Dva mala soneta - svjedočanstvo o poeziji trojice velikih pjesnika

Dva mala soneta – svjedočanstvo o poeziji trojice velikih pjesnika Vildana Pečenković

DVA MALA SONETA –

SVJEDOČANSTVO O POEZIJI TROJICE VELIKIH PJESNIKA

Sažetak

Skender Kulenović je pored Ocvalih primula i soneta objavljenih u dvjema zbirkama,

napisao još sedam soneta, koji su objavljeni posthumno: pet u tematskom ciklusu o Baruhu

Spinozi i dva sonet posvećena pjesnicima Branku Radičeviću i Aleksi Šantiću: Brano sine i

Povratak iz raja. Razumijevanje dva posljednja soneta nije moguće bez prethodnog čitanja

elegije Branka Radičevića i Šantićeve ljubavne ali i socijalne lirike. Moderna, savremena

poezija, stavlja pred čitatelje velike zahtjeve kao preduvjet za uspostavljanje komunikacije.

Kako je intertekstualnost odnos među književnim tekstovima u kojem je za razumijevanje

jednog djela važno poznavanje drugog, pri čemu je ta relacija ispunjena značenjem koje se na

drugi način ne bi moglo ostvariti, može se konstatirati da je isti prisutan i u sonetima Branko

sine i Povratak iz raja. Na neki način, možemo reći i da se radi o razgovoru i komunikaciji

između Kulenovića i Radičevića odnosno Kulenovića i Šantića.

Ključne riječi: intertekstualnost, kontekst, predtekst, metaforičnost, komunikacija,

pjesnik, čitatelj, višeznačnost


Pjesnik prvi – Skender Kulenović

Skender Kulenović (rođ. 1910. god. u Bosanskom Petrovcu, umro 1978. god. u

Beogradu) je od samih početaka svoga pisanja, objavljivanja prvih soneta, svojom ratnom

lirikom, esejima, pripovijetkama, cijelim svojim stvaralačkim opusom oduvijek privlačio

pražnju, kako čitalačke publike, tako i književnih kritičara i teoretičara. Jedan je od rijetkih

pisaca, koji se izjašnjavao pjesnikom, a kojeg su proglašavali prozaistom, esejistom,

dramatičarem. Ma kakva bila njegova izražajna forma u datom trenutku, on je postizao

savršenstvo u svakom pogledu: jezikom, formom, izrazom.

Još kao sedamnaestogodišnjak, javio se prvim kratkim sonetnim vijencem Ocvale

primule, za koje je inspiraciju našao, kako sam kaže, u vitalističkim stihovima Vladimira

Nazora a koji su već tada pobudili interesivanje u književnim krugovima njegovih

savremenika. A onda je opet nestao na više od jedne decenije. Drugi značajan događaj, koji je

Kulenoviću izmamio buru stihova ovaj put je izazvan kolektivnim stradanjem u jeku rata.

Tada nastaju njegove poeme (Ševa, Stojanka majka Knežopoljka...), u kojima progovaraju

majka, ptica, ratnik. Nakon rata, Kulenović se okreće pripovijednom stilu: objavljuje niz

eseja, kritičkih radova, piše pripovijetke. Osluškivao je šta se dešava u umjetničkom svijetu te

nastojao reagovati. Godinama mijenjajući mjesto življenja, od rodnog Petrovca, preko

Sarajeva, Mostara i Beograda, Kulenovićeva književno - umjetnička shvatanja vezivala su se

za isti izvor, za njegovo kulturno i etičko biće, nostalgičan duh tradicije i vremena odrastanja.

I sve odrednice njegovog pjesničkog ja, koje su tokom vremena podnosile razne

formulacije, sukobljavale su se iznutra i bila je potrebna posebna kritička snaga da usmjeri

svu tu energiju u tokove pjesničkih misli, u sonetna korita i zauzda ih čvrstom rukom, čvrstim

izrazom koji ne trpi odstupanja i pomjeranja.

Skender Kulenović napisao je 52 soneta. Prvih pet, spojenih u mali sonetni vijenac

Ocvale primule, objavio je u gimnazijskom almanahu Hrvatska vila. Po dvadeset soneta,

objavio je 40 godina kasnije u zbirkama Soneti (1968.) i Soneti II (1972.). Poslije njegove

smrti, objavljeno je još 7 soneta: pet u kratkom tematskom ciklusu o Baruhu Spinozi (Baruh

Benediktus de Spinoza brusač I - V) te još dva soneta koja nisu uvrštena u zbirke ( Branko

sine i Povratak iz raja). Svi oni, uvezani jedinstvenom pjesničkom formom, razlikuju se i

mogu se podijeliti na sonete mladosti koje odlikuje čista forma i zrele sonete u kojima su


vidljiva odstupanja od klasične forme i autorovo priklanjanje slobodnijem stihu. Ovom

prilikom, zadržat ćemo se na dva posljednja soneta koja nisu uvrštena u zbirke, Branko sine i

Povratak iz raja.

„Svaka riječ (svaki znak) nekog teksta vodi izvan svojih granica. Svako razumijevanje

jest stavljanje konkretnog teksta u odnos sa drugim tekstovima. (…) Etape tog dijaloškog

kretanja razumijevanja jesu: ishodište – tekst koji je pred nama; korak natrag – prošli

konteksti; korak naprijed – anticipacija (i početak) budućeg konteksta.“1

Ovaj citat bi mogao biti metodološka osnova u proučavanju navedenih soneta, jer

upravo njihovo razumijevanje je stavljanje pjesničkog teksta u odnos sa drugim tekstom,

odnosno stavljanje Kulenovićevih soneta u odnos sa kontekstom pjesništva Branka

Radičevića i Alekse Šantića. Takve pjesme u kojima se citiraju tuđe riječi, odnosno stihovi a

da se čitalac ne upućuje na izvore, teške su za razumijevanje. Neki pjesnici, poput Eliota,

takvim su pjesmama dodavali neophodna objašnjenja, ali mnogi, poput Kulenovića to nisu

učinili. Za recepciju takve poezije, potrebno je veliko znanje, pjesnikov komentar ili stručno

tumačenje. Ruski pjesnik Osip Mandelstam u tom kontekstu je i istakao da su njegovi čitatelji

ljudi koji posjeduju njegovu kulturu, jer kako nas svaka zagonetka i novina mogu potaknuti na

razmišljanje, na rješavanje problema, tako nam i djelo gdje nedostaje intertekstualno znanje

može predstavljati zagonetku. Ipak, s obzirom da se radi o pjesmama koje su obilježile jednu

književnu epohu, možemo ustvrditi da je riječ i o stihovima koji su prepoznatljivi i bez

navođenja.2 Sve ovo, dakako nije presudno za percepciju i doživljavanje poezije, ali u

konkretnom slučaju i u svim slučajevima subjektivnih pjesničkih reagiranja, bez poznavanja

konkteksta, ne može se ispravno shvatiti ni tekst.

I pitanje je, zašto je Kulenović napisao sonete baš u spomen na Radičevića i Šantića.

Prije bismo očekivali da oni budu upućeni Nazoru ili Matošu, jer upravo su oni bili poticaj za

njegove prve sonete. Ono što je zajedničko njihovoj poetici jeste subjektiviranje doživljaja i

nijansiranje atmosfere pejzažnosti u okvirima simbolističkog i intimističkog.

1 M.M. Bahtin, "Estetika slovesnogo tvorčestva", Moskva, 1979, u: Zvonko Maković, Magdalena Medarić, Dubravka Oraić, Pavao Pavličić (ur.): Intertekstualnost &Intermedijalnost, Zavod za znanost o književnosti Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 1988, str. 361.-373. 2 Ovdje se posebno misli na Šantićevu pjesmu Emina, koja je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka


„Poslije mi se u pisanje naselila Nazorova riječ, nešto zarazno iz nje, i to se nastavilo

i u godinama kada me je u probijanju ka stihu opčinio Matošev krug. Vjernije će biti ako

kažem: ja sam u sebi i svijetu oko sebe, onom jedinom koji je bio moj, Nazora

prepoznavao.„3

Ocvale primule umnogome podsjećaju na Matoševe sonete Maćuhica i Srodnost, u

kojima se štiti pravo tih skromnih bića da privuku promatrača svojom ljepotom i

višeznačnošću. U ovoj pejzažističkoj lirici, obojica pjesnika bilježe osjećaj intimnoga

prožimanja s prirodom, biljkama i zvukovima.

Odlazak pjesnika

(Pjesnik drugi – Branko Radičević)

Sonet Branko sine, napisan je, kako je Kulenović napomenuo Vijek i po od

pjesnikovog rođenja, ali je fokusiran na trenutak odlaska pjesnika, na njegovu smrt. Predtekst

sonetu je elegija Branka Radičevića, Kad mlidijah umrijeti, po mnogima, jedna od najljepših

elegija u srpskoj književnosti. Radičević (1824 – 1853), jedan od najznačajnijih srpskih

pjesnika romantičara za života je objavio dvije zbirke pjesama i njima stekao veliku slavu.

Njegov književni rad, bio je početak jedne nove književne epohe koja je doživjela neslućen

zamah. Miljenik i učenik Vuka Karadžića umro je sa 29 godina od tuberkuloze, u jednoj

bečkoj bolnici na rukama Vukove žene Ane. Radičevićeva poezija, predstavljala je čitavu

školu za pjesnike koji su došli poslije njega i koji su svoje stihove pisali po ugledu na

njegove. U elegiji Kad mlidijah umrijeti, Radičević je predosjetio smrt, koja je zaista

nekoliko godina kasnije ugasila njegovu mladost. Odlazak vlastite životnosti, pjesnik je

metaforično iskazao slikama umiruće jeseni:

Lisje žuti veće po drveću, Da je meni umrijeti ko ti,

Lisje žuti dole veće pada; s lisjem žutim što zeleno pada,

Zelenoga više ja nikada da žutoga ne vidim nikada,

Videt neću! već oluju i slavuja i3 S.Kulenović, “Moji susreti sa Mažuranićevim epom“, Eseji, Veselin Masleša, Sarajevo, 1971, str. 69


( Kad mlidijah umrijeti, B.R.) ( Branko sine, S.K.)

Kao što je uočljivo, prvi katren Kulenovićevog soneta ima jednak poetski izraz

početnim stihovima Radičevićeve elegije, međutim, dok se Radičević oprašta od života,

Kulenović upućuje kako Radičevićeva smrt iako prerana, ipak nije konačna, jer ovaj pjesnik i

danas živi kroz svoje pjesništvo. Poezija na taj način, postaje svjedočanstvo ne vremena, već

bića, njegovog tvorca. Iako se Kulenović koristio jednakim sintagmama kao i Radičević, sve

je to u njegovom sonetu pretopljeno u nove cjeline tako da se ne može govoriti o mehaničkom

presađivanju izvornog djela u novi proizvod.

Posljednji stih prvog katrena okosnicu ima u Radičevićevim stihovima :

Slušo groma, slušao oluju,

Čudio se tvojemu slavuju,

Ovaj stih svojom metaforičnošću sugerira emotivnu razinu na kojoj valja dešifrovati

duševno stanje subjekta pjesme, konotirano višeznačnošću riječi grom, oluja, slavuj. One su u

isto vrijeme: opasnost i sigurnost, strah i ushićenje.

U drugom katrenu Kulenović s osjećajem tuge i žaljenja govori o tome šta sve pjesnik

ostavlja i propušta u životu, stvarima koje neće doživjeti, jednako kao i Radičević, kojem

najteže pada rastanak sa njegovim pjesmama, a njegova poezija je bila i njegova najveća

ljubav. Ona je najuzvišenije i najvrijednije što je stvorio u životu, ono što ostaje poslije

njega, on je osjeća poput vlastitog djeteta (deco mila) i ono što ga najviše boli je to da nije

dovršio svoj posao, nije dovršio svoje pjesme (U traljama otac vas ostavlja). Iskrenost

kojom Radičević iznosi svoju bol čini da pjesma djeluje potresno i sugestivno. Po intenzitetu

osjećanja, ovaj je katren jednak završnim stihovima elegije:

O pjesme moje, jadna siročadi šarnu dugu u svoj suđen dan,

Deco mila mojih leta mladi'! danak bijeli što mi se pomalja,

Htedoh dugu da sa neba svučem, sijed da pjesme uzvijezdim iz tralja,

Dugom šarnom sve da vas obučem, raj od svijeta ponesem u san.

Da nakitim sjajnim zvezdama, (Branko sine)

Da obasjam sunčanim lučama...


(...) Sve nestade što vam dati spravlja –

U traljama otac vas ostavlja.

(Kad mlidijah umrijeti)

U tercetima pjesnik se oprašta sa životom. Ovdje dolazi do stišavanja pjesnikovih

riječi i emocija. Kraj koji je neminovan je sve bliži, a pjesnik je sve umorniji od borbe sa

bolešću. Njegova ljubav prema životu bila je neizmjerna, jednako kao i bol koju osjeća jer sve

što je volio mora napustiti. Na ovaj način, sonet je ušao u književnu komunikaciju sa

elegijom, na način da je jedan tekst projiciran u drugi, jedno vrijeme i kultura u drugu, jedna

književna vrsta u drugu. A da bi ta transformacija bila uspješna neophodna je stalna

interakcija. U tom ispreplitanju vodi se konstantan dijalog ne samo poezije i identiteta, nego i

autora.

Lisje žuti već po drveću, Ruka lomna, telo izmoždeno,

već smrt pali svoju žutu svijeću, A kleca mi slabačko koleno!

zdravo da ste, premili mi svi! Dođe doba da idem u groba.

Dođe doba kad klecavom nogom

idem i ja i govorim zbogom, (...) Zbogom svete, nekadašnji raju, -

uzmi mene sad pod ruku ti. Ja sad moram drugom ići kraju!

(Branko sine) (Kad mlidijah umrijeti)

I u jednoj i u drugoj pjesmi, vidljive su promjene emocija, od strasti koju pjesnik

osjeća kada govori o ljepotama života ili o svojim pjesmama, do potpunog smiraja i

prihvaćanja onog što dolazi. Stendahl je jednom istakao da je upravo ta promjena emocija i

strasti, nešto najljepše što poezija može pružiti ljudima, jer ona „istovremeno uzbuđuje i uči“.

„U tome i jest tajna posebne djelotvornosti pjesme: ma kako se od nje distancirali,

čitajući je mi padamo pod njen utjecaj, ulazimo u njezin svijet neopozivo, u duhu pogođeni

svime što se u tom svijetu događa. Svejedno kojim se zamjenicama pjesnik pri tom služi, on

uvijek govori istodobno (1) o sebi, (2) o nama, (3) o ljudima.“4

4 Vlatko Pavletić, Kako razumijeti poeziju, Školska knjiga, Zagreb, 1995. str. 116.


Iako je osnovni motiv Kulenovićevog soneta, jednako kao i Radičevićeve elegije

opraštanje i rastanak sa životom, ipak ni u jednoj nema gorčine i pesimizma i obe podsjećaju

na sve ljepote mladosti i života. I ma koliko ih puta čitali, one uvijek u nama izazivaju

jednaka osjećanja, a upravo u tome jeste poetski učinak djela, kojeg je Eco definirao kao

“sposobnost teksta da regenerira uvijek nova čitanja, a da se nikad potpuno ne iscrpi“5

„Jer tek nam ponavljanje neke formule, konvencije, klišeja itd. omogućuje

razumijevanje, snalaženje u tekstu, koje može izostati u susretu s potpunom novošću. Barem

djelomično poznavanje elemenata nekog djela upravo je ono na čemu se temelji naša

sposobnost da ga čitamo i cijenimo“6

Uskrsnuli pjesnik ili poezija – kapija između svjetova

(Pjesnik treći – Aleksa Šantić)

Kako pjesništvo i proističe iz težnje za ispovjedanjem, za komunikacijom tako bismo

i Kulenovićev sonet Povratak iz raja mogli shvatiti kao nastojanje pjesnika da udahne novi

život preminulom pjesniku i njegovom stvaralaštvu.

Poetički model sonetu je pjesma Emina Alekse Šantića (1868 – 1924). Posvećen

Slobodanu Nešoviću, sonet je evokacija stvaralaštva mostarskog pjesnika, njegove ljubavne

ali i socijalne lirike. Šantićeva poezija pokazuje ukorijenjenost čovjeka u život i života u

čovjeku i malo je pjesnika u čijoj poeziji taj savez tako moćno dvosmjerno struji. Iz tog

saveza proističe vjera poezije kao sinteze vjere čovjeka i svijeta. Nigdje se životne suprotnosti

ne prepliću, sukobljavaju i mire kao u poeziji, a to je posebno vidljivo u poeziji Alekse

Šantića.

Šantić je bio veoma raznovrstan stvaralac. Niko od njegovih savremenika nije stvorio

toliko soneta kao što je on i to o svim temama i motivima koji su ga zaokupili. U većini

njegovih pjesama, slike pejzaža prožete su duševnim impresijama, koje su opet uronjene u

oblik pjesme i njen ritam. Dučić je jednom prilikom istakao da se u svojim pjesmama Šantić

5 Umberto Eco, „Napomene uz Ime ruže“, u: Ime ruže, prevod: Morana Čale, Biblioteka Jutarnjeg lista, Zagreb, 2004. str. 482.6 Miroslav Beker, Uvod u komparativnu književnost, Školska knjiga, Zagreb, 1995, str. 49.


uvijek vraća „podmlađen i ozaren“. Nježnost i dobrota bili su samo izvor iz kojeg su potekle

slike i melodije Šantićevog stvaralaštva, a on je bio pjesnik koji je u pjesmi našao dom svoje

duše, svoje utočište i konačište. Za razliku od Dučića koji se sve više evropeizirao, Šantić je

do kraja ostao vjeran nacionalnim i socijalnim idealima. Poezija Alekse Šantića kreće se u

cjelini između dva tradicionalna opredjeljenja, između ličnih i kolektivnih osjećanja, ljubavi i

rodoljublja, idealne drage i napaćenog naroda. Kao ljubavni pjesnik razvio se pod uticajem

sevdalinki, muslimanskih narodnih pjesama. U njegovim pjesmama dočaran je orijentalni

ambijent bašta, šedrvana, behara, šarenih leptira; devojka koja se u njima pojavljuje sva je

okićena, bujne, izazovne, ali ipak skrivene ljepote. Istinsko Šantićevo poetsko postojanje je

najuže vezano za sudbinu naroda, pa je i smisao njegovog pjevanja uslovljen smislom

postojanja. Njegov govor poezije je pjesnikova artikulacija životnog iskustva i saznanja kako

ličnog i kolektivnog tako i samog jezika. Intenzitet tog govora baziran je na „redoslijedu"

poetskih slika i detalja koji grade te slike kao njihova objektivna i misaona stvarnost.

I po rimi, ovaj je sonet drugačiji od svih ostalih koje je Kulelović napisao: aabb ccdd

eef fgg. Kulenović je posrednik Šantiću, baš kao što je i Šantić posrednik njemu.

Sinoć kad se vratih iz džennetskih nara Sinoć kad se vraćah iz topla hamama

prođoh pokraj svoje bronze sred Mostara. prođoh pokraj bašče staroga imama.

U raju se šeće beskrajem jasmina Kad tamo u bašči, u hladu jasmina

s ibrikom u ruci hiljadu Emina. s ibrikom u ruci stajaše Emina.

(Povratak iz raja, S.K.) (Emina, A.Š.)

Već od prvog stiha, čitatelj se ne može oteti potrebi da od prve riječi u pjesmi

konstruiše njezin smisao i ponire u dubine iz kojih izviru njezine slike. Uskrsnuli pjesnik u

Kulenovićevom sonetu, vraćajući se iz džennetskih nara, ne prolazi pokraj bašče staroga

imama, već pored svoje „bronze sred Mostara“7 i više nije opčinjen mirisom jasmina niti

Emininom ljepotom. Iako oba pjesnika pjevaju o ljubavi, kod Šantića je to ovozemaljska

ljubav prema djevojci, kod Kulenovića je prema onozemaljskom životu. Kulenović nije jedini

koji je uskrsnuo ovog velikog pjesnika. Poslije njega, to je učinio i Pero Zubac u svojoj

pjesmi Aleksa se vraća iz raja (1980.):

7 Spomenik u Mostaru podignut u čast pjesnika


Od zvijezda satkan, iz beskraja,

Aleksa se vraća iz raja.

Drugi katren Kulenovićevog soneta, također se oslanja na Šantićevu Eminu:

i svaka mi selam prima ispod grana Ja kakva je, pusta! Tako mi imana,

kao da je došla kod svoga sultana, Stid je ne bi bilo da je kod sultana!

ali ja se vratih gdje se niko neće Pa još kad se šeće i plećima kreće...

u sokake stare i avlijsko cvijeće, - Ni hodžin mi zapis više pomoć neće!...

(Povratak iz raja) (Emina)

Ne može se zanemariti ni Kulenovićev napor da se suoči sa samim činom stvaralačkog

problema, u fokusu kojeg stoje oblici i rime, kao nosioci unutrašnjeg pjesnikovog nemira. Iz

stiha u stih može se pratiti nadiranje individualnog senzibiliteta, koji je, u stvari, složen

postupak u fikciji pjesnikovog unutrašnjeg razloga. Poezija je ta koja spaja svjetove, a njeni

stihovi povezuju one što su ostali i one što su ih napustili. Zadatak poezije je, između ostalog,

i da opiše svijet čije je prostranstvo iza ovog vidljivog. Poezija briše granicu izmedju

svjetova i utače u korito koje je suština pjesništva ali i čovjeka.

O tome pjeva i Šantić u pjesmi Pretprazničko veče:

Mi združujemo duše ljudi svije'!

Mrtve sa živim vežu naše niti:

I s nama vazda uza te će biti

I oni koje davno trava krije!

Kulenović je imao namjeru da nagovijesti onaj nevidljivi i nedodirljivi svijet čije je

prostranstvo iza ovog našeg svijeta stvari i snova, jer Šantićeve pjesme „otvaraju" kapiju

između svijetova: između riječi i ćutanja, nepostojanja i postojanja, između jave i sna, slutnje

i akcije. Poezija briše granicu između tih svjetova i stanja, i sve to „utače" u rijeku poezije

koja je suština čovjekove suštine.

Dok katreni u sonetu imaju okosnicu u Šantićevoj ljubavnoj lirici, tercinama je

uporište njegova socijalna lirika. Prva tercina aludira na pjesme socijalne tematike


mostarskog pjesnika : O klasje moje, Vodenica, i Veče na školju, dok druga tercina uporište

ima u pjesmi Pretprazničko veče.

vodenici staroj što i mrtva melje,

iz krvavog klasja pšenice sve bjelje,

raspetom bogu gdje težaci kleče,

ocu na još jedno pretpraznilčko veče,

pod mostarsko plavo od nebesa kube,

svojoj crnoj bronzi gdeje se dvoje ljube.

Šantićeva vodenica stara, sada je mrtva, jednako kao i sam pjesnik, a oblici njegovih

opredmećenja nisu više vidljivi i fiksativni, nego su čulno dokučivi.

Personificiranjem stvari iz okoline, pojmova i znakova iz poezije, Kulenović je

oživotvorio poetske slike, a da bi se razumio smisao unesen u sonete, treba poznavati

materiju iz koje je autor crpio građu. Na taj način, Kulenović potvrđuje konstataciju da

učene pjesnike (poeta doctus) mogu s potpunim razumijevanjem čitati jedino učeni čitatelji:

„Možda bi dio stihova i u najtežim pjesmama svatko mogao odjelito shvatiti, ali

cjelovito značenje nikako, jer su potrebni mnogobrojni konteksti za razrješenje nejasnoća od

leksičkih i citatnih do onih vezanih za životopise i druge podatke o imenima koja su utkana u

pjesmovo tkivo“8

Ako neke pjesme i istrgnemo iz ciklusa i objavimo ih kao samostalne, i umjetnički

nesumnjivo dojmljive cjeline, zastat ćemo u nedoumici kako da ih interpretiramo, jer nećemo

imati ključ, nećemo znati prema kome su apelativno orijentirane a kome su upućene. Zbog

važnosti odabranog konteksta u fazi recepcije djela, nezamjenjivo je hermeneutičko čitanje:

od teksta prema kontekstu i obratno. U umjetničkoj književnosti metodom intertekstualnosti

se afirmiraju ili osporavaju tekstovi koji se ugrađuju u novo djelo, a u isti mah oni sa svoje

strane afirmiraju djelo koje je u nastanku.

„Istinitost u književnom umjetničkom tekstu nastalom na načelu citatnosti i

intertekstualnosti je irelevantna i načelo preoblikovanja citata u takvom intertekstualnom 8 V. Pavletić, nav.djelo, str. 181.


zdanju nužno je radi efikasnog i estetski efektnog saobražavanja novoj strukturi koja, stoga,

djeluje kao čvrsto tkanje“.9

Vrijeme savremeno i vrijeme i tematika prošlosti, na ovaj se način svjesno udružuju i

projiciraju kao aktuelizacija, često sa nagovještajem novih vidika. Jednako se tako postupak

pjesnika može shvatiti i kao formalni izraz želje da se popuni praznina između prošlosti i

sadašnjosti i želje da se prošlost ponovo napiše u novom kontekstu.

Ove sonete, kao i prve koje je Kulenović napisao, a za razliku od kasnijih objavljenih

u zbirkama Soneti i Soneti II, naseljava ljudskost i ona podrazumjeva sveprisustvo čovjeka u

manifestaciji života i svijeta. Poezija postaje pjesnikov putovođa kroz životne labirinte, jer

ona vidi unaprijed i vodi u nedosegnuto. Ovakva poezija je pjesnikova artikulacija života,

njegovog iskustva i saznanja kako ličnog, tako i društvenog, ali i pjesničkog i jezičkog. Ovdje

dolazi do izražaja pjesnikov napor da se suoči sa samim činom stvaralaštva, ispitujući oblik i

jezik kao nosioce svog nemira. U osnovi toga, uvijek je doživljaj koji uslovljala oblik, koji je

krajnje osmišljen asocijativnim vezama i koji se može projektzirati kao individualni

senzibilitet.

Zato Kulenović svakodnevno i obično pretvara u uzvišeno, vršeći strogu selekciju

motiva i lirskih slika. U tom smislu vispreniji čitalac će „otkrivati" ono što je pjesnik

prećutao, da bi shvatio veličinu onoga šta je i kako rekao, da li je to u strogom sonetnom

pravilu, čvrstini forme ili u „usložnjavanju“ tercinske slikovitosti i neposrednosti jer

Kulenovićev iskaz u cjelosti je zasnovan na jakoj doživljajnoj osnovi i dubinskoj opservaciji

životnih manifestacija.

Prema definiciji moderne nauke o recepciji književnoumjetničkog djela, postoji

komunikacijski trokut – pisac , djelo, čitalac. U djelo pisac unosi jedan dio, ali i čitalac unosi

svoje očekivanje u djelo. Ovdje bi mogli reći da je riječ o umetanju još jednog ugla u kojem je

smješten još jedan pjesnik, onaj čiji je tekst poslužio kao predtekst. Na taj način, stvoren je

komunikacijski kvadrat u kojem jedna dijagonala spaja dva pjesnika, a druga čitaoca i djelo.

U njihovom sjecištu je jedinstven doživljaj umjetničke stvarnosti. Čitatelj tako postaje glavni

sudionik u semiotičkom procesu koji na jednom kraju počinje enkodiranjem, a na drugom

kraju završava dekodiranjem poetski sugestivnih i višeznačnih poruka, a taj semiotički proces

se odvija u čitateljevoj svijesti.

9 Duraković, Esad, „Intertekstualnost i kontekstualizacija sakralnog teksta“, Novi izraz, časopis za književnu i umjetničku kritiku, issue: 33-34 / 2006, str. 167-175, on www.ceeol.com.


Umjetnička djelatnost, ima estetski efekat, koji se prilagođava čitaocu i zavisi od

njegovog senzibiliteta (koji se opet mijenja zavisno od životnog doba, intelektualne razine,

uslova recepcije umjetničkog dela, trenutnog raspoloženja... ) Čak i više čitanja jednog te

istog djela sa izvjesnom vremenskom distancom može donijeti, ne različito mišljenje, već

čitanje iz različitih uglova, na način da svaki put, u istom tekstu bude otkriveno i osvijetljeno

nešto sasvim drugo. Upravo to je - iz razloga što taj krajnji estetski efekat umjetničkog djela

nikad nije siguran i ne može biti predvidiv - i najizazovniji element umjetničkog stvaranja.

Zajedničko ovim sonetima koji nisu uvršteni u zbirke i ciklusu o Spinozi10 jeste što su

svi imali predložak na osnovu kojeg su nastali. Kulenović je služeći se intertekstualnom

metodom stvorio novi od starog izraza, uvrstio tuđe riječi u svoje stihove, tuđe stihove u

svoje sonete. Motivi Radičevića i Šantića, jednako kao i temelji Spinozine filozofije, utkani

su tako u sonete i mogu se pronaći u poetskom izrazu Skendera Kulenovića. Na taj način dva

mala soneta, ostaju da svjedoče o poetskom korpusu trojice velikih pjesnika.

10 Baruh d'Espinoza (rođen 1632. god. u Amsterdamu, umro 1677. god. u Hagu), holandski je filozof kojeg je jevrejska zajednica ekskomunicirala radi njegovih tvrdnji da je Bog mehanizam prirode i univerzuma, i da je Biblija metaforičko i alegorijsko djelo kojem je zadatak da uči o prirodi Boga. Po njegovom učenju, Bog i priroda su indentični (Deus sive natura) a svijet beskonačan.

Documents

Dva mala soneta - svjedočanstvo o poeziji trojice velikih pjesnika