DOBA SLIKE SVIJETA

Godine 1950. Martin Heidegger piše djelo Holzwege (Šumski put). U hrvatskom prijevodu

Borisa Hudoletnjaka i u izdanju Studentskog centra sveučilišta u Zagrebu godine 1969.

pojavio se odlomak iz Šumskog puta pod naslovom Doba slike svijeta. Taj će nam odlomak

posvjedočiti o onome što interpreti nazivaju Heideggerovim solipsizmom. 

Heidegger kaže da bitnim pojavama novoga vijeka pripada njegova znanost i strojevna

tehnika. Zatim umjetnost, koja se pomiče u vidokrug estetike. Umjetničko djelo postaje

predmetom doživljaja, izrazom čovjekova života. Četvrta bitna novovjeka pojava ogleda se u

tome što se ljudsko djelovanje shvaća kao kulturna politika. Postavljene su vrhovne

vrijednosti, kojima se kao dokaz i potvrda privodi ljudska praksa. Na scenu stupaju «kulturni

radnici», koji njeguju kulturnu politiku. Peta pojava novovjekovlja je iščezavanje božanstva.

Pritom se ne misli na grubi ateizam, nego proces nastanka kršćanskog nazora na svijet. On je

kao nazor na svijet također jedna slika svijeta, kojoj se teži. Kršćaninu dolikuje neka

društvena praksa. On mora dići svoj glas protiv abortusa, glasovati za stranku koja promiče

opće dobro i osigurava tradicionalne vrijednosti nacije, pokrenuti prosvjede protiv koncerata

sotonističkih skupina. U tu svrhu on osniva udruge. Heidegger navodi tek da na ispražnjena

mjesta bogova dolazi religiozno doživljavanje u koje se preobražava odnos spram bogova. 

Uopće, sve u novome vijeku postaje djelatnost, aktivnost. Kad je riječ o znanosti i tehnici, ova

se značajka sama po sebi razumije. Prirodoznanstvenici djeluju u pogonu istraživačkih

instituta. Vrijeme kabinetskih naučenjaka i zanesenjaka je prošlo. Znanstvenici su uključeni u

timove koji se bave određenim istraživanjima. Provode se samo ona istraživanja za koja su

zainteresirani sponzori. Otkrića su takoreći naručena. Zadaju se rokovi. Ako je neki

znanstvenik na tragu otkrića koje nema neku korisnu primjenu što donosi profit, ravnatelj

instituta neće dozvoliti korištenje skupe opreme i preparata. Nakon otkrića i njegove

primjene, postavljaju se novi ciljevi i trka za rezultatima se nastavlja. 

Humanistički znanstvenici pak služe kulturnoj politici. Ona se ostvaruje kroz djelovanje

nakladničkih kuća, koje naručuju i financiraju one knjige i naslove koje su u funkciji

određenog cilja planirajućeg i usmjeravajućeg postupanja. Cilj takvog postupanja je

formiranje određene slike svijeta. Heidegger kaže da stoga prevlast preuzimaju zbornici,

bibliotečna kola, nizovi i džepna izdanja. Ta se okolnost sretno poklapa s namjerama

istraživača, jer u nizovima i zbirkama njihova djela lakše pronalaze publiku i postaju poznata.

Heidegger kaže da na taj način djela «u jednoj široj fronti istovremeno dopiru do gipkog

djelovanja». (Heidegger, Doba slike svijeta, Studentski centar, Zagreb, 1969, str. 31.) Opet je

naglasak je na proizvodećem djelovanju, koje želi proizvesti određenu sliku svijeta. 

Prevlast aktivnosti vidljiva je kad se iz umjetničkog djela kao nečeg dovršenog težište

premješta na sam akt stvaranja. Umjetnici današnjice su performeri, rock glazbenici sa svojim

scenskim nastupima. 

U svjetlu Heideggerovih razmatranja mogli bismo reći da se osebujna bit novoga vijeka

ogleda i u politici. Povodom obljetnice prvoga izdanja Staljinovog djela Pitanja lenjinizma

Žarko Puhovski pisao je da bi se Staljinovo djelo trebalo zvati «Pitanja staljinizma», jer je

Josif Visarjonovič na osebujno moderan način shvatio i oblikovao praksu i pojam političke

vladavine. Njegov uvid sastoji se u sljedećem: moderna vlast, bez obzira na ideologiju, teži

samoproizvodnji svoje legitimacije. Mi danas znamo da vlast putem kontrole medija

proizvodi željenu sliku o sebi. Važnost dobivaju osobe za odnose s javnošću. Nastaje

odgovornost za oblikovanje javnog mnijenja. Stav o odgovornosti osoba koje su pogrešno

kreirale javno mnijenje postaje okrutno točan. 

Što doista znači stav da živimo u dobu koji stvara sliku svijeta? Da bi odgovorio na to pitanje,

Heidegger se dohvaća prve bitne pojave novoga vijeka i pita: u čemu leži bit novovjeke

znanosti? Današnja se znanost razlikuje od srednjevjekovne i grčke znanosti. Njezina bitna

oznaka je istraživanje. Bit istraživanja sastoji se u otvaranju okružja u kojem se ono pokreće.

U nekom području bića nabacuje se određeni temeljni nacrt prirodnih događaja. Ovo se

objašnjava pogledom na matematičku fiziku. Novovjeka fizika je matematička baš u smislu

riječi ta matemata, što za Grke znači «ono što čovjek unaprijed zna u promatranju bića i

ophođenju sa stvarima: od tjelesa tjelesno, od bilja biljno, od životinja životinji podobno, od

čovjeka čovjeku prilično.» (str. 9) Najbolji primjer onog već znanog ili matematičkog su

brojevi. Kad na stolu ugledamo tri jabuke, tad znamo da ih je tri, jer trojstvo već otprije

znamo. Matematičko se očuvalo kao naziv za brojeve samo zato što su oni najizrazitije

«vazda-već-znano». 

Fizika ocrtava nacrt što će za nju ubuduće biti priroda: «u sebi zaključena sveza gibanja

prostorno-vremenski povezanih čestica mase.» (str. 10) Taj temeljni nacrt postaje odlučena

stvar. U njemu se mora nazrijeti svaki događaj. U temeljni nacrt se unose određenja: gibanje

je promjena mjesta; svako gibanje i smjer gibanja je jednako vrijedan; svako mjesto jednako

je drugom; sve su točke vremena istovrsne; djelovanje sile proizvodi neku veličinu promjene

mjesta u jedinici vremena. U vidokrugu ovog temeljnog orisa svaki događaj prirode postaje

tek vidljiv kao prostorno-vremenska veličina gibanja. Veličine se mjere i iskazuju brojem.

Vezivanje znanosti za svoj nacrt naziva se strogošću istraživanja. Strogost matematičke fizike

jest egzaktnost. Ona se sastoji u bespogovornom držanju unaprijed određenog nacrta. 

Eksperiment počinje utemeljivanjem zakona, obzirom na temeljni oris predmetnog okružja.

«Izvršiti eksperiment znači: predstaviti uvjete u skladu s kojima se određena povezanost

gibanja može slijediti u nužnosti njenog protjecanja, a to će reći da se s njim može unaprijed

ovladati za računanje.» (sr. 12-13) Eksperiment želi privesti činjenice koje potvrđuju zakon i

pravilo ili ih opovrgavaju. Eksperimentu u historijskim znanostima odgovara kritika izvora.

To znači cjelinu pronalaženja izvora, ispitivanja, vrednovanja, očuvanja i izlaganja. Postupak

u historijskim znanostima cilja na to da se predoči ono postojano (kao zakon i pravilo u fizici)

i da se povijest učini predmetom. To je moguće samo ako je povijest prošla. (str. 14) Prošlo je

ono što je usporedivo. U usporedbi prošlih događaja čuva se ono obično i prosječno, te se

pomoću njega gradi temeljni nacrt povijesti. Heidegger veli: «Jedinstveno, rijetko,

jednostavno, ukratko veliko u povijesti nikad nije samorazumljivo te stoga ostaje

neobjašnjivo. Historijsko istraživanje ne poriče veliko u povijesti već ga objašnjava kao

iznimku.» (str. 14) U objašnjavanju je veliko izmjereno na prosječnom. Postupak je svođenje

na razumljivo. Svaka pojava mora se moći objasniti obzirom na temeljni nacrt povijesti. 

Pošto je svaka znanost utemeljena na nacrtu nekog omeđenog predmetnog okružja, ona je

nužno pojedinačna ili specijalizirana. Novovjeka znanost je pogonskog karaktera.

Znanstvenici rade u institutima. Kad se dostigne neki rezultat, to postignuće institutsku

znanost upravlja prema novim ciljevima. Pogonski karakter istraživanja ogleda se baš u

usmjerenosti na vlastite rezultate, koji postupak tjeraju dalje. U institutima znanstvenicima

stoje na raspolaganju skupi aparati, timovi uzajamno izmjenjuju obavještenja i nadopunjuju se

radnom snagom. 

«Na temelju svog pogonskog karaktera znanosti stvaraju primjerenu im zajedničku pripadnost

i jedinstvo.» (str. 16) Dakle, jedinstvena znanost, kakvu su za cilj imali znanstvenici Bečkoga

kruga, ne nastaje suradnjom kabinetskih znanstvenika koji razmjenjuju radove i misli, te

prave sažetke zajedničke svim znanostima. Prirodne i društvene znanosti danas imaju

zajedničku bit, a to je njihov pogonski, institutski karakter. Instituti su zapravo poduzeća, koja

proizvode otkrića. Naučenjak je iščeznuo. Zamijenio ga je istraživač koji nema biblioteku kod

kuće, koji putuje po kongresima, obvezuje se narudžbama izdavača, koji suodređuju koje se

knjige imaju napisati. 

Istraživač živi u svom vremenu ako je efikasan. On je tehničar te time potvrđuje bit svoga

vremena. Bit novovjeke znanosti kao istraživanja tvore nacrt određenog predmetnog okružja,

strogost njegovog pridržavanja, postupak i pogon. «Priroda i povijest postaju predmetom

objašnjavajućeg predstavljanja.» (str. 18) Jest samo ono što postaje predmetom, što je

predstavljeno. U znanosti kao istraživanju bitak bića traži se u predmetnosti. Ovaj način

zahvaljujemo Descartesovoj metafizici. U njoj se zbiva uspostava čovjeka kao subjekta. Time

se stvara metafizička pretpostavka za sve buduće antropologije. To znači da se svi predmeti

gledaju u subjekt-objekt odnosu s obzirom nas metafizičko Ja, ili u spoznajnom procesu.

Nailaskom novoga vijeka čovjek se oslobađa srednjevjekovnih sveza i postaje individuum.

Heidegger kaže da se čovjek oslobađa do sama sebe. Politekonomski rečeno, čovjek je

«oslobođen» kmetstva i protjeran sa zemlje. Postaje proleter, što znači vlasnik samo svoje

radne snage. Heidegger zaključuje: «Zacijelo je novi vijek u slijedu oslobođenja čovjeka

priveo subjektivizam i individualizam. No isto tako ostaje sigurno, da nijedno prethodno

razdoblje nije stvorilo ni približan objektivizam…» (str. 19) Gube se nijanse. Sve se smješta u

jedan od polova: subjektivizam ili objektivizam, individualizam ili kolektivizam. Između njih

zbiva se izmjenična igra. 

Bit čovjeka preobrazila se do toga da je on postao subjektom. To dugujemo Descartesu.

Subjectum je prijevod grčkog hipokaimenon, što znači ono što leži ispred, temelj koji sve

sabire u sebe. Kod Grka ovo nema nikakve veze s čovjekom i jastvom. «No, kad čovjek

postane prvim i navlastitim subjectumom, tada to znači: čovjek postaje onim bićem, na kojem

se temelji svako biće…» (str. 19) 

Da bismo razumjeli novi vijek, moramo odgovoriti na ono naprijed najavljeno pitanje, a to je

pitanje o novovjekovnoj slici svijeta. Znamo li pored nje za antičku i srednjevjekovnu sliku

svijeta? Slika je slika o svijetu. Svijet je ovdje naziv za sva bića u cjelini i odnosi se na

kozmos (prirodu) ali i na povijest. Svijet također uključuje i svoj temelj. Slika pak znači odraz

nečega. Pod slikom svijeta mislimo na svijet kakav je za nas mjerodavan. Misli se na ono što

se nazire u izreci: imamo sliku o nečemu – objašnjava Heidegger. «To će reći: stvar sama stoji

tako, kako s njom za nas stoji, pred nama. Stvoriti sebi o nečemu sliku znači: predstaviti sebi

biće u onome, kako s njim stoji i kao tako postavljeno stalno ga imati pred očima.» (str. 20)

Imati sliku o nečemu također znači da biće pred nama stoji kao sistem. «Gdje svijet postaje

slikom, gospodari sistem…» (str. 33) 

Ovdje dolazimo do najdublje istine Heideggerovog mišljenja. On kaže: gdje je biće postalo

predmetom pred-stavljanja, ono na određen način gubi bitak. Ovaj se gubitak nadomješta tako

što se biću koje je postalo predmet pripisuje vrijednost. Biće se uopće mjeri vrijednostima, a

ove postaju cilj svakog djelovanja. Moglo bi se nadodati da je na djelu kultura kao samostalni

entitet. Vrijednosti postaju kulturne vrijednosti. Heidegger kaže da one postaje stvari o sebi.

Pretpostavljam da kao takve one vode život neovisan o ljudskoj jedinki, koja postaje predmet

kulturne politike. Koja ustanova je omasovila svoje članstvo, dobit će više novca iz proračuna

za svoje programske aktivnosti. Vrijednost je cilj, a čovjek je sredstvo. On je priveden slici

svijeta da bi tu sliku dokazao i potvrdio. „Čini se kao da vrijednost izražava ono najvrednije, a

zapravo se zbiva prekrivanje predmetnosti bića što je postala plitka i bestemeljna.“ (str. 34)

Zato Nietzsche po Heideggerovom mišljenju svoju bitnu stvar izriče kao prevrednovanje svih

vrijednosti. (str. 35) 

Sad dolazimo do odgovora na naše pitanje: što doista Heideggeru znači da živimo u doba

slike svijeta? Ujedno dohvaćamo odgovor na pitanje što je to solipsizam. «Slika svijeta, bitno

pojmljena, ne misli stoga neku sliku o svijetu, već svijet poima kao sliku. Biće u cjelini sada

se shvaća tako, da ono postoji tek i samo, ukoliko je postavljeno predstavljajućim -

zgotavljajućim čovjekom…Bitak bića traži se u predstavnosti bića.» (str. 20-21) Svijet je

uopće posao slikom u novome vijeku. To je navlastito novome vijeku i njegovoj biti i istini. A

nju je započeo Rene Descartes izlaganjem čovjeka kao subjectuma, koji si pred-meće,

predstavlja sva bića. Bića su bića samo ako ih čovjek predstavlja. To je solipsizam. 

Isto ono što je Wittgenstein rekao u stavu da su solipsizam i realizam zapravo jedno te isto,

odnosno da su fizički predmeti samo moje predodžbe. «Mladi» Wittgenstein u Tractatusu

1918. godine imao je drugu nakanu s tim stavom, naime da se suprotstavi novokantovcima.

Njega ne zanima stvar o sebi. Spoznavajući čovjek osigurava ono što se može reći jasno.

«Stari» Heidegger u Šumskom putu godine 1950. pokazao je, naprotiv, ograničenost

novovjekovnog pristupa koji cjelinu bića osiromašuje tako što ju svodi na predmete znanosti.

Takva redukcija sklanja bića sa svjetla bitka epohe. Tako osiromašenima, moderni pristup

bićima naknadno pripisuje neku vrijednost. Wittgensteinov i Heideggerov solipsizam nisu

isti. 

Nedvosmisleni su utjecaji Wittgensteina na Heideggerovo djelo. U Doba slike svijeta

Heidegger kaže da neko predmetno okružje, što ga otvara znanost, uvijek ostaje dvostrano:

„Ono utemeljuje neku nepoznanicu pomoću poznatog i čuva istovremeno ovo poznato

pomoću onog nepoznatog.“ (str. 12.) Time je ponovio Wittgensteinovu ideju iz njegovog

pisma izdavaču Fickeru da se njegov Tractatus sastoji iz dva dijela, onog koji je pred

čitateljem i svega onoga što nije napisao. I ovdje poznato područje utemeljuje ono nepoznato.

Zadaća je filozofije po Wittgensteinu da označi neizrecivo, jasno prikazujući izrecivo.

Wittgenstein je dao logički okvir za ono što se može reći jasno. Preostalo je neizrecivo ili

mistično. U mističnu regiju spadaju: metafizika, etika, estetika, religija. Etika se njegovom

knjigom, kako kaže u spomenutom pismu, „ograničava iznutra“. (pismo Fickeru iz godine

1919.) 

Svijet se, dakle, danas poima kao slika, kaže Heidegger, jer je čovjek sva bića i cjelinu bića

podredio sebi. Nazori na svijet današnjice, koji filozofiju trebaju samo kao učenost, ne mogu

dakako pojmiti antropologiju kao svoj korijen (usmjerenost svih bića na čovjeka kao

navlastito biće). Kako bi se posljedica mogla uputiti na svoj temelj? Novovjeka zapadna

metafizika dade se nadmašiti samo ako se zapitamo o smislu nacrta predmetnog okružja i o

istini bitka. 

U svom spisu Egzistencijalizam je humanizam Jean-Paul Sartre pokušao je svijetu objasniti

što hoće filozofi egzistencijalisti. On kaže: «Stvari se kompliciraju time što opstoje dvije vrste

egzistencijalista: prvi, koji su kršćani, i među koje bih uvrstio Jaspersa i Gabriela Marcela,

koji je katoličke vjeroispovijedi; i s druge strane, ateistički egzistencijalisti, među koje valja

uvrstiti Heideggera, a također francuske egzistencijaliste i mene samoga. Zajedničko im je

jednostavno što drže da egzistencija prethodi esenciji, ili, ako hoćete, da treba poći od

subjektivnosti.» (Sartre, Egzistencijalizam je humanizam, Veselin Masleša, Sarajevo, 1964.,

str. 8.) 

Nama je ovdje bitna Sartreova rečenica, koja Heideggera svrstava u ateiste. Vidjeli smo u

prvom dijelu ovog članka, da Heidegger smatra da ateizam nije povijesna solucija. Dakle,

Sartreova ocjena ne pogađa Heideggerovu poziciju. Prije bismo mogli reći da se on smješta u

aktualnu situaciju vremena, iz koje su bogovi, kako kaže, naprosto otišli. Mjesto koje su

zauzimali ispražnjeno je i čovjek je počeo upražnjavati alternativne oblike duhovnosti, kao što

je mit. Čovjek u svojoj egzistenciji (postojanju ili tu-bitku) mora promisliti svoj položaj u

cjelini bića, koja se nalaze u svjetlosti bitka epohe (metafizičkog temelja). Heidegger kaže da

čovjek treba promisliti svoj temelj: «Promišljanje je hrabrost, da se istina vlastitih

pretpostavka i prostor vlastitih ciljeva učini dostojnim pitanja.» (isto, str. 7) 

Zna Heidegger da takvo promišljanje nije nužno za sve ljude. Neki ga ne mogu izvršiti ni

podnijeti. Za njih postoje neki drugi ciljevi, u svijetu rada. Recimo s Kierkegaardom, ne mogu

svi biti ljubitelji onog najvišeg. Ali ni za njih život nije proigran, ako su mu se posvetili s

ljubavlju. I Heidegger se slaže da je ono najviše, naime pitanje o bitku, najdostojnije pitanje. 

To pitanje pruža otpor, koji treba shvatiti kao poticaj. Čovjek sebe kao biće koje pita za svoj

temelj uzima ozbiljno. Bitne snage vremena djeluju kako djeluju i ništa ih se ne tiče

svakodnevno prosuđivanje. (Recimo s Wittgensteinom: svijet je takav kakav jest.) Možemo

biti spremni da ih izdržimo ili se možemo skloniti u nepovijesnost (u liriku?). Ipak pitanje o

svjetlu svoga bitka ostaje zadaća, jer samo iz tako shvaćene biti razdoblja možemo iskusiti što

nosi «stvaranje za buduće na putu preko sadašnjeg i dozvoljava da se izvrši preobrazba

čovjeka…» ( isto, str. 29.) Nijekanje ne može ukinuti razdoblje. Nijekaoca mašinerija uklanja

s puta. Heidegger kaže da mi današnji možemo ponešto pripremiti za to odlučujuće

promišljanje. 

… 

Za Nietschea volja za moć je temeljni karakter svakog života. Život je usmjeren na to da se

potvrđuje. Time on pokazuje svoju moć. Pošto se ta volja kreće spram same sebe, radi se o u

kruženju u sebi. U tom kretanju nema napretka, jer volja uvijek prevladava sebe samu. Volja

za moć je temeljno zbivanje bitka. Volja za moć je iskaz o biti bitka. To temeljno zbivanje

uvijek se nanovo vraća. Vječni kružni tok Nietzsche slavi pod imenom grčkog boga Dioniza.

Vječno vraćanje je istina volje za moć. Vječno vraćanje nadređeno volji za moć, jer ju dovodi

u sistem. S druge strane volja za moć je temeljno zbivanje bitka i prvenstvena zbiljnost, a

nauk o vječnom vraćanju je tek njezina perspektiva. Walter Schultz u članku Bog

novovjekovne metafizike ističe taj prjepor u Nietzscheovom mišljenju. Schultz zaključuje s

Heideggerom da je Nietzscheovo stanovište još uvijek metafizičko. Volja za moć je sadržajan

iskaz o biti bitka. Pokušava ju shvatiti pod pogledištem volje za omoćenjem i održanjem moći

(Bog novovjekovne metafizike, Matica Hrvatska, Zagreb, 1996, str. 101) Mogli bismo reći da

je volja za moć nejasni temelj ili bitak svega života. To je Nietzscheov Bog, koji je preostao

nakon što je kršćanski Bog napustio svoje mjesto. 

Kao što je pravi Bog Hegelovog sustava Apsolutni Duh, istina Nietzscheovog sustava je volja

za moć koja se vječno vraća. To je uostalom onaj prvi pokretač iz Aristotelove Metafizike,

koji je prema dokazu napredovanja u beskonačnost (regressus in infinitum) morao zauzeti

prvo mjesto, s kojega se sve pokreće. To je čista djelatnost ili actus purus. Navest ću isti

Aristotelov odlomak kojim je Hegel završio Enciklopediju filozofijskih znanosti: 

„I život je u njemu prisutan; jer djelatnost uma je život, a On je ta djelatnost, i Njegova

djelatnost po sebi život je najbolji i vječni. Stoga kažemo da je Bog živ, vječan, najbolji, tako

te su život i vrijeme neprekidno i vječno prisutni u Bogu. Jer to jest Bog.“ (Metafizika XII,

1072 b 25) 

Bog Heideggerovog „sustava“ je bitak bića.