Darko PERIŠA, Ponovno o Delminijskoj Biskupiji ili REPETITIO EST MATER STUDIORUM

Darko PERIŠA

PONOVNO O DELMINIJSKOJ BISKUPIJI ILI REPETITIO EST MATER STUDIORUM

a moj rad pod naslovom Rimski Delminij kao sjedište starokršćanske biskupije, objavljenom u časopisu Arheološki radovi i rasprave,1 sasvim je očekivano re-agirao Ante Škegro, autor suprotstavljenih stavova.2 Način na koji je to uradio

ne bi me trebao sprječavati da uzvratim na isti način, ali ću usprkos tome, zbog ugleda ovog časopisa,3 zadržati pristojnost (što više mogu).

Svoju reakciju A. Škegro počinje s uvjerenjem i tvrdnjom da je moj rad “samo pokušaj recenzije njegove knjige o Duvanjskoj biskupiji, i upitno mu je što mi ga je uredništvo ocijenilo kao izvorni znanstveni rad” kada prema njegovoj procjeni “ne obrađujem ni jedno vrelo”.4 Iako ne objašnjava što uopće podrazumijeva pod “vre-lom”, sudeći prema njegovoj historiografskoj struci i metodologiji, to su očito pisani, ponajprije literarni, a potom i epigrafski izvori. Na stranu jesam li ja u svome radu obrađivao i već poznate izvore takvog porijekla (što se lako da provjeriti), podsjetio bih da je moj rad objavljen u arheološkom časopisu i da također postoji arheološ-ka metodologija, kojom se dolazi do prvorazrednih povijesnih izvora. A upravo je druga polovica mog rada posvećena obradi i tumačenju groblja iz 6. st. u Koritima u Buškom blatu na potpuno nov ili drukčiji način, tako da otpada prigovor da ne obrađujem ni jedan novi izvor i da je moj rad pokušaj recenzije Škegrine knjige. Ako Škegro ne priznaje podatke i zaključke dobivene arheološkim metodama, ili 1 Periša 2009.2 Škegro 2013, 337-350.3 Opravdano bi bilo da svoj odgovor objavim u časopisu Arheološki radovi i rasprave, gdje

sam objavio svoj rad, a A. Škegro svoje reagiranje. Međutim, taj časopis, koji izdaje Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, izlazi neredovito, ponekad s pauzama od po nekoliko godina, pa bi moj odgovor bio zastario i neaktualan. Svojom temom i sadržajem ovaj tekst, iz povijesnih razloga, sasvim odgovara karakteru časopisa Hercegovina franciscana, pa se njegovu uredništvu zahvaljujem na razumijevanju i susretljivosti da na stranice tog časopisa prenesem i završim raspravu sa Škegrom oko Delminijske biskupije.

4 U cijelom sam tekstu prisiljen pisati u prvom licu jednine, jer svoju obranu prilagođavam Škegrinim optužbama i osudama, koje stavljam pod navodnike. Za razliku od mene Škegro je o sebi, poput Cezara, pisao u trećem licu jednine.

246 Hercegovina franciscana, god. X (2014.), br. 10

ih nije u stanju pravilno iskoristiti u svojim proučavanjima, to je njegov problem. Ne mogavši prikriti svoj bijes i svoju srditost čitatelju odmah servira zaključak da se moj rad “temelji na fantazijama, pretpostavkama, nagađanjima i imputiranjima”, umjesto da to ostavi za kraj poslije iznesenih znanstvenih argumenata koji ih u ta-kve tvrdnje mogu ili trebaju uvjeriti.

Samo zato što je profesionalni latinist (osim povijesti diplomirao je i latinski jezik s rimskom književnošću), a ja to nisam, objavljuje urbi et orbi da sam se “pri-likom prevođenja rečenica s latinskog na hrvatski jezik morao savjetovati s trećom osobom koja mi je davala iscrpne komentare, da bih ih shvatio”, ali ne otkriva što se točno krije iza toga. Riječ je o mome osobnom prijevodu svega dvije u znanosti dugo sporne rečenice, ali s obzirom da svoje znanje latinskog jezika držim dosta slabim, “treća osoba” koja je moje prijevode pregledala, ispravila i svaku spornu riječ iscrpno prokomentirala je nitko drugi nego osobno Radoslav Dodig, vrhunski klasični filolog i antički epigrafičar. To sam i naglasio u pratećoj bilješci kao znak jamstva stručnosti prijevoda i prijateljske zahvalnosti. Zato Škegro jako umišlja isti-čući da je moj članak samo pokušaj recenzije njegove knjige o Duvanjskoj biskupiji i da sam ga jedino mogao napisati prepričavajući njegovu knjigu. Meni je njego-va knjiga samo poslužila – kako sam i naglasio – za temeljito preispitivanje vjero-dostojnosti pisanih izvora koji upućuju na (ne)postojanje Delminijske biskupije. Imao sam samo dvije mogućnosti – ili ju ignorirati ili kritički preispitati. Istinski bi znanstvenik trebao biti zadovoljan da netko uopće posveti toliko veliku pozornost njegovu djelu, bez obzira prihvaća li ili odbija njegove postavke i zaključke. Umjesto da napiše što je to neispravno u novim prijevodima spornih rečenica ili tumačenji-ma koja iz njih proizlaze, Škegro odmah sve preskače i zaključuje da “fantaziram o biskupskom sjedištu u kasnoantičkom groblju na Gradini u Koritima iznad Buškog jezera” (Buško blato kao jugoistočni dio Livanjskog polja pretvoreno u najveće aku-mulacijsko jezero u Europi). To zaista jesu fantazije, ali ne moje, što se može vidjeti već iz naslova moga napadnutog članka.

Umjesto da objasni što to u novim prijevodima koje donosim nije točno, Ške-gro opet “pobjedonosno” ustvrđuje da “nisam u stanju nijedan izvor pročitati, a kamo li shvatiti odnosno protumačiti, što je vidljivo iz moje priče o biskupu Seba-stijanu za kojeg znam da mu je papa Grgur I. Veliki pisao pisma”, ali s obzirom da u svojoj neukosti i nemoći “ne mogu dokučiti njihov sadržaj, posežem za trećera-zrednim publikacijama, dok za primarnu literaturu niti ne znam”. “Trećerazredna” publikacija na koju sam se ja pozvao jest arheološka sinteza o ranom kršćanstvu u rimskoj provinciji Prevalisu ili Prevalitani od Pavla Mijovića, koju je kasnije objavio u knjizi svojih izabranih djela s naslovom Kulture Crne Gore, a upravo je s njezinim prikazom Škegro napravio svoje prve znanstvene korake, ako se prepričavanje sa-držaja neke knjige može smatrati znanošću.5 Tada mu je to očito bila prvorazredna

5 Škegro 1989, 184-187.

247D. Periša, Ponovno o Delminijskoj biskupiji ili repetitio est mater studiorum

publikacija za stručnu i znanstvenu afirmaciju. “Trećerazredna” publikacija na koju se ja pozivam donosi “primarnu” literaturu na koju me Škegro upućuje pa se po-drazumijeva da znam za njezino postojanje, ali ju ne navodim, jer nije od presudne važnosti za ono o čemu govorim, odnosno ono od čega on bježi. I još nešto: ta “tre-ćerazredna” publikacija izvorno je članak objavljen u časopisu Arheološki vestnik, kojeg izdaje Slovenska akademija znanosti i umjetnosti u Ljubljani, odnosno pre-stižni časopis u kojem je A. Škegro proteklih godina na engleskom jeziku objavio niz svojih radova o starokršćanskim biskupijama u provinciji Dalmaciji, koje je u isto vrijeme objavio i na hrvatskom.

Da sam svladao lekciju koju mi je zadao Škegro “barem bi znao da Risinij nije bio u Prevalitani nego u Dalmaciji i ne bi nagađao je li taj biskup bio iz nekog od gradova provincije Mezije”. Dobro mi je poznato da je Risinij bio izvorno u provin-ciji Dalmaciji, kao što je također bio u provinciji Iliriku prije diobe na Dalmaciju i Panoniju. Samom činjenicom da je u znanosti otvoren problem je li grad Risi-nij, odnosno Risanski (danas Bokokotorski) zaljev, poslije Dioklecijanove reforme pripao novoj provinciji Prevalitani, nastaloj odvajanjem od provincije Dalmacije, govori da je bio smješten na samoj njihovoj granici.6 Tako je to nebitno za temu o kojoj sam pisao, a s kojom se Škegro izbjegava uhvatiti u koštac.

Na početku svoga poglavlja Izvrtanje činjenica (kojih i čijih vidjet će se u na-stavku) Škegro iznosi svoju znanstvenu procjenu da ja, “više nego oskudno pozna-vanje problematike s kojom sam se uhvatio u koštac, demonstriram samim naslo-vom svog rada Rimski Delminij kao sjedište starokršćanske biskupije”, i s čuđenjem dodaje “kao da bi to mjesto moglo biti sjedištem ikoje druge dijeceze osim ranokr-šćanske” i s neizbježnim “kad bi bilo”. Koliko je Škegrino poznavanje problematike s kojom se uhvatio u koštac obilato i široko, najbolje govori to da previđa činjenicu da se kršćanstvo u antičko doba proširilo i učvrstilo izvan granica Rimskog Carstva, odnosno da sjedišta starokršćanskih biskupija nisu bila samo u rimskim gradovi-ma. U Armenskom Kraljevstvu, Asiriji i Mezopotamiji u sastavu Partskog Carstva, Iranu (Perziji) u sastavu kasnijeg Sasanidskog Carstva, u zapadnom dijelu Indijskog poluotoka, a zatim u Nubiji i Abesiniji u Africi i čak jugozapadnom dijelu Arapskog poluotoka u sastavu Aksumskog Kraljevstva također su postojale mreže starokr-šćanskih biskupija. Prve tri među nabrojanim starim državama su se stoljećima borile da njihovi gradovi ne budu “rimski”. S druge strane, Delminiju prostorno bliski Split nije bio rimski grad, nego je nastao tek u osvitu srednjeg vijeka unutar Dioklecijanove palače, ali je u njemu bilo sjedište starokršćanske biskupije premje-štene iz obližnje Salone.

Škegro samouvjereno tvrdi “da nisam podastro ni jedan dokaz kojim bi svoju priču potkrijepio, a nisam ju ni mogao jer o Delminiju nema ni spomena u vrijeme kada uz njega pokušavam vezati fantomsku dijecezu”. Stoga mi je preostalo “da se

6 Ilić 2008, 224, karta 1.


upustim u fantaziranje oko groblja na Gradini u Koritima za koje sam insinuirao da je veće groblje, koje je pripadalo panonskom stanovništvu, čime dajem do zna-nja da mi činjenice i nisu bitne”. A “kako se rezultati tih istraživanja ne uklapaju u moju priču, upustio sam se u njihovo izvrtanje, odnosno samovoljno definiranje te nekropole grobljem na redove, iako joj istraživač izrijekom kaže da joj grobovi ne čine redove”. No, treba provjeriti kako se rezultati istraživanja tog groblja uklapaju u moju priču, a kako ih Škegro predstavlja.

Istina je – kako Škegro piše – da je Zdravko Marić, kada je prilikom istraživa-nja gradinskog naselja iz brončanog i željeznog doba u Koritima, slučajno otkrio i iskopao prvu skupinu grobova iz 6. st., prethodno zaključio da se ne uočava da su oni u istraženom dijelu poredani na redove, ali zato je na istom mjestu i to u prvoj rečenici napisao nešto što A. Škegro prešućuje: “Dozvolite mi da, kao nestručnjak za period kojim se ovaj skup bavi (kasno antičko doba i rani srednji vijek – op.), ovdje iznesene podatke o predslavenskom supstratu na našem području dopunim kratkim izvještajem o slučajno obavljenim iskopavanjima na dijelu kasnoantičke nekropole na Gradini u Koritima kod Duvna.”7 Zato je Nada Miletić kao europski poznata i priznata specijalistica za rani srednji vijek, posebno groblja na redove, nakon što je nastavila i dovršila arheološka iskopavanja tog groblja, napisala sljedeće: “Po svojim osnovnim karakteristikama, nekropola na Gradini uklapa se u tipove ranosrednjove-kovnih naseobinskih groblja na redove srednjeg opsega, svrstavajući se među ona na kojima je nepravilno nizanje redova još primetno u jednom delu, a znatno pravil-nije u drugom, i na kome je, i pored navedenih odstupanja, dominantna orijentacija ukopa zapad-istok” (...).8 U istom je radu N. Miletić napisala još i sljedeće: “Ovom prilikom moram ispraviti konstataciju Z. Marića da ‘grobovi ne čine redove’, jer se već i u delu nekropole istraženom 1968. g. moglo zapaziti određeno pravilnije nizanje.”9

Ako je na groblju u Koritima – kako Škegro piše nevješto se pozivajući na an-tropološku analizu ili zastarjela arheološka shvaćanja – pokopana “izolirana grupa stanovništva nižeg socijalno-ekonomskog nivoa” i ako su pripadali “nekom ilir-skom plemenu”, odnosno “starosjedilačkom stanovništvu 6. st.”, kako je moguće da je ta skupina šest stoljeća živjela uz neposrednu blizinu rimske magistralne ceste i pri tome ostala izdvojena od ostatka svijeta? I to ne na mjestu, nego u dijelu Buškog blata na kojem nema tragova rimskog naseljavanja, odnosno pokopavanja starijeg od groblja u Koritima?!

“Identične mi je vjerodostojnosti i konstatacija o Delminijskoj biskupiji – to-bože nastaloj tijekom druge polovice 6. st. zbrinjavanjem nekog imaginarnog pa-nonskog biskupa za kojeg ne mogu dokazati ni kako se zvao ni kada je tom bisku-pijom upravljao.” Ako je Škegro shvatio da zastupam mišljenje da je kratkotrajna

7 Marić 1969, 239.8 Miletić 1979, 177.9 Miletić 1979, 153 (nap. 5).


Delminijska biskupija nastala u drugoj polovici 6. st. valjda se podrazumijeva da je njezin biskup njome tada i upravljao?! Glavni izvori za poznavanje imena biskupa u provinciji Dalmaciji, ne računajući Salonitansku (nad)biskupiju, su akta Saloni-tanskih sabora iz 530. i 533. Znači li to da slabo poznate biskupije na čijem su čelu bili biskupi, koji se tada spominju, nisu postojale prije i poslije tih sabora, jer nam nisu poznata imena njihovih prethodnika ili nasljednika? Naravno, da ne znači. “Stoga sam prizvao maštu”, jer sam zaključio da je masovno doseljavanje izbjeglog rimskog stanovništva i dolazak njihovih biskupa stvorilo uvjete za nastanak novih biskupija u onim krajevima u koje su se naselili. Prema Škegrinoj procjeni “dakako, ne definiram ni masovno doseljavanje” (to je velika seoba naroda!), “ni njegove su-bjekte” (to su avarski i slavenski osvajači na jednoj i rimsko kršćansko stanovništvo na ugroženom i osvojenom području na drugoj strani!), “ni polazište” (to su rim-ske provincije Panonija Savija i Panonija Sekunda!), “ni odredište” (to je slobodno područje, u prvom redu rimska provincija Dalmacija!), “ni biskupe” (pastiri koji prate ili predvode svoje stado u seobi!). “Nije mi jasno da biskupije ne nastaju u okolnostima društvenih potresa niti masovnih migracija, pogotovo na područjima koja su udaljena od njihovog rodnog kraja” (osim u slučajevima koje sam naveo, a to su Novas, Risinij i Stobi!), “osobito ako biskupska vlast funkcionira u duvanj-skom slučaju (kroz) naronitanskog biskupa” (što je naronitanskom biskupu dosta udaljeno periferno područje!). “No, da moja mašta može svašta (koje li rime – op.) razvidno je i iz moje konstatacije” da se papa Grgur Veliki obratio biskupima u Ili-riku s molbom da oni, u skladu s carevom odlukom, na svome području prihvate izbjegle biskupe i omoguće im preživljavanje. Zbog toga se Škegro čudi uklapanju moje tvrdnje u spoznaju da taj papa i crkveni zborovi nisu bili naklonjeni nastanku privremenih sjedišta izbjeglih biskupa na područjima prihvatilišnih (domaćinskih) biskupija. Zbog toga, prema njegovom mišljenju i viđenju, “najprije fabriciram cr-kvene zborove za koje nitko osim mene ne zna, a potom crkvenom naučitelju Gr-guru I. Velikom imputiram shizofreno djelovanje i to spram ni više nego prognanih i izbjeglih crkvenih prvaka i kršćanskog puka u čijem je spašavanju i pomaganju u svojoj službi i sagorio”. Škegro očito nije ni svjestan da s tim komentarom pobija samog sebe (ili otkriva svoje nevješto ponašanje) i potvrđuje ono što ja zapravo zastupam.

Grgur Veliki se tijekom svog pontifikata nalazio u nezavidnu položaju. Velik dio područja nekadašnjeg Zapadnog Rimskog Carstva zauzeli su germanski narodi od kojih su svi, osim Franaka, bili sljedbenici heretičkog arijanskog nauka, odno-sno pripadnici Arijanske crkve. Akvilejski nadbiskup je napravio shizmu i još se proglasio patrijarhom, a priključili su mu se rimski biskupi u Venetu i Histriji. Na području Istočnoga Rimskog Carstva shizma konstantinopolskog patrijarha (pod nadzorom cara) bila je zacijeljena, ali ne i trajno riješena. Patrijarhati u Antiohiji, Jeruzalemu i Aleksandriji pali su u monofizitsku herezu, a u isto se vrijeme na Isto-ku širila nestorijanska hereza. Da je papa Grgur dopustio osnivanje privremenih


sjedišta izbjeglih biskupa na područjima prihvatilišnih (domaćinskih) biskupija, stvar bi se zakomplicirala i nesumnjivo bi se otvorio sukob kako između izbjeglih i domaćinskih biskupa, tako i pape s potonjima. To ne znači da papa nije dopuštao ili podupirao osnivanje novih biskupija, koje su vodili izbjegli biskupi, kada je to bilo u interesu Katoličke crkve, a njemu odani domaći biskupi nisu se imali razloga tome protiviti. To najbolje svjedoči slučaj izbjegloga panonskog biskupa Johanesa, koji se nastanio u utvrdi Novas u Histriji i nastupio kao katolički biskup na području koje je pripadalo shizmatičkom biskupu iz Tergesta.

Škegro mi savjetuje da sam se “o načinu i okolnostima uspostave biskupija u provinciji Dalmaciji mogao upoznati i iz akata Salonitanskog metropolitanskog sabora iz 533. koji su u vrijeme dok sam svoj uradak pisao bili dostupni i na hr-vatskom jeziku kada ih” za razliku od njega “već nisam u stanju čitati u izvorniku.” Nije mi preostalo ništa drugo nego da taj prijevod “ignoriram, očito zbog činjenice što je osoba koja mi je davala iscrpne komentare prilikom prevođenja rečenica s latinskog na hrvatski jezik”, odnosno R. Dodig, Škegrin suautor tog prijevoda, a u tom prijevodu “stoji nešto sasvim drugo u odnosu na ono što ja podmećem” R. Do-digu (a time i Škegri), odnosno lažem, “uključujući i Škegrinu sintagmu delminense Onestinum”.10 Novi prijevod tih akta na hrvatski jezik, koji su dali njih dvojica, u časopisu Povijesni prilozi nisam ignorirao, jer kada je on konačno objavljen (u pro-sincu 2008., kako piše u časopisu) moj je rad već bio završen i predan uredništvu Arheoloških radova i rasprava (ispod naslova rada uredništvo je zabilježilo da ga je primilo 10., a prihvatilo 14. siječnja 2009.). Upravo je suradnja između R. Dodiga i mene na prijevodu spornih rečenica, koje su me zanimale, motivirala i potaknula R. Dodiga da osobno prevede cijela akta s komentarima. Međutim, uvjet za objavu njegovog rada u Povijesnim prilozima, koje izdaje Hrvatski institut za povijest u Zagrebu, bilo je suautorstvo sa Škegrom, koji se u toj instituciji smatra glavnim stručnjakom i znanstvenikom za tu temu. Zato u Škegrinu suautorstvu treba traži-ti objašnjenje različitih prijevoda sporne rečenice u kojoj se spominje Delminense Onestinum, a ne dovoditi u pitanje istinitost mog navoda da mi je prijevod potvrdio R. Dodig (koji to uvijek može posvjedočiti). Bez obzira što nisam ja, nego ispada da je Škegro “vrsni znalac latinske gramatike i jezika”, treba prepustiti najboljim hr-vatskim latinistima da procijene čiji je prijevod ne samo bolji, nego čiji uopće (ne)valja, jer im je smisao potpuno različit.

Samo što sam primijetio da Škegri ipak nije bilo ništa neobično da su Seba-stijan i Antonin, prethodnik i nasljednik Malha na dužnosti upravitelja papinskih imanja u Dalmaciji bili đakon i podđakon, a Malho biskup, “ne libim se i o tome Škegri dijeliti lekcije”. Jer “za radove koji o tome govore ni ne znam”, a svi su odreda Škegrini, i “vrela osobno nisam u stanju čitati”, što znači da on za razliku od mene jest. Jer, njegov je glavni argument da sam “propustio kazati da je Sebastijan bio đa-

10 Dodig / Škegro 2008.


kon pape Vigilija, Antonin podđakon pape Grgura I. Velikog, a Malho jedan u nizu Grgurovih činovnika koji su po njegovoj ovlasti upravljali crkvenim posjedima”. Je li to, možda, Škegro propustio objasniti kako je to Malho postao biskup prije nego što ga je papa imenovao upraviteljem svojih posjeda u provinciji Dalmaciji?

Zatim, ni više ni manje nego “imputiram Škegri stvari o kojima on nije pisao čime manifestiram i sindrom malicioznosti”, kao na primjer o bizantskoj Gornjoj Dalmaciji o kojoj on, eto, nije raspravljao ili da je stavio Delmis u ranosrednjovje-kovnu Hlivanjsku županiju. Nisam ni tvrdio da je o tome raspravljao ili to napisao, nego sam u stavkama naveo razloge, koji govore protiv njegova tumačenja rečenica o Delminiju u djelu Tome Arhiđakona.

“Za razliku od mene, Splićanin Toma je znao da se bizantsko-hrvatsko granič-no područje nalazilo istočno od njegovog grada”, ali bi Škegro kao latinist trebao znati prevesti tu Tominu rečenicu: Istaque fuerunt regni eorum confinia; ab oriente Delmina, ubi fuit ciuitas Delmis, in qua est quedam ecclesia, quam beatus Germanus capuanus episcopus consecrauit, sicut reperitur in ea. Iz te se rečenice jasno vidi da Toma ne opisuje hrvatsko-bizantsku granicu gdje bi Delmina bila istočno od nje-govog grada, nego granice Hrvatskog Kraljevstva (regni eorum confinia) na čijem je istoku (ab oriente) bila Delmina. Ali moje čitanje i mišljenje Škegri ne vrijede ništa, jer nisam školovani latinist.

Škegro samouvjereno smatra da su “Tomine riječi potvrđene ulomcima tog natpisa nađenima u ostacima ranokršćanske bazilike u Dubravi u Poljicima, a osim meni i autoru Kraljevstva duvanjskih Delmata (podrugljivo izmišljen naslov knjige Roberta Jolića, franjevca rodom od Duvna, ali i marljivog crkvenog povjesničara – op.), za čijim sam djelom posezao dok sam svoj rad pisao, svima je jasno da je to jedini natpis koji se odnosi na posvetu neke ranokršćanske crkve na području rimske Dalmacije”. Ali bez očuvanog bilo kakvog osobnog imena na natpisu, a po-sebno imena posvetitelja! S obzirom na Škegrino čitanje i tumačenje znatno bolje očuvanog kasnoantičkog latinskog natpisa iz Splita, u kojem je ime upravitelja po-sjeda salonitanske crkve Hedonija,11 pročitao kao Felix,12 jako sam skeptičan prema rekonstrukciji i tumačenju natpisa iz Dubrave, kojeg nedostaje više od polovice.

“Moja sklonost fabriciranju odnosno izvrtanju činjenica razvidna je i iz moje konstatacije” da Škegro želi Delminu i Delmis vidjeti isključivo uz istočnojadransku pomorsku komunikaciju “iako to Škegro nigdje nije napisao”. Ako je tako, zašto onda traži i smješta Delminu i Delmis u okolici Omiša?

Da bi potkrijepio svoju optužbu Škegro “pobjedonosno” donosi dio jedne reče-nice iz više nego kratkog sažetka na engleskom jeziku, koji doslovno prevodi na hr-vatski jezik: brojna srednjovjekovna pisana vrela spominju postojanje ranokršćanske stolice u rimskom gradu Delminiju. Izvorno sam na hrvatskom jeziku napisao: Više

11 Delonga 2002, 157-161.12 Škegro 2002a; zatim: Škegro 2002b (na engleskom jeziku); Škegro 2002c (na hrvatskom jeziku).


pisanih izvora nastalih tijekom srednjeg vijeka spominje postojanje starokršćanske biskupije sa sjedištem u rimskom Delminiju, a na toj je tradiciji bila osnovana i sred-njovjekovna Duvanjska biskupija čiji su prvi biskupi bili naslovljeni delminijskima. Površan prijevod Branke Migotti na engleski jezik njemu je bio “slamka spasa” u dokazivanju da Delminijska biskupija nije postojala. Kada smo kod “više” sred-njovjekovnih pisanih izvora (što je meni najmanje tri, a sve sam ih naveo), bilo bi dobro da Škegro objasni na osnovi čega je krajem 13. st. bila osnovana Duvanj-ska biskupija i zašto su njezini prvi biskupi bili naslovljeni delminijskima. U to je doba ime Dalmacija, a pogotovo Delminij, bilo u optjecaju samo kod učenih ljudi iz crkvenih krugova u primorskim dalmatinskim gradovima (kakvi su bili Grgur Barski ili Toma Arhiđakon), što onda podrazumijeva da je u Splitskoj nadbiskupiji bila očuvana i tradicija postojanja stare, prostorno bliske biskupije s delminijskim imenom.

Na kraju tog poglavlja slavodobitno zaključuje da je napisao rad o papinskom posjedu sv. Petra u Dalmaciji “kojemu se dakako ne može ući u trag” u mome radu,. Nisam ni imao potrebu, jer ga je Škegro uvrstio u svoju knjigu o Duvanjskoj bisku-piji, a nema presudnu važnost o temi o kojoj pišem. Također saznajem da “radove Rajka Bratoža citiram prema nepostojećim publikacijama”. “Sporna” publikacija Vilfanov zbornik nije nekakav zavičajni zbornik, nego zbornik radova posvećen pravnom povjesničaru i slovenskom akademiku Sergiju Vilfanu.13 Kada sam do-vršavao svoj rad, dotični Bratožev rad mi je bio dostupan samo preko separata na čijim su koricama pisali podatci o toj novoj publikaciji onako kako sam naveo. U međuvremenu je i Škegro našao dotični Bratožev rad u toj publikaciji i počeo ga koristiti,14 ali se u jurišanju na mene pravi nevješt.

U poglavlju Suprot logike (koje i čije također će se vidjeti u nastavku teksta) Škegro je siguran da nemam problem samo s činjenicama nego i s logikom, jer sam na početku svoga rada konstatirao da se Delminijem u antičko doba zvalo eponim-sko mjesto i političko središte Delmata, središte rimskog municipija i sjedište sta-rokršćanske biskupije, te da se delmatski ili predrimski Delminij nalazio na planini Libu iznad sela Borčana na Duvanjskom polju, dok se rimski Delminij za koji se vezuje sjedište starokršćanske biskupije – a sama nečija pomisao da je ta biskupija uopće mogla postojati čini ga agresivnim iz samo njemu poznatih razloga – nalazio na mjestu današnjeg gradića tradicionalnog imena Duvno (nekad Županjac, danas Tomislavgrad). Zamjera mi da sam namjerno zaboravio na njihov diskontinuitet od nekoliko stoljeća i geografsku udaljenost od najmanje 10 km, te me upozorava na jedan svoj pregledni rad kao relevantnu literaturu.15 Ne znam što bih to dobio s prešućivanjem vremenskog i prostornog diskontinuiteta delmatskog i rimskog Del-minija, kada zastupam samo kontinuitet imena? Da razumijem i znam da su to dva 13 Bratož 2007.14 Škegro 2010, 258.15 Škegro 1999-2000.


različita mjesta, jasno se vidi već u mojim rečenicama, koje on citira kao sporne ili netočne, a također iz naslova moga rada gdje sam ispred Delminija stavio pridjev rimski upravo da bih naglasio da nije riječ o istom gradu s kontinuitetom od pred-rimskog doba. Ali prethodno mi je Škegro prebacio što sam bespotrebno istaknuo pridjev rimski za grad u kojem (ni)je bilo sjedište starokršćanske biskupije! Među-tim, upravo Škegro nije dobro izračunao da od uništenja delmatskog Delminija do osnivanja rimskog nije bio diskontinuitet od nekoliko stoljeća, nego malo više od stoljeće i pol, a prostorna udaljenost je manja od 10 km. Upravo je on taj koji se, u radu na koji me upozorava kao na relevantnu znanstvenu literaturu, uopće nije izja-snio gdje se nalazi predrimski, a gdje rimski Delminij, vraćajući problem u vrijeme prije istraživanja i zaključaka Karla Patscha, odnosno u vrijeme 18. i 19. st.

Sve izneseno Škegri ne smeta da zaključi da “imam problem i s elementarnom faktografijom, što je razvidno i iz moje konstatacije o Delminiju, mjestu i području po kojem je Dalmacija dobila svoje ime”. Zaključuje da mi je od “natuknica ista-knutih hrvatskih stručnjaka” (koji su toliko istaknuti da im on ne zna ni imena, što se može vidjeti iz njegovih pratećih bilježaka) u enciklopedijama, privlačnija mašta autora “Kraljevstva duvanjskih Delmata” (odnosno R. Jolića, kojem zna, ali u tekstu ne može napisati puno i pravo ime, što je ispod svake razine, ne znanstvene, nego pristojnosti). Ne znam koje su mi to Jolićeve teorije trebale biti (ne)privlačne, jer na Škegrinu žalost, Jolićevu opsežnu knjigu nisam još uvijek čitao, a s njezinim sam sadržajem upoznat upravo preko rasprava njih dvojice, u kojima je Škegro reagirao na sličan način kao ovdje.16 S obzirom da sam već iz tih rasprava procijenio da R. Jolić u pogledu Delminijske biskupije samo prenosi opće poznate podatke koji idu u prilog njezinom postojanju, njegovu knjigu, za razliku od Škegrine, nisam imao potrebu analizirati. Valjda mi je Škegro trebao zamjeriti što Jolićevu knjigu nisam koristio?! Naime, u enciklopedijskim natuknicama koje mi Škegro preporučuje piše da je Dalmacija dobila ime po Delmatima, što nije sporno, ali “istaknuti hrvatski stručnjaci” zaboravili su navesti da Strabon i Apijan izričito pišu da je Delminij grad koji je dao ime Delmatima! Po kome ili čemu je Delminij dobio svoje ime tema je za drugu priliku.

Škegro mi postavlja nekoliko pitanja vezanih za preživljavanje “delmatskih Onestina u njedrima Mosora do 533.” Ne komentira da je moja konstatacija “o pre-življavanju rimskog stanovništva tijekom ranog srednjeg vijeka u Duvnu, Skradinu i Sisku” zasnovana na činjenicama da su imena tih mjesta slavenizirani oblici imena antičkih gradova Delminija, Skardone i Siscije i na njihovoj ponudi Grguru Nin-skom za sjedište biskupije s objašnjenjem da, za razliku od Nina (rimske Enone), imaju starokršćansko nasljeđe, ali su upražnjene. Ne negiram da zajednica s ime-nom Onestini nije postojala između 3. i 6. st., ali to se ime odnosilo na stanovnike primorskog rimskog Oneuma, kao što u to doba Dalmati(nci) nisu bili ime “del-matskog plemenskog saveza” nego svih stanovnika rimske provincije.

16 Škegro 2003, 193-197; Jolić 2003, 279-284; Škegro 2004, 389-390; Jolić 2004, 277-279.


Vlasi, koji kako Škegro kaže “i danas hode Zemljom”, opći su slavenski naziv za cjelokupno romansko stanovništvo za koje nema dvojbe da se očuvalo tijekom srednjeg vijeka i da su od njega na područjima na kojima je bilo mnogobrojno i kompaktno nastali romanski narodi (sa suvremenim nacionalnim državama) čiji su se jezici razvili iz latinskoga. Ali to nema nikakve veze s očuvanjem (i nagla-šavanjem) delmatskog identiteta Onestina, inače periferne primorske zajednice, i njihovog otpora snažnoj romanizaciji tijekom šest stoljeća unutar Rimskog Carstva. Domaća imena, koja najbolje dokazuju očuvanje identiteta, nestala su čak u del-matskoj unutrašnjosti prije kasnog antičkog doba.

Zbog mog zaključka da Rider kao sjedište ugašene biskupije nije, zajedno sa svojim područjem, bio dodijeljen skardonitanskom biskupu iz jednostavnog razlo-ga što su Rider i Skardona bili razdvojeni rijekom Krkom koja je u predrimsko doba bila granica Delmata i Liburna, a u rimsko doba Salonitanskog i Skardonitanskog juridičkog konventa, Škegro zaključuje da se “manifestiraju moje poteškoće sa ra-suđivanjem”, jer “nema biskupije čije je Rider sjedište”. Taj problem Škegro nije očito raščistio sam sa sobom, jer odmah dodaje da “meni ne može biti jasno da je između predrimskog doba i 475., kada se spominje biskup riditionske crkve-ne općine iz Danila Gornjeg kod Šibenika (Aurelius civitatis Riditionis episcopus) proteklo najmanje pola tisućljeća”. Valjda ja smatram da je proteklo najmanje pet stoljeća? A, s obzirom što je napisao u gornjim rečenicama jednoj za drugom, nije jasno smatra li on je li Riditska biskupija postojala ili nije? Škegro očito ne dopušta postojanje biskupija, ako nisu navedene u aktima salonitanskih sabora 530. i 533. A ja sam naveo da je Riditska biskupija u to doba bila ugašena, a Delminijska još nije bila osnovana.

Škegro mi predbacuje da ranocarska organizacija i administracija nisu posto-jale u 6. st., pa tako valjda nije bilo prepreke da se Rider crkveno podredi biskupiji sa sjedištem u Skardoni. Ali ne reci dvaput! Još u 4. st. pouzdano je postojao skar-donitanski juridički konvent, koji se Dioklecijanovom reformi provincija nazivao Liburnijskim. Liburniju kao zasebnu administrativnu cjelinu unutar Dalmacije spominje Anonim Ravenjanin još u 7. st. Da je rimska administrativna organizacija uspostavljena u rano carsko doba još uvijek postojala i funkcionirala u 6. st., vidi se i u odlukama crkvenog sabora u Saloni 533. (i to dvije rečenice iznad one čiji mi prijevod Škegro osporava) i da se prema njima ravnala crkvena organizacija (a prema čemu bi drugome trebala?). Da ne bih ponovno demonstrirao svoje (ne)znanje latinskog jezika i tražio potvrdu od mjerodavnih, donosim prijepis u cjelini bez prijevoda, gdje i “veliki latinisti” (poput Škegre) i “neuki ljudi” (poput mene) ja-sno mogu vidjeti o čemu je riječ: Patefacto nobis decretorum tenore solemniter circa fines diocesis statuiums observandum, ut in Sarsinterensis episcopus basilicas, que in monicipiis Dellontino, Stantino, Novense per Rusticiarum, Pecuatico et Beuzavatico, supra constituta que tamen ad nos hactenus respexere, in parochiam consequantur. Ludrensis vero episcopus Magnioticum, I Equitinum, Salviaticum et Sarziaticum, si-


cut ad ordinem nostrum noscitur obtinuisse, percipat. Upravo je na osnovi te dvije rečenice Škegro napisao dva pregledna članka o Sarzenterskoj i Ludrumskoj bisku-piji, od kojih je onda “metodom” preslagivanja, ponavljanja i prevođenja proizveo seriju sadržajem vrlo sličnih ili istih članaka,17 kao što je postupio i u slučaju njemu nepostojeće Delminijske biskupije. Ali u prigodnom napadu na mene “zaboravio” je što tamo točno piše.

Moj je krivi put u tom slučaju bio što sam “posegnuo za postavkom izvršne urednice časopisa u kojem mi je rad objavljen”, a zapravo ugledne arheologinje B. Migotti (a koja je isto tako bila znanstvena recenzentica Škegrine knjige o Duvanj-skoj biskupiji, odnosno jedan od dva jamca da bi se ta knjiga uopće mogla objavi-ti!) iako se na njezinu postavku tom prilikom nisam ni osvrnuo. “S obzirom da se ona te postavke u međuvremenu odrekla, za to i ne snosim odgovornost, ali nisam amnestiran od plagiranja” – o meni zaključuje “plodni” znanstvenik koji je u drugoj polovici knjige, poput srednjovjekovnog monaha, prepričao i(li) prepisao studiju Dominika Mandića o duvanjskim biskupima. Razlika je samo ta što se monasi nisu potpisivali, a svojim su prepisivanjem sačuvali mnogobrojne antičke i srednjovje-kovne izvore, dok Škegri (i njemu sličnima) Ministarstvo znanosti Republike Hr-vatske takvu djelatnost boduje u napredovanju.

Škegro slavodobitno zaključuje da “ne znam niti da se Rider nalazio 20-ak km jugoistočno od Skardone niti kako se Cetina nazivala tijekom rimske antike”. U prvi tren nije jasno kakve veze ima to znam li ili ne kako se Cetina zvala u rimsko doba, ali objašnjenje stiže već u sljedećoj rečenici iz koje doznajem(o) da mi je “nelogično da je Rider dodijeljen Skardonitanskoj biskupiji jer ih je dijelila Cetina, ali mi je logično da je bio u sastavu Mukurske biskupije središte koje je od Ridera udaljeno više od 100 km!” Zaista nisam znao da Rider od Skardone dijeli Cetina (antičko ime Nestos za donji i Hippus za gornji i srednji tok), a ne Krka (antičko ime Titius), a uvjeren sam da i drugi to sada čuju prvi put. Naravno da mi je nelogično da bi Rider bio u sastavu Mukorske biskupije, što mi Škegro pripisuje, jer u aktima salo-nitanskog sabora iz 533. jasno piše da je Reditik pripao salonitanskom biskupu! Da je Rider pripao mukorskom biskupu može se zapravo zaključiti samo iz Škegrinog prijevoda: Podrazumijeva se naime da mukoritanskom biskupu pripadnu Zagora (montanorum), delminenski Onestij (delminense Onestinum), a od Salonitanske (bi-skupije) samo ono što se nalazi na otocima ili preko Cetine a što se naziva Krajinom (continens). I neka u dejecezu također preuzme i Reditik (Redditicum), izuzev onog što se nalazi na salonitanskom području.

Škegro mi prebacuje da “podučavam kako je salonitanski biskup zadržao samo uže salonitansko područje preko Oneuma i otoke, ali mu je dodijeljeno riditsko područje” i odmah podučava da “dakako, ne znam da je salonitanski nadbiskup 17 Usporedi na primjer za Ludrum: Škegro 2007a; Škegro 2007c; Škegro 2007d. Usprkos tome

Škegro nije odredio smještaj Ludruma.


taj koji dijeli, odnosno osniva, biskupije u Dalmaciji”. To bi valjda značilo da ako je zbog lakše uprave područje Salonitanske nadbiskupije suženo, salonitanski nadbi-skup bio materijalno oštećen. Kao da nije ostao ne samo nadbiskup nego i metro-polit svim biskupima u provinciji Dalmaciji!

Škegrin je problem zapravo u tome što smatra da ni Reditik nema veze s Ri-derom, kao ni Delmina i Delmis s Delminijem, odnosno da su u blizini Salone postojala još dva grada ili općine vrlo sličnih imena Rideru i Delminiju! O imenima municipija u zaleđu Salone najbolje govori natpis o popravci mosta na rijeci Hippus ispod Tilurija 184. od strane Delminija, Ridera i Nova.18

Zatim nastavlja s isticanjem da “zato znam” kako je “rastrojeni biskup Malho izbjeglica iz neke ugašene panonske ili mezijske biskupije” (iako sam samo u kon-tekstu izbjegličkih biskupa to naveo kao mogućnost na kraju izlaganja, što i nije od presudne važnosti u mome dokazivanju postojanja Delminijske biskupije, jer prihvaćam da Malho iz svega raspoloživoga nije bio na njezinom čelu), “da su po-četkom 7. st. dokrajčeni primorski kasnoantički gradovi Salona, Narona i Skardo-na, pa i da je romanskom svećenstvu bilo najvažnije Grgura Ninskoga udaljiti od Zadra”. Rečenicu završava s “itd.” kao da su to samo neke u nizu mojih mnogobroj-nih besmislica, koje on nema strpljenja nabrajati, ali očito ni argumenata za pobiti.

Između moga i Škegrina znanja očito je velika udaljenost (o smjerovima neka procijene čitatelji), jer se sudbina tih gradova može odrediti prema arheološkim, posebno numizmatičkim nalazima. U Saloni je nađena jedna ostava, koja sadrža-va 51 primjerak istočnorimskog, odnosno bizantskog brončanog novca, od kojih najmlađi primjerci pripadaju caru Herakliju, a među njima najmlađi primjerak je kovan 630./631.19 U Saloni je zatim, u unutrašnjosti starokršćanske bazilike u Šu-pljoj crkvi, nađena skupina od pet primjeraka zlatnog novca careva Maurikija, Foke i Heraklija.20 U Naroni je nađena ostava, koja sadržava 65 primjeraka zlatnog istoč-norimskog novca i pet komada zlatnog nakita, a koja je prema najmlađem primjer-ku novca, koji pripada caru Maurikiju Tiberiju, zakopana početkom 7. st.21 Te osta-ve govore o životu u tim gradovima početkom 7. st., ali i velikoj opasnosti koja im je prijetila i nesreći koja je zadesila njihove vlasnike. U ruševinama Salone nađeno je nekoliko trokrilnih željeznih vrhova strijela avarskog (i slavenskog) porijekla,22 a njihova se pojava u Dalmaciji uvijek podudara sa završetkom života i uništavanjem kasnoantičkih naselja, utvrda i crkava. Kako su skončali ti gradovi svjedoči dobro poznati podatak da je papa Ivan IV. poslao 641. opata Martina u Dalmaciju da ot-kupi od barbara relikvije svetaca-mučenika, ali i zarobljene Rimljane.

18 CIL III, 3202.19 Marović 2006a (1984), 257, 259-261.20 Gjurašin 2000, 86.21 Marović 2006b (1988), 237-249, posebno 249.22 Vinski 1974, 72 (nap. 125), t. V/3-5.


Za razliku od Škegre, još je redaktor Ljetopisa Hrvatske i Dalmacije (djela na-stalog preradom Ljetopisa Popa Dukljanina) – koji je po svoj prilici bio magistar Ni-kola, pokojnog Jurja iz Krajine (Makarskog primorja), dok je bio ravnatelj općinske škole u Trogiru u prvoj polovici 15. st. – znao da je poslije vladara Totile (u drugim izvorima pouzdano potvrđenog posljednjeg istočnogotskog kralja umrlog 552.) bio neki vladar s imenom Stroil, koji je napao sa sjevera i razrušio primorske gradove, u čijim se imenima, bez obzira na njihove slavenizirane oblike, jasno mogu pre-poznati upravo Delminij, Narona, Salona i Skardona: “I on tvrdimi rvanjami i s nemilostivimi boji sve obuja, jere nitkor suprotiviti se ne mogaše, i pride u Bosnu, i sklize u Dalmaciu, i rasu primorske grade: Dalmu, Narun, i bogati i lipi Solin, i grad Skardon, i mnoge slavne grade položi na zemlju.” Taj događaj se može staviti jedino u kraj 6. i početak 7. st. i vezati za avarsko i slavensko osvajanje Dalmacije. Točnost tog navoda potvrđuje činjenica da se među razrušenim kasnoantičkim primorskim gradovima ne spominju obližnji Tragurij (Tragurium), Jader (Iader) i Enona (Ae-nona), jer oni nisu bili osvojeni i razrušeni, nego su bez prekida nastavili živjeti tijekom ranog srednjeg vijeka, sve do danas s imenima Trogir, Zadar i Nin. Možda će jedino navod Dalme kao primorskog grada Škegri biti dokaz da to nije Delminij (koji zaista nije bio uz obalu, ali ipak samo dan hoda od nje, što znači da je južna granica njegova administrativnog područja bila znatno bliže obali), nego neko mje-sto sličnog imena u današnjim Poljicima kod Omiša. Kao što mu možda u budućim konstrukcijama ni polje Dalma (planities Dalma) u Ljetopisu Popa Dukljanina neće morati biti prostrano Duvanjsko polje, nego neko u nizu minijaturnih polja prema kojima su Poljica dobila ime.

U nizu svojih čuđenja Škegro navodi kako “znam” da je romanskom svećen-stvu bilo najvažnije Grgura Ninskog udaljiti od Zadra, ali mi nije jasno kako on to kao dobar znalac crkvene povijesti ne zna ili ne shvaća. Ako je Grgur u isto vrijeme bio i hrvatski i katolički biskup, jasno je da takvu pojavu Katolička crkva zbog svog karaktera morala suzbiti. Što su dalmatinski biskupi htjeli najbolje govori ono što su uspjeli: Grgur je između ponuđene tri spomenute ugašene biskupije dobio samo Skardonitansku i udaljen je iz Nina, a tako i od Zadra. Grgurovi su se nasljednici sve više vezivali uz Knin da bi na kraju postali samo kninski biskupi. Ako je Škegri taj slučaj zbog daleke prošlosti nejasan, mogu navesti i istovjetan slučaj bosanskog katoličkog biskupa Ponse, koji je polovicom 13. st. čak premješten iz Bosne i usto-ličen u Đakovu.

Samo iz razloga što sam spomenuo da postavka o biskupu Malhu kao upravi-telju papinih imanja u Dalmaciji, a ne o biskupu Delminija, u znanosti nije nova jer su je zastupali Frane Bulić i Josip Bervaldi, a u novije vrijeme Nenad Cambi, “nisam propustio podcijeniti Škegrin doprinos u istraživanju papinskih posjeda” (a izgleda da sam povrijedio njegovu taštinu). Tom sam prilikom ponovno “zaobišao vrela za čija su mi razumijevanja ipak potrebni iscrpni komentari”, što znači da se ne smi-jem oslanjati na dosadašnje znanstvene analize i zaključke, nego svaki put kretati


od poznate literature iz 18. st. (ili vraćati se na nju) koje se on drži. Tako sam se i mogao “upustiti u izjednačavanje povijesno zajamčenih Ludrumske i Sarsenterske biskupije s tobožnjom Delminijskom biskupijom” koja je ni više ni manje samo “falsifikat proistekao iz pera pojedinih članova Bosne Srebrene tijekom sporenja sa splitskim nadbiskupom Markantunom de Dominisom i makarskim biskupom fra Marijanom Lišnjićem oko jurisdikcije nad Duvanjskom biskupijom” u 17. st. U tom se odlomku i krije objašnjenje Škegrine pogrešne postavke da Delminij nije bio sjedište starokršćanske biskupije. On je s jedne strane proučavajući ekonomiju u rimskoj provinciji Dalmaciji (na čemu je magistrirao i doktorirao)23 shvatio da je Malho, jedini biskup koji se u znanosti imenom vezivao za Delminij, zapravo bio upravitelj papinskih imanja u Dalmaciji, dok je s druge strane, proučavajući crkvene prilike u osmansko doba, uočio da postoji sporenje splitskog nadbisku-pa i makarskog biskupa s franjevcima provincije Bosne Srebrene oko Duvanjske biskupije.24 (Samo usput navodim da Škegro ni na jednom mjestu u svojoj knjizi uopće nije otkrio što piše u tom “falsifikatu bosanskih franjevaca”.) Za razliku od Škegre, krenuo sam od spomena Delminija kao nekadašnje starokršćanske biskupi-je u srednjovjekovnim izvorima (na prvom mjestu akta Drugog splitskog crkvenog sabora održanog 928. i Provinciale vetus sive Ecclesiae universae provinciarum noti-tia, čija je posljednja redakcija iz 1188.) gdje spomen Delminija kao starokršćanske biskupije nije mogao biti nikakav tendenciozni “falsifikat proistekao iz pera poje-dinih članova Bosne Srebrene”, jer tada uopće nije postojala ne samo ta franjevačka vikarija, kasnije provincija, nego uopće franjevački red.

Iz tvrdnje da “sam si pod svaku cijenu postavio zadatak oblatiti Škegru” čitatelj ne može ništa drugo zaključiti nego da sam se iz osobnog razloga urotio protiv nje-ga, a blaćenje njegovog lika i djela ogleda se u “dokazivanju postojanja ranocarskog Delminija u 6. st. i to nespominjanjem na Tabuli Peutingeriani” i u tome sam se pridružio “autoru Kraljevstva duvanjskih Delmata”, odnosno Škegrinom kritičaru R. Joliću. Moj navod znanstvene činjenice da je Delminij bio razvijeni rimski grad, Škegro komentira da sam “propustio kazati kada je to bilo, očito zbog činjenice što istraživači na koje se pozivam govore o ranom carskom dobu, a ne o drugoj polovici 6. st.”. Takav komentar zahtijeva odgovore na sljedeća pitanja: u kojem je stoljeću Delminij uništen ili život u njemu zamro; je li to bilo zbog rata, epidemije ili potre-sa; s kojim gradom u provinciji Dalmaciji je dijelio sudbinu; zašto se u njemu do 6. st. nije obnovio život? Nalazi rimskog novca tijekom iskopavanja delminijskog foruma, koje je izveo K. Patsch, su iz raspona od početka 1. do kraja 4. st., znači duboko u kasno carsko doba. Najmlađi primjerak pripada caru Teodoziju I. Veliko-me.25 To što nije nađen novac iz 5. i 6. st. nije ništa neobično, jer je privreda u tom razdoblju sve više bila naturalna, nove serije novca su bile sve rjeđe, a stare serije 23 Škegro 1991; Škegro 1999.24 Škegro 2002a.25 Patsch 1904, 337-338.


su se još neko vrijeme zadržale u optjecaju. Iz Delminija potječu ulomci kamene oltarske pregrade za koju i Škegro priznaje da pripada starokršćanskoj bazilici, ali u ovoj prigodi “nedefinirane kronološke pripadnosti”. Nije valjda da je u Delminiju postojala starokršćanska bazilika u rano carsko doba, dok su se kršćani u Rimu sastajali u katakombama? Sve to nesporno upućuje na život u rimskom Delminiju dugo poslije ranoga carskog doba.

Zatim je Škegro, da bi bio uvjerljiv sebi i čitateljima, ponovio sve moje “naivne zablude”, usput okrznuvši moj navod da je postojanje Delminijske biskupije dosta oprezno pretpostavio i N. Cambi, ali da “ne znam za druga Cambijeva djela, u ko-jima nema ni te oprezne pretpostavke”. Naravno da znam za druga Cambijeva djela samo što su starijeg datuma od onih koje navodim, kao što znam i za prijevod Mihe Barade, a navodim onaj Ante Jadrijevića, jer ga smatram mnogo točnijim. Za razli-ku od Škegre nisam želio opteretiti svoj rad pregledom svih i svakojakih mišljenja i gomilanjem sekundarne literature o toj temi. Nisam ni imao potrebu za tim, jer je uostalom to on napravio u svojoj knjizi kojom sam se služio.

U poglavlju s naslovom Pokopalo ga groblje (koji ima prizvuk primitivne kle-tve, a ne komentara jednog visoko obrazovanog intelektualca) Škegro ističe da mi je “nesavladivi problem i moj vlastiti (njemu navodni – op.) argument kojim doka-zujem postojanje Delminijske biskupije – kasnoantičko groblje u Koritima”. Zatim donosi nekoliko mojih isječenih i nepovezanih rečenica o tom i drugim grobljima na redove iz 6. st. u provinciji Dalmaciji iz čega bi čitatelji trebali povjerovati u besmislenost moga izlaganja. Naravno, pod uvjetom da ne provjeravaju što sam točno i kojim redom napisao na nekoliko stranica. Škegrin je problem zapravo u tome što o grobljima na redove zna jako malo, a razumije još manje. Nije problem u tome što on nije školovani arheolog (jer nisam ni ja latinist kako je on istaknuo), nego što kao historiograf ne razumije arheološke izvore i ne zna se njima služiti. U suprotnome bi nešto pročitao i promislio o načinu pokopavanja starosjedilačkog rimskog stanovništva u provinciji Dalmaciji, vremenskoj prednosti grobalja na re-dove u panonskim provincijama u odnosu na Dalmaciju, a posebno o križolikim fibulama ili sponama (kako on kaže “kopčama”, što je turcizam za pređice, koje imaju drugu funkciju), koje su mu u knjizi služile isključivo kao ilustracije.26 Za razumijevanje groblja u Koritima zapravo je dovoljna i logika. Škegro ističe da “iako sam prethodno pisao kako je u groblju na Gradini u Koritima tijekom sustavnih zaštitnih iskopavanja otkriveno 86 grobova s oko 90 pokojnika”, na kraju govorim “o masovnom doseljavanju panonskog rimskog stanovništva i njihovih biskupa” i “stvaranju uvjeta za nastanak novih biskupija”. To se groblje Škegri može činiti malim, ali ako se uzme u obzir da je trajalo manje od pola stoljeća (s obzirom na povijesni okvir vjerojatno 30-ak godina) i da je stanovništvo tu dospjelo seobom iz

26 Škegro 2002a, 61, 64, sl. 18.


dalekog područja što znači da je riječ o ljudima mlađe i srednje dobi (jer na tako dug i neizvjestan put nisu mogli ići starci), jasno je, s obzirom na uobičajenu stopu smrtnosti (u mirnodopskim uvjetima, naravno u Dalmaciji u drugoj polovici 6. st.), da je zajednica koja se na njemu pokopavala bila dosta velika.

Kao što sam se ja posavjetovao s klasičnim filologom tako se i Škegro trebao posavjetovati s nekim arheologom po pitanju groblja na redove, osim ako sebe ne smatra mjerodavnim za arheologiju općenito. Naravno, mislim na arheologe po temeljnom obrazovanju (posebno jednopredmetnog studija), jer je osobno Škegro završio poslijediplomski studij antičke arheologije, koji je takvima ne nadgradnja nego najčešće samo više ili manje brzinski tečaj.

U poglavlju istog naslova kao i cijela reakcija, Škegro samouvjereno zaključuje kako u svome upitnom “izvornom znanstvenom radu ne prezentiram nikakav do-kaz kojim bi potkrijepio svoju tezu, upustio sam se u fabriciranje i nagađanja, od čega ilustracije radi” on navodi nekoliko isječenih rečenica izvađenih iz svojih kon-teksta. Tako izdvojene rečenice mogu samo poslužiti radoznalim čitateljima kao razonoda slično (dječjoj) igri popunjavanja praznih polja u zagonetkama. Umjesto toga, bilo bi bolje da je Škegro odgovorio na sljedeća pitanja:- kako je moguće da je šest dosad poznatih starokršćanskih crkvenih građevina

na delminijskom području dokaz da je ono bilo dobro kristijanizirano, ali ne i crkveno organizirano i da grad Delminij (u kojem je također potvrđena jedna od tih crkava) nije tada postojao, odnosno da nije mogao biti sjedište biskupije;

- kako je moguće da su u drugoj polovici 6. st. zbog smještaja izbjeglih biskupa iz Panonije mogle nastati biskupije u Novasu u Histriji i Risiniju u Dalmaciji (Prevalitani), a da to nije bilo moguće u Delminiju;

- kako je moguće da su u Stobima u 7. st. masovnim doseljavanjem izbjegličkog romanskog kršćanskog stanovništva obnovljena davno ugašena biskupija, a da ona iz istih razloga nije mogla nastati u Delminiju;

- kako je moguće da su biskupi u romanskim dalmatinskim gradovima ponudili hrvatskom biskupu Grguru da umjesto Nina za sjedište biskupije izabere izme-đu Delminijske, Skardonitanske i Siscijanske, s objašnjenjem da one, za razliku od Ninske, imaju starokršćansko nasljeđe, a da Delminij u kasno antičko doba nije bio sjedište biskupije;

- kako je moguće da u djelu Provinciale vetus sive Ecclesiae universae provincia-rum notitia nabrajanje starokršćanskih biskupija jedino ne vrijedi za Delminij-sku;

- kako je moguće da su krajem 13. st. izdvajanjem iz Splitske nadbiskupije osno-vane sufraganske Makarska i Duvanjska biskupija, i da potonju splitski nadbi-skupi do 17. st. nazivaju Delminijskom, a da nisu znali da je imala starokršćan-sku prethodnicu istog imena?


U zaključku se Škegro pita “kakav je to izvorni znanstveni rad koji se temelji na samim nagađanjima odnosno pretpostavkama”. Sigurno bi bio bezvrijedan da ta “nagađanja” odnosno “pretpostavke” ne dovode u pitanje osnovu Škegrinih znan-stvenih konstrukcija o nepostojanju Delminijske biskupije. Upravo je iz tog razloga “moja znanost” zaslužila Škegrin odgovor sve i da nije predstavljena u arheološkom časopisu kako on piše “vodeće znanstvene i umjetničke institucije u Hrvatskoj” (što mi je velika čast), nego u bilo kojem drugom. Zbog toga on samo u svoje osobno, a ne u ime cijele znanosti, može i smije zaključiti da je “nevažno hoću li ja prihvatiti činjenice da su ulomci natpisa kojeg Toma Arhiđakon spominje u kontekstu posve-te crkve u Delmisu od strane biskupa Germana nađeni u ostacima ranokršćanske bazilike u poljičkoj Dubravi”, a to da su “delmatski Onestini potvrđeni na termi-nacijskom natpisu u Poljicima” ili da “biskupa Malha papinska korespondencija označava upraviteljem papinskog posjeda u Dalmaciji” ne osporavam niti to ima ikakve veze s (ne)postojanjem starokršćanske Delminijske biskupije.

Na kraju moram izjaviti da, za razliku od Škegre, ostatak svoga radnog vijeka ili ovozemaljskog života ne mogu i ne želim (po)trošiti ili (iz)gubiti u dokazivanju (ne)postojanja Delminijske biskupije.27 Sve što sam imao dodatno iznijeti napisao sam ovdje. Mnogo mi je privlačnije s istim metodološkim pristupom (pre)ispitati smještaj i okolnosti nastanka nekih drugih starokršćanskih biskupija u rimskoj pro-vinciji Dalmaciji.

***Osobno dobro poznajući Škegru i njegovu pisanu komunikaciju s neistomišlje-

nicima (posebno s R. Jolićem) uopće se nisam iznenadio što me pokušao moralno obezvrijediti unoseći u raspravu stvari koje s aktualnom temom nemaju nikakve veze. Već je u uvodu napisao “da je moj rad, mojim rječnikom rečeno tek nebulozni skup brljotina i besmislica”. U pitanju su riječi iz moje recenzije prve knjige u seriji Historija bosanske duhovnosti od Muhameda Filipovića, koja ne predstavlja samo lažno znanstveno, nego opasno nacionalističko i ideološko-propagandno djelo na-mijenjeno političkoj ekspanziji i dominaciji Bošnjaka-muslimana nad Hrvatima i Srbima u Bosni i Hercegovini. Na tu se moju recenziju i sam Škegro rado pozvao kada je pisao o sličnoj temi.28 Ovaj se put perfidno poziva na nju da me obezvri-jedi mojim riječima. Razlika je u tome što sam ja tu Filipovićevu knjigu ocijenio nebuloznim skupom brljotina i besmislica, na kraju svoje dugačke i argumentima potkrijepljene recenzije (opsega 20 stranica), dok se Škegro nije mogao suzdržati da moj rad ocijeni tim riječima na početku svoje reakcije, odnosno prije iznošenja svih argumenata u koje bi se čitatelji sami uvjerili.

Škegro se na tome ne zaustavlja i ističe “da mi uradci gdjekad baš i nemaju veze sa stvarnošću (ratiom, kako piše latinist Škegro u hrvatskoj rečenici – op.) 27 Škegro 2009, 307-309. U pratećoj bilješci Škegro navodi svoje radove o toj temi iz čijeg se broja

i njihovih naslova vidi koliko je (ne)siguran u svoju postavku.28 Škegro 2007b.


razvidno je i iz moga nasrtaja na članove Družbe Isusove (s isticanjem da sam ih nazvao samozvanim i takozvanim isusovcima – op.) te blaženika Katoličke crkve Ivana Merza – kojemu ni ime nisam u stanju napisati”. Nastranu što upravo taj Ške-grin komentar uopće nema nikakve veze sa stvarnom temom naše rasprave, on u skladu sa svojom manipulatorskom metodom uopće ne objašnjava o čemu je uopće riječ, tako da neupućeni čitatelji mogu zaključiti da sam u konačnici neuračunljivi napadač na Katoličku crkvu (bez obzira što taj članak nije bio prepreka za moje zaposlenje na Hrvatskom katoličkom sveučilištu u Zagrebu). Štovatelj bosanskih franjevaca i najaktivniji vanjski suradnik njihovog časopisa Bosna franciscana čita-teljima prešućuje da sam u kontekstu zasluga franjevaca u širenju i očuvanju kato-ličanstva u Bosni i Hercegovini (u recenziji druge knjige u seriji Historija bosanske duhovnosti od Muhameda Filipovića) osvrnuo na pozadinu beatifikacije rano pre-minulog Ivana Merza kao prvoga katoličkog blaženika u Bosni i Hercegovini. A tu su beatifikaciju pokrenuli i isposlovali zagrebački isusovci, prije ili bez nekoga bosanskog i(li) hercegovačkog franjevca (misionara i mučenika), koji su uz najveće žrtve stoljećima očuvali katoličanstvo na području koje je stoljećima bilo bez redo-vite crkvene organizacije, što je jedinstven slučaj. Zaista mi je žao što nekoliko go-dina poslije moga “nasrtaja” na isusovce povodom beatifikacije njihovog blaženika Ivana Merza, oni nisu reagirali, da mogu saznati njihove protuargumente, ali je za “najbrojniji, najobrazovaniji i najdiscipliniraniji” katolički red zaista žalosno da ih brani blaženi znanstvenik i moralist poput Škegre. Jedino ne znam kako s takvim Škegrinim argumentom treba procjenjivati znanstvena djela Theodora Mommse-na, koji je imao izražen protukatolički i protuslavenski politički stav?

Što se tiče mog pisanja prezimena Mertz, umjesto Merz, priznajem da je riječ o previdu (sigurno uvjetovanom prvim čitanjem tog prezimena, posebno ako je u nekom tekstu bilo pogrešno zapisano), ali je izgovor u oba slučaja ipak jednak (Merc). Da se takve stvari događaju svjedoči i sam Škegro koji je Balduina Sariu, jednog od najvećih poznavatelja antičkog doba u 20. st., preimenovao u Branimira, iako je to ime strano njemačkoj onomastici, posebno u Sloveniji, gdje je dotični rođen i duže vrijeme djelovao.29 (Kasnije je Škegro to ispravio u svojoj monografiji, a s obzirom da s lakoćom navodim tu činjenicu, čitatelji neka sami zaključe tko ga je na to u međuvremenu upozorio.) Puno važnije od pogrešnog pisanja je sumnja da Škegro Sarijina djela nije ni vidio, odnosno čitao, nego ih je prenio preko navoda u tuđim radovima.

U red istovjetnih Škegrinih podmetanja ide i ono da “sam zapravo ja sklon izrugivanju” što je “razvidno iz moga etiketiranja ministra kulture Vlade Republi-ke Hrvatske Bože Biškupića bivšim trgovcem i megalomanskim kolekcionarom umjetnina na visokom političkom položaju, koji se bavi spletkama”. Škegro opet prešućuje u kojem sam kontekstu to napisao (iako u popisu literature otkriva da je to u Statusu, magazinu za političku kulturu i društvena pitanja, gdje je drukčiji

29 Škegro 2000, 35, 78.


diskurs nego u Arheološkim radovima i raspravama) i valjda se nada da će mu či-tatelji u to povjerovati prije nego što provjere o čemu je točno riječ. Sam Biškupić je do danas imao dovoljno vremena da podnese krivičnu prijavu protiv mene ako je to bila kleveta, a to je mogao s lakoćom napraviti posebno krajem 2007. (kada je objavljen taj moj tekst), jer je njegova stranka upravo ponovno pobijedila na par-lamentarnim izborima, a on potvrđen ministrom ohole Vlade uronjene u korup-ciju i kriminal. Vidi se da je Škegro te riječi napisao više kao napad na mene nego obranu Biškupića, jer bi dotičnoga danas, poslije izlaska u javnost njegovih mini-starskih afera (zbog čega je čak smijenjen prije isteka trećeg mandata), vjerojatno branili samo članovi njegove najuže obitelji. (Škegro očito nije svjestan da je svo-jom “obranom” učinio, od javnosti skrivenom, Biškupiću lošu uslugu.) O Biškupiću kao ministru kulture mogla bi se napisati studija, ali već sada se može ocijeniti da on prema zaslugama neće ostati upamćen kao plemeniti (za svoj hrvatski narod i druge) Isidor Kršnjavi. Dovoljno je podsjetiti da je Biškupić prvi put bio ministar kulture u sastavu Vlade koja je, usprkos zabrani konzervatorske struke i protivlje-nju javnosti, 1998. dopustila gradnju brze ceste ravno kroz Dioklecijanov akvedukt kod Salone. Biškupić ne samo da nije spriječio taj kulturocid, nego nije ponudio ostavku na prestižnu dužnost ministra kulture čak iz moralnih ili etičkih razloga. Nije ni reagirao kada je tadašnji premijer Vlade Republike Hrvatske Zlatko Mateša, prilikom podnošenja izvještaja u Hrvatskom saboru, na kritiku zastupnika, izjavio da akvedukt ionako nije cijeli rimski, nego je to dogradnja iz vremena austro-ugar-ske uprave!?! S takvim odnosom prema arheološkoj i općenito kulturnoj baštini u Hrvatskoj od strane ljudi na najistaknutijim političkim i društvenim položajima, ne treba se čuditi konstantnom ugrožavanju, uništavanju i omalovažavanju istog nasljeđa od strane svih drugih.

Bibliografija:

Rajko BRATOŽ2007 – Izseljevanje prebivalstva iz Zahodnega Ilirika v 5. in 6. stoletju. Vojni ujetni-

ki in begunci v pozni antiki. u: Vilfanov spominski zbornik, Gradivo in razpra-ve, 30, Ljubljana, 247-284.

CIL IIICorpus inscriptionum Latinarum. III, Inscriptiones Asiae, provinciarum Europae,

Graecarum, Illyrici Latinae, Consilio et auctoritate Academiae Litterarum Re-giae Borussicae edidit Theodorus Mommsen, Berolini, 1873.

Vedrana DELONGA2002 – Hedonijev epitaf iz Splita – novi izvor za kasnoantičku prozopografiju,

Zbornik Tomislava Marasovića, Sveučilište u Splitu, Muzej hrvatskih arheološ-kih spomenika u Splitu, Split, 153-170.


Radoslav DODIG / Ante ŠKEGRO2008 – Akti crkvenih sabora održanih 530. i 533. u Saloni, Povijesni prilozi, 35,

Zagreb, 9-23.Hrvoje GJURAŠIN2000 – Šuplja crkva u Solinu. Arheološka istraživanja 1998. i 2001., Starohrvatska

prosvjeta, 27, Split, 83-87.Olivera ILIĆ2008 – Early Christian Baptisteries in Northern Illyricum, Starinar, LVI (2006),

Beograd, 223-244.Robert JOLIĆ2003 – Duvno nije središte svijeta (Ante Škegro, Je li Duvno središte svijeta?), Bo-

sna franciscana, 18, Sarajevo, 279-284.2004 – Neuspjeh jedne ideje (Ante Škegro, Objede i diletantizam), Bosna francisca-

na, 21, Sarajevo, 277-279.Zdravko MARIĆ1969 – Kasnoantička nekropola na praistorijskoj gradini u Koritima kod Duvna,

u: Simpozijum “Predslavenski etnički elementi na Balkanu u etnogenezi juž-nih Slavena”, Mostar, 24-26. oktobra 1968., Posebna izdanja Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, XII, Centar za balkanološka ispitivanja, 4, Sarajevo, 239-243.

Ivan MAROVIĆ2006a – O godini razorenja Salone, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku,

99, Split, 253-273. Prethodno objavljeno: Reflexions about the Year of the De-struction of Salona, Disputationes salonitanae II, Vjesnik za arheologiju i hi-storiju dalmatinsku, 77, Split, 1984., 293-314 + 4 tab.

2006b – Ostava bizantskih zlatnika iz Narone, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, 99, Split, 235-252. Prethodno objavljeno: A Hoard of Byzantine Gold Coins from Narona, Studia numismatica Labacensia Alexandro Jeločnik oblata, Situla, 26, Ljubljana, 1988., 295-316.

Pavle MIJOVIĆ1978 – Ranohrišćanski spomenici Praevalisa, Arheološki vestnik, Ljubljana, XXIX,

Ljubljana, 641-678.Nada MILETIĆ1979 – Ranosrednjovekovna nekropola u Koritima kod Duvna, Glasnik Zemaljskog

muzeja, Arheologija, Nova serija, XXXIII (1978), Sarajevo, 141-204 + 1 pl.Karl PATSCH1904 – Prilog topografiji i povijesti Županjca – Delminiuma, Glasnik Zemaljskog

muzeja, XVI, Sarajevo, 307-365.


Darko PERIŠA2009 – Rimski Delminij kao sjedište starokršćanske biskupije, Arheološki radovi i

rasprave, 16, Zagreb, 225-246.Ante ŠKEGRO1989 – MIJOVIĆ, Pavle: Kulture Crne Gore, Godišnjak Centra za balkanološka

ispitivanja, XXVII/25, Sarajevo, 184-187.1991 – Antička ekonomika u Bosni i Hercegovini, (na osnovi epigrafskih izvora),

Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, XXIX/27, Sarajevo, 53-161.1999 – Gospodarstvo rimske provincije Dalmacije, Sveučilište u Zagrebu, Hrvatski

studiji – Studia croatica, Biblioteka »Povijest«, 2, Zagreb.1999-2000 – Dalmion/Delmion i Delminium – kontroverze i činjenice, u: Sportula

dissertationum Marino Zaninović dicata, Opuscula archaeologica, 23-24, Za-greb, 395-403.

2000 – Je li rimski Delminij bio biskupsko sjedište?, Povijesni prilozi, 19, Zagreb, 9-85.

2002a – Na rubu opstanka. Duvanjska biskupija od utemeljenja do uključenja u Bosanski apostolski vikarijat, Hrvatski institut za povijest, Biblioteka Hrvatska povjesnica, Monografije i studije, III/23, Zagreb.

2002b – Procurator Ecclesiae Salonitanae, u: Spomenica Alojzu Bencu, Godišnjak Centra za balkanološka ispitivanja, XXXII/30, Sarajevo − Frankfurt am Main − Berlin − Heidelberg, 407-417.

2002c – Upravitelj dobara Salonitanske crkve, Povijesni prilozi, 22, Zagreb, 19-28.2003 – Je li Duvno središte svijeta?, Bosna franciscana, 18, Sarajevo, 193-197.2004 – Objede i diletantizam, Bosna franciscana, 20, Sarajevo, 389-390.2007a – The Diocese of Ludrum (Ecclesia Ludroensis), Povijesni prilozi, 32, Zagreb,

9-24.2007b – Jesu li bosanski muslimani, odnosno Bošnjaci, potomci japodskog pleme-

na Posena?, Bosna franciscana, 27, Sarajevo, 295-302.2007c – Ludrumska biskupija (Ecclesia ludroensis), Hercegovina, 21, Mostar, 59-92.2007d – Problem Ludrumske biskupije, Bosna franciscana, 26, Sarajevo, 197-220.2009 – Ispravak krivog navoda, Bosna franciscana, 31, Sarajevo, 307-309.2010 – Sarnienska biskupija (Sarniensis Ecclesia), Starohrvatska prosvjeta, 37, Split,

247-263.2013 – Suspicor, ergo est, Arheološki radovi i rasprave, 17, Zagreb, 337-350.Zdenko VINSKI1974 – O kasnim bizantskim kopčama i o pitanju njihova odnosa s avarskim ukrasnim

tvorevinama, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, VIII, Zagreb, 57-81 + 5 tab.

Documents

Darko PERIŠA, Ponovno o Delminijskoj Biskupiji ili REPETITIO EST MATER STUDIORUM