Pregledni rad Adisa Gazeti 1 PATRIJARHAT NEKAD I SAD: TRANZICIJA I TRADICIJSKI OBRASCI

SAETAK Istraivanje patrijarhalne kulture i pozicije enskoga roda, (u novije doba i treeg roda) iznimno je vano, kako zbog usporedbe enske pozicije tijekom razliitih stoljea, tako i zbog analize povijesnih, ideolokih koncepata koji su uticali na poziciju druge/og u patrijarhalnoj kulturi. Posljednja razdoblje patrijarhalne kulture nastalo je uspostavom novoga poretka nakon raspada bive drave, a vladajua ideologija, religijski diskurs postali su oznake suvremene kulture koja marginalizira sve to nije u skladu s njom, s tim da je upisivanje religijskog diskursa u patrijarhalnu kulturu razliito od onog iz srednjeg vijeka i osmanske vlasti. Tranzicijsko doba na dijeu postjugoslavenskoga prostora oznaeno iskrivljavanjem vrijednosti, a oituje se u dekadenciji urbane spram opeg rasta i dviljanja ruralne/primitivne misli, a ini se da zaboravljeni intelektualci danas, vie nego ikada, trebaju imati poriv da subvertiraju moralne, politike i estetske kanone. Kljune rijei: tranzicija, patrijarhalna kultura, feministika kritika, patrijarhalni stereotipi, nacioanlizam, tradicija, mizoginija, seksizam, tolerancija Adisa Gazeti PATRIJARHAT NEKAD I SAD: TRANZICIJA I TRADICIJSKI OBRASCI

ABSTRACT

Although it is not easy to reconstruct patriarchy in the region of ex Yugoslavian culture it is so important work which can unmask some stereotypes about women and their position in main culture trough history. French anthropologist Elisabeth Badinter in general way of meaning thinks that patriarchy can be classified as absolute and liberal. But this hypothesis1

Dr. sc. Adisa Gazetic, Tuzla

1

cannot be proved because ex Yugoslavian culture was never organized as absolute patriarchy (also we have never been close to the liberal patriarchy) because since middle age women could participate in public life. Some women literature works from medieval or Ottoman period are so rare but those works can show us that women could sometimes participate in the public life. Of course this participation doesnt mean that they had social power but they could write their poems, stories and sometimes they could publish in local or literary magazines. Patriarchal culture created gender relations during the war which means that male gender was given more power than female. According to the works of Rada Ivekovic, womens subordination started during the 80s and the war was just the climax of torture and subordination. It is also very important to compare communist age and new transition period to examine the main differences between two periods in the contexts of human/women rights or third gender rights. Some moral and ethic principals from the communist age are in contrary with new primitive ideas which became main marks of transition in Serbian, Bosnian and Croatian culture. Kljune rijei: tranzicija, patrijarhalna kultura, feministika kritika, patrijarhalni stereotipi, nacioanlizam, tradicija, mizoginija, seksizam, tolerancija

UVOD

Gdje je postkomunistiki intelektualac? Da li se promijenio? Da li danas pie bolje i misli nesputanije? Da li se rijeio svojih stvarnih i imaginarnih cenzora? Dubravka Ugrei, Nikog nema doma Otkako je pojam tranzicije postao sinonim za drave u kojima je ruenje komunizma predstavljalo openarodno veselje (ili je to tako trebalo biti), dio prostora bive Jugoslavije ispunjen je zadaom mijenjanja gotovo svih vrijednosti, koje su u doba tako mrskog komunizma bile dio svakodnevnog ivota i veini graana/ki izgledale su moralne i ispravne. Kako je povijest za (neke) June Slavene bila pogodno tle na kojem se svaki poraz moe vrlo lako pretvoriti u pobjedu, svaki gubitnik u narodnoga heroja, iskrivljavanje vrijednosti nije zaobilo ni suvremeno doba. Meutim, nekima je postkomunistiko razdoblje konano ostvarenje sna u kojem smo konano svi na svom, a sve to je bilo prije tog naeg treba zauvijek odagnati iz sjeanja. Iskrivljavanje vrijednosti porazno djeluje na ivote svih onih2

koji ive na dijelu prostora bive Jugoslavije, a oituje se u dekadenciji urbane spram opeg rasta i dviljanja ruralne/primitivne misli. Zaposjedanje brda i kontroliranje ivota u gradovima, tipina je slika oko bosanskohercegovakih gradova tijekom ratnih sukoba, a profilirana je do danas u gotovo svaki dio javnog i politikog ivota, pa su tako komunisti postali nacionalisti i strastveni tienici nacije/a, polupismeni/e i neobrazovani/e doli su na mjesta profesora/ica, ministara/ica; kriminalci i pljakai su postali uspjeni biznismeni itd. Jednom rijeju, svi oni koji nisu nita znaili u (komunistikom) vremenu kakvih takvih vrijednosti, u postkomunistikom dobu su postali ugledni graani/ke, (koji, ma koliko se trudili, ne mogu skriti svoju preanju malograantinu) a isti oni intelektualci (za koje se svi pitamo gdje su nestali) danas, vie nego ikada, trebaju imati poriv da subvertiraju moralne, politike i estetske kanone. (D. Ugrei) Ako su na drutveno politikom planu stvari tako porazne, to nam onda preostaje kada je rije o patrijarhalnim obrascima, ija su znaenja bila manje-vie izokrenuta 2 i u doba komunistike vlasti kojoj nisu bili dragi zapadni trendovi sve izraenije enske vidljivosti, posebice tijekom sedamdesetih godina prologa stoljea. Na dananje stanje nije uticala samo politika s kraja prologa stoljea, niti dogaaji koji su ga obiljeili, ve se u irem kontekstu treba osvrnuti na povijesne, ideoloke i religijske koncepte koji su oduvijek kreirali rodne odnose na junoslavenskom prostoru. 3 Iznimno vano pitanje je koliko su se i kako patrijarhalni obrasci mijenjali od srednjega vijeka do danas ili koliko se patrijarhalna kultura prilagodila tranzicijskim projektima i da li uope ona prolazi tranzicijsko stanje? Jesu li najvea dostignua u razobliavanju patrijarhalnih stereotipa, ipak, bila ona iz vremena bive Jugoslavije kada su ene dobile pravo glasa, pravo na pobaaj, odnosno kada su bile u istoj poziciji kao i mukarci pri dobivanju posla i visini plae? Iako se, na osnovu onoga kako se definira patrijarhat, odnosno to ini radikalni, a to liberalni 4, moe tvrditi 5 kako na prostoru junoslavenske interliterarne zajednice nikadaPrvenstveno je rije o ustavnoj jednakosti izmeu mukaraca i ena koja je sezala do toga da su i ene i mukarci imali ista prava pri zaposlenju, nije bilo razlike u plaama, ali enska zastupljenost u javnom i politikom ivotu, te kritiziranje vladajuih patrocentrinih obrazaca ili znaajnije organiziranje feministikih skupova tijekom sedamdesetih godina u vrijeme ekspanzije feminizma na Zapadu, nije bilo tako izraeno. (Ovdje nikako ne elim umanjiti rezultate enske borbe u vrijeme postojanja SFRJ, a oni se, prije svega, odnose na spolnu/rodnu jednakost kada je rije o zaposlenju, plaama, kolovanju ili pravu ena na pobaaj.) 3 Ponovno oivljavanje religije u svim bivim republikama nije samo oznailo pravo na slobodu vjeroispovijesti, ve i zadiranje vjere u intimni ivot ljudi, pa su vjerski poglavari postali savjetnici irokim narodnim masama u planiranju obitelji. Negdje je vjera uspijevala proglasiti nevaeim neke zakonske regulative iz prologa sustava, pa su se mnogi u demokratskim drutvima morali ponovno vjenati pred sveenikom, iako su ve bili u braku dugi niz godina. (Tatajana Gromaa, Crnac). 4 Iako sutinu patrijarhalne kulture ini vlast i mo Oca mukarca, postoje razliiti oblici patrijarhata od umjerenih koji mogu dozvoliti relativno uravnoteene odnose meu spolovima do apsolutnog gdje se mukarac postavlja kao apsolutni gospodar i prisvaja svu vlast do te mjere da namee krajnju nesimetrinost2

3

nismo imali radikalnu patrijarhalnu kulturu ili politiku koja bi a priori iskljuivala sva prava druge/ih 6 u jednom povijesnom razdoblju, ipak smo svakodnevno upozorene/i da se prava drugih marginalizirana i gotovo nevana. Kakva je doista patrijarhalna kultura srednjega vijeka, naprimjer, mogue je utvrditi na osnovu prva en u tom razdoblju, jer su one kao druge oduvijek imale podreenu ulogu u dominantno mukoj kulturi. Ratovi, osvajanja i koloniziranje odreenih prostora znatno su uticali na poziciju enskoga roda u drutvenim zajednicama, a vladajua ideologija je u svakom dijelu ljudske povijesti rabila patrijarhalne obrasce kako bi nametnula odreeno ponaanje ena i mukaraca. Ako se sudjelovanje enskoga roda u javnom i politikom ivotu promatra kao pokazatelj jedankopravnosti rodova od vremena srednjovjekovnih drava, zatim osvajanja ovih prostora od strane turske i austrougarske vlasti, pa sve do socijalizma i suvremenoga nacionalizma, asimetrija spolova najizraenija je u vrijeme srednjega vijeka. Srednjovjekovne junoslavenske drave su imale sline zahtjeve prema enskome rodu 7 kao i veina europskih zemalja, odnosno u mukome svijetu heroja i vitezova ene su sliile mediju razmjene o emu je pisao Levi Strauss u svojim istraivanjima. 8 Dolaskom Turaka na Balkan ini se tek zapoinje srednji vijek umeu spolovima. (Elisabeth Badinter, Jedno je drugo, Svjetlost Sarajevo, 1988., fusnota 79.str.) Antropolozi smatraju da je patrijarhat svugdje primjenjiv na Srednjem istoku u bronano doba, a u religijskom kontekstu kult Boginje Majke, stvoriteljice svega ivoga na zemlji, koja je ujedno otjelovljavala dvospolnost, s prelaskom matrijarhalnoga u patrijarhalno doba bit e zamijenjen vjerom u jednog Boga Oca. Kult heroja, gospodara svijeta ili svjetova eliminirat e pretpovijesni znaaj Majke, a vlast Oca oznait razboblje patrijarhata. Proces transformiranja politeizma u monoteizam prvo je oznaen stvaranjem boanskih heteroseksualnih parova, a zatim i potpunim istiskivanjem Boginje, ali i enskih vrijednosti iz svih monoteistikih religija. Bachofen, pak, smatra da su neolitske zajednice bile ureene kao matrijarhalne, no kako su dokazi o tome uglavnom nedovoljni, pretpostavlja se da su drutvene zajednice neolita, ipak ivjele u nekoj vrsti komplementarnosti spolova. 5 Tvrdnju, prije svega, zasnivam na knjievnim tekstovima koji svjedoe o pojavljivanju ena u javnom ivotu u razliitim povijesnim razdobljima. 6 Ovdje se mora ograniiti samo na prava ena od srednjega vijeka do suvremenoga doba, premda se danas to odreivanje odnosi i na (ne)tolerantan odnos prema treem rodu, tj. svim skupinama ija se orijentacija ne temelji na dominirajuim heteroseksualnim konceptima. 7 U srednjevjekovnoj Hrvatskoj, Bosni i Srbiji dominantan je princip mukog nasljeivanja ili osvajanja vlasti i osim nekoliko sporadinih vladarica u hrvatskoj dravi i samo jedne u bosanskoj, moe se rei kako je ovaj period vlasti pripadao mukome rodu. Jedina vidljivost drugog enskoga roda iz ovog razdoblja zasvjedoena je u dva lirski, elegino intonirana teksta srpske monahinje Jefimije s kraja etrnaestog i poetka petnaestoga stoljea (jedan je nastao kao ispovijest majke poslije prerano preminulog djeteta, a drugi je Pohvala knezu Lazaru). U hrvatskoj srednjevjekovnoj knjievnosti nalazimo enske likove, ali su neki od njih, poput, Marulieve Judite, konstruirani prema biblijskim obrascima. 8 U Europi su ene izmeu dvanaestog i esnaestog stoljea uspijevale postii odreeni stupanj slobode, odnosno ukoliko bi uspjele pobjei u gradove i tamo boraviti godinu i jedan dan dobijale bi slobodu od svojih feudalnih gospodara. (Joe Magezis) Razvijanjem srednjovjekovnih gradova rasla je i potreba za radnom snagom, a ene su se posebno istakle u trgovini, bankarstvu, ali i u kopanju ruda i pravljenju sablji (Joe Magezis). Potreba za enskom radnom snagom u ovom dobu omoguila je enama odreeni stupanj financijske moi i slobode u braku i izvan njega, ali su srednjovjekovni kodeksi ponaanja od njih i dalje traili da se ponaaju enski. ene su uglavnom bile manje plaene za svoj rad, ali su opet razvile veliki broj vjetina i pokazale svoj talent u vezenju zlatnim koncem, slikanju, ukraavanju, pravljenju lutaka, svijea, koara i sl. Iako su neke ene uspjele izgraditi svoju neovisnost, u generalnom pogledu pozicija ene u srednjem vijeku izrazito je teka. U srednjem vijeku, kao ak i u XVIII stoljeu, otac ima svu vlast nad svojom djecom; eni ih i udaje po svojoj volji ili ih pak spreava da sklapaju brane veze. Meutim, oev autoritet nad erkom neuporedivo je tei od onoga koji ima

4

onom smislu u kojem e u nekim sredinama zavladati kodeks ponaanja jednak onome to je propisivala katolika crkva u doba europskog mranog razdoblja, posebice tamo gdje je islam bio dominantnom religijom. enska utnja (u bosanskohercegovakom drutvenom i povijesnom kontekstu) najizraenija je u ovom razdoblju, iako se u usmenoj knjievnoj tradiciji javlja izrazito znaajno naruavanje herojske tradicije. 9 Kao i u europskom srednjem vijeku otac je imao svu vlast nad svojom djecom, osobito nad kerima, a takav odnos prema enskome rodu zadrao se u nekim sredinama i u dvadesetom stoljeu. Tek e glasovita Hasanaginica 10 predstavljati svojevrsnu pobunu protiv tradicije, ali e i oznaiti prototip enskoga ponaanja, odnosno svaka pobuna, svako odbijanje (mukog) autoriteta nepovratno oznaava stradanje enskoga roda/lika. Iako u devetnaestom stoljeu sufraetski pokret 11 u Sjedinjenim Dravama poinje raskidati sa tradicionalnim stereotipima o eni i njezinu ivotu, to, ipak, nee bitnije utjecati na poziciju enskoga roda u drugim dijelovima svijeta. ene na prostoru slavenskoga juga jo uvijek ive u loim uvjetima, odnosno one su bile na najnioj lestvici hijerarhije, ali su i meu sobom bile hijerarhizovane, u zavisnosti od njihovog

nad sinom. Rimsko pravo (...) smatralo je enu vjenom maloljetnicom. (Elisabeth Badinter, Jedno je drugo, 108.str. U ovom dobu kod mukaraca je postojao strah od enske nevjere, jer su i katoliki, islamski teolozi i sveenici enu proglaavali za viespolno i seksualno nezasitno bie, to e kasnije i Freud preuzeti u svojem uenju o enskoj seksualnosti. 9 Jedinu slobodu ene i enskoga tijela promovirala je usmena lirska tradicija, posebice one tvorevine ije su autorice mogle biti ene, kao to su balade, romanse i sevdalinke. U njima je oita pobuna ene protiv tradicije, neslaganje sa oinskim pravom toga doba, ali i jedini medij u kojem ene mogu govoriti o svojem tijelu, erotici na sasma drugaiji nain nego je to tadanja patrijarhalna kultura od njih zahtijevala. Balada Hasanaginica upravo govori o enskoj pobuni protiv nametnutih normi koje je ena u to doba morala slijediti. Njena neposlunost prema tradiciji i svojevrsno ruenje autoriteta, tipino za doba romantizma, stajala ju je ivota. Takoer je vano spomenuti i prve pjesnikinje u bosanskohercegovakoj knjievnosti na prijelazu izmeu dvije vlasti, turske i austrougarske, to se moe smatrati kuriozumom jer je poezija tradicionalno pripadala mukome rodu. Meu njima je prva Umihana uvidina (oko 1794.-oko 1870.), zatim Habiba Stoevi Rizvanbegovi (1845. 1890.), koja oponaa epsku tematiku tadanje muke tradicije, te Staka Skenderova prva ena koja je pisala prozu, a prva je napisala i ljetopis. 10 Romantiari otkrivaju Hasanaginicu u vrijeme kada se ve uveliko raspravlja o enskim pravima na Zapadu. Mary Wollstonecraft je svoju knjigu Odbrana parava ene objavila 1792. godine, italijanski putopisac Alberto Fortis otkrio je Hasanaginicu 1774., a na njemaki jezik ju je preveo Werthes 1775. godine. 11 U Sjedinjenim Dravama ve s poetka devetnaestog stoljea jaa sufraetski pokret koji e se snano zalagati za dodjeljivanje graanskih prava enama, a ve krajem ovoga stoljea ene e stei pravo glasa u nekim saveznim dravama. Savezna drava Wyoming odobrava pravo glasa enama 1869. godine, a zatim i drava Utah 1870., a 1919. bit e usvojen amandman koji enama daje pravo glasa u svim saveznim dravama. Njemaka i Engleska su takoer 1920. dodijelile prava enama, premda je engleski zakon iz 1918. odobravao pravo glasa svim mukarcima starijim od 21 godine i enama sa preko 30 godina starosti. Starosna razlika ukinuta je 1928. (Elisabeth Badinter, Jedno je drugo,fusnota, 161.str.) Francuskinje su (...) bile najgore sree. One su morale ekati kraj Drugog svjetskog rata da bi im jedna uredba Privremene vlade generala de Gaullea (21.aprila 1944. godine) odobrila pravo glasa bez ogranienja. Francuski sufraetski pokret nije bio tako jak i uticajan, malobrojnost i marginaliziranost doprinijeli su da ene tako kasnu steknu pravo glasa. (Elisabeth Badinter, Jedno je drugo, 161.str.)

5

staa na imanju. Najstarija je bila na vrhu i sama je mogla da odluuje o voenju domazluka. Udate ene su morale, kao znak potinjavanja, da peru noge domainu. 12 Sufraetski pokret s kraja devetnaestoga stoljea nedvojbeno e utjecati na sve kulture i u nekima e ene konano prestati prihvatati poziciju drutveno marginalizirane jedinke, pa se tako o enskom pitanju raspravlja i na junoslavenskom prostoru poetkom dvadesetoga stoljea. Premda je pozicija ena u junoslavenskoj zajednici s poetka prologa stoljea izuzetno teka, ipak e promjene na Zapadu iz oblasti feministikoga pokreta donijeti i nekoliko kritikih tekstova o poziciji enskoga roda u tadanjem drutvu. 13 Iako je jugoslavenska drava bila ureena na principu jednakosti, koja je u prvom redu izjednaila mukarce i ene kao pripadnike radnike klase, pri emu ne treba gubiti iz vida injenicu da se podjela rada i radnih sposobnosti zasnivala na spolnim razlikama, mit o socijalistikoj jednakosti ena udaljio je ene sa prostora Istone Europe od zapadnog feministikog projekta i njegova inzistiranja na razlikama. Umjesto da izraava uvaavanje dostojanstva i jednakosti ena kao osoba, ovakva politika bi se prije mogla protumaiti kao izraz prezira i nepotivanja ena. 14 ene su prihvatile homogeniziranost zarad koje se briu razlike na razini dobi, obrazovnoga stupnja, ekonomskog stanja, vjerske i etnike pripadnosti. Poslije zavretka Drugoga svjetskog rata ene su u veini europskih zemalja nagraene za sudjelovanje u borbama pravom glasa i drutvenim angamanom, premda e u prvim poslijeratnim godinama njihova pozicija u javnosti sve vie slabiti. Na prostoru bive Jugoslavije na snagu e stupiti komunistika verzija patrijarhata, razliita od onog iz devetnaestoga stoljea, ali i dananje patrijarhalne kulture. Socijalistiki subjekt nametao se kao klasni ideoloki konstrukt sa podlogom ideologije internacionalizma, a enska razlika se brie zarad takvoga subjekta. Zbog toga je jednakost koju je socijalizam propagirao bila esto samo deklarativna, to je i vidljivo kod, naprimjer, ukidanja Antifaistikog pokreta ena sa deamgokim objanjenjima 15 primjerenim tadanjoj ideologiji. Komunistiki patrijarhat je12

Jugoslavija: Klasna borbakriza i rat, www.p072.ezboard.com/fzajednicafrm, http://p072.ezboard.com/JUGOSLAVIJA-KLASNA-BORBA--KRIZA-RAT/fzajednicafrm1.showMessage?topicID=354.topic

Jedan takav tekst tiskan je u sarajevskom listu Srpkinja, nepoznate autorice, a drugi predstavlja monografiju ensko pitanje u Srbiji u XIX i XX veku, srpske intelektualke Nede Boinovi. Ona pie o poziciji enskoga roda u tadanjoj Srbiji, posebice o nekim progresivnim idejama koje dolaze iz tada europski orijentirane Vojvodine, te o feministikom pokretu i tzv. enskome pitanju. 14 ura Kneevi, Mi nasuprot Ja ili problem politikog identiteta u feministikom, odnonso enskom pokretu u Hrvatskoj, Kruh i rue br. 1, proljee 1994., 15 Odluka da se ukine Antifaistiki front (osnovan 1942 godine u vrijeme ratnih zbivanja kada su ene dobile i pravo glasa) donijeta je 1956. godine s objanjenjem da je nepotrebno u jednoj socijalistikoj zemlji imati posebne enske organizacije.6

13

zbog razliitih stavova u odreenim razdobljima prema enskome rodu ili enskim udrugama, mogue podijeliti u nekoliko razdoblja, pri emu prvo predstavlja doba tijekom i poslije zavretka rata kada su ene dobile prava glasa, a njihove zasluge za osloboenje omoguile kakvu takvu afirmiranost. Ovakav stav e se promijeniti krajem pedesetih godina zarad jaanja patrijarhata to se moe tumaiti i kao (donekle zakanjelo?) praenje trenda za ouvanje rase u nekim europskim dravima. 16 Moda je najbolju ocjenu patrijarhalne kulture u vrijeme socijalizma dala Blaenka Despot u djelu ensko pitanje i socijalistiko upravljanje (1987), jedinstvenom djelu na prostoru bive Jugoslavije koje se bavilo filozofijskim promiljanjem feminizma. U svojem enskom/drugaijem itanju Hegelove i Marxove filozofije, ona primjeuje i neke socijalistike obrasce po kojima bi ena trebala biti subjektom, no taj subjekt ima samo svoju formu, njegova sutina zastaje pred stereotipnom zadaom obnavljanja vrste. Gordana Bosanac u tekstu o Blaenki Despot kae da je izuzetnost njezina itanja u odabiru tamne strane: prirode ene. (...) Naime, ona polazi manje poznatim, neuobiajenim i, zapravo, do nje neprohodnim metodolokim putem, a to je uope odabir filozofijskog diskursa kao poprita predmeta koji se zove 'ensko pitanje'. Jer, mnogo vie i radije rabljeno sredstvo niza feministikih autora i autorica prije i poslije nje bira ono to bismo nazvali fenomenologijom nepravde spram ene, u to svakako spadaju i pokuaji uguravanja ene u zbiljnost umskoga svijeta, pokuaji dokazivanja da je ena dio svijeta, da je subjekt, da ima prava, dokazivanje i pokazivanje (uz nuno prokazivanje!) svekolike dubine povijesnih nepravdi i tlaenja koje ona trpi itd. 17 Razdoblje relativnog slabljenja (ne i mijenjanja patrijarhalnoga koda) u bivoj Jugoslaviji desit e se krajem sedamdesetih godina kada se na Zapadu zbivaju ozbiljni feministiki projekti. 18 Prije ponovnog oivljavanja nekih patrijarhalnih koncepata, na dijeluU Rusiji je pobaaj ve od 1932, od Kijevskog kongresa, (...) ocrnjen. Poelo se govoriti o ouvanju rase. Godine 1944, legalni abortus je ukinut, a pomaganje eni u pobaaju kanjavalo se sa 2 godine robije. (Elisabeth Badinter, Jedno je drugo, fusnota, 166.str.) 17 Gordana Bosanac, Blaenka Despot prva ena koja se bavila filozofijskim promiljanjem feminizma u nas; Kako Blaenka Despot razobliava Hegelovu filozofiju slobode kao povijest jednog tlaenja, Kruh i rue, br. 16, Zagreb, 2003., www.zinfo.hr 18 Pokuaj feministikog ograniziranja ve zapoinje poetkom sedamdesetih godina kada je grupa od etiri ene (...) organizovala prvi feministiki skup u Jugoslaviji 1972. godine. (Sonja Liht i Slobodan Drakuli, Kada je ime za mirovnjaka bilo ena: rat i rod u bivoj Jugoslaviji) Drugi, mnogo znaajniji skup desio se 1978., tj. prva enska konferencija u tadanjoj Jugoslaviji. Ova konferencija naila je na snano suprotstavljanje Saveza komunista i tadanje zvanine organizacije ena Konferencije za drutvenu aktivnost ena, koja je djelomice naslijedila Antifaistiki front ena. Na meunarodnom skupu pored ena iz bive Jugoslavije uestvovale su i ene iz nekih zapadnih zemalja. Jugoslavenske feministkinje e 1979. formirati svoju prvu organizaciju, ena i drutvo, koja je bila dio udruenja Drutvo sociologa Hrvatske. Ovo je bio jedan od naina na koji su tadanje feministkinje mogle da legaliziraju svoj rad i tek osnovani pokret. Prve lanice ovoge organizacije bile su Vesna Pusi, Vesna Kolari i Vesna Kesi, koje e kasnije biti aktivne u antiratnim i pokretima za ljudska prava u Hrvatskoj. Kao i meunarodni feministiki skup odran u Beogradu 1978., i ena i drutvo se suoila sa osudama prije svega od16

7

prostora bive Jugoslavije, razdoblje komunizma omoguilo je enama da dvadeset i sedam godina ranije nego to e ene u vicarskoj glasati prvi put, dobiju pravo glasa (1942). ene u bivoj Jugoslaviji, niti u postjugoslavenskim dravama, se nisu morale, kao veina ena na Zapadu, boriti za legaliziranje pobaaja ili protiv diskriminiranja u kolovanju i pri zapoljavanju (D.Ugrei) ili, pak, za izjednaavanje plae sa svojim mukim kolegama. Jedna od vruih tema bio je suen izbor enskih tampona na (komunistikom) jugoslavenskom tritu 19 ili, pak, nedovljan izbor krzna i koe po koje su i ene i mukarci morali ii u shopping kako bi nabavili luksuz, koji im reim nije omoguavao. Sve do ponovnog jaanja patrijarhata, ene su u bivem komunistikom reimu ivjele u utopijskoj jednakosti sa mukarcima i ni slutile nisu da se bratstvo i jedinstvo moe konvertirati u etniku/vjersku mrnju jedne skupine prema drugoj. Ponovno jaanje patrijarhata na prostoru bive Jugoslavije desilo se poetkom osamdesetih godina, a karakteriziraju ga ponovni zahtjevi za uveanjem obitelji i antiabortistike kampanje. Ovaj period se moe promatrati i kao posljednja faza komunistikog patrijarhata u vrijeme kojeg su ene ak i u urbanim sredinama ostajale bez statusa zaposlene i emancipirane ene, kako u svojem tekstu (Ne)predstavljivost enskog u simbolikoj ekonomiji: ene, nacija i rat nakon 1989. godine navodi Rada Ivekovi. Nacionalistika vlast zapoela je, kako kae ona, antiabortistikim programom, odnosno u Srbiji Rezolucija za populacijsku obnovu bila je prijedlog zakona u 1991. godine. U Hrvatskoj Koncept demografske i moralne obnove Hrvatske bio je slubeni dokument, napisan od reakcionarnog popa kao uputstvo za vladu. 20 Te tihe, gotovo nevidljive promjene statusa ene u bivoj dravi su ponovo uzdigle mukaraca i njegovu sposobnost da djeluje u pogledu stvaranja novog drutveno-politikog poretka. enski lobi krajem osamdesetih godina uspijevao se koliko toliko oduprijeti mukocentrinim vizijama enskoga ivota koji se po zamislima tadanjih politiara trebao odvijati u prostoru doma i poboljati natalnu kartu svake, tada, ugroene nacije. Antiabortistiki programi u bivoj dravi, osim to su prouzroili stvaranje velikog broja enskih udruga 21, posebice u Srbiji, potakli su i na osnivanje nekihstrane reimske Konferencije za drutvenu aktivnost ena. Ma kako se tadanji komunistiki reim borio protiv ovakvih enskih i feministikih aktivnosti, ipak, je u tadanjoj Jugoslaviji bilo dozvoljeno organiziranje ovakvih aktivnosti i grupa, dok su druge komunistike zemlje, poput Rusije, naprimjer, strogo prijeile i spomen rijei feminizam. 19 Dubravka Ugrei, Nikog nema doma, Beograd, Fabrika knjiga, 2005., 211.str. 20 Kocept demografske i moralne obnove Hrvatske, Ante Bakovi, prema Novom Vjesniku, Zagreb 17. 2. 1992, s.17 B, U: Rada Ivekovi, (Ne)predstavljivost enskog u simbolikoj ekonomiji: ene, nacija i rat nakon 1989. godine, u: ene, slike, izmiljaji, priredila Branka Arsi, Beograd, Centar za enske studije, 2000.,20.str. Tako je 1990. godine u Beogradu osnovan enski lobi, a jedna od prvih aktivnosti odnosila se na zahtjev da srpski parlament odbaci predlog novog porodinog zakona.Takoer je upuen i zahtjev za osnivanjem21

8

novih politikih stranaka. ene su zauzele prostor doma i nisu ometale mukarce u njihovim nakanama da kreiraju novi drutveni sustav koji e omoguiti nestanak nekih komunistikih zabluda, ali i to da ene postanu target group novog poretka. Ovakva strategija vie nije imala veze sa trendom u zapadnim zemljama u kojima se ve na sveuilita uvode enske studije ili studije roda. Umjesto studiranja i istraivanja pozicije rodova u tadanjoj/im kulturi/ma, degradacija, destrukcija i nesputano izraena mizoginija obiljeavaju razdoblje devedesetih godina, odnosno vrijeme kada se veina europskih zemalja ujedinjuje u svojoj razliitosti. Masovnost nasilja nad enama ima nekoliko objanjenja kojima se bave knjievnice, teroetiarke 22, ali niti jedno nije dovoljno uvjerljivo da shvatimo zato su enske sobe 23 bile mjesta gdje su vojnici ispoljavali svoje (ratno/seksualno) nezadovoljstvo i koristili enska tijela da prenose poruke drugoj strani u sukobu. Epilog prie o tienju ugroenih nacija doao je s nacionalistikim idejama koje su potpuno razorile, navodno kuni, socijalistiki

Ministarstva za ene, kako bi vlada i tadanji parlament obratili panju na zbivanja koja su se ticala enskih prava i ponovnoga vraanja ene u prostor privatnog. Kampanja je nailazila na mnoga protivljenja, a nije bilo nimalo lako ubijediti nijednog poslanika da u parlamentu zastupa enske prijedloge, tako da je on bio odbaen. Odbacivanje prijedloga koji bi potpomogli bolji status ena snano je potaknula ene da se jo vie zalau za svoja prava. Stoga su ene osnovale i enski parlament u Beogradu 8. marta 1991. godine da bi se dodatno oduprle politici koja je eni ak oduzimala dotadanja deklarativna prava. U njemu su se udruile ene iz raznih organizacija i politikih stranaka, poto su smatrale da je od sutinske vanosti stvaranje jednog enskog foruma koji e predstavljati njihove temeljne interese, poto u srpskom parlamentu, kao i u veini novoizabranih parlamenat, ene skoro uopte nisu bile zastupljene. enski parlament je bio odgovor na injenicu da parlamentarni ivot u itavom regionu predstavlja legitimisanje koncepta muke demokratije. (Sonja Liht i Slobodan Drakuli, Kada je ime za mirovnjaka bilo ena: rat i rod u bivoj Jugoslaviji, enske studije br 7, www.zenskestudie.edu.yu) Ni ovo nee biti dovoljno da se pravac nacionalistike politike promijeni ili da se izbjegnu najvei ratni sukobi na prostoru bive Jugoslavije. Premda su zahtjevi ena, odnosno majki, za bezuvjetnim putanjem njihovih sinova iz redova tadanje vojske bili izuzetno glasni, na njih e neki tadanji politiari odgovoriti samo lanim uvjerenjima o skorom zavretku svih sukoba. Iako su feministiki lobiji pruali snaan otpor novome valu patrijarhalne kulture, ije je osnovno obiljeje bilo razaranje jedne cijele kulture, masovnim antiratnim prostestima, jedino Slovenija nije usvojila antiabortistiki program. Mizoginija e tako u narednom periodu obiljeiti odnos kulture spram ena i enskih pitanja, a tome je doprinijelo ignoriranje enskih zahtjeva na politikom planu. 22 Pored narastajueg nacionalizma krajem osamdesetih godina, te gubitka drutvenog statusa, jo se jedna injenica po miljenju Catherine MacKinnon pojavljuje kao predskazanje kasnijih rodnih zloina na prostoru bive Jugoslavije. Ona je analizirala silovanja na prostoru Bosne, prvenstveno istiui ulogu pornografije u bivoj Jugoslaviji, za koju uoava da je bila uobiajenija nego u drugim socijalistikim zemljama Jugoslavija je prije rata, konkretno, bila zasiena pornografijom osobito nakon pada komunizma. To je, po njezinu miljenju, proizvelo drugaiji odnos mukoga roda prema enskome tijelu, to se manifestiralo tijekom ratnih sukoba iz devedestih godina. (Sara Meszaros: Balkanski barbarogenij: Problem etniciteta u analizama rata na podruju bive Jugoslavije, Diskrepancija, svezak 6, broj 10, rujan, 2005, www.dikrepancija.org) Ovakvo istraivanje se moe dovesti i u vezu i sa brojnim filmskim ostvarenjima u bivoj dravi, gdje su enski likovi preesto bili izloeni nasilju i maltretiranju. enske su uloge odgovarale stereotipima u kojima moni muki subjekt razliitim metodama marginalizira ensku ulogu u obitelji ili drutvu, o emu ona od srama nikada nee moi govoriti. ene su u tim filmovima grubo silovane (omiljeni kadar: enska dojka poklopljena dlakavom mukom rukom), pljuskane (omiljeni kadar: muka ruka na enskom obrazu), prebijane, maltretirane na razliite naine. (Dubravka Ugrei, Mi smo deki, enske studije, br. 4, www.zenskestudie.edu.yu)23

Slavenka Drakuli, Kao da me nema, Feral Tribune, Split, 2001.

9

drutveni poredak koji je imao kakav takav sluh za zatitu enskih (majinskih) prava. 24 rtve takvih pria nemogue je izraziti pukim brojevima, jer nije vie rije samo o onima koji su zbog rata pretrpjeli neki oblik nasilja ili izgona, odnosno ideologija iskljuivanja svih onih koji iskau iz jednoumnih kolektiva, nastavljena je i u miru. Drutvenu stvarnost danas kreiraju nacionalistike ideje ija je osnovna priroda da pojedinca stavi u jednu homogenu skupinu, njegov narod, to vodi ka guenju svakog individualizma u politici i bezuslovnoj podrci vladi i dravi. 25 Nacionalizmi su, odnosno glavni zagovornici ideologije iskljuivanja, na prostoru bive Jugoslavije vrlo brzo postali saveznicima (.Papi), to je dodatno oslabilo i osiromailo sve druge koji/e ne podravaju takav diskurs. Iako nacionalizam ne razlikuje muki i enski rod/spol, ve poznaje iskljuivo razliku izmeu onih koji ga podupiru ili mu se opiru, ipak se ini da je u takvom ozraju posljednje razdoblje patrijarhata dvostruko kodirano u smislu da se naizgled osjea potpuni trijumf svih onih mizoginih obrazaca Otta Weininegera, o kojima je govorila Nirman Moranjak u svojem tekstu Mizoginija korijeni drutvene patologije 26, s tim da ni neka vrsta individualnoga otpora nije potpuno nestala. Nju, u ovom sluaju, otjelotvoruje implementiranje feministikih obrazaca na sveuilitima i visokim kolama, naprimjer ili, pak, populariziranje onih knjievnih, kritikih, filmskih ili slinih uradaka u kojima autori/ce razobliavaju tradicijske obrasce i doprinose slabljenju njihove dominantnosti. Mizoginija je danas u novonastalim kulturama osnaena i religijskim diskursom, iako razliitim od onog iz srednjeg vijeka i osmanske vlasti, 27 ipak, dovoljno uticajnim da patrijarhalne koncepte odrava stabilnim i kolektivno prihvatljivim. Je li dananju slabu feministiku svijest prouzroilo miljenje kako je feminizam u ondanjoj dravi bio nepotreban, pa je postjugoslavenskim feministkinjama ostalo tek nekoliko tema o enskom identitetu, spolnosti, seksizmu, i seksistikoj reprezentaciji enskoga roda u medijima, enskom tijelu i njegovom jeziku? (D.Ugrei) Mediji su danas pretrpani seksitikim porukama koje dobro prodaju odreene proizvode, aPremda je Ustav SFRJ iz 1974. godine, kao i Ustav iz 1988. sa ugraenim Amandmanima, pisan u duhu komunistike ideologije i suhoparnog falogocentrizma, ipak lan 188. Ustava iz 1974. godine navodi da majka i dete uivaju posebnu drutvenu zatitu (Ustav SFRJ, 1974.). Rije je o esencijalnom, ali i diskriminirajuem odnosu prema (ostalim) enama (koje nisu majke), jer se u drugaijem kontekstu ene doslovno ne spominju u ovom Ustavu. Treba imati na umu da su do kraja osamdesetih godina ene u bivoj Jugoslaviji mogle ostvarivati (apstraktna) prava sukladno ondanjem drutvenom i politikom ureenju. 25 arko Papi, Bosna i Balkan, mogunosti i uslovi oporavka, Forum Bosna/e, Sarajevo, br.17/02; 26 Nirman Moranjak Bambura, Mizoginija korijeni drutvene patologije, Zenike sveske, Zenica, juli, 2005. 27 U vrijeme srednjega vijeka religijski diskurs odreivao je ponaanje pripadnika tadanjih dravnih zajednica. U tom smislu su neka religijska pravila postajala opa, ak su i zakoni kreirani prema odreenim religijskim obrascima i svi oni koji ih nisu potivali suoavali su se sa odreenim posljedicama. Religijski diskurs danas nije tako monolitan kao to je to bio u doba srednjevjekovnih drava, niti je postao zakonom, ali je u zagovaranju ugroenosti ili zatite nacija odigrao vanu ulogu. U suvremenoj patrijarhalnoj kulturi religija slui ideologiji, a religijski diskurs je nain da politike voe pridobiju i zadre pozicije moi.24

10

enske udruge koje se bore za prava marginaliziranih (ne samo ena) utnjom odobravaju takvo stanje. Predizborne kampanje (kakva je netom zavrena u Bosni i Hercegovini), razni politiki istupi (kakav je, naprimjer, istup zagrebakoga gradonaelnika Milana Bandia o tome da ene vole zloeste deeke, a ne onje) obiluju mizoginim porukama u kojima su ene, ali i svi drugi opresirani u vladajuoj kulturi, bia drugoga reda. Navikavanje na seksizam i mizoginijske obrasce u novonastalim drutvima, ne samo mukaraca, ve i ena, o emu slikovito govori Dubravka Ugrei u svojem osvrtu na balkanske deke, tj. skupine Homo balcanicusa u centrima novih kultura, predstavlja ozbiljan problem koji izlazi iz uskog okvira feministikog kritiziranja. Dananja kultura je od deklarativne politike prema pravima rodova u bivoj Jugoslaviji, dosegla stanje u kojem razliite fobije metastaziraju u najgori oblik zloudne bolesti, bez nade da e se uskoro pojaviti magini lijek koji e nas spasiti od sasvim izvjesne smrti. Nikako ne treba zaboraviti da zapadna feministika borba nikada nije bila deklarativna niti su rezultati takve borbe deklarativni, ve su snano utjecali na mijenjanje patrijarhata koji je danas evoluirao u postpatrijarhat u kojem ene na Zapadu lake ostvaruju prava nego li je to bilo s poetka prologa stoljea. Ponovno oivljavanje herojskoga diskursa (za koji smo mislili da je, barem u knjievnosti, nestao), odnosno junaka herojskoga iskustva koji je paradigmatini nosilac i zastupnik nacionalne ideologije, 28 odraava miljenje onih kojima nacionalni (a esto i vjerski) interesi bivaju imopostirani iznad dravnih institucija u kojima obavljaju neke od dunosti. Zbog toga se ene (i mukarci) danas suoavaju sa najapsurdnijim preprekama u povijesti ovoga prostora, pa se majke (i oevi) moraju javno izboriti da njihovu djecu u vrtiima u Sarajevu posjeti Djeda Mraz, koji je ve godinama na listi najnepoeljnijih novogodinjih posjetitelja ove multietnine zajednice. Srozavanje moralnih i etikih principa postalo je jednom od temeljnih oznaka postjugoslavenskih drutava, a transponirano je i na odnos prema drugoj/om u patrijarhalnoj kulturi. U novonastalom poretku lake se prihvaaju rasisti, silovatelji, ratni zloinici u obiteljima nego homoseksualnost, a divljaki napadi na uesnike Queer festivala (u Sarajevu) su prirodna obrana ljudske vrste od bolesti koje nam Zapad alje. Svojom utnjom spram nasilja, bosanskohercegovaka enska scena udaljila se od koncepata feministike teorije iz sedamdesetih godina, kada su unutar feministikih istraivanja utemeljene osnove za borbu protiv diskriminacije svih marginaliziranih skupina. U tranzicijskom razdoblju ene danas u neusporedivo veem broju redovito posjeuju crkvu i gledaju demokratske televizijske programe u kojima sveprisutni religiozni oci katoliki, pravoslavni i muslimanski jarosno zahtijevaju zabranu abortusa, a neki drugi javni mislioci28

Enver Kazaz, Bonjaki roman XX vijeka, Naklada Zoro, Sarajevo, 2004. 42.str.

11

zagovaraju legalizaciju prostitucije, a trafficking, lokalna mafija, prostitucija, pornografija, pronevjere, kriminal, tajkunizacija, financijske malverzacije, tiho ieznue radnikih prava i radnikih sindikata, smanjnje socijalnih i zadravstvnih prava, vjeronauk u kolama (...) korumpirano sudstvo i opa korupcija postali su dio nove, demokratske svakodnevnice. 29 Vjerujem da ovo nisu ciljevi tranzicije, a ako, pak, za neke i jesu, nije li vrijeme da se postkomunistiki/e intelektualac/ke konano probudi/e?!

LITERATURA: Dubravka Ugrei, Nikog nema doma, Beograd, Fabrika knjiga, 2005; Elisabeth Badinter, Jedno je drugo Svjetlost Sarajevo, 1988, prijevod Gojko Vrtuni; arko Papi, Bosna i Balkan, mogunosti i uslovi oporavka, Forum Bosna/e, Sarajevo, br.17/02; Joe Magezis, enske studije, Sarajevo, Magistrat, 2001; Slavenka Drakuli, Kao da me nema, Feral Tribune, Split, 2001; ene, slike, izmiljaji, priredila Branka Arsi, Beograd, Centar za enske studije, 2000; Enver Kazaz, Bonjaki roman XX vijeka, Naklada Zoro, Sarajevo, 2004; Nirman Moranjak Bambura, Mizoginija korijeni drutvene patologije, Zenike sveske, Zenica, juli, 2005; Dubravka Ugrei, Mi smo deki, enske studije, br. 4, www.zenskestudie.edu.yu; Ustav SFRJ iz 1974., Ustav SFRJ iz 1988.;

Naslovnica > Izdvojeno > Kritike i prikazi > OPIRNIJE

29

Dubravka Ugrei, Nikog nema doma, Beograd, Fabrika knjiga, 2005., 211.str.

12

Dubravka Ugrei : Napad na minibar Dubravka Ugrei ne tedi nikoga: ljudi koji citiraju narodne poslovice su stari i poluishlapjeli; lijenine; spisateljiini ena koja ju su je sunarodnjaci polupismene

predstavljala publici, a nije joj znala ime, ima konjske zube i lice dobrano proarano kapilarima, a za svoju frizerku kae kako je oito odrasla na holandskom siru i mlijeku. "Napad na minibar" nije politiki korektna knjiga: puna je generalizacija iza kojih, meutim, ne stoji samo spisateljska refleksija, ve i iskustvo koje, na svu sreu, ne trai narodne poslovice da se iskae.

Dubravka Ugrei je s vremenom postala jedinstven fenomen hrvatske knjievne scene: razdvojila je javnost na one koji je itaju i cijene i na one koji misle, valjda, da e irenje njezine rijei raspolutiti samu Hrvatsku. Problem, meutim, nije u tome to je spisateljica polarizirala javno mnijenje, ve to ga je ujedinila, kako ga je ujedinila ranije, devedesetih, svojim pisanjem protiv galopirajueg nacionalizma, jer utnja tada nije bila nita drugaija od utnje danas.

O njezinim knjigama, dakle, ne ute samo protivnici - njezine naslove preuuju i pristalice. to se o knjigama manje pie - to su one nevidljivije i imaju manje odjeka. Imajui to u vidu - bolje je pisati loe o knjigama Dubravke Ugrei nego ne pisati nikako, jer protiv loih kritika knjiga se brani sama, protiv utnje ne moe nita.

Kada je iz tampe izaao roman "Baba Jaga je snijela jaje" (Vukovi & Runji, 2008), svjedoila sam razliitim usmenim kritikama, koje su se, zapravo, svodile na sljedeu opasku: to joj nije najbolja knjiga. Zato to nije njezina najbolja knjiga, malo je tko elaborirao. Zbog te utnje, naslov je zavrio u svojevrsnom hijatusu: "Baba Jaga" je bila nominirana za t-portalovu nagradu za roman godine, ali je tom nominacijom legitimirala konkurentske naslove i dodala presti nagradi, a da sama od toga nije ni najmanje profitirala. Odgovor zbog ega je to tako vrlo je jednostavan: vani je Dubravka Ugrei

13

spisateljica,

u

Hrvatskoj

je

Dubravka

Ugrei

-

Dubravka

Ugrei.

U eseju "Duh kakanijske provincije", Ugrei upozorava (itava je, zapravo, knjiga "Napad na minibar" jedno ozbiljno upozorenje), kako je Miroslav Krlea deprovincijalizirao hrvatsku knjievnost te joj nametnuo visoke knjievne standarde koje veina hrvatskih pisaca nikada nije uspjela dosegnuti. Odatle dolaze smijeni antikrleijanski savezi pisaca i "intelektualaca" upitnog talenta. Moemo slobodno rei da je ista sudbina zadesila Ugrei uzeti njezine knjige u obzir, znailo bi priznati standarde koje je svojim pisanjem postavila. A znamo to bismo time dobili: gomilu smea i nekoliko naslova koje vie ne bismo mogli preutjeti. Najnovija knjiga Dubravke Ugrei, "Napad na minibar" (Fraktura, 2010), zbirka je novinskih kolumni i eseja objavljenih u posljednje etiri godine. Nita od toga, meutim, nije objavljeno u hrvatskim medijima, ak je i sam "Napad na minibar" prvo objavio beogradski nakladnik Fabrika knjiga, da bismo naslov tek iz druge ruke dobili i u Hrvatskoj. No sad kada je knjiga tu, predlaem da je otvorimo tamo gdje najvie boli, a to znai bilo gdje: Ugrei je na poetku, u sredini i na kraju knjige, u tekstovima nastalim kako 2006. tako i kasnije - prepoznatljivo otra i bez dlake na jeziku. I, najee, potpuno u pravu. Odmah na poetku, prije nego se posve izgubimo u mnotvu poljskih vodoinstalatera, jugogastarbajtera, Rumunja, Turaka, svih onih koji pite kad u zapadnoevropskim duanima prolaze pored alarmnih ureaja jer su stranci ("Razglednica iz Evrope"), Ugrei nam stavlja do znanja da je jedna od njih. Iako ivi u Nizozemskoj (jo preciznije - u Amsterdamu, pokrajina Sjeverna Holandija, op.ur.), i bavi se intelektualnim radom, alarmni je ureaj prepoznaje kao ono to doista jest: strankinju. Tom se identifikacijom Ugrei ujedno obraunava i s vlastitom spisateljskom sujetom. No iako mjestimice autoironina, hrvatska si knjievnica ostavlja najvie prostora da se naruga drugima - onima koji izmeu nje i ostalih imigranata impliciraju znak jednakosti, ali i onima s kojima je izjednaavaju. Dubravka Ugrei, zapravo, ne tedi nikoga: ljudi koji citiraju narodne poslovice su stari i poluishlapjeli; spisateljiini su sunarodnjaci polupismene lijenine; ena koja ju je predstavljala publici, a nije joj znala ime, ima konjske zube i lice dobrano proarano kapilarima, a za svoju frizerku kae kako je oito odrasla na holandskom siru i mlijeku.

14

"Napad na minibar" nije politiki korektna knjiga: puna je generalizacija iza kojih, meutim, ne stoji samo spisateljska refleksija, ve i iskustvo koje, na svu sreu, ne trai narodne poslovice da se iskae. Ugrei koristi opa mjesta, ali samo u situacijama kada ta opa mjesta jesu stvarnost o kojoj knjievnica pie i na koju se ali. Ljudi kojima se ruga ve jesu karikature. Putin jest ista pornografija, ali se to svejedno mora rei naglas, u sluaju da neki ne ele uti.

U katalogu Knjinica grada Zagreba, kao predmetna odrednica knjige navedena je sintagma demokratska tranzicija, no jedan tekst u "Napadu na minibar" odlino pokazuje (zajedno sa svim ostalim koji se tiu zemalja bive Jugoslavije i Istone Evrope) kako je rije o posve iluzornom procesu. Iako je knjiga dobila ime po drugom eseju, "Pitanje optike" jedan je od najzanimljivijih tekstova u knjizi. Dubravka Ugrei se u njemu osvre na intervju koji je Globusu dao nedavno preminuli profesor Aleksandar Flaker s kojim je knjievnica prije nego je napustila Hrvatsku blisko suraivala na fakultetu.

Da bi ispriala tu priu, Ugrei se morala suoiti s onim to je tom intervjuu prethodilo, a to je njezina osobna pria o izgnanstvu. "Napad na minibar" je, zapravo, vrlo intimna knjiga u kojoj dominira borba s frustracijama i strahovima, ne samo autoriinim, ve i onima koje autorica dijeli sa svojim itateljima. Iako smo mnogo puta uli za priu o vjeticama koje su "silovale" Hrvatsku, muno je itati o tome jer se nita bitno nije promijenilo: nikakav se prijelaz u demokraciju nije dogodio. tovie, upravo je spomenuti intervju pokazao da sjekire nisu zakopane i da bi, ako klima bude pogodna, ljudi vrlo lako mogli ponovo zapaliti lomae. Dok ne doe do toga - igrat e se gluhih telefona i slijegati ramenima, pravei se nemutim, kao to je to uinio Flaker.

Zanimljivo je primijetiti kako Ugrei esto pie o vlastitoj majci (s puno njenosti) te o djeci za iju je budunost zabrinuta. Veina tekstova u kojima se djeca spominju anegdotalne su naravi. U tekstovima "Mala pria o sjeanju i zaboravu" i "U zemlji lai sve je istina", autorica govori o djeci koju poznaje - o djecu koja ne znaju niti e znati jer ih ne ue tome tko je Ana Frank, ali ih ue imenima HDZ-ovih ministara. S druge strane, u tekstovima "Toys for Boys", "Strah od ljudi" i "Rodoljublje", Ugrei djecu koristi kako bi postavila dijagnozu: djecu je najlake indoktrinirati. Ona su najvei konzumenti i rodoljubi. Njima se moe prodati sve. Vrlo esto spisateljica pie i o vlastitoj mladosti. Te su

15

reminiscencije vezivno tkivo izmeu djece danas i vremena kojeg se ona ne mogu sjeati, ali koje im svejedno odreuje ivot. Anegdota o djetetu koje nema komunizam jer redovito pije mlijeko, pokazuje kako je strah Dubravke Ugrei posve osnovan.

No u toj brizi za budunost Ugrei ponekada zna pretjerati, zvuati ak pomalo konzervativno. Glavni problem "Napada na minibar" jeste povremena potreba autorice da docira. Ugrei napada amaterizam, egzibicionizam - vrijednosti koje prepoznaje kao problem novog vremena. I iako je donekle moemo razumjeti, s druge ju je strane teko shvatiti ozbiljno kada pogreno koristi rijei poput "tamaguchi" i "twitter" i ne zna to vagazzaling zaista znai.

Ugrei je, meutim, nezamjenjiva kada pie o prolosti i prepoznaje je, zamaskiranu, u onome to ivimo danas. Knjiga prepoznaje drutveno-politike obrasce koji se ponavljaju bez obzira na njihovu "odsutnost", njihovu prikrivenost demokracijom. Politika tupost Jugoslavena nije nestala. Nestali su Jugoslaveni, ali njihova je indolencija ostala. Jedinstven naratorski dar Dubravke Ugrei "Napadu na minibar" daje romaneskna obiljeja i knjiga se zbog toga lako ita. Spisateljica ne izbjegava ispovjednost koja, zajedno s prepoznatljivim toposima njezinog stvaralatva, ini ovaj naslov nezaobilaznim i nezaboravnim tivom. I prijeko potrebnim, dodala bih, jer iako knjievnica vie ne ivi u Hrvatskoj, pie o njoj aktualnije od mnogih koji su jo uvijek tu.

16

Aleksandar Mijalovic, Diskurz fotografije u romanu Dubravke Ugresic ... FLUMINENSIA, god. 15 (2003) br. 2, sIr. 49-68

49

Aleksandar Mijatovic

DISKURZ FOTOGRAFIJE ROMANU DUBRA U YKE UGRESIC MUZB BEZUV1ETNE PREDAJE

AJeksandar Mijatovic,

Rijeka, izvorni znanstveni

cJanak

UDK 821.163.42.09 Ugresic, D. 81'38 81'42

U ovom se radu bavimo diskurzom fotografije i odnosom izmeau diskurzivnih i figurativnih registara u prirodnom jeziku. Veza izmeau dvaju registara je metafora. Granice diskurza fotografije su jezik fotografije i fotografski jezik. Pojam diskurza fotografije nije puka leksicko-lingvisticka cinjenica. Niti je on pitanje prevoaenja vizualnih kategorija u verbalne. Diskurz fotografije je predmet nove discipline: diskurzivne stilistike. Diskurz fotografije razvija slikovne modele referiranja, uvodi vizualni relim u jezik, i uvlaci u prikazivanje dimenziju predocavanja. Posljedica je da se sve ono sto se ne mole prikazati/ iskazati prenosi u polje predocivog/vidljivog. Ustvari, cijeli su:stav diskurzivnih ogranicenja postaje vidljiv. Slika kao nesto sto uzvraca pogled postaje mjesto panoptickog nadgledanja polja oznacitelja: glas i pogled se susrecu u pismu. Ovakav dvojakipojam reprezentacije nastojimo opravdati njegovom primjenom na granicne fenomene kao sto su egzil, nacija, pamcenje i identitet. Kljucne rijeci: diskurz fotografije, jezik fotografije/fotografski prikazivanje/predocavanje, jezik,

metafora, nacija, egzil, pamcenje

Uvod u diskurz fotografije " (...) glasovi padaju 5jedne strane, kao "prica"

kojoj vise nema mjesta, a vidljivo 5

druge strane kao ispraznjeno mjesto koje vise nema pricu." (Deleuze 1989, str. 70.) Diskurz koji preuzima reprezentacijske osobine fotografije, dopunjava se dodajuci sebi njezinu tehnologiju, jest diskurz fotografije-pocnimo s jednostavnom i ocitom definicijom obvezujuci se pri tom na njezino postepeno razradivanje i usloznjavanje. Diskurz fotografije i ostali vizualizirani diskurzi otvaraju rezervate i

50

Aleksandar Mijalovic, Diskurz fotografije u romanu Dubravke Ugresic ... FLUMINENSIA,god. 15 (2003) br. 2, sIr. 49-68

zone videnja u jeziku, ostakljuju jezik stvarajuci iluziju njegove prozirnosti, formiraju okularne koridore koji omogucuju prohodnost u mrezi oznacitelja. Svijet se u diskurzu fotografije cini nadohvat ruke, stoga ovaj diskurz nije puka leksicko-lingvisticka cinjenica cime se donedavno bavila stilistika, niti je on pitanje prevodenja vizualnih kategorija u verbalne. Diskurz fotografije je pitanje diskurzne stilistike. Kako bi ispravno razmotrili diskurz fotografije potrebno je uzeti u obzir dvostrukost konstitutivnu pojmu reprezentacije i zapoceti razmjenu preko granice koja dijeli verbalne i vizualne medije. U prvom slucaju ili se istice predmet na racun medija kako bi se stvorila iluzija ponovno prisutnog predmeta i, sto je vazno, ta prisutnost kao neovisna 0 mediju, ili se pak istice medii a njegov predmet potiskuje. Tesko da se ova dvostrukost maze prevladati jednostavnim privilegiranjem jednog od njezinih clanova. Ne maze se stvoriti iluzija ponovno prisutnog predmeta osim putem medija. Pitanje je, s druge strane, dokida Ii se u mediju ta "ponovnost" prisutnosti. U ovom radu zastupat cerna tezu da se ta dvostrukost prevladava taka sto diskurz fotografije razvija slikovne modele referiranja, uvodi vizualni rezim u jezik, i uvlaci u prikazivanje dimenziju predocavanja. To ce reci da diskurz fotografije manipulira medusobnom neprevodivoscu jezika i slike prenoseci ono sto se ne maze prikazati/iskazati u polje predocivog/vidljivog. Ucinak je dvojak. S jedne strane, diskurz fotografije vracanjem prozirnosti jezika ustvari predocava njegovu neprozirnost, a ne svijet njegovih referenata sto ce reci da neizrecivo/presuceno postaje vidljivo. S druge strane, diskurz fotografije u supljini neprikazivog/neiskazivog ugraduje referencijske mehanizme fotografije koji otkrivaju cenzure i potiskivanja konstitutivne toj supljini. Osnovni referencijski mehanizam koji diskurz preuzima od fotografije jest svijest 0 prosloj prisutnosti predmeta (Barthes 1981). Prema tumacenju Vande Bozicevic (1990) to podrazumijeva ispravnu pretpostavku da "fotografija dokumentira proslo postojanje snimljenog predmeta" (str. 59.) i pogresnu pretpostavku da je snimljeni preqmet prisutan. Bozicevic upozorava da takvo tumacenje na prvi pogled iskljucuje poeticku dimenziju fotografije naglasavajuci njezine tehnicke osobine pa se stice dojam da ana nije drugo "do znacenjski neutralna, mehanicka reprodukcija postojeceg" (str. 60.). Svejedno, dodaje Bozicevic, tehnicko shvacanje fotografije ne zapostavlja njezine poeticke i heuristicke aspekte. Tako nam fotografija omogucuje da "...dugotrajnoj paznji izlozimo ono sto inace sarno prolazno i povrsno zapazamo...", da u "...pojedinacnim fazama analiziramo procese koji zbog brzine odvijanja izmicu nasem opazaju, priblizava nam prostorno i vremenski udaljene, prevelike i premale objekte" (str. 60.). Nadalje, fotografija "...zaleduje trenutacni odraz cineci trajno i javno raspolozivim...", ana je "...trajna, opipljiva, manipulabilna i javno izloziva..." (str. 53.). S jedne strane je subjektova prinudenost na rascjepkanost njegovih svjetova: izmicanje opazanju, prolazno, povrsno, udaljeno, preveliko, premalo, trenutno. Parcijalnost perspektiva u njegove svjetove uvodi slucaj, neizvjesnost, potiskivanje i zaborav. S druge strane je subjektov nagon za cjelovitosti: dugotrajna paznja, analiza, priblizavanje, traina, javno, opipljivo, manipulabilno. Totalizacijom se hrpi nepovezanih svjetova nastoji nametnuti nuznost dok ce pamcenje uvesti ponovljivost,

Aleksandar Mijalovic, Diskurz fotografije u romanu Dubravke Ugresic, FLUMINENSIA, god. 15 (2003) br. 2, sIr. 49-68

pravilo i suocavanje. No, fotografija ne postavlja na mjesto parcijalizacije neki aparat totalizacije koji bi u sveopcoj usitnjenosti svijeta monotono odasiljao poruku kako ima uvid u svaki njegov detalj. Radije, fotografija dovodi subjekta u stanje da on iako zna da iscrpnost nije drugo doli rascjepkanost, on ce ovu drugu prikazivati/predocavati kao iscrpnost. Rascjepkanost se naime maze sarnoprikazati, uvjetno receno pripovijedanjem, dok se iscrpnost maze sarno predociti,takoder uvjetno receno sarno fotografiranjem. Stoga se maze zakljuciti da fotografija ucvrscuje imaginarno podvrgavajuci ga simbolickoj ovjeri ili rijecima Bozicevic: "lahvaljujuci razvijenim tehnikama uvecavanja, umanjivanja, fokusiranja, rasteru, itd. fotografija se pretvara u mocan instrument koji prosiruje gran ice naseg znanja." (str. 60.). Taj neodluciv odnos u koji fotografija stavlja parcijalno i totalno, iscrpnost i rascjepkanost, mozemo izraziti kao iscjepkanost, cemu u diskurzu fotografije odgovara kadar. Pri definiranju iscjepkanosti mozemo se posluziti izrazom privid cjelovitosti izlozivsi se rizicima pohabanosti (I' usure) ove sintagme. Ali iscjepkanost kao privid cjelovitosti znaci da onaj koji posjeduje fotografski snimak, ili onaj koji ga sarno gleda, vjeruje da prije snimka postoji, da njemu prethodi, cijela jedna pri/ povijest, verbalna dakako. Istina, subjekt zatecen pred fotografijom vjeruje da ta pri/ povijest proizvodi fotografiju, da je prikaz uzrok predodzbi, ali kako cerna vidjeti obrnuto je: pri/povijest je ucinak fotografiranja, odnosno ucinak uvodenja rezima predocavanja u prikazivanju. Stoga diskurz fotografije, diskurz modeliran ugradivanjem referencijskim mehanizmima fotografije, razvija jezik u dva osnovna pravca: fotografski jezik i jezik fotografije. Prvim se nastoji prikazati rascjepkanost svjetova i otpor koji ti dijelovi pruzaju kad ih se nastoji povezati. Drugim se nastoji predociti uvjerenje 0 iscrpnosti nasih znanja kojim raspolazemo 0 tom svijetu, te iluzija kako je svaki dio tih znanja tek iscijepan iz cjeline koja je jamac znacenja pojedinim dijelovima. Fotografija, opticki "iscijepak" svijeta, jest djelomicna cjelina. Diskurzu fotografije u tumacenju koje mu ovdje dajemo najbliza je memoria, stara retoricka vjestina kojoj u novije vrijeme novi znacaj u knjizevnosti i kulturnim studijima daje Renate lachmann (2002), ali mi cerna pokusati ici dalje od toga. Memoria je u tradicionalnoj retorici smjestena na cetvrtom mjestu izmedu inventio, dispositio i elocutio s jedne strane i pronuntiatio s druge strane. Upucivala je na sposobnost i vjestinu govornika za pamcenje dijelova govora i njezina uloga, kao i uloga pronuntiatio, bila je vise tehnicka i pomocna nego poeticka i tvorbena. Osim sto fotografija i diskurz fotografije dijele s memoriam prijepor izmedu poetickog i tehnickog i memoria je mjesto ulaska slike u jezik. Naime, prema Renate lachmann pamcenje nema sarno pohranjivacku, vet i proizvodacku funkciju u tvorbi loci memoriae za sto je potrebna imaginacijska mot. To ce reci da pamcenje nije sarno diskurzivna djelatnost, vet jezicne prikazivacke registre prikljucuje na slikovne registre predocavanja otvarajuci u jeziku prostor vidljivog i videnja. Tako je cilj proizvodnje loci memoriae kao primarno imaginacijske djelatnosti "sprijeciti zaborav imaginacijom i to taka da se ono cega se valia sjetiti, cemu prijeti nestanak, predstavi

predvidljivost, 51

52

Aleksanpar Mijalovic, Diskurz fotografije u romanu Dubravke Ugresic ... FlUMINENSIA, god. 15 (2003) br. 2, sIr. 49-68

slikom i deponira na obiljezenim mjestima rasclanjenog prostora u koji se maze ulaziti." (lachmann 2002, str. 432.) Poseban slucaj ulaska slike u jezik, figure u diskurz, videnja u iskazivanje razmatrat cerna na romanu Dubravke Ugresic Muzej bezuvjetne predaje gdje cerna paznju posvetiti ovom hibridnom diskurzu fotografije i tehnikama videnja koje se unutra njega razvijaju. Pri razradi pojma diskurza otvoreno cerna se osloniti na etimolosko krivotvorenje izraza fotografija (fos, fotos-svjetlo, grafo-pisem) kojim se opisuje mjesto spoja (/photographic fringe" Hutcheon 2002, str. 114.) slike i jezikai percepcije i spoznaje. Diskurz fotografije je u Muzeju bezuvjetne predaje osnovna strategija pamcenja-sprecavanja zaborava i sjecanja dozivanja iz zaborava koja se razvija u dva glavna pravca: fotografski jezik i jezik fotografije. Fotografski jezik jest jezik cetiriju neparnih berlinskih poglavlja, Ich bin mOde, Guten Tag, Was ist Kunst, Wo bin Ich. To je jezik subjekta zaokupljenog sitnicama, ostatcima, beznacajnim stvarima, bizuterijom, suvenirima, osobnim predmetima, smecem. Kao i poglavlja, clanovi su to kojima nedostaje par. ani su znak rascjepkanosti, fragmentiranosti, nepovezanosti, narkotiniziranosti njegove proslosti zbog cega on ne maze uspostaviti kontinuitet izmedu nje i svoje sadasnjosti. Nekadasnji osjecaj jedinstva i zajednistva (bratstva i jedinstva) koji se temeljio na toj proslosti pokazuje da svaka teznja za totalitetom zavrsava padom u svijet'rasprsenih slucajnih naznaka koje traze interpretaciju koja ce otkriti pravilo i uvesti nuznost. Rijecima D. Ugresic: IIPrica 0 Christi objasnjava bit hirovita pamcenja, nesvjesna arhiviranja s/ucajnih biografija, s/ucajnih fotografija, s/ucajnih stvarcica koje uporno driimo u svome okruiju ne znajuci pravo zasto. U tajnoj topografiji nasih iivota otkriva se da su one, te s/ucajne stvari, s nama iz raz/oga koji tek kasnije mogu, a/i i ne moraju, potvrditi svoju dub/ju zakonitost. S/ucajnosti SU,cini se, privucene nasim osobnim magnetskim po/jemt ..." (str. 184.) Zbog diskontinuiteta izmedu proslosti i sadasnjosti te onog koji vlada u svijetu njegovih predmeta egzilantski subjekt ne maze odrzati privid neunistive jezgre identiteta. Veza izmedu njegove prve i druge domovine je sarno u tome sto jedna dolazi nakon druge; u njihovoj uzastopnosti indicija i informanata (Barthes 1992) kojim se mora nametnuti uzrocno-iogicki poredak spoznajem inace egzilantska prlf povijest i identitet postaju nemogucim. Jezik fotografije jest jezik triju parnih poglavlja, Kucni muzej, Prica s diskretnim motivom andela koji napusta prostor, Grupna fotografija. Jezik fotografije jest jeziksubjekta koji u sveopcoj rascjepkanosti lisenoj znacenja nastoji naci "zajednickiprincip/, interpretacijsko nacelo, okupljanje oko jedne locke, perspektivu, kadar,1 Roman Muzej bezuvjetne predaje istodobno je diD teorije 0 diskurzu fotografije, te teorije. Stoga kad referiranja na Muzej bezuvjetne predaje budu bila djelom ali i predmet uredaja

pojmovnog

naseg teorijskog diskurza, ostavit cerna ih u verzalu, docim prijedu u njegov predmet, naznacit cerna ih

u kurzivu.

snimak, zaustavljanje u vremenu, usporen snimak, ponovljivost, trajanje, pohranjivanje u albume, dosjee. Pa aka fotografski jezik pokazuje kako je potpuna totalizacija nemoguca, jezik fotografije pokazuje kako je totalitet konstrukcija do koje se dolazi "krcenjem puta" iz poznatog dostupne perspektive predmeta u nepoznato njegove nedostupnosti; on je djelomicna cjelina. Ukoliko se Muzej bezuvjetne predaje cita kako nemogucnost da se pripovijeda osobna povijest, cak i u vrijeme kad su velike i pobjednicke povijesti izgubile na cijeni, tada je egzilantova autobiografija, njegov jezik, u parnim poglavljima, a njegova fotografija, njegova slika, u neparnim. Stoga je Muzej bezuvjetne predaje autofotobiografija ili u terminima diskurza fotografije: necitljivost osobnih cinjenica pretvorena u sliku. Sklop koji unutar diskurza fotografije posreduje izmedu dvaju jezika i registara pokusat cerna objasniti pojmom metafore. No, prema Renate Lachmann "katastrofa zaborava (obrusavanje kakvog danog znakovnog poretka u odsutnost) zahtijeva etabliranje discipline koja garantira nastavak stvaranja i tumacenja znakova. Na pocetku memoriae kao umjetnosti stoji pretvaranje rada zalovanja u tehniku. Pronalazenje slika "zacjeljuje" razaranje: umjetnost memoriae vraca lik razmrskanima, cini ih raspoznatljivima utvrdujuci im mjesto (sjediste) u zivotu" (Lachmann 2002, str. 194.). Kako cerna vidjeti, ovakvo tumacenje rezova, gubitaka u tijelu nacije i njihova popunjavanje/dopunjavanje, nadomjestanje potpuno neovisno razvija postkolonijalni teoreticar Homi Bhabha (2002). Ali prema nasem izlaganju, disksurz fotografije postavlja sliku na ana mjesta pripovijesti koja nagriza zaborav cime ta slika gubi svoju vlastitu pricu. To ce reci da diskurz fotografije i njegovi aparati posredovanja, poput metafore, ne nadomjestaju slikom gubitak, ne premoscuju njome rascjep. Upravo suprotno, diskurz fotografije posreduje gubitak cineci ga vidljivim, uvlaci ga a zonu dodira i postavlja na mjesto konstitutivnog nedostatka: suocavanje i uzitak kroz bot nedostatka suprotstavljaju se potiskivanju i zaboravu. Slika gubitak promice u sublimno(Zizek 1989). Egzil s ove tocke gledista nije zaborav prve domovine i stavljanja u pagan mehanizama potiskivanja i odgode kako se ne bi patilo. To bi ujedno trazilo da metaforu shvatimo kao zamjenu i/li nadomjestanje. A upravo takav teorijski okvir klasificira romane po put Muzeja bezuvjetne predaje u "jugonostalgicarske". Egzil je stocke gledista ovog rada pamcenje prve domovine i proizvodnje njezinih slika na mjestima, ali sarno kako bi se uzivalo u boli njezinog nedostatka; pamcenje nije sarno izvor slika, vec i izvor boli. A to ce reci da se i trauma maze ugraditi u subjektovu zamisljenu matricu identiteta. Metafora u sklopu diskurza fotografije ima ulogu upravo posredovanja slika pamcenja i njihovog projiciranja na subjektov zaslon. Dno sto su u fotografiji camera obscura, kinematografiji projektor, to je metafora u jeziku. Novost u ovakvom formuliranju problema knjizevnosti kao pamcenja nadaje se barem u tome sto su pamcenje i sjecanje jasnije razgraniceni u odnosu na kic i folklor nostalgije. U slucaju Dubravke Ugresic taka postaje jasno da politika reprezentacije Muzeja bezuvjetne predaje nije, ili nije sarno, jugonostalgija odnosno

54

Aleksandar Mijalovic, Diskurz fotografije u romanu Dubravke Ugresic ... FLUMINENSIA,god. 15 (2003) br. 2, sir. 49-68

egzil iz postjugoslavenske Hrvatske. Egzilantje podvojen kao i Berlin: "U shizofrenu Berlinu dva su grada u stalnoj svadi: jedan koji se trudi da zaboravi i drugi koji se trudi da pamti." (str. 294, vidi iduci odjeljak, posebno biljeske 2 i 3). Opisujuci pamcenje kao subjektovu aficiranost sebe sobom i vrijeme kao subjektivizaciju Deleuze rise: "Vrijeme postaje subjekt zato sto je nabiranje nekog spolia i u tom svojstvu citavu sadasnjost prebacuje u zaborav, ali svu proslost zadrzava u pamcenju, zaborav kako nemogucnost povratka, a pamcenje kao nuznost pocinjanja iznova." (Deleuze 1989, str. 111.). Te male cvrste cinjenice -fotografija "Everything, everything Everything that's of any use Evertythng that is, that was, was not enough Is reinvented" (Alles (Everything), EinstOrzende Neubauten2) "T e male cvrste cinjenice, pecati u pasosu, nagomilavaju se i u jednom trenutku pretvaraju u necit/jive linije. I tek tada zapocinju ispisivati unutrasnju mapu imaginarnog. I tek tada precizno opisuju onaj nemjer/jivi doliv/jaj egzila." (MBp3, str. 148.) Pitanje reprezentacijskog mjerila kartografiranja nemjerljivog osjecaja egzila granicna je zona Muzeja bezuvjetne predaje Dubravke Ugresic na kojoj se odvija razmjena izmedu fikcije i povijesti, romana i autobiografije, teksta i fotografije, jezika i slike, kognitivnog i afektivnog. No, razmjena je to bez ekvivalenata4 stoga egzilantski2 Berlinska art-industrial grupa s kojom Muzej bezuvjetne predaje, slucajno ili ne, dijeli

imaginarne domovine sedmog covjeka

diskurzivnu sliku (discursive image) Berlina. Berlin je grad muzeja koji je nastao naslojavanjem. On je nemjesto gdje se okupljaju ani za koje nije predvideno mjesto. Na str. 208. Muzeja bezuvjetne predaje citamo 0 berlinskim umjetnim brdima "...nalik morskim slonovima...ispod cijih travnatih povrsina pulsiraju berlinske rusevine...", a u The lay of the land Neubautena citamo: Nothing but future ruins, material for the next layer...One day grass will also grow over the city, over its final layer. Vidi biljesku 3. 3 MBP je kratica koju cerna dalje koristiti pri upucivanju na roman Dubravke Ugresic Muzej bezuvjetne predaje (Ugresic 2002). Nizozemsko izdanje romana, Museum yon onvoorwaardelijke overgave, pojavilo se jos 1997. godine. Hrvatsko izdanje zajednicki je izdavacko-kulturni projekt zagrebacke izdavacke kuce Konzor i beogradske Samizdat B92. Muzej bezuvjetne predaje (Muzej istroii bezgovorocnoj kapituljacii fasistskoj Germanii v vojne 1941-1945) nalazi se u zgradi i istocnom Berlinu gdje je u noci s 8. i 9. svibnja potpisana njemacka kapitulacija. Muzej je zatvoren u Ijeto 1994. godine i u razdoblju njegova iseljenja u njegov cafe u podrumu dolazile su bosanske izbjeglice useljene u stanove sovjetskih vojnika. Muzej je tapas postmoderne zaokupljenosti prikazivanjem/predocavanjem proslosti iz sadasnjosti (Hutcheon 2002). Berlin je ne-mjesto (non-place) egzilantske iskorijenjenosti gdje se okuplja muzejska rasa: Turci, Poljaci, Rusi, Cigani, bivsi ]ugoslaveni...(MBP, str. 283.). Berlin je buvljak rasa. 4 "Neizvjesnost svijeta u tomeje sto nigdje nema ekvivalenata i sto se ne razmjenjuje nizasto.", pise Baudrillard (2001) 0 nemogucoj razmjeni. Bez ulazenja u detaljniju raspravu, ovdje prihvacamo Baudrillardovu tezu da nema istodobno mjesta za svijet i njegovo podvostrucenje i njegovu provjeru (isto), ali ne vidimo zasto bi bilo nuzno da je zbog toga stvarnost obmana. Ovaj problem artikulirat cerna kao posredovanje neposrednog.

Aleksandar Mijalovic, Diskurz fotografije u romanu Dubravke Ugresic FLUMINENSIA, god. 15 (2003) br. 2, sIr. 49-68

~~

pripovjedni subjekt nigdje nema osjecaj reprezentacijskog utocista s kojeg bi mogao kazivati pri/povijest svojeg egzila. Utoliko on, rijecima Oswalda Ducrota5, razvija naknadne, prijelazne diskurze koji mu unaprijed pripremaju idealan prostor njegovog nastavka te mu retroaktivno dodjeljuje znacenje. Naknadni diskurzi su svojevrsni u simbolicki dzepovi i subjektne pozicije koji se mogu puniti slikama naseg idealnog "ja/'. Ali, treba uociti da, kao i u politickom diskurzu6, egzilantski diskurz ne nudi slike idealnog "ja" s kojima bi se egzilant trebao identificirati, vec otvara perspektivu s koje sam sebi izgleda pozeljan. Takav naknadni diskurz kojim cerna se ovdje baviti jest diskurz fotografije kojim egzilant istodobno prikazuje i predocuje nemjerljiv osjecaj egzila: fotografira imaginarnu domovinu sedmog covjeka7. To "ustekavanje" idealnog, romanesknog ja putem fotografije u autobiografiju Linda Hutcheoin je sazeto izrazila: "Danas je fotografija jedan od glavnib diskurza kroz koji sma videni i kroz koji vidimo sebe" (Hutcheon 2002, str. 41./Hutchweion 2002 b, str. 43.). Prema Vladimiru Bitiju izmjena prikazivanja i predocavanja je pokusaj da se ude u trag odnosima izmedu prikazbi i predodzbi te na taj nacin rastvori amfibijski pojam mimeze (Biti 2000, str. 348.-349.). Stoga mimezu i oponasanje kao nacin zauzimanja subjektnih pozicija (mimikriju) vise ne mozemo normativno vezivati uz simulaciju (prikazivanje/predocavanje neceg sto nije kao da je), vec kao disimulaciju (prikazivanje/predocavanje neceg sto jest kao da nije). Naime, prema Gibsonu, "prikazivanje/predocavanje se obnavlja u dvostrukom liku, kao oponasanje oponasanja, simulacija forme oponasanja" (Gibson 1996, prema Biti 2000, str. 349.). Prema tome egzilant se ne nastoji prikazati/predociti kao autohtoni stanovnik, primjerice Nijemac, vec kao ne-egzilant; svojevrsna nepripadna pripadnost, po mogucnosti svatkovic (everyman). Egzilant se prikazuje/predocuje kao covjek koji nije vrijedan paznje. On ne zeli da se kopa po njegovoj povijesti, vec da se on a, kao u muzeju, sarno razgledava, aka vec mora ili kad bas mora. To ustanovljavanje subjektnih pozicija unaprijed i njihove povratne znacenjske ucinke Ugresic opisuje kao prilagodavanje (adaptaciju): "...treba paziti da sa sobom uvijek imamo adapter. Da ne bismo pregorjeli". Prilagodavanje, kao i naknadnidiskurz, ima repetitivno-rekurzivnu strukturu sna:5 Pojam naknadnog diskurza Ducrot razvija u sklopu polifone teorije znacenja (Ducrot 1984) a

mi se ovdje ravnamo prema izlaganju Renate Salecl (2002, str. 43.-48.). Kljucna je razlika izmedu govornika i iskazivaca gdje je govornik prazno mjesto liseno pozitivnog identiteta i koje maze zauzimati bilo koju od pozicija s obzirom na to kako neka od njih odreduje perspektivu njegova iskaza. Isti rascjep se otvara na strani slusatelja: "Diskurz se ne obraca datom pojedincu, nego sam kreira mjesto adresata, a do slusatelja je hoce Ii se prepoznati na tom mjestu" (Salecl 2002, str. 47.). 6 Renata Salecl naknadni diskurz primjenjuje na politicki nastojeci pokazati kako ovaj potonji otvara mjesto za identifikaciju: "...politicki diskurz uspijeva kada sebe prepoznamo za njegova adresata." (Salecl 2002, str. 48.). U toj istoj maniri ovdje cerna primijeniti naknadni diskurz na diskurz fotografije kako bi vidjeli kako on egzilantu ptvara mjesto identifikacije. 7 Djela egzilanata i djela 0 egzilantima: Imaginary Homelands, Salman Rushdie i john Berger, A Seventh Man.

56

Aleksandar Mijatovic, Diskurz fotografije u romanu Dubravke Ugresic ... FlUMINENSIA, god. 15 (2003) hr. 2, sIr. 49-68-

IIOa, egzil je poput kosmarna sna. Najednom se na javi, bas kao u snu, pojavljuju neka fica koja sma hili zaboravili, koja moida nikad nismo sreli, ali nam se cini da ih oduvijek znamo, neki prostori koje pouzdano vidimo prvi put, ali nam se cini da sma tujednom vecbilill (MBP, str. 148.) Uspjeh egzilantove reprezentacije sastoji se u tome da dokaze semioticku zatvorenost i semanticku nedostatnostS koje se prozimaju s politickom nepodobnosti reprezentacijskih praksi, ili rijecima Linde Hutcheon (2002), politika pripovjedne reprezentacije ogranicenog je djelovanja kad je rijec 0 prikazu politike. Kako se egzilantov subjekt objavljuje lama gdje nije, perpetuiranom zamjenom mjesta i prijenosima, ova razigravanjeegzila i fotografije, identiteta i pamcenja pokusat cerna teorijski sapeti pojmom metafore i taka se htjeli-ne htjeli izvrgnuti jos jednom reprezentacijskom neuspjehu. jer, kao i sto je "Berlin tesko opisati jer u Berlinu, gradu muzeja, ima vise onog cega nema, nego onog cega ima" (MBP, str. 281.), taka jer i nemjerljiv osjecaj egzila opisati (prikazati/predociti) jer egzilant, disimulacijsko bice vise je ono sto nije nego ono sto jest. Egzilantski subjekt lisen pozitivnog identiteta objavljuje se lama gdje nije i posredovanjem naknadnog diskurza zauzima neku od pozicija u diskurzu fotografije. Egzil i metafora; retusiranje nacije Kao sto metafora ne maze stabilizirati svoj znacenjski identitet uslijed prijenosa izmedu dvaju konteksta, upotrebnih damena, taka i egzilant ne maze skrasiti svoju iskorijenjenost iz nacionalnih prostora. Prema Bhabhi nacija ispunjava prazninu koju je za sobom ostavilo iskorjenjivanje zajednica i obiteljskih loza pretvarajuci taj gubitak u metaforu (Bhabha 2002, str. 158.) stoga je "ovlastenje nacija metafora egzila" (isto, str. 161.). No, niti izmedu razlicitih konteksta upotrebe ima znacenjskog kontinuiteta, niti ima generickog kontinuiteta izmedu prostora omedenih razlicitim nacijama, ili rijecima Bhabhe, taj prostor nije jednostavno horizontalan. Maticni kontekst i nacionalnost tek su naznaceni retorickom strukturom pamcenja taka da ani sarno odjekuju u aktualnom kontekstu pa kao takvi ne mogu postavljati ogranicenja upotrebe. Kontekst i nacija i njihova "izvanjsko", metafora i egzil, otvaraju visokorezonantne zone (muzej, spomenici...) u kojima odjekuje utemeljiteljski glas. Time se u Muzeju bezuvjetne predaje obrce odnos izmedu sjecanja i Jotografije jer umjesto da je potonja izvedena iz sjecanja, sjecanje je izvedeno iz nje9. Nas ovdje8 Oslanjamo se na Benvenisteovu razliku izmedu semiotike i semantike; dok prva povezuje oznacitelj i oznaceno, druga povezuje znak i predmet. Uvrijezena je pretpostavka da stvarno vise nema nadleznosti u ovjeravanju posredovanja unutar semiotickih i semantickih sistema. 9 Prema Sussan Sontag fotografija prenosi i opravdava vrijeme; zaustavlja i zatvara, falsificra vrijeme; u isti mah potvrduje i negira iskustvo; ana je pokoravanje i napad na stvarnost; ana je nacin prisvajanja stvarnosti i nacin da je se ucini suvisnom (Sussan Sontag, On Photography 1977, prema Hutcheon 2002, str. 118.). "(...) Same fotografije su memento mori. Snimiti fotografiju znaci sudjelovati u smrtnosti, povredljivosti, promjenjivosti neke druge osobe (ili stvari). Upravo odsijecanjem ovog trenutka i njegovim zamrzavanjem sve fotografije svjedoce 0 neumoljivom topljenju vremena." (isto, prema MBP, str. 27.)

Aleksandar

Mijalovic,

Diskurz fotografije

u romanu Dubravke

Ugresic

FLUMINENSIA, god. 15 (2003) br. 2, sIr. 49-68

57

zanima naprslina na naciji koja nastaje upustanjem u egzil, ali ne i kako fotografija i diskurz fotografije pune tu prazninu, nadomjestaju gubitak. Suprotno Bhabhi, smatramo da fotografija i diskurz fotografije posreduju tu prazninu te da nisu nacin njezinog nadomjestanja 10. Ovaj granicniodnos medusobnog nadovezivanja medija u svijet, ukopcavanja fotografije i njezine retorike u pamcenje Ugresic naziva sivom zonom zaborava 11: "Razgledavajuci fotografije u albumima zamjecujem simetriju izmeau fotografija i pamcenja. Tamo gdje prestaju nase zajednicke fotografije (i pocinu moje slike iz skole, moje slike s aackih Ijetovanja, moje slike s mojim prijateljicama) prestaje i zona sjecanja. Nadalje kao da vise nista ne pamtim. Kao da su sarno zajednicke fotografije garancija kakva-takva prisjecanja. Tamo gdje se nase fotografije razdvajaju (na sve brojnije moje i malobrojnije njezine) pocinje siva zona zaborava." (MBP, str. 104.) Dakle fotografija ovdje nije metafora pamcenja kao sigurnog pohranjivaca sjecanja na koji bi se egzilant ili bilo koji drugi subjekt mogao osloniti pri krpanju svojih rascjepa, Bhabhinih gubitaka. Fotografija je proizvodac pamcenja koji nudi simbolicke dzepove i subjektne pozicije, retuse kako bi rekla D. Ugresic,gdje se maze uglaviti ideal no "ja": "Shvatila sam da prica 0 Miroslavu nije zabava izmisljena za prijateljice, sto je mozda u pocetku i bila. S vremenom moja znanica je uljepsala Mirekovu fotografiju i sarna povjerovala u nju, retus je postao stvarnost." (MBP, str. 35.) Posredovanje neposrednog ili zbiljsko u slici " Moja lelja je da zadrlim ono sto vidim, da to ne propadne, da ne iscezne (...) Ja sam paranoik onog vidljivog, onog sto se mole dotaknuti, imam potrebu da to zabiljelim negdje u knjizi, da sprijecim da nestane. Osim sto sam neuspjeli bubnjar, ja sam neuspjeli slikar." (poljski pisac Andrzej Stasiuk, Feral Tribune, 16. sijecnja, 2004. godine) Ali ovi retusi, upisivanje svjetla u pismo, slike u stvarnost nisu Baudrillardovi (1976) simulakrumi koji stvarnost zamjenjuju njezinim prividom: hiperrealnoscu. Rijec je tome da fotografija, kao i ostali neverbalni mediji, ima takve ovlasti u zbiljskom da je stvarnost u nasem kulturalnom poimanju izgubila status neceg neposredovanog,10 Hutcheon (2002) upozorava da je semioticka hibridnost jedan od razloga za~to je fotografija

postala vaznom u doba kad se nacini reprezentacije dovode u pitanje: "U Peirceovim terminima fotografija je i indeksicka (reprezentacija temeljena na fizickoj vezi) i ikonicka (reprezentacija slicnosti) u svom odnosu prema stvarnom" (str. 126.). Ne slazemo se s postmodernim shvacanjem da bilo koji aparat posredovanja na mjesto gubitka instalira simulakrum. U skladu s tim ne slazemo se s Hutcheon (2002, 2002 b) da fotografija tek dopunjava politicku nepotpunost pripovjedne reprezentacije. Mediji medusobno prekoracuju gran ice svoje izrecivosti i zalaze u prostor neizrecivog drugog medija ~to Gelley (1992) u slucaju verbalnih medija naziva transgresija diskurzivne logike. Ne postoji inflacija medija; stvarnost je ono cega ima previ~e. 11 Za ovu priliku ostaviti cemo po strani mogucnost da je "siva zona ekonomije" ustvari pasti~ prema "sivoj ekonomiji", tipicno balkanskoj ekonomskoj patvorbi.

58

Aleksandar Mijalovic, Diskurz fotografije u romanu Dubravke Ugresic ... FLUMINENSIA,god. 15 (2003) hr. 2, sIr. 49.68

12Kritizirajuci

Baudrillardovu

tezu 0 degeneraciji stvarnosti u hiperrealnost Hutcheon joj pripisuje

metafizicku koncepciju pogleda na stvarnost, "nostalgiju za autenticnoscu prije pojave masovnih medija" te zakljucuje kako "nema niceg prirodnog u stvarnome i nikada nije bilo-cak ni prije postojanja niasovnih medija" (Hutcheon 2002 b, sIr. 35.). U karakteristicno kolaboracijsko kritickoj maniri Hutcheon zakljucuje: "Nije istina da reprezentacija sad a dominira referentom ili ga potiskuje, nego ana jednostavno svjesno priznaje svoje postojanje kao takve-odnosno kao interpretatora (iii, cak, tvorca) svog referenta, ne nudeci izravan i brz pristup do njega." (2002 b, str. 36.) 13 Citat je iz eseja Mala povijest fotografije.

Aleksandar Mijatovic, Diskurz fotografije u romanu Dubravke Ugresic FLUMINENSIA, god. 15 (2003) br. 2, sIr. 49-68

59

"(...) Sam tin slaganja fotografija u albume upravlja nasa nesvjesna ielja da se pokaie iivot u svoj njegovoj raznolikosti, a iivot je u rezultatu (u albumu, dakle) sveden na niz mrtvih fragmenata. I autobiografija ima slican problem u tehnologiji pamcenja; ana se bavi onim sto je jednom bilo, a to sto je jednom hila ispisuje netko koji sada jest." (MBP, str. 46.) Fotografija kao takva, bilo kao Riegerov registrator koji ne pravi razliku izmedu smisla i besmisla, bilo kao Benjaminovo mjesto gdje je zbiljnost prozela karakter slike, postaje metaforom ideologije da nam pamcenje pribavlja stvar u cjelini. 5 ovim uvjerenjeln se Ugresic spremno razracunava, svodeci pamcenje na borhesovsku biblioteku: "Pamcenje sadrii upravo detalje, a ne cjelovite slike, sinopsis, a ne potpunl/ predodibu. Uvjerenje da mi na neki nacin pamtimo stvari u cjelini, to uvjerenje koje nam pomaie da preiivimo, neosnovano je. Pamcenje je kao biblioteka u koj()j su knjige poredane bez abecednog reda, biblioteka u kojoj nema sabranih djela ,.," (MBP, str. 76.) Rascjepkanost je, dakle, drugo lice iscrpnosti. Pamcenje kao i fotografij.] , istaknuli sma u uvodu, proizvodi "iscjepke", ili rijecima Ugresic, kadrove. Dye djelomicne cjeline pokazuju da nema pri/povijesti koju bi slika samo obrubila, \fl'(' da je pri/povijest ucinak slike. Mozemo zakljuciti s Bitijem: "Potpuna je vjernr J~t bica vlastitom pamcenju nemoguca stoga jer se smjernice ovoga gube u beskonacni!ll grananjima bez konacnog uporista te se iskazuju uvijek na nov nacin. Tako bjezllll pamcenje ne mozemo staviti pod kontrolu povijesnog sjecanja jer ono svojim pokretljivim, skliskim kategorijama-svojim nacelno figurativnim znacenjem-upravlja svakim nasim susretom sa svijetom." (Biti 2000, str. 359.). "Gdje si zemljace?!" -nepripadna pripadnost

U diskurzu fotografije ne nastoji se sarno prikazati/predociti pamcenje, vec, kako sma naglasili na pocetku, i sam nemjerljiv osjecaj egzila. Taj osjecaj se objavljuje kao adaptivni nagon egzilanta da svoj identitet uspostavi mimikrijskim odnosom prema drugom. Nairne, kao sto domacin raspoznaje neki od oblika, od jezicnih dotjelesnih, neuklopljenosti stranca, taka stranac ima upravo fotografsku svijest kojom zapaza svu posebnost domacinovih pokreta. Gov,oreci 0 toj fotografskoj svijesti egzilanta mislimo da je njezina kako perceptivna taka i mimikrijska moc ravna benjaminovskoj moci fotografije da registrira drzanje Ijudi u djelicu sekunde iskoraka. Ali za egzilanta je vaznija disimulacijska sposobnost prikrivanja oponasanja, nego simulacijska sposobnost pukog usvajanja obrazaca domacinovog ponasanja. Utoliko je patologija egzilantskog adaptivnog nagana paranoia od prepoznavanja, sto ce reci zrcalna slika ksenofobije: "Egzil je neka vrsta paranoje. Zato treba paziti da sa sobom uvijek imamo adapter. Da ne bismo pregorjeli." (MBP, str. 148.). Tu isprepletenost egzila i ksenofobije14 Ugresic opisuje situacijom pred telefonskom14Ta isprepletenost je strukturirana kao novi oblik rasizma koji je Etienne Balibar u eseju Is there a NeoRacism (prema Salecl 2002, str. 18.-19.) nazvao metarasizam. Metarsizam je za razliku od svog

60

Aleksandar Mijalovic, Diskurz fotografije u romanu Dubravke Ugre..ic... FLUMINENSIA,god. 15 (2003) br. 2, sIr. 49-68

govornicom na Marineplatzu kada "znalackim" okom nepatvorenog prepoznaje svog "zemljaka" ostavsi sarna neprepoznatom:

Nijemca

"Preda mnom je stajao m/adic. Crna zategnuta koina jakna, zategnute traperice, cizme s povisenim petama, neka vrsta nesigurnosti i drskosti na /icu, sve u isti mah, kao da jedno potire drugo. Vec u s/jedecoj sekundi zna/a sam da je "mol', "zem/jak'. Nacin na kojije dugo i uporno -ne g/edajuci ni /ijevo ni desno, poput konobara u /osem restoranu -okretao broj, ispunio mjesavinom /jutnje i saia/jenja. A onda je m/adic konacno odbio vezu {moj je, dakako!}. Ta manira mojih zem/jaka da govore dugo, da govore ni 0 cemu, kao da suvisnim rijecima tetose, maze, uzajamno tapsaju i udobrovo/javaju, ta me manira ponovno ispuni/a mjesavinom /jutnje i saia/jenja. {...} Htje/a sam u jednom trenutku izaci iz repa, a/i nisam, to bi me tek ada/a, mis/i/a sam." (MBP, str. 21.-22.) U tom svjetlu, cini se, treba shvatiti Bhabhinu polemicku notu upucenu slavljenju egzila Julije Kristeve (... i same egzilantkinje) kao posebnog spoznajnog stanja: "Julija pak Kristeva govori 0 uzitku egzila mozda odvec prenagljeno -"Kako covjek maze izbjeci da patane u gl ib zdravog razuma, aka ne taka da postane stranac u vlastitoj zemlji, vlastitome jeziku, spolu i identitetu 15" -ne uviaajuci kako debela siena nacija pad a na stanje egzila(...)" (Bhabha 2002, str. 159.). Kao sto je pamcenje retoricki izgred pred normativnim i regulatornim pritiscima povijesnog sjecanja, taka je i egzil uzglobljenost osjecaja iskorijenjenosti i adaptivnog nagana koji egzilanta prisiljava da se skrasi. Kao sto se u pamcenju nadmecu njegova rascjepkanost te ideologija cjeline i iscrpnosti, taka i egzil promice privremene i parcijalne identifikacijske dogaaaje na racun esencijalizma nacionalizma. Egzil supstancijalnost nacije rastvara u interval. Ta egzilantska paranoicno-ksenofobijska petlja maze se razumjeti kao izmjena emancipacijske i hegemonijske identifikacije kada subjekt premjesta svoj unutarnji rascjep na razliku izmeau sebe i neprijateljski predocena drugog s namjerom da tim postigne unutranju hegemonizaciju (Biti 2000, str. 196.). U slucaju egzilantske identifikacije povratne sprege emancipacije i hegemonizacije stvaraju efekt "sobe zrcala" gdje u seriji odraza nije moguce utvrditi original. Tako egzilantski pripovjedni subjekt u citiranom ulomku ucvrscuje svoje idealno "ja", premoscuje vlastiti rascjep, na rusevinama drugog egzilantskog idealnogizravnog i brutalnog prethodnika nasilje cistih ruku. Stoga se on koristeci rasisticke mjere kao sredstvo borbe protiv rasizma predstavlja kao svoja suprotnost -antirasizam. Primjerice, on pod okriljem prihvacanja razlika progla~ava spajanje razlicitih kultura i smanjivanje granica izmedu njih pogre~nim te inzistira na stetnosti ru~enja granica izmedu kultura. Rasisticke mjere su u metarasizmu sredstvo sprecavanja medurasnih napetosti i sukoba. Oznacitelji egzilnat ili useljenik proizlaze upravo iz nominalizacijske prakse metarasizma, rasizma bez rasa. 15Bhabha navodi Kristevu iz njezinog priloga "A new type of intellectual dissident", sIr. 296. u zborniku The Kristeva Reader, Blackwell, Oxford, 1986. Kristeva se tu ocito oslanja na Wittgensteinovog filozofa koji je stranac u kuci vlastita jezika. Nakon Quineovog "gavagaia" iz knjige "Word and Object" (1960) ova je konstantna figura u analitickoj filozofiji.

Aleksandar Mijalovic, Diskurz fotografije u romanu Dubravke Ugresic FlUMINENSIA, god. 15 (2003) br. 2, sIr. 49-68

61

"ja": "...neka vrsta nesigurnosti i drskosti u licu, sve u isti mah, kao da jedno potire drugo..., ta me manira ponovno ispunila mjesavinom Ijutnje i sazaljenja". Isla taka, kao sto se nacionalno "fiksiraniji" subjekt iznutra hegemonizira izvanjstenjem svog unutarnjeg rascjepa na razliku izmedu sebe i neprijateljske predodzbe drugog, taka egzilant prigusuje svoju paranoju ("da ne bi pregorio"), premoscuje svoj rascjep, oslanjajuci se na ksenofobicne predodzbe koga drugog aka ne egzilanata: "Htjela sam u jednom trenutku izaci iz repa, ali nisam, to bi me tek odalo, mislila sam". Homi Bhabha u urednickom uvodniku zbornika Nations and Narrationspise 0 naciji kao djelatnoj ovlasti (agency) ambivalentnog pripovijedanja koja kulturi daje dvostruku poziciju "snag"epodcinjavanja, cjepkanja, rastva~anja, reprodukcije isla koliko i produkcije, stvaranja, pospjesivanja, vodenja". Nadovezujuci se, Biti upozorava da je ambivalencija pripovijedanja sadrzana u tome sto ono neizbjezno iskljucuje svojim ukljucivanjem, sto ne maze identificirati "pripadne" a da istodobno ne identificira "nepripadne" (Biti 2000, str. 197.).lnicijacijski moment identifikacije egzilanta je usvajanje ksenofobicne perspektive na samog sebe: kako bi potvrdio svoju pripadnost, makar i privremenu, on je prisiljen prokazati neciju nepripadnost sto ce reci da mora ostati u repu kako bi izbjegao priziv: "Gdje si zemljace?!", Fenomen adaptivnog referiranja i balkanska temporalnost prikazivanja U Muzeju bezuvjetne predaje to egzilantsko pounutrivanje neprijateljske predodzbe na samog sebe Ugresic provodi metaforom Ijubavne afere s portugalskom "sponzorusom" Antoniom: "P. kojeg sam dobra poznavala, postao mi je dalek. Antonio, kojeg nisam poznavala postao mi je blizak." (MBP, str. 201.). Isla taka, egzilantu maticna domovina, "rodna gruda", postaje daleka, a strana zemlja bliska. I u tom jest paradoks egzila, njegove nepripadne pripadnosti, "bliskosti nepoznatog": smisao iskorijenjenosti nastoji se naci prijenosom izmedu dvaju konteksta, a da njih ne vezuje nikakva uzrocna logika. Rijecima Bhabhe: "Metaforicko kretanje [naroda migrantskih ili metropolitanskih zajednica] zahtijeva vrstu "dvostrukosti" u pisanju; zahtijeva temporalnost prikazivanja koja se krece izmedu kulturalnih tvorbi i drustvenih procesa bez sredisnje uzrocne logike. Takva pak kulturalna kretanja rasprsuju homogeno vizualno vrijeme horizontalnog drustva." (Bhabha 2002, str. 160.) Medutim, Bhabha govori 0 "modernom iskustvu zapadne nacije", ali sto je S Balkanom gdje nema elegantnog "drugog vremena pisanja koje ce nam", prema Bhabhi, "moci ispisati ambivalentna i hijazmaticna krizanja vremena i prostora koja tvore "moderno iskustvo zapadne nacije" (isto). Sto, dakle, tvori balkansku temporalnost prikazivanja? Odgovor dijelom nudi Ugresic u opisu razgovora s balkanskom egzilantskom enklavom: Zoranom, Beogradaninom koji zivi u Berlinu i Goranom, Skopljancem koji zivi u Londonu: "Zaboravljam -kazem im -odnedavno je sve pobrkano, ne znam vise sto je bilo prije, a sto poslije, sto se dogodilo tamo, a sto ovdje, a sto negdje drugdje. Kao

62

Aleksandar Mijalovic, Diskurz folografije u romanu Dubravke Ugresic ... FLUMINENSIA,god. '5 (2003) br. 2, sIr. 49-68

da se vise nicega tocno ne sjecam (...) Kreni od nevainoga, valjda ces tako doci do vainoga -kale Goran (...) Sve je vaino i sve je nevaino. Kretanje u toj sferi nije linearno. Ne postoji od i prema, kale Zoran (...) Vaino je ipak odrediti neki princip -kale Goran16." (MBP, str. 138) Uslijed nelinearnog kretanja izmedu nevaznog i vaznog, zaborava i sjecanja preostaje pamcenje kao jedini jamac principa ocuvanja "cjeline svijeta" (MBP, str. 211.). Rijec je 0 djelomicnim cjelinama koje gomilu dijelova, i ono malo veza izmedu njih, predocuju kao da je to sve sto moze ciniti totalno. Potrebno je sarno izvrsiti njihovo konacno prekrajanje17 smjestajuci ih u sigurnost uzastopnosti prikazivanja. U razradi ovog balkanskog specijaliteta pri/povijesti treba se prisjetiti intervencije Paula de Mana (1979) u teoriju alegorije koju je iznio Walter Benjamin (1928/1989) u svojoj disertaciji 0 njemackoj zalobnoj igri. U jednom tradicionalno-stilistickom smislu ova paralela nije nasumicna jer, osim sto postoje veze izmedu "osjecanja svijeta", i za barok i postmodernu karakteristicno je dopunjavanje, nadomjestanje jezicnih registara slikovnim18. Prema Bitijevom (2000, str. 6.) tumacenju Benjamin pokazuje kako je u baroku svijet viden kao nakupina nepovezanih predmeta lisenih vlastita znacenja. Da bi ga razumjeli, spasili prolaznosti i osjecaja krivnje oni traze alegorezu naknadnim diskurzima. Ali kako nijedan od njih nije prirodan ovakvom stanju svijeta, vec mu je pridodan, alegorizacijau diskurz uvlaci znacenjsku odgodu. Stoga de Man alegoriju tumaci kao nepremostiv vrem