Dean Koontz - Jedini preivjeli

U sjeanje na Raya Mocka, moga strica, koji se davno preselio u bolji svijet. U mom djetinjstvu,kad sam bio uznemiren i oajan,tvoje potenje, ljubaznost i dobro raspoloenje nauili su me svemu to sam ikada trebao znati o tome to ovjek treba biti.

ZAHVALNOST

Prava Barbara Christmann dobila je nagradu,upotrijebio sam njezino ime u ovom romanu. S obzirom da je ona bila jedna od stotinu prodavaa knjiga koji su sudjelovali u lutriji, iznenaen sam nainom na koji njezino ime odjekuje u ovoj neobinoj prii. Ona je oekivala da e biti prikazana kao psihotini ubojica,umjesto toga,morat e se pomiriti s tim da bude tiha heroina.ao mi je, Barbara.

Nebo je duboko,tajnovito. Svjetlost je zvijezda nepodnoljivo hladna.Kad pogledam gore,bivam ispunjen strahom.

Ako sve to imamo lei ovdje,ovaj usamljeni svijet,ovo nesretno mjesto,ove mrtvaki hladne

zvijezde i prazan prostor... Tad ne vidim nikakav razlog da ustrajem,nikakav razlog da se smijem ili prolijevam

suze,nikakav razlog da usnim i da se ikada probudim,da ispunjavam ili dajem obeanja.

I tako, u noi podiem oi da bih promatrao ta jasna, ali misteriozna nebesa,taj luk nad

nama, hladan poput kamena.

Boe, ima li te tamo? Jesmo li sami? KNJIGA PREBROJENIH BOLI

DIO PRVI, ZAUVIJEK IZGUBLJEN

1. U dva i trideset u subotu ujutro u Los Angelesu, Joe Carpenter se probudio steui jastuk na grudima, uzvikujui u tami ime svoje izgubljene ene. Oajan, sablasan zvuk njegova vlastitog glasa trgnuo ga je iz sna. Snovi ga nisu napustili odjednom, ve u drhtavim velovima, kao to praina na tavanu pada s greda kad se kua trese.Iako je shvaao da Michelle nije u njegovim rukama,i dalje je vrsto stezao jastuk. Probudio se iz sna osjeajui miris njezine kose. Plaio se da e sa svakim njegovim pokretom sjeanje blijedjeti i on e ostati sam s kiselim mirisom vlastitog nonog znoja. No, ukoenost nije mogla odrati sjeanje ivim. Miris njezine kose izmicao mu je kao balon koji se podie i uskoro ga vie nije osjeao. Oajan, ustao je i priao bliem od dva prozora. Njegova postelja,koja se sastojala samo od madraca na podu, bila je jedini namjetaj,tako da se nije morao bojati da e se u mraku spotaknuti o neku prepreku. Stan se sastojao od jedne velike sobe s ajnom kuhinjom, ostave i tijesne kupaonice, a sve je to bilo iznad garae za dva automobila u gornjem Laurel Canyonu. Nakon to je prodao kuu u Studio Cityju, nije sa sobom ponio nikakav namjetaj, jer mrtvacima takav komfor nije potreban. Doao je ovdje umrijeti. Pet je mjeseci plaao stanarinu, ekajui jutro u kojem se nee probuditi. Prozor je gledao na visoku okomitu liticu, u neravne crne obrise zimzeleni i eukaliptusa. Sa zapada je kroz drvee provirivao debeli mjesec, srebrnasta nada iznad turobne gradske ume. Bio je iznenaen to nakon toliko vremena jo nije mrtav. Ali nije bio ni iv. Neto izmeu. Na pola puta. Morao je pronai nekakav kraj, povratka vie nije moglo biti. Nakon to je uzeo ledenu bocu piva iz hladnjaka u ajnoj kuhinji,Joe se vratio na madrac. Sjedio je leima naslonjen na zid.Pivo u dva i trideset ujutro! ivot to izmie. elio je da se moe napiti do smrti. Kad bi mogao otploviti iz ovoga svijeta u obamiruoj alkoholnoj sumaglici, moda bi mu bilo svejedno koliko je vremena potrebno za takav odlazak. Previe pia bi, meutim, neizbjeno zamaglilo njegova sjeanja, a ona su mu bila sveta. Doputao si je tek po nekoliko piva ili aa vina.

Osim slabog, kroz drvee profiltriranog odsjaja mjeseine na prozorskom staklu, jedina svjetlost u sobi dolazila je s iznutra osvijetljenih tipki na telefonu pokraj madraca. Poznavao je samo jednu osobu kojoj je otvoreno, usred noi ,ili usred dana,mogao govoriti o svojem oaju. Iako je imao tek trideset sedam godina, njegova majka i otac bili su odavno pokojni. Nije imao brae niti sestara. Prijatelji su ga nakon katastrofe pokuali utjeiti, ali bol koju je doivio bila je prevelika da bi mogao govoriti o onome to se dogodilo i toliko ih je agresivno odgurivao od sebe da je veinu uvrijedio. Podigao je telefon, stavio ga u krilo i pozvao Michelleinu majku,Beth McKay. Gotovo tri tisue kilometara daleko, u Virginiji, ona je podigla slualicu im je prvi put zazvonilo. -Joe? -Jesam li te probudio? - Zna me, dragi moj, rano u krevet i ustajanje prije zore. - A Henry? - upitao je, mislei na Michelleinog oca. - Ah, ta bi stara zvijer prespavala i rat - rekla je s ljubavlju. Bila je ljubazna i njena ena, puna ljubavi prema Joeu unato tome to se borila sa svojim gubitkom. Posjedovala je nesvakidanju snagu. Na pogrebu su se Joe i Henry morali osloniti na Beth, ona je bila njihova stijena. Ipak, nekoliko sati poslije, daleko iza ponoi, Joe ju je zatekao kako sjedi u pidami na verandi iza kue u Studio Cityju,pognuta poput starice, slomljena od tuge, guei jecaje u jastuku to ga je uzela sa sobom iz gostinjske sobe, pokuavajui da ne optereuje svojeg mua i zeta vlastitom boli. Joe je sjeo pokraj nje,ali ona nije htjela da je itko primi za ruku, niti da je zagrli oko ramena. Trgnula se na njegov dodir. Njezina je tjeskoba bila toliko jaka da joj je sasvim ogoljela ivce, toliko jaka da su joj promrmljane rijei suuti zvuale kao vrisak, a ruka pruena s ljubavlju prila ju je poput uarena eljeza. Oklijevajui, ostavio ju je samu, uzeo je mreicu s dugakom drkom i poeo je povlaiti po bazenu, kruei oko vode, skupljajui kukce i lie s crne povrine u dva ujutro, ak i ne videi to radi, samo smrknuto kruei, kruei, skupljajui,skupljajui, dok je Beth plakala u jastuk, kruei i kruei sve dok vie nije bilo niega da se pokupi iz bistre vode osim odsjaja hladnih, ravnodunih zvijezda. Konano, iscijedivi sve suze iz sebe, Beth je ustala sa stolice, prila mu i izvukla mreicu iz njegovih ruku. Odvela ga je gore, spremila ga u krevet kao da je dijete, te on utone u duboki san, prvi put nakon mnogo dana. Sada,razgovarajui s njom preko telefona na toj tunoj udaljenosti,Joe odloi svoje polupopijeno pivo. - Beth, je li tamo ve svanulo? - Prije nekoliko trenutaka. - Sjedi li za kuhinjskim stolom, gleda li kroz veliki prozor? Je li nebo lijepo? - Jo je uvijek crno na zapadu, gore je indigo-plavo, a na istoku se vidi lepeza ruiastog, koraljnog i safirno-plavog, poput japanske svile. Ma koliko bila jaka, Joe ju je esto zvao, ne samo zbog snage kojom je zraila, ve i zato to ju je volio sluati. Osobit zvuk njezina glasa i njezin mekani virdinijski naglasak bili su isti kao Michelleini. - Odgovorila si na telefon odmah izgovorivi moje ime - rekao je.

- Tko je drugi mogao biti, dragi? - Zar sam jedini koji zove tako rano? - Rijetko je netko drugi. Ali jutros... to si mogao biti samo ti. Najgore je bilo prije godinu dana, tono na taj dan, izmijenivi zauvijek njihove ivote. Bila je prva obljetnica njihovog gubitka. - Nadam se da bolje jede, Joe. Gubi li jo uvijek na teini? upitala je. - Ne - slagao je. Postupno je tijekom protekle godine postao toliko ravnoduan prema hrani da je prije tri mjeseca poeo gubiti na teini. Izgubio je devet kilograma. - Hoe li tamo biti vru dan? - pitao je. - Zaguljivo je, vrue i vlano. Ima neto oblaka, ali se ne oekuje kia, nikakvo olakanje. Oblaci na istoku obrubljeni su zlatom i ispunjeni rumenilom. Sunce je sad sasvim izalo iz svog poivalita. - Ne izgleda kao da je prolo godinu dana, zar ne Beth? - Uglavnom ne. Ali ponekad se ini kao da je prola vjenost. - Toliko mi nedostaju - rekao je. - Tako sam izgubljen bez njih. - Oh, Joe. Mili, Henry i ja te volimo. Ti si nam kao sin. Ti nam i jesi sin. - Znam, i ja vas jako volim. Ali to nije dovoljno, Beth, nije dovoljno...-duboko je uzdahnuo. - Preivjeti ovu godinu bilo je poput pakla.Ne mogu izdrati jo jednu takvu godinu. - S vremenom e biti bolje. - Bojim se da nee. Strah me. Ne ide mi samoa, Beth. - Jesi li razmiljao o tome da se vrati na posao, Joe? Prije nesree bio je kriminalistiki novinar u Los Angeles Postu.Njegovi su novinarski dani zavrili. - Ne mogu podnijeti prizor leeva, Beth. Ne bi mogao vidjeti rtvu pucnjave iz jureeg automobila ili automobilske otmice, bez obzira na njezinu starost ili spol, a da pritom ne vidi Michelle, Chnssie ili Ninu kako lee pred njim okrvavljene i izmuene. - Mogao bi se baviti drugim vrstama novinarstva. Ti si dobar pisac,Joe. Napii koju humanistiku priu. Mora raditi, uiniti neto to e ti vratiti osjeaj korisnosti. Umjesto da joj odgovori, rekao je: - Ovako sam uope ne funkcioniram. Sve to elim je biti s Michelle.elim biti s Chrissie i Ninom. - Jednog e dana biti rekla je, jer je unato svemu ostala vjernicom. - elim sada biti s njima. Glas mu se prekinuo i on je zastao kako bi ga ponovno sastavio. - Gotov sam ovdje, a nemam hrabrosti nastaviti dalje. - Nemoj tako govoriti, Joe. Nije imao hrabrosti prekinuti svoj ivot, jer nije znao to se dogaa poslije ovog svijeta. Nije istinski vjerovao da e ponovno pronai svoju enu i keri u carstvu svjetlosti i dobrih duhova. U posljednje vrijeme,kad bi gledao u nono nebo, vidio bi samo daleka sunca u besmislenoj praznini,ali nije mogao naglas izrei svoju sumnju, jer bi to znailo nagovijestiti da su ivoti Michelle i djevojica takoer bili besmisleni. Beth je rekla: - Svi smo ovdje zbog neke svrhe.

- One su bile moja svrha. Sad ih vie nema. - Onda postoji neto drugo za to ivi. Na tebi je da to nae.Postoji razlog zato si jo tu. - Nema razloga - odvratio je. - Reci mi kakvo je nebo, Beth. Nakon kratkog kolebanja rekla je: - Oblaci na istoku vie nisu obrubljeni. I rumenilo je nestalo. Sad su oblaci bijeli, ali u njima nema kie i nisu gusti, ve su poput filigrana na plavetnilu.Sluao ju je kako opisuje jutro s druge strane kontinenta. Onda su razgovarali o krijesnicama u kojima su ona i Henry prethodne noi uivali gledajui ih s verande iza kue.U junoj Kaliforniji nije bilo krijesnica,ali Joe ih se sjeao iz svojeg djeatva u Pennsvlvaniji. Razgovarali su i o Henrvjevom vrtu u kojemu su sazrijevale jagode,i Joeu se poelo spavati. Posljednje rijei koje mu je Beth uputila bile su: - Ovdje se potpuno razdanilo. Jutro nam je dolo i sad ide prema tebi, Joey. Daj mu priliku, donijet e ti razlog koji treba, smisao, jer to je ono to jutro ini. Nakon to je spustio slualicu, Joe je legao postrance, gledajui u prozor s kojega je nestala srebrnasta mjeseeva svjetlost. Mjesec je zaao. Naao se u najcrnjoj dubini noi. Kad je ponovno zaspao, nije sanjao o pribliavanju neke velianstvene svrhe, ve o nekoj nevidljivoj, neodreenoj,vrebajuoj prijetnji. Bila je nalik na veliki uteg to s neba pada na njega. 2. U subotu kasno ujutro, vozei se prema Santa Monici, Joe Carpenter osjetio je napad tjeskobe. Osjeao je pritisak u grudima i teko je disao. Kad je podignuo jednu ruku s volana, prsti su mu zadrhtali kao u nekog ukoenog starca. Svladao ga je osjeaj da e se sruiti,kao da e pasti s velike visine,kao da e njegova Honda sletjeti s autoceste u nekakav nepojmljivi bezdan.Kolnik se neprekidno prostirao pred njim dok su gume cviljele po asfaltu,no on nikako nije uspijevao vratiti osjeaj ravnotee. Taj osjeaj propadanja postao je toliko jak i zastraujui da je skinuo nogu s gasa i pritisnuo konicu.Trube drugih automobila zasvirae,a zanesene gume zakripae,dok se promet prilagoavao njegovom naglom usporenju. Vozai u automobilima i kamionima koji su ibali pokraj Honde bacali su ubilake poglede prema Joeu, esto uzvikujui uvredljive rijei i pravei proste pokrete. Bio je to Los Angeles u doba promjene,koji je pratao od energije propasti i udio za apokalipsom,u kojem je jedna nenamjerna uvreda ili sluajan prelazak preko neijeg travnjaka mogao izazvati termonuklearnu reakciju. Njegov osjeaj propadanja nije slabio. eludac mu se okretao kao da je u "vlaku smrti" i ponire niz strmoglave tranice. Premda je bio sam u automobilu, uo je vrisku suputnika, najprije slabu, a onda sve glasniju, ne raspoloenu vrisku ljubitelja uzbuenja u nekom zabavnom parku, nego krike pravog straha. Kao iz nekakve daljine, uo je sebe kako ape: - Ne, ne, ne, ne. Jedan kratki zastoj u prometu omoguio mu je da skrene Hondu s kolnika. Zaustavio se to je mogao blie braniku na cesti,preko kojeg je grmlje oleandra izranjalo poput nadolazeeg ogromnog zelenog vala.Parkirao je automobil ne ugasivi motor.Iako je bio sav obliven hladnim znojem, bili su mu potrebni hladni udari zranog hlaenja da bi mogao disati. Pritisak u njegovim grudima postojao je sve jai.

Borio se za dah, a svaki njegov vreli izdisaj bivao je praen eksplozivnim hriptanjem. Zrak u Hondi bio je ist,ali Joe je osjeao miris dima. Osjeao mu je ak i okus,otru mjeavinu gorueg ulja, rastapajue plastike, tinjajueg polivinila, sprenog metala. Okrznuvi pogledom guste skupine listova i zagasito crvenih cvjetova oleandra to su nalijegali na prozor na suvozaevoj strani,njegova ih je mata smjesta oblikovala u valovite oblake masnoga dima. Prozor se pretvorio u pravokutni avionski prozori, sa zaobljenim uglovima i debelim dvostrukim staklima. Joe bi moda pomislio da je poeo gubiti razum da tijekom prole godine nije imao sline napadaje tjeskobe. Iako su izmeu dvije takve epizode znala protei i dva tjedna, esto je imao i do tri napadaja samo u jednom danu. Svaki je trajao izmeu deset minuta i pola sata. Otiao je nekom terapeutu,no njegov mu savjet nije pomogao.Njegov mu je lijenik predloio protuanksiozne lijekove. No, bacio je recept. elio je osjetiti bol. Jo mu je samo to ostalo. Zatvorivi oi i prekrivi lice rukama nastojao je ponovno stei nadzor nad sobom, no katastrofa ga je nastavljala obavijati. Osjeaj propadanja sve je vie jaao. Miris dima postajao je sve otriji.Vriska sablasnih putnika postajala je sve glasnija. Sve se treslo. Tlo pod njegovim nogama. Vrata na automobilu.Krov. Zastraujua buka, tropotanje, treska i zvonjava nalik na udarce gonga pratili su to neprekidno drmanje. - O, ne, ne - preklinjao je. Ne otvarajui oi, spustio je ake s lica.Stisnute, ostale su mu leati sa strane. Sljedeeg trena, ruice preplaene djece zgrabie ga za ruke i on ih vrsto primi.Ta djeca,razumije se,nisu bila u automobilu,ve u svojim sjedalima velikog,ukletog zrakoplova. Joe je ponovno proivljavao nesreu leta 353. Za vrijeme napadaja bolesti on se istodobno nalazio na dva mjesta, u stvarnosti svoje Honde i u Nationwide Airu 747, koji je jedne oblane noi iz mirne stratosfere strmoglavo padao na poput eljeza nemilosrdnu livadu. Michelle je sjedila izmeu djece. Ruke koje su Chrissie i Nina vrsto drale u posljednim, dugim trenucima nezamislivog straha bile su njezine, a ne Joeove. Kako je trenja postajala sve jaa, kroz zrak su poeli padati projektili. Knjige, laptop kompjutori, depna raunala, pribor za jelo i posue,jer nekoliko putnika jo nije uspjelo dovriti svoju veeru kada je propast poela,plastine ae, boice likera za jednokratnu uporabu, olovke i pera, sve je to letjelo po kabini. Kaljui od dima, Michelle je tjerala djecu da dre glave dolje. - Glave dolje! Zatitite lica! Onakva lia! Ta voljena lica! Sedmogodinja Chrissie imala je majine visoke jagodice i bistre zelene oi. Joe nikad nee zaboraviti onaj sjaj radosti koji se razlijevao Chrissienim licem dok je uzimala satove baleta, niti onaj sueni pogled usredotoenosti kojim bi prilazila biljegu kad je bio njezin red da zada udarac u bejzbolu male lige. Nina, stara svega etiri godine,taj aneli prastog nosia, s oima plavim poput safira, naborala bi slatko lice u osobitu grimasu izraavajui oduevljenje svaki put kad bi ugledala psa ili maku. Naprosto je privlaila ivotinje, kao i one nju. Svatko tko bi je vidio kako s puno divljenja i ljubavi promatra ak i malog,runog gutera sklupanog u njezinim paljivim ruicama, pomislio bi, bez pretjerivanja, kako je ona ista reinkarnacija samoga Franje Asikoga.

-Glave dolje. Zatitite lica. U tom je savjetu bilo nade, nagovjetaja da e svi oni preivjeti i da je najgore to im se moe dogoditi da im lica budu unakaena od udarca nekim leteim laptopom ili komadom razbijena stakla. Zastraujua vreva postajala je sve gora. Kut pada bivao je sve ozbiljniji, pribijajui Joea za sjedalo, tako da se nije mogao sagnuti naprijed i zatititi lice. Moda su maske za kisik poispadale odozgo, a moda je teta na letjelici bila prouzroila pogreku u sustavu, tako da maske nisu postavljene kod svakog sjedala. Nije znao ni jesu li Michelle,Chrissie i Nina mogle disati ili su se, guei se u oblacima dima,uzalud borile da dou do istog zraka. Dim je u debelim slojevima kuljao kroz putniki odjel. Kabina je postala klaustrofobina, nalik na ugljenokop duboko ispod zemljine povrine.U tom zasljepljujuem otrovnom dimu, skriveni jezici vatre odmotavali su se poput klupka zmija. Uas izazvan nekontroliranim propadanjem zrakoplova ubrzo se izjednaio sa strahom zbog neznanja odakle taj plamen dolazi i kad e, s jo veom estinom, bljesnuti du 747. Dok je napetost u zrakoplovu rasla do nepodnoljivih razmjera,gromovite vibracije potresale su itav trup aviona. Gigantska krila lupala su kao da e svakoga trena otpasti. eljezna konstrukcija stenjala je kao iva zvijer u samrtnoj agoniji, a manji su spojevi kovina pucali uz zvuke moda jednako glasne i otre kao pucnjevi iz pitolja. Nekoliko se zakovica odvojilo, svaka uz jedno zagluujue kriiip. Michelle, Chrissie i maloj Nini inilo se da e se zrakoplov raspasti u samome letu i da e one biti odbaene u tamno nebo, odvojiti se jedna od druge i u svojim odvojenim sjedalima strmoglaviti u tri zasebne smrti, svaka tako jadna i sama u trenutku konanog udara u tlo. Ogromni je 747, meutim, bio udo od dizajna, pobjeda tehnike,sjajno zamiljen i dobro konstruiran. Unato misterioznoj hidraulikoj pogreci zbog koje je zrakoplov postao neukrotiv, krila nisu otpala, a trup se nije raspao. Njegovi snani Pratt i Whitney motori, zavijajui kao da se inate gravitaciji, zadrale su Nationwideov let 353 u jednom komadu sve dok se najzad nije spustio. U jednom trenutku Michelle je shvatila da je sva nada izgubljena,da je ovo njihovo sputanje odlazak u smrt. Hrabro i nesebino ona je i tad mislila samo na djecu, usredotoila se na to da ih utjei,udaljujui ih to je mogue vie od svake pomisli na smrt. Posve je nesumnjivo da se nagnula prema Nini, privukla je k sebi i, unato dimu koji joj je oduzimao dah, govorila joj u uho, kako bi nadjaalabuku: - U redu je, duo, mi smo skupa. Dri se za mamu, volim te, ti si najbolja curica koja je ikad postojala. U toj jurnjavi prema tlu kroz no Colorada, ona je svojim glasom, punim emocija ali lienom panike, zasigurno traila i Chrissie: - U redu je, ja sam s tobom, milo moje, dri me za ruku, toliko te volim, tako sam ponosna na tebe, zajedno smo, sve je u redu, biti emo uvijek zajedno. U svojoj Hondi, kraj autoceste, Joe je mogao uti Michellein glas gotovo kao iz sjeanja, kao da je bio s njom dok je tjeila djecu.Oajniki je elio vjerovati da su se njegove keri mogle osloniti na snagu svoje majke, koja je bila izuzetna ena. Htio je znati da je posljednje to su djevojice ule na ovome svijetu bilo kako im Michelle govori kako su drage, koliko oboavane.

Zrakoplov se sudario s livadom uz tako straan udar da se tresak uo ak tridesetak kilometara dalje, u seoskom prostranom podruju Colorada, rastjeravi sokolove, sove i orlove s drvea I trgnuvi umorne ranere iz njihovih fotelja i ranog sna. U svojoj Hondi, Joe Carpenter ispusti prigueni krik. Sagnuo se prema naprijed kao da je zadobio snaan udarac u prsa. Pad je bio katastrofalan. Prilikom udara let 353 je eksplodirao i prevrtao se po livadi, raspadajui se na tisue nagorjelih,svinutih dijelova, bljujui naranaste mlazove gorueg mlaznog ulja koje je zapalilo zimzeleni to su rasle na rubu polja. Tristo trideset ljudi, putnika i lanova posade poginulo je odjednom. Michelle, koja je nauila Joea najvei dio onoga to je znao o ljubavi i samilosti, zauvijek se ugasila u tom jednom trenutku.Chrissie,sedmogodinja balerina,mala igraica bejzbola, vie nikad nee praviti piruete na vrhu nonih prstiju, niti potrati do biljega. A ako su ivotinje osjeale istu onu duevnu povezanost s Ninom kakvu je ona osjeala za njih, tada su u toj prohladnoj noi Colorada livade i poumljena brda bili puni malih stvorenja to su se alosno uurila u svojim jazbinama. Od cijele svoje obitelji Joe Carpenter je bio jedini preivjeli. On nije bio s njima u letu 353. Sve ivo u tom avionu bilo je kao maljem potueno na zemljinom nakovnju. Da je bio s njima, i on bi bio prepoznatljiv samo po svom zubarskom kartonu i otiscima s jednog ili dva prsta. Njegove slike ruenja aviona nisu bile rezultat sjeanja, ve iscrpljujue groznice mate, koja mu se esto javljala u snu, a katkad u napadaju tjeskobe poput ovoga sada. Proganjan osjeajem krivnje to nije nestao skupa sa svojom enom i djecom, Joe je mrcvario sebe nastojei tako podijeliti uas koji su one proivjele. Uzalud. Matanja kako putuje avionom koji propada nisu mu pomogla da prihvati stvarnost, za ime je udio. Umjesto toga, svaka nona mora,svaki napadaj tijekom budnosti samo su dodavali sol na ranu. Otvorio je oi i zagledao se u promet koji je tutnjao kraj njega. Kad bi izabrao pravi trenutak, mogao bi otvoriti vrata, izai iz auta, otii do ceste i pustiti da ga pregazi kamion. On ipak ostade pod okriljem Honde, ne zato to se plaio umrijeti,nego iz razloga koji su ak i njemu samome bili nejasni. Moda je,barem zasad, osjeao potrebu da sebe kazni s jo malo ivota. Naslonjeno na prozor na suvozaevoj strani, izraslo grmlje oleandra neprekidno se njihalo na vjetru od prolazeeg prometa. Trenje zelenila o staklo doimalo se kao jezovito aptanje, kao izgubljeni i bespomoni glasovi. Vie se nije tresao. Znoj na njegovome licu poeo se suiti na hladnom zraku koji je izlazio iz ventila na komandnoj ploi. Vie ga nije muio osjeaj propadanja. Dospio je do dna. U vrelini kolovoza i kroz tanku izmaglicu smoga, prolazei automobili i kamioni bljeskali su poput fatamorgane, lelujajui prema zapadu, do istijeg zraka i osvjeavajueg mora. Joe je ekao da se ukljui u promet, a onda se nanovo uputio prema obali.

3. Na kolovoskom suncu pijesak je bio kotano bijele boje. Hladno i zeleno more valjalo se razbacujui po obali siune koljke mrtvih i umiruih stvorenja. Plaa u Santa Monici bila je pretrpana ljudima koji su se sunali,igrali razne igre i ruali na dekama i velikim runicima. Premda je tamo na kopnu, dalje od obale dan bio vrlo vru, ovdje je bilo samo ugodno toplo, na povjetarcu koji je dolazio s Pacifika. Nekoliko ljudi koji su se sunali radoznalo su pogledali Joea dok se probijao kroz masu namazanu kokosovim uljem, zato to nije bio odjeven za plau. Imao je na sebi bijelu majicu, smee platnene hlae i tenisice bez arapa. Nije doao da bi se kupao ili sunao. Dok su spasitelji s plae promatrali plivae, mlade ene koje su se etale u bikinijima promatrale su spasitelje. Njihovi ritmiki rituali posve su im odvraali panju od graditelja koji su se igrali koljkama izbaenim na pjenuavu obalu pokraj njihovih stopala. Djeca su se igrala na valovima, no Joe nije mogao podnijeti da ih gleda. Njihov smijeh, galama i uzvici radosti ili su mu na ivce i u njegovoj nutrini budili nerazuman gnjev. Nosei prijenosni hladnjak i runik nastavio je prema sjeveru, upenvi pogled u osuena brda Malibua iznad zavoja zaljeva Santa Monica. Napokon je pronaao neto manje nastanjen komad pijeska. Odmotao je runik, sjeo licem prema moru i iz hladnjaka s ledom izvadio bocu piva. Da si je mogao priutiti posjed s pogledom na ocean, ostatak ivota proveo bi uz vodu. Neprekidni um valova, suncem pozlaena i mjeseinom posrebrena ustrajnost dolazeih velikih valova razbijaa i glatki vodeni zavoj daleko na obzorju donosili su mu ne osjeaj mira, ne bezbrinost, ve ugodnu tupost. Ritam mora bio je sve to je ikad oekivao da zna o vjenosti i Bogu. Ako popije nekoliko piva i pusti terapeutskom pogledu na Pacifik da ga preplavi, moda e biti dovoljno sabran da ode na groblje. Da stane na zemlju koja mu je prekrila enu i keri. Da dodirne kamen na kojem su stajala njihova imena. Upravo danas ima posebnu obvezu prema mrtvima. Dvojica tinejdera, nevjerojatno mravih, u vreastim kupaim gaicama nisko sputenim na njihove uske bokove, vukli su se plaom sa sjevera da bi se konano zaustavili kraj Joeova runika. Jedan je imao dugu kosu skupljenu u rep,drugi je bio kratko oian.Obojica su bili preplanuli od sunca.Okrenue se prema oceanu,leima prema njemu, zaklonivi mu pogled. Prije no to ih je Joe uspio zamoliti da se sklone, djeak s konjskim repom ree: - Ima li to, stari? Joe, pomislivi isprva da to djeak govori svome oianom prijatelju, ne odgovori nita. - Ima li to? upita dijete ponovno, i dalje gledajui u ocean. - Trai meso ili vrti robu? - Nemam nita osim piva - ree Joe nestrpljivo, namjetajui sunane naoale kako bi ih bolje vidio - a ono nije za prodaju. - Dobro - ree oiani djeak - ako ne trguje bombonima, tamo su deki koji te promatraju i koji zasigurno misle da to ini. - Gdje? - Nemoj sad gledati - ree djeak s konjskim repom.

- Priekaj da se malo udaljimo. Promatrali smo ih kako oni promatraju tebe. Tako smrde po murjacima, da se udim da ih ve nisi namirisao. Drugi ree: - Petnaest metara juno, blizu spasiteljskog tornja. Dva pedera u havajskim kouljama, izgledaju k'o propovjednici na odmoru. - Jedan ima dalekozor. Drugi ima voki-toki. Zbunjen, Joe spusti svoje naoale i ree: - Hvala. - Hej - ree djeak s konjskim repom,- to je samo mala prijateljska usluga, stari. Mi mrzimo te kreposne guzice. S nihilistikom gorinom koja je, dolazei od nekoga tko je toliko mlad, zvuala apsurdno, kratko oiani djeak ree: -Jebe ovaj sistem. Oholi poput mladih tigrova, djeaci nastavie hodati prema jugu,odmjeravajui djevojke. Joe uope nije uspio dobro im pogledati u lica. Nekoliko trenutaka poslije,ispivi svoje prvo pivo, on se okrene,otvori poklopac hladnjaka, spremi unutra praznu limenku i mirno pogleda du plae. Dva ovjeka u havajskim kouljama stajala su u sjeni spasiteljskog tornja. Vii od te dvojice, u koulji preteito zelene boje i bijelim pamunim hlaama, paljivo je prouavao Joea kroz dalekozor. Uzbuen injenicom da je primijeen, on se mirno okrene sa svojim dalekozorom prema jugu, kao da ga uope ne zanima Joe, nego grupa tinejderki odjevenih u bikinije. Nii ovjek nosio je koulju koja je bila uglavnom crvena i naranasta. Manete njegovih smeih hlaa bile su podvinute.Stajao je bosonog na pijesku, drei svoje cipele i arape u lijevoj ruci.U desnoj ruci, koju je drao sputenu niz tijelo, imao je neki drugi predmet, moda mali radioprijemnik, ili CD plaver. A mogao je to biti i voki-toki. Visoki momak bio je kancerozno prepeen, sa kosom posvijetjelom od sunca, dok je onaj drugi bio blijed, plae su mu bile strane. Otvorivi drugo pivo i udiui mirisnu, pjenuavu maglicu koja je prskala iz limenke, Joe se jo jednom okrene prema moru. Premda niti jedan od te dvojice nije izgledao kao da je tog jutra otiao od kue s namjerom da ode na obalu, nisu odudarali od okoline nita vie od Joea. Djeca su rekla da im ti promatrai miriu na murjake, ali iako je etrnaest godina bio kriminalistiki novinar,Joe nije mogao osjetiti taj miris.U svakom sluaju, nije bilo nijednog razloga da policija bude zainteresirana za njega. Uz munjevit porast broja ubojstava,silovanja koja su bila obina stvar poput romantike, pljake koje su toliko zavladale da je izgledalo kao da jedna polovica stanovnitva pljaka onu drugu, murjaci sigurno ne bi tratili vrijeme ganjajui njega samo zbog toga to ispija alkoholni napitak na javnoj plai. S udaljenog mola na sjeveru,tri blistavo bijela morska galeba poletjee visoko,isprva usporedno s obalom,a onda zaokrenue i nastavie let iznad treperavog zaljeva. Joe jo jednom uputi pogled prema spasiteljskom tornju. Ona dvojica vie nisu bili tamo. Opet se okrenuo licem prema moru.Nadolazei ogromni valovi razbijali su se o obalu, razbacujui pjenu po pijesku.Promatrao je te valove kao to bi neki voljni subjekt promatrao visak to ga hipnotiar njie na srebrnom lancu.No ovaj put valovi ga nisu uspjeli opiniti i on nije mogao svoju uznemirenu svijest odvesti u mirnije struje. Kalendar je,kao planet svoj mjesec, vukao Joea nazad u svoju orbitu i on nikako nije mogao

zaustaviti okretanje svojih misli oko tog datuma, 15. kolovoza, 15.kolovoza, 15. kolovoza. Ova prva obljetnica nesree imala je neodoljivu silu tee koja ga je odvlaila u sjeanje na njegov gubitak. Kad su mu nakon istraivanja nesree i detaljnog svrstavanja organskih i neorganskih krhotina predani ostaci ene i djece, Joe je dobio samo dijelove njihovih tijela. Zapeaeni kovezi bili su veliine kakva je obino rezervirana za pokop male djece. Primio ih je kao da preuzima moi svetaca smjetenih u relikvijarima. Premda je shvaao strani uinak pada zrakoplova, i iako je znao da je neumoljiva vatra buknula po ostacima, Joeu je bilo udno da su ostaci Mchelle i djevojica bili tako mali. Ta one su bile neopisivo prisutne u njegovom ivotu! Bez njih,svijet mu se inio stranim. Sve dok ne bi proveo barem dva sata izvan svoje postelje nije mogao osjetiti da mu pripada. Bilo je dana kad se planet okretao dvadeset etri sata, a da nije uspio dovesti Joea u sklad sa ivotom. Ovaj je dan oito jedan od njih. Kad je ispio svoje drugo pivo, stavio je praznu limenku u hladnjak.Jo nije bio spreman odvesti se na groblje. Prije toga, elio je otii u najblii toalet. Ustao je, okrenuo se i letimice opazio visokog, plavog momka u havajskoj koulji. Sada bez svog dalekozora, nije se nalazio na jugu,blizu spasiteljskog tornja, ve na sjeveru, oko osamnaest metara dalje, sjedei sam na pijesku. Kako bi se sakrio od Joea, smjestio se iznad dva mlada para na dekama i neke meksike obitelji koja je obiljeila svoj teritorij sklopivim stolcima i dvama ogromnim suncobranima sa utim prugama. Povremeno, Joe bi promotrio plau oko sebe. Onaj nii od dvojice,koji su moda murjaci, onaj to je nosio koulju preteito crvene boje, nije bio na vidiku. Momak u zelenoj koulji paljivo je izbjegavao gledati ravno u Joea.Prislonio je jednu aku na svoje desno uho, kao da ima aparat za pojaanje sluha i eli blokirati muziku s radija kupaa kako bi se mogao usredotoiti na neto drugo to je trebao uti. Na ovoj udaljenosti Joe nije mogao biti posve siguran u to, no imao je dojam da se ovjekove usne miu. Izgledalo je kao da je zaokupljen razgovorom sa svojim odsutnim pratiocem. Ostavivi svoj runik i hladnjak,Joe se uputi juno, prema toaletima.Nije se morao okrenuti da bi znao da ga momak u zelenoj koulji promatra. Razmislivi, zakljuio je da opijanje na pijesku jest protuzakonito,ak i danas. Uostalom, jednom drutvu koje je toliko popustljivo prema korupciji i divljatvu bila je potrebna snana reakcija i na manje prijestupe, kako bi uvjerilo sebe da jo uvijek ima pravila. Kako se Joe pribliio gatu, guva je postala vea. U zabavnom centru tropotao je "vlak smrti".Putnici su vritali.Uavi u javni toalet, skinuo je naoale. Muki WC vonjao je po mokrai i dezinfekcijskom sredstvu. Nasred poda, izmeu zahoda i umivaonika, jedan veliki ohar, napola zgaen ali jo uvijek iv, bacakao se u krug,izgubivi svaki osjeaj za orijentaciju.Svi su ga zaobilazili, netko zabavljajui se, netko s gaenjem ili ravnodunou. Nakon to je obavio nudu, dok je prao ruke paljivo je prouavao druge ljude u zrcalu, traei saveznika. Zaustavio se na jednom dugokosom etrnaestogodinjaku u kupaim gaicama i sandalama. Kad je djeak poao do posude s papirnatim runicima, Joe je krenuo za njim, uzeo nekoliko runika odmah nakon njega i rekao:

Tamo vani moda vise dva murjaka ekajui mene. Djeak ga je pogledao u oi,ali nije rekao nita,ve je samo nastavio brisati ruke papirnatim runikom. Joe nastavi: Dat u ti dvadeset dolara da izvidi, a onda se vrati i reci mi gdje su. Djeakove oi imale su ljubiasto-plavu nijansu svjee modrice, a pogled mu je bio izravan poput udarca. Trideset dolara. Joe se sjeao, kad je on imao etrnaest godina, nije mogao tako hrabro i izazovno gledati odraslom ovjeku u oi. Da mu je priao neki stranac s ponudom poput ove, on bi zavrtio glavom i brzo nestao. - Petnaest sada i petnaest kad se vratim ree djeak. Pravei grudu od svojih papirnatih runika i bacajui ih u ko, Joe ree: - Deset sada, dvadeset kad se vrati. - Vrijedi. Vadei novanik iz depa, Joe ree: - Jedan je visok blizu dva metra, opaljen suncem, plavokos, u zelenoj havajskoj koulji. Drugi je metar i sedamdeset, smeokos,proelav, blijed, u crveno-naranastoj havajki. Ne sputajui pogled, djeak je uzeo deset dolara. - Moda si sve izmislio, vani nema nikog takvog, a kad se vratim,trait e da odem s tobom u jedan od ovih zahoda da bi mi dao ostalih dvadeset dolara. Joeu je postalo neugodno, ne zato to je bio osumnjien za pedofiliju, ve zbog ovog djeteta, odraslog u vremenu i prostoru koji su traili da ve u tim godinama toliko mnogo zna i ima toliko uline pameti. - Ne izmiljam. - Sa mnom se tako ne moe. - Razumijem. Barem nekoliko nazonih ljudi ulo je ovo prepiranje, ali se inilo da nitko nije bio zainteresiran. Bilo je to doba stila "ivi i pusti druge ivjeti". Kad se djeak okrenuo da poe, Joe ree: - Oni nee ekati odmah tu vani, da ih se lako primijeti. Bit e dovoljno udaljeni da mogu vidjeti ovo mjesto, a da sami ne budu lako vieni. Ne odgovorivi nita, djeak poe k vratima, lupkajui sandalama po podnim ploicama. - Ako ode s mojih deset dolara i vie se ne vrati - upozorio je Joe -nai u te i ispraiti ti tur! - Da, dobro - prezrivo ree djeak i ode. Vrativi se k jednom od rom umrljanih umivaonika, Joe ponovno opere ruke, kako ne bi izgledalo da trati vrijeme.Trojica mladia dvadesetih godina okupili su se oko osakaenog ohara koji se jo uvijek trzao na jednom malom djeliu poda toaleta. Njegova je putanja bila krug promjera oko trideset centimetara.Bacakao se po toj periferiji s takvom revnou da su se mladii, s rukama punim dolara, kladili na to kako e brzo prijei svaki krug. Nagnut nad umivaonikom, Joe je pljuskao po licu ake hladne vode. U vodi se osjeao otar miris i okus klora, no njegovom osjeaju za istou protivio se ustajali slankasti smrad koji je isparavao iz otvorene cijevi. Zgrada nije imala dobru ventilaciju. Miran zrak u njoj bio je vreliji od onog vani, vonjao je po mokrai, znoju i dezinfekcijskom sredstvu tako snano i ubojito da mu je udisanje ubrzo izazvalo osjeaj munine.

Djeaku je, izgleda, bilo potrebno mnogo vremena. Joe je pljusnuo jo vode po licu i poeo prouavati svoj lik u prugastom zrcalu, lik pun klizeih kapljica vode. Unato boji lica i novom rumenilu koje je u zadnjih pola sata dobio od sunca, nije izgledao zdrav. Oi su mu bile sive, kakve su bile i cijelog njegovog ivota. No, nekad je to bila svijetlosiva boja uglaanog eljeza ili vlanog indulina, sad su te oi imale mrtvu boju pepela, a njihove bjeloonice bile su zakrvavljene. I etvrti se ovjek pridruio unesreenom oharu. Bio je srednjih pedesetih godina, tridesetak godina stariji od ostale trojice, no nastojao je biti jedan od njih, zanesen tom besmislenom okrutnosti. Kockari su zakrili zahodski promet. Postajali su sve neotesaniji,smijali su se grevitom napredovanju kukca, bodrei ga da nastavi,kao da se radi o istokrvnom konju koji juri preko travnjaka prema konanom cilju. - Hajde, hajde, hajde, hajde, hajde! Glasno su raspravljali je li par drhtavih antena dio njegova sustava za orijentaciju, ili su to instrumenti kojima otkriva mirise hrane i drugih ohara eljnih parenja. Nastojei zanemariti glasove ove razuzdane grupe, Joe je i dalje ispitivao svoje pepeljaste oi u zrcalu, pitajui se zato je poslao onog djeaka da promotri momke u havajskim kouljama. Sve i da ga dre na oku, sigurno su ga s nekim zamijenili. Uskoro e shvatiti da su pogrijeili i on ih vie nikad nee vidjeti. Nema nijednog razloga da im se suprotstavlja ili skuplja obavijesti o njima. Doao je na plau kako bi se pripremio za posjet groblju. Bilo mu je potrebno da se preda drevnim ritmovima vjenoga mora, koji su udarali u njega kao to valovi udaraju o stijene, glaajui otre rubove tjeskobe u njegovoj dui, odnosei sa sobom krhotine njegova srca. More je donosilo poruku da ivot nije nita vie do besmislena mehanika i hladna sila valova, emernu vijest o beznau koja je bila umirujua upravo zato to je okrutno poraavajua. Trebalo mu je jo jedno pivo, moda, dva, da jo vie umrtvi osjetila, tako da ona pouka ostane s njim dok prolazi kroz grad prema groblju. Nije mu trebala razonoda. Nije mu bila potrebna nikakva akcija.Nije mu bila potrebna tajna. Za njega je ivot izgubio svu zagonetku iste one noi kad je izgubio i sav svoj smisao,na mirnoj livadi Colorada, pogoenoj iznenadnim gromom i vatrom. Djeak se, tapkajui sandalama po ploicama, vratio da pokupi preostalih dvadeset dolara. - Nisam vidio nikakvog krupnog momka u zelenoj koulji, ali onaj drugi je zasigurno tamo vani, zarauje opeklinu od sunca na svojoj elavoj glavi. Iza Joea neki od kockara slavodobitno povikae. Ostali su gunali dok je umirui ohar dovravao jo jedan krug, nekoliko sekundi bre ili sporije no to je to uinio u prolom krugu. Znatieljan, djeak okrene vrat ne bi li vidio to se dogaa. - Gdje? - upita Joe izvlaei dvadeseticu iz svog novanika. Jo uvijek pokuavajui da vidi izmeu tijela okruenih kockara to se to dogaa, djeak ree: - Ima jedno palmino drvo, par sklopivih stolova na pijesku, gdje ona gomila glupih Korejanaca igra ah, moda dvadeset ili trideset metara dalje niz plau.Iako su visoki

zamagljeni prozori proputali bijelu sunevu svjetlost, a fluorescentne svjetiljke prosipale odozgo plaviasto svjetlo, zrak je izgledao ut, poput nekakve kiselinske pare. - Gledaj u mene - ree Joe. Ometen oharevom utrkom, djeak ree: -Ha? - Gledaj u mene! Zateen tihim gnjevom na Joeovu licu, djeak nakratko uhvati njegov pogled. Potom se one nemirne oi boje modrice ponovno usredotoie na novanicu od dvadeset dolara. - Momak kojeg si vidio ima na sebi crvenu havajsku koulju? -upita Joe. - Ima i drugih boja na njoj, ali prevladavaju crvena i naranasta. - Kakve je hlae imao? - Hlae? - Da vidim jesi li poten,nisam ti rekao u to je jo odjeven.Dakle,ako si ga vidio, sad mi reci. - Hej, ovjee, ne znam. Je li imao kratke hlae, kupae gae, ili hlae, otkud bih ja to znao? - Reci mi. - Bijele? Smee? Nisam siguran. Nisam znao da se od mene oekuje jo i modno izvjee. Samo je tamo stajao, izgledajui nekako udno,s cipelama u jednoj ruci i arapama uguranim u njih. Bio je to isti ovjek s voki-tokijem, kojeg je Joe vidio blizu spasiteljskog tornja. Kockari su glasno ohrabrivali ohara, smijali se, psovali, izvikivali ponude za okladu. Bili su toliko glasni da su im se glasovi resko odbijali od betonskih zidova i zrcala takvom silinom da se Joeu inilo da e se one srebrne povrine raspasti. - Je li on stvarno promatrao kako Korejanci igraju ah ili se pretvarao? - upitao je Joe. - Promatrao je ovo mjesto i razgovarao s kremnitama. - Kremnitama? - S par zanosnih kuki u siunim bikinjima. ovjee, treba vidjeti onu crvenokosu kuku u zelenom bikiniju. Na skali od jedan do deset ona je dvanaest. Oduzme ti svu panju, ovjee. - Upucavao im se? - Ne znam to on misli da radi - ree dijete. - Gubitniku poput njega, nijedna od tih kuki nee dati ansu. - Ne zovi ih kukama - ree Joe. -to? - One su ene. Djeje ljutite oi bljesnue poput "skakavca". - Hej, tko si ti, do vraga? Papa? Kiselkasti uti zrak kao da je postajao gui i Joe pomisli kako osjea da bi mu mogao izjesti svu kou.utavi zvuk vode putene u zahodima izazivao je vrtoglavu muninu u njegovu elucu. Trudio se da potisne to iznenadno gaenje. On ree djeaku: - Opii mi te ene. S izazovom u pogledu koji je bio vei no ikad, djeak ree: - Potpuno zamamne!Osobito crvenokosa. Ali ni crnokosa nije loa.Puzio bih po razbijenom staklu da mogu masturbirati gledajui u nju, iako je gluha. - Gluha?

- Mora da je gluha, ili tako neto - ree dijete. - Stavljala je neto kao sluni aparat u ui, vadei ga i ponovno namjetajui kao da neto nije pasalo. Zbilja slatka kukica. Premda je bio vii i tei od djeaka, Joeu je dolo da zgrabi to dijete za vrat i prigui ga. Da ga gui sve dok ne obea da vie nikad nee nepromiljeno upotrijebiti tu rije. Sve dok ne shvati koliko je ta rije puna mrnje i kako ga prlja dok je upotrebljava jednako esto kao i bilo koju drugu rije. Joea je uplaila ova jedva kontrolirana estina vlastita reagiranja,stisnuti zubi, kucanje ila u vratu i na elu, vidno polje naglo sueno zbog povienog tlaka. Njegova munina bivala je sve gorom i on nekoliko puta duboko udahne, smirujui se.Djeak je konano u Joeovim oima vidio neto to ga je natjeralo da zastane. Umirio se, jo jednom okrenuvi pogled prema kockarima. - Daj mi dvadeset dolara. Zaradio sam ih. Joe nije isputao novanicu. - Gdje ti je otac? -to? - Gdje ti je majka? - Ma, to je tebi? - Gdje su oni? - Oni imaju svoj ivot. Joeova ljutnja ustupi mjesto oaju. - Kako se zove, dijete? - to se to tebe tie? Misli da sam beba, da ne mogu doi na plau sam? Jebi se, ja idem kamo god hou! - Ide kamo hoe, ali nema gdje biti. Dijete ga ponovno pogleda ravno u oi. U njegovom modrom pogledu nalazio se odraz boli i usamljenosti, tako dubok da je Joe ostao okiran injenicom da je tako to moglo zadesiti nekoga ve u njenoj etrnaestoj godini. - Gdje da budem? to hoe rei? Joe osjeti da su on i djeak uspostavili vezu na jednoj dubokoj razini, da su se neoekivano otvorila vrata njemu i ovom nesretnom djetetu,te da bi se budunost obojice mogla promijeniti nabolje kad bi on samo znao kamo bi oni mogli otii poto prijeu preko tog praga. Meutim, njegov vlastiti ivot bio je isto toliko upalj,njegovo spremite filozofije isto toliko prazno, poput svake naputene koljke koju je more izbacilo na obalu. Nije imao vjere u diobu, ni mudrosti koju bi mogao prenijeti, niti nade koju bi ponudio ,nedovoljno materijala da bi odrao sebe, a kamoli nekog drugog. Bio je jedan od izgubljenih, a izgubljeni ne moe voditi. Proao je jedan trenutak i djeak istrgne novanicu od dvadeset dolara iz Joeove ruke. Na licu mu je bio preziran osmijeh kad je podrugljivo ponovio Joeove rijei. - One su ene. Udaljujui se natrake, ree: - Jebe ih, one su samo kuke. - A jesmo li svi mi samo psi? - upita Joe, no djeak je ve zbrisao iz toaleta prije no to je uo ovo pitanje.Premda je Joe dva puta oprao lice,osjeao se prljavim.Ponovno se okrenuo k umivaonicima, ali nije mogao doi do njih. estorica ljudi okupili su se oko ohara, a nekoliko je stajalo iza, promatrajui.Pretrpani toalet bio je prevru. Znoj je u potocima tekao s Joea, a uti mu je zrak palio nosnice, sa svakim mu je dahom nagrizao plua, tipao

mu oi. Kondenzirao se na zrcalima, zamagljujui odraaje uzbuenih mukaraca sve dok se inilo da to nisu stvorenja od krvi i mesa, ve neki izmueni duhovi to su se naas pojavili na prozorima nekakve klaonice, vlanim od sumporne pare, tamo u najdubljem carstvu prokletih. Uareni kockari vikali su na ohara, maui na nj akama punim dolara. Njihovi glasovi stapali su se u jedinstveno glasno jaukanje, naizgled besmisleno, u jedno suludo blebetanje kojemu su jaina i visina rasli, sve dok Joeu nije zvualo kao cika koja razbija kristal, koja mu prodire u sredite mozga i unutra izaziva opasne titraje. Progurao se izmeu dva ovjeka i ubio ohara zgazivi ga. U trenutku mrtve tiine to je uslijedila nakon njegova ispada, Joe se hitro okrenuo od mukaraca. U sjeanju mu je jo titrao onaj razorni zvuk, jo uvijek mu je drhtao u kostima. Pojurio je prema izlazu, nestrpljiv da izae prije no to eksplodira. Kao jedan, svi se kockari istodobno trgnue iz svoje ukoenosti koju je izazvao Joeov iznenadni postupak. Poeli su ljutito vikati, gnjevni kao to bi bili polaznici crkvenih obreda na nekog prljavog i pijanog uliara, kad bi doteturao na njihovu slubu, naslonio se na oltarsku ogradu i bljuvao po crkvenom podu. Jedan od mukaraca, lica crvenog od sunca poput renja masne unke, usana ispucalih od vruine pa izgrienih zubima umrljanim duhanom, zgrabi Joea za jednu ruku i naglo ga okrene. - Koje ti je to sranje, prijatelju? - Pusti me. - Ja sam ovdje dobivao lovu, prijatelju. Straneva aka bila je vlana na Joevoj ruci, prljavi nokti tupi, ali su se zarivali u meso kako bi osigurali skliski zahvat. - Pusti me. - Ja sam ovdje dobivao lovu,- ponovio je momak. Usta mu se izvie u tako bijesnu grimasu da mu se oguljene usne raspukoe, a iz pukotina se pojavie kapi krvi. Uhvativi ljutitog kockara za runi zglob,Joe savi unatrag jedan od njegovih prljavih prstiju,kako bi se oslobodio stiska te hulje.Jo dok su se momkove oi irile od iznenaenja i uzbuenosti, jo dok se on spremao da urlikne od boli, Joe mu izvi ruku otraga, iza lea,naglo ga okrene i tresne licem o zatvorena zahodska vrata. Joe je mislio da je njegov neobini gnjev prije ispario, jo dok je razgovarao s tinejderom, ostavljajui za sobom samo oaj, no on je opet bio tu, nesrazmjeran uvredi koja ga je izazvala, kao nikada vru i eksplozivan. Nije bio siguran zato to radi, zato ga se tie bezosjeajnost tih ljudi, no prije nego je posve shvatio svu pretjeranost svoga reagiranja, udario je momkovim licem u vrata,udario je jo jednom, a onda i trei put. Gnjev se nije rasprio, meutim i uz tamnocrvene mrlje koje su mu suavale vidno polje, i uz to to je bio ispunjen primitivnom mahnitou koja je skakala kroz njega poput tisue majmuna to skie kroz dunglu drvea i lijana, Joe je ipak bio u stanju da spozna kako je izgubio kontrolu nad sobom. Pustio je kockara i ovaj je pao na pod ispred zahoda. Tresui se od gnjeva i od straha pred tim gnjevom,Joe se kretao unazad, sve dok ga umivaonici nisu zaustavili.Ostali mukarci u toaletu mirno su stajali dalje od njega. Sve je bilo tiho.Tamo na podu leao je kockar na rasutim novanicama od jednog i pet dolara,njegova dobit. Brada mu je bila prekrivena krvlju iz raspuknutih usana. On pritisnu jednu aku na lijevu stranu svog lica, onu koja je primila udarac vratima.

-Bio je to samo ohar, za ime Isusa, samo jedan bijedni ohar. Joe pokuao rei kako mu je ao. Nije mogao govoriti. - Gotovo si mi slomio nos. Mogao si mi slomiti nos. Zbog ohara?Da mi slomi nos zbog jednog ohara? Bilo mu je ao, ne zbog toga to je uinio ovom ovjeku, koji je nesumnjivo inio drugima i gore stvari, ve zbog sebe, bijedne hodajue olupine u koju se pretvorio, zbog sramote koju je neoprostivim ponaanjem nanio uspomeni na svoju enu i djecu. Unato svemu, Joe je ostao nemoan da izrazi bilo kakvo aljenje. Guei se jednako od odvratnosti prema samome sebi koliko i od smrdljivog zraka, izaao je iz te smrdljive zgrade na morski povjetarac, koji nije osvjeavao. Svijet je bio isto toliko smrdljiv kao i toalet koji je ostavio za sobom. Iako na suncu, on se tresao, jer mu se u grudima poeo odmatati hladni navoj kajanja. Na pola puta do svog runika i hladnjaka za pivo, posve nesvjestan mnotva kroz koje se probijao, on se sjeti bljedolikog ovjeka u crveno-naranastoj koulji. Nije se zaustavljao, ak se nije ni osvrnuo,ve je ustrajno nastavio hodati naprijed po pijesku. Vie nije bio zainteresiran da sazna tko ga prati ,ako su ga uope pratili. ak nije mogao razumjeti zato su mu oni uope privukli panju. Ako su bili iz policije, onda su to bili nespretnjakovii koji su ga zamijenili s nekim drugim. Oni zapravo nisu bili dio njegova ivota. Ne bi ih ak ni primijetio da mu djeak s konjskim repom nije skrenuo panju na njih. Uskoro bi shvatili svoju pogreku i pronali svog pravog progonjenika. A dotle, k vragu s njima! Jo je ljudi gravitiralo prema mjestu na plai na kojem se Joe utaborio. Razmiljao je o tome da se spakira i ode, no jo nije bio spreman otii na groblje. Incident u toaletu otvorio je slavinu na njegovu spremitu adrenalina, ponitavajui uinke uspavljujuih valova i onih dvaju piva to ih je ispio. Stoga je opet ,naavi se ponovno na svom runiku za plau,jednom rukom izvadivi iz hladnjaka ne pivo, ve polumjesec od leda koji je pritisnuo na elo,uperio pogled u more. Sivo zeleni komad uzburkanog mora izgledao je kao beskonana lepeza promjenljivih brzina u nekom ogromnom mehanizmu, a svijetlosrebrni treptaji sunca plesali su po njemu poput strujnih iskrica du neke elektrine mree. Valovi su nadolazili i povlaili se, isto onako jednolino kao to se u nekom stroju vezivne poluge pomiu naprijed,nazad. More je bilo neprekidni radni stroj, bez druge svrhe do da nastavi svoje postojanje, stroj koji su opjevali i oboavali mnogi pjesnici, ali koji ne zna nita o ljudskoj strasti, boli i obeanju. Vjerovao je da mora nauiti prihvatiti hladnu mehaniku Stvorenog svijeta, jer nema nikakvoga smisla psovati jednu neinteligentnu mainu. Osim toga, jedan sat ne moe biti odgovoran za prebrzo prolaenje vremena. Tkalaki stroj ne moe biti kriv ako je istkao platno od kojeg e biti saivena delatska odora. Nadao se da e pronai mir ako se pomiri s mehanikom ravnodunou svemira. Takvo prihvaanje bilo bi doista hladna utjeha, ubojita za duu. Meutim, jedino je jo htio osloboditi se svoje patnje, nonih mora i potrebe da mari. Dvije su pridolice stigle i rairile bijelu deku za plau pet metara sjeverno od njega. Jedna od njih bila je zanosna crvenokosa u zelenom bikiniju, dovoljno krtom da navede ak i striptizetu da porumeni od stida.Druga je bila crnka, gotovo isto toliko privlana kao njezina prijateljica.

Crvenokosa je imala kratku "bubi" frizuru.Crnka je imala dugu kosu koja je prikrila komunikacijsku napravu koju je, bez sumnje, nosila u jednom uhu. Za ene u svojim dvadesetim godinama bile su odve nasmijane i djetinjaste, no dovoljno vatrene da privuku panju na sebe ak i da nisu toliko omamljujue. Lijeno su se mazale uljem za sunanje, u smjenama su jedna drugoj nauljile lea, dodirujui se s nehajnim zadovoljstvom, kao da se nalaze u prvim scenama nekog videa za odrasle, privlaei panju svakog heteroseksualca na plai. Strategija je bila jasna. Nitko ne bi posumnjao da ga promatraju operativci koji su se tako malo i tako jadno prikrivali. One su trebale biti onoliko nevjerovatne koliko su mukarci u havajskim kouljama bili upadljivi. No, da nije bilo trideset dolara vrijednog izvianja i strastvenih primjedbi seksom opsjednutog etrnaestogodinjaka, njihova bi strategija bila ak i djelotvorna. S dugim preplanulim nogama, dubokom jamicom izmeu grudiju,s vrstim, zaobljenim stranjicama moda su i one bile tu da privuku Joeovu panju, da ga navedu na razgovor. Ako je to dio njihove zadae, nee uspjeti. Njihov arm nije utjecao na njega. U protekloj godini, bilo kakva erotska slika ili pomisao mogli su ga uzbuditi samo na trenutak, nakon ega bi bio svladan estokim sjeanjima na Michelle, na njezino tako drago tijelo i zdravi ar za uitkom. Neminovno, pomislio bi i na onaj strani, dugi pad sa zvijezda Colorada, na dim, vatru,a onda smrt.udnja bi se brzo rastvarala u tekuini gubitka. Ove dvije ene privlaile su Joevu panju samo zato to ga je ljutila njihova nestrunost, to su ga zamijenile s nekim drugim. Razmiljao je o tome da im prie i kae im da su pogrijeile, sam da bi ih se rijeio. No, nakon onog nasilnitva u toaletu, izgled ovakvog suoavanja uznemiravao ga je. Njegov je gnjev sada bio iscrpljen, ali on vie nije vjerovao svojoj samokontroli. Godina dana.Sjeanja i nadgrobne ploe.On e to prebroditi. Val se razbio, pokupio pjenuave djelie samoga sebe, ponovno se povukao, a onda opet razbio. Strpljivo je i paljivo promatrao to beskonano razbijanje i to ga je smirivalo. Pola sata poslije, i bez potpore jo jednoga piva, Joe je bio spreman da posjeti groblje. Istresao je pijesak s runika. Sloio ga je napola, vrsto ga smotao te podignuo hladnjak. Njene poput morskog povjetarca, sjajne poput suneve svjetlosti, podatne mlade ene pretvarale su se da su oarane jednostavnim dosjetkama dvojice udvaraa nabijenih hormonima, posljednjih u nizu zavodnika s plae koji su okuavali svoju sreu s njima. Joe, iji su pogled maskirale naoale, mogao je vidjeti da je zanimanje ljepotica za te miiave komade bilo lano. One nisu nosile sunane naoale i dok su avrljale, smijale se i ohrabrivale svoje oboavaoce, kradomice su pogledavale u Joea. On ode ne osvrui se. Kao to je u svojim cipelama sa sobom ponio neto od plae, arko je elio ponijeti sa sobom, u svome srcu, i ravnodunost oceana.Ipak, nije mogao a da se ne udi kakva se to policijska agencija moe ponositi tako zapanjujue lijepim enskim snagama. Poznavao je nekoliko policajki koje su ljupke i seksi poput filmskih zvijezda,no crvenokosa i crnka prelazile su ak i celuloidne kriterije. Oekivao je da e na parkiralitu ugledati tipove u havajskim kouljama kako promatraju njegovu Hondu. Ako su je pratili,njihov poloaj za izvianje bio je doista dobro prikriven. Joe izae iz parkiralita i, pogledavi u retrovizor, skrene udesno na autocestu Pacifika Obala. Nitko ga nije pratio.

Moda su shvatili svoju pogreku i bacili se u potjeru za pravim ovjekom. S Wilhire Boulevarda na autoput za San Diego, pa sjeverno na autoput za Venturu, a potom na istok, vozio je dalje od osvjeavajuih utjecaja morskih povjetaraca, prema arkoj vrelini doline San Fernando.Na kolovoskom suncu, ova su predgraa izgledala vrua i tvrdo peena kao grnarija izvaena iz keramike pei. Tristo jutara niskih, valovitih brdaca, plitkih udolina i irokih travnjaka sainjavali su memorijalni park, taj grad pokojnika,Los Angeles mrtvih,odvojenih u susjedstva graciozno vijugavim puteljcima. uveni glumci i obini prodavai bili su pokopani ovdje, zvijezde rock'n'rolla i novinarske obitelji, jedni pokraj drugih u intimnoj demokraciji smrti. Vozei se,Joe proe pokraj dva sprovoda,automobili parkirani du ograde,redovi sklopivih stolaca postavljeni na travi, humci grobne zemlje pokriveni njenozelenim ceradama.Na svakom mjestu,oloeni su sjedili pogrbljeni,ukoeni u svojim crnim opravama i odijelima, pritisnuti vruinom, boli, kao i osjeajem vlastite smrtnosti. Groblju je pripadalo i nekoliko pomno izraenih kripti i obiteljskih parcela opasanih niskim zidom, ali nije bilo granitne ume vertikalnih spomenika i nadgrobnih ploa. Neki su odluili pohraniti ostatke svojih voljenih u nie u zidovima gradskih mauzoleja. Ostali su odabrali krilo zemlje, gdje su grobovi bili obiljeeni samo bronanim natpisima na ravnim kamenim ploama izravnatim s tlom, kako se ne bi poremetio ambijent koji je sliio na park. Joe je stavio Michelle,i svoje djevojice da poivaju,na jednoj blagoj padini,pod sjenom ratrkanih borova i indijskih lovora.U danima blaim no to je bio ovaj,vjeverice bi skakutale po travi, a zeevi izlazili u sumrak. Vjerovao je da njegove tri drage enske osobe vie vole ovo od strogog izgleda mauzoleja, gdje se tijekom vjetrovitih veeri ne uje um uskomeanog drvea. Parkirao je dosta dalje od onog drugog sprovoda, uz rub kolnika,ugasio motor i izaao iz Honde. Stajao je pokraj auta na vruini,skupljajui hrabrost. Kad je krenuo uz blagu padinu nije gledao prema njihovim grobovima. Da je iz daljine vidio to mjesto, pristup k njemu bio bi mu previe straan, vratio bi se natrag. ak i nakon pune godine dana, svaki posjet jednako ga je uznemiravao kao da je doao vidjeti njihova izmrcvarena tijela u mrtvanici, a ne njihove grobove. Pitajui se koliko e godina proi prije no to se njegova bol smanji,penjao se pognute glave, oiju uprtih u zemlju i ramena povijenih od vruine, poput starog teretnog konja to, vraajui se kui, slijedi poznati put. Nije opazio enu koja je stajala kraj grobova sve dok se nije naao pet metara od nje. Zastade iznenaen.Ona je stajala zaklonjena od sunca, u sjeni borovine. Lea su joj bila poluokrenuta prema njemu. Svojom polaroidnim fotoaparatom snimala je fotografije ravno poloenih napisa. - Tko ste vi? - pitao je.Nije ga ula,moda zato to je progovorio tiho,a moda stoga to je bila previe usredotoena na fotografiranje. Priavi blie, on ree: - to to radite? Zateena, okrenula se i nala licem u lice sa njim. Ta malena, ali atletski graena ena, visoka oko metar i pol, imala je nekakav neposredan utjecaj, daleko vei no to bi ga mogli objasniti njezin izgled ili veliina, kao da nije bila odjevena samo u plave traperice i utu pamunu bluzu, ve u neko snano magnetsko polje koje je privlailo svijet.

Koa boje mlijene okolade. Oi krupne i tamne poput mulja na dnu alice armenijskog espresa,neitljivije od znakova u ajnim listiima, posebnog bademastog oblika koji je nagovjetavao kap azijske krvi u obiteljskoj lozi. Kosa ne afro kovrava niti isprepletena, ve postupno oiana,prirodno i tako blistavo crna da je izgledala kao plava, to se takoer doimalo azijski.Graa njezinih kostiju bila je posve afrika,glatko, iroko elo, visoke jagodice, fino oblikovane ali jake, ponosita ali lijepa. Bila je moda pet godina starija od Joea, u svojim ranim etrdesetim, meutim izvjesna nevinost u njezinim prodornim oima i blagi nagovjetaj djetinje ranjivosti na njezinom inae jakom licu inili su da izgleda mlaom od njega. - Tko ste vi, to to radite? - ponovio je. S usnama otvorenim kao da e progovoriti, zanijemila je od iznenaenja, gledala ga je kao da je privienje. Podigla je jednu ruku do njegovog lica i dodirnula mu jagodicu. Joe nije ustuknuo. Najprije je pomislio da u njezinim oima vidi izraz uenja. Krajnja njenost njezina dodira natjerala ga je da je ponovno pogleda, i on shvati da ono to je vidio nije bilo uenje, ve tuga i saaljenje. - Nisam jo spremna s vama razgovarati. Glas joj je bio vrlo muzikalan. - Zato snimate... zato uzimate snimke njihovih grobova? Stisnuvi aparat objema rukama, ona ree: - Uskoro. Vratit u se kad za to doe vrijeme. Ne oajavajte. Vidjet ete, kao i ostali. Neto gotovo natprirodno u tom trenutku gotovo ga je uvjerilo da je ona privienje, da je njezin dodir bio tako bolno njean upravo zato to jedva da je bio stvaran, ektoplazmiko milovanje. No, ta je ena bila previe snano prisutna da bi bila duh ili privienje izazvano toplotnim udarom. Siuna, ali dinamina.Stvarnija od bilo ega u tom danu. Stvarnija od neba i drvea, od kolovoskog sunca, granita i bronce. Bila je tako snano prisutna da se inilo kao da mu prilazi, iako je mirno stajala, kao da ga nadvisuje, iako je bila puno nia od njega. U sjeni borovine bila je obasjanija svjetlou nego on, koji je stajao na izravnoj svjetlosti sunca. - Kako vam ide? - upitala je. Zbunjen, odgovorio je samo kimanjem glave. - Ne ba dobro .-apnula je. Joe pogleda mimo nje, dolje u granit i bronane oznake. Kao iz neke velike daljine uo je sebe kako govori. - Zauvijek izgubljeno - rekao je, mislei na sebe koliko i na svoju enu i keri. Kad je ponovno svratio panju na enu, ona je gledala mimo njega,negdje u daljinu. Nekoliko trenutaka poslije, zauo se zvuk jureeg automobila, na to se kutovi njezinih oiju skupie, a elo joj se namrti od zabrinutosti. Joe se okrene kako bi vidio to ju je to uznemirilo. Du ceste, kojom je on prije doao, pribliavao se jedan bijeli kombi marke Ford,daleko veom brzinom od one koja je bila doputena. - Gadovi - ree ona. Kad se Joe ponovno okrenuo prema njoj, ona je ve umakla, grabei preko padine prema sljemenu niskog brdaca. - Hej, ekaj! - ree on. Nije zastala niti se osvrnula.

Krenuo je za njom, no njegova tjelesna kondicija nije bila tako dobra kao njezina. inilo se da je ona iskusni trka. Nakon nekoliko koraka Joe se zaustavi. Pobijeen zaguljivom vruinom, nije ju mogao sustii. Bijeli kombi proiao je kraj Joea,suneva svjetlost odbijala se o vjetrobran vozila i bljetala s prednjih farova. Ono se kretalo usporedo sa enom koja je trala preko redova grobova. Joe poe nizbrdo, natrag prema svom automobilu, ne znajui ni sam to bi mogao uiniti. Moda bi se trebao dati u potjeru za njom? to se to, k vragu, ovdje dogaa? Pet,est metara iznad parkirane Honde, uz kripu konica,ostavljajui za sobom dvije iste mrlje na asfaltu, kombi kliznu na plonik. Oboja vrata naglo se otvorie. Mukarci u havajskim kouljama iskoie van i jurnue za enom. Iznenaenje zaustavi Joea. Nitko ga nije pratio iz Santa Monice, ni bijelim kombijem, niti bilo kojim drugim vozilom. Bio je siguran u to. Nekako su znali da e on doi na groblje. A budui da nijedan od mukaraca nije pokazivao zanimanje za Joea, ve su obojica, kao psi gonii, jurnuli za enom, vjerojatno su ga promatrali na plai ne zato to ih je zanimao on sam, ve zato to su se nadali da e ona, u neko doba dana, uspostaviti kontakt s njim. Ta ena bila je zvijer koju su gonili. Do vraga,moda su vrebali i na njegov apartman,moda su ga odatle pratili do plae.Moda su ga drali pod prismotrom ve danima. Moda i tjednima.On je tako dugo bio omamljen od oaja, prolazei kroz ivot kao kroz san, pa nije ni mogao primijetiti ove ljude kako se uljaju na periferiji njegova vidnog polja. Tko je ona? Tko su oni? Zato je fotografirala grobove? Uzbrdo, sto metara dalje, ena je bjeala ispod velikoduno rairenog borovog granja, naikanog na rubovima groblja, preko sjenovite trave blago proarane sunevim zrakama. Njezina zagasita koa stapala se sa sjenama, no uta bluza ju je odavala. Grabila je prema jednom osobitom mjestu na sljemenu brda, kao da joj je teren bio dobro poznat. Kako nijedan drugi automobil nije bio parkiran uz cestu osim Joeove Honde i bijelog kombija, ona je vjerojatno ula u memorijalni park upravo tom stazom, pjeice. Ljudi iz kombija morali su prevaliti velik dio puta da bi je uhvatili. inilo se da onaj visoki, u zelenoj koulji, ima bolju kondiciju od svoga partnera, a i njegove su noge bile znatno due od eninih,tako da ju je sustizao. Unato svemu, nii momak nije poputao,iako je stalno zaostajao. Mahnito trei uz dugaku, suncem oprenu padinu, spotaknuvi se o jedan nadgrobni biljeg, a onda ponovno nastavivi vraajui ravnoteu, grabio je dalje, kao u kakvom ivotinjskom ludilu, obuzet potrebom da prisustvuje njezinu privoenju. Iznad njegovanih brda groblja,nalazila su se druga brda,u prirodnom stanju,blijedo pjeskovito zemljite, nasipi kriljaca,smea trava, smrdljivi korov, meskvita, zakrljala manzanita, lopte suhog korova, razbacani niski i kvrgavi patuljasti hrastovi.Isuene gudure sputale su se do nerazvijene zemlje iznad Griffithova opservatorija i do istonog dijela zoolokog parka, mjesta pustinjskog grmlja preplavljenog zvearkama u srcu urbane bujnosti. Ako ena dospije do ipraja prije no to je uhvate i ako poznaje put, mogla bi umai svojim progoniteljima trei u cik-cak liniji od jedne do druge strmine. Joe se uputi prema naputenom bijelom kombiju. Moda e tamo neto saznati.elio je da ena pobjegne, iako nije bio posve siguran zato su njegove simpatije na njezinoj strani.

Koliko ju je poznavao, ona je mogla biti ak i zloinka s dosjeom punim gnusnih zloina. Nije tako izgledala, nije niti zvuala tako. Meutim, ovo je Los Angeles, gdje i uredno oiani mladii pucaju u svoje roditelje, a onda, kao siroad, plaui mole porotu da se saali nad njima i pokae samilost. Nitko nije onakav kakvim se doima. Pa ipak... njenost njezinih prstiju na njegovim obrazima, tuga u njezinim oima, blagost u njezinu glasu, sve ju je to odavalo kao enu punu samilosti, bjeala ona pred zakonom ili ne. Nije joj mogao eljeti zlo. Zlokobni zvuk, teak i grub,prolomi se grobljem,ostavljajui za sobom trenutanu, kljucajuu ranu u vreloj mirnoi. Jo jedan prasak je uslijedio. ena je gotovo stigla na obronak brda. Mogao ju je vidjeti izmeu dva posljednja otra etinara. Plave traperice.uta bluza.Grabila je irokim koracima.Smeim rukama mlatarala je oko bokova. Nii ovjek, u creveno-naranastoj koulji, trao je daleko od svog pratioca, koji se jo uvijek vukao za njim, kako bi imao ist pogled na enu. Zaustavio se i podignuo ruke, drei neto u objema akama. Pitolj! Ta svinja pucala je u nju. Murjaci ne bi pucali u leda nenaoruanim bjeguncima. Barem ne pravi murjaci. Joe joj je elio pomoi. Nije mu padalo na um to bi mogao uiniti. Ako su to murjaci, nema pravo kritizirati ih. A ako to nisu murjaci,ak i kad bi ih sustigao, vjerojatno bi ga prije upucali nego mu dopustili da se umijea. Pras! ena. stie na sljeme. - Hajde! - bodrio ju je Joe promuklim aptom. - Hajde! Nije imao beini telefon u automobilu, tako da nije mogao pozvati 911. Kao novinar nosio je sa sobom mobitel, ali ovih dana rijetko je zvao bilo koga, ak i sa svoga kunog telefona. Olovnu vrelinu probode jo jedan pucanj. Ako ovi ljudi nisu policijski slubenici, onda su ili oajni ili ludi, ili oboje, dopustivi sebi pucnjavu na ovakvom javnom mjestu,makar je ovaj dio groblja trenutano naputen. Zvuci pucanja putovat e i privui panju osoblja za odravanje, koje bi jednostavno zatvaranjem velike eljezne kapije na ulazu u park moglo sprijeiti naoruane da izau. Oito nepogodena, preavi preko vrha brda i zaavi u ipraje,ena nestade. Oba ovjeka u havajskim kouljama pooe za njom. 4. Joe Carpenter je trao prema bijelom kombiju. Srce mu je tako estoko kucalo da mu se od svake navale krvi maglio vid. Taj Ford nije bio rekreacijsko vozilo, ve poluteretni kombi sa pregradom, kakav obino slui za prijevoz manjih isporuka. Niti na zadnjem dijelu vozila niti sa strane nije bilo naziva ni logotipa nekog poduzea. Motor je radio. Oboja prednja vrata bila su otvorena. Dotrao je do suvozaeve strane, okliznuvi se pritom na mokrom travnjaku blizu vrtne prskalice, te se nagnuo u kabinu, nadajui se da e tamo nai neki beini telefon. Ako ga je i bilo, nije ga vidio.Moda u pretincu za rukavice? Otvorio ga je. Iz odjela za teret,iza prednjih sjedala,netko je,zamijenivi Joea za jednog od ljudi u havajskim kouljama, rekao:

- Jesi li uhvatio Rose? Prokletstvo! U pretincu za rukavice bilo je nekoliko presavijenih pojaseva za spaavanje, koji su popadali na pod, i jedna omotnica s prozoriem iz Odjela za motorna vozila. Po zakonu, svako vozilo u Kaliforniji moralo je imati vaeu registraciju i dokaz o osiguranju. -Hej, tko si ti, do vraga? -pitao je momak iz spremita za teret. Zgrabivi omotnicu, Joe se odmaknuo od auta. Nije vidio nikakav smisao u pokuaju da pobjegne. Ovaj bi ovjek mogao biti isto onako spreman pucati u leda kao i druga dvojica.Uz klopot i kripanje, jednostruka vrata na zadnjem dijelu vozila hitro se otvorie. Joe poe ravno prema tom zvuku. Tip ubojita lica, s popajevskim ruetinama i vratom dovoljno debelim da podupre manji automobil, doe s druge strane kombija i Joe ga odlui iznenaditi trenutanom i bezrazlonom agresijom,snano ga udarivi koljenom u prepone. Krkljajui i borei se za zrak, momak se savije prema naprijed, a Joe ga udari glavom u lice. Ovaj se srui bez svijesti na tlo, glasno diui kroz otvorena usta, jer mu je iz slomljenog nosa lijevala krv. Iako je Joe kao mladi bio borben i znao je izazivati nerede, prije no to je sreo i oenio Michelle nikad nije ni na koga podigao ruku. Sve do danas. Danas je, ve dva puta u protekla dva sata, pribjegao nasilju, zapanjivi samoga sebe. Bio je i vie nego zapanjen ,osjeao je gaenje prema ovom primitivnom gnjevu. Nikad prije nije upoznao takvu srdbu, ak ni u svojoj nemirnoj mladosti, pa ipak se ovdje ponovno borio da je svlada, kao to se borio u javnom toaletu u Santa Monici. Tijekom protekle godine,pad leta 353 ispunio ga je stranim oajem i boli. No on je poinjao shvaati da su ti osjeaji bili poput slojeva ulja naslaganih preko drugog, mranijeg osjeaja koji je on poricao, ono to je do samih rubova ispunjavalo komore njegova srca bio je gnjev. Ako je svemir samo jedan hladni mehanizam, ako je ivot samo putovanje iz jednog praznog mraka u drugi, on nije mogao biti bijesan na Boga, jer bi to bilo manje djelotvorno od vapaja za pomo u vakuumu dubokog svemira, gdje zvuk ne moe putovati, bilo bi to nalik na pokuaj da se die pod vodom. Ali sada, traei bilo kakvo opravdanje da iskali svoj bijes na ljudima, zgrabio je ovu priliku s uznemirujuim oduevljenjem. Trljajui se po tjemenu koje ga je boljelo od udarca momka u lice i gledajui dolje na besvijesnu kladu krvavog nosa, Joe osjeti zadovoljstvo koje nije elio osjetiti. Nekakvo divljako veselje istodobno ga je i uzbuivalo i poraavalo. Odjeven u majicu koja je promovirala video igru quake, iroke crne hlae i crvene tenisice, izgledao je kao,posrnuli ovjek u svojim kasnim dvadesetim godinama,barem deset godina mlai od one dvojice.Ruke su mu bile dovoljno masivne da bi mogao onglirati dinjama, a ispod lanka svakog od njegovih prstiju, osim paleva,bilo je istetovirano po jedno slovo tako da je pisalo anabolik, kao u anabolinom hormonu.Nasilje mu nije bilo strano. Iako je samoobrana opravdavala preventivan udarac,Joea je uznemirivalo divlje zadovoljstvo kojim ga je ispunila brutalnost.Momak svakako nije izgledao kao uvar reda. No, bez obzira na njegov izgled, mogao je biti murjak, i u tom sluaju napad na njega mogao bi imati ozbiljne posljedice. Na Joeovo iznenaenje, ak ni pomisao na zatvor nije umanjila njegovo neurotino zadovoljstvo estinom koju je pokazao.Donekle se osjeao muno, donekle kao da je van pameti,no bio je ivlji nego to je bio tijekom cijele te godine.

Veseo, ali i uplaen moralnim dubinama u koje bi ga ovaj novi,osnaujui gnjev mogao odvesti, bacao je pogled u oba smjera ceste. Nitko nije nailazio. Kleknuo je kraj svoje rtve. Dah je vlano krkljao kroz ovjekovo grlo, i on ispusti meki,djetinjasti uzdah. Oni kapci su mu podrhtavali, no nije doao k svijesti dok mu je Joe kopao po depovima. Nije naao nita, osim nekoliko kovanica, grickalice za nokte,svenja kljueva i novanika u kojem je bila osobna iskaznica i nekoliko kreditnih kartica. Zvao se Wallace Morton Blick. Nije nosio nikakvu policijsku znaku ni ispravu. Joe je zadrao samo vozaku dozvolu, a novanik je vratio u dep iz kojeg ga je i izvadio. Dvojica revolveraa nisu se pojavljivali iz divljeg ipraja s one strane grobljanskog brijega.Probili su se za enom preko sljemena prije neto manje od minute,ak i ako im je ona uspjela umai, oni vjerojatno nee odustati od potrage za njom i vratiti se nakon kratkog traenja. udei se svojoj hrabrosti,Joe brzo odvue Wallacea Blicka od zadnjeg ruba bijeloga kombija.Spustio ga je blizu branika vozila,da ga se ne vidi s ceste,ako bi tko naiao. Okrenuo ga je na bok, tako da se ne ugui od krvi koja mu se moda slijevala iz nosnih upljina i tekla kroz grlo. Joe otie do otvorenih zadnjih vratiju. Popeo se u zadnji dio kombija. Pod je podrhtavao od priguenog klopotanja motora u praznom hodu. Na obje strane spremita za teret bile su poreane elektronske komunikacije, prisluni aparati i oprema za praenje. Par vrstih komandnih stolaca, prikovanih za pod, mogli su se okretati prema postavljenim sredstvima na obje strane. Proguravi se kraj prvog stolca, Joe se smjesti u drugi, ispred jednog ukljuenog kompjutora. Unutarnjost kombija imala je zrano hlaenje, no sjedite je jo uvijek bilo toplo jer ga je Blick bio napustio samo minutu prije. Na ekranu kompjutora nalazila se karta. Ulice su imale nazive izabrane da pobude osjeaj mirnoe, i Joe ih je odmah prepoznao kao ceste to vode kroz groblje. Panju mu privue jedno malo, treperavo svjetlo na karti. Bilo je zeleno, nepomino i priblino je oznaavalo mjesto na kojem je parkiran kombi. Drugo treperavo svjetlo, crveno i takoer nepomino, nalazilo se na istom putu, neto dalje iza kombija. Bio je siguran da je ono oznaavalo njegovu Hondu. Sustav za praenje je bez sumnje koristio CD-ROM sa detaljnim kartama Los Angelesa i okolice, moda i cijele Kalifornije, od obale do obale. Jedan jedini kompaktni disk imao je dovoljan kapacitet da obuhvati detaljne karte svih ulica u susjednim dravama i Kanadi. Netko je privrstio jak transponder na njegov automobil, koji je emitirao mikrovalni signal koji se mogao pratiti s velike udaljenosti.Kompjutor je s pomou satelitskih veza za nadzor trigonometrijski izmjerio signal,a zatim smjestio Hondu na kartu u odnosu prema kombiju, tako da su ga mogli pratiti bez odravanja vizualnog kontakta. Napustivi Santa Monicu, cijelim putem kroz dolinu San Fernando,Joe u svom retrovizoru nije vidio nikakvo sumnjivo vozilo. Ovaj ga je kombi mogao neprimjetno pratiti nalazei se mnogo ulica dalje,moda i nekoliko kilometara iza njega. Kao novinar, jednom je iao u izvianje s federalnim agentima,grupom vatrenih kuboja iz Biroa za alkohol, duhan i vatreno oruje,koji su se koristili slinim, ali manje rafiniranim sistemom od ovoga.Svjestan da bi ga pretueni Blick ili jedan od ostale dvojice ljudi mogao zatei ovdje ako se bude zadravao previe dugo, Joe se okretao u stolcu ispitujui zadnji

dio kombija ne bi li naao kakvu oznaku agencije umijeane u ovu operaciju. Bili su uredni. Nije mogao opaziti niti najmanji trag. Dva izdanja leala su kraj kompjutora na kojem je Blick radio, jedno izdanje WIRED-a, koji je objavio jo jedan veliki, senzacionalni lanak o vidovitom i genijalnom Billu Gatesu, i asopis namijenjen bivim asnicima Specijalnih Snaga,onima koji ele napredovati u karijeri od vojne slube do plaenikih poslova. Onaj drugi asopis bio je otvoren kod lanka o noevima koji se zadjenu o pojas, dovoljno otrim da napadau izvade utrobu ili da prereu kost. Oito, bila je to Blickova literatura u pauzama izviakih operacija, kao danas dok je ekao da se Joe umori od promatranja mora u Santa Momci. Gospodin Wallace Blick, s anabolinom tetovaom, bio je techno manijak s izvjesnom verziranou. Kad se Joe ispentrao iz kombija, Blick je krkljao, no jo nije doao k svijesti. Trzao je nogama, udno kao pas koji sanja da lovi zeeve, a pritom su njegove njenocrvene tenisice trgale busenje trave.Nijedan od dvojice mukaraca nije se vraao iz pustinjskog ipraja s one strane brda.Joe vie nije uo nikakvu pucnjavu, iako je bilo mogue da ju je teren priguio. Pourio je u svoj automobil. Ruka na vratima bljetala je od suneva poljupca i on je zasiktao od boli kad ju je dodirnuo.Unutarnjost automobila bila je tako vrua da se inilo kao da e se svakog trena spontano zapaliti. On spusti prozor. Kad je upalio Hondu, u retrovizoru je ugledao neki kamionet kako mu se pribliava s istone strane groblja. Bilo je to vjerojatno vozilo uvara groblja, koji je dolazio ili da ispita pucnjavu ili po svom svakodnevnom poslu. Joe je mogao slijediti put prema zapadnom rubu memorijalnog parka, a onda napraviti petlju vozei uokolo do istonog ulaza, ali bio je u urbi i elio se vratiti istim putem kojim je i doao. Svladan osjeajem da je svoju sreu izloio prevelikom riziku, gotovo je uo otkucavanje sata tempirane bombe. Povlaei se od ivinjaka,pokuao je zaokrenuti, no nije odmah uspio. Prebacio je brzinu u nazad i pritisnuo gas tako snano da su gume zakripale na vruem asfaltu. Honda je jurnula unatrag. Prikoio je i ponovno se prebacio u poetnu brzinu. Tik, tik, tik. Instinkt ga nije prevario. Upravo kad je ubrzao prema uvarevom vozilu koje je nailazilo iz suprotnog smjera, zadnji prozor na vozaevoj strani eksplodirao je tik iza njegove glave, prosuvi staklo po zadnjem sjedalu. Nije morao uti pucanj da bi znao to se dogodilo. Pogledavi ulijevo, vidio je ovjeka u crvenoj havajskoj koulji kako stoji na pola puta niz padinu brda i u poloaju strijelca. Blijed poput probuenog mrtvaca, bio je odjeven za tulum na kojem se pije margarita. Netko je uzvikivao promukle, prljave psovke. Blik. Puzio je na rukama i koljenima udaljujui se od kombija, tresui svojom krupnom glavom, poput pit bulla ranjenog u borbi pasa, prskajui krvavu pjenu iz svojih ustiju. Druga runda raspalila je po trupu automobila uz teku tutnjavu,praenu kratkim fijukom. Uz navalu vrueg, iteeg vjetra kroz otvoreni i razbijeni prozor, Joe je nestajao izvan dometa. Projurio je raketnom brzinom pokraj uvarevog kamioneta, i ovaj je zaokrenuo u stranu kako bi ga izbjegao, iako mu nije prijetila ni najmanja opasnost od sudara. Pokraj jedne pogrebne ceremonije, gdje su se u crno zavijeni oaloeni okupili oko otvorenog groba poput naputenih duhova,pokraj druge pogrebne ceremonije, gdje su se

oaloeni uurili na stolcima kao da su spremni zauvijek ostati tu s onim koga su izgubili, pokraj neke azijske obitelji koja je stavljala tanjur voa i kolaa na svje humak, bjeao je Joe. Proao je pokraj neke neobino bijele crkve,sa zvonikom nad paladijskom lunom kupolom na stupovima povrh tornja sa satom,koja je na ranom poslijepodnevnom suncu bacala krljavu sjenu.I pokraj bijele mrtvanice u junokolonijalnom stilu, koja je na kalifornijskoj zapari bljetala poput alabastra, vapei za malo vode. Vozio je nepromiljeno, oekujui da e ga slijediti, to se ipak nije dogodilo. Bio je siguran da e mu put preprijeiti iznenadni dolazak jata policijskih kola, no jurei kroz otvorena vrata, van iz memorijalnog parka, jo ih nije vidio.Odvezao se ispod autoceste Ventura,pobjegavi u prigradsku konicu doline San Fernando. Kad se zaustavio kod semafora, drhtei od napetosti, promatrao je kolonu od dvanaest ulinih bolida, prekrasno ureenih sportskih automobila kako prolazi kroz raskre. Vozili su ih lanovi autokluba na subotnji izlazak.Jedan savreni Buick Roadmaster 47,jedan Ford Sportsman Woodie 47, s presvlakama boje meda i javorovine i s karoserijom boje tamne trenje, jedan Ford Roadstar 32 u stilu art deco, s kromiranim ukrasnim letvicama. Svaki od njih potvrivao je da i auto moe biti umjetniko djelo, posebno oblikovano, ukraeno, oplemenjeno, na sputenim osovinama, s ukrasnom maskom, preureenim haubama, stiliziranim prednjim svjetlima, podignutim i proirenim leitima za kotae, rukom oblikovanim rubnim branicima.Obojena,dotjerana strast to se kotrlja na kotaima! Promatrajui te uline bolide osjetio je neto neobino u grudima, nekakvo olakanje i napetost istovremeno, oboje podjednako bolno i razveseljavajue. Jedan blok dalje proao je pokraj parka gdje je neka mlada obitelj, s troje male nasmijane djece, unato vruini, igrala frizbi s razigranim zlatnosmeim lovakim psom. Joe uspori. Srce mu je tuklo u grudima. Gotovo se pribliio ivinjaku kako bi ih mogao promatrati. Na uglu, dvije ljupke plavokose srednjokolke, oito blizanke, u bijelim kratkim hlaama i utavim bijelim bluzama, ekale su da prijeu ulicu, drei se za ruke ,tom prevruem danu one su davale svjeinu poput proljetnog potoka.Djevojke poput fatamorgane. Eterine u smogom zagaenom asfaltnom pejsau.iste, njene i ozarene poput anela. Pokraj djevojaka, du neke zgrade u panjolskom stilu, nalazio se masivni izlog s prekrasnom egzotinom biljkom,krcatom ljupkim grozdovima zvonastih, crvenih cvjetova. Michelle je voljela tu biljku. Jednu je takvu posadila u vrtu, iza ateljea. Dan se promijenio. Na neki neodreeni nain, ali nesumnjivo se promijenio. Ne. Ne dan, ne grad. Joe se promijenio, on se mijenjao, osjeao je kako se promjena kotrlja kroza nj, neodoljiva poput morske plime.Njegova je bol bila jednako velika kao i za vrijeme stranih usamljenih noi, njegov oaj dubok kakav je oduvijek bio, ali iako je zapoeo dan utopljen u melankoliju, eznui za smru, sad je oajniki elio ivjeti. Trebao je ivjeti. Stroj koji je donio ovu promjenu nije bio njegov bliski susret sa smru. Nije mu otvorilo oi za ljepotu i udo ivota to to je netko pucao na njega i gotovo ga pogodio. Ne. Do te promjene Joe nije doao tako jednostavno. Gnjev je bio onaj stroj koji je donio promjenu u njemu. Bio je ogoren, ne toliko zbog onoga to je izgubio, ve zbog Michelle,zato to nije mogla s njim gledati paradu ulinih bolida, niti mnotvo crvenih cvjetova na biljci, niti sada ovdje ovo aroliko obilje ljubiastih i

crvenih cvjetova tropske loze to se sputa niz krov nekog bungalova u obrtnikom stilu. Bio je Ijutito, bolno bijesan zato to Chrissie i Nina nikad nee igrati frisbi s vlastitim psom, to nikad nee odrasti da bi svojom ljepotom ukrasile svijet,to nikad nee spoznati uzbuenje koje slijedi uspjenu karijeru, ili radost dobrog braka, ljubav prema vlastitoj djeci. Bijes je promijenio Joea, reao na njega, no bio je malo predubok da bi ga probudio iz dugog transa izazvanog samosaaljenjem i oajem. Kako ti ide?, pitala ga je ona ena dok je snimala grobove. Jo nisam spremna razgovarati s tobom, rekla je. Uskoro. Vratit u se kad za to doe vrijeme, obeala je, kao da e ga dovesti do otkria, otkriti mu istinu. Ljudi u havajskim kouljama. Kompjutorski laik, grubijan u majici s reklamom za quake. Crvenokosa i crnokosa u minijaturnim bikinijima. Ekipa operativaca koji vrebaju na Joea, oito ekajui da ona ena stupi s njim u kontakt. Kombi sa satelitskim mjeraem brzine, mikrofonima, kompjutorima, osjetljivim kamerama. Naoruani ljudi, spremni da ga hladnokrvno ubiju zato to... Zato? Zato to pretpostavljaju da mu je ona tamnoputa ena na groblju rekla neto to ne bi trebao znati? Jer je za njih opasno i to to on zna za nju? Zato to sumnjaju da je iziao iz njihova kombija s infomacijom o njihovom identitetu ili namjerama? Naravno, on nije znao gotovo nita o njima, nita o tome tko su oni,i to su eljeli od one ene. Pa ipak, doao je do neizbjenog zakljuka, ono to je on mislio da zna o smrti svoje ene i djece bilo je ili pogreno ili nepotpuno. Neto nije bilo isto u prii o Nationwideovom letu 353.Nije mu bio potreban niti novinarski instinkt da bi to shvatio. Nekako je to znao od samog trenutka kad je ugledao onu enu na groblju.Gledajui je kako okida aparatom, fotografirajui natpise na grobovima, susrevi se s njezinim pogledom, uvi samilost u njezinom mekom glasu, izmuen tajnovitou njezinih rijei Jo nisam spremna razgovarati s tobom ,znao je ve na temelju zdravog razuma da tu ima neeg trulog. Sada, vozei kroz mirni Burbank, kipjelo je u njemu od osjeaja nepravde, izdajstva. Osim mehanike okrutnosti, u svijetu je vladala nekakva odvratna nepravda. Obmana. Prijevara. Zavjera. Raistio je sa sobom da je ljutnja prema svijetu shvaenom kao boanska Kreacija besmislena, da mu samo smirenost i ravnodunost pruaju olakanje u njegovoj tjeskobi. I bio je u pravu. Gnjev uperen protiv nekog zamiljenog posjednika nebeskoga prijestolja bio je besmislen, isto tako neuinkovit kao bacanje kamena da bi se ugasio sjaj neke zvijezde. Ljudi su, meutim, meta vrijedna njegova gnjeva. Oni ljudi koji su sakrili ili izvrnuli tone okolnosti pada leta 353. Michelle, Chrissie i Nina vie se ne mogu vratiti. Joeov ivot vie nikad nee biti cjelovit. Rane u njegovu srcu ne mogu zacijeliti. Ma kakva da je skrivena istina koja eka da bude otkrivena, njezina spoznaja nee mu pruiti nikakvu budunost. Njegov je ivot zavrio i tu se nita ne moe promijeniti, nita, ali on ima pravo znati kako su i zato Michelle, Chrissie i Nina morale umrijeti. Imao je prema njima svetu obvezu da sazna to se doista dogodilo s tim ukletim 747.Njegova gorina bila je uporite, a njegov gnjev dugaka poluga kojom e

pokrenuti svijet, taj itavi prokleti svijet, da bi saznao istinu, bez obzira kakvu e tetu prouzroiti ili koga e time unititi. U jednoj stambenoj ulici s drvoredom primaknuo se rubu kolnika. Ugasio je motor i izaao iz auta. Moda mu nije ostalo mnogo vremena prije no to e ga Blick i ostali sustii. Kraljiine palme visjele su mrtvaki mlitavo i beumno na vruini,to se u tom trenutku inilo jednako djelotvornim miomirisnim sredstvom koliko je komad jantara privlaan za kukce. Joe je najprije pogledao pod haubu,no transponder nije bio tamo.unuo je ispred automobila ,opipao du cijelog prednjeg branika.Nita. Odnekud se iz daljine zaula buka helikoptera, koja je postajala sve glasnija. Pipkajui naslijepo po unutarnjoj strani leita prednjeg kotaa na suvozaevoj strani, a potom du vratnih oplata, Joe je pronaao samo prainu s puta i masnou. Nita nije bilo skriveno niti s unutarnje strane leita zadnjeg kotaa. Helikopter je dolazio sa sjevera, letei vrlo nisko iznad glava, ne vie od dvadeset metara iznad kua.Dugo, graciozno lie kraljiine palme zanjihalo se na zranoj struji to je dolazila odozgo. Uzbuen, Joe je podignuo pogled pitajui se trai li posada helikoptera njega, no njegov strah bio je paranoian i neopravdan.Ne zaustavljajui se, helikopter je odtutnjao preko susjedstva dalje,prema jugu.Nije vidio nikakav policijski znak, nikakav natpis ili obiljeje. Palme opet zadrhtae, zanjihae se, a onda ponovno vratie svoju prijanju mirnou. Pipkajui jo jednom, Joe pronae transponder privren elastinom stezaljkom za akumulator na Hondinu zadnjem braniku.Zajedno s baterijama, itav paket bio je veliine kutije cigareta.Signal koji je slao bio je neujan.Izgledao je bezazleno. On spusti napravu na plonik, namjeravajui je izgaziti na komadie. No, kad je ulicom naiao vrtlarski kamionet, prevozei mirisni teret obrezanog iblja i svenjeve trave povezane grubim platnom, on odlui da transponder, koji je i dalje radio, ubaci meu te rezotine.Moda e ona gamad izgubiti neko vrijeme i ljudsku snagu pratei kamionet do smetita! Naavi se ponovno u automobilu, u pokretu, on opazi helikopter nekoliko kilometara juno. Letio je u malim krugovima. Potom oklijevao. Onda opet letio u krugovima. Joeov strah od njega ipak nije bio neosnovan. Letjelica se nalazila ili iznad groblja ili, to je bilo jo vjerojatnije, iznad pustinjskog ipraja sjeverno od Griffithova opservatorija, tragajui za odbjeglom enom. Njihova pomona sredstva bila su impresivna. DIO DRUGI,MANINA POTRAGA 5. Los Angeles Times tiskao je vie reklama nego bilo koje druge novine u Sjedinjenim Dravama, zgrui bogatstvo svojim vlasnicima ak i u vrijeme kad je veina tiskovnog medija propadala. Bio je smjeten u centru grada, u cijelom jednom neboderu, koji je bio njegovo vlasnitvo i koji je obuhvaao jedan gradski blok. Strogo uzevi, Los Angeles Post nije ni bio u Los Angelesu. Zauzimao je jednu oronolu etverokatnicu u predgrau San Valley,blizu zrane luke Burbank, unutar metropole, ali ne i unutar podruja samog centra Los Angelesa. Umjesto podzemne garae s vie razina, Post je osigurao jedno otvoreno parkiralite, ograeno

lancima sa spiralama bodljikave ice. Umjesto uniformiranog uvara koji nosi etiketu sa svojim imenom i dijeli osmjehe dobrodolice, jedan mrzovoljan devetnaestogodinji mladi motrio je iz svog sklopivog stolca na ulaz bez vratiju, sjedei pod prljavim suncobranom ukraenim logotipom Cinzana. Sluao je rap glazbu s radija. S obrijanom glavom, sa zlatnom alkom na lijevoj nosnici,s noktima namazanim crnim lakom, odjeven u iroke crne traperice s jednim paljivo poderanim koljenom i komotnu majcu koja je preko grudi imala crveni natpis fear nada,izgledao je kao da procjenjuje vrijednost dijelova svakog pristiglog automobila,kao da odreuje koji bi donio najvie gotovine kad bi ga se ukralo i odvezlo na otpad.Zapravo je provjeravao stoji li na vjetrobranu naljepnica poslodavca,spreman da posjetioce bez nje uputi na ulino parkiralite. Naljepnice su se mijenjale svake dvije godine i Joeova je jo uvijek vrijedila. Dva mjeseca nakon pada leta 353 podnio je ostavku, ali je njegov urednik Caesar Santos nije prihvatio ve ga je poslao na neplaeni dopust, jamei mu posao kad bude spreman vratiti se. Nije bio spreman. Nikad nee ni biti. Meutim, trebali su mu novinski kompjutori i veze. Nimalo novca nije bilo utroeno na salu za primanje,zidovi obojeni hladnom be bojom, metalni stolci s plavim plastinim podmetaima, ajni stoli od lanog granita s metalnim noicama i gornjom povrinom, te dvije kopije izdanja Posta s datumom od toga dana. Na zidovima su se nalazile jednostavno uokvirene crno-bijele fotografije Billa Hanetta, legendarnog i nagraenog fotoreportera ovih novina. Snimci pobuna, gradova u plamenu, nacerenih pljakaa to tre ulicama.Avenije popucale od zemljotresa,zgrade u ruevinama. Mlada Hispanjolka koja sa estoga kata gorue zgrade skae u smrt. Mrano nebo i palaa s pogledom na Pacifik koja se njie na rubu propasti,na klizeem, kiom natopljenom brijegu. Openito govorei, nijedno novinsko poduzee, bilo elektronsko ili tiskarsko, nije izgradilo svoj ugled ili bogatstvo na dobrim vijestima. Iza recepcionarskog stola nalazio se Dewey Beemis, nekakva kombinacija recepcionara i uvara sigurnosti, koji je radio vie od etrdeset godina u Postu, otkad ga je jedan ekscentrini milijarder osnovao s naivnom i beznadnom namjerom da srui politiki angairani Times s njegova visokog mjesta moi i prestia. Prvotno su novine bile smjetene u novoj zgradi u Century Cityju, a njihove javne prostorije zamislio je i opremio vrhunski dizajner Steven Chase, u vrijeme kadje Dewey bio samo jedan od nekoliko straara,ali ne i recepcionar. ak i megalomanski milijarder, odluan da sprijei dehidraciju svojeg ponosa, postaje umoran od putanja da mu novac otjee kroz dokraja odvrnutu slavinu. Tako su ti krasni uredi zamijenjeni za skromniji prostor u dolini. Osoblje je umanjeno, a Dewey se vrsto odrao zahvaljujui tome to je bio jedini uvar sigurnosti koji je imao vie od dva metra, vrat snaan kao u bika i krupna lea, koji je mogao otipkati osamdeset rijei u minuti i koji je imao zadivljujuu kompjutorsku vjetinu. S vremenom, Post je poinjao podmirivati trokove. Nadaren i intuitivan, gospodin Chase je poslije dizajnirao brojne dojmljive interijere, koji su bili veliani u Architectural Digestu i drugdje, a onda je umro, unato svojem geniju i talentu, kao to e i milijarder jednoga dana umrijeti unato svom ogromnom bogatstvu, kao to e Dewey Beemis umrijeti unato svojim raznim hvalevrijednimvjetinama i svom zaraznom osmijehu. - Joe! - ree Dewey nasmijeivi se, podiui sa stolca svoju medvjeu pojavu i pruajui mu ruku preko stola. Joe se rukovao s njim.

- Kako si, Dewey? - Carver i Martin su u lipnju dobili diplome summa cum laude od UCLAe, jedan sada studira pravo, a drugi medicinu - lijevao je Dewey, kao da je ta vijest bila stara samo jedan sat i kao da e se nai na prvoj stranici sljedeeg Posta. Za razliku od milijardera koji ga je zaposlio, Dewey se nije ponosio vlastitim postignuima, ve postignuima svoje djece. - A moja Julie, ona je zavrila drugu godinu kao stipendistica Yalea,s prosjekom tri cijela osam,a ove e jeseni, kao urednica, preuzeti studentski knjievni asopis, eli biti knjievnica kao ona Annie Proux, koju stalno ita. Kad mu je sjeanje na let 353 iznenada preletjelo preko oiju tako oito kao mutan oblak preko sjajnog mjeseca, Dewey uuti,postien to se hvalisao svojim sinovima i kerkom pred ovjekom ija su djeca zauvijek izgubljena. - Kako je Lena? - upita Joe, raspitujui se za Deweyjevu enu. - Dobro je... ona je O.K., da, dobro joj ide. Dewey se smjekao i kimao glavom, ne bi li prikrio svoju nelagodu i zatomio svoje prirodno oduevljenje vlastitom obitelji.Joe je mrzio ovu nespretnost kod svojih prijatelja, tu njihovu saaljivost.ak i poslije jedne cijele godine, ona je opet bila tu. Bio je to jedan od razloga zato je izbjegavao svakoga iz svoga starog ivota.Saaljenje u njihovim oima bilo je iskrena suut, ali Joeu se inilo,iako je znao da je to nepravedno, da i oni osuuju njega jer nije sposoban ponovno sastaviti ivot. - Moram otii gore, Dewey, malo se zadrati, obaviti neku pretragu,ako je to u redu. Deweyjevo lice se ozari. - Vraa se natrag, Joe? - Moda - sla