Razvoj novije bošnjačke književnosti (od kraja XIX st. pa tokom cijelog XX st.) s jedne

strane vidno korespondira s temeljnim razvojnim tokovima drugih književnosti

južnoslavenske interliterarne zajednice, ali pokazuje i niz vlastitih distinktivnih obilježja. Pod

pojmom literarne zajednice ovdje se podrazumijeva zbir književnosti među kojima postoje

više ili manje uski oblici koezistencije, među kojima s ejavlja više ili manje izrazita mjera

korelacije. Ova posebnost bošnjačke književnosti temelji se na specifičnom historijskom,

kulturnom i književnom iskustvu konteksta za koji je ova književnost svojom prirodom

vezana. I tradicionalna književna historija prepoznala je karakterističnu književnu djelatnost u

BiH vrlo rano iako nije govorila o statusnoj posebnosti bošnjačke književnosti, ali ni o

posebnosti bh. književnosti. Novija književna historija, posebno ona u vremenu od kraja 60-ih

i početka 70-ih godina XX stoljeća nastavit će ovaj početni interes za pitanje

bosanskohercegovačke a potom i bošnjačke književnosti nadilazeći na taj način ideju

„literarnog jugoslavenstva.“ Pored brojnih ignoriranja ovdašnje književne baštine (Nazečić)

pristup bh. književnom naslijeđu vremenom će rezultirati sve cjelovitijim i sve

sistematiziranijim izučavanjem književnosti u BiH. Kasnije će se instutucionalno etablirati

najprije ideja bh., a nakon ovoga i bošnjačke književnosti.

Muhsin Rizvić ističe da postoje četiri faktora koji struktuiraju historijsku svijest o bh.

književnosti.

1. Genetička svijest svake književne tradicije o sebi i sopstvenom kontinuitetu

2. Svijest o bosanskohercegovačkoj skupnosti koja proizlazi iz imanentne i evidentne

tolerancije prema drugim književnim tradicijama.

3. Svijest o međusobnim odnosima koji su nužnost na liniji zajedničkog jezika i

4. Svijest o prirodnom zalaženju matične literature kod srpskih i hrvatskih djela kao

uzora na liniji književnostilskih osobina.

U novijoj povijesti sistematiziranja, deskribiranja, valoriziranja te konačno kanoniziranja i

prezentiranja književne prošlosti u BiH najveće zasluge imaju M. Begić, M. Rizvić, E.

Duraković (uz Aliju Isakovića, osnivača glasovitog Biserja – prve antologije bođnjačke

književnosti.

II

1

Pitanje o statusu, distinktivnim obilježjima, razvojnim pojavama i procesima koji obilježavaju

bilo bh. bilo božnjačku književnost sasvim sigurno je dominantni problem cjelokupne novije

povijesti književnoznanstvenog bavljenja ovim dvjema južnoslavenskim literaturama. Pitanje

o najpodesnijoj metodologiji i, uopće, adekvatnom književnoznanstvenom pristupu u

proučavanju nacionalne književne prošlosti znatno je složenije u povodu bošnjačke te bh.

književnosti nego što je to slučaj s proučavanjem književnosti iz hrvatskog ili srpskog

civilizacijskog kruga. Književnohistorijski pristup bosanskohercegovačkoj, a posebno

bošnjačkoj književnosti zahtjevnim i teškim čini relativno kratka tradicija institucionalnog

proučavanja koja čak podrazumijeva i nedovoljnu istraženost najreprezentativnijih autorskih

figura i najznačajnijih književnih zbivanja te gotovo potpun izostanak komparativističkih

radova.

U radovima M. Begić, Muhsina Rizvića i E. Durakovića pitanje o tome kako uopće

proučavati ove dvije literature dobija svoje prve čvrste konture. E. Duraković će svojom

književnohistorijskom praksom ne samo konačno zaokružiti i dovršiti projekt kanonizacije i

institucionalne verifikacije bošnjačke, a jednim dijelom i bh. književnosti, već će istovremeno

otvoriti i nove mogućnosti za razumijevanje ovdašnje književne prošlosti. Duraković ističe da

današnje razmatranje statusa i bošnjačke i bh. književnosti treba ipak započeti od

južnoslavenskog konteksta (zbog nezanemarivog fundusa općeg, zajedničkog, nedjeljivog).

Glavni tok bošnjačke književne historiografije ukazuje se i kao onaj kontekst u kojem je već

odavno započela naročita pretvorba književnih u kulturalne studije. Otud, savremeni

kulturalnoteorijski zasnovan književnoznanstveni pristup svoj puni smisao mogao bi naći u

proučavanju bilo bh. bilo bošnjačke književnosti. Jedna od interpretativnih strategija mogla bi

biti i „kulturalnomemorijska historija kniževnosti“

Kulturalnomemorijska historija književnosti ne mora se nužno smatrati cjelovitom

alternativom drugim oblicima bilo historijskog bilo nekog drugog načina razuijevanja

literature. Ona se može smatrati jednom od prepoznatljivih i karakterističnih „novih

književnih historija“ koje obilježavaju naše, postrukturalističko vrijeme, mada ona ne

izbjegava ni svoje veze sa starijim književnohistorijskim konceptima i opcijama.

Kulturalnomemorijska historija književnosti ipak je pokušaj da se književna proučavanja na

naročit način vrate u prvenstveno literarne okvire. Ono što danas želi kulturalnomemorijska

historija književnosti jeste iznova upozoriti na uveliko zaboravljenu činjenicu da književnost

jeste i dio šireg diskursa kulture, ali da je ona i dalje umjetnost posebne vrste, i dalje je

ESTETIKA, a ne samo pojava s ideološkim učincima koju treba isključivo politički čitati.

2

Upravo u ovakvoj situaciji „kulturalnomemorijska historija književnosti“ vezuje se, s jedne

strane, za onu manje ili više opću poststrukturalističku želju da se „razgovara s mrtvim“, ali

isto tako, s druge strane, i za onu stariju modernističko utopijsku „čežnju za sistemom“. Ovu

književnopovijesno usmjerenu strategiju vezat će za onaj savremeni postdisciplinarni interes

koji prvenstveno traga za procesima kulturalnog zapamćivanja i zaboravljanja. Kao ovakva,

kulturalnomemorijska istorija književnosti nipošto nije originalan, a posebno ne jedini pristup

književnosti koji se zasniva na kulturalnomemorijskim pitanjima, jer teorije kulturalnog

pamćenja već odavno jesu i na druge načine prisutne u onom području koje je tradicionalno

poznato pod imenom znanosti o književnosti. Posebno su primjetne tri temeljne problemske

perspektive unutar kojih se u dosadašnjim književnim proučavanjima angažiraju ideje

kulturalnomemorijskog interesa:

1. PAMĆENJE KNJIŽEVNOSTI (gdje se književnost razumijeva kao osobeni oblik

samopamćenja)

2. PAMĆENJE U KNJIŽEVNOSTI (gdje se, u smislu „mimeze pamćenja“ knniževni

tekst razumijeva kao naročit oblik reprezentacije bilo kolektivnog bilo individualnog,

no ovaj put nužno izvanknjiževnog pamćenja ili pamćenja „izvanknjiževne zbilje“), te

3. KNJIŽEVNOST KAO OBLIK KOLEKTIVNOG PAMĆENJA (gdje se sveukupna

književna praksa razumijeva s obzirom na svoju širu ulogu medija pamćenja).

Kulturalnomemorijska historija književnosti kao svoj integralni predmet proučavanja vidi i

problem pamćenja književnosti i problem pamćenja u književnosti, baš kao i problem

književnosti kao oblika pamćenja.

Kulturalnomemorijska historija književnosti u središte književnoznanstvenog proučavanja

dovodi problem „kulturalno označenog“ što se kao povlašteni sadržaj u kontinuitetima i

diskontinuitetima komunicira u nekoj literaturi kao cjelini. Osim ovog, uz, u pravilu, tri

karakteristična kulturalnomemorijska kakromodela (kanonski, politradicijski i postkanonski)

isti ovaj tradicionalni književnohistorijski postupak inovira se idejom i četiri memorijska

formata (kolektivni, ideološki, individualni i kulturalni) kao naročitih memorijskih

perspektiva ili „filtera“ kroz koje se konstruira jedan književni svijet. Kulturalnomemorijska

historija književnosti bavi se prije svega onim što je „unutrašnja“ povijest književnosti i to u

smislu praćenja trv. KULTURALNIH KONEKTIVNIH STRUKTURA jedne literature,

odnosno u konačnici njene osobene povijesti sa svojim prepoznatljivim individualiziranih

literarnim oznakama. U takvoj situaciji „kulturalnomemorijska historijska književnost“

3

fokusira, uz brojne druge, prije svega problem „kulturalnomemorijskih konstanti i varijanti“ u

književnosti u svoj njihovoj složenosti i poliaspektnosti, uzimajući pritom u obzir i položaj

književnosti unutar širih i općenitijih kulturalnih procesa. Tako se ona bavi, s jedne strane,

pitanjima konstrukcije i reprezentacije nacionalne prošlosti, oblikovanja kolektivnih ili

individualnih identiteta, i nacionalne ili imagološke postave, ali i pitanjima u vezi s

prvenstveno imanentno književnim sredstvima.

Kultura sjećanja i književne konektivne strukture

Bošnjačka, kao i općenito kompozitna i policentrična bh. književnost dobrim je dijelom

književnost historije, književnost „priče o prošlosti“ (obuično onoj nacionalnoj), ali isto tako i

književnost tradicije, odnosno književnost izrazite tradicijske ukorijenjenosti. Povijesno-

tradicijska usmjerenost i gotovo imperativ povijesno-tradicijskog pamćenja uopće bitno je

obilježje romana i pripovijetke, ali i drame, pa čak i pjesništva u bošnjačkoj i bh. književnosti.

Bošnjačka kultura značajno je bila, te, donekle, još uvijek ostala i kultura osobene traume – ne

samo historijske traume (koja je karakteristična za cjelinu južnoslavenskog prostora) što

proizlazi iz itekako jakog „narcizma malih razlika“, već i historijske traume koja se temelji i

na njenoj naročitoj poziciji na raskršću. Ova situacija koja će, dakle, svojim višestrukim i

uvijek iznova umnoženim „raskršćima“ bošnjačku kulturu značajnim dijelom oblikovati i kao

naročitu kulturu traume, ovu kulturalnu tradiciju umnogom će vezati i za iskustvo koje je

oblikovano u „odsustvu mogućnosti stvaranja historije“. U takvim prilikama, osobena

književnost historije/tradicije i književne traume – ili u kulturalnom smislu – naročita kultura

sjećanja i kultura traume, dvadesetostoljetna bošnjačka književna ikulturalna tradicija snažno

je obilježena i osobenim stanjem liminalnosti te, isto tako, potragom za identitetom i to u

različitim oblicima ličnih identiteta (prvenstveno individualnih a potom i kolektivnih, tako i

njezinim književnim ili kulturalnim identitetom). Na taj način, identitarna pitanja i problemi,

baš kao i problemi i pitanja liminaliteta, jesu i neki od njenih najčešćih tematskih interesa ili

neke od njenih najprisutnijih problemskih preokupacija u XX st. tako neka od bitnih, ključnih

i presudnih distinktivnih predstavljaju upravo i osobeni „smisao za historiju“ i naročito

„okrenutost tradiciji“, odakle će, između ostalog, proizaći i druge važne značajke bošnjačke

književnosti (prepoznatljiv repertoar memorijskih figura sjećanja ili osobeni razvoj

memorijskih filtera).

II

4

Novija bošnjačka književnost svoj stvarni početak pronalazi u kraju XIX st. Upravo zato, s

obzirom na suštinsku povezanost bošnjačke književne prakse XXst. I one iz vremena potkraj

prethodnog stoljeća, ukupni složeni procesi kulturalnog pamćenja koji se odvijaju u novijoj

bošnjačkoj književnosti i sami se nužno vezuju za tzv. preporodni književni trenutak s kraja

XIX st. U tom smislu, novija bošnjačka književnost sa svojom kulturom sjećanja i

karakterističnim konektivnim strukturama onaj je književni tok kojem najneposrednije

prethodi golema ,kulturalno-civilizacijska promjena (osmansko-austrougarska smjena u BiH),

najveći i najradikalniji prevrat u novijoj povijesti bh. društva.

U sferi kulture ova se promjena manifestirala kao iznenadan i nasilan kraj jedne i nesiguran

početak druge, nove književne i kulturalne interakcije. Otuda, ono što je „smisao za historiju“

i „okrenutnost tradiciji“ novije ili savremene bošnjačke književnosti u širem smislu začinje se

i u prilikama nasilnog i vještačkog prekida starije književno-kulturalne tradicije. Ovaj

prigušeni sukob starog i novog dešavao se kao burna i žestoka kulturalna drama sukobljenosti

„svojeg“ i „tuđeg“ ili „vlastitog“ i „neprijateljskog“. U takvim je prilikamaadaptacijsku ulogu

i ulogu sredstva pronalaženja prihvatljivih rješenja imala književnost. Ona će biti shvatana

kao snažni pogon emancipacije te kao važan instrument razvijanja, učvršćivanja i očuvanja

tek probuđene narodne svijesti. Književnost je bila – i jedino je mogla biti – prvenstveno

utilitarna i didaktična, s nacionalnookupljačkom i propedeutičkom funkcijom istaknutom u

prvi plan i, pri svemju tome, nužno literatura sjećanja. Pri svemu ovome, ovo naročito

zanimanje za prošlost u bošnjačkoj književnosti s kraja XX st. i uoči samog početka XX st. ni

u kojem slučaju ne nastaje prvenstveno iz snažnog epskog duha prenesenog iz folklorne

junačke tradicije, već osjećajni aspekt bošnjačke knjiž. ovog vremena izrasta prije svega iz

sasvim naročitog duha prosvjetiteljsko-preporodnog stanja kulturalne svijesti. Početke

naročitog „smisla za historiju“ koji će, baš kao i okrenutost tradiciji, snažno obilježiti i

kasniju bošnjačku književnost tokom cjeline XX st. dovodimo u vezu sa stanjem očite

kulturalno-historijske traume, jednako kao i sa stanjem vidne dramatične potrage za

identitetom na različitim razinama i u širokom nizu – od njezina općeg kulturalnog identiteta

pa do identitarnih pitanja postavljenih u ličnom okviru. Ovakva situacija rezultirat će

naglašenom potrebom bošnjačke književnosti za tradicijskim ukorjenjivanjem, odnosno

upravo onom „okrenutošću tradiciji“ pri čemu, međutim, ovakvo što – paradoksalne na prvi

pogled – započinje vjerovatno najvećom tradicijskom krizom u sveukupnoj bošnj. književno-

kulturalnoj povijesti. Otuda povijesnost ove literature i jeste u najčvršćoj vezi s kontinuiranim

rekonstruiranjem književne tradicije koja se u prvom trenutku sasvim prirodno naslonila

5

prvenstveno na emotivnu napregnutost i dramatičnost sevdalijsko-baladesknog književnog

naslijeđa, ali se isto tako sve čvršće vezivala za književno iskustvo šire južnoslavenske

interliterarne zajednice i evropskog književnog konteksta uopće, internalizirajući ga na

različite načine i postepeno prihvatajući kao „svoje“ ono što je u kulturalnom smislu tek

nedavno bilo krajnje „tuđe“.

III

Povijesni razvoj bošnj. knjiž. baš kao i ukupnosti bošnj. kulture obilježen je prvenstveno ne

onim što je Jurij M. Lotman opisuje pojmom postepene „linearnosti“ kulturalnog kretanja,

već, prije svega, pojavom izrazite kulturalne „eksplozije“, što bošnjačka književnost i njezina

kultura čini pretežno binarnim „sistemom“, dok se njen razvoj najvećim svojim dijelom

pokazuje kao „nepredvidljiv“, ali i bitno određen onim što je fenomen kulturalnog

„samoopisivanja“. Osobenosti estetsko-idejne revizije povratka, obratljivosti, odnosno

estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog obnavljanja,

autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji postaje i DEKOLONIZIRAJUĆI ČIN

BOŠNJAČKE KNJIŽEVNOSTI. Zbog toga se povijesni razvoj novije bošnjačke književnosti

jednim dijelom može opisati i u čvrstoj vezi s procesima „pripovjedanja nacije“ i uopće

izgradnjom nacionalne „izmišljene zajednice“, a što je društvena funkcija kulture posebno

često prisutne u literaturama tzv. „malih naroda“.

Kulturalnomemorijski makromodeli, memorijske figure i memorijski formati

Kanonski kulturalni makromodel (folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam

preporodnog doba, socijalna literatura, književnost NOB-a i socijalistički realizam)

Na samom početku novije povijesti bošnj. knjiž. i procesa kulturalnog pamćenja koji je

obilježavaju nalazi se KANONSKI KULTURALNOMEMORIJSKI MAKROMODEL koji je

u znaku manje ili više strogo ideološki zadatih ili barem društveno potenciranih i preferiranih

okvira književnog rada i kulturalnog memoriranja i uopće ideološki posredno ili neposredno

proskribirane funkcionalizacije i „upotrebe“ književnosti i kulture. Ovaj naročiti natpoetički

okvir novije bošnjačke književno-kulturalne prakse obuhvata FOLKLORNI I

PROSVJETITELJSKI REALIZAM PREPORODNOG DOBA sa samog kraja XIX st. i na

početku XX st. , potom socijalna literatura između dvaju svjetskih ratova te, u daljem

hronološkom slijedu KNJIŽEVNOST NOB-a i poratnog SOCIJALISTIČKOG REALIZMA,

zaključno sa sredinom pedesetih godina XX st. Temeljno obilježje ovog makromodela je

6

osobena zadatost modusa i načuna književnog oblikovanja te obaveza naročitog kulturalnog

samozaokruživanja i kulturalne stabilizacije naročite vrste.

Ono što presudno obilježava cjelinu kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u

bošnjačkoj književnoj povijesti jeste najčešće posebno radikalna izmjena „semiotičkog

prostora“ književne prakse, kada se u središtu „semiosfere“ ove literature javlja u većoj ili

manjoj mjeri tradicijski „strani jezik“ – najprije „jezik“ zapadne kulture (kako je to slučaj u

književnosti folklornog romantizma i prosvjetiteljskog realizma preporodnog doba), potom

„jezik“ „proletarijata“ i „socijalističke internacionale“ (onda kad je riječ o književnom radu

međuratnog pokreta tzv. socijalne literature) te „jezik“ partizansko-komunističke revolucije

(u književnosi NOB-a). Kao jedna od temeljnih značajki kanonskog kulturalnomemorijskog

makromodela u novijoj bošnjačkoj književnoj povijesti javlja se i izraziti „nagon“ za onim što

je „pripovijedanje navcije“, pri čemu se ova vrsta imaginiranja ostvaruje ili kao proces tipično

evropskog „nacionaliziranja“ već na neki način postojećih etničko-religijskih kolektivnih

identiteta, ili kao proces njihovog „internacionaliziranja“ s ciljem stvaranja unutar sebe

jedinstvenog nadetničkog i nadnacionalnog „bratstva“. Sve ono što je opća slika složenosti

kanonskog kulturalnomemorijskog makromodela u povijesti novije bošnjačke književnosti

zrcali i značajan dio KNJIŽEVNOSTI PREPORODNOG DOBA kao zasebne šire poetičko-

kulturalne cjeline. Otuda, bošnjačka preporodna književnost u značajnom obimu – onom što

ga čine folklorni romantizam i prosvjetiteljski realizam sabrat će u sebi na osoben način i

manje-više sve ono što su naročito paradoksi kanonskog kulturalnomemorijskog

makromodela u bošnjačkoj književnosti pa tako i njegovu vrlo specifičnu opću sklonost

„kodificirajućoj“ „vremenskoj rezistentnosti i invarijantnosti“, ali i za ovaj okvir kao cjelinu

također karakterističnu TRANZITNOST, što će postati jedno od temeljnih obilježja ukupnog

preporodnog književnog trenutka. M. Braun ističe da se osnovni tokovi misli u književnosti

javljaju u dva oblika koji su oštro razgraničeni, a da se pri tome međusobno ne isključuju; na

jednoj strani je pravac koji možemo označiti kao romantičarsko-historijski, a nasuprot ovome

nalazimo jedan drugi pravac koji bi se možda najbolje mogao označiti kao realističko-

nacionalni, što velikim dijelom odgovara upravo onome razlikovanja folklornog romatizma i

prosvjetiteljskog realizma u bošnjačkoj književnosti s kraja XIX i početka XX st. U okvirima

obaju ovih književnih pravaca bošnjačkog preporoda na ovaj ili onaj način dominira, s jedne

strane, figura „novih vremena“ i „povijesnih raskršća“, s naročito izračenom tzv.

austrougarskom temom, a potom često i figura doma, porodice i porodičnih vrijednosti te

(samo u naznaci) figura rata, ratnika i povratnika iz rata. U bošnj. knjiž. folklornog

7

romantizma jedna od najčešćih matrica prema kojoj se grade njihovi „literarni univerzumi“

jeste SEVDALIJSKO EMOCIONALNO-FABULATIVNO JEZGRO i tzv. BALADESKNI

NARATIV.

Kada se „novo“ sve više počne tumačiti kao da organski potječe od „starog“ (koje se na taj

način rehabilitira), bšnjačka književnost prelazi u svoju narednu povijesnorazvojnu fazu –

politradicijski kulturnomemorijski makromodel, gdje će preporodni duh u bošnj. knjiž.

poprimiti bitno drugačije oblike. Pa ipak, kanonski makromodel neće biti nadiđen ovom

promjenom; on će se javiti i kasnije u bošnjačkoj književnoj praksikrajem međuratnog

vremena, a posebno u toku Drugog svjetskog rata i poratnom, mirnodopskom nastavku

„revolucionarne borbe“ (SOCIJALNA LITERATURA te KNJIŽEVNOST NOB-a i

JUGOSLAVENSKOG SOCREALIZMA). „Eksplozija“ u tazvoju bošnjačke književnosti

koju je izazvala pojava socijalne literature (Zija Dizdarević, Atif Ljubović, Salih Alić, Husnija

Čengić, Hamid Dizdar, Skender Kulenović, Mak Dizdar, Hasan Kikić) gotovo da je

zanemariva u poređenju s onom koja će se desiti s javljanjem KNJIŽEVNOSTI NOB-a, čiji

će s eksplozivni prevrat odnositi ne samo na cjelokupnu prijeratnu književnu tradiciju, već i

na književnu praksu pokreta socijalne literature. Suočena s ovom krajnje „tuđom

semiotikom“ (pisci nisu išli od knjiž. ka životu već se dešavalo obrnuto: sama stvarnost je

upućivala na određene književne oblike i postupke) kako izvanknjiževne zbilje, tako i nove

revolucionarne ideje, i bošnjačka književnost eksplozivno se preobražava u naročit „pjesnički

dug“, tim prije što književna praksa NOB-a ne koincidira više s drugim književnim opcijama,

kako je to bio slučaj u odnosu socijalneLiterature i književnosti politradicijskog

kulturalnomemorijskog makromodela u bošnjačkoj književnosti, pa je je najvjerovatnije više

nego igdje upravo ovdje stvarnost do krajnjih granica dominantna i kao „modelativni poticaj“

i kao „akcijski izazov“, a dvostruka mimeza i dužničko sjećanje postaju neka od

fundamentalnih određenja cjelokupnog književnog roda i angažmana. Kolektivni ideološki

memorijski format ovdje u vrlo radikalnom obliku postaju osnovni filteri razumijevanja

svijeta i života koji se artikulira kao istinska priča o prošlosti (u perspektivi povijesti i

povijesnog zbivanja), a temeljna memorijska figura jeste figura rata, ratnika i povratnika iz

rata koja je tek antitetički dovedena u vezu sa figurom doma, porodice, porodičnih vrijednosti

(u okviru književnosti NOB-a, pojedinačna egzistencija je autentično onoliko koliko je

pretočena u kolektivnu). U vrlo oskudnom naraštaju bošnjačkih autora književnosti NOB-a

(uz H. Kikića i Z. Dizdarevića) naročito se izdvaja S. Kulenović čije je ratno književno djelo

inače „jedinstveno u veoma različitim bh, srpskohrvatskim, jugoslavenskim pa i univerzalnim

8

okvirima.“ Begić ističe da je „naša Revolucija u njemu k kroz njega sudbonosno pjesnički i

historijski progovorila, a da se revolucionarna heroika tu cjelovitije nego igdje pjesnički

utjelovila izravno u samoj borbi. Upravo u ovom smislu uz Pisma Jove Stanivaka i posebno je

indikativa poema Stojanka majka Knežopoljka. U Kulenovićevoj poemi koja je i „krik iz

razrivene utrobe“, ali i „himna domovini, zemlji i vitalnim snagama čovjekovog postojanja,

na posebno simptematičan način dolazi i do vrlo radikalnog „uskakanja“ u etno-nacionalnu

tuđu semiotiku – prije svega u poetsko-kulturalni kod srpske tužbalice te u ukupno kulturalno

pamćenje iz srpske – pretežno epske tradicije. Pa ipak, kako to dobrim dijelom mogu pokazati

i Kulenovićeva Pisma Jove Stanivaka, u „eksplozijom“ temeljito uzdrmanoj književnosti

NOB-a posebno je evidentan upravo problem tradicije, što će naročito doći do izražaja u

književnoj praksi socrealizma, gdje će ono što je autentičnost i nepatvoreni humanizam

književnosti ratnog stradanja prijeći u sad do kraja izvana propisanu „tuđu semiotiku“

socrealističke „partijnosti“, „odgojnosti“, „narodnosti“ i „tipičnosti“ književnog artefakta.

Ono što je bošnjačka književnost tokom vremena izgradila kao niz svojih konektivnih

struktura, odnosno kao svoju „unutrašnju“ povijest i „kulturalnu gramatiku“ ovdje je, još više

nego u slučaju književnosti NOB-a nasilno potisnuto na sami rub njene „semiosfere“ te otada

nema više nekadašnju snagu mehanizma „kulturalne reprodukcije“, pa osnovni „generator

smisla“ sada sasvim očito i isključivo postaje marksističko-socijalistička ideologija koja će

književni diskurs toliko sputati da će se u prvom broju sarajevske socrealističke BRAZDE

nekada nemirni avangardist, a kasnije nepatvoreni esteta I. Andrić reprenzetativno javiti vrlo

nakaradnim tekstom „ideološkog kompromisa“ ELEKTORBIH (1948). U ovakvim, za svaki

ozbiljan vid artističke prakse, krajnje destimulirajućim književno-kulturalnim okolnostima,

ratni dnevnici i memoarska književnost najčešće su forme literarnog ispoljavanja. Dnevnik

kao literarna vrsta omogućava najviši stepen vjerodostojnosti i faktografskog opserviranja

stvarnosti, a tek prob(h)ujala ratna drama i intenzivna svijest o herojskoj epopeji revolucije

upravo su zahtijevali svjedočenje o veličini tih zbivanja, zbog čega u književnoj praksi

„bošnjačkog socrealizma“ osnovni vrijednosni kriterij bio je istinitost tj. podudaranje sadržaja

u dnevniku sa sadržajima iz neposredne stvarnosti. Upravo ovakvo što bit će slučaj i u

nesporedno poratnom književnom djelu Derviša Sušića, vjerovatno najkarakterističnijeg

predstavnika socrealizma u bošnjačkoj književnosti u prvim godinama nakon Drugog

svjetskog rata koji u književnost ulazi u partizanskim dnevnikom S PROLETERIMA (1950).

Slijeđenje poetika i politike jugoslavenskog socrealizma potvrdit će i druga dva autorova

teksta cjelovitno ostvarena u okvirima ovog pravca – pripovijest JABUČANI i kratki roman

MOMČE IZ VRGORCA, gdje se Sušić stavlja u propisnu ulogu „inžinjera ljudskih duša“, pa

9

tako u oba slučaja „konstruira doslovno poučnu priču“ o izravnom i teškom, nekad i krajnje

mukotrpnom, ali ipak uvijek suštinski važnom i nužnom historijskom putu „socijalističke

emancipacije“ čovjeka, pri čemu se ova vrsta borbe ne vodi više na bojnom polju, već u onom

što je prepoznatljiva poslijeratna jugoslavenska zbilja ( u glavama ljudi), gdje najčešći

neprijatelj jeste stara „realcionarna“ svijest i nemogućnost konačnog i sigurnog opredjeljenja

za socijalistički „put progresa“. Kao i dnevnik S PROLETERIMA i JABUČANI I MOMČE

IZ VRGORCA u cjelosti se zasnivaju na figuri rata, ratnika i povratnika iz rata (u Sušićevom

pristupu rat se razumijeva kao prividno završen, dok se ratnik-borac u revolucionar mora

iznova dokazati i pokazati u miru, a njegova mirnodopska „borba“ mora biti primjer za druge

sumnjivce kojima Sušić na ovaj način daje priliku za izlazak na „pravi put“. Sušićevo djelo do

kraja vjerno slijedi onaj model kod kojeg je na pozitivnom polu radništvo, kojem pomažu

uglavnom omladina i siromaštvo te poneki „napredni“ intelektualac i umjetnik, a na

negativnoj strani udružili su se „trgovci“, „kalaci“, „malograđani“, svećenici, redovnici,

odnarođeni intelektualci, predratni državni činovnici, vojnici, policajci. Zato, upravo „izrazito

deskriptivan pripovjedački postupak objektivnog naratora koji posmatra i opisuje, čvrsta

fabulativna osnovica zasnovana na hronološkoj kompozicionoj shemi, potpisnuta

individualnost ličnosti i odsustvo dubljih psiholoških zahvata u karakterizaciji ličnosti, a

naglašen pogled na kolektivna zbivanja i gibanja, bitne su karakteristike tog stilskog koncepta

kojim su ostvarena ova Sušićeva djela.

Pored brojnih sličnosti koje cjelokupna bošnjačka književnost „lijeve“ orijentacije ostvaruje

prema književnosti bilo folklornog romantizma, bilo prosvjetiteljskog realizma preporodnog

doba s kraja XIX st. i početka XX st. ni bošnjačka književna praksa socrealizma, baš kao ni

socijalna literatura i književnost NOB-a ni u kojem slučaju nisu nastavak tendencija preuzetih

iz dotadašnje bošnjačke književne povijesti, već njihova radikalna negacija koja, samo u

nekim općim tipološko-modelativnim elementima natpoetički i transtemporalno korespondira

sa onim što joj tradicijski prethodi, dok u svakom drugom smislu predstavlja „eksplozivnu“

novost i „tuđi jezik“ u bošnjačkoj književnoj povijesti.

- POLITRADICIJSKI KULTURALNOMEMORIJSKI MAKROMODEL

(Preporodni modernizam; postpreporodni tradicionalizam; avangardizam; neoizmi i poetičke

alijanse međuratnog doba; poratni predmodernizam)

- Svojevrsna kriza tradicije i pokušaji njezinog redefiniranja ili čak dokidanja, što

najvećim dijelom karakterizira situaciju bošnjačke književnosti unutar kanonskog

10

kulturnomemorijskog makromodela, na bitno drugačiji način odredit će ono što se

dešava u okvirima politradicijskog kulturalnomemorijskog makromodela, s ključnom

razlikom da se unutar ovog okvira zrcali, pak, trenutak sasvim očitog ideološkog

rasterećivanja i liberaliziranja književno-kulturalnog diskursa, uključujući i

istovremeno supostojanje i ideoloških rigidnih pragmatičnih zadaća koje središte moći

pod imenom „narodnopreporoditeljske“ ili „partijske savjesti“ i „društvene konsnosti“,

stavlja pred književni rad, na jednoj strani, ali i često krajnje iznenađujuće

slobodoumnih istupa ili manje-više subverzivnih i uopće bitno drugačijih književno-

kulturalnih memorijskih praksi, na drugoj strani, a sve to katkad i u jednom te istom

književnom tekstu, što se kao situacija prati u „stilskim grupama“ ili „književnim

pravcima“, a to su:

1. preporodni modernizam s početka 20. stoljeća,

2. postpreporodni tradicionalizam između ratova,

3. avangardizam,

4. te NEOIZMI i poetičke alijanse tokom međuratnog doba,

5. predmodernizam iz vremena što će ga odrediti čin dokidanja projekta

jugoslavenskog socrealizma neposredno nakon II sv. rata.

- Ovaj kulturalnomemorijski makromodel obilježen je HIBRIDNIM OBLICIMA

MEMORIJSKIH FORMATA, gdje se uz elemente ranije dominantnog kolektivnog i

ideološkog sad u većini slučajeva javljaju i sve vidljiviji elementi INDIVIDUALNOG.

- Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel je i onaj okvir unutar kojeg se u

bošnjačkoj književnosti bitno mijenja i ono što je „ovdašnji smisao za historiju“ baš

kao i „okrenutost tradiciji“.

- Iako i sam pripada pretežno „vrućoj“ kulturi sjećanja, politradicijski kulturalno-

memorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti obilježen je i onim

što je stanje u kojem manje-više ravnopravno, supostoje često i bitno različite

„tradicijske struje“.

- Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnosti

ključno je određen i izrazitošću slobodnijih i često posebno potenciranih različitih

stanja kulturalne dinamike.

11

- Istina, i politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijsti bošnjačke

književnosti obilježavaju složene promjene prouzrokovane „upadima“ onog što je

„tuđa semiotika“, uz kontiuiranje „elemenata“ „jezika“ preporodnog folklornog

romantizma i prosvjetiteljskog realizma te i pojava „jezika“ evropske moderne u

preporodnom modernizmu početkom 20. stoljeća, odnosno pojava evropske avangarde

u međuratnom avangardizmu te s njim povezanim neoizmima, ili pak pojava „jezika“

evropskog modernističkog egzistencijalizma u poratnom predmodernizmu i njegovim

nastojanjima dokidanja dotad dominantnog socrealističkog prosedea, s tim što je

prisustvo „tuđe semiotike“ nije motivirano situacijama izvan književnog već

uključenosti bošnjačke književnosti u šira književna kretanja.

- Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke

književnosti ključno obilježava i upravo ona situacija tek pomalo primjetna kod

Bašagićeve pjesničke zbirke Misli i čuvstva, kad „importirani“ tekstovi i „svoja“

kultura uzajamno se „pregrupiraju“, a sve više „novo“ se tumači kao da organski

potječe od starog, koje se na taj način rehabilitira.

- Upravo ovdje, u bošnjačkoj književnosti se po prvi put „stvara mišljenje“ da su

„tamo“ te ideje realizirane u „neistinitom“, „mutnom“ i „izobličenom“ obliku.

- Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u povijsti razvoja novije bošnjačke

književnosti je i onaj okvir u kojem literatura vrlo ubrzano napušta svoje nekadašnje

kolonijalno stanje i upravo ovdje bošnjačka književnost počinje izlaziti iz svoje

kolonijalne „adaptivne“ faze, te iskušava ono što je njena „adaptivna“ faza.

- Politradicijski kulturalnomemorijski makromodel je i onaj kontekst u kojem se

bošnjačka književna praksa oslobađa i nekadašnje dominacije za tzv. „male

književnosti“.

- Ovu izrazitu unutrasnju raznovrsnost, visestrukost i naporednost knjizevne prakse

unutar ovog makromodela u novijoj bosnj. Knjiz., vrlo vjerno moze posvjedociti vec

hronoloski prvi ''knjizevni pravac'' iz ovog okvira –PREPORODNI MODERNIZAM-

pogotovo djela M.Ć.Ćatića, njegovog najznacajnijeg predstavnika, a potom i djela

drugih autora:A.K.Hasanbegova, Fadila Kurtagica, Nafije Sarajlic.

- M.Ć.Ćatić je s jedne strane nastavljao poetska iskistva prethodne generacije, ali je i

produbljivao, s Bašagićem i Karabegovićem, započeto otvaranje bošnjačke

poezijeprema duhovnom stvaralaštvu ostalih juznosl. Knjizevnosti. Međutim, kod

Bašagiča i Karabegovića poezija to otvaranje više iskazuje dekorativno, preuzimanjem

12

versifikacijske sheme, konvencionalne stilematike hrvatskog i srpskog romantizma, i

deklarativno romantičarsko-pateticnim stvaranjem hrvatskog ili srpskog nacionalnog

identiteta, kod Ćatiča je to bio proces pune stvaralacke osmoze i oplemenjivanja, sto je

nuzno moralo rezultirati i poetskim padovima i promasajima, ali i istinskim

oplođenjima sva/tri u osnovi razlicita dozivljaja svijeta i dvije/tri kulturne knjiz.

Tradicije, zahvaljujuci cemu je ovaj izrazito politradicijski pjesnik ''zapoceo onaj put

evolutivnog preobrazaja bosnj.knjiz. koji ce kasnije omoguciti i Humu, Kulenovica i

Dizdara.

- Abdurahman Nametak navodi da ''ako je ma čije literarno djelo odraz veoma

kompleksnih zbivanja u sredini iz koje je pjesnik proizišao, onda je Ćatić svakako

ilustrativna pojava u našoj knjiz.

- Ćatić nije bio svjedok zbivanja čitavog jednog stoljeća, ali je u zbivanjima koja je

doživio, dicio i uočio u bh sredini akumulirala su se zbivanja i razvojni procesi ne

jednog nego više stoljeća normalnog razvoja naroda.

- Sam Ćatić istakao je da pjesnikova djela moraju biti tako napisana kako mogu služiti

kao ogledalo stoljeća.

- Nametak: U povodu heterogenog Ćatićevog rada, treba istaći da njegova poezija ne

znači i kidanje veze sa visestoljetnom tradicijom orijentalne kulture, vec i okretanje

savremenoj jugoslavenskoj knjizevnosti koja se vec slijevala u tokove evropske

kulture.

- Kod ovog politradicijskog pjesnika i dalje je prisutan Orijent, s tim da sad na sasvim

vidan, konačan način. ''Ćatić je i prvi naš pjesnik kod koga je uočljiv zaokret u odnosu

na istočnjačku poetiku misticizma; kod njega su životna radost i plotska želja

nadvladale spiritualno mistično osjećanje svijeta, ali što je značajnije u širem

kontekstu Ćatićeva književno-kulturalnog okvira i ona temeljna liminalno-hibridna

crta politradicijskog kulturalnomeorijskog makromodela.

- Ćatić je zasigurno, osobena vrsta ''pretače'' npr. Selimovića, Kulenovića, Dizdara ili

Sušića.

- Više nego ijedan drugi, politradicijski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj

povijesti bošnjačke knjizevnosti pokazuje natpoetički i transtempolarni karakter ove

vrste okvira knjizevne prakse određenog vremena, a unutar njega važan je upravo

POSTPREPORODNI TRADICIONALIZAM, koji jeste nezanemariva i povijesno-

razvojna značajna konstanta bošnjačke knjiz. više od pola stoljeća, pa će knjizevni rad

13

ovakvog tipološkog i kanonskog i postkanonskog kulturalnomemorijskog

makromodela, odnosno s knjizevnim radom počev od njezina preporodnog

modernizma, preko njezinih ''lijevo'' orijentiranih knjizevnih pravaca pa do njezina

modernizma nakon 2.sv rata kad se bosnjačka knjiz.nalazi u bitno drugacijem stanju, s

tim da postpreporodni tradicionalizam u bosnj.knjiz. osobito vazne odnose

uspostavljaju sa međuratnom knjiz.praksom, pa tako i sa bosnjačkim

AVANGARDIZMOM između dvaju svjetskih ratova. Između ostalog, zato, avangarda

je u bosnj.knjiz. neodvojiva od brojnih neoizuma i različitih poetičkih alijansi.

- Specificno avangardno stanje podrazumijeva ''cjeloviti'' odgovor na one promjene koje

je izazvalo pjesnistvo M-Ćatića.

- Najreprezentativnije knjiz.figre su Humo, Muradbegović.

- Slično Ćatićevom slučaju u bosnj.knjiz. preporodnog modernizma, upravo djelo ove

dvojice autora u sebi sazima sve ono što je unutrasnja raznorodnost, visestrukost,

naporednost bosnjačke knjizevne avangarde.

- Ona u bosnjackoj knjiz.nije predstavljala radikalnu negaciju prethodne tradicije.

- Bosnjacka knjiz. avangardne orijentacije primila je nove knjizevno-kulturalne ''jezike''

koji će kao ''tuđa semiotika'', njezinu ''semiosferu'' iznova dovesti u novi ''eksplozivni''

proces, a koji će značiti tipično politradicijsko ''sazimanje'' najrazlicitijih knjizevno-

kulturalnih, iako ne, na sasvim identicnim knjizevno-poetičkim osnovama.

- Bošnjačka knjizvna avangarda kao cjelina, bas onakva kakva se javlja i u Huminom i

u Muradbegovicevom djelu, iznova je obiljezena onim okolnostima kad se tekstovi-

provokatori rastvaraju u kulturnoj masi kulture koja prima, a onasama dolazi u stanje

uzbuđenosti i burno pocinje stvarati nove tekstove zasnovane na kulturnim kodovima

koje je u dalekoj prošlosti stimulirao prodor spolja.

- Ovdje dolazi do izrazaja i onaj za bosnj.knjiz. karakteristican fenomen pojave čitavog

šarenila vlastitih osobenih kulturalnih tvorbi, a naročito tzv. Sinkretičkih oblika.

- Avangardizam u bosnjackoj knjiz, a narocito njegove brojne neoizme, ponovo izrazito

snažno obiljezava ona u bosnjackoj knjiz duboko ukorjenjena pojava ''dijahronijskog

vertikalnog autokomparativizma'', pa tako i samoj ideji avangarde krajnje strana

''pojava estetsko-idejne reverzije povratka.

- Huminoj obimom skoromnoj početničkoj pjesničkoj zbirci Nutarnji zivot, koja neće

tek prva nagovijestiti avangardizam, a posebno elemente ekspresionizma u bosnj

knjiz, vec ce na samom pocetku dobrim dijelom uspostaviti i ono sto ce biti pretezna

14

avangardno-ekspresionistička ''modelativna matrica'' i kasnijeg Huminog djela, kao i

A Muradbegovića.

- U ovoj pjesničkoj birci Humo se javlja kao autor ''goleme čežnje kojoj nema imena'',

njegov stih ovdje je oslobođen, sasvim tipično za avangardno osjecanje svijeta i

zivota, formalne versifikacijske zadanosti koju poznaje tradicija i vjerno, izražavajući

ga, slijedi ono što još u njenom naslovu pjesnik ističe kao jedino bitno ''nutarnji zivot''.

- U Nutarnjem životu, te u ''Grad rima i ritmova'' I ''Sa ploča istočnih itekako iz

''kulturalnog arhiva'' i njegovog ''pohranidbenog pamćenja'', tradira na taj način

reaktualizira i s jedne strane folklorna tradicija, te tradicija legendarne priče i predaje,

i, s druge strane, impresionističko-simolistička tradicijska osnova, baš kao i mjesta

poetika Zapada, ali i Istoka,što je posebno karakteristično za zbirku Sa ploča istočnih,

gdje će Humo- tipično za ''lirsku revoluciju avangarde'' – prekršiti stroge žanrovske

konvencije i baš kao i Ćatić, rušeći posojeće knjizevno-kulturanle granice,

zapadnoevropsku avangardnu čežnju ispuniti mistikom te sjetom, kao i osobenom

osjećajnošću orijenta.

- U složenom knjiz-kulturalnom karakteru Humina pjesništva uveliko je ostvaren čitav

niz specificnih karakteristika bošnjačkog avangardizma.

- Autorov pripovjedački rad, posebno neke od pripovjedaka su u duhu

avangardizma.Posebno neke od pripovijetki okupljenih u zbirci Pod žrvnjem vremena

da bi '' eksplozivno odjeknulo u Huminom romanu Grozdanin kikot'', gotovo bez

imalo sumnje najreprezentativnijem ostvarenju bošnjačkog avangardizma tako i

vjerovatno cjeline politradicijskog makromodela.

- Grozdanin kikot moze se podvesti pod onaj Šimićev avangardni revolucionarno-

pobunjenicki uzvik.

- Grozdanin kikot pojavljuje se kao preteča romana kulturalnog pamćenja kakav će se u

bosnj knjiz javiti tek kasnije, i to s romanom Ponornica S.Kulenovića.

- A.Muradbegović

- A.M je drugi najizrazitiki predstavnik avangardizma u bosnj knjiz čije djelo, baš kao i

Humino, pokazuje čitav niz specifičnosti istovremenih juznoslavenskih i evropskih

avangardnih literatura. Zprkos i značajnim razlikama u odnosu na djelo Hume,

odnosno uprkos tome sto djelo A.Muradbegovića prvenstveno nalazi ''u stisku

primarnih nagona čulnog intenzitet'', u tom smislu, posebno u pojedinim slučajevima –

15

unekoliko je mozda blize avangadnim strujanjima, a naročito spiritualnom

apstraktnom, aktivstičkom i kozmičkom ekspresionizmu.

- I ovdje se bosnjacki ekspresioniza ostvaruje s nizom specifičnosti, i to zato što će se i

kod ovog autora ''pokazati da je ekspresionistički prozni ogled bio popratna reakcija na

čitavoj generaciji neodoljivi zov postratne umjetničke avangarde'', pa tipično za

politradicijski kulturalnomemorijski makromodel, tek ''refleksi ekspresionizma mogli

bi se uzeti kao jedno od prepoznatljivih obiljezja cjelokupne Muradbegovićeve

novelistike'', što je sličaj i s pjesmama i dramama ovog međuratog pisca.

- Ukupno knjizevno djelo ovog autora je i najočitiji primjer unutrašnje raznorodnosti,

višestrukosti i naporednosti u bosnj knjiz avangardi, i još više njezinih neoizama i

poetickih alijansi, koje posebno kod Muradbegovica podrazumijevaju ne sam

obnavljanje elemenata preposrodnog modernozma – najčešće onih impresionističkog i

simbolističkog karaktera, već i elemenata postpreporodnog tradicionalizma,

ukljucujuci i njegovu ''pricu o proslosti''.

- Kod Muradbegovica je vrlo dominantna figura ''novih vremena'' i povijesnih raskršća,

isto tako, jednako tradicionalna figura doma, porodice, porodičnih vrijednosti.

- Slična situacija prati se i kod mladih autora koji se amatraju pokretačima socijalne

literature.NPR. veza između ranog pripovjedackog rada H.Kikica i njegovog kasnijeg

novelističkog ciklusa Provincija u pozadini gdje se unutar poetičko-idejnog okvira

socijalne literature nekadašnji tipicni politradicijski i folklorni makromodel zamjenjuje

ekspresionističkim ''naponom''.

- PORATNI PREDMODERNIZAM

- Značaj politradicijskog makromodela u bosnj knjiz potvrđuje i hronološki posljednji

''knjizevni pravac'' iz ovog okvira PORATNI PREDMODERNIZAM, koji se u bosnj

knjiz prati tokom relativno kratkog vremena – uglavnom od sredine pa do kraja 50-ih i

početka 6

- -ih godina xx st., javljajući se s jedne strane, kao kraj kanonskog, i s druge strane,

početkak postkanonskog makromodela, zbog čega će i ovdje biti izražena ona za

politradicijski model tipična unutrašnja raznorodnost, višestrukost i naporednost.

- Poratni predmodernizam ono je stanje bosnj knjiz druge polovine xx st.kad se ova

literatura ''budi'' protiv simplificiranja rigidne ideološke zloupotrebe ideje knjizevne

umjetnosti kao takve što su obiljezavali u njemu prethodne razvojne fate bosnj knjiz u

okvirima kanonskog makromodela, a što zapravo znači i prevratničko napuštanje

16

socrealističkog, ali i dalje razvijanje ''eksplozivnog'' implusa koji je značio skandalozni

sluaj komedije Djelidba S.K. gdje se u humorno ''olakšajnoj'' formi u samom srcu

socrealizma najjasnije očitavala neizdrživo-suglasan polozaj knjiz diskursa, pa upravo

zato poratni predmodernizam najeksplicitnije obiljezava ono za cjelinu

politradicijskog makromodela u ovoj literaturi karakteristicno supostojanje ideoloških

pragmatičnih zadaća koje u središte moći stavlja pred knjiz.rad.

- Poratni predmodernizam vrijeme je i posljednje velike ''eksplozije'' u novoj literaturi,

koja se desila javljanjem čitavog niza izraženih alternativa dotadašnjoj knjiz praksi,

što u bosherc kontekstu predstavlja i pojava časopisa Život i Izraz.

- Poemu Plivačica, M.Dizdara kritik smatra jednom od prvih i općenito paradigmatsko-

egzemplarnih djela poratnog predmodernizma. Tipično za poratni predmodernizam,

svijet Dizdareve Plivačice neće vipe biti svijet revolucionarnog borbenog zasnova i

kolektivnik emocionalnih uzleta kao u kanonski zadanoj knjizevnosti NOB-A,

socrealizma, već će se, u ovoj poemi javiti individualizirano ljudsko ja, iznova

pronađeno nakon više od dva desetljeća stroge ideološke službe u okvirima kanonskog

makromodela, pa je kulturnomemorijska konstitucija, jednako kao i ono što su

vrijednosti koje apostrofira ova poema otud suštinski drugacijeg karaktera u odnosu na

one zahtjevane duznosti ratnog sjećanja i poratne knjizevnosti, pri cemu smisao više

nije, kao u pjesničkoj zbirci Vidovopoljska noć, pisanoj u duhu socrealizma limitiran

tek na socijalno-klasni kompleks, već se ovaj put tiče prvenstveno marginalizirane

ljudske intime.

- Dizradeva Plivačica nije samo ''nepatvoreni izraz'' novog knjiz stanja već i svojevrsni

''pobuđivač'' drugih promjena u ukupnom knjiz okviru.

- Dizdareva plivačica ne ostvaruje se vise u obliku nekadasnjeg patetičnog herojsko-

ratničkog etnosa već ekstatično oslobođenog ljudskog erosa.

- Plivačica će predstavljati i paradigmatski primjer cjeline kasnijeg pjesništva M.D. u

njegovou širokom rasponu sve do pojave Kamenog spavača, tim prije što se upravo

ovdje na najreprezentativniji način počinju ostvarivati ona važna ii presudna

odstupanja od suzenog horizonta kulturnog pamćenja u Vidovopoljskoj noći.

- Situacija slična ovoj obilježava i postrealističko delo D.Sušića, M.Selimovića i

S.Kulenovića, preostalih triju reprezentativnih knjiz figura u poratnom

predmodernizmu.

17

- Ovdjeće doći do presudno važnog prekidanja sentimentalnim silnicama u kanonskom

kulturnmemorijskkom makromodelu pa i do kljucnih promjena unutar onog što je

''smisao zahistoriju'' i ''okrenutost tradiciji'' novije bosnj knjiz upravo onih tragom

kojih će se u ovoj literaturi razviti i postkanonski makromodel, posebno poratni

modernizam koji će u posljednjim desetljećima xx stoljeća biti gotovo ''prirodno''

zamijenjen postmodernizmom, a potom knjiz ''ratnog pisma'' i ''poetike svjedočenja''.

- Takav slučaj je u postsocrealističkom djelu D.Sušića, mozda i najkarakteristicnijem

primjeru također karakteristicne politradicijske postepenosti razvoja bosnjackog

poratnog predmodernizma iz okvira socrealizma, utoliko što će se već u Sušićevom

kratkom romanu Momče iz Vrgorca, pogotovo pri njegovom kraju prve ''upukotine''

unutar stroge socrealističke knjizevne ''formule'' partijanosti, odgojnosti, narodnosti i

tipičnosti, kad uprkos naručitom revolucionarnom optimizmu kojim ovaj roman zeli

prosvjetiteljsko-propedautički zračiti.

-

-

- Selimović

- Slično romanu Ja, Danilo, i Selimovićevo cjelokupno djelo neposredno vodi u poratni

modernizam, a bosnj knjizevnost ovog vremena u njen postkanonski

kulturomemorijski makromodel. U Selimovićevim Tišinama javlja se temeljito

izmijenjena figura rata, ratnika i povratnika iz rata, pri čemu će ovdje više nego kod

Sušića pa će ovdje biti dovedena tri ključna predmetno-problemska konstituenta ove

memorijske figure. Selimovićev neimenovani junak povratnik je iz rata što je, kao

bivši ratnik, i sudbinosno i konačno određen ratom kao takvim, s tim da on više nije

onaj NOV-ovski ili socrealistički neznani junak koji se u svojoj anonimnoj

samozatajenosti nesebično žrtvuje pred snom i s ciljem osloađanja i slobode.

- Opet Sušić

- U funskciji ''socijalističke emancipacije'' čovjeka, a posebno jugoslavenskog još uvijek

''reakcionarnom'' sviješću ''zadojenog'' seljaštva, njegov junak, nekadašnji borac i sam

nehotice posrće u uvjetima teške mirnodopske ''borke'', za razliku od pripovijesti

Jabučani, gdje put u ''socijalističku budućnost je težak ali moguć bez obzira na krupne

lične i kolektivne zrtve koja podrazumijeva sam svrsetak ovog romana, svoju vjeru u

bolje sutra zadobiva tek artificijelno, a otud literarno neuvjerljivim upozorenjem na

vitalnu snagu poezije koja se uzaludno nastoji predstaviti dovoljno jakom da

18

''zabludjelog00 i egzistencijalno slomljenog pojedinca, baš kao i kolektiv, izvede na

put njegova ličnog i drustvenog spasenja, čime je Sušić već na prvom mjestu u

zadatim okvirima poetike i politike socrealizma, i ne htijući naznačio bitno drugačiji

tretman tematskog kompleksa što ga podrazumijeva figurra rata, ratnika i povratnika

iz rata da bi ga u sasvim prepoznatljivom politradicijskom maniru predmodernizma do

kraja ostvario u romanu Ja, Danilo.

- Tipični politradicijski junak Danilo nije nasilno zaustavljen u svojoj romanesknoj

ekspanziji, pa Danilo Lisičić nije idealiziran lik revolucionara, nego je kompleksna,

energična ličnost koja se nesebično, ali na svoj seljačko-ratnički način prepredenjaka i

lukavca, kojeg je sredina ipak ''porazila'', čime Sušić otvara novi romaneskno-

knjizevni prostor, sličan onome što ga je nagovijestio Kulenović Djelidbom. Ovdje se

javlja jak humorno.ironijski diskurs.

Postkanonski kulturnomemorijski makromodel

1. poratni modernizam

2. postmodernizam

3. „ratno pismo“

4. „poetika svjedočenja“

Procesi započeti unutar politradicijskog kulturnomemorijskog makromodela, po prirodi stvari

i dalje uz pravilan hronološki slijed vode POSTKANONSKI KULTURNOMEMORIJSKI

MAKROMODEL, koji obilježava dominanto ili čak krajnje rasredišteni i individualizirani

sistem vrijednosti, stanje u osnovi široko dezideologiziranog položaja cjeline kulturalnih

diskursa, pa tako i same književnosti i njezinog kulturalnog pamćenja, što je, dakle, situacija

koja se prati u slučaju pojedinačnih „stilskih grupa“ ili „književnih pravaca“, a to su:

- poratni modernizam (od 60-ih do 80-ih)

- postmodernizam (od 90-ih XX stoljeća i dalje), te potom recentne pojave poput:

- „ratnog pisma“ i „poetike svjedočenja“.

19

Iz okvira ovog makromodela postaje prvenstveno pitanje pojedinačnih autorskih poetika i

tendencija širih savremenih poetičkih sistema i kulturalnih procesa, pa postkanonsko stanje

bošnjačke književnosti obilježava dominacija INDIVIDUALNOG te sve češće i upadljivije,

kulturalno memorijskog formata, pri čemu će književna praksa ove pluralističke paradigme u

pravilu biti otvorena istovremeno, kako za kreativni dijalog s vlastitom književno-kulturalnom

tradicijom, tako i za opća književno-kulturalna iskustva.

Literarni procesi kulturalnog pamćenja su manje vođeni onim iz vana, a više samom

književnom i kulturološkom potrebom za artifikacijom na različite načine shvaćenog „sebe“ i

„drugog“.

Postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u novijoj bošnjačkoj književnosti obuhvata i

različite modernističke književne pojave, ali i slom modernističke paradigme te pojavu

„postmodernog“ stanja u bošnjačkoj književnosti, a kad, uz često brojne modernistički

doživljajem svijeta i života u ovoj ili onoj mjeri modificirane tradicionalne interese, javljaju

se i sasvim novi, uključujući i postmoderno revizionističko i nerijetko, posthistorijsko

iskustvo povijesti, baš kao i noviji fenomen: „ratno pismo“ i „poetika svjedočenja“.

U ovom okviru u bošnjačkoj književnosti, očitije nego ikad, postaje vidljivo i ono što je

„njezina unutrašnja“ povijest. Bez obzira na to da li je riječ o književnoj praksi s

modernističkom ili postmodernističkom osnovom, bošnjačka književna praksa druge polovine

XX stoljeća, predstavljat će mjesto „eksplozije“ najrazličitijih kulturalnomemorijskih

fenomena. Sama književna praksa sve više i sve upadljivije razvija se iz onog što su

konektivne strukture postojećeg nacionalnog književnog okvira.

Postkanonski kulturlanomemorijski makromodel u novijoj povijesti bošnjačke književnosti

kao cjelina je sasvim vidan dio i one osobene situacije u ovoj literaturi kad - kako to pokazuje

M. Rizvić: „jedna osobenost bošnjačke književnosti, od najstarijih vremena, preko

međuratnog razdoblja, sve do danas, jeste, upravo pojava estetsko-idejne reverzije, povratka,

odnosno estetsko-emocionalnog, duhovno-ambijentalnog, tematsko-motivskog i idejnog

obnavljanja, autoinspiracije u svojoj književnoj tradiciji“.

Prodor „tuđe semiotike“ u „semiosferu“ bošnjačke književnosti u slučaju njezina

postkanonskog kulturalnomemorijskog makromodela, bitno je drugačiji nego li u njezinim

prethodnim povijesnorazvojnim fazama. Naime, u situaciji nemjenjiivo stabilnijeg sistema

20

ove literature, ponaša se tek kao jedan od brojnih elemenata njezine izrazito kompleksne

„kulturalne gramatike“.

Bošnjačka književnost iz ovog vremena, osim u slučaju ratnog pisma i poetike svjedočenja –

u povijesno razvojnom smislu nije oblikovana prvenstveno principom „ekspolozije“, već

postepenom linearnošću.

Postkanonski orijentirana bošnjačka književna praksa druge polovine XX stoljeća mogla je

biti jedan od ključnih impetusa koji će u jednom povijesnom trenutku potaknuti da književna

znanost odgovori kako na pitanje o statusima, dinstiktivnim obilježjima, razvojim pojavama i

procesima, tako i na mogućnostima, načinima i postupcija njihovog proučavanja.

Postkanonski kulturalnomemorijski makromodel u bošnjačkoj književnosti nekadašnju

politradicijsku unutrašnju raznorodnost, višestrukost, s jedne strane, transformirao je u stanje

značajnije unutrašnje „homogenosti i kompaktnosti“, a s druge strane, njegovo osnovno

načelo postala je razlika, kao odnos između pojedinih književnih pojava, čiji se broj u ovom

vremenu znatno povećava. Bošnjačka književnost ovog povjesnorazvojnog okvira često

podrazumijeva kompleksne „semiosfere“ koje podrazumijevaju bitno različite „idiome“

njihovog zajedničkog jezika.

U savremenoj bošnjačkoj književnosti u jednom trenutku vremenski supostoje književne

prakse i modernističke i postmodernističe orijentacije, ali ni ovdje do kraja ne izostaje tipično

međusobno hibridiziranje različitih „idioma“ i „jezika“, kako je to slučaj ne samo u

književnosti „ratnog pisma“ i „poetike svjedočenja“ već i u ostatku književnog roda ovog

okvira. Stoga, poratni modernizam u cjelosti je karakterističan primjer postkanonske situacije

u bošnjačkoj književnosti, utoliko prije što je upravo ovdje posebno jasno očitovano kako

znatno stabilnije stanje konektivnih struktura „unutrašnje“ povijesti ove literature, tako i ono

načelo razlike, kad često i pojedinačni autorski opusi čine zasebne potsisteme, kako je to

slučaj s modernističkim djelom M. Dizdara, M. Selimovića, D. Sušića ili S. Kulenovića, baš

kao u djelima autora koji tek počinju svoj književni rad; Ćamil Sijarić, Sidran.

M. Dizdar

U ovakvim prilikama, sasvim reprenzetativno potvrđuje znatno stabilnije stanje bošnjačke

književnosti vremena poratnog modernizma. Cjelokupno pjesništvo M. Dizdara razvija se

tragom one nove književno-kulturalne svijesti, koji je u djelu ovog pjesnika „eksplozivno“

najavila poema PLIVAČICA, a postkanonski obrasci nastavljaju u KOLJENIMA ZA

21

MADONU, čijr je PLIVAČICA sastavni prirodi dio, te u OKRUTNOSTI KRUGA, gdje će

do izražaja sve više dolaziti pravo pjesnika na tugu, nekad u optimističkom svijetu

zagovaranog socijalističkog progresa, heretično i opće nepoželjno melanholično pamćenje

ljudske povijesti. M Dizdar u KOLJENIMA ZA MADONU i u OKRUTNOSTI KRUGA

provodi realtuelizaciju kulturalnog pamćenja, te na redefiniranim, iz ideološkog središta

pomaknutim osnovama artikulacije društveno-životne stvarnosti i ovaj put sredstvima

pjesničke umjetnosti temeljito preokreće ustaljeni kulturalni poredak. U središte vrednosnog

sistema postavlja emocionalno prenapregnutog pojedinca i njegovu skrivenu percepciju

vlastitog položaja u svijetu, odakle dolazi i diskurs u punoj snazi probuđene ženskosti u

KOLJENIMA ZA MADONU. Sa svojim ponesenim uzletima ljubavne čežnje i strmim

padovima u ljubavnu sumnju i bol, ljudsku patnju te čovjekove egzistencijalne izgubljenosti u

OKRUTNOSTIMA KRUGA, mada ni ovdje ne zaboravlja realnost čovjekove ljudske

egzistencije, zahvaljujući čemu će u ovim pjesničkim zbirkama, kao i u djelima od

PLIVAČICE do KAMENOG SPAVAČA biti aktulirana i socijalna pitanja, ali, za razliku od

VIDOVPOLJSKE NOĆI i opće tzv. angažirane književnost, iz okvira kanonskog

makromodela ovaj put tek u skladu sa sve većim udjelommelemenata poetike

egzistencijalizma.

KAMENI SPAVAČ (1966) će zajedno s romanom DERVIŠ I SMRT, te zbirkom POBUNE,

Sušića, napraviti konačan i potpun prijelom u bošnjačkoj i ukupnoj bosanskohercegovačkoj

književnosti i kulturi, preokret nakon kojeg dotad postojeća literarno-kulturalna mjerila nisu

mogla ostati ista. Sve ovo što se zbivalo u poezji M. Dizdara nosilo je karakteristiku vremena

u kojem je nastajalo, a sve se to pojavljuje i u KAMENOM SPAVAČU, ali estetski dozrelo.

KAMENI SPAVAČ je sasvim karakteristična knjiga poratnog modernizma, a u njoj su se,

kako navodi Duraković, sažele toplota i sjaj zavičajnog ognjišta i oodsjaj univerzalnih

saznanja ljudske sudbine. To je pjesnička knjiga kulturalnog pamćenja, koja sabire „smisao za

historiju“ i njezinu „okrenutost tradiciji“ što će Dizdarevu temeljnu pjesničku zbirku učiniti i

mjestom za postkanonsko stanje bošnjačke književnosti karakterističnog ukrštanja

najrazličitijih književnih, društvenih i ukupnih kulturalnih opcija i koncepata. U zbirci

KAMENI SPAVAČ, u skladu sa novim interesima za „priču o prošlosti“, obnavlja se i

nekadašnja figura „novih vremena“ i „povijesnih raskršća“. Naime, u njezine okvire ulaze

sasvim novi reprezentacijsko-memorijski sadržaji, u jedinstvenu cjelinu ovaj put inovativno

povezani autentičnom mitopoetskom reinterpretacijom ukupnog egzistencijalnog toposa

zaboravljenje srednjovjekovne bogumilsko-heretičke Bosne. Posebno je utjecajna figura

22

povijesnog svjedočenja, sve to na način, ne više kolektivnog i ideološkog, već individualnog.

To postaje toliko izraženo da se glas kojim govori njegov lirski subjekt ostvaruje i kao glas

DRUGOG čime pjesnik u vlastiti poetski diskurs uvodi njegovo ukupno i historijsko i

socijalno i egzistencijalno-intimno iskustvo. Kameni spavač uspostavlja pisebno značajnu

figuru „figuru bosanske povijesne tragike“ (VAŽNOOOO ).

Kod M. Dizdara – karakteristično za postkanonski makromodel javlja se lirsko iskazivanje

prošlosti. Prošlost se otkriva u oživljenim glasovima mrtvih, a ovaj glas mrtvih, sačuvan u

tekstualnim tragovima davno izgubljenog vremena i sad iznova oživljen snažno egzistira u

svojoj partikularnosti, pa njegova zavičajna melodija je uvodna faza simfonije o čovjeku,

zemlji i nebu, padu i uznesenju, bolu i spasenju. (Duraković)

S KAMENIM SPAVAČEM u bošnjačkoj književnosti reaktualizirao se i njezin „bosanski

duh“ (Filipović)

Dizdarevu povjesnicu Bosne ne ispisuju dvorski pisari, već se ona otkriva oživljavanjem

glasova mrtvih. Lokalna, bosanska povijest na način sličan Dizdrevom, postat će

produktivnim okvirom ispitivanja univerzalne „čovjekove situacije“ i „ljudske sudbine“ u

romanu DERVIŠ I SMRT i u pripovjedačkoj zbirci POBUNE, djelima koja se javljaju kada i

KAMENI SPAVAČ. Pojava ove dvije knjige, zajedno s KAMENIM SPAVAČEM, već u

startu naznačava dva temeljna i kasnije tradirana oblika „priče o prošlosti“, „bosanskog

teksta“ u bošnjačkoj književnosti poratnog modernizma i uopće postkanonskog kulturalno

memorijskog makromodela: ONAJ GDJE U JEZIKU EGZISTENCIJALIZMA

OSTVARENA PRIČA O PROŠLOSTI I BOSANSKI TEKST SASVIM VIDNO

FUNKCIONIRAJU I KAO METAFORIČKO-ALEGORIJSKO SUVREMENO

KAZIVANJE O ČOVJEKU, ALI I KAO... (ne vidi se) ;)

- Binarno uspostavljen sistem „priče o prošlosti“ i „bosanskog teksta“ dodatno se

usložnjava i to, s jedne strane, pojavom Ugursuza Nedžada Ibrišimovića, kad se

povijesno pripovijedanje inovira značajnim udjelom fantastičkog diskursa i uopće

bitno drugačijim reprezentacijskim i kulturalnomemorijskim strategijama, koji će se,

uz manje ili veće mijene, ovaj autor nastaviti i u svom kasnijem pripovjedačko-

romanesknom radu, naročito u romanima Karabeg, Zmaj od Bosne, Braća i veziri pa

do posljednjih Vječnik i El-Hidrova knjiga, kao i s druge strane, pojavom pjesništva

Abdulaha Sidrana koji će se unutar cijelog novog pjesničkog naraštaja izdvojiti

naglašenim poetskim interesom za lokalno-regionalni mikrotopos neposrednog

23

življenja, čime se ovaj autor kod kojeg se „bosanski tekst“ kondenzira u „sarajevski

tekst“ čime će ovaj pjesnik postati jedan od najznačajnijih autora „POETIKE

GRADA“ posebno u knjigama Sarajevska zbirka i Sarajevski tabut.

- Kod Dizdara i u sušićevskoj i u selimovićevskoj liniji „priče o prošlosti“ i „bosanskog

teksta“ dominira kako figura „novih vremena i povijesnih raskršća“, tako i figura

povijesnog svjedočenja, koje se i ovdje ukrštaju u figuru bosanske povijesne tragike.

- Kod Sušića, Selimovića i njima sličnih autora, iznova se javlja, kao i kod Dizdara,

figura rata, ratnika i povratnika iz rata.

- Javljanje tih figura bilo je neposredno, na primjer kod Sušića u romanima vezanim za

bosansku povijest ratnog stradanja u starobosanskom, osmanskom, austrougarskom ili

jugoslovenskom vremenu, ili posredno kao pretpovijest ispovjedne sudbine

književnog lika, kao u Tvrđavi i Dervišu i smrti, pri čemu je reprezentacijski sistem

bošnjačkog poratnog modernizma usložnjen i u međuvremenu do kraja

osamostaljenom figurom doma, porodice i porodičnih vrijednosti.

- MODERNIZAM

- Književna praksa poratnog modernizma u bošnjačkoj književnosti ovog vremena i

njezina usmjerenost ka „priči o prošlosti“ i „bosanskom tekstu“ na svoj osoben način,

najčešće novohistorijski način cjelovito oživljava ukupnost reprezentacijskih aspekata

kulturalog pamćenja u novijoj bošnjačkoj književnosti od kraja 19. st. pa nadalje.

- Rizvić: „iz predislamske srednjovjekovne Bosne proizilazi bogumilsko-manihejska

poetika Maka Dizdara“, a „patarenska hereza se poredi sa hamzevijskom, koja nalazi

izlaza u romanima Meše Selimovića i Derviša Sušića“, te „bošnjačko orijentalsko

stvaranje sa mevlevijskim misticizmom otkriva se kao inspiracija Bašagića, Ćatića,

Hume, Kulenovića, Hajdarevića, Latića“.

- Bošnjačka književnost poratnog modernizma, potvrđuje da književna tradicija, u

razvoju bosansko-muslimanske književnosti, izbija iz stvaralačkih gena kao ponornica

u djelima pjesnika, pripovjedača, dramatičara.

- Ovo će potvrditi i činjenica da svojim obnavljanjem srednjovjekovnih žanrovskih

formi slova, zapisa, ispovijedi, besjede Mak Dizdar u Kamenom spavaču samo krajnje

sugestivno „samoopisujući“ osvještenje onog što su „kolektivne strukture“ unutrašnje

povijesti ove literature, a što će isto tako posvjedočiti i kod ostalih autora bošnjačkog

poratnog modernizma, koji svoja djela ostvaruju u poetsko-lirskom maniru.

24

- Tako, indikativna „sinkretičnost“ sonetnog pjesništva Skendera Kulenovića, vrlo je

bliska u odnosu na neke dionice politradicijskog pjesništva Muse Ćazima Ćatića, pa i

na primjer „austrougarske teme“ u romanu Ponornica, te Sidranova „poetika grada“,

njegov „sarajevski tekst“ koji će u uznapredovanoj fazi poratnog modernizma u

bošnjačkoj književnosti, ne samo kulturalnomemorijski iskomunicirati protekst

Ljetopisa Mula Mustafe Bašeskije, već obnoviti i ono što je s bogumilsko-heretičkom

Bosnom ranije učinio Mak Dizdar.

- Pogrešno bi, međutim, bilo zaključiti to da „priča o prošlosti“ i na njoj zasnovan

„bosanski tekst“ poratnog modernizma u bošnjačkoj književnosti predstavlja

isključivo interes bošnjačke književne prakse ovog vremena, te bi bilo pogrešno

zaključiti da samo ,,pričom o prošlosti“ i tek povijesnim aspektom „bosanskog teksta“

ostvaruje ono što su kontinuiteti i modifikacije konektivnih struktura „unutrašnje“

povijesti bošnjačke književnosti u ovom književnom toku iz okvira postkanonskog

makromodela u ovoj literaturi, u toliko prije što i kod onih autora kod kojih vidno

izostaje ovdašnji karakteristični smisao

- za historiju često je itekako na ovaj ili onaj način prisutna ona za bošnjačku

književnost osobena kulturalnomemorijska „okrenutost tradiciji“, kako je to slučaj i u

književnom dijelu Alije Isakovića, koji će s jedne strane, značajan dio svog

književnog svijeta ostvariti kao „svijet u prezentu“ (Lovrenović) napuštajući tradiciju

lokalno-regionalne bosanske „priče o prošlosti“ u toj mjeri da njegov fantastički i ka

katastrofičnoj budućnosti okrenuti roman Pobuna materije ulazi u sasvim drugačiji

univerzum tzv. nežive prirode te se ostvaruje i u bošnjačkoj književnosti dotad

nepoznatim žanrovskim okvirima bliskim tokovima savremene „eko-proze“, dok se s

druge strane, ovaj autor najuže „saobražava“ s tradicijskom prošlošću, što je posebno

vidno u putopisima, a još više u njegovoj vezanosti za temu Hasanaginice.

- Slična situacija je u romanu Larva Bisere Alikadić, koji je prvo djelo ove vrste, a čiji

je autor žena.

- POSTMODERNIZAM

- Poratni modernizam u bošnjačkoj književnosti podrazumijeva znatno „relaksiraniju“

situaciju u odnosima središta i ruba njezine „semiosfere, nego ikad prije, pa upravo

zato gotovo spontano i prirodno u nedavnoj bošnjačkoj književnoj prošlosti dešava se i

prelazak iz njezina pretežnog modernističkog književno-kulturalnog usmjerenja u

25

okvire POSTMODERNIZMA, i uopće u „postmoderno stanje“ bošnjačke

književnosti, prelazak koji iz istih razloga... (ne vidi se)

- ... (možda je ovo nastavak) podrazumjevao prvenstveno pojam „eksplozivnog“

književnopovijesnog „kretanja“, već prije „linearnu“ postepenost.

- Pojava „jezika“ postmodernizma u ovoj literaturi ne znači i potpuni nestanak „jezika“

književno-kulturalnog moderniteta, već i pojavu njihova naročitog paralelizma i

njihova specifičnog kombiniranja u ovdašnjoj književnoj praksi,

- U svoje „postmoderno stanje“ , bošnjačka književnost najvidljivije ulazi uglavnom

tokom 80-ih godina 20. st, a u pojedinim slučajevima znatno ranije, s tim da se

postmodernističke književno-kulturalne tendencije u ovoj literaturi u narednom

desetljeću, tokom 90-ih godina, u vrijeme ratnog stradanja, pa se gotovo tek

oformljeni karakteristični „jezik“ postmoderniteta u bošnjačkoj književnoj praksi

velikim dijelom te samo uz elemente „eksplozivnog“ književnopovijesnog „kretanja“

transformira u njegov poseban idiom ili čak zasebni „jezik“ književnosti tzv. „ratnog

pisma“ ili „poetike svijedočenja“ što pokazuju književni radovi npr. Irfana

Horozovića, Dževada Karahasana ili pak Tvrtka Kulenovića, potom Zilhada

Ključanina, Feride Duraković, Alme Lazarevske.

- IRFAN HOROZOVIĆ

- Djelo Irfana Horozovća, autora koji će se u bošnjačkoj književnosti možda i prvi ili

barem među prvima, ostvariti na način na koji će kasnije biti povezan s poetikom

postmodernizma, kako je to slučaj već u njegovoj prvoj pripovjedačkoj zbirci ili

„labavom“ romanu Talhe ili Šedrvanski vrt (1972), koja iako početnička, nije autorova

„definitivna“ knjiga. (Mićević)

- Ova knjiga je ilustrativna za onu literaturnu vizionarnost koja naoko nije vezana za

društveno-historijsku sliku svijeta i koja sve razloge kreativnog nalazi u samom slovu

kao logosu (Duraković)

- Jednako je i egzemplarna i u smislu „linearne“ postepenosti prekodiranja „jezika“

poratnog modernizma u „jezik“ postmodernizma u novijoj bošnjačkoj književnoj

povijesti.

- Horozovićev glavni lik nije više smješten u Povijest već obitava u JEZIKU, dakle,

javlja se sasvim novi doživljaj svijeta i života.

26

- Na tamnom fonu povijesno prepoznatljivog prostora Banja Luke u formi obiteljske

hronike iscrtava se fatazmagorična vizija šedrvanskog vrta koji hronotopski pripada

literarnoj, a ne historijskoj slici (Duraković)

- Sve to, pritom, dešava se i na način kad, dakle, tradicijske tvrobe bošnjačke

književnosti bivaju kulturalnomemorijski reaktualizirane, ali tako da su sad uvedene u

neomeđene prostore literature, utoliko prije što piščev glavni lik ili pripovjedač ne

može, sad tipično postmodernistički, naći put ka stvarnosti mimo teksta, pa njegovo

samopripovjedanje nije kazivanje o sebi i drugima (kao kod Selimovića, Sušića,

Kulenovića), već predstavlja jedino ono karakteristično postmoderno palimpsestno

pisanje i brisanje ili novo tkanje ranijih tekstova i njihovih tragova. U ovakvoj, za

stanje poetike postmodernizma u bošnjačkoj književnosti umnogome vrlo

karakterističnoj situaciji, a naročito onda kad je riječ o književno kulturalnom stanju

do početka 90-ih 20. stoljeća, najčešće, dakle, samo naizgled nestaje njezin osobeni

„smisao za historiju“ i „okrenutost tradiciji“.

- Prvjenačka pripovjedačka zbirka Nedžada Ibrišimovića Kuća zatvorenih vrata, a

pogotovo kasniji romani u mnogočemu korespondiraju i s Horozovićevim djelom, ali i

s piscima u osnovi sličnog, poetički bliskog književnog prosedea, npr. Karahasanom

koji u svojoj zbirci proza Kraljevske legende također, ne piše historijsku prozu, nego

demonstrira onu vrstu superiornog konstruiranja priče u kojem se smjenjuju različiti

narativni oblici: legenda se pretvara u lakrdiju, lirski pejzaž u esej – raspravu.

- Horozović u Kalfi i Ibrišimović u Istočnom divanu do kraja napuštaju ovdašnju

tradiciju ne samo klasične već i novohistorijske priče o prošlosti i regionalno-lokalno

definiranog bos. teksta.

- Međutim obojica se vraćaju „bosanskom tekstu“ u vremenu posljednjeg rata,

Horozović najprije pripovjedačkim zbirkama Prognani grad, te Bosanski palimpsest, a

Karahasan esejističkom knjigom Dnevnik selidbe i romanom Šahrijarov prsten.

- Sad postmodernistički „jezik“ i jednog i drugog autora, dotad najčešće zaokupljenih

manje ili više tipičnim postmodernim književnim eksperimentom, i u pravilu,

amimetičkim te uopće antireprezentacijskim ludističkim preoblikovanjem

tradicionalističke referencijalnosti u različite kompleksne fenomene inter- i

metatekstualnosti (Bajramović), neočekivano se prestruktuira najprije poseban

„idiom“, a potom i u gotovo cijeli novi „jezik“ književnosti tzv. „RATNOG PISMA“ i

„POETIKE SVJEDOČENJA“, što će obilježiti ukupno književno djelo ovih autora.

27

- RATNO PISMO

- Slično hrvatskoj ratnoj književnoj praksi, i u bošnjačkoj književnosti umjesto ranijih

slobodnih i nerijetko tek konstruktivističkih inter- i metatekstualnih poigravanja, u

pravi plan dolazi „oneozbiljena“ i „fiktofaktalnosti“ te „ontološke krhkosti“ i

„ontološkog ludizma“, javljaju se strategije „zbiljotvorne“ i novo načelo „ontološkog

moralizma“ (Oraić-Tolić) a što su pojave koje inicijalno obilježavaju nove književne

prakse tzv. „poetike svjedočenja“ i „ratnog pisma“

- POETIKA SVJEDOČENJA

- Pri čemu prva odrednica tiče se književnosti gdje se „svjedočenje o ratnom užasu

zasniva na perspektivi žrtve i vrijednosnom sistemu gole ljudske sadržine zahvaćene

kovitlacem ratne tragedije“ kad „etnička, moralna, ideološka, psihološka, politička, ali

i emocionalna, intimna, lična pa i kolektivna drama temeljne su semantičke odrednice

ovog toka, koji se često imenuje i kao „antiratno“ te češće „ratno pismo“, dok je pak,

potanja odrednica, onda kad se odnosi na književnost s poetikom svjedočenja,

upotrijebljena samo kao termin ,,indikator“, tek na drugačiji način označavajući onaj

književni rad čija temeljna obilježja jesu i ,,individualizacija žrtve, njenog glasa u

danteovskom paklu povijesti, etnička odgovornost, humanistički angažman,

antropološki shvaćena deskripcija ratnog užasa“ (Kazaz), naglašavajući pritom, naime,

ratno stanje, i kao dominantni predmetno-problemski okvir, i kao, nerijetko,

neposredni životni kontekst u kojem se ostvaruje književno djelovanje, ili barem kao

naročito trajno stanje kako pojedinačne, tako i kolektivne svijesti u kojem u

egzistencijalnoj suštini aktuelne životne zbilje rat i dalje perzistira kao trauma i otud,

kao nemogućnost dosezanja onog što su „tišine“ za kojima je čeznuo i neimenovani

junak Selimovićevog romana „Tišine“.

- U ovakvoj situaciji, književnost, pritom, postaje ne samo „autsajderski“ pokušaj

„estetskog discipliniranja povijesnog užasa“ (Kazaz), već odustavši od bilo kakvog

družtvenog eskapizma, ali i od angažmana u službi političko-kolektivne ideje, ona

izrasta u alternativan kulturni „projekt“ usmjeren – često i izrazito buntovno i

prodorno – protiv ne tek ideje rata već i protiv svake vrste terora i destruktivnosti,

nasilja, tlačenja...

28

- Naspram nekadašnjeg ideološko-kolektivističkog te prvenstveno (herojsko-

monumentalističkog diskursa Revolucije, sad „dezideologizacija ratne zbilje,

nepristajanje na apsolutizam ideološkog jezika i traganje za golim ljudskim sadržajima

ratne stvarnosti konstantne su većeg dijela antiratne i postratne bošnjačke književnosti,

pa ova književna praksa dalje razvija individualni i kulturalni memorijski format, te

unutar nove historijske prespektive, postaje dominantno obilježena „pričom o traumi u

prezentu i antiutopijskom stavu prema futuru“.

- Sama literatura u bošnjačkoj književnosti postaje mjesto dominantno individualne

potrage za u strahoti ratnog stradanja i uništenja izgubljenom esencijom života, s tim

da se takvo što ne pronalazi u okviru „velikih priča“ već u „maloj“ pripovijesti.

- Pritom, u ovakvom literarnom stanju, koje najčešće obilježavaju, uz ostala, i pojave

naglašene osjećajnosti, iskrenosti, obnove nepatvorene ljudske moralne vertikale,

nostalgija za nekadašnjim, porušenim svijetom, ali i osjećaj straha, zebnje, praznine,

nemoći, javljaju se i kulturnomemorijske strategije arhivarske „kategorizacije“,

imenovanja i opće one upotrebe jezika u kojoj jezička materija postaje mnogo više od

„književnoizražajnog“ lingvističkog sistema.

- Bošnjačka književnost ovog vremena karakterizira i naglašen dokumentarizam, kao i

biografizam i autobiografizam.

- Osim spomenutog Horozovića, te Karahasana i Nedžada Ibrišimovića sa svojom

neobičnom ratnom Knjigom Adema Kahrimana napisanom Nedžadom Ibrišimovićem

Bosancem, te djela Tvrta Kulenovića, čiji će romani Istorija bolesti i Jesenjena

violina, pisani osnovom neposrednog iskustva rata u opkoljenom Sarajevu, umnogome

egzemplarno ujedinile neke od temeljnih karakteristika ono što u bošnjačkoj

književnosti predstavlja „ratno pismo“ i „poetika svjedočenja“.

- Od pjesnika možemo izdvojiti ABDULAHA SIDRANA s njegovim ratnim i poratnim

pjesništvom, koje na osoben način ulaze u književnost „ratnog pisma“ i „poetike

svjedočenja“.

- Dakle, obnavlja se figura povijesnog svjedočenja te figura bosanske povijesne tragike;

u recentnoj bošnjačkoj književnosti dominantna je postala ponovo figura rata, ratnika i

povratnika iz rata, s tim da je, uz osobene pojave kakve predstavlja roman Šehid

Zilhada Ključanina, do kraja ostvarena ideja plurarnosti „priča o prošlosti“ ili

perspektiva „historije odozdo“, već i čitavim nizom djela književnog egzla te

logoraškog iskustva

29

30