Univerzitet u BihaćuBiotehnički fakultetOpšti smjer

SMINARSKI RAD-TEMA

DOPING U SPORTU

Mentor: doc.dr. Naim Ćeleš

Studentica : Safeta Fazlić Džananović

Bihać, januar 2011.

SADRŽAJ

1. UVOD 32. HISTORIJA DOPINGA 43. SPORT KAO PROFESIJA 74. ZDRAVLJE VRHUNSKIH SPORTAŠA 105. UKIDANJE DOPINGA 115.1. Udruživanje snaga u borbi protiv dopinga 125.2. Zanimljivosti 126. ZAKLJUČAK 137. LITERATURA

1. UVOD

Sport je kao društvena institucija nastao vrlo kasno. Razvio se s pojavom

industrijalizacije kao korištenje slobodnog vremena u radničkoj klasi. Prije toga je bio povezan

uz visoku klasu koja je mogla svoje vrijeme posvetiti rekreaciji i bavljenju nekim sporednim

stvarima jer nisu determinirani borbom za svoju egzistenciju. Razvoj masovnih medija i

tehnologije prati i unapređuje sport u univerzalnu društvenu pojavu. Razvoj masovnih medija

donosi lako dostupne informacije o sportovima i vizualno prikazivanje sportova, koje su postala

zabava za široko pučanstvo i ukorijenila se u društvu tako da se pojedinci emocionalno vežu uz

neke sportaše i ekipe. Razvoj tehnologije je napravio pojavu mnoštva sportova koji ovise o

suvremenoj tehnologiji ili unaprijedio rekvizite vezane uz neki sport koji pomažu postizanju

boljih rezultata.

Tehnologija je donijela razvoj medicine i sredstava koji pomažu pacijentima da brže

oporave ili prikriju tragove bolesti ili ozlijede. Te su se tvari počele primjenjivati u sportu i

označile psihološke i fizičke prednosti nekih sportaša nad drugima, ali su i donijele negativne

učinke na zdravlje. Institucionaliziranje sporta, razvoj masovnih medija i tehnologije napravili su

od sporta društveni fenomen, ali pretvorili su ga u posao velikih novaca. On će i dalje

napredovati, razvijati će se tehnologija i sve veći novac će se ulagati, ali ljudsko tijelo je

determinirano svojim mogućnostima i ne može preko granice tih mogućnosti. Zbog toga je

Međunarodni Olimpijski Odbor donio odluke o zabrani upotrebe nekih sredstava zbog štetnog

učinka na zdravlje i neetičkog poštovanja drugih sportaša, a zabranjeno sredstva su nazvana

dopingom. Doping je postao jedina nada mnogim sportašima da postignu vrhunske rezultate jer

su tjelesno slabiji od drugih, a norme i novac vezani uz vrhunske sportove postaju sve veći.

Sportaši koji ne koriste doping a naporno treniraju i vježbaju troše svoje tijelo i zdravlje u

nepovrat. Znanost je napredovala i danas postoji mnoštva zabranjenih tvari koje štete manje

zdravlju od nekih dopuštenih sredstava.

 

3

2. HISTORIJA DOPINGA

Pod dopingom se smatra uzimanje ili korištenje zabranjenih skupina tvari i metoda

(sukladno važećoj listi zabranjenih tvari i metoda MOO-a) koji se kontrolom pronalaze kod

sportaša u tkivu ili tjelesnoj tekućini.

Međunarodni Olimpijski Odbor uvijek ističe i etičko kršenje morala pri upotrebi dopinga

jer nije pošteno prema ostalim sportašima koji ne koriste doping. Međunarodni Olimpijski Odbor

se stavlja kao glavni borac u svijetu protiv nepoštenih sredstava koja uništavaju sport ne znajući

da su oni kao takvi uništili sport svojom krilaticom "brže, više, jače " i kvantificiranjem rekorda i

normi. Oni su od rekreacije, zabave i održavanja forme pretvorili sport u bespoštedno natjecanje

pojedinaca koji uništavaju svoje zdravlje u želji za što većom zaradom i slavom. Sport se

pretvorio u profesiju u kojoj su ozljede sastavni dio profesionalizma.

U prvu skupinu spadaju tvari čije je korištenje u potpunosti zabranjeno jer uz uzimanje tih tvari

može dovesti do zdravstvenih problema i poteškoća, a to su:

1.STIMULANSI

2.NARKOTICI

3.ANABOLNI AGENSI

4.DIURETICI

5.PEPTIDNI I GLIKO PREPARATI

U drugu skupinu spadaju metode koje su protuprirodne po načinu rada ili zavaravaju rezultate

doping kontrole, to su :

1.KRVNI DOPING

2.FARMAKOLOŠKA, KEMIJSKA I FIZIKALNA MANIPULACIJA

U treću skupinu spadaju tvari koje su u općoj upotrebi pa su određene posebnim ograničenjima,

to su:

1.ALKOHOL

2.MARIHUANA

3.LOKALNI ANESTETICI

4.KORTIKOSTEROIDI

5.BETA-BLOKATORI

4

Tablica br.1.: Kategorije zabranjenih supstancija

   

Primjeri  

Rezultati  

Moguće nuspojave Anabolički agensi

Anabolički androgeni,

Kao što su nadrolon i

stanizol

Nesteroidni agensi,kao

beta-2-agonisti

Povećena mišićna jakost i snaga

Oštećenja jetre

Nasilno/agresivno ponašanje

Nepovratna oštećenja organa reproduktivnog sustava kod oba spola

Diuretici Fursemid

Spironolakton

 

Kratkoročni gubitak težine (kroz gubitak vode)

Vrtoglavica i nesvjestica

Glavobolja

Mučnina

Gubitak koordinacije i ravnoteže

Otkazivanje funkcija bubrega i srca Peptidni hormoni  

Hormon rasta (hGH) Rast mišića Bolesti srca Naglašen rast šaka, stopala i kosti lica

Eritropoetin Više crvenih krvnih zrnaca, poboljšanje sposobnosti  prijenosa i korištenja kisika

Zgrušavanje krvi što dovodi do srčanih udara

Stimulansi Pseudoefedrin

Amfetamini

Kofein (iznad razine od 12mikrograma/ml)

Povećana aktivacija živčanog sustava 

Smanjen osjećaj umora

Povećana agresija

Smanjenje koordinacije

Dehidracija

Gubitak tjelesne težine

Povišena tjelesna temperatura Narkotici Morfij

Heroin

Pethidin

Smanjenje bolova Gubitak ravnoteže

Smanjena koncentracija

Pospanost

Usporeno disanje

Mučnina i povraćanje

Pogoršavanje ozljede ako se sportaš nastavi natjecati

Izvor: Madunović J.: ''Pušenje, pijenje alkoholnih pića i doping među sportašima u Hrvatskoj'', Magistarski rad, Zagreb 1997.

 

Još davno u starim društvima dolazilo je do pojava da određeni pojedinci uzimaju neka

sredstva da bi bili bolji čime su se bavili. Većinom su to bili ratnici i sportaši na olimpijskom

igrama u staroj Grčkoj. O tim supstancijama ne možemo govoriti kao dopingu jer nisu niti bili

5

zabranjeni a nisu ni bili protuprirodni (Međunarodni Olimpijski Odbor pod dopingom

podrazumijeva da su to i protuprirodna sredstva). Prve pojave dopinga mogu se vezati uz

konjičke trke jer su se one prve komercijalizirale i privukle velik novac od klađenja pa su se neki

konji stavljali pod razne stimulanse da bi postigli što bolji rezultat. S tom pojavom došlo je do

pojave da su neki sportaši uzimali stimulanse jer su njihovi sportovi bili iscrpljujući. Rezultat je

bio par smrtni slučajeva. Za vrijeme 2. svjetskog rata neki su vojnici dobivali amfetamine (vrsta

stimulansa radi smanjenja umora i povećanja agresivnosti, a njemački vojnici su čak dobivali

anabolne stereoide). Poslije toga mnogi sportaši upotrebljavaju te supstancije radi poboljšavanja

rezultata, uklanjanja fizičke boli od napora koji donosi sport. Mnogi su treneri sami davali

svojim sportašima amfetamine da bi smanjili učinak umora i povećali agresivnost u igri. Dolazilo

je do situacija da zbog povećane agresivnosti sportaši izazivali incidente pa su mnoge utakmice

završavali s velikim brojem ozlijeđenih. Amfetamini (kao i drugi stimulansi ) nemaju osobine

regeneracije tijela nego oni umor psihički uklanjaju tako da ga samo prikrivaju i dovode zdravlje

u opasnost.

Sve veći broj ozljeda, bolesti i smrtnih slučajeva dovode do potrebe kontroliranja tvari

koje sportaši uzimaju, tako je do prvih doping kontrola na velikim sportskim natjecanjima došlo

1968.god. na Zimskim Olimpijskim Igrama u Grenobelu i na Ljetnim OI u Meksiku iste godine.

Od tada se metode za pronalaženje dopinga sve više razvijaju, ali i poskupljuju zbog razvijanja

doping supstanci koje postaju sve teže za otkrit. Doping se povezivao uz sport sve više i

pripadnici DDR-a i NR Kine su u tome prednjačili. Pripadnicima DDR-a su na državnoj razini

davali anabolne stereoide u želji da oni dokažu nadmoć "arijevske" rase u superiornosti. To se i

pokazalo jer pripadnici DDR-a i NR Kine su srušili više rekorda nego sve zemlje zajedno.

Konzumiranje dopinga u DDR-u je izašlo na vidjelo kada su se otvorili tajni dokumenti STASI-a

(tajna policija DDR-a) i našli podatci da je 10000 sportaša te zemlje primalo stereoide, a što je

bila u ono doba bila tajna. Kažnjavali su se dokazani uzorci sportaša oduzimanjem medalje i

zabranom bavljenja profesionalnim sportom.

Ima i primjera da neki pojedinci nisu bili kažnjeni, najbolji primjer je osvajanje medalja

biciklista SAD-a na OI 1984. godine gdje je od njih 10, šestoro eksperimentiralo s kofeinom. To

je kasnije i dokazano nakon priznanja jednog od biciklista, no medalje nisu oduzete. U zadnjih

15 godina mogućnost zarade u atletici se znatno povećala pa je atletika kao sport koji iziskuje

6

svakodnevno treniranje bez nekoga širokog raspona pokreta kojim pojedinac mora ovladati

postala puna pojedinaca koji koriste doping. Nije bolje ni u drugim sportovima, najviše

dokazanih slučajeva uzimanja dopinga je u sportovima koji ne trebaju neko velika tehnička

umijeća: biciklizam, body-building, dizanje utega i mnogi drugi. Ni momčadski sportovi nisu

oslobođeni dopinga makar za njih se mora ovladati pokretima i njihovo konstantno ponavljanje,

tempo igranja utakmica traži od pojedinaca da se u dva-tri dana u potpunosti oporavljaju je uz

pomoć dopuštenih sredstava.

 

3. SPORT KAO PROFESIJA

Sport se pretvorio u profesiju koja kao i svaka profesija ona želi steći svoj ugled. Ljudi u

njoj su tu radi novca, manje zbog ljubavi prema tom sportu. Vrednuje se kvaliteta izvedenog

posla što u ovom slučaju znači izvedbu sportaša u samom natjecanju. Oni sportaši koji se pokažu

bolji i kvalitetniji ulaze u sve uži krug sportaša koji mogu zbog onoga što rade zaraditi mnogo

novaca u kratkom roku i steći ugled u društvu koji će mu omogućiti bolji i lagodniji društveni

život.

Pojedinac koji postigne vrhunski rezultat je uzor u društvu u kojemu se nalazi i njegov

život i mišljenje se shvaća kao putokaz za mnoge mlade. Mnogi sportaši to žele, a razlike između

prvog i zadnjeg, između slave i anonimnosti mogu biti samo par stotinki sekunde. Oni se nalaze

pod pritiskom javnosti, trenera, rodbine, prijatelja i svojih želja da naprave bolji rezultat. Tijela

nekih pojedinaca nije u stanju napraviti takav rezultat pa dolazi do ozljeda koje su prisilni odmor

ljudima jake volje i slabih mogućnosti . Pojedinac dolazi u dilemu dali koristiti zabranjene tvari

metode ili živjeti u anonimnosti. Tu se pojavljuju liječnici, treneri i kolege sportaši koji ga mogu

savjetovati o dopingu. Takav sportaš nije više ograničen svojim tjelesnim sposobnostima i može

pokazati neke druge svoje sposobnosti.

Razlike postoje između momčadskih sportova i pojedinačnih; dok za poraz momčadi

krivci budu svi, za neuspjeh u pojedinačnom kriv je pojedinac na kojemu leži veća odgovornost.

Zbog toga i zbog prije navedenih razlika u treniranju tih sportaša uzimanje dopinga u

pojedinačnim sportovima češće nego u momčadskim, premda i tamo ima dopinga i to u porastu

što dokazuju primjeri nogometaša kažnjenih zbog dopinga. Vlada uvjerava da je današnji

vrhunski sport pun dopinga, točnije da su svi na dopingu. To je lako i dokazati primjerom trkača

na 100 metara; kako je ljudsko tijelo determinirano ono može doći do neke granice i ne može ići

dalje. Vrhunski trkači na 100 metara bi svi trebali biti podjednako dobri jer su došli do istih

7

granica i kada bi samo jedan od njih uzimao zabranjene tvari ili koristio zabranjene metode on bi

se isticao od drugih , pošto to nije slučaj i pošto su oni svi podjednaki i stalno se izmjenjuju na

vrhu govori da svi oni uzimaju doping.

Slika br.:1. Atletičar Ben Johnson

Izvor: www.wikipedia.org

Ben Johnson je sam rekao da može tužiti svakoga trkača koji 100 metara otrći ispod 10

sekundi i 20 stotinki, jer je to nemoguće bez dopinga. Sami sportaši i treneri govore kako u

vrhunskom sportu svi su na dopingu, a među njima vlada krilatica "no dope, no hope", jer su

šanse male bez dopinga.

On je pobijedio u finalu utrke na 100 m, koristeći, dakako nedozvoljenu, supstancu

stanozolol, koja, između ostalog, razara jetru. Ali njegova želja da bude Olimpijski pobjednik

bila je jača od svih mogućih opasnosti. Naravno, pobjeda i zlatna medalja su mu oduzete, a

svjetski rekord iz te utrke (9,79 sec.) mu je poništen. Ponukan sve brojnijim primjerima i

skandalima, kasnih 90-ih MOO je poveo oštru bitku protiv dopinga, zbog čega je formirana

Svjetska anti-doping Agencija (WADA – World Anti-Doping Agency). Kad je Agencija počela

svoj rad pokazalo se da će bitki biti mnogo, rat će biti dug, a pobjeda (nadajmo se da će je biti),

daleka i neizvjesna. Na Olimpijskim igrama 2000. i 2002. godine borba je počela donositi ploda:

“stradali” su neki osvajači medalja u dizanju utega i skijaškom trčanju jer su im otkrivena

nedopuštena stimulativna sredstva primjenom najsuvremenijih i najsofisticiranijih znanstvenih

metoda. Ali usprkos svemu, unatoč svim primjerima, upozorenjima i prijetnjama, na XXVIII.

Olimpijskim igrama u Ateni, 2004., dvadeset i troje sportaša i sportašica diskvalificirano je zbog

dopinga!!!

8

Mišljenja društva prema suvremenom sportu su zastarjela, oni ga još uvijek vide kao

rekreaciju, zabavu i zdrav život, a ne kao profesiju koja se sve više birokratizira. Za njih su

sportaši junaci koji su naporno trenirali i postigli što su htjeli u životu. Njih se idealizira, smatra

kao moralno čistim, ne žele vjerovati da je upotreba dopinga raširena više od nekoliko

pojedinačnih slučajeva koji su otkriveni. Zato je sramota biti otkriven na dopinškoj kontroli jer

toga pojedinca društvo više ne vrjednuje. Takav odnos mišljenja možemo usporediti s

mišljenjem Williama Ogburna o pojmu "kultural lag" kao pojavu gdje se pri društvenim

promjenama javlja pojava da se materijalna kultura brže mijenja od nematerijalne. Razvoj

medicine doprinosi porastu sposobnosti sportaša, doping je teško otkriti i samo natjecanje je

zanimljivije i atraktivnije.

Odnosi unutar sporta se mijenjaju, sportaši su tu samo radi novca dok društvo pravi od

njih ideale. Mišljenje društva o sportu bi se moralo mijenjati s porastom profesije sporta jer bi se

po ovome odnosu sportaš koji postigne vrhunski rezultat dok je upotrebljavao zabranjene tvari i

metode i pri tome zaradio novac od samog natjecanja i od iskorištavanja svoje stečene

popularnosti bio varalica i prevarant. On je prikazao sebe kao nešto što nije i natjerao ljude da u

to povjeruju što mu je i uspjelo. Ne razlikuje se od drugih koji u svojoj profesiji kradu i varaju,

samo što to oni rade javno pred očima svih. Dokazano je da na zadnjem SP u atletici nađeni 50%

pozitivnih nalaza (toliko ih je dokazano no broj je vjerojatno veći jer su koristili doping u

vremenu pripreme ili su koristili tvari i metode kojeg se ne može otkriti) onda je današnji

vrhunski sport prijevara za širu javnost.

Dok ta javnost ima visoko mišljenje o njima oni do svojih rezultata dolaze varanjem

svojih kolega koji ne konzumiraju doping. Oni ne moraju svjesno uzimati doping, niti dobar

rezultat mora biti zbog utjecaja dopinga, već zbog mogućeg "placebo" efekta. Psihosocijalni

razlozi uzimanja dopinga su brojni i neovisne samo o pojedincu, sportašu. Moje mišljenje je da

je suvremeni vrhunski sport pun osoba koji koriste doping i da bi za zdravlje onih koji ne

uzimaju doping, pa ga ugrožavaju u borbi s neravnopravnim protivnicima, trebalo ukinut listu

zabranjenih tvari i metoda ili je barem suziti.

 

9

4. ZDRAVLJE VRHUNSKIH SPORTAŠA

Sport je obuhvaćao slobodno vrijeme bogataša i radnika, njegovom profesionalizacijom

postao je profesija i izvor zarade. Pojedinac se u novonastaloj situaciji može u potpunosti

posvetiti sportu, cijelo svoje radno vrijeme i izvan toga vremena. Sport ne bi trebalo tretirati kao

instituciju koja doprinosi zdravlju jer je uvjet da bi se bavilo sportom upravo zdravlje.

Sportaš današnjice u stalnoj brizi za svoje zdravlje jer mu je ono dobivanja prihoda. On je

i spreman i riskirati svoje zdravlje samo da bi postigao značajan rezultat. Pojedinci su spremni

uzimat i doping da bi postigli neki rezultat makar znaju za njegovo štetno djelovanje,

konkurencija je jaka i ona tjera pojedinca da konzumira zabranjene tvari jer se svi bolji rezultati

postižu uz pomoć dopinga. Takvih je pojedinaca sve više i oni imaju bolje fizičke mogućnosti

nego ostali, mogu se brže oporaviti poslije napornog treninga i mogu trenirati većim

intenzitetom. Danas je sve više preparata koji manje štete zdravlju od nekih dopuštenih

preparata. Postavlja se pitanje što je zdravo u današnjem sportu; jer svakodnevno treniranje po 8

sati, dizanje tona i tona tereta, odgađanje puberteta i sprečavanje menstrualnih ciklusa kod žena

nije primjer zdravog načina života. Sportaš radi sve kako bi malo poboljšao rezultat; blokira

osjećaj boli, sprječava imunološke reakcije i troši tijelo koje će za nekoliko godina oslabiti i biti

slabije od tijela prosječnog čovjeka.

Oni ne smiju raditi neke stvari koje običan čovjek radi svakodnevno jer bi moglo dovesti

do pozitivnog nalaza na doping kontroli. Sportaš koji želi postizati vrhunske rezultate nema ni

drugog izbora, on mora paziti što pije i jede kako ne bi konzumirao nešto što može izazvat

pozitivni nalaz na doping kontroli (obični lijekovi na bazi acetisalne kiseline mogu dovesti do

pozitivnog nalaza kao i konzumiranje malo većih količina kave i Coca-cole). Konkurencija u

sportu je sve jača i spremna je učiniti sve. Norme na Olimpijskim Igrama su sve veće i stalno se

pomiču što tjera pojedinca da se više trudi i ulaže u svoje tijelo. U ostalim profesijama postoje

profesionalne bolesti ali one su raspoređene na duži vijek i nastoje se izbjeći zaštitom na radnom

mjestu.

Sportaši moraju od najranijih nogu vježbati svoju vještinu i mogu dobiti profesionalne

bolesti vezane uz svoj sport kao što su "teniski lakat" i iskrivljenje kralježnice kod rukometaša

zbog forsiranja jedne strane tijela. Ne može se znati koliko je spremna otići jedna osoba da bi

možda bila malo bolja u sportu kojim se bavi, ali se znaju neke granice koje su pojedinci

postavljali i vrlo su visoki. Primjeri za to su; upuhivane zraka u debelo crijevo plivača da bi bili

više plovni ili namjerno začeće atletičarki i prekidanje trudnoće nakon dva mjeseca jer prirodno

10

ono odlično pomaže mišićima. Takvi primjeri su rijetki, ali jasno prikazuju da današnji sport

zahtjeva potpunu predanost i riskiranje zdravlja pod cijenu boljih rezultata. Cijena treniranja

svakog dana je da se tijelo u vremenu odmora ne može oporaviti prirodnim putem i upotrebom

dopuštenih sredstava. Pojedinci mogu uzimati anabolne stereoide za lakše oporavljanje i manje

riskirati s zdravljem. Doping među širokom populacijom predstavlja nepoznatu temu dok je

vrhunskim sportašima ono svakodnevna pojava.

 

5. UKIDANJE DOPINGA

Doping je raširena pojava u sportu, da je njegovo uzimanje normalna stvar i da zdravlje

sportaša je ugroženo i bez dopinga, a s dopingom ono bi moglo postati manje ugroženo. Doping

je tema koju nitko ne voli, a o njegovom ukidanju nitko ne želi ni pričati. Međunarodni

Olimpijski Odbor stavlja na popis sve tvari koje bi im se činile štetne, koje porijeklo vuku od

hormona makar ne moraju ni biti jako štetne. Popis se povećava, broj zabranjenih tvari raste,

doping kontrole postaju sve skuplje, a sve ih se teže otkriva. Ljudi koji prave sredstva za analizu

krvi i urina također prave i nove podvrste stereoida i ostalih zabranjenih tvari. Mislim da bi se

popis sa zabranjenim tvarima i metodama trebao smanjiti, ako ne i u potpunosti ukinuti. U sportu

već postoje anorganski preparati koji su dopušteni.

Kortikosteroidi su umjetno napravljeni, sprječavaju imunološke reakcije na vezivnim

tkivima zbog pojačanog trošenja tih tkiva. Može doći do nuspojava i komplikacija pri njihovoj

upotrebi. Isto tako bi se moglo neke određene anabolne stereoide dopustiti koji možda stvaraju

manje nuspojava od kortikosteroida. Doping bi se mogao i u potpunosti ukinuti pa da sam

sportaš sam pronalazi koji mu je najbolji i sam uz savjet liječnika traži najzdraviji način

treniranja. S tim ukidanjem skinula bi se maska o vrhunskom sportu kao o čistom i poštenom i

pitanje bi bilo koliko bi ljude zanimalo gledanje ljudi na neprirodnim sredstvima. Nutricionisti,

liječnici i treneri ne žele uništiti svoga sportaša jer o njemu ovise.

11

5.1. Udruživanje snaga u borbi protiv dopinga

Doping predstavlja prijetnju sportu diljem svijeta uključujući i europski sport. On

potkopava načelo otvorenog i poštenog natjecanja. Predstavlja demotivirajući faktor za sport

općenito te stavlja profesionalca pod nerazuman pritisak. Ozbiljno utječe na sliku o sportu i

predstavlja ozbiljnu prijetnju zdravlju pojedinca. Na europskoj razini borba protiv dopinga mora

uzeti u obzir dimenziju provedbe zakona i zdravstvenu i preventivnu dimenziju.

5.2. Zanimljivosti

Sarajevu je 26.05.2010. održan prvi seminar o značaju i ulozi sportskih saveza u BiH i

Agencije za antidoping kontrolu BiH u borbi protiv dopinga u sportu, u čijem radu su

učestvovali predstavnici Agencije i svih sportskih saveza registriranih u BiH.

"Primarni cilj ovoga seminara je upoznavanje predstavnika saveza o njihovim pravima i

obavezama u borbi protiv dopinga. Savezi su upoznati i o listi zabranjenih sredstava,

posljedicama konzumiranja dopinga, izuzecima, povredama pravila te procesu i postupku doping

kontrole", izjavio je Feni pomoćnik direktora za administraciju, međunarodnu saradnju i odnose

s javnošću Agencije Amir Avdagić.

Agencija za antidoping kontrolu se brine o primjeni kodeksa Svjetske antidoping agencije

te pravila MOK-a i međunarodnih sportskih saveza, organizira i provodi doping kontrolu kako na

sportskim natjecanjima tako i izvan njih, utvrđuje pravila za terapijska izuzeća u skladu s

međunarodnim propisima, ostvaruje međunarodnu stručnu suradnju vezanu za doping i

zaključuje ugovore o testiranju. Ova agencija za antidoping kontrolu BiH osnovana je Zakonom

o sportu u BiH kao samostalna upravna organizacija za praćenje i provođenje međunarodnih

konvencija protiv dopinga.

12

6. ZAKLJUČAK

Sport je profesija koja pojedincu uz veliki trud može višestruko isplatiti i donijeti mu

slavu i novac. Zbog toga veća konkurencija tjera pojedine sportaše da se više trude i troše svoje

tijelo. Zdravlje u vrhunskih sportaša postaje upitno jer se ono ugrožava povećanim treninzima i

metodama rada i zahtjeva potpunu posvečenost pojedinaca svome zdravlju i sportu. Neki

pojedinci nisu sposobni da dosegnu vrhunske rezultate sa svojim trenutačnim fizičkim

mogućnostima i posežu za upotrebom zabranjenih tvari i metoda.

Broj takvih pojedinaca je sve veći i uzrokuje pojavu da se moraju uzimati zabranjene

tvari i metode da bi se mogao ostvariti vrhunski rezultat jer ih je nemoguće postići na "prirodan"

način. Društvo održava mišljenje da je sport zabava, rekreacija i način postizanja zdravlja, te ne

želi vjerovati o upotrebi dopinga u njemu. Sportaši konzumenti dopinga varaju to društvo jer se

predstavljaju nečime što nisu.

Sportaši uništavaju svoje zdravlje samim treniranjem i bavljenjem sportom makar ne

koristili zabranjene tvari i metode. Problem bi se mogao riješiti potpunim ukidanjem ili

djelomičnim smanjivanjem liste zabranjenih tvari i metoda Međunarodnog Olimpijskog Odbora.

Pojedinci bi bili oslobođeni skrivanja da uzimaju dopinga, bilo bi poštenije prema onima koji ne

uzimaju doping iz etičkih i zdravstvenih razloga, a društvo bi bilo pošteđeno varanja sportaša i

njihovog idealiziranja.

 

13

LITERATURA

1. Žugić Z.: ''Sociologija sporta'', Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 2000.

2. Horga S.: ''Psihologija sporta'', Fakultet za fizičku kulturu Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb 1993.

3. Madunović J.: ''Pušenje, pijenje alkoholnih pića i doping među sportašima u Hrvatskoj'', Magistarski rad, Zagreb 1997.

4. Doinke M.: ''Aktuelle Probleme des Dopings im Leistungssports'', ''Hrvatsko športskomedicinski vjesnik'', Vol. 7, 1992., No. 1-2,(32-39)

5. Mataja Ž.: ''Život za sport i od sporta'', Nakladni zavod Matice Hrvatske, 2003.