito tuckalo oba-lom kratkim, zubatim valovima jakog i dosadnog levanta koji bi na trenutke zapuhao kao neki pravi veliki vjetar i zatim, prestra-vivši se vlastite odvažnosti, slijedećeg se trena sakrio iza zidića. Nije bilo ni hladno ni toplo, a takvo se vrijeme može razriješiti samo ozbiljnom burom. Razmišljao sam kako da odgodim su-očenje s Anežom za sutradan, nadajući se mogućim udarima bure koji bi olakšali moju dušu i razbistrili mozak. Stojeći tako usred privremene spavaonice, pade mi pogled na ležaj. Pristupih i odmaknuh ga od zida, te iz skrivene niše izvukoh Mog Boga u vreći. Tamo sam ga sakrio, jer ga ipak nisam htio ponesti u kre-ševo, a Cededraga i Strojmira sam zakleo svima što im je milo i drago, obitelji, djecom, da na Njega paze više negoli na mene. Izvadio sam Ga iz vreće i gledao njegovo milo lice.

Ne odgađaj za sutra ono što moraš učiniti danas. Aneža je lijepa i dobra i zaslužuje tvoju utjehu, govorile su Njegove velike otvorene oči. Rekoh: Gospodine i Gospodaru, kao uvijek poslu-šati ću Tvoj savjet. Nikad mi nisi loše savjetovao i za to sam ti na vijeke zahvalan.

Što je tu je, i tako nakon nekoliko zalogaja koji mu uopće nisu prijali, a niti valjda trebali, potražim Anežinu kućicu kako bih odradio neugodno poslanstvo.

281

Aneža je bila polu-romanka polu-ilirka. Govorilo se da su joj preci na ilirskoj strani bili glavari naroda Delmata, a na rimskoj da su bili odvažni vojnici. Dragomuž ju je uzeo pod svoje okrilje uskoro po dolasku u moje kućanstvo i kako je ljudski poriv za druženjem sa suprotnim spolom nešto posve normalno i sva-kodnevno, nisam o tome mnogo razmišljao. Činilo mi se da su postali jako odani jedno drugome, što nije moju zadaću činilo nimalo lakšom.

I tako sam kročio kroz nedovršene zidove i prolaze, uz kuće, potleušice i zemunice, uz bunje i kažune, s kamena, trave, smi-lja i žalfije do prvih stabala maslina i smokava, do prvih zidića vinograda, od mora ka kopnu dok su mi se izdisaji onog teš-kog levanta motali oko ušiju. Iza leđa ostajali su zadnji odbljesci svjetla. Ispod tmastih oblaka ulazio sam mrklu tamu.

Anežina kamena kuća, oveća potleušica krila se u dvorištu iza urednog i visokog suhozida. Sa svake strane ulaznih vrata ustobočila se maslina, uz vrata zidove je šaralo granje široke smokve. Na tlu kamen, nešto džepova crvene prašine, rijetke vlati mršave suhe trave.

Nisam vodio neke posebne popise mojih slugu i kolona, no znao sam da Aneža živi sama, da je neka pošast pred više godi-na, prije mog vremena, odnijela joj roditelje i rodbinu, a kako se snalazila, od čega je živjela, to me nije bilo briga. Očito joj je dobro došla Dragomuževa skrb, a njemu društvo mlade ali zrele, uredne i pametne osobe.

Jer u času sam se uvjerio da je Aneža sve to, a da usto ima prekrasnu dugu tamnu kosu, čistu, tamnu put koja se bjelasala pri svjetlu lojanice, predivno zrelo tijelo i, što je od svega najpri-vlačnije, sve to prenosi na okolinu suzdržanim i rekao bih ne-svjesnim zračenjem iz dubine bića.

Ugledala me je na vratima, samog, tamnog u tamnom okviru, no nije se prestrašila, nije se trgnula već se samo malo povukla u niskoj stolici u kojoj je napola ležala i rekla: – Da li me oči vara-ju? Ili sam počašćena posjetom našeg dobrog Gospodara?

Htio sam smjesta preći na stvar, reći joj da dobri Gospodar nosi loše vijesti, no onda sam shvatio, po njezinom držanju, po napetosti tjelesne opne, da Aneža sve zna, i da je moja misija s te strane suvišna.

282

Rekla je, uspravljajući se od bokova na gore: – Znam, sve znam. Moj je čovjek – skrene načas pogled dolje na lijevo – ostao na bojnom polju. Moj čovjek i – pokaza rukom u smjeru u kojem je bacila pogled – otac ovog siročeta.

Sjetih se tad da je pred koji mjesec Aneža rodila Dragomužu sina, čemu se on kao čovjek zrele dobi, moje dobi, neizmjerno radovao. Sad sam i ja spustio pogled i promotrio djetence, dje-čačića od nekoliko mjeseci, u čistim bijelim pelenama, koji je podigao čvrste, okrugle ručice, i znatiželjno me gledao.

Nećete se začuditi ako kažem da su mi suze navrle na oči, suze zbog onog i onih kojih više nema, ali i suze žala za svim malim i nemoćnim stvorovima koje Bogovi iz tko zna kojih razloga po-zivaju na ovaj svijet da bi ih, poput Dragomuževog sina, u času napustili i zaboravili. Moj Bog se s time sigurno ne bi pomirio!

I tako zaustih: – Dobra Anežo, duboko dijelim tvoju bol. Tvoj čovjek mi je bio prijateljem koji je mnogo za mene učinio i koje-ga sam neobično cijenio i volio. Ne sumnjaj. Moji će se osjećaji bez zadrške prenijeti na tebe i na ovog mališana. Izgubio je oca, no očeve nije teško naći. Dok ima majku poput tebe, nije izgu-bljen u svijetu.

– Lijepo zboriš, plemeniti Gospodaru – reče Aneža, a govo-rili smo njihovim romanskim jezikom – znaj da ću učiniti sve da te služim što bolje mogu kako bih bila dostojna tvog krova i kruha koji ću radeći za tebe zaraditi ovim svojim rukama.

Podiže svoje duge, bijele ruke, i pruži i prema mome licu. Nagonski sam ih prihvatio, toplo stisnuo i onda smo se lagano, prijateljski zagrlili.

– Kako je ime mališu?– Branimir.– Lijepo ime.– Tako je htio moj čovjek.– Nek Branimir zna, a tako i njegova dična majka, da će od

danas biti pod mojom zaštitom, da ću ga posiniti i odgojiti na dvoru da kao plemenit i slobodan muž bude tebi zaštitnicom u starosti, a meni veselje i uzor med družinom.

Podigao sam djetence iz pelena i privukao ga na grudi. Bilo je toplo, meko, disalo je ubrzano i lagano podrhtavalo, dok su meni niz lice suze potokom tekle.

283

Osjetio sam da mi Aneža rupcem briše lice, govoreći: – Pla-češ, Gospodine, znam da plačeš zbog gubitaka koje smo svi mi pretrpjeli. Ne plači. Bog će te nagraditi za dobrotu, a ja sam od ovoga časa tvoja najvjernija sluškinja spremna da izvrši svaku zapovijed.

Možda sve to kako bilježim zvuči podosta teatralno, no nije bilo himbe u njezinom govoru. A niti himbe niti požude u mo-jim djelima i mislima.

– Plemeniti Gospodaru, već se danima grozim prazne po-stelje.

Stajala je tu preda mnom, smirena, ne nudeći se. Stajao sam pred njom, smiren, bez napasničkih poriva. Stajali smo dok se razmak čudesno smanjivao. Stavio sam joj ruke na ramena i okrenuo je od sebe:

– Rekao sam: – Ne ljuti se, i ne pitaj zašto, ali noćas ti ne mogu gledati u lice.

– Gospodaru, Gospodaru, stigao je Bornin vikač.– Nek uđe!Nisu dugo čekali.Stojim u noćnom haljetku ispred postelje i evo ga ispred

mene, znam ga, no ne sjećam mu se imena. Glasnik Svijetlog Kneza.

Pada na koljena, ljubi mi ruku i skute.– Predobri Gospodine Misse Dominice – govori – Svijetli

Knez Vas moli da što prije dođete u Nin. Stigao je čovjek s Naj-višeg Vojničkog Savjeta.

Niti u Akvama Grana ili gdje već trenutačno sjedi taj savjet nisu dugo čekali. No kako su znali? Naš sukob na Kolapi, da ne kažem naš poraz, desio se pred četiri dana!

Kažem: Hvala ti, junače, primio sam na znanje riječi Svijetlog Kneza i iz ovih stopa krećem da izvršim njegove zapovijedi. Nek ti moji momci daju okrijepe i dara po zasluzi.

Klanja se i odlazi.Zovem Cededraga i Strojmira. Kažem: Svijetli Knez zahtijeva

našu hitnu prisutnost u tvrdome Ninu. Ti ćeš, Cededrag, ostati ovdje i budno paziti. Ako bude znakova bilo kakve gužve, nek se svi naši sluge sklone na zaštićeno područje. Posebice mi pazi na

284

Anežu Romanku i njezino djetence. Ako bude gužve, smjesti ih ovdje, razumiješ li, ovdje, u ovoj prostoriji.

Da li se Cededrag sjeća slične zapovijedi pred, Gospode, više od godine dana koju nije izvršio?

– A ti, Strojmir, uzmi još pet dobrih momaka, nek se osedlaju konji i mi ćemo što prije na put do Preslavnog Kneza.

Povlače se, a ja se rastežem, skidam haljetak i u ruke grabim najbolje putne haljine. Gledam niz tijelo. Za moje godine sam vitak iako mi se oko struka pomalo prikuplja staračka mast. Spuštam pogled niže. Pipam. Da li sam zaista prošlu noć proveo sa ženom? Nakon više od godine dana? I ne osjećam nikakvog umora, nikakve žalosti. Dobro me je vodio, moj Bog i taj djelić tijela koji sad držim u ruci, a koji je tako važan u pitanjima odno-sa muškarca i žene. Dobro ste me uputili! Bože moj...

Sagibam se, odmičem postelju i iz niše u zidu vadim Boga Svog. Podižem ga u vis, motrim ga zaljubljeno, zatim ga grlim i konačno ljubim mu obraze. Vraćam ga u njegovu postelju i uzi-mam u ruke onog drugog Boga. Ne obraćam mu se, samo ga osjećam u ruci. Sretan je, pa tako i ja. A sad na put!

Kod Borne popriličan metež. Sluge hvataju uzde naših konja, momci odlaze na zabavu za

momke, mene se vodi u dvoranu, gdje smo toliko puta donosili važne odluke. Na ulazu Vladislav, Mladi Knez. Naš vladar, nema sumnje, kad Gospod pozove Bornu na vječni počinak. Visok, vitak, plavokos, lijep kao slika. Zašto mi se pred oči nameće lik Trpimira, kad ću, ako me Gospod poživi, za koju godinu zapri-sezati vjernost Vladislavu iz kuće Višeslavove? Nagriza me sum-nja, ili je to jednostavno obiteljska solidarnost. Vladislav je lijep kao slika no nema Borninu težinu. Borna se nikad nije razmahi-vao, radio je, postizao, stvorio nam uvjeta za razmjerno miran život. Sada je sve na kocki. Bogu hvala na pretorijancima. Nek nam Svevišnji poživi Bornu još kroz ovu krizu. Trpimir je pre-mlad! I daleko, u Akavama Grana kod Karoline Slave.

Ulazim.U sjeni razaznajem brata, pa Mislava i Ljudemisla. Kako li je

podnio gubitak sina? Evo i Borne.– Predragi rođače, dobro nam došao.

285

Nema franačkog izaslanstva. Negdje se kriju da nam se bo-žanski objave kad pristignu svi učesnici. Borna pojašnjava: – Če-kamo još Mladina, župana bribirskog, i Dobrivoja cetinskog.

I dok tako govori novi lavež pasa, nova vika momaka na dvo-ru. I za čas, dva evo i njih, novi članovi našeg vijeća, novoosiljeni vladari Bribira i Cetine. U neku ruku i ovdje treba odati prizna-nje Borni. Dozvoljava da se kneževina širi, da se javljaju novi, jaki ljudi koji nam mogu biti na čast i korist, ali i opasni. U ovom času združuje nas zajednička opasnost.

Pozdravi, dobrodošlice, poklonstva, i onda govori Svijetli Knez Borna, vladar Hrvata: – U času naše velike nužde, Spasitelj nam je u svojoj providnosti poslao neočekivanu no dobrodošlu podršku. Eto nas svih na okupu. Zamolit ću izaslanika Velikog Cezara da nam se pridruži.

Odmiče se zastor na postranim vratima i u dvoranu ulazi sivo, kasnopopodnevno jesenje svjetlo. S njim ulazi čovjek.

– Trasimund Gallus, izaslanik Velikog Cezara Augusta Impe-ratora Rimljana, uzvišenog i presjajnog Lovisa, sina Karla Veli-kog, i glas Najvišeg Vojnog Savjeta Rimskog Carstva.

Trasimund Gallus. Dakle Zapadni Franak, iz Galije, Neustri-je. Stresao sam se na prvi pogled. Rekao bih da se preda mnom pojavio neki od mojih sunarodnjaka, Tugomirića, čvrst, plećat, jake šije i snažne, okruglaste glave. Plavokos, doduše tamnook, i, gledajući ga u pokretu razaznajem, ipak vitak, vitkiji od mene (zašto uopće sebe uvodim u ovu usporedbu?). Tko je meni Tra-simud Gallus? I što?

Zreo je, no još uvijek mlad. Biti će mu oko 25 godišta. Nije naoružan, a odjeven je na rimsku, kao časnik armade onog Naj-većeg. Ne mogu da ne zaključim: u dobrim smo rukama.

Izaslanik i Knez izmjenjuju zagrljaj i poljubac dobrodošlice i zatim govori Borna, Knez Hrvata: – Gospodo, predraga braćo. U času najveće nužde, naš Najveći šalje nam snažnu potporu, junačkog vojnika Trasimunda Missusa Visokog Vijeća, koji je ju-čer stigao s dvadeset franačkih od oka junaka, znak brige Našeg Cezara za narod ove zajednice. Slavni Gospodine, dobro nam došao!

Borna govori slavenski! Kao kor i mi svi ostali jednoglasno izražavamo najbolje želje.

286

Trasimund Missus je sada u sredini dvorane, sjeda na povi-šeni tron do onog isto tako povišenog Kneza Borne. Sad se iz pozadine pojavljuje mačonoša i staje na desno od Trasimunda; pa Svećenik Ivan i smješta se na lijevo od presvijetlog kneza.

Koliko sam puta vidio tu sliku, koliko sam puta iz nje iščitavao sadašnjost i budućnost, i koliko sam puta to učinio s uspjehom! No ova je slika drugačija i nova. Središnji lik je dvoglav, a glave su na istoj visini. Bez oklijevanja prihvaćam to kao dobar znak.

I sada Trasimund Missus ustaje i progovara:– Presvijetli Kneže, boljari Hrvata i združenih rodova i na-

roda!I sada mi je jasno zašto ga je Borna pozdravljao na našem

jeziku. Trasimund Gallus govori savršeno slavenski!Trasimund hvali Svevišnjeg koji je nadahnuo Najvećeg da po-

šalje ovo poslanstvo u krajeve Hrvata i združenih rodova i na-roda (primjećujem odsustvo Hakana, koji valjda ima pune ruke posla sređujući tragove gačanske pobune, a mogao bi biti ovdje i izaslanik dalmatinskih Romana, ali nije) i to tako da Božjom voljom stigne baš u čas najveće nužde.

Hvali naš otpor, ispričava se na promašajima franačke oba-vještajne službe koja nije na vrijeme primijetila i prijavila Pobu-njenikov marš na Kolapu. I prelazi na analizu stanja:

– Situacija nije ružičasta. No ipak, nanijeli ste pobunjenici-ma poprilične gubitke. Siščanin bi najbolje za sebe učinio kad bi smjesta provalio u Dalmaciju i Liburniju, ali za to nema snage. Računamo da će mu trebati četiri do šest tjedana da se oporavi. Do tada će već snijezi prosinca najavljivati Rođenje Gospodino-vo i zatvoriti gorske prijevoje. Ipak, vjerujem, da neće čekati do proljeća, jer zna da ćemo ga tada dočekati oporavljeni i spremni. Sada nam se valja na brzinu pripremiti za obrambeni rat, koji će biti kratak ali ubojit. Razgovarao sam sa Svijetlim Knezom o tome što nam je činiti i zaključili smo da nije čas za otvoreni sukob na bojnom polju već da nam je utvrditi naše tvrde grado-ve, pospremiti seljake i stoku na sigurno, pokupiti što još ima od usjeva, porušiti i spaliti sve što nam nije šteta, a moglo bi koristiti uljezu za stan i obranu. Posebno uništiti livade sa su-hom travom tako da nigdje ne bude hrane za konje. I kad stigne i krene od mjesta do mjesta, slijediti ga odabranim postrojbama

287

junaka, koji će mu se zabadati u rep i bokove, prekidati dotok potpore i opskrbe, ubijati one koji zaostanu ili zablude, zatrpa-vati i trovati lokve i bunare. Pa da ga vidimo koliko će izdržati i uz koju cijenu! Ja i moji momci, sve iskusni ratnici, ostati ćemo ovdje Vama na savjet i potporu. Slijedećih dana obići ćemo sve Vaše glavne utvrde i dogovoriti uz pomoć vrsnih graditelja po-put Oca Gumperta, što nam je činiti da postanu barem kratko-ročno neosvojive. Svratiti ćemo i do Bana Hakana i provjeriti njegovu obrambenu snagu. Iako ovo nije diplomatska misija, s nekima od Vas skrenuti ćemo do Zadra grada, jer Pobunjenik je opasnost i za podanike samozvanca u Konstantinovom gra-du, a naše službe dojavljuju da je otvorio pregovore s poganim Bugarima. Dakle Romeji i mi smo privremeno saveznici protiv zajedničke opasnosti. Čujem da su u Zadru dobro prihvatili povratnika, nekoć našeg saveznika Duxa Paulusa, i to je dobar znak. A sad hajdmo se pojedinačno dogovoriti kad i kako ćemo Vas posjetiti u Vašim dvorima, iskusiti sa zahvalnošću plodove Vašeg gostoprimstva i učiniti sve što treba da dostojno dočeka-mo ono sisačko spadalo...

– Gospodaru, Gospodaru, stigao je onaj Franak.– Nek uđe!Podne je, uskoro će objed. Stigao Franak u pravi čas. Ovo ka-

žem bez ironije. Veseli me njegov dolazak.Teška su vremena no mene puno toga veseli.Da sam ušao u treću dob života.Da je tu, evo nekoliko koraka od mene, Aneža s malim Bra-

nimirom.Veselim se kad uzmem djetešce u ruke. Veselim se kad gle-

dam očice koje se smijulje, ručice koje se igraju mojim prstima. Moram se podsjećati da Branimir nije moje dijete. Onda koji put plačem zbog onih koje sam izgubio. Ali se sjetim da mi je kćer na dvoru onih najviših, savjetnica Cezaru i Mladom Cezaru, da ju snubi moj nećak, Trpimir, pa se veselim, uzimam djetešce u ruke, gledam očice, igram se s ručicama. Kad bi mi barem Ane-ža poklonila dijete. Siguran sam da i ona to želi. Vidjet ćemo.

– Gospodine Misse Dominice, Trasimund Gallus, vojni legat – službeno se kočoperi Cededrag.

288

– Gospodine!– Gospodine!Gospodin Trasimund Gallus podnosi kratko izvješće: stiže iz

Bribira, od župana Mladina. Bribir je grdno brdo, tamo neće biti problema s obranom. Niti u Podgrađu kod župana Čudimira. A bome niti u Kninu, nikako ne u Kninu. Vrhriku gdje stoluje Dobrivoj valja prepustiti sudbini, no iznad nje takvo je zaštićeno mjesto da mu niti sam Nečastivi ne može nauditi. Još nije bio do Mislava, no naslušao se o Klisu.

– Možda mislite, Vaša Milosti, da je Nin upitan? Nije! Dali smo proširiti i produbiti morski prsten oko grada, podigli posto-lja za strijelce na strateškim točkama, podigli tornjeve izvidnice u ravnici, na onim grobnim humcima prastarih naroda.

Nastavlja.Na brzinu je dolazeći do mog nedovršenog tornja bacio po-

gled na situaciju. Kameni jezičac s uskim sedlom prema kopnu. Dobro odabran položaj, Domine...

Zahvaljujem i pozivam na objed s izabranima iz družine.Nakon objeda izlazimo u kasnojesenje popodne. Sivi se ka-

men, sivi se more, sivi se zrak. U tom općem sivilu, jedva se ra-zaznaju daleki obrisi planina. Prolazimo kroz unutarnji zid, sad smo među zidanicama, od kojih još poneku valja dovršiti, kod eklezije, koju isto tako valja dovršiti. Vojnik Trasimund kima glavom. Hvali vješte ruke graditelja. I dobar odabir terena. I evo nas kod vanjskog zida, gdje počinje zaravan kolonskog naselja, no prije nego se zaista proširi, evo još jednog uzanog grla boko-vi kojeg se strmoglavo, lijevo i desno, ruše prema prešumnom moru.

Trasimund zastaje i vrlo staloženo kaže, tek malo podižući ruku:

– Ovdje, Domine.Gledam: jako puno domova služinčadi ostaje izvan tog još

nepostojećega zaštitnog obruča. Jako puno vrtova, voćnjaka, vi-nograda. Staja, zidova, stabala.

– Znam što mislite, Domine. No ovo se ne može braniti sred-stvima i snagama kojim raspolažemo.

Ponovo moram reći: sviđa mi se Trasimund Gallus. Razmi-šljam: kad sam onomadne stigao u Lovisov grad, kad me je pri-

289

mio mrki Angilbert, a uz njega Otac Martin i umnik Astulf... Još Anskgar i Ansfried, mladi junaci, baš kao ovaj moj Trasimund. Zašto kažem «moj» Trasimund?

Anskgar, Ansfried. Mojih su godina. Bože, što smo sve odra-dili za Cezara i Europe.

Zašto o tome razmišljam pred zidom mog Drida kojeg zovu i Stari Tetragurij ili Trogir, pod sivim nebom na kojem se jedva razaznaju nijanse koje nagovještaju da se negdje iza onih jedva vidljivih vrhunaca priprema bura?

Jer me na nekog podsjeća?Na Askgara? Na Ansfrieda?Ne!– Evo ovdje – kaže Franak Trasimund – dok se oko nas oku-

pljaju momci koje će izvršavati njegove zapovijedi. Vidim među njima Stanimira, ponajboljeg učenika Oca Gumperta. U dobrim smo rukama.

– Prije no što sam se prijavio Vama, Domine, popričao sam s ovim vrijednim momkom – pokazuje spram Stanimiru – i za-tražio da dovede ljude s kojima se može računati. A sad me slu-šajte svi! Govorim Vašim jezikom, pa ćete me razumjeti.

Gomilica se steže, napinje od volje za slušanjem.– Ovdje ćete podići zid, gdje je najuže, petnaestak hvati, što li,

ali zato zid mora biti pravi. Nek bude dva hvata širok, dva visok. Neka se zida od velikog kamenja, kakvog pojedinac ne može po-dići. Složiti ćemo ih tako da presjek bude pravilan, istostrani tro-kut. Na takav zid od grubog kamenja nije se lako popeti. Bodu kameni bridovi, gromade prijete padom i drobljenjem prstiju i udova. Dok se približuju, posipamo ih strelicama – okreće se prema gradu – s onog tamo zida. A za one koji bi se popeli, sa-graditi ćemo – da vidim – deset postolja. Svako na četiri noge, s ljestvicama, podištem i ogradom, bočno visine do pasa, naprijed visine očiju, a s prorezom za luk u sredini. Jel bilježiš ili pamtiš, Stanimire!?

– Pamtim svaku Vašu riječ, Gospodine!Razmišljam: bit će to gomile kamenja, a i puno trupaca, mla-

dih stabala za motke, onih krupnijih za daske. Motrim oko sebe, pogled mi pada na gaj mlade šume na položitoj padini lijevo, na razbacane gromade pri podnožju padine.

290

– Dobro ste primijetili, Domine – govori Trasimund. – Bit će vražji posao naći ili lomiti velike gromade kamena. Moramo zasukati rukave. Za ponutricu zida možemo upotrijebiti i manje lomljene komade...

Kruži pogledom.– Porušiti ćemo i neke od kuća i zidova, što se može. Porušio

bi ih ionako neprijatelj. Nekoliko dana, i evo utvrde iza koje svi možete u miru prespavati najezdu.

– Gospodine!Okrećem se. Glas je to mojeg ribara Severa. Do njega čestiti

Nofar.– Gospodine, mnoga takvog dobrog kamena leži u moru.

Izvući ćemo ga mi i naši drugari, i dovući ovamo gore. Ovo je i naša utvrda.

Točno. Njihov se zaliv neće posebice utvrđivati. U nuždi mogu na lađe, do slijedeće, nedostupne uvale. A mogu i gore, k nama. Trasimund hvali dobar savjet i namjeru.

Šuška u granju na južnom rubu ponora. Ne znam zašto, no odvajam se od skupine i krećem do ruba strmine. Dolje more lagano diše, gore, dolje, gore, dolje, i mrmlja med bezbrojnim pukotinama i sikama. Gledam u to grotlo. Pa slušam, ponov-no, šuštaj u suhim granama. Dva se duha otimlju za moje tijelo. Kažem. Spasi me sada, dva se duha otimlju ne za moju dušu, jer ta je besmrtna i posvećena Tebi, Bože moj, već za moje tijelo. Vidom i sluhom mame me da ih potražim, a ne znam zašto.

Čekam. Slušam:I onda: – Gdje šušti, gledaj, gdje se miče, slušaj!– Da – kažem – tako ću ih najlakše zbuniti, ali također i sebe.– Ne brini oko toga. Za tebe se dobro pobrinulo.Kažem: – Bih da mi Anježa rodi sina.– A što ne kćer?– Može i kćer.Nema odgovora. Gledam u grm i ne čujem šuštanje. Slušam

more i ono se više ne giba. Iz visina se zavojiti spušta prva spirala bure.

– Imate pravo, Domine – čujem Trasimundov glas, baš kao svoj – ovuda se niti sam Nečastivi ne bi mogao popeti.

Prilazim mu i kažem:

291

– Ako imate čas vremena bila bi mi čast i veselje da mi se pridružite na koji trenutak u mojom ložnicama.

– Hvala, Domine, to sam Vas upravo htio zamoliti.

I tako eto nas nasamo u mom osobnom kutku.Aneža i Branimirčić su se sklonili u kuhinju, moji mladići za-

sjeli na pod pred ulazom, i uredno preuzeli Trasimundovo oruž-je. Mladići, ovaj put kažem s pravom, jer pred izbom nisu Cede-drag i Strojmir koji su zajedno sa mnom sretno uplovili u treću dob, već daleko mlađi naraštaj koji polako nalazi svoje mjesto za stolom družine. Moji stari mladići imaju svaki po dva sina, pa su među družinom i Cededragov Streza i Strojmirov Budimir. No danas popodne čuva me šačica nekih drugih. Ne brinem. Svi su pouzdani. Na jedan mig rastrgat će svakog uljeza.

Sjedamo uz nizak stolić na kojem je Aneža pripremila suhog voća, oraha, kolačića od kokošje masti i žeštice od bilja i ora-ha. Nudim gosta, točim zelenkastu biljnu vatru, i pripremam se za slušanje. No kako moj gost čeka da ja, valjda kao stariji i gostoprimac, otvorim razgovor kažem: Dok smo bili ondje vani (a već iz daljine stiže zveket čekića i zuj pile, marljivi su moji momci, nema šta!) učinili ste mi se, nadam se da Vas to nikako ne smeta, kao Angilbert. Znajte, upoznao sam tog vrsnog voj-nika kad mi je bilo manje od dvadeset godina, u Lovisovoj tvrđi u panonskim gorama, one zime kad smo se pripremali krenuti na Avarina.

Trasimund podiže glavu, polagano okreće gornji dio tijela oko središnje osi – sad zaista liči na Angilberta kako se u one davne dane okretao obraćajući se Astulfu i Ocu Martinu – i kaže onim svojim staloženim glasom: – Ni najmanje, Domine, Vi izvrsno zapažate ljudske karakteristike. I ja sam upoznao vri-jednog vojnika u vrlo mlađahnoj dobi, a moram reći, da sve što znam o ratnom umijeću, naučio sam od njega.

Kažem, da tek štogod kažem, jer nameće mi se još jedna slika koju u ovaj čas ne želim gledati: Niste mogli imati boljeg učitelja. Angilbert se na prvi pogled činio taštim i strogim, no uvijek je težio pravičnosti i općem boljitku.

– Tako i danas, u poodmakloj dobi!– Zaista. Mnijem da je zagazio u četvrtu dob.

292

Gledam i ne mogu se više oteti onim slikama. Beskrajna plo-ča, velike rijeke. Šumarci, močvare, u njima uzdignuća. Blatni grad, sumnjivi kršćani bez šastira, blatnjavi dom mojih roditelja, moja izba, bubrenje, uzdizanje, blijesak života u ponoćnoj tišini.

Gledam i čitam crte lica.– Domine, Vaša Milosti, nešto Vam želim reći, ali Vas molim

da se ne ražestite i da ne krivite Vašeg pokornog slugu.Kažem: Kakav pokorni sluga! Vaši smo dužnici. Vaši i Vašega

umijeća! Bogu hvala da još ima ljudi koji znaju vršiti svoj posao kako valja na dobrobit Carstva i naše Presvete Vjere.

– Primijetili ste, zar ne? Nisam ovamo došao slučajno.– Ne, niste – kažem. – Malo koji Franak tako dobro govori

naš jezik. Tako se dobro odnosi prema našim ljudima. Tako do-bro razumije naš položaj i mogućnosti. Vi ste sami izabrali ovu misiju.

– Da. A nemali razlog tome je da sam želio susresti Vas, Do-mine. Ja sam Gallin sin!

Poniknuo sam glavom. Hoće li odnekud izvući bodež i izbo-sti me da osveti majčinu smrt. Ili...

Čekam. Ne osjećam ubode oštrog čelika, pa podižem glavu i gledam.

Trasimund Gallus ustaje iz stolice, polagano, baš kao što to ja činim, i spušta se na koljena. Na koljena. Ljubi mi skute. Grabim ga i mucam nešto kao, dižite se Domine, nisam toga vrijedan...

-... sin sam osobe uz koju Vas ne vežu najbolja sjećanja, ali ne i Petra Polibija.

To mi ne mora reći.Sad ga odlučno podižem na noge i govorim: – Ustaj sine, do-

bro došao u dom svoga oca!S vrata Trasimund Gallus skida malu ali čvrstu vrećicu od

jelenje kože. Razvezuje vrpce, naginje je i iz nje, gle, na vojnikov dlan ispada iver. Znam da je iver i smjesta ga prepoznajem. Kao i ja, moj Bog je sada potpuniji. Ustvari, on je potpuniji od mene, potpun da ne može bolje biti.

I tako sam tog popodneva stekao još jedno dijete i čuo njego-vu priču. Bilo je to ovako.

Kad se zbio onaj incident na blatnogradskom vjenčanju, Gal-la je bila u šestom mjesecu trudnoće. Nikad se na njoj to nije

293

vidjelo, nije mi rekla ništa. Presjeklo me je duboko u srcu kad sam pomislio na nju, njenu ljepotu, njenu zaobljenu vitkost, neizrecivu lakoću podavanja. Otišao sam od nje, u svijet, a da nisam znao što joj ostavljam. U izgnanstvu, duboko u šumama zapadne Panonije, uz neku vijugavu rječicu uz podnožje poviso-kih planina, rodio se Trasimund Gallus.

– Majka me je vrlo voljela, no čovjek kojeg sam držao za oca nije za mene htio čuti. No nije me zlostavljao. Živio sam uz majku, u strahu, učio loviti ptice i zmije, bacati koplje, praviti luk i streli-ce. I onda je jednog dana došao neki mladi gospodin, rekao je da je iz Siska, rođak Svijetlog Kneza Ljutobrata. Da mu je naređeno da maloga odvede na dvor. Teška sam se srca odvojio od majke, koja mi je dala ovu vrećicu i rekla da se od nje ne odvajam dok ne nađem cjepanicu kojoj ovaj iver pripada i vlasnika te cjepanice. A onaj ljubazni mladić, koji se zvao Dragomuž (gotovo sam zajecao) odveo me je iz šuma u čistinu, do velike rijeke, i zatim na neki čunj gdje je imao dvore. Tu me je ostavio upravitelju imanja, nekom Or-kulu, dobrom čovjeku koji je imao ženu Kalu i mnogo djece. Ostao sam u tom domu i nije mi bilo loše, no sveudilj sam plakao za maj-kom. Onda jednog dana dođu neki vojnici, koji su govorili meni nepoznat jezik, a s njima i svećenik, koji je znao i naški i kojem su se svi klanjali i zvali ga Otac Martin. Drugog dana Kala me obuće u moju najbolju odjeću, preda mi svežanj na štapu i lijepim me riječima otpusti s onim vojnicima. Rekla je: «Tugomire – jer tako sam se onda zvao – sine, Veliki Kralj želi da se odgojiš za njegovog vojnika. Zdrav si, snažan, vješt svim mogućim igrama, i zasigurno ćeš ga dostojno služiti. Plakao sam jer sam po drugi put u manje od godine dana gubio obitelj i dom. No onaj Otac Martin me je lijepo tješio i cijelim se putem o meni brinuo s iskrenom ljubavi.

Ne znam tko i kako je to dogovorio, koliko dugujem Knezu Ljutobratu, kojeg nikad nisam vidio, koliko onom Dragomužu, koliko pak svećeniku koji je za mene pokazao iskrenu skrb. No za nekoliko dana putujuć tako na zapad, stigosmo do neke brze rijeke nad kojom se nadvio silni kastrum. Tu me je Otac Mar-tin predao nekom mladom vojniku, imenom Anskgar, govoreći: «Vjerujem da je to ono dijete za koje su nam govorili».

Nisam razumio što misle, no tu sam noć proveo u plaču sje-ćajući se premile majke.

294

Drugi me je dan Anskgar uveo među mladiće, moje i nešto zrelije dobi, i tako sam započeo s učenjem ratnih vještina. Potra-jalo je to možda dvije godine, i ja sam se sasvim dobro snašao u tom Cilijskom kastru.

I tako jednog dana, trublja ječi, bubanj bije, što je dobri lju-di!?, stigao veliki Angilbert, vojnik Velikog Kralja, Najvećeg među najvećima.

Slijedećeg smo popodnevna defilirali pred njegovim očima dok nas je on nekako dokono i prezirno gledao. Navečer, pozvali su me na dvor. Na moje zaprepaštenje, pred onog istog dokonog i taštog vojnika. No sada, na samu, Angilbert je izgledao druga-čije. Rekao mi je: Dobro si vježbao danas preda mnom, mladi-ću. I drugi te hvale. Poći ćeš sa mnom na dvor, u Akve Grana, i postati čuvar onoga Najvećega među pozemljarima. I dodao: Mi trebamo sve narode, a ti, kažu, vješto govoriš slavenski i pa-nonski. Što da duljim!? Bilo mi je oko deset godina, a slijedećih šest proveo sam kao gardist u Akvama Grana, učeći vojnički za-nat pod budnim okom Angilbertovim, koji se bavio samo nama, najboljima.

Nisam, Domine, zaboravio moje djetinjstvo, niti majku, niti čovjeka kojeg sam smatrao ocem, a koji mi je toliki strah ulio kao djetetu. Počeo sam ići na važnije pohode, preuzimati zapo-vjedništvo u nekim misijama na istoku uživajuć u svom znanju i vještini. A pred nešto više od godine, moj zaštitnik Angilbert me je poslao s jakom postrojbom ponajboljih mladića u norička brda, i eto mene opet u Ciliju, i opet pred licem sad već dale-ko starijeg Anskgara. I ne prođoše niti tjedan dana, kad stižu uzbuđeni glasnici, strka nogu i konja oko dvora, oružaj se i na put. Vidim, nešto se desilo što je iskreno potreslo našeg visokog područnika. Podvečer drugoga dana, iza pleća velike gore izroni četa bijesnih jahača, a kad nam se približe – već smo podizali koplja na gotovs – kad vodi je neki Ansfried, očito bliski prijatelj našega Anskgara. Viče: Momci, zakasnili ste, dovršili smo ih u onom klancu, no nije loše da se malo rastrčimo ako je koji izbje-gao našim spadama. Jer mi moramo natrag, za svaki slučaj, da zaštitimo preživjele od neizvjesne sudbine.

Kad smo postavili tabor za noć, doznao sam da je počela neka pobuna u Panoniji, da su nevjernici i pogani popalili sijaset krš-

295

ćanskih sela, poubijali kako plemeniti tako i prosti puk, posebice spominjali neke strahote u Submontani i žalili nad sudbinom nekog Tugomira. Začudio sam se jer, eto, netko mog imena (iako sam se odavno među strancima nazivao Trasimundom Gallusom), i odlučio sam da se raspitam. Koje li sreće, kad u Cilij stiže onaj Otac Martin.

A još sretniji ja, kad Otac Martin osvane pred noć u vojnom taboru, i ravno do moga ležaje i govori: «Hrabri vojniče, pođi sa mnom, imam ti nešto reći». I tako mi govori da me je on odveo iz Panonije i dao obučiti za vojnika, jer da sam ja sin vrlo važne iako samozatajne osobe, i da moja majka nije kriva mom usu-du, već onaj kojeg sam držao ocem, a da su obje nastradali pri početku one pobune. «A sada», reče, «zatražiti ću da te otpuste i prebace k Vrhovnom Vojnom Savjetu pri Cezarovom prijesto-lju, jer tako zaslužuješ. I tako ćeš, kad za to bude zgodno vrije-me, upoznati i svoga oca. A on je vlasnik one cjepanice od koje nosiš iver u ovoj vrećici, i po tome će te prepoznati». Ne možete si zamisliti moje veselje i moju zahvalnost tome dobrome čovje-ku. I eto me pred Vašim svijetlim licem, Oče Moj.

Sa silnom sam napetošću slušao tu gotovo dvosatnu ispovi-jed. Jedva sam se savladavao da ne briznem u plač nad svojom prošlošću, ne zbog neke krivice, već uviđajući kakve se strašne, a opet i divne, stvari mogu desiti voljom Svevišnjih, pa tako i onoga u mojoj vreći. Kad je Trasimundus Tugomereis završio, nisam se više obuzdavao, veća sam mu se bacio u gvozdeni za-grljaj. Tiho smo neko vrijeme plakali, a onda se razdvojili, popra-vili skute i poravnali kosu, sjeli u stolice, a ja sam natočio veliku čašu žestice od oraha, te svome sinu ispio dobrodošlicu.

Pobojao sam se da će me moj Tugomir držati krivim za smrt majke, koju je neizmjerno volio. No ili mu Otac Martin nije iznio sve pojedinosti ili me Tugomir nije smatrao krivcem, pa se to pi-tanje nije postavilo niti tada niti bilo kada kasnije. Kad je odlazio, razišli smo se sretni, kao otac koji je našao izgubljenog sina, sin koji je našao izgubljenog oca, koji između sebe nemaju nikakvih tajni i koje uz roditeljsku ljubav veže i osjećaj poštovanja i pri-jateljstva. Pri rastanku je rekao da možda više neće navraćati u ovom turnusu, no da ćemo se svakako vidjeti nakon pobunjenič-ke provale u Akvama Grana, na Vijeću u siječnju ili veljači.

296

Naložio sam momcima da i dalje bdiju i da nikoga ne puštaju k meni. A ja sam izvukao Boga, naslonio ga zid iza ležaja i rekao:

– Bože Moj, što li si mi sve zakuhao. Odnosno, ispričavam se, što sam sve zakuhao u životu.

Oprezno i nježno stavio sam iver u raspuklinu i poljubivši Boga rekao: «Eto, sada si opet cio! Molim, više nikakvih izgu-bljenih sinova i kćeri».

Što i nije bilo izgledno. Kunem Vam se, u životu sam spavao s Gallom, Anom Valerijom, Henricom Gepidom i Anežom. Prve tri su mrtve...mrtve, da zaboga, mrtve, a ja sam živ, Bože moj, kako i zašto. Aneža je ovdje pod mojom paskom. Ako mi se od nje što rodi, hvalit ću te na vijeke vijekova.

Dugo sam Ga gledao u lice, dok su mi pred suznim očima prolazili likovi Galle, Ane i Henrice. Nisam plakao za njima, niti sam plakao od jeda i krivnje. Plakao sam zato što, eto, niti Ti nisi mogao učiniti naše živote sretnijim i svrsishodnijim. Amen.

– Gospodine, Gospodine Tugomire, ajd se pokaži!Stojim na ophodu vanjskog zida. Preda mnom novo dvorište,

u dvorištu gomila izbjeglica, pa krave, psi, kokoši, prašina, po-vjetarac. Kose zrake kasnog zimskog sunca. Za tri dana svetko-vina Njegovog porođenja. I porođenja Jurja Jarila. Sunce moje, izdrži još koji dan. Podgrijati ćemo te krijesom.

Zrake padaju koso na čistinu pred zidom. Kako stojim vi-soko, lijepo vidim ugaženo tlo, porušene zidove kuća i vrtova, spaljene krovove, posječene mandule i masline. U sred toga, si-guran izvan dosega strelica, dere se Pobunjenik.

Jasno ga vidim. Ostario, bome. Otežao. Gdje li je onaj lijep, obijestan mladi čovjek kojeg sam poznavao u mladosti. Dere se i dere, i može do sudnjega dana. Izdana je zapovijed da nitko ne odgovara na riječi uljeza. Tko zine, iščupat će mu se jezik. Znam, nećemo izdržati, i nikome neću čupati jezika, jer bi se lako moglo desiti da moram iščupati vlastiti. Netko će konačno izderati kakvu strašnu uvredu i neka će se usta protiv volje po-krenuti. Možda baš moja.

– Tugomire, susjede, javi se. Eno, mislim da te vidim iza onog drugog zida. Što si ušutio? Ja ti nisam nikad nikakva zla snatrio niti činio. Izađi, pridruži nam se.

297

Teški trenutci. Jer riječi naviru na usne i nije ih lako zadržati onkraj pregrade zubne.

– Dođi, zajedno ćemo im pokazati boga njihovog franačkog.Držim ruku pred ustima, i hvatam i drobim riječi koje se gu-

raju van usprkos mojoj najboljoj nakani.– Tugomire, Gospodine...Sišao je Pobunjenik s nešto oko, kažu, pet tisuća momaka,

više od pola na konjima, sišao u zemlju Hrvata početkom dru-gog tjedna u prosincu. Vrijeme je bilo začudo toplo i suho i nije bilo poteškoća s prelazom preko planina. Po naredbi Trasimun-da Gallusa, zabranili smo Gojniku i Hakanu da ga pokušaju za-ustaviti.

– Kad krene, bit će u naponu snage, svi željni borbe, dobro uhranjeni, dobro odmoreni. Nenačeti. Ne sumnjam u snagu So-raba i pogotovo Ličana, no zamislite što bi bilo da ih pobije? Ne, neka samo prođe, neka mu Hakan i Gojnik vise kao mač nad glavom. To je naša pričuva koja će izaći na bojno polje kad mu mi načnemo snagu. Nek ga samo neki vješti gorštaci slijede, tu i tamo postave zasjedu, ubiju po kojeg što zaostaje ili istrčava pred glavninu. Ljudevit računa na brzu predaju. Nakon tri tjed-na bježat će glavom bez obzira.

Sjedio je pred Ninom, spalio stanove kolona, no preko kanala nije ni pokušao. Prošao je pored vrletnog Knina, a da nije niti strelicu odapeo put Ljudemislovog sjela. Spustio se do Podgra-đa, spalio crkvu Sv. Martina i kuće seljaka oko nje, jurišao na zidove, no nije se na njih uspeo. Krenuo je uzbrdo na Mladinovu glavicu, no Bribirci su na nj izvaljali lavine silnog kamenja. Pao pod Vrhriku, spalio Vrhriku, spalio crkve Spasiteljeve, no niti blizu stjenovitom Prozoru. I evo ga pred Dridom!

Znam: Ljudevit mora zauzeti barem jednu od naših tvrđava. Zasjesti se, u miru se oporaviti, krenuti dalje, spaliti Mislavu Bi-jaće, proći ispod silnog Klisa jer samo bluna bi ga kušala osvajati, pa zatim spaliti Žrnovnicu i Podstranu, možda prijeći k Neret-ljanima koji nas osobito ne vole pa preko njih spojiti se s poga-nim Bugarima. Tu odsudnu pobjedu mora steći pod mojom tvr-đavom. A već vidi da neće. Ajd odgovori mu tko ne želi života!

– Gospodine Tugomire, nisam ja spalio tvoju ženu i dijete, tvoje domove i polja.

298

Grizem jezik, odgrist ću ga ali odgovoriti neću!Stigao je prije tri dana. Vidjeli smo plamenove nad kameni-

tim kosama, pa dim gorućih krovova. Pa onda larmu gvožđa i topot kopita. Oblak prašine. I tako je pao pod Drid i tu se već treći dan dere, a mi treći dan šutimo.

Navalio bi on, ali se ne usudi. Onaj zid je strašan. Kamenice su grube, nazubljene, deru kožu i potplate. Maknu li se, samljet će te kao zrno zobi! Dođe li bliže, lete strijele s drvenih postolja. Nismo nikad bili ratnici, no moji mladići imaju dobro oko i si-gurnu ruku. Naučili loveći vepra i srndaća.

Pred Dridom su porušili, popalili i počupali sve što se moglo i što se nije dalo pojesti.

Tko će nadvladati. Mi šuteći, ili oni derući se.Još uvijek to je silna vojska, bit će ih šest puta ili više no nas u

mojem okolu. No rat se ne vodi do zadnjeg udara spadom, već do zadnje mrkve i šake prosa.

Pokrast i popalit možeš samo jednom!I tu je Ljudevitov problem.Odšutimo li još dan, dva, morati će na put. Izgladnjeli, mrša-

vih konja koji su popasli svu travu, oslabljeni zasjedama, noćnim upadima, burom i zubatim suncem. A u brdima Hakan čeka. Bolje je derati se, nadati se odgovoru, nego krenuti na tu pute-šestviju smrti.

Za koliko dana još imamo hrane? Priznajem, bojim se pita-ti. Naši ribari svakodnevno dolaze s mora, donose pune mreže. Napustili su svoje kažune i sjede na Arkanđelovom otoku. Po potrebi, svi možemo na otok. I što će tada Pobunjenik sa suhim kamenom Drida? A što ćemo mi? Pa nećemo dovijeka sjediti kod Arhanđela i žderati mrkače!

Bože, da mi se izgalamiti, izvikati, izderati sav onaj bijes, sav onaj jad koji se u meni prikupio. Noću, dok bdijem nad Brani-mirom i njegovom majkom, razmišljam: čemu sve to? Pa netko će nas na kraju zgaziti, sve i svakoga. Čemu sve to. I ja bih da urlam. No stavljam ruku na ogradu zubnu. Valja izdržati. I evo novi dan.

– Gospodine Tugomire, pa izađi već jednom, zar ti nije dosta posne ribe? Nisi li se zaželio mesa, podijeliti ga s prijateljima?

Nema gorega do biti mutav pri zdravu jeziku!

299

Danas, sutra, netko će uzviknuti. I onda će početi nadglasa-vanje, dogovaranje, prevare, podvale... Bože moj, Moj Bože, daj nam snage da zauzdamo jezike, o tome nam ovisi život, čast i potomstvo.

– Gospodine, Gospodine!Skačem na noge. Sivi se nauhranjena zora.– Gospodine.Evo me pred tornjem, uz liticu.– Gospodine, gledajte!Poput tri velike patke u mirni zaliv ulježu lađe dvoveslarke,

one koje Romani zovu sagine. Vesla marljivo tuku morskom površinom. I u ovom polusvjetlu na palubama se zasjaji mjed kacige ili spade. Takva brzoplovka nosi do pedeset oružnika. S veslačima i ostalom posadom ovdje pred nama je više od tri sto-tine jakih desnica.

Bože, otkuda li dolaze?Iza ratnih brzoplovki poput jata galebova viju se jedra, tuku

vesla naših ribara. I nisu loši. Zamalo pa drže korak s onim po-nosnim brodovljem.

Gledam: mašu, mašu onima na brodovima, mašu prema nama, nad liticom. A brodovi ne zaokreću put zaštićene luke u našem zalivu, već brode svom brzinom prema pržini gdje stoje ruševine ribarskih kažuna. Zastaje mi dah.

Pojačanja Pobunjeniku?Bože Moj, ovo je najgori čas mog života, I onda ga vidim,

prepoznajem, jer prvi skače u valove, a za njim tanak i nešto viši, sin mu Madije. Dux Paulus stiže s brodovljem Jadertina da ra-zjuri izgladnjele pobunjeničke Panonce. Jer Dux Paulus ne može meni biti neprijateljem. I sad čujem nešto strašno.

Moj glas; moj glas urliče, zavija, trešti.– Momci, na oružje. Dolaze, dolaze...I užasan se urlik prolama dvorištima stjenovitog Drida. Svo-

jom silinom rastjerava maglu, otvara put prvim zrakama sun-ca, ondje iza olovno plavih kosa. Dernjava se valja kako Zadrani skaču u valove i svježi, dobro ispavani, dobro izljuljani morem, dobro nahranjeni, trče obronkom.

Glas se valja kao najstrašniji valovi juga, prelijeva se preko onog skošenog zida, valja se, valja, raznosi sve pred sobom.

300

Sunce nije ni pravo odskočilo, a Ljudevitovom taboru više ni traga. U teškoj tišini među spaljenim letvama i porazbijanim krovnim pločama grlim pobjednika Duxa i vrloga mu sina.

Victoria, victoria!

Knez Borna zadivljeno gleda pročelje dvorske kapele u Grano-vim Vodama.

– Da mi je takva crkva. Pa i da nije okrugla, već obična. To-ranj, toranj odaje plemenitost.

Okreće se Trpimiru:– Mladi nećače, zavidim ti da svaki dan možeš Boga moliti u

takvoj crkvi.– Presvijetli striče, čekaj dok vidiš ponutricu i carski prijesto.Pada mi na pamet da je Borna Trpimiru stari stric, a ja stari

tetak, isti stupanj srodnosti. Borna i ja sastajemo se u Trpimiru.Borna je čvrsto odlučio ići na Vijeće, iako su ga mnogi odgo-

varali. Nakon bitke na Kolapi Borna ne izgleda dobro. Smršavio je, obrazi mu upali, oči i usne osušile. Kašljuca i katkad govori s očitim naporom.

No kad je dojavljeno da treba doći na Vijeće do dvadeset i prvog dana siječnja, Borna je donio neopozivu odluku.

To je sigurno dobra odluka, jer Borna u svom životu nije do-nio mnogo loših. Divim se Borni. Kao mladić, uzeo je uzde iz ruku pokojnog oca, Velikog Kneza Višeslava, u času kad se na-rod smještao u novoj domovini, uz toplo more umjesto zimnih padina, uz tamne četinare umjesto krošnjatih hrastova, uz tvrdi kamen umjesto gnjecave ilovače. Zemlju je lako osvojiti, no teško ju je zadržati. A teško ju je zadržati, jer ništa nije teže no priučiti narod na novu zemlju. Borni je to nekako uspjelo, bez puno vike, bez puno propovijedanja. Primjerom je pokazao da nema po-vratka i da se moramo prilagoditi i u tome smo ga slijedili. Borna neće dugo. Zato je i pošao u Akve; da osigura tron Vladislavu.

Vladislavu koji nije dobar kao Trpimir, no na njemu je red. Stariji je. Trpimir još nije spreman.

Pobunjenik se povukao onog dana kad su Dux Paulus i Her-magora isplivali iz mora. Krenuo je put najbližih prijevoja dok je iste noći iz onih tmastih oblaka nad planinama počelo sniježiti. Palo je toliko snijega da niti Hakan, niti Gojnik, niti Ličani, niti

301

Sorabi, nisu mogli izaći preko svojih pragova. Tako je Ljudevit, s ono vojske i konja što mu je preostalo, mukom ali bez većih gubitaka prešao prijevojima i spustio se u Panoniju. Zla sudba spriječila je još goru!

Malo tko je htio ići na Vijeće. Zemlja nam je spaljena, voćnja-ci posječeni, vinogradi počupani. Stotine seljaka i kolona sasje-kao je neprijateljski mač. Pričalo se o gladi i pošastima. No za-pravo dobro smo prošli. Ostalo je još puno voćnjaka i vinograda. Trava će izrasti, zasaditi će se novi voćnjaci i vinogradi. Jest da ih je sada manje, no manje je i ljudskih usta. Za godinu, dvije, bit će po starom. Zakleo sam Strojmira i Cededraga da budno paze na posjed, da ne skidaju oka s Aneže i Branimira, zakleo moje drugare, Severa i Fabera da isto čine s morske pučine, i s mladim snagama, deset na izbor momaka, na čelu sa Strezom i Budimi-rom, krenuo tri dana prije kraja godine u Nin.

Kao što rekoh, bili smo u šoku i nitko nije htio ići. Moj brat Čudimir nikad nije puno mario za opću stvar. Mladin i Dobrivoj nisu se javili. Mislav je rekao da je ondje već i onako Trpimir pa zašto da ide i on. Začudilo me kad se u Ninu pojavio Ljudemisl i najavio da će i on s nama. Stariji je od Borne desetak godina. No čvrst je i nepokolebiv, a zna i zašto. Želi za unuka Domagoja osigurati barem svoju vrletnu župu. Zatim je iz Like stigao, na naše iznenađenje, umjesto Hakana njegov sin Pribina. Nisam imao ništa protiv, jer vrijeme je da se mladež ući životu, no bi mi malo žao da neću uživati u društvu starog pobratima. Pribina se povjerio da otac ostaje jer je umoran, no ipak misli da je on vještiji da rješava smutnje Gačana i Soraba, ako bi do njih došlo.

Odlučeno bje da plovimo preko kulafa do Pule i na samu Staru Godinu, po lijepom suncu i ugodnom sjeveroistočnjaku isplovismo iz Nina pod mudrim oko samog Hermagore. Plovi-le su tri lađe, jedna je od njih netom stigla iz Zadra i na njoj je bio na moje ugodno iznenađenje visok i plećat momčić, kažem momčić jer bio je najmlađi od boljara, Madije, zvan Majo, sin mog drugog pobratima duxa Paulusa. I njegov ga je otac poslao da se uči životu i bude mi smjesta jasno da će se Paulova loza jednom zasigurno vratiti na prijesto dalmatinskih vojvoda.

Trećom je lađom osobno zapovijedao još jedan mladac, Her-magorin vrli sin Gervazije. Nisam se uopće začudio kad mi je

302

njegov otac povjerio da mu sin ide s nama do Cezarskog sijela, i zamolio me da bdijem nad njim kao da je moj.

Tako smo, brojeći već u Vodama prisutnog Trpimira bili poprilično moćna gomilica, s jakim naglaskom na nadobudnoj mladosti: ipak tri su pokoljenja Hrvata i Dalmatinaca kretala s mnogim nadama u Akve, ona djedova – kninski župan, ona ota-ca – Knez Hrvata i Missus Tugomereis, i sinova – Pribina, Majo i Gervazije. Jedan, dva, tri – kakav lijepi niz i kako jasna poruka da se vremena mijenjaju i traže nove ljude. Boga ovaj put nisam poveo, no bio sam siguran da nas motri, da zna – a za svaku sam mu se sigurnost obraćao danimice s izvješćima – i da opravdava ovo novo stanje stvari, odnosno budućnost.

Nakon onog golemog božićnog snijega uslijedilo je oko dva tjedna razmjerno mirna i topla vremena, kao što to zna biti na našem moru. Romani i Romeji su govorili da se tada gnijezdi neka morska ptica posvećena nimfi Ini Lefkoteji, no da li je tome tako, ne znam, ali svakako znam da smo u dva dana i jednu noć sretno pod sigurnom rukom Hernagore doplovili što jedrima što veslima do Pulja, gdje nas je već čekala konjica s kojom smo odjezdili u ranu zoru put sjevera i tako dobro odmicali da smo u kasnu večer stupali prema kastaldagi Julijeva Fora.

Podsjetio sam se na moje ranije dolaske, na malog kralja Pi-pina, na onu koja je uvijek uz mene, i slika i prilika koje me oče-kuje u dalekim Akvama. Mjesec je sjao nad osniježenim Velikim brdom i lancima Julijevih Alpi, Nadiža je sitno grgljala u svom strmom kamenom kanjonu. I tada kad sam već mislio da sam zaspao, pojavili su se zajedno, Moj bog, zabacivši vreću preko ramena i ona koja je vječno uz mene, prišli su mojoj izbi tek malčice osvjetljeni prozirnim iskričavim velom i dugo me gle-dali. Nisu ništa rekli, no ja sam shvatio da sam primio njihov blagoslov za ovaj sudbonosni put. Zatim na moje veliko čuđenje noć se rasvijetlila, kao da je meteor prohujao nebesima između blistavih gorskih vrhunaca i, opet bez zvuka no s još više svjetl,a preda mnom je stajala ona koju je izdajnička vatra prerano otela iz mog zagrljaja.

Stajala je i ona nijema, i nije mi prijetila niti prigovarala. Gle-dao sam zapanjen, jer to je bio prvi put što mi se ovako javila, te se nisam mogao suspreći:

303

Rekao sam: Ano Valerijo, zjenico oka moga, ne ljuti se. Neće proći bez osvete.

Ona se nasmiješila, ne, mogu slobodno reći, nasmijala, jago-dice su poskočile, oči zasjale, a u naručju joj se odjednom poja-vio majušni Tugomir Carolus.

– Ne brini o osveti već gledaj kako će tvoja stvar rasti!I podigne djetence nad glavu i u času se ugasi, ostavljajuć u

sobi mrkli mrak, koji je tek polako dozvoljavao povratak zvjez-dane prašine i mjesečevog rasutog srebra.

Rekao sam: – Branimir je na sigurnom, to vam jamčim. A ti, jedini koji možeš sve, požuri domu našemu s tom vrećom i pazi da Cededrag i Strojmir ovaj put zaista održe svoju riječ.

Od Fora Julijevog do Pavije u dva dana, kroz toplu maglu i blato. Od Pavije do Genove tri, kroz nešto hladnije livade i gor-ske prijevoje. Tako opet na more, brzoplovkom do Marsilije u četiri dana ugodnog brođenja. Ondje nas je čekala konjica i odjezdismo uz Ronu put sjevera u sve više kiše i magle, sivog zelenila obronaka, tamnoljubičastih oblaka i stabala, kroz ne-velike i vlažne brežuljke, preko rječica a, bogme, i ovećih rijeka, do u mrazni, smeđom maglom zavijeni suton pred Granovom Vodom. Rekli su nam da Vijeće zasjeda prekosutra, da se sutra prije podne odmorimo, pomolimo u kapeli, a navečer će nas, u sumrak, primiti oni iz Visokog Vojnog Savjeta da se dogovorimo prije Vijeća. I tako smo pod vodstvom Trpimira krenuli razgle-dati Aquae Granis i bili svjedocima Borninog ushita.

Naš posebni sastanak odvija se u malom trikliniju skrivenom u kolopletu zidova i prolaza negdje sjeveroistočno od Kapele. Iz-dužena je to prostorija, a u dnu, ispred kora dužnosnika i vojnika već odavna poznata slika. Moram naglasiti dobro, jer dvojica su mi se ukazala pred četvrt stoljeća kad sam je po prvi put doživio. Samo se raspored nešto promijenio. U sredini je homo novus, Mladi Cezar, desno od njega je vojnik – Angilbert s mačem pre-ko koljena, star, naboran, namršten, no još uvijek uzvišen i napet. Na lijevo je Otac Martin. I on je, vjerujem, ušao u četvrtu dob.

Trepere lojanice, a mi pristupamo u trokutnoj formaciji.Lijevo ispred Kneza Borne, kao neki vodič ili domaćin, Trpi-

mir. Borna u vrhu šiljatog trokuta, Ljudemisl i ja, župani, ozna-

304

čujemo širinu, kut i stanice. Iza nas temelj tvori mladost – Pribi-na, Majo i Gervazije.

Bacamo se ničice, Borna puzi i ljubi Cezarovu čizmu i skute.– Ustani svijetli Kneže, dobro nam došao.I opet, načas, motreći tešku pravokutnu glavu, široko, sandu-

ku nalik tijelo imam viziju. Kao da je preda mnom zatreperio Onaj Najveći, koji me je tako više puta, istim ili sličnim riječima dizao i odvajao od vršaka čizmi i lepršavog obruba haljine. Kako Cezar ustaje, vidi se da je taj pokret težak, smišljen, sračunat. Dobar, no bez veličine. Kažete da sam pristran. Kunem se, nisam. Kažete da sam ispao iz vremena. Priznajem, jesam, no ono je vri-jeme bilo bolje. Tada se išlo na Avare, rušio se mračni svijet po-ganstva i gradila Nova Europa. Da se ide put istog bojnog polja, no ništa se ne gradi. Pogledajte samo kakav je svinjac Pobunjenik ostavio iza sebe pred mojim dvorima! Zašto se uopće netko buni kad smo mi, moje pokoljenje pod vodstvom onog najvećeg, po-stigli vrhunac savršenstva!? Zašto ga nije u hipu smlavila munja nebeska!? Da li naši sadašnji vođe uopće znaju zašto i kamo idu?

Angilbert i Otac Martin trebali bi biti jamstvo da ćemo stvari riješiti na stari, odlučni način. Tko se toga još sjeća osim Borne, Ljudemisla, Angilberta, Oca Martina i mene? Sigurno ne Trpi-mir, ne Pribina, niti Gervazije niti Majo. Niti Mladi Cezar. Nisu se tada ni rodili!

Pitam se, pitam Mog Boga, zašto sam tako nabrijan i nestr-pljiv. I iskreno odgovaram: jer puno toga više ne razumijem!

Tresem glavom da bih se vratio u sadašnjost i gledam: uz tron niz poznatih lica. Odmah uz rame Angilbertu, Trasimun-dus Gallus, u šaci stišče uspravni mač sa šiljkom prema tlu. Moj sin! Odmah do njega Baldric, onaj novi Markgrof kojeg još čeka pravo vatreno krštenje. Lica, obrazine, sjene. Isto tako uz Oca Martina. No tu ne prepoznajem nikoga. Nema je!

Govori Mladi Cezar: na sva usta hvali Bornu i njegovu lozu; Vladislav je dakle potvrđen, no, priznajem, za Trpimira je pre-rano. Morati će pričekati barem još jednu mijenu. Dobili smo po stražnjici na Kolapi, zemlja nam je spaljena, no nekako smo ispali heroji.

Hvali se i podrška Romana (dočuli smo da se samozvanci u Konstantinovom gadu smjenjuju danomice) i njihovi mladi ov-

305

dje prisutni poklisari. Pax Romana bdije i nad njima. Hvali se Ban Hakan i njegov rod. Hvali se Trpimir kao zalog naše vjer-nosti i sigurne budućnosti. Hvale se svi ostali. Onda Angilbert uzima riječ.

Ukratko: u proljeće krenut će tri vojske (baš kao kad smo išli rušiti hringove), jedna iz Italije Noričkim Alpama, druga ze-mljom Karantanaca, treća Bagariorijom i Gornjom Panonijom. Ako bude trebalo, ponovit će se slijedeće godine. Više ne. An-gilbert to izriče s apsolutnom sigurnošću. Zacijelo ima dobre obavještajce. Naša će biti uloga držati se južnog krila talijanske armade i pokušati probiti se kroz brda i močvare do Siska i na-pasti s boka. Taj Sisak upravo utvrđuju zidari koje je poslao iz-dajnik Fortunat, patrijarh gradeški iako se onaj takozvani cezar u Konstantinopolju od toga ogradio. Osiguravat ćemo također i cijeli desni bok za slučaj da Ljudevitu priskoče u pomoć pogani Bugari i njihovi podanici, no to se ne očekuje, jer se svađaju s Romejima.

I onda dolazi glavno: Trasimund Gallus, mladi no iskušani pobočnik velikog vojnika bit će njegov posebni povjerenik za vojna pitanja na jugoistoku i za sada će njegov ured biti na dvoro-vima dalmatinskih Hvata. Malo sam stresao. Veseli me, no pitam se: nemam li odjednom odviše prave i posvojene djece u svome krilu? Da vidimo što će Karolina. Ne znam, no slutim. Ispod oka motrim Trpimira, koji se otmjeno odaje slušanju viših i većih.

Vidite da mi se ne sviđa Vijeće. Kažem si: ne budali, dobio si i više no što želiš. No netko iznutra kucka: ne na način kako si to htio. Pa da li je to važno. Mnijem da jest!

Za večerom koja slijedi moram jako paziti da ne popijem pre-više sasvim dobrog vina i još boljeg piva. Zar mi nedostaje Ane-ža, ili Branimir? Zar zaista želim tog momčića, koji mi nije nitko i ništa, jednom staviti na hrvatski kraljevski tron? Jer kraljevstvo je samo pitanje vremena. Možda već Trpimir...? Kažem Svome Bogu: zapamti, der, sve ovo. Trebat će nam za budućnost.

Možda još noćas, kad se i ona konačno pojavi.

Vratio sam se po mrklom mraku. U slabašnom svjetlu luči prat-nje, mutno su se ocrtavali obrisi mojih momaka sklupčanih na podu. Podigao se unisoni pozdrav.

306

– Dobar večer, dobri Gospodaru!– Dobar večer, moji vrsni momci.Trenutak tišine i zatim, samo jedan glas, Budimirov:– Kako ide naša stvar, milostivi Gospodaru.Trgnem se, ne znam pravo zašto – i odgovaram. – Ne brinite. Sve je u redu.– Ne brinemo. U dobrim je rukama.Kažem:– Sutra je Vijeće. Moram još neke stvari promozgati i zatim

se dobro naspavati. Ne puštajte nikoga osim naših i njihovih bo-ljara.

– Da, Gospodine. Laku noć!– Laku noć.Ulazim u svoju ložnicu. Palim svijeću i rastjeravam mrkli

mrak.Nešto me muči. Brinemo, me brinemo, kako, što...I tada mi sijevne.Ja bih da me Imperator Romanorum lupa dlanom po plećki,

da viče: «Ho, ho ho, prijatelju!» Da mi mlatara oko glave gigant-skom spadom dok mu se bijela brada vijori od ushita.

Danas se tako ne radi. Izračuna se, iskalkulira, i onda Angil-bert, koji nas je vodio protiv Avara, kaže: «Ići ćemo s tri vojske u proljeće, ako ne uspije ići ćemo još jednom». Netko je izračunao koliko Pobunjenik može izdržati, poduzet će se potrebni koraci, i uspjeh neće izostati. Mene bi to trebalo obradovati, no to nije slučaj. Kako smo divno, bezglavo, nahrupili preko planine u proljeće, dok je snijeg još bio na prijevojima, ja s mojim Bogom u vreći, pa onda kako smo ne znajuć ni za koga, ni kako ni zašto, izdimili Avare iz Djevinog kamena, prešli Veliku rijeku, zašli u Veliku ravnicu, osvojili Blatnograd... Krenuli dalje na jug, među nove planine, do Lovisove tvrđe, do mojega Brda, do Susjedovog grada, do Gradića, do Siska. Pa je onda Višeslav išao dalje, do nekakvog mora, a da ni on ni mi nismo imali pojma što je to. Jar da smo razmišljali, da smo kalkulirali, da smo znali, bili bi još danas u našim zakarpatskim potleušicama!

Danas čak pratnja, pretorijanci, znaju za pitanja visoke po-litike. Bili se ja drznuo pitati Karla Velikog, malog kralja Karla, malog kralja Pipina, vojnika Angilberta, Višeslava, Vojnimira,

307

Oca mog, kako stoji naša stvar? Pa nisam niti znao da je to (?) naša stvar.

Razmišljajuć tako ni ne primjećujem da sam se zavukao pod pokrivače, da prazno zurim u plamen voštanice. Da me nije bri-ga o Vijeću, jer je sve odlučeno i nitko se ne može usprotiviti vo-lji Cezara Luje i logici vojnika Angilberta. Mogu u miru zaspati. No neću, jer večer još nije gotova. Evo komešanja pred vratima.

– Gospodaru, ne ljutite se. Došao je Mladi Gospodin Trpimir i neka Gospa..

– Nek uđu. I dajte im još jednu svjetiljku da ih bolje vidim.Predviđanja su se ostvarila. U tamnom okviru ulaza bliješti

mladost mladog župana Trpimira i moje Slave Karoline.– Predragi sine, predraga kćeri, dobro mi došli.Ovo maloprije kad sam rekao «bliješti» bila je književna figu-

ra. No sad kad mi Trpimir i Karolina sjede preko puta, obasjani dvostrukom svjetlošću, sada vidim da se ne radi o figuri već o najstvarnijoj stvarnosti. Trpimir i Karolina sjaje. Dovoljno sam star da znam što to znači:

– Premilostivi Gospodine, premili rođače, došli smo pitati Vaš savjet.

Držeći se za ruke, moj nećak i moja kćer me izvješćuju da su stvoreni jedno za drugoga, da Karolina želi napustiti dvor i s mladim se županom nastaniti među Hrvatima.

Trebao bih biti ludo sretan, no nisam.Kad smo se Karolinina majka i ja našli u Rimu, kad smo po-

stali jedno, to nisam bio ja. Ne, nikako ja. Bio sam tek oruđe neke božanske sile koja se spajala s drugom božanskom silom. Iskra, oganj, munja, a ne kakav god Tugomir iz Tuginog roda. Jer gdje bih se ja, Tugomir, usudio! Spojilo se božansko u Tuginom hrvatskom i u gepidskom kraljevskom rodu. Stoga nije bilo greš-no, nije bilo površno, nije bilo vremensko. Bilo je i ostalo vječno, kao božanska vatra koja se nikada ne gasi, kao vjetar koji uvijek puše istom silinom i u istom smjeru.

A što sad vide moje oči?Nositelji te iste božanske vatre, Tugine, ali i hrvatskog vele-

kneževskoga roda i one gepidskih kraljeva, drže se za ruke kao seljačić i seljančiča pod trešnjom i pitaju didu da li bi mogli i smjeli... A već su odlučili da mogu i vjerojatno i dokazali. Raz-

308

mišljam tako no umjesto da se ražestim, dolazi mi na smijeh, gotovo bih se smijao do suza. Malo i njima, a ponajviše sebi. Neće me više nikad Imperator Romanorum lupiti po ramenu!

Kažem bez puno razmišljanja: – A da li ste o tome porazgo-varali još s kime?

Zgledavaju se, sjaje se oči, prsti se stišću: – Jesmo, Gospodine.Naslućujem.I evo potvrde: – S Ocem Martinom.Vječni, sveprisutni sveti obavještajac s pitomim dabrom. Oče

Martine, ti si stvarao ovaj red i poredak, zašto ga sada izdaješ. Ili sam ja predugo živio, a ti nisi?

Kažem: – Otac Martin je mudar čovjek i dobronamjeran.Kažu da im je obećao potporu.– Nadamo se i Vašoj!Kažem: – Vaše riječi pobudile su veliku radost u mome srcu.

Moj cilj je uvijek bio povezivanje među ljudima i narodima, a ne odvajanje. No budimo oprezni i strpljivi, a to je zacijelo i Otac Martin savjetovao. Za konačni potez pričekao bih do ishoda rata. Tijekom kojeg Trpimir će učiniti znakovite stvari, kako na bojnom polju tako i u diplomaciji, i onda će za nagradu zatražiti cezarsku vračicu. I nadajmo se dobrom ishodu.

Ustajem, lagano ih grlim, dok se u sebi tresem; od veselja, ali i od zabrinutosti. Pa zamisli, jedan od sinova Trpimira i Slave Karoline bit će prvi kralj na hrvatskom prijestolju, ako to već ne bude sam Trpimir. Moj unuk. A što ću s Tugomirom, što s Bra-nimirom? Što će Ljudemisl s Domagojem. Da si nismo natrpali odviše velikih sinova i unuka?

– Nek Vam je sa srećom, djeco moja!Zaista sam predugo živio?

Od Ljudemisla stigao čovjek-knjiga.Sjedi nasuprot mene, sad već na prvom katu mog kamenog

tornja. Ranopopodnevno sunce zajedno se s maestralom gura kroz lučno nadsvođene prozorčiće. Dolje dokono mrmlja more.

Kaže: – Milostivi Gospodine župane, pozdrav od mog Gos-podara, župana Ljudemisla. Da Vas čuvao Spasitelj i ostavio u zdravlju i snazi.

Zahvaljujem.

309

Nastavlja: – Javlja moj Gospodar, svijetli Gospodin župan Vašoj Milosti.

I sada slijedi priča kakva se može desiti samo u ovim našim krajevima u ovo naše poludjelom vrijeme. Ukratko, pred nekoli-ko dana vika pod zidinom. Tko li je Božji!?

Nećete povjerovati. Ljudevit Siščanin. Sâm, sjašio s konja i viče:

– Došao sam se pokloniti preslavnom Ljudemislu, svjetlosti Hrvata, i predati se u njegove ruke i na njegovu vitešku milost!

Naslućujete da smo preskočili nekoliko godina? Dobro sluti-te. Na kraju smo ljeta godine 823. od rođenja Spasitelja našega i Boga Mog.

Dvije su vojske u međuvremenu prošle. Kako se predvidjelo, druga je istjerala Pobunjenika iz Siska i ostalih tvrđava. Patri-jarh Fortunat se vratio iz Konstantinova grada i ispričao Cezaru. Pobunjenik je pobjegao u brda, k Sorabima, ispletkario ih kako samo on to zna, ubio Gojnika i zasjeo im na čelo.

No samo zakratko. Kad se preko planine pojavio Pribina s ličkom vojnicom, Sorabi se predomislili i Ljudevit pobježe. I evo ga sad kod Ljudemisla.

Lijepo izabrao. Došao do čovjeka kojem je ubio sina! No to vam je Ljudevit. Što veći jaz, to mu ga je slađe slatkim riječima premostiti. Tako je smotao i Gojnika. Tako je motao i mene one zime kad je palio Dalmacijom. Hoće li Ljudemisl ostati čvrst?

Govori čovjek-knjiga: – Moj Gospodar, svijetli župan Ljude-misl, moli Vašu Milost da mu se što prije pridruži u dobro obzi-danom Kninu.

Čvrst je! Ovo bi se moglo shvatiti kao dođi pa ćemo ti skinuti glavu, no ja nisam dovoljno važan. Snage suprotive Ljudevitu daleko su prejake. Franački kontingent pod zapovjedništvom mog sina, pa Vladislav i njegovi ojačani pretorijanci.

Spominjem Vladislava, kneza Hrvata, jer Borna nije izdržao. Otišao je ka Gospodu u ljeto 821. No postigao je što je htio: vo-ljom Cezara i naroda Vladislav je sada knez Hrvata. I Mislav i Trpimir su ga zdušno podržali. Znadu: njihova loza slijedi.

Kažem čovjeku knjizi: – Junače moj, javi svijetlom županu da dolazim. Doći ću noću. Kad lisica do tri puta zaštekće s južne strane Kninske strmine, nek se otvaraju vrata.

310

Čovjek-knjiga ustaje, klanja se.Vičem: Momci dajte ovome junaku objed i nagradu po zaslu-

zi, a Strojmir nek kroči ovamo da se dogovorimo.Evo kako će biti. Poći ću već sjutra, s dvadeset momaka, vodi-

ti će ih Strojmir i Streza, a Cededrag i Budimir ostaju kod kuće. Vodim ih dvadeset, jer sigurno je sigurno. Nećemo jeftino pro-dati glave ako je sve ovo zamka. No mnijem da nije. Trasimund Gallus je dan hoda od Knina, u Ninu, s jakom franačkom po-strojbom. Ipak, pamet u glavu.

Ne opraštam se posebno od Aneže i malenog Branimira. Nije potrebno, za koji ću ih dan ponovno vidjeti. Moj Bog je uz mene, iako ću mu uštedjeti kninsko penjanje.

Dva dana kasnije, u lijepu ranojesenju noć, tri ure po smiraju sunca, lisica tri puta zaštekće pod zidinom s juga, otvaraj vrata, ulazi u mraku. – Pozdrav svijetli župane i Misse Dominice, go-vori mlađahni Domagoj. – Otac mog oca Vas željno iščekuje.

Ne traži da se razoružamo, što ne bismo ni učinili. Dobar znak.Ipak sam popričao s Bogom prije odlaska. Ponio onu moju

spadu letjelicu. Nisam Ga puno propitkivao već sam se samo ponadao da je stigao čas moje konačne odmazde.

Govori mladi župan Domagoj: – Premili Gospodine! Otac mog Oca želi Vam dobrodošlicu i ugodan boravak. On se već povukao na noćni odmor, a i Vi ste sami dali do znanja da se Vaš dolazak ne vješa na velika zvona. Tako ćemo ujutro obaviti posao kako nam naređuje čast i Bogovi.

Želim mu laku noć i povlačim se u udobnu kamenu izbu. Ono moje dolje uz more nije ni slika Kninu. Kakova li je samo to tvrđava, koliko li izbi i ložnica, koliko li tornjeva i nazubljenih zidova! Jednoga će dana Domagojev suri Knin biti opasnim ta-kmacem Trpimiru i kamenom Klisu.

U mraku milujem spadu. Dodirujem držak, lagano prelazim prstima preko oštrice ispod poprečne ručice. Nije neoštra. Lijen sam od puta, nisam li ušao u treću dob, inače bih posegnuo i opipao vršak. No nije potrebno. Momci su naoštrili spadu i da ih nisam ni pitao. Znadu što je cilj ove naše misije.

Prije odlaska u kraljevstvo snova, pitam Njega u vreći.Pitam, pitam ponovno, pa još jednom. No Bog je zanijemio.Kažem: Pa nećeš me valjda sada napustiti. Hej, gdje si?

311

Moj Bog šuti.Ne ljutiš se valjda na mene.Šuti.Činim Tvoju volju.Sveudilj šuti.Kad sam išao na Astulfa, nisi šutio.Da li me čuje preko brda i dolina? Da li se ljutiš što te nisam ponio sa sobom? Ti si Bog, Ti sve

znaš, sve vidiš, što je tebi nekoliko kamenih izdanaka!I tada čujem glas, ako je to glas, a svakako ne glas Njegov. Ču-

jem ga, ali ne razumijem? Kao da je to glas mog tasta, Jurja Jarila, ali na jeziku koji mi je stran. Meni koji razumijem slavenski, fra-nački, bavarski, karantanski, langobardski, dalmatinski, rimski...

– Ako si Juraj Jarilo, ako je uz tebe voljena mi supruga i ne-prežaljeni sin, što ne kažeš jasno.

Ništa. I on je zašutio. Kažem: – Oče, majko, na onome svijetu, pogledajte me na

kušnji. Moj Bog me je napustio. Juraj Jarilo mi govori nepozna-tim jezikom. Recite!

Mrak ne odgovara.Obraćam se mraku: – Ako ne odgovaraš, razmakni se i neka

bude svjetlost.I mrak šuti, a ja se pomalo ljutim. Kažem: – Ako nitko, baš

nitko ne želi sa mnom općiti, ja idem spat, a vi svi kako znate. I tako padam u duboki, mekani san.

Domagoj kaže: – Gospodine župane, ostanite ovdje iza ovoga zastora. Ovdje je prorez, sve ćete vidjeti, sve ćete čuti. Postupite po volji.

Vrag je ovaj malešni Domagoj. Nije mu, mnijem, niti petna-est ljeta, a vlada se kao zreo muškarac. Kapa dolje Ljudemislu, no ipak me i to brine.

Za brige nema vremena, jer se u prostoriji ispred zastora čuju koraci, micanje stolica, i konačno glas, tako dobro poznati mrski mi glas.

– Predragi prijatelju, da li je konačno stigao župan dridski?– Nije, ali očekujem ga tijekom dana. Tako je dojavio mojim

glasnikom.

312

– Nadajmo se da će tako i biti. Jer vremena nije za gubiti. Da uspije, naša stvar mora ići brzo. A bez župana dridskog se ne može.

– Dijelim Vaše mišljenje o dičnom Tugomiru.– Čovjek koji može sve postići, samo kad bi to želio!Shvaćam zašto je Bog zašutio, zašto mi se Juraj Jarilo, tko već

bio da bio, obratio na nepoznatom jeziku, zašto je mukom mu-čao mrkli mrak! Tugomire postigni što želiš!

Odlučno, ali bez buke odmičem zastor i zabadam Siščaninu spadu među pleća. Nije me briga. Zabio bi mu je u srce, da mi je okrenut licem. Spada bode, uvlači se, osjećam kako mi želi izle-tjeti iz ruke i potražiti izlaz na drugoj strani. No nema potrebe. Poslu je kraj.

Obuzdavam je i tek se sad obraćam mom gostoprimcu: – Presvijetli župane, postigli smo čemu smo težili.

Ljudemislu se na licu razvezuju starosne bore, šapuću stihove olakšanja.

– Presvijetli župane, zahvaljujem Vam na razumijevanju!Truplo smo predali zemlji u pratnji nekolicine najvjernijih is-

pod zida na sjevernoj strani strmine. Zagladili smo zemlju, Lju-demisl, Domagoj i ja, i time je ovoj priči kraj.

Ne mogu vjerovati, zaista ne mogu vjerovati.Lipanjsko sunce me nježno gladi kroz košulju, pecka potilj-

kom. Vjetrić, topao a ipak svjež mota mi se kosom i ušima, ujed-no me grije i hladi. Ptice su zašutjele, tek tu i tamo iz gore za-zvoni krik jastreba. Miris mladog lišća, mirisi paprati i zagrijane zemlje. Miris ljeta, mladog ljeta.

Krenuli smo iz priobalja prije nekih dva tjedna. Nek poja-snim tko smo ti «mi». Desno uz bok stoji moj sin, čvrst i nepo-kolebljiv vojnik najveće armade u Europi. Do njega, možda tek pola koraka unatrag, nećete mi vjerovati – Otac Martin. Tanak ko večernja sjena, koščat, britak. Zagazio je u četvrtu dob života a ipak se mota posvuda kao svih ovih desetljeća što smo pod ka-pom nebeskom proveli zajedno. Jaka franačka prisutnost, nema šta, lijeva i desna prilika iz toliko spominjane trodijelne slike.

Uz lijevo mi rame, opet nećete lako pogoditi – Dux Paulus.Do njega Lakan, mlađi sin Bana Hakana i Gospođe Leke.

313

Nitko od naših prvaka iz priobalja nije izrazio želju da krene na put.

Vladislav nas je blagoslovio. Čudimir mi zaželio sretan put. Isto tako i Mislav koji se raduje povratku sina s predivnom brač-nom družicom, Karolinom koja se sad zove i Slava. Prij nekoliko mjeseci vjenčao ih je Otac Martin u Indenu, obljubljenom gradu Cezara Klovisa. Nagrađena je Trpimirova hrabrost i revnost za Imperij tijekom nesretne sisačke pobune.

Išli smo u klance gdje nas je dočekao Lakan, prenio pozdrave roditelja koji su u godinama kad napori više ne gode tijelu (to su i moje godine!), a naravno Hakan ne pušta mladog bana u pustolovine od kojih njemu baš nikakve koristi. Zatim smo išli do Kolape gdje u nju utječu četiri rijeke, no ovdje nismo presje-kli ispod padine Vještičjeg Brda, već krenuli niz vodu, prema Si-sku. Ondje, unutar dijelom razvaljenih zidina jak franački kon-tingent pod Adalberom. Požalio sam što više nema Anskgara, što je Ansfried, rekao mi je otac Martin, daleko, u Friziji gdje ga je Cezar nagradio imanjem uz sive valove Sjevernog mora.

U Sisku je dosta nova i skladna bogomolja, kažu da su je do-vršili oni isti majstori patrijarha Fortunata koji su utvrđivali Lju-devitove gradove, uključivo Susjedov gradić i Lovisov tvrdalj. Adalbero nas je primio u istoj zgradi, u istom prostoru gdje smo vijećali s Ljudevitom i njegovim ocem i bratom, i gdje je Juraj Ja-rilo jednim zamahom spade odvalio glavu Nikoli Polibiju. Adal-bero se poveselio Trasimundu, jer će po njemu zatražiti pojača-nja. Pogani Bugari pritišću na istok Međuriječja, što znači da će se neko vrijeme Franci i Romeji nazivati saveznicima i braćom.

Ljudevit je ostavio kaos. Svako bezvlađe, pa i ono najbolje (ako takvo postoji) gore je od najokrutnije vlasti. Gledam pred sebe, i jasno vidim.

Nije prvi put. Pred Zabrežjem stao mi je dah, a Dux Paulus se rasplakao kao dijete. Nije ostalo ni kamena na kamenu! Niti traga urednim kućama od lijepo tesanog drva na čvrstim kame-nim temeljima, ponosnoj ekleziji ispred koje su bile sahranjene kosti mojih predragih. Grobovi su jednako razvaljeni a kosti i pepeo raznijele su zvijeri i vjetar. Tek tu i tamo u šikari iz kojih psiču zmije i štekće šakal i lisica naziru se humci; tu nekoć bijaše uredna palisada. Pridružujem se u plaču Duxu Paulusu.

314

– Ovdje – kažem Trasimundu Tugomereisu Gallusu, mome sinu – ovdje!

Šikara, raščupano drveće, nagorjeli trupci; hrpe nečega ne-raspoznatljivoga, zemlje, razbijene opeke, nagorjelih greda. Uzalud tražim okom na trupcu malog zelenog Velesa. Ovu pu-stoš su valjda i zmije napustile.

Još u Sisku upozorili su me da je u Prigorju sve porušeno, da se nije sadilo niti sijalo godinama, da se narod razbježao i da se zasigurno neće vraćati. Tek su na Gradiću ostali vječni zama-zanci, sad pod strogim nadzorom Adalberovih Franaka.

Mračne škulje između rogatog bilja, krhotine opeke, polo-mljeno granje. Negdje pod tim neredom snivaju snove moji Sta-ri i Novi Dvori. Okrećem se Trasimundu sa željom da ga u sve to uputim. Ovdje je prije nekoliko godina stajala njegova majka, promatrala s radošću plamen i s veseljem slušala vrištanje onih koje je taj plamen gutao. Zatim je odjahala u neki klanac gdje su je sa svima ostalima posjekli Ansfired i njegovi bojovnici. Za Trasimunda Trugomira ja sam začetnik te nesreće, napustio sam njegovu majku, nisam ozakonio potomstvo o kojemu nisam znao ništa. Hoće li povući bodež i zabiti mi ga u leđa? Motrim i shvaćam da nije lako čitati misli moga sina.

Tugomir ne povlači bodež, ne urla, »eto ti, zločinče, eto ti što si zaslužio», već pažljivo mjeri okom onu beznadnost pa kaže: Radberto, uzmi trideset momaka. Odložite na dan, dva spade i koplja i pograbite pile, sjekire i motike. Mi ćemo se vratiti u naš stan, a ti nam javi kad si sve ovo raščistio. Valja vidjeti što se tu može učiniti. Položaj je sjajan, zašto ga ne koristiti ako je to moguće.

Moj sin Tugomir želi raščistiti Nove i Stare Dvore. Što, zaboga, smjera?

– Dozvoljavate li Gospodine da se postupi kako sam rekao.Ostao sam bez riječi, što mi se, kako sami znate, vrlo rijetko

događa.Brišem suze rukavima, istjeravam zadnji jecaj iz grla, pokuša-

vam se stresti, ispraviti, uhvatiti sina za nadlakticu. Pokušavam istjerati riječi iz ograde zubne.

Gledam nered pred mojim stopalima. Sunce pomalo tamni, u okviru visokog drveća javlja se nekakva narančasta luč, njeno

315

svjetlo zadire u sjene med trupcima, one gomile ničega tope se pred mojim raskolačenim očima i iz zemlje, sive i nabijene, s kamenog temelja sa žućkastim odsjajem izrasta, izrasta, izrasta plot, palisada, zid, drveni, raste, raste, raste, a s neba, iz tamno plavog tuljka silazi, silazi, silazi; da, silazi krov pokriven daščica-ma, sjeda na zidove, opliće se dvorištem, oko ovog pak se svija ograda od zašiljenih kolaca, vršci im sjaje zagasitom crvenom bojom. I u sred tog šarenila i sjaja, u maglici te zagasitosti, nazire se lik, providan, žućkast, lelujav, govori, odnosno šapuće, meka-no ali tako glasno da ga jako dobro čujem i razumijem: «Tugo-mire, vratio si se kući, ali to više nije tvoj dom, jer mene nema, nema, nema...»

Obaram oči i kad ih podignem preda mnom crne škulje iz-među nagorenih trupaca, polomljena opeka i korijenje drača!. Ridam ko ljuta godina, ridam neutješan, jer sve sam to ja skrivio. Pa da se onda vraćam? Kako bih ovamo Anežu i malenog Bra-nimira? Već sam jednu obitelj upropastio, pa da sada i drugu?

I tada govori nešto iza mojih leđa, mnijem: to je konačno moj Bog koji šuti već dugo vremena, od dana kad smo Ljudemisl i ja odaslali Ljudevita na drugi svijet.

Govori, govori, govori, kaže, nisi ti ništa upropastio, pa nisi niti bio ovdje, da jesi bilo bi drugačije, no drugačije nije moglo biti.

Osjećam ruke pod pazuhom, mora da sam klonuo na koljena i sada me podižu, moj sin me podiže, i ja kažem: – Kada se bude čistilo neka se pripazi da se ne bacaju ploče i grede ma i na pola i više izgorjele, jer na nekima je ukras koji su stvarale ruke vještih majstora. Neka se ne baca kamen i opeka ako na njima ima traga umjetničkom rukopisu. Nek se posebice pripazi da li se može pri Starom Dvoru naći kamena slika jaganjca božjeg jer tu je bila od pamtivijeka slaveći Gospoda, pa što da tako ne bude i vazda. Ili barem njeni ulomci i krhotine, da nas štiti od zla u budućnosti. Zahvaljujem svima, Gospodo, na trudu – unaprijed.

Sredinom popodneva krećemo kući, to jest preko gore, u Lo-visovu tvrđu, koja je preživjela nemirna vremena, gdje nas čeka Dobroslav, sin Vardana, gdje u selima i zaselcima djeca viču, krave muču, a srp šišti u debelom lugu. Gdje vješti majstori iz Foruma Julijevog popravljaju veliku crkvu i rese je predivnim

316

rezbarijama u bijelom kamenu, a drugi ih zatim boje crveno, pla-vo žuto da sjaje u čast i na veselje Isusa Krista Spasitelja Našega i Klovisa Cezara po komu tvrđa i nosi ime. Tu je jedino mjesto gdje se može u miru noćiti, gdje ima hrane i čiste vode u izobilju, gdje je preživio svijet koji sam s mukom pokušavam stvoriti. Tri decenija kasnije opet u Lovisovoj tvrđi, s Tugomirom na desno i Ocem Martinom na lijevo primit ću za koji dan vijesti od vrlog Radberta, poručnika Trasimunda vojnika Gallusa, da su Dvori očišćeni po mojim uputama i da...

Penjemo se blagom dolinom koja iz Vidova sela vodi u nisko sedlo zapadno od Lipe sa dva roga, glave i nosa Boga kačeca. Sjene su duže i dana još ima na pretek. Do večere smo na sigur-nom. I kao da me nešto počinje veseliti. Penjemo se, a vojnik Tugomir govori:

– Znam, oče, da se ti više nikad nećeš ovdje nastaniti. Ne bri-ni. Ja ću se zauzeti za Saviju i za doline našeg Podbrđa.

Za pola sata sunce će utonuti iz niskog hrpta otoka, dići će se večernji maestral, zahukati ćuk na čempresima. More će se još ugrijati kasnim sunčevim zrakama i blažiti tijelo koje već i sada uživa u dodiru tople morske vode, tek zamjetnom dašku povje-tarca koji nosi miris smrče i smilja i u zelenom odsjaju pješčanog dna. Baš kao pred, koliko?, gotovo pola stoljeća moje se tijelo spaja sa slanom vodom i upija svu njezinu čistoću i zdravlje. Možda sam zato tako dugovječan i, moram se smjesta pomoliti Mome Bogu, čvrstoga zdravlja. More, sunce, Aneža, djeca, ro-đaci, časti...

Na zaravanku nad liticom, u kruni četinara, zlate se u sun-cu zidovi dvora moga oca. Naravno, popravljani su, proširivani, uljepšavani. Kod Sv. Martina sad stoluje Mislav, knez Hrvata, muž moje sestre Tuge, otac Trpimira, bračnog druga moje pre-mile Karoline koja se sada i ne zove nego Slava, majke Petra, Vojnimira, Maruše, Zdeslava i, uskoro, gotovo nevjerojatno, još jednog malog Hrvata ili Hrvatice. Nisam nikad pomislio da bi moja vitka, božanska kćer mogla na svijet donijeti toliki plod, božanski plod, koji će vladati ovom zemljom i ljudima dovijeka.

I ovim morem.Pitate me od kuda toliki optimizam?

317

Pogledajte!Malo niz žal nježno se ljuljuškaju tri ponosne dvoveslarke

galije s prostranim pisanim jedrima. Na onoj posebno lijepo do-tjeranoj bijela zastava s crvenim križem, koji u šapi drži nako-striješeni, zubati lav. Pax tibi Marce Evangelista meus došao se pokloniti knezu Hrvata i Sucu Morjana. Lagune doplovile pod poljičke čemprese da smjerno zamole mir i prijateljstvo. Kad po-mislim da sam ja, pa i neki drugi, još pred pola stoljeća čučao iza Karpata. Kad utone sunce, brodica će na obalu prenijeti duxa Pietra Tradonika, poglavara Venecija kojeg će večerom ugostiti Svijetli Knez Mislav i Vrli Sudac Družak. Tugomir župan dridski bit će poglavarima ne do koljena već ponosno uz bok. Moje se prisustvo traži i cijeni.

Nije mi udarilo u glavu. No s godinama postajemo svjesni svoje vrijednosti ako je imamo. Ta nam svijest daje pouzdanje, a to pouzdanje skromnost. Ne moramo se razmahivati, razba-civati riječima, uvijek trčati do govornice. Naše su riječi skupe i dragocjene, ne smiju se jeftino odašiljati u vjetar. Naša su djela rijetka i spomena vrijedna. Na njih se željno čeka, a kad se do-gode postaju povijest naroda. Naš savjet se prima bez opoziva.

Nije mi udarilo u glavu no malo sam se zaletio. Vratimo se u Lovisovu tvrđu pred petnaestak godina, u ono ljeto poslije sla-manja Siščaninove pobune, poslije njegovog tajanstvenog pogu-bljenja za koje se danas vjeruje da je bila kazna izravno iz Gos-podinove ruke, do onog mog plača nad ruševinama mog života i jedinog doma koji sam poznavao i priznavao.

Mnogo se toga desilo u tih petnaest godina.Trpimir je za nagradu za junačke i mudre čine tijekom po-

bune zaprosio ruku Karoline Slave. Vladislav je voljom naroda i Cezarovom milošću postao knez Hrvata kad je Svijetli Knez Borna otišao u miru k Gospodu. Ako je itko išao u miru, bio je to Knez Hrvata. O Borninom sam se značaju već više puta izrazio i neću se ponavljati. Sin mu je nastavio vladavinu s istom krepo-šću i vještinom, no bez muškog potomka. Kad je i on otišao u miru k Gospodinu, Mislav je bio logičan izbor. Potvrdu Cezara nije se niti tražilo.

U Kninu Gospodu je otišao mudri Ljudemišl, a mlađahni mu unuk Domagoj preuzme župansku čast. Oženio je najmlađu

318

Vladislavovu kčer, Nemiru, pa se tako i on vezao uz vladarsku obitelj. Moj Branimir lijepo raste, a znam na koga je bacio oko, no neću vam još reći. Da se ne urekne.

U Zadru narod izabra za stratega Brijenija, čovjeka odlučnog i mudrog, u zrelim godinama; više-manje svi znamo da je to tek spona između vremena Paulusa i njegovog sina. Kad Majo još malo poraste i dozreli, kad se Brijenij odseli k Gospodu, imat ćemo u Zadru dobre prijatelje. U taj se grad ionako navelike use-ljava naš svijet iz zaleđa, uči romanski, oni uče slavenski i nitko se tome odviše ne čudi. Gospodinu je otišao i dični moreplovac Hermagora, no Gervazije ga slijedi u stopu. I on će biti danas na svečanom obroku. On je izgradio Svijetlome Knezu mornaricu na kojoj mu zavide Venecije i Romeji, a pri tom se združio i s morjanskim Sucem, doduše još štovateljem starih Bogova, no pomorcem kakvom nema para, mudar potez koji dovodi prko-snog Venecijančića da se pokloni našim jadranskim visostima. U gorskoj banovini, Ban Hakan i Gospođa Leka također su otišli k Gospodinu doživjevši brojno potomstvo i unučad. Da, nećete vjerovati, mladi Majo bacio oko na Diljku, kćer Bana Pribine!

Ako sam što smetnuo s uma – um mi je bistar no zapažam da lakše zaboravljam – dodat ću kasnije. Također, kasnije ću Vam pričati o onome što se dešavalo u Panoniji. Da ne zabora-vim, unaprijedio se i moj Bog. Vješti magister Ivan, i on učenik sjajnog Gumpertusa i onog drugog Ivana, začetnika naše um-jetnosti, izradio je lijep okvir za Mog Boga i stavio ga nad oltar eklezije Sv. Petra u mome Dridu. Moj Bog sada ima svoju kuću, nije više u vreći, no ja sam naučio da s njime razgovaram i da mu se molim kad sam i daleko od njega, baš kao kad sada plutam blagom površinom ovog poljičkog raja.

Moj Bog je sada priznat kao Spasitelj, no on je još uvijek Moj Bog. Nadam se da razumijete što mislim. Bože Moj, na svemu ti hvala!

Da ne mislite da je bilo lako.Tjedan dana po dolasku u Lovisov grad stiže glasnik od vrlog

Radberta. Nek njegov Gospodar zna da su dvori raščišćeni i da se mogu, po volji, posjetiti. Nismo dangubili. Već drugog smo jutra jezdili put dvoroge Lipe, pa na drugu stranu uz Mokošin izvor gdje je sada oltar Naše Gospe, ispod brdašca na kojem je neki

319

stari kip, Bog te pitaj iz kojega vremena, danas vjeruju da je to Sv. Mihovil zaštitnik raskršća, dolje do Vidova sela, pa klancem ispod Gradečaka do SS. Šimuna i Jude gdje se još nije obnovila župa i crkva, kroz Bačunovo selo i evo nas do Crne Vode i sada se s mukom uspinjem uzbrdo, srce mi tuče, u grlu me davi, molim se Spasitelju, Bogu Svom, Perunu i Velesu i onda smo na vrhu, na zaravanku gdje su bili Novi Dvori, trava pokošena, žbunje po-čupano, šuma posjećena i razrijeđena kako se to radi u dobrom gospodarenju. Zemlja iznjedrila svoje lice i kosti i suha diše oslo-bođena zelenog tereta. Dalje put do prokopa, pa most od svježe otesanih balvana i zatim Stari Dvor. I tu mi se srce zaista penje u grlo, hvata me sumaglica, no moj sin me hvata ispod pazuha s jedne, Dobroslav Vardanov s druge, Hakanov Lakan i vrli Rad-berto uz njih i tako ostajem na nogama, borim se za zrak, pa se onda polako vraća svjetlo dana, otkucaji srca zadobivaju svoj uobičajeni ritam, dan se rasvjetljuje i tu su preda mnom konačno i veći ostaci spaljenog drva i začađene opeke i kamena.

Oslobađam se ruku mojih prijatelja, istupam korak naprijed i gledam.

Na jednom mjestu Radberto prikupio neizgorene komadiće, no gledao koliko hoću, ne vidim niti traga onim divnim rezbari-jama. Na hrpu Radberto posložio opeke, no ne vidim niti jedne cijele. Do njih gomilica razbijenog kamena, a gdje je moj Jaga-njac Božji. Dobar kamen i dobru opeku odnijeli tko zna kamo. Ili su Mog Jaganjca u bijesu na Nove Bogove razbili u najsitnije iverje. Kao da su novi bogovi išta gori ili različiti od starih!?

Nema, ništa, ništa.Oči mi se privikavaju na zeleni polumrak ispred zastora

debelih trupaca i teških zelenih krošnji. Gledam, prodirem okom i tada vidim: u onom sjeverozapadnom kutu negdanjeg dvorišta, gdje je bila naša ložnica, ostatak drvenog zida do visine mojih očiju. Sam Bog mi je sačuvao mjesto najsvetijih tajni, stao ispred ognjenih jezika, pljunuo u njih i ugasio ih prije no što su progrizli svojim plamenim zubom zid moje riznice.

Ne vrijedi to vješati na velika zvona pa se stoga okrećem i kažem sasvim mirnim i svečanim tonom:

– Najdraži prijatelji! Doveli ste me na mjesto moje najveće životne nesreće, podijelili ste sa mnom moju neutaživu bol,

320

vašim ste marnim rukama unijeli red u djelo zločinca. Vratili ste mi vašim predanim radom što se moglo vratiti. Znajte da sam Vam svima od srca zahvalan na trudu i harnosti. Nek Vam Spasitelj bude na pomoći u času posljednjih nada. A sada Vas molim da mi učinite još jednu ljubav. Ostavite me ovdje na čas samoga, nek jedino velevrijedni vojnik Trasimund Gallus ostane uz mene kao pouzdanik u teškom trenutku i svjedok moje boli, ali i iskupljenja.

Obaram oči, slušam lagano mrmljanje glasova, škripu koraka na suhoj zemlji i onda mi Sunce svojim trakama dojavljuje tišinu i samoću.

Uzimam za ruku svoga sina, Tugimira vojnika Trasimunda Gallusa, uzdanicu i mišicu Velikog Cezara i kažem:

– Dođi, sine, nešto ti želim pokazati. To moraš znati ako zai-sta želiš pomoći našoj Saviji i našemu Prigorju.

Stojim pred onim drvenim zidom. Opaljen je, osmuđen, no čvrst, bez pukotina. Zatvaram oči i prelazim prstima poznatom mi površinom. Ovdje, evo ovdje, lagani pritiska. Ništa! Ipak su potresi, rušenja i paleža učinili svoje.

Kažem: – Vojniče, sjekirom udri ovdje, ovako, malo... malo više...ovako. I ne prejako.

Tugomir pozorno cilja. Tres! Daska puca. Tugomir podiže sjekiru no ja ga zaustavljam. – Dosta...

Hvatam odlomljeni kraj i oprezno ga povlačim k sebi. Puca i otvara prostranu ranu. U njoj dobro mi poznati čepovi. Prilazim i duboko dišem. Zašto sam tako uzbuđen. Dobro znam što je unutra ako je još uvijek unutra. Kažem: «Bože Moj, budi svje-dokom jednog neobičnog čina. Možda nađem one spise iz kojih sam učio jezik Romana i Latina, za koje nisam puni mario. No bili su sveza između mene i nje. Tek sada znam što sam izgubio. Pomozi mi!»

Gledam te čepove. Polagano, polagano, polagano se prikra-dam i još polakše: zlatno žito, zelena gora, plavo nebo, zlatno sunce. Boje se sasvim dobro raspoznaju.

Eto!Usprkos paleža i rušenja, našeg nasilnog pristupanja, daska

se bešumno izmiče. Pred očima onaj tajnoviti procijep.Uz rame osjećam disanje moga sina.

321

Kažem: – Sine, ne trpaj unutra ruku! Tko zna što je unutra. Odnosno, ja znam, no tu se palilo i rušilo. Može biti koloplet najljućih zmijurina.

Uzimam sjekiru u svoje ruke i udaram na mjesta za koja vjeru-jem da će najbrže popustiti. Desetak udaraca, ne baš odviše snaž-nih i zid se lomi. Pred nama sad veći, ružan i nepravilan procijep. Kraj, jer tu neće biti popravaka. Kraj! Kraj svemu što se ovdje do dana današnjega desilo. Bez riječi Tugomir se prigiba i oprezno iz škulje vadi onaj svitak. Zatim oprezno rukom ispituje dno skrovi-šta, lice titra osmijehom, i evo, pregršt sitnih zlatnika. Brojim ih, šest, sedam... osam! Sve što je ostalo od Valerijskog blaga. Dobro smo izračunali. Izdržali su do kraja. Ili do početka nečega novoga.

– Ovo je sada sve tvoje – kažem sinu. – Zamotaj i sakrij, a ja ću ti kasnije, nasamu, ispričati što je to. – Ako netko od naših za-pita što smo radili reći ćemo da smo pokušali vidjeti da se negdje ipak ne kriju kakve rezbarije.

Suze mi naviru na oči, no osjećam da nisu to suze bola, već suze radosnice. Danas smo ja, Tugomir, sin Tugomira glavara Tuginog plemena i još uvijek naslovno njegov glavar i sin moj, vojnik Cezarov Tugomir znan kao Trasimundus Gallus razvalili savijsko svetište Jurja Jarila Valerija i njegovih predaka i od kraja učinili početak.

Kažem grleći sina: – Sretna li je Panonija što je našla tebe.

Navečer istoga dana u lijepo uređenoj izbi Radbertovog tvrdlja na Gradiću otac i sin ispijaju sasvim dobru jabukovaču iz lijepo ocakljenih glinenih čaša. Nitko ne umije stvari tako urediti kao Franci. U nekoliko mjeseci po slomu pobune Radbert je sagra-dio jaku tvrđu na sjevernom kraju brijega, one je musavce otje-rao u blato na jugu i sad Tugomir i Tugomir Trasimund Gallus uz miris žestice promatraju kako sjaj zlata zamire na kasnom nebu nad šumovitim hrptom na zapadu.

Radbert nas je ovdje smjestio, nahranio, dao nam pehar že-stice i vrlo uviđavno ostavio nas na samo. Kao što znate nikad nisam bio odan pijanstvu. Pod stare dane ljudi se obično propiju kad ne mogu ništa drugo, sjede u zapećku, liju u se pivo dok ne poblesave i ne umru. Meni od kako sam ušao u treću dob žesto-ka pića sve manje prude. No ovo je poseban čas. Dogovaramo

322

se o budućnosti, moj sin za kojeg nitko ne zna da mi je sin, i ja, Tugomir, otac njegov.

Govori Tugomir Trasimund Gallus, sin moj: – Oče, zar zaista ne želiš ovaj svitak?

Kažem: – Ne, ne želim, Tugomire, sine. To je priča iz prošlo-sti. Kad sam kao mladić kretao iz Zakarpaća, otišao sam u bu-dućnost. Još uvijek gledam u budućnost. Stvorio sam tebe za budućnost. Prošlost ona nije moga roda. Jest da je roda koji mi je bio najbliži i koji ne mogu prestati oplakivati. Ali to nije moja prošlost, za koju, da ti pravo kažem, i ne marim.

– U tom slučaju, oče – govori moj sin Tugomir Trasimund Gallus – uzeti ću i čuvati taj svitak. To je i moja prošlost jer je moja... majka bila domorodac. Nije od istog roda, ali je od istog naroda. I ja ću nastaviti tu prošlost ovdje u Panoniji. Sa zadovolj-stvom moram reći da je moj skrbnik, veliki Angilbert, prije no što se oprostio od ovoga svijeta savjetovao Cezaru da me postavi zapovjednikom združenih snaga u Panoniji, ako ja tako zaželim. Odlučio sam: ostajem ovdje u Panoniji kao zapovjednik združe-nih snaga. Zaustaviti ćemo pohotne pogane Bugare i Panoniji vratiti mir i nekadanji sjaj.

Nisam siguran zna li što ga čeka, no kažem: – Sine, ponosim se tobom. Bilo bi mi draže da si sa mnom do prešumnog mora, no ja ovdje ostati ne mogu. Nadam se da ćemo se viđati, a molit ću Boga Svog da ti bude na usluzi.

– Sigurno ćemo se viđati – govori moj Tugomir i ponovno puni čaše. Miris zrele jabuke širi se izbom, titra u polumraku. Za koji će nam čas donijeti luč ili lojanice. – Već na proljeće morat ćeš u Panoniju da mi budeš na mome vjenčanju. Zaprosio sam Godeslavu, kćer tvoga prijatelja Vardana. Klovisov tvrdi gad bit će naša bračna ložnica i glavni stožer naših združenih snaga.

– Sine moj, srećo očeva, nisi mogao bolje učiniti. Imaš moj blagoslov i sve blagoslove Boga Mojega.

Vani, na stepenicama, tuckaju čizme, sjaj plamena šulja se podom, sad-na vrata će se otvoriti. I evo: a na vratima Otac Mar-tin i Dux Paulus! Svaki u ruci ima po dvije lojanice u glinenim stalcima. Jednu za sebe jednu za nas.

Govori dični svećenik Otac Martin: – Dična Gospodo, go-vorio je slavni Radberto da će Vam donijeti svjetla, a mi, budući

323

željni Vašega društva, ponudili se da budemo izvršitelji njegovih namjera. Šalje Vam pozdrav i želi ugodan noćni odmor...

Podiže nos, traži okom i opaža vrč.– ... Svetoga mi Gregorija, zaštitnika franačkog naroda, ovdje

dobro miriši. Ded natoči i crkvi da se uzveseli uz državu.Sin moj uzima dvije čaše s police i toči jabuku Ocu i Duxu.– Živjeli...– Za sve nas...– Za Franačku, za Cezara, za Hrvate, za Panoniju...Govori Otac Martin, obraća se mome Tugomiru: – Pročulo

se, vrijedni vojniče, da ćete prihvatiti imenovanja zapovjednika naših snaga na terenu. Čestitam Vam na odvažnoj odluci. Eto, i ja sam odlučio do ponovno pokušam služiti zemlji Panoniji, prevesti je iznova na Sveti Krst i civilizaciju. Nekoliko dobrih ljudi ostalo je na Susjedovom gradu, pazili su na moju špilju, pokrpali što se moglo od bogomolje, a pobožni Vardan poslati će mi svog čovjeka iz Lovisove tvrđave da sve to privede kraju. U mojoj je špilji sada obitelj Bogu milih ježeva; jedva čekaju da čuju riječ Gospodnju.

Mogu reći: laknulo mi je pri duši. Ako se Otac Martin vraća u svoj brlog, Franačka se moć odlučila. Dosta je bilo markgro-fofske nesposobnosti.

– Dosta je bilo gluposti i nemara – kaže Tugomir. – Uvjera-vam Vas, Sveti Oče, čvrsto sam odlučio istjerati bezbožne Bugare iz dravske ravnice i prisavskih brda, na čast i diku sebi i svojim vojnikom, a na veselje i dobrobit Cezara i svekolikog carstva.

– Nećeš sam sjutra put prešumnog mora – javlja se Dux Pa-ulus. – Vjeruj, niti meni nije lako gledati kako su pogani divljaci satrli plod mojih napora. No vraćam se veseo i osokoljen. Usput zaustavit ćemo se kod junačkog doma Bana Pribine. I odanle povesti djevojku. Moj Majo zaprosio i dobio ruku prelijepe Dilj-ke, kćeri časnoga Bana!

Mislim: Madije i Diljka! Bože moj više ne u vreći već sada na oltaru, kako li nas je združila ona nesretna pobuna. Nikad više!

Nikad – dokad!

Jutarnji je maestral pao i kanalom se penje levant. Galije podižu pisana jedra, vesla se zabadaju u mirnu površinu. Dux Tradoni-

324

ko će sad radom božjeg povjetarca i snagom ljudskih mišica put dalekih laguna.

Dux Venecijanaca se izgrlio sa svijetlim knezom i dičnim iu-dexom. Učinjen je čvrst zavjet da Hrvati i Morjani neće robiti Venecijanca kad brodi pored naše obale tražeći Konstantinov grad ili vraćajući se s dalekog Levanta; niti će Venecijanac sme-tati miran život priobalnih Dalmatina i Hrvata i neće iskrcavati oružnike za ubijanje i pljačku. Što će trebati mornar Venecija, pošteno će platiti, a naš podanik će ga opskrbiti uz poštenu cije-nu. Savez zauvijek – dokad!

Nije važno. Trajati će neko vrijeme. Sjetite se onog tipa što je pred desetljeća došao da se spori s nama oko granica romejskog nazovicarstva. Tada smo odlučili da ćemo se opet sastati da pre-tresemo dalje korake. Nismo nikad. Bugari su pritisnuli Romeje pa su ti postali popustljivi prema Carstvu. Vladislav je vladao mirnih petnaest godina. I ovaj će se dogovor poštovati, pa zabo-raviti, pa obnoviti, pa kršiti. Dok Venecija ima lađe, dok Hrvat i Morjan imaju lađe, dok ih je približno isti broj, mir će vladati otočjem i kanalima. Pax aeterna!

Osjećam ruku na ramenu, čvrstu, tvrdu ruku starca poput mene.

– Jesil zadovoljan, Tugomire?– Jesil ti, svijetli kneže?– Dok nam Gervazije gradi i oprema brodove, dok nam vje-

tar puni jedra, zadovoljan sam.– U tom slučaju i ja.Mašemo za pozdrav galijama koje kao tri omašne guske bro-

de prema širokom moru. S krme one prve, najveće, odmahuju Duka Tradoniko i družina.

– Pax aeterna – kažem.– Ako tako kažeš – kaže presvjetli knez.Večeras, ne večeras, sutra, nisam više tako brz, tako otporan.

Treba mi cijeli dan do Drida. Dakle sutra se vraćam Aneži, Bra-nimiru, Bogu svom.

Aneža je zaslužna što se moja starost odgodila. Bilo mi je dano drugovati s potomkinjama boginja, i samim božanskim stvorovima. Plod jedne od njih, a možda i moj ako nisam bio tek oruđe u rukama nekog božanstva, negdje je iza zida kurtisa

325

put kojega moj vršnjak Mislav i ja polagana hodimo. Tamo je sa svojim suprugom, nasljednikom vladarskog trona, mudrim i odvažnim Trpimirom. Karolina Slava više nije dijete. Nije ona prozirna božanska paučina koja se isplela u sretnom času zbli-ženja božanske krvi njezine majke i vatre mojega, možda ipak ponešto božanskog bića. Slava je dozrela, prekrasno se razvila, ne bi joj nikad rekao da je majka četvero djece, i da upravo sada nosi i peto. Kakva rod! Pet puta zatrudnjela, nikad ne izgubila, a svi preživjeli djetinjstvo! Kapa dolje i Trpimiru. Niti on nije više dječak. Poput moje Aneže, Slava će ga držati vječno mladim. Moja će krv sjediti na tronu zauvijek.

Aneža nije dijete Bogova. Kćer je ribara ili poljodjelca, naših pokorenih slugu. No kakva se vatra, kakva ljepota krije u tom kolonskom tijelu. Kakva britkost, a kakva širina, radost duha. Kad sjedne na ležaljku, malčice pa više i više raširi koljena la-gano tonući med pokrivala... I u nju je neki Bog morao ucijepiti iskru samo da bi meni život učinio sretnijim i dužim. Možda moj Bog da me nagradi za odluku da je prihvatim, da posinim njezino djetešce. Ne znam kome to zahvaljujem, hvalim Bogu Svom ali i svim drugima koliko ih ima, a to ne zna nijedno ljud-sko stvorenje. Anežo savršena... sretan li je moj život i vijek.

Sretan je i moj Branimir.Kad ga gledam koji put ne mogu povjerovati da mi nije sin.

Toliko mudrosti, toliko takta, toliko sinovske ljubavi. Bez himbe, bez tračka zle misli. A opet čvrst, nepokolebljiv. Ako ustreba, vrh Hrvata imat će u koga de se uzda. A ako ustreba...

Možda je Dragomuž bio sličan meni, i likom i duhom. Možda su Bogovi odredili da bude nositeljem onoga što su meni predo-dredili, da bude sredstvo mojeg utjelovljenja.

«Sve je predodređeno», kaže po ne znam koji put Gočalk, dok s terase nad morem gleda u beskrajni plavi kotao ljetnog neba i mora, gdje nestaju svi obrisi i gdje se zlato sunca pretvara u plavi titraj. Eto, opet sam skočio naprijed, više od pola desetljeća.

Nekoliko puta, ako me sjećanje ne vara, obraćao sam se tebi, moj zamišljeni čitatelju, pojašnjavajući kako je nastao ovaj ru-kopis. Već sam ti se nekoliko puta ispričavao što s vremenom preskačem godine i ostavljam velike praznine u ovoj kronici.

326

No da li su one praznine?Dok smo mladi i nezreli sve nam se čini važnim. Svaki korak

na putu u goru, svaki pjev ptica, svaki dašak lahora. Moćni smo, brzi, jurcamo u osvajanje svoga svijeta. Kad smo krenuli put juž-nih prijevoja noge su me nosile poput ptičjih krila, nisam gledao gdje li se to hrbat ljubi s nebom, nisam pitao koliko ćemo se sati penjati nebu pod oblake. Danas uzdahnem kad se treba popeti tridesetak hvati od pržine do dvora.

Kad smo kretali na jug, ja sam još rastao, širio se, punio. I još godinama nakon tog velikog putovanja. Kako samo pamtim Djevin kamen, prijelaz preko Istra, Blatni grad, moj prvi govor pred Onim Najvećim. Kako još danas osjećam tvrdi kamen pod nogama, lelujavu traku rijeke pod dnom čuna, vjetar uz obraze dok jezdim konjem prema planinama koje će postati – i, prizna-jem, ostati – moje planine. Kako osjećam meko drvo Boga koji skakuće u vreći preko moga ramena.

Kako se dobro sjećamo svake pojedinost!A onda kad počinjem ostvarivati ono što nam je «predo-

dređeno» kao da predmet iscrpljuje pamćenje. Postižemo više, pamtimo manje. Možda je i u tome neka božanska mudrost. Učimo izabirati što je bitno a što ne, i ovo drugo izbacivati iz sjećanja. Nekoć sam se gotovo neprestano razgovarao s Bogom u vreći. Pa sve manje i manje. Do danas sam spoznao da smo si rekli što smo si imali reći, da je on uza me govorio ja s njime ili ne, da će me i bez izričitih zazivanja uvijek podržati i savjetovati. Puštam ga da sada kao dio oltara božje providnost bude na uslu-gu i drugima. On je Veliki Bog.

I onda, neprimjetno, stiže čas, kad preskačemo zenit putanje, prvo polagano, neprimjetno, a zatim i primjetno, kako to javljaju sve tvrđi zglobovi, sve umorniji tabani i sve ljeniji mozak. I tada je čas podsjetiti se svega onoga što još u sjećanju živi.

Za što, za koga?Mnijem da su ljudi koji slažu riječi na pergament, platno, ka-

men, koru od drveta, pa i oni koji ih slažu tek usnom šupljinom i odašilju u nevidljivi zrak, najgori među svim ljudima. Ta nisam pravo niti pročitao onaj spis iz škulje u Starom Dvoru; služio mi je kako bi me moja neprežaljena životna družica učila jeziku svojih otaca. Nisam ga zadržao iako, kažu, da bi za nj mogao

327

dobiti četvrtinu Carstva. Neka služi mome sinu Tugomiru, jer taj je spis više dio njega nego mene. Njemu neće nauditi, jer mu neće otkriti nešto posebno nova.

Ljudi čitaju, njih nekolicina, većina sluša čovjeka-knjigu, pro-povjednika, žreca. Slušaju o doživljajima ljudi i Bogova, o junač-kim djelima, o strašnim porazima; slušaju kako treba naoštri-ti spadu ili okopati vinograd. Slušaju ono «Brz na jelu, brz na djelu», «Prečacem kraće, a okolo bliže». Slušaju i, vjerujem, ne-svjesno postaju dio te «istine» koju donosi ispisana površina ili čovjek-knjiga. Postaju njihovi robovi. Kazuju: Rekao je žrec, za-prijetio nam propovjednik, pojasnio znalac. Evo kako je to rije-šio Roland, kako Oliver, kako Jarilo, kako Freja. I tako postajemo sve to više robovi kako bismo bili što sličniji nekoj utvari koja se zove Roland, Oliver, Jarilo, Freja, što ti ja znam, i kad ne znamo što bismo, kažemo: Tako je govorio taj i taj i tako je dobro i tako sad ja govorim i tako ću učiniti. Knjiga i riječ nisu za svakoga. Ustvari, one su za malo koga. Jer samo onaj koji zna što u nje-mu samome valja, a što ne, što može, a što ne može, što hoće, a što neće, imat će koristi i naslade od pisane i izgovorene riječi. Znajte, da sam cijeli život bio jako sumnjičav. Možda što nisam nikad bio sasvim siguran da znam što hoću, a što neću: no znao sam jedno: da će mojom sudbinom vladati ono što u sebi nosim, što mi savjetuje Moj Bog, a ne neka iskustva tko zna koga, pre-nesena drugom rukom, drugim ustima. No udaljio sam se od predmeta moga izlaganja pa hajd da se pomalo vraćam.

Ovo sam počeo pisati na ulasku u četvrtu dob, znajuć da ću time učiniti veliko zlo onome koji možda ovo ikada pročita, no ipak me je nešto nukalo. A što? Evo kako ja to vidim. Kako sta-rimo i kako nam dah postaje kraći, a vid mutniji, mozak sporiji iako nam je pamet i jača nego prije, počinjemo razmišljati o od-lasku u vječnost. I ako razriješimo to pitanje, onda nam vječnost više nije neka tajna o kojoj nas izvještavaju žreci i svećenici već postaje neprekinuta sadašnjost. Razmišljao sam mnogo puta: što je to Svevišnji stvorio kad je izradio Tugomira, potomka bo-žanske Tuge, i poslao ga u svijet? Stvorio je moje tijelo koje je raslo, širilo se, a sada vene i opada. Pokrenuo je moj duh koji je nekoć jurcao svuda i po svemu, a sada se bavi, ako ga se ne ome-ta s glupostima, samo onim što izabire kao bitno. Nema sumnje

328

da tijelo propada i brzo nakon predaje zemlji pretvara se u prah. No duh nije tvaran i ne može se raspasti. Bili Svevišnji stvarao duše kad bi ih nakon propasti tijela nekako poništavao i bacao u beskrajnu prazninu? Konačno, stvoriti duh poput onog što ga je Bog usadio u Velikog Karla, ili Vojnika Angilberta, ili u Oca Martina, ili u Mornara Harmagoru nije lagan posao. Niti jedan duh ne nastaje lagano. Koliko izbora mora razmotriti Stvaratelj kad začinje novu dušu! Eto, stoga vjerujem da Bog neke duše, one koje mu nisu donijele nikakve koristi, stvarno baca u bez-dan, neke prepušta svojim vještim popravljačima, a neke sprema i šalje ih ponovno kad posloži tijelo koje bi moglo korisno primi-jeniti tu dušu, ili kad za neku izvjesnu dušu naiđe zadaća. Nije isključeno da je moja duša već bludila ovim svijetom koji neki zovu dolinom suza, što svatko od nas može posvjedočiti, jer tko se nije suza naprolijevao, ali koji, otvoreno ću reći, ima i lije-pih trenutaka, dapače mnogih i čestih, ako ih samo prepoznati znamo. Bože Moj, ondje na oltaru moje bogomolje, na svemu ti hvala. Neću nabrajati koliko sam časova sreće okušao. Koliko ih danas doživljavam, koliko će ih još biti do kraja moga tijela! Onda na počinak, valja se odmoriti, jer nikad ne znaš kad će Svevišnji posegnuti za tvojom dušom i kakvom te odgovornošću može opteretiti. Dakle, dok starim i dok su mi dani kraći, vese-lim se zasluženom odmoru i ne bojim se budućih poziva. A da nisam uzeo pero u ruke i počeo drljati po očišćenoj pergameni koju mi je dobavio moj dobri Majo iz Zadra grada, ne bih nikad stekao ovo vrijedno saznanje. Zato sam pisao, zato ću pisati da-lje. Jer pišem za sebe i za svoj mir. A ti, čitatelju, ako ti ovo slučaj-no kad dopadne ruku, veseli se sa mnom, pati sa mnom ali znaj, to je moja radost i moje suze, ne tvoje; stoga se ne uzdaj u moja viđenja i savjete. Traži svoj vlastiti i onaj Boga Tvog!

I Mislav je otišao na čekanje, pa sada vlada Trpimir, moj unuk. Poštuje Franke, vlast kojih se i ne osjeća, ne da si po glavi skakati od Latina i Romeja, vodi naš narod miru i boljitku, U Panoni-ji moj sin Trasimund Tugomir Gallus, silni vojnik, drži poga-ne Bugare na Crnoj Vodi, ne onoj našoj ispod istrunulih dvora, već onoj dalekoj koju Bugari zovu Karašo, pa tako i mi Karašica iako znamo da to znači Crna Voda. U toj Panoniji slomili su vrat markgrofovi i drugi «velikani», Bugari su uz Dravu doprli do

329

padina Alpi, a onda ih je moj sin polako ali sigurno, potiskivao i tako osiguravao granice Carstva. Ne traži ispraznu slavu već dobrobit za sebe i svoj narod. Obnovio je Zabreg Duxa Paulusa kao svoj glavni stožer. I on ima lijep porod, moja će krv vladati i Hvatom i Panoncem, a bude li trebalo i ona moja posvojena krv, jer Branimir je izrastao u vrlog muža, odlučnog, radinog i nada-sve mudrog. Ne mogu se potužiti na djecu, kako onu krvnu tako i na posvojenu, kako na tajnu tako i na priznatu. Sve mislim da sam toliko vrijednih potomaka ostavio da me Bog zadugo neće zvati da se vratim u ovaj svijet.

Naučio sam od Franaka i Latina onu «Ako želiš mir, pripre-maj rat», a naučio ju je, čini mi se, i moj Trpimir.

Poveselili se Romani i Romeji, posebice oni splitski i trogirski, odlasku Mislava. Počeli izazivati u polju, gurati granične križe, svaditi se oko Sv. Mihovila u močvarama, koji je oduvijek bio znak naših kunfina. Znadu oni za moje veze s Vojnikom Trasi-mundom u Saviji, no znadu i to da zli Bugari pritišću Franke i da ne možemo računati na pomoć Panonaca. Tako se osilili i guraju sve više. Ne oni iz Zadra. Ondje je Dux Brijenij, prijatelj Mislava, mogu reći i moj, a Brijenij i nije već produžena ruka i rod sad već pokojnog mi prijatelja Duxa Paulusa. Javna je tajna da će nakon Brijenija Zadrom i Dalmacijom Romana upravljati moj Majo.

S tvrdog Klisa Trpimir kao orao motri što se događa u polju. Mudar zna da se ne valja zaratiti za pedalj zemlje. Kad Splićanin nešto preotme, on podupire našega Solinca da taj izravna kunfin na kojem drugom mjestu. I to tako traje, tu i tamo padne krv, no nevelika, i kao da su obje strane zadovoljne da nema općeg meteža.

Onda jednoga dana Splićani izjure iz grada i padnu na Sve-toga Mihovila. Preskoče naše palisade i evo već tjeraju našega svećenika iz Mihovila koji ovdje budno motri na stan staroga pozoja Velesa. Za mnoge od nas to je dakle dvostruka uvreda i gubitak. I sada Splićaninu valja pokazati tko je gospodar polja i sve ove zemlje.

Splitskoj crkvi predsjeda Petar, čovjek svet i mudar. Nije odo-bravao nestašluke svojih sugrađana, a bio je i krsni kum mom Trpimiru. Sada je već čovjek velike starosti, baš kao i ja, te smi-ren i mudar. Rado je viđen na dvoru u Klisu i u Bijačima, kod

330

Svete Marte. Zbog njega Trpimir neće čizmom na Splićane. Sprema veliku vojsku iza Klisa grada, u ravnicama Zagora, i u ravnici uz obalu Podmorja ispod Kozjega brda i Svetoga Jure. Želiš li mir, pripremaj se za rat. Ta stara mudrost je primjenjiva na naš slučaj i valja je uvažiti.

Split zna da sâm, pa i s Trogirom, nije ravan vladarskom ko-njaniku i mornaru. Oslanja se na Zadar, no uludu. Neće se Zadar sporiti s Hrvatom s kojom ga vežu sada već i mnoge obiteljske spone, mnoge mirne i sigurne međe, velike obostrane koristi od razmjene dobara. Zadar želi mir, što je i službena politika ro-mejskog nazovi-carstva. Splićani zasjeli oko Mihovila i strepe. Trpimir gleda iz Klisa i čeka. Dok čeka, eto ti Gočalka.

Govori čovjek-knjiga: – Odlični Gospodine. Naš presvijetli knez Trpimir, princ i vladar Hrvata, šalje ti ovog čovjeka na koli-ko dana želiš, jer se presvijetli knez želi od njega malo odmoriti. Gospodin se zove Gočalk, dolazi iz franačke zemlje, po rodu je Sakson, a po staležu redovnik. Na dvoru je već više tjedana kao gost i štićenik Presvijetlog Kneza, kažu da je učen i mudar, i toli-ko pun dobrih savjeta da je pomalo i dosadio Gospodinu Knezu. Nek bude tvoj gost, a bude li neočekivanih izdataka, vladarske će ih blagajna rado pokriti.

Tako reče, pokloni se, pokloni se i oružana pratnja, pa na ko-nje i natrag u Podmorje. A meni osta Gočalk.

Gledam: čovjek je nevelikog rasta, malo zdepast, okrugljast. Nešto je mlađi od mene, kosa se prorijedila, u sred zaobljene lubanje naslućuje se ćela. A gdje kose ima, ta pada neuredno na vrat. Ne nosi bradu no nije se sigurno brijao nekoliko dana. Odjeven je u neki tamni haljetak, povezan o pojasu čvrstim uže-tom. Na nogama mu drvene postole.

Za mojih putešestvija Zapadom sreo sam mnogo svećenih lica, i svjetovnih i redovnika. Nisam im pamtio imena, jer sam ih smatrao nevažnim za moju stvar. Otac Martin me je upozoravao da neki od redovnika nisu baš najurednija čeljad, da se ne peru, hodaju u krpama, zaudaraju po vlastitim govnima ako ih uspiju proizvesti, jer neki među njima na strogom su postu.

Gočalk nije bio među ovim posljednjima. Nije se libio dobrog zalogaja, veselio se svakoj lijepoj ribici koju su iz morskih nje-dara iščupali moji vrijedni ribari. Nije se libio niti našeg dobrog

331

vina. Kako je gledao Anežu, koja nije više u prvoj mladosti, najavljivalo je da će biti gužve među mojim sluškinjama.

Posebno su me se dojmile Gočalkove oči, okrugle, nevelike, no izvanredno sjajne, a zažarile bi se do usijanja kad je govorio, a to je činio uglavnom bez prestanka.

Za prvim objedom, uz Branimira i Anežu, izvijestio me je, na franačkom, da je neke vrsti redovnika koji se posvadio s ne-kim drugim crkvenim licima oko neke doktrine, da je bio i hap-šen i zatvaran, da je proputovao propovijedajući i svađajući se s ponajvećima od svoje struke svekoliki Zapad, uključivo neke samostane koje je naveo poimence, jer su valjda bili jako važni, no ja sam im imena zaboravio. Da je na kraju došao u Furlaniju, u Julijev for i posvadivši se i ondje, prešao granicu našega kneš-tva u Istri, te kako su ga uputili da je najmoćniji vladar istočnog Jadrana Trpimir, pa je stoga potražio sklonište i zaštitu u Klisu kod Kneza Hrvata.

Presvijetli Knez je u tom času gomilao svoje snage iza Klisa, a povremeno ih paradirao ispred utvrde uz veliku dreku i tutnja-vu, kako bi se Splićanima u polju poslala jasna poruka. Gočalk je Knezu savjetovao da se ne upusti u rat s Romanima, jer je, a sada dolazimo do kobne Gočalkove doktrine, sve predodređeno i ovozemaljci nemaju nikakvog utjecaja na događaje i sudbu, kad Bog jednom odredi kako će biti.

– Rekao sam Knezu – uputio nas je – da njegov konj zna isto toliko o budućnosti kao i mi, te da ga pita što će se desiti kad jednom pokrene rat. I knez me je poslušao i odustao od ratnog pohoda.

To i nije bilo baš sasvim točno, iako se, valja priznati, Trpi-mir priklonio mirnom rješenju. Možda mu se sviđao Gočalkov poziv na kneževa konja, našeg pravog pjegavog zelenka, a znajte da smo svi mi Slaveni prije krštenja slavili konja kao svetu živo-tinju i gatali prema njihovom ponašanju. Knez je tako jednog jutra, iznenadno, izveo svu svoju vojnu silu na padinu ispod gra-da i gizdavi su se konji sjurili uz užasnu buku i klopotanje niz lijevak prema mjestu koje se zove Rižinice, a gdje je ruševina stare crkve. Kad su ih Splićani ugledali onako brojne i regbi na dohvat ruke, hitro su odaslali poklisare, dičnog Biskupa Petra i neke druge od svećenika i prvaka naroda, a ti su pojahali do

332

Mokošinog otoka na rijeci Jadro i tu se poklonili Knezu i nje-govoj družini, te utanačili da će popraviti sve narušene međe i posebice istog dana napustiti Svetoga Mihovila i nikad se ondje bez dozvole hrvatskog vladara neće zabadati. Knez je izmijenio s Biskupom poljubac mira i tu je toj priči kraj.

Postigavši mirno rješenje, doduše demonstracijom sile, Trpi-mir je pozvao Gočalka, polu u šali zahvalio mu i rekao: – Pomo-gao si mi postići mir. Sad mi daj jedan savjet kako bih taj mir što bolje iskoristio.

A Gočalk mu je, kažu, odgovorio da pozove skupinu redov-nika Svetoga Benedikta, jer kneževoj zemlji nedostaju učeni i uglađeni ljudi, koji poznaju i vjerske doktrine i praktično znanje o ovome svijetu. Nek dođu iz južne Italije koja brzom barkom i nije daleko, a tamo su ponajbolji i najčišći od takvih redovnika. Knez prista i odredi da se istima dodijeli zemlja u Rižinicama i da se popravi ona Eklezija, ukrasi po navadi, a oko nje da se po-dignu zgrade potrebne za samostan. To sam sve doznao nešto od samog Gočalka, nešto i kasnije kad mi je Knez poslao glasni-ka sa zamolbom da mu preporučim vještog graditelja i klesara, jer sam ja poznavao još začetnike tog umijeća među Hrvatima, Gumperta i Ivana, a poznajem, što je i točno, njihove učenike i sljedbenike.

Gočalk je bio pun hvale za Kneza i njegovu revnost, a također što je prihvatio «Gočalkovu doktrinu». Gočalk se prevario, no tu nema zla, blago onima koji vjeruju.

Kod nas se Gočalk zadržao oko dva mjeseca, do početka je-seni i prvih kiša, uživao je u ribicama i kapljici, šuškao oko sluš-kinjica, propovijedao svima i o svačemu, i onda samoinicijativno valjda shvatio da ne valja prestupiti granice gostoprimstva i na-javio da bi natrag, u srce države. Dali smo mu oružanu pratnji i tako ga se, recimo, riješili. No lagao bih kad bih ustvrdio da na trenutke nisam uživao u njegovoj prisutnosti. Ostao je na dvo-ru oko dvije godine i pokazao se vrlo korisnim u pripremanju samostana, osobito kad su redovnici zaista stigli iz neke kuće na otocima uz jug Italije. Odlazio je u Split, sprijateljio se s Bi-skupom Petrom i dogovorio da pomogne knezu pri opremi sa-mostana Svetoga Petra. Onda je čuo da mu je dodijeljen oprost i zaputio se natrag u franačke strane.

333

* * *Izišao sam na čas, ne znam ni sam zašto, možda da pod kapom nebeskom dam hvalu Mom Bogu i svim bogovima na sreći koju su mi dodijelili. Udišem topao lipanjski zrak, oko mi se kame-nim hrptom spušta prema moru, no ne dosiže ga jer hrbat pre-sijeca grbu poluotoka. U lijevku koji ostaje iznad sjecišta ljeska se plavi beskraj, tisuće sitnih crtica plamte na površini koju šara lagani levant.

Isti šuška oko uglova mog tornja, u travi do mojih nogu. Po-gled mi pada na pločasti kamen do busena šuštave trave i gle, na kamenu, tako lijepa, tako čista, tako sićušna zmijica, zelenija od trave, sjajnija od sunca na morskoj pučini, prozirnija od najčišće vode. Tanka kao vlat, svježa i nova kao rosno jutro. Izmiljela je iz busena, podigla glavu i raduje se svijetu. Izvija svoj tanani vratić i tamnim očicama, sitnim poput vršaka igle, motri mene, čudnu tamnu pojavu u njezinom blještavom svijetu. Saginjem se koliko mi leđa dozvoljavaju, a on se i dalje izvija i sad vidim kako joj ra-dosno titra sićušni jezik. Želi me upoznati nesvjesna opasnosti ovog velikog sunčanog svijeta.

Kažem: – Moj Bog budi mi svjedok, no tako nešto lijepa ni-sam već dugo vidio. Slušaj me mali zeleni Velesu, bjež sa svjetla u tvoj kutak zelene tame. Tek što nije naišao moj Mačak Marko, tek što nije protrčao moj Pas Hitri. Opaze li te, došao ti je kraj. Slušaj starije i iskusnije i mani se prijateljstava. Natrag u žbunje i šikaru!

No zmijuljak ne sluša već se i dalje radosno biba. Gle, ona ta-mna gromada je progovorila, prepoznala njegovu draž i ljepotu. Uživajmo i dalje u lahoru i suncu!

Opet se saginjem (zadnje vrijeme znade me zaboljeti pri dnu hrptenjače, ušao sam dobrano u četvrtu dob, nek je hvala Spa-sitelju), uzimam vlat suhe trave i oprezno se priklanjam Vele-su. No on me se ne boji, njuška moje oruđe i kuša ga jezičcem. Nema druge!

Osorno ga guram travkom i otpor popušta. Još jedno biće izgubilo je vjeru u dobrotu i ljepotu ovoga svijeta, izgubilo je svoju nevinost. Duboko sam potresen time što sam ja upravo bio nositelj tih loših vijesti, no to činim njemu na dobrobit. A on to ne zna, i nikad neće znati. I kad izraste u debelu dosadnu

334

zmijurinu, poput mene, sjećati će se one tamne gomile koja ga je otjerala u mrak podzemlja. Spasila mu život.

Spasila život?Uspravljam se žalostan i s tugom motrim praznu ploču ka-

mena. Čas prije tu je bio život. Sada nema ništa! Prolaze me trn-ci jeze. I ja tako stojim na rubu ničega, na rubu praznine koju nitko ne može ispuniti. Bože moj, zašto si me napustio!

Iz daljine, iz dvora stiže zveket pehara i glinenog posuđa. Tu marni sluge i sluškinje pod budnim okom moje Aneže, pripre-maju bogat obrok za najzaslužnije goste na svijetu. Bog je bla-goslovio, još uvijek je resi svježina davne mladosti, prozirnost i čistoća onog malenog pozoja, a to me, zacijelo, i drži s ovu stranu granice onoga ničega.

Iz daleke Savije stigao je moj sin, vojnik Tugomir Trasimund Gallus. Donio je vijesti, teško mi je reći, dobre ili loše, no sva-kako važne. I tako se iza zidova mog tornja danas nalaze svi oni koji ukrašuju moj svijet. Ili, da kažem, kojima sam uresio ovaj svijet, uz izuzetak onih najdražih koje je taj svijet zgazio kao što će netko možda uskoro ugasiti sjaj i ljupkost tek rođenog zele-nog uža. Punio sam svijet, a on se praznio. No što je ostalo, time se ponosim, tomu se veselim.

Muškarci su na nogama, u rukama im pehari razblaženog vina. Branimir, moj sin, Trpimir moj nećak, Majo, sin mog su-druga Paulusa, Gervazije pomorac. Žene sjede na počivalci, Kneginja Slava, moja kćer, kćer Bogova, uz nju Diljka, supru-ga mladoga Maja koji će nakon Brijenija, to znadu svi, zasjesti na kneževsku stolicu Dalmacije. I onda Maruša, moja snaha i moja unuka. Ta Maruša! Ljubio sam joj baku uhvaćen u mrežu Bogova, otac sam njezinoj majci, uvijek se stresem kad se sje-tim Henrice Gepide i njenog božanskog sjaja koji me nije spalio već uveličao, uvijek se duboko klanjam ljepoti i umnosti njezine kćeri, no Maruša je nešto posebnog. Jednostavno, božansko se u njoj pretvorilo u ljudsko, i to u ljudsko kojem premca nema. I zato ga ne mogu opisivati. Sretan je Branimir što je tako mudro odabrao, kako i zaslužuje.

U polutami tornja sjedi sada srž sadašnje i buduće Hrvatske, Dalmacije i Panonije, kopna i mora. Danas se odlučuje o njiho-vim budućnostima koje su se stjecajem okolnosti splele.

335

Ispričao je moj sin, vojnik Tugomir, zemaljski zapovjednik franačkih snaga u Panoniji Saviji. Ispričao kako je marljivim i polaganim radom, oružjem, pregovorima, himbom zaustavio poganog Bugarina, kako je učvrstio granicu, kako je počeo po-novno podizati narod. Kako je Veliki Cezar u svojoj dobroti i umnosti dao panonske zemlje Knezu Pribini, bjeguncu pred Mojmirom. Kako je Pribinin sin, mladi knez Kocilj, stekao neke zemlje nedaleko našeg Prigorja, no kako se vlast blatnogradske gospode i ne osjeća, jer Prigorjem vlada moja loza, iz tvrdog Gra-dića gdje je Tugomir ili potamanio ili preodgojio one smrdljiv-ce, iz Zabrega, koji je ponovno naselio, iz Susjedove tvrđe gdje je obnovio porat. Iz Siska, gdje je očistio ljagu i postavi temelje novoj, zdravoj zajednici. U najboljoj tradiciji vojnika Angilberta te isto tako slavnih Anskgara i Ansfrieda, danas pri Gospodu. Kako u Vardanovoj domeni i uz pomoć njegovog roda, podiže novu ekleziju od kamena u tvrđi koja nosi ime Velikog Ceza-ra; kako u najboljem duhu svetoga Oca Martina, malobrojni no revni služitelji Božji vraćaju puk na staze prave i jedine vjere.

Moje dvore nije obnovio. Niti mi je rekao što čini s onim spi-sima.

Zašto uopće na njih mislim?Pa ja sam čovjek budućnosti, a tu budućnost gradi itekako i

moj sin Tugomir, zvan i Trasimund Gallus. Gradi, a ipak čuva stare spise o svijetu kojem ne pripadam. Ali kojem, moram pri-znati, on pripada. Ima li taj svijet bilo kakve važnosti za nas? Koliko nam ga je nudio onaj nesretni Gočalk, te monasi koji u crkvi Sv. Petra lijepo urešenoj ispod vrletnog Klisa mole za dušu našega Vladara, čije se ime spominje na izrezbarenoj pregradi na ulazu u srce doma Božjega; na jeziku kojim su govorili i pisali pretci moga sina, a koji sam i ja naučio.

Gledam Trpimira. Ne vidim ništa «rimskoga» u njegovoj plemenitoj pojavi, ništa stranoga u njegovom razložnom, uvi-jek uljudnom odnošenju kako prema boljarima tako i prostom puku, kako prema Hrvatima i Obrima, tako i Romanima i Ro-mejima. Gledam Branimira. I pomalo se pitam, iako ne znam baš što. Potresla me je, priznajem davna vijest da se carstvo u biti podijelilo iako smo mi ostali vjerni podanici samoga Cara Lotara. A sada se šuška i nagađa o daljnjim podjelama. Što će na

336

to Trpimir, vjeran podanik franačke, carske krune? A što Brani-mir?

Što će Majo, koji se oženio došljakinjom našega roda?Gervazije je ovdje bez supruge. To je i u redu, jer Gervazije

nije boljarskog roda. On je tek vrhunski tehničar. Ovdje nam je potreban baš koliko i moj Tugomir, vrhunski tehničar, kojeg boljarski rod nije svijetu poznat. I Gervazije i Tugomir sagradili su svoje svjetove svojim rukama. Ipak, Tugomir je potomak Bo-gova. A tko zna da to nije i Gervazije?

Tugomir me je izvijestio da je Godeslava opet porodila, ne znam već koje unuče, moja će krv itekako kolati Savijom i Pri-gorjem. Uopće, moja će krv kolati posvuda. Hvala ti, Bože moj, no to me u ovom času ne veseli. Tugomir nas je izvijestio da je Panonija ustvari podložna njemačkom vladaru! Nije mi to lako shvatiti. Zar se vraćamo na svijet prije Onoga Najvećega, koji nas je spasio od nevjerničkog pakla, koji me je, dječarca, doveo do ravnice, pribrježja i mora, otvorio mi bezgranične širine svo-je Europe koje više nema i koju, strahujem, nitko više ne želi!

Govorim si: pusti, odahni. Gle tko je sve tu. Kad se Gospoda povuku na popodnevni odmor, ti ćeš u izbu s Anežom, sve će biti kao prije. Rekao sam Tugomiru dok smo čekali vrle goste da mi teško pada podjela carstva, pa i podjela ovdje, na samom njegovom rubu. Rekao je, a mislim da ima i pravo, da moramo učiniti najbolje u danim uvjetima. A to je kako slijedi.

Bugari zaustavljeni u Panoniji, okrenuli su se protiv Soraba, ne onih naših u gorama, već onih koji su se smjestili ispod Pano-nije sekunde uz velike planinske rijeke. Bugarska je sila na putu, a konačni je cilj preko zemlje Soraba prodrijeti do mora. Ono lažno carstvo Konstantinovog grada nema moći da ih zadrži, i potajno s njima paktira, kako ne bi sad od njih izgubilo Dalmaci-ju. Majo se slaže da je to glupost, jer je sudbina Dalmacije neod-vojiva od sudbine Hrvata. Zajedno će stati u obranu, a Gervazije jamči da nam naše lađe osiguravaju zaleđe ako bi podli Mlečiči pokušali iskoristiti priliku i osladiti se bugarskim pobjedama. Dakle, Trpimiru, Branimiru, vođe naroda svi i posvuda, oružaj-te se gvožđem i hrabrošću i spremno dočekajte neprijatelja. A Tugomir će po potrebi nevelikom, ali izabranom četom udariti od Save na jug i tako ojačati naše obrambene napore.

337

Tugomir šara vrškom spade po pijesku, evo Save, evo Bosne, evo Drine, ovdje je po mišljenju franačke vojne mudrosti mogu-ća točka sraza, proučimo je unaprijed, pripravimo se za pobjedu.

Aneža je na vratima u predivnoj odori, svježa kao rosa, po-ziva nas na gospodski objed. Gospoda joj se klanjaju kao Gos-podarici ovog dičnog dvora i ljubeći joj ruku prolaze u smjeru predivnog mirisa zubaca kuhanog u ružmarinu i timijanu. Iza njega zagasitiji miris brava. I kolača.

Izlazim na sunce, levant i dalje piri, plava popodnevna ko-prena navlači se nad pučinu, sve je jedno, veliki plavi kotao bez dna. Na onoj kamenoj ploči pustoš. Saginjem se, ali ne mogu joj dodirnuti površinu pa se oprezno spuštam na koljena. Tražim, dodirujem prstima gdje se grijalo tjelešce zelene zmijice. Tražim njenu životnu silu. Doći će dan kad više neću moći ljubiti Anežu.

Saginjem se nad stalak i pišem, a napisati ću nešto strašno: «Bože moj, povedi me otkud sam došao, tamo iza Karpata, iza Djevina kamena, iza preširoke rijeke i njenih ravnica, iza humova našeg Prigorja, od ovog prešumnog mora. Odvedi me natrag da se vra-tim u oblik u kojem sam se rodio, da poput one zmije ponovno okušam radosti otkrivanja svijeta «.

Eto napisao sam i sada razmišljam da li da prijeđem dlanom i izbrišem. Dolje u zalivu šumi more, iza lanaca planina zeleni se Prigorje, iza njega velika ravnica, velika rijeka, velike gore. Moj rodni kraj, kojeg sam se odrekao.

Reći ćete i imat ćete pravo. Živio si dugo, možda i preduga, i to sasvim dobro. Otac si, djed kraljevskih loza. Doživio si jedan strašan udar sudbine, preživio ga, osvetio se. Zahvali Gospodinu i pođi u miru. Znaš da će te Gospodin jednom pozvati natrag!

A pitam se da li bih ja i htio natrag?Koga li ću u tom novom svijetu susresti? Hoće li Svevišnji

pozvati i Njega Najvećega da mu opet služim, jer manjima nema smisla služiti? Ili da se uzdam u službu tebi, Gospodine, koji kra-siš oltar moje bogomolje Svetih Petra i Pavla u Dridu nad mo-rem. Hoćeš li ti biti tamo, Gospodine?

U svakom slučaju, treba mi odmor.Ako se upitam od čega, dobivam zabrinjavajući odgovor: od

sebe samoga.

338

Prošle noći napustila me Aneža.Prije nekoliko dana dobila je neveliku vrućicu, kakve se znadu

desiti kad vrijeme naglo zatopli početkom svibnja. I koja prođe za dan, dva. Jutros je u postelji bila hladna, nepokretna. Otišla na počinak od sebe, od mene?

Povukao sam se u izbu i stao pisati, i eto pišem i dalje.Za koga?Reći ću Vam, a Vi se možete ljutiti, nazivati me psom i sebič-

njakom, a ja ću Vam ipak reći.Za sebe!Nek mi je On svjedok da nikad nisam težio isticanju. Nisam

postao vođom naroda, iako mi je to sudba dodijelila. Neću biti u analima i kronikama kao uzor dobrote ili zločestosti. Niti ne želim...

Prolaze trenutci, a On kao da se spušta s oltara i stavlja mi na rame svoje nepostojeće ruke. Kažem: «Hvala, Bože moj, ipak me nisi napustio». Da, moram se vratiti. Ovo nije moj svijet. Ovo više nije moj svijet. No zahvaljujući tebi ovo je moj život, naj-ljepši od svih života jer je bio i još uvijek jest moj, a ne nekoga drugoga. Moj, moj, MOJ!!! Za to ti svaka čast i slava».

Lupam palicom po mjedenom tanjuru i evo mog Cededraga, unuka onog mog ratnika iz mladosti. – Zapovijedate, Gospoda-ru...

Kažem: – Nek dođe čovjek-knjiga da mu predam poruku za vrlog vojnika Trasimunda Gallusa, prijatelja nas i naše kuće, zemaljskog zapovjednika franačkih snaga u Panoniji. A ti uzmi desetak ponajboljih momaka i sjutra pri izlasku sunca kreni s njima put gorskih klanaca, kroz zemlju Pribine Bana i njegovog roda, u savijsku Panoniju, u Prigorje gdje ti je živio djed i rodio se otac, te u dobro utvrđenom Gradiću pored Zabrega potraži slavnog Trasimunda i neka mu čovjek-knjiga prenese moju po-ruku.

339

PROLOG

Knezu Trpimiru, sinu kneza Mislava, presvijetlom rexu svih Hrvata, vojnik Trasimundus Gallus, zemaljski zapovjednik fra-načkih snaga u Panoniji, zdravlje i spas Gospodnji.

S dubokom žalosti javljam Vašoj Uzvišenosti da nas je jutros napustio Dominus Tugomir od Tuginog plemena, župan Drida, savjetnik Vaše svjetlosti i uzor Hrvatima i svima drugima koji su ga poznavali. Imao sam čast provesti uz njega zadnje tjedne njegovog života, i to došav iz savijske Panonije na njegovu mol-bu i poziv.

Možda će Vašu Svjetlost začuditi da je pozvao mene kad je u blizini imao toliko sjajnih odličnika vlastitoga roda, uključujući i Vašu Izvrsnost. Kako bih to pojasnio, moram Vas izvijestiti o nečemu što više i nije tajna, to jest, da je Dominus Tugomir bio moj otac izvan bračne veze, kojeg sam upoznao i naučio duboko cijeniti kao zreo muž. Time ne želim isticati nikakva posizanja za njegovim nasljedstvom ili naslijeđem, jer na to nemam ni-kakva prava, a i onako sam osoba bogata zemljom, porodom i častima i ne želim ništa što nisam pravedno i s Božjom Voljom stekao. Ovo navodim samo da izrazim svoj ponos da sam pote-kao od takvog čovjeka.

Moj otac je u zadnje vrijeme bio podosta razočaran svijetom. Kao što znate, bio je veliki pristaša ujedinjene Europe, poznavao je osobno Velikog Karla, Imperatora Romanorum Christiano-rum, i podjela carstva u Verdunu, te dalje podjele nakon smrti Cezara Lotara, teško su mu pale. Ne tajim da je u tom smislu gajio i veliku brigu za budućnost hrvatskoga roda, no tješio se time da ga ostavlja u Vašim vrlim rukama i na brizi niza drugih odličnika, s nemalim brojem kojih je bio u srodstvu.

Otac je želio da završi svoj život negdje drugdje, nije se ni-kad jasno izrazio gdje, čak je govorio o povratku u zemlju svojih pređa iza dalekih Karpata. Do samog kraja kolebao se, tražio od

340

mene da pripremim sve za put u Panoniju, onda opet krzmaju-ći govorio o dalekim plovidbama u neodređenom pravcu. Našli smo njegovo tijelo u crkvi Prvaka Apostola Svetih Petra i Pavla u Dridu nad Morem, ispred oltara, a u rukama je držao drvenu sliku Našeg Spasitelja Isusa Krista koju je donio iz daleke pra-domovine. Vaša će se Visost složiti da nije mogao napustiti ovaj svijet u boljem društvu.

Svi znamo da Otac nikada nije tražio posebne časti ili moć, no Svevišnji ga je bogato nagradio, iako ga je koji put stavljao i na silna iskušenja. No rekao bih da nije u potpunosti zabacio zamisao da ostavi svoj trag, te je godinama na pergamenu bilje-žio događaje i misli koje su ih slijedile. U tom rukopisu jasno se opisuje i moje prepoznavanje kao njegovog prirodnog, ako ne i zakonitog potomka. Rado ću Vašoj Svjetlosti dati te pergamene na uvid, no molio bih Vas da s Vašim dopuštenjem upravo njih zadržim kao uspomenu na čovjeka koji me je voljom Božjom do-zvao u ovaj svijet. U našem domu postoji i kronika događaja koje su bilježili pređi sve od rimskoga doba, a očevi zapisi, koje nisam nikad imao prilike pažljivije pregledati, zasigurno su vrijedan nastavak tog bilježenja obiteljske povijesti. Smjerno molim Vašu Vladarsku Odličnost da usliši ovu molbu Svog pokornog sluge.

Sahrana Župana Tugomira od Tuginog plemena održati će se za dva dana u crkvi presvetih apostola Petra i Pavla u dridskoj tvrđi. Smjerno molimo Vašu Milost da nam se pridruži pri ispra-ćaju ako Njezine državne obveze to dozvoljavaju, a da u svakom slučaju zamoli Gospodina da dičnom Gospodinu Županu, u ru-kama Božjim preminulom Tugomiru, poda mir i život vječni.

Vaše Svjetlosti najpokorniji službenik,

Tugomir Trasimundus Gallus,Vrhovni zemaljski zapovjednik franačkih snaga u Panoniji

O AUTORU

Vladimir Peter Goss (Vladimir Gvozdanović) rođeni je Zagrep-čanin s Mirogojskog brega koji je proveo 30 godina, 1969-1999, u inozemstvu, pretežno u SAD. Maturirao je na zagrebačkoj Klasič-noj gimnaziji, diplomirao je Engleski i Povijest umjetnosti te ma-gistrirao Povijest umjetnosti na Zagrebačkom sveučilištu, i zatim doktorirao Povijest umjetnosti 1972. na prestižnom Ivy league Cornell University u Ithaci (država New York). Predavao je na Univer-sity of Michigan, University of North Carolina i University of Tel Aviv.

Autor je ili suautor četrnaest knjiga ili znanstvenih kataloga i osamdeset i šest studija s područja umjetnosti srednjeg vije ka, s na-glaskom na razdoblja predromanike i romanike (USA, Francuska, Nizozemska, Italija, Mađarska, Slovačka, Luxemburg, Hrvatska). Kao predsjedatelj sekcija i/ili izlagač nastupio je na 66 međunarodnih skupova u SAD, Belgiji, Francuskoj, Luxemburgu, Italiji, Slovačkoj, Mađarskoj, Hrvatskoj i Izraelu. Bio je član Organizacionog odbo-ra velikog europ skog izložbeno-znanstvenog pro jekta Sigismundus rex et imperator (Luxemburg-Budimpešta 2006), te koordinator za Hrvatsku projekta Europske komisije Cradles of European Culture. Tijekom 2008-2012. profesor je emeritus Povijesti umjetnosti na Sve-učilištu u Rijeci.

Pisanjem i novinarstvom bavi se of 1982. Objavio je romane Anti-gonin dnevnik (Hrvatska sveučilišna naklada, 1992), Vlak na Zapad (Večernji list, 1996), Nada (Naklada Jurčić, 1966), Dayton (Naklada Jurčić, 1999), Nagodba (Izvori, 2002), Panonac (Izvori, 2007); nara-tivne kronike Washingtonska fronta (Hrvatska sveučilišna nakla-da, 1994), Kako smo se osvetili Georgeu Bushu (Večernji list, 1994). Objavljeno mu je osamdesetak kratkih priča – u dvije zbirke: S obje strane Oceana (Naklada Jurčić, 2001) i Moj prijatelj Fritz (Matica hr-vatska, 2006), te u Večernjem listu, Vjesniku, Hrvatskom slovu, Ko-rabljici, Zborniku Klasične gimnazije, Republici, Vijencu, Književnoj Rijeci, Zajedničaru (Fraternalist). Kratka priča “Grlica” objavljena je u antologiji Trenutak proze – hrvatska kratka priča (2010). Kritičari su nazvali Gossa “pjesnikom domovinskog rata”, a njegov je pripovjedač-ki stil uspoređivan je s onim Saula Bellowa.