Da li inicijative za sjećanje imaju ulogu u borbi protiv kulture šutnje

i| Perspectives Series: Research Report

Serija Perspektive: Istraživački izvještaj

Da li inicijative za sjećanje imaju ulogu u borbi protiv kulture šutnje kojom se održava nekažnjivost u Bosni i Hercegovini?

Jasmina Tepić

Da li inicijative za sjećanje imaju ulogu u borbi protiv

kulture šutnje kojom se održava nekažnjivost u

Bosni i Hercegovini?

iii | Serija Perspektive: Istraživački izvještaj

Zahvala Istraživanje za ovaj izvještaj kao i sam izvještaj je radila Jasmina Tepić u skladu sa uputama Impunity Watcha. Želimo se zahvaliti Paulini Zerla na njenom doprinosu pri uređivanju izvještaja, a posebno Dionu van den Bergu (IKV Pax Christi) na njegovom dragocjenom doprinosu i uvidu tokom procesa konačnog uređivanja i davanja preporuka. Konačno uređivanje izvještaja je nadzirao savjetnik za istraživanje i politiku Impunity Watcha, David Taylor. Fotografiju na naslovnici je napravila Vesna Anđić. Mezarje na Alifakovcu, Sarajevo, Bosna i Hercegovina.

Impunity Watch Impunity Watch (IW) je međunarodna neprofitna organizacija sa sjedištem u Holandiji kojoj je cilj promicanje odgovornosti za nedjela u zemljama koje su imale nasilnu prošlost. IW daje savjete za izradu politika zasnovane na istraživanju za procese koji za cilj imaju korištenje prava žrtava na istinu, pravdu, reparacije te garanciju neponavljanja zločina (TJRNR). IW blisko sarađuje sa organizacijama civilnog društva u zemljama koje se oporavljaju od oružanih sukoba i represije kako bi povećao njihov utjecaj na stvaranje i implementaciju s tim povezanih politika. IW trenutno provodi „Državne programe“ u Gvatemali i Burundiju te također provodi specifična i uporedna istraživanja u drugim zemljama zahvaćenim sukobom u vezi sa posebnim aspektima nekažnjivosti kao dio Programa „Perspektive“. ’t Goylaan 15 3525 AA Utrecht Holandija Tel: +31.302.720.313 E-mail: [email protected] www.impunitywatch.org ©Impunity Watch 2012

iv | Serija Perspektive: Istraživački izvještaj

v | Serija Perspektive: Istraživački izvještaj

Sažetak izvještajaU Bosni i Hercegovini postoji „kultura šutnje“ koja je slabi, a stoji u vezi sa njenom nedavnom i historijskom prošlošću, prvenstveno na osnovu različitih verzija te prošlosti i negacije etničkog Drugog. Ova kultura šutnje koju karakterizira poricanje, manipulacija, politizacija i nepovjerenje sprečava napredak tranzicijske pravde i druge napore u cilju suočavanja sa prošlošću. Ovu situaciju usložnjava prioritizacija krivične pravde, što mnoge u regiji čini nezadovoljnima i nimalo bližima pomirenju. U kontekstu u kojem su istina i sjećanje u tako velikoj mjeri zasnovani na etničkoj pripadnosti i čine osnovne komponente identiteta, nekažnjivost buja. Inicijative za sjećanje, umjesto da doprinesu ublažavanju ove situacije, često postaju sredstvo na osnovu kojeg se održava njena promocija kroz eksploataciju predstavljanja učesnika, potencijal inicijativa da prikažu istinu i učešće mlađih generacija. Iz tih razloga mogućnost kolektivnog sjećanja u Bosni i Hercegovini ostaje utopijska mogućnost. Ključnost širih pristupa suočavanja sa prošlošću je bez obzira na to jasna. Inicijative za sjećanje su jedan od tih pristupa, ali se moraju primjenjivati pažljivo obzirom na njihovu trenutnu (i čestu) zloupotrebu i broj složenih i isprepletenih dilema sa kojima se obilježavanje sjećanja suočava u kontekstima kao što je onaj u Bosni i Hercegovini. Ključna stvar koju tek treba riješiti je često otvorena kontradikcija između privatnih, neformalnih inicijativa i onih koje ulaze u oblast javnog sjećanja. Obzirom na dokaze koji ukazuju na negativan utjecaj inicijativa za sjećanje u Bosni i Hercegovini, treba preispitati pretpostavke koje se često koriste kao osnova za oslanjanje na obilježavanje sjećanja. Obilježavanje sjećanja je vrlo hitno pitanje i trenutna opasnost za bh. društvo, ali pojedinačne inicijative će imati samo sporadičan uspjeh u odsustvu veće posvećenosti političkoj promjeni. Postoje dokazi o potencijalu inicijativa za sjećanje pri borbi protiv kulture šutnje, ali do toga može doći samo zajedno sa drugim transformacijskim pristupima i u kontekstu stalnijih napora da se temeljno pristupi nekažnjivosti koja se trenutno dešava.

Serija Perspektive: Istraživački izvještaj | vi

vii | Serija Perspektive: Istraživački izvještaj

Sadržaj SAŽETAK IZVJEŠTAJA V

SADRŽAJ VII

SKRAĆENICE IX

1. UVOD 11 1.1. ISTRAŽIVAČKI PROJEKAT IMPUNITY WATCHA U BOSNI I HERCEGOVINI 11 1.2. ISTRAŽIVAČKA PITANJA 12

1.2.1. ISTRAŽIVAČKI PROBLEM 12 1.2.2. ISTRAŽIVAČKA PITANJA 13

1.3. METODOLOGIJA 14 1.3.1. PRIKUPLJANJE PODATAKA I KVALITATIVNE STUDIJE SLUČAJA O OBILJEŽAVANJU SJEĆANJA U BIH 14 1.3.2. PARTNERSKE ORGANIZACIJE 16 1.3.3. IZAZOVI ZA ISTRAŽIVAČKI PROJEKAT 16

1.4. TEORETSKI KONTEKST – DILEME – OBILJEŽAVANJA SJEĆANJA 16 1.5. GLAVNI ARGUMENTI 17

2. OBILJEŽAVANJE SJEĆANJA U SLUČAJU BIH 19 2.1. POZADINSKE INFORMACIJE O SUKOBU 19 2.2. POSLIJERATNA BIH I NESIGURNOST U VEZI SA PROŠLOŠĆU 19 2.3. IZAZOVI ZA OBILJEŽAVANJE SJEĆANJA U BIH 20

2.3.1. POLITIČKO-DRUŠTVENI KONTEKST U BIH 20 2.3.2. SITUACIJA U VEZI SA NEKAŽNJIVOŠĆU U BIH 21 2.3.3. MEHANIZMI KAŽNJAVANJA RATNIH ZLOČINA 22 2.3.4. KULTURA ŠUTNJE U BIH 23 2.3.5. KULTURA ŠUTNJE I OBILJEŽAVANJE SJEĆANJA 25

2.4. OBILJEŽAVANJE SJEĆANJA U KONTEKSTU BIH 28 2.5. OSVRT 30

3. STUDIJE SLUČAJEVA 31 3.1. MEMORIJALNI CENTAR U POTOČARIMA 31

3.1.1. POZADINSKE INFORMACIJE O PROJEKTU 31 3.1.2. INICIJATIVA ZA SJEĆANJE 32 3.1.3. DISKUSIJA 33 3.1.4. ZAKLJUČNI KOMENTAR I PRIMJER KRAVICA 35

3.2. KONCENTRACIONI LOGOR OMARSKA 36 3.2.1. POZADINA PROJEKTA 36 3.2.2. INICIJATIVA ZA SJEĆANJE 37 3.2.3. DISKUSIJA 38 3.2.5. ZAKLJUČNI KOMENTARI 40

3.3. STARI MOST, MOSTAR 41 3.3.1. POZADINA PROJEKTA 41 3.3.2. INICIJATIVE ZA SJEĆANJE 43 3.3.3. DISKUSIJA 45 3.3.4. ZAKLJUČNI KOMENTARI 46

4. REZULTATI 49 4.1. INICIJATIVE ZA SJEĆANJE, INTERESNE STRANE I PREDSTAVLJANJE 49 4.2. INICIJATIVE ZA SJEĆANJE I GOVORENJE ISTINE 50 4.3. INICIJATIVE ZA SJEĆANJE I BUDUĆE GENERACIJE 51

5. OPĆI ZAKLJUČAK 53

6. PREPORUKE 55

REFERENCE 59

SPISAK OSOBA SA KOJIMA SU OBAVLJENI RAZGOVORI 65

Serija Perspektive: Istraživački izvještaj | viii

ix | Serija Perspektive: Istraživački izvještaj

Skraćenice ABiH (Armija Bosne i Hercegovine)

AFH (Kuća Anne Frank)

BiH (Bosna i Hercegovina)

BIRN (Balkanska istraživačka regionalna mreža)

CSO (organizacija civilnog društva)

DPA (Daytonski mirovni sporazum)

EU (Evropska unija)

EUAM (Administracija EU u Mostaru)

FBiH (Federacija Bosne i Hercegovine)

HR (Visoki predstavnik)

HVO (Hrvatsko vijeće odbrane)

MKSJ (Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju)

IDP (interno raseljena osoba)

IW (Impunity Watch)

JNA (Jugoslovenska narodna armija)

MIU (Provedbena jedinica za Mostar)

NATO (Organizacija Sjevernoatlantskog ugovora)

NVO (nevladina organizacija)

OHR (Ured visokog predstavnika)

OKC Abrašević (Omladinski kulturni centar Abrašević)

RDC (Istraživački i dokumentacijski centar)

REKOM (Koalicija za REKOM)

RS (Republika Srpska)

UN (Ujedinjene nacije)

UNDP (Razvojni program Ujedinjenih nacija)

UNESCO (Obrazovna, naučna i kulturna organizacija Ujedinjenih nacija)

US (Sjedinjene Američke Države)

USIP (Institut za mir Sjedinjenih Američkih Država)

WCC (Komora za ratne zločine)

WWII (Drugi svjetski rat)

Serija Perspektive: Istraživački izvještaj | x

11| Perspectives Series: Research Report

1. Uvod Impunity Watch (IW) i njegovi partneri su prvi prepoznali važnost obilježavanja sjećanja tokom sastanka razmjene u februaru 2008. godine. Zajedno sa predstavnicima iz partnerskih organizacija civilnog društva (CSO) uočena je potreba za dodatno razumijevanje obilježavanja sjećanja nakon što su počinjeni ozbiljni zločini prema međunarodnom pravu. Na osnovu ovog mogućeg nedostatka razumijevanja IW je osmislio projekat u okviru kojeg bi se vršilo istraživanje iz određenih postkonfliktnih zemalja, a naknadno bi se vršilo poređenje. Nadalje, suština misije IW je posvećenost povećanju uloge i efektivnosti civilnog društva u borbi protiv nekažnjivosti. Iz tog razloga se prijedlog projekta u velikoj mjeri fokusira na način na koji organizacije civilnog društva uzajamno djeluju sa sjećanjem na prošlost, na koji porede i po mogućnosti koriste sjećanje na prošlost kako bi uspostavile javno priznate, fer, tačne i osjetljive inicijative za sjećanje u vezi sa proteklim sukobima. To nužno uključuje način na koji akteri civilnog društva uzimaju u obzir naknadne generacije.

Način na koji se nosi sa pitanjima sjećanja ne odražava samo događaje iz prošlosti, već svjedoči o preovladavajućim vrijednostima i konkurentskim interesima koji su prisutni u društvima koja se bore da se pomire sa nasilnim sukobom. Pomoć pri jačanju organizacija civilnog društva povezanih sa javnim sjećanjem kao osnova za tolerantniju i mirniju budućnost je ključni aspekt projekta. Dodatni ciljevi uključuju:

• Poboljšavanje razumijevanja ključnih dilema u procesu sjećanja koje se ponavljaju u postkonfliktnim zemljama i istraživanje punog potencijala inicijativa za sjećanje ne samo u borbi protiv nekažnjivosti, već i kao alat za izgradnju civilnog društva;

• Pružanje podrške interesu i smislenom učešću niza pojedinaca, organizacija i mreža (akademija, organizacija za pomoć, trustova mozgova, inicijativa za sjećanje, organizacija civilnog društva, aktivista) koje se bave obilježavanjem sjećanja kroz pružanje okruženja za učenje u kojem se mogu sastajati, dijeliti i razgovarati o ovim i drugim dilemama na međusobno koristan način;

• Zagovaranje većeg učešća ključnih kreatora politika u Holandiji i na međunarodnom nivou u promoviranju inicijativa za sjećanje koje igraju pozitivnu ulogu u borbi protiv nekažnjivosti i obnovi postkonfliktnih društava;

• Aktivan angažman organizacija civilnog društva u postkonfliktnim zemljama, ohrabrivanje njihovog učešća i pomoć pri određivanju njihovih tema i fokusa, te osiguravanje alata za politike i lobiranje istih;

• Stvaranje solidne osnove za sveobuhvatan višegodišnji poredbeni projekat istraživanja o sjećanju.1

Ovaj istraživački izvještaj iz Bosne i Hercegovine stoga čini dio šireg „Projekta Perspektiva sjećanja na teške zločine protiv međunarodnog prava“ IW-a, zajedno sa istraživanjem koje je vršeno u šest drugih postkonfliktnih zemalja. Glavni cilj istraživanja je osiguravanje boljeg uvida u obilježavanje sjećanja i pružanja podrške organizacijama civilnog društva pri radu na sjećanju kao dio programa tranzicijske pravde. U tom smislu, važan cilj istraživačke komponente je pružanje podrške takvim organizacijama civilnog društva davanjem savjeta u vezi sa obrazovnim strategijama koje se bave prošlošću, pružanje pomoći pri izradi preporuka za politike i pružanje podrške pri lobiranju za njihovu provedbu, povećavanje važnosti teme u javnosti i u okviru donatorskih programa te jačanje mreža organizacija civilnog društva pri radu na ovoj temi.

1.1. Istraživački projekat Impunity Watcha u Bosni i Hercegovini Specifična svrha terenskog istraživanja koje se vršilo u Bosni i Hercegovini (u daljem tekstu BiH) je bilo proučavanje postojanja i vrsta inicijativa za sjećanje koje su inicirane u specifičnom postkonfliktnom kontekstu, te razumijevanje njihove uloge (ukoliko postoji) u borbi protiv nekažnjivosti nakon sukoba.2 Prema istraživačkom instrumentu IW-a, postoji slijedeća definicija „nekažnjivosti“:

„…] nemogućnost da se počinioci kršenja de jure ili de facto privedu pravdi, bilo u okviru krivičnog, građanskog, upravnog ili disciplinskog postupka, obzirom da ne podliježu nikakvim istragama koje bi mogle dovesti do toga da ih se optuži, uhapsi, da im se sudi, te, ukoliko se utvrdi da su krivi, da im budu izrečene odgovarajuće kazne i obaveza plaćanja reparacija njihovim žrtvama.“ 3

1 Impunity Watch, 2010. godine. Perspectives Programme: Memorialisation of Grave International Crimes (Program „Perspektive“: Obilježavanje sjećanja na teške međunarodne zločine). 2 Impunity Watch, 2010. godine. Perspectives Programme: Memorialisation of Grave International Crimes: Field Research Framework (Program „Perspektive“: Obilježavanje sjećanja na teške međunarodne zločine). 3 Impunity Watch, 2007. godine. Research Instrument (Istražni instrument). Dostupno na: <http://www.impunitywatch.org/upload/UserFiles/file/IW%20Research%20Instrument.pdf>.

Serija Perspektive: Istraživački izvještaj | 12

Pri korištenju ove definicije, IW vrši istraživanje koje za cilj ima razumijevanje uzroka nekažnjivosti i obaveza utvrđivanja poštivanja međunarodnih obaveza u kontekstu prava žrtava na istinu, pravdu, reparacije i napore za osiguravanje neponavljanja zločina. U cilju bavljenja ovim pitanjima, prepreke za istinu, pravdu, reparacije i mjere za osiguravanje neponavljanja zločina se analiziraju kroz nekoliko oblasti koje obuhvataju institucijska, tehničko-pravna, društvena, kulturološka i politička pitanja. To su slijedeća:

• Normativni okvir, uključujući obaveze države da reagira na ozbiljne zločine, pravni okvir vezan za sposobnost države da ispuni te obaveze, i relevantne zakone, ukoliko postoje, kojim se provode napori države za osiguravanje neponavljanje takvih zločina i kršenja;

• Resursi i kapaciteti institucija odgovornih za osiguravanje istine, pravde, reparacija i neponavljanja

• Institucijska nezavisnost i spremnost tih institucija za garantiranje ovih prava i borbu protiv nekažnjivosti

• Politička volja

• Ukorijenjeni interesi koji nastoje spriječiti ili utjecati na istinske procese suočavanja sa prošlošću

• Društveni faktori, posebno oni koji su u potpunosti ili djelimično izvan kontrole države, ali koji su bez obzira na to igrali ulogu u ometanju procesa tranzicijske pravde i utjecali na uspjeh ili neuspjeh napora države da reagira na prošla zvjerstva.4

U skladu sa gore navedenim definicijama i specifičnim ciljevima istraživanja o sjećanju, BiH predstavlja odličnu studiju slučaja za dalje istraživanje. Kao jedan od najnasilnijih sukoba u 20. stoljeću, priroda zvjerstava počinjenih na njenoj teritoriji ne samo da je šokirala zapad, već je dovela do uvođenja nove kategorije zločina – kolektivnih i drugih – u skladu sa međunarodnim krivičnim pravom, što zahtijeva obimniju studiju etničkih problema i nerazrješivosti. Kao što je prikazano u ovom izvještaju, šesnaest godina nakon potpisivanja mirovnog sporazuma, tranzicijska pravda je još uvijek u velikoj mjeri tekući proces u BiH. Stoga je ključno ispitati na koji način se ovi procesi bave funkcijom prošlosti i gdje mogu ležati problemi i rješenja. To će pomoći civilnom društvu – zajedno sa drugim značajnim akterima – da radi na ovom pitanju savjesnije, detaljnije i efikasnije. Obilježavanje sjećanja je samo jedno od pitanja kojima se treba baviti u kontekstu nekažnjivosti.

1.2. Istraživačka pitanja 1.2.1. Istraživački problem

U cilju započinjanja poboljšanja uloge inicijativa za sjećanje u postkonfliktnim društvima, izrađeno je slijedeće opće pitanje za istraživanje: „Da li inicijative za sjećanje imaju ulogu (pozitivnu ili negativnu) u rješavanju kulture šutnje kojom se održava nekažnjivost“. Ovaj izvještaj na osnovu terenskog istraživanja i analize sadržaja ispituje ulogu koju obilježavanje sjećanja ima u postkonfliktnoj BiH.

Istraživačima je data slijedeća radna definicija „inicijativa za sjećanje“ koja ne odražava samo tradicionalne, često statična spomen obilježja ili spomenike, već i one inicijative koje su manje tradicionalne i možda dinamičnije:

„[…] smatra se da inicijative za sjećanje uključuju cijeli niz aktivnosti koje promoviraju organizacije civilnog društva, što ima za cilj poboljšavanje razumijevanja historije sukoba i pružanja pomoći pri uspostavljanju javno priznatih, fer, tačnih i osjetljivih sjećanja na prošlost. Inicijative uključuju, ali nisu ograničene na, muzeje, izložbe, obilježavanja sjećanja, spomenike, dane sjećanja, teatarske izvedbe, udruženja žrtava/preživjelih, programe obrazovanja i podizanja svijesti i dokumentaciju.“

Obzirom da se podrazumijeva da nekažnjivost pored pukog odsustva sudske odgovornosti također uključuje nedostatak istine o prošlosti i nepriznavanje pretrpljenih zloupotreba, tvrdnja je da inicijative za sjećanje imaju potencijal da igraju ključnu ulogu u borbi protiv nekažnjivosti tako što društvima pomažu da se na fer i iskren način nose sa prošlošću te također mogu osigurati platformu za tugovanje, sjećanje, priznavanje nepravde i obrazovanje. Međutim, bez obzira na međunarodnu normu obilježavanja sjećanja u nastanku i priznanja koje i dalje ima nakon nasilja, postoji veliki nedostatak istraživanja obilježavanja sjećanja, posebno u vezi sa njegovom vezom sa nekažnjivošću i u okviru procesa tranzicijske pravde. Kao rezultat toga se malo zna o specifičnim vezama između sjećanja i borbe protiv nekažnjivosti u BiH.

Cilj ovog izvještaja je stoga poboljšati razumijevanje uloge inicijativa za sjećanje u BiH. Kontekst zloupotrebe, zajedno sa institucionalizacijom tranzicijske pravde pretežno u obliku krivične pravde, BiH čine važnom studijom slučaja. Na početku je važno prepoznati izjavu da inicijative za sjećanje, iako se čine metodama koje mogu imati pozitivnu ulogu u borbi protiv nekažnjivosti, mogu itekako imati suprotan efekat, tako što ukorjenjuju već postojeću nekažnjivost, ili možda dovode do dodatnog udaljavanja grupa. Ova činjenica je posebno prisutna obzirom na složenost i kontroverznost „istine“ i „sjećanja“ 4 Ibid.

13 | Serija Perspektive: Istraživački izvještaj

nakon nasilja, posebno u kontekstu (kao što je to slučaj sa BiH) u kojem su etnički identiteti igrali centralnu i ključnu ulogu u sukobu.

1.2.2. Istraživačka pitanja

U istraživačkom okviru pomenutom na početku projekta je izložen konceptualni okvir pored gore navedenih definicija „nekažnjivosti“ i „inicijative za sjećanje“. Ovaj okvir se zasniva na pretpostavci da „kultura šutnje“ doprinosi nekažnjivosti u društvu koje pokušava da se oporavi od nasilja, obzirom da šutnja (apsolutna ili relativna) ne samo da sprečava iskreno ispitivanje prošlosti, već čak isključuje mogućnost učenja na osnovu prošlih okolnosti i olakšava negiranje odgovornosti onih za koje bi bilo potvrđeno da imaju barem određenu krivicu u vezi sa prošlim kršenjima. Konceptualizacija kulture šutnje se stoga zasniva na tri komponente, od kojih je svaka ključna za borbu protiv nekažnjivosti: interesne strane i predstavljanje (akteri); govorenje istine; i buduće generacije.

U okviru svake od ovih komponenti, određenih i prerađenih na osnovu prethodnog istraživanja IW-a i šireg projekta sjećanja su izrađena istraživačka pitanja. Svaki istraživački projekat u okviru pet konteksta u okviru studije će se baviti ovim potpitanjima, izmijenjenim i prilagođenim okolnostima određenog konteksta u okviru studije.

Interesne strane i predstavljanje – žrtve, preživjeli, zahvaćene zajednice, počinioci i takozvani „promatrači“

Obzirom na važnost konfliktnih identiteta i postkonfliktnih interesnih strana za bilo kakvo ispitivanje prošlosti, posebno one u čijem središtu stoji nekažnjivost, prva komponenta će se baviti načinom na koji su interesne strane predstavljene (ili to nisu) u inicijativama za sjećanje. Ovo predstavljanje ili nedostatak istog daje ključan uvid u nekažnjivost koja proizilazi iz nedostatka istine, među ostalim faktorima. Stoga će se ispitivati ciljevi, ciljne grupe, pristupi i korištenje inicijativa za sjećanje i način na koji one utječu na žrtve, njihovu rodbinu i zajednice. Prepoznavanjem da inicijative za sjećanje mogu imati različita značenja, istraživanje će se baviti reakcijama žrtava/preživjelih na inicijative, analizirajući njihov nastanak i svrhu, reprezentativnost sukoba u BiH, kulturološku osjetljivost, doprinos pomirenju i obrazovanju te utjecaj na tranzicijske politike. Nadalje će se ispitivati odnosi između različitih aktera i njihova povezanost sa obilježavanjem sjećanjem. Kada je to moguće, ispitivat će se omjer u kojem inicijative za sjećanje prevazilaze konfliktne identitete kako bi se bavile širom krivicom ili zaista uspjele da uključe niz aktera u inicijative – npr. i „žrtve“ i „počinioce“.

Slijedeća potpitanja će biti osnova za istraživanje:

• Ko je predstavljen u inicijativi za sjećanje, a ko je izostavljen?

• Da li inicijativa za sjećanje predstavlja samo interesne strane u vezi sa zadnjim sukobom, ili također u vezi sa ranijim sukobima/represivnim režimima, npr. kolonijalizmom ili Drugim svjetskim ratom?

• Na koji način su različite interesne strane predstavljene u inicijativi za sjećanje? Koja se uloga daje svakoj od njih i da li je ograničena na jednu jednostavnu kategoriju (npr. žrtva ili počinilac)?

• Da li postoji prostor u okviru inicijative za sjećanje za složenije ili iznijansiranije predstavljanje uloga?

• Da li su određene uloge koje su određene interesne strane imale tokom sukoba namjerno izostavljene iz inicijative za sjećanje?

• Ukoliko se inicijative za sjećanje smatraju procesima, da li se dotična inicijativa za sjećanje promijenila tokom vremena po pitanju toga koje interesne strane predstavlja, te na koji način su one uključene ili predstavljene, i/ili u smislu estetskog izgleda lokacije i uključenosti različitih medija u nju, npr. predmeti i priče?

• Na koji način interesne strane (različitih identiteta) reagiraju na inicijativu za sjećanje?

• Da li je način na koji su različite grupe predstavljene ili uključene u inicijativu za sjećanje doprinio društvenoj debati o prošlosti ili je doveo do pritiska za stvaranje drugih mehanizama za suočavanje s tim (npr. mehanizmi za pronalazak istine, krivična pravda, reparacije, institucijska reforma)?

Govorenje istine

Sveobuhvatan i prihvaćen prikaz prošlosti koji uspješno doprinosi ponovnom uspostavljanju društvenih mreža širom etničkih i drugih podjela ostaje neka vrsta utopijske želje u brojnim kontekstima. Imajući u vidu ovu činjenicu, komponenta „govorenje istine“ za cilj ima razumjeti da li (i na koji način) inicijative za sjećanje mogu ili doprinose takvom cilju. Još jednom, nedostatak dogovorene verzije prošlosti ili inkluzivnog kolektivnog sjećanja ili razumijevanja stvara plodno tlo za nekažnjivost, obzirom da se (relativna) šutnja koje podupire takve preostale podjele obično zasniva na iskrivljavanju prošlosti ili nesposobnosti da se prihvati Drugo. Jednostavno rečeno, neslaganje o prošlosti sprečava istinu kojom se može boriti protiv nekažnjivosti. Razumijevanje da li se cijeli niz odgovornosti za prošle zločine prihvata i da li usvojena „istina“ legitimizira ili proturječi „zvaničnim“ verzijama će biti važno. Ispitivat će se da li inicijative mogu


doprinijeti poboljšanju kolektivnog razumijevanja i priznavanja prošlosti i odgovornosti počinilaca. Istraživanje će stoga biti usmjereno ka imperativu tranzicijske pravde za uspostavljanje istine o godinama nasilnog sukoba.5

Glavna potpitanja uključuju:

• Čija istina/verzija(e) istine je/su predstavljena(e) inicijativom za sjećanje? Koje druge verzije su izostavljene ili zaboravljene?

• Da li se inicijativa za sjećanje odnosi samo na jedan period sukoba ili također na prethodne sukobe i njihovu (navedenu) vezu sa onima koji su se desili kasnije?

• Na koji način su različite verzije prošlosti predstavljene inicijativama za sjećanje (činjenice, lične priče, tumačenja, fizički dokazi, arhive, pravni dokazi, itd.)?

• Ukoliko se inicijative za sjećanje smatraju procesima, da li se dotična inicijativa za sjećanje promijenila tokom vremena po pitanju načina na koji predstavlja prošlost? Da li su dodane druge verzije, naprimjer, poboljšanje razumijevanja prošlosti?

• Na koji način istina kojom se imitira sjećanje stoji u vezi sa verzijom prošlosti zvaničnih vlasti?

• Da li je način na koji obilježavanje sjećanja predstavlja istinu doprinio društvenoj debati o prošlosti ili je doveo do pritiska za drugim mehanizmima suočavanja sa prošlošću?

Mlađe generacije

Obzirom na imperativ neponavljanja kršenja iz prošlosti, mlade generacije su ključne za svaki proces tranzicijske pravde. Njihovo isključenje bi bilo i nelogično i opasno ukoliko nasilje iz prošlosti treba da se izbjegne u budućnosti. Međutim, način na koji mlađe generacije razmišljaju o i suočavaju se sa istinom, pravdom i eventualno reparacijama koje se daju za prošlost će biti važan za razumijevanje da li se u potpunosti pristupilo uzrocima nekažnjivosti, te omjer u kojem su određeni mehanizmi ili procesi doprinijeli ovome. Obzirom da povezanost između mlađih generacija koje nisu direktno iskusile rat u BiH i inicijativa za sjećanje nikako nije zagarantirana, potencijal relevantnosti inicijativa za sjećanje nakon neposrednih posljedica nasilja se mora ispitati. To govori da inicijative za sjećanje mogu igrati ulogu u borbi protiv netolerancije i stvaranju kulture ljudskih prava ukoliko zaista imaju za cilj davanje otvorenijeg doprinosa transformaciji određenog društva poput BiH nakon prestanka sukoba. Istraživanje će dosljedno istraživati na koji način inicijative za sjećanje doprinose stvaranju historijskog sjećanja, omjera u kojem uključuju ili isključuju mlađe generacije, da li služe pedagoškim svrhama, te da li postoji slaganje u vezi sa prikazivanjem prošlosti.

Prilikom analize ovih elemenata utjecaja nekoliko pitanja će opet biti poučno:

• Kako buduće generacije reagiraju na inicijative za sjećanje?

• Koji članovi mlađih/budućih generacija su ciljna grupa inicijativa za sjećanje?

• Na koji način se pristupa ovim budućim generacijama? Da li im se pristupa sa aspekta određenog perioda sukoba ili također i sa drugih, prošlih ili mogućih perioda sukoba?

• Ukoliko se inicijative za sjećanje smatraju procesima, da li se dotična inicijativa za sjećanje promijenila tokom vremena po pitanju shvatanja onoga što je relevantno za buduće generacije?

• Da li je način na koji su buduće generacije uključene/na koji im se pristupilo u okviru inicijativa za sjećanje doprinijelo društvenoj debati o prošlosti ili dovelo do pritiska za drugim mehanizmima suočavanja s prošlošću?

Ovaj izvještaj će u što je moguće većoj mjeri osigurati da se ova pitanja, izazovi i dileme primjenjuju prilikom analize stanja u kojem se nalazi obilježavanje sjećanja u BiH. Kako bi se postigao taj cilj, istraživanje će uključivati posebne metodologije detaljno izložene u slijedećem odjeljku.

1.3. Metodologija 1.3.1. Prikupljanje podataka i kvalitativne studije slučaja o obilježavanju sjećanja u BiH

Prethodni odjeljak ovog prvog poglavlja je sadržavao pregled razloga za vršenje istraživanja i naveo moguće rezultate koji se mogu osigurati. Glavno istraživačko pitanje i potpitanja koja je moguće formulirati na osnovu konceptualnog okvira će se ispitati na osnovu dvije glavne metode prikupljanja podataka. Prvi će uključivati jednostavnu literaturu i preliminarnu studiju, uz upotrebu sekundarnih podataka, uz dopunu primarnim podacima dobijenim na osnovu razgovora kada je to 5 Impunity Watch, 2010. godine. Perspectives Programme: Memorialisation of Grave International Crimes. Field research framework (Program „Perspektive“: Obilježavanje sjećanja na teške međunarodne zločine: Okvir za terensko istraživanje).


potrebno. Drugi metod prikupljanja podataka će uključivati etnografsko istraživanje tri inicijative za sjećanje odabrane kao studije slučaja, pri čemu su podaci primarno dobijeni upotrebom polustrukturiranih kvalitativnih intervjua.

BiH je sama po sebi relevantna studija slučaja za istraživanje. Obimno je obuhvaćena djelatnošću akademika i praktičara, posebno u oblastima izgradnje mira, tranzicijske pravde i etničkih odnosa. Iako obilježavanje sjećanja ostaje nedovoljno istražena tema sa svakog aspekta, ove šire studije osiguravaju da je slučaj BiH validan odabir za istraživanje. Kao što i literatura pokazuje, obilježavanje sjećanja je fenomen koji se često na sistematičniji način razvija nakon sukoba, kada je određeni nivo izgradnje mira već postignut. To ne treba nužno da znači koordinaciju obilježavanja sjećanja, već da je moguće otvoriti prostor za obilježavanje sjećanja, omogućavajući takve napore u većoj mjeri nego ranije. Studije i literatura vezana za gore navedene teme će se ispitati, što će činiti pozadinsku studiju (osnovu) ovog istraživanja. Nadalje, online podaci u obrascu arhiva i drugi resursi su vrijedan izvor informacija, kao i zvanični dokumenti (izvještaji) lokalnih, nacionalnih i međunarodnih tijela. Izbor dubinske, kvalitativne analize je opravdan svrhom samog istraživačkog projekta. Odabir tri studije slučaja će omogućiti više informacija nego što je to slučaj prilikom upotrebe različitih pristupa, što će nadalje omogućiti analizu istraživačkog pitanja kao što je primjenjivo na širu situaciju u BiH. Obzirom na nepostojanje kapaciteta za detaljno istraživanje svake inicijative za sjećanje u BiH, kvalitativna studija je osmišljena u cilju bavljenja cijelim nizom pitanja vezanih za obilježavanje sjećanja u BiH, pored preovladavajuće nekažnjivosti u zemlji. Nedostatak rigorozne kvantitativne studije takvih inicijativa također zahtijeva upotrebu odabranog pristupa. Bez obzira na to mora se uzeti u obzir da su društvene i političke okolnosti u BiH, te ograničenja istraživačkog budžeta spriječile očekivanu upotrebu fokus grupa u cilju dopune analize. Kako bi se pokušalo ispraviti svaki nedostatak podataka izvršen je veći broj razgovora u poređenju sa drugim istraživačkim projektima koji su se provodili u drugim istraživačkim zemljama. Polustrukturirani protokoli intervjua su prilagođeni BiH na osnovu smjernica koje je dao IW te su korišteni za istraživanje svake od odabranih inicijativa za sjećanje (vidjeti ispod) u cilju omogućavanja donošenja zaključaka na osnovu podataka u cijelosti. Razgovori su vođeni sa stručnjacima za nekažnjivost i obilježavanje sjećanja u BiH, uključujući predstavnike nekoliko organizacija civilnog društva i nevladinih organizacija, ali također i sa profesorima, žrtvama, savjetnicima za politike, istraživačima, stručnjacima iz oblasti kulture i obrazovanja, novinarima, članovima međunarodne zajednice prisutnim u BiH, itd. Razgovori su vođeni u Mostaru, Prijedoru, Sarajevu, Srebrenici i Tuzli. Odabir ovih lokacija se zasnivao na početnoj studiji pozadine i konteksta nekažnjivosti i kulture šutnje u BiH te preliminarnom mapiranju obilježavanja sjećanja. Geografska zastupljenost je također uzeta u obzir. U cilju osiguravanja zastupljenosti svih etničkih grupa, istraživačica je pažljivo odabrala učesnike razgovora kako bi izbjegla bilo kakve suštinske predrasude ili utjecaj na nalaze istraživanja. Obzirom da se BiH sastoji od nekoliko etničkih grupa, Bošnjaci, Hrvati i Srbi su kao najveće grupe bili glavni fokus istraživanja. Ipak, bez obzira na pokušaj da se osigura jednaka zastupljenost, nije bilo moguće postići jednak broj učesnika u razgovorima za svaku određenu (etničku) grupu. Određene grupe su bile spremnije za razgovor o temi ovog istraživanja od drugih. Jedna grupa koja se pokazala kao posebno teška za razgovore su političari u BiH, pri čemu se obilježavanje sjećanja često smatralo preosjetljivom temom za raspravu. To je samo po sebi poučno za postavljeno istraživačko pitanje. Tokom istraživanja je nadalje postalo očigledno da Srbi i Hrvati nisu jednako spremni podijeliti svoje znanje i ispričati svoje priče kao što je to bio slučaj sa bošnjačkim zajednicama. Punu listu učesnika sa kojima su obavljeni razgovori moguće je naći u prilogu ovog izvještaja. U cilju dopune podataka i stajališta (etničkih) grupa koje su bile manje spremne razgovarati posebna pažnja se posvetila njihovim mišljenjima putem prikupljanja podataka iz drugih izvora, naprimjer novinskih članaka na osnovu čega se moglo doći do njihovog mišljenja. Kao što je istaknuto, u cilju pružanja potpune i naučno validne studije o obilježavanju sjećanja u BiH ovo istraživanje se fokusira na tri studije slučaja koje su odabrane kao reprezentativne za kulturu sjećanja u BiH te nadalje tenziju i šutnju koji preovladavaju u širem društvu. Nakon početnog mapiranja, tri odabrane studije slučaja su: (i) Memorijalni centar u Potočarima kod Srebrenice; (ii) Koncentracioni logor Omarska kod Prijedora; i (iii) Stari most u Mostaru. Odabir tri studije slučaja ne samo da omogućava da se svaka proučava na prilično detaljnom nivou analize, već treba biti minimum neophodan za vršenje istinski kvalitativne analize. Odabir je istraživaču omogućio da izvede i koristi poređenje kao primjer studije o obilježavanju sjećanja u BiH. Drugim riječima, ispitivanje šablona za obilježavanje sjećanja i njihov razvoj se mora vršiti upotrebom najmanje tri studije slučaja u cilju osiguravanja da zaključci mogu predstavljati širu situaciju u određenom kontekstu, te pristupanja postavljenom istraživačkom pitanju sa određenom mjerom strogoće i uvjerenosti. Šire opravdanje odabira studija slučaja se može pronaći u slijedećim karakteristikama inicijativa: Prva studija slučaja ovog izvještaja će se fokusirati na Memorijalni centar u Potočarima kod Srebrenice. To je relevantan slučaj zbog svjetske reputacije koju ima i pažnje koju privlači na sjećanje na genocid u Srebrenici. Bez obzira na to, ova međunarodna pažnja, te na mnoge načine jedinstven status kao inicijativa za komemoraciju prošlosti te posebno čuvanje sjećanja na događaje iz 1995. godine, mogu zasjeniti šira pitanja. Pored onoga što je moguće naći u novinama, izvještajima i časopisima, neophodno je propitivati mjeru u kojoj je osoba svjesna uloge koju memorijalni centar igra u borbi protiv


šutnje o prošlosti. Ispitivanje ovog aspekta spomen obilježja će osigurati uvid u samo spomen obilježje, probleme sa kojima se Srebrenica i njeni stanovnici i dalje suočavaju, ali također i šire mjesto inicijative u BiH i u kontekstu preovladavajuće potrebe za učinkovitom tranzicijskom pravdom u BiH. Utjecaj genocida na Srebrenicu i obilježavanje sjećanja na njega je ogroman, ne samo na lokalnom nivou, već u jednakoj mjeri na nacionalnom, regionalnom i međunarodnom nivou. Zbog implikacija odnosa između različitih etničkih grupa u BiH, te među različitim zemljama u regionu, bio bi previd izostaviti Potočare iz studije slučaja. Nadalje, proučavanje oblasti u BiH u kojima je sukob na mnoge načine bio najintenzivniji – činjenje genocida – na osnovu šablona za obilježavanje sjećanja će omogućiti razlikovanje složenosti obilježavanja sjećanja nakon najozbiljnijih zločina. Druga odabrana studija slučaja je koncentracioni logor Omarska kod Prijedora. Izbor da se piše o nekadašnjem koncentracionom logoru u Omarskoj za cilj ima pokazivanje složenosti i pitanja koja su vezana za mjesto sjećanja – lieu de mémoire koje još uvijek nije obilježeno kao spomen obilježje. Ovdje je početno mapiranje i opservacija inicijativa za sjećanje prikazalo poteškoće sa kojima se žrtve i preživjeli bore u pokušaju da nekadašnji logor učine mjestom sjećanja. Proces odvijanja je vrlo informativan, ne samo zbog toga što daje specifičan uvid u pozadinske razloge zašto žrtve mogu težiti inicijativama za sjećanje, već više zbog toga što to omogućava istraživanje širih problema, dinamika i prikrivenih interesa. Nadalje, na osnovu analize ove studije slučaja se daje uvid u širu kulturu šutnje u BiH, posebno po pitanju prostora u društvu kao cjelini u okviru kojeg bi ljudi gradili spomen obilježja a na taj način i otvarali diskusiju o prošlim događajima. Važan faktor koji je identificiran na početku kao povezan sa ovim posebnim spomen obilježjem su ekonomski interesi, koje često nije moguće odvojiti od interesa određenih interesnih strana. Treća i konačna studija slučaja je studija vezana za Stari most u Mostaru. Ovaj međunarodni simbol mira i pomirenja koji je u određenom trenutku u historiji BiH privukao tako puno pažnje je vrlo dobro poznat širom svijeta. Simbolizam mosta ka pomirenju dvije zajednice bi nužno trebao omogućiti istraživanje pitanja koja su predmet ovog istraživanja. Most je prvobitno smatran samim utjelovljenjem pomirenja i napora da se suprotstavi kulturi šutnje koju omogućavaju etničke podjele. Ovo istraživanje je stoga bilo usmjereno ka otkrivanju autentičnosti takvih tvrdnji, na licu mjesta, ne na nivou međunarodnog simbolizma. Situacija u Gradu Mostaru je također istražena kao odraz širih okolnosti inicijative za sjećanje i zemlje. U vezi sa ovom inicijativom za sjećanje, želja je bila da se pokušaju razumjeti učinci trajne arhitektonske konstrukcije koja postoji kao istaknut i stalni podsjetnik na prošlost. Uprkos tome se bavilo nekoliko drugih pitanja, uključujući probleme sa kojima se Mostar suočava danas, kulturu sjećanja izvan onoga što Stari most pokušava unijeti te da li Stari most zaista utječe na nekadašnje etničke podjele u pozitivnom smislu. Ono što je značajno je da odabir ove studije slučaja također daje uvid u tenzije između Hrvata i Bošnjaka koje postoje kao rezultat sukoba koji se desio u današnjoj Bosni i Hercegovini. Dok se druge studije slučaja bave etničkim tenzijama između Bošnjaka i Srba, Mostar omogućava ispitivanje druge dimenzije obilježavanja sjećanja.

1.3.2. Partnerske organizacije

Tokom cijelog procesa dvije partnerske organizacije iz Bosne i Hercegovine, Nansen dijalog centar Sarajevo i Društvo za ugrožene narode u Sarajevu su svoje vrijeme i napore uložili u izradu ovog vrijednog izvještaja sa pouzdanim rezultatima. Dugo osnovno iskustvo ova dva partnera je u velikoj mjeri doprinijelo ovom izvještaju. Nadalje, učešće i saradnja lokalnih organizacija je vrlo važna za ovo istraživanje obzirom da Impunity Watch i Anne Frank Stichting, inicijatori ovog projekta, pokušavaju potaći nevladine organizacije/organizacije civilnog društva (lokalne i međunarodne, koje djeluju u BiH) da svjesnije rade na temi obilježavanja sjećanja i nekažnjivosti u budućnosti tako što će im na raspolaganje staviti rezultate istraživanja.

1.3.3. Izazovi za istraživački projekat

Vršenje ovakvog istraživačkog projekta nije bez izazova, a neki od njih su istaknuti ranije po pitanju dostupnosti podataka ili odabira studije slučaja. Zastupljenost svih etničkih grupa se pokušavala postići kad god je to bilo moguće, te su uočeni mogući efekti predrasuda na osnovu etničkog tumačenja i uzeti u obzir tokom analize.

1.4. Teoretski kontekst – dileme – obilježavanja sjećanja Kao što je istaknuto iznad, istraživanje se bavi analizom uloge obilježavanja sjećanja pri pristupanju kulturi šutnje kojom se održava nekažnjivost. Hipoteza se zasniva na ideji da inicijative za sjećanje mogu predstavljati ključni metod za borbu protiv nekažnjivosti.

Preliminarna studija izvršena prije istraživanja je uspostavila teoretski okvir na osnovu postojeće literature i iskustva i uvida organizacija civilnog društva. Relativni manjak informacija koje postoje za bavljenje obilježavanjem sjećanja kao specifičnim mehanizmom za pristupanje nekažnjivosti dovodi do izražavanja velikog dijela ovog teoretskog okvira u vidu određenih dilema. Zaista, prilikom izrade hipoteza o ulozi inicijativa za sjećanje nakon nasilja, dileme navedene ovdje nisu samo neka od najosnovnijih pitanja kojima se mora pristupiti putem istraživanja, već također pitanja kojima se organizacije civilnog društva moraju baviti prilikom pokušaja upotrebe obilježavanja sjećanja. Glavne dileme koje će u konačnici doprinijeti strukturiranju naknadne analize su slijedeće:


• Šta trebaju biti ciljevi inicijativa za sjećanje i da li je moguće da one podržavaju više od jednog? Da li trebaju služiti samo za odavanje počasti određenim grupama žrtava, njihovim rođacima i njihovim zajednicama, ili također trebaju imati za cilj da govore društvu u cijelosti kako bi doprinijele uspostavljanju općeprihvaćene verzije historije nasilne prošlosti, obrazovale mlađe generacije i dovele do pomirenja različitih strana?

• Da li sve žrtve sukoba, uključujući naoružane borce svih strana, trebaju biti predstavljene u procesu obilježavanja sjećanja? Da li one žrtve koje nisu bile naoružane treba posebno tretirati? Kako inicijative mogu da se nose sa grupama koje su bile i počinioci i žrtve te komunicirati u vezi sa ulogom promatrača? Da li je vrijedan pokušaj da se prikaže utjecaj prošlog kolonijalizma u poticanju sukoba i zločina?

• Da li inicijative trebaju pokušati da uključe (osumnjičene) počinioce u proces obilježavanja sjećanja ili njihovo jedino učešće u procesima tranzicijske pravde treba biti kao predmeta krivičnog gonjenja? Da li inicijative trebaju ostati mjesto za žrtve i pogođene zajednice, ili trebaju poticati na šire razmišljanje i reagiranje?

• Da li međunarodna zajednica treba pokušati imati aktivnu ulogu u promoviranju i podržavanju procesa obilježavanja sjećanja, ili to može biti kontraproduktivno? Da li je obilježavanje sjećanja nešto s čime se postkonfliktne zemlje trebaju i mogu nositi same?

• Mogu li inicijative za sjećanje pomoći pri osiguravanju pravde u širem smislu ovog termina? Tačnije, mogu li igrati ulogu u sudskim procesima? Da li postoji opasnost da to žrtve i svjedoke zloupotreba učini manje spremnim da otkriju svoja iskustva i stoga ometu ulogu govorenja istine ovih inicijativa? Da li će to dovesti do većeg otpora među počiniocima prema mehanizmima za govorenje istine poput arhiva i muzeja?

• Kakva je uloga promatrača i na koji način inicijative za sjećanje mogu dovesti do razmišljanja o sebi i kulture neponavljanja?

• Na koji način inicijative za sjećanje mogu uravnotežiti priznavanje zločina počinjenih na etničkoj osnovi i poštivanje kulturalnih pristupa odavanju počasti žrtvama sa potrebom da se općenitije komunicira sa svim dijelovima društva? Je li moguće izbjeći udaljavanje različitih grupa u procesu obilježavanja sjećanja?

• Da li postoje načini za prevazilaženje različitih verzija prošlih događaja kao što ih predstavljaju različite inicijative za sjećanje? Šta se može uraditi kako bi se ublažila bol, tenzija i pogrešne informacije koje stvaraju kontroverzna i sporna spomen obilježja? Mogu li inicijative pitanja koja dijelovi društva i/ili država poriču učiniti vidljivijim?

• Na koji način inicijative za sjećanje, zvanične i nezvanične, mogu osigurati da su legitimne u očima onih kojima nastoje odati počast i pružiti utjehu? Koji su to različiti načini na koje zajednica može biti uključena i zastupljena u procesu obilježavanja sjećanja? Na koji način inicijative za sjećanje doprinose javnoj debati o prošlosti, počiniocima i državi?

Kao što je istaknuto, ove dileme su uočene u konsultaciji sa organizacijama civilnog društva i istraživačima tokom početnih faza neposrednog projekta. Iako postoje nužne razlike zavisno od specifičnog konteksta u svakoj zemlji u kojoj se vrši studija, dileme ostaju široko primjenjive širom konteksta i relevantne za sve situacije postkonfliktne obnove i tranzicijske pravde.

1.5. Glavni argumenti Kao što je prethodno istaknuto u izvještaju, cilj istraživačkog projekta IW bio je ispitati inicijative za sjećanje i njihov utjecaj na nekažnjivost. Nadalje, ovo istraživanje će pomoći da se prouči da li ove inicijative mogu pružiti podršku društvima u tranziciji na njihovom putu ka dugoročnom miru, što treba biti strukturirano oko prava žrtava na istinu, pravdu, reparacije i neponavljanje u borbi protiv nekažnjivosti. Studija slučaja BiH dodatno ima za cilj ispitati da li su projekti obilježavanja sjećanja imali utjecaj na ove procese. Također upućuje na to da sam ovaj proces može biti problematičan na osnovu kontekstualnih elemenata.

U slijedećem poglavlju će biti predstavljena situacija nekažnjivosti i obilježavanja sjećanja u BiH. Ovdje će biti pokazana međusobna povezanost i utjecaj ova dva pitanja u kontekstu postojeće kulture šutnje u zemlji. S druge strane, nakon toga će u trećem i četvrtom poglavlju biti pokazane dubinske studije slučaja odabranih inicijativa za sjećanje u zemlji i analizirat će se njihov učinak i za budućnost BiH i za studiju o obilježavanju sjećanja. Kako bi se postigla ova svrha, istraživač je prioritet dao gore navedenim „dilemama“, posebno načinu na koji mogu djelovati kao prepreke za obilježavanje sjećanja i smanjenje nekažnjivosti. Ove dileme je IW odredio kao dileme koje dovode u pitanje obilježavanje sjećanja, te stoga pothranjuju nekažnjivost u postkonfliktnim društvima.

Prilikom vršenja ove analize, ključni argument koji se navodi u istraživanju je da borbom protiv nekažnjivosti određeni kontekstualni faktori imaju veći utjecaj u BiH od drugih. Zaista, dok se na BiH može primijeniti cijeli niz dilema, neke su nužno bitnije, što objašnjava i veću pažnju koja im je posvećena u istraživanju. Tokom debate o poslijeratnoj situaciji u BiH svakako treba uzeti u obzir da su u posebnom kontekstu BiH određeni šabloni već razvili i oblikovali obilježavanje sjećanja; to je slučaj u vezi sa kulturom šutnje, koja igra značajnu ulogu u bh. društvu danas. Drugim riječima, bez obzira na


činjenicu da su dileme jasno povezane sa obilježavanjem sjećanja i nekažnjivošću (koja je prikazana u literaturi), omjer u kojem neke od njih utječu na proces zavisi od konteksta. Stoga ovo istraživanje pokazuje da su određene dileme poseban izazov za obilježavanje sjećanja kao metode borbe protiv nekažnjivosti u BiH.

Na osnovu nalaza kontekstualne analize u cijelom izvještaju se prezentira pretpostavka (hipoteza) koja čini osnovu. To je da obilježavanje sjećanja nije samo ključno u borbi protiv nekažnjivosti, već da ima i ulogu u osiguravanju dugoročnog mira i podržavanju stabilnosti u društvima u tranziciji kada se usmjerava na borbu protiv kultura šutnje i nekažnjivosti koja proizilazi iz njih. Međutim, načini na koje ovo treba postići još uvijek nisu istraženi. Stoga je važno uzimati ovu hipotezu u obzir prilikom čitanja izvještaja. Početna tačka istraživanja je stoga pokušaj da se ispita validnost i sadržaj ove hipoteze u bh. kontekstu, te dokažu njene posljedice u ovoj analizi studije slučaja. Nadalje će se pokušati da se izvrši analiza u širem kontekstu obima u kojem trenutne inicijative za sjećanje imaju pozitivan učinak na nekažnjivost.

Obzirom na složenost ove teme u ovom posebnom slučaju, nakon bavljenja općim kontekstom obilježavanja sjećanja u BiH, pažnja će se posvetiti trima studijama slučaja koje su istaknute ranije. One će nam omogućiti da pojasnimo kulturu sjećanja i njenu povezanost sa nekažnjivošću upotrebom ovih praktičnih primjera. To će pokazati postojanje gore navedenih dilema (u onom obimu u kojem su upotrebljive za određenu studiju slučaja) u stvarnosti. Zaključci o kulturi šutnje u BiH će biti predstavljeni nakon toga. Kao zaključni komentari se daju opće preporuke koje su strukturirane na osnovu tematskog fokusa.

U cilju postizanja takvog cilja, istraživanje će početi time što će se baviti pretpostavljenom „kulturom šutnje“ koja preovladava u BiH (o kojoj će se detaljnije govoriti u slijedećem poglavlju izvještaja) kao što je odražena u tri komponente (interesne strane, govorenje istine, mladi), i njenim odnosom sa situacijom nekažnjivosti u vezi sa pravima na pravdu, istinu, reparacije i garancije neponavljanja. Tri određene komponente su fokusne tačke ovog izvještaja – povezane su sa dilemama koje se odnose na kulturu sjećanja i nekažnjivost sa kojom se suočava BiH.


2. Obilježavanje sjećanja u slučaju BiH

2.1. Pozadinske informacije o sukobu Uzroci sukoba u BiH sežu čak u 15. stoljeće tokom vladavine Osmanskog Carstva. U svrhu kratkoće će se dati samo sažet opis nedavne historije nasilja.

Nakon smrti Josipa „Tita“ Broza 1980. godine je uslijedila borba za vlast u šest republika (Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Makedonija, Crna Gora, Srbija i Slovenija) i dvije autonomne regije (Kosovo i Vojvodina) Jugoslavije koja je odlikovala rastućim nacionalizmom. To se pojačalo kada je Slobodan Milošević došao na vlast, a tenzije su dodatno porasle kada su Slovenija i Hrvatska krenule ka nezavisnosti. Istovremeno su u Krajini, regiji u Hrvatskoj, Srbi počeli zahtijevati autonomiju, što je dovelo do toga da su proglasili autonomiju 1991. I Hrvatska i Slovenija su proglasile nezavisnost u junu 1991. godine, ali dok je druga relativno mirno ostvarila nezavisnost, u Hrvatskoj je nezavisnost dovela do neprijateljstava između hrvatskih paravojnih skupina s jedne strane i lokalnih Srba i Jugoslovenske narodne armije (JNA) s druge strane. Drugonavedena koalicija je nastojala preuzeti kontrolu nad Vukovarom i Dubrovnikom, strateški važnim lokacijama u Jugoslaviji.

Zabrinute zbog događaja, Ujedinjene nacije (UN) su ovlastile mirovnu misiju i embargo na oružje u regiji, te u konačnici poslale mirovne trupe kako bi nadgledale dogovoreni prekid vatre. U međuvremenu je BiH održala referendum o svom statusu, pri čemu je većina glasala za nezavisnost od Jugoslavije, što je priznala i Evropska unija. Odgovor Srba je bilo postavljanje uličnih barikada oko većih gradova u BiH i uspostavljanje srpskog parlamenta, te ubijanje, prisilno raseljenje i uništenje velikih dijelova bh. stanovništva. Nakon što je ubrzo došlo do humanitarne krize, mirovne trupe UN-a su razmještene kako bi omogućile dostavljanje pomoći u BiH, a UN je uveo „zonu zabrane letenja iznad zemlje“ u oktobru 1993. NATO je učestvovao u zračnim napadima na snage bosanskih Srba, a misija UN-a je kasnije proširena u misiju u skladu sa Poglavljem VII. Međutim, nasilje protiv civilnog stanovništva se nastavilo i uprkos proglašenju određenih „sigurnih zona“ od strane UN-a, neki od najgorih oblika nasilja su počinjeni dok je međunarodna zajednica promatrala.

Pojava etničkog sukoba unutar zemlje je dovela do hiljada mrtvih, raseljenih i izbjeglih lica u cijeloj regiji Balkana, pri čemu je nasilje vršeno na osnovu religijske i etničke pripadnosti. Sukob je bio najintenzivniji tokom epizoda nasilja kao što je genocid u Srebrenici u julu 1995. godine. Ono što se često smatra najnasilnijim ratom koji je Evropa doživjela nakon Drugog svjetskog rata je također priznato i kao općepoznat slučaj međunarodne izgradnje mira. Naknadni pokušaji da se održi i učvrsti održiv mir u regiji također odlikuju ne samo BiH, već i širu regiju. Obzirom da BiH predstavlja općepoznatu studiju slučaja donijeta je odluka da se da samo sažeto predstavljanje glavnih aspekata sukoba i njegove prošlosti, posebno onih koji su bitni za ovu studiju.

2.2. Poslijeratna BiH i nesigurnost u vezi sa prošlošću Daytonski mirovni sporazum (DPA) potpisan 21. novembra 1995. godine je prekinuo direktne sukobe u BiH. On je BiH učinio zemljom sa slabom državnom vlašću koja se sastoji od dva entiteta. Bez obzira na važnu međunarodnu podršku, država je imala male finansijske resurse i nije imala armiju. Kao što je poznato, ovaj sporazum nije uspio riješiti ključna društveno-politička pitanja koja stoje u pozadini sukoba. Daytonski mirovni sporazum i danas predstavlja jednu od, ako ne čak i ključnu prepreku pozitivnom razvoju u BiH.

Iako je Dayton uspio prekinuti neprijateljstva, nije doprinio normalizaciji novog bh. društva. Kako bi se izbjegao dodatni sukob u BiH, Daytonski mirovni sporazum je uspostavio složenu političku strukturu koja se sastoji od dva entiteta: Republike Srpske, u kojoj pretežno žive Srbi, koja se odlikuje centraliziranom vlašću; i Federacije Bosne i Hercegovine, u kojoj žive bh. muslimani i Hrvati, vrlo decentraliziranu u deset kantona sa velikim ovlastima. Posljedica toga je država sa malim ovlaštenjima nad svojim podstrukturama. Čini se da su ovi entiteti uvedeni uz davanje male pažnje državnom nivou i kao rezultat toga male saradnje između entiteta ili etničkih grupa. Regijama je data nezavisnost u odlučivanju o pitanjima koja inače spadaju u državnu nadležnost, poput obrazovanja ili ekonomije. Prema nekima takav nivo decentralizacije znači da država ne može na adekvatan način vršiti svoje zadatke i postaje disfunkcionalna. Stoga je problematično nasljedstvo Daytonskog mirovnog sporazuma za bh. društvo komplikacija već teškog zadatka obnove i prevazilaženja prošlosti. Prilikom davanja takvih opservacija cilj nije argumentirati u korist ili protiv efikasnosti Daytonskog mirovnog sporazuma, već predstaviti kontekst u okviru kojeg ljudi u BiH moraju djelovati prilikom suočavanja sa prošlošću i koji može negativno djelovati na borbu protiv kulture šutnje i protiv nekažnjivosti.

Pored utjecaja de jure i de facto podjele BiH, u istom području interesa treba istaći pitanja povratka izbjeglica i gubitak domova. Bh. sukob je uključivao skoro 1,5 miliona izbjeglica i prognanika koji su napustili zemlju. Do danas situacija ovih izbjeglica je vrlo aktuelna u zvaničnom programu BiH, a do kraja 2004. godine milion osoba se vratilo u svoje domove. To još uvijek ostavlja stotine hiljada izbjeglica koje se vjerovatno nikada neće vratiti u BiH. Buduća stabilnost je stoga znatno ometena velikim brojem raseljenih lica kao i ogorčenjem zbog nemogućnosti osoba da se vrate u svoje domove. Također treba pomenuti da postoje napori od strane međunarodnih agencija da se ojača bh. civilno društvo kao sredstvo putem


kojeg se može poboljšati preovladavajuća situacija i promovirati istinska i jaka demokratija. U tom smislu, prema Faganu (2005.), „jak sektor mreža lokalnog zagovaranja može ukorijeniti demokratske vrijednosti, zaliječiti rane etničkog sukoba i omogućiti ekonomski rast, što će okončati međunarodno upravljanje u BiH“.

U ovom odjeljku se govorilo o kontekstualnim aspektima poslijeratne BiH i nedostatku podrške institucija stvorenih Daytonom u određenim oblastima koje se inače smatraju važnim, naprimjer od strane znanstvenika. Nadalje, usred velikog razilaženja i neslaganja, između ostalog i u vezi sa zaključcima do kojih se treba doći na osnovu iskustva BiH, čini se da specifičan element dovodi do konsenzusa i jedinstva: situacija i budućnost BiH su i dalje nesigurne. Zaista, naglasak treba staviti na činjenicu da postoji malo slaganja u vezi sa vizijom BiH u budućnosti.

Poslijeratnu BiH i dalje odlikuju dubokosežna i široka pitanja o tome šta se desilo tokom rata, između ostalog i kao posljedica ratnih zločina, zločina protiv čovječnosti i genocida koji su počinjeni.6 A to je samo slučaj na teritoriji BiH. Uprkos naporima na međunarodnom nivou i u zemlji, relativno mali broj ovih događaja je otkriven i u brojnim slučajevima su počinioci još uvijek nepoznati. Nedostatak tačnih brojeva ubijenih i odgovornih lica danas predstavlja opterećenje bh. društva i nešto što pothranjuje podjele. U tom smislu dr. Franjo Topić iz Hrvatskog kulturnog društva „Napredak“ upozorava na političare koji „manipuliraju sve u svom vlastitom interesu“.7 Denis Hadžović iz Centra za sigurnosne studije u Sarajevu se slaže, navodeći da “političari manipuliraju činjenicama radi vlastite upotrebe“.8 Ova politička manipulacija se osjeća u ostatku bh. društva. Ozbiljnost problema se može vidjeti u slučaju nestalih osoba, što je samo po sebi osjetljiva tema. Žrtve rata u Republici Srpskoj su iznijele optužbe da bh. država ne čini dovoljno da bi pronašla nestale Srbe. S druge strane, državno tijelo odgovorno za nestale osobe je opovrglo takve tvrdnje insistirajući da je identificirano više bošnjačkih žrtava jednostavno zbog činjenice što oni čine većinu žrtava.9 Iako je općeprihvaćeno da su Bošnjaci nejednako zahvaćeni sukobom, ovo pitanje je jasno pitanje koje dovodi do podjele zajednica u BiH.

2.3. Izazovi za obilježavanje sjećanja u BiH

2.3.1. Političko-društveni kontekst u BiH

Prema mnogim učesnicima u istraživanju i na osnovu proučavanja literature, glavno pitanje u BiH je podjela zemlje na svim nivoima državnog sistema. Sve od državnih institucija do organizacija civilnog društva se organizira na osnovu etničke pripadnosti, što stvara tenziju između tri etničke zajednice u zemlji i utječe na dalekosežnija pitanja u društvu.10

Jedno od tih pitanja je pitanje izbjeglica. Omogućavanje povratka izbjeglica kao dio Daytonskog mirovnog sporazuma u mnogim aspektima nije uspjelo. Posljedica takvog neuspjeha je da ljudi još uvijek žive u podijeljenim zajednicama, čak i kada se nalaze u istom gradu, pri čemu se još uvijek vrši diskriminacija određenih grupa.11 Podijeljen školski sistem s druge strane je odlična ilustracija de facto etničke podjele koju je moguće uočiti u BiH od 1995. godine. Ove škole, poznate kao „dvije škole pod jednim krovom“ se odlikuju fizičkom podjelom učenika, pri čemu se, između ostalog, koristi nekoliko planova i programa – svaka etnička grupa ima svoj.12

Podijeljene škole u BiH su ipak samo primjer problema sa kojima se zemlja suočava. Ovdje one stoga ilustriraju širi fenomen koji karakterizira političku i društvenu sferu u BiH, kao što je: loša ekonomija; visoka stopa nezaposlenosti; korupcija; vakuum moći koji prouzrokuje nepostojanje vlasti nakon izbora u oktobru 2010. godine.; etničke podjele; te nasilje među mladima. Ovi problemi postaju eksplozivni kad god se pominje nasilna prošlost, jer ne samo da se još uvijek osjete posljedice tog nasilja, već su dodatno izoštrene trenutnim poteškoćama. Nadalje, u BiH postoji ograničen prostor za razgovor o događajima do kojih je došlo. Stoga dolazi do tenzija, te iz toga proizilazećeg nedostatka povjerenja i skoro cjelokupnog nefunkcioniranja zemlje. Gomilanje ovih poslijeratnih problema se izoštrilo u prijetnji predsjednika Republike Srpske, Milorada Dodika u maju 2011. godine da će održati referendum o legitimnosti glavnih institucija zemlje. Prije intervencije visoke predstavnice EU za vanjsku i sigurnosnu politiku koja je zaustavila ove planove, ovaj poziv za referendum je prijetio da zemlju odvuče u nova neprijateljstva.

Ova fizička podjela različitih grupa u zemlji se odražava na napore koji za cilj imaju obilježavanje sjećanja. U okviru zajednica širom zemlje većina stanovništva odlučuje koje spomen obilježje će biti izgrađeno te stoga i kome će biti posvećeno i u čijem vlasništvu će biti. U praksi to govori da su u slučaju obilježavanja sjećanja prisutne iste podjele koje se manifestiraju kod šire populacije. U takvom kontekstu je ključno živjeti u zajednici u kojoj je vlastita etnička grupa 6 Institut za izvještavanje o ratu i miru, Introduction to Balkan War Crimes Court (Uvod u Sudove za ratne zločine na Balkanu). Dostupno na: <iwpr.net/programme/international-justice-icty/introduction-balkan-war-crimes-courts> [Pristupljeno 28.04.2011. godine]. 7 Franjo Topić, Intervju sa autorom, Hrvatsko kulturno društvo „Napredak“, april 2011. godine 8 Denis Hadžović, Intervju sa autorom, Centar za sigurnosne studije, mart 2011. godine 9 Bjelajac, M., 2011. godine. War of words over missing Bosnian Serbs (Rat riječima zbog nestalih bosanskih Srba). Institut za izvještavanje o ratu i miru. Dostupno na: <iwpr.net/report-news/war-words-over-missing-bosnian-serbs> [Pristupljeno 28.04.2011. godine]. 10 Ingrid Halbritter, Intervju sa autoricom, Dadalos, mart 2011. godine 11 Anisa Sućeska-Vekić, Intervju sa autoricom, Balkanska istraživačka regionalna mreža, april 2011. godine 12 Balkan Insight, 2010. godine. Bosnia: No End to “Two Schools Under One Roof (Bosna: Nema kraja za „dvije škole pod jednim krovom“). Dostupno na: <www.balkaninsight.com/en/article/bosnia-no-end-to-two-schools-under-one-roof> [Pristupljeno 28.04.2011. godine].


većinska kako bi postojala mogućnost komemoracije „vlastitih“ žrtava. Zaista, može se slobodno reći da je svaki grad u BiH označen od strane i u posjedu većinskog stanovništva, što je vidljivo izgradnjom katoličkih ili pravoslavnih crkava i/ili džamija, ali čak i na osnovu izgradnje spomen obilježja isključivo radi sjećanja na žrtve (civilne ili vojne) etničke grupe kojoj većina stanovnika tog grada pripada. Zbog toga je proces obilježavanja sjećanja podijeljen na osnovu etničke pripadnosti, te time sprečava različite etničke grupe da se suoče sa prošlošću i činjenicama koje nisu unutar njihovog interesa. Umjesto toga svaka grupa ima slobodu da isključivo komemorira svoje žrtve, izvan konteksta i činjenične (pluralne) „istine“.

2.3.2. Situacija u vezi sa nekažnjivošću u BiH

U BiH je vidljiva nepromjenjiva situacija nekažnjivosti. U određenim segmentima društva i javnim diskusijama ratni zločini se čak veličaju.13 Nekažnjivost ostaje glavno pitanje u BiH i jedan od ključnih kontekstualnih faktora koji definiraju postojeću situaciju.

Od kraja rata nekoliko osuđenih ratnih kriminalaca je još uvijek slobodno, a njihov boravak na slobodi sprečava žrtve, preživjele i zahvaćene zajednice da zaista integriraju prošlost u svoje živote kako bi krenule dalje.14 Znatan broj učesnika u razgovorima je izjavio da su s vremena na vrijeme vidjeli osumnjičene ratne zločince kako hodaju ulicom. Nadalje, u određenim slučajevima, isti navodni zločinci još uvijek rade u državnim institucijama. Posljedice ne treba dodatno objašnjavati, a ova situacija ipak pokazuje nedostatak političke odgovornosti te nastavak prošlog sistema pri čemu nacionalistički političari i zvaničnici iz perioda rata ostaju na pozicijama moći. Zbog slabih, korumpiranih ili politiziranih pravosudnih procedura čak i samog utjecaja ovih „ukorijenjenih interesa“,15 spremnost i sposobnost procesuiranja takvih pojedinaca je ozbiljno ograničena.16 Čak i kada se navodni počinioci privedu pravdi, svaka strana naginje k tome da optužene osumnjičene ili osuđene zločince posmatra kao „heroje“ – protesti protiv presuda i ekstradicija su uobičajeni.17

Bez obzira na to, sa intervencijom Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), nekim od ovih osoba se sudilo i one su pozvane na odgovornost za djela počinjena tokom rata. U trenutku pisanja izvještaja međunarodna zajednica se još uvijek raduje hvatanju bivšeg generala Ratka Mladića i Gorana Hadžića, zadnja dva preostala bjegunca od Tribunala. To je svakako od velike važnosti za borbu protiv nekažnjivosti i neponavljanja sukoba u BiH i regiji Balkana u cjelini, iako se može postaviti pitanje da li će krivično gonjenje dva muškarca dovesti do opipljive razlike za porodice osoba koje su navodno ubijene pod njihovim nadzorom. Naravno da je odgovornost neophodna, ali ovakvo krivično gonjenje samo po sebi neće biti dovoljno da garantira brojna prava žrtava koja ostaju nezadovoljena i rješavanje društvenih problema BiH. Zapravo, hapšenje Mladića je opisano kao „jalova pobjeda“18 i prema nekim od preživjelih samo „mala satisfakcija“.19 Nadalje, takvi rezultati i dalje ostaju neobični za (osumnjičene) direktne počinioce zločina, jer brojni ostaju na vlasti, te stoga neće doći do napredaka u krivičnom gonjenju.20 Stoga se može uočiti nedostatak političke volje za borbu protiv nekažnjivosti na učinkovit i neselektivan način. Za one zajednice u kojima žrtva i počinilac žive jedni pored drugih postoje očigledne poteškoće koje potiču od ovog stanja stvari. Pored toga, spremnost izbjeglica da se vrate u takve zajednice je smanjena, a sve to doprinosi kulturi nekažnjivosti. Nasilje prošlosti, iako se više ne izražava putem najgnusnijeg kršenja međunarodnog prava sada se izražava drugim putem.

Nekažnjivost je stoga sveprisutna u BiH21, te usložnjena sporim i neefikasnim sistemom pravde. Prema praktičarima poput Medihe Mustafić-Smajić, direktorice Udruženja „Sjaj“ iz Srebrenice, „ratni zločinci još uvijek rade u državnim institucijama“.22 Za Editu Pašić, „ratni zločini su legalizirani u Bosni i Hercegovini“.23 Država BiH stoga ima ulogu saučesništva u nekažnjivosti ratnih zločinaca. To predstavlja kontekstualni element koji će biti dodatno elaboriran u analizi sadržanoj u kasnijim poglavljima.

13 Sisson, J., 2007. godine. Dealing with the past in post-conflict societies: ten years after the peace accords in Guatemala and Bosnia and Herzegovina (Suočavanje s prošlošću u postkonfliktnim društvima: deset godina nakon mirovnog sporazuma u Gvatemali i Bosni i Hercegovini). Swiss Peace Conference Series, s. 48. 14 Ibid, s. 47. 15 Impunity Watch, supra napomena 3. 16 Zupan, N., 2004. godine. Transitional justice and dealing with the past in countries of former Yugoslavia (Tranzicijska pravda i suočavanje s prošlošću u državama bivše Jugoslavije). U: Fischer, M. (ed.)., 2006. godine. Peacebuilding and Civil Society in Bosnia-Herzegovina. Ten Years after Dayton (Izgradnja mira i civilno društvo u Bosni i Hercegovini. Deset godina nakon Daytona). Münster: Lit Verlag, ss. 327-342. 17 Bastedo, K., 2009. godine. Transnational “truths”: Dealing with the past in Bosnia & Herzegovina (Transnacionalne „istine“: Suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini). Perspectives on global issues, 3(2), s. 8. 18 Vulliamy, E., 2011. godine. Ratko Mladic's arrest is a hollow victory in a country that refuses to apologise (Hapšenje Ratka Mladića je jalova pobjeda u državi koja se odbija izvinuti). The Guardian Online. Dostupno na: <http://www.guardian.co.uk/commentisfree/2011/may/28/ratko-mladic-bosnia-ed-vulliamy?INTCMP=ILCNETTXT3487> [Pristupljeno 28.05.2011. godine] 19 ‘Balkan Insight, 2010. Bosnia: No End to “Two Schools Under One Roof (Bosna: Nema kraja za „dvije škole pod jednim krovom“). Dostupno na: <www.balkaninsight.com/en/article/bosnia-no-end-to-two-schools-under-one-roof> [Pristupljeno 28.04.2011. godine]. 20 Sisson, supra. 21 Amnesty International, Bosnia and Herzegovina Human Rights (Ljudska prava u Bosni i Hercegovini). Dostupno na: < www.amnestyusa.org/all-countries/bosnia-and-herzegovina/page.do?id=1011121> [Pristupljeno 08.06.2011. godine]. 22 Mediha Mustafić- Smajić, Intervju sa autoricom, Udruženje „Sjaj“ Srebrenica, mart 2011. godine 23 Edita Pašić, Intervju sa autoricom, Fondacija lokalne demokratije, mart 2011. godine


2.3.3. Mehanizmi kažnjavanja ratnih zločina

U maju 1993. godine Sigurnosno vijeće Ujedinjenih nacija je uspostavilo Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) kao odgovor na masovna zvjerstva koja su se tada dešavala u Hrvatskoj i BiH. Ključni cilj MKSJ-a je bio – i još uvijek jeste – krivično gonjenje osoba odgovornih za ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na teritoriji bivše Jugoslavije.24 Dovođenjem počinilaca pred Sud, MKSJ se nadalje nudi kao sredstvo putem kojeg se donosi mir u regiju, sprečava buduće činjenje takvih zločina u okviru svog mandata i – što je još važnije – kao sredstvo za omogućavanje pravde za hiljadu žrtava i njihovih porodica. Do danas MKSJ je osudio preko 160 osoba, uključujući šefove država, premijere, načelnike stožera armije, ministre unutrašnjih poslova i brojne druge političke, vojne i policijske lidere visokog i srednjeg ranga iz različitih interesnih strana jugoslovenskih sukoba. Njegove optužnice se odnose na zločine počinjene u periodu od 1991. do 2001. godine protiv članova raznih etničkih grupa u Hrvatskoj, BiH, Srbiji, na Kosovu i u Makedoniji. Više od 60 pojedinaca je osuđeno u trenutku pisanja izvještaja, više od 40 osoba je prošlo postupke pred Sudom.25 MKSJ je ostvario određena bitna postignuća u drugim oblastima: doprinio je sudskoj praksi (posebno u vezi sa zločinima koji se zasnivaju na spolu i silovanjima) i razvoju međunarodnog humanitarnog prava; dokumentirao je i potvrdio patnje hiljada žrtava; stvorio je bogatu arhivu dokaza; u ne maloj mjeri je omogućio Međunarodni krivični sud; te je konačno znatno doprinio državnom Sudu BiH radeći na izgradnji kapaciteta sa sucima i tužiocima u bivšoj Jugoslaviji. Namjera je bila osigurati da su lokalni sudovi u stanju nastaviti sa radom na krivičnom gonjenju ratnih zločinaca dugo nakon zatvaranja MKSJ-a.

Pored MKSJ-a, lokalna Komora za ratne zločine (WCC), dio državnog Suda BiH, je otvorena 2005. godine. Zbog ogromnog broja slučajeva ratnih zločina kojima se MKSJ bavio i Strategije za završetak rada Suda kojom se predviđa njegovo predstojeće zatvaranje, Komora treba preuzeti slučajeve koji joj se dodjeljuju.26 Također je izražena želja da se ohrabri vraćanje izbjeglica krivičnim gonjenjem počinilaca širom zemlje.27 Treba pomenuti da također postoji šesnaest domaćih sudova koji su nadležni za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i genocid. Sastoje se od deset kantonalnih sudova u Federaciji, pet okružnih sudova u Republici Srpskoj i jednog u Brčko distriktu. Ovi domaći sudovi će se baviti sa 90% gore navedenih slučajeva.28

Stoga postoje pravosudni mehanizmi za borbu protiv nekažnjivosti ratnih zločinaca u BiH. Ključno postignuće ovih različitih sudova predstavlja promjenu od nekažnjivosti ka odgovornosti za brojne počinioce i doprinos utvrđivanju činjenica, osiguravanju pravde za hiljade žrtava i davanje glasa tim žrtvama. Na brojne načine vladavina prava je kao rezultat toga osnažena u BiH.29 Do danas, MKSJ još uvijek ostaje važan instrument retributivne pravde.30

Uprkos nekim od pozitivnih razvoja do kojih je došlo na osnovu procesa krivične pravde, kritika je još uvijek tu. U jednoj od par sličnih studija, Janine Natalya Clark (2009.) je došla do zaključka da niko od učesnika studije nije u potpunosti zadovoljan trenutnim funkcioniranjem MKSJ-a.31 Kritike MKSJ-a su razne, uz određene paralelne nalaze sadržane u neposrednoj studiji o obilježavanju sjećanja koji uključuju kašnjenje i ograničen broj slučajeva, blagost kazni i osnovni problem nepostojanja kampanje dosega tokom prvih godina njegovog funkcioniranja.32 Idoliziranje ratnih zločinaca je činjenica u BiH, a izuzetno nizak nivo dosega MKSJ-a je dodatno pogoršao ovaj fenomen. Sudski dokumenti nisu bili dostupni na lokalnom jeziku od 1999. godine kada je stvoren zvanični program dosega Suda; tokom prethodnih šest godina jedine informacije u Sudu su dolazile iz lokalnih medija koji su obično prezentirali mali broj informacija koje su imali o sudskim postupcima u pristranim etno-nacionalističkim terminima. Program dosega je samo djelimično poboljšao situaciju, obzirom da je neadekvatno finansiranje značilo da su napori vezani za doseg u praksi usmjereni prvenstveno ka lokalnim političarima i pravnoj zajednici, ne stanovništvu u cjelini.33 Nedostatak informacija dovodi do pogrešnih koncepata i nedostatka kredibilnosti, a obzirom da MKSJ nije učinio dovoljno da bi ostvario vezu sa lokalnim stanovništvom, nenamjeravano je doprinio postojećim etničkim tenzijama.34

Mogućnost i prostor za pojavu višestrukih istina i njihovo daljnje postojanje su doveli do toga da se ratni zločinci na svim stranama nazivaju herojima. Zbog ograničene vidljivosti i učinka, odluke MKSJ-a su imale mali ili nikakav učinak na promjenu ove situacije. Kao rezultat toga, postupci su većinom smatrani nelegitimnim. Brojne osobe poriču da su osuđeni 24 Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 827 (1993). 25 Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju. About the ICTY (O MKSJ-u). Dostupno na: <www.icty.org/sections/AbouttheICTY> [Pristupljeno 06.05.2011.godine]. 26 Priesner, S., O’Donoghue, L. i Dedic, A., 2006. godine. Transitional justice in Bosnia and Herzegovina: Findings of a public survey (Tranzicijska pravda u Bosni i Hercegovini: Rezultati javne ankete). Local-Global: Identity, Security, Community (Lokalno-Globalno: Identitet, sigurnost, zajednica), 2. Dostupno na < mams.rmit.edu.au/3bk59qvfdynr.pdf> [Pristupljeno 06.05.2011. godine]. 27 Bastedo, supra, str. 10. 28 Priesner, O’Donoghue i Dedić, supra. 29 Priesner, O’Donoghue i Dedić, supra. 30 Sisson, supra, str. 23. 31 Clark, J.N., 2009. godine. From negative to positive peace: The case of Bosnia and Herzegovina (Od negativnog do pozitivnog mira: Slučaj Bosne i Hercegovine). Journal of Human Rights, 8:360, str. 373. 32 Priesner, O’Donoghue i Dedić, supra. 33 Bastedo, supra, str. 8. 34 Bastedo, supra, str. 8.


počinioci krivi; ukoliko su krivi za nešto, tvrdi se unutar grupe, to je samo za odbranu „našeg“ naroda. Pored toga, Komora za ratne zločine i domaći sudovi nisu pošteđeni kritika. Kapacitet Komore i politička volja za adekvatnim funkcioniranjem se obično propituju35, dok se domaći sudovi kritiziraju zbog nedostatka kapaciteta, odsustva adekvatnih mjera zaštite svjedoka, loše pripreme slučajeva tužilaštva i nedostatka proceduralnih pravila kojima se omogućava svjedočenje ključnih svjedoka iz drugih dijelova bivše Jugoslavije.36 Nadalje, domaće sudove je moguće kritizirati i zbog nedostatka nepristrasnosti i njihove podložnosti političkom utjecaju.

Iako postoje udruženi napori u borbi protiv nekažnjivosti putem sudstva u BiH, brojni nedostaci u procesu utječu na trenutnu kulturu nekažnjivosti u zemlji. Pored toga, neuspjeh na stvaranju značajnih postignuća u borbi protiv ove kulture je važan element postojeće kulture šutnje koja preovladava u BiH i koja dodatno podržava nekažnjivost.

2.3.4. Kultura šutnje u BiH

Jedan od glavnih faktora koji dovodi do nastavka nekažnjivosti u BiH je kultura šutnje koja je prisutna u bh. društvu. Ranije su već pomenute naznake iste, ali neki od najvažnijih aspekata ove kulture šutnje će biti pomenuti u slijedećim odjeljcima. Cilj je pružiti istančanije razumijevanje ne samo načina na koji se nekažnjivost može manifestirati pored nedostatka odgovornosti za ozbiljne zločine, već također i o mjestu i posebnoj važnosti koju obilježavanje sjećanja može imati u BiH.

Bavljenje prošlošću je ključno za BiH; važno je suočiti se sa događajima do kojih je došlo tokom rata prije nego se može krenuti naprijed i riješiti probleme sadašnjosti i budućnosti. Kao što je ranije istaknuto, kultura šutnje preovladava u BiH, pri čemu se ljudi boje govoriti o onome što se desilo tokom rata, i pri čemu su ti ljudi koji su spremni pričati o prošlosti ograničeni tugom, stvarnim ili umišljenim prijetnjama da i dalje šute, stidom, krivicom ili pritiskom konformizma.37 Ipak, kultura šutnje također postoji obzirom da se različite verzije istine podijeljene po etničkoj pripadnosti održavaju i sprečavaju konstruktivan dijalog i zasjenjuju činjenice.38 Neistine koje dominiraju u bh. društvu tokom više od deset godina su na brojne načine narušile relevantnost koja se daje pojedinačnom sjećanju, zamjenjujući ga etnički orijentiranim stajalištima o historiji. Kao posljedica toga se podstiču kolektivno-grupni identiteti, a uklanjanjem pojedinca ove kolektivne neistine su stvorile začarani krug relativnosti.39 To opet omogućava nekažnjivost obzirom da omogućava legitimiranje ratnih zločina („mi smo samo djelovali tako što smo ubijali da bismo se zaštitili zbog stvari koje su nam učinili“). Iako se priznaje legitimno pravo zajednica da vrše komemoraciju na vlastiti način, kultura šutnje se također održava u BiH kada grupe ili pojedinci odbijaju ili ne uspijevaju priznati patnju drugih ili potencijalnu odgovornost koju imaju. Na taj način se održava relativna šutnja o prošlim ulogama i cijelom nizu aktera tokom rata, što pojedince i zajednice sprečava da u potpunosti saznaju istinu i također održava distancu ka Drugima. Govorenje istine Ipak postoje inicijative koje za cilj imaju otkrivanje istine ili činjenica o ratu. U kasnim devedesetim su vršeni pokušaji da se uspostavi komisija za istinu, uključujući pokušaje koje je podržavao Institut za mir Sjedinjenih Država (USIP). Ova fondacija je pokrenula i podržavala dvije inicijative ove vrste koje su provodile lokalne organizacije civilnog društva, ali su ove inicijative bile neuspješne i zbog tehničkih i zbog ideoloških razloga.40 Posebna prepreka za uspostavljanje regionalne komisije za istinu je bio MKSJ koji je bio zabrinut za to kakav bi učinak takvo tijelo imalo na njegov mandat. Nadalje, odsustvo karizmatičnih i ikonskih ličnosti koje bi doprinijele legitimnosti južnoafričke komisije i dalje predstavlja prepreku za projekat traganja za istinom u BiH. Treba uzeti u obzir da su ovi projekti također djelovali kao istražna tijela za pronalaženje činjenica o događajima koji su se desili u Srebrenici, Sarajevu i Bijeljini.41 Kao rezultat toga, istina o prošlosti nikada nije ugledala svjetlo dana. Ovo nefunkcioniranje takvih komisija je imalo značajan učinak na obilježavanje sjećanja u BiH jer građani nemaju pristup objektivnim činjenicama i opisima događaja koji su se desili tokom sukoba na kojima se može zasnivati obilježavanje sjećanja. Stoga su ovi ljudi spriječeni da dobiju određeni nivo znanja (o istini) koji bi ih mogao povesti ka stručnoj, selektivnoj i inkluzivnoj kulturi sjećanja – kulturi koja bi mogla dugoročno doprinijeti borbi protiv nekažnjivosti. Obzirom na njeno odsustvo ovi nedostaci mogu dovesti do „obojenog“, pristranog i diskriminatornog obilježavanja sjećanja. Bez obzira na to treba pomenuti nedavnu inicijativu za komisiju istine poznatu kao Koalicija za REKOM (REKOM). Koalicija koju je pokrenuo Centar za humanitarno pravo iz Beograda, Istraživački i dokumentacijski centar iz Sarajeva i Documenta iz Zagreba ima za cilj osigurati „budućnost bez straha da će se zločini ponoviti“. REKOM je regionalna inicijativa nevladinih 35 Sisson, supra, str. 23. 36 Zupan, supra, str. 2. 37 Clark, supra, str. 370. 38 Fadila Memišević, Intervju sa autoricom, Društvo za ugrožene narode, oktobar 2010. godine 39 Bastedo, supra, str. 5. 40 Jelačić, N. i Ahmetašević, N., 2006. godine. Truth commission divides Bosnia (Komisija za istinu podijelila Bosnu). Balkanska istraživačka regionalna mreža. Dostupno na: <birn.eu.com/en/28/10/1202> [Pristupljeno 09.05.2011. godine]. 41 UNDP, 2009. godine. Vodič kroz tranzicijsku pravdu u Bosni i Hercegovini, ss. 53-55.


organizacija, udruženja žrtava i pojedinaca koji zagovaraju uspostavljanje zvanične međudržavne (regionalne) i nezavisne komisije koja bi istraživala i otkrivala činjenice o ratnim zločinima i drugim ozbiljnim kršenjima ljudskih prava koja su počinjena u bivšoj Jugoslaviji. To bi također uključivalo rješavanje sudbine nestalih lica i lociranje njihovih ostataka. Ova inicijativa je pokrenuta 2008. godine u Podgorici (Crna Gora) u regionalnoj konsultaciji sa žrtvama i predstavnicima udruženja žrtava. Pet ciljeva ove koalicije su: (i) stvoriti javnu platformu za žrtve i civilno društvo kako bi govorili o svojim potrebama i dužnostima u vezi sa zločinima počinjenim u prošlosti; (ii) stvoriti podršku među građanima i vladama u bivšim jugoslovenskim zemljama za uspostavljanje REKOM-a; (ii) razvoj modela REKOM-a; (iv) razgovarati o svemu što se desilo u prošlosti među različitim društvenim grupama u lokalnim zajednicama; i (v) stvoriti klimu koja je povoljna za promijenjene društvene odnose sa žrtvama. Uprkos kritici njegovog funkcioniranja, REKOM je nastavio organizirati konsultacije sa nekoliko organizacija civilnog društva / nevladinim organizacijama i ključnim osobama za pitanje pronalaska istine/činjenica. Međutim, ostaje upitno da li će projekat biti u stanju privući (političku) podršku koja mu je neophodna da bi postao uspješna komisija za pronalazak istine/činjenica u regiji. Prethodno je pomenuto da stvaranje zajedničkih sjećanja može doprinijeti zajedničkom referentnom okviru u podijeljenim društvima. Zajedno sa restoracijom pravde, napori na pronalasku istine i priznavanje grozota od strane društva igraju ključnu ulogu.42 Upravo iz ovih razloga je uspostavljena nova inicijativa za bavljenje prošlošću „Stručna radna grupa za tranzicijsku pravdu“. Ova radna grupa – koju je inicirao Razvojni program Ujedinjenih nacija (UNDP) – se sastoji od petnaest članova, od kojih su deset članovi institucija na nivou Republike Srpske, Federacije Bosne i Hercegovine i na državnom nivou. Od preostalih pet članova, tri dolaze iz nevladinih organizacija, a dva su nezavisni stručnjaci. Glavna ideja koja stoji iza projekta je učinak na zemlju; civilno društvo bi trebalo imati istaknutu ulogu bez da bude jedini nosilac aktivnosti.43 Govorenje istine, institucijska reforma, rehabilitacija žrtava, spomenici i reparacije su ključne teme ove strategije čiji nacrt uskoro treba biti završen.44 Iako je prihvaćen od strane aktera iz civilnog društva, nedavno je izražena kritika u vezi s tim. Neki tvrde da je ovaj projekat kopija inicijative REKOM, dok drugi tvrde da će za provedbu inicijative biti potrebne godine, dok se BiH suočava sa neposrednim očajem. Zaista postoji opći skepticizam u vezi sa spremnošću političara da se nose sa ovom debatom, te ostaje vrlo teško utvrditi istinu koja će biti prihvaćena od strane svih nekadašnjih strana sukoba, posebno obzirom da broj žrtava nastavlja biti predmetom kontroverzne debate na svim stranama45. Kritika inicijative radne grupe, posebno one koja se fokusira na poređenje sa REKOM-om, ne predskazuje ništa pozitivno po pitanju mogućnosti uspostavljanja istine u BiH. Kada se trenutni kontekst u BiH bliže analizira moguće je uočiti određeno negiranje kada se radi o raspravi o događajima iz prošlosti, što je prisutno na svim nivoima društva. Takozvano „interpretativno poricanje“ koje implicira da se negiraju ili se manipulira „sirovim činjenicama“ kako bi se stvorilo specifično značenje još jednom pokazuje kulturu šutnje u BiH.46 Poricanje određenih činjenica u vezi sa sukobom od 1992. do 1995. godine ili kreativnost pri tumačenju da bi se negiralo, je nadalje povezano sa kulturom viktimizacije u BiH, pri čemu „svi žele biti žrtva“.47 Takva viktimizacija na nivou (etničkih) grupa i pojedinačnom nivou implicira poricanje Drugog. Za ljude je važno da se predstavljaju kao oni koji su bili na „pravoj“ strani,48 što eliminira bilo kakvu (kolektivnu) krivicu i čini pokušaj izbjegavanja da se bude označen agresorom od strane drugih. Na pojedinačnom nivou ovaj simptom se odnosi na materijalne ali i moralne dobitke, uključujući navodnu moralnost i hijerarhiju žrtava. Nijedna od ovih različitih istina i viktimizacija svake grupe ne implicira bilo kakvo prihvatanje odgovornosti, iako nema sumnje da su sve strane činile zločine tokom rata.49 Pored toga, poricanje je i alat žrtava i počinilaca – iako upotreba poricanja od strane prethodnih privlači mnogo manje pažnje, velikim dijelom zbog želje da se ne suočava sa njihovom patnjom. Kada se ne koristi za poricanje patnje drugih, već kao način za blokiranje vlastite traume – uobičajena praksa u BiH – bilo kakav prostor za empatiju prema drugim žrtvama se sprečava. Ono što je važno, bilo kakav okvir za tumačenje u okviru kojeg ovi procesi viktimizacije mogu da se razumiju će također biti onemogućen.50 I dalje je ključno za sve interesne strane u BiH da pažljivo analiziraju prošlost i priznaju događaji koji su se desili, bilo da su pozitivni ili negativni za grupu kojoj pojedinac pripada. Jednako je važno iste ove događaje staviti u perspektivu koja će omogućiti da preovladavajuća kultura šutnje bude prevaziđena. Ovi zahtjevi su bez obzira na to veliko opterećenje društva kao što je bh. društvo, pri čemu kratkoročni izgledi za takve procese izgledaju mali. 42 Sisson, supra, str. 64. 43 Aleksandra Letić, Intervju sa autoricom, Helsinški komitet za ljudska prava Bijeljina, novembar 2010. godine 44 Branka Antić–Štauber, Intervju sa autoricom, Udruženje Snaga žene, mart 2011. godine 45 Sisson, supra, str. 23. 46 Clark, supra, str. 370. 47 Elma Demir, Intervju sa autoricom, Asocijacija za demokratske inicijative, mart 2011. godine 48 Amira Kavgić, Intervju sa autoricom, Inicijative preživjelih od mina, mart 2011. godine 49 Bastedo, supra, str. 12. 50 Stubbs, P., 2003. godine. Dealing with the past in Bosnia-Herzegovina, Croatia and Serbia & Montenegro (Suočavanje s prošlošću u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori). Quaker Peace and Social Witness, str. 9.


2.3.5. Kultura šutnje i obilježavanje sjećanja

U prethodnim odjeljcima su pomenute negativne posljedice kulture šutnje, posebno potencijal za održavanje ili čak daljnje pogoršanje fragilnog konteksta u tranzicijskim društvima. U ovom odjeljku će se ispitivati načini na koje se kultura šutnje specifično odnosi na obilježavanje sjećanja u BiH. Ono što je još važnije je da će biti istaknuti ključni igrači u okviru ovog procesa koji će imati ulogu u inicijativama za sjećanje.

Interesne strane Brojni akteri imaju ulogu u postkonfliktnoj BiH. Žrtve i preživjeli su možda prvi od njih. Prethodno je navedeno da se trenutni napori ka čak restorativnoj pravdi u BiH većinom fokusiraju na počinioce. Na mnoge načine ovo se može vidjeti kao ilustracija programa na osnovu kojeg se upravlja ovim procesom, pri čemu stajalište pravde po pitanju političkog sistema u BiH ili MKSJ-u nije povoljno po žrtve. Međunarodni sudovi su zaista odgovorni i reagiraju vrlo spremno na sudske programe međunarodnih advokata i druge programe te stoga samo slučajno na potrebe žrtava masovnih svireposti (naravno, uprkos suprotnim tvrdnjama).51 Pored toga, politička klima u zemlji pokazuje nedostatak političke zaštite i podrške žrtvama od strane državnih institucija.52 Nadalje, žrtve se u određenim slučajevima instrumentaliziraju za političke svrhe, naprimjer u kampanjama u kojima se Drugi predstavljaju kao negativni i ignoriraju se zločini vlastite grupe.53 Čak iako društvo općenito poštuje žrtve i njihovu prošlost, žrtve su marginalizirane do te mjere da su obuhvaćene samo osnovnim projektima i projektima na nivou zajednica. Do sada makropristupi i strukturiraniji pristupi u najvećoj mjeri nisu uspjeli uvrstiti politike koje za cilj imaju rješavanje njihovih potreba, te stoga viktimizacija – ili zapravo određena vrsta dvostruke viktimizacije – ostaje široko rasprostranjena.54 Kao rezultat viktimizacije i poricanja prošlosti, mnoge osobe napuštaju zemlju smatrajući da će se njihova patnja smanjiti, odnosno, s druge strane, da će njihovi zločini ostati skriveni.55

Također postoji još jedna dodatna komplikacija u BiH, a to je organiziranje grupa žrtava prema etničkom identitetu. Ovdje se zadržavaju različiti prikazi prošlosti. Ova situacija često otkriva nedostatak konstruktivne komunikacije i saradnje između ovih grupa žrtava i percepcije drugih organizacija – čiji članovi pripadaju drugoj etničkoj grupi – prema kojoj imaju manje pravo na status „žrtve“ ili čak fatalnije, prema kojoj ih se vidi kao neprijatelje. Rezultat toga je odbacivanje i nedostatak priznavanja patnje „s druge strane“, što je posebno problematično u slučaju onih udruženja žrtava koje su postale vrlo politizirane u BiH. Kao što je istaknuto ranije, status žrtve ima očigledne prednosti i predstavlja identitet koji zahtijevaju sve grupe u BiH. U tom kontekstu udruženja i žrtve su podložni zloupotrebi od strane nacionalističkih političara.56

Kao takvi, političari su ključna interesna strana ili akteri u stvaranju i održavanju kulture šutnje i stoga i nekažnjivosti u BiH. Poznato je da politička klima zemlju drži u fragilnom stanju. Prema visokom predstavniku, Valentinu Inzku, to ima negativan utjecaj na živote građana BiH, blokira napredak ka integraciji u Evropsku uniju (EU) i Organizaciju sjevernoatlantskog saveza (NATO) i sprečava stvarni ekonomski razvoj.57 Ovi faktori jasno imaju utjecaj na mišljenje koje bh. građani imaju sami o sebi, ali također i o drugima. Brojni učesnici ovog istraživanja su naveli da smatraju da su političari nezadovoljavajući jer zloupotrebljavaju činjenice o prošlosti za svoje vlastite interese. To potvrđuje puno onoga što je u literaturi napisano o bh. političarima kao jednoj od glavnih grupa koja predstavlja prepreku za suočavanje sa prošlošću.58 Zaista, bh. donosioci odluka tokom naknadnih vlada i parlamenata nisu poduzeli veće napore da podrže pravdu ili pronalaženje činjenica – ključne elemente za zdrav oporavak, kao što je pomenuto ranije.

Dva primjera su ilustrativna. Šesnaest godina nakon rata, još uvijek nije moguće dobiti pouzdane brojčane podatke od bh. administracije o tome koliko je ljudi poginulo, koliko ljudi je napustilo zemlju te koliko se ljudi vratilo. Brojevi su krajnje upitni i njima je moguće manipulirati u skladu sa pojedinačnim političkim svrhama.59 Političari čija se moć zasniva na strahu od Drugog su namjerno preoblikovali činjenice vezane za sukob do neprepoznatljivosti.60 To se može vidjeti i na osnovu nedavnih političkih dešavanja u BiH od 2006. godine.61 Ovaj stav političara se djelimično može objasniti činjenicom da su mnogi bili aktivni prije i tokom rata, što znači da bi ih bilo kakva javna debata o prošlosti i ratu prisilila da se suoče sa vlastitom odgovornošću.62 U praksi, nacionalistički političari moć i glasove dobijaju na osnovu svoje manipulacije 51 Clark, supra, ss. 375-376. 52 Sisson, supra, ss. 23-24. 53 Ibid, s. 24. 54 Ibid, s. 63. 55 Ibid, s. 48. 56 Franović, I., 2008. godine. Dealing with the past in the context of ethnonationalism. The case of Bosnia and Herzegovina, Croatia and Serbia (Suočavanje s prošlošću u kontekstu etno-nacionalizma. Slučaj Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije). Bergdorf Occasional Paper Series, broj 29, str. 43. 57 Vijesti.nl. 2011. godine. Inzko u Vijeću sigurnosti UN-a o političkoj situaciji u BiH. Dostupno na: <www.vijesti.nl/?p=56161> [Pristupljeno 09.05.2011. godine]. 58 Stubbs, supra, str. 8. 59 Sisson, supra, ss. 23.-24. 60 Bastedo, supra, str. 17. 61 Sisson, supra, str. 29. 62 Ibid, str. 28.


prošlošću i svog stereotipnog razumijevanja prirode Drugog.63 Ova manipulacija političara se također može vidjeti na osnovu drugog ilustrativnog primjera – izvinjenja zvaničnika koja su data tokom prošlih godina.64 Ova izvinjenja su uglavnom smatrana u potpunosti političkim, vremenski usklađenim sa političkim potrebama ili u cilju prezentiranja određenog programa, što je dovelo do malog utjecaja. Bez obzira na to, izvinjenja još uvijek mogu biti važna.65 Kao što je jedan od učesnika u razgovorima naveo: „To ništa ne mijenja. Međutim, to može na sto staviti nešto drugo što može imati moć da dovede do određene promjene.“66

U okviru ovog političkog konteksta inicijative za sjećanje nisu zaštićene od političke manipulacije. Većina političara podržava i posjećuje spomen obilježja ili spomenike – i izričito zahtijevaju pažnju za ovo – ali skoro isključivo zagovaraju one koje zahtijeva ona etnička grupa kojoj i sami pripadaju. Ukoliko inicijative za sjećanje i politička izvinjenja treba da iskoriste bilo kakvu moć koju imaju da promijene situaciju u BiH, činilo bi se da postoji glavna prepreka u vrsti dinamike između trenutne politike i prošlih događaja. Trenutno je postignut mali napredak u vezi s ovim. To je glavna prepreka za borbu protiv nekažnjivosti u BiH obzirom da je kultura šutnje koju ova dinamika stvara i vidljiva i trajna.

Uzimajući u obzir ovaj politički status quo, mnogi smatraju da akteri iz nevladinog sektora daju odgovor. Nedostatak javnih i političkih inicijativa za suočavanje sa prošlošću je nevladine organizacije i organizacije civilnog društva učinilo vrlo važnim za vodeću ulogu u ovom procesu. Na brojne načine su imale pozitivnu ulogu u obilježavanju sjećanja, čak i uprkos zabrinutosti zbog velikog nivoa njihove ekskluzivnosti i metoda. Civilno društvo u BiH je još uvijek relativno slabo, većinom podijeljeno prema etničkom principu, uz veliku konkurenciju organizacija po pitanju resursa i pažnje. Razni napori koji se poduzimaju su vrlo različiti i nekoordinirani i postoji mali broj zajedničkih projekata. Pored toga je problematičan nesklad koji postoji između aktera iz urbanih područja i ruralnih područja, kao što je to slučaj i sa igračima na državnom nivou i onima sa osnovnog i lokalnog nivoa.67 Civilno društvo također nije u stanju planirati i kao rezultat toga postići značajan doseg šire javnosti i znatan utjecaj na društvenom nivou, često zbog poteškoća koje su pomenute iznad.68 Također se suočavaju sa praktičnim pitanjima u pokušaju da dosegnu svoje ciljeve, također i zbog finansijskih pitanja i razlika u programima i prioritetima civilnog društva i prioritetima ratnih veterana, žrtava i preživjelih.69 Iako nevladine organizacije / organizacije civilnog društva imaju brojne nedostatke u svom radu po pitanju nekažnjivosti i suočavanja sa prošlošću, ipak imaju velike kapacitete i iskustvo koje treba iskoristiti. To može uključivati podršku regionalnih procesa za traženje istine na osnovu lokalnih inicijativa u cilju poboljšanja njihove legitimnosti na lokalnom nivou.

Ne igra samo civilno društvo ulogu u razvoju BiH te eventualnim naporima vezanim za obilježavanje sjećanja. Istraživanje je pokazalo skoro jednoglasnu zabrinutost učesnika u razgovorima za medije kao aktere koji negativno utječu na obilježavanje sjećanja. Tvrdnje o pristranosti, posebno po pitanju pogleda na prošlost70 te senzacionalizam i insistiranje na pokazivanju negativnih primjera interakcije između etničkih grupa su često pominjani.71 Pored činjenice da mnogi novinari nisu nezavisni – političari su vlasnici nekoliko medijskih kompanija – također postoji nedostatak adekvatnog znanja, kvaliteta i istraživačkih vještina među novinarima. To otežava dobijanje objektivnih informacija od medijskih izvora u BiH, otežano činjenicom da mediji rijetko dobijaju zvanične izvještaje, posebno o tranzicijskoj pravdi i obilježavanju sjećanja – temama o kojima mediji rijetko izvještavaju.72 Mediji iskazuju mali interes za razvijanje i promociju pozitivnog imidža multietničkog karaktera BiH i susjednih zemalja.73 Brojni građani BiH stoga medije i dalje vide kao pristrane po pitanju jednostranog razumijevanja prošlosti,74 a državna kontrola i drugi utjecaji znače da mediji predstavljaju često oprečne istine.75 Kako bi se djelovalo protiv ovako negativnog stanja uspostavljena je Balkanska istraživačka regionalna mreža (BIRN) u cilju profesionalnog i istraživačkog novinarstva, posebno u vezi sa radom MKSJ-a.76 Mnogi učesnici su naveli da je BIRN pozitivan razvoj, iako ostaje problem da su nacionalistički glasovi tvrdolinijaških medija glasniji i privlače veću publiku.

Konačni učesnik ili akter koji ima utjecaj na kulturu šutnje u BiH je međunarodna zajednica. BiH je godinama nadzirala međunarodna zajednica, pri čemu je jedan od najznačajnijih aktera Ured visokog predstavnika i posebnog predstavnika EU (OHR), sa visokim predstavnikom (HR) na njegovom čelu. Visoki predstavnik je konačni i najviši tumač Daytonskog

63 Stubbs, supra, str. 9. 64 Franović, supra, str. 32. 65 Ibid. 66 Saja Ćorić, Intervju sa autoricom, Udruženje logoraša logora Vojno, mart 2011. godine 67 Sisson, supra, ss. 65-66. 68 Ibid, 66. 69 Stubbs, supra, str. 14. 70 Sabira Medić, Intervju sa autoricom, Berek, mart 2011. godine 71 UNDP, 2009. godine. Transitional justice guidebook for Bosnia and Herzegovina: executive summary (Vodič kroz tranzicijsku pravdu u Bosni i Hercegovini: izvršni sažetak), str. 59. 72 Ibid. 73 Stubbs, supra, str. 2. 74 Zupan, supra, str. 9. 75 Sisson, supra, str. 62. 76 Ibid, str. 28.


sporazuma i kontrolira njegovu provedbu. Na toj poziciji, visoki predstavnik ima tri prioriteta: izgradnju demokratske države, vršenje ekonomskih reformi i promociju povratka izbjeglica.

Razvoj međunarodne zajednice na Balkanu je stoga pod utjecajem međunarodnih organizacija i međunarodnih nevladinih organizacija. Literatura o poslijeratnoj BiH jasno navodi ključnu ulogu koju igra međunarodna zajednica u regiji, sa barem teoretskom ulogom u borbi protiv kulture šutnje, možda kroz podršku inicijativama za sjećanje. U određenim slučajevima su međunarodni akteri obavili izvrstan posao, naprimjer putem finansiranja i praktične podrške brojnim projektima na lokalnom nivou. Uprkos tome, podrška konstruktivnoj ulozi međunarodnih aktera u BiH često dovodi do nezadovoljstva njihovom prisutnošću. Ova kritika proizilazi iz praktičnog aspekta Daytonskog mirovnog sporazuma, trajnog vremenskog okvira njihovog učešća, te trenutnog pristupa ratnim zločincima koji su još uvijek politički aktivni. Ono što je značajno je da postoji velika kritika uloge međunarodnih aktera zbog njihove (nepostojeće) strategije rješavanja nekažnjivosti i kulture šutnje.77 EU kao glavni akter u BiH koji ima mogućnost za definiranje uslova za pridruživanje EU ima važnu ulogu, ali do sada nije uspjela iskoristiti ovu poziciju kako bi osigurala da se izgradnja mira i smanjenje nekažnjivosti definiraju kao prioriteti i da se političari Zapadnog Balkana u potpunosti obavežu na to.78

Uloga međunarodnih aktera je posebno kritizirana u ovom istraživanju sa aspekta finansiranja projekata obilježavanja sjećanja. Kao i u drugim kontekstima, nedostatak opipljivih i direktnih rezultata znači da finansiranje takvih projekata nije bilo uspješno. U širem smislu to pokazuje nedostatak uzimanja u obzir i strateške vizije po pitanju suočavanja sa prošlošću od strane međunarodne zajednice u BiH, osim mehanizama krivične pravde. Kao što navodi Zupan, „Kako bi se održali fragilni mirovni sporazumi, oni [međunarodna zajednica] zapravo zagovaraju da se zaboravi prošlost i gleda u budućnost u BiH, pri čemu se daleko više podrške daje procesu suočavanja sa prošlošću u Srbiji.“79 Ono što učesnici u razgovorima sugeriraju je da je međunarodni program za suočavanje sa prošlošću u BiH manjkav, a prostor za otvaranje dijaloga o prošlosti i stvaranju zdrave kulture sjećanja ograničen. Čini se da je čak i razmatranje ovog aspekta tranzicijske pravde i postkonfliktnog razvoja ostavljeno po strani, što znači da su međunarodni akteri nehotično doprinijeli kulturi šutnje.

Pored ovih kritika, ipak postoji priznavanje potrebe za kontinuiranom intervencijom. Postoji opće uvjerenje da bi došlo do novog sukoba ukoliko bi međunarodna zajednica napustila BiH, posebno ukoliko se ne uradi nešto u vezi sa šutnjom o prošlosti.80 Većina ispitanika je navela da bi međunarodna zajednica trebala raditi na rješavanju trenutnog političkog zastoja u BiH i dodatno se angažirati na naporima ka obilježavanju sjećanja.81 Pored toga postoji određeno očekivanje da bi članstvo u EU i NATO-u riješilo većinu problema BiH sa prošlošću. Navodi se da buduća integracija u EU/NATO može imati važan psihološki utjecaj na relevantna društva, te služiti kao poticaj za demokratske reforme i razgovore o historiji. Sa ove perspektive se navodi da bi EU i NATO mogli doprinijeti stvaranju povoljnih okolnosti i poticaja u regiji postavljanjem specifičnijih uslova za članstvo, te posebno odricanje od nacionalističke retorike i strategija vraćanja unazad. Međutim, integracija u EU i NATO ostaju problematične, a konkretni, transparentni, uvjerljivi i dosežni kriteriji treba tek da se pojave u potpunosti, što je često teško prihvatiti široj populaciji.82

Jaz između uvjerenja stanovništva i stvarnosti političkih odluka istaknutih ovdje pokazuje neke od pogrešnih predstava koje mogu motivirati mišljenja u BiH. Zaista, postoje ograničenja po pitanju onoga što međunarodna zajednica može učiniti. Činjenica je da rješenje – u vezi sa situacijom u BiH općenito, ali posebno u kontekstu suočavanja sa prošlošću – ne može doći izvana.83 To je posebno slučaj kada se radi o suočavanju sa prošlošću.

Buduće generacije, obrazovanje i spomen obilježja

Obim u kojem su buduće generacije uključene i angažirane na pitanjima koja su do sada pomenuta do sada daje istinski uvid u kulturu šutnje u BiH i stoga i nekažnjivost. Njihova uključenost, razumijevanje prošlosti i doprinos društvenoj debati ili nedostatak iste omogućava uvid i u nekažnjivost koja postoji i mogućnosti borbe protiv iste.

Zaista, buduće generacije su određene kao važni akteri obilježavanja sjećanja, što je sasvim sigurno slučaj u BiH. Međutim, njihova specifična situacija predstavlja izazov. Nezaposlenost je glavni problem – većina od 517.000 nezaposlenih u BiH su mladi. Kada mladi ljudi završe školovanje nisu u stanju pronaći posao, što dovodi do obeshrabrenja, apatije, i socijalne isključenosti.84 Izvještaj iz 2005. godine je pokazao da 77% želi napustiti BiH, od čega 24% nema namjeru da se vrati.85 77 Kristina Ćorić, Intervju sa autoricom, OKC Abrašević, mart 2011. godine 78 Van den Berg, D., 2011. godine. The Necessity of the Rehabilitation of the Citizen: peacebuilding and the EU enlargement process (Potreba za uključivanjem građana u normalan život: izgradnja mira i postupak proširenja EU). Civil Society Dialogue Network (CSDN). Dostupno na: <http://www.eplo.org/assets/files/2.%20Activities/CSDN/Member%20State%20Meetings/Romania/CSDN_Romania_DiscussionPaper_PeacebuildinginEUenlargement.pdf>. 79 Zupan, supra, str. 2. 80 Bastedo, supra, str. 4. 81 Saja Ćorić, Intervju sa autoricom, Udruženje logoraša logora Vojno, mart 2011. godine 82 Sisson, supra, str. 32. 83 Ibid, str. 31. 84 UNDP, 2011. godine. Young and unemployed in Bosnia and Herzegovina (Mladi i nezaposleni u Bosni i Hercegovini). Dostupno na: <www.undp.ba/index.aspx?PID=3&RID=55> [Pristupljeno 12.05.2011. godine]. 85 Novi Most International. Young people in Bosnia & Herzegovina (Mladi u Bosni i Hercegovini). Dostupno na: <www.novimost.org/aboutyoungpeople.htm> [Pristupljeno 12.05.2011. godine].


Nadalje, ova već delikatna socio-ekonomska situacija je otežana njihovim etnički orijentiranim obrazovanjem – i formalnim i neformalnim. Od ranog djetinjstva mladi ljudi se često uključuju u društvo na takav način da – namjerno ili na drugi način – Drugačije tretiraju različito.86 Djeca se kući suočavaju sa ratnom traumom svoje porodice, iako većina njih nije iskusila rat lično. Ovu situaciju zatim dodatno otežava obrazovni sistem koji doslovno dijeli učenike u sistem „dvije škole pod jednim krovom“ umjesto da se prošlost predstavlja na profesionalan, objektivan i na mnoge načine istinit način. Zaista, tri kantona u BiH imaju sistem „dvije škole pod jednim krovom“. U najekstremnijem obliku, djeca iz različitih etničkih grupa imaju svoje učionice u različitim dijelovima školske zgrade ili koriste iste učionice u smjenama.87 Nadalje se koriste tri udžbenika za historiju, geografiju i jezik, od kojih svaki doprinosi ideji viktimizacije te tako efektivno potiče nove generacije etničke podjele.

Čini se da početno istraživanje do danas pokazuje da inicijative za sjećanje ne posvećuju posebnu pažnju mladim ljudima i njihovom obrazovanju. Iako se često pokreću sa idejom da se nove generacije poduče historiji, poruka je obično poruka podjele i mržnje. To omogućava korištenje neistina o prošlosti, što mladima daje iskrivljenu sliku o prošlom sukobu i njihovim susjedima druge etničke pripadnosti. Za razliku od toga, čini se da postoji malo prostora za propitivanje ovih poruka te stoga i za diskusiju o prošlosti. Prihvatajući da će nasilje logično dovesti do jednostranog tumačenja prošlosti, posebno kada je trauma još uvijek svježa, može se shvatiti da vrijeme može igrati važnu ulogu u razvoju poruke koja se predstavlja. U takvim kontekstima međunarodna zajednica može igrati važnu ulogu kao objektivna strana koja stoji izvan toga. Muzeji također nude potencijal u tom smislu da se popuni praznina koja rezultira iz toga i pruži objektivnije obrazovanje o prošlosti. Nažalost, muzeji do danas u najvećoj mjeri ne postižu ovaj cilj. Ne postoji nijedan muzej u BiH koji je posvećen davanju pregleda opće historije zemlje i posebno rata iz 90-ih.88 Ovdje bi se moglo ustvrditi da se takvim procesima bh. mladi odgajaju u duhu diskriminacije i možda mržnje, bez činjeničnog poznavanja osnove za takav prezir prema drugim etničkim grupama i da li su njihova uvjerenja osnovana. Obzirom da su mladi fizički odvojeni, nisu u stanju boriti se protiv ovih predrasuda i izgraditi zajedničku budućnost. Kao budući lideri zemlje bi mogli – i trebali – biti oni koji će imati vodeću ulogu u vezi sa pitanjima sa kojima se zemlja suočava i napraviti stabilnije i zdravije okruženje za život za sebe.

Šesnaest godina nakon kraja sukoba, faktori koji omogućavaju kulturu šutnje u BiH ne samo da omogućavaju nekažnjivost, već također djeluju kao prepreke za obilježavanje sjećanja. Obilježavanje sjećanja stoga trenutno doprinosi kulturi šutnje u BiH na brojne načine umjesto da djeluje protiv nje. S druge strane, međutim, isti ti faktori u velikoj mjeri ograničavaju vrijednost i upotrebu obilježavanja sjećanja. Ključno izražavanje nekažnjivosti u BiH je omogućeno ovim kontekstom „ne govori o prošlosti“. Stoga se mora utvrditi potencijalna uloga koju obilježavanje sjećanja može imati u BiH. To zahtijeva duboko razumijevanje prisutne dinamike, što je cilj slijedećih odjeljaka. To počinje kratkim mapiranjem trenutnih napora vezanih za obilježavanje sjećanja.

2.4. Obilježavanje sjećanja u kontekstu BiH Kontekst BiH, preovladavajuća kultura šutnje i posljedice po pitanju nekažnjivosti su utvrđene. U slijedećem kratkom odjeljku je sadržan pregled napora vezanih za obilježavanje sjećanja i stanje obilježavanja sjećanja u BiH, kao posljedice i faktora u ovom kontekstu. Prethodno istraživanje Impunity Watcha je zaista pokazalo potencijalnu važnost spomen obilježja kao načina za suočavanje sa prošlošću.

Iako postoji vidljiva kultura šutnje u BiH koja je povezana sa brojnim drugim problemima sa kojima se zemlja suočava, postoje različite inicijative kojima se pokušava djelovati protiv ove bukvalne šutnje. Ipak treba voditi računa o šutnji koja dovodi do pogrešnog tumačenja ili iskrivljenja istine kada se razmatraju takve inicijative. Žrtve i/ili preživjeli su obično pokretači ovih inicijativa, pri čemu je spomen obilježja moguće naći posvuda u zemlji. Iako se čini da ova spomen obilježja većinom iniciraju udruženja žrtava/preživjelih, sredstva često potiču od uprava,89 privatnih donatora ili međunarodnih aktera.90 Ove inicijative se većinom mogu kategorizirati na slijedeći način:

• Ploče: naprimjer ploča za građane koji su ubijeni ili nestali u Rasavcima (blizu Prijedora za Srbe) ili u Kozaruši (blizu Kozarca za Bošnjake). Međutim, također postoje ploče posvećene vojnicima. Ploče je moguće naći u blizini mjesta na kojem je počinjeno zvjerstvo te na zidu džamije ili crkve (zadnji slučaj zavisi od etničke pripadnosti žrtava). Primjere ovih ploča je moguće naći u džamiji u Golubiću (kod Bihaća) i u Katoličkoj crkvi u Drvaru;

• Spomenici: naprimjer spomenik za hrvatske žrtve (nepoznato je da li se radi o vojnicima ili civilima) u Jajcu ili spomenik kod hidroelektrane Gacko za srpske žrtve (nepoznato je da li se radi o vojnicima ili civilima);

86 Sarić, V., 2010. godine. Balkan Youth to Follow Karadzic Trial Closely (Balkanska mladež će pažljivo pratiti suđenje Karadžiću). Institut za izvještavanje o ratu i miru. Dostupno na: <iwpr.net/report-news/balkan-youth-follow-karadzic-trial-closely > [Pristupljeno 12.05.2011. godine]. 87 Clark, supra, str. 365. 88 Muhiba Kaljanac, Intervju sa autoricom, Historijski muzej, mart 2011. godine 89 Elma Demir, Intervju sa autoricom, Asocijacija za demokratske inicijative, mart 2011. godine 90 Branka Rajner, Intervju sa autoricom, Ured za ljudska prava Tuzla, mart 2011. godine


• Groblja/mezarja: naprimjer groblje u Bosanskom Petrovcu (za civile) ili u Butmiru (u Sarajevu za poginule vojnike). Poznato mezarje je naravno mezarje u Potočarima za genocid u Srebrenici koje je dio Memorijalnog centra. Do sada je ukopano 3,749 žrtava na ovom mezarju;

• Memorijalni centri: naprimjer Memorijalni centar Drežnica (za vojnike Armije Bosne i Hercegovine), Memorijalni centar Potočari (za žrtve genocida u Srebrenici počinjenog u julu 1995. godine) i Memorijalni centar Rujani (za branitelje Livna, pri čemu je nepoznato da li se radi o vojnicima ili civilima). Otvaranje profesionalnih memorijalnih centara se još uvijek ne dešava previše često u Bosni i Hercegovini. Pomenuti primjeri su izuzetak pravila;

• Druge inicijative za sjećanje (koje su više u umjetničkom duhu i ad hoc): naprimjer „Sarajevske ruže“ u Sarajevu (svaka granata koja je eksplodirala na ulici ili popločanom prostoru je ostavila urezan otisak koji podsjeća na oblik cvijeta. Umjesto prekrivanja ili popravke ovih oštećenja betona, umjetnici su nacrtali „latice“ ovih udubljenja. Danas oni predstavljaju stalno podsjećanje na rat). Drugi primjer je „Marš mira“ iz Srebrenice do Tuzle (marš koji se organizira kako bi se iskazala čast stanovnicima Srebrenice (bošnjačkog porijekla) koji su bježali kroz šume u julu 1995. godine u pokušaju da dođu do teritorije pod kontrolom Armije Bosne i Hercegovine).

Iako je potrebna dozvola za podizanje spomen obilježja, ne postoji koordiniran pristup obilježavanju sjećanja na državnom nivou. Ne bi trebalo biti iznenađujuće navesti da se spomen obilježja skoro u potpunosti grade na osnovu etničke pripadnosti, pri čemu se gradi samo mali broj univerzalnih spomen obilježja ili spomenika na osnovu inicijativa koje pokreću dva naroda.91 Stoga, iako većina učesnika priznaje važnost inicijativa za sjećanje za suočavanje sa prošlošću, pri čemu ih neki čak nazivaju osnovom za tranzicijsku pravdu,92 odsustvo opće inicijative za sjećanje na žrtve svih etničkih grupa govori za sebe. Prema učesnicima u razgovorima, politizacija inicijativa za sjećanje znači da se šalje poruka žrtva-počinilac, a ne poruka istine. Nadalje, postoje slučajevi u kojima političari zloupotrebljavaju spomen obilježja kako bi širili svoje nacionalističke poruke ili poruke mržnje, kao što je istaknuto ranije.93 Može se smatrati elementom koji pothranjuje fenomen višestrukih istina, poricanja i političke manipulacije.

Kao posljedica toga, opća inicijativa za sjećanje za sve žrtve rata ostaje poželjna prema mnogim učesnicima. Za neke to može dovesti do empatije i ohrabriti sve strane da priznaju ono što se desilo u prošlosti. Također nove generacije može podučiti prošlosti i može djelovati kao metod za osiguravanje neponavljanja, tako što će ih podsjetiti da spriječe dešavanje takvih zvjerstava u budućnosti.94 Iako su ovi ciljevi poželjni, bilo kakvi napori te vrste koji imaju za cilj njihovo stvaranje su stalno propadali, većinom zbog političkog neslaganja između političara sa svih strana.95 To pokazuje poteškoću pri pokušaju da se komemorira rat na univerzalan način bez etničke komponente, pri čemu brojna pitanja ostaju neodgovorena, uključujući, između ostalog, i lokaciju takve inicijative. Međutim, ostaje važnost takvog projekta, kao što je utvrđeno i u literaturi i razgovorima koji su vođeni u BiH.

Osvrt na historiju BiH također pruža ključan uvid u potrebu za obilježavanjem sjećanja, što pokazuju posljedice njenog odsustva u prošlosti i važnu ulogu koju je historija imala u nedavnom nasilju. Ovdje se prijedlog još jednom odnosi na potrebu za garancijama za neponavljanje. Zaista, historija je imala značajnu ulogu u trenutnoj socio-političkoj situaciji u BiH i njenoj kulturi sjećanja. Nedavni sukob je prema mnogima moguće djelimično objasniti stoljećima historije unazad do Osmanskog carstva koje je vladalo Balkanom. Analizom šablona obilježavanja sjećanja u okviru starijeg sukoba, moguće je pristupiti nekoliko pitanja vezanim za obilježavanje sjećanja u trenutnom slučaju.

Općepriznato je da je Drugi svjetski rat (WWII) imao važnu ulogu u bh. historiji. Događaji koji su doveli do Drugog svjetskog rata, način na koji se rat završio, te socijalistički period nakon toga se smatraju parametrima rata od 1992. do 1995. godine. Ono što je interesantno je da je nakon Drugog svjetskog rata uslijedio sličan pristup po pitanju bavljenja sa prošlošću kao onaj koji je prisutan u BiH danas. Činjenice nisu utvrđene, te je na brojne načine postojalo poricanje i amnezija o onome što se desilo.96 Ovdje je dat samo prostor za sjećanje na vojnike i civile koji su se borili na strani komunističkih partizana. Postojala je jasna šutnja u vezi sa drugom grupom koja se naprimjer borila na strani nacionalista. Na određeni način se ovaj razvoj može označiti kao pozitivan. To je narode Jugoslavije potaklo da komemoriraju borbu u kojoj su učestvovale osobe svih etničkih pripadnosti. U tom smislu to je dovelo do određene manifestacije jedinstva. Međutim, suočiti se sa prošlošću Drugog svjetskog rata nas može naučiti mnogo toga o potrebi borbe protiv poricanja i amnezije i rada ka otvorenoj diskusiji o proteklim događajima, pronalasku istine i priznavanju međusobnih gubitaka. Šutnja i odsustvo pluralne istine su doveli do toga da mnoge osobe nose duboko ukorijenjen gnjev. Nemogućnost da se govori o određenim stvarima i događajima i da ih se obilježava je indirektno (zajedno sa brojnim drugim stvarima) dovela do toga da je rat 1990-ih poprimio oblike koje je imao. 91 UNDP, 2009. godine. Transitional justice guidebook for Bosnia and Herzegovina: Executive summary (Vodič kroz tranzicijsku pravdu u Bosni i Hercegovini: izvršni sažetak), str. 45 92 Merdžana Subašić, Intervju sa autoricom, Istraživačko dokumentacioni centar, mart 2011. godine 93 Elma Demir, Intervju sa autoricom, Asocijacija za demokratske inicijative, mart 2011. godine 94 Anisa Sućeska-Vekić, Intervju sa autoricom, Balkanska istraživačka regionalna mreža, mart 2011. godine 95 Velma Šarić, Intervju sa autoricom, Centar za pravdu i pomirenje, mart 2011. godine 96 Anisa Sućeska-Vekić, Intervju sa autoricom, Balkanska istraživačka regionalna mreža, mart 2011. godine


Drugi sporedni učinak šutnje o događajima Drugog svjetskog rata je da obzirom da brojne činjenice još uvijek nisu utvrđene, osobe miješaju priče o Drugom svjetskom ratu sa pričama o drugim sukobima, posebno o ratu iz 1990-ih. Tako je naprimjer vrlo uobičajeno da osobe koriste termine poput „ustaše“ ili „četnici“ (nazive nacionalističkih protivničkih strana tokom Drugog svjetskog rata) kako bi govorili o protivničkim stranama sukoba iz 1990-ih. Ovi nazivi se primjenjuju bez poznavanja tačnih činjenica o ovim grupama, ali također i o grupama koje su se borile jedne protiv drugih u najnedavnijem sukobu. Stoga pogrešne informacije dovode do zloupotrebe, što samo po sebi dovodi do nedostatka poštovanja. Ova eskalacija može povećati tenzije između različitih etničkih grupa i (indirektno) dovesti do novih sukoba. Akademici su se u nekoliko okolnosti u velikoj mjeri fokusirali na ideju prošlog gnjeva kao uzroka sadašnjih sukoba. Stoga je vrlo važno imati na umu učinak poricanja i amnezije nakon Drugog svjetskog rata i činjenicu da je trebalo poduzeti aktivnosti da bi se takvi razvoji nedavnog sukoba spriječili. To je pitanje o kojem će se dodatno raspravljati u studijama slučaja.

Treba dati jednu konačnu napomenu. Mišljenja o tome da li govorenje istine treba početi od Drugog svjetskog rata nisu usaglašena. Određeni ispitanici su smatrali da je to neophodno ukoliko se treba suočiti sa prošlošću na odgovarajući način, dok drugi smatraju da kopanje u prošlosti koja leži više od 70 godina iza nije poželjno jer može dovesti do obnavljanja sukoba među etničkim grupama. Ovdje je data sugestija da bi bilo bolje početi sa rješavanjem nedostataka po pitanju događaja koji su doveli do početka rata u 1990-im. Ako ništa drugo, nedostatak odgovora na ova pitanja pokazuje važnost sprečavanja da u vezi sa ratom iz 1990-ih zavlada slično stanje amnezije i nerazriješenih i neizgovorenih problema.

2.5. Osvrt U ovom poglavlju su istaknuti koncepti koji stoje iza ideje obilježavanja sjećanja, moguće važnosti takvog procesa i kontekstualnih izazova koji često mogu zasjeniti svaki uspjeh. Predstavljanje bh. slučaja koji uključuje elemente konteksta koji će imati utjecaj na inicijative za sjećanje je također dato. Posebno su analizirani razni slojevi društva i akteri u procesu obilježavanja sjećanja u BiH. Iako su ponuđeni određeni nivoi analize u vezi sa njihovom važnošću, ovi argumenti su doveli do dodatnih pitanja. Zaista bi se moglo reći da se čini da inicijative za sjećanje u bh. kontekstu, govorenje istine i restorativna pravda nisu imali uspjeha. Oni se u najmanju ruku suočavaju sa oštrom i uvjerljivom kritikom. Često se upućuje na djelimičnost mnogih od ovih inicijativa. Postavlja se pitanje kakva vrsta inicijativa bi mogla imati uspjeha u BiH. Pokušaj davanja odgovora na ovo pitanje će se napraviti putem kvalitativnih studija slučaja tri bh. inicijative koje su prethodno opisane. Ovaj izvještaj je istakao posebno važno međunarodno prisustvo u BiH, što naravno dovodi do pitanja uloge koju može igrati u obilježavanju sjećanja, uprkos očiglednog odsustva iz tekućeg programa. Zbog toga postoji hitna potreba da se pokaže važnost obilježavanja sjećanja i neophodnost djelovanja da bi se pružila podrška, posebno obzirom da postoji mogućnost da može pomoći u borbi protiv nekažnjivosti. Posljedice stalne nekažnjivosti su previše duboke da bi bile ignorirane, ali ovim neriješenim dilemama po pitanju obilježavanja sjećanja u BiH se mora baviti i mora ih se razumjeti, možda prije nego međunarodni akteri ozbiljno pristupe ovom pitanju. Studije slučaja će pomoći pri razmatranju ovih dilema.

Nadalje će se ispitati odnosi i/ili utjecaji krivičnih postupaka na govorenje istine i obilježavanje sjećanja. To je važno u kontekstu tranzicijske pravde u kojem je krivična pravda postavljena kao prioritet. Također je važno zbog goruće debate o odnosu između istine i pravde, posebno njihovoj komplementarnosti (ili ne) koja trenutno postoji. Dodavanje mogućnosti višestrukih istina i uloge obrazovnog sistema u ovom procesu ulogu inicijativa za sjećanje čini više nego složenom. Postoji nada da ova studija barem u određenom malom dijelu može doprinijeti obogaćivanju ove debate.


3. Studije slučajeva Odabir studija slučajeva koje će se ispitivati u slijedećem poglavlju je objašnjen u Poglavlju 1. Cilj analize koja slijedi je da se donesu zaključci na osnovu centralnog istraživačkog pitanja; da li inicijative za sjećanje igraju ulogu – pozitivnu ili negativnu – u kulturi šutnje koja potiče nekažnjivost u BiH. Prethodna poglavlja ovog izvještaja istakla su kontekstualne elemente koji opravdavaju činjenicu da je BiH mjerodavan slučaj koji će istraživanju dati uvid u inicijative za sjećanje i njihove utjecaje.

3.1. Memorijalni centar u Potočarima 3.1.1. Pozadinske informacije o projektu

Jula 1995. godine je enklava Srebrenica, koja je bila pod zaštitom UN-a, bila poprište nečega što su Međunarodni sud pravde i MKSJ pravno okarakterizirali kao genocid. Nakon što bataljon DUTCHBAT koji je imao zadatak da zaštiti bosanske muslimane okupljene u enklavi nije mogao spriječiti da snage bosanskih Srba zauzmu područje, muškarci i dječaci su razdvojeni od žena i djevojčica i naknadno ubijeni. Masakr, koji je opisan kao najgori na evropskom tlu od Drugog svjetskog rata, uzrokovao je smrt više od 8,000 muškaraca i dječaka, bosanskih muslimana, pod komandom Ratka Mladića.

Nakon lobiranja žrtava, visoki predstavnik, Wolfgang Petritsch odlučio je 25. oktobra 2000. godine da će se u mjestu Potočari – u općini Srebrenica – izgraditi mezarje i spomen obilježje u čast žrtvama srebreničkog genocida iz jula 1995. godine. Petritsch je 10. jula 2001. godine formalno osnovao fondaciju „Srebrenica–Potočari“, neprofitnu organizaciju čiji je cilj bio izgradnja i održavanje kompleksa. Ovom odlukom definirane su uloge Izvršnog odbora i Savjetodavne radne grupe fondacije. Fabrika akumulatora u kojoj je bio smješten bataljon DUTCHBAT97 je 25. marta 2003. godine postala sastavni dio Memorijalnog centra Potočari.98 Prijedlog je bio da on služi dvostrukoj svrsi: da bude mjesto na kojem će rodbina ubijenih žaliti za svojim mrtvima i na kojem će, kao i ostatak BiH, moći pokušati pomiriti se sa prošlošću i izgraditi budućnost.99 U martu iste godine je prvih 600 identificiranih tijela sahranjeno na mezarju Memorijalnog centra.100 Visoki predstavnik, Christian Schwarz-Schilling, je 2007. godine odlučio da će vlasti BiH biti odgovorni upravitelj centra putem vijeća kojeg postavlja državno Vijeće ministara.101

Inicijativa za izgradnju Memorijalnog centra za žrtve genocida u Srebrenici počela je odmah nakon rata. Glavni inicijatori bile su žene (majke i udovice) koje su preživjele genocid i koje su tražile osnivanje fondacije i memorijalnog centra u kojem će se sahraniti tijela žrtava. Insistirale su da trenutna lokacija u Potočarima bude mjesto ovog memorijalnog centra.102 Kako bi postigle ovaj cilj, one su pripremile peticiju te potom ubijedile Visokog predstavnika u validnost svog projekta.103 Žrtve najvećeg masovnog ubistva u Evropi od Drugog svjetskog rata se stoga sahranjuju na mezarju Memorijalnog centra.

Tokom događaja koji su se zbili jula 1995. godine, većinom su ubijeni muškarci i dječaci nakon razdvajanja od žena Srebrenice. Nakon genocida, žrtve su bacane u masovne grobnice koje su kasnije raskopavane kako bi se tijela ponovno sahranila u manjim grobnicama. Cilj takvog poduhvata je jasan: prikrivanje dokaza i svih tragova genocida.104 U trenutku pisanja, na mezarju su sahranjene 4.524 žrtve. Iako je veoma teško odrediti tačan broj žrtava genocida, 8.372 osoba je trenutna procjena.105 Taj broj će se mijenjati kako se identifikacija tijela u masovnim grobnicama bude nastavljala i predstavljat će trajni proces u bliskoj budućnosti.106

Za kraj treba reći da je nedavno predložena ideja o drugoj fazi Memorijalnog centra. Ova druga faza se uglavnom tiče zgrade fabrike akumulatora. Ideja je usvojena 2010. godine nakon potpisivanja ugovora sa Energoinvestom za izradu 97 DUTCHBAT, ili „Holandski bataljon“, bio je naziv holandskog kontingenta mirotvoraca pod mandatom UN-a koji je bio zadužen da zaštiti enklavu Srebrenica. 98 Memorijalni centar Potočari, Memorijalni centar. Dostupno na: <www.potocarimc.ba/%5Fba/mc> [Pristupljeno 18. aprila 2011. godine]. 99 Pollack, C.E., 2003. godine, Intentions of burial: Mourning, politics, and memorials following the massacre at Srebrenica (Namjere sahranjivanja: Tugovanje, politika i spomen obilježja nakon masakra u Srebrenici). Death Studies, 27, str. 126. Inicijativa je dobila sredstva od, između ostalog, holandske vlade te je imala koristi od saradnje organizacija sa sjedištem u Holandiji, IKV Pax Christi i Kamp Westerbork. 100 Memorijalni centar Potočari, Memorijalni centar. Dostupno na: <www.potocarimc.ba/%5Fba/mc> [Pristupljeno 18. aprila 2011. godine]. 101 Deutsche Welle, 2007. godine, Schwarz-Schilling nametnuo odluku o Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari. Dostupno na: <http://www.dw-world.de/dw/article/0,,2634609,00.html> [Pristupljeno 18. aprila 2011. godine]. 102 Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu. Srebrenica-Potočari Memorial and Cemetery (Srebrenica-Potočari Spomen obilježje i mezarje). Dostupno na: <memoryandjustice.org/site/srebrenica-potochari-memorial-and-cemetery> [Pristupljeno 18. aprila 2011. godine]. 103 Amra Begić, Intervju sa autoricom, Memorijalni centar Potočari, mart 2011. godine. 104 Vijesti Glasa Amerike, 2010. godine, 15th Anniversary of Srebrenica (15. godišnjica Srebrenice), Dostupno na: <www.voanews.com/policy/editorials/democracy/15th-Anniversary-Of-Srebrenica-98546934.html> [Pristupljeno 18. aprila 2011. godine]. 105 Amra Begić, Intervju sa autoricom, Memorijalni centar Potočari, mart 2011. godine. 106 Salimović, S., 2010. godine, U Potočarima ce biti sahranjen i jedan katolik, Radio Slobodna Evropa, Dostupno na: <www.slobodnaevropa.org/content/rudolf_hren_barbara_hren_sahrana_potocari/2092432.html> [Pristupljeno 18. maja 2011. godine].


nacrta koncepta i projekta implementacije. Ovaj projekat je predstavljen početkom aprila 2011. godine u Sarajevu. Krajem maja, iste godine, prikupljena je potrebna dokumentacija za projekat, nakon čega je započela izrada akcionog plana i potraga za sredstvima za izvršenje projekta.107 Svrha druge faze je dovršavanje 8.000 bijelih nišana (nadgrobnih spomenika), koji su bili dio izvorne ideje zamišljenog projekta. Prema riječima Amre Begić, koja radi u Memorijalnom centru, u budućnosti će postojati centar za dokumentaciju, arhiva i zbirka predmeta koji su pripadali žrtvama, iako su sredstva i dalje potrebna.108

Sve u svemu, poruka koju treba prenijeti Memorijalni centar kao cjelina je poruka koja treba podsjećati i obavještavati buduće generacije o tome šta se desilo u julu 1995. godine.109

3.1.2. Inicijativa za sjećanje

Memorijalni centar u Potočarima sačinjavaju dva glavna dijela: mezarje i muzej. Ovaj muzej se uglavnom sastoji od Spomen Sobe, koja prenosi lične priče žrtava genocida. Neki od ličnih predmeta su također uključeni u prezentaciju, a prikazuje se i živopisni film o događajima koji su se 1995. godine odvili u Srebrenici. Spomen sobu su finansirali i holandska vlada i fondacija Memorijalnog centra.110 Za razliku od toga, dok muzej opslužuje posjetioce (uključujući i obilaske s vodičem), mezarje je mjesto na kojem porodice, žrtve i preživjeli mogu sahraniti svoje voljene i žaliti za svojim gubitkom. Interesantna činjenica koja se treba razmotriti u vezi sa informacijama koje se dobijaju tokom obilaska je da se pružaju informacije o žrtvama prije genocida, o periodu trajanja rata, međunarodnoj zajednici, UN-u te padu enklave, ali pošto se većina činjenica još mora utvrditi, uključene su samo općeprihvaćene činjenice.111

Svake godine centar poželi dobrodošlicu oko 123.000 posjetilaca, od kojih oko 60.000 njih posjeti centar 11. jula.112 Uprkos tome što posjete centru nisu obavezne, mnogi učenici obilaze centar iako bi, prema riječima nekih od ispitanika ove studije, te posjete trebalo uvrstiti u školski plan i program na državnom nivou. Smatra se da bi se na taj način buduće generacije suočile sa prošlošću i da bi se spriječili novi sukobi (pod pretpostavkom da će obrazovanje o prošlim strahotama dovesti do odvraćanja od, a ne ponavljanja, zločina). Takve idealizirane zamisli bi se, međutim, trebale postaviti u gore navedeni kontekst u kojem su školski planovi i programi, naročito po pitanju historije, ispolitizirani, uz velike probleme po pitanju postizanja koncenzusa. Stoga je, prema riječima Amre Begić, bolje imati posjetioce koji su uistinu zainteresirani za genocid u Srebrenici nego tjerati ljude da dođu i posjete centar bez ikakvog interesa i poštovanja prema događajima koji su se odvili.113 Djelimično se iz tih razloga, a i prema riječima same Amre Begić, nisu poduzeli posebni napori kako bi se privukli srpski posjetioci. Međutim, potencijale posljedice takvog pristupa bit će da će posjetioci vjerovatno biti ili one osobe koje Srebrenica direktno pogađa kao pojedince ili zajednicu ili zainteresirane osobe izvana, što bi moglo ograničiti širi društveni utjecaj inicijative na druge grupe.

S tim u vezi, čini se da mnogo studenata historije iz Australije posjećuje centar, dok je mali broj osoba srpske etničke pripadnosti koji ga posjećuju na ličnoj i dobrovoljnoj osnovi. Srbi koji posjete centar su obično radnici i/ili članovi NVO-ova i OCD-ova, ili lokalni političari koji prisustvuju komemoracijama koje se održavaju na 11. juli.114 Jedno od mogućih objašnjenja za ovo je da Srbi ne žele posjetiti centar pošto ne priznaju obim zločina koji su se desili u Srebrenici, naročito to što su pravno karakterizirani kao genocid. U kontekstu (koji je opisan u prethodnim poglavljima) u kojem genocid poriču akteri na svim nivoima, prije svega utjecajne političke elite, ovo će spriječiti dijelove srpskog stanovništva da se stvarno suoče sa prošlošću te bi njima posjeta centru predstavljala prihvatanje događaja. Još jedno kompleksnije objašnjenje moglo bi biti to da one Srbe koji su zainteresirani da posjete centar sa iskrenim namjerama obeshrabruju reakcije koje bi mogli privući unutar vlastite etničke zajednice. Ono što komplicira ovo pitanje je činjenica da centar ne poduzima nikakve posebne napore da privuče srpske posjetioce.115 Nekoliko dinamika je ovdje u igri, a sve su objašnjene u tekstu ispod.

Na početku je potrebno ponuditi početno razmatranje nekih oblika tih dinamika. Uistinu, strah od žigosanja koji potiče očito samonametnuto odsustvovanje Srba iz različitih razloga pokazuje kako inicijative za sjećanje mogu često odražavati dalekosežnije poteškoće unutar društva. Nadalje, neuspješno rješavanje ovog pitanja nužno dodatno utvrđuje te poteškoće. Dilema je da li bi centar trebao obratiti posebnu pažnju na privlačenje jedne određene grupe posjetilaca, u ovom slučaju Srba, naročito onih koje „vlasnici“ inicijative (Bošnjaci u ovom slučaju) smatraju počiniocima. Nekima bi ovo značilo da bi se „počiniocima“ posvetilo više pažnje i vršio poseban tretman, što bi trebalo biti rezervirano za žrtve 107 Memorijalni centar Potočari, 2011. godine, Prezentiran idejni projekat za izgradnju II faze Memorijalnog centra, Dostupno na: <www.potocarimc.ba/_ba/index.php?kategorija=i.ba.online> [Pristupljeno 17. maja 2011. godine]. 108 Amra Begić, Intervju sa autoricom, Memorijalni centar Potočari, mart 2011. godine. 109 Simić, A., 2009. godine, Memorijalni centar Potočari: Kozmička, a ne ovozemaljska bol, Oslobođenje, Dostupno na: <www.oslobodjenje.ba/index.php?id=2744> [Pristupljeno 7. septembra 2010. godine]. 110 Amra Begić, Intervju sa autoricom, Memorijalni centar Potočari, mart 2011. godine. 111 Ibid. 112 Ibid. 113 Ibid. 114 Ibid. 115 Ibid.


genocida. Nasuprot tome, ukoliko se čitava jedna etnička grupa smatra „počiniocima“ to je više nego problematično – naročito za one osobe unutar grupe koje ne prihvataju etničku retoriku koja negira genocid. Iako se, u ovom kontekstu, čini da centar nije u stanju da pokrene diskusiju o prošlosti i da prekine postojeću šutnju koja je rasprostranjena među Bošnjacima i Srbima po ovom pitanju, opet treba ponoviti da stalno poricanje genocida koje vrše mnoge osobe unutar srpske zajednice predstavlja izuzetan izazov svakoj inicijativi.116 Ta pitanja, zajedno sa neuspjesima i uspjesima ovog projekta, predstavljena su u nastavku.

3.1.3. Diskusija

Kao što je navedeno ranije, uloga žrtava koje su organizirane u organizacije žrtava bila je značajna u iniciranju memorijalnog projekta kao i u usmjeravanju njegove svrhe i, u konačnici, određivanju njegove lokacije. Amra Begić potvrđuje ovu činjenicu.117 Međutim, bitno je napraviti razliku unutar kategorije žrtava/preživjelih, a ne tvrditi da čine homogenu grupu.

U tu svrhu, prvo se mora prihvatiti da ne dijele nužno sve žrtve i preživjele osobe zajedničko stajalište, niti bi se trebale smatrati kategorijom koju je moguće formalno generalizirati. Naprotiv, mnogo je tvrdnji da su same grupe žrtava podijeljene u kategorije, iako je tokom istraživanja izričito prihvaćeno da članovi različitih grupa imaju različite pritužbe. (Na nekom nivou, međutim, se tvrdi da te pritužbe i dalje rješava srebrenički projekat.) Pollack dodatno objašnjava razlike unutar tih kategorija, obilježavajući ih u skladu sa njihovom relativnom političkom izoliranošću i različitim željama koje iz toga proizilaze, na osnovu onih osoba koje su dio organizacija i osoba koje ostaju nezavisne. Pollack tvrdi, komentirajući spomen obilježja u Srebrenici:

„Preživjeli su podijeljeni u one koji su uključeni u političke organizacije i one koji su ostali politički izolirani. Ukratko, preživjeli koji su ostali politički izolirani su željeli mjesto na kojem bi tugovali za svojim voljenima u skladu sa svojim tradicijama. Oni koji su uključeni u organizacije za zagovaranje i političke organizacije su sahrane smatrali načinom za postizanje političkih ciljeva.“118

Prema Pollacku, osobe koje su uključene u organizacije smatraju sahrane oblikom priznanja; priznanja Srba za srebrenički genocid i dokazom da je RS izgrađena na krvlju. Uz to, tvrdi se da sahrana predstavlja neki oblik simbolične kazne za zločine, pošto samo postojanje Memorijalnog centra tjera Srbe (za koje se kolektivno smatra da su počinioci, u ovom slučaju) da se suoče sa prošlošću. S druge strane, Pollack tvrdi da one osobe koje se ne uključuju u organizacije imaju manju političku moć te da stoga centru pripisuju različite ciljeve.

Izravna veza organizacija žrtava sa politikom može se osporiti, iako sama priroda takvih organizacija znači da njihov rad nužno mora zadirati u političku sferu. Također je nemoguće zamisliti da u tim organizacijama ne postoje ljudi koji samo žele sahraniti i tugovati za svojim voljenima. Podjelu stoga ne treba vršiti tako strogo. Tekst iznad međutim ukazuje na krovnu dilemu po pitanju čije interese predstavljaju inicijative za sjećanje.

Ostale kritike na račun organizacija žrtava se također temelje na politici, uz određenu količinu prijekora koji je usmjeren na one organizacije koje uživaju najviše pažnje u medijima i pažnju (međunarodnih) političara. Ove kritike, što je začuđujuće, ne dolaze samo od drugih etničkih grupa, već i od Bošnjaka, koji kritički posmatraju rad takvih organizacija. Istraživanje je otkrilo elemente nezadovoljstva zbog činjenice da pažnja koju neke od većih organizacija privlače može za posljedicu imati prikrivanje siromaštva određenih žrtava i preživjelih. Upozorava se na to da se žrtve ne mogu smatrati homogenom grupom, niti da velike organizacije uvijek i neizbježno predstavljaju univerzalni stav žrtava. Za inicijative za sjećanje ovo znači da je potreban oprez kada se pojave prividno primjerni modeli za suočavanje s prošlošću, naročito kada se kritike temelje na pristupu vanjskom finansiranju u odnosu na dalekosežnije društvene probleme koji u suprotnom ostaju unutar zajednica kao posljedica takve prošlosti. Konkurencija među lokalnim organizacijama po pitanju resursa i pažnje može također pogoršati tenzije sa zajednicama za koje se inače smatra da su homogene.

Kontekst koji okružuje inicijativu za sjećanje u Srebrenici stoga pokazuje da, uprkos tome što je proces obilježavanja sjećanja trenutno u toku, i dalje postoje značajne pritužbe među žrtvama. Uz nerazriješene pritužbe je sigurno da će napredak i dalje biti izazov. Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, Barack Obama, je 2010. godine prepoznao ovaj problem, ali kao posljedicu dalekosežnijih pitanja pravde. Na petnaestoj godišnjici genocida u Srebrenici, predsjednik Obama je izjavio:

„(…) Jasno nam je da ne može biti trajnog mira bez pravde i znamo da ćemo biti prosuđivani prema naporima koje ulažemo u traženju pravde za srebreničke žrtve i one koji ih oplakuju. (…) Pravda mora podrazumijevati potpunu

116 Hunin, J., 2011. godine, Wiedergutmachung in Srebrenica lukt slecht (Loši izgledi za pomirenje u Srebrenici), Volkskrant Online, Dostupno na: <www.volkskrant.nl/vk-online/VK/20110609___/VKN01_014/#original> [Pristupljeno 10. septembra 2011. godine]. 117 Amra Begić, Intervju sa autoricom, Memorijalni centar Potočari, mart 2011. godine. 118 Pollack, supra, str.126.


odgovornost za počinjene zločine, kompletnu identifikaciju i povratak onih koji su nestali te sudski progon i osudu za izvršioce genocida.“119

Uprkos jasnoj retorici o kaznenom pravosuđu i kroz naznaku da će sudnica biti primarna metoda za osiguravanje mira, izjava također skreće pažnju na dalekosežniju potrebu za istinom i reparacijama. Ovim se suptilno ukazuje na to da inicijative za sjećanje možda imaju ulogu kada se usmjere prema tim ciljevima. Danas su, međutim, elementi potrebni za mir, koje je predložio predsjednik, samo djelimično ispunjeni. I identifikacija žrtava srebreničkog genocida i progon onih koji su odgovorni su procesi koji su u toku, dok mnogi navodni ratni zločinci i dalje izbjegavaju pravdu.120 Čak ni hapšenje Ratka Mladića u maju 2011. godine nije naročito umanjilo nezadovoljstvo među žrtvama i preživjelima, naročito s obzirom na činjenicu da je bilo potrebno 16 godina za njegovo hapšenje. Mišljenja da je hapšenje došlo malo prekasno i da su srpske vlasti, koje su imale godine da ga lociraju, više zabrinute za članstvo u EU nego za istinsku borbu protiv nekažnjivosti, samo povećavaju problem. Polarizirane reakcije među različitim etničkim grupama na hapšenje također samo potiču podjele iz prošlosti i pokazuju da se mora napraviti veliki pomak ka međusobnom priznavanju patnje i šutnje među grupama koja iz toga proizilazi. Obim do kojeg je Memorijalni centar u Srebrenici napravio ili do kojeg može napraviti pomake u razbijanju tih prepreka nekažnjivosti stoga uveliko ovisi o široj situaciji u BiH i regiji. Početni dokazi ukazuju na to da je na državnom nivou inicijativa za sjećanje imala slab utjecaj.

Kulturu šutnje koja okružuje Srebrenicu dodatno jača strukturalno poricanje događaja koji su se odvili 1995. godine. Neki Srbi – i u BiH i u Srbiji – nastavljaju i dalje poricati genocid. Na primjer, 2009. godine je Helsinški komitet za ljudska prava u Srbiji naveo u svojoj brošuri da je „obilježavanje sjećanja na srebrenički masakr još jednom marginalizirano u Beogradu“.121 Prema riječima Komiteta godišnjica obilježavanja genocida u Srebrenici je, uz nekoliko izuzetaka, protekla gotovo nezapaženo bez gotovo ikakvog izvještavanja, dok su oni mediji koji su izvještavali o događajima osporavali broj žrtava i definiciju koja je data ovim događajima. Na mnoge načine, ovo možda pokazuje način na koji mediji propagiraju etničke podjele i oblike poricanja prošlosti. Politika se također ne može odvojiti ni od onih događaja koji bi se činili pozitivnim. Jedan od primjera je usvajanje rezolucije Narodne skupštine Republike Srbije o osudi masakra u Srebrenici i izvinjenju žrtvama iz aprila 2010. godine. Iako je međunarodna zajednica pozdravila rezoluciju,122 taj čin je izazvao kritike svih etničkih grupa. Nacionalisti su tvrdili da su događaji prenapuhani i prisjetili su se strahota koje su počinjene nad Srbima tokom rata,123 dok su mnoge žrtve/preživjeli bili nesretni time što zločin nije nazvan „genocidom“ te su još jednom izrazili sumnje u motive Srba (pitanja članstva u EU i traženja usluga od međunarodne zajednice su opet pokrenuta).124

Pozitivni utjecaj obilježavanja sjećanja, a kamoli jedne određene inicijative za sjećanje u Srebrenici, je nevjerovatno teško razlučiti u kontekstu kulture šutnje koja okružuje srebrenički masakr i duboke usađenosti te kulture u samoj BiH. Stav mnogih političara, intelektualaca i velikih dijelova stanovništva u Srbiji da se prikrije prošlost, je odjeknula ili uistinu odražava način na koji se Srbi u Republici Srpskoj nose sa srebreničkim genocidom.125 Ovaj zadnji pojam je naravno ono što je uzrok velikog dijela problema koji određuje one koji naoko zaslužuju samilost i one koji zaslužuju osudu. Na ovoj politiziranoj podjeli je izgrađen Memorijalni centar u Srebrenici, da li namjerno ili ne, čime je inicijativa za sjećanje dospjela u samo središte polarizacije koja još uvijek postoji. Dvije bombe koje su pronađene u Memorijalnom centru samo nekoliko dana prije obilježavanja sjećanja u julu 2005. godine pokazuju (često negativni) značaj i ulogu inicijative za sjećanje u regiji, kao i provokaciju koju osjete mnogi Srbi po pitanju genocida. Postavljanje bombi jasno ukazuje na to da one osobe koje imaju suprotne prikaze prošlosti snažno odbijaju inicijativu za sjećanje i poruku koju utjelovljuje.

Status inicijative je možda više odraz kulture šutnje i nekažnjivosti u BiH nego otvoreni pokušaj da se antagoniziraju odnosi sa srpskom zajednicom. Međutim, prema riječima Bošnjaka takvi namjerni pokušaji antagoniziranja uistinu postoje. Inicijativa u Bratuncu se navodi kao primjer inicijative koja se implementira sa izričitim ciljem da negativno utječe na (i da ukorijeni) kulturu šutnje. Na 12. juli svake godine se sjećanje na Srbe koji su ubijeni u ratu u Bosni (oko 3.000

119 „Međunarodni centar za trazicijsku pravdu. Srebrenica-Potočari Memorial and Cemetery (Srebrenica-Potočari Spomen obilježje i mezarje). Dostupno na: <memoryandjustice.org/site/srebrenica-potochari-memorial-and-cemetery> [Pristupljeno 18. aprila 2011. godine]. 120 Radiosarajevo.ba, 2011. godine. Haški sud neće prebacivati predmete BiH, Dostupno na: <www.radiosarajevo.ba/novost/49965/haski-sud-nece-prebacivati-predmete-u-bih> [Pristupljeno 18. aprila 2011. godine]. 121 Helsinški komitet za ljudska prava, 2009. godine, Srebrenica: Transitional (in)justice (Srebrenica: Tranzicijska (ne)pravda). Helsinki Bulletin, Izdanje 34, str. 1-5. 122 The Sofia Echo, 2010. godine, EU, Washington welcome Serbia’s resolution condemning Srebrenica massacre (EU i Washington pozdravljaju rezoluciju Srbije kojom se osuđuje srebrenički masakr), Dostupno na: <sofiaecho.com/2010/04/01/881756_eu-washington-welcome-serbias-resolution-condemning-srebrenica-massacre> [Pristupljeno 17. maja 2011. godine]. 123 Spiegel Online, 2010. godine, Serbia apologizes for Srebrenica massacre (Srbija se izvinula za srebrenički masakr), Dostupno na: <www.spiegel.de/international/europe/0,01518,686663,00.html> [Pristupljeno 7. septembra 2011. godine]. 124 The Sofia Echo, 2010. godine, EU, Washington welcome Serbia’s resolution condemning Srebrenica massacre (EU i Washington pozdravljaju rezoluciju Srbije kojom se osuđuje srebrenički masakr), Dostupno na: <sofiaecho.com/2010/04/01/881756_eu-washington-welcome-serbias-resolution-condemning-srebrenica-massacre> [Pristupljeno 17. maja 2011. godine]. 125 B92, 2010. godine, Bosnian Serbs commemorate war victims (Bosanski Srbi odali počast žrtvama rata), Dostupno na: <www.b92.net/eng/news/region-article.php?yyyy=2010&mm=07&dd=12&nav_id=68377> [Pristupljeno 17. maja 2011. godine].


osoba) obilježava ispred spomenika podignutog u čast ubijenih.126 Komemoracija se održava dan nakon komemoracije srebreničkog genocida i Bošnjaci ga smatraju namjernom uvredom, naročito zbog odabranog datuma. Tvrdi se da je inicijativa pokušaj da se skrene pažnja sa Srebrenice i da se „vodi evidencija“ o tome ko je koga povrijedio. Incidenti u kojima su 2009. godine pripadnici nacionalističkog srpskog Ravnogorskog četničkog pokreta uklonili zastavu BiH sa zgrade općine Bratunac, odnijeli je u dvorište obližnjeg ugostiteljskog objekta te urinirali i pljuvali po njoj, nikako ne umanjuju te tvrdnje. Nacionalistički stav koji je popratio taj incident (na primjer, uzvikivalo se „Siđi Rašo/Radovan Karadžić/sa planine!“, „Očisti…od islama“ i „Srbija će ako treba sama očistiti Balkan od islama“) dodatno pokazuje destruktivna prisvajanja inicijativa za sjećanje koja time održavaju nekažnjivost.127

Takvi incidenti, koji se zasnivaju na inicijativama za sjećanje, ulijevaju i nesigurnost i potiču tenzije među različitim etničkim grupama u regiji. Tvrdnju jednog od ispitanika istraživanja da je dozvoljeno koristiti govor mržnje bez kažnjavanja je teško poreći u trenutnom kontekstu. Inicijative za sjećanje stoga mogu negativno utjecati na prevladavajuću situaciju šutnje i nekažnjivosti, što ugrožava mir. Činjenica da su vlade BiH i Republike Srpske učinile malo kako bi se spriječili takvi incidenti ima jasne posljedice na druga prava stanovništva, prije svega slobodu govora.

3.1.4. Zaključni komentar i primjer Kravica

Za srebreničku studiju slučaja su potrebni kratki zaključni komentari, koje će dopuniti dokazi o obostranom poricanju koje trenutno karakterizira spomen obilježje u Kravicama.

Srebrenička studija slučaja pokazuje i daje uvid u nekoliko dilema po pitanju obilježavanja sjećanja. Dvojnosti unutar grupa žrtava/preživjelih za koje se pretpostavljalo da su homogene su jasno pronađene u Srebrenici, gdje takozvane interesne strane nisu usvojile poruku centra ili gdje su je oni koji provode inicijativu obili prihvatiti to izravno izaziva sposobnost inicijative da riješi pitanje nekažnjivosti. Može se raspravljati i o samoj kategorizaciji žrtava, dok koristi (finansijske ili druge) za koje se smatra da ih određeni članovi grupa „žrtava“ stiču inicijativom dovode do nezadovoljstva među drugim članovima naoko iste grupe. Također, sve žrtve iz neke određene etničke grupe ne žele se uvijek baviti prošlošću na isti način. Ono što je srebrenička studija slučajeva pokazala ja da iako inicijativa za sjećanje može biti ukorijenjena u lokalnom nivou i implementirana kroz aktivizam organizacije žrtava, to ne dovodi nužno do sklada unutar grupe kojeg ta organizacija navodno predstavlja. Prosto pokoravanje lokalnim akterima i oslanjanje na lokalne inicijative je stoga dovedeno u pitanje, naročito pošto izaziva pretpostavku da će se ovo pokoravanje uvijek pokazati korisnim. U Srebrenici su nastale nove pritužbe kao izravna posljedica inicijative za sjećanje, predviđene ili nepredviđene, ali nisu u velikoj mjeri probile kulturu šutnje.

Također se čini da spomen obilježje u Srebrenici nije postiglo velik napredak u vezi sa nesuglasicama koje postoje među etničkim grupama, naročito u kontekstu etničke polarizacije kojoj su doprinijele same državne vlasti koje nisu uspjele iskoristiti potencijalni prostor koji bi otvorile takve inicijative za sjećanje kako bi premostile podjele. Ustvari se pokazalo, na mnoge načine, da je spomen obilježje simbol ili prikaz podjele i nedostatka koncenzusa o prošlosti među mnogim Bošnjacima i Srbima. Čini se da je ova stalna tenzija ustvari ukorijenila poricanje, šutnju i nekažnjivost i da možda sprječava i povratak izbjeglica.

Prethodne dileme o tome ko tačno može i ko bi trebao biti uključen u inicijative za sjećanje povezane su s dilemom o verziji prošlosti koju će inicijativa zastupati te, samim tim, o aktuelnoj ideologiju i kolektivnom sjećanju koje čine dio identiteta regije. Pojednostavljeno, širi kontekst podjele se ne može odvojiti od prošlosti te je stoga srebreničko spomen obilježje prisiljeno izravno se suočiti sa ovom situacijom. Pošto situaciju karakterizira nekažnjivost u pravnom smislu, kao i mnoge (i dalje) otvorene rane, mogućnost da srebrenička inicijativa ospori te nacionalne poteškoće se čini izuzetno ograničenom. Umjesto da se pokušaju osporiti ta dalekosežnija pitanja, postavlja se pitanje da li je bolje da se inicijative za sjećanje, poučene iskustvom Srebrenice, usmjere na drugačije – možda međuljudske – nivoe unutar postkonfliktnog društva. Ovo pitanje bi se trebalo dalje istražiti, uzimajući također u obzir različite ciljeve koje inicijativa za sjećanje može imati. Inicijativa u Srebrenici također pokazuje teško međudjelovanje obilježavanja sjećanja i drugih mehanizama, što se također mora dalje istražiti. Jasno je da pravna klasifikacija događaja kao genocida i suđenja pred MKSJ-em utječu na stajališta po pitanju inicijative u Srebrenici, često na negativan način koji se koristi kako bi se utvrdile etničke ideologije zasnovane ili na prihvatanju ili na poricanju genocida. Treba se ispitati potencijal koji inicijative za sjećanje imaju kako bi postigle suprotno i dopunile ili nadoknadile takve pravne klasifikacije.

Na kraju, studija slučaja u Srebrenici pokazuje potencijal za zloupotrebu obilježavanja sjećanja i prošlosti u svrhu daljnje podjele (kako barem tvrde suprotstavljene etničke grupe). Navodna jasna upotreba inicijativa u svrhe poricanja pokazuje potencijal koji inicijative za sjećanje imaju da još jednom održe nekažnjivost kroz kulturu šutnje i poricanje.

126 B92, 2010. godine, Bosnian Serbs commemorate war victims (Bosanski Srbi odali počast žrtvama rata, Dostupno na: <www.b92.net/eng/news/region-article.php?yyyy=2010&mm=07&dd=12&nav_id=68377> [Pristupljeno 17. maja 2011. godine]. 127 Helsinški komitet za ljudska prava, 2009. godine, Srebrenica: Transitional (in)justice (Srebrenica: Tranzicijska (ne)pravda). Helsinki Bulletin, Izdanje 34, str. 1-5.


Kao zaključak ovog kratkog poglavlja, može se naglasiti slučaj Kravica kao još jedan primjer za svaku od tih dilema i postojećih tenzija u sklopu obilježavanja sjećanja. U Kravici (općina Bratunac), nekoliko Srba (vojske i civila) je ubijeno kada su grad zauzele bošnjačke snage pod komandom Nasera Orića u januaru 1993. godine. Organizacije iz Republike Srpske smatraju da je ubijen znatno veći broj osoba nego što se to općenito smatra. Te organizacije i porodice žrtava su također zgrožene time što je MKSJ oslobodio Orića. Kako bi se obilježilo sjećanje na žrtve, podignut je spomenik u obliku krsta u sjećanje onih ubijenih u ratu 1992. i 1993. godine, kao i Srba koji su poginuli tokom Drugog svjetskog rata. Svakog januara se održava komemoracija u sjećanje tih žrtava. Nasuprot tome, mnogi Bošnjaci su ljuti zbog inicijative, ne samo zbog toga što Srbe smatraju počiniocima, već i zbog toga što spomenik obilježava sjećanje na srpske vojnike, a naročito zbog toga što je srpska vojska u Kravici ubila 1.000 Bošnjaka nakon pada Srebrenice.

Tenzije na toj lokaciji su porasle do maksimuma kada je srpska policija zabranila rodbini bošnjačkih žrtava da posjećuju lokaciju, tvrdeći da njihovo prisustvo predstavlja sigurnosni rizik te da ih lokalni Srbi nisu željeli tu. Predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, tvrdio je da je okupljanje rodbine „izravna provokacija“,128 tvrdeći kasnije:

„sve što se desilo u Srebrenici je vrhunac onoga što se na tom području desilo u prethodnim godinama. Muslimanski komandant Naser Orić sa svojim ljudima napao je srpska sela i ubio oko 3.500 Srba… Srebrenica je bila osveta za ono što se desilo u Kravici [i] desio se ratni zločin, ali ne genocid, jer žena i djeca nisu ubijani“.129

Inicijative za sjećanje u Srebrenici predstavljaju izravan izazov općoj pretpostavci da je obilježavanje sjećanja neizbježno pozitivno za rušenje kultura šutnje i nekažnjivosti. Bez obzira na mnoge pozitivne posljedice po određene grupe i pojedince po pitanju komemoracije i tugovanja, teško je odrediti posljedice izuzete iz širih podjela ili srodnih pritužbi. Kao što je pokazano, to nije pitanje samo etničke podjele već i podjela stvorenih unutar grupa „žrtava“ i/ili „preživjelih“.

3.2. Koncentracioni logor Omarska 3.2.1. Pozadina projekta

Omarska je stari rudnik željezne rude i postrojenje za obradu željezne rude u općini Prijedor koji je proizvodio tri miliona tona željeza svake godine u 1980-im.130 Ipak, od 1992. godine većina ljudi poznaje Omarsku kao bivši koncentracioni logor na sjeverozapadu BiH.

Prije rata, u Prijedoru je živjelo više od 52.000 osoba, uglavnom Bošnjaka. Kada su srpske snage preuzele kontrolu u aprilu 1992. godine, stanovnici su istjerani iz svojih domova, nesrpsko stanovništvo je zarobljeno, a hiljade ljudi je zatvoreno u koncentracione logore dok je veliki broj ljudi deportiran.131 Drugim riječima, sama okosnica muslimanskih i hrvatskih zajednica je uklonjena iz područja132 na osnovu toga što se Prijedor smatrao strateški bitnim. Srpske snage su uspostavile koridor između Srbije i Krajine u Hrvatskoj te su već od 1991. godine organizirale alternativnu upravu u prijedorskoj općini u kojoj su bili zastupljeni samo Srbi, sa gradonačelnikom Milomirom Stakićem na čelu.133

Čini se da je glavni cilj koncentracionih logora, uključujući i Omarsku, bilo uklanjanje nesrpskog rukovodstva. U tu svrhu su korišteni koncentracioni logori Omarska, Trnopolje i Keraterm. Dok je Trnopolje služilo kao polazište za masovne deportacije, uglavnom žena, djece i starijih osoba, Omarska i Keraterm su bila mjesta na kojima su se odvijala ubistva, mučenja i brutalna ispitivanja. Augusta 1992. godine, dvojica novinara, Ed Vulliamy (The Guardian) i Roy Gutman (Newsday), izvijestili su o logoru Omarska. Prisjećajući se priča o ubistvima, mučenjima, silovanjima i strašnim uslovima u logoru, njihove slike izgladnjelih muškaraca su postale sinonim za strahote koje su se vršile u BiH, privlačeći pažnju čitavog svijeta.134

U regiji Omarska (pored regije Bijeljina) je počelo etničko čišćenje u BiH.135 Za vrijeme posjete Eda Vulliamya i Roya Gutmana, srpske snage su tvrdile da je Omarska istražni centar za muškarce za koje se sumnja da su članovi bošnjačke 128 Radio Slobodna Evropa, 2008. godine, Police ban Srebrenica relatives from visiting massacre site (Policija zabranila rodbini srebreničkih žrtava da posjete mjesto masakra), Dostupno na: <www.rferl.org/content/Police_Ban_Srebrenica_Women_From_Massacre_Site/1183804.html> [Pristupljeno 18. maja 2011. godine]. 129 Oslobođenje, 2010. godine, Milorad Dodik za bečki Die Presse: Srebrenica je srpska osveta za Kravice, Dostupno na: <www.oslobodjenje.ba/index.php?id=7663> [Pristupljeno 18. maja 2011. godine]. 130 McCracken, P., 2007. godine, Cleansing the past in Omarska (Čišćenje prošlosti u Omarskoj). This Europe, Dostupno na: <www.thiseurope.com/node/211> [Pristupljeno 27. oktobra 2010. godine]. 131 Lewis, P., 1994. godine, Word for word/The Balkan war crimes-report; if there ever were a Nuremburg for the former Yugoslavia… (Riječ po riječ/Izvještaj o ratnim zločinima na Balkanu; ukoliko bi se ikada desio Nürnberg za bivšu Jugoslaviju...) New York Times Online, Dostupno na: <www.nytimes.com/1994/06/12/weekinreview/word-for-word-balkan-war-crimes-report-if-there-ever-were-nuremburg-for-former.html> [Pristupljeno 19. maja 2011. godine]. 132 Ibid. 133 Human Rights Watch. Background (Pozadinske informacije). Dostupno na: < http://www.hrw.org/reports/1997/bosnia/Bosnia-02.htm > [Pristupljeno 27. oktobra 2010. godine]. 134 Askin, K.D., 2003. godine, Omarska Camp, Bosnia (Logor Omarska, Bosna), American Bar Association (Američko udruženje pravnika). Dostupno na: <www.americanbar.org/publications/human_rights_magazine_home/irr_hr_winter03_omarskacampbosnia.html> [Pristupljeno 19. maja 2011. godine]. 135 Keulemans, C., 2007. godine, Omarska-Fifteen years on (Omarska-Petnaest godina kasnije), Bosnian Institute (Bosanski institut). Dostupno na: <www.bosnia.org.uk/news/news_body.cfm?newsid=2281> [Pristupljeno 19. maja 2011. godine].


neregularne armije. Okupljeni su ili uhapšeni, potom „provjereni“ kako bi se odredilo da li su borci ili civili.136 Srpske snage su kategorično poricale mučenja. Ipak, MKSJ je 2001. godine o logoru izjavio:

“Zatočenici su držani u nehumanim uslovima te je u logoru prevladavala atmosfera ekstremnog mentalnog i fizičkog nasilja. Zastrašivanje, iznude, premlaćivanje i mučenja su bile uobičajene prakse. Dolazak novih zatočenika, ispitivanja, vrijeme za obroke i korištenje toaleta pružalo je uvijek iznova priliku za zlostavljanje. Osobe su ulazile u logor te im je dopušteno da napadaju zatočenike nasumice i prema vlastitom nahođenju. Jedan svjedok je posvjedočio da se „tokom noći mogla čuti užasna vriska, jadikovanje i premlaćivanje iz skoro svih prostorija koje su služile kao koncentracioni logor Omarska“.”137

Izvještaji Eda Vulliamya i Roya Gutmana dovela su do toga da međunarodna zajednica izvrši pritisak na bosanske Srbe kako bi zatvorili logore, što su oni i uradili 6. avgusta 1992. godine. Nažalost, nisu namjeravali prekinuti nasilje, mučenje i ubijanja. Civili iz Prijedora i mnogih drugih gradova iz područja su istjerani u septembru i oktobru 1995. godine, kada se Željko „Arkan“ Ražnjatović pridružio lokalnim snagama u provođenju etničkog čišćenja.

Mjesto na kojem se nalazio logor sastojao se od hangara, upravne zgrade i tzv. „Bijele kuće“ i „Crvene kuće“.138 Sve te zgrade je 2004. godine kupio čelični gigant, ArcelorMittal, te je vađenje rude nastavljeno tiho. ArcelorMittal je kupio 51% rudnika Ljubija, dok je 49% i dalje u rukama Republike Srpske. Prema novinama iz BiH, vlasti Republike Srpske su stekle korist od učešća indijsko-britanskog preduzeća, uglavnom zbog toga što su dobile priliku prikriti genocid koji su počinili nad Bošnjacima i Hrvatima, naročito zbog toga što se procjenjuje da oko 1.700 tijela tek treba pronaći na području rudnika. U stvari, masovne grobnice su pronađene lokalno: samo dva kilometra od onoga što je danas ulaz u centralnu zgradu rudnika Omarska, 456 tijela je ekshumirano iz masovne grobnice Stari Kevljani; iz masovne grobnice Hrastova Glavica je ekshumirano 126 ljudskih tijela; iz masovne grobnice Redak je ekshumirano 74 tijela; a masovne grobnice Lisac, Pasinac i Jakarina Kosa sadržavale su 49, 54 i 373 tijela, navedenim redoslijedom.139

3.2.2. Inicijativa za sjećanje

U prvim godinama novog milenija, grupa preživjelih iz Omarske počela je posjećivati bivši koncentracioni logor. Ti isti preživjeli su 2004. godine započeli inicijativu za izgradnju memorijalnog centra u „Bijeloj kući“ kompleksa.140 Za obilježavanje sjećanja na mrtve i historijske zapise BiH, preživjeli su koristili niz peticija i pisama kojima su tražili od ArcelorMittala da sačuva prostorije u kojima su zatvorenici mučeni i ubijani. Prema riječima Udruženja preživjelih logoraša, jednog od potpisnika peticije, očuvanje „se ne tiče samo naše budućnosti, već i budućnosti Bosne, procesa pomirenja“.141 Dvije preostale peticije došle su od mreže bosanske dijaspore u Ujedinjenom kraljevstvu i fondacije preživjelih sa sjedištem u Holandiji, Optimisti 2004.142 Srcem do Mira i Izvor, dvije organizacije iz Prijedora, također su zaslužile da ih se spomene kao aktivne i ključne učesnike u borbi za spomen obilježje u Omarskoj.143

Preživjeli su imali dva konkretna zahtjeva: prvi, da se „Bijela kuća“ i prostor oko nje isključi iz vađenja rude i da se obilježi kao bivši prostor za egzekuciju; i drugi, da se zaustavi vađenje rude dok se ne ekshumiraju sve žrtve. Postavljanje spomen obilježja na tlo ArcelorMittala predstavljalo je značajnu dilemu za preduzeće, ne samo iz moralnih razloga već i zbog želje da ne zamjeri svojoj prvenstveno srpskoj radnoj snazi,144 ali, s druge strane, zbog rizika (uključujući i loš publicitet) da ne odobri preživjelima njihove zahtjeve. Iako se činilo da ArcelorMittal nije voljan baviti se pitanjima nastalim zbog historijske pozadine mjesta, pristao je na to da se započnu razgovori sa uključenim stranama. Na prvi pogled, ti su razgovori bili uspješni na prvom nivou u spajanju ljudi suprotstavljenih etničkih pozadina na stvaranju spomen obilježja.145

Neki od posmatrača su istakli da su ti razgovori dokaz da bi pravi spomen obilježje za logor Omarska prekinuo šutnju o prošlosti, stvorio čvrste temelje za pomirenje i poboljšao opće stanje svih zajednica u tom području. ArcelorMittal je zaposlio posrednika, bivšeg svećenika, Donalda Reevesa, koji ima godine iskustva u međuvjerskom pomirenju koje je 136 Vulliamy, E., 1992. godine, Shame of camp Omarska (Sramota logora Omarska), The Guardian Online. Dostupno na: <www.guardian.co.uk/world/1992/aug/07/warcrimes.edvulliamy/print, zadnje ažuriranje> [Pristupljeno 27. oktobra 2010. godine]. 137 Tužilac protiv Kvočke et al., Presuda sudskog vijeća, 2. novembar 2001. godine, Br. predmeta IT-98-30/1, stav 45. 138 Balkanska istraživačka regionalna mreža, 2010. godine, Omarska: a monument to savagery and resistance (Omarska: spomenik divljaštvu i otporu). Dostupno na: <www.bim.ba/en/230/10/29850/?tpl=30> [Pristupljeno 19. maja 2011. godine]. 139 Mulić, S., 2005. godine, Iron ore enriched with human bones (Željezna ruda obogaćena ljudskim kostima). BH Dani. Dostupno na: <www.ex-yupress.com/dani/dani114.html> [Pristupljeno 27. oktobra 2010. godine]. 140 Balkanska istraživačka regionalna mreža, 2010. godine, Omarska: a monument to savagery and resistance (Omarska: spomenik divljaštvu i otporu). Dostupno na: <www.bim.ba/en/230/10/29850/?tpl=30> [Pristupljeno 19. maja 2011. godine]. 141 Vulliamy, E., 2004. godine, New battle breaks out over Serb death camp (Izbila nova bitka oko srpskog logora smrti). The Guardian Online. Dostupno na: <http://www.guardian.co.uk/uk/2004/dec/02/balkans> [Pristupljeno 19. oktobra 2011. godine]. 142 Vulliamy, E., 2004. godine, Fresh battle over Serb death camp (Nova borba oko srpskog logora smrti). Bosnian Institute (Bosanski institut). Dostupno na: < www.bosnia.org.uk/bosrep/report_format.cfm?articleid=1141&reportid=166> [Pristupljeno 19. maja 2011. godine]. 143 Mulić, S., 2005. godine, Iron ore enriched with human bones (Željezna ruda obogaćena ljudskim kostima). BH Dani. Dostupno na: <www.ex-yupress.com/dani/dani114.html> [Pristupljeno 27. oktobra 2010. godine]. 144 Glasnogovornik Mittal Steela je naveo slijedeće: „Nalazimo se u teškoj situaciji. Područje većinski naseljavaju Srbi; to su ljudi s kojima trenutno imamo posla i ne želimo da uradimo nešto čime ćemo ih antagonizirati“ (citirano u novinama The Guardian). 145 Hawton, N., 2005. godine, Ex-foes make peace at Omarska (Bivši neprijatelji se pomirili u Omarskoj). Internet stranica BBC News. Dostupno na: <news.bbc.co.uk/2/hi/europe/4449996.stm> [Pristupljeno 27. oktobra 2010. godine].


stekao radom u regiji. Konstruktivan dijalog sa predstavnicima preživjelih i porodica nestalih osoba i unutar i izvan BiH je tako olakšan.146 Konačno je postignut dogovor prema kojem se ArcelorMittal obavezao na finansiranje izgradnje spomen obilježja, koje je nagoviješteno kao znak onoga što se može postići u BiH i kao dokaz „da smo u stanju ostaviti naše razlike po strani“.147 Međutim, 2006. godine, samo tri mjeseca nakon dogovora, planovi su stavljeni na čekanje na neodređen period pošto se ArcelorMittal povukao iz dogovora o finansiranju spomen obilježja, navodeći stalno lokalno suprotstavljanje njegovoj izgradnji.148 Gradonačelnik Prijedora odbio je podržati projekat pošto se bojao da će spomen obilježje potpaliti etničke tenzije u regiji.149 Prema riječima Edina Ramulića, ovo nije argument, pošto postoje srpski spomenici u regiji koji su također izvori tenzija, ali koji su ipak izgrađeni, a ljudi su nastavili sa svojim životima.150 Suprotstavljanje bošnjačke dijaspore je također predstavljalo poteškoću, naročito zbog podnošenja peticije u kojoj je oko 1.200 potpisnika pozvalo na alternativno upravljanje projektom spomen obilježja.151 Sama po sebi, peticija pokazuje nevjerovatne podjele između ideja preživjelih koji žive u regiji, u BiH, i preživjelih koji žive u inostranstvu.152 S druge strane je, prema riječima Edina Ramulića iz organizacije preživjelih Izvor, posredovanje Donalda Reevesa kroz njegovu organizaciju, „Soul of Europe“, za ideju imalo izgradnju multireligijskog centra na tlu Omarske. Preživjeli iz dijaspore to nisu smatrali ispravnim. Na samom kraju, kritičari su istakli nizak stepen konsultacija među različitim grupama i neslaganje među tim istim grupama o cilju i pristupu koji bi se trebao primijeniti za spomen obilježje kao daljnje uzroke propalih pregovora.153

3.2.3. Diskusija

Strahote Omarske su sada dobro dokumentirane, zahvaljujući velikim dijelom suđenju u predmetima pred MKSJ-em. Kao što smo ranije naveli, nekoliko predmeta je potvrdilo iznimnu brutalnost koja se svakodnevno provodila nad zatočenicima i sistematsko zlostavljanje zatvorenika, fizičko i psihičko, uslijed uslova u logorima. Suđenje i osuđivanje određenih pojedinaca za njihovu ulogu u Omarskoj je naravno također smanjilo pravnu nekažnjivost nekolicine onih koji su odgovorni za počinjene zločine. U vrijeme dogovora o izgradnji spomen obilježja iz kraja 2005. godine bilo je i puno razloga za slavlje. Tvrdilo se da su se po prvi put članovi bošnjačke i srpske etničke grupe, kao i Hrvati, sastali uz naznake da su bili uključeni mnogi mladi Srbi, vjerujući u potrebu da se izvrši pravda i da budu u stanju izgraditi budućnost u tom području.

Uprkos prihvatanju događaja koji su se desili u logoru, mjerodavnog utvrđivanja činjenica pred MKSJ-em i napretku učinjenom ka izgradnji spomen obilježja, šutnja i poricanje i dalje traju. Kulturu šutnje koja je bila prisutna od završetka rata očito su poticali zahtjevi preživjelih za izgradnju spomen obilježja, što je na kraju dovelo do prekida izgradnje. Ova šutnja i dalje postoji – pet godina nakon odluke da se ne izgradi spomen obilježje – na raznim nivoima i među raznim akterima i interesnim stranama na tom području.

Uzimajući, za početak, ArcelorMittal, očito je da je bilo drugih (ekonomskih) interesa koji su motivirali nevoljkost preduzeća da se u potpunosti upusti u ideju izgradnje spomen obilježja. Nakon što je prvo poricalo da zna za šta se logor upotrebljavao i za njegovu reputaciju tokom rata, preduzeće je kasnije napravilo mali ustupak tako što je pristalo na početak razgovora sa raznim stranama. Iako očito ne postoji sumnja po pitanju odgovornosti preduzeća za počinjene zločine, pitanje etike i prava preživjelih na istinu su marginalizirana. Čak i nakon što je kasnije pristalo da finansira izgradnju spomen obilježja, naglo odustajanje uz navođenje lokalnog suprotstavljanja je u velikoj suprotnosti sa retorikom od samo tri mjeseca ranije kada se govorilo o pomirenju i napretku. Razvoj događaja naglašava poteškoće s kojima se suočava strano učešće u procesu obilježavanja sjećanja, uključujući i dileme s kojima se suočava čak i kada samo želi učiniti pravu stvar.

Na drugom nivou, skoro potpuna šutnja općinskih, federalnih i državnih vlasti je izuzetno očita. Iako je teško uključiti se u smanjenje tenzija koje su se pojavile između grupa na toj lokaciji, vlasti nisu poduzele nikakve napore kako bi djelovale i prisilile ArcelorMittal da prekine sa vađenjem rude dok se ne završi ekshumacija i identifikacija tijela, kao na drugim 146 Head Groups, 2006. godine, Mittal Steel and the Omarska mine (Mittal Steel i rudnik Omarska). Dostupno na: <www.headgroups.com/hg/display/om/Mittal+Steel+and+the+Omarska+mine > [Pristupljeno 27. oktobra 2010. godine]. 147 Hawton, supra. 148 Hawton, N., 2006. godine, Bosnia war memorial plan halted (Prekinut plan za granju bosanskog spomenika žrtvama rata). Internet stranica BBC News. Dostupno na: < http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/4731646.stm> [Pristupljeno 27. oktobra 2010. godine]. 149 Arhiva International Justice Tribunea, 2006. godine, Mittal Steel suspends Omarska memorial over ethnic divisions (Mittal Steel obustavio gradnju spomenika u Omarskoj zbog etničkih podjela). Dostupno na: <www.rnw.nl/international-justice/article/mittal-steel-suspends-omarska-memorial-over-ethnic-divisions?quicktabs_1=0> [Pristupljeno 20. maja 2011. godine]. 150 Edin Ramulić, Intervju sa autorom, Izvor, mart 2011. godine. 151 Arhiva International Justice Tribunea, 2006. godine, Mittal Steel suspends Omarska memorial over ethnic divisions (Mittal Steel obustavio gradnju spomenika u Omarskoj zbog etničkih podjela). Dostupno na: <www.rnw.nl/international-justice/article/mittal-steel-suspends-omarska-memorial-over-ethnic-divisions?quicktabs_1=0> [Pristupljeno 20. maja 2011. godine]. 152 Međunarodna komisija za ljudska prava, 2006. godine. The Omarska model. A chance not to be missed (Model Omarske. Šansa koja se ne smije propustiti). Dostupno na: <www.rnw.nl/international-justice/article/mittal-steel-suspends-omarska-memorial-over-ethnic-divisions?quicktabs_1=0> [Pristupljeno 20. maja 2011. godine]. 153 Head Groups, 2007. godine, Overview (Pregled). Dostupno na: <www.headgroups.com/hg/display/om/Overview> [Pristupljeno 27. oktobra 2010. godine].


lokacijama. Ovo je očito velika greška vlasti. One posjeduju ovlasti da prekinu proizvodnju preduzeća dok se ne ekshumiraju ostaci svih žrtava i dok se ne obilježe sva mjesta na kojima su vršene egzekucije.154 Umjesto toga šute ili pronalaze neosnovane izgovore, dok se vađenje rude nastavlja i danas. Neko bi također mogao upitati zašto se do sada toliko malo koristio pravni sistem kako bi se pokušalo garantirati gore navedeno, barem tokom prijelaznog perioda.

Konačno, po pitanju šutnje kroz poricanje, spomen obilježje postavlja poznato pitanje etničkih interpretacija i razlika. Još jednom, uprkos predviđenih mjerodavnih presuda izrečenih pred MKSJ-em (Tribunalom koji je proglašen mehanizmom koji će stvoriti historijske zapise rata kako bi se stvorila osnova za pomirenje) poricanje se nastavlja. Navedeno je da su članovi srpske zajednice nezadovoljni mogućnošću postojanja spomen obilježja, navodeći da bi ono predstavljalo „provokaciju“.155 Nekoliko strana čak sumnja u autentičnost slika Fikreta Alića (čovjeka iza bodljikave žice sa slavnih slika Eda Vulliamya i Roya Gutmana iz 1992. godine), tvrdeći da su slike manipulirane.

Po pitanju slika, međutim, teško je međutim postaviti pitanje da li bi historija rudnika ikako privukla pažnju bez medijskih izvještaja Vulliamya i Gutmana te, potom, bez organizacija preživjelih, nekoliko NVO-ova i Federalne komisije za nestale osobe.156 Prema riječima Chrisa Keulemansa, „oni koji poriču, žele nastaviti sa svojim životom. Njima treba bolja ekonomija i više radnih mjesta. Oni koji se sjećaju, zahtijevaju da se zastane i zahtijevaju pomirenje.“157 Može se tvrditi da je ovo samo djelimično tačno u slučaju Omarske i BiH općenito. Iako ekonomski interesi igraju ulogu u razmiricama oko spomen obilježja (većinski srpska radna snaga), može se sa sigurnošću tvrditi da pitanja ekonomije i zaposlenja također služe tome da se prikriju temeljni etnički motivi koji stoje iza protivljenja takvim spomen obilježjima. Naravno, dalekosežniji socijalni i politički razvoj je ključan faktor u sprečavanju daljnjeg nasilja (mlađi srpski ispitanici citirani u tekstu iznad su uistinu govorili o toj potrebi, ali da je prvo potrebno spomen obilježje i pomirenje), ali se čini da se u Prijedoru veliki broj osoba iz svake od etničkih grupa želi sjećati svojih žrtava i zaboraviti žrtve „drugih“. Ovo negira gore izneseni navod, pošto svaka od etničkih grupa želi istovremeno nastaviti dalje sa životima i zastati.

U tom smislu, podizanje spomenploča i spomenika kojim se obilježava sjećanje na srpske žrtve (civile i vojsku) koje su poginule u regiji treba se zapamtiti.158 U stvari, u Omarskoj, koja se nalazi samo dvadeset metara od mjesta na kojem je Fikret Alić stajao na poznatoj fotografiji, sada stoji spomenik palim vojnicima Republike Srpske, dok ne postoji ni jedna jedina inicijativa za sjećanje na bošnjačke i hrvatske žrtve. Nasuprot tome, u Sanskom Mostu, samo nekoliko kilometara od Prijedora, možemo vidjeti suprotnu situaciju u većinski bošnjačkom gradu. Ovdje postoje spomen obilježja u znak sjećanja na Bošnjake i Hrvate, ali ne i za srpske žrtve. Jedina suptilna razlika je u tome da su spomenici u znak sjećanja na Srbe u Prijedoru i okružnim područjima također posvećena vojsci, dok su spomenici u znak sjećanja na Bošnjake i Hrvate isključivo posvećena civilnim žrtvama.159 Po tom pitanju, ne postoji bolji primjer podjele koja i dalje postoji u tom području.

Istraživanje u tom području pruža uvid u lokalnu želju preživjelih za postojanjem spomen obilježja, pored komemoracije. Dok je potonje očito jaka motivacija, napori u Omarskoj se mogu razmotriti iz perspektive drugog spomen obilježja podignutog u Kozarcu. Preživjeli tvrde da spomenik nije dovoljan pošto je izgrađen u većinski bošnjačkom gradu. Iako to može pomoći komemoraciji, činjenica da spomenik ne tjera Srbe da prihvate prošlost je za njih problematično.160 Očito je da se ovdje tvrdi da su spomen obilježja puno više od pukog sjećanja na prošlost i da bi trebala suočiti Druge sa njihovom prošlošću ili prošlošću njihovih etničkih sunarodnjaka. Ovaj cilj koji više služi preobrazbi se uvijek iznova ponavlja u ovom području, i eksplicitno i implicitno.

Ipak, dodatni ciljevi su određeni kako bi se opravdala stalna borba za spomen obilježje u Omarskoj. Navedeno je prihvatanje i priznanje patnje,161 indirektno ukazujući na to da su same presude MKSJ-a nedovoljne po ovom pitanju. Nadalje, pravo na istinu i garanciju neponavljanja zločina radi budućih generacija su jasne iz slijedećih izjava preživjelih: „…želimo da Srbi znaju za sve što se desilo. Na taj način možemo napredovati kao zajednice“ i „…bitno je da sjećanje na ono što se desilo u Omarskoj ne nestane. Mora postojati nešto kako bi se moglo reći „ovo se desilo i desilo se na ovom mjestu“. Mora postojati neko mjesto na koje možemo otići svake godine, koje možemo pokazati djeci i na koje možemo položiti cvijeće. Mora postojati nešto od čega buduće generacije mogu učiti, kako se ne bi ponovilo.“162

Uprkos tim molbama, od 2006. godine nije bilo velikog napretka u Omarskoj, iako su nedavni događaji nagovještavali promjene. Napravljena je internet peticija koja poziva različite stranke da podrže spomen obilježje, a broj interesnih strana se povećao i sada uključuje organizacije Kozarac i Prijedor ’92 zajedno sa umjetničkim projektom Milice Tomića iz 154 Mulić, supra. 155 Hawton, supra. 156 Mulić, supra. 157 Keulemans, supra. 158 McCracken, P., 2007. godine, Cleansing the past in Omarska (Čišćenje prošlosti u Omarskoj). This Europe. Dostupno na: <www.thiseurope.com/node/211> [Pristupljeno 27. oktobra 2010. godine]. 159 Edin Ramulić, Intervju sa autorom, Izvor, mart 2011. godine. 160 Satko Mujagić, Intervju sa autorom, mart 2011. godine. 161 McCracken, supra. 162 Vulliamy, supra, napomena 141.


Beograda, Četiri lica Omarske. Kako su te organizacije sada aktivne zajedno sa izvornim organizacijama, postignut je koncenzus o zajedničkim ciljevima te je uspostavljena komisija za izgradnju spomen obilježja. Planirana je javna konferencija, sa dodatnim ciljem sakupljanja sredstava, ali je održano samo nekoliko razgovora.163 Ipak je održana međunarodna konferencija u oktobru 2011. godine kako bi se obavijestila domaća i međunarodna javnost o inicijativi za sjećanje u Omarskoj i kako bi se razvila svijest o tom pitanju. Okruženje u kojem prevladava nekažnjivost, međutim, i dalje uveliko prijeti tim naporima koji se poduzimaju po pitanju obilježavanja sjećanja.

Dok se ne načini novi napredak, jedini pristup koji žrtve trenutno imaju Omarskoj je jednom godišnje na godišnjicu dana kada je koncentracioni logor zatvoren. Međutim, čak je i taj pristup očito ugrožen, jer postoje izvještaji da je u nekoliko navrata ljudima zabranjen ulaz.164 U nedostatku spomen obilježja, opstruiranje i prikrivanje je naravno mnogo lakše za izvesti.

3.2.5. Zaključni komentari

Kao što je to slučaj i sa prethodnom studijom slučaja o Srebrenici, inicijativa za sjećanje (ili njen izostanak) pruža zanimljiv uvid u dileme s kojima se suočavaju napori koji se čine po pitanju obilježavanja sjećanja. I u ovom slučaju, te dileme se većim dijelom odnose i doprinose kulturi šutnje i nekažnjivosti, često na negativan način. Postoje međutim određeni pozitivni elementi koji se mogu izvući iz svega toga.

Nakratko u prvi plan dolazi poznato pitanje podjele zasnovane na etničkoj pripadnosti. U velikoj mjeri ovo još jednom pokazuje dilemu po pitanju pokušaja obilježavanja sjećanja na prošlost u slučaju kada postoje oprečna kolektivna sjećanja ili tumačenja te prošlosti. U Omarskoj, uprkos određenom napretku načinjenom krajem 2005. godine, su u roku od nekoliko mjeseci tenzije koje su zasnovane na etničkoj pripadnosti uništile većinu pomirbene retorike koja je izgrađena. U ovom slučaju, očito pitanje koje se postavlja u Omarskoj je do kojeg obima inicijative za sjećanje posvećene jednoj grupi mogu steći podršku grupa koje im se tradicionalno protive. Kada se takve inicijative zasnivaju na nekoj vrsti implicitne negirajuće retorike ili mišljenju da je vlastita patnja bitnija, onda ne bi trebalo biti iznenađenje da se Drugi nevoljko uključuju. Možda je u mnogim pogledima, u kontekstu kao što je BiH, gdje se identiteti i dalje u velikoj mjeri zasnivaju na tumačenjima prošlostima i iskustvima iz prošlosti, ovo uistinu naivno očekivati. Rezultat toga je pitanje da li bi takve inicijative sjećanja trebale početi tako što će garantirati potrebe zabrinute grupe, prije nego što pokuša uključiti Druge. Vrijeme postaje od ključne važnosti. Međutim, treba ispitati do koje mjere je realistično očekivati potpunu uključenost u neku inicijativu za sjećanje.

Omarska veoma jasno pokazuje dileme i poteškoće s kojima se suočava uloga trećih osoba po pitanju njihove uključenosti, u odnosu na korisnu ulogu koju takvi akteri mogu odigrati. S jedne strane, početna nevoljkost ArcelorMittala i kasnija odluka da se povuče podrška spomen obilježju bili su ključni faktori u oblikovanju iskustva preživjelih i stalnih pitanja šutnje koja okružuju logor. Nasuprot tome, uloga ArcelorMittala u uspostavljanju procesa dijaloga i potencijalni značaj koji je finansiranje projekta moglo imati ne smije se zaboraviti. Isto tako se ne smije zaboraviti ni uloga stranih novinara čiji postupci su bili ključni za skretanje pažnje svijeta na strahote, naročito zbog toga što je poznata fotografija Fikreta Alića sama po sebi postala ne samo slavna, već je postala slika koja će zauvijek ostati u kolektivnom sjećanju onih koji se zanimaju za BiH. Sama po sebi, ova je slika svjedočenje patnje bošnjačkih muškaraca u Omarskoj (i dalje) i uistinu je de facto ili slučajna inicijativa za sjećanje. Uključenost trećih osoba je stoga složena i nikako nije jednostavna, ali se očito može usmjeriti tako da ima pozitivan utjecaj. Interesantna dinamika koja se međutim mora razmotriti je sukob koji je nastao između lokalnih Bošnjaka i Bošnjaka u dijaspori po pitanju predloženog oblika spomen obilježja. Takve tenzije pokazuju isto što i u Srebrenici, da se grupe ne bi trebale smatrati homogenima.

Činjenica da je slika Fikreta Alića, ili slučajna inicijativa za sjećanje, danas slavna slika ipak nije spriječila osporavanja elemenata iz srpskih zajednica. Iz ovoga se moraju izvući određena bitna pitanja u vezi sa kulturom šutnje u BiH i ulogom koju igra obilježavanje sjećanja. Kao prvo, osporavanje ove uveliko prihvaćene metanaracije sukoba jednaka je stalnom poricanju mnogih dijelova lokalnog stanovništva u vezi toga šta se desilo u Omarskoj i okolnom području uprkos tome što je MKSJ navodno mjerodavno utvrdio činjenice. Ovo pokazuje ne samo određena ograničenja MKSJ-a i inicijativa za sjećanje koje su ustrojene od vrha prema dnu, već ukazuje i na potencijalnu ulogu drugih mehanizama postkonfliktne pravde u širem smislu i možda lokalnih inicijativa za sjećanje u nekom obliku. Povezano s tim, poricanje činjenica utvrđenih u sudnici te doprinosa smanjenju nekažnjivosti kroz pravosuđe pokazuje da to samo po sebi nije dovoljno. Drugim riječima, postoji potreba za cjelovitijim pristupom borbi protiv „nekažnjivosti“ koji se zasniva na značaju prava na pravdu, kao i na pravima na istinu, reparacije i neponavljanje zločina. U vezi sa ovim potonjim pitanjem treba se osvrnuti na treće pitanje u vezi sa Omarskom. Preživjeli su redovno navodili potrebu ne samo za komemoracijom već i za spomen obilježjem kako bi se srpske zajednice natjeralo da se iskreno suoče sa prošlošću. Trenutno, međutim, niti Omarska niti druga spomen obilježja u području nisu uspjela provesti takvo razmišljanje u stvarnost. 163 Muzej savremene umetnosti, Beograd. Dostupno na: <www.msub.org.rs/en/izložba/one-day> [Pristupljeno 20. maja 2011. godine]. 164 Hadžović, E., 2001. Bosnia: visit to former detention camp highlights dispute (Bosna: posjeta bivšem kaznenom logoru naglašava razmirice). Balkan Insight. Dostupno na: <www.balkaninsight.com/en/article/a-visit-to-bosnia-s-former-camp-triggers-former-inmates-fears> [Pristupljeno 20. maja 2011. godine].


Kao što je navedeno ranije, vrijeme je također jedna od bitnih dilema i jedna od dilema koja veoma utječe na odnos između obilježavanja sjećanja i nekažnjivosti. Uistinu je upitno da li, ukoliko se inicijativa za sjećanje implementira prerano nakon sukoba, različite interesne strane možda ne bi bile u stanju osvrnuti se u potpunosti na sukob, a i inicijativa bi također mogla naštetiti već krhkom kontekstu. Nasuprot tome, ukoliko se djeluje prekasno to bi moglo umanjiti sposobnost inicijativa za sjećanje da se efikasno suprotstave utvrđenim identitetima. U Omarskoj je navedeno pitanje uključenosti mlađih generacija kako bi se pokazala prošlost i spriječilo ponovno ponavljanje zločina. Međutim, razborito bi bilo upitati da li će u slučaju kao što je Omarska, spomen obilježja koja se traže samo predstavljati faktor podjele u odsustvu međusobnog priznanja. Ovo pitanje dopire do same srži ciljeva obilježavanja sjećanja i onoga što se realno može očekivati od njega. Žrtvama i preživjelima bi se naravno trebalo dozvoliti da se sjećaju i da tuguju, ali prilikom ispitivanja doprinosa smanjenju nekažnjivosti i ciljeva koji više služe preobrazbi, potrebna je veća pažnja. Možda se prvo moraju odviti drugi procesi, ili se uistinu moraju razviti novi pristupi obilježavanju sjećanja, pošto studija slučaja Omarske nagovještava da trenutni pristup ne uspijeva na mnogim nivoima.

3.3. Stari most, Mostar 3.3.1. Pozadina projekta

Prvi srednjovjekovni most u Mostaru bio je drveni viseći most koji je bio nestabilan i krhak.165 Stari most u Mostaru su izgradile Osmanlije u 16. stoljeću i on je poznat po svom odvažnom luku na vrtoglavoj visini i svojoj progresivnoj metodi gradnje.166 Most je svjedok i simbol četiri stoljeća multietničkog života u BiH. Ne samo da je most stoljećima povezivao dva dijela grada, već je povezivao i hrišćane i muslimane, Zapad i Istok.167 Stoljećima je most oklijevao nepogodama, invazijama, ratovima, pa čak i zemljotresima.168 Međutim, 1990-ih je postao jedna od najpoznatijih žrtava rata.169

Dugo vremena su kuće u starom centru grada uništavane, uske ulice su pretvorene u ruine, ali je most opstajao. Lokalni građani su ga pokušali zaštiti automobilskim gumama te su izgradili provizorni krov od čeličnih ploča i tepiha. Zauzvrat je most djelovao kao zaštita onima koji su se usuđivali preći ga kako bi došli do jedinog izvora pitke vode.170 Mostar je pretrpio 18-mjesečnu opsadu, a prvi put ga je bombardirala Jugoslovenska narodna armija 3. aprila 1992. godine, koja je tokom narednih sedmica postepeno uspostavila kontrolu nad većim dijelom grada. Armiji Bosne i Hercegovine (ABiH) su se 8. aprila pridružili hercegovački Hrvati, sa Hrvatskim vijećem obrane (HVO) kao svojom vojnom formacijom. Te snage su zajedno napale Jugoslovensku narodnu armiju (JNA) te su 12. juna trupe JNA istjerane iz Mostara. Uprkos uništenju mnogih bitnih zgrada (uključujući i franjevački samostan, katoličku katedralu, biskupiju sa bibliotekom od 50.000 knjiga, Karađozbegovu džamiju, Roznamedži Ibrahim-efendije džamiju i dvanaest drugih džamija, kao i zgrade sekularnih institucija) most je ostao stajati. Ipak, uprkos tome što su zajedno istjerali JNA, izbile su borbe između ABiH-a i HVO-a, jer su se Hrvati očito nadali da će zauzeti grad tokom separatističke borbe između Bošnjaka i Hrvata.171 Hrvatska artiljerija je 9. novembra 1993. godine pogodila most sa okolnih brda i dovela do njegovog rušenja. Smatralo se da je čin i namjeran i da nosi proračunatu simboliku.172 Prema riječima hrvatskog generala kojeg se smatra odgovornim za granatiranje, „…to je bio „samo stari most“ i njegovo uništenje bi razdvojilo Hrvate i muslimane“.173

Sama suština mosta bilo je sastajanje i saradnja među zajednicama. Njegovo uništenje je trebalo doprinijeti podjeli zemlje,174 koja se trebala obaviti u kontekstu rastućeg gađenja prema građevini među mnogim Hrvatima koji su most doživljavali kao simbol jedinstva kojeg više ne žele podržavati. Mnogi su most počeli doživljavati kao osmanski spomenik, zbog čega se sve više počeo smatrati čisto bošnjačkim simbolom.175 Simbolizam njegovog uništenja je stoga jasan.

Velika simbolička vrijednost mosta je kratko nakon njegovog rušenja dovela do odluke da je obnova potrebna, što je bila odluka koju su propagirale Organizacija za obrazovanje, nauku i kulturu Ujedinjenih naroda (UNESCO), vlada BiH i 165 Dean, A. Old bridge area of the old city of Mostar – UNESCO World Heritage List (Područje starog mosta u starom dijelu grada Mostara – UNESCO-ov Popis mjesta svjetske baštine). VT Hawaii. Dostupno na: <www.vthawaii.com/EXTRA/Mostar/Mostar.html, zadnje ažuriranje> [Pristupljeno 17. septembra oktobra 2010. godine]. 166 Litos Online. The Old Bridge in Mostar: reconstruction of a symbol (Stari most u Mostaru: obnova simbola). Dostupno na: <www.litosonline.com/en/articles/en/80/old-bridge-mostar-reconstruction-symbol> [Pristupljeno 17. septembra 2011. godine]. 167 Ibid. 168 UNESCO, 2004. godine, Inauguration of the Mostar bridge (Inauguracija mostarskog mosta). Dostupno na: <portal.unesco.org/en/ev.php-URL_ID=21743&URL_DO=DO_TOPIC&URL_SECTION=201.html> [Pristupljeno 17. septembra 2010. godine]. 169 Rubin, A., 2006. godine, Rebuilt bridge becomes symbol of postwar healing (Obnovljeni most postaje simbol poslijeratnom zacjeljivanju rana). PBS: America Rebuilds II: return to ground zero (PBS: Amerika obnavlja II: povratak na nultu tačku). Dostupno na: <www.pbs.org/americarebuilds2/memorial/memorial_mostar.html> [Pristupljeno 17. septembra 2010. godine]. 170 Litos Online. The Old Bridge in Mostar: reconstruction of a symbol (Stari most u Mostaru: obnova simbola). Dostupno na: <www.litosonline.com/en/articles/en/80/old-bridge-mostar-reconstruction-symbol> [Pristupljeno 17. septembra 2011. godine]. 171 Dean, supra. 172 Rubin, supra. 173 Zimonjić, V.P., 2005. godine, Bombs found at memorial for Srebrenica genocide (Pronađene bombe na obilježavanju sjećanja na srebrenički genocid). The Independent Online. Dostupno na: <www.independent.co.uk/news/world/europe/bombs-found-at-memorial-for-srebrenica-genocide-497720.html> [Pristupljeno 18. maja 2011. godine]. 174 Rubin, supra. 175 Zimonjić, supra.


određeni lokalni inicijatori. Amir Pašić, arhitekta, bio je jedan od inicijatora. Prema Pašićevim riječima, „potreban je jedan veoma jak simbol, a most je vrhunski spomenik Bosne.“176 Njegov cilj je bio obnova građevine prema njenom originalnom nacrtu, korištenjem istih materijala i metoda koje su koristile i Osmanlije. U julu 1998. godine, UNESCO i Svjetska banka pružile su svoju podršku projektu. Finansiranje je dolazilo od Svjetske banke, Evropske banke i pet država – BiH, Hrvatske, Turske, Italije i Holandije. Uz to, međunarodne organizacije kao što su Aga Khan Trust for Culture iz Ženeve i World Monuments Fund iz New Yorka donirale su sredstva. Dodatni izvori sredstava bili su nezavisni donatori, univerziteti i stručne škole.

Obnova mosta je počela 2002. godine, nakon detaljnog istraživanja. Radnici su izvadili dio originalnog kamenja sa dna rijeke nakon uništenja mosta, a ostatak potiče iz istog kamenoloma koji su koristili i Osmanlije u 16. stoljeću.177 Ukupni troškovi projekta iznosili su oko 13 miliona US$.178

„Novi“ Stari most otvoren je 23. jula 2004. godine. Više od 2.000 osoba učestvovalo je u ceremoniji otvaranja, uključujući i predstavnike i Bošnjaka i Hrvata, kao i brojne šefove država. Ponovno otvaranje smatralo se simboličnim po pitanju zacjeljivanja podjela između dvije etničke grupe, a tadašnji visoki predstavnik, Lord Paddy Ashdown, izjavio je da „novi most dokazuje da nada pobjeđuje barbarstvo“. Sulejman Tihić, tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH, rekao je da je „obnova Starog mosta pobjeda za Bosnu i Hercegovinu, etnički suživot i toleranciju“.179 Jula 2005. godine, most je registriran na UNESCO-ovom Spisku mjesta Svjetske baštine.180

Uprkos retorici i hiperbolama o obnovi kao o simbolu pomirenja i suživota, multietnički grad Mostar je i dalje podijeljen, čak i danas. Mostar je glavni grad kantona u kojem živi miješano hrvatsko-bošnjačko stanovništvo. Postoje samo dva takva kantona, Hercegovačko-neretvanski i Srednjobosanski kanton. Tradicionalno je Mostar bio politički centar hercegovačkih Hrvata. Tako, dok Bošnjaci i Srbi imaju svoje političke centre koji su smješteni u gradovima u kojima čine jasnu većinu (Sarajevo i Banja Luka), Hrvati su pogođeni time što nemaju takav politički centar. Stoga, Hrvati smatraju Mostar svojom historijskom prijestolnicom. Mostar je, sve do danas, podijeljen po etničkim granicama: zapad je većinski hrvatski, dok većina Bošnjaka živi na istoku. Većina Srba napustila je grad tokom prve faze sukoba.

Nakon Washingtonskog sporazuma (koji je doveo do primirja između Hrvata i Bošnjaka), Mostar je stavljen pod Administraciju EU u Mostaru (EUAM) od 1994. do 1997. godine, koju je predvodio posebni zastupnik Evropskog parlamenta, Hans Koschnick. Općina Mostar je podijeljena na šest izbornih jedinica (tri Hrvatske i tri Bošnjačke) i centralnu zonu koja je obuhvatala bivšu prvu liniju kao i određene infrastrukturne objekte i zgrade središnje uprave. Pošto je općinama dozvoljeno da upravljaju vlastitim budžetom i da nezavisno traže kredite i pomoć za obnovu, općinska vijeća su dodatno ojačala i dobrovoljna saradnja se isključivo odvijala među općinama sa istom etničkom pozadinom. Središnja uprava je ostala nefunkcionalna. Stoga je Visoki predstavnik 2004. godine nametnuo novi statut grada Mostara uz ukidanje šest općina kao administrativnih jedinica, izbor jednog gradskog vijeća i uspostavljanje jedne jedinstvene gradske uprave. Posebna jedinica OHR-a, Provedbena jedinica za Mostar (MIU), je uspostavljena kao stručno savjetodavno tijelo sa širokim diskrecijskim ovlastima. Raspuštena je 2005. godine kada se zaključilo da je njen posao završen.

Mjere, međutim, nisu bile uspješne pošto su mnogi problemi ostali neriješeni. Vlasništvo i kontrola grada nad javnim komunalnim preduzećima i drugim državnim institucijama je i dalje podijeljeno po entitetskim linijama. Građani Mostara (oko 100.000) su i dalje suočeni sa podijeljenim institucijama na polju komunalnih usluga, kulture, sporta i rekreacije. U nekim drugim sektorima imaju upravne ustanove koje ostvaruju loše rezultate ili su nefunkcionalne. Ovo je moguće pošto je otpor uspostavljenih nacionalističkih političkih stranaka procesu reforme i dalje dovoljno jak da osigura ozbiljna kašnjenja i trenutke političke krize.181 Mostar, međutim, nije samo podijeljen u političkom i administrativnom smislu, čini se da su ljudi podijeljeni i fizički.

Prikladan primjer ove podjele je ulica poznata kao Bulevar. Ulica ide kroz čitav grad, dijeleći tako Mostar na zapadni, hrvatski, dio i istočni, bošnjački, dio. Prema riječima većine ispitanika u istraživanju, etničke grupe se rijetko miješaju, a ljudi se uglavnom drže „svoje“ strane Mostara.182 Ovo znači da postoje paralelne institucije, ali i kulturne i društvene 176 Rubin, supra. 177 Ibid. 178 Međunarodno udruženje za razvoj, 2007. godine, Reconstructing Bosnia and Herzegovina’s greatest symbol bridges ethnic divides (Rekonstrukcija najvećeg simbola Bosne i Hercegovine premošćuje etničke podjele). Dostupno na: <web.worldbank.org/WBSITE/EXTERNAL/EXTABOUTUS/IDA/0,,contentMDK:21280300~menuPK:4754051~pagePK:51236175~piPK:437394~theSitePK:73154,00.html> [Pristupljeno 17. septembra 2010. godine]. 179 Internet stranica BBC News, 2004. godine, Mostar bridge reopens with splash (Javno ponovno otvoren mostarski most. Dostupno na: <http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3919047.stm> [Pristupljeno 17. septembra 2010. godine]. 180 Međunarodno udruženje za razvoj, 2007. godine. Reconstructing Bosnia and Herzegovina’s greatest symbol bridges ethnic divides (Rekonstrukcija najvećeg simbola Bosne i Hercegovine premošćuje etničke podjele). Dostupno na: <web.worldbank.org/WBSITE/EXTERNAL/EXTABOUTUS/IDA/0,,contentMDK:21280300~menuPK:4754051~pagePK:51236175~piPK:437394~theSitePK:73154,00.html> [Pristupljeno 17. septembra 2010. godine]. 181 Vetters, L., 2007. godine. The power of administrative categories: emerging notions of citizenship in the divided city of Mostar (Moć administrativnih kategorija: nove ideje o državljanstvu u podijeljenom gradu Mostaru). Ethnopolitics, 6:2, str. 187-189. 182 Kristina Ćorić, Intervju sa autoricom, OKC Abrašević, mart 2011. godine.


strukture na obje strane, unutar istog grada. Nije bitno da li se zasnivaju na psihološkim strahovima,183 ili izljevima nasilja, kao na primjer, tokom fudbalskih utakmica, podjele i dalje postoje. Komentirajući potonje, Kristina Ćorić je prepričala da kada se takve utakmice igraju između dva kluba iz Mostara, Veleža (većinski bošnjačkog kluba) i Zrinjskog (većinski hrvatskog kluba), situacija predstavlja mikrokosmos bolesti šireg društva. Tenzije i fizičko nasilje je vidljivo i ispoljava se184 toliko redovno u tim prilikama da je teško zaključiti išta drugo nego da nasilje nije ni u kojem slučaju nasumično.

Druga dva primjera ove podjele zaslužuju kratko spominjanje. Prvi primjer tiče se dva „državna“ pozorišta u gradu – jednog bošnjačkog, jednog hrvatskog. Ta pozorišta djeluju sasvim nezavisno jedno od drugog, uprkos tome što se suočavaju sa istim problemima sa finansiranjem koje dolazi od lokalnih administracija. Umjesto da premoste razlike i da sarađuju, svako od pozorišta održava podjelu.185 Kao drugo, podijeljeni školski sistem u Mostaru je naročito obeshrabrujući. Sistem je ujedinjen na administrativnom nivou u februaru 2004. godine te su u septembru iste godine, bošnjački i hrvatski učenici počeli zajedno pohađati školu. Dvije bivše škole su stoga postale jedna administrativno ujedinjena škola na veliko zadovoljstvo inicijatora. Međutim, predavanja za sve predmete se i danas odvija odvojeno, podijeljeno na isti način kao i ostatak grada. U praksi ovo znači da je ponovno ujedinjenje kontradiktorno zadržalo odvojene državne planove i programe za učenike dvije etničke grupe, očuvavši tako etničku segregaciju kroz ujedinjenje.186 Činjenica da je škola međunarodna inicijativa pokazuje kako treće strane mogu pogrešno protumačiti situaciju i, što je još gore, nikada ne ispraviti greške koje se načine.

3.3.2. Inicijative za sjećanje

U skladu sa institucionalnom i fizičkom podjelom grada, sjećanje u Mostaru je podijeljeno. Prevladava nedostatak razgovora o prošlosti i šutnja koja iz toga proizilazi, što možda najbolje pokazuju odvojena pozorišta. Ne postoji zajednička inicijativa za sjećanje na sve žrtve rata, jer svaka grupa održava vlastite komemorativne ceremonije, ima svoje spomenike i samim tim i, samim tim, kolektivna sjećanja. Postojanje „višestrukih istina“ u Mostaru ne razlikuje su u odnosu na ostatak države i već objašnjene primjere. Bošnjaci, baš kao i Hrvati, imaju vlastite priče o tome šta se desilo tokom rata, uz nedovoljno razvijenu fleksibilnost za različite perspektive i patnju drugih. Mjesto na kojem se nalazi most, u ovom kontekstu, je veoma dvosmisleno, naročito ako se uzme u obzir njegova pretpostavljena simbolična vrijednost.

Da se osvrnemo na trenutak općenito na pitanje kulture sjećanja Mostara, primjer inicijative za sjećanje koja obilježava sjećanje na samo jednu etničku grupu je ogromni krst koji je izgrađen na brdu Hum u Mostaru. Dominantna odlika pejsaža nalazi se na hrvatskoj strani grada, ali je najvidljivija sa istočne, bošnjačke, strane grada (najviše noću kada je u potpunosti osvijetljen). Ova potonja tačka nije samo geografska odlika. Krst obilježava sjećanje na Hrvate koji su ubijeni u regiji i predstavlja jasnu demonstraciju vjerske podjele (katolici-muslimani) između grupa.187 Iz očitih razloga, mnogi Bošnjaci krst smatraju namjernom uvredom na račun njihove patnje, a ne spomen obilježjem, te smatraju da je to simbol hrvatske pobjede za Mostar.188 Dok je njegov položaj očito provokacija prema riječima Bošnjaka, neki također tvrde da je posvećen borcima HVO-a koji su također ubijali bošnjačke civile te da je to uvreda prema tim žrtvama.

Mora se skrenuti pažnja na nekoliko dodatnih pitanja koja opsjedaju Mostar i koja se jasno iskazuju u inicijativi. Postavljanje krsta na brdo Hum uistinu ima dodatni značaj. Sa ove su lokacije hrvatske snage započele svoj napad na Mostar tokom rata i sa te lokacije su uništene mnoge muslimanske zajednice. Suptilni nagovještaj pobjede, dominacije i vlasti koju krst pobuđuje dok se nadvija, velik, nad gradom je teško ignorirati. Ne može se zanemariti ni centralna uloga religije. To se može ustanoviti kada se razmotri odbijanje nekadašnjeg rimokatoličkog biskupa Mostara, Ratka Perića, da prisustvuje otvaranju novog mosta. Za mnoge je njegovo odbijanje i neskriveni prezir prema mostu poslao „jaku odbijajuću poruku njegovoj velikoj zajednici“ po pitanju simbolike mira i tolerancije koju most nosi.189 Ono što je možda i bitnije je da je Perić optužen za predvođenje dijaceze „koja je za cilj imala proizvoljni prikaz trijumfalizma i dominacije“190 mostarskih muslimana, koja je dijelom bila potkrijepljena idejom da je most muslimanski simbol te da, stoga, katolici zaslužuju vlastiti simbol. Komentirajući te potpirujuće podjele i pozivajući se posebno na krst, izvještaj Međunarodne krizne grupe (ICG) iz 2003. godine navodi da:

183 Ibid. 184 Ibid. 185 Sunje, A., 2010. godine. Rebuilding cultural bridges takes time in divided Mostar (Za izgradnju kulturoloških mostova treba vremena u podijeljenom Mostaru). Balkan Insight. Dostupno na: <www.balkaninsight.com/en/article/rebuilding-cultural-bridges-takes-time-in-divided-mostar> [Pristupljeno 24. maja 2011. godine]. 186 Hromadžić, A., 2008. godine. Discourses of integration and practices of reunification at the Mostar Gymnasium, Bosnia and Herzegovina (Diskursi o integraciji i praksama ponovnog ujedinjenja na Gimnaziji Mostar, Bosna i Hercegovina). Comparative Education Review, 52:4, str. 549. 187 Balkan Insight, 2008. godine. Bosnia Serbs to erect Sarajevo cross (Bosanski Srbi podižu krstu u Sarajevu). Dostupno na: <www.balkaninsight.com/en/article/bosnia-serbs-to-erect-sarajevo-cross> [Pristupljeno 24. maja 2011. godine]. 188 Nemana, V., 2010. godine. War victim’s tour (Obilazak sa žrtvom rata). Big World. Dostupno na: <www.bigworldmagazine.com/war-victims-tour> [Pristupljeno 24. maja 2011. godine]. 189 Traynor, I., 2004. godine. Keep the hate alive (Održavanje mržnje na životu). The Guardian Online. Dostupno na: <http://www.guardian.co.uk/world/2004/jul/29/worlddispatch.iantraynor> [Pristupljeno 21. oktobra 2011. godine]. 190 Ibid.


„Vođe lokalnih vjerskih zajednica, umjesto da propovijedaju pomirenje i međusobno uvažavanje, zapravo pothranjuju netrpeljivost dviju najvećih zajednica. Ponekad se dešava da svećenici pokreću javne rasprave i postavljaju zahtjeve koje svjetovni političari potom, kao po obavezi, ponavljaju i promoviraju. Malo je interkonfesionalnog dijaloga u gradu, a projekti obnove ili izgradnje religijskih objekata nerijetko se koriste kako bi se razbuktale nacionalne strasti na jednoj ili drugoj obali Neretve.”191

Utjecaj vjerskih vođa na onu vrstu inicijativa za sjećanje koje su zabilježene ovdje je okarakteriziran u istom izvještaju ICG-a kao „prijeteći“, ili zlonamjeran, osvetoljubiv. Prema riječima jednog od ispitanika iz izvještaja, „Na kraju će sve ovisiti o stajalištima crkve i džamije.“192

Pored navodne vrijednosti mosta, jedino spomen obilježje u Mostaru koje predstavlja i hrvatske i bošnjačke žrtve je spomenik vojnicima ubijenim tokom Drugog svjetskog rata. Spomenik se nalazi u zapadnom, hrvatskom, dijelu Mostara. Nažalost, i on je postao meta zloupotrebe i netolerancije. Dijelovi spomenika na kojem su ugravirana imena vojnika su uništeni, a grafiti su ispisani po spomeniku. Uveliko se pretpostavlja da je za vandalizam odgovorna hrvatska omladina, što navodno potvrđuje crtanje velikih svastika na spomeniku.193 Očito odbijanje zajedništva i jedinstva te istovremeno divljenje hrvatskoj saradnji sa Nijemcima tokom 1940-ih je predočeno kako bi se objasnila upotreba nacional-socijalističkih simbola. Takvi dokazi se također pojavljuju kada se treba potvrditi stalna isticanje i aktuelnost Drugog svjetskog rata ne samo u kolektivnom sjećanju, već i u oblikovanju identiteta. Mitske povijesti194 o nekadašnjoj veličini, kombinirane sa nemogućnošću rješavanja prošlosti iz 1940-ih i brkanjem činjenica iz ovog perioda i nedavnih ratova pogoduju ovakvom stanju. U ovom slučaju je neuspjeh suočavanja sa jednim periodom nasilja proizveo posljedice po novija sjećanja.

Treba napomenuti još jednu stvar po pitanju uništavanja inicijativa za sjećanje. Drugi spomenici u gradu – i bošnjački i hrvatski – su također iscrtani uvredljivim tekstovima i simbolima. Zajednice su tu situaciju opisale kao „rat grafita“.195 Takve radnje ne samo da pokazuju stalne podjele među zajednicama, već savršeno prikazuju i središnje mjesto inicijativa za sjećanje kao meta i mjesta za ispoljavanje takvih podjela.

U ovom kontekstu pomirbena retorika Starog mosta nema velik značaj. Čini se da most uistinu ne spaja građane Mostara niti premošćuje jaz u duhu pomirenja. Ne čini se čak ni da je most drastično utjecao na jednostavni suživot dvije zajednice, iako se mora upozoriti na preopćenito donošenje zaključaka na osnovu izrazito vidljivih činova netolerancije dokumentiranih ovdje. Barem dio objašnjenja leži u mišljenju da ne smatraju svi stanovnici Mostara most kao svoje vlasništvo, što potiče njegova lokacija u istočnom, bošnjačkom, dijelu grada te tvrdnje – često utjecajnih članova zajednice – da je most muslimanska građevina. Naravno da kamen koji se nalazi sa strane mosta na kojem piše „Ne zaboravimo '93“ i druga ploča koja se nalazi ispod mosta, koje podsjećaju na to da su hrvatske snage uništile most, nikako ne opovrgavaju te tvrdnje. Iako se uveliko pretpostavlja i prihvata da su hrvatske snage uništile most, značajan broj hrvatskog stanovništva vjeruje da činjenice još uvijek nisu mjerodavno utvrđene pošto je predmet bivšeg generala Praljka i dalje pred MKSJ-em.

Iako most ne ispunjava obećanje po pitanju simbolizma i pomirenja, ipak doprinosi razvoju Mostara u vidu turizma, polako vraćajući turiste u grad.196 Slično tome, Muzej Hercegovine je ustanova koja se nalazi na jednoj od dvije strane mosta, koja predstavlja povijest regiona, Mostara i mosta. Period između 1992. i 1995. godine, međutim, nije uključen te se ne nude nikakve informacije o uništenju mosta. Pored muzeja radnja koja je u privatnom vlasništvu prodaje suvenire, uglavnom o ratu, dok se na drugoj strani mosta nalazi mala galerija fotografija koja prikazuje živote običnih ljudi tokom i nakon rata. Čini se da je značaj tih inicijativa izuzetno mali, jer ne pruža prostor za multietničku perspektivu, niti pokušava pomoći razriješiti pitanja u vezi sa ratom i njegovim posljedicama koje dovode do dijametralnih stavova.

Most, kao spomenik prošlih događaja, nema ulogu pokretača za započinjanje razgovora o prošlosti. Jedna grupa ga prihvata dok ga druga odbacuje. Te grupe su fizički i emocionalno podijeljene i nemaju nikakav zajednički način suočavanja sa historijskim nepravdama. Obje grupe sebe smatraju glavnim žrtvama rata. Nema daljnjih razgovora o proteklim događajima. Iako je most trebao biti inicijativa za sjećanje koja bi prekinula šutnju o prošlosti i potakla toleranciju, to se još nije desilo.

191 Međunarodna krizna grupa, 2003. godine. Building Bridges in Mostar (Izgradnja mostova u Mostaru). Europe Report N°15020, novembar 2003. godine. 192 Ibid, fusnota 19. 193 Kristina Ćorić, Intervju sa autoricom, OKC Abrašević, mart 2011. godine. 194 Malkki, L. H., 1995. godine. Purity and Exile: Violence, Memory and National Cosmology Among Hutu Refugees in Tanzania (Nevinost i egzil: Nasilje, sjećanja i nacionalna kosmologija među Hutu izbjeglicama u Tanzaniji). London and Chicago: University of Chicago Press. 195 Depo Portal, 2011. godine. (Anti)fašistička prepucavanja: rat grafitima u Mostaru. Dostupno na: <depo.ba/hronika/rat-grafitima-u-mostaru > [Pristupljeno 24. maja 2011. godine]. 196 Sunje, supra.


3.3.3. Diskusija

Čini se da most i grad Mostar općenito potvrđuju možda i najbitnije aspekte debate po pitanju obilježavanja sjećanja i tranzicijske pravde. O ovome se uglavnom pričalo ili daljnja diskusija skoro i nije potrebna. Međutim, neke od tačaka su naročito vrijedne napomene.

Uzimajući u obzir prvo veliku simboličku vrijednost koja se pripisuje mostu, mogu se vidjeti brojne implicitne opasnosti u inicijativama za sjećanje kada se one posmatraju kao pokretači za suočavanje sa prošlošću. Kada se simbolizam dvije civilizacije koje spaja fizička struktura i naknadni poticaj koji to stvara, naročito među međunarodnim akterima, uporedi sa trenutnim stanjem, to mora dovesti do pitanja o samoj logici koja stoji iza inicijativa za sjećanje ove vrste za koje se pretpostavlja da će dovesti do pomirenja. Ukratko, pretpostavke i osude onoga što se čini potrebnim nisu dovoljne kada se govori o pomirbenom potencijalu tako velikih inicijativa. Čini se da je most, umjesto da postane simbol takvog oblika napretka, pripisan muslimanskoj zajednici i iskorišten da se utvrde podjele, prvenstveno zbog toga što su originalnu građevinu izgradile Osmanlije. Primjer mosta tako pokazuje da međunarodna pažnja (i sredstva) te retorika pomirenja nisu dovoljni kako bi se prekinula kultura šutnje i nekažnjivosti koja ima duboke, nerazriješene korijene i temeljne uzroke koji postoje i danas na druge načine. U ovom slučaju, širi socijalni i politički faktori te politika identiteta koji su osnova podjela zahtijevaju sveobuhvatnije napore.

Uloga religije i karizmatičnih ili istaknutih vođa u zajednici je također istaknuta po pitanju Mostara. Religiju su neki od osoba koje su davale komentare istakli kao izvornu silu koja potiče netoleranciju u gradu, naročito kada se inicijative za sjećanje prilagođavaju tako da provode jednostranu, po svemu sudeći pobožnu retoriku na štetu druge strane. Na drugim mjestima širom svijeta postoje dokazi o inicijativama za sjećanje koje političke vođe prisvajaju kako bi podržale određenu verziju prošlosti te kako bi ozakonili prisvajanje moći. U Mostaru, dokazi ukazuju na to da su određeni vjerski predstavnici, kao i političari, barem u prošlosti, iskorištavali navodnu nevinost religije kroz inicijative za sjećanje kako bi tako uspostavili vladavinu nad gradom. Čini se da malo šta po pitanju krsta na brdu Hum (njegova veličina, lokacija, osvjetljenje tokom noći, opravdanje) pobija ovakav zaključak. Opasnost od takvog oblika prisvajanja i zloupotrebe inicijativa za sjećanje može se vidjeti u Mostaru i to će na kraju ovjekovječiti nekažnjivost po pitanju prošlosti.

Zaključni komentar o nekim tačkama koje vrijedi istaći se opet tiče uloge vanjskih aktera. Kao i slučaju već obrađenih primjera, čak ni najbolje namjere nisu dovoljne kako bi se osiguralo da inicijative za sjećanje uspješno počnu rušiti kulture šutnje. Iako su finansiranje i podrška međunarodne zajednice nesumnjivo bili ključni za obnovu mosta, treba ispitati da li su napori mogli biti usmjereni u drugom smjeru kako bi se načinio veći napredak prema ciljevima pomirenja, mira, tolerancije i jedinstva za koje se tvrdilo da ih je most u stanju ostvariti. Ono što je možda pozitivnije je činjenica da su ipak postojale određene naznake da je bitno da MKSJ utvrdi činjenice o događajima u Mostaru, pošto se činilo da pripadnici hrvatske zajednice čekaju mjerodavnu potvrdu Tribunala da su hrvatske snage uzrokovale uništenje mosta. Ostaje, međutim, pitanje da li će formalna presuda dovesti do prihvatanja ili će pak razljutiti Hrvate i stoga dodatno podijeliti zajednicu. Treba se prisjetiti situacije u Srebrenici.

Daljnji napori da se ujedini stanovništvo Mostara dodatno usmjeravaju diskusiju o studiji slučaja. Bronzana statua kulturološke ikone, Bruce Leeja, je 2005. godine postavljena u gradu te je trebala biti simbol pomirenja. Prema riječima jednog od inicijatora, Veselina Gatala, Bruce Lee je bio heroj svih tinejdžera na Balkanu, bez obzira na njihovu etničku pripadnost. Ljubav koji stanovnici Mostara gaje prema Bruce Leeju trebala ih je podsjetiti da, uprkos njihovim razlikama, imaju mnogo toga zajedničkog, od čega je jedna stvar divljenje prema ovoj ikoni. Bruce Lee je također trebao utjeloviti pravdu, vještinu i poštenje, stvari koje su Mostaru veoma nedostajale.197 Nažalost, statua je imala slab utjecaj na podjelu različitih etničkih grupa, a nije izazvala ni preispitivanje kulture sjećanja, prekida šutnje i suočavanja s prošlošću među etničkim grupama. U Mostaru se ipak provode i druge inicijative, uključujući i inicijativu lokalnog Omladinskog kulturnog centra Abrašević (OKC Abrašević), koji pokušava stvoriti mjesto na kojem će se sastajati mladi koji se ne žele dijeliti po etničkoj pripadnosti i religiji. Centar koji datira od 1926. godine kada je umjetnicima bio potreban prostor za razvoj svog rada198 je od 2003. godine lociran na bulevaru koji je nekada bio prva linija između bošnjačkih i hrvatskih snaga. Njegove aktivnosti imaju za cilj da otkriju sebične političke interese „privilegiranih elita koje tvrde da štite vitalne nacionalne interese svoje etničke grupe“ tako što održavaju podjele u Mostaru. Abrašević je barem omogućio mladima da se sastanu kako bi razmijenili stajališta i ideje, kao i da bi se samo družili.199 Kada se sagleda zajedno sa dokazima koji su predstavljeni ranije o tome da su mladi odgovorni za vandalizam i korištenje nacional-socijalističkih simbola, potreba da inicijative za sjećanje uključe mlađe generacije čini se jasnom.

Još jedna inicijativa koju vrijedi spomenuti, koja naglašava korištenje inicijativa koje uključuju veći stepen dinamike od većine statičkih projekata koji trenutno postoje u Mostaru (most, krst, spomenici, statue) i za koje se čini da nisu imale 197 The Guardian Online, 2005. godine. In brief: Bruce Lee comes to Bosnia (Ukratko: Bruce Lee dolazi u Bosnu). Dostupno na: <www.guardian.co.uk/film/2005/nov/29/news1/print> [Pristupljeno 26. oktobra 2010. godine]. 198 Kristina Ćorić, Intervju sa autoricom, OKC Abrašević, mart 2011. godine. 199 Sunje, supra.


puno pozitivnog efekta. Umjetnička grupa „Abart“ koja nezavisno radi u sklopu OKC-a Abrašević, započela je projekat pod nazivom, „(Re)collecting Mostar“. Rad je opisan na slijedeći način:

„Na osnovu modela otvorene platforme, Abart se fokusira prvenstveno na istraživačke projekte i implementaciju umjetničkih intervencija u kontekstu Mostara… Kao politički aktivni i angažirani subjekti, uzimamo situaciju Mostara i njegovu polarizaciju kao početnu tačku za pokretanje diskusije o podjelama i uzrocima podjela. Mi nismo samo zainteresirani za vjerske i etničko-nacionalističke podjele, već više za posmatranje načina na koje urbane podjele utječu na javne prostore i svakodnevnicu.“200

Kroz implementiranje umjetničkih strategija kako bio se uspostavio „kontaktni vokabular“ između podijeljenih zajednica Abart namjerava „razviti savremeniji pristup kulturi“, prije svega pristup koji može odgovoriti na zahtjeve mlađe publike tako što će primijeniti inovativne metode. Grupa vjeruje da je ključno za Mostar da se pozabavi pitanjem javnog sjećanja „kako bi se stvorila tačnija slika savremenog urbanog stanja i postkonfliktnog identiteta“ grada. Javno sjećanje i njegova povezanost sa podjelom prošlosti bit će ključno za ovaj cilj. Glavni problem koji se mora riješiti je činjenica da je u Mostaru ovakvo viđenje javnog prostora zanemareno i da ne postoji jasna strategija koja je usmjerena na rješavanje problema. Prikupljanje i ponovno tumačenje javnog sjećanja je određeno kao način za stvaranje nove perspektive o tome „kako ideologije djeluju u svakodnevnom životu“ i za stvaranje foruma za pregovaranje o zajedničkoj historiji. Krajnji cilj je da se naglasi postojanje zajedničke historije koja prevazilazi ideološke i nacionalističke prepreke. Prikupljeni podaci će se organizirati u arhive dostupne svim građanima.201

Pristup i ciljevi su očito ambiciozni, ali su možda upravo ono što gradu poput Mostara treba. Nakon dovoljno vremena za komemoraciju, tugovanje i sjećanje na prošlost te nakon što se vidjelo da je većina tog procesa ili prisvojena ili da dodatno jača podjele, novi pristup sjećanju je nužno potreban. Treba vršiti nadzor ovog svježeg pristupa, naročito zato što će ponuditi potpuno novu, dinamičnu, inicijativu u odnosu na prethodno viđene statične poduhvate i zato što će biti usmjeren na mlađe generacije. Interesantan aspekt ove uporedbe sa mostom, ukoliko inicijativa ostari ikakav uspjeh, bila bi činjenica da inicijativa pronalazi opravdanje i ciljeve za djelovanje u istim područjima koja su promovirana i kada se obnavljao most.

3.3.4. Zaključni komentari

U analizi prethodnih studija slučajeva raspravljalo se o ideji da u nekim kontekstima inicijative za sjećanje mogu imati jako malo utjecaja na kulturu šutnje te čak nanijeti štetu postkonfliktnim društvima i društvima u tranziciji. Čini se da studija slučaja Mostara dodatno podupire taj argument. Također daje dodatni značaj osporavanju pretpostavke da je obilježavanje sjećanja nužno dobra stvar.

Analiza projekta uistinu pokazuje da će se, u slučajevima kada su institucionalne i političke promjene razvijene u skladu sa granicama podjele, obilježavanje sjećanja u najboljem slučaju suočiti sa poteškoćama pri pokušaju iznošenja iskrenog ispitivanja prošlosti, dok će ga u najgorem slučaju podijeljene strane vidljivo prisvojiti. U ovom slučaju, inicijativa za sjećanje može imati jak utjecaj, u negativnom smislu, na jačanje identiteta koji produžuju kulturu šutnje. Onda dođu do izražaja dileme po pitanju politiziranja i koga inicijativa zastupa. Nadalje, utjecaj određenih interesnih strana je očit, ukazujući na to da osobe koje uživaju status u određenoj zajednici imaju sposobnost da na mnoge načine definiraju uspjeh ili neuspjeh inicijativa kao poštenih i iskrenih napora da se riješe pitanja prošlosti. Kada te interesne strane postanu inicijatori, onda će vrijednost inicijativa za sjećanje po pitanju bavljenja kulturama šutnje značajno opasti.

Pored toga što su poruku promovirale druge inicijative, most je u suštini težio postizanju pozitivnog skupa ciljeva koji su za cilj imali ublaživanje podjele u Mostaru. Ipak, većina arogantne retorike koja se mogla čuti tokom ceremonije otvaranja i prije toga, kada se uporedi sa prevladavajućom situacijom, povlači pitanja u vezi sa ciljevima inicijativa za sjećanje. Treba se ispitati da li se tako plemeniti ciljevi kao što su pomirenje i jedinstvo mogu postići takvim inicijativama, pošto očito ni most čiji simbolizam je bio uveliko priznat nije bio u stanju uvesti veću toleranciju među zajednicama. Pošto je prihvaćeno da je Mostar nekada bio mjesto u kojem je vladala kohezija i saradnja među zajednicama, koje je potom uništio rat, potrebna su pažljivija ispitivanja uzroka prekida tih veza prije nego se iznesu krupni ciljevi (ovo važi za Mostar i za druga mjesta). Ustvari, jedno od pitanja koje je pokrenuto u tekstu iznad je neuspjeh da se riješe pitanja Drugog svjetskog rata te naknadni pokušaji da se riješi novije nasilje. Pošto je ostao nerazriješen, primjer Mostara pokazuje da će kulture šutnje i nekažnjivosti vremenom opet isplivati na površinu.

Uz gore navedeni tekst ipak treba dodati mali dodatni komentar. Naime, kroz historiju Mostara, uništenje mosta te trenutno stanje, snaga simbolizma ja bila očita i izmanipulirana je tako da jača netoleranciju. Pronalaženje načina da se poništi ova dinamika i okrene na bolje ukazuje na to da će inicijative za sjećanje ipak možda imati utjecajnu ulogu u Mostaru.

200 Abart, 2010. godine. (Re)collecting Mostar. Dostupno na: <abart.ba/?lang=en> [Pristupljeno 24. maja 2011. godine]. 201 Ibid.


Naravno da razni primjeri pokazani u Mostaru otkrivaju probleme koji su povezani sa pokušajem postizanja koncenzusa i iskrenom procjenom činjenica koje su se dogodile. U slučajevima kada se to ne može postići, prikrivanje i manipulacija hrane identitete koji se zasnivaju na podjeli, koji potom pronalaze opravdanja u inicijativama za sjećanje. Ovo ciklično stvaranje podijeljenih identiteta zasnovanih na mitološkoj historiji izuzetno šteti Mostaru i upozorava na provedbu obilježavanja sjećanja koja za cilj imaju postizanje mira i pomirenja na mjesta na kojima koncenzus o prošlosti još uvijek nije postignut. Manje inicijative koje se provode u komemorativne svrhe možda se neće suočiti sa ovom dilemom, ali veće inicijative će prebrzo postati predmet zloupotrebe – fizičke i po pitanju oblikovanja identiteta – ukoliko se pritužbe ne razriješe.

Može se ponuditi još jedan zaključni komentar na nedavne događaje. Činjenica koja govori o turizmu u Mostaru, koja je još uvijek nepoznata, je jedan takav događaj. Mjesto koje most zauzima na Popisu Svjetske baštine možda nudi i priliku ali i razlog za zabrinutost po pitanju suočavanja sa prošlošću u Mostaru. Bez obzira da li će takav turizam na neki način dodatno produbiti podjele ili će možda potaći bolje ispitivanje prošlosti ostaje da se vidi. Uz to, čini se da novi projekat Abarta nudi nadu, pošto na mnoge načine utjelovljuje potpuno suprotan pristup u odnosu na pristup koji je dosta kritiziran u tekstu iznad, iako ima slične ciljeve. Pronalaženje inovativnih rješenja za uključivanje mlađih generacija u borbu protiv kulture šutnje koja produžava nekažnjivost možda predstavlja novi način za rješavanje starog problema u Mostaru.



4. Rezultati Nakon što smo se pozabavili općim kontekstom unutar BiH i pojedinačnim studijama slučajeva, neki od osnovnih rezultata istraživanja su predstavljeni u slijedećim odjeljcima na osnovu izvornog istraživačkog pitanja postavljenom u prvom poglavlju.

U BiH kultura šutnje koja se zasniva na sukobljenim verzijama prošlosti i negiranju Druge etničke grupe produžava nekažnjivost. Na mnoge načine, veliki broj stanovnika BiH poriče barem jedan dio historije Drugog, ukoliko ne i čitavu historiju te grupe. Otvoreni razgovor među etničkim grupama, naročito o prošlosti, je i dalje izrazito sporno i politizirano pitanje. Kada se to kombinira sa količinom stida zbog djela počinjenih u ime svoje etničke grupe i nemogućnošću da se osoba iskreno suoči sa prošlošću, kao i sa političkim ustrojstvom države duž etničkih granica, ovo poricanje osnovnih činjenica ili istina Drugog stvara situaciju u kojoj napredak kroz napore koji su usmjereni na suočavanje s prošlošću postaje izuzetno izazovan.

Takva situacija je izložena iskorištavanju i manipulaciji za lične – ili grupne – interese čemu je BiH trenutno svjedok, uz prostor da se polarizirane istine manifestiraju u trajnom herojskom statusu kojeg mnogi osuđeni ratni zločinci i dalje imaju. Mnogi ispitanici su se osvrnuli na politizaciju inicijativa za sjećanje, što znači da se često naglašava obmanjujuća dihotomija žrtva-počinilac, a ne istina. Često se političarima daje odgovornost za korištenje sjećanja na ovaj način kako bi proširili nacionalističku retoriku koja dodatno hrani etnicizirane istine i poricanja koja trenutno postoje. U ovom slučaju, inicijative za sjećanje postaju ključne za jačanje identiteta koji se u velikoj mjeri zasnivaju na razlikama u odnosu na Drugog koje su zasnovane na zloupotrebi prošlosti.

Iz tih razloga su se počele predlagati inicijative – i dalje se predlažu u obliku, na primjer, univerzalnog spomenika – kako bi se pokušala predstaviti sveobuhvatna verzija prošlosti koja je jedinstvena ili barem dogovorena među etničkim grupama. Uprkos tome što bi takva inicijativa objektivno bila poželjna po pitanju ispravljanja podjela i upozoravanja budućih generacija protiv ponavljanja, praksa se naravno susreće sa brojnim poteškoćama. Političko neslaganje opet dolazi u prvi plan, pokazujući složenost pokušaja da se nekako omogući više istina o prošlosti, istovremeno osiguravajući da se te istine ne grade na međusobnom negiranju.

Ipak, značaj suočavanja s prošlošću i utvrđivanja činjenica i kolektivnog sjećanja je jasan. Obilježavanje sjećanja u BiH to pokazuje, naročito pozivanjem na Drugi svjetski rat koje se često javlja. Neuspjelo utvrđivanje činjenica o ovom historijskom periodu i naknadna pluralnost (negativnih) sukobljenih sjećanja dovelo je do mnogih nerazriješenih, neizgovorenih, problema, ali često i do uzdizanja mitova iz ovog perioda. Svaki od tih faktora čini osnovu identiteta i procesa obilježavanja sjećanja u trenutnom historijskom periodu, prikazujući posljedice neuspjelog rješavanja gorućih podjela.

Osvrtanje na inicijative za sjećanje je omogućilo istraživanje tih dinamika. Također je indirektno omogućilo istraživanje drugih inicijativa kao što je MKSJ, s tim da se čini da prevladavajuća kultura nekažnjivosti u BiH zahtijeva više nego što je trenutno implementirano. Detaljne studije slučajeva inicijativa za sjećanje pokazale su nekoliko značajnih rezultata iz studija o obilježavanju sjećanja po pitanju borbe protiv nekažnjivosti, pored onih navedenih iznad. Također su razriješile dileme sa kojima se suočavaju te inicijative, što je dovelo do određenih prioritetnih zaključaka predstavljenih u nastavku teksta.

4.1. Inicijative za sjećanje, interesne strane i predstavljanje Iz dokaza dobivenih kroz tri studije slučajeva osjeti se dominantan osjećaj podjele koja se iskazuje u BiH i široj regiji nakon sukoba. U svakoj od ove tri studije slučaja su se – slučajno – razgovori i drugi izvori podataka pozivali na riječ provokacija koja ne samo da nastaje indirektno zbog inicijativa za sjećanje već, zavisno od identiteta osobe koja je izvještavala, kao direktna i namjerna svrha inicijative koja je u pitanju. Ovo očito ima ogromne posljedice i nudi ključan uvid u ulogu inicijativa za sjećanje prilikom rješavanja problema kultura šutnje koje produžavaju nekažnjivost.

Uprkos potencijalu koji inicijative za sjećanje imaju u nuđenju određenih prednosti po pitanju komemoracije i tugovanja – faktore koji nisu u fokusu istraživanja – prikupljeni dokazi su naglasili negativnu ulogu koju mogu igrati u borbi protiv nekažnjivosti. Stajalište interesnih strana je ključno za ovu dinamiku. Naročito imajući u vidu međugrupne odnose, stvaranje inicijativa skoro isključivo prema etničkim granicama je na mnoge načine samo produbilo kulturu šutnje među tim grupama. Na mnoge načine je ovo stanje stvari posljedica toga što su žrtve ili organizacije žrtava obično inicijatori inicijativa za sjećanje i naravno višestrukih verzija prošlosti, koje će se razmotriti u nastavku teksta. U tom smislu i u kontekstu u kojem se identitet u velikoj mjeri zasniva na onom što Drugi nije, treba očekivati zastupanje verzije prošlosti određene etničke grupe. Uistinu je prirodno da žrtve žele obilježiti sjećanje na svoje mrtve na način koji najviše odgovara njihovim potrebama. Kada se takva inicijativa izvrši bez izričite namjere da se antagonizira Drugi, onda je svaki antagonizam koji nastane prije odraz šireg konteksta nego krivica inicijative za sjećanje. Situacija je međutim kompliciranija od toga, kao što to studije slučajeva pokazuju. Ne samo da postoje slučajevi u kojima se inicijative za


sjećanje izričito koriste kako bi se antagonizirao Drugi, već je zbog same prirode inicijativa za sjećanje u kontekstu kao što je BiH možda potrebno izvjesno razmatranje inicijatora kako ne bi dalje (iako nevino) antagonizirali Drugo. Opet je očita tenzija između čisto komemorativnih svrha i šireg konteksta. U ovom slučaju uloga trećih strana može biti da pomažu inicijatorima u izbjegavanju nenamjernog antagoniziranja drugih zajednica. Studije slučajeva su dodatno ispitale ovo pitanje. Ono što je uistinu bilo prisutno kroz čitavu analizu je vječito pitanje da li inicijative u kontekstu poput BiH mogu biti – ili trebaju nastojati da budu – inkluzivne po pitanju etničkih grupa. Pitanje Srba koji posjećuju spomen obilježja u Srebrenici, kao i most u Mostaru, oslikava ovaj problem, dok su u Omarskoj mnogi inicijatori izrazili želju da se Srbi uključe i podrže inicijativu, ali možda bez suočavanja sa poteškoćama koje bi to uključivalo po njih. Ovo je naročito istina u slučajevima kada se, opet, identiteti grade oko tumačenja prošlosti i sjećanja na prošlost. U konačnici se čini da studije slučajeva navode na to da u slučajevima kada postoje fizičke i emocionalne podjele i kada se u tolikoj mjeri oslanjaju na značaj koje se pridaje prošlosti, pokušaj uključivanja svih interesnih strana u inicijative kao što su tradicionalna spomen obilježja bit će izuzetno teško. Ovo ukazuje na to da treba provesti druge inicijative koje su usmjerene na moguće suočavanje sa tim identitetima kao, na primjer, kroz lokalno govorenje istine ili inicijative koje pružaju platformu za međuetnički dijalog. Ono što možda više zbunjuje je činjenica da se može postaviti pitanje da li same žrtve mogu imati koristi od kulture šutnje kroz činjenicu da jača njihov identitet. Uslijed toga može doći do nesigurnosti u vezi s tim do koje mjere je iskrena želja da se vidi da se u prošlost uključuju sve strane.

Nadalje, studije slučajeva naglašavaju da interesne strane same po sebi ne predstavljaju homogene kategorije. Sukobi unutar grupa za koje se smatra da imaju slične interese ustvari otkrivaju aspekte kulture šutnje koji su slabo shvaćeni, ili o kojima se čak malo govori. Čak ni to što su ukorijenjene na lokalnom nivou ne znači automatski da inicijative za sjećanje predstavljaju stajalište svih žrtava, kao što se to pokazalo u Srebrenici i Omarskoj, kao i na drugim primjerima na koje smo se pozivali. Ovo još jednom zahtijeva da neko ospori pretpostavku koja često okružuje obilježavanje sjećanja. Naglašene su tenzije po pitanju prirode inicijativa, ali što je možda i najbitnije, do koje mjere inicijative uistinu predstavljaju osobe koje tvrde da predstavljaju, ili do koje mjere ipak predstavljaju interese nekolicine. Takvi neuspjesi po pitanju stvaranja osjećaja vlasništva će na kraju spriječiti inicijativu da se na pozitivan način pozabavi kulturama šutnje.

Ukoliko se dodatno razmotre interesne strane koje imaju ulogu kojom doprinose kulturi šutnje u BiH, postoje one koje očito imaju koristi od podjela koje karakteriziraju i prošlost i sadašnjost i koje teže tome da izmanipuliraju inicijative za sjećanje u tu svrhu. Mnogi političari i drugi vodeći predstavnici zajednica imaju možda najveću korist od toga što se šuti o prošlosti, pošto stiču glasove i legitimnost manipuliranjem prošlim događajima i podjelom stanovništva duž etničkih granica. Inicijative za šutnju su alat u ovom procesu. Ovo dodatno pojašnjava zašto nije izvršen veliki usklađeni napor da se otkrije istina o onome što se desilo tokom sukoba. Umjesto toga, te interesne strane su iskoristile višestruke verzije istine i šutnju kako bi održale svoje položaje. Mediji su također često imali negativnu ulogu u ovom procesu. Sve u svemu, ti problemi znače da se malo prostora stvara za razgovor o prošlosti izvan polarizirajućih debata koje se temelje na iznošenju jednostrane verzije događaja i poricanja drugih verzija.

Na samom kraju, uloga međunarodne zajednice i ostalih trećih strana je dvosmislena, iako često jednako problematična. Jasno je da je uključenost u pitanje kao što je obilježavanje sjećanja u kontekstu kao što je BiH izuzetno osjetljivo pitanje. Uprkos ulozi dodijeljenoj međunarodnoj zajednici u posredovanju završetka sukoba te također ostalim trećim stranama u značajnim trenucima tokom sukoba, treće strane još uvijek nisu pronašle balans u vezi s pitanjem kako djelovati u BiH po pitanju obilježavanja sjećanja. Treće strane zaista nisu ujedinjene te različiti akteri imaju različite ciljeve. Iskustva iz Mostara, Srebrenice i Omarske naglašavaju da sredstva mogu biti ključna ali da, s druge strane, nepostojanje jasne strategije zasnovane na pažljivoj procjeni situacije i realističnim očekivanjima može biti veoma štetno. Ipak, uprkos poteškoćama, postoji uloga koju treće strane mogu igrati, naročito kao zabrinute strane koje će osigurati da politika u BiH počne prevazilaziti etničku politiku i politiku identiteta. I u ovom slučaju EU može odigrati bitnu ulogu, naročito u sklopu okvira pristupnih strategija.

4.2. Inicijative za sjećanje i govorenje istine Studije slučajeva i analiza nude uvid u drugu komponentu kulture šutnje koja je predmet istraživanja: govorenje istine. U ovom slučaju, pitanja o tome čija je istina zastupljena u inicijativama, koji period prošlosti je obrađen, način na koji se činjenice tumače i predstavljaju, itd. su bitna, naročito pošto doprinose nekažnjivosti koja je uzrok neuspješne zaštite prava žrtava na istinu, pravdu, reparacije i neponavljanje zločina.

Studije slučajeva pokazuju mnoge dileme sa kojima se suočava obilježavanje sjećanja kao način na koji se osporava nekažnjivost. Uistinu, čini se da je svaka od inicijativa imala slab utjecaj i na lokalnu kulturu šutnje i na kulturu šutnje koja postoji na nivou grupe, društva ili države. Ni u ovom slučaju ne treba umanjiti napredak koji se mjeri kroz lokalno ili pojedinačno priznavanje činjenica koje su povezane sa komemoracijom ili prihvatanjem (na primjer, genocida i žrtava u Srebrenici), ali to i dalje samo slab napredak po pitanju prekida nekažnjivosti koja i dalje postoji. Mnogi problemi koji su obrađeni ovdje tiču se ograničenja inicijativa u vezi s tim koliko doprinose podjelama među grupama. U vezi s tim ograničenjima, značaj iskrenog govorenja istine očito nije pustio korijenje. Čak suprotno tome, određene interpretacije i verzije istine više opisuju situaciju, a time se gaji podjela i nekažnjivost u skladu sa etničkim granicama. I u ovom slučaju je, opet, negiranje „verzije“, patnje ili prošlosti Drugog ključno za identitete i inicijative za sjećanje.


Produbljujući ovu ideju, istraživanje je pokazalo kako inicijative za sjećanje mogu postati simbol podjele grupa i nedostatka koncenzusa o prošlosti, ili kako mogu postati ključni faktor u oblikovanju takvih identiteta. Kada je to slučaj inicijative za sjećanje mogu stoga dodatno produbiti kulturu šutnje. U ovom slučaju je potrebno prepoznati potencijal za zloupotrebu i prisvajanje u te svrhe. Slučaj BiH tako pokazuje da tamo gdje su takvi identiteti duboko ukorijenjeni, te višestruke istine o prošlosti se održavaju uz malo ili nimalo fleksibilnosti po pitanju uvažavanja patnje drugih. Samo po sebi, postojanje višestrukih istina ne bi trebao biti problem, ali kada one čine samu osnovu identiteta, obilježavanje sjećanja postaje dio problema. Ovo zahtijeva ponovno ispitivanje vrijednosti inicijativa u takvom kontekstu te razmatranje potrebe za cjelovitijim pristupom. Trenutno ne postoji dovoljno prostora za otvoreni dijalog među grupama i čini se da trenutni pristup obilježavanju sjećanja – često tradicionalna spomen obilježja – ima slab utjecaj.

Studije slučajeva pružaju daljnji uvid u ovaj problem govorenja istine u BiH. Kao prvo, inicijative jasno određuju da u određenim aspektima neuspjeh rješavanja epizoda nasilja koje su prethodile sukobu iz 1990-ih nastavlja utjecati na sadašnjost. Iako pokušaj suočavanja sa prošlošću tokom Drugog svjetskog rata u sklopu inicijativa za sjećanje posvećenih nedavnom nasilju sam po sebi predstavlja problem, jasno je da je takvo govorenje istine uistinu potrebno. U ovom slučaju su mitske historije i slavljenje prošlosti oblikovali određene trenutne identitete. U poređenju s tim, slična dinamika se pojavila u dominantnom kontekstu, u kojem ratne zločince jednako poštuju određene grupe u BiH. Trenutna nemogućnost inicijativa za sjećanje da se pozabave tom dinamikom nanosi iznimnu štetu u borbi protiv nekažnjivosti.

Kao drugo, kao što je navedeno u tekstu iznad, govorenje istine u inicijativama za sjećanje je isprepleteno sa drugim inicijativama koje su usmjerene na bavljenje prošlošću. U BiH, MKSJ je možda najistaknutiji primjer. Ipak, situacija je također poprilično loša. Uprkos tome što je MKSJ mjerodavno utvrdio činjenice, čini se da inicijative za sjećanje nisu bile u stanju nastaviti graditi na tim postignućima kako bi usadile takve istine. Ovo ukazuje na neuspjehe obje grupe inicijativa. Još jednom su osobe, kada bi ih se suočilo sa genocidom ili žrtvama protiv čovječnosti počinjenim u koncentracionim logorima, birale poricanje, što ukazuje na to da dinamika identiteta ima veći utjecaj nego trenutni napori koji se čine prema ostvarivanju istine i pravde. Ovo također ukazuje na to da inicijative za sjećanje moraju činiti više kako bi se takve mjerodavne činjenice usadile u ljude. Čini se da u kontekstu poput BiH zasnivanje inicijative na pukoj epizodi nasilja ili pravnoj klasifikaciji strahote – iako je to bitno za žrtve – neće imati dalekosežnijeg pretvorbenog efekta. Uzrok ovome je to da reakcija suprotstavljenih grupa može nužno biti poricanje, što dalje ukazuje na to da inicijative za sjećanje moraju više angažirati osobe i biti dinamičnije ukoliko žele postići usađivanje iskrenih istraživanja prošlosti.

4.3. Inicijative za sjećanje i buduće generacije Na mnoge načine trenutni napori ka obilježavanju sjećanja su opasni i nisu održivi. Ovo je naročito istina kada se uzmu obzir buduće generacije.

Pošto mnoge savremene mlade osobe nisu same iskusile rat, one ovise o svojem okruženju, roditeljima, učiteljima, kolegama i medijima kako bi dobile informacije o sukobu. Nažalost, ti izvori informacija su pristrasni kao što je to pokazano i mogu propagirati „etnicizirane“ ili „politizirane“ verzije prošlosti ili očito netačne činjenice. Podjele u BiH, uključujući i podjele koje izravno utječu na mlađe generacije (podijeljene škole, itd.) dodatno doprinose situaciji u kojoj se prošlošću može manipulirati u skladu sa polarizacijom. Ovo nedovoljno odvraća mlađe generacije od predrasuda iz prošlosti te se može desiti da oni sami počnu prisvajati podijeljene identitete kao što je to pokazano u tekstu iznad. Na ovaj način se odgaja nova generacija koja će održati kulturu šutnje ili postati nasilna. Ovo će biti izuzetno opasno za budućnost BiH i još se jednom može vidjeti na primjeru šutnje kao načina prisjećanja prošlosti tokom Drugog svjetskog rata.

Trenutni pristup sjećanju koji pokazuju detaljno ispitane studije slučajeva pokazuje da je malo pažnje posvećeno budućim generacijama. Određene inicijative poduzete u Mostaru nude malo nade u alternativne pristupe koji mogu dovesti do promjena, ali će to zahtijevati dodatno ispitivanje u budućnosti. Zanimljivo je napomenuti da su te inicijative organizirane drugačije u odnosu na strože inicijative koje su karakteristične za većinu pokušaja obilježavanja sjećanja u BiH, uz više dinamike i dijaloga. Ipak, previd kojim se nije omogućio poseban fokus na mlađe generacije možda može obrazložiti vandalizam i druge činove uništenja koje su navodno počinili mladi. Općenito, studije inicijative nisu otvoreno pokušale uključiti mlađe generacije.

Istraživanje je pokazalo da u određenim kontekstima izravne žrtve sukoba više nisu u stanju odvojiti se od prošlosti ili zbog toga što su viđenja identiteta preduboko usađena zbog političkog ili institucionalnog konteksta od završetka sukoba ili zbog toga što su događaji toliko ozbiljni da kretanje naprijed može postati preteško. Mlađe generacije stoga često mogu biti – u zavisnosti od iscrpne analize konteksta – najbolja meta za uspješne inicijative za sjećanje. Ovo će se međutim morati dodatno ispitati u kontekstu kao što je BiH. Prirodna implikacija ovoga je, međutim, da bi obrazovni sistem mogao predstavljati način na koji se efikasno može nositi sa prošlošću tako što se neće dopustiti da se etnički identiteti koriste kako bi se polarizirala sjećanja na prošlost. Ukoliko razmotrimo značaj kolektivne istine, argument koji zagovara ova studija, čini se da bi, ukoliko se uzdamo u objektivno i neutralno stajalište u sklopu obrazovnih programa umjesto u etnički podijeljene škole, to moglo unaprijediti i viđenje i obilježavanje sjećanja, doprinoseći tako borbi protiv nekažnjivosti.


U konačnici, istraživanje ukazuje na zabrinjavajući problem jer mlađe generacije nisu uključene u inicijative za sjećanje. Nisu učestvovale u izradi nacrta niti ih se iko s njima savjetovao, što je zabrinjavajuće ukoliko se taj trend održi. Istraživanje je naglasilo potrebu za većim stepenom inovacija i poštivanja vremena, identiteta i potencijala za provokacije. Mlađe generacije nude dinamički potencijal za promjene po tom pitanju.


5. Opći zaključak Obilježavanje sjećanja u BiH je primjer poteškoća i dilema sa kojima se inicijative za sjećanje i drugi mehanizmi koji su uspostavljeni za suočavanje s prošlošću suočavaju nakon nasilja. Na mnoge načine su te inicijative u BiH postale ključan element kulture šutnje i nekažnjivosti koja postoji unutar države, često na negativan način.

Prije nego ponudimo opći zaključak na postavljeno istraživačko pitanje, potrebno je prvo shvatiti da se na pojedinačnom nivou ili na nivou određenih zajednica žrtava inicijative za sjećanje mogu smatrati i efikasnim i adekvatnim za garantiranje komemorativnih ciljeva. Iako to nije ključno za istraživanje, ispitivanje ne poriče ovaj bitan aspekt suočavanja sa prošlošću, niti ključnu potrebu za takvom komemoracijom. Ipak, nagomilavanje dodatnih ciljeva, javljanje potencijala da inicijative za sjećanje doprinesu borbi protiv nekažnjivosti te česta ključna uloga koju su ove inicijative dobile u BiH, znači da je ključno ispitati njihovo mjesto u sklopu kulture šutnje.

Dokazi iz tri studije slučajeva i šireg konteksta u BiH, pokazuju da su inicijative za sjećanje postala mjesta na kojima se odražavaju i odvijaju dalekosežnije pritužbe uzrokovane prethodnim nasiljem (siromaštvo, nejednakost, itd.) i podjele koje su okarakterizirale to nasilje. Svaka etnička grupa održava svoju verziju istine i uglavnom negira verziju drugih. Inicijative odražavaju produživanje šutnje i nekažnjivosti u društvu u BiH i postaju mjesta na kojima se to ostvaruje. U velikoj mjeri je ovo rezultat konteksta etnicizacije i politiziranja sjećanja koji je bez jenjavanja trunuo u BiH i u koji je obilježavanje sjećanja stavljeno. Inicijative za sjećanje i gradnje spomenika su do danas inicirane skoro isključivo u skladu sa etničkim podjelama, iako često u svrhu komemoracije. U skladu s tim su neuspjesi i poteškoće koje okružuju inicijative za sjećanje stoga pokazatelji šireg konteksta, ali su one također prisvojene kako bi produbile temeljne probleme. Njihova sposobnost da preuzmu pozitivnu ulogu po pitanju interesnih strana, govorenja istine i budućih generacija je stoga ograničena na nekolicinu primjera ili na koristi koje podržavaju samo jednu etničku grupu. Jednostavnije rečeno, inicijative za sjećanje nisu imale velikog uspjeha u rješavanju problema kulture šutnje te su same postale dio te kulture u mnogim pogledima.

Dokazi stoga upozoravaju da se ne treba pretpostavljati da će obilježavanje sjećanja uvijek biti pozitivan poduhvat. Određivanje određenih pozitivnih utjecaja na lokaliziranu kulturu šutnje u određenim inicijativama i njihov utjecaj na dalekosežniju kulturu šutnje je izuzetno teško. I Srebrenica i Mostar pokazuju da se etničke podjele i dalje uglavnom vezuju za inicijative za sjećanje te da čak uzrokuju daljnje produbljivanje podjela i šutnje. Rezultat toga je potpirivanje nekažnjivosti. Neočekivan značaj imaju dokazi iz Srebrenice koji pokazuju da uistinu mogu nastati nove dimenzije kulture šutnje. U ovom primjeru su podjele nastale unutar grupa za koje se pretpostavljalo da su homogene.

U vezi sa prethodno navedenim problemom, rezultati istraživanja su također pokrenuli pitanja u vezi sa osnovom logike za inicijative za sjećanje, prvenstveno u vezi sa pretpostavkama po pitanju njihovog pomirbenog značaja. U studijama slučajeva je mali broj dokaza koji ukazuju na to da su one imale ikakav značajan efekat. Stoga, iako se iza povezivanja inicijativa za sjećanje sa pomirenjem i drugim velikim ciljevima može kriti naoko moralna i intelektualna logika, u praksi se čini da situacija nije toliko jasna. Nema boljeg primjera za ovo stanje stvari od mosta u Mostaru: uprkos međunarodnim najavama i retorici o značaju mosta za obje zajednice u gradu, socijalno-političke i druge stvarnosti – koje nisu riješene – negiraju takvu retoriku. I u ovom slučaju, ovo mora dovesti do toga da se osnova na kojoj se takvi planirani ciljevi zasnivaju bolje ispita. Studije slučajeva također ukazuju na značaj vremena po ovom pitanju. Implementiranje inicijativa za sjećanje u kontekstima u kojima je prošlost još uvijek sporna ne samo da će ograničiti pozitivni utjecaj tih inicijativa, već će one tako postati podložne zloupotrebi te mogu postati sredstvo za izgradnju i održavanje podijeljenih identiteta.

Zbog nedostatka koncenzusa o prošlosti u BiH, sjećanje je također izloženo mitovima i neistinama koje na taj način prodiru u inicijative za sjećanje. Kultura šutnje se tako dodatno učvršćuje, što je možda najvidljivije na slavljenju ratnih zločinaca kao heroja. Uistinu nije neuobičajeno da se osuđenim ratnim zločincima odaje priznanje uprkos sudskoj osudi. Unutar ovog konteksta, nemogućnost svih mehanizama ili pristupa da stvore kolektivnu i iskrenu verziju prošlosti koju podržavaju sve etničke grupe stvara džunglu inicijativa za sjećanje koje iskorištavaju taj nedostatak koncenzusa. Pojedinci i grupe – interesne strane – također iskorištavaju proces, kao što je to prikazano, kroz koristi koje stiču tako što osiguravaju da se kultura šutnje održi. Sve u svemu, obilježavanje sjećanja je izuzetno bitno pitanje i predstavlja opasnost po bosansko društvo.

Istraživanje ukazuje na to da je bitna dilema kod suočavanja sa obilježavanjem sjećanja u borbi protiv nekažnjivosti pitanje kako riješiti tenzije među veoma ličnim procesom koji ono može predstavljati i potrebom da se osigura da djelimične ili etnicizirane istine ne učvrste podjele. Drugim riječima, obilježavanje sjećanja tek treba naći način pomoću kojeg će balansirati da li (i kako) pojedinačne inicijative za sjećanje mogu riješiti pritužbe određene grupe žrtava ili preživjelih, a da istovremeno ne antagoniziraju druge grupe niti čak da olakšaju dijalog i razmišljanja među grupama. I u ovom slučaju su problem ciljevi te se on ne može odvojiti od ukupnog odsustva kolektivne istine u BiH koja može podržati svaku od etničkih grupa dok se suočava s prošlošću. Postoje pojedinačne i grupne „istine“, ali se objektivna, kolektivna „istina“ – uprkos naporima, na primjer, MKSJ-a – tek treba pojaviti.


U kontekstu brojnih neujednačenih inicijativa i nedostatka takve kolektivne istine ili sjećanja, obilježavanje sjećanja doprinosi – a ne bori se protiv – šutnji i nekažnjivosti. Jedan od prijedloga koji je nagoviješten u izvještaju je da međunarodna zajednica, unatoč pitanjima u vezi sa vlasništvom i drugim opasnostima, preuzme promišljeniju ulogu u procesu tako što će pomoći u pisanju takve objektivne verzije prošlosti. Uz to, nastajanje novih inicijativa za suočavanje s prošlošću treba nadzirati pošto prvi pokazatelji nagovještavaju da veća dinamika i fleksibilnost koja ih krasi može ponuditi bolje mogućnosti od statičnih poduhvata za hvatanje u koštac sa prošlošću. Čini se da je ovo posebno istinito kada se razmotre dokazi o učešću mlađih generacija. Potencijal ove grupe u svim etničkim grupama treba iskoristiti, naročito kada se uzmu u obzir dalekosežniji problemi s kojima se BiH suočava (nezaposlenost, itd.) koji se također počinju ispoljavati u inicijativama za sjećanje, naročito spomenicima.

U odsustvu usmjerenog napora i promjene na političkom nivou u BiH, stanje bi moglo ostati problematično. Civilno društvo i međunarodna zajednica mogu igrati ulogu zalažući se za promjene. Naime, u BiH većina osoba doživljava prošlost kao definirajući aspekt sadašnjosti i budućnosti. Utvrđivanje istine i činjenica o tome je, stoga, ključno ali bi se također trebalo vršiti pažljivo i sa posebnim osvrtom na žrtve i preživjele. Kontekst pokazuje da kazneno pravosuđe jeste bitno, ali da samo po sebi neće biti dovoljno za borbu protiv nekažnjivosti. Žrtvama i preživjelima mora se dati prilika da tuguju i da izraze svoje iskustvo o nasilju, ali je istovremeno potreban dijalog između podijeljenih zajednica. Postoji mogućnost da inicijative za sjećanje mogu igrati ulogu u ovom procesu, ali obilježavanjem sjećanja u BiH trenutno dominira svrha da se predstavi tumačenje prošlosti samo jedne grupe. U ovom kontekstu se kultura šutnje više potpiruje nego rješava.


6. Preporuke Državnim vlastima u BiH:

• Uspostavljanje koordiniranog, participatornog pristupa i politike za obilježavanja sjećanja.

• Osuđivanje i poduzimanje koraka kako bi se spriječilo da političari politiziraju i monopoliziraju inicijative za sjećanje.

• Podržati stalnu potrebu za kaznenim postupcima i traženjem istine kao ključne prioritete.

• Republika Srpska: Suzdržati se od podrivanja rada Komore za ratne zločine i prekinuti planove za donošenje zakonodavstva koje poziva na ukidanje Komore.

• Nastaviti raditi na reformi pravosudnog sistema u BiH.

• Uključiti obrazovanje o osnovnim ljudskim pravima, uključujući i gnušanje nad međunarodnim zločinima, u školske planove i programe.

• Javno podržati pravosudne odluke MKSJ-a, bez obzira na etničku ili političku pripadnost.

• Zauzeti čvrst stav po pitanju potrebe za ekshumacijom na lokacijama preostalih masovnih grobnica.

Republici Srbiji (Beograd):

• Prepoznati utjecaj koji Beograd ima na Republiku Srpsku na pozitivan i negativan način.

• Izvinuti se i osuditi zločine počinjene u Srebrenici kao „genocid“.

• Poduzeti mjere kako bi se borilo protiv negacionizma, poricanja genocida i slavljenja ratnih zločinaca kao „heroja“.

• Nastaviti sa iskrenom potragom za osuđenim osobama i osobama optuženim za ratne zločine.

• Izvršiti pritisak na vlasti i političare u Republici Srpskoj kako bi proveli istinsku reformu, tražili istinu i pravdu te izbjegli manipulaciju prošlosti u političke svrhe.

• Javno podržati osude, sudsku kaznenu evidenciju i druge bitne odluke MKSJ-a i Komore za ratne zločine.

Državnim vlastima u BiH i međunarodnim tvorcima politike:

• Istina, zajedno sa pravdom, reparacijama i garancijom neponavljanja zločina su i dalje potrebni elementi za borbu protiv nekažnjivosti u BiH te su i dalje ključni elementi svake politike u državi.

• Pravo da se zna istina mora uključivati objektivno istražene brojeve ubijenih osoba; projekti koji objektivno dokumentiraju te brojeve kroz nezavisno istraživanje moraju se podržati na lokalnom, državnom i regionalnom nivou.

• Određivanje prioriteta za lokalno govorenje istine i inicijative za dijalog kako bi se izgradila građanska tolerancija, kako bi se suprotstavilo etniciziranim politikama, kako bi se stvorila veća spremnost za prihvatanje ratnih iskustava drugih zajednica te kako bi se stvorio prostor za razgovor o događajima koji su se odvili.

• Istovremeno, podržati implementaciju lokalnih inicijativa kroz Strategiju naslijeđa MKSJ-a, čime se izričito prihvata da je sama tužba nedovoljna kako bi se adekvatno suočilo sa prošlošću u BiH.

• Kroz sveobuhvatne programe djelovanja, riješiti ključne socijalne i političke uslove koji su također dio ključnih uzroka sukoba i koji ostaju problematični u savremenoj BiH.

• Razmotriti provjeru državnih službenika kako bi se osiguralo da osobe koje snose odgovornost za prošle zločine nisu na položajima moći; OHR mora koristiti bonske ovlasti u situacijama kada osobe koje su optužene za ratne zločine drže bitne političke položaje, osiguravajući da se takvim osobama zabrani držanje javnog položaja ukoliko ih nadležna pravosudna tijela proglase krivima.

• Poduzeti korake kako bi se osigurala profesionalizacija medija.

Donosiocima odluka u EU

• Podržati implementaciju preporuka i postavljanje njih kao prioriteta kao što je to definirano u tekstu iznad.

• Uključiti građane i civilno društvo kao stabilnu i održivu državotvornu komponentu na Balkanu te kao temeljnu dimenziju Instrumenta pretpristupne pomoći (IPA).


• Uključiti inicijative za lokalno pronalaženje istine, dijalog i druge inicijative uključujući i obilježavanje sjećanja kao elemente komponente „suočavanja sa prošlošću“ IPA-e.

• Savjetovanje sa običnim građanima i uključivanje njihovih potreba u IPA-u, izbjegavajući vanjske procjene da li je prošlo dovoljno vremena da se nastavi živjeti ili ne.

• Pozabaviti se balkanskim državama na cjelovit način, razvijajući pristup koji međusobno povezuje uslove za pristup EU specifične za državu sa regionalnim i međudržavnim uslovima.

• Podržati svaku peticiju inicijatora u Omarskoj koji traže da ArcelorMittal odobri slobodan pristup lokaciji u komemorativne svrhe.

• Biti vidljiviji u javnim debatama u BiH, naročito u podržavanju stalne potrebe suočavanja s prošlošću i jasnom definiranju zašto će nekažnjivost usporiti BiH u procesu pristupanja EU.

MKSJ-u i Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za krivične sudove (IRMCT):

• Izraditi koncept „obilježavanja sjećanja“ tako da ne bude samo obična klasifikacija u vidu simboličnih reparacija.

• Podržati zakonite napore za obilježavanje sjećanja, naročito one koji potiču međuetnički dijalog.

• Podržati inicijative koje djeluju na lokalnom nivou kako bi se osiguralo govorenje istine kroz Strategiju naslijeđa i na osnovu činjenica koje je potvrdio sud.

• Bolje obavijestiti lokalne zajednice kroz Strategiju naslijeđa o sudskoj kaznenoj evidenciji Tribunala kako bi se počele otklanjati pogrešna mišljenja o Tribunalu.

• Bliže sarađivati sa državnim vlastima u cilju reforme kaznenopravnog sistema u BiH.

• Poduzeti korake za prevazilaženje jaza po pitanju kredibilnosti Tribunala u BiH te kako bi se osiguralo da činjenice koje utvrdi Tribunal prihvate sve zajednice.

Državnim i međunarodnim akterima koji su izravno uključeni u obilježavanje sjećanja:

• Dodijeliti mlađim generacijama veći ulog u procesima obilježavanja sjećanja.

• Zajedno sa iskusnim međunarodnim akterima, na primjer, UNESCO-om, započeti proces usmjeren prema pisanju kolektivne historije BiH koja bi uključivala Drugi svjetski rat te razviti programe koji omogućavaju nastavnicima u srednjim školama da putuju u države članice EU kako bi razumjeli kako se obrazovne institucije u tim državama bave teškim historijskim periodima u vlastitim planovima i programima.

• Implementiranje programa za međusobno razumijevanje zajedno sa obilježavanjem sjećanja kako bi se promovirala (ponovna) humanizacija etničkog Drugog, naročito na lokalnom nivou, koje će dopunjavati istovjetni državni i regionalni programi.

• Pružiti podršku inicijatorima inicijativa za sjećanje pri izbjegavanju nenamjernog antagoniziranja drugih zajednica.

• Otvoreni prikaz podrške lokalnim inicijativama može biti efikasniji od finansijske podrške i zaslužuje da bude veći prioritet.

• Nadzor i otvorena osuda politizacije inicijativa za sjećanje kada god se to desi i kao prioritet postaviti finansiranje inicijativa za sjećanje koje odbijaju politiziranje.

• Započeti među-univerzitetske programe za izgradnju kapaciteta u kojima će ugledne evropske istraživačke institucije pomoći u razvoju lokalnih kapaciteta za istraživanje i utvrđivanje činjenica u BiH.

Žrtvama, organizacijama civilnog društva i građanima BiH:

• Poduzeti programe za konstruktivni dijalog među zajednicama.

• Fokusirati se na sličnosti među zajednicama, ne različitosti.

• Prepoznati da su pojedinci, ne kolektivi, bili odgovorni za zločine iz prošlosti.

• Zatražiti od većeg broja vjerskih vođa da preuzmu konstruktivniju ulogu u naporima koji se čine na suočavanju s prošlošću.

• Pružanje podrške žrtvama i udruženjima žrtava u njihovim inicijativama za sjećanje, pod uslovom da nisu politizirane, da se zasnivaju na činjenicama i da su usmjerene na kontakt i dijalog među zajednicama.

• Građani: Preuzeti odgovornost u naporima da se političari učine odgovornim za svoja djela.


Inicijatorima u Potočarima:

• Iskoristiti priliku „druge faze“ razvoja lokacije fabrike akumulatora kako bi: procijenili i pozitivne i negativne posljedice inicijative do sada; saslušali legitimno iznesene brige po pitanju procesa obilježavanja sjećanja; osigurali da mlađe generacije budu prioritet; uključili srpske zajednice; te učestvovali aktivno u procesu konstruktivnog dijaloga.

• Ukoliko memorijalni centar želi povećati utjecaj kao obrazovni centar po pitanju utvrđenih činjenica (korištenje bivših koncentracionih logora iz Drugog svjetskog rata je mogući primjer), omogućiti uslove u kojima će sve grupe koje istinski zanima genocid imati osjećaj da mogu posjetiti, uključujući i osiguravanje da se ukloni otvoreno napadan ili huškački jezik, u isto vrijeme zadržavajući mezarje za legitimno pravo žrtava da žale za svojim voljenima.

• Osigurati transparentnost inicijatorskih organizacija kako bi se reagiralo na legitimno izražene pritužbe i kako bi se održala autentičnost karaktera inicijative koja se treba osvrtati na žrtve.

• Ispitati mogućnosti, uključujući i započinjanje konsultacija sa lokalnim stanovništvom, po pitanju opcija za programe socijalnog i ekonomskog napretka.

• Uz podršku međunarodnih partnera, razviti obrazovni rad centra i razviti programe za dijalog i razmjenu među etničkim grupama, dajući prioritet mlađim generacijama.

Inicijatorima u Omarskoj:

• Predati peticiju lokalnim vlastima i međunarodnoj zajednici kako bi se osiguralo da ArcelorMittal dozvoli slobodan pristup lokaciji u komemorativne svrhe.

• Prikupiti sve dostupne informacije kako bi se dokumentirale i obilježile preostale lokacije sa masovnim grobnicama.

• Uz podršku međunarodnih partnera i objektivnih trećih strana, spojiti sve aktere kojih se to tiče kako bi se ponovo pokrenuo sveobuhvatan proces posredovanja i dijaloga.

• Olakšati aktivni dijalog među mlađim generacijama iz različitih etničkih zajednica gradeći time na pozitivnim signalima koji dolaze od mlađih generacija.

• Pokušati koristiti dijalog a ne antagonizam i silu kako bi se steklo priznanje Srba o zločinima počinjanim u Omarskoj.

ArcelorMittalu:

• Ispuniti obećanje dato 2005. godine kako bi se olakšala izgradnja spomen obilježja.

• Prihvatiti da je preduzeće namjerno ili na drugi način uistinu dio lokalne etničke dinamike te su drugačiji navodi nerazumni.

• Izričito uključiti odgovornost prema žrtvama zločina koji su počinjeni u Omarskoj u strategiju „Korporativne odgovornosti“ preduzeća.

• Uistinu primijeniti strategiju koja posebnu pažnju posvećuje dostojanstvu pojedinaca (kao što je to navedeno u „Misiji i viziji“ preduzeća), dostojanstvo žrtava ne može se ignorirati i njihova zakonska prava na istinu, komemoraciju i sahranjivanje žrtava zločina protiv čovječnosti moraju biti od ključnog značaja.

Civilnom društvu, državnim vlastima i međunarodnoj zajednici u Mostaru

• Provesti inicijative za unapređenje dijaloga i razmjenu među zajednicama, pošto statička građevina, most, sprječava da dinamički proces pusti korijenje.

• Podržati zajedničke inicijative kako bi se premostila etnička podjela, kao što je zajednička produkcija „dva“ državna pozorišta.

• Lokalno govorenje istine i razmjena istine mora se olakšati korištenjem osnova trenutnih inicijativa koje uključuju mlađe generacije primjenom načela „kontaktnog vokabulara“.

• Olakšati programima kako bi socijalne organizacije i udruženja premostila etnicizaciju koja karakterizira događaje kao što su sportski događaji.

• Vjerske institucije na državnom i međunarodnom nivou moraju prihvatiti svoju odgovornost kako bi se osiguralo da lokalni predstavnici ne promoviraju netoleranciju te kako bi se potakao međuvjerski dijalog, istovremeno osuđujući djela prethodnih predstavnika koja su poticala mržnju.

• Napisati jedinstveni plan i program za „ujedinjenu“ školu u Mostaru uz pomoć međunarodnih organizacija.


• Postaviti druge programe za obrazovanje mladih kao prioritet, uključujući i nepristrasno obrazovanje o Drugom svjetskom ratu.

• Podići svijest o događajima koji su se odvili u Mostaru kako bi se spriječilo poricanje i prikrivanje.

• Nadzirati suđenje Praljku pri MKSJ-u i obavijestiti zajednice o odluci.

• Zajedno sa UNESCO-om i drugim međunarodnim akterima te gradeći na temelju prijeratne slike Mostara kao multikulturalnog mjesta tolerancije, ispitati posljedice rata na uništavanje te kulture kako bi se promovirala zajednička historija, u kojoj nema predrasuda.


Reference • Knjige / Časopisi

Balić, A., 2004. godine, The new Old Bridge (Novi stari most), UN Chronicle, septembar-novembar 2004. godine Bastedo, K., 2009. godine, Transnational “truths”: Dealing with the past in Bosnia & Herzegovina (Transnacionalne „istine“: Suočavanje

s prošlošću u Bosni i Hercegovini). Perspectives on global issues, 3(2). Clark, J.N., 2009. godine, From negative to positive peace: The case of Bosnia and Herzegovina (Od negativnog do pozitivnog mira:

Slučaj Bosne i Hercegovine). Journal of Human Rights, 8:360. Fagan, A., 2005. godine. Civil Society in Bosnia Ten Years After Dayton. International Peacekeeping (Civilno društvo u Bosni deset godina

nakon Daytona). International Peacekeeping, 12:3. Franović, I., 2008. godine. Dealing with the past in the context of ethnonationalism. The case of Bosnia and Herzegovina, Croatia and

Serbia (Suočavanje s prošlošću u kontekstu etno-nacionalizma. Slučaj Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Srbije). Bergdorf Occasional Paper Series, broj 29.

Hromadžić, A., 2008. godine. Discourses of integration and practices of reunification at the Mostar Gymnasium, Bosnia and

Herzegovina (Diskursi o integraciji i praksama ponovnog ujedinjenja na Gimnaziji Mostar, Bosna i Hercegovina). Comparative Education Review, 52:4.

Kalyvas, S.N., i Sambanis, N., 2005. godine. Bosnia’s civil war. Origins and violence dynamics (Građanski rat u Bosni. Porijeklo i dinamika

nasilja). U: Collier, P. i Sambanis (eds.)., 2005. godine. Understanding Civil War: Evidence and Analysis (Razumjeti građanski rat: Dokazi i analiza). Washington: Svjetska banka.

Pollack, C.E., 2003. godine. Intentions of burial: Mourning, politics, and memorials following the massacre at Srebrenica (Namjere

sahranjivanja: Tugovanje, politika i spomen obilježja nakon masakra u Srebrenici). Death Studies, 27. Sisson, J., 2007. godine. Dealing with the past in post-conflict societies: ten years after the peace accords in Guatemala and Bosnia and

Herzegovina (Suočavanje s prošlošću u postkonfliktnim društvima: deset godina nakon mirovnog sporazuma u Gvatemali i Bosni i Hercegovini). Swiss Peace Conference Series.

Stubbs, P., 2003. godine. Dealing with the past in Bosnia-Herzegovina, Croatia and Serbia & Montenegro (Suočavanje s prošlošću u

Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji i Crnoj Gori). Quaker Peace and Social Witness. Vetters, L., 2007. godine. The power of administrative categories: emerging notions of citizenship in the divided city of Mostar (Moć

administrativnih kategorija: nove ideje o državljanstvu u podijeljenom gradu Mostaru). Ethnopolitics, 6:2. Zupan, N., 2004. godine. Transitional justice and dealing with the past in countries of former Yugoslavia (Tranzicijska pravda i

suočavanje s prošlošću u državama bivše Jugoslavije). U: Fischer, M. (ed.), 2006. godine. Peacebuilding and Civil Society in Bosnia-Herzegovina. Ten Years after Dayton (Izgradnja mira i civilno društvo u Bosni i Hercegovini. Deset godina nakon Daytona). Münster: Lit Verlag.

• Internet izvori

Abart, 2010. godine. (Re)collecting Mostar. Dostupno na: <abart.ba/?lang=en>. Ahmetašević, N., 2007. godine. Balkan’s book of the dead (Knjiga mrtvih Balkana). Balkanska istraživačka regionalna mreža. Dostupno

na: <birn.eu.com/en/88/10/3377/>. Amnesty International, Bosnia and Herzegovina Human Rights (Ljudska prava u Bosni i Hercegovini). Dostupno na:

<www.amnestyusa.org/all-countries/bosnia-and-herzegovina/page.do?id=1011121>. Arslanagić, S., 2011. godine. Justice for wartime rape victims in Bosnia “painfully slow” (Pravda za žrtve silovanja tokom rata u Bosni

„bolno spora“). Balkan Insight. Dostupno na: <www.balkaninsight.com/en/article/justice-for-victims-of-war-time-rapes-in-bosnia-painfully-slow>.

Andrić, G. i Hadžović, E., 2011. godine. REKOM initiative collects signatures across the Balkans (Inicijativa za REKOM prikuplja potpise

širom Balkana). Balkan Insight. Dostupno na: <www.balkaninsight.com/en/article/million-signatures-for-the-victims-of-balkan-wars>.

Askin, K.D., 2003. godine. Omarska Camp, Bosnia (Logor Omarska, Bosna), American Bar Association (Američko udruženje pravnika).

Dostupno na: <www.americanbar.org/publications/human_rights_magazine_home/irr_hr_winter03_omarskacampbosnia.html>.


B92, 2010. godine. Bosnian Serbs commemorate war victims (Bosanski Srbi odali počast žrtvama rata), Dostupno na:

<www.b92.net/eng/news/region-article.php?yyyy=2010&mm=07&dd=12&nav_id=68377>. Balkanska istraživačka regionalna mreža, 2010. godine. Omarska: a monument to savagery and resistance (Omarska: spomenik

divljaštvu i otporu). Dostupno na: <www.bim.ba/en/230/10/29850/?tpl=30>. Balkan Insight, 2008. godine. Bosnia Serbs to erect Sarajevo cross (Bosanski Srbi podižu krstu u Sarajevu). Dostupno na:

<www.balkaninsight.com/en/article/bosnia-serbs-to-erect-sarajevo-cross>. Balkan Insight, 2010. godine. Bosnia: No End to “Two Schools Under One Roof (Bosna: Nema kraja za „dvije škole pod jednim krovom“).

Dostupno na: <www.balkaninsight.com/en/article/bosnia-no-end-to-two-schools-under-one-roof>. Internet stranica BBC News, 2004. godine. Mostar bridge reopens with splash (Javno ponovno otvoren mostarski most). Dostupno na:

<http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/3919047.stm>. Internet stranica BBC News, 2011. godine. Bosnia war dead figure announced (Objavljen broj žrtava rata u Bosni). Dostupno na:

<news.bbc.co.uk/2/hi/europe/6228152.stm>. Internet stranica BBC News, 2011. godine. Bosnia-Herzegovina timeline (Hronološki prikaz Bosne i Hercegovine). Dostupno na:

<news.bbc.co.uk/2/hi/europe/country_profiles/1066981.stm>. Bjelajac, M., 2011. godine. War of words over missing Bosnian Serbs (Rat riječima zbog nestalih bosanskih Srba). Institut za

izvještavanje o ratu i miru. Dostupno na: <iwpr.net/report-news/war-words-over-missing-bosnian-serbs>. Buljugić, M., 2007. godine. No progress for Sarajevo truth commission (Nema napretka za sarajevsku komisiju za istinu). Balkanska

istraživačka regionalna mreža. Dostupno na: <www.bim.ba/en/51/10/2327>. Dean, A. Old bridge area of the old city of Mostar – UNESCO World Heritage List (Područje starog mosta u starom dijelu grada Mostara

– UNESCO-ov Popis mjesta svjetske baštine). VT Hawaii. Dostupno na: <www.vthawaii.com/EXTRA/Mostar/Mostar.html, zadnje ažuriranje>.

Depo Portal, 2011. godine. (Anti)fašistička prepucavanja: rat grafitima u Mostaru. Dostupno na: <depo.ba/hronika/rat-grafitima-u-

mostaru>. Deutsche Welle, 2007. godine. Schwarz-Schilling nametnuo odluku o Memorijalnom centru Srebrenica-Potočari. Dostupno na:

<http://www.dw-world.de/dw/article/0,,2634609,00.html>. Hadžović, E., 2001. godine. Bosnia: visit to former detention camp highlights dispute (Bosna: posjeta bivšem kaznenom logoru

naglašava razmirice). Balkan Insight. Dostupno na: <www.balkaninsight.com/en/article/a-visit-to-bosnia-s-former-camp-triggers-former-inmates-fears>.

Hawton, N., 2005. godine. Ex-foes make peace at Omarska (Bivši neprijatelji se pomirili u Omarskoj). Internet stranica BBC News.

Dostupno na: <news.bbc.co.uk/2/hi/europe/4449996.stm>. Hawton, N., 2006. godine. Bosnia war memorial plan halted (Prekinut plan za granju bosanskog spomenika žrtvama rata). Internet

stranica BBC News. Dostupno na: < http://news.bbc.co.uk/2/hi/europe/4731646.stm>. Head Groups, 2006. godine. Mittal Steel and the Omarska mine (Mittal Steel i rudnik Omarska). Dostupno na:

<www.headgroups.com/hg/display/om/Mittal+Steel+and+the+Omarska+mine >. Head Groups, 2007. godine. Overview (Pregled). Dostupno na: <www.headgroups.com/hg/display/om/Overview>. Helsinški komitet za ljudska prava, 2009. godine. Srebrenica: Transitional (in)justice (Srebrenica: Tranzicijska (ne)pravda). Helsinki

Bulletin, Izdanje 34, str. 1-5. Human Rights Watch. Background (Pozadinske informacije). Dostupno na: < http://www.hrw.org/reports/1997/bosnia/Bosnia-

02.htm>. Hunin, J., 2011. godine. Wiedergutmachung in Srebrenica lukt slecht (Loši izgledi za pomirenje u Srebrenici), Volkskrant Online,

Dostupno na: <www.volkskrant.nl/vk-online/VK/20110609___/VKN01_014/#original>. Institut za izvještavanje o ratu i miru, Introduction to Balkan War Crimes Courts (Uvod u Sudove za ratne zločine na Balkanu). Dostupno

na: <iwpr.net/programme/international-justice-icty/introduction-balkan-war-crimes-courts>. Međunarodni centar za tranzicijsku pravdu. Srebrenica-Potočari Memorial and Cemetery (Srebrenica-Potočari Spomen obilježje i

mezarje). Dostupno na: <memoryandjustice.org/site/srebrenica-potochari-memorial-and-cemetery>.


Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju, About the ICTY (O MKSJ-u). Dostupno na: <www.icty.org/sections/AbouttheICTY>. Međunarodno udruženje za razvoj, 2007. godine. Reconstructing Bosnia and Herzegovina’s greatest symbol bridges ethnic divides

(Rekonstrukcija najvećeg simbola Bosne i Hercegovine premošćuje etničke podjele). Dostupno na: <web.worldbank.org/WBSITE/EXTERNAL/EXTABOUTUS/IDA/0,,contentMDK:21280300~menuPK:4754051~pagePK:51236175~piPK:437394~theSitePK:73154,00.html>.

Arhiva International Justice Tribunea, 2006. godine. Mittal Steel suspends Omarska memorial over ethnic divisions (Mittal Steel

obustavio gradnju spomenika u Omarskoj zbog etničkih podjela). Dostupno na: <www.rnw.nl/international-justice/article/mittal-steel-suspends-omarska-memorial-over-ethnic-divisions?quicktabs_1=0>.

Jelačić, N. i Ahmetašević, N., 2006. godine. Truth commission divides Bosnia (Komisija za istinu podijelila Bosnu). Balkanska istraživačka

regionalna mreža. Dostupno na: <birn.eu.com/en/28/10/1202>. Keulemans, C., 2007. godine. Omarska-Fifteen years on (Omarska-Petnaest godina kasnije), Bosnian Institute (Bosanski institut).

Dostupno na: <www.bosnia.org.uk/news/news_body.cfm?newsid=2281>. Lewis, P., 1994. godine. Word for word/The Balkan war crimes-report; if there ever were a Nuremburg for the former Yugoslavia…

(Riječ po riječ/Izvještaj o ratnim zločinima na Balkanu; ukoliko bi se ikada desio Nürnberg za bivšu Jugoslaviju...) New York Times Online, Dostupno na: <www.nytimes.com/1994/06/12/weekinreview/word-for-word-balkan-war-crimes-report-if-there-ever-were-nuremburg-for-former.html>.

Litos Online. The Old Bridge in Mostar: reconstruction of a symbol (Stari most u Mostaru: obnova simbola). Dostupno na:

<www.litosonline.com/en/articles/en/80/old-bridge-mostar-reconstruction-symbol>. McCracken, P., 2007. godine. Cleansing the past in Omarska (Čišćenje prošlosti u Omarskoj). This Europe, Dostupno na:

<www.thiseurope.com/node/211>. Memorijalni centar Potočari, Memorijalni Centar. Dostupno na: <www.potocarimc.ba/%5Fba/mc>. Memorijalni centar Potočari, 2011. godine. Prezentiran idejni projekat za izgradnju II faze Memorijalnog centra, Dostupno na:

<www.potocarimc.ba/_ba/index.php?kategorija=i.ba.online>. Mulić, S., 2005. godine. Iron ore enriched with human bones (Željezna ruda obogaćena ljudskim kostima). BH Dani. Dostupno na:

<www.ex-yupress.com/dani/dani114.html>. Nemana, V., 2010. godine. War victim’s tour (Obilazak sa žrtvom rata). Big World. Dostupno na: <www.bigworldmagazine.com/war-

victims-tour>. Novi Most International. Young people in Bosnia & Herzegovina (Mladi u Bosni i Hercegovini). Dostupno na:

<www.novimost.org/aboutyoungpeople.htm>. Oslobođenje, 2010. godine. Milorad Dodik za bečki Die Presse: Srebrenica je srpska osveta za Kravice, Dostupno na:

<www.oslobodjenje.ba/index.php?id=7663>. Priesner, S., O’Donoghue, L. i Dedic, A., 2006. godine. Transitional justice in Bosnia and Herzegovina: Findings of a public survey

(Tranzicijska pravda u Bosni i Hercegovini: Rezultati javne ankete). Local-Global: Identity, Security, Community (Lokalno-Globalno: Identitet, sigurnost, zajednica), 2. Dostupno na: <mams.rmit.edu.au/3bk59qvfdynr.pdf>.

Radiosarajevo.ba, 2011. godine. Haški sud neće prebacivati predmete BiH, Dostupno na: <www.radiosarajevo.ba/novost/49965/haski-

sud-nece-prebacivati-predmete-u-bih>. Radio Slobodna Evropa, 2008. godine. Police ban Srebrenica relatives from visiting massacre site (Policija zabranila rodbini srebreničkih

žrtava da posjete mjesto masakra)), Dostupno na: <www.rferl.org/content/Police_Ban_Srebrenica_Women_From_Massacre_Site/1183804.html>.

Rubin, A., 2006. godine. Rebuilt bridge becomes symbol of postwar healing (Obnovljeni most postaje simbol poslijeratnom zacjeljivanju

rana). PBS: America Rebuilds II: return to ground zero (PBS: Amerika obnavlja II: povratak na nultu tačku). Dostupno na: <www.pbs.org/americarebuilds2/memorial/memorial_mostar.html>.

Traynor, I., 2004. godine. Keep the hate alive (Održavanje mržnje na životu). The Guardian Online. Dostupno na:

<http://www.guardian.co.uk/world/2004/jul/29/worlddispatch.iantraynor>. Salimović, S., 2010. godine. U Potočarima ce biti sahranjen i jedan katolik, Radio Slobodna Evropa, Dostupno na:

<www.slobodnaevropa.org/content/rudolf_hren_barbara_hren_sahrana_potocari/2092432.html>.


Sarić, V., 2010. godine. Balkan Youth to Follow Karadžić Trial Closely (Balkanska mladež će pažljivo pratiti suđenje Karadžiću). Institut za izvještavanje o ratu i miru. Dostupno na: <iwpr.net/report-news/balkan-youth-follow-Karadžić-trial-closely >.

Simić, A., 2009. godine. Memorijalni centar Potočari: kozmička, a ne ovozemaljska bol, Oslobođenje, Dostupno na:

<www.oslobodjenje.ba/index.php?id=2744>. Sito-Sučić, D., 2011. godine. Sarajevo outlines planned museum after Mladić arrest (Sarajevo iznosi plan za muzej nakon hapšenja

Mladića). Reuters. Dostupno na: <www.reuters.com/article/2011/05/30/us-sarajevo-siege-museum-idUSTRE74T3PH20110530>. Spiegel Online, 2010. godine. Serbia apologizes for Srebrenica massacre (Srbija se izvinula za srebrenički masakr), Dostupno na:

<www.spiegel.de/international/europe/0,01518,686663,00.html>. Sunje, A., 2010. godine. Rebuilding cultural bridges takes time in divided Mostar (Za izgradnju kulturoloških mostova treba vremena u

podijeljenom Mostaru). Balkan Insight. Dostupno na: <www.balkaninsight.com/en/article/rebuilding-cultural-bridges-takes-time-in-divided-mostar>.

The Guardian Online, 2005. godine. In brief: Bruce Lee comes to Bosnia (Ukratko: Bruce Lee dolazi u Bosnu). Dostupno na:

<www.guardian.co.uk/film/2005/nov/29/news1/print>. Međunarodna komisija za ljudska prava, 2006. godine. The Omarska model. A chance not to be missed (Model Omarske. Šansa koja se

ne smije propustiti). Dostupno na: <www.rnw.nl/international-justice/article/mittal-steel-suspends-omarska-memorial-over-ethnic-divisions?quicktabs_1=0>.

The Sofia Echo, 2010. godine. EU, Washington welcome Serbia’s resolution condemning Srebrenica massacre (EU i Washington

pozdravljaju rezoluciju Srbije kojom se osuđuje srebrenički masakr), Dostupno na: <sofiaecho.com/2010/04/01/881756_eu-washington-welcome-serbias-resolution-condemning-srebrenica-massacre>.

UNESCO, 2004. godine. Inauguration of the Mostar bridge (Inauguracija mostarskog mosta). Dostupno na:

<portal.unesco.org/en/ev.php-URL_ID=21743&URL_DO=DO_TOPIC&URL_SECTION=201.html>. Vijesti.nl. 2011. godine. Inzko u Vijeću sigurnosti UN-a o političkoj situaciji u BiH. Dostupno na: <www.vijesti.nl/?p=56161>. Vijesti Glas Amerika, 2010. godine. 15th Anniversary of Srebrenica (15. godišnjica Srebrenice), Dostupno na: <www.voanews.com/policy/editorials/democracy/15th-Anniversary-Of-Srebrenica-98546934.html. Vulliamy, E., 1992. godine. Shame of camp Omarska (Sramota logora Omarska). The Guardian Online. Dostupno na:

<www.guardian.co.uk/world/1992/aug/07/warcrimes.edvulliamy/print, zadnje ažuriranje>. Vulliamy, E., 2004. godine. New battle breaks out over Serb death camp (Izbila nova bitka oko srpskog logora smrti). The Guardian

Online. Dostupno na: <http://www.guardian.co.uk/uk/2004/dec/02/balkans>. Vulliamy, E., 2004. godine. Fresh battle over Serb death camp (Nova borba oko srpskog logora smrti). Bosnian Institute (Bosanski

institut). Dostupno na: <www.bosnia.org.uk/bosrep/report_format.cfm?articleid=1141&reportid=166>. Vulliamy, E., 2011. godine. Ratko Mladić's arrest is a hollow victory in a country that refuses to apologise (Hapšenje Ratka Mladića je

jalova pobjeda u državi koja se odbija izvinuti). The Guardian Online. Dostupno na: <http://www.guardian.co.uk/commentisfree/2011/may/28/ratko-Mladić-bosnia-ed-vulliamy?INTCMP=ILCNETTXT3487>.

Zimonjić, V.P., 2005. godine. Bombs found at memorial for Srebrenica genocide (Pronađene bombe na obilježavanju sjećanja na

srebrenički genocid). The Independent Online. Dostupno na: <www.independent.co.uk/news/world/europe/bombs-found-at-memorial-for-srebrenica-genocide-497720.html>.

• Izvještaji / Zvanični dokumenti

Human Rights Watch, 1995. godine. The fall of Srebrenica and the failure of UN peacekeeping (Pad Srebrenice i neuspješna mirovna

misija UN-a). Dostupno na: <www.hrw.org/en/node/85087/section/1>. Impunity Watch, 2007. godine. Research Instrument (Istražni instrument). Dostupno na:

<http://www.impunitywatch.org/upload/UserFiles/file/IW%20Research%20Instrument.pdf>. Impunity Watch, 2010. godine. Perspectives Programme: Memorialisation of Grave International Crimes (Program „Perspektive“:

Obilježavanje sjećanja na teške međunarodne zločine). Impunity Watch, 2010. godine. Perspectives Programme: Memorialisation of Grave International Crimes: Field Research Framework

(Program „Perspektive“: Obilježavanje sjećanja na teške međunarodne zločine: Okvir za terensko istraživanje).


Međunarodna krizna grupa, 2003. godine. Building Bridges in Mostar (Izgradnja mostova u Mostaru). Europe Report N°15020, novembar 2003. godine.

Tužilac protiv Kvočke et al., Presuda sudskog vijeća, 2. novembar 2001. godine, Br. predmeta IT-98-30/1. Tužilac protiv Mucića et al. (Logor Čelebići), Br. predmeta IT-96-21. UNDP, 2009. godine. Transitional justice guidebook for Bosnia and Herzegovina: executive summary (Vodič kroz tranzicijsku pravdu u

Bosni i Hercegovini: izvršni sažetak). UNDP, 2009. godine. Vodič kroz tranzicijsku pravdu u Bosni i Hercegovini. UNDP, 2011. godine. Young and unemployed in Bosnia and Herzegovina (Mladi i nezaposleni u Bosni i Hercegovini). Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 713 (1991). Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a 827 (1993).



Spisak osoba sa kojima su obavljeni razgovori Mostar • Alija Vidimlić i Adnan Hasić, Centar za mir i multietničku saradnju, 09.03.2011. godine • Azra Hasanbegović, Žena BiH, 09.03.2011. godine • Dženana Dedić, LDA Mostar, 14.10.2010. godine • Fadila Hadžić, La Strada, 10.03.2011. godine • Kristina Ćorić, OKC Abrašević, 08.03.2011. godine • Radmila Borozan, OSCE Mostar, 10.03.2011. godine • Saja Ćorić, Udruženje logoraša logora Vojno, 10.03.2011. godine Prijedor • Edin Ramulić, Izvor, 16.03.2011. godine • Husein Pašalić, Familija, 16.03.2011. godine • Murisa Marić, DON Prijedor, 14.03.2011. godine • Sabira Medić, Berek, 15.03.2011. godine • Senka Jakupović, Dijakom, 16.03.2011. godine Sarajevo • Adelheid Wölfl, Der Standard, 29.03.2011. godine • Adis Šušnjar i Borka Rudić, BH Novinari, 31.03.2011. godine • Alma Mašić, Inicijative mladih za ljudska prava, 06.10.2010. godine • Anisa Sućeska-Vekić, Balkanska istraživačka regionalna mreža, 01.04.2011. godine • Denis Hadžović, Centar za sigurnosne studije, 31.03.2011. godine • Edita Pašić, Fondacija lokalne demokratije, 29.03.2011. godine • Elma Demir, Asocijacija za demokratske inicijative, 01.03.2011. godine • Emir Kovačević, Međureligijsko vijeće BiH, 02.03.2011. godine • Fadila Memišević i Belma Zulčić, Društvo za ugrožene narode, 04.10.2010. godine • Franjo Topić, Hrvatsko Kulturno Društvo ‘Napredak’, 01.04.2011. godine • Goran Bubalo, Catholic Relief Services, 29.03.2011. godine • Haris Lokvančić, Ambasada Švicarske, 11.03.2011. godine • Ingrid Halbritter, Dadalos, 29.03.2011. godine • Jantine van Bakel, Ambasada Kraljevine Holandije, 28.03.2011. godine • Jasmin, Krug 99, 01.03.2011. godine • Jonathan Francis, Švedska agencija za međunarodni razvoj, 03.03.2011. godine • Lejla Mamut, TRIAL, 31.03.2011. godine • Ljuljjeta Goranci Brkić, Nansen dijalog centar Sarajevo, 06.10.2010. godine • Marija Šarić, Krila nade, 29.03.2011. godine • Marko Oršolić, Međunarodni multireligijski i interkulturni centar, 05.03.2011. godine • Margareta Wennlund Åkerblom i Christina Gampstorp, Living History Forum, 03.03.2011. godine • Merdžana Subašić, Istraživačko dokumentacioni centar, 04.10.2010. godine • Mervan Miraščija, Fond otvoreno društvo, 03.03.2011. godine • Muhiba Kaljanac, Historijski muzej, 30.03.2011. godine • Nuna, Žene Ženama, 02.03.2011. godine • Sanela Paripović, Razvojni program Ujedinjenih nacija, 28.03.2011. godine • Satko Mujagić, Ministarstvo pravde, 30.03.2011. godine (govorio u ovom razgovoru u svoje ime) • Tamara Šmidling, Centar za nenasilnu akciju, 05.10.2010. godine • Velma Šarić i Alison Sluiter, Centar za pravdu i pomirenje, 30.03.2011. godine • Živica Abadžić i Muhamed Braco Džemidžić, Helsinški komitet za ljudska prava, 07.10.2010. godine Srebrenica • Amra Begić, Memorijalni centar Potočari , 21.03.2011. godine • Mediha Mustafić-Smajić, Udruženje Sjaj Srebrenica, 21.03.2011. godine • Stana Medić, Sara, 21.03.2011. godine Tuzla • Amra Ovčina-Hamidović, Organizacija za sigurnost i saradnju u Evropi, 23.03.2011. godine • Brank Antić-Štauber, Snaga žene, 24.03.2011. godine • Branka Rajner, Biro za ljudska prava Tuzla, 23.03.2011. godine • Hajra Ćatić, Žene Srebrenice, 23.03.2011. godine • Amira Kavgić, Inicijative preživjelih od mina, 23.03.2011. godine



Impunity Watch (IW) je međunarodna neprofitna organizacija sa sjedištem u Holandiji kojoj je cilj promicanje odgovornosti za nedjela u zemljama koje su imale nasilnu prošlost. IW provodi sistematsko istraživanje o temeljnim uzrocima nekažnjivosti koje uključuje glasove zajednica kojih se to tiče kako bi dao savjete za izradu politika zasnovane na istraživanju za procese koji za cilj imaju korištenje njihovih prava na istinu, pravdu, reparacije te garanciju neponavljanja zločina. IW blisko sarađuje sa organizacijama civilnog društva kako bi povećao njihov utjecaj na stvaranje i implementaciju s tim povezanih politika. IW provodi „Državne programe“ u Gvatemali i Burundiju te Program „Perspektive“ koji uključuje komparativno istraživanje više postkonfliktnih država po pitanju određenih tematskih aspekata nekažnjivosti. Aktuelni Izvještaj o istraživanju se objavljuje u sklopu Projekta obilježavanja sjećanja IW-a, u sklopu dalekosežnijeg Programa „Perspektive”.

Kontakt: Impunity Watch ’t Goylaan 15 3525 AA Utrecht Holandija Tel: +31.302.720.313 E-mail: [email protected] www.impunitywatch.org

©Impunity Watch 2012

Ovu publikaciju su omogućili:

Documents

Da li inicijative za sjećanje imaju ulogu u borbi protiv kulture šutnje