Devet Ukletih Soba - Velibor Stančić

7/23/2019 Devet Ukletih Soba - Velibor Stančić

http://slidepdf.com/reader/full/devet-ukletih-soba-velibor-stancic 1/537

devet

ukletihsoba

velibor stančić







cip....isbn...



devet ukletih soba

velibor stančić



human keyhole



Januar prva soba



bee on the knee



hej vi

kad se snijeg istopi na dlanu ostaje prošlo vrijeme

kroz kožu počinje kiša

pada ili je već pala peče

ili sam to ja jedan drugi ja

jedan drugi niko riječ je bila i bila je boja natapam se rastapam se



ne svijetlite

ne mogu da spavamotvorenih očiju

stigao samu jedan drugi svijet

koji nisam ja koji biće niko

ostavite tu kišu da pada

još koji tren po dlanovima po zjenicama po obrazima

vas poznajem odnekudhej vi

pustite me

ne uznemiravajte na granama ptice

sa kojim se slivam po vamau vama

ne razumijete ne tražite

ništa nećete naći ispod tepiha je sve

od kiše ispod tepiha je sve

zaključanohej vi

znam da

neko dolazi i raste u meni jedan drugi ja

devet ukletih soba velibor stančić

10



jedan drugi nikov rastem

dalji od nemiraveći od svemira

hej vi pustite kišu da pada

ona prolaziod nje se bolje umire

u jednom dahu

reći ću tisve o tome

boja ne silazi sa prstiju ne prolazi sve

ispod kože plivam po vama plivam u tebi

kao u moruod kišeod oluje

iz dalekadrhtiš

pored vjetra a vjetar ne prolazi

to je blaženstvood koga se spavaod koga se sanja jedan plavi sanotvorenih očiju

dječakšto ga sanja

dječak koji ne prolazi

kao kiša


11



12

kao sanhej vi

pustite je pustite me

oči su mi ogromne kao riječ kao boja kao slika

i prsti su mi teški

i prsti su mi bliski i vi ste mi pod prstima

i ti si mi u prstima kao poznata violinasa nepoznatom muzikom igram na svome grobu

ali je lijepo

jer ne prolazisve je pod tepihom

sve je unutrasamo me dotakni

i počinjem da plačem kako je divan san

koji se završi

u naručju snijegahej vi ne dirajte mi kišu

sa njom sa bolji čovjeksa njom bolje umirem na vašim dlanovima

topim segrubo

to je toplotato je smrt




13

pustite meoči su mi otvorene

još uvijeksijam

i sijemsve što će uskoro

izrastiu vašem snu

od košmara se budim

sve je već zavezano unutrazapis na grani

u pticiu okuu kiši

veće od svegaveće od riječi

koja plivahej vi

ne utišavajte taj dodir na dlanovima

sd njega sam bolji čovjekod njega bolje umirem

na kraju

sve će se samo naslikatithis is the end my only friendthis is the end

ali još uvijek sanjamoči su mi otvorene kao ulazna vrata kraj kojih spavam

riječiogromne riječi




14

su mi na usnama a kiša pada i svaki dan

sve bolje umiremhrabro me zagrliteširoko poput puta

na koji idem prstima od stakladotaknite mi obraze

još uvijek kiša pada

u limenom loncu još uvijek

riječi udaraju u kostiledeni brijegoviu mojim snovima

od kojih se živisamo su dani

u kojima niste bili na vrhovima prstiju

tihohej vi

dotaknite me

viditeto raste u meni riječi rastu i sve je boja koja se sliva koja odlazi niz jednu

sasvim slučajnu sijenkuu vašem svijetu

nikad nisam bio




15

odbijam da postanem viodbijam ples

ali prihvatam igruvečeras

slika još nije gotova iako joj vidim kraj

iza uglavečeras

sanjat ćete boju koju sam naslikao u vama

još malo me zagrlite molim vas

tim rukama od nemiratim kišama od sutra recite da sam bio i da je riječ bila

veća od svega što je raslou meniu vama

klijao samsve ove godine

sate minute

trenutke koje trošite nemilice ispijajući posljednju riječ

posljednju boju posljednju kap mene

hej visačekajte

predstava tek počinje niko ne igra u njojdo kraja je još malo




16

sačekajteepilog se smiješi

iza uglau limenom loncu

na staklenom krovu na grani

u snuu zagrljajuu poljupcu

na tvojim dlanovima na tvojim koljenima na tvojim obrazima

ostaviću ti tragto je kišaTto sam ja

prepoznaćeš me

vidjećeš da je sve tučisto

i obojeno ne razumijete

ne tražite od meneda vas razumijem

i naslikam

ne tražite zagrljaj koji mi niste dali istopite se

u snu koji ste juče sanjalitu na krovu

neko je noćas pjevao jednu staru pjesmu

tu na krovu neko još uvijek pjeva

na samom početku




17

ne odustaje seznam

ali to je već stvar izbora i ukusavidite

još malo mrak će ugasiti sve boje

otvorene oči nisu besmislene

ljepši snovi dolaze pred jutro a jutro stanuje

u mrakuhej vi

pustite kišu moja je i velika

i veći sam od nje ako mogu svu da je popijem

u jednom dahu nosim vas u sebi

iako nisam dio vasslikam vas pred vama

iako niste tu

zatvarate očiodustajete prije kraja

jutro ne dolazisačekajte

dužni ste mi taj zagrljaj poljubite mi čelododirnite mi obraze

obećavamući ću u vas




18

kroz prstedotičem vas

kroz kišu vas volimsamo sačekajte riječ dolaziogromna je

tu je na mojim usnama

sama se šapuće

sa njom ću vas cjelivati pred poslednjim dahom

tik prevaliću tu boju preko usana

prevaliću planinu u vama i sve ptice će odletjeti

u vašim očima

bićemo bolji ljudi i ljepše ćemo umrijeti

kao sunce plavi

ljubljana, 03.01.2014.




19

četiri zida u krugu

da ti otvorim

vratadugohodam

u kruguod četiri zida

odbijam seu unutrašnjost

paklene čahurečesto se zagledam pa gledam

gledam pa mislim

mislim kad bih imao otvarač za vino

možda bih uspioda otvorim vilice

da kažem nešto besmisleno




20

kao juče sam umirao

ponovo mogao bih reći

suvišečesto

umiremu zadnje vrijemesve je besmislica

i sve se pretvarau sebi slične pokušaje prethodne ne brojim

oblake koje ne poznajem

ne sviram jadikovke

koje prolaze ne sanjam

snove koji potamne

brzo

osijedimu kruguod četiri zida

odustajemod

sebe ne brojim

više nego što me ima

u tebi




21

nisam bio kad sam nastao kad sam nestao

kad sam se rodio ponovo javno

oolako

zamijenio bih

prstima prsteustimausne

rukama rukeduge

ilažne

prepustio bihzaboravu

dugom i

lažnom

linijomoko usana nasmijao se

osmijehomstarim

na nov načinopet tužnim

osmijehom zvijeriu četiri zida

u krugu




22

u kom se ne pronalazimu krugu

u kom se ne prepoznajemu krugu

u kome ne stanuju najbolje želje

ibično ne govorim

glasno

jer mogao bih da kažem nešto besmisleno

kao ponovo ću umrijeti

pokušavajućida odgonetnem

melodiju

pod prstimau očima jasnost

prepustio bihopet

slučajuslučajno

zagrcnuo se pretpostvaljam komadom

zelene jabukezrelog Mjeseca

putanju put put

lojim ne stižem prezirem




23

što bih mogao reći nešto besmisleno kao

vozovi me uspavljujuvozovi prolaze

tu bliže

kroz glavudojašem

do podnožja sebe i tamo

opetgovor

govorim rječjuubice

na papiru

ubice na klaviru

ubicesve se glasnije

videčujem

na drugom spratu

živeljudiutkani

u svjetlostsijalice

vise sa plafona pbojenioluzijom

našminkanistrahom




24

strahujuu krugu

od četiri zidačetiri prozora

staklenao osmjehstakleni i ljudistakleni

pucajuu padu kosti

staklene kojimhodamhod

uspravan postaje problemu tom ambijentu

kružnomod četiri zida

tražimčovjeka

i još jednu bocu vina

da ti otvorim

doboj, 11.01.2014.




25

mali ljudi

postoje razni načini da male živote

našminkate velikim riječimaod kojih sve zvuči bolje nego što jeste

to su one riječi naravno uvijek iz druge ruke

prepolovljene i zakačene na klinu jednog drugog vremena

one koje povremeno kupite uz hljeb i mlijeko

pa vam se sve učini smisleno i uzbudljivodok mlijeko ne prokisne a hljeb se ubajati

riječi požute prosute po stolu a vi

gledajući prizor vatrenog sakaćenja mušice iznad tih riječi

zamišljate sebe kako izgovarate ono što su drugidavno promislili i prežvakali potpuno sluđeni i ubijeđeni




26

u ono što ste pročitali nekoliko puta u jednom dahu iz niskog starta

sprintajući u isto vrijemeu visokoj štikli

po nekoj ulici kroz koju nikada niste i kroz koju nikada nećete

projahati sa nekim klasičnim gorostasom pod lijevom rukom

postoje razni načini

da natjerate vlastiti odraz da izađe iz ogledalaveći i ljepši

sretnijizadovoljnijizadovoljeniji

nego što se vlasnik osjeća u trenutku dok se o njemu govoriopet samo biranim riječima koje su posuđene

iz dobre literaturezbog osjećaja veličine

i prolaznosti koju ste osjetili baš tog jutra ili večeri

prolazeći pored drveta sa osmrtnicamaožalošćeni

iskrzanim lakom na vašim cipelama

ili noktimasvejednotaj superego se da izdresirati da izlazi iz ogledala

da govori i da se smije

naučenim osmijehom dakakouz odgovarajuću dozu gorčine

koja se ne primjeti ili koju ne primjetite namjerno

plašeći se optičke varke o kojoj govorim




27

može se naučiti da laje na nepoznate

ili na one za koje vam je žao što nisu nepoznati postoje razni načinida to što ste pročitali ili što upravo čitate

od vas napravi veće ljudeu vlastitim očima

da ne tamnite prebrzo

ili barem da ta tama ako već moradođe sa nekom obrnutom proporcijom

vezanom za bore na vašem čelu postoje razni načini

za epidemiju šugavih kompromisa koje svakodnevno srećete

ili bar prepoznajete

na licima i prozorimadrugih ljudi koji nisu vi

koji prolaze kroz vas kao riječi

koje vas čine većim od univerzuma kao riječi koje negiraju postojanje drugih veličina

i značajnih manjkavostiu bićima u kojim se ne pronalaziteu bićima koja vas redovito guše svojim prisustvom

i postojanjem besmislenim poput vraćanja na vijest o ličnoj propasti

koja se nije dogodila a o kojoj ste čitali

kao o mogućnosti nestvarnoju dalekoj budućnosti

oslobođenoj skore opasnosti




28

kratkoročnih vrijednosti i vas

postoje razni načiniuvećavanja sebe u veličanstvenu pojavu

bez premca u istoriji duševnih poremećaja koji su sami sebe izazvali

kao rat kojeg se niko ne sjeća a koji je sigurno biočim se o njemu govori

ili priča

sa podsmjehom na račun drugih koji nisu niko

postoje razni načinida svoj smisao podvodite

pod lakirane nokte kao pod iznajmljenu ljubav na određeno vrijeme

ili parket po kome gazite

sa jednakim uživanjem a koji je vjerovatno tri puta lakiran i premazan

kao hrastova kora na vašem obrazuuz koju se penju neke sitne bube

stvorenja koja niste vi i treba ih što prije zgnječiti u naborima kroz koje putuju

obuzeti svojim nepostojanjem

i vašom veličinom postoje razni načinida od sebe napravite karikaturu

zanemarujući činjenicuda na male živote pristaju sasvim

mali ljudi





29

volim te

provincija je kao revolucija jede svoju djecu

neko mi je rekao ili sam parolu pročitao

u letu iznad kukavičijeg gnijezdazamijenih čeljust koja me žvaćezapalih cigaru

i nastavih

niz ulicu rijeka od čelikaočaja

nekakve slične neprobavljive materijecurila je niz moja stopala

i nedvosmisleno pokazivala pravac u kome sam odlazio

oticaovolim te

da




30

nedvosmisleno te volim ponekad

kad nisi gad i kad promrmljaš nešto kroz bradu

najradije bih te tresnula po bradi

od podod ulicu

se odbijaju asfaltni zalogaji

u kojim slutim nešto što bi moglo biti svrha

ili smisao ili kako to ljudi već zovu

kažem slutim jer ne mogu da verbalizujem način na koji danas umirem

iako je sasvim sličan uobičajenim mrtvim danima koji se vuku oko mene

kao mrtav pas kao polumrtav pas

se okrećemspuštenog repa po ulici koja je beskonačna

hrana za pse je u pola cijene

u blještavoj trgovini na ugluutorkom i petkom poslije podne

između tri i pet i za praznike

volim te povremeno

i preko tih termina kad nisi gad

i kad se smiješ




31

tom svojom poluvilicomodaješ utisak

nekog ko je odavno umro a sad se samo smiješi

i ni do čega mu nije stalo još koji korak niz olovnu ulicu

i težina postaje nesnosnavrućina ulazi u mozak

i ovaj grad drobi

ostatke današnje svjetlosti i mene

neko je kašljao iza ugla mačka se nakostriješila ptice su obojile asfalt

kao mali imao sam mačkuona je imala mačiće

oboje smo se radovali i smijali unatraške

rekoh joj prvi mačići se u vodu bacaju

ja sam ih pojela već reče

i odgega se

na drugu stranu sjećanja kao malitrčao sam gradom

i nijedna ulica nije bila teška

ljubljana, 22.01.2014




root



zagrljaj

došli su nekakvi suhi ljudi sa sjekirama

i isjekli svo drvećeu mom univerzumu

da namame sunce u dvorišteda se bolje vidi

da nestanu sijenkeda ne preraste kućuda ne ubije vlasnika

bijeda na dlanovimaoko očiju konopac u krošnjama

očaj na rukamahej

nemoj da me dodiruješosjetljiva sam na zagrljaje koji su veći od zagrljaja

i ispravi se jednomhodaš kao da si u sedlu

i kao da je konj ispod tebe davno pobjegao



34

okrenuo sam lice prema prozoru i gledao u krošnje kroz koje prolaze

ljudiljudi sa viškom hemoglobinaljudi sa manjkom osmijeha

ljudi bez krvi i bez životasa sjekirama

jedan drugi svijet stanuje ispod prozora

i taj svijet se ne prepušta uzdasimaolako podižem ruke prema nebu

i ponovo ih vraćamtu gdje je nekad bila glava

limena kantau ćošku zarđala

i zaboravljena pušta glas

samo i isključivo kad je neko nagazi usput bez namjere

zatvorio sam oči samo za trenutak a oni su opet bili tusuhi ljudi sa sjekirama

sjekli su rezali kidali

klalidrveće u mom univerzumu ne prelazim ulicu često

iz strahada ću ostati bez vazduha

ustao sam i napravio nekoliko koraka kroz pustoš na dlanovima

tim koracima trčao sam cio dan okolosa probušenim očima od sunca

zaklana trupla pretvarao u zelene konje




35

u horde zelenih konja koji jurišaju uvisdivlji i neobuzdani

usmjereni prema naprijed prema gore

prema nigdje jahao sam na suhim granama svoje nedovršenosti

sedlao smrt u galopu i čekao noć

hej

hajde dodirni meznaš da ponekad tražim zagrljaje veće od zagrljaja

i ispravi se jednom ćeš tako odjahati na drugi kraj svijeta

i nećeš znati odakle si krenuo kao da želim da padam preko obala

rijeke

preko oblaka kao da želim da se vraćam nekom drugom sebi

koji je mrtav nepovratnookrenuo sam lice prema nebu

oguljenom plafonu koji samo što nije pao po našim glavamazaglavljenim između dva zaklana trupa

dana bez imena i posmatrao zvijezde koje su padaleumjesto plafona

direktno na drugi kraj sobe ispod rasčupane police sa knjigama

iz tih knjiga me neko gleda iza njih tiho sanjam

oslonjen na drhtavu simbolikutrenutka o kojem govorim

onda pjevam




36

pa hodamhijena u kavezu noć na oprezu

opet sam koračao početku kojeg se ne sjećamsa lakoćom sam zaobišao provaliju

na sredini i nesretni zvuk televizora

koji samo što nije umro prije vremenaod neke nepoznate bolesti

ili vrlo poznatog ludila koje stanuje

tu na sredini

između juče i sutra mi ne preostaje punoosim da gledam kroz prozor

sa kog se vidi samo obezglavljeno drvće

i suhi ljudi sa sjekiramahej

jel spavaš koraci dodiruju maglu na prozorima

hajde lezi noć je starija od zagrljaja





37

mogao bih

na primjer subotom ujutro

proći pored groblja slučajno prepoznati čovjeka sa brkovima

na nekom od spomenika nasmijati se naglas sebi u kamenu

iskrivljenomodrazu u ogledalu

koje pokazuje čovjeka

i ruke i noge i brkove

a po svemu sudećisa druge strane ne stoji niko

ili ništa mogao bih

sačekati kolonu mrava očajnikada prođe ispod mene




38

na putu u središte zemljezakopan do koljena

u žute natpise pod prstimazastatizastati

i slušati zvuk trube u zaleđenom drvoreduta truba je najavljivala smrt

iz daljine kao gavran koji odleti

kad dvaput lupiš dlanovima aplauz na kraju sahrane

i umorne ruke koje ga posjedujuživot se sastoji od hodanja

u snu prema zvuku trube

mogu da odredim razdaljinu između mene i planina

uz koje se penjem bez volje i naročitog smisla

mogu da se uspravim ali ne želim da izazivam oblake

mogu da se pretvorimu izbečeni komad mesa

na polici

u tržnom centruda zaspim otvorenih očiju ali mi još uvijek nedostaje sanu kome hodam ispruženih zjenica

prema moru sa kojeg dolaze ti zvucite trube

ti gavranovi ptice mi izlijeću ispod noktiju

i gledam kako odlaze kako se penju




39

u unutrašnjost oblaka zarivaju kljunove i želja postaje omča koja se steže

čvor oko koga lomim prstevlat trave koja mi raste oko vrata

i ne dopušta mi da dišem bez borbe bez volje

i naročitog smisla prepuštam podijum tebi

i tvojim kristalnim nogama na kojim rastu aplauzi sa kraja predstave

mogao bi ponekad da me iznenadiš nekim orginalnim krikom koji ne podsjeća

na prolaznost mogao bi ponekad da se prevariš

i budeš manje ti

prazan peron na kojem pristaju ukleti vozoviod juče

od nikadod sad

bez putnika i lica bez škripe pokreta

postojanja i tereta mogao bi da počneš neko uzvišeno djelo vrijedno truda

da osmisliš neki zvuk kad već hodaš

kao zvijer pripitomljena tugaljivom melodijom ispod mjeseca

mogao bi bar da manje pričaš

o stvarima koje ionako nemaju smisla kad ih ti izgovoriš




40

ili da zatvoriš očidok spavaš prevaziđen i prezren

noćuda ne rastjeruješ nedužne utvare

demonevještice

vile mogao bi

sasvim jednostavnoda

mogao bistani

na tim planinama je već neko bioslušaj

to trube plaču

ptice lete razuzdanim kasomdjeca u komšiluku cvile

unazad prema noći mogao bih

da mogao bih

napraviti pokrivač za snovezatvoriti očida mogao bih

večeras umrijeti prije





41

pokušaj

nekoliko puta sam pokušao da preskočim opšta mjesta

iznad ovog grada ponekog čovjeka

ženeoblakasebe

ili psa nekoliko puta sam pokušao da sanjam

otvrenih očijuda gledam sunce kroz paučinu na dlanovima

da lovim ono što ostaje poslije pljuska

na kostima neonskimgrad bruji

iako spavaljudi su i dalje najtraženija roba

žene ne prestaju iako jesu




42

oblaci reže psi laju ja sanjam

nekoliko puta sam pokušaoda pronađem adekvatnu zamjenu za riječi

da pjesme ne pišem nego bojim

mirisomzvukom

tišinomzrnima svojim

da posolimostatke mršave gozbe

na dlanovima jalovimda posvojim

noć ovu iznad grada

ponekog čovjekaženusebe

ili psa nekoliko puta sam pokušao

jedan reče ne vidim

druga ne čujemtreće

ne mirišem tu ništatišina je bila prazna

nekoliko puta sam pokušao da te dodirnemsada me ruke bole

od pokušaja





43

očigledno

na samom dnu univerzuma

jedan točak se pokrenuoočigledno

na zaprepaštenje svih koji odavno čekaju

u gradu sa i bez imenatramvaj klizi i plače

oni sjede

uredno razvrstani u dva reda razdvojeni prazninom i šupljim dlanovima

prolaze kroz vazduh kojeg nema probadaju pogledom jedni druge kao da traže naslonjač za oči

u olinjalom pejzažu susjedovog revera ne pomjeraju se

očiglednoveć neko vrijeme




44

umorni suvidi se

i umiru u hodu kao paunovi bez perja

bez glasa između njih

prazninom teče rijekaod koraka koji su prošliod koraka koji prolaze

vrata se otvaraju neko škripi i plače

ušla je nova pošiljka mesa na putu za ludnicu prvo urlaju

galamesmiju se

i sjedaju na svoja mjesta

mjesta poznaju od ranijevidi se

kako ih boja napuštaotiče niz rijeku

od korakado sumrakasve se utiša

i oni umiru na putu prema gradu posustaje smijeh

i plač zamireu kasno popodne možda predveče

osjećam da prestajemda postajem jedan od njih

proboden pogledom probadam prazninu




45

preko putaodmaram oči

na rukohvatu bez smisla i potrebe

na rukama razlivam jad i umirem negdje na sredini

uredno razvrstan na dva dijela

od kojih ni jedan

odavno nije živočigledno

strah i točak se zaustavlja

vrata otvaraju na sredini se budalasto klati jedan čovjek

u zglobu

između dva svijetaod kojih ni jedan nije moj

očigledno bježim

prema gradu kroz naslage neba na pločnicima

probijam put za korake

koji me slijede izdaleka prepoznajem mrak

prema rasporedu zvijezda padalicavidim

umirem u hodu kroz grad

hodam u mrtvini kroz lica

u magli




46

na kraju na samom dnu univerzuma jedan točak se pokrenuo

očigledno

sarajevo, 28.01.2014.




47

veče

s večeri kako dolaziš

nizvodno mi se prosipaju rukeonemoćale sijenke sakrivaju nabore

na zastavama tvojih usana rijekom otičeš niz moje zagrljajeu zelenu zavjesu potopljenog sunca

pretapam boje tvojih prstijugladne golubove hranim mrvicama dodira

na obroncima tvojih bedara pronalazim kap oblakautapam se u mekanoj kiši noću iz navike vrištim

zavejanih usanas večeri kako dolaziš

koracima prepolovim nebo od čaršafautabam pogledom visoku travu ispod prozora

smijem se noktima u kori tvojih osmijehau pregrštima pogašenih sijalica

otkrijem zaborave na tvojim koljenima




vjetar raznosi ravnodušnost iznad cvjetova na ulicama progaženim stojim pokošen

kao groblje bez ptica gordost razlivam preko tamnih rubova očiju

stopala tvoja zeleni zaborav ljube nebo miriše nizvodno u mraku

želja je pjevala noćas iznad naših tijela spuštaju se daljine

zatvaram se u tvoju tišinu

u unutrašnjost neizgovorenih pokretas večeri kako dolaziš

ispletem kavez na krajevima svojih vena poljubim beskraj tišinom iz pune pepeljare

na iskrivljenom portretu svakodnevnice naslikam prolaznost

sebe na zidu jedne tvoje ptice naslikam velike sunčane oči

u tvom krilu klatim se kao promaja na prozorima svojih prstiju

čuvam šaku nesanice

doboj, 31.01.2014distance



Februardruga soba



sad clown



san

vidio sam noćas kako bistrim nogama žanješ kamen u potoku

u potoku je riba spavala ugašenih očiju

ugašenih očiju pregazila si šumu do pojasado pojasa zagazim u praznu čašu

čašu popijem poljupcem poljupcem pogodim ribu

riba prolije potok na tvojim dlanovima

zaspim

vidio sam noćas kako crnim krošnjama češljaš oblake

iznad uzglavlja papirnu pticu čuvaš od uzdahaod uzdaha usne umijem porazom

porazom posolim jutro od kamenaod kamena pripitomim pticu

ptica se prospe na tvojim dlanovima



52

zaspim

vidio sam noćas kako pernatim prstima miluješ vjetar u planiniu planini su zvijeri lajale promuklim glasovima promuklim glasovima utopim žeđ od plamena

od plamena si sazidam snovesnove zagasim suncem

sunce mi izgori

na tvojim dlanovima

zaspim

vidio sam noćas kako prezrelu mjesečinu srebriš na zidovima na zidovima se grle isplakane riječi u padu

u padu zalutam u šumu tvojih korakatvojih koraka glad olistam gustim tišinama

tišinama nahranim bose očioči mi umru

na tvojim dlanovima





53

recept

koliko kašika nesreće toliko zrna prkosa koliko zrna prkosa toliko kašika tišine

dodati malo pelina prstohvat sjećanja i gorčine

koliko kapi čežnje toliko zrna olova

koliko zrna olova toliko mrvica daljinedodati teških nemira ne manjih od planine

koliko čaša požude toliko grama zagrljaja koliko grama zagrljaja toliko čaša praznine

dodati miris postelje poljubac vreo iz blizine

zatim




54

u istom loncu zaspatisanjati iste snove

cijelu smjesu ravnatitvojim usnama

dodati još samo usne moje

po želji iznad vatredolivati more

radosti i zajedničkog nadanja preplesti prste ispod čaršafa

ne čekati par životaservirati

ravnomjerno i noću i danju

često

i vrelo

bez kajanja





55

opet

opet mi je duvalo u lice

ili ono što je od njega ostalosa drugog kraja kosmosa ili ulice

svejedno kažem vjetru možeš me savladati

oduvati poput potrošene konzerve izlizane ulične podmornice

sve dok se kotrljam puštam zvuk

sve dok me šutaju tonem na sredini sebe često izgradim mostod nigdje prema ništa

koraci ujutro preko tog mosta prema večernjem paklu nepogrešivo vode

opet mi je duvalo u liceu bezoblik kojim se često dičim naspem pokoju krošnju vjetra

i onda cvilim




56

pod naletima kosmosa ili sebe pretvaram svijet u cirkus

sebe u pajaca možeš me lako ubiti

pogrešnim stihom ili pogledom mogu se lako navići na odsustvo riječi ili bodlje plača

mogu se na vjetar nasloniti

odsustvo tebe dotaćitišinu zagrliti

možeš me lako ubiti ali što ne ubije jača

opet mi je duvalo u liceu nešto čega nema

ponovo zarivam zube u daljinuu meso vjetra zabadam oči

polomim vilice od prazninu kao grane u šumi neuspjeha

svejedno kažem vjetru možeš me savladati

možeš me oduvati na drugi kraj

kosmosa ili svijetadok hodam ulicom u društvu prezrenih lampionadoslednost moja uvijek je nedosledna

možeš mi u lice zabitiužarene čavle divljine

đavolje kandže ili tragove svojih peta ali tu ispod nadomak istine

kroz sunce pod rebrima moj lični pakao

kroz tvoj drvored odavno sija




57

i šeta kroz mnoštvo svakodnevnih oblaka

ili mijena najrazličitiji oblici mene duvaju

kroz rupe na pohabanoj lađiulivam more tebe

vidimsunce u džepovima skrivaš

jedna prošla ti

sunce mi u džepovima goritaj vjetar je od mene tek nekoliko života mlađi

jedna sadašnja ti različita za istost vjetra o kojem govorim

opet mi je duvalo u lice i znam da neće prestati





time button



cijeli svijet

prvo se prospe što je ostalo baš kao kiša od juče

kao gorčina

kao jedonda se iznad glave razapne

jedro od olova nešto s čim se ne plovi

uzvodno prema očima puste se oblaci

kroz suze što ne tonu olako

u namada otplešu smijeh prvo se ostavi što se prosulo

na rukama da tečeda tone

da se topi kao led

kroz prsa se naslikaju prozori koji se smiju u prazninu

u pustinju



60

u ništa kao želja

suhe oči se zabodu u druge oči jednako gladne

kao žeđ prvo se potope prošli brodovi

zlatonosni kao medvečernje pčele na horizontu

pod prstima izrastu kao riječod papira se napišu mostovi koji se grle

kao knjigeukoričeni dodiri praznine

zašiveni dubokoza tvoj smijeh

prvo se prebrode prošli potopi nešto kao kiša od juče

kao gorčina kao jed

onda se iznad glave razapnu nova neba pod mojim prstima

travnati ožiljici na tvom obrazu procvjetju kao ptice

kao poljupci

kao grijeh na tvojim usnama oblaci plove ali nas čekaju

mora o kojim pjevam na tvojim rukama jedan cijeli svijet





61

noć

kad se probudim osluškujem tišinu

u tišini nešto spavau tišini nešto prepoznajem

što prepoznam ne vidimoči su mi otvorene

više nego što je normalno ali ne vidim

noću kad se probudim

osluškujemšta se dešava na drugoj strani svemiratamo nešto spava

neskrivenoogoljeno biće koje sjedi na mojim prsima

nešto ne diše u ovom mraku ništa ne diše u ovom mraku

i sumnjam da sam živ i sumnjam da sam uopštedodirnem pogledom pod




62

on se otvorisve se otvori

propadam u otvorenost noću kad se probudim progovorim dvije tri riječi

bez smisla i panike bez želje

sa rukama okrenutim mjesecu noću kad se probudim progladam kroz prste

da vidim da li sam živda li dišem na nebu

ili je sve to zamka u koju sam ulovljenzamka koja polovi snove

zamka za lisice i njihove repove noću kad se probudim

na zidovima ostavljam trag

očima pišem svijetleće psalmeu tišini se najbolje snalazim

iako bez pravca noću kad se probudim

ne razumijemšta dolazi poslije

noću kad se probudim

pola čovječanstva spava ili dvije trećine ili manje

neko umire to znam kad se probudim noću

neko još nije ni počeo sa tim uzvišenim poduhvatomživot je na drugoj strani svijeta

sve je na drugoj strani a druga strana sanja mjesece

i ono što iza njih dolazi




63

noću kad se probudimtri mačke mi igraju poker na prsima

i nešto govore ne razumijem iako sam tu

iako sam budan njihov razgovor je monolog

i možda se smrt igra njihovim likom ili je to sve kavez u kome spavam

škripe mi riječi na ulazu u pomrčinu

noću kad se probudim ne mogu pomjeriti ruke

ne mogu pomjeriti sliku na zidu a ta slika sigurno nešto znači

ili predstavljata slika je zapravo ulica i tom ulicom neko hoda

ili je hodao pa su se koraci utišali noću kad se probudim

iskočim iz tijelagledam kroz prozor

naslanjam čelo na prazninuvjetar pomjera korakeškripu nečijih kostiju

i šaputanjastegnem prstima prazninu i staklom na zidu napišem par stihova

noću kad se probudimsvi su odavno umrli ili se bar tako čini

a možda su svi zarobljenisnom koji ne dolazi a o kojem se sanja

u njemu nalaze plač i osmjehe




64

od njih se bude povremeno pa opet umiru

u svojim svilenim grobovimaokreću leđa prema suncu

i zadovoljno grle ostatke svojih kostiju noću kad se probudim

osluškujem tišinuu tišini nešto spava

u tišini nešto prepoznajem

ali se pravim da je noć i da se dobro ne vidi ili da ovo nisam ja

ili da ću tek da se probudim pa nema smisla da prekidam košmar

iako je stvaran

noću kad se probudimznam da sam u kavezu noću kad se probudim nikad ne otvorim oči noću kad se probudim

nikada ne sanjam





65

hodam

kad ne znam šta ću sa sobom

obično hodam izađem na ulicu

otisnem se u betonsko more potonem u drvoredima

onda škripim glasom drvenim poput uklete lađe

nasukane na asfaltirane predjele nedostajanja

saginjem se da stanem ispod nebauspravljam kad nebo zamijenim rukama tvojim

raspoređujem kandelbare i vatre kojim gorim

ispod krošanjau prozorima plešem

nešto što ne liči na plesviše na nedostajanje muzika se ne čuje




66

ni koraci se ne čuju a hodam

znam mijenjaju mi se nijanse sivog

na dnu malog mozga pronalazim izgubljenu ravnotežu

u letu između dva nebaodkoračam paukovu mrežu

raskorak između sebedva univerzuma iste boje

hodam i brojim korake

moje ptice su visoko

tragovi me slijedehodam

ima prostijih načina da se to kaže ali ne mogu da se otpjevaju

hodam bez glasa kojeg nemam

hodamgrad me obuzima

nešto me ne služe riječi ovih dana

možda je uzaludno možda sunce koje goriveć je izgorilo prije

možda je sve već bilohodam

a možda se bezuspješno krijemhodanjem

hodanjem potvrđujem prisutnosthodam

pa pijem utabane tragove




67

prospem ispred sebe tvoje dlanove po ulicama

kamenim koracima ponovo hodam tragovima

prema sebičini mi se

hodam ili bježim na drugu stranu ulice

zamećem tragda te ne prepoznamda se ne sustignem

hodamda se mimoiđem

hodam pa nabasam na tebe

opet

čini mi seumivam te izlozimatrgujem trgovima

letim pticamagrlim kljunovima

hodamgrad se sužava

u odsutnosti nedostajenje na licima ljudi koje srećem

hodamonda skrećemu drugu ulicu

sakrijem cipele od nespokoja iznenađujuće hodam

i dalje i više




68

hodam tiše nego prije

hodam a ispred mene hodam ja

ili bar tako vidimu cijeloj priči nedostaje zvuk

hodam pa vrištimočima hodam

po oblacima raspoznajem ljudeu daljini hodam iako sam tutik pored sebehodam i vidimda to nisam jada to nije niko

hodam pa zastanem

čemu hodanje ovoliko

hodam pa ishodam svu daljinu





69

na trećoj strani sna

ponedjeljkomotvoriš oči rascvala

razdraganaolistala poput

trešnje u majusa ivice na krajuoblaka padnešdirektno

pred noge bogovima kapitalzima

najsočniju psovku uputišostatku tebe od jučedobro jutro poželi




70

u ogledalusasvim nova kataklizma

ispod lijevog okalinija koja se vuče

od beskraja prema starosti iskusnim pokretima

s obije ruke prefarbaš nebo na zidu

naboranu rupu u ogledalu

bez milosti prepustiš zaboravu

i s raščupanim osmijehom nahraniš

dijete muža mačku

ili psa

ponedjeljkom napustiš pećinu u koju se skrivaš

od bijedeod poraza

od bolaod zlazakoračiš u svijet veselo kao da prvi put gaziš

ulicama prostreš boju tvojih korakazadivljenim posmatračima servirašglad za pticama pod tvojim nogama

u hodu prepoloviš grad nahraniš ego sitnicama

i započneš dan




71

ponedjeljkomse dugo opireš tragovima nemira

u krošnjama sijenki oko sebesvojim očima prepoznaješ strah

smiješ se osmijehom od sedam kora njihovim mržnjama mrziš

još uvijek obasjana sa pola sunca ne voliš što se mora

što moraš voliš

samo da izguraš dan ponedjeljkom

se vraćaš pećini na kraju sunca pronalaziš spas

bezlisnauvelaumorna

krošnjama svojih kostiju nahraniš

dijete muža mačku ili psa

ponedjeljkom

uveče osjetiš prvi strahzažmuriš pokriješ oči dlanovima

i isplačeš prahod olova se ne da pobjeći

u drugu sobu ili stvarnost

na brzinu iskusnim pokretima

prepakuješ dah




72

raščupanim osmijehom na tv-u prožvaćeš

šarenu lažu miris dna

zamijeniš boje neba na policidohvatiš knjigu popneš se gorevisoko na oblake

zaspiš

na trećoj strani sna





73

vrlo posljednji tango

smrt je sasvim prijatno iskustvo

kao ulazak u dobro poznatu kafanudok mnoštvo lica

bojatoka

ostaje vani iza leđa konobar naliva

duplu dozu života

ne mogu da podnesemsvu tu lažnu slikusasvim neadekvatno

dok se sve približava razmišljam o plavom kitu u sjevernom moru

proboden s hiljadu harpunautroba njegova naliva se jadom

i lica bijesnih mornara odzvanjaju u daljini nikom nije stalo nikog nije briga




74

a bio je najveći najbolji

najplavlji biljojedsa ove strane sunca

prognoze su slabe mada se nikad ne znagovori konobar u bijelom šinjelu

sačekam da prođe prvi talas razočarenja i zovem drugu duplu dozu života

moraćeš još koji put da umreš

da naučiš sve o besmislenosti pokušaja naginje se sijenka iza šanka

nad proburaženim tijelom kitasasvim neadekvatnoozbiljnosti situacijeu polumrtvom lokalu

zalivam se drugom čašom

kao da ispijam sjeverno more izlazim na podijum

i plešem plešem plešem

mi uskoro zatvaramo vi još niste umrližurim koliko je moguće

a onda me sasvim neadekvatno probode hiljadu igala i uliva se u mene sva bijeda ovog svijeta

nikom nije stalo nikog nije briga

nisam mislio danas ali ako želite mornari u bijelom

i lica njihova bijesna odzvanjaju u visini i visina je bijela i brod je bijel




75

i podijum na kojem plešem plešem plešem

postepeno sve tamni i ja se vraćam

pomalo živ i razočaran besmislenim pokušajima

dozivamonog konobara u daljini

stvarno više nema smislavi ste još uvijek živi

sliježem ramenimasasvim neadekvatno

pomislim kako je sve daleko

i nije bitno

i lijepo je povremeno umrijeti na različite načine

zauzdavam misli iznad mene jedan dalek osmijeh visi

postepeno sve tamniglasovi su tiši

izalazim iz sebedavim se u nebuod neba sam samo par života višljis te visine padam

padam padam

padam dugozar ne vidiš

plešem




76

plešem plešem

moj vrlo posljednji tangotu na mekoj kiši

vrištimurlam od ljepote

opominje neko od mornara

pusti

umire polakošta me briga

nek umire tiši





77

let

na krovu su dva golubasa različitim biografijama

krov nije krov na kući

na zemlji nije nigdje krov i nije krov

smisao je u kontrastucrveno i sivo

na krovu su dva golubaljube seu tišini

u svijetu bez bojatišina je nagrada za ljubav




78

na krovu su dva goluba jedan od njih je ptica

pod perjem je čamotinjaoba goluba imaju krila

ali ne letesvaki dan hodaju

u krugu na ivici kontrasta prepoznajem im lica

na dlanovima nebaodmaraju bešumne očiu svijetu bez oblika pad je privilegija

na krovu su dva golubasa visina

pada krov na kome stoje krov nije krov

nad nama pod njima nije nigdje

krov je krv krv je riječsa njega se topi snijegsa njega nestaje sunce

na krovu su dva goluba jedan govori

nije da me je brigau svijetu bez ljubavi bezočno ljubim svijet




79

na krovu su dva golubatežina veriga je

posljedica dugotrajnog oklijevanja jedan raširi ruke

leti prema gore

nebo se uliva u njegove zagrljajedrugi posmatra iz daljine

aplaudira krilima

tihoon je ptica

ništa se ne čuje mrak pada

crveno

ko istinski leti

teže pada





three minus two



praznina

znam ja da je zemlja ravna ploča

ti si joj nacrtala krajzašiven iglom u prazninu

curim u vrijeme na ivici

tišina vreba nogama mašem nedostajanje

u beskraj

znam ja da je zemlja ravna ploča na tvojim dlanovima

svemir se okreće bez zvuka

visim u daljinusvaki krug je isti

nijeme riječi poruka

obrnute sreće



82

znam ja da je zemlja ravna ploča ruka tišine bolna puni se praznom

muzikomcrna slika

zadužbina je pokvarenog gramofona

znam ja da je zemlja ravna ploča ne znam zašto svira prazninu





83

kako sanjate

ja imam ime ali to ime ni iz daleka nisam ja

spavaš li čvrstou rijeci kojom protičešsnovi ispod oblutka

od mog imenaviše su ja

ja imam ruke duže od tišine ali te ruke još uvijek nisu ja

sanjaš li često prstohvat nebaoblaci koje dišešod mojih ruku

više su ja




84

ja imam snove koji ni iz blizine nisu sve

vidiš li noću ispod prstiju trag nesanica

tvoje riječiod mojih snova

više su ja

ja imam ime

ali to ime ni iz daleka nisam jasleđenih očiju gorim

ispod mjesecaosluškujem

zaključan u prazninu neko govori

kako spavateo tome nek brine svako sam

kako sanjateu tome niko nije stran





85

odsutnost

neko je napisao knjigu o odsutnosti

u toj knjizi se ništa ne dešavaosim što iz nje odsutno izlijeću leptiri

krilima pišu poeziju poezija traje jedan dan

jednu noć jedan sat jedan tren

leptiri krilima pišu kratkoročnu poeziju kratkoročna poezija posledica je dugotrajne sušeu očima se najbolje prepoznaje odsutnost

o kojoj je neko napisao knjiguoči ne lete

nemaju krila ne pišu poeziju

i nisu kratkotrajne kao jednodnevna poezija koja je posljedica suše




86

o kojoj čitaju iz knjigeu odsutnosti

oči su zaspale između korica daljine

one sad bespomoćno leže pored tebe na jastuku

povremeno miluju strop

kojim si pokrivenaodsutno





87

prisutnost

to je drugo ime za pojavuo kojoj je ovdje riječ

riječ je zapravo i ne opisuje i definiše samo dio stanja u kome ja svako

ponekad prisutan

svojom voljom ili igrom slučajaupravo igrom slučajasreo sam ili još uvijek srećem

čovjeka koji je svojim postojanjem naučno dokazao

da čovjek može biti najprisutniji kad se po svemu čini da je izvan sebe

stojeći tako najčešće na drugoj strani litice koja bi trebala da predstavlja

čovjeka




stijenu koja je prisutnau svakom od nas primjetio samda prisutnost

ili stanje koje ova riječ predstavlja nije neophodni uslov

da bi se čovjek tako osjećaočovjek je posledica prisutnosti

a prisutnost je prisutna i u odsutnosti

i to lako može da se uočiuočava se naravno očima

one su u ovom slučaju udaljeneod mjesta tvorbe govorenja o njima

posljedično ništa ne uočavaju i time odaju svoju prisutnost

one sad bespomoćno leže pored tebe na jastuku

povremeno miluju strop kojim si pokrivena

sliku samoće narušava njihova prisutnost


88




zaborav

on se obično jede noću noć mora biti tamnija od godišnjeg prosjeka

kako bi ukus bio prihvatljiv

u nedostatku svjetlijih stvarizaborav postaje

jedini prihvatljiv izlazza glad koja se pojavljuje

neočekivanotaman na pragu sitosti

povremeno iskrsne

poneki svijetli trenutaklucidnost lune koja se probija kroz oblake

i zaborav tad sa sigurnošću padau najbližu vodu

na površini vode ne zadržava se ni najkraćeg trenutkatako da ni najiskusnije oko

ne može ocijeniti sa koje strane vodese taj zaborav nalazionom ko o njemu govori

89




cio trud oko svega istovremeno se pretvara

u neutoljivu gladglad očiju nema

ona se manifestujeoštrim bolom na površini kože

povremenim grčevima koji preplavljuju

tijelo o kojem govorimo

i dušu koja nije spomenutazaborav sam sebe pije

iz čaše koja stoji na stolutako što sam sebi skače u stomak

i tamo se pretvara u žeđza samim sobom

on je kontradiktoran

kao i čaša koja stoji na stolu istovremeno

prisutna i odsutna

čaša pomaže ako zatvorite očidok ispijate sadržaj

o kojem je riječ

riječ je naravno o očimaone za to vrijeme bespomoćno leže

pored tebe na jastuku

povremeno miluju strop kojim si pokrivena

kao zaboravom


90




nemir

oprečne putanje koje se katkad

mogu primjetiti na nebuzavršavaju pod nogama

čovjeka koji hoda po parkučovjek je starac

ima braduštapšešir

šešir je crnstarac korača prema moru na tom moru ne postoji sunce

sunce je na savim drugom kraju pričeu priči postoji izvjesna doza nemira

ali se ne može pouzdanoutvrditi njegovo porijeklooprečnost porijekla nemira

završava na obodu crnog šešira

91




šešir je na glaviglava je na gospođi

gospođa pored bazena nekoliko kapiljica vode

presijava se na njenom koljenuu kapljicama se jasno vidi sunceono je dakle na ovoj strani priče

voda je u bazenutragovi na nebu

starac korača prema moru njegova brada se vijori na vjetru

poput zastavezastava je na pola koplja

štap crta nemiresunce je i dalje na drugoj strani priče

voda u moru je ista

talasi malo nemirni

nemir se smiruje s vremenom mada vrijeme s tim nema ništa

sunce je ubilo kapljice na koljenimagospođa odahnula


92




strah

prirodna posljedica isčekivanja nemogućeg

očitovana kroz polusvjesno zatvaranjesvih puteva u unutrašnjostu unutrašnjosti se nalazi

ili se nalazilosrce

to srce sam oduvijek posmatrao iz prikrajka poput lešinara

i čekao da se ostali grabežljivci raziđu i nasiteono je obično u nekom vodenom znaku zodijakašto ne znači da njegov zemljeposjednik nije u zemljanom

bez obzira na prisustvo vode i zemljeu prethodnim životima

očigledno je mnogo puta gorilootud ovaj prah pod prstimasadašnji vlasnici tog pepela

izranjaju iz magle na svakih nekoliko mršavih vijekova

93




pokušavaju da odgonetnuuzrok propasti

tog objekta u unutrašnjostiuvijek postoji realna mogućnost

da je nešto od nečega ostaloto što je ostalo

oni nazivaju strah njim napune džepove

i uz zvižduke starodavne koračniceodlaze niz ulicu

ta ulica ne postoji i oni na taj način

sakrivaju sadržaj svojih džepova

za to vrijeme nebo ostaje isto plavo

visoko nedostižno

povremeno osjeća strah


94




želja

ako prste lijeve ruke prislonite na nečije usne

osjetićete puls poljupca koji slijedi prsti su poslije posvađani sa

prstima desne rukeoni vode tihi rat

između sebežele da nacrtaju smijeh

na tim usnama

smijeh je dalek i nedostižanon je predmet želje koja se jasno oslikava na prozorskom oknu

poslije poljupcasve slike postaju blijedeone žele boju koje nema

niz prste se slivatanak trag poraza

95




oni više ne dodiruju ništaoni nisu prsti

u njima caruje tišinatišina je težina

teški su prsti koji ne dodiruju ništas njima se jedino može ispipati dno poraza

u priči o želji poraz se pojavljuje sporadično

mada neočekivano

u toj priči prsti su najbitniji

i ako s njima dotaknete neboto je siguran znak

da se u oblacima skrivaju nečije usnesa te visine

najčešće padne kiša

mada je i suncesamo po sebi

moguća posljedica

želja je uvijek posljedica

lošeg vremena

danas je vrijeme promijenjivo prsti spavaju na stolu pored mene


96




podrhtavanje

sposobnost tijela da se odbraniod niske tmperature

zlih pogleda i atmosferskog pritiska

u unutrašnjosti pritisak nastaje zbog

hiljadugodišnjeg potiskivanjaloših vremenskih prilika

i neostvarenih želja može da se manifestuje eksplozijom

poslije koje ostajesamo gomila pepela

od osobe koja je bila

izložena podrhtavanjuekspolzija se sama po sebi čuje dalekouslov je da u daljini postoji uho

ukoliko uho ne postojieksplozija se pretvara u ehoeho podrazumijeva prazninu praznina nije obećavajuća

moguće je da je uho i u blizini ali se pravi da nije tu

u tom slučaju

97




eho prestaje tako da se zoveon postaje razgovor

između dva nijema uha razgovor se obavlja ručno

svako uho ima tri dijelaunutrašnje uho

najviše voli da sluša poljupcesrednje uho

voli zvuk milovanja

a vanjsko uho je predodređeno za izjave ljubaviukoliko nedostaju pobrojani zvuci

u uho ulazi hladnoća i izaziva podrhtavanjeono se najčešće javlja

kod izrazito senzibilnih subjekatačija je uloga u rečenici

već unaprijed obrazloženau cijeloj priči

se zapravo govorio tektonskim pomjeranjima

u unutrašnjosti ljudskog roda najčešće izazvano hladnoćomu međuljudskoj komunikaciji

kako generalnotako i pojedinačnoto pomjeranje

obično se naziva podrhtavanje ako vas ne sruši u prvom naletu

nastaviće se


98




tišina

može da se naslika

pod uslovom da nemate bojeda nemate platno

ni kist ni ideju

može da se naslika kao odsustvo želje za slikanjem

kao naivna sugestija svega što nedostaje

boja je nebo nedostižno kist su ruke nezavršene ideja more

nedosanjano platno je jedro u daljini

ono je različito napetozavisno od ugla iz kog se gleda neophodno je da bude u daljini

99




da posmatrač ne može da odgonetne njegovu svrhuono ne služi da pokaže smjer posmatraču ne služi ni da bi brod nastavio dalje

jedro je očigledno tu radi vjetravjetar nije vezan za tu sliku

i slobodno se kreće van okvira koji su mu zadati

ali jedro sa tim nije upoznatosasvim slučajno vjetar je završio baš na ovom moru

i sad se bori sa jedromda pronađe svoju svrhu

i jedro ju traži iako privrženo tišini

po napetosti je očiglednoda je usred potrage

ono je na brodu

brod je na moru more se suprostavlja vjetru

vjetar se razliva u tišinuon ne proizvodi šumove

on je fabrika namrštenih čela

na jednom od njih

jasno se viditišina urezuje svoj portret portret je opet nekakva slika

slika se posmatra u tišini


100




dodir

neko je vikao na ulici

nepoznat glas iz daljineonda su psovali pticu

ona je preletjela pejzaž pejzaž je zaražen najprimitivnijim bjesnilom

ulica je izdržala težinu psovki i nastavila da teče

ptica je odletjela na drugu stranu svemira

jasno se vidjelo na njenom reputrag uspomena pod krilom

nekoliko sjemenki nespokojasasvim hrabro

pod uticajem slobodnog pada ili onog što je ostalo od gravitacije u namate sjemenke pale su direktno u središte zemlje

sad tamo raste cijela šuma nespokoja klati se na vjetru koji duva kroz taj kraj

101




u kraju se nazire početak iz cijele šume

samo su dva nespokoja nespokojnija od ostalih

jedan je lijevi a drugi je desni

desni je sunce a lijevi je kiša

sunce je crno

a kiša bijela nebo je kao i uvijek sivo

vremenske prilike pogoduju nespokojimasivo se ne dodiruje

već vijekovimaoni se ne sreću

na različitim krajevima njihove utrobe

izrasla je daljina kao misaona imenica

kao prokletstvo kao nešto čega nema

čega nema dođe niz ulicu neko je vikao

bijele kiše su zarobile sunce

crno iza oblakasada je zemlja majka svih dodirau njenim prsima su procvjetale

neke nove ptice iako je noć

letesivo nebo krilima dodiruju

nebo se ne suprostavlja dodiru




Marttreća so ba

birdcage



anthill



nedostajanje

zatvorim oči

i ne želim više da ih otvorimoči su prozori

prozori prozračnost prozračnost se širi po stolu kao razlivena tinta

od nje nastaju rijekeod nje nastaju jezera

poneko ostrvo pliva u besmislenim riječima

riječima nadoknađujem predmet obožavanja idolopoklonstvo u galopu preko drvenog stola u kuhinji ulivam se u okean

ondje plutam prozračan kao prozorobješen kao zavjesa

visim sa stropa nerazgovijetan komad paučine

lako bi mogao biti samo popodnevna sijenkaodraz prošlog mene

pri slaboj svjetlosti



106

zatvorenih očiju prelistavam slike

na svakoj nešto nedostaje na jednoj nema boje na drugoj nema ljudi na trećoj nema ništa

ništa je još uvijek nešto nešto je slika nedostajanja

evo

upravo je okačih na zidzid je dio nečega

na njemu su prozori zatvoreni i ne želim više da ih otvorim

izletih kroz jedan nevičan letu padam prema dole

kao kišacurim niz ulicu

na slicisad ja nedostajem





107

isti ljudi

sve je sazdano od istog

ako se ne pomjerim sve će ostati isto ako se pomjerim isto će se umnožiti

ako izađem na ulicu to mnoštvo mogu da posmatramtamo se istost razmnožavaljudi su eksponent istosti

prvo puzezatim hodaju

poslije trčeonda umiru pa opet isto

beskrajna kolona istih ljudiljudi konstante

ljudi koji su nepromjenjiviljudi koji glume promjenjivost

ljudi nasukani u plićakuljudi koji ispituju dubine

ljudi koji dave sebe i druge sa tim dubinama




108

ljudi sa pojednostavljenom slikom realnostiljudi lišeni realnosti

ljudi sa ofucanim smislom za humorljudi bez smisla

ljudi kojima nije staloljudi koji se pretvaraju da im je stalo

ljudi koji su bili mrtvi i prije nego su postali ljudiljudi koji žele da su nadljudi

ljudi koji su odustali

ljudi od kojih su drugi odustaliljudi izbezumljenih pogleda

ljudi koji žmureljudi koji ne gledaju nebo

ljudi koji gledaju a ne videljudi koji vode ratove

ljudi koji ne vode ljubav

ljudi koji ne vode ništaljudi sa rukama u džepovima

ljudi sa rukama u tuđim džepovimaljudi koji vire iz tuđih džepova

ljudi koji su pregaženiljudi koji su poraženi

ljudi koji su besmisleni

ljudi koji misle da su pronašli smisaoljudi koji misle da su pronašli bilo štaljudi bez vrijednosti

ljudi bez licaljudi sa bezbroj lica

ljudi sa maskamaljudi sa gas maskamaljudi koji su otrovaniljudi koji truju drugeljudi koji varaju sebe




109

ljudi koji varaju druge ljudeljudi zakopani u rovovima prošlostiljudi sa grudobranom neiskrenosti

ljudi zabarikadirani u očajljudi koji se trude da budu drugačiji

ljudi koji su istiljudi u kavezima

ljudi u konzervamaljudi gusjenice

ljudi bez krilaljudi crknuti leptiri

prvo puzezatim hodaju poslije trčeonda umiru

pa opet isto

ako se ne pomjerim svi će ostati isti ako se pomjerim isti će se umnožiti





fracture



konstanta

čovjek od juče

i čovjek od sutrauokvireni ravnom linijom bez početka i bez kraja

nebo im je poravnalo licaoblače se jedan na drugog

bez kiše i bez munja bez svrhe i svijesti

protivrječni u istosti jedan su drugom nepogoda i divljina

ravna je linija između dva ista čovjeka

silaze povremeno ali uzaludno

jedan u drugoga bez suza i bez smijeha bez volje i bez izraza



112

kao u današnji grob da ulaze koracima onog drugog

prate liniju ko zna od kada ko zna dokle

dva čovjeka uzidanau isti bezoblik

bez početka i krajaodsustvo smijeha u oblacima

svjedoči njihovu nepomirljivost na dlanu neba ravna linija

postepeno se gubi u zapešću oba horizonta

protivrječnost je prividhorizont je isti

oivičenost sobom je konstanta





113

nepromjenjivi

ljeto je

noć ti pada po licu kapljice tame

gase mi očiu pepeljari

vjetar raznosi dimtvog prisustva

na zgarištima usana

gore nedosanjane daljine mrak nam se naselio pod očnim kapcima razlivaju se istine

u namavinova loza teče uzvodno pod prozorskim oknima

obmotava se zeleni zagrljajoko tvojih bedaragleda u pomrčinu




114

plamteće jato poljupcadiše ti pod krilima

požar mojih prstijuu pepelu te dodiruje

suncesunce se ugasilo

na obroncima ljeta noć ti je pala po licu

kapljica blizina te je izdala

kažešvrijeme nam tečeu svim pravcima

odjednom i moguće je sve

iako poraženi smo

šutiš

sve je nepromjenjivo

sve je nepromjenjivo

ljeto jevruć vjetar sanja na tvojim koljenima

gutljaj mjesečine žeđamu prašini dozrijevam

pod tvojim prstima tečemu suhom koritu nemira koža mi se raskrilila kao nebo u sumrak

zvijezde ti popadale po očima




115

od livadskih trava ispijamo najgorče

vlati zaborava povijamo krilatim smijehom

sapinjemo praznine uzdahom iz dubine svemira

galopiramo neosedlanim livadama rastemo ljetom u tišinamadavimo bosonoga strašila

u nama razlivaju se istine

kao vruć vjetarsanjam

na tvojim koljenima kapljica žeđi me je izdala

kažeševo tečemo

u svim pravcimaodjednom

i moguće je sve iako poraženi smo

šutiš

svi smo nepromjenjivi

svi smo nepromjenjivi





good ‘ s hair



promjenjivi

dobro jutro

kaže mi ogledalolice koje se propinje na vrhovima očiju

sanja visinu svojih odrazasačekaj

mladost jaše morske talase potonu ogledalo u visinu

i ode svojim poslom

u svijet čarobnih igarazatvara se stakleno nebo

jednog sfernog djetinjstva

dobro jutro kaže mi ogledalo

mladice neba već su izrasledo prvog horizonta



118

čekinjasti oblacižanju svoje nemire

žileti magle zasjenjujuobraze identiteta

sačekajzrelost donosi vidljive jabukezagrcnu se ogledalo od dubinu

i ode svojim putemlišen sebe

u svijetu ishitrenih planovatražim se do neprepoznatljivosti

dobro jutro kaže mi ogledalo

šutim na klizaljkama nebasiječem zreli led tišine

dobro jutrookliznu se ogledalo

na vlažan trag pokušajašutim

starost će osjediti maskeškrguće ogledalo

bezubim odrazima

ćutimsujeta je osujećena potraga završena

sačekaj kaže ogledalo

u tebi stanuju svilaku noć

i svi su promjenjivi





119

u plićaku

kamen si

krilati pernatim kljunom

daljinezaboden u moja prsavrištećim prstima

samoćečupam ti kandže

iz osmijehaletimsvaku noć

čelom na oblake na tvome krilu

kamenom razbijam se

u parčad zemne suštine nekad sam bio zemljasad padam kao rijeka




120

tečem ka ušćutvojih dlanova

razularene kapi slova poniru u litosferu

tvoje tišinespotičem se

na odsustvo tebegrlim pijesak

tvojih sprudova

grizem mjesečinutvog oblutkaoštrim sunce

na zube tvog plamena kamen si

težak na liticama mog krvotoka

nebom mojih vena nasukan sam

na tvoje vrhove pulsiram

u kamenjaru na tvojim grudima

zmija sam

otrovnica pod sijenkomtvojih stopala

jezik sam palacajući

tvog rascjepa rijeka sam ponornica

tvog kamenoloma




121

kamen si a ja sam

upravo kamenovan

u plićaku tvog ponosa





inevitable



u dubini

dubokog mora

duboki mirdubokim glasom

duboku daljinu doziva

duboki pogledduboke daljine

u dubokom džepu

duboke tišinedubuje svoj dub

u dubokoj jamidubokim naklonom

dubokom mrakudubim na glavi

dubokom daljinom produbljen



124

duboki umdurbinom duše

udubljenu duborezu

duboke tišinedubokoumnu malodušnost

u dubini sebeudubljuje

u dubokoj rijecidubokih riječi

duboki san sanjam

davim se tišinomu dubini tvojih dodira





125

realnost

ruke ti spavaju pod obrazima jutra

još uvijek je noć

očigledno se snovi razmnožavaju u tami

u jabukama očiju

stanuju zelena djeca

pretpostavka je da se igraju sunca

zaspali uglovi usanačuvaju dvije svjetiljke

još uvijek je smijeh najbliži srodnik danu




126

ujutro seosmijesi razmnožavaju brzinom svjetlosti

svjetlost je sestraod zaborava

zaborav često mijenja mjesto boravkačas je

na stepeništučas je

u otvorenim vratimačas je

u praznoj flaši

pretpostavka je

da ruke njegovog prisustva nemaju djecu

jutro se igrasa otvorenim vratima

na balkonimatvojih očiju

oči su vjerovatno samo privid inače bi se u snu sretale

sutrašnja iluzija pretpostavka jedanašnje realnosti





127

(ne)realnost

to dođe iznenada

(sto)lica visi sa zida i sto je posmatra

bezdan se o stolu okačičetveronoške (sto)lici zaprijeti

ako se postavišlicem prema zemlji

ništa ti nećuzatvori oči

opovrgni snovezanemari sreću




128

tri noge neka ti u zemlju urastu

zemlja nek proklijau sjeme hoda

dodaj pustu željuglas šupljeg roga

za lažno nebotrampi srce

kad nemaš ruke

budi (sto)bogato dođe iznenada

(sto)boga bivša

stanovnica zida podiže glavu iz zemlje

u čudu

ili od čudaza glavu višlja nepostojećelice bezdana posmatra

dijelove sebe (b)roji nerazgovijetom obezglavljena

mrmlja u bradu pored zida nemušto pitanje (s)kroji

a četvrtasad bezdan

na stolu poče da klija nju prodaj na pijaci

za šaku iluzija





129

(s)misao

neko mi je pucao u nebo neko mi je prepolovio tišinu

neko mi je ranio oblake

neko je promašio prazninuubistvo u pokušaju

predumišljajtvojom ulicom šeta

okreni dlanove prema suncu

gledaj

moje plavetnilo te izjeda neko mi je pucao u grad

prepolovio čelo neko mi je navukao mrak

na prozoreu pećinu

promašenog nebodera neko se naselio

i pulsira od šupljinu




130

uzurpacija vlasništva poseban ulaz kroz snove

u unutrašnjosti ovih tamacrne se

tvoje bojezažmuri

ugasi oči na dlanovimačak i u mraku

izjeda te plaventilo moje

neko mi je pucao u srce neko mi je ukrao mene

bez neba mrtva sam ptica kaveza u vlastitoj svojini

(s)misao je opet otuđen(a) ja promašen

(s)tobom u dvojini





131

(bes)misao

mogu da se pretvaram

da nisam živ mogu da živim

petvorenu nerazmrsivo klupko opstanka

mogu da upletem nekoliko zarezatački

upitnika

mogu i da se iznenadimlažno na nekom tuđem jeziku

mogu da posadim nepremostiv jaz između juče i sutra

mogu da preskočim njegovo odrastanjeda se pretvaram da nemam ruke

koje sade takve stvarida razgranam te svoje ruke

prema oblacima




132

da nebo pošumimostacima tebe

da zagrlim neku nacrtanu kišu

i pošaljem ti par kapigorkog mastila ili slatke soli

između nas rečeno mogu i da te ne volim

na određeno vrijeme ili da potajno gajim bijes prema tišinama izgovorenim naglas

biranimteškim riječima

mogu da napišem pjesmu

u kojoj nema ništa ili da se zakopam

pod uspomene od čelikaživ

i samim tim neupotrebljiv mogu da se pretvorim u mjesec

u koji sporadično gledaš

sa osjećajem daljine pod jezikom mogu da se pretočim u tvoju sijenku

ili u neki drugi dio tebe ili onog

što naslućujemu tvojim daljinama

mogu da se ukatančim između riječi i neživota




133

da visim bezglavsa ključa ćelije

u vlastitoj grobnicida se smijem na okove

u našim glavama mogu da izmislim par putovanja

kroz nepostojeće gradove ili glagolska vremena koja nam se nisu desila

ili da se desimsam sebi

kao nepogoda koja još nije izmišljena mogu da napišem nešto

kao mjesec je lovio sijenku u orošenom polju

ilisijenka je lovila tišinu

mogu i da otpjevam besmislen stih

tišina je plivala u okrvavljenom moru

ili da potonem a more je uticalo u mjesečinu mogu

samo ne moguda prestanem

bilo bi besmisleno





kisses



nije mi stalo

tišino ne šuti

još nisam preslušao posljednju bol

nije mi stalo pjesniče

na mrtav jezik ja dodajem so

daljino ne žuri

još nisam progazio posljednju riječ

nije mi stalo putniče

stajati u mjestuza mene je grijeh



136

visino ne leti

još nisam izrovao tvoja dna

nije mi staločovječe

prozirne riječi ne značeda živjeti znaš

smrtiodjebi

još nisamotpjevao posljednji stih

nije mi stalo

smrtničeumiranje je ionako

razbibriga rječitih





137

naizgled živ

imam dvije rukete ruke mi vise s ramena

kao grane žalosne vrbe imam dvije noge

te noge se puštaju same kao korijenje

koje stalno hoda a nikad ne stigne na drugu stranu

imam i oči iako služe da vidimte oči se samo čude

i jednom ćegaranutujem ispred mene

otrčati među ljude i tamo će opet

plesatiu čudu




138

kao dvorske lude ne videći ništa povremeno dišem

i povremeno jesamusporen kao vijek

i ne mogu sa sigurnoću rećigdje se nalazim

i da prepoznajem svijet po kojem hodam

po svemu sudeći ja sam čovjek mada još uvijek ne znam kako se to (p)ostaje

živ samčim imam sve to

čim je to sve još uvijek moježiv sam

nedvosmileno

mada ponekad izgledam kao da sam pomiješao sve boje

kao da sam umro još prije par života

još u vrijeme dok su zemljom hodili ljudiu vrijeme

koje mi se mota

na vrh jezika ali ne mogu da ga izgovorimzbog daljine ili strahota

koje prepoznajemsvakodnevno

i nezainteresovano razočaran

i licem i naličjem




139

današnjih ljepotadali su mi i ime

drevno indijansko

nekoliko života starije od menevaljda da prepreče mogućnost

da se ovakav fijasko još jednom desi čovječanstvu

ili onom što će ostati od njega poslije mene

poslije su metako glasno

i tako čestodozivali

kao i da nemam uši

koje su mitakođe

jednom prilikom darivali ne sluteći

da ću sa njimada hvatam kiše

i vjetrove različitih boja

čisto da pokažemda je glava koja ih nosi još uvijek moja

i samim tim besmislena

dali su mi i moć govora ne pitajte

ne znam iz kog razloga i riječi u tom govoru

jednostavne




140

i nedvosmisleneuzvišene

i beztjelesne najljepše riječi su mi dali a ja se i dan danas žalim

jer ne znam kad me ispune

kad u njihovom moru nadođe plima

kako da ih osedlam i kako da te

zagrlim s njima

jedno vrijeme mislio sam da sam živ poslije su me ljudi

i vlastite riječiubijedili u suprotno





141

lažni nadljudi

o vidim ja razlogesvaki dan mi se mrače pred očima

ima u njima neke mršave istine

do koje nije mi stalo previše kao što rekoh onomad

plačnim glasom

brkatom boguu porodilištuha

život je samo gomila lažnih zlatnika bačenih u nebo

pa kome šta dopane nekome pismo nekome glava

opet lažna prvo nastrada






143

pa boli i probada

nadljudskom upornošćuu kamenjaru zaluda metastaza života

opet se smrću pošumljava





light lapse



odustali

hodali su po krivudavoj liniji

kojom obično prolaze vozovi iz paklaznam

ja sam otišao sa jednim takvimdo đavola i nazadhodali su

mada je usitinu izgledalo kao da puze

i za sobom ostavljaju sluzav trag po tragu sam ih poznao ne po hodu

hod nam je zajednički jer nas još broje među ljude

tragovi su različitosttragovi su smisao

tragovi su prevaraza nekima ostane

sluz



146

za nekima ostanesmrad

za nekima ne ostane ništa

nije mi se svidjeloto društvo podvijenih repova

zato sam i promijenio toksad tečem

u sunovrat

i grlim ostatke mršavog ludilastani

ne trčivikali sudo đavola

opet sam izgubio riječčime da se branim od akutne mizantropije

staniubićemo te

ako već nismoubićemo te

jednostavnim sažaljenjem i njemu pripadajućim vrlinama

dođavola

na vratu su mi izrasli ljudistaniubićemo te

jefitnom samilošću ili nekom drugom

velikohrišćanskom tekovinom koja nam curi niz koljena

stani a ja sam tračao

u bunilu




147

u suprotnom smjeruod kazaljke na satu

vidio sam mač sa dvije oštrice

i da mi vrijeme juri niz dlanove kao galop iskežene smrti

znao samda voz kasni nekoliko života

dođavola

od početka sam znaoda su ljudi

i da su davnoodustali





shadow bear



April četvrta soba



three minus two



odustali

pusti

neće daleko i pusti gospodar vjetar iz torbe

zeleni vjetar (ne)stade na gospodarev znak

nastavi da trči po krivudavoj liniji košmara

bezglavo

bijesnoočiju zabodenih u strahglave okrenute

prema sigurnoj smrtistani

dozivali smo gastani

zaboga bježiš u sunovrat

i mi ti možemo pomoći



152

da nađeš jedan stari dio sebe koji si izgubio

u buniluevo dani prolaze

kao vozovi iz pakla i svi su blago iskeženi

u tim vozovimagledaju kroz prozor

pišaju u vjetar

žvaću nedostajanjeznamo to

zajedno smo progazilisve sumorne stanice svijeta i tamo ništa nije stanovalo

samo su vozovi tutnjali kao topovi napunjeni mesom

na putu za klanicuzajedno smo se češkali

iza uhaslušajući

rapsodiju ludila kako se razbijaod naše tragove

od njegove korakeodbijali su se komadi puta koji nikad i nije postojao

stanizaboga

život ne kasnismrt dolazi na vrijeme

evo mi ti možemo pomoći

da sahraniš sve te razbacane




153

komadiće sebeu jednu jedinstvenu kutiju spasa

spasićemo te sebesamo stani

zabogaspusti ruke u zemlju

posadi glavu u pijesak i čekaj bijesne pse

da te zapišaju

da te osmude paklenom tišinom i da se pretvoriš

u beživotni komad ograde preko koje svi preskaču

stani zabogavikali smo za njim kao da zadnji put

puštamo užegle glasoveu bezimeni prostor oko nas

pusti neće daleko

i pusti godpodar vjetar iz torbezeleni vjetar pobjesni

i (ne)stade na gospodarev znak

nastavi da trči po krivudavoj liniji košmara bezglavo bijesno

prestižući vozove na putu za pakao

pusti neko reče

tako daleko je otišaoumorni smo




154

(za)boga pusti

čovjek je

od njega smo ionakodavno odustali





155

(bez)očni

prožvakan trag papira

u uglu usana

usta iskrivljenau polutugu

uši naštimane na frekvenciju bola

zgužvani izrazi koje se gomilaju

godine koje se slivaju niz oluke od mesa

u ogledalo utrobe nastanili su se jauci i tamo posijali mrak




156

u ovoj slici nedostaju oči

kažeš i riječ ti je zapela u grlu

kao neprobavljiv komad ludila

oči su tusamo se ne vide

kažem

(bez)očno gazimunatraške

po principima besmislasakupljam zaboravljena slova

na teritoriji košmara pravim kule

od glasova koji se ruše

u svakom ponaosobstanuje po jedan beskonačni mrak a kule k’o kule

ruše se na pola puta do ništa

ne vidim ih

ali čujemškriputavu tugu kako se osipa

kao nepredviđena kišaod koje (p)ostanešsvjestan i mokar

spotičem se na razbacane komade

podivljalih arija i padam




157

na dno sebe na početku bolne uzaludnosti

drvenim prstima istražujem

graditeljski poduhvat koji sam već završio

a od kojeg nije ostalo ništa pod noktima besmisleno

tražim izlaz iz mraka

u kom sam se probudio jutros(bez)očno svjestan

nevidljivog

sljepoća te izjeda

kažeš kako znaš da je bilo jutro

možda još jašeš na košmaru od juče

ne brini još niko nije pobjegao od svojih očiju

vratiće se

s vremenom kažešsa slavodobitnim

pogledomu rukama

ruke sakrivaš iza leđa i nestaješ u nutrini

prsti tišine te izdaju




158

kažem(bez)očnogledam ih

kako prebiru po oblacima nepostojećim

očima

vidim kiša će





159

ž(m)uri

koračaj

kroz svjež zaborav noćas je izrastao

podatanza tvoja slijepa stopala

kiša ga još nije cjelivala nebo ga još nije milovalo ptice ga još nisu ispjevale

ž(m)uri

ta trava se tek rodila pod mojom kožom i raste iz daljine

kao talas koji će da nas sruši

čim otvorimo oči




160

ž(m)uri

u rukezaveži zagrljaj

i potjeraj te daljineu nedogled

ne ne otvaraj prozore

da nam se besmisao ne naseli

pod čaršafe

ž(m)uri

prema beskrajuhodaj kao da znaš put i sve će doći na svoje

brod će da uplovi u luku putnici će da romore poput kiše

brodske sirene će da označe kraj predstavegalebovi će da završe putovanje

nadomak obale na tvojim koljenimaostaće miris praznine

blag vjetaru zastavama tvoje koseostaće nekakvo smežurano isčekivanje

u uglu sobe neispunjeno i daleko

poput sazviježđe malog medvjeda kao da je neko maloprije nestao sa ivice svemira

ostaće tragovi zvijezde repatice pod tvojim stopalima




161

poneki uveli poljubac na tvom tek procvjetalom gležnju

i tišinaogromna tišina

koja urla iz svakog uglaove bezlične olupine

poput probuđene zvijeri

ž(m)uri

i svijet će da se obrne nekoliko putasam i samodostatan

bez nas bez očiju bez neba

ako treba svijet to može

velik je i toga svjestan

ne trebaju mu naši pogledida bi opstao

da bi se vrtio poput ringišpila u našim grudima

u nedogled

u propastu tišinu

ž(m)uri

prema gradudlanovima neba dodirni

ulice krovove

pokojeg goluba




162

na tim krovovima pozovi u tu slijepu šetnju

po beskrajuu mom privatnom mraku

šunjaju se sijenkečujem ih kako govore

da još nisu vidjeli tako veličanstvena stopala koja su pregazila

i porazila

njegovo veličanstvozaborav

ž(m)uri

beskraj je dalekotu na dohvat ruke

pored grobaostavio sam oči

drijemaju poput starog mačka kojem je dovoljno

to što je bio nadomak savršenstva

zaspali su svi zakoni svemira

i sve je postalosuvišno i drugačije

ž(m)uri

kiša samo što nije počela a ti si tako daleko

od nebaod pticaod grada




163

od krovadaleko od svega što je nekad stajalo čvrsto

iznad naših glava

ž(m)uri

ako otvoriš očisvanuće

i snovi procvjetali

u trku ispod prozorasvenuće

od brzine tvog pogleda

ž(m)uri





wall map



nebo(j) se

vidi

posjedovanje očiju podizanje glave

ispravljanje kičmeu uslovima visokog atmosferskog pritiska

može da bude problem na vratu mi se otvaraju vrata

u unutrašnjosti je mrak

ne vidi se ništačuju se krila kao da lete

kao da se otvaraju nova mračna neba

iznad naših pernatih glava počeši se po očima

nijansa mraka je drugačija na tvojoj butini

koža je nebo



166

prsti jatoukliješten sam

prozirnim rešetkamasan nije potreban

tvojim nogama kljujem krvave predrasude

od kojih je nemoguće ispraviti kičmu

okrenuti vrat

zavrnuti šiju sljepoćidodirni kavez mrak te grligledaj nebo izrazitoljudski

ne postoji





167

r(a)t dobre nade

ulaziš

pobjednosnocijela soba

poprima tvoj oblik po podu se već vuče

topovsko đulezaboravljeno klupko dosade

evo prepolovio sam radoznalost

čekam eksploziju na tvom licuuplovljavam

u jednu sasvim novu dimenziju ratatu između koljenasaviješ cigaretudim sa bojišta

pucanj sa Aurore prazne limene posudelupaju u slijepoočnice




168

kapi neke nevidljive kiševodimo ljubav

dok topovi bljuju mučninu na ulazu u ovu prostoriju

neko je zaboraviozagrljaj

obješen na čiviliku mjerim kilometre

tvog prisustva po zidovima

ne nadaj se najduže plovidbe

završavaju u plićaku nasukana

na dnu čašeodlaziš

pobjedonosno

tvoji oblici te pratecijela soba liči na mene





169

(bez)obrazno

imaš džepove na licu biće da si se zajebao

u navlačenju pantalona ili nekog drugog odjevnog predmeta

kupljenog po povoljnoj cijeni

i nepovoljnom vremenudžepovima prikrivaš nedostatak obraza

ili višak obrazovanja usmjerenog na tlačenje nezainteresovanih prolaznika

koji te u čudu posmatraju

baš kao da ti je na obrazu izrastao još jedan kuracsa kojim ne znaš šta bi

stupio u razgovor ili se pokrio po pripadajućim glavama

imaš džepove na licuto sam prvo primjetio

iako sam i ja blago nezainteresovan

takvom katatoničnom pojavom u našoj ulici




170

ili onom što je ostalo od civilzacijeu trenutku kad si ti počeo da hodaš

i izigravaš hommo erectus - a na jedan nesvakidašnji

svakako neprilagođen načintvoja penetracija

u prirodu i društvozapela je baš kod obraza

hej

imaš džepove na obrazima iz džepova ti vire neki mali ljudi

koji bi lako mogli biti kakva ušljiva banda

koja sad pljačkaostatke tvojih neurona

koji se kriju

sa druge strane obraza imaš džepove na obrazima

zato se i ne prepoznaje da si čovjek pokušaj biti modno osviješten

i umrijećeš navlačećisvakakva govna preko glave

hajde idi

ti ljudiveć ti ispadaju iz obraza još malo i kosti tvoje lobanje

potpuno će srasti sa ovim jeftinim asfaltom na ulici ja sam ionako do koljena zagazio u lavu tvoga odsustva

nešto me prži u tvom prizemlju(bez)obrazno





171

v(r)isak

zid u izgradnji

cigla u glavi neko iz daljine mjeri prave uglove po meni

v(r)iskomse predajem

sivoj impotenciji iz daljine

njegovim mjernim instrumenitmazavidim na preciznostihirurgija je majka svih nauka

ja sam zapeo na izlazu iz majke

ne nisam zapeo bila je to grčevita borba

za povrataku unutrašnjost

v(r)iskom




172

su me žigosali kao plemenitu stoku

pustili u svijetda galopiram

kopitama prema nebuu beskonačnoj klanici

divim se bojnom pokličuglavnog mesara

živ je

sad možeš da glumišlagano odumiranje

ili da se pretvaraš da nisi zakasnio na tajnu večeruvrijeme je stiglo

bez dilemeupravo tad je izmišljeno

da bi se galop glasnije čuo ili tišina koja ostaje

na oštrici v(r)iskadolazim na redhirurg me volizašto se smije

oštreći saznanja

izarezujegolu kost bjelinu

oblutak razočaranja ništa ne izlazi

iako je očigledanv(r)isak

bez borbe pretvaram se

da sam mršava teletina




173

koja se izliva iza oblaka

visim naopačke

zid u izgradnjicigla u glavi

pravi uglovi se kote na meni

stvarnost ispisujetrougao

onostranogv(r)iska





sharp corner



(pre)gaženi

čizmom

vremenom

životom

svjetlošću

zabetonirani u kalup razočarenjacivilizacije koja se ukrivilaoštro u desno pod bubrege

udara nedavna nuklarna katastrofaod koje postajemo nadljudi sa dva paperjasta mozga

u eterugutamo splačine

rastemo kao tumor nježno i u širinu



176

iako se vrtimo u krug prema zadnjim podacima to možda i nije krug

niti smo mi više mi bezobličan odraz na prozoru umrlog aviona

precvali pupoljci darvinizmau kosi nekakve uzbuđene kancelarke

nosimo svijeće u rukamačovječanstvu na savjesti

palimo vatre tamo gdje smo davno sagorili

preko barikada autoriteta kroz vene tečemo apsolutuod svega nije mnogo ostalo

iako je svesve veće

izgleda kao da nije ništačujem na zapadu se komešaju

masovna samoubistvačujem na istoku se isto nešto komeša

malo se smračilo oko naših duša ili je mrak prirodna nepogoda

izmišljena za zastrašivanje djece sunca

(pre)gaženi

ležimo u kanalima kanali nas spiraju u podnožje jednog boga njega sahranjujemo i rađamo svake godine

u sve većem broju i sa više optimizma u novčanicima kupujemo surogate duhovnog blaženstva

u marketu preko puta nekom se zapalila glavaod previše razmišljanja

dobijem opstipaciju mozga i onda ništa ne izlazi u svijet




177

oko mene naseljavaju se bića

koju su sigurno pala s marsa ili sam i ja stanovnik udaljene planete

koja se i dan danas sve više udaljava od mene i ostale (pre)gažene djece

(pre)gaženi povraćamo mir u svijetu

na jedan sasvim novi načinzaključani smo u nekalvom modifikovanom lavirintu

čiji geni sežu u daleku prošlost nekoliko pojedinaca

osupnutih željom za šišanjem vunesa kloniranih ovacasa zašiljenih kolaca

u našim trbusima razvija se staromodna tišina koja podsjeća na glad

jurimo strojevim korakom u strojuoboružani gnjevom

koji se generiše svakodnevno negdje u jetri

kičmi

ili onom što je od nje ostalo poneki hromozom nam preskočičak do dalekih predaka

sa sumnjivim smislom za ravnotežu između istoka i zapada

neograničenim seksualnim apetitomhranimo umrlo potomstvo

i neukusnim vatrenim tomahavkom u rukamatjeramo generacije iscrpljene djece

u zagrljaj plazmatičnih orgija




178

u našim očima raste milion zvijezda koje za tren potamne

od njihovog mraka ostaje samo nova crna rupau našim plućima teku rijeke nafte

zaslađene aditivima od sirovog mesa nekakve nove religije koja nas guta nezamislivom brzinom

vozimo se u pogrešnom smjeru iako nikad nismo ni znali šta je smjer iako nikad nismo ni znali da vozimo

u čemu se to približavamo poluvinilskom bogu padamo u naručje zaslijepljeni neonskim oltarima

isukanim mačevima osvetesiječemo komšijske vratove

zadojeni miroljubivom koegzistencijomsa crvenom mašnom na falusoidnim pogledima razgoračenih osmijeha uskačemo u prvi voz

koji nas odnosi na drugi kraj našeg bitkatamo se koprcamo

s nogama u vazduhusvezani za rep nekakvog berzanskog mešetara

vučemo se po ulici i ližemo asfaltirane pejzaže na van gogovim dlanovima

ludilo nas opsjeda

mi opsjedamo ludilo neko se nasmijao u ćošku svemirasvijet je počeo da teče uspravno

poput džinovskog spomenika frojdovim potomcima

(pre)gaženi aplaudiramo

obijesnoushićeno

sa mnogo nekakvog usoljenog straha




179

aplaudiramou zraku pronalazimo mentalne palice

sa kojim tučemo upornočelične lobanje braće i sestara

sve dok ne iskrvare svoje orjentaciju kao epifenomen ljubavisvekolike fanfare bruje

pakleni aplauz odzvanja u praznim tanjirima na crvenom trgu

pravoslavlje ponosno paradira bratoubistvo

na markovom trgu katoličanstvo se crveni

rodoskrvnuće kainština

ushićenje raste

dok gladni golubovi crkavaju u lokvama radioaktivnih suza na bliskom istoku daljina se razmnožava papa se sapliće na stepenicama islama

jasno vidim kako pada bradat i star kao neki izmišljeni kapital koji se ne obrće

i patrijarh se zao uspinje na nebesaeno ga vidim

vaseljena je presoljena kaže i sjeda sa lijeve strane oca

iako oca nikad nismo ni upoznali biće da smo njegova kopilad

čim nas je ovolikočim nas ovoliko voli mora da smo nečiji barem i (pre)gaženi




180

čizmom

vremenom

životom

svjetlošću

ulivamo se u kalup nekog budućeg svijeta

od kojeg već nije ostalo ništa





181

dalje

ne sviđa mi se moj početak

ne sviđa mi se što sve ima početak ne sviđa mi se ni što ima kraj

ne sviđa mi se takva besmislena koncepcijalineranost kojom smo sluđeniuspon od imaginarnog početka

prema imaginarnom kraju ne sviđa mi se ni druga strane iste medalje

ni medalje mi se ne sviđajuznačilo bi to da smo nešto dostigli ni dostignuća mi se ne sviđaju

ako smo se okupali u zenonovom dvorištu još uvijek ništa nismo naučili

zaraženi samoubilačkim optimizmom koračajući iz tačke u tačku

dolazeći niotkud idući nigdje

ne pomjerajući se




182

slova uvijek stoje na istom mjestu riječi su predvidljive

pogotovo kod sumanutih osobazvona koja zvone preglasno

automobili koji prolaze prebrzovrijeme koje se sastoji od dvije kazaljke

za hiljadu dolara mogu da nabavim i trećutad ću imati iste predstave o životu ali više vremena

iako ću brže da prolazim pored izloga

sa plastičnom hranom i beskranojm kolonom uvijek istih mušica

koje čekaju svoj plastični dio kosmosa kojim će da popločaju svoja crijevada betoniraju svoje nuronske sinapse

predstave će da ostanu istobojne i lepršave kao smrt

otvaram prozor i dišem nešto što se ne vidi

pitam se ima ju li mušice mozak

imam li ja mozak ili je već neko skuhao vrelu juhuželjan magnezijuma iz mojih misli

zatvorim pokolopac na usijanom tenku ponovo bez ispaljenog projektila

vraćam se izmišljenom početkuležim na njegovim nogama

tako da ne može da se pomjeridajem si prostor

otvaram mogućnost da me misli privedu imaginarnom kraju koji mi se opet neće svidjetisamom činjenicom da je kraj




183

naivna filozofija besmisla naivna filozofija smisla

naivna filozofija naiva

platno od kojeg ne mogu da vidim zgradu preko putau zgradi se igraju naivna komšijska djeca

zubatim rukama razapinju žabe na zubatim krstovima koji poprimaju oblik nekakve poruke

primaoci su trenutno odsutni

pošiljaoci se smiju kao da su tek otkrili smijehsadržaj je blago zapaljiv

ododzgo prema dole padaju oblaci

mrak predrasude

snijeg

u nevremeno dobaodozgo prema dole pada snijeg

i danju i noću

pada snijeg boje papira i kamioni zgrću ogomne količine praznog

u zahodske školjke čovječanstva

sve je to obično sranjeodlazim od prozoraspuštam dimnu zavjesu preko izbrazdanog mozga

navlačim koprenu bensedina i sve je već plastično jasno

nekoliko iscjeđenih narandži poput iscjeđenog sunca

i riječi drevnog mudrosera koji se nije vozio u nuklarnoj podmornici

prigušeno svjetlo




184

i prigušena svijest par zalogaja neprepoznatljive materije

i potreba da se ide dalje





185

šta ste očekivali

besramno

gomilom neupotrebljivih mislizazidao sam prozor

napravio svoj privatni bunkerčekam rat

čekam da čovječanstvo navali kroz ovaj metar nesigurnostizazidao sam prozor

gomilom neupotrebljivih misli

začepio sam slivnik čovječanstvasad se civilizacija izliva sama u sebedok se ne ugušidok me ne uguši pisaću još malo

buljiću u nestabilnu barijeruzazidao sam prozor

gomilom neupotrebljivih misličekam hiljadu dana samoćečekam hiljadu dana mraka




186

čekam hiljadu dana tišineodsustvo želje meditacijučekam mir

zazidao sam prozorgomilom neupotrebljivih misli

avajopet se nešto probija kroz barikade

baš tamo

između heraklita i fenomenologije između kenozoika i modiljanijevih sklopljenih očiju

tamo između fikusa i hortenzija jesam li upoznao svoju dušu

na pola puta do staklenog sumrakateče uzani curak nepoželjne svjetlosti

šta mogu da očekujem

šta sam mogao da očekujemomalen mlaz svetosti u obliku slova t

telefon bruji uzbunuhalo

u moju sobu ulaze kitovi iz sjevernog morašta ste očekivali

halo

u moju sobu ulaze horde pijanih kitoubicašta ste očekivalihalo

u moju sobu prodire vaš bogsvaki čas mogu očekivati da me njegovo prisustvo

istisne i usitništa ste očekivali

u moju sobu prodiru vaši izduvni gasovivaša plastificirana religija može svaki čas

da se nastani po ovim zidovima




187

šta ste očekivali pomislite na telefon

pomislite na televiziju pomislite na kompjuter u uglu

pomislite na ovaj razgovor izgleda da niste zapušili sve pušenje uzrokuje rak kostiju pušenje uništava kičmenjake

šta ste očekivalihvala što ne pušite

nanesite puder u t zonisačekajte par vijekova

na vašem čelu će da izrastu džinovske sekvoje ispod njih će da izrastu minijaturni autoputevi

na autoputevima će da umiru ljudisekvoje će da se hrane ugljen dioksidom

vašim kostimasvi će da se dive graditeljskom poduhvatu

strukturi vašeg genetskog materijalasekvoje će da olistaju vašim deformisanim likom

uzidaćete se u hrapave zidove čovječanstva molim vas

još malo i srušiće se sve što stoji na prozoru

halo čujete li pomislite na aberaciju hromozoma pomislite na t limfocite

pomislite na sve t profile u ovom svijetu pomislite na sve t poluprofile u ovom svijetu

njihove izbezumljene vlasnike pomislite na tjenanmen pomislite na titanik

pomislite na trafalgar skver na tragediju






189

nuklearne krize modifikovani vitman

i modifikovani dostojevskisamoza vaše oči i genitalije

sve je prilagođeno potrebama tržištašta ste očekivali

od slobodeu pola cijene možete da nabavite

pokoji dio tijela ako nazovete sad

poslaćemo vam sažetak kapitala minijaturnog konfučija

i još još

milion stvari ćemo vam poslati

samo ispušite ostatak neurona kroz nosu kupatilu

popišajte se po savjestizagrizite wc dasku predajte se užitku

šta ste očekivali

nivo mora je u porastuemocije devalviraju rat samo što nije počeo

halo molim vaszazidao sam prozor

gomilom neupotrebljivih misli ali molim vas

barikade su palešta ste očekivali

žalba ne odlaže izvršenje




190

halo molim vasgomila neupotrebljivih misli

šta ste očekivaliotvorite prozorzatvorite oči

izvinite zbog prekida programašta ste očekivali

zazidao sam prozorto ste i dobili

gomilom neupotrebljivih misli besramno

hvala na razumijevanju





191

žao mi je

zvono na vratimadvadesetčetiri stepenika

zagrljaj koji traje bjesomočno se odbijam

od zidove

gledaju očima ti je umrla poezija cijelog svijeta

impotentne latice rascvjetalih praznika penju se uz stepenice

zvono na vratimadvadesetčetiri spomenikadvotaktna kompozicijažvaće bistu vremena




192

gledajsasušene ruke

imaginarne samoćegrle se u zvjerinjaku

semiramida je obješenažao mi je što sam čovjek





193

praznovjerna

ako ti na crveno slovo

padne mrak usred danadan ti poprimi boju glasa

crnih mačaka na putu sretneš milion odraza

u ogledalu razbijenom šapom

dodirneš nebeski svod kao neki sedmi bol

koji pozoveš u šetnju ispod rasplesanih

ljestavaosjetiš slano zrno

na rubovima krvarećih rana

pronađeš crveno slovo




194

kao razapet štrik između dva crna gavrana

na kom je skicirana moja glava

u mraku jednog potpuno bijelog dana

posiječeš se oštro na zube obećanja

praznovjerna

dodirni srcesirovim riječima

ovih pjesama

ne brini

pjesma je univerzalni lijek

poput rakije





195

nemoj sad

kako se zvalo ono vrijeme kad je sve bilo u redu

pusti nemoj sad o promašajima

sterilne riječi podrazumijevaju prazninu na oba polau srcu rastu ljiljani

u glavi strune što u srcu izrastesvijet nastavlja da se okreće

bjesomučno osedlan

pokazuje mi rukesa nekoliko mogućih licatvojih naravno

kaže nastavlja u krug

razbacuje neprepoznatljive crtice iz nečije mladosti nada se nekakvom liku

uskoro na dlanovima

spokoj je nešto što je postojalo




196

kako se zove ono vrijeme kad je sve bilo u redu pusti kaže

nemoj sad o promašajimasvakih nekoliko života na čelu mi izraste znak pitanja

i nije to najgore što može da nam se desievo

sad će još jedan ratveć vidim

osakaćen poput goluba pismonoše na drugoj strani razuma

raznosim po sebisva lica

u koja si mogla izrasti pusti

kažeu glavi strune što je u srcu izraslo

svijet nastavlja da se okreće bjesomučno osedlan pokazuje mi ruke

prazne kao opravdanjatvoja naravno

a ja nikako ne mogu da se sjetim

kako se zvalo ono vrijeme kad je sve bilo u redu

pusti nemoj sad





197

(bes)misleni

telefonske govornice koje ustaju

ujutro u šest mačke ne spavaju

možda one koje nisu crnesklapanje krila iznad uzburkanog neba

bruje telefonske govornice jeste li primjetili kako su usamljene

mačke koje ne govore

mazni dodir bosih tabanatrava koja raste u posteljiustaje

ujutro u šestgovornica od stakla

udaljeni trag mazohizma bruji u trolejbusu

bruji na pijaci bruji u hodu

papir koji slučajno pada




198

između dva čovjeka neprikidni niz crtica i zareza

hiljadu riječi u minutidvije hiljade

milioni riječi dnevnošifrarnik je na krovu

u oluku jeste li primjetili

ujutro u šest

iz dimnjaka se vijore zastave noćas je opet janis plakala na radiju

požuda koja ne prestajedva gutljaja kafe

zastave su podnošljivetelefonske govornice hodaju ubrzano

češu se iza uha

okrećustrana sa koje ne duva vruće tijelo

u bedrima im još spava neprilagođen takt od jučehladan leš

prolazi pored drugih jeste li primjetili

riba za ručak

jutro se zalijeće prema unutrašnjostioni brujedalje

prema vanisve je neizgovoreno

ne postoji slan korakoči koje škilje na stomakuujutro u šest

miris znoja obično pojača muziku koja nedostaje












203

šta želim

dajte mi ideologijedajte mi različite ideologije

dajte mi najrazličitije ideologijedajte mi filozofije

dajte mi palanačke filozofijedajte mi najjadnije filozofije

i još mi dajte izbora

demokratije autokratije

tiranije

većina manjinavaših istina

vaših laži mi dajtedajte mi punih džepova

praznih glava kilometre obećanja

dajte mi nadudajte mi religiju

različite religije




204

najrazličitije religije mi dajte pokojeg ateistu

komunistu pragmatistu kapitalistu

imperijalistu menjševike boljševike

naciste

fašiste anarhiste antihriste

vaše hristove krstove bude

muhamede

suncezvijezdeznake

i znakove putokaze i igrokaze

centralne mi dajte

dajte mi lijeve i dajte mi desne prazninevaše praznine mi dajte

da ih prožvaćem i ispljunem

da umrem gladan i spokojan poput vas

banja luka, 28.04.2014.




205

na tren

nešto od čega tvoja koljena iščašeno žmure u prošlost

nešto što dolazi nepozvano nešto od čega ti ruke mirišu na prolaznost

nešto što još nema ime nešto što se sliva niz oluke tvojih grudi

nešto što grmi ispod kože nešto toplo pod rebrima što tek naslućuje ledene zime

nešto od čega ti oči probodu zidove

nešto od čega ti na prstima izrastu suze nešto što suzama nakvasi suhe snove nešto od čega se sklanjaš ispod raspadajućih oblaka

nešto od čega zavoliš zagrljaj praznine nešto od čega tišine postanu nepodnošljivo glasne

nešto od čega zatvaraš vrata i prozore nešto od čega sve riječi postanu nejasne

sijenke u prsima nešto od čega se neprestano budiš

u kući sa koje stalno nešto teče




nešto od čega uvijek pomisliš na drugo nešto mnogo veće

nešto štosijevnestegnezagrmi pukne

razlije se pod kožom

među prstima nestane krišom

nešto od čega zaboravimtvoje prisustvo

na tren

to bi se moglo nazvati kišom

zar ne

doboj, 29.04.2014.



peta soba Maj

stairway to heaven



welcome to hell



radnička klaso

radnička klaso

jesi li classygdje ti je dolce

gdje ti je gabana radnička klaso

izjebana imaš li dovoljno hljeba imaš li dovoljno igara

radnička klasou stroju stroju stroj

svesno u desno iza ugla

jack pot za narod svoj radnička klaso jesi li classy

čuješ li poj



210

iz desnog uhau šuplju glavu privatizacijašto oči kvasi

radnička klaso izjebana

imaš li dovoljnoturbo kafana

imaš li dovoljno

radioaktivnih banana imaš li dovoljno

suvih granada se objesiš

radnička klaso izjebana

radnici radnici

olovni vojnici radnici radniciolovni jadnici

radnička klaso jesi li fancy

imaš li dovoljno fejsbuka ajpoda

ajfonatableta računara

imaš li dovoljno diazepama radnička klaso

izjebana jel ti to krče creva

jel se to novi rat sprema iza ugla

radnička klaso




211

u stroju stroju stroj

svesno u desno iza ugla

još jedni izboriza narod svoj

kilogram ćevapaturbo svatovi

preklani vratoviza smirenje

radnička klaso kasne ti satovi

na zidulajkuj seobješena

izrešetana wall street demokratijom

radnička klaso jesi li mrtva jesi li classygdje ti je dolce

gdje ti je gabana

radnička klaso jesi li dovoljno izjebana

radnici radniciolovni vojnici

radnici radniciolovni jadnici





swan





214

čuješ liutakmica je počela

pablo je pojeo mešu meša je pojeo pablaglupost protiv tebeti sama u raljama

posesivne hobotnicečuješ lislobodo

boli me krv boli me tinta boli me slovo

slobodou tvojim rukamastanuju znaci

šuti

ako ne prestaneš boljet će te lanci

sloboda glupost nula nula







216

devil s tongue





218

ako slučajno prestanem da vjerujem u paralelne pojave unutar ljudskog

bića i koincidenciju shvatim kao moranje

od kojeg gore prstiusne

kožalice

i naličje naših udaljenosti

ako slučajno povjerujem da svijet nije jedan

pa nepozvan zalutam među gradonosne oblake a ti se umoriš od čekanja kiše koja ne dolazi

grmljavine koja ne prestaje ako slučajno

počnem da glumi prolaznost

još jednu tragičnu pojavu u istoriji čovječanstvazaključanu u onim pertlama

sa početka beskraja ti se osmjehnem prije nego se magla zavuče pod tvoju novu frizuru

pošaljem sve vjetrove pod kapom nebeskomzamijenim beskrajne riječi u kojim stanujemo

neobično dugom tišinom

ako te slučajno poželim i prije nego se vratišdo plavog zida na kom si procvala

bezimena i daleka

eto ako slučajnosamo da znaš







220

otvoriti stakleni kavezu tvojim prsima

gledati kako pulsiraju sva sazviježđa i riječi

o kojima sam se pitao šta znače i prije nego si vaskrsla

nedostajanje

ili nešto slično

mogao bih voditi ljubav sa zvijezdama na tvojim dlanovima naslikati mapu beskraja

mogao bih ovako metafizičan i providan

srušiti sve pretpostavke dodira na početku još jednog galopa

otkriti puteve i ruke

za koje sam se pitao čemu služe i prije nego je postojala

ljubav

ili nešto slično





221

visoko iznad prosjeka

visoko iznad prosjekaleti jato ždralova

od oblaka svakodnevniceoči im postaju crvene i dugačke

visoko iznad prosjeka

leti jato ždralova

samo dva od njih su medjusobno ista kao prepreka i nadahnuće

visoko iznad prosjekaleti jato ždralova

na vrlo poseban načinostali lete u pogrešnom smjeru












226

bili smo mladi iako su nam se smijali kovčezi

mi smo se smijali njima i sa ponosnom koračnicom u džepovima

sakrivali svoje vratove pred čeličnim pticama

i nedosanjanim visinama bili smo mladi i umirali smo

jedan po jedansasvim obično

od starosti i mraka





227

majmunska posla

mogu

glasom koji jedva prepoznajemlajati na svijet

miješajući najrazličitije ukuse na vrhu neprilagođenog nepca

da se izražavam na jednom potpuno neobičnom jezikuod kojeg vremenom svakom pripadne muka

a opet

mogu u svrhu uspostavljanja potpunog tjelesnog i duhovnog blaženstvasebe i okoline

da iskoristim one obične najobičnije riječiod lažnog porcelana i tananih visina

do potpuno trulog pogleda na okolinu i sebe

mogu da vratim sve na početak




228

u namjeri da umrem devolutivnim putem mogu i prestati da se izražavam

mogu i prestati mogu i mogu mog mo m n

ne ne mogu

ipak ne mogu da pretpostavim

šta se dešava sa druge strane običnog čovjekoljublja ili slične providne materije i da li će ako pustim pjesmu

bez muzike i riječi nastati tišina ne mogu da pretpostvim šta tišine znače

i da li imaju iscjeliteljsku moćza napaćeneza osakaćeneza nerođene

neporođene misli i ideje

ne mogu da pretpostavim ni da li evolucija ima smislau uslovima visokog atmosferskog pritiskasvaki dan se prihvatam majmunskog posla

verem se po potpuno napuštenim stratištima razumauzaludan trud je još uvijek trud

iako nema smisla ne mogu a da ne primjetimda mi je već pripala muka

od jednog sasvim neobičnog jezika na vrhu neprilagođenog nepca






piano



prema posljednjim vijestima

prema posljednjim vijestima

ludilo stanuje na sjeveroistoku nebo je crno

ali još ne padaokrećemo vratove uvis

očekujemočekamo

nadamo se

nebo je crno iznad nasvjetar pronosi miris rata novog nikad dosta novog nikad dosta

nešto nas mučiu toj našoj gladi

za smrtza smrt

suviše smo mladi prema posljednjim vijestima



232

i mi smo crni ali još ne padamo

samo protežemo vratovesamo čekamo

samo se nadamodok se ludilo izvlači

iz tog crnila iznad nas nešto nas mami

za život

za životsuviše smo mali

prema posljednjim vijestima ptice ne pjevaju na sjeveroistoku

samo čekajusamo se nadaju

okreću krila naizvrat i padaju padaju

pada nikad dosta pada nikad dosta

prema posljednjim vijestima neba više nema

u rijeci ispod mostau srcima

u glavamau lancima

sa slomljenim rukamaza krajza kraj

aplaudiramo crnim oblacima prema posljednjim vijestima




233

još ne pada ali ničeg više nema

iznad nascrna zavjesa se sprema

prema posljednjim vijestima ni nas više nema





connection



suze

I

sve počinje sa prozorima

zatvoren prozor privlači kiše iz provincije i onda se tamo nešto sliva

klizi

nestaje bolje da je zatvoren ko zna

možda to slivanje ima veze s tobom bolje da je zatvoren

ko bi podnio dva narandžasta sumrakau jednom danu

sve počinje sa prozorimaonda se to širi

bolest postaje opipljiva



236

ruke već same tragajuza vlažnim perspektivama

tamo negdje grmi nebo se razdvojilo na dva komada jednom sam se već davno podvojio

i bolje da je tamo negdjeto nebo ko zna

možda i grmljavina ima nekakve veze s tobom

sve počinje sa prozorimazatvoren prozor ima više smisla

i to dvojenje u suzama ko bi još podnio

dvije smrtiu jednom životu

sve počinje sa prozorima

II

onda riječi postanu (bez)ukusne i sve poprima

najednostavniju nijansu sive

da tu koja se tako često krijeu očima ptica naslućujem nedostatak neba

sasvim bezvoljno lete po uglovima ove sobedobro skrivam praznine

gomilom besmislenih riječiletite letite

prozor je ionako dalekoletite letite










240

ko sam jaod četiri sjene

što iz mraka reže

VI

sve se završava tamo gdje je počelo na prozorima

zavjesa se spušta

glagol koji traje ispružena rukasve se završava

oči se suše postepeno kiša prestaje postepeno

grmljavina se utišava postepeno predstava nije imala poantu

sve se završava tamo gdje je počelo na mojim prozorima

stanuju dva narandžasta sumrakaoba imaju veze s tobomoba su preživjela kišu

oba su besmislena ili je taj sumrak jedan

od grmljavine u prozorima podvojensad sumanuto želi unutra kuca kroz staklo u šuplje čelo

na dlanovima blijeditiše

sve tiše govori jeste li čuli jeste li čuli

neko mi je rekao da suze imaju bojuoblik






beelzebub



pisati o stvarima nepoznatim

pisati o svemu i svačemu pisati okolo naokolo

pisati uzbrdno nizbrdo pisati tamo i ovamo

pisati o stvarima nepoznatim pisati pisati pisati

pisati o ljudima pisati o ljudožderima pisati o pokojnicima pisati o pokajnicima pisati o nepotrebnom pisati o nepoželjnom

pisati o smrti pisati o životarenju pisati o pjesmama

pisati o pjesničarenju





245

nije bitno

kad hodam gradom

nekim tamo gradom nije bitno(nije bitan grad nego ljudi)

dakle kad hodam gradom koji nije bitan

dođe mi da kažem prvom prolazniku nešto nešto

jako romantično nešto kaovolim te prolazniče jer stalno prolaziš gradom

koji nije bitan i grad se od tvog prolaženja čini

jako živ i jako mlad i jako sitan

(to nije istina ali se čini) kad hodam gradom koji nije bitan






247

od svekolike radosti

tugečovjekoljublja

i sličnih sranja





gymnastic



tamo negdje

sve je tako prazno

previše dišem(previše me ima)

zaranjam suhu glavu u takt svakodnevnicetražim se

traženje je smisaood njega mi ruke postaju kormilazaranjam u pijani stub podneva

sam sam bez zraka i ne dišem

(premalo me ima) negdje tamo ljudi govore drugim ljudima

između njih otimaju se riječi negdje tamo brod plovi

po neobično dugim plaventilimaznam da sam živ

(iako me premalo ima)



250

svakodnevnica diše porazno nešto me škaklja po licima

sve je ovo praznozaroni glavu u unutrašnjost

tamo je puninatijela koje se vraćaju kosmosuduše koje se vraćaju lancima

u neobično dugim plaventilima

tamo negdje brod tone

tamo negdje pjeva praznina





251

sve je tu

moj kofer

na njemu bogovi igraju žmurke bogovi su razapeti

oni su uvijek razapeti između nekih provalijau kojma se ništa ne vidi

samo naslućujemda je kofer težak

i da je dug put pred nogama kojehodaju potrbuške

sve je tu moj sat

na njemu rastu suzne daljinestižem ih

na rukama nosim prva sjećanja jedno od njih plače




252

to je vrijemevrijeme rađanja

naopakih kazaljki putokaz nepogrešivi

sve je tu moja glava

uredno raštimovana muzička kutija

koja proizvodi tišinutišina je mlijeko

na mlijeku sam odrastao i oči su mi postale bijeleod tih šupljina na nebu

uvijek pogodimonu ispod koje najviše pada

inače sve je tuevo ga i kišobran





253

preko vode

sve se da prevesti

na obične jezikesamo onda jezici palacaju

kao palidrvca pod plamenom

pronalazim izgorene dijelove(baš sam mislio da mi nešto nedostaje)

slažem ih

ruke su nevješte i već se lome i ruke

i dijelovi predanja iz kojih izviremsasvim providan

dam se prevesti preko vodesamo tad

osjećam istinsku žeđ za daljinama(te daljine uvijek su tako daleke)

samo tad






255

mehanizam zaborava

grabim iz kovčega

sta sto rukugrabimgrabimgrabim

mjeseci se raspoređuju spiralno na tvom tijelu

neko je zapalio luku

šta ću sa brodovimašta ću sa brodovima

klik klak klik klak

mjesec prvizurim u šupljinu

u očima mi sat otkucavagrabim bjesomučno






257

anđeli se ne igraju ovako

urilo rafailo raguilo sarakiilo cidikiilo remailo

fanuilo samuilo sarasilo metatrone amitiele anaele

šta to raditešta to radite

majka zemlja vas proklinjeoči su mi pune suza

gušim segušim (sa) ljudima

ananšele ariele fanuele fortunato galgaliele hadranielehamiede jofiele izrafele nataniele ongkanone ramaele


majka zemlja vas proklinje




258

gdje vam to otac ovih dana stoluje prenesite mu

već hiljadama godina alimentaciju duguje - ljudima

raziele ramiele sandalfone stamere zaharaele mihalilogavrlio rafailo urilo salatailo egudilo varahilo

jeremilo džibrile mikaile israfile azraile


majka zemlja vas proklinjeevo oči mi ispale

utroba mi se od suza nadima ne igrajte se tako

nemoj da vas opominjem anđeli se ne igraju - ljudima





259

pusti me

ne steži više tu prijateljsku omčuoko mog tek procvjetalog vrata

roje se jedva prepoznatljive misli i mušice(branim se ja ali zrak je prazan)

pusti me

znaš da se budim stoljećima i svako stoljeće

na kraju ostane nedosanjano neizbježno

neopterećeno sa mnomsa mojim postojanjima

obično vodim rat

uvijek prijepodneznaš tozato pusti

dok mi se slegne noću ovoj gorkoj šolji jutra

evooči mi opet cvjetaju

kao topovi oko bastiljeopet propadam

u jednu jedinu nevidljivu zamku neba




260

koju bez uspjeha izbjegavamveć stotinama godina

ni mrtav ni živ

u polusnu od kojeg vremenom živci postanu tanki kao notne ljestvice između dalekovodnih stubova

(taj cvrkut mi je tako znan)visokonaponski krik ptica koje se dave

nebom dakako

(čim bi se drugo ptice davile)u slavu njihovog posmrtnog leta

pusti mesačekaj da prođe sve

i onda reci kako je buđenjestarija sestra slobode

po prirodi neartikulisana

po prirodi protivnicasvakog bespotrebnog krika

obično izgubim glas prijepodne

u mnoštvu povikazametnem negdje sve snove

pa se budim

budim pa ih tražimtražim

iako znam da smo ih pogubilizajedničkim naporima

pustida ih tražim

dok mi oči ne uvenu





261

kako da kažem

morali biste malo efektnije da poentirate

u tim vašimhm kako da kažem

da stilizujete maloto što vam se cijedi niz zidove

kako virtuelnetako i ovozemaljske

znate malo

onako čisto da se zna kom pravcu pripadasve to vašehm kako da kažem

morali biste ako već nešto činite

onda je najbolje da to činite sa pravom mjerom i oblikom

da ne kažem formomdada




262

razumijem jasno mi je

morao bih malo kvalitetnije da propadamda se ljepše okačim na taj zid

virtuelni ili ovozemaljski

da se malo efikasnije iscjedim iz svakog bola

i da

hm kako da kažem izrazito stilski umrem

uramljen u svoju nedorečenost bez osvojenog poena





263

vidio sam kako nestaje grad

sve počne iz korijena

bezglavi jahač na velosipeduostane bez pedigrea

i onda laje i zavija na sva sunca

i na sve mjesece mršava godina se već bliži kraju

a iz rukava mi ispada to korijenje

prosipam se nizvodno prosipam

vidio sam kako nestaje grad

sve počinje završnim činom nekoliko hitrih okreta glavom

u nepoznatom smjeru i već se otvaraju kišobrani

iz uzorane njive izraste prašnjav oblak




264

prvi spratovi završe na nebu kao po šablonu

i onda lajuzavijaju na sva sunca

i na sve mjesece

vidio sam kako nestaje gradsvojim očima sam vidio kako odlazi nizvodno

bez pozdrava i pretjerane pompe

jedan krikdva lonca

tri slijepa kučetaosteoporoza u galopu

u podrumima

pod vodom plešu pitome nemanismrdljiva vrteška

zid promašaja bezbroj cikličnih oblika postojanja

poslije se stabljika osušizemlja smežura

nastanu mravinjaci

mrav preko noći postane božanstvo antropomorfno božanstvo razumije se

ta božanska lica niko ne gaziona spavaju na višim spratovima

vidio sam kako nestaje gradsve počne sa temeljima





265

nedostaje mi prva i zadnja riječ

nedostaje mi prva i zadnja riječ

sve ostale znam pitam se

(a svako pitanje je mogući izvor nesporazuma)gdje su nestali glava i rep

i da li je izvor zaista početak ili samo nastavak nekog unutrašnjeg toka

a sve je tok

(čak i najčvršći to prihvataju) mada je i prihvatanje samo po sebi negdje između

na polovini tijela zastanem posmatram nepoznate šare

u tvojim zjenicama pitam se

(a svako pitanje oslijepi put ka unutrašnjosti)gdje su nestale nedostajuće riječi

i da li usput možemo pronaći još nešto




266

osim besmisla na vlažnim rukama

pamučno polje postaje suvišno iako i dalje vrlo očigledno

nedostaje

nedostaje mi prva i zadnja riječsve ostale znam





267

upoznajte se

upoznajte se

pričajtesmijte se

zamislite da kiša pada neka obična

bezopasna kiša bez straha i kiseline

zagrlite se ispod te kiše

i odhodajte svoj marš razoružani narandžastim zrakomu vašim džepovima

ponosno uzdignute glavedišite nebo

neko obično nebo bez obala

i bez daljineodplešite

u kasno popodne




268

možda predvečevodite ljubav

baš kao da sve ima smisla baš kao da se volite

baš kao da znate razlogza tako božanstvene sumrake

i njihovo nestajanje





269

vrijeme je tako beznačajno

vrijeme je tako beznačajno

ako prolazi pored tebe potrudi se da ne zazireš previše

od tragičnih ishodaovog našeg mimoilaženja

već stanujem na drugoj strani praznineštrik razapet između dva čovjeka

od kojih uvijek jedan izvisi na sredini ničega

(smisao je ionako u razapinjanju štrikova) kakav smisaoto je tako ubuđala riječ

nešto nešto je ionako u razapinjanju štrikova

nešto je između ljudi ne mogu da prepoznam

šta je tosa sigurnošću hodam po žici na trapezu još uvijek čekam da mi izrastu krila




270

da nešto postane letsunovrat u dobro poznatu porcelansku tišinu

koja me tako podsjeća na tebe na beskrajne zakonitosti

ili na zakonitost beskraja kakogod

još smo između ljudi ili su ljudi između nas





271

svaka pjesma je ti

svaka pjesma je ti

lica odjevena u maslinaste šinjeleželje koje se koprcaju po dnu

mjeseca se niko ne sjeća ili možda rijetko

kad postanemo svjesni svjetlosti neobične ruke su nam dane

ili smo ih sami uzeli

iz vječite potragedolaziš oboružana smijehomodlaziš razoružana

stalnim ponavljanjem istih bojasvjetlost postaje bespotrebna ruke postaju bespotrebne

onda i to stalno uzimanje i davanje postaje bespotrebno

(zar ne)sva ta ljubav pomalo liči na rat




272

vojni manevar izbjegavanje savršenstva i potpunosti

suvišni zagrljaj koji trči kroz slamnatu noćčekajtečekajte

pronašao sam lice(govorim o mnoštvu jedne osobe) još samo nekoliko zaveslaja

i sve riječi će postati ti(zapamti)

brod uvijek ostaje samo sredstvo boja i redosled nisu bitni





273

misliš da sve ima smisla


ili bar nekakve vulgarne jednostavnosti misliš da se svijet razvija linearno

od majmuna sam posudio samo koru od bananeokliznuh se na taj smisao

evo me u bestežinskom stanju razbacujem ono što je ostalo od mene


nebeske pravdeljudskog morala nekoliko kapi čiste misterije

ili neslaganja koje opet na kraju postane linearnosjećam se jedne naprave iz djetinjstva

iz škole roler ruler

s njom si mogao da praviš jedino krugove i svaki put bi završio




274

razočaran na početku

dobro pokoja ravna linija se podrazumijeva





275

(na)opak

ludo dvorilo

jesamstrašno čudilo

jesam rašiveno kožilo

jesam bijesno sunčilo

jesam

nemirno vječnilo jesam košmarno noćilo

jesam maskirno ličilo

jesamsrčano mislilo

jesamzagrljeno daljilo

jesam




276

obećano praznilo jesam

razočarano strašilo jesam

čeono zidilo jesam

ručno žeđilo jesam

željno tebilo jesam

ljubavno tvojilo jesam

tvoje ljubilo jesam

vidiš

sve samsamo (na)opak nisam





277

da ti kažem

da ti kažem kako se svijet savršeno ukrivio

povjerovala bi ma daj

gledaj evo ga na nožnim prstimačeka katapultčeka suhi list

u potpunom padu te grlimostacima sasušenih uspomena

podpisujem patetikuda ti kažem kako alkohol vuče oštro u lijevo prema shiftu se orjentišem

to mi je ostalo na sjeveru ti na jugu ti

na istoku ti na zapadu ništa novo

šišmiš mi je došao u posjetu




278

sjedim slijep od straha na nekom polubalkonu

očekujem smrttako je blizu a ne vidim

gdje sišta je sa ovim svijetom je li ovo polukutija

ili poluživot

gdje si





279

sve nepredvidljivosti

sve nepredvidljivosti

sakupljene na jednom mjestu mogu izroditi

jednu istinitu pretpostavkuulovljenu u jeftinu zamku

ne znam kakve to veze ima sa surogatima ne znam da li to uopšte ima veze

ali dok se klatim

s desna na lijevosvaki put upadnem na isto mjesto je li to stvar orjentira

ili nepromišljenosti ne znam

ali ti kažeš kako je pucketanje grančica

u šumi apsurdasamo opomena na moguću ljubav

ili na prekršena pravila




280

svejedno ne znam

trebanje tebe je moj zanathajde

probudi se





281

tuga

sve se vrti oko nevjerovatno velike koncentracije

tuge u ovom čovječanstvus večeri dolaze

nepozvane sijenkevrte se u zarđalom dvorištu

u krugu krug

noć je neosedlana vrteška

u kojoj su posađeni vrtlozi nesporazumasve se vrtislika postaje pomalo mutna

hod nestabilanoči teške

ljudi izlaze iz svoje kožezadovoljeni praznim čahurama

u kojim su se maločasvrtili do iznemoglostiodbacuju suvišna lica




282

prepuštaju se sporadičnoj svjetlostioni pohotno upijaju tu svjetlost

mijenjajući ništa za šačicu fotonau svojim neobrijanim životima

to čekinjasto svjetlo nepravilno raspoređeno po unutrašnjosj strani ulice

služi im kao surogat ili maska

oko koje se sve vrti

neko je zatvorio vrata i lift se penje prema nebu

papirne suze se cijede na pocijepanom stepeništu

neko je zaustavio dah prazan list

trudi se da ne bude primjećen

na suncu suze ionako brzo izblijedečovječanstvo je sad suho

spava na nemirnom uzglavlju mjesečine

neko očigledno plače na trećem spratu

sve je mirno

još malo i opet će dantuga će opet da se spusti do gležnjeva koščati golubovi će da se prizemlje

u sporom hoduvrtlog postaje podnošljivtuga se sama razmnožava





283

(u)laz

ako skinem jaknu

satcipele

svu kožu i sve maske

mogu gologuzim ušima da naslutim rahmanjinova na stepenicama

penje se vulgarnom vertikalom

direktno u koru velikog mozga kroz prozore izabacuje suvišne slike fotografije na kojima izgledamo

kao dvije obične ludesasvim slučajno zakopčane do grla

u neku željezničku kompoziciju iz koje ne izlazi ni jedan glas

ni jedan tongluvi i sami

preplićemo ruke




284

i gušimo se na tim slikama

u padustiješnjeni između dva svijeta

od kojih nijedan nismo prepoznali kao svoj ako zaboravim na svijet

ljudesve vozove

i njihova krajnja odredišta

mogu olako da pomislimda je prirodno sreću zamijeniti za par kašika ludila

mogu se slučajno zagrcnutiosmijehom koji je nekad visio na čiviluku

u predvorju paklaobično zastanemdobro oslušnem

duboko udahnem i izgubim se među visokim tonovima

čuješ rahmanjinov nije bio lud

mi smo





285

sasvim slučajno

gledaj

rekla si ja se sasvim slučajno pojavljujem svakih sto godina

kao presedan u ostrvskom pravu i zato

dok sam tugledaj da se ponašaš tako

da sve te koincidencije ne zamijenimo za ljubav

ili slično krivično djelozbog koga ćemo odgovarati na nekim višim sudovima

gledaj rekao sam

ja sam izraziti kontinentalac ali svakih sto godina

kao presedan vlastitom plićakusasvim slučajno podivljam kao more

u oluji zaboravim gdje su mi ostrva i obale




286

i onda sve te koincidencijeobično zamijenim za ljubav

i zatodok si tu

gledaj da se ponašaš kao da je početak stoljeća upravo prošao pored nas

a ja tek što sam obaviosvoj povremeni posao

sa višim sudovima





287

sve nestaje

poslije pola flaše dobre rakije

sve nestajezvijeri su oslobođene

i lebde oko meneujedemo se iz očaja

za ono što je ostalo od naših izmučenih tijela možda bi kakav kvalitetan zalazak pomagao

ali sunce odbija da sudjeluje

grizemo seu odsustvu svjetlaza naše izlomljene oči

nijedno sunce nije dovoljno ispravljamo vratove

grlimo se kao dva noja u trku prema nemogućim horizontima naša su krila itekako realna

civilizacija me pečesagorijevam u nekom patetičnom reaktoru




288

deformišu mi se misliduša mi se deformiše

i tečno željezo prelazi mi preko usanasve nestaje

ili je već davno nestalosamo nam se ruke

još pomalo dotiču prepoznajem tu kožu ispod koje teče bol

o itekakou grobu bih je prepoznao

pomjeri seovo je moje carstvo tišine

pomjeri se boli me

ave što nestaje

boliće me i sutra pomjeri se i ljubi me





289

dah

od prvih korakado poslednjeg hropca

slatkorečivi govor uvijek je izvorgrdnih nesporazuma

u tišini se najbolje prepoznajemličim na nešto poznato

šutim da ne moram naglas da

ispovijedam krike ali ne obilaze me

u širokom luku koji sam predvidio

još u prvom sumraku pronalazim nešto od stvari koje sam izgubio u djetinjstvuosmijeh koji nije izazvan pretjeranim trenjem

suze koje podsjećaju na poderana koljena i duše ruke koje sežu sve do izgubljene zvijezde bagremova stabla koja nisu više trnovita

prste koji se sakupljaju oko zapaljenog sunca na horizontu sam napravio omču

od palca i kažiprstazurim u narandžastu daljinu

smijeh se slobodno razliježe ispod nebesa nešto unutra igra

kroz paučinu naslućujem

ono što je ostalood malog čovjeka

do zalutalog mamutavodi me samo put koji pulsira

plavu boju




u pregrštimasve

sve je tu

još samo da padne mrakda zaustavim dah i zatvorim oči

zauvijek




Junšesta soba

cerberus



the end is near



potrajaće

nešto što ne dolazi samo

uvijek ima svog prethodnikasunce se razvuče do apsoluta radosne zavjese stvarnostizalepršaju kilometre nade

ja se obično sagnemdo zemlje

da ne zapinjem za oblake

pokajnički pomirišem tragove sujeteonda mi iz očiju ispadaju

orasi uspomena kotrljaju se niz prepečenu kaldrmu

nekog potpuno nepoznatogsretnem

u toj gravitcionoj smrti jedan pažljivi pogled

i stižem ih



294

otvaram hrskavu školjku tvog srcatamo u jezgru svemira

množe se sve nepotrebne psovkeupućene nebesima

i daljinizemlja se okreće

ruke lomeu laktovima

pronalazim ostatke tvojih zagrljaja

nekoliko njih boli kao zaboravljen san

u podne počinje kiša

reumatični pejzaži tvojih dlanova iščezavaju

kapi ne rastopljenom asfaltu

vraćaju se u svoje prvobitno stanje

sve je vazduhsve prolazi kroz nasvidim nebo potrajaće





295

zaspim

otvorim oči prozor zapalimcigaretu vidim

svijeća privlači dimstvari koje stvorim

obično sagore same sebe kroz prozor mi prolaze automobili

daleka muzika uvija se niz ulicu kroz uši bas oponaša srcesuluda trka sa samim sobom

osujećena prije početkada napomenem

jednostavno jesav smisao koji nedostaje

posljedica je nedostajanjačuo sam neku pjesmu

u ovom kolopletu nedorečenosti poznate riječi previše srca




296

glas je ostao neispjevan još na početku se dalo primjetiti

poslije svakog gutljajagorčina se raspoređuje

dijagonalno po tvojim koljenima

naslućujem mjesečinuvrstu tuge

prigušen pogled prigušenu radost

okeandaljine boju

divljinegledaj

sve što vidimsamo su dvije ruke

koje oponašaju zagrljaj riječi se ponavljaju a sve što se ponovi

opet sagori prije početka

tužan je plamen koji proždire svoju djecu kroz otvoren prozor

ispustim dah pokoje slovo

olovno pretvorim u ništa poljubim te

zaspim

ljubljana,




297

slomljene ruke

slomljene rukespiralno uvijam prema zvijezdama raspoređujem stoljeća izgubljenau besmislenom hodu po daljinama promašaje određene pripisujem

neuravnoteženoj potrebiza samouništenjem

tragamveć neko vrijeme

sa tim rukama koje izgubih preuranjenim rođenjem ljeta postaju vrelija

od prosjeka štitim se kišobranomod meteorskih kiša srcem van kolosijeka

sa posljednjim zracima suncasačekujem posljednje vozove na posljednjiim stanicama




298

grlim prazne kofere tvojim bedrima

zatrpavam rupe u snovima besramnim sitnicama nadokanađujem odsustvo tebe poderanim venama

natapam čovječanstvo željom i riječima proizvodim nedostajuće snove

u fabrikama zagrljaja iskačem nepredviđenosa neprekidne trake očaja skidam poljubce

slomljenima rukama ljubim te

ljubimljubim





299

viša matematika

kad se razapnem

između neba i onog što je ostalo od zemlje

uvijek se nađe nekakav đavolji mešetar koji me razmijeni za sitne novce nekoliko raštimovanih satova

uglavnom zidnih koji kucaju vrijeme unazad

i vječiti kišobran koji baš uvijek svira naopake melodije pod naletima vjetra

tako usitnjendo neprepoznatljivostisaberem jedan i jedan nađem se lice u licesa prvom nepoznatom

smije se kaže




300

zbog očigledne asinhronosti mojih zagrljaja melodiju ne prepoznaje jednačina je nerješiva poslije razapinjanja

između dva nedostižna vagonavječite kompozicije

uglavim se kao violinski ključ

na prvi zid koji izgleda naopak

i tamo otkucavam narandžaste minute

ovako oduzet nepoznatu obično svrstamu predjele više matematike

ne pričam mnogovolim da visim

i šutimsvo to zlato se na kraju obično pokaže

kao izuzetno nepotrebnotad vrištim

sakupljam urlike sa zidova nepoznata se i dalje smije

posmatra me

izgleda nerješiva





301

ponavljam

pjesma je sve

ponavljamdok gutam dnevnu dozu splačina

sa monitora ili novina bezdušno ponavljam

pjesma je sve

ti si već dobrano odsutna pola dana ili pola života

ponavljamsamo da dođeda se pojavita pjesma

koja je toliko sve a odsutna je kao realnost




302

pomiješanasa nekoliko kapi čistog ludila

ponavljamti si sve

a noć samo što me nije ugušila prozirnom lucidnošću

spuštenih kapaka požuri

sad će pakao ponavljam

izgorismo greškomveć u čistilištu

a ja još uvijek ponavljam ne vjerujem

u zagrobni život se ne ulazi na pola ne vjerujem

ponavljam pomalo u sebe

tvoju prisutnost pomalo u to da još sam živ

ne vjerujemda je pjesma sve ali ponavljam

uporno poslije pjevam noć je

ništa se ne čuje pretpostavljam da me nema

ali ponavljamsledećeg dana istu greškuu isto vrijeme

opet sam na početku




303

pjesma je sve ponavljamsve je pjesma ponavljam

ljubljana, 11.06..2014.




parallel universe



sumraci

sumraci se množe

jedan za drugim dolaze niz ulicuhiljade i hiljade riječi

ispiraju njihova volšebna ustau potrazi za svjetlom

te riječi je nemoguće osmisliti kao postojanu cjelinučim se jedan približi drugi je već prošaočim jedan prođe drugi se već približava

zatvoriti ih u pjesmu bilo bi pretencioznozarobiti ih u sebe bilo bi pretencioznostupaju u gomilama

žvaću novinesve manje

volesve više piju

prazne barke



306

bez suštinedolaze niz ulicuotvaraju ustagutaju mraktraže svjetlo

tužno jeti sumraci dolaze sami

odlaze s nama

(mom Borisu)





307

borise

završio si

isječen na oštroj ivici barbiturata

kažu a ja znam da to nije istina

nijedna iivica nije dovoljno oštrada presječe pupčanu vrpcu

imeđu tebe i oblaka

i to što te se nisu sjećalidok si hodao pamučnim koracima po suludim poljima ljudskog nevida

ne značida su imali kratku memoriju

nego da nisu redovno praznili kloake svojih srca

ne zamjeričovječe

na uskraćenom suncu




308

brzim godinama i malim slovima

u ovom epifenomenu od epitafasamo podcrtavam

crtice iz naših razgovoraznam da si i ti ljut

na sve te pizdarije o zagrobnom životuhomoseksualnim bogovima i vječnosti koja stanuje

u zlatnoj kašikari sveštenika ali pokušaj da ih ne mrziš

što nisu prije tebe prožvakali noćsa ivica sa kojih smo se zajedno klatili

u prazninugledaću

da ostatak ovog podzemlja

ne prehodam slijep i da upadnem baš u tvoju crnu rupu

u posljednjoj šetnji po zakrviljenim horizontima prepoznaćeš me

po stisnutoj pesnici i bojnom pokliču

do tada

bori se

(mom Borisu)





309

karamele

uvijek će ih biti

gledaju kako im komšija izlazi iz dimnjaka pretvaraju se da stanuju pored fabrike karamela

slegnu ramenimaudahnu pepeo

počešu se po mudima izgube se u zidovima

poslije sami izlaze kroz dimnjake

tako to ide kažu karamele im se lijepe po prstima

šuti dok se dimim ja sam jebeni anđeo

mi smo spržena božija djecašuti

bog nas volisamo ima tešku ruku

majku mu




310

opet me nisu prepoznali ništa nisam vidio

i još sam se češao po mudimaod ljubavi gorim

od ljubavi mi komšije izlaze kroz dimnjake ja žmurim

to je božija ljubav mi smo božija djeca možda su svi mrtvi

možda i mene nema ali logori su jebene fabrike

uvijek će ih biti mrzim ih

nikad neću kupiti karamele





311

ljubav

još malo pa me nema

neto je bilo

još malo me ima minijaturna slagalica od paklenih komada

sve je tu milijardu razuđenih

neposlušnih

razvratnih prekoračenih normi koje trebaju da se uklope

sumiraju poruče poznače

još malo sam tuvjerovatno

umiremo zajedno iako niko ne može sa sigurnošću da potvrdi




312

sve što nas čekaveć se približava

mi smo odsječeni od tijela naše ruke slobodno lete preko imaginarnih granica

gutamo kredu povlačimo crvene linije

preskačemo ogradu jedemo zid

pišamo se na granice

naš smijeh je zarazanod njega umiremo

ludilo je rekoh

epifenomen naše ljubavi





313

šećer i so

mogu ja i slatkasto

da se izražavamslatkorječivo

banalnozavodnički

zavjerenički pogano

da sanjam unatraške

moguda se zatvorim u čahuru svilene bube i da mi kafka bude

put i istina ili

istina i putzavisno sa koje strane dolazite

moguda se preobratim

u jato hiljadu golubova




314

da lažiram ptičiji gripsa par suludih slova na papiru

moguda te dotjeram do savršenstva

pred kojim strepiš kojeg se plašiš u slobodno vrijeme

mogu da ignorišem postulate fizike koji nas zakivaju

za mjesto predjele i vrijeme

mogu da ti pošećerim svaki sumrak ali onda

nikad ne bi voljelaove slane ruke





315

banalni paradoks

zadrijemali ste malo

već su počeli da se množe prvi strahovi

smrt dolazi iznenada mislite

a niste na vrijeme obezbijedili grobno mjesto rate pristižu

nemilosrdne kao smrt

samo još malo još nekoliko smežuranih godinada sve dođe na svoje

da malograđanština postane beznačajnau poređenju sa sklerotičnim koracima

prema odredištuzadrijemali ste

to je samo loš sanvi ste besmrtni

a medicina napreduje




316

brzinom puža u galopusamo se dobro naspavajte

počešite iza uha ionako će drugi prije vasgrom ne udara u koprive mrtvi ne mogu umrijeti

životto ste vi

samoda vas pitam

spavate li ovih dana





317

ima takva pjesma

ima takva pjesma

mučna mračnatragična

poput teškog pijanstvasa kojim samdo gležnjeva zariven

u glibav mošt svakog stiha razuzdane

zajapurene riječi pletu grozdane bukagije

oko mog zarobljeništvaleži sapeta zvjezdana srča

ptica stoji u mjestu jasno se čuje lepet

potkresanih krila pernati krici napuštaju nemoćna prsa

neko se za zrak bori




318

neko za nebo neko se smije suzama neko plače smijehom

nekosamo

dvostruki let sanja ima takva pjesma

koja mamurnim korakom isječe svako jutro u kojem se budim

poluvidovit poluslijep

poluja poluti

ispred menegluhi bat poderane kože

kaplje

krvav oblak korača

nemilost sputanih visinatužna

nemilosrdna ima pjesma kažem ti

takva iz koje za tren iscuri svo srce poslije prvog gutljaja

primjetim rupu u grudimau njoj prazan zrak bije

ima takva pjesma prvo slovo

žednog me napijezadnje slovo

mrtvog me ubije




319

znam ima takva pjesma

na znamodkud ona u meni





point of view



riječi

moje tijelo

laž preparirana relikvija

koja visi sa zida riječi riječi riječi

pogled je znan

zvijer zarobljenau betonskom pejzažu kidam

divljački kidam

ciglu po cigluslagalica je zakopana

pod zemljom komadi predvečerja

još izgledaju romantično



322

gledaj još nešto pulsira u svemiru

u ruci moje bombe

srcesramota

osigurač za nesigurnesažimam

epsku vulgarnost

divljih pogledau jedan znan vrisak

pretvaram seu riječi

jezik palaca ali tona nema

neke grane su odvijek napuštene

čelična šuma još uvijek lista

beskrajnu knjigusam objesio

ispod kaputa riječi riječi

riječi pa iza njih sunceo kakvo je to sunce

tu boju još ne spoznahčekajte

iz mrtvog se uvijek nešto rodičekajte

tu okruglu paučinu

uvijek nešto mori




323

hej nije li dovoljno bezubih demonauštirkano podnetone u zagrljaj

paklaevo zapalio sam cigaretu

dvijetri

zaplio sam kumovu slamu

pečem se naizvrat atomi neba snivaju

jađavolji mešetar

okrznuo sam se repom

sad se opet znoji moje tijelo

smrtusvoji

očekivano iz nestabilne perspektive

još nekakvi

tragovi postojanje demona koji nas guše

koji iz nas vireo kakva je to smrttako veselih boja još ne spoznah

iz mene trče riječi riječi riječi




324

ahsad

nazadu nemire beskraju džepove

moje riječizemlja

opet me je razočarala

riječi preduhitrile kraj





325

ti

ti

tri jadva

ne brojimlajem

kad pričamo pobožnosti

trenutak nazovem bogomonda nasumično psujem jedan za drugim metalne palice

u rukama kiše

padam i

pričamo kako je to moguće




326

kad lajemsve tiše režimviše i

višeugrizao sam mjesec

prilika još svijetlite boje se obično prosipaju

po nama meni njimatebi

svakom po zlatan grumen posljednje pogađam trenutke

prsa se razliaze

u neobičnom lukuživot je nešto neživo

iz prirode kroz zapaljenu šumu

kroz more kosevilenjaci me vuku

ogromno lišće

razumtruli glasduhovi me nose

duhovi s kojim se svađam koji govore

nešto o kišama nešto o biocenozi

prkose naginju se u ništavilo

iz zemlje izlaze




327

jedan po jedan porazilovorike

svijet na kojem spavamodrugačije se zove

ne mogu da se sjetimopet sam opsjednut

boje mlazovi tišine

sve stepenice što ih nemam prestajem da brojimtaktika je plastika

sirovostsurovost

svrhovitost prirodno nepoželjna

dođitedođite

ispred unakaženog drvetastojim

mislim u nijansama istost se klati

ispod omče

prolaze trenucisati na koje režim

sve manjehajem

kako lajemsve više

tiše mrak pada

neko prolazi




328

ja bijahoni biše brojim jedan

dvatriti





329

veronika

ovo je samo još jedan dan

u kojem me nema ne pokušavaj otplesati banalan stih

govorila si prebacujući zamršene narandže preko horizonta

a sveopšta kiša padala jetu unutra

u nama

slušao samurezan u meso nekakve strašne jauke

bez eha planine su nas napustile

dragasad se smiju našim daljinama

sve što je padalo prema dole

opet je završilo u nama




330

veronika iznad naše ulice više nema neba

neko je povezao oblake kao bukete

koji će procvjetati tek kad umru pogrešne svečanostisa gluhim aplauzom

odzvanjaju na tvojim dlanovima

veronika iznad našeg neba više nema ulica

naš smijeh više ne koračaodbijam se o preostale zidove

prolazim neprimjećeno kroz nečiji tuđi danonaj ko je izmislio kišu

vjerovatno je mislio na led

koji se mrvi u kostimagovorila si

prebacivši sunđere preko očiju a sveopšta kiša mahala je

bijelim zastavamasa napuštene obale

vjerovao sam u riječi

veronikasve dok te nisam poljubiozadnji put

sadsilazim među nasmijane

srcem stišćem ruke rukujem se očima

nijemi plač odzvanja na pogrešnim stanicama

veronika




331

pogledaj ja više i nisam živ

kiša samo što je prestala a tvoje narandže dišu na prozoru

zamagljen i zabravljen plešem u banalnom okviru izmišljenih uspomena

moje oči su davno izgorile od sunca ne vidim

ali naslućujemveronika

ovo je samo još jedan životu kojem me nema





lie



daj mi ruke

daj mi ruke

napuni poderana prsa njihovim prisustvom

osjeti kako se toplota sliva niz krvavi mlaz pulsirajuceg svemira

daj mi rukezašij dlanovima pocijepanu kožu na golim bedrima univerzuma

pokrij crne rupeod meteorskih kiša u očima istkaj tihu jezutu ispod vrata

daj mi rukeugnijezdi sezagrli me

sanjaj




mirror



poješću te

o nebo moje

lice treperiu topotu univerzalnih konja

prepletnim nogamazatvaram kapke

sloboda izgleda plavasloboda samo izgleda

slobodo

poješću te

o zemljo razbojnice posadio sam se u tebesav taj bezgranični trk

u kojem vene svenu brzina kojom se mrve

sitne dušezaslljepljuju me ne vidim dalje



336

ne vidim nevidu

poješću te

o tijelo moje

rijeko presječenasasvim drugom rijekom blještavi sunovratu

bujice izdajnice ja tonem

vidiš poješću te





337

žeđ

ovaj gutljaj je krst

za razbojničke hordeu prsima

već hulim sitno

ubićeš boga

kažeš

poslije prve čaše

a sve što dolazi od mjeseca

na tvojim bedrima postaje zimski solisticij

klasamo požnjeveni

prezrelih vratova

na vjetru

okrećemo glave

poput očerupanih pijetlova

đavo na panju

sikće noć

pale se vatre od mjesečine




338

te zube zarij u pokrivač od trave

naše zvijeri su zemljane

ljubav bez dodira

vijenac u faši koju pijem

na dnu

napadam zemlju

naopačke se ubijem

pa živim

kroz posmrtne salve

ljubimslabo posjećena mjesta

praznina ispunjava

sa vaskrsenjem

postajem bogatiji

za čavle

za čavle

vodimo ljubavza čavle

gubimo glave

ovaj gutljaj

moja je krv

žedni smo

žednicrvenog





339

lavež

zabave obično počnu kasno

produbljen pogledod nekoliko staklenih ogrlica

uvijek ti visio vratu

pijanstvo je tako poželjnotektonska pomjeranja na podijumu od kože

obično svučeš poneko priznanje ko to dolazi ko to dolazi

iznenađenjima nikad kraja falusoidni kelneri

stoje za vratima još samo jednu

pa može da počne podsmješljivo podrugivanja

zar postoji drugačije




340

zar drugačije se možečuješ

ili slušašsve je to neznatno neprilagođeno

omiče se visoka potpeticaod mermerne osmijehe

i to trajetrajedođi

izrezaću ti sunce oko vrataopekotine ništa ne bole

samo dođizaigrajčuješ

koraci se pratesunce za igru služi

skotehajde dođi

oko gležnjeva puži

zabave običnu počnu kasno a onda život

traje

i traje kosti na kraju

ostanu nesakupljene mjesec laje





341

p(r)ozor

nedokučivost

na licu koje sanjasumnja se razliva preko jeftinog stola

na pedalj od mjesecastoluju ljudi

koji puštaju muziku iz džepovacijedim prisustvo

zagrljen

otvorenim krilom prozorazatvaram mraku obruču obruč

sve je to zagrljajčak i kad ne boli

ta kosa drhti kao prut pod dahom

pod strahom pokrivam se




342

nacrtanim prahom razvlačim trajanja između dvojice sebe

pronalazimugašenu cigaretu

nešto potpuno trulo na dnu sobe

još uvijek trunetvoje prisustvo

na ivici kajanjagledamotvoren p(r)ozor





343

taj (s)umorni ja

taj (s)umorni ja

kojeg srećem u danima ljetnim nepogrešivo svjedoči

da je s vremenom nešto (na)opakosunce ne žeže nego plače prve mačiće

tečni zrak guši

u mojoj glavitaj (s)umorni ja kojeg uhvatim

za olovna ramenasamo se ponekad poluglasom javi

nastavljam da tečem preko paganskih snova još vulgarnijoj javisiječem kriške razuma




344

a srcem se davim riječi se

za to vrijemeotimaju

o slamnate krovove pod kojim hodataj (s)umorni ja primjećujem

pada iz zemlje

prema nebu(na)opako





345

ko jede nas

dokazano kriv

za raspamećivanje i pljačkanjesopstvenosti kojom sam donedavno

raspolagaoležim ispod giljotine

očiju svezanih u ružičasti mrak razmišljam o gladi

koja se neočekivano javlja u rukama

čime ovo nahranitičak i kad se raspolutim na dvojicu polugladnih

polukrivih ili poluživih

još uvijek ću imati dvije ruke jednako gladne i bjesomučne

uredno serviran na đavoljoj trpezi




346

obezglavljen bez riječi

glađu hranim gladne a ruke nervozno drhte

i govore ko jebe nasčuvaj glavu





347

ako se okrenem

ako se okrenem dva puta

u krugoko sebe

navući ću veće količine mraka neko će da govori

o prošlosti neko će da nazdravlja

pijanom prezentu

neko će jednostvanoda odćutisve što se tiče budućeg

mogu da stavimu šoljicu izuzetno rijetke kafe

u ovom bitisanjusva proročanstva

i dva krugaoko sebe

mogu da primjetim




348

vjetar koji se prostireu ovom razgovoru

mogu da naslutim izbjegavanje istinezbog sličnih raznorazumskih zajebancija

mogu da se zaustavim i u tom zaustavljanju

opet prepoznam krug

iz kojeg ne izlazimo

gorimo naizvrat

kružnim pokretom ruke prokazujemo put

kojim šaljemo božanstvado đavolado đavola

i nazad





349

ti dolaziš

ti dolaziš

sa nekog morau daljini

sve što je u daljiniodavno posjeduje kišobran padaju mi sve prepreke

ispred očiju pronalazim skučene pejzaže

ko je ovo nacrtao ko se vrti oko beskrajavraćam se natrag

primjećuješ i osvajam sve što je bilo prostor

između dvije sablažnjivečestice svemira

nešto se događa iako glupost postoji

rije me




350

nešto što bilo je a nije

da sam mogao da odgonetnemsve što se skriva u mjesečevom rebusu

sad bih bio proroksad bih bio čovjek

sad bih biosad bih

sad

ti dolaziš i tamo je neko zasadio mrak

prepusti se potoni

rijeka je sve što tečeoko nas





351

nije ovo

nije ovo ni prva

ni zadnja noć iz koje izrastaju fabrike jauka kroz dimnjake

na mojim dlanovimateku paperjaste riječi

sve je to zaborav

sve je to zaboravčovjek sa plastičnim sjećanjimau rukama

odlazi iza uglaulica je praznaoči se kotrljaju

po ugašenoj davnini nebo postaje dim

iz odžaka teku čelični jauci fabrike daljine na mojim dlanovima




kaznasve što se vidi poslije svega

bezočna je gomila nesporazuma i

mrakokrećem glavu od njega

vrtim tvoje slike po usnama

opet mi pada dnevni pepeoukus je tako znan

taj gorki ugao čovjeka sakrije mrak ga potamni

noć ubije misli narandžasto nije ovo ni prva

ni zadnja noću kojoj te nema

niti je ovo posljednja pjesma niti u ovim slamnatim riječima

ravnodušnost drijemagledaj

ovo je dimnjak

koji se ogleda u vodi ako padne kiša jauk će da zatreperi

ako padne sunceova noć će da izgori




head of the hell circle

sedma sobaJul



hell circle



sve je to

sve je to razlika potencijala

impotentni napon između dva ista neba

pražnjenjeuz zaglušujuću buku sa horizonta

vođenje ljubaviu iznajmljenim snovima

dolazimo do cilja

na tako površan načinsjedimo sa narandžinim koramau krilu

sakrivamo sunce i ništa više ne peče na tvojim bedrima prislonim obraz

ili ono što je od njega ostalo još uvijek žeže

to ljeto



356

u kostima te skrivamod provale oblaka i suvišnih suza

izvajam nebo koje tečeu nama

stanuje samo zrak i dišemo ga

dišemogledaj

naše disanje se ne primjećujesve je davno otišlo

do đavoladodiruješ

čašu na stolu kao božanstvo

ispijaš poljednje ostatke

smežuranog prisustvastrastise množe

u sasvim običnom popodnevuzajedno ležimo

na užarenim kolosijecima koji nas odvode

dalekodalekodaleko

do đavola

sarajevo, 05.07.2014.




357

vidite

vidite

furnikuli se pune mrakomslušate

školjke udišu more palacate

koža se sama svlačiu sumrak

dodirujete prve simulakre

nebo se opire očimadubina davi tišinomglas služi za parenje

ruke se suše kao biserividite

čula nas izdaju kad se najmanje nadamo kad se najmanje nadamo

još uvijek se nadamočujete




358

tragediju su grci izmisliliod onda je napredovala

danas joj se smijemo izuzetno banalnim osmjesima

skačemo u moredavimo se u plićaku

sarajevo, 06.07.2014.




359

nomenklatura tišine

raspolućene knjige sa lijevim i desnim stranicama

neispisani listovi jedne mesnate biljke bez korijena presječene riječi

preskočeni redovi u izumiranju nedostatak interpunkcije u sumanutim pogledima na život

bol koja se slobodno kreće po policama

po licima iz prošlog života prepoznajemsloženu kategorizaciju raznoraznih bolova i bolesti koji

teku prešućeni i otrpljeni

svjetovi koji ulaze kroz otvorene prozoreu gnijezdu razbacujem ljuske praznine

jedan bivši ja nastanjen u slamnatom svemiru ispod šešira zgrčena grimasa sa otvorenim očima

kroz paučinu mi se približava mjesec




360

očekivanja koja razdiru venesačekivanje tišine

iza ugla uvijek nešto drijemadremljiva mačka koja najavljuje potpunu bjelinu

u kostima škripe vjetrovi na pladnju donose silikonska sjećanja

bujice nijemih diskursaokačene na vratima ormara

nečije ruke formirane u prazan zagrljaj

koji se poigrava sa smijehom nepostojeće djece imena koja znače imena koja zrače

imena koja predstavljajuželju za posjedovanjem svrstavamo

u rudimentirane komade mesa koji vise sa tavanicaočnjacima režemo plafone susjednih galaksija

režimo iz prikrajkadok san ne postane providan komad odjeće

na kranu preko puta neba isipisuju vrišteće psalmeod oblaka nas dijeli nekoliko blatnih stepenica

jedan prozor par obećanja

vječni pad bez slobode

i kratki put bez ciljazariven u meso

zagrižen kliještima svemirau prošlogodišnjem raskoraku

bajattonem

na horizontu događajasve postaje sve

sve je sasvim jednostavno




361

podsjeća na smrt koju proživljavamsvakodnevno očijukam s očajem

s poluotvorenim ustima ulazim kroz prozor prvi put sve je to uredno poslagano i preživljeno

ako ovim riječim dodam lice banalnost će da mi se naseli u utrobu

i popuni prazninuzakričaće kič u crijevima predatora

i ružičaste marionete možda postanu ja

neko će od svega napraviti priču koja se dobro prodaje

sjajnu priču o tamnim životima i razmnožavanju mraka

u našim ružičastim stomacima izrastoše pulsirajući svemiri

prepleteni sa riječima koje se obično govore

u sličnim prilikamavaskrsnu nekakve prilično nevješte konstrukcije

od ljubaviduše

iscjeđenih života izmučenih tijela

beskrajnih slagalica koje nam izlaze iz usta

a znače ništasve zvuči kao koračnica kao poklič

kriksvaki taj eho na kraju se zabode

u osinjak pod prsima i znači i zrači

kao sve što je jednom rečeno kao sve što je jednom umrlo




362

pod prstima mrvim siluete

mjesec je na dohvat ruke a ruke su suhe kao mjesečina

doboj, 13.07.2014.




363

prva riječ

prva riječ

nepotreban zavjet početka nešto što se sliva sa zidova

a nije prokletstvohajde

dodaj mi svoje korake prva riječ

posljednji put

nešto što visi sa oblaka a podsjeća na perpetum mobilehajde

hodaj mi po rukama potpetice u vene

prva riječ kao podsjetnica

ovlaš zabodena u krvavo mesohajde

otplovi prema srcu




364

izbuši dno svoje lađeutopi se

i zamisli da je sve ovosamo posljedica kraja jedne jebene rečenice

doboj, 16.07.2014.




365

minuta dvije

minuta

dvije neba postaju autoimuna

voda koja to nijesuho se sliva sa tvojih trepavica

skokovi u stvarnostotupljeni poglediotrpljeni svjetovi

minutadvije proljeće je na izdisaju

riječi koje to nisu premještanje značenja jednostavnim pogledomgovorim o jednostavnosti

minutadvije

sunce ti je izraslo na glavi




366

i sad grije ako te zagrlim istopiću ruke

ništa onda od zagrljaja

neka

minutadvije

ludače

kažeš

prolaze bjesomučno

minutesunca

svjetovi

doboj, 17.07.2014.




367

bogovi pospadali sa ormara

bogovi pospadali sa ormara

očiglednozemljotres

nekakav unutrašnji i sve počinje da liči

na približavanje između dvije udaljene tektonske ploče

uz to pomjeranje

pomjeram i nogusinhronizovano sa kazaljkom na satusat mora biti zidni

inače koraci ne vrijede kažeš

smijem se sitnim ludostimauživam u onim ogromnim

uz tresakuz prasak istanjenih pertli

u lobanji se formiraju




368

nova božanstvasve to govori o prirodi

i koracima

preko zida dolazim do prve istine

ruke najviše bole noću

onda grabim dalje

cipele po malom mozgu

sustižem istinu drugu

noći se najbolje vide danju

izujem se u predvorju velikog mozga

poklonim se zemljinoj korisjajim prema unutratreća istina izranja

dobro jutro kažeš

progutaj laž

češće sanjajcjelivaj stubove u hramu i hram će da se pretvori

vjeruju običan ormar može da stane

hrpa bogova koji padaju izlazeća sunca

i raznorazna sranja

doboj, 17.07.2014.




369

priglupije

priglupije

je mudar čovjek iz udaljene provincije

u kojoj majke rađaju djecu naizvraton pametuje mudruje

on je kulturan na neki neobičan način

uvijek hoda prema vani iako rijeke teku unutraspotiče se često

na bolno mjestouvijek

ugaoni kamen svoje svijesti nosi na leđima

prkosi matici na grudima

gazi po ljudima




370

kroz život ne ide nego pliva

s visoko podignutim mudimaumjesto glaveza srce daje

katance i brave na um se osvrće

sporadičnoon je tragično

svjestandakleglup

ne blesav posesije

je čovjek koji nema ništaosim izuzetno širokog lica

koje su uvijek suzi kada kolica krenu nizbrdo

on uvijek spavasa sitnim strastima pod lijevom miškom

kroti strahove namiče okove

veže čvorovesputava vjetrovelovi zmajeveon je vlasnik

i tijela i duše i lica i naličjaon uvijek spavaotvorenih očiju

on je vuk koji ogrće kožu ovčiju




371

on je nadzoron je razdoron je čitač

vrsni plivaču mutnom se spotiče

na vlastite vjetrovezmajeveokove

čvoroveon je mornardakle mrzi

nebousrećije

je izuzetno nesretan čovjek koji kontroliše situaciju

vlastitim rukama

davi prve mačićeu dubokom gazu

kvari popravljene lađeu nepremostivom jazu

sam sa sobomon je plitak bitakon je gorak korak

on je stamen kamenon je mrtav znamenon je sretan

dakleuplašenoni su

lične zamjenice trećeg lica množinedakle bezlični

doboj, 20.07.2014.




intersection



sloboda

kiša je spremila iznenađenje

pao je mrakzažarile se pijane narandže u daljini

ko je kovač ovih mrkih okvirašta to bdije u srcu sunca

pulsiraju mi vene preko neba ponovo crtam vrtoglave vjetrenjače

od recikliranih očiju ostalo mi je par suludih pogleda

na čovječanstvo se sve nakrivilo prijeti da padne još jedna noć

a sve što je padaloveć je ovdje bilo

bilo pulsira crnou sumanutoj minuti

posljedni put ispružim ruke prema zidu

izvučem ciglu



374

svjetlost pijanih narandži poteče nahrani me

sit sam zluradih očnjakaviše nisam kišaviše nisam mrak na horizontu

sijevaju izuveni oblaci noć postaje saučesnik

u lepršavoj igri dvije ivice

još uvijek su nedovoljneda uokvire slobodu

bijeljina, 22.07.2014.




375

kao i obično

kao i obično imam ispred sebe kuću

i na kući crijep

crijep jeu suštini zemlja koja me pokriva

i okreće seoko zamišljene ose

jedna bijedna perspektivaočima hrana

duši glad ako dovoljno zemljeuzidam u glavu

p/ostaću čovjeksa krovom na glavi

kiša će da ostane samo kiša i sve će da se sliva niz zidove

kao i obično





hug



sunca koja izranjaju

sunca koja izranjaju iz te tvoje magle

imaju lica imaju glas

povremeno se pretvarajuu velika saviježđaza kojima kaskam

kao ždrijebe od porcelana napravio sam salto mortale

i ostao mrtav nema tu ništa novo nema tu ništa

sunca i dalje izlaze jednakomjerno sam dalji nego što jesam

stvari se odvijaju po nekom svomzamišljenom uzusu

to bi trebalo da značizar ne

da su i porcelanske figure svjesne



378

svega što dolazi iznenada

sasvim sam divljiomča oko vrata samo je laso

kojim potvrđujem nepripitomljenost je vrlina koja ne podrazumijeva žrtve

veće od tebetvoje sunce više nije jedno

redovno izlazi

na početku mog nebautok je reč koja je dodijeljena početku

novog se svako jutro nauživam i uvijek ostanem

tako star za vedra nebaviše nemam živaca

za sve što izađe iz mene

unaprijed sam osuđen na ulazakčekao sam

čekao sam hiljadu životasad više nisam siguran

na istim vratima je izlazsamo je pogled drugačiji

kad se navikneš na mrak





379

još jedno jutro promiče

u raljama uskotračnih zvjerinjaka

tek poneki zub ljeta bljesnezlaćan u žitu ispod pulta

izvlačim prastare ugrize svjetlosti raspet za pet

između vječnih parabola para na čelo

verifikacija bola naličje isparava preostale zavežljajezavezujem u čvor jednu davnu pobjedu

usnama prelamam svjetlost na rubu suza sve što se čuje

ispod podočnjakauz ovo kasno sunce

grmljavina što truješarena buka lažnih istočnjaka

zveči zvečarka




380

grlica grli neiskorišten potencijal riječ koja šuti sebe samu

kao nagrada za težak diskurs i pokoju budalu

smrt osvojena riječ posoljena

i još nešto što zveči kao tišina

od metalnih riječi

još jedno jutro promičeu raljama uskotračnih zvjerinjaka

kavez je sjajan plijen ptica koja plače

usputni fenomenvrata koja lete

reverzibilan bijeg

još jedno jutro promiče

doboj, 25.07.2014.




381

lozinka

namamiš me u mišolovkušto podsjeća na kavez

sa vratima proizvedeš poznate riječi

onda staneš iznad menezamisliš se

nad umirućim plijenomlikuju samo djeca njihov smijeh prolazi nesmetano

kroz kavez kroz vrata kroz oči

od jednosmjernih karata napraviš kulu od pijeska kad more dođe do vrata

plijen se zagrcne




382

počne da raste kao tijestourasta u kost

u kožuu meso

gleu tebi postaje tijesnoonda pljesneš rukama

skineš paučinu sa ormara nešto počne da kucka

na zidu pod krevetom ispod rebara

pronađešzaboravljena stopala

od bestragalijevo

okreneš glavuod mrtvog plijena

dovragati si vučica a ne hijena

sa vratima dragaodplešeš naga

kroz praznu sobušto kao kavez ječi ponovo proizvedeš poznate riječi

i nestaneš na kraju

ta škripa kostiju postane naša lozinka

doboj, 26.07.2014.




383

gledao sam oblake

gledao sam oblake

danasdraga

iznad ovog komada ludilau kojem se davim ovih dana

došli su bezbrojni mračni

metalni prjeteći sve do mog pragagledao sam oblake

danasdraga

donijeli su sobom miris smrti i tu na pragu

počeh da se mrvim kao hljeb bajat

koji neće dugo trajat




384

gledao sam oblakedanasdraga

proricao budućnost po boji mraka

u njihovom krilu naslućujem

sve što se skupljau svemiru

pašće pod noge bezličnih ptica bez duše

i bez svijesti prespavaću sva proročanstva

iz obijestismijaću se kostima

ako treba

i bez lica po untrašnjim stranama

nekih budućih ulicahodaću unatraške

ispaljujući psovke vraške prema ovom komadu ludila

iznad grada

gledao sam oblakedanasdraga

i kao da samu nekom tuđem dobu

na nekom tuđem mjestu kao da sam se davno ugasio

pa samo katkad iz trule lobanje bljesnu

neka draga lica




385

sa svježih smrtovnica prepoznajem

daleke ruke koje me grleosjećam zagrljaj tih praznina

i hrle kiše poznatog smijeha

koji odzvanjaodzvanjaodzvanja

po ovom nebu iznad gradagledao sam oblake

danasdraga

iz njih nije padala kišazemlja je padala vertikalno

u mojim očima rasprsli su se svi glineni golubovi

sad letim u mraku i tražim početak tebe

doboj, 28.07.2014.




386

duel



387

Augustosma soba



greece



u bašti olovne boje

u bašti olovne boje

prepoznah posljednji trag suncokretahodam unatraškeskupljam ruke

oko laticaoborene glave

čavrljam ostatke besmislicasebi u bradu istresam

nedostajanje pronađem sunceduboko u zemlji

posadim nekoliko zrnaoblaci se množedobijaju licaonda govore

teško jeteško jeteško



390

i sreće olovne boje izlaze noću

na svim stranama svijeta njihovi zraci bruje

samoćuhodaj

ispravi segledaj u mene

još sve nije prošlo

sreća dozrijeva na drugoj strani sunca

čekahod iz daljina privlači je

čezneta unca

zlata iz raščupane kose privlači kosce

iz davnina noću

što kosesunce u zemlji rukom zagrli

pa kidaj komadi živog mesa padaju ispred mene

iza raspuklih visina neki drugi ljudi broje

kanonade olovnih nijansisamo govore

govoregovore

a riječi u truli vazduh hrle




391

u bašti olovne boje prepoznah posljednji trag suncokreta

na čivilukusad ruke obješene prazan zrak grle a sunca noću gore

dubokou zemljiu zemlji

u zemlji srcokreta







krug

krug s kamenom glavomu sredini

dva kotača koja se grle

dva suncasa istim putanjama ruke koje prve

dodire traže ne volim buku koja dolazi iz nizina

kažem a sunce sija

ovdje u mraku ne padaj dragiu katatoničnu zamku

voli meu predvečerje svih sumraka

čovjek posmatra suncačovjek odnosi pepeo

čovjeku je iscurilo samopoštovanje pored stola

prolaze kotači



394

nasmijani dijelimo saznanje prve istine na dlanovima

na prstimatihošuti

važno je biti živvažno je biti živ

doviđenjahvala vam

volim tešta kažeš

a onda miršto se žuti

u vertikalnim letovima po unutrašnjoj strani sunca

krug postaje

smisao na usnama nešto kuca

nešto se razigravaokreće

opet rukeu krugu

nešto je samo naznakasmjer putokaz

za prevaziđenu tugu nešto je samonadolazeće

nešto jesjemesreće





395

utovar

bulumenta pseudoprofinjenih ljigavaca

zadovoljno trlja ruke iznad svog životnog djela

utovarutovarutovar

prikolica kamenog uglja ispod jastukasve to izgori

na kraju ali utovarutovarutovar

je smisao postojanjaobraz zalijepe na dupe

pa se smeju unutar svojih mikrorudnikasve se da iskopati

savladatilopata




396

kramp pokoje polomljeno rebro

držalo ruka

ili srcegrupa ide dalje

stvari se odmotavaju prema svom početkuevo je opet

bulumenta riga dosadu

pronalazi zabavu u razvaljenim životima iskopaćemo iskopaćemo iskopaćemo

čeljust oko vrataugriz je zavežljaj milosti

ugriz je puštanje krvi

ugriz je falus od kamenaugriz je pepeo od plamena

čekajtešta to kopate ljudiovo tijelo još gori

živ sam iako se ne čini

na prvi pogled vidim bulumenta pseudoprofinjenih ljigavacazadovoljno trlja ruke

iznad svog životnog djelautovarutovarutovar





397

vrata su se otvorila

vrata su se otvorila i

la la lavrata su se zatvorila i

la la lasuviše neutralnih slogova

na početku bješe riječ

kao davno prošlo vrijeme

mjesec je noćas kažu poseban a negdje tamo diše

njujork a negdje tamo

ljudi izlaze kroz tuđe pogledeu jednu sasvim iskrivljenu perspektivu

smještam sesamodovoljno

cinički škiljim na noć




škiljim na sve što dolazi iz svijeta se prolamaju

jaucičini mi se

i grlim konzervu preko putau nedostatku prirodnih surogata

zabijam nosu flašu

iz koje isparava

nešto nalik na epikurejce i onda se ježim

jer noć je hladna a tamo negdje diše njujork

i ljude izlaze iz staklenih čahura

na stolu se ogleda samo plafon

u nedostatku nebesa izgradim svoju religiju

antropomorfno božanstvo naravno

odmah se uplaši iskrivljenih perspektiva

pa presipam

iz šupljegu praznootisnem se

sa samo dvije noge i koračam prema tebi

a tamo daleko negdje

njujork dišegledam te kroz prozor


398



399

dok ljudihrle prema izlogu

da vide kakve to psalme

poseban mjesec pišetu

iznad nasvolim

da umišljam

postoji postoji postoji

mnogo više





400



ovdje je sve

ovdje je sve

sva neba prepolovljenaduša bez ptica

otisak noći bez smijeha

untrašketanak vez krupnih sitnica

tvojih dlanova kalupu kome vrište oblaciovdje je sve

dodir nepoznatih planina riječi kojih se sjećamo

na krajuovdje je sve

sva bijesna vina koja smo popili naiskap

priznajem



402

škola u kojoj sam rastao pomalo je nalik učitelju

ovdje je sve i vidim

lice i naličje mučitelju

kad prođe kob naučenih vrlinaostaje ovo

ovjde

svodim račune a čini mi se

algebra nam i nije jača strana pogledaj

kada sve prođečeka nas ista zemlja par kašika ludila

dalekutrnuli osmijeh

posljednji zalogaj kora hljeba kao planina na leđima

pod kojim smo zakopani

ovdje je svetežak plaču kojem smo srasli

ovdje je sunce koje izlazi noću

mršav trag prisutnostiod koje smo rasli

kao plamen nekoliko svijeća

zapaljenih




403

iz obijestiza spokoj dušaza spokoj dušaza spokoj dušaovdje je sve

more mojih posrnućaoseka na rukama

ovdje je noć prazno nebo

pod rebrimasuša

od koje sunce izgori prije svanuća

ovdje je jedna pjesma bez nadahnuća

ovdje je sve

i sve je ovdje

olako

prepolovljeno





404



405

drama (bez)očinka

prvo hopni

pa izmjeri skokhophophop

evo te bezočnim rukama mjeriš udaljenost

od dupetado glave izrasle su travehajdučkom cestom

kroz šumu ka medvjeđem drumu

hophophop

evo te



triangulacijom zaključuješ ishitreno mjesto

ne može biti dalekou vremenu

kada radnja u užem smislu postane provaljena

pljačka je sistemska odbrana

od gluposti

do glupostiod melosado erosa

preko klisa preko visa

od polja popovado hopova

klasicizmom klasašu šupljaka dok stasaš

drvenom nogom po drvenom podu

drvene stihove bacaš kao pomije pred svinje

na sinapsamati se hvatahipsterovsko inje

od untrašnje kaljugedo betonske maljuge

dijeli te nekoliko kriza i činija griza

griz kvizgriz


406



kvizgriz

kvizstara škola

i nema te pola po asfaltu skakućešdok na uho šapućeš

hophop

hop prvo hopni

pa izmjeri skok



407



exit



poema o bubašvabama, suncokretu,zahariju, sasvim slučajno i meni

on je bio

neon će tek biti

neon nije

iako jeste ne

on jeste

iako nijeon jezaharije

on je došao ne

njega su donijelisasvim slučajno

dokoni čarobnjacisu se zanijeli



činjenicomda nešto mora

iako nijeda bude

nakon što jesteveće

od manjeg mlađe

od starijeg

i tako dođe malo

manji od sebe malo

veći od zmije karakterno isti potpuno različit

od starih priča sastavljen potpuno mlad

zaharije

već u to vrijeme bio je umro

nekoliko puta

identičnom smrću na različite načine rađao sesvaki put iznova

pomalo veseo a pomalo ljut

na cikluse i mjesečeve mijene

nije zavijao

410




iako je katkadovlašlajao

sasvim slučajno nehotice

mutavim glasom prvorođene hijene

u njemu su rasleobrnutim proporcijama

i što je bivao višiti glasovi

jauci krici

bivaše sve tiši i tiši

iako se

i danas poput eha

mogu prepoznati ispod ponekog smijeha

od vučije kože i zmijskih kandžizaharije izraste

u svakog pomalo pomalo u svaštau zvijer sa imenom

koja rastesama od sebe

svuda po nama nama uprkos

u svijetu bezimenomzaharije

nije puno znao

411




iako je znanjem bio prošivenon nije hodao nego išao

u susret sebi raširenog uma

pomalo skupljenih ruku imao je rep

ali ne podvijenzaharije je bio zvijer

iako je imao srceu srcu nije nosio ništa

do jedan malisasvim mali

gorostas suncokret

e sad legenda kaže

da lažeonaj što tvrdi

da se taj suncokret mrvi proporcionalno sutonima

u zaharijevoj glaviod režiranih sumraka

sasvim slučajno

taj suncokret promijeni bojuod žutog

on poplavitad zaharije

poče da korača poznatim putemstarom početku novim krajem

nabasviši u mraku

412




na bubašvabe što sjajuveličanstvenim

potpuno ljudskim sjajem iz očiju

ti nešto lije kuda to idešopet se tražiš

o izgubljeni

zaharije ne

ne tražim sebe nego sunce

koje će gorostasada nahrani

a ovaj mrak u meni

sasvim slučajnoda ubije

o pa zašto ne kažeš brate zaharije

to ćemo mitvoje je

samo da gledaš na drugu stranusebe i svijeta i da se malo

samo malo predaš

carstvu od nevida i princu tame

u ime vječne slavesamo za tren

413




zažmuri na bubašvabe malesunce će da granesunce će da granesunce će da grane priči je ovdjesasvim slučajno

kraj ne potpuno

i ne sasvimsa namjerama jasnim

bubašvabe su pojele sunce bušvabe su pojele gorostasa

bubašvabe su pojele srce prazan zaharije

svijetom sad korača

bez srca bez sunca

bez suncokretau svakom od nas

zastanečkilji

nemuštim glasom

zavijacvili na svim stranama svijeta

odjednomstanujeumireživiživiživi

414




dalja legenda tvrdi ne tvrdi nego kaže

da se još uvijekgorostas suncokret

njegovo srce i zaharije

tražeon nije

iako jeste

on je bioona će tek biti

on jeste iako nije

a ti a ti

ko si ti ja

ja samsasvim slučajno

pomalo zaharije


415






kiša

smijeh se proliva niz ulicu

koraci sami sebe koračajuljudi gužvaju lica

prelaze na stranu gdje ih nemazauzimaju busije ispod svojih podočnjaka

tamo ubijaju vlastite pogledesve što se proliva mora biti proliveno

svi koji odlaze na putu su već bili

i njihovi glasovitrube razočarenjaoboe neučtivosti

orkestri koji sviraju limena raspoloženjatebi je neko umro na svijetloj strani tebe

i meni odumire smisao za humor koračaj uzbrdo koje se samo stvara

koračaj i smij se sebi u lice prospi to što čuješ

niz ove pohlepne ulice



zagospodari trenutkom koji ne dolazi razradi taktiku gnjeva

i onda se opet smij kao potpetica po asfaltu kao poziv na misu

kao tri i pet kao visoka nebesa

sve što se jednom prospe prosipalo se je prijetu nadomak očiju

više se ništa ne vidi

i ptice lome perverzne krovove svojih željastoje na krilima niskih oblaka

i padaju dole kao kiša

koja se prosipa a koje smo žedni



418



unatraške

ta vrata koja se otvaraju

kriju tajnu početkaulazim unatraške da prvo prošlost pogine

i taj ulazak traje vječno kao topovska salva na mojoj sahrani

prazni pozdravtreperećeg zraka

rat koji sam sebe vodi

rat koji je retroaktivno umijeće regresiranje dodira razdiranje kože

pad preko granice umijeća i topot mrtvih konja koji su odustali od zalaska sunca

zagrli me kroz vrata koja se zatvaraju nad nama stoje iščašeni oblaci

i dišiu sobi punoj ogledala

dišem


419



ali nemam zrakasamo diši

zrak je posledica nabora u kojim srastamo sa visinamaevo ovdje počinje pjesma

riječi koje same sebe grleovdje počinje nesramna pogodba sa vlastitim strahom

igram unatraškeda prvo ruke poginu

u sladostrašću neminovnog pronalazim tragove svojih kopita kostima udaram po unutrašnjosti

i iz mene ispada brdo sitnica po mesnatim krovovima tvojih usanazalivam prve tragove vlastitog pepela

vrištim komadima zemlje koja me obuzima

poput velikog talasa poput prvog proljeća

poput razularenog gnjevasačekujem sunce na vrhovima prstiju i tamo negdje na samom rubu zjenica

postojim kao prvi zrak koji sam udahnuo

unatraške


420




juče

ogoljeni vrhovi surovih planina

na iskrzanim dlanovima daljinečaršafi krvožednog neba

iznad razularenih pustinja jašem na sedlu od marcipana

i puštam kočiju požude kroz užarenu aortu

posmatram kako nestajem

na drugoj strani istog vidika prisustvo drugih ne govori o našem bitku ko je ovo sve započeo

i čija su koplja dublje zarivenau praznim lobanjama

namačemo strah strahom i mašemo zastavama

prema postojanjima drugih bićavoli me

piše ispod tih posrnuća

421




drugačija neba ipak su mogućaskačemo u visinu

a ispod nas zapaljen vulkan cvjetavoli me

nije to ništato samo grad ključa

ljudi se tope od dodiraumorna sunca za njima plaču

umorna sunca skapavaju

ispod prozora pronalazim oči i gledam u njih

bez tame bez srdžbe

preko ivice uvijek me vučeta svijetla ruka bliskih tišina

duhovi koji me opsjedaju i nisu moji

sve je to samosamosamo juče


422




govor

govor u kojem riječi postaju

obična navika kojom se proizvode oblaci

oblaci u kojim glava postane prozirna a srce ostane pumpa

kojom se ljubav naliva u naliv pera kad se zagledamtamo nema ništa

kad se zamislimtamo nema ništa kad se prepustim

oblaci postanu prirodno stanište svih riječi kojim dozivam tišine

tišine ostanu najbolji odgovor na paklena neba

iznad nas po ko zna koji putoblaci podivljaju

423




onda rukama stežemotuđa prsa

iz kojih ne izlazi ništa ništa

ni riječi ni mi


424




živ

dan koji se trudi da dokaže da si još živ a nisi

ruke koje ne osjećaju ruke koje se sjećaju

oči koje se povlače u sebeoči koje su još jedan dokaz

da vid je privid privid koji se omotava oko glave

glava koja se kotrlja po zupčanicima minuta

minute koje se kotrljaju po glavnoj staniciglavna stanica koja stoji sporednou odnosu na vozove koji su prošliu odnosu na vozove koji su prošli

ovaj dan još uvijek prolazi i svojski se trudi da dokaže

kako si još uvijek živ a nisi


425






u pokušaju

pokušaš nešto da kažeš

a drveni glas iznutra

dobuje sivilo koje te utišavavrisak se kreće uzvodnooblutak se uobličava ali treba vremena a i ta silna voda

samo odlaziodlazi

pokušaš nešto da napišeš a drvena ruka

iznutraveć je olistala nepokret koža se guli naizvrat

ruke se granaju plamenom ali treba vremena



a i ta silna vatrasamo nestaje

nestaje

pokušaš nešto da dotakneš a kostur tvog padobrana

te podiže dubokood zemlje pomisliš

kako jabuke padaju

prema gorezagrizeš slobodan pad

do srživisokoviosko

a onda

umiriš kumire izvisiš u visinama

padneš po padinamaodšutiš tišinama

iumreš

u pokušaju


428




otpor

dugo

dugo sam se opirao ali svijet je pobijedio

i evo me i danas umirem

kao i prvog dana proces je to rekoše mi

proces u kome nisi živdok se ne dokaže suprotno a svakodnevno bezpogovorno

odumire dio po dioslika po slika

čovjek po čovjektvđava od zvijezda

zvijezde od prošlosti i svaki pogled

429




pogled je u bilo i svako bilo

bilo je u slepoočnicama i svaka slepoočnica nije vidjela zašto

i šta još treba da se kažeda se dokažeda bijah živ

poput snoviđenja jedino

dugodugo

dugo prije rođenja

opirao sam se


430




eutanazija

mi smo

sve što nismo htjelisve što nismo smjeli

mi smosvijet u zdjeli pomija činija

pojava bitnijaod krvi

od mesaod strastiod bijesa mi smo

sve što nismo htjelisve što nismo smjeli

mi smo i glava i pismo mi smo

431




i jesmo i nismo mi smo i laž

i podvala i nož u leđa i prsa u prsa

i borba i predaja

i kukavičko herojstvo i herojska izdaja

mi smo brat do brata

mi smou govnima do vrata

mi smo

blijeda kopijasebe samih mi smo

i leptir i škorpija

i žedni krvi i siti krvopija

mi smošaka u glavu i ruka u ruci

mi smo i vukovi i vuci

povuci riječ mi smo mi smo

daj mi obećanje mi smo

432




lažem ti mi smolažeš mi mi smo

želim da sam bolji mi smo

uvijek samo sranja mi smo i voli

i kolji mi smo

daleko od sebedaleko od bližnjih svojih

mi smooni kojih se bojim

mi smo

oni kojih se bojiš

mi smozvijeri pitomog ugriza

kojim eutanaziramo svoje

žrtve

doboj, 19.08.2014.

433






ovdje

ovdje

govorimo o surovosti kamenih ušiju

jučerašnjih prolaznika na dlanovima ostaje

tek tolikoda zadovolje prve utiske

iz daljina

neko nam maše neko nas dozivačini se kao dječak na prvi pogled

koji žvaće jučerašnju uspavanku

s ukusom bljutavih visina pozdrav u modri krug

oko očijuveć krišom pakujemo



svoje odsustvoovdje

nikog više nemaovdje

su sve praznine ispunjene

sladunjavom kišomu uglu svijesti

koju oplakujemo

ovdje je ostalo svega

tek toliko koliko zrna soli

treba jučerašnji suton

da posoli

ovdje ničeg više nema

ovdje još svi spavaju

a sanu ovoj pjesmi

ovdje nikako nikako da se desi

doboj, 20.08.2014.

436




ispočetka

kad sve počne da se otvara

munje procvjetaju na mojim prsima probude se iskonski jahači dosade

i uspravljam se prema nebu jer je najbliže

jer blješti jer cvjeta i odzgo

prema dole padaju neka nova proročanstva koja svijetle

na dohvat ruke ruke koje nema

a kojom se ljudi pozdravljajuuvijek ispočetka

kad sve počne da se otvara pomislim da je tu bio neko

ili nešto

437




nešto što nalikuje na božanstva iza ugla

uvijek se sakrije jedan komad ludilau kojem

pada kiša kiša koje nema

a s kojom se ljudi pozdravljajuuvijek ispočetka

potražujemo novu snagu

novo nago ranjeno božanstvo koje se skuplja

na brdima ispred nas kao mrak

mrak kojeg nema a s kojim se ljudi pozdravljaju

uvijek

uvijek ispočetka

doboj, 20.08.2014.

438




mimikrije

to što pršti

to što zvonito što lije

u rukama nedoraslim množinama neugaslim

što pred nama blejisriče

što se kotišto se lomiod miline koja pije

samu sebešto pretočiu bezizlaz krvotočni na izvorušto se truje na ušćima

439




što se kujeu potkivač

bezlomačnito štogori

to što boli

na kožama presoljenim na kostima prelomljenim

kroz krvotokcrvotočni

to što prštito što zvonito što lije

to su samo

naši padivaskrsnute mimikrije

doboj, 20.08.2014.

440




svi ste me zajebali

svi ste me zajebali

cio svijetšarene laželažni cirusi

cirkusi koji plačusvjetla koja svijetle

mrak koji sijasvi ste me zajebali

razulareni glasovitišine koje vrišteljudi koji se smijuljudi koji plačuljudi koji umiru

ljudi koji su umrliljudi kojih nema

ljudi kojih previše imasvi ste me zajebali

znanje koje zna

441




iskustvo koje učisamilosna religijasvemilosna ljubav mržnja koja zračizrak kojeg nema nemanje obziraobzir koji žali

žal koja ne prolazi prolaz kojeg nema

svi ste me zajebali nedostajanje koje nedostaje

prisutnost koja gušiživot koji znači

smrt koja ne dolaziljudolike pojave koje hodaju

hodajuće bombe

bombarodvana djetinjstvadjetinjaste igrarije igre bez granicegranice postojanja

postojanje koje boli bol koja se širiširoki pogledi

uski horizontihorizonti željaželjene daljinedaleki pokušaji

pokušaj bivanja bitak koji ne postoji

svi ste me zajebalisrce koje ne kuca

svi ste me zajebalisrce koje ne kuca

442




srce koje ne kucasrce koje ne kuca

cio svijet

zadovoljni ma

ko vas jebe

odoh

doboj, 22.08.2014.

443






ljubav

razvij mi ruke kao zastave

i stavi u njih miris otvorenih prozora poljubi svaku ljuspicu naše mladosti

koja podsjeća na jesenzagrli to što lupa po staklu

kao naivnu mogućnost da moćniji smo nego što se činitreba mi zraka

otvorisvježe misli mi se razvlače po rašivenoj koži

znamživ sam

iako to ne priznajemolako

oznojene kandže zarijem u zvjerinjak goli pa tečem

tečem



tečem uzvodno i molim

nekad heraklita nekad pitagoru

trouglaste rukavce riječne prvo popijem pa onda brojim

a nekad samo sklopim slagalicuod hiljadu riječi jedna je uvijek pogrešna

i boli

ugriza njenog otrov crn razliven po bespuću

nedostajanja ruke ostavim da drijemajuu daljini sumnje crv posadim

u najbližoj kafani izgubim očiotvorim dlanove

prema nebu preplićem prste

sa nabujalim čežnjamagrlim kišu kao mršavi podsjetnik

na izgladnjelim stanicama životaljubav je opet iznenadila zemlju

i sad se prevrćemo u njenoj utrobito što je ostaloostalo je od nas

olistali smo u nekoj poodmakloj bojivježbamo prve poljupce koji podsjećaju na skloništa

za endemične vrste izmišljeni su endemični kaveziu kojim se ljube dva sumraka

a smrtsmrt se kezisvakodnevno

gori mi pakao na dlanovima

446




a ti se pitaš jesu li to samo sijenke istina

oslikale ljubav po zidovima golim

zaključujemti nemaš pojma

koliko je sunca u samo jednoj noći ikako svjetlost zna da boli

kada odlazi

preko krivudavog mora mora da postoji

i taj plašt doma o kojem govorimotvori ruke

kao zastave na kojima se vijorim na pola koplja kiša još pada

i ova barka tone

al’plovi i sunce zgasne al’opet gori

probam da umrem al’opet boli

sve što ostaje

nedovršenou dubini

ljubavljubavljubav

zvijer koja proždire svoju djecu


447




bad angle



Septembardeveta soba



air



drveni čovjek

drveni čovjek sa drvenim osmijehom

dojahao je na drvenom konjuu drveni grad

prvo je izgubio svoj drveni osmijeh

drvenim kasom kroz drvene uliceokretao je drvenu glavu

tražeći svoj drveni dom

onda je izgubio svog drvenog konja

drvenim očima po drvenom gradu rasipao je drvene poglede

iscrtavajući drvenu mapu zaborava

na drvenom pragu svog drvenog domadrveni čovjek od straha je odrvenio



na drvenoj ulici drvenog gradadrvenog doma više nije bilo

onda je izgubio sebe

tako je drveni čovjek postao drven

drveni glas iz drvene dubine drvenog čovjekagovorio je

drveni dom ti je izgoriotebe više nema

pod drvenim prstima pepeo drvenog doma ti se mrvi

tako ti i trebadrveni čovječe

kad dom praviš od drveta a ne od mesa i od krvi

doboj, 02.09.2014.

452




odbrojavanje

I

vrištanje teško njištanje utrobe

iz koje se propinju bezglavi konji implozija njihovih kopita

u prsima ispod rebara

hladnoća postaje navika koja galopira jesen

niz cestu razliježu se glasovi neko je rekao da je to pjesmadrugi su rekli da su to riječi

treći nisu ništa govorili jahali su prema onom mjestu

gdje cesta postaje tačkagdje sve postaje ništaobezglavljene tačkeoslobođene značenja

bez hirovitih pretenzija

453




mašu sa uskog horizontasa horizonta uvijek neko maše

jeste li primjetiličim naćulite uši

podignete pogled izoštrite njuh

već vam neko maše ne

ne mora nužno da ima ruke

ne mora nužno da bude ili da jeste ili da je bio

bilo pozdrav se uvek sam nameće

onostran svih čula a to što naslutih da su psovke koje mašu

grdnim riječima prošlost iz daljine i nisu psovke i nisu grdne

to samo nekakav hrast u galopu pruža svoj srednji prst

prema drugoj strani horizontau znak odmazde

za izrazito neprirodne sumrakeu kojim sklapamo oči i širimo ruke

i onda mi postanemo ja i onda ja postanem tačka

i sve se zakovitla prema unutra

kao galop zelenih kopita koje probadaju kožu

sijeku meso

454




lome kostiutabavaju tragove

u nutrini naravno

ti tragovi nikuda ne vodesamo jesu

i samo njište i samo vrište

u utrobi svemira

koji seopet

kažuskuplja

prema početkuu hladnu tačku

odakle je i nastao

II

zamršeni puteljci koji se slivaju niz čelo

i zvuk koji ih pratihod po dobro utabanim stazama

od noktiju nekog udaljenog pretka po mogućnosti mrtvog i isto tako zamršenogtri kapi čistog ludila

u jednom crvenom sumraku koji liči na mačku

kiša koja pada prema unutra i lavež koji izlazi iz usta

svaki put kad razmaknem vilice jedan potpuno neugledan odraz

455




nekog prošlog bića biće koje se uvijek samo naslućuje

poput nekog nadolazećeg a opet bliskog vremena

koje mora da bude buduće

ono daje smisao nešto čega nema nešto što još nije

nešto što se očekuje a strah nije

ili samo on i jeste ali kamufliranu polusijenku polučovjekau polumraku

režanje kao zamršena šifra

koja se sliva niz čelo psa koji samo što nije lipsao

iznad svoje sijenke a nikako da ispljune

želju niz ulicu

III

raspareno podilaženjezaboravljenoj dvojini

na vrhu jezika koji sikćeu riječima stranim

u riječima nepoznatimsakriven dječak

koji vreba pticu

456




na grani koja puca po šavovimalako prepoznajem obrise

ranog djetinjstva pekmeza od šljiva nadutih trbuha

i truda koji prouzrokuje nove

i nove jalove pokušaje pokušaj ka jasnom

i završićeš na jasnoj poljani

neko kaže a uši samo travu osluškuju

opet iz neobičnih perspektiva mirišem zemlju

nekim unutrašnjim dlanovima

dodirujem oblake i žvaćem lišće

a ne riječi a mravi dosade izlaze

iz polumraka i raspoređuju se po nebu na kojem dokon sanjam

o svijetuu kojem nisam bioo svijetu

koji nije ni postojao nego se o njemu samo pričalo

i sanjalo kao o koljenima svemira

koji zapravo nikad i nije bio svemir

nego podilaženje

457




rasparenim očimau kojem se ogledalo samo jedno postojanje

i njegov nemir

IV

nekoliko sitnih lažiuvijenih u fišek dnevnih novina

od kojih bi trebao imati ljepšu slikusa okusom teških metala

volim te i bez tih sjemenki

koje ljuspamo pljuckajući oko sebe

teško probavljive istine

koje se smiju iza crnih okvira na zadnjnim stranicama još i raspored korita

sa splačinama koje kusamo

po želji ali svakodnevno

bez usuda i mračnih misli ma to je ljubav i blažen osmijeh

začin za lagana odumiranja i gledaš s druge strane

upravo začinjenas nekoliko sitnih laži pitaš se koji je kamen

u ovoj pustinji moj

458




da li je bijeli ili je crn

crni bi opet ljepše pristajaouz generalizovano raspoloženje

kojim je zračio ma nije bitno

svijeća svuda lijepo gori a i ova trava

bože kolika li je

mora da je sa druge strane neko veliko đubre

kad je korovsve do nebesa

V

slobodna volja koja me vodi preko krivudavog mora

u zemlju suncokreta možda i nije volja

možda i nije slobodna možda su samo kategorisane misli

kojima raspolažemoopetslobodnom voljom

vezane za neke iskonske dokoveza koje sezapravo

ništa i ne veže nego se dvije prazne čahure

igrom slučajadodiruju u oluji

459




a oras ispod koga smo zaspali kažu

i nije najbolja sijenkau kojoj neko može sanjati

izlazak iz prošlosti po pravilu je suncem propraćenu zemlji u kojoj nije dokazano

da sunce uopšte i postoji bez obzira

okrećemo glave kao slabo pričvršćene čiode

na okovratniku kojem još samo vrat nedostaje

da bi biosretno zadavljen

na ljuljašci sa koje se razliježe smijeh

obično neko sjedi a i taj sretni smijeh

posljedica jevrlo nesretnog slučaja

VI

od magle često obnevidim i ne znam na koju stranu idem

ili gazimobuzet bjelinom koja me guši

sjednem i napravim

par klobuka dimaoko sebe

zapalim cigaretu

460




popijem pivo a pivo mlako kao mokraća bivola

iz nekih sjevernih stepa naslijedim hladnoću

i sluđen nedostatkom sunca regenerišem sljepoću

sačekam noć na prvoj stanici do zaborava

osijedim čekajućizvijezde kao putokaze

i potučem se sam sa sobom na samom izlazu iz kafanezapalim baklje koje nosim

do sledeće birtije

čija je svrha da gori do nokataonda

opet hodam idem

ili gazim kroz maglu

od tvojih vlasi

napravim omčuoko ulične rasvjete na kojoj se klatimzamislim da je sunce

pa mu se divimdivimdivim

od magle često obnevidim

461




VII

ruke najviše bolelažu

kad govore o dušama beskraju

božanstvimasvemiru

kad čovjek umire ruke najviše bole

sve što je kroz njih prolazilo možda čak i više

ono što nije bilo u njimaspavaju dva nemira

jedan koji se širi u zagrljajdrugi koji se skuplja

zagrljaj da sačuvaod besmisla su oba jača

ruke najviše bole kad čovjek umire

sasvim sigurno ne misli na dušu

božanstva

beskraj ili tamo neke besmislene svemire ruke najviše bole

kad umiru a vole

doboj, 07.09.2014.

462




lice

kad poskidamo sve kožeuštavimo sve naše oblike

sva naša lica ostavimou prvoj slanoj sijenci iz koje smo iznikli

i kad golu kost i prazno čelo

i pustinju u očimaokrenemo

prema posljednjem suncu

tadtad će nam biti dovoljansamo jedan osmijeh

da znamoda smo od početka bili radostsamo su nam ruke bile kratke

da bismo dotaklisvoje pravo lice

doboj, 07.09.2014.

463




bad hobit



čekanje

prvo ostarite

onda počnete da se brinete ali još uvijek lupkate prstom po naslonjaču stolice

sto lica nije ono što ste očekivali od sebe ali jebi ga

lakše je sjediti dok umirešgravitacioni pogled prema unutra

i noge su već u položaju

tri i petonda ustanešotjeraš crne mačke sa plafona

jednim potpuno suludim pogledom konstatuješ koliko koraka imaš

do sljedećeg zidasamo koračaj ponavljaš

a zid se već nalazi iza leđa nekoliko zidova



neki su preskočeni neki srušeni

neki nisu ni postojalisamo koračaj

i izgledaj nezainteresovanočarli braun sjedi preko puta

neko mu je stavio masku metuzalemaonda okreneš glavu

naglo

kao vjetrenjaču kao da želiš da slomiš vrat sančo pansi

ili rozinantigalop iz ugla prostorije i njištanje u mikrofonu

sljedećisljedeći

sljedećislijedeći pobjesnele misli

zadaviš vrijeme jednostavnim spuštanjem rukava

do zglobova se zaglibiš u sebezagledaš se u blato na rukama

kao da nije tvoje

a tek prsti jeziv dokaz vremena udavljenogu nekakvoj močvari

smrad koji se širi je očigledan strah ali ga niko ne primjećuje ponovno okretanje glave

kao da namještate polomljen vrat sančo pansi ili rozinanti

i pazite da vas ko ne primjeti površna misao o smrti

466




konstatovana i samim tim iskorijenjena

još malo lupkanja po naslonjačudvaput zatvorene oči

ičini mi se da sam vidio mačku

jebi ga ja nisam sujevjeran

jedina mačka u koju bih povjerovaodavno je umrla negdje u etiopiji

od vrućine i žeđi pretpostvaljam

sljedećisljedećisljedeći

slijedeći bat tuđih koraka

otkrivam prazninu koja ostaje iza njih

još samo jadakle

jebi ga ja sam sljedeći


467






vrijeme

probudiš se

noć pomisliš

imam još vremena nešto u kostima zaškripi kao vodenički točak iznad suhog korita razgoračiš oči da vidiš

odakle ovaj kamen u prsima a život melje

melje pomisliš ipak se okreće

onda se okreneš na bokukočiš se

kao mrtva mačka napregneš se tako ukočen

da osjetiš da li bar srce kucaosluškuješ

a ono ništa



noć je a ti si već mrtav

jebi ga a tek što si pomislio

imam još vremena


470




čini mi se

uđite

uđemsjeditesjednem

kako steonako

onda razgovaraju između sebečavrljaju

čini mi sečak je i osmijeh tu blag

kao u mona lize ali na spidučini mi se

čavrljanje postepeno ubrzavadok neslaganje postaje veliki talastik pred žestokim udarom cunamija

negdje na obali mrtvog moračini mi se

471




zaustave seosmijeh se sad pretvori u adolfov lijevi brk

i šta kažete kako ste

onako pokušam da se prisjetim desnog

kraćiluđi

čini mi se

jedite dosta povrća i vidimo se

dogodine možda

brci se skupe u slijepog mišačini mi se

na barbituratima

možete da idete i slijepi miš me locirau amfetaminskoj pećini

čini mi se mogu

izađem

oni nastave sa čavrljanjemčini mi se


472




udica za košmare

gle

ne diram tvoj komad neba i ne proždirem uspavanke

zakačene o klino klin

u kuhinjivise dvije smrti

nožljubavsamilost

batsve je to isti čelični kurac

ubij me jednomsurovo

zvjerski neka moj crveni bog zasvijetli

473




u pomrčini ove bjelokosti

umiranje je moj zanatsjećaš se anđele

kad smo bili pepeo iz nas su izvukli božanska vlakna

sjećaš segrozno je smrdilo to uzvišeno iskustvo

igle koje se zabadaju u kostu kost

a gdje bi drugotamo gdje sam i počeo

i nemoj nježnote pizdolizce ne podnosim

hrabro i snažnostrasno

ubij anđele

i izvadi početak na sto

gledajšta je to ostalo kažu da pulsira i poslije smrti

kao svemirda se skuplja kao sunđer

da se širi kao nogeda živi kao snošaj dva besmrtnika

ekstatični intermeco između dva božanstvalažu gadovi

to je samo komad mesa

474




ubij anđeleživot je ionako zajebancija za glupave

ubij i gledaj

kako se opet prikpupljam sa stola

od kostiju nije ostalo ništaod mesa nije ostalo ništa

još samo tri kapi krvi mačijesvijetle iz kutije

i gledaju te kao božanstvo

lizni jezikom rub sa kojeg kapljem

zalijepi marku

i pošalji đubredođavola

i gle još uvijek

ne diram tvoj komad neba i ne proždirem uspavanke


475




birds eye



ne vidiš

ne vidiš naravno da ne vidiš

od ovog mrakazagubio sam i sam sebe

bio sam bespolan kao marsu pokušaju

borba za krišku zrakatvoje je bijelo moje crno mlijeko

zadojen sam i nadojen

crnilom iz epruveta i ovaj pokus nad kojim

svako jutro klečim u ogledalu još uvijek nije rodio



onog pravogonog starogonog istog

prelivam se preko ruba i šupljima dlanovima zaustavljam

sve krvave vjetrove koji škripeu prošloj lobanji

ne čuješ naravno da ne čuješ

i ja sam oglušio od te svevišnje škripe isparvljam kostispiralu djedova

postavljam na svoje mjestogle

oni se smiju sa oblaka proklet si

unučeu pokušaju proklet jer voliš mjesečinu bio sam bespolan

kao marssada sam spaljen

kao jupiter

ne vidiš naravno da ne vidišod ovog mraka

zagubio sam i sam sebe


478




o da

o da

isjekli su mi oči na najsitnije komade čamotinje i sad mi prodaju djeliće pejzaža

o daoni postoje

uvijekevo ti gledaj

to je sve što ti je stanovalo u mom buljavom svemiru nije mnogozidovi koji klize niz mjesečinu

zrak noža koji se smije neko je naoštrio saznanje

i sad mi prodaju moju vlastitu tuposto da

neko postojiuvijek neko postoji

ko donosi široke livade u nozdrvama

479




ko uspravno grebe koru koju žvaćemo krv ti se cijedi ispod osmijeha

o daosmijeh postoji

uvijek kad nešto poteče vertikalno


480




ulog(a)

ti si cirkus rekli su

i onda sam izvodio razne tačke na trapezoidnim muhama

koje grle mrtvo meso

stavljao sam novčićsasvim sitan komadić mesinga

ispod jezika i cuclao uloge koje su se smiješile

nikada se ne ispravljati u slobodnom padugovorigovori

šta je to čime nas zadivljuješodakle se sliva to jalovo mlijekoti si kauboj rekli su

i jahao sam puščana zrna na opustjelim jezicima dosade

probodi kožuvrišti kao pas

gori kao stijena i odlomi komad sebe

481




šećerlamu koju nam duguještu ispod cirkuske šatre

od svjetlosti se pravi zabavasve to lijepo zvečiu našim lobanjama

rekli suti si dječak

hajde pokaži smjelost majmuna i ispucaj taj šaržer put mjeseca

mjesec je ionako mrtva stvaru našim rukamau našim rukama

ti si dječak a oči smo ti izvadili još u prošlom životu

koji je bio tako skaradan

da nisi imao razloga da gledaš uvissamo prema dolesamo prema dole

evoevoluirao si

u odraslog igračahajde

igraj sad rekli su a mi ćemo da apaludiramo nestrpljivim jezicima

koje ti ne razumiješhajde igraj

i onda sam igraogol po raskrvavljenoj žici


482




ptice

tvoje oko

mrakstropoštavanje neba

u visini pluća koraci

zelenkasta mučnina koja se smije u brkdaleka figura koja gasi svjetlo

laku noć

figurira na rubu suzasve je tako logičnosve tako slijedi

prozačni trenutak okačen ispod vratačupava svjetlost koja pjevauzani mlaz tekuće slobode

lutke koje se smiju iz uglovaovo i nije moja soba

ja sam prastanovnik ugašenih galaksijazatvorim bodljikave oči

483




okružen hodajućim golubovima raznosim sivomaslinaste misli

na pladnju bučnih vilica izvolite

samo se poslužite raskvašen sumrak

učmalo popodne kosti koje se žvaću pjesme koje strepe

lepet krila neko ko je proletio pored prozora

to ne mora biti čovjeksve je stvar oblika

oblikujem te istiskujem tone paperjastih oblaka

ispod kože

tu nešto letilelujavidite

ne razumijem vas prilaz je tako zasivljen

staze koračaju po blistavim kišobranimavama se plače

možda ili vas ruke bolete razularene čeljusti

sve će nas pojesti posjedovanje posredovanje

pa logički obrat u potrazi za ljepotom ispružite dlan

prema nebu prepoznajete tu kožu

484




okrenite se u daljinu i vičite

glasovi koji lete obično nemaju siguran hodsa visinama sklopite pakt

svučete mrakogolite kostionda pjevate

pjesma mora da bude duboka kao daleki perioskop želja

pogledajte dobroožedniste do koljenaosjediste do korijena

ne prestajte da pjevate iz vas će izrasti biljka

i njeni listovi će sve reći riječi mogu da uvenu

sve je to stvar duha ali oblikujte me

slobodno kljun se sam zariva u meso

dodirujete krila jedni drugimaljubite se kandžama

mesožedno se kidate u svakoj kapljici sunca

grlite noć kao vlastitu smrt i šapućetedugo šapućete

o sputanim cvrkutimaudavljenim pticama

izvraćenim nebesimasve je tuvidite

svjetlost postaje neprijatelj slobode a vi joj se nadate

485




zaraženi gnjevom prema pripadanjužmurite na kišu koja je iz vas potekla

sve je tako logičnosve tako slijedi

a ptice

kako se dozivaju ptice

ptice ptice se dozivaju željom


486




vukodlak

malaksao pogledu čekinjstoj ulici

vukodlak koji vrebadva razigrana gavrana sikću smrt u oblake

između njih je moresve mora da ima oblik

glavu stavljam na nakovanj

sve mora da ima bojuželjezni oblaci koji biju kišusve mora da ima miris

čekić je već došao do pola putasve mora da ima ukus

štrudla od krvavog maka malaksao pogledu čekinjastoj ulici

vukodlak koji vrebadva razigrana gavrana

487




cvjetaju na asfaltu krv koja se puši pakleni kotao

ispod vukodlaka drijema


488




zovem se

zovem sehoću da kažem da jesam

ali izdaje me svjetlo i ostajem nijem

svjedok sam vlastite smrtiu ružičastom sumraku majke

već sam bio mrtav

već sam bio ništa

koloplet fantastičnih igala koje bodu koje pletu koje šiju

od kože se da sašiti čovjeksačuvati ga

gorući problem još od pamtivjeka

489




zovem sehoću da kažem da jesam

ali u mrak mi se krv boji i ostajem nijem

svjedok sam k(r)ista u rukama kasapina

vene mi izvlači kosti odvaja

nešto je za juče nešto za sutra

nešto iz čiste hrišćanske obijestion je moj bog

ja sam njegov crveni sluga krvav od mraka pečenih usana

pokajnički

cjelivam dovod zraka i gorim crveno

izdajnički

sjekira iz užarene pećičeka ostatke bezglavog postojanja

iz znatiželje se sve začelou znatiželji će sve da izgori

hoću da kažem da jesamzovem sezovem

ali ime ne znam


490




radost

krovcrijep od usana

prozor krilo od očiju

vrata

otvoren zagrljaj pomiluj ptico

malaksalo nebo iznad nas

i uđitvoj dom ponovo pulsira

radost


491




492

bridge



devet ukletih soba

prva soba mekano sučelje

nespretan pokušajsofa koja se smije

nadmudrivanje jačih konopac koji se steže

evolutivna juha u obliku oraha

druga sobaliturgijaširok brod

uzdah od sedam kora raspomamljen vranac

rznja drvenih cvjetovazvijer koja urasta u grudi

razbuđivanje čeljusti

493



treća sobatučak koji diše

dobro jutro mekoća podvijenih repova

somnabulne porukestrah koji se cijedi sa zidova

katanac podrumske duše koje vrište

četvrta sobaspavanje naizvratslomljena trepuša

oko umočeno u plast sijena prst mjesečine oko vrata

nešto crno i nešto teško

što se samo pijetišina

noge u zraku porcelanski ples

pola čovjekasjena

peta soba koljeno preko koljenazatezanje omče

palacajući jezik koji se udaljavaokretanje točka mimoilaženje

svlačenje paravana nešto crveno iza kuće

slano predvečerje kiša se zabada u kožu

494




stolica sa dvije nogeoštro osmjehivanjezatupljenom nožu

šesta sobadaljina

poniranje ptica ritual kojeg se ne sjećam nekoliko vrlih pjesama

slova koja se dodirujuvrhovi nesporazuma

planina perje krvvatra

ugašena svijeća

sedma sobavoštano bedro

ruke okovane prezrenjem ponovo točak koji se okreće

mrtav pogledcrveni led koji se prosipa

(po) krovu nešto hoda neko se kikoćeškripa

ruke koje se lome naopako raspeće

osma soba ruka u tegli meda

do pola ispravljena kičma razularen smijeh

495




ispod čaršafa maglastakleni lonac pakleni mijeh koji se spušta

i dižediže

i spuštau uglu pustinja

žeđsuša

deveta soba prazna

čekanje


496




žeđ

padaj

padaj još malo natopi naboranu čeljust ispod nas

zemljevide potopi putokaze zarobigrobove otvori

i padaj

pravilno padaju intervalima koji guše zakašenjela pluća

unesi žalost u meso iznesi kosti iz kuća

umjesto ravno

padaj vertikalno

kroz krov

497




kroz jastuk kroz nesanicu

kroz pod padaj

kroz ključaonicuod snova načini jalove padobrane

i padaj kroz šume kroz ruke

kroz zabrane padaj

slobodno ispod rascvjetalih kišobrana

ispod krvavih kabanica ispod varvarskih saonica

svijet

samo što me nije zadavio i zato padaj

hajde padaj

i prelij koju kap slomljenu

preko ruba

preko zuba preko gliba preko zida

padaju ovu prevrelu kašuu ovu zemljanu čašu

padajsamo padaj

dok se ne razlijem kao zgažen crv

498




dok se ne prelijem kao usirena krv

preko ivice usanau ništa padaj

samo padaj jer sit sam do prezrenja

ove suhoće

samoće prokletstva razočarenja

padaj jebem ti

žedan samžedan

sunca pod stopalima


499




500

sad clown must die



veliko slovo

draga moja ja sam umro

sama činjenica da čitaš riječi nekog tamo pokojnika ne mora nužno da bude tragična

nesjećam se jednog Čovjeka

iako nerado koristim velika slova(kažu da se iza njih kriju mali ljudi)za njega to moram

taj Čovjek nesrećnik po zanimanju

odgovarao je jednom drugom čovjeku isto nesrećniku po zanimanju

na beskrajan niz pitanja na kraju

(jer na kraju se uvijek sakrije pokoje veliko slovo)

501



taj čovjek pitao je tog drugog Čovjeka kako ste tako kontradiktorni

vaši stavovivaši stihovi

viuvijek ste u protivrječju sa samim sobom

taj Čovjek je odgovorio tom drugom čovjeku moguće je

jer imam dvije ruke

i mnoštvo svjetova na njima

dakledraga moja

ja sam umrosama činjenica da čitaš živahne riječi nekog tamo pokojnika

ne mora da bude nužno tragična

neznam da si primjetila da nerado koristim tačke i zareze

i ostalu nadzvučnu signalizaciju(jer često se baš iza nekog od njih zna sakriti najiskreniji

uzdah ili riječ ptica ili stih)za Tebe to moram

na kraju(na kraju se od njih da napraviti jedan cijeli pulsirajućisvemir) kažu

ja sam umrodraga moja

i opet ostao živ

a kako je to moguće

502




ja sam umrodraga moja

već nekoliko puta i opet ostao živ jer imam ruke

Tvojedvije

i mnoštvo cvjetova na njima

iz kojih mogu ponovo da proklijam


503




ashes to ashes



kavez

bijelo što se sliva s neba

po korijenju po stopalima

po korama naših drvenih licatek uzavrelo mlijeko koje se samo proliva

razulareni prsti naših istinaoči

svjetlota daljina koja nas gleda iz prikrajka

šušti i reži

izvlači oblutke tišina iza okrajaka naših maski

trči meko kao tek otvoreno oko

gleda prijeko



kao tek osviještena gladdahće za vratom

četveronžna ljubav prognana iz čopora

strahom izvlačimo noževe

iz bajatih korica hljebasastavljamo lica koja se množe

na glatkoj površini zubatog jezeraljuska naše kože

ispucalada

od ustalasanih davninato je naš kavez

dom za rijetke zvijeri

krvava brazda šupljih oblakaobala puna uzoranog mraka

dato je naš kavez

u nejga se ne da zatvoriti ništa ništa više od praznina

gledaj neko je bacio kamen prema nebu nebo se počešalo iza uha


506




nije to kiša

nije to kiša

kažu nego su borovi postali listopadni

milioni uvelih iglica sezarivaju u kosti

padaju na zemljuzašivaju pokidane staze

između onog što je ostalo

od ljudido zvijeriviše nema ništa

a i kosti su postale prolazna stvar

ne zašiva se todragi moj

opet mi neko rečeočnjaci su več isukani

uboda njihovog otrov peče

507




nije to kiša kažu

nego su brodovi postali suvozemna tvar milioni sićušnih kapljica

okapavaju tužne istine padaju na morsko dno

zatrpavaju ono što je ostalood ljudi

do dubine

više nema ništa plićak nam se uselio u očne šupljine

i tamo bije bol

ne zatrpa se todragi moj

opet mi neko reče

nemani su posađene između nas

zlo sjeme vlasnika proždire ko vreo asfalt

mrtvog psa

nije to kiša

kažu nego su bolovi postali nesnosni pa se ugiba nebo iznad nas

vlastiti oblaci nas guše i sve se stežeomča oko snova

iz blizineuže oko guše iz daljine

požude naše vreo zrak

508




sve nas to gutadok nijemo vrištimogolu kost bjeline i svjetlo naše postaje mrak

nije to kiša kažuoko nas

nego zvijeri nedostajanja koje reže

duša se skupila u praznom zagrljaju napola mrtvo tijelo se grči

i vertikalne suze iz nas bježe

nije to kiša kažu


509




behind the wind



igranka

svijet je surova igranka na kojem plešu dvije lubenice

jedna je pobijediladruga se igra pobjede

lubenice su vrlo proste biljkedebela koža

malo samopoštovanja

mnogo više srdžbesrdžba je drugo ime za osionostsvijet je osiona pozornica dvije lubenice

svaka od njih svoju svjetlost nosi jedna svjetlost je mrak

druga svjetlost vječiti mraku vječitom mraku

igu igraju potpuno različiti svjetovi

od kojih ni jedan nije pravi svijet



zelenos malo crvenih obraza

obično kažuda je infantilno

svijet je surova igranka


512




gernika

noćas je gernika opet pjevala neko je govorio

šuti gernika jutro samo što nije

niko još nije izašao iz noćisa slobodnom pjesmom u rukama

šuti gernika

opet se prikradajusamo što nisuta luda svjetla su izdanak živućih drozdova

gernikašuti i pjevaj

ne daj da te opkole jatate ptice su u nama

gernika i nijedna od niih nije dočekala kraj

pjesme nam serviraju

513




jer mi smo samozarđali poslužavnik

čaj se prolioo gernika

mislim da hibiskus je biotaj miris nikada da zaboravim

a živživ sam već tisućljeće

i nikako da progutam krv

gernikašuti

sad će jutro neko je govorio neko je govorio neko je govorio

čelična čizma

i jedan porcelanski glasto je sve čega se sjećam

i da bila je svojeglava

ta gernikas pjesmom ispod pazuha

da s pjesmom

s pjesmom smo umrli poslije hiljadu godina


514




laž

kad vidiš osmijeh u mraku

ne znači da je jutro starije od glasa

neko je procvjetao

na mjesecu

na mjesecu još se iste borbe biju

nije on imao stopala

ahilu su popili dušu

na slamku

za slamku

prometej je završio na spidu

vrane su i danas samo vranedoduše očerupane

ćelave pjevačice bez glasa

itaka

i tako ne postoji

laž je

laž

kad vidiš osmijeh u mraku


515




chain



prozor

prozor je

srećomotvoren

kroz njega se useljavaju krovoviu našu blijedu krletku

neko cvrkuće na spratu ispod neko crkava na spratu iznad

sve smo to mi

zeleni smo kao kliše ali se volimo naše ruke su samo produžetci snova

i s njima sanjamo cio dan po stolu po zidu po podu

po krevetima pronalazimo pogužvane tragove sreće

sa snovima u nozdrvama



otvaramo prozoreotvaramo kovertirane uzdahe

otvaramo vrata iza njih nešto drijema

ne obaziremo se na tugu koja dolazi sa gorenjeg sprata negdje pored nas

postoji još jedan paralelni svemir kojeg muči promaja

između stisnutih pesnica i stisnutih vilica

sigurni smo postoje takvi svjetovi ali ih ne primjećujemo

s namjerom da ostanemo budni do kraja životaugrađujemo se u pastoraluuznapredovalim smijehom

pojačavamo tonove koji vise sa plafona muzika se dlanovima ispisuje

po bajatim zidovima naše krletke jedan lovac je pucao sa oblaka ispred nas

ništa nije ubio ništa nije lovio

i sad nas proganja mogućnost

da ljudi ipak stanuju na oblacimašta ako je to moguće a onaj svemir nismo ni primjetili

dok smo preko krovova koračali bositražeći pijacu na kojoj se prodaje prošlo vrijeme

onda smo se opet vraćali preko drugih krovova

da zametnemo tragonom lovcu

što ništa nije ubio

518




što ništa nije lovio i onim oblacima na kojim moguće stanuju drugi ljudi

sa nogama u prizemlju naših dušavraćali smo se prokisli

kao da nam je kiša padala direktno u stomak kao i da nemamo glave

kao da smo samo jedno pulsirajuće bureu koje niko ne smije da zaviri prijepodne

vraćali smo seu onu sobu

između donjeg i gornjeg sprata između cvrkuta umirućih ptica

i samrtnog ropca dvoje savršenih sretnikavraćali smo sesasvim sigurni

da u nama žive dva praistorijska bića

koja se vraćaju u pećinusamo da bi vodila ljubav

na kamenitom reljefu prošlih tugavraćali smo se

a nismo ni znali da smo prozor još uvijek

ostavili

otvoren i dasvaki čassvaki tren

kroz njega nešto može da ispadne

doboj, 23.09.2014

519




leg





po đonovima mahovina se uhvati

u čuduotvorim prvu stranicu pepeljastim prstima

a tamoogromna krstina

i ja na njemu

zakucan čavlimaza sakrivene oblake

zatvorim oči i uvenem

doboj, 27.09.2014

522




samoća

neko je pričao o samoći a iznad vrata smiju se dva brka

jedan je teži od drugog

i zatvara put svjetlostivrati se u nepotrebno nebo

neko govori i vraćam se

otupljenim kopitom pravo bogu u usta

on se nakašlje

ispljune pun svežanj dokonih šetača množina se savija u koljenimališće pada

oni čavrljaju pomalo lažu

zatvaraju prozore brci se smiju

neko još uvijek priča o samoći

doboj, 27.09.2014

523




step



sam

proburažen sa dvije otrcane frazestojim s rukama vezanim u čvor

na pragu pokupio sam zadnjih dvadeset godina

zaključao mrak i otišao

glavom bez obzirasijed kao snijeghladan kao promašaj prazan kao smijeh

onda sam hodaouzduž i poprijeko

prepješačio svu prošlost prejahao sve sne

zagrlio sam sve čega nema i izgubio se



neko je vikao za mnomdobro se sjećam jasno kao dan

pazi kuda gaziš mrak je oko tebe

a u mrakusvako sanja sam

doboj, 27.09.2014.

526




rizničar

ja sam prošlo ja ja sam naopaka muzika u vašim ustima

ja sam znojav dlan u vašem džepu ja sam prošli čovjek

ja sam dlaka koja štrči u đavoljem repu ja sam vojnik švejk

ja sam bog u kući ja sam od vas luđi ja sam kerberov ugriz na magdaleninoj dojci

ja sam nedostajući slog u presi koja vas kopira ja sam nepostojeće slovo u arapskoj brojci

ja sam sve što vas oduvijek nervira ja sam uporni čekač u podrumima vaših duša

ja sam rizničar vaših posrnuća ja sam vaša sjena u podne

ja sam tamno sunce vaših vaskrsnuća

527




vaša pustinjavaša žeđvaša glad

vaša bespuća ja sam prošlo jaodvrnite ventil otvorite vratasiđite sa krsta

dignite poklopac

okrenite se oko sebe plešite vatru

iskašljite svjetlost pustite me van pustite me van

bićemo zdrobljeni bićemo prevareni

bićemo poraženi bićemo zgaženi bićemo ljudi bićemo isti

zajedno bićemo bićemo

bićemo

doboj, 27.09.2014.

528




riječ

tražio sam večeras riječ

draga jednu

beskrajnuvelikulijepu

sočnu poput prezrele breskve na užarenim usnama

riječ koja neće da zapeče riječ koja miluje riječ koja ljubi

jednu rijetku riječ koja ne tone riječ koja sama teče

riječ koja grli riječ koja neće

čak ni tišini da naudidraga

tražio sam večeras jednu riječ

529




riječ koja ne probada riječ koja ne siječe

dušu na pola riječ koja se provuče

ispod čaršafa preko kože

riječ koja milujeobujmi bedra gola riječ koja možeda spasi i da voli

u isto vrijeme riječ koja ne boli

riječ koja je jača od svakog bola a opet meka

poput koraka mjesečara riječ rječitiju od svih slovara

tražio sam večerasdraga riječ

da te milujem njom iz daljineda te izvučem njom iz dubine morske sirene da se postide

kad procvjetaš

dragaod te riječi koja liječi

kad procvjetaš kao najljepši biser na mjesečini

riječ koja će da učini

ono što ne mogu rukedraga

tražio sam večeras riječ

530




bez težine bez mraka

riječ bez muketražio sam

draga i izgubio se

u blistavim obrazima školjke u kojoj snivaš pod ovim mračnim nebesima

u ovim praznim jedrima

tražio sam riječ kao lahor blagu

riječ koja rastjeruje oblake riječ koja vidi kroz maglu

riječ kao istinu nagutražio sam večeras

draga ali je nisam našao

našao sam samo srcesvoje srce

u tvojim njedrima

doboj, 29.09.2014.

531






O autoru

Imam 33 godine. I pišem. Svaki dan.

Ponekad sam sebi ličim na Šeherzadu iz Hiljadu i jedne noći. Ne znam ko je car Šahrijar u ovom slučaju, ni šta je razlogsvakodnevnog pisanja, ali valjda će se, kasnije, samo kazati... Nisam baš od onih ljudi koji se stalno i bez potrebe osvrćuunazad i nadgledaju vlastiti minuli rad, ali, eto, i to se mora

nekad...Tamo nekad sredinom tamnih devedesetih poželio sam da

pišem. Valjda pod pritiskom ranog puberteta i nestabilnog pogleda u budućnost. Naravno, kao i kod svih adolescentnih skribomana, želja zaorginalnošću je bila želja koja je samu sebe pretvarala ustereotip. Zbog tog sam čitao sve što mi je došlo pod rukuu strahu da ne ponovim nešto što je neko već jednom rekao,

napisao, pomislio...Taj panični strah se povećao kad sam u Rakovoj obratnici

Henri Milera nabasao na još jednog takvog lika. Skoro da mi je obesmislio cijelu radnju...





Susrevši se , tamo negdje na raskrsnici između kasnog ro- matizma, modernizma i simbolizma sa Dučićem, probudio samse iz sna, i silom prilika poželio biti diplomata, ambasador

ili bar ataše za kulturu i obrazovanje u nekoj bratskoj, po mogućnosti nesvrstanoj zemlji.

I ta želja nije bila cilj, već je više mirisala na sredstvo...Upisao sam pravo, bavio se tom mišlju par godina, odustao...upisao političke nauke, bavio se tom mišlju par godina, odu-

stao...

Onda je život preuzeo stvar u svoje ruke i počeo da okrećestranicu za stranicom, da me provlači kroz najrazličitije pro-

fesije i zanimnja, da me razvlači od sjevera do juga, od čekićado nakovnja, od smisla do besmisla...

Letio sam iznad vlastitog kukavičijeg gnijezda, ne priznajući ni sebi ni ostatku čovječanstva ko sam i šta želim.

Šeherezada u meni niti jednog trenutka nije utihnula i

riječi, rečenice i misli su se svakodnevno rasipale okolo...zacara Šahrijara...

Njega ne prepoznah...do nedavno.Iza ugla naletih na Sartra. Reče mi kako je čovjek čudna

biljka koja uvijek prvo primjeti ono što nema! Dok je odlazio , nasmija se, i onako kao za sebe dobaci:

„Svagda za kukavicu postoji mogućnost da više ne bude kuka-

vica, a za heroja da prestane biti heroj.”Sledih se. Imam 33. I pišem. Dobro, nije 66, ali opet istinu sebiu lice?!

Neko mi je jednom rekao kako je istina najgora poza. Nisam ljubitelj mekih glagolskih vremena, ali stadoh pred

samog sebe, zauzeh pozu i zapitah se!Zar nije ljubav, još uvijek, jedina istina?

iz knjige “Noći - eksperimentalni putopis unutrašnjomstranom trougla” - Velibor Stančić, Nova poetika, 2014.



devet ukletih sobavelibor stančićljubljana, 01.10.2014.

fotografije:velibor stančić “melancholia”



Documents

Devet Ukletih Soba - Velibor Stančić