Crkve Na Istonom Rubu Stare Salone

GRAEVINAR 60 (2008) 1 57

CRKVE NA ISTONOM RUBU STARE SALONE

Uvod

Kada su u Salonu doli Hrvati, neo-visno o tome jesu li je oruano zau-zeli ili su doli do naputenoga i po-lusruenoga grada, nisu se naselja-vali u gradskim ruevinama ve na njegovim rubnim dijelovima. ini se da ih je znatno vie od ostataka starih graevina zanimala plodna zemlja izvan grada pa su se naselili na plodnim poljima istono i zapad-no do gradskih zidina. Vjerojatno ih se u poetku najvie naselilo podno klike utvrde koja je branila prilaz moru i mogla biti zatitom u sluaju iznenadne opasnosti.

Stoga su na istonim dijelovima gra-da sauvani ostatci crkava koje su veinom najprije bile starokrans-ke, ali nakon to su Hrvati prihvatili kranstvo njihove su ruevine naj-ee pretvarane u ranoromanike crkve. tovie mnoge su od tih crka-va izuzetno znaajne za najraniju hrvatsku povijest, dijelom i za nje-zino razumijevanje. Stoga smo sve te crkve odluili prikazati zajedno, neovisno o tome jesu li meu njiho-vim ostatcima vaniji starokranski ili ranoromaniki hrvatski utjecaji. No prije toga je potrebno ukratko pri-kazati propast mone Salone i doselja-vanje novih stanovnika Hrvata.

Propast Salone i doseljavanje Hrvata Najvaniji izvori, iako esto meu-sobno proturjeni, za posljednja sto-ljea Salone i o Solinu u ranome sred-njem vijeku su Gotski rat glasovitog povjesniara i kroniara Prokopija (prva polovica 6. st.) iz Cezareje, grada na obali Sredozemnog mora u blizini Jeruzalema u dananjem Izra-elu. U tom je djelu opisano ratova-

nje cara Justinijana I. Velikog (527.-565.) protiv Istonih Gota na isto-noj obali Jadrana. Vrlo je vaan izvor za to razdoblje i dopisivanje pape Grgura I. Velikog (590.-604.) sa sa-lonitanskim biskupima, posebno s

Maksimom. Tu je dakako i nezaobi-lazni Toma Arhiakon (1200.-1268.) sa svojom Solinskom povijeu (His-toria Salonitana) te Historia Saloni-tana maior (Vea solinska povijest), djelo nepoznatog autora, vjerojatno

Crkveno graditeljstvo

CHURCHES AT THE EASTERN OUTSKIRTS OF THE OLD SALONA

After they came to this area, Croats settled outside of the town walls of the old Salona. The favoured zone was the eastern outskirts of this town, near the Jadro River. Several churches discovered in this area are of high significance for the earliest history of Croatia, although almost all of them lie on the remains of older early Christian churches. Quite notable is the church in Riinice with a part of the gable wall bearing the Prince Trpimir's name, and the so called Hollow Church where King Zvonimir was crowned. Especially significant are the currently unexposed traces of two churches situated on an island in the Jadro River delta. One of them was the grave church where Croatian kings used to be buried. This fact was established based on fragments of the 10th century sarcophagus attributed to Queen Jelena, who was the wife of King Mihajlo Kreimir II, and the mother of King Stjepan Drislav. This inscription is of notable significance as it revealed family ties between two Croatian kings, and the exact date of death, which is important as very few accurate dates from the early history of Croatia are now known. Although all these churches are presently in ruins, some are relatively well preserved. The Hollow Church, which was on many occasions affected by flooding, is now undergoing a detailed restoration, and is being protected by appropriate historic-monument preservation methods.

Dolazak Hrvata, slika Otona Ivekovia, 1905


58 GRAEVINAR 60 (2008) 1

nastalo u 16. st. kombiniranjem dje-la Tome Arhiakona i nekih drugih i danas nepoznatih pisanih izvora. Ne treba dakako zanemariti ni cara pis-ca Konstantina VII. Porfirogeneta (913.-957.) i njegovo djelo O uprav-ljanju carstvom koje je nezaobilazno za povijesna zbivanja do 10. st. na ovim prostorima. Upravo je Porfiro-genet iznio priu kako su Avari i Hrvati na prijevaru zauzeli Klis i Salonu. Toboe su zaskoili rimsku strau, vjerojatno na Cetini, te preo-bueni u vojnike prevarili branitelje te nesmetano uli u utvrdu i potom u Salonu koju su razorili i opljakali.

No o propasti Salone i dolasku Hr-vata povjesniari imaju sasvim op-rene stavove i ta rasprava traje vie od stotinu godina. Gotovo se svi sla-u da Hrvati nisu zauzeli Salonu, nego da su to poetkom 7. st. u zajedni-kom naletu uinili Avari i Slaveni, a da su Hrvati doli nekoliko godina poslije i protjerali Avare te se nase-lili pokraj gradskih zidina. Drugi pak tvrde da su Hrvati stigli znatno pos-lije s Francima, oko 800. godine, i po tom podatku nisu do mora doli pokraj Klisa ve kod Tarsatike od-nosno dananje Rijeke pa su se spu-tali prema jugu i predjelu omeenom morem i rijekama Zrmanjom i Ceti-nom, gdje su stvorili tri vana onda-nja sredita Nin, Knin i Solin.

Mnogi ak tvrde da Salona nije bila vojniki zauzeta, ve da su je njezini stanovnici napustili potaknuti mno-gobrojnim izbjeglicama iz zalea i spas potraili u oblinjoj Dioklecija-novoj palai te na oblinjim otoci-ma. Praktiki bi to znailo da se Sa-lona, ba poput oblinje Narone, jed-nostavno ugasila jer je ostala bez svog bogatog zalea. Nesumnjivo je ipak da su Slaveni, samostalno ili skupa s Avarima, zauzeli i opljaka-li Salonu jer su gradovi svim onda-njim osvajaima bili zbog plijena najzanimljiviji, pa su poput Salone opljakani Rim, Ravena, Milano, Pa-vija i Sirmij. Pred njima su Saloni-tanci napustili svoj grad i, kako to

tvrdi Toma Arhiakon, "nikad se vie nisu vratili na podruje svoga poruenog grada" [1].

Nije nam namjera ovdje iznositi ar-gumente za jednu ili drugu tezu o dolasku Hrvata, ali je neosporno da su se novi doseljenici naselili uoko-lo staroga rimskoga grada, na istok uz rijeku Salon (Jadro) i na zapad do Trogira, te da su na prostoru dana-njega katelanskoga, solinskoga i splitskog polja, omeenoga na jugu rijekom rnovnicom, te u Zamosor-ju na podruju Poljica pronali prik-ladno mjesto za ivot. Novi su sta-novnici napuili naputene zemlje odbjeglih posjednika te crkvene i dravne posjede. Kad su se naselili prihvatili su tradicionalan nain i-vota i poeli ivjeti u neizbjenoj simbiozi s malobrojnim preostalim starosjediocima.

No novim i ilavim doseljenicima valja priznati neto to nije uspjelo mnogim drugim doseljenicima sa-uvali su svoj jezik. To se nije dogo-dilo ni germanskim Francima ni dru-gim doseljenicima u Galiju (dana-nju Francusku), ni Vizigotima u pa-njolskoj, ni Langobardima u sjever-noj Italiji koji su svi primili jezik autohtonoga romaniziranog stanov-nitva. Teko je utvrditi jesu li to pridoli Hrvati uspjeli zahvaljujui svojoj brojnosti ili malobrojnosti preostalih stanovnika, ali svoj su uspjeh vrlo brzo potvrdili relativno brzom jezinom prevlau u utvre-nim romanskim obalnim gradovima i na otocima. Latinski se dodue vrlo dugo zadrao u pisanim izvorima.

ini se da je vrlo brzo uspostavljena granica izmeu doseljenika i staro-sjedilaca koji su se naselili u Diok-lecijanovu palau i formirali novi grad. Ta je granica ila od Vranjica na istok uz rijeku Jadro i ini se da je bila potvrena i od strane bizant-skih vlasti.

Srednjovjekovna se Hrvatska obli-kovala tijekom devetoga i desetoga stoljea i to su vjerojatno najslavnija

stoljea ukupne hrvatske povijesti. Doseljenici koji su ivjeli u zaleu Zadra, Trogira i Splita vrlo s brzo stvorili svoje rodovske i upanijske organizacije, a potom i kneevinu, posebno kada su, vjerojatno u 9. st. prihvatili kranstvo. Za to ima mno-go potvrda u materijalnim ostatcima i u graevinama koje su sauvane, ali u pisanim spomenima na djelova-nje njihovih prvaka. O dijelu e te slavne najranije hrvatske povijesti posvjedoiti i ostatci crkava to se nalaze na istonom rubu nekada veli-koga i slavnog grada Salone [1], [2], [3].

Crkvica na Crkvini Na vrhu stjenovita breuljka, male brdske kose podno Klisa, sjeverois-tono od Riinica i iznad Rupotina, na lokalitetu zvanom Crkvina, nala-ze se ostatci male jednobrodne crkve (8 x 5 m) s polukrunom apsidom i podnojem oltarne pregrade. Uokolo se vjerojatno nalaze ostatci samostan-skih zgrada i dio obrambenih zidina to su dopunjavale zatitu koju je pruala strma stijena.

Tlocrt crkve i samostana na predjelu Crkvina iznad Rupotine

Crkvica je vjerojatno bila posveena Sv. Iliji, starozavjetnom proroku ko-ji se u Novom zavjetu spominje u prizoru Isusova preobraenja na gori Taboru zajedno s Mojsijem. Na titu-lara upuuje potok Ilijino vrilo koji izvire upravo ispod Crkvine. Crkvica je imala snane kontrafore na unutra-njim stijenkama bonih zidova i pra-vokutno proelje (narteks) na zapad-nom proelju. U crkvi je bilo zatee-no vie grobova s ulomcima nadgrob-nih ploa i sarkofaga, ali i pogans-kih i kranskih natpisa. Uz narteks je otkrivena apsida prijanje grae-


GRAEVINAR 60 (2008) 1 59

vine koju je starokranska crkvica prekrila. Zapadno je od crkve otkriven anti-ki graevni sklop sastavljen od ne-koliko pravokutnih prostorija. Ejnar Dyggve je na temelju pronaenog tijeska zakljuio da se tu nalazilo antiko gospodarstvo. Don Frane Buli je crkvicu datirao u 5. ili 6. st., ali je pretpostavio da se na njezinu mjestu prethodno nalazilo Mitrino svetite, a to je zakljuio prema jed-noj reljefnoj ploi koja je sluila kao grobni pokrov. Dyggve je meutim prepoznao tri graevne faze. U prvoj je to bilo antiko gospodarstvo, u drugoj ranokranska crkvica uz groblje, a na kraju predromanika crkva sa samostanom. Ta samostan-ska faza neosporno pripada starohr-vatskom razdoblju. U vrijeme prvih istraivanja poet-kom 20. st. na Crkvini su zidovi bili sauvani do visine od pola metra. Danas se ti zidovi jedva mogu i na-slutiti. Iako smo imali "sreu" da smo lokaciju posjetili neposredno nakon poara koji je zidove oslobo-dio okolne vegetacije, iz ostataka se teko neto moglo zakljuiti. Tek su tragovi apside upuivali na mogue ostatke crkve [3], [4].

Samostan i crkva u Riinicama Riinice se nalaze nekoliko stotina metara istonije od Crkvine, u plod-noj uvali zvanoj Rupotine na niskom obronku Kozjaka. Tu su pronaeni ostatci male crkve i zgrada za koje se vjeruje da predstavljaju samostan-ski sklop. Na lokalitet je skrenuta pozornost 1891. kada je pronaen fragment oltarne pregrade s natpi-

som "Pro duce Trepim(ero)" (pos-lije je na temelju pronaenih drugih dijelova natpisa rekonstruiran goto-vo cijeli tekst: Za kneza Trpimira upravite molitve Kristu i sa strahopo-tovanjem prignite glave) to je rue-vine izravno povezalo s hrvatskim knezom Trpimirom (oko 845. - oko 865. [6]). Trpimir je bio nasljednik kneza Mislava i osniva dinastije Trpimirovia.

O njemu i njegovoj vladavini sau-vani su tragovi u brojnim izvorima. O Trpimiru je dragocjeno svjedoan-stvo ostavio benediktinski redovnik Gottschalk iz Orbaisea (oko 805. - oko 869.) u djelu De Trina Deitate koje je zbog svojih stavova o pred-estinaciji (predodreenju) izazvalo

Fragment oltarne pregrade iz crkve u Riinicama

Detalj ruevina na Crkvini

Ostatci crkve u Riinicama


60 GRAEVINAR 60 (2008) 1

bijes crkvenih krugova. Naime taj je saski redovnik doslovno razvio ue-nje Sv. Augustina o djelovanju Bo-jeg predznanja i Boje svemoi na ljudsku sudbinu. Kako je ve za boravka u Hrvatskoj (nakon 847.) bio progonjen, upravo je njegov dvo-godinji boravak u Hrvatskoj svoje-vrsno svjedoenje o Trpimirovoj mo-i, a opisao je i uspjean Trpimirov rat s "narodom Grka", vjerojatno roman-skog stanovnitva obalnih gradova i njihovih bizantskih pokrovitelja. Zna se da je uspjeno ratovao i protiv Bu-gara. Vjeruje se da je upravo Gott-schalk potaknuo Trpimira da u Ri-inicama otvori moda i prvi na benediktinski samostan.

U poznatoj povelji iz 852., sauvanoj u prijepisu iz 16. st., u kojoj se pot-vruju neke zemlje to ih je Mislav ostavio splitskoj crkvi, Trpimir up-ravo na mjestu izmeu Klisa i Soli-na spominje svoj posjed, pa se dri da je to bilo upravo u Riinicama.

U ostatcima graevnog sklopa mogu se osim crkve s prostranom apsidom uoiti i brojne prigradnje na junoj i zapadnoj strani, a cijeli je sklop bio ograen obrambenim zidom. U bli-zini crkve ima i mnogo ulomaka starokranskih sarkofaga. Vjerojat-no se radilo o srednjovjekovnoj adap-taciji rimske stambeno-gospodarske graevine.

Samostanski sklop u Riinicama is-traivali su u prvoj polovici 20. st. don Frane Buli, Ejnar Dyggve i Ljubo Karaman, a jedini je poznati crte onaj koji je izradio Dyggve [7]. U vrijeme tih istraivanja zidovi su bili sauvani i do visine od tri metra iako je crkva bila samo u temeljima. Strunjaci Muzeja hrvatskih arheo-lokih starina u Splitu obavljali su na ovom terenu istrane i konzerva-torske radove, a dijelom rijeili i imovinsko-pravne odnose. No sada su zidovi mnogo manji nego to su bili za prvih istraivanja, a ve spo-menuti poar koji nam je omoguio prilaz ostatcima na Crkvini ovdje

nije napravio mnogo tete jer se pros-tor negdanjega samostana ipak isti od vegetacije [2], [3], [4], [5].

uplja crkva Uz rijeku Jadro na istonom rubu Salone, u blizini utoka Ilijina vrila, a stisnuta izmeu ceste za Majdan i rijene obale, nalazi se tzv. uplja crkva. Crkva je vjerojatno ostala bez krova tijekom osmanlijske okupaci-je u 16. st. jer se to moe uoiti i na nekim starim zemljovidima. Ostatci-ma crkve posveene Sv. Petru i Moj-siju slikovito su ime nadjenuli novi doseljenici Solina krajem 17. i 18. st.

Prvi tlocrt ranokranske i ranoromanike crkve Sv. Petra i Mojsije

Crkva Sv. Petra i Mojsija neobian je sakralni sklop jer se unutar velike i prostrane ranokranske bazilike, uglavnom u njezinu srednjem brodu, smjestila takoer velika ranoroma-nika crkva (26,3 x 13,6 m) "izrasla iz domae tradicije" [8]. Pretpostav-lja se da je ranokranska crkva pri-padala tzv. istonome salonitanskom groblju i da je bila trobrodna izdue-na graevina s velikom polukrunom apsidom ojaanom kontraforima. Imala je i veliki narteks na zapadnom proelju. Nekada se vjerovalo [6] da su postojala dva lateralna izboenja, sjeverno i juno od apside, te da je tako tlocrt te najstarije crkve imao oblik latinskog kria. To nisu potvr-dila suvremena istraivanja koja su uz apsidu utvrdila tek manje prigradnje uz apsidu, vjerojatno protesiz i dija-konikon koji su bili uobiajeni u ra-nokranskim crkvama. No crkva je ipak imala plitka lateralna proirenja

koja su zapoinjala odmah iza prez-biterija. Uz crkvu je na zapadu i na sjeveru otkriveno mnogo prigradnji, a sa sjeverne je strane bio dograen samostan koji se prostirao ispod da-nanje ceste jer su tragovi zidova pronaeni i s njezine druge strane.

ini se da je starokranska crkva bila izgraena u 6. st. za vladavine cara Justinijana I. Velikog, to se poklapa i s njezinim titularom Sv. Mojsijem iji se kult u naim kraje-vima i poeo iriti upravo u Justini-janovu razdoblju. U apsidi prezbite-rija starije crkve pronaena je tlocrt-na konfesija u kojoj su se uvale kosti svetaca.

Trobrodna je ranoromanika bazili-ka izgraena u 11. st. unutar staro-kranske crkve, a imala je i tzv. za-padno zdanje (westwerk) sa zvoni-kom. Na istonoj su strani tri male apside bile uklopljene u tijelo crkve. ini se da su brodovi crkve bili odi-jeljeni stupovima, a vanjski su i unut-ranji boni zidovi bili ralanjeni lezenama i niama. Imala je ukupno tri ulaza, sa sjevera, juga i zapada.

Tlocrt ranoromanike krunidbene bazilike Sv. Petra i Mojsije

Prva je arheoloka istraivanja na ovom lokalitetu bila 1927. potaknu-lo drutvo za istraivanje domae povijesti Biha, kada se intenzivno tragalo za mauzolejom hrvatskih vladara odnosno za crkvom Sv. Stje-pana. Meu brojnim poloajima koji su se tada istraivali zapoelo je i istraivanje vidljivih ostataka crkve nadomak rijeke Jadro. Bilo je to po-taknuto i pisanim izvorima u kojima je stajalo da su posjedi crkve Sv. Stje-pana bili uz rijeku Jadro, sjeverois-tono od posjeda Sv. Marije na Oto-


GRAEVINAR 60 (2008) 1 61

ku. Sve se to slagalo i s jednom is-pravom kralja Petra Kreimira IV. (prije 1058.-1074.) u kojoj se navodi da njegov otac "kralj Stjepan poiva u Elizejskim poljima", posebno to se u rodoljubnom zanosu Elisio cam-pus tumaio kao Clisio campus. Po-etni su rezultati zadovoljavali oe-kivanja istraivaa, ali kad je 1929. pronaen dokument u splitskom bis-kupskom arhivu koji je nedvojbeno dokazivao da su na Otoku bile obje crkve, i Sv. Marije i Sv. Stjepana, istraivanja su obustavljena i usm-jerena na poloaj Gospe od Otoka.

Analizom je povijesnih izvora otkri-veno da se samostan Sv. Mojsija, iji se opat Urso spominje u darov-nici kralja Zvonimira 1078., treba traiti upravo na poloaju uplje crkve. Stoga su 1931. obnovljena istraivanja koja je vodio danski ar-hitekt Ejnar Dyggve. Ve su na po-etku otkopani ostatci trobrodne bazilike podignute u starokranskoj crkvi. Posebnu je pozornost izazvao pronalazak reljefne ploe s glavom jednog sveca i dijelom natpisa koji je upuivao na Sv. Mojsija, a jo je vie znanstvenih ushita bilo kada su pronaeni ulomci zabata oltarne og-rade na kojoj je nedvosmisleno bilo oznaeno i ime Sv. Petra i Sv. Moj-sija ("Sveti Petre, primi dar asnog Mojsija, sluge tvoga"). Do tog se vremena naime vjerovalo da je crk-va Sv. Petra crkva u solinskoj Gra-

dini, a znalo se da je u toj crkvi 1076. okrunjen hrvatski kralj Zvonimir. tovie tada se poelo vjerovati da je slavni reljef u splitskoj krstionici Sv. Ivana (koji smo svojedobno de-taljno opisali Graevinar 6/2007.) zapravo prikaz kralja Zvonimira i da je bio plutej u oltarnoj pregradi crk-ve Sv. Petra i Mojsija. Takvo staja-lite zastupaju i mnogi povjesniari i arheolozi. Unato znaajnim nalazima radovi su iznenada prekinuti. Bilo je prob-

lema s imovinsko-pravnim odnosi-ma i sa sporim otkupom zemljita, prestao je vrijediti radni ugovor Ej-naru Dyggveu pa se on vratio u Dan-sku, a iznenada je umro i poticatelj svih istraivanja don Frane Buli. Nakratko je ostatke crkve pokuao istraivati Ljubo Karaman, ali su ga u tome ometale este poplave. Tada su radovi bili prekinuti za dulje vri-jeme. To je bila prava teta jer je na irem prostoru postojala samo jedna kua, a opina je Klis bila dozvolila

Zabat oltarne pregrade s imenom Sv. Petra i Sv. Mojsija

Pogled na ostatke uplje crkve sa sjeveroistoka

Dio ostatka uplje crkve i cesta za Majdan


62 GRAEVINAR 60 (2008) 1

istraivanje ispod ceste, sada glavne prepreke istraivanjima prema sjeve-ru, pa je to bila prava prigoda da se crkva prikae u pravoj veliini i zna-enju te sprijei daljnje unitavanje.

Osim manjih konzervatorskih zahvata nakon II. svjetskog rata, lokalitet je bio uglavnom zaboravljen. Zanima-nje se ponovno probudilo uz obilje-avanje 900. obljetnice smrti kralja Zvonimira i tada su zapoela sustav-na arheoloka istraivanja s konzer-vatorskim zahvatima. No sada je zateena sasvim nova situacija. Na sjevernoj su strani ceste na dijelu negdanjega samostana izgraene kue, oborinske su i druge otpadne vode bile kanalizirane u bazilikalni prostor, asfaltna prometnica uvr-ena masivnim betonskim podzidom, uzurpiran je dio prije otkupljenog zemljita, a rijeka Jadro produbljena i jo vie pribliena ruevinama.

Radovi su zapoeli 1990. i traju i danas. U meuvremenu je uklonjen podzid koji je bio zacementirao sje-veroistoni crkveni zid. Pokosi su zatieni gabionima, a nasipima je lokalitet zatien od plavljenja. Te-meljito su istraeni svi ostatci staro-kranske i ranoromanike crkve te

pronaenih nekropola, a dio je zido-va i rekonstruiran i konzerviran. Ar-heologe meutim zbunjuje podatak da visoki zidovi stare crkve, mjesti-mice i danas visoki i do tri metra, nisu uklonjeni tijekom gradnje rano-romanike crkve (koja se ljepotom i kvalitetom gradnje istie meu na-im crkvama graenim u 11. st.) jer su sasvim sigurno zaklanjali vidik i oteavali prilaz te naruavali monu-mentalnost jedne krunidbene crkve. No to bi trebala otkriti nova istrai-vana za koja je uvjet premjetanje prometnice i vraanje rijeke Jadro u njezin stari tok [2], [3], [4].

Hrvatski kralj Dmitar (Dimitrije) Zvonimir (1076.-1089.) nesumnjivo je vrlo neobina i pomalo tajanstve-na linost. Oko 1064. oenio se Jele-nom, kerkom ugarskog kralja Bele I. i sestrom kralja Ladislava I. Sve-tog (osnivaa Zagrebake biskupije)

te je tada vjerojatno dobio u posjed cijeli zapadni dio savsko-dravskog meurijeja (zemlje izmeu Drave, Sutle, Kupe i poekoga gorja), gdje e se poslije razviti Banovina, a po-tom i Kraljevina Slavonija. Nakon 1067. uz pomo roaka Salamona i Gejze Arpadovia osvojio je dijelove

Hrvatske (istonu obalu Istre, kvar-nerske otoke i Hrvatsko primorje) to ih je nekoliko godina prije bio zauzeo istarsko-kranjski grof Ulrik I. Zahvaljujui tome, uz podrku Arpadovia postaje 1070. hrvatski ban i suvladar Petra Kreimira IV.

Nakon to su Normani 1074. zarobi-li Petra Kreimira IV., Zvonimir je 9. listopada 1075. [5) ili 1076. [9] okrunjen u crkvi Sv. Petra i Pavla u Solinu za Kralja krunom koju mu je poslao poznati reformski papa Sv. Grgur VII. (1073.-1080.) po svojim legatima Fulkonu i Gebizonu koji su ga u papino ime okrunili. Sauvana je i njegova prisega papi koju je iz-rekao nakon to je dobio krunu, ez-lo i papinsku zastavu ("Ja Dimitrije, koji se zovem i Zvonimir") u kojoj je obeao da e pomagati vjersku obnovu i braniti Crkvu, da e papi davati godinji danak u novcu, da e skrbiti o tome da Crkva dobiva prvi-ne i desetine te da e sprjeavati pro-daju ljudi i tititi siromahe, udovice i siroad. Ujedno je ustupio papi sa-mostan Sv. Grgura u Vrani kao hos-picij.

Zvonimir je postao i papin vazal zbog ega je 1081. hrvatsko brodov-lje sudjelovalo u bitci kod Krfa na strani Normana, a protiv Bizanta i Venecije. Stolovao je u Kninu, a za njegove se vladavine Hrvatska pros-tirala od Drave do Jadrana. Umro je 1089. ne ostavivi mukog nasljed-nika, a prema legendi ubili su poda-nici koji se nisu htjeli ukljuiti u kri-arski rat. Tada je navodno izrekao i poznatu kletvu po kojoj bi Hrvati tre-bali 900 godina imati vladare tuins-ke krvi. Naslijedio ga je bolesni ne-ak Petra Kreimira IV. Stjepan II. (koji je dotad bio u splitskom samo-stanu Sv. Stjepana pod borovima), ali je ve 1090. umro. U dinastikim je borbama brat Zvonimirove ene kraljice Jelene, koju su zvali Lijepa, polagao pravo na hrvatsko prijesto-lje, to je dovelo do hrvatsko-ugars-ke personalne unije pod Ladislavo-vim neakom Kolomanom.

Konzervatorski zahvati na zidovima ranokranske crkve


GRAEVINAR 60 (2008) 1 63

Kada se pogleda neobina Zvonimi-rova biografija ini se da su sasvim u pravu oni koji tvrde da je on bio potomak prognanoga hrvatskog kra-lja Svetoslava Suronje (zato ga i zo-vu Svetoslavi iako je zapravo Trpi-mirovi) kojega su nakon tri godine vladanja (priblino 1000.) zbacili s hrvatskog prijestolja braa Kreimir III. i Gojislav. Svetoslav Suronja je mletakom dudu Petru II. Orsolu kao taoca predao svog sina Stjepana koji se u Veneciji oenio dudevom keri Hicelom. Poslije su skupa s Orsolima morali iz Venecije bjeati u Ugarsku gdje se rodio Zvonimir kojemu su dok je bio sasvim mali umrli i djed i otac. To je vrlo vjero-jatno jer Jelenina braa sasvim sigur-no svoju sestru ne bi dali za enu nekome tko ne bi bio kraljevske krvi. Bilo kako bilo, ali ta je neobina pri-a bila zapravo poetak devet stolje-a duge zajednike hrvatsko-maar-ske povijesti [5].

Na ovom emo mjestu pokuati os-poriti stavove onih koji dre [2], [3] da je Zvonimir sam izgradio svoju krunidbenu baziliku. Tome, ini se,

proturjei nekoliko injenica. Ponaj-prije to je ve spominjano mjesto vjenoga poinka Stjepana I., oca Petra Kreimira IV., koji sasvim si-gurno nije sahranjen gdje i drugi vla-dari (u crkvi Sv. Stjepana na Otoku), ve vrlo vjerojatno u crkvi Sv. Petra koju je izgradio upravo njegov sin. Jer o postojanju crkve Sv. Petra go-vori se i u jednoj ispravi Petra Kre-imira IV. iz 1069. [10]. O tome svje-doe i neobini zatitnici crkve Sv. Petar i Sv. Mojsije. Naime sasvim je sigurno da je najstarija ranokrans-ka crkva na tome mjestu bila posve-ena Sv. Mojsiju, po kojemu ime nosi i samostan za kojega se zapravo i ne zna kada je nastao. Stoga je logino da je ranoromanika crkva bila pos-veena Sv. Petru jer je to bilo ime i kralja koji ju je izgradio.

Naime mnogi su hrvatski vladari no-sili dva imena jedno posveeno svecu zatitniku, a drugo narodno (hrvatsko). Da ju je izgradio Zvoni-mir, tada bi crkva bila posveena Sv. Dimitriju ili Dmitru (lat. Deme-trius), sirmijskom mueniku po ko-jemu se danas i zove Srijemska Mit-

rovica, a koji je stradao u Diokleci-janovim progonima 304. Dimitrije je bio akon sirmijskog biskupa Ire-neja, a pogubljen je izvan gradskih zidina. Zatitnik je Soluna i Srijems-ke Mitrovice, a tovanje mu je bilo raireno i na Istoku i na Zapadu. Po-sebno je slavljen meu pravoslavnim Slavenima, ali i meu Hrvatima, ponaj-prije na najjunijem dijelu hrvatske obale i u Zadru. Stoga Zvonimirova odluka da se okruni u crkvi Sv. Petra i Mojsija nije bila in njegova otklona od Trpimirovia, ve zapravo potvr-da kontinuiteta. Okrunjen je tamo gdje je pokopan Stjepan I., posljed-nji hrvatski kralj prije njega, jer je Petar Kreimir IV. ionako umro u progonstvu, negdje u junoj Italiji. Izneseno na neki nain tumai i neo-binu povezanost dvaju potpuno raz-norodnih svetaca novozavjetnog apostola Sv. Petra i starozavjetnog Sv. Mojsija, vjerskog vou i zakono-davca. Takva je veza vrlo rijetka u Katolikoj crkvi. Jedino se meu-sobno povezuju Sv. Mojsije i Sv. Ilija zbog spominjanoga Kristova preobraenja (transformacije) na gori Taboru kada se Isus uenicima Petru i Jakovu ukazao u drutvu s ta dva starozavjetna sveca.

Crkva u Gradini Kasna srednjovjekovna utvrda naz-vana Gradina nalazi se uz rijeku Jadro i uz istone bedeme rimske Salone (na koje se i naslanja). Utvrdu je,

Rekonstrukcija crkve u Gradini (J. Marasovi)

Krunidba kralja Zvonimira, zidna slika nepoznatog autora iz Tajnoga vatikanskog arhiva


64 GRAEVINAR 60 (2008) 1

Rekonstrukcija interijera crkve u Gradini (J. Marasovi)

kako misle neki autori, primjerice Frane Buli i Ljube Karaman [11], podigao splitski nadbiskup Ugolino de Mala Branca (1349.-1388.) da bi se Spliani obranili od Turaka. Ima meutim stajalita [12], a tako stoji i na ploi pokraj ostataka utvrde, da su ju izgradili Turci u 16. st. kao upo-rite pri zauzimanju Klisa i okolnih podruja. Utvrda ima trapezoidni ob-lik s etiri ugaone kule.

U sjeveroistonom su dijelu utvrde pronaeni ostatci crkve podignute u 6. st. za cara Justinijana I. Graevi-na je centralnog tipa i gotovo kvad-ratina tlocrta (12 x 15 m) sa sveti-tem na istonoj strani. Svetite je imalo tri potkoviaste apside od ko-jih je srednja bila najvea i plitko izboena. Ulaz je bio na sredini za-padnog proelja, a u sredinjem je dijelu osam oktogonalno postavlje-nih stupova pridravalo sredinju okruglu kupolu s krino-kupolnim svodom. I pobone su svodove pri-dravali stupovi. Unutranje stijenke bonih zidova i apside bile su ra-lanjene gusto nanizanim i dubokim oblim niama sa zazidanim donjim dijelom, dok su vanjska bona pro-elja bila ralanjena pravokutnim udubljenjima. Meu dekorativnim materijalima ra-nokranskog razdoblja posebno su

se isticali karakteristini stilizirani kapiteli ukraeni akantovim liem, a takvi su kapiteli prema lokalitetu Gradina i dobili naziv. Vjeruje se da su se izraivali u drugoj polovici 6. st., a to je upravo ranobizantsko raz-doblje neposredno prije propasti an-tike civilizacije na istonom Jadranu.

Graevina je relativno dobro sau-vana, osobito u sjeveroistonom dijelu. Po lokalitet su razasute baze stupova i poneki kapitel, a neki se zidovi u donjem dijelu diu i do vi-sine od 1,5 m. Za hrvatskih je vladara, tijekom 10. i 11. st., crkva bila temeljito obnov-

ljena i preureena pa joj je uz zapadno proelje bio dozidan atrij. ini se da je preivjela razaranja u 7. st. i osta-la u neprekinutoj funkciji tijekom srednjeg vijeka, o emu svjedoe brojni ulomci s predromanikim ple-terom.

Ne zna se je li zbog tih detalja ili kas-nijega preureenja i dogradnje, ali se dugo mislilo da je to predromanika crkva izgraena na temeljima rims-ke profane arhitekture. Istraivao ju je 1909.-1911. don Frane Buli koji ju je bio pobrkao s krunidbenom ba-zilikom Sv. Petra kralja Zvonimira.

Ejnar Dyggve ju je istraivao od 1923.-1925. i u njoj je prepoznao tragove bizantskog utjecaja, no tek je Milan Prelog naknadno ustanovio da se radi o crkvi izgraenoj u doba bizantske vladavine. To je poetkom devedesetih godina izvrsnim crtei-ma na najbolji mogui nain potvrdio Jerko Marasovi [12].

Nakon to je utvreno da se ne radi o krunidbenoj bazilici Sv. Petra, ne-ko se vrijeme tvrdilo da je to bila upna crkva Sv. Jakova srednjovje-kovnog naselja Prosika (jednog od naselja oko Solina), a potom se po-elo dokazivati da je bila posveena

Bogorodici i da se upravo tovanje Majke Boje poelo iriti u bizants-ko vrijeme. Govorilo se da se to sa-uvalo do naih dana pa je blagdan Male Gospe 8. rujna i danas najvea sveanost i tradicija. To je meutim uzrokovalo nove zabune jer je crkva u Gradini zamijenjena s crkvom Sv. Marije koja je bila pokraj crkve Sv. Stjepana na Otoku. Tada se ak i tvrdilo da je na Otoku postojala sa-mo jedna crkva [13].

No ini se da se prava istina o titula-ru crkve u Gradini nikada nee utvr-diti, iako se nesumnjivo radi o jed-

Ostatci crkve u Gradini


GRAEVINAR 60 (2008) 1 65

noj od najzanimljivijih solinskih crkava. Valja ipak dodati da prostor u Gradini nadomak Jadra ljeti slui kao zanimljiva ljetna pozornica [2], [3], [4].

Crkve Sv. Stjepana i Sv. Marije na Otoku Gospin otok u Solinu pravi je arhe-oloki spomenik naega srednjovje-kovlja, izravno povezan uz imena hrvatskih kraljeva i kraljica. Moe se pretpostaviti, premda nikada nisu pronaeni nikakvi tragovi, da je i na tom dijelu kopna okruenog rukav-cima Jadra bilo neko prapovijesno naselje ili utvrda. Za rimske je Salo-ne Otok bio izvangradsko podruje, smjeteno juno od istonoga dijela grada, pa ga je sjekla cesta koja je vodila od junih gradskih vrata pre-ko mosta do raskrija prema Epetiu-mu. Ostatci rimskih zidova pronae-ni su ispod sadanje crkve i sjeverno od nje. Ima i moguih tragova staro-kranskog razdoblja.

Ipak najznaajnija faza u razvitku Otoka jest starohrvatsko razdoblje kada su tu izgraene crkve Sv. Stje-pana i Sv. Marije. Sjeverna je pred-romanika bazilika s kupolom bila posveena Sv. Stjepanu, a juna je manja bazilika Sv. Marije imala pra-vokutnu apsidu i veliki narteks. Obje su crkve stradale u tatarskoj navali 1242., potom obnovljene za vladavi-ne kneeva Bribirskih (poznatih i pod imenom ubia). Crkve su pot-puno sruene tijekom turske okupa-

cije, vjerojatno poslije 1571. kada su Turci nakon Ciparskog rata osvojili sve solinske utvrde. Novi su doselje-nici nakon osloboenja od Turaka ve krajem 17. st. izgradili na pros-toru crkve Sv. Marije manju crkvu s prostranim atrijem i vjerojatno bez apside. Ta je crkva (iji je izgled sauvan na nekim slikama) potpuno stradala u poaru 1875. Dananja je crkva podignuta 1878., a zvonik 1907. Tako je sauvan kontinuitet tovanja Gospe na Otoku. Valja rei da je vrijedan arheoloki lokalitet danas potpuno pod zemljom. S june stra-ne crkve ureen je travnjak na kojem su tisue vjernika sudjelovale na

slubi Bojoj za posjeta pape Ivana Pavla II. 1998. godine.

Do otkria dvojnih crkava na Otoku dolo je sasvim sluajno. Nakon to je krajem 19. st. izgraena sadanja klasicistika crkva, zapoelo se s ko-panjem temelja zvonika na sjevernoj strani crkve. Tada su otkriveni ostat-ci starih zidova, a to je privuklo po-zornost ondanjega ravnatelja Arhe-olokog muzeja u Splitu don Frane Bulia koji je zakljuio da vrijedi zapoeti s istraivanjima. Uskoro su

u predvorju ostataka nove crkve is-kopani ulomci natpisa, meu njima jedan sa slovima HEL. Smjesta je uoio da se radi o prednjoj strani sar-kofaga koja je cijela bila ispunjena tekstom. Odmah se prisjetio Solins-ke povijesti slavnoga splitskog kro-niara Tome Arhiakona [1] koji je pisao kako je u Ninu "asni mu Di-mitrije, zvan i Zvonimir, kralj Hrvata" vratio crkvi Sv. Dujma (splitskoj nad-biskupiji) crkve Sv. Stjepana i Sv. Marije u Solinu sa svim dobrima. A bila ih je izgradila i obdarila kraljica Jelena (Helena) i zauvijek ustupila splitskoj crkvi, ali su privremeno bile ustupljene nekim redovnicima

zbog tovanja kraljevskih grobova. Toma je takoer spomenuo i grobo-ve hrvatskih vladara u atriju bazilike Sv. Stjepana "gdje je asni mu kralj Kreimir () zakopan s mnogim drugim kraljevima i kraljicama".

Buli je skupio ak devedeset uloma-ka sarkofaga s epitafom kraljice Je-lene, u narodu omiljene i zvane Slav-na, za koju neki pretpostavljaju da je potjecala iz zadarske patricijske obi-telji Madijevaca iako za to nema potvrde u izvorima. tovie iz tih je

Tlocrt crkava Sv. Stjepana (gore i Sv. Marije (dolje). Nezatamnjeni zidovi su tlocrt sadanje crkve

Crte rekonstrukcije dvojnih crkava na Otoku prema Dyggveu


66 GRAEVINAR 60 (2008) 1

neznatnih ostataka velikom strplji-vou i marom uspio sloiti i proi-tati tekst (uz pomo Josipa Baraa i dr. Ive Kriania), a to je vjerojatno jedna od najuzbudljivijih i najljepih pria ukupne hrvatske arheologije. Tekst su poslije itali i mnogi drugi autori, ali se itanje razlikuje samo u neznatnim detaljima. Donosimo tekst prijevoda prema jednom suvreme-nom tumaenju [2]:

U ovom grobu poiva Jelena, ena kralja Mihajla i majka kralja Stje-pana. Vladala je kraljevstvom. Os-moga dana prije oktobarskih ida ovdje je u miru pokopana 976. godi-ne od utjelovljenja Gospodinova, indikcije etvrte, petoga mjeseeva kruga, sedamnaeste epakte, petoga sunevoga kruga koji se poklapa sa estim. Ona, koja je za ivota bila kraljica postade i majkom siroadi i zatitnicom udovica. ovjee, koji gleda, reci: Boe, smiluj se njezinoj dui.

U emu je vanost tog natpisa? Naj-prije u tome to otkriva obiteljsku vezu izmeu dvaju hrvatskih kralje-va Mihajla Kreimira II. i Stjepana Drislava. Zatim u tome to je nave-den toan datum njezine smrti (8. lis-topada 976.), a to je jedan od rijetkih tonih datuma u staroj hrvatskoj po-vijesti. Natpis svjedoi i o salonitan-skoj tradiciji sastavljanja nadgrob-

nih natpisa i duhovnoj i kulturnoj razini onodobnog vieg sloja hrvats-kog drutva. I konano tu je i jedna kratka formula koja otkriva norme rimskoga i bizantskog prava. U nat-pisu stoji da je kraljica Jelena bila "majkom siroadi i zatitnicom udo-vica", a uloga je zatitnika i skrbni-ka pripadala svim vladarima i bisku-pima u ondanjim europskim zem-ljama.

Kako je Gospin otok u Solinu arheo-loki spomenik izravno vezan uz imena hrvatskih kraljeva i kraljica, nije nita neobino to taj lokalitet u nacionalnoj arheologiji prednjai

brojem provedenih revizija i razlii-tih interpretacija te to se o tome na-kupila zaista dojmljiva literatura. Pr-ve je nalaze poetkom 20. st. obja-vio dakako don Frane Buli, koji je otkrio temelje trobrodne bazilike s etverokutnom apsidom iz predro-manikog razdoblja, za koju se zna-lo iz mnogih povijesnih izvora. Ipak don Frane je bio uvjeren da je prona-ao crkvu Sv. Marije (a da se crkva Sv. Stjepana nalazi negdje drugdje), ali ga je don Lovro Kati u dvade-setim godinama upozorio na jedan dokument iz 14 st. u arhivi splitske kurije koji spominje postojanje obiju crkava na Otoku. Time je potaknuto novo revizijsko istraivanje 1930. ko-je su na poticaj Bulia vodili Ljubo Karaman i Ejnar Dyggve. Oni su ispod sadanje crkve pronali ostat-ke druge srednjovjekovne crkve. Dyggve je prihvatio postojanje obiju crkava na Otoku i pritom izradio esto tiskani crte njihova izgleda.

No 1972. napravljena su nova revi-zijska istraivanja koja su vodili eljko Rapani i Duan Jelovina

[13] i oni su zakljuili da je u 10. st. na Otoku postojala samo jedna crk-va i to ona u kojoj je pronaen Jele-nin natpis. Takav je zakljuak prih-vatila gotovo sva znanstvena javnost.

Rekonstruirani natpis sa sarkofaga kraljice Jelene

Slika crkve Sv. Marije izgraene nakon osloboenja od Turaka (akvarel P. Zeevia iz 1840.)


GRAEVINAR 60 (2008) 1 67

Ipak nakon temeljitog prouavanja svih dostupnih izvora, u cijelom je sporu presudio Radoslav Buani [14] i dokazao da su na Otoku pos-tojale dvije crkve i da je vea sjever-na s grobovima kraljeva bila crkva Sv. Stjepana, a manja na poloaju

sadanje crkve crkva Sv. Marije. Ta-koer je dokazao njihovu namjenu. Sjeverna je bila funeralna (grobna) i kanonika (konanici su u to doba i-vjeli kao redovnici), a juna episko-palna i konfesionalna. Ujedno je raz-luio, barem do nekih novih istrai-vanja, i ono to je pripadalo najsta-rijim crkvama koje je neosporno kao dvojne bazilike izgradila kraljica Je-lena (u skladu sa salonitanskom sta-rokranskom tradicijom), a to je pridodao kasnijim nadogradnjama.

Vanjske su dimenzije sjeverne crkve bile 10,4 x 15 m, bez vieslojnog predvorja koje se u konanoj ranoro-manikoj izvedbi sa zvonikom prote-zalo pred crkvom 8,3 m. Trobrodnu su baziliku dijelili lani svodovi od zidanih pilona, po tri sa svake stra-ne, a na zidu su bili i vertikalni pi-lastri s kupolom ispred apside. Juna se manja crkva nalazi u temeljima sadanje i imala je debljinu zidova 64 cm. Vanjske su joj dimenzije bile 6 x 10,3 m, a unutarnji raspon pros-torije 4,76 m. Nije sigurno je li ima-

la predvorje u vrijeme kad je izgra-ena ili je ono dodano poslije, i to u dva navrata jednom 2 m, a drugi put 5,7 m. Na crkvi su vjerojatno postojale plitke vanjske lezene, a ostali su zakljuci zbog malih sau-vanih ostataka vrlo dvojbeni.

Zakljuak Crkve izgraene uz istone zidine stare Salone imaju vrlo vanu ulogu u hrvatskoj povijesti jer su veinom posluile ili kao zadubine, grobnice ili pak krunidbene crkve. Stoga je Solin zajedno s Klisom jedno od sre-dita Hrvatske Kneevine, a potom i Kraljevine Hrvatske i Dalmacije. to je hrvatske vladare privlailo da uz rub naputenoga i polusruenoga rimskoga grada grade svoje crkve nije lako dokuiti. Moda im je kao novim vjernicima bila vana blizina slavnih salonitanskih muenika. Mo-da im je odgovaralo graditi crkve blizu Salone jer su u njoj zaista imali dovoljno graevnog kamena. Moda im je odgovarala blizina nadbiskup-skog Splita i njegova rasko i ue-nost, a moda sve to zajedno i jo poneto to nije lako utvrditi. No svakako je vrlo indikativno da se hrvatski vladari nisu povlaili u si-gurnost svoje relativno nepristupa-ne unutranjosti, ve su ivjeli i uka-pali se pokraj rijeke Jadro, jedne od

najstarijih naih granica koja je od pamtivijeka dijelila raznolike svjeto-ve. Najprije hrvatsku kneevinu i kraljevstvo s romanskim gradskim stanovnitvom pod bizantskim utje-cajem, potom Mletaku Republiku i Hrvatsko-ugarsko Kraljevstvo, a po-tom Mletaku Republiku i Tursko Carstvo. No ta granica oito nije bila velika prepreka meusobnom prepletanju stanovnitva, pa su vrlo brzo u romanskom Splitu poela pre-vladavati hrvatska imena i prezime-na, ak i meu plemstvom i klerom.

Pripremili: Kreimir Regan, Branko Nadilo

IZVORI

[1] Arhiakon, T.: Historia Salonitana - povijest salonitanskih i splitskih prvos-veenika, Knjievni krug, Split, 2003.

[2] Rapani, .: Solin u starohrvatsko doba, MHAS, Split, 1996.

[3] Rapani, .: Solin grad i spomenici, Turistika zajednica grada Solina, Solin, 2000.

[4] Migoti, B.: Ranokranska topografija na podruju izmeu Krke i Cetine, JAZU, Zagreb, 1990.

[5] Budak, N.: Knezovi, kraljevi, biskupi slike iz davne hrvatske povijesti, Slobodna Dalmacija, Split, 2005.

[6] Kapitanovi, V.: Kranska arheologija, Franjevaka provincija Presvetog otkupitelja, Zbornik Kai, Split, 2006.

[7] Dyggve, E.: Povijest salonitanskog kranstva, Knjievni krug, Split, 1996.

[8] Jurkovi, M.: Pojava romanike arhitekture u Hrvatskoj, u: Starohr-vatska spomenika batina Raanje prvog hrvatskog kulturnog pejzaa, Zagreb, 1996., str. 325-338

[9] Zekan, M.: Krunidbena bazilika kralja Zvonimira, crkva Sv. Petra i Mojsija (uplja crkva) u Solinu, Starohrvatska prosvjeta III. (2000.), 27., 249-259

[10] Zekan, M.: Solin krunidbena bazilika kralja Zvonimira, Hrvatski arheoloki godinjak (2004.), 1., str. 240-244.

[11] Cambi N. (ur.): Antika Salona, Knjievni krug, Split, 1991.

[12] Marin, E. (ur): Starohrvatski Solin, Arheoloki muzej, Split, 1992.

[13] Rapani, .; Jelovina, D.: Revizija istraivanja i nova interpretacija arhi-tektonskog kompleksa na Otoku u Solinu, Vjesnik za arheologiju i historiju dal-matinsku (1968.-1969.), 70.-71., str. 107-133

[14] Buani, R.: Srednjovjekovne geminae na otoku u Solinu, Prilozi povijesti um-jetnosti u Dalmaciji (1999.), 37, str. 57-97

Sadanja crkva Gospe od Otoka

Documents

Crkve Na Istonom Rubu Stare Salone