Emina ElezovićIZA VRATA

Izdavač: Imprimatur d.o.o.

Za izdavača: Boris Maksimović

Lektura: Sonja Lero Maksimović

Dizajn korica i ilustracije: Santeri Sarjanen

Grafička priprema: Sonja Lero Maksimović

Štampa: Skandi s.p.

Za štampariju: Mladen Spasojević

Tiraž: 300

Godina: 2020.

ISBN: 978-99976-907-1-5

Emina ElezovićIZA VRATA

Emina Elezović

IZA VRATA

5

Stan bake Olge

U stanu pokojne bake Olge uvijek je mirisao tamjan što bi ga utkanog u odjeći donijela iz crkvepronijela kroz ulicu u kojoj se igralo bar po jedno dijete iz svakog od 47 stanova i pohranila u pukotinama zidovaNa balkonu smo tog ljeta jeli najbolju puru na svijetus mladim sirom i malo soli dok je ona nogama s proširenim venama hodočastila stan raspoređujući po 3 ruže u svaku vazuGasila bi televizor osim kad su vijesti i tad bi stavljala naočare za vid i gledala u sat kao da čeka da prođuNa zidu je bilo ulje na platnu žena na bunaru sjedi i gleda u prazan vrč poklon od njenog sina slikara prije nego su mu bacili kist i dali pušku Budila se rano i svakog jutra išla na groblje prije nego se svi probude U podne se smijala i sipala kafu u ljubičaste šolje U kuhinju bi odlazila da pravi ručak i plačešto je umro prije nego mu je stigla reći da joj je žao što nije bila tu i što je umro uopšteona je kriva ona mu je nišanila čeloOnda bi se okrenula da se smije nama dok bojimo preko linija i pokušavamo dohvatiti prekidač za svjetlo u toaletuUvijek je za stolom sjedio neko iz 46 stanova jer je jedina u zgradi imala telefon U njenom stanu saznavali su da im je poginuo sin rođen unuk prokisnula kuća djeca pred razvodom kupljen novi auto

6

Prag njenog stana nosio je više tereta nego što bi ijedan drugi prag mogao da podneseUvijek sam ga pažljivo preskakalaProbudila su nas kola hitne na vrijeme za doručak Na stolu je bilo samo cvijeće spremljeno za groblje Postalo je hladno i nismo više ručali na balkonu televizor je radio stalno i ljudi su dobili telefonevaze su bile prazne i mogli smo dokučiti svjetlo i godinama poslije samo su još uvijek oči žene na bunaru gledale mrtvo u zrak u kom se klatio tamjan

7

Nedjelje u septembruJutros si se vratila s puta pas podočnjacima i platnenom torbomveć otišla na Kalenićpo cvijeće i na kafu u tišiniDvaput si slikala buketesjećam se i kadKažeš lijepo je ali ne miriše kad samo gledašStabljike režeš tihokao da ćeš uzburkati pjenu na kafiili prašinu s prozora na koju se mrštimSunce ti prosijava kroz ušnu školjkupostaje crvena lampai najednom liči na crveno lišćezbog kojeg uvijek jedva čekam kraj ljetaReći ću ti poslije da sam to pomislilamožda bi bilo lakše da sve i ne primjećujemmožda bi nemir nekad jenjavaoIma nešto u nedjeljama kad je suncekad se digne prašina od zavjesa tijela i džempera Ima nešto u nedjeljama u septembrušto te pita da li si spremila sveske knjige i haljinu iako je to odveć davna prošlost za nas Ima nešto u nedjeljama u septembrušto ti kaže da prolaze i nedjelje i septembrii da je jedino važno zbog koga tiho jezdiš kroz sobe i na čije uši te podsjećaju krošnje

8

Smijem li ti reciLako je pitati me da pričam o putovanjui preporučim šta da jedeškad odeš u Beč alio tome može da ti kažehiljadu drugih turistaLako je pjevati o sreći kad sam sretnaa kad pišem pitam se da li to uopšte treba da bude sretno ili hrabroHoću da ti kažem da mi smetašto me niko ne gleda u oči i da sam htjela svakog da usrećimali sam onda unesrećila sebeHoću da ti kažem da me dotiče svei da danas zbog duševnog bolaprivremeno ukidam javljanje na telefonPričala bih ti da se nekad osjećamkao opustošene police gotovih variva i mesau prodavnicama pred veliko nevrijemenekad kao cipela pred odlazaknekad kao kad izađeš s groblja inema smisla da se okrećešHoćeš li da mi na potiljku vidiš ožiljak od noža iz igre iz djetinjstva i malu tetovažu ničega ono gdje se mjeri puls? Hoćeš li da vidiš kako često ručam samo jelo u tanjiru i hljeb i ništa za slikanje?Ponekad za drugim ljudima čistila sam prašinu i dlake i prala njihove tanjire koje su slikali Ponekad sam bijesna do peta

-

9

što se ljudi ne vole pa me zatodoktori zovu telefonom da mi kažuda stres ne valja i da dođem po recept tabletaHoćeš li da ti pričam kako sam bila siromašnada ni pjesmi nisam reklakako sam bila zamrla i ustala a niko nije znao?Smijem li ti reći koga volimako se kosi s onim što misliš da je ljubav?Hoćeš li da ti pokažem sve čega se stidimsve ono što krijem da drugi ne vide?Hoćeš li da ti pričam kako sam jednog proljeća pokušala zaspati i mislila da neću osvanuti i da me niko nikad neće pronaćii kako je strah bio jedino drvokoje je davalo plod?Možda sam samo previše puta slavila u samoći Mogu li ti reći ono najgore za sve nabore pokazati ti ništa lijepo za promjenu? Ako ti kažem pravo imei pokažem gdje boli sveako te pustim gdje je mrakda li ćeš i dalje da ostaneš?

10

Sta ce tebi moja tugaMogu ja tebi pričati o tugamanastruganim i složenim u sendvična kiosku brze hraneMogu ti pričati o klupku koje namotavamod vena što kroz njih svašta je prošlodok vučem meku drinuAli ja ti ne dam svoju tuguOna ti neće sjestinigdje osim na želudacnigdje osim na kapkeda je pronosaš kao novorođenčedok pronađeš daljinskiprebaciš i zaboravišJa ti ne dam svoju tugune iz zlobe sreće nečeg većegPrigrlim je kao ušljivo psetoda se ne plaši ali da me ne zasvrbiŠta će tebi moja tugakad ni meni ne sjedaimaš ti i svoje bitke za udžbenikeNe dam ti svoj bolpustim ga da trune i klija iz njega narastemkao grožđeU crvenoj komori ja ga razvijem u slikeali kad je previše crvenogpostane pogana krv koja neću da te dotičejertvoje tuge ti mogu slomiti rebraa od tuđih tuga se umire

<-

1 1

Kad bih ti rekla da se cuvasČuvaj seDa tiČuvaj svoje liceonaj ugao koji mrziš na slikama kosu koja raste presporo ili nikako Čuvaj krivo nasađeni osmijehi nokte koji pucaju kad grubo rukuješ sobomČuvaj bore kao da su notna sveskajer jesu ako dugo ćutiš čućešČuvaj butine predsobljeprigrli ih kao što te prigrleLeđa nek ti čuvaneko kome ti čuvaš njegovaNekad se mrzišmrziš taj vrat i noge nekad bi ih iščupalanekad bi plakala pred ogledalomskinuta u neupareni vešDa ti je da ne živiš u stanu pa da možeš vrisnutiprije nego dođe neko i zabrine seDa ti je da se ne lomišna svakoj i najmanjoj pukotiniDa ti je da siviše bolje ravnije sretnijeČuvaj seČuvaj djelićejer niko drugi neće znatikako da te napamet sastaviČuvaj te jer ti si sve što imaškad se oči zatvore

< <

12

BorbaBudiš seglava teža od sidrapraviš kafu s hlorisanom vodomi piješ dok hodaš i biraš gaćeTrčiš na bus gledaš kroz gužvuda poništiš kartukasniš ali šta ćešNisi obukla jaknua vani još uvijek maskiran je martBoriš se s još jednom kafomrazmišljaš koja ti je omiljena pjesmamoraš je imati ipak ti je 29nastalo prošle jeseniTijesnim cipelama guraš kablove ispod stolai pogledom u zid spasiš se na sekundod posla koji mrzišJoš samo 30 godina ovako

13

Drugi nacinJoš uvijek sjedimna plavom pokrivaču igledam prazan ormarU njemu dva dugmeta leže u kesiciMabilo je i drugih načinada pljuneš mi po dušiJoš uvijek ne znamkoji je datum da li sam gladnaje li ovo smrtsahrana na koju sam došla samoj sebiJoš uvijek vjerujem dadoći ćeš s posla izaspati pored menei zemlja od naspostaće toplija

<

14

Sami petkomNekad u tišini međugradskog voza pratim strujne žice spajam zjenicama vrhove borova I dajem imena oblacima što promičuPetkom vojnici i oblaci idu kućida skinu ono što nisu i žive na danPetkom psi laju zanemarenidok vlasnik odvrće čep na flaši viskijai zrak je težak poslije razvodaPetkom pitaju o planovima za vikendnemaš ih pa te stid

– Idem s prijateljima – slažeš lako jePitač je svakako prestao da slušaŠta li bog radi taj dannakon što obiđe one što su ga zazvali u molitvama? Moliš ga da ti pošalje znak a ne poznaješ znakove ne znaš šta ti treba ni šta želišPetkom se potrošnja parfema na ključnim kostima poveća eksponencijalnoda traje do buđenja u podneUmićeš se možda čaj može da te spasi mislišTopla voda ne sapire trulež treba da znašI pitaš se šta nose u torbama ljudi obučeni u crni baloner za koji je još uvijek hladnoVojne tajne ili samo jogurt kog nema u rodnom gradu?Kiša najzadVoda ne sapire truležPogledaj psa ugasi cigaretu brzo će svanuti

15

Bojim seBojim se da ću jednog dana lećia neću moći da zaspim danimaBojim se da ću vidjeti sedam svjetskih čudai ne doživjeti nijedno gledati u njihkao u praznu teglu ajvarabiti na slikama a ne biti tugrliti a ne osjećati tuđa rebrana svojimaBojim se da me jednomni lale neće spasitini puna kuća cvijeća i muzika iz gramofonaBojim se da će to biti moja sahranaa biću živa i pokušati da se smijemBojim se da će me zagrliti otaca neću znati zaštozašto bi me iko grlioBojim se da ću se sjetitida sam bila sretna i plakala od srećesuzama tim sam nišanila oblakepa mi se vratila strijelau prsa i dubljeBojim se da se neću nasmijatikad bude smiješno i kad bude sretnoi kad svi budu sretni zbog meneBojim se da neću moći da jedemi da će sve oko mene biti lijepoi mirisnoa ja potonula i sita ničegaBojim se da ću biti živa

16

imati cipele adresu i ključeveličnu kartu i vozačku dozvoluali ne i kovčeg da zaspim po noći

18

Sasila bih ti haljinu

Od fotografija polja narcisa sašila bih ti haljinuda vijori na vjetru dok gledaš u neboi čekaš da se osuše prošlosti lak za nokteOd dima cigarete isplela bihoblak da pod njega sjedneškad s neba padajuloši dani i sklupčani poskocina kamenje pored tebeOd ruku bih ti napravilapojas za spasavanjekad kreneš da padaš u snuKad se osuši drvo pod kojim si čitalanapravila bih ti ram za slikeiz djetinjstva i mladostida ga nosiš u starački domako umrem prvaA ako odeš prije nego uspijemda ti kažem sve što bih htjelasašila bih ti haljinu i u njojruke od glineda ti crtaju sazviježđa po leđimai zatvore mi oči ako krenem da te nađem

<

19

Tamo gdje si pocinuoMom dedi

Klupko šlaga u sprejukotrlja se niz grloMračim prozor haljinom za plažu presvijetlo jeTamo negdje gdje si tiTamo gdje idu ljudi koji su svjetlostDa si tu ponovo znala bih ti rećida ne želim da odeš bar ne zauvijekznala bih ti reći da počineš privremenona junskoj žeziDonijeću ti čašu vodeGrlila bih te dok se svaka bora ne ispravii ponovo vrati tamo gdje je bilaNe bih dala da me sklone da ne gledamkad dođu crna kola da te odvedu dok spavašRekla bih imda samo voliš tako prileći ispod trešnjedok ti se mrav ne spusti na čeloTako si volio hladDržala bih ti ruku tamo gdje sečuju puls ili satnebitnoRekla bih ti da ne možeš otićijer svijet je previše širok da bih te ikada više srela Ja neću nikad moći podnijeti svjetlost tamo gdje si počinuozato ću trčatido sljepilasamo da ti stavim pokrivač na očii sklonim mrava sa čela

<