DEBATOM PROTIV NASILJA

„Počinitelji i žrtve krivičnih djela

su naša djeca – spriječimo

vršnjačko nasilje i maloljetničko

prijestupništvo“

SANJA VLAISAVLJEVIĆ

2

IMPRESUM

Naziv djela: DEBATOM PROTIV NASILJA „Počinitelji i žrtve krivičnih djela su naša djeca – spriječimo vršnjačko nasilje i

maloljetničko prijestupništvo“

Autor: Sanja Vlaisavljević

Izdavač: Centar za kulturu dijaloga

Naslovna strana i DTP: Nadina Balagić

Godina izdanja: 2016. godina

Štampa:

Tiraž: 100

------------------------------------------------ ------------------------------------------------

3

Zbog čega je nastala ova publikacija? 5

Kome je namijenjena publikacija? 6

Definicije ključnih pojmova 9

Maloljetni prijestupnici i uporaba oružja 11

Nasilje i laž 13

Vršnjačko nasilje kao posljedica sukoba 14

Podjele kao razlog nastanka nasilja 16

Nasilje kao posljedica nekomuniciranja 17

Kako prevazići sukobe? 20

Okolina i ja 24

Timsko nasilje 26

Preveniranje nasilja kroz timski rad 27

Razgovorom protiv vršnjačkog nasilja 29

Aktivno slušanje kao korak ka rješavanju problema vršnjačkog nasilja 31

Debata kao alatka za rješavanje problema vršnjačkog nasilja 33

Kreativnošću protiv maloljetničkog prijestupništva 38

Ali ja nisam kraetivan/kreativna… Što da radim? 41

Kreativnošću do nenasilja 42

Neka izbor bude nenasilje 44

Obitelj kao garancija sigurnosti 45

Obitelj i nasilje 46

Kako razgovarati sa djetetom? 47

Dječaci vole automobile, a djevojčice lutke? 48

Pubertet i nasilničko ponašanje 49

Uloga škole u sprečavanju nasilja 51

Sankcioniranje učenika i vršnjačko nasilje 52

Dobra škola – put ka dobrom društvu 53

Kompetitivnost i nenasilje 54

Kontrola učenika i sprečavanje bullyinga 55

Suradnja sa učenicima 56

(Ne)uspjeh u školi i nasilje 57

Mediji i nasilje 58

SADRŽAJ PUBLIKACIJE

4

Identificiranje sa nasilnicima 60

Prijateljstvom protiv nasilja 61

Moje potrebe i osjećaji 62

Radionice protiv vršnjačkog nasilja 63

Radionice za osnovne škole 64

Radionice za srednje škole 72

Pomoći drugima 77

Uspješna zajednica 78

Nasilje više ne 79

Literatura 80

5

Ova publikacija nije obična knjiga koju treba

pročitati i zaboraviti da postoji. Ako to

uradite, onda posao nismo dobro uradili.

Publikacija treba da oživi u vašim rukama već

pri prvom susretu, a svaki novi susret, svako

novo čitanje treba nam dati novu ideju za

reagiranje i za rješavanje problema

vršnjačkog nasilja. Nasilja ima i previše svuda

oko nas. Vrlo lako ga osuđujemo ali ne

primjećujemo da smo i mi ponekad skloni

nasilju i agresivnosti. Koliko ste samo puta

povisili ton na nekoga jer ne navija za isti

nogometni klub kao vi? Ili, koliko ste puta

poželjeli susjedu koji prolazi ispod vašeg

prozora prosuti kantu vode na glavu jer vas je baš prije neki dan opomenuo da ne

puštate preglasnu muziku? Niste li poželjeli udariti nekoga koga niste mogli „ubijediti“

u svoje ideje? Mislite da je ovo sve u redu? Griješite! Sve su ovo oblici nasilja i

agresivnosti, koje često zanemarujemo jer su nam prirodni i jer su naši. Naše nasilje i

naša agresivnost često nalaze različita opravdanja, ali realno nikakav oblik nasilja ili

agresivnosti ne može biti opravdan.

Ali što bi bilo da slučajno to isto netko drugi nama poželi uraditi, mi uzvratimo, on se

još više naljuti? Tako počinju sukobi. Tada počinjemo upotrebljavati sve što nam je na

raspolaganju i počinjemo ugrožavati jedni druge. No kako je čovjeku svojstveno

nasilje i agresivnost, ovom ćemo publikacijom pokušati zajedno kreirati načine na koje

ćemo sukobe rješavati mirnim putem uz uvažavanje osobe sa kojom smo se sukobili.

Loši nisu samo drugi, dobri nismo samo mi, ali treba znati skloniti loše u nama i pronaći

dobro u drugima, a čitajući stranice koje su pred nama mislim da to možemo.

Ako želite da iskoristite ovu priliku dopišite i vi vaš komentar na kraju ove knjige i

doprinesite više i još više da se ona primjenjuje: uradite to odmah danas i ne

zaboravite: prošlost je historija – stalno nas na nešto podsjeća, budućnost je

ZBOG ČEGA JE NASTALA OVA PUBLIKACIJA?

„Drago mi je, vrlo učeni moj sine, kad me bijednici grde, jer kad bi me hvalili,

činilo bi se da sam im sličan. Zavidnici pak, kad napadaju moje poštenje, misle

da me žaloste, no oni me razveseljavaju, jer ja tako postajem slavan kad mi

svi zavide.“

Pietro Aretino

6

misterija – stalno o njoj maštamo, a danas – danas je poklon samo danas, i što je

danas ne iskoristite, upotrijebite ovu knjigu.

Danas čitate ovu knjigu i već danas poklanjate svijetu dio promjena. Nekome

pomažete da nauči da je nasilje loše i da trebamo svi zajedno raditi na preveniranju

nasilja u školama, lokalnim zajednicama, sportskim terenima, porodici i cijelom društvu.

Čitanjem i sebi dodajete nove vještine koje će vam pomoći da uklonite svu agresivnost

iz sebe. Važno je samo da dok listate ove stranice budete iskreni, sasvim iskreni i

vidjet ćete koliko ćete saznati o sebi i poželjeti da promijenite.

Za početak, tiho u sebi odgovorite na par pitanja:

Kada ste zadnji put galamili bez razloga?

Kada ste posljednji put nekoga udarili?

Kada ste posljednji put gledali film ili seriju sa scenama nasilja?

Kako ste se osjećali u sva tri navedena slučaja?

7

Ova publikacija je namijenjena svima. Svi smo bili djeca ili to još uvijek jesmo, svi smo

odrasli ili trebamo biti. Da li je bitno tko koliko ima godina? Mislim da dok držite ovu

Publikaciju u ruci, nije. Nasilje je prisutno svuda oko nas i svi mi možemo postati žrtva

ili počinitelj nasilja. Kako nam se to ne bi dogodilo vrijedi pročitati Publikaciju i

upoznati se sa načinima na koje možemo pomoći i žrtvi ali i počinitelju nasilja.

Možda je teško zamisliti ali čak i nasilnici

trebaju našu pomoć jer nerijetko nasiljem

pokušavaju riješiti vlastite probleme.

Nasilje je postalo skoro pa normanlna pojava

u školskim klupama. Vršnjaci napadaju

vršnjake bez vidljivog razloga, a nastavnici i

profesori nerijetko ne primijete da je neko

žrtva nasilja. Nažalost, sve češće se dešava

da nasilje bude primijećeno tek kada je

kasno, kada neko bude teško ozlijeđen ili

izgubi život. Tko je odgovoran za to? Nitko? Tko može pomoći da se spriječi nasilje?

Svatko! Vi, vaša susjeda, novinari, učitelji, djeca, ulični prodavac novina, svi. Kako?

Dovoljno je pokazati dobru volju za razumijevanje drugoga i njegove probleme. Kada

pročitate ovu Publikaciju ma tko da ste pokušajte primijeniti barem jedan od ovih

tekstova i već ste na dobrom putu da prevaziđete

nasilje i upotrebu hladnog, malog ili lakog oružja.

Ljudi oko nas ne traže mnogo, samo malo pažnje i

uvažavanja. Svatko od nas može biti i jeste zasigurno

i dobar psiholog, sociolog i savjetnik, dovoljno je

samo htjeti čuti drugoga. Onog trenutka kada to

uradimo, onemogućili smo nasilje i otvorili vrata

uvažavanju i razumijevanju. Stoga, tko može koristit

ovu Publikaciju? Svatko! Kako? Neka svatko nađe za

sebe onaj dio koji mu najviše odgovara i neka to

primijeni na najmanje jednoj osobi pored sebe, ova

osoba će to isto prenijeti na nekog drugog i uspjeli

smo. Zajedničkim nastojanjem uspjeli smo ovu

Publikaciju pretvoriti u život i tako ga podijeliti sa

svima.

KOME JE NAMIJENJENA PUBLIKACIJA?

„Ima li tragičnijeg čovjeka od onoga ko je najzad, dobio sve ono što je nekada

želio?“

Momo Kapor

8

Ne zaboravite da vi u svakom trenutku

utječete na javnost. Ako se neko dijete poistovjeti sa

pljačkašem pitajte se jeste li ga baš vi promovirali u

medijima.

Ne zaboravite da ste bili mladi i da ste tragali

za nastavnicima koji će vas razumjeti. Pročitajte ovu

Publikaciju i prisjetit ćete se toga.

Nastavnici

Ne zaboravite da ste bili djeca i sjetite se,

odgovarajući na brojna pitanja koja su ovdje pred vama,

što vas je najviše u to doba ljutilo.

Roditelji

Ne zaboravite da nemate samo vi pubertet,

pored vas su oni koji su ga imali ili će ga tek imati.

Poslušajte što bi vam oni mogli reći o tome, ali recite i vi

što osjećate.

Djeco Novinari

Ne zaboravite da pored vas žive ljudi koji

trebaju pomoć baš kao što je i vi trebate. Ne

ustručavajte se biti tu za njih i zasigurno možete biti

spokojni da imate ogromno bogatstvo. Ne plašite se

pozvati policiju ukoliko je neophodno!

Susjedi

Ne zaboravite da je pomoć samo jednom

čovjeku velika kao i pomoć cijelom čovječanstvu, i da

našim postupcima trebamo doprinijeti smanjenju nasilja i

učiniti bh. društvo sigurnijim i boljim.

Čitaoče, ma

tko da si

9

Problem nasilja među mladima predstavlja jedan od većih problema današnjice koji

posljednjih godina pokazuje tendenciju rasta. Način na koji djeca stupaju u

interakciju sa svojim vršnjacima i stvaraju odnose sa njima, može predstavljati

obrazac ponašanja koji će primjenjivati i u odraslom dobu.

Debata nas uvijek nanovo uči da pojmove treba definirati kako ne bi došlo do „zbrke u

našim glavama“. Uvijek se ovim povodom prisjetim brojnih nesporazuma kada upotreba

neke riječi nije precizirana, a može imati više od jednog značenja. U našem jeziku je

zaista puno primjera takvih riječi:

U šumi šumi lišće.

Pao grad na grad.

Evo jednog primjera. Razgovaraju dva prijatelja i

prvi kaže drugom:

P1: Dunja je super.

P2: I meni se veoma sviđa.

P1: Zaista plijeni!

P2: I meni se čini! Mislim da ću da je pojedem!

P1: Kako misliš pojedeš?!

P2: Pa fino!

P1: O čemu ti čovječe govoriš?

P2: Govorim o tome da ću da pojedem dunju, prije nego mama preostale dunje iskoristi

za kolač.

P1: Jao nesporazuma! Ja sam mislio na novu djevojčicu koja je došla u naš razred i koja

se zove Dunja.

Kako nam se ovo ne bi događalo, potrebno je definirati osnovne pojmove u vezi sa

nasiljem i vršnjačkim nasiljem.

Bullying - Nasilništvo među učenicima je specifičan vid agresivnog ponašanja, proces

koji kod svakog učesnika može dovesti do ozbiljnih i dalekosežnih posljedica kako

fizičkih, tako i u socijalnom i emocionalnom životu. Smatra se najzastupljenijim

oblikom neprihvatljivog ponašanja djece u školi, koje može eskalirati u ekstremno

ozbiljne forme antisocijalnog ponašanja. Iako je često zanemareno i na njega mnogi

gledaju kao na sastavni dio odrastanja, za one koji ga skoro svakodnevno preživljavaju

DEFINICIJE KLJUČNIH POJMOVA

„Svijet je onoliko zanimljiv koliko smo mi radoznali. Svijet je pozornica na kojoj

svako igra svoju ulogu“

Vilijem Šekspir

10

predstavlja značajan problem. Takvo nasilno ponašanje karakterizira ponavljanje,

nesrazmjer moći, evidentan osjećaj uživanja kod nasilnika, te osjećaj ugnjetavanja

kod žrtve

Konflikt se definiše kao sukob nespojivih tendencija i djelovanja u pojedincu, grupi i

narodu ili između pojedinaca, grupa i naroda unutar konkurentskih ili kooperacijskih

situacija.

Cyberbullying je čin online zlostavljanja neke osobe kroz slanje različitih poruka

putem online komunikacije, a u kojima se šire neistine o osobi i kojima se vrijeđa

dostojanstvo te osobe, uobičajeno anonimno.

Maloljetni prijestupnik je počinitelj kaznenog djela ili prekršaja dobi u kojoj

uobičajeni kazneni postupak nije moguć.

Nasilje je svjesna okrutnost usmjerena prema drugima

s ciljem stjecanja moći pomoću nanošenja psihičke i/ili

fizičke boli.

Preventivne aktivnosti su aktivnosti ranijeg reagiranja

na uočeni problem kako bi bila spriječena određena

štetna posljedica.

Govor mržnje predstavljaju svi oblici izražavanja, koji

šire, potiču, promovišu ili opravdavaju rasnu mržnju,

ksenofobiju, antisemitizam i druge oblike mržnje na

temelju netolerancije, uključujući: netoleranciju

izraženog agresivnog nacionalizma i egocentrizma,

diskriminaciju i neprijateljstvo prema manjinama,

migrantima i ljudima imigrantskog porijekla.

Diskriminacija je Praksa nejednakog tretiranja osobe ili grupe ljudi u odnosu na drugu

osobu ili grupu ljudi.

Društveno koristan rad je rad u javnom interesu

kojim se ne vrijeđa ljudsko dostojanstvo i ne vrši

se u cilju stjecanja dobiti.

Rodno zasnovano nasilje je bilo koji oblik nasilja

koji se vrši nad osobom samo zbog pripadnosti

određenom polu, upotrebom fizičke ili psihičke

sile, uključujući silovanje, fizičko nasilje,

seksualno uznemiravanje, incest i pedofiliju.

Sigurnost predstavlja stepen zašite od opasnosti,

štete, gubitka ili kriminalne aktivnosti

Strategija predstavlja utvrđivanje dugoročnih

ciljeva pojedinaca i/ili organizacija i/ili državnih

institucija i koraka za njihovo postizanje.

Suzbijanje jeste niz aktivnosti kojima se

određeni problem nastoji riješiti ili smanjiti.

11

Mladima je oružje dostupno skoro na svakom koraku, a kako iz medija možemo

pročitati, maloljetnici se ne libe upotrijebiti ga kako bi „riješili“ neki sukob, ukrali

nešto ili jednostavno „raji“ pokazali da su opasni i da mogu preživjeti u ovo opasnom

svijetu. U masi medijskih naslova zaboravljamo da su ta djeca najmanje kriva i da su

odrasli podbacili. Ponekad mi se čini da je cijeli sistem podbacio i da smo izdali one

koji bi trebali biti naša budućnost. Međutim, vrlo je važno kod rješavanja problema

nasilja izbjeći preopćenite načine za rješenje problema. Slažemo se da društvo treba

riješiti problem? Da. Ali trebamo precizirati kako će recimo škole ohrabriti učenike za

mirno rješavanje sukoba. Trebamo precizirati mogu li policijski službenici u školama

prezentirati sve opasnosti koje sa sobom nosi nasilničko ponašanje, posebno kada je

udruženo sa hladnim ili vatrenim oružjem! Odgovorno moramo odrediti ulogu koju u

preveniranju vršnjačkog nasilja imaju socijalni radnici, pedagozi, nastavnici,

zakonodavna, izvršna i sudska vlast i svakome dodijeliti obaveze koje treba izvršiti

kako bi problem bio riješen i svako treba pred očima javnosti redovito podnositi račun

o implementiranim akcijama.

Prije izvjesnog vremena bila sam zagledana

kroz prozor svoje radne sobe i privukao me

razgovor neke djece u razdoblju od 10 – 12

godina. Jedan među njima pričao je kako

pronašao očev „lovački nož“, onaj oštri,

nazubljeni, što reže kožu, mišiće i kosti! On je

bio izvan sebe od radosti zbog toga. Njegovi

prijatelji, koji su pažljivo slušali priču nisu

vjerovali da ima nož i mislili su da je lovački

nož ustvari samo jedna bezazlena „lovačka

priča“. Na ovo je on rekao „Pogledajte šta

imam!“ i izvadio ispod jakne nož. Bila sam

preneražena i nisam znala što da radim. Nož je

kružio od djeteta do djeteta i svi su ga gledali s divljenjem. „Vlasnik“ je konačno

rekao „eto sada znate da nema više zezancije sa mnom“. Djeca su se ubrzo razišla, a ja

sam još satima razmišljala o onome što sam vidjela i čula. Zar je moguće da smo došli

dotle da su nam djeci uzori oni koji imaju najbolje oružje i ne boje ga se upotrijebiti?

MALOLJETNI PRIJESTUPNICI I UPORABA ORUŽJA

„Ljudi putuju da se dive visovima planina, divovskim talasima mora, dugim

tokovima rijeka, širokom prostranstvu okeana, i kružnom pokretu zvijezda; a

pored sebe prolaze i- ne čude se ničem.“

Sveti Augustin

12

Od jedne kolegice sam saznala za slučaj koji se

dogodio u njenoj školi. Naime dva momka su se

potukla u školi. Jedan od njih je imao „bokser“ i

drugom je nanio značajne tjelesne ozljede.

Incident se nije dogodio izvan škole nego u

učionici. Za vrijeme sukoba drugi učenici su

navijali i čuvali vrata kako nitko od profesora ne bi

mogao ući u učionicu. Međutim učenik koji nije

imao „bokser“ je imao suzavac kojim je napao učenika sa „bokserom“ i na kraju su

obojica završila u Hitnoj pomoći. Škola je kaznila oba učenika, ali ono što je zanimljivo

jeste da suzavac nije pripadao učeniku koji ga je koristio nego trećem učeniku koji mu

ga je dodao tokom tuče. Treći učenik, onaj koji je donio suzavac u školu nije bio

kažnjen jer je njegovo djelo u školi okarakterizirano kao nepromišljenost i pomaganje

kolegi u nevolji. Ovo objašnjenje je dao otac, službenik MUP-a, i nastavničko vijeće je

prihvatilo objašnjenje. Ono što ostaje nejasno kako je moguće da učenik ne dobije čak

ni opomenu za nelegalno posjedovanje oružja koje ne bi smio imati, a još manje

donositi u školu i koristiti. Koju poruku šaljemo učenicima? Upotreba oružja je

dozvoljena ako su vaši roditelji uposlenici ministarstva koje bi najviše trebalo da radi

na implementaciji pozitivnih pravnih normi? Na nasilje uvijek trebamo uzvratiti

nasiljem? I još jedno, vrlo važno pitanje: Šta je sa učenicima koji su promatrali nasilje

i nisu dozvolili profesorima ulazak u učionicu? Jesu li i oni krivi za nasilje jer ne samo

da nisu učinili ništa kako bi ga spriječili nego su poticali nasilje? Do kada ćemo tuče

između djece smatrati „normalnim dijelom odrastanja“?

Sve više i više je novinskih članaka u crnim hronikama u kojima djeca ubijaju djecu. To

treba zaustaviti, a to možemo samo zajedno. Ne smijemo okretati glavu i misliti da nas

se to ne dotiče samo zato jer mi nismo direktno napadnuti. Naravno da nitko ne

očekuje da se sami uključite u tuču i riskirate ozbiljnu ozljedu, ali svako od nas može

pozvati nekoga starijeg ili policiju. Rješenje uvijek postoji, samo ga trebamo znati

naći.

13

„Svi znamo ko su oni koji se prestupnički ponašaju – ili bar tako mislimo. Devijantni pojedinci su oni koji odbijaju da žive po pravilima koja većina nas poštuje. To su nasilni prestupnici, narkomani ili otpadnici od društva koji se ne uklapaju u ono što bi većina ljudi definirala kao normalno, prihvatljivi standard. Pa ipak, stvari nisu takve kao što izgledaju – što je lekcija koju nam sociologija često predočava, jer nas uči da posmatramo iza onoga što je 'očigledno'. Pojam devijantnog, to jest, prestupničkog ili nenormalnog, kao što ćemo vidjeti, u stvari, nije lako definisati.“

(E. Gidens, Sociologija, str. 124) „Devijantnost je moguće definisati kao nepostupanje prema datom skupu normi koje prihvata znatan broj ljudi u jednoj zajednici ili društvu. Nijedno društvo, kako je naglašeno, ne može se jednostavno deliti na one koji odstupaju od normi i one koji ih se pridržavaju. Veći nas u izvesnim okolnostima krši prihvaćena pravila ponašanja. Može nam se desiti da i sami ponekad počinimo kakvu sitnu krađu, na primjer, u robnoj kući ili na poslu – kada uzmemo kancelarijski papir ili olovku za sebe.“

Ibid, str. 125. Kada sam bila mala, majka mi je uvijek govorila „Ko laže taj i krade, a ko krade taj i

ubija“. Ovo tada nisam shvaćala. Zar je moguće ne lagati? Pa, svi, lažu, zar ne? Barem

ponekad… Ali sa godinama za mene je ova misao dobivala drugo značenje. Laganje za

sobom vuče agresivnost i nasilje koji često prelaze u nasilna krivična djela i granica

između krađe, laži i ubojstva postaje sve tanja. Riječi su najveći čovjekov prijatelj, ali

vrlo lako mogu postati i neprijatelj. Jedna ružna riječ koju uputimo drugoj osobi može

postati osnova za sukob, prvo verbalni, a onda i fizički. Nikada ne smijemo zaboraviti

da svi naši problemi nastaju nesretnom ili nespretnom upotrebom riječi. Evo opet se

sjetih mamine uzrečice: „Ne svađaj se sine ni s kim – riječ riječ vuče“. Opet isto,

sada shvatam što ovo znači. Stoga stalno imajte ovo na umu

kada razgovarate sa ljudima oko sebe i ne zaboravite da ako

jednom upotrijebite laž ili teške riječi moći ćete to uvijek

ovisno o prilici, a jednom će vam biti žao zbog toga. Zato je

važno uvijek govoriti istinu jer se čak i male „bijele“ laži

pretvore u mnogo neistina koje vuku sa sobom devijantno

ponašanje. Bez da primijetite počet ćete da lažete kad god vam to odgovara. Laž će

vam postati prirodna reakcija na situaciju u kojoj se nađete. Razbili ste skupocjenu

čašu kod kuće? Koja je vaša prva reakcija? Ako je vaša prva reakcija da sakrijete svoj

NASILJE I LAŽ

„Deda mi je jednom rekao da postoje dvije vrste ljudi-oni koji rade i oni koji od toga imaju koristi. Kazao mi je da pokušam da budem u prvoj grupi, tamo je konkurencija slabija.“

Indira Gandi

14

postupak, slažete ili se čak pretvarate da se nije ništa dogodilo, zapitajte se. Da li

biste vi željeli da vaše dijete laže? Ili biste radije imali dijete koje jeste slomilo čašu

ali je spremno prihvatiti svoju odgovornost i otvoreno priznati nenamjernu grešku?

Svakodnevni sukobi oko nas su postali

uobičajena pojava. Sukobljavamo se sa

članovima obitelji, prijateljima, poznanicima,

a često i sa ljudima o kojima ne znamo baš

ništa. Dovoljno je baciti samo letimičan

pogled na dječju igru u parku i primijetiti da

je jedna od najpopularnijih zanimacija trganje

grana sa drveća, obezglavljivanje lutaka,

udaranje. Nažalost, nerijetko se na sukobe

reagira izazivajući nove sukobe, sve češće ne

samo one verbalne. Što je zapravo sukob, i kako ga prepoznati? Sukob je situacija u

kojoj barem dvije osobe žele ostvariti neki svoj cilj, ali kao ostvariv vide samo svoj.

Vrlo često sama priroda sukoba nije puno uništenje druge osobe, nego prije svega

postizanje cilja. Ipak, nerijetko se dešava da sukobi odu tako daleko da izgubimo iz

vida cilj zbog kojeg je prvobitno nastao sukob, pa počnemo napadati osobu, a ne cilj

koji ona pokušava ostvariti. Zato je važno moći i

znati riješiti sukobe. Još u povelji UNESCO-a piše

da se „rat začinje u glavama ljudi i samo se tamo

uistinu može riješiti“.

Sjetite se posljednjeg sukoba koji ste imali s nekim.

Nema veze da li ste dijete ili odrasla osoba i

pokušajte napisati na papir:

vaše razloge za poticanje sukoba

vaše emocije u vezi s tim

stavite se u kožu druge osobe i pokušajte

dosegnuti njene/njegove razloge za poticanje

sukoba

napišite kako ste doživjeli njene/njegove emocije tim povodom

i konačno napišite kako bi sada nakon svega mogao izgledati vaš dijalog u

rješenju tog problema.

VRŠNJAČKO NASILJE KAO POSLJEDICA SUKOBA

„Sve su strasti dobre ako umiješ njima da vladaš. Sve su strasti zle ako im se predaš.“

Žan Žak Ruso

15

Pokušajte riješiti slijedeću konkretnu situaciju:

Dva prijatelja, od kojih svaki ima 16 godina, idu

ulicom. Pronalaze novčanik sa novcem i ličnim

dokumentima vlasnika. Jedan predlaže da

odmah odu u najbližu policijsku stanicu i

predaju novčanik, dok drugi misli da novčanik

trebaju zadržati jer se u njemu nalazi

značajna svota novca koja bi im obojici dobro

došla. Prilazi im jedna starija žena koja je

ustvari vlasnica novčanika i ljubazno traži da

joj vrate novčanik u kojem se nalazi njena penzija i novac koji je neophodan za

liječenje njene unuke. Dječak koji je mislio da novac ne treba vratiti otima novčanik

svome prijatelju i grubo ga gura pri čemu ovaj pada na beton i zbog udarca u glavu

ostaje bez svijesti. Dječak koji i dalje drži novčanik bježi a gospođa odlučuje nazvati

hitnu pomoć i policiju.

Kako biste reagirali:

da ste prolaznik koji je vidio cijelu situaciju

da ste policajac koji prvi dolazi na mjesto gdje je povrijeđeni dječak

da ste doktor koji ukazuje pomoć povrijeđenom dječaku

da ste policajac koji je uspio uhvatiti dječaka koji je oteo novčanik i gurnuo

prijatelja

da ste roditelj

dječaka koji je povrijeđen

da ste roditelj

dječaka koji je odlučio

oteti novčanik

da ste bolesna unuka

gospođe koja je bila

izgubila novčanik

da ste novinar koji

treba izvijestiti o

nesretnom događaju

da ste građanin koji

o ovom događaju saznaje iz

dnevnih novina

da ste strani

državljanin koji je došao na

odmor a vidio je sukob

dječaka

da ste razrednik dječacima koji su imali sukob

da ste sin gospođe koja je izgubila novčanik

16

Već od najranijeg djetinjstva smo suočeni sa različitim podjelama… „Mi“ iz jedne ulice

i „oni“ iz druge, „mi“ iz jednog razreda „oni“ iz drugog, „mi“ koji volimo ovaj nogometni

tim i „oni“ koji vole onaj, „mi“ ljubitelji pasa naspram „njih“ ljubitelja mačaka, „mi“

jedne nacionalnosti „oni“ druge, roditelji protiv djece, nastavnici protiv učenika i tako

unedogled. Uvijek su postojale različite podjele. Možda smo išli u istu školu ali smo

postojali „mi“ sa Bjelava i „oni“ sa Višnjika. Uh, ti mrski „Višnjičari“! A ustvari ni sami

nismo znali zbog čega se dijelimo. Nismo se razlikovali, išli smo u istu školu i čak i u isti

razred. Ponekad se čini kao da izmišljamo razloge za podjele kako bismo sa ljudima

mogli imati neki razlog za sukob. Primjera o

sukobima je bezbroj… Primjer koji slijedi je mnogo

teži i mogao je imati tragične posljedice. Bila sam

na trećem spratu u učionici jedne prestižne škole u

kojoj sam bila nastavnik. Odjednom pogled mi je

privukla strašna trka i galama kroz školsko dvorište.

Rekla sam učenicima da nastave tiho raditi i kao

bez duše strčala u dvorište da vidim o čemu je

riječ. Odmah sam pretpostavila da je neka tuča u

pitanju, ali tek kada sam sišla u dvorište vidjela sam

da je ispred mene nešto mnogo gore od obične tuče

mladih momaka. Naime, dvije grupe su napadale jedna drugu čime su stigli, od nekih

metalnih šipki do boksera, vidjela sam i noževe…grozan prizor. Počela sam govoriti da

sam nastavnica i moliti barem moje učenike da dođu do mene. Nije bilo reakcije i

konačno sam ušla među njih i rekla im da ih sve znam i da znam da su super momci, te

da mi nije jasno što to rade. Oni su mi gotovo uglas rekli: „bježi od nas vidiš da si

trudna“. Da, zaboravila sam reći da sam tada bila u osmom mjesecu trudnoće. Tada mi

je ta činjenica dala najbolji alibi da ne odustanem i odgovorila sam: „Hajde zato samo

tren sjedite samo pa se onda nastavite tući“. Sekunda je trajala kao vječnost. I

odjednom stali su. Ja sam sjela na klupu koja se nalazi u dvorištu, a dvojica (očito su

to bili predstavnici grupa) pored mene. Počeli smo razgovarati i konačno su mi i jedni i

drugi rekli zašto su se tukli. Bio je to tipičan sukob „njih i nas“ koji je trajao danima

prije, ali kako niti jedna strana nije htjela popustiti toga dana su odlučili da se

konačno „razračunaju“. Rekla sam im da nisu uradili nikakav „muški“ posao, jer su na

travi pored nas stajali brojni metalni predmeti koji su očigledno trebali mijenjati

ruke. Ono što su me pitali jeste: „Da li ćemo biti kažnjeni?“ Rekla sam ne, iako sam

znala da je to protiv pravila škole, ali između pravila i povjerenja, birala sam

povjerenje. Tako je i bilo. Poslije „oni i mi“ su postali prijatelji i danas dvanaestak

godina poslije kada se susretnemo prisjetimo se tog događaja „koji im je bio najveća

PODJELE KAO RAZLOG ZA NASTANAK NASILJA

„Sloboda znači odgovornost. Zato je se većina ljudi boji.“ Džo Bernard Šo

17

lekcija, kako kažu – lekcija povjerenja“. Svi sukobi nastaju ali se i produbljuju kada

između onog vječnog razdvajanja nema želje da se uspostavi povjerenje, da se

pokušaju sagledati sve različitosti sa dobrom voljom i uvažavanjem.

Često nam ne polazi za rukom da sa nekim uspostavimo dijalog. Možda se radi o

pretpostavljenom koji smatra da su dobre ideje samo one koje on daje pa ne želi ni

saslušati ideje ljudi kojima je nadređen. Možda je riječ o „napornom“ roditelju koji

nas primorava da učimo, a znamo svi da se poslovi sada kupuju novcem. Ili je možda u

pitanju nemogućnost uspostavljanja normalne komunikacije sa onom „ufuranom“

djevojkom iz III-c razreda koja. Međutim vrlo često ne želimo vidjeti drugu stranu

priče, i mislimo da je viđenje koje imamo jedino ispravno. Ne želimo znati da se

pretpostavljeni možda plaši novih ideja jer mu je poslovni partner jednom „dobrom“

idejom umalo uništio firmu. Ne interesira nas briga naših roditelja za našu budućnost!

Pa da su znali nešto o dobroj budućnosti, imali bi bolje plaćene poslove? A ne vidimo da

možda nemaju dobro plaćene poslove jer su takvi poslovi od njih možda zahtijevali

odbacivanje principa poštenja po kojima žive? A ona „ufurana“ djevojka možda tuguje

za dečkom koji je tragično nastradao u saobraćajnoj nesreći? Vrlo često upravo

izostanak komunikacije dovodi do nasilja. Niste jednom čuli da je neko nekoga

pogrešno „pogledao“ i da je zbog toga nastala tuča. Znate o kakvom se pogledu radi?

Opišite ga ako možete! A šta ako „pogrešan pogled“ nije ništa drugo nego nesporazum

koji se dijalogom mogao riješiti. Umjesto tuče treba uvijek izabrati razgovor. To nije

lako, posebno ne u društvu u kojem agresivnost i nasilje postaju sve prihvaćeniji. Zbog

toga je važno, svaki dan učiti o novim načinima za mirno rješavanje sukoba. Načina je

bezbroj, samo ih treba pronaći.

O problemu nasilja su snimljeni brojni

filmovi. Tipičan primjer do čega „vode

barijere u razgovoru“ jeste gotovo svaki

dijalog iz filma „Opasne misli“. Radnja

ovog filma se temelji na dešavanjima u

jednoj školi, u čijem okruženju su

siromaštvo, očaj, droga, nasilje, oružje,

kriminal. Nova nastavnica dobiva najteže

odjeljenje sa kojim niti jedna prethodna

nastavnica nije mogla raditi. Tuče i

ranjavanje oružjem, preprodaja droge dio su svakodnevice u njezinom razredu.

NASILJE KAO POSLJEDICA NEKOMUNICIRANJA

„Svi se mi pokoravamo zakonima da bismo bili slobodni.“ Ciceron

18

Isprva preneražena atmosferom na koju je naišla, ipak odlučuje da počne voditi borbu

protiv sistema i učenike izvede sa životne stranputice. Kada je konačno zadobila

njihovo povjerenje ulažući ogromne napore da prevaziđe sve barijere u komunikaciji

suočava se sa mnogo gorim problemima. Kruti birokratski obrazovni sustav ne prihvata

njene metode, ali najtragičniji događaj u filmu jeste ubojstvo njenog učenika koji je

najviše bio izložen nasilju, drogama i oružju, a koji je zahvaljujući svojoj nastavnici i

njenim metodama odlučio da se sasvim promijeni. No, nažalost kada je pokušao otići do

direktora da ga obavijesti kako se učenik koji je bio u zatvoru zbog droge i ubojstava

sprema da ga ubije, direktor ga nije primio na razgovor jer „nije pokucao na vrata“,

ustvrdivši kasnije da zbog toga nije ni htio razgovarati s njim. Mladić je izašao na ulicu

gdje je odmah i ubijen. Mnogo je primjera u ovom filmu u kojemu se prikazuju barijere

u razgovoru, a koje su nastajale zbog nedostatka volje da se razumije drugi. Činjenica

da direktor nije primio mladića na razgovor zato što nije pokucao na vrata i zato što

nije pristojan govori često, ne o nedostatku odgoja kod mladića, već o nedostatku

osjećaja za mlade i potrebe da im se pomogne. U ovom slučaju prekinut je jedan mladi

život zato što nije bilo sluha niti volje da se čuje mladi čovjek. Mladi ponekad ne

poštuju red, ali ne smiju odmah biti kažnjeni zbog toga. Mladi trebaju podršku i pomoć.

Predlažemo vam da pogledate film o kojem smo govorili, a dok ga gledate obratite

pažnju na sljedeća pitanja:

Početak filma – Coolio „Gangsta Paradise“

Autor pjesme je imao 23 godine kada je napisao. Tekst je kompleksan i

odražava stanje uma mladog čovjeka koji se nalazi na margini društva. Mogu li

se srednjoškolci, koji spadaju u grupu marginaliziranih i rizičnih, u BiH

identificirati sa ovom popularnom pjesmom?

Pomoćnica direktora, Carla Nichols govori Louanne Johnson o razredu kojem će

predavati: „Akademija je škola u školi. Specijalan razred. Srčana, energična

djeca. Pravi izazov“.

Hall Griffith govori Louanne „Oni su bistra djeca sa

malo ili nimalo znanja, koju zovemo socijalnim

problemom“. Kako se suočiti sa djecom čije ponašanje

odstupa od uobičajenog, npr. ne pokazuju disciplinu na

času, koriste se pogrdnim riječima, obraćaju se

profesoru bez poštovanja? Da li citat „škart iz pakla“

predstavlja predrasudu?

Da li je promjena metodologije polučila željene

rezultate? Da li je uspostavljanje komunikacije i

discipline (učenje karatea, pomjeranje stola na

zahtjev profesora) značajnije od kritike direktora?

19

Koji su mehanizmi preveniranja nasilja i tuče u školama? Koja je uloga

profesora, menadžmenta škole u takvim situacijama? Kakav je stav učenika

prema kolegama koji su u sukobu?

„Samo reci 'ne'?! Kako ćete me spasiti od mog života?“ Da li je uobičajena

praksa da profesori/pedagozi/psiholozi u školi razgovaraju sa učenicima koji

pokazuju neprilagođeno ponašanje i pokušavaju im pomoći? Otežavaju li im djeca

pristup? Da li princip „samo reci ne“ može biti jednostavno i objektivno rješenje

problema, ili kod djece može ostaviti dojam ironije i dodatno ih udaljiti od

povjerenja prema profesorima?

Da li kod djece sa problematičnim ponašanjem postoje komunikacijski problemi

u porodici? Koliko profesori mogu doprinijeti afirmiranju učenika i poboljšati

način na koji ih roditelji doživljavaju, i zbog čega je to značajno?

„Ovdje nema žrtava“ Kada govorimo o mladim ljudima srednjoškolskog uzrasta,

govorimo li o dovoljno zrelim ličnostima da donose samostalno najznačajnije

odluke i izbore? Koja je uloga profesora u procesu donošenja odluka? Utječe li

njihov stav na učeničke izbore?

„Potražit ćeš posao ili ćeš ukrasti nešto da mu platiš?“ Da li je Louanne Johnson

kao profesorica prekršila kodeks ponašanja kada je posudila Raoulu 200$ ili je

ostvareno dobro (odustanak od krađe) značajnije od kršenja društvene norme?

Da li prijedlog uprave škole da Callie ode u Clearview centar ima u vidu najbolji

interes nje i njenog djeteta, ili reputaciju škole na prvom mjestu?

„Opasno je imati trudnicu u razredu... Trudnoća je zarazna.“ Kakav je stav škola

u slučajevima tinejdžerske trudnoće? Utječe li trudnoća u razredu na druge

učenike? Njihove roditelje? Koja je ispravna odluka i zašto?

„Škola nije budućnost. Ne odgajam doktore i advokate. Moraju plaćati račune.“

Kako reagirati u slučajevima kada roditelji nemaju interes da djecu zadrže u

školi? Koliko stavovi roditelja utječu na djecu i njihove radne navike? Da li je

ispravno zaustaviti djetetov obrazovni proces radi participacije u plaćanju

računa (riječ je o maloljetnicima)?

„Želi me ubiti. Da ga zaustavim, ja njega moram prvi ubiti.“ Kako reagirati u

slučajevima izglednog budućeg nasilja? Koliko su efikasne metode koje škole

poduzimaju kako bi spriječile unošenje oružja i drugih opasnih predmeta u

školama? Daju li metal detektori ikakve rezultate? Da li se moralna odgovornost

menadžmenta škole proteže i izvan granica školskog dvorišta u slučajevima

nasilja?

20

Svi tvrdimo da želimo prevazići sukobe koje imamo sa drugima. U isto vrijeme tvrdimo

i da u našim stavovima nema ništa loše, da sve što mislimo jeste ispravno i u većini

slučajeva odlučno tvrdimo da je osoba sa kojom smo u sukobu u krivu i da baš ta osoba

ima problem sa vama, a da ste vi sasvim u pravu. Naravno, sukob se može dogoditi i

kada objektivno jeste sasvim u pravu, ali to nikako ne znači da ne trebate pristati na

kompromis i na miran način riješiti sukob.

Stoga ukoliko želite da prevaziđete sukob obratite

pažnju da ne: prigovarate, stalno zahtijevate,

naređujete, kritizirate, opominjete, podučavate,

analizirate, dokazujete, presuđujete, grdite,

ismijavate duge, namećete svoje mišljenje,

moralizirate i dajete svoje savjete kao najbolji model

ponašanja…pričajte, vjerujte i dajte povjerenje

drugima.

A sada pokušajmo zajedno sljedeće rečenice prebaciti u formu koja neće obezvrijediti

drugu osobu i izazvati nepotrebni sukob, kako bismo vidjeli da sve što želimo reći može

biti izraženo u uljudnoj formi.

Prigovor: Uvijek si u društvu sa onim mladićem što je već svima poznat kao nasilnik.

Moraš prestati jer ja to neću trpjeti!

Stalni zahtjevi: Želim da budeš kao Damir! On je odličan učenik, uredan, odgovoran i

nikada se ne tuče. Sve što nisi ti!

Naredba: Odmah prekini svaki kontakt sa onim momkom sa kojim sam te vidjela ispred

škole! Ako to ne učiniš neću ti više davati džeparac!

Kritiziranje: Ti si stalo nezadovoljan i ponašaš se neprimjereno svojim godinama. To

više ne može prolaziti!

Opomena: Ako još jednom čujem da si pobjegao sa nastave, prebit ću te!

Poduka: Kada sam ja išla u školu znalo se da se sa profesorima ne smije raspravljati i

da svaku stariju osobu moraš poštovati. Današnje generacije se baš ne znaju ponašati!

Analiza: Ti nisi uopće vrijedan. Prava si ljenčina. Po cijele dane samo igraš igrice na

kompjutoru i stalno se sa nekim dopisuješ preko mobitela. Izlaziš sa nekim čudnim

momcima i po cijele dane ne uradiš ništa u kući.

KAKO PREVAZIĆI SUKOBE?

„Neki ljudi vide stvari kakve jesu i pitaju zašto. Ja sanjam o stvarima kakve nikada nisu bile i pitam, zašto ne?“

Robert Ficdžerald Kenedi

21

Dokaz: Ti kao da si zaboravio za onu staru narodnu poslovicu „S kim si, takav si!“.

Stalno si sa Dinom koji je tek izašao iz zatvora jer je pretukao nepoznatog mladića

ispred diskoteke. Isti si on!

Presuđivanje: Ako se već sada ponašaš kao pravi kriminalac znam da ćeš se nastaviti

tako ponašati i u budućnosti. Pravi si propalitet!

Grdnja: Ne interesira me što hoćeš. Već sam ti sto puta rekla da ne možeš ići van sa

društvom. Ja znam najbolje, a za tvoje ponašanje ćeš vidjeti kada ja dođem kući!

Ismijavanja: Ti si apsolutno nesposoban. Nemaš pojma o životu! Vidi te na što ličiš!

Nametanje svoga mišljenja: Tvoje mišljenje nije vrijedno spomena. Moje je bolje!

Ukoliko ne uvažiš sugestiju da se prestaneš družiti s njim propast ćeš, pazi što ti

kažem.

Moralizirate: Da se moje dijete ponaša kao Cucićkina

kćer znala bi ona s kim ima posla, ali kakva majka takva

kćerka!

Savjet kao najbolji model ponašanja: Da sam ja na

tvom mjestu ja bih njega odmah prijavila policiji. Ne bi

on mene niti jednom mogao udariti tako kao tebe. Ja sebi

takve stvari ne dozvoljavam, a eto ti vidi što ćeš.

Je li točno da pametniji popušta? E stari ljudi su tako odgajali svoju djecu učeći ih da

popuste u nekim kompliciranim situacijama, a danas kao da je situacija malo drugačija.

Razgovaram nedavno sa majkom četrnaestogodišnjeg dječaka koja me savjetuje u

odgajanju djece i veli mi: „Djecu treba od malih nogu odgajati da kada su napadnuti

odmah vrate. Ja mome kažem: 'Ne daj na sebe, ma tko da je ispred tebe.'.“ Gledam je

pomalo zbunjeno jer je to u suprotnosti sa mojim načelima odgoja, ali ona

nepokolebljivo argumentira i dalje: „Pa nisi luda da ti dijete strada od tamo nečijeg

sina? Nitko nije vrijedan moga djeteta i to treba da zna svatko tko mu se približi.“

Civilizirane ljude odlikuje mogućnost

postizanja kompromisa. To je jedan od načina

prevazilaženja sukoba i vršnjačkog nasilja.

Znam da ovo nije uvijek jednostavno, ali

počnite sa pretpostavkom, meni odgovara to i

to, njemu to i to. Mora postojati neko mjesto

gdje možemo malo odstupiti od svojih

zahtjeva, a ipak biti zadovoljni. Evo primjera.

Dva brata su u sukobu. Jedan želi da igraju

košarku, dok drugi želi da voze bicikle zajedno. Obojica inzistiraju da baš njihova želja

bude ispunjena. Nisu se mogli dogovoriti čija želja je bolja sve dok nisu napravili

kompromis. Dio slobodnog vremena će skupa igrati košarku, a dio skupa voziti bicikl.

22

Riješiti problem je ključni motiv u debati, a podrazumijeva fokusiranje na napadanje

problema, a ne čovjeka. Često čujemo ovakav razgovor:

A: Ti nisi normalna što radiš od tog mladića. Ponašaš se kao prava glupača koja nema

dostojanstvo i stil. Ljudi kao ti ne zaslužuju da im se pokazuje ljubav, jer je ne

cijene.

N: Ali mislim da ne bismo ovim povodom trebali govoriti o meni kao osobi, već o

problemu koji imam, a koji glasi: On neće više da izlazi sa mnom.

A: O tome i govorim, ti si idiot koji je sebi to dozvolio.

N: Molim te reci mi moguće razloge njegove odluke, nemoj me vrijeđati. Pomozi mi da

riješim problem.

Ovo je tipičan primjer u kojemu vidimo napad na osobu a ne na problem. Pokušajte ovaj

razgovor sasvim preokrenuti tako da dobije ton želje za rješenjem problema.

A

N

A

N

A

N

23

Briga za drugu stranu je također jedan od načina rješenja problema. To su one

situacije u kojima «malo iskoračimo» iz sebe i pokušamo vidjeti koji su razlozi za

insistiranje druge strane na svojim zahtjevima. Nije ovdje posrijedi nikakvo magareće

popuštanje već racionaliziranje problema u kojemu se prisjetimo da je problem samo

jedna prolazna faza u našoj relaciji s nekim s kim smo se znali i prije konflikta.

Nadmetanje među sukobljenim stranama je često, ali ne garantira uspješan ishod.

Ovdje više nije bitno naprosto pobijediti. Ponekada inzistiramo na pobjedi makar iz

vida izgubili cilj zbog kojeg smo se upustili u sukob.

Pokušajte sada zamisliti sljedeću situaciju. Vaš suprug i vi, vaš brat ili sestra i vi, vaš

prijatelj i vi, vaši roditelji i vi, vaša djeca i vi, bilo tko vama bitan i vi ste u sukobu.

Zašto? Vi ste u društvu koje je već jednom kažnjeno zbog nasilničkog ponašanja. Vi

niste bili kažnjeni jer niste bili tu, ali ste kasnije saznali da su vaši prijatelji (sada

okarakterizirani kao nasilnici), samo pokušali da se obrane od pravih nasilnika. Svađate

se sa vama dragom osobom jer vi smatrate da su ti ljudi dobri, a vaš sugovornik da ni

po kojem osnovu ne mogu biti. Postoji mogućnost da sa sugovornikom trajno prekinete

komunikaciju.

A sada pokušajte zaokružiti odgovor koji vam najviše odgovara:

Pitanje Odgovor

Što da mislim o njoj/njemu

kada mi ovako govori?

a. on mi je prijatelj

b. on mi je protivnik

c. ma mi ćemo razriješiti problem

Što je njemu/njoj uopće

cilj?

a. cilj mu je sigurno postići kompromis

b. uvijek mu je cilj da me pobijedi

c. želi kao i uvijek postići razumno rješenje sa najboljim ishodom

Hoće li danas itko u ovom

sukobu popustiti?

a. on će popustiti, uvijek popušta

b. sada ću malo biti krut, tako i drugi rade

c. neću zaoštravati s njim ali neću popuštati prema problemu

Da li u ovom sukobu itko i

kome vjeruje?

a. uvijek sam vjerovao ljudima, što ne bih i sada

b. uvijek mi vjeruju, ali ja njima ne vjerujem

c. postavit ću se neovisno o tome da li im vjerujem , kao da nije o

meni riječ

Odat će me roditeljima da

sam i ja nabavio pištolj!

a. ponudit ću im nešto za šutnju

b. zaprijetit ću im

c. vidjet ću što ja njima mogu zauzvrat učiniti

Želim da dobijem nagradu

za ovako dobro obavljen

a. tražit ću minimalnu nagradu

b. počet ću sa najmanjim zahtjevom

Popuštanje nije znak slabosti, već velikodušnosti.

Probajte jednom popustiti i vidjet ćete kako ćete

se lijepo osjećati. Prepuštanje odluke također je

jedan obrazac rješenja sukoba onih ljudi koji

izrazito vode računa o drugima.

24

Pitanje Odgovor

posao c. ma ne pada mi napamet tražiti minimum za ovaj posao

Ovaj sukob mora biti

riješen!

a. prihvatit ću i mali gubitak samo da se zaustavi sukob

b. tražit ću njegov ustupak u ovom slučaju

c. pronaći ćemo uzajamno korisne opcije

Problem u ovom sukobu je

očigledno veliki!?

a. tragat ću za onim odgovorom koji će drugima biti prihvatljiv

b. tragat ću za onim odgovorom koji će meni biti prihvatljiv

c. razradit ću nekoliko opcija koje će biti za sve prihvatljive

Ovaj sukob će, ako se ne

riješi, eskalirati!

a. Insistirat ću na sporazumu

b. Insistirat ću na svom stavu

c. Insistirat ću na argumentima

Ovdje se ne radi ni o čemu

drugome nego u volji, o

dobroj volji!

a. izbjeći ću ovaj sukob volja

b. pobijedit ću u ovom sukobu volja

c. riješit ćemo ovo neovisno o volji nas obojice

Koji neizdrživ pritisak

a. popustit ću pod ovim pritiskom

b. pritisnut ću ja njega

c. ovdje će jedino rezoniranje i principi pomoći

Ukoliko imate najviše odgovora pod A – vi ste popustljiva osoba; pod B – vi imate krut

stil; i ukoliko imate najviše pod C – vi ste principijelna osoba. Bilo bi dobro ustrajati u

kombinaciji prvog i posljednjeg stila, jer samo tako sukob istinski može biti

prevaziđen.

Okolina i taj neizbježni drugi je svuda oko nas. Od kada se rodimo pa sve dok ne

umremo uvijek smo mi u nekoj relaciji prema drugome. Drugi je ogledalo svih naših

vrijednosti. U odnosu na druge mi smo dobri ili loši,

odvažni ili strašljivi. Još je antički filozof Aristotel

istraživao ove relacije u utvrdio da jesmo nešto uvijek

u odnosu na nešto drugo. Drugoga čovjeka! On je

rekao da tko ne može živjeti u zajednici, dakle sa

drugim ljudima ili je bog ili životinja. Zaista gdje god

da krenemo tu su drugi ljudi. Stoga je veoma važno

kakav ćemo odnos graditi sa i prema svim tim ljudima.

Činjenica je da roditelji često griješe odgajajući

djecu dok su još sasvim mali i stalno ih upoređuju sa

starijim/pametnijim/“boljim“ i to na način kojim ih

vrijeđaju. „Ismar je u tvojim godinama već uveliko osvajao nagrade na natjecanjima iz

OKOLINA I JA

„Meni nije potreban prijatelj koji se u svemu slaže i na sve klima glavom, jer to isto moja sjenka može da uradi još mnogo bolje.“

Plutarh

25

matematike. Zašto se i ti ne potrudiš kao Ismar?“ Ovo nije strano ni nastavnicima koji

vrlo često jednog učenika prikazuju kao iznimno dobrog ili iznimno lošeg. Ovo se čak

dešava i u svijetu odraslih. Ako je npr. jedna sestra poznata glumica, javnost analizira

i sestru koja nije glumica i nema interesa za tim. Ili, ukoliko je otac poznati uspješni

režiser, javnost od njegove djece očekuje da budu isto tako uspješna u režiji.

Sjećam se jednog učenika koji je bio dijete tada uvaženog političara. Bio je sklon

nestašlucima, nestašluci su kasnije prerasli u sve češće sukobe sa okolinom, nasilje,

tuče i konačno upotrebu hladnog oružja – drugim riječima nestašluci su prerasli u

vršnjačko nasilje. U suštini bio je to sjajan mladić koji je svaki put kada bih ga

ljubazno zamolila da mi nešto pomogne, svoju pomoć nesebično davao i trudio se da

zahtjev ispuni na najbolji mogući način. To se nikako nije uklapalo u sliku jednog

mladog nasilnika, počinitelja vršnjačkog nasilja. I stoga sam ga jednom pozvala na

razgovor jer mi ga je bilo žao zbog svega što mu se

dešava. Odmah sam mu rekla da ne želim razgovarati s

njim niti kao pedagoginja ili neka nastavnica tonom koji bi

trebao da kod njega izazove još više revolta, već da

jednostavno želim otkriti koja su to dva čovjeka u njemu:

jedan koji je spreman uvijek pomoći u svemu i drugi koji

je nebrojeno puta kažnjen zbog nasilničkog ponašanja.

Poslije višesatnog razgovora shvatila sam da on uopće nije

kriv za svoje ponašanje. Jednostavno htio je da ga okolina

zapazi, ali ne kao sina uvaženoga oca, već kao njega takvog

kakav jeste. Rekao je i da je znao da će biti kažnjavan za

sve što je radio, da je grozno što je drugima bol nanosio,

ali da je jednostavno sve to bilo jače od njega. Pokušala

sam to objasniti i njegovoj razrednici. Nažalost nisam kod

nje izazvala nikakvo suosjećanje za tog mladića. Odlučila sam ga onda angažirati u

sekciji koju sam tada vodila. O, koji je to otpor sredine izazvalo, ali odlučila sam biti

istrajna. I uspjelo je! Zajedno smo pobijedili njegovo nasilničko ponašanje, on se

trudio postići najviše u vještinama koje je nudila ta slobodna aktivnost. Počeo je

postizati prve rezultate i konačno postao je prepoznatljiv po tome. Nekoliko godina

kasnije diplomirao je u Americi, a danas radi na jednom fakultetu. Kad god se

sretnemo kaže da svojim studentima uvijek ispriča svoju životnu priču i spomene

tanku nit koja ga je dijelila od sasvim drugog životnog puta. Težak je teret u našim

životima ovaj odnos «okoline i nas». On nam je veliki pokretač, ali i kočnica za naše

uspjehe. No ne treba zaboraviti da uvijek, bilo da smo dijete, tinejdžer ili već sasvim

formirana osoba jesmo pred brojnim izazovima i da je uvijek pored nas, tu negdje,

neka osoba čiji nam razgovor može upaliti svjetlo u glavi i pomoći nam da progledamo.

Znam, znam, već čujem vaše prigovore, da ima onih koji nam razgovorom ugase i ono

malo svjetla što imamo. Tako je, u pravu ste. Ali tu su i ovi drugi i pogledajmo u njih.

Ali ne smijemo niti jednog trenutka zaboraviti da smo i mi tu da pomognemo onome

drugom. Drugi je uvijek u nama podjednako koliko smo i mi u drugome.

26

Mateo je bio uzorno dijete. Odgojen. Neki su tvrdili da je

čak i više odgoje nego njegovi vršnjaci. Znao je čitati i pisati

prije nego je krenuo u školu. Bio je maštovit. Volio je družiti

se sa drugarima iz vrtića. Volio je razgovarati sa starijima,

uvijek postavljajući bezbroj najmaštovitijih pitanja. Tako je

bilo sve dok jednog dana nije krenuo je u prvi razred osnovne

škole. Postao je povučen i šutljiv. O školi je neado govorio.

Vrijedno je ispunjavao sve svoje školske obaveze ali o njima

nije želi pričati. Nikome. Jednoga dana kada je majka došla po njega u produženi

boravak imala je što vidjeti. Zbog njenog sina je bio pozvan direktor u produženi

boravak. Zašto? Dječak je sa još nekolicinom vršnjaka govorio i pisao ružne riječi o

učiteljici koja je skrbila o njima nakon nastave. Majka je saznala, po prvi put da njen

sin nije sposoban da se igra i da podnese poraz u igri. Rečeno joj je da nije spreman za

tim i timsku igru. Ali timski „je pisao psovke“, inzistirala je majka. No to nije bio

nikakav timski rad za učiteljicu već uzor neodgoja zbog čega je i zvala direktora da

reagira. Djeca su čula kada su se dvije učiteljice dogovarale da pozovu direktora.

Jedna od njih je i Mateova učiteljica koja je uvijek poslije nastave nekih sat dva

boravila sa djecom u produženom boravku da im olakša pisanje zadaće. A direktor?

Direktor je upravo onakav kakvim se može zamisliti: sa strašnim sijedim obrvama i

sijedom kosom, dubokoga glasa, autoritativan i nije poštedio šestogodišnjake. Što se

desilo konačno? Djeca i roditelji su na najstroži način opomenuti zbog nedoličnog

ponašanja djece. Zašto je ova priča zanimljiva? Zbog Nikole i njegovog nesnalaženja u

timskom radu. Naime izgleda da je jedino događaj zbog kojega je bio direktor pozvan

išao u prilog Nikolinim „sposobnostima timskog rada“. Dječak se nije snašao u većoj

grupi u učionici, učiteljica to nije prepoznala i prepuštala ga je samome sebi, a Mateo

se sve više povlačio u sebe, nije želio da se sjeća sadržaja iz škole i konačno odlučio je

da skrene pažnju na sebe tako što će biti barem zločest. Majka je, mada uz brojne

poteškoće, pokušavala objasniti učiteljici da dio odgovornosti zbog Nikolinog

nesnalaženja u „timskom radu“ snosi i sama kao pedagog, jer nije prepoznala dječju

potrebu za uvažavanjem. Uvažavanje je ključna riječ za tim, timski rad i sve nas

pojedinačno. Mateo je nažalost dijete koje je u ovom primjeru naučilo da timski rad i

„solidarnost u timskom radu“ nisu „baš sasvim pohvalni“. Stoga od prvih dana

socijaliziranja, od vrtića, prvih razreda osnovne škole te čarobne, za malu djecu

svemoćne osobe, učiteljice trebaju itekako voditi računa kako djecu učiti biti

sposobnim i spremnim za timski rad.

TIMSKO NASILJE

„Napustite s vremena na vrijeme utabane staze i uronite u šumu. Zasigurno ćete

naći nešto što prije niste vidjeli.“

Aleksandar Graham Bel

27

Mislim da bi svaka osoba koja i pomisli biti profesor u školi, pedagog ili na bilo koji

drugi način raditi sa djecom, prije bilo čega treba pročitati knjigu „Slobodna djeca

Samerhila“ i posebno poglavlje „Samouprava“. To je sjajan primjer timskoga rada.

Dakle to je škola u kojoj svi vrijedno i jednako rade i bivaju jednako vrednovani.

„Samerhil je samoupravna škola demokratskog tipa. O svemu što se tiče socijalnog ili grupnog života, uključujući i kažnjavanje socijalnih prekršaja, odlučuje se glasanjem na općem školskom sastanku subotom uvečer. Svaki član nastavnog osoblja i svako dijete, bez obzira na uzrast, ima pravo na jedan glas. Moj glas (profesorov, op.aut.) ima istu težinu kao glas sedmogodišnjeg djeteta. Neko će se možda na ovo nasmijati i reći: 'Da, ali tvoj glas ustvari vrijedi više, zar ne?' Pa, da vidimo… Jednom sam govorio o kršenju pravila o noćnom redu. Posljedica tog kršenja bijahu buka i pospane glave što se čitavog jutra teturaju unaokolo. Predložio sam da se krivcima za svaki prekršaj oduzme cijeli džeparac. Jedan četrnaestogodišnjak je, pak predložio da se svakome ko se zatekne izvan postelje u vrijeme spavanja naplati po jedan peni. Ja sam dobio nekoliko glasova, on veliku većinu. U samoupravi Samerhila nema birokratskog aparata. Svaki sastanak vodi drugi predsjedavajući kojega imenuje prethodni, a sekretarski posao obavlja se na dobrovoljnoj osnovi…Naša demokracija rađa zakone – i to dobre zakone…“

Dok sam radila u školi uvijek sam dobivala odjeljenja u starješinstvo koja su po svojoj

naravi bila najteža. To je ona vrsta odjeljenja u koja profesori ne vole ulaziti jer u

njima ima puno jakih individuuma i ne mogu se tek tako uvjeriti u valjanost nekoga

stava. Tako je bilo i jedne godine kada sam dobila maturante koji su trebali ići na

ekskurziju. Bio je to sasvim izdijeljen razred u nekakve tinejdžerske grupice, u

kojemu nitko ni sa kim nije pričao. Bilo je vrijeme prikupljanja novca za ekskurziju i

više od pola razreda nije moglo ići jer roditelji nisu imali novac da im plate put. To mi

je bilo veoma bolno saznanje, posebice imajući u vidu da je riječ o djeci koja su dane

svog ranog djetinjstva proveli u ratu bez igdje ičega. Obećala sam sebi da će ta

mladost ići na maturalni put. Razmišljala sam kako i sjetila se. Napravit ćemo bazar,

cijeli dan prodavati ono što napravimo, zaraditi novac, podijeliti ga i svi zajedno

otputovati. Predložila sam to direktorici, odobrila je, ali ukoliko ću ja biti cijeli dan sa

odjeljenjem. Na satu odjeljenske zajednice rekla sam učenicima ideju. Prvo su me

pogledali sa užasom, zatim nevjericom, a onda me pitali: „Kako ćete vi to realizirati?“

Rekla sam im da uopće neću ja sama realizirati, nego da ćemo to zajedno uraditi.

Svatko će dobiti zaduženja: od kupovine sirovina za sendviče, snimanja muzičkih CD-

PREVENIRANJE NASILJA KROZ TIMSKI RAD

„Ne stječemo prijatelje time što primamo dobročinstva, nego zato što ih činimo.“

Tukidid

28

ova, pravljenja nakita… Dogovor je da sutra u sedam navečer donesu sve što su

zadužili. Iskreno, imala sam užasnu tremu od sutrašnjeg dana. Razmišljala sam, što ako

nitko ne ispuni svoju obvezu?! I konačno došlo je vrijeme da se okupimo i…svi ali baš

svi učenici su bili u holu škole. Svi su donijeli sve što je dogovoreno, a zatim smo

dogovorili kako ćemo da ukrasimo naše male tezge i konačno napravili smo raspored

prodaje za sutradan. Sutra je sve teklo besprijekorno. Sve što je bilo izloženo, bilo je

prodano. Kada smo nakon cijeloga dana rada sve raspremili i otišli u našu učionicu

prebrojali smo novac i nismo mogli vjerovati. Skupili smo sav novac koji nam je

nedostajao, čak nam je ostalo novca da platimo disko večer zacijeli razred. Bio je to

jedan od mojih sretnijih dana, gledala sam mladost koja skandira, aplaudira i čestita

sebi što su napravili pothvat. Učinili su nešto korisno, bili su jedinstveni, radili su kao

tim po prvi put od kada su bili formirani kao odjeljenje i pobijedili su. To je bio

prijelomni trenutak za njih. Malo povjerenja u te mlade ljude pretvorilo ih je u

najsložnije odjeljenje u školi. Otišli smo svi na ekskurziju, a oni su opravdali moje

povjerenje prema njima svojim ponašanjem koje je moglo i može biti uzorom

besprijekornog timskog i skladnog druženja i odgovornosti. Povjerenje i odgovornost

su ključne riječi za timski rad. Čini se da je najlakše tek tako dići ruke od nekoga,

mnogo teže, ali i vrednije jeste ulagati povjerenje u nekoga i rezultat zasigurno neće

izostati.

Nažalost ne shvaćaju svi važnost timskog rada iako je dokazano da u razredima u

kojima postoji timski rad skoro da ne postoji vršnjačko nasilje. Takvi razredi su složni

i stalo im je do svakog pojedinca koji čini razred. Spremi su da se obrane od bilo koga

tko pokuša narušiti njihovo jedinstvo.

Danas je postalo gotovo sasvim uobičajeno dizati ruke od mladih, a posljedica toga

jeste sve veći broj mladih nezadovoljnih ljudi koji svoju satisfakciju traže na ulici

ubijajući jedni druge. Oni, usprkos tome što rade nisu sretni zbog toga, nisu sretni ni

njihovi roditelji, a vjerujem niti nastavnici i odgajatelji, koji ponekad mogu učiniti više

nego i roditelji, jer mladi puno, puno vremena treba da provode u školi. 6-7 školskih

sati dnevno je sasvim dovoljno vremena da formirate jednu ličnost u dobru, onu koja

drži do normi ili da upravo vi formirate nekoga tko prezire red i pravila. Škola uči ili

ne uči timskom radu. Timski rad uči povjerenju i uvažavanju drugih, uvažavanje drugih

smanjuje agresivnost i nasilje te stoga podržimo timski rad bilo da smo učenici,

roditelji ili nastavnici.

Razmislite kako biste riješili slijedeću situaciju da ste učenik, nastavnik, roditelj!

Učenici su kolektivno pobjegli sa časa na kojem je planiran

test. Nitko nije ostao u školi.

29

„Roditelj uvijek treba da se zapita da li možda nameće djetetu pravila ponašanja zbog sopstvenog nagona za moći i potrebe da taj poriv zadovolji oblikovanje drugih. Svako priželjkuje povoljno mnijenje svojih susjeda. Ukoliko ga druge sile ne nagnaju na asocijalno ponašanje, dijete će prirodno željeti da čini ono što mu obezbjeđuje blagonaklonost ostalih, ali ta želja za dopadanjem javlja se tek u određenom stadijumu njegovog razvoja. Pokušaj roditelja da ga vještački ubrzaju nepovratno će deformirati dijete.“ Možda se iznesene tvrdnje čine pregrubima. Netko će reći da većina roditelja

voli svoju djecu najviše na svijetu. I to je istina, ali Se čini da ponekad roditelji

deformiraju dijete čak i nesvjesno. A kako kao roditelj možemo deformirati dijete?

Ponajprije ukoliko s njim ne razgovaramo. Često mislimo da djeca ne razumiju ono što

im govorimo, ali griješimo. Oni samo nemaju dovoljno bogat rječnik da nam objasne što

žele, a mi nemamo dovoljno strpljenja da ih saslušamo. A djeca uvijek, ali baš uvijek

žele da ih čujemo, jer slušaju i oni nas. Slušaju mnogo više nego što mislimo. Pogledajte

samo malu djecu dok se igraju i slušajte njihove dijaloge. Pa to su prave kopije

razgovora odraslih ljudi, roditelja uglavnom. Nažalost vrlo se često dešava da dijete

ne dobije odgovor na pitanje osim: „Ne razumiješ ti to, ne smetaj mi sada, ne gnjavi,

ne možeš to sada…“. Kada poraste dijete izgubi interes da pita jer je naviknuto da ne

dobiva odgovore. Prestaje pitati, ali i razgovarati i male su šanse da ga ikada više

dobijemo natrag.

Imala sam učenika koji nije uopće htio da razgovara ni s kim. Dolazio bi u školu sa

slušalicama u ušima. Sjedio sam u klupi i nikada nije htio da odgovara lekcije sve do

kraja godine. Tako je bilo tri školske godine zaredom. Upisan je u gimnaziju kao učenik

generacije. Znao je fiziku ponajbolje od svih predmeta, ali odjednom je počeo kružiti

glas da nosi nož u ruksaku i nekakav bokser. Svi u školi su očekivali da se dogodi neki

incident ali nitko nije reagirao. U školi nije mijenjao ponašanje. Počele su kružiti priče

i da se drogira. Jedan sedamnaestogodišnjak bio je na putu propasti. Nitko nije ništa

učinio. Jednoga dana nije došao na nastavu, nije ni sutra, prekosutra…

Saznali smo konačno da je u bolnici, jer se

potukao negdje u gradu i neki mladići su ga uboli

nožem. Stravično! Ono što je bilo barem malo

utješno jeste da nije bio teško ranjen, ali

činjenica da je upotrebljavao nož kao i da je od

noža stradao je porazna. Njegova majka je bila

nemoćna da učini bilo što, otac nije ni mogao sve

da je htio, jer je bio nepokretan, a stariji brat o

RAZGOVOROM PROTIV VRŠNJAČKOG NASILJA

„Nemoj dozvoliti jeziku da grmi ako ti snaga šapuće.“ Seneka

30

kojemu su generacije pričale kao uzornom mladiću je već nekoliko godina živio u

Londonu. Po povratku u školu, već je na izvjestan način bio obilježen. Znala sam da se

nitko neće htjeti družiti sa njim pa sam razgovarala sam sa njegovim razredom i

zamolila ih da učine sve što mogu da ga uključe u svoju komunikativnu zajednicu.

Trudili su se, pozivali ga da izađe s njima, ali bez uspjeha. Odlučila sam razgovarati i s

njim. Na sva pitanja je odgovarao jedva sa: da ili ne.

Naposljetku sam mu rekla da ne mora sa mnom razgovarati

ako ne želi, na što mi je odgovorio da ja ne mogu shvatiti

ono što se njemu dešava.

Odgovorila sam mu: „Svakako da ne mogu, jer mi ništa nisi

rekao.“

„Pa i da sam rekao, vi ne biste htjeli da me shvatite, vi ste

obična profesorica, koja je tu da nas ocjenjuje i da se ne

petlja u naša živote.“ - rekao mi je

Odgovorila sam: „Jesam, ali osim toga, čini mi se i da sam

čovjek.“

Upitao me: „Jeste li vi ikada bili drugačiji?“

„Ja sam uvijek drugačija, pa to je valjda sasvim prirodno.“

„Ne mislim ništa filozofski. Nego po vjeri, naciji?“

Rekla sam mu da i na to pitanje moram odgovoriti potvrdno, ali da ne vidim u čemu je

problem.

Pogledao me i rekao: „E, pa vidite ja vidim tu veliki problem. Kada vas jednom netko

izudara zato što jeste drugačiji, onda i vi gledate na sve oko sebe drugačije. Moram

pokazati da ih se ne bojim da bih opstao. Da vi hodate navečer po gradu znali biste da

je tako.“

„Eto, pokazao si nedavno da si hrabar, pa si bio u bolnici i šta si riješio?“

„Ništa, ali mi je bilo lakše.“

„A sada hoćeš li opet sa svojim nožem šetati tako hrabro gradom, pa u nekoj narednoj

prilici ti nekoga ubosti nožem? Je li to način da dokažeš kako si jak, moćan, hrabar,

što li već?“

„Nije i zato sam sada loše. Ne mogu niti naprijed niti nazad. Već sam obilježen zato

što se zovem drugačije. Obilježen sam zato što svi u meni gledaju ubojicu sa nožem.

Ja samo hoću normalno da živim i da se bavim muzikom.“

„Pa što te sprječava u tome? Ništa, evo ću ti ja odmah dati i odgovor. Ništa osim dobra

volja.“

„Recite mi zašto ste vi htjeli sa mnom da pričate kada ja to ne zaslužujem?“

„O joj nemoj se sada samo samosažaljevati. Ja tako malo slobodnog vremena imam, da

zasigurno ne bih bacala svoje vrijeme da je to besmisleno. Želim samo da vidim uistinu

jakoga. Budi jak, jer to možeš. Ako ne vjeruješ sebi vjeruj meni. Nego, nemoj večeras

propustiti dernek koji Maja organizira povodom svog rođendana i puštaj muziku.“

„Mislite?“

31

„Ne mislim, nego bi ju uvrijedio da to ne uradiš s obzirom da te već

molila, zar ne?“

„Jeste, ali…“

„Nema ali, dami se ne smije reći ne. A sada bježi kući, smisli neki

poklon i večeras osvjetlaj obraz.“

Poslušao me. Otišao je na rođendan. Tamo je bio zvijezda večeri. Poslije je snimao CD-

ove za raju iz razreda. Postao je poznat po tome. Nakon par mjeseci od našeg

razgovora, meni je umrla majka. Toga dana navečer oni su imali matursku večer. Prva

SMS poruka koju sam dobila kojom mi je izražena sućut bila je njegova. I danas je

čuvam. Napisao mi je: „Veoma mi je žao zbog smrti vaše majke. Tu sam ako vam bilo

šta treba. Nikada neću zaboraviti naš razgovor i želim da znate da ćete u meni uvijek

imati prijatelja. Budite jaki.“ Ponovio je moje riječi upućene njemu. On je zaista

pokazao jačinu. Pobijedio je sebe i svu svoju nemoć da se vrati starom sebi.

Eto jedan razgovor, ili bolje reći nedostatak razgovora prije toga, zamalo pa je jednog

mladića odveo u propast. Uvijek može i mora biti vremena za razgovor. Ljudi su

obdareni govorničkim sposobnostima. Zašto je onda problem bilo kada, bilo s kim,

porazgovarati? Život je suviše kratak da bi se prešućivale riječi i misli. Razgovori su

jedini pravi način da problemi budu prevaziđeni. Razgovarati znači slušati i čuti što

nam drugi govore.

Na početku ovog poglavlja evo jedne veoma poučne pjesme koju treba čitamo, nema

veze jesmo ili djeca, roditelji, nastavnici, braća, sestre…

AKTIVNO SLUŠANJE KAO KORAK KA RJEŠAVANJU PROBLEMA

VRŠNJAČKOG NASILJA

„Ako si se uputio prema cilju i putem počeo zastajkivati da kamenjem gađaš

svakog psa koji laje na tebe, nikada nećeš stići na cilj.“

Fjodor Dostojevski

MOLIM SLUŠAJ

Kada te zamolim da me slušaš

A ti mi počneš dijeliti savjete

Nisi učinio što sam te molila.

Kada te zamolim da me poslušaš

A ti mi počneš govoriti

Zašto ne bih trebala tako razmišljati,

Gaziš po mojim osjećajima.

Kada te zamolim da me poslušaš

A ti stekneš dojam da

Nekako moraš riješiti moj problem,

Iznevjerio si me,

Koliko god to izgledalo neobično.

Poslušaj me! Od tebe tražim samo da

slušaš.

Nemoj govoriti, nemoj ništa

poduzimati-samo me slušaj.

32

Veoma teško je prihvatiti sugestiju o aktivnom slušanju jer uvijek na mjestima gdje bi

trebali čuti i gdje se očekuju promjene mi sugeriramo, ružimo, kritiziramo, osuđujemo

i izazivamo krivicu kod onoga s kim razgovaramo. Nikako ne rješavamo problem. To je

takozvani govor neprihvaćanja. Njega odmah treba zamijeniti govorom prihvaćanja i

uvažavanja, a to postižemo aktivnim slušanjem.

Na primjer:

Dvije osobe su u prostoriji. Jedna počinje dijalog. Druga treba da ponovi što je prva

rekla, ne dodajući nikakvu svoju interpretaciju.

Osoba A: Kada dođem kući iz škole, želim izaći iz kuće

i igrati odbojku sa prijateljima.

Osoba B: Osoba A je rekla „Kada dođem kući iz škole,

želim izaći iz kuće i igrati odbojku sa prijateljima.“

Aktivno slušati, dakle znači čuti u cijelosti što nam je

neko rekao primajući to kao JA poruke.

Često se dogodi da kod prijenosa poruke dodamo nešto

naše, ono što mislimo da treba dodati. Tako na primjer

možda ćemo reći da je osoba A rekla: „Kada dođem kući

iz škole, ako ne budem umorna, izaći ću iz kuće i igrati

odbojku sa prijateljima.“ Nama se možda može učiniti logičnim dodati „ako ne budem

umorna“ ali to nije ono što je osoba rekla. Mi smo možda i nesvjesno dodali nešto što

bismo mi rekli.

Aktivno slušanje treba vježbati, zato pogledajmo zajedno neke rečenice koje trebate

prebaciti u JA formu. Nakon toga prokomentirajte svaku ponuđenu rečenici i napišite

šta biste vi možda dodali da ste ju vi trebali izgovoriti.

1. Danas ne mogu ići u školu jer sam bolesna.

Aktivno slušanje:

Komentar:

2. Jasna je moja najbolja prijateljica i neću prekinuti prijateljstvo sa

njom samo zato što je njena obitelj siromašna, a drugi misle da su

bolji od nje jer imaju više novaca.

Što znači aktivno slušati? «Prihvaćanje drugih važan je čimbenik za poticanje

odnosa u kojemu druga osoba može rasti, razvijati se, vršiti konstruktivne

promjene, naučiti rješavati probleme, kretati se u pravcu psihičkog zdravlja i

najpotpunije ostvariti svoje sposobnosti… Kada jedna osoba osjeća kako je

druga iskreno prihvaća takvu kakva jeste, ona se oslobađa, može se pokrenuti i

početi razmišljati o tome kako bi se promijenila…»

(Tomas Gordon)

33

Aktivno slušanje:

Komentar:

3. Ako me još jednom nazoveš pogrdnim imenom prijavit ću te

razrednom starješini!

Aktivno slušanje:

Komentar:

4. Možda imam, a možda i nemam „bokser“ u džepu.

Aktivno slušanje:

Komentar:

Ne zaboravimo:

Za dobru komunikaciju sa drugima, veoma je važno dobro razumijevanje tj. način na

koji slušamo druge.

Debata je vrsta dijaloga koja počiva na upotrebi

argumentacije. U razvijenim demokratskim zemljama

debata je princip odlučivanja. Ovo odlučivanje počiva na

konsenzusu suprotstavljenih strana. Debata uči da uvijek

o svakoj stvari postoje dvije strane i da ne postoji

monopol na istinu. Ljudi mogu voditi ratove, sukobljavati

se, ali ipak sve sukobljene strane sjednu za stol i

razgovaraju. Sve razvijene demokracije počivaju na

debati kao modelu komuniciranja njegujući na taj način

vrijednost argumenata. Istina, debata nije baš sasvim

prihvaćena u našoj zemlji, ali malim koracima ona zauzima svoje mjesto. Ono što je

najvažnije, debata svoje mjesto nalazi u i bh. školama. Mladi ljudi žele razgovarati. Oni

žele da se čuju njihovi argumenti i stoga svi mi koji odlučujemo u ime mladih da li da

im pružimo šansu da debatiraju odlučimo odmah!

Uvedimo debatu u naš svakodnevni odnos sa djecom, mladima, kolegama na poslu.

Debata nije svađa, debata nije sve što nam padne napamet, ali tema debate jeste i

mora biti sve o čemu se mogu suprotstavljati mišljenja. A o čemu se mogu

suprotstavljati mišljenja? O svemu što ima neku vrijednost u sebi. O svakoj tvrdnji

koja se može obrazložiti ili justificirati se može i treba debatirati. Debatirati znači

iznositi argumente u korist ili protiv neke tvrdnje. Argument se sastoji iz tri vidljiva

dijela i jednoga koji se u usmenoj formu uglavnom prešuti, ali se podrazumijeva.

DEBATA KAO ALATKA ZA RJEŠAVANJE PROBLEMA MALOLJETNIČKOG

PRIJESTUPNIŠTVA

„Poštovanje se uvijek odnosi na ličnost, a ne na stvari.“

Imanuel Kant

34

STRUKTURA ARGUMENTA

Svi dijelovi argumenta moraju biti logički povezani i u bliskoj vezi sa tezom o kojoj se

debatira. Važno je napomenuti da svaki razgovor ili rasprava u formalnom smisli nisu

debata. Debate dolaze u različitim formatima koji se razlikuju u broju učesnika,

načinu i vrsti argumenata koji se prezentiraju, vremenu za pripremu debate… Neki od

najpoznatijih debatnih formata su: Karl Poper, Karl Poper vrijednosna debata,

Linkoln-Daglas debata, Svjetska debatna forma, parlamentarna debata… O bilo kojem

formatu da se radi, argumenti su najvažniji dio svake debate.

Sada pokušajte samostalno popuniti tabelu u vezi sa zadatim tezama:

Teza: Aplikacije namijenjene borbi protiv vršnjačkog nasilja su

djelotvornije od vladinih planova

Obrazloženje:

Potkrepa:

Teza: Povećanje broja fizičkih i sportskih aktivnosti u školama može

dovesti do smanjenja stope vršnjačkog nasilja

Obrazloženje:

Potkrepa:

PRETPOSTAVKA

TEZA

OBRAZLOŽENJE

POTKREPA

Sve što može ugroziti drugu osobu treba

zabraniti

Škole su najodgovornije za vršnjačko nasilje

Prema evidenciji MUP-a Kantona Sarajevo

povećan je broj maloljetnih prijestupnika

u posljednje dvije godine (obavezno

navesti godine) zbog mogućnosti

nekontroliranog nošenja ove vrste

naoružanja. (potkrepa može biti primjer,

statistika, dokaz, citat, analogija...)

Zato što je škola odgojno – obrazovna

ustanova, te djeca u dobi od 6 do 18 godina

veći dio dana provode u školama

35

Teza: Nepostojanje ozbiljnih sankcija za maloljetnike koji čine

krivična djela potiče maloljetnike na činjenje krivičnih djela

Obrazloženje:

Potkrepa:

Teza: Djeca koja su bolesna su češće žrtve vršnjačkog nasilja

Obrazloženje:

Potkrepa:

Teza: BiH se može efikasno boriti protiv vršnjačkog nasilja

Obrazloženje:

Potkrepa:

Teza: Da li želja za dominacijom navodi na vršnjačko nasilje?

Obrazloženje:

Potkrepa:

Teza: Programe o postupanju i prevenciji vršnjačkog nasilja treba

ugraditi u nastavu

Obrazloženje:

Potkrepa:

Teza: Da li je fizičko kažnjavanje počinitelja vršnjačkog nasilja i

onih koji ih štite opravdano?

Obrazloženje:

Potkrepa:

36

STRUKTURA IZLAGANJA U DEBATI

TEZA

DEFINICIJA

KRITERIJ

PROBLEM

ARGUMENT

TEZA ARGUMENTA

OBRAZLOŽENJE

ARGUMENTA

POTKREPA

ZAKLJUČAK

A STRATEGIJA N STRATEGIJA

TEZA

Prihvata ili nudi alternativnu DEFINICIJU (u

slučaju da ponudi alternativnu definiciju tj. ne

prihvati afirmacijsku, dužan je objasniti zašto ne

prihvata i nudi alternativne definicije)

Prihvata ili nudi alternativni KRITERIJ (ako nudi

alternativni kriterij dužan je objasniti zašto je

npr. pravda važnija od jednakosti - kako se onda

dalje vodi debata

Ukoliko su kriteriji

različiti – pobijaju se

argumenti i njihova

važnost se porede

Ukoliko su kriteriji isti

- naglasak je na vezi

argumenata i kriterija

Pobija A ARGUMENTE i uspostavlja N

argumentaciju

POVEZIVANJE ARGUMENTA

SA KRITERIJEM I

ZAKLJUČAK

37

ULOGE GOVORNIKA

A CASE N CASE

A1 N1

Izlaže afirmativni case koji je

unaprijed pripremljeni

šestominutni govor koji se

sastoji od teze, definicije,

kriterija, problema,

argumenata, plana i koristi.

Osnovni zadatak N1 je da pobije

argumente afirmacijskog tima,

redoslijedom kojim su oni izneseni:

Prihvata ili nudi alternativnu

definiciju (u slučaju da ponudi

alternativnu definiciju tj. ne

prihvati afirmacijsku, dužan je

objasniti zašto ne prihvata i nudi

alternativne definicije)

Prihvata ili nudi alternativni kriterij

(ako nudi alternativni kriterij dužan

je objasniti zašto je npr. pravda

važnija od jednakosti - kako se

onda dalje vodi debata:

Ukoliko su kriteriji različiti –

pobijaju se argumenti, a

kriteriji i njihova važnost se

porede

Ukoliko su kriteriji isti -

naglasak je na vezi

argumenata i kriterija

Uspostavlja vlastitu argumentacijsku

liniju u kojoj opovrgava tezu

A2 N2

Pobija argumente N1

Opovrgava (pobija) pobijanje

N1 nudeći dodatnu potkrepu

argumentima afir-macije

Pobija argumente A1

Opovrgava (pobija) pobijanje A1 nudeći

dodatnu potkrepu argumentima negacije

A3 i N3

Sumiraju debatu izdvajajući najvažnije argumente. Ovdje se porede kriteriji, te

se još jednom uspostavlja veza kriterija i argumentacije

U ovom govoru ne treba se baviti primjerima, već izdvojiti najvažnije argumente,

te prepoznati suštinu debate

38

Ključ svakog uspjeha je kreativnost. Ključ dobro spravljenog ručka jeste maštovitost

u spajanju sastojaka. Dobar stil odijevanja jeste rezultat naše kreativnosti. Dobar

govor jeste kreativan govor. Dobar uspjeh u školi jeste kreativnost. Važno je biti

kreativan i znati pravilno iskoristiti svoje vrijeme za učenje, ali i za zabavu.

Kreativnost nije samo lijepo slikanje, pjevanje ili ples. Kreativnost je i korištenje

svakog trenutka u životu da bismo se kao ličnosti razvijali. Onog trenutka kada

osjetimo da smo ostali bez ove, možda i najbitnije čovjekove sposobnosti, nalazimo se

u opasnosti. Zašto? Pa zato što dosada proizvodi potrebu za dokoličarenjem i lutanjem

po ulicama. Često čujemo da je neko zapalio kontejner jer mu je bilo dosadno. Izbušio

je komšiji gume na automobilu jer nije znao „šta će od dosade“. Dosada je opasna.

Dosada nas uvlači u jedan opasni svijet u kojem tražimo zabavu na nedopušten način.

Zato je važno izbjeći dosadu i na taj način se može izbjeći i mnogo konfliktnih

situacija i sukoba. Opasnost je dosada, dosada proizvodi nerad, nerad proizvodi

potrebu za nekim dokoličarenjem, dokoličarenje lutanje po ulicama, lutanje po

ulicama...Svi mi jesmo i možemo biti kreativni, stoga ne dajmo našoj kreativnosti da

nestane i ustupi mjesto dosadi, jer...mi želimo biti uspješni.

KREATIVNOŠĆU PROTIV MALOLJETNIČKOG PRIJESTUPNIŠTVA

„Želite li razviti kreativnost, uvedite redovne radne navike. Ostavite vremena

za inkubaciju ideja i pridržavajte se svog ritma. Svako narušavanje tog ritma

može samo usporiti kreativnu učinkovitost .“

Eugen Raudsep

„Roditelji bi trebali shvatiti da je bolje dogajati djecu kao uzbuđene inovatore i

mislioce, umjesto nesretnih i poslušnih sljedbenika.“

Čong Šau Čing

„Da bi bili kretaivniji, djelomično ostanite dijete, s kreativnošću i inventivnošću koje

obilježavaju djecu prije nego što ih pokvari odrasli svijet.“

Žan Pijaže

„Što je sa današnjom djecom? Život im je toliko užurban, pun obaveza i nabijen

digitalnom tehnologijom, da nemaju vremena za zabavu. Jedna od posljedica tog

razvoja jeste da im je mašta počela atrofirati“

Ted Klauber

„Stvaralačka mašta pomogla je čovjeku da protegne palac izumom škripca, da osnaži

šaku i ruku izumom čekića. Malo po malo, mašta je čovjeka mamila, vodila ga i često

gurala do začudnih visina moći koju sada domišljato posjeduje.“

Viktor Vagner

39

Provjerimo zajedno vašu/našu kreativnost:

Kada ste vi imali posljednji put neku kreativnu ideju?

Jutros, jučer, prošlog tjedna, prošlog mjeseca, prošle godine, ne sjećate se?

Kako je glasila vaša kreativna ideja?

Što vas je motiviralo da budete kreativni?

Zašto biti kreativan?

Možda se pitate zašto postajemo kreativni.

Kreativni postajemo zbog promjena koje nam se

dešavaju. Nove probleme je rijetko moguće

rješavati starim rješenjima. Ako imate problem sa

svojim „pametnim“ telefonom, ne možete ga

riješiti na način koji na koji biste riješili problem

koji ste imali sa telefonom Nokia 3310.

Naša kreativnost često dolazi do izražaja u

opasnim situacijama. Dovoljno je malo zaviriti na

Internet i pročitati priče u kojima su ljudi

preživjeli opasne situacije zahvaljujući svojoj

kreativnošću. Dječak iz Norveške je spasio sestru i sebe od napada soba tako što je

preko svog mobilnog telefona pustio glasno muziku. Žena iz SAD-a je preživjela

prijetnju ubojstvom od svog bivšeg muža tako što je rekla da će naručiti picu da bi

mogli razgovarati ali je nazvala policiju kojoj je zatražila da donesu picu i bez da njen

bivši muž sazna objasnila policiji da je u smrtnoj opasnosti.

Svi ljudi jesu kreativni samo ima treba poticaj da bi svoju kreativnost i probudili. Zato

nikada nemojte odustati od vaše kreativnosti i svaki dan pokušajte uraditi nešto čime

se možete ponositi. Ne treba to biti neka velika stvar, ali ako vidite drugara da je sam

na ulici, izađite i vi i zajedno se igrajte. Ako ne želite biti vani igrajte zajedno igricu

na računaru. Ili još bolje, smislite vi scenarij za novu igricu.

Kreativnost nas čini veselim i sretnim. Što smo kreativniji to smo samosvjesniji.

Znamo nešto što prije nismo znali, a znamo i bolje nego drugi. Evo primjera. Kada sam

išla u srednju školu, naučila sam lijepo da pletem. To me naučila jedna profesorica

francuskog i talijanskog jezika koja je radila u biblioteci u neposrednoj blizini moje

kuće. Znala sam plesti kape za djecu i ukrašavati sasvim drugačije nego što su bile

kape za djecu u dućanima dječje robe. Ona mi je pomogla da distribuiram svoje uratke

u dućane za djecu i malo po malo one su postale sve traženije zbog ukrasa koji su

uvijek bili drugačiji i maštoviti. Meni nije bilo teško da svakodnevno nakon školskih

obveza smišljam što bih novo napravila zato što sam znala da će to što napravim biti

sasvim drugačije od onoga prethodnoga. I ne samo da sam gledala uvijek nove

produkte svoga rada i bila sretna zbog toga, nego sam uspijevala zaraditi za džeparac.

Zamislite te radosti: napraviti nešto kreativno i osigurati sebi novac za neke

40

potrepštine i to isključivo zahvaljujući svojem kreativnome radu. Zašto ovo ne bi bio

primjer za sve nas. Svatko od nas ima neku svoju kreativnu sposobnost i treba je

usmjeriti u nekome pozitivnom smjeru.

Možda se pitate kako vaša kreativnost

može doprinijeti smanjenju stope

maloljetničkog prijestupništva. Vi na

brojne načine možete pomoći vašim

drugarima da ostanu na pravoj strani

zakona i da nikada ne postanu ni

počinitelj, ali ni žrtva vršnjačkog nasilja:

Napravite informativni pano u školi

o vršnjačkom nasilju

Zamolite profesora tjelesnog

odgoja da vam pokaže kako se obraniti od

fizičkog napada

Na satu odjeljenske zajednice

napravite debatu o maloljetničkom

prijestupništvu

Ili još bolje, napravite debatu za cijelu školu i pozovite predstavnike općinske

vlasti i medija

Napravite afiše koje ćete podijeliti vašim kolegama iz škole, a u kojima ćete

navesti najvažnije informacije o prepoznavanju i borbi protiv vršnjačkog nasilja

Napravite anketu među učenicima o tome kako bi oni riješili problem nasilja

među mladima pa rezultate dostavite upravi škole

Zajedno sa drugarima iz ulice napišite poruke protiv nasilja i ubacite komšijama

u poštanske sandučiće da mogu pročitati.

Važne telefone, posebno policije postavite na oglasnoj ploči u haustoru da bi ih

svi mogli zapamtiti

Naučite malu djecu iz ulice kako mogu nazvati policiju za slučaj opasnosti

Predložite drugarima da zajedno očistite školsko dvorište. Neće vam biti

dosadno, bit ćete kreativni i osjećat ćete se dobro jer ste uradili nešto

pozitivno za vašu lokalnu zajednicu.

Dogovorite izlazak sa prijateljima ali tako da

nećete koristiti mobilne telefone tijekom

izlaska. Razgovarajte o problemu vršnjačkog

nasilja i recentnim slučajevima.

Uz pomoć profesora kreirajte kreativnu

radionicu o nasilju kroz kratki igrokaz. Na

radionicu slobodno pozovite predstavnike policije

i zamolite ih da vam objasne svoju ulogu u

rješavanju problema nasilja.

41

Evo došli ste baš do ovog dijela u knjizi u želji da nešto novo

naučite i vidite da ste na taj način već pokazali svoju

kreativnost. Nekreativne ljude skoro pa ništa ne interesira i

vrlo često kažu da im je dosadno. Ovi ljudi često koriste

rješenja koja su drugi već napravili. Naravno da je u dosta

slučajeva važno znati i prethodna rješenja i koristiti ih, ali

nas postojanje rješenja ne smije omesti u nastojanju da

pronađemo nešto novo. Evo uzmimo za primjer „Pretis lonac“

ili ekspres lonac. Hiljadama godina prije pronalaska ovog

lonca, ljudi su kuhali svoju hranu u običnim loncima i vrlo često je kuhanje trajalo i po

nekoliko sati. Princip rada ekspres lonca pronašao je Denis Papin, francuski fizičar

1679. godine. Zbog povećanog tlaka vrelište vode, a time i temperatura kuhanja, u

loncu se povisuje, što rezultira bržim kuhanjem, a tako i navodno boljim očuvanjem

svojstava hrane. Iz sigurnosnih razloga, ekspres-lonac ima ventil koji sprečava

povećanje topline i tlaka u nedogled, što bi kad-tad dovelo do eksplozije, a to nije

poželjna pojava u kuhinjama. Zato pri dostizanju optimalnih uvjeta kuhanja (tlak 70-

80 kPa i temperatura 110-120°C) dotični ventil počinje otpuštati suvišak pregrijane

vodene pare i tako održava tlak i temperaturu konstantnima. Eto, proces kuhanja je na

ovaj način ubrzan, a možda se ljudima koji su tada živjeli da kuhanju ne treba

poboljšanje.

Naravno, nitko ne očekuje da izmislite novi Papenov lonac, ali se slobodno osvrnite oko

sebe i naći ćete tisuću prilika da budete kreativni i/ili da kod drugih probudite

kreativnost.

Nekreativni ljudi ne žele da rade ništa drugo osim onoga što je već mnogo prije njih

netko otkrio i postavio kao princip ponašanja i djelovanja. Rekli smo već ranije da u

svakome od nas ima neki tračak kreativnosti koji treba oživjeti, ali činjenica je i da

smo često suočeni sa nedostatkom želje da se otrgnemo od nekog životnog drijemeža

koji nas čini nekreativnim. Nekreativnost nije nešto sa čime se rađamo, nego nešto što

naučimo. Dokaz tome su mala djeca koja su za sve nas učitelji kreativnosti. No nešto

se ipak kasnije dogodi i mnogi od njih postaju nekreativni, bez ideja i mašte. Ipak ne

treba dići ruke od sebe jer kreativnost se vježbanjem ponovo uspostavlja. Za lijenost

i nekreativnost nisu krivi oni koji je prakticiraju već mi koji ništa ne činimo da ih

probudimo.

ALI JA NISAM KREATIVAN/KREATIVNA…ŠTO DA RADIM?

"Ljudi koji sami ne rade i ne preduzimaju ništa u životu, lako gube strpljenje i

padaju u pogreške kada sude o tuđem radu."

Ivo Andrić

42

Kakve veze ima kreativnost sa nasiljem? E to sam pitanje čekala! Sjetimo se prvih

stranica ovog priručnika na kojima se nalaze tvrdnje da dosada proizvodi samo

negativne posljedice za onoga koji se dosađuje, ali nerijetko i za ljude oko njega.

Dosada i nekreativnost često izazivaju agresivnost, agresivnost proizvodi nasilje i

nažalost brojne žrtve nasilja. Stoga ne zaboravimo: destruktivnost se prevazilazi

kreativnošću. Sada pogledajmo koji su najbitniji koraci do kreativnosti!

Znanje! Znati nije samo naučiti lekciju u školi, već znati znanje primijeniti. Znati znači

i obogaćivati svoje znanje novim sadržajima. Zašto? Zato što sa novim znanjima

dobivamo i nove ideje. Stručnjaci kažu da je veoma dobro pročitati i ono za što

nemate nikakav interes ili što vam nije životno opredjeljenje, jer tako postajete

bogatiji.

Razmišljanje! Kažu da bi bilo najbolje kada bi lijeva i desna hemisfera mozga bile

stalno aktivne. Lijeva se odnosi na logičko mišljenje, a desna na kreativno. Za nove

kreativne ideje neophodno je da angažiramo obje.

Inkubacija! Kada vježbate matematiku, pišete prijedlog projekta ili spremate pitanja

za test svojim učenicima, vi imate ideju što želite da postignete testom, projektom ili

u zadatku. No u jednom trenutku ne možete riješiti zadatak ili rezimirati projekt. U

tom trenutku prestanite raditi odmah jer ma koliko se trudili nećete doći do rješenja.

Pustite da se vaši napori „slegnu“ ili da dođe do inkubacije (razvijanja) novog znanja.

Opustite se, radite nešto sasvim drugo od onoga nad čime ste zastali. Nakon što se

vratite zadatku riješit ćete ga sa lakoćom, jer „mozak treba povremeno preusmjeriti

da se može vratiti boljem razmišljanju“.

Eureka! Koliko ste puta ovo izgovorili kada ste nakon rada, zatim pauze pa opet rada

stigli do rješenja. Ako niste znali ovo je prvi put rekao stari grčki matematičar kada

je konačno došao do rješenja kako da otkrije čistoću zlata u kraljevoj kruni. Svi smo

poput Arhimeda barem jednom u životu izgovorili ovu čarobnu riječ nakon inkubacije.

Čarls Darvin je rekao: „Točno se sjećam mjesta na cesti po kojoj sam se vozio kočijom

kad mi je, na veliko zadovoljstvo, sinulo rješenje“.

Razvoj! Što nam je sada ostalo? Da razradimo test, prijedlog projekta, zadatak iz

matematike ili bilo što drugo što smo započeli. Razvoj pretvara našu ideju u stvarnost.

KREATIVNOŠĆU DO NENASILJA

"Kreativnost je posvuda. Od nje ne možete pobjeći. Bitno je uložiti svoja dva

novčića u nešto i načiniti razliku."

Volt Dizni

43

U ovom dijelu kreativnosti nerijetko će nam trebati i pomoć drugih i stoga ne

ustručavajte se zatražiti je.

Pokušajte napraviti kreativna rješenja za sljedeće situacije:

Ukoliko ste učenik: napravite plan akcije kako da što više vaših vršnjaka postane

svjesno štete koju mogu nanijeti drugima nasilničkim ponašanjem.

Ukoliko ste roditelj: smislite ideju kako da što više roditelja sa vama napravi „Dan

borbe protiv nasilja među mladima“

Ukoliko ste nastavnik: smislite kako da što veći broj vaših učenika učestvuje u

cjelodnevnoj aktivnosti „Svi u borbi protiv nasilja među mladima“. Neka vam učenici

pomognu da napravite plan, ali ne samo oni koji imaju sve petice već ponajprije oni

drugi.

Ukoliko radite u nekome NVO-u: napravite plan volonterske akcije kojom ćete

zajedno sa mladima koji žive u neposrednoj blizini vaše NVO utjecati na svijest mladih

protiv nasilničkog ponašanja.

Ukoliko naprosto želite biti od koristi: napravite samostalno ili sa grupom prijatelja

akciju kojom ćete utjecati na mlade da smanje agresivnost. Potpuno je nebitno čime

se bavite i koliko godina imate, bitno je da učestvujete.

44

Možda će vam se učiniti da je izbor nenasilja često

nemoguć. Nije lagan, ali nije i nemoguć. Posebno kada

imamo u vidu da nas mediji često bombardiraju nasilnim

sadržajima, da su crne hronike u novinama uvijek pune

najrazličitijih dešavanja, da na televiziji svakodnevno

gledamo realne scene nasilja, da je na internetu

postavljeno bezbroj snimaka tuča i da je postalo

nemoguće izbjeći scenu nasilja u životi. Čini nam se i da

je nasilje postalo univerzalno rješenje za bilo koji

problem. Umjesto da razgovaramo, postalo nam je lakše

udariti nekoga nego zaista riješiti problem.

Kada nam je postalo lakše povrijediti drugu osobu, nego surađivati sa njom? Postalo je

onda kada smo zaboravili razgovarati i kada smo odlučili šutjeti riječima a govoriti

šakama. No, prisjetimo se malo stvari koje smo već rekli. Ako se potrudite naučiti

nešto novo možda ćete znati riješiti sukob nenasiljem. Naučite novu tehniku mirnog

rješavanja sukoba. Možete u sred prepirke reći zanimljivu činjenicu da je recimo

Steve Jobs osnivač kompanije Apple uzimao časove plesa kako bi bolje mogao

dizajnirati igrice. I predložite sobi sa kojom ste u sukobu da sjednete i zaista vidite u

čemu je problem. Vidjet ćete da nema problema koji ne može biti riješen na miran

način i da ne postoje dvije osobe koje ne mogu postati prijatelji ukoliko se potrude.

NEKA IZBOR BUDE NENASILJE

"Jedina osoba na koju možete računati kada ste nesretni jeste vi sami"

Vilijam Glaser

45

U obitelji, ma kolika da je, svi nastajemo i formiramo svoje biće. Nekada su to

skladne, velike, male, razorene ili narušene obitelji. Mi zasigurno ne biramo obitelji u

kojima ćemo biti rođeni. Bivamo ubačeni u svijet i obitelj i tamo se izgrađujemo. Evo

nekoliko podsjetnika pomoću kojih ćemo moguće probleme eliminirati. Ali prije tih

podsjetnika pročitajte najbitniji podsjetnik, ne samo za roditelje nego za sve nas.

OBITELJ KAO GARANCIJA SIGURNOSTI

„Jedno dijete može da nauči odrasloga trima stvarima: da bude zadovoljan bez

razloga, da se uvijek nečim zanima i da umije da zahtijeva svim silama ono što

želi.“

Paolo Koeljo

DJEČIJI MEMORANDUM RODITELJIMA

Nemojte sa mnom na silu. To me uči da se jedino sila uvažava. Radije ću reagirati na

uputu.

Nemojte biti nedosljedni. To me zbunjuje i tjera me na to da pobjegnem od svake

obveze.

Nemojte da se osjećam manjim nego što jesam. Zbog toga ću glumiti "velikog lafa".

Nemojte umjesto mene činiti stvari koje mogu učiniti sam. Zbog toga se osjećam

kao beba, a mogao bih vas početi doživljavati kao sluge.

Nemojte da moje loše navike oduzmu svu vašu pažnju. To me samo ohrabruje da

nastavim.

Nemojte me ispravljati pred drugima. Bit ću mnogo pažljiviji ako sa mnom

razgovarate tiho i nasamo.

Nemojte mi držati prodike. Iznenadili biste se kako dobro znam što je pravo, a što

krivo.

Nemojte da imam osjećaj kako su moje pogreške zapravo grijesi. Moram naučiti

griješiti, a da se ipak ne osjećam zlim.

Nemojte stalno prigovarati. Ako to budete radili, morat ću se početi praviti gluh.

Nemojte zaboraviti da volim eksperimentirati. Ja iz toga učim, pa vas molim da

budete strpljivi.

Nemojte me štititi od posljedica. Moram učiti na iskustvu.

Ne odbijajte me kada tražim odgovor na normalna pitanja. Ako me odbijete, vidjet

ćete da ću prestati ispitivati, a informacije tražiti negdje drugdje.

Nemojte mi govoriti da ste idealni i nepogrješivi. S takvima je teško živjeti.

Nemojte zaboraviti da ne mogu odrasti bez razumijevanja i podrške - zaslužena

pohvala ponekad izostane, ali prijekor nikad.

Tretirajte me kao svoje prijatelje, pa ću i ja biti vaš. Upamtite: više učim od

primjera nego od kritike.

46

Upravo oni sa kojima odrastamo uče nas povjerenju, ulijevaju nam osjećaj povjerenja

ili nas nepovratno guraju od sebe. Brojna djeca žive u razorenim obiteljima, bivaju

zlostavlja i zanemarena, odrastaju bez ikakve ljubavi i povjerenja i počinju ga tražiti

drugdje. Na ulici, u svojim malim, a kasnije ozbiljnijim bandama. Oni naprosto žele da

se osjećaju bolje, da se osjećaju potrebnima pa makar činili i najgore stvari. Žele da

ih netko treba. Nažalost sve češće su to naredbodavci najgorih nasilničkih poslova. Za

izgradnju povjerenja koje nas formira ne treba bogatstvo, ne trebaju posebni

preduvjeti – treba samo volja i ljubav. Prijetnja može dati kratkoročan rezultat.

Dijete će izvršiti naredbu, ali što poslije? Što u svim narednim situacijama, što kada

ne budete više mogli narediti jer djeca rastu i odrastaju? E tada nastaju problemi

koje gotovo da je nemoguće riješiti.

A. ukoliko pokušamo, umjesto da samo

kontroliramo i postavljamo kontrolne

sisteme naredbi, uvažavati djecu

učinak će biti mnogo veći. Dijete

kojemu je dato povjerenje i u koje je

ugrađen osjećaj da ga drugi trebaju i

da mu vjeruju će zasigurno mnogo više

činiti za sebe i za ljude oko sebe.

Djeca trebaju, izvinjavam se ali

moram ovdje dodati, i moraju

odrastati u atmosferi uvažavanja,

poštivanja i osjećaja pripadnosti. Nemojte ih podcjenjivati i misliti da oni to ne

shvataju ili ne razumiju. Itekako razumiju, osjećaju i nezadovoljstvo slažu u svoje

glavice.

„Zbog zlostavljanja i zanemarivanja, dok su mladi, preslabi su i preplašeni da bi učinili

bilo što, osim da pate. Kada postanu slabiji i odvoje se od slabih odnosa koje su imali sa

roditeljima, mnogi od njih ne vjeruju ljudima, pa ne razmišljaju o tome da pokušaju

pronaći sreću u ljudskim odnosima. Sada u svom svijetu kvalitete nemaju nikoga, pa

čak ni svoje roditelje. Ali oni se žele osjećati bolje...“

A to bolje traže u nasilju. Sasvim opravdano, jer i oni su žrtve nasilja. Ne nužno samo

fizičkoga. Zanemarivati dijete je također vrsta nasilja. Nasilje nad djetetom je i

OBITELJ I NASILJE

„Djecu ne treba batinama vaspitavati. Djeca nisu biftek koji treba tući da bi

omekšao.“

Edgar Alan Po

47

stalno zahtijevati da dijete izvrši samo i isključivo ono što roditelj želi. A u potrazi

svojom slobodom i izražavanjem djeca počinju pokazivati otpor, otpor prerasta u

otvoreni sukob, sukob u izlazak iz kuće, a ulica nosi sa sobom danak. To nije ono što

želimo stoga uvažimo njihovo veličanstvo djecu.

Ovo pitanje su mi često postavljali roditelji mojih učenika tvrdeći da je nemoguće

uspostaviti dijalog sa djecom jer ovi „drznici“ odbijaju sve što traže od njih. Sjećam

se jednog oca koji mi je došao na informativni sastanak žaleći se na sina ne birajući

riječi iako me do tada vidio svega dva tri puta u životu. Naime otac se bavio jednom

vrstom umjetnosti, često je putovao i na taj način zarađivao kruh za obitelj. Bio je

uspješan u tome. Imao je i sina iz prvoga braka koji se također bavio umjetnošću i bio

veoma, veoma uspješan u svome poslu. No mlađi kojemu sam bila razrednica nije htio

niti čuti da se bavi bilo kojom vrstom umjetnosti, čak je išao toliko daleko da usprkos

batinama koje je često dobivao, nije želio ocu pomoći niti oko tehničkih stvari. Otac

to nije mogao podnijeti, udarao bi ga, kažnjavao, zabranjivao izlaske ili džeparac,

prestajao komunicirati sa njime. Majka nije htjela da se „zamjeri ocu“ jer je htjela da

„sačuva brak po svaku cijenu“.

Pitala sam tog oca zašto ne komunicira sa sinom, a on mi je

odgovorio “zato što mi ne odgovara na pitanja.“

Pitala sam: „Koja pitanja?“

Odgovorio mi je: „Ona kojim želim da mu ukažem da ne

može tako da se ponaša.“

Nakon ovog odgovora shvatila sam da taj čovjek uopće

nema namjeru da razgovara sa svojim sinom i da ga sinov

odgovor uopće i ne zanima. Njega je zanimalo da uspije

posao i da ga sin sluša. Ali nažalost tako nije moglo biti.

Sin je bio čovjek od krvi i mesa koji je želio da ga se čuje.

Poslije sam razgovarala i sa sinom.

Razgovor sam počela riječima: „Bio ti je otac na razgovoru.“

Učenik mi je odgovorio: „Ne zanima me. Mrzim ga.“

„Popuno te razumijem. Ja baš ne bih upotrijebila tu riječ, ali mislim da imaš razlog za

nezadovoljstvo, premda mislim da si i ti odgovoran za vašu situaciju.“

KAKO RAZGOVARATI SA DJETETOM?

„Lijepo je biti glumac, divno je biti žena, ali je najljepše kada postanete najdraža

prijateljica svoje djece.“

Ingrid Bergman

48

„Nisam ja njega rodio. On hoće da ja budem on i njegov sin (pri tome misleći na

očevog sina iz prvog braka). E neće, neću mu ja raditi što i on. Eto mu ga pa neka oni

svoju umjetnost prave bez mene.“

„Ti svakako i ne možeš sve i da hoćeš biti taj njegov stariji sin, jer to nisi, a uostalom

tvoja interesiranja su okrenuta ka informatici i to ti koliko znam ide veoma dobro.“

„E vidite, ali to moga oca uopće ne zanima. On to i ne zna i neće da zna.“

Još smo malo porazgovarali, a nakon sedam dana otac je opet došao i razgovor je tekao

kao prethodni put. E sada sam ja drugačije razgovarala i rekla ocu da bih mu i ja

podjednako odbijala razgovor kao i njegov sin i da je sam odgovoran za cijelu situaciju.

Isprva je bio šokiran, zgrožen, gotovo pa ljut na mene, a onda je polako počeo

razmišljati o onome što sam mu rekla. Njegov sin je samo trebao razgovor, razgovor u

kojemu će moći objasniti što želi a što ne. Trebalo mu je da ga otac čuje i uvaži

njegovo rezoniranje. Nakon izvjesnog vremena stvari su bile sasvim drugačije. Otac je

shvatio koji je sinov interes, ovaj je upisao jednu od najboljih informatičkih

akademija, bio jedan od najboljih studenata, a danas je jedan od najboljih stručnjaka

u svojoj struci. Ocu pomaže u informatičkom dijelu posla. Rekao mi je jednom prilikom:

„Sada ocu pomažem sve što nisam prije htio jer je onda ipak pristao da sa mnom

razgovara i da me čuje. Da me upozna. Toliko mi je malo trebalo, samo mali razgovor

na koji sam dugo čekao i eto me danas radim ono zbog čega sam brojne batine

dobivao.“ Neka nam svima ovaj razgovor bude nauk. Svi trebamo sugovornika i svi

trebamo biti sugovornici. A djeca posebno i uvijek nanovo trebaju razgovor i

uvažavanje.

U školi djeca uče iste predmete, ali uvijek ima onih oblasti koje su više muške i onih

koje su više ženske. Neke domaće uratke prepisuju dječaci od djevojčica, dok druge

prepisuju djevojčice od dječaka. Na tjelesnom odgoju dječaci igraju „borbenije“ igre,

a djevojčice manje borbene. Nažalost u ruralnim sredinama od sve upisane djece u

školu, djevojčice odustaju od pohađanja nastave jer su potrebnije u obavljanju kućnih

poslova. No djecu treba odgajati ravnopravno, a roditeljske uloge dijeliti također

ravnopravno. Znam da se ovo u mnogim obiteljima ne poštuje, ali tada smo pred

izazovom brojnih problema. Djevojčice se uobičajeno odgajaju kao „druge“, a dječaci

kao „prvi“. No kako nas suvremene tehnologije i sasvim izmijenjen način života tjeraju

da se prilagođavamo novom načinu života tako i odgoj djece treba biti izmijenjen i

DJEČACI VOLE AUTOMOBILE, A DJEVOJČICE LUTKE?

„Pravilno vaspitanje sastoji se u tome da iz svakoga izvučemo ono što je

najbolje.“

Mahatma Gandi

49

prilagođen novim uvjetima života. Sjetimo se samo da je prije svega šezdesetak godina

bilo nepristojno nositi tanke najlon čarape odraslim ženskim osobama, a danas ih

kupujemo ženskim bebama. Prije dvadesetak godina je bilo nezamislivo da dječaci nose

ljubičaste košulje ili se igraju sa djevojčicama „unisex igara“, a danas je to gotovo pa

uobičajeno. Stoga dječake i djevojčice treba odgajati ravnopravno i otvoreno. Oni

treba da znaju sve pojedinosti njihova roda, treba da nauče podjednako nositi u sebi

radost, poteškoće, tjeskobe, brige i strahove.

Znam da se ova konstatacija neće svima podjednako

svidjeti, ali nažalost novonastale životne navike nas

tjeraju da mijenjamo i svoj koncept odgoja dječaka i

djevojčica. Djevojčice, žene nisu više ono što su bile jer

sve više obavljaju poslove koje donedavno nisu mogle,

odgajaju samostalno djecu, one su postale kompetitivne,

imaju više čvrstine i duha nego prije...

Pubertet je doba u kojemu nitko od nas ne

može reći da je dozvolio bilo kome drugome

da je pametniji od nas. Nemojte se niti

pretvarati, dragi odrasli, koji čitate ove

redove da jeste, jer niste. Naprosto

priroda tih godina vam to nije dozvolila.

Dragi mladi čitaoci, znam da ćete mi sada

reći da se vi ponašate kao i prije puberteta

i da se promjene dešavaju na odraslima.

„Roditelji naglo stare, prestaju izgledati

lijepo, izgube osjećaj za modu i nemaju

sluh za muziku. Očevi su staromodni i ne

znaju što znači biti muško“... Ali barem

malo mi povjerujte, pubertet je period

našega života u kojemu ste na izvjestan način u pravu prigovarajući sve navedeno

roditeljima, ali povjerujte mi da se te „roditeljske promjene“ dešavaju ponajprije u

vašim glavama.

PUBERTET I NASILNIČKO PONAŠANJE

Rđavi su oni roditelji koji zaboravljaju grijehe svoje mladosti.

Onore de Blazak

50

Sjećam se svojih pubertetskih dana i obećanja koje sam nepokolebljivo sebi dala:

„Nikada nećeš svome djetetu govoriti što je tebi tvoja majka. Neka se oblače kako

hoće i neka djeca slušaju muziku koju žele“. O kako sam bila uvjerena da nikada neću

pogaziti ovo obećanje! Sve do...prošle jeseni. Pošla sam sa starijim sinom u kupovinu

jesenje obuće. Mladi gospodin koji je zakoračio u predsoblje puberteta je gledao

patike.

Ja sam prišla jednim i rekla mu:

„Vidi ove! Neopisive su – kožne i ne propuštaju vodu“.

Sin me preneraženo pogledao i rekao: „Mama grozne su“.

Gledala sam dalje i zastala kod drugih. I za njih sam rekla isto. I moj sin je odgovorio

isto. Shvatila sam! Ja sam ponavljala riječi moje mame. Govorila sam isto što i ona

meni u istoj situaciji.

Tada sam odlučno rekla sinu: „Ok, biraj ti ja se neću više miješati.“

Kako sam se pokajala zbog toga! Eh, vi ne možete niti zamisliti koliko ružne patike je

izabrao taj mladi čovjek. Crne, plitke, poluplastične... Riječju – jedine koje ja nikada

ne bih odabrala za moga sina. Ali njegovo veličanstvo – dječak u pubertetu je u njima

vidio najljepše patike na svijetu. I one uistinu jesu najljepše: za njega!

Zanima vas kraj? Kupili smo upravo te. Zašto? Zato što sam ja davno završila sa svojim

pubertetom. Ja ih neću nositi, a one su bile izložene u jesenjoj ponudi i dakle mogu

podnijeti kišne periode. Nisam vidjela sretnije i samozadovoljnije stvorenje odavno

kao njega kada je sa svojim patikama izašao iz dućana. Njegov ukus je bio uvažen,

njegov osjećaj za estetiku zadovoljen, a mogu vam reći da sam i ja bila zadovoljna jer

sam se prisjetila svoga pubertetskog obećanja kojega sam ispoštovala.

Možda će vam se učiniti da priča o kupovini patika

nema veze sa nasilničkim ponašanjem. Međutim,

nerijetko se dešava da djeca koja osjete da se njihovo

mišljenje ne poštuje, i da nisu uvaženi kao osobe, počnu

sa nasilničkim ispadima. U početku je to povišen ton.

Možda ne direktno ka roditelju koji je najčešće i izvor

frustracije nego ka prijatelju iz razreda, nastavniku,

strancu. Povišen ton možda i bude sankcioniran ali

dijete tada počne osjećati da ga nitko ne razumije i

vrlo brzo se povišen ton pretvara u nasilničko

ponašanje spram drugih. Ovo važi i za mladiće i za djevojke. Istini za volju djevojke

nešto rjeđe biraju fizički obračun, ali nimalo ne zaostaju u drugim oblicima vršnjačkog

nasilja.

Zato je vrlo važno svakome djetetu dozvoliti da pokaže svoju individualnost i da bez

straha od osude iskaže svoje mišljenje ma kako odrasle osobe koje ga odgajaju

smatrale to mišljenje pogrešnim. Naravno, nasilje nije uvijek povezano sa navedenim

stvarima ali veliki procent nasilničkog ponašanja bi mogao biti spriječen ukoliko bismo

naučili da slušamo što nam to tinejdžeri žele reći.

51

Škola je podjednako odgovorna za formiranje mlade osobe koliko i obitelj. Vrlo često

se dešava da ignoriramo odgojnu ulogu škole. Nastavnici se bore sa manjkom vremena i

umjesto smanjenja obima časova ili barem papirologije koju nastavnici trebaju uraditi,

u školama se smanjuje odgojna komponenta. Učenici su pretvoreni u mašine koje samo

trebaju reproducirati znanje za ocjenu. Nerijetko kada dobiju ocjenu, oni naučeno

gradivo zaboravljaju. A čini se da su i svi uključeni u obrazovni proces zaboravili da u

školama trebamo i odgajati učenike. Odgajati ih za dalji samostalni život. Odgojiti ih

tako da znaju da ne trebaju nanositi bol drugom ljudskom biću i da znaju riješiti bilo

koji sukob na miran način. Ovaj

zadatak nije nimalo lagan, ali ga

baš zato moramo ispuniti. Ukoliko

želimo ljepšu budućnost za buduće

generacije, moramo sadašnje

generacije naučiti da nasilje nije

rješenje i nikada, ali baš nikada ne

smije biti izvor zabave. Posebno u

školama, koje moraju biti mirne

luke za svakog đaka. Škole

trebaju više raditi na sprečavanju

nasilja. Imamo zaista dobre

dokumente u kojima su točno

navedeni koraci koje trebamo

preduzeti kako bismo spriječili

nasilje, ili što učiniti kada se

nasilje dogodi. Nažalost, nismo

spremni poduzeti akcije. Nastavnici se često i boje učenika jer oni ne prežu od

napada, ali se moramo zapitati tko je kriv. Odrasli koji bi trebali znati objasniti

prihvatljivo ponašanje, koji bi morali znati postaviti granice istovremeno uvažavajući

ličnost mladog čovjeka - učenika, ili učenici koji još uvijek uče o životu i iskušavaju

granice do kojih smiju ići? Točan odgovore jeste - odrasli. Odrasli moraju preuzeti

svoj dio odgovornosti i napokon pomoći mladima da se izbore sa konfliktnim

situacijama. I dakako, ne smijemo zaboraviti da ti mladi ljudi imaju sasvim realne

probleme i trebaju našu pomoć u rješavanju.

ULOGA ŠKOLE U SPREČAVANJU NASILJA

„Ima mnogo toga što svaka škola može, osim da prijeti učenicima niskim

ocjenama i padom, ako ne učine ono što se od njih traži. Sve to kao osnovni cilj

ima održati odnos između učitelja i učenika. Sve što radite u školi možete

temeljiti na zamjeni izvanjske kontrole teorijom izbora-a u tome vas nitko ne

može spriječiti.“

Vilijam Glaser

52

Istina je da u školi svi mogu i trebaju uspjeti. Neuspjeh učenika je neuspjeh

nastavnika. Najlakše je dati negativnu ocjenu iz znanja ili još gore iz vladanja. Učenici

samo reagiraju na našu vibraciju. Znam da ovo što govorim nije sasvim popularno, ali

brojni su primjeri iz moje nastavničke prakse koji ovo dokazuju. Ukoliko čitate ovaj

Priručnik kao nastavnik obratite pažnju na sankcije koje ste izrekli posljednji put i da

li su vaše ili sankcije vaših kolega morale biti rigorozne. Koje korake ste preuzeli sami

da pomognete učeniku koji je u nekom procjepu. Kada vam se učenik posljednji put

obratio za pomoć? Kako ste reagirali? Ako vam se dugo nitko nije obratio za pomoć,

budite sigurni da je do vas. Problema uvijek nažalost ima, ali pitajte se zašto vi niste

osoba od povjerenja kojoj bi se učenik obratio za pomoć. Ukoliko uspostavite

povjerenje i poštivanje svi problemi će nestati. Jedini mehanizam koji uvijek treba

primijeniti i koji se nikada nije pokazao pogrešnim jeste poštivanje učenika uz veoma

precizno postavljena pravila koja svi moraju poštovati: i nastavnici i učenici. Kada

učenici shvate da pravila vrijede za sve: da ni nastavnici ne mogu koristiti mobitel za

vrijeme časa, da ni nastavnici ne mogu jesti za vrijeme časa, da ni nastavnici ne mogu

galamiti na učenike, onda dolazi do uspostave ravnoteže i smanjenja agresivnosti kod

učenika.

Kada govorimo o sankcioniranju učenika važno je

napomenuti da škole često griješe i odmah traže

rigorozne kazne za učenike koji počine nasilje.

Ovo ne znači da nasilničko ponašanje treba

nagraditi ali u svakom slučaju treba znati da je i

počinitelj nasilja dijete koje su okolnosti navele

na društveno neprihvatljivo ponašanje. Ukoliko

razgovarate sa nasilnikom i zadobijete njegovo

povjerenje, vrlo brzo ćete otkriti da nasilje nije

počinjeno samo radi nasilja. Vrlo često se iza

vršnjačkog nasilja kriju dublji problemi:

nesređene obiteljske prilike, loša financijska

situacija, zlostavljanje u obitelji… Zato budite

oprezni u izricanju sankcija. Premda se izbacivanje učenika iz škole može činiti

primamljivim rješenjem, vi tog mladog čovjeka odbacujete stvarajući mu još veću

traumu i izgovor za nasilničko ponašanje.

SANKCIONIRANJE UČENIKA I VRŠNJAČKO NASILJE

„Uspjeh bilo kojeg ljudskog poduhvata-uključujući svakako i učenje u školi-

razmjeran je kvaliteti odnosa koji imaju uključeni u taj pothvat.“

Vilijam Glaser

53

Nema toga izgovora da škola ne bude

kvalitetna i uspješna. Naravno ukoliko

uspjeh ne mjerimo brojem odličnih

učenika i brojem neopravdanih

izostanaka koji se uvijek „dotjera“ na

kraju godine. Škola je kvalitetna

onoliko koliko učenici vole tu školu i

osjećaju je kao svoju. Ocjena koju

damo učeniku je ocjena nas samih

sviđalo se ovo nekome ili ne. Vi možete

tjerati učenika da uči za pet pokloni

vam znanje, vi njemu uzvratite

ocjenom i tu se završava priča o školi.

Ali podjednako tako vi možete

zainteresirati učenika da razmišlja o

onome o čemu vi govorite. To sam najbolje mogla osjetiti kao profesor predmeta

filozofija i logika. Mogla sam uvijek tražiti puke definicije, ali insistirala sam na

uočavanju razlika između različitih pravaca. Učenicima bih govorila kada su trebali

raditi testove iz logike da drže udžbenike na klupama i otvore ih kada god im

zatrebaju. Isprva mi nikada nisu vjerovali, a

poslije bi shvatili bit. Onaj tko otvori knjigu bi

shvatio o čemu je riječ u pitanju i to je već bio

naš zajednički uspjeh. Škola da bi uspjela ne

smije biti totalitarna nego demokratska

institucija i ne smije dozvoliti da učenik prestane

govoriti jer ga nastavnici ne žele da slušaju.

Učenik ne smije preživljavati u školi već živjeti.

Učeničko izražavanje izgredom samo je znak za razmišljanje o našim nedostacima, a

ne nikako učenikovim bahatim nepoštivanjem pravila. Ne opterećujte učenike

datumima, zamornim i obimnim materijalima, definicijama koje ni vi ne znate ponoviti

bez greške, brojnim lekcijama...jer učenik ima svoja htijenja i interesiranja i pomozite

mu da ih otkrije jer tada je škola uspješna. Nemojte učeniku ograničavati slobodu

DOBRA ŠKOLA - PUT KA DOBROM DRUŠTVU

„Umjesto da učeniku prijetite ili ga kažnjavate, upotrijebite sedma navika

teorije izbora: skrbite, slušajte, podržavajte, pridonosite, ohrabrujte, vjerujte

i prijateljujte. I dok je vaša primjena ovih navika još izvanjska za učenike, vaš je

cilj da mu se približite, a ne da ga kontrolirate, što je velika razlika.“

Vlijam Glaser

54

govora i obrasce ponašanje, prepustite ih njihovoj vlastitoj odgovornosti i ne bojte se

toga. Neće vas iznevjeriti. Ukoliko insistirate na formama miješate se u život učenika

na način koji neće doprinijeti rješenju problema, jer tada učenik odustaje od svojih

ambicija i htijenja, postaje nezadovoljan i nekooperativan, a to opet dovodi do

problema sa prijeko potrebnim identitetom. Učenik tada nepovratno gubi vrijednosti

koje će mu biti neophodne u nekoj zreloj dobi a koje je škola bila dužna da razvija.

Škola treba da gradi, a ne da uništava učeniku njegove najveće prirodne talente. Dakle

svaka škola može i treba biti kvalitetna, ovisi samo o menadžmentu škole i njegovoj

odluci da li da slijedi krute forme ili uvažava učenike kao bića.

Kompetitivnost je svojstvena čovjeku, bez te osobine

mi danas ne bismo imali sve ovo što imamo. Ali

kompetitivnost po svaku cijenu nikako nije opravdana.

Veoma često donese nam pogrešne i neželjene

rezultate. Evo primjera! Ukoliko dva brata idu u istu

školu a različitih su dobi, nastavnici gotovo u pravili

porede jednoga sa drugim. To nikako ne može pozitivno

utjecati na onoga koji postiže slabiji rezultat. Zašto?

Zato što je on individuum za sebe i postiže onoliko

koliko može i želi. Dva brata nemaju iste sklonosti.

Ukoliko jedan dobro rješava matematske zadatke drugi to uglavnom neće dobro raditi.

Ali praviti atmosferu pozitivne kompetitivnosti u školi zasigurno jeste poželjno.

Međutim uvijek moramo imati na umu da različiti učenici imaju različite afinitete, a i

različito stu kompetitivni. Ukoliko organizirate neko natjecanje, naravno da će biti i

učenika koji neće ostvariti najbolje rezultate, ali im nikako ne smijete reći da su

gubitnici. Ne mogu svi trčati brzo, kao što ne mogu svi ni lijepo pisati, ali učenicima

treba omogućiti da se iskušaju i u nečemu u čemu nisu dobri. Sada vam se može učiniti

da kompetitivnost i nenasilje nemaju puno dodirnih točaka. Imaju! Ukoliko učenike

naučimo da i poraz i pobjedu prime na dostojanstven način, onda smo ih već naučili i da

odgovore na bilo koju vrstu provokacije. Ukoliko nauče savladati ljutnju kada se

takmiče i izgube, onda će naučiti riješiti bilo koji sukob na miran način.

Stoga i vi ukoliko ste nastavnik organizirajte školsko takmičenje za izbor:

Najboljeg eseja kojim se opisuje važnost sprečavanja vršnjačkog nasilja

Cjelodnevno sportsko takmičenje „Sportom protiv nasilja“

Likovno takmičenje za najbolje plakate protiv bullyinga

KOMPETITIVNOST I NENASILJE

„Nema inovacija, nema konkurencije-to je izazov novog milenija…Za

konkurentnost nam treba više ljudi s kreativnim umom. Naše društvo mora

spriječiti sve imitacije i osigurati poticaje za izradu originalnih proizvoda.“

Sten Ših

55

Organizirajte dramska, filmska, novinarska, filozofska pa i matematska

takmičenja ovim povodom i osigurajte neku nagradu za svoje učenike. Vidjet

ćete da rezultat neće izostati.

E da, veoma je bitno da za ove aktivnosti ne angažirate samo najbolje učenike, ili onih

nekoliko učenika koji idu u sve školske sekcije. Zadužite sve učenike podjednako, a

odgovornosti dajte upravo onima kojima to ne biste učinili prije čitanja ovih redova.

Nemojte gledati koju ocjenu iz premeta koji predajete ima neki učenik da bi dobio

vaše povjerenje u ovom zadatku, samo mu dajte povjerenje. Vjerujte u vašeg učenika

kao dobro, a ne zlo biće i imat ćete pred sobom dobro biće.

Kontroliranje uz koje obvezno idu discipliniranje i kažnjavanje su svakodnevnica u

našem školskom sustavu. Naravno da moramo voditi računa o ponašanju učenika u školi i

odjeljenju, ali to nikako ne smije biti nadgledanje koje obezvređuje svaku slobodu

ponašanja.

Kontrolirati učenike uvijek možemo i bez

krutog discipliniranja. Ukoliko učenik zna

da imate zajednički cilj, naglašavam, isti i

zajednički, onda ćete pred sobom imati

osobu kojoj je kao „prvoj violini“ stalo da

taj cilj zajednički i dosegnete. Ukoliko

osjeti, a vjerujte da učenici to uvijek

osjete, da vi želite naprosto da ih

kontrolirate i sputavate budite uvjereni da

ste osuđeni na propast. Učenici traže da sa

njima postupate ka sa sebi ravnima i tada

daju svoj maksimum u postizanju vašeg

cilja. Nemojte mi sada samo reći da vi niste

jednakopravni. Jeste! Svakako jeste! Vi ste

u školi radi učenika, a ne učenik radi vas. Ovo je veoma važno stalno imati u vidu, jer

često čujemo da učenici „prolaze, a mi ostajemo“ u školi. Možda prođe jedna

generacija učenika, ali traume ostaju trajno zabilježene u dušama mladih ljudi. Danas

kada je nasilje dio svakodnevnice mladom čovjeku, on od vas kao nastavnika ne očekuje

da ga odgurujete rigidnim kontroliranjem od sebe već da ga približite sebi. Svaki

incident, tuča, nasilje ili agresivnost u školi su rezultat atmosfere u školi. Pitajte

KONTROLA UČENIKA I SPREČAVANJE BULLYINGA

„Tek kada vidite kakvi su vam unuci možete procijeniti da li ste dobro vaspitali

svoju djecu.“

Erih Marija Remark

56

anonimnom anketom vaše učenike da li se slažu sa mojim prethodno navedenim

tvrdnjama i vidjet ćete odgovore. Sjećam se jedne pomoćnice direktora koja je stalno

kontrolirala učenike. Stajala bi na ulaznim vratima škole i pregledala učenicima školske

torbe. Oduzimala bi im sendviče i boce sa sokom iz torbaka jer nisu to smjeli nositi na

više katove zato što „prljaju školu“, progonila ih je zbog mobitela, utrčavala u učeničke

toalete da ih „uhvati na djelu“, a to djelo je bilo pušenje cigareta u toaletu. Još mnogo

toga je ona učenicima radila. I što se jednoga dana desilo? Nakon trećeg sata na svim

katovima škole pojavile su se brižljivo poredane prazne boce raznih sokova. U školi je

počela potraga za počiniocem. Iskreno da sam i ja u to vrijeme bila učenik učinila bih

isto. Zašto? Zato što je svojim stalnim kontroliranjem učenika ova žena uništavala

njihovo dostojanstvo. Počinilac nikada nije pronađen i iskreno to mi je veoma drago,

jer mislim da je bilo mnogo učinkovitije postaviti korpe za otpatke na sve katove u

školi, ljubazno zamoliti učenike da otpatke bacaju u korpe ili određivati dežurne

školske higijeničare iz učeničkih redova koji bi skrbili o higijeni i osjećali svaki taj hol

„svojim“, nego nadzirati i kažnjavati učenike.

Kažnjavanje i rigidno discipliniranje postaje svakodnevnica u školama. Prisustvovala

sam brojnim kažnjavanjima bez obrazloženja. Mislite da su ti učenici promijenili svoje

ponašanje? Naravno da nisu, samo su još više pojačavali svoj otpor prema redu i

nastavnicima. S pravom. Mladi očekuju objašnjenja za sve postupke odraslih. Oni žele

da im se približi i da im se objasne razlozi za sankciju ili još bolje da im se ukaže gdje

su i zašto pogriješili.

Nije moguće imati dobre generacije učenika

ako se prema njima ne odnosimo dobro. Nije

moguće imati dobre mlade ljude ako se prema

njima ophodimo puni netrpeljivosti, a rigidno

kontroliranje i discipliniranje, nažalost jeste

izraz netrpeljivosti. Sredina uvažavanja i

povezivanja bez discipliniranja garantira

odsustvo nevolja. „U najvećem dijelu, dok

traje škola bez izvanjske kontrole nije

potreban više nego kratak podsjetnik pri čemu

se u razgovoru primjenjuje sedam povezujućih

navika teorije izbora koje grade snažan odnos:

SURADNJA SA UČENICIMA

„Kada bi batine mogle da učine nekoga pametnim onda bi volovi bili

najpametniji.“

Madagaskarska izreka

57

skrb, slušanje, podržavanje, sudjelovanje, ohrabrivanje, vjerovanje i

prijateljevanje.“.

Preporuka za nastavnike i voditelje radionica:

Podijelite polaznike u dvije grupe. Zadajte da

odglume dijalog uprave škole sa roditeljima i

djecom koja su participirala u nasilničkom

ponašaju. Bilježite njihove komentare. Vježba

traje 15 minuta. Nakon toga ponovite vježbu, ali

promijenite uloge. Bilježite komentar. I ova

vježba traje 15 minuta.

Na kraju radionice uporedite komentare i

zajedno napravite preporuke za dalji rad svih

učesnika radionice. Rezime cjelokupne radionice

traje 15 minuta.

Zaista škole koje bilježe negativne ocjene, nisku prosječnu ocjenu iz nekog predmeta,

kažnjavanja, isključivanja učenika iz škole jesu škole koje bilježe svoj, a ne učenički

neuspjeh. U školi koja je otvorena za učenike ne smije biti neuspjeha, jer učenici nisu

upisani u škole da bi bilježili neuspjehe već pa bi nizali uspjehe.

Svaki učenik može postići uspjeh i naravno u ovom trenutku ne mislim isključivo na

nagrade koje donose sa takmičenja. Zadržati učenika u školi, odvojiti ga od ulice

pomoći mu da pronađe najkvalitetnije u sebi jeste uspjeh škole. Sve ostalo je

neuspjeh. Već smo spominjali sekcije za učenike koje bi trebalo da se održavaju u

školama. U razgovoru sa jednim učenikom saznala sam da je „izbačen“ iz sekcije jer je

„loš“. Pitala sam ga zašto je loš. A on mi je ispričao svoju priču. Tijekom prve dvije

godine školovanja grupa mladića ga je svaki dan maltretirala na putu do škole. Bojao se

da to kaže bio kome. Jednom se veoma prepao i odlučio da nabavi pištolj sa gumenim

mecima koji je kupio od džeparca. Kada je slijedeći put ponovo napadnut pucao je u

grupu mladića. Jednog je „lakše povrijedio“. U školi je bio kažnjen zbog toga. Ni danas

ne vjeruje kako nikoga nije zanimalo zašto je to uradio i zašto je odbačen kada je htio

da se uključi u školske aktivnosti poslije tog incidenta. Danas ima psa pitbula bez

kojeg „nigdje ne ide“ jer se i dalje boji. Ove godine završava srednju školu. Želi da

(NE)USPJEH U ŠKOLI I NASILJE

„Ne gledajte dijete kao dragulj već se trudite da to postane.“

Stara poslovica

58

studira, ali brine da li će biti prihvaćen. Na kraju ovog razgovora rekla sam mu da nije

on loš, nego oni koji nisu htjeli da ga prihvate. I zaista koja je poruka poslana ovom

mladiću? Da li ona kojom se od škole očekuje uklanjanje neuspjeha? Ne. Zadržite

učenike u školama i dajte im priliku da pokažu što znaju kroz ono što vole.

Teme za debatu:

Škole trebaju više raditi na sprečavanju vršnjačkog nasilja?

Da li je opravdano učenike koji imaju loše ocjene isključiti iz vannastavnih

aktivnosti u školama?

Da li su vannastavne aktivnosti namijenjene samo najboljim učenicima?

Mediji su zasigurno najmoćnije sredstvo

komuniciranja. Posebno televizija. Stoga s

pravom prigovori koji idu na račun medija i

njihove uloge u formiranju mlade osobe jeste

sasvim opravdan. Kada čitamo novine i vidimo

nekog šefa podzemlja koji nam se smiješi sa

fotografije ili je pak ljut, a na sebi ima

skupocjenu garderobu ne možemo se oteti

utisku da je to ono što i mi sami želimo. Biti

utjecajni i bogati. Kako to tek gleda mlada

osoba koja još nema definirane ciljeve

svojega života. Još ukoliko nema kritičke

opaske o osobi koja nas gleda iz novina, mlad

čovjek sasvim s pravom može zaključiti da

treba da radi isto što i ta osoba. Intervjui sa prekršiteljima zakona u kojima se od njih

saznaju najsitniji detalji njihovih kriminalnih radnji nažalost imaju samo štetne

posljedice za mlade ljude i stoga snose veliku odgovornost za ponašanje mladih ljudi

danas. Mediji mogu pomoći mladim ljudima da se afirmiraju i da afirmiraju pozitivne

vrijednosti, ali nažalost sve više čine suprotno. Sjećam se jednog intervjua sa tri

dječaka koji sam čitala u jednim tjednim novinama koji su do detalja opisivali kako

kradu. Autorica tog razgovora nije napravila nikakvu konkluziju koja bi utjecala na

mlade da to ne rade. Naprotiv, razgovor je završen skoro pa pohvalama i opravdanjem

za postupke tih dječaka. Novinari, urednici, komunikolozi, nisu samo nastavnici i

roditelji odgovorni za odgoj djece i mladih. To ste i vi, možda još i više jer mnogi mladi

ne mogu otići na brojne okrugle stolove, seminare i radionice, ali zato mogu uključiti

televizor i gledati ono što im upravo vi prezentirate.

MEDIJI I NASILJE

Glavna osobina svake umjetnosti je osjećaj mjere.

Lav Nikolajevič Tolstoj

59

Scene nasilja u medijima

su svakodnevnica. Scene

agresivnosti prelaze sve

mjere pa čak i u crtanim

filmovima i filmovima za

tinejdžere. Veoma često

na televiziji u 20.00 sati

možemo gledati filmove

koji obiluju nasiljem. Da li

je to sadržaj kojim bi

trebali biti opterećeni i

oni stariji? Neka vam ne

bude teško napraviti malo

istraživanje. Otvorite

tjedni vodič kroz TV program i pogledajte naslove i sadržaj filmova koji se nude. Ja

vam neću napisati rezultat, zaključite sami koliku odgovornost imaju mediji kada

govorimo o nasilju. Već sam spomenula da se ljudi iz kriminalnog miljea pojavljuju na

naslovnicama novina kao junaci, a istinski uspješni mladi sportaši, glumci, pisci i brojni

drugi rijetko, veoma rijetko. Susret sa oružjem u medijima je djeci mnogo bliži nego

susret sa slikovnicom. Zašto? Jer junaci crtanih filmova imaju oružje i čarobne

mačeve koje naknadno svako dijete želi imati. Sve češće u ispovijestima mladih

nasilnika možete čuti priču o njihovoj identifikaciji sa starijim prestupnicima o kojima

čitaju ili koje gledaju na TV-u. Internet je jedan od najrasprostranjenijih medija.

Mladi ponajviše vremena provode igrajući brojne kompjuterske igre čiji sadržaj je

uglavnom ubijanje. Igraju sa svojim vršnjacima povezujući se Internetom. Razvoj

nauke i tehnologije je nemoguće zaustaviti, ali imajući u vidu statističke pokazatelje

da mladi kroz kompjuterske igre do punoljetnosti ubiju više ljudi nego da su bili na

ratištu škole bi trebale ovaj medij učenicima kontinuirano predstavljati kroz sve

prednosti, ali i brojne nedostatke i negativnosti koje sobom nosi.

Tijekom radionice u jednoj srednjoj školi pitala sam učenike bez čega ne bi otišli na

pusti otok. Odgovori su se uglavnom svodili na različite oblike računarske opreme koja

obiluje igricama. A na pitanje što bi prvo napravili na otoku, odgovorili su da bi uveli

struju i Internet.

Bilo bi korisno da i sami pokušate organizirati slijedeće debate:

Da li nasilne računalne igrice podstiču nasilje i agresivnost?

Da li ubijanje u video igrama potpomaže povećanje stope nasilja u realnom

životu?

Da li škole treba da posvete više pažnje medijima i nasilju u sadržaju medija?

Internet ili društveno koristan rad?

60

IDENTIFICIRANJE SA NASILNICIMA

„Ako čovjek ne nalazi mir u sebi, uzalud će ga tražiti drugdje.“

Nehru

61

Prije izvjesnog vremena sin mi je rekao da bi volio da ima neke sunčane naočale. Pitala

sam ga koje, a on mi je donio tjedne novine i pokazao sliku prelijepog mladića na

motoru sa naočalama kako nas gleda i smješka nam se. Bio je to višestruki ubojica.

Zastala sam i nisam znala što da kažem. Pogledala sam mogu li naći u tekstu poruku

koju bih mogla pročitati sinu kako bi vidio da je taj čiko do tih naočala došao tako što

je ubijao i nažalost nisam u tekstu našla ništa što bi moglo pomoći.

Zamolila sam sina da sjedne i da porazgovaramo o toj fotografiji i o poslovima kojima

se bavi taj čovjek. Svoje riječi nisam mogla sasvim opipljivo potkrijepiti tekstom

pored slike jer je tekst bio gotovo pa pun divljenja prema ubojici. Nakon razgovora još

dugo sam razmišljala i o fotografiji, novinama i mojemu razgovoru sa sinom. Dakle, moj

sin je želio da se identificira sa ubojicom koji mu se smiješio iz novina. Smijem reći da

je moje dijete bilo jedno od onih sretnika sa kojima je roditelj razgovarao o tome.

Mnogi drugi roditelji i ne znaju da im djeca zavire u novine, ali djeca ipak zavire i

identificiraju se sa ubojicama, kradljivcima...

Stoga, mediji nužno moraju promovirati pozitivne

vrijednosti i biti pokretač pozitivnih promjena u

društvu upravo zahvaljujući svojoj dostupnosti,

dostupnosti poruka koje odašilju i dakako utjecaju koji

imaju. Svi građani ove zemlje, a posebno djeca i mladi

trebaju svakodnevno gledati i čitati sadržaje koji će

ukazivati na štetnost upotrebe oružja, trebaju pozivati

mlade da učestvuju u kampanjama u borbi protiv

upotrebe oružja, nasilja općenito i nagrađivati ih za to.

Trebaju učiti mlade da mogu imati lijepe naočale koju

mogu zaraditi učešćem u pozitivnim kampanjama, a ne

ubijajući.

Teze za debatu:

Mediji treba više da promoviraju pozitivne vrijednosti?

Tko su osobe sa kojima se identificiramo?

Da li dobrotvorni rad doprinosi identifikaciji sa ljudima koji promoviraju

pozitivne vrijednosti u društvu?

62

Prijateljstvo je proces. Prijateljstvo nastaje i

svakodnevno se dodatno gradi. Imati prijatelja

znači imati ogromno bogatstvo. Nije ovo bila

fraza koju smo svi slušali ili još uvijek slušamo od

starijih. Ovo je istina. Evo dok pišem ove redove

pitam jednog osmogodišnjeg dječaka što on

očekuje od svojih prijatelja.

Veli mi: „Očekujem da me ne lažu, da se igraju sa mnom, da me ne udaraju, da ne budu

tužibabe.“

„Kako to možeš postići?“

„Tako što i ja to njima ne radim. Dobrim prijateljstvom.“

Kada sam pitala što znači prijateljstvo rekao mi je:

„Prijateljstvo je, kako da ti kažem, to je kada se volite k'o prijatelji i ne udarate.“

„Kako se pravi prijateljstvo?“

„Upoznaš se s prijateljem i onda sve radite k'o prijatelji. Igrate se i pomažete, volite

se, pazite jedni na druge.“

Ovako o prijateljstvu razmišlja jedan

osmogodišnjak. Prepoznajte ključne

riječi! Prijatelji zauzimaju golem prostor

u našem životu. Oni nas trebaju. Kada

govorimo o prijateljstvu nemojte nikada

sebe stavljati u prvi plan. Stavite

prijatelja i jedino tada ćete moći govoriti

o prijateljstvu i razumijevanju ovog

pojma. Kada odgajate djecu, jedan od

najvećih problema vam je „s kime se vaša

djeca druže“. I od silne brige često

pravite grešku koja može biti fatalna.

Strogo, sa puno autoritativne isključivosti zabranjujete djetetu da se zbog ovoga ili

onoga ne druži sa nekim drugim djetetom. Tako sigurno nećemo zaštiti svoje dijete od

onih „koji nam se ne sviđaju ili koji nisu za našu djecu“. Dijete koje gradi svoja

prijateljstva mora znate veoma brižljivo pojašnjene razloge vaše bojazni. Zabranjujući

druženje sa odabranim drugarom, vi obezvređujete i prve izbore vaše djece. Stoga,

veoma pažljivo treba birati riječi kada se sugerira prestanak druženja sa nekom

osobom. Kod tinejdžera ovo ide još teže. Ne zaboravimo da su na suosjećajnost

PRIJATELJSTVOM PROTIV NASILJA

„Ne kidajte grubo prijateljstva, jer ako ih treba ponovo vezivati, ostat će čvor.“

Abraham Linkoln

63

tinejdžeri veoma osjetljivi i zato i opravdani prigovor na izbor prijatelja mora biti još

brižljivije kazan. I svakako ne zaboravite da odabir prijatelja zavisi od daljeg

ponašanja djeteta. Ukoliko nađe prijatelje koji su nasilni i sam će postati nasilnik.

Ukoliko pronađe prijatelje koji vole slobodno vrijeme provoditi baveći se sportom i

sam će se početi baviti sportom. Razgovarajte sa djetetom o pozitivnom utjecaju i

nikako nemojte zabranjivati svojoj djeci da se druže sa drugima. Striktna zabrana će

ih samo potaći da požele provoditi više vremena sa osobama za koje vi mislite da će

loše utjecati na vaše dijete. Otvoreno razgovarajte, posebno o razlozima zbog kojih se

želi družiti sa nekim tko u najmanju ruku „ne bi bio vaš prvi izbor“-

Svi imamo potrebe i osjećaje koje želimo podijeliti

sa drugima. Ključ uspjeha u svakoj relaciji jeste

čuti potrebe i prepoznati osjećaje drugih ljudi. Naši

prijatelji su uz nas da s njima podijelimo naše

osjećaje i potrebe. A kako ćemo to učiniti ovisi o

onome što su nas roditelji naučili dok smo bili djeca.

Važno je da dijete osjeti da poštujete njegove

potrebe i osjećaje. To svakako ne znači da ćete mu

ispuniti svaku želju koju poželi, ali mu trebate

dopustiti da kaže što želi i ukoliko nešto ne možete

ispuniti da vam objasni kako se osjeća. Nemojte njegove razloge za povrijeđenost

olako zanemariti. Razgovarajte zbog čega ne

može dobiti onaj skupi mobitel ili novi

računar. Objasnite. Djeca shvaćaju mnogio

više nego što odrasli žele priznati.

Dijete čije potrebe i osjećanja su poštovani

ima daleko manje šanse da bude agresivno u

odnosu na dijete čije potrebe su

zanemarene. Zato budite pažljivi sa tim

čovjekom u malom koji sjedi i objašnjava

razloge zbog kojih je važno da baš dobije

one skupe tene koje ste vidjeli tijekom

popodnevne šetnje gradom.

MOJE POTREBE I OSJEĆAJI

„Uloga prijatelja je da bude uz vas kada griješite. Kada ste u pravu, svi će biti

pored vas.“

Mark Tven

64

Brojne udruge realiziraju brojne radionice u zatvorenom krugu korisnika. Evo ja ću

sada nekoliko radionica koje realiziram podijeli sa vama. Vi ih realizirajte u svojoj

školi, lokalnoj zajednici, bilo gdje i recite ljudima oko vas da i oni proslijede dalje

ideju ovih radionica i budite uvjereni, učinili ste puno na preveniranju problema nasilja.

Dakako, ove radionice nisam ja prva izmislila. Ja sam ih samo prilagodila temi. Učinite

to i vi. Recite onima sa kojima radite predstojeće vježbe da i oni isto urade. Neka

prilagode radionice novim prilikama. Neka šire znanje i tehnike kreativnosti.

RADIONICE PROTIV NASILNIČKOG PONAŠANJA

„Onaj tko može da čini taj i čini; onaj ko ne može-taj drži predavanja.“

Džordž Bernard Šo

65

RADIONICE ZA OSNOVNU ŠKOLU

CILJNA GRUPA:

Radionice sa djecom i roditeljima

Radionice sa nastavnicima i roditeljima

TEME:

Umijeće slušanja i govor prihvaćanja

Rješavanje sukoba

TRAJANJE RADIONICE:

Umijeće slušanja i govor prihvaćanja 75 minuta

Rješavanje sukoba 80 minuta

Umijeće slušanja i govor prihvaćanja

UVODNE NAPOMENE

Zapovijedanje, naredbe, zabrane

poručuju djetetu da njegove potrebe i

osjećaji nisu važni i da nije prihvaćeno.

One, kao i prijetnje, ukori i opomene

izazivaju strah, bijes, ljutnju, katkad i

mržnju, a često i poniznost. (npr.

Prestani plakati! Ne gnjavi! Nećeš dobiti

taj Monopoly i gotovo!)

Prodike, moraliziranje i savjeti, najčešće

počinju sa „trebao bi…“ kod djece

izazivaju otpor i ljutnju.

Ironiziranje, izrugivanje i dodavanje

imena ima izrazito štetan učinak na djetetovo samopoštovanje i sliku o sebi, a

podupire i osjećaj/sumnju da nije valjano.

Kritika – koju roditelj drži objektivnom – kao i ocjene /prosudbe/prigovori koje

roditelj i nastavnici rado izriču – čak i kada nisu tako obezvrjeđujuće i

uvredljive – utiču na to da dijete počinje skrivati svoje osjećaje, doživljaje,

misli i postupke, te potpuno prestaje odgovarati ili komunicirati s roditeljima.

Umjesto ovoga možemo koristiti govor prihvaćanja – koji podrazumijeva

izražavanje poruka koje obuhvaćaju četiri umijeća: razumijevanje, prihvaćanje,

ohrabrivanje i aktivno slušanje.

66

Najvažnije u svemu je aktivno slušanje (npr. Pričaj mi o tome ili to izgleda da je

nešto tebi važno)

SCENARIJ ZA RADIONICU

1. PREDSTAVLJANJE

Premda se roditelji možda već međusobno poznaju, zamolimo ih da

se redom predstave samo imenom, a u drugom krugu imenom

djeteta. Istovremeno im treba omogućiti da na krep traci čitko napišu svoje ime i da

ga (kao bedž) zalijepe na grudi. Nakon toga ih treba zamoliti da se obrate nekom od

roditelja po imenu i kažu – ako su upamtili – ime njegova/njezina djeteta. Taj isti

roditelj nastavlja dalje s obraćanjem onome čije dijete je upamtio/la. Naglasiti: da

roditelji mogu pomoći jedni drugima, što su zapravo načela po kojima će biti održana

radionica i oko kojih bi se roditelji mogli usuglasiti.

2. DOGOVOR OKO NAČINA RADA: NAČELA RADA U GRUPI

Napisati načela na veći komad papira kako bi mogla ostati i za daljnje

susrete unutar škole. Naglasiti načelo poštovanja različitosti i

međusobnog uvažavanja, te pozitivne strategije. Pitati da li

prihvaćaju ovakav način rada, ova načela i neka i rangiraju (svako neka stavi uz načela

napisana na papiru – što je za njega/nju prvo i najvažnije.

3. RAD U PAROVIMA – UZAJAMNO PREDSTAVLJANJE

Predstavljaju se jedni drugima imenom i prezimenom, te ukratko nečim

s čim su zadovoljni kod svog djeteta. Svako predstavi svog para.

Naglasiti da je tema ove radionice umijeće dobre komunikacije između

roditelja i djeteta sa ciljem sprečavanja nasilja i da je posrijedi

vježba komunikacije. Pri predstavljanju – treba ponavljati gotovo

NAČELA RADA U GRUPI

1. NAČELO PARTICIPACIJE → sami odlučujemo o tome kada ćemo sudjelovati, što i koliko ćemo reći

u nekoj situaciji

2. NAČELO SLOBODE → Tko ne želi sudjelovati, kaže „dalje“

3. NAČELO DOBRE KOMUNIKACIJE → Ne prekidamo druge dok govore. Slušanje je znak

uvažavanja i svi smo jednako važni

4. NAČELO PODRŠKE I SOLIDARNOSTI → Bez komentara i omalovažavanja. Mi smo za uzajamnu

podršku i ohrabrivanje

5. NAČELO POŠTOVANJA LJUDSKOG DOSTOJANSTVA → Prema svakome se odnosimo jednako,

bez obzira na dob, spol, nacionalnost, vjeroispovjest

6. NAČELO TOLERANCIJE → Svakome dajemo priliku da kaže što misli i osjeća, čak i kada se ne

slažemo s njegovim i njezinim stavom

7. NAČELO DISKRECIJE I PRIVATNOSTI → Sve što govorimo ovdje, ostaje među nama

15

MIN

5

MIN

10

MIN

67

doslovno ono što smo čuli, tj. ne govoriti svoje misli i ne davati nikakav komentar.

Primjer: Gospođa Sanja je zadovoljna Filipom jer je veselo dijete, sluša baku dok

boravi kod nje, brine za svog kanarinca i dosta je dobar u školi. Nakon što su svi

predstavili djecu jedni drugim, treba porazgovarati o tom zadatku, koja su im umijeća

za to bila potrebna (slušanje i pamćenje).

4. VJEŽBA AKTIVNOG SLUŠANJA KROZ IGRE ULOGA

Roditelje razmjestiti tako da sjede ili u dva reda ili u

koncentričnim krugovima: stolci su jedni nasuprot drugima tako da

istovremeno mogu razgovarati u paru – od kojih su jedni, recimo

unutrašnji krug oni koji govore, a vanjski oni koji slušaju. Zamolimo

ih da prva tema razgovora bude osobna, da se odnosi na njih. Oni

koji slušaju vježbaju sada koncentrirano slušaju tj. nema

potpitanja niti prekidanja ili upadanja u riječ. Odmah nakon prvog kruga slušači

vježbaju parafraziranje, a to znači skraćeno ponavljanje onog što je rekao govornik o

temi, s tim da uvodno spomenu osjećaj osobe (koji je zadan samom temom).

PRVA TEMA:

S čim dam zadovoljan/zadovoljna ili ponosan/ponosna –

što sam ja, a što mi je dijete uspio/uspjela napraviti

posljednjih mjeseci.

Ovdje izaberite nekoliko primjera parafraziranja (zbog

vremena), a ostale ćete čuti u sljedećoj temi. Primjer:

Gospođa Dina je zadovoljna što je njen sin osvojio prvo

mjesto na natjecanju u aviomodelarstvu.

DRUGA TEMA:

Što je vaša najčešće briga/strah u vezi s djetetom i sa mnom

Ovdje se zamijene uloge, oni koji su slušali sada govore. Zamolite ih da spomenu možda

one strahove koji se ne odnose direktno na školu i učenje. Sada druga strana

parafrazira tako da spomene i osjećaj koji je bio ovdje zadan. Primjer: Gospodin

Zoran najviše brine da mu sin ne dospije u neko društvo koje se drogira.

Porazgovarajte nakon ovih primjera o teškoćama ili nelagodi koju su roditelji imali pri

parafraziranju, o izražavanju emocija (ovdje zadanih temom) – i o tome kako se ovdje

vrlo često koncentriramo na sadržaj koji govorimo, a manje na ono što je iza riječi.

Stoga zatražite da istu rečenicu koju su rekli prije u 3. licu, sada svi (istovremeno se

obraćajući sugovorniku/ci) – kažu u direktnom govoru s uvodnom formulacijom npr. ako

sam vas dobro razumjela...vi se brinete da vaš sin ne dospije u loše društvo, na primjer,

onih koji uzimaju drogu.

35

MIN

68

Istu temu o strahovima i brigama izriču oni koji su malo prije bili slušatelji, a njihovi

partneri/ce parafraziraju što su čuli direktno im se obraćajući. Primjer: ako sam

dobro shvatio vi se bojite za Marka zbog prometa u tom dijelu grada na putu od škole

do kuće. Važno je porazgovarati kako su se roditelji osjećali kada im je neko ponovio

njihove riječi, a prije toga i osjećaj. Sve se to zapisuje na flip chart ili ploču i nakon

toga stavljamo iznad sveg toga naslov: čemu parafraziranje. (Ukoliko ima dovoljno

vremena – treba provesti jednu aktivnost: simulaciju razgovora između roditelja i

djeteta. Da li su imali dojam da su ih slušatelji čuli, odnosno razumjeli?

TREĆA TEMA:

Roditelji i djeca

Za ovu ulogu roditelji ponovo mijenjaju sugovornike/ce pomicanjem za jedno mjesto

ulijevo. Zamolimo roditelje na jednoj strani (unutrašnji krug) da igraju ulogu svoje

djece, a oni nasuprot njima – ulogu roditelja. Razgovor započinju djeca – dolazeći

roditeljima s nekim problemom (ali ne onima iz škole i u vezi sa učenjem) nego više u

vezi s odnosima (nesporazumima s drugim roditeljima, bratom/sestrom, prijateljima,

partnerima, društvom,...) Oni kažu svoj problem u jednoj rečenici. Primjer: Ivan ima

suzavac. Tata mu nabavio. A ja nemam. Kako će roditelji odgovoriti? Prvo neka

odgovore onako kako to uobičajeno čine? Primjer: Pa što, ne moraš se zato jediti.

Uostalom nabavit će i tebi tvoj tata. Zatim tu istu rečenicu treba parafrazirati.

Primjer: Zabrinuta si/krivo ti je, ljuta si – što Ivan ima suzavac, a ti nemaš.

Pozvati roditelje još jednom na refleksiju o parafraziranju: Da li im je ta situacija

pomalo čudna, odnosno kako doživljavaju to ponavljanje nečijih riječi uz osjećaj?

5. ČEMU PARAFRAZIRANJE?

Možete raditi ovo kao brainstorming na dva pitanja:

Što se postiže parafraziranjem?

Kada biste uobičajeno mogli koristiti takvo ponavljanje

nečijih riječi?

Možemo sabrati sve odgovore s papira i zaključiti:

parafraziranje daje sigurnost/dokaz onome tko je govorio da je bio saslušan,

eventualno osjećaj razumijevanja i empatije (ako je netko pričao svoj problem),

a također i mogućnost da bolje vidi svoj problem i – ako je ljut – da se smiri.

parafraziranje se koristi u bezbroj situacija: kada se netko povjerava i priča

svoj problem, kada napada, okrivljuje, prijeti, kada se ljuti ili svađa, odnosno

započinje sukob.

10

MIN

69

Rješavanje sukoba

UVODNE NAPOMENE

Sukob je situacija ili proces gdje dvije (ili više) osoba/grupa/ljudi žele ostvariti

neki svoj cilj/potrebu, ali se kao ostvarljiv opaža samo jedan, ne i oba (ili

interesi svih strana u sukobu)

Ključna polazišta za dobar način rješavanja sukoba su:

Vidjeti drugu stranu u sukobu kao partnera, a ne protivnika

Razabrati potrebe i interese te „strane“ i usmjeriti se na interese, a ne

na pozicije

Pozicioniranje donosi samo sve veću ljutnju i bijes i tada se obično osoba,

a ne i problem.

Razlikovanje osobe od problema – bolje da oboje napadnemo problem, a

ne jedan drugog

Smišljanje različitih opcija za obostrani dobitak

Vrednovanje rješenja prema nekim objektivnim kriterijima nezavisnim od

pozicija strana u sukobu.

Aktivno slušanje i dobra komunikacija mogu spriječiti da dođe do sukoba,

kao što ga mogu – kada do njega dođe – i riješiti.

SCENARIJ ZA RADIONICU

1. KOMUNIKACIJA KOJA MOŽE SPRIJEČITI (I RIJEŠITI)

SUKOB

Roditeljima podijelimo fotokopiju dijaloga između majke i sina i

zamolimo dvoje roditelja da budu glumci (jedno majka, drugo sin) i glasno pročitamo

taj dijalog.

2. ASOCIJACIJE NA RIJEČ SUKOB ILI KONFLIKT

Zapisivati sve što metodom spontanih ideja roditelji kažu. Pokušati

to grupirati u pozitivne i negativne asocijacije. Koje pretežu?

3. KAKO NAJČEŠĆE POSTUPATE U SITUACIJAMA SUKOBA S DJECOM?

Roditelje podijeliti u manje grupe (3-4 člana). O ovoj temi

razgovaraju u malim grupama i zapisuju na jedan papir svoje reakcije.

Nakon razgovora pročitaju sabrane reakcije. Ukoliko treba –

podsjetiti listom primjera na različite moguće reakcije. Lista

primjera: kako najčešće postupate sa sukobima?

negirate ih

pokušate ih riješiti sporazumom

bježite iz te situacije, prekidate je

intenzivirate sukob, uporno napadate i branite svoju poziciju

posredujete

20

MIN

5 MIN

10

MIN

70

manipulirate i intervenirate ako treba i silom

pronalazite rješenje koje vam odgovara i pokušate nagovoriti dijete da ga

prihvati

pregovarate s djetetom o opcijama da se problem riješi

MATEMATIKA I NOGOMET

Majka: Kasno je. Ugasi svjetlo i pođi na spavanje

Ivan: ne idem spavati.

Majka: Već je kasno. Brinem za tebe.

Ivan: ja ne idem spavati.

Majka: Kasno je. Ja ću malo biti uz tebe dok se ti budeš raspremao za spavanje.

Ivan: daj mi tu knjigu. I ne gasi svjetlo. Idi van. Ne trebam te. Neću spavati. Mrzim te.

Majka: Baš si nemilosrdan i bijesan!

Ivan: Mrzim školu. Ne idem više u školu.

Majka: Sit si škole.

Ivan: Užasno je dosadna. Nisam dobar u školi. Ništa ne znam. Ne znam matematiku. Trebao bih biti u

prvom, a ne u trećem razredu.

Majka: Matematika je ionako veoma teška.

Ivan: Nije. Lagana mi je. Samo mi je mrsko učiti i stalno vježbati.

Majka: Aha.

Ivan: Volim igrati nogomet. Mnogo mi je draže igrati nogomet nego ići u školu.

Majka: Zbilja voliš nogomet?

Ivan: Hoću li i ja morati ići na studij kao Filip (stariji brat)?

Majka: Naravno da ne, ako ne želiš.

Ivan: Koliko se mora ići u školu?

Majka: Do kraja srednje škole..

Ivan: Dobro. Ja onda neću studirati. Ne moram, jel' tako?

Majka: Ako je to tvoja želja.

Ivan: dobro. Igrat ću nogomet, znam sigurno.

Majka: nogomet je dobro igrati, možeš biti bogat.

Ivan: Naravno da je ...Dobro. Laku noć.

Majka: Laku noć.

PITANJA ZA RAZGOVOR: Kako vam se sviđa taj dijalog? Koliko vam se čini realnim? Koju vještinu

ima majka? (aktivno slušanje) Koliko dugo se ukopava u svoju poziciju Ivan? Da li je ovdje moglo doći

do sukoba? Zamislite kako je majka mogla reagirati na djetetov napad „mrzim te“. Što je s majčinim

autoritetom, ima li ga ili nema kada ovako komunicira? Koje je osjećaje skrivao/pa postupno otkrivao

Ivan? Što je ovdje problem i kako je riješen? Napada li majka Ivana ili problem?

71

4. PANTOMIMA: RJEŠAVANJE PROBLEMSKE SITUACIJE

Tražimo 3 dobrovoljca/ki koji će među ostalima iz grupe pronaći

sebi sličan par (po visini, jačini). Svaki par se primi za obje ruke i

stane jedno prema drugome, lice u lice, tako da je jedna osoba s

jedne strane, a druga s druge strane crte koju smo kredom

nacrtali na podu. Uputa glasi: „Svi radite isti zadatak

istovremeno“. A imate samo jedan zadatak: da dovedete svog

partnera na svoju stranu tako da ne ispuštate ruke. Počet ćete svi na znak pljeska, a

na drugi znak pljeska ostat ćete zamrznuti u položaju u kojem ste se zatekli“.

Uputa voditelju/ici:

Većina parova počet će se gurati i natezati, a rijetko kada će neki par doći na ideju da

mirno, rotirajući se zamjene mjesta. Na drugi znak zaustavljati igru i tražiti da svi

ostanu na mjestima gdje su se zatekli.

Pitanja za promatrače:

Tko je pobjednik, a tko poraženi? Analizirajte svaki par: ima li tko neriješenu situaciju

ili situaciju gdje su oboje pobjednici ili gubitnici?

Pitanja za učesnike:

Kako ste odlučili započeti zadatak?

Jeste li se dogovorili?

Što vas je nagnalo da upotrijebite silu?

Što biste drugi put napravili u toj situaciji?

Kako biste riješili problem, a da ne napadnete svog para kao protivnika nego da

oboje pobijedite?

Što mislite zašto gotovo automatski reagiramo nasiljem?

Zašto ne napadamo zajedno problem, nego odmah napadamo osobu?

Zapažanja za cijelu grupu:

Što osjećate u situaciji sukoba? (napetost, nelagodu, ljutnju bijes, strah,

bespomoćnost...).

Što osjećate pri uspješno rješavanju sukoba? (Zadovoljstvo, mir, svjesnost,

koncentraciju, ravnotežu...)

Ova situacija dosta pokazuje kako shvaćamo rješavanje sukoba, naime odmah

reagiramo gotovo automatski sa željom da pobijedimo, a da onaj drugi bude poraženi.

5. KAKO RIJEŠITI SITUACIJU NA ZADOVOLJSTVO OBJE

STRANE

Roditelje zamolimo da sjednu u dva jednaka reda, jedni drugima

nasuprot tako da svatko ima svog para. Jedna strana su roditelji, a

15

MIN

20 MIN

72

druga djeca. I roditelji i djeca žele gledati svaki svoju emisiju na TV te večeri, obje

emisije počinju u isto vrijeme. Zamislite situaciju i započnite je rješavati. Svi parovi

govore u isto vrijeme, a voditelj/ica ih nakon nekog vremena prekida i pita svaki par

kako su riješili tu situaciju.

Jedan par se javlja da pokuša odigrati pred svima taj razgovor na način obostranog

dobitka – koristeći vještine aktivnog slušanja, empatije i asertivnosti (s JA porukama).

Roditelji su ti koji započinju s aktivnim slušanjem, a zajednički pronalaze opcije za

rješenje i oko njih se usuglašavaju. Zaključno dajemo sintezu glavnih polazišta/načela

za dobro i konstruktivno rješavanje sukoba (iz uvodnog teorijskog teksta)

6. PREKIDAČ

Dajemo svakom roditelju radni list s likovima koji pokazuju različite

ishode sukoba na način stripa. Najprije postavljamo pitanje: „kako

reagiramo u situaciji sukoba?“ Svako pogleda crtež i onda ga u

parovima prodiskutira, a u četvorkama pokušava dešifrirati što

prikazuje. Predstavnik svake četvorke prikaže zajednički sažetak.

Nakon nekoliko izvještaja, voditelj/ica pitanjima usmjeri zapažanja i

konceptualizaciju:

Koje sve ishode vidimo u situaciji sukoba?

Što označava prekidač?

Gdje se on nalazi?

O kome ovisi kako će se okrenuti prekidač?

Koja slika prikazuje najbolju soluciju – rješenje sukoba?

Tko može usporediti neki od ishoda sa situacijama sukoba s djecom?

(Razgovarati uz pomoć simboličnog mikrofona koji sudionici nakon što su sami

govorili daju osobi kojoj žele)

10

MIN

PREKIDAČ

POBJEDA -

POBJEDA

KOMPROMIS

PORAZ -

POBJEDA

PORAZ - PORAZ

PROBLEM

BORBA PREKIDAČ

73

RADIONICE ZA SREDNJU ŠKOLU

CILJNA GRUPA:

Radionice sa učenicima i nastavnicima

TEME:

Pubertet i adolescencija

TRAJANJE RADIONICE:

Pubertet i adolescencija

Pubertet i adolescencija

UVODNE NAPOMENE

Pubertet se odnosi više na fiziološke i anatomske promjene koje se odvijaju u

razdoblju od jedanaeste do dvadesetdruge godine.

Pojam adolescencije obuhvaća psihološki aspekt puberteta

Faza opozicija – drsko ponašanje, prikrivanje nježnosti, sustavno

odbijanje svake prisile

Faza afirmacije – kada adolescenti istražuju svoju neovisnost –

eksperimentirajući od izgleda do oblika zabave, kada osporavaju

autoritete roditelja i osjećaju se neshvaćeno

Faza socijalne inercije – izbor zaposlenja, studij, preuzimanje sudbine u

svoje ruke, bolje prihvaćanje odraslih i novo viđenje sebe kao odraslog/e.

Neka načela kako pristupiti adolescentu:

Važan je dobar osjećaj vlastitog identiteta

Moći prepoznati potrebe adolescenata, čuti i vidjeti ga, ali i znati

postaviti granice kada je to potrebno)

Spremnost pokazati se

Razviti savez i lojalnost

Aktivan odnos

Pozitivan stav na životni stil adolescenta

SCENARIJ ZA RADIONICU

UVOD:

Kratko predstavite temu – Adolescencija, šta je to – koliko će

trajati i kako ćete raditi. Podsjetiti polaznike na pravila grupnog

rada i naglasiti načelo povjerljivosti i podrške.

10

MIN

74

1. IDEJE NA RIJEČI PUBERTET I ADOLESCENCIJA

Zamoliti nastavnike da bez puno razmišljanja kažu svoje asocijacije na riječi pubertet

i adolescencija. Isto uradite i sa učenicima. Na ploči ili flip chartu zapisati sve što i

jedni i drugi govore, pri tome se rečeno ne komentira i ne procjenjuje. Nakon

izlistavanja asocijacija pozovati dobrovoljca/ku da plavim flomasterom podcrtaju

riječi koje se odnose na fiziološki (tjelesni) apekt, a zatim zamoliti drugog

dobrovoljca/ku da crvenim flomasterom podcrtaju riječi koje se odnose na psihološki

aspekt. Porazgovarati o označenim (i neoznačenim) riječima i definirati zajedno

pojmove pubertet i adolescencija.

Uputa voditeljima: pubertet se odnosi na fiziološke, tjelesne

promjene na završetku djetinjstva (kod djevojčica počinje oko 11 –

12 godine, kod dječaka u 14-oj godini i traje 5-8 godina).

Adolescencija je pojam koji se odnosi na psihološki aspekt

puberteta i obuhvaća široko područje psiholoških promjena. Znamo

da one mogu biti tegobne i bolne.

2. KOJA MI JE TVRDNJA PRIHVATLJIVIJA?

U jednom dijelu prostorije staviti papir s tvrdnjom: svi smo bili mladi, zato

razumijemo mlade, a na drugom dijelu prostorije: današnji mladi su drukčiji od nas kad

smo bili u toj dobi. Zamolite nastavnike i učenike da stanu uz tvrdnju koja im je

prihvatljivija. Neka u tako formiranim grupama porazgovaraju zašto su se priklonili toj

tvrdnji. U velikom krugu predstavnici grupa će izložiti argumente svoje grupe.

Nakon toga nastaviti razgovor s cijelom grupom:

Je li danas teže biti nastavnik nego u vrijeme vaše

mladosti?

Koliko nastavnici trebaju biti upućeni u tajne svoje djece?

Koje osjećaje u vama budi Vaše dijete/učenik adolescent?

3. EH TAJ PUBERTET!

A. Za ovu aktivnost prirediti i podijeliti nastavnicima listu pitanja kako bi potaknuli

da se sjete sebe u doba odrastanja. Nakon toga, neka u parovima porazgovaraju

o svojim sjećanjima, a potom pred grupom podijele sjećanja. Kako se osjećaju

dok govore o svom odrastanju

Uputa voditeljima: Upozoriti kako ovo nije terapijska grupa, neka to imaju na

umu kako se ne bi suviše izložili. Međutim, ova je aktivnost nužna kako bi odrasli

došli u kontakt sa svojim odrastanjem: svijest o vlastitom iskustvu može pomoći

u razumijevanju adolescenata.

15

MIN

65

MIN

20 MIN

75

B. Sada se sjetite svog djeteta/učenika ili nastavnika s kojim imate poteškoće.

Uživite se u to kako mislite da se ono osjeća? Koje ima potrebe, želje, tajne,

tko/što je njemu/njoj važno?

Zamoliti nastavnike da u grupi ukratko iznesu nekoliko primjera „teških trenutaka“ sa

adolescentima i da potom zajedno odaberu jedan za dramatizaciju. Potražite svije

osobe koje će pred grupom, prema izabranom predlošku, odglumiti dijalog između

„problematičnog“ adolescenta i nastavnika. Prethodno odredite pola grupe koja će

imati zadatak da se za vrijeme dramatizacije poistovjeti s adolescentom i drugu

polovicu koja će se poistovjetiti s nastavnicima.

LISTA PITANJA ZA NASTAVNIKE

1. Jesu li vaši roditelji s vama razgovarali o odrastavnju?

2. Jeste li razgovarali o osjećajima, spolnosti i seksu, kontroli rađanja, spolnim

bolestima, nasilju?

3. Kako ste se osjećali kao adolescent/ica?

4. Jeste li bili zadovoljni svojim izgledom?

5. Je li taj period kod vas bio buran ili miran?

6. Jeste li imali prijatelje, što su vam značili?

7. Kako su roditelji gledali na vaše prijatelje, izlaske, vaš način života? Jesu li vam sve

dopuštali ili su bili strogi?

8. Kakvi su bili vaši osjećaji o sebi, drugima, svijetu: što vam je bilo važno, što ste radili

(škola, hobi, pomaganje u obitelji...), čemu ste se radovali, nadali, čega ste se bojali?

9. S kim ste u obitelji najradije razgovarali?

10. Koju najveću nepodopštinu ste napravili, ako?

11. A prve ljubavi, seksualna iskustva?

5 MIN

LISTA PITANJA ZA UČENIKE

1. Da li vaši roditelji s vama razgovaraju o odrastavnju?

2. Jeste li razgovarali o osjećajima, spolnosti i seksu, kontroli rađanja, spolnim

bolestima, nasilju?

3. Kako se osjećate kao adolescent/ica?

4. Jeste li zadovoljni svojim izgledom?

5. Je li je ovaj period kod vas bio buran ili miran?

6. Da li imate prijatelje, što vam znače?

7. Kako roditelji gledaju na vaše prijatelje, izlaske, vaš način života? Da li vam sve

dopuštaju ili su strogi?

8. Kakvi su vaši osjećaji o sebi, drugima, svijetu: što vam je važno, što radite (škola, hobi,

pomaganje u obitelji...), čemu se radujete, nadate, čega se bojite?

9. S kim u obitelji najradije razgovarate?

10. Koju najveću nepodopštinu ste napravili, ako?

11. A prve ljubavi, seksualna iskustva?

76

Razgovor u krugu nakon dramatizacije započeti tako da najprije treba pitati glumce:

Kako su se osjećali u svojim ulogama?

Jesu li se u dramatizaciji vodili osobnim ili tuđim iskustvom?

Šta im je predstavljalo problem?

Nakon toga pitamo grupu promatrača: kako su se osjećali?

Jesu li se mogli poistovjetiti s adolescentom odnosno s roditeljem?

Što im je bilo važno?

Jesu li imali potrebu intervenirati? Kada? Zašto?

Moguće je ovu vježbu odigrati na drugačiji način: odrede se dobrovoljci koji će

odigrati npr. jednu obiteljsku scenu ili scenu u razredu. Oni izađu iz prostorije i

dogovore se o tome što će odigrati. Potom se vrate i u 5 minuta pomoću pantomime

odigraju neku scenu između adolescenata i okoline. Ostali prate scenu tako da se dio

poistovjeti s adolescentom, a dio s nekim iz odabrane scene. Nakon toga razgovarate o

tome što su vidjeli u odigranoj sceni (koji je problem, kako se sudionici scene osjećaju,

što govori neverbalna komunikacija)

C. ZAVRŠNI RAZGOVOR

Razgovarati o tome kako je biti nastavnik i biti učenik: kako dobar

kontakt s vlastitom adolescentskom prošlosti može pomoći u nastalom

problemu? Kako vaši učenici reagiraju na zabrane, a kako ste vi

reagirali kada ste bili u njihovoj dobi? Prepoznajete li u vašim

nastavnim reakcijama svoje nastavnike ili ste potpuno drukčiji od

njih? Zašto? Kada biste se sad (sa svojim nastavnim iskustvom) mogli

vratiti u svoje doba odrastanja što biste rekli svojim roditeljima?

Upute voditeljima: Iz dobrog kontakta s vlastitom adolescentskom prošlosti možemo

biti bolji i sigurniji roditelji i učitelji (imati adekvatan autoritet, bolje donositi odluke

i razvijati povjerenje).

Imati na umu da se netko neće moći sjetiti svoje

adolescencije, a pored toga je možda za razliku od

svog neposlušnog i drskog adolescenta boi/bila

poslušan/na i pasivan/na osoba. Neki će se roditelji

teško i nerado sjetiti sebe iz doba mladosti, možda

nisu ostvarili svoje životne ideale iz tog doba, možda

žele zatajiti neke svoje nepodopštine, propuste. Tada

je „lakše“ neuspjehe pripisati okolnostima, a svoju djecu kritizirati zbog njihovih

poteškoća na putu odrastanja. Zato pažljivo voditi razgovor i ne inzistirati na

odgovoru. Ako vidite da roditelji nisu spremni raditi na vlastitom iskustvu, poslužite se

analizom ovog teksta.

25 MIN

10

MIN

10 MIN

77

PRIMJER:

Dječak – koji živi u cjelovitoj i naoko skladnoj obitelji ulazi u pubertet. Otac nije

pokazivao osobiti interes za sina. (Prezaštitnička) majka, koja je odrasla samo sa

sestrama, predlaže ocu da porazgovara sa sinom o pubertetu, promjenama koje se

događaju, o tome kako muškarci odrastaju, o spolnosti. Otac odlučno odbije (usput

komentirajući kako ni njegov otac nije s njim vodio takve razgovore). Dječak je imao

različita loša iskustva, bio sklon tučama, upotrebi lakog i hladnog oružja, u srednjoj

školi nije postigao svoj maksimum, eksperimentirao je sa marihuanom, puno izbivao iz

kuće, imao poteškoće u pronalaženju profesionalnog identiteta. Roditelji nisu

prepoznali da sin pokušava privući njihovu pažnju. Otac nikad nije uspostavio blizak

odnos sa sinom. Iz anamneze se saznaje kako je u obitelji oca dominirala majka, a otac

je bio psihološki odsutan, materijalno odgovoran, volio je popiti, bio je nezainteresiran

za djecu.

Uputa: ovaj tekst može koristiti i kao povod za razgovor o uspješnom odrastanju i što

roditelji misle na temelju svojih iskustava o dvije glavne odlike – sposobnost za ljubav

i sposobnost za rad.

Podsjetnik za neophodni radni materijal

OSNOVNE ŠKOLE

MATERIJAL:

Naljepnice ili krep traka

3 – 5 markera

Blok i olovka za polaznike radionice (opcionalno)

Flip chart (+ papir i flomasteri)

1 Hamer papir

Kreda

Neki predmet koji simbolizira mikrofon ili zaista

mikrofon

UMNOŽITI:

Načela rada u grupi

Dijalog majke i djeteta

Strip prekidača

SREDNJE ŠKOLE

MATERIJAL:

Naljepnice ili krep traka

3 – 5 markera

Blok i olovka za polaznike radionice (opcionalno)

Flip chart (+ papir i flomasteri)

Plavi marker

Crveni market

A3 papir (nekoliko)

UMNOŽITI:

Lista pitanja za nastavnike

Lista pitanja za učenike

78

Niste samo vi netko kojemu treba pomoć. Svi trebamo pomoć. Drugi očekuju upravo

našu pomoć. Kada kupujemo u dućanu trebamo pomoć prodavača. Kada vježbamo

matematiku trebamo pomoć nastavnika. Kada gradimo kuću trebamo pomoć drugih

ljudi. Kada se oslobađamo ovisnosti o drogama itekako trebamo pomoć drugih ljudi.

Kada želimo uspostaviti ravnotežu nad poljuljanim obrascima u životu drugi nam

trebaju. Ali, nikada nemojte zaboraviti da su pored vas drugi ljudi koji također

trebaju pomoć. U njihovom slučaju vi ste taj drugi. Ne čekajte ni tren, pomozite

ljudima oko sebe da prevaziđu svoje probleme. Za pomoć drugome čovjeku ne trebate

biti nikakav ekspert. Trebate biti ČOVJEK.

Bilo tko da ste trebate pomoć i trebate dati drugome pomoć. Bilo tko da traži ili

očekuje pomoć zaslužuje da je dobije, jer i vi ste možda u jednom trenutku taj drugi.

Bilo tko da ste vi, bilo tko da je drugi, sada i ovdje treba vas i vašu pomoć, vašu

solidarnost, vašu ljudskost. Život je samo jedan, nemamo rezervni. Dobro i loše se

dešavaju samo u tome jednome životu. Stoga učinite sve što možete da bude bolji i

vama i drugome. Pročitajte sljedeću priču i razmislite o poruci. Komentirajte je sa

ljudima oko vas. Svinja i krava

Bješe jednom čovjek koji je bio vrlo, vrlo bogat i vrlo, vrlo škrt u isto vrijeme, tako da ga mještani njegovog sela uopće nisu voljeli. Jednoga dana on im reče, "Da li ste ljubomorni na mene ili ne volite to što mi nedostaje velikodušnost-samo Bog zna. Ali me mrzite; toliko znam. Kažem vam, kada umrem, sa sobom neću ništa ponijeti. Sve ću ostaviti drugima. Napravit ću testament i sve ću ostaviti u dobrotvorne svrhe. Tada će svi biti sretni."

Čak i tad, ljudi su mu se rugali i ismijevali ga. Bogati čovjek im reče, "Što je s vama? Zar ne možete da sačekate nekoliko godina da vidite kako moj novac odlazi u dobrotvorne svrhe?" Još uvijek mu mještani nisu vjerovali. On reče, "Ne vjerujete mi, ali zar sam ja besmrtan? Naravno da ću umjeti, a onda će moj novac otići u razne dobrotvorne svrhe." Čovjek nije mogao da razumije zašto ga ljudi ne cijene.

Jednoga dana bogati čovjek izađe u šetnju. Odjednom poče da pada jaka kiša, tako da se sklonio pod jedno drvo. O Bože, pod istim drvetom je vidio svinju i kravu. Svinja i krava počeše da razgovaraju, a čovjek je krišom slušao njihov razgovor.

Svinja reče kravi, "Kako to da tebe svi cijene a mene ne cijeni niko? Kada umrem, ja ljude snabdijem slaninom, šunkom i kobasicama. Ljudi, također mogu da iskoriste i moje čekinje. Ja im dajem tri ili četiri stvari, dok im ti daješ samo jednu: mlijeko. Zašto ljudi stalno poštuju tebe, a ne mene?

Krava reče svinji, "Vidi, ja im mlijeko dajem dok sam živa. Oni vide da im dajem i da sam vrlo darežljiva. Ali ti im ne daješ ništa dok si živa. Samo kada te ubiju ti im daš šunku, slaninu i druge stvari. Ljudi ne vjeruju u budućnost; vjeruju samo u sadašnjost. Ako daješ dok si živa, samo onda će te ljudi cijeniti. Eto zašto me cijene." Bogati čovjek je shvatio poruku. Od tada je, sve što je imao, počeo da daje siromašnima. Poslije toga, svi su mu se divili i voljeli ga.

POMOĆI DRUGIMA

Postati čovjek je ljepše nego postati kralj.

Antun Gustav Matoš

79

Zajednicu ne prave drugi ljudi oko nas. Zajednicu pravimo mi. Mi smo dio neke

zajednice i utječemo na njen izgled. Živite u obitelji i stalno prigovarate? Vi pravite

zajednicu u kojoj će svi biti nezadovoljni, ali ne zaboravite bit ćete i vi.

Nastavnik ste koji stalno opominje učenike? Nije do njih, do vas je. Pohvalite ih i

vidjet ćete da nećete imati potrebu da ih više opominjete.

Novinar ste koji stalno uređuje priloge o nasilju i kriminalu. Mislite da time pomažete

građanima? Griješite vi ih samo činite isprepadanima, nespokojnima i spremnim da i

sami naprave nešto slično.

Političar ste koji stalno prijeti? Mislite da ćete postići cilj? Mislite da će vam

vjerovati?

Nažalost neće, steći ćete samo veliki broj ljudi među kojima su i vaši birači koji vas

preziru.

Mogu nabrajati još primjera i davati vam odgovore. Uostalom pitajte i vi ljude oko

sebe isto. Svatko od nas pravi kvalitetnu ili nekvalitetnu zajednicu. Odgovornost leži

na svima nama. A ukoliko barem neke od ideja iz ovog Priručnika usvojite vi ćete

zasigurno praviti uspješnu zajednicu.

USPJEŠNA ZAJEDNICA

„Najbolje se živi tamo gdje se slab ne boji nasilnika, gdje se siromah ne stidi

pred bogatim, gdje pošten čovjek ne mari šta nepošten o njemu priča i gdje

nepošten čovjek javno nosi znak srama na čelu.“

Rabindranath Tagore

80

Nasilje ne čine drugi nama, činimo ga i mi. Stoga krenimo od sebe u preveniranju

nasilja.

Ako ste ućutkali nekoga, niste ga i preobratili. Imajte ovo stalno na umu.

Sumnja u druge je samo beskorisna patnja. Stoga ne sumnjajte vjerujte i dajte

povjerenje.

Imati bezrazložnu mržnju i zavist je najveći teret i nagriza samo onoga koji ima ovo

dvoje. Biti čovjek je veće i ljepše nego imati svo bogatstvo svijeta.

Ljubav je ključ za rješenje svih problema. Ljubav nemojte samo očekivati, nego je

stalno dajte.

Egoista nije netko drugi nego vi ukoliko ne vidite drugoga pored sebe. Otvorite oči i

vidjet ćete mnogo ljudi oko vas koji vas trebaju.

Volja je stvar jakih, želja stvar slabih, netko je rekao. Imajte volju da budete čovjek

i pomognete drugima.

Izbor je ono što nas čini čovjekom, stoga birajte biti čovjek.

Što je vječna vrijednost? Ljubav. Zato je nesebično darujte.

Egoista ima samo jednu volju: dobru volju prema sobi, a bit čovjekovog života bi

trebala biti dobra volja prema drugima.

Nisu drugi ljudi gori od nas pogotovo ako mi u drugim ljudima vidimo samo loše ljude.

Eto, ukoliko ste bilo što zapamtili iz ovog priručnika i podijelili to sa drugima vi ste

zasigurno napravili jedan veliki korak u preveniranju nasilja. Nasilje nastaje iz straha,

odbačenosti i nerazumijevanja. „U atmosferi straha može da cvjeta samo mržnja.“ Ne

dozvolite to dragi čitaoče! Ne dozvolite da mržnja buja oko vas.

NASILJE, VIŠE NE

„Neka blagost pobjedi ljutnju, neka dobro savlada zlo, neka gramzivca posrame

darovi, neka lažljivca pobjedi istina, o, neka mržnji putem ljubavi dođe kraj.“

Buda

81

LITERATURA

1. Aleksandar Saterlend Nil (1990.): Slobodna djeca Samerhil, Begrad: BIGZ

2. Aleksandar Saterlend Nil (2000.): Novi Samerhil, Sremski Karlovci: Kairos

3. Branka Raguž, Vera Jovanović, Esad Muhibić, Ljiljana Krunić – Zita, Zlatko Ilić, Mirsada

Poturković, Dževada Sarajlija: Putokazi, UNICEF i Institucija ombudsmena FBiH

4. Darel Bristou Bovi (2006.): Ja sam maznuo tvoj sir, Beograd: Algoritam

5. Darijuš Hentkovski (2005.): Iz škole, Beograd: Clio

6. Deepak Chopra (1998.): Sedam duhovnih zakona za roditelje – kako voditi djecu do uspjeha i ispunjenja, Čakovec, Dvostruka duga

7. Dragan Popadić et. al. (1998.): Pametniji ne popušta: Vodič kroz sukobe do sporazuma, Beograd:

Most

8. Džon Kotler (2007.): Ledeni breg nam se topi, Beograd: Mono i Manjana.

9. Entoni Gidens (2001.): Sociologija, Podgorica: CID i Banja Luka: Romanov

10. Gary Chapman i Ross Campbel (2003.): Pet jezika ljubavi djece, Varaždin: Katarina Zrinski

11. Gary Chapman i Ross Campbel (2003.): Pet jezika ljubavi tinejdžera, Varaždin: Katarina Zrinski

12. Ilona Posokhova (2001.): Matematika bez suza: kako pomoći djetetu s teškoćama u učenju matematike, Lekenik: Ostvarenje

13. Jasna Cvetković – Lay (2002.): Darovito je, što ću sa sobom?, Zagreb: Alinea

14. Juul Jesper (2006.): Ovo sam ja! Tko si ti?, Zagreb: Pelago

15. Maja Uzelac et. Al. (2008.): Za roditelje – radionice za rad s roditeljima, Zagreb: Mali korak

16. Melanije Klein (1983.): Zavis i zahvalnost, Zagreb: Naprijed

17. Mira Čudina – Obradović (2008.): Nadarenost, razumijevanje, prepoznavanje, razvijanje, Zagre:

Školska knjiga

18. Perry E. Good (1993.): Kako pomoći klincima da si sami pomognu, Zagreb: Alinea

19. Predrag Zarevski i Maja Mamula (1998.): Pobijedite sramežljivost, a djecu cijepite protiv nje, Jastrebarsko: Naklada Slap

20. Ray Bradbury (1953.): Fahrenhait 451, Istambul: Ithaki

21. Stiven S. Landin, Heri Pol i Džon Kristensen (2000.): Ribe, Beograd: Mono, Manjana press &

Alnari

22. Susan Fountain (2006.) Naše pravo da budemo zaštićeni od nasilja, Studija Generalnog

sekretara UN o nasilju nad djecom

23. Thomas Gordon (1974.): Teacher Effectiveness Training, Solana Beach, CA, USA

24. Thomas Gordon (1996.): Škola roditeljske djelotvornosti: kako s djetetom biti prijatelj, Zagreb: Preduzetništvo Jakić

25. Toni Cajs ( 2006.): Napravite svoje sopstvene merdevine, Beograd: MIP Leo Commerce

26. Vilhelm Štekl (1995.): Pisma jednoj majci, Beograd: IK Luta

27. William Glasser (2001.): Svaki učenik može uspjeti, Zagreb: Alinea

28. William Glasser (2004.): Teorija izbora: nova psihologija osobne slobode, Zagreb: Alinea

29. Yem Kam Keong (2008.): Budite kreativni – dopustite procvat svoje kreativnosti, Varaždin:

Katarina Zrinski

82