DIJALOG 1-2, 2018.Časopis za filozofiju i društvenu teoriju

Izdavači: Akademija nauka i umjetnosti Bosne i HercegovineBistrik 7, Sarajevo, Bosna i Hercegovinatelefon: +387 33 560 700, +387 560 722fax: +387 33 560 703e-mail: dijalog@anubih.baweb: www.anubih.ba

Međunarodni centar za mir, SarajevoTitova 9a/V, Sarajevo, Bosna i Hercegovinatelefon: +387 62 031 594fax: +387 33 207 948e-mail: ibrahim.spahic1@gmail.comweb: www.sarajevskazima.ba

Urednici:Prof. dr. Slavo Kukić i prof. dr. Asim Mujkić

Savjet Časopisa:Ivan CvitkovićMuris ČičićNerzuk ĆurakEsad DurakovićMuhamed FilipovićDževad JuzbašićHanifa Kapidžić OsmanagićEmina Kečo IsakovićTvrtko KulenovićZdenko LešićJuraj MartinovićZlatiborka Popov MomčinovićAdila Pašalić KresoMirko PejanovićVladimir PremecIbrahim SpahićAbdulah ŠarčevićMiloš Trifković

Redakcija:Dževad KarahasanMiodrag SimovićJasna Bakšić MuftićPredrag FinciJasmina Husanović

Hidajet RepovacIvan ŠijakovićMiodrag ŽivanovićBernard Harbaš

Tehnička sekretarka:Belinda Milanoviće-mail: dijalog@anubih.ba

Lektura:Zenaida Karavdić

Korektura:Belinda MilanovićSabina VejzagićZenaida Karavdić

DTP:Narcis Pozderac

Račun:ANUBiH 1610000010720063Raiffeisen bank DD BiH, Sarajevo

Za izdavače:Miloš TrifkovićIbrahim Spahić

Tiraž:200

Štampa:Dobra knjiga Sarajevo

Sadržaj

Predgovor. . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

Izet Beridan – Porodica i rat; Sociološko-demografski diskurs. . . . . . . 7

Branko Morait – About the Subject and Method of the Development of the Republic of Macedonia Civil Code . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 35

Miodrag N. Simović, Dragan Jovašević, Marina M. Simović – Pojam i elementi krivičnog djela u pravu Republike Srpske. . . . . 47

Suzana Bubić – Istospolne zajednice u praksi Evropskog suda za ljudska prava . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 74

Edin Rizvanović – Dejtonski ustav – temelji, ograničenja, mogućnosti . 83

Luka Domjanović – Zašto je ontologija i nakon Wittgensteina moguća . 105

Slavo Kukić – Prikaz knjige akademika Ivana Cvitkovića, Religija u raljama politike, ANUBiH, Sarajevo, 2019. . . . . . . . . . . 116

Sarina Bakić – Homage Hidajet Repovac, professor emeritus (1945–2018) . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 119

DOI: 10.5644/DIJALOG.2018.1-2.01

Predgovor

Istinsko nam je zadovoljstvo da znanstvenoj, ali i općoj javnosti možemo ponuditi novi broj Dijaloga – i novih šest znanstvenih i stručnih radova, jedan prikaz nove knjige i jedan homage čovjeku koji je zadužio bosanskohercego-vačku sociološku znanost. Vjerujemo da će pitanja koja ovaj broj problema-tizira zadovoljiti znatiželju njegovih čitatelja. A kako bismo svoje uvjerenje i potkrijepili, želimo podsjetiti na ono čemu su radovi ovog broja posvećeni.

U originalnom znanstvenom radu Porodica i rat, Sociološko demografski diskurs, tako, Izet Beridan propituje posljedice koje je rat ostavio na bosansko-hercegovačku obitelj. Koja, kako i sam navodi, trpi ratne pogibije, ranjavanje i invaliditet svojih članova, materijalne i druge gubitke, koja je bila prisiljena na promjenu mjesta boravka i podnositi sve druge tegobe rata. Demografski gubitci bosanskohercegovačke obitelji u ratu i nakon njega, zbog poslijeratnih migracija, na što upućuju svi statistički podaci i oni koje u radu nudi autor, ostavili su duboki trag i na njezino i na stanje čitavoga bosanskohercegovač-kog društva.

Originalni znanstveni rad, potom, potpisuje i Branko Morait. U radu About the Subject and Method of the Development of the Republic of Macedonia Civil Code autor se zalaže za kodifikaciju građanskog prava u Makedoniji koja podržava privatnopravnu prirodu građanskopravnih odnosa, distribuciju i odabir materije koja treba biti predmet regulacije unutar buduće kodifikacije i protivi se mehaničkom zbrajanju postojeće kodifikacije zbog koje su stvorene grane građanskog prava u obliku posebnih zakona o određenim građansko-pravnim odnosima.

U radu Pojam i elementi krivičnog djela u pravu Republike Srpske, koji potpisuju Miodrag i Marina Simović te Dragan Jovašević, klasificiranom ta-kođer kao originalni znanstveni rad, moguće je pronaći informacije o pojmu kaznenog djela, elementima koji ga čine, uvjetima kažnjivosti te vrste djela, materijalnim elementima i radnjama kaznenog djela, društvenim opasnostima koje ta djela proizvode i slično. No, sve to je vezano za Republiku Srpsku te je i sam rad, sukladno tome, posvećen pojmu, elementima, karakteristikama i oblicima kaznenih djela u pravu ovog bosanskohercegovačkog entiteta.

Suzana Bubić potpisuje stručni rad Istospolne zajednice u praksi Evrop-skog suda za ljudska prava, u kojem razmatra ulogu Evropskog suda za ljudska prava u procesu priznavanja istospolnih zajednica u nacionalnim zakonodav-stvima, stavove Suda zauzimane o pojedinim relevantnim pitanjima te mogu-

Dijalog6

će odluke Suda u ovoj oblasti u predmetima koji eventualno budu pokrenuti protiv BiH.

Edin Rizvanović je autor preglednog rada Dejtonski ustav – temelji, ogra-ničenja, mogućnosti, u kojem polazi od toga da je u Daytonu potvrđen držav-nopravni kontinuitet BiH, Ustavom utvrđena institucionalna struktura i izvrše-na raspodjela nadležnosti itd. No, autor tvrdi i da je Dayton verificirao rezultate rata jer je njegov sadržaj odraz kompromisa velikih sila. No, usprkos tome on, Ustav posebice, pruža niz mogućnosti za unapređenje postojećeg stanja, bolju iskorištenost ustavnih odredbi, za unapređenje normativnih rješenja, jačanje temeljnih karika društvenog sistema itd. – dakako, pod uvjetom da se sve to promatra u kontekstu pridruživanja zemlje Evropskoj uniji, prihvaćanja njezi-ne pravne stečevine itd.

Pregledni rad potpisuje i Luka Domjanović. U pitanju je rad Zašto je onto-logija i nakon Wittgensteina moguća, u kojem autor, suprotno Wittgensteinu, uz pomoć definicije smisla kao onog što upućuje na drugo, pokazuje kako i najopćiji pojmovi i stavovi mogu biti smisleni – i da besmislenost stavova teorijske filozofije ne može slijediti iz njihove općosti, već samo iz njihove eventualne tautologičnosti.

Na koncu, u ovom broju se može pronaći i prikaz knjige akademika Ivana Cvitkovića Religija u raljama politike akademika Slave Kukića te Homage Hidajetu Repovcu (1945–2018) mlade profesorice Sarajevskog univerziteta Sarine Bakić.

Želimo vam od sveg srca da u čitanju ovog broja Dijaloga uživate, ali i da vam ono bude motiv za osobnu suradnju u njemu.

Urednici

Originalni naučni rad DOI: 10.5644/DIJALOG.2018.1-2.02Izet Beridan*

Porodica i rat

Sociološko-demografski diskurs

SažetakPorodica, kao osnovni oblik organiziranja i grupiranja ljudi, bez obzira na

njeno pojmovno određenje, osnovna je reproduktivna ćelija društva, nacije, države. Svaka porodica u odnosu na uvjete rata transformira svoje funkcije i adaptira svoje funkcioniranje u odnosu na ratne teškoće. Porodica je osnovna društvena jedinica koja najdirektnije podnosi ratne gubitke, pogibiju, ranjava-nje i invaliditet svojih članova, materijalne i druge gubitke, što podrazumijeva i promjenu mjesta boravka (izbjeglice i raseljena lica).

Bosanskohercegovačke porodice su svaka na svoj način podnijele gubitke i tegobe rata. Rat je ostavio dugotrajne posljedice na bosanskohercegovačko društvo i gotovo sve njegove porodice sve do sadašnjeg vremena (preko 20 godina poslije rata).

Demografski gubici porodica, samim time i sva tri bosanskohercegovačka naroda, u ratu, ali i poslije rata, poslijeratne migracije, prema statističkim poda-cima, ostavili su duboki trag na bosanskohercegovačku porodicu i demograf-sko stanje porodice i društva, o čemu svjedoče različiti statistički pokazatelji.

Ključne riječi: porodica, rat, žrtve rata, izbjeglice, raseljena lica, prisilno nestale osobe, migracije, demografski gubici

Uvid u teorijska stajališta1Stvaranje prvih državnih zajednica u ljudskoj historiji proizvelo je i usta-

novljavanje normi ponašanja (pravnih i običajnih) primjerenih svakoj od njih. Jedna od prvih država o kojoj ima pisanih tragova jest Babilon, naročito iz vre-mena Hamurabija (Hammurabi). S aspekta njegovog zakonodavstva, zapažene su odredbe o nasljeđivanju vojnih dobara. Njihovo prenošenje s oca na sina imalo je za cilj očuvanje kontinuiteta obaveza (vojnih) u porodici. Zemljišni fond po toj osnovi nije mogao biti oduzet niti ga se moglo prodati. Ovakav odnos države prema porodici doprinosio je razvoju izrazito snažne vojne orga-nizacije i dugovječnosti carstva i njegovih zakona.

∗ Redovni profesor, Univerzitet u Sarajevu, Fakultet političkih nauka, izet.beridan@fpn.unsa.ba.

1 Ovaj rad predstavlja ulomak iz obimnog višegodišnjeg autorovog teorijskog i empi-rijskog istraživanja o temi Porodica i rat.

Dijalog8

Učenje Zaratustre, zasnovano na idealizmu i apstraktnom filozofskom propovijedanju, predstavlja približavanje evropsko-grčkom načinu života u odnosu na azijsko. Stavljajući zakone istine ispred svega, on daje “prednost porodici u odnosu na nerađanje”, odnosno rađanje djece smatra “pohvalnom činjenicom” (Petrić, 1979: 62).

U drevnoj Kini mnogi pisci su se bavili porodicom i populacionim pitanji-ma. Najznačajniji među njima je Konfučije, koji se, i pored poteškoća u ne-skladu između dobara i porasta stanovništva, kroz svoju populacionu doktrinu, zalagao za populacioni porast.

U osnovi svakog religijskog učenja u pogledu nataliteta stoji teza “rađajte se i množite se, i napunite zemlju” te stoga učenja Zaratustre i Konfučija, bez obzira na različita vremena nastanka, zastupaju slična stanovišta.

Dok s područja mimo Evrope sve do početka nove ere nema ozbiljnijih pisanih tragova i djela, osim pravno-normativnih, u kojima se izlažu opširni stavovi o porodici i društvu, dotle je razvoj filozofije i nauke u antičkoj Grč-koj podario značajne radove, na osnovu kojih je moguće izvršiti cjelovitiju analizu u domenu odnosa države i porodice, unutarnjih porodičnih odnosa itd. Prevashodno se misli na radove Platona i Aristotela, autora koji su ostavili du-bokog traga na nauku i filozofiju u kasnijim vremenima. Najznačajnija njihova djela koja svjedoče o nekim pogledima na porodicu jesu Platonova “Država” i “Zakoni” te Aristotelova “Politika”. I jedan i drugi autor pokušali su sa sta-jališta politike i države uređivati bračne odnose, odnose društva i porodice te unutarnje porodične odnose. Prije svega je neophodno naglasiti klasni karakter odnosa u ondašnjim Grčkim polisima-državama. Zapravo, većina prijedloga i sugestija odnose se na porodicu “slobodnih građana” ili “savršenih” ljudi, dok je mnogo manje riječi o “nesavršenima”, odnosno robovima.

Stvarajući predstavu o državi, Platon s utopističkog stanovišta promatra i porodicu, ali uz ograničenja, koja slijede odmah nakon što porodica “prekrši” neke norme, naročito u pogledu rađanja. Slične stavove Platonovim, naravno, daleko realnije, zastupa Aristotel; u pogledu vremena stupanja u brak, rađanja (kako za muškarca, tako i za ženu), odgoja, odnosa u porodici itd. Kako suvi-šan broj rođenih ne bi bio na teretu državi, Platon je pisao: “Hraniće se (građa-ni – IB) spremajući sebi kašu od ječma i brašna od pšenice (...), pa će polijegati po slaku i mirtama i gostiće se sa svojom djecom (...), a djece neće imati više nego što to dopušta njihov imetak...” (Platon, 1976: 51). Dakle, materijalni status porodice je također bitan pri njenom planiranju.

U “Politici” Aristotel određuje čovjeka “političkim bićem” te da se on ta-kvim i rađa, a da se “najraniji čovjekov politički smisao ogleda u stvaranju po-rodice u kojoj je isprva sve bilo zajedničko, i koja prethodi stvaranju države” (Aristotel, 1975: VIII-IX). Time Aristotel određuje državu kao cilj zajednice, a

9Izet Beridan

“ljudska zajednica stvara porodicu i državu. Država je po svojoj prirodi iznad porodice i svakoga od nas pojedinačno, jer se cjelina nužno razvija od dijelo-va...” (Aristotel, 1975: 54).

Prema tome, osnove učenja o porodici najznačajnija dva mislioca antičke Grčke svode se na to da je u odnosima između države i porodice neophodna zakonska regulativa, koja će intervenisati u svim slučajevima koji su izvan odredaba, stavljajući time državu iznad porodice, njoj potčinjene “zajednice”.

Kratak ulomak filozofskih ili pak socioloških teorija o porodici, prije i na-kon starogrčke civilizacije, jeste s ciljem naznake značaja porodice u svim epohama razvoja ljudskih društava kroz historiju.

Srednjovjekovno i novo doba obilježeni su različitim teorijama iz pera mnogih autora, od Tomasa Mora, Makijavelija, Bekona... Tomas Hobs u “Le-vijatanu” o porodici raspravlja indirektno (i ne samo on), preko “očinske i despotske vlasti”, smatrajući “prirodnom naklonošću polova jednoga prema drugom, prirodnim stanjem” (Hobs, 1961: 176).

Neke od značajnih dilema u ekonomici i političkoj ekonomiji otvorio je Maltus, pod sam kraj XVIII i na početku XIX vijeka. U “Eseju o načelima stanovništva”, ovaj autor je razvio populaciono-ekonomsku teoriju i direktno vezao reprodukciju ljudi s ekonomskim uslovima u Engleskoj i drugim kraje-vima Evrope i svijeta, poznatu kao maltuzijanstvo, ili kao “načelo stanovniš-tva”. Suština ovoga učenja je u numeričkom naglašavanju nesklada između količine hrane koja se proizvodi u odnosu na rast broja stanovnika. Praveći tu usporedbu, Maltus je svojevremeno pisao: “Uzrok na koji ja aludiram je stalna tendencija među svim živim bićima da se množe brže nego količina hrane koju je moguće pripremiti za njih, odnosno koja postoji u prirodi”, odobravajući time ratove s ciljem stvaranja sklada između ljudske populacije i sredstava za život. (Petrić, 1979: 102).

Comteovo (Auguste Comte) razumijevanje porodice Fiamengo je pokušao obrazložiti razlikom između biologije i sociologije, i to tako što je, po njemu, Comte čovjekov individuum i njegovo proučavanje ostavio upravo biologiji koja “operira jedinkama”, a za “čovječanstvo kao cjelinu” zadužio sociologiju. Fiamengo citira Comtea i njegovu odrednicu da je porodica “osnovna ćelija društva”, u kojoj preovlađuje osjećaj socijabiliteta te altruizma nasuprot ego-izmu: “Jedna takva koncepcija konstituira, dakle, svojom prirodom, neophod-nog posrednika između ideje individuuma i ideje vrste ili društva”. (Fiamengo, 1966: 115-116).

Praveći usporedbu između porodice i korporacije, Emil Dirkem je za poro-dicu kazao da njeni članovi “donose u zajednicu sveukupnost svoje egzisten-cije, porodica je jedna vrsta kompletnog društva čije se djejstvo prostire kako

Dijalog10

na našu ekonomsku aktivnost, tako i na religioznu, političku, naučnu itd.”. (Dirkem, 1969: 346).

Pod osnovnim grupama Čarls H. Kuli podrazumijeva grupe “koje se odli-kuju velikom ličnom prisnošću i saradnjom, u koje ubraja prvenstveno porodi-cu i susjedstvo”. (Dirkem, 1969: 306).

Analizu sistema rodbinskih veza nalazimo kod Redklif-Brauna kod kojeg se “elementarnom porodicom” naziva “strukturalna jedinica iz koje se izgra-đuje sistem rodbinskih veza, ... a sastoji se od muža, žene i njihove djece...” (Dirkem, 1969: 271).

Ferdinand Tenies je pisao da odredbe teorija zajednice polaze od potpunog jedinstva ljudskih volja. Opštim korijenom odnosa (“između različito uslovlje-nih individua”) označio je “povezanost vegetativnog života rođenjem”, “zajed-nicom po krvi...” (Dirkem, 1969: 186-187).

Druga polovina XIX stoljeća naročito je obilježena marksističkim poi-manjem društvenih protivrječnosti koje nije mimoišlo ni odnose porodice i društva te unutarnje porodične odnose. Pečat stavovima o porodici utisnuli su Marks (segmentarno) i Engels (produbljenije), naročito u svom djelu “Pori-jeklo porodice, privatne svojine i države” (prvi put objavljeno 1884. godine). Stupanj proizvodnje i proizvodnih odnosa, po Engelsu, osnovni je katalizator promjena u evoluciji porodice. Pišući u prvoj glavi o prahistorijskim stupnjevi-ma kulture, autor je razmatrao društvene odnose u doba divljaštva i barbarstva, a potom porodicu, nastanak i razvoj nekih od gensova, i naposljetku proces nastanka država na prostorima Evrope.

Slijedeći Morganove zaključke, Engels je ustvrdio da su u ljudskom “pra-štanju” vladali neograničeni spolni odnosi u okviru jednoga plemena “tako da je svaka žena podjednako pripadala svakom muškarcu a isto tako svaki muš-karac svakoj ženi”, ali i to da se iz “tog praštanja neregularnih polnih odnosa, razvila porodica krvnog srodstva” (Eugen, 1950: 39).

U djelu “Magija, nauka i religija” Bronislav Malinovski, jedan od sljed-benika antropološkog funkcionalizma, na bazi detaljnih istraživanja opisao je porodicu malinezijskih ljudskih zajednica s početka XX vijeka. Značajni su i njegovi pokušaji usporedbi između porodice toga podneblja i porodice “civi-lizovanih društava” evropskog i američkog tipa, odnosno između malinežan-skog matrijarhata i evropskog patrijarhata u sferi odnosa: žena – muž, muž (otac) – dijete, majka – dijete itd.

U svom pokušaju da se generalno odredi prema porodici, u poglavlju “Porodi-ca kao kolijevka kulture u nastajanju” Malinovski je proglašava “najznačajnijom grupom u primitivnim društvima..., porodica mora da se smatra ćelijom društva, početnom tačkom cjelokupne ljudske organizacije” (Malinovski, 1971: 223).

11

Ispitujući prirodne veze koje čovjeka ujedinjuju u društvene grupe (pa i u porodicu), Malinovski tvrdi da su: “Sve ove veze – političke, pravne, jezič-ke, običajne-stečene.” Ovaj autor ističe i sljedeće značajne razlike koje čo-vjeka i oblike njegova organizovanja distanciraju od životinjskih, određujući porodično grupisanje “biološkim na koje se celokupni sistem srodstva uvek poziva i koje određuje društveni položaj potomstva pomoću pravila porekla i nasledstva” (Malinovski, 1971: 223-226). Pišući o “zadruzi”, Maks Veber je naznačio dualizam koji se javlja u proučavanju odnosa u porodici (između oca, majke i djece), kazavši da su ti odnosi “ustanovljeni trajnim seksualnim udru-živanjem (sexuall Dauergemeinschaft) i da nam danas izgledaju kao osobito fundamentalni odnosi” (Veber, 1969: 287).

Jednu od udžbeničkih analiza nekih teorija o porodici dao je Michael Hara-lambos u svom “Uvodu u sociologiju”. U samom uvodu autor naglašava kako “mnogi sociolozi smatraju obitelj kamenom temeljcem društva ... koji tvori osnovnu jedinicu društvene organizacije” (te kako bi bilo teško zamisliti funk-cionisanje ljudskog društva bez nje) (Haralambos, 1982: 312).

Navodimo Murdockovu definiciju porodice: “Obitelj je društvena skupina koju karakterizira zajedničko prebivanje, zajednička proizvodnja i razmnoža-vanje. Ona uključuje odrasle oba spola, da njih obadvoje održavaju društveno odobrenu spolnu vezu, i jedno ili više djece, vlastite ili usvojene, od tih odra-slih koji spolno kohabitiraju” (Haralambos, 1982: 312). Sažimajući ovu defi-niciju, Haralambos konstatuje da obitelj živi zajedno, udružuje sredstva i radi zajedno te proizvodi potomstvo. Najmanju porodičnu jedinicu, koja se sastoji od muža i žene te njihovog potomstva, autor naziva “inokosnom obitelji (nuc-lear family)”, a jedinice veće od inokosne “proširenom obitelji” (Haralambos, 1982: 315).

Talcott Parsons, istraživač modernoga američkog društva, sveo je svoje do-kaze na zaključak o američkoj porodici koja zadržava dvije, temeljne i nesve-dive funkcije, “primarnu socijalizaciju djece” i “stabilizaciju odraslih ličnosti pripadnika društva” (Haralambos, 1982: 321).

Kontroverze oko teze da je industrijalizacija u mnogim zapadnim zemljama dovela do preobrazbe proširenih porodica i stvaranja inokosnih (supružničkih) Haralambos dopunjuje i nekim tvrdnjama Petera Lasleta, istraživača porodice u predindustrijskoj Engleskoj. Riječ je o pretpostavkama da industrijalizacija “nije proizvela inokosnu obitelj, već upravo obratno”.

Naročito oskudan i fragmentaran prikaz teorija pojedinih autora koje po-drazumijevaju stajališta o porodici uvrstili smo u istraživanja i teorijske sta-vove o porodici na slavenskom Jugu i Bosni i Hercegovini, opredijelivši se za glasovitu studiju “Porodica u transformaciji” Vere S. Erlich, “Sociologiju po-rodice” i “Uvod u sociologiju porodice” Marka Mladenovića, te još nekoliko

Izet Beridan

Dijalog12

radova, prvenstveno s ciljem definiranja porodice i djelomične analize njenih funkcija. Vera Erlich je provela značajno istraživanje o promjenama unutar porodice na “slovenskom jugu”, pored ostaloga i pod uticajem događanja iz Drugog svjetskog rata i netom poslije njega.

U skladu s predmetom opšte sociologije “koja teži da uobliči opštu teoriju društva”, Mladenović nalazi da “sociologija porodice teži da konstituiše opštu teoriju o porodici, o njenim pojavama i procesima, kretanjima i zakonitosti-ma”, proglašavajući Frederika Le Pleja (Frederic Le Play) osnivačem ove nau-ke. Autor citira V. Bakića i piše da je: “Porodica osnovna društvena grupa koju sačinjavaju lica međusobno vezana biološkim činjenicama (seksualna zajedni-ca lica raznih polova, stvaranje i podizanje potomstva), a potom i srodstvom kao društvenom kategorijom”.

Mladenović (prema “američkim antropolozima i sociolozima”) navodi dva osnovna (ali ne i jedina) tipa: malu (nuklearnu) porodicu, koja se sastoji od oba bračna druga i njihove djece, i veliku porodicu, odnosno srodničku grupu koja obuhvata srodnike tolikog broja stepenica srodstva koliko ih jedna kultura smatra da pripadaju srodničkoj grupi.

Najvažnije funkcije porodice po Mladenoviću su:a) Reproduktivna,b) Privredna (ekonomska),c) Funkcija pružanja zaštite,d) Funkcija zadovoljenja spolnog nagona i emotivna,e) Odgojna i obrazovna,f) Socijalizatorska.Analizirajući elemente porodične strukture, Mladenović pravi distinkciju

između braka i porodice i definiše brak “kao društveno sankcionisanu (ili ne-priznatu) biosocijalnu (polnu i društvenu) vezu po pravilu trajne prirode izme-đu lica suprotnih polova koja zavisno od istorijskih i socijalnih uslova može imati različite oblike i sadržaje (duhovne, moralne, psihičke, estetske i dr.” (Mladenović, 1977: 62). Iz ovoga autor nalazi da je razlika između braka i porodice u tome što je brak “dvovalentna društvena grupa” (muž i žena), a po-rodica najmanje “trovalentna složena tvorevina” (oba roditelja i djeca). Ograda je u tome što autor napominje da i porodica može biti s dva člana kao nepotpu-na – jedan roditelj i dijete, a da je “srodstvo istorijski varijabilna bio-socijalna veza između određenih lica koja je ustanovljena sa dvostrukim ciljem:

a) da na bazi podele uloga u okviru porodice (uloge oca, majke, sina, kćer-ke, brata, sestre i dr.) onemogući vršenje polnih odnosa unutar određe-nih porodičnih modela, i

b) da stvori sistem prava i dužnosti socijalne i ekonomske prirode između ovih lica” (Mladenović, 1977: 67).

13

Od suvremenih izdanja, posebnu pažnju, prikaz i analizu zaslužuje knjiga Adile Pašalić-Kreso “Koordinate obiteljskog odgoja” iz 2012. godine. Zbog ograničenoga prostora, za ovu priliku obratićemo pažnju prvenstveno na defi-niciju obitelji / porodice. Zapravo, autorica nakon etimološke analize zaklju-čuje da se “generiranjem pojma obitelj nudi nešto veći stepen pojmovne sve-obuhvatnosti (u odnosu na porodicu – IB) za ono što se hoće definirati kao obitelj, a time i veći stepen strukovne pa i naučne korektnosti...”. U odnosu na citirano stajalište, Pašalić-Kreso (2012: 54-55) je ponudila definiciju “koja se čini najprihvatljivijom”, da “Obitelj čine roditelji, ili najmanje jedna odrasla osoba, i djeca, ili najmanje jedno dijete, koji žive u zajedničkom domaćinstvu, uspješno funkcioniraju kao zajednica zadovoljavanja potreba njenih članova, a njihov odnos se temelji na krvnom srodstvu, zakonskoj (brak, adoptacija) ili na običajnoj regulativi”. S prethodnom definicijom se velikim dijelom možemo složiti, naročito nakon rata u Bosni i Hercegovini, u kojoj se povećao broj dje-ce bez oba roditelja, broj usvojene djece, broj razdvojenih porodica i srodstava. U tom slučaju, pojam porodice valjalo bi razumijevati nešto užim pojmom od pojma obitelj.

Porodični sistemiU svakoj društvenoj zajednici postoji globalni porodični sistem sa svojim

podsistemima koji mogu biti: lokalni, regionalni, nacionalni, s vjerskim i svim drugim obilježjima. Osnovne odlike porodičnog sistema kao oblika socijalnog grupisanja su:

- da se sastoji od porodica, kao njegovih osnovnih komponenata;- da porodice komuniciraju u sistemu međusobno, s drugim društvenim

grupama; ta komunikacija prvenstveno podrazumijeva ostvarivanje određenih interesa pojedinca iz porodice i porodice same, zatim skla-panje brakova između članova pojedinih porodica, kao jezgara novih porodica itd.;

- sve porodice u jednom porodičnom sistemu počivaju u određenim okvi-rima kulture, što podrazumijeva nacionalnu, vjersku i drugu pripadnost porodice, ponašanje u okvirima običajnoga prava u pogledu sklapanja braka, rađanja, odnosa mlađih spram starijih i obratno itd., dakle u po-gledu kulture općenito.

U Bosni i Hercegovini su četiri globalna porodična sistema, i to: porodični sistem koji čine sve porodice na državnoj teritoriji, porodični sistemi Bošnja-ka, Hrvata i Srba te ostalih nacionalnih, ali i regionalnih i lokalnih porodičnih (pod)sistema.

Rat u Bosni i Hercegovini je proizveo ozbiljne poremećaje u okvirima glo-balnih, nacionalnih, a osobito regionalnih i lokalnih porodičnih sistema. Poje-

Izet Beridan

Dijalog14

dini (i mnogi) lokalni i regionalni sistemi, kao stabilni oblici socijalnoga gru-pisanja, potpuno su pokidani. Drastični primjer su bošnjački porodični sistemi Srebrenice i Žepe, sistemi koji su najbrutalnijim načinom pomjereni sa svoga teritorija, rasuti po slobodnim teritorijama države i inozemstvu, ubijen im je veliki broj pojedinaca, mnogi su zarobljeni, osakaćeni, uništena su im materi-jalna i kulturna dobra.

Pored toga što u ratu trpi porodica, nije nevažno šta se zbiva s njenim užim i širim okruženjima, u ovom slučaju s porodičnim sistemima te je, pored potre-be za istraživanjem uticaja rata na porodicu i njene funkcije, neizostavno po-trebno istraživati i promjene u porodičnim sistemima koje proizvode određene ratne situacije i poratna događanja na polju politike, ekonomije...

Demografski uklonPopis stanovništva – komparacijaAnalizirati i komparirati današnju demografsku sliku Bosne i Hercegovine

u odnosu na popis stanovništva iz 1991. godine predstavlja značajan rizik koji proizilazi iz nekoliko razloga. Prvi se odnosi na činjenice iz rata, koji je u ovoj državi trajao tri i po godine, i njegove refleksije na ljudske gubitke i migra-ciona kretanja izazvana ratom. Drugi podrazumijeva političku prijeratnu, ali i kontinuiranu poslijeratnu krizu, političku, ekonomsku, socijalnu..., treći se očituje kroz značajno dug vremenski period za komparaciju (1991–2013, od-nosno 2017. godina), a četvrti podrazumijeva značajne poteškoće u prikuplja-nju preciznih podataka o migracionim kretanjima i posljedicama historijskih događanja u Bosni i Hercegovini i oko nje u vremenu od devedesetih godina dvadesetog stoljeća do danas.

Iz naznačenih razloga biće predočene samo neke statističke činjenice iz kojih se samo djelomično može steći slika o demografskim posljedicama rata, u toku nje-gova trajanja, ali i njegovim posljedicama u cijelom poraću do kraja 2018. godine.

Tabela 1: Stanovništvo prema etničkom / nacionalnom izjašnjavanju i spolu

Teri-torija

Spol Ukupno

Etnička / Nacionalna pripadnost

Bošnjaci Hrvati Srbi

Ne izjaš-njava se

OstaliBezodgo-vora

BiHUkupno 3.531.159 1.769.592 544.780 1.086.733 27.055 96.539 6.460M 1.732.270 867.492 267.789 534.030 11.503 48.294 3.162Ž 1.798.889 902.100 276.991 552.703 15.552 48.245 3.298

(Izvor: BHAS, 2013: 54)

15

Politički su razlozi prvenstveno pa je popis stanovništva Bosne i Hercego-vine u odnosu na posljednji, koji je proveden 1991. godine na prostoru biv-še Jugoslavije, izvršen tek 2013. godine, dakle 22 godine nakon prethodnog. Njegove rezultate je Agencija za statistiku Bosne i Hercegovine objavila tek 2016. godine, ponovno iz političkih razloga i osporavanja popisa u cjelini, na-ročito od strane oligarhije iz Republike Srpske, još u vrijeme statističke obrade popisa, ali i nakon objave njegovih rezultata. Bez obzira na sva osporavanja valjanosti popisa, ne preostaje ništa drugo negoli komparirati njegove nalaze s prethodnim popisom.

Uporede li se cifre iz tabele 1 i tabele 2, ustanovićemo sljedeće demograf-ske činjenice i gubitke broja stanovnika u Bosni i Hercegovini, ali i po naci-onalnoj pripadnosti između dva popisa, u razdoblju od 22 godine: 845.874 stanovnika je manje u cijeloj državi, i to

- 133.364 Bošnjaka (Muslimana),- 282.371 Srba,- 216.072 Hrvata,- 7.700 ostalih.

Tabela 2: Stanovništvo prema etničkom / nacionalnom izjašnjavanju i spolu iz 1991. godine

Terito-rija Spol Ukupno

Etnička / Nacionalna pripadnostMusli-mani Srbi Hrvati Jugoslo-

veni Ostali

SR BiHUkupno 4.377.033 1.902956 1.366.104 760.852 242.682 104.439M 2.183.795Ž 2.193.238

(Izvor: FBHAS, 1991)

Demografski gubici po spolnoj strukturi su sljedeći:- 451.525 muškog stanovništva,- 394.349 ženskog stanovništva.Šta se još može iščitati iz tabele 1 i 2? Po popisu iz 1991. godine, u Bosni i

Hercegovini je bilo 9.443 ženskoga stanovništva više u odnosu na muško, dok je ta razlika u 2013. godini bila 66.619, dakle 57.176 muškaraca je manje u odnosu na žensku populaciju u navedena dva popisa. Bez obzira na sva druga demografska kretanja stanovništva u ratu i poslije njega, u ovoj cifri su prven-stveno sadržani ratni gubici muškoga stanovništva u ratu, poginuli, ubijeni ili pak prisilno nestali.

Izet Beridan

Dijalog16

Tabela 3: Domaćinstva prema broju članova

Pro-stor Ukupno

Broj članova

1 2 3 4 5 6 7 8 i više

Pro-sjek

BiH 1.155.736 217.613 277.191 232.169 238.625 107.229 49.859 18.818 14.232 3,04

F BiH 715.739 126.004 167.378 148.905 154.947 67.488 30.206 11.533 9.278 3,09

RS 413.226 86.338 103.473 78.419 78.337 37.084 18.372 6.789 4.414 2,96

Brčko DC 26.771 5.271 6.340 4.845 5.341 2.657 1.281 496 540 3,11

(Izvor: BHAS, 2013: 132)

Popisom iz 1991. godine u Bosni i Hercegovini je ubilježeno 1.193.683 po-rodice (porodice, odnosno bračni parovi s djecom ili bez njih, odnosno majki ili očeva s djecom). Postave li se sve prethodne cifre u statistički omjer, vidjet ćemo da je nuklearna porodica prije agresije u prosjeku brojala 3,66 članova (Statistički bilten 234, 1993).

Po popisu iz 2013. godine, evidencija je vođena ne po porodicama, nego po domaćinstvima. Zanemarimo li pojmovnu razliku koja opisuje ova dva termi-na (porodica-domaćinstvo), u Bosni i Hercegovini je za vrijeme od 22 godine broj porodica (porodičnih domaćinstava) opao za 37.947, ali i broj članova s 3,66 na 3,04 po jednom domaćinstvu.

Svi ostali statistički parametri koji prikazuju starosnu strukturu stanovniš-tva neumitno ukazuju na rapidan pad nataliteta i ubrzano starenje bosansko-hercegovačke populacije.

Tabela 4: Stanovništvo staro 15 i više godina prema Zakonskom bračnom stanju i spolu

Teritorija Spol UkupnoZAKONSKO BRAČNO STANJENikad oženjen / udata

Oženjen/ udata

Razveden / Razvedena

Udovac / Udovica

Bosna i Hercego-vina

Ukupno 2.987.440 810.941 1.759.134 100.880 316.485M 1.453.294 471.519 878.604 43.733 59.438Ž 1.534.146 339.422 880.530 57.147 257.047

(Izvor: BHAS, 2013: 96)

U tabeli 4 prikazani su statistički podaci o “zakonskom bračnom stanju”, prvenstveno zbog dvije kolone, koje zaslužuju komentar. Razvedenih je po posljednjem popisu u Bosni i Hercegovini 100.880 ili 5,73%. Nije moguće praviti usporedbu ovog statističkog podatka u odnosu na popis iz 1991. godine

17Izet Beridan

zbog neusklađenosti statističke metodologije i zbog ogromnih demografskih promjena između ova dva popisa, ali sva istraživanja u današnje vrijeme uka-zuju na dvije pojave. Prva je da se, prvenstveno zbog uslova življenja i loše materijalne situacije, omladina teško odlučuje na brak, ili ga odlaže nalazeći uvjete za život, pa i odlazi na rad u evropske zemlje. Druga je da je eviden-tan porast razvedenih brakova. Uzroci za tu pojavu su višeznačni, kao što je “oslobađanje od tradicije”, ali je jedan od njih svakako važan, a odnosi se na materijalne uslove življenja.

U posljednjoj koloni tabele 4 frapira podatak o 257.047 udovica u Bosni i Hercegovini, što je 29,19% od broja udatih žena (880.530). Na koji način pojasniti ovu cifru? Poznato je da je i u Bosni i Hercegovini životni vijek žena u prosjeku dulji od života muškaraca. Značajan broj udovica jesu žene čiji su muževi poginuli, ubijeni ili prisilno nestali u ratu. Nisu vršena ozbiljna istraživanja na koja bi se moglo pozvati u objašnjenju tolikog broja udovica, ali se pouzdano može pretpostaviti da je jedan broj muškaraca, muževa-boraca iz svih vojnih struktura, u poratnom periodu prerano skončao život zbog “po-trošenosti” u ratu, ali i brige za porodicu u poraću i nemogućnosti da osigura uvjete za život sebi i porodici. Broj samoubojstava, posebno muškaraca, veći je u odnosu na prijeratno vrijeme, iako o toj vrsti smrti također nema pouzdane evidencije.

Tabela 5: Nepismeno stanovništvo staro 10 i više godina prema spolu

Teritorija Spol UkupnoNepismeni Bez

odgovoraBroj Procenat

Bosna i HercegovinaUkupno 3.180.115 89.794 2,82 33.184M 1.551.947 12.237 0,79 11.834Ž 1.628.168 77.557 4,76 21.350

(Izvor: BHAS, 2013: 138)

Popisom je evidentirano ukupno 89.794 nepismena lica starija od 15 godina (2,82%), ali i 33.184 “bez odgovora”, pa je za pretpostaviti da je oko 100.000 nepismenih lica bosanskohercegovačke populacije. Tu poraznu činjenicu u dvadeset prvom vijeku također valja pripisati dugotrajnom ratu iz devedesetih godina dvadesetog stoljeća, ali i posljedicama rata u poraću.

U tabelama 6 (popis iz 2013. godine) i 7 (popis iz 1991. godine) prikazani su podaci o “završenoj školi”. Uporede li se cifre o broju onih koji su 1991. godine imali završenu visoku školu ili fakultet (122.967) s popisom iz 2013. godine (285.622), ustanovićemo da je 2,32 puta više fakultetski obrazovanih stanovnika Bosne i Hercegovine bilo 2013. negoli 1991. godine.

Dijalog18

Tabela 6: Stanovništvo staro 15 i više godina prema najvišoj završenoj školi i spolu

Pros

tor

Spol

Uku

pno

Bez

ikak

vog

obra

zo-

vanj

a

Nep

otpu

no o

snov

no

obra

zova

nje

Osn

ovna

škol

a

Sred

nja

škol

a

Spec

ijaliz

acija

pos

lije

sred

nje

škol

e

Viš

a šk

ola

i prv

i ste

pen

faku

lteta

Vis

oka

škol

a / f

akul

tet /

ak

adem

ija /

univ

erzi

tet

BiH

Uku-pno

2.987.440 146.078 274.036 640.726 1.525.161 21.613 94.204 285.622

M 1.453.294 24.021 83.216 274.258 864.823 17.877 51.556 137.543Ž 1.534.146 122.057 190.820 366.468 660.338 3.736 42.648 148.079

(Izvor: BHAS, 2013)

Tabela 7: Stanovništvo staro 15 i više godina prema najvišoj završenoj školi i spolu iz 1991. godine

Pros

tor

Spol

Uku

pno

Bez

škol

ske

spre

me

Nep

otpu

no o

snov

no

obra

zova

nje

Osn

ovno

obr

azov

anje

Sred

nja

škol

a

Viš

a šk

ola

i prv

i ste

-pe

n fa

kulte

ta

Vis

oka

škol

a /fa

kulte

t /

akad

emija

/ un

iver

zite

t

Nep

ozna

to

SR BiH

Uku-pno 3.349.642 471.182 658.356 818.361 1.092.372 92.501 122.967 93.903

M 1.657.340 98.420 285.421 421.045 671.058 56.759 77.240 47.397Ž 1.692.302 372.762 372.935 397.316 421.314 35.742 45.727 46.506

(Izvor: FBHAS, 1991)

“Bez školske spreme” je 1991. godine evidentirano 471.182. lica, dok je taj broj 2013. godine bio 146.078. (lica “bez ikakvog obrazovanja”). U prvi mah ove cifre o “pismenosti i obrazovanju” bi trebale radovati. No, uzme li se u obzir da su između popisa prošle pune 22 godine te da je u tom razdoblju preminuo veliki broj (nepismenih) stanovnika rođenih u prvoj polovini dvade-setog stoljeća, broj je obrazovanih i visoko obrazovanih, naročito u odnosu na evropski prosjek, nezadovoljavajući.

19Izet Beridan

Emigracije iz Bosne i HercegovineU ratu i dugo vremena poslije njega, izraz “izbjeglice” koristio se u poli-

tikama, medijima i u drugim prilikama (i imao je svoju pravnu težinu) za lica koja su napustila Bosnu i Hercegovinu zbog ratnih uvjeta na njenom teritoriju. U posljednje vrijeme, a zbog procesa poratnih migracija stanovništva unutar Bosne i Hecegovine i privremenog ili pak trajnog napuštanja njenoga teritori-ja, koriste se izrazi “emigracija iz Bosne i Hercegovine”, “iseljeništvo, iselje-nici”, ili pak “bosanskohercegovačka dijaspora”.

Bez obzira na činjenicu kako će se imenovati lica koja svojim rođenjem ili porijeklom potiču iz Bosne i Hercegovine, podaci iz više izvora, a u suor-ganizaciji s Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice Bosne i Hercegovine, koje je u ime države nadležno za iseljeništvo, objavljeni su dostupni podaci o emigraciji porijeklom iz Bosne i Hercegovine u Migracionom profilu Bosne i Hercegovine za 2016. godinu (MSBiH, 2017). Riječ je o zvaničnim podacima više državnih institucija te agencija za statistiku zemalja prijema emigranata. U odjeljku “Opšte procjene migracionih tokova” navedeno je da, po procjeni, u iseljeništvu živi “oko 2 miliona osoba koje vode porijeklo iz Bosne i Herce-govine, što čini 56,64% u odnosu na 3.531.159 njenih stanovnika” (po popisu iz 2013. godine). Prema procjenama Svjetske banke “taj procenat je nešto ma-nji i iznosi 44,5%, što Bosnu i Hercegovinu pozicionira na 16. mjesto u svijetu po stopi emigracije u odnosu na broj stanovnika u zemlji”. U napomeni, razlika u procentima je obrazložena činjenicom da je Svjetska banka uzela u obzir “samo prvu generaciju migranata”. Uporedni podaci Svjetske banke za 2016. godinu govore o tome da je stopa emigracije Bosne i Hercegovine (44,5%) najveća u odnosu na zemlje regije: Srbija 18%, Hrvatska 20,9%, te čak u od-nosu na Albaniju 43,6% “koja je godinama bila vodeća zemlja u Evropi po stopi emigracije u odnosu na ukupan broj stanovnika u zemlji” (MSBiH, 2017: 67). U citiranom Monitoringu se manipulira zvaničnim podacima o poslije-ratnoj emigraciji iz Bosne i Hercegovine i zemalja regije na koje se ne može pouzdano osloniti iz razloga što statistika govori samo o zvanično odjavljenim građanima. Pretpostavka je da je broj emigranata mnogo veći, jer mnogi pri polasku svoj odlazak ničim nisu najavili domicilnoj državi.

U odjeljku Monitoringa o broju emigranata stoji da “u 51 zemlji svijeta bo-ravi 1.727.173. iseljenika rođenih u Bosni i Hercegovini, od čega u zemljama Evropske unije oko 60%, odnosno 1.039.236 osoba”.

U reduciranoj tabeli koja slijedi, od 51 države svijeta prikazan je broj bo-sanskohercegovačkih emigranata u njih 26, zapravo onima u kojima živi preko 1.000. emigranata rođenih u Bosni i Hercegovini.

Dijalog20

Tabela 8: Broj emigranata rođenih u Bosni i Hercegovini R. br. Zemlja prijema Broj R. br. Zemlja prijema Broj1 Hrvatska 404.871 14 Holandija 25.4402 Srbija 335.992 15 Danska 18.7353 Njemačka 199.837 16 Francuska 13.9394 Austrija 157.844 17 Norveška 13.3435 SAD 122.190 18 Makedonija 8.7136 Slovenija 105.313 19 Ujedinjeno Kraljevstvo 8.4697 Švedska 58.583 20 Turska 3.5078 Švajcarska 57.542 21 Poljska 3.4779 Australija 41.449 22 Belgija 3.05910 Kanada 39.583 23 Republika Češka 2.64811 Crna Gora 34.259 24 Luksemburg 2.42612 Albanija 29.077 25 Španija 2.11913 Italija 27.726 26 Irska 1.838

(Izvor: MSBiH, 2017: 70-71)

Iz prethodne tabele vidljivo je da su najveći broj emigranata iz Bosne i Hercegovine primile njoj susjedne države, Hrvatska i Srbija, ukupno 820.863 osobe, ili 47,52% od ukupnog broja onih koji su napustili bosanskohercego-vački teritorij. Kada i u koje vrijeme, ratno ili poratno, nije moguće procijeniti, ne samo kad je riječ o Bosni i Hercegovini susjednim državama nego bilo kojoj drugoj državi svijeta. Izbjeglički status iz rata do 1995. godine prerastao je u mnogim država svijeta u “emigrantski”, za sve one koji su odlučili time i trajno napustiti Bosnu i Hercegovinu.

Zbog neprincipijelne provedbe Dejtonskog sporazuma, njegovog Aneksa br. 7. koji je definirao povratak izbjeglog i raseljenog stanovništva Bosne i Herce-govine na prijeratne adrese, najviše su u demografskom pogledu “profitirale” Srbija i Hrvatska, ali i mnoge demografski “siromašne” zemlje Evropske unije s niskom stopom nataliteta, kojima je trebalo i treba i stanovnika i radne snage. Samo na jednom primjeru, ispravnije: procjeni, moguće je pretpostaviti da je u ukupnom broju emigranata, ratnih i poratnih, iz Bosne i Hercegovine, u mno-gim zemljama, najviše onih koji su imali ili još uvijek imaju status izbjeglice. Austrija je “između 1992.–1995. godine prihvatila oko 90.000 izbjeglica iz Bo-sne i Hercegovine. Po završetku rata, otprilike se jedna trećina vratila u svoju domovinu, dok se oko 60.000 osoba uspješno integriralo na tržište rada i ostalo živjeti u Austriji” (Klause i Liebig, 2011, prema Emirhafizović et al., 2013: 20)

U mnogim zemljama prijema, bosanskohercegovačke izbjeglice su poka-zale sposobnost integracije u nova društva, ali i “tržište rada”..., jer je (pri-

21Izet Beridan

mjer Švedska) “skoro jedna četvrtina njih imala univerzitetsko obrazovanje, a gotovo polovina srednju stručnu spremu” (Emirhafizović et al., 2013: 47). Ove činjenice govore prvenstveno o ekonomskim dimenzijama “integracije” bosanskohercegovačkih izbjeglica i emigranata u države prijema. Ostaje otvo-reno sociologijsko pitanje u kojoj mjeri integracija u tržište rada ostavlja traga na procese kulturne i svake druge asimilacije ljudi rođenih u Bosni i Hercego-vini, a napose njihovih potomaka.

Frapantan je sljedeći podatak. Zbrojimo li broj stanovnika Bosne i Her-cegovine po popisu iz 2013. godine (3.531.159) i broj emigranata-iseljenika rođenih u ovoj državi (1.727.173), dobićemo cifru od 5.258.332 čovjeka koji su danas trebali živjeti u Bosni i Hercegovini. Doda li se tome već navedena procjena da s rođenima u inozemstvu dijaspora broji oko 2 miliona, stoji da je Bosna i Hercegovina u 2016. godini mogla imati oko 5,5 miliona stanovni-ka. Na žalost, zbog političkih i ekonomskih prilika u zemlji, intenzivirano je iseljavanje prevashodno u evropske zemlje mladih i obrazovanih ljudi, onih koji su nezaposleni, ali i onih u najboljim godinama koji imaju posao, zapravo bračnih parova s djecom ili bez njih.

Jedna od važnih znanstvenih kategorija je pojam “društvene moći”, koji podrazumijeva ukupne potencijale jednog društva i države, s kojima ta država i društvo, u skladu s nivoom uspjeha u upravljanju tim kapacitetima, mogu postizati rezultate u svom razvoju. Elementi društvene moći su prirodna bogat-stva te države, zatim već proizvedene vrijednosti na njenom teritoriju itd., ali je najznačajnija komponenta svakoga društva ljudski faktor, njegov kvantitet i kvalitet. Svaki prostor u bilo kojoj državi na kojem je bio organiziran život, na kojem je živjela ljudska zajednica, a potom iz različitih razloga “ispražnjen” od njegovih stanovnika, jeste neprocjenjiv gubitak za naciju, za državu. A Bosna i Hercegovina se bilježi kao država s najvišim procentom emigracija u Evropi!

Etnonacionalni i porodični demografski gubici u Bosni i HercegoviniStatistika je najgrublji matematički izraz ljudskih gubitaka jedne države,

etnosa u ratu. Osobito joj se ne može pridavati naročita pažnja ako se uzme u obzir političko manipuliranje njome, brojem poginulih, ubijenih, prisilno nestalih, kao što je to činjeno i još uvijek se čini u Bosni i Hercegovini. Niti jedna državna institucija, ali ni entitetske, nemaju svoju statistiku i evidenciju o ljudskim gubicima iz troipogodišnjeg rata vođenog devedesetih godina dva-desetog stoljeća.

Na ovom mjestu biće citirano nekoliko izvora o broju poginulih, ubijenih i prisilno nestalih iz dva razloga. Prvi je da se evidentiraju cifre radi narednih usporedbi u budućem vremenu o stradalima u Bosni i Hercegovini, a drugi da

Dijalog22

se barem djelomice očituje spram statističkog apsurda, kojemu se znanstveno valja opirati kad je riječ o žrtvama rata, o ljudskom životu i nasilnoj smrti mnogobrojnih.

Eksperti Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju su sta-tističkom “kombinatorikom”, a na osnovu raspoloživih izvora, sačinili i ob-znanili brojeve žrtava po statusu, spolu i po nacionalnoj strukturi.

Tabela 9: Distribucija žrtava prema civilnom ili vojnom statusu i spolu

(Izvor: Zwierzehowski i Tabeau, 2010: 16)

Iz tabele 9 pod a) i b) vidan je rezultat od 104.732 lica koja su žrtve rata, po-ginuli vojnici i ubijeni civili. Od tog broja, 62.626 su vojnici, 42.106 su civilne žrtve rata, i to 10.368 žena (9,9%), od kojih je 526 njih žrtava u statusu vojnika.

Tabela 10: Distribucija žrtava prema civilnom ili vojnom statusu, spolu i etnicitetu

(Izvor: Zwierzehowski i Tabeau, 2010: 17)

23Izet Beridan

Konačna cifra stradalih u Bosni i Hercegovini, prema izvještaju ekspera-ta-demografa Haškog tribunala, po nacionalnoj strukturi je:

- 68.101 Musliman (Bošnjak), od toga 42.162 vojnika-muškarca, a 330 žena-vojnika (ukupno 42.492 vojnika), odnosno 19.715 civila-muškara-ca i 5.894 civila-žena (ukupno 25.609 civila);

- 22.779 Srba, od toga 15.225 vojnika-muškaraca, a 73 žena-vojnika (ukupno 15.298 vojnika), odnosno 6.299 civila-muškaraca i 1.181 ci-vil-žena (ukupno 7.480 civila);

- 8.858 Hrvata, od toga 7.084 vojnika-muškarca, a 98 vojnika-žena (uku-pno 7.182 vojnika), odnosno 1.230 civila-muškaraca, a 445 civila-žena (ukupno 1.675. civila);

- 4.993 ostalih, od čega 3.058 vojnika, a 1.935 civila (uočili smo i pogreš-ku u zbrajanju – razlika 2 lica).

Zašto je mučno i tegobno sa znanstvenog stajališta koristiti različite sta-tističke izvore, pokazuje naša tabela 11, koja je rezultat prikupljanja podataka jedne od “nevladinih” organizacija?

Tabela 11: Broj poginulih, ubijenih i nestalih

StatusNacionalnostBošnjaci Srbi Hrvati Ostali Ukupno

Civili 33.070 4.075 2.163 478 39.796Vojnici 30.966 20.830 5.625 ---- 57.421Ukupno 64.036 24.905 7.788 478 97.207

(Izvor: IDC)

Iako se u izvoru citirana organizacija ograđuje i svoje rezultate proglaša-va “nedovršenim istraživanjem”, nedopustivo je da su vidljive tako značajne razlike u statistikama iz naše tabele 11 i onih koje su preuzete iz demograf-sko-statističkih istraživanja Međunarodnog tribunala. Broj poginulih Bošnja-ka-vojnika u ova dva statistička istraživanja razlikuje se u blizu 12.000. ljudi, što može biti i jeste predmetom političkih, ali i pravnih manipulacija. Dodamo li tome i istraživanja koja su provedena u Banjaluci o “stradanju Srba”, gdje je navedena cifra od 26.717 lica (www.frontal.ba, 23. 12. 2017. godine), ne predstoji ništa drugo negoli zaključiti da niti jednoj statističkoj verziji o broju žrtava u ratu na prostoru Bosne i Hercegovine od 1992. do 1995, po bilo kojoj razdiobi, vojnici-civili, odnosno po nacionalnoj strukturi, bez obzira ko ju je obznanio, nema razloga pridavati punu pažnju. Osim što valja naglasiti da je svako od ovih “istraživanja” već bilo i jeste predmetom nacionalno-političkih manipulacija žrtvama, a da ne budemo sigurni ni u pravne zloupotrebe “sta-

Dijalog24

tističkih nalaza” na domaćim i Međunarodnim sudovima, osobito iz razloga što su u pitanju “ljudske glave”, koje je rodila mati, bez obzira na njen nacio-nalni, vjerski ili bilo koji identitet.

Prisilno nestala licaJedna od posljedica svakoga rata jesu “nestale osobe”, civili ili vojnici. No,

rijetki su slučajevi da o “nestanku” jednoga lica nema nikakvih saznanja, niti o mjestu nestanka, radi njegovog traženja u ratu ili u poratnom periodu. Od poli-tičkih i vojnih strategija na ratujućem prostoru zavisio je i zavisi broj nestalih u toku rata, iz razloga što su osobe za kojima tragaju porodice najčešće “prisilno nestala lica”, za čiji “nestanak” je odgovorna jedna od ratujućih strana, zbog nepoštovanja (kršenja) međunarodnih konvencija i protokola o zaštiti žrtava rata, civilnih i vojnih i prikrivanja zločina nad žrtvama rata.

U Bosni i Hercegovini je, pod monitoringom međunarodnih organizacija, 2005. godine formiran Institut za nestale osobe, koji se bavi istraživanjima prisilno nestalih lica, mjestima nestanka, iskopavanjima i njihovom identifika-cijom. Taj proces dugo traje i trajaće, upravo iz razloga što su na različite nači-ne prikrivani zločini, premještane masovne grobnice u ratu i poslije njega, uz političku i pojedinačnu šutnju o zločinima, radi prikrivanja zločina i skrivanja institucija i pojedinaca od pravne odgovornosti pred domaćim i međunarod-nim sudovima.

Obraćali smo se Institutu za nestale osobe Bosne i Hercegovine da nam dostavi podatke o nestalima, o lokacijama masovnih grobnica, o broju pro-nađenih posmrtnih ostataka, o broju onih za kojima se još uvijek traga, ali u razumnom vremenu nismo dobili zvaničan odgovor.

Iz tog razloga ćemo koristiti podatke Međunarodne komisije za nestale oso-be (ICMP) sa sjedištem u Bosni i Hercegovini, one koji su javno publicirani 2014. godine (Sarkin et al., 2014).

Tabela 12: Broj nestalih osoba po regijamaRegija / događaj Broj prijavljenih

nestalih osobaBroj identifikovanih

Broj neidentifikovanih

Srebrenica, Žepa 1995. 7.833 6.924 909Donje Podrinje 4.124 2.508 1.616Posavina 1.484 936 548Krajina 6.817 4.988 1.829Gornje Podrinje 3.783 2.109 1.674Ozren 1995. 350 229 121Sjeveroistočna Bosna 556 360 196

25Izet Beridan

Središnja Bosna 2.325 1.553 772Sarajevo 2.299 1.599 700Hercegovina 1.705 1.212 493Zapadna Bosna 654 511 143Nepoznato 222 55 167Konačni zbir 32.152 22.984 9.168

(Izvor: Sarkin et al., 2014)

Međunarodna komisija za nestale osobe, ali ni Institut za nestala lica Bosne i Hercegovine, ne vode statistiku prisilno nestalih lica po nacionalnoj strukturi, ali je po njihovim regionalnim nalazima vidno da je najveći broj masovnih grobnica i nestalih lica s prostora koji su bili pod vlašću srpskih političkih i vojno-policijskih snaga.

U prikazu broja nestalih po opštinama, pored Srebrenice (i Žepe – 7.833 lica), najveći broj nestalih je u Prijedoru (3.113), Zvorniku (1.790), Foči (1.566), Sarajevu s obje strane linije fronta (1.387), Višegradu (1.028)... Ovo su samo četverocifrene brojke nestalih na jednom opštinskom prostoru. Suro-ve statistike pokazuju da je više od jedne trećine poginulih i ubijenih u Bosni i Hercegovini “proglašeno nestalim osobama”, a da se još uvijek, dvadeset dvije godine poslije rata, traga za oko 9.000 njih. Četverocifreni brojevi pri-silno nestalih lica u pojedinim opštinama (Srebrenica, Prijedor, Zvornik, Foča, Višegrad...) zorno govore o planiranom “etničkom čišćenju” i genocidu nad Bošnjacima u tim opštinama i regijama Bosne i Hercegovine, u kojima je, ra-čunajući samo prisilno nestale (ne i poginule i ubijene), ovaj narod desetkovan od strane srpske vojno-političke oligarhije.

Istraživač ostaje bez riječi, posebno nakon što predoči minule memorije iz Drugog svjetskog rata i stradanja bošnjačkog (muslimanskog) stanovništva u zločinima četnika koje su u tom ratu načinili nad ovim narodom u Istočnoj Bosni (napose u Foči i Višegradu). Koliko je porodica u razdoblju manjem od 50 godina u ovim opštinama, u zločinima činjenim u ime srpske nacističke ideologije, dva puta ostajalo bez svojih najbližih, ali ne vojnika, nego civila, žena, djece, staraca...?

Ostaju vječita pitanja na koja bilo koji pokušaj znanstvenog istraživanja ne može dati značajne i relevantne odgovore: otkuda toliko zločinačkog duha i svijesti?; kroz koje patnje su prošle prije smrti prisilno nestale osobe?; kroz koje patnje prolaze i danas porodice i krvni srodnici prisilno nestalih?

Svako prikrivanje zločina, mjesta masovnih grobnica, jeste iznova zločin. Različita udruženja i nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini pokušavaju organizirano pomoći proces pronalaženja i identifikacije prisilno nestalih, uz

Dijalog26

opasku da su često ispolitizirani i zloupotrijebljeni u nacionalističkim politič-kim nadmetanjima.

Prethodna pitanja se ne odnose samo na ratove devedesetih godina dva-desetoga vijeka vođene na prostoru bivše SFR Jugoslavije. I danas pojedine porodice tragaju za saznanjima o grobovima i uvjetima pod kojima su ubijeni ili nestali njihovi preci iz svih ratova vođenih na južnoslavenskim teritorijima u Prvim i drugom balkanskom ratu, zatim Prvom i Drugom svjetskom ratu. Zle li sudbine ovih prostora računajući samo u posljednjih sto godina! Porodice tragaju za posmrtnim ostacima svojih najbližih, a politike na prostoru bivše Ju-goslavije i nacionalne oligarhije u zavadama manipuliraju žrtvama stradalnika na različitim stratištima, od Jasenovca, Blajburga... Preostaje pitanje: je li ili nije još uvijek došlo vrijeme i jesu li na pomolu političke i narodnosne svijesti o stradanjima u prethodnim ratovima, kao historijski nauk za boljitak u miru?

Borci i njihove porodice, žrtve svakoga rataMnogi snimci, videozapisi i svjedočenja iz različitih ratova upečatljivo go-

vore o nedaćama koje su u poratnom periodu podnosili vojnici-borci iz pret-hodnih ratova bilo koje zaraćene strane i bez obzira na to kako je rat završen. Možda najbolja umjetnička djela u svijetu u oblasti filma, slikarstva, spisa-teljstva i u drugim umjetničkim izražajima jesu ona čija je tematika stradanje vojnika – običnih boraca u različitim ratovima i poratne sudbine njih i njihovih najbližih srodnika.

Posebna istraživanja nikada nisu provedena o tome koja je sudbina boraca iz Prvog svjetskog rata u Kraljevini Jugoslaviji i njihovih porodica u poraću, pripadnika Srpske vojske koja je prošla golgotu iseljavanja preko Albanije, stradanja na Krfu, u proboju na Solunskom frontu, s jedne strane, a s druge svih onih koji su s južnoslavenskih prostora mobilizirani u Austrougarsku voj-sku i upućeni na frontove u Galiciju, na front prema Italiji... Mnogima od njih ne znaju se ni grobna mjesta, a preživjeli, ranjavani i invalidi su često prosili da bi održavali svoj život u poraću. Koja je sudbina porodica, djece, udovica, majki, koji su izgubili očeve, sinove, u sastavu antihitlerovske koalicije na te-ritoriji Sovjetskog saveza, u Normandiji, u Africi... Koliko je samo pripadnika njemačkih vojnika poginulo, ranjavano ili ostalo u zarobljeništvu, u radnim logorima, a da nikada više nisu vidjeli svoje porodice, u ratu za nacističku ideologiju?

Sve su to demografski gubici ljudi u najboljim godinama, gubici prvenstve-no za njihove porodice, tek potom za državu i naciju. Na prostoru bivše SFR Jugoslavije u Drugom svjetskom ratu ginuli su borci za njeno oslobođenje, ali i u građanskom ratu koji je uporedo trajao. Narodnooslobodilačka vojska Jugo-slavije je pobjednica u tom ratu. Poratna politika je na različite načine dezavu-

27Izet Beridan

isala porodice vojnika, pripadnika svih poraženih snaga, poginulih, ubijenih ili preživjelih. Mnogi pripadnici partizanskih snaga su u SFR Jugoslaviji ostvarili pobjedničke privilegije, ali su često obični borci-partizani bili zadovoljni ako im je osigurano makar radno mjesto da prehrane porodicu.

Ponovno, ne poštujući u značajnoj mjeri statistička nedovršena istraživanja o brojevima poginulih, ubijenih i prisilno nestalih na prostoru Bosne i Her-cegovine u ratu do 1995. godine, njih preko 104.000 ukupno, od toga pre-ko 65.000 vojnika, jeste nenadoknadiv gubitak za svaku porodicu, jer se sve ove cifre multipliciraju, imajući u vidu da su to nečiji sinovi, očevi, muževi, majke, sestre... Koliko je samo ostalo siročadi, bez oba ili jednoga roditelja, nacionalne oligarhije u Bosni i Hercegovini nikada nisu ustanovile, bez obzira na nacionalni identitet. Uzmu li se u obzir ranjeni, invalidi, ratna tragedija je nesamjerljiva.

Poratno stradanje vojnika iz rata u Bosni i Hercegovini nastavljeno je kroz zločinačke prevare preko certifikata i vaučera kojima je dijelom “plaćeno” učešće u ratu borcima u svim formacijama, a oni u bezočnoj privatizaciji dr-žavnog, “društvenog” općeg dobra obezvrijeđeni i upotrijebljeni za tajkunsku privatizaciju i uništavanje preduzeća koja su imala šanse za rad i proizvodnju u kojoj bi se borci zaposlili i od svoga rada osigurali uvjete života svojim porodicama.

Mnogi vojnici, sad već stariji ili sredovječni ljudi, iz svih ratujućih forma-cija preživljavaju od minimalne “pomoći” entitetskih i kantonalnih budžeta, a veći broj njih jesu žrtve privatnih firmi u kojima rade za nadnicu, možda najnižu u Evropi. Na drugoj strani, nacionalne političke elite i njima bliski “partneri” dovode do klasnog raslojavanja zbog kojeg između ostalog dolazi i do novog iseljavanja najpotentnije radne snage iz Bosne i Hercegovine. Mnogi vojnici iz rata su u ovom vremenu već penzioneri i žive uglavnom od minimal-nih penzija, nedostatnih i njima samima. Nikada nećemo znati koliko porodica vojnika iz bosanskohercegovačkog rata do danas preživljava od pomoći svojih srodnika iz inozemstva koji su tamo otišli u vrijeme rata ili pak poslije njega.

Ona narodna “rat je nekom brat, a nekom rat i poslije rata” historijski se odnosi na ratno i poratno stradanje običnih vojnika i njihovih porodica, bez obzira na ciljeve ratujućih strana i uvjete pod kojima je rat završen.

Regionalni i globalni kontekstDovoljno je vremena proteklo od 1991. godine i posljednjeg popisa sta-

novništva da se surovim statističkim podacima samo djelomično prikažu de-mografske posljedice zgusnutih historijskih događanja na prostoru bivše SFR Jugoslavije.

Dijalog28

Tabela 13: Uporedni statistički pokazatelji o broju stanovnika na prostoru bivše SFRJ (1991–2011–2013)

Država (Republika) 1991. godina 2011. godina RazlikaSlovenija 1.962.606 2.050.189 + 87.583Hrvatska 4.760.344 4.284.889 – 475.455Bosna i Hercegovina 4.364.574 (2013) 3.531.159 – 833.415Crna Gora 615.267 620.029 + 4.762Makedonija 2.033.264 (2002) 2.022.547 – 10.717Srbija (uža) 5.824.211 5.570.082 – 254.129Kosovo 1.954.747 1.739.325 – 215.422Vojvodina 2.012.517 1.995.679 – 16.838

Prvi popis stanovništva je (osim Makedonije i Bosne i Hercegovine) nači-njen u svim državama nastalim raspadom bivše Jugoslavije nakon 20 godina (1991–2011). U tom vremenu, svi elementi te države su, osim Slovenije i Crne Gore (tabela 13), zabilježili pad broja stanovnika. Sasvim razumljivo, a nakon ratnih događanja, najveći pad broja stanovnika statistika je prikazala u Bosni i Hercegovini (– 833.415). Bez obzira na šestocifreni broj stanovnika Srbije i Hrvatske i onih koji su rođeni u Bosni i Hercegovini, a u toku devedesetih go-dina dvadesetog stoljeća ili poslije svoj boravak prijavili su u ove dvije države (tabela 8), u objema je statistika evidentirala značajan pad broja stanovnika po popisima iz 2011. godine.

Tabela 14: Demografske razlike po popisima na prostoru bivše SFR Jugoslavije (1991–2011–2013)

1981. godina 1991. godina Razlika (1981 – 1991)

2011. godina Razlika (1991 – 2011)

22.424.711 23.528.230 + 1.103.519 21.814.399 – 1.713.831

Izvršimo li komparaciju statističkih podataka iz tri popisa stanovništva koja su provedena u vremenu od 40 godina na istom prostoru, teritoriju koji je za-hvatala bivša SFR Jugoslavija, ustanovićemo (tabela 14) da je ta Jugoslavija za 10 godina, od 1981. do 1991. imala povećanje broja stanovnika za 1.103.519. To povećanje broja stanovnika nije rezultat useljavanja stanovnika s teritorija drugih država, nego je njen prirodni priraštaj, kao razlika između broja njenih umrlih i živorođenih državljana. Za 20 narednih godina, od 1991. do 2011. (približno, zbog popisa koji nisu provedeni u istoj godini), na istovjetnom teri-toriju, ali u novoj političkoj podjeli, prostor bivše Jugoslavije bilježi 1.713.831 žitelja manje.

29Izet Beridan

Šta su razlozi gotovo desetoprocentnog smanjenja broja stanovnika na juž-noslavenskom prostoru?

Uzroci su višeznačni, dijelom je o njima već bilo riječi, ali je, čini se, neop-hodno potencirati sljedeće. U relativno kratkom historijskom periodu, uporedo su se događali i događaju se politički i društveni procesi:

- rasulo jugoslavenske države kroz oružane sukobe i ratove;- nepoštovanje odluka antifašističkih vijeća po republikama iz Drugog

svjetskog rata;- iseljavanje velikog broja pojedinaca i porodica diljem svijeta s oružanim

konfliktima zahvaćenih teritorija, ali i onih na kojima se nisu vodili;- u kratkom vremenu promjena političkih i ekonomskih sistema u novim

državama;- nepravedna preraspodjela i privatizacija ranijeg “društvenog”, državnog

vlasništva općih dobara;- siromaštvo velikog broja porodica i pojedinaca, koje su proizveli pret-

hodno naznačeni procesi;- pad nataliteta kao posljedica siromaštva, ali i novih političkih i ekonom-

skih odnosa;- zasićenost stanovništva nacionalizmima, političkom i ekonomskom ne-

stabilnošću svake od južnoslavenskih država;- strah od novih oružanih konflikata;Rat u Bosni i Hercegovini devedesetih godina dvadesetoga stoljeća bio je

rat regionalnog karaktera, u globalnom kontekstu. Srbija, Grna Gora i Hrvat-ska su na različite načine učestvovale u uvjetima za početak, vođenje i završe-tak rata, potpisavši Dejtonski sporazum, prvenstveno kao države saučesnice u ratnim događanjima. Zbog “visokih” nacionalnih interesa, politike triju Bosni i Hercegovini susjednih država ni do danas nisu uspostavile statistiku svojih građana koji su učestvovali u ratu u ovoj državi, o poginulima, niti ranjenim, ili ratnim invalidima koji su na “teretu” ovim trima državama ili njihovim porodi-cama. Doda li se tome rat u Hrvatskoj, koji je započeo polovinom 1991. godi-ne, samo formalno završen na samom njenom kraju, a nastavljen 1995. godine vojnim operacijama hrvatske vojske napadom na samoproglašene “krajine”, i gotovo pa trajno napuštanje i progon srpskog stanovništva s viševjekovnih ognjišta iz Hrvatske, posljedice ovih regionalnih ratova po porodice iz svih nacionalnih korpusa su nesagledive.

Ne može biti amnestirana niti jedna politika s prostora bivše Jugoslavije za njeno rasulo, ali za njeno rastakanje na države – bivše republike uz upotrebu sile neizrecivu odgovornost snosi srpska oligarhija. U pokušaju ostvarivanja “srpskih političkih ciljeva”, oružanim putem, uz zloupotrebu Jugoslovenske narodne armije, stradale su Hrvatska i Bosna i Hercegovina, uzimajući prven-

Dijalog30

stveno ljudske gubitke, narodnosno Bošnjaci i Hrvati, ali je, prvenstvenom krivnjom srpske oligarhije (Beograd, Knin, Pale), stradao i srpski narod u Hr-vatskoj, u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, do te mjere da je ovaj nacionalni korpus izgubio ili u većini napustio viševjekovna ognjišta na trećini Hrvatske, na 51% Bosne i Hercegovine (entitet Federacija) i na velikom dijelu Kosova. To su teritorije koje čine jednu, po površini prosječnu balkansku državu. To u porodičnom pogledu znači da se stotine hiljada srpskih porodica pomjerilo sa svojih viševjekovnih ognjišta i razasulo po manjem bosanskohercegovačkom entitetu, po Srbiji i diljem svijeta. Moguće je samo postaviti upit i nikada na njega ne dobiti odgovor: koja je sudbina stotina hiljada porodica svih nacio-nalnih korpusa koje su u ratovima i zbog ratova na prostoru bivše Jugoslavije napustile svoj dotadašnji životni ambijent?

Globalni kontekst rata u Bosni i Hercegovini očituje se različitim načinima angažiranja međunarodnih politika u njegov tok kroz “knjigu” rezolucija Vije-ća sigurnosti Ujedinjenih nacija koje se tiču tog rata, kroz niz mirovnih inici-jativa i “mirovnih” međunarodnih planova, kroz učešće vojnih međunarodnih snaga u humanitarnim operacijama u Bosni i Hercegovini, kroz prijem ranje-nika na liječenje i izbjeglica u oko 100 zemalja svijeta. Stotine hiljada cijelih ili razdvojenih porodica iz Bosne i Hercegovine našle su utočište u zemljama, naročito evropskim, iz kojih se mnoge ni do danas nisu vratile na svoja prije-ratna prebivališta.

Scene izbjegličkih kampova, izbjegličkih kolona ljudi, porodica koje su napuštale sirijsko i iračko ratište u drugom desetljeću dvadeset prvog vijeka, pogotovo na svom putu prema Evropskoj uniji preko Balkana, podsjetile su balkansku, južnoslavensku javnost na ratove devedesetih godina dvadesetog stoljeća na ovom prostoru, a dobrano uzdrmale političku scenu Evropske unije i drugih zemalja diljem svijeta. Ponovno je porodica naroda Sirije i Iraka bila žrtvom politika oligarhija ovih država, ali i svjetskih politika koje su sauče-stvovale i saučestvuju u kreiranju tih ratnih sukoba na ovim prostorima.

ZaključciTri nacionalne političke filozofije i politike u Bosni i Hercegovini su formi-

rane devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Etablirale se u toku rata (1992–1995), srpska (iz Beograda) i hrvatska (iz Zagreba) politički i vojno dobrano podržane, nastavile su svoje djelovanje i poslije rata u borbi za suverenitete svoja tri etnosa u nacionalnom, ali i u teritorijalnom pogledu.

U nadmetanjima triju nacionalnih političkih filozofija za nacionalne suve-renitete, bošnjačka je dijelom zanemarila odluke triju zasjedanja Zemaljskog antifašističkog vijeća Narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine, dok srpska u cijelosti ignorira dugogodišnju historiju ove države, a hrvatska, homogeni-

31Izet Beridan

zirajući svoj etnos, “zaboravlja” značenje Antifašističkog vijeća Bosne i Her-cegovine za samobitnost ove države. “Zaboravljaju” se ili u cjelini ignoriraju odluke Zemaljskog antifašističkog vijeća Narodnog oslobođenja Bosne i Her-cegovine, iako su one dijelom temelj za uspješno funkcioniranje savremene Bosne i Hercegovine i preteča su razvoju demokratskih procesa i zaštiti ljud-skih prava u drugoj polovini dvadesetog stoljeća na svjetskoj razini.

U cilju “nacionalnog” suvereniteta, ignoriraju se presude domaćih i Među-narodnog suda za zločin genocida, veličaju presuđeni za ratne zločine i geno-cid, prikrivaju od porodica i organa države podaci o prisilno nestalima.

Rat nije u nadležnosti porodice, on je djelatnost kojom upravlja politička i vojna struktura jedne zajednice, nacije, države. Porodica o njemu ne odlučuje, samo učestvuje, i to direktno ili indirektno. Svaka porodica u ratu, u odnosu na uvjete rata, modificira svoje funkcije: ekonomsku, odgojnu, zaštitnu... De-vastirani su u ratu uvjeti za funkcioniranje mnogih bosanskohercegovačkih porodica u odnosu na prijeratno stanje. Ljudske gubitke određenog etnosa, u vizuri politike i oligarhije koja rat vodi u ime etnosa, etnos kao virtualna kate-gorija “ne osjeća”, on je samo statistička činjenica kojom oligarhija manipulira u ime “pobjede”. Porodice, zapravo srodničke grupe, oni su elementi društva i etničke skupine koji direktno podnose rat, svoje gubitke članova i materijalnih dobara u privatnoj svojini.

Jedna od važnih znanstvenih kategorija je pojam “društvene moći”, koji podrazumijeva ukupne potencijale jednog društva i države, uz koje ta država i društvo, u skladu s nivoom uspjeha u upravljanju tim kapacitetima, mogu postizati rezultate u svom razvoju. Elementi društvene moći su prirodna bo-gatstva te države, zatim već proizvedene vrijednosti na njenom teritoriju, ali je najznačajnija komponenta svakoga društva ljudski faktor, njegov kvantitet i kvalitet. Svaki prostor u bilo kojoj državi na kojemu je bio organiziran život, na kojemu je živjela ljudska zajednica, a potom je iz različitih razloga “ispra-žnjen” od svojih stanovnika, jeste neprocjenjiv gubitak za naciju, za državu. A Bosna i Hercegovina se bilježi državom s najvišim procentom emigracije u Evropi!

U cijelom poslijeratnom vremenu, do danas, nadmetanja triju nacionalnih oligarhija (svakodnevno proizvođenje konflikata) u Bosni i Hercegovini, uz učešće politika iz Beograda i Zagreba i nedovoljan angažman međunarodnih politika (obaveznih po Dejtonskom sporazumu) na političkoj ravni, a bez stra-tegije o ekonomskom razvoju države, u pitanje dovode ekonomsko i svako drugo funkcioniranje velikog broja bosanskohercegovačkih porodica, bez ob-zira na nacionalni identitet. Bezočna privatizacija “društvene” imovine, ne-zaposlenost, siromaštvo i kontinuiran strah od eventualnog novog oružanog

Dijalog32

konflikta, dovode do značajnog broja iseljavanja pojedinaca i cijelih porodica iz Bosne i Hercegovine, prvenstveno u razvijene evropske zemlje, ali i dalje.

Literatura i izvoriKnjigeAristotel, Politika, BIGZ, Beograd, 1975.Dirkem, E., Solidarnost grupa zanimanja, Teorije o društvu, Vuk Karadžić, Beograd,

1969.Emirhafizović, M. et al., Migracije iz Bosne i Hercegovine, Fakultet političkih nau-

ka Univerziteta u Sarajevu – Ministarstvo za ljudska prava i izbjeglice, Sarajevo, 2013.

Engels, F., Porijeklo porodice, privatne svojine i države, Kultura, Beograd, 1950.Erlich, S. V., Porodica u transformaciji, Naprijed, Zagreb, 1964.Erlich, S. V., U društvu s čovjekom, SNL, Zagreb, 1978.Haralambos, M., Uvod u sociologiju, Globus, Zagreb, 1989.Fiamengo, A., Saint-Simon i Auguste Conte, Matica Hrvatska, Zagreb, 1982a.Fiamengo, A., Osnove opće sociologije, Narodne novine, Zagreb, 1982b.Malinovski, B., Magija, nauka i religija, Prosvjeta, Beograd, 1971.Pašalić-Kreso, A., Koordinate obiteljskog odgoja, Filozofski fakultet Univerziteta u

Sarajevu, Sarajevo, 2012.Pulišić, S., Osnovi sociologije, NN, Zagreb, 1973. Petrić, N., Planiranje porodice i njeni društveno-politički aspekti, Doktorska disertaci-

ja, Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 1979.Platon, Država, BIGZ, Beograd, 1976.Veber, M., Privreda i društvo, Prosvjeta, Beograd, 1976.

Službena statistika i izvještajiMSBiH, Migracioni profil Bosne i Hercegovine za 2016. godinu, Ministarstvo sigur-

nosti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2017.Statistički bilten 234. Državnog zavoda za statistiku Bosne i Hercegovine, Sarajevo,

decembar 1993. godine.

Online publikacijeBHAS, Popis stanovništva, domaćinstva i stanova u Bosni i Hercegovini, Rezultati po-

pisa, Agencija za statistiku BiH, Sarajevo, 2013. Dostupno na: http://fzs.ba/index.php/popis-stanovnistva/popis-stanovnistva-1991-i-stariji/.

Zwierzehowski, J. i E. Tabeau, The 1992–95 War in Bosnia and Herzegovina: Cen-sus-based multiple system estimation of Casualties undercount, Berlin, 1–2 Febru-ary, 2010. Dostupno na: http://www.icty.org (pristupljeno: 20. 12. 2018).

33Izet Beridan

IDC, Broj poginulih, ubijenih i nestalih, Istraživačko-dokumentacioni centar, Saraje-vo. Dostupno na: http://www.idc.org.ba/index.php?option=com_content&view=-section&id=35&Itemid=126&lang=bs (pristupljeno: 20. 12. 2018).

Sarkin, J., L. Nettelfield, M. Mathews i R. Kosalka Osobe nestale usljed oružanih sukoba tokom 1990-ih: pregled stanja, Međunarodna Komisija za nestale osobe – ICMP, Sarajevo, 2014. Dostupno na: https://www.icmp.int/wp-content/uplo-ads/2014/12/StocktakingReport_BOS_V2_web.pdf (pristupljeno: 18. 12. 2018).

Dijalog34

Family and War

A Socio-Demographic Discourse

AbstractThe family represents the key structure for the organization and grouping of

the people, which regardless its conceptual definition remains main reproduc-tive unit of a society, nation and state. Under war circumstances, each family transforms its functions and adapts them to the hardships posed by war. As a key societal unit family manifestly suffers in war through death, wounding, and disabilities of their members as well as through material and other losses, including forced displacement.

Families in Bosnia and Herzegovina have endured specific hardships dur-ing the 1992 – 1995 war, that have left longterm consequences on them, which are still present, even more then 20 years after the war.

War-conditioned demographic losses in families among all three largest ethnic groups in Bosnia as well as post-war statistically significant migration towards the West left deep marks on demographic state of families and society in Bosnia and Hercegovina.

Key words: family, war, war victims, refugees, displaced persons, forced missing persons, migration, demographic

Originalni naučni rad DOI: 10.5644/DIJALOG.2018.1-2.03

About the Subject and Method of the

Development of the Republic of Macedonia Civil Code

Abstract Each epoch demands different answers to large legal questions. One of

them is which method is optimal for regulating civil law relationship in these times. Systematics and content of the future Macedonian civil law codification, its subject and method of regulating it is the topic of this paper.

Key words: codification, civil law relations, civil law, subject, method, systematic of presentation

About the concept of the Republic of Macedonia Civil Code ProjectThe Republic of Macedonia Civil Code Project (The Ministry of Justice of

the Republic of Macedonia Government, 2009, hereinafter: the RMCC Pro-ject) is conceptualised as a paper or a study on justification of the referenced codification undertaking. The fundamental notes of the RMCC development Project are followed by a historical retrospective of the European codification map and the level of the codification-related endeavours reached in the former Yugoslavia, the region of South East Europe. It is followed by elaboration of a situation of a so-called sectoral codification of the Macedonian civil law. It concludes with Annexes, sources of information and reference books used for the development of the RMCC Project study.

As it is clearly evident in the title itself, the fundamental method chosen by the Project redactors is the codifying method. Although the Project redac-tors advocate for a thorough, “organic” elaboration, codification to be reached through the application of the foregoing method presumes synthesis from indi-vidual to general, from specific to abstract. Practically, it is a sum of previously selected individual laws, their decomposition, re-composition and, eventually, their systematisation, entering, and integration into a rounded up, complete and unique legislative work. A code is to be developed from a sum of laws. In its general meaning, codification1 means collection of individual laws and their

* Full Professor, Faculty of Law – University of Banja Luka1 /L. Codex – Code: facere – to do, create/

Branko Morait*

Dijalog36

arrangement and entering into a unique, systematic work. Induction is a logical method to be used in rendering conclusions, starting from individual and going to general. Deduction is the opposite procedure. As for deduction, rendering an individual judgement and conclusion from a general one through a legislative activity nowadays, in a situation of ever-present hyperinflation of regulations, general documents and laws is an uncertain undertaking. It has already been rendered elementally by political legislators and the case law and legal theory have been cornered and put on the spot. There is no political will for these reg-ulations to be eliminated or amended under the criteria of scientific criticism and criticism of practice. Consequently, the legal theory must acknowledge the pre-existing legal situation as a realistic phenomenon which cannot be avoided and which must be considered to be objective, that is, applicable law, while the case law must apply and construe it, rather than avoid, bypass or modify it, because the law enforcement authorities cannot create law.

Owing to synergy of the reputable lawyers-theorists and enlightened abso-lutists, the codifying method bloomed in the most developed European coun-tries in the late XVIII and early XIX centuries.

The commentators of the Corpus iuris Civilis are attributed the role of those who fragmentised this important civilian law corpus and deteriorated the idea of a uniform regulation of social relations under the beforehand set plan and in a methodical and systematic manner (Kovačević Kuštrimović and Lazić, 2008: 22). Being a basic method of legal regulation of the civil relations in the 19th and 20th centuries, codification is based on the rational school of natural law doctrine. According to the ius naturalistic doctrine, a just legal system comes from and rests on the principles which are revealed by reason and which originates from human nature and should be equal for all citizens. That was natural-legal rationalism of the civil law codification being the basis for the development of “perfect” laws, the closed systems containing solutions for all legal matters (Kovačević Kuštrimović and Lazić, 2008: 25).

Objections of Savigny’s followers have survived up until the present time, suggesting that codification prevents the development of law, because a code is usually a work of one generation whose ideas and concepts are anachronous to the next generation already, and also indicating that it is counterproductive for the law development and that codification also means superficiality in the regulation, because it cannot be expected for the legislators to know the entire field of law and to master it with assurance (Kovačević Kuštrimović and Lazić, 2008: 25). Historical development and importance of large civil law codifica-tions realistically dismissed the Savigny’s warnings, which particularly refers to the French and German civil codes. However, this cannot be said for the former Yugoslav countries as well, particularly in the period of the Yugoslav

37Branko Morait

statehood which was characterised by overnormed legal regulations, and it is therefore acceptable to state that codification would have been an obstacle to the law inflation (Kovačević Kuštrimović and Lazić, 2008: 22).

The Republic of Macedonia has quite justifiably come to grips with the fun-damental directions of the law development in the European countries. On one hand, it has committed itself to strengthen the national law which was codified in the 19th century in the leading European countries which currently work on its modernisation and re-codification. Noticeably, in most countries of the European Union, the legislative work is oriented to strengthening the national law, which is also followed by an opposite trend – denationalisation of the legal regulations, being referred to as harmonisation and unification of the le-gal regulations of the European Union as an overnational super-state (Nikolić, 2004: 10). The civil law denacionalisation proves to be a need, for the reason of strengthening the economic relations within EU, that is, for the purpose of undisturbed movement of people, commodities, capital and services. The basic directions of the overnational law development refer to the domains of con-tract, indemnity and real property law (Nikolić, 2004: 113) and consumer law in particular, which becomes the main regulator of unification of movement of goods (Nikolić, 2004: 114).

Notes about the subject matter and methods of the development of the CC RMThis paper is intended for examination of the commitment of the CC RM

Project redactors concerning the subject matter and a method of the devel-opment of the future Civil Code. It seems to be indisputable that the basic selected method is codifying. The project redactors decided to codify the most important and the most consistent part of private law against the overall area of public law. If law in general is divided to private and public, the civil law is the most important part of private law (RMCC Project, 2009: 10). The subject matter of the Project is the civil law relations which emerge and create subjec-tive civil laws. Primarily, these are the property law relations and their deriv-atives and also a physical control over a thing (corpus possessionis), and the contractual relations and the dynamics of civil law relations. This is the basis or a core of the property law relations to which the inheritance law and family law relations, as well as intellectual law relations may be linked (RMCC Pro-ject, 2009: 13).

As for the regulation method, the CC RM Project redactors have a clear vision thereof. This is about a typical civil law regulating method according to which the civil law relations include such legal relations which are based on the following principles: equality of arms, free initiative or autonomy of will,

Dijalog38

transferability of law, their proprietary character and a property sanction. A property sanction has been attributed an overdimensional importance relative to a civil law sanction which better indicates the possibility for a sanction to also be reflected on a person, but not in a sense of the criminal law. In prin-ciple, the civil law subject matter and method are not disputable, therefore, the subject matter and method of the civil law codification are not disputable either. The problem lies in details and the development, not in a principle. The codifiers have been tasked with selecting and summing up from a legal system which developed without the application of an integral codifying method such norms, concepts and principles which should be at the highest level of general-ity relative to partial and special solutions and such relations which have been established in practice and which have already been legally regulated through a range of special legal documents.

The CC RM Project redactors start from substituting a so-called phased codifying project, such as the Russian or Swiss approaches are, with an in-tegral undertaking which would, at one stroke, secure an integral, non-con-troversial and relatively complete system of legal norms which are to norm and build on material and financial relations being the most important social and economic relations. This means that the redactors have agreed that a sin-gle code should encompass all principles, concepts (institutes) and civil law norms. Besides, the redactors have also agreed upon a disputable point in the Project, that is, that there is no “uniform formula” for the development of the CC RM. Actually, they believe that a success formula has neither been devel-oped nor accepted globally, that is, that there is no good guideline for codifi-cation. As the supportive points, the redactors refer to two generally known and historically comparable codification systems – institutional and pandect. Redactors prefer the future code codification or systematisation under the pan-dect system. This is evident in the proposal in which codification, that is, sys-tematisation commences with a general part. Such general part did not exist in the former Yugoslav legal system, therefore, it could not be the subject matter of succession in the newly established post-Yugoslav country. The subject of the general part of the civil code was dispersed throughout various regulations of the Yugoslav civil law, however, it has never been completed in a legislative manner, except in documents elaborating theory and in civil law textbooks. At first sight, a decision to apply the pandect system which implies a distribution of the subject matter of the civil law norms into a general part, the real proper-ty, contract, inheritance and, possibly, family laws has almost been conditioned by the already existing applicable legal status of the legal system such as the one existing in the Republic of Macedonia and other countries which emerged following the SFRY dissolution (RMCC Project, 2009: 17). The situation in

39Branko Morait

the period after the SFRY dissolution and the present time results from the legislative processes of reformation of civil law and many other regulations under the influence of the international community which aimed at regulating the material and financial market relations in the private law area, and a dem-ocratic state of law in a public law area. A frame of the legal system in which the legal regulations are reduced to the level of a law branch, and many accom-panying regulations have been enacted, most frequently in a form of special laws which affect inconsistency and produce contradictions in the legal system in the respective fields of interpretation and application of law, has remained to be dominant.

Under the influence of the political-technocratic circles and under disguise of implementation of various “necessary” projects, a huge pile of regulations, general documents – most often in a form of laws, has been made. The leg-islators reluctantly used different forms of general documents and, as a con-sequence, everything – needed or not – received the appearance of law. In the process, any subject of regulation was given importance of a law, without making a selection as to which social relations deserve to be covered by law regulations, and which technical and implementing regulations may be reg-ulated in a form of a decree, rulebook and similar. Such situation in which law and bylaw norms have been mixed makes the job of the redactors more difficult. Now, “a new page should be turned” and law and bylaw relations and regulations should be split up. Colloquially, at some places this is called a “reg-ulatory guillotine”, which implies an intention to free the social relations from a ballast of unneeded regulations which burden the economic life and social existence. At this point, we refer to the prior note which tackles complexity of every codifying undertaking. It is likely that social circumstances did not enable the legislative processes to be conducted in a coordinated and complete manner. In the process of regulating their legal systems, post-socialist coun-tries should, in parallel, implement codification, unification and harmonisation of their legal systems. All of these legislative methods should be harmoniously synchronised. Nowadays, after the reform period in the post-Yugoslav transi-tion countries has gone, the legal system status is almost cemented, therefore, it will be difficult to destroy and re-built it, which proves to be necessary. Legal particularism and territorial fragmentation cannot be used as an excuse any longer. Now it concerns internal particularism existing within the legal system due to hyperinflation of non-codified regulations which, under the influence of a political will, were introduced in the legal system through an “emergency procedure”, attempting to norm only certain law relations which, at a particular point in time, suit the interests of the current legislators.

Dijalog40

Redactors of the Macedonian Civil Code Project proceed with their work relying on the MANY Project – Harmonisation of the Republic of Macedonia Legal System with the EU Law, Skopje, 2008. In addition, the Project specially and rightfully emphasises the importance of the future codification language, which should form a successful combination of expert, legal and standard, col-loquial language, on the model of the Swiss Civil Code (RMCC Project, 2009: 18). The Project redactors offer an interesting proposal for codification of both criminal law and commercial law matters (RMCC Project, 2009: 17).

Experiences of the neighbouring countries in transition vary. The former Yugoslav republic, the Republic of Slovenia, which has already joined EU has not commenced codification, nor has it the Republic of Croatia which joined EU in June 2013. It has not been done by the Republic of Montenegro or Bos-nia and Herzegovina. The Republic of Serbia and the Republic of Macedonia have reached the farthest point in the process of codification of the civil law. In Hungary, the General Redaction Committee publicised in 2001 and 2002 a new concept of the development of the Hungarian Civil Code. Their guiding idea was that, along with adhering to particular changes, a new, modern and uniform civil code should be enacted and harmonised with the market econo-my demands and EU law. The new Hungarian Civil Code should be based on the required general legal and philosophical principles, along with the overall incorporation of all areas of the civil law, as well as the family law, labour law and the economic entity law (Jozef, 2003). Bulgarian civil law has been codified by branches.2 According to Professor Gabor Hamza, the civil law con-tinuity in Eastern Europe after the Second World War is the product of harmo-nisation of laws in the countries of Central and Eastern Europe which became EU members as of 1 May 2004. Drafts of the new civil codes in the Czech Republic, Hungary and Poland mark the return to the Roman legal pandec-tistic tradition. The same refers to the CC of SR of Russia which was enacted between 1995 and 2002.

The codifying method also has its motives having a symbolic political meaning. The very fact that a country has commenced codification of the civil law indicates a high level of legal culture, legal maturity of the country and society and also manifests the state sovereignty (RMCC Project, 2009: 17). Apart from legal-theoretic justification, the “political will” justification is also important for the development and adoption of the Civil Code of Macedonia to become a national strategic goal in order to include the Macedonian state into the family of modern democratic European countries with the established rule of law, in order to stabilise the civil law system, prevent disintegration and

2 Family Code, Obligations and Contracts Act, Child Protection Act, etc.

41Branko Morait

degradation and even destruction of foundations of the civil law segment of the national law system. According to the Project redactors, the Civil Code of the Republic of Macedonia would play a stabilising role and have a central place in the overall private-law area. Special laws would be used for filling the legal gaps, rather than for regulating the principle issues of systemic importance which should, by their legal nature, solely belong to the Code (RMCC Project, 2009: 102). This can be illustrated by the following statement of Professor Aleksandar Goldštajn, on the occasion of enactment of the Yugoslav Law on Contractual Relations:

“The Law on Contractual Relations is a codifying document. By this Law, the con-tractual law has been codified in its entirety and the legal rules of the pre-war civil codes and commercial laws cannot apply any longer. If the Law has not covered something which has been regulated hitherto, it is to be deemed that it happened intentionally. If there are gaps in it, they cannot be filled by referring to the legal rules of the pre-war laws, however, they may be filled by the adopted interpreta-tion methods. For example, the Law does not recognise the concept of partnership which existed in the former civil codes. This concept cannot be waived in practice, but it cannot be referred to the legal rules of the pre-war laws as well. Instead, from the aspect of the Law on Contractual Relations, partnership shall be deemed to be an untitled contract. On the other hand, the Law does not encompass the overall contractual law. Everything falling within the general part of obligations and con-tract and other contractual relations in the field of trade of goods and services, has been reserved for the Republic legislation and that of the Autonomous Provinces, based on the Federal Constitution (Article 281). As for non-economic entities, the contractual law regulations should be sought after outside the Law on Contractual Relations.” (Goldštajn, 1979: 15)

Some principal issuesThe subject and the method are the basic issues of any codification under-

taking. Codification optimism partly originates from an attitude that, by their nature and despite their mutual differences, the civil law relations are uniform in essence and may be reduced to the lowest common denominator with re-gard to relations which the subjects of these relations enter daily and through centuries. This is about a principle on the relations the citizens enter in their private lives for their personal or family existence under the circumstances of a democratic state with the established rule of law. These are the exchange and consumption relations based on equality and freedom in regulating these rela-tions, their proprietary nature and protection. It is believed that codification of the civil law does not disturb partial regulation, but it prevents certain parts and concepts from being in contradiction with the general regulation. Instead, they have to be harmonised, adhering to the principle of legality. This would result in a more efficient protection of the civil rights, that is, human rights.

Dijalog42

Regardless of how attractive it may be, a choice that the legislators should turn to some foreign model was futile, as we witnessed in the past historical digressions. No matter how simple it may look to turn to some great codifying work, the results are discouraging. Copies, receptions and various transcripts of foreign originals backfired on our ancestors, while the consequences and contempt are felt up until the present time. It is therefore better to blaze the trail on its own, as the CC RM Project has already done. What we find to be necessary is to identify the subject matter and method of the development and the relation between the subject matter and the method. In other words, all of the legal relations subjected to the same regulating methods (equality of arms, autonomy of will, transferability of law, proprietary character of law and a property sanction) should find their place in civil codification. The subject matter must follow these methodology units.

That means that the respective real property law and contractual law books are indisputable. These two books of the future civil code may be formed based on already existing codifications of contractual and real property laws.

The family and inheritance law, being the separate books, a private prop-erty component, may be built in the future code with all those parts which are subject to the norms derived from the referenced civil law regulating methods. It appears that dramatic reasons condition a compromise according to which the current legal forms of regulation of the family and inheritance relations in their entirety, should be mechanically entered into the future code. In our view, this is not necessary if the purity of both the method and the subject matter of regulation is to be preserved. On the other hand, special laws which regulate the parts of the family law and inheritance law which are not subject to the civil law methodology of regulation, are not excluded. Thus, for example, tes-tamentary disposition may certainly be entered in the civil codes as a part of the book on inheritance law, however, the issue of systematisation of the legal inheritance regime is raised here. The same issue may be raised with regard to certain, even large parts of family law. All of these parts should be separated along a demarcation line separating private law from public law, that is, the area of private autonomy from public law imperative and cogent norms.

To this effect, if redactors decide to apply such selection, the intellectual property law and the related laws should also be taken into account. It should undergo deconstruction because, under our criteria, it could not be introduced as one book of the code. If redactors of the future Civil Code of the Republic of Macedonia decide to enter the copyrights and the related intellectual prop-erty law, they already dispose of partial codification of copyright and inventor patent rights. However, if they are to act in a principled manner, they should deconstruct this legal matter and, for example, split it to a book on property and

43Branko Morait

real estate law, and the remaining part should be entered into a book on obliga-tions. This also refers to the consumer protection law. On top of all comments which were reasonably made by academic Slobodan Petrović at some time past, with regard to incorporation of the consumer law into the contractual law (Petrović, 2002: 92-93), we would also like to add that we consider consumer a part of the public order, a cogent norm, a factor limiting the freedom of en-tering into contracts and a foreign body relative to the principles and rules of contractual law. This is so when considered from the principle point of view. If we consider this issue pragmatically, a great foreign model could be used, such as, for instance, modernization of the German Civil Code which, through harmonization of the EU Directive on consumer protection, built the consumer law into the text of the German Civil Code.

A civil code general part concept is the codifiers’ major problem. If our legislative technique continues to lean against the Swiss model which does not contain a general part in the Contractual Relations Code (1881) or the Civil Code (1912), and which is evaluated and recognised as a successful project, the general part issue would be off the agenda. Regardless of the fact that we inherited the Swiss Contractual Relations Code, our civilists predominantly find it necessary to regulate a general part. In relation to that, there are the projects of the Civil Code Committee developed back in the 60-ies of the last century, which were not adopted. Advocators for a general part note many rea-sons in support of the idea. The private law concept rests on the basic princi-ples and a common regulation of the subjects of law, items and objects creating these relations, their content and protection. General elements of the civil law relations are the subjects of law, legal transactions, exercising and protection of rights. Putting all of these issues together would enable functionality of the system because many of them have currently been regulated at different places, in different laws, with many repetitions and interweaving, at different times and manners. The notion of a natural person as referred to in the system of the family law norms seems to be unrelated with the notion of a legal entity as regulated by various laws, which wrongfully indicates that these are different concepts, rather than a unique one. Our legal theory has not allocated much time to the development of the general part terms so as to establish the general elements of law which pertain to subjects and objects of law, legal transactions and legal actions, execution and exercising of rights. Regulation of the gen-eral part of the code would also be significant as the basis for harmonisation of domestic law with the EU acquis communautaire (Kovačević Kuštrimović and Lazić, 2008: 29). If a general part is viewed as the object of regulation, the codifiers will have to deal most with the induction method which must be applied when reaching logical conclusions, going from individual to general.

Dijalog44

In addition, it seems that, due to non-existing civil codification in the law past and case law, the deduction method has been frustrated from being applied in rendering an individual judgement from a general one, now when we are over flooded by special laws which all regulate their own matters so that specialisa-tion has led to total darkening of a whole and the principle, making it impossi-ble to derive individual rules from general principles. An inductive conclusion starts from empiric (experience-related) facts and a conclusion being derived from these facts goes beyond the meaning of what these facts in themselves and for themselves mean.

Historical perspective and a prospectsThe commitment of the CC RM Project redactors is positive in their efforts

to stimulate regional cooperation the absence of which has hitherto reflected on disintegration of the legal area of Eastern and Southeast Europe. Importance of the project of the Southeast Europe Civil Law Forum (CLF), led by a German Governmental Organisation – GIZ, should be used to a larger extent towards formulation of the best solutions for a modern civil code model. It is evident that the countries of Southeast Europe require re-codification (example of the Republic of Serbia and the Republic of Montenegro) or codification, such as in the Republic of Macedonia and other countries if they render a political deci-sion in a manner as it was rendered by the Republic of Macedonia. It would be for the best that, following codification, a country faces and performs the law harmonisation (denationalisation) process towards creation of uniform rules.

To this effect, lawyers in the Southeast Europe face an attitude of their western colleagues indicating that admission to the European Union is condi-tioned by their acceptance of acquis communautaire entirely en block, in the manner in which an adhesion contract offer is accepted, because all conditions of harmonisations and coming closer to them are defined by one, economically stronger party (Nikolić, 2004: 125).

It may be concluded that the CC RM Project is based on several pillars: pri-marily – on reconstruction of classic civil law concepts and re-codification and codification of the civil law concept in parallel with modernization of civil law. This means – not to return to old solutions and revival of old civil codes, but to harmonise civil law with legal standards of modern West European countries and with what has been achieved, that is, with the projects of codification of the European civil law. The available projects, such as those of Landov and Barov and others, may eliminate a threat which a Macedonian legislator has to bypass, which refers to a reception of a foreign national law. If all, even those oldest and most stable European civil legislations are modernized, it would be inappropriate now to receive any national civil law.

45Branko Morait

Ideal of local lawyers may be subsumed under reaffirmation of this region concept according to which a civil code should be an original legislation writ-ten in the spirit of the European legal tradition (in modern terms, it should be developed in the spirit of modern European legal trends), but with the norma-tive solutions which suit the environment they are made for (Nikolić, 2004: 161). Civil codification conceived and adopted in such a manner would solve the issue of the final satisfaction of the need for a comprehensive regulation of the civil law matter and eliminate the need for both the application of the legal rules from the codes written in late 18th and early 19th centuries and the judiciary improvisations aimed at filling the legal gaps (Nikolić, 2004: 173), wherein a strong support pillar for building a modern European country, a full members of the European family of nations, would be built in.

Summary In this paper, the author advocates for the future civil law codification in

the Republic of Macedonia to consistently reflect the subject and the method of regulation of this matter, that is, the civil law relations. The author supports the private law nature of the civil law relations and suggests the redactors of the future CC of RM to make sure that new codification does not enter the public law field which is ruled by imperative, cogent norms. Furthermore, the author also supports an organic distribution and selection of the matter which is to be the subject of the regulation within future codification. At the same time, the author opposes to mechanical summing up of the existing special, partial codifications by which certain civil law branches have been created in a form of special laws on certain civil law relations (contractual, real property, inher-itance and family), all of this being in place without the existence of a general part of the civil code.

LiteratureGoldštajn, A., “Prolegomena Zakonu o obveznim odnosima”, u: Goldštajn, A., Barbić,

J., Vedriš, M., Matić, Ž., Obvezno pravo, prva knjiga, II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Informator, Zagreb, 1979.

Jozef, Salma, “O harmonizaciji i rekodifikaciji mađarskog građanskog zakonodav-stva”, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Novom Sadu, vol. 37, br. 1–2, 2003, str. 83-100.

Kovačević Kuštrimović, Radmila i Miroslav Lazić, “Građanski zakonik Srbije i pravo Evropske unije”, u: Aktuelna pitanja građanske kodifikacije: zbornik radova, Prav-ni fakultet, Centar za publikacije, Niš, 2008.

Nikolić, Dušan, Harmonizacija i unifikacija građanskog prava, Pravni fakultet, Centar za izdavačku delatnost, Novi Sad, 2004.

Dijalog46

Petrović, Slobodan, “Stručno mišljenje o Nacrtu zakona o obligacionim odnosima Re-publike Srpske / Federacije BiH”, Srpska pravna misao, br. 1-2, 2002.

RMCC Project – The Republic of Macedonia Civil Code Project, The Ministry of Ju-stice of the Republic of Macedonia Government, Skopje, July 2009.

Pojam i elementi krivičnog djela u pravu

Republike Srpske

SažetakOd nastanka države i prava uopšte postoje pravila ponašanja koja se od

strane vlasti nameću pojedincima i grupama, čime se uređuje život svih čla-nova društva. U slučaju kršenja takvih pravila ponašanja, prema neposlušnima se od strane nadležnih državnih organa primjenjuju određene sankcije. Takva kršenja pravnih propisa kojima se uređuje život društvene zajednice u cjelini nazivaju se javnopravni delikti, za razliku od civilnih (građanskopravnih) de-likata. Postoji više vrsta javnopravnih delikata. Najčešće se razlikuju krivična djela i prekršaji. U slučaju vršenja krivičnih djela, prema njihovim učiniocima nadležni sudski organi izriču određene vrste i mjere krivičnih sankcija. Dakle, krivična djela su najteži oblici protivpravnih ponašanja pojedinaca i pravnih lica kojima se povređuju ili ugrožavaju najznačajnija društvena dobra i vri-jednosti. O pojmu, elementima, karakteristikama i oblicima krivičnih djela u pravu Republike Srpske govori se u ovom radu.

Ključne riječi: protivpravnost, zakon, krivično djelo, odgovornost, sankcija

Uopšte o pojmu krivičnog djelaPrvi osnovni, temeljni pojam krivičnog prava kojim se štite najznačajnije

društvene vrijednosti, dobra i interesi – jeste krivično djelo. To je djelo čovjeka koje pravni poredak zabranjuje pod prijetnjom primjene krivične sankcije ili je to ljudsko ponašanje koje proizvodi štetnu posljedicu za društvo zbog koje ono reaguje primjenom krivične sankcije prema njegovom učiniocu (Petrović, Jovašević i Ferhatović, 2015: 83-87). To je društveno negativan, štetan ljudski akt. Ali, krivično djelo nije samo ljudski akt, već je i negativna, štetna druš-tvena pojava kojom se povređuju ili ugrožavaju zaštićene vrijednosti, dobra ili interesi.

Dakle, krivično djelo je ponašanje za koje krivični zakon propisuje kaznu, odnosno to je ponašanje čovjeka kojim se povređuju naročito vrijedna pravna dobra, tj. vrijednosti bez kojih društvo ne bi moglo opstati ili bi bila ugrožena njegova bezbjednost (Selinšek, 2007: 96). Ili, to je protivpravno i štetno djelo * Ustavni sud Bosne i Hercegovine, miodrag.simovic@ustavnisud.ba ** Pravni fakultet Univerziteta u Nišu, jovashana@ptt.rs*** Ombudsman za djecu Republike Srpske, vlado_s@blic.net

Originalni naučni rad DOI: 10.5644/DIJALOG.2018.1-2.04Miodrag N. Simović*, Dragan Jovašević**, Marina M. Simović***

Dijalog48

čovjeka koje je opasno za određeno društvo i koje je kao takvo određeno zako-nom (Tomić, 2007: 23).

Krivično djelo je takvo čovjekovo ponašanje koje se, sa gledišta društva kao cjeline, smatra nedopuštenim i zabranjenim jer ugrožava osnovne druš-tvene odnose ili osnovne vrijednosti čovjeka i društva. Radi se o djelu koje je opasno po društvo i moralno nedopušteno, pa zbog njega učinilac zaslužuje prijekor (kaznu) društva. Stoga se ono smatra i antisocijalnim aktom koji ne-minovno izaziva socijalnu reakciju (Mrvić Petrović, 2005: 55).

Teorijska shvatanja o pojmu krivičnog djelaU pravnoj teoriji se na različite načine određuju pojam, elementi i karakteri-

stike krivičnog djela. Tako različiti autori ovaj osnovni pojam krivičnog prava shvataju na više načina. Prema italijanskom kriminologu Rafaelu Garofalu, prirodni zločin je svako djelo koje vrijeđa osnovna osjećanja samilosti i pošte-nja, altruistička osjećanja humanosti koja su priznata od strane civilizovanog dijela čovječanstva.

Prema Jeringu, krivično djelo je djelo kojim se ugrožavaju osnovni druš-tveni interesi (Novoselec, 2004: 113). Dakle, krivično djelo je ono ponašanje kojim se povređuju posebno vrijedna pravna dobra ili vrijednosti bez kojih društvo ne bi moglo opstati ili bi bila ugrožena njegova sigurnost (Grozdanić, Škorić i Martinović, 2013: 80-84) ili je to djelo čovjeka koje je opasno za određeno društvo, koje je protivpravno, u zakonu određeno kao krivično djelo i koje je skrivljeno (Jovašević, 2011: 23).

Dalje, T. Selin smatra da se krivično djelo sastoji u ponašanju koje ne od-govara normama vladajuće grupe i koje proizilazi iz kulturnog sukoba između različitih društvenih grupa, dok E. Sadrlend krivičnim djelom smatra ljudsko vladanje koje se sastoji u diferenciranoj asocijaciji koja je posljedica društvene dezorganizacije nastale usljed raznih promjena i konflikata u društvu i koje nastaje iz procesa druženja sa grupama koje se različito ponašaju u odnosu na vladajuću grupu (Pavišić, Grozdanić i Veić, 2007: 101-109). Zapravo, u prav-noj teoriji se razlikuje više shvatanja pojma krivičnog djela. To su: a) formalno, b) materijalno i c) formalno-materijalno shvatanje (Živanović, 1930: 55-67).

Prema formalnom shvatanju, koje je više zastupljeno u pravnoj teoriji (kla-sična škola), krivično djelo se ograničava na pravne elemente – to je pravni fenomen, pravna pojava koja proizvodi određene pravne posljedice ili je to događaj u spoljnom svijetu koji dovodi do pravnih posljedica za društvo ili pojedinca. U okviru ovih shvatanja razlikuje se: a) normativno ili jurističko shvatanje (K. Binding, Finger) – prema kome je krivično djelo skrivljena i kaznom ugrožena povreda pravne norme (negacija prava), b) realističko shva-tanje (F. List, Merkel, Frank) – prema kome je krivično djelo događaj, fizička,

49Miodrag N. Simović, Dragan Jovašević, Marina M. Simović

realna pojava u spoljnom svijetu koja se ispoljava kao protivpravna, skrivljena i kažnjiva radnja sa posljedicom, c) simptomatsko shvatanje (Kolman) – pre-ma kome je krivično djelo simptom, sredstvo preko koga se spoznaje krivica učinioca takvog djela i d) dinamičko shvatanje – prema kome je krivično djelo spoljni odraz unutrašnjeg psihičkog stanja učinioca (Jovašević, 2018: 57-60).

Prema materijalnom shvatanju (pozitivna škola), krivično djelo se određuje kao djelo čovjeka kojim se vrijeđaju altruistička i moralna osjećanja ljudi koja su priznata od civilizovanog dijela čovječanstva (R. Garofalo), odnosno kao radnja koja potiče iz egoističkih i asocijalnih pobuda kojom se vrijeđaju uslovi života i moral jednog naroda na određenoj etapi razvitka (E. Feri). Pozitivna škola je proglasila krivično djelo društveno opasnim djelom koje treba spre-čavati primjenom društveno-zaštitnih mjera, pa je ovako određen pojam kri-vičnog djela poznat kao “sociološki pojam” (Živanović, 1930: 19-23). Prema ovom shvatanju, materijalni pojam krivičnog djela se sastoji u povredi potreba određenog društva na kojima se zasniva njegovo postojanje.

Prema materijalno-formalnom shvatanju, krivično djelo je društvena po-java koja je regulisana inhibitornom pravnom normom. Stoga ono ima svoju sadržinu i svoju formu, pri čemu se sadržina ispoljava kroz formu, a forma ne može da postoji bez sadržine. Znači, pojam krivičnog djela se određuje kao skup materijalnih i formalnih elemenata. T. Živanović je postavio materijal-no-formalni pojam krivičnog djela označavajući ga kao povredu ili ugrožava-nje individualne ili kolektivne potrebe postojanja društva u obliku države, koja se bez ugrožavanja kaznom ne može zaštititi (Radovanović, 1975: 58).

Zakonska shvatanja o pojmu krivičnog djelaI savremena teorija i zakonodavstvo kod određivanja pojma krivičnog dje-

la polaze od jedinstva materijalnih i formalnih elemenata. U dijelu njemačke pravne teorije se smatra da pojam krivičnog djela čine tri elementa. To su: a) biće krivičnog djela, b) protivpravnost i c) krivica. Ponekad se u okviru prvog elementa izdvaja pojam radnje. To je tzv. trostepeni ili trodiobni opšti pojam krivičnog djela.

Tako je Krivični zakonik FNRJ iz 1951. godine u članu 4. stav 1. određivao krivično djelo kao društveno opasno djelo čija su obilježja određena zakonom. Krivični zakon SFRJ iz 1976. godine u članu 8. stav 1. je određivao krivično djelo kao društveno opasno djelo koje je zakonom određeno kao krivično dje-lo i čija su obilježja određena zakonom. Krivični zakon Republike Srpske iz 2003. godine u članu 7. stav 1. kao krivično djelo određuje protivpravno djelo kojim se povređuju ili ugrožavaju zaštićene vrijednosti i koje je zbog svoje opasnosti u zakonu određeno kao krivično djelo i za njega propisana krivična sankcija (Jovašević, 2007: 6-7). I konačno, Krivični zakonik Republike Srpske

Dijalog50

iz 2017. godine u članu 17. određuje krivično djelo kao protivpravno djelo kojim se povređuju ili ugrožavaju zaštićene vrijednosti i koje je zbog svoje opasnosti ili štetnosti u zakonu određeno kao krivično djelo i za njega propi-sana krivična sankcija.

I drugi savremeni krivični zakoni na sličan način određuju pojam krivičnog djela. Tako Krivični zakonik Ruske Federacije iz 1996. godine u članu 14. određuje krivično djelo kao vino izvršenje društveno opasnog djela koje je zabranjeno ovim zakonikom pod prijetnjom kazne. Krivični zakonik Švedske iz 1962. godine u članu 1. Prvog poglavlja definiše krivično djelo kao djelo određeno u Krivičnom zakoniku ili drugom zakonu ili statutarnom instrumen-tu za koje je propisana kazna zatvora ili novčana kazna. I Krivični zakonik Republike Slovenije iz 2008. godine u članu 16. definiše krivično djelo kao protivpravno ponašanje koje je radi zaštite pravnih vrijednosti zakonom odre-đeno kao krivično djelo i za čijeg je krivog učinioca propisana kazna.1 Krivični zakonik NR Kine u članu 13. pod krivičnim djelom smatra djelo kojim se ugrožava suverenitet, teritorijalni integritet, državna bezbjednost vlasti, svo-jina, građanska, demokratska i druga ljudska prava, socijalni i ekonomski red i mirni razvoj socijalističkog sistema za koje je po zakonu propisana kazna. Španski Krivični zakonik u članu 10. definiše krivično djelo kao po zakonu kažnjivo djelovanje ili propuštanje koje je izvršeno sa umišljajem ili iz nehata. Prema članu 14. grčkog Krivičnog zakonika, krivično djelo je protivpravan akt ili propust koji se može pripisati učiniocu i koji je kažnjiv zakonom (Lolis, Mangakos, 1973: 23). Prema članu 7. Krivičnog zakonika Republike Make-donije,2 krivično djelo je protivpravno djelo koje zakon određuje kao krivično djelo i čija su obilježja određena zakonom, a prema članu 7. Krivičnog zako-nika Bjelorusije, zločin je društveno opasno djelo koje je zabranjeno krivičnim zakonikom.

Pojam i vrste elemenata krivičnog djelaIz zakonske definicije koju daje Krivični zakonik Republike Srpske3 proizi-

lazi da se krivično djelo sastoji od više različitih elemenata koji se dijele na: a) opšte i b) posebne elemente (Petrović i Jovašević, 2005: 116). Opšti (osnovni, konstitutivni, supstancijalni) elementi su sadržani u svakom krivičnom djelu i bez njih, odnosno u odsustvu jednog, i to bilo kojeg od njih, nema uopšte kri-vičnog djela kao javnopravnog delikta. Oni čine njegovo opšte biće.

Posebni elementi su specifični, posebni za svako pojedino krivično djelo predviđeno u posebnom dijelu Krivičnog zakonika. Upravo po tim posebnim

1 “Uradni list Republike Slovenije” broj 55/2008. 2 “Službeni vesnik na Republika Makedonija” broj 37/1996.3 “Službeni glasnik Republike Srpske” broj 64/2017 i 104/2018. U daljem tekstu: KZRS.

51Miodrag N. Simović, Dragan Jovašević, Marina M. Simović

elementima se međusobno i razlikuju krivična djela koja sadrže opšte elemen-te. Praktično, kroz posebne elemente svakog krivičnog djela se pojavno mani-festuju njegovi opšti elementi.

Pojam krivičnog djela čine četiri osnovna, opšta elementa. To su: a) djelo čovjeka (posljedica prouzrokovana ljudskom radnjom), b) protivpravnost dje-la, c) određenost djela u zakonu i d) društvena opasnost.

Svi navedeni elementi pojma krivičnog djela mogu se podijeliti na: a) objektivne i subjektivne elemente i b) materijalne (realne) i formalne (norma-tivne) elemente. Objektivni elementi su: a) djelo, b) protivpravnost, c) određe-nost djela u zakonu i d) društvena opasnost. Subjektivni elemenat je krivična odgovornost učinioca djela koja, prema izričitoj zakonskoj odredbi, ne čini opšti pojam krivičnog djela. Materijalnih elemenata ima dva. To su: a) djelo čovjeka i b) društvena opasnost, a formalni elementi4 su: a) protivpravnost i b) određenost djela u zakonu. Takođe se razlikuju: a) deskriptivni (opisni) ele-menti krivičnog djela – tjelesne ili psihičke okolnosti koje se mogu razumjeti na osnovu svakodnevnog iskustva i b) normativni elementi krivičnog djela – okolnosti koje uključuju pravnu ili kulturološku normu i podrazumijevaju neko vrednovanje (Jovašević, Mitrović i Ikanović, 2017: 128-130).

Biće krivičnog djelaBiće krivičnog djela (zakonsko biće) jeste skup posebnih obilježja krivič-

nog djela (Radovanović, 1975: 61-62). To je ukupnost obaveznih posebnih obilježja određenog krivičnog djela po kojima se ono razlikuje od svih drugih djela u zakonu. Ili, to je skup različitih obilježja koja opredjeljuju određeno, konkretno krivično djelo i razlikuju ga od drugih djela (Mrvić Petrović, 2005: 72). U teoriji se skup elemenata krivičnog djela naziva njegovim bićem, ti-jelom ili sastavom (corpus). No, pojam biće krivičnog djela (corpus delicti) može da se shvati i u procesnom smislu. To je skup fizičkih sastojaka krivičnog djela kao sredstva njegovog izvršenja, proizvoda krivičnog djela, a naročito tragovi krivičnog djela (Radovanović, 1975: 62).

To znači da je biće krivičnog djela ostvareno ako činjenični kompleks kon-kretnog slučaja odgovara zakonskom opisu tog krivičnog djela. Biće, dakle, proizilazi iz zakonskog pojma krivičnog djela (Tomić, 2007: 90). Posebni ele-menti krivičnog djela se javljaju samo kod nekih krivičnih djela, a kod drugih djela ih nema. To su nestalni, varijabilni elementi koji čine biće krivičnog djela kao skup posebnih elemenata koji karakterišu određeno krivično djelo. Biće krivičnog djela obuhvata sva obilježja određenog krivičnog djela i ono ispo-

4 U pravnoj teoriji ima shvatanja prema kojima su formalni elementi sadržani u zakonu, oni su čisto pravne prirode i obuhvataju glavne pretpostavke kažnjivosti koje su svojstvene svim kažnjivim djelima (Novoselec, 2004: 115).

Dijalog52

ljava u čemu se sastoji zabranjeno ponašanje (Grozdanić, Škorić i Martinović, 2013: 96-99).

U teoriji se razlikuju shvatanja o odnosu bića krivičnog djela i zakonskog opisa djela. Tako, prema jednom shvatanju biće krivičnog djela treba razliko-vati od “zakonskog opisa krivičnog djela”. Naime, zakonski opis djela mora da sadrži biće krivičnog djela, ali on može šire da obuhvata i druge elemente koji ne ulaze u obilježja bića (npr. objektivni uslov inkriminacije) (Jovašević, 2013: 12-16).

Prema drugom shvatanju, izraz “biće krivičnog djela” može se zamijeniti izrazom “zakonski opis krivičnog djela” (Zlatarić i Damaška, 1966: 35). To je, zapravo, zakonski pojam određenog krivičnog djela. Svako krivično djelo ima svoje posebne elemente po kojima se razlikuje od drugih krivičnih djela. Ti posebni elementi čine njegovu posebnu fizionomiju i specifičnost.

Biće krivičnog djela se stvara utvrđivanjem zajedničkih karakteristika koje se u životu pojavljuju kod istog djela u različitim oblicima pojavnog ispoljava-nja (Petrović, Jovašević i Ferhatović, 2015: 87-89). Uopštavanjem tih karak-teristika dobijaju se elementi, a njihovim sažimanjem i povezivanjem dobija se biće određenog krivičnog djela (Živanović, 1930: 94-99). Biće krivičnog djela izražava u čemu se sastoji zabranjeno ponašanje, šta je sadržina “nepra-va” krivičnog djela. Ono sadrži sve ono što je tipično za neko krivično djelo (Novoselec, 2004: 124-126).

Postoje dvije vrste posebnih elemenata bića krivičnog djela: a) obavezni posebni elementi – radnja, posljedica, subjekt i objekt krivičnog djela i b) mo-gući posebni elementi – način, sredstvo, vrijeme i mjesto izvršenja, lični odno-si i okolnosti učinioca, posebna namjera, objektivni uslov inkriminacije.

Kod nekih krivičnih djela kao posebno (dopunsko) obilježje zakon pred-viđa nastupanje posebne okolnosti koja ne ulazi u sastav posljedice tog djela, ali je uslov neophodan za samo postojanje takvog krivičnog djela (Lazarević, 2005: 36). To je objektivni uslov inkriminacije (zakonodavni motiv kažnjava-nja ili objektivni uslov za postojanje krivičnog djela) koji se nalazi van bića krivičnog djela i predstavlja dodatni uslov za postojanje krivičnog djela i ka-žnjavanje njegovog učinioca.

Budući da nije elemenat bića djela, ovaj uslov ne mora da bude obuhvaćen umišljajem učinioca, niti je potrebna uzročna veza između preduzete radnje izvršenja i ovog uslova. Pored toga, zakon u pojedinim slučajevima za postoja-nje krivičnog djela traži i lične uslove isključenja kažnjivosti. I to nisu elementi bića krivičnog djela, već dodatne okolnosti koje utiču na kažnjavanje, odnosno nekažnjavanje određenih lica (Grozdanić, Škorić i Martinović, 2013: 96-99). Drugi autori ove dodatne okolnosti neophodne za postojanje krivičnog djela nazivaju “posebne pretpostavke kažnjivosti” (Novoselec, 2004: 117-118).

53Miodrag N. Simović, Dragan Jovašević, Marina M. Simović

Sva obilježja bića krivičnog djela mogu da se podijele na: a) deskriptivna (opisna) – koja se mogu razumjeti čulnim opažanjem na osnovu iskustva i b) normativna – koja se odnose na neki pravni pojam (Mrvić Petrović, 2005: 72). Prema jednom drugom shvatanju prisutnom u pravnoj teoriji, razlikuju se: a) objektivni (spoljni) elementi bića krivičnog djela – predmet radnje, posljedica, sredstvo, način, mjesto i vrijeme izvršenja, lično svojstvo, odnos ili okolnost učinioca i b) subjektivni (unutrašnji) elementi bića krivičnog djela – umišljaj, nehat, namjera i pobuda.

Odnos između opštih i posebnih elemenata krivičnog djela je sličan odno-su između opšteg i konkretnog. Opšti elementi se konkretizuju kroz posebne. Tako se djelo kao opšti elemenat konkretizuje kroz tačno određenu radnju (dje-latnost, vrijeme, mjesto, način i sredstvo) i posljedicu (povredu ili ugrožava-nje). I ta konkretizacija radnje i posljedice čini posebnost jednog krivičnog djela i odvaja ga od drugog njemu sličnog djela. I drugi opšti elementi pojma krivičnog djela se mogu konkretizovati na različite načine. Utvrđivanje bića krivičnog djela od strane suda u konkretnom slučaju predstavlja njegovu prav-nu kvalifikaciju, odnosno to je podvođenje životnog slučaja (krivične stvari – causa criminalis) pod odgovarajuću zakonsku normu sadržanu u krivičnom zakonu.

Pored osnovnih elemenata kojima se određuje fizionomija i sadržina osnov-nog oblika krivičnog djela, postoje i dopunski elementi koji utiču na posto-janje težeg ili lakšeg oblika. U dopunske elemente spadaju: a) kvalifikatorne okolnosti – koje djelo čine težim i b) privilegujuće okolnosti – koje djelo čine lakšim.

Uslovi kažnjivosti krivičnog djelaOd bića krivičnog djela treba razlikovati objektivni uslov inkriminacije

(zakonodavni motiv kažnjavanja) koji ne ulazi u njegov sastav, ali mora biti ispunjen u svakom konkretnom slučaju da bi uopšte i došlo do kažnjavanja uči-nioca za to djelo. Dakle, kod pojedinih krivičnih djela se, kao njihovo posebno obilježje (van bića krivičnog djela), javljaju okolnosti koje ne ulaze u pojam posljedice djela, ali je njihovo postojanje neophodan uslov za postojanje tog krivičnog djela (Lazarević, Vučković i Vučković, 2004: 34). To su određeni dodatni uslovi koji su nužni za kažnjivost učinioca, nezavisno od toga da li su ispunjena obilježja njegovog bića.

O značaju i prirodi uslova kažnjivosti u pravnoj teoriji se razlikuju dva shvatanja: a) kada se određeni uslovi kažnjivosti (Živanović, 1935: 305) ili sama kažnjivost (Bačić, 1985: 138-139) smatraju samostalnim obilježjem op-šteg pojma krivičnog djela i b) kada određeni uslovi kažnjivosti nemaju svoj-stvo obilježja opšteg pojma krivičnog djela, već ulaze u sastav određenosti

Dijalog54

djela u zakonu. Ovo shvatanje opravdavaju sljedeći razlozi: a) ako određeni uslov kažnjivosti nije ostvaren, tada ni zakonom propisano ponašanje ne pred-stavlja krivično djelo i b) kao dodatni, dopunski uslovi oni se ne javljaju kod svih krivičnih djela, već samo kod nekih, pa tada ulaze u sastav posebnog bića (zakonskog opisa) upravo tog djela (Tomić, 2007: 95). Postoje dvije vrste uslova kažnjivosti. To su: a) objektivni uslovi kažnjivosti (ili objektivni uslovi inkriminacije) i b) lični osnovi isključenja kažnjivosti.

Objektivni uslovi kažnjivosti su okolnosti koje su predviđene u pojedinim zakonskim odredbama kojima su propisana obilježja određenih krivičnih djela kao uslov za njihovo postojanje (ratio legis). Te okolnosti se nalaze u zakon-skom opisu pojedinog krivičnog djela i bez njih toga djela uopšte nema. No, one se nalaze van bića tog krivičnog djela i predstavljaju samo dodatne ili dopunske uslove za njihovo postojanje. Objektivni uslovi kažnjivosti su ma-terijalne pretpostavke kažnjivosti koje ne pripadaju ni protivpravnosti, ni kri-vičnoj odgovornosti. Iako su dijelovi zakonskog opisa krivičnog djela, oni ne ulaze u sastav njegovog bića.

Razlikuju se dvije vrste uslova kažnjivosti (Novoselec, 2004: 266-267). To su: a) pravi objektivni uslovi kažnjivosti – ne utiču na postojanje, ni na težinu

neprava, ali im je jedina uloga da suze kažnjivost i olakšavaju položaj građana kao adresata krivičnopravnih normi. Radi se o slučajevima u kojima neko ponašanje samo po sebi, tj. i bez objektivnog uslova ka-žnjivosti, zaslužuje da bude kažnjeno u granicama zakonom propisane kazne, pa pojava ovog uslova kažnjivosti ne dodaje ništa već postojećoj kriminalnoj količini (nepravu), ali se iz određenih kriminalno-politič-kih razloga kažnjavanje propisuje samo ako je ispunjen objektivni uslov kažnjivosti. Ovi uslovi su u potpunosti u skladu sa načelom krivične odgovornosti i

b) nepravi objektivni uslovi kažnjivosti – utiču na postojanje ili težinu ne-prava i na taj način utemeljuju kažnjivost. Kada ovih uslova ne bi bilo, ni samo učinjeno djelo ne bi bilo kažnjivo ili ne bi bilo kažnjivo u gra-nicama koje predviđa krivični zakon.

Za postojanje krivičnog djela koje u svom sastavu ima objektivne uslove kažnjivosti ne traži se utvrđivanje uzročnosti između postupanja učinioca i ispunjenja ovih okolnosti kao uslova za postojanje tog djela. U takvom slučaju postoji konkretno krivično djelo samo ako nastupe okolnosti koje sa radnjom učinioca ne stoje u neposrednoj vezi. Nastupanje tih okolnosti i ne zavisi od učinioca. Budući da se nalaze van bića djela, te okolnosti ne moraju da budu obuhvaćene sviješću učinioca, što znači da se u odnosu na njih na strani učini-oca ne traži postojanje umišljaja ili nehata.

55Miodrag N. Simović, Dragan Jovašević, Marina M. Simović

U pravnoj teoriji postoji spor oko pravne prirode objektivnih uslova kažnjivo-sti, odnosno da li je to materijalnopravni ili procesnopravni institut, te kakav je od-nos ovih uslova prema krivičnoj odgovornosti. Ipak preovladava shvatanje da se propisivanjem objektivnih uslova kažnjivosti sužava zona kažnjivosti (pa se tako određeno ljudsko ponašanje kvalifikuje kao krivično djelo ili kao prekršaj, npr. kod poreskih delikata). Posebno se ističe da ovi uslovi imaju garantivnu funkciju u slučajevima kada postoji opasnost da zakonodavac propisivanjem objektivnih uslova kažnjivosti izigra načelo krivične odgovornosti i tako uspostavi objektivnu odgovornost za izvršeno krivično djelo (Mrvić Petrović, 2005: 74).

Objektivni uslovi kažnjivosti, znači, predstavljaju zakonom propisane uslo-ve pod kojima se zakonom kažnjava lice za konkretno krivično djelo čija je ostala obilježja ostvario svojim činjenjem ili nečinjenjem. Postoje tri vrste ovih uslova. To su: a) djelovanje trećeg lica koje je uslijedilo pod uticajem učinioca krivičnog djela (npr. krivično djelo navođenje na samoubistvo i pomaganje u samoubistvu iz člana 129. KZRS), b) kao pravna pretpostavka za postojanje krivičnog djela (krivično djelo neprijavljivanja krivičnog djela ili učinioca iz člana 332. KZRS) i c) kao uslov koji se ispoljava kao dodatna posljedica djela (krivično djelo učestvovanja u tuči iz člana 135. KZRS).

To znači da je stvarna zabluda učinioca u pogledu postojanja objektivnih uslova kažnjivosti bez značaja za postojanje njegove krivične odgovornosti. Smisao postojanja ovih okolnosti kao elementa krivičnog djela jeste da se ograniči i suzi, ali istovremeno i precizira kriminalna zona kod nekih krivič-nih djela, odnosno da se njihovo kažnjavanje svede samo na one slučajeve u kojima takva inkriminacija ima opravdanja (tako nema krivičnog djela uče-stvovanja u tuči iz člana 135. KZRS ako neko lice nije lišeno života ili mu nije nanijeta teška tjelesna povreda).

Lični osnovi isključenja kažnjivosti (Jovašević, 2018: 66-69) su okolnosti koje takođe ne ulaze u obilježje bića određenog krivičnog djela. To su posebne okolnosti koje utiču na kažnjivost, odnosno nekažnjivost određenih lica. I te okolnosti su obuhvaćene zakonskim opisom krivičnog djela (i ulaze u biće krivičnog djela u širem smislu), ali je bez značaja da li je učinilac svjestan nji-hovog postojanja. Ove okolnosti isključuju kažnjavanje samo određenog lica u odnosu na koga one i postoje. Njihovo postojanje je od značaja kod određenih krivičnih djela gdje je zakonodavac propisao da se za njih određena lica neće kazniti iako su ostvarila sva zakonom propisana obilježja bića. Kod takvih kri-vičnih djela su određena lica objektivno svojom radnjom izvršila takvo djelo, ali se zbog postojanja ovih okolnosti oni ne smatraju njihovim učiniocima, pa neće ni biti kažnjeni. To je slučaj kod krivičnih djela protiv pravosuđa: 1) neprijavljivanje pripremanja krivičnog djela – član 331. KZ, 2) neprijavljiva-nje krivičnog djela ili učinioca – član 332. KZRS i 3) pomoć učiniocu poslije

Dijalog56

izvršenog krivičnog djela – član 333. KZRS (Kokolj i Jovašević, 2011: 399), gdje je propisano da “nema krivičnog djela” ako je učinilac: bračni drug, lice sa kojim živi u trajnoj vanbračnoj zajednici, srodnik po krvi u pravoj liniji, brat ili sestra, usvojilac ili usvojenik, kao i bračni drug nekog od navedenih lica, od-nosno lice sa kojim neko od njih živi u trajnoj vanbračnoj zajednici (odnosno branilac i vjerski ispovjednik za krivično djelo iz člana 332. KZRS).

Materijalni elementi krivičnog djelaIz zakonske definicije krivičnog djela proizilazi da njegov materijalni ele-

menat čine: a) djelo čovjeka i b) društvena opasnost. U okviru djela čovjeka razlikuju se tri elementa. To su: a) radnja krivičnog djela, b) posljedica i c) uzročni odnos između preduzete radnje i ostvarene posljedice.

Ukoliko posljedica usljed preduzete radnje izvršenja ne nastupi, tada nema krivičnog djela u svršenom obliku, već postoji pokušaj krivičnog djela (nedo-vršeno ili nepotpuno krivično djelo).

Uz radnju i posljedicu od posebnog značaja su i: a) mjesto, b) vrijeme i c) način izvršenja krivičnog djela (Jovašević, Mitrović i Ikanović, 2018: 30-36).

Radnja krivičnog djelaPojam i karakteristike radnjeOsnovni elemenat bez koga uopšte i nema krivičnog djela kao pojave u

spoljnom svijetu jeste radnja nekog lica (učinioca) kojom se ulazi u kažnjivu zonu. To je zakonom određeno ponašanje kojim se ostvaruju obilježja bića krivičnog djela (Petrović i Jovašević, 2005: 115).

O pojmu i karakteristikama radnje krivičnog djela u pravnoj teoriji se razli-kuje više shvatanja (Grozdanić, Škorić i Martinović, 2013: 83-87). Objektiv-no-subjektivno (naturalističko ili kauzalno) shvatanje nastalo je pod uticajem pozitivističke filozofije krajem 19. vijeka. Prema ovom shvatanju, radnja kri-vičnog djela je svjesno i voljno ponašanje čovjeka kojim se ostvaruje krivično djelo. Pod radnjom se, u smislu ovog shvatanja (F. List), smatra svako voljno ponašanje čovjeka koje dovodi do promjene u spoljnom svijetu.

Radnja se sagledava isključivo kao kauzalni faktor unutar kauzalnog proce-sa. Ona je kauzalno djelotvoran ljudski pokret iza kojeg stoji volja kao njegov uzrok. Ponašanje koje nije svjesno, ni voljno, koje je prouzrokovano fiziološ-kim procesom (kijanjem ili snom), refleksnim ili instinktivnim pokretom ili spoljnom silom (okliznućem) ili ponašanje u besvjesnom stanju –nema ka-rakter radnje u krivičnopravnom smislu. Ali, to ponašanje mora da bude ma-nifestovano u spoljnom svijetu. Tako psihički procesi: misli, želje, odluka i namjera da se krivično djelo izvrši, nemaju karakter radnje u krivičnopravnom

57Miodrag N. Simović, Dragan Jovašević, Marina M. Simović

smislu, sve dok ne budu materijalizovani, ispoljeni u spoljnom svijetu. Ovo shvatanje je široko prihvaćeno jer omogućava da se iz pojma radnje isključe ponašanja koja su preduzeta bez svijesti i volje učinioca, odnosno za njeno postojanje su nebitni normativni ili vrijednosni sudovi koji su vezani za pro-tivpravnost ili krivicu (Tomić, 2007: 29).

Prema objektivnom shvatanju (T. Živanović), radnja krivičnog djela je pre-duzimanje tjelesnog pokreta ili propuštanje tjelesnog pokreta bez obzira na to da li je ostvareno sa sviješću i voljom ili bez nje. Sljedeće je finalističko (cilj-no) shvatanje (Velzel), prema kome je radnja krivičnog djela ciljna djelatnost, djelatnost preduzeta u cilju ostvarenja posljedice koja je krivičnopravnim pro-pisima zabranjena, tj. kao finalno djelovanje. Za krivično pravo može biti od značaja samo “ciljna” radnja. Prema ovom shvatanju, radnju čine dvije faze. To su: a) misaona – koja obuhvata postavljanje cilja, izbor sredstava i razma-tranje mogućih posljedica i b) realna – u kojoj se pristupa realizaciji postavlje-nog cilja u spoljnom svijetu.

Socijalno shvatanje (Vajgend) pod radnjom krivičnog djela podrazumije-va socijalno značajno ljudsko ponašanje koje predstavlja njegov odgovor na zahtjeve koje pred njega postavlja društvena (socijalna) situacija. Ovdje je važ-na normativna ocjena i vrednovanje njenog odnosa prema spoljnom svijetu i društvenoj stvarnosti. To je, dakle, čovjekov postupak sa rezultatom u socijal-noj stvarnosti, a njena društvena relevantnost se ogleda u tome da se čovjekov postupak odražava u određenoj sredini jer se tim postupkom zadire u fizičke i društvene tokove, u objektivnu društvenu stvarnost. Znači da je radnja društve-no relevantno ljudsko ponašanje koje podrazumijeva svaki čovjekov odgovor na zahtjeve koje mu nameće društvena situacija. To ukazuje istovremeno na so-cijalne dimenzije i socijalni smisao čovjekovog postupanja (Tomić, 2007: 31).

Personalno shvatanje (Roksin) smatra da je radnja krivičnog djela ponaša-nje koje čovjek može kontrolisati i koje je manifestovano u spoljnom svijetu. Dakle, radnjom se smatra sve što se može pripisati čovjeku kao “duševno-du-hovnom” središtu djelovanja ili to je postupak koji podliježe nadzoru ličnosti učinioca, ukoliko je on izraz njegove ličnosti.

Konačno, postoji socijalno-personalno shvatanje prema kome je radnja kri-vičnog djela društveno relevantno ispoljavanje, ostvarivanje volje.5

5 U odnosu na prva tri klasična shvatanja pojma radnje, posljednja tri shvatanja su novijeg datuma i nemaju širu zastupljenost u pravnoj teoriji (Novoselec, 2004: 122-124; Grozdanić, Škorić i Martinović, 2013: 84-87; Tomić, 2004: 29-32).

Dijalog58

Vrste radnjeRadnja je osnovni elemenat bez koga ne može biti ostvareno krivično djelo.

U teoriji se mogu naći i takva shvatanja prema kojima postoje krivična djela bez ispoljavanja ponašanja. To su krivična djela stava (npr. utaja, gdje radnja nije vidljiva jer se ne sastoji u tjelesnom pokretu). Međutim, i ovdje postoji ponašanje koje je izraženo u stavu učinioca prema utajenoj stvari, a to je nje-gov odnos prema stvari kao svojoj (Pavišić, Grozdanić i Veić, 2007: 101-105).

Radnja krivičnog djela se može izvršiti na dva načina (član 18. KZ): a) činjenjem i b) nečinjenjem (Radovanović, 1975: 72-73). Činjenje je svjesno i voljno preduzimanje tjelesnog pokreta (aktivna, pozitivna radnja), dok je nečinjenje propuštanje da se preduzme određeno činjenje, dakle, propuštanje tjelesnog pokreta (pasivna, negativna radnja). Nečinjenjem može biti učinjeno krivično djelo koje je zakonom određeno kao činjenje ako je učinilac propušta-njem dužnog činjenja ostvario zakonska obilježja tog krivičnog djela.

Nečinjenje kao način izvršenja krivičnog djela je predviđeno i u drugim kri-vičnim zakonima: u članu 15. Krivičnog zakonika Grčke – ako zakon zahtijeva izvjesnu posljedicu za postojanje krivičnog djela (Lolis i Mangakis, 1973: 42), pa se neuspjeh pri sprečavanju ove posljedice tretira kao njen aktivni uzrok jer je učinilac imao posebnu obavezu da je spriječi; u članu 2. Krivičnog zakonika Austrije – ako za prouzrokovanje posljedice zakon zaprećuje kaznom svakome ko propusti da je otkloni i ako je na to obavezan pravnim poretkom (Foregger i Serini, 1989: 2); u članu 13. Krivičnog zakonika SR Njemačke – ko propusti da otkloni posljedicu koja pripada biću krivičnog djela, a po zakonu je bio dužan da je spriječi; u članu 11. španskog Krivičnog zakonika ako postoji za-konska obaveza na činjenje ili kada je učinilac svojim prethodnim činjenjem ili nečinjenjem doveo u opasnost pravom zaštićeno dobro.

Najčešće se radnja ostvaruje pokretima tijela i udova (pokretima ruku i nogu), ali se može ostvariti i izgovaranjem riječi (kod verbalnih delikata) ili drugim ponašanjem (simbolima, gestovima, mimikom, konkludentnom rad-njom). Radnja se može sastojati iz jednog pokreta, iz jedne djelatnosti ili iz više povezanih djelatnosti. To znači da radnja može biti: a) prosta i b) složena.

S obzirom na način preduzimanja radnje, razlikuju se: a) krivična djela činjenja (komisivna krivična djela) – kod kojih se radnja izvršenja sastoji u preduzimanju svjesnih i voljnih tjelesnih pokreta i b) krivična djela nečinjenja (omisivna krivična djela) – kod kojih se radnja izvršenja sastoji u svjesnom i voljnom propuštanju tjelesnog pokreta, odnosno propuštanju da se izvrši oba-veza, usljed čega nastupa posljedica krivičnog djela, ili u preduzimanju druge djelatnosti koja je suprotna onoj koja se nalaže imperativnom normom.

Nečinjenje može da bude radnja izvršenja krivičnog djela samo u sluča-ju kada postoji dužnost, odnosno obaveza na činjenje takvog lica, čijim se

59Miodrag N. Simović, Dragan Jovašević, Marina M. Simović

propuštanjem ostvaruju obilježja bića krivičnog djela predviđenog u zakonu. Nečinjenje kao radnja krivičnog djela ne znači uopšte pasivno držanje, već strogo određeni propust očekivanog aktivnog ponašanja, pa ono postoji samo ako je u odnosu na propuštenu radnju postojala obaveza da se ona preduzme (Grozdanić, Škorić i Martinović, 2013: 87-95).

Obaveza na činjenje može da proizađe iz sljedećih osnova. To su: (a) iz pravnog propisa (zakona ili podzakonskog propisa iz oblasti krivičnog ili dru-ge grane prava), (b) iz pravnog posla (ugovora), (c) iz radnog odnosa, (d) iz normi ponašanja koje su prihvaćene u vršenju nekih profesionalnih djelatnosti (npr. ljekarski kodeks) (Lazarević, 2005: 39-40), (e) iz prethodnog činjenja kojim je stvorena opasnost za druga lica u kom slučaju postoji obaveza na-knadnog preduzimanja radnje s ciljem da se ta opasnost otkloni i (f) iz odno-sa povjerenja (u lovu, alpinizmu, planinarenju, splavarenju gdje se na osnovu obostranog povjerenja između više lica uspostavlja odnos na osnovu koga se očekuje pomoć drugog lica u određenoj visokorizičnoj djelatnosti).

Krivična djela nečinjenja se dijele na: (1) prava (čista) krivična djela nečinjenja – koja se mogu izvršiti samo rad-

njom nečinjenja, neizvršenjem određene obaveze koja je sadržana u na-ređujućoj (zapovjednoj, imperativnoj) normi da se preduzme određena djelatnost. Kod ovih se djela postupa suprotno zapovjednoj, imperativ-noj normi, pa se ona ostvaruju samim neizvršenjem dužnosti koju nala-že zakon, odnosno u neizvršavanju postavljenih dužnosti bez obzira na posljedicu, tj. bez obzira na to da li je izvršenjem dužnosti posljedica mogla biti spriječena. Stoga ova djela imaju karakter formalnih krivič-nih djela. Kod ovih djela je inkriminisana sama povreda dužnosti, pa je djelo dovršeno i kažnjava se za samo nepreduzimanje dužne radnje. Od učinioca se ne traži da mora otkloniti posljedicu, već je dovoljno da on nije preduzeo sve što je bilo u njegovoj moći, čime je pokazao nedosta-tak solidarnosti sa drugima (Tomić, 2007: 37-38) i

(2) neprava (nečista) krivična djela nečinjenja – koja se redovno vrše činje-njem, ali mogu da se izvrše i nečinjenjem. Ova se djela još nazivaju i krivična djela činjenja – nečinjenjem (delictum commissivum per omis-sionem). Ova djela proizilaze iz obaveze učinioca da otkloni posljedicu od zaštićenog dobra (jer je ta obaveza garant nepovredivosti zaštićenog dobra). Za ova djela ne odgovara svako lice, već samo ono lice (garant) koje je pravno obavezno da spriječi nastupanje posljedice, dakle lice koje garantuje da posljedica djela neće nastupiti. Stoga se ovdje radi o djelu koje može izvršiti samo određeno lice u svojstvu garanta (delicta propria). Kako obaveza na činjenje ima karakter garantne obaveze, ta djela se sastoje u kršenju dužnosti da se spriječi nastupanje posljedice.

Dijalog60

Nastupanje posljedice je zato elemenat zakonskog bića ovih krivičnih djela (materijalna krivična djela) (Mrvić Petrović, 2005: 64).

Neprava krivična djela nečinjenja se dijele u dvije grupe. To su: (a) zakon-ski regulisana djela – djela koja imaju svoje zakonske opise kod kojih zakon precizno određuje radnju, tj. u čemu se sastoji nečinjenje, šta je garantna oba-veza, ko je izvršilac djela i sl., pri čemu je određena i sama posljedica tog djela (npr. izazivanje opšte opasnosti) i (b) zakonski neregulisana djela – djela kod kojih zakon uopšte ne spominje nečinjenje kao radnju, pa se smatra da ova dje-la i nemaju vlastito zakonsko biće. Zakonski opis djela obuhvata samo činje-nje, ali se ona mogu učiniti i nečinjenjem (npr. ubistvo) (Tomić, 2007: 39-41).

Prema doprinosu u procesu nastajanja posljedice krivičnog djela, radnja može da bude: a) radnja izvršenja, b) radnja podstrekavanja i c) radnja po-maganja. Radnja izvršenja jeste djelatnost kojom se ostvaruje krivično djelo prouzrokovanjem posljedice. Ona je elemenat bića krivičnog djela i sadrža-na je u zakonskom opisu krivičnog djela.6 Lice koje ostvaruje radnju izvrše-nja naziva se izvršiocem krivičnog djela. U ostvarenju radnje izvršenja može učestvovati i više lica (saizvršioci). Kod pojedinih krivičnih djela za postoja-nje radnje izvršenja je potrebno da je ona preduzeta na određenom mjestu, u određeno vrijeme, određenim sredstvom ili određenim načinom, pa u odsustvu ovih elemenata nema ni krivičnog djela. Radnje podstrekavanja i pomaganja su saučesničke radnje kojima se neposredno i direktno ne ostvaruje posljedica krivičnog djela, ali se njihovim preduzimanjem doprinosi na određeni način njenom ostvarenju.

Najzad, radnja izvršenja krivičnog djela može da bude određena: a) kumu-lativno i b) alternativno. Kod kumulativnog određivanja radnje, za postoja-nje krivičnog djela potrebno je da sve djelatnosti sadržane u opisu djela budu ostvarene, jer sve one zajedno čine jednu radnju izvršenja (dvoaktna ili višeak-tna radnja). Kada zakonodavac predviđa više radnji alternativno, krivično dje-lo postoji ako je bilo koja od više predviđenih djelatnosti ostvarena jer svaka od njih uzeta samostalno čini radnju izvršenja.

Utvrđivanje radnje izvršenja u krivičnom postupku ima značaj: a) za prav-nu kvalifikaciju krivičnog djela, b) za određivanje mjesta i vremena izvršenja krivičnog djela i c) za određivanje pokušaja krivičnog djela.

6 Kod nekih krivičnih djela radnja je određena kao “bavljenje” određenom djelatnošću. Kod njih, dakle, postoji više radnji izvršenja, koje mogu, ali ne moraju, biti vremenski i prostorno odvojene, s tim što moraju da predstavljaju iste djelatnosti (Tomić, 2007: 49).

61Miodrag N. Simović, Dragan Jovašević, Marina M. Simović

Posljedica krivičnog djelaPojam i karakteristike posljedicePosljedica je rezultat čovjekovog ponašanja kojim se ostvaruje biće određe-

nog krivičnog djela. To je proizvedena promjena ili stanje u spoljnom svijetu koje nastaje kao rezultat dejstva preduzete radnje izvršenja krivičnog djela. Ili, posljedica je negativna fizička, materijalna promjena na objektu radnje koja je prouzrokovana radnjom krivičnog djela. U pravnoj teoriji se mogu naći shva-tanja koja razlikuju pojam posljedice (Stojanović, 2000: 113): a) u užem i b) u širem smislu.

U užem smislu posljedica je negativna fizička, materijalna promjena na objektu napada i ona ima značaj kod utvrđivanja postojanja krivičnog djela i kod odmjeravanja kazne. U širem smislu posljedica pogađa objekt zaštite i ima značaj prilikom procjene društveno opasnog ponašanja od strane zakonodavca, zavisno od toga da li će takvo ponašanje predvidjeti kao krivično djelo (Petro-vić, Jovašević i Ferhatović, 2015: 110-112).

Na objektu napada nastupaju određene promjene, pa on nije više u onom stanju, obliku ili onih karakteristika u kojima je bio prije preduzimanja radnje izvršenja krivičnog djela. Posljedica je uvijek uzročno-posljedično povezana sa radnjom krivičnog djela jer nastaje kao njen rezultat (Tomić, 2007: 53).

Posljedica krivičnog djela se može shvatiti dvojako: a) dinamički – kao promjena u spoljnom svijetu i b) statički – kao proizvedeno stanje u spoljnom svijetu. Ona može biti prouzrokovana na ljudima, životinjama i stvarima (Mr-vić Petrović, 2005: 64). Nastupanjem posljedice čovjekova volja prelazi gra-nice njegovog uma i tijela i ispoljava se u stvarnosti. Iako bez posljedice nema krivičnog djela, o njoj nema jedinstvenog shvatanja u teoriji, pa se razlikuju: a) formalno shvatanje – prema kome je posljedica povreda prava, jer se vršenjem krivičnog djela vrijeđa pravna norma koja predstavlja pravilo ponašanja, i b) realističko shvatanje – prema kome je posljedica promjena u spoljnom svijetu, realna pojava koja je izazvana radnjom izvršenja (Radovanović, 1975: 76-78).

Domaća pravna teorija prihvata realističko shvatanje pojma posljedice. Po-sljedica nastaje kao rezultat preduzete radnje izvršenja na objektu krivičnog djela. Ona pogađa pasivnog subjekta (fizičko ili pravno lice kome objekat kri-vičnog djela pripada ili u odnosu na koga ima određena prava). No, postoje i takva shvatanja (List, Birkmajer i Liman) prema kojima se posljedica krivičnog djela mora čulno osjetiti (zapaziti čulima sluha, vida, mirisa, ukusa) (Živano-vić, 1910: 54), pa se tako razlikuju: a) formalna (djelatnosna) i b) materijalna (posljedična) krivična djela (Grozdanić, Škorić i Martinović, 2013: 99-101).

Formalna krivična djela nemaju posljedicu koja se manifestuje vidljivo u spoljnom svijetu, pa se smatra da takva djela i nemaju posljedicu, jer ona nije

Dijalog62

sadržana u zakonskom opisu djela, te je kod njih inkriminisana sama radnja (npr. uvreda, ugrožavanje sigurnosti). Materijalna krivična djela imaju poslje-dicu koja se čulima može zapaziti, ona je sadržana u zakonskom opisu krivič-nog djela i mora se u svakom konkretnom slučaju utvrditi. Takav je najveći broj krivičnih djela.

Vrste posljedicePosljedica krivičnog djela se javlja u dva oblika. To su: a) povreda zaštićene

vrijednosti – kao fizička, materijalna promjena na objektu radnje u negativ-nom smislu. Ona se javlja kod materijalnih djela jer ova posljedica predstavlja rezultat na objektu radnje koji je vremenski i prostorno odvojen od radnje. Povreda se javlja kao elemenat bića krivičnog djela; b) ugrožavanje zaštićene vrijednosti – gdje se krivičnopravna zaštita pomjera unaprijed, pa se kažnjava za samo opasno ponašanje, odnosno kažnjava se za prethodni stadijum opasne i štetne djelatnosti nezavisno od toga da li je takvo ponašanje i rezultiralo po-vredom zaštićene vrijednosti (Tomić, 2007: 56).

S obzirom na vrstu posljedice, razlikuju se: 1) krivična djela povrede i 2) krivična djela ugrožavanja, koja mogu da budu: a) krivična djela sa konkret-nom opasnošću (prava, konkretna krivična djela ugrožavanja) i b) krivična dje-la sa apstraktnom opasnošću (neprava, apstraktna krivična djela ugrožavanja). Posljedica povrede se javlja u tri vida kao: a) uništenje, b) oštećenje i c) činje-nje neupotrebljivom zaštićene vrijednosti.

Uništenje je potpuno i trajno razaranje supstance ili oblika objekta tako da on više ne može uopšte da se koristi za prvobitnu namjenu. Oštećenje je djeli-mično i kratkotrajno dovođenje objekta u stanje u kome ne može da se koristi za prvobitnu namjenu, ali se ta upotrebljivost može povratiti popravkom ošte-ćenog dijela ili njegovom zamjenom novim dijelom. Oštećenje se može javiti u većem ili manjem obimu. Činjenje neupotrebljivim je onesposobljenje objekta da se koristi za prvobitnu namjenu bez povrede njegove supstance ili oblika.

Posljedica ugrožavanja (stvaranja opasnosti za pravno dobro) se javlja u dva vida. To su: a) konkretna i b) apstraktna opasnost (Jovašević, 2018: 76-78).

Pojam opasnosti se zasniva na pojmu mogućnosti. Prema objektivnom shvatanju (Herc), moguće je ono što se usljed preduzete radnje zaista i dogo-dilo. Prema tome, opasnost objektivno posmatrano i ne postoji, jer ako radnja nije prouzrokovala posljedicu, ona tada i nije opasna i štetna, a ako je posljedi-ca nastupila takvom radnjom, onda se ona ne sastoji u opasnosti, već u povredi. Prema subjektivnom shvatanju (List, T. Živanović), mogućnost postoji ako je prema opštem iskustvu za očekivati da će nešto nastupiti usljed preduzete rad-nje. Stoga je opasnost stanje mogućnosti nastupanja štetne posljedice, odnosno mogućnost nastupanja povrede pravnog dobra (Radovanović, 1975: 77).

63Miodrag N. Simović, Dragan Jovašević, Marina M. Simović

Konkretna opasnost (neposredna, bliska, stvarna opasnost) postoji ako je usljed preduzete radnje izvršenja opasnost stvarno nastupila po objekat, pa je mogućnost nastupanja njegove povrede bila tako velikog stepena da je po-stojala vjerovatnoća njenog nastupanja, ali do povrede ipak nije došlo usljed slučaja ili iz drugih razloga. Ta se posljedica u konkretnom slučaju u krivičnom postupku mora utvrditi izvođenjem dokaza jer ona predstavlja elemenat bića ovog krivičnog djela.

Apstraktna opasnost (opšta, moguća opasnost) postoji kada usljed predu-zete radnje izvršenja opasnost nije nastupila za objekat, ali je postojala mo-gućnost da nastupi. Dakle, apstraktna opasnost postoji kada posljedica nije bila vjerovatna, ali je bila moguća. Ta posljedica nije elemenat bića krivičnog djela, već ona nužno proizilazi iz preduzete radnje izvršenja. Zato se njeno postojanje ne utvrđuje u konkretnom slučaju, jer se pretpostavlja da je ona nastupila samim momentom preduzimanja radnje izvršenja. Ona predstavlja zakonodavni motiv kažnjavanja, što znači da zakonodavac polazi od toga da određene radnje na ti-pičan način dovode do opasnosti po zaštićeno dobro, pa ih inkriminiše nastojeći da tako spriječi njihovo vršenje. To znači da se kod ovih djela krivičnopravna zaštita pomjera u vrlo rani stadijum. Stoga se smatra da krivična djela sa ap-straktnom opasnošću predstavljaju djelatnosna krivična djela.

Posljedica krivičnog djela može se dalje podijeliti na sljedeće grupe. To su: a) glavna i sporedna i b) bliža i dalja posljedica. Glavna posljedica jeste poslje-dica na čije je prouzrokovanje upravo i usmjerena radnja izvršenja, a sporedna posljedica nastaje uzgredno uz glavnu posljedicu zbog povezanosti objekta napada ili njihovog bližeg odnosa. Bliža (prethodna) posljedica prethodi glav-noj posljedici kao nužan preduslov za njeno izvršenje, dok je dalja (naknadna) posljedica nužan rezultat glavne posljedice.

Uzročnost između radnje i posljediceDa bi se prouzrokovana posljedica u spoljnom svijetu kojom su ostvarena

obilježja bića krivičnog djela predviđenog u zakonu mogla pripisati nekom licu u krivicu, ona mora biti rezultat njegove radnje (Selinšek, 2007: 111-115). Dakle, između preduzete radnje činjenja ili nečinjenja nekog lica i nastupjele promjene ili stanja u spoljnom svijetu mora da postoji uzročno-posljedična (kauzalna) veza (Petrović i Jovašević, 2005: 142-144). Utvrđivanje uzročnosti u krivičnom postupku predstavlja faktičko pitanje koje sud rješava kako bi određeno lice odgovaralo samo za promjene u spoljnom svijetu koje su njego-vo djelo, a ne i za one promjene koje se slučajno nadovezuju na njegovu radnju (Novoselec, 2004: 148-157). To znači: da bi se učiniocu moglo staviti na teret prouzrokovanje zabranjene posljedice, potrebno je utvrditi da li je određena radnja tog lica proizvela određenu posljedicu (Novoselec, 2004: 148-157).

Dijalog64

Problem uzročnosti (Grozdanić, Škorić i Martinović, 2013: 104-109) se ne javlja kod formalnih krivičnih djela (već samo kod materijalnih djela koja se smatraju dovršenim tek kada usljed preduzete radnje nastupi posljedica koja je sadržana u njihovom zakonskom opisu) ili kod djela kod kojih je pokušaj izjednačen sa svršenim krivičnim djelom ili, pak, kod djela sa apstraktnom opasnošću kao posljedicom. Po pravilu, utvrđivanje uzročnosti ne predstav-lja problem, sem u slučajevima kada se uzročna veza komplikuje budući da posljedica ne nastaje odmah i neposredno poslije preduzete radnje izvršenja, već poslije kraćeg ili dužeg vremena, u kom periodu se može pojaviti i dejstvo drugih uslova ili uzroka koji utiču na tok, obim i intenzitet posljedice prethod-no preduzete radnje.7

U krivičnom pravu se ne utvrđuje šta je sve uzrok nastupjele posljedice, već samo da li se radnja određenog lica može smatrati uzrokom posljedice.8 Uzročna veza postoji kada je lice svojim činjenjem ili nečinjenjem izazvalo promjenu u spoljnom svijetu i tako pokrenulo uzročni lanac usljed koga je došlo do nastupanja zabranjene posljedice. To je činjenično pitanje koje se rješava na osnovu prirodnih zakona i iskustva, jer takva veza znači neposredni vremenski slijed (sukcesiju) između djelovanja volje i nastupjele posljedice (Mrvić Petrović, 2005: 67).

Uzročnost između preduzete radnje i nastupjele posljedice se određuje pri-mjenom sljedećih pravila (Srzentić, Stajić i Lazarević, 1978: 327):

a) u prouzrokovanju posljedice učestvuju različiti uslovi koji mogu da budu neposredni i posredni uslovi, gdje neposredni uslovi spadaju u uzroke, a od posrednih uslova samo oni koji imaju pretežniji značaj za nastupanje posljedice,

b) među neposrednim uslovima potrebno je utvrditi postojanje ljudske radnje. Ako se radnja nekog lica nalazi među tim uslovima, onda se ona smatra uzrokom posljedice, pa čak i kada nema pretežniji značaj od drugih uslova, bez obzira na to da li su oni djelovali istovremeno ili su nastupili kasnije. Ako je posljedica nastupila zbog naknadne radnje tre-ćeg lica, onda to ne utiče na prvobitni uzročni odnos, sem u slučaju kada se tom drugom radnjom presiječe uzročni lanac koji je nastao dejstvom prvobitne radnje;

c) uzročnost je objektivna veza između radnje i posljedice, pa se ona po-smatra odvojeno od krivične odgovornosti učinioca. Prema tome, ljud-

7 Uzročna veza između kriminalne radnje i posljedice se komplikuje usljed uticaja dejstva koji dolazi od strane drugog čovjeka, prirodnih sila ili objektivnih društvenih okolnosti.

8 Uzročna veza između radnje okrivljenog i nastale posljedice smrti oštećene nije prekinuta time što oštećenoj, poslije zadobijanja smrtonosne povrede, nije pružena adekvatna ljekarska pomoć (presuda Vrhovnog suda Republike Srpske, Kž. 97/2002 od 22. jula 2002. godine).

65Miodrag N. Simović, Dragan Jovašević, Marina M. Simović

ska radnja je uzrok posljedice uvijek kada se nalazi među neposred-nim uslovima posljedice, kao i onda kada se nalazi među posrednim uslovima, bez obzira na to što nema dominantno dejstvo i što postoje naknadne radnje koje dopunjuju njeno dejstvo, sem ukoliko naknadnim radnjama nije presječen njen lanac uzročnosti i time odstranjeno njeno dejstvo na finalnu posljedicu.

Ocjena o tome da li je određena radnja uzrok nastanka posljedice krivič-nog djela mora biti donijeta na osnovu procjene konkretnih objektivnih uslova svakog krivičnog djela logičkim zaključivanjem (Radovanović, 1975: 83-84).

Društvena opasnostPrema zakonskom rješenju, krivično djelo je (društveno) opasno djelo koje

povređuje ili ugrožava zaštićene vrijednosti, pa zbog svoje opasnosti i štetnosti njegovom učiniocu prijeti u zakonu propisana krivična sankcija. Stoga druš-tvena opasnost predstavlja drugi opšti objektivni, materijalni elemenat opšteg pojma krivičnog djela po kome se upravo ova vrsta javnopravnog delikta ra-zlikuje od drugih sličnih delikata (prekršaja). Postojanje društvene opasnosti je osnov i opravdanje za propisivanje krivičnih djela. Zato se često i ističe da je društvena opasnost zakonodavni motiv inkriminacije nekog ponašanja, tj. osnovni razlog zbog koga je ono uopšte i proglašeno za krivično djelo (Petro-vić i Jovašević, 2005: 149-150).

Dvije su funkcije društvene opasnosti (Radovanović, 1975: 86-89). Prili-kom propisivanja određene ljudske radnje kao krivičnog djela, neophodno je: a) da se u cijelosti sagleda društvena stvarnost kako bi se mogao izvući zaklju-čak o njenoj društvenoj opasnosti u odnosu na objekt krivičnopravne zaštite koji se tom inkriminacijom želi zaštititi i b) da se kritički sagleda i preispita koje su radnje propisane u zakonu kao krivično djelo u smislu granica važećeg krivičnog prava, odnosno da li postojeća ponašanja kao krivična djela treba da i dalje u zakonu ostanu kao kažnjiva djela ili više nisu opasna za društvo, pa ih treba dekriminalizovati (Tomić, 2007: 76).

Društveno opasno djelo je djelo kojim se povređuje ili ugrožava zaštićena vrijednost od većeg značaja. Društvena opasnost se ostvaruje prouzrokova-njem posljedice preduzetom radnjom u spoljnom svijetu. Ona je sadržana u efektima radnje i posljedice i predstavlja socijalnu sadržinu krivičnog djela. Praktično, kroz društvenu opasnost se ispoljava vrijednosna sadržina učinje-nog krivičnog djela. To je materijalni elemenat krivičnog djela koji je oslonjen na realno ponašanje učinioca djela koji ukazuje na odnos između preduzete radnje i ostvarene posljedice (Vouin i Leaute, 1960: 30). Bez postojanja druš-tvene opasnosti nema krivičnog djela. Ona se javlja kao osnovni kriterijum za propisivanje koja su ljudska ponašanja opasna i štetna te kao takva predviđaju

Dijalog66

kao krivična djela (pa se ona naziva i zakonodavni motiv kažnjavanja), odno-sno kao kriterijum za razgraničenje krivičnih djela od prekršaja.

U pravnoj teoriji nema jedinstvenog shvatanja o tome da li je društvena opasnost samostalni opšti elemenat krivičnog djela. Prema jednom shvatanju (List, Mezger), društvena opasnost i protivpravnost čine jedan jedinstveni op-šti elemenat krivičnog djela, i to elemenat protivpravnosti. Društvena opasnost je tako materijalna sadržina protivpravnosti koja je dvojako shvaćena: a) u formalnom i b) u materijalnom smislu. U teoriji, ovo shvatanje zastupaju J. Tahović (1961: 114-115), M. Radovanović (1975: 105-108) i F. Bačić (1985: 188). Po drugom shvatanju (talijanska pozitivna škola), društvena opasnost je samostalan opšti elemenat krivičnog djela koji je usko povezan sa ostalim opštim elementima krivičnog djela. Ona je materijalni elemenat koji se ogleda u opasnosti i štetnosti po zaštićene vrijednosti, dok je protivpravnost formalni elemenat. Ovo shvatanje u teoriji zastupaju N. Srzentić, A. Stajić i Lj. Lazare-vić (1978: 158).

Društvena opasnost nije apstraktna kategorija koja je vječita i nepromjenlji-va, već je realna društvena pojava koja je promjenljiva, zavisna od konkretnih uslova života određene društvene zajednice, pa je društveno opasno djelo samo ono djelo koje je opasno za određeno društvo u određenom vremenu. Pri tome, društveno opasno djelo treba razlikovati od “opasnog djela” jer u društvu po-stoje razna djela koja su opasna za bezbjednost ljudi i imovine i prema tome štetna, ali koja se ne smatraju društveno opasnim djelima jer su istovremeno i korisna, pa je društvena korist od vršenja tih djela daleko, čak nesrazmjerno veća od njihove opasnosti i štetnosti (Simonović, 1992: 120-134). Društvena opasnost se izražava upravo u tome da li djelo vrijeđa ili prijeti da uvrijedi interes vladajuće klase.

Društvena opasnost predstavlja materijalni supstrat protivpravnosti i odre-đenosti djela u zakonu. Nije krivično djelo opasno za jedno društvo zato što je protivpravno, već je naprotiv protivpravno i određeno u zakonu zato što je društveno opasno i štetno za zaštićene vrijednosti (Lazarević, 2005: 22-23). Kao važna funkcija društvene opasnosti se ističe njena uloga u kritičnom pre-ispitivanju onoga što je u krivičnom zakonu već propisano kao krivično djelo. Ona se sagledava kao osnovni kriterijum kojim bi se preispitale granice va-žećeg krivičnog prava u smislu da li postojeća ponašanja koja su propisana kao krivična djela treba da i dalje ostanu kažnjiva, zavisno od stepena njihove opasnosti i štetnosti za društvo i njegove zaštićene vrijednosti (Tomić, 2007: 76-77).

Nisu sva krivična djela podjednako društveno opasna, već su neka više, a druga manje opasna za određeno društvo u određenom vremenu. Čak ni isto krivično djelo nema istu društvenu opasnost u svim periodima razvitka druš-

67Miodrag N. Simović, Dragan Jovašević, Marina M. Simović

tva. To ukazuje da je društvena opasnost promjenljiva, relativna kategorija koja se može stepenovati na bazi njenog intenziteta. Taj intenzitet zavisi od: a) značaja napadnutog dobra, b) jačine povrede ili ugrožavanja, c) načina, sred-stva, vremena i mjesta izvršenja krivičnog djela i d) drugih okolnosti.

Kada zakonodavac vrši stepenovanje društvene opasnosti, polazi od procje-ne društvenog značaja dobra u sistemu drugih dobara i od apstraktne procjene mogućeg obima i prosječnog intenziteta posljedice, dok sud utvrđuje obim i intenzitet svakog krivičnog djela u konkretnom slučaju, tj. njegovu stvarnu društvenu opasnost. Stepenovanjem društvene opasnosti određuje se težina krivičnog djela. Ukoliko je djelo više društveno opasno, utoliko je teže (pa je zaprijećeno težom kaznom) i obrnuto. Prema tome, intenzitet društvene opa-snosti krivičnog djela dobija svoj izraz u težini kazne po vrsti i mjeri.

Razlikuju se dvije vrste društvene opasnosti. To su: a) opšta i b) posebna društvena opasnost.

Opšta društvena opasnost je opasnost koju ima jedno krivično djelo u od-nosu na drugo krivično djelo. S obzirom na zaštićenu vrijednost i njen značaj, svako krivično djelo ima opštu opasnost i mjesto u sistemu krivičnih djela, pa prema opštoj društvenoj opasnosti zakonodavac propisuje vrstu i mjeru kazne za svako krivično djelo u posebnom dijelu KZRS. Nju određuje zakonodavac na osnovu apstraktne procjene značaja objekta zaštite i mogućeg obima i in-tenziteta posljedice.

Posebna društvena opasnost je opasnost koja postoji kod konkretnih obli-ka ispoljavanja jednog krivičnog djela. Tako isto djelo može u konkretnim ostvarenjima da ima različitu težinu. Posebnu društvenu opasnost utvrđuje sud u svakom konkretnom slučaju na bazi neposredno i stvarno prouzrokovane posljedice. Ona je od značaja za odmjeravanje kazne, a samo izuzetno i za postojanje krivičnog djela.

ProtivpravnostProtivpravnost je protivnost normi koja je sadržana u bilo kom važećem

(pozitivnom) pravnom propisu u državi. To znači da je ponašanje lica nedo-zvoljeno, suprotno normama pravnog poretka. Norma kojoj se krivično djelo suprotstavlja (protivi), ne mora biti, i često nije, sadržana u krivičnopravnom propisu, već u bilo kom propisu pozitivnog pravnog sistema države (Petro-vić, Jovašević i Ferhatović, 2015: 121-123). Po pravilu, te norme se nalaze u drugim granama prava i služe kao osnov za inkriminaciju krivičnih djela u zakonu. To znači da protivpravnost predstavlja pravni osnov za određivanje krivičnih djela.

Kroz protivpravnost društvo određuje svoj stav prema ponašanju pojedinca kojim on krši njegovu zapovijest, odnosno zabranu sadržanu u pravnom pro-

Dijalog68

pisu, pa nema krivičnog djela koje nije protivpravno (Radovanović, 1975: 90-91). Protivpravnost se sastoji iz: a) pozitivnog elementa – da je ostvareno biće krivičnog djela i b) negativnog elementa – da nema nijednog razloga, osnova koji bi isključivao protivpravnost. Kako je pozitivni elemenat protivpravnosti utvrđen samom kvalifikacijom krivičnog djela, to se u praksi protivpravnost utvrđuje samo negativnim putem kada se javi neki od razloga koji bi isključi-vao njeno postojanje (Novoselec, 2004: 158-159).

Postoje i drugačija shvatanja protivpravnosti. Tako je Binding ukazao na razliku između norme i krivičnopravnog propisa. Normama se naređuje ili za-branjuje određeno ponašanje, dok se krivičnopravnim propisima predviđaju sankcije za povredu normi. Norme nisu sadržane u krivičnopravnim propisi-ma, već u propisima javnog prava, a proizilaze iz pranorme na kojoj se zasniva nepisano pravo. I upravo zbog te razlike, krivičnim djelom se ne povređuje krivičnopravni propis, već norma. Vršeći krivično djelo, učinilac ne vrijeđa krivičnopravni propis u kome je opisano djelo, jer on radi u saglasnosti sa tim propisom, već vrijeđa normu koja je izvan propisa. Dakle, učinilac djela po-stupa saglasno propisu, a ipak se kažnjava, što znači da se osnov za primjenu kazne ne nalazi u povredi propisa, već u povredi norme koja je izvan njega (Srzentić, Stajić i Lazarević, 1978: 175).

U pravnoj teoriji se smatra da je svako krivično djelo protivpravno i protiv-moralno jer se njime vrijeđaju važeće norme vladajućeg morala. Pri tome se protivpravnost shvata u dvojakom obliku. To su: a) protivpravnost u formal-nom smislu – radnja kojom se krši krivičnopravna norma i b) protivpravnost u materijalnom smislu – radnja kojom se povređuje ili ugrožava zaštićena vri-jednost čijoj zaštiti služi krivičnopravna norma na način koji je opasan i štetan (Novoselec, 2004: 158-160).

Dakle, razlikuju se formalna i materijalna protivpravnost. Tako je po Listu formalno protivpravna ona radnja koja se pojavljuje kao prekršaj državne nor-me, odnosno kao prekršaj zapovijesti ili zabrane pravnog poretka, dok se ma-terijalna protivpravnost pojavljuje kao društveno štetno i asocijalno ponašanje. Po Mezgeru, formalna protivpravnost označava zabranjenost djela, a materijal-na protivpravnost – povredu ili izlaganje opasnosti određenih interesa društva. Prema T. Živanoviću, protivpravnost u formalnom smislu je protivnost izvje-snom pravnom propisu, odnosno normi, u obliku napada na izvjesno krivično dobro, a u materijalnom smislu, to je protivnost izvjesnom pravnom propisu, odnosno normi, u obliku napada na izvjesnu krivičnopravnu individualnu ili kolektivnu potrebu postojanja društva, države (Jovašević, 2018: 89-91).

Protivpravnost se često dovodi u vezu sa društvenom opasnošću. Po pravi-lu, društveno opasno djelo je istovremeno i protivpravno, iako je moguće da jedno djelo bude društveno opasno, a da još nije protivpravno (kod nastajanja

69Miodrag N. Simović, Dragan Jovašević, Marina M. Simović

novih društveno opasnih djela koja još nisu pravno zabranjena). I obrnuto, mogu postojati djela koja su protivpravna, ali koja nisu društveno opasna (kada jedno djelo koje je predviđeno u krivičnom zakonu kao protivpravno djelo, tokom vremena, zbog promijenjenih društvenih uslova, izgubi karakter druš-tveno opasnog djela).

Da bi jedno protivpravno djelo bilo krivično djelo, potrebno je da: a) bude društveno opasno i b) bude predviđeno u zakonu kao krivično djelo. To znači da određenost ponašanja lica u zakonu kao krivičnog djela predstavlja i nje-govu protivpravnost. Bez predviđenosti u zakonu nijedno djelo ne može da se smatra krivičnim djelom. Dok je protivpravnost – protivnost normi sadržanoj u bilo kom pravnom propisu, određenost djela u zakonu znači da krivično djelo može biti predviđeno samo zakonom, a ne nekim drugim podzakonskim pro-pisom. U praksi se može desiti da bude izvršeno djelo koje je protivpravno, ali koje još nije određeno u zakonu kao krivično djelo. S druge strane, jedno djelo može biti predviđeno u zakonu kao krivično djelo, ali da u konkretnom slučaju nije protivpravno zbog postojanja nekog od osnova koji protivpravnost isključuje.

Protivpravnost kao opšti elemenat krivičnog djela (Jovašević, 2018: 73) ne ulazi u zakonski opis djela jer postoji pretpostavka da je svako krivično dje-lo protivpravno. Ali, kod pojedinih krivičnih djela u posebnom dijelu KZRS posebno je u opis krivičnog djela unesen elemenat protivpravnosti (neovlašte-nost, protivzakonitost postupanja učinioca) kako bi se postavila razlika između ponašanja koja su inače dozvoljena, kada su na propisima zasnovana i predu-zeta od strane zakonom ovlaštenih lica, od protivpravnih ponašanja, u smislu radnje krivičnog djela. Takođe, zakonodavac unosi protivpravnost u opis nekih krivičnih djela – da bi podvukao njihovu specifičnost po kojoj se razlikuju od sličnih krivičnih djela. Razlikovanje opisa krivičnih djela sa elementom pro-tivpravnosti i bez njega ima značaj sa aspekta utvrđivanja krivične odgovor-nosti jer umišljaj učinioca krivičnog djela sa elementom protivpravnosti mora da obuhvati i svijest o toj protivpravnosti.

Određenost djela u zakonuDa bi protivpravno i društveno opasno djelo bilo krivično djelo, ono mora

da bude u zakonu određeno kao krivično djelo i za njega propisana krivična sankcija (član 17 KZRS). Zbog toga se određenost djela i krivične sankcije u zakonu (zakonski elemenat krivičnog djela) pojavljuje kao opšti formalni ele-menat krivičnog djela koji proizilazi iz člana 2 KZRS prema kome se krivična djela i krivične sankcije propisuju samo zakonom. Ovaj elemenat predstavlja kriterijum za razgraničenje krivičnog djela od prekršaja i pomoću njega se

Dijalog70

limitira krug ponašanja koja se mogu smatrati krivičnim djelom (Petrović, Jo-vašević i Ferhatović, 2015: 123-115).

Dakle, krivična djela se mogu propisati samo zakonom, pa je stoga krivič-no pravo zakonsko pravo. Ovaj elemenat ima svoj osnov u načelu zakonitosti (legaliteta) koji se izražava sentencom nullum crimen nula poena sine lege. Predviđenost u zakonu radnje, odnosno ljudskog ponašanja kao krivičnog dje-la, znači ostvarenje bitnih elemenata zakonskog opisa određenog krivičnog djela. Otuda se ovaj elemenat vezuje za pojam bića krivičnog djela i za uslove kažnjivosti (Radovanović, 1975: 90-91).

Određenost djela u zakonu ima dvojaki značaj. To su: a) politički značaj – koji osigurava slobode i prava čovjeka i tako predstav-

lja garanciju njegove zaštite od arbitrarnosti, samovolje i zloupotreba organa krivičnog pravosuđa u pogledu krivičnog gonjenja i kažnjavanja, što ukazuje na zaštitnu ili garantivnu funkciju krivičnog prava. Na ovaj način se obezbjeđuje i jednakost građana pred zakonom i

b) pravni značaj – koji određuje da se krivična djela i krivične sankcije za njihove učinioce mogu propisivati samo zakonom, a ne i podzakonskim aktima, običajnim pravom, sudskom praksom ili analogijom.

U pravnoj teoriji ima i takvih shvatanja koja smatraju da je kažnjivost pose-ban elemenat krivičnog djela. Po ovoj karakteristici se krivično djelo razlikuje od drugih neprava (npr. građanskog). Pomoću kažnjivosti se određuje krivično djelo, jer se njome uspostavlja odnos između krivičnog djela i kazne, njiho-va povezanost i međuzavisnost. Za svako krivično djelo se kažnjava, a svaka primjena kazne je uslovljena postojanjem krivičnog djela (Bačić, 1961: 29). Ali određivanje da je krivično djelo ono djelo koje je kažnjivo, prema nekim autorima, predstavlja samo tautologiju (Beling, 1906: 5-6).

ZaključakRazličiti su oblici povređivanja i ugrožavanja najznačajnijih društvenih

dobara i interesa koje se ostvaruju izvršenjem krivičnog djela, kao najtežeg oblika neprava (ili javnopravnog delikta). Krivično djelo,+ predstavlja prvi, osnovni, bazični pojam krivičnog prava, bez čijeg izvršenja ili pokušaja krivič-no pravo uopšte ne može da bude primijenjeno, odnosno da djeluje u stvarnom životu pojedinca, ali i društva-države.

Sa stvaranjem prava uopšte i države, od najstarijih vremena ljudske istorije, krivična djela su bila neumitni pratilac života ljudi. Uvijek je u društvenoj za-jednici bilo pojedinaca koji su kršili pravne propise, pravila ponašanja, pravni poredak. Time su svojim ponašanjem i prouzrokovanjem posljedice po prava i interese drugih fizičkih i pravnih lica vršili kažnjiva, zabranjena, proskribo-

71Miodrag N. Simović, Dragan Jovašević, Marina M. Simović

vana djela – krivična djela kao najteži i najviši oblik neprava – javnopravnog delikta.

Da bi se prema prekršiocu pravne norme (učiniocu krivičnog djela) mo-gla primijeniti zakonom propisana krivična sankcija od strane nadležnih sud-skih organa – moraju biti ispunjeni zakonom propisani uslovi. To znači da u svakom konkretnom slučaju mora postojati krivično djelo. To je zakonom propisano ljudsko ponašanje (činjenje ili nečinjenje) koje je protivpravno i društveno opasno i učinjeno sa krivicom. To ukazuje da postoje opšti, osnovni elementi svakog krivičnog djela, ali i posebni elementi (po kojima se pojedina krivična djela razlikuju).

Literatura Bačić, Franjo, Jugoslovensko krivično pravo, Knjiga prva, Pravni fakultet, Skoplje,

1961. Bačić, Franjo, Krivično pravo, Opći dio, Pravni fakultet, Zagreb, 1985. Beling, Ernst, Die Lehre vom Verbrechen, J. E. B. Mohr (P. Siebeck), Tubingen, 1906.Чучаев, А. И. i Н. А. Ныркова, Уголовное право России, Общая часть, Городец,

Москва, 2009.Foregger, Egmont i Eugen Serini, Strafgesetzbuch StGB, 9. Auflage, Wien, 1989. Grozdanić, Velinka, Marissabell Škorić i Igor Martinović, Kazneno pravo, Opći dio,

Pravni fakultet, Rijeka, 2013. Jovašević, Dragan, Krivični zakonik Republike Srbije sa uvodnim komentarom, “Služ-

beni glasnik”, Beograd, 2007. Jovašević, Dragan, Krivično pravo, Opšti deo, “Službeni glasnik”, Beograd, 2018.Jovašević, Dragan, Leksikon krivičnog prava, “Službeni glasnik”, Beograd, 2011. Jovašević, Dragan, Ljubinko Mitrović i Veljko Ikanović, Komentar Krivičnog zakoni-

ka Republike Srpske, “Službeni glasnik”, Banja Luka, 2018.Jovašević, Dragan, Ljubinko Mitrović i Veljko Ikanović, Krivično pravo Republike

Srpske, Opšti dio, Univerzitet Apeiron, Banja Luka, 2017.Jovašević, Dragan, Praktikum za krivično pravo, Opšti deo, Pravni fakultet, Niš, 2013.Kokolj, Mitar, Dragan Jovašević, Krivično pravo Republike Srpske, Opšti i posebni

deo, Univerzitet Sinergija, Bijeljina, 2011.Lazarević, Ljubiša, Branko Vučković, Vesna Vučković, Komentar Krivičnog zakonika

Crne Gore, “Obod”, Cetinje, 2004.Lazarević, Ljubiša, Komentar Krivičnog zakonika Republike Srbije, Savremena admi-

nistracija, Beograd, 2005. Lolis, Nicholas i Giorgios Mangakos, The Greek Penal Code, Sweet-Maxwell, Lon-

don, 1973. Mrvić Petrović, Nataša, Krivično pravo, Fakultet za poslovno pravo, Beograd, 2005.Novoselec, Petar, Opći dio kaznenog prava, Pravni fakultet, Zagreb, 2004.

Dijalog72

Pavišić, Berislav, Velinka Grozdanić i Petar Veić, Komentar Kaznenog zakona, Narod-ne novine, Zagreb, 2007.

Petrović, Borislav i Dragan Jovašević, Krivično (kazneno) pravo Bosne i Hercegovine, Opšti dio, Pravni fakultet, Sarajevo, 2005.

Petrović, Borislav, Dragan Jovašević i Amila Ferhatović, Krivično pravo 1, Pravni fakultet, Sarajevo, 2015.

Radovanović, Miloš, Krivično pravo, Opšti deo, Pravni fakultet, Beograd, 1975.Рарог, А. И., М. П. Журавлев и др. (ред.), Уголовное право России. Части Общая

и Особенная, Учебник, 6-е изд., ТК Велби Издательство “Проспект”, Москва, 2008.

Selinšek, Ljiljana, Kazensko pravo, Splošni del in osnove posebnega djela, Pravni fa-kultet, Ljubljana, 2007.

Simonović, Branislav, “Društvena štetnost i društvena opasnost krivičnog dela”, Anali Pravnog fakulteta u Beogradu, broj 2-3, 1992, str. 120-134.

Srzentić, Nikola, Aleksandar Stajić i Ljubiša Lazarević, Krivično pravo, Opšti deo, Savremena administracija, Beograd, 1978.

Stojanović, Zoran, Krivično pravo, Opšti deo, Pravni fakultet, Beograd, 2000.Tahović, Jankо, Krivično pravo, Opšti deo, Beograd, 1961.Tomić, Zvonimir, Krivično pravo, Pravni fakultet, Sarajevo, 2007.Vouin, R. I J. Leaute, Droit penal et procedure penale, Paris, 1960.Zlatarić, Bogdan i Mirjan Damaška, Rječnik krivičnog prava i postupka, Informator,

Zagreb, 1966. Živanović, Toma, Krivično pravo, Opšti deo, Pravni fakultet, Beograd, 1910. Živanović, Toma, Osnovi krivičnog prava Kraljevine Jugoslavije, Opšti deo, Pravni

fakultet, Beograd, 1935. Živanović, Toma, Osnovni problemi krivičnog prava, Pravni fakultet, Beograd, 1930.

73Miodrag N. Simović, Dragan Jovašević, Marina M. Simović

Concept and Elements of Criminal Offense

in the Law of the Republika Srpska

AbstractRules of behavior which organize the life of all members of society and

which the authorities impose on inviduals and groups have existed since the state and law in general have occurred. In case of violation of such rules of behavior, the competent state authorities apply particular sanctions against disobediant. Such violations of legal provisions regulating life of a social community as a whole are called public law offenses, in distinction from civil (civil law) offenses. There are several kinds of public law offenses. We most often distinguish criminal offenses and petty offenses. In case of commission of criminal offenses, the competent court authorities impose particular kinds and measures of criminal sanctions on their perpetrators. Accordingly, criminal offenses are the most severe forms of illegal behavior of individuals and legal persons violating or endangering the most significant social goods and values. This Paper is about the concept, elements, characteristics and forms of crimi-nal offenses in the law of the Republika Srpska.

Key words: unlawfulness, the law, criminal offense, responsibility, sanction

Stručni rad DOI: 10.5644/DIJALOG.2018.1-2.05Suzana Bubić*

Istospolne zajednice u praksi Evropskog suda

za ljudska prava1

SažetakUvodničarka u izlaganju razmatra ulogu koju je Evropski sud za ljudska

prava imao i ima u procesu priznavanja istospolnih zajednica u nacionalnim zakonodavstvima. Istražena praksa ovog Suda pokazuje evoluciju njegovih mišljenja i stavova i to da ona ima utjecaj tek u posljednje vrijeme, kada Sud počinje obavezivati nacionalne zakonodavce da urede registrovane zajednice i priznaju prava i dužnosti registrovanim partnerima.

Analiza odluka o (ne)utvrđenju povrede pojedinih konvencijskih prava istospolno orijentisanih osoba i istospolnih parova poslužila je kao osnov za utvrđenje stavova Suda zauzimanih o pojedinim relevantnim pitanjima, kao i moguće, odnosno očekivane buduće odluke Suda u ovoj oblasti u predmetima koji budu pokrenuti protiv Bosne i Hercegovine.

Ključne riječi: pravo na brak, istospolna zajednica, istospolni brak

Uvodne napomeneEvolutivna metoda tumačenja odredaba Evropske konvencije o zaštiti ljud-

skih prava i osnovnih sloboda (dalje: Konvencija ili EKLJP), karakteristična za praksu Evropskog suda za ljudska prava2 (dalje: Sud), u predmetima koji se tiču osoba istospolne orijentacije i istospolnih partnera počela se primjenjivati kasnije nego u predmetima iz drugih oblasti odnosa.

* Profesorica emerita, Pravni fakultet Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, Suzana.Bubic@unmo.ba

1 Uvodno izlaganje za raspravu na 12. sjednici Odbora za pravne nauke, održanoj 15. 3. 2018. godine (Skraćen i prerađen rad “Uloga Evropskog suda za ljudska prava u priznavanju istos-polnih zajednica” izložen na 5. međunarodnom naučnom skupu Dani porodičnog prava, Pravni fakultet Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru (2017), objavljen u Zborniku rado-va s ovog Skupa)

2 U brojnim odlukama Sud je istakao da se pri tumačenju odredaba Konvencije mora uzeti u obzir savremena stvarnost i stavovi, a ne situacija koja je prevladavala u vrijeme donošenja Konvencije, odnosno da se Konvencija, kao živ instrument, “mora čitati u svjetlu uslova da-našnjeg života.” (Jedna od tih odluka je u predmetu Tyrer v. the United Kingdom, Application no. 5856/72, Judgment Strasbourg 25 April 1978, § 31.

http://www.bailii.org/eu/cases/ECHR/1978/2.html (pristupljeno: 22. 1. 2017)

75Suzana Bubić

U prvim predstavkama podnošenim Sudu, homoseksualno orijentisane oso-be su tvrdile da je pojedinim zakonskim rješenjima sadržanim u nacionalnom pravnom sistemu ili postupanjem nadležnih nacionalnih organa u praksi, po-vrijeđeno jedno ili više njihovih prava – pravo na poštovanje privatnog života, porodičnog života i zabrana diskriminacije. U početku, Sud je utvrđivao samo povredu prava na poštovanje privatnog života, na primjer u slučaju zakonskog normiranja mogućnosti krivičnog gonjenja i kažnjavanja homoseksualnog po-našanja, odnosno zabrane homoseksualne aktivnosti, smatrajući spolni život dijelom privatnog života, njegovim “najintimnijim aspektom” (Dudgeon pro-tiv UK, 1981;3 Norris protiv Irske, 19884). Tek 1999. godine počeo je utvrđi-vati i zabranjivati diskriminaciju ovih osoba u oblasti ostvarivanja roditeljskog staranja i usvojenja, učinjenu negiranjem osobi koja živi u istospolnoj zajed-nici prava na staranje o djetetu nakon razvoda (Salgueiro da Silva Mouta pro-tiv Portugala, 19995), odnosno mogućnosti da usvoji (E. B. protiv Francuske, 20086). Ovakva praksa Suda je utjecala na nacionalne zakonodavce i praksu nadležnih nacionalnih organa, tako da su dekriminalizovani dobrovoljni spolni odnosi odraslih osoba istog spola i uklonjena diskriminacija ovih osoba.

Međutim, u oblasti odnosa istospolnih partnera, odnosno zajednica u ko-jima oni žive, ovakva praksa Suda i njen utjecaj na nacionalne zakonodavce su izostali. Naime, moderni trendovi i razvoj te veća otvorenost i prihvata-nje istospolnih partnera najprije su izraženi u pojedinim nacionalnim zako-nodavstvima i u evropskom zakonodavstvu. U vrijeme kada je u nacionalnim pravima već bila legalizovana istospolna zajednica – de facto ili registrovano partnerstvo ili i sam brak, i kada su u više dokumenata Vijeća Evrope i Evrop-ske unije upućivani pozivi državama da priznaju određena prava partnerima iz registrovane zajednice, odnosno zahtjevi za priznavanjem ovih zajednica i njihovim izjednačenjem s brakom, Sud je još uvijek odbijao intervenisati u nacionalno pravo i praksu vezane za ove zajednice. O doprinosu prakse Suda, odnosno o direktnom utjecaju njegovih odluka na nacionalne zakonodavce u smislu donošenja novih propisa zbog čijeg nepostojanja je utvrđena povreda odredaba Konvencije, može se govoriti tek u posljednje vrijeme. Pod utjeca-jem presuda Vallianatos i drugi protiv Grčke te Oliari i drugi protiv Italije

3 Dudgeon v. the United Kingdom, Application no. 7525/76, Judgment, Strasbourg 22 Octo-ber 1981, § 41. Dostupno na: http://ceere.eu/wp-content/uploads/2016/03/CASE-OF-DUD-GEON-v.-THE-UNITED-KINGDOM.pdf (pristupljeno: 4. 3. 2017).

4 Norris p. Irske, Application no. 10581/83, Judgment, Strasbourg 26 October 1988, § 47. Do-stupno na: http://www.worldlii.org/eu/cases/ECHR/1988/22.html, (pristupljeno: 4. 3. 2017).

5 Application no. 33290/96, Decision 21. 12. 1999. Dostupno na: http://www.echr.fr/ hudoc, (pristupljeno: 2. 7. 2002).

6 Application no. 43546/02, Judgment 22. januar 2008. Dostupno na: http://hudoc.echr.coe.int/eng#{"appno":["43546/02"],"itemid":["001-84571"]}, (pristupljeno: 13. 4. 2014).

Dijalog76

usvojeni su novi Zakon o ugovornoj kohabitaciji kojim je obuhvaćena i koha-bitacija osoba istog spola (Grčka), odnosno Zakon o građanskim zajednicama osoba istog spola i kohabitaciji (Italija).

Praksa Suda (i Komisije) u predmetima koji se tiču istospolne zajedniceO zahtjevima istospolnih partnera iz stabilne zajednice u evropskoj praksi

se počelo odlučivati 80-ih godina prošlog vijeka. U tim predmetima odlučivala je Komisija za ljudska prava, čiji je stav bio da “uprkos modernoj evoluciji stavova prema homoseksualnosti, odnos podnositeljā predstavke, osim izu-zetno, ne spada u okvir prava na poštovanje porodičnog života osiguranog u članu 8. EKLJP”, već da je njihov odnos “stvar njihovog privatnog života.” (X. i Y protiv UK, 19837; predmet se tiče deportacije jednog od partnera). U ovom predmetu nije utvrdila povredu prava na poštovanje privatnog života, a uz nju nije utvrdila ni povredu člana 14, niti povredu prava na dom u pred-metu po predstavci istospolne partnerice kojoj je odlukama nacionalnih orga-na uskraćeno pravo da naslijedi zakup kuće nakon smrti partnerice (Simpson protiv UK, 19868). Isto tako nije utvrdila povredu privatnog života i zabrane diskriminacije istospolne partnerice kojoj zakon ne priznaje mogućnost stica-nja roditeljske vlasti nad djetetom partnerice, začetim vještačkom oplodnjom (Kerkhoven i Hinke protiv Holandije, 19929). Sud je preuzeo praksu Komisije pa u odlukama navodi da dugotrajni homoseksualni odnosi između dva muš-karca ne spadaju u okvir prava na poštovanje porodičnog života, već da se “emocionalni i spolni odnos podnositelja predstavke tiče njegovog privatnog života” (Mata Estevez protiv Španije, 200110), ali nije utvrdio povredu člana 8. pošto u Konvenciji nije zagarantovano pravo na penziju (koja je bila uskraćena istospolnom partneru).

U predmetu u kojem je odluku donio 2003. godine (Karner protiv Austri-je11), Sud je odstupio od stava Komisije zauzetog 17 godina ranije i pokazao veću spremnost da prihvati ideju o potrebi zaštite istospolnih zajednica. Dodu-še, i dalje je ostao oprezan, pa je samo u kontekstu prava na dom pružio za-

7 Aplication 9369/81, Decision 03/05/1983, str. 220. Dostupno na: http://hudoc.echr.coe.int/eng#{"dmdocnumber":["803882"],"itemid":["001-74043"]}, (pristupljeno: 28. 2. 2017).

8 Application 11716/85, Judgment Strasbourg 14. may 1986. Dostupno na: http://freecases.eu/Doc/CourtAct/4545030 (pristupljeno: 8. 3. 2017).

9 Application No. 15666/89, 19. 5. 1992. Dostupno na: http://echr.ketse.com/do-c/15666.89-en-19920519/view/.

10 Application 56501/00, Decision 10/05/2001. Dostupno na: http://hudoc.echr.coe.int/en-g#{"appno":["56501/00"],"itemid":["001-22334"]} (pristupljeno: 17. 3. 2107).

11 Application no. 40016/98, Judgment Strasbourg, 24 July 2003, Final 24/10/2003. Dostupno na: http://www.refworld.org/cases,ECHR,51e6b91b4.html (pristupljeno: 1. 3. 2017).

77Suzana Bubić

štitu podnosiocu predstavke – partneru iz 5 godina duge istospolne zajednice, kojem su nadležni organi negirali pravo da naslijedi zakup stana nakon smrti partnera – zakupca i pravo da ostane živjeti u stanu. Uz to, utvrdio je i postoja-nje diskriminacije partnerā istog spola.

Nakon priznanja istospolnim partnerima prava na dom, kao što se moglo i očekivati, uslijedilo je priznanje prava na poštovanje porodičnog života. Od 2010. godine, po predstavkama podnesenim zbog nepriznavanja istospolne zajednice, Sud odnos istospolnog para počinje obuhvatati pojmom privatnog i porodičnog života. Prihvatio je evoluciju društvenih stavova prema istospol-nim parovima u državama članicama i zakonodavstvu EU, pa je zaključio da je neprirodno zadržati stav da istospolni par ne može uživati “porodični život” u smislu člana 8. isto kao i heteroseksualni par (Schalk i Kopf protiv Austri-je, 201012). Postojanje porodičnog života čak je priznao i u situaciji u kojoj istospolni partneri zbog profesionalnih i društvenih razloga ne žive zajedno (Vallianatos i drugi protiv Grčke, 201313). Ovu povredu je utvrdio i u odluci iz 2015. godine (Oliari i drugi protiv Italije14), polazeći od društvene stvarnosti podnositeljā predstavke u Italiji i toga da država ne bi bila pretjerano optereće-na obavezom osiguranja priznanja i zaštite istospolnih zajednica, a omogućila bi da zakon odrazi stvarnost podnositeljā predstavke.

U većem broju odluka Sud je utvrdio diskriminaciju istospolnih partnera učinjenu u vezi s poštovanjem privatnog i porodičnog života, ponavljajući da je “različito postupanje prema osobama istog spola diskriminatorno ako nema objektivnog i razumnog opravdanja, odnosno ako ne teži zakonitom cilju ili ako nema razumnog odnosa srazmjernosti između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti” (predmeti se tiču negiranja nasljeđivanja zakupa stana nakon smrti partnera – zakupca i proširenja osiguranja njegovog partnera za slučaj nesreće i bolesti, uskraćivanja dozvole boravka istospolnoj partnerici, odnosno partneru, zbog nepriznavanja prava na brak, odnosno zajednice živo-ta, nedozvoljavanja usvojenja djeteta istospolne partnerice, odnosno sticanja roditeljskog staranja). U novijim presudama povredu člana 14. EKLJP utvrđu-

12 Application no. 30141/04, Judgment Strasbourg 24 June 2010 Final 22/11/2010. Dostupno na: http://hudoc.echr.coe.int/eng?i=001-99605#{"itemid":["001-99605"]} (pristupljeno: 30. 7. 2016).

13 Applications nos. 29381/09 and 32684/09, Judgment 7 November 2013. Dostupno na: http://www.google.ba/url?url=http://hudoc.echr.coe.int/app/conversion/pdf/%3Flibrary%-3DECHR%26id%3D001-128294%26filename%3D001-128294.pdf%26TID%3Duynnloh-kyr&rct=j&frm=1&q=&esrc=s&sa=U&ved=0ahUKEwjo-8GV46DOAhXDPxQKHWMz-Da8QFggSMAA&usg=AFQjCNFLb3Hq4nqt_8XsYGK0IDI230yj2A (pristupljeno: 1. 8. 2016).

14 Application no. 18766/11 and 36030/11, Judgment 21 July 2015 Final 21/10/2015. Dostupno na: http://hudoc.echr.coe.int/eng?i=001-156265&sa=X&ved=0CDUQ9QEwD2oVChMIwI-Cr1bn2xgIVI75yCh186Qh-#{"itemid":["001-156265"]}, (pristupljeno: 1. 8. 2016).

Dijalog78

je ako ustanovi uporedivost homoseksualnog s heteroseksualnim parom (Alde-guer protiv Španije, 201615).

U dosadašnjoj praksi Sud još nije utvrdio povredu člana 12. EKLJP, odno-sno prava na brak, na koje se u posljednje vrijeme pozivaju istospolni partne-ri. U predmetu iz 2014. godine naveo je da član 12. “osigurava osnovno pravo muškarca i žene da sklope brak i zasnuju porodicu” te da se on, iako su neke države proširile pravo na brak na istospolne partnere, ne može tumačiti kao na-metanje obaveze državama članicama da istospolnim parovima odobre pristup braku. Ocijenio je da ne mora žuriti da svojom odlukom zamijeni odluku dr-žavnih organa koji su u stanju najbolje procijeniti potrebe društva i odgovoriti na njih (Hämäläinen protiv Finske16). Odlučivanje o (ne)normiranju istospol-nog braka ostavio je državama članicama (Oliari, Chapin i Charpentier protiv Francuske, 201617).

Stavovi Suda u novijoj praksi Kao najkarakterističniji stavovi zauzeti u predmetima vođenim po pred-

stavkama istospolnih partnera mogu se izdvojiti sljedeći:1. Relevantnost (ne)postojanja sukoba između društvene stvarnosti podno-

sitelja predstavke i zakona koji im ne daje zvanično priznanje, odnosno to da li je između njih uspostavljena pravična ravnoteža. Zbog postojanja ovog sukoba, u predmetu Oliari stav Suda je da istospolni partneri – podnositelji predstavke imaju poseban interes da, u odsustvu braka, dobiju mogućnost za-snivanja registrovane zajednice ili registrovanog partnerstva.

2. Uvažavanje stalnog kretanja prema priznavanju istospolnih parova u na-cionalnom zakonodavstvu i sudskoj praksi, ali i na međunarodnom planu.

3. Homoseksualni parovi su sposobni, isto kao i heteroseksualni, stupiti u stabilne i ozbiljne odnose i nalaze se u vrlo sličnoj situaciji kao i ovi drugi u pogledu potrebe za pravnim priznanjem i zaštitom njihovog odnosa.

4. Relevantnost (ne)priznavanja bilo kojeg oblika istospolne zajednice kao razlog za (ne)utvrđenje povrede članova 8, 12. i 14. EKLJP.

5. Neobaveznost ograničavanja prava na brak samo na osobe različitog spo-la. Ipak, zbog nepostojanja konsenzusa između država, Sud smatra da države

15 Application 35214/12, Judgment 22. 3. 2016. Dostupno na: http://www.marinacastellaneta.it/blog/wp-content/uploads/2016/06/CASE-OF-ALDEGUER-TOMS-v.-SPAIN.pdf (pri-stupljeno: 27. 2. 2017).

16 Application no. 37359/09, Judgment Strasbourg, 16 July 2014. Dostupno na: http://www.bailii.org/eu/cases/ECHR/2014/787.html (pristupljeno: 18. 3. 2017).

17 Requête no 40183/07, Arrêt Strasbourg, 9 juin 2016, Définitif 09/09/2016. Dostupno na: http://hudoc.echr.coe.int/fre?i=001-163436#{"itemid":["001-163436"]} (pristupljeno: 1. 3. 2017).

79Suzana Bubić

uživaju slobodnu procjenu pri uređenju istospolnog braka i da same trebaju odlučiti hoće li ga regulisati.

Moguće odluke Suda u predmetima protiv BiHKako u domaćem zakonodavstvu istospolna zajednica nije legalizovana,

istospolni partneri iz zajednice u kojoj žive, odnosno koju bi htjeli zasnovati i registrovati, ne mogu ostvariti bilo kakva prava. U ovakvoj situaciji protiv Bo-sne i Hercegovine mogu biti pokrenuti postupci zbog nepriznavanja istospolne zajednice ili istospolnog braka, odnosno zbog povrede konvencijskih prava. U vezi s ovim eventualnim postupcima, mogu se postaviti dva pitanja.

Prvo pitanje je: Da li bi Sud utvrdio da je Bosna i Hercegovina, neprizna-vanjem istospolne zajednice, povrijedila pravo na poštovanje privatnog i poro-dičnog života i zabranu diskriminacije, iz čega bi proizašla njena obaveza lega-lizacije istospolne zajednice18 (bilo de facto, bilo registrovanog partnerstva)?

Argument u prilog pozitivnom odgovoru je to što je Sud u dosadašnjoj praksi priznao da istospolni parovi imaju poseban interes i potrebu za prav-nim priznanjem i zaštitom njihovog odnosa. Na pozitivan odgovor upućuje i njegovo uvažavanje stalno prisutnog trenda priznavanja istospolnih parova u nacionalnom zakonodavstvu i sudskoj praksi, kao i na međunarodnom planu.

U prilog negativnom odgovoru mogao bi se navesti stav Suda o relevan-tnosti postojanja sukoba između društvene stvarnosti podnositeljā predstavke i zakona koji ne priznaje njihovu zajednicu. Upravo zbog toga što zakonoda-vac nije legalizovao istospolnu zajednicu, iako su većina stanovništva, najviša pravosudna tijela i vlada izrazili, odnosno potvrdili potrebu priznanja i zaštite istospolnih zajednica, Sud je pozvao Italiju da je legalizuje (Oliari). Situacija u Bosni i Hercegovini je, međutim, drugačija. Uglavnom ne postoji pozitivan stav građana prema osobama istospolne orijentacije, a pogotovo prema istos-polnim zajednicama; istospolni partneri prikrivaju da žive zajedno; u domaćoj

18 Sud u jednom broju presuda ističe da su po čl. 46. Konvencije države članice “preuzele obavezu da će se pridržavati konačnih odluka Suda u svakom predmetu u kojem su stran-ke. (...) Slijedi, između ostalog, da presuda u kojoj je Sud utvrdio povredu nameće tuženoj državi zakonsku obavezu (...) da odabere, pod nadzorom Komiteta ministara, opće i/ili, ako je pogodno, pojedinačne mjere koje će usvojiti u njihovom pravnom poretku kako bi se otklonila povreda koju je Sud utvrdio” (Scozzari i Giunta protiv Italije, Applications nos. 39221/98 and 41963/98, Judgment 13 July 2000, §249. Dostupno na: https://hudoc.echr.coe.int/eng#{%22itemid%22:[%22001-58752%22]} (pristupljeno: 17. 3. 2018); Jevremović pro-tiv Srbije, Application 3150/05, Judgment 17. july 2007, §135. Dostupno na: https://sip.lex.pl/orzeczenia-i-pisma-urzedowe/orzeczenia-sadow/3150-05-jevremovic-v-serbia-wyrok-eu-ropejskiego-520684626 (pristupljeno: 10. 12. 2006)).

Dijalog80

sudskoj praksi nema odluka koje se tiču ovih zajednica niti poziva iz prakse domaćem zakonodavcu da legalizuje ove zajednice.19

Ipak, imajući u vidu sve navedene argumente, odnosno stavove Suda za-uzete u dosadašnjoj praksi, izvjesnim se čini da bi Sud, zbog nepriznavanja istospolne zajednice, utvrdio povredu članova 8. i 14. Konvencije, čime bi se Bosni i Hercegovini nametnula obaveza izmjene domaćih propisa u smislu legalizacije ove zajednice.

Drugo pitanje je: Da li bi Sud, u predmetu pokrenutom predstavkom o po-vredi odredaba članova 8, 12. i 14. Konvencije zbog nenormiranja mogućnosti sklapanja istospolnog braka u pravu u Bosni i Hercegovini, utvrdio povredu ovih odredaba?

Praksa Suda upućuje na negativan odgovor. On proizlazi iz stavova Suda, zauzetih u presudama u najnovijim predmetima, da se nepriznavanjem istos-polnim partnerima prava na brak ne krši odredba člana 12, jer se iz nje ne može izvesti zaključak o obavezi tužene vlade da istospolnom paru odobri pristup braku. Budući da Sud nije pokazao, niti će vjerovatno u bližoj budućnosti po-kazati spremnost da ide tako daleko da države obaveže na pravno priznanje istospolnog braka, ne može se očekivati drugačija odluka ni prema BiH.20

Zaključna razmatranjaNakon što je Sud istospolnim partnerima priznao pravo na poštovanje pri-

vatnog i porodičnog života te pravo na dom i utvrdio njihovu diskriminaciju učinjenu u vezi s poštovanjem privatnog i porodičnog života, istospolni par-tneri pokreću postupke pred Sudom zbog navodne povrede prava na brak. U dosadašnjoj praksi različiti su stavovi Suda prema istospolnom braku i ostalim oblicima istospolnih zajednica. Naime, on države ne obavezuje na pravno pri-znanje istospolnog braka, ali od njih zahtijeva, odnosno očekuje donošenje za-kona koji priznaju neki od oblika istospolne zajednice, smatrajući da drugači-jim postupanjem ne bi izvršavale pozitivnu obavezu da istospolnim partnerima

19 U Specijalnom izvještaju o pravima LGBT osoba u Bosni i Hercegovini navedeno je da se “ove osobe u svakodnevnom životu susreću sa stereotipima i predrasudama iz razloga što društvo nije spremno da ih prihvati kao ravnopravne članove zajednice. Zbog animoziteta okoline, a često i zbog straha od osude porodice, rijetko i nerado otkrivaju svoju seksualnu orijentaciju.” (Institucija ombudsmena/ombudsmana za ljudska prava Bosne i Hercegovine, Banja Luka, septembar 2016, strana 78. Izvještaj dostupan na: http://www.ombudsmen.gov.ba/documents/obmudsmen_doc2016110413333704bos.pdf )

20 U prilog tome može se navesti i dio komentara presude u predmetu Chapin i Charpentier, kojom je odlučivanje o (ne)normiranju istospolnog braka ostavljeno državama članicama: “Čini se da je presuda bila vrlo pažljivo formulisana kako ne bi nagazila na prste država koje još nisu priznale istospolne brakove i, u nekim slučajevima, nije vjerojatno da će to učiniti u dogledno vrijeme” (Cranmer, 2016).

81Suzana Bubić

osiguraju zakonsko priznanje i zaštitu njihove zajednice. Znači, priznavanje istospolnog braka Sud i dalje ostavlja u nadležnosti država: nacionalni zakono-davci treba da uvažavaju stavove zauzete u praksi ovog Suda, ali moraju voditi računa o tome da prihvaćena rješenja budu u skladu s tradicijom, sviješću, po-trebama i shvatanjima građana o homoseksualnosti i istospolnim zajednicama.

Na pitanje kakve se odluke mogu očekivati u slučaju pokretanja ovakvih postupaka protiv Bosne i Hercegovine, imajući sve ovo u vidu, mogući odgo-vori su: 1. U predmetima vođenim zbog nepriznavanja istospolnog braka, Sud ne bi utvrdio povredu članova 8, 12. i 14. Konvencije, pa ni obavezao našu državu na pravno priznanje ovog braka; 2. Povredu članova 8. i 14. Konvencije utvrdio bi zbog nepriznavanja nekog drugog oblika istospolne zajednice, čime bi Bosni i Hercegovini nametnuo obavezu izmjene domaćih propisa u smislu legalizacije ove zajednice.

LiteraturaCosta, Jean-Paul, La Cour européenne des droits de l’homme, izlaganje na: Con-

férence à l’Académie des Sciences Morales et Politiques Paris, Institut de Fran-ce, 25 janvier 2016. Dostupno na: http://www.asmp.fr/travaux/communicati-ons/2016_01_25_Costa.htm.

Cranmer, Frank, “The ECtHR, France and same-sex marriage: Chapin & Charpentier” u: Law & Religion UK, 9 June 2016. Dostupno na: http://www.lawandreligionuk.com/2016/06/09/the-ecthr-france-and-same-sex-marriage-chapin-charpentier/.

Dijk, P. Van i J. H. van Hoof, Theory and Practice of the European Convention on Human Rights, Kluwer Law International, Hague, 1998.

Grataloup, S., L’enfant et sa famille dans les normes éuropéennes, Librairie générale de droit et de la jurisprudence, Paris, 1998.

Karsten, I., “Atypical Families and the Human Rights Act: The rights of Unmarried Fathers, Same sex Couples and Transsexuals”, European Human Rights Law Re-view, No. 4, 1999, str. 195-205.

Kogovšek, N., “Iskanje pravnih razlogov za priznanje enakih pravic istospolnim par-tnerjem in njihovim družinam”, Socialno delo, št. 49, 2010, str. 5-6. Dostupno na: http://www.dlib.si/stream/URN:NBN:SI:doc-Z1E9XJ5Y/6f254efc-df5e-42f6-9136-71669bcf13fa/PDF.

Navas Navaro, S., “Les couples non-cohabitants en Europe”, Revue internationale de droit comparé, Vol. 68, No. 2, 2016, str. 425-453.

Wintemute, R., Written Comments of FIDH, ICJ, AIRE CENTRE & ILGA-EUROPE, Submitted on 27 October 2009. Dostupno na: https://www.fidh.org/IMG/pdf/cha-plin_charpentier_v_france_fidh_writtencomments_oct2009.pdf.

Dijalog82

The Homosexual Unions in the Practice of

European Court of Human Rights

AbstractThe keynote speaker discusses the role that the European Court of Human

Rights had and is having in the process of recognition the same-sex unions in the national legislations. The examined Court’s practice shows the evolution of its opinions and attitudes and its impact only recently, when the Court starts to oblige national legislators to regulate registered partnerships and to recognize the rights and duties of registered partners.

The analysis of decisions on the (non)finding a violation of certain Con-vention’s rights of same-sex oriented persons and same-sex couples served as a basis for determining the Court’s views on some relevant issues, as well as the drowing of conclusion on possible or expected future Court decisions in this area in the cases originated in the applications against Bosnia and Herze-govina.

Key words: right to marriage, same-sex union, same-sex mariage

Edin Rizvanović*

Pregledni rad DOI: 10.5644/DIJALOG.2018.1-2.06

Dejtonski ustav – temelji, ograničenja,

mogućnosti

SažetakPotpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma potvrđena je državnost

BiH, odnosno njen državnopravni kontinuitet, što referira na član I Ustava BiH: “Bosna i Hercegovina nastavlja svoje postojanje po međunarodnom pra-vu kao država...”. Isto je učinjeno kroz druge međunarodne sporazume, po-put Sporazuma o sukcesiji (2001) koji svjedoči o pet jednako suverenih drža-va nasljednica bivše SFRJ. Ustavnim rješenjima je utvrđena institucionalna struktura, izvršena raspodjela nadležnosti, što uključuje i ekonomska pitanja, istaknut značaj poštivanja ljudskih prava – član II Ustava, te s tim u vezi di-rektne primjenjivosti odredbi Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, iz čega proizlazi obaveza svih institucija, ustanova i organa vlasti da ih primjenjuju. Dejtonski mirovni sporazum (Ustav) verificirao je rat-ne rezultate, a njegov sadržaj, pored navedenog, reflektira ostvareni interesni kompromis velikih sila. Bez obzira na navedeno ograničenje, kao i ona koja iz njega proističu, poput asimetričnog entitetskog uređenja – centralizacije u Re-publici Srpskoj i decentralizacije u Federaciji BiH, postoji niz mogućnosti za unapređenje stanja u Bosni i Hercegovini. Pri tome se posebno misli na bolju iskorištenost ustavnih odredbi (npr. o ombudsmenima), zatim na unapređenje normativnih rješenja, prioritetno u oblasti izgradnje poslovnog sistema, te na jačanje temeljnih karika društvenog sistema: kompetentnosti, konkurencije i odgovornosti. Naravno, sve navedeno treba posmatrati u kontekstu integraci-onog procesa – pridruženja Evropskoj uniji, kroz prihvatanje pravne stečevine EU, što neizostavno zahtijeva afirmaciju sadržaja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, posebno njegovog institucionalnog dijela. Akceptiranje novog – pravne stečevine EU, implicira obavezu čuvanja i poštivanja vlastitih tekovina, što u zbirnom izrazu treba da dovede do jačanja društvenih temelja, izraženih kroz vladavinu prava, a time i do ostvarenja ekonomskih i socijalnih ciljeva, viđenih kroz prizmu rasta životnog standarda, ostvarenja socijalne pravde i izgradnje društva znanja.

Ključne riječi: dejtonska rješenja, pravna načela, fer konkurencija, inte-gracijski proces, institucionalno jačanje* Redovni profesor, Pravni fakultet Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru,

Edin.Rizvanovic@unmo.ba.

Dijalog84

Temelji državnostiNaša budućnost temelji se na našoj prošlosti, a naša sadašnjost predstav-

lja refleksiju različitog poimanja prošlosti i projekcije budućnosti. Centralno mjesto, u tom smislu, trenutno pripada Dejtonskim mirovnim rješenjima, s ambivalentnim karakterom – istovremeno pripadajućoj zasluzi za mir i ulozi glavnog krivca za ono što imamo. Pored mira, nesporni doprinos Daytona je verificiranje državnopravnog kontinuiteta BiH – član I Ustava: “BiH nastav-lja svoje pravno postojanje po međunarodnom pravu kao država” uz naznaku da je: “BiH demokratska država koja funkcionira u skladu sa zakonom i na osnovu slobodnih i demokratskih izbora”. Historijski gledano, glavna referen-tna tačka u kontekstu državnopravnog kontinuiteta jesu odluke, odnosno po-stavke ZAVNOBIH-a, počev od ravnopravnosti naroda,1 prava koja pripadaju BiH,2 pa do modela teritorijalno-političkog ustroja vlasti.3 Potvrdu državnosti, osim u Daytonu, nalazimo i u nekim drugim veoma bitnim međunarodnim sporazumima. Jedan od njih je Sporazum o pitanjima sukcesije.4 U preambuli Sporazuma stoji da su: “Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska, Republika Makedonija, Republika Slovenija i Savezna Republika Jugoslavija, pet jedna-ko suverenih država nasljednica bivše Jugoslavije”. Ova odredba se dovodi u kontekst rješavanja pitanja nasljedstva države, koja su proistekla iz raspada bivše SFRJ. U tom smislu nužno je izdvojiti još nekoliko odredbi, poput člana 8. SPS-a: “Svaka država nasljednica, na osnovu reciprociteta će poduzeti po-trebne mjere u skladu sa internim zakonom da bi osigurala da se odredbe ovog sporazuma priznaju i sprovode u njenim sudovima, upravnim tribunalima i agencijama i da ostale države nasljednice i njihovi građani imaju pristup tim sudovima, tribunalima i agencijama” te člana 9. SPS-a: “Ovaj sporazum će države nasljednice implementirati u dobroj vjeri, u duhu Povelje Ujedinjenih

1 Deklaracija o pravima građana BiH, na drugom zasjedanju ZAVNOBiH-a (Sanski Most, 30. 6. –2. 7. 1944) jamči ravnopravnost Srba, Muslimana i Hrvata BiH, čija je BiH zajednička i nedjeljiva domovina, slobodu vjeroispovijesti i savjesti, slobodu zbora i dogovora, udruživa-nja i štampe, ličnu i imovinsku sigurnost građana, slobodu privatne inicijative u privrednom životu, ravnopravnost žene s muškarcem. www.znaci.net (pristupljeno: 15. 12. 2018).

2 Bosni i Hercegovini, u kojoj će Srbi, Muslimani i Hrvati živjeti potpuno ravnopravno i slo-bodno, zajamčena su u demokratskoj i federativnoj Jugoslaviji sva prava, a koja pripadaju svakoj federalnoj jedinici, Ibid. O stjecanju statusa federalne jedinice unutar Jugoslavije više u: Pejanović, 2016: 32-36, 42-44.

3 Odluka o ustrojstvu i radu narodnooslobodilačkih odbora i narodnooslobodilačkih skupština u Federalnoj BiH – član 8.: “O podjeli BiH na oblasti, okruge i srezove, opštine, gradove i sela odlučuje ZAVNOBiH, vodeći računa o ekonomskim, geografskim i saobraćajnim pri-likama, kao i o tome da se tom podjelom obezbjedi maksimalno učešće naroda u vlasti i njegova kontrola nad njom”. www.znaci.net.

4 Službeni glasnik BiH br. 10/2001. U daljnjem tekstu SPS.

85Edin Rizvanović

nacija i u skladu sa međunarodnim pravom” uz naznaku – član 10. SPS-a – da se na Sporazum ne mogu staviti nikakva ograničenja.

Navedena rješenja, grosso modo, rezultat su djelovanja Međunarodne ar-bitražne komisije – Badinterove komisije, osnovane povodom Konferencije o bivšoj Jugoslaviji u Hagu 1991. godine. Njena arbitraža ima snagu međuna-rodne presude, te je kao takva postala sastavni dio međunarodnog javnog pra-va. (Peščanik.net, 2018) Komisija koju su sačinjavali predsjednici ustavnih su-dova država osnivača (6) Evropske zajednice kreirala je dokument koji sadrži 10 mišljenja, pri čemu prva četiri mišljenja (posebno 2, 3 i 4) referiraju na BiH. U Mišljenju broj 1. Komisija konstatira: “da je SFRJ u procesu raspadanja ... da je na republikama da riješe one probleme državne sukcesije ... u skladu sa principima i pravilima međunarodnog prava uz posebnu pažnju prema ljud-skim pravima i pravima naroda i manjina .... i da je na republikama koje to žele da zajednički djeluju na stvaranju nove asocijacije koja bi imala demokratske institucije po njihovom izboru.” Mišljenje broj 3. referira na problem granica koji treba rješavati u skladu sa sljedećim kriterijima: spoljne granice će morati da se poštuju u svim slučajevima, demarkacione linije između Hrvatske i Srbi-je ili između Srbije i Bosne i Hercegovine moći će da se mijenjaju samo putem slobodnog i međusobnog dogovora, te ako se ne dogovori suprotno, ranije gra-nice poprimaju karakter granica koje štiti međunarodno pravo – princip status quo i naročito princip uti possidetis iuris qui.5 Mišljenje broj 4. nastalo je kao rezultat zahtjeva Bosne i Hercegovine za njeno priznanje od zemalja članica Evropske zajednice. Komisija prije iznošenja mišljenja konstatira da: “Važeći Ustav SR BiH garantira jednaka prava: narodima BiH – Muslimanima, Srbima i Hrvatima – i pripadnicima drugih naroda i etničkih grupa koji žive na njenoj teritoriji” te da je prema amandmanu LX Ustava BiH: “Republika BiH suvere-na demokratska država ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba i Hrvata – i pripadnika drugih naroda i etničkih grupa koji žive na njenoj teri-toriji”. Pravo na nezavisnost Komisija vezuje za pružanje garancija da zahtjev

5 U Mišljenju broj 8. Komisija konstatira da je okončan proces raspadanja SFRJ i da nijedan entitet koji je proistekao iz tog raspadanja ne može da pretendira da bude isključivi nasljednik SFRJ. Mišljenje broj 2. nastalo je povodom pitanja Republike Srbije: “Da li srpsko stanov-ništvo iz Hrvatske i BiH kao konstitutivan narod Jugoslavije uživa pravo na samoopredjelje-nje?” Iz odgovora Komisije jasno proizlazi da bez obzira na okolnosti (ma kakve okolnosti bile) pravo na samoopredjeljenje ne može dovesti do izmjena granica koje postoje u trenutku nezavisnosti (uti possidetis iuris), osim u slučaju da se zainteresirane države suprotno do-govore, istovremeno konstatujući da srpsko stanovništvo iz BiH i Hrvatske treba da uživa sva prava koja su prema važećim međunarodnim konvencijama priznata manjinama. Ovaj zahtjev se postavlja svim republikama u odnosu na manjine koje su ustanovljene na njihovim teritorijama. Pored toga, Ustav SFRJ (alineje 2. i 4. čl. 5.) utvrđuje da se konzistentnost teri-torija i republičke granice ne mogu mijenjati bez njihove saglasnosti. (Peščanik.net, 2018)

Dijalog86

za priznanje bude formulisan putem referenduma,6 na koji bi bili pozvani da (pod međunarodnom kontrolom) učestvuju svi građani Bosne i Hercegovine. Sve navedene postavke morale su da budu potvrđene kroz odbranu nezavisno-sti BiH od agresije uz ogromne žrtve. Značajan doprinos u osvajanju i odbrani slobode imao je Međunarodni krivični tribunal za bivšu Jugoslaviju7 – MKSJ, koji je temeljem poglavlja VII Povelje UN-a, odnosno Rezolucije 827 od 25. 5. 1993. godine, osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a.

Problematiziranje ograničenja Dejtonski mirovni sporazum (Ustav) verificirao je ratne rezultate, uz terito-

rijalni preustroj države, sa znatno izmijenjenom nacionalnom slikom i atribui-ranjem entitetu imena republika. Njegov sadržaj, u osnovi, reflektira ostvareni interesni kompromis velikih sila. Navedena provenijencija ustavnih rješenja ukazuje na postojanje “konzistentnih ograničenja”, poput asimetričnog enti-tetskog uređenja – centralizacije u Republici Srpskoj i decentralizacije u Fe-deraciji BiH, prekomjerne različitosti entitetskih propisa, normativne decen-tralizacije (rascjepkanosti) u Federaciji BiH i značajne autonomije kantona, nesrazmjera nadležnosti i odgovornosti za realizaciju ciljeva iz nadležnosti, kao što je slučaj, primjera radi, s visokim obrazovanjem. Pored toga, ustav-nim rješenjima se ne garantira mogućnost konzumiranja jednakog izbornog prava na području cijele države, što upućuje na kršenje načela zabrane diskri-minacije. S druge strane, praksa bilježi primjere pozitivne diskriminacije za prekršitelje zakona.8 Ipak, analiza mirovnih (ustavnih) rješenja nudi i nešto drugačiju sliku od one kakva se prezentira u javnosti. U tom smislu težinu datih ograničenja (međunarodnog karaktera) nije moguće utvrditi bez analize

6 Uslijedio je referendum – 29. 2. i 1. 3. 1992. godine. Referendumsko pitanje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?” Na referendumu je glasalo 2.073.568 građana uz izlaznost od 63,7%, od kojih se 99,7% izjasnilo za nezavisnost. Mjesec dana potom uslijedio je početak procesa međunarodnog priznanja BiH i njen prijem u članstvo UN – 22. 5. 1992. godine, Rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a broj 757. http://hr.wikipedia.org (pristupljeno: 18. 12. 2018)

7 Puni naziv suda – Međunarodni tribunal za kažnjavanje osoba odgovornih za teška kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjena na području bivše Jugoslavije. Temelj rada Tribunala u Den Haagu je Statut koji pravno obavezuje sve države članice. Tribunal je počeo s radom 18. 11. 1993. godine. Statutom su obuhvaćena i teška kršenja Ženevskih konvencija iz 1949, kršenje zakona i običaja rata, kažnjavanje genocida te zločini protiv čovječnosti. www.icty.org (pristupljeno: 18. 12. 2018)

8 Nasuprot tome, u Zemaljskom ustavu (Štatutu) za Bosnu i Hercegovinu (1910), u dijelu koji tretira izborni red – pravo biranja i pravo izbora – član 2., propisano je da: “Nemaju pravo biranja sva ona lica, nad čijim je imanjem proglašen stečaj, za vrijeme dok traje kriza” (Ima-mović, 1997: 439).

87Edin Rizvanović

udjela domaćeg zakonodavca u kreiranju normativnog okvira, s obzirom na to da on determinira ekonomsku, političku i socijalnu sliku u zemlji.

Data ograničenja – pogled s vedrije stranePrema članu 1. Općeg okvirnog sporazuma:9 “Strane će sprovoditi svoje

odnose u skladu sa principima izloženim u Povelji Ujedinjenih nacija, kao i u Helsinškom završnom aktu i drugim dokumentima Organizacije za sigurnost i saradnju u Evropi. Posebno, strane će u potpunosti poštovati suverenu jed-nakost jedna druge, rješavat će sporna pitanja mirnim sredstvima i uzdržavat će se od bilo kakvih akcija, putem prijetnje ili upotrebe sile ili na bilo koji drugi način, protiv teritorijalnog integriteta ili političke nezavisnosti Bosne i Hercegovine ili bilo koje druge države.” Na ovu odredbu naslanja se član 4. Sporazuma: “Strane pozdravljaju i prihvataju izborni program za BiH kao što je izloženo u Aneksu 3. Strane će u potpunosti poštovati i promovisati ispunje-nje tog programa.”

Ustav BiH (Aneks 4) u Preambuli, pored opredijeljenosti za suverenitet, teritorijalni integritet i političku nezavisnost BiH te pozivanja na univerzalnu Deklaraciju o ljudskim pravima, donosi, istina u diskretnom obimu, i ekonom-ske odredbe koje referiraju na potrebu poticanja općeg blagostanja i ekonom-skog razvoja, a što će se ostvariti kroz zaštitu privatnog vlasništva i unapređe-nje tržišne privrede. Navođenje zaštite privatnog vlasništva je vrlo bitno jer je ono uvjet za razvoj privatnog poduzetništva i, uz pravila fer tržišnog nadmeta-nja, predstavlja conditio sine qua non razvoja tržišne ekonomije. Ovome treba dodati i odredbu iz člana I Ustava prema kojoj Bosna i Hercegovina i entiteti neće ometati punu slobodu kretanja roba, usluga, ljudi i kapitala, čime se na bh. tržištu garantiraju osnovne slobode. Iz današnjeg ugla djeluju pomalo iznena-đujuće (skoro pa nevjerovatno) odredbe iz Aneksa 9. – Sporazum o osnivanju Javnih korporacija BiH, prema kojima se (član 2.) kod osnivanja saobraćajne (transportne) korporacije, uz konstatiranje potrebe za njenim osnivanjem, kod izbora rukovodstva i osoblja korporacije insistira na kompetentnosti.10 Na istoj

9 Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini zaključen je 21. 11. 1995. godine. Strane potpisnice su: Republika Bosna i Hercegovina, Republika Hrvatska i Savezna Repu-blika Jugoslavija. Mirovni sporazum se sastoji od Općeg okvirnog sporazuma, Sporazuma o njegovom potpisivanju te 11 aneksa po numeraciji, plus aneksi: 1-A (Vojni aspekt mirov-nog sporazuma) i 1-B (Regionalna stabilizacija). www.udcsarajevo.org/Dokumenti/Dejton-ski-mirovni-sporazum.pdf (pristupljeno: 20. 12. 2018).

10 Strane, priznajući neposrednu potrebu za osnivanjem javne korporacije za organiziranje i rad saobraćajnih kapaciteta kao što su ceste, željezničke pruge i luke, na njihovu zajedničku dobrobit, ovim osnivaju saobraćajnu korporaciju u tu svrhu. Saobraćajna korporacija biraće profesionalno kompetentni odbor direktora, službenike i osoblje. (Ibid.)

Dijalog88

teleološkoj ravni je i član 5. ovog Sporazuma, pod naslovom Etika, kojim se regulira pitanje sukoba interesa.11

Član II Ustava tretira pitanje ljudskih prava i sloboda na način da nameće obavezu Bosni i Hercegovini i entitetima da osiguraju najveći nivo međuna-rodno priznatih ljudskih prava i osnovnih sloboda.12 Prava i slobode predviđeni u Evropskoj konvenciji o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i njenim protokolima direktno se primjenjuju u BiH. Oni imaju prioritet nad svim dru-gim zakonima. Istovremeno, utvrđen je katalog prava na koja ove odredbe prioritetno referiraju: pravo na život, pravo na imovinu, pravo na slobodu i sigurnost osoba, pravo da ne budu podvrgnute torturi, pravo da ne budu pod-vrgnute ropstvu ili poniznosti, pravo na fer saslušanje u građanskim i krivič-nim stvarima, pravo na privatan i porodičan život, sloboda misli, savjesti i vjera, sloboda izražavanja, sloboda mirnog okupljanja i udruživanja, pravo na porodicu, pravo na obrazovanje, pravo na slobodu kretanja i prebivalište, što kroz pozivanje na relevantne međunarodne dokumente proširuje listu prava na i.a. prava iz radnog odnosa i pravo na socijalnu sigurnost i socijalnu zaštitu. (Steiner et al., 2010: 416-423) Načelom nediskriminacije, odnosno zabrane diskriminacije – član II/4. Ustava, nastoji se osigurati uživanje prava i sloboda bez obzira na spol, rasu, vjeru, jezik, nacionalno i društveno porijeklo. Istim članom Ustava utvrđena je obaveza države (BiH), svih sudova, ustanova, orga-na vlasti te entitetskih organa da primjenjuju ljudska prava i osnovne slobode.

Sporazumom o ljudskim pravima (Aneks 6.) potvrđuje se i pojačava obave-za poštivanja (osiguranja) najvišeg nivoa međunarodno priznatih ljudskih pra-va i osnovnih sloboda (i.a. – pravo na imovinu, pravo na obrazovanje), što tre-ba činiti bez diskriminacije na bilo kojoj osnovi, kao što su: spol, rasa, jezik,13 vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno i društveno porijeklo. Pored toga, Sporazumom o ljudskim pravima – članovima 4–6., vrši se introdukcija nove institucije – Ured ombudsmena za ljudska prava, utvrđuje jurisdikcija ombud-smena i njegova ovlaštenja. Na značaj institucionalne zaštite ljudskih prava upućuje i Ustav Federacije BiH (2006) – Glava II: Ljudska prava i osnovne

11 Članovi komisije i direktori saobraćajne korporacije ne mogu imati zaposlenje ili bilo kakav finansijski odnos sa bilo kojim drugim preduzećem koje ima ili traži ugovor ... sa komisijom ili korporacijom, i isto tako koja imaju interese na koje se može direktno utjecati neaktivno-šću ili aktivnošću članova i direktora komisije. (Ibid.)

12 U članu X Ustava – Izmjene i dopune, navodi se da Ustav može biti mijenjan i dopunjavan odlukom Parlamentarne skupštine, koja uključuje dvotrećinsku većinu prisutnih i koji su glasali u Predstavničkom domu, ali i, što je posebno bitno u navedenom kontekstu, da se nijednim amandmanom na ovaj Ustav ne može eliminirati niti umanjiti bilo koje od prava i sloboda iz člana II ovog Ustava, niti izmijeniti ova odredba.

13 Kršenje načela nediskriminacije prisutno je i u odnosu na bosanski jezik. Ovo i pored činje-nice da se prema popisu iz 1991. godine, kao i popisu iz 2013. godine, najveći broj građana izjasnio da govori bosanskim jezikom.

89Edin Rizvanović

slobode, propisujući obavezu djelovanja tri ombudsmena koje imenuje Par-lament FBiH, po jednog iz svakog konstitutivnog naroda. Ombudsmeni su dužni, shodno članu 2. ovog dijela Ustava, štititi ljudsko dostojanstvo, pravo i slobode zajamčene ovim ustavom, što će činiti instrumentima navedenim u Aneksu i ustavima kantona, te će naročito raditi na otklanjanju posljedica krše-nja ljudskih prava i sloboda, a posebno posljedica etničkog progona. Njihovo djelovanje mora biti u skladu sa zakonom i principima morala i pravde. U ostvarenju jasno utvrđenog cilja ombudsmeni mogu, prema članu 5. Ustava, ispitivati djelatnosti bilo koje institucije Federacije, kantona, grada ili općina, kao i bilo koje druge institucije ili osobe koje su negirale ljudsko dostojanstvo, prava ili slobode. Uz to, ombudsmen ima pravo, sukladno članu 6. Ustava, pokretati postupak pred nadležnim sudovima i intervenirati u postupcima koji su u toku, dok u izvršavanju svojih funkcija – član 7. Ustava, može istraživati sva službena dokumenta, uključujući i tajna, kao i sudske i upravne spise, i zahtijevati saradnju od svake osobe, posebno u pribavljanju informacija, doku-menata i spisa. Istovremeno, ombudsmen može prisustvovati sudskim i uprav-nim postupcima, sastancima drugih organa, te može pristupiti svim mjestima gdje su osobe lišene slobode zatvorene ili gdje rade i prekontrolirati ih. Pored navedenih mirovnih (ustavnih) rješenja, pozicija ombudsmena je regulirana i Zakonom o ombudsmenu za ljudska prava.14 Po značaju se izdvajaju odred-be člana 4. Zakona: “Nadležnost ombudsmena sadržaće ovlaštenja da provodi istrage u svim žalbama vezano za slabo funkcioniranje sudskog sistema ili ne-pravilnim procesuiranjem individualnih predmeta i da preporuči odgovarajuće pojedinačne ili opće mjere. Ombudsmen se neće miješati u proces odlučivanja sudova, ali može pokrenuti sudske postupke ili intervenirati u toku postupka koji se vodi, kad god ustanovi da je takva aktivnost neophodna pri obavljanju njegovih dužnosti” zatim člana 6.: “Ombudsmen može proslijediti predmete o navodnim povredama ljudskih prava najvišim sudskim organima BiH koji su nadležni za pitanja ljudskih prava ... kad god ustanovi da je to neophodno za efikasno sprovođenje svojih dužnosti” kao i člana 30. Zakona: “Kada ombud-smen u obavljanju svojih dužnosti sazna za ponašanje ili radnju koja predstav-lja krivično djelo, o tome će obavijestiti nadležne organe tužilaštva.”

Naša ograničenja Postratni (postdejtonski) period karakterizira izgradnja sistema baziranog

na novom dominantnom vlasničkom obliku – privatnom vlasništvu. To je zna-čilo potrebu transformacije ranijeg društvenog vlasništva u privatno vlasniš-tvo, preko procesa privatizacije, koji je u značajnoj mjeri determinirao uku-

14 Službeni glasnik BiH br. 19/2002, 35/2004, 32/2006, 38/2006, 50/2008.

Dijalog90

pne društvene procese. Kada je riječ o izgradnji pravnog sistema i ostvarenju normativne funkcije države, one se mogu pratiti kroz dvije referentne tačke – izuzetno loš privatizacijski model i izostanak restitucije. Unutar navedenog perioda svjedočili smo kreiranju vlastitih (normativnih) ograničenja.15 Niz je takvih primjera, ali na ovom mjestu, zbog njegovog značaja, izdvojit će se Zakon o konkurenciji.16 Naime, propisi o tržišnom nadmetanju odražavaju sistem vrijednosti društva, kroz njegov odnos prema potrebi fer takmičenja. Poštena konkurencija je uvjet za ekonomski i društveni napredak. Idealna konkurencija, na teorijskoj ravni, upućuje na postojanje neograničeno velikog broja neograničeno malih poslovnih subjekata, koji su ravnopravni na tržištu. Ravnopravnost podrazumijeva i jednake uvjete pri registraciji (ulasku na trži-šte), ali i prilikom prestanka poslovnih subjekata (stečaj, likvidacija). U eko-nomskom smislu to bi značilo kvalitetnije, raznovrsnije i jeftinije proizvode, bolju uslugu, poticanje inovativnosti, što u zbirnom izrazu utječe na povećanje bruto društvenog proizvoda i zaposlenosti.17 Prva verzija državnog zakona o konkurenciji usvojena je 2001. godine, čiji je najveći nedostatak bio izostanak sankcija. Taj nedostatak, s još nekim dopunama, otklonjen je četiri godine po-slije. Međutim, ni za novi zakon se ne može reći da je imun na nedostatke, a najveći od njih sadržan je u načinu odlučivanja (član 24. ZK-a) koji implicira etnički, odnosno entitetski veto, na način da je za svaku (punovažnu) odluku Konkurencijskog vijeća kojom se tretira potencijalno nedozvoljeno ponašanje poslovnih subjekata (tržišnih natjecatelja) – zabranjeni sporazumi, zloupotreba vladajućeg položaja i koncentracije – potreban jedan glas pripadnika svakog od tri konstitutivna naroda. Drugim riječima, u Vijeću koje broji ukupno šest članova, po principu pariteta (2+2+2), većina od pet glasova Vijeća (kvorum) nije tri glasa, niti četiri glasa, već se odluka, očito, treba donijeti konsenzusom. Na ovaj način se otvara prostor mogućim zloupotrebama i u značajnoj mjeri relativiziraju pozitivni segmenti i dosezi Zakona o konkurenciji, a time i značaj što ga fer tržišno nadmetanje ima za privredni sistem, odnosno za društvo u cjelini.

15 Ivo M. Tomić (2009: 51), pozivajući se na Gustava Radbrucha, navodi tri temeljne vrijedno-sti prava: pravdu, pravnu sigurnost i svrsishodnost.

16 Službeni glasnik BiH br. 48/05, 76/07, 80/09. U daljnjem tekstu ZK.17 Na značaj konkurencije svojim naslovom upućuje i Glava VI Sporazuma o stabilizaciji i

pridruživanju (SSP) – Usklađivanje zakona, provođenje zakona i pravila konkurencije. Po-red konkurencije, osnovne sastavnice ove glave su: državna pomoć, javna preduzeća, pravo intelektualnog vlasništva, javne nabavke, standardizacija, mjeriteljstvo, akreditacija i ocje-njivanje usklađenosti, zaštita potrošača, uvjeti rada i jednake mogućnosti.

91Edin Rizvanović

U istu kategoriju, u ovom slučaju kao osnov za fer političku utakmicu, spa-da Izborni zakon BiH.18 Ovaj zakon, koji je od momenta usvajanja do danas mijenjan u prosjeku skoro svake godine, sadrži pojedine odredbe koje rela-tiviziraju značaj fer političke borbe, čine upitnim pitanje izbornog legitimi-teta i time u velikoj mjeri zatvaraju prostor izgradnji demokratskog društva. Kao reprezentativni primjer u navedenom kontekstu izdvajaju se odredbe za-kona o kompenzacijskim mandatima. Tako je članom 9.2. Zakona predviđe-no da: “Od 28 članova Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine BiH, koje neposredno biraju birači registrovani za glasanje na teritoriji Federacije BiH, dvadeset jedan (21) bira se iz višečlanih izbornih jedinica prema formuli proporcionalne zastupljenosti ... a sedam su kompenzacijski mandati. Od 14 članova iz Republike Srpske devet se bira proporcionalno, a pet su kompenza-cijski mandati”, dok u članu 10.2. Izbornog zakona stoji da: “Od 98 mandata za Predstavnički dom Parlamenta Federacije BiH između 23% i 27% su kom-penzacijski mandati.”

Naše mogućnosti – šta možemo (moramo) uraditiIz navedenih, ali i mnogih drugih nenavedenih nedostataka, može se izvesti

i optimističan zaključak – postoji veliki prostor za poboljšanje. Pri tome se prvenstveno misli na nužna poboljšanja u poslovnom, fiskalnom i monetar-nom sistemu, ali i poboljšanja u oblasti visokog obrazovanja te integracijskog procesa.

Poslovni sistemPromjene u poslovnom sistemu ponajprije referiraju na sistem državne po-

moći, potporu malim i srednjim preduzećima, unapređenje stečajnih propisa i prakse te osnivanje privrednih sudova u Federaciji BiH. Sistem državne po-moći predstavlja standard u Evropskoj uniji, na što upućuju odredbe Rimskog ugovora (1957) kojim je utemeljena Evropska ekonomska zajednica, kao i skoro neizmijenjene odredbe važećeg Lisabonskog ugovora. Državne potpo-re su odraz i instrument državnog intervencionizma i poduzimaju se s ciljem preveniranja i prevladavanja kriznih situacija, na koje privatni sektor, odnosno tržišni mehanizmi, nisu u stanju odgovoriti. Opravdanje za intervenciju na trži-štu država nalazi u tržišnim nedostacima (propustima): javna dobra, monopo-liziranje tržišta, eksternalije, nesavršene informacije, institucionalne krutosti, pritisak strane konkurencije. Polaznu tačku u razmatranju značaja državnih potpora predstavljaju ekonomske funkcije države: realokacija resursa, redistri-

18 Službeni glasnik BiH br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04, 25/05, 77/05, 11/06, 24/06, 33/08, 37/08, 32/10, 18/13, 7/14, 31/16.

Dijalog92

bucija dohotka i stabilizacija gospodarskih tokova. Ove funkcije se ostvaruju upotrebom javnih sredstava, po pravilu iz budžeta. To ne mora značiti samo upotrebu javnih sredstava već i odricanje od dijela javnih prihoda – npr. putem poreznih olakšica ili poreznih oslobađanja. Osnovne vrste državne pomoći u državama članicama EU jesu: regionalna, sektorska, horizontalna (za mala i srednja preduzeća, zaštitu okoliša, istraživačko-razvojnu djelatnost), te poseb-ne vrste pomoći (spašavanje i restrukturiranje preduzeća, potpore u privatiza-ciji, za zapošljavanje, obuku i sl.). U svakoj zemlji potpora poljoprivredi po-smatra se odvojeno. Osnovni instrumenti (oblici) pomoći su: grant, preferenci-jalni krediti, porezne olakšice i porezna oslobađanja, dioničko učešće, državne kreditne garancije. Države članice EU za navedene vrste pomoći izdvajaju najmanje 3% BDP-a, pri čemu najjače države izdvajaju najviše javnih sred-stava za istraživačko-razvojnu djelatnost. Ovome treba dodati iznos potpore za poljoprivredu koji se u članicama EU kreće između 1 i 1,5% BDP-a. Uz to, iz komunitarnog budžeta se za poticaje poljoprivrednicima godišnje u EU izdvaja nekoliko desetina milijardi eura.

Državni Zakon o sistemu državne pomoći usvojen je 2012. godine.19 Ovaj zakon predviđa davanje potpora za: unapređenje ekonomskog razvoja BiH, unapređenje projekata od zajedničkog evropskog interesa u BiH ili za otklanja-nje ozbiljnog poremećaja gospodarstva BiH, unapređenje kulture i očuvanje nasljeđa, olakšavanje razvoja određenih ekonomskih djelatnosti ili određenih ekonomskih područja, zatim za mala i srednja preduzeća, zaštitu okoliša i ušte-du energije, obeštećivanje, spašavanje ili restrukturiranje poslovnih subjekata, obuku zaposlenih, zapošljavanje – stvaranje novih radnih mjesta, istraživanje i razvoj, kao i za naknadu materijalne štete uvjetovane prirodnim nepogodama. Davatelji državne potpore su: BiH, entiteti, Brčko distrikt, kantonalne, gradske i općinske uprave putem ovlaštenih pravnih osoba te svaka pravna osoba koja dodjeljuje ili upravlja državnom potporom. Korisnici državne potpore su po-slovni subjekti koji obavljaju poslovnu djelatnost. Prema podacima nadležne institucije – Vijeća za državnu pomoć, tokom 2015. godine izdvojeno je cca 1,06% BDP-a, što je znatno ispod evropskog standarda. Ovome treba dodati da je u ovaj iznos uključena potpora poljoprivrednicima (udio od cca 50%), iako se Zakon o sistemu državne pomoći ne odnosi na poljoprivredu.20

Mala i srednja preduzeća (MSP) predstavljaju po brojnosti najznačajniju kategoriju poslovnih subjekata u razvijenim zemljama. U svim tim zemljama MSP-u se pruža institucionalna podrška kod nastupa na tržištu. To znači da svaka država izdvaja dio javnih sredstava za poticaje malom / srednjem podu-

19 Službeni glasnik BiH br. 10/12.20 www.szdp.gov.ba (pristupljeno: 20. 12. 2018).

93Edin Rizvanović

zetništvu. U Federaciji BiH po Zakonu o poticaju razvoja male privrede21 iz 2006. godine propisano je da se iz federalnog budžeta za MSP izdvaja do 2% sredstava. Ovaj glavni nedostatak zakona se da ispraviti na način da se umjesto navedene odredbe predvidi izdvajanje “od najmanje 2%” sredstava iz budžeta u Federaciji BiH te iz svih kantonalnih budžeta također najmanje 2% budžet-skih sredstava. Istovremeno, potrebno je ustrojiti registar malih i srednjih preduzeća. Pomoć malim i srednjim preduzećima moguća je putem državnih kreditnih garancija, odnosno temeljem garancijskih fondova. Naime, da bi po-boljšale poziciju malih poduzetnika, države članice EU, uključujući Republiku Hrvatsku, unutar sistema državnih potpora, kao jednu od mogućnosti, koriste državne kreditne garancije. To čine na institucionalan način osnivanjem garan-cijskih fondova. Po evropskim iskustvima ovaj Fond se pojavljuje kao garant za kredite što ih mali poduzetnici traže kod banaka u iznosu do 80% glavnice. Na ovaj način država (entiteti, kantoni) omogućavaju malim poduzetnicima da brže i lakše dođu do kreditnih sredstava te da dođu do jeftinijeg novca (niže kamatne stope). Istovremeno, zahvaljujući efektu multiplikatora povećava se broj poduzetnika koji mogu doći do kredita u odnosu na potporu putem granta, koju bi mali poduzetnici primili od države, što znači da se povećava novčani potencijal poduzetnika, ali se isto tako, za isti iznos, povećavaju kreditni pla-smani banaka. Za razliku od Federacije BiH, u Republici Srpskoj već duži niz godina postoji Zakon o garancijskom fondu (2010).

Stečaj predstavlja veoma važan institut za poslovni sistem svake zemlje, jer može značiti definitivni prestanak poslovanja – gašenje privrednog druš-tva, ali, u slučaju prihvatanja stečajnog plana – reorganizacije, i opstanak tog društva na tržištu. Stečaj ima općedruštveni značaj jer su za njegov ishod, po-red stečajnog dužnika, njegovih radnika i osnivača (vlasnika), zainteresirani povjerioci, dužnici tog društva, konkurenti te država, i to iz više razloga – mogućeg nestanka poreznog obveznika, zbog socijalnih problema – otpušteni radnici, te zbog slabljenja konkurencije – smanjenjem broja tržišnih natjeca-telja. Poboljšanje stanja implicira dosljedniju primjenu Zakona o stečajnom postupku FBiH,22 posebno u dijelu koji se odnosi na potrebu da se, sukladno odredbi Zakona, prije otvaranja stečajnog postupka provede kontrola izvršene privatizacije, odnosno kontrola poslovanja, te u pogledu odredbe prema kojoj se kopija rješenja o otvaranju stečajnog postupka dostavlja, između ostalog, nadležnom tužiteljstvu. Suština se sastoji u zaštiti imovine stečajnog dužnika, jer bez nje nema ni stečajnog postupka, odnosno nema namirenja povjerilaca niti mogućnosti reorganizacije, a to znači i da prava radnika neće biti zaštićena. U zbirnom izrazu veliki gubitnik je i država. Prema dosadašnjoj praksi, reorga-

21 Službene novine Federacije BiH br. 17/06.22 Službene novine Federacije BiH br. 29/03, 32/04, 42/06.

Dijalog94

nizacija je skoro u cijelosti neiskorištena te uz nju i mogućnost ulaganja tužbe kojom se osporavaju pravne radnje stečajnog dužnika – kojima se umanjuje imovina tog stečajnog dužnika i time nanosi šteta svim navedenim akterima. Pored navedenog, a s ciljem zaštite interesa radnika, potrebno je (po uzoru na Republiku Hrvatsku) ustrojiti Agenciju za osiguranje radničkih tražbina23 koja će biti garant za ostvarenje njihovih prava u slučaju da ta prava ne mogu ostvariti kod svog poslodavca. Isto tako, nužno je izvršiti izmjene kaznenog zakonodavstva u dijelu stečajnih kaznenih djela, jer je po postojećim rješenji-ma vrlo teško prepoznati odgovornu osobu, a još teže dokazati umišljaj, kao osnov odgovornosti.

Reformskom agendom za Bosnu i Hercegovinu (2015), odnosno Akcionim planom, bilo je predviđeno osnivanje privrednih sudova u Federaciji BiH za 2016/2017. godinu. Privredni sudovi postoje u RS već skoro 10 godina. Tako-đer, sve susjedne zemlje imaju ovu vrstu specijaliziranih sudova. Oni su posto-jali u bivšoj SFRJ. Na potrebu njihovog osnivanja upućuju i sljedeći razlozi:

a) doprinos bržoj registraciji poslovnih subjekata24 i time povećanju porezne baze i bržem zapošljavanju – u zbirnom izrazu poboljša-nju ekonomske i socijalne situacije;

b) brže rješavanje sporova;c) efikasniji stečajni postupak – veća mogućnost reorganizacije i op-

stanka na tržištu stečajnih dužnika;d) zapošljavanje nekoliko desetina diplomiranih pravnika – sudija i

stručnog osoblja, s obzirom na to da bi se osnovalo 10 privrednih sudova na kantonalnoj razini i uz to jedan privredni sud, kao dru-gostepeni.

Monetarni sistemS obzirom na proticanje dva desetljeća od osnivanja Centralne banke BiH,

što implicira i promijenjene okolnosti, u postojećem monetarnom sistemu ne-ophodno je napraviti iskorak na način da se povećaju ovlasti Centralne banke, posebno u dijelu koji se tiče načina kreiranja novčane mase, čime bi se dao poticaj tražnji, odnosno stvaranju uvjeta za ekonomski rast i razvoj. Uz to, Centralna banka mora imati ovlasti u pogledu efektivne kontrole nad mone-tarnim sistemom, pri čemu je najvažniji korak ostvarenje punog nadzora nad radom agencija za bankarstvo. To ujedno znači da ulogu (i ovlasti) ovog regu-

23 Agencija je osnovana Zakonom o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodav-ca – 2008. godine. Narodne novine br. 86/08.

24 U prilog navedenom – u Federaciji BiH vrijeme potrebno za registraciju privrednih društava je 11,06 dana, a u Republici Srpskoj 1,8 dana. www.dei.gov.ba (pristupljeno: 20. 12. 2018)

95Edin Rizvanović

latora treba postepeno smanjivati u korist jačanja pozicije Centralne banke.25 Navedeno uključuje i strožiju odgovornost agencija za bankarstvo, posebno u pogledu djelovanja mikrokreditnog sektora i izuzetno visokih kamatnih stopa, ali i kreditnih plasmana komercijalnih banaka, koji već dugi niz godina zadr-žavaju visoku aktivnu kamatnu stopu, dok je u isto vrijeme kamatna stopa na pozajmljena sredstva (s obzirom na to da su većina strane banke) do kojih do-laze na evropskom finansijskom tržištu, odnosno pasivna kamatna stopa, jedva iznad 0%. Jasno je da je razlika između ovih dviju stopa osnova profitabilnosti banaka te je stoga jasno i zašto banke nude niske kamatne (i to promjenjive) stope na deponirana sredstva, dakle na naš novac kada ga pokušamo oploditi na banci.

Pored navedenog, potrebno je afirmirati zakonsku ulogu Razvojne banke Federacije BiH, koja prema Zakonu26 kojim je osnovana ima za cilj: finansi-ranje obnove i razvoja privrede FBiH i povećanje zaposlenosti, finansiranje privredne infrastrukture, unapređenje poljoprivredne proizvodnje, finansiranje ruralnog razvoja i ruralnog turizma, finansiranje poticanja izvoza, unapređenje obrazovanja i uvođenje novih tehnologija, potporu razvoja malog i srednjeg poduzetništva, unapređenje zaštite životne sredine, stvaranje jedinstvenog ekonomskog prostora, stvaranje proizvodnih lanaca domaćih proizvoda te rav-nomjeran razvoj kantona.

Promjena je posebno potrebna kod glavne institucije na finansijskom trži-štu – Komisije za vrijednosne papire. Naime, članom 17.a Zakona27 utvrđena je (ne)odgovornost članova Komisije: “Predsjednik, zamjenik predsjednika, članovi Komisije i zaposleni u Komisiji, kao i osobe koje obavljaju poslove po nalogu Komisije ne mogu biti gonjeni za krivična djela, niti se smatrati odgo-vornim u građansko-pravnom postupku za bilo koje radnje koje su izvršili u dobroj vjeri u toku izvršenja zadataka iz okvira svojih ovlaštenja.”

Na kraju, potrebna je izmjena zakonskih propisa o kaznenoj odgovornosti na tržištu kapitala, i to, primjera radi, člana 226. Zakona o investicionim fon-dovima:28 “Ko se neovlašteno bavi poslovima zastupanja u prodaji udjela ili dionica investicionih fondova trećim osobama na teritoriji Federacije kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do šest mjeseci. Ako je ovim krivič-

25 Član VII/1. Ustava BiH: “...u prvih šest godina poslije stupanja na snagu ovog ustava, cen-tralna banka neće moći davati kredite štampanjem novca i u tom pogledu će funkcionirati kao valutni odbor, poslije toga parlamentarna skupština može tu nadležnost dati centralnoj banci”.

26 Službene novine Federacije BiH br. 37/08.27 Zakon o Komisiji za vrijednosne papire, Službene novine Federacije BiH br. 39/98, 36/99,

33/04, 92/13.28 Službene novine Federacije BiH br. 25/17.

Dijalog96

nim djelom počinitelj pribavio imovinsku korist koja prelazi iznos od 10.000 KM, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do jedne godine.”

Fiskalni sistemFiskalni sistem predstavlja temelj funkcioniranja svake države. Naš fiskal-

ni sistem ima značajnog prostora za unapređenje, pri čemu se, pored potrebe značajnog smanjenja parafiskaliteta, posebno misli na sistem raspodjele javnih prihoda, strukturu prihoda na relaciji direktni vs. indirektni porezi, porez na dobit te pojedina akcizna rješenja.

Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH29 propisuje raspodjelu javnih sredstava s jedinstvenog računa na način da kantonima pripada 51,48% sredstava, Federaciji 36,2%, a jedinicama lokalne samouprave 8,42%. Pored toga, među primateljima javnih sredstava našla se i Direkcija za ceste FBiH, s učešćem od 3,9% u raspodjeli javnih prihoda. Dobro bi bilo, s obzirom na to da nije riječ o teritorijalno-političkoj jedinici, da ta sredstva budu raspodije-ljena između jedinica lokalne samouprave (50%), kantona (25%) i Federacije (25%). Ovakav odnos raspodjele u službi je afirmacije jedinica lokalne samou-prave, u kojima građani ostvaruju najveći dio svojih potreba, što treba posma-trati u kontekstu evropskih rješenja (standarda), pri čemu se posebno misli na rješenja iz Evropske povelje o lokalnoj samoupravi (1985).

U strukturi poreznih prihoda u Federaciji BiH (2015) na prihode od indi-rektnih poreza (PDV, akcize, cestarine, carine, porez na promet nekretnina) otpada cca 2,84 milijardi KM, a na prihode od direktnih poreza (porez na dobit, porez na dohodak, porez na imovinu, porez na nasljeđe i poklone, porez na prihode ostvarene od igara na sreću i nagradnih igara) cca 515 miliona KM.30 Navedeni odnos prihoda treba posmatrati u kontekstu karakteristika direktnih i indirektnih poreza, gdje se kao glavna prednost direktnih poreza navodi nji-hova pravednost (oni koji imaju više plaćaju više), dok je glavni nedostatak indirektnih poreza upravo suprotno – njihova nepravednost, uz potrebu isto-vremenog poređenja sa standardima EU. Pored toga, kada je riječ o direktnim porezima, u slučaju poreza na imovinu, potrebno je promijeniti odnos raspo-djele prihoda, tako da se umjesto 70% pripadnosti kantonu, kao što je to slučaj i.a. u Kantonu Sarajevo, a 30% u korist jedinica lokalne samouprave, taj odnos uravnoteži podjelom pola – pola, čime se želi pojačati pozicija jedinica lokalne samouprave. (Rizvanović, 2016: 88-89)

29 Službene novine Federacije BiH br. 22/06, 22/09.30 Ukupni prihodi u Federaciji BiH iznosili su cca 7,5 milijardi KM. Vidjeti u: Rizvanović,

2016: 202.

97Edin Rizvanović

U pogledu poreza na dobit, uz zadržavanje postojeće porezne stope (10%), potrebno je izmijeniti zakon na način da se vrate ranije olakšice (umanjenje po-reza na dobit) za porezne obveznike, i to za novoosnovano preduzeće za prvu godinu poslovanja umanjenje od 100%, za drugu godinu poslovanja 70% i za treću godinu poslovanja umanjenje od 30%. Osim toga, ranije su bile predvi-đeno olakšice temeljem reinvestiranja ostvarene dobiti. (Ibid.: 79-87)

Akcize predstavljaju posebni (dodatni) porez na potrošnju. Uvođenje akciza (trošarina) u svakom fiskalnom sistemu počiva na nekoliko razloga: zdravstvenom, ekonomskom, socijalnom, ekološkom, razlogu vezanom za po-skupljenje uvoznih proizvoda, ili pak za načelo korisnosti. Prema Zakonu o akcizama BiH31 akcizni proizvodi su: naftni derivati, duhanske prerađevine, kafa, alkohol i alkoholna pića, pivo i vino te pored njih i bezalkoholna pića. Dodatnim nametom na bezalkoholna pića, osim stimuliranja uvoza te vrste napitaka iz zemalja koje ne poznaju takvu vrstu akciza, destimulira se razvoj domaće proizvodnje – prvenstveno voćarstva, ali i razvoj prerađivačke indu-strije, te pogađaju siromašnije kategorije stanovništva, čime se referira i na dječiju hranu, što treba dovesti u vezu s nepravednim jednostopnim sistemom PDV-a. Pored toga, naša zakonska rješenja poznaju načelo jednakosti akciza za domaće i uvozne proizvode, koje nije u skladu s načelom nacionalnog fi-skalnog suvereniteta.

Visoko obrazovanjeStanje u visokom obrazovanju se može okarakterizirati kao vrlo loše. Uva-

žavajući strateški karakter visokog obrazovanja, potrebno je promijeniti te-meljne postavke, što nužno implicira i promjenu odnosa države prema viso-kom obrazovanju. Uvjet za takvo što je da se na državnom ili entitetskom nivou uradi studija izvodivosti razvoja visokog obrazovanja. Na taj način će se doći do spoznaje o broju visokoškolskih ustanova, njihovoj strukturi, broju nastavnika i saradnika, njihovim primanjima, mobilnosti domaćih nastavnika unutar zemlje, odnosno potrebi uvoza nastavnika iz susjednih zemalja, raspo-loživom prostoru, tehničkoj opremljenosti, opremljenosti biblioteka, izdavač-koj djelatnosti, broju studenata, njihovoj strukturi (usmjerenju) te temeljem toga – uvida u stvarno stanje, napraviti projekciju potreba, koja predstavlja osnov izgradnje konzistentnog modela visokog obrazovanja. Navedeni korak podrazumijeva znatno povećanje iznosa sredstava koja se izdvajaju za visoko obrazovanje i istraživačko-razvojnu djelatnost.

Polazeći od neadekvatne pozicije visokoškolskih ustanova, visokog obra-zovanja općenito, koja je u Federaciji BiH značajnim dijelom rezultat isklju-

31 Službeni glasnik BiH br. 62/04, 48/05, 49/09, 49/14, 60/14.

Dijalog98

čivo kantonalne nadležnosti, to bi neophodno bilo da se s ciljem poboljšanja stanja, poštivanjem postojećih propisa, primijeni načelo supsidijarnosti, kao dio pravne stečevine Evropske unije. Ovo načelo se unutar EU primjenjuje u situaciji kada države članice, pokušavajući riješiti neki problem koji je u njihovoj nadležnosti, a ne u nadležnosti Zajednice, rješavanje tog problema prebacuju na razinu Zajednice (Unije), svjesni da će on biti adekvatnije i učin-kovitije riješen na višoj razini. Dakle, u federalnom slučaju kantoni, koji imaju različite relevantne propise, mogu rješavanje ovog problema prepustiti Federa-ciji. Istovremeno, na nivou države treba utvrditi jedinstvene standarde i kriteri-je vrednovanja u visokom obrazovanju. U kontekstu odnosa javnih i privatnih visokoškolskih ustanova bitno je istaći potrebu uspostavljanja zajedničkog in-stitucionalnog okvira na rektorskoj razini. Prvi korak u tom pravcu učinjen je polovinom 2017. godine osnivanjem Asocijacije rektora privatnih univerziteta.

Integracijski procesSporazum o stabilizaciji i pridruživanju (SSP) predstavlja najvažniji inte-

gracijski dokument za Bosnu i Hercegovinu.32 Sporazum je zaključen polovi-nom 2008. godine, a stupio je na snagu polovinom 2015. godine. U periodu do stupanja na snagu u ekonomskim (trgovinskim) odnosima između BiH i EU primjenjivan je Privremeni trgovinski sporazum. Sadržaj sporazuma upućuje na obaveze što ih BiH mora ispuniti na integracijskom putu. Te obaveze su ja-sno naznačene kroz deset glava, kojima se najvećim dijelom tretira ekonomska oblast (tržišne slobode), ali i pitanja poput regionalne33 i finansijske saradnje.34 Pored toga, Glava I – Opći principi, sadrži načelne odredbe o obavezi poštiva-

32 Član 1. SSP-a: “Ovim se uspostavlja pridruživanje između Zajednice i njenih država članica ... i Bosne i Hercegovine. Ciljevi ovog pridruživanja su da: podrži napore BiH u jačanju demokratije i vladavine prava; doprinese političkoj, ekonomskoj i institucionalnoj stabilnosti u BiH te stabilizaciji u regionu; pruži prikladan okvir za politički dijalog koji omogućava razvoj bliskih političkih odnosa između strana; podrži napore BiH u razvijanju ekonomske i međunarodne saradnje, uključujući i usklađivanje njenog zakonodavstva sa zakonodavstvom Zajednice; podrži nastojanja BiH da završi prijelaz u funkcionalnu tržišnu privredu; promo-vira skladne ekonomske odnose i postupno razvija oblast slobodne trgovine između Zajedni-ce i BiH, te razvija regionalnu saradnju u svim oblastima obuhvaćenim ovim sporazumom.” Akademik Mirko Pejanović (2016: 85-87) članstvo u Evropskoj uniji definira kao pitanje svih pitanja.

33 Koja referira na regionalni politički dijalog, uspostavljanje prostora slobodne trgovine su-kladno odredbama WTO-a, uzajamne ustupke u pogledu kretanja radnika, prava poslovnog nastanjivanja preduzeća, pružanja usluga, kretanja kapitala i sl.

34 Radi postizanja ciljeva ovog Sporazuma BiH može primiti od Zajednice finansijsku pomoć u obliku grantova i zajmova, uključujući zajmove Evropske investicione banke. Finansijska pomoć može obuhvatiti bilo koju oblast saradnje, posebno vodeći računa o pravosuđu, unu-trašnjim poslovima, usklađivanju zakonodavstva i ekonomskom razvoju. Član 112. SSP-a.

99Edin Rizvanović

nja međunarodnih dokumenata u pogledu ljudskih prava, zatim u pogledu sa-radnje sa Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju, kao i saradnje u pogledu međusobne trgovine i razvoja projekata od zajedničkog interesa. U ovom dijelu – član 8. SSP-a, vrši se introdukcija zajedničkog organa – Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje, čime se na samom početku Sporazuma ukazuje na značaj institucionalnog segmenta: “Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje koje je osnovano u skladu sa članom 115. SSP-a35 redovno će provjeravati, u pravilu jednom godišnje, način na koji BiH provodi ovaj Sporazum te usvaja i provodi zakonodavne, administrativne, institucionalne i ekonomske reforme.” Na institucionalni značaj Vijeća ukazano je i u Glavi II kroz član 11. SSP-a: “Politički dijalog odvija se prvenstveno unutar Vijeća za stabilizaciju i pridru-živanje, koje ima opću nadležnost za svako pitanje koje bi strane željele pred njega iznijeti.” Vijeću je povjereno i pitanje rješavanja sporova, što je učinjeno članom 125. SSP-a: “Svaka strana upućuje Vijeću za stabilizaciju i pridruži-vanje svaki spor koji se tiče primjene i tumačenja ovog Sporazuma”, odnosno članom 126. SSP-a: “Strane će nastojati svaki spor riješiti putem konsultacija u dobroj vjeri u okviru Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje (i u drugim tije-lima) s ciljem što bržeg postizanja uzajamno prihvatljivog rješenja.” Vijeću za stabilizaciju i pridruživanje će u izvršavanju njegovih dužnosti, shodno članu 118. SSP-a, pomagati Odbor za stabilizaciju i pridruživanje, koji se sastoji od predstavnika Vijeća Evropske unije i predstavnika Evropske komisije s jedne strane i predstavnika Vijeća ministara BiH s druge strane, kao i Parlamentar-ni odbor za stabilizaciju i pridruživanje – član 121. SSP-a, koji se sastoji od članova Evropskog parlamenta s jedne i članova Parlamentarne skupštine s druge strane. Glava IV SSP-a referira na vitalnu tržišnu slobodu – slobodno kretanje robe, a njene osnovne sastavnice su: industrijski proizvodi, carine, količinska ograničenja, poljoprivreda i ribarstvo, klauzula o revidiranju, zabra-na fiskalne diskriminacije, damping i subvencije, klauzula o nestašici, državni monopoli, pravila o porijeklu, dopuštena ograničenja. Po značaju se posebno izdvaja Opća zaštitna klauzula – član 39. SSP-a: “U odnosima između strana primjenjivat će se odredbe člana XIX. GATT-a 1994. i Sporazuma WTO-a o zaštitnim mjerama. Bez obzira na stav 1. ovog člana, kad se neki proizvod jed-ne strane uvozi na teritoriju druge strane u tako povećanim količinama i pod

35 Član 115. SSP-a: “Ovim se osniva Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje, koje će nadzirati primjenu i provođenje ovog sporazuma. Ono će se sastajati na odgovarajućoj razini u redov-nim razmacima i kada to okolnosti zahtijevaju. Razmatrat će sva važna pitanja koja se pojave u okviru ovog Sporazuma i sva druga bilateralna i međunarodna pitanja od obostranog inte-resa.” Prema članu 116. SSP-a: “Vijeće za stabilizaciju i pridruživanje sastoji se od članova Vijeća Evropske unije i članova Evropske komisije s jedne, i članova Vijeća ministara BiH, s druge strane. U pitanjima koja se nje tiču Evropska investiciona banka učestvuje u radu Vijeća za stabilizaciju i pridruživanje u svojstvu posmatrača.”

Dijalog100

takvim uvjetima da prouzrokuje ili prijeti da prouzrokuje: ozbiljnu štetu do-maćoj industriji sličnih ili direktno konkurentnih proizvoda na teritoriji strane uvoznice, ili ozbiljne poremećaje u bilo kojem sektoru privrede ili teškoće koje bi mogle izazvati ozbiljno pogoršanje ekonomske situacije u nekoj regiji stra-ne uvoznice, strana uvoznica može poduzeti odgovarajuće bilateralne zaštitne mjere pod uvjetima i u skladu s postupcima utvrđenim u ovom članu.” Zna-čajno mjesto u strukturi SSP-a pripada Glavi VII, koja nosi naslov – Pravda, sloboda, sigurnost, a kojom su regulirana sljedeća pitanja: jačanje institucija,36 zaštita osobnih podataka, vize, upravljanje granicom, azil i migracije, spreča-vanje i kontrola ilegalne imigracije, pranje novca i finansiranje terorizma, sa-radnja po pitanju nedozvoljenih droga, borba protiv terorizma. Od suštinske je važnosti reguliranje oblasti sprečavanja i borbe protiv organiziranog kriminala i drugih nezakonitih aktivnosti – član 84. SSP-a, što uključuje: krijumčarenje i trgovinu ljudima, fiskalne prevare, nezakonite privredne aktivnosti, nedozvo-ljenu trgovinu oružjem, korupcije u javnom i privatnom sektoru, krivotvorenje dokumenata, kompjuterski kriminal, nedozvoljenu trgovinu automobilima.

ZaključakBosna i Hercegovina ima jake temelje državnosti i jasnu nit državnoprav-

nog kontinuiteta, koja, kada je o prošlom stoljeću riječ, upućuje na ZAVNO-BiH i Dejtonski mirovni sporazum. U oba slučaja temelji su sazdani borbom za slobodu, uz ogromne ljudske žrtve. Mirovna rješenja posmatrana iz današnjeg ugla, pored onih koja se zbog svoje provenijencije smatraju logičnim ishodom, nude drugačiju sliku od one koja se u praksi prezentira. U prilog tome idu ta-dašnje terminološke odrednice, poput kompetentnosti, etike, pozivanja na po-velju UN-a i međunarodno pravo, načela – postupanja u dobroj vjeri, zabrane diskriminacije, reciprociteta. Propisi koji su uslijedili nisu na tragu dejtonskih načela i pravnih standarda. Navedeno je potrebno kontekstualizirati sa proce-som transformacije vlasništva (društvenog u privatno – privatizacijom) koji nije praćen procesom restitucije.

Normativna dinamika u osnovi odslikava stagnaciju, pretvarajući se u svoju suprotnost – statiku, koja onemogućava ostvarenje temeljnih vrijednosti prava – funkcionalnosti, pravde i pravne sigurnosti. Najbolji primjer za to su Zakon o konkurenciji i Izborni zakon. Bez fer nadmetanja nema ekonomskog i društve-nog napretka. Time se sugerira potreba mijenjanja Zakona o konkurenciji, po-sebno u dijelu koji se tiče načina odlučivanja u Konkurencijskom vijeću, kao i izbornih propisa, inter alia, u pogledu: kompenzacijskih mandata, nositelja izbornih mandata, finansiranja iz budžeta i konzumiranja dvostrukog izbornog

36 Potrebu jačanja institucija naznačava i akademik Mirko Pejanović (2016: 183-207).

101Edin Rizvanović

prava, što predstavlja uvjet izbornog legitimiteta, fer političkog nadmetanja i time demokratiziranja političke scene u BiH. Buduće korekcije zakona mora-ju uvažavati teleološki segment, u koji će neizostavno biti inkorporiran opće-društveni (zajednički) interes. Uklanjanje postojećih ograničenja omogućit će stabilniji hod te postepeno ostvarenje ekonomskih i socijalnih ciljeva, odnosno realiziranje funkcija države: normativne, ekonomske i socijalne.

Prijedlozi (mogućnosti) za poboljšanje stanja:- Poslovni sistem: povećati poticaje malim i srednjim preduzećima; do-

puniti stečajne propise i učiniti ih funkcionalnijim; povećati funkcional-nost Zakona o sistemu državne pomoći kroz veći procenat izdvajanja javnih sredstava, prioritetno za istraživačko-razvojnu djelatnost; osno-vati garancijske fondove i privredne sudove u Federaciji BiH.

- Fiskalni sistem: utvrditi drugačiji model raspodjele javnih prihoda; osnažiti sistem direktnog oporezivanja; ukinuti akcize na bezalkoholna pića.

- Monetarni sistem: ojačati poziciju Centralne banke; iskoristiti potencijal Razvojne banke.

- Integracijski proces: afirmirati pravnu stečevinu EU intenzivnijom pri-mjenom Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, posebno njegovog institucionalnog dijela.

Pored toga, nužno je:- Institucionalno jačanje: dosljednijom primjenom propisa o ombudsme-

nima; anuliranjem zakonske mogućnosti ekskulpiranja pojedinaca od odgovornosti.

- Pitanje rascjepkane nadležnosti u visokom obrazovanju rješavati pri-mjenom evropskog načela supsidijarnosti, kao i uvođenjem jedinstvenih standarda i kriterija vrednovanja.

LiteraturaImamović, M., Historija Bošnjaka, Bošnjačka zajednica kulture, Izdavačko preduzeće

Preporod, Sarajevo, 1997.Pejanović, M., Essays on the Statehood and Political Development of Bosnia and Her-

zegovina, TKD Šahinpašić, Sarajevo, 2016.Rizvanović, E., Fiskalne finansije i fiskalni sistem Bosne i Hercegovine, Ekonomski

fakultet Univerziteta “Džemal Bijedić” u Mostaru, Mostar, 2016.Steiner, C. et al., Ustav BiH – komentar, Konrad Adenauer Stiftung, Sarajevo, 2010.Tomić, M. I., Pravno-logičke i etičke studije, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu,

Sarajevo, 2009. Reformska agenda za Bosnu i Hercegovinu za period 2015–2018., Sarajevo, 2015.Sporazum o pitanjima sukcesije, Službeni glasnik BiH br. 10/2001.

Dijalog102

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju između Europskih zajednica i njihovih država članica i Bosne i Hercegovine, 2008. Dostupno na: www.dei.gov.ba.

Ustav Federacije BiH, Office of the High Representative – OHR, Sarajevo, 2006.Zakon o ombudsmenu za ljudska prava, Službeni glasnik BiH br. 19/02, 35/04, 32/06,

38/06, 50/08.Zakon o konkurenciji, Službeni glasnik BiH br. 48/05, 76/07, 80/09.Izborni zakon, Službeni glasnik BiH br. 23/01, 7/02, 9/02, 20/02, 25/02, 4/04, 20/04,

25/05, 77/05, 11/06, 24/06, 33/08, 37/08, 32/10, 18/13, 7/14, 31/16.Zakon o sistemu državne pomoći, Službeni glasnik BiH br. 10/12.Zakon o akcizama, Službeni glasnik BiH br. 62/04, 48/05, 49/09, 49/14, 60/14.Zakon o poticaju razvoja male privrede, Službene novine Federacije BiH br. 17/06.Zakon o stečajnom postupku, Službene novine Federacije BiH br. 29/03, 32/04, 42/06.Zakon o Razvojnoj banci, Službene novine Federacije BiH br. 37/08.Zakon o Komisiji za vrijednosne papire, Službene novine Federacije BiH br. 39/98,

36/99, 33/04, 92/13.Zakon o investicionim fondovima, Službene novine Federacije BiH br. 25/17.Zakon o pripadnosti javnih prihoda u Federaciji BiH, Službene novine Federacije BiH

br. 22/06, 22/09.Zakon o osiguranju potraživanja radnika u slučaju stečaja poslodavca, Narodne novine

RH br. 86/08.www.znaci.netPeščanik.net, 10 mišljenja Badinterove komisije, 18. 11. 2018. Dostupno na: http://

pescanik.net/10-misljenja-badinterove-komisije (pristupljeno: 13. 12. 2018).www.icty.orgwww.udcsarajevo.org/Dokumenti/Dejtonski-mirovni-sporazum.pdfwww.szdp.gov.bawww.dei.gov.ba

103Edin Rizvanović

Dayton Constitution – Foundations,

Limitations, Opportunities

AbstractBosnia and Herzegovina has strong foundations of statehood and a clear

line of state and legal continuity, which, when it comes to the last century, refers to the ZAVNOBiH and the Dayton Peace Agreement. In both cases, the foundations are made from the struggle for freedom, with enormous human victims. The peace solutions viewed from today’s angle, in addition to those who, due to their provenance, are considered to be a logical outcome, offer a different picture than the one presented in practice. In support of the mentioned are terminological terms used then, such as: competence, ethics, recalling the UN Charter and international law, principles – acting in good faith, prohibition of discrimination, reciprocity. The regulations that followed are not on the trail of Dayton principles and legal standards. The aforementioned is necessary to contextualize with the process of transformation of ownership (social to pri-vate – privatization) which is not followed by the process of restitution.

Normative dynamics basically reflects stagnation, turning into its own con-trary – statics, which prevents the realization of the fundamental values of law – functionality, justice and legal certainty. The best example are the Competi-tion Law and the Election Law. Without fair competition, there is no economic and social progress. This suggests the need to amend the Competition Law, es-pecially in the part concerning decision-making in the Competition Council, as well as the electoral regulations, inter alia, with regard to: compensatory man-dates, holders of electoral mandates, budgetary financing and the consumption of double election law, which represents the condition for election legitimacy, fair political competition, and thus the democratization of the political scene in BiH. Future corrections of the law must respect the teleological segment, in which the common interest will inevitably be incorporated. Removing ex-isting restrictions will enable a more stable course, and gradual realization of economic and social goals, i.e. realization of functions of the state: normative, economic and social.

Suggestions (possibilities) for improving the situation:- Business system: increase incentives for small and medium-sized enter-

prises; amend bankruptcy regulations and make them more functional; increase the functionality of the Law on the state aid system through a

Dijalog104

higher percentage of allocation of public funds, priority for research and development; to establish guarantee funds and commercial courts in the Federation of BiH.

- Fiscal system: to establish a different model of distribution of public revenues; strengthen the system of direct taxation; abolish excise taxes on non-alcoholic beverages.

- Monetary system: strengthen the position of the Central Bank; use the potential of the Development Bank.

- Integration process: to promote the acquis communautaire, through more intensive implementation of the Stabilization and Association Agreement, in particular its institutional part.

In addition, it is necessary:- Institutional strengthening: more consistent implementation of the Om-

budsman regulations; by annuling the legal possibility of excluding in-dividuals from responsibility.

- Address the issue of fragmented competencies in higher education by applying the European principle of subsidiarity, as well as by introduc-ing uniform standards and evaluation criteria.

Key words: Dayton solutions, legal principles, fair competition, integra-tion process, institutional strengthening

Luka Domjanović*

Pregledni rad DOI: 10.5644/DIJALOG.2018.1-2.07

Zašto je ontologija

i nakon Wittgensteina moguća

SažetakWittgenstein svoj pokušaj eliminacije teorijske filozofije uopće, a ontologi-

je napose, temelji na tvrdnji o besmislenosti njenih stavova i pojmova – najop-ćijih stavova i pojmova. U ovom radu pokazuje se, uz pomoć definicije smisla kao onog što upućuje na drugo, kako i najopćiji pojmovi i stavovi mogu biti smisleni. Pokazuje se da besmislenost stavova teorijske filozofije ne može sli-jediti naprosto iz njihove općenitosti, već samo iz njihove eventualne tautolo-gičnosti. U tom slučaju, pokazat će se da, ukoliko se filozofski stavovi mogu proglasiti besmislenima, isto mora vrijediti i za one stavove koje Wittgenstein – nasuprot filozofskima – smatra smislenima: stavove prirodne znanosti.

Ključne riječi: smisao, formalni pojmovi, biće, tautologija, granice svijeta, ontologija

Wittgensteinova destrukcija teorijske filozofije u povijesti mišljenja zauzi-ma vrlo visoko mjesto. Njeno razmatranje nužno je za svakoga tko smatra da se ontologijom još može baviti; bez tog razmatranja, ontologiji bi ostala veoma ozbiljna prepreka. Ova rasprava, koja želi pokazati da je ontologija moguća i nakon Wittgensteinova “Tractatusa”, ide “in medias res”, bez okolišanja, na centralne Wittgensteinove stavove koji bi trebali onemogućiti svaku buduću ontologiju.

Po Wittgensteinu (1987: 81), o formalnim pojmovima ne može se ništa izreći. Oni su pseudopojmovi i razlikuju se od pravih pojmova (Ibid.: 81-83), koji, kako će se kasnije vidjeti, označavaju singularne predmete (ne predmet uopće). Pod “formalnim pojmovima” Wittgenstein misli najopćenitije pojmo-ve – koji su, dakako, jedini pravi predmet ontologije – kao što je “biće uopće”. Po Wittgensteinu, ne može se govoriti o biću uopće (npr. “stvar”, “entitet”,

* Luka Domjanović je poslijediplomski doktorski student filozofije na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. E-mail: luka.domjanovic@gmail.com

Ovaj rad je dorađen u izdanju Luka Domjanović, Utemeljenje ontike – predistraživanja on-tičkom istraživanju ili negativna ontika, Naklada Breza, Zagreb 2019. i preformuliran u na-slov glave “4. predistraživanje: Eliminacija pozitivizma”.

Dijalog106

“predmet”, Ibid.: 83), nego samo o pojmovima i/ili bićima koja potpadaju pod njega: to su pojmovi koji izražavaju singularne predmete (poput pojma “knji-ga”). Dakle, najopćiji pojam ili biće uopće – jedini predmet ontologije – be-smislen je pojam: npr. ne može se reći “ima predmeta” (Ibid.: 83-85). (Nota bene, to donekle korespondira utemeljujućem stavu Hegelove “Znanosti logi-ke”: “čisti bitak je čisto ništa”, Hegel, 1987: 86.)

Međutim, kao što je poznato, sam Wittgenstein koristi najopćenitije pojmo-ve. To čini ponajviše u svojim prvim stavovima: “ono što je slučaj, činjenica, jest postojanje stanja stvari” (Wittgenstein, 1987: 27); slučaj ili činjenica je upravo Wittgensteinov opći pojam: besmislen pojam. Zato Wittgenstein i vla-stite stavove, ukupnost kojih sačinjava njegov “Tractatus”, proglašava besmi-slenima: “Moji stavovi rasvjetljavaju time što ih onaj tko me razumije na kraju priznaje kao besmislene kada se kroz njih popeo van ... on mora ove stavove prevladati, tada će ispravno vidjeti svijet” (Ibid.: 189).

Što, dakle, ostaje ontologiji nakon Wittgensteinova “Tractatusa”? S obzi-rom na to da je i on sam ontologija (najopćiji izraz svijeta, besmislen) koja sebe ukida, čini se da joj ne preostaje ništa. Međutim, posao ontologije iliti “besmislenih stavova” upravo je omeđiti svijet: postaviti granicu “singularnim pojmovima”, koji su ono jedino što, po Wittgensteinu, treba vidjeti čovjek koji “ispravno vidi svijet”. No ni sav zbir singularija neće nam reći ništa više o svijetu; Wittgenstein stoga ne eliminira samo ontologiju kao besmislenu nego i ono smisleno što ona omeđuje: “ukupnost stavova”, tj. prirodnu znanost (Ibid.: 73) – jer, “čak ako je dat odgovor na sva moguća znanstvena pitanja, naši ži-votni problemi1 nisu još ni dotaknuti” (Ibid.: 187). Utoliko ni prirodna znanost ništa ne rješava. Ono što jedino može riješiti problem (ontologija), ne može se ni postaviti, a ono što se može postaviti (znanost), ne rješava nikakav problem.

Gore iznijetim bi se trebali razriješiti zapravo svi problemi:2 prirodna zna-nost očito nije rješenje, kao ni ontologija. Što onda ostaje ontologiji, kao zbiru općih stavova ili pojmova? Ostaje joj upravo ono zbog čega se ona, unatoč Wittgensteinovom trudu, nikad neće moći eliminirati. Preostali – i Wittgenste-inovim “Tractatusom” veoma dobro definiran – zadatak ontologije jest upra-vo pokušati što preciznije omeđiti svijet; ali, ona ga omeđuje upravo time što izražava ono najopćije u svijetu (“besmisleno”): ona omeđuje znanost time što odgovara na pitanje “što je biće?”. (Jer, znanost se bavi samo posebnim

1 Ovdje bi mnogo bolje odgovaralo “problem svijeta”, tj. onaj problem koji se postavlja Leib-nizovim pitanjem: zašto uopće bitak? Wittgenstein umjesto toga koristi partikularnu i puko egzistencijalističku formulaciju “naši životni problemi”.

2 Kako Wittgenstein iznosi u Predgovoru “Tractatusa”, on smatra da “Tractatus” nudi rješenje svih problema.

107Luka Domjanović

bićima, ali bavljenje posebnim bićima predmnijeva da uopće postoji biće,3 ili, što je isto, da postoji biće uopće.) Upravo isto takvo omeđenje – dakle onto-logijsko – pokušao je pružiti i Wittgenstein svojim “Tractatusom”; i zato je sam “Tractatus” besmislen. U konačnici je, naravno, i svaka druga ontologija besmislena. Kako dalje?

Po mom shvaćanju, dvije su granice prirodnim znanostima, kao i svijetu. Donja granica treba reći što je biće. Na to se pitanje može odgovoriti znatno

preciznije nego što je to učinio Wittgenstein; za njega je donja granica svijeta “slučaj” ili “činjenica” ili “stanje stvari” (Ibid.: 27). To ostaje veoma mutno, budući da daljnje “atomiziranje” onoga što sačinjava slučaj ili činjenicu, stva-ri, Wittgenstein ne dozvoljava, niti tu daje objašnjenje. On naprosto ne definira biće, pozivajući se na besmislenost općih pojmova. Donja granica svijeta može se i mora definirati, ako se uopće i o čemu može govoriti, tj. ako se uopće smije reći da se postoji.

Takvi granični stavovi, poput “donje granice svijeta”, usuprot Wittgenstei-nu, imaju svoju smislenost. Čak i ako su granični stavovi “po sebi”4 besmisleni – zato što ne izražavaju ništa drugo5 nego da biće jest, a to ionako znamo već od Parmenida, koji je postavio granicu smislenim stavovima još svojim “bitak jest”6 – oni imaju svoju smislenost “za drugo”. Budući da je definicija smisla upravo upućivanje na drugo, pokazat će se da i opći stavovi imaju smisao.

Naime, smislenost graničnih stavova proizlazi upravo iz toga što oni daju smisao smislenim stavovima (tj. stavovima prirodne znanosti, kako ih nazi-va Wittgenstein). Jer, oni su uopćenje singularnih predmeta znanosti – a, ako nema opće forme bića, kako bi se singularna bića uopće pokazala kao bića? Dakle, ipak mora postojati forma toga kako se singularna bića pokazuju, inače ona uopće ne bi bila singularna bića; a ta forma se, kako će se kasnije uvidjeti, dade i izreći (što Wittgenstein negira). Opći stavovi su smisleni jer daju smisao – formu – pojedinačnima. Bez njih ni pojedinačni stavovi (stavovi prirodne znanosti) ne bi bili stavovi o postojećem; dakle, bez njih bi stavovi prirodne znanosti bili besmisleni, jer ono na što upućuju ne bi bilo postojeće, tj. bilo bi ništa. Upravo to je značenje besmislice: upućivanje na ništa, baš kao što je značenje smisla upućivanje na nešto, tj. na nešto drugo.

Gornja granica svijeta – kako se čini, manje problematična – odavno je po-stavljena u vidu Leibnizova pitanja. Ona se može postaviti, vulgarno, kao “ot-

3 Da ona, posebna bića, postoje; dakle, da se postoji. 4 Ma što to značilo; a ne znači ništa, prema onome kako ovdje definiramo smisao. Prva natu-

knica definicije smisla slijedi u idućoj fusnoti.5 Izražavanje drugog je upravo definicija smisla, kako će se uskoro pokazati.6 I upravo zato se, po Wittgensteinu, ne može – radije ne treba, jer je suvišno, tautološki – reći

“ima predmeta” ili “ima bića”.

Dijalog108

kud svijet?”, ili, nešto sofisticiranije, “zašto uopće bitak?”. Te se gornje granice Wittgenstein također dotiče, i postavlja je (Ibid.: 187) kao i Leibniz, tj. ostavlja je nedirnutom. Smatram da i ovdje preostaje mjesta za ontologiju, jer – iako je granica postavljena baš kao granica, tj. ne može se reći otkud ili zašto svi-jet – ontologija može pokušati pokazati zašto se ne može reći “zašto svijet?”. Gornja granica kakvom je vidi Wittgenstein jest konstatacija neodgovorivosti na pitanje svijeta; preostaje prostor da se pokuša objasniti ta neodgovorivost, dakle dati odgovor zašto neodgovorivost.

Posao je ontologije, dakle, misliti te dvije granice svijeta, gornju i donju.7 Wittgenstein je smatrao da se one ne mogu misliti, tj. da postoji granica mi-slivom, izrecivom. (Ovdje nije mjesto za raspravu koliko se mislivo i izrecivo poklapaju; uzmimo ih ovdje kao korespondentne, jer ono što se može misliti, mora se moći i izreći; barem se mora na to moći ukazati, kao na “ovo” / “ono”.) On kaže: “ono što se može pokazati [opća struktura bića, op. a.] ne može se reći” (Ibid.: 77). Međutim, samim time što se izreklo kao “ono”, što mu je pridata opća forma postojanja, ne samo da je izrečeno nego je poprimilo i for-mu bića. Nema neizrecivog, inače bi bilo upravo neizrecivo. Ako je “formalni pojam [opći pojam, op. a.] već dat [moj kurziv] s predmetom [singularni po-jam, op. a.] koji potpada pod njega” (Ibid.: 85), tad upravo iz te datosti slijedi njegova izrecivost.

Time smo došli do izrecivosti fundamentalnih, općih stavova (točnije, poj-mova) kao što je biće. Sad se dilema više ne sastoji u tome može li se opći pojam – konkretno, biće – izreći, nego može li se odrediti, tj. definirati. Ako se biće ne bi moglo barem u principu definirati – na stranu hoće li ta definicija in concreto, kao historijski proizvod, ikad biti pogođena – ne bismo mogli reći što znači postojati (ili: što je postojeće, tj. biće), a to znači da se ne bi moglo reći ni da se postoji. Na taj način bi i stavovi prirodne znanosti bili povučeni u besmisao. Oni dakle moraju imati čvrst temelj, i stoga nema neizrecivog. Sve postojeće je bar principijelno izrecivo.

Na taj način je prostor za izražavanje općih stavova ostao otvoren. Oni jedino, baš poput znanstvenih stavova, ne mogu reći ništa “Više” (Ibid.: 183), ali i sȃma ta konstatacija spada pod “opće stavove”, tj. izražava “gornju grani-cu” svijeta. To ne znači da ima nemislivog ili neizgovorivog. (Wittgenstein bi rekao da se ono “pokazuje”, ali i govor i mišljenje su vrste pokazivanja, ukazi-

7 One nisu u najstrožem smislu granice svijeta, jer u svijet (tj. među bića) spada ono s obje strane bilo koje granice; one su radije granice svega ostalog u svijetu (npr. prirodnih znanosti; zapravo svih posebnih bića). Dakle, i same pripadaju svijetu; to ih samo čini izgovorivima, mislivima... svim suprotnim od onog što smatra Wittgenstein. Onog “s one strane granice svijeta” nema, iz jednostavnog razloga: jer onog nepostojećeg nema. Taj jednostavan razlog eliminira i Wittgensteinovu (temeljno Kantovu) misao o nemislivom, o onom što prekoračuje granice svijeta.

109Luka Domjanović

vanja na drugo: to je naš pojam smisla.) Ne postoji neukazivo, inače na njega ne bismo mogli ukazati kao na “ono” – u tom smislu nije ispravno rečeno da se “ono [tek, op. a.] pokazuje”, kao ni da je ono “Mistično” (Ibid.: 189). Zašto nam opći pojmovi ne mogu reći ništa više, za to istraživanje upravo još ostaje pro-stora ontologiji (“gornja granica”); kao i za pokušaj definiranja općih pojmova, poput bića uopće (“donja granica”). Wittgenstein je ipak ukazao na neodgovo-rivost (gornje) granice svijeta, i s njegovog puta u pogledu te “gornje granice”, kao ni s Leibnizova, ne može se znatno skrenuti; može ga se samo nadopuniti. Wittgenstein je ispravno ukazao na granice svijeta, pogotovo na to da su one granice (“gornja” i “donja” granica govora o svijetu). Neispravno je, pak, prvo, njegovo ukazivanje – ili izostanak ukazivanja – na to što je “donja” granica i, drugo, njegovo mišljenje da te granice moraju ostati neizgovorive; da je tako, na njih nam ne bi uspio ni ukazati. Kako bi se pokazalo da ti (opći) stavovi koje Wittgenstein naziva “besmislenima” nisu besmisleni, bolje ih je nazvati “graničnima”: time što tvore granicu smislenog, oni ostaju unutar te granice.

Ako se poslije Wittgensteina išta može učiniti, onda je to preciznije i potpu-nije ukazati na granice svijeta. Ontologija utoliko ostaje otvorena.

Sad valja prijeći na idući problem koji može pokazati slabosti Wittgenstei-nova “Tractatusa” u njegovom zadatku eliminiranja ontologije, a to je problem smisla ili značenja. (Ovdje se neće, kao kod Fregea (1995: 167), baviti razli-kom tih pojmova: uzimamo ih kao sinonime.)

Nepostojanje značenja ontologijskih stavova (Wittgenstein, 1987: 189) značilo bi nedostatak onoga na što ti stavovi (ili, kao sastavnica stavova, poj-movi) upućuju. Ako bi se pokazalo da takvi stavovi upućuju, oni se ne bi mo-gli proglasiti besmislenima; a oni upravo upućuju, jer upućuju na opću formu ostalih stavova (singularnih stavova, stavova “prirodne znanosti”). Time oni pokazuju da imaju značenje. Značenje se može pridati općim stavovima jedna-ko kao i stavovima prirodne znanosti; štoviše, to da prvi imaju neko značenje utemeljujuće je za smislenost potonjih, kako se već pokazalo.

Wittgenstein negira smislenu upotrebu općih pojmova: tako se po njemu, npr., ne može smisleno reći “ima bića”, ali može “ima knjiga” (Ibid.: 83). Me-đutim, i u stavu “ima knjiga” singularnom (ne općem) pojmu, knjigama, prida-ta je najopćija forma, ta da ih ima (da postoje). Ako bi Wittgenstein bio posve u pravu u vezi s općim pojmovima, tad ni to da singularnih predmeta ima ne bi trebalo biti smisleno. (To imanje ili postojanje zahtijeva opći pojam.) Takvi najapstraktniji glagoli poput “ima”, “postoji” ili (najrasprostranjeniji egzisten-cijalni glagol, toliko rasprostranjen da je postao kopula) “jest” moraju imati smisao, jer svaki dio stava – i po Wittgensteinu – mora imati smisao.8

8 To što su to glagoli ne mijenja ništa na tome da opći pojmovi imaju smisla. Ta nije valjda da opći pojmovi samo kao imenice (npr. “biće”) nemaju smisla, dok kao glagoli (npr. “jest”) imaju?

Dijalog110

I najapstraktnije biće – ako ga definiramo npr. kao “određenost”9 – ima minimum konkretnosti, naime upravo tu određenost. Ona je stoga smislena, jer ukazuje na neku karakteristiku – koja se, k tome, u većini jezične upotrebe ne podrazumijeva već u samom izražaju “biće”, dakle upućuje na drugo – a ne na čisti izostanak svih karakteristika. Ona stoga nije čista apstrakcija, nije Hegelovo “čisto ništa”. Na isti način ni Wittgensteinovi “formalni pojmovi” (korespondentni “čistom ništa”), koje on smatra praznima, nisu prazni.10 Njih praznima ne čini već njihova apstraktnost, inače bi svaka apstrakcija – a takva je i “knjiga” – bila prazna. (Njih bi praznima, naime, učinio tek posvemašnji izostanak obilježja ili karakteristika; a, kako je pokazano, to ne zahvaća pojam bića kako je gore definirano: kao nešto određeno.) Apstrakcije se ne mogu u pogledu “praznoće” razlikovati po razini apstraktnosti, dok god apstrahiranjem preostaju neke karakteristike. Utoliko se savršeno legitimno može reći “ima bića” kao i “ima knjiga”. Kad bi biće uopće bilo prazan pojam – kad ne bi bilo objašnjivo pomoću nečeg drugog11 – tad ono ne bi ništa govorilo, tj. ne bi imalo smisla. No, ono se može definirati kao određeno uopće, i tako govor o njemu ima smisla. (Sve je određeno, inače nikakav govor o bilo čemu ne bi imao smisla. Ako govor uopće ima smisla, tad mora imati smisla i govor o općem.)

Wittgenstein kaže još i: “svaki mogući stav sagrađen je zakonito, i ako nema smisla, to može biti samo zato što nekima od njegovih sastavnih di-jelova nismo dali nikakvo značenje” (Ibid.: 127). Upravo zato je tautologija besmislica: to da nije pridano nikakvo značenje nekom pojmu ili stavu znači da mu nije pridano neko drugo od već postojećeg značenja. (Jer, ništa je ono bez određenja.) Značenje ili smisao12 je, stoga, određenje (opis, definicija) jed-

9 To je moja definicija bića. Ovdje se neće ulaziti u sadržaj te definicije, dakle u pitanje njene istinitosti, nego samo u njenu formu – dakle, u pitanje njene smislenosti. Ovdje tvrdim da ona mora biti smislena, budući da definicija bića kao određenosti ukazuje na nešto drugo, nešto što nije već sadržano u ustaljenoj upotrebi pojma “biće”, nešto što ne izriče puku tautologiju poput “biće jest”.

10 Baš zato što nema “čistog bića” (kao ni “čistog bitka”), ima općih pojmova i stavova, tj. oni imaju smisao: ukazuju na ograničenost, tj. određenost – suprotnost “čistoći”. Postojeće mora već biti “ukaljano” da bi bilo postojeće.

11 Tu se može uvidjeti problem: ako se najapstraktnije objašnjava pomoću drugog, nije li tad to nešto apstraktnije od najapstraktnijeg? No to nije problem, jer definicija smisla (upućivanje na drugo) ne zahtijeva upućivanje na nešto općenitije; naprotiv, svaka definicija zahtijeva upravo jednak opseg definiensa i definienduma. No, kako svaki smisleni govor mora upućivati na drugo, a to “drugo” ne može regredirati u beskonačnost objašnjavanja, to znači da jezik u svojoj uku-pnosti – kao i bilo kakvo objašnjenje svijeta – nema smisla, tj. u ukupnosti je tautologija. (Svi elementi jezika su bića, takva koja upućuju na druga bića; jasno je da u ukupnosti bića – svijetu – više nema bića koja bi upućivala na nešto drugo, tj. na nešto izvan ukupnosti iliti svijeta.)

12 Kako sam već spomenuo, svjestan sam Fregeova razlikovanja tog dvoga, ali se ovdje neću koncentrirati na to. Ovdje se “smisao” i “značenje” uzimaju u približno ili potpuno jednakom smislu (ili značenju).

111Luka Domjanović

noga drugim, a ne istim. Tautologija je za Wittgensteina bez značenja zato što ponavlja isto (Ibid.: 139), tj. ne ukazuje na drugo. Značenje je, dakle, u neku ruku opis. (Značenje mora reći više.) Definicija “biće je ono određeno, ograničeno “ ili “biće je ono odvojeno od ostalog” itekako je opis. Ona govori više, jer ne postoji posvemašnje slaganje oko toga što je biće; “biće je ono što jest”, primjerice, ne govori ništa više. Osnovni načini na koje se jest – forma postojanja, ili opći opis bića – također su opis, jer upućuju na karakteristike bića koje se ne vide već iz toga što se ona nazivaju bićima ili što im se predi-cira da jesu. (Tako je uopće moguća filozofija kao najapstraktniji opis svijeta: kao davanje smisla onom najopćijem.) Baš zato nema “čistog bitka”, tj. zato ono najapstraktnije – biće uopće – nije bez ikakve konkrecije; ne postoji čista apstrakcija, jer “apstraktno” i “konkretno” se primjenjuju samo na biće, koje je po definiciji ono s obilježjima, određeno, ograničeno; “čista apstrakcija” bi pak značila “ono apstrahirano od svakog obilježja”. (Obilježje bića uopće je obilježje uopće, a ne izostanak obilježja.) Iz tog razloga je takav – karakte-rizirajući, a ne apsolutno apstrahirajući – govor o onom najopćijem (“donja granica” svijeta) itekako smislen.

Tu dolazimo do onoga na što cjelokupna ontologija cilja, a što Wittgenstein želi pobiti: ontologija želi pridati značenje biću uopće; to znači definirati ga. Međutim, tu nastaje veliki problem, što odgovara Wittgensteinu koji taj cilj on-tologije želi pobiti, ali ukida i sȃmo ono što Wittgenstein želi omeđiti: smislen govor ili jezik. Problem je u sljedećem.

S jedne strane, definicija nečega mora biti isto što i to nešto (“dovoljno precizno” opisati nešto), a s druge strane ne smije biti posve isto, jer je u tom slučaju tautologija (ne smije “previše precizno” opisati nešto). Time se dolazi do toga da su svi stavovi – ukoliko su krajnje precizni, tj. ukoliko ispunjavaju svoju svrhu – besmisleni: jer oni su tautologije. Ne samo da su “stavovi logike tautologije” (Ibid.: 155) nego su svi stavovi tautologije. Svaki govor o svije-tu, ako uopće ima smisla, u tom slučaju je tautologija.13 Ako išta ima smisao, ono nema smisao. (Tu konvergiraju – u logici toliko strogo odvajani – istina i smisao: svaka istina je već tautologija, dakle savršeni smisao, dakle besmisao.)

Sasvim je korektno i smisleno, stoga, kad filozofi pokušavaju biće i/ili svi-jet (“gornju” i/ili “donju” granicu svijeta) opisati nečim drugim (npr. Schopen-hauer kao volju). Ako su u krivu, to nije zato što su njihovi stavovi besmisleni, već zato što su nedovoljno precizni: zato što nisu apstraktni u dovoljnoj mjeri da reprezentiraju apstraktnost samog bića.

13 To nas upućuje na to da je jezik – dakle upravo ono na što Wittgenstein i iz njega izvedena filozofija stavlja naglasak, a skida naglasak s bića – tautologija. Baš zato se može vratiti biću, “donjoj granici svijeta”: o biću se može govoriti ako se uopće može govoriti, baš zato što je svaki govor, u gore razjašnjenom smislu, besmislen.

Dijalog112

No, ako se izbjeglo Scilu, ne znači da se treba nasukati na Haribdu: ne smi-je se biti ni previše precizan, pa naprosto reći “biće je ono što jest”, jer je to tautologija. Valja naći neku konkreciju koja može dovoljno apstraktno zastu-pati apstrakciju (to je, primjerice, “ograničenost”, “konačnost”, “odvojenost”, “određenost”, “obilježenost” uopće kao zastupnik “bića uopće”).

Naravno, svaki opis ostaje jeziku unutrašnji; kad jednom opiše, jednači opis s opisanim (što je jedini smisao jezičnog opisivanja, tj. smisla) i time obe-smišljuje, jer stvara tautologiju. Jezik je sȃm velika besmislica. Jer, on u ko-načnici izražava ili same tautologije ili druge besmislice; ovo prvo izražava tad kad opisuje svijet, ovo potonje tad kad ne opisuje svijet. (Potonje besmislice, koje su ne-opis svijeta, rangiraju od “kontradikcija” do mašte ili laži.) Dakle, jezik se dijeli na svoj svijeta-opisujući dio, koji je skroz-naskroz tautologičan, jer već svojom istinitošću (ako je istinit) jest tautologija; i na svoj svijeta-neo-pisujući dio (gdje spada i pokušaj opisa svijeta koji nije istinit), koji, dakako, ne može imati smisao kao opis svijeta. Ne samo da nam stavovi koji opisuju svijet “ne govore ništa više” (Ibid.: 183) nego nam uopće ništa ne govore. (Sva bića koja su bila u svijetu, takva kakva jesu, i dalje ostaju netaknuta. Nije uči-njeno ništa time što su jezično izražena.)

To znači da se jezikom trebamo, barem kad govorimo o najopćijim stva-rima – napose kad definiramo, a većina “Tractatusa”, kao i prirodne znano-sti, temelji se na definiranju; svaka definicija je pak tautologija, ako želi biti krajnje svrsishodna, tj. smislena – koristiti tautološki ili se njime uopće ne koristiti.14 Zato tautologija može i mora biti dopuštena i kod najopćijih izjava, kao što je “svijet je sve što je slučaj” (Ibid.: 27). (Baš kao što se koristi i kod nečeg manje općenitog, npr. “stav je istinosna funkcija elementarnih stavova”, Ibid.: 101.) Razlog da se ontologija ukine ne može biti taj što je preopćenita; naime, definicije, koje su upravo ono problematično, postoje kod najkonkret-nijih, baš kao i kod najopćenitijih bića. Ontologija se može ukinuti samo ondje gdje je besmislena – a njena besmislenost, kako je pokazano, ne proizlazi iz njene općenitosti – npr. ondje gdje je tautologična, kontradiktorna itd. (U tome je Wittgenstein potpuno u pravu, i čak daje nacrt rješenja.) “Ima predmeta” ima smisla reći dok god možemo definirati predmet; a definicija apstraktnog predmeta nije ništa više tautologija nego bilo koja definicija, tj. definicija bilo

14 Cijeli ovaj izvod, koji zvuči radikalno i nihilistički barem spram jezika, koristim slijedeći logiku “Tractatusa” i njegova zahtjeva za obesmišljavanjem općih stavova, ali ne i stavova prirodne znanosti. Samo želim pokazati da, ako išta ima smisla, i opći stavovi moraju moći imati smisao (ako smisao pravilno definiramo; ne tvrdim da svaka “metafizika” ima smisla i slažem se s Wittgensteinom u pogledu eliminacije besmislenih metafizičkih stavova). Razli-ka je jedino u tome da nisu svi oni besmisleni.

113Luka Domjanović

kojeg konkretnog predmeta. Utoliko su “pravilno sastavljeni” najopćiji stavovi savršeno smisleni, ako su ikakvi stavovi smisleni.

Postao je jasnim, dakle, razlog za odbacivanje Wittgensteinove tvrdnje da “posve uopćeni stavovi” za svoj predmet nemaju “određeni predmet” (naime, imaju za predmet upravo određenost uopće, što je isto što i “predmet uopće”) i da mu se kroz njih “ne pridaje ime” (Ibid.: 135). Ime, tj. smisleno ime, pridato je svemu što može uputiti na drugo, bez obzira na razinu apstrakcije. Odvede-nost apstrakcije (pitanje koristi li neki stav apstrahiranije ili manje apstrahi-rane predmete) nema nikakve veze sa smislenošću stava. Ovdje je pokazana problematičnost definicije uopće, a ne samo onih definicija koje se odnose na najuopćenije pojmove i stavove; definicija se, pak, jednako primjenjuje na sav dijapazon apstrakcija. Ako je definicija besmislena, ona je besmislena kod svih pojmova, a ne samo kod onih najapstraktnijih; ako pak problema s definicijom nema, onda je nema ni s definicijom najapstraktnijih pojmova, dok god je ona upravo definicija (ili dok god ona ima smisla, a ima smisla dok god upućuje na drugo).

U jednom važnom smislu, sva pitanja su besmislena. To se moglo uvidjeti iz ovdašnje rasprave, gdje se pojam savršenog smisla poklapa s tautologijom, pa tako nikakvi stavovi ne bi trebali biti mogući ako ni oni najopćiji nisu mo-gući (ako pak dozvolimo smislenost koja ispada izvan pojma “savršenog smi-sla”, tj. tautologije, tad su mogući i najopćiji stavovi koji ukazuju na nešto, baš onako kako su mogući stavovi npr. prirodne znanosti); to se također moglo uvidjeti iz samog Wittgensteinovog “Tractatusa”, gdje se ona pitanja koja bi pružila pravi odgovor (ontologijska) ne postavljaju, a ona koja se mogu po-staviti (znanstvena) ni na što ne odgovaraju. Ako se Wittgenstein smije baviti takvim besmislenim pitanjima15 – ako on smije iznijeti opću formu svijeta, naravno u formi uopćenih stavova – zašto se njima ne bi mogli baviti i drugi? Ako se, pak, konzekventno Wittgensteinu, nikad nije ni trebalo baviti takvim pitanjima, općom formom svijeta, tad se nikad nije ni trebalo poći dalje od Par-menidova “bitak jest”; jer već ondje imamo omeđen svijet, unutar kojeg ostaju samo posebna bića, kojima se bavi “prirodna znanost”. Dakle, u tom slučaju ni “Tractatus” nije bio potreban. (Ispostavlja se da se Wittgenstein ne bavi ničim drugačijim od ostalih filozofa: opisivanjem svijeta u najopćijim crtama. I, kao i svi drugi filozofi, smatra da je najpreciznije izrazio te crte; upravo zato smatra da se nakon njega dalje ne treba istraživati.) No, ako se išta još može reći – ako još može biti ontologije – onda je to, i dalje, sve preciznije izraža-vanje osnovnih crta svijeta. Također, bez općih stavova ne bi se mogla izraziti ni neodgovorivost na pitanje “zašto bitak?”; a ona je ipak izraziva: izražava je

15 Budući da je “Tractatus” niz “besmislenih” ili – radije bih rekao – graničnih stavova, po samom Wittgensteinu.

Dijalog114

i Wittgenstein, a izražavat će se – i to je druga zadaća teorijske filozofije – i u budućnosti. Ono što za ontologiju preostaje – ona omeđuje svijet, i tu je Witt-genstein u pravu – jest istraživanje “donje” i “gornje” granice svijeta.

Wittgenstein je uvidio (logičku ili ontologijsku, smisaonu ili bićevnu, sve-jedno je16) omeđenost svijeta. Nazreo je da se mogu postaviti (i, zapravo, izra-ziti) granice svijeta,17 a time i formula za “rješenje svih problema” (Ibid.: 25). Ostaje da se te granice utvrde, i u tome je daljnji zadatak ontologije. Dakle, rasprava o strukturi i granicama svijeta ostaje otvorena.

Na koncu destrukcije Wittgensteinova pojma smisla koji je ontologiju tre-bao učiniti besmislenom – određivanjem smisla kao onoga što ukazuje na dru-go – neka je dana još kratka opaska o istoj temi, o smislu. Wittgenstein za ono što leži između jezika i bića, ono što bi trebalo zauzeti mjesto ontologije kao granica svijeta, smatra da se ne može kazati, nego samo pokazati. (Ono “Mistič-no” je izvan jezika.) Ali to – “ne moći kazati, nego samo pokazati” – sasvim je promašen izraz i upućuje na cijeli Wittgensteinov grijeh protiv ontologije (i to u korist mistifikacije). Naime, srž jezika je upravo smisao (mogućnost pokazi-vanja, ukazivanja na nešto drugo), pa ako istu funkciju ima i “puko” pokaziva-nje, tad ono također spada u jezik. Dakle, ako “pokazivanje” vrši istu funkciju kao i “kazivanje”, problem koji leži u razlici toga dvoga nestaje: pokazivanje i kazivanje su isto. Jedino je važno da kazivanje / pokazivanje ima smisao, tj. da ukazuje na nešto; nešto drugo od sebe. Nema razlike između “onoga što se može reći” i “onoga što se može samo pokazati”, kako misli Wittgenstein. Na taj način oboje spada u jezik, ako je jezik skup smislenih stavova. Svakom smi-slenom izrazu mora se predicirati jezičnost (svaki smislen izraz spada u jezik). Sve što postoji može se zahvatiti i pretočiti u smislen izraz, zvali to jezikom ili ne – budući da se na sve što postoji može ukazati.

LiteraturaFrege, Gottlob, Osnove aritmetike i drugi spisi, KruZak, Zagreb, 1995.Hegel, G. W. F., Nauka logike, Beogradski izdavačko-grafički zavod, Beograd, 1987.Wittgenstein, Ludwig, Tractatus logico-philosophicus, Veselin Masleša, Sarajevo, 1987.

16 Logika i ontologija moraju se poklapati ako je smislen govor o postojećem. Bez logike, taj govor ne bi bio smislen; bez ontologije, ne bi bio o postojećem.

17 Mora se reći i to da je Wittgensteinova metoda smislena, nasuprot onom što sam tvrdi. Wi-ttgensteinove “ljestve” moraju biti ispravne – jezikom “Tractatusa”, smislene – inače se po njima ne može ni popeti. Uzalud je što ih on kasnije, dakle naknadno, odbacuje. Ako one dovode do cilja, a priori su smislene. (Wittgenstein bi svoj “Tractatus” htio odbaciti tek a posteriori.)

115Luka Domjanović

Why Is Ontology Still Possible After

Wittgenstein

AbstractWittgenstein bases his effort to eliminate theoretical philosophy, especially

ontology, in his assertion about the meaninglessness of its propositions and notions – the most general ones. This work demonstrates, via defining “mean-ing” as “that which points to something else”, that the most general notions and propositions can be meaningful. The meaninglessness of philosophical propositions does not stem from their mere generality, but rather from them being potentially tautological. In that case, if philosophical propositions can be deemed meaningless, then the same must apply to the propositions considered meaningful by Wittgenstein: the ones of natural science.

Key words: meaning, formal notions, being, tautology, limits of the world, ontology

Prikaz DOI: 10.5644/DIJALOG.2018.1-2.08Slavo Kukić*

Prikaz knjige akademika Ivana Cvitkovića,

Religija u raljama politike, ANUBiH, Sarajevo, 2019.

Znanstvena, ali i najšira javnost na uvid je dobila još jednu knjigu akade-mika Ivana Cvitkovića, jednog od zasigurno najistaknutijih sociologa religije na prostoru jugoistočne Evrope. U pitanju je knjiga Religija u raljama politike, tiskana u izdanju ANUBiH.

Akademik Cvitković se, ovaj put krajnje predano, dohvatio jednog odnosa koji obilježava život svakidašnji, i to u istoj mjeri kako ga je taj odnos određi-vao i kroz čitavu povijest. Radi se o odnosu religije i politike, odnosu u kojem religija, istina na vrlo različite načine, završava u raljama politike. Taj nam od-nos, slikovito govoreći, Cvitković nudi kroz dvanaest poglavlja svoje knjige, a svako od njih tretira jednu dimenziju odnosa religije i politike. I to vrijedi od prvog poglavlja, u kojemu se u odnos stavljaju politika i religija u najširem značenju te riječi, do posljednjeg, dvanaestog, poglavlja u kojem se u među-sobni odnos dovode religija i Evropska unija. A između njih se religija u sličan odnos dovodi i s državom, demokracijom, izborima, siromaštvom, politikom nasilja, svetogrđem, komunizmom, ateizmom, migracijama.

Pokušaj da se svaki od apostrofiranih odnosa i detaljnije osvijetli tražio bi puno više prostora no što se prikazu kao formi dopušta. Iako, čitateljskoj bi publici odstupanje od uobičajenih standarda dobro došlo da dobije detaljniju informaciju o istinskoj vrijednosti Cvitkovićeve knjige – bilo da se ona odnosi na intelektualnu lucidnost s kojom se sudovi o isprepletenosti religije i politike izriču, bilo da nas tjera na razmišljanje koju se, i intelektualnu i ljudsku hra-brost, u društvu u kojem živimo, mora posjedovati da bi se javno saopćile isti-ne koje su neupitne. Sve to je i razlog da se pobjegne od pojedinačnog prikaza svakog od 12, u Cvitkovićevoj knjizi markiranih odnosa religije i politike, i da se, tek slikovitosti radi, težište stavi na nekoliko njih – što, dakako, ne sugerira i sud kako ti odnosi imaju i relativno najveću znanstvenu i inu težinu.

Ono, pak, što je obilježje pojašnjavanja svakog od tih odnosa tiče se meto-dološkog pristupa koji je autor primijenio. Posrijedi je, zapravo, pristup poj-movne jasnoće i postupnosti. Kad god, drugim riječima, u odnos s religijom dovodi neki od pojmova, Cvitković, prije nego taj odnos uspostavi, drugi po-jam detaljno pojasni. Čisto da se zna što se u odnos stavlja.

* Akademik, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine

117Slavo Kukić

Zahvaljujući baš takvom pristupu u knjizi Religija u raljama politike se mogu pročitati temeljne informacije o državi, demokraciji, izborima – pose-bice o odgovoru na pitanje jesu li slobodni izbori i siguran put u demokraciju. Ponuđene su, potom, temeljne informacije o pojmu siromaštva, osobito o si-romaštvu kao planetarnom problemu – ili, s druge strane, o fenomenu nasilja, posebice ratnog, i drugima koje se u Cvitkovićevoj knjizi tretira. No, objašnja-vanje svakog od tih pojmova se na toj točci ne završava. Dapače, svaki od njih se, principom postupnosti, dovodi u vezu s religijom i religijskim.

Odnos religije i demokracije, primjerice, nakon općih opservacija koje se tiču demokracije – od toga što pod njom podrazumijevati, koji su temeljni prigovori koji joj se najčešće upućuju i slično – propituje se traganjem za od-govorima na najznačajnija pitanja toga odnosa. Čitatelj je, sukladno tome, u mogućnosti dobiti na uvid Cvitkovićeve analize o odnosima religija-demokra-cija-civilno društvo, potom one koje se tiču pitanja straha i nade od religijskog pluralizma, ili odnosa pojedinih religijskih orijentacija i demokracije, pitanja religijskih sloboda slično.

Isti metodološki pristup je, potom, primijenjen i u propitivanju odnosa re-ligije i siromaštva. Svoju analizu tog odnosa Cvitković započinje odgovorom na pitanje što pod siromaštvom podrazumijevati, da bi se, nakon toga, tom fe-nomenu posvetio kao svjetskom problemu, problemu koji, po matrici “bogate zemlje – siromašan narod”, prati i najbogatije dijelove svijeta. Nakon toga on sebi postavlja pitanje jesu li svjetske religije nastale kao religije siromašnih ili bogatih, i pri tome polazi od modela “Bogatstvo daje Bog” koji se nudi u pisa-nim religijskim autoritetima. Intrigira ga, dakako, i pitanje korelacije između religioznosti i bogatstva, pitanje zapravo jesu li siromašni religiozniji, potom pitanje socijalno-karitativne djelatnosti religijskih zajednica i mnoga druga.

Gotovo identičan je i pristup propitivanju odnosa religije i izbora. Ponovo temeljne informacije o tome što pod izborima podrazumijevati, što je suština liberalne teorije jedan čovjek – jedan glas, jesu li slobodni izbori siguran put u demokraciju i slično. Nakon toga se, i opet istim metodološkim pristupom, prelazi na propitivanje odnosa izbora i religije, traga se za odgovorima na pita-nja ponašanja vjernika na izborima i slično.

Već apostrofirana metodološka logika je razvijena i kod odnosa religije i nasilja. Nakon, dakle, uobičajenih općih informacija o nasilju kao fenomenu Cvitković se posvećuje analizi primjera nasilja u ime religije, potom fenomenu nasilja unutar samih religija i religijskih zajednica, kulturnom nasilju “u ime religije” itd.

Princip metodološke postupnosti – i na tom odnosu ću zbog već apostro-firanih objektivnih razloga stati – tako zorno je demonstriran i na pitanju do-prinosa crkve razvoju ateizma, i njegovu mjestu u praksi postsocijalističkih

Dijalog118

društava. Cvitković je, naime, potrebnim smatrao prvo odgovoriti na pitanje što pod ateizmom podrazumijevati – i u vezi s tim primjećuje kako u određenju ateizma postoje vrlo različiti pristupi. A kako bi odgovor na to pitanje bio što potpuniji, on u odnos stavlja pojmove ateizam i agnosticizam, pokušava tragati za uzrocima ateizma, pronići u različite tipologije ateizma – pronići u filozof-ski ateizam, u ateizam kao intelektualno negiranje Boga, u ideološki i etički ateizam, u socijalni, prividni i prikriveni ateizam, posebice u religijski ateizam. Tek nakon toga se on posvećuje traganju odgovora na pitanje statusa ateizma i ateista u društvu – u različitim dijelovima svijeta, ali i u BiH kao zemlji kojoj posvećuje posebnu pozornost.

Princip postupnosti, dakako, podrazumijeva i da se odnos religije sa svim analiziranim pojmovima završava stvarnošću postsocijalističkih društava i po-sebice bosanskohercegovačkom stvarnošću kao analitički zasebnim slučajem. Fascinira, primjerice, i kad je BiH – ali i čitav postjugoslavenski prostor po-srijedi – njegova analiza opsjednutosti Crkve komunizmom, ali i, iako na prvi mah zvuči nevjerojatnim, njezin već opisani doprinos razvoju ateizma.

Na koncu, koliko je dostignut vrhunac intelektualnog kazivanja u pravilu je moguće procjenjivati i preko jezika koji se kao instrument kazivanja koristi. Radi li se, pak, o njemu – o jeziku – kao instrumentu kazivanja, sposobnost da se temeljne pojmovne kategorije predstave što jednostavnijim vokabularom smatra se jednim od sigurnijih indikatora kako je autor dosegao razinu koja ga svrstava u kategoriju istinskih intelektualaca, intelektualnih umjetnika. A Cvit-ković je jednostavnost izricanja i najkompleksnijih znanstvenih sudova doveo do razine na kojoj čitanje teksta ne predstavlja problem ni onima s osnovnom naobrazbom – do razine koja omogućuje da ga se, narodski, čita naizust. I stoga čitanje njegove Religije u raljama politike ne izaziva zamor, omogućuje zadržavanje koncentracije satima dugo, isključuje dosadu i održava startnu ra-zinu interesa kroz čitavo vrijeme druženja s materijom koja se u njoj obrađuje.

Sjećanje DOI: 10.5644/DIJALOG.2018.1-2.09Sarina Bakić*

Homage Hidajet Repovac, professor emeritus

(1945–2018)

Hidajet Repovac je rođen 1945. godine u Sarajevu. Osnovnu školu i gimna-ziju je završio u Sarajevu, a zatim Fakultet političkih nauka, gdje će kao profe-sor generacijama studenata predavati Sociologiju kulture i Historiju civilizaci-ja. Ovim studentima, pa i meni lično, njegovoj studentici, a kasnije i kolegici, profesor Hidajet Repovac je bio snažna podrška, iskren prijatelj, intelektualni uzor i istinski borac za kulturu i umjetnost.

Bio je autor više stotina naučnih radova iz sociologije, posebno iz oblasti sociologije kulture, te autor više knjiga, među kojima su najvažnije: Klasne protivrječnosti kulture iz 1983. godine, Sociologija simboličke kulture iz 2009. godine, Sociologija (koautor) i knjiga pod nazivom Eseji o književnosti i um-jetnosti – filozofsko-sociološki diskurs iz 2013. godine.

Profesor Hidajet Repovac je ostavio neizbrisiv trag u sociologiji Bosne i Hercegovine, i to ne samo u svojoj sposobnosti da prikaže umjetnost kao sa-njano mjesto svakog od nas već i u svojoj želji da one koji ga okružuju inspiri-še da sagledavaju dubine svojih duša i osjećanja. Voditi decenijama jednu ne-pokolebljivu intelektualnu i naučnu borbu, koja se naročito ogledala u ratnom periodu u Sarajevu te nastavila nakon rata, pa sve do njegove iznenadne smrti 2018. godine, jeste značilo i uvijek će značiti afirmaciju jednog progresivnog razumijevanja sociologije, pa i nauke uopšte, njenog etičkog, ali i estetskog smisla i njene društvene uloge. Boriti se za slobodu stvaranja, mišljenja, boriti se protiv gluposti i primitivizma, nekulture i dogmatizma, jesu glavna obilježja njegovog rada i stvaranja.

Baš kao svaka nauka, tako i sociologija, ne podrazumijeva samo ono što je postojalo i što postoji već i ono što bi trebalo da bude. Sociološka misao, prije svega, a naročito u bosanskohercegovačkom društvu, treba značiti pretpostav-ku za sve što nam dolazi, za sve što nam predstoji. Ako se, u sociologiji, kao jednom beckovski kazano “umnom zbivanju”, ne ostvari poboljšanje i potreba za tim, onda se poboljšanje neće ostvariti niti na političkom niti na kulturnom polju. S tim u vezi profesor Hidajet Repovac je govorio da većina ljudi misli na određen način zato što živi na određen način te da bi bilo teško dokazati mišlje-nje da struktura našeg doba, pa samim tim i duha, nije povezana sa strukturom društva uopšte.

* Docentica, Univerzitet u Sarajevu, Fakultet političkih nauka, sarina.bakic@fpn.unsa.ba

Dijalog120

Hidajet Repovac je jedan od rijetkih sociologa koji je imao izuzetan spisa-teljski senzibilitet i originalni stil tzv. kognitivne estetike za koji bi se moglo reći da je sastavni dio njegove pobune protiv svijeta koji je već odavno izgubio smisao za uzvišeno i lijepo, ne samo za dobro i pravedno. Njegova sociološka misao nije samo izraz široke teorijske promišljenosti već govori o bosansko-hercegovačkom sociologu čija poniranja u životne tokove savremenosti ruše stereotipna mišljenja i predrasude te malograđanske diskurse s kojima se sva-kodnevno suočavamo.

Zato su ideje profesora Repovca važne, jer inspirišu na odgovornije shvata-nju nauke, naročito sociologije kulture i umjetnosti, za shvatanje i prihvatanje ozbiljnosti nauke i odanosti njoj. I kao takva, njegova djela predstavljaju jednu cjelinu, aktuelnu i ovog momenta, danas, kada profesor nažalost nije s nama. Ta cjelina koju nam je velikodušno poklonio profesor Repovac iskoristljiva je i podsticajna u nastojanjima na strožijim naučnim, umjetničkim, intelektualnim i moralnim kriterijima.

Mnoga promišljanja Hidajeta Repovca mogla su se primijeniti jučer, mnoga danas. Neka će moći i sutra, u to sam uvjerena. Bolje potvrde o duhu i opsegu jednog sociologa kao što je profesor Hidajet Repovac ne može biti.

Sarajevo, 17. oktobar 2019.

121

UPUTSTVO AUTORIMA

Dijalog јe naučni časopis koјi obјavljuјe autorske radove, rezultate naučnih istraživanja, pregledne tekstove, prikaze i osvrte na knjige, kao i prikaze doma-ćih i međunarodnih skupova iz naučnih oblasti društvenih i humanističkih nau-ka. Dijalog izlazi četiri puta godišnje. Radovi se primaju isključivo elektronski na adresu dijalog@anubih.ba. Ukoliko rad zadovoljava kriterije Dijaloga, što se utvrđuje na redakcijskom kolegiju, prosljeđuje se na nezavisnu recenziju.

Uslovi za razmatranje rukopisa su sljedeći:– Tekstovi treba da sadrže između 5 000 i 30 000 slovnih znakova s raz-

macima, bez referenci i fusnota. Prikazi knjiga i konferencija sadrže do 7 000 znakova s razmacima.

– Autori treba da koriste slova vrste Times New Roman, veličina 12, pro-red 1,5. Naslove i podnaslove pisati bez numeracije, veličine 12. Naslo-ve navoditi u bold, a podnaslove u italic. Margine podesiti na 2,5 cm, na strani formata A4.

– Iznad naslova navesti ime i prezime autora, a nakon toga u fusnoti naziv institucije u kojoj je zaposlen/a, kao i elektronsku adresu za korespon-denciju.

– Apstrakt se prilaže na bosanskom, srpskom, hrvatskom (na početku) i engleskom jeziku (na kraju teksta) i treba da sadrži između 75 i 150 riječi. Ispod apstrakta navesti od 5 do 10 ključnih pojmova. Ukoliko je tekst na engleskom jeziku, apstrakt se na kraju teksta prilaže samo na engleskom jeziku.

– U posebnoj fusnoti (*) navesti dodatne informacije o samom tekstu (dio naučnog projekta, rezultat određenog istraživanja i sl.).

– Strana imena i nazive pisati u izvornoj transkripciji, a u slučaju fonetske transkripcije s navođenjem originalnog naziva u zagradi prilikom prvog spominjanja.

– U fusnote upisivati samo pojašnjenja ili dodatne komentare. Prilikom pisanja prikaza ne koristiti fusnote.

– Način citiranja: Na kraju citata otvoriti zagradu i u nju unijeti prezime autora, godinu izdanja i stranicu, npr.: (Žižek, 2012: 65); ukoliko se radi o dva autora: (Žižek – Horvat, 2010: 42); ukoliko se radi o više djela istog autora koja su objavljena iste godine, razliku među njima naznačiti ubacivanjem malog slova abecede a, b, c, d itd., npr.: (Rorty, 2006b: 89).

– Navođenje izvora u literaturi (harvardski bibliografski stil)– Monografiјe: Prezime, ime autora, naziv monografiјe (italic), izdavač,

mjesto izdavanja, godina izdanja.

Dijalog122

– Polanji, Karl, Velika transformacija, Filip Višnjić, Beograd, 2003.– Collier, Paul, The bottom billion: Why the poorest countries are falling

and what can be done about it, Oxford University Press, Oxford, 2007.– Tekstovi u tematskim zbornicima: Prezime, ime autora, naziv djela (pod

znacima navoda), “u”, ime i prezime urednika (ur.), naziv zbornika (Ita-lic), naziv izdavača, mjesto izdavanja, godina izdanja, broj strana.

– Miščević, Tanja, “Pregovori Srbije i Evropske unije za zaključivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju”, u Slobodan Samardžić (ur.), Srbija u procesu pridruživanja Evropskoj uniji, Službeni glasnik, Beo-grad, 2009, str. 147–152.

– Stewart, Frances and Langer, Arnim, “Horizontal inequalities: Explain-ing persistence and change”, in Frances Stewart (ed.), Horizontal ine-qualities and conflict. Understanding group violence in multiethnic so-cieties, Palgrave Macmillan, London, 2008, pp. 54-72.

– Tekstovi u naučnim časopisima: Prezime, ime autora, naziv teksta (pod zna-cima navoda), naziv časopisa (italic), broј toma, broј izdanja, godina, broj strane.

– Vidojević, Jelena, “Zdravstvena zaštita u SAD: pravo ili privilegija?”, Godišnjak Fakulteta političkih nauka, Vol. 5, br. 5, jun 2011, str. 469-471.

– Harbom, Lotta and Wallensteen, Peter, “Armed conflicts, 1946–2009”, Journal of Peace Research, Vol. 47, No. 4, 2010, pp. 501-509.

– Tekstovi u novinama i časopisima: Ime i prezime autora, naslov teksta (pod znacima navoda), naziv novine ili časopisa (italic), datum, broј strane.

– Vuletić, Vladimir, “Ni Kosovo ni Evropa”, Politika, 15. decembar 2011, str. 15.

– Luther, Pierre, “China goes into the world news business”, Le monde diplomatique, 10. April 2011, p. 22.

– Dokumenti: Naziv dokumenta (pod znacima navoda), časopis ili glasilo u kome јe dokument obјavljen (italic), broј izdanja (ukoliko postoji), izdavač, mjesto i godina izdanja, broj strane.

– “Ustav Republike Srbije”, Službeni glasnik Republike Srbije, br. 98, Be-ograd, 2006, str. 20.

– “Health at a glance 2011: OECD indicators”, OECD Publishing, Paris, 2011, pp. 38-42.

– Doktorske i master teze: Prezime, ime autora, naziv teze (italic), doktor-ska/master teza, naziv univerziteta (i fakulteta), datum.

– Tepšić, Goran, Pristup Johana Galtunga u oblasti rešavanja sukoba, master teza, Univerzitet u Beogradu, Fakultet političkih nauka, 2011.

123Uputstvo autorima

– Simendić, Marko, Hobbes on persona, personality, and representation: Behing the mask of mask of sovereignty, PhD thesis, University of York, 2011.

– Izvori s interneta: Prezime, ime autora, naziv teksta, izdavač (ukoliko je tekst objavljen), puna internet adresa, datum pristupa, broј strane (uko-liko postoji).

– Collier, Paul and Hoeffler, Anke, Greed and grievance in civil war, World Bank, Washington, D. C., 2000. Available from: http://ssrn.com/abstract=630727 (accessed August 7, 2010), p. 5.

– Kosanović, Rajko, Socijalno pravo, Friedrich Ebert Stiftung, Beograd. Dostupno na: http://www.fes.rs/pubs/2011/pdf/29.Socijalno%20pravo.pdf (pristupljeno 24. januara 2012), str. 41-45.

– Grafikoni i tabele: Tabele i grafikoni treba da sadrže broj, naslov i izvor (sve u donjem desnom uglu). Za elektronsku formu koristiti formate .jpg, .tiff i .ai. Ukoliko je potrebno, grafičke prikaze poslati u zasebnom dokumentu.

Dijalog124

INSTRUCTIONS TO AUTHORS

Dialogue is a scientific journal that publishes original papers, the results of scientific research, review articles, book reviews as well as reports of national and international meetings in the scientific field of social sciences and humani-ties. Dialogue is published four times a year. Manuscripts should be submitted to the email address dijalog@anubih.ba. If the manuscript meets the criteria of the Journal it will be reviewed by independent reviewers.

Conditions to consider manuscripts are as follows:– Texts must contain between 5 000 and 30 000 characters with spaces,

without references and footnotes. Book reviews and conference reports contain up to 7 000 characters with spaces.

– Authors should use letters types Times New Roman, size 12, spacing 1.5. Titles and subtitles are written without numbering, size 12. Titles are written in bold, and subheadings in italics. The margins should be set at 2.5 cm, at A4 page.

– The name and surname of the author are given above the title, followed by the footnote with the name of the institution where one is employed, as well as an electronic address for correspondence.

– Abstract is enclosed in Bosnian/Serbian/Croatian (in the beginning) and English (at the end) and should contain between 75 and 150 words. 5 to 10 key terms are given below the Abstract. If the text is in English, the abstract is given in English only at the end of the text.

– In a separate footnote (*) specify additional information about the text (part of a scientific project, the result of a specific research, etc.).

– Foreign names and titles are written in the original transcription, and in the case of phonetic transcriptions upon first mentioning in the text the original name is given in parentheses.

– In the footnote only clarifications or additional comments are written. In review articles, book reviews footnotes are not used.

– Citation in the text: At the end of the quote open parenthesis and enter the author’s name, year of publication and page, eg .: (Zizek, 2012: 65); in case of two authors: (Zizek – Horvat, 2010: 42); if there are several works by the same author that were published the same year, indicate the difference between them by inserting the small letters of the alphabet a, b, c, d, etc., for example: (Rorty, 2006b: 89).

– Citing of the sources in the literature (Harvard style):– Monographs: Surname and name of the autor, title of the monograph

(italic), publisher, place of publication, year of publication.

125Instructions to Authors

– Polanyi, Karl, The Great Transformation, Filip Visnjic, Belgrade, 2003.– Collier, Paul, The Bottom Billion: Why the poorest countries are falling

and what can be done about it, Oxford University Press, Oxford, 2007.– Texts in the thematic conference: Surname and name of the autor, “title”

(in quotation marks), in name of the editor (ed.), Title of proceedings (in Italics), publisher, place of publication, year of publication, page num-ber.

– Miscevic, Tanja, “The negotiations of Serbia and the European Union for the conclusion of the Stabilisation and Association Agreement”, in Slobodan Samardzic (ed.), Serbia in the EU accession process, Official Gazette, Belgrade, 2009, pp. 147-152.

– Stewart, Frances and Langer, Arnim, “Horizontal inequalities: Explain-ing persistence and change”, in Frances Stewart (ed.), Horizontal ine-qualities and conflict. Understanding group violence and multiethnic societies, Palgrave Macmillan, London, 2008, pp. 54-72.

– Articles in scientific journals: Surname and name of the autor, “title text” (in quotation marks), the name of the journal (italic), volume num-ber, issue number, year, page number.

– Vidojević, Jelena, “Health care in the United States: a right or a privi-lege?”, Yearbook of the Faculty of Political Science, Vol. 5, no. 5, jun 2011, pp. 453-471.

– Harb, Lotta and Wallensteen, Peter, “Armed Conflict, 1946-2009”, Journal of Peace Research, Vol. 47, No. 4, 2010, pp. 501-509.

– Articles in newspapers and magazines: Surname and name of the autor, “title of the article” (in quotation marks), the name of the newspaper or magazine (italics), date, page number.

– Vuletic, Vladimir, “Neither Kosovo nor Europe”, Politika, December 15, 2011, p. 15.

– Luther, Pierre, “China goes into the world news business”, Le Monde diplomatique, April 10, 2011, p. 22.

– Documents: “Document name” (in quotation marks), journal or news-letter in which the document was published (italics), edition number (if any), publisher, place and year of publication, page number.

– “Constitution of the Republic of Serbia”, Official Gazette of the Repub-lic of Serbia, no. 98, Belgrade, 2006, p. 20.

– “Health at a Glance 2011: OECD Indicators”, OECD Publishing, Paris, 2011, pp. 38-42.

– Doctoral and master’s thesis: Surname and name of the autor, title of the thesis (italic), doctoral / master’s thesis, the name of the university (and faculty), date.

Dijalog126

– Tepšić, Goran, Access Johan Galtung in the field of conflict resolution, master’s thesis, University of Belgrade, Faculty of Political Science, 2011.

– Simendić, Mark, Hobbes on persona, personality, and representation: Behing the mask of mask of sovereignty, PhD thesis, University of York, 2011.

– Sources from the Internet: Surname and name of the autor, title text (ital-ic), publisher (if the article was published), place and year of publica-tion. Available from: full Internet address (accessed: date), page number (if available).

– Collier, Paul and Hoeffler, Anke, Greed and grievance in civil war, World Bank, Washington, DC, 2000. Available from: http://ssrn.com/abstract=630727 (accessed: August 7, 2010), p. 5.

– Kosanovic, Rajko, Social legislation, Friedrich Ebert Stiftung, Belgrade. Available from: http://www.fes.rs/pubs/2011/pdf/29.Socijalno%20pra-vo.pdf (accessed: January 24, 2012), pp. 41-45.

– Graphs and tables: Tables and graphs should contain the number, title and source (all in the lower right corner). In electronic form using for-mats .jpg, .tiff and .ai. If necessary, graphs are sent in a separate docu-ment.